44-45 2012-2013 Kačić - Zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja [PDF]

Zitiervorschau

UDK 282 + 008 (497.13) (091)

ISSN 0453-0578

KAČIĆ

12 13

»KAČIĆ« U RUKAMA PAPE BENEDIKTA XVI. I DRUGO... 44 45

GOD. XLIV-XLV.

2012.-2013.

ZBORNIK »KAČIĆ« XLIV.-XLV.

KAČIĆ ACTA PROVINCIAE SS. REDEMPTORIS ORDINIS FRATRUM MINORUM IN CROATIA Vol. XLIV. - XLV.

K

Vol. 44-45

An. 44-45

Pg. 1-524

Split, 2012.-2013.

UDK 282 + 008 (497.13)(091)

ISSN 0453-0578

KAČIĆ ZBORNIK FRANJEVAČKE PROVINCIJE PRESVETOGA OTKUPITELJA SV. XLIV. - XLV.

K

Sv. 44-45

God. 44-45

Str. 1-524

Split, 2012.-2013.

Kačić - Zbornik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja - Split, Hrvatska Kačić - Acta Provinciae ss. Redemptoris OFM - Split, Croatia Izdavač - Editor: Franjevačka provincija Presv. Otkupitelja, 21000 Split, Trg Gaje Bulata 3 Uredničko vijeće - Consilium redactionis: fra Karlo Bašić (Sinj), dr. fra Jure Brkan (Split), prof. Angelina Gašpar (Split), dr. Vinko Grubišić (Waterloo), dr. fra Emanuel Hoško (Rijeka), fra Hrvatin Gabrijel Jurišić (Sinj), dr. fra Karlo Jurišić (Makarska), dr. fra Vicko Kapitanović (Split), fra Joško Kodžoman (Sinj), dr. fra Andrija Nikić (Mostar), ing. Vladimir Petranović (Toronto), dr. Ante Sekulić (Zagreb), fra Blaž Toplak (Sinj) Glavni i odgovorni urednik - Moderator principalis et responsabilis: fra Hrvatin Gabrijel Jurišić Uredništvo i uprava - Directio et administratio: Zbornik »Kačić«, 21230 Sinj, Šetalište kardinala Alojzija Stepinca br. 1, tel. (021) 707-071, fax (021) 707-020 Naslovna stranica: akad. slikar Mladen Veža, Zagreb Grafički urednik - Moderator artis graphicae: Zvonko Bare Tisak - Typographia: »Slobodna Dalmacija print« d.o.o. - Split S dopuštenjem starijih - cum permissu superiorum © Zbornik »Kačić«, Split, 2013. www.franjevci-split.hr Tiskanje Zbornika pomogli su: Županija splitsko-dalmatinska - Split, Grad Sinj

Članci se recenziraju u: Archivium franciscanum historicum, Collegio S. Bonavantura, Via Vecchia di Marino 28-30, Grottaferrata, Roma, Italia Collectanea franciscana/Bibliographia franciscana, G.R.A. km 65.050 C.P. 18382, Roma,

PROSLOV Franjevaþka provincija Presvetoga Otkupitelja (Split) osnivaþ je i vlasnik i nakladnik Zbornika „Kaþiü“, koji je poþeo izlaziti u svibnju 1966. godine. Svi koji su u proteklo gotovo pola stoljeüa vodili i stvarali Zbornik nikada nisu mogli ni pomisliti da üe jedan svezak Zbornika doživjeti ono što je postigao svezak br. 41-43, koji je posveüen akademiku Emiliju Marinu, poznatom arheologu, znanstveniku i piscu za njegov 60. roÿendan. U tomu svesku (1280 str.) suraÿivalo je preko 70 uglednih znanstvenika iz 17 zemalja, a þlanci su objavljeni na sedam jezika: engleski, francuski, njemaþki, slovenski, španjolski, talijanski i, naravno, hrvatski. To je prva neoþekivana osobitost. Druga je þinjenica da je Zbornik prezentiran u Rimu, u Papinskomu hrvatskom zavodu sv. Jeronima, 6. prosinca 2011. godine, a sudjelovalo je više uglednika: trojica kardinala, nekoliko veleposlanika, brojni akademici i profesori, suradnici u Zborniku, kao i mnogi Hrvati koji žive u Rimu. Na kraju izvješüa o toj prezentaciji nalazi se opširan þlanka Emilija Marina „Papa Benedikt XVI. nasljednik Blaženoga Ivana Pavla II. i francuski akademik - hodoþasnik u Hrvatsku.“ Francuska akademija u Parizu, 10. veljaþe 2012. godine bila je domaüin prezentacije Zbornika, jer je Emilio Marin, naš sveþar, redovni þlan Akademije, pa je stari i dobri obiþaj da Zbornik, posveüen nekom akademiku, bude predstavljen u Palaþi Akademije. Dvije znanstvene i kulturne ustanove u domovini Hrvatskoj takoÿer su priredile prezentacije Zbornika: Meÿunarodna kulturna manifestacija „Knjiga Mediterana“ priredila je prezentaciju Zbornika u Splitu, u Palaþi Zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 24. rujna 2012. godine. Družba „Braüa Hrvatskoga Zmaja“ takoÿer je upriliþila sveþanu prezentaciju u svojoj Viteškoj dvorani u Kuli nad Kamenitim vratima, u Zagrebu, 24. listopada 2012. godine. 5

I konaþno, u tišini Samostana Bl. Djevice Marije Majke Milosti, na otoþiüu Visovcu, „zipci sera¿na“, 9. studenoga 2012. godine, Zbornik je predstavljen samostanskoj obitelji, mladim novacima koji provode godinu novicijata na Gospinu otoþiüu i drugim franjevcima koji su se okupili na svoje godišnje duhovne vježbe. Tih pet prezentacija, od kojih su dvije održane u dva europska velegrada i središta svjetske kulture (u Rimu i Parizu), a tri u domovini Hrvatskoj (u Splitu, Zagrebu i Visovcu) svakako su na þast Nakladniku i Uredništvu, suradnicima i posebno sveþaru, akademiku Emiliju Marinu. No, ipak se je najljepše i najdraže dogodilo u Rimu, u Vatikanu, u prepunoj „Dvorani pape Pavla VI.“ 7. prosinca 2011. godine, kada je papa Benedikt XVI. iz ruku fra Željka Toliüa, provincijala, i fra Hrvatina Gabrijela Jurišiüa, urednika, primio sveþani svezak Zbornika „Kaþiü“, zahvalio i udijelio svoj apostolski blagoslov. Zbornik „Kaþiü“ u rukama pape Benedikta XVI., Kristova namjesnika, Petrova nasljednika i vidljive glave Crkve Katoliþke svakako je dogaÿaj od kojega ne može biti ni veüega, ni važnijeg, ni dražega! Davno je (oko 55. godine) sv. Jakov, apostol i prvi jeruzalemski biskup, u svojoj Poslanici ustvrdio: „Omne datum optimum…descendens a Patre luminum - Svaki dobri dar… silazi od Oca svjetlila“ (1,17). I sam Zbornik „Kaþiü“ i sve što se je u posljednje vrijeme dogodilo, a posebno da ga je papa Benedikt XVI. uzeo u svoje ruke i udijelio svoj blagoslov zaista je veliki Božji dar Franjevaþkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, Crkvi u Hrvata i cijelomu hrvatskom narodu. Za taj dar samo treba reüi: „Deo Optimo Maximo gratias maximas agamus - Bogu dobromu i velikomu svaka þast i hvala!“ U ovomu svesku Zbornika „Kaþiü“ (br. 44-45) u I. dijelu prikazane su spomenute prezentacije (Rim, Pariz, Split, Zagreb i Visovac) s odgovarajuüim tekstovima i slikovnim materijalom. U II. dijelu nalazi se 12 þlanaka s temama iz povijesti, pedagogije, teologije, geologije i kulturne prošlosti. Uz tekstove veüina þlanaka ima slikovne materijale, a svi sa znanstvenim aparatom i sažetkom na stranom jeziku. Na kraju su redoviti prilozi o primljenim þasopisima i knjigama te o izdanjima Zbornika. U ime Uredništva najljepše zahvaljujemo svima koji pomažu da naš Zbornik „Kaþiü“ u svomu petom desetljeüu redovito izlazi. Vivant sequentes! Fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, þlan Hrvatskoga arheološkog društva, urednik

6

PRVI DIO »KAýIû« U RUKAMA PAPE BENEDIKTA XVI. I PREZENTACIJE ZBORNIKA (Rim, Pariz, Split, Zagreb i Visovac)

I. ZBORNIK »KAýIû« U RUKAMA PAPE BENEDIKTA XVI. U VATIKANU, 7. XII. 2011. U 11 SATI

MISCELLANEA »KAýIû« IN MANIBUS PAPAE BENEDICTI XVI

PAPA BENEDIKT XVI. PRIMIO ZBORNIK „KAýIû“ U srijedu, 7. prosinca 2011. u Vatikanu na generalnoj audijenciji u prepunoj „Dvorani pape Pavla VI.“ sveti otac papa Benedikt XVI. u nadahnutom govoru progovorio je o adventskom oþekivanju i susretu s Isusom Kristom, Bogom i ýovjekom. Slušali su ga milijuni vjernika širom svijeta posredstvom raznih sredstava društvenoga priopüivanja. Papa se je susreo i s nekim pojedincima. Tako je primio i dr. fra Željka Toliüa, provincijala Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja, i fra Hrvatina Gabrijela Jurišiüa, urednika Zbornika „Kaþiü“ i dugogodišnjega profesora grþkoga i latinskog jezika na Franjevaþkoj klasiþnoj gimnaziji u Sinju. Oni su Svetoga Oca pozdravili u ime braüe iz cijele svoje Provincije i predali mu Zbornik „Kaþiü“, koji franjevci Splitske provincije izdaju veü preko þetiri desetljeüa. Ovaj sveþani svezak posveüen je prof. dr. Emiliju Marinu u prigodi njegova 60. roÿendana. U Zborniku suraÿuje preko 70 znanstvenika iz 17 država, a pisan je na 7 jezika. Franjevci su objavili taj Zbornik u þast velikoga znanstvenika i prijatelja cijele Provincije. Stoga je Zbornik predan svetomu ocu Benediktu XVI. i kao prijatelju E. Marina. Papa je na daru zahvalio nazoþnim franjevcima, E. Marinu i njegovoj supruzi, predao im po krunicu i udijelio im svoj blagoslov. Tako su završili „franjevaþki rimski dani“ susretom sa svetim ocem Benendikom XVI. poslije sveþanoga predstavljanja Zbornika u Papinskomu hrvatskom zavodu sv. Jeronima.

10

Papa Benedikt XVI. prima Zbornik »Kaþiü« od fra Željka Toliüa, provincijala, i fra Hrvatina Gabrijela Jurišiüa, urednika

11

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

12

II. PREZENTACIJA U PAPINSKOMU HRVATSKOM ZAVODU SV. JERONIMA U RIMU 6. XII. 2011. U 16,30 SATI

PRAESENTATIO IN PONTIFICIO CROATICO COLLEGIO S. HIERONYMI ROMAE

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Crkva Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu 14

MONS. JURE BOGDAN rettore del Ponti¿cio Collegio Croato di San Girolamo

Eminenze, Eccellenze, stimatissimi relatori e cari ospiti, È con grande piacere e gioia che saluto tutti i signori cardinali, ambasciatori ed ospiti qui presenti. La pubblicazione di un libro contenente oltre 70 contributi scienti¿ci di autori provenienti da 17 diversi paesi è una bella occasione per incontrarci, e reincontrarci, qui nel Ponti¿cio Collegio Croato di San Girolamo. Quando, nel marzo di quest’anno, alla scadenza del suo mandato, l’ambasciatore croato presso la Santa Sede, prof. Emilio Marin, lasciava Roma, non abbiamo avuto l’occasione di ringraziarlo adeguatamente per la Sua fruttuosa e preziosa collaborazione con il nostro Istituto. Ci siamo tuttavia ripromessi di lasciare tutto per il futuro, per un’altra e migliore occasione. Quell’occasione è oggi, a sette anni esatti da quando Egli ha assunto l’incarico di Ambasciatore della Repubblica di Croazia presso la Santa Sede ed ha varcato in quanto tale la soglia della Chiesa di San Girolamo dei Croati e del Ponti¿cio Collegio Croato di San Girolamo. Con questa presentazione abbiamo pertanto voluto mantenere fede a tale promessa, per esprimerGli in maniera solenne la nostra riconoscenza e stima, nonché i nostri più sinceri auguri in occasione del suo sessantesimo genetliaco. Abbiamo ricevuto diversi saluti e scuse per iscritto da coloro che purtroppo non hanno potuto essere presenti a questo evento culturale. Tra di esse desidero qui menzionare la lettera del Rettore dell’Università Cattolica di Zagabria, prof. Željko Tanjiü. Un cordiale benvenuto a tutti voi e buona presentazione di questo libro.

15

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Zbor sveüenika Zavoda pjesmom-molitvom otvorio je sveþanost prezentacije

16

IL CARDINALE RAFFAELE FARINA archivista e bibliotecario di S. R. C.

Cari amici, Ho il privilegio questa sera di presiedere l’Atto accademico della Presentazione della rivista francescana “Kaþiü” n. XL-XLII, 2009-2011, esclusivamente dedicato ad ospitare la “Miscellanea Emilio Marin sexagenario dicata” (Emilio ha compiuto 60 anni il 6 febbraio di quest’anno). Il volume che viene presentato, come potete leggere nell’invito, consta di 70 contributi, provenienti da 17 nazioni diverse, e sviluppa 1280 p. Si apre con una splendida pagina, in latino: una dedica al festeggiato Prof. Emilio Marin, Ordinario all’Università Croata Cattolica di Zagreb e all’Università di Split, nonché Accademico di Francia e Ambasciatore emerito di Croazia presso la Santa Sede (2004-2011) e presso l’Ordine di Malta (2005-2011). L’Atto accademico, come vedete dal programma, si svolgerà in due parti, una breve, introduttiva, di saluti, alla quale seguirà la presentazione della Miscellanea. Ho conosciuto Emilio e la sua gentile signora Haidi tramite S.E. Mons. Nikola Eteroviü, Segretario Generale del Sinodo dei Vescovi. La nostra conoscenza è diventata presto un’amicizia, che è la motivazione della mia presenza qui questa sera: una presenza per me oltremodo grati¿cante. Non spetta a me entrare in merito al contenuto della pubblicazione. Ma vorrei sottolineare, rapidamente, le curiosità che nel volume mi hanno subito attratto: per es. alcuni nomi di autori che ho conosciuto. Mi riferisco, per brevità, ad uno solo: il prof. Josef Engemann, con il quale sono stato negli anni 1968-70 a Bonn, all’Institut für Antike und Christentum, allora sotto la direzione del Prof. Theodor Klauser. E poi, come ovvio, le Biblioteche! Nel libro si parla anche di Biblioteche (per es. de Il Libro e le biblioteche nell’antichità sul territorio della Croazia), ma soprattutto della Biblioteca Vaticana. Non me l’aspettavo di trovare un 17

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

articolo di Fredrik Vahlquist, già Ambasciatore della Svezia presso il Vaticano e ora Ambasciatore di Svezia in Croazia, sulla “Biblioteca Vaticana: memoria dell’umanità”. È una storia, sintetica ma precisa, della Biblioteca Vaticana, con l’accento sui tesori più preziosi, i manoscritti, e tra questi la Collezione Palatina, la Urbinate e, ovviamente, la Reginense, quella della Regina Cristina di Svezia. Vahlquist si sofferma, di proposito, anche su avvenimenti recenti, come la preziosa sponsorizzazione del restauro di circa 300 manoscritti della Biblioteca Vaticana da parte della Fondazione Wallenberg e da parte del Re Karl XVI Gustav di Svezia. E ricorda in¿ne come in Biblioteca Vaticana si conserva l’originale della lettera di Papa Giovanni VIII a Branimir, duca della Croazia bianca dall’879 all’892; la lettera è datata Roma, 7 giugno 879 (a pag. 850 del libro si trova una riproduzione della lettera). Durante una messa solenne nella Basilica di San Pietro a Roma, nel medesimo anno 879, Papa Giovanni VIII impartì al duca Branimir e all’intero popolo croato la sua benedizione. Il papa scrisse al duca dei croati, in diverse lettere, su questo avvenimento. Fu la prima volta in cui lo stato croato venne riconosciuto uf¿cialmente dalla Chiesa e quindi dalla diplomazia internazionale. Il volume che è stato presentato tocca una vastità di competenze e ambiti, che ruotano tuttavia attorno a quelle che sono le scienze dell’Antichità soprattutto quella cristiana: archeologia, storia, epigra¿a, ¿lologia, storia dell’arte, museologia. Sono gli ambiti in cui il nostro caro Emilio si è mosso, ha studiato, scritto, insegnato. Scienziato autentico, aveva ed ha anche le doti umane che lo hanno reso saggio, un Maestro. La scienza, la diffusione di essa tramite le pubblicazioni, diventava in lui, tramite la docenza, educazione e formazione e, diciamolo pure, testimonianza di vita. Le sue doti umane, la capacità di creare, guidare e di animare il lavoro di squadra, unitamente ad una speci¿ca intuitività e creatività, l’hanno portato a scoperte signi¿cative e a riuscite iniziative scienti¿che e culturali, che l’hanno reso famoso. Esprimo a lui a nome di tutti i presenti il nostro augurio: Ad multos annos!

18

Fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, urednik; dr. fra Željko Toliü, provincijal; kardinal Raffaele Farina, S.D.B.; prof. Gian Luca Gregori; prof. Michel Gras; mons. dr. Jure Bogdan

19

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Dio slušateljstva: kardinal Giovanni Battista Re, kardinal Angelo Sodano, veleposlanik Viteškoga malteškog reda Alberto Leoncini Bartoli, mons. Nikola Eteroviü, Emilio Marin zahvaljuje

20

DR. FRA ŽELJKO TOLIû ministro provinciale

Come Provinciale della Provincia francescana del Santissimo Redentore in Croazia, con la sede a Spalato, per me è un onore e gioia salutare prima di tutto, Sua Eccellenza Emilio Marin in questa grande occassione della uscita di questo libro in suo onore. La Provincia del Santissimo Redentore fu costituita nel 1735. La sede della provincia ¿no al 1888 era situata a Šibenik nel convento di S. Lorenzo, quando venne trasferita a Spalato dove si trova tuttora. Dall’inizio l’attività principale della Provincia era dedicata all’attività dell’apostolato ma successivamente i francescani hanno lavorato in campo della cultura e scienza. Cercavano sempre i mezzi più ef¿caci per insegnare la dottrina cristiana al popolo e sviluppare una ¿orente letteratura in lingua croata e latina. Volevano rafforzare la fede con poesie, libri religiosi e manuali. Le opere di tematica religioso-spirituale formarono una vera e propria letteratura francescana croata, a partire da fra Tomaso Babiü, fra Lorenzo Šitoviü, fra Pietro Kneževiü ¿no all’insuperabile fra Andrea Kaþiü Miošiü e molti altri. Con la liberazione dai turchi, i francescani si dedicarono alla cura del rinnovamento spirituale, religioso e culturale e contribuirono in modo decisivo al mantenimento dell’unità culturale del territorio nazionale croato. Accanto a questo, molti francescani si occuparono di archeologia e di paleontologia, raccoglievano le poesie e il patrimonio culturale popolare. Ai tempi recenti vennero allestite le collezioni in diversi conventi: Sinj, Visovac, Šibenik, Zaostrog, Imotski, Sumartin. A Makarska è conservata una preziosa raccolta malacologica. La seconda guerra mondiale inÀisse delle ferite dolorose alla Comunità, in quanto i comunisti nella lotta per il potere combattevano contro i ministri dell’altare. Molti dei nostri fratelli soffrirono, in modo particolare i parrochi, durante la guerra e nel dopoguerra (44 uccisi, 48 imprigionati, molti rifugiati all’estero). Nemmeno il periodo successivo alla Seconda guerra mondiale fu favorevole alla Chiesa. 21

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Dalla sua nascita la Provincia si occupava dell’educazione. Così venne affermata l’antica esperienza delle scuole conventuali in cui agli alunni veniva impartita la formazione elementare, e poi in quella media. Oltre a leggere e a scrivere, gli alunni studiavano l’ortogra¿a e la grammatica e le altre materie necessarie alla vita. Da questa istruzione nascono numerosi abbecedari, catechismi e manuali scolastici per le scuole medie. Allo stesso modo i lettori di ¿loso¿a e di teologia compilavano le dispense per gli studenti. Dalle scuole conventuali nasce nel 1838 il Ginnasio francescano, che nel 1854 riunito a Sinj, acquista il diritto di scuola pubblica quale primo ginnasio in Dalmazia in cui la lingua insegnata era il croato. Sorgono le scuole ¿loso¿co-teologiche a Šibenik e a Makarska che ereditano un’ importante componente del patrimonio ¿loso¿co e teologico nato nel territorio appartenente alla Provincia. Nel 1735 la scuola di Šibenik venne proclamata Studio generale di Primo grado con diritto di formare i lettori, cioè professori, riconosciuti nell’ Ordine francescano. In seguito alla riforma scolastica da questi istituti nasce nel 1936 la Teologia Superiore Francescana a Makarska, che ¿no al 1999 fa parte, come sede staccata, della Facoltà di Teologia Cattolica dell’Università di Zagabria, e che in seguito, unita alla Teologia (diocesana) di Split sarà fondatrice della Facoltà di Teologia Cattolica dell’Università di Spalato. In questa sede non possiamo non ricordarci anche i due nostri grandi fratelli che hanno lavorato presso la Ponti¿cia Academia Mariana Internationalis a Roma. Il 27 luglio 1946, l’Ordine dei Frati Minori nominava una Commissio Marialis Franciscana, con sede presso la Ponti¿cia Università Antonianum a Roma, con il ¿ne di organizzare e dirigere tutte le attività mariologiche e mariane che si sarebbero fatte nell’Ordine, specialmente in preparazione del primo centenario della proclamazione del dogma dell’Immacolata Concezione e di favorire gli studi per la successiva de¿nizione dell’Assunzione in cielo di Maria. Questa Commissio fu af¿data alla presidenza del nostro fratello fra Karolo Baliü (1899-1977), titolare della cattedra di mariologia. L’Accademia Mariana fu inaugurata uf¿cialmente il 29 aprile 1947 dal Ministro Generale. Sotto la guida di Karolo Baliü, l’Accademia si preoccupò dell’organizzazione di una serie di “Congressi Assunzionistici”. Per iniziativa del medesimo, nel 1950 il 1° Congresso Mariologico Internazionale a Roma fu di carattere scienti¿co. Per richiesta di Karolo Baliü, l’8 dicembre 1959, Giovanni XXIII, con il motu proprio Maiora in dies, diede all’Accademia il titolo di Ponti¿cia. Il successore di Karolo Baliü fu fra Paolo Melada e il segretario fra Dinko Araþiü, tutti e due frati dalla nostra Provincia. Nel 1996 Melada ¿nì il suo lavoro di 50 anni presso l’Accademia e con quella data nostra Provincia lasciò la presidenza ad altri. 22

Dr. fra Željko Tolić

Altro grande progetto in cui furono incaricati i frati della nostra Provincia fu la Commissio omnibus Operibus Ioannis Duns Scoti ad ¿dem codicum edendis. Fra Karolo Baliü fu il primo Preside. Suoi colaboratori furono in maggioranza frati della nostra Provincia: fra Stanislao Bušeliü, fra Giovanni Juriü, fra Pietro ýapkun, fra Luca Modriü, fra Sera¿no Raiþ. Ben presto a loro si unirono fra Metodio Kelava, fra Bernardino Biloÿeriü, fra Paolo Melada. Nel 1975 fra Karolo Baliü lasciò il posto di Presidenza e il suo successore fu il nostro confratello fra Luca Modriü che ricoprì la presidenza per 24 anni. Nel 1998 la nostra Provincia ha lasciato il posto della presidenza di questa commissione. In ¿ne vorrei ringraziare Sua Eccellenza Emilio Marin, accademico, per il faticoso e lavoro di responsabilità come ambasciatore croato presso la Santa Sede e come scienziato che ha promosso il nome della nostra patria Croazia in tutto il mondo. Il Signore La benedica e la riempia di una lunga vita e un pro¿cuo lavoro. Pace e bene a tutti voi!

Mons. Jure Bogdan pokazuje Zbornik »Kaþiü« kardinalu Angelu Sodanu i mons. Nikoli Eteroviüu, nadbiskupu 23

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Jozo Kljakoviü, Krunjenje kralja Zvonimira, mozaik u Zavodu sv. Jeronima (1959.-1961.) 24

FRA HRVATIN GABRIEL JURIŠIû moderator principalis et responsabilis miscellaneorum »Kaþiü«

Eminentissimi domini Cardinales Sanctae Romanae Ecclesiae, excellentissimi domini episcopi, reverendissimi sacedotes religiosique, omni honore digni collaboratores amicique domini Emilii Marin, carissimi in Domino fratres et sorores! Omnibus vobis, in aula hac nunc praesentibus, salutem plurimam optimaque vota! „Hvaljen Isus i Marija“ - salutatio lingua Croatica, id est „Laudetur Iesus Christus et Maria!“ Frater Andreas Kaþiü Miošiü, lector jubilatus in Studio generali philosophico et theologico primae classis O. F. M. in conventu sancti Laurentii, diaconi et martyris, in alma civitate Šibenik, Provinciae ss. Redemptoris in Croatia, anno Domini 1756. librum “Elementa peripatethica iuxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti…ad usum tyronum peripatheticae(!) scholae elucidata“ Venetiis edidit (pg. 499). Idem frater Andreas publici juris fecit librum „Korabljica Pisma Svetoga i svih vikova dogaÿajih poglavitih u dva poglavja razdiljena…“, id est de historia generis humani a creatione mundi usque ad annum 1760. cum speciali aspactu ad historiam populi Croatarum et aliorum populorum fere totius Europae (pg. XVIII+495). Atque etiam tertium librum „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, id est historiam solutam et rythmicam populi Croatici et plurimorum Europae populorum typis exscribendam curavit. Istud celeberrimum opus ab anno 1756 usque ad tempora nostra in lingua Croatica plus quam in 70 (septuaginata) editionibus divulgatum est. Anno autem elapsso (2010.) etiam iterata expressio (arte phototypica) primae editionis impressa est. 25

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Opus fratris Andreae Kaþiü in cohaesionis nationalis vires, deinde in linguam et litteras Croaticas atque etiam in vitam christianam quotidianam magnum inÀuxum habebat. Praeterea aliqua carmina in 14 (quattuordecim) Europae linguas translata sunt, id est in linguam: Albanam, Anglicam, Bohemicam, Bulgaricam, Gallicam, Germanicam, Hungaricam, Italicam, Latinam, Macedonicam, Polonicam, Serbicam, Slovacam et Russicam. Carmina fratris Andreae inÀuxum quidam etiam in doctrinam, quae in Europa romanticismus appellatur, habuisse historia litterarum docet. Quibus de causis fratres nostrae Provinciae ss. Redemptoris annuarium vel miscellanea ex diversis disciplinis scienti¿cis (exempli gratia, theologia, philosophia, historia, archaeologia, historia litterarum, philologia, linguisitica, sociologia et cetera) anno 1967. condiderunt et ei titulum vel nomen „Kaþiü“ dederunt, quod fratris Andreae cognomen erat. Hoc anno Domini 2011. volumen hoc in honorem viri docti, domini Emilii Marin, amici Provinciae nostrae, dedicatum est. Circiter septuaginta collaboratores ex spetendecim nationibus articulos suos ad Redactionem nostram grato animo miserunt. Quae omnia in volumine hoc publici juris facta sunt. Reveredissmi doctissimique professores, amici domini Emilii collaboratoresque nostri, hic praesentes, nunc nobis de hoc miscellaneorum volumine aliqua exponent. Pro praesentia et benevolentia vestra omnibus et singulis vobis gratias maximas ago!

26

PROF. GIAN LUCA GREGORI ordinario di Antichità Romane, Università di Roma La Sapienza

Eminenze Reverendissime, Eccellenze, Autorità tutte, Signore e Signori, Permettetemi di aprire la serie dei tre interventi ringraziando il Rettore di questo Collegio per l’ospitalità di oggi pomeriggio, di congratularmi con Padre Hrvatin Gabrijel Jurišiü, eccellente curatore della Miscellanea che ci apprestiamo a presentare, e di esprimere la mia personale riconoscenza al collega ed amico prof. Emilio Marin per l’onore che ha voluto riservarmi, non avendo io potuto partecipare alla Miscellanea in suo onore, invitandomi a presentare la prima parte dell’opera, dedicata alla storia antica ed all’epigra¿a greca e latina. Questa Miscellanea è stata infatti organizzata in 3 distinte parti, le cui tematiche riÀettono in vario modo gli interessi scienti¿ci e la carriera dell’onorato; le altre due sezioni accolgono contributi rispettivamente di archeologia romana e cristiana e d’età moderna e contemporanea. La poliedrica ¿gura di Marin, presente in tutti questi anni su vari scenari internazionali (dalla sua Croazia alla Francia, alla Germania, al Regno Unito, e da ultimo in Italia ed in particolare a Roma) emerge chiaramente dalle prime pagine che contengono dopo la bella dedica redatta in un latino epigra¿co la prefazione del volume a ¿rma del segretario perpetuo dell’Academie des Inscriptions et Belles Lettres prof. Jean Leclant, che elenca i molti meriti dell’onorato ed i numerosi riconoscimenti da lui ricevuti negli anni, il suo curriculum vitae e il lungo elenco delle pubblicazioni, ben 25 pagine per circa 500 titoli. Alla sezione storico-epigra¿ca, che apre la Miscellanea e che si sviluppa per oltre 330 pp. (pp. 87-423) sul totale di circa 1250 pp., hanno partecipato 21 colleghi in rappresentanza di otto Nazioni, con una qualche prevalenza di quei Paesi, dove Marin ha intessuto nel tempo e per varie ragioni più stretti legami personali, scienti¿ci e professionali (Italia, Francia e Spagna). I contributi di questa sezione si possono raggruppare secondo 2 principali ¿loni di ricerca: il primo è relativo alla provincia romana dell’Illirico con una particolare attenzione a quelle città dalmate cui Marin ha dedicato alcune delle sue più recenti 27

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

e note ricerche (mi riferisco a Narona ed a Salona), il secondo verte sulla tarda antichità e l’epigra¿a cristiana, non solo nell’Adriatico orientale. Un paio di contributi riguardano in¿ne la storia degli studi epigra¿ci. Ognuno si apre e si chiude con un riassunto, particolarmente utile, redatto in lingue diverse. La sezione si apre con lungo saggio (circa 50 pp.) di Géza Alfoeldy, di cui proprio oggi, per una non voluta coincidenza, ricorre il trigesimo, amico di tanti e che in tanti abbiamo salutato a Roma alla ¿ne di settembre in occasione di una sua conferenza all’istituto italiano per la storia antica, senza poter immaginare che quella sarebbe stata l’ultima volta. Egli, che avrebbe dovuto già a novembre tornare a Roma, ha lasciato in tutti noi un rimpianto incolmabile. Nell’ambito di temi a lui cari, quali la religione romana nel III sec. d.C. e la storia dell’area balcanico-danubiana in età imperiale, Alfoeldy, che nella dedica del suo contributo affettuosamente accosta il nostro Marin ad un moderno Genius dell’Illirico, affronta la ¿gura, poco conosciuta, della dea delle acque Salacia, accostata nelle fonti a Nettuno, ristudiando i soli 3 testi epigra¿ci che la menzionano, provenienti dalla località marittima di Tragurium in Dalmazia, Sarmizegetusa in Dacia e Vindobona in Pannonia (l’attuale Wien), inquadrabili nel corso del III sec. d.C.. Si tratta a quanto pare di un’interessante forma di recupero in età imperiale avanzata di forme di culto indigeno da parte di alti rappresentanti dell’amministrazione imperiale e del comando militare che cercavano per tale via di assicurarsi una garanzia di vittoria militare. Una tendenza della quale Alfoeldy trova riscontri in altri documenti epigra¿ci provenienti dall’Illirico e per i quali non manca un’eco neppure nei coni monetali di III sec. - Alexandar Stipþeviü: con Libri e biblioteche nella Croazia d’età romana, riÀette sulla diffusione della cultura latina, delle scuole e della produzione libraria nelle principali città romane dell’attuale Croazia, nel periodo compreso tra l’età romana ed il Medioevo, mettendo a frutto i vari indizi che abbiamo in proposito. - Marco Buonocore: rievoca la ¿gura di Ti. Claudius Thermodon, con le sue due dediche a Mitra (cui predispose una grotta, con statue, ara per i sacri¿ci e arredi sacri) e a Diana provenienti dall’agro di Volsinii (od. Bolsena), ma anche a Fortuna Primigenia, cui il nostro dedicò nel celebre santuario prenestino 2 statuette in un pregiato marmo orientale color bianco con venature rosate che ricordano il corallo. Thermodon era probabilmente un mercante d’origine asiatica, a giudicare almeno dal suo raro cognome che rinvia ad un ¿ume dell’Anatolia (il Termodonte), e perseguì nel corso del II sec. dell’Impero proprio per il tramite di queste sue dediche sacre (altre forse saranno andate perdute) il ¿ne della sua autorappresentazione o comunque della sua volontà di emergere e farsi conoscere. 28

Prof. Gian Luca Gregori (Prima pars)

- Maria Grazia Granino Cecere: richiama l’attenzione su di una donna di nome Cossuzia che nel II d.C. fu Àaminica della diva Faustina (la moglie di Antonino Pio) sia nell’antica Iader (od. Zadar) che ad Aquileia. La matrona rappresenta l’unico caso di una sacerdotessa del culto imperiale in questi due centri. I rapporti tra Iader ed Aquileia dovevano essere stretti se una stessa persona poteva rivestire incarichi pubblici in entrambi i centri e se gli Aquileiesi scelsero di dedicare una statua alla donna proprio nel foro di Iader. Cossuzia, per quanto ne sappiamo, rappresenta anche, ¿no ad oggi, l’unico caso di un sacerdozio imperiale femminile rivestito contestualmente in una città d’Italia ed in un centro provinciale. Inevitabile l’associazione tra questo contributo e gli studi dedicati da E. Marin all’introduzione del culto imperiale in Dalmazia ed in particolare all’Augusteo di Narona. - Marc Mayer: sottolinea i rapporti che dovevano legare Cicerone a Narona (oggi Vid), riesaminando la vicenda, inquadrabile tra il 46 ed il 44 a.C., nota ma ¿nora poca considerata, della fuga del suo schiavo Dionisio ¿no a quella lontana città, circostanza che farebbe pensare all’esistenza di interessi locali da parte del celebre oratore, in considerazione anche della presenza sul posto di negotiatores italici e dello stesso governatore provinciale. - Gianfranco Paci: sempre per Narona, riesamina, soprattutto sotto l’aspetto of¿cinale, la bella dedica al divo Augusto proveniente dal locale Augusteo, che è stata edita proprio da Marin e che fu posta da Cornelio Dolabella, mentre egli era governatore dell’Illirico. Questi svolse un ruolo importante nel processo di consolidamento del controllo romano di quella provincia nel 14 d.C., quando avvenne il delicato passaggio dal principato di Augusto e quello di Tiberio. Non essendo ancora pervenuta notizia della titolatura che il nuovo imperatore avrebbe assunto (semplicemente Ti. Caesar Augustus?, oppure Imp. Caesar Augustus, come il padre adottivo?) si preferì sorvolare, lasciando uno spazio vuoto all’inizio, che non fu poi più colmato. - Isabel Rodà: approfondisce un particolare aspetto del culto imperiale ben documentato a Narona, passando in rassegna i numerosi seviri augustali e magistri mercuriales, una quarantina di personaggi di condizione libertina, appartenenti a famiglie italiche, arricchendo il suo contributo con osservazioni puntuali sui testi che li menzionano, per la maggior parte di carattere funerario. - Rosa Comes: chiude il gruppo di saggi dedicati a Narona, redigendo un aggiornamento, ragionato e ben strutturato, del locale onomasticon, separando gentilizi e cognomi, una quarantina d’anni dopo la pubblicazione del volume, da cui ancora oggi non possiamo prescindere, dedicato da G. Alfoeldy ai Personennamen della provincia di Dalmatia. - Denis Feissel: ci porta invece ad un altro dei centri importanti della Dalmazia romana, con un esame dei Greci originari dell’Asia, ed in particolare 29

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

della Licia, documentati a Salona in iscrizioni greche con l’edizione o la ripresa di 3 testi relativi rispettivamente ad un gruppo di marinai da Myra, la capitale della Licia, ad un Licio di Rodiopoli e ad una famiglia di Publii Calvisii originari di Hypaipa, parimenti in Licia, che avevano ricevuto la cittadinanza romana per il tramite del proconsole d’Asia Calvisio Rusone e tra i quali ¿gura l’interessante caso di un buleuta che fu anche medico municipale. Si tratta di casi eccezionali per Salona, ma non per l’area adriatica. - Françoise Prevot, che ha partecipato alla monumentale edizione delle iscrizioni cristiane di Salona in 2 volumi editi nel 2010 sotto il coordinamento di Marin, esito di una cooperazione scienti¿ca tra Croazia e Francia risalente al 1983, tratteggia in maniera dettagliata un quadro delle famiglie e dei rapporti di parentela come sono attestati nelle iscrizioni salonitane d’età tarda, in tutto ben 826, che documentano la persistenza di un formulario tradizionale e la timida dichiarazione di fede cristiana per il solo tramite della croce. Evidente poi la sproporzione tra i testi latini, relativi a Salonitani (742) e i testi greci relativi ad immigrati, pochi, questi ultimi (solo 84), se si pensa alla vicinanza con le province di lingua e cultura greca. - Robert Turcan: apre la serie di un nutrito gruppo di saggi dedicati all’età tardoantica e cristiana, soffermandosi in particolare sulle simpatie pagane ancora vive nel V sec. e sulle posizioni contrarie alla morale evangelica, attraverso una nuova proposta interpretativa dei cinocefali (uomini con la testa di cane, con funzione di uscieri e guardiani) presenti nel Querolus, l’operetta dedicata almeno apparentemente a Rutilio Namaziano, ispirata all’Aulularia di Plauto, dietro cui si propone di vedere una satira contro la corrotta burocrazia che regnava ormai nell’Impero cristiano. - François Baratte ristudia l’iscrizione incisa sul sarcofago del settantenne vescovo Secundus di Ammaedara, in Tunisia, rinvenuto in una delle basiliche messe in luce dalla missione franco-tunisina, risalente alla metà del VI d.C. e contenente una citazione dal libro di Giobbe da interpretare come un’esplicita dichiarazione di fede nella resurrezione della carne: Bibit redentor Deus meus. in nobissimo resurgam. Circumdabo denuo pellem meam ed in carne mea bidebo Dominum meum. Lo scambio regolare tra B e V è in quest’epoca molto frequente. - Giuseppe Cuscito riesamina 4 complessi epitaf¿ metrici per donne illustri provenienti dal cimitero ad martyres, il sepolcreto di Porta Vercellese, a Milano presso il quale sorse poi la basilica Ambrosiana: qui erano un gruppo di tombe privilegiate (tra le quali anche quella dello stesso S. Ambrogio) con testi metrici oggi perduti. Le donne prese in esame erano in maggioranza vergini consacrate, tra le quali merita particolare menzione S. Marcellina, sorella del vescovo Ambrogio. 30

Prof. Gian Luca Gregori (Prima pars)

- Danilo Mazzoleni esamina i testi cristiani, curiosamente pochi, attestanti la presenza di custodes presso i cimiteri e le basiliche; essi si inquadrano tra la seconda metà del IV e la metà del VI sec. e se si fa eccezione per un gruppetto di documenti provenienti da Leptis Magna, nei quali compare sempre il termine serbator, da intendere come sinonimo di custos, gli altri hanno provenienza varia (da Savaria, in Ungheria, Trento dove fu un presbitero a fungere anche da custode, Trieste e Parenzo). - James Wiseman tratteggia un quadro sugli Ebrei della comunità macedone di Stobi tra il II sec. d.C. e la metà del V; nell’occasione viene ripresa una decina di iscrizioni in greco realizzate su vari tipi di supporto; spiccano in particolare i frammenti di affreschi parietali con iscrizioni dipinte e quelli di intonaco con stucchi con testi graf¿ti. - André Laronde illumina sulla storia e sulle trasformazioni della Cirenaica nella tarda antichità, quando si registra un ridimensionamento dell’importanza e del ruolo di Cirene a fronte di una vitalità perdurante nella regione circostante, dove i raccolti continuano ad essere abbondanti e ¿orente l’allevamento dei cavalli. - Željko Tomiþiü approfondisce alcuni aspetti della vita nelle comunità dell’Adriatico orientale (Dalmazia, Liburnia, Istria) al tempo di Giustiniano, come si riÀettono nella documentazione archeologica sacra e profana in quest’area d’importanza strategica per il Mediterraneo e l’Europa. - Herman van der Wee ci porta invece nella città belga di Lierre, nelle Fiandre, una comunità risalente ad età gallo-romana, di cui viene tratteggiata la vita economica ¿no ad epoca merovingia e carolingia, grazie sia ai pochi testi che parlano di questa comunità, dove erano attivi numerosi artigiani, commercianti e naturalmente contadini che si erano posti sotto la protezione dei locali monasteri, sia ai dati relativi ai mutamenti subiti dal clima in quella regione. - André Vauchez affronta da ultimo la problematica di carattere generale relativa al culto delle reliquie nell’Occidente medievale, un fenomeno che risale alla ¿ne del IV sec., che va crescendo nei secoli seguenti e che attorno al 1000 si era ormai generalizzato grazie anche al trasferimento dall’Oriente in Occidente delle reliquie di numerosi santi di prestigio. Chiudono questa prima parte della Miscellanea, i contributi di Xavier Espluga, con il quale torniamo a Split ed a Salona, ma dal punto di vista della storia della tradizione epigra¿ca, che vide tra i protagonisti, ai suoi inizi, anche alcuni dei maggiori autori del XV sec., quali Ciriaco d’Ancona e Giovanni Marcanova, e di Vicko Kapitanoviü, che sottopone all’attenzione degli studiosi la ¿gura e la formazione del frate Frano Radman, vissuto nel ‘700 e dimenticato come epigra¿sta, nonostante Mommsen lo avesse menzionato nell’apparato critico di alcune iscrizioni del CIL. Questo contributo offre al suo autore 31

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

anche l’occasione per soffermarsi sugli inizi della collezione archeologica del monastero francescano di Sinj. Vorrei concludere questo mio rapido excursus affermando, senza timore di esagerare, che la varietà e l’interesse degli argomenti trattati in questa prima, densa, parte del volume, così ricca di spunti di riÀessione e di documenti interessanti, ed il livello scienti¿co dei contributi stessi forniranno d’ora in poi un importante punto di riferimento per future ricerche sulla vita delle comunità dalmate (in particolare Narona e Salona, ma non solo) tra età romana e Medioevo.

Jozo Kljakoviü, Pokrštenje Hrvata za kneza Višeslava, mozaik u Zavodu sv. Jeronima (1959.-1961.) 32

PROF. MICHEL GRAS directeur de recherche émérite au CNRS, ancien directeur de l’Ecole française de Rome

En lisant ce gros volume de 1280 pages offert à Emilio Marin, présentant l’apport de 70 contributeurs provenant de 17 nations, j’ai ressenti d’abord profondément la con¿rmation d’une émergence intellectuelle et scienti¿que du monde de l’Adriatique que l’on percevait depuis 20 ans. Cette remise à niveau rend justice à ce que fut l’Adriatique dans le monde antique : un espace central, plus encore que la mer Tyrrhénienne dont Georges Vallet rappelait dans sa thèse qu’elle fut longtemps pour les Grecs une mer étrangère. Certes, Pise et Gênes d’abord, Naples et Palerme ensuite, splendides capitales des époques médiévale et moderne, ont remis la Méditerranée à l’heure tyrrhénienne. Cela ne doit pas nous faire oublier que Corinthe, avant Venise, s’occupa beaucoup de l’Adriatique avec ses colonies d’Apollonia et d’Epidamne, n’en fondant qu’une plus à l’Ouest, Syracuse, laquelle, au IVe siècle avant J.C., revint vers l’Adriatique. D’Otrante jusqu’ à Aquilée, la mer adriatique est une mer chargée d’histoire. Emilio Marin, dans cette émergence adriatique, a joué un rôle majeur, longtemps comme directeur du Musée archéologique de Split, ouvert à la collaboration internationale, et avec une attention majeure pour ses partenaires français. Cela suf¿rait à lui témoigner aujourd’hui notre reconnaissance. Né à Split, dans la ville où s’était tenu en 1894 le premier congrès d’archéologie chrétienne, il ne pouvait être étranger à l’Antiquité tardive, bien avant de savoir qu’il serait un jour le représentant de son pays auprès du Saint-Siège. Maître d’œuvre attentif et ef¿cace dans l’élaboration et la publication du corpus épigraphique de Salona, il a également su montrer sa capacité à porter mais aussi à achever une grande entreprise dans laquelle se sont engagés fortement les meilleurs des chercheurs français de ce domaine qui ont droit eux aussi à notre reconnaissance. Pour sa part, l’Ecole française de Rome a considéré que sa place était aux côtés de ceux qui avaient porté à son terme l’étude de l’un des plus gros corpus épigraphiques existants, après ceux d’Athènes et de 33

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Rome, sans oublier Carthage. L’investissement ¿nancier pour la publication, certes lourd, n’était rien à côté de l’investissement de la recherche, en temps et en argent. Sans doute, Mgr Buliü (1846-1934) et Mgr Duchesne (1843-1922) n’auraient pas renié de tels choix qui furent en cohérence avec le projet. La partie archéologique du volume est à l’image du reste du livre. Elle offre d’abord, de la part de nombreux collaborateurs croates (11 sur 26), une mise à jour de plusieurs dossiers, faisant bien apparaître le nombre et la qualité des projets engagés, en Istrie comme en Dalmatie. Nous avons ainsi une chronique des interventions récentes en Croatie. Le site de Narona tient à juste titre une place de choix, avec des textes qui montrent que les superbes découvertes d’époque augustéenne dues à Emilio Marin ne sont pas prêtes de cesser de susciter commentaires et approfondissements. Je suis pour ma part heureux que le site qui était pour Skylax l’un des grands emporia de la Méditerranée ait été tiré ainsi de l’oubli avec la mise au jour d’une phase certes plus récente mais passionnante par la qualité des sculptures qui y ont été découvertes et qui ont permis de belles expositions dans plusieurs pays européens. En¿n et surtout, à côté d’approches solides mais plus traditionnelles sur les mosaïques et les objets, j’ai noté avec plaisir l’existence de plusieurs contributions qui prennent des territoires en compte de manière plus globale, «systémique» comme l’on dit aujourd’hui, dans le cadre d’enquêtes intégrées prenant en considération tous les aspects. Cette dimension qui est à n’en pas douter le futur de l’archéologie du XXIe siècle est bien présente dans ce volume à travers les exemples de Tyane, de Fondi ou de Sarsina mais aussi avec l’analyse de sites se trouvant sur les littoraux de la Croatie (Istrie) ou du Monténégro. Ainsi, ce volume rend compte ¿dèlement des évolutions modernes d’une discipline qu’Emilio Marin a bien servie, en étant avant l’heure un homme sachant dépasser les frontières comme tout homme de culture devrait savoir le faire dans le monde en mutation qui est le nôtre. Au moment où la Croatie s’apprête à rejoindre l’Union européenne en juillet 2013 après la signature dé¿nitive du 9 décembre 2011 - pariant ainsi sur l’avenir en dépit des turbulences actuelles - , il est bien de saluer un homme qui a tant fait pour ouvrir son pays et l’Europe du Sud-Est à toute l’Europe dans des temps plus incertains encore.

34

MONS. DR. JURE BOGDAN rettore del Ponti¿cio Collegio Croato di San Girolamo

- La Terza parte del libro1, dal titolo “Novo suvremeno doba” “Aevum novum ac novissimum” ( L’epoca nuova e contemporanea) è composta da 23 articoli. Nella prima parte prevalgono i temi storici. Il titolo descrive brevemente il tema sviluppato dall’Autore. In questa breve presentazione Vi informiamo almeno sul tema. - H. E. Fredrik Vahlquist descrive la Biblioteca Apostolica Vaticana, la sua fondazione e storia ¿no ai nostri giorni2. Sin dall’antichità la Chiesa Romana dedicò particolare attenzione alla conservazione e alla custodia di manoscritti e libri. Essa si considerava infatti custode della memoria dell’umanità. Da quel ricco tesoro presente nella Chiesa Romana nacque la Biblioteca Vaticana. Il suo vero fondatore fu papa Nicolo V (1447-1455), ma fu fondata formalmente e giuridicamente solo con una bolla di papa Sisto IV nel 1475. La Biblioteca Vaticana oggi è uno dei più grandi centri di studio e ricerca al mondo. - Jasminka ûus-Rukoniü scrive sugli stemmi della città di Cres – Cherso, in Croazia3. Lo stemma uf¿ciale odierno di Cres ha una lunga storia a partire dagli inizi del XV secolo. Lo stemma più antico infatti è probabilmente quello presente nella chiesa francescana, datato attorno al 1400. Seguono cronologicamente altri stemmi, in particolare dalla statua di San Isidoro (sec. XV) e tre stemmi dalla facciata principale del comune di Cherso, dal museo della città e dalla biblioteca Frane Petriü (sec. XVI). Lo stemma odierno della città data al 1 Kaþiü, Zbornik Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja, Sv. XLI.-XLIII. Zbornik u þast Emilija Marina za 60. roÿendan, str. 1-1280., Split, 2009.-2011. Kaþiü, Acta provinciae Ss. Redemptoris ordinis fratrum minorum in Croatia Vol. XLI.-XLIII Miscellanea Emilio Marin Sexagenario dicata, Pg. 1-1280, Split, 2009.-2011. 2 H. E. FREDRIK VAHLQUIST, The Vatican library - the memory of mankind (Vatikanska biblioteka – pamüenje þovjeþanstva), Kaþiü, pp. 833-850. 3 JASMINKA ûUS-RUKONIû, Grbovi grada Cresa (Les Armoiries de la ville de Cres), Kaþiü, pp. 851-862. 35

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

XIX secolo e si ritrova per la prima volta sull’organo della chiesa parrocchiale. Successivamente si sono avuti altri stemmi, il più recente dei quali, del 1989, proviene dalla torre dell’orologio della città. - Vinicije B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice, (Contributi allo studio del patrimonio sacrale di Vrbica, Lozica i Mokošica).4 In questo contributo scienti¿co l’autore focalizza l’attenzione sulla conoscenza dell’eredità sacra - scritti ed oggetti - nell’area occidentale di Astarea. L’autore si sofferma in particolar modo sui due statuti matricole di San Salvatore a Lozica, datato 1432, durante l’episcopato dell’arcivescovo Antonio da Reata e la vita di Santa Maria da Vrbica (Santa Maria da Varbizza). A Mokošica invece è conservata la matricola di San Salvatore e un turibolo in argento, in stile tardo gotico, “a gusto tedesco”, realizzato nel laboratorio di Moro-Leuchter. Il turibolo in argento e la Madonna di Vrbica, su legno dorato con la scritta-invocazione “Ora pro nobis Sancta dei Genitrix”, sono attribuiti al pittore croato rinascimentale Lovro Marinov Dobriþeviü (sec. XV). - Josip Vrandeþiü e Željana Menÿušiü scrivono sulla liberazione dai Turchi e la riconquista di Herceg Novi nel 1687 in base ai documenti dell’archivio della Nunziatura apostolica di Venezia5. Dietro iniziativa di papa Innocenzo XI, gli eserciti alleati di Venezia, Malta e dello Stato Ponti¿cio, con il forte sostegno della popolazione delle Bocche di Cataro, del Montenegro e di truppe croate provenienti dalla Dalmazia, riuscirono a liberare, il 30 settembre 1687, la città di Herceg Novi dal giogo dei Turchi, proprio il giorno della festa del patrono della città, San Girolamo Dalmata. Fu un grande successo militare contro i Turchi nell’Adriatico di quel tempo. L’articolo descrive con molti dettagli una battaglia sanguinosa e in generale la dif¿cile situazione delle terre balcaniche e delle altre regioni orientali esposte al permanente pericolo dell’invasione ottomana. Per un certo periodo, dopo il crollo della Serenissima nel 1797, la Dalmazia fu occupata dai Francesi. Frano Baras ci informa sulle feste popolari in Dalmazia sotto i Francesi e sulla loro attività culturale in Dalmazia6. Questo fu anche un periodo di risveglio dell’attività massonica e delle loro istituzioni in Dalmazia. Dopo solo un mese dall’ingresso delle truppe francesi a Zadar, fu istituita, il 31 marzo 1806, una loggia massonica, al quale seguirono le isti4 VINICIJE B. LUPIS, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice,(Contributions aux connaissances du patrimoine sacral de Vrbica, Lozica et Mokošica), Kaþiü, pp. 863-888. 5 JOSIP VRANDEýIû-ŽELJANA MENĈUŠIû, Osvajanje Herceg Novog 1687. godine prema izvještajima Mletaþke nuncijature (The reconquest of Herceg Novi in 1687 According to sources from the nunciature of Venice), Kaþiü, pp. 889-904. 6 FRANJO BARAS, Proslave u Dalmaciji u doba francuske vladavine (Les festivités en Dalmatie à l’époque de l’administration française), Kaþiü, pp. 905-918. 36

Mons. Jure Bogdan (Tertia pars)

tuzioni di nuove logge a Split, Dubrovnik, Kotor, Rijeka, Karlovac, Ljubljana e poi Trieste. - Jean-Pierre Caillet descrive il contesto storico e politico, come pure il ruolo e l’importanza nell’ambito della politica di Napoleone in Illiria7, della pubblicazione dell’opera di L.-F. Cassasa e J. Lavalleea, Voyage pitoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie. - Slavko Kovaþiü descrive l’allontanamento dal ruolo di professore nel Seminario vescovile di Spalato del sacerdote e noto archeologo Francesco Carrara, avvenuto il 27 ottobre 18498. Nonostante le qualità intellettuali ed umane, con le ombre che accompagnano la vita di ogni uomo, pare in primo luogho per i motivi politici, con la pressione di politica di Vienna Francesco Carrarra fu allontanato dal professore di seminario vescovile di Spalato. - Il Decano della Facoltà di ¿loso¿a presso l’Universita statale di Split, lo storico Marko Trogrliü, descrive la riorganizazione delle parrocchie in Dalmazia tra il 1829 e il 18499. Dopo le riforme delle strutture ecclesiastiche in Dalmazia avvenuta con la bolla di Leone XII Locum Beati Petri del 1828, vi fu una grande riorganizzazione delle parrocchie nell’intera Dalmazia. Trogrliü focalizza la sua ricerca sull’Arcidiocesi di Zadar e la riorganizzazione delle strutture pastorali. - Franko Oreb scrive sulla vita del sacerdote di Korþula Ivan Zaffron, divenuto vescovo di Šibenik e Dubrovnik e morto a Korþula nel 188110. Egli fece costruire la Chiesa di Santa Giustina a Korþula, nella quale sarà sepolto nel 1898. - Il professor Miljenko Grgiü illustra l’importante eco e gli effetti che il rinnovamento della musica sacra, il cosidetto movimento ceciliano, ha avuto nel Duomo di Split. Egli ha inoltre ricostruito dai materiali d’archivio la storia dell’organo della cattedrale spalatina. Il primo organo nel duomo sarebbe stato costruito nel 1347 da fra Ventura di Fermo. A partire da quell’anno, quasi ogni secolo la Cattedrale di Split faceva restaurare o costruire un nuovo organo. Nel corso del restauro della Cattedrale iniziato nel 1881 si ebbe anche la costruzione 7 JEAN-PIERRE CAILLET, La publication du Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie de L.-F. Cassas et J. Lavallee dans le contexte de la politique napoleonienne en Illyrie (Objava Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie de L.-F. Cassas et J. Lavallee u kontekstu Napoleonske politike u Iliriji), Kaþiü, pp. 919.-927. 8 SLAVKO KOVAýIû, Otpuštanje Francesca Carrare iz profesorske službe u Biskupskom sjemenistu u Splitu (Evincement de Francesco Carrara du service de professeur du Séminaire épiscopale de Split), Kaþiü, pp. 929-954. 9 MARKO TROGRLIû, Preustroj župa u Zadarskoj nadbiskupiji (1829.-1849.) (Restructuring of the parishes of Zadar’s archdiocese 1829.-1849), Kaþiü, pp. 955.-974. 10 FRANKO OREB, Korþulanska crkva sv. Justine Mauzolej biskupa Ivana Zaffrona (L’église sainte Justine de Korþula: mausolée de l’évéque Jean Zaffron), Kaþiü, pp. 975-986. 37

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

di un nuovo organo. Il progetto fu realizzato dalla fabbrica vescovile di organi di Gaetano Zanfretta e ¿gli, da Verona. La stessa fabbrica aveva realizzato poco prima, nel 1899, l’organo della chiesa dei francescani conventuali di Split. Il cosiddetto organo di liturgia fu costruito nel Duomo di Split nel 1900 e rimase in funzione sino al 1964. Nel scrivere la storia dell’organo della chiesa metropolitana di Split l’autore ci informa anche sugli organisti del Duomo11. - Il tema trattato dal professore Pavo Jurišiü, Decano della Facoltà di Teologia cattolica a Sarajevo12, riguarda gli ultimi difensori della glagoglizza, del glagolitico, ovvero la celebrazione della messa di rito latino in lingua paleoslava in Croazia. Dopo l’enciclica di Leone XIII “Grande munus” del 1880, si segnala come difensore del paleoslavo il servo di Dio, Josip Stadler, arcivescovo di Sarajevo. Assieme a lui operarono illustri professori e canonici come Frane Buliü e Franjo Volariü da Krk. Con l’enciclica “Grande Munus” Leone XIII conferma ed autorizza l’uso del glagolitico nella liturgia al pari della lingua latina. Il rinnovamento e la reintroduzione del glagolitico tuttavia non passò inosservato alla Monarchia Austro-Ungarica, che vi si oppose formulando forti critiche. Per questo motivo l’arcivescovo Stadler, fortemente appoggiato dal vescovo Josip Juraj Strossmayer di Ĉakovo, si recò a Roma, nel 1900, assieme a Buliü e Volariü, per prendere le difese del glagolitico. Il tutto è collegato con la questione dell’Istituto di San Girolamo e i contatti tra i cardinali Rampolla, Ferrata e Vanutelli. La lingua paleoslava, de¿nita da Leone XIII “un decoro per la Chiesa”, rimase nella liturgia sino al Concilio Vaticano II. - Mons. Stefan Heid ha scritto, in tedesco e italiano, Anton de Waal, das Deutsche Priesterkolleg am Campo Santo in Rom und die christliche Archäologie Dalmatiens (Anton de Waal, il Collegio sacerdotale tedesco a Campo Santo in Roma e l’ archeologia cristiana in Dalmazia).13 Anton de Waal è stato il fondatore del Collegio sacerdotale teutonico nel 1876, situato all’ombra della cupola di San Pietro. Grazie alle numerose iniziative scienti¿che il Collegio diventò un centro per la promozione delle ricerche sulla letteratura cristiana antica. Sono numerosi gli studiosi del cristianesimo antico che sono passati per il Collegio teutonico durante i quaranta del rettorato del de Waal. Tra i croati si segnalano i sacerdoti Luka Jeliü e Josip Bervaldi, dalla Diocesi di Split. Mons. Heid alla ¿ne del suo articolo pubblica la loro corrispondenza nonché quella 11 MILJENKO GRGIû, Orgulje Gaetana Zanfrette u splitskoj katedrali (Les orgues de Gaetano Zanfretta dans la cathédrale de Split), Kaþiü, pp. 987-1012. 12 PAVO JURIŠIû, Posljednji pobornici glagoljice (The last defenders of the glagolithic alphabet), Kaþiü, pp.1013-1030. 13 MONS. STEFAN HEID, Anton de Waal, das Deutsche Priesterkolleg am Campo Santo in Rom und die christliche Archäologie Dalmatiens, (Anton de Waal, Njemaþki sveüeniþki zavod na Campo Santo u Rimu i starokršüanska arheologija u Dalmaciji), Kaþiü, pp.1031-1070. 38

Mons. Jure Bogdan (Tertia pars)

dell’archeologo don Frane Buliü con il Rettore. Grazie a questo articolo e alle lettere in esso pubblicate si possono capire molto meglio varie iniziative e soprattutto la celebrazione a Solin, nel 1894, del I° Congresso Internazionale di archeologia paleocristiana. - Fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü O. F. M., curatore di questa Miscellanea, scrive un articolo sul Culto dei martiri di Solin (Salona) nel secolo XX14. Così come nel resto del Mediterraneo, anche i cristiani di Salona hanno sviluppato un grande culto per i propri martiri, arrivato sino ai nostri giorni. Dopo la II guerra mondiale, a causa della feroce dittatura comunista, il culto di tali martiri si ridusse notevolmente. Negli ultimi venti anni tuttavia, con l’avvento della democrazia e di uno stato indipendente croato, il culto dei martiri di Salona, particolarmente San Doimo, patrono della Chiesa locale di Split, si celebra solennemente. - Il contributo del professore fra Gianluigi Pasquale, O. F. M. Cap. è intitolato “Chiesa e cultura cristiana nella teologia di Henri-Irénée Marrou”15. Secondo il celebre storico del cristianesimo antico, professore alla Sorbona di Parigi, “La città di Dio non apparirà in essere tutto a un tratto, creata in un istante dalla volontà di Dio. Al contrario, egli vuole che si costruisca lentamente, strato per strato, pietra (viva) su pietra per tutta la durata della storia umana” 16. Marou non solo difende la commistione tra le due città e ne trae motivo di ¿ducia, ma pone a tema una commistione che può interessare anche i non cristiani. - Padre Ivan Fuþek, S. J. già teologo della Paenitentiaria Apostolica, informa i lettori sulla storia e la natura del Tribunale interno, la Paenitentiaria Apostolica - Unutrašnje sudište Crkve17. - Il Segretario generale del Sinodo dei Vescovi, S.E. Mons. Nikola Eteroviü, partecipa alla Miscellanea con il contributo: I vescovi croati e il Sinodo dei Vescovi18. Sin dall’istituzione del Sinodo dei Vescovi i rappresentanti dell’episcopato croato dalla Croazia e dalla Bosnia ed Erzegovina partecipano regolarmente al Sinodo e l’autore analizza i loro contributi. La partecipazione dei vescovi in base ai loro interventi è divisa in tre parti. La prima parte va dall’istituzione del Sinodo dei Vescovi nel 1967 al 1989. Negli interventi dei 14 FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, Štovanje solinskih muþenika u XX. stoljeüu (The veneration of the martyrs of Salona in the twentieth century), Kaþiü, pp. 1071.- 1090. 15 FRA GIANLUIGI PASQUALE, O.F.M. CAP.,Chiesa e cultura cristiana nella teologia di Henri-Irénée Marrou (Henri-Irénée Marrou: Crkva i kršüanska kultura u teologiji), Kaþiü, pp. 1091-1119). 16 Kaþiü, p. 1091. 17 IVAN FUýEK, Paenitentiaria Apostolica - Unutrašnje sudište Crkve (Paenitentiaria Apostolica - Tribunal interne de l’Eglise), Kaþiü, pp. 1121.-1132. 18 MONS. NIKOLA ETEROVIû, Hrvatski biskupi i Biskupska sinoda (Croatian bishops and the Synod of bishops), Kaþiü, pp. 1133.-1164. 39

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

vescovi di questo periodo dominano i temi del rinnovamento post conciliare, il dinamismo del rinnovamento convive assieme alle s¿de per la Chiesa in un sistema fortemente autoritario quale era quello comunista, che frapponeva tanti ostacoli alla vita della Chiesa. La seconda parte va dal 1990 al 1998: è il periodo della proclamazione dell’indipendenza nazionale degli stati ma anche di una guerra civile sanguinosa, che ha portato con se ogni genere di distruzioni. La terza parte è costituita dal periodo postbellico, ovvero dal 1999 sino ai giorni nostri, periodo caratterizzato da un urgente e profondo bisogno di guarigione dell’anima e dello spirito, feriti profondamente nella guerra, dal restauro delle chiese, case e luoghi di culto, dal ritorno dei profughi ecc. I pastori croati riferiscono su questi fatti al Sinodo, fanno domande ma forniscono anche proposte per la Chiesa molto provata in queste circostanze. - Il professore di teologia morale fra Luka Tomaševiü, O. F. M., contribuisce con il suo studio dal titolo Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe, Un’analisi teologica sulla dignità della persona umana19. - Il professore fra Špiro Marasoviü O. F. M. Conv., è autore del contributo Crkva i društveni razvoj (La Chiesa e lo sviluppo sociale), nel quale analizza il pensiero della Chiesa sullo sviluppo della società in base ai documenti sociali della Chiesa20. - Il contributo di Paul Card. Poupard è il discorso pronunciato presso la Ponti¿cia Università Lateranense il 4 dicembre 2008, in occasione della presentazione del libro dell’Ambasciatore Emilio Marin “Ho conosciuto due papi”21. - L’ambasciatore polacco presso la Santa Sede, S.E. Hanna Suchocka, scrive le proprie riÀessioni sul libro del collega Ambasciatore Emilio Marin: “Note di lettura al libro ‘Ho conosciuto due papi’ di Emilio Marin”22. - L’ultima parte del libro è costituita dal contributo del curatore della Miscellanea, fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü23. In esso padre Jurišiü presenta l’importanza nonché l’abbondanza dell’attività pastorale, culturale, scienti¿ca e sociale dei membri della sua provincia francescana del Santissimo Redentore 19 FRA LUKA TOMAŠEVIû, O.F.M., Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe (Il parere teologico sulla dignità della persona umana), Kaþiü, pp. 1165.-1196. 20 FRA ŠPIRO MARASOVIû, O. F. M. Conv., Crkva i društveni razvoj, (La Chiesa e lo sviluppo sociale), Kaþiü, pp. 1197-1208). 21 PAUL CARD. POUPARD, Presentation du livre de S. E. Emilio Marin, ambassadeur de Croatie pres le Saint-Siege, „Ho conosciuto due papi” (Predstavljanje knjige Emilija Marina, veleposlanika Hrvatske pri Svetoj Stolici, „Upoznao sam dva pape”), Kaþiü, pp. 1209-1212. 22 S.E. HANNA SUCHOCKA, Note di lettura al libro „Ho conosciuto due papi“ di Emilio Marin (Bilješke uz knjigu “Upoznao sam dva pape” Emilija Marina), pp.1213-1218. 23 FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, O.F.M., Pogovor (Editor’s note), Kaþiü, pp. 1219-1224. 40

Mons. Jure Bogdan (Tertia pars)

di Split. Si tratta in primo luogo della pubblicazione di libri. Un posto rilevante è costituito inoltre dall’attività dei professori di teologia dell’Istituto superiore francescano di studi teologici di Makarska. A questa terza parte del libro seguono le note sugli autori, provenienti da diciassette diversi paesi, l’elenco dei periodici e dei libri ricevuti di recente dalla Miscellanea Kaþiü, l’Elenco delle pubblicazioni della rivista Kaþiü e in¿ne l’Indice generale del libro. Si tratta di un libro voluminoso, molto vario nei temi trattati, interessante, ricchissimo di informazioni e fotogra¿e, curato molto bene e con grande attenzione. Di grande aiuto per conoscere i contenuti dei contributi scienti¿ci è la lingua. Ogni articolo o riassunto dello stesso infatti, assieme al titolo, è pubblicato in una delle principali lingue mondiali. Non sappiamo davvero chi tra il curatore fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü e il festeggiato S.E. Emilio Marin potrebbe esclamare più forte: Exegi monumentum aere paerennius! (Q. Horatius Flaccus, Carm., III, 30). Auguri padre Jurišiü per questa sua nuova opera. Auguri Eccellenza Marin per l’opera e per il suo sessantesimo genetliaco. Grazie.

P. Gagliardi, Papa Siksto V. drži nacrt crkve sv. Jeronima (1850.) 41

PROFESSOR EMILIO MARIN, MA, PhD Born on 6th February 1951 in Split (Croatia). Since 1973 assistant keeper, 1980 senior keeper and 1986 principal keeper at the Archaeological museum - Split. - Since 1978 MA status researcher, 1992 senior researcher. - 19811983. assistant professor Institut d’Art et d’Archéologie, Sorbonne. - Since 1983 vice director, than director (1988-2004) of the Archaeological museum - Split. - 1984-1985 visiting fellow All Souls College (University of Oxford). - 1988 secretary general of the 13th International Congress for Early Christian Archaeology (1994). - 1990-1991 visiting professor Sorbonne. - Since 1998 full professor of the Archaeology of the Roman Empire in the University of Split. - 2002-2003 visiting professor Sorbonne. Lectured in the universities: Barcelona, London, Oxford, Cambridge, Newcastle-upon-Tyne, Rome, Macerata, Vienna, Heidelberg, New York, Princeton, Boston, Harvard, Tel Aviv, Perugia, Foggia, Bologna, Ljubljana. Directed archaeological excavations at Salona, Narona, Split and Braþ, as well as many exhibition projects in Croatia and in Europe. Participated on some hundred colloquia and conferences. Editor-in-chief of the journal Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (1988-2004). Extraordinary and plenipotentiary ambassador of the Republic of Croatia to the Holy See (2004-2011) and to the Sovereign Military Order of Malta (2005-2011). Since October 2011 full professor of Roman and Early Christian Archaeology in the Catholic University of Croatia in Zagreb, since May 2012 vice-president for international relations. Since 7th March 2003 full member Académie des Inscriptions et BellesLettres, Institut de France. On 11th December 2012 appointed full member of the Ponti¿cia Commissio de Sacra Archaeologia (Vatican). Correspondent member Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia (Vatican) and Real Academia de Buenas Letras (Barcelona). Member Société nationale des Antiquaires de France (Paris), correspondent member Deutsches Archäologisches Institut (Berlin). Member Comité promoteur des Congrès internationaux de l’Archéologie chrétienne (Vatican). Order Of¿cier des Arts et Lettres of 42

Prof. Emilio Marin

France (2000), Commendatore dell’Ordine della Stella della solidarietà italiana (2004), Cavaliere di Gran Croce dell’Ordine di Pio IX (2007). GrandCroix of the Order Pro merito Melitensi (2009). Honorary degree University of Paris 12 (2005). Miscellanea Emilio Marin sexagenario dicata (Kaþiü XL-XLII), ed. Hrvatin Gabrijel Jurišiü, Split, 2011, 1280 p. Available on: http://www.franjevcisplit.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=3106&Itemid=21

BIBLIOGRAPHY Author and/or editor of numerous books, author of hundreds scholar and professional papers and articles as well as newspapers articles. Full bibliography available on: www.franjevci-split.hr/pdf/01_kacic_ uvod.pdf A selection on: www.aibl.fr/membres/academiciens-depuis-1663/article/ marin-emilio Some titles: - 1994. Civitas splendida Salona (in Salona Christiana), Split. - 1997. Ave Narona, Zagreb. - 1998. Acta XIII Congressus Internationalis Archaeologiae Christianae I-III (coed. N. Cambi), Vatican-Split. - 1999. Corpus Inscriptionum Naronitanarum I (et alii), Macerata-Split. - 2000. Salona III: Manastirine, Établissement préromain, nécropole et basilique paléochrétiens (codir. N. Duval, C. Metzger), Rim-Split. - 2002. Longae Salonae I-II (ed.), Split. - 2002. Erešove bare-Narona (et alii), Split. - 2003. Arheološka istraživanja u Naroni i dolini Neretve (ed.), Zagreb-Metkoviü-Split. - 2004. The Rise and Fall of an Imperial Shrine – Roman Sculpture from the Augusteum at Narona (et alii), Split. - 2004. Divo Augusto – La descoberta d’un temple romà a Croàcia / El descubrimiento de un templo romano en Croacia (et alii), Split. - 2006. Dalmatia – Research in the Roman Province 19702001 – Papers in honour of J. J. Wilkes (coed. D. Davison, V. Gaffney), Oxford. - 2010. Salona IV: Recherches archéologiques franco-croates à Salone, Inscriptions de Salone chrétienne, IVe-VIIe siècles (et alii), Rome-Split.

43

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Papa Benedikt XVI. imenovao je Emilija Marina þlanom Papinskoga povjerenstva za svetu arheologiju 44

PAPA BENEDIKT XVI. NASLJEDNIK BLAŽENOG IVANA PAVLA II. I FRANCUSKI AKADEMIK – HODOýASNIK U HRVATSKU EMILIO MARIN Hrvatsko katoliþko sveuþilište 10000 Zagreb, Ilica 242

UDK: 262.13 Benedictus XVI, papa Struþni þlanak Primljeno: 15. XII. 2012.

U þlanku se obraÿuju neke osobine pape Benedikta XVI. koje su ga pro¿lirale kao osobitog nasljednika blaženog Ivana Pavla II. Potom se izlažu neki detalji znanstvenog pro¿la Pape, odnosno kardinala Josipa Ratzingera, koji je 1992. bio izabran i u Francusku akademiju znanosti i umjetnosti. Detaljnije se prikazuje zamisao o posjetu Pape i njegovu pohodu Parizu, Akademiji koja ga, po njegovoj želji, i dalje broji u svoje þlanove; te opisuju se pojedini dogaÿaji koji su vodili tom cilju, kao i sam posjet Akademiji 2008. i njegovi odjeci. Sve to u kontekstu odnosa s Hrvatskom i viÿeno od jednog od aktera dogaÿanja, hrvatskoga veleposlanika pri Svetoj Stolici, a uoþi Papina pohoda Zagrebu 2011. godine. Kljuþne rijeþi: Benedikt XVI., Josip Ratzinger, Francuska akademija, pohod Hrvatskoj, Pariz.

Petnaest dana uoþi pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj, odnosno Zagrebu (19. svibnja 2011.), Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti željela je na speci¿þan naþin obilježiti taj važan dogaÿaj povjerivši mi prigodno predavanje, na þemu sam osobito zahvalan Upravi HAZU, te osobito i gospodinu predsjedniku HAZU akademiku Zvonku Kusiüu, koji me poþastio svojim osobnim uvodom. Ovaj pak rad, koji sa zahvalnošüu predajem za þasopis Kaþiü, preraÿeno je i prošireno moje predavanje u HAZU, koje ja pak, skraüeno, bilo objavljeno uoþi Papina dolaska u Zagreb u tjedniku Hrvatsko slovo. Naravno, tako znaþajan pohod Hrvatskoj veü drugog pape u našoj suvremenoj povijesti, pa osobito i sam pro¿l i djelo Benedikta XVI., mogli bi biti povod nizu predavanja i raznim pogledima na ponti¿kat, koji je u 45

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

tijeku, pape – kako se to prije sveþano zborilo – sretno vladajuüeg! Ali, danas takva sintagma nije više u prvom planu: možda bi se „sretno“ moglo prikladnije zamijeniti za „radosno“ kod Benedikta, a „vladajuüeg“ za „služeüeg“. Naime, pretpostavljam da bi analiza Benediktova rjeþnika pokazala da je najþešüa rijeþ koju on rabi „radost“, a da je od prvog dana papinstva pokazao da je njegovo „vladanje“ : „služenje“; ne samo zbog onog skromnog a sveþanog opüega papinskog naziva „sluga slugu Božjih“ veü i zbog osobne predanosti da služi Crkvi i þovjeku.

I. NASLJEDNIK BLAŽENOG IVANA PAVLA II. Rekoh, od prvog dana! Da, Hrvatska pošta, u oþekivanju Benediktova pohoda objavila je prigodnu marku koja likovno dojmljivo ponovo uprisutnjuje onaj dan 19. travnja (u tom trenutku, prije 6 godina i mjesec dana), kada je s balkona Sv. Petra novoizabrani Papa bio prvi put pred Rimom i Svijetom. Kao „službenik“ i „radnik“ u „vinogradu Gospodnjem“, u svom odijelu, onom radnom, crnom, zateþen izborom, ali u duhu „služenja“ navukao je preko svoga radniþkog odijela ono sveþano ponti¿kalno i krenuo za zlatnim križem. Taj trenutak – koji su ovjekovjeþili svi svjetski mediji – ponudila nam je i Hrvatska pošta na prigodnoj marki, i to onaj izvorni, od onog trenutka, tako svjež i dobrodušan, bez retuša kakvim su ga htjeli u drugom þasu neki ispraviti, kada su bijelili crne rukave Ratzingerove odjeüe. Ali to je trenutak, koji je – makar se meni þini – emblematiþan za papu Benedikta XVI. To je Joseph Ratzinger koji je postao Benedikt XVI. Ali, nije samo slika ta koja je bila emblematiþna, bila je to i tada izgovorena rijeþ, a rijeþ je za Ratzingera važnija od slike, jer – ne zaboravimo – „u poþetku bijaše Rijeþ...“ Osim onoga što je novoizabrani papa kazao o sebi kao „skromnom radniku u Gospodinovu vinogradu“, kazao je odmah i to da su kardinali izabrali njega nakon „velikog pape Ivana Pavla II.“ I tako se odmah de¿nirao kao nasljednik Ivana Pavla II., ne samo po kronološkom faktu, veü i po odreÿenju koje je dojuþerašnji prefekt Zbora za nauk vjere, dakle onaj kojemu je zadaüa da þuva nepogrješivost katoliþkog pravovjerja, izrekao Urbi et Orbi, gotovo kao anticipaciju beati¿kacije koju üe izvršiti šest godina kasnije, ne zaboravljamo, na dan sprovodnih sveþanosti za Ivana Pavla II., kada je kao dekan Kardinalskog zbora, u homiliji zakljuþio: „Možemo biti sigurni da je naš voljeni Papa sada na prozoru kuüe Oþeve, da nas vidi i da nas blagoslivlja.“ Nije to kod takvog govornika bila stilska fraza, nije bila ni ponesenost trenutkom, nije to bilo ishoÿeno od tolikih transparenata „Santo subito!“ Ne, to je nepogrješivo, gotovo anticipirajuüi svoje papinstvo, zakljuþio i odredio kardinal Ratzinger. I od toga trenutka, on je postao nasljednik blaženog Ivana Pavla II. 46

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

Na þisto ljudskoj razini, zar to nije divna gesta? Naime, pogledajmo oko nas, koliko üemo primjera naüi da na bilo kojoj razini nasljednik pozitivno govori o prethodniku, a kamo li da s oduševljenjem i radošüu govori o svom prethodniku. Stoga je moralo odmah biti jasno da pred sobom imamo divnoga i plemenitog þovjeka a ne „Panzerkardinala“, kako su ga mediji isprva krstili. Meÿutim, Ratzinger nije uzeo Wojtyáino ime. Jedan od eminentnih sudionika konklava, kardinal Jean-Marie Lustiger, umirovljeni nadbiskup Pariza, javno je o tome progovorio nakon konklava u intervjuu Le Monde-u, 24.-25. travnja 2005.: „Sve nas je iznenadio. Oþekivalo se Ivan Pavao III.“ A ja bih se usudio dodati: osim onoga što je sâm novoizabrani papa kazao o razlozima izbora svoga imena (prema sv. Benediktu, osnivaþu Benediktinskog reda i u – ne samo ratzingerijanskoj – viziji utemeljitelju Europe, kao i prema papi Benediktu XV., borcu za mir, unatoþ I. svjetskom ratu), novi je papa ostao skroman i u tome. Rekao bih da „skromni radnik u Gospodinovu vinogradu“ nije mogao uzeti ime „velikog Pape“. Zanimljivo je kako je pronicljivi kard. Lustiger, u navedenom intervjuu o Benediktu XVI. naglasio kako „trebamo veü sad izbrisati ideju da se radi o prolaznom Papi“. A blaženi „veliki Papa“, znamo svi, toliko je bio blizak Hrvatskoj, a i Hrvatska njemu. Oþitovalo se to, izmeÿu ostalog, i u tri njegova pohoda Hrvatskoj. Vjerojatno üe i Benedikt XVI. o tome nešto reüi za svoga predstojeüeg pohoda Hrvatskoj. Meÿutim, anticipirajmo ponešto od Ratzingerove misli! Pogledajmo doista rijetki dokument, a rekao bih i dragocjeni. S grbom dekana Kardinalskog zbora, s nadnevkom i s brojem protokola 20 Sede vacante! Neposredno prije ulaska u konklave, odnosno, samo tri dana prije izbora za papu, kard. Ratzinger, uputio je hrvatskom veleposlaniku pri Svetoj Stolici pismo (16. travnja), na dan svoga vlastitog roÿendana, u kojem izmeÿu ostalog piše: “Formulo l’auspicio che il ricordo dell’illustre Papa, servo fedele di Cristo, e della Chiesa e dell’umanità, possa essere d’ispirazione per quanti hanno a cuore il rinnovamento civile e religioso della Croazia, l’affetto del Quale per gli abitanti di quel Paese era a tutti noto. - Nadam se da üe sjeüanje na diþnog papu Ivana Pavla II., vjernog sluge Krista, kao i Crkve i þovjeþanstva, biti nadahnuüem svima onima kojima je na srcu društvena i vjerska obnova Hrvatske; naime svima je bila poznata Njegova privrženost stanovnicima te zemlje.“ To pismo, nedvojbeno pripada posljednjim dokumentima koje je potpisao “Joseph card. Ratzinger”. Tri dana kasnije, neposredno uoþi glasovanja u kojem je izabran, ruþat üe za istim stolom s umirovljenim patrijarhom Venecije (kard. Marco Cè), nadbiskupom Milana (kard. Dionigio Tettamanzi), s kurijalnim kardinalom protoÿakonom (ýileanac kard. Jorge Arturo Medina Estevez) i s još jednim afriþkim kardinalom, po svjedoþanstvu jednoga sustolnika (ve47

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

necijanskog), izreþenom potpisniku ovih redaka, znalo se što “prijeti”, oni su bili diskretni a Ratzinger je bio od malo rijeþi. Prethodnih pak dana, za vrijeme kardinalskih kongregacija (reþe mi kard. Puljiü), „slušalo se“ Ratzingera, Martinija i Lustigera, umirovljene nadbiskupe Milana odnosno Pariza, Simonisa iz Utrechta (tim redom!). Povezanost potpisanoga s kard. Ratzingerom zapoþela je od njegova dolaska na veleposlaniþku službu u Rim, o njoj je ponešto natuknuto u maloj knjizi Upoznao sam dva pape (koju je objavila Kršüanska sadašnjost Crkva u svijetu, 2009.), a ako Bog da nešto opširnije üe biti napisano u buduünosti. Spomenimo ovdje, kao kuriozitet, da je, koliko je meni poznato, jedna jedina fotogra¿ja dosad objavljena s veþeri 28. veljaþe 2005., iz rezidencije hrvatskoga veleposlanika pri Svetoj Stolici, kada je, izgleda, kard. Ratzinger bio posljednji put u jednom svjetovnom ambijentu, na veþeri, prije svoga izbora za Papu. Ta je fotogra¿ja objavljena u biografskoj knjizi kard. José Saraiva Martins.1 Par rijeþi, da nadodam u kontekstu upravo citiranog Ratzingerova pisma, i o mojim susretima s Ivanom Pavlom II. Moj prvi osobni susret s papom Wojtyáom zbio se 22. studenoga 1993. u Papinoj knjižnici u Apostolskoj palaþi u Vatikanu, u povodu priprema tada predstojeüega Jubilarnog meÿunarodnog kongresa za starokršüansku arheologiju Split-Poreþ 1994. Drugi se susret s papom Wojtyáom zbio 22. veljaþe 1995., u dvorani uz Aulu Pavla VI., nakon opüe audijencije. Dakle, nakon uspješno održanog tog XIII. kongresa. Treüi susret bio je najduži. Bio sam Papi tumaþ u Katedrali i na Peristilu Dioklecijanove palaþe u Splitu, za vrijeme njegova drugog pohoda Hrvatskoj, kada je 4. listopada 1998. pohodio i Split.2 A onda su došla tri susreta veleposlanika s papom Wojtyáom! O tome kako sam doživio Wojtyáu, poglavito na kraju ponti¿kata, i Benedikta XVI. na poþetku ponti¿kata, može se proþitati u spomenutoj, maloj knjizi, objavljenoj prvo u nakladi Lateran University Press, Ho conosciuto due papi, u Rimu, 2008.

