Sören Kierkegaard [PDF]

  • 0 0 0
  • Gefällt Ihnen dieses papier und der download? Sie können Ihre eigene PDF-Datei in wenigen Minuten kostenlos online veröffentlichen! Anmelden
Datei wird geladen, bitte warten...
Zitiervorschau

UVOD

Tema ovog seminara je bila filozofija Sörena Kierkegaarda, danskog filozofa, sa detaljnijom analizom prva tri poglavlja njegovog djela Strah i drhtanje. Također sam se trebala osvrnuti i na egzistencijalizam koji je bio prisutan u njegovoj filozofiji, a sam seminarski rad sam podijelila u tri glavna podnaslova. Želja mi je bila da temu lagano razrađujem sve do vrhunca koji se nalazi u zadnjem podnaslovu. Prvi podnaslov nosi kratku biografiju Sörena Kierkegaarda koja služi kao kratki uvod u ono što mi je zadaća u ovom seminaru bila. Kratkom biografijom sam htjela iznijeti neke osnovne činjenice o filozofu i pokazati koji su to događaji utjecali na sam razvoj misli Sörena Kierkegaarda. Drugi podnaslov sadrži kratki presjek filozofije Sörena Kierkegaarda sa naglaskom na temu egzistencijalizma koji je bio prisutan u njegovoj filozofskoj misli. Sam podnaslov u sebi sadrži više malih cjelina koje žele prikazati određene segmente njegove filozofske misli. Treći podnaslov je analiza prva tri poglavlja djela Strah i drhtanje. U ovom podnaslovu iznosim svoje shvaćanje onoga što je Kierkegaard napisao. Nadam se da sam ispravno shvatila, iako stoji činjenica da se jedna rečenica može često shvatiti i na više načina.

1

ŽIVOTOPIS Sören Aabye Kierkegaard rođen je 5. svibnja 1813. u Kopenhagenu gdje je i umro 11. studenog 1855. Njegov život najviše je obilježio odnos sa vlastitim ocem te je taj odnos uvelike utjecao i na razvoj njegove filozofske misli. Otac mu je bio trgovac kojeg je čitav život pratio osjećaj krivnje i tjeskobno iščekivanje neodređene kazne koja je bila predviđena za njihovu obitelj radi očeva grijeha (jednom u mladosti hulio je na Boga).1 Sören Kierkegaard je tako odrastao u ozračju puritanske protestantske obitelji, a od oca je naslijedio vječiti osjećaj krivnje. Rezultat njegova problematičnog odnosa sa ocem bila je zaokupljenost idejom smisla kršćanstva. On tako 1830. godine počinje studij teologije, a uz sam studij bavi se i filozofijom, književnošću i poviješću. Tijekom studija Kierkegaard proživljava sveopću životnu krizu, zanemaruje studij i vjeru i predaje se raspuštenom životu. 1838. mu umire otac te on tada konačno doživljava obraćenje i vraća se studiju. Nastavlja studij te je 1840. godine položio državni ispit i postigao stupanj magistra radom Pojam ironije. Iste se godine zaručio s Reginom Olsen, ali nakon godinu dana prekida zaruke. Zaruke je prekinuo jer je došao do zaključka da on ne može u isto vrijeme biti oženjen čovjek i baviti se filozofijom. Iako je razmišljao o tome da postane pastor ipak se ne odlučuje za taj poziv nego se potpuno posvećuje filozofiranju i pisanju svojih djela. 2 Bio je veliki kritičar malograđanske sredine u Danskoj, a posebno prema službenom kršćanstvu i njegovoj Crkvi.

1

Kalin, B., Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, Zagreb, 1991., Školska Knjiga, str. 203.-205. http://www.raskrizje.com/index.php?option=com_content&view=article&id=357:kranski-egzistencijalizamsoerena-kierkegaarda&catid=82:lanci-i-radovi&Itemid=138 2