II. POSJET PAPE FRANCUSKOJ AKADEMIJI U petom razredu Francuske akademije znanosti i umjetnosti (posljednji, od pet akademija koje su u sastavu Institut de France): Académie des Sciences morales et politiques (što bi po hrvatskoj terminologiji bio Razred za društvene znanosti), 1992., kao redoviti inozemni þlan bio je izabran kard. Joseph Ratzinger, koji je i nakon izbora za papu 2005., po vlastitoj želji, ostao þlanom te Akademije. To je suprotno uobiþajenoj papinskoj praksi da – jednom papa – osoba više ne ¿gurira a još manje sudjeluje u tijelima gdje je dotad bila. 1 ANDREA TORNIELLI, Quando la Chiesa sorride – Biogra¿a del Cardinale José Saraiva Martins, Roma, 2007, 136. 2 EMILIO MARIN, Historia magistra archaeologiae, Split-Dubrovnik, 2003, 199-201. 48

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

Francuski kardinal Roger Etchegaray, i sâm þlan Académie des Sciences morales et politiques, u svojim memoarima,3 piše o tome kako je osobno odnio Papino pismo u Akademiju, kojim autorizira Akademiju da ga i dalje broji svojim þlanom. „Mon cher confrère“, kazao je kardinal Ratzinger, membre de l’Institut, svom bratimu u drugom razredu za humanistiþke znanosti. Tako se meÿusobno oslovljavaju francuski akademici. Meÿutim, pripovijest o Papi „subratu“ doista je dojmljiva, umjesto da je prepriþavam, radije bih naveo kako sam opisao susret s novoizabranim Papom u proljeüe 2005., u hrvatskoj varijanti prije spomenute knjige.4 „Htio sam i zapoþeo nešto uime Hrvatske. Ali, kao da je to bilo nepotrebno i znano. ýuo sam Njegov glas, kojem kao da je bila suvišna najava šefa protokola, na francuskom jeziku otprilike: evo, konaþno smo zajedno tu. Pitao me kako ide naša naronitanska izložba (sic!) i dokad je otvorena. Nadodao sam onda nešto o þemu sam mislio i govorio, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko dana u Rimu s dvojicom iz mog razreda Francuske akademije znanosti i umjetnosti, a znao sam da On do toga drži; rekao sam otprilike da je Institut sigurno ponosan te da bi neki njegovi þlanovi u neko dogledno vrijeme rado došli na susret i na neki razgovor s Njim, svojim – ako se to još smije kazati confrère... Benedikt XVI. odgovorio je pozitivnom gestom svojih nježnih oþiju i kazao: »Merci, mon cher confrère« - Papa, moj bratim!“ Doista je veü tada, u prvoj audijenciji novog pape za Diplomatski zbor, 12. svibnja 2005., u razgovoru Benedikta XVI. i hrvatskog veleposlanika, prvi put spomenuta uzajamna želja da se dogodi susret francuskih akademika koji bi ukljuþivao i samog papu Benedikta XVI. Tako je poþeo odnos pape Benedikta XVI. i Akademije u Parizu, premda ispoþetka ni pariški nadbiskup (od studenog 2007. kardinal) André Vingt-Trois ni Nuncijatura u Parizu nisu bili time oduševljeni a državni organi ne osobito zainteresirani. Ali, projekt je bio dobar, znao sam da to Papa želi, bio sam uvjeren da je to dobro za svijet, poglavito svijet kulture i znanosti, u cijelosti, ne samo za Francusku. Diplomatski su u konaþnici bili ukljuþeni svi, od Ministarstva vanjskih poslova (Quai d’Orsay) do Predsjednika Republike Francuske, a osobito je to bilo pointirano pismom Jeana Leclanta, „trajnog tajnika“ (Secrétaire perpétuel, što je po francuskom sustavu glavni dužnosnik) naše Académie des Inscriptions et Belles-Lettres (7. prosinca 2007.), kancelaru Institut de France, koju predsjedavajuüu dužnost obnaša Gabriel de Broglie, þlan petoga ali i prvog razreda (Académie française). Naravno, trebalo je za isto uvjeriti i vatikanske dužnosnike. Meÿutim, 3 ROGER ETCHEGARAY, J’ai senti battre le coeur du monde, Paris, 2007, 343. 4 E. MARIN, Upoznao sam dva pape. Pripovijest o þuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., Zagreb-Split 2009, 61. 49

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

nije potrebno o svemu tome biti puno opširniji. Možda, u ovoj prigodi, samo da prevedem odlomke iz spomenuta pisma koje je uputio Jean Leclant: „ ... Benedikt XVI. u nekoliko prigoda izrazio je svoju želju da u okviru svoga predstojeüeg posjeta Francuskoj, posjeti Akademiju. Oþito je da mi imamo veliki razlog da pro¿tiramo od te izuzetne pogodnosti. Bilo bi, dakle, korisno da se mi iskažemo sa svom pozornošüu prema tom dogaÿaju. Jedan od najaktivnijih zagovornika tog projekta je kardinal Roger Etchegaray, þlan Akademije, koji je sad na lijeþenju u klinici Pija XI. u Via Aurelia. Bilo bi vrlo prikladno da Ministarstvo vanjskih poslova i Predsjedništvo Republike iznesu u tom smislu zainteresiranost svojim predstavnicima u Rimu. I Vaš zahtjev bio bi dobrodošao. Naša Ambasada u Rimu pri Vatikanu mora biti obaviještena o našoj vlastitoj zainteresiranosti da odgovorimo na želju Njegove Svetosti. Osim uzoritog kardinala Etchegaraya, jedan od inozemnih þlanova Akademije je vrlo angažiran u ovom projektu, to je Ekscelencija Emilio Marin, ambasador Hrvatske u Rimu. Izaslanici Ministarstva vanjskih poslova upravo rade na ovom programu u Rimu. Vaša osobna intervencija prema njima bi bila vrlo korisna poradi uspjeha ove zamisli. ...“ Onome koji zna þitati pisma takvog tipa, jasno je da je tim dopisom, tako autoritativnog pisca, ispisan zapravo najdetaljniji moguüi program akcije koju treba sprovesti i s naznaþenim akterima, a da bi se ostvario posjet Benedikta XVI., francuskog akademika, svojoj i francuskoj Akademiji! Od brojnih dogaÿaja, susreta i razgovora, koji su vodili da se ostvari Papin posjet Akademiji, spomenimo samo nekoliko. Papa Benedikt XVI. primio je u privatnu audijenciju u Papinskoj biblioteci na drugom katu Apostolske palaþe, 10. veljaþe 2007., izaslanstvo Francuske akademije znanosti i umjetnosti. O tome je takoÿer zabilježeno ponešto u spomenutoj knjizi. Audijencija je u prvom redu bila namijenjena za peti razred: Académie des Sciences morales et politiques, buduüi da je to „Papin razred“. Iz toga razreda, audijenciji su nazoþili: njegov predsjednik Lucien Israël i „trajni tajnik“ (Secrétaire perpétuel) Michel Albert, þlan Jean Foyer, koji je održao nadahnuti govor, i þlan kard. Roger Etchegaray, kao i kancelar Gabriel de Broglie. Od prve Akademije (Académie française) audijenciji je nazoþio i kard. Jean-Marie Lustiger, umirovljeni nadbiskup Pariza. Iz drugoga razreda, humanistiþkih znanosti (Académie des Inscriptions et Belles-Lettres) nazoþili su þlanovi: Jacques Jouanna, Jean Delumeau, Jean Richard i Emilio Marin (nedostajao je, nažalost, Secrétaire perpétuel Jean Leclant). Iz þetvrtoga razreda, za umjetnost (Académie des Beaux-Arts), nazoþili su: Arnaud d’Hauterives (Secrétaire perpétuel) i þlan-suradnik Robert Rigot, koji je autor spomen medalje koja je u toj prigodi uruþena Papi. Kancelar de Broglie u završnom je obraüanju pozvao Papu, uime svih pet razreda-akademija, da doÿe ponovno u Akademiju u Pariz i da održi preda50

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

vanje „pod kupolom“. Benedikt XVI. je s vidnim ushiüenjem i neskrivenom željom prihvatio poziv. Audijencija je još jednom potcrtala snažnu želju Benedikta XVI. za racionalni pristup problemima þovjeþanstva, te za veliku ulogu znanosti koja se vodi poticajima za opüe dobro. U tom kontekstu je znakovito da je toliko znaþenje htio dati i za þlanove institucije koja ima nedvojbeno izuzetan svjetski ugled, te koju osjeüa kao svoju. Taj susret je s francuske strane oznaþen kao povijesni dogaÿaj, takoÿer upravo i u svjetlu þinjenice da je institucija, koje je izaslanstvo pohodilo Benedikta XVI., uvijek prednjaþila u laicitetu. Papa se obratio izaslanstvu kao jedan od nas. Ponekad je mijenjao napisani tekst od Tiskovnog ureda Svete Stolice i objavljeni govor. Umjesto napisanog „vaša Akademija“ govorio je o „našoj Akademiji“ i o svojim confrères. Temu opširnog govora je razvio poglavito o dva stožerna pitanja: respekt svakoga ljudskog biüa i traženje opüeg dobra. Papa je dosta govorio o svom prethodniku u Akademiji Andreju Saharovu, te je na njegovu ondašnjem primjeru izvukao i pravilo za danas: unutrašnja sloboda pojedincu daje snagu da nastupa za opüe dobro a protiv relativizma i želje za vlašüu i pro¿tom pod svaku cijenu. Prema Benediktu XVI., i danas je potrebno, kao što je to bilo kod Saharova, imati hrabrost reüi istinu i slijediti je. Saharovu je vanjska sloboda bila ograniþena, ali unutrašnja, koju mu nitko nije mogao oduzeti, davala mu je pravo da svojom rijeþju snažno brani svoje sunarodnjake uime opüeg dobra. U Palaþi Akademije u Parizu, sous la coupole, održano je 23. listopada te iste 2007. godine, zasjedanje koje je s jedne strane obilježilo snažnu želju za nužnošüu suradnje europskih akademija (sudjelovao je uime HAZU akademik Franjo Šanjek), a s druge strane, Francuska je djelotvorno demonstrirala tu opredijeljenost dajuüi prvi put istovremeno rijeþ svojim redovitim inozemnim þlanovima u toj ritualnoj, uvijek krajem listopada, sjednici. Kako zbog svojih godina tako i zbog svoje biogra¿je, osobito je znakovit bio izbor govornika iz petoga, „Papina razreda“: Otto von Habsburg. I hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici, uime Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, održao je prigodni govor, koji je objavljen u edicijama Akademije, a takoÿer i u hrvatskoj verziji.5 Meÿutim, ne manje bitno je i naglasiti kako je ta sveþanost vrhovniš5 E. MARIN, Le curé de campagne et le prix Nobel face à l’histoire ou l’enjeu de l’Europe et de la Méditerranée, Séance solennelle de Rentrée des Cinq académies, présidé par Mme Hélène Carrère d’Encausse, Paris, 2007, 37-41; ISTI, Le curé de campagne et le prix Nobel face à l’histoire ou l’enjeu de l’Europe et de la Méditerranée, Les académies en Europe au XXIe siècle – Rencontre des académies européennes 21-23 octobre 2007 – Actes, Paris, 2008, 154-159; ISTI, Identités nationales et universalité de l’esprit - Le curé de campagne et le prix Nobel face à l’histoire ou l’enjeu de l’Europe et de la Méditerranée, Croatica Christiana Periodica 60, Zagreb 2007, 125-129 (Sažetak: Seoski župnik i nobelovac naspram povijesti ili izazovni ulog Europe i Sredozemlja); ISTI, Upoznao sam dva pape, 71-80. 51

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

tvu Akademije poslužila i za naglašeno iskazivanje bliskosti s Benediktom XVI.: prigodni glazbeni program, u svezi s biskupijom Passau, u kojoj je – nije bilo propušteno naglasiti – roÿen naš bratim Benedikt XVI., emotivno je ponio izabrano slušateljstvo. Svega dva dana nakon toga, 25. listopada, primio me u Vatikanu nadbiskup Fernando Filoni, sostituto u Državnom tajništvu (druga liþnost u hijerarhiji Državnog tajništva, odgovaralo bi grosso modo prvom potpredsjedniku neke vlade), s kojim sam razgovarao o oportunosti Papina posjeta Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, te zagovarao da se to dogodi tijekom predviÿena Papina putovanja u Francusku 2008. Ostvarene su, potom, rekao bih, i neke politiþke pretpostavke. Predsjednik Republike Francuske Nicolas Sarkozy, u okviru svog posjeta Svetoj Stolici, održao je 20. prosinca 2007. govor u Lateranskoj Apostolskoj palaþi. Toga dana ujutro, predsjednik Sarkozy posjetio je Vatikan, gdje je prvo bio u audijenciji kod pape Benedikta XVI., te je nakon privatnog razgovora (oko 25 minuta) i potom razmjene darova i predstavljanja Papi brojnog izaslanstva, razgovarao i s Državnim tajnikom kard. Tarcisiom Bertoneom i s tajnikom za odnose sa državama (ministar vanjskih poslova) nadbiskupom Dominique Mambertijem. Prema vatikanskom priopüenju, srdaþni razgovori su obuhvatili bilateralna i svjetska pitanja. Naglašeni su dobri postojeüi odnosi izmeÿu Katoliþke Crkve i Francuske Republike, kao i uloga religija opüenito i posebno Katoliþke Crkve u svijetu. Posebna pozornost je bila usmjerena na buduünost Europe, situaciji na Bliskom Istoku te društvenim i politiþkim problemima pojedinih afriþkih zemalja. Predsjednik Sarkozy dao je intervju za L’Osservatore Romano i za Vatikanski radio. Poslije podne, u okviru posebne vjerske službe „za Francusku“, predsjednik Sarkozy je preuzeo povijesno i tradicionalno mjesto poþasnog lateranskog kanonika, koje pripada francuskim poglavarima. To je mjesto pripadalo i svim predsjednicima Pete Republike. Meÿutim, svi ga nisu osobno preuzeli. Nakon te ceremonije, u velikoj dvorani Lateranske palaþe, predsjednik Sarkozy je održao prigodan govor oko 40 minuta. U vrlo sugestivnom govoru, francuski je predsjednik veliþao katoliþko nasljeÿe Francuske, istaknuo je poimence brojne Francuze koji su se istaknuli kao katolici na mnogim podruþjima društvenog i kulturnog života. Osobito je bilo znakovito Predsjednikovo inzistiranje na kršüanskim korijenima Francuske (što je bilo u izrazitoj suprotnosti sa stavovima njegova prethodnika). Priznao je mnoge grješke koje je Francuska Republika uþinila Crkvi u Francuskoj. Naglasio je da religioznost obogaüuje zemlju. Izrazio je svoj hvalospjev onim Francuzima koji su djelatni u katoliþkim institucijama, te je naglasio da ih Francuska treba. Govorio je i o svom projektu Mediteranske unije, te je napomenuo da Sveta Stolica pokazuje zanimanje za taj veliki projekt. Izrazio je stav da je Europa previše okrenula 52

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

leÿa Sredozemlju. Govor je bio izuzetno „prokatoliþki“ intoniran. U govoru, francuski je Predsjednik preuzeo mnoge „ratzingerijanske“ teze, kako su to primijetili i mnogi promatraþi. Najistaknutiji francuski vatikanski dužnosnici su primijetili da je to jedna velika novina u istupu najviših dužnosnika Francuske Republike. Dugogodišnji ministar vanjskih poslova Ivana Pavla II., kard. Jean-Luis Tauran, sadašnji predsjednik Papinskog vijeüa za meÿureligijski dijalog, u intervjuu novini Avenire od 21. prosinca, naglasio je kako je rijetko kada neki poglavar francuske države predstavio – kao svoju osobnu – duhovnu kršüansku baštinu Francuske. Sveþanostima i govoru u Lateranu nazoþio je i Diplomatski zbor pri Svetoj Stolici. Potom je uslijedila još jedna audijencija kod Benedikta XVI., u Apostolskoj palaþi, 28. sijeþnja 2008., i zajedniþka za izaslanstvo Papinske akademije znanosti i Francuske akademije znanosti i umjetnosti. Tu je još bilo pridodano i izaslanstvo Katoliþkog sveuþilišta iz Pariza (Institut Catholique). O tome se takoÿer opisuje u Upoznao sam dva pape. Papin govor na francuskom bio je posveüen odnosu znanosti, pojedinca i opüeg dobra. Bio je prenesen i u Radovima skupa koje su navedene institucije bile organizirale pod naslovom „Promjenljivi identitet pojedinca“.6 Bitno je naglasiti da je tada ponovljen poziv da þlan Francuske akademije znanosti i umjetnosti Joseph Ratzinger – Benedikt XVI., - u prigodi posjeta Parizu u jesen 2008., održi govor u Akademiji. Konaþno, ako preskoþimo još neke nedoumice, konaþna odluka da Papa posjeti Akademiju priopüena je pismom koje je apostolski nuncij u Francuskoj nadbiskup Fortunato Baldelli, 18. lipnja 2008., uputio kancelaru Akademije Gabrielu de Broglie. Dva dana kasnije, kancelar je uputio poziv svim þlanovima Akademije za taj dan. Da stvari nisu bile jednostavne ni nakon toga, svjedoþi i detalj: u nuncijevu pismu nije bilo predviÿen nikakav Papin govor u Akademiji. Vjerovao sam, meÿutim, da üe se Papa ipak obratiti francuskim akademicima. Tako se u konaþnici i zbilo. Sukladno proceduri, odmah po primitku poziva, tražio sam suglasnost Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske da sudjelujem u predviÿenom dogaÿaju u Parizu. Suglasnost je stigla od popodneva do jutra. Bio sam presretan, kao hrvatski ambasador i francuski akademik, da üe se zamisao koju sam imao, najvjerojatnije prvi, nakon toliko peripetija i ostvariti! Bio sam isto tako sretan da je moje Ministarstvo važnost toga odmah razumjelo. U subotu, 13. rujna 2008., za svog posjeta Parizu, papa Benedikt XVI. je ostvario susret s francuskim akademicima “pod kupolom”, gdje je bio najsveþanije doþekan od kancelara Akademije, predsjednika Akademije, petorice þelnika („trajnih tajnika“) i velikog broja þlanova Akademije. Meÿu njima je bio jedan 6 L’identité changeante de l’individu – La constante construction du Soi, dir. E. D. Carosella, B. Saint-Sernin, Ph. Capelle, M. Sánchez Sorondo, Paris, 2008, 255-257. 53

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

jedini þlan Diplomatskog zbora pri Svetoj Stolici, hrvatski veleposlanik. Nakon pozdravnoga govora kancelara Akademije i Papa je održao govor u kojem je potcrtao svoju privrženost francuskoj kulturi i znanosti, kako osobno, tako – kako je naglasio – i „kao Petrov nasljednik“. Bio je to, na neki naþin, drugi dio onoga govora koji je bio posveüen ulozi redovništva u stvaranju europskog þovjeka, u traženju Boga: Quaerere Deum. Taj je prethodnog dana bio održan u sklopu širega pariškog susreta sa svijetom kulture i znanosti. Potom je Papa otkrio spomen ploþu, pod reljefno izraÿenim svojim grbom, s natpisom koji obilježava taj jedinstveni dogaÿaj. U natpisu je naglašeno da je Papa “reçu les marques de respect et d’attachement de ses confrères (primio izraze poštovanja i privrženosti svojih bratima) de l’Institut de France”. Papa se upisao u Zlatnu knjigu Akademije, a za njim i svi nazoþni þlanovi. O tom posjetu Institut de France je izdao i posebnu ilustriranu knjigu: Souvenir de la visite du Pape Benoît XVI à l’Institut de France, le 13 septembre 2008. U svom pozdravu akademicima Papa je kazao: „Je ne pouvais pas venir à Paris sans vous saluer personnellement.“ U toj reþenici u kojoj Papa naglašava kako nije mogao doüi u Pariz a da osobno ne pozdravi akademike, neka mi je dopušteno proþitati sve ono što je iter prema Akademiji jednog Pape, koji je – vrlo neobiþno – njezin þlan, morao sadržavati u smislu suzdržanosti ako ne i osporavanja, kako u Vatikanu tako i u Parizu. Oþito je, rekao bi papa Ratzinger, en¿n! konaþno!, to riješeno onako kako bi on bio želio od prvog trenutka. Taj en¿n, bio mi je nekako poznat... Naveþer istog dana, naš Secrétaire perpétuel Jean Leclant sa suprugom dao je u rezidenciji u Palaþi Akademije sveþanu veþeru u þast veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici sa suprugom, i u znak zahvalnosti, kako je u opširnoj zdravici predoþio, za zasluge u ostvarenju Papina posjeta Akademiji. Na veþeri je bilo desetak þlanova Akademije na þelu s predsjednikom, veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj Mirko Galiü, te bivši glavni tajnik UN Boutros Boutros Ghali sa suprugom. Veleposlanik Galiü je te veþeri imao dojam da je to najsnažniji dogaÿaj kojemu je prisustvovao kao hrvatski veleposlanik u Parizu. Šteta da govor Jeana Leclanta, koji je veü bio u visokim godinama, ali briljantna uma i oka, nitko nije ni snimio ni zapisao. Osobno sam bio toliko uzbuÿen i sretan da ga ni sâm nisam zapamtio. Nadam se da üe mi þitatelji povjerovati ako napišem da je Leclant u završnici zdravice kazao da bez ideje i konstantne potpore potpisnika ovih redaka ne bi bilo Papina posjeta Akademiji. Evo kako je sâm Papa, nakon dvije godine, prozborio o svom posjetu Akademiji i svom odnosu prema njoj: „Rado se sjeüam susreta s akademicima na Institut de France i u Collège des Bernandins, gdje sam održao predavanje koje je pozorno pratila i intelektualna Francuska, koja je na neki naþin dala do znanja da joj papa pripada.“7 7 BENEDIKT XVI., Svjetlo svijeta – Papa, Crkva i znakovi vremena, razgovor s Peterom Seewaldom, Split, 2010, 141. 54

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

III. PRIORITET LOGOSA Na poþetku sam spomenuo važnost rijeþi za Josepha Ratzingera, naravno tu je i Rijeþ s velikim R. Upravo je to bio izbor za glavni moto Papina dolaska u hram znanosti. Nije bilo dvojbe za onoga koji želi širiti obzore razuma: Rijeþ - Logos. To je Papa upisao, u prije spomenutu Zlatnu knjigu, reþenicu iz samog poþetka Evanÿelja po Ivanu, vlastoruþno na grþkom: „ਫȞ IJૌ ਕȡȤૌ ਷Ȟ ੒ ȁȩȖȠȢ - U poþetku bijaše Rijeþ“ (Iv 1,1). Izbor Logosa, prema tumaþenju Josepha Ratzingera, „podrazumijeva opciju da logos, to jest misao, sloboda, ljubav, ne stoji samo na kraju nego i na poþetku; da je on stvaralaþka i obuhvatna snaga svega biüa.“8 Pozivajuüi se na Einsteina, Ratzinger üe reüi da je „sve naše mišljenje u stvari samo premišljanje veü osmišljene stvarnosti“.9 Zakljuþit üe: „Zato bi se kršüanska vjera mogla u najizrazitijem smislu oznaþiti kao ¿lozo¿ja slobode. Za nju se objašnjenje cjelokupne stvarnosti ne nalazi u nekoj sveobuhvatnoj svijesti ili iskljuþivo u materijalnosti; naprotiv, na þelu stoji sloboda koja misli i misleüi stvara druge slobode i tako daje da sloboda biva strukturalnim oblikom svega bitka.“10 Za znanstvenika i vjernika doista bi trebalo važiti ono što üe reüi papa Ratzinger: „Oholost je uma kada kažemo: to je nešto proturjeþno, besmisleno u sebi i veü zbog toga nije moguüe. (...) Bog je htio da ga ne nasluüujemo samo izdaleka preko ¿zike i matematike. Htio nam se pokazati. I tako je mogao uþiniti ono o þemu se izvješüuje u evanÿeljima. Tako je i u uskrsnuüu mogao otvoriti novu dimenziju egzistencije; mogao je onkraj biosfere i noosfere, kako kaže Teilhard de Chardin, postaviti još jednu novu sferu u kojoj þovjek i svijet ulaze u jedinstvo s Bogom.“11 Predgovor Drugom dijelu knjige Isus iz Nazareta, na samom poþetku,12 frapantno pokazuje kako njezin autor, u trenutku kad dovršava knjigu (travanj 2010.) i s pozicije na kojoj jest u tom trenutku veü pet godina, odnosno bolje reþeno, unatoþ njoj, kao pravi i veliki znanstvenik (ali eto tu opet onoga jednostavnog poniznog radnika iz Gospodinova vinograda), prateüi reakcije na njezin, veü objavljen, prvi dio, istiþe da je za njega (Papu) „bilo dragocjeno ohrabrenje što su ga veliki uþitelji egzegeze, kakvi su Martin Hengel ... te Peter Stuhlmacher i Franz Mußner, izriþito osnažili u tome da nastavi svoj pokušaj i dovrši zapoþeto djelo“ te da je „radostan zbog toga što je knjiga u meÿuvremenu takoreüi dobila svojega ekumenskog brata u opsežnu djelu Jesus (2008.) evangeliþkoga teologa Joachima Ringlebena“. 8 JOSEPH RATZINGER, Uvod u kršüanstvo (6. izd.) Zagreb, 2007, 146. 9 J. RATZINGER, Nav. dj., 147. 10 J. RATZINGER, Nav. dj., 152. 11 BENEDIKT XVI., Svjetlo svijeta, 194. 12 J. RATZINGER – BENEDIKT XVI., Isus iz Nazareta – Od ulaska u Jeruzalem do uskrsnuüa, Split, 2011, 5. 55

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Premda se poziva na bliskost svoje nakane s onom koju je imao Toma Akvinski u svojoj Teološkoj sumi,13 ima pravo Ratzinger, koji je, reklo bi se, pa i po svom doktoratu, znanstveno sljedbenik u prvom redu Augustina, kad hoüe od onih koji su bili vremenski najbliži Isusu, u koncentriþnim krugovima, doznati istinu o Isusu. Ipak, kako kaže sam Ratzinger, u njegovu Isusu iz Nazareta ne radi se o povijesnom djelu,14 premda je i povijesna spoznaja o Isusovu životu cjelovitija ako u nju ukljuþimo ono što su pisali ne samo uþenici veü i crkveni oci. To je onda poklad i znanja i vjere! Naime, Ratzinger želi prikazati „Isusov lik i poruku“, dakle, ne samo „povijesnog Isusa“, koji je „u sadržajnom pogledu odveü oskudan da bi od njega mogli doüi veliki povijesni uþinci“ pa je „povezivanjem dviju hermeneutika ... pokušao razviti promatranje i osluškivanje Isusa iz evanÿeljâ ... te se, osluškujuüi zajedno s Isusovim uþenicima svih vremena, uvjeriti u þinjenicu da je posrijedi upravo stvaran povijesni lik“.15 Reþe Ratzinger: „Pravilo vjere, danas kao i juþer, nije sastavljeno od otkriüâ (bilo pravih bilo hipotetskih) o biblijskim temeljima ili slojevima, nego na Bibliji takvoj kakva jest, onoj koja je þitana u Crkvi od Otaca do danas. Vjernost ovakvu þitanju Biblije dala nam je svece, þesto neuke, a þesto i nestruþnjake u složenosti egzegeze. Ipak, oni su ti koji su je bolje shvatili.“16 I sada, od teologa, rekao bih, od svojevrsnog zbroja povjesniþara evanÿeljâ i povjesniþara Crkvene predaje, evo puta koji vodi prema sadašnjosti: „Jedina, prava apologija kršüanstva temelji se na dva argumenta: sveci, koje je Crkva proglasila, i umjetnost, koja je isklijala u njezinu naruþju. Gospodin je shvatljiv u veliþanstvu svetosti i u umjetnosti koja se razvija u vjerniþkoj zajednici, više nego u domišljatim izrekama koje je razvila apologetika kako bi rasvijetlila tamne strane kojima nažalost obiluju ljudski dogaÿaji u Crkvi. Ako Crkva treba nastaviti obraüati, dakle, humanizirati svijet, kako se u svojoj liturgiji može odreüi ljepote koja je na neraspletiv naþin sjedinjena s ljubavlju, a ujedno i sa slavom uskrsnuüa? Ne, kršüani se ne trebaju olako zadovoljiti, veü od svoje Crkve trebaju stvarati dom lijepoga – dakle istinskog – bez kojeg svijet postaje prvi krug pakla.“17 Hoüe li se na tome temeljiti nova evangelizacija? Ili nastavak susreta pod kupolom Akademije? Svi su u Francuskoj naglasili veliku uþenost Benedikta XVI. Le Monde je uoþi njegova dolaska (11. rujna 2008.), na cijeloj stranici objavio njegov 13 J. RATZINGER – BENEDIKT XVI., Nav. dj., 8. 14 J. RATZINGER – BENEDIKT XVI., Nav. dj., 7. 15 J. RATZINGER – BENEDIKT XVI., Nav. dj., 8. 16 J. RATZINGER, Razgovor o vjeri s Vittorijem Messori, 1985., 1. hrv. izd. Split 1998., treüe: 2005., 68. 17 J. RATZINGER, Nav. dj., 121. 56

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

portret, u rijeþi i slici, pod naslovom „Herr Professor“. Spominjao se Ivan Pavao II. kao prorok Crkve, a Benedikt XVI. kao nauþitelj Crkve (Docteur). U najljepšoj sveuþilišnoj tradiciji, kardinal i potom papa Ratzinger dolazi u Pariz suþeliti svoje argumente s onima drugih intelektualaca, vjernika i agnostika. Artikulacija izmeÿu biblijske objave i grþke misli je odluþujuüa u njegovu pouþavanju. Papa se želi obratiti Francuskoj u svezi s pitanjem krize vjere u sekulariziranoj kulturi. Oþito je i njegovo nastojanje da svoju papinsku službu stavi u mjeru samo onoga što je bitno. Stoga üe upravo to biti onaj zalog po kojem üe Benediktu XVI., pa þak i samo doslovno par mjeseci uoþi njegova dolaska u Francusku, isti Le Monde (isti autor: Henri Tincq, 3. srpnja 2008.), odreÿene pojavnosti u njegovu ponti¿katu, osobito u liturgiji i poznatim kontroverzama s tradicionalistima, na neki naþin, oprostiti, pa üe i u naslovu razluþiti „Papa Benedikt XVI. i njegovi integristi“. Neokonzervativizam, koji prema tim utjecajnim novinama, sad prevladava u Rimu, mnogo je više rezultat onih koji nisu nikad prežalili tradicionalnu Crkvu, nego samog Pape, jer su njegova djela i njegovi potezi, i kao profesora i kao kardinala i kao pape, bili sve prije nego konzervativni u lošem smislu rijeþi. Ako je nešto konzervativno što prevladava, to je njegov osjeüaj za tradicionalnu ljepotu, i tu se upuüujemo, kako na prethodni Ratzingerov navod o umjetnosti, tako i prema našoj eksplikaciji, koja slijedi, a koja se podudara s pragmatiþnim þlankom koji rezimira francuski pogled, kao i s našim opažanjem, iz Diplomatskog zbora, u Rimu. U liturgiji tu promjenu, za ponti¿kata Benedikta XVI. (nije potrebno iüi na prethodni ponti¿kat) simbolizira promjena papinskog ceremonijara nadbiskupa Piera Marinija, koga je zamijenio mons. Guido Marini.

IV. BENEDIKT XVI. - FRANCUSKI AKADEMIK I HRVATSKA Vjerujem da je kard. Joseph Ratzinger, 13. sijeþnja 1992., kad je bio izabran, i osobito 6. studenog, kad je bio primljen sous la coupole (tome je posvetio istaknuto mjesto u svojoj Autobiogra¿ji) bio opþaran ne samo zbog znanstvenih razloga. Mislim da je sve to doživio i sada (2008.), kao Papa, na slavnoj tribini, mjestom par excellence za eruditski, znanstveni ili umjetniþki govor, sada i u dodatnom svjetlu reÀektora i objektiva fotoreportera i televizijskih kamera, u jednom dosad neviÿenom spoju republikanskoga i papinskog dekora: kupola Sv. Petra – pontifeksov poklon u graviri – pod kupolom hrama znanosti i umjetnosti, kardinalski purpuri i zlatno-tamnozelena odijela akademika. Govorio je Benedikt XVI. svojim bratimima. To je prvi put u povijesti da je jedan francuski akademik izabran za papu. Valja naglasiti, premda je naravno došao i bio primljen kao Papa, došao je i bio primljen kao jedan od nas. To je bio zajedniþki nazivnik svih autora raznih þlanaka koji su se od samih francuskih akademika pojavili tih dana u francuskim novinama, koji su sabrani u navedenoj Spomenici, koju je objavila Akademija. Veü više puta spome57

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

nuti Gabriel de Broglie u þlanku u Le Figaro Magazine (13. rujna) istiþe kako „Benedikt XVI. ima svoje mjesto u Akademiji i kako njegov izbor na Petrovu stolicu nije ispraznio onu koju je imao u Akademiji“, te kako su ga „njegovi znanstveni radovi, njegova moralna i intelektualna vertikala, doveli do tog sjedišta izmeÿu ¿lozofa, povjesniþara, pravnika, ekonomista, sociologa, kao kolegu kojemu se dive, kako zbog njegove duboke misli, tako i poradi toga što njegovo enciklopedijsko znanje i sjajno pamüenje prati izuzetno veliko poštovanje prema drugome.“18 Max Gallo, þlan Académie française, istoga dana i u istoj reviji, potcrtao je kako je „danas zlo rašireno“ i „Benedikt XVI. to kaže. Treba izabrati put koji üe saþuvati osobu i zbog toga saþuvati identitet Crkve, koja treba biti u svijetu, ali ne da se u njemu rastopi.“19 Alain Besançon, þlan Papina Razreda / Akademije, opet na istom mjestu, istiþe pak kako je „Herr Professor poduzeo, kao papa, ono što jest po njegovoj mjeri: obnovu teološke misli Crkve.“20 Jean Foyer, þlan te iste Akademije, u novini Figaro (13.-14. rujna) piše da je Ratzinger „najþasniji þlan Akademije..., koji je uvijek pokazivao veliki interes za rad Akademije..., te je osobito bilo zapaženo njegovo predavanje o odnosu Novoga i Starog zavjeta, a u okviru niza predavanja koje je Akademija bila upriliþila o savezima Boga s ljudima.“21 Jean Delumeau, þlan Razreda / Akademije u kojoj je i potpisnik ovih redova, u intervjuu u listu La Croix (16. rujna) kao povjesniþar üe reüi da u naþinu odijevanja i ceremonijala Benedikta XVI. vidi „odreÿeni povratak na Tridentsku Crkvu“22 a to tumaþi upravo „utjecajem Papine domovine Bavarske, u kojoj je protureformacija ostavila najvidljivije tragove u baroknoj umjetnosti“ i pita se „hoüe li taj povratak na pompu biti shvaüen od današnjih ljudi“, unatoþ tome što Papu nalazi punim „istinske jednostavnosti, dobrohotnog smješka i odreÿene plahosti, što sve þini da Papa pobuÿuje veliku simpatiju“.23 Biskup dijeceze Angoulême Claude Dagens, þlan Académie française (dakle, one prve, pa i najpoznatije, akademije od njih pet, tj. mogli bismo, sukladno nazivima u Hrvatskoj, ispravno nazvati Razreda za francuski jezik i književnost; þesto se u Hrvatskoj ona uzima kao da bi bila odgovarajuüa HAZU, što je pogrješno: pet akademija u cjelini bile bi odgovarajuüe HAZU), te još jedan þlan iste Akademije JeanMarie Rouart opširnije su progovorili u tiskanim medijima. Mons. Dagens u novinama Le Figaro (20.-21. rujna 2008.) ovako zbori: „Benedikt XVI. kao svoje poslanje vidi duhovni odgoj koji vodi Crkvu prema onome što je bitno... a 18 Souvenir de la visite du Pape Benoît XVI à l’Institut de France, le 13 septembre 2008, 67. 19 Nav. dj., 71. 20 Nav. dj., 72. 21 Nav. dj., 75-76. 22 Nav. dj., 77. 23 Nav. dj., 78. 58

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

za njega nisu bitni problemi u strukturi i organizaciji Crkve, veü traženje Boga i želja za Bogom“.24 „Brojni mladi, iznenaÿujuüe, pokazali su da su pozorni na ono što im ovaj strogi teolog govori... to se pokazalo svima i tišinom koja je vladala za vrijeme Papinih rijeþi na velikoj misi u Parizu tako i za vrijeme Euharistijske adoracije“.25 Mogli bismo dometnuti da se o istome osvjedoþio i Zagreb. Na kraju, akademik Rouart, u reviji Paris Match (18.-24. rujna) ovako üe zakljuþiti: „Ako se Benedikt XVI., suprotno oþekivanjima, toliko dopao Francuzima, to je zbog toga što su u njemu otkrili teologa sposobnog da kršüanstvo stavi u perspektivu prosvjetiteljstva XVIII. stoljeüa. Bili su zahvalni Benediktu XVI. što im je pokazao da razum i kultura nisu nespojivi s vjerom.“26 Vratio bih se, meÿutim, na Ratzingera od 1992. Mislim da mu je tada, zbog njegove opþaranosti tradicijom i ljepotom, Institut pružio uzvišeni okvir koji Francuska daje Akademiji i znanosti, pa je mogao doživjeti znanstveno uzvišenje ili þak posveüenje „à l’Immortalité“. Toga nije mogao doživjeti u svojoj Njemaþkoj, nije mogao dijelom zbog svojevrsne dominantne protestantske strogosti, dijelom zbog lišenosti svega nebitnog, svega izvanjskog, nacionalnog i državnog u analognim institucijama poslijeratne Njemaþke. Papin biograf Heinz-Joachim Fischer ovako opisuje mjesto njihova prvog susreta 1976. u Regensburgu: „Zamišljao sam studijsku sobu profesora Ratzingera u nekoj lijepoj palaþi u stilu baroka ili rokokoa. Umjesto toga morao sam u sveuþilištu, u modernoj zgradi koja je poslije podne bila priliþno prazna, najprije proüi sivim labirintom zastrašujuüih golih betonskih hodnika i hladnih betonskih zidova.“27 Prema svjedoþanstvu istog biografa, dvadeset godina kasnije, kad su 1997. slavili Ratzingerov jubilarni roÿendan, u kontekstu znanstvenih i inih priznanja koje je dobio, pa i vrednujuüi i þinjenicu da je „po prvi put neki katoliþki njemaþki crkveni voÿa primljen u najprestižniju akademiju na svijetu“, kard. Ratzinger je „sa skeptiþnim zagonetnim pogledom i velikom intelektualnom zadrškom“ – na opasku da je to potvrda njegova katoliþkog naþela da „samo iz oprobanog uvjerenja izrasta graditeljska snaga“ – „kimnuo glavom“.28 Mislim da je Joseph Ratzinger od djetinjstva volio ljepotu, nedvojbeno, u prvom redu, u onim kategorijama koje su bile njegove Bavarske, mitteleuropske, sigurno je uvijek volio, npr. božiüne jaslice, sjeüam se fotogra¿je na kojoj se kao kardinal u clergymanu zabavlja na podu uz jaslice s djecom svoga prijatelja, a živo mi je sjeüanje kad je bio u našoj rezidenciji, na sveþanoj veþeri, 50 dana prije izbora za papu, kad se radovao mom francuskom 24 Nav. dj., 79. 25 Nav. dj., 80. 26 Nav. dj., 85. 27 HEINZ-JOACHIM FISCHER, Benedikt XVI. – Portret, Zagreb, 2007, 8-9. 28 H.-J. FISCHER, Nav. dj., 57. 59

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

akademiþkom maþu, privuþen njegovom magijom, i kleknuo je prema njemu da ga zajedno razgledamo. Bio sam sretan da su mi okolnosti omoguüile, kako sam ovdje ukratko prikazao, da kao pripadnik jedne male zemlje pridonesem neþemu što jest uspjeh jedne velike zemlje, ali jest i za ugled Crkve i univerzalne znanosti, a i za prestiž naše domovine Hrvatske. Imalo je dodatnu vrijednost hrvatsko veleposlanstvo pri Svetoj Stolici tih dana, kada je Benedikt XVI. pohodio Francusku. Kasnije (poþetkom 2010.), u osobnom pismu Benediktu XVI., kad sam se zahvalio za izuzetnu pažnju koju je Papa uþinio prema skromnom hrvatskom veleposlaniku, u povodu pete obljetnice veleposlanikove službe, stavivši svoj papinski autogram na moj Splitski evanÿelistar (ali to je druga, zasebna, priþa), naglasio sam ono što je tada bio moj unutrašnji poticaj: želja da pridonesem zajedniþkim idealima, ujedinjujuüi vrednote koje se mogu oþitati, bio sam uvjeren, i u Vatikanu, i u Hrvatskoj i u našoj francuskoj akademiji: Institut de France. Radeüi na prepoznavanju toga zajedniþkog nazivnika, u tom razdoblju, nadam se da sam uþinio i najbolju uslugu Hrvatskoj. Joseph Ratzinger, uoþi preminuüa Ivana Pavla II. i svog izbora na rimsku biskupsku katedru, u Subiacu (1. travnja 2005.), kazao je kako su nam potrebne osobe kojima je razum prosvijetljen Božjom svjetlošüu i kojima Bog otvara srce, tako da ono može otvoriti druga srca, dok im razum može govoriti drugima.29 Odatle do slogana, pod kojim je bio pohod Benedikta XVI. Ujedinjenom Kraljevstvu, Hearth to hearth (Srce srcu), koji je pak preuzet od kard. John Henry Newmana, koje je tada beati¿cirao Benedikt XVI., izravan je put. Benediktu XVI. Hrvatska je poznata i bliska, zna za njezinu povijest u okviru europskog Zapada, poznate su mu njezina situacija na Jadranu kao dijelu Sredozemlja i u Srednjoj Europi. Imamo i starokršüansku baštinu pa i onu najveüu, nakon Rima, pisanu, u kamenu uklesanu, Salone, objavljenu u Zborniku, koji je dogotovljen u vrijeme moga veleposlaniþkog mandata i objavljen u zajedniþkoj nakladi glasovitoga francuskog izdavaþa iz Rima (Ecole française de Rome) i Arheološkog muzeja iz Splita, a koji smo imali þast uruþiti Njegovoj Svetosti 1. prosinca 2010. godine. Ako postavite pitanje, koja država u okviru zapadnog svijeta, slavenske populacije, ima kontinentalni i mediteranski, sredozemni dio – to je Hrvatska. Ako gledate Mediteran, Sredozemlje, poglavito njegovu povijesnu zapadnu hemisferu, ono je podijeljeno izmeÿu latinskih i arapskih naroda, a jedini znaþajni slavenski dio Sredozemlja je hrvatski dio. I tu mi se þini da je velika snaga Hrvatske, u tom suodnosu europskog kontinenta i Sredozemlja. Vjerujem da bi tu Hrvatska imala mnogo što reüi i da üe reüi i u buduünosti, primjerice i u okviru Europske Unije, kao i nove Unije za Mediteran, kao što je to govorila 29 J. RATZINGER, L’Europa nella crisi delle culture, Città del Vaticano-Siena, 2005, 28. 60

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

u svojoj prošlosti. Zato i s toga speci¿þnog vida i u ovom povijesnom trenutku pohod Benedikta XVI. Hrvatskoj je dobrodošao! Iz takve je hrvatske i europske sredine krenuo i Ruÿer Josip Boškoviü, iz Dubrovnika, gdje je došao na ovaj svijet prije 300 godina. Krenuo je na put kojim ga je tadašnja svjetska znanost vodila, pa i do Pariza i Akademije. Sveta Stolica je prepoznala važnost te obljetnice za svijet i za Hrvatsku, pa je bila odluþila da se objavi prigodna marka, zajedno, Vatikanske i Hrvatske pošte. I zanimljiva koincidencija: kad je Boškoviü radio na spašavanju kupole Sv. Petra, vladao je papa Benedikt (XIV.), a sad Hrvatsku pohodi papa Benedikt (XVI.). Iz takve je sredine potekao papa Siksto V., koji je obnovio Rim, o kojemu je opsežnu knjigu napisao akademik Andrija Mutnjakoviü, Zmaj osjeþki III., te ju je predstavio papi Benediktu XVI., u Vatikanu, 1. prosinca 2010. Iz takve je sredine i Franjo Petriš, kojemu je HAZU na Sv. Onofriju u Rimu podigla spomen ploþu i o tome objavila Spomenicu,30 koju je – toga istog dana – tada predsjednik HAZU Milan Moguš predao papi Benediktu XVI. i to, uz prigodnu adresu, u povodu 150. obljetnice HAZU. RÉSUMÉ - SAŽETAK LE PAPE BENOIT XVI SUCCESSEUR DE BIENHEUREUX JEAN-PAUL II ET ACADEMICIEN FRANÇAIS – PELERIN EN CROATIE Successeur de bienheureux Jean-Paul II, Joseph card. Ratzinger n’a pas pris le nom de son prédécesseur. Jean-Marie card. Lustiger, archevêque émérite de Paris, avait déclaré au Monde, le 24-25 avril 2005 : „Il nous a tous surpris. On s’attendait à Jean Paul III.“ Le nouveau Pape, modeste ouvrier dans la vigne du Seigneur, comme il s’est dé¿ni lui-même, on peut imaginer, n’a pas pu prendre le nom du «grand Pape». Mais, le cardinal Lustiger, en même moment prononçait: «Il vaut mieux effacer de nos esprits l’idée d’un pape de transition». Sous l’égide du doyen de Sacré Collège, avec un numéro du protocole 20 Sede vacante, juste avant les conclaves, voire trois jours avant son élection, le cardinal Ratzinger, a envoyé à l’ambassadeur croate près le Saint-Siège une lettre, le 16 avril, le jour même de son anniversaire, où il soulignaitle rôle important de Jean-Paul II pour la Croatie. Le pape Benoît XVI, à son tour, a effectué une visite pastorale à Zagreb, la capitale croate, en juin 2011. La visite du pape Benoît XVI à l’Institut de France a connu un long chemin de préparation. Notamment, le cardinal Ratzinger fut élu membre associé étranger à l’Académie des Sciences morales et politiques en 1992, et il a souhaité y siéger 30 Franjo Petriš / Franciscus Patricius, Otkrivanje spomen-ploþe / Inaugurazione della lapide, Rim / Roma 2008 (ur. A. Mutnjakoviü), HAZU, Zagreb [2010]. 61

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

encore après son élection au trône de Pierre en 2005. Dès la première audience du Corps diplomatique près le Saint-Siège auprès du nouveau Pape, le 12 mai 2005, dans l’entretien de Benoît XVI et l’ambassadeur croate près le Saint-Siège, l’auteur de cet article, lui-même membre associé étranger de l’Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, une idée pour la rencontre du Pape avec ses confrères a été lancée. Jean Leclant, secrétaire perpétuel de l’Académie des Inscriptions et BellesLettres, a soutenu avec vigueur le projet, surtout avec sa lettre du 7 décembre 2007, envoyée au chancelier de l’Institut de France Gabriel de Broglie, membre de l’Académie des Sciences morales et politiques et membre de l’Académie française. Le pape Benoît XVI avait reçu une première délégation des académiciens français au Palais apostolique, le 10 février 2007, notamment les membres de l’Académie des Sciences morales et politiques (le président Lucien Israël, le secrétaire perpétuel Michel Albert et les membres Jean Foyer et le cardinal Roger Etchegaray), le chancelier Gabriel de Broglie, et encore de l’Académie française le cardinal Jean-Marie Lustiger. L’Académie des Inscriptions et Belles-Lettres a été représentée par les membres Jacques Jouanna, Jean Delumeau, Jean Richard et Emilio Marin. L’Académie des Beaux-Arts, en revanche par Arnaud d’Hauterives, secrétaire perpétuel. A Paris, sous la coupole, le 23 octobre 2007, la séance solennelle de Rentrée des Cinq Académies a donné l’occasion pour la prestation d’un ensemble lié signi¿cativement avec la diocèse de Passau, où est né «notre confrère le cardinal Joseph Ratzinger qui a été élu Pape sous le nom de Benoît XVI». Ensuite, une seconde audience au Palais apostolique, le 28 janvier 2008, a offert l’occasion à une délégation de l’Académie ponti¿cale des sciences et de l’Académie ponti¿cale des sciences sociales, de l’Institut de France et de l’Institut Catholique de Paris, d’inviter de nouveau le Souverain Pontife de se rendre à l’Institut de France. Cette visite a eu ¿nalement lieu samedi, le 13 septembre 2008, sous la coupole, lors d’une réception mémorable. Le Pape a reçu les marques de respect et d’attachement de ses confrères et une plaquette publiée par l’Institut de France « Souvenir de la visite du Pape Benoît XVI à l’Institut de France, le 13 septembre 2008 » en témoigne. Benoît XVI a tenu à dire: « Je ne pouvais pas venir à Paris sans vous saluer personnellement.» Dans la soirée, le Secrétaire perpétuel de l’Académie des Inscriptions et Belles-Lettres Jean Leclant, lors d’une allocution dans sa résidence Quai Conti, devant de nombreux académiciens et invités a remercié l’ambassadeur croate pour sa contribution décisive à la visite ponti¿cale. Le pape Ratzinger, c’est le Docteur de l’Eglise qui est venu a Paris, dans la plus pure tradition universitaire se frotter à d’autres intellectuels, croyants et agnostiques, et il a signé le livre d’or à l’Institut après y avoir inscrit en grec la phrase tirée de Jeansur la priorité du Logos.

62

E. Marin, Papa Benedikt XVI. nasljednik bl. Ivana Pavla II.

Papa pozdravlja Emilija Marina u audijenciji za francuske akademike u Parizu, 10. veljaþe 2007. U drugom planu su akademici Michel Albert i Jean Foyer te prefekt Papinske kuüe nadbiskup James Harvey.

63

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Emilio Marin, nakon predavanja u HAZU, 19. svibnja 2011. godine, sa þelništvom HAZU: potpredsjednici Velimir Neidhardt i Jakša Barbiü, predsjednik Zvonko Kusiü, bivši predsjednik Milan Moguš (na ekranu predaje Spomenicu papi Benediktu XVI.) i glavni tajnik Pavao Rudan

64

III. PREZENTACIJA U FRANCUSKOJ AKADEMIJI U PARIZU 10. II. 2012. U 15,30 SATI

PRAESENTATIO IN ACADEMIA GALLICA LUTETIAE PARISIORUM

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

U FRANCUSKOJ AKADEMIJI U PARIZU PREDSTAVLJEN ZBORNIK »KAýIû« Pariz, 10. 2. 2012. (IKA) - U Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Razredu za humanistiþke znanosti (Institut de France, Académie des Inscriptions et Belles-Lettres), predstavljen je Zbornik »Kaþiü« u þast Emilija Marina, za 60. roÿendan: Miscellanea Emilio Marin sexagenario dicata, Kaþiü, Acta Provinciae Ss. Redemptoris Ordinis fratrum minorum in Croatia, vol. XLI-XLIII, Split 2009-2011, tiskan u Splitu krajem 2011., 1280 str., urednik Hrvatin Gabrijel Jurišiü, O.F.M. Zbornik je bio sveþano predstavljen u Rimu, u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima, 6. prosinca 2011. Zbornik je u Parizu, prema obiþaju u Akademiji, predstavio sam sveþar Emilio Marin, redoviti inozemni þlan Akademije, na sjednici Akademije, u nazoþnosti brojnih akademika i uzvanika, meÿu kojima je bio i veleposlanik Republike Hrvatske u Francuskoj Mirko Galiü. Naglašeno je da Zbornik okuplja radove 70 kolega, prijatelja i uþenika iz 17 zemalja, meÿu kojima oni iz Francuske zauzimlju mjesto odmah iza hrvatskih, talijanskih i vatikanskih. Ta široka zastupljenost znanstvenika odražava duh meÿunarodne suradnje koji je sveþar gajio tijekom 4 desetljeüa u Hrvatskoj: u Splitu, Zagrebu, Solinu, Metkoviüu, i u inozemstvu: u Rimu, Macerati, Parizu, Oxfordu, Barceloni, Heidelbergu, ponajviše ali i drugdje. Meÿu piscima u Zborniku su i þetiri francuska akademika: Robert Turcan, André Laronde, André Vauchez, kao i Jean Leclant, þelnik Akademije (secrétaire perpétuel), koji je sveþara podario opširnim predgovorom. Tu su i þlanci suradnika u þetvrtstoljetnom projektu francusko-hrvatskih arheoloških istraživanja u Saloni: Jean-Pierre Caillet, Denis Feissel i Françoise Prévot, a istiþe se i þlanak koji je napisao profesor na Sorboni François Baratte. Knjižnici Akademije, suradnicima, nekim akademicima i uglednim uzvanicima predan je po primjerak Zbornika. (IKA, 2012., br. 8, str. 20)

66

PROF. EMILIO MARIN membre de l'Institut

J’ai l’honneur de deposer sur le bureau de l’Academie le volume de Miscellanea Emilio Marin sexagenario dicata paru dans la Collection Kaþiü, Acta Provinciae Ss. Redemptoris Ordinis fratrum minorum in Croatia, vol. XLIXLIII, Split 2009-2011. Cet épais volume de Mélanges réunissant soixante-dix contributeurs, des croates certes, amis, collègues et disciples, mais aussi de très nombreux savants étrangers, représentant dix-sept nations, au nombre desquelles l’Italie, le Vatican et la France occupent une place privilégiée, publiés par la maison Kaþiü de Split, réputée en Croatie pour collaborer depuis plusieurs décennies au rapprochement entre chercheurs dans les domaines de la culture et l’éducation, ce recueil, illustre pleinement l’esprit de coopération manifesté, je crois, par mon action à Split, Zagreb, Solin (Salone), Metkoviü (Narona), à Rome, Macerata, à Paris, Oxford, Barcelone, Heidelberg et ailleurs pendant quatre décennies. Après une première partie destinée aux contributions habituelles (la dédicace, les préfaces, les notices biobibliographiques, la reproduction de quelques documents graphiques), les mélanges se constituent en trois partie. La première partie concerne l’histoire ancienne et l’épigraphie grecque et latine, la deuxième partie l’archéologie romaine et chrétienne, tandis que la troisième les études sur les siècles plus récentes, en histoire et histoire de l’art, en théologie et la modernité. Ce volume de mélanges comporte notamment des articles de MM. Robert Turcan, André Laronde et André Vauchez, membres de notre Compagnie, ainsi que la préface par M. Jean Leclant, notre regretté secrétaire perpétuel. Robert Turcan nous a con¿é l’article sur Les « cynocéphales » du Querolus et leurs possibles sous-entendus. André Laronde avait envoyé son manuscrit à quelques jours près de son brusque départ, après avoir eu une longue conver67

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

sation téléphonique (qui aurait pu l’imaginer dernière?) avec son confrère croate qui avait en décembre 2003 reçu à Split l’épais d’académicien de ses mains lors d’une inoubliable cérémonie dans l’Opéra de Split. Il nous a dédié L’évolution de la Cyrénaïque durant l’Antiquité tardive. André Vauchez, en revanche nous mène dans le cœur de l’Europe chrétienne en traitant du Culte des reliques dans l’Occident médiéval. D’autres collègues et amis français ont bien voulu m’honorer en publiant leurs antidoron. Ainsi, François Baratte, professeur à l’Université de Paris IV – Sorbonne (Piété et archéologie: l’évêque Secundus d’Ammaedara), JeanPierre Caillet, professeur à l’Université Paris Ouest (La publication du Voyage pittoresque et historique de l’Istrie et de la Dalmatie de L.-F. Cassas et J. Lavallée dans le contexte de la politique napoléonienne en Illyrie), Denis Feissel, directeur de recherche à l’Institut d’Études byzantines (Grecs d’Asie Mineure dans la Salone romaine), et Françoise Prévot, professeur à l’Université ParisEst Créteil (Famille et parenté à Salone dans l’Antiquité tardive d’après les sources épigraphiques). Pour des motifs de circonstances, je me limiterais de mentionner seulement trois autres contributions : par Frano Baras, sur les festivités en Dalmatie à l’époque de l’administration française, par Gianluigi Pasquale, O.F.M.Cap., sur l’Église et culture chrétienne dans la théologie de Henri-Irénée Marrou, et par le Cardinal Paul Poupard qui nous a con¿é sa présentation de mon livre «Ho conosciuto due papi» publiée dans les éditions de l’Université du Latran en 2008. En¿n, comment clore cette présentation sans redire ma gratitude pour l’appuis, la bienveillance et l’amitié de Jean Leclant pendant un quart de siècle, à partir de notre premier rencontre lors du Congrès international de l’archéologie chrétienne de Lyon, précisément lors de notre rencontre à Aoste en 1986. Le grand égyptologue, pour moi, non initié dans les mystères de la patrie des pharaons, a été toujours un phare de la recherche française et de la coopération internationale. Je ne saurais jamais oublier l’allocution de M. Leclant devant le nombre des personnalités, confrères et amis, lors du dîner qui a bien voulu offrir dans sa résidence, avec Madame Leclant, à l’honneur de votre confrère alors ambassadeur de Croatie près le Saint-Siège, le 13 septembre 2008, le soir de la visite du Pape Benoît XVI à l’Institut de France. Mais, encore, j’ai béné¿cié de cette préface aux Mélanges, datée le jour même de mon soixantième anniversaire, qui me reste un ultime grand geste de notre Maître et l’éternel souvenir au ¿l du Nil.

68

U Palaþi Francuske akademije u Parizu, 10. II. 2012.: Emilio Marin, predsjednik Akademije Jean-Pierre Mahé, akademik HAZU Ivan Supiþiü, "trajni tajnik" (glavni þelnik) Akademije Michel Zink, veleposlanik RH u Francuskoj Mirko Galiü, potpredsjednik Akademije Jean-Marie Dentzer

69

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Hrvatski kralj Zvonimir, kameni reljef u Krstionici Katedrale u Splitu (XI. stoljeüe) 70

IV. PREZENTACIJA NA MEĈUNARODNOJ KULTURNOJ MANIFESTACIJI »KNJIGA MEDITERANA« U SPLITU, ZAVOD HAZU, 24. IX. 2012. U 18,30 SATI

PRAESENTATIO IN MANIFESTATIONE CULTURALI INTERNATIONALI „LIBER MEDITERRANEUM“ IN INSTITUTO ACADEMIAE SCIENTIARUM ET ARTIUM CROATICAE

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

PREZENTACIJA ZBORNIKA NA MANIFESTACIJI »KNJIGA MEDITERANA« U sklopu 24. knjige Mediterana, u ponedjeljak 24. rujna, u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Splitu predstavljen je novi broj 41-43 Zbornika "Kaþiü", Split, 2009.-2011. Franjevaþke provincije Presvetog Otkupitelja. U ime domaüina »Književnoga kruga« nazoþne je pozdravio akademik Davorin Rudolf, a moderator prezentacije bio je dr. Marko Trogrliü. Zbornik su biranim rijeþima predstavili dr. Mirjana Matijeviü-Sokol, akademik dr. Radoslav Tomiü, urednik fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü i Sveþar.

Za predstavljaþkim stolom: akademik Radoslav Tomiü, prof. dr. Mirjana Matijeviü-Sokol, fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, Emilio Marin i prof. dr. Marko Trogrliü, dekan Filozofskog fakulteta u Splitu, moderator 72

PROF. EMILIO MARIN prorektor Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta

Poštovani i dragi sudionici ove splitske prezentacije, Onoga koji je sveþar, uvijek su rijeþi zahvalnosti upuüene svima onima koji su sveþanost omoguüili! Stoga je i moje zahvalno slovo, naravno, na prvom mjestu upuüeno Zborniku Kaþiü, njegovu uredniku fra Hrvatinu Gabrijelu Jurišiüu, kao i njegovu nakladniku, Franjevaþkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Zahvalan sam i institucijama koje su, kako je razvidno iz Zbornika, pridonijele njegovoj realizaciji. Zahvalan sam osobito svima onima, brojnima, iz naše domovine i iz šesnaest drugih zemalja, koji su dali svoje þlanke za moj Zbornik, a naravno, nažalost i posebno onima koji su u meÿuvremenu preminuli, posebno dopustite da u tom kontekstu spomenem veþeras samo jedno ime, nezaboravnog i dragog prijatelja, pok. Miljenka Grgiüa, profesora i dekana Umjetniþke akademije u Splitu, na kojoj sam desetak godina djelovao kao vanjski profesor. Zahvalan sam veþerašnjim uvaženim promotorima, dopustite da apostro¿ram Dekana Filozofskog fakulteta Sveuþilišta u Splitu, institucije koja je preostala moja profesionalna veza s našim gradom, a, naravno, i svima vama koji ste ovu prezentaciju uzveliþali a time i pridonijeli mojoj današnjoj radosti. Kako sam zapravo proveo tolike godine u splitskom Arheološkom muzeju, osobito se s poštovanjem sjeüam svojih prethodnika ravnatelja Arheološkog muzeja, vrsnih arheologa, spomenut üu imena šestorice koji su bili uz mene kad sam postao ravnatelj Muzeja 1988.: Duje Rendiü Mioþeviü, Branimir Gabriþeviü, Mladen Nikolanci, koji su u meÿuvremenu preminuli, te Željko Rapaniü, za vrijeme kojega sam se zaposlio u Muzeju, te akademik Nenad Cambi, kao i Branko Kirigin, koji se u Muzeju zaposlio pola godine nakon mene; a posebno se zahvaljujem na suradnji tijekom tolikih godina kolegicama i kolegama u Muzeju. Osobito mi je zadovoljstvo da se ova prezentacija odvija u organizaciji splitskog Književnog kruga. Uz onaj razumljivi, opüi, ima i jedan posebni razlog. Naime, i sâm sam se iznenadio, kad sam konstatirao da su u uredništvu njegove prve i najvažnije, eponimne, edicije „Splitski književni krug“, 73

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

od prve knjige, koja je bila objavljena daleke 1977.,1 do posljednje objavljene knjige 2009.,2 dakle u biblioteci kojoj je sad glavni urednik akademik Radoslav Tomiü, jedan od veþerašnjih promotora, tijekom tih trideset i pet godina, uz mene, samo dva druga uvažena þlana: prof. dr. Ivo Babiü i akademik Nenad Cambi. Kako sam za vrijeme svog djelovanja u Splitu bio þesto na javnoj sceni, pa i u medijima, osobito onim tiskanim, mislim da je dosta o mom radu i mojim stavovima poznato, poglavito starijoj i srednjoj generaciji, pa i o mojoj opredijeljenosti za zajedniþki rad na tolikim projektima u kojima sam uvijek vrednovao svaki segment rada i bio zahvalan svima u tom procesu koji nas je doveo do mnogih uspjeha, to se u ovoj prigodi ne bih na tome zadržavao. Zato bih htio nekoliko rijeþi kazati o tome što je vaš splitski arheolog napravio u šest i pol godina dok je bio hrvatski ambasador, kad mu je arheologija bila neke vrste hobija, a o tome, osim onih meÿu vama koji neposredno prate znanstvenu literaturu, niste imali prigode saznati, buduüi da sam, kako i priliþi veleposlaniku, bio medijski vrlo suzdržan, dok ni sama konkretna znanstvena postignuüa nisu bila medijski prezentirana. Bez obzira što po de¿niciji znanstvena postignuüa u arheologiji i staroj povijesti þine dio kulturne scene, ona je za ta, koje spominjem, bila prikraüena. Iz tih mojih „rimskih“ godina, kao arheolog, ostavimo diplomaciju za neku drugu prigodu, pamtit üu osobito tri dogaÿaja: prvo, 2005., kad sam promoviran za poþasnog doktora pariškog sveuþilišta, pa 2007. jedinstveni govor, prvi put jednog Hrvata pod kupolom Francuske akademije, pa 2008. godinu, pod istom kupolom za vrijeme posjeta Benedikta XVI., našeg „bratima“ u Akademiji! Spomenuti govor je objavljen dvaput u izdanjima Akademije.3 Ako prijeÿemo na znanstvena izdanja, nesumnjivo je na prvom mjestu knjiga o natpisima starokršüanske Salone,4 koja je rezultat velikog projekta koji sam, do njegova završetka 2004., vodio u Arheološkom muzeju. Sada smo u moguünosti upoznati se s, prvi put objedinjenim, solinskim natpisnim blagom, najopsežnijim, ne samo u Hrvatskoj, veü i – s izuzetkom Rima – i na cijelom Zapadu antiþke starokršüanske civilizacije. Doüi do tog rezultata 1 Toma Arhiÿakon, Kronika, Split 1977. 2 M. Tomasoviü, Domaüa tradicija i europski obzor, Split 2009. 3 Le curé de campagne et le prix Nobel face à l’histoire ou l’enjeu de l’Europe et de la Méditerranée, Séance solennelle de Rentrée des Cinq académies, présidé par Mme Hélène Carrère d’Encausse, Paris 2007, 37-41; Les académies en Europe au XXIe siècle – Rencontre des académies européennes 21-23 octobre 2007 – Actes, Paris 2008, 154-159. 4 E. Marin et alii, Salona IV : Recherches archéologiques franco-croates à Salone (dir. par N. Duval, E. Marin et Fr. Prévot) ; Inscriptions de Salone chrétienne, IVe-VIIe siècles – Natpisi starokršüanske Salone, IV.-VII. st. (dir. par E. Marin, N. Gauthier, Fr. Prévot), Arheološki muzej - Split – École française de Rome, Rim-Split, 2010, vol. I-II, p. XXII + VII + 1363. 74

E. Marin, Ne samo zahvalnost...

bio je dugaþak i izuzetno složen put, koji, premda je bio desideratum odavno, nitko nije poduzeo, s obzirom da se radilo o objektivno teškom znanstvenom projektu, koji se odvijao jednim dijelom i u ratnom i neposredno poratnom vremenu, te se u ovom sluþaju, i inter arma djelovalo. S mojim odlaskom iz Splita, kompletirao se niz izdanja o Augusteumu iz Narone, koji je pratio i dosad neviÿeni ciklus izložaba koje je priredio jedan splitski muzej: 2004. u Splitu, Oxfordu i Barceloni, i 2005. u Vatikanu i Zagrebu, to su knjige (s godinom 2004.) koje sam objavio sa suradnicima.5 Taj je ciklus dodatnim prouþavanjem nadopunjen i zakljuþen studijama skulptura koje nisu bile izlagane na navedenim izložbama, koje sam takoÿer objavio sa suradnicima.6 Posebno sam pak dovršio i objavio svoje prouþavanje zidina antiþke Narone.7 Dovršio sam i objavio svoje prouþavanje Dioklecijanove grobnice.8 O svojim iskustvima u Saloni i Naroni bio sam pozvan izlagati i publicirati u Monaku,9 takoÿer i na Sveuþilištu u Tel Avivu.10 Tome bi se mogao pridodati i uredniþki rad na meÿunarodnom zbornicima radova o rimskoj Dalmaciji,11 o starom kršüanstvu u Istri,12 kao i o Crkvi u Hrvata

5 Augusteum Narone – Splitska siesta naronskih careva; The Rise and Fall of an Imperial Shrine – Roman Sculpture from the Augusteum at Narona; Divo Augusto – La descoberta d’un temple romà a Croàcia / El descubrimiento de un templo romano en Croacia; L’Augusteum di Narona – Roma al di là dell’Adriatico. 6 Le due sculture inedite (nn. 3-4) dell’Augusteum di Narona : Ottavia e Antonia minor ?, Rendiconti della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia LXXIX 20062007, 177-203; Le cinque sculture inedite (nn. 5, 9-12): Giulia (?), Lucio e Gaio Cesare, Germanico, Druso e le ultime frammentarie dell’Augusteum di Narona, Rendiconti della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia LXXX 2007-2008, 337-338; Skulpture iz Augusteuma Narone (neizložene i neobjavljene 2004), Histria Antiqua 18-2, Zbornik V. Girardi Jurkiü, Pula 2009, 9-34. 7 Le mura di Narona, Murallas de ciudades romanas en el Occidente del Imperio – Lucus Augusti como paradigma (ed. A. Rodríguez Colmenero, I. Rodà), Lugo 2007, 133-150. 8 La tomba di Diocleziano, Rendiconti della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia LXXVIII, 2005-2006, 499-526; Dioklecijanova grobnica, Folia Archaeologica Balcanica I, Zbornik V. Bitrakova Grozdanova, Skopje 2006, 371-390. 9 La préservation et la conservation de la zone archéologique côtière de Split. Deux expériences personnelles : Salona et Narona, Le patrimoine méditerranéen – IVèmes Rencontres Internationales Monaco et la Méditerranée, Actes, Monaco 2007, 117-126. 10 Salonae: un pro¿l de la ville romaine à renouveller, Kalathos – Studies in honour of Asher Ovadiah (ed. S. Mucznik), Assaph 2005-2006, vol. 10-11, Tel Aviv 2006, 155-170. 11 Dalmatia – Research in the Roman Province 1970-2001 – Papers in honour of J. J. Wilkes (ed. D. Davison, V. Gaffney, E. Marin), BAR International Series 1576, Oxford 2006, 212 p. 12 Il Cristianesimo in Istria fra Tarda Antichità e Alto Medioevo. Novità e riÀessioni (ed. E. Marin, D. Mazzoleni), Ponti¿cio Istituto di Archeologia Cristiana, Città del Vaticano 2009, 292 p. 75

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

i II. Vatikanskom saboru.13 Možemo pridodati i neuobiþajenu knjigu, koja neizravno ipak ima veze i s arheologijom, Upoznao sam dva pape – Pripovijest o þuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., a koja je, nakon izvornog vatikanskog izdanja, na talijanskom, doživjela i hrvatsko, zagrebaþko-splitsko, i poljsko, krakovsko, izdanje.14 I time, ovaj mini-vremeplov možemo zakljuþiti. Hvala!

Dio nazoþnih na prezentaciji

13 La Chiesa croata e il Concilio Vaticano II (ed. Ph. Chenaux, E. Marin, F. Šanjek), Lateran University Press, Città del Vaticano 2011, 469 p. 14 Ho conosciuto due papi – Racconto di un’emozione e di un ragionamento sulle orme di Giovanni Paolo II e di Benedetto XVI, Lateran University Press, Città del Vaticano 2008, 96 p.; Upoznao sam dva pape – Pripovijest o þuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., Kršüanska sadašnjost – Crkva u svijetu, Zagreb - Split 2009, 104 p.; Poznaáem dwóch PapieĪy – ĝlady Jana Pawáa II i Benedykta XVI w moim Īyciu, Wydawnictwo Ğw. Stanisáawa BM, Kraków 2011, 113 p. 76

V. PREZENTACIJA U VITEŠKOJ DVORANI »BRAûE HRVATSKOGA ZMAJA« U ZAGREBU, 24. X. 2012. U 19 SATI

PRAESENTATIO IN AULA ORDINIS »FARTRUM DRACONIS CROATICI«

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

78

PREZENTACIJA »ZBORNIKA EMILIJA MARINA«, ZMAJA OD SALONE, U VITEŠKOJ DVORANI U ime Družbe „Braüe Hrvatskoga Zmaja“ sve je nazoþne pozdravio Hrvoje Šubiü Zmaj Purgerski. Zatim je akademik Andrija Mutnjakoviü Zmaj Osjeþki III. kao moderator prezentacije biranim rijeþima pozdravio cijenjeni skup i najavio dr. Željka Tanjiüa, rektora Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta u Zagrebu i profesora na Bogoslovskom fakultetu Sveuþilišta u Zagrebu. Prof. dr. Mirjana Matijeviü-Sokol, profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu Sveuþilišta u Zagrebu, prikazala je dva dijela Zbornika: I. dio „Antiþka povijest i grþka i latinska epigra¿ja“ (str. 85-423). Obraÿene su teme iz raznih podruþja od Palestine i Male Azije do naših krajeva, Italije i sjeverne Afrike. U II. dijelu „Rimska i kršüanska arheologija“ (str. 425-830) takoÿer su znanstveni þlanci, koji obraÿuju razne teme, zemljopisno iz gotovo svih zemalja Mediterana. Akademik prof. dr. Igor Fiskoviü, takoÿer s Filozofskoga fakulteta Sveuþilišta u Zagrebu, prikazao je III. dio „Novo i suvremeno doba“ (str. 831-1228), u kojemu 22 znanstvenika pišu o raznim povijesnim, umjetniþkim, ¿lozofskim, teološkim i drugim humanistiþkim pitanjima novijega doba. Fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, urednik Zbornika i dugogodišnji profesor grþkoga i latinskog jezika na Franjevaþkoj klasiþnoj gimnaziji u Sinju, iznio je kao urednik nekoliko misli i podataka o Zborniku. Akademik prof. dr. Emilio Marin, kojemu je Zbornik posveüen, pružio je neke podatke o svomu djelovanju i svima zahvalio i na Zborniku i na prezentaciji. Skup je u Viteškoj dvorani biranim rijeþima zakljuþio gosp. Mladen Ježiü Zmaj od Dubrave, rizniþar Družbe. Zatim je gosp. Hrvoje Šubiü Zmaj Purgerski pozvao Urednika da predvodi molitvu i svima ponudio domjenak uz „þašicu razgovora ugodnoga“ 79

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

80

PROF. ŽELJKO TANJIû rektor Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta u Zagrebu

Poštovane dame i gospodo, Srdaþno Vas pozdravljam u ime Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta, jednoga od najmlaÿih sveuþilišta u našoj Domovini. Osobita mi je þast da veþeras mogu biti dio ovoga akademskog i bratskog slavlja u Kuli Družbe Braüe hrvatskog zmaja, ponad Kamenitih vrata, mjesta s kojega Majka Božja od Kamenitih vrata bdije nad našim gradom i nad svima nama. ýast je tim veüa što se nalazim u uglednom društvu hrvatskih akademika, sveuþilišnih profesora, þlanova Družbe, braüe sveüenika i redovnika koji su se sabrali veþeras na predstavljanju posebnoga broja važnoga i dragocjenog þasopisa «Kaþiü», koji je dao i daje veliki doprinos oþuvanju i oblikovanju hrvatske kulturne baštine pod dugogodišnjim mudrim vodstvom fra Hrvatina Gabrijela Jurišiüa, a koji je posveüen veþerašnjem slavljeniku prof. dr. sc. Emiliju Marinu, akademiku i prorektoru Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta. Iako ni ja ni Hrvatsko katoliþko sveuþilište ni na koji naþin nismo bili ukljuþeni u pripravu ovoga važnog Zbornika u þast našeg prorektora, mislim da je znakovito da sam kao rektor, a i samo Hrvatsko katoliþko sveuþilište, ukljuþeni u veþerašnje predstavljanje. Prof. dr. sc. Emilio Marin ovaj je Zbornik zaslužio i dobio na dar od vrsnih znanstvenika, mnogi od njih su njegovi prijatelji, na temelju svoga rada i zasluga koje je kao vrsni arheolog, povjesniþar i diplomat stekao prije dolaska na naše Sveuþilište. Zbornik je znak zahvalnosti upravo za to razdoblje njegova života i za sve ono što je uþinio kao þovjek, istraživaþ, znanstvenik, a o þemu i ovaj Zbornik obilato zbori. Hrvatsko katoliþko sveuþilište postaje dijelom te bogate baštine i životnoga puta našeg prorektora upravo na providonosan naþin. Na svojim samim poþetcima, kada se treba oblikovati, izrasti, postati vrsnom akademijom, obogaüeni smo prisustvom, djelovanjem, životom i radom jednoga tako vrsnog znanstvenika i diplomata kao što je prof. dr. Emilio Marin. Njegov 81

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

dolazak na naše Sveuþilište svjedoþi o tome koliko ozbiljno djelujemo i koliko se ozbiljno želimo razvijati. Želimo u svojoj sredini imati one koji su svojim radom, istraživanjem, mislima i djelovanjem doprinijeli razvoju hrvatske kulture i znanosti kao i diplomacije, posebice u presudnim trenutcima oblikovanja hrvatske državnosti. A prof. dr. sc. Emilio Marin upravo je takav. On našem Sveuþilištu veü sada omoguüuje da raste do ozbiljne znanstvene i visokoškolske ustanove, kao što i naše Sveuþilište njemu postaje mjestom i zajednicom, na kojem prenosi i na kojem üe prenositi steþena znanja, sposobnosti i iskustva. Smatram to jednim obostranim obogaüenjem. Želimo da se u naš rast ugradi jedna takva biogra¿ja i život kao što je ova našega veþerašnjeg slavljenika i kao što želimo da ona bude poticaj mnogim mlaÿim kolegama i kolegicama u životnom i znanstvenom rastu. Naše Sveuþilište u svom imenu nosi tri odrednice: hrvatsko, katoliþko i sveuþilište. U tom su imenu isprepletene njegove glavne odrednice koje se meÿusobno isprepliüu u kreativnoj sintezi partikularnoga i univerzalnog, baštinjenoga i novonastalog, crkvenoga i društvenog, osobnoga i zajedniþkog, a sve na temelju vjere da je Isus Krist Istina i Ljubav koja daje prave odrednice i sveuþilišnom životu i djelovanju. Naš je prorektor u svome životu, u razliþitim razdobljima i na razliþite naþine, voÿen duhom koji resi pravoga sveuþilištarca i znanstvenika, ostvarivao upravo te tri dimenzije. Bio je i ostao þastan rodoljub, bez uskogrudnosti, ali s puno ljubavi za svoj dom i ljude, þovjek vjere koji je u službi hrvatske države bio bliskim svjedokom života i djelovanja dvojice nasljednika na stolici sv. Petra, Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., kao što je uvijek djelovao i radio voÿen znanstvenim i sveuþilišnim idealima. Upravo se stoga kao rektor u svoje osobno i u ime Sveuþilišta radujem ovom Zborniku. Zahvaljujem njegovu uredniku na uloženom trudu, svim autorima koji su svojim prilozima obogatili ovaj Zbornik i uþinili da postane ovako opsežan. Takoÿer srdaþno zahvaljujem predstavljaþima i Družbi Braüe hrvatskoga zmaja. A našem slavljeniku želim još mnoga ljeta i obilje Božjega blagoslova u životu i djelovanju. Ad multos annos vivat!

82

PROF. MIRJANA MATIJEVIû-SOKOL Filozofski fakultet Sveuþilišta u Zagrebu

Poštovane dame i gospodo, Okupili smo se veþeras na predstavljanju knjige koja privlaþi pozornost veü svojim impozantnim vanjskim izgledom. Naime, veliko mi je zadovoljstvo predstaviti svezak uglednog þasopisa Kaþiü, znanstvenoga glasila Franjevaþke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, koji izlazi veü 45 godina. U znanstvenoj i kulturnoj javnosti prepoznatljiv je kao þasopis koji objavljuje þlanke s podruþja humanistike osobito teologije, ¿lozo¿je, povijesti, povijesti umjetnosti i arheologije. Ovaj trobroj, koji veþeras predajemo þitateljstvu, posebnog je karaktera. On je Zbornik posveüen 60. obljetnici života našega uglednog arheologa, znanstvenika, bivšeg veleposlanika pri Svetoj Stolici, a sada prorektora za meÿunarodnu suradnju Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta i moga dragog kolege i dugogodišnjeg prijatelja Emilija Marina. Emilio Marin ipak je najprije arheolog i najveüi je dio svoga dosadašnjeg radnog vijeka proveo u Arheološkom muzeju u Splitu gdje je bio skoro dva desetljeüa ravnatelj i to sve do odlaska na mjesto hrvatskoga veleposlanika u Vatikan. Razdoblje njegova ravnateljskog mandata te svjetski poznate i priznate ustanove obilježeno je velikim istraživaþkim arheološkim projektima i sjajnim dostignuüima i sasvim sigurno u životu Emilija Marina predstavlja vrhunac profesionalne karijere. Ova me veþerašnja sveþanost knjige vraüa þetiri desetljeüa unatrag, pa üete mi dopustiti da budem pomalo osobna, pa i nostalgiþna. Teško i sama mogu povjerovati da je prošlo toliko vremena od onda kada smo iz splitske klasiþne gimnazije slijedom, iz godine u godinu, po jedno, dvoje, troje nas mladih klasiþara kretali na studij u Zagreb, kao uostalom tada i veüina brucoša iz Dalmacije. Polazili smo i dolazili u naš glavni grad studirati, skupljati nova znanja iz arheologije kojom nas je opilo naše južno podneblje želeüi da mu se vratimo i da mu vratimo. U Zagrebu kolega E. Marin i ja zajedniþki smo slušali iste studijske grupe, arheologiju i latinski jezik. Skupa smo s našim uglednim profesorom Dujom Rendiüem-Mioþeviüem provodili studentsku praksu pod vruüim suncem Solina, tražeüi zaštitu u sjeni antiþkih bedema Salone, nadajuüi se nekim novim otkriüima koje üe utažiti našu 83

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

znatiželju. Teško je izbjeüi neka sjeüanja u ovim lijepim, ali i teškim trenucima, jer je veü toliko vremena tako brzo prošlo. Život je zatvorio jedan krug koji kao da nas je vratio na poþetak. Ali ne poþetak koji tek nešto obeüava i þiju putanju sanjamo. Putovanje je bilo ispunjeno, de¿nirano, znakovito. Kako sam napomenula, Emilio Marin svoju je arheološku karijeru ostvario u znamenitom Carrarinu, Buliüevu, Abramiüevu Arheološkom muzeju, na lokalitetima Salone i Narone, u uredništvu najdugovjeþnijega arheološkog þasopisa Buliüevu Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, slavnom Bulletinu, kao predavaþ na svjetskim sveuþilištima. Danas je on profesor najmlaÿega hrvatskog sveuþilišta Hrvatskoga katoliþkog i njegov prorektor za meÿunarodnu suradnju. Svojim iskustvom znanstvenika s meÿunarodnim ugledom i vezama svakako üe pridonijeti stasanju ove nove visokoškolske ustanove. Ova publikacija koju veþeras predstavljamo slikovito veü svojom ¿ziþkom monumentalnošüu kao da nagovješüuje sadržajan i uspješno ispunjen Marinov profesionalni put i pozamašan opus. ýlanci koje su mnogi ugledni arheolozi, povjesniþari, ¿lolozi iz zemlje i inozemstva posvetili kolegi, prijatelju, znanstveniku, diplomatu podijeljen je u tri tematske cjeline koje na ovaj ili onaj naþin obuhvaüaju Marinovu djelatnost. Salona i Narona, po mnogim znaþajkama dva svjetska arheološka lokaliteta, obilježile su Marinov profesionalni put, antika i rano kršüanstvo su i njegove uže teme kojima se bavi. Kao što je Rimsko Carstvo bilo univerzalno i rasprostranjeno od Atlantika do Istoka, Crnoga mora, tako je i ovaj svezak Kaþiüa okupio autore s kojima je Marin suraÿivao, koji su dolazili u Hrvatsku upoznati se s rezultatima njegova rada te su tako upoznavali i hrvatsku arheologiju i širili spoznaje o njoj i na ovaj naþin. Moja je zadaüa da vas veþeras upoznam s prilozima, þlancima, radovima koji þine prva dva tematska bloka ovoga Zbornika radova i najuže su povezana s Marinom, klasiþarom i arheologom. Prva tematska cjelina nosi naslov Antiþka povijest i grþka i latinska epigra¿ja. Marin kao istraživaþ Salone i Narone okupio je oko svoga imena i djelovanja više od dvadeset hrvatskih, europskih i svjetskih znanstvenika koji su upravo na toj zajedniþkoj crti sa slavljenikom ovaj prigodni broj Kaþiüa obogatili vrlo raznolikim prilozima, koji se u najširem smislu mogu svrstati pod onaj navedeni naslov jer se bave pitanjima stare povijesti, posebno epigra¿je koja eksplicitnim zapisima daje mnogo podataka o osobama i povijesnim dogaÿajima. Autori ovih radova su iz ustanova širom Hrvatske i Europe te govore koliko je relevantan doprinos Emilija Marina u ovim razmjerima. Priloge su napisali znanstvenici povjesniþari i epigra¿þari iz: Maÿarske, Italije, Slovenije, Vatikana, Španjolske, Francuske, Sjedinjenih Ameriþkih Država i naravno Hrvatske. Ne üu navoditi njihova imena, ali üu napomenuti da su se neki predstavili temama kojima se sami bave, a neki su svojim istraživanjima obogatili saznanja antiþke povijesti i grþke i rimske epigra¿je naših prostora dajuüi tako doliþno mjesto i ulogu koju hrvatska antiþka ostavština zaslužuje u opüim 84

Dr. M. Matijević-Sokol (Prvi i drugi dio)

razmjerima. Sa šireg podruþja antiþke povijesti obraÿuje se rimska religija u Iliriku, knjige i knjižnice u antiþko doba na tlu Hrvatske, osvjetljavaju se i otkrivaju pojedinci u zapisima na posvetnim spomenicima, veze Jadera i Akvileje. U nekoliko se radova strani eminentni struþnjaci bave pitanjima koja se tiþu Narone. Tako se piše o vezi Cicerona i Narone, o Dolabelinu natpisu iz Narone. Na isti naþin prisutna je i Salona u radovima ovoga Zbornika. Radi se o prilozima stranih istraživaþa te je zbog toga zanimljiva i vrijedna kontekstualizacija salonitanske antiþke, osobito epigrafske baštine kada se sagledava iz kuta europskih saznanja i dostignuüa. Veüim dijelom su to svojevrsne prozopografske studije temeljene na zapisanim podacima s epigrafa. Istražuje se prisutnost Grka u Saloni kao i obitelj i rodbinski odnosi u tom važnom antiþkom gradu u kasnoj antici. U istom tematskom bloku više se þlanaka dotaknulo kršüanskih tema i to opet u bogatoj epigrafskoj ostavštini. Tako se propituje pobožnost i arheologija, pa epita¿ u stihovima s cemeterija u Milanu, kustodi grobalja i bazilika na starokršüanskim natpisima. Zanimljiv je prilog o Židovima u Stobima kao i þlanak o evoluciji Cirenaike u kasnoj antici. Propituje se Justinijanova arheološka baština kao prinos kristijanizaciji Sredozemlja, zatim se opüenito tematizira kult relikvija na Zapadu u srednjem vijeku, donose se neke speci¿þne teme iz gospodarske povijesti antike i ranoga srednjeg vijeka grada Lierre. S podruþja epigra¿je su i prilozi koji obraÿuju prve korake u povijesti epigra¿þke tradicije Splita i Salone poþevši s onim humanistiþkim krugom oko Marka Maruliüa i djelovanjem velikog humanista i poticatelja Cirijaka iz Ankone. Posljednji je rad u tom tematskom nizu o fra Frani Radmanu, zaboravljenom epigra¿þaru XVIII. stoljeüa. Kako smo i rekli, autori radova su eminentni naši i strani struþnjaci, teme su zanimljivo prezentirane, doprinos su hrvatskoj i europskoj historiogra¿ji, arheologiji, epigra¿ji, a ujedno su i jasna poruka o širini koju obuhvaüa bilo po autorima bilo po sadržaju naš slavljenik Emilio Marin. Drugi tematski blok donosi þlanke s užega podruþja arheologije i to one rimske i ranokršüanske. Više od dvadeset znanstvenika ovaj je prigodni broj Kaþiüa obogatilo prilozima koji se odnose na pitanja hrvatske rimske i ranokršüanske arheologije, ali i one sa širega mediteranskog okružja. Od hrvatskih „rimskih“ tema obraÿeni su republikanski novci iz Salone u Arheološkom muzeju u Splitu, zatim se razmatra arheološko-povijesna povezanost triju lokaliteta: Tilurija, Ekvuma i Osinija. Dva se þlanka bave Augustejom iz Narone, a jedan rimskim portretima u Arheološkom muzeju u Zadru. Podruþje Istre zastupljeno je u radovima o mozaiku iz rimske vile u Pomeru te dvjema rimskim gemama s nekropole Burle u Medulinu. Od ranokršüanskih hrvatskih tema jedan je þlanak posveüen nalazima iz sarkofaga na Marusincu, jedan tematizira osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjerima Brijuna, a jedan analizira tzv. „Kibelin“ hram u Dioklecijanovoj palaþi i njegovu ranosrednjovjekovnu uporabu. U tom bloku je i jedan þlanak s podruþja ranosrednjovjekovne arheologije o grobu s nekropole u Radašinovcima kod Benkovca. Više 85

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

je radova koji se tiþu rimske i ranokršüanske arheologije s prostora bivše države. Tako se donosi arheološka topogra¿ja Boke Kotorske, razmatra se pitanje odsutnosti crkava na nekim kasnoantiþkim kaštelima u Iliriku, predstavlja se lokalitet Doljani kod ýapljine kao prilog prouþavanju zaleÿa Narone. Jedan je rad s podruþja arheološke hagiogra¿je, odnosno posveüen je kultu sv. Dimitrija na otoku Golem Grad na Prespi. Ostali þlanci tooga bloka donose više raznolikih arheološko-povijesnih tema koje se odnose na široko podruþje Mediterana. Obraÿuje se tako novi tip kasnohelenistiþkog Hekateja s Roda, glava na helenistiþkom mozaiku iz Dora u Izraelu, ¿guralni kapitel iz Apolonije te ikonogra¿ja, tipologija i znaþenje rimskih sarkofaga u Gornjoj Galileji. Tu su i prilozi o zbirci židovskih i kršüanskih starina u Muzeju Ashmolean u Oxfordu, gra¿tima iz Ptolemaide, o Tyani, putnoj postaji koja postaje biskupija, o vitiþastim stupovima u bazilici Sv. Petra u Vatikanu, o kultu sv. Magna u svjetlu najnovijih arheoloških istraživanja, o Sarsini, kasnoantiþkom i srednjovjekovnom gradu te o svetoj So¿ji i Sinanovoj autobiogra¿ji. Kao i u prethodnom bloku autori þlanaka su iz Hrvatske, zemalja bivše države, zatim iz: Italije, Izraela, Velike Britanije, Poljske i Austrije. ýlanci koji se tiþu rimske i ranokršüanske arheologije hrvatskog prostora vrijedan su doprinos pitanjima kojima se bavio i naš slavljenik. Svi radovi iz ta prva dva dijela Marinova Zbornika na visokoj su znanstvenoj razini. Istaknuti struþnjaci u svjetskim razmjerima odazvali su se pozivu Uredništva da pridonesu obljetnici svoga kolege i prijatelja Emilija Marina. Napravili su to kako dolikuje njihovu ugledu i dostignuüu, ali i ugledu slavljenika. Stoga je ovaj broj Kaþiüa još jedan njegov veliki doprinos hrvatskoj staroj povijesti i arheologiji. Uredništvo ovoga donekle speci¿þnog þasopisa dokazalo je još jedanput koliko je našim redovnicima franjevcima na brizi hrvatska povijesna i arheološka baština. I do sada su u njemu objavljivani relevantni arheološki i historiografski þlanci, a ne treba zaboraviti sve one pojedince iz Reda braüe franjevaca koji su upravo na arheološkom podruþju bili utemeljitelji istraživanja. S druge strane sam ovaj svezak posveüen Emiliju Marinu okupljenim brojem istaknutih svjetskih znanstvenika i raznolikošüu tema pokazuje kako je hrvatska arheologija i stara povijest prisutna u svijetu i po djelovanju naših znanstvenika poþevši od don Frane Buliüa pa evo do Emilija Marina kao i po temama koje su dio velike zajedniþke povijesti Mediterana i opüenito Europe. Na kraju þestitam uredništvu þasopisa, ponajviše glavnom i odgovornom uredniku fra Hrvatinu Gabrijelu Jurišiüu, koji je uložio veliki trud za izdavanje ovakvog monumentalnog sveska. Takoÿer þestitam i slavljeniku, mom dragom kolegi Emiliju Marinu, jer je i na ovaj naþin doprinio hrvatskoj arheologiji i staroj povijesti izborivši njoj i sebi mjesto u znanosti meÿu svjetskim znanstvenicima. Od sada üe u nizu sliþnih prigodnih izdanja posveüenih uglednim arheolozima uz Buliüevu Strenu, Brunšmidovu Spomenicu, Rendiüevu Iliriku, Zaninoviüevu Sportulu stajati i ovaj Marinov Zbornik. 86

FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû urednik

Cijenjena gospodo, Braüo Hrvatskoga Zmaja i svi drugi dragi prijatelji i gosti, ljubitelji hrvatske kulturne baštine, a osobito naše hrvatske knjige, sve vas srdaþno pozdravljam! Reverendissimi domini et carissimi amici, omnibus et singulis vobis, in aula hac praesentibus, salutem plurimam optimaque vota! In nomine Domini incipiam. I ovaj veþerašnji naš susret dokazuje da je vodstvo „Braüe Hrvatskoga Zmaja - Fratres Draconis Croatici“ vjerno svojemu divnom geslu: „Pro aris et focis Deo propitio.“ ýuli smo našega moderatora akademika Andriju Mutnjakoviüa, „Zmaja Osjeþkoga Treüega“, kao i predstavljaþe: dr. Željka Tanjiüa, dr. Mirjanu Matijeviü-Sokol i akademika dr. Igora Fiskoviüa. Oni su nam biranim rijeþima predstavili sadržaj našega Zbornika „Kaþiü“, koji smo posvetili akademiku Emiliju Marinu, poznatom ahreologu, znanstveniku, piscu i našemu suradniku. Kao urednik Zbornika srdaþno zahvaljujem našim predstavljaþima. No, na poseban naþin zahvaljujem dragom prijatelju Emiliju, što je u svojoj struci toliko toga uþinio, da su mnogi naši hrvatski i strani znanstvenici rado prihvatili našu ponudu da suraÿuju u Zborniku. Poslalo je svoju suradnju 70 znanstvenika iz 17 država, a meÿu njima i više akademika. ýlanici su pisani na 7 jezika. Bilo je više naših i stranih znanstvenika, koji su se ispriþali da bi rado sudjelovali, ali ne mogu zbog prije prihvaüenih obveza. Moram danas ovdje svima Vama iskreno priznati da nikada nisam ni pomislio da üu jednom biti urednikom ovakvoga Zbornika. No, davno je napisao sv. Jakov, apostol: „Omne datum optimum et omne donum perfectum desursum est, descedens de Patre luminum - Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlila“ (Jak 1,17). Iskreno priznajem pred vama, reverendissimi domini et carissimi amici, da mi je dobri Bog darovao toliko 87

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

lijepih darova. Jedan od tih je svakako ovaj svezak našega Zbornika. Bogu hvala na tomu njegovu velikom daru! (usp. 2 Kor 9,15).

Prezentacije Zbornika Drago mi je da vas mogu izvijestiti da je naš Zbornik prezentiran u Rimu, u Papinskomu hrvatskom zavodu sv. Jeronima (6. XII.) pred Božiü prošle godine. Domaüin je bio msgr. Jure Bogdan, rektor Zavoda. Zbornik je predstavio kardinal Rafael Farina, predstojnik Vatikanske biblioteke i Tajnoga vatikanskog arhiva, zatim ugledni arheolozi, a uz druge osobite goste bili su nazoþni: kard. Angelo Sodano, dekan Kardinalskog zbora, kard. Govanni Battista Re, donedavni proþelnik Zbora za biskupe, mons. Nikola Eteroviü, generalni tajnik Biskupske sinode, Alberto Leoncini Bartoli, veleposlanik Viteškoga malteškog reda u Vatikanu, Tomislav Vidoševiü, veleposlanik Republike Hrvatske u Rimu i brojni drugi. Posebno nam je bilo drago kad smo se sutradan (7. XII.) susreli s prvim graÿaninom svijeta, papom Benediktom XVI. Kad je uzeo Zbornik u ruke i ugledao sliku kako mu naš Veleposlanik predaje Zbornik o Crkvi u hrvatskom narodu, uskliknuo je: „To je moj prijatelj Emilio Marin!“ Za nas je to bio izvanredan susret i divan doživljaj! Buduüi da je naš dragi Emilio þlan Francuske akademije, radostan sam da vas mogu obavijestiti da je u prostorijama Akademije u Parizu 11. veljaþe 2012. održana prezentacija našega Zbornika, u kojoj je sudjelovao i naš Emilio. Takoÿer ove godine 24. rujna u okviru meÿunarodne kulturne manifestacije „Knjiga Mediterana“ prezentiran naš je Zbornik u Splitu, u palaþi Milesi, odnosno Zavodu HAZU. Dakle, Zbornik je objavljen, predan je u ruke pape Benedikta XVI. i prezentiran je u Rimu, Parizu i Splitu. A veþeras smo ovdje, u metropoli našoj, bijelomu gradu Zagrebu, a domaüini su nam „Braüa Hrvatskoga Zmaja“. Integracijske silnice i prezentacija u Zagrebu Možda üe netko postaviti pitanje: Zašto prezentacija u Zagrebu? Prije nego odgovorim na to pitanje, valja se neþega sjetiti. Fra Andrija Kaþiü Miošiü pisao je „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ u svojoj siromašnoj sobici Franjevaþkoga samostana sv. Marije, u malomu selu Zaostrogu, u Makarskom primorju. U ono doba taj dio Hrvatske bio je u sastavu moüne Mletaþke Republike, a glavni je grad bio Venecija. Odmah preko planine Biokova, hrvatski narod u tom dijelu Dalmacije, Hercegovine i Bosne bio je pod vlašüu turskoga sultana, koji je stolovao u dalekoj prijestolnici - Carigradu na Bosporu. 88

H.G. Jurišić (Od Kačićevih integracijskih silnica do »Zmaja od Salone«)

A ne samo Banska Hrvatska - to su one poznate “reliquiae reliquiarum olim inclyti Regni Croatiae” - nego i cijeli prostor od Istre, preko Meÿumrja, Zemuna, Baþa, Subotice i sve do Budima bio je pod žezlom careva Austrije i kraljeva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koji su stolovali u carskom gradu Beþu. Dakle, u to tužano doba naše povijesti - „plorantis Croatiae“, rekao bi Pavao Ritter Vitezoviü - Hrvatska je bila i okupirana i razdijeljena od tri ondašnje europske i svjetske velesile, koje su meÿusobno zapravo bili neprijatelji. U to doba ne samo da nije bilo telefona, radija i televizije, nego nije bilo ni novina, ni automobila, ni željeznica, pa þak ni cesta. Stoga je obiþan „mali þovjek“ putovao malo i vrlo slabo poznavao i bliže krajeve svoje Domovine, a kamoli one udaljene. U takvoj vrlo bremenitoj društvenoj i politiþkoj situaciji, fratar Starac Milovan iz svoje samostanske sobice u Zaostrogu upravlja pogled preko dola i planina, iz jedne države, preko granica druge, gleda u treüu i zaustavlja ga na gradu Zagrebu. A zašto gleda u grad Zagreb? ýujmo što on sam kaže: “Slidi pisma prva od vitezova ungarskih i hrvatskih, koji u stara vrimena turske odsicaše glave, izvaÿena iz razliþitih historija štampanih, poþamši od godišta Gospodnjega 1441. do godišta 1641. prikazana prisvitloj gospodi zagrebskoj za srþene ljubavi vikoviþnju uspomenu.“ Što te rijeþi znaþe? Nevjerojatno, ali stvarno! Fra Andrija Kaþiü još davne 1759. (dakle, prije 253 godine) svoju pjesmu o hrvatskim junacima posveüuje „prisvitloj gospodi zagrebskoj!“ Tko su to „gospoda zagrebska“? To je najprije Franjo grof Nadaždi, ondašnji hrvatski ban, i s njim svi þlanovi Hrvatskoga sabora. To je Franjo Thauszy, ondašnji zagrebaþki biskup, kanonici zagrebaþki i profesori Bogoslovskog fakulteta, sveüenstvo i svi graÿani Zagreba. A danas? Tko su danas „gospoda zagrebska“? Danas su „gospoda zagrebska“ svi graÿani Zagreba, a na poseban naþin vi, illustrissimi cives Zagrabienses, sada i ovdje nazoþni, na ovom religiozno i povijesno povlaštenom i svetom mjestu, u ovoj Zmajskoj kuli. Rekosmo komu je pjesma posveüana. Ali je vrlo važno uoþiti temu o kojoj razmišlja Starac Milovan. Kaþiü doista gleda u Zagreb i - pun dubokoga poštovanja - njegovim graÿanima posveüuje svoju pjesmu, koja ne pjeva o nekakvim sitnim temama, nego o hrabrim junacima naroda hrvatskoga, nositeljima državnosti hrvatske i borcima za slobodu i nezavisnost Domovine. I još nešto. Zašto pjesnik posveüuje pjesmu zagrebskoj gospodi? 89

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Odgovor je kristalno jasan, a sadržajno tako lijep i divan da ljepši i divniji ne može biti: „…za srþene ljubavi vikoviþnju uspomenu“. Dakle, fra Andrija gospodu zagrebaþku ljubi, i to srdaþnom ljubavlju. A koliko üe ta ljubav trajati? Spremno odgovara: „Za vikoviþnu uspomenu!“ A to znaþi uvijek i dovijeka! Napisati tu i takvu poruku može samo srce velikoga domoljuba i iskrenog rodoljuba. A baš je takvo srce kucalo u grudima vrhunskoga intelektualca, profesora ¿lozo¿je i teologije, povjesniþara i pjesnika, skromnoga redovnika fra Andrije Kaþiüa Miošiüa. Takav duhovni i moralni orijaš stvorio je i rodio tu pjesmu te poslao svoje divne poruke. Tu i druge njegove pjesme pjevali su i slušali bezbrojni pismeni i nepismeni ljudi na cijelom hrvatskom povijesnom i etniþkom prostoru, a i šire (usput reþeno, prevoÿene su na 14 europsih jezika). Pjesme su nabijene brojnim, raznovrsnim, ali posebno integracijskim silnicama. Pjevaþi i slušatelji bez daha su upijali svjedoþanstva o hrabim junacima, koji su se borili za Istinu i Pravdu, za slobodnu i nezavisnu Domovinu, ali i o þinjenici da u svim ratnim i drugim strahotama kao graÿani nisu sami, osamljeni, ni napušteni, nego im poruþuje da üe s Božjom pomoüu („Deo juvante“) sav hrvatski narod - koji simboliziraju „gospoda zagrebska“ - biti jedinstven u obrani svakoga pedlja domovine Hrvatske, što se je pokazalo bezbroj puta u našoj krvavoj i slavnoj prošlosti, a na poseban naþin u nedavnomu Domovinskom ratu. Te integracijske silnice „Razgovor ugodni“ preko dva i po stoljeüa stalno je nudio svojim þitateljima i slušateljima, pa se s pravom može reüi da je „Razgovor“ sa svojim porukama bio uvijek prisutni katekizam ne samo vjere kršüanske, nego i ljubavi i ponosa domovinskoga! Dakle, Kaþiüeve poruke, nabijene integracijskim silnicama, upuüene „gospodi zagrebskoj“, svakako su dobar razolg da ova prezentacija Zbornika, koji nosi ime proslavljenoga Starca Milovana, bude u našoj metropoli, ovdje u bijelomu Zagrebu. Time je, eto, djelomiþno odgovoreno na pitanje: Zašto prezentacija u Zagrebu? No, tome treba dodati i još nešto: Dr. Milan Amruš, veliki gradonaþelnik Zagreba, osobno je sudjelovao u slavlju otkriüa prvoga spomenika fra Andriji Kaþiüu 1890. u Makarskoj, a slijedeüe je godine bio domaüin otkriüu spomenika, ovdje u Zagrebu, u Mesniþkoj ulici. Prvi grad, poslije Makarske, koji je podigao u svomu središtu spomenik Starcu Milovanu, bio je baš naš bijeli Zagreb. Sveþani i sadržajem vrlo bogati broj þasopisa „Vienac“ u þast Starca Milovana objavljen je u Zagrebu iste godine (1890.). Do danas je tiskano preko 70 izdanja Kaþiüeva „Razgovora ugodnoga“, a od toga broja u Zagrebu je objavljeno preko 30 izdanja. Naše izdanje RU (1983.) objavljeno je u 10.000 (deset tisuüa) primjeraka i sve je u dvije godine rasprodano. I konaþno, ovdje nazoþni akademik Emilio Marin, doista roÿeni Spliüanin, ali je svojevremeno bio student Zagrebaþkoga sveuþilišta i u naše je dane, evo, 90

H.G. Jurišić (Od Kačićevih integracijskih silnica do »Zmaja od Salone«)

graÿanin Zagreba, profesor je i prorektor Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta ovdje u Zagrebu. Stoga, buduüi da je naš dragi Emilio, uza sve drugo, još i „Zmaj od Salone“, dignum et justum est da se zagrebaþka prezentacija odvija baš u ovim prostorijama, koje nisu samo lijepi zagrebaþki prostor, nego i povijesno i kulturološki višestruko znakovit, pa je više od jednoga stoljeüa sjedište ugledne kulturne i znanstvene ustanove, koja se ponosi nadahnutim i gotovo mitskim imenom „Braüa Hrvatskoga Zmaja“. Zbog svega toga, najljepše zahvaljujem u ime Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja i Uredništva Zbornika „Kaþiü“ vodstvu „Braüe Hrvatskoga Zmaja“, što je prezentaciju našega Zbornika uvrstilo u svoj program. To je za našu Provinciju i naše Uredništvo osobita þast i priznanje.

Provincija i apstolat tiska Sad bih vas zamolio da mi dopustite da se kratko prisjetimo zašto i kako zapoþe „svoj život“ naš Zbornik „Kaþiü“. Bilo je to prije gotovo pola stoljeüa, ali ipak još ne može slaviti svoj 50. roÿendan. Naša Franjevaþka provincija Presvetoga Otkupitelja (Split) - da ne idemo u daleku i slavnu prošlost - izmeÿu dva svjetska rata izdavala je znanstveni þasopis „Nova revija“, popularni mjeseþnik „Glasnik Gospa Sinjska“, homiletski þasopis „Rijeþ Božja“ kao i brojne znanstvene i popularne knjige i pokrenula nekoliko razliþitih nizova. Da bi se sve to moglo normalno izdavati, Provincija je nabavila 1927. god. tiskarske strojeve i osnovala Tiskaru „Kaþiü“ u Samostanu sv. Lovre u Šibeniku. Kada su poslije II. svjetskog rata, u novoj državi, komunisti preuzeli vlast, uz druge nepravde, zabranili su sav katoliþki tisak, ali i oduzeli Provinciji tiskaru u Šibeniku, pa Nadbiskupsku tiskaru ovdje u Zagrebu kao i druge crkvene tiskare. Stoga dugo godina u bivšoj državi jednostavno nije bilo vjerskoga tiska. Sveüenici nisu mogli gotovo ništa i nigdje objaviti. Kad je malo popustila komunistiþka diktatura, skromno se je poþeo obnavljati nekada veoma razvijeni vjerski tisak. U to doba naši su profesori Bogoslovije u Makarskoj i Gimnazije u Sinju predložili da se nekadašnji þasopis „Nova revija“ u bilo kojemu obliku obnovi. Tako se je, poslije više od dva desetljeüa prisilne i nametnute šutnje, u svibnju 1967. godine pojavio, na 340 stranica, prvi svezak godišnjaka „Kaþiü“. Do danas su objavljena 43 sveska. Desetak godina kasnije (1978.) Uredništvo “Kaþiüa“ pokrenulo je niz „Knjižnica zbornika ‘Kaþiü’ - monogra¿je, dokumenti, graÿa…“ U tom su nizu objavljene 53 knjige. Nakon drugih 10-ak godina (1989.) pokrenut je niz „Tragovi“, u kojemu su objavljene dvije slikovne monogra¿je o našim katoliþkim misijama u Njemaþkoj. Inaþe smo objavili 10-ak monogra¿ja o našim misijama, od kojih 2 i na hrvatskom i na njemaþkom jeziku. 91

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

U isto doba pokazalo se je da treba objaviti neka starija izdanja (reprint). Objavljeno je od 1990. do danas 7 ponovljenih izdanja. Ni glazba nije zapuštena. Osim þlanaka u Zborniku, pokrenut je 1990. godine Glazbeni niz „Nova et vetera“. Ovih dana je izlišao iz tiska 6. svezak. U suradnji s nekim nakladnicima objavljeno je 15 svezaka. Dakle, svega skupa preko 120 svezaka ili naslova. Dakle, na ruševinama II. svjetskoga rata i poslijeratnoga „olovnog doba“ komunistiþke strahovlade, ustrajnim i marljivim radom, od onoga prvog sveska „Kaþiüa“ (340 stranica) došli smo do ovoga 43. sveska (1.280 stranica).

Zahvala I na kraju što drugo reüi, nego: “Deo Optimo Maximo gratias agamus!” To bi se hrvatski reklo: “Bogu velikomu hvala i slava!” A hvala i svima vama, jer ste nam darovali dio vašega dragocjenog vremena! Hvala na vašoj nazoþnosti, dobroti i pozornosti!

Mladen Veža, akad. slikar, izradio je naslovnicu »Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga«, izdanje Zbornika »Kaþiü«, Split 1983., str. 540 92

PROF. EMILIO MARIN, ZMAJ OD SALONE prorektor Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta u Zagrebu

Poštovani i dragi sudionici ove zagrebaþke prezentacije, Onoga koji je sveþar, uvijek su rijeþi zahvalnosti, upuüene svima onima koji su sveþanost omoguüili! Stoga je i moje zahvalno slovo, naravno, i u ovoj prigodi, kao što sam to veü uþinio na prvoj prezentaciji u Rimu, a potom u Parizu te Splitu, na prvom mjestu upuüeno Zborniku Kaþiü, njegovu uredniku fra Hrvatinu Gabrijelu Jurišiüu, kao i njegovu nakladniku, Franjevaþkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Zahvalan sam i institucijama koje su, kako je razvidno iz Zbornika, pridonijele njegovoj realizaciji. Zahvalan sam osobito svima onima, brojnima, iz naše domovine i iz šesnaest drugih zemalja, koji su dali svoje þlanke za moj Zbornik, a naravno, i posebno onima koji su u meÿuvremenu, nažalost, preminuli.1 Zahvalan sam veþerašnjim vrlo uvaženim promotorima, prof. dr. Emilio »Zmaj od Salone« govori Željku Tanjiüu, Rektoru Hrvatskog katoliþkog sveuþilišta u Zagrebu, institucije koja je sada moja profesionalna veza s našim gradom, potom prof. dr. Mirjani Matijeviü-Sokol i akademiku Igoru Fiskoviüu, a, naravno, i svima vama koji ste ovu prezentaciju uzveliþa1 Njih je, nažalost, veü šest: Antonino Di Vita, Jean Leclant, André Laronde, Géza Alföldy, Miljenko Grgiü i Vesna Girardi-Jurkiü, što osjeüam i kao težak osobni gubitak. 93

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

li a time i pridonijeli mojoj današnjoj radosti. Zahvalan sam i Družbi Braüe hrvatskog znaja, koja me primila za poþasnog þlana, i koja je upriliþila ovu prezentaciju na ovom povijesnom mjestu, a izražavam i osobnu zahvalnost akademiku Andriji Mutnjakoviüu, Zmaju Osjeþkom III, našem veþerašnjem moderatoru. U starom biblioteþnom drvenom ormaru, bež boje, koji se od mog djetinjstva þuva u našem splitskom stanu, a u kojem su bile knjige mog „barba“ Orlanda Orlandinija koji je nestao u vihoru nakon završetka II. svjetskog rata, bila je i jedna knjiga, takoÿer bež boje, tvrdo ukoriþena u platno sa zlatotiskom, koja je odavno izazivala moju znatiželju. Mnogo kasnije, ona üe mi postati i interesantno štivo. Na knjizi je bilo otisnuto: Šišiüev zbornik. Na 3. stranici knjige se þita da je zbornik posveüen Ferdi Šišiüu povodom 60-godišnjice života, te da ga je uredio Grga Novak, 1929. (tisak je bio dovršen u Zagrebu, u lipnju 1930.). Dok sam bio student Sveuþilišta u Zagrebu, bio je 1970. godine objavljen Zbornik Grge Novaka Adriatica praehistorica et antiqua, tvrdo ukoriþen u platno bjelokosne boje. Premda uredništvo nije preciziralo neku obljetnicu, imajuüi u vidu Novakovu godinu roÿenja (1888.), može se reüi da mu je Zbornik bio pripreman za 80. roÿendan. U tom rasponu godina, koji nam simboliziraju navedena dva zbornika, izmeÿu 60. i 80., onima koji imaju sreüu doþekati ih, obiþno se priprema zbornik, poneki dožive i dva a rijetki i tri zbornika. U meÿuvremenu, postao sam i sâm znanstvenik. Dogodilo se da sam, bilo spontano bilo po pozivu, dao svoje þlanke za zbornike, koji su bili posveüeni tolikim hrvatskim ili inozemnim znanstvenicima. Osobito sam sretan da sam mogao i na taj naþin odati priznanje i poštovanje starijim i uglednijim kolegama, od kojih je jedan u trenutku naklade zbornika bio veü preminuo, a nažalost i jednom, prerano preminulom, pa mu je zbornik napravljen, zapravo, in memoriam.2 Sedmorica od tih, sreüom, bili su u moguünosti, i oni, pružiti svoj prilog u mom Zborniku. Hvala im na tom uzajamnom daru! Ponekad se, nažalost, dogodilo, kako se obiþno kaže, opravdanog razloga, da nekima nisam stigao dati svoj prilog.3 2 V. Bitrakova Grozdanova (Skoplje), N. Duval (Pariz), C. Fiskoviü (Split), L. Gasperini (Rim-Macerata), N. Gauthier (Tours), V. Girardi Jurkiü (Pula), V. Gortan (ZagrebSkoplje), P. Ilievski (Skoplje), A. Juriü (Split), K. Jurišiü (Split), T. Marasoviü (Split), I. Maroviü (Split), P. Melada (Split-Zagreb), M. Mirabella Roberti (Trst), A. Nestori (Vatikan), M. Nikolanci (Split), A. Ovadiah (Tel Aviv), D. Rendiü Mioþeviü (Split), I. Petricioli (Zadar-Split), M. Petruševski (Skoplje), K. Prijatelj (Split), V. Saxer (Vatikan), Ž. Tomiþiü (Zagreb), R. Turcan (Pariz), J. Wilkes (Oxford), I. Žile (Dubrovnik). 3 Za neke mi je žao, dok mi je za dvojicu osobito žao, jer taj propust više ne mogu popraviti, oni su nas napustili: Jaroslav Šašel i Mate Suiü. Intimno se nadam da sam im se nekim svojim radom na drugi naþin odužio! 94

E. Marin, (I opet hvala ...)

Nakon više od tri desetljeüa rada u splitskom Arheološkom muzeju, prihvatio sam izazovnu ali svom pro¿lu komplementarnu ponudu, pa sam više od šest godina proveo u Rimu (2004.-2011.) kao hrvatski veleposlanik pri Svetoj Stolici i Suverenom viteškom Malteškom redu. Iz tih mojih „rimskih“ godina, kao arheolog, ostavimo diplomaciju za neku drugu prigodu, pamtit üu osobito tri dogaÿaja: prvo, 2005., promociju za poþasnog doktora pariškog sveuþilišta, pa 2007. jedinstveni govor, prvi put, jednog Hrvata, pod kupolom Francuske akademije, pa onda i 2008. godinu, pod istom kupolom, za vrijeme posjeta Benedikta XVI., našeg „bratima“ u Akademiji!4 U tim prigodama, meÿutim, bio je, mogli bismo kazati, nagraÿen, i hrvatski ambasador! Sapienti sat! Iskustvo u meÿunarodnim, znanstvenim i muzeološkim projektima, ukljuþujuüi i organizaciju XIII. meÿunarodnog kongresa za starokršüansku arheologiju Split-Poreþ 1994.,5 nije moglo ne pogodovati novom ambasadoru, ne karijernom, veü kako se kod nas kaže „politiþkom“, premda bi se puno prikladnije moglo kazati „akademskom“, kako takve ambasadore nazivaju u Vatikanu. Nešto od toga može se nazrijeti u knjizi Upoznao sam dva pape, nešto u tri izuzetne publikacije Veleposlanstva,6 nešto i u Spomenici HAZU o Franji Petrišu.7 Želio bih ovo zahvalno slovo nadopuniti kratkim svojim viÿenjem i nekim iskustvom o interdisciplinarnosti humanistiþkih znanstvenih disciplina, tj. o 4 Spomenuti govor je objavljen dvaput u izdanjima Akademije: Le curé de campagne et le prix Nobel face à l’histoire ou l’enjeu de l’Europe et de la Méditerranée, Séance solennelle de Rentrée des Cinq académies, présidé par Mme Hélène Carrère d’Encausse, Paris 2007, 37-41; Les académies en Europe au XXIe siècle – Rencontre des académies européennes 21-23 octobre 2007 – Actes, Paris 2008, 154-159. Objavio ga je i akademik Franjo Šanjek, koji mu je bio nazoþan, kao izaslanik HAZU, u integralnoj francuskoj verziji s hrvatskim sažetkom, u þasopisu kojega je urednikom: Croatica Christiana Periodica 60, Zagreb 2007, 125-129 (Sažetak: Seoski župnik i nobelovac naspram povijesti ili izazovni ulog Europe i Sredozemlja). Isti je govor objavljen integralno na talijanskom, hrvatskom i poljskom jeziku u sastavu tri izdanja moje male i neuobiþajene knjige, koja neizravno ipak ima veze s arheologijom: Ho conosciuto due papi – Racconto di un’emozione e di un ragionamento sulle orme di Giovanni Paolo II e di Benedetto XVI, Lateran University Press, Città del Vaticano 2008, 96 p.; Upoznao sam dva pape – Pripovijest o þuvstvu i promišljanju na tragu Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., Kršüanska sadašnjost – Crkva u svijetu, Zagreb - Split 2009, 104 p.; Poznaáem dwóch PapieĪy – ĝlady Jana Pawáa II i Benedykta XVI w moim Īyciu, Wydawnictwo Ğw. Stanisáawa BM, Kraków 2011, 113 p. 5 Odjeci XIII. meÿunarodnog kongresa za starokršüansku arheologiju, Arheološki radovi i rasprave 12, HAZU, Zagreb 1996, 367-383 (Résumé: Les retombées du XIIIe CIAC. 6 Circolo dell’Ambasciata croata 2005/2006, Roma 2007, 142 p.; Circolo dell’Ambasciata croata 2006-2007, Roma 2008, 128 p.; Circolo dell’Ambasciata croata 2008-2009, Roma 2009, 160 p. 7 Spomenica / Memoriale – Franjo Petriš / Franciscus Patricius, Otkrivanje spomen-ploþe / Inaugurazione della lapide, Rim / Roma 2008 (ed. A. Mutnjakoviü), HAZU, Zagreb [2010]. 95

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

možebitnom, nadam se, pridonosu arheologa povijesti, epigra¿ji i povijesti umjetnosti. Pridonos arheologa i epigra¿þara, koji se zanima za korijene svoje discipline, vidljiv je i na primjeru novovjekovne povijesti.8 Jedinstvenim triptihom o Saloni, rimskoj i starokršüanskoj, te o starohrvatskom Solinu, þini mi se, da smo ostvarili, prvi put, za jedan naš veliki arheološki lokalitet, spoj izmeÿu povijesti, umjetnosti, primjenjene umjetnosti i recepcije tih spomenika, od poþetaka do naše suvremenosti, i to zahvaljujuüi jednoj ispravnoj muzeološkoj koncepciji. Zahvaljujuüi pak strogoj znanstvenoj metodologiji stratigrafskog iskopavanja, na primjeru tzv. bazilike u Erešovim barama u Naroni, pokazali smo kako se arhitektonski ostaci, jedino takvom arheološkom metodom, mogu ispravno i toþno datirati: nikako drukþije, taj spomenik ili njegov tlocrt, ne bi bilo moguüe datirati u 7. st., te tako postiüi prvu nedvojbenu dataciju u to doba, za gradnju jedne crkve, na istoþnom Jadranu! Zahvaljujuüi pomnjivom arheološkom iskopavanju Sv. Vida u Naroni, moglo se ugraditi prve elemente srednjovjekovne povijesti tog kraja: starokršüanska krstionica, u nekom vidu uporabe, u 9. stoljeüu, potom rušenje i, na zaboravljenoj lokaciji, srednjovjekovno groblje, ergo: postojala je i srednjovjekovna Narona! Arheološkom metodom, zahvaljujuüi i stratigra¿ji arheološkog sloja i rasporedu u tlocrtu porušena hrama Augusteuma u Naroni, otkrivena je, protumaþena i datirana najveüa skupina antiþke skulpture unutar srušene antiþke arhitekture, kao i povijest tog hrama u þast Augusta. Zahvaljujuüi prouþavanju, koje je rezultiralo Oxford-Opuzen Livijom, bilo je moguüe otkriti poveznice u skulpturalnim ostvarenjima Livijina lika izmeÿu Rima, Pompeja i Narone. U likovnom smislu (nakon izložaba o antiþkom portretu u Barceloni, Madridu i Skopju, te monografske izložbe o Buliüu, kao i stalnog postava Arheološkog muzeja u Splitu), otkriüe Augusteuma je bilo veliki izazov, kako poradi projekta prvog muzeja in situ u Hrvatskoj, u kojem je integrirana augustovska arhitektura i julijevsko-klaudijevska skulptura, tako i temeljem pet izložba, koje su upriliþene u drugoj polovini 2004. (Split, Oxford, Barcelona) i prvoj polovini 2005. (Vatikan, Zagreb). Ciklus, od otkriüa do konaþnog znanstvenog, izložbenog i muzeološkog cilja, od deset godina, jedinstveno je ostvarenje za toliko složen posao u Europi. Kada govorimo o pridonosu arheologije epigra¿ji, te njihovu zajedniþkom pridonosu opüoj povijesti, možemo uzeti u obzir Zbornik natpisa starokršüan-

8 L’histoire antique, l’épigraphie et l’archéologie au temps de l’administration française en Dalmatie, Hrvati i ilirske pokrajine – Les croates et les Provinces illyriennes 1809-1813 (ed. F. Šanjek), HAZU, Zagreb 2010, 471-482 (Sažetak: Stara povijest, epigra¿ja i arheologija za francuske uprave u Dalmaciji) 96

E. Marin, (I opet hvala ...)

ske Salone.9 Knjiga sadrži kataloški obraÿeno, detaljno i sustavno 825 natpisa u vremenskom rasponu od 306. godine do poþetka 7. st. Od tih je 742 teksta latinska i 83 grþka. Objedinjeni latinski i grþki tekstovi pružaju ustvari nebrojena svjedoþanstva o životu jedne metropole rimske provincije, kako iz podruþja administracije, tako iz sustava vojske, društvenog života, oni govore o mentalitetima, kulturi itd. Naglasimo da je meÿu njima i 36 carmina. Natpisi, odnosno, ti tekstovi, nam otkrivaju i razne segmente kristijanizacije: ulogu biskupa, kult muþenika, obraüenje elita, gradnju crkava, razne naþine, ponekad vrlo osobne, izražavanja kako osjeüaja tako i vjere. Moglo se, takoÿer, zakljuþiti i da konzularne datacije na natpisima Salone ne pokazuju da bi Dalmacija bila predana Istoþnorimskom carstvu 437., odnosno, one pokazuju da þak da je do te predaje i bilo došlo, ona se nije odrazila ni na naþin datiranja u Saloni ni na vrijeme kako su ga proživljavali Salonitanci. Dalmacija je, de facto, bila dijelom Zapada sve do pada Zapadnorimskog carstva 476. I, najvjerojatnije je, bez ikakvih problema, zadržala zapadni sustav datiranja sve do Justinijanove rekonkviste 536. U vrijeme pada Zapadnog carstva i smrti Julija Nepota 480., Istoþnjaci su zapravo i sami smatrali da je Dalmacija dio Zapada, te da je Salona grad iskljuþivo latinskog jezika i kulture, buduüi da su Salonitanci grþkog jezika bili svi stranci i po strani od gradskih institucija. Kao vaš Zmaj od Salone, red je i sa Salonom završiti. Hvala!

Ivo Kerdiü, Zmaj od Kamenitih vrata II: Znak Družbe »Braüa hrvatskoga zmaja« (1938.) 9 E. Marin et alii, Salona IV : Recherches archéologiques franco-croates à Salone (dir. par N. Duval, E. Marin et Fr. Prévot) ; Inscriptions de Salone chrétienne, IVe-VIIe siècles – Natpisi starokršüanske Salone, IV.-VII. st. (dir. par E. Marin, N. Gauthier, Fr. Prévot), Arheološki muzej - Split – École française de Rome, Rim-Split, 2010 (Niz SALONA Arheološkog muzeja Split 12), vol. I-II, p. XXII + VII + 1363. 97

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Istaknuti njemaþki arheolog Hugo Brandenburg nije bio stigao predati svoj rad za »Zbornik u þast Emilija Marina«, pa ga je dao u tisak njemaþkom arheološkom þasopisu »Bonner Jahrbuecher« (Band 209, 2009, p. 147-188.). Tehniþkom grješkom ime u posveti za slavljenika je neispravno, pa ga je autor þlanka u separatu autografski ispravio. Ovdje, zbog toga, a i zbog okolnosti da je taj þasopis malo dostupan u Hrvatskoj, objavljujemo reprint 1. stranice þlanka s autografskom posvetom. 98

99

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Za predstavljaþkim stolom: prof. dr. Željko Tanjiü, rektor Hrvatskoga katoliþkog sveuþilišta, Emilio Marin, fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, urednik, sveuþilišni profesori prof. dr. Mirjana Matijeviü-Sokol i akademik Igor Fiskoviü te akademik Andrija Mutnjakoviü, zmaj Osjeþki III.

100

VI. PREZENTACIJA U SAMOSTANU BL. DJ. MARIJE MAJKE MILOSTI NA OTOýIûU VISOVCU, 9. XI. 2012. U 17 SATI

PRAESENTATIO IN CONVENTU B. V. MARIAE MATRIS GRATIARUM IN INSULA VISOVAC

Zbornik »Kačić« u rukama pape Benedikta XVI.

Od XV. stoljeüa (1445.) mnogi su mladiüi u Svetištu Majke od Milosti na Visovcu primali franjevaþki habit i proveli godinu novicijata, tj. uvoÿenja u redovniþki život. Stotine je redovnika na tom otoþiüu sveto živjelo, a brojni su prolili svoju krv kao pravi muþenici, npr. fra Stipan Skopljanin (†1609.). Stoljeüima su brojni štovatelji Bl. Dj. Marije hodoþastili u to Svetište, u kojemu se održavaju i duhovne vježbe, obnove i seminari. Dana 8. studenoga 2012. godine u 17 sati, na blagdan blaženoga Ivana Duns Skota, prvaka franjevaþke ¿lozofske i teološke škole, Zbornik je predstavljen u intimnoj franjevaþkoj obiteljskoj atmosferi. Sudjelovala je samostanska obitelj (s 10 novaka) i 15 sveüenika, koji su se okupili na svoje godišnje duhovne vježbe. Urednik je proþitao govor održan u Zmajskoj kuli u Zagrebu i odgovarao na pitanja nazoþne franjevaþke braüe.

102

PROF. NEVIO ŠETIû, ZMAJ OD ISTRE Veliki meštar Družbe »Braüa hrvatskoga zmaja«

RIJEý VELIKOGA MEŠTRA Rado se ovom prigodnom rijeþju pridružujem uredniku Zbornika Kaþiü fra Hrvatinu Gabrijelu Jurišiüu a u povodu ovoga zajedniþkog, prigodnog izdanja, Zbornika Kaþiü posveüenog Emiliju Marinu, Zmaju od Salone (od 7. svibnja 2011.) i poþasnom þlanu Družbe „Braüe Hrvatskoga Zmaja“. Toliki su þlanovi naše Družbe tijekom njezine povijesti, od osnutka 1905. godine, pridonijeli njezinu ugledu. I naš se sveþar, Emilio Marin, pridružio toj plejadi i tome se veselimo. O njegovim zaslugama zorno govori trobroj Kaþiüa (XLI-XLIII, 2009.-2011.) Zbornik u þast Emilija Marina / Miscellanea Emilio Marin sexagenario dicata, koji je okupio tolika vrsna imena iz Hrvatske i šesnaest drugih zemalja, a koji je, sasvim izuzetno, bio predstavljen u Rimu, Parizu, Splitu, Zagrebu i Visovcu. Mi smo osobito ponosni da se zagrebaþka prezentacija, na kojoj su govorili vrsni struþnjaci, održala u našoj Viteškoj dvorani Zmajske kule nad Kamenitim vratima, a da joj je moderator bio naš þlan akademik Andrija Mutnjakoviü, Zmaj Osjeþki III. Posebno je znakovito da je ukljuþenjem naše Družbe u prezentaciji Marinova zbornika u hrvatskoj metropoli potvrÿeno naše dvostruko nastojanje, kako u našoj povijesti tako i u suvremenosti: unutarhrvatska povezanost i povezanost s Europom. A to pak nije sluþajno, buduüi da je naš sveþar, kao i mnogi naši þlanovi tijekom naše slavne prošlosti, uvijek gajio unutarhrvatske poveznice i svekoliku kulturnu i znanstvenu suradnju s Europom. Djelujuüi 31 godinu u Splitu, kao arheolog, i potom skoro 6 i pol godina u Rimu, kao diplomat, a slijedeüi sjajne primjere iz prošlosti svojih sugraÿana i naših þlanova: don Frane Buliüa, poþasnoga Zmaja Solinskoga II. i dr. Ante Trumbiüa, zmaja Jadranskoga IV., naš je sveþar ostavio zamjetni trag i u otkrivanju, prouþavanju i oþuvanju hrvatske kulturne baštine i promicanju hrvatske diplomacije. Sada se posvetio, mogli bismo reüi, sintezi, kao prvi redoviti 103

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Svetište Gospe od Kamenitih vrata u Zagrebu (1362.). U Kuli iznad Kamenitih vrata Družba »Braüa Hrvatskoga Zmaja« stoluje od 1907. godine.

profesor i prorektor za meÿunarodnu suradnju na novoosnovanom Hrvatskomu katoliþkom sveuþilištu u Zagrebu. I za vrijeme Domovinskoga rata, splitski Arheološki muzej, najstariji hrvatski muzej, pod vodstvom našega Sveþara, na kulturnom i znanstvenom, nacionalnom i meÿunarodnom planu odigrao je važnu ulogu. Poglavito je u tom smislu bilo znaþajno održavanje XIII. meÿunarodnog kongresa za starokršüansku arheologiju (1994.), kada su Split i Poreþ bili domaüini za oko tri stotine znanstvenika iz tridesetak zemalja. Vrijedno je i spomenuti da je prva knjiga u nizu Francusko-hrvatska arheološka istraživanja u Saloni bila objavljena te iste 1994. godine. Zadnja je, þetvrta u tom nizu, od osobitog znaþenja za Europu, Hrvatsku i Split, jer ona sadrži zbirku natpisa starokršüanske Salone, koja zapravo zapoþinje s onom Papaliüevom u Dioklecijanovoj palaþi, koju je prvi bio opisao otac hrvatske književnosti Marko Maruliü. Rado se sjeüamo kako je u organizaciji hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici Emilija Marina, u zagrebaþkoj katedrali, kao i u onoj dubrovaþkoj 104

N. Šetić (Pogovor)

i splitskoj, nastupila glasovita Sikstinska kapela, papinski zbor iz Vatikana, u nazoþnosti Diplomatskog zbora pri Svetoj Stolici, u svibnju 2007. Vjerojatno najdojmljiviji þin u hrvatsko-europskom smislu djelovanja i priznanja našem sveþaru, je bila ceremonija dodjele maþa francuskog akademika, koja je prvi put u povijesti održana u Hrvatskoj, u Splitu, u Hrvatskom narodnom kazalištu, u prosincu 2003., kada mu je izaslanstvo francuskih akademika, u kojem je bio i Otto von Habsburg, naš poþasni þlan Zmaj od Otave, predalo tradicionalni maþ, koji je za tu svrhu bio izradio splitski kipar Kažimir Hraste. Sve to se skladno uklapa u tradiciju naše Družbe. Zahvalni smo fra Hrvatinu Gabrijelu Jurišiüu, koji je biranim rijeþima zborio u našoj Kuli, upravo o onim poveznicama zbog kojih smo se i našli zajedno! Malo je udruga poput naše Družbe, koje su oduvijek imale tako razliþite, a u društvu i u struci ugledne, potvrÿene i ostvarene pojedince. Osim veü spomenutoga arheologa F. Buliüa, Družba je u svojim redovima imala istaknute muzealce, povjesniþare i povjesniþare umjetnosti, primjerice þlanovi su bili: Antun Bauer, prazmaj Vuþedolski III., Vjekoslav Klaiü, zmaj Garþinski, Ljubo Karaman, zmaj Solinski IV. Meÿu velikim brojem spomen-ploþa koje je Družba postavila diljem naše domovine naglasimo posebno one koje su postavljene fra Andriji Kaþiüu Miošiüu, a po njemu Zbornik slavno ime nosi, u njegovu rodnom mjestu Bristu. Godine 1934. na ruševini njegove rodne kuüe i 1940. na izvanjskoj zidu franjevaþke crkve sv. Margarite.

Braüa Hrvatskoga Zmaja 1934. god. postaviše spomen-ploþu na kuüu u kojoj je roÿen fra Andrija Kaþiü. Poslije Drugoga svjetskog rata vandalski je ploþa uništena. U prigodi 300. obljetnice roÿenja Starca Milovana postavljena je nova ploþa s istim natpisom i druga ploþa u spomen fra Andrijina jubileja. U toj prigodi je i cijela kuüa lijepo obnovljena.

Istaknimo ono što smo, na temelju naše povijesti, zakljuþili u nedavno objavljenoj knjizi Družba „Braüa Hrvatskoga Zmaja“ (Zagreb 2012., str. 54): „Pouka je, na kraju, u tome kako üemo se i u buduünosti moüi održati samo ako budemo složni, ako zadržimo sve svoje posebnosti i u euroudruživanju te ako saþuvamo dušu, jezik i kulturu našega malobrojnog, ali ni u kojem sluþaju maloga naroda.“ 105

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

ýini se prikladnim, s obzirom na hrvatski sjever i jug te na europski obzor, završno posegnuti za dva citata don Frane Buliüa, koji i danas imaju svoju znakovitost. Prvi je iz nekrologa prvom predsjedniku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Franji Raþkom: „Ako zasluga za obüu kulturnu evropsku povjest D.ra Raþkoga nije bila dosad dosta uvažena i iztaknuta, to je pripisati jedino okolnosti, što je njegov dotiþni književni rad, pisan hrvatskim jezikom, nije još dovoljno pristupan uþenoj Evropi. Kada to bude, kako üe uhvamo u nedaleko vrieme biti, bar u uþenim krugovima, prosinut üe i u kulturnoj zapadnoj Evropi u boljem sjaju ime D.ra Raþkoga, a kroza nj i našega naroda.“ (Bullettino di archeologia e storia dalmata XVII/1894., str. 45-48). Drugi citat je iz Buliüeva nekrologa Tadiji Smiþiklasu: „Ti si Tvojim znanstvenim radom, uz diþne Tvoje drugove na Zagrebaþkom Sveuþilištu i u Jugoslavenskoj Akademiji, uveo malu Hrvatsku u kolo prosvjetljenih naroda Evrope! I Ti, na sveuþilišnoj stolici i na þelu našega najkulturnijega Zavoda, pokazao si Evropi, da mi Hrvati hoüemo da dostojno sjedimo na trpezi evropejske kulture, uz bok ostalim kulturnim narodima! Neka Tvoj duh odljeüe od zagrebaþkih gora do obala jadranskoga mora, da bodri mlagje naraštaje na ustrajni patriotiþni i znanstveni rad!“ (Bullettino di archeologia e storia dalmata XXXVII/1915, str. 158-159). Doista, i ovom se knjigom potvrÿuje sva ona osebujnost hrvatskoga kulturnog, znanstvenoga i uopüe oþovjeþenog dosega, dosega europske Hrvatske, þime nas je na poseban naþin zadužio iznimni hrvatski intelektualac, poþasni þlan Družbe „Braüa Hrvatskoga Zmaja“, Emilio Marin, Zmaj od Salone.

Viteška dvorana u Kuli Družbe »Braüe Hrvatskoga Zmaja« nad Kamenitim vratima 106

DODATAK APPENDIX

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

108

SURADNICI U »ZBORNIKU U ýAST EMILIJA MARINA« COLLABORATORES IN MISCELLANEIS EMILIO MARIN SEXAGENARIO DICATIS 1. AUSTRIJA - AUSTRIA Prof. Dr. Josef Engemann, Moosstrasse 145a, 5020 Salzburg 2. BELGIJA - BELGIUM Baron Herman Van der Wee, Professor emeritus, Katholieke Universiteit Leuven, member of the Royal Academy of Science, Arts and Fine Arts of Belgium; 10 Ettinge Straat, 9170 Sint-Pauwels 3. BOSNA I HERCEGOVINA - BOSNIA ET HERCEGOVINA Prof. dr. Pavo Jurišiü, Katoliþki bogoslovni fakultet u Sarajevu, Josipa Štadlera 5, 71000 Sarajevo Dr. Snježana Vasilj, Filozofski fakultet Sveuþilišta u Mostaru, Matice hrvatske b.b., 88000 Mostar 4. FRANCUSKA - GALLIA Monsieur François Baratte, professeur à l’Université de Paris IV - Sorbonne, Institut national d’histoire de l’art, 2 r. Vivienne, 75002 Paris Monsieur Jean-Pierre Caillet, professeur à l’Université Paris Ouest, 77 av. Foch, 77590 Bois-le-Roi Monsieur Denis Feissel, directeur de recherche à l’Institut d’Études byzantines, 52 rue du Cardinal Lemoine, 75005 Paris † André Laronde, membre de l’Institut de France, Académie des Inscriptions et Belles-Lettres (Francuska akademija znanosti i umjetnosti) Monsieur Jean Leclant, Secrétaire perpétuel de l’Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, 23 Quai de Conti, 75270 Paris Cedex 06 (Francuska akademija znanosti i umjetnosti) Madame Françoise Prévot, professeur à l’Université Paris-Est Créteil, 6 r. H. Régnault, 94210 La Varenne - Saint-Hilaire Monsieur Robert Turcan, membre de l’Institut de France, Académie des Inscriptions et BellesLettres, 3 Résidence du Tourillon, 69290 Craponne (Francuska akademija znanosti i umjetnosti) Monsieur André Vauchez, membre de l’Institut de France, Académie des Inscriptions et BellesLettres, 2 r. Alasseur, 75015 Paris (Francuska akademija znanosti i umjetnosti) 5. HRVATSKA - CROATIA Prof. Frano Baras, Bukovþeva 3, 21000 Split Dr. Vlasta Begoviü, Institut za arheologiju, Gajeva 32, 10000 Zagreb

109

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 Maja Bonaþiü Mandiniü, muzejska savjetnica u Arheološkom muzeju - Split, Zrinsko-Frankopanska 25, 21000 Split Dr. Marija Buzov, Institut za arheologiju, Gajeva 32, 10000 Zagreb Mr. Jasminka ûus-Rukoniü, muzejska savjetnica, Jadranska obala 20, 51557 Cres Mr. Kristina Džin, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar« Zagreb, Centar za arheološka istraživanja - Meÿunarodni istraživaþki centar za arheologiju Brijuni-Medulin, 52203 Medulin Prof. dr. o. Ivan Fuþek, S.I., emeritus Papinskog sveuþilišta Gregoriana (Ponti¿cia Università Gregoriana) i teolog Unutrašnjeg sudišta Crkve, Joakima Rakovca 24, 51410 Opatija Prof. dr. Vesna Girardi Jurkiü, Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar« Zagreb, Centar za arheološka istraživanja - Meÿunarodni istraživaþki centar za arheologiju Brijuni-Medulin, 52203 Medulin; Sveuþilište u Zagrebu, Hrvatski studiji † Prof. dr. Miljenko Grgiü, Umjetniþka akademija Sveuþilišta u Splitu Mr. Radomir Juriü, Arheološki muzej, Trg opatice ýike 1, 23000 Zadar; Sveuþilište u Zadru, Odjel za turizam i komunikacijske znanosti, Franje Tuÿmana bb, 23 000 Zadar Fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, O.F.M., profesor u miru, Franjevaþka klasiþna gimnazija u Sinju, Alkarsko trkalište bb, 21230 Sinj Dr. fra Karlo Jurišiü, O.F.M., profesor u miru, Franjevaþka visoka bogoslovija u Makarskoj, Franjevaþki put 1, 21300 Makarska Prof. dr. fra Vicko Kapitanoviü, O.F.M., Katoliþki bogoslovni fakultet Sveuþilišta u Splitu, Zrinsko-Frankopanska 19, 21000 Split Doc. dr. Marija Kolega, Sveuþilište u Zadru, Odjel za povijest umjetnosti, Obala Kralja Petra Krešimira IV 2, 23000 Zadar Prof. dr. Slavko Kovaþiü, Katoliþki bogoslovni fakultet Sveuþilišta u Splitu, Zrinsko-Frankopanska 19, 21000 Split Dr. Vinicije B. Lupis, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Podruþni centar Dubrovnik, Maruliüev trg 19, 10000 Zagreb Prof. dr. fra Špiro Marasoviü, O.F.M. Conv., Katoliþki bogoslovni fakultet Sveuþilišta u Splitu, Zrinsko-Frankopanska 19, 21000 Split Dr. Tomislav Marasoviü, profesor emeritus, Umjetniþka akademija Sveuþilišta u Splitu, Tvrÿava Gripe, Ulica glagoljaša bb, 21000 Split Željana Menÿušiü, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuþilišta u Splitu, Sinjska 2, 21000 Split Akademik Andrija Mutnjakoviü, redoviti þlan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Milke Trnine 38, 10000 Zagreb Dr. Franko Oreb, Ivana Rendiüa 5, 21000 Split Prof. dr. Aleksandar Stipþeviü, þlan Kosovske akademije nauka i umjetnosti, Maruliüev trg 12, 10000 Zagreb Prof. dr. fra Luka Tomaševiü, O.F.M., Katoliþki bogoslovni fakultet Sveuþilišta u Splitu, Zrinsko-Frankopanska 19, 21000 Split Prof. dr. Željko Tomiþiü, þlan suradnik HAZU, ravnatelj Instituta za arheologiju, Gajeva 32, 10000 Zagreb Miroslava Topiü, Kružna 6, 51000 Rijeka Prof. dr. Marko Trogrliü, dekan Filozofskog fakulteta u Splitu, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuþilišta u Splitu, Sinjska 2, 21000 Split Ema Višiü Ljubiü, viša kustosica arheološkog lokaliteta Salona u Arheološkom muzeju - Split, Zrinsko-Frankopanska 25, 21000 Split Prof. dr. Josip Vrandeþiü, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveuþilišta u Splitu, Sinjska 2, 21000 Split

110

Suradnici Prof. dr. Marin Zaninoviü, þlan suradnik HAZU, voditelj Odsjeka za arheologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Aleja pomoraca 5, 10000 Zagreb 6. ITALIJA - ITALIA Prof. Roberta Budriesi, Alma Mater Studiorum, Università di Bologna, Facoltà di Lettere e Filoso¿a, Via Zamboni 38, 40126 Bologna Prof. Giuseppe Cuscito, Via D’Annunzio 3, 34015 Muggia (TS) Prof. Antonino Di Vita, accademico dei Lincei, Via Guerrazzi 19, 00152 Roma (Talijanska akademija znanosti i umjetnosti) Prof. Maria Grazia Granino Cecere, Università degli Studi di Siena, Socio effettivo della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia, Via La Spezia 35, 00182 Roma Dr. Maria Teresa Lachin, Università di Padova, Dipartimento di Archeologia, Piazza Capitaniato 7, 35139 Padova Prof. Paolo Liverani, Università di Firenze, Segretario della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia, Via Ignazio Giorgi 32, 00162 Roma Prof. Gianfranco Paci, Preside della Facoltà di Lettere e Filoso¿a, Università di Macerata, Istituto di Storia Antica, 62100 Macerata; Socio effettivo dellࡓ Accademia Marchigiana di Scienze, Lettere ed Arti, Ancona Prof. fra Gianluigi Pasquale, O.F.M.Cap., Studio Teologico Laurentianum, Giudecca 194, 30133 Venezia Prof. Guido Rosada, Università di Padova, Piazza Capitaniato 7, 35139 Padova 7. IZRAEL - ISRAEL Dr. Sonia Mucznik, Department of Art History, Tel Aviv University, 69978 Tel Aviv Professor Asher Ovadiah, Department of Art History, Tel Aviv University, 69978 Tel Aviv 8. MAKEDONIJA - MACEDONIA Akademik prof. dr. Vera Bitrakova Grozdanova, Makedonska Akademija na naukite i umetnostite, Bul. Krste Misirkov 2, 1000 Skopje 9. NORVEŠKA - NORVEGIA Dr. Marina Prusac, University of Oslo, Museum of Cultural Heritage, Archaeological Department, Frederiks gate 2, 0130 Oslo 10. NJEMAýKA - GERMANIA Prof. em. Dr. Dr.h.c. mult. Géza Alföldy, Seminar für Alte Geschichte und Epigraphik, Universität Heidelberg, Marstallhof 4, 69117 Heidelberg; Heidelberger Akademie der Wissenschaften, ordentliches Mitglied Prof. Dr. Henner von Hesberg, Direktor, Deutsches Archäologisches Institut, Via Curtatone 4, 00185 Rom, Italia; Akademie der Wissenschaften und der Literatur - Mainz, ordentliches Mitglied 11. POLJSKA - POLONIA Professor ElĪbieta JastrzĊbowska, Institute of Archaeology, University of Warsaw, Krakowskie PrzedmieĞcie 26/28, 00-927 Warsaw S.E. Mme Hanna Suchocka, membre de l’Académie Ponti¿cale des Sciences Sociales; Ambassadeur de Pologne près le Saint-Siège, Via dei Del¿ni 16, 00186 Roma, Italia

111

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 12. SJEDINJENE AMERIýKE DRŽAVE FOEDERATAE CIVITATES AMERICAE SEPTENTRIONALIS Dr. Ivanþica Schrunk, University of St. Thomas, St. Paul, Minnesota 55418, USA James R. Wiseman, Ph.D., F.S.A. The Founder’s Professor Emeritus of Archaeology, Professor Emeritus of Art History and Classical Studies, Department of Archaeology, Boston University 675 Commonwealth Avenue, Boston, MA 02215, USA 13. SLOVENIJA - SLOVENIA Dr. Slavko Cigleneþki, Inštitut za arheologijo ZRC, Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Gosposka 13, 1000 Ljubljana 14. ŠPANJOLSKA - HISPANIA Dr. Rosa Comes, Departament de Filologia Llatina, Facultat de Filologia, Universitat de Barcelona, Gran Via de les Corts Catalanes 585, 08070 Barcelona Prof. Xavier Espluga, Departament de Filologia Llatina, Facultat de Filologia, Universitat de Barcelona, Gran Via de les Corts Catalanes 585, 08070 Barcelona Prof. Marc Mayer, acadèmic de la Reial Acadèmia de Bones Lletres de Barcelona, Departament de Filologia Llatina, Facultat de Filologia, Universitat de Barcelona, Gran Via de les Corts Catalanes 585, 08070 Barcelona Prof. Isabel Rodà, Universitat Autònoma de Barcelona, Directora, Institut Català d’Arqueologia Clàssica (ICAC), Plaça Rovellat s/n, 43003 Tarragona 15. ŠVEDSKA - SUEBIA H.E. Fredrik Vahlquist, Ambassador of the Kingdom of Sweden to the Holy See 2002-2008, Ambassador of the Kingdom of Sweden in Croatia, Frankopanska 22, 10000 Zagreb, Croatia 16. VATIKAN - CIVITAS VATICANA Dott. Comm. Marco Buonocore, Presidente della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia, Scriptor Latinus e Direttore Sezione Archivi, Biblioteca Apostolica Vaticana, 00120 Città del Vaticano S.E.R. Mons. Nikola Eteroviü, Segretario Generale del Sinodo dei Vescovi, Via della Conciliazione 34, 00193 Roma Prof. Vincenzo Fiocchi Nicolai, Segretario Emerito della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia, Rettore del Ponti¿cio Istituto di Archeologia Cristiana, Via Napoleone III 1, 00185 Roma Mons. Prof. Dr. Stefan Heid, Direktor des Römischen Instituts der Görres-Gesellschaft, Collegio Teutonico al Campo Santo, Via della Sagrestia 17, 00120 Città del Vaticano Prof. Danilo Mazzoleni, Socio effettivo della Ponti¿cia Accademia Romana di Archeologia, Ponti¿cio Istituto di Archeologia Cristiana, Via Napoleone III 1, 00185 Roma S.Em.za Rev.ma Paul Card. Poupard, Presidente Emerito del Ponti¿cio Consiglio della Cultura, Presidente Emerito del Consiglio di Coordinamento fra Accademie Ponti¿cie, Palazzo San Callisto 16, 00120 Città del Vaticano 17. VELIKA BRITANIJA - BRITANNIA Professor Michael Vickers, Jesus College, Oxford, UK

112

JEDAN OD PRIKAZA Marito Mihovil Letica Hrvatin Gabrijel Jurišiü (ur.), Zbornik u þast Emilija Marina: za 60. roÿendan, Kaþiü – Zbornik Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja u Splitu (br. 41-43), Split 2009-20011., 1280 str. „Vrlo cijenjenomu i poštovanom gospodinu akademiku, doktoru, profesoru Emiliju Marinu, arheologu, istraživaþu, znanstveniku i piscu, organizatoru i sudioniku kongresa, znanstvenih skupova i simpozija, þlanu Francuske akademije i drugih uglednih akademija i ustanova, veleposlaniku Republike Hrvatske pri Apostolskoj Stolici i Malteškom suverenom viteškom redu, dobitniku više uglednih odliþja u Domovini i inozemstvu, prijatelji, suradnici, Uredništvo zbornika »Kaþiü« i braüa franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja ovaj svezak Zbornika harno posveüuju.“ Te birane i sveþane rijeþi (na latinskom i hrvatskom) otisnute su na poþetku Zbornika u þast Emilija Marina, neposredno iza fotogra¿je prizora u kojem veleposlanik pri Apostolskoj Stolici Emilio Marin daruje papi Benediktu XVI. knjigu o Crkvi u Hrvata i Drugom vatikanskom saboru susret je upriliþen u Apostolskoj palaþi u Rimu, 4. III. 2011. Vrijedi svakako spomenuti da je Zbornik u þast Emilija Marina dostojno predstavljen 6. XII. 2011., na blagdan sv. Nikole, u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Iznimno smo rijetko svjedoci da se izvan domovine obilježava obljetnica roÿenja tako uglednih, uþenih i zasluženih Hrvata kao što je to akademik Emilio Marin. Prije sumarnoga prikaza sadržaja Zbornika, potrebno je navesti - buduüi da bi izostavljanje bilo suprotno inforamativnosti i stoga teško oprostivo - nekoliko osnovnih slavljenikovih biografskih podataka. U „Predgovoru“ francuski akademik Jean Leclant nadahnuto i s poštovanjem piše: “Emilio Marin je tijekom þetiri desetljeüa rada bio neumoran u tolikom broju raznih djelatnosti da je teško i nabrojati njegove rezultate: pedagoške, uredniþke, muzeološke, konzervatorske, znanstvene, predavaþke, nastavne, esejistiþke i diplomatske. Ogledao se u znanstvenim disciplinama: povijesti, epigra¿je, arheologije i povijesti umjetnosti. Prouþavao je sljedeüa razdoblja: helenistiþko, rimsko, starokršüansko, pa i srednjovjekovno i novovjekovno. Stoga je i Zbornik Kaþiü koji je i sâm, niz desetljeüa, težio širokom spoju struke, znanosti, kulture i prosvjete, odnosno njegova Knjižnica, u kojoj su objavljena povijesna i arheološka dijela, odluþila okupiti krug Emilija Marina pozivajuüi na suradnju oko objavljivanja Zbornika koji bi upravo predstavio sve bogatstvo i složenost toga kruga.“ Zaista, þitateljima je veü kod prvoga susreta sa Zbornikom u þast Emilija Marina jasno da je opsežan i bogat sadržaj toga izdanja uspio makar u osnovnim i /ili reprezentativnim crtama predstaviti akademikov znanstveniþki interes i njegove plodove te time na osobit i autentiþan naþin ispuniti jubilejski potaknutu Zbornikovu svrhu. Buduüi da u ovome prikazu nije moguüe predoþiti podrobnija zapažanja o pojedinim þlancima Zbornika, niti izdvojiti neke þlanke odnosno njihove dijelove koji iz odreÿenoga razloga iziskuju osobitu pažnju zadržat üu se na razini osnovne inforamativnosti nabrajajuüi imena autorâ i njihovih bibliografskih priloga otisnutih u Zborniku. U prvome dijelu Zbornika, koji obuhvaüa antiþku povijest te grþku i latinsku epigra¿ju, nalaze se sljedeüi þlanci napisani na raznim evropskim jezicima: Géza Alf٠dy, “Die Gऺttin Salacia und die rऺmische Religion in Illyricum“; Aleksandar Stipþeviü, “Knjige i knjižnice u antiþko doba na tlu Hrvatske“; Marco Buoncore, “Tiberius Claudius Tiberi ¿lius Thermodon: da Volsinii a Praeneste“; Maria Grazia Granino Cecere, “Cossutia, Àaminica a Iader e Aquileia“; Marc Mayer i Olivé, “Cicerón y Narona“; Gianfranco Paci,“Qualche osservazione sull’ epigrafe di Dolabella da Narona“; Rosa Comes, “La onomàstica dell Conventus Naronitanus - una actualización“; Denis Feissel, “Grecs d’Asie Mineure dans la Salone romaine“; Robert Turcan, “Les cynocéphales du Querolus et leurs possibiles sous-entendus“; Françoise Prévot, “Famille et parenté à Salone dans l’Antiquité tardive d’aprࣉs les sources épigraphiques“; François Baratte, “Piétࣉ et archéologie: l’ evêque Secundus d’ Ammaedara“; Giuseppe Cuscito, “Epita¿ metrici di donne illustri dal Cimitero ad martyres di Milano“; Danilo Mazzoleni, “Custodes di cimiteri e di basiliche nelle iscrizioni cristiane“; James Wiseman, “Jews at Stobi“; André Laronde, “L’évolution de la Cyrénïque durant l’Antiquité tardive“; Željko Tomiþiü, „Arheološka baština Justinianove epohe na istoþnoj obali Jadrana - prinos kristijanizaciji Sredozemlja“; Herman Van der Wee, “L’histoir économique de la ville Lierre à l’époque gallo-romaine et le Haut Moyen ۱ge“; André Vauches, “Le culte des reliques dans l’Occident médiéval“; Xhavier Espluga, “First steps in the history of epigraphic tradition for Split and Salona“; Fra Vicko Kapitanoviü, ofm, “Zaboravljeni epigra¿þar fra Frano Radman (1722.-1889.).“ Drugi dio Zbornika obuhvaüa znanstvene þlanke koji tematiziraju rimsku i kršüansku arheologiju. Imena autora i naslovnih þlanaka glase: Antonino di Vita, “Un nuovo tipo di hekataion tardo-ellenistico da Rodi“; Asher Ovadiah, „The Hellenistic mosaic head from Dor, Israel: Reconsidered“; Henner von Hesberg, “Ein Figuralkaaronapitell aus Apollonia“; Maria Buzov, “Arheološka topogra¿a Boke kotorske“; Maja Bonaþiü-Mandiniü,

113

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 “Rimske republikanske kovanice iz Salone u Arheološkome muzeju u Splitu“; Marin Zaninoviü, “Tilurium, Aequum i Osinium: arheološko-povijesna povezanost“; Marina Prusac, “The missing portraits from the Augusteum at Narona“; Miroslava Topiü, “Nalazi iz Augusteuma u Naroni i pitanje favissae“; Marija Kolega, “Dva rimska portreta u Arheološkome muzeju u Zadru“; Sonia Mucznik-Asher Ovadiah, “The Roman sarcophagi at Kedesh, Upper Galilee: iconography, typology and signi¿cance“; Kristina Džim, “Rijedak višebojni mozaik rimske vile u Pomeru“; Vesna Girardi Jurkiü, “Dvije rimske geme s nekropole Burle u Medulinu“; Michael Vickers, “The wilshere collection of Early Christian and Jewish antiquitites in the Ashmolean museu, Oxford“; Ema Višiü-Ljubiü, “Novi nalazi iz sarkofagƗ na Marusincu; Elisabeth JastrzĊbowska, “Graf¿to with a triphorium from Ptolemais“; Guido Rosada-MariaTeresa Lachin, “Tyana. Da tappa di viaggio a diocesi della Cappadocia II“; Vlasta Begoviü-Ivnþica Schrunk,“Osnivanje novih biskupija u VI. st. na primjeru Brijuna“; Slavko Cigleneþki, “Problem odsotnosti cerkva v nekaterih poznoantiþnih kastelih Ilirika“; Tomislav Marasoviü, “Kibelin hram Dioklecijanove palaþe i njegova ranosrednjovjekovna uporaba“; Paolo Liverani, “De lapide onychio.La provenienza delle colonne vitinee di S. Pietroin Vaticano“; Vincenzo Fiocchi Nicolai, “Il culto di S. Magno a Fondi alle luce delle più recenti ricerche archeologiche“; Roberta Budriesi, “Sarsina, la nuova città tardoantica e medievale e i suoi orizzonti“; Snježana Vasilj, “Lokalitet Doljani kod ýapljine - Prilog prouþavanju zaleÿa Narone“; Radomir Juriü, Ranohrvatski grob 41 u Radašinovcima kod Benkovca“; Vera Bitrakova Grozdanova, “Le culte de Saint Démétrius à Golem grad - Prespa“; Josef Engemann, “Sinan’s autobiographies and the Hagia Sophia“. Treüi dio Zbornika obuhvaüa þlanke koji se bave novim i suvremenim dobom: Frederik Vahlqist, „The Vatican library-the memory of mankind“; Jasminka ûus-Rukoniü, “Grbovi grada Cresa“; Vinicije B. Lupis, “Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice“; Josip Vrandeþiü-Željana Menÿušiü, “Osvajanje Herceg Novog 1687. god. prema izvješüima Mletaþke nuncijature“; Frano Baras, “Proslave u Dalmaciji u doba francuske vladavine“; Jean-Pierre Caillet, “La publication du Voyage pittoresque et historiqe de l’Istrie et de la Dalmatie de F. Kassas et J. Lavallée dans le conteyte de la politique napoléonienne en Illyrie“; Slavko Kovaþiü, “Otpuštanje Francesca Carrare iz profesorske službe u biskupijskome sjemeništu u Splitu“; Marko Trogrliü, “Preustroj župa u Zadarskoj nadbiskupiji u razdoblju 1829.-1849.“; Franko Oreb, “Korþulanska crkva sv. Justine. Mauzolej biskupa Ivana Zaffrona“; Miljenko Grgiü, “Orgulje Gaetana Zanfrette u splitskoj katedrali“; Pavo Jurišiü, “Posebni pobornici glagoljice“; Mons. Stefan Heid, “Anton Derwaal, das Deuches Priesterkolleg am Campo Santo in Rom und die christliche Archäologie Dalmatiens“; Fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, ofm, “Štovanje solinskih muþenika u XX. st.“; Fra Gianluigi Pasquale, ofm cap, “Chiesa e cultura cristiana nella teologia di Henri-Irénée Marrou“; P. Ivan Fuþek, SI, “Paenitentiaria Apostolica - Unutrašnje sudište crkve“; Mons. Nikola Eteroviü, “Hrvatski biskupi i Biskupska sinoda“; Fra Luka Tomaševiü, ofm, “Teološki pogled na dostojanstvo ljudske osobe“; Fra Špiro Marasoviü, ofm conv, “Crkva i društveni razvoj“; S. Em. Paul Card. Poupard, “Présentation du livre de S. E. Emilo Marin, ambassadeur de Croatie prࣉs le Saint-siࣉge Ho conosciuto due papi; S. E. Hanna Suchocka, “Note di lettura al libro Ho conosciuto due papi di Emilio Marin“. Nakon toga slijedi „Pogovor“ koji je napisao fra Hrvatin Gabrijel Jurišiü, potom „Dodatak“ u kojem su navedeni suradnici Zbornika te kazalo osobnih imena te svojevrstan nagovorni prilog: „Uredništvo je primilo i preporuþuje (2009.-2011.)“ te popis izdanja Zbornika Kaþiü. Svakako, vrijedne su navoÿenja rijeþi fra Karla Jurišiüa, ofm, otisnute u predgovoru ovoga prigodnog, slavljeniþkog i nedvojbenog vrlo vrijednoga zborniþkog izdanja: “Svi mi koji smo u ovom velikom Zborniku okupljeni, uvaženom jubilarcu kliþemo: Ad multos felicissimosque annos! Quod Deus misericors det!“ Napokon se utemeljeno i razložno može ustvrditi da Zbornik brojanošüu i raznolikošüu obuhvaüenih tema nudi bogato pro¿lirano, struþno, zanimljivo i nadasve pouþljivo putovanje minulim vremenima, stoljetnim i tisuüljetnim spomenicima i zapiscima. A vrijeme je kulturi - toj jedinstvenoj þovjekovoj vlastitosti - u isti mah zatiratelj i baštinitelj, medij i svjedok, mjera i test, dijagnostiþar i terapeut. Prikladni pohranitelji i prenositelji kulturne baštine svakako su knjige. U tom smislu držim ovdje prikladnim pomno parafrazirati Šimuna Grebla, uþenoga popa glagoljaša iz Roþa (krajem 15. i poþetkom 16. st.) te za Emilija Marina smjerno kazati: Tko vrijedne knjige i spomenike štuje zavrijedio je biti u knjigama spominjan i poštovan. Akademik Marin arheolog je i povjesniþar koji sagledava horizonte minulih razdoblja u perspektivi buduünosti, Hrvat i kozmopolit, revni prouþavatelj i neumorni promicatelj kulturnoga nasljeÿa Hrvatske domovine te njezine mediteranske i europske višestruko uvjetovane identitetske obilježenosti, djelatan i plodan znanstvenik i diplomat koji “stare slave djedovinu“ dostojno postavlja i predstavlja u mediteranskoj i europskoj kulturalnoj topogra¿ji. Obnovljeni život (Zagreb), LXVII/2012, 4, 554.558

114

DRUGI DIO POVIJEST, PEDAGOGIJA, TEOLOGIJA, GEOLOGIJA...

116

PRAVNI ODNOS FRANJEVAýKIH PROVINCIJALA I SESTARA TREûEGA REDA SV. FRANJE U HOSPICIJU U ŠIBENSKOM VAROŠU DO 1878. GODINE DR. FRA JURE BRKAN Katoliþki bogoslovni fakultet Split, Zrinsko-Frankopanska 19

UDK: 271.3-055.2 (497.5 Šibenik)“1673/1878“ 271-4 Izvorni znanstveni þlanak Primljeno: 20. X. 2009.

Pravno-povijesnom metodom pisac obraÿuje odnos franjevaþkih provincijala i sestara Treüega reda sv. Franje, koje su živjele u javnim jednostavnim zavjetima bez klauzure u zajednici u hospiciju u šibenskom Varošu do 1878. godine. Upozorio je na razliku izmeÿu franjevaþkih svjetovnih treüoredica koje su živjele izvan zajednice i onih koje su živjele sa zavjetima u zajednici prema Pravilu pape Leona X. i franjevaþkih provincijala. Iznio je tko je osnovao hospicij i dao habit prvim sestrama. Franjevaþki su provincijali primali i vodili sestre do 1878. god. kad ih je šibenski biskup podvrgao svoj vlasti.* Kljuþne rijeþi: pravni odnos, franjevaþki, provincijal, franjevke, ŠibenikVaroš, biskup, hospicij, klauzura.

UVODNA ZAPAŽANJA Pravno-povijenom metodom, obradit üemo pravni odnos provincijala Franjevaþke provincije Bosne Srebrene (do 1735.), sv. Kaja (do 1743.) i Provincije Presvetoga Otkupitelja u Hrvatskoj do 1878. god. s franjevaþkim treüoredicama koje su živjele u zajednici s jednostavnim zavjetima u hospiciju u šibenskom Varošu. Ukazat üemo na onda pravno važeüe zakonske odredbe i koliko su se one ostvarivale u životu »Sestara Treüega reda Svetoga Franje u redovniþkoj obitelji živuüih u Varošu ovog grada«1 - kako piše šibenski biskup Antun Josip Fosco, tj. obradit üemo pravni odnos sestara i franjevaþkih provincijala do 1878. godine. Danas se te sestre nazivaju »Družba sestara franjevki od Bezgrješne« * Predavanje je održano na znanstvenom skupu u Šibeniku 19. IX. 2006. U našemu Zborniku objavljeno je onako kako je na simpoziju izreþeno. 1 Usp. Pismo Antuna Josipa Fosca, šibenskog biskupa, od 23. studenoga 1876. u: Arhiv Družbe, N. 1261. 117

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

(Congregatio Sororum Franciscalium ab Immaculata). Družba se nije tako nazivala u razdoblju koje obraÿujem (do 1878.), ali su kroz povijest bile posebno pobožne Bezgrješnoj i prije 1854. godine (tj. prije proglašenja dogme o Bezgrješnom zaþeüu Blažene Djevice Marije). Sestre o kojima je ovdje rijeþ, od 1679. do 1878. trebale su živjeti po Pravilu III. Reda Sv. Franje koje je odobrio Papa Leon X. 20. sijeþnja 1521.2 Dokumentom »Inter cetera« naredio da po njoj žive franjevaþki treüoredci i treüoredice koji polažu zavjete þistoüe, siromaštva i poslušnosti, te žive u posebnoj zajednici,3 u našem sluþaju još i po posebnim naredbama franjevaþkih provincijala od 1875. godine4. Iako je Papa Leon X. složio »posadašnjenje« 2 Usp. Arhiv generalne kurije-Rim (dalje: AGOFM), SK 262, fol. 326. Pismo fra Sera¿na Vežiüa, vikara Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja, generalu Reda, Sinj, 26. svibnja 1875: »Le sudette Religiose fanno voti semplici di obbedienza, povertà e casitità e professano la regola del Terzo Ordine del nostro Santo P. Francesco approvato dal S. P. Leone X.« Šibenski biskup Petar Dujam Maupas, 14. veljaþe 1857. pita fra Franju Deliüa, gvardijana samostana sv. Lovre u Šibeniku, prema kojim zakonima žive šibenske treüoredice. Deliü odgovara 26. veljaþe 1857. da »Le pinzocchere Francescane« žive prema Konstitucijama (sic!) Leona X. u kojima su sadržane (»inerente= sadržan u) i one Nikole IV. Supra montem od 17. VIII. 1289. i koje su reformirane u Konstitucijama Leona X. (Usp. Arhiv šibenske biskupije, biskup Petar Dujam Maupas (1855.-1862.), sv. 353, prot. br. 217). 3 Usp. LEON X. Inter coetera, 20. sijeþnja 1521, u: Bull. Rom. Taurin., vol. V, Augustae Taurinorum 1860, str. 764-767. Regula Leona X. je bila namijenjena za one treüoredce i treüoredice koji žive u zajednici, a ne za svjetovne treüoredce i treüoredice koje su živjele u svijetu, u kuüama odvojeno. Tako imamo dva razliþita stila života franejvaþkih treüoredica i treüoredaca: 1. oni koji su živjeli u svijetu (svjetovne treüoredice i treüoredci) i 2. one koji žive u pojedinim kuüama zajedno (regularne treüoredice ili treüoredci koji su imali sveþane zavjete i klauzuru) i treüoredice i treüoredsce koje su trebali živjeti prema Reguli Leona X. u zajednici u jednostavnim zavjetima bez klauzure kao što su to bile franjevaþke treüoredice koje su živjele u zajednici u hospiciju u šibenskom Varošu. Istini za volju, Regula pape Leona X. preuzela je mnoge elemente iz »Memoriale propositi« što se odnosilo na Red franjevaþkih pokornika, kao i iz Regule pape Nikle IV. »Supra montem« od 18. kolovoza 1289. u kojoj je papa odredio duhovno i pravno lice bratstva pokorniþara koji su bili navezani na franjevaþku karizmu koji su živeli u svijetu. (Usp. P. ETZI, Iuridica Francescana. Percorsi monogra¿ci di storia della legislazione dei tre Ordini francescani, Edizioni Messaggero Padova, 2005, 281 sl.). Kroz povijest, pape su za Franjevaþki treüi svjetovni red mijenjali Pravila i oni su trebali živjeti franjevaþku karizmu u svijetu prema pismu Sv. Franje svim vjernicima (1215.-1221.), Pravilu Nikole IV. »Memoriale propositi fratrum et sororum de poenitentia in domibus propriiis viventium« (1289.), Pravilu Leona XIII. (1883.), Pravilu Pavla VI. (1978.). Usp. H. BORAK, »Povijesni razvoj treüeg samostanskog reda«, u: Pravilo i život, Zbornik seminara 7.-9. X. 1986, Zagreb, 1987., 16-35; usp. Pravilo Franjevaþkog svjetovnog reda 1978-2003. Zbornik radova sa simpozija održanog u Samoboru, 11. i 12. listopada 2003, Brat Franjo, Zagreb, 2006. (dalje Zbornik radova). 4 Usp. Naredbe za Kuüu Sestara Manjurica Treüeg Reda našega s. O. Frane živuüih skupa u Varošu Šibenskomu, Dano u Šibeniku kod S. Lovre dne 15. travnja 1875. u: Arhiv Provincijalata Split-Dobri (dalje: APSD), S/74, br. 93, f. 827-828. 118

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

Pravila pape Nikole IV. (1289.), ipak Regulu Nikole IV. ovdje ne smatramo zakonodavnim tekstom za franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu, jer su one prihvatile Pravilo Leona X. dok su neki treüoredci i treüoredice odbijali živjeti prema Pravilu Leona X. i živjeli su prema Pravilu Nikole IV. Prema Pravilu Leona X. trebali su živjeti: treüoredski muškarci i žene treüoredice koje su se dijelile: a) regularne treüoredice (regulariter viventes) koje su živjele u zajednici sa sveþanim zavjetima i opsluživale klauzuru. One su u stvari monahinje ili sestre (sorores), b) svjetove treüoredice (non regulariter viventes), koje su živjele u zajednici s jednostavnim zavjetima bez klauzure. U gore spomenutom pismu, šibenski biskup Antun Josip Fosco 23. studenoga 1876. napisao je da sestre u Varošu žive »brez zavita« (sine votis).5 Uz Pravilo Leona X. franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu trebale su još živjeti i prema »naredbama« franjevaþkog provincijala od 1875. godine na þijem se teritoriju nalazio hospicij u kojem su zajedno živjele one sestre,6 5 Da ne bi tu došlo do nesporazuma, treba se prebaciti u vrijeme koje obraÿujemo, u kojemu su se samo sveþani zavjeti smatrali zavjetima, zato biskup kaže da su one »brez zavita«. Franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu polagale su jednostavne zavjete, ne sveþane i zato ih Sveta Stolica u to doba ne priznaje redovnicama i nisu spadale pod ingerenciju Kongregacije za biskupe i Regularne. »Skup biskupa i Redovnika«, kako biskup piše. Usp. sluþaj kada je Giorgia (Chiara) Galiü … Pinzochera del Terzo Ordine Francescano … ligata da voti semplici di povertà, casità ed obbedienza … kršila zavjete i, prema sudu provincijala, trebalo ju je iskljuþiti iz zajednice i osloboditi zavjeta, odnosno trebalo joj je udijeliti dispensu od jednostavnih zavjeta i zato je onda provincijal fra Ivan Mandariü 30. studenoga 1869. godine tražio od biskupske kurije u Šibeniku da joj udijeli dispensu od zavjeta jer to nije spadalo na Kongregaciju za biskupe i Regularne, odnosno Svetu Stolicu i, kako vidimo, ni na provincijala (usp. APSD, S/73, br. 111, fol. 84r.). O kanonskom statusu treüoredice usp. EUTIMIO SASTRE SANTOS, La vita religiosa nella storia della Chiesa e della società, Ancora editrice, Milano, 1997, posebno, str. 570. 6 Usp. »Naredbe za kuüu sestara Manjurica Treüeg Reda Našeg S. O. Franje živuüih skupa u Varošu Šibenskom«, »Naredbe« je donio fra Sera¿n Vežiü, Državni Namjestnik, Šibenik, kod sv. Lovre 15. travnja 1875, u: APSD, S/74, fol. 827r.-828v. Usp. Biskupski ordinarijat u Šibeniku traži informacije: od priora dominikanaca za »pincokere domenicane«, a od gvardijana sv. Lovre fra Frane Deliüa za »pincochere francescane, 14. veljaþe 1857. god. o izvanjskom i unutarnjem životu picokara dominikanskih, odnosno franjevaþkih (Arhiv Šibenske Biskupije (dalje: AŠB), sv. 353, br. 196/57), na koje je fra Frano Deliü odgovorio 26 . veljaþe 1857 (AŠB, sv. 353, br. 217/57.) »a) che le disposizioni canoniche in forza delle quali susistono le Pinzocchere Francescane sono la Constitutione di Leone X. Inter cetera, 20. genaio 1521 inerente a quella di Nicolò IV. Supra montem, 17. agosto 1289.« 119

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

koje »žele zagrliti treüi Red istoga Patriarke, i život u skupštini« - u zajednici prema Pravilu.7 Pravilo Leona X. bilo je temeljni duhovni i pravni dokument za šibenske manjurice sve do 1927. godine, tj. sve dok papa Pio XI. nije donio novo Pravilo koje poþinje rijeþima »Rerum conditio«. Danas je na snazi Pravilo pape Ivana Pavla II. od 8. prosinca 1982. godine koje ureÿuje život franjevaþkih treüoredaca i treüoredica koji žive u zajednici (samostanskih). Iako su zadnja tri desetljeüa XIX. stoljeüa bila teška za katoliþko redovništvo, posebno za naše okruženje, u Italiji su donošeni zakoni protivni redovništvu (1866. i 1872.), u Njemaþkoj je bio famozni Kulturkampf (1871.1877.), a laicizam je zavladao u Francuskoj sve od revolucije, ipak se zapaža procvat ženskog redovništva u našim krajevima. To prihvaüaju ili neki biskupi osnivaju nove zajednice, posebno nakon druge polovice XIX. stoljeüa. Takozvane »monache di casa« doživljavaju trasformaciju. Te »monache di casa« živjele su u narodu: posebno su to bile franjevaþke treüoredice koje su živjele u manjim zajednicama, picokare, obuþene itd. Te su takozvane Monache di casa bile poput udovica u prvo doba kršüanstva, živjele su u društvu i nastojale vršili karitativna djela: pomaganje sirotinji, u bolnicama, školama itd. Tako se stare crkvene ustanove obnavljaju i uvodi novi stil života u Crkvi i društvu. Nije lako bilo saþuvati redovništvo, ali ga je Crkva saþuvala na razliþite naþine: kompromisima s državom preko konkordata, te posebno trajnom obnovom koja i danas traje. Posebno u XIX. st. obnovu redovništva su nastojali provoditi: Pio VII., Leon XII. i posebno Pio IX. enciklikom Ubi primum (1847.). Papa Pio IX. želi reformirati redovniþki život prema Tridentskom saboru. U tom smislu je naprije tražio informacije o djelovanju raznih redovniþkih ustanova. Zatim je odredio da se u novim konstitucijama obrade: formacija þlanova, obnova pravnih struktura i to prema zahtjevima ondašnjeg vremena. Posebno su u drugoj polovici XIX. st. pojedina ženska društva ujedinjena meÿusobno (više samostana) dobila obnovljeni lex peculiaris: konstitucije i statute. Pokrenuto je pitanje o jednostavnim i sveþanim zavjetima, te biskupova ili papina jurisdikcija nad crkvenim udrugama, društvima i družbama. Tako treba shvatiti i šibenske picokare u drugoj polovici XIX. stoljeüa. Provincijal i biskup su se intezivnije zauzimali i vodili raþuna o ispravnom životu treüoredica. Zato i jedan i drugi izvještavaju Rim o životu varoških picokara i donose propise za njihov život. Tako, uz Pravilo Leona X. i naredbe franjevaþkih provincijala od 1878., od 15. ožujka 1878. postoje Konstitucije 7 Pravilo pape Leona X. stavio je izvan zakonske snage papa Pio XI. tek 4. listopada 1927. Razlozi su novi zahtjevi vremena i Zakonik iz 1917. godine, prema kojemu se je trebalo preurediti sve crkveno zakonodavstvo. Papa Ivan Pavao II. 8. prosinca 1982. donio je posebno Pravilo »Fraciscanum vitae propositum«, u: Acta Apostolicae Sedis, 75(1983), 544sl. 120

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

koje je proglasio šibenski biskup Antun Josip Fosco: Uprava za sestre treüeg Reda s. Frane, živuüe u društvu u Šibeniku.8 S pravne strane, može se reüi, da su franjevaþke treüoredioce koje su živjele u hospiciju u šibenskom Varošu, sve do 15. ožujka 1878. godine bile pridružene Prvom franjevaþkom redu, opservantske struje, tj. pod jurisdikcijom franjevaþkih provincijala, a od 1878. god., šibenski biskup ih je podvrgao pod svoju jurisdikciju, kako þitamo u dekretu, odluþnici kojom je pravno prihvatio treüoredice pod svoju jurisdikciju9 i od tada ih možemo smatrati da su one redovnice dijecezanskog prava. Neka razjašnjenja: nikako nisu prihvatljive neke tvrdnje koje stoje u Decretum - Odluþnici – od 15. ožujka 1878. br. 397. kojim je Antun Josip Fosco, biskup šibenski, proglasio Konstitucije – Uprava »Uprava za sestre treüeg reda sv. Frane male bratje skupa živuüe u odiüi redovniþkoj u Gradu Šibeniku, sa molitvam od Oblaþenja, i Zavitovanja sastavljena od Prisvitloga i Pripoštovanoga Biskupa od koga vlasti potpuno jesu zavisne, Šibenik dne 15. ožujka 1878.«, npr. Odluþnica zapoþinje rijeþima: »Nahodeü se u ovom gradu od godine 1679. kuüa sestara treüeg reda S. Frane haljinam redovniþkim obuþeni, u društvu živuüih, i upravu treüeg Reda istoga svetoga, od Nikole Pape IV. 8 Na nalovnoj stranici piše: »Uprava za sestre treüeg Reda S. Frane male bratje skupa živuüe u odiüi redovniþkoj u gradu Šibeniku, sa molitvam od Oblaþenja, i Zavitovanja sastavljena od Prisvitloga i Pripoštovanoga Biskupa od koga vlasti podpuno jesu zavisne, Šibenik dne 15. ožujka 1878.« U Protokol, br. 397. Konstitucije poþinju rijeþima: »Uprava za sestre treüg Reda S. Frane, živuüe u društvu u Šibeniku. Poglavlje I. (…). Završetak: Izdano od Biskupskoga naredništva, Šibenik 15. ožujka 1878. + Antun Josip Biskup.« U Konstitucijama, pog. II. stoji: »One imadu na dan njihova zavitovanja Bogu obeüati daüe toþno obsluživati sve ove naredbe Treüega Reda od svoga Biskupa potvrÿene i obvezati se zavitim prostim za života (…).« 9 Prema Codex iuris canonici (dalje) CIC iz 1917, kan. 492, § 1. biskup je mogao ustanoviti redovniþku kongregacju, uz suglasnost Svete Stolice. Kada su u pitanju treüoredice, onda: »… quod si agatur de tertiariis in communi viventibus, requiritur praeterea ut a supremo Moderatore primi Ordinis suae religioni aggregentur.« (da ih vrhovni poglavar Prvog reda pripoji svome redu). Izvor je za taj kanon Pio X, motu proprio Dei providentis, 15. lipnja 1906, br. 1. Kako bi se nekako uveo red u disciplinu glede redovnika, Sveta Stolica je najprije donijela god. 1854. Methodus prema kojemu je zatražila informacije s terena od biskupa i redovniþkih poglavara o aktualnom stanju redovništva (SASTRE, N. dj., 863 sl). U tom je smislu i šibenski biskup tražio od gvardijana sv. Lovre podatke o šibenskim franjevaþkim treüoredicama, general Franjevaþkoga reda je tražio informacije od Franjevaþke provinije Presv. Otkupitelja o tome kakve su franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu. God. 1854. je Rimska kurija razdijelila redovništvo na dvoje: I. papinskoga prava, II. (biskupskog!) prava, što je papa Leon XIII. u konstituciji Condite a Christo, 8. 12. 1900. službeno ozakonio. Smatramo da su franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu, tek 1878. godine postale redovnice (iuris dioecesanis) biskupskog prava, kako pišu i govore naši uvaženi kanonisti (usp. Nuovo Dizionario di diritto canonico (a cura di Carlos Corral Salvador et al.), San Paolo, Milano, 1993, str. 598.). 121

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

potvrdjenu sa zavitim prostim opslužujuüih, i Našoj osobnoj vlasti podloženih, (podcrtao J.B.) i neimajuüi dosad jednog toþnog pravila njihova iznutarnjega življenja, Mi Našom obiþajnom oblasti, … potvrÿujemo … takvo pravilo za njihovo unutarnje življenje, … «.10 Veü u uvodu na gornju tvrdnju treba toþno razjasniti, jer »ius est certum« pravo treba biti sigurno, jer prema dokumentima s kojima raspolažemo: 1. Franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu, prije Konstitucija šibenskog biskupa, trebale su živjeti prema odredbama Pravila pape Leona X. i prema Naredbi Provincijalnog namjesnika, a ne prema Pravilu pape Nikole IV. 2. One nisu bile podložne osobnoj vlasti šibenskog biskupa sve do 15. ožujka 1878. kako on piše »Našoj osobnoj vlasti podložnih«, jer je zajednica franjevaþkih treüoredica, koja je živjela u posebnom hospiciju u Šibenskom Varošu, postala potpuno podložna šibenskom biskupu tek od 15. ožujka 1878. godine, a ne prije! 3. Kroz sve vrijeme koje obraÿujemo, varoške manjurice bile su posebna zajednica (communitas) koja je živjela u jednom hospiciju11 poput redovnica ili kao redovnice s jednostavnim zavjetima bez klauzure, a ne kao franjevaþke svjetovne treüoredice po svojim kuüama i bez zavjeta. One su bile pripojene Franjevaþkoj provinciji Bosne Srebrene, odnosno Franjevaþkoj provinciji Presvetog Otkupitelja. Pravno govoreüi, možemo ih smatrati redovniþkom zajednicom dijecezanskog prava tek od trenutka kad ih je biskup preuzeo od Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja, propisao im Konstitucije i podvrgao ih svojoj vlasti. To je vrijeme kada su one postale biskupijskoga ili dijecezanskog prava sve do 4. srpnja 1973. kada im je Sveta Stolica dodijelila dekretum laudis odnsono »decretum approbationis«, te su nakon toga postale papinskoga prava.12 To razdoblje nije predmet našega predavanja. Sama þinjenica da je zajednica (hospicij) bila od svoga poþetka pod višim vodstvom Prvoga franjevaþkog reda, ona je konkretno veü od poþetka bila pod jurisdikcijom Provincije Bosne Srebrene i provincijal Bosne Srebrene je bio njena najveüa vlast, razumije se, osim Svete Stolice. Kroz povijest su se tako pro10 Konstitucije – Uprava, koje je šibenski biskup Antun Josip Fosco proglasio sadrže duh franjevaþkih legislativnih tekstova o Treüem redu, njihovu tradiciju, te je primijenjen Methodus kojim je Sveta Stolica dala upute kako odrediti da je neka redovniþka ustanova biskupskog ili papinskog prava i kako treba donijeti posebne propise za nove redovniþke zajednice. Šibenski biskup je donio Konstitucije za veü postojeüu zajednicu koju je podvrgao svojoj iurisdikciji. Ne zaboravimo þinjenicu da je u drugoj polovici XIX. st. Crkva prihvatila postojeüe redovniþke zajednice koje je prije osuÿivala ili tolerirala. 11 Usp. Knjiga od uspomene, 155-156. Sveta Kongregacija za redovnike je svojim otpisom od 6. listopada 1930. godine odredila da sestre koje su pripadale bivšoj družbi Marije Imakulate u Senju budu sjedinjene s Družbom treüoretkinja sv. Franje u Šibeniku (AŠB, br. 4809/30). 12 Usp. CIC iz 1917, kan. 488, br. 3. 122

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

vincijali i ponašali: najprije provincijal Bosne Srebrene do 1735. Od 1735.-1743. provincijal Provincije sv. Kaja, a od 1743. provincijal Prov. Presv. Otkupitelja. Navedeni provincijali su i duhovno i pravno bili tijesno povezani sa zajednicom franjevaþkih treüoredica (picokara) koje su živjele samo u jednoj zajednici u šibenskom Varošu. Cijelo vremensko razdoblje koje obraÿujemo, þasnim i pobožnim ženama davao je habit picokara i jednostavno ih zavjetovao, uz suglasnost (consensus) šibenskog biskupa, provincijal ili njegov delegat. I prije Pravila Leona X. papa Eugen IV. bulom Exposcit dilectorum ¿liorum 31. 1. 1445. dao je ovlast bosanskim vikarima da mogu upravljati veü osnovanim kuüama Treüeg reda,13 a 3. srpnja 1446. bulom Dum salubria ovlastio je bosanskog vikara fra Fabijana iz Baþa »da može primati u Treüi red i upravljati njihovim zajednicama«.14 Zajednicu franjevaþkih treüoredica koje su polagale tri zavjeta: siromaštvo, þistoüa i poslušnost, smatramo autonomnom zajednicom. Ona je imala vlastite zakone: Pravilo i naredbe provincijala koje možemo smatrati posebnim statutima. Time je u današnjem smislu rijeþ imala posebnu autonomiju života (autonomia vitae) u jednom gostinjcu koji bismo mogli smatrati nekom vrsti redovniþke kuüe ili hospicija »sui iuris«. Zajednicom je upravljala izabrana i potvrÿena starješica. Birale su je sestre, a provincijali ili njihovi delegati su predsjedali izborima i potvrÿivali je, te su ih provincijali ili njihovi delegati morali, na temelju Pravila, jedan put na godinu pohoditi (kanonski vizitirati). Provincijali i njihovi delegati su bdjeli nad životom sestara, imali su pravo one koje se ne bi popravile, kažnjavati do te mjere da su ih, u najgorem sluþaju, þak mogli iskljuþiti iz zajednice. Provincijali su veü potvrÿenu starješicu, ako se ne bi popravila, mogli skinuti sa službe. Izboru kuüne poglavarice presjedao je provincijal ili njegov delagat. Ako bi bilo sve u redu, onda je provincijal ili njegov delegat potvrÿivao kanonski izbor. Kako dokumenti svjedoþe »mater« ili »starica« birala se doživotno sve do 1816. godine,15 a ne na odreÿeno vrijeme (na tri godine) kako je bilo propisano u Pravilu. 13 Usp. Usp. EUGENIUS IV, Exposcit dilectorum ¿liorum, u: Bullarium Franciscanum, NS.,I, 419, br. 870: L. WADING, Annales ad an. 1445. n. 170, tom XI, 551. 14 V. Kapitanoviü, u neobjavljenom þlanku Treüi red sv. Franje i Picokare sv. Ciprijana, bilj. 14. Kapitanoviü je u istom þlanku (str. 5 -7) objavio taj tekst dvojeziþno: latinski original i hrvatski prijevod. 15 Knjiga od uspomene, 137: «U razdoblju koje obuhvaüa »Knjiga od uspomene« službu starješice vršile su: prva starješica i utemeljiteljica redovniþke zajednice franjevaþkih treüoredica (!) majka Klara Žižiü (1673.-1706.), potom nju je u poglavarskoj službi nasljedila s. Gabrijela Burmaz (1706.-1738.), potom s. Franciska Žižiü (1738.-1756.), s. Andrijana Banovac (1756.-1775.) i s. Frana Živkoviü (1775.-1816.). Na citiranoj stranici, autorica Knjige od uspomene, kaže: »Starešice ili majke vršile su tu službu doživotno, sve do jurisdikcije šibenskih biskupa nad Družbom, kada je mandat starešice odreÿen na tri godine, a mogla je biti ponovno potvrÿivana.« U našem sluþaju »Suor superiora« (Knjiga od uspomena, 99) bolje bi bilo prevesti s kuüna starješica, mater ili jednostavno starješica hospicija (u vrijeme koje obraÿujemo to je jedina kuüa gdje su sestre živjele) nego »vrhovna poglavarica« iako je to ona stvarno i bila. 123

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Prema nekima, franjevaþke treüoredice u Šibeniku, djelovale su tamo od 1669., a prema »Protocollo»16 manjurice su došle u šibenski varoš 1673. godine (puþki naziv manjurice dolazi od komparativa pridjeva parvus, komparativ minor, pohrvaüeno minorice = male sestre, kod muškaraca minoriti = Mala braüa), te su se 1679. god. obukle u habit picokara i zapoþele zajedno živjeti u odreÿenom hospiciju u odijelu picokara. Jesu li franjevaþke picokare veü prije oblaþenja u habit picokara pripadale Treüemu franjevaþkom redu ispod Promine ili u Šibeniku? Na to pitanje nije lako odgovoriti! Iz povijesnih dokumenata saznaje se samo to da su došle u Šibenik, na Mletaþko podruþje, ispod Promine, s onda nesigurnoga turskog podruþja. Drugim rijeþima, one su se sklonile na sigurno. Šibenske manjurice su, nakon godine dana provedene u novicijatu, polagale jednostavne zavjete poslušnosti, siromaštva i þistoüe, u þemu se najviše razlikuju od onih picokara u našim krajevima koje nisu polagale sva tri zavjete, nego samo zavjet þistoüe. One su prema Pravilu i provincijalovim naredbama živjele u zajednici, samo u jednoj kuüi, onoj u Šibeniku, nisu imale obvezu klauzure,17 zato ih ne možemo svrstati u treüoredice III. reda sv. Franje koje žive u klauzuri. Šibenske treüoredice možemo smatrati apostolskom zajednicom iz XVII. stoljeüa koja je živjela i posebno djelovala na socijalnom planu. Živjela je od svoga rada (posebno tkanje) prema spomenutom Pravilu i od prosjaþenja kao prave manje sestre koje su se u ono doba nazivale i manjurice. Svrha je te treüoredske zajednice, koja se nazivala razliþito: redovnice, picokare, franjevaþke treüoredice i manjurice da nakon polaganja javnih jednostavnih zavjeta poslušnosti, siromaštva i þistoüe, provode život u siromaštvu, držeüi se duha i slova iz Treüega reda sv. Franje, te da odvojeno od svijeta, u poniznosti i u posebnom apostolatu, posveüuju se osobno kako bi mogle raditi na duhovnom dobru mnogih obitelji, u vanjskom apostolatu, posebno pouþavajuüi djevojke i žene u kršüanskom nauku, tkanju, šivanju, te skrbi za djecu u obdaništu ili sirotištu. Njihov hospicij je bio prihvatilište siromaha, posebno onih iz Šibenske okolice. One su u ono vrijeme prosile po Šibeniku i okolici, pomagale sirotinji i svjedoþile vlastitim životom karizmu sv. Franje Asiškoga. One nisu živjele kao i druge treüoredice »u drugi misti, da svaka po sebi sebi svoje potribe proviÿa, nego živu u opüini usve i posve«. 16 Protocollo, danas urudžbeni zapisnik, u našem sluþaju ljetopis koji je pisalo više ruku koji se zapoþeo pisati ne prije 1703. Protocollo je pisan bosaniþkim pismom; transkribiran je u: Knjiga od uspomene (priredili: H.G. Jurišiü – J. Lisac – T. Zemljiü), Gradska knjižnica Juraj Šižgoriü – Družba sestara franjevki od Bezgrešne, Šibenik, 2005. 17 Šibenske franjevke nisu bile strogo klauzurne sestre. Strogo klauzurne sestre Treüega franjevaþkom reda osnivao je general Reda uz papino odobrenje (usp. Generalne konstitucije: Sambucanae, 1663, Romae, 1663.). Da su one željele biti klauzurne sestre, mogle su to zatražiti, jer je iz Šibenika bila moguüa komunikacija s Rimom. 124

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

Nakon gornjih nezaobilaznih napomena, prema mome sudu, u daljnjem tekstu üemo pokušati povijesno-pravnom metodom obradili bit našega rada, a to je: pravni odnos franjevaþkih provincijala i zajednice sestara franjevki od Bezgrješne u Šibeniku do 1878. godine. Rad dijelimo na tri dijela: 1. Pokušaj nekih terminoloških razjašnjenja, 2. Promjena kanonskog statusa, 3. Pravni odnos franjevaþkog provincijala i »manjurica« u šibenskom Varošu.