2

PRESJEK FILOZOFIJE SÖRENA KIERKEGAARDA Problem egzistencije - opozicija Hegelu Središte Kierkegaardove problematike jest problem egzistencije kao pojedinačne opstojanosti. Čovjek je za Kierkegaarda biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu. Čovjekova egzistencija izuzetak je koji se ne da nikakvom shemom racionalno do kraja proniknuti i razumjeti. Ona je svojevrsni fenomen za koji ne postoji racionalno opravdanje. U ovom segmentu Kierkegaard se najradikalnije suprotstavlja Hegelu (njegovom racionalizmu, panlogizmu, dijalektici nužnosti, učenju da je istina cjelina i sustav). Kierkegaard u sustavu ne vidi ništa pozitivno; on smatra da sustav uvijek zataji kada ga individuum pita za djelovanje. Iz ovog Kiekegaardovog govora dâ se nazrijeti pretjerani subjektivizam i individualizam. Istina je istina samo kada je istina za mene. 3 Kierkegaard u svojim filozofskim promišljanjima ističe važnost pojma egzistencije, kojoj se treba pristupiti pojedinačno jer su načini njezina ostvarenja različiti od čovjeka do čovjeka i ovise o odlukama koje se u određenom trenutku donesu. Dakle egzistencija koja se temelji na pojedinačnosti i razlikuje od pojedinca do pojedinca s jedne strane apelira na slobodu, dok s druge strane označava rizik. Upravo zbog isticanja pojedinačne egzistencije Kierkegaarda su njegovi nasljednici prozvali ocem egzistencijalizma, novog pravca u filozofiji 19. stoljeća.4

Iskustvo tjeskobe Egzistencija je poseban način opstojanja čovjeka. Određena je mogućnošću, a to bi značilo da je određena slobodom i tjeskobom. Tjeskoba je produkt slobode, grijeha, odlučivanja, otvorenosti i posebice odgovornosti. Tjeskoba tako proizlazi iz čovjeka samog, iz svega onoga što jednog čovjeka čini čovjekom i ona je temeljno njegovo stanje ukoliko je čovjek duhovno biće. Kierkegaard govori kako je čovjek uvijek u suprotnosti vremenitosti i vječnosti, zbilje i ideala, a njegova budućnost je uvijek neizvjesna. Jedina izvjesnost u neizvjesnom životu je smrt. 5

Stadiji egzistencije Kierkegaard razlikuje tri stadija egzistencije, a ona se temelje na činjenici da čovjek sam bira i određuje stil svog života. Govoreći o načinima na koje čovjek može postići egzistiranje, Kierkegaard izdvaja tri temeljna načina ili sloja egzistencije: estetski, etički i religiozni. Treba 3

Kalin, B., Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, Zagreb, 1991., Školska Knjiga, str. 203.-205. http://www.raskrizje.com/index.php?option=com_content&view=article&id=357:kranski-egzistencijalizamsoerena-kierkegaarda&catid=82:lanci-i-radovi&Itemid=138 5 Kalin, B., Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, Zagreb, 1991., Školska Knjiga, str. 203.-205. 4

3

naglasiti da nema automatskog prijelaza s jednog na drugi stadij, to je opet stvar slobodnog izbora i odluke svakog čovjeka. Zato mnogi ljudi cijeli život ostaju na prvom stadiju. U razlici tih triju stupnjeva odluka ili – ili odnosi se na cjelokupan život, a prema tome i različit cilj. Estetski stadij je stadij u kojem čovjek izabire ono izvanjsko i osjetilno. Ovaj prvi stadij odnosi se na neposrednost života. Ovdje čovjek živi bez cilja, bez pogleda dalje od sadašnjeg trenutka, živi prema načelu: Život treba uživati. To je uvijek jedno ekscentrično stanje, jer čovjek bira nešto periferno, a ne ono što je u središtu njegove nutrine. Uglavnom je to senzualizam i hedonizam u svojoj modernoj formi. Tu nema jednoobraznosti ali i bitne razlike. Estet je čovjek kojim upravljaju izvanjske okolnosti. On nije donio odluku o preuzimanju brige za projekt svoga vlastitog ostvarenja jer ga izvanjski poticaji toliko privlače da nije svjestan kako im se oduprijeti niti im se pokušava oduprijeti. Privlači ga uvijek ponovno isprobavanje novoga. Na kraju ga pogađa beznađe jer je u stalnom strahu od pomanjkanja novih mogućnosti i izazova te ostaje neostvaren u potpunosti. 6 Kao ideal ovog stadija postavlja se lik Don Juana.7 Etički stadij je stadij razumskog izbora, izbora samoga sebe, a ne izvanjskosti. U njemu čovjek preuzima odgovornost za sebe. Ali i u ovom stadiju čovjek bira nešto konačno, a to ga guši. Zato on teži nadići ovo stanje, ali se suočava sa svojim granicama. Sve ga to upućuje na spoznaju da nije sam sebe dao na svijet, upućuje ga na Stvoritelja. Čovjek na ovome stadiju ne bira trenutak nego trajno pa stoga i apsolutno. Tu nema obilja mogućnosti; izbor se sužava a time i pojednostavljuje. No istodobno to pojednostavnjenje jest i otežavanje, jer je odluka definitivna. Etički kriterij sadrži odnos suprotnosti koje treba razdvojiti. 8 Uzor etičkog stadija nalazi se u Sokratu. 9 Religiozni stadij je stadij izlaženja iz sebe i okretanja Bogu, izbor beskonačnog i vječnog. Odnos prema Bogu treba biti osoban, individualan i izravan. Ovaj izbor Kierkegaard naziva i skok vjere, a on uključuje rizik, jer ga čovjek kao konačno biće ne može do kraja sagledati. Ovaj stadij Kierkegaard naziva ultimatumom za čovjeka koji želi viši cilj. Religiozni stupanj