1. NEKA TERMINOLOŠKA RAZJAŠNJENJA a) Razlika meÿu franjevaþkim treüoredicama Još je prije XVI. st. u Franjevaþkom redu nastala je razlika izmeÿu svjetovnih i regularnih treüoredaca ili treüoredica, franjevaþkih pokorniþara i pokorniþarki. Sam naziv »Treüi red« u Crkvi se poþeo upotrebljavati od 1305. godine Najprije su se nazivali »Pokorniþka braüa«, »Braüa pokornici«, »Pokorniþka braüa i sestre«, »Braüa Treüega pravila«. Neki od njih, pretežno žene, živjele su u vlastitim kuüama (in propriis domibus) dok su neki muškarci i žene, živjeli u zajednici nazivali se »seculari«, »skupštine« od skupljati se, da bi se rijeþ »sodalitium« zapoþela prevoditi s bratstvo, postojale su kanonike (canonichesse), beataes i begine (collegialiter viventes ad instar religiosorum); i zajednica muških treüoredaca koji su živjeli u zajednici i polagali sveþane zavjete (regulariter, vere regulares).18 Žene koje su živjele u zajednici polagale su sveþane zavjete i prešle u drugi Franjevaþki red, te su živjele u klauzuri (npr. kao klarise). ýak prije nego je sv. Franjo osnovao Franjevaþki treüi red i s njim doprijeti do onih koji žive u svijetu, u Crkvi su neke pobožne žene (pie donne) þinile pokoru i posveüivale se þak zajedniþkom pokorniþkom, duhovnom životu, bez polaganje triju zavjeta, te su živjele u kuüicama smještenim oko crkava ili kapelica u vrtu. Te pobožne pokorniþarke, nazivane su begine (lat. beguina). Naziv su dobile po utemeljitelju Lambertu Beghu ili Le Bègueu. Nastale u Flandriji i Nizozemskoj, a pripadale su vjerskim udrugama. Možda su takve male udruge bile preteþama i franjevaþkih treüoredica koje su udruženo nastojale živjeti odreÿenu karizmu, tj. karizmu sv. Franje Asiškoga, koji je osnovao Treüi red za muškarce i za žene koje žive u svijetu, tj. izvan odreÿenoga samostana, u vlastitim obiteljima,19 i nastojali 18 Usp. E. SASTRE SANTOS, N. dj. 515 sl. 19 Prema CIS iz 1917. godine »Svjetovni treüoredci jesu vjerenici, koji nastoje oko kršüanske savršenosti pod upravom nekog Reda, prema duhu istoga Reda, na naþin koji odgovara svjetovnom životu, a prema pravilima odobrenim od Sv. Stolice. Ako je Treüi red razdijeljen na više udruženja, tada se svako propisano osnovano udruženje zove treüoredska zajednica (sodalitas tertiariorum) CIC iz 1917., kan. 702, § 1-2« (usp. A. CRNICA, Kanonsko pravo Katoliþke crkve, sv. 2, Redovniþko i laiþko pravo, Tiskara »Kaþiü«, Šibenik, 1941, 259). Svjetovne treüoredica imaju, npr. franjevci: mala braüa, konventualci i kapucini i samostanski treüoredci, dominikanci, karmeliüani, pustinjaci sv. Augustina, mercedari, minimi, premonstratezi, sreviti, trinitarci. 125

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

su oko kršüanske savršenosti u svijetu. Franjine pokornice i pokornici, muževi i žene koji su prihvatili živjeti u svijetu franjevaþku karizmu, nazivamo Franjevaþkim treüim svjetovnim redom. ýlanovi toga Reda, od doba sv. Franje do danas, nastojali su živjeti franjevaþku karizmu, prilagoÿavajuüi je franjevaþkoj duhovnosti, apostolatu i pravnim rješenjima prema pet temeljnih zakonodavnih tekstova, koji su bili na snazi u svoje vrijeme, kako su to prosuÿivali pape i franjevaþki generali.20 Franjo je nastojao popraviti Crkvu preko svojih Redova. Prema današnjem pravnom shvaüanju, Franjevaþki svjetovni treüi red nije red u pravnom smislu, jer nemaju redovniþkoga zajedniþkog života ni redovniþkih zavjeta, ali ako franjevaþko svjetovno bratstvo promatramo na drugaþiji naþin, onda bi osobe koje se ravnaju prema Pravilu koji je Crkva donijela kao pomoü moglo bi se nazvati takoÿer i red. Posebno su franjevci koji su pripadali opservantskom pokretu preko treüoredica u Crkvi promicali laiþku svetost. Takvi laici koji su živjeli u svojim kuüama (in domibus suis) bili kršüanski kvasac u svijetu. Po malo su svjetovni franjevaþki treüoredci prelazili i u drugu formu života, pretvarali su se u bratstva, þak u laiþke bratovštine. Takve franjevaþke bratovštine živjele su prema franjevaþkom Pravilu s Nadodatkom za oženjene (pro coniugatis), dok su drugi treüoredci živjeli u bezženstvu i zajedniþki su živjeli kao franjevaþki pokornici. Razne naþine života franjevaþkih svjetovnih treüoredica, konverza i srednjovjekovnih bratovština koji su oponašali redovniþki život (ad instar religiosorum), živeüi uz neki samostan, prihvaüajuüi siromaštvo, celibat, približili su se samostanskom naþinu života, ali ih treba razlikovati od naþina života varoških picokara. Što se tiþe pravnog statusa u Crkvi treba reüi da treüoredce ili treüoredice bilo oženjene ili ne, koji su živjeli zajedniþki ili u svojim kuüama, smatramo vjerskim udrugama ili bratstvima koje su podložne opüem Crkvenom pravu i državnim zakonima kao i drugi vjernici bilo klerici bilo laici. Njih ne možemo smatrati posveüenima (u današnjem smislu: redovnici ili svjetovne ustanove) prema Zakoniku iz 1983. nego su oni udruženja vjernika koji žive u svijetu karizmu nekoga reda (kan. 303) pod višim vodstvom redovniþke ustanove (Reda) »sub altiore eiusdem instituti moderamine«.21 Crkveni zakonodavac 1983. od svih vjerskih društava samo je poimenice spomenio treüe redove, jer su oni kroz povijest Crkve odigrali veliku ulogu Božjemu narodu. Javnim vjerskim društvima, udrugama, meÿu koje zakonodavac ubraja treüe redove, da bi ih smjestili u one koji žive kao redovnici ili poput redovnika, nedostaju dva 20 Usp. Pravilo i Generalne konstitucije Franjevaþkog svjetovnog reda, Zagreb 1995; Pravilo Franjevaþkog svjetovnog reda 1978.-2003., Zbornik radova sa simpozijas održanog u Samoboru 11. i 12. listopada 2003, Brat Franjo, Zagreb, 2006; usp. ETZI, Iuridica Francescana, str. 308 sl.; usp. Zbornik radova, bilješka 3. 21 Usp. J. BRKAN, Obveze i prava vjernika laika, Split, 2005, 144-149. 126

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

bitna elementa: javni zavjeti i zajedniþki život, što šibenske franjevaþke treüoredice imaju. Treüoredske udruge ili treüoredska društva, bratstva, u nekom mjestu, pravno ne osniva dijecezanski biskup, nego nadležni poglavar onoga reda kome su pribrojeni, þiju karizmu u svijetu žive, uz privolu, razumije se, dijecezanskog biskupa.

b) Franjevaþki treüi red sestara koje žive u zajednici bez klauzure Kada je rijeþ o franjevaþkim treüoredicama iz šibenskog Varoša, nije govor o svjetovnom Treüem franjevaþkom redu koji je trebao živjeti u svijetu franjevaþku karizmu, prema Pismu vjernicima sv. Franje Asiškoga (vjerojvatno prvo Pravilo), Memoriale propositi (1221.-1228.), Pravilu pape Nikole IV. koje je proglasio bulom Supra montem (18. kolovoza 1289.), i to je Pravilo bilo na snazi sve do Pravila pape Leon XIII. koje je proglasio konstitucijom Misericors Dei Filius (30. svibnja 1883.)22, nego je govor o Trüem franjevaþkom redu þiji su þlanovi živjeli u posebnim kuüama, provodili život u javnim jednostavnim zavjetima, u zajednici živeüi prema Pravilu pape Leona X. Inter cetera (od 20. sijeþnja 1521.) i prema naredbama franjevaþkih provincijala. Iz takvih zajednica razvile su se, u drugoj polovini XIX. st. mnoge treüoredske kongregacije raznih nadahnuüa. Kako je poznato, sveti je Franjo Asiški ustanovio tri posebna reda: Prvi franjevaþki muški red koji danas obuhvaüa malu braüu, konventualce i kapucine, Drugi ženski red ili klarise, Treüi red sastavljen od muškaraca i žena, a on se dijeli na samostanski muški red, i samostanski ženski red, te na svjetovni muški red i svjetovni ženski red koji je mješoviti. Njegovi þlanovi žive franjevaþku karizmu sami po vlastitim kuüama. Njih Zakonik iz 1983. kan. 303. kako smo gore vidjeli, svrstava pod zajedniþki nazivnik »vjerniþka društva« gdje se kaže: »Društva þlanovi kojih, sudjelujuüi u svijetu u duhu neke ustanove (u našem sluþaju franjevaþke), pod višim vodstvom iste ustanove (sub altiore eiusdem instituti moderamine) žive apostolskim životom i teže prema kršüanskom savršenstvu (…).« Bitno je da franjevaþki treüoredci (ce) žive u duhu Franjevaþkoga reda, pod višim vodstvom istoga Reda, te da žive apostolskim životom i teže prema kršüanskom savršenstvu prema pravilima koje je odobrila Apostolska Stolica. Kroz povijest Crkve, a i danas, Treüi franjevaþki red se sastojao ili se sastoji od više udruženja, posebnih treüoredskih zajednica (sodalitas tertiariorum) koje su zakonito osnivane prema kanonskim propisima, te su nastojali sudjelovati u apostolatu, tj. nastojali su oko kršüanske savršenosti u duhu franjevaþke karizme i život su provodili u vlastitim obiteljima, ili udruženi u manje zajednice koje se još ne mogu nazivati redovniþkim kuüama ili samostanima. 22

Usp. ETZI, Iuridica Francescana, 308-311. 127

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Treüoredci ili treüoredice koji žive tri redovniþka zavjeta u odreÿenoj zajednici, koji imaju stabilitas loci, ali bez klauzure, crkvene su osobe koje žive prema crkvenom i graÿanskom pravu. Njih vežu crkveni zakoni koje su prihvatili i koje su se zavjetovali. Dakle, one su samim naþinom života u zajednici prihvatili crkveni stalež i postali su, ako se tako mogu izraziti, crkovnjaci, tj. nisu više laici (svjetovnjaci) u pravnom smislu te rijeþi, tj. u crkvenom ustrojstvu. Njih je fra Sera¿n Vežiü 26. V. 1875. god. nazvao »reliogiose«, tj. redovnice. Povijesna je þinjenica da su pobožne žene, o kojima raspravljamo, došle u šibenski Varoš 1673. ili 1669. i tu su se posvetile molitvi i dobrim djelima. Najprije su se nastanile u Šibeniku »u jednoj malenoj kuüi siromaškoj«. Fra Franjo Kovaþeviü, gvardijan Franjevaþkoga samostana sv. Lovre, delegat provincijala Bosne Srebrene, tj. provincijala opservantske provincije,23 god. 1679. obukao je dvije prve pobožne žene u posebno crkveno odijelo »habit Reda s. Franüeška« (dalje: habit) Maru Žižiü iz Promine, koja je promijenila ime u s. Klaru i Katu Burmaz, koja je promijenila ime u s. Sera¿na. Tako imamo u Šibeniku manjurice (male sestre »mulier tertii ordinis S. Francisci addicta»), franjevaþke treüoredice ili kako su ih u najviše navrata u dokumentima nazivali picokare ili, kako su ih fratri ili kao su se one same u povijesnim dokumentima nazivale, u najviše sluþajeva redovnice. U ovom sluþaju smatram da se više radi o jeziþnom pitanju nego o pravnom pitanju. Šibenske treüoredice koje su živjele u zajednici prema Pravilu Leona X. i naredbama provincijala, ne kao druge treüoredice, dok se drugaþije ne dokaže, one su posebna zajednica: one su živjele kao redovnice ili poput redovnica. Franjevaþke treüoredice koje su odluþile živjeti u zajednici bile su, prema Pravilu, pridružene opservantskom Franjevaþkom prvom redu, kojemu su pripadali franjevci samostana sv. Lovre u Šibeniku. Iako su šibenske manjurice živjele prema Pravilu, njih ipak ne bismo mogli svrstati u »regularne sestre«. One, naime, nisu bile niti kongregacija do 1930. god. (s više samostana) ni posebni Red, ako bismo se pravno izrazili »regulares«. One su živjele poput redovnica ili kao redovnice u zajednici prema Pravilu pod vodstvom kuüne starješice (suor superiora), jer se radi o samo jednoj kuüi i pod višim vodstvom franjevaþkoga provincijala. Još se za takvu starješicu ne bi moglo pravno reüi da je ona bila vrhovna poglavarica ili kuüna starješica, mater, starica samo jednog hospicija ili kuüe iz koje se razvila današnja Družba Franjevki od Bezgrješne u Šibeniku. Tek nakon udruženja više samostana, na njima, tj. nad kuünim starješicama je postavljana, prema pravnoj odredbi, vrhovna poglavarica, koja je nadahniteljica i koordinatorica cjelokupnog sestrinstva Družbe. 23 Constitutiones et statuta generalia … (dalje: Sambucanae), Venetiis, 1718, 116: »Series Provinciarum Regularis, et strictioris Observantiae in Cismontana Familia (…) Bosnae Argentinae Observantiae«. 128

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

c) Posebni nazivi za treüoredice u šibenskom Varošu Franjevaþke treüoredice koje su živjele u hospiciju u šibenskom Varošu nazivane su razliþito: pinzocchere, picokare, terziarie, manjurice, sestre, redovnice, tete, madri, üeri sv. Klare, küeri siromaštva … Najpopularniji im je bio naziv manjurice što je iskrivljeni puþki naziv od komparativa pridjeva parvus, komp. minor, pohrvaüeno minorice = male sestre, paraleno s franjevcima, manja braüa - minoriti. Što se, pak, tiþe same nošnje, odijela, habita koje su sestre nosile i ono se nazivalo razliþito. Prema svemu sudeüi u novicijatu su imale razliþito odijelo od onoga koje su nosile nakon zavjeta. Treba reüi da neki pisci lat. »Habitum picocaratus« - »l’abito regolare«, »l’abito sera¿co« i »habit sv. Franje« (Franüiška) opüenito prevode s »redovniþko odijelo«. Možda zato što su naše treüoredice uglavnom smatrali redovnicama jer su one svojim životom koji je zaista takav, te su nestruþnjake u kanonskom pravu mogle zavesti u zabludu, jer nisu imali na umu da se u ono doba, pravno govoreüi, samo ženu sa sveþanim zavjetima u klauzuri nazivalo redovnicom ili monahinjom, ili koludricom. Za lat. habitum stari hrvatski pisci upotrebljavaju i rijeþ »abit«, a oznaþavao je odijelo koje nose ženske i muške crkvene osobe, tal. »abito«, znaþi odijelo uopüe; može znaþiti i posebno redovniþko odijelo zato rijeþ habitus (odijelo) ne bi trebala biti sporna da nije povezana s lat. rijeþi »picocaratus«, što neki prevode neispravno redovnica umjesto »odijelo picokara«. Neki su to odijelo nazivali takoÿer i »l’abito regolare« i »l’abito sera¿co«. Odijelo koje su nosile šibenske treüoredice moglo bi biti odijelo koje se sastojalo od donje suknene haljine (habit) i gornjega plašta, kako su nosili franjevci u Šibeniku, a na glavi su nosile maramu poput žena šibenskoga i drniškog kraja. Naziv picokara u hrvatskom upotrebalavao se prvenstveno za pobožne odrasle ženske osobe koje su zavjetovale þistoüu i živjele u svijetu, ili one žene koje su zavjetovale tri jednostavna zavjeta: þistoüu, siromaštvo i poslušnost, te su živjele u treüoredskoj zajednici (franjevaþkoj ili dominikanskoj), ali uvijek bez klauzure. Tal. bizzochera, pizochera, »pinzocchere Francescane«, što je u svezi talijanske heretiþke sekte koja se nazivala fraticelli (XIV st.) þiji su sljedbenici odbijali papin autoritet, te su nauþavali da je apsolutno siromaštvo bitno za spasenje. U našim krajevima imamo »Picokara sv. Ciprijana u središtu Splita»24, npr. »Ona ima pouþiti sestre picokare o duhu i redu nove zajednice, te ih osposobiti za pouku i odgojni rad«, »Na oporuci Klare picokare koju je 15. travnja 1642…Zaostrog«, itd. Kaže se u starijih hrvatskih pisaca: »Koji dopuštaju … oblaþit se u fratriüe oli picokare.« Smatramo da se ne može olako 24 Usp. K. JURIŠIû, »Samostan franjevaþkih treüoredica »Picokara« sv. Ciprijana u Splitu (1493-1905)«, u: Prijateljev Zbornik II, Zbornik radova posveüenih sedamdesetgodišnjici života Krune Prijatelja, Split, 1992, 327-361; V. KAPITANOVIû, N. dj., 1-2. 129

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

lat. tekst »habitum picocaratus« prevesti strogo s redovniþko odijelo, nego odijelo picokara, a to bi bilo odijelo kakvo su nosili franjevci opservanti i nazivano je »habit s. Franüeška« - franjevaþki habit. Samim oblaþenjem franjevaþkoga habita, šibenske pobožne žene su zapoþinjale živjeti u zajednici prema Pravilu, obiþajima i naredbama mjerodavnih crkvenih vlasti, drugaþije od treüoredica iz drugih mjesta, jer þitamo: »Ove redovnice ne žive kako u drugi misti, da svaka po sebi sebi svoje potribe proviÿa, nego živu u opüini usve i posve.»25 Šibenske manjurice su neki nazivali, takoÿer i tete.26

d) Hospitium u šibenskom Varošu U »Knjiga od uspomene« zakljuþuje se da samim þinom oblaþenja u treüoredski habit, tj. od poþetka novicijata ili poþetka stanovanja odnosno života dviju treüoredica u zajednici ipso facto hospitium27 u Šibeniku postaje redovniþka kuüa.28 Takva tvrdnja nije toþna. I onda i danas za osnivanje samostana ili redovniþke kuüe trebao je prethodni pristanak dijecezankog biskupa da bi se uopüe mogla ustanoviti redovniþka kuüa i to na naþin kako propisuju Pravilo i Konstitucije.29 Iako još ne možemo reüi koliko se toþno þlanova tražilo za osnivanje redovniþku kuüe 1679. god. ipak smo dužni nešto reüi iz opüe teorije kanonskog prava. Prema današnjem kanonskom pravu, barem tri osobe trebaju živjeti u zajednici »tres faciunt collegium« da bi se uopüe moglo govoriti o zajednici koja ima pretenzije biti pravna osoba, redovniþka kuüa, samostan, npr. prema CIC iz 1917. kan. 496. kuüa gdje nije boravilo barem šest redovnika zvala se nepuna kuüa – domus non formata. Kako stvari stoje, ni obadvije picokare obuþene u franjevaþki habit – habit picokara (do 1680.god. bile su samo dvije) još, pravno govoreüi, ne bi saþinjavale formalnu redovniþku kuüu, što ne znaþi da one obadvije nisu živjele zajedno, u hospiciju - neformalnoj kuüi – koji je osnovao fra Franjo Fabri (Kovaþeviü) prema ondašnjem pravu, tj. uz predhodnu suglasnost šibenskog 25 Knjiga od uspomene, 33. 26 Knjiga od uspomene, 115. 27 Npr. za kuüu picokara sv. Ciprijana u Spitu, upotrebljavali su se razliþiti nazivi: casa pia, ospizio, conservatorio, convento, monastero, samostan (usp. JURIŠIû, N. dj., 340); V. KAPITANOVIû, N. dj. 28 Prema CIC iz 1917. 488, br. 5. redovniþka kuüa (domus religiosa) je opüeniti naziv za kuüu gdje žive redovnici bilo kojega reda ili kongeregacije. Formalna redovniþka kuüa je trebala imati barem šest þlanova s jednostavnim zavjetima; ako bi se radilo o kleriþkoj redovniþkoj kuüi onda je trebalo biti barem þetiri sveüenika. 29 Prema Tridenskom saboru, sess: XXV; kan. 3., de regularibus za utemeljenje samostana tražilo se dopuštenje mjesnog biskupa. Usp. još izvori za kan. 497, § 1-4. CIC iz 1917. U: Codex iuris canonici Pii X. Ponti¿cis Maximi iussu digestus Benedicti Pape XV auctoritate promulgatus, … Fontium annotatione…, Petro Card. Gasparri auctus, Romae, Typis polyglottis Vaticanis, 1934, str. 166. 130

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

biskupa. Takva se zajednica još ne bi mogla nazivati samostan ili redovniþka kuüa. Takva se kuüa nazivala hospicij – prihvatilište - odnosno lat. »Hospitium Tertiariorum« - prihvatilište treüoredica, što se ne bi smjelo olako prevoditi sa samostan ili redovniþka kuüa. Hospitium bi znaþio gostinjac, gostoljubno mjesto, noüište za goste, a »Hospitium Tertiariarum« ne bi trebalo prevesti s kuüa treüoredica, nego samostan treüoredica, npr. još se više od 200 godina za kuüu franjevaþkih treüoredica u Status personalis et localis Dioecesis Sibenicensis (Sibenici, 1877.), na str. 51. kaže se: »Hospitium Tertiariarum S. Patris Francisci in Suburbio Terra, existens ab anno 1679.«.30 Nakon što je u hospiciju živjelo više od tri sestre, hospicij bismo mogli nazvati i samostanom i pravnom osobom, npr. na popisu sestara u kuüi, nalazimo i po osam sestara i ispovjednik, kojima je bio, npr. gvardijan sv. Lovre fra Honorat Miloš. Može se reüi da je datum oblaþenja prvih franjevaþkih treüoredica i poþetak hospicija, a ne samostana u ondašnjem pravnom smislu rijeþi. No, kako bilo da bilo, kuüa je treüoredicama darovana. Od koga? Možda je posredovao koji fratar samostana sv. Lovre, jer su i prije oblaþenja u habit picokara, dvije pobožne žene stanovale »u jednoj malaknoj kuüi i siromaškoj»31 što bi bio hospicij gdje su nastavile živjeti samo, nakon oblaþenja, pod drugaþijom stegom, gdje su morale opsluživati Pravilo Leona X. te su morale imati mater, starješicu i više vodstvo frajevaþkoga provincijala. 30 Cit. prema: Knjiga od uspomene, 104. Šibenski biskup, Antun Josip Fosco, u dekretu, br. 397. piše na lat. »Quorum in hac civitate inde ab anno 1679 Hospitium Tertiariorum (podcrtao J. B.) S.ti Francisci habitu religioso indutarum, in communitate viventium et Regulam tertii Ordinis ….«. U Dekretu odnosno odluþnici na hrvatskom, br. 397. za lat. hospitium kaže se kuüa sestara. Evo te odluke: «Nahodeüi se u ovom gradu od godine 1679. kuüa sestara treüega reda S. Frane haljinam redovniþkim obuüeni, u društvu živuüih, i upravu treüeg Reda istoga svetoga, od Nikle Pape IV potvrÿena sa zavitim prostim obslužujuüih, i Našoj osobnoj vlasti podloženih, i neimajuüi dosad jednog toþnog pravila njihova iznutrenjoga življenja, Mi, Našom obiþajnom oblašüu, i po kriposti naredbe papinske Benedikta XIV od dneva 5. kolovoza 1748, Pastirske brige, potvrÿene od s. Skupa Biskupa i Redovnika godine 1847, tako pravilo za njihovo unutarnje življenje, obiþaju njihova življenja, i mistu u kom živu pristojno sa nadostavljenjem trih priprostitih zavita sastaviti, nastojalismo, koje ovom odluþnicom, Našim podpisom i peþatom potvrÿivamo; nareÿujuüi istim sestrama treüeg Reda S. Frane podpuno opsluženje istog, pod pedipse Našoj volji zadržane, obeüajuüi s druge strane za obsluživanje, po utoþišüu istog Patriarke ustanovitelja Reda na ovom svitu blagoslov Gospodina, a na drugom život viþnji. Iz Naše Biskupske Pisarne U Šibeniku dne 15 ožujka 1878. + Antun Josip Biskup.« Ovaj dokument smo donijeli radi rijeþi »hospitium«. Uza sve poštivanje šibenskog biskupa Antuna Josipa Foska, dužni smo reüi ono što kažu konzultirani dokumenti, šibenske manjurice su živjele prema Pravilu Leona X., a ne prema reguli Nikole IV. za što svjedoþe svi do sada konsultirani dokumenti. 31 Knjiga od uspomene, 29. Na str. 104, bilješka 141. navodi se Folium dioecesanum, 3(1892), str. 27 u kojemu piše da je fra Franjo Kovaþeviü, gvardijan sv. Lovre, ustanovio hospicij franjevaþkih treüoredica u šibenskom Varošu 17. studenoga 1679. 131

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

U našem sluþaju hospicij bi oznaþavao kuüu za prenoüište siromaha i putnika, kuüu gdje su šibenske treüoredice stanovale, a tu bi kuüu nekako mogli nazvati (ne pravno, nego stvarno) i hospicijem »sui iuris»- ili autononom kuüom, u kojoj su živjele sestre prema Pravilu Leona X. pod višim vodstvom franjevaþkih provincijala, te, razumije se, pod vlašüu kuüne starješice. Sama sintagma pod višim vodstvom provincijala znaþilo bi da im je on bio najveüi poglavar ispod Svete Stolice. Ipak sestre nisu bile izuzete od vlasti dijecezanskog biskupa u današnjem shvaüanju instituta izuzetosti. Iako im je bio službeni vizitator provincijal, ipak ih je biskup mogao vizitirati i imenovati im redovite i izvanredne ispovjednike. Ispovjednici su bili sigurno do 1874. god. franjevci Provincije Presv. Otkupitelja, posebno þlanovi samostana sv. Lovre, dok biskup nije odluþio postaviti za ispovjednika franjevca konventualca, na što je pismeno negodovao fra Sera¿n Vežiü, provincijski namjesnik, dana 26. rujna 1874. Dana 11. svibnja 1875. fra Sera¿n Vežiü, državni namistnik piše: »Napokon nareÿujem Vam da svim sestrama skupljenim proštijete ove uklopljene naredbe i da jedan spis pridate starješici za da ga sveÿer kod sebe uzdrži, a drugi da pridate njihovom novom imenovanom Ispovidniku Pohoditelju Poš. O. Ex. De¿nitoru Mati Laboru, koji üe jih unaprid ispovidati, upravljati duhovno i pomljivo nadgledati ispunjavali se toþno sve zapoviÿene stvari u istim naredbama, a osobito glede ispovidniku jer se strogo zabranjuje ispovidati se van naše crkve s. Lovre, i prominivati ispovidnike nego da im privoljenje oboiþajnoga zabiliženoga«.32 Koliko je biskup držao do toga protesta svjedoþi imenovanje od 23. studenoga 1876. oca Franje Ivankoviüa, franjevca konventualca, za franjevaþke treüoredice koje su živjele u hospiciju.33 32 Arhiv franjevaþkog provincijalata Split Dobri (dalje: APSD), S/75, f. 832. 33 23. studenoga 1876. šibenski biskup Antun Josip Fosco imenuje prvi put franjevca konventualca za ispovjednika: »… Uslid þega za ovi prvi put, i za prvi tir došaste godine za obiþajnog ispovidnika odredjen je Poštovavni Otac Franje Ivankoviü« (U lat. tekstu piše: Itemque pro hac prima vice, Reverendus Pater Franciscus Ivancovich Ordinis Minorum Conventualium ad triennium in Confessorem ordinarium assignatus.« (Arhiv Družbe, Dokument N. 1261.). Izgleda da je još prije nastalo neko neslaganje izmeÿu Biskupskog ordinarijata u Šibenuiku i Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja oko ispovjednika za treüoredice u šibenskom Varošu, npr. fra Sera¿n Vežiü, provincijski vikar, piše 26. rujna 1874. da ih može ispovijedati svaki sveüenik koji ima jurisdikciju i da ne treba imenovanje posebnih ispovijednika, te da treba imati na umu da »Esse (treüoredice) furono sempre considerate come dipedente dai Superiori di questa provincia d’Osservanza nel modo suesposto, e d’ordinario si confessavano dai confessori regolari del locale convento dei M.M.O. O….« Dalje, vikar provincije protestira što šibenski biskup imenuje svjetovne sveüenike za ispovijednike šibenskih treüoredica, dok su, u isto vrijme, spremni »Confessori Regolari del Convento di Sebenico« i smatra da je to »non mai udita innovazione, alla quale viene leso il diritto ed offeso il decoro del l’Ordine, e gettato un attraggioso cospetto sopra i confessori Regolari del Convento di Sebenico… (APSD, S/75, br. 244, f. 206; usp. Ibid., br. 847, f. 209v-210r.). 132

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

Treba istaknuti da su u odreÿenom dijelu hospicija trebale živjeti samo franjevaþke treüoredice. Za život u hospiciju fra Sera¿n Vežiü proglasio je »Naredbe za kuüu sestara manjurica Treüeg reda Našega S. O. Frane živuüih skupa u Varošu Šibenskome« u kojima, izmeÿu ostalog nareÿeno: »5. Zabranjuje se Starješici primanje u kuüu divojaka ili žena svitovnih na sastanke, osobito se pripeljuje da se ne bi þule u kuüi pretresanja ili hrdjave beside. 6. Strogo se zabranjuje primati muške koje na konak i davati im spavati u sobam i na posteljam na kojima sestre spavaju, pa bio otac ili brat koje sestre. U potribi neka budu u kuhinji ili na gornjem tavanu. 7. Zabranjuje se strogo sestrama primati unaprid mušku ditcu i istu uzdržati u kuüi, pa da bi bio brat koje sestre.«34 Kako vidimo, hospicij nije bio obiþno prihvatilište, on je bio prvenstveno odreÿen za život sestara, kao neka vrst samostana, iako bez klauzure. Iz toga siromašnog hospicija razvila se današnja Družba sestara franjevki od Bezgrješne.

2. PROMJENA KANONSKOG STATUSA Kada je rijeþ o sestrama franjevkama od Bezgrješne u Šibeniku, treba reüi da, nakon primanja posebnog »crkvenog odijela« - habit kakvi su nosili franjevci opservanti u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji - i javnoga jednostavnog zavjetovanja triju evnÿeoskih savjeta te prihvaüanja života prema Pravilu Leona X. te su se pobožne žene (religiosae mulieres) takoÿer nazivale i redovnicama. One više nisu franjevaþke treüoredice koje su živjele u svojim obiteljima ili samo posveüene djevice, nego su one posebna vrsta pobožnih žena koje su živjele u zajednici poput redovnica te su imale posebni pravni status unutar crkvenih i graÿanskih struktura. One su priznavane kao crkvene osobe: klerici i redovnici. Njihovu zajednica ili hospicij crkvena i svjetovna vlast mogla je priznati kao moralnu osobu ili kako se danas kaže pravnu osobu, odnosno javnu pravnu osobu. Istini za volju, njih se pravno ne može nazivati redovnicama u formalnom smislu te rijeþi, tj. one nisu bile osobe koje su živjele tri sveþana zavjeta u klauzuri – moniales. One se u svojoj dugoj povijesti nisu nazivale moniales, koludrice, monahinje…; naþinin života u zajednici bio je sliþan onim franjevaþkim treüoredicama u samostanima osim što nisu polagale sveþane zavjete i imale klauzuru. One su živjele sliþno npr. onim picokarama u »dvije kuüe treüoretkinja (pizzochera) sv. Franje (…)35« u Splitu. Samim oblaþenjem u odijelo picokara one su zapoþinjale živjeti kao posebna zajednica franjevaþkih treüoredica koje žive u zajednici s tri zavjeta, »poput redovnica« ili »kao redovnice« za razliku od svjetovnih treüoredica koje žive u svijetu u 34 APSD, S/74, br. 93, f. 827 rv.. 35 G. NOVAK, Povijest Splita II, Split, 1961, 363. 133

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

svojim obiteljima, tj. izvan redovniþke kuüe. Varoške manjurice su zapoþele živjeti u jednoj kuüi prema posebnim propisima kao posebna zajednica (communitas), ustanova, hospicij, pridružene su Prvom franjevaþkom redu (OFM) opservantske struje do 1878. Dakle, do 1878. godine još nisu bile družba (kongregacija) dijecezanskog prava, zbog najmanje dva razloga: a) kroz cijeli period otkako su primile odijelo picokara i zapoþele živjeti u hospiciju u zajednici do 1878. god. šibenske su manjurice imale samo jedan hospicij (kuüu) u kojem je zajednica živjela (kongregacija znaþi družba s više redovniþkih kuüa), b) zajednica treüoredica u Šibenskom Varošu još nije bila ustanovljena kao družba dijecezanskog prava, one su bile pridružene Pravom franjevaþkom redu opservantske struje. Nastale su uz crkvu Gospe van Grada koja je bila, pravno govoreüi, dio samostan sv. Lovre. U posebno odijelo ih je primao franjevaþki provincijal sam ili preko svoga delegata, uz predhodni pristanak (consensus) šibenskog biskupa. Društva treüoredica, meÿu koja ubrajamo i šibenske manjurice, Crkva je najprije zabranjivala, onda ih je postupno tolelirala, da bi ih veü u XIX. stoljeüu hvalila. Imajuüi gornje tvrdnje u vidu, manjurice iz šibenskog Varoša ne bi se smjelo nikako smatrati laiþkom udrugom o kakvoj, u današnje vrijeme, govori kan. 303 Zakonika iz 1983. One su bile zajednica ili društvo franjevaþkih treüoredica, koje su imale javnu pravnu osobnost u Crkvi (moralna osoba, kako se onda govorilo). Tu zajednicu vjernica ustanovila je crkvena vlast. Zajednica je živjela prema Pravilu i naredbama, bila je posebna crkvene ustanova, javna pravna osoba koju je Crkva prihvatila. Živjele su i djelovale poput apostolskih redovnica prema Pravilu i drugim crkvenim zakonima koji se nisu strogo odnosili na Franjevaþki III. svjetovni red, nego Franjevaþki III. red onih koje su u jednostavnim zavjetima živjele u odreÿenoj zajednici. Istini za volju, zajednica franjevaþkih treüoredica u Šibeniku imala je neke pravne elemente koji su se tražili za redovnice (»religio«), ali one ipak nemaju dva elementa da bi ih se za ono vrijemo moglo smatrati regularnim redovnicama: sveþani zavjeti i klauzura. Buduüi da rijeþ »religio« ne možemo toþno prevesti na hrvatski, kao ni »ordo« kada ga prevodimo opüenito s red. U redu se polažu sveþani zavjeti, a one su polagale jednostavne zavjete. Pojam »religio« mogli bismo prevesti s redovniþka zajednica u najširem smislu rijeþi, iako je teško u našem sluþaju, zajednicu franjevaþkih treüoredica koje su živjele poput redovnica uvrstiti pod pojam »religiosa« i »regularis«. Prije bi ih povjesniþari pravnih instituta nazvali društvom s jednostavnim zavjetima, a redovniþka zajednica se smatrala samo ona zajednica u kojoj su þlanovi polagali sveþane zavjete. No, bilo kako bilo, šibenske franjevaþke treüoredice, ondašnji fratri i graÿani nazivali 134

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

su nerijetko na hrvatskom takoÿer i »redovnicama« više radi njihova naþina života nego pravnog statusa, npr. hospicij šibenskih treüoredica ne navodi se u popisu šibenskih samostana kojima se je imenovao prokurator. Glavni problemi nastaju u terminologiji, jer je teško sigurno ustvrditi koja je razlika od reda i staleža. Smatramo da mogu biti razliþiti redovi u istom staležu, razliþite su funkcije u istom redu. Danas je Sestre franjevke od Bezgrješne Crkva službeno svrstala u družbe (congregatio), ne u red.36 Život treüoredskih zajednica, posebno nakon Tridenta, bio bi kao neko oponašanje redovniþkoga života, ne strogi redovniþki život u klauzuri. U današnjem pravnom smislu rijeþi, družbe su uvrštene u posebne ustanove posveüenoga života, redovniþke ustanove. Manjurice ili picokare živjele su u zajednici pod višim vodstvom Franjevaþke provincije Bosne Srebrene poput redovnica. Nisu bile þlanice nekoga, da se tako izrazim, redovniþkog reda ili kongregacije, jer su one, u vremenskom razdoblju o kojemu govorimo, imale samo jedan hospicij.37 Dakle, za vremensko razdoblje (1679.-1878.) sadašnju Družbu sestara Franjevki od Bezgrješno ne bi se mogli nazivati ni red niti kongregacija, nego zajednica sestara Treüeg reda s. Franje male braüe koje su živjele u zajednici, u redovniþkom odijelu u gradu Šibeniku bile stvarno pod jurisdikcijom Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja, iako su ih, prema crkvenim propisima (od 1748.), šibenski biskupi mogli vizitirati. Uza sve crkvene propise koji su postojali za takva društava zavjetovanih vjernika u Katoliþkoj Crkvi, za šibenske manjurice sve do 1878. brigali su se provincijali i pravno i pastoralno (duhovno vodstvo). Obrazloženje: kongregacija znaþi udruženje više ženskih samostana koji su organizirani na federativnom naþelu, u kojima su se polagali jednostavni zavjeti. Buduüi da su šibenske manjurice živjele u samo jednom hospiciju, jednoj konkretnoj zajednici, onoj u Šibeniku, ne bismo ih smjeli olako nazivati kongregacijom sve dok su one živjele u samo jednoj kuüi, tim više što njihov hospicij u Šibeniku nije bio izjednaþen samosvojnom samostanu monahinja (moniales). One ne dolaze pod pojam izuzete (religio exempta) od vlasti dijecezanskog biskupa, nisu bile ni klauzurne redovnice (monahinje). Hospicij treüoredica u Šibeniku ne bi se smjelo nazivati redovniþka kuüa (domus religiosa) jer bi takva redovniþka kuüa trebala imati najmanje tri þlana koji u zgradi danonoüno stanuju. Formalna redovniþka kuüa je trebala imati odreÿeni broj zavjetovanih þlanova (ne manje od tri) a ne, kako je bilo na 36 Još u XIX. st., crkveni dokumenti razlikuju: red, kongregacija, društvo, ustanova, samostan, kuüa. 37 Usp. A. CRNICA, Kanonsko pravo Katoliþke Crkve, sv. 2, 2 sl. 135

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

poþetku 1679. u našem sluþaju, samo dvije sestre. Da bi prva kuüa družbe u Šibeniku bila potpuna, formalna redovniþka kuüa, nije smjela imati manje od tri zavjetovane sestre. Nije toþna tvrdnja da je samim þinom primanja u družbu hospicij gdje su te dvije sestre živjele postala ni ipso facto niti ipso iure formalna redovniþka kuüa. I u tom sluþaju, samostan ili formalna redovniþka kuüa kao moralna osoba (pravna osoba) trebala se osnovati po samom pravu ili posebnim dekretom mjerodavne vlasti, a za to nema dokumenata. Samim mijenjanjem krsnoga imena, primajem posebnog odijela i prihvaüajem evanÿeoskih savjeta zavjetovanjem koje je javno, u ime Crkve, primao franjevaþki provincijal ili njegov delegat, šibenske manjurice su postajale þlanice treüoredske zajednice koje su morale živjeti u zajednici pod vlašüu kuüne poglavarice, pod višim vodstvom franjevaþkih provincijala. Duhovnim i pravnim þinom (javno zavjetovanje) treüoredice su se pravno i u savjesti obvezivale vršiti evanÿeoske savjete. Savjeti su za njih postajali obvezatni, postajali su zavjeti, þime se mijenjao pravni status odreÿenih þestitih žena u zavjetovana, time su postale »crkvene sobe«, tj. podložne crkvenim poglavarima prema pravnim odredbama. Šibenske franjevaþke treüoredice nisu bile ni klauzurne sestre, o apostolskim društvima ili redovnicama u to vrijeme teško je sigurno posebno nešto s pouzdanjem tvrditi, posebno kada je rijeþ o našim krajevima, iako sam ih sklon uvrstiti u apostolska društva s jednostavnim zavjetima, koja su onda živjela u odreÿenim hospicijima ili treüoredskim zajednicama bez redovniþke klauzure. Tek u zadnja tri desetljeüa XIX. st. i u našim krajevima nastaju posebne redovniþke družbe, najprije biskupskog, a onda u XX. stoljeüu papinskog prava. Meÿu te družbe spada i Družba sestara franjevki iz Šibenika. I na kraju treba se zaista diviti zajednici franjevaþkih treüoredica u Šibeniku da su se kroz zgode i nezgode života u Šibeniku saþuvale, tim više što su živjele samo u jednom siromašnom hospiciju od 1679.-1878. bez klauzure. Povijesna je istina da su šibenske franjevaþke treüoredice najstarija franjevaaþka ženska zajednica, koja je danas Družba sestara III. reda sv. Franje, koje su þitavo vrijeme živjele sva tri zavjeta u zajednici prema Pravilu Leona X. i naredbama provincijala, dok ih šibenski biskup nije podvrgnuo pod svoju vlast i donio im Konstitucije. Ispoþetka su one bile zajednica pod jurisdikcijom Prvoga franjevaþkog reda opservantske struje. O kongregaciji ili družbi može se govoriti od trenutka kada su sestre zapoþele živjeti u više udruženih samostana pod istim vodstvom vrhovne glavarice. Kroz cijelo vrijeme koje obraÿujemo šibenske su treüoredice živjele samo u jednom hospiciju, pod vlašüu kuüne poglavarice, u jednostavnim zavjetima i bez klauzure, pod višim vodstvom franjevaþkih provincijala. 136

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

3. PRAVNI ODNOS FRANJEVAýKIH PROVINCIJALA38 I FRANJEVAýKIH TREûOREDICA U ŠIBENSKOM VAROŠU DO 1878. GODINE Nakon što smo pokušali pojasniti o kakvoj se zajednici radi i prema kojim su zakonima sestre trebale živjeti, pokušat üemo obraditi bit teme, kakav je bio pravni (kanonski) odnos franjevaþkih provincijala - Franjevaþke provincije Bosne Srebrene (do 1735.), sv. Kaja (do 1743.) i Franjevaþke provincija Presv. Otkupitelja - (1793.-1878.) i sestara Treüega reda svetoga Franje koje su živjele u zajednici u spomenutom hospiciju. Treba reüi da su kroz cijelo to vrijeme franjevaþke treüoredice u šibenkom Varošu trebale živjeti prema: Pravilu Leona X. - collegialiter non regulariter viverntes39 koje su crkvene osobe na crkvenom i graÿanskom podruþju. Šibenske franjevaþke treüoredice žive u zajednici, zajedno u javnim40 jednostavnim zavjetima bez klauzure (seculares). One su, uz Pravilo Leona X. živjele od 1875. i prema naredbama fra Sera¿na Vežiüa, provincijskog namjesnika, jer su od samoga poþetka bile pridružene (agregirane) Prvom franjevaþkom redu opservantske struje. U to vrijeme Franjevaþki red manje braüe bio je legalno podijeljen na više ogranaka koji su se nazivali razliþito sve do 1897. godine: 1. Opservanti (1368.1897.), 2. Reformati (1532.-1897.) od kojih je nastala druga struja Reformata (1662.-1897.), 3. Alkantarini ili Diskalceati (1563.-1897.) i 4. Rekolekti (1579.1897.), a ujedinio ih je 1897. god. papa Leon XIII.41 u jedinstveni Franjevaþki red, kakvi danas poznajemo, a naziva se Red manje braüe s generalnom kurijom u Rimu pod upravom jednoga generalnog ministra. Redovnici žive prema Pravilu sv. Franje, koje je potvrdio papa Honorije dokumentom Solet annuere, Generalnim konstitucijama i Generalnim statutima, a pojedine strukture u redu još žive prema vlastitim statutima i pravilnicima. 38 Vidi popis provincijala Franjevaþke provincije Bosne Srebrene (do 1735.), sv. Kaja (do 1743.) odnosno Presv. Otkupitelja (od 1743.), u: A. CRNICA, Naša Gospa od Zdravlja i njezina slava, Šibenik, 1939., 337-354; Franjevaþka provincija Presvetoga Otkupitelja (šematizam), Split, 1979., 37-39; J. SOLDO, Djelovanje franjevaca..., Kaþiü, XVII/1985, 315-316. 39 Usp. E. SASTZRE SANTOS, N. dj., 570 sl. 40 ZKP iz 1983, kan. 1192, § 1:«Zavjet je javan ako ga u ime Crkve primi zakoniti poglavar; inaþe je privatan.« U Pravilu Leona X. pog. II. þitamo: «Posli nego sestre jedno cilo godište budu nosile abit od kušnje, koji po naredbi pohodnika iliti visitatura ima biti ubog; i ako budu pohvaljenim naþinom živile u skupštini, u kojoj su se obukle, s dogovorom iste skupštine imadu se primiti na obeüanje, oliti na profesion reþenoga Reda; i tada imadu obeüati da üe opslužit zapovidi Božje, i ispuniti onu pokoru koju im starešina naredi za njihovo pristupljenje od s. regule; imadu po isti naþin obeüat živit u posluhu, u uboštvu i u þistoüi.« 41 Usp. P. ETZI, N. dj. 137

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Hospicij u kojemu su živjele franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu analogno mogli bismo smatrati hospicij »sui iuris«. U njemu su treüoredice živjele kao redovnice ili poput redovnica, opslužujuüi uz Pravilo Leona X. i naredbe franjevaþkih provincijala. Živjele su skupa pod vlašüu starješice (»matere») uvijek pod višim vodstvom Franjevaþke provincije Bosne Srebrene, sv. Kaja i Presv. Otkupitelja, a živjele su sub altiore moderamine Prvoga franjevaþkog reda. Provincijali ili njihovi delegati davali su im habit picokara, uvijek uz prethodnu suglasnost šibenskog biskupa. Nakon godinu dana kušnje u novicijatu, provincijal ili njegov delegat, izvršio bi obred zavjetovanja. Prema apostolskim privilegijima i prema ondašnjem crkvenom zakonodavstvu, tražila se suglasnost šibenskog biskupa i za to što je on najkompetentniji u pitanju vjere i morala u svojoj biskupiji.42 U najviše sluþajeva, provincijali su svoju redovitu vlast vršili preko svojih delegata, a oni su bili sveüenici-franjevaci, redovito gvardijani Samostana sv. Lovre ili neki drugi þlanovi istoga Samostana ili župnici Gospe van grada u Šibeniku. Razjasnit üemo tri pravna odnosa provincijala prema franjevaþkim treüoredicama koje su živjele zajedno u hospiciju u šibenskom Varošu: a) Primanje u novicijat ili zajednicu, što ukljuþuje oblaþenje i zavjetovanje, b) Provincijalova obveza i pravo kod biranja, potvrÿivanja ili odreÿivanja starješice u kuüi-hospiciju, c) Provincijalova obveza i pravo da on sam ili preko svoga delagata pohaÿa sestre u hospiciju i pravo donositi naredbe za život u hospiciju i izvan njega i imenovanje ispovjednika. Uz govor o pravnom odnosu franjevaþkih treüoredica iz šibenskog Varoša i franjevaþkih provincijala, smatramo da je na tom simpoziju trebalo obraditi još dvije teme: prvo: Franjevaþki samostani sv. Lovre u Šibeniku, Samostan na Visovcu i franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu, drugo: Odnos župnika Gospe van grada i franjevaþkih treüoredica s podruþja župe. 42 Usp. P. CAPOBIANCO, Privilegia et facultates Ordinis Fratrum Minorum, editio altera, Ex conventu S. M. Angelorum Nuceriae sup. (Salerno), 1948, 241, br. 267., npr. »Tertius Franciscalis Ordo gubernationi primi Ordinis subiacet. Potestas igitur quam Superiores primi Ordinis habent et exercent in T.O.F est potestas ordinaria directionis spiritualis. Vi huiusmodi potestatis Superiores Ordinis Minorum possunt: Sodalitates Tertiariorum erigere; singulas personas in T.O.F. cooptare, easque Regulae professionem admittere; benedictionem cum indulgentia plenaria statis temporibus, et benedictionem papalem bis in anno, impertiri; necnon Sodalitates sibi subiectas, per se vel per alios, etiam alius religionis, a se institutos Visitatores seu Commissarios, invisere, ac instruere et paterne corrigere, et, si opus sit, tam in membris quam in capite reformare.« Usp. Benedictus XIII, Paterna Sedis Apostolicae, 10. XI. 1725, Bullarium Romanum, XXII, 285. U »Privilegia et facultates«, na str. 244, br. 270: »Ad erectionem Sodalitatis seu Congregationis T. O. F. requiritur, praeter decretum Superioris competentis, etiam consensus Ordinarii loci scripto datus.« 138

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

a) Primanje u novicijat, oblaþenje i zavjetovanje Pokušaj razjašnjenja povijesno-pravnom metodom: 1. Tko je primao franjevaþke treüoredice u šibenskom Varošu u novicijat, ili tko im je davao habit picokara, u þije su ruke polagali javne jednostavne zavjete i kada su osnovane, 2. Kada su prve pobožne gospoÿe bile primljene u novicijat varoških picokara ili manjurica?, 3. Sadržaj prvoga dokumenta (od 17. studenoga 1679.) iz Arhiva šibenske biskupije u svjetlu drugih dokumenata o istom predmetu. U Pravilu pape Leona X. od 20. sijeþnja 1521. prvo poglavlje nosi naslov »De novitiorum seu novitiarum ingressu»43 - o ulasku novaka i novakinja – kako su manjurice prevele. Trebamo naglasiti þinjenicu da su neke pobožne žene više godina boravile ili su bile u vezi sa sestrama prije oblaþenja u habit picokara. Možda je to i radi maloga prostora u hospiciju ili radi siromaštva. Prema Pravilu, pog. I. þinom primanja habita sv. Franje sestre su zapoþinjale godinu novicijata koji se u Katoliþkoj Crkvi prakticira od 22. rujna 1220. Od te godine u Katoliþkoj Crkvi zapadnog obreda bilo je zabranjeno položiti zavjete u nekoj redovniþkoj ustanovi prije nego se ne provede jedna godina kušnje. Tu instituciju i danas nazivamo novicijatom. Zavjetovanje je bilo zabranjeno prije 16. godine života.44 Prema Pravilu, pog. I. »onaj koji ima oblast primiti ih« u »red«, u našem sluþaju, bio je provincijal ili njegov delegat, razumije se uz suglasnost šibenskog biskupa.45 Oni su ih primali nakon što bi se uvjerili da imaju tražene kvalitete. Trebalo je prije ispitati kandidatice o njihovoj kršüanskoj pravovjernosti i poslušnosti Rimskoj Crkvi. Morale su biti neudate, bez kakvoga duga, tjelesno i duševno zdrave, neporoþna života i s bližnjima u miru i da su spremne prihvatiti život u zajednici.46 43 Usp. Bull. Rom. V. 764. Pravilo prevedeno na hrvatski usp. S . BADURINA, Putovima obnove Treüeg samostanskog Reda svetoga Franje, Zagreb, 145-148. Latinski tekst Pravila usp. J. CALASANCTUS VIVES, OFC, Istituta Franciscana. Monumentis benevolentiae RR. Ponti¿cum. Laudata magni¿cata defensa, Romae, Typis Vaticanis, 1904, 425-430. 44 Usp. Enchiridion della Vita Consacrata dalle Decretali al rinovamento post-conciliare (385-2000), edizione bilingue, Centro Editoriale Dehoniano, Ancora, Milano, 2001, 63, br. 108-109; br. 545, 325. Knjiga od uspomene, 29: «.. i posli godine bi profešana, kako i ostale»; »… i dogodine profešana.« (Ondje, str. 30); »1723., miseca prosinca 24., profeša se Šera¿na Šentiüa i Andrijana Banovþeva, koje profeša o. M. p. Fra Pilip Šurkoviü, delegat i gvardijan od Svetoga Lovre, i slidiše dobar život þiniti« (Ondje, 32). 45 Npr. tek se u Konstitucijama iz 1878, pog. V. traži za primanje u red, izmeÿu nabrojenoga, i »dopuštenje Biskupa«. U pog. VII. þitamo. »Obavak oblaþenja i zavitovanja ovršiüe starešica oli gvardijan Male Bratje oli drugi misnik, pozvan u tu svrhu od Biskupa, s naþinom zavitovanja pripisanim od ove uprave na Pogl. XV.« Prije 1878. god. tražila se biskupova suglasnost, a nije se tražio neki sveüenik »pozvan u tu svrhu od Biskupa«, jer je oblaþenje i zavjetovanje ovisilo o provincijalu. 46 Pravilo, pog. I. »Fratres seu Sorores ad hunc Tertium Ordinem recipiendi debent esse ¿deles catholici, de haeresi non suspecti, in obedientia Romanae Ecclesiae ¿rmi, ma139

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

U poglavlju II. Pravila Leona X. piše: »Posli nego sestre cilo godište budu nosile abit od kušnja, koji po naredbi pohodnika iliti vizitatura ima biti ubog; i ako budu pohvaljenim naþinom živile u skupštini, u kojoj su se obukle, s dogovorom iste skupštine imadu se primiti na obeüanje, oliti na profesion reþenoga Reda.«47. Praksa je bila takva da su sve sestre iz hospicija davale mišljenje o kandidatici, te su je provincijali ili njihovi delegati zavjetovali, nakon obavljene vizite. Imamo dovoljan broj dokumenata koji svjedoþe kako su provincijali ili njihovi delegati, primali pobožne žene u habit picokara ili ih zavjetovali48: preda habit, predao habite, odredio da primi habit, dao habit, dao habite, primiše sveti habit, npr. »1732., na 20. novembra, primi sveti habit Oršula Žižiüa po ruke o. p. f. Antuna Markoviüa, provincijala Bosanske provincije, za gvardijana o.p.f. Josipia Banovca i za starešinice ozgor reþeni; i bi (j)oj vrženo, aliti postavljeno ime Manda.«49 U sluþaju zavjetovanja, prema Knjiga od uspomene (str. 29, 32) piše: »posli godine bi profešana, kao i ostale« «dogodine profešana« »koje profeša o.m. p. fra Pilip Šurkoviü, delegat i gvardijan od Svetog Lovre…« Posebno se svjedoþanstva vide iz »Protocollo delle Reverende Madri Tertiarie di S. Fran. co a Sebenico, nel Borgo di terra ferma« ili Knjiga od uspomene, koju su sestre zapoþele pisati 1673. i u njoj su sadržani glavni dogaÿaji u zajednici do 1784. trimonio non ligati, debitis expediti, corpore sani, animo prompti, nulla vulgari infamia maculati, ab eo, qui recipiendi habet facultatem, sunt diligenter examinandi« (Bul. Rom. V, 764). Treba naglasiti da su se pojedine pobožne žene bile pripremane za oblaþenje više godina. To vrijeme, današnjim rjeþnikom postulatura ili þekanje na red da ih se primi, možda zbog prostora u hospiciju ili ekonomske situacije ili da se uvjere u njihove tražene osobine. 47 Usp. Knjiga od uspomene, 38. 48 Arhiv Franj. Samostana Visovac, br. IX, 57. Dokument je napisan 2. svibnja 1784 u šibenskom Varošu. Originalni dokument je na glagolici. Postoji i njegov prijepis na kojemu na poleÿini stoji: »Ja Šimun Aniü iz Kruševa« (možda ga je on i napisao). Na poleÿini napisano je: »Varoške manjurice svidoþe da Manda Sarþeviüa iz Vrpolja dobro se je podnila za tri godine i da prosu Državnika da ju obuþe u redovnice, 2. 5. 1784 u Varošu Šibenskom.« Postoji više dokumenaa u kojima provincijali daju ovlasti gvardijanima sv. Lovre da mogu primati kandidatice (di poter, servatis servandis, ammetere all’abito Religioso del Terzo Ordine Sera¿co, in qualità di Terziarie …« u habit šibenskih treüoredica: usp. Arhiv Franj. samostana sv. Lovre u Šibeniku, npr. tri dopuštenja provincijala Jeronima Šimunoviüa, gvardijanima sv. Lovre da mogu primati u habit treüoredske kandidatice. Tu su navedena imena kandidatica. Usp. dokumenate: od 28. 9. 1862, br. III, 62; 30. 9. 1862, br. III, 64; 23. II. 1862, br. III, 67; 23. 11. 1862, br. III, 70. Tako je Provincijal delegirao 15. kolovoza 1809. fra Šimuna Rebiüa, župnika Gospe van Grada, da može obuüi u habit dvije djevojke (due virgines): Jakica Gulin i Franüeska Živkoviü. Provincijal dopušta da se obred obavi ili u crkvi sv. Lovre ili u župnoj crkvi Gospe van Grada (usp. APSD, S/34, f. 161r. (116r.). 49 Knjiga od uspomene, 29-36. 140

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

godine. »Protocollo« zapoþinje 1673. god. rijeþima »doÿoše manjurice u šibenski Varoš« i one su bile »pod posluhom i oblasti Provincije bosanske.»50 Nakon toga slijedi god. 1678. gdje se kaže »1678. primiše sveti habit Reda s. Franceška u Crkvi svetoga Lovre, od o. p. fra Franüeška Kovaþeviüa, o(ca) od Provincije bosanske i od Manastira svetog Lovre. I Mara bi proz(va)na u s. Redu Klara, a Kata Šera¿na.»51 Prepuštamo povjesniþarima da odrede toþan datum primanja s. Klare Žižiü i s. Sera¿ne Burmaz, u »odijelo picokara«, jer se dokumenti koje smo konzultirali ne slažu. Treba ipak reüi slijedeüe: Mara Žižiü (s. Klara) i Kata Burmaz (s. Sera¿na) odluþile su primiti odijelo picokara i povuüi se iz svijeta i živjeti udružene, okupljeno prema propisima Pravila Leona X., a gvardijan svetog Lovre, kao provincijalov delegat, »s autoritetom, koji je priznat od Svete Stolice, raspoložen ih je primiti i … i pripustiti spomenutom redu«.52 Stoga obavještava šibenskog biskupa, a biskup Giovanni Domenico Callegari Veneto ispunja želje pobožnih žena, namjeru gvardijana prihvaüa obavijest i suglasan je s tim da te dvije pobožne žene primi u odijelo picokara u posebni hospicij, koji je ustanovio fra Franjo (Fabri) Kovaþeviü, uz prethodnu suglasnost šibenskog biskupa 17. studenoga 1679. godine.53 Dvije pobožne žene (s. Klara i s. Sera¿na) inicijatori su nove zajednice, koja je zapoþela živjeti, nakon što je 50 U Protocollo piše: »I kako se ovdi ustano(vi)še godišta Gospodinova 1673. pod posluhom i oblasti redovnika svetoga o. Franþeška Reda Provincije bosanske«, npr. gvardijan sv. Lovre, fra Franjo Deliü piše biskupskom ordinarijatu u Šibeniku 26. veljaþe 1857. da »Le pinzzocchere Francescane …« žive prema »… Costituzioni di Leone X. … il quale li trova nel Bullario Tom. I, pag. 619«, a vikar franjevaþke provincije Pres. Otkupitelja, fra Sera¿n Vežiü, piše iz Sinja 26. svibnja 1875., br. 105, generalu Reda manje braüe u Rim: »Svrha i duh redovnica III. Reda sv. Franje iz Šibenika je u tome da su odvojene od svijeta i da provode život u siromaštvu i poniznosti i tako služe Gospodinu tražeüi vlastito poslanje, radeüi na duhovnom i vremenitom dobru mnogih obitelji. Pouþavaju djevojke u kršüanskom nauku i ženskim poslovima, prema svojim moguünostima. Polažu jednostavne zavjete poslušnosti, siromaštva i þistoüe. Žive po Pravilu III. Reda Sv. Franje odobrenom od Leona X. Ovisne su o provincijalu ove provincije (Dipendono da Padre Provinciale di questa Provincia) koji preko svoga delegata potvrÿuje izbor poglavarice . Njihovo utemeljenje se smješta u drugu polovicu 17. st., tj. od 1669. godine. Posjeduju veoma malo i žive od svoga rada u zajednici ovisne o poglavarici. Ne obvezuje ih klauzura.« Prijevod preuzet iz: Knjiga od uspomene, 150. Original je na talijanskom jeziku: u AGOFM, SK 262, f. 326.). Upozoravamo þitatelja da je u prijevodu izostao prijevod teksta »il quale le visita e presiede per se o proprio Delegato all'elezione della Superiora«, što je veoma važno za shvaüanje odnosa provincijala i šibenskih franjevaþkih treüoredica. 51 Usp. Isto mjesto. 52 Usp. Arhiv Šibenske biskupije, sv. 79. Fabri (Kovaþeviü) Callegartiju, 10. XI. 1679. Knjiga od uspomene, 100-103. 53 Folium dioecesanum, 11(1892), br. 3, str. 27: »Ali 17. Novembre 1679, accorda al Padre Francesco Fabris Guardiano dei MM.OO. l’istitutione della Casa delle Terziarie nel Borgo di terra.» 141

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Ivan Dominik šibenski biskup, bio suglasan s fra Franjom Kovaþeviüem da ih primi u zajednicu treüoredica i da im ustanovi kuüu gdje üe živjeti udruženo i okupljeno. Iz te se kuüe (hospicija) razvila današnja Družba sestara Franjevki od Bezgrješne u Šibeniku. Opüenito se drži da je s. Klara Žižiü bila utemeljiteljica nove zajednice treüoredica u Varošu grada Šibenika, ali istini za volju trebalo bi preciznije reüi da su bile na poþetku, dvije pobožne žene, »prijateljice, drugarice«, a ne samo s. Klara Žižiü. Te dvije pobože žene smatramo inicijatorima osnivanja prve autohtone hrvatske treüeoredske ženske zajednice. S. Klara (roÿ. ispod planine Promine 1626, umrla nakon 27. godina života u habitu picokara 21. rujna 1706.) prva je u povijesnom smislu, a u zajednici jer je bila prva starješica ili mater kuüe (hospicija). Za nju se drži da je svetaþki živjela, posebno u poniznosti, uboštvu i primjeru življenja franjevaþke karizme u treüoredskoj zajednici u šibenskom Varošu i okolici. Umrla je na glasu svetosti, pokopana je u samostanskoj crkvi sv. Lovre 1706. Samostan je darovao lokaciju za grob treüoredica iz šibenskog Varoša kako bi i nakon smrti sestre bile sestrinski povezane sa svojim fratrima. Zajednicu i kuüu (hospicij) franjevaþkih treüoredica u šibenskom Varošu, osnovao je fra Franjo (Kovaþeviü) Fabri, gvardijana samostana sv. Lovre u Šibeniku, prema propisima ondašnjega kanonskog prava i privilegija koje davala Apostolska Stolica Prvom franjevaþkom redu. Za zajednicu su se duhovno i pravno brinuli posebno provincijali Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja, jer su sestre u hospiciju bile pridružene Franjevaþkom prvom redu opservantske struje i gvardijanu sv. Lovre u Šibeniku, jer su živjele na podruþju toga samostana i župnici Gospe van grada, jer su imale hospicij na podruþju te župe koja je bila povjerena franjevcima. Što se pak tiþe njihova materijalnog uzdržavanje, kao prave franjevke živjele su od prošnje i rada svojih ruku. Ne iskljuþuje se moguünost da su ih i šibenski biskupi, gvardijani sv. Lovre i župnici Gospe van grada pomagali kao svoje vjerne suradnice u vinogradu Gospodnjem. Ni u prijepisu pisma fra Franje Kovaþeviüa od 10. studenog 1679. niti u odgovoru šibenskog biskupa od 17. studenoga 1679. nema imena pobožnih žena. Tu stoji »Alcune pie donne« - Neke pobožne žene (…) - prijateljice, družice, koje su odluþile primiti »habitum picocaratus« - odijelo picokara i bile raspoložene živjeti po pravilima Treüega franjevaþkog reda, povuüi se od svijeta i živjeti udruženo i okupljeno prema propisima pravila u odreÿenoj kuüi koja se nazivala hospicij (usp. Knjiga od uspomena). Prve dvije, zaþetnice, nove zajednice bile su Mara Žižiü (s. Klara) i Kata Burmaz (s. Sera¿na). Jesu li, prema pismu fra Franje Kovaþeviüa »neke pobožne žene« spomenute dvije pobožne žene prije bile franjevaþke svjetovne treüoredice koje su živjele u svojim kuüama ili od 1673. u zajedniþkoj kuüi, ne može se sigurno tvrditi, zbog manjka dokumenata i povijesnih okolnosti. Nije sigurno niti jesu 142

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

li one bile svjetovne treüoredice od 1673., tj. od njihova nastanjenja u šibenskom Varošu do primanja u habit sv. Franje. Fra Sera¿n Vežiü, npr. piše da su došle u Šibenik 1669.54 Knjiga od uspomene, zapoþinje rijeþima »1673. doÿoše manjurice u šibenski Varoš (…)«. Radi toga, još nije jasno zašto uopüe pisac u Protokolu spomenute dvije pobožne žene naziva manjuricama, þak prije nego su primile habit sv. Franje i zapoþele živjeti u zajednici drugaþije nego svjetovne franjevaþke treüoredice. Uglavnom se drži da je 1673. godina prevoÿenja manjurica u šibenski Varoš, u bijedni stan (tugurio), na podruþje Mletaþke Republike, uz pomoü Malih otaca opservanata, zvanih Bosancima«.55 Dr. fra Jeronim Mileta, šibenski biskup, u Odluci (2. veljaþe 1928, br. 390/28.) piše: »Veü od godine 1673 opstoji u našem gradu Šibeniku (u Varošu) Samostan Sestara Treüeg reda Svetog Franje Asiškoga, koje nose redovniþko odijelo, živu u zajednici, opslužuju Regulu ili Pravilo Treüeg Reda istoga Sveca ... a zatim preureÿeno i potvrÿeno za redovnike i redovnice Treüeg reda Svetog Franje od Pape Leona X (1513-1521), Odlukom »Inter cetera«, s prostim zavjetima i podložne su dijecezanskom Biskupu »(od 1878. god. m. op.)«. U pismu fra Frane Deliüa od 26. veljaþe 1857. kojim odgovara šibenskom biskupu koji je pitao kakvi su to zavjeti i tko zavjetuje treüoredice iz šibenskog Varoša piše: »che il loro voti sono Semplici, come appare dal 2. capitolo della Sudetta regola56, e che amettono nelle mani del provinciale o dal suo delegato.»57 ýin oblaþenja bio je jednostavan »senza formalità alcuna, fuori della benedizione delle veste«.58 Ovdje treba imati na umu da se u to vrijeme jednostavni zavjeti nisu smatrali, strogo pravno govoreüi, redovniþkim zavjetima, jer su se samo sveþani zavjeti tada smatrali redovniþkim zavjetima, a redovnica se smatrala ona žena koja je živjela po nekoj Reguli sa sveþanim zavjetima u klauzuri. Naše su treüoredice živjele »kao redovnice« ili »poput redovnica« s jednostavnim zavjetima, bez klauzure. One su sebe smatrale redovnicama i tako su se nerijetko nazivale, a tako su ih nekada nazivali i drugi. Prema ondašnjem pravnom 54 Usp. Knjiga od uspomene, 150. 55 Usp. Arhiv Družbe Šibenik (ADŠ), posjedovni samostanski spisi (usp. Kniga od uspomene, 99). 56 Pravilo Leona X. poglavlje 2: Kako se nalazi u presliku Regule str. 6. i 7. (preuzeto iz: Knjiga od Uspomene) »Ono što sestre imadu obeüati u Zavezi oliti Profešiunu ove Regule. Poglavlje II. Posli nego sestre jedno cilo godište budu nosile abit od kušnje, koji po naredbi Pohodnika oliti Visitatura ima biti ubog; i ako budu pohvaljenim naþinom živiele u skupštini, u kojoj su se obukle, s dogovorom iste skupštine imadu se primit na obeüanje, oliti na Profesion reþenoga Reda; i tada imadu obeüati da üe opslužit zapovidi Božje, i ispunit onu Pokoru koju im starešina naredi za njihovo pristuljenje od S. Regule; imadu po isti naþin obeüat živiti u Posluhu, u Ubožtvu, i u ýistoüi.« 57 AŠB, sv. 353, prot. br. 217. 58 Usp. Isto mj. 143

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

shvaüanju one su dolazile pod pojam svjetovnih redovnica – redovnice koje nisu regularno živjele – religiose non regulariter viventes - tj. redovnice koje nisu imale sveþane zavjete niti klauzuru kao religiosae regulariter viventes. Šibenske franjevaþke treüoredice živjele su na ondašnjem slobodnom mletaþkom podruþju u doba kada je sliþnih treüoredica veü bilo po drugim europskim državama. Takva društva ili zajednice nekada je Crkva þak i osuÿivala, a nekada tolerirala. Posebno treba imati u vidu konstituciju pape Pija V. Circa pastoralis od 29. svibnja 1566. u kojoj je þak bio odredio da se ukinu svi ženski samostani þlanova treüeg reda u kojim se ne obdržava klauzura.59 Uza sve to, od XVI. st. ustanovljeno je mnogo zajednica koje je Crkva tolerirala, neke je þak prihvatila, tako da je zabrana oblaþenja bila djelomice ukinuta, a djelomice promijenjena.60 Prema svemu sudeüi, u vrijeme kada su varoške manjurice zapoþele živjeti u zajednici, vrijedila su pravila: nije bilo zabranjeno primati u novu zajednicu uz suglasnost dijecezanskog biskupa; u takvim zajednicama polagali su se samo jednostavni zavjeti; u pravilu zajednice su bile podþinjene biskupskoj vlasti, a zajednica franjevaþkih treüoredica u Šibeniku, prema apostolskom privilegiju, podvrgnuta je bila Franjevaþkom prvom redu, opservantske struje, konkretno Franjevaþkoj provinciji Bosni Srebrenoj. Njih je primao u Franjevaþki treüi red provicijalov delgat fra Franjo Kovaþeviü, prema pravnim odredbama koje su tada bile na snazi, a šibenski biskup je za to bio suglasan. Govoreüi pravnim rjeþnikom, u to doba nije se tražio neki posebni dokument ustanovljenja. Iz prvog dijela dokumenta iz biskupske kancelarije u Šibeniku oþito je da je pristigla obavijest (kancelarija je smatralo to pismo molbom), 10. studenoga 1679. od fra Franje Kovaþeviüa, »visovaþkog fratra61« kako namjerava ispuniti želje pobožnih žena koje žele živjeti u franjevaþkom habitu u posebnoj zajednici, tj. da neke pobožne žene kani primiti u habit picokara, jer za to ima pravne ovlasti kao provincijalov delegat, a one su þestite i da su veü odluþile uzeti habit Treüega Reda sv. Franje i potpuno se odvojiti od svijeta i živjeti zajedno i provoditi život u kreposti prema Pravilu, bez klauzure. Dakle, prvi dio dokumenta od 17. studenoga 1679. sadrži prepisanu obavijest »Le portiamo a notizia« - dostavljamo Vam obavijest. Drugi dio biskupovu suglasnost da se mogu primiti pobožne žene u habit picokara te da gvardijan sv. Lovre fra Franjo Kovaþeviü izvrši ono što se u pravu treba izvršiti, jer se, u Pravilu traži prikladnost kandidatica. Iako se biskup ne spominje u Pravilu ipak, prema kon59 Usp. Bull. Rom. VII., 447. (Aug. Taurin.). 60 F. BELAJ, Katoliþko Crkveno pravo, drugo izdanje, Zagreb, 1901, 196, 179. 61 Više o zgodama i nezgodama visovaþkih fratara vidi: J. SOLDO, Samostan Majke od Milosti na Visovcu, Kaþiü, 2(1969), 155-238; ISTI, Samostan sv. Lovre u Šibenik u: Kaþiü, 1(1967), 5-94. 144

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

zultiranim dokumentima kroz vrijeme koje obraÿujemo, tražila se suglasnost dijecezanskog biskupa da se primi nekoga u habit picokara, u zajednicu u kojoj su se opsluživali javni jednostani zavjeti. Potrebna suglasnost spominje se i u privilegiju koje je Apostolska Stolica udijelila Franjevaþkom redu. Kako je veü reþeno, prije ZKP iz 1917. za osnivanje redovniþke zajednice nije se tražio formalni dekret ustanovljenja,62 dosta je bila suglasnost ili prihvaüanje dijecezanskog biskupa i da neke žene žele živjeti u zajednici, bez sveþanih zavjeta i kaluzure. U tom smislu dokument od 17. studenoga 1679. moglo bi se prihvatiti kao dokument suglasnosti šibenskog biskupa, da se osnuje hospicij i primi u Franjevaþki treüi red dvije pobožne žene. Zato bi umjesto »Dokument ustanovljenja sestara reda sv. Franje u Šibeniku« kako je napisano u Knjiga od uspomene (str. 103) radije nazvali suglasnost šibenskog biskupa da se može osnovati hospicij i da se mogu pobožne žene primiti da u njemu žive po prvi puta u Šibenskom Varošu u Treüi franjevaþki red da one mogu provoditi život u zajednici, pripremajuüi se za polaganje javnih jednostavnih zavjeta, živeüi bez klauzure. Iz navedenoga dokumenta još se ne bi moglo toþno zakljuþiti kada je obavljeno prvo oblaþenje prvih dviju sestara (prijateljica ili drugarica), a kamo li kada su se prve sestre zavjetovale živjeti u zajednici drugaþije od drugih treüoredica, ali na temelju toþna datuma smrti službenice Božje s. Klare Žižiü 21. rujna 1706. može se toþno reüi da je to bilo 1679. jer je ona umrla nakon 27 godina provedenih pod svetim habitom. Posebno treba upozoriti na drugi dio dokumenta, na latinskom jeziku, gdje ima particip futura, a on se upotrebljava za radnju koja se namjerava izvršiti ili kani ili je voljan primiti ih - »accepturae« - koje üe primti, tako u dokumentu donosi obavijest o buduüem þinu i suglasnost za buduüi þin. Drugim rijeþima, šibenski je biskup dobio obavijest. tj. dopis 10. studenoga 1679. od fra Franje Kovaþeviüa u kojemu iznosi želju pobožnih žena da prime odijelo (habit picukara), ali još nije siguran toþni datum kada ih je fra Franjo Kovaþeviü realizirao. No kako bilo da bilo, želji je biskup otpisom pozitivno odgovorio, tj. biskup piše fra Frani Kovaþeviüu da treba, u tom sluþaju, izvršiti ono što traže zakoni, tj. primiti u habit picokara dvije pobožne žene. Možda je to bilo na isti dan kako stoji u dokumentu (17. 11. 1679.), jer samostan sv. Lovre nije toliko udaljen od biskupske kurije. Iz dokumenata koje smo konzultirali, prema Pravilu, »onaj koji ima vlast da prima« jest provincijal ili njegov delegat i samo su oni imali vlast redovitu ili delegiranu, obuüi u habit picokara pobožne gospoÿe, tj. primiti ih u novicijat na godinu dana kušnje. Zato, sadržaj dokumenta od 17. studenog 1679. smatramo obaviješüu, dopisom fra Franje Kovaþeviüa i biskupovom suglasnošüu da fra Franjo Kovaþeviü može primiti u habit picokara, prema propisima prava, a u 62 Usp. A. TABORA et al., Il diritto dei religiosi, Commentarium pro religiosis, 1961, 51, bilj. 29. Usp. L. HOLTZ, Getschichte des christlichen Ordenslebens, Benziger, 1986. 145

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Folium dioecesanum taj je dokument shvaüen i kao biskupova suglasnost dana fra Franji Kovaþeviüu da ustanovi kuüu u kojoj üe pobožne žene živjeti. I nakon 200 godina (26. veljaþe 1857.) takoÿer fra Franjo Deliü, gvardijan sv. Lovre, piše o prethodnoj biskupovoj suglasnosti da se može podijeliti habit picokarama.63 Nakon svega reþenoga smatramo da bi se ipak moglo reüi da su Mara Žižiü (s. Klara) i Kata Burmaz (s. Sera¿na) prve sestre obuþene u picokare ili manjurice u Šibeniku ili prve sestre koje su zapoþele zajedniþki život u hospiciju u šibenskom Varošu, iz kojeg se razvila današnja Družbe sestara franjevki od Bezgrješne, jer one »primiše sveti habit Reda s. Franüeška«.64 Nakon oblaþenja ili primanja u novicijat, u Treüi franjevaþki red, od fra Franje Kovaþeviüa, gvardijana sv. Lovre, kao provincijalova delegata, prema konzultiranim povijesnim dokumentima, sigurno se može zakljuþiti da su šibenske picokare ili manjurice, prema Pravilu i prema apostolskim privilegijima primali u Franjevaþki treüi red provincijali Franjevaþke provincije Bosne Srebrene (do 1735.) odnosno Presk. Otkupitelja (od 1735.) ili njegovih delegata, uz predhodnu suglasnost šibenskog biskupa, u tom smislu, biskup je prihvatio i obavijest gvardijana sv. Lovre, fra Franje Kovaþeviüa i nije imao ništa protiv toga da ih primi u Franjevaþki treüi red. Provincijali ili njihovi delegati (u najviše sluþajeva gvardijani sv. Lovre65) davali su onim pobožnim ženama »l’abito regolare« ili »l’abito sera¿co« nakon što su ih našli sposobnima za zajedniþki život, prema Pravilu i provincija63 Gvardijan sv. Lovre u Šibeniku, 26. veljaþe 1857. piše Biskupskom ordinarijatu: »Reverendissimo Ordinariato Vescovile in Sebenico« ... »6. che ricevono l’abito dalle mani del Provinciale o da uno suo delegato, previo il consenso dell’Ordinario, senza formalità alcuna, fuori della benedizione delle vesti, che i loro vesti sono semplici, come appare dal 2. capitolo della suddetta regola e che ammettono nelle mani del P. Provinciale o dal suo delegato.« (Arhiv šibenske biskupije, Biskup Petar Dujam Maupas, Spliüanin (1855.-1862.), sv. 353, Prot. br. 217). 64 Usp. Knjiga od uspomene, 29, 183. 65 Usp. npr. kako je bio postupak 1862. godine: Gvardijan sv. Lovre fra, Ivan Šimunoviü, piše provinciojalu »La superiora delle terziarie del sera¿co nosto Instituto del Borgo di terra di questa città …« traži od njega da Martu Konjevoda iz župe Konjevrati, pripusti »all’abito sera¿co«. Nakon toga, takoÿer traži od provincijala dopuštenje, a provincijal fra Jakov Milinoviü odgovara pozitivno (1862.) i kaže mu da izvrši ono što treba izvršiti (usp. Arhiv Franj. Samostana sv. Lovre-Šibenik, br. III, - 62, III, -64). Usp. druga dva dokumenta gdje gvardijan sv. Lovre traži da može pripustitu »all’abito sera¿co« Antoniju Lovriü iz Zablaüa. Provincijal dopušta da to uþini 25. 11. 1862. (Usp. Arhiv Franj. Samostana sv. Lovre – Šibenik, br. III, 67 i 70). Takoÿer Provincijal Glumþeviü je 15. VIII. 1809. dao dopuštenje fra Šimunu Rebiüu, župniku Gospe van Grada, da obuþe dvije pobožne žene »ad abitum tertiariorum« (usp. APSD, S/34, f. 116r.), usp. Liber archivalis, in quo de origine provinciae Bosnae Argentinae … sv. II (dalje: LAPŠ), 268, br. 3. Provincijski de¿nitorij 6. veljaþe 1781. zabranjuje gvardijanima da daju treüoredsko odijelo treüoredicama jer je to pravo pridržano samo provincijalima i njihovim delegatima (usp. Knjiga od uspomene, 137-138). 146

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

lovim naredbama, u hospiciju sestara u šibenskom Varošu ili kako ga još nazivaju »delle terziarie del nostro Istituto del Borgo di terra di questa città« sve do 1878. godine, tj. dok nije Antun Josip Fosco, biskup šibenski, donio Decretum – Odluku 15. ožujka 1878., br. 397. u kojoj kaže da treüoredice koje žive u hospiciju u Šibeniku od 15. ožujka 1878. podvrgava pod svoju jurisdikciju i traži da franjevaþke treüoredice u Šibeniku trebaju opsluživati Konstitucije koje je on donio. Tako je hospicij stavljen pod jurisdikciju šibenkog biskupa i sestre su morale živjeti prema Pravilu Leona X. i Konstitucijama Antuna Josipa Fosca. Ni biskup Fosco još ne kaže da su tu radi o samostanskom Treüem redu sv. Franje, nego su Konstitucije donesene za sestre »živuüe u društvu u Šibeniku«. I šibenski biskupi provincijali i provincijalovi delegati i sestre u hospiciju trebali su postupati po Pravilu pape Leona X. i provincijalovim naredbama o primanju franjevaþkih treüoredica u hospicij gdje üe sestre živjeti u zajednici polažuüi jednostavne zavjete, bez klauzure sve do 15. ožujka 1878. godine.

b) Provincijalove obveze i prava u biranju, potvrÿivanju i odreÿivanju starješice U petom poglavlju Pravila Leona X. »O odreÿivanju starješina i službi« - De Praelatorum et of¿ciorum Ordinatione66 – ili kako je prevedeno u manjurica u Šibeniku: »Kad i od koga imadu se obrati starice«, odreÿeno je da »Svaki manastir, oliti kuüa, ima imati svoju staricu, i ona se hoüe zvati mater. Koja ima biti obrana od svojih sestara, oli od provincijala, oli od pohodnika iliti visitatura obüinskoga.« Prema spomenutom Pravilu, pog. 5. svaka kuüa trebala je imati starješicu toga sestrinstva, koja se zvala majkom. Redovito su starješicu trebale birati sestre iz kuüe, a provincijali ili opüi pohoditelji koji su bili provincijalovi delegati, predsjedali su izborima kuüne starješice, te ih, nakon toga potvrÿivali67. 66 »Cap. V. Quaelibet domus, si monasterium virorum fuerit, habebit Superiorem istius Fraternitatis, qui Minister localis appelabitur. Si vero mulierum, Mater dicetur, et eligentur per suos conventus, vel instituentur per suos Provinciales Superires seu Visitatorem Generalem. Ita tamen quod nullus sit perpetuus, sed ceteri temporis. Qui Ministri et Matres obedient pro omnia, que ad praesentem Regulam spectant, Provincialibus Ministris Ordinis Minorum B. Francisci, et Visitatoribus deputatis ab ipsis Ministris, quamdiu in dictis of¿ciis fuerint. Quo vero ad alia of¿cia intra domum, servabunt statuta sua.» 67 Usp. Arhiv Šibenske Biskupije, biskup Petar Dujam Maupas, Spliüanin (1855-1862.), sv. 353, br. 217. Gvardijan fra Franjo Deliü piše 26. veljaþe 1857: »e) che le sorelle medesime si eleggono la Superiora, che dal P. Provinciale viene ad essere confermata ogni qualvolta che esse devono di eleg. una nuova.« Nakon godine 1878. prema Konstitucijama, pog. XII. »Starešica biüe izabrana od obüine sa veüinom glasova zavitovanih sestara, po biranju skrovitom, i bitüe potvrÿena od Biskupa: i trajat üe u službi za tri godine, i moüi üe biti izabrana koliko puta obiþno bude cinila potribito; Biskup pak moüi üe nepotvrditi izabranje, kad bi važni uzroci naveli za na to strogo postupanje, kako takodjer moüi üe skinuti je za teške uzroke, i narediti drugo izabranje, u jednom i drugom sluþaju þutiüe prije mnenje nikih starijih sestara.» 147

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Prema Pravilu starješice se ne bi smjele postavljati doživotno, nego na odreÿeni rok, što se u našem sluþaju nije obdržavalo, jer su kuüne starješice u šibenskom Varošu službu matere ili starice vršile doživotno. Majke su trebale slušati sve ono što spada na Pravilo, provincijale Reda manje braüe blaženog Franje i pohoditelje koje su postavljali isti provincijali sve dok budu u tim službama. Što se tiþe drugih službi u kuüi, trebaju se obržavali vlastiti statuti ili posebne naredbe za dotiþnu kuüu68. Posjedujemo »Naredbe za kuüu Sestara Manjurica Treüeg Reda Našega S. O. Frane živuüih skupa u Varošu Šibenskomu«, koje je odredio fra Sera¿n Vežiü u Šibeniku kod s. Lovre 15. travnja 1875. Naredbe imaju 15 brojeva. U prvom broju se kaže: »Sve Sestre Manjurice imadu zavisiti u upravi kuünoj od njihove Starješice, niti je ikakvoj prosto što raditi u kuüi, ili van nje izlaziti bez privoljenja i dopuštenja iste Starješice.» Sasvim je jasno, kuünu poglavaricu prema Pravilu trebale birati na odreÿeno vrijeme. Kod šibenskih manjurica je bilo suprotno. Kako svjedoþe povijesni dokumenti, sve su poglavarice u zajednici do 1878. vršile poglavarsku službu doživotno. Kuüna »starica« ili »mater«, prema Pravilu, bila je podložna i poslušna provincijalu »Reda male braüe s. Frane, i pohoditeljim od provincijala poslanim«. Druge službe u kuüi »ostala vladanja i vladalice« trebale su se odrediti u posebnom statutu kuüe, odnosno svaka kuüa je trebala živjeti prema posebnim propisima, »Ustanovama«. Samo þetiri godine prije nego su manjurice podvrgnute pod biskupovu jurisdikciju, vikar Provincije Presv. Otkupitelja, fra Sera¿n Vežiü, piše iz Sinja 26. svibnja 1875. generalu OFM u Rim da sestre ovise o provincijalu, da ih vizitira ili presjeda izboru poglavarice ili on ili preko svoga delegata: »Dipendono da Padre Provinciale di questa Provincia, il quale le visita e presiede per se o per proprio Delegato all’elezione della Superiora.« Osim presjedanja izborima, provincijal je imao i vlast sazvati izvanredne izbore i zamijeniti starješicu u izvanrednim prilikama, npr. kada bi se starješica odrekla službe.69 68 Usp. Dodatak u ovom radu. 69 U Knjiga od uspomene (150) kaže: »Ovisne su o provincijalu ove provincije koji preko svoga delagata potvrÿuje izbor poglavarice« i to, autor knjige, smatra da je prijevod s talijanskog: »Dipendono dal Padre Provinciale di questa Provincia, il quale le visita e presiede per se o per proprio Delegato all’elezione della Superiora.« Kako vidimo, prijevod je nedostatan, jer je, naime preskoþeno prevesti da provincijal provincije Presv. Otkupitelja presjeda izboru poglavarice ili sam ili preko svoga delegata. Usp. pismo Sera¿na Vežiüa, provincijalonog namisnika, u ovom sluþaju provincijskog vikara koga je general imenovao nakon zahvale fra Gabre Puratiüa da upravlja Provincijom, ocu Mati Šupuku, de¿nitoru i gvardijanu sv. Lovre od 11. svibnja 1875, br. 99., u kojemu piše da izvidi sluþaj Klare Guliü je li svojevoljno odbacila upravu u kuüi radi þega su se u kuüi »zato sada dogodila smutnja izmeÿu sestara, nesklad i nemir«. Nakon provjere sluþaja i ako je istina da je sestra Klara Guliü ostavila službu starješice »tada vas 148

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

c) Provincijalova druga prava i obveze Prema Pravilu, poglavlje 8. koje je naslovljeno s »De Visitatore, quam Praelati debent facere circa Fratres et Sorores« - O pohoÿenju na koje su starješine dužni prema braüi i sestrama – ili kao su manjurice prevele »Kad i po koji naþin poglavice crkvene imadu pohoditi sestre«, odreÿeno je da provincijal manje braüe ili pohoditelji istoga reda koga on odredi trebaju jedanput svake godine pohoditi svaku kuüu u prisutnosti starijih. Dalje je još odreÿeno da pohoditelj, nakon pohoda ne smije ulaziti u radionice ni u druge unutarnje prostorije sestara i da pohoditelj ne smije nikada ostati sam ili odijeljen s kojom sestrom. Majke moraju pohoditelju otkriti pogrješke koje zahtijevaju popravak ili tako i druge sestre. Ako bi se našle neke sestre koje su po sudu kuünih diskreta (savjetnica) nepopravljive »kao gubave ovce neka budu istjerane iz družbe«.70 U Naredbama provincijalnog namjesnika fra Sera¿na Vežiüa (15. travnja 1875.) u br. 12. stoji: »Za sada odreÿuje se za Pohoditelja i Ispovijednika P. O. Mate Labor.»71 Možda, šibenski biskup Fosco nije bio zadovoljan s time što je provincijalni namjesnik odredio ispovjednika, bez biskupove suglasnosti, pa je on prvi put postupio suprotno obiþaju, te je toþno 23. studenoga 1876. odredio uoblaštujem da pozovnete sestre na izbiranje starješice, i ako se one nebi složile tada Vas opet uoblaštujem da Vi po Vašoj duševnosti i razboritosti imenujete za starješicu onu koju budete suditi u Gospodinu da je najpodosnija tog imena i brimena; i koju Vi budete imenovati mi sada za onda istu potvrÿujemo i proglasujemo zakonitom starješicom, koju üe biti dužnu slušati i poznavati sve ostale sestre. Suviše Vas uoblašüujemo da izvidite imadeli koji nered i do potribe da možete popraviti i krive pedipsati po Vašoj trizmenosti. Napokon nareÿujem Vam da svim sestrama sakupljenim proštijete ove uklopljene naredbe i da jedan spis pridate starešinici za da ga sveÿer kod sebe uzdrži, a drugi da pridate njihovom novom imenovanom Ispovidniku Pohoditelju Poš. O. Ex de¿nitoru Mati Laboru, koji üe jih unaprida ispovidati, upravljati duhovno i pomljivo nadgledati ispunjavali se toþno sve zapoviÿene stvari u istim naredbama, a osobito glede ispovidanika jer se strogo zabranjuje ispovidati se van naše crkve s. Lovre, i prminjivati ispovidnike nego da im privoljenje obiþajnoga zabiliženoga. Dato iz našega manastira u Kninu dne 11 svibnja 1875. fra Sera¿n Vežiü, državni namistnik.»(AFP Split, S/75 - G. Puratiü, S. Vežiü 1874-1876, f. 832.). 70 »Kad i po koji naþin poglavice crkvene imadu pohoditi sestre Poglavlje 8 »Provincijal male braüe, oli koji drugi od starešine istog Reda poslan, u društvu starijih sestara ima jedanput na godište pohoditi manastir oliti kuüu istih sestara, komu pohodniku koliko mater, toliko ostale sestre imadu prikazat pomanjkanja dostojna pokaranja; i ako bi se kojagod sestra našla tvrdoglava, niti bi se dala pokarat, ni hotila ostavit svoja pomanjkanja; s dogovorom starijih sestara, iz njihove skupštine neka se iztira, kao jedna ovca otrovana. A provincijal oliti drugi od starešine poslan u vrime pohoda ni s jednom sestrom ne jima na sami pribivat, ne ulaziti u skrovita mista od manastira oliti kuüe, nego uprav ima uniüi i iziüi« (Knjiga od uspomene, 40). 71 Usp. Prilog ovom radu. 149

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

ispovjednika oca Franju Ivankoviüa, OFM Conv., a ne nekoga iz Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja (Samostana sv. Lovre), radi þega je provincijalov namjesnik fra Sera¿n Vežiü negodovao.72 ZAGLAVAK Treba reüi da su franjevaþki provincijali Provincije Bosne Srebrene (sv. Kaja i Presv. Otkupitelja) ili njihovi delegati, kroz sve vrijeme koje smo ovdje obradili, pomoüu pravno-povijesne metode, davali odijelo picokara i zavjetovali šibenske manjurice, vizitirali ih, predsjedali izborima, potvrÿivali izbore, te vizitirali sestre i hospicij. Prve dvije pobožne žene primio je u Treüi red Sv. Franje, u habit picokara i ustanovio im kuüu (hospicij) u šibenskom Varošu, fra Franjo Kovaþeviü, gvardijan samostana sv. Lovre u Šibeniku, kao provincijalov delegat, uz prethodnu suglasnost šibenskog biskupa. Zajednica franjevaþkih treüoredica koja je živjela u kuüi (hospiciju) trebala je živjeti i djelovati pod neposrednom vlasti kuüne starješice (starice ili matere), koja je upravljala hospicijem prema Pravilu Leona X. i naredbama franjevaþkih provincijala, jer su one živjele franjevaþku karizmu pod višim vodstvom Prvoga franjevaþkog reda opservantske struje. Ustanovili smo da je Zajednica franjevaþkih treüoredica u šibenskom Varošu, tj. u samo jednoj kuüi (hospiciju) do 1930. god., bila pravno ovisna o provincijalu Franjevaþke provincije Presv. Otkupitelja.73 On je, naime, bio provincijal Franjevaþke provincije koja je pripadala Prvom franjevaþkom redu opservantske struje kojem su franjevaþke treüoredice bile pridružene sve do 1878. godine. Prva sestra, s. Klara Žižiü je i pokopana u samostanskoj Crkvi sv. Lovre (njezin je grob ureÿen s dopuštenjem fra Jure Brkana, provincijala) da bi i nakon smrti, barem svojim posmrtnim ostacima bila sa svojim fratrima koji su je ispod Promine doveli u šibenski Varoš, dali joj habit, zavjetovali je i pomagali joj duhovno i materijalno da može lakše svijetliti svojom franjevaþkom karizmom, a njezine je sestre trebaju nasljedovati kao uzor svetosti i franjevaþkog zajedništva sa svojim fratrima. S. Klara Žižiü preminula je na glasu svetosti (»in fama sanctitatis«), što svjedoþi i kontinuitet sjeüanja (štovanja) na primjer kreposnog života prema franjevaþkoj karizmi, što i danas treba nasljedovati.

72 Usp. bilj. 32 u ovom broju. 73 Usp. AGOFM, SK 262, fol. 326.: »Dipendono dal Padre Provincilale di questa Provincia, il quale le visita e presiede per se o per proprio Delegato all’elezione della Superiora.» 150

J. Brkan, Pravni odnos franjevačkih provincijala i sestara Trećega reda sv. Franje u hospiciju...

PRILOG Naredbe Za Kuüu sestara Manjurica Treüeg Reda Našeg S. O. Frane Živuüih skupa u Varošu Šibenskomu74 1. Sve sestre manjurice imadu zavisiti u upravi kuünoj od njihove starešice, niti je ikakvoj prosto što raditi u kuüi, ili van nje izlaziti bez privoljenja i dopuštenja iste Starešinice. 2. Sve dobiti kojemudrago vrste imadu se pridavati Starešinici, a ona svakoj jednako providjati za sve potribe, u koliko bude dopuštati stanje kuüe. 3. Starešinica ne može ništa prodavati, kupovati, ni iznova raditi bez privoljenja veüeg broja sestara, i od svega na svrhi svakog miseca ima pridavati raþun stvari primljenih i potrošenih, da se svedjer može znati imadeli kuüa ili suviška ili dugova. 4. Pripeljuje se Starešici da ne pušta sestram hodati po svitovnim kuüam. 5. Zabranjuje se Starešinici primanje u kuüu divojaka ili žena svitovnih na sastanke, osobito se pripeljuje da se ne bi þula u kuüi protresanja ili hrdjave beside. 6. Strogo se zabranjuje primati muške koje na konak i davati jim spavati u sobam i na posteljam na kojim sestre spavaju, pa bio otac ili brat koje sestre. U potribi neka bude u kuhinji ili na gornjem tavanu. 7. Zabranjuje se strogo primati unaprida mušku ditcu i istu uzdržati u kuüi, pa da bi bio i brat koje sestre. 8. Zabranjuje se strogo sestram u vrime prošnje noüevati kod župnika ili popova ili fratara. 9. Starešinica dopuštat üe svake subote polovini Sestara da pristupšaju s S.- Sakramenat Ispovidi, a druga polovina druge subote, a u Nedilju ujutro neka pristupe na Prisv. Priþešüenje one koje su se u Subotu ispovidile. Uz korizmu, na velike Blagdane i Oproštenja obüena, priporuþuje se Starešinici da razredi polovinu ujutro a drugu polovinu po podne, kako sve mogu zadovoljiti svom bogoljubstvu i u ista doba opremiti kuüne poslove. 10. Starešinica ili druga sestra ima štiti Regulu svakog petka, ili Nedilje, u vrime kada nadje najzgodnije i klada su na okupu sve Sestre. 11. Zapovida se da svaku veþer sve Sestre potla veþernje molitve, skupa imadu u jednoj sobi razamišljati jedno pola ure svrhu smrti, suda Božjega, svrhu pakla, slave nebeske a osobito kako su se ispunile dužnosti svoga stanja i kako je se odgovorilo na mnoge milosati Božje. 12. Za sada odreÿuje se za Pohoditelja i Ispovidnika P. O. Mate Labor. 13. Nije prosto Sestram pokazivati ove naredbe nikomu van kuüe, i to pod tešku odgovornost one koja bi se usudila kazati. 14. Naredjuje se koliko Starešinici toliko svim ostalim Sestram podpuno obsluživanje ovih Naredba. Dano u Šibeniku kod S. Lovre dne 15. travnja 1875. F.S. V. (fra Sera¿n Vežiü, Državni Namistnik) 15. Jedan spis ovih Naredba ima stati kod Starešinice Upraviteljice za njezinu upravu, a drugi kod P. O. Upravitelja za nadgledanje obslužujuli se svaka toþno.» 74 AFPSD, S/75, fol. 827, br. 93. (G. Puratiü, S. Vežiü 1874.-1876). 151

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK LEGAL RELATIONSHIP OF THE FRANCISCAN PROVINCIALS AND SISTERS OF THE THIRD ORDER OF ST. FRANCIS CONCERNIG THE HOSPICE IN ŠIBENIK CITADEL UNTILL 1878 The author has elaborated the relationship of the Franciscan Provincials and Sisters of the Third Order of St. Francis who took single public vows and lived outside cloister, in community, in hospice within Šibenik Citadel untill 1878. In order to clarify this issue the author has offered some introductory notes trying also to explain the distinction between the Franciscan secular tertiaries who lived outside a community and those who took voes and lived in community according to the Rule of the pope Leo X and orders of the Franciscans provincials and a change of their canonic status in the Catholic church. On the basis of the legal texts and documents he has elaborated the following issues: who did establish the hospice in Šibenik Citadel; who gave the ¿rst dresses to two pious women:sister Klara Žižiü and sister Sera¿na Burmaz. After that spiritual and legal act , the provincials and their delegates were authorised to give dresses to pious women and let them pronounce their vows upon a year completed in noviciate. They were also authorised to visit and confess them; to elect or to con¿rm the elected sister for mother superior that is, the hospice superior of Šibenik Citadel. Finally, the author has pointed out that the Franciscan Tertiaries of Šibenik Citadel were under high leadership of the Franciscan provincials: ¿rst of all the province of the Saint Cross of Bosnia Srebrna, than St. Kaj i.e the province of the Most Holy Redeemer as long as Antun Fosco, the Archbishop of Šibenik, took them under his authority on August 15,1878. Translated by Angelina Gašpar

152

FRANJEVAýKI SAMOSTAN NA GRADOVRHU Prilog poznavanju prošlosti tuzlanskoga kraja

FAHRUDIN HIDANOVIû Tuzla, Mala Solina 232

UDK: 271.3 (497.6 Gradovrh) Struþni þlanak Primljeno: 1. XII. 2012.

Arheološki nalazi svjedoþe da je na lokalitetu Gradovrh, nedaleko Tuzle, u prethistorijsko doba živio þovjek kao i u Staromu i Srednjem vijeku. Naselje Soli prvi se put spominje 1412. god. u dokumentu koji þuva Državni arhiv u Dubrovniku. I prije turske okupacije vjerojatno je postojala crkva, ali se prvi put spominje 1514. godine. Fratri su donijeli Gospinu Sliku 1541. na Gradovrh, pa je uskoro taj samostan postao središte vjerskoga i kulturnog života današnjega tuzlanskog kraja. Ne moguüi više podnositi turski zulum, fratri su 1688. god. napustili Gradovrh i s narodom i Gospinom slikom odselili u Baþ, u kojemu su i prije vršili dušobrižniþku službu. Od brojnih svijetlih likova opširnije su opisana samo trojica, a navedeno je i više muþenika. U XIX. stoljeüu život se je nekako normalizirao, pa su se u tuzlanskom kraju poþele graditi crkve. ýak je i sultan dao novþanu pomoü za gradnju. U XX. stoljeüu sagraÿen je novi samostan i crkva u Tuzli, a u najnovije doba franjevci su ponovno postali vlasnici zemljišta, na kojemu je nekada bio gradovrški samostan. Duhovna su zvanja jamstvo da kršüanski život u tuzlanskom kraju ima svoju svijetlu buduünost. Kljuþne rijeþi: Gradovrh, samostan, franjevci, crkva, prosvjeta, kultura, škola, seoba, obnova, život, buduünost.

UVOD Iako je tuzlanski kraj po svomu zemljopisnom položaju, prirodnim bogatstvima i povijesnim spomenicima kulture vrlo bogat, ipak nije bio predmetom znanstvenih istraživanja, koliko je trebao biti. Zapravo bi trebalo reüi da u svakomu kraju prirodno bogatstvo, civilizacijsko nasljeÿe i kulturni spomenici zaslužuju i zahtijevaju da ih se ozbiljno istraži, da se pokaže osobita briga da 153

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

se obnove i oþuvaju bar pojedini objekti, a svakako se mora objaviti rezultate u raznim studijama, knjigama i monogra¿jama. Stoga pisac ovih redaka želi ukratko upozoriti na neke podatke koji su dosada objavljeni, iznijeti neka svoja razmišljanja i planove te obavijestiti javnost o nekim nalazima, koji pomažu da se dobije bolja i potpunija slika starije i novije povijesti tuzlanskoga kraja. Svakako je najvažniji povijesni, vjerski i kulturni spomenik tuzlanskoga kraja Franjevaþki samostan na Gradovrhu i njegova burna i tragiþna prošlost. Samostan je sagraÿen na prethistorijskom lokalitetu, na uzvišenju gradinskoga tipa, a na njegovu je vrhu nevelika ravnina s ostatcima nekadašnjega samostana. Na lokalitetima Bare i Srebra može se pratiti život od bronþanoga doba i halštata do kasnijih razdoblja. Kako bilježi fra Franjo Gonzaga, zbog porasta islamizacije franjevci su oko 1541. godine podigli samostan u Gornjoj Soli, tj. Gornjoj Tuzli. Na istom je mjestu prije postojala utvrda, a vjerojatno je bilo i staro crkvište koje su franjevci samo obnovili. Fra Franjo Baliþeviü, biskup, 1600. godine dolazi u Gornje Soli u samostan i crkvu Uznesenja Marijina, a sliþno je 26. VII. 1638. god. zapisao fra Jeronim Luþiü, biskup, da je samostan na brdu, sagraÿen od kamena, a crkva je do samostana, posveüena Bl. Djevici Mariji. Ujedno bilježi da su tu bila 534 krizmanika. Takoÿer fra Niokla III. Ogramiü, biskup, 10. XII. 1674. god. izvješüuje da je tu crkva Bl. Djevice Marije. U njoj su tri oltara, a na jednom od njih je þudotvorna slika Djevice Marije. Sakramenat krizme su primile 963 osobe. Samo ta tri podatka biskupa oþevidaca (o tomu üe još biti govora) svjedoþe da su franjevci na Gradovrhu u to doba bili vrijedni pastoralni djelatnici i da je taj kraj bio dobro naseljen (veliki broj krizmanika!). No, politiþke su prilike bivale sve gore, pa su franjevci 1688. god. morali potpuno napustiti samostan na Gradovrhu i preseliti se u Baþ, u kojemu su veü od ranije služili kao župnici. Nažalost, u svoj samostan na Gradovrhu više se nikada nisu mogli vratiti.

I. POVIJEST GRADOVRHA S desne strane Tuzle prostire se duga dolina. Pri kraju treüega kilometra diže se þuveno brdo Gradovrh. Pogled na to brdo je izazovan i to me je potaknulo da se pozabavim prošlošüu toga brda i svega što se je na njemu stoljeüima dogaÿalo. Na prvi pogled, na tom se brdu “ništa ne vidi”. Stoga je vrlo važno bar pokušati da se to brdo otme zaboravu. Dakle, ustanoviti sadašnje stanje na brdu, prostorni i okolinski aspekt te stanje vlasniþkih odnosa veü bi bio korak, doista mali, ali ipak korak naprijed. 154

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Zemljovid Solinskog kraja s Gardovrhom 155

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

O Gradovrhu se je pisalo i pisat üe se.1 Tako je lokalitet zabilježen u postojeüoj prostorno-planskoj i zemljišno-knjižnoj dokumentaciji kao podruþje nazvano “višeslojni kulturni lokalitet”. Alanalizom zemljišno-knjižne dokumentacije kroz povijest vlasniþkih odnosa, može se kazati da je to zemljište oznaþeno kao prostor od nekoliko cjelina, premda je nemoguüe precizno kazati o kojim se površinama radi i koje su ti prostori nekada pokrivali. Najveüu površinu, oznaþenu kao Grad Vrh, obuhvaüa prostor, trenutno obrastao šumom, u zemljišnim knjigama je oznaþen kao katastarska þestica broj 1991 katastarske opüine Solina, i vodi se kao posjed obitelji Mujezinoviü. To bi ustvari trebao biti prostor bivšega grada, na što ukazuju uništeni ostatci zidina. Bivši Franjevaþki samostan nalazio se je na þestici broj 1968, koja obuhvaüa površinu 14.537 m2 i vodi se kao posjed obitelji Hodžiü. Ona je vlasnik i parcele Ký broj 1972, površine 24.308 m2, a na njoj se nalazi lokalitet veü davno zatrpanog bunara. U analitiþko-dokumentacijskom dokumentu “Analiza stanja, hipoteze i ciljevi” može se proþitati: “Praistorijsko naselje na Gradovrhu takoÿer nije sistematski istraženo, ali se na osnovu površinskih nalaza da zakljuþiti da je ovo naselje (s kraüim prekidima) trajalo od neolita do kraja željeznoga doba.”2

Nakit pronaÿen u grobu 1 Evo nekih pisaca: M. V. Batiniü (1883.), J. Jeleniü (1912.), K. Draganoviü (1934.), J. Božitkoviü (1935.), M. Barbariü (1936.), A. Handžiü (1959. i 1975.), M. S. Filipoviü (1960.), D. Mandiü (1967. i 1968.), A. Benkoviü (1971.), A. Sekuliü (1978.), P. Cvekan (1985.), R. Špionjak (1987. i 1988.), F. Hidanoviü (2002.), J. Bošnjakoviü (2005.) i drugi. 2 FRA FILIP KARADŽA, Gradovrh grad na gori, Hrvatski glasnik, XII/2004, 131132, 16-20. 156

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Na lokalitetu Gradovrh pronaÿeni su ostatci Franjevaþkoga samostana (XII.-XIII. stoljeüe) na kome su vidljivi dokazi života od prahistorije do Srednjega vijeka. Lokalitet Gradovrh je stavljen pod zaštitu države kao kulturno dobro. U gra¿þkim prilozima Prostornoga plana opüine Tuzla taj je lokalitet oznaþen kao „višeslojni kulturni lokalitet Solina-Gradovrh“. Kad je 1908. godine prof. Ĉuriþiü istraživao na tom lakalitetu, zidovi su bili još visoki oko pola metra. A u doba cara Konstantina Por¿rogeneta grad je morao biti još dobro saþuvan. Što je na tom lokalitetu bilo u doba Ilira i Rimljana može se sam nagaÿati. Grad je bio zaklonjen gustim i neprohodnim šumama i na taj je naþin bio odsjeþen i od velikih prometnica, ali i izoliran od veüega rimskog utjecaja. Stoga je i za seobe naroda grad živio svojim normalnim životom, pa ni Goti, ni Obri, ni Slaven nisu ostavili nikakvih tragova. Tek u razvijenom Srednjem vijeku tuzlanski kraj ponovno stupa na pozornicu povijesti kao samostalna upravna jedinica - Župa Soli.3 O pojedinim naseljima u župama Donje i Gornje Soli nema nikakvih podataka sve do turske okupacije. Stoga je posebno važan dokument iz 1412. godine koji se þuva u Državnom arhivu u Dubrovniku. To je zapravo žalba Bogoslava Boljojeviüa, Dubrovþanina, kojemu je u mjesecu studenomu 1411. god. oteta roba vrijedna 16 perpera. Bilo je to u Usori, u mjestu Sol. Žalba je pisana dana 6. veljaþe 1412. godine. To je, dakle, prvi pisani spomen naselja Sol. Svakako da je naselje postojalo i prije, ali to je prvi pisani spomen.4 Kada su Turci osvajali pojedine dijelove Bosne, mnogi su samostani nastradali: ili su spaljeni, ili su srušeni. A kako su u ono doba kuüe bile uglavnom od drveta, najþešüe su stradale od vatre. Stoga su vjerojatno spaljeni i crkva i samostan na Gradovrhu, koji su bili posveüeni Blaženoj Djevici Mariji. Prvi podatci da su u Solima pastojale dvije crkve, odnosno u Gornjoj Tuzli crkva i samostan Bl. Dj. Marije i u Donjoj Tuzli crkva sv. Petra, potjeþu iz turskoga razdoblja, tj. poslije 1512. godine. Fra Dominik Mandiü pod nazivom „Conventus S. Mariae Salium sive Salinarum“ vidi crkvu iz 1514. godine.5 Sasvim je vjerojatno da su crkve u Gornjoj i Donjoj Tuzli postojale i prije turske okupacije, ali o tome nema sigurnih podataka. Stoga bi bilo vrlo važno ispitati kakvo su stanje Turci zatekli i na Gradovrhu kad su ga zauzeli. Prvi siguran podataka koji govori o Tuzli pod turskom 3 FRA DOMINIK MANDIû, Hercegovaþki spomenici Franjevaþkoga reda iz turskoga doba, I, Mostar 1934, 10; MILICA BAUM, Župa Soli, ýlanci i graÿa za kulturnu istoriju istoþne Bosne, Zaviþajni muzej, Tuzla 1957, 11. 4 DR. ADEM HANDŽIû, Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku, „Svjetlost“, Sarajevo 1975, 25. 5 D. MANDIû, Nav. dj., 10. 157

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

vlašüu nalazi se u pismu bosanskoga sandžakbega Mustafe-bega Juriševiüa, koji potjeþe iz razdoblja izmeÿu 13. i 22. lipnja 1515. godine. U njemu se spominje oslobaÿanje od avarizi-divaniye deset laika franjevaþkoga samostana u Yukari Tuzla (Gornja Tuzla). U pismu piše: „Ovim se oslobaÿa deset ljudi u nahiji Gornja Tuzla, zato što üe služiti redovnicima u manastiru koji se nalazi u Gornjoj Tuzli. U toj nahiji nastanjeni su i navedeni ljudi. Takvo oslobaÿanje dali su im i raniji sandžakbegovi i o tome izdali pismo redovnicima navedenoga manastira. Oni su to pismo meni donijeli i pokazali, pa ga ja potvrÿujem na njihovo traženje i izdajem im novo, da deset ljudi, koji su u službi manastira budu osloboÿeni avariza, sve dok su u toj službi i neka ih u tome nitko ne smeta.“6

Tursko pismo iz Makarske

Na temelju takve analize lokalitet Gradovrh kategoriziran je kao kulturno dobro II. kategorije, po kategoriji dobara i stupnju oþuvanosti, pa se veli da je to kompleksni kulturni lokalitet, smješten u prahistorijskom naselju, uzvišenju gradinskog tipa, na þijem vrhu je plato, na kojem se nalaze ostatci Franjevaþkog samostana, a na njegovim strmim padinama su lokaliteti Bare i Srebra, pa arheološkiki nalazi s tih lokaliteta svjedoþe o kasnom bronþanom dobu i halštatu do latenskog srebra. 6 Pismo Mustafe-bega Juriševiüa þuva se u Arhivu Franjevaþkoga samostana u Makarskoj (Turske isprave M-3). 158

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Pretpovijesni bronþani predmeti naÿeni u grobu: privjesak mali vol i limena ¿bula

II. ARHOLOŠKI NALAZI NA GRADOVRHU Lokalitet Gradovrh sondiranjem je istraživan više puta, ali je daleko od iscrpnoga istraživanja. U ljetno doba 1954. godine obilne su kiše odronile zemljište na Gradovrhu. Tada se je pokazalo nekoliko predpovijesnih grobova. O tome je Muzej obavijestio mještanin Stjepan Hajster. Na padini, zvanoj Srebra, sudeüi po njezinu položaju blizu prahistorijskoga naselja Gradovrha, bila je vjerojatno veüa nekropola. Taj je nagib ili kosina sa sjeveroistoþne strane omeÿena putem Tuzla-Šibošnica, dok su prema jugu, jugoistoku i jugozapadu njezini rubovi nepravilno zaobljeni i strmo se ruše u korito rjeþice Soline. Mještani sela Soline sjeüaju se da je rijeka i ranije donosila ljudske kosti. To je vjerojatno bila velika nekropola, na koju nitko nije obraüao pozornost.7 Kako dugo nitko o njoj nije vodio raþuna, nje je s vemenom nestalo. Istoga ljeta (1954.) obavljeno je na tom mjestu zaštitno iskapanje, da bi se lokalitet spasio od bujica koje su prijetile da ga unište. Taj je posao vodila Milica Baum, upraviteljica Zaviþajnoga muzeja, i tada je istraženo nekoliko grobova. 7 FAHRUDIN HIDANOVIû, Župa Soli - Grdovrh, Tuzla 202, 11-13. 159

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Opis jednoga groba i nalaza u njemu objavila je R. Jovanoviü: „Jako ošteüen skelet. Saþuvan samo gornji dio i to od polovine kiþme prema gore s lobanjom. Orjentacija istok-zapad. Dubina 1,5 m. U grobu su naÿeni ovi prilozi: dva slepooþna koluta preþnika 6,5 cm. Pedest i pet u komada perli od staklene paste, razasute pored glave i ramena. Boje si: bijele, zelene i tamno-plave i okruglog su oblika. Tri dugmeta diskoidnog oblika, ukrašena plastiþnim krugovima, dva su se raspala, naÿena su pored desnoga ramena. Jedna igla za kosu dužine 3,7 cm od bronze, zeleno patinirana s omega glavom. Fibula luþnog oblika od gvožÿa, nagrižena rÿom, luk ¿bule je dobro saþuvan, dok stopa nedostaje. Nož od gvožÿa naÿen je pored kilþme, nedostaje mu srednji dio. Uz sam grob konstatovano je ognjište po ostacima izgorele zemlje. Od keramike je naÿen jedan cio sud, a takoÿe i znaþajni komadi, nekoliko fragmenata oboda suda, crvenkaste boje, dobro peþene gline, tankih zidova i fragment keramike sive boje, nedovoljno uglaþan, na þijoj se površini vide krupna zrna pijeska.“8 Iz toga se izvještaja može zakljuþiti da je grob pripao ženskom skeletu. I u druga dva groba je naÿen je sliþan materijal. Vremenski se to može smjestiti u mlaÿe kameno doba. Prilozi su svakako ilirski, pa je i grob ilirski.

Ulomci posuÿa od peþene gline pronaÿeni na Gradovrhu

U mjesecu rujnu iste godine obavljeno je na tom mjestu i sistematsko iskapanje da bi se sprijeþilo uništenje eventualno novih nalazišta. Iskapanje je vodio kustos Zemaljskog muzeja Sarajevo, ali tom prilikom nije ništa pronaÿeno.9 8 RADMILA JOVANOVIû, Preistorijski nalaz u dolini rjeþice Soline, ýlanci i graÿa za kulturnu istoriju istoþne Bosne, Zaviþajni muzej, Tuzla, 1960, 246-249. 9 BORIVOJE ýOVIû, Rezultati sondiranja na preistorijskom naselju Gornja Tuzla, Glasnik Zemaljskog muzeja (GZM), Sarajevo, 1960.-1961., 82. 160

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Gledajuüi opüenito, nije teško zakljuþiti da se sve što je napisano o Gradovrhu svelo na samo nekoliko reþenica, koje govore da je postojao, da je neistražen i neoþuvan, te da nema jasne koncepcije, kako je naglasio ing. Slavko Stijepiü, što se i kada nešto planira, ili üe sve ostati samo na onom što se do sada zna, ili üe sve izgubiti svoj smisao i pasti u zaborav. Ipak promatrajuüi “golim okom” sam lokalitet, þini se da postoje neki elementi koje potiþu na ideju da sve nije tako i da je Gradovrh moguüe otrgnuti zaboravu i eventualnom nestanku. Izvodeüi graÿevinske radove ispred svoje vikendice na parceli zv. “Njivice“ na lokalitetu Gradovrha, dana 16. VI. 2011. godine, Rašid Malohodžiü pronašao je ostatke ljudskih kostiju (kosti lubanje i dijela vilice sa zubima). Dr. Vedo Tuco u izvještaju o sudsko-medecinskoj ekspertizi navodi samo jedan sažetak: ”Skeletni ostaci, koji po antropološko-morfološkim karakteristikama pripadaju osobi muškog spola neutvrÿene visine... Uzrok smrti nepoznat. Sudsko-antropološko-odonotološkom analizom naprijed navedenih prisutnih posmrtnih skeletnih ostataka je utvrÿeno da su isti ljudskog porijekla i da pripadaju odrasloj osobi muškog spola, zaživotne starosti od 30 do 45 godina… Izgled i morfološke karakteristike koštanog materijala ukazuju da posmrtni ostaci mogu da potiþu iz nekog ranijeg perioda od prije protekolog rata. Na prisutnim posmrtnim skeletima ostacima nisu evidentirana perimortalna ošteüenja i promjene koje bi ukazivala na moguüi uzrok i karakter smrti... Vrijeme smrti nije moguüe sigurno utvrditi.”10 Kao rezultat intezivnog odvijanja života na Gradovrhu i podizanja, rušenja i obnavljanja graÿevina na tom mjestu, ili u neposrednoj blizini, formirali su se mnogobrojni sedimenti, koji se meÿusobno veoma razlikuju sastavom, bojom i debljinom. Keramika se može svrstati u tri osnovne vrste: l. grubu crvenkastu, 2. grubu sivo-crnu i 3. ¿nu glaþanu (pretežno sivo-mrku).

III. GRADOVRH SEU SALINAE SUPERIORES Pregled povijesti Gradovrha bit üe oznaþen godinom odmah na poþetku svakoga novog podatka, da bi mnoštvo podataka i dogaÿaja bilo kronološki uoþljivije i jasnije. - 1533. - Samostan s crkvom sv. Marije u Zvorniku, nalazio se na uzvišici, neposredno iznad današnjeg centra varoši, oko 15 m visinske razlike. Tu je jedan manji plato preko koga je vodio od pradavnih vremena prijeki put, koji se odvajao od glavnog puta (Tuzla-Zvornik) kod današnje pravoslavne crkve i izlazio kod centra varoši na put Zvornik-Srebrenica, odnosno Zvornik-Vlase10 Nalaz sudsko-medicinskog vještaka mr. med. sc. dr. Vede Tuce (21. VI. 2011. KMC Tuzla). 161

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

nica. Pored toga kraüeg puta s istoþne strane bila je podignuta u XV. stoljeüu franjevaþka crkva, vjerovatno u gotskom stilu koji je tada vladao u Bosni. Turci su franjevaþku crkvu u Zvorniku pretvorili u džamiju, ne dirajuüi inaþe u graÿevinu, osim što su zazidali zapadni ulaz, a otvorili drugi sa sjeverne strane. Poslije okupacije Bosne (1878.) zgrada je (u ruševnom stanju) opet prešla u kršüanske ruke, iako je u Zvorniku tada bilo malo katolika, ali je austrijska vojna vlast trebala crkvu za svoju posadu. Austrijanci su opet otvorili zapadni ulaz i po priþanju ili renovirali ili napravili novi portal u gotskom stilu. No, zgrada je ostala uglavnom u orunulom stanju i vojska se je služila privatnom kuüom kao bogomoljom. Kad je završio Drugi svjetski rat, crkva je srušena, a materijal upotrijebljen u druge svrhe, prvenstveno u izgradnju novih hambara kraj Drine. Tako su na mjestu ostale samo velike gomile sitnoga šuta. Od stare franjevaþke crkve ostalo je s istoþne strane jedva nešto malo temeljnih zidova, koji danas þine platformu na kojoj stoji drveni zvonik, a prvobitno je tu bila po svoj prilici apsida graÿevine. Stari Nurija ýoviü koji je 47 godina bio mujezin Namaÿaj džamiji priþa kako su iza okupacije “Švabe“ htjele da veü ruševinu Fethiju džamiju pretvore u crkvu i dograde joj ono što je bilo orunulo. No, što bi po danu izgradili noüu bi se srušilo, te su tako napustili uzaludan posao i u privatnoj kuüi uredili bogomolju za svoje vojnike, katolike. Fethija je ostala dalje u ruševnom stanju kao crkva, pokrivena daskom, dok njezin graÿevni materijal ne raznesoše.11 Franjevci 1533. god. napuštaju samostan u Zvorniku, nose sa sobom Gospinu sliku, koju su smjestili u samostan u Gornjim Solima, a potom u Gradovrh (1541.). No, postoje povijesni tragovi da nisu svi fratri i obitelji iz Zvornika ostali u Gornjim Solima. Tako se je na primjer obitelj Mrkušiü doselila u Podgoru, u Makarskom primorju. Dr. fra Karlo Jurišiü piše: “Prvi put sam se s obitelju Mrkušiü i njenom kulturnom baštinom upoznao na poþetku moje profesorske službe na Franjevaþkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, kada sam upravo prije 25 godina, tj. 27. rujna 1958. godine bio na istraživaþkoj ekskurziji u Podgori. Tada sam prvi put posjetio dvorac Mrkušiüa, pregledao njihovu kuüu i crkvu i u kuüi vidio rodoslovno stablo od 23. listopada 1739. godine s rodonaþelnikom Matejom Bogunoviüem Mrkušiüem, za kojeg obiteljska predaja kaže, da je nakon pada Bosne pod Turke došao iz Zvornika u Podgoru. Obiteljski grb datira iz 1770. godine. U gornjem polju nalazi se stari primorski grb, desnica s maþem i golubicom. U donjem dijelu nalaze se dvije grane koje simboliziraju dvije vite jele i roÿenu zemlju Bosnu. U dnu grba nalazi se latinska lozinka: “Non minor ceteris.“12 11 ĈOKO MAZALIû, Zvornik (Zvonik). Stari grad na Drini, Zamaljski muzej, Sarajevo 1956, 272-273. 12 DR. FRA KARLO JURIŠIû, 200 godina kapele obitelji Mrkušiü, Podgora 2004, 1-2. 162

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

- 1538. (Gornje Soli) Iz svega onog što pružaju prvi podaci iz turskih deftera može se utvrditi da su Turci tu zatekli malo naselje nazvano “Izvorište” i u njemu, bez sumnje, crkvu sv. Marije s Franjevaþkim samostanom, iako se ta crkva u prvom defteru ne spominje, jer u njemu nije oznaþen broj kuüa. Nalazila se, po svoj prilici, na lokalitetu i danas poznatom po nazivu “Crkvište“, na lijevoj strani rjeþice Jale, oko 1,5 km, sjeverno od danas Bijele džamije. U tom bi se sluþaju Izvorište protezalo skroz uz Jalu. Vjerojatno je tu bilo i malo tržište. Na istoj strani Jale, gotovo u samom mjestu današnje Gornje Tuzle, nalazi se i manje brdo u obliku pravilne kupe zvano “Grad”. A kako u tursko doba tu nije postojao grad, može se predpostaviti da je tu u srednjem vijeku postojala drvena utvrda, koju su turske akindžije prilikom provale u župu Soli 1415. i 1426. - ili privremeno zauzevši te oblasti 1463. - spalile, ili je ona još ranije, jer nije bila graÿena od þvrstog materijala, bez traga nestala. Kada i kako su nastali crkva i samostan u Gornjim Solima? U jednom popisu samostana Bosanske vikarije iz 1576. godine ne spominje se samostan sv. Marije u Gornjim Solima, nego se pod istim imenom spominje samostan u Gradovrhu, nedaleko od današnje Donje Soli. Ta se je promjena dogodila po svoj prilici za vrijeme tursko-mletaþkog rata od 1537.-1540. godine.13 Na to nas upuüuje tvrdnja fra Julijana Jeleniüa, koji ne navodeüi izvore, kaže da su u tom periodu neke crkve na tom podruþju porušene ili ošteüene, a da su poslije rata ponovo popravljane i nove sagraÿene, kao što je crkva i samostan u Gradovrhu, koja je napravljena od zemlje i šepera. Teško je pretpostaviti da bi Turci na tako malom podruþju, gdje su veü postojale dvije crkve (u Gornjoj i Donjoj Soli), dopustili gradnju nove crkve u Gradovrhu. Vjerovatno je samo to da su oni dozvolili gradnju crkve u Gradovrhu, ali su istodobno porušili onu u Gornjim Solima, odnosno dozvolili su franjevcima da je prenesu u Gradovrh, pa se zato ona 1548. god. u turskim službenim popisima više ne spominje.14 Možda su to franjevci željeli i sami tražili i tako izbjegli direktnom nadzoru Turaka u mjestu koje se brzo razvijalo u þisto tursku kasabu. Meÿutim, spomenuti izvještaj fra Bonifacija Drakolice iz 1581. i fra Franje Baliüeviüa iz 1591. god. još uvijek spominju crkvu Gornje Soli ne istiþuüi njezin naziv. To bi se moglo objasniti time što crkva u Gradovrhu nije prestavljala novu crkvu ni po svom statusu ni nazivu, pa je u nekim crkvenim izvorima još duže vremena ostala kao “Ecclesia Salinis Superioribus“. Tek u XVII. st. vizitatori spominju crkve u Gradovrhu i Donjoj Soli, dok se u Gornjoj Soli više 13 A. HANDŽIû, Nav. dj., 15. 14 ROKO ŠPIONJAK, Od Gradovrha do Baþa, Zbornik radova znanstvenog skupa u povodu 300. obljetnice preseljenja franjevaca i puka iz Gradovrha u Baþ (1688.-1988.), Baþ 1987, 27-28. 163

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

ne spominje. Zanimljivo je upozorti na bilješku u vukovarskom prijepisa tzv. “Stražemanove kronike”, u kojoj piše da je prije Turaka bio samostan u gradu nedaleko od Donje Soli, a ime grada ne da se pouzdano proþitati. ýini se da piše “Mlich”. Doista na zapadu od Gornje Soli, a od Donje Soli na sjeveroistoku, ima brijeg Mliü, visok 417 metara. Nema sumnje da je u predtursko doba tu bilo svetište.15 - 1541. - Zbog porasta islamizacije u Gornjim Solima, franjevci su kako bilježi general Franjevaþkog reda fra Franjo Gonzaga, oko 1541. godine u Gradovrhu podigli samostan Sv. Marije, a jer su braüa, u vrijeme prve provale Turaka, od njih bili protjerani iz svog samostana, koji se nalazio blizu grada hrvatskim jezikom nazvanog Šiüi (Suich) nedaleko od Soli Gornjih, ugledni plemiü Pavao Šiþiü (Sijchius) isposlovao je od turskog cara sultana Sulejmana, da spomenuti fratri mogu naüi drugo mjesto gdje üe živjeti i sagraditi samostan. Nakon toga taj samostan nazvan Sv. Marije smješten je u nenaseljenom kraju, a zove se Gradovrh (Gradouvarh) jezikom te zemlje, a franjevci su ga 1541. godine više od sedam godina gradili vlastitim snagama... Istodobno kad su franjevci iz prijašnjeg samostana bili protjerani, turski su mladiüi tijelo blaženog oca Petra Zlojutriüa (Sloiutri), koje je bilo posve cijelo, jedni štapovima, drugi opet noževima probadali i trgali. Zato ga je spomenuti plemiü noüu kradom odande ugrabio, postavio ga na svoga konja te izmeÿu Turaka svladanih snom donio svojoj kuüi. Onda ga je u sveþanoj procesiji sa svijeüama prenio u taj samostan. Tu ga vjernici štuju obdareni þudesima. U gradu koji se hrvatski naziva Zvonik (Suonich), a odavde nije naroþito daleko, u kome je nekoü bio glasoviti franjevaþki samostan, odakle su franjevci po turskoj naredbi protjerani i prenijeli svetište. U vrijeme izgona buduüi da je neki Turþin probio kopljem þudotvornu Gospinu sliku iz koje je odmah, na divljenje prisutnih (Turaka), potekla krv. A sam izgrednik izgubivši razum pao je sa svojim konjem u provaliju. I odmah, nekad sam nekad s konjem, buduüi da su se pretvorili u kameni kip, pokazuje se katkad jašuüi na konju.”16 Na Gradovrhu je ranije postojala utvrda, a moralo je biti i staro crkvište, koje su franjevci samo obnovili. Biskupi fra Franjo Baliþeviü 1600. god. dolazi u Gornje Soli u crkvu i samostan Uznesenja Marijina, 15 DRAGIŠA TRIFKOVIû, Tuzlanski vremeplov, Tuzla 1990, 4, 14; AMBROZIJE BENKOVIû, Franjevaþki samostan u Gradovrhu, Tuzlansko podruþje nekad i sada, Ĉakovo 1971, 133; M. BAUM, Nav. dj., 31. 16 F. FRANCISCUS GONZAGA, De origine Seraphicae religionis, Romae 1587, 511-515. 164

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Fra Jeronim Luþiü tu je 26.VII.1638. god. krizmao 534 i fra Nikola Ogramiü 10. XII. 1674. u Gradovrhu je krizmao 963 osoba. - 1576. Prve vijesti o Gradovrhu iz arhiva jednog franjevaþkog samostana u Rimu objavio je fra Euzebije Fermendžin u izviješüu, odakle se razabire da je samostan bio opljaþkan i da su braüa muþena na razne naþine.17 - 1581. Saþuvan je i stari dokument, koji svjedoþi o životu Katoliþke Crkve u današnjem tuzlanaskom kraju. U njemu se spominje stari hrvatski naziv Soli, i to za Gornje i Donje Soli. Zanimajuüi se za katolike, koji su ostali pod osmanskom vlašüu, Rimska je kurija poslala u Bosnu papina poslanika fra Bonifacija Drkolicu, stonskoga biskupa, koji je pohodio i Gornje i Donje Soli. O tomu svjedoþi pismo katolika iz Soli i okolice papi Grguru XIII. (1572.1585.), koje su 10. VI. 1581. god. potpisali: fra Stipan Miletiü, gvardijan D. Soli, fra Anto Matkoviü, biskup, i o. Bartol Sfodratus, isusovac. U pismu pišu: „Mi svi puk od crkve od Gornjih i Donjih Soli i od svih sela koi su okolo obiu Soli, oko pedeset mila (tisuüa) kristiani slavne rimske vire od Isukrsta dana..“ Katolici zahvaljuju papi što im je poslao stonskog biskupa „koi nas je pohodio od strane tvoie i utišio nas duhovno u dušah naših i molimo se vašoj svetinji, da nas i unapridak ne zaboravite tišiti i razgovarati u duhovne stvari ovakvim poslanikom i pohoditeljem, kako üe vam njegovo gospostvo s družinom svojom sve kazati, koje nevolje trpimo meÿu Turci nevirnici vire naše, kako su oni dobro vidili i molimo vašu svetinju, da nam potvrdiš… Aleksandra Kumuloviüa, Dalmatu, Spliüanina, za prokaratura, zašto ga smo svi opüenito pitali od reþenoga gospodina Bona¿cia, i on ne dao. Sada svetinju tvoju molimo, da nam ga potvrdiš.“ To pismo ima veliki znaþenje, jer predstavlja djelovanje samostana u Gornjim i Donjim Solima u XVI. stoljeüu i ujedno svjedoþi da je u tom kraju bilo vrlo mnogo katolika (50.000!), a za veüinu su se pastoralno brinuli fratri gradovrškoga samostana. Sliþno su pismo pisali katolici Sarajeva (2. III.) i Olova (11. VI.) koji naglašavaju da su „sinovi pravovierni karstiani stare viere rimske… pribivaiuüiemi u Kralestvu Bosanskomu i Hercegovini i u dielu od Hrvata…“18 - 1586. O misionarskom i pastoralnom djelovanju radu braüe gradovrškog samostana i od više svjedoþanstava donosimo: ”Fra Juro Tuzlak (Soljak) zaputio se u Rim i tamo izložio teško vjersko stanje katolika u Slavoniji, Srijemu i Banatu. Od pape Siksta V. dobio je mnoge povlastice i dozvole da sebi može potražiti sveüenike za pomoünike. Fra Juro se 1586. godine zaputio kao misionar u posavske krajeve, vjerojatno u Slavoniju. Za njim se povedoše drugi bosanski franjevci pa poÿoše u kraj oko Ĉakova i Požege, a glavna je svrha 17 A. BENKOVIû, Nav. dj., 124. 18 O. EUZEBIJE FREMENDŽIN, Chronicon Obs. Prov. Bosnae Argentinae O. S. Francisci Seraphici, Starine HAZU (JAZU) , knj. XXII, Zagreb 1890, 29; M. BAUM, Nav. dj., 13. 165

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

njihova rada bila da povrate u Katoliþku crkvu one što su je bili ostavili prelazeüi ponajviše u protestantizam.“19 - 1590. U popisu provincijala Provincije sv. Križa Bosne Srebrene fra Luka Vladmiroviü bilježi: „Bih obran O. M. P. Fra Petar od Gradovara, koj takogier posli bih Bifcupom i varlo dobri xivi s Fratri.“20

Prostor na Gradovrhu na kojemu je bio Franjevaþki samostan

Pogled s Gradovrha prema Tuzli i mjestu gdje je bio samostan. Vidi se prostor gdje je bio bunar, jedini ostatak nekadašnjega vjerskog i kulturnog franjevaþkog središta. - 1600. Bosanski biskup fra Franjo Baliþeviü obilazio je Provinciju Bosnu Srebrenu i poslao izvješüe Rimskoj kuriji o stanju u Provinciji i životu franjevaca pod turskom vlašüu. Tako javlja da je u Gornjoj Tuzli našao samostan i crkvu Uznesenja Marijina, koju dobro služe 15 franjevaca, 10 sveüenika, 3 klerika i dva brata laika. Meÿutim, tu bi trebalo reüi da je biskup posjetio samostan u Gradovrhu, jer su fratri 1541. god. preselili iz Gornjih Soli u Gradovrh, 1581. i 1591. god. vizitator fra Boni¿cije Drakolica, stonski biskup, i biskup fra Franjo Baliþeviü još uvijek spominju u svojim izvještajima crkvu u Gornjim Solima. To bi se moglo objasniti time što crkvu i samostan u Gradovrhu nisu predstavljali kao novu crkvu, ni po naravi, ni po statusu. Biskup piše da kradljivci þesto pljaþkaju samostan i crkvu, ali da se sve brzo nadoknadi usljed velikog dolaska u crkvu ne samo katolika, nego i ostalih, jer su se tu dogaÿala þudesna ozdravljenja. Najveüi priliv naroda je na svetkovini Marijna Uznesenja (15. kolovoza). 19 R. ŠPIONJAK, Nav. dj.,123. 20 NORINIJE STAROGRAGIANIN NERETVANSKI (Fra Luka Vladmiroviü), Pripisagnie pocetka kragliestva Bosanskoga…, U Mleci 1775, 565. 166

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

- Iste godine fra Petar Soljanin ide u Rim i podnosi izvješta Sv. Stolici o stanju katolika u Bugarskoj. Sljedeüe godine na molbu bugarskih katolika on je imenovan za bugarskog biskupa i dane su mu nove povlastice. Vraüajuüi se iz Rima posvetio je mnoge crkve u Bosni i Dalmaciji, a na više je mjesta dijelio sakramenat svete krizme. - Iste godine u Soli je došao visoþki biskup fra Francisko di Stefano i u svom opisu (na latinskom jeziku) Katoliþke crkve u Bosni spominje “Saline Inferiore” gdje se nalazi franjevaþki samostan s 8 fratara i crkvom posveüenom Sv. Petru i “Saline Superiori” gdje se nalazi samostan s 15 fratara i crkvom posveüenoj Presvetoj Djevici.21 - 1606. Fra Petar Zlojutriü, Soljanin, posveti crkvu u Drašnicama.22 O tomu treba reüi nešto više. Današnje naselje Makar pod latiniziranim imenom Muccurum spominje se prije više od 1450 godina kao kršüansko naselje. Ono je veü 533. godine kada se spominje prvi makarski biskup Stjepan imalo svoju crkvu. Ta se najstarija crkva, dakako, nije saþuvala. Ne zna se koliko je puta ta crkva na istom mjestu bila iznova graÿena. Ali se zna da je današnja crkva sagraÿena 1854. godine. Sagradili su je vjernici sela Makra, jer im je trebala: kao što duša treba živom tijelu, tako i njima crkva i kao hram Božiji za nedeljnu sv. misu i kao mjesto gdje su s krštenjem zapoþinjali svoj život, vjenþanjem osnivali svoju obitelj i crkvenim pokopom blagoslivljali svoj grob. Najdragocjenija stvar koja je ostala od stare crkve jest ploþa s natpisom na donjoj strani proþelja crkve. Godine 1612. fra Petar Jakiü pozvao je bosanskog franjevca fra Petra Soljanina da doÿe u Makar i da posveti novu crkvu. Biskup je došao dana 29. mjeseca „ilinštaka“ (srpanj, mjesec sv. Ilije) i na sveþan naþin posvetio crkvu sv. Ivana u Makru.23 - 1623. Fra Jure Neretvanin, de¿nitor Provincije, pošao je (18. IX.) u Rim s piscem fra Pavlom Papiüem da moli novþanu pomoü za potrebe Provincije. Tom zgodom predao je izvještaj, u kome su pobilježeni svi samostani, osoblje i župe što su ih služili franjevci Bosne Srebrene. Spominje se i samostan Gradovrh “Seu Salina Superior“, posveüen Bl. Djevici Mariji. Takoÿer piše i o velikom þudu, što je Gospa uþinila nad nekima, koji su ondje jedne noüi ubili 12 franjevaca. Te je godine samostanska obitelj imala 14 franjevaca. Gvardijan je bio fra Ivo Fojniþanin, a profesor i lektor glasoviti pisac fra Matija Divkoviü. Samostan je imao pet župa: Gradovrh, Dragunja, Bijela, Korjenita i Brka, a samostana sv. Petra u Donjoj Soli imao je tri župe: Soli, Pojale i Graþanicu. 21 M. BAUM, Nav. dj., 13; MILENKO FILIPOVIû, Propast Franjevaþkog samostana kod Tuzle, ýlanici i graÿa, Zaviþajni muzej, Tuzla, IV/1960, 91. 22 DR. FRA KARLO JURIŠIû, Katoliþka Crkva na biokovsko-neretvanskom podruþju u doba turske vadavine, KS, Zagreb 1972, 153, 178. 23 DR. FRA KARLO JURIŠIû, Iz makarske prošlosti. U povodu 300. obljetnice osloboÿenja od turske vladavine. Makarska 1984,11-13. 167

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Hrvatski natpis o posveti crkve sv. Jurja 1606. u Drašnicama (izgubljen) Župa Pojale bila je smještena uz samu rijeku Jalu, nešto južnije od Donji Soli i posljednji put se spominje 1638. godine.24 U samostanu Gradovrh umro je 4. travnja 1623. god. fra Petar Zlojutriü, Soljanin, bugarski biskup.25 U podnožju Gradovrha, u mjestu Krþevine, na njivi obitelji Alibašiü pronaÿen je klesani kamen s natpisom, koji još nije proþitan, jer se ošteüena slova bosanice teško mogu þitati. Da nije to nadgrobna ploþa biskupa fra Petra Soljanina?26

Na Gradovrhu pronaÿena je kamena ploþa (70x30 cm), na kojoj je urezan natpis bosanþicom vrlo teško þitljiv 24 R. ŠPIONJAK, Nav. dj., 30. 25 Isto, 37. 26 Više o biskupu P. Zlojutriüu vidi na str. ??? 168

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

- 1630. Samostan u Gradovrhu pohodio je fra Toma Ivkoviü.27 - 1638. Fra Jerolim Luþiü, biskup, obišao je Gradou Varh.28 - 1639. Gradovrški samostan prema izvještaju biskupa J. Luþiüa imao je 14 franjevaca. Gvardijan je bio fra Ivo Ljubiþiü iz Olova, a meÿu braüom bila su þetiri domaüa sina: fra Stjepan Anÿeliü, fra Ivo Šimunoviü, fra Ivo Anÿeliü Soljanin i fra Stipo Soljanin. Biskup provjeravajuüi podatke o þudotvornoj slici Bl. Djevice Marije iz zvorniþkog samostana u Gradovrhu raspitivao se i za grob fra Petra Soljanina. Fra Petar Anÿeliü i drugi sveüenici gradovrškog samostana potvrdili su biskupu da su dvije i po godine poslije fra Petrove smrti otvorili njegov grob da bi ispunili želju fra Tome Starijeg iz Olova, redovnika uzorna života, da bude pokopan u fra Petrovu grobnicu. Otvorili su grob i našli fra Petrovo tijelo potpuno saþuvano, kao da spava bez ikakva nedostatka, osim nešto na vrhu nosa.29 Franjevci su prilazili dodirujuüi mu ruke i noge, toliko lijepo i pobožno ih ljubili, a onda su uz njega položili fra Tomu. Zato je biskup namjeravao otvoriti grobnicu i vidjeti ga, ali mu samostanski oci rekoše, da se ne usuÿuju javno otvarati grob, jer ako saznaju Turci, reüi üe da su iz grobnice izvadili blago i to bi bila nesreüa za samostan i fratre. Otvorit üe ga, ako bude moguüe, tajno i nasamo. I to su napokon uþinili 6. IX. 1639. godine. Nazoþni su potpisani þasni oci, koji su se na dobro vjere i vlastoruþno u izvorniku potpisali: fra Ivan Ljubiþiü, Olovljanin, gvardijan samostana Sv. Marije u Gradovrhu, fra Nikola Kuljenoviü iz Skakave, nekoü de¿nitor i vizitator Provincije Bosne Srebrene, fra Ivan od Petcrkava (Peþuh), sadašnji de¿nitor Provincije Bosne Srebrene, fra Mato Kovaþiü iz Sutieske, vikar samostana, fra Marko Doknjanin, sveüenik, fra Stjepan Anÿeliü, Soljanin, sveüenik, fra Juro Koüorþeviü, Hrvat, sveüenik, fra Ivan Šimunoviü, Solinjanin, sveüenik, fra Mato Drijenþanin, sveüenik, fra Ljudevit iz Rame, sveüenik, fra Stjepan Konjiüeviü, sveüenik, fra Filip iz Kamengrada, sveüenik, fra Anto Bielaviü iz Sutieske, sveüenik, i fra Stjepan Solinjanin, sveüenik. U istoj vjeri ovaj spis vlastoruþno potpisujemo i našim veüim žigom pokrepljeno osnažujemo. U Banskoj kuriji (Curiae Bani u Sutjesci) 29. rujna 1639. godine fra Jeronim, biskup Drivasta, potvrÿujem vlastoruþno.30 - 1640. Opis putovanja u Gradovrh opisao je i fra Pavao Pelizzer iz Rovinja, koga su stariješine poslale u Bosnu: ”Samostan je na prekrasnom položaju, s njega puca vidik na þetri dana hoda, leži izmeÿu Donjih i Gornjih Soli. Za crkvu kaže da je velika i lijepa. Do pola crkve je kor, a veliki oltar je djelo vrlo dobre 27 A. BENKOVIû, Nav. dj., 127. 28 Isto mj. 29 R. ŠPIONJAK, Nav. dj., 39. 30 ANTUN DEVIû, Ĉakovaþka i srijemska biskupija. Spisi generalnih sjednica Kongregacije za širenje vjere, Zagreb 2000, 196; EUZEBIJE FREMENDŽIN, Acta Bosnae potissimum ecclestiatica…, Zagrabiae (1892), 426-429; M. SEMREN, Život i smrt, 174-176. 169

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

ruke. U sredini crkve je drugi oltar sa slikom presvete Djevice þudotvorne. Ta slika stoji u sredini izmeÿu kipova odliþna kipara. U daljnjem opisu vizitator kaže da je þudesna slika naslikana na dasci i da su pokušali ukloniti poteklu krv s Gospina lica, ali u tome nisu uspjeli, jer jednostavno to nisu mogli uþiniti. Samostani u Gradovrhu i Donjoj Soli bili su vrlo maleni. Donjosolski ima svega þetiri sobice i više liþi špilji, nego ljudskom stanu, tako je taman pa i po najvedrijem danu potrebno užeüi svijeüu da bi se moglo hodati. Inaþe crkve su mnogo ljepše od samostana. Crkve u Gradovrhu, D. Soli i Olovu su vrlo prostrane. Samostan je posjedom siromašan, ali je položaj gradovrškog samostana divan.31 Evo izvješüa fra Pavla iz Rovinja 1640. godine. Buduüi da su porenoüili vani uz krþmu, fra Pavao i njegovo društvo rano jutrom nastavili su putovanje: Naš sluga, zvani Grgo, vješt ovoj zemlji i turskom jeziku, koji je cijeloga života pratio komisare i provincijale, zapoþe govoriti: “Brzo, brzo na konja!” Uzjašismo žurno (jer su bili sjašili), a taj Grgo krene naprijed i pozdravi Turke, koji su dolazili prema nama, a bili smo malo udaljeni od samostana, gdje su bili ukonaþeni i dobro pogošüeni. Sad, þitaoþe, þuj, kako te zvijeri uzvraüaju jadnoj braüi. Grgo rekne hrvatskim jezikom, jer veüina Turaka njime govori, a ja sam odliþno razumio: “Odakle dolazite, braüo?” Odgovori jedan Turþin:“Dolazimo od onih fratarskih ÿidija.” (to u našem jeziku znaþi isto što i nitkovi). “Pa dobro, kako doþekuju?” Odgovori Turþin: “Kako üe nas doþekati. Doþekat üe vas dobro, ako ih dobro izmlatite. Imaju svega, ako ih izmlatite dobro, dat üe vam koliko znate da žele.” Da nisam þuo na vlastite uši, mislio bih da hoüe da me zastraše. Grgo reþe:”To prepustite nama.” Stigli smo u gradovrški samostan u vrijeme mise.32 - 1649. Biskup fra Marijan Maraviü pohodio je samostan Gradovrh i u svom izvještaju navodi: “12. srpnja 1649. godine, napustili smo D. Soli (Tuzlu) i stigli u samostan Bl. Djevice Marije, male braüe u Gradovrhu. Tu nas je s poštovanjem doþekao otac gvardijan s drugim franjevcima i vjernim pukom. Ušli smo u crkvu, obavili molitve, podijelili blagoslov i došli u boravište koje nam je u samostanu pripravljeno. Pregladavši ono što se tiþe naše službe, misu smo služili 15. srpnja u selu Grabovica, jer se nismo mogli zbog straha od Turaka usuditi služiti misu u samostanu. Poslije biskupske mise, odjeveni u biskupski ornat, uz sudjelovanje puka i posluge otaca, održavši prije propovijed, okrijepili smo sakramentom potvrde 406 osoba obaju spolova.33 31 A. BENKOVIû, Nav. dj., 128. 32 FRA STIPAN ZLATOVIû, Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine, HAZU (JAZU), knj. XXIII, Zagreb 1890, 31; FRA IGNACIJE GAVRAN, Suputnici bosanske povijesti, Sarajevo 1990, 53. 33 MARIJAN MRNAVIû, Liber magnae considerationis et reÀexionis uti videbitur intus Epi. Bosniensis alias Diacovinsis, Glasnik biskupije bosanske i sriemske, Ĉakovo 1887, 138. 170

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

- 1653. “Bih obran O. M. P. Fra Jura Duglierovich iz Gradovara.”34 Fra Dominik Mandiü je dokazao da provincijski kapitul nije održan 1653. nego 1655. god. i to u Sutjeski, u kojoj je izabran za provincijala fra Juro Dulÿeroviü iz Gradovrha. Treba u upozoriti da je 1658. fra Ivan iz Foþe u ime Provincije u Rimu zamolio papu Aleksandra VII. da dopusti da se u sveþane dane neki dijelovi sv. Mise (Slava, Poslanica, Evanÿelje, Muka, Vjerovanje i Oþe naš) mole samo na hrvatskom jeziku, kako to mole popovi glagoljaši u Dalmaciji, a da ne moraju iste tekstove moliti i na latinskomu.35 - F. J. Dulÿeroviü je 1657. g. sazvao provincijaku kongregaciju u Modriþi, gdje je izabran generalnim vizitatorom fra Ivan iz Drniša koji üe obiüi Provinciju. - 1658. Fra Ivan je predsjedao provincijskom kapitulu u Gradovrhu 15. IX. iste godine. Bosanski gvardijani nisu došli, ali su došli svi iz Dalmacije i Slavonije, koji su izabrali novu upravu Provincije: fra Franjo Okrugiü iz Požege provincijal, kustod fra Ivan Kamengraÿanin, de¿nitori fra Andrija Soviüanin, fra Martin Broÿanin, fra Josip Vitanoviü i tajnik Provincije fra Jerolim Vrhdoljanin. Za gvardijana Gradovrha imenovan fra Filip Runoviü i Fojnice fra Franjo Miletiü. ýlan kapitul bio je i provincijal fra Juro Dulÿeroviü. Dok je zasjedao kapitul u Gradovrhu, izgorio je u Sutjeski samostan s arhivom i tada je izgorjelo puno vrijednih dokumenata bosanskih kraljeva.36

Bilješka u Liber archivialis o održavanju provincijskoga kapitula u Gradovrhu 1658. godine 34 N. S. NERETVANSKI (L. Vladmiroviü), Pripisagnie, 57. 35 FRA DOMINIK MANDIû, Franjevaþka Bosna. Razvoj i uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735, HPI, Rim 1968,190-191. 36 Isto, 191-192. 171

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Provincija Bosna Srebrena 1679. i 1729. godine

172

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

- 1665. U samostanu u Gradovrhu održan je Kapitul, gdje je odluþeno, zbog Kandijskoga rata, ratnih teškoüa i dolaska primorskog podruþja pod mletaþku vlast, da primorski samostani ipak dobiju neku manju samoupravu s provincijskim vikarom na þelu. Kapitul u Gradovrhu povjerio je fra Šimunu Tvrtkoviüu tu službu za þetiri primorska samostana: Zaostrog, Živogošüe, Makarska i Šibenik.37 - 1666. Gvardijan u samostanu Gradovrh je bio fra Ivan Katušiü.38 - 1672. Gvardijan u samostanu Gradovrh bio je fra Augustin iz Vareša.39 -1674. U gradovrškom je samostanu zabilježeno da je dužan 9.000 dukata uz kamatu od 20%. Zato su franjevci ogradili samostan i crkvu trnjem i napustili ih. Jedan je sveüenik ostao, živio po obližnjim katoliþkim kuüama, svetkovinama dolazio služiti misu, a onda se ponovo brzo sklanjao. Fra Nikola Ogramiü slika vrlo crnu sliku samostana na Gradovrhu. Piše da je našao spomenutu crkvu i u njoj tri oltara, a na jednom od njih je þudotvorna slika Bl. Djevice Marije. Toj crkvi, glasovitoj u tim krajevima, pridodan je samostan manje braüe opslužitelja, koji je kao i crkva uistinu tako optereüen dugovima, da üe ga, ako im ne bude makar koliko proviÿeno od Apostolske Stolice, Turci prisvojiti u džamiju, što ne dao Bog, ili üe ga srušiti. Dužan je 9.000 imperijala i zato je uvijek bez stan ovnika, zatvoren i obrastao trnjem.40 Potresne slike u Gradovrhu navele su fra Nikolu Ogramiüa da se u Svete Stolice usrdno zauzima za pomoü bosanskim samostanima, koji su tada sustavno pljaþkani, za fratre koji su zatvarani i otkupljivani po veoma visokim

Gabrijel Jurkiü, Predavanje poreza (džulusa) 37 F. HIDANOVIû, Nav. dj., 60. 38 A. BENKONIû, Nav. dj., 129. 39 Isto mjesto. 40 FRA JULIJAN JELENIû, Kultura i bosanski franjevci, I, Sarajevo, s. a. (1912.), 134. 173

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

cijenama. Posebno preporuþuje da treba pomoüi Gradovrhu. Na fra Nikolinu preporuku papa Klement X. dopušta da šesnaest bosanskih fratara prose milostinju po Italiji, Francuskoj, Njemaþkoj i Austriji, da bi riješili samostanske novþane probleme. Sam papa Klement X. darovao je 6.000 dukata.41 - 1677. Rim - Iz svoga sjedišta u samostanu Aracaeli, fra Josip Ximenez Samaniego, general Franjevaþkoga reda, potvrÿuje da je primio dopuštenje Kongregacija de propaganda ¿de dvojici franjevaca Bosne Srebrene da mogu prositi milostinju po Provinciji i kraljevstvu koje mu se svidi za dobro samostana u Gradovrhu, koji je dužan Turcima i više od 7.000 skudi. Navedeno dopuštenje general je poslao fra Ivanu Katušiüu i fra Martinu de Bacio i odredio da odu u Francusku.42 - 1678. Gvardijan samostana na Gradovrh bio je fra Mijo Lukinjanin (Bukinjanin).43 - 1679. Posljednja opširnija vijest o samostanu Gradovrh nalazi se u fra Franje Varadinca, koji piše da je te godine samostan imao þetrdeset þlanova, deset djeþaka, koji su uþili školu i šest momaka, a dugovao je 13.000 dukata sedamdesetorici muslimana.44 - 1681. Rama, provincijal fra Andrija Šipraþiü (19. XII. 1681.) negoduje što je komesar premjestio fra Juru Jurašiüa u Gradovar. Jure je govorio da ide u Bugarsku i mogao bi stanovati u kojem od unutrašnjih samostana. Boji se da üe se ponoviti prizor s jednim fratrom koji je pobjegao preko granice, pa su zato fratri Turcima morali dati veliki iznos novca da se zaštite.45 - 1681. Gvardijan u samostanu na Gradovrh bio je fra Bernardin Doljanin.46 - 1682. Petorica starješina Provincije javljaju da je bez njihova znanja stigao u Gradovar fra Jure Jurašiü, koji je bio misionar u Nikopolju, i da ga treba drugdje smjestiti.47 - 1683. Kada je zapoþeo austro-turski rat (1683.-1699.) postade položaj kršüana u Bosni vrlo kritiþan. U trom ratu puno su stradali fratri gradovrškog samostana. U sutješkom je nekrolou zapisano da je 22. VIII. 1682. god. u Gradovrhu gvardijan fra Bernardin (Galijaš) ubijen bodežom i župnik fra Luka živ ispeþen. O tome fra Luka Vladmiroviü piše: „U Zvonigradu, Manaftir obori41 I. GAVRAN, Suputnici, 53. 42 DR. FRA ANDRIJA NIKIû, Regesta Kongregacije „De propaganda ¿de“ (III.), Nova et vetera, XXXVIII/1988, 1-2, 234. 43 A. BENKOVIû, Nav. dj., 129. 44 Fra Berislav Gavranoviü, Franjevaþki samostan Kraljeva Sutjeska (rukopis), 230. 45 A. NIKIû, Nav. dj., 257. 46 A. BENKOVIû, Nav. dj., 129. 47 A. NIKIû, Nav. dj., 259. 174

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

fce, a Fra Tadiu xiva na kolaz metnufce. U Varofsu dogne Soli, na xupi Xiva O. F. Lucu Parroca izpecofce. U Varoffu Gradovaru O. F. Barnu Guardiana macem probodofce, a manaftir oborifce.”48 U samostanu Turci su nabili na kolac vratara fra Tadiju Soila, þovjeka sveta života, na grobu kojeg su se kasnije dogaÿala razna þudesa.49 - 1686. Fra Mijo Radniü piše generalu Reda o odlasku bosanskog biskupa iz biskupije prije fra Mijina dolaska i ostavio redovnike, samostane i vjernike u velikoj opasnosti koja je uslijedila. Ovlasti je dao bivšem provincijalu i nekim franjevcima. U svom izvještaju prikazuje Bosnu i franjevce u vrlo žalosnom stanju i iznosi da su mnoga braüa na komade sasjeþena, da su mnogi umrli u tamnici, a neki još u tamnici þame. Crkve i samostani su opustošeni, prezaduženi i doslovno kaže: “Životarim samo na þasove, držeü smrt u ustah, te se skrivamo i danju i noüu po spiljah u šumah i sa svim tim neima (bosanska država) ni jednog od tolikih svojih milih da je utješe.“ Ovako opisuje glad: “Da imam moguünosti poslati vam kruh od drvene kore, raznih korijenja i trava, što ga jedu moji siromašni župnici i kršüani na ovim stranama, a treba ich ispovijedati toliko dana jer umiru od gladi. Kao posljedica ovih ratova zavladala je u Bosni strašna glad, ratove i glad slijedila je kuga, pa su ova tri zla zavili u crno Bosnu i franjevce s njihovim pukom.“ Zatim provincijal uvjerava generala da prenese Sv. Stolici da üe on i franjevci sve uþiniti na veüu slavu Božju, napredak Crkve i po obavezi svog poziva.50 - 1688. Veoma teške i nesigurne prilike natjerale su veüinu gradovrških franjevaca da ostave samostan i da se negdje sklone, a ostade samo gvardijan s jednim ocem. Trebalo bi istražiti je li je ta secesija u kakvoj vezi s provalom Ludviga Badenskoga, koji je 25. X. 1688. god. osvojio Zvornik i tim krajem s vojskom pošao k Banjoj Luci. Kad je u prosincu hrvatski pukovnik Perþinlija zauzeo Brþko, dopro do Tuzle, uoþi sv. Tome (21. XII.) svladao tursku posadu i srušio dosta slabu utvrdu, ne smjedoše ni ona dvojica fratara ostati, nego se prikljuþiše austrijskoj vojsci. Tako i neki iz donjosolskog samostana kao i 3.000 katoliþkih duša smjestiše se u Baþ. zato se i samostan u Baþu zvao do 1705. godine „gradovrški samostan“. Da cijeli kraj nije istodobno iselio, svjedoþi vojni sveüenik, isusovac Bzensky, koji je krajem prosinca 1688. godine laÿom iz Broda putovao do Zvorniku. Buduüi da se rijeka bila zamrzla, laÿa nije mogla dalje od Brþkog, pa je morao s pratnjom pješke do Zvornika. Tada je prošao kroz još naseljeni Gradovrh. Kako piše dr. fra Jure Božitkoviü, iz Gradovrha su 1688. godine pošla tri franjevca sveüenika i jedan brat pomoünik, najprije u Slavoniju i potom u Baþ, 48 N. S. NERETVANSKI, Pripisagnie, 74. 49 R. ŠPIONJAK, Nav. dj., 39. 50 FRA PAŠKAL CVEKAN, Franjevci u Baþu, Virovitica 1985, 52-53. 175

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

gdje su imali svoju župu. Došli su na neki naþin na svoje, jer su i prije dolaska tu imali župu. Po svemu sudeüi njihovo je doseljenje imalo samo privremeni znaþaj, jer su na mjestu staroga franjevaþkog samostana u Baþu pokraj džamije koju su odmah preuredili u crkvu, podigli i zapadni dio samostana, kako to bilježi samostanska kronika. I ne samo to, tako ureÿen samostan i crkvu u Baþu nazvali su “Samostan Gradovar B. D. M. od milosti.”51

Franjevaþki samostan u Baþu

Naseljavanje Šokaca u Baþ i Baþku treba vezati uz franjevce i njihov rad, ali treba utvrditi da se ne radi o nekom drugom narodu nego samo o Hrvatima. Dioba novih došljaka u južnu Ugarsku na Šokce i Bunjevce unosi zabunu, pa zato fra Beato Bukinac ne raspravlja iznimno o spomenutim skupinama nego o seobama hrvatskoga naroda u XVI. i XVII. stoljeüu, traži njihove uzroke i prouþava ulogu franjevaca u tim zbivanjima. Zanimljivo poglavlje u naseljavanju pisac je razdijelio u podnaslove meÿu kojima je i o seobama hrvatskog naroda u Baþku. Glede Baþa i dolaska novih žitelja u tursko doba i kasnije obiþno se spominje da su župom u Baþu upravljali bosanski franjevci iz samostana Gradovrha. Te doseljenike u Baranji i Baþkoj zovu “Šokci”. Za taj njihov naziv je teško reüi, zašto su ih tako prozvali. Kažu da je pitanje još uvijek otvoreno. Meni se liþno þini da je Bosendorferovo tumaþenje povijesno prihvatljivo. On piše: ”Iz istorije znamo da je u sredovjeþnoj Bosni južno od Save, Bela IV. organizirao pograniþnu oblast Soli (Salines), koja se protegla od Drine do Bosne i za kralja Matije Korvina postala banovina. Ova je oblast bila naseljena katolicima. Oblast Soli zvali su Maÿari “Soi-bansag - banovina Soli” (hrvatski so, maÿarski šo). Sam slani bunar Maÿari su zvali Šo-kut. Kada su ispred 51 FRA BONO BENIû, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo 1979, 103. 176

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

turske invazije ondašnji katolici stali bježati na sjever, Maÿari su te izbjeglice, prema kraju iz kojeg su došli, zvali “Soi-ember”, ljudi iz oblasti Soli, a naši opet, identi¿kujuüi mjesto Šokut (So-kut) s oblasti Šo (So), prozvali “Šokutac”, odakle je nastao “Šokac”. Taj je onda naziv prenesen na sve iseljenike iz istoþne i srednje Bosne.52 - 1690. Dvije godine poslije uništenja samostana u Gradovrhu, napušten je i samostan sv. Petra apostola u Tuzli... Kao vjetrom otpuhani otišli su njihovi redovnici. A to je bilo ovako. Neki carski pukovnik, imenom Perþinlija, potajno je tada prijateljevao s nekim Turþinom iz Tuzle zvanim Tursunom, koji je u ono vrijeme kod Turaka imao mnogo uticaja i ugleda. Tako su ova dva službenika sklopili nepošten sporazum i potvrdili ga teškom zakletvom: ”Kad neki od njih htjedne sa svojim vojnicima ode iz tog kraja u drugi kraj, drugi treba da se pobrine da tada sa svojim vojnicima ode iz tog kraja u drugi i da mu þak dadne na znanje preko glasnika da je otišao.” Tako bi onaj koji pustoši mogao slobodnije provaliti na reþeno mjesto. Na taj naþin su oni vršili velika haranja. Ovakva je, dakle, ratna nevolja konaþno ugasila ova dva samostana, koja je odavno pritiskala turska nepravda.53 Kada su i posljednji franjevci morali napustiti franjevaþki samostan Gradovrh, beg Nuragiü je sklonio sliku iz zakljuþane crkve u svoj ambar. predanje kaže da je tada u ambaru imao svega u izobilju. Prilikom popravke lipniþke kapele 1884. godine župnik fra Stjepan Ikiü je otkupio sliku i postavio je na oltar na štovanje Marijinu puku. Mnogi su po Gospinu zagovoru ozdravljali od razliþitih bolesti i u mnogoþemu bili uslišavani, tako da se njena þudotvornost proširila i proþula do najudaljenijih krajeva. Legendom je obavijena jedna ikona Bogorodice u kapeli u selu Lipnica kod Tuzle, navodno je ta slika iz Gradovrha, slika je raÿena na platnu.54 Postoji i šira narodna predaja o toj slici o þemu je više pisao M. Filipoviü. Temeljem njegovih istraživanja ta slika, odnosno njezino podrijelo, može dovesti u korelaciju s poznatim zavjetnim slikama Gospa Gradovrške i Gospe Olovske. Meÿutim, te korelacije o nastanku i kretanju tih slika samo su hipotetskog karaktera. Vjerniþki narod kroz stoljeüa bio je pobožan toj Gospinoj slici, posebno molitvom i postom. Mnogim je vjernicima molitve uslišala Gospa Lipniþka. Zbog toga slika je vremenom dobila zavjetni znaþaj, a zavjetna svetkovina je Roÿenje Blažene Djevice Marije ili Mala Gospa.55 52 JOSIP BÖSENDORFER, Odakle ime Šokac?, Osjeþki zbornik, II-III/1948, 247249; A. SEKULIû, Drevni Baþ, 46-47. 53 F. HIDANOBVIû, Nav. dj., 18. 54 FRA FRANJO MARTINOVIû-MIJO FRANKOVIû, Šikara. Etno-povijesni, vjerski i kulturni osvrt uz 15. obljetnicu Župe Šikara, Šikara 2001, 31-32. 55 M. POPOVIû, Nav. dj., 89-94. 177

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Gospa Lipniþka

Na toj slici je prikazana Bogorodica s Malim Isusom u naruþju na jednom oblaku. Oko nje iz oblaka proviruju glave anÿela. Oko Gospe i Isusa svjetlijom bojom naslikana je svetaþka kruna. Gospa je prikazana kao u nekakvom zamahu, oko nje leprša draperija njenog ogrtaþa u bogatim naborima. U prvom planu na slici su prikazani sv. Petar, desno s kljuþevima, koji oznaþavaju vlast, koju je dobio od Krista, i sv. Pavao, lijevo s knjigom Svetog pisma i maþem, koji simbolizira njegovu rijeþ, koja je britka kao maþ. U pozadini je prikazano mirno, vedro nebo i crkva sa samostanom u perspektivi.56 Posebno je vrijedan zlatnik, pronaÿen u Gradovrhu na lokalitetu, gdje se nekad nalazio franjevaþki samostan. Opis zlatnika: Metal: zlato Oblik: kružni, Promjer: 23 mm. Avers: dobro saþuvan lik Isusa u kozmiþkoj elipsi, okrunjena i okružena petokrakim zvijezdama, a na obodu je tekst, koji još nije proþitan. Revers: površinski malo ošteüen lik B. D. Marije, sv. Petar i sv. Pavao s biskupskim štapom u ruci, na obodu teško þitljiv tekst. 56 FRA FRANJO MARTINOVIû-MIJO FRANKOVIû, Lipnica s posebnim osvrtom na kapelu sa slikom Gospe Lipniþke, Šikara 2005, 22-25. 178

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

- 1696. Da se gradovrško katoliþko stanovništvo barem djelemice nastanilo u oklici Baþa, svjedoþi bilješka iz rukopisa “Liber archivalis“ u arhivu Franjevaþkoga samostana u Makarskoj i Šibeniku. Tu je zapisano da je gradovrški gvardijan poslao jednog franjevca, da ondje poslužuje doseljenike iz Gradovrha. To je odobrio 18. VI. 1696. god. na Visovcu fra Franjo Budaliü, provincijal.57 - 1696. Prve godine provincijalstva fra Frane Budaliüa, na provincijskom kapitulu Bosne Srebrene u samostanu sv. Marije na Visovcu, 15. VI. 1696. god. izabrani su novi gvardijani i meÿu njima gvardijan samostana Gradovar, poštovani otac Bernardin a Ragusio (od Dubrovnika).58

Fra Bernardin iz Dubrovnika imenovan je gvardijanom samostana sv. Petra u Solima (zapisnik u Liber archivalis)

Na sastanku na Visovcu, 18. VI. 1696. god. Novi de¿nitorij (provincijsko vijeüe) donosi šest znaþajnih odluka, od kojih šesta glasi: Poštovani De¿nitorij / nareÿuje da otac gvardijan Gradovrha (Gradovrcha) može i mora poslati redovnike svoje obitelji (samostana) da poduzmu brigu za one duše, koje su oko Futoga i za stado, dokle budu bile one granice i oni okrug gore spomenuta samostana i moraju to vršiti ubuduüe svi oci gvardijani da se svake godine to drži u svojim granicama.59 57 Liber archivialis in quo de origine Provinciae Bosnae Argentinae… a Fratribus Minoribus S. P. N. Francisci, MDCCLVII, 4 (za godinu 1696.). To je rukopisna knjiga u dva primjerka, od kojih se jedan þuva u arhivu Franjevaþkog samostana u Makarskoj, a drugi u Šibeniku. Ovdje se služimo šibenskim primjemrom. 58 Isto, 5. 59 Isto, 6. 179

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

(Fra Bernardin)

Spisak gvardijana Provincije Bosne Srebrene na kapitulu održanom 1696. godine na Visovcu

- 1712. Fra Ivan Krstitelj de Vietri, generalni vizitator, nazvao je franjevaþki samostan u Solima “convento”, iako on to više nije bio. Provincijal fra Petar Pastiroviü molio je cara Karla za novþanu pomoü zaduženim samostanima. Spominje samo tri “mimoilazeüi spomen ostalih samostana, od kojih se sada nalaze samo razvaline…” Poslije Vietrijeva posjeta Solima nema nikakvih vijesti ni o župi, ni o redovniþkoj obitelji, koja se više ne zove samostan, nego rezidencija ili hospicij, gostinjac. Ovdje (u župi) osim golih tragova dviju crkava, s kojima su nekad bila povezana dva samostana Male braüe, naime, sv. Marije u Gradovrhu (Gradou-varh) na brdovitu i posve pustu mjestu i sv. Petra 180

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

apostola u gradu D. Soli, gdje još postoji kuüa za župnika koliko-toliko zgodna.Tu nemaju niþeg podignuta za službu Božju i za skupljanje naroda. Ipak se nedjeljama redovito služi Misa pokraj spomenute župnikove kuüe. To zapovijedaju Turci radi trgovine (sajma, pazara). I ovaj župnik, osim poreza i drugoga kojeþega što ga tišti, mora Turcima godišnje plaüati tisuüu groša za izbijanje sata, koji je u tvrÿi iznad kuüe. Taj sat s malim zvonom bio je na nedalekoj kuli tvrÿave. Biskup nije oznaþio vrstu novca, nego napisao samo “nummos mille”, a s druge se strane zna, da su davali hiljadu groša. Zvono je iz XV. stoljeüa i bilo je nekad na crkvi, a sada je služilo samo za otkucavanje sati.60 - 1742. Odseljeni fratri iz gradovrškog samostana živjeli su nadajuüi se da üe se sa svojim odseljenim pukom jednog dana, kada doÿu bolja vremena, vratiti na svoja sjedišta, porušene crkve i samostane obnoviti, ali se to nikada nije ostvarilo, pa su pojedini samostani i župe pali u zaborav. Biskup fra Pavo Dragiüeviü dolazeüi koncem lipnja 1742. God. u Župu Soli, veli: “Da se na nekom brdovitom, posve napuštenom mjestu nalaze goli tragovi crkve, uz koju je bio samostan Gradovrh. I od tada se on više ne spominje, osim u priþanju rijetkih staraca i u imenu nekih fratarskih njiva.61 - 1908. V. ýurþiü obilazeüi Gradovrh primijetio je utvrÿene ostatke neke utvrde, a ostaci su zidova zatvarali prostor u promjeru oko 50m. ýurþiü i ne naziva Gradovrh drugaþije nego Gradina od Solina. On meÿutim ne kaže da je to rimska graÿevina, nego pretpostavlja da je to prije prethistorijska utvrda, na kojoj su kasnije, na temelju naÿenih fragmenata rimske opeke, mogli naseliti Rimljani.62 - 1985. Poslije ozbiljnih priprema konaþno je osvanuo blagdan Velike Gospe (15. VIII.), zaštitnice crkve i samostana, U samostanskoj crkvi u Baþu odvijalo se je veliko završno slavlje “Marijine godine”. Sveþanu koncelebriranu sv. Misu predvodio je msgr. Fancesco Colasuonno, nadbiskup, nuncij Svete Stolice u Beogradu, s msgr. Matišom Zvekanoviüem, biskupom subotiþkim i brojnim sveüenicima. Održao je lijepu propovijed na hrvatskom jeziku i okrunio zatnom krunom obnovljenu sliku “Radosne Gospe”. Žazželio je da crkva u Baþu opet postane Gospino svetište, u koje üe mnogi vjernici i hodoþasnici dolaziti i nalaziti svoju Majku i Zaštitnicu. Iz Tuzl e su došli brojni hodoþasnici sa svojim fratrima. - 1986. U Subotici je organiziran od 12. do 14. VIII. Znanastveni skup “Tri stoljeüa obnovljene crkvenosti Hrvata u Baþkoj” kao i sveþanost “Družijance” s izložbom “Dani kruha i rijeþi.” - 1987. Skupina hodoþasnika iz Baþa hodoþastila je (3. V.) u Tuzlu, na svoje izvorište i korijenjene, i sveþanom sv. Misom proslavila 300. obljetnicu 60 MIJO V. BATINIû, Njekoliko priloga, Starine, HAZU (JAZU), 17, 86-98. 61 R. ŠPIONJAK, Nav. dj., 40. 62 M. BAUM, Nav. dj., 11. 181

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

dolaska svojih pradjedova iz Tuzle u Baþ. ýak je u franjevaþkoj crkvi sv. Petra i Pavla postavljena spomen-ploþa.63 - 1988. Dr. fra Luka Markešiü, provincijal Bosbnre Srebrene, posjetio je (7. V.) Gradovrh u pratnji vlþ. Lazara Krmpotiüa, župnika i dekana Baþke Palanke, fra Josipa Špehara, gvardijana iz Baþa, i fra Josipa Bošnjakoviüa, gvardijana iz Tuzle. Bio je to, koliko se zna, prvi posjet jednog provincijala Bosne Srebrene tim prostorima nakon tri stotine godina, otkada su fratri morali napustili to mjesto. Tom prilikom je dogovoreno s provincijalom da, u povodu predstojeüega jubileja, treba otkupiti to zemljište i postaviti na njemu neki sakralni znak, kao obilježje bogate franjevaþke prošlosti.64

Medaljon Gospe Gradovrške (1688.-1988.)

Za slavlje 300. obljetnice preseljenja Hrvata iz Tuzle u Baþ prireÿena su veliþanstvena slavlja u Baþu. Hodoþannici su iz Baþa donijeli dragu sliku “Radosne Gospe” u Tuzlu. To je za jedne i druge vjernike, one iz Baþa i one iz Tuzle, bio izvanredan dogaÿaj i doživljaj – poslije tri stoljeüa “Radosna Gospa” vratila se u svoje Soli, u svoju Tuzlu. Sveþanost je (7. VIII.) predvodio kardinal Franjo Kuhariü, nadbiskup zagrebaþki i predsjednik Biskupske konferencije. Sudjelovalo je više biskupa, provincijala, sveüenika, redovnika, redovnica i oko 10.000 vjernika. Bilo je to nezapamüeno slavlje i prvi put u povijesti da jedan kardinal Katoliþke Crkve do63 FRA JOSIP ZVONIMIR BOŠNJAKOVIû, Svjedok jednog vremena. Moja usputna sjeüanja, Zagreb 2005, 136-137. 64 Isto dj.,136-137. 182

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

lazi i posjet graÿanima i gradu Tuzli. Drugi dio proslave održan je u Baþu (1. i 2. X.). Sveþanost je opet predvodio kardinal Franjo Kuhariü s doaüim biskupom, sveüenicima i preko 5.000 vjernika, od koji su mnogi došli iz Tuzle i okolice.65 - 1991. Fra Josip Bošnjakoviü oprostio se (26. V.) od gvardijanstva na povijesnom Gradovrhu, brdu i ruševinama negdašnjeg franjevaþkog samostana iznad naselja Solina. Novim gvardijanom imenovan je fra Petar Matanoviü.66 - 1995. Od te godine do danas pisac ovih redaka intezivno se bavi istraživanjima gradovrškog lokaliteta i prikupljanjem graÿe povijesti Gradovrh, da bi posadašnjio franjevaþku prošlost u tuzlanskom kraju, kako u svom osvrtu na ovaj rad reþe fra Josip Bošnjakoviü. - 2009. U Tuzli je (8. XI.) blagoslovljen križ, podignut u znak sjeüanja na 34 muþenika i svjedoka vjere tuzlanskog kraja i u povodu 800. obljetnice Franjevaþkog reda. Križ je postavljen ispred crkve sv. Petra i Pavla u Tuzli i blagoslov je obavljen u nedjelju (8. XI.) uz slavlje sv. Mise, koju je predvodio fra Mato Topiü, de¿nitor Provincije Bosne Srebrene, a koncelebrirali su: fra Zdravk Anÿiü, gvardijan tuzlanski, i vlþ. Vlatko Rosiü, ravnatelj KŠC “Sv. Franjo” u Tuzli. Križ je postavljen u dvorište tuzlanske crkve, prvi spomenik podignut u znak sjeüanja na muþenike i svjedoke tuzlanskog kraja, a pun je simbolike: na sebi ima uskrslog Krista, a oko njega su fratri. Na lijevoj strani nalazi se Gradovrh i fratar kako propovijeda, a u podnožju je sadašnja crkva i mnoštvo ljudi, što fratara, što vjernika, koji idu gore, prema uskrslom Gospodinu.67 - 2012. U Tuzli je (15. VII.) slavio svoju Mladu Misu fra Željko Nikoliü, koji roÿen 23. veljaþe. 1985. godine u Tuzli i odrastao u Solini, u neposrednoj blizini Gradovrha. Doživotne zavjete položio je u Suhom Po- Mlada Misa fra Željka Nikoliüa (15. VII. 2012.) 65 Isto dj.,144-150. 66 Isto dj.,195-196. 67 ANKICA STIJEPIû-ûOSIû, Blagoslovljen križ podignut u znak sjeüanja na muþenike i svjedoke tuzlanskog kraja, Hrvatski glasnik (Tuzla), XVII/2009, rujan-listopad, 13. 183

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

lju kraj Kupresa, diplomirao ¿lozo¿ju i teologiju u Sarajevu. Nakon 46 godina Župa sv. Petra i Pavla u Tuzli darovala je Crkvi, Franjevaþkom redu i narodu Božjemu fra Žaljka, mladomisnika.68 - Zahvaljujuüi svesrdnom zalaganju fra Marija Divkoviüa, gvardijana Franjevaþkog samostana u Tuzli, nakon 324 godine, “Fratarske njive” u Gradovrhu ponovo su u vlasništvu franjevaca. Zemljište, veliþine 7421 m2, na kojemu su se do 1688. godine nalazili Franjevaþka samostan i crkva, otkupljeno je od privatnih vlasnika (18. XII. 2012.) i postalo prirodno dobro Franjevaþkog samostana sv. Petra i Pavla u Tuzli.69

Spomenik muþenicima i svjedocima s natpisom:

U POVODU OBILJEŽAVANJA 800. OBLJETNICE UTEMELJENJA FRANJEVAýKOG REDA FRANJEVCI TUZLANSKOG SAMOSTANA PODIŽU OVAJ SPOMENIK U ZNAK ZAHVALNOSTI FRANJEVAýKIM MUýENICIMA GRADOVRHA I ŽUPE SOLI. 68 MLADEN BOSANKIû, Fra Žaljko Nikoliü rekao Bogu „DA“, Hrvatski glasnik, XX/2012, 4-5. 69 MLADEN BOSANKIû, Nakon 325 godina ponovo u vlasništvu franjevaca. Ostatci gradovrškog samostana i u 20. stoljeüu bili vidljivi, Hrvatski glasnik, XXI/2013, 215-216, 12-13. 184

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

IV. GRADOVRŠKA GOSPA Za divnu þudotvornu sliku Blažene Djevice Marije u Gradovrhu odavno se zna kako je u Gradovrh došla, odakle je došla i kako je izgledala. Postoje dva vjerodostojna svjedoþanstva iz 1639. i 1640. godine. Fra Jeronim Luþiü, drivatski biskup, po zahtjevu Kongregacije za širenje vjere u Rimu ispitivano je sve o toj þudotvornoj slici Blažene Djevice Marije u Gradovrhu. Napisao je Izvještaj 1639. godine u Sutjesci. Luþiü je osam dana proveo u gradovrškom samostanu i ispitao 14 franjevaca-sveüenika i jednoga starca, svjetovnjaka od preko 90 godina. Što je doznao to je zapisao: “Kad su Turci osvojili Zvornik na Drini, Turci su franjevcima dopustili da mogu pri odlasku iz samostana i crkve samo malo crkvenih stvari i knjiga odnijeti. Sve to potajno, da im se ne zaplijene. Bilo je to godine 1539. Braüa su ponijela sliku B. D. Marije, koja je pokazivala Isusovo roÿenje i Marijin poklon Djetetu Isusu, a zvala se: Quem genuit et adoravit (koga je rodila njemu se i poklonila). Sliku su nosili u predveþerje Marijina Uznesenja na nebo. Dok su se uz rijeku Drinu na jednom mjestu odmarali ili samo malo stali, jer im je u susret dolazio jedan turski vojnik na konju, ugledavši sliku, taj Turþin svojim je kopljem udario Gospinu sliku ispod desnog oka, a iz tako probodene slike u veliþini manjeg palca potekla je krv, koja se sa slike nije mogla izbrisati. Tako okrvavljenu Marijinu sliku franjevci su donijeli u Gornje Soline, gdje radi turskih zuluma nije mogla dugo ostati. Prema svjedoþenju spomenutog starca od devedeset godina, samostan na Gradovrhu podigli su na svome posjedu njegov djed Pavao i otac Ivan, grofovi Magljaševiüi. Na mjestu gdje su potaknuti javljanjem þudesna svjetla noüi, otkrili þitav oltar, sagradili su crkvu, a poþeše graditi i samostan, ali radi pomankanja sredstava nijesu mogli dovršiti. Isti je starac potvrdio, kako je slika ranjena ispod oka, kao su je franjevci iz Zvornika najprije donijeli u Gornje Soline, a onda na sadašnje mjesto u Gradovrh, jer je kao u pustinji. Biskup Luþiü je sve to na licu mjesta vidio i provjerio i Izvještaj pisao u Rim, kako to donosi Acta Bosnae.70 Bosnu Srebrenu 1640. god. službeno je pohodio o. fra Pavao iz Rovinja, generalni vizitator, koji je takoÿer bio u Gradovrhu i, uz veü poznato svjedoþanstvo biskupa J. Luþiüa o þudotvornoj slici, zapisao sljedeüe: „Samostan u Gradovrhu je na prekrasnom položaju, a nalazi se izmeÿu Gornjih i Donjih Solina. Vrata u samostan su prema obiþaju kraja vrlo mala, a sva okovana razliþitim vrstama željeza. Na pitanje, zašto su takva, rekoše mu, da to služi za obranu od Turaka. Crkva je velika i lijepa . Kor je tako velik da zaprema polovinu crkve. Veliki oltar je djelo vrlo dobre ruke (tj. umjetnika), a zatim je 70 Acta Bosnae, prov. 1328, s. 426-329. 185

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

u sredini crkve jedan drugi oltar sa slikom Presvete Djevice þudotvorne. Ona stoji u sredini meÿu kipovima odliþna kipara.“ Opisujuüi je kako je slika ranjena, spominje da je slika naslikana na daski (e perche la pittura e in tavola). Kršüani su pokušali ukloniti poteklu krv iz rane na Gospinu licu, ali nisu mogli. Za razliku od Luþiüeva izvještaja, fra Pavao iz Rovinja kaže, da su sliku uz Drinu nosili kršüani da je saþuvaju.71 Prema opisu spomenutih oþevidaca slika Blažene Djevice Marije þudotvorne od Gradovrha ne postoji u Baþu. Prema opisu o. Pavla iz Rovinja 1640. godine nije stajala na velikom oltaru Gradovrške samostanske crkve, znaþi, da ta crkva njoj nije bila posveüena, jer je imala drugi oltar, usred crkve, a vjerovatnije na sjevernom zidu u laÿi. Možda je razlog bio u tome, jer samostanska crkva u Gornjoj Solini, bila podignuta u þast Blaženoj Djevici Mariji. Ne znam odakle, ali mi je svojevremeno o. Dionizije Andrašec poslao sliku, za koju on prema napisu ispod slike tvrdi, da je gradovrška. Slika je nesmnjivo lijepa, premda je crtež. Naþin slikanja je grþka Madona, koja središnje postavljena, na desnoj ruci drži dijete Isusa, koji grli Djevicu Majku, s lijevim obrazom uz Marijin desni obraz. U desnom gornjem kutu grþkom kraticom napisano:

Gradovrška Gospa, snimak izgubljene slike 71 STIPAN ZLATOVIû, Izvještaj o Bosni god. 1640. o. Pavla iz Rovinja, Starine, HAZU (JAZU), knjiga XXIII, Zagreb 1890, 32. 186

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

˜ - MHTHP ĬY ˜ - ĬEOY = Majka Božja. Ispod toga u visini Djeviþine glave MP grþka su slova: IȈ˜ - IHȈOȈ XȈ˜ - XPIȈTOȈ = Isus Krist. Ispod slike je latinski natpis, koji odgovara naþinu pisanja XVIII. stoljeüa: “Icon B. M. de Gradovar, olim in Regno Bosnae et Conventu Frum Min. ¿delium Cultu celebris. Incenso Contu a Muhemetanis, translata, in Hungariam Bacsinum sub ¿nem saeculi decimi septimi: ad Contum Ffrum Min. Provinciae S. Joannis a Capist.“72 Po natpisu to bi trebala biti slika Blažene Djevice Marije iz Gradovrha. Šteta, što se ne zna, tko je na tu sliku, umjetniþki lijepu, stavio taj naslov i gdje se je ona izvorno nalazila. ýini mi se da je vjerovatno bila u nekom molitveniku. Po bakrotisku podsjeüa na sliku Svetog Antuna s velikog oltara u Našicama. U baþkom samostanu je saþuvana još jedna slika grþke Madone, koju zovu “Radosna Gospa”, a obješena je iznad oltara na hodniku s desne strane ulaza u sakristiju. Po zapisu o. Konstancija Radmana iz 1855. godine visjela je na tom mjestu u hodniku. Zapis latinski glasi: “Imago B. V. Mariae in ambitu inferiore ad introitum Ecclesiae supra aram posita picta est anno 1392, - in scripto inveni, si non est alibi adnotatum.“ Godina slikanja ne odgovara, jer na slici stoji toþan datum i slikar, kao što to svjedoþi o. Atanazije Schneider, koji je 1876. bio baþki gvardijan. On piše: Jedan stari pravoslavni sveüenik, uþen þovjek i sudac konzistorijalni u Novom Sadu, þesti gost u Baþu, proþitao je zapis na slici Blažene Djevice Marije, koja se štuje na hodniku baþkog samostana ovako: “Siju ikonu napisa Dima a pisar od stvorenja sveta, 7193, od roÿenja Kristova 1685. Bog da prosti” (II. Prot. str. 390). Slika je postavljena središnja, ali s desna na lijevo, obratno od prve opisane. Sadržajno je sliþna opisanoj. Slikar Dima nije bio veliki slikar. Rana na licu Gospe je stilizirano naslikana. Slika je naslikana na orahovoj daski, ulje, 92x57 cm, u svjetloj 9 cm pro¿liranoj rami. Iz desnog gornjeg kuta izlazi jedan krilati anÿeo, raširenih ruku. U visini glave Djeviþine je desno uokvirena grþka kratica: MP - MHTHP ĬY - ĬEOY = Majka Božja. Gospa je ogrnuta plaštem tamnocrvene boje, s mnogo prijelijeva u grimiznoj boji. Glave Djeviþina i Isusova okrunjene su pozlaüenim i þeškim kamenovima ukrašenim krunama.73 U najnovijim nastojanjima, da se dolazak šokaþkog stanovništva u Baþ i Baþku poveže i proslavi s 1685. godinom, slika Radosne Gospe s oltara u hodniku baþkoga franjevaþkog samostana pokrenula je posebnu pozornost. Ponovno se je postavilo pitanje, je li to ona þudotvorna Djeviþina slika iz Gra72 A. SEKULIû, Drevni Baþ, 78-81. Prijevod latinskoga natpisa: Slika Blažene Marije iz Gradovrha, nekoü u kraljevstvu Bosne i u samostanu manje braüe slavna štovanjem vjernika. Kada su muslimani zapalili samostan, prenešena je u ugarski Baþ pri kraju XVII. stoljeüa (i þuva se) u samostanu male braüe Provincije sv. Ivana Kapistrana. 73 M. FILIPOVIû, Nav. dj., 89-92; A. BENKOVIû, Nav. dj., 126-128. 187

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Slika Radosne Gospe u Baþu

dovrha. Nije se moglo potvrdno odgovoriti, jer postoje þvrsti razlozi, da te þudotvorne slike u Baþu nema, a najvjerovatnije nije ni bilo. Trud se ipak isplatio. Kod þišüenja slike “Radosne Gospe“ skinute su krune. Na veliku radost našao se ispod krune na Gospinoj glavi üirilicom napisan napis: “Ograjen p. fra Juro baþvanin na poštenje gospi u Grejovar 1685.“ To jest: “Na þast Gospi u Gradovrhu okrunio je fra Jure Baþvanin 1685.” Tako se poklapa 1685. godina slikanja Dime slikara i poklon s krunom fra Jure Baþvanina na þast Gospi Gradovrha. Ostaje samo poticaj fra Jure Baþvanina, zašto je tu sliku dao napraviti i okruniti na þast gradovrške þudotvorne Djevice 1685. Mogao je to biti zavjet stanovnika, doseljenika iz Gradovrha u Baþ, pa im je ta slika i prije dolaska franjevaca iz Gradovrha u Baþ bila u Baþu na þašüenju. A možda su tu sliku kao zavjetnu htjeli poslati u Gradovrh. Na kraju kao sigurno jest, da se slika “Radosne Gospe” poštovala u XIX. stoljeüu od strane vjernika i pravoslavnih ovog kraja. Možda ne javnim priredbama, ali dolaženjem vjernoga i Djevici odanog naroda. To poštovanje je ostalo do danas. I na Veliku Gospu, kad samostanska crkva u Baþu slavi svoju Nebesku Zaštitnicu, upriliþena je velika sveþanost postavljenjem obnovljene slike “Radosne Gospe“ na njeno staro mjesto. Slika je ukrašena sa sedam zlatnih zvijezda uz prisutnost gospodina baþkoga i subotiþkog biskupa Matije Zvekanoviüa i 188

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

svega okolnog sveüenstva. Veþernja sveþanost Velike Gospe (15.VIII.1985.) kao jubilarna tristota obljetnica doseljenja Šokaca u Baþ, ostat üe u “Kronici” baþkog samostana zabilježena kao skromno priznanje njihova dušobrižniþkog djelovanja u Baþu za tursko vrijeme i prvoj polovini XVIII. stoljeüa, kad su u Baþu bili župnici, a do kraja XVIII. stoljeüa vodili uprave župa u: Sonti, Monostoru, Srpskom Miletiüu, Baþkoj Palanki, Gajdobri i u Titelu.74 U Subotici je 17. kolovoza 1986. godine u dvorištu katoliþke prvostolne crkve u nazoþnosti brojnih sveüenika, bogoslova, þasnih sestara i mnoštva vjernika, održana sveþana sv. Misa, koju je predvodio mostarski biskup dr. Pavao Žaniü, uz subotiþkog biskupa dr. Matiju Zvekanoviüa i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Marka Jozinoviüa. Tom prilikom je fra Josip Bošnjakoviü iz Tuzle otpjevao Evanÿelje napjevom koji se pjeva samo u Bosni, a na prikazanju u ime sveüen-

74 HERTA KUNA, Hrestomatija starije bosanska kniževnosti, Svjetlost, Sarajevo 1974,143-145. 189

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

stva i hrvatskoga katoliþkog puka iz Tuzle fra Josip je prinio vodu s gradovrškoga izvora i kamen iz negdašnjega gradovrškog franjevaþkog samostana i crkve. Na kraju Mise je tom vodom biskup P. Žaniü blagoslovio nazoþne vjernike. Gradovrški kamen je prinesen na oltar kao prikazani dar Hrvata i katolika tuzlanske, brežaþke i šikarske župe, a vodu iz gradovrškog izvora pomiješali su s vodom iz rijeke Bune (u Hercegovini) koju je na poþetku Mise blagoslovio mons. Marko Jozinoviü u znak sjeüanja na stare postojbine Bunjevaca, na Blagaj i Bunu, a Šokce na Gradovrh. Kamen donešen s Gradovrha i prikazan na toj sv. Misi þuva se u sakristiji prvostolne crkve sv. Terezije u Subotici.75 VI. SVIJETLI LIKOVI U Samostanu na Gradovrhu, kao i u drugim samostanima Franjevaþke provincije sv. Križa Bosne Srebrene, živjeli su brojni uzorni i sveti redovnici. Mnogima od njih nema nikakavih pisanih svjedoþastava, o nekima su saþuvani samo šturi podatci, a o treüima postoji toliko pismenih dokaza o njihovu životu i djelovanju da današnji naraštaj može o njima imati zaokruženu sliku, koja svjedoþi da su bili pravi Božji ljudi, navjestitelji Božje rijeþi, kao i vrlo aktivni djelatnici na kulturnom i prosvjetnom polju. Stoga üemo opisati opširnije samo trojicu “Tuzlaka” o kojima postoji više sigurnih vjerodostojnih povijesnih svjedoþanstava i dokumenata, a onda üemo navesti neke muþenike i svjedoke vjere kao i neke fratre koji su živjeli, umrli ili pokopani na Gradovrhu.