6

http://www.raskrizje.com/index.php?option=com_content&view=article&id=357:kranski-egzistencijalizamsoerena-kierkegaarda&catid=82:lanci-i-radovi&Itemid=138 7 Kalin, B., Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, Zagreb, 1991., Školska Knjiga, str. 203.-205. 8 http://www.raskrizje.com/index.php?option=com_content&view=article&id=357:kranski-egzistencijalizamsoerena-kierkegaarda&catid=82:lanci-i-radovi&Itemid=138 9 Kalin, B., Povijest filozofije s odabranim tekstovima filozofa, Zagreb, 1991., Školska Knjiga, str. 203.-205.

4

kao završetak cilja, ali i kao negacija prvih dvaju stadija, treba otvoriti povijesni horizont na kome će čovječanstvo zasnovati nove ideale.10 Svaki stadij je prema Kierkegaardu autentičan, ali se međusobno razlikuju u kvaliteti. Tako je estetski stadij po kvaliteti najniži i čovjek koji je estet nikako neće moći doći u odnos s Bogom. Samo čovjek u etičkom i religioznom stadiju mogu stupiti u odnos s Bogom. 11

Religiozno obojena antropologija Kierkegaard je bio prvi koji je zastupalo kršćanski ili teološki egzistencijalizam. Time je zauzeo izniman teološki stav pa je tako ostao izoliran slučaj među filozofima svoga vremena. Temeljna preokupacija bilo mu je pitanje egzistencije i analizirajući ovu problematiku došao je do vrlo bitnih saznanja. Došao je do zaključka kako se pitanje egzistencije može vrlo lako okrenuti u negaciju egzistencije te tako doći do nihilizma. Ovu postavku su njegovi interpretatori još više naglasili. Nihilizam koji se javio u Kierkegaardovo vrijeme najviše se ispoljio na religioznom planu. To je svojevrsna religiozna kriza (kriza vjere u Boga) koja se očituje u činjenici da čovjek gubi smisao svog egzistiranja. Posljedica gubitka smisla je paraliza čovjekove težnje za potpunim ostvarenjem. Rješenje ovog problema Kierkegaard vidi u skoku u vjeru kojim se postaje Kristov suvremenik. 12

Viđenje kršćanstva Kierkegaard najviše kršćanstvu zamjera njegovo udaljavanje od svog izvornog oblika. Utvrđuje kako je velika razlika između pukog znanja o religiji i prihvaćanja kršćanstva kao egzistencijalne istine prema kojoj će čovjek onda i usmjeriti svoj život. Kierkegaard smatra da bi se kršćanstvo trebalo revizirati prisvajanjem egzistencijalne istine i suvremenosti. Ta suvremenost odnosi se na to da bi pojedinac trebao odlučiti postati Kristov suvremenik i njegov nasljedovatelj. Kierkegaard svu problematiku egzistencije svodi na jednostavan izbor: ili očajavati ili učiniti skok u vjeru. Kierkegaard ističe kako se čovjek jedino u vjeri na pozitivan način poništi pred Bogom; čovjek se daje u potpuno predanje Bogu i prihvaća sebe iz ruku Božjih. Pojedinac se jedino može ostvariti bez utjecaja mase, kao izoliran slučaj. Tako on smatra da bi i kršćanska egzistencija trebala biti izolirana od mase i kao takva označavati specifično 10

http://www.raskrizje.com/index.php?option=com_content&view=article&id=357:kranski-egzistencijalizamsoerena-kierkegaarda&catid=82:lanci-i-radovi&Itemid=138 11 Golubović, A., Od egzistencijalne nedoumice do filozofije egzistencije u S. Kierkegaarda, Obnovljeni život (63) 3 (2008), str. 257.-273. 12 Isto