1. FRA PETAR ZLOJUTRIû SOLJANIN (1550.-1623.) Franjevaþki samostani tuzlanskog bazena imali su u XVI. stoljeüu nekoliko istaknutih franjevaca kao što su: fra Petar Soljanin, fra Jakov Tuzlak, fra Juro Tuzlak i drugi. Fra Jakov Tuzlak, provincijal Bosanske provincije 1562.-1565., isposlovao je od pape Pija IV. mnoge povlastice za þlanove svoje Provincije. Fra Juro Tuzlak, poznat je po svom misionarskom radu u Srijemu i Slavoniji, išao je i osobno u Rim i izlagao teško vjersko stanje katolika u spomenutim predjelima. Tom zgodom je dobio mnoge povlastice i dozvolu da sebi može potražiti sveüenike pomoünike iz drugih krajeva, ako ne bi dovoljan broj našao u svojoj Provinciji. Od spomenutih franjevca u to doba najpoznatiji je bio kako u Provinciji Bosni Srebrenoj, tako i izvan nje fra Petar Zlojutriü, Soljanin. Roÿen je u Gra75 FRA PAŠKAL CVEKAN, Nav. dj., 114-116. 190

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

dovrhu. Pojedini povjesniþari navode i druga mjesta njegova roÿenja: Tuzlu (Soli), ili Gornju Tuzlu (Gornje Soli). Fra M. Batiniü ga naziva: Soljanin- Tuzlak, J. Jeliniü: Zlojutriü, F. Laštriü: Gradovršanin, I. Dujþev: Solinat, C. F. Nediü: Zlojutriü.76 U negdašnja vremena ljudi su se nazivali po mjestu roÿenja. Stoga i Nediü fra Petar po mjestu roÿenja naziva Gradovršaninom i Soljaninom, ali ipak treba naglasiti da mu je pravo prezime Zlojutriü. O fra Petrovu životu i radu prije nego otišao kao misionar u Bugarsku ima malo saþuvanih podataka. Iz jednog pisma, koje je fra Petru uputio papa Klement VIII. iz 1596. god. vidi se da je bio odgojitelj mladeži, koja se priprema za sveüeniþki stalež. Bio je provincijal Provincije Bosne Srebrene (1589.-1592.). Da je bio provincijal u navedenom trogodištu nema dokaza u poznatim izvorima iz tih godina. Meÿutim, da je sigurno bio provincijalom sam svjedoþi u predstavci bosanskih franjevaca protektoru Reda kardinalu De Mattei 22. VII. 1594. godine, koju ovako potpisuje: ”Ego fra Petrus Salinatus, olim minister.“77 Ne zna se ni za toþnu godinu njegova roÿenja (neki navode 1550.). Neki misle da se je fra Petar školovao u Italiji, jer je dobro govorio i pisao talijanski. Papa Klement VIII, vjerovatno poznavajuüi njegove intelektualne sposobnosti i izgraÿenost duhovnog života, imenvao ga je 1595. god. generalnim vizitatorom i poslao s još nekoliko misionara u Bugarsku da ispita stanje katolicizma u Bugarskoj i moguünosti dušebrižniþkog rada. Radilo se o pokatoliþenju pavliüana, utvrÿivanju bugarskih katolika u vjeri i pastorizaciji dubrovaþkih kolonista u Bugarskoj. Iz toga papina pisma vidi se da je veü prije toga fra Petar upoznao Sv. Stolicu sa stanjem katolicizma u Bugarskoj i Srbiji. “Broj katolika je velik, ali je nedovoljan broj sveüenika. Zato mnogi vjernici nisu u vjeri pouþeni, þesto puta ne mogu potrebite sakramente primiti.” Papa, zahvaljujuüi Petru što je na sebe spreman primiti tako težak posao, dopušta mu da uzme nekoliko sveüenika i krene u spomenute krajeve. Ti sveüenici mogu biti franjevci ili redovnici bilo kojega drugog reda kao i svjetovni sveüenici, ali uz dozvolu vlastitih starješina ili ordinarija. U isto vrijeme postavlja fra Petra za gvardijana ili starješinu ostalih misionara i podjeljuje mu svoj blagoslov. Dolaskom u Bugarsku fra Petar je ulio nadu i snagu u ono malo katolika što je bio okupio oko sebe. Puni radosti bugarski su katolici i dubrovaþki kolonisti doþekali franjevce. O tome su kasnije pisali (1637.) üiprovaþki katolici: ”Otidjosmo u Bosnu i dovedosmo fratre sv. Franje i njihov stariješina doÿe o. fra Petar Solinat, a njega smo kasnije od pape Klimenta VIII isprosili za našeg biskupa i on je u ovoj pomnažao red i sagradiše se samostani i crkve i obrati76 R. ŠPIONJAK, Fra Petar Zlojutriü, Hrvatski glasnik, 2002, kolovoz-rujan, s. 19. 77 F. HIDANOVIû, Fra Petar Zlojutriü Soiljanin, Radosna Gospa Gradovrško-Baþka, Gradovrh 2008, 4-5. 191

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

še krivovjerce i uþiniše mnoga dobra djela, koja su oci naši želili, a mi hvala Gospodu Bogu i našim oþima vidimo.” Fra Petar 1600. god. ide u Rim i izvješüuje Sv. Stolicu o stanju katolika u Bugarskoj. Sljedeüe godine na molbu bugarskih katolika fra Petar je imenovan za so¿jskog biskupa i dane su mu nove povlastice. Vraüajuüi se iz Rima 1606. u Makarskom primorju posvetio je dva oltara i u Bosni þetiri crkve. Saþuvana je krnja ploþa, u pet komada, koji zajedno imaju dimenzije 97x47,5x 8,5 cm. Fragmenti su naÿeni 1970. god. u ruševinama stare crkve sv. Jurja u Drašnicama, u Makarskom primorju.78 Fra Petar Jakiü pozvao je 1612. god. bosanskog franjevca fra Petra Zlojutriüa Soljanina, da doÿe u Makar (kraj Makarske) da posveti novu crkvu. Biskup je došao dana 29. mjeseca Ilinštaka (mjeseca sv. Ilije, tj. srpnja) 1612. Godine. Biskup je sveþano posveto crkvu sv. Ivana u Makru i glavni oltar, u koji je postavio moüi svetih Nereja, Makarija i Petronile. Tekst na ploþi: ”1584 OD OVE CRKVE STAVI FUDAMENTU O STAROJ CRKVI IVAN MITROVIû PLEMENA KAýIû IZ MAKRA NA 1602 CRKVU REýENU SAGRADI SVU PAVAO POŠTOVANI JAKIû IZ MAKRA PLEMENA KAýIû I U NJU STAVI SVE ŠTO JE POTRIBA ZA REDOVNIKA I ZAMOLI POŠTOVANOG GOSPODINA FRA PETRA SOLJANINA BISKUPA OD SOFIE I POSVETI OVU CRKVU NA POŠTENJE BOŽJE I SVETOG IVANA EVANDJELISTE. I OLTAR POSVETI I STAVI RELIKVIJE U OLTAR SVETOG NEREJE I SVETOGA MAKARIJA I SVETE PETRONILJE ILINŠTAKA NA 29. NA 1612.” Pri dnu ploþe uklesani su stihovi, koji predstavljaju najstariji izvorni saþuvani dokaz književni zapis u Makarskom primorju: “Jakiü fra Paval imenom se zove koga pošteni glas jošüe svuda slove. Gdi godi dohodi svuda crkve gradi a na slavu božju sve unesto trati.” Izgubljeni natpis u Drašnicama i taj iz Makra svjedoþe o velikom rasponu Zlojutriüeve aktivnosti od ûiprovca (Bugarska) do Makarske i to u vrijeme teške turske okupacije. Kad je došao u Bugarsku, odmah je zapoþeo kanonsku vizitaciju. U izvještaju Sv. Stolici 1611. god. govori o poboljšanju kršüanskog života u Bugarskoj, primanju i reÿenju kandidata za franjevaþki red i svetovni kler. U isto vrijeme mnogo truda ulaže u obnovu kršüanskog života i crkvene discipline. Njegovim nastojanjem u selu Orešu pokrstilo se oko 400 duša, tu su ga seljaci spomenutog sela prozvali “svojim apostolom”, a njegove pomoünike “anÿelima”. U Petikladencima obratio je i pokrstio preko 100 obitelji pavliüa78 K. JURIŠIû, Iz makarske prošlosti, 11-14; ISTI, Katoliþka Crkva, 285-286. 192

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

na, a u Tarniþevici 200 osoba, kao i u Brestovcu, u Djelanima 500, u Koþevu 150, u Vareni 12 obitelji, u D. Lužanima 50 obitelji, u Teležanima 20 osoba, u Orahovu 12 obitelji. U isto vrijeme stalno djeluje u üiprovaþkom kraju, gdje je prije 1611. god. sagradio samostan u ûiprovcu i crkvu u selu Kopilovac. Sam je živi u tom samostanu i, osim biskupskih poslova, brine se za rad škole koju je osnovao, pouþavao je narod i brinuo se za proširenje misionarskog rada. Rumunjski vojvoda zadivljen fra Petrovim misionarskim radom, zamoli ga 1614. god. da mu pošalje nekoliko franjevaca u Trgovište, koji üe zadržati istoþni i zapadni obred. Odgovor na molbu nije poznat. F. J. Jeleniü je sklon mišljenju da je odgovor bio pozitivan, dok J. Božitkoviü zastupa suprotno mišljenje, a razlog je mali broj sveüenika s kojima je fra Petar raspolagao. S toga je Andrija Bogosloviü tamo pošao sa šest konventualaca po nalogu Sv. Stolice 15. V. 1623. godine. Božitkoviü bi mogao imati pravo, jer se je broj vjernika brzo poveüavao, prije nego što su se novi sveüenici mogli odgojiti. Stoga se je fra Petar posebno brinuo za odgoj što veüega broja sveüenika.79 Nekoliko je kandidata poslao i u Rim na studij od kojih su kasnije neki poslije imenovani biskupima. Fra Petar Bogdan Bakšev pisao je 1640. god. o fra Petru: “Moj otac i uþitelj, a koga bi mogao da nazovem blaženim.” Sliþno misli i fra Ilija Marinov i treüi fra Filip Stanislavov, pisac prve tiskane knjige na bugarskom jeziku (Abagar 1648.), u kojoj spominje poboljšanje kršüanskog života u Bugarskoj i u tome veliki doprinos fra Petra Solinata. Radi njegova apostolskog djelovanja fra Petara su progonili Turci i Grci, posebno kad se je usprotivio naredbi oko 1610. god. da bugarske katoliþke djevojke idu u službu sultanu i njegovu dvoru. Po njegovu nagovoru, djevojke su pobjegle u planine i neko ae vrijeme skrivale po peüinama. U meÿuvremenu katoliþka sela su harana i plijenjena. iste godine dolazi u ûiprovac sandžak-beg, kadija i više aga namjeravajuüi ubiti fra Petra. Na to su se zakleli i sprave za muþenje ponijeli. Sreüom novac ih je ublažio, pa su odustali od svoje namjere. U meÿuvremenu ljubav bugarskih katolika prema fra Petru je sve više rasla. U pismu od 1. rujna 1611. god. üiprovaþki knez Petar u ime bugarskog naroda zahvaljuje kardinalu Borgheseu, što ih je fra Petar prosvijetlio, pouþio i utješio. U svojim molbama Sv. Stolici 1617. i 1622. god. bugarski katolici takoÿe govore o fra Petrovu apostolskom djelovanju i mole da mu dodijeli titulu bugarskog nadbiskupa. Godine 1622. fra Petar ide ponovo u Rim da isposluje otcjepljenje bugarskih franjevaca od Bosanske rovincije. U tome nije potpuno uspio. Službena potvrda nezavisnosti Bugarske kustodije ostvarena je tek dvije godine kasnije.80 79 F. HIDANOVIû, Nav. dj., 64. 80 DR. IVAN DUJýEV, Bosanski franjevci u Bugarskoj do üiprovaþkog ustanka (s bugarskog prv. R. Drljiü), Franjevaþki vjesnik, XLV/1938, 8-9, 264. 193

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Vraüajuüi se 1623. god. iz Rima došao je u svoj samostan na Gradovrhu. Tu je premoren od puta, a i prije je imao zdrastvenih tegoba, teško obolio i umro 4. travnja 1623. godine. Pokopan je u gradovrškom samostanu. Poslije fra Petrove smrti, ostalo je bez svoga redovitog prelata njegovo stado, þetiri samostana i devet župskih kuüa. Ostavio je 30 sveüenika i 9 klerika Reda Manje braüe opslužitelja bez starješine, koji bi njima upravljao, koji bi odijevao u habit (primao u Red), kao što je to uþinio fra Petar svojim apostolskim ugledom. Svi saþuvani dokumenti koji se tiþu fra Petrova života i rada istiþu njegov sveti život. Fra Pavao Papiü javlja papi Urbanu VIII. o fra Petrovoj smrti i piše: ”Da je bio biskup veoma sveta života, to se može dokazati iz bezbroj njegovih djela i obraüanja tolikih i tolikih duša izgubljenih u onim krajevima Turske, gdje se prije nije spominjalo Presveto Srce Isusovo.” Fra Ilija Marinov izvješüuje Sv. Stolicu o stanju katolika u Bugarskoj te da je iste godine fra Petar umro veoma sveto. Nekrologij sutješkog samostana na dan 9. listopada 1624. godine donosi sljedeüe: “Gradovrh u Bosni. Presvijetli i prepoštovani gospodin fra Petar iz Soli, isluženi redodržavnik i biskup so¿jski, povrativši se iz Rima u svoju domovinu, postigao je završetak svoga veoma pobožnog života. Vrlo stara predaja veli i nikad nije opovrgnuta da su se na njegovu grobu viÿale goruüe svijeüe.”81 Zbog svetoga života fra Petrovo je ime upisano u “Martirologij Franjevaþkoga reda” na dan 18. listopada.82 Spomendan: 18. listopada. 81 Nekrolog na latinskom glasi: „Soljanin (Zlojutriü) Petrus a Salinis: Die nona octobris 1624. Gradov-verh in Bosnia Ilmus ac Renuus D. Fr. Petrus a Salinis ExMin. Provincialis et Epus Sophie, redux Roma piisimae vitae placidam mortem in Patria nactus, ad cujus sepulchrum lumina visa et inccorrupta manere antiquissima traditio docet.“ 82 Martyrologium franciscanum auctore A. a Monasterio, auctum I. Beschin et J. Palazzolo, Romae 1938, 406. - O fra Petru Zlojutriüu postoji odreÿena literatura, npr. O. EUZEBIJE FERMENDŽIN, Chronicon Observantis Provinciae Bosnae Argentinae Ordinis S. Francissi Seraphici, Starine, HAZU (JAZU), knj. XXII, Zagreb 1890, 30-32; C. GIANNELLI, Petar Zlojutriü primo vescovo dei Bulgari cattolici, Orientalia christiana analecta, III, Roma, 1937, 177-191; IVAN DUJýEV-RASTKO DRLJIû, Bosanski franjevci u Bugarskoj do üiprovaþkog ustanka, Franjevaþki vjesnik, XLV/1938, 8-9, 262-271; FRA DOMINIK MANDIû, Franjevaþka Bosna, Rim 1968, 168-169; FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, Sveti sljebenici Franje Asiškog u našoj prošlosti, Kaþiü, IX/1977, 48 (Radovi simpozija… 750. obljetnice smrti s. Franje Asiškoga…); ISTI, Božji ugodnici franjevaþke Bosne, Spomen-spis povodom 90. obljetnice roÿenja dr. fra Ignacija Gavrana, Zagreb 2004, 223; FRA MARKO SEMREN, Život i umiranje pod križem. Svjedoþenje kršüanske i franjevaþke duhovnosti bosanskih franjevaca, Svjetlo rijeþi, Sarajevo 2000, 158; ISTI, Život i smrt iz vjere, Sarajevo-Zagreb, 2009, 174-176. 194

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Biskup fra Jeronim Luþiü 1638. god. na Gradovrhu raspitivao se za fra Petrov grob, jer je þuo još od živih svjedoka da je bio pokopan kao obiþni brat, bez ikakvoga biskupskog znaka, radi straha od Turaka.83 Da su se fratri opravdano bojali Turaka svjedoþi i bilješka fra Nikole Lašvanina o onome što se dogodilo iza fra Petrove smrti: “Zato (Turci) scineüi da je umro u manastiru, udilj (odmah) vrgoše u sindžir (okove) i na muke fratre da dadu blago biskupovo, koje, govorahu, da je iznio od pape. I zato fratri dadoše 2.000 talira i manastir pust ostaviše.”84

2. FRA STJEPAN MATIJEVIû SOLINJANIN (1580.-1654.) Za fra Stjepana Matijeviüa može se reüi da je svu svoju pažnju i djelovanje usmjerio svomu sveüeniþkom pozivu. Naime, jedino djelo koje je ostavio jest “Ispoviedaonik, sabran iz pravoslavnieh nauþitelja…” (Rim 1630.) tiskano u Propagandnoj tiskari. To je zapravo djelo dominikanaca fra Jeronima Panormitanca.85 „Ispoviedaonik” je najprije teološko djelo, a s aspekta današnjega þitatelja zanimljivo, jer obraÿuje neke teške grijehe kao što su: incest, onanija, homoseksualizam, lezbijstvo i sodomija, za koje je teško povjerovati da su bili problem ljudi u Bosni, naroþito onih iz ruralne sredine u XVII. stoljeüu. No, na to je pitanje lako odgovoriti. Fra Stjepan nije pisao o (ne)moralu bosanskih vjernika, nego je jednostavno preveo na hrvatski jezik jedno djelo poznatoga europskog teologa. A teologija kao znanost uvijek je bila i jest katoliþka, tj. za sve vjernike Katoliþke Crkve, a ne samo za gradske i intelektualne sredine, nego i za seoske i polupismene i nepismene, jer su svi pozavni na krepostan, a ne na grješan život. Prevoditelj nije imao nikakvih književnih ili umjetniþkih pretenzija. Stoga ih u njegovu djelu ne treba ni tražiti. On je samo želio sveüenicima, posebno župnicima, pružiti u ruke dobar europski priruþnik moralne teologije, koji üe im pomoüi da mogu svoje vjernike odgajti u pravom duhu Evanÿelja i izvornom i nepatvorenom nauku kšüanske vjere. U tomu je vrijednost njegove knjige, koja je sigurno odigrala vrlo važnu ulogu u životu sveüenika i vjernika. Fra Stjepan Matijeviü rodio se u Gradovrhu o þemu svjedoþi oznaka mjesta koju on navodi pored svoga prezimena „Solinjanin” (staro ime Tuzle - Soli). Podaci o njegov životu nisu pouzdani. Vjerojatno je roÿen 1580. godine i umro 1654. u Transvilaniji (pokrajina u Rumunjskoj i Maÿarskoj) kamo je djelovao kao misionar. Da je živio u Sarajevu (6 godina) i u nekim drugim mjestima u 83 Opširnije o izvještaju biskupa J. Luþiüa vidi u ovom Zborniku, str. 169. 84 FRA NIKOLA LAŠVANIN, Ljetopis, Sarajavo 1981, 240. 85 FR. GIROLAMO PANORMITANO, OP, Confessario raccolto dai dottori cattolici, Venezia 1575. 195

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Bosni (20 godina) sam piše u predgovoru svoga jedinog djela. Dok je još bio u Sarajevu poþeo je prevoditi „Ispoviedaonik“. Nastavio je prevoditi na nagovor fra Rafaela Levakoviüa, komu je pomagao u Rimu pri izdavanju glagoljskih knjiga. Evo što sam fra Stjepan piše: K štiocu krstjanskom, ljubeznivi štioþe! Knjižice ove od ispovijedi prošnjom nikeh dražieh prijatelja, buduüi kapelan sarajevski u Sarajevu, poþete, a nanutkanjem P. O. F. Rafaela Levakoviüa, moga reda a države Bosne Hrovatske, bogoslovca razumnoga, buduüi u Rimu, radi mog bogoljubstva svršenja i u moj bosanski jezik iz latinskog prinesene, ljubeznosti tvojoj eto pridajem i šaljem na svjetlo.86 Da je fra Stjepan Matijeviü bio izvanredno vjeran svome zanimanju, tj. da je slijedio smjer koji je dala protureformacija, naroþito poslije Tridentskog koncila, svjedoþi njegovo djelovanje u Sarajevu, drugim bosanskim mjestima, zatim misionarsko djelovan u Transilvaniji, tiskanje knjiga crkvenom üirilicom (ne bosanþicom ni latinicom), a to znaþi da je ostao povezan sa starijom tradicijom, koja je tim pismom objavljivala knjige (vjerske ili „likaruše”). Jedna od takvih likaruša nalazi se u zbirci pod nazivom “Belle cossarele a sapersi“ iz 1845. godine, pisana je starim Kujundžiüevim pravopisom, a ima 128 lijeþniþkih naputaka, od kojih je 127 protiv podagre izumio fra Anto Tuzlanþiü, a jedan za otvaranje mokraüe fra Stjepo Matijeviü. U Bosni je bilo mnogo tzv. narodnih lijeþnika, a meÿu njima se isticao i fra Stjepan Matijeviü Solinjanin. „Ispovjedaonik” je Matijeviü poþeo pisati (tj.prevodiiti) ne samo na nagovor, ”buduüi poznao potrebu taku šest godišta u Sarajevu, a prie i poslie toga veüe od dvakrat šest inieh u razlicieh mjestieh ispovjedajuüi“ želeüi pružiti pomoü bogoljubima krstjanima, “koji se nahode u državi bosanskoj”.87 Ispovjedaonik je namijenjen sveüenicima, imao je katehetsku namjenu i govori o grijesima protiv deset Božijih zapovijedi. Grijeh je ubiti, ne ljubiti i ne þiniti dobro bližnjem svom, pogotovo ukrasti od siromaha, ljubiti tuÿu ženu i još mnogo toga, jer svaki þovjek je grješnik i podložan je nemoüi i svoje grijehe treba okajati. O bludu i bludnom sagrješenju pisac govori otvoreno pozivajuüi kršüane na ispovijed, jer onaj koji se naÿe u tom grijehu zapravo je u smrtnom i najtežem grijehu. Zatim na eksplicitan naþin navodi i obraÿuje svaki bludni grijeh posebno. Suprostavljeno ljudskoj naravi je animalno opüenje, homoskesualizam, incest, “grieh s roÿaci svojiemi i ženiniemi, tja do þetvrtoga koljena uklapajuüi jest prikrvje, što Latin zove inþestum“, zatim smrtni su grijesi masturbacija, opüenje prije braka, “tancati, tamburati, popievati i nositi miris cvijeüa bluda grieh je smrtni”. 86 J. JELENIû, Kultura i bosanski franjvci, I, 229. 87 F. HIDANOVIû, Nav. dj., 55-57. 196

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Naslovna stranica fra Stjepanova »Ispoviedaonika« (Rim, 1630.)

Fra Stjepan Matijeviü pripada ijekavskoüakavskom govornom tipu. Vrijeme u kojem je on djelovao je zapravo predstandardni period u standardizaciji jezika, kada dolazi nekako do nadmetanja ijekavice i ikavice. U njega prevladava ijekavica, iako ima i ikavice, a redovna je dvosložna zamjena jata. Reþenica je podložna latinskom uzoru a samim tim i stil je kruto ukalupljen. Sve u svemu Ispovjedaonik fra Stjepana Matijeviüa je praktiþni priruþnik bez književno-umjetnih pretenzija, ali je zanimljivo kao literatura koja je u tom vremenu bila popularna i koja je, za razliku od ostalih djela, izmeÿu ostalog, obraÿivala tabu temu.88 88 DR. ANTO SLAVKO KOVAýIû, Bibliogra¿ja franjevaca Bosne Srebrene. Prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture, Sarajevo 1991, 244. Djelo navodi literaturu o S. Matijeviüu, npr. IVAN FRANJO JUKIû, Stiepan Matijeviü, Bosanski prijatelj (Zagreb) 1850, 1, 30-31; SLAVKO PAVEŠIû, Jezik Stjepana Matijeviüa, Zagreb 1960; IVAN ALILOVIû, Biobibliogra¿ja hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do 1918. KS, Zagreb 1986, 26. 197

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

3. FRA AUGUSTIN SLIŠKOVIû (1835.-1897.) Fra Augustin Sliškoviü roÿen je u mjestu Soviüi u Hercegovini, dana 20. rujna 1853. godine. Zajedno s roditeljima doselio je u tuzlansko naselje Križane. Mada se i u naselju Pascima 1784. god. nalazi prezime Sliškoviü, sigurno se može tvrditi da je njegov otac Anto sa svojom obitelju doselio u Križane, jer je nakon svoje smrti sahranjen na mjesnom groblju naselja Svojtina, gdje su se sahranjivali mještani naselja Križani. Na tom mjestu mu je sin fra Augustin podigao križ, na kom stoji natpis: „U znak viþnje slave sinovske i ljubavi otcu Anti.“ Mladiü je stupio u Franjevaþki red i Mladu Misu slavio na Bezgrješno zaþeüe 1858. god. u Tuzli. Kao sveüenik ide za kapelana u Ulice (1862.), zatim za prvoga kapelana u Brþkom, gdje se posebno isticao svojim idejama i inicijativama za gradnju i obnovu crkve u Brþkom i Tolisi, odakle je pod kraj svibnja 1869. došao u Tuzlu. Ubrzo je nastavio sa svojim graditeljskim radom, pa je 1872. god. dao navuüi zemlju na moþvarno zemljište (Pingu), izravnao vrt, mutašerifa zamolio da prokopa odvodni kanal do rijeke Jale, što mu je on i dopustio. Predhodnik fra Augustina, fra Jozo je veü bio dobio dozvolu za gradnju samo drvene crkve. Fra Augustin je 1869. god. od Hakib-paše dobio dozvolu za gradnju crkve od þvrstog materijala, a paša mu je obeüao da üe dobiti i državnu novþanu pomoü. Biskup fra Paškal Vujiþiü odobrio je da se za pripremne radove sredstva uzmu iz crkvene milostinje. Ispod Gradine je poþeo 1870. kopati kamen. Prostor gdje üe se crkva graditi veü je prije ispitao i pregledao, te mu je graÿevinski plan naþinio besplatno Antun Lindareviü, Sinjanin. Fra Augustin je dostavio opsežan dopis “Katoliþkom listu“ iz koga se izmeÿu ostalog doznaje da Tuzla ima 10.000 stanovnika, 13 džamija, pravoslavci imaju malu crkvu, a katolici drvenu kapelu, gdje je samo sveüenik pod krovom. U varoši su samo 44 katoliþke kuüe, a sela s katoliþkim življem ima 17 s oko 3000 duša. Isto tako naglašava da fra Jozo nije mogao napraviti planirane crkve, jer nije imao pomoüi izvana, a sami župljani su odviše siromašni. Gradnja crkve je konaþno zapoþela 10. srpnja 1871. godine, na lokalitetu Trnovca, na istoku varoši. Crkva üe biti prema ranijim utvrÿenim mjerama duga 30 i široka 14 aršina (22,5x10,5 m). U nedelju, 9. srpnja fra Nedeljko Andriü, vikar biskupov, blagoslovio je temeljni kamen kazao sljedeüe: “Ovaj dan bješe mojim župljanima dan neiskazanog veselja, tako da su mnogi od radosti suze prolijevali.“ Fra Augustin traži pomoü za gradnju crkve, moli i milodare u Rajevom Selu (udaljenom devet sati hoda). Zagrebaþki nadbiskup Josip Mihaloviü poslao je po biskupu P. Vujiþiüu 100 forinti, a isto tako dobio je pomoü i od biskupa J. J. Strossmayera i cara Franje Josipa. Imena onih koji pomogoše gradnju crkve upisana su u crkveni zapisnik, koji üe se þuvati za vjeþnu uspomenu. Isto tako vrijedno je napomenuti da ipak gradnja crkve nije mogla bez pomoüi domaüih župljana, te od dobrotvornih priloga iz austrijskog carstva, a i turski je sultan darovao 6.000 groša. 198

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Crkva je posveüena sv. Petru, prvaku apostolskom. Za svoj uloženi trud u izgradnji crkve, vrijednom pastoralnom radu i ukazivanju na suživot s komšijama fra Augustin Sliškoviü je odlikovan od sultana odliþjem petog stupnja reda Madžidije. Mutašerif mu je pri stavljanju reda na habit rekao, kako u sluþaju potrebe, može tražiti potporu od sultana. Na crkvi se radilo tri godine, kako su sredstva pristizala. Pored župnikove kuüe, u kojoj je bila osnovna škola, postojala i novosagraÿena crkva na Trnovcu.89 Fra Augustin je 16. svibnja 1874. godine premješten za župnika u Ulice kraj Brþkoga. Jedan fotograf, Dalmatinac, svjedoþi (1873.) da se je u Tuzli mnogo svijeta dolazilo slikati i da se ljudi sijeüaju fra Augustina i njegova dva bliža župnika fra Grge Stjepanoviü iz sela Moranþani i fra Pave Semunoviüa iz sela Brežaka. Pripovijedali su fotografu da je fra Augustina služio sv. Misu u maloj drvenoj kapeli, tri aršina dugoj i tri širokoj, u koju je moglo uüi oko dvanaest duša, ili kako je znao kazati fra Augustin, gdje je samo sveüenik bio pod krovom, a vjernici napolju.90 Nakon dolaska u Ulice nastavlja s graditeljskim svojim radom pa je za crkve u Ulicama isposlovao je tri oltara. Zatim je 11. V. 1875. god. došao u Tolisu. O njegovu radu u Tolisi se vrlo malo zna, premda je signurno da su nje-

U znak viþnje sinovske ljubavi otcu Anti spomen križa stavi 1869. fra Augustin Sliškoviü 89 A. BENKOVIû, Nav. dj., 218. 90 DR. DUŠAN KAŠIû, Saborna crkva Uspenje Presvete Bogorodice, Tuzla 1982, 4-6. 199

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

gove graditeljske sposobnosti dolazile do izražaja, jer je gradio u svakoj župi kojoj je bio na þelu. Neko vrijeme kao župnik proveo je Sutjeskoj i konaþno u Vijaci. Tu se je u sijeþnju 1897. god. prehladio, nastala je paraliza srca te je umro 21. svibnja 1897. godine. Fra Pavao Semunoviü je nastavio gradnju crkve i 1878. God. sazidao zvonik. Iste godine iz stare kuüe u varoši prešao na Trnovac u novu kuüu. Od austrijskog generala Bienertha dobio je na dar dva zvona, koja su izlivena od jednoga turskog topa. Crkva na Trnovcu bila je vrlo lijepa, uvijek osunþana ranim jutarnjim zrakama sunca. Njezina dva oltara su ulijevala novu duhovnu snagu siromašnim župljanima Soli.

Crkva na Trnovcu 1871.-1889. (crtež D. Trifkoviüa) Kada je papinskom odlukom (5. VII. 1881.) odreÿeno da se crkvena uprava uredi, za prvog biskupa posveüen je dr. Josip Stadler, koji je 15. sijeþnja 1882. godine preuzeo upravu Nadbiskupiju i od svih župnika zatražio podrobne izvještaje. Tada je fra Pavo Semunoviü u svom izvještaju naveo da ima dobru crkvu: iz dvora i iznutra dobro opremitu, dva oltara, dva velika zvona, 18 albi, nebo, krstionicu, 2 kaleža, 10 velikih i 20 malih svijeünjaka, 12 kazula, 1 ciborij, 2 dalmatike, 2 ispovjedaonice, 2 rokete, 2 zastave, križnog puta nema i župski stan je u vrlo lošem stanju. Vrlo je važno naznaþiti, a iz svega gore navedenog samo proizlazi, da su znaþajan doprinos u izgradnji i oþuvanju te vjerske i kulturne zaviþajne baštine dali fratri iz tuzlanske bliže okolice. Meÿu njima se istiþu: fra Augustin Sliškoviü, fra Petar Zlojutriü Soljanin i fra Stjepan Matijeviü, koji su ili neimari, tj. graditelji, ljudi koji su iskonski volili svoj zaviþaj, ljude vjerne Bogu i svoju grudu zemlje Bosne ponosne.91 91 A. BERNKOVIû, Nav. dj., 219. 200

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

Župska kuüa u kojoj je bila i puþka škola od 1869. do 1889. (crtež D. Trifkoviüa)

4. FRANJEVAýKI MUýENICI GRADOVRHA I ŽUPE SOL U literaturi se mogu naüi samo oskudni podatci o veüini franjevaca koji su u Samostanu na Gradovrhu bar neko vrijeme živjeli, ili su u njemu preminuli, ili su tu pokopani, a samo o nekima ima nešto više podataka. - Fra Petar iz Tuzle, muþenik. Turci su ga izboli noževima 1548. godine. Sahranjen u Tuzli.92 - Fra Fra Gabrijel iz Poljana, fra Matej iz Jajca i drugovi, +1603. Turci su ih zarobili, muþili, jedne ubili, a druge odveli u ropstvo.93 - Fra Nikola Vidakoviü, +1611., sahranjen u Tuzli. - Fra Ivan, iz Fojnice, +1623., sahranjen u Tuzli. - Fra Tomo Tuzlak, biskup, +1623., sahranjen u Tuzli. - Fra Petar Zlojutriü, Soljanin, provincijal, biskup u So¿ji, +1623., sahranjen u Gradovrhu.94 Spomendan:18. listopada. - Fra Ivan ûero, župnik, +1628., sahranjen u Gradovrhu. - Fra Tadija, iz Tuzle, +1628. 92 (FRA) IVAN STRAŽEMANAC, Povijest Franjevaþke provincije Bosne Srebrene (latinski i hrvatski; prev. S. Sršan), L&G, Zagreb 1993, 160-161. 93 E. FERMENDŽIN, Chronicon, 33; H. G. JURIŠIû, Sveti sljedbenici, 48; M. SEMREN, Život i smrt, 189. 94 Vidi þlanak u ovom Zborniku, str. 190-195. 201

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

- Fra Marko, iz Tuzle, +1628. - Bezimeni franjevac, gvardijan Donje Tuzle, +1630, muþenik, ubijen i sahranjen u Donjoj Tuzli.95 Spomendan: 2. lipnja. - Fra Bernardin Galijaš, gvardijan na Gradovrhu, muþenik, +1638. ubijen i sahranjen u Gradovrhu.96 Spomendan: 21. studenoga. - Fra Luka, župnik, muþenik, +1638., ubijen i sahranjen u Gradovrhu. - Fra Stjepan Matijeviü, Soljanin, prevodilac, geneneralni vikar u Transilvaniji, +1654., sahranjen u Transilvaniji; v. þlanak, str. ???. - Fra Grgo Stoþanin, muþenik, +7. IX. 1658., ubijen i sahranjen u Donjoj Tuzli, a samostan spaljen.97 - Fra Bernardin Doljanin, gvardijan, i fra Luka, župnik u Gradovrhu, muþenici. Jednomu su 1683.-4. Turci odsjekli glavu, a drugoga su zapalili.98 Spomendan: 21. studenoga. - Fra Lovro Tuzlak, muþenik, +1695., ubijen u Raki u Bosni, gdje je i sahranjen.99 Spomndan: 10. srpnja. - Fra Sera¿n Tuzlak, +1699. - Fra Ambrozije, iz Modriþe, +1706., sahranjen u Tuzli. - Fra Franjo, iz Tuzle, +1707. - Fra Josip Majstoroviü, iz Lipnice, +1711., sahranjen u Tuzli. - Fra Anto iz Olova, +1715, sahranjen u Tuzli. - Fra Jakov Tomiü. župnik Tuzle, +1716., sahranjen u Tuzli. - Fra Bernardin, iz Tuzle, +1719. - Fra Stjepan Tuzlak +1721. - Fra Augustin, iz Tuzle, provincijal, +1729.100 - Fra Luka, iz Tuzle +1731. - Fra Petar, iz Tuzle, +1732. - Fra Jakov Gabriü, iz Tuzle, +1738., sahranjen u Tuzli. 95 Martyrologium franciscanum, 203; E. FERMENDŽIN, Acta Bosnae, 397, 405; H. G. JURIŠIû, Sveti sljedbenici, 48. 96 Martyrologium franciscanum, 448; FRA STJEPAN BRALIû, Monogra¿a storica sulle crudelitá musslumane in Bosnia-Erzegovina, Roma 1898,150; H. G. JURIŠIû, Sveti sljedbenici, 49. J. JELINIû, Kultura, I,138. 97 FRA MARKO SEMREN, Život i smrt iz vjere, Sarajevo-Zagreb, 2009, 155. 98 Martyrologium franciscanum, 409; H. G. JURIŠIû, Sveti sljedbenici, 49; M. SEMREN, Život i umiranje, 162. 99 Martyrologium franciscanum, 256; H. G. JURIŠIû, Sveti sljedbenici, 50; M. SEMREN, Život i smrt, 234; 100 D. MANDIû, Nav. dj., 217- 218. 202

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

- Fra Luka, iz Tuzle, +1738. - Fra Anto Turbiü, +1738. - Fra Anto Tomiü, fra Franjo Blekiü, iz Tuzle, i trojica drugova, muþenici, +1753., ubijeni u Ljubuškomu i sahranjeni u Tuzli.101 Spomendan: 4. travnja. - Fra Petar Linþireviü +1764., sahranjen u Tuzli. - Fra Jerko Štitiü, župnik u Lipnici, Tuzla +1764. - Fra Mato Mijatkoviü, župnik u Varešu, +1781. - Fra Marko Mijatoviü, +1800., sahranjen u Tuzli. - Fra Marjan Martinoviü, iz Tuzle, +1803. - Fra Anto Tomiü, +1804., sahranjen u Tuzli. - Fra Tomo Novakoviü, +1806., sahranjen u Tuzli. - Fra Martin Crvenkoviü, župnik u Tuzli, +1815., sahranjen u Breškama. - Fra Anto Ĉuriü, iz Lipnice, Tuzla +1825., sahranjen u Lipnici. - Fra Nikola Juriü, iz Dragunje, +1828., sahranjen u Lipnici. - Fra Augustin Sliškoviü, gvardijan u Tuzli, +1897., sahranjen u Tuzli.102

Nova crkva u naselju Solina 101 Martyrologium franciscanum, 128; H. G. JURIŠIû, Sveti sljedbenici, 52; M. SEMREN, Život i umiranje, 163. 102 Vidi þlanak u ovom Zborniku, str. 198-200. 203

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

ZAGLAVAK O franjevaþkom samostanu u Gradovrhu neki su franjevaþki generali i povijesniþari djelimiþno opisivali izvanjski i unutarašnji izgled samostana. Prvi opis samostana u Gradovrhu, kako smo ranije naveli, objavio je franjevaþki general i povjesniþar fra Franjo Gonzaga (1587.). Samostan na Gradovrhu je kroz 149 godina postojanja bio prosvjetno, kulturno, a prvenstveno vjersko i to pastoralno središte franjevaca toga kraja. Druga polovica XVI. stoljeüa bila je najpovoljnije razdoblje djelovanja franjevaca u solskom kraju. Osim Gradovrha imali još samostan u Donjim Solima, ali je gradovrški samostan imao znaþajniju ulogu, jedno je vrijeme bio i studijsko srednište franjevaca u današnjem tuzlanskom kraju. Samostan Sv. Marije na Gradovrhu nalazi se izmeÿu na istoku Gornjih Soli i na zapadu Donjih Soli, na nadmorskoj visini 478 metara. Okolo su doline i brežuljci obrasli šumom i opasani travnatim livadama. Crkva je zaista bila velika s galerijama unaokolo, da bi u nju moglo stati što više vjernika, a vrata su bila obložena gvožÿem, da bi mogla odoliti bijesnim nasrtajima napadaþa. Fra Pavao Rovinjanin u svom opisu boravka u Gradovrhu 1640. godine u svom izvještaju kaže: ”Ja silazim niz stube s galerije, kad vidjeh oltar. Poþeo sam toliko drhtati, jer je zaokupio svu moju pažnju, te su mi suze potekle iz oþiju.” Oltar je toliko velik, pa je svojom veliþinom privlaþio pažnju prisutnih vjernika. Izmeÿu crkve i samostana dizao se za te prilike visoki toranj od cigle sazidan, a u neposrednoj blizini se nalazila veü od ranije sagraÿena kapela. Nakon dugog traganja, prelistavao sam u knjižnicama mnogih samostana požutjele papire o povijesti Gradovrha, bilježene perom rijetkih znalaca povijesti gradovškog samostana i njegovih otaca. Moju pozornost posebno je privukla slika Lipniþke Gospe za koju postoje osnovane tvrdnje da potiþe iz Gradovrha, kako smo ranije govorili o toj slici Bogorodice s malim Isusom u naruþju, a dalje kaže se, u pozadini je prikazano vedro nebo i crkva s visokim zvonikom. Likovni umjetnici tog doba vrlo þesto su uz sliku Gospe ili neki drugi sveti lik slikali i svetište (samostan ili crkvu) kome pripada. Navodimo primjer iz Makarske gdje je u kapeli sv. Ante naslikana crkva i zvonik uz lik Sv. Ante. Tako je na platnu stari majstor ostavio vjernu sliku izgleda crkve s zvonikom iz 1717. godine. Stoga sam uvjeren da prema izvještajima, koja su sa svojih putovanja po Bosni i boraveüi u Gradovrhu dostavljali: fra Franjo Gonzaga (1587.), fra Pavao Rovinjanin (1640.), fra Nikola Ogramiü (1674.) i fra Jerolim Luþiüa (1638.) vidi se da je moje mišljenje osnovano, jer tu pretpostavku potvrÿuju navedene þinjenice. Zato opravdano tvrdim da slika Lipniþke Gospe potjeüþe iz samostana Gradovrh i da je naslikana samostan pri samom dnu slike zapravo gradovrški. Vrlo je malo pisane dokumentacije, koju su ostavili povjesniþar, koji su pisali o Gradovrhu O sudbini dokumenata, slika, knjiga i ostalih dragocjenih 204

F. Hidanović, Franjevački samostan na Gradovrhu

predmeta danas se može samo nagaÿati. Nažalost, samo je jedno je sigurno - burna povijesna zbivanja nisu ni franjevce Gradovrha mogla zaobiüi. Nesigurnost, neposredna opasnost i borba za opstanak tjerali su ih dalje da traže sigurno utoþišt na nekim drugim mjestima. Napuštajuüi svaj kraj i svoj samostan u njega se nisu više vraüali. Meÿu vjernicima tuzlanskog kraja postojala je uvijek nada da üe se ponovo izgraditi svetište “Majke Božje Gradovrške“ u Solini. U naše dane evo niþe… U naselju Solina sveþano su blagoslovljeni temelji nove crkve “Roÿenja Blažene Djevice Marije“. Župljani kažu da su presretni zbog izgradnje nove crkve, posebno jer je to naselje zapravo dio Gradovrha, gdje je bila velebna crkva i samostan, a iz kojeg su fratri sa svojim pukom davne 1688. godine noseüi þudotvornu sliku Radosne Gospe Gradovrške otišli u Baþ… ýak i danas, 320 godina poslije, hodoþasti se u Baþ Gradovrškoj Gospi, gdje su fratri i ovdašnji katolici pronašli svoja životna staništa. Izgradnja nove crkve u Solini podsjeüat üe da je upravo na tom prostoru nekad bio franjevaþki samostan. Ova nova crkva na solinskoj gori podsjeüat üe na Isusova vremena kada je On na “Gori blaževstva“ propovijedao, svojim rijeþima i molitvom privlaþio veliki broj vjernika. Tako üe i nova crkva za mnoge vjernike i hodoþasnike biti utoþište mira i pobožnosti. Sadašnje stanje Gradovrha je loše, lokalitet Bare je ugrožen klizištem, a Srebra izgradnjom privatnih kuüa. Ostaci Franjevaþkoga samostana na posljednjoj visoravni na Gradovrhu u vrlo su lošem stanju, obrasli šumom, opustošeni i govovo uništeni. Lokalitet Gradovrh je od izuzetnoga povijesnog, vjerskoga i kulturnog znaþaja za tuzlanski kraj. On saþinjava vjersko-kulturni kompleks s lokalitetima razliþito vremenski opredijeljenim, svjedoþeüi o bogastvu nalaza materijalne kulture uptpunili bi postojeüi fundus kulturno-povijesnog kraja. Stupanj njegove ugroženosti ima presudni znaþaj u zaštiti toga kulturnog dobra, da se materijalni tragovi prošlosti, a posebice ostaci temelja Franjevaþkog samostana ne bi zatrli. Zlatnik, pronaÿen u Gradovrhu, sigurno danas divno sja i svjedoþi o Gradovrhu i njegovoj bogatoj povijesti i ulijeva nadu svjetlijoj buduünosti za sve ljubitelje ovoga svetog mjesta.

205

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK THE FRANCISCAN MONASTERY AT GRADOVRH LOCALITY Archeological ¿ndings from the locality of Gradovrh , near Tuzla, con¿rm human existance in the prehistoric period, the Old Age and Middle Age. A small village of Soli was ¿rst mentioned in a document preserved at the State Archives of Dubrovnik, in 1412. A church was probably there before Otoman’s occupation however it was ¿rst mention in a document from 1514. As soon as the priests brought the picture of the Holy Mother of God to Gradovrh , in 1541, the Monastery was in the focus of religious and cultural life of the present territory of Tuzla. Unable to endure the Ottoman’s tyranny, the priests were forced to leave Gradovrh and move to Baþ where they had already been pastorally active. The article presents three distinguished Franciscans from Gradovrh but also many martyrs. As soon as the life conditions became stable in 19th century, the building of churches, monasteries and parish houses started. Even sultan supported it ¿nancially. Recently, a gold coin was found from the monastery ruins at Gradovrh locality which was repossessed by Franciscans not long ago. Certainly, spiritual vocation makes Christian life prosperity at Tuzla area feasible. Translated by Angelina Gašpar

206

VUýKOVIûI NA DUVANJSKIM VUýKOVINAMA STIPO MANĈERALO Livno, Kralja Tvrtka 1

UDK: 930.271 : 726. 825 904 : 726. 825 (497. 6 Duvno) Izvorni znanstveni þlanak Primljeno: 28. V. 2008.

Na groblju Vuþkovine, kod duvanjskog sela Lug, pokopavani su preci današnjih sinjskih Vuþkoviüa. O tome još uvijek svjedoþe križevi (stari više od tri stoljeüa) na kojima su starim pismom bosanþicom upisana imena pokojnika. Njihovi su suplemenici kasnije dali niz glasovitih sinjskih serdara i harambaša i dobro znanoga fra Pavla, pod þijim su vodstvom njegovi Vuþkoviüi napustili stari i naselili se u novome kraju. Donosimo natpise sa starih Vuþkoviüevih spomenika.

UVODNE NAPOMENE U duvanjskom kraju Vuþkoviüa odavno nema. Po konstatacijama nekih tu ih nakon velike seobe 1687/88. godine1 više nije bilo.2 No, da je stanovito vrijeme i nakon te seobe bivalo još ponešto preostalih Vuþkoviüa u duvanjskom, pogotovo kupreškom kraju, svjedoþe neki saþuvani dokumenti: u 1 U jednom vlastoruþnom pismu fra Pavla Vuþkoviüa, posrednika seobe i voÿe ramskih prebjega, stoji zapisano da se seoba u Cetinu dogodila 1688. godine (STJEPAN ZLATOVIû, Franovci Države Presvetoga Otkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888., 153). Brojne su rasprave napisane o toj velikoj seobi puka iz ramskoga, duvanjskog i livanjskog kraja u Sinjsku krajinu (o uzrocima, naþinu seobe i njezinim posljedicama, o tome na koje su sve naþine mletaþke vlasti nastojale i uspijevale iskoristiti nemuslimansko stanovništvo u nadmetanju s Otomanskim Carstvom na toj nemirnoj granici), o sudioništvu tadašnjih ramskih franjevaca u seobi, posebno o vrlo znaþajnoj ulozi najistaknutijeg meÿu njima fra Pavla Vuþkoviüa, o njegovu doprinosu pripremama i realizaciji seobe. Svim tim opüe poznatim þinjenicama ne üemo optereüivati ovaj tekst (vidi LJUBO LUCIû, Rama kroz stoljeüa, Rama-Šüit, 2002, 38-44; A. JELIû, Rama kroz stoljeüa pod turskom upravom, Nova et vetera, 1-2, 1988, 47-50). 2 FRA JOSIP ANTE SOLDO, Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu, Nova et vetera, 1-2, 1988, 31. 207

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Mandinu Selu (Duvno) 11. XI. 1741. godine krizmane su Lucija i Katarina Vuþkoviü.3 Iste godine u Podmalovanu registrirano je 11 þlanova obitelji Petra Vuþkoviüa,4 a 1768. u Botunu (Kupres) 13 þlanova obitelji Tome Vuþkoviüa.5 U Omolju je 1741. zabilježena þetrnaesteroþlana obitelj Mate Vuþka (inaþica prezimena Vuþkoviü),6 a u Borþanima 1768. þetveroþlana obitelj Ante Vuþjaka (inaþica prezimena Vuþkoviü).7 Svakome, koji se zanima za povijest duvanjskoga i sinjskog kraja, nije nepoznato da je o Vuþkoviüima (pogotovo o fra Pavlu Vuþkoviüu)8 dosta toga zapisano i objavljeno.9 Stoga o tome ne üemo opširnije govoriti. Ugledni rod Vuþkoviüa iz tih krajeva u dokumentima poznat je još od poþetka IX. stoljeüa: „U povelji bana Stjepana (oko 1322.) spominje se, kao sve( ) dok ¢T (T) ¢ " (tj.: OT’ USKOP’LJA HR’[VA]TIN’ VL’ý’KOVIû’ I S’ BRATI[O]M’).10 Dakle, Hrvatin Vuþkoviü (s „bratijom“) evidentiran je poþetkom XIV. stoljeüa u uskopaljskom (današnjem bugojansko-vakufskom) kraju.

3 L. ĈAKOVIû, Prilozi za demografsku i onomastiþku graÿu Bosne i Hercegovine (I), Sarajevo, 1979, 386. 4 Isto, 276. 5 D. MANDIû, Croati catholici Bosnae et Hercegovinae, Chicago-Roma 1962, 147. 6 L. ĈAKOVIû, Nav. dj., 270. 7 D. MANDIû, Nav. dj., 129. 8 Fra Pavao (krsno ime Luka), sin Matin i Mandin, rodio se „uvrh Duvna“ 18. X. 1658, a umro 17. XII. 1735. u Sinju (KOSOR-STIPIû, Apostoli Gospe Sinjske, Sinj, 1987, 10; K. JURIŠIû, Franjevaþka provincija svetoga Kaja pape i muþenika u Dalmaciji, Kaþiü, XVII, 1985, 186). Porodica Vuþkoviü iz Brnaza dala je kasnije još niz franjevaca: Andrija (umro 1751), Bernardin (umro 1745), Franjo (umro 1787.), Josip (umro 1805.), Karlo Marijan (umro 1816) i Pavao (umro 1817.). Usp. J. A. SOLDO, Djelovanje franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja kroz 250 godina (1735-1985), Kaþiü XVII, 1985, 348. 9 Navedimo samo neke od radova u kojima je rijeþ o Vuþkoviüima: S. ZLATOVIû, Nav. dj., B. DESNICA, Historija kotarskih uskoka (II), Beograd, 1951, 198-203; I. MARKOVIû, Sinj i njegovo slavlje god. 1887, Zagreb, 1898; J.A. SOLDO, Prilozi za upoznavanje razvoja Sinja pod Venecijom: Sinjska spomenica, Sinj, 1965, 103-177; ISTI, Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu, Nova et vetera, 1-2, 1988, 23-33; ISTI, Etniþke promjene i migracije stanovništva u sinjskoj krajini krajem 17. i poþetkom 18. stoljeüa, Zbornik Cetinske krajine, Sinj, 1989, 4, 81-142; ISTI, Fra Pavao Vuþkoviü (1658-1735), Cetinska vrila I, 1993, 19-24; I. BAGARIû, Duvno – povijest župa duvanjskoga samostana, Duvno, 1989, 87-91; LJ. LUCIû, Rama kroz stoljeüa, Rama-Šüit, 2002, 38-44; FRA KARLO KOSOR-FRA MARIJO STIPIû, Nav. dj., 9-12; R. JOLIû, Duvno kroz stoljeüa, Tomislavgrad - Zagreb, 2002, 200-202. i 282-283. 10 M. KARANOVIû, Istorijsko-etnografske crtice o župama Rami i Skoplju, Glasnik Zemaljskoga muzeja (dolje: GMZ), L/1938, 81. 208

S. Manđarelo, Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama

Groblje Vuþkovine na preglednoj karti sjevernoga dijela Duvanjskog polja

Želimo li pratiti šta se s Vuþkoviüima dogaÿalo nakon spomenute seobe, valja se za njima uputiti u Sinjsku krajinu. O Vuþkoviüima u novome kraju obilje podataka saþuvano je u arhivskoj graÿi, kojom su se bavili mnogi istraživaþi, meÿu kojima se temeljitošüu i studioznošüu posebno istiþe sinjski franjevac fra Josip Ante Soldo. U vezi s Vuþkoviüima on donosi i ovu konstataciju: „God. 1688. stigla su braüa harambaške obitelji Vuþkoviüa s 45 þlanova (istaknuo S.M.), meÿu kojima je upisan i jedan od organizatora migracije fra Pavao Vuþkoviü“11 i nastavlja: „Nastanili su se u novom kraju u selu Brnazama i postali najpoznatija serdarsko-harambaška seoska obitelj.“ Na drugom mjestu isti autor bilježi: „Prva poznata potvrda investiture grupi prebjega je 3. ožujka 1688. braüi Miji, Pavlu i Tadiji Vuþkoviüu iz Duvna u Brnazama kojom su dobili kulu, kuüu i sto kanapa zemlje.“12 O porodici Vuþkoviü, koja je za 11 J. A. SOLDO, Stanovništvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII. stoljeüu: Duvanjski zbornik, Zagreb-Tomislavgrad, 2000, 167 (poziva se na izvor: DAZd, Spisi op. prov. G. Cornara, list 516). 12 J. SOLDO, Etniþke promjene i migracije stanovništva…, 94. „Brnaze su bile podijeljene u dvije banderije: serdara Tadije Vuþkoviüa i harambaše Jakova Tomaševiüa.“ (Isto, 131). 209

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

cijelo vrijeme mletaþke uprave saþuvala þast serdara, vrijedne podatke (cijeli rodoslov) zabilježio je fra Andrija Kaþiü Miošiü. Vjerujemo da su dosta pouzdani, jer ih je mogao dobiti, osim od mnogih Vuþkoviüa, i od svoga suvremenika i brata fra Pavla Vuþkoviüa, a i prepisati iz dokumenata do kojih je došao. To izriþito i kaže kad poþinje izlagati rodoslovlje te loze: „Pleme Vuþkoviüa izlazi od Nemana, kako se nahodi u njegovim starim pismim (istaknuo S.M.). Od njega izaÿe Vuþko, ter oni koji se posli rodiše prozvaše se Vuþkoviüi.“ Nakon te konstatacije slijedi rodoslovlje Vuþkoviüa s koljena na koljeno.13

NADGROBNI SPOMENICI I NATPISI Uspomena na odseljene duvanjske Vuþkoviüe u njihovu je staromu kraju ostala u toponimu Vuþkovine (kod sela Luga), gdje su do seobe živjeli i gdje su pokojnike pokopavali.14 To vrlo staro groblje na brijegu i danas se zove Vuþkovine.15 Najstariji spomenici u obliku križa u o tome groblju baš su Vuþkoviüevi.16 Na nekoliko su upisana imena pokojnika i vrijeme njihove smrti. Te epitafe napisane bosanþicom (tadašnjim narodnim pismom) vjerojatno su pisali mjesni sveüenici (bilo franjevci, bilo popovi glagoljaši), koji su se njome dokasno služili (i do prvih decenija XIX. stoljeüa).17 Logiþno bi bilo zakljuþiti da je bar neke od tih natpisa na svome mjesnom groblju pisao fra Pavao Vuþkoviü. Evo tih natpisa, da se vidi koje su svoje Vuþkoviüe na tome groblju ostavili njihovi suplemenici kad su prebjegli u Sinjsku krajinu. 13 ANDRIJA KAýIû MIOŠIû, Razgovor ugodni naroda slovinskoga – MATIJA ANTUN RELJKOVIû, Satir iliti divji þovik, Zagreb, 1988, 539-540. 14 I livanjski kraj ima svoju Vuþkovinu (brdo izmeÿu sélƗ Žabljak, Drinova Meÿa i Stupe), a imao je i svoje Vuþkoviüe. Pod imenom Vuþak, Vuþko, Vuþjak, Vuþiü, Vuþkalo, Vuþeviü i Vuk (ali i Vuþkoviü) živjeli su u drugoj polovici XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. u mnogim livanjskim selima (Strupniü, Lusniü, Priluka, Kabliüi, Bila, Prolog). Nema nikakvih konkretnih pokazatelja o tome bi li se u kakvu vezu moglo dovesti livanjske i duvanjske Vuþkovine, livanjski i duvanjski Vuþkoviüi. 15 Još i u srednjem vijeku tu je bila nekropola. U blizini starih Vuþkoviüevih grobova i do danas je saþuvan jedan srednjovjekovni spomenik (steüak u obliku sanduka). Bakulin navod u Šematizmu iz 1867. godine da je na tom groblju „bila sagraÿena velika crkva na þast sv. Jerke“ R. Joliü drži sigurnim (R. JOLIû, Nav. dj., 255). 16 U to staro groblje i danas svoje pokojnike pokopavaju sela Mokronoge, Lug i Kuk (porodice Jakiüa). Ograÿeno je prije þetvrt stoljeüa. 17 U prilog tome kao ilustraciju navedimo podatak: „Nakon održavanja prve kapitularne kongregacije fra Ivan Skoþibušiü šalje prvu okružnicu braüi 15. lipnja 1778. godine. U njoj on naglašava da de¿nitorij Provincije braüi ne nalaže ništa novoga nego samo skreüe pozornost na postojeüe obveze i to: (…) kad se dopisi pišu Ordinarijatu na narodnom jeziku – neka se pišu i narodnim pismom – bosanþicom.“ (M. VRGOý, Duhovni stupovi Bosne Srebrene, Sarajevo-Zagreb, 2007., 377). 210

S. Manđarelo, Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama

Slika 1. Spomenik Stipanu Vuþkoviüu s istoþne strane (lijevo) i sa zapadne strane danas (desno)

1. Križ Stipana Vuþkoviüa (85 x 58 cm). Na njegovoj istoþnoj plohi (vidi sliku 1 - lijevo)18 urezane su jedna uz drugu dvije zagrljene identiþne ljudske ¿gure. Svaka u svojoj drugoj slobodnoj u stranu ispruženoj ruci drži po jedan križ. Iznad glava na vrhu spomenika urezan je polumjesec, ispod kojega je stajao upisan tekst sad gotovo potpuno uništen atmosferilijama i nedostupan za þitanje jer je zaklonjen novopostavljenom granitnom ploþom. Ipak se u prvom retku jedva naziru slova , a u drugom retku ne može se ništa odgonetnuti. Glavni dio teksta upisan je okomito, u dva stupca.19 Natpis poþinje od desnoga vrška polumjeseca i spušta se do ispružene lijeve ruke desne osobe. Tu je odozgo prema dolje upisano ime . U drugom stupcu (u prostoru izmeÿu dvaju likova) od ruku prema dolje þitamo: (tj. 1674).20 Rijeþ je, dakle, o STIPANU VUý18 Sad mu je visina smanjena na 67 cm, jer ga je Josip Jakiü iz Kuka naknadno ugradio u betonsku ploþu kad je pravio spomenik svojoj ženi Mari (1909.-1981.). Velika je šteta što je novopostavljena granitna ploþa potpuno zaklonila ovaj uistinu zanimljivi i vrijedni križ. Po kazivanju Josipa Jakiüa (r. 1907.) u taj grob su pokopani: njegov otac Ilija, djed Mijo i pradjed. Ne zna kakva bi veza bila izmeÿu Jakiüa i Vuþkoviüa, niti kad su se Jakiüi poþeli pokopavati u Vuþkoviüeve grobove. Kaže da su Jakiüi starinom iz Roškoga Polja. U duvanjskom kraju Jakiüi nisu evidentirani ni 1741, ni 1768. godine. 19 U to vrijeme u duvanjskom kraju okomito pisanje teksta susreüe se i na nekim drugim spomenicima. Vidi, na primjer, natpis na križu u katoliþkom groblju u Sarajlijama (R. JOLIû, Nav. dj., 159). 20 R. Joliü je na tome križu vidio samo natpis u drugome stupcu i pokušao ga proþitati kao (kri)ž Koviþa 1673. Zadnje slovo u upisu godine proþitao je kao (g), no ja u njemu vidim slovo (d). Usp. R. JOLIû, Nav. dj., 160. 211

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

KOVIûU.21 Sa zapadne strane na ovome spomeniku je još jedan jednostavno urezani križ (slika 1 - desno). Uz grob Stipana Vuþkoviüa (prema jugu) drugi je stari križ (70 x 50 cm) iz istoga vremena (najvjerojatnije takoÿer Vuþkoviüev). Na njegovoj istoþnoj strani uklesan je dosta skladan križ. Danas na tom spomeniku nema vidljivih tragova natpisa. U rodoslovu koji donosi fra Andrija Kaþiü Miošiü toga Stipana ne nalazimo. Jedini Stipan u toj staroj generaciji Vuþkoviüa u fra Andrijinoj genealogiji jest sin Tadijin No on je umro tek 1748. godine.22

Slika 2. Spomenik Šimunu Vuþkoviüu (lijevo) i dio natpisa bosanþicom (desno)

2. Nad grobom Šimuna Vuþkoviüa stoji križ (120 x 63 cm) s reljefno skladno uklesanim manjim križem na njegovoj sredini s istoþne strane (slika 2 - lijevo). Na zapadnoj strani je bez ornamentike. Natpis je na istoþnoj strani. Ispod lijevog kraka reljefnog križa u 1. retku urezano je i slijedi ispod desnog kraka ; u 2. retku ispod lijevoga kraka , ispod desnog i ispod toga u treüem retku (dakle: OVDE LEŽI 21 Slovo e iza þ upisano je kao oznaka prizvuka (u starijim tekstovima tu bi se upisao poluglas). Ta pojava nije nepoznata ni u upisima na narodnom jeziku u starim matiþnim knjigama. 22 A. KAýIû MIOŠIû, Nav. dj., 539. 212

S. Manđarelo, Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama

ŠIMUN VUýKOVIû). Ispod reljefnog križa upisana je godina (tj. 1678.), a onda u þetiri retka slijedi natpis – 1. redak: ; 2. redak: ; 3. redak: ; 4. redak: (OVI KRIŽ UýINI TADIA BRAT ŠIMUNA). I na samom dnu urezan je križ i latiniþka slova IHS, tj. Isus Krist Spasitelj23 (slika 2 – desno). Tadija i Šimun imali su još dvojicu braüe: Miju (Mišu) i fra Pavla. Šimunu je Tadija podigao spomenik, a fra Pavao je najvjerojatnije urezao epitaf. Sva trojica Šimunove braüe, kao i sin mu Bože,24 napustivši Vuþkovine, zauvijek su se nastanili u sinjskome kraju.25 3. Prvi do groba Stipana Vuþkoviüa (na zapadnoj strani) Križ žene Frane Vuþkoviüa, najstariji je Vuþkoviüev saþuvan datirani spomenik na tome groblju. Na sredini istoþne plohe, toga skladno oblikovanog i dosta dobro oþuvanog, malo na zapad nagnutog križa (80 x 55 cm) isklesan je manji reljefni križ, i na gornjem i boþnim krakovima križa još je po jedan u krug urezani stilizirani križ, s još jednim malim krugom u sredini, pa svaki od njih djeluje kao rozeta (slika 3 - lijevo). Na donjem kraku (ispod reljefnog križa), ne osobito lijepo oblikovanim slovima bosanþice, urezan je tekst u šest redaka. U prvom retku ispod teksta urezan je manji križ a od njega dalje slijedi natpis u šest redaka. Prvi redak: ; 2. redak: ; 3. redak: ; 4. redak: M ; 5. redak: ; 6. redak: (tj. 1660.); slika 3 - desno. 23 Joliü nije dobro proþitao godinu. On kaže da je to 1675, a jasno je vidljivo da je 1678. Dobro je proþitao zadnja þetiri retka, ali nije vidio da je Šimunu prezime Vuþkoviü (R. JOLIû, Nav. dj., 159-160). 24 I Božu üe, kao i ostale junake Vuþkoviüe, opjevati fra Andrija Kaþiü Miošiü u pjesmi koja je „prikazana gosp. pris. serdaru Justi Vuþkoviüu“ (A. KAýIû MIOŠIû, Nav. dj., 540-544). 25 „Ako pogledamo popis i nacrt þestica, vidjet üemo da najveüe þestice i najveüu koliþinu kanapa imaju upravni i vojni funkcioneri. Najviše zemlje ima serdar Tadija Vuþkoviü; njegovo vlasništvo iznosi preko 150 kanapa, tj. 50 dana oranja.“ (S. GUNJAýA, Najstarija poznata katastarska mapa Sinja, Zbornik Cetinske krajine, 1981, 2, 174). Kasnije üe i Tadijin sin Stipan biti serdar Sinja (S. ZLATOVIû, Nav. dj., 206). O moünom Tadiji serdaru J. Soldo još konkretnije kaže: „Tadija Vuþkoviü odvojio se od svojih u Brnazama i prešao u Maljkovo. On je s Jurom Budimirom, iz Livna, i Pavlom Bilandžiüem nastanjenim u Dicmu (Krušvaru), ali iz Duvna, dobio 3. prosinca 1691. stopedeset kanapa zemlje i to od Potravlja do mjesta Otišiüa i od Cetine do vrha Svilaje da bi tu privukli i druge izbjeglice, što oni nisu þinili, jer su i danas oni jedini ostali u Maljkovu.“ (J. SOLDO, Etniþke promjene i migracije stanovništva…, 116). Tadija je prvi od Vuþkoviüa dobio titulu serdara, a nakon njegove smrti, serdarom je imenovan (22. III. 1706.) njegov sinovac Božo, sin Šimuna, pokopanog na Vuþkovinama (J. A. SOLDO, Prilozi za upoznavanje razvoja Sinja…, 134-135). Justin Vuþkoviü, sin tad veü pokojnog Bože, takoÿer üe biti serdar, dobio je 8. IV. 1718. osam kanapa livade u Duboki (Isto, 159). 213

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Upisivaþ je prilikom klesanja napravio nekoliko pogrješaka: treüe slovo prve rijeþi ostalo je nedovršeno. Može se samo slutiti da je rijeþ ili o slovu ili o slovu (d), pa bi se ta rijeþ mogla þitati kao OVO ili kao OVD(e). Prva dva slova u prezimenu Vuþkoviü nespretno su mu srasla, a na mjestu treüega slova ý bio je najprije urezao slovo A, pa je preko njega kasnije slovo ý morao dublje urezati. Evo toga natpisa latinicom. Prvi redak: OVO LEŽI; 2. redak: POD OVIM; 3. redak: KRSTOM POK(ojnog); 4. redak: FRANE VUýKOVI; 5. redak: ûA ŽENA NA 1660 (cifra 60 prenesena je u sljedeüi šesti redak).26

Slika 3. Spomenik ženi Frane Vuþkoviüa s istoþne strane (lijevo) i natpis bosanþicom (desno)

Na zapadnoj plohi spomenika takoÿer je urezan jednostavan križ. O kojem je Frani Vuþkoviüu ovdje rijeþ, ne zna se. Njega ne spominje ni rodoslov Vuþkoviüa koji je zapisao fra Andrija Kaþiü Miošiü. To nije onaj Frano kojeg fra Andrija bilježi kao unuka Tome Vuþkoviüa (brata Matijeva, Grgina i Šimunova).27 4. Križ nad grobom Tome Vuþkoviüa (90 x 64 cm) skladno je i jednostavno komponiran, ali vrlo ukusno ornamentiran. Na istoþnoj plohi na njega je urezan još jedan križ i polumjesec, a na zapadnoj: konture ljudske ¿gure koja u desnoj ruci drži uklesani križ, a lijevom se podboþila28 (slika 4 - lijevo). Pri 26 Joliü nije uspio proþitati taj natpis (R. JOLIû, Nav. dj., 160). 27 Vidi A. KAýIû MIOŠIû, Nav. dj., 539. 28 Gotovo identiþan lik urezan je na jednom križu u katoliþkom groblju u Sarajlijama, na kojemu je (kao i na ovom) natpis bosanþicom. Na tomu Tominu Joliü nije vidio natpisa. Gotovo je sigurno da ih je radio isti majstor (usp. R. JOLIû, Nav. dj., 159). 214

S. Manđarelo, Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama

Slika 4. Spomenik Tomi Vuþkoviüu (lijevo) i natpis bosanþicom (desno)

vrhu križa, na gornjem kraku, urezan je polumjesec, a na prostoru izmeÿu polumjeseca i glave ljudske ¿gure bosanþicom je upisano u þetiri retka. Prvi redak: ; 2. redak: ; 3. redak: ; 4. redak: (dakle: OVO LEŽI TOMO VUýKOVIûA); slika 4 - desno. Iz kazivanja fra Andrije Kaþiüa Miošiüa zna se za dvojicu Toma Vuþkoviüa: jedan je stric braüe Šimuna, Miše, Tadije i fra Pavla Vuþkoviüa, drugi je sin spomenutog Tadije. Jedan Tomo Vuþkoviü, kako pjeva fra Andrija, poginuo je braneüi Krf od Turaka.29 Bit üe da je to onaj al¿r Tomo, sin Tadijin, pa bi onda, vjerojatno, ovaj Tomo, što poþiva na Vuþkovinama, bio Tadijin stric. 5. Još je jedan vrlo stari, atmosferilijama dosta ošteüeni križ (60 x 45 cm), naoko malen i neugledan, ali vrlo zanimljiv. Na njemu je na istoþnoj plohi uklesan drugi reljefni križ, oko kojega je natpis urezan slovima bosanþice, i to drukþije nego na bilo kojem drugom tamošnjem spomeniku. Zbog istrošenosti slova danas je s njega nemoguüe bilo što suvislo proþitati, osim što se može odgonetnuti pokoje slovo ili slog: … … … … Najveüi broj slova poredan je kružno, oko uklesanoga reljefnog križa (slika 6). Križ je okružen današnjim Bakoviüevim spomenicima i u neposrednoj je blizini srednjovjekovnog steüka (sanduka). Usporedimo li oblike slova bosanþice kojima su ispisani navedeni epita¿ na Vuþkovinama s oblicima slova bosanþice s natpisa na steücima XV.-XVI. 29 A. KAýIû MIOŠIû, Nav. dj., 539 i 544. 215

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

stoljeüa, lako üemo uoþiti da su veüinom gotovo istovjetni.30 ýini se dovoljnim da ostanemo pri toj generalnoj konstataciji, jer bismo detaljnom paleografskom analizom svakoga slova nepotrebno razvukli i opteretili tekst. Dodajmo samo da su i na Vuþkovinama upisivaþi brojeve u oznakama godina bilježili ne brojkama nego slovima, kako je bilo ustaljeno i u zapisima na srednjovjekovnim steücima.31

Slika 5. Spomenik Miji Mlakiüu (lijevo) i natpis bosanþicom (desno)

6. Ni cijelo stoljeüe nakon spomenutih natpisa na Vuþkoviüevim spomenicima nema ni jednoga drugog spomenika na tome groblju (ili takav nije saþuvan) na kojemu bi bilo zabilježeno ime pokojnika i vrijeme njegove smrti. Nakon te duge pauze prvi spomenik na kojemu ima zapis jest Mlakiüev križ iz 1773. godine (slika 5 - lijevo), koji je u neposrednoj blizini 30 Usp. ûIRO TRUHELKA, Bosanþica – prinos bosanskoj paleogra¿ji, GZM, IV/1889, 67; BENEDIKTA ZELIû-BUýAN, Bosanþica u srednjovjekovnoj Dalmaciji, Split, 1961 (tabela I); MARKO VEGO, Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980, 129-276 (passim); Š. BEŠLAGIû, Steüci – kultura i umjetnost, Sarajevo 1982., 427-438. i tablica na str. 439. 31 Sve do poþetka XIX. st. u epita¿ma i po ovdašnjim starim pravoslavnim grobljima nalaze slovima obilježene brojke. I do danas ima takvih saþuvanih epitafa po grobljima u Mandinu Selu i u Opleüanima (R. JOLIû, Nav. dj., 157-158). Dosta takvih spomenika do danas je saþuvano i u livanjskom kraju (S. MANĈERALO, Groblje u Zastinju kod Livna, GZM, XXXIX/1984, 154-168). 216

S. Manđarelo, Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama

Vuþkoviüevih spomenika (najbliži je križu Stipana Vuþkoviüa). Na sredini njegove istoþne plohe uklesan je povelik reljefni križ iznad kojega je u se; 2. dam redaka natpis ispisan bosanþicom. Prvi redak: …… redak: 1773; 3. redak: (?) ( ?) ; 4. redak: ; 5. redak: ; 6. redak: ; 7. redak: (slika 5 - desno). Poþetak teksta je ošteüen. Na mjestu ošteüenja, po tada ustaljenom obrascu, najvjerojatnije je stajala rijeþ miseca,32 a onda slijedi: „…..SARPNJA NA 1773 (treüi redak je neþitak) ONDA JE OVO KRIŽ POKOJNOGA MIJE MLAKIûA“. Tekst upisan u treüem retku nije moguüe suvislo proþitati zbog ošteüenja na njegovu poþetku i zbog toga što su dugotrajnim djelovanjem atmosferilija slova (osim nekih) ošteüena do jedva vidljive prepoznatljivosti. Nazire se da je tu najvjerojatnije bilo urezano slovo (v), pa (a), pa do njega: ili slova (se) ili je to, možda, urezano razvuþeno slovo (k), i onda izdvojeno od svih na kraju je dobro oþuvano slovo (z), ili je to, moguüe, broj 3. U þetvrtom retku upisivaþ je naþinio lapsus urezavši jedno do drugoga dva puta slovo d. Plastiþno isklesani križ razlomio je tekst sedmoga retka nadvoje: s lijeve strane urezano je (laki), (üa). Slova kojima je napisan ovaj epitaf najveüim dijelom a s desne imaju odlike kurzivne bosanþice kakva se nalazi u matiþnim knjigama toga vremena (npr. slova: a, d, k, n, p, r, ž).33 O Miji Mlakiüu, pokopanom u ovome grobu, nema nikakvih podataka, ali o rodu Mlakiüa iz toga vremena ima ih podosta. Godine 1741. u Sarajlijama je evidentirano 29 Mlakiüa u dvije brojne obitelji: Ivanovoj (16 þlanova) i Ilijinoj (13),34 a 1768. godine je u selu Lug domaüinstvo Luke Mlakiüa (18 þlanova) i u Letki obitelj Pave Mlakiüa (3 þlana).35

32 Vidjeti upise u starim crkvenim maticama iz toga doba. Usp. i Kroniku Pavla Šilobadoviüa (Starine JAZU, XXI/1889., 90-112). 33 Po istom obrascu kao i taj epitaf napisan je i onaj na groblju u livanjskom selu ýelebiüu: „NA 1752. OVO JE KRIŽ P. JAKOVA ûOSIûA.“ I slova na tim dvama spomenicima umnogome su sliþna (vidi S. MANĈERALO, Prilog prouþavanju bosanþice u livanjskom kraju, Hercegovina, Mostar, III/1983, 68 i 77). 34 L. ĈAKOVIû, n.d., 271. Te su godine (8. studenog) u Eminovu Selu krizmani: Grgo, Kata, Luka, Josipa, Mato i Ivan Mlakiü, a kao kumovi krizmenika upisani su Luca, Petar, Marta, Tomo i Ivan Mlakiü (Isto, 381-385). 35 D. MANDIû, Nav. dj., 132. U Lugu su Mlakiüi i poþetkom XIX. stoljeüa. Tu su evidentirani 1822. godine (Matica vjenþanih župe Seonica, sv. I, 14, 52), a u Šujici su 1857. godine (Matica vjenþanih župe Livno, sv. I, red. br. 19 za 1857. godinu). 217

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Slika 6. Ošteüeni spomenik Vuþkoviüa (?), þiji je natpis bosanþicom nemoguüe proþitati

ZAGLAVAK U duvanjskom je kraju postojbina današnjih sinjskih Vuþkoviüa, þiji je rod, osim glasovitog fra Pavla, dao niz proslavljenih serdara, harambaša i sveüenika. U starome kraju su ostali samo pokojnici na srednjovjekovnom groblju Vuþkovine nedaleko sela Luga. Nakon steüaka njihovi su spomenici najstariji u tome groblju, nazvanom po njihovu prezimenu. To su spomenici: Stipanu Vuþkoviüu, Tomi Vuþkoviüu, ženi Frane Vuþkoviüa, spomenik što ga je Tadija Vuþkoviü (kasnije opjevani serdar) podigao svome bratu Šimunu, i još jedan iz istoga vremena (svi su oni tu duže od tri stoljeüa), þiji je tekst toliko ošteüen da ga je nemoguüe proþitati. Ti križevi, osim što su vrlo zanimljivo isklesani, znaþajni su za kulturnu baštinu po tome što su natpisi na njima ispisani bosanþicom (tadašnjim narodnim pismom), istom onakvom kakvom su pisani epita¿ po steücima XV. i XVI. stoljeüa. Kao znakovite tragove jednoga vremena, te vrlo vrijedne (makar i ne monumentalne) spomenike na Vuþkovinama treba þuvati i, koliko je god to moguüe, zaštititi od propadanja. Nužno je to zbog onih kojima su podignuti, onih 218

S. Manđarelo, Vučkovići na duvanjskim Vučkovinama

koji su ih podignuli i zbog truda zapisivaþa koji su na njima bilježili imena pokojnika s plemenitom nadom da üe trag o njima tako biti saþuvan i za þitav niz buduüih pokoljenja. Treba ih þuvati i zato što svjedoþe o tome kakve su križeve (kao nadgrobne spomenike) prije više od tri stoljeüa svojim pokojnicima podizali tadašnji ljudi, kojom su ih vještinom klesali i kako i kojim motivima ukrašavali tadašnji klesari. Ti križevi traže zaštitu i kao vrijedni nadgrobni spomenici svojevrsne završne faze razvoja srednjovjekovnih spomenika, bolje reþeno, prijelazne faze od steüaka ka rustikalnim križevima, isklesanim sasvim jednostavno, bez osobito izražene ornamentike. Treba ih þuvati i kao svjedoþanstvo o poþetnim koracima pismenosti u tim selima, o (ne)spretnosti upisivaþa i o bosanþici kao tadašnjem narodnom pismu ovoga kraja, a nadasve o religioznim spomenicima da su ljudi toga doba bili vjernici katolici. Treba se nadati da üe navedene razloge imati na umu svi kojih se to tiþe (a tiþe se nas svih), prvenstveno onih u lokalnim vlastima, a naroþito onih meÿu njima koji se po službenoj dužnosti bave zaštitom spomenika kulture. Stoga treba oþekivati da üe taj zanimljivi dio vjerske i kulturne duvanjske baštine biti primjereno zaštiüen i saþuvan za buduüe naraštaje.

219

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK THE VUýKOVIû TRIBE ON DUVNO’S LOCALITY VUýKOVIûI The Vuþkoviü klan from Duvno together with the crowds of people from Rama and Livno area headed by fra Pavao Vuþkoviü, left their settlements during the great migration in 1687-1688. The newcommers settled at the village of Brnaze near Sinj.A toponym Vuþkovine near village of Lug still beras the evidence of their origine. The deceased were burried in graves and thombstones erected to their memory at the cemetery in a small village of Vuþkoviüi. More than three hundred years old these tombstones should be preserved as signes of the time for future generations.The tombstones were inscripted with names of: Stipan Vuþkoviü, the wife of Frane Vuþkoviü and Tomo Vuþkoviü. One tombstone was erected by Tadija Vuþkoviü to the memory of his late brother Šimun whereas the ¿fth one is illegible. Not only these tombstones bear the evidence on particular persons before the great migration but they are also valuable because they succeeded the medieval monuments as their natural follow up. The stone carving tecnique, treatment and motives of decoration follow up the working procedure of the tombstone steüak signi¿cantly.They are especially valuable because of the epitaphs inscripted in Bosanþica, the old Croatian script used in Duvno area. Translated by Angelina Gašpar

220

MUýENICI I BOŽJI UGODNICI GOSPIûKO-SENJSKE BISKUPIJE FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû Franjevaþki samostan Sinj, Šetalište kard. A. Stepinca 1

UDK: 929:235.3]262.3(497.5 Gospiü) Izvorni znanstveni þlanak Primljeno: 3. VI. 2011.

Božji je ugodnik osoba koja je, suraÿujuüi s Božjom milošüu, izgradila u sebi moralni lik karakternoga þovjeka i kršüanina koji ljubi Boga i sve ljude. Takvih je bilo u svim vremenima i narodima, pa i hrvatskom narodu. Ovdje su obraÿeni Božji ugodnici s podruþja današnje Gospiüko-senjske biskupije. Dosad ni jedan od njih nije službeno proglašen svetim ili blaženim. Za jednoga se vodi postupak za beati¿kaciju, ali ih ima mnogo koji su živjeli uzornim kršüanskim životom, ili su podnijeli muþeništvo za vjeru i dom. Neki su pojedinaþno muþeni, a drugi ubijani u veüim ili manjim skupinama. Navodimo 40-ak pojedinaþnih životopisa i osnovne podatke o nekim skupnim muþeništvima. Za svaku jedinicu priložena je osnovna literatura.* Kljuþne rijeþi: Božji ugodnik, svetac, blaženik, muþenik, beati¿kacija, kanonizacija, Gospiüko-senjska biskupija.

UVODNE NAPOMENE Muþenici i sveci su ljudi koji su uspjeli savršeno ljubiti Svemoguüega Boga i brata þovjeka. Oni su uspjeli sebe odgojiti za karakterne osobe, koje su ostvarile üudorednu savršenost i svojim su životom svjedoþili za Božju dobrotu i duhovne vrijednosti.1 Poslušali su starozavjetnu Božju rijeþ: «Budite sveti, jer ja sam svet» (Lev 11, 44). Sliþna je novozavjetna poruka upuüena svim kršüanima: «Volja je Božja posveüenje vaše» (1 Sol 4, 3). Od prvoga Velikog *Predavanje je održano na simpoziju „Štovanje Bl. Djevice Marije na podruþju Gospiüko-senjske biskupije“, koji je organizirao Hrvatski mariološki institut u Oštarijama, 30. IV. i 1. V. 2010. godine. 1 Dokumenti. Latinski i hrvatski, KS, Zagreb 1970, Lumen gentium, posebno, br. 39-42, s.150-159; Nuovo dizionario di spiritualità, San Paolo, Cinisello Balsano (Milano) 1985., 1772; Pozvani na svetost. Pastoralne smjernice na poþetku treüega tisuüljeüa, HBK, Zagreb 2002.,124; Enciklopedijski teološki rjeþnik, KS, Zagreb 2009., 1123-1127. 221

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

petka i Isusa Krista na križu preko prvomuþenika Stjepana do danas uvijek su vjernici štovali muþenike i svece, divili im se, nasljedovali ih i utjecali se njihovu zagovoru. Prema crvenim propisima, koji se osnivaju na dvotisuüljetnoj tradiciji i praksi Crkve, sve uzorne kršüane koje vjernici nazivaju «svecima», može se podijeliti na nekoliko skupina, kojima se iskazuje ili javno ili privatno štovanje: 1. sveci, 2. blaženici, 3. sluge Božje, 4. preminuli «in fama sanctitatis - na glasu svetosti». Svecima i blaženicima iskazuje se javno liturgijsko štovanje, a ostalima samo privatno. Svece i blaženike je zakonita crkvena vlast službeno proglasila blaženima i svetima, a od ostalih se za neke vode službeni postupci za proglašenje blaženima i svetima, tj. za beati¿kaciju i kanonizaciju. Znanost koja se bavi prouþavanjem svetosti i svetaca naziva se hagiogra¿ja. Na svim jezicima postoji vrlo bogata literatura.2 Na teritoriju Hrvatske i u hrvatskom narodu kroz duga stoljeüa živjeli su i ostvarili vrhunce kršüanske svetosti brojni muškarci i žene, mladi i stari, predstavnici svih staleža i slojeva društva.3 Svaki se je na svoj naþin istakao u nekom posebnom vidu pobožnosti i svetosti, npr. Muka Kristova, Euharistija, Bogorodica Marija, sveci, hodoþašüa i drugo. Tako je poznato da je sluga Božji fra Ante Tomiþiü bio osobito pobožan Bl. Dj. Mariji. U ovom üemo izlaganju upozoriti samo na one koji su ili roÿeni, ili umrli, ili neko vrijeme živjeli i djelovali na teritoriju današnje Gospiüko-senjske biskupije.4 Buduüi da nema podataka da je na tom podruþju roÿen ili živio neki svetac ili blaženik,5 upozorit üemo najprije na jednoga za koga se vodi službeni postupak za proglašenje blaženim (beati¿kacija) i na više muþenika i drugih 2 Usp. npr. Bibliotheca sanctorum. Istituto Giovanni XXIII della Ponti¿cia università Lateranense, Roma 1967-1970., sv. I-XII + Indici + Prima appendice, Roma 1992, 1482 + Seconda appendice, Roma 2000, 1536; Martyrologium Romanum ex decreto Ss. oecumenici concilii vaticani II…, Editio typica, Typis Vaticanis, MMI, 776; JOSIP ANTOLOVIû, Duhovni velikani. Sveci Katoliþke crkve, FTI, Zagreb 1998., I, 641; II, 652. 3 Od brojne literature navodimo samo jedan þlanak iz novijega doba: H. G. JURIŠIû, Je li hrvatska majka raÿala svece?, Glas koncila, XLVI/2007, 44-11. 4 Msgr. Mile Bogoviü, prvi biskup Gospiüko-senjske biskupije, i pisac ovih redaka zajedniþki su objavili knjigu Hrvatski muþenici za vjeru i dom, Verbum, Split 2005., 192. 5 Usp. Index ac status causarum, Congregatio de causis sanctorum, Città del Vaticano 1988., 557. 222

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

Božjih ugodnika, za koje puk Božji smatra da su preminuli «in fama sanctitatis - na glasu svetosti» pa ih štuje i zazivlje u svojim molitvama.6 Buduüi da sama narav ovoga þlanka ne dopušta da se o pojedinom muþeniku piše dugi životopis, doneseni su samo osnovni podatci. Ipak je donesen malo veüi tekst o nekima koji su manje poznati. O svakomu pojedinom muþeniku i Božjemu ugodniku uz osnovne podatke navedena je i osnovna literatura, iako je o nekima napisana ne samo jedna nego þak i više knjiga. Navedena bibliografska jedinica donosi i odgovarajuüu literaturu. Pojedine muþenike i Božje ugodnike navest üemo kronološkim redom, tj. prema vremenskom slijedu njihove muþeniþke smrti. 6 Hrvatska hagiogra¿ja ima vrlo bogatu stariju i noviju literaturu na hrvatskom i stranim jezicima. Ovdje navodimo samo tri djela: PETAR GRGEC, Sveta Hrvatska. Povijesna kronika, Slavonska Požega 1938., 230; Isto (reprint), Zagreb 1989., 230; FRA KARLO JURIŠIû, Katalog hrvatskih Božjih ugodnika, Sveti Nikola Taveliü, prvi hrvatski svetac, KS, Zagreb 1971., 204-217; MSGR. MILE BOGOVIû-FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, Hrvatski muþenici za vjeru i dom, Verbum, Split-Gospiü, 2005, 192. - Pisac ovih redaka objavio je više þlanka o „hrvatskim svecima“, npr. Osnovne crte hrvatskih svetaca i svetaþkih kandidata, Bogoslovska smotra, XLIV/1974., 1, 87-104; Sveti sljedbenici Franje Asiškoga u našoj prošlosti. Prilog hrvatskoj hagiogra¿ji, Kaþiü, IX/1977., 37-69; Sveci i Božji ugodnici s podruþja Splitsko-makarske nadbiskupije, U službi þovjeka. Zbornik nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franiüa, CuS, Split 1987., 491-503; Duhovni život franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja, Kaþiü, XIXXX/1987.-1988., 9-48; Domaüi Božji ugodnici, Listiü liturgijsko-pastoralni, Zagreb, VI/1989., 1-49 (doneseno oko 500 kratkih životopisa); Uzorni i sveti redovnici visovaþkoga samostana, Visovaþki zbornik, Visovac 1997., 247-268; Sveci i Božji ugodnici Šibenske biskupije, Sedam stoljeüa Šibenske biskupije. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa Šibenska biskupija od 1298. do 1998. GKJŽ, Šibenik 2001., 583-617; Muþenici, prognani i zatoþenici za vjeru i domovinu, Da se ne zaboravi. Zbornik radova Drugoga hrvatskog žrtvoslovnog kongresa. Vukovar 16. i 17. lipnja 2001. godine, HŽD, Zagreb 2002., 225-244; Uzorne i svete mostarske franjevke, Školske sestre franjevke u Hercegovini 1899.-1999., Mostar-Split 2002., 285-314; Božji ugodnici franjevaþke Bosne, Spomen-spis povodom 90. obljetnice roÿenja dr. fra Ignacija Gavrana, Zagreb 2004, 209259; Širokobriješki muþenici, Sto godina nove crkve na Širokom Brijegu 1905.-2005, Široki Brijeg 2006, 221-258; Sluga Božji fra Ante Antiü i drugi sveti makarski franjevci, Franjevci i Makarska od 1502. do 2002. godine. Zbornik znanstvenog skupa…održanog 2002, Kaþiü, XXXVI-XXXVIII/2004.-2006, 339-380; Muþenici i junaci u „Razgovoru ugodnomu“ fra Andrije Kaüiüa, O žrtvama je rijeþ. Zbornik radova Treüega hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, održanog 18. do 20. lipnja 2004. u Zagrebu, Zagreb 2006., 3041. 339-380; Hagiogra¿ja u djelima fra Andrije Kaþiüa, Fra Andrija Kaþiü Miošiü i kultura njegova doba. Zbornik radova sa znanstvenoga skup… održanog 3.-7. studenoga 2004. u Zagrebu, Sinju, Makarskoj, Mostaru, Bristu i Zaostrogu, HAZU, Zagreb 2007., 399-425; Muþenici i sveci Humske zemlje od XIV. do polovice XIX. stoljeüa, Hum i Hercegovina kroz povijest, knj. I, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2011, 495-527. 223

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

I. SLUGA BOŽJI Fra Ante Tomiþiü (Razbojine, župa Riþice, 23. III.1901. - Rijeka, 25. XI. 1981.), redovnik kapucin.7 Ivica Tomiþiü i njegova supruga Ana roÿ. Skorup imali su dvanaestoro djece, od kojih je sin Josip bio deveto dijete. Završio je puþku školu i þuvao stada ovaca. Namjerio se na neku knjižicu u kojoj je spoznao Božje milosrÿe i vrijednost molitve, što ga je potaklo na ozbiljan duhovni život. Stupio je u Red kapucina 27. XII. 1919. i dobio ime fra Ante. Želeüi živjeti strožim životom napustio je novicijat, ali se je po savjetu dr. Josipa Langa, biskupa, vratio braüi kapucinima. Sveþane je zavjete položio u Splitu 11. II. 1925. godine. U svomu redovniþkom životu vršio je dužnosti: kuhara, vratara, sakristana i skupljaþa milostinje u: Dubrovniku, Karlobagu, Splitu, Zagrebu (Dubrava) i Varaždinu. U Rijeci je živio 34 godine. Kako je bio vrlo pobožan Majci Božjoj, smatrao je da je za njega poseban Božji dar biti sakristan crkve Gospe Lurdske. Od jutra do mraka rado je primao sve koji su dolazili u Samostan i svima bio na raspolaganju. U slobodno vrijeme molio je pred Gospinim oltarom, najviše krunicu. Posebno se je pripremao za sv. Misu i pobožno u njoj sudjelovao. Osobito je poštivao sveüenike i iskreno volio svoju braüu redovnike. U proljeüe 1979. god. pošao je u bolnicu i bio devet puta operiran. Bolniþarka koja ga je njegovala nazvala ga je «pravim anÿelom» i izjavila: «Više od 25 godina radim u bolnici i vidjela sam mnoge smrti. Ali kako je fra Ante umro, tako nešto nisam doživjela… Nije više mogao govoriti. Samo se je križao. Oþi su mu bile stalno uprte u nebo… Za mene je fra Ante bio živi svetac grada Rijeke.» Sve je zadivio svojom jednostavnošüu, dobrotom, strpljivošüu, pobožnošüu i poštovanjem lijeþnicima i drugom medicinskom osoblju. Njegov je sprovod bio izraz vjere u uskrsnuüe. Mnoštvo sveüenstva i naroda s Josipom Pavlišiüem, nadbiskupom, oþit je dokaz koliko su ljudi u njemu gledali uzornoga i svetog redovnika. Službeni postupak za proglašenje blaženim (beati¿kaciju) otvoren je u Rijeci, 25. XI. 2005. godine. Spomendan: 25. studenoga. 7 ZLATKO JOSIP ŠAFARIû, Fra Ante Tomiþiü, crtice iz života, Split 2001, 84. 224

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

II. MUýENICI I BOŽJI UGODNICI Od XV. do XX. stoljeüa 1. Krbavski muþenici. Bitka hrvatske i turske vojske na Krbavskom polju kraj Udbine zbila se je 9. IX. 1493. godine.8 Veliku tursku vojsku vodio je Hadum Jakub-paša, a hrvatsku novi ban Mirko Derenþin. Sudjelovali su brojni hrvatski plemiüi. Derenþinova odluka da se Turke doþeka na ravnom polju bila je kobna. Izginulo je od 10.000 do 13.000 Hrvata, a meÿu njima: banov brat i sin Pavao, Ivan Frankopan Cetinski, Mihajlo Pethkey, Juraj Vlatkoviü, ban jajaþki, Petar Zrinski i drugi. Mnogi su zarobljeni, kao i sam ban Derenþin, Karlo Gusiü i Nikola Frankopan, a Bernardin Frankopan se je jedva spasio. U toj strašnoj bitki poginulo je oko 70 sveüenika, popova glagoljaša.9 To je bio strašni poraz - «clades croatica» - ili «prvi rasap kraljevstva hrvatskoga, tu je sve hrvatsko plemstvo izginulo» (fra Ivan Tomašiü). Pop Martinac, suvremenik, na listovima II. novoljanskog brevijara zapisa da Turci «nalegoše na êzik hrvacki… že roblahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave. daže do GorČ Zaprte (Moslavine), vse že dežele kranjske daže do mora… Tagda že pobČždena bisi þest hrstênska… Padoše krČpci vitezi i boriteli slavni v premoženii ih vČri radi Hrstovi… I tagda naþeše cviliti rodivšie. i vdovi mnoge i proþi ini. I bisi skrb veliê na vsih živuüih v stranah sih êkaže nČst bila ot vremene Tatarov i Gotov i Atele neþistivih. LČt Gospodnih 1493.“10 Juraj Divniü, biskup ninski, opširnim pismom obavijestio je papu Aleksandra VI. o toj strašnoj tragediji hrvatskoga naroda.11 Ban M. Derenþin zatoþen je u tamnici u Kara Hisar-i Sahib kraj Burse u Turskoj. Nije se htio poturþiti. Saþuvano je njegovo pismo Dubrovþanima (17. X. 1493.). Umro je u zatoþeništvu pri kraju 1493. godine.12 Providonosna zamisao msgr. Mile Bogoviüa, prvoga biskupa Gospiükosenjske biskupije, da se izgradi Crkva svih hrvatskih muþenika na Udbini. Sagraÿena je marom hrvatskih vjernika i divni je spomenik njihovoj prolivenoj krvi iz ljubavi prema Bogu i znak zahvalnosti vjernika bezbrojnim hr8 VJEKOSLAV KLAIû, Povijest Hrvata, IV, Zagreb 1904, 187 i d.; ANĈELKO MIJATOVIû, Bitka na Krbavskom polju 1493. godine, ŠK, Zagreb 2005., 160 (obilna literatura). 9 Korizmeno-uskrsna poslanica gospiüko-senjskog biskupa mons. dr. M. Bogoviüa, Biti s narodom i za narod, Glasnik Gospiüko-senjeke biskupije, XI/2010, 1, 4. 10 II. novljanski brevijar. Hrvatskoglagoljski rukopis iz 1495. Župni arhiv Novi Vinodolski. Fototipsko izdanje. Uvod. Bibliogra¿ja (M. Panteliü-A. Nazor), Staroslavenski institut-Turistkomerc, Zagreb 1977, 32-33; A. MIJATOVIû, Nav. dj., 78. 11 JURAJ DIVNIû, Pismo papi Aleksandru VI. (O. Periü), Gradska knjižnica „Juraj Šižgoriü“, Šibenik 1995.; A. MIJATOVIû, Nav. dj., 80-85. 12 A. MIJATOVIû, Nav. dj., passim (smrt 73). 225

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

vatskim muþenicima. Njihova je sveta smrt svima vjernicima uzor i primjer kako kršüanin treba svjedoþiti svoju vjeru i nasljedovati divne primjere naših muþenika. Spomendan: 9. rujna. Petar Berislaviü (Trogir, 1475. - Vražja gora kraj Korenice, 25. V. 1520.), redovnik, ivanovac, vranski prior, kraljevski rizniþar, dubiþki župan, hrvatsko-dalmatinsko-slavonski ban, vesprimski biskup, muþenik.13 Istakao se je u višegodišnjim borbama s Turcima. Glasovita je njegova pobjeda kraj Dubice (1513.). Razbio je tursku vojsku koja je pljaþkala oko Drežnika. Dugo je vremena opskrbljivao oružjem i hranom posadu u Jajcu (1515.-1520.). Pokušao je organizirati veliku europsku koaliciju protiv Turaka, ali se Europljani nisu odazvali. Pomagao mu je papa Leon X. Isti papa u pismima francuskom kralju Franji I. i poljskomu Žigmundu I. naziva Berislaviüa „prorex, banus seu vicerex - potkralj, ban ili zamjenik kralja“. Dok je na Vražjoj gori blizu Bihaüa progonio neprijatelje, konj je posrnuo i ban je pao na zemlju. Turci su mu odsjekli glavu. Ivan Karloviü mu je tijelo prenio u Bihaü, a prepošt Statileo u Vesprim, gdje je u katedrali pokopan. Ivan Meštroviü izradio je veliki Petrov reljef, koji je postavljen u Trogiru na trgu ispred katedrale. Spomendan: 20. svibnja. Petar Kružiü (+Solin, 12. III. 1537.), kapetan senjski i knez kliški.14 Bio je na službi u Klisu i 1520. god. postao kapetan, a 1522. kapetan Senja. Više se je puta ogledao s Turcima i pobijedio ih kod Klisa (1524.) i Senja (1525.) te uspio donijeti pomoü opkoljenom Jajcu. Odrekao se je (1529.) službe kapetana Senja i potpuno se posvetio obrani Klisa. Bio je ustrajni borac i protiv Turaka i Mleþana, zbog þega ga je korio car Ferdinand I. Kad su Turci 1533. god. izdajom zaposjeli Klis, Petar je došao iz Istre s brodovljem da bi pomogao Klisu. Na obali u Solinu Turci su mu odrubili glavu, posada se Klisa morala predati Turcima. Petrovo je tijelo preko Senja preneseno na Trsat, gdje je pokopano u kapeli sv. Petra, koju je sam Kružiü sagradio u þast svoga sv. Zaštitnika. Kružiü je 13 IVAN TOMKO MRNAVIû, Vita Petri Berislavi Bosnensis, episcopi Vesprimensis, Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae, Bosnaeque bani, Venetiis 1620; MATIJA MESIû, Banovanje Petra Berislaviüa za kralja Ljudevita II., Rad JAZU, Zagreb 1878., knj. 2, 1-63; VJEKOSLAV KLAIû, Povijest Hrvata, IV, Zagreb 1904., 187 i d. 14 MARKO PEROJEVIû, Petar Kružiü kapetan i knez grada Klisa, MH, Zagreb 1931., 209; Berislaviü Petar, Hrvatski bibliografski leksikon (dalje: HBL), Leksikografski zavod, Zagreb 1983, I, 687-688. 226

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

osobito štovao Gospu Trsatsku, þesto hodoþastio u njezino Svetište i uvijek joj zahvaljivao za sve pobjede nad neprijateljima. Sagradio je 1513. god. poznate «Trsatske stube» (118 stuba). Kasnije su (1726.) stare stube popravljene i dograÿene nove. Ima ih 561. One su i danas svjedoþanstvo Petrove vjere i pobožnosti prema Majci Božjoj, Gospi Trsatskoj. Spomendan: 12. ožujka. Ivan Vlatkoviü (Senj, oko 1525.-Karlovac, 24. VII. 1612.), uskoþki vojvoda, muþenik.15 Ivana je narodna pjesma nazvala Ivom Senjaninom i opjevala njegova junaþka djela. Bio je u posadi u Košicama 1578. godine, pa ga je car Rudolf II. nagradio velikom novþanom nagradom i nazvao «miles praesidii Cassoviensis - vojnik utvrde Košice». Spominje se u dokumentima kad se je kao kapetan i vojvoda istakao pri osloboÿenju Klisa (1596.). Iste je godine u Makarskoj dijelio megdan s Amet-agom Cukarinoviüem i odsjekao mu ruku. Inaþe je ratovao od Istre sve do Albanije boreüi se protiv Mleþana i Turaka. Održavao je veze s brojnim europskim uglednicima, npr. sa španjolskim kraljem. To je smetalo carskom dvoru u Beþu. Stoga je na montiranom sudskom postupku u Karlovcu (3.VII.1612.) osuÿen na smrt. Osudu je potvrdio nadvojvoda Ferdinand i naredio da se «pogubi maþem kao strašan primjer drugima». U žalbi junak piše da je sve optužbe pobio na temelju isprava i svjedoka svjetovnih i duhovnih osoba i da su sve te optužbe neutemeljene, pa nastavlja: «… kada se meni, siromašnom hrvatskom ratniku, koji je od svoje mladosti u raznim zgodama služio nadvojvodi, tako sudi, onda je jadno što mi se za moju vjernost plaüa tako da gubim svoj život». Pomilovanje je stiglo, kad je junak veü bio pogubljen. Spomendan: 24. srpnja. Petar Smiljaniü i njegovi sinovi (+Ribnik, u Lici, oko 15. VII. 1648.), vojvoda, ratnici, muþenici.16 Kao harambaša Ivan se je proslavio u borbama s Turcima i sa svojim uskocima þesto ratovao po podruþjima koje su Turci okupirali. Poginuo je kraj Ribnika u Lici sredinom srpnja 1648. godine. Nešto prije poginuli su njegovi sinovi Ivan i Mate, a malo kasnije i preostala dva sina poginuše: Ilija u klancu Vuþjaku na Velebitu (5. IX. 1654.), a Filip u Šibeniku (22. I. 1656.). Tijelo mu je sahranjeno u katedrali sv. Stošije u Zadru. Dakle, petorica junaka i muþenika iz iste obitelji. Spomendan: 15. srpnja.