5

kršćansku kategoriju. Ovdje se opet lako iščitava Kierkegaardov individualizam koji jednostavno ne podnosi masu kao kategoriju. Kierkegaardova filozofija nas vodi do zaključka da smo svi pozvani postati kršćanima, ali nam je to prepušteno na izbor. Tako je moguće utvrditi kako svaki čovjek traži svoju egzistencijalnu istinu. 13

ANALIZA DJELA STRAH I DRHTANJE U djelu Strah i drhtanje Kierkegaard daje svoje viđenje biblijskog događaja. Glavni lik djela je biblijski patrijarh Abraham. Njegov život i primjer sami po sebi imaju simboličko značenje, a Kierkegaard u ovom djelu ulaže sav svoj stvaralački genij, svu svoju spekulativnost i poetsku snagu, pozivajući čitatelja da Abrahamovu kušnju doživi kao svoju, 13

Golubović, A., Od egzistencijalne nedoumice do filozofije egzistencije u S. Kierkegaarda, Obnovljeni život (63) 3 (2008), str. 257.-273.

6

njegovu vjeru kao izazov našoj. Samo ako zastanemo nad Abrahamom, ako se uživimo u njegov život, postanemo dionici treptaja njegove duše, osjetimo strah i drhtanje koji su ga prožimali moći ćemo shvatiti dinamiku vjere, osjetiti veličinu, zahtjeve i blagoslov koji stoji pred onima koji se upuste u tu božansku avanturu.14

Predgovor Kierkegaard djelo počinje konstatacijom kako u svijetu vlada „rasprodaja“ i kako je sve toliko jeftino da si postavlja pitanje hoće li na kraju uopće biti netko tko će htjeti nešto nuditi. Nadalje Kierkegaard utvrđuje kako nijedan filozof ne ostaje na sumnji, nego uvijek ide dalje. Kierkegaard si postavlja pitanje kako si onda filozofi mogu odrediti cilj, odnosno kamo onda idu. Isto tako Kierkegaard će reći da je onda logičan zaključak taj da onda filozofi u sve sumnjaju jer se inače ne bi moglo reći da napreduju. Filozofi čine to kretanje suviše olako te uopće ne nude objašnjenje za svoje prethodno kretanje. Za Kierkegaarda jedini koji je dao objašnjenje jest Descartes; za Descartesa Kierkegaard koristi samo riječi hvale, a najviše ističe njegovu skromnost. Grci su filozofsku sumnju smatrali zadatkom za čitav život, jer se ta sposobnost nije rađala u nekoliko dana, a u naše doba sa sumnjom svatko počinje. Tu Kierkegaard vidi glavni problem: nitko ne ostaje kod vjere, nego svi idu dalje. Za Grke je vjera bila nešto što se treba dosegnuti, a danas je ona nešto što se mora nadići. Na kraju predgovora Kierkegaard na neki način „pere ruke“ od mogućih sukoba i nerazumijevanja koji bi mogli nastati nakon objavljivanja spisa. On se ispričava kako ovaj spis nije napisao filozof, nego pjesnik koji ne obećava sistem, ne priključuje se njemu niti ga propisuje. Ipak je Kierkegaard svjestan kako njegovo djelo neće biti izrazito čitano i u jednu ruku ponosan je time jer to znači da njegovo djelo neće biti čitano u popodnevnoj razbibrizi. On unaprijed vidi da će biti potpuno ignoriran i da će ga kritika sasijecati, ali još jednom ponavlja kako ovo nije sistem niti sa sistemom ima veze.15

Ugođaj Početak ovog poglavlja govori o čovjeku koji je u svom djetinjstvu čuo priču o Abrahamu, koji je morao žrtvovati svog sina Izaka, i ta mu je priča ostala u mislima čitav život, te je u svojoj starosti imao samo jednu želju- biti sudionikom trodnevnog putovanja Abrahama i Izaka na brdo Moriju.