15 ANĈELKO MIJATOVIû, Iz riznice hrvatske povijesti i kulture, Zagreb 1996., 232-233. 16 Isto, 251-255. 227

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Fran Krsto Frankopan (Bosiljevo ?, 1643. - Beþko Novo Mjesto, 30. IV 1671.), plemiü, književnik, muþenik.17 Velikaška obitelj Frakopana prvotno je vladala otokom Krkom. U XIII. st. bili su knezovi grada Senja i dobili modršku, vinodolsku i gacku županiju s gradom Otoþcem, a zatim Slunj i Drežnik. Više je þlanova obitelji Frankopana vršilo službu bana. Krsto je stekao izvrsno obrazovanje i znao jezike: latinski, talijanski, njemaþki, francuski i maÿarski. Kod Jurjevih stijena u Lici 1663.god. potukao je Turke pod vodstvom Ali-paše ýengiüa. Od njegovih djela posebno treba istaknuti «Elegia Sanctissimae genetrici Mariae Lauretanae», koja je objavljena pod talijanskim naslovom «Divoto pianto» (Macerata 1656.). Latinski original i talijanski prijevod objavljeni su u Loretu 1794. U naše dane tiskan je latinski original (266 elegijskih distiha) i hrvatski prepjev Darka Novakoviüa.18 Svoju pobožnost Bogorodici Mariji Fran je izrazio u naslovu i posveti: «Elegija Presvetoj Bogorodici Mariji Loretskoj, þudu Picena, Italije i cijeloga svijeta, svojoj Kraljici, svojoj nadi, svojoj jedinoj ljubavi, Fran Krsto grof Frankopan, vrlo ponizni i vrlo pokorni štiüenik i sluga.» U uvodu piše: «… Kleþeüi na loretskom pragu, prikazujem Tvojem Veliþanstvu samo suze, spomen i znak zahvalna srca i zaljubljene duše. Milosrdna si, pa ne üeš odbiti suze, taj bogati dar jadnika… U Svetoj Kuüici prikazujem Ti svoje srce, ali rastoþeno suzama. Ako ih prihvatiš kao polog, ne üu gubiti nadu da üeš se jednom vratiti!»19 Fran Krsto u svojoj 13. godini tako pobožno piše i pjeva Bogorodici Mariji u njezinu Svetištu u Loretu.20 Stoga je razumljivo, kad je u naponu snage (u 28. godini života) nepravedno osuÿen na smrt, da je u pismu svojoj supruzi Juliji iskreno priznao svoju duboku vjeru i predanje u volju Božju i þvrstu nadu da üe sutra (na dan smrti) biti u nebeskoj slavi pred Božjim Veliþanstvom. Franu i njegovu zetu banu Petru Zrinskom car Leopold dao je odrubiti glavu u Beþkom Novom Mjestu, 30. IV. 1671. godine. Tako je Beþki dvor „nagradio“ dvojicu hrvatskih rodoljuba i branitelja kršüanstva. 17 FERDO ŠIŠIû, Posljednji Zrinski i Frankopani na braniku domovine, Zagreb 1908; SLAVKO JEŽIû, Život i rad Frana Krste Frankopana s izborom iz njegovih djela, MH, Zagreb 1921., 183; ANĈELKO MIJATOVIû, Zrinsko-frankopanska urota, Zagreb 1992., 246; FRAN KRSTO FRANKOPAN, Djela (pr. J. Vonþina), MH, Zagreb 1995., 375; HBL, Zagreb 1998., IV, 402-406 (s bibliogra¿jom). 18 F. F. FRANKOPAN, Djela, 58-75. 19 Isto, 59. 20 Na Blagovijest 2010. god. u Svetištu u Loretu službeno je otvoreno slavlje 90. obljetnice da je Gospa Loretska proglašena zaštitnicom zrakoplovaca (papa Benedikt XV. proglasio ju je 24. III. 1920.). Slavlje je predvodio kardinal T. Bertone, državni tajnik Sv. Stolice. Usp. Marija, XLVIII/2010., 5, 163. 228

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

Fran Krsto Frankopan, grof, vitez, vojskovoÿa, književnik bio je iskreni i duboki vjernik i muþenik za domovinu Hrvatsku. U hrvatskim školama i kulturnim udrugama u prijašnja vremena slavio se je 30. travnja „Dan pogibije P. Zrinskoga i F. K. Frankopana“. Spomendan: 30. travnja. Ivan Smrdljenoviü (+Bihaü, 1694.), vjernik, muþenik.21 Ivanova je obitelj živjela u Perušiüu i bila je muslimanske vjere. Ivan se je odrekao islama i postao iskreni i gorljivi kršüanin. U jednoj bitki Turci su ga uhitili, odveli u Bihaü, bacili u tamnicu i konaþno izveli pred sud. Najprije su ga nagovarali raznim obeüanjima da se odrekne kršüanske vjere, a kad je ostao nepokolebljiv, stali su mu prijetiti. Kad su vidjeli da je iskreno i þvrsto odan Isusu Kristu, poþeli su ga batinati i na razne naþine muþiti. Natjerali su sve graÿane Bihaüa (kršüane i muslimane) da budu nazoþni strašnom prizoru. Krvnici su Ivana nabili na kolac, a on je zazivao sveta imena Isusa i Marije. Proživio je nekoliko sati u strašnim mukama i konaþno predao svoju plemenitu dušu Bogu. To su vjerodostojni svjedoci potvrdili 1698. god. Sebastijanu Glaviniüu, senjskom biskupu (+1698.), koji je opisao Ivanovo muþeništvo. Inaþe je biskup ostavio dva rukopisa, jedan o putovanju u Moskvu, a drugi o osloboÿenim dijelovima Like i Krbave. Spomendan: 1. srpnja. Don Stjepan Soriü (+Ribnik u Lici, oko 15. V. 1648.), sveüenik, vojvoda, muþenik.22 Bio je vojvoda uskoka i odlikovao se je u mnogim bitkama s Turcima za osloboÿenje Like. Sudjelovao je sa svojim uskocima i u osloboÿenju Klisa 30. III. 1648. godine. Turci su ga uhitili kraj Ribnika, živu mu oderali kožu i nabili ga na kolac. Fra Ante Konstantin Matas dao je izraditi njegov veliki portret (1867.) koji se þuva u Franjevaþkoj klasiþnoj gimnaziji u Sinju. Spomendan: 15. srpnja. Nikola Maštroviü (Makarska, 1791. - Beþ, 17. I. 1851.), general, vojni graditelj.23 Školovao se je u Makarskoj, Splitu, Mlecima i Zadru i bio inženjer niskogradnje. Najprije je služio u francuskoj vojski u Ljubljani, Karlovcu, Tr21 FRAN BINIýKI, Zaboravljeni muþenik, Duhovni život, X/!938., 2, 113-115. 22 A. MIJATOVIû, Iz riznice, 250-251. 23 TIHOMIL MAŠTROVIû (pr.), General Nikola Maštroviü. Život i djelo jednoga hrvatskog þasnika, Erasmus, Zagreb 1996., 184; ISTI, Doprinos Makaranina Nikole Maštroviüa hrvatskoj duhovnoj i kulturnoj baštini, Kaþiü, XXXVI-XXXVIII/2004.-2006., 1095-1124. 229

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

stu i Gorici, a kasnije u austrijskoj. Školovao se je s kasnijim banom Josipom Jelaþiüem. Posebno se je istakao na talijanskom ratištu (1814.-1815.) i postigao þin kapetana. Nakon poraza Napoleona francuski su mu zapovjednici nudili da poÿe s njima u Francusku, ali se je vratio u domovinu i postao þasnik austrijske vojske. Istakao se je u borbama za Anconu, pa ga je papa Grgur XVI. odlikovao «Redom sv. Grgura Velikoga». Bio je i u diplomatskoj službi u Marseilleu, Napulju i Aleksandriji. U Beþu se je 1832. god. vjenþao s Franciskom pl. Herz. Dobio je þin pukovnika (1843.) i na vlastitu molbu pošao je u Otoþac, gdje je ostao do 1949. godine. Imenovan je 1844. god. zapovjednikom Druge pješaþke pukovnije. U to doba je prijateljevao s Josipom Jelaþiüem. Nikola je nastojao preporoditi Liku na kulturnom, gospodarskom i vjerskom polju. Svojim je troškom izgradio crkvicu a Priboju i 36 crkava i kapela u Lici obnovio ili opskrbio svim potrebnim namještajem. U Otoþcu je osnovao prvo kazalište, a ulaznice je tiskao u Beþu. Gradio je ceste, škole i druge zgrade, unaprijedio seoska gospodarstva, zdravstvenu i socijalnu skrb. Narod ga je nazvao «ocem kraja». Ljeti 1845. god. bio je domaüin saskom kralju Fridriku Augustu II. Maštroviü je obilježio taj posjet na Plišivici spomen-ploþom s natpisom na hrvatskom i latinskom jeziku. Objavio je «Knjigu gospodina oberstara Nikole Maštroviüa svojiem Otoþanom.» Pobijedio je 1846. god. s 22.000 graniþara tursku vojsku kod Prosiþena Kamena. Sljedeüe je godine uspješno vodio više bitaka u sjevernoj Italiji. Za junaštvo imenovan je generalom 1848. godine. Bio je preložen za carskoga namjesnika Dalmacije sa sjedištem u Zadru. Feldmaršal Radetzky iz Milana javio mu je da ga je predložio za þin feldmaršala, a to je bio najviši vojniþki þin u Carevini Austriji. No, isti Radetzky vidio je u Maštroviüu svoga suparnika, pa ga je teško optuživao u Beþu i konaþno uspio, da je general Maštroviü 18. V. 1849. god. u naponu svoje snage iznenada umirovljen. Kad je Nikola dobio obavijest o umirovljenju, uzdahnuo je: «Bog dao! Bog uzeo! Neka je blagoslovljeno njegovo sveto Ime!» Maštroviü je teško doživio tu veliku nepravdu, koja je bila rezultat igara i spletaka vojniþkoga vrha i Carskoga dvora. Uskoro je obolio i na više se mjesta lijeþio. Tako je posjetio prijatelja saskoga kralja Fridrika Augusta II. Uskoro je shrvan bolešüu preminuo u svojoj 60. godini. Obavljen je sveþani sprovod i pokopan je na beþkom groblju Währing. Vrijedno je upozoriti na svetaþku smrt generala N. Maštroviüa, kako je posvjedoþio dr. Vjekoslav Cezar Pavišiü, opat, profesor Orijentalne akademije u Beþu, obiteljski prijatelj generala Nikole i njegove supruge Franciske u knjizi

230

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

«Della vita del generale Nicolo Mastrovich Dalmata.“24 Evo opisa Nikoline smrti: „Pozvan sam k njegovu uzglavlju i zatekao ga željnog ispovijedi. Slušao sam ga dobu uru i njegova me je opüa ispovijed … uþvrstila u nadi da üe uskoro primiti nagradu za svoje lijepe kršüanske vrline, pravdom i sudom Onoga koga se nikada nije prestao bojati i kojega je duboko štovao tijekom 60 godina. Ujutro 17. sijeþnja bi mu donesena iz Župe sv. Petra posljednja Poputbina, koju je s neizrecivom radošüu primio… Stišþuüi u rukama Raspelo, oþiju uprtih u Boga spasenja, više od sata nije nikome rekao ni rijeþi. Potom, približivši Raspelo blijedim usnama i preporuþivši mi neutješenu suprugu, zatvori oþi i izdahne. Dana 19. sijeþnja obavljeni su u Beþu pogrebni obredi u Župi sv. Petra i pokopan je na groblju Währing. Njegovo üe ime živjeti u srcima onih koji su ga poznavali, a nadasve tolikih kojima je iskazao dobroþinstva.» General, pravi kršüanin, nepravedno ponižen, strpljivo je nosio svoj križ, oprostio svojim neprijateljima i svetaþki predao svoju dušu dobromu Bogu. On je dobroþinitelj i obnovitelj Like. Postavljena mu je spomen-ploþa u Otoþcu. Trebalo bi da u obnovljenoj crkvi u Priboju dobije bistu i spomenploþu. K tome bilo bi hvalevrijedno njegovu «Knjigu» uz popratne tekstove (životopis i dobroþinstva iskazana Lici) objaviti u ponovljenom izdanju. Spomendan: 19. sijeþnja. Eugen Kvaternik (Zagreb, 31. X. 1825. - Ljupþa kraj Plaškoga, 11. X. 1871.), politiþar, pisac i muþenik.25 Studirao je ¿lozo¿ju, teologiju, pravo i pedagogiju u Senju, Zagrebu i Pešti. Bio je duboko religiozan,pošten, karakteran i principijelan. Predavao je povijest na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu i bavio se odvjetništvom. Puno je putovao. Obišao je, osim zemalja Austrijske carevine, Italiju, Francusku, Švicarsku, Rusiju i druge. Posvetio se je politiþkim pitanjima i problemima hrvatskoga naroda i države. Bio je zastupnik u Hrvatskomu saboru. Objavio je je knjigu «La Croatie et la confédération italienne» (Paris 1859.), u kojoj obrazlaže da treba ujediniti sve hrvatske zemlje i stvoriti samostalnu državu. O toj je temi pisao u domaüim i stranim novinama. Napisao je više knjiga, rasprava i þanaka o politici i gospodarstvu. Ministru vanjskih poslova Monarhije predložio je plan reforma i tražio da Hrvatska ne 24 VJEKOSLAV CEZAR PAVIŠIû, O životu generala Nikole Maštroviüa Dalmatinca…, Beþ, Mehitaristiþka 25 MILUTIN CIHLAR NEHAJEV, Rakovica. O 60. godišnjici smrti Eugena Kvaternika, MH, Zagreb 1932.,296; MIRJANA GROSS, Povijest pravaške ideologije, Zagreb 1973., 451; FRA VICKO KAPITANOVIû, Eugen Kvaternik vjernik i mistik, Taveliü, XIV/1974., 1, 9-14; NIKŠA STANýIû, Od emigracije do Rakovice. E. Kvaternik…, Radovi, Filozofskog fakultet Sveuþilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1992., 35-56; EUGEN KVATERNIK, Izabrani politiþki spisi, pr. D. Jelþiü, MH, Zagreb 1998., 542; Rakovica - srce od Hrvata. Povijest opüine Rakovica, Zagreb 2003., 118-132. 231

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

smije uüi u uniju s Maÿarskom, nego u personalnu uniju s Habsburgovcima. Pregovarao je s Poljacima i Francuzima i nastojao ih zainteresirati za povoljnu politiku prema Hrvatskoj. Zalagao se je da se dokine Vojna krajina i pripoji Hrvatskoj. Jedan je od osnivaþa Stranke prava. Nezadovoljan austrijskom i maÿarskom politikom prema Hrvatskoj, digao je ustanak u Slunjskoj pukovniji (Rakovica) i 7. X. 1871. god. imenovao «vladu» (P. Vrdoljak, Ante Rakijaš, Vjekoslav Bach, Rade ýuiü i dr.). Austrijske su vlasti žurno reagirale, osnovale prijeki sud i desetoricu osudile na smrt. Miloš Kosanoviü, urotnik i izdajica, 11. listopada pripremio je zasjedu, u kojoj su ubijeni Kvaternik, Rakijaš i Bach. O E. Kvaterniku i buni postoji obilna literatura. Spomendan: 11. listopada. Zvonko Benzija (Starigrad ispod Velebita, 14. VII. 1913. - Senj, 14. IX. 1937.), mladomisnik Senjske biskupije.26 Studirao je ¿lozo¿ju i teologiju u Ljubljani, Senju i Rimu. Pripremao je disertaciju o duhovnosti u djelima Marka Maruliüa. U svomu «Dnevniku» koji je pisao od 1930. god. gotovo do smrti, otkrio je ljepotu svoje duše. Samo godinu dana poslije smrti objavljen je njegov životopis. Spomendan: 14. rujna. Senjske žrtve (Senj, 9. V. 1939.), muþenici.27 Hrvatsko pjevaþko društvo «Trebeviü» iz Sarajeva stiglo je u Senj da bi održalo priredbu. Na tu su sveþanost došli mnogi, posebno mlaÿi graÿani, iz bliže i dalje okolice. Tako je stigla i veüa skupina iz Gospiüa. Žandarmerijski kapetan Milivoj Koprivica pripremio je odred oružnika koji su u jednom trenutku poþeli pucati po hrvatskoj mladeži koja se je vozila u automobilu. Ubijeno je sedmero: Nikola Bevandiü, Petar Frkoviü (umro u bolnici), Franjo Jelaþa, Katica Kolakoviü,Tone Nikšiü i Marko Smolþiü. Svi su bili u dobi od 20 do 24 godine. Žrtve srpske mržnje pokopane su u Gospiüu u utorak 11. svibnja. Sudjelovalo je veliko mnoštvo ražalošüenoga naroda. Grad Gospiü takvoga sprovoda nikada ranije vidio nije. Ranjeni su: Vlade Adžija, Mile Biljan, Ante Došen, Branko Milinkoviü, Jakov Milkoviü i Zlatko Vlahiniü. Hrvatska je javnost bila silno ogorþena zbog toga krvavog dogaÿaja u Senju i zloþinaþkoga postupka srpske žandarmerije. Nitko nikada za taj zloþin 26 J. ZUMBULOV (dr. fra Hijacint Boškoviü), Sveüeniþka žrtva - Zvonko Benzija, Zagreb 1938.; FRA KARLO JURIŠIû, Katalog hrvatskih Božjih ugodnika, Nikola Taveliü prvi hrvatski svetac, KS, Zagreb 1971, 214. 27 NIKOLA BIûANIû, Senjske žrtve, Zagreb 1994., 224. 232

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

nije odgovarao, niti je bio kažnjen. Spomen-ploþa, znak zahvalnosti i sjeüanja na ubijene rodoljube, postavljena je 1942. god. na kuüu, ispred koje se je taj pokolj dogodio. Kad su partizani zauzeli Senj u proljeüe 1945. god. uklonili su tu ploþu. Kad je uspostavljena slobodne Republika Hrvatska postavljena je nova spomen-ploþa , 11. V. 1991. godine. Spomendan: 9. svibnja. Branka Perkoviü (Karlovac, 23. XI. 1926. - Zagreb, Božiü, 25. XII. 1949.), studentica.28 Njezin je otac Josip bio državni službenik pa je þesto mora mijenjati mjesto boravka (ýakovec, Osijek, Ogulin i Bjelovar). Konaþno su polije rata došli u Zagreb. Duhovni voÿa joj je bio fra Josip Dujmoviü, treüoredac. Uþlanila se je u Križarsku organizaciju i ostala joj vjerna. Željela je da bude pokopana u križarskoj odobri. Ideali su joj bili dr. Ivan Merz, Marica Stankoviü i sv. mala Terezija. Od 1942. god. vodila je „Dnevnik“. Položila je privatno zavjet þistoüe 1945. godine. Upisala se je na Sveuþilište u Zagrebu i bila uzorana studentica. Od djetinjstva je njezino zdravstveno stanje bilo loše, a pogoršalo se je u travnju 1949. godine. Bila je nekoliko mjeseci u bolnici. Radosno je podnosila svoj životni križ i patnju je prikazivala za obraüenje grješnika i posveüenje sveüenika. Preselila se je u vjeþnost na sam Božiü. Svi koji su je poznavali smatraju je divnom i svetom dušom. Spomendan: 25. prosinca. S. Elizabeta Ivkoviü (Labin, Trogir, 17. VII. 1908. - Rijeka, 9. VIII. 1988.), redovnica Družbe sestara Presv. Srca Isusova.29 Stupila je u Družbu 1931. godine, položila prve zavjete 1934. i doživotne 1941. Bila je izvrsna kuharica, a obavljala je i druge poslove u raznim mjestima u koja ju je poslušnost dovela. Dugo je radila u Bogoslvonom sjemeništu u Senju, bila je sakristanka katedrale, kuüna starješica sestara i uþiteljica novakinja. Bila je žena žive vjere, ustrajne molitve i marljivoga rada. Svi su je doživljavali kao kontemplativnu i svetu redovnicu. Spomendan: 9. kolovoza. Fra Dinko Buriü (Pašman, 4. VI. 1910. - Zagreb-Odra, 9. X. 1993.), franjevac treüoredac.30 Želeüi postati redovnik došao je na Školjiü 1925. 28 PETAR RUNJE, Branka Perkoviü (1926.- 1949.). Jedan Bogu posveüeni život, KS, Zagreb 2010., 255. 29 Za podatke zahvaljujem s. Dobroslavi Mlakiü. 30 FRA PETAR BAŠIû, Životni put fra Dinka Buriüa, Vjesnik franjevaca treüoredaca, XXX/1993., 2-4, 68-69. 233

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

godine, 1937. stupio u novicijat, a sveþane zavjete položio 1941. Živio je i djelovao u više samostana svoje Provincije, a posebno u Ogulinu. O njemu svjedoþi fra Krsto Sikiriü: „Obavljao je sve poslove s ljubavlju, volio je sve ljude i veselio se svim uspjesima pojedine braüe. Bio je uronjen u Božju blizinu, svetaþka ¿gura.“ Zbilja je bio ponizan, uzoran i pobožan redovnik. Posebno je poštovao sveüenike i brinuo za siromahe. Prema svima ljudima bio je vrlo susretljiv i uslužan. Spomendan: 9. listopada. S. Vjenceslava Vukiü (Donji Brštanik, Stolac, 27. IV. 1934. - Rijeka, 23. XI. 2003.),redovnica Družbe sestara Presv. Srca Isusova.31 Njezina se je obitelj preselila izu Hercegovine u Kuzmicu, nedaleko Pleternice. Stupila je u Družbu i zapoþela novicijat 1966.godine, položila privremene zavjete 1967. i doživotne 1973. Vodila je kuüanstvo u samostanima svoje Družbe i nekoliko župa. Brižljivo je vodila svoj duhovni život, ustrajno molila i vršila redovniþka pravila. Osobito je poštivala sveüenike i uvijek molila da Bog dade svomu narodu što više svetih sveüenika. Spomendan: 23. studenoga. B. Muþenici komunistiþke strahovlade Neprijatelji svega što je kršüansko i hrvatsko u kraljevskoj Jugoslaviji, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i komunistiþkoj Jugoslaviji od 1937. do 1950. godine muþili su i ubili više sveüenika, redovnika, redovnica i vjernika današnje Gospiüko-senjske biskupije. O tim muþenicima postoji vjerodostojna literatura.32 Navedeni podnaslov ima rijeþ „komunistiþke“, jer su najveüi broj muþenika zlostavljali, muþili i ubili komunisti, a manji broj þetnici, njemaþka i talijanska vojska. Ovdje donosimo osnovne podatke samo o nekim muþenicima i zloþinima koji su poþinjeni u XX. stoljeüu, jer je gotovo nemoguüe navesti sve.33 Taj 31 Za podatke zahvaljujem s. Dobroslavi Mlakiü. 32 Navodimo samo sljedeüe: MILE BOGOVIû, Sveüenici s podruþja današnje Rijeþko-senjske nadbiskupije poginuli u Drugom svjetskom ratu, u: Fra Marijan Blažiü, muþenik s Dakse. Zbornik, Volovsko 1998., 59-66. 33 Od literature posebno izdvajamo: DON ANTO BAKOVIû, Hrvatski martirologij XX. stoljeüa (Sveüenici, redovnici i redovnice muþenici Crkve u Hrvata), Zagreb 2007., 1019. O pojedinima muþenicima za vjeru i domovinu pisac navodi odgovarajuüu literaturu. 234

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

sveti posao svakako treba struþno i ozbiljno obaviti, a ovo je samo prvi takav pokušaj za podruþje današnje Gospiüko-senjske biskupije. Za one muþenike za koje se zna toþan nadnevak smrti to je i oznaþeno. Za koje se zna samo godina, spomendan je oznaþen sredinom godine, a za koje se zna samo mjesec a ne i nadnevak, oznaþena je sredina mjeseca. Pop Andrija Loušin (Fužine, 29. VII. 1879. - Lokve, 10. IV. 1937.), sveüenik, župnik.34 Završio je gimnaziju i teologiju u Senju i reÿen za sveüenika 1903. godine. Bio je župnik u Cesarici i Lokvama. Kako su mnogi mladiüi iz njegove župe išli u Španjolsku, navodno kao dobrovoljci, on je kao župnik o tome javno govorio i upozoravao da komunisti manipuliraju tim mladiüima, koji su uz to devastirali kapelice i rušili križeve na raskršüima. Stoga su mu se komunisti željeli osvetiti. Dva su se skojevca jeden subote sakrili u župskoj kuüi, doþekali župnika i ubili ga. Kada sutradan nije došao u crkvu slaviti sv. misu, sveüenik Vojislav Vukoniü s nekim vjernicima provalilo u župsku kuüu i našli na podu ubijenoga župnika. Spomendan: 10. travnja. Boriüevaþki muþenici (2. VIII. 1941.). Još u tursko doba Boriüevac je bio središte kotara, a kasnije naselje s veüinskim hrvatskim stanovništvom. Nova je župa osnovana 1801. i podignuta crkva 1807. godine. Broj katolika prije II. svjetskog rata bio je 2.000.35 Kad je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, þetnici su u Brotnju bacili u jamu 38 Hrvata, prezimenom Iveziüa: Jakov je bio najmlaÿi (2 godine), a Luka najstariji (82). ýetnici su u noüi 1. kolovoza 1941. protjerali Hrvate iz Boriüevca u Kulen Vakuf, a ujutro su razorili i popali kuüe i pobili 55 žena, djece i staraca. Sliþno je bilo i u drugim hrvatskim naseljima i župama: Bubanj Veliki i Mali, Gornji i Donji Lapac, Jasenovaþa, Mišljenovac i Oraovac. U rujnu iste godine þetnici su napali Kulen Vakuf i pobili 1.305 nedužnih Hrvata, koje su bili prije protjerali iz Boriþevca. Treba se sjetiti da su pobunjeni Srbi 27. VII. 1941. god. uhitili Waldemara Maksimilijana Nestora (rod. 1888.), župnika u Bosanskom Petrovcu, i zajedno s njegovim župljanima muþili, pobili i bacili u jamu «Golubnjaþa», nedaleko Drvara.36 Istoga su dana uhitili i don Juru Gospodnetiüa (1910.), župnika u Bosanskom Grahovu, muþili i pekli živa na ražnju.37 Da tragedija bude užasnija i uvreda hrvatskom narodu veüa, komunistiþke su vlasti odredile da se 27. srpnja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini (tj. na 34 A. BAKOVIû, Nav. dj., 397. 35 Opüi šematizam Katoliþke Crkve u Jugoslaviji…1974., BKJ, Zagreb 1975., 440. 36 A. BAKOVIû, Nav. dj., 470-471. 37 Isto, 214-215. 235

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

teritoriju Nezavisne Države Hrvatske) slavi kao «Dan narodnoga ustanka». Dakle, Hrvati moraju slaviti da «svoga ustanka», a to je dan kad su Srbi digli ustanak, poþeli masovno ubijati Hrvate i rušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku. Takav «dan ustanka» nikada u povijesti þovjeþanstva nije slavio niti jedan narod! A to je Hrvatima Komunistiþka partija nametnula! Za taj zloþin nikada nitko nije optužen ni kažnjen. Danas (2010.) smo svjedoci, da Hrvatska vlada, u kojoj sjedi i Slobodan Uzelac, Srbin, odobrava veliki novac da se obnovi «spomenik ustanku naroda Hrvatske», i to u doba recesije i opüe besparice. Pa gdje mi to živimo!? Podižemo spomenik zloþincima koji su muþili i ubijali Hrvate i rušili Hrvatsku Državu! Poslije Drugoga svjetskog rata komunistiþke i srpske vlasti nisu dopuštale da se protjerano stanovništvo Boriüevca vrati na svoja ognjišta i svoju zemlju. Nije puno bolja situacija ni danas. Tek 8. IX. 1996. god. prvi put nakon 55 godina brojni su Boriüevþani mogli doüi i na ledini ispred zapaljene crkve slaviti blagdan Male Gospe, zaštitnice župe. Zbor Zaviþajnoga društva nastojalo je da se crkva obnovi i da se ljudi mogu vratiti u svoje selo. No, obnova je crkve sporo napredovala i teško se još ne mogu vratiti, jer povratak prijeþe mnogi problemi koji u normalnom društvu jednostavno ne postoje.38 Dakle, Boriüevac i okolna sela dala su vrlo mnogo muþenika, tj. svjedoka vjere i nacionalne svijesti. Protjerani su i pobijeni samo stoga što su bili Hrvati i katolici.39 Spomendan: 2. kolovoza. Ladislav Šporer (Sunger, Mrkopalj, 1. V . 1893. - Delnice, 24. XII. 1941.), sveüenik, župnik i kanonik.40 Gimnaziju je završio u Senju, bogoslovlje u Budimpešti i Beþu te reÿen za sveüenika 1915. godine. Bio je kapelan u Fužinama, Ogulinu i Rijeci i župnik u Laÿevcu, Vagancu i Delnicama. Ladislav je bio revan župnik, pa je uz ostalo organizirao u Delnicama 1939. god. Euharistijski kongres. Komunisti na þelu s Veljkom Kovaþeviüem pisali su mu prijeteüa 38 Crkva je konaþno obnovljena u jesen 2010. Usp. Hrvatsko slovo, XVII/2011, 820, 15 (7. I. 2011.). - Slike 2 (srušena i obnovljena crkva). 39 Iako se u doba komunistiþke strahovlade o Boriüevcu i þetniþkim i komunistiþkim žrtvama i zloþinima nije smjelo govoriti, a kamoli pisati. Danas veü postoji obilna literatura o tim zloþinima, jer se je poslije osamostaljenja Hrvatske poþelo pisati. Tako je pisac ovih redaka objavio þlanak: Boriþevac - Hrvati ne mogu do svoje zemlje, Glas koncila, XLIV/2005., 39, 3. No, treba se sjetiti da je o þetniþkim i komunistiþkim zloþinima pisano i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj još za vrijeme rata, npr. Odmetniþka zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima života Hrvatske narodne države. Nezavisna Država Hrvatska na braniku nove Europe. Obraÿeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Zagreb u lipnju 1942., 124+XXV; Isto, Zagreb1991.(ponovljeno izdanje, reprint). 40 A. BAKOVIû, Nav. dj., 634-635. 236

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

pisma i organizirali njegovo ubojstvo. Na Badnjak ujutro, kad je išao u crkvu slaviti sv. Misu Zornicu, partizani su ga ubili. Pokopan je u rodnom selu. Spomendan: 24. prosinca. Pop Blaž Tomljenoviü (Smiljan, Lika, 4. II. 1888. - Hrvatski Blagaj, travanj 1942.), sveüenik, župnik.41 Gimnaziju i teologiju završio je u Senju. Reÿen je za sveüenika 1913. godine. U travnju 1942. god. biskup ga je poslao za župnika u Hrvatski Blagaj. Uskoro su ga þetnici uhitili i strašno muþili: živu su mu oderali kožu, rane nasipali solju, odrezali mu genitalije, živa ga nabili na kolac i pekli ga na vatri kao janje. Jakov Blaževiü, iz komunistiþke vrhuške, svjedoþi da su to zvjerstvo poþinili srpski þetnici s Korduna. Spomendan: 15. travnja. Pop Ivan Juraiü (Tounj, Ogulin, 1. V. 1884. - Slunj, 31. XII. 1942.), sveüenik, župnik.42 Za sveüenika je reÿen 1908. godine. Bio je kapelan u Grižanima i Gospiüu, a župnik u Korenici, Boriüevcu, Ramljanima i župnik i dekan u Rakovici. U jednom pismu izvješüuje biskupa o teškom stanju i pogiblima u kojima se nalazi: „…Ako Rakovica padne i mom je životu kraj.“ To se je uskoro i obistinilo. Partizani su ga uhitili i strpali u tamnicu. Na Staru godinu (1942.) partizani su ga doveli na groblje, naredili mu da sebi iskopa grob, da se svuþe i legne u iskopani grob. Muþenik je digao oþi prema nebu i prekrižio se. Trojica ubojica su þekala s naperenim puškama i pucali u župnika. Kad je grobar trebao mrtvaca prekriti zemljom, opazio je da je župnik još živ. Upozorio je ubojice i oni su ponovno uzeli svoje puške i ubili muþenika. Spomendan: 31. prosinca. Bogomil Krušiþ (Celje, 22. IX. 1910. - Crna Gora, Lika, oko 15. I. 1943.), Slovenac, sveüenik, župnik.43 Za sveüenika je reÿen 1937. godine i došao je u Senjsku biskupiju, koja nije imala dovoljno svojih sveüenika. Bio je kapelan u Brinju i župnik u Dabru, Letincu, Krasnom, Kuterevu, Švici i od travnja 1942. god. u Saborskom. Kad su partizani došli u Saborsko, odveli su župnika Bogomila u Bosnu. ýetnici su ga ubili,vjerojatno u Crnoj Gori. Spomendan: 15 sijeþnja. Dragutin Štimac (Lokve, Delnice, 14. X. 1907. - Drežnik, 31. I. 1943.), sveüenik, župnik .44 Bogosloviju je završio u Senju i reÿen za sveüenika 1932. 41 Isto, 665. 42 Isto, 290. 43 Isto, 369. 44 Isto, 636. 237

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

godine. Bio je kapelan u Brinju i župnik u Ravnoj Gori i Drežnik Gradu. U to teško doba bio je razapet izmeÿu svojih Hrvata, pobunjenih Srba (þetnika), partizana i njemaþke vojske. Pomagao je partizane šaljuüi im lijekove. Stoga su ga Nijemci osumnjiþili da je suradnik partizana, uhitila i „strijeljali kao psa kraj ceste“. Pokopan je na groblju u Slunju. Spomendan: 31. sijeþnja. Zvonimr Ante Milinoviü (Starigrad, Senj, 2. VI. 1914. - Prapot iznad Kuželja, ujesen 1943.), sveüenik, župnik.45 Stupio je u Red kapucina, studirao bogoslovlje i reÿen za sveüenika 1937. godine. Bio je na službi u Splitu i Dubrovniku i Karlobagu. Postao je sveüenikom Rijeþko-modruške biskupije 1940. god. i imenovan župnikom u Podstenama i Završju. Partizani su ga uhitili, muþili i ubili u logoru Prapot. Kad su neki župljani molili partizanske vlasti da puste iz logora, komunisti su im zaprijetili da üe i sami biti kažnjeni i osuÿeni. Ne zna se ni za nadnevak njegove smrti ni za grob. Spomendan: 30. listopada. Bruno Vernazza (Dubrovnik, 20. VII. 1880. - Gornji Kosinj, 15. IV. 1945.), sveüenik, župnik.46 Reÿen je za sveüenika 1902. godine u Banjaluþkoj biskupiji i 1915. prešao u Senjsko-modrušku biskupiju. U Prvom svjetskom ratu bio je vojniþki kapelan, a kasnije takoÿer kapelan u Perušiüu i župnik u Boriüevcu, Brušanima i Gornjem Kosinju. Pomagao je ÿacima u uþenju stranih jezika i stavio im na raspolaganje svoju bogatu knjižnicu. Mladiüe je slao „Hrvatskom radiši“ u Zagreb na nuakovanje. U Kosinju je osnovao tamburaški zbor i djevojaþki pjevaþki zbor. Kad su partizani 1942. god. upali u G. Kosinj, pobili su mnoge ljude, a župnika odveli srpsko selo Mlakve, vrijeÿali i ponižavali, ali su ga ipak poštedjeli. Kada su u ožujku 1945. partizani ponovo zauzeli Kosinj, mnogi su mu savjetovali da se privremeno skloni u Zagrebe. On je smatrao da nije ništa kriv i da mora ostati sa svojim župljanima. Poslije ponoüi 14. travnja partizani su uhitili župnika Bruna, vezali mu usta da ne može vikati, odveli ga cestom prema groblju i ubili. Ujutro je naÿen o njegovo mrtvo tijelo na obližnjoj livadi. Zna se þak i za imena þetvorice ubojica. Spomendan: 15. travnja. Dragutin Fifka (Zdetin, Biskupija Olomuc, ýeška, 27. III. 1890. - Josipdol-Cerovnik, 25. V. 1943.), ýeh, sveüenik, župnik (þetnici).47 Obitelju mu 45 Isto, 447-448. 46 Isto, 689-690. 47 Isto, 194; ZVONKO RANOGAJAC, Otvorena Godina muþeniþke smrti župnika Fifke. Nadnaslov: Cerovnik, Glas koncila, LI/2012, 32-33, 42. 238

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

se je 1894. god. doselila u Hrvatsku. Reÿen je za sveüenika Senjske biskupije 1916. god. i bio kapelan u Perušiüu, Ogulinu, Grižanima, Gospiüu, Senju, Slunju i Ravnoj Gori i župnik u Crnom Lugu, Lukovdolu, Plemenitašu, Cerovniku i Plaškom. U Drugom svjetskom ratu Dragutin je smatrao je da je kao ýeh siguran, jer ga nitko ne može optužiti da je hrvatskog nacionalist. No, þetnici su ga uhitili i zaklali na cesti Josipdol-Senj (2 km južno od Josipdola), kad se je vraüao iz Ogulina sa sprovoda. Spomendan: 25. svibnja. Ladislav Kolariü (Martinec Orehoveþki, Zabok, 29. VII. 1911. - Kompolje, 24. VIII. 1943. ), sveüenik, župnik.48 Reÿen je za sveüenika u Senju 1938. godine. Bio je kapelan u Brinju i župnik u Lipicama i Kompolju. U teško ratno doba njegovi su ga roditelji zvali da se vrati u Orehovicu, a on im je napisao: „Dobar pastir ne napušta stada, dok ga vuci trgaju.“U predveþerje svoje smrti bio u jedne obitelji. ýetnici su u sobu bacili bombu, koja je eksplodirala i teško ga ranila. Iskrvavio je i ujutro preminuo. Spomendan: 24. kolovoza. Vjekoslav Gržaniü (Senj, 8. VI. 1902.- Ravna Gora, oko 15. IX. 1943.), sveüenik, župnik, i njegovi roditelji Juraj i Franca.49 Gimnaziju i bogoslovlje završio u Senju i reÿen za sveüenika 1925. godine. Bio je kapelan u Otoþcu, Grižanima, Jelenju, Perušiüu i Brinju, a župnik u Letincu, Lipicama, Lešüu na Dobri, Trošmariji i Ravnoj Gori. Nakon pada Italije obeüali su njegovim roditeljima da mu se ne üe ništa dogoditi. Kad je došao kuüi, uhitili su ga, odveli i ubili. Tijelo su mu bacili u jamu u negdje kraj Mrkopaljskog Tuka. Kad su ga roditelji došli tražiti, partizani su oca Jurja ubili u šumi Široke drage, a majku Francu u šumi Višnjevica. Naÿena je mrtva u Sušici i pokopana u Rijeci, 8. XII. 1945. godine. Msgr. Mile Bogoviü donosi tekst prijeteüega pisma koje su partizani poslali 7. IV. 1948. god. župniku Buturcu u Mrkopalj. Pismo se þuva u arhivu Biskupije u Senju.50 Spomendan: 15. rujna. Vladimir Stupariü (Križevci, 1911. - Sinac, Otoþac, 1943.), sveüenik, župnik.51 Sveüeniþko je reÿenje primio 1937. godine. Bio je kapelan u Jelenju i župnik u Starigradu, Tršüu, Boriüevcu i Sincu kraj Otoþca. Partizani su ga 48 Isto, 334. 49 Isto, 237. 50 M. BOGOVIû, Nav. dj., 61. 51 Isto, 601. 239

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

natjerali da sam sebi iskopa grob, onda su ga ubili i zatrpali. Svjedok je izjavio da je prije strijeljanja uzviknuo: “Živio Krist Kralj! Živjela Hrvatska!“ Ne zna se za nadnevak njegove muþeniþke smrti. Spomendan: 1. srpnja. Josip Pretner (ýabar, 15. II. 1886.-Liþ, 8. X. 1943.), sveüenik, župnik, brat Slavko i sestra Julija. Reÿen za sveüenika 1912. godine.52 Kapelan u Mrkoplju, Brodu na Kupi, Grižanima i župnik u Sv. Jakovu (Šiljevica), Hribu, Kuželju, Prezdu i Liþi. Ratno stanje je bilo neizdrživo. Svaki su se dan partizani borili s njemaþkim vojnicima. Partizani su uhitili župnika Josipa, njegova brata Slavka i sestru Juliju, muþili ih, konaþno ubili i bacili ih u jednu jamu blizu sela. Spomendan: 8. listopada Antun Žilavec (?, 1915. - Otoþac, 20. IX. 1943.), sveüenik, župnik, i drugovi muþenici.53 Bogosloviju je završio u Senju i reÿen je za sveüenika u lipnju 1940. godine. Bio je kapelan u Perušiüu i Otoþcu i župnik u Dabru. Otac mu je bio Slovenac, a majka Hrvatica. On nikada nije isticao da je Slovenac, jer se nije htio dijeliti od svojih vjernika. Kad su partizani ušli u Otoþac, zajedno s don Antunom strijeljali su 15 muškaraca i žena od 19 do 58 godina.54 Toþno se zna za njihova imena i godine života. Na groblju u Gornjoj Dubravi bacili ih u zajedniþku grobnicu. Narod je poslije njegove smrti govorio: „Ubiše þetnici Slovenca, da bude manje Hrvata.“ Spomendan: 20. rujna. Juraj Matijeviü (Rijeka, 19. X. 1910.- Gerovo, 15. X. 1943.), sveüenik, župnik.55 Bogoslovlje je završio u Senju i reÿen za sveüenika 1931. godine. Kapelan u Jelenju i župnik u Ribniku, Bilaju, Sv. Jurju, Podlapcu, Buniüu i Gerovu. Jednom su se partizani zadržali nekoliko dana u Gerovu. Župnika su uhitili, muþili i ubili. Ljudi su prepoznali župnikove þizme i sat u nekih domaüih partizana. Dok je uþiteljica s djecom skupljala granje i lišüe, pronašli su župnikovo mrtvo tijelo. Pokopan je 6. XI. t. g. na Trsatu. Spomendan: 15. listopada. 52 Isto, 537. 53 Isto, 747. 54 Tada su ubijeni: Mate Baniü, Zora Božiþeviü, Joso Dasoviü, Mate Devþiü, Katica Francetiü, Vera Jezerinac, Božo Kneževiü, Ivan Kranjþeviü, Joso Matasiü Bižanoviü, Mate Peþeliü, Edo Pešun, Mate Prpiü, Joso Samardžija, Šime Suknaiü i Franca Žubriniü. A. BAKOVIû, Nav. dj., 747. 55 Isto, 427-428. 240

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

Stjepan Petranoviü (Delnice, 29. XII. 1878. - Kraljevica, 30. III. 1944.), sveüenik, župnik, kanonik.56 Za sveüenika je reÿen 1902. godine. Bio je kapelan u Gospiüu i Fužinama te župnik u Fužinama, Sv. Jakovu (Šiljevica), Divjakama, Vrbovskom i Bribiru. Partizani su ga tri puta odvodili, strašili i muþili. Odveli su ga u šimu gdje je živio u vrlo teškim uvjetima. Lijeþnik je predložio komandi da bi ga trebalo odvesti u bolnicu u Kraljevicu. Tu je duševno obolio i uskoro umro. Spomendan: 30. ožujka. Stjepan Horžiü (Rakovec, Novi Marof, 26. XII. 1918. - Delnice, 30. I. 1945.), sveüenik, župnik i drugovi.57 Reÿen za sveüenika 1942. godine. Gimnaziju je završio u Zagrebu, bogoslovlje u Senju i Sarajevu te reÿen za sveüenika u Zagreb u 1941. godine. Bio je kapelan u Kraljevici i Mrkoplju te župnik Ravne Gore i Vrbovskoga. Osobito se je posveti radu s mladim župljanima. Kad su se neki sveüenici zbog opasnosti povukli sa župa, on je ostao sa svojim vjernicima. Partizani su ga tri mjeseca muþili u tamnici u Delnicama i ubili. Franka Oblak iz Ravne Gore bila je zajedno s njim u zatvoru i nazoþna kad su ga strijeljali. Naredili su mu da sam sebi iskopa grob i da se svuþe, a on je odgovorio: “Ja ne svlaþim sveüeniþko odijelo dok sam živ. Kad me ubijete, radite što hoüete.“ S njim su ubili i nekoliko drugih mještana, kojima je prije sam udijelio odrješenje. Spomendan: 30. sijeþnja. Vladimir Kargaþin (Novi Vinodolski, 17. IV. 1906. - Gospiü, 4. IV. 1945.), sveüenik, župnik.58 Školovao se je u Zagrebu i Senju te studij bogoslovlja završio u Ljubljani. Reÿen je za sveüenika 1931. godine. Bio je kapelan u Trsatu, Novom Vinodolskom, Bribiru i Gospiüu, a 1936. god. imenovan je gimnazijskim katehetom u Gospiüu i župnikom župe Liþki Novi. S Vladimirom je bio i Gljeb Krilov, Ukrajinac, profesor matematike na gospiükoj gimnaziji. Uveþer 4. travnja došli su partizani, obojicu odveli i ubili u Kaniškoj ulici, blizu rijeke Novþice. Vjernici su svoga sveüenika sahranili na groblju u selu Liþki Novi. Spomendan: 4. travnja. Dragutin Kukalj (Crikvenica, 17. V. 1899. - Gospiü, 5. IV. 1945.), župnik i drugovi.59 Školovao se je u Zagrebu i Senju. Reÿen je za sveüenika 1922. 56 Isto, 518. 57 Isto, 253-254. 58 Isto, 312-313. 59 Isto, 374-375; M. BOGOVIû, Korizmeno-uskrsna poslanic a, 7-8. O liturgijskom apostolatu D. Kukalja v. FRA JURE RADIû, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska 1966, 99-102, 181. 241

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

godine. Bio je kapelan i kateheta u Mrkoplju i Ogulinu, župnik u Slunju i Blagaju te župnik i dekan Gospiüu. Od 1942. god. bio je biskupski delegat za gospiüki, perušiüki i udbinski dekanat. Istakao se je promicatelj liturgijske obnove i napisao više þlanka i nekoliko knjiga. Pokretaþ je biskupijskih euharistijskih kongresa, održavao puþke misije, duhovne vježbe i seminare s raznim predavanjima, osnivao župske pjevaþke zborove i poticao rad s ministrantima. Vodio je zalagao za gradnju samostana franjevaca treüoredaca u Ogulinu. Slao hranu i lijekove zatvorenicima u Gospiüu i na razne naþine pomagao i partizanima i þetnicima. Jakov Blaževiü, jedan od vodeüih komunista, stavio je Dragutina u svomu popis „državnih neprijatelja“ na prvo mjesto. Partizani su ga uhitili, nekoliko dana u zatvoru muþili i konaþno na Tratini ubili. Za grob mu se ni danas ne zna. S njim je strijeljano i više graÿana. Spomendan: 5. travnja. Mate Buriü (Šmrika, Kraljevica, 25. II. 1888. - Šmrika, 10. IV. 1945.), sveüenik, župnik.60 Reÿen za sveüenika 1912. godine. Upravljao je župama: Grobnik, Stajnica, Vratnik, Rubnik-Bilja, Priþice, Gornja Drenova, sv. Juraj i Lipa. Pobjegao je 1934. zbog politiþkih razloga u Italiju i vratio se 1939. godine. Imenovan je 1940. god. župnikom nove župe Šmrka. Došla su mu dvojica u ustaškom odijelu i rekli mu da bježi, inaþe üe ga partizani ubiti. No, to su bila dva partizana, koji su ga u mjesnoj gostionici „Kod Mime“ ubili 10. travnja 1945. godine. Spomendan: 10. travnja. Martin Bubanj (Križišüe, 12. XI. 1898.- Kostrena, oko 1. V. 1945.), sveüenik, župnik.61 Bio je kateheta u Ogulinu, Sušaku i Gospiüu te župnik na Trsatu. Od 1942. god. bio je biskupski delegat za dio Biskupije koji je okupirala Italija. Partizani su ga 24. IV. 1945. god. uhitili. Ubili su ga i ubacili u jamu Bezdan kraj Kostrene. I kasnije su partizani tu dovodili ljude, meÿu njima i mnoge njemaþke þasnike i vojnike i bacali ih u tu jamu. Polili su jamu benzinom i zapalili. Spomendan: 1. svibnja. Dr. Fran Biniþki (Mušaluk, Liþki Osik, 11. VII. 1875. - Gospiü, 1. V. 1945.), odgojitelj, profesor, povjesniþar, pisac, «katoliþki i hrvatski stražar pod Nehajem».62 Studirao je u Senju i Innsbruku. Reÿen je za sveüenika 1899. 60 Isto, 123. 61 Isto, 112-113. 62 HBL, LZ, Zagreb 1983., I, 775; NIKOLA BIûANIû, Hrvatski katoliþki stražar s Nehaja - o životu i radu dr. Frana Biniþkog, Zagreb 1995.; A. BAKOVIû, Nav. dj., 73-74. 242

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

godine. Bio je kapelan u Novom Vinodolskom, profesor bogoslovlja u Senju, urednik župnik u Širokoj Kuli i Liþkom Osiku. Znao je više jezika: grþki, latinski, njemaþki, francuski, talijanski, španjolski, engleski, ruski, poljski, þeški, slovaþki i bugarski. Još 1904. god. pozvao je hrvatsku javnost da pomogne izdavanje malih knjižica, pisanih laganim stilom, da bi narod dobio zdrave ideje i usmjerenja za život. S Antunom Mahniüem, biskupom, bio je jedan od voÿa „Hrvatskoga katoliþkog pokreta“, urednik „Hrvatske straže“, suutemeljitelj Hrvatskoga katoliþkog akademskog društva „Domagoj“ kao i „Leonova društva“ za razvoj kršüanske ¿lozo¿je i znanosti, jedan od pokretaþa „Rijeþke spomenice“ o buduünosti Hrvata i Slovenaca, koja je upuüena je 1915. god. papi Benediktu XV. Pisao je brojne þlanke i rasprave, pripovjetke i pjesme, a objavio je nekoliko knjiga s temama iz hrvatske povijesti kao i zapis „Moje tamnovanje“ (1942.). Bio je veliki borac protiv liberalizma, fašizma i komunizma, a zalagao se je za život hrvatskoga narodna pa nauku Evanÿelja. Zbog neustrašivoga zalaganja za slobodu hrvatskoga naroda bio je osuÿen 1934. i 1935. godine na tamnicu. Kad su partizani ušli u Gospiü, uhiüen je 4. travnja 1945. godine. Iako je Fran bio starac od 70 godina, strpan je u tamnicu, muþen, obolio od tifusa, teško bolestan pušten iz tamnice i uskoro preminuo. Spomendan: 1. svibnja. Manda Devþiü roÿ. Bariü (Porobljenik Mali, Devþiü draga, župa Lukovo Šugarj, 18. VI. 1876. - ?), hrvatska „Majka Makabejka“.63 Udala se je 18. XI. 1894. godine za Nikolu Devþiüa, koji je umro 29. VI. 1914. Imali su trinaestero djece, od kojih su tri sina (Stipe, Ivan i Kruno) i dvije küeri (Dragica i Zorka) sudjelovali 1932. god. u „Velebitskom ustanku“, koji je uzdrmao jugoslavensku diktaturu, podigao moral hrvatskom narodu te upozorio domaüu i stanu javnost da hrvatski narod želi svoju samostalnu državu. Stoga je Manda odmah svoju kuüu i imovinu stavila na raspolaganje ustanicima. Stipe je poginuo na Jadovnu u borbama s þetnicima. Najmlaÿi sin Kruno (Lukovo Šugarije, 3. VI. 1914. - okolica Ludbrega, 9. II. 1944.) bio je ustaški emigrant u Italiji, sudionik Velebitskoga ustanka i ponovno emigrant. Vratio se 1941. u domovinu, sudjelovao u brojnim borbama i konaþno dao život za Hrvatsku. Njegova je majka nad mrtvim sinom kazala: „Neka bude volja Božja! Za Domovinu ni jedna žrtva nije preteška!“ Spomendan: 30. lipnja. 63 JOSIP JOZO SUTON, Manda Devþiü - Vila Velebita, Hrvatski žrtvoslov. Zbornik radova Prvoga hrvatskog žrtvoslovnog kongresa..., knj. 2, Zagreb 2000., 263-270. - Za podatke iz matiþnih knjiga zahvaljujem fra Sjepanu Bergovcu, gvardijanu i župniku u Karlobagu. Nažalost, u matiþnim knjigama nije zabilježeno ni mjesto ni nadnevak Mandine smrti. 243

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Vladislav Kulišak (Vrhnica, Gospiü, 24. I. 1922. - Zagreb ili Bleiburg, lipanj 1945.), klerik, student bogoslovlja.64 Gimnaziju je završio 1941. god. u Senju, upisao studij bogoslovlja u Sarajevu i 1943. nastavio u Zagrebu. Posljednji je put viÿen u logoru na Savskoj cesti u Zagrebu u lipnju 1945. godine. Jedne veþeri je pozvan na saslušan je i više se nije vratio meÿu zatvorenike. Možda je te noüi ubijen. No, postoji i podatak da je bio na Bleiburgu. Spomendan: 30. lipnja. Juraj Mihiü (Gundinci, 3. IV. 1909. - Zavalje, Bihaü, 1945.), sveüenik, župnik, vojniþki dušobrižnik.65 Reÿen je za sveüenika 1935. godine. Bio je kapelan u Bribiru, a 1937. je imenovan župnikom u Zavalju. Ta je župa blizu Bihaüa, ali je pripadala Senjskoj, a sada Gospiüko-senjskoj biskupiji. Partizani su þesto napadali Zavalje i mnogi su župljani izgubili živote, što se vidi iz padatka da je Župa imala 3.500 vjernika (1939.), poslije Drugoga svjetskog rata 800 (a poslije Domovinskoga rata 200). To je župnika natjeralo da se prijavi kao dušobrižnik oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske. Partizani su ga uhitili i kao hrvatskoga þasnika muþili i ubili. Ne zna se ni kada ni gdje je to bilo. Spomendan: 30. lipnja. Mate Moguš (Generalski Stol, 2. V. 1912. - Udbina, listopad, 1945.), sveüenik, župnik.66 Gimnaziju i studij bogoslovlja završio je Senju i reÿen za sveüenika 1935. godine. Bio je kapelan u Jelenju i župnik u Podlapcu, Udbini, Boriüevcu i Grižanima. Komunisti su proglasili da je župnik Mate kriv za „masovni pokolj srpskog naroda u Udbini“, a þinjenica je da je župa imala oko 2.000 vjernika i da su partizani i þetnici u studenomu 1941. god. napali Udbinu i pobili mnoge Hrvate, a drugi su pobjegli i župnik zajedno s njima. Poslije rata nije im bilo dopušteno da se vrate na svoja ognjišta. Župska je crkva srušena i sve do 1990. god. onemoguüeno je župniku da živi i djeluje na Udbini. Kad je župnik Mate morao napustiti Udbinu, poslan je za župnika u Grižane. Poslije rata, na putu od škole do župske kuüe uhiüen je, odveden u Gospiü na suÿenje. Iz saþuvane pismene osude (14. X. 1945.) vidi se da je optužen za velike zloþine i osuÿen na smrt strijeljanjem. Kad su župnika Matu s drugima vozili na stratište na Udbinu, Josip Beniü, kateheta u Otoþcu, dao mu je odrješenje. Obješen je na Udbini ispred crkve. Nisu ga dali pokopati, nego je njegovo je tijelo visjelo osam dana. Spomendan: 15. listopada. 64 Isto, 811-812. 65 Isto, 434. 66 Isto, 460-461. 244

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

Ivan Nikšiü (Ĉakovo, 1910. - Macelj, svibanj, 1945.), župnik, vojniþki dušobrižnik.67 Reÿen je za sveüenika 1933. godine. Bio je kapelan u Perušiüu i župnik u Modrušu, Graþacu i Slunju. Buduüi da je bilo gotovo nemoguüe živjeti i raditi u Slunju, stavio se je na raspolaganje oružanim snagama Nezavisne Države Hrvatske. Proveo je dvije godine kao dušobrižnik hrvatskih vojnika. Pri kraju rata povlaþio se je s hrvatskim vojnicima i civilima, od kojih su mnogi pogubljeni u Macelju u Sloveniji. O ubojstvima u Macelju za komunistiþke strahovlade nije se smjelo ni govoriti. Tak je u naše dane hrvatska javnost upoznata s tom strašnom tragedijom hrvatskoga naroda. U Macelju je i vojniþki dušobrižnik Ivan našao svoj grob, za koji se ni danas ne zna. Spomendan: 15. svibnja. S. Žarka Ivasiü (Krašiü, 18. XI. 1908.- Gospiü, 16. V. 1946.), milosrdnica, muþenica.68 Imala je još dvije roÿene sestre redovnice: s. Hildebertu i s. Felicitas. Stupila je u Družbu milosrdnica. Završila je medicinsku školu i radila u raznim bolnicama. U Lici je bila u Graþacu i Otoþcu u doba II. svjetskog rata. Dvorila je razne vojnike: ustaše, domobrane, partizane… Kad su u rujnu 1943. g. ustaše pobile neke ranjenike u Otoþcu, kasnije su sestre optužene da su za to krive. Suÿenje bilo u Gospiüu 7. II. 1946. godine. S. Žarka je osuÿena na smrt vješanjem, a s. Hubertina Džimbeg i s. Verona Fostaþ strijeljanjem. Nakon žalbe, s. Žarki je odreÿena smrtna kazna strijeljanjem, a druge su dobile po 20 godina robije. Prije nego je strijeljana iza kapelice na groblju u Gospiüu, glasno je izjavila da nikome zlo nije uþinila i da je nevino osuÿena. Spomendan: 16. svibnja. Pavao Bedenik (Strmec, Petrijanec, 21. VII. 1914. - Sv. Martin pod Okiüem, 12. IX. 1946.), sveüenik, župnik.69 Reÿen za sveüenika 1939. godine. Bio je kapelan u Brinju i Bribiru i župnik Klane i Kaluÿerovca. Za vrijeme rata zbog sukoba s talijanskim vlastima prošao je u Zagrebaþku nadbiskupiju i bio župnikom u ýaþincima i Sv. Martinu pod Okiüem. Predveþer je pošao u crkvu na molitvu, ali su ga iz puške ubili i tek je sutradan došla komisija i utvrdila ubojstvo. Nikada nitko nije ni optužen ni kažnjen za taj zloþin. Sve je to posvjedoþila Margareta Tomljenoviü, domaüica. Spomendan: 12. rujna. 67 Isto, 472. 68 S. VERONIKA POPIû, Sestra Žarka Ivasiü, muþenica svoga zvanja, Zagreb 2001., 190; A. BAKOVIû, Nav. dj., 932-933. 69 STJEPAN KOŽUL, Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebaþke nadbiskupije, Zagreb 1992., 33-35; A. BAKOVIû, Nav. dj., 57. 245

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Sreüko Blaževiü (Krmpote, 20. XI. 1873. - Sušak, 20. IX. 1946.), sveüenik, župnik.70 Gimnaziju je završio u Rijeci, bogoslovlje u Senju i reÿen za sveüenika 1897. godine. Bio je kapelan u Bribiru, župnik u Sv. Jeleni, Cerniku i Jelenju. Lijeþio se je u bolnici na Sušaku i kad je trebao biti otpušten, naÿen je mrtav. Na njegovoj koži su se pojavili neki neobiþni znakovi. Lijeþnici su zakljuþili da je otrovan. Spomendan: 20. rujna. Fra Petar Turkalj (Slunj, 25. V. 1891. - Stara Gradiška, 17. VIII. 1948.), treüoredac, sveüenik.71 Bio je u sjemeništu i gimnaziji na Školjiüu, stupio 1906. god. u novicijat franjevaca treüoredaca, studirao teologiju u Krku i reÿen za sveüenika 28. IX. 1913. godine. U svojoj Provinciji vršio je razne službe i posebno se je brinuo da za svoju braüu priskrbi i materijalna dobra. Kad su partizani 1943. god. ušli u Split, strpali su ga u tamnicu jer je „suraÿivao s okupatorima“, a zapravo je spašavao naše ljude od talijanskoga terora. Kad su partizani u listopadu 1945. god. ponovno došli u Split, opet su ga strpali u tamnicu i osudili na 7 godina robije, što je Vrhovni sud podigao na 12, iako je sedmoricu Židova u Splitu spasio od sigurne smrti. Zapravo je zaslužio da bude ubrojen „meÿu pravednike“. Robiju je izdržavao u Staroj Gradiški, muþen i þesto bacan u samicu. Fiziþki i psihiþki izmuþen preminuo je u toj strašnoj kaznionici. Spomendan: 17. kolovoza. Stjepan Gabriü (Subotica, 18. VIII. 1912. - Lepoglava, 15 . VII. 1950.), sveüenik, župnik.72 Buduüi da Senjska biskupija nije imala dovoljno sveüenika, dolazili su u nju sveüenici iz drugih naših krajeva. Tako je i Stjepan došao u ..Senj, završio studij bogoslovlja i reÿen za sveüenika 1937. godine. Bio je župnik u Širokoj Kuli i Otoku na Dobri, a kasnije u Slavonskom Brodu i Velikoj Kopanici. Komunisti su ga 3. VII. 1946. god. uhitili u župi Zavalje nedaleko Bihaüa i osudili u Gospiüu (17. I. 1947.) za više ratnih zloþina na 15 godina robije, koju je izdržavao u Staroj Gradiški, Zagrebu i Lepoglavi. Službeno je uprava kaznionice objavila da se je sveüenik Stjepan objesio u tamnici 15. VII. 1950. godine, a neki su sveüenici posvjedoþili da nije htio svjedoþiti protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca i zbog toga su ga udbaši u üeliji ugušili 15-ak dana prije nego je trebao iziüi iz tamnice. Spomendan: 15. srpnja.

70 Isto, 76. 71 FRA PETAR RUNJE, Tiho nestaju velikani, Vjesnik franjevaca treüoredaca, XXXV/1998., 1, 22-23; A. BAKOVIû, Nav. dj., 669-700. 72 Isto, 197-198. 246

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

Josip Kapš (Gorenci, Lukovdol, 18. III. 1917. - Gospiü, 26. X. 2006.), sveüenik, župnik, obnovitelj i graditelj crkava.73 Poslije puþke škole završio je obrtnu i postao remenar. Bio je vojnik Kraljevine Jugoslavije i domobranski þasnik Nezavisne Države Hrvatske. U Bleiburgu je zarobljen i gledao je ubijanje vojnika i civila, žena i djece. Kao remenar dodijeljen je „Radnoj grupi“ i tako je izbjegao sigurnu smrt. U Mariboru je bio svjedokom kako su svaki dan na tisuüe hrvatskih vojnika odvoženi u protutenkovske rovove u strašnu smrt. Sve je njihovo spaljeno (dokumenti i odjeüa), a zlatnina i srebrnina su saþuvane u sanducima. Iz Maribora Josip je kao zarobljenik pješaþio na Križnom putu do Petrovaradina. Kad je živ došao kuüi, þekala ga je nova teška dvogodišnja robija. Konaþno je uspio studirati bogoslovlje u Rijeci, reÿen za sveüenika 1954. i postao župnik Lovinca. Uskoro je, ni kriv ni dužan, osuÿen na 6 godina tamnice. Postao 1959. župnikom župa: Trnovac, Brušane, Smiljan i Bužin. Crkva u Brušanima bila je spaljena, a župske kuüe opljaþkane ili srušene. Godinama u velikoj oskudici obnavljao je crkve i župske kuüe, a posebno se je trudio naviještati Evanÿelje i graditi u dušama živu Crkvu. Iako nije prolio svoju krv i umro muþeniþkom smrüu, zaslužio je naziv muþenika i hrabroga borca za Božja i ljudska prava. Spomendan: 26. listopada.

ZAGLAVAK U þlanku je upozoreno samo na dio uzornih kršüana s podruþja današnje Gospiüko-senjske biskupije koji su živjeli od XV. do XX. stoljeüa. Ne treba se þuditi da je meÿu navedenim muþenicima veliki broj sveüenika iz komunistiþkoga doba, jer su komunisti dobro znali da su sveüenici apostoli i þuvari vjere. Za sve navedene postoje vjerodostojna pismena svjedoþanstva o njihovu uzornom kršüanskom životu, ili o muþeniþkoj smrti za vjeru i dom.74 Stoga vjernici imaju pravo smatrati ih osobitim Božjim ugodnicima, muþenicima i svecima, koji su postigli svrhu svoga zemaljskoga života, tj. svojom su vlastitom krvlju zapeþatili svoju vjernost Bogu. Oni su ne samo uzori, nego i moüni zagovornici. Dosada se nije posveüivalo dovoljno pozornosti hagiografskom istraživanju i vrjednovanju postignutih rezultata. Ovaj je þlanak samo mali doprinos hrvatskoj hagiogra¿ji. Upozoreno je na problem i izneseno nekoliko primjera 73 M. BOGOVIû, Korizmeno-uskrsna poslanica, 9-11; Josip Kapš, sveüenik s dva križna puta (pr. Antun Luketiü), Gospiü 2004, 46. 74 Valja istaknuti da su u ovomu þlanku doneseni osnovni podatci samo o jednom dijelu muþenika i drugih Božjih ugodnika, a ne o svima, jer treba još dugo i pomnjivo istraživati, da bi se moglo doüi do što potpunijega broja i do toþnih podataka. Osim toga, treba upozoriti da su komunistiþke vlasti progonile i muþile, kažnjavale i bez suda trpale u tamnice mnoge sveüenike koji su i nakon više godina robije ipak izišli iz tamnice živi. Oni nisu umrli kao muþenici, ali su svakako svojim životom i trpljenjem zaslužili „coronam martyrum - muþeniþku krunu“. Od tih brojnih muþenika u ovom þlanku donijeli smo osnovne podatke samo o popu Josipu Kapšu, v. tekst i bilj. 74. 247

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

osobitih Božjih ugodnika koji su postigli visoki stupanj kršüanskoga savršenstva, ili su muþeniþkom smrüu posvjedoþili svoju ljubav prema Bogu i svomu narodu i svojoj domovini. Svakako treba upoznati te duhovne velikane, muþenike i svece. Na to je upozorio još 1984. god. papa Ivan Pavao II. sve Hrvate katolike: „U vašoj dugoj kršüanskoj povijesti imate divnih primjera svjedoþanstva vjere vaših sunarodnjaka muþenika, svetaca, navjestitelja Evanÿelja, a najveüi dio njih treba još otkriti i predložiti za þašüenje.“75 Isti je papa Ivan Pavao II. sliþno poruþio kršüanima cijeloga svijeta: „Potrebno je da mjesne crkve uþine sve, da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli muþeništvo.“76 A da bi ih vjernici upoznali, treba ozbiljno i znanstveno istraživati povijesnu istinu. Za taj sveti posao valja uložiti puno truda i napora, a nadasve ljubavi i požrtvovnosti. Kad ih vjernici upoznaju, bit üe ponosni da je hrvatska majka raÿala svece, imat üe žive uzore pravoga kršüanskog života i moüne zagovornike u svojim potrebama. Tada üe na nebu Crkve zasjati nove hrvatske svetaþke zvijezde, koje üe kao i blaženi Alojzije Stepinac, kardinal i muþenik, pokazati svijetu divne likove Crkve u Hrvata. Bit üe to na slavu Božju i þast cijeloga hrvatskog naroda. Bit üe to siguran i jasan dokaz da su vjernici u hrvatskom narodu ozbiljno shvatili Kristovu rijeþ: „Budite savršeni kao što je savršen vaš Otac vaš nebeski“ (Mt 5, 48). Prilog KALENDAR MUýENIKA I BOŽJIH UGODNIKA GOSPIûKO-SENJSKE BISKUPIJE Od najstarijih vremena pojedine u mjesne Crkve, biskupije i redovi popisivali svoje muþenike. Tako su nastali „martirologiji“77, tj. popisi muþenika i kalenda75 Poruka pape Ivana Pavla II. za NEK, Nacionalni euharistijski kongres Marija Bistrica 1984., Zagreb 1986., 244. 76 IVAN PAVAO II., Tertio millennio adveniente - Nadolaskom treüeg tisuüljeüa. Apostolsko pismo o pripremi Jubileja godine 2000., KS, Zagreb 1996, br. 37 (s. 46). O tome veü postoje brojna djela, od kojih upozoravamo sam o na jedno: ROBERT RPYAL, I Martiri del ventesimo secolo. Il volto dimenticato della storia del mondo, Ancora, Milano 2002, 511 (prijevod s engleskoga, New Yorok 2000.). Od europskih zemalja navedene su sljedeüe ovim su redom: Rusija, Ukrajina, Francuska, Španjolska, Njemaþka, Poljska, Maÿarska, ýehoslovaþka (kao jedna država), Albanija, Litva i Rumunjska. Nažalost, nema Hrvatske! 77 Usp. Martyrologium Romanum (uvodni tekstovi, 9-22); Martyrologium Romano-Seraphicum ad usum fratrum minorum…, editio typica, Romae MCMLIII (uvodni tekstovi ,V-XL). To su službene liturgijske knjige. No, postoje i neliturgijske, npr. F. ARTURUS A MONASTERIO, Martyrologium Franciscanum recognitum et auctum…, Romae 1938., 552. 248

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

ri78, tj. popisi muþenika i svetaca na dan njihove zemaljske smrt i poþetka konaþnoga života s Bogom u blaženoj vjeþnosti (“in visione beati¿ca“). Stoga se je taj zemaljski smrtni dan poþelo nazivati „dies natalis - roÿendan za nebo“. Tako Crkva i danas slavi blagdane muþenika i svetaca na dan njihove smrti, osim ako u pojedinom sluþaju zbog nekih posebnih razloga treba blagdan slaviti u neki drugi dan (npr. dan prijenosa relikvija, sveüeniþkoga ili biskupskog reÿenja i dr.). Tako je bilo i u Crkvi u Hrvata. Osim brojnih starih rukopisa, evo nekoliko tiskanih primjera: a) Liturgijske knjige: Iz starijih vremena upozoravamo na glasovite rukopise iz XI. stoljeüa, objavljene u naše dane: Libri horarum duo manuscripti monasterii Sanctae Mariae monialium de Iadera - Dva rukopisna þasoslova samostana redovnica Svete Marije u Zadru, editio princeps - prvo kritiþko izdanje, Zagreb 2002., posebno Calendarium, str. 25-41. Od novijih izdanja: Vlastiti tekstovi Misnih slavlja u Nadbiskupiji splitsko-makarskoj. Dodatak Rimskom misalu, CuS, Split 1984., 31 (Vlastiti kalendar Splitsko-makarske nadbiskupije, 2-3); Vlastiti misal Ĉakovaþke i Srijemske biskupije, Ĉakovo 1990., 144 (Vlastite mise za sve crkve…, 63-120) i drugi. b) Neliturgijske knjige: JACOBUS COLETI, Martyrologium Illyricum Fabiano Blascovichio episcopo Macarensi dicatum…, Venetiis 1818., 97; Litanie dei santi della Dalmazia, Zara 1882., 68; H. G. JURIŠIû, Naši domaüi sveci, Bogoslovska smotra, LV/1985., 1-2, 169-195 (Kalendar hrvatskih Božjih ugodnika, 187-194); ISTI, Duhovni život franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja, Kaþiü, XIX-XX/1987.-1988., 9-48 (Kalendar Božjih ugodnika Provincije Presvetoga Otkupitelja, 44-46); M. BOGOVIû-H. G. JURIŠIû, Hrvatski muþenici za vjeru i dom, 2005. (Kalendar hrvatskih muþenika za vjeru i dom, 145-152). I suvremeni izdavaþi zidnih i džepnih kalendara poþeli su na pojedine nadnevke sve više bilježiti domaüe svece. To je meÿu prvima poþeo Katoliþki kalendar „Marija“ (zidni i džepni) još 1968. godine. Msgr. dr. Mile Bogoviü, prvi biskup Gospiüko-senjske biskupije, pokrenuo je za 2006. godinu „Kalendar hrvatskih muþenika za vjeru i dom.“ Na naslovnoj je stranici otisnut poziv blaženoga pape Ivana Pavla II. cijeloj Crkvi: „Potrebno je da mjesne Crkve uþine sve da ne prepuste zaboravu spomen onih koji su pretrpjeli muþeništvo.“79 U kalendaru su, uz blagdane i svece iz kalendara opüe Crkve i 78 Calendarium Romanum ex decreto Sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli pp. VI promulgatum, editio typica, Typis polyglottis Vaticanis MCMLXIX, 179. 79 IVAN PAVAO II., Tertio millennio adveniente - Nadolaskom treüeg tisuüljeüa. Pastirsko pismo o pripremi jubileja godine 2000., KS, Zagreb 1996., 46 (br. 37). 249

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

nacionalnog kalendara Hrvatske biskupske konferencije, uneseni i brojni hrvatski muþenici za vjeru i dom, koji nisu službeno proglašeni svetima ili blaženima, ali ih puk Božji slavi zbog njihove velike žrtve i prolivene krvi na slavu Božju i za spas domovine Hrvatske. Od sljedeüe godine (2007.) kalendar ima naslov „Katoliþki kalendar hrvatski muþenici“. Uz kalendarski popis svetaca i muþenika, kalendar donosi popratne tekstove i višebojne slike.80 Kalendar izdaje Gospiüko-senjska biskupija i redovito izlazi svake godine. Nakon tih nekoliko važnih napomena i podataka, donosimo: KALENDAR Sijeþanj 15. Bogumil Krušiþ, sveüenik 17. Nikola Maštroviü, general 30. Stjepan Horžiü, sveü. 31. Dragutin Štimac, sveü. Veljaþa Ožujak 12. Petar Kružiü, kapetan*81 30. Stjepan Petranoviü, sveü. Travanj 4. Vladimir Kargaþin, sveü. Gljeb Krilov, prof. 5. Dragutin Kukalj, sveü. i više vjernika 10. Andrija Loušin, sveü., Mate Buriü, sveü. 15. Blaž Tomljenoviü. sveü., Bruno Vernazza, sveü. 30. Fran Krsto Frankopan, grof Svibanj 1. Fran Biniþki, sveü., Martin Bubanj, sveü. 9. Senjske žrtve: Nikola Bevandiü, Petar Frkoviü, 80 Podatke o kalendaru v. Spomenica. Gospiüko-senjska biskupija. Povijest i sadašnjost povodom 10. obljetnice uspostave, Gospiü 2010., 99. 81 Zvjezdica (*) oznaþuje da je muþenik zapisan u „Katoliþkom kalendaru hrvatskih muþenika“, koji - kako je upozoreno - veü više godina izdaje Gospiüko-senjska biskupija. 250

H.G. Jurišić, Mučenici i Božji ugodnici Gospićko-senjske biskupije

Franjo Jelaþa, Katica Kolakoviü, Tone Nikšiü i Marko Smolþiü* 15. Bleiburški muþenici,* Ivan Nikšiü 16. s. Žarka Ivasiü, redovnica 25. Petar Berislaviü, biskup, ban* Dragutin Fifka, sveü. Lipanj 30. Manda Devþiü i sinovi: Stipan, Ivan i Kruno, Vladislav Kulišak, student bogoslovlja, Juraj Mihiü, sveü. Srpanj 1. Ivan Smrdljenoviü, ratnik* Vladimir Stupariü, sveü. 7. Maceljski muþenici* 15. Petar Smiljaniü, harambaša, i sinovi: Ivan, Mate, Ilija i Filip*, don Stipan Soriü, sveüenik i ratnik*, Stjepan Gabriü, sveü. 24. Ivan Vlatkoviü (Ivo Senjanin), vojvoda* Kolovoz 2. Boriüevaþki muþenici 9. s. Elizabeta Ivkoviü, redovnica 17. fra Petar Turkalj, treüoredac 24. Ladislav Kolariü, sveü. Rujan 9. Krbavski muþenici 12. Pavao Bedenik, sveü. 14. Zvonko Benzija, sveü. 15. Vjekoslav Gržaniü, sveü., Juraj i Franca, roditelji 20. Antun Žilavec, sveü. i 15 župljana, Sreüko Blaževiü, sveü. Listopad 9. fra Dinko Buriü, treüoredac 8. Josip Pretner, sveü., brat Slavko i sestra Julija 11. Eugen Kvaternik, politiþar* 15. Juraj Martijeviü, sveü., Mate Moguš, sveü. 26. Josip Kapš, sveü. 251

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Studeni 1. Zvonimir Ante Milinoviü, sveü. 23. s. Vjenceslava Vukiü, redovnica 25. fra Ante Tmiþiü, kapucin Prosinac 24. Ladislav Šporer, sveü. 25. Branka Perkoviü, studentica 31. Emerik Derenþin, ban*, Ivan Juraiü, sveü.

SUMMARY - SAŽETAK MARTYRS AND GOD’S SERVANTS OF THE DIOCESE OF GOSPIû-SENJ From ancient time on Christians from the territory of the present Diocese of Gospiü-Senj have made their efforts to live Christian teaching and to sacri¿ce for their God. Therefore, many of them either suffered martyrdom or reached Christian perfection. However, reliable testimonies about past times could not be traced untill 15th century when reÀections on saint people i.e. servants of God and martyrs were supported by evidences. Short bibliographies of some 60 servants of God and martyrs are presented and supplemented with references. The Battle of Krbava ¿eld (September 9, 1493) is highlighted because some 10.000 of Croatian knights, noblemen and soldiers were either killed or fallen into captivity ¿ghting against Turks. The presented data refer to Serbian rebels who killed or expelled more than 2.000 Croats from the village of Boriüevac, Lika, on August 2, 1941, and due to the Communist regime and they were not allowed to return to their homes even after the World War II, in1945. The enclosed list of priests, monks and the faithful refers to those who were deprived from right to defence and a trial and were either tortured or killed by the Communist authorities during and after the WW II. The Calendar of servants of God and martyrs of the Diocese of Gospiü-Senj is presented too. Translated by Angelina Gašpar

252

ODGOJNA PREOBRAZBA U TELEOLOGIJSKOM I AKSIOLOGIJSKOM OZRAýJU DR. ANTE VUKASOVIû Zagreb, Filozofski fakultet

UDK: 37.013.2 (497.5) Struþni þlanak Primljeno: 5. V. 2011.

Rasprava je posveüena odgoju kao pedagogijsko-vrijednosnom fenomenu. Pisac se suprotstavlja jednostranom intelektualistiþkom, didaktiþkomaterijalistiþkam i scijentistiþkom svoÿenju složenoga procesa odgajanja i þovjekova oplemenjivanja na puko stjecanje znanja i faktogra¿ju. Time se zapostavlja etiþko-vrijednosna sastavnica života i izgraÿivanje ljudskih odlika, po kojima biološki pojedinac postaje uljuÿenim ljudskim biüem. Rasprava ima pet dijelova. U prvom dokazuje da je današnje društvo moralno bolesno i da ga treba lijeþiti. U drugom razmatra opüeljudsko znaþenje odgajanja i zakljuþuje da je odgoj temelj na kojemu sve poþiva. U treüem pedagogiju promatra u vrijednosnom ozraþju i izdvaja pedagogijsku teleologiju i askoiologiju. ýetvrti je dio posveüen pedagogijsko-vrijednosnoj baštitni i njezinim glavnim hrvatskim predstavnicima izmeÿu dva svjetska rata. U petom autor traži da se treba vratiti zanemarenim pedagogijskim steþevinama i vrjednotama. Kljuþne rijeþi: odgoj, pedagogija, vrijednosti, pedagogijska teleologija, pedagogijska aksiologija, hrvatska pedagogijska baština.

UVOD Svako raspravljanje o odgoju rasprava je o þovjeku i njegovoj þovjeþnosti, þovjekovu shvaüanju i prihvaüanju svijeta i života, o razvitku i usavršavanju ljudskoga biüa, njegovim sposobnostima, djelovanju i postignuüima - materijalnim i duhovnim - svekolikoj kulturi, civilizaciji, povijesti, moralu, vrijednostima, þovjekovu angažiranju, nastojanjima, perspektivama i odgovornosti prema buduünosti. ýovjek je posebno, na svem svijetu jedinstveno, razumsko i etiþko, intelektualno i moralno biüe, tj. homo sapiens i homo moralis. Providnost ga je 253

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

obdarila sposobnostima spoznavanja i razborita rasuÿivanja, moralnoga vrjednovanja i uljuÿena djelovanja. Kao razumsko biüe spoznao je svijet u kojem živi i nastoji ga prilagoditi svojim potrebama. Racionalne sposobnosti omoguüuju svrhovito postupanje, stjecanje znanja, iskustva, obogaüivanje spoznaja, razvijanje znanosti, tehnike, tehnologije i stvaralaþko djelovanje na svim poljima života. Kao moralno biüe þovjek regulira svoj odnos prema svijetu i životu radi oþuvanja prirode, omoguüavanja mirnog suživota, poštovanja ljudskoga dostojanstva i ostvarenja civilizacije razumijevanja meÿu ljudima i narodima. Moralne sposobnosti su odlike koje omoguüuju razlikovanje dobra od zla, a to je temeljna pretpostavka, uvjet i jamstvo þovjekova oþovjeþenja, ljudskog uljuÿivanja, djelovanja u službi dobra, poštovanja þestitosti, pravednosti, þovjekoljublja u funkciji stalnog napretka ljudske zajednice, razvijanja i obogaüivanja svekolike kulture i civilizacije. Moralne odlike oplemenjuju þovjeka, opredjeljuju ga za ljudski vrijedna nastojanja, svrhe i ideale. Racionalno, razumsko, intelektualno i ljudsko svojstvo predstavlja þovjekova svijest, a moralno, vrijednosno, njegova savjest. Svijest i savjest izrazito su ljudske odlike. Njima se þovjek izdvaja i bitno razlikuje od svih drugih živih biüa. Ako se poremeti svijest, javlja se besmisao, bedastoüa, glupost; a kada zakaže savjest, vlada zloþin. Stoga je potrebna ravnoteža izmeÿu ljudske svijesti i savjesti, njihovo suglasje i usklaÿeno oþitovanje u ljudskim þinima i svekolikom djelovanju. Sprega ljudske svijesti i savjesti jamstvo je napretka na svim razinama: osobnoj, obiteljskoj, nacionalnoj i opüeljudskoj.1 Svako odgajanje, svugdje i na svim razinama, moralo bi ukljuþivati razvijanje razumske i moralne sastavnice ljudske osobnosti, podjednako bi moralo njegovati svijest i savjest svih ljudskih biüa. Tako bi trebalo biti. Danas se, meÿutim, životna stvarnost uvelike razlikuje od stanja kako bi trebalo biti.

I. CIVILIZACIJA MORALNIH DEFORMACIJA Današnje društvo je teško moralno bolesno. Suoþeno je s obezvrjeÿivanjem opüeljudskih vrijednosti, poglavito duhovnih u podruþju morala, vjere, odgoja, kulture uopüe. Sve su þešüe pojave negativna odnosa prema vrjednotama u znaku „anti“ – antimoral, antivrijednosti, antivjera, antikultura, antiodgoj i pedagogija. Živimo u doba nagloga razvitka znanosti, tehnike i tehnologije, u doba postizanja materijalnih dobara, ali i postojanja teških zloþina, širenja ma¿je, nepravde, nasilja, terorizma, kriminala najraznovrsnijih naþina i oblika, gaženja ljudskoga dostojanstva i genocidnih ratova. ýovjek postaje sve moüniji, ali i sve neþovjeþniji. Homo sapiens poþinje zaboravljati da je i homo 1 A. VUKASOVIû, Teleologijsko i aksiologijsko utemeljenje odgoja, u zborniku: Pedagogija prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja, Hrvatsko pedagogijsko društvo, Zagreb 2007, 500. 254

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

moralis. Opþinjen moguünostima znanstvene spoznaje i znanstvenim postignuüima, materijalnim dobrima i bogatstvom, zanemaruje duhovnost, moralne kriterije i etiþke vrijednosti. ýovjekov se ratio pokušava emancipirati, a to se preþesto dogaÿa na štetu humaniteta. Nalazimo se pred opasnošüu njegova angažiranja i protiv þovjeþnosti.2 Društvena, ideološko-politiþka, gospodarska, moralna, kulturna, odgojna i druge krize suvremenog svijeta meÿusobno se uvjetuju i potpomažu. Vrlo su snažne u bivšim komunistiþkim zemljama koje sada zapljuskuju valovi utilitaristiþke sebiþnosti, hedonistiþkoga uživanja, politiþkog pragmatizma i anarholiberalizma. Sveopüe krizno stanje pojaþava se i prijeti þovjeku i þovjeþanstvu onemoguüavanjem postizanja ljudskih ciljeva, povijesnih zadaüa i nastojanja. „Živimo u doba u kome su oblici životne prakse ostvarivani ne mimo ideje humaniteta, nego – na užas sviju – protiv ideje humaniteta“.3 Uzroci zla su brojni i raznovrsni. Ateizacija života u komunistiþkoj ideologiji i politiþkoj vlasti pokazala se i kao antimoralna pozicija. Materijalistiþko-marksistiþka negacija idealistiþkoga i, poglavito, vjerskog poimanja svijeta i života prenosila se i na etiþko podruþje. Oþitovala se u negiranju svega što vjera a¿rmira i priznaje. Posljedice su bile apsurdne. Primjerice, Božje zapovijedi nalažu: Ne ubij, ne kradi, ne laži... Odbacujuüi te vjerske i moralne norme, postupali su protivno: lagali , krivotvorili povijest, otimali i ubijali bez suda i suÿenja. Obezvrjeÿivano je i gaženo ljudsko dostojanstvo, temeljna ljudska prava, nacionalni ponos, domoljubni i religijski osjeüaji, ismijavani su ljudski ideali, tražena je slijepa poslušnost, lomljeni su karakteri. Život je gubio ljudska obilježja – smisao, etiþnost i ljepotu. Komunistiþko-ateistiþko obezvrjeÿivanje etiþnosti i razaranje moralnosti nastavili su snažni valovi moralnog anarholiberalizma i relativizma, koji su nas zapljusnuli sa zapada u procesu društveno-politiþke tranzicije. Te relativistiþke i liberalnoanarhistiþke ideologije u ime apsolutne slobode pojedinca ne priznaju univerzalne opüeljudske moralne kriterije. A moral je opüeljudski fenomen. Ako nema opüeljudsko znaþenje, nema ni svoj raison d’etre. Naznaþene ideologije završavaju u moralnom nihilizmu, obezvrjeÿuju i ruše temeljne etiþke vrijednosti. Najviša i gotovo jedina „vrijednost“, koju priznaju, je potpuna, neograniþena sloboda pojedinca. U ime takve slobode ignoriraju se ljudske dužnosti i obveze, udovoljava se nagonima i uživa bez ograniþenja. U njezino ime i pod njezinom zaštitom, nesocijalizirani pojedinci i asocijalne 2 A. VUKASOVIû, Hrvatska ¿lozofsko-pedagoška baština – putokaz odgojne preobrazbe, Metodiþki ogledi, Zagreb 2001, 1, 82. 3 V. FILIPOVIû, Prilog ideji humaniteta, u: Humanizam i socijalizam, knj. 1., Naprijed, Zagreb 1963, 176. 255

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

skupine uvode svoje norme i pravila ponašanja. Time se sloboda pretvara u samovolju, anarhiju. Veü je Platon takvu slobodu nazvao pretjeranom, neobuzdanom koja se pretvara u ropstvo za pojedinca i državu.4 Takva sloboda, sloboda i za zlo, negacija je ljudske slobode! Istinska sloboda je uljuÿena, moralna, etiþka sloboda. Ona je sloboda u granicama moralno dopuštenih postupaka. Temeljna granica joj je sloboda drugih ljudi. Naša sloboda ne smije narušiti slobodu i prava drugih. Etiþki i vjerski kršüanski normativ glasi: Ne þini drugima što ne bi želio da oni tebi þine i þini im, što bi želio da i oni tebi uþine. To je izraz pravednosti i smisao ljudske moralnosti. Jednostranim isticanjem i prenaglašavanjem materijalnih dobara, lagodna života i uživanja, stvara se iluzija napretka i boljeg svijeta, a u njemu je sve više zla. Sebiþnost i nerazumno uživanje odvode ljude na putove neþovjeþnosti. Etiþki „emancipirana“ znanost þini þovjeka moünijim, ali ga ne oþovjeþuje. Moralno obezvrijeÿena svijest pretvara se u pozornicu nepravde, u „pravo“ jaþega, nametanja gledišta, ograniþavanja istinske moralne slobode ljudi i suvereniteta naroda. Ljudska zajednica se našla pred opasnošüu samouništenja. „ýovjeþanstvo strahuje, jer osjeüa posvuda nedostatak þovjeþnosti, nedostatak humaniteta.“5 Suvremeni þovjek, ako želi da mu buduünost bude i ljepša i bolja, mora znati da put udobnosti i uživanja mora imati etiþke granice. Inaþe üe, najavio je J.J. Servan-Schreiber, izvanredna ekspanzija bez poštovanja naþela pravde „dovesti do stvaranja okrutnog društva“. I dovela je. „Pred nama se otvara neki novi svijet, sa svim opasnostima putovanja u nepoznato“.6 Stoga se, na poþetku treüega tisuüljeüa, ljudi pitaju: gdje danas stoji i kuda plovi brod njihovih nada? Svojevremeno sam napisao: „Dvadeseto stoljeüe je stoljeüe velike znanstvene, tehniþke i tehnološke a¿rmacije i sveopüe moralne degradacije. Unatoþ neprijepornim postignuüima novovjeke znanosti, krize su postale obilježje vremena u kojem živimo. E. Fromm primjeüuje kako je, usprkos materijalnom napretku, politiþkoj i seksualnoj slobodi, svijet XX. stoljeüa mentalno i moralno bolesniji nego što je bio u XIX. stoljeüu. Neki su svjetski moünici gradili, i u velikoj mjeri izgradili, shvaüanje da je sve dopušteno. U ime te sveopüe dopuštenosti poþinjeno je više zla i najtežih zloþina u minulom stoljeüu, nego ranije u svekolikoj povijesti ljudske zajednice...Završna bilanca obilježava ga stoljeüem najveüeg napretka, ali i najstrašnijih sukoba, mržnje i zloþina.“7 4 PLATON, Država, Kultura, Beograd 1969, 289. 5 V. FILIPOVIû, Ideja humaniteta i humanistiþka gimnazija, u: Zbornik Zagrebaþke klasiþne gimnazije 1607.-1957., Zagreb 1957, 92. 6 J. J. SERVAN-SCHREIBER, Ameriþki izazov, Epoha, Zagreb 1968, 90. 7 A. VUKASOVIû, Dvadeseto stoljeüe – korak naprijed ili natrag na pedagoškom podruþju, Anali za povijest odgoja, Zagreb 2003, 71-72. 256

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

Po svom bitnom ljudskom odreÿenju þovjek bi trebao biti sinteza i simbol spoznavanja, stvaralaštva, istine, savjesti i dobrote, a pretvaraju ga u robotizirano biüe bez dostojanstva, bez moralnih kriterija i smisla za vrijednosti, u pasivnog potrošaþa, ovisnika o hedonistiþkim nasladama, podložnog nagonskim porivima i traženju smisla u besmislu života. Liberalnoanarhistiþke, radikalnofeministiþke, sekularnoateistiþke, moralnorelativistiþke, utilitarnohedonistiþke, nihilistiþke i njima sliþne ideologije – u ime pune individualne slobode, osobne koristi, lagodna života, samovolje i uživanja nude put manjeg otpora, zanemarivanje ljudskih dužnosti i odgovornosti, napuštanje moralnih kriterija, prepuštanje nagonima, odbacivanje svakoga osmišljenog i sustavnog odgajanja mladeži. Takvu „¿lozo¿ju“ i takvo „odgajanje“ V. Tenžera je, veü poþetkom osamdesetih godina minulog stoljeüa, nazvao „odgojem za slobodu raspadanja“.8 Društvo je zanemarilo moralne i odgojne probleme. Posljedice su tragiþne bilance poginulih, osakaüenih i moralno posrnulih mladiüa i djevojaka na brojnim cestama tjelesnoga i moralnog stradanja. ýesto se kaže da treba zaštititi društvo od nasrtljiva i nasilniþkog ponašanja mladih, a isto tako je prijeko potrebno saþuvati mladež od negativna djelovanja tzv. modernoga, novog, ali moralno bolesna društva. Mladima su potrebna odreÿena materijalna dobra za podmirenje životnih potreba, ali više od svega potrebna im je duhovna hrana i ljudska usmjerba. Potrebni su im životni uzori, ideali, vrijednosti. I to je ono najvažnije i najvrjednije što su im roditelji, uþitelji, odgojitelji i zajednica u kojoj žive dužni dati. E. Fromm upozorava da naša buduünost poþiva na sposobnosti današnjeg þovjeka da sebe, svoj život i sreüu shvati ozbiljno, na njegovoj voljnosti suoþavanja s moralnim problemom svojim i svoga društva.9 Ako buduünost þovjeþanstva poþiva na þovjekovim sposobnostima i ljudskim odlikama, tada je najprjeþa zadaüa našega vremena izgraÿivanje sposobnih, oþovjeþenih i moralno odgovornih ljudi. Tako se sudbina ljudske zajednice pokazuje kao utrka odgoja i katastrofe, a buduünost je ovisna o posljetku i rezultatima toga natjecanja. Odgoju, nema sumnje, pripada bitna, prvorazredna, najvažnija uloga u kreiranju buduünosti. Meÿutim, u raspravi: (Dvadeseto stoljeüe – korak naprijed ili natrag na pedagoškom podruþju) zakljuþio sam da je minulo stoljeüe korak naprijed u obrazovnoj sferi, ali i korak natrag na speci¿þno odgojnom polju. O obrazovnom napretku govore nove obrazovne potrebe, sve duže trajanje školovanja, unapreÿivanje programiranja, postignuüa nastavne tehnologije, širenje zna8 V. TENŽERA, Odgoj za slobodu raspadanja, Vjesnik - Sedam dana, Zagreb, 3. listopada 1981. 9 E. FROMM, ýovjek za sebe, Naprijed, Zagreb 1966, 229. 257

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

nja, ali se, istodobno, zapostavlja i sve više omalovažava moralna, etiþkovrijednosna sastavnica þovjekova razvitka i izgraÿivanja ljudske osobnosti. Zanemaruju se temeljna uporišta odgojnoga procesa, njegov smisao, glavna svrha, ideal, vrijednosti, a na njima poþiva svako odgajanje. Bit odgajanja, oþito, nije u znanju i obrazovanju, nego u ljudskom izgraÿivanju. Ako ljudska zajednica želi prevladati krizu, preživjeti moralne deformacije, potreban joj je povratak etiþnosti. V. Filipoviü je, uz tamna obzorja Drugoga svjetskog rata, pisao o tom ratnom razdoblju i proroþki anticipirao razdoblja koja üe doüi: „U tom i takvom svijetu, svijetu velikih pobjeda þovjeka nad prirodom i dubokih poraza u ostvarivanju slobode i etiþnosti, postavlja se pitanje þovjeþnosti kao temeljno pitanje života... Naše doba realizma i tehnike, doba naturalizma i utilitarizma traži nužno svoje osloboÿenje u novom humanizmu“.10 Postavljeno pitanje i zakljuþni izvod V. Filipoviüa o nužnosti novoga humanizma, ništa nisu izgubili na aktualnosti. Temeljno pitanje je pitanje þovjeþnosti. Vrijeme je za otrježnjenje. Društvena, moralna i odgojna kriza moraju se prevladati, bujica nekulture zaustaviti, etiþke opüeljudske vrijednosti rea¿rmirati, tjelesno i duhovno upropaštavanje mladeži onemoguüiti, plebiscitarno u Domovinskom ratu prihvaüena duhovna obnova, moralna i odgojna preobrazba realizirati!

II. ODGOJ JE TEMELJ NA KOMU SVE POýIVA Odgoj je temeljni uvjet, þimbenik i nositelj razvitka þovjeka i ljudske zajednice. Uzroþno-posljediþno povezan je s þovjekom tijekom povijesti. Od samoga poþetka ljudi su radili, djelovali, stjecali iskustva i prenosili ih na nove naraštaje. Potomci nisu morali poþinjati iz poþetka, nego su nastavljali djela svojih predaka. Postignuta je povezanost naraštaja u kojoj su ljudi stalno radili, istraživali, stjecali nove spoznaje, obogaüivali postojeüe i ukupan fond znanja i umijeüa, spoznaja i duhovnih postignuüa, moralnih shvaüanja i vrijednosti, svekolike steþevine ljudske kulture i civilizacije – prenosili su na mlaÿe naraštaje. Trajnim povezivanjem pradjedova, djedova, oþeva i djece omoguüen je neprekidni razvitak na svim podruþjima života. U tomu se oþituje povijesna uloga, znaþenje i zasluga odgoja. Time je on ugraÿen u temelje društvenog napretka. Odgoj je omoguüio þovjeku postati ýovjekom. Bez njega i njegove funkcije ne bi bilo ni þovjeka, ni þovjeþanstva; ne bi postojala ljudska zajednica, njezina povijest ni kultura. On je glavna, bitna i stalna odrednica ljudskoga života. Podjednako je znaþajan u životu pojedinca i povijesnom razvitku þovjeþanstva. Ima svoje univerzalno opüeljudsko, nacionalno i individualno znaþenje. O njemu, u najveüoj mjeri, ovisi naša buduünost , buduünost naše 10 V. FILIPOVIû, Suvremeni nazori o svijetu i životu, Hrvatsko kolo, Zagreb 1942, 11. 258

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

domovine Hrvatske i svekolikoga þovjeþanstva. Odgoj povezuje povijesne epohe, stoljeüa i tisuüljeüa, sve naraštaje u neprekidni lanac razvitka, traženja, nalaženja i kretanja naprijed. On je najvažnija ljudska djelatnost, pokretaþ i nositelj napretka, „opüeþovjeþansko služenje þovjeþanstvu“ i „stvaralaþko ostvarivanje buduünosti“.11 ýovjek je djelatno stvaralaþko biüe. Pokreüu ga potrebe, želje i ideje vodilje. Da bi mogao raditi, djelovati, preobražavati svijet, mora u tome nalaziti smisao, vidjeti viziju ostvarenja, imati jasan cilj, svrhu, doživljavati vrijednosti. Bez tih idejnih vizija, obeüavajuüih postignuüa, privlaþnih vrijednosnih meta – ne bi mogao stvarati ni ljudski djelovati. Ideje, svrhe, ideali potiþu, vode, usmjeravaju, þine ljude stvaralaþkim ljudskim biüima. To su bitne znaþajke svake þovjekove djelatnosti. Vrijedi to, razumije se, i za proces odgajanja. Namjera je njegovo bitno obilježje. On mora biti usmjeren prema nekom cilju kojemu se teži i odreÿenim zadaüama koje se ostvaruju. Bez jasno postavljenog cilja i konkretnih zadaüa odgoj bi izgubio smisao. Njime se mogu postiüi željeni uþinci samo uz uvjet da ima jasnu perspektivu, da ga osmišljava odgojni ideal, svrha i zadaüe odgajanja. Rijeþju, odgoj je svjesna, planski organizirana, svrhovita djelatnost. Odgojna nastojanja trebaju biti upravljena na izgraÿivanje þovjeka u kojemu se skladno povezuju tjelesne sposobnosti i zdravlje, duhovno bogatstvo, intelektualne sposobnosti i istinoljubivost, moralna snaga i dobrota, estetski smisao, kultura rada, uþinkovitost i stvaralaštvo. Glavna svrha odgoja je izgraÿena osobnost koju obilježava istinski humanizam, smisao za vrijednosti, þovjekoljublje i ukrašavaju najplemenitije ljudske odlike. Takva osobnost je opüe dobro, najviša vrijednost u ljestvici ovozemaljskih vrijednosti, vrijednost po sebi. P. Vuk-Pavloviü kaže da ona „sije sjeme buduünosti“. Kao kruh su þovjeþanstvu potrebni zdravi, sposobni i þestiti ljudi, ljudi þista uma, spretnih ruku, snažne volje i þiste savjesti koji mogu i hoüe biti nositelji svekolikoga gospodarskog, društvenog, kulturnog, demografskog i moralnog napretka. Bitna uloga odgajanja nije u stjecanju znanja (imaju ga i najgori kriminalci), nego u ljudskom izgraÿivanju. Kao svrhoviti proces u kojemu se biološki dani pojedinac preobražava u þovjeka kao vrijednosno biüe, odgoj je u osnovi vrijednosno usmjeravanje, obogaüivanje, oplemenjivanje i izgraÿivanje þovjeka. U procesu odgoja raste þovjek u svojoj þovjeþnosti. Rijeþ je o procesu þovjekova oþovjeþenja, uljuÿivanju ljudskih biüa, njihovu obogaüivanju svim onim znaþajkama i odlikama koje þovjeka þina ýovjekom, ljudskim biüem dostojnim toga imena, ýovjekom pisanim velikim poþetnim slovom, ýovjekom koji simbolizira ljudsko dostojanstvo i najviše ovozemaljske vrijednosti.