14

http://www.raskrizje.com/index.php?option=com_content&view=article&id=357:kranski-egzistencijalizamsoerena-kierkegaarda&catid=82:lanci-i-radovi&Itemid=138 15 Kierkegaard, S., Strah i drhtanje – Dijalektička lirika Johannesa de Silentija, Split, 2000., Verbum, str. 7.-11.

7

Kierkegaard u ovom poglavlju iznosi četiri moguća scenarija ovog događaja, a na kraju poglavlja pisac utvrđuje kako ipak nije bio nitko veći od Abrahama. U prvom viđenju događaja Abraham vodi Izaka na Moriju da bi ga žrtvovao i govori mu što će se dogoditi. Izak počinje preklinjati svog oca da mu se smiluje, ali Abraham nastavlja put. Kasnije Abraham počinje vikati na Izaka govoreći mu kako mu nije on otac, nego mu je otac sam Bog na nebesima. Izak u tom trenu počinje zazivati Boga, a Abraham utvrđuje kako je bolje da Izak misli da je on nečovjek, nego da izgubi vjeru u Boga. U drugom viđenju događaja Abraham je ostao vidno razočaran što je Bog od njega uopće tražio takvu žrtvu. Iako je Izak preživio, Abraham nije mogao shvatiti da je Bog to od njega tražio. Izak je nakon događaja nastavio sa svojim životom, razvijao se i napredovao, ali je Abraham ostao zatočen u tom događaju bez ikakve radosti u svom srcu. Treće viđenje iznosi obrnuti razvoj događaja od prethodnog viđenja. U ovoj priči Abraham nije razočaran u Boga, nego u sebe što je bio spreman žrtvovati sina i to smatra svojim grijehom. Smatra se manje ocem i misli kako je zaboravio na dužnost prema sinu. Četvrto viđenje događaja na Moriji prikazuje Izaka kao osobu koja je nakon tog događaja izgubila vjeru u Boga. Pri povratku kući, iako je sve dobro prošlo, Izak je bio taj koji je izgubio vjeru, a o tom događaju ni Abraham ni Izak nisu više ni riječi prozborili.16

Hvalospjev Abrahamu Kierkegaard poglavlje počinje govorom o vječnoj svijesti. Kada bi svijetom upravljala neka mračna sila ili kada bi svijet bio samo puko izmjenjivanje nastajanja i propadanja bez ikakvog razumskog uzroka, tada bi svijet bio samo puko očajanje, a život bi bio isprazan i neutješan. Iz tog razloga Bog je stvorio i junaka i pjesnika. Pjesnik ne može učiniti ono što junak čini, ali on se junaku divi, voli ga i raduje mu se. Pjesniku je junak njegovo bolje ja; junak u pjesniku budi divljenje i pjesnik je sretan što mu se može diviti. Kierkegaard pjesnika naziva genijem pamćenja jer sve ono što junak učini pjesnik ovjekovječi. Pjesnik će tako svima govoriti o hrabrim pothvatima junaka te tako junak neće biti zaboravljen. Junaku je pjesnik njegovo sjećanje, a budući da je ono idealno, pjesnik je junaku njegovo bolje ja. Tako oni ulaze u neraskidiv odnos. Kierkegaard ističe i kako je svatko poseban na svoj način, a to sve promatra u odnosu na veličinu koju ljubi. Tako onaj koji sebe ljubi, velik je po sebi; onaj koji druge ljubi velik je po 16

Kierkegaard, S., Strah i drhtanje – Dijalektička lirika Johannesa de Silentija, Split, 2000., Verbum, str. 13.-18.