11 P. VUK-PAVLOVIû, Liþnost i odgoj, Tipogra¿ja D.D., Zagreb 1932. 259

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Po svom bitnom ljudskom odreÿenju þovjek je, dakle, ne samo spoznajno nego i vrijednosno biüe. Vrijednosno gledište zauzima prema svemu što ga okružuje. Prema vrijednosnim kriterijima procjenjuje, mjeri i usmjerava svoje postupke kao i tijekove povijesnih kretanja. Prema njima razlikuje pošteno od nepoštenoga, pozitivno od negativnog i humano od nehumanog. Bez osjeüaja za vrijednosti, bez vrijednosnih kriterija i doživljaja izgubio bi þovjek sposobnosti ljudskog vrjednovanja, nestao bi osjeüaj ljudskosti, ljudskoga dostojanstva, potamnjeli bi ljudski ideali, išþezla bi þovjeþnost, to bitno ljudsko odreÿenje. Vrijednosni kriteriji i sposobnosti vrjednovanja potrebni su þovjeku jednako koliko i sposobnosti i postignuüa ljudskoga spoznavanja.12 I više od toga, jer vrijednosti postavljaju ciljeve, svrhe i ideale prema kojima treba usmjeravati ljudska nastojanja, a spoznaje su u funkciji sredstava i instrumenata s pomoüu kojih se postiže postavljene svrhe. To znaþi da su vrijednosni kriteriji i razina vrijednosti iznad spoznajne razine. Oni osmišljavaju i ljudski usmjeravaju spoznajne djelatnosti i postignuüa. Nije, dakle, spoznajno podruþje nadreÿeno vrijednosnom nego, suprotno tome, vrijednosno je logiþki i etiþki nadreÿeno spoznajnom. Prije gotovo þetiri stoljeüa J.A. Komenský je spoznao i formulirao veliku istinu: „Tko napreduje u znanosti, a nazaduje u moralu – više nazaduje nego što napreduje“. Djeca, mladež, odgojenici ne odgajaju se samo time što stjeþu potrebna znanja i razvijaju sposobnosti, nego i time što se usavršava njihov smisao za vrijednosti i što se obogaüuju novim vrijednostima. Odgoj je, dakle, i vrijednosna kategorija u kojoj se osim obrazovnih dobara usvajaju i odgojne vrijednosti. Vrijednosna usmjeravanja i doživljavanja moraju prožimati sva njegova nastojanja. Odgojna djelatnost je vrlo složena, proces odgajanja slojevit, mnogostran i sveobuhvatan. Predmet mu je þovjek, njegov razvitak, izgraÿivanje, formiranje uljuÿene osobnosti i njezino cjeloživotno djelovanje. Ljudsko odgajanje povezano je s ukupnošüu kulture i civilizacije, zahvaüa u sva podruþja znanosti, umjetnosti, morala i svekolike duhovnosti. Svakom ljudskom biüu pruža potrebna znanja i praktiþna umijeüa i navike, razvija njegove tjelesne i intelektualne snage i sposobnosti, izgraÿuje pozitivne odlike uljuÿene osobnosti. Buduüi da je þovjek spoznajno i vrijednosno-moralno biüe u sveobuhvatnom procesu odgajanja sadržane su dvije bitne sastavnice, zadaüe ili funkcije – obrazovna na spoznajnom i odgojno-formirajuüa na vrijednosno-moralnom podruþju. Obrazovna se odnosi na stjecanje potrebnih znanja, usvajanje struþnih i znanstvenih spoznaja, þinjenica, podataka, zakonitosti i na tim sadržajima zasnovanih i razvijenih umijeüa, navika i sposobnosti. Za odgojno-formiraju12 A. VUKASOVIû, Svrha i zadaüe odgoja i obrazovanja, u: Osnove suvremene pedagogije, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb 1999, 134. 260

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

üu bitne su unutarnje promjene, þovjekovo oþovjeþenje, ljudsko uljuÿivanje, razvijanje smisla za vrijednosti, njegovanje plemenitih osjeüaja, snaženje volje i oblikovanje karaktera. Odgojno-formirajuüa funkcija usmjerena je na izgraÿivanje i oblikovanje ljudskih odlika koje þovjeka þine osobnošüu dostojnom poštovanja. Težište je na osjeüajnoj i voljnoj sferi þovjekova života, na moralnom i vrijednosnom podruþju ljudskoga biüa, a odgojni uþinci oþituju se u poštenju i þestitosti, humanošüu protkanim ljudskim uvjerenjima i stavovima, kulturnom odnosu prema ljudima i ljudskim vrjednotama; u poštenim, pravednim, plemenitim postupcima. Svako odgajanje mora sadržati obe bitne sastavnice – obrazovnu i odgojno-formirajuüu. Ako odgojna djelatnost nije takva, ako se odgoj linijom manjeg otpora, zbog pogrješnog shvaüanja, utjecaja destruktivnih ideologija ili iz bilo kojeg razloga ograniþi na obrazovanje, time se odgojna funkcija zanemaruje, odgajanje osiromašuje, osakaüuje i onemoguüuje. Znanja su svakom þovjeku i svim ljudima prijeko potrebna, ali su nedostatna i ne mogu zamijeniti mnogo širi, potpuniji i obuhvatniji proces odgajanja, izgraÿivanja ljudske osobnosti. Stoga se þovjekov razvitak, njegova ljudska izgradnja i oblikovanje ne smije svoditi samo na stjecanje znanja. Znanje samo po sebi ne oþovjeþuje, informira ali ne formira þovjeka, a temeljni smisao i svrha odgajanja je ljudsko formiranje. Brojni pojedinci imaju mnogo znanja, obrazovani su ali nisu pošteni. Nerijetki su obrazovani i vrlo obrazovani prevaranti, lopovi, teroristi i zlikovci. I voÿe ma¿je su vrlo obrazovani i sposobni, ali su moralno defektni. U životu se znanja i sposobnosti þesto stavljaju u službu zla, koriste se kao sredstva za postizanje sebiþnih i neþovjeþnih ciljeva. Manje obrazovani i ljudi skromnijih sposobnosti þine manje zla nego pojedinci koji su stekli mnogo znanja, razvili umijeüa i sposobnosti djelovanja, a moralno su izopaþeni. Stoga je obrazovanje bez odgajanja silno štetno. Današnji jednostrani racionalizam, intelektualizam, scijentizam logikom svoje jednostranosti završavaju u slijepoj ulici. Podupire ih i pojaþava moralni relativizam i nihilizam. Favorizira se znanje, empirijski podatci, faktogra¿ja, obrazovanje, a omalovažavaju i posve zapostavljaju vrijednosti i odgojnoformativno djelovanje. Termini znanje, obrazovanje i znanost potisnuli su iz uporabe rijeþi vrjednote, odgajanje, etiþnost i duhovnost. Svekolika odgojna djelatnost, politika i ime nadležnoga ministarstva sveli su se na obrazovanje. Bumerang zanemarenosti odgojno-formativne funkcije vratio se suvremenom þovjeku na vrlo tragiþan naþin. Djeca i mladež stradavaju tjelesno, mentalno i moralno na brojnim stranputicama života. Malodobniþki kriminal je u porastu. Djeca postaju ubojice i samoubojice. Ubijaju drugu djecu na ulicama, 261

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

kolege u školama, profesore pa i roditelje. Kriza odgajanja je nepodnošljiva. Ljudi kao razumska i moralna biüa ne smiju (i naš hrvatski narod ne smije) dopustiti da djeca lutaju bez moralnih orijentira i vrijednosnih svjetionika, da se opredjeljuju za stavove koji negiraju moralne ljudske steþevine, kulturne i etiþke vrijednosti i završe u tami vrijednosne noüi kriminalnog podzemlja. Odgojna kriza traži obnovu duhovnosti i revitalizaciju moralnih i odgojnih vrijednosti. Vrijeme je za organizirano društveno-pedagoško suprotstavljanje najezdi nekulture i svekolikom tjelesnom, mentalnom i moralnom upropaštavanju mladeži. Odgojna preobrazba mora postati nacionalni prioritet, condicio sine qua non hrvatske odgojne politike.

III. FENOMEN VRIJEDNOSTI I PEDAGOGIJA Pedagogijska misao tijekom XIX. i poþetkom XX. stoljeüa, poglavito izmeÿu dva svjetska rata, bila je vrlo živa, kreativna i plodna. Pedagogija se osamostalila kao znanost. Znanstvena autonomija joj omoguüuje izuþavanje na sveuþilištima, a¿rmaciju i razvitak. Naglo se uveüava broj diplomiranih, akademski osposobljenih pedagoga. Oni prouþavaju pedagoške pojave i probleme, istražuju i obogaüuju spoznaje. Javljaju se nove pedagogijske koncepcije, smjerovi, pokreti i škole. To je razdoblje tzv. reformne pedagogije. Vodeüa zemlja na pedagoškom podruþju u svjetskim relacijama je Njemaþka. Mnoštvo novih pedagoških ideja i organizacijskih oblika þini, po problematici kojom se bave, dvije skupine. U prvoj su pedagogijski smjerovi koji su znanstveno-teorijski zasnovani i osmišljeni: ¿lozo¿jska pedagogija, kulturna pedagogija, socijalna pedagogija, individualna pedagogija, vrijednosna pedagogija i pedagogija liþnosti. Bave se najvažnijim pitanjima pedagogijske znanosti: fenomenom i smislom odgoja, njegovim znaþenjem i vrijednostima, odreÿenjem odgojnog ideala i glavne svrhe odgaja, a to su temeljne pretpostavke svakog razborita i uþinkovita odgajanja. U drugoj skupini su pokreti i škole, primjerice pokret za umjetniþki odgoj, pokret odgojnih domova u prirodi, pokret radne škole, aktivna škola, škola djela, škola po mjeri i druge. Ti pokreti i škole bave se oblicima i naþinima organiziranja i praktiþnog ostvarivanja odgojnom svrhom postavljenog cilja i zadaüa. Pitanja smisla, svrhe, odgojnog ideala i vrijednosti posebno se naglašavaju u ¿lozo¿jskoj pedagogiji (P. Barth, R. Eucken, F. Paulsen), kulturnoj pedagogiji (W. Dilthey, E. Spranger, G. Kerschensteiner, T. Litt), vrijednosnoj (aksiologijskoj) pedagogiji (J. Cohn, A.W. Messer, J. Wagner), socijalnoj pedagogiji moralnog usmjerenja (W. Foester), i pedagogiji liþnosti u sastavu individualne pedagogije (E. Linde). Ljudska misao je, meÿutim, temeljna pitanja života – pitanja smisla, svrhe (teleologijski problem) i vrijednosti (aksiologijski problem) – otkrila mnogo 262

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

ranije. Spoznali su ih i dobro postavili veü grþki ¿lozo¿: Anaksagora, Sokrat, Platon, Aristotel, kasnije stoici i srednjovjekovni ¿lozo¿. U novovjekovnoj ¿lozo¿ji vrijednosti kao poseban fenomen i predmet prouþavanja izdvojili su i istraživali: H. Lotze, F. Brentano, predstavnici novokantovske Badenske škole W. Windelband, H. Rickert, predstavnici fenomenologijske škole M. Scheler, N. Hartmann i drugi.13 Važnost postavljanja i rješavanja teleologijskoga i aksiologijskog problema u odgoju i pedagogiji uoþio je i jako dobro razriješio pedagogijski klasik J.A. Komenský veü u XVII. stoljeüu. On je genijalno spoznao da je temeljno i primarno pitanje, pitanje smisla života i da je svrha polazište u svemu pa i u odgoju. Time je teleologijski problem postavio na prvo mjesto svih svojih ¿lozofskih, pedagoških i društvenih razmatranja. Spoznavši i vrijednosno utemeljenje odgoja, uz teleologijski, jasno je naznaþio i aksiologijski problem. I premda pedagogijska teleologija i aksiologija kao znanstvene grane u njegovo doba nisu postojale, postavio im je þvrste temelje, naznaþio etiþko-humanistiþku usmjerbu i osigurao mjesto kao bitnim sastavnicama odgoja i znanosti o odgoju. Te njegove vizionarske ideje i danas su vrlo suvremene i poticajne.14 O vrijednosnom utemeljenju odgoja pisao sam u Napretku (1994.), dok su još hrvatski branitelji prolijevali krv i polagali živote za slobodu domovine. I tada sam kazao da je svijet u kojem živimo znakovit po tomu što istupa kao svijet vrijednosti. Svaka pojava, dogaÿaj i ljudski þin – ima za nas neku vrijednost. Cijela stvarnost ima tako vrijednosno znaþenje i þovjek zauzima prema njoj svoje vrijednosne stavove. Još 2005. god. opširnije sam razmatrao fenomen vrijednosti.15 Vrijednosti se manifestiraju kao dobra potrebna za život i duhovni razvitak, ciljevi prema kojima se kreüemo, ideali kojima težimo, krajnje svrhe ljudskih nastojanja. Mogu biti materijalne i duhovne. Prve su vezane uz tjelesni, a druge uz duhovni život i razvitak ljudskoga biüa. Materijalne osiguravaju sredstva potrebna za život, a životni smisao i znaþenje odreÿuju više duhovne vrijednosti. Simbolizira ih istina, dobrota, ljepota, ljubav, pravda, svetost i druge opüeljudske vrijednosti. Za vrijednosti je znakovit odgovarajuüi sustav ili ljestvica vrijednosti. One su po svom vrijednosnom znaþenju hijerarhijski postavljene pa ih treba 13 A. VUKASOVIû, Moralni odgoj, Sveuþilišna naklada Liber, Zagreb 1977, 74-75. 14 A. VUKASOVIû, Teleologijsko i aksiologijsko utemeljenje odgoja, u zborniku: Pedagogija prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja, Hrvatsko pedagogijsko društvo, Zagreb 2007, 503-504. 15 A. VUKASOVIû, Hrvatske nacionalne vrijednosti u ozraþju europskih integracija, u zborniku: Nacionalne vrijednosti u gospodarskom razvoju. Hrvatske nacionalne vrijednosti u europskim integracijama, Matica hrvatska i Domagojeva zajednica, Zagreb 2005. 263

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

razvrstati u ljestvicu ili vrijednosni sustav. U takvom etiþkom sustavu spomenute materijalne vrijednosti su na podnožju, a duhovne pri vrhu vrijednosne ljestvice. Tako npr. H. Henz promatra vrijednosti s vrha ljestvice i postavlja skalu koja se sastoji od osam razina. Na najvišoj razini su religijske vrijednosti (svetost), a potom slijede etiþke (dobro), spoznajnoteorijske (istina), estetske (ljepota), društvene (ljubav), politiþke (pravda), ekonomske (korist) i vitalne (život).16 Sliþnu skalu interpretira Ž. Beziü, ali promatra je od podnožja prema vrhu i osam Henzovih razina sažima u sedam. Njegova ljestvica obuhvaüa: biološke vrijednosti (život, zdravlje), ekonomske (materijalne), društvene (zajedniþka dobra), estetske (ljepota), intelektualne (istina), moralne (dobrota) i religijske (svetost).17 S obzirom na opüe znaþenje treba razlikovati univerzalne ili opüeljudske vrijednosti, koje postavljaju opüevažeüe moralne kriterije, socijetalne ili vrijednosti konkretnog društva, gdje osobito znaþenje imaju nacionalne vrijednosti i, potom, za pojedinca naroþito važne personalne i obiteljske vrijednosti. Socijetalne, nacionalne, obiteljske i personalne moraju poštovati više, njima nadreÿene, opüeljudske moralne kriterije. Tako se izgraÿuje etiþki sustav vrijednosti nalik na piramidu široke osnovice konkretnih dobara i visokoga vrha koji krase vrijednosti istine, dobrote, ljepote, ljubavi, pravde, svetosti i druge. Na samom vrhu je najviša vrijednost, opüe dobro prema kojemu se ravnaju sve druge vrijednosti.18 ýovjek je najviša ovozemaljska vrijednost za þovjeka. On je opüe dobro (summum bonum), uljuÿeni cilj i svrha života. Kao temeljna vrijednost i svrha, kao razumno društveno, moralno ljudsko biüe, ne smije se tretirati kao sredstvo. ýovjeku kao temeljnoj vrijednosti podreÿene su sve druge zemaljske vrjednote. Ali i þovjek kao najviša ovozemaljska vrijednost i svrha je zadaüa koja se ostvaruje. Stoga ga treba moralno razvijati i usavršavati. Temeljni etiþki zahtjev kategoriþki traži da se þovjekov život uskladi s moralnim naþelima i da se poštuju opüeljudske vrijednosti. Dobro je sve što omoguüuje i potpomaže razvitak ljudskih odlika, što izdvaja þovjeka iz životinjskog carstva, što služi þovjekovu oplemenjivanju i usavršavanju kao društvenoga, humanog, moralnog, ljudskog biüa, a zlo je sve ono što ponizuje þovjeka, što onemoguüuje proces njegova razvitka i usavršavanja, što vrijeÿa njegovo ljudsko dostojanstvo, sve što ga lišava njegove þovjeþnosti i što ga srozava na razinu životinje. 16 A. VUKASOVIû, Etika, moral, osobnost, Školska knjiga i Filozofsko-teološki institut D.I., Zagreb 1993, 111-112. 17 Ž. BEZIû, Biti þovjek! Ali kako? Odgojne smjernice, Biskupski ordinarijat Ĉakovo, Ĉakovo 1990, 148-150. 18 A. VUKASOVIû, Svrha i zadaüe odgoja i obrazovanja, u: Osnove suvremene pedagogije, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb 1999, 135. 264

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

Vrlo je važno pitanje odnosa materijalnih i viših kulturnih i etiþkih vrijednosti. Ne zanemarujuüi materijalne vrijednosti i razvijajuüi dobrohotan odnos prema materijalnim dobrima, treba znati da smisao ljudskoga života ne može biti samo u postizanju materijalnih vrjednota, jer su vezane za zadovoljavanje pretežno bioloških potreba, a þovjek se razlikuje od životinje svojim višim kulturnim, duhovnim i društveno-etiþkim potrebama. Stoga þovjek kao razumno, duhovno i moralno biüe mora težiti onim višim idealima i vrjednotama koje su vezane za njegove kulturne, duhovne i moralne potrebe. Takvi ideali potiþu na velika djela i oni su dali þovjeku divovsku snagu kojom pokreüe kotaþ povijesti mijenja prirodu i meÿuljudske odnose.19 Buduüi da je þovjek vrijednosno biüe, a odgoj vrijednosni fenomen i znanost o odgoju mora biti vrijednosno usmjerena i utemeljena. Od poþetka XIX. stoljeüa ona se razvija, širi i grana, pa se pojavljuju nove discipline u njezinu znanstvenom sustavu, a meÿu njima su pedagogijska teleologija i pedagogijska aksiologija. Termin pedagogijska teleologija prvi je uveo J.F. Herbart. U svom sustavu pedagogijske znanosti teorijsku pedagogiju podijelio je na: pedagogijsku teleologiju (znanost o svrsi odgoja) i pedagogijsku metodologiju u znaþenju znanosti o sredstvima i naþinima odgajanja. Njegovi brojni uþenici i sljedbenici nastavili su i razraÿivali uþenje o pedagogijskoj teleologiji. Teleologija, prema semantiþkom znaþenju rijeþi, je znanost o svrhama (grþ. télos = svrha i logos = znanost), u slobodnijoj interpretaciji teorija ili uþenje o svrhovitosti svijeta i života. Naglašava se da sve što postoji i što se dogaÿa u svijetu ima svoj smisao i svrhu. Sve su pojave, dogaÿaji, htijenja i djelovanja upravljena na neki konaþni cilj i svrhu, na ostvarenje smisla življenja i postojanja. Na odgojnom podruþju pedagogijska teleologija aktualizira pitanje smisla, odgojnog ideala, odgojne svrhe i glavnih zadaüa odgajanja. To su primarna pitanja o kojima ovisi svekolika odgojna djelatnost. Bez jasnih odgovora na ta pitanja djelatnost odgajanja ne bi imala usmjerbu ni putokaz, bila bi stihijska, prakticistiþka, slijepa i nemoüna. Pedagogijska teleologija je osmišljava, osvjetljava joj putove, pokazuje životnu važnost i daje joj vrijednosno znaþenje. Ona je dio teorije odgoja koji se bavi odreÿenjem smisla i glavne svrhe odgajanja, najkraüe reþeno – teorija odgojne svrhe. Aksiologija, prema semantiþkom znaþenju znanost o vrijednostima (grþ. áksios = vrijednost, logos = znanost), uþenje o vrijednostima, teorija vrijednosti, ¿lozo¿jska disciplina koja se bavi vrijednostima i prouþava ih. Život mora imati svoje ideale i vrijednosti koje mu daju ljudski smisao, etiþko znaþenje i ljepotu. To je široko podruþje prouþavanja aksiologije. Pedagogijska aksiologija vezana je uz fenomen i djelatnost odgajanja. J.A. Komenský se i na tom polju pokazao velikim vizionarom. Njegovo sveobuhvatno životno djelo 19 A. VUKASOVIû:, Etika, moral, osobnost, 146. 265

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

u sedam dijelova: Sveopüa rasprava o poboljšanju ljudskih stvari, prava je riznica opüeljudskih vrijednosti usmjerenih prema univerzalnim humanistiþkim idealima. Osnova svega je þovjekoljublje. Takva usmjerba, uz pomoü sveobuhvatna odgoja, postiže skladan odnos uljuÿene osobnosti sa svijetom u komu živi i njegovim Stvoriteljem. Za razliku od pedagogijskog smjera aksiologijske pedagogije, nastale u krilu ¿lozo¿jske i kulturne pedagogije, pedagogijska aksiologija je disciplina u razgranatom sustavu znanosti o odgoju koja prouþava opüeljudske i odgojne vrijednosti sa svrhom vrijednosnog utemeljenja odgojnog ideala, vrijednosnog prožimanja i obogaüivanja odgojnog procesa. Bogatstvo pedagogijskih ideja, teleologijska i aksiologijska nadahnuüa i vrjednote snažno su utjecali na hrvatsku pedagogiju i pedagoge.

IV. HRVATSKA PEDAGOGIJSKO-VRIJEDNOSNA BAŠTINA Hrvatska pedagogija izmeÿu dva svjetska rata, koja se znanstveno a¿rmirala na Sveuþilištu u Zagrebu, bila je plodna i poticajna. Pratila je pedagoška previranja, napajala se na vrelima ¿lozo¿jske, kulturne i vrijednosne pedagogije i sudjelovala u osmišljavanju i znanstvenom interpretiranju fenomena odgoja i procesa odgajanja. Izgraÿeno je cjelovito vrijednosno i kulturno zasnovano pedagogijsko uþenje kao dobra osnova teorijskih razmatranja i svakoga uþinkovitog odgojnog djelovanja. U Europi je nakon Drugoga svjetskog rata pozitivna pedagogijska tradicija nastavljena, a u nas je jugo-komunistiþka ideologija takav svjetonazor proglasila reakcionarnim i posve ga odbacila. Meÿutim, hrvatska vrijednosno-pedagogijska baština postoji, traži svoju rehabilitaciju i treba je rehabilitirati. Naši pedagozi i ¿lozo¿ dobro su poznavali, a neki i danas poznaju fenomen vrijednosti. U kapitalnom djelu Liþnost i odgoj, P. Vuk-Pavloviü naziva ih kriterijima po kojima se odreÿuje smisao svijeta i života. S njima se otkrivaju novi i sve širi vrijednosni horizonti. Vrijednosti osmišljavaju, obogaüuju i produhovljuju ljudski život. U njihovu ostvarivanju sastoji se sav smisao i sadržaj života. Bez njih bi bio prazan, pust, promašen, posve bezvrijedan, bio bi to život u tami vrijednosne noüi.20 Za V. Filipoviüa vrijednosti su glavni pokretaþi þovjekova djelovanja, vjeþni i trajni pokretaþi duha, „ideje prema kojima se stvara sve što možemo nazvati kulturom“.21 U drugoj svojoj raspravi dvadesetak godina kasnije utvrÿuje: Bezvrijednim se život može teorijski zamisliti, ali se bezvrijedan ne može živjeti.22 Ž. Beziü smisao vrijednosti objašnjava 20 P. VUK-PAVLOVIû, Liþnost i odgoj, Tipogra¿ja D.D., Zagreb 1932, 35 i 103. 21 V. FILIPOVIû, Sudbina kulturnog života, Nastavni vjesnik, Zagreb, svibanj-lipanj 1942, 330. 22 V. FILIPOVIû, Prilog ideji humaniteta, u: Humanizam i socijalizam, knj. 1., Naprijed, Zagreb 1963, 184. 266

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

odnosom ljudskoga biüa prema dobru. One su poželjna dobra, mete ljudskih þežnji, nešto za þim se teži, u þemu se nalazi radost, „ono što þovjeka usreüuje, izgraÿuje i oplemenjuje“.23 Vrijednosno usmjerena hrvatska pedagogijska misao jasno je spoznala da ljudski život mora imati svoje vrijednosti i ideale. Oni mu daju uljuÿeni smisao, duhovno etiþko znaþenje i ljepotu življenja. Danas kada þovjek traži putove i naþine duhovne obnove, društvene, moralne i odgojne preobrazbe, kada je kao kruh svagdašnji potrebna rea¿rmacija posve zapostavljene odgojne funkcije i obezvrijeÿenih etiþkih, svekolikih duhovnih i odgojnih vrijednosti, u pozitivnoj hrvatskoj pedagogijsko-vrijednosnoj baštini mogu se naüi brojni poticaji, usmjerbe i putokazi dobra odgajanja. Ova rasprava želi upozoriti na ta vrijedna ali zaboravljena postignuüa i na nositelje duha i nastojanja takve vrijednostima protkane teorije i prakse odgajanja. Gjuro Arnold (1853.-1941.), hrvatski pjesnik, sveuþilišni profesor, ¿lozof i pedagog. Rodio se kao devetnaesto dijete u djecom bogatoj obitelji. Kao jedan od prvih studenata upisao se 1874. na novoosnovano Sveuþilište u Zagrebu. Studirao je ¿lozo¿ju s pomoünim predmetima povijest i zemljopis. Diplomirao i doktorirao kao prvi doktor ¿lozo¿je Zagrebaþkoga sveuþilišta. Poslijediplomsko usavršavanje nastavio je u Göttingenu, Berlinu i Parizu. U Göttingenu pohaÿa predavanja J. Baumanna i H. Lotzea, u Berlinu Lotzea, F. Paulsena, T. Zillera i B. Rajmonda, a na Sorboni u Parizu Janeta, Nourissona i Ribota. Snažan utjecaj na mladog G. Arnolda imale su ideje zaþetnika aksiologijske usmjerbe u ¿lozo¿ji H. Lotzea, njegova teorija vrijednosti i najava vrijednosnog sustava. Godine 1893. osnovana je prva stolica (katedra) za pedagogiju na Sveuþilištu u Zagrebu i 1894. imenovan je G. Arnold za prvog profesora pedagogije i teorijske i praktiþke ¿lozo¿je u Mudroslovnom (Filozofskom) fakultetu. Njegovim zalaganjem osnovan je 1896. Pedagogijski seminar za teorijsko i praktiþno osposobljavanje srednjoškolskih profesora. Time je postavio temelje sustavne sveuþilišne pedagoške izobrazbe u Hrvata. Kao pedagog suprotstavljao se nadiruüem utilitaristiþkom i hedonistiþkom shvaüanju svijeta i života. Oslanjajuüi se i na Herbartovu ideju üudorednosti, pedagoška nastojanja upravlja na svladavanje požuda i strasti i na usmjeravanje htijenja prema vrjednotama istine, dobrote, ljepote, pravde i svetosti. Zalagao se za a¿rmaciju odgojne funkcije i odgojnih vrijednosti. Njegova pjesma Domovina pravo je pedagoško nadahnuüe, uzoran primjer domoljubnog pouþavanja, vrijednosnog doživljavanja, njegovanja nacionalnih osjeüaja, poticanja, razvijanja i obogaüivanja domoljubnih i odgojnih vrijednosti uopüe. Buduüi da se opredijelio za ideju üudoreÿa, duhovnoznanstvenu psihologiju, vrijednosti kao putokaze duha i þovjeþnosti, za vrijednosno utemeljenje 23 Ž. BEZIû, Biti þovjek, 126. 267

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

odgoja i vrijednosnu usmjerbu pedagogijske znanosti i da je te svoje spoznaje i uvjerenja prenosio na brojne naraštaje srednjoškolskih profesora, položio je temelje hrvatske pedagogijsko-vrijednosne baštine. Zapažene studije o G. Arnoldu kao sveuþilišnom profesoru, znanstveniku i pedagogu objavili su A. Cividini i S. Matiþeviü, a knjige P. Vuk-Pavloviü24 i B. Despot.25 S. Matiþeviü (1880.-1940.), sveuþilišni profesor, znanstvenik, ¿lozof, pedagog, jedan od utemeljitelja studija pedagogije Sveuþilišta u Zagrebu (1928.), pedagogijski pisac, najznaþajniji predstavnik teorijske pedagogijske misli u Hrvatskoj izmeÿu dva svjetska rata. Studirao je ¿lozo¿ju, klasiþnu ¿lologiju i povijest u Zagrebu i Beþu. Doktorirao je na Beþkom sveuþilištu 1907. Potom je dvije godine boravio u Leipzigu i Jeni na specijalistiþkom studiju ¿lozo¿je i pedagogije. Taj je studij bitan za njegovu pedagošku usmjerbu. Nakon što je upoznao ¿lozo¿jske, psihologijske i pedagogijske ideje W. Wundta, J. Volkelta i P. Bartha u Leipzigu i pedagogijske koncepcije W. Reina i R. Euckena u Jeni, sve više se bavi pedagogijskim pitanjima. Odgovarajuüe predmete predavao je u Kraljevskoj muškoj uþiteljskoj školi i na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Nakon umirovljenja G. Arnolda (1924.) preuzeo je njegovu katedru za praktiþku ¿lozo¿ju i pedagogiju. Njegovim dolaskom na Sveuþilište pedagogija se najprije odvojila od ¿lozo¿je, a potom od opüega predmeta podignuta je na razinu samostalnog studija. Godine 1928. osnovana je trideseta pedagogijska studijska grupa, þime je zapoþet studij pedagogije u Sveuþilištu u Zagrebu. Matiþeviü je utemeljitelj funkcionalne pedagogije u Hrvatskoj. Smatrao je da je glavno pitanje pedagogijske znanosti utvrÿivanje biti odgojne funkcije. Ona u pedagoškom odnosu skladno povezuje odgojitelja, odgojenika i odgojne vrijednosti istine, dobrote, ljepote i svetosti. On jako izlaže bit odgojne funkcije i dokazuje autonomnost pedagogijske znanosti.26 Svoje shvaüanje o tome izložio je u raspravi: Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi (1934). Pojmu funkcionalnosti ne daje, kao E. Claparède, pedološko znaþenje, nego znaþenje pedagogijskoga akta u najširem smislu. On kaže:„Adekvatnim podražajima, sposobnostima toþno primjerenim sredstvima (vrijednostima) sve vrijedne sile duševne direktno stavljati u funkciju, to je smisao i zadaüa funkcionalne pedagogije, to je po našem mišljenju smisao i zadaüa, koju uopüe sebi može postaviti moderna pedagogija prema sadašnjem stanju nauke“.27 To je kritika radne škole manualnog smjera s motrišta kulturne pedagogije. 24 P. VUK-PAVLOVIû, Stvaralaþki lik Ĉure Arnolda, Zagreb, 1934. 25 B. DESPOT, Filozo¿ja Gjure Arnolda, Zagreb 1970. 26 S. MATIýEVIû, K problematici funkcije odgajanja i jedne nauke o njoj, Rad JAZU, knj. 250, Zagreb 1934. 27 S. MATIýEVIû, Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi, Zagreb 1934. 268

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

Najviše je prouþavao opüa didaktiþka pitanja, poglavito smisao i strukturu didaktiþkog akta, sa stajališta funkcionalne pedagogije. Prema radnoj školi ima pozitivan, ali i kritiþan odnos. To se oþituje u raspravama: Nauk o didaktiþkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja (1921.), Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi (1934.), Osnovi nove škole (1934.), K problematici funkcije odgajanja i jedne nauke o njoj (1934.), Priroda, kultura i odgoj (1935.) i u knjizi: Uzgoj, škola i uþitelj u novoj pedagogiji.28 Matiþeviü je zauzimao najuglednije mjesto meÿu hrvatskim pedagozima izmeÿu dva svjetska rata i izvršio je veliki utjecaj na pedagoge i teoretiþare i praktiþare. Mnogi ga smatraju svojim uþiteljem. Njegove pedagogijske ideje, izložene u ozraþju ¿lozo¿jske, kulturne, aksiologijske i funkcionalne pedagogije i danas su vrlo aktualne, mogu osvježiti i pospješiti proces odgojne preobrazbe. Stjepan Pataki (1905.-1953.), sveuþilišni profesor, znanstvenik, pedagogijski pisac. Studirao je i diplomirao u Zagrebu iz pedagogije, ¿lozo¿je i matematike. Doktorirao je obranom disertacije iz ¿lozo¿je: Problem spoznavanja i njegovog predmeta (1929.). Radio je u Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, a nakon smrti S. Matiþeviüa 194l. biran je za docenta iz pedagogije na Filozofskom fakulteta Sveuþilišta u Zagrebu. U poþetku se bavi ¿lozo¿jskim pitanjima, ali se vrlo rano javlja i pedagogijskim radovima. Prve radove iz pedagogijske teleologije objavio je 1928. godine.29 Bio je kao i njegov uþitelj S. Matiþeviü pod utjecajem je ¿lozo¿jske i kulturne pedagogije. U tom duhu pisani su njegovi radovi: Razmatranja o pedagogijskoj teleologiji i Filozo¿jski osnov pedagogijske teleologije (1928.), Kulturna pedagogija i problemi duhovno-znanstvene psihologije (1929.), Kultura i odgoj (1932), Problemi ¿lozo¿jske pedagogije (1933.), Razmatranje o ¿lozo¿jskim i psihologijskim principima pedagogijske nauke (1934), Pedagogijska nauka i problemi odgojne funkcije (1936.), Razvoj þovjeka i obrazovanje liþnosti (1938.), O autonomiji uzgoja (1939.), Smisao i uloga odgoja u kulturnom životu þovjeka (1943.). U to vrijeme njegovu pozornost privlaþe pitanja: odreÿenje odgojne svrhe, odgojne funkcije, odnos pedagogije prema ¿lozo¿ji, psihologiji i kulturi, odnos kulture i odgoja, osobnosti i odgoja. Uz to prati sve pravce „nove škole“ i raznovrsne smjerove reformne pedagogije. Kao i Matiþeviü kritiþan je prema ekstremnim pravcima reformne pedagogije, radnoj školi manualnog smjera, skupnoj nastavi, pedocentrizmu i psihologizmu. Zauzimao je znaþajno mjesto meÿu pedagogijskim teoretiþarima u Hrvatskoj izmeÿu dva svjetska rata. 28 Minerva, Zagreb 1938. 29 Razmatranje o pedagogijskoj teleologiji, br. 7-8; Filozo¿jski osnov pedagogijske teleologije, br. 9-10, 1928. 269

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Nakon Drugoga svjetskog rata naglo je promijenio usmjerbu prema ideologiji marksizma, ali njegove brojne rasprave i knjige, objavljene od 1928.1944., pisane su u duhu ¿lozo¿jske, kulturne i vrijednosne pedagogije. Desetak ih zavrjeÿuje našu pozornost i vrijedan su izvor za prouþavanje naše pedagogijsko-vrijednosne baštine. Pavao Vuk-Pavloviü (1894.-1976.), sveuþilišni profesor, ¿lozo¿jski i pedagogijski pisac, autor prve naše ¿lozo¿je i teorije odgoja. Studirao je u Zagrebu i Leipzigu, a usavršavao se u Berlinu, gdje je radio u pedagogijskom seminaru prof. F.J. Schmidta i polazio Središnji institut za odgoj i nastavu. Na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu od 1928. predavao je teorijsku i praktiþku ¿lozo¿ju, teorijsku pedagogiju i povijest ¿lozo¿je i pedagogije. Slijedeüe 1929. kao docent Filozofskog fakulteta, vodio je kolegije: Povijest odgoja i odgojnih teorija i Filozo¿ju odgoja. U suglasju s kolegijima koje je predavao i dužnostima sveuþilišnog nastavnika objavio je nekoliko, za poimanje odgoja i odgojne djelatnosti, posebno vrijednih radova. To se ponajprije odnosi na njegove knjige: Liþnost i odgoj (1932.) i Stvaralaþki lik Ĉure Arnolda (1934.), a potom i na nekoliko pedagogijskih rasprava u pedagoškom þasopisu Napredak. Npr: Teorija i odgojna zbilja (1934.), Odgajateljska obazrivost (1935.), Na granicama odgajateljske obazrivosti (1936.), Uzgoj, odgoj i obrazovanje (1939.) i Prosvjetne smjernice Antuna Radiüa (1940.). Knjiga Liþnost i odgoj cjelovita je i prva naša ¿lozo¿ja odgoja koja je svojim vrijednosnim pristupom, jasnim odreÿenjem odgoja i njegove zadaüe vrlo inspirativna i danas. U vremenu jednostranoga intelektualistiþkog pristupa životu, narušenih moralnih kriterija i odnosa, u razdoblju prenaglašenog liberalizma koji gubi etiþku osnovu, pretjeranog materijalizma, utilitaristiþkoga i hedonistiþkog shvaüanja života, vrijednosni se pristup pojavljuje kao glas savjesti koja upozorava homo moralisa da je i moralno biüe. I tu se ¿lozo¿jsko-pedagogijski radovi P. Vuk-Pavloviüa pojavljuju kao pravo osvježenje. U toj je knjizi veü 1932. upozorio na dva opreþna svjetonazora – pedagoški i politiþki i obrazložio bitne razlike izmeÿu moralno-odgojnoga, pedagoškog i politiþkog djelovanja. Obilježavaju ih dva naþela življenja i dvije dijametralno suprotne vrijednosti. Pedagoško moralno-odgojno djelovanje utemeljeno je i zasniva se na ljubavi, a politiþko na moüi. Prvo je upravljeno na buduünost, drugo usidreno u prošlosti. Politika je usredotoþena na održanje vlasti, oþuvanje poretka i þuva postojeüe. Jedini „moral“ koji priznaje je jaþanje moüi. Tu i nemoralni ciljevi opravdavaju sva primijenjena sredstva. Politika sve stavlja u službu postizanja svojih pragmatistiþkih ciljeva, a pedagoško odgojiteljsko carstvo je carstvo ljubavi.30 Time je P. Vuk-Pavloviü davno naslutio i pretkazao moralne deformacije kao posljedicu pobjede politiþke moüi nad etiþko-pedagoškim þovjekoljubljem. 30 P. VUK-PAVLOVIû, Liþnost i odgoj, 123. i 155. 270

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

Odgoj prema odreÿenju P. Vuk-Pavloviüa ima univerzalno znaþenje, jer nije upuüen samo na neku ili neke vrijednosti, nego vrijednosti uopüe i na svekoliko þovjeþanstvo. Autor tvrdi: „Toþno uzevši ima samo opüeþovjeþanskog, opüeljudskog odgoja ili ga uopüe nema“.31 Njime se ostvaruju istinski ljudske, opüeljudske, generiþke vrijednosti, a one su „ona stvarna stanja na zazbiljnome, po kojima se smisao svijeta i života odreÿuje“. Takav je odgoj prožet ljubavlju. Ona je temeljna oznaka odgoja. U ljubavi se moraju sresti odgojitelj i gojenac, njome se vezati i u njoj naüi odgoju put i smisao. Odgojiteljska ljubav smjera u dvije strane, kreüe se u dva pravca: prema vrjednotama i duši odgojenikovoj. Ona cilja na obogaüivanje odgojenika vrjednotama. Odgojitelj se obraüa odgojenikovoj duši u ime vrjednota, da je uþini primljivom za vrijednosti, da joj olakša uzlet do istinskih vrijednosti. Može se reüi da se „sav odgoj raÿa iz duha ljubavi“ i samo se iz toga duha i može roditi.32 P. Vuk-Pavloviü je hrvatsku ¿lozo¿jsko-pedagogijsku baštinu obogatio jednom cjelovitom, široko zasnovanom, ljudski prihvatljivom, povijesno, ¿lozofski i znanstveno utemeljenom, duboko humanistiþki i vrijednosno protkanom teorijom odgoja. Njegova teorija i ¿lozo¿ja odgoja a¿rmira odgoj i njegovo znaþenje u ljudskom životu, pokazuje svu njegovu duhovnu ljepotu, plemenitost i putove uþinkovite društvene preobrazbe uz pomoü vrijednosno angažiranoga odgojnog djelovanja. Vladimir Filipoviü (1906.-1984.), sveuþilišni profesor, znanstvenik, ¿lozof, direktor Filozofskog instituta i organizator istraživanja hrvatske ¿lozofske baštine. Prouþavao je probleme života, kulture, vrijednosti i stalno se bavio þovjekom i njegovom þovjeþnošüu. Imao je razvijen osjeüaj za pedagoška nastojanja i odgojne vrijednosti. U ranijoj fazi života pisao je i rasprave iz podruþja pedagogije. Dao je vrijedne prinose razmatranju pedagogijske teleologije i aksiologije. Ideja humaniteta vezuje ga uz vrlo aktualna pedagoška pitanja – odreÿenje odgojnog ideala, smisla i svrhe odgajanja u moderno koncipiranoj znanosti o odgoju. Još 1934. objavio je raspravu Pedagogija i aksiologija. U njoj aksiologijski problem postavlja kao središnji problem pedagogijske znanosti, a pitanje odgojnog ideala kao najvažnije pedagogijsko pitanje. Odgojni ideal daje svemu pedagoškom radu osnovu, putokaz i svrhu. „Najprije moram znati kuda hoüu iüi da mogu potražiti najbrže i najkraüe putove. Najprije moram znati ‘što hoüu’, da mogu izabrati najbolji ‘kako hoüu’“.33

31 Isto, 206-207. 32 Isto, 63-70. 33 V. FILIPOVIû, Pedagogija i aksiologija, Napredak, Zagreb 1934, 5, l. 271

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Ideju humaniteta kao ono što smatramo najvrjednijim i najboljim, prema þemu upravljamo svoja stremljenja i reguliramo život dostojan þovjeka istakao je u studiji: Filozo¿ja i život.34 Vraüa joj se u razdoblju Drugoga svjetskog rata. Pišuüi o suvremenom nazoru o svijetu i životu Filipoviü kaže: „U þitavom povijesnom, a to üe reüi kulturnom razvitku þovjeþanstva, opaža se težnja za sve boljim i potpunijim ostvarenjem ideje humaniteta, oko koje su sabrani i u koju su uklopljeni svi vrijedni ideali ljudski... Po ostvarenju ideje þovjeþnosti prosuÿuju se ljudi, narodi, povijesna razdoblja i cijelo þovjeþanstvo“. U doba strahota jednoga uništavajuüeg rata Filipoviü vjeruje u þovjeka i njegovu þovjeþnost. „Novo pak doba, izraslo na razvalinama nihilizma, može biti ostvareno samo po ideji jednoga novog humanizma, koje üe kao zadatak novoga života obuhvatiti u novom liku sve vrijedne ideale þovjeka i þovjeþanstva“.35 Misao je potpuno primjenjiva i na naše doba koje traži svoje osloboÿenje, duhovnu obnovu i temeljitu preobrazbu u duhu istinske þovjeþnosti. Stjepan Zimmermann (1884.-1963.), sveuþilišni profesor, djelovao je pretežno na teološkom, ¿lozofskom i psihološkom podruþju. Završio je Bogoslovni fakultet u Zagrebu 1907. Doktorat ¿lozo¿je postigao je na Gregorijani u Rimu 1910. Predavao je logiku i psihologiju na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. Godine 1918. imenovan je za izvanrednog, a 1919. za redovnog profesora ¿lozo¿je Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Kao profesor na katedri ¿lozo¿je djelovao je sve do umirovljenja 1946. godine. Bio je dekan Bogoslovnog fakulteta i rektor Sveuþilišta u Zagrebu. Djelovao je s pozicija ¿lozo¿je kulture i ¿lozo¿je života. Vrlo je plodan pisac u podruþju ¿lozo¿je, teologije i psihologije. S pedagogijskog motrišta posebno je relevantan Zimmermannov „etiþki optimizam“. Poput W. Diltheya, J. Maritaina, E. Sprangera, G. Kerschensteinera i drugih predstavnika ¿lozo¿je kulture, duhovnoznanstvene psihologije i kulturne pedagogije i on uoþava i duboko doživljava krizu kulture koja pogubno djeluje na þovjeka i njegov život. Promatrao je razorne posljedice kulta tjelesnog uživanja, ¿ziþke moüi, politiþkog nasilja, nadmoüi tehniþke civilizacije, državnog imperijalizma, biološke, nacionalne, rasne iskljuþivosti. Svoju Krizu kulture pisao je u vrijeme razarajuüih „pobjeda“ svjetskoga rata. I taj kaos povijesne stvarnosti upuüuje ga na zakljuþak da treba postiüi smisao života u sferi morala. Stoga sva bitna pitanja povijesne realnosti podvrgava kriterijima moralne ¿lozo¿je. U knjizi Kriza kulture piše: „U povijesnom osvrtu izvor je današnje krize djelomiþno u tome, što je etiþko naþelo humanizma služilo plaštem utilitarizmu, kojega su posljedice bile u izrabljivanju širokih slojeva. To je s demokratske strane; s komunistiþke pak strane dolazi materijalistiþka negacija društvenog znaþenja svake etike, s posljedicama nasilja i 34 Hrvatska revija, Zagreb, 1938, 9 i 10, 15. 35 V. FILIPOVIû, Suvremeni nazori o svijetu i životu, Hrvatsko kolo, Zagreb 1942, 11. 272

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

nepriznavanja duhovne liþnosti. Rasplet krize može se prema tome oþekivati samo u društvenoj provedbi opüeljudskih naþela etike“.36 „Etiþki optimizam“ a¿rmira odgojna nastojanja, jer se kultura života i smisao za vrijednosti, jer se duhovne i moralne osobnosti izgraÿuju u procesu odgoja. Bez odgojnih nastojanja nije moguüe uþinkovito oblikovanje moralnih osobnosti, nije moguüa kulturna i moralna preobrazba života, nije moguü izlazak iz krize i postizanje moralnog poretka. Takva preobrazba pretpostavlja sustavno i vrlo angažirano odgojno djelovanje. Ona je duboko utemeljena u odgojnim nastojanjima i postignuüima. Zimmermannov „etiþki optimizam“ pretpostavlja i traži rea¿rmaciju odgoja i odgojnih vrijednosti na svim podruþjima i razinama ljudskog života.

V. POVRATAK HRVATSKIM PEDAGOGIJSKIM STEýEVINAMA I VRJEDNOTAMA Navedeno je nekoliko hrvatskih sveuþilišnih profesora, koji su na Sveuþilištu u Zagrebu prouþavali i širili novije ¿lozo¿jske i pedagogijske spoznaje. Kratki osvrti na njihovo uþenje i djelovanje pokazuju da je hrvatska ¿lozo¿jska i pedagogijska misao sve do završetka Drugoga svjetskog rata bila vrlo plodna i inspirativna. To je naša pozitivna ¿lozo¿jsko-pedagogijska tradicija i vrijednosnopedagogijska baština. Nasilno je prekinuta mraþnim razdobljem komunistiþkoga totalitarizma koji je obezvrijedio svekolike duhovne, etiþke i odgojne vrijednosti. Krize društvenih odnosa (kulturne, moralne i odgojne) bile su neminovne. Njihovo prevladavanje danas traži povratak hrvatskoj pedagogijsko-vrijednosnoj baštini. Novi naraštaji hrvatskih pedagoga ne bi smjeli zapostaviti i napustiti naše bogato i vrijedno pedagogijsko naslijeÿe. Moramo mu se vratiti, prouþavati ga i njime obogaüivati pedagogijsku teoriju i praktiþnu djelatnost odgajanja. Na Prvom kongresu o nacionalnim vrijednostima (u Zagrebu 2003.) konstatirao sam: „Hrvatsko društvo treba se vratiti svojoj kulturnoj i moralnoj tradiciji i na njoj odgajati mladež i svekoliko puþanstvo. Stoga se mora oslanjati na najvrjednije steþevine hrvatske kulture i njegovati sve one vrijednosti koje su prepoznatljive za tu kulturno-moralnu tradiciju i nacionalno biüe hrvatskoga naroda. Komunizam je dugo razarao, obezvrjeÿivao i pustošio, a anarho-liberalizam nastoji to dokrajþiti. Vrijeme je za preporod. Dosta je rušenja, moralnog pustošenja i obezvrjeÿivanja. Hrvatima treba duhovna obnova, društvena, moralna i odgojna preobrazba ugraÿena u hrvatsku ¿lozo¿jsko-pedagogijsku vrijednosnu baštinu“.37 Tom prigodom sam primijetio da su zemlje Europske Unije gospodarski razvijenije, bogatije. Njihova potpora i pomoü u podruþju znanosti, tehnologije, 36 S. ZIMMERMANN, Kriza kulture, HAZU, Zagreb 1943, 73. 37 A. VUKASOVIû, Hrvatske nacionalne vrijednosti u ozraþju europskih integracija, Zbornik Nacionalne vrijednosti u gospodarskom razvoju, 100-101. 273

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

proizvodnje materijalnih dobara nije samo poželjna nego je i prijeko potrebna. Ali što vrijedi za gospodarski razvitak ne vrijedi i za duhovni. EU je, nema sumnje, bogatija materijalnim vrijednostima, ali ne i vrijednostima višega reda tj. etiþkim i duhovnim. Hrvatske duhovne, moralne i nacionalne vrijednosti razlikuju se od ideoloških „vrijednosti“ EU. Treba nam njihova tehnologija, ali ne i ideologija. Na etiþko-aksiologijskom podruþju nismo inferiorni. Da, nismo inferiorni ali moramo rea¿rmirati i þuvati postignuüa naših predaka, našu bogatu duhovnu, kulturnu, moralnu i pedagošku tradiciju i vrjednote. Rea¿rmacija odgoja, morala i vrijednosti traži vrijednostima bogato pedagoško osposobljavanje uþitelja, profesora, odgojitelja, pedagoga, a u životu nije tako. Danas je pedagogija razgranata znanost. Obuhvaüa mnogo pedagogijskih grana ili disciplina. Ali unatoþ bogatstvu disciplina i razgranatosti sustava pedagogijska teleologija i pedagogijska aksiologija posve su zaboravljene, ne prouþavaju se i ne predaju u nastavniþkim i pedagoškim studijima. I naznaþeni primjer govori o potrebi povratka našoj vrijednosno-pedagogijskoj baštini. Na Saboru hrvatskih pedagoga (u Puli 2003.) upozorio sam da zanemarenost odgojne funkcije u stopu prati zapostavljanje osposobljavanja nastavnikaodgojitelja i pedagoga za ostvarivanje speci¿þno odgojnih zadaüa. Svi moraju dobro poznavati svrhu odgajanja, a pedagogijska teleologija nije sastavni dio njihova pedagoškog osposobljavanja. Moraju poznavati vrijednosni sustav, temeljne etiþke, duhovne, kulturne i odgojne vrijednosti, a ni pedagogijska aksiologija nije u sustavu njihova osposobljavanja. Bitna zadaüa njihova poziva je odgoj, a u nastavnim planovima i programima pedagoškog osposobljavanja nema ni teorije odgoja, ni metodike odgajanja, koje bi tretirale glavnu svrhu i zadaüe, smisao i znaþenje procesa odgajanja, relevantne þimbenike i naþela, odgojne metode, sredstva i speci¿þne metodiþke postupke u odgajanju.38 Ti nedostatci se moraju ukloniti. Nastavnici-odgojitelji i pedagozi moraju se osposobljavati ne samo za obrazovne zadaüe, nego i za uþinkovito ostvarivanje njihove odgojne funkcije. Stoga još jednom treba reüi: Vrijeme je za otrježnjenje. Hrvatskom narodu i svim graÿanima Republike Hrvatske kao kruh svagdašnji treba duhovna obnova i moralna preobrazba. Bez moralne preobrazbe nema odgojne, bez odgojne preobrazbe nema sposobnih ni þestitih osobnosti, ljudi, naroda, a bez takvih ljudi i naroda nema i ne može biti napretka ni bolje buduünosti. Odgojna preobrazba, dakle, mora biti condicio sine qua non svekolike hrvatske društveno-moralne preobrazbe. Zaštita mladeži, rea¿rmacija odgoja, vrijednosti i odgojne funkcije, najprimarnije su društveno-pedagoške zadaüe i hrvatski pedagoški imperativ. 38 A. VUKASOVIû, Hrvatski odgojni imperativ – odgojna preobrazba i zaštita mladeži, Zbornik Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskoga društva, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb 2003, 110-111. 274

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju

LITERATURA R., BARROW, Moral Philosophy for Education, George Allen-Unwin Ltd., London, 1975. Ž. BEZIû, Razvojni put mladih, Biskupski ordinarijat Ĉakovo, Ĉakovo, 1989. Ž. BEZIû, Biti þovjek! Ali kako? Odgojne smjernice, Biskupski ordinarijat Ĉakovo, Ĉakovo, 1990. M. BRIDA, Pavao Vuk-Pavloviü – þovjek i djelo, Institut za ¿lozo¿ju Sveuþilišta u Zagrebu, Zagreb 1974. M. CIPRO, O mravní vychové mládeže, Praha, 1957. M. CIPRO, Principy vychovy, Univerzita Karlova, Praha, 1987. B. DESPOT, Filozo¿ja Gjure Arnolda, Zagreb, 1970. E. H. ERIKSON, Identity and the Life Cycle, New York, 1980. V. FILIPOVIû, Pedagogija i aksiologija, Napredak, Zagreb, 1934, br. 5. V. FILIPOVIû, Filozo¿ja i život, Hrvatska revija, Zagreb, 1938, br. 9 i 10. V. FILIPOVIû, Suvremeni nazori o svijetu i životu, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1942. V. FILIPOVIû, Sudbina kulturnog života, Nastavni vjesnik, Zagreb, svibanj-lipanj 1942. V. FILIPOVIû, Ideja humaniteta i humanistiþka gimnazija, Zbornik Zagrebaþke klasiþne gimnazije 1607. – 1957, Zagreb 1957. V. FILIPOVIû, Prilog ideji humaniteta, Humanizam i socijalizam, knj. 1, Naprijed, Zagreb 1963. V. FILIPOVIû, Aksiologijski pristup humanizaciji odnosa meÿu spolovima, Interdisciplinarni pristup humanizaciji odnosa meÿu spolovima, Radovi Zavoda za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveuþilišta u Zagrebu, Zagreb 1981. E. FROMM, Umijeüe ljubavi, Matica hrvatska, Zagreb 1965. E. FROMM, ýovjek za sebe, Naprijed, Zagreb 1966. A. FULGOSI, Psihologija liþnosti, Školska knjiga, Zagreb 1981. W. GLASER, Kvalitetna škola, Educa, Zagreb 1994. D. GRAHAM, Moral Learning and Development: Theory and Research, London 1972. H. GUDJONS, Pedagogija. Temeljna znanja, Educa, Zagreb 1994. I. KOPREK, Korak za smisao, Filozofsko-teološki institut D. I., Zagreb 1992. I. KOZELJ, Savjest, Filozofsko-teološki institut D. I., Zagreb 1988. J. LYNCH, Multicultural Education in a Global Society, London-New York 1989. S. MATIýEVIû, Nauka o didaktiþkoj artikulaciji i novija psihologija mišljenja, Rad JAZU, knj. 224, Zagreb 1921. S. MATIýEVIû, Idealni i realni moment u uzgoju, Kršüanska škola, Zagreb, 1923, br. 5-6. S. MATIýEVIû, Osnovi nove škole, Zagreb 1934. S. MATIýEVIû, K problematici funkcije odgajanja i jedne nauke o njoj, Rad JAZU, knj. 250, Zagreb 1934. S. MATIýEVIû, Pojam rada ili aktivnosti u radnoj školi, Zagreb 1934. S. MATIýEVIû, Priroda, kultura i odgoj, Zagreb 1935. S. MATIýEVIû, Uzgoj, škola i uþitelj u novoj pedagogiji, Minerva, Zagreb 1938. H. MUSZYēSKI, Ideal i cele wychowania, Wydawnictwa Szkolne i Pedagogiczne, Warszawa, 1974. 275

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 H. MUSZYēSKI, Zarys teorii wychowania, PaĔstvowe Wydawnictwo Naukowe, Warszawa, 1978. S. PATAKI, Razmatranja o pedagogijskoj teleologiji, Nastavni vjesnik, Zagreb, 1928, br. 7-8. S. PATAKI, Filozo¿jski osnov pedagogijske teleologije, Nastavni vjesnik, 1928, br. 9-10. S. PATAKI, Kulturna pedagogija i problemi duhovno-znanstvene psihologije, Nastavni vjesnik, 1929, br. 8 i 9-10. S. PATAKI, Problemi i pravci reformne pedagogije, Minerva, Zagreb 1938. S. PATAKI, Uzgoj u suvremenoj kulturnoj situaciji, Napredak, Zagreb 1938, br. 8. S. PATAKI, Smisao i uloga odgoja u kulturnom životu þovjeka, Napredak, 1943, br. 7-8. PLATON, Država, Kultura, Beograd 1969. V. POZAIû, Život prije roÿenja, Filozofsko-teološki institut D.I, Zagreb, 1990. V. POZAIû, Neki vidici duhovne obnove u Hrvatskoj, Obnovljeni život, Zagreb, 1992, br. 5. M. ROKEACH, The Nature of Human Values, Tree Press, New York, 1973. I. SCHEFFLER, Philosophy and Education, Boston, 1958. J. J. SERVAN-SCHREIBER, Ameriþki izazov, Epoha, Zagreb, 1968. L. A. SMITH, Moral Education, University of London, London, 1978. M. SZENTMARTONI, Svijet mladih, Filozofsko-teološki institut D.I, Zagreb, 1989. V.TENŽERA, Odgoj za slobodu raspadanja, Vjesnik, Sedam dana, Zagreb, 3. listopada 1981. A. TRSTENJAK, Dobro je biti þovjek, Biskupski ordinarijat Ĉakovo, Ĉakovo 1990. A. VUKASOVIû, Intelektualni odgoj, Izdavaþki zavod JAZU, Zagreb 1976. A. VUKASOVIû, Moralni odgoj, 2. izd., Sveuþilišna naklada Liber, Zagreb 1977. A. VUKASOVIû, Moralne kvalitete naših uþenika, Radovi zavoda za pedagogiju FilozofskoG fakulteta Sveuþilišta u Zagrebu, Zagreb, 1977. A. VUKASOVIû, Prinosi razmatranju i znanstvenom osvjetljavanju fenomena odgoja, Prilozi za istraživanje hrvatske ¿lozofske baštine, Zagreb, 1987, br. 1-2. A. VUKASOVIû, Etika, moral, osobnost, Školska knjiga i Filozofsko-teološki institut D. I., Zagreb 1993. A. VUKASOVIû, Vrijednosno utemeljenje odgoja, Napredak, Zagreb, 1994, br. 3. A. VUKASOVIû, Povratak hrvatskoj aksiologijsko-pedagogijskoj baštini, Prilozi za istraživanje hrvatske ¿lozofske baštine, Zagreb, 1994, br. 1-2. A. VUKASOVIû, Svrha i zadaüe odgoja i obrazovanja, u: Osnove suvremene pedagogije, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, 1999. A. VUKASOVIû, Obitelj – vrelo i nositeljica života, 2. izd., Hrvatski katoliþki zbor „MI“, Zagreb, 1999. A. VUKASOVIû, Pedagogija, 7. izd., Hrvatski katoliþki zbor „MI“, Zagreb, 2001. A. VUKASOVIû, Hrvatska ¿lozofsko-pedagoška baština – putokaz odgojne preobrazbe, Metodiþki ogledi, Zagreb, 2001, br. 1. A. VUKASOVIû, Hrvatski odgojni imperativ – odgojna preobrazba i zaštita mladeži, Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskoga društva. Zbornik radova Sabora pedagoga Hrvatske, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb 2003. A. VUKASOVIû, Dvadeseto stoljeüe – korak naprijed ili natrag na pedagoškom podruþju, Anali za povijest odgoja, Zagreb, 2003, vol. 2. 276

A. Vukasović, Odgojna preobrazba u teleologijskom i aksiologijskom ozračju A. VUKASOVIû, Hrvatske nacionalne vrijednosti u ozraþju europskih integracija, u: Nacionalnevrijednosti u gospodarskom razvoju: Hrvatske nacionalne vrijednosti u europskimintegracijama, Matica hrvatska i Domagojeva zajednica, Zagreb 2005. A. VUKASOVIû, Jan Amos Komeský i Hrvati, Naklada Boškoviü, Društvo hrvatsko-slovaþkoga prijateljstva, Hrvatsko-þeško društvo, Split – Zagreb 2007. A. VUKASOVIû, Teleologijsko i aksiologijsko utemeljenje odgoja, u: Pedagogija prema cjeloživotnom obrazovanju i društvu znanja, Hrvatsko pedagogijsko društvo, Zagreb 2007. A. VUKASOVIû, Teleologijsko i aksiologijsko utemeljenje odgoja u ozraþju hrvatske odgojne preobrazbe, Obnovljeni život, Zagreb, 2008, br. 1. P. VUK-PAVLOVIû, Liþnost i odgoj, Tipogra¿ja D. D., Zagreb 1932. P. VUK-PAVLOVIû, Stvaralaþki lik Ĉure Arnolda, Zagreb 1934. P. VUK-PAVLOVIû, Teorija i odgojna zbilja, Napredak, Zagreb, 1934, br. 1-2. P. VUK-PAVLOVIû, Odgajateljska obazrivost, Napredak, 1935, br. 10. P. VUK-PAVLOVIû, Na granicama odgajateljske obazrivosti, Napredak, 1936, br. 10. P. VUK-PAVLOVIû, Uzgoj, odgoj i obrazovanje, Napredak, 1939, br. 10. P. VUK-PAVLOVIû, Prosvjetne smjernice Antuna Radiüa, Napredak, 1940, br. 2. S. WILLIAMS, The Moral Development of Children, Macmillan, London 1970. S. ZIMMERMANN, Kriza kulture, HAZU, Zagreb 1943. S. ZIMMERMANN, Smisao života, HAZU, Zagreb 1944. M. ŽILÍNEK, Étos a utváranie mravnej identity osobnosti, IRIS, Bratislava.

277

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK A SHIFT IN PEDAGOGICAL PERSPECTIVES WITHIN THE THEOLOGICAL AND AXIOLOGICAL FRAMEWORK The article deals with education issue as pedagogy-value phenomena. The author opposes to unilateral , intellectual, didactic-materialistic and scientistic view on education which reduces rather complex and a successive process of one’s upbringing and improvement to merely acquisition of knowledge, skills, habits i.e. factography and education. Consequently, disregarding or excluding ethical values as life components or characteristic human features according to which bilogically created individual becomes a decent human being. The article is divided into ¿ve chapters. The ¿rst deals with „civilization of moral deformations“ where the author claims that present-day society is morally sick therefore, every patient has to be treated and cured. The second chapter refers to human, historical and individual signi¿cance of upbringing emphasizing its fundamental impact on both man and community. The third chapter highlights the role of padagogy within framework of values and also pedagogical theology and axiology as important disciplines concerning their concepts of sense, purpose and upbringing values prerequisite for effective upbringing. The fourth chapter is devoted to the Croatian pedagogy-value heritage and the distinguished representatives of a such approach between two WorldWars. In the ¿fth chapter the author urges the aforementioned heritage and return to disregarded pedagogical inheritance and values as a vital part of overall Croatian spiritual renewal, moral and educational transformation. Key words: upbringing, pedagogy, values, pdagogical theology, pedagogical axiology, Croatian pedagogical heritage. Translated by Angelina Gašpar

278

MOGUûNOSTI KATOLIýKE ŠKOLE U DUHOVNOM ODGOJU DR. FRA JURE ŠIMUNOVIû Bogoslovni fakultet Split, Zrinsko-Frankopanska 19

UDK: 282+37+234.2 Izvorni znanstveni þlanak Primljeno: 1. II. 2011.

“U složenom školskom životu katoliþka škola, potpuno sliþna drugim školama, razlikuje se od njih u bitnoj toþki: ona je povezana s Evaÿeljem iz kojeg crpi nadahnuüe i snagu“.1 Cijelokupni naþin života danas je došao pod znak pitanja ili se sveo na jedno pitanje kako steüi što više materijalnih dobra ili onaj Frommovski izraz imati. ýovjek se s druge strane nikada nije toliko bojao da to što ima ne izgubi. Tako je nezadovoljan, najblaže reþeno, i onaj ima kao i onaj nema. Kako iziüi iz te situacije? Moželi to uþiniti škola kao institucija koja je upravo stvorena da mijenja þovjeka i društvo? Škola dovela u tu nezavidnu situaciju. Škola ga, treba iz te nezavidne situacije i izvesti. Što tu može uþiniti katoliþka škola? To je bitno pitanje. Naime, duhovni odgoj je cijelina, a cijelina je upravo zaboravljena u školi koja je postala iskljuþivo škola znanja. Stoga þlanak razmatra: 1. Kontekst u kojem živimo; 2. Škola i problemi s kojima se suoþava; 3. Katoliþka škola i njena uloga. Kljuþne rijeþi: Škola, znanje, razumijevanje, odgoj, kultura. ambijent, duhovnost, Evaÿelje, cijelina.

I. KONTEKST U KOJEM ŽIVIMO Ono što oznaþava naše vrijeme jest razmrvljenost i nepovezanost. Svaka stvarnost gleda se sama u sebi i razvija se paralelno.2 Ne postoji nešto ili netko prema þemu bi se prosuÿivalo, vrednovalo, ujedinjavalo. Mi danas ne znamo 1 Kongregacija za katoliþki odgoj, Vjerska dimenzija odgoja u katoliþkoj školi – Nacrt za razmišljanje i provjeravanje, KS, dokumenat 90, Zagreb, 1989, br, 47. Vidi br. 67. (Dalje: Vjerska dimenzija...). 2 “Znanost, politika, gospodarstvo, umjetnost, pedagogija sve se svjesnije odvajaju od spona vjere, ali i od jedne sveobvezujuüe etike te se razvijaju autonomno polazeþi iz vlastite naravi.“ ROMANO GUARDINI, Konac novoga vijeka, Verbum, Split, 2002, 46. 279

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

da li þovjeþanstvo u svojoj sveukupnosti ide naprijed ili nazad. Sami termin »napredak« postao je opasan, najblaže reþeno sumnjiv. “Prije su þovjeka ugrožavale divlje zvijeri, bolesti, glad, hladnoüa i druge prirodne sile, i u tom je sukobu savko širenje tehnike znaþilo jaþanje položaja þovjeka, dakle, napredak. U naše vrijeme, kad je zemlja sve gušüe naseljena, dolazi do ograniþenja životnih moguünosti i time do ugroženosti u prvom redu od drugih ljudi koji takoÿer žele ostvariti svoje pravo na zemaljska dobra. (nafta, voda, zrak...). U tom sukobljavanju proširenje tehnike ne mora više biti napredak.“3 U pitanje je došao i sam pojam odgoja, još više odgojna praksa. Što to znaþi i kamo to vodi? Onako kako smo koristili do sada tu rijeþ, rezultate koje smo postigli i odgoj je postao bar sumnjiv. Važno je pitanje: “Što pripitomljuje þovjeka, ako su njegovi dosadašnji napori da sam sebe pripitomi, doveli do toga da on osvoji moü nad svim postojeüim? Što pripitomljuje þovjeka ako je, poslije svih dosadašnjih eksperimenata s odgojem ljudskog roda, ostalo nejasno koga, i zašto odgojitelj odgaja? Ili se pitanje odgoja i formiranja þovjeka više uopþe ne može na kompetentan naþin postaviti u okviru teorije pripitomljavanja i odgoja?“4 (Europa i strahote koje su se dogodile u prošlom stoljeüu upravo u njoj, sadašnjost u kojoj se, blago reþeno, ne snalazi). Kultura kao nešto pozitivno, što uljuÿuje i zbližava, a ne nešto što dijeli i suprostavlja. Kultura kao stalno nadilaženje dostignutog i kretanje naprijed ili kao nešto statiþno, «završno», što dijeli i suprostavlja? Vrijedi li dosadašnje poimanje i življenje kulture ili ponovno trebamo uþiti i odreÿivati ponašanje, prema þemu i kome?5 Nalazimo se i ovdje blago reþeno u dvojbi. ”Osuÿeni smo na novo promišljanje humanizma. Što znaþi formiranje þovjeka, kada više nemamo negdašnju sigurnost koja se nalazila u onome ili kultura ili barbarstvo?“6 Što je s Evaÿeljem? Je li ostalo samo na ponavljanju, znanju, tumaþenju osnovnog znaþenja, egzegezi? Je li ostalo samo na razini vjerovanja, istine, znanja (Logosa), a zaboravlja se da je u tom Logosu život. “I Rijeþ j þovjekom postala i nastanila se meÿu nama“ (Iv 1, 14). 3 WERNER HEISENGERG, Promjene u osnovma prirodne znanosti, KruZak, Zagreb, 1998, 89. 4 PETER SLOTERDIJK, Pravila za ljudski vrt, u Op.a - kulturni magazin i katalog knjiga, Zagreb, rujan-listopad 2000, 79. Isti autor nastavlja: “Dvije tisuþe godina poslije Platona, þini nam se da se nisu povukli samo bogovi veü i mudraci. I ostavili nas s vlastitom glupošþu i poloviþnim znanjem. Ostali su nam samo njihovi spisi, u svom oporom sjaju.“ Te “pošiljke (spisi) koje više neüe biti primljene prestaju biti pošiljke, pretvaraju se u arhivarne objekte“ (84). 5 HERMANN HESSE, Moja vjera, Zagrebaþka naklada, Zagreb, 2001, 28. “Kao slabašan nadomjestak za izgubljeno üudoreÿe, prosjeþan moderan þovjek ima modu. Ona mu, mijenjajuüi se iz sezone u sezonu, daje najnužnije propise za društveni život, pruža potrebne pomodne izraze, uzreþice, plesove, melodije. Bolje i to nego ništa. No, sve su to ipak prolazne dnevne vrijednosti. Umjesto narodne igre, tu je sada zabava koja je ove sezone u modi. Umjesto narodne pjesme, tu je šlager od prošlog mjeseca.“ 6 ALAIN FINKIELKRAUT, Dolazi glas s druge obale, DHK, Zagreb, 2003, 54. 280

J. Šimunović, Mogućnosti katoličke škole u duhovnom odgoju

II. ŠKOLA I NJEZINI MODERNI PROBLEMI “Odavno je udomaüena tuÿica, koja je isto toliko prihvaüena kao i osnosvna rijeþ škola, koja je od grþkog shole, s temeljnim znaþenjem ustanova-stankadokolica/besposlica, ali i mjesto gdje uþitelj predaje uþenicima – uþilište.“7 Škola se poima kao ustanova u kojoj se stjeþe znanje. Znanje je onako kako ga se danas najþešüe poima samo izvanjsko, površno, kao posjedovanje, moü. Ono je odvojeno od iskustva života i ono se stjeþe jednostavnom informacijom. “Snažno raste težnja ljudi da iz razmišljanja pobjegnu u znanje.“8 Žele što više informacija, bez toga se ne može, ljudi su postali ovisnici od informacija. “Ljudi pate od poplave informacija koje više ne mogu kontrolirati.“9 Nedostaje povezanost. “Znanje više nije nešto što bi promijenilo osobu. Znanje prije svega nije više cijelina.“10 Mi znamo, ali ne znamo zašto. Ako i znamo to je više za trenutnu uporabu, previše funkcionalno. “Za Platona je znanje znaþilo spoznaja što je stvar, a što je uvijek znaþilo ‘zašto nam je to potrebno’. Nobelovac Werner Heisenber, teoretiþar atomske ¿zike, govori o znanju kao o “velikoj povezanosti“. Duhovni odgoj upravo to þini, u njemu se dogaÿa “velika povezanost“. Ono jedino može biti cijelina pogleda, doživljaja, znanja na višoj razini, ali i u egzistenciji (životu). Ako nema duhovnog odgoja-obrazovanja onda znanje i napredak u znanju ne unosi u svijet više osjeüaj sigurnosti, nego straha. “ýari tehnološke posvudašnjosti, užitak smanjenja svijeta (...) najogoljeniji su oblik komunikacije. (...) Biti bilo s kim, a ipak ne biti ni s kim“.11 Zato je nužno mijenjati slogan škola = znanje, u škola = razumjevanje – škola = život. Razumjevanje znaþi znanje u kontekstu, u odnosu na sve ono uokolo. Znanje kao iskustvo - ex-peri-entia. Problem uþenja i ponašanja uþenika prije svega problem je pristupa, odnosa prema uþenicima. Problem nije u njima nego izvan njih. U društvu u kojem žive, prvotno u školskoj zajednici. Znanstveno (eksperimentalno) je dokazano 7 LADAN TOMISLAV, Rijeþi: znaþenje, uporaba, podrijetlo, ABC naklada, Zagreb, 2000, 918. 8 HARTMUT VON HENTING, Humana škola (Škola mišljena na novi naþin), Educa 31, Zagreb, 1997, 44. 9 Isto dj., 43. 10 Isto dj., 42. 11 PASCAL BRUCKNER, Babilonska vrtoglavica – Kozmopolitizam i mondijalizam, Algoritam, Zagreb, 2005, 24. “Prije bi se moglo reüi da je ona (tehnoligija) postala sustavom koji opkoljava i ograniþava þovjeka i postavlja mu uvjete. Tehnologija zapravo stvara novi tip þovjeka koji postaje jednodimenzionalan i mlitav zahvaljujuüi dobrima koja proizvodi tehnološki sustav. ýovjek više nije u prilici da naprosto koristi tehnologiju, on je sada samo dio totalnoga tehnološkog sustava. Prema tome on je uþinjen nesposobnim za kritiþko mišljenje i djelovanje, on je bez buduünosti i ahistoriþan, udomaüen u sustavu koji je sada njegov dom i njegovo nepromjenjivo sutra.“ RUBEM A. ALVES, Teologija ljudske nade, Naprijed, Zagreb, 1996, 34. 281

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

da nauþiti odreÿeni sadržaj nije nemoü, nesposobnost uþenika nego to prijeþi kako nutarnje tako i vanjsko stanje u kojem uþenici žive. Škola predmijeva ta stanja i organizira školu kao da su svi parametri usklaÿeni, a nisu. Uþenici ostaju najþešüe sami sa svojim kako nutarnjim tako i vanjskim problemima. Oni ih sami pokušavaju riješiti. “Mladost je užasna: to je pozornica po kojoj u visokim koturima i u najrazliþitijim kostimima hodaju djeca (navodno: nevina djeca!) i izgovaraju nauþene rijeþi koje tek napola razumiju, ali kojima su fanatiþki odana.“12 Problem škole je problem odnosa na svim razinama. Samo promjenom odnosa na svim razinama i prema svim sudionicima može stvoriti osjeüaj uþenika da je škola nešto dobro, zanimljivo, korisno ne samo za odreÿenu karijeru nego za život u cijelini. To najbolje pokazuje stanje u kojem se mladi ljudi nalaze kada napuštaju ili završavaju školovnje. “Puni su znanja, ali su siromašni iskustvom, njihova oþekivanja su velika, ali se oni ne znaju orijentirati, slobodni su, ali ne samostalni – veliki broj mladih ljudi nema nikakav odnos prema zajedništvu, otuÿeni su i neprijateljski raspoloženi, što graniþi s barbarstvom.“13 Stariji se samo þude, osuÿuju i nastoje sebe zaštititi. Mladi se pokušavaju prepoznati i izraziti kroz nasilje, neuspjeh u odnosu na ono što se od njih oþekuje. Škola se ograniþila na “kulturne tehnike i temeljna znanja.“ Odgoj se ne dogaÿa u školama! To, izgleda, više nitko i ne oþekuje. Škole su u službi masovne proizvodnje roba14 najraznolikije vrste za najraznolikije ukuse. Škola je sve manje u službi þovjeva. “Tehniþko-industrijski nagli razvoj teži ukidanju mnogih ljudskih, etiþkih i kulturnih raznolikosti. Sam razvoj stvorio je više problema nego što ih je riješio i doveo je do duboke civilizacijske krize koja ugrožava razvijena društva Zapada. Shvaüen iskljuþivo na tehniþko, ekonomski naþin, razvoj je na koncu konca neodrživ, þak unatoþ svom trajnom karakteru. Potreban nam je neki drugþiji, bogatiji i kompleksniji pojam razvoja koji ne bi bio samo materijalan, nego takoÿer i intelektualan, afektivan, moralan...“15 No, ako se zaboravi duhovni vid, opet þovjek je ostao na pola puta, ali duhovan u jednom drugþijem shvaüanju i razumijevanju od uobiþajenoga ne tjelesnog, ne egzistencijalnog, apstraktnog. 12 A pred stotinjak godina napisao je S. Kierkegard: «Žalosna je þinjenica da mladi ljudi mogu postavljati titanska pitanja, ali nisu u stanju da kažu obiþnom þovjeku što bi trebao raditi u životu, i takoÿer sami ne znaju što bi trebali raditi.» MILAN, KUNDERA, Šala, Znanje, Zagreb, 1984, 71. 13 H. VON HENTING, Humana...,8. 14 “Obrazovanje se ne smije ograniþiti samo na posredovanje znanja i sposobnosti za vršenje nekog posla. Inaþe bi obnova obrazovanja izazvala sumnju da ona treba samo ispuniti današnje zahtjeve svijeta rada.“ KARL LEHMANN, Odvažno u promjene, KS, Zagreb 2004, 78. 15 EDGAR MARIN, Odgoj za buduünost: sedam temeljnih spoznaja nužnih u odgoja za buduünost, Educa, Zagreb, 2000, 76. 282

J. Šimunović, Mogućnosti katoličke škole u duhovnom odgoju

U školi se u najboljem sluþaju nastoji obrazovati liþnost, izgraditi znanstvenika, struþnog radnika, nositelja kulture, zaboravlja se da je potrebno stvoriti, izgraditi od uþenika i to na svim razinama i uzrastima i “odgovorne graÿane spremne za suoþavnje s politikom i prenijeti im kulturu,“16 u izvornom znaþenju tih rijeþi. Kulturu koja nije samo poznavanje (znanje) nego (shvaüanje – znanje u kontekstu, odnosu, znanje = razumjevanje) kultura kao punina suživota s cijelokupnom stvarnošüu.17 Kulturu koja je prije svega obraÿivanje (rad), poštivanje (odnos), štovanje (klanjaje). Zemlja (materija) – þovjek – Bog. Život megapolisa ili život polisa? Organizirali smo tako život da on postaje neprepoznatljiv, anoniman, s tisuüama raznolikosti od kojih niti jednu ne možemo zahvatiti i prema njoj se orijentirati. Može se živjeti, postalo je pravilo, prema vlastitom raspoloženju. Nema uzora, niti se želi biti uzor. Život organiziran na naþelu megapolisa.18

III. ULOGA KATOLIýKE ŠKOLE DANAS “Sve više isþezava slika «universalnog þovjeka». Ipak svakom þovjeku ostaje i nadalje obveza da saþuva integralnost svoje osobe, u kojoj se istiþu vrijednosti razuma, volje, savjesti i bratstva. One se sve temelje u Bogu Stvoritelju a u Kristu su þudesno ozdravljene i uzdignute.“19 Ovdje je cijelina. “Vjera ne znaþi samo prihvaüanje Boga, nego i prihvaüanje svijeta, prihvaüanje svih stvorenja, posebno þovjeka.“20 Katoliþka škola preuzima sve ono dobro škole kao takve, pojam je to pozitivan i izražava vrijednost, i unosi dodatnu motivaciju, proþišüenje i uzdignuüe, sva ta dobra ujedinjuje, nadopunja i uzdiže na višu razinu. Ona se ne suprostvlja nego ide iznad. “Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. (...) Ne bude li pravednost vaša veüa od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, ne üete uüi u kraljevstvo nebesko“ (Mt 5, 17-20).21 Ono što se veü þini, živi, osim svoje trenutaþne uporabljivosti, postaje dio “velike povezanosti“ cijeline ljudskog življenja. To uzdignuüe, þišüenje, a ne uništvanje ili omalovažavanje magistralno tumaþi Benedikt XVI, u odnosu izmeÿu erosa, ¿lije i agape u enciklici 16 HENTING VON HARTMUT, Humana..., 17. Važno se podsjetiti: “Po mom shvaüanju nema zapravo kršüanske politike, ali ima politike iz kršüanskog duha. Politika je uvjek smjesa više stvari, takoÿer je uvijek rezultat kretanja prema konsensusu i kompromisu, pa i u samim strankama.“ KARL, LEHMANN, Odvažno..., 81-82. 17 Usp. JEROME BRUNER, Kultura obrazovanja, Educa, Zagreb, 2000, 11. 18 Usp. HENTING VON HARTMUT, Humana...,22-23. 19 Gaudium et spes, 61. 20 J. RATZINGER, Sol zemlje, 118. “Vjera nije puko prihvaüanje odrÿenih pravila, ona je sjeme života u meni.“ Isto, 39. 21 Usp. BENEDIKT XVI, Deus caritas est, KS, dokumenti 143, Zagreb 2006, 18. Nije dovoljan Zakon, pobožnost, vjerska dužnost, korektnost, punina je ljubav. 283

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Deus caritas est. Može poslužiti kao nova paradigma kršüanskog pogleda na život, duhovnost, profano i sveto.22 Rad je shvaüen “kao prihvaüanje Božje ljubavi i ispunjenje njegove volje.“ (...) Svjetlo kršüanske vjere potiþe volju da upozna svemir što ga je Bog stvorio, užiže ljubav prema istini koja iskljuþuje površnost u shvaüanju i prosuÿivanju. Oživljava misao za kritiku koja odbacuje naivno prihvaüanje mnogih tvrdnji.“ Tu su red, metoda, toþnost, osjeüaj suodgovornosti, žrtva, ustrajnost dijelovi jednoga velikog “životnog mozaika“ u kojem dobivaju svoju ljepotu i vrijednost.23 Bitni su elementi rada u katoliþkoj školi u: komunitarno ozraþje/božansko ozraþje (osjeüaj nutarnjeg zajedništva) u kojem se svatko osjeüa povezan “nutarnjom vezom“, nešto što nosi u sebi i kada napušta materijalne prostore, kada se rastaje od kolega, nastavnika i svih onih koji na izvanjski naþin sudjeluju u složenom procesu školovanja, jer to su i duhovni prostori, to je duhovno sudjelovanje; obiteljski ambijet (mogu biti ono što jesam i kako jesam). Tu ništa i nitko nije suvišan, sve se rješava u poštivanju i povjerenju i dijeli se s drugima. I uspjesi i neuspjesi se dijele. Nije natjecateljski nego suradniþki duh. «Ne dobitnik gubitnik, nego dobitnik dobitnik». Ja je ojaþan sa mi, mi se izriþe i u ja. Prepoznavanje jednih u i preko drugih; povjerenje (nema niþeg iza, ništa se ne prekriva, ne djeluje se s proraþunom). Tako se razvija suodgovornost i dolazi do optimalnog razvoja darova (sposobnosti), razvija se kreativnost, osobnost odnosa, rješenja; spontanost (ponaša se onako kako se osjeüa, misli, ne prave se autocenzure, oslobaÿa se dvoliþnosti, prekrivanja i skrivanja). To pomaže da se negativnosti rješavaju u vrijeme kad se pojavljuju i na mjestu na kojem se pojavljuju.24 Cilj je katoliþke škole da povrati, razvija i živi vrijednost znanja, odgoja, kulture i Evaÿelja, na naþin Evaÿelja, a to znaþi života Isusa Krista: “Ja sam put, istina i život“ (Iv 14, 6). “Pedagoški je ispravno da se kršüanski dogaÿaj i navještaj iznese kao radosna vijest;25 da povrati jedinstvo svekolike ljudskih djelatnosti; da premosti jaz koji je nastao na svim razinama: izmeÿu Boga i þovjeka, izmedu vjere i znanosti; izmeÿu duhovnoga i materijalnog; izmeÿu Evaÿelja i kulture. To su sve “dobra zemaljske zajednice“.26 Po njemu i u nje22 Isto dj., … 3-8. 23 Vjerska dimenzija...br. 49. 24 Usp. Isto dj., … br, 40. Usp. CARL ROGERS, Kako postati liþnost, Nolit, 1985, 47-53. 25 Ista dj., … br, 91. 26 Gravissimum educationis, 8. Vidi Gaudium et spes, 39. JOSEPH RATZINGER, Sol zemlje, Mozaik knjiga, Zagreb, 1997, 271-272. “Za Crkvu stoga nije toliko važno da se ona ponajprije ne shvaüa kao neko samoupravno tijelo koje nudi neke usluge. (...) Ona svijetu ne može izdavati zapovijedi, ali mu može dati odgovore u trenutcima kada ih sam ne može pronaüi. U biblijskim slikama o soli zemlje i o svjetlu svijeta nalaze se nagoviještaji o zastupniþkoj ulozi Crkve. Sol zemlje pretpostavlja þinjenicu da nije cijela 284

J. Šimunović, Mogućnosti katoličke škole u duhovnom odgoju

mu je sve pomireno (usp. Kol 1,15-23). Taj rascjep koji je Pavao VI. nazvao ”drama našeg vremena”, koja se pokazuje i nastavlja u ”rascjepu izmeÿu Evanÿelja i kulture”.27 Povratiti posebno zajedništvo razliþitosti u kojem üe život postati suživot svekolike stvarnosti i na svim razinama, na naþelima susreta, suradnje i služenja.28 To onda oslobaÿa sve stvorene stvarnosti od opasnosti «nestanka». Tu se utemeljuje i raÿa briga i suodgovornost za opüe dobro i þovjeþanstvo se shvaüa kao velika obitelj.29 Tu se onda prikazuje i doživljava “jedinstvena vizija þovjeka“.30 “Duhovno nije neki nedavni dogaÿaj, ono nije grubo i sluþajno nadpostavljeno zdanje svijeta oko nas. Duboko je to ukorijenjena pojava þije tragove u prošlosti izvijesno možemo unaprijed pratiti u vrtlogu gibanja koje nas nosi.“31

1. Uþenik-odgajanik i nastavnik-odgojitelj u katoliþkoj školi U središtu katoliþke škole su uþenici-odgajanici kojima treba pomoüi da se kroz svekolike odnose obrazovno-odgojne i ljudske otkriju i dožive kao osobe sa svekolikom svojom stvarnošüu ¿ziþkom, duhovnom, duševnom, djelatnom, stvarlaþkom, društvenom i vjerskom. Ta stvarnost je u procesu, promjenama, prilagodbama, sukobima i nadilaženjima. To je otvorena stvarnost.32 Prije pojedinaþnih, grupnih, programskih intervencija potrebno je stvoriti pozitivni ambijent u kojem se onda živi, djeluje i susreüe. Uz pedagogizaciju þovjekove okoline potrebno je stvoriti božansko ozraþje u kojem se jedino može doživjeti punina þovještva pa i onda kada osjeüamo trenutno i nedostatke na bilo kojoj razini. U tom ozraþju (božanskom) nitko nije ugrožen, svatko može biti ono i onako kako je da bi onda procesu prilagoÿavanja, osporavanja, nadilaženja postao ono na što je pozvan i zbog þega se tu nalazi. Da bi se to dogaÿalo potrebno je prijeüi od poimanja i življenja “škole-institucije“ prema “školi-zajednici“, u kojoj treba sve više i više dolaziti do izražaja komunitarna (duhovzemlja sol“. “Kršüanstvo kao takvo nema zadaüu da donosi rješenja zemaljskih problema, ono ne izdaje ni sebe ni išta drugo. Ako ih ne donosi, to nije njegova uloga. Ali na njemu je da odgoji smisao za zemaljsko kod dobrog dijela onih koji su mu vjerni kako bi, meÿu ostalima, i oni imali smisao za istraživanje, pronalaženje i ostvarivanje riješenja što ih zahtijeva svako mjesto i svako vrijeme.“ EMMANUEL MOUNIER, Angažirana vjera, KS, Zagreb, 1972, 85. 27 Evangelii nuntiandi, br, 20. 28 Usp. Vjerska dimenzija... br, 43. 29 Usp. Isto dj., … br, 45. 30 Usp. Vjerska dimenzija...br, 55. 31 PIERRE TEILHARD DE CHARDIN, Ljudsaka snaga, Naprijed, Zagreb 1991, 87. Božansko ozraþje, Crkva u svijetu, Split, 1985, 39. “Snagom Stvaranja i, još više, Utjelovljenja, ovdje dolje ništa nije profano onomu tko zna vidjeti. Sve je, naprotiv, posveüeno za onoga tko u svakom stvorenju razlikuje þesticu izabranog biüa podrvrgnutu privlaþljivosti.“ 32 Usp. Vjerska dimenzija...br, 57, 63. 285

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

na) dimenzija,33 u koju su ukljuþeni svi: nastavnici, uprava, administracija i pomoüno osoblje, roditelji, uþenici i svi oni “kao protagonisti i aktivni subjekti odgojnog procesa“.34 Bitna odlika tog djelovanja treba biti voÿena naþelom ljubavi. Prisjetimo se prve enciklike pape Benedikta XVI. (Bog je ljubav). To je svojstvo i bit kršüanske zajednice, to je bitna oznaþnica istinskoga dobrog ambijenta.35 Ta komunitarno-duhovna dimezija u kojoj ljubav postaje naþelo djelovanja, što je vema jasno i u svjetlu božanskog ozraþja koje nadopunjuje onaj psihološki i egzistencijalni vid, a da ih ne potire ili zanemaruje, protumaþio Ivana Pavao II.: “Prije planiranja konkretnih inicijativa potrebno je promicati duhovno zajedništvo omoguüavajuüi da se ono pokaže kao odgojno naþelo na svim mjestima gdje se izgraÿuje þovjek i kršüanin, (...) gdje se grade obitelji i zajednice. Duhovno zajedništvo znaþi ponajprije pogled srca, usmjeren na otajstvo Presvetoga Trojstva koje boravi u nam i þije svjetlo treba vidjeti takoÿer na licu braüe i sestara koji su uz nas. Nadalje duhovno zajedništvo znaþi sposobnost da se þuje brat u vjeri u dubokomu jedinstvu mistiþnog tijela, dakle 'netko tko mi pripada', kako bi se znale podijeliti njegove radosti i njegovo trpljenje, kako bi se naslutile njegove želje i kako bi se brinulo oko njegovih potreba, kako bi mu se ponudilo istinsko i duboko prijateljstvo. Duhovno zajedništvo isto tako je sposobnost da se vidi poglavito ono što je pozitivno u drugome, da se to prihvati i vrednuje kao Božji dar, 'dar za mene', a ne samo dar bratu koji ga je izravno primio. Duhovno zajedništvo konaþno znaþi znati 'dati prostora' bližnjemu, noseüi 'jedni breme drugih' (Gal 6, 2) i odbijajuüi sebeljubne napasti koje nas neprestano napadaju i stvaraju suparništvo, karijerizam, nepovijerenje i ljubomore. Nemojmo umišljati: bez duhovnog hoda malo bi služila izvanjska sredstva zajedništva. Postala bi naprave bez duše, krinke zajedništva, više negoli njegovi putovi izražavanja i rasta.“36 Uþenikodgajanik treba doživjeti prije nego što se od njega traži, ljubav, poštivanje, poslušnost, zahvalnost, plemenitost, dobrotu, pomaganje, služenje, primjer.37 33 Isto dj., ... br, 31 34 Isto dj., ... br, 32. “Pedagogija uzajamnosti pretpostavlja da su svi ljudi intelektualno sposobni oblikovati uvjerenja i ideje koje se, u diskusiji i intuiciji, mogu usmjeriti prema nekom zajedniþkom referentnom okviru. I djeca i odrasli imaju svoja mišljenja i obje se skupine potiþe da uvažavaju tuÿa mišljenja, premda se možda ne slažu s njima. (...) Znanje je ono što se razmjenjuje u sklopu diskursa, unutar «tekstualne» zajednice. Istine su proizvod dokaza, argumenata i konstrukcije a ne auktoriteta, tekstovnoga ili pedagoškog. Taj je model uzajaman i dijalektiþan, više usmjeren na interpretaciju i razumijevanje nego na þinjeniþno znanje ili usvojenost znanja.“ JEROME, BRUNER, Kultura obrazovanja, Educa, Zagreb, 2000, 68. 35 Usp. Vjerska dimenzija...br, 32. 36 IVAN PAVAO II, Novo millennio ineunte - Ulaskom u novo tisuüljeüe, KS, dokumenti 127, Zagreb, 2001, br. 43. 37 Usp. Vjerska dimenzija...br, 87. 286

J. Šimunović, Mogućnosti katoličke škole u duhovnom odgoju

1. “Odgojitelj je osoba koja u duhovnom smislu 'raÿa'.“38 U tim rijeþima otkriva se i skriva sve bogatstvo i uloga koju nastavnici-odgojitelji imaju i koju trebaju neprestano istraživati. “Svi nastavnici moraju složno djelovati. Svaki üe ispuniti svoj program znanstvenom struþnošüu, ali u datom þasu znat üe pomoüi uþenicima da gledaju iznad ograniþenog horizonta ljudske stvarnosti.“39 Ne se zaustaviti samo na znastvenom zatvorenom tumaþenju i proglasiti ga potpunim (znanstveni dogmatizam), ne niti neprstano pokazujuüi rješenje koje dolazi iznad, obezvrijeÿujuüi znanstvene razloge i njihovu potrebu i korisnost za ljudsko življenje (pobožna laka riješenja). “U katoliþkoj školi, kao i u svakoj školi, Bog ne smije biti Veliki-Odsutnik (Grand-Absent), ili loše prihvaüeni nametljivac. Stvoiritelj svemira ne ometa rad onoga koji želi upoznati onaj isti svijet što ga vjera osvjetljava novim znaþenjima.“40 Nastavnik-odgojitelj i uþenik-odgajanik trebaju razvijati kritiþki duh ne odvajajuüi se od vjere.41 Uþenik-odgajanik uz pomoü nastavnika-odgojitelja treba doüi do razumijevanja i shvaüanja “da svijet prirodnih znanosti i s njim povezanih tehnologija pripada svemiru što ga je Bog stvorio. Takvo shvaüanje poveüava užitak istraživanja.“42 “Zadatak je kršüanstva razmišljanje i uþenje. Ono nije gotov recept koji jednostavno treba primjenjivati. Ono mi daje smjer i osnovno svjetlo što mi omoguüuje da vidim, djelujem, spoznajem i nalazim odgovor.“43 Danas se isto tako i još zaoštrenije postavlja pitanje ljudskog razumijevanja. “Problem razumijevanja postao je bitan za sve ljude. (...) Došlo je zacijelo