8

svojoj predanosti, a najveći je onaj koji Boga ljubi. Svaki je od njih velik razmjerno svom očekivanju. Tako je velik onaj koji je očekivao moguće, veći je onaj koji je očekivao vječno, a najveći je onaj koji je očekivao nemoguće. Kierkegaard razlikuje veličinu čovjeka i po tome s kojom se veličinom borio. Ako se čovjek borio sa svijetom, velik je jer je svladao svijet. Ako se borio sa sobom, još je veći jer je sebe svladao. A najveći je onaj koji se sa Bogom borio. Kierkegaard kao i uvijek dosad najveću važnost pridaje Bogu, tj. čovjeku koji traži Boga i sukladno tomu s Bogom se bori. O Abrahamu Kierkegaard govori kao o osobi koja je imala sve moguće razloge da ignorira Božje zapovijedi, ali Abraham to nije učinio. Abraham je morao ići u drugu zemlju i biti stranac jer je Bog to od njega tražio; Bog mu je obećao veliko potomstvo, a previše godina je bilo već prošlo. Ipak je Abraham vjerovao. Bilo bi razumno očekivati da je Abraham pisao tužaljke u zemlji gdje je bio stranac, ali Abraham to nije učinio. On je svu svoju mudrost zatomio i prepustio se vjeri. Ono što je najveća „ludost“ Abrahama je ustrajno vjerovanje u Božje obećanje potomstva. Abraham se nije pitao je li možda Sara već previše ostarila, nije mario ni za činjenicu da je već postala ruglo u narodu, a najbitnije od svega je da se Abraham čvrsto držao obećanja. Da se pokolebao, obećanje ne bi bilo ispunjeno. Kierkegaard daje hvalu Sari jer se osjećala dovoljno mladom da postane majkom, a Abrahamu da postane ocem. Obećanje je bilo ispunjeno i nije bio nitko sretniji od Abrahama i Sare. Ali onda slijedi druga kušnja- Božji zahtjev da Abraham žrtvuje svog dugo očekivanog sina. Abraham i dalje zadržava svoju vjeru i spreman je učiniti ono što Bog od njega traži. Abraham bi bio velik i da je odbio žrtvovati sina, ali budući da je bio spreman i sina žrtvovati za Boga postao je najveći. U Abrahamu vidimo lik idealnog vjernika koji slijedi Boga pa makar to bilo suprotno ljudskom razumu. Kierkegaard je lijepo objasnio razliku između Abrahama i ostalih očeva koji su izgubili sinove. Nijednom od tih očeva Bog nije zapovjedio da ubiju svog sina, a Abrahamu je to bilo zapovjeđeno. Da je Abraham na Moriji oklijevao i da je vidio ovna u grmlju prije nego je potegao nož, vratio bi se kući, ali bi to bio bijeg i sve bi kasnije bilo drugačije. Abraham ne bi dao dokaz svoje vjere i bio bi zaboravljen. Na kraju poglavlja Kierkegaard upućuje ispriku Abrahamu ukoliko nije nešto dobro učinio. Ono čemu se Kierkegaard najviše divi je činjenica da Abraham nije dospio dalje doli do vjere i na tome mu je najviše zahvalan. 17

17

Kierkegaard, S., Strah i drhtanje – Dijalektička lirika Johannesa de Silentija, Split, 2000., Verbum, str. 19.30.

9

ZAKLJUČAK Pišući ovaj seminarski rad želja mi je bila pobliže upoznati egzistencijalizam u filozofiji Sörena Kierkegaarda i detaljnije analizirati prva tri poglavlja njegovog djela Strah i drhtanje. Budući da se Kierkegaarda često naziva filozofom kršćanske egzistencije, potrudila sam se podrobnije ući u samo mjesto egzistencije u njegovoj filozofskoj misli. Kierkegaarda je čitav život pratio osjećaj tjeskobe i to se odrazilo na njegovu misao pa sam tako na puno mjesta primijetila kako ga interesira pitanje smisla, ali i da upozorava na opasnost nihilizma. Njegova je želja potaknuti čitatelja da ne odbaci vjeru stavljajući vjeru i Boga na pijedestal kojemu svaki čovjek treba težiti. Njegove misli često možemo shvatiti kao propovijed ili kao dobronamjerne savjete. Lako ga se može i usporediti sa Sokratom jer su obojica očekivali da sugovornik sam shvati neke stvari i da ih onda i prihvati. 10

Iako je bio u sukobu sa danskom crkvom, nije dopustio samom sebi da zanemari Boga i vjeru. Budući da je stvarno imao problema sa institucijom, ne bi bilo čudno da je postao žestoki ateist. Ali on to nije učinio, nego je sa još većim žarom upozoravao na opasnost gubitka vjere koja je bila prisutna u njegovo doba, a pogotovo u današnje. Shvatila sam da je njegova misao uistinu ugodna i optimistična i da lako privuče čitatelja, ali isto tako sam shvatila da je on bio čovjek koji nije bio isuviše hrabar i koji se nije usudio učiniti neke veće stvari.

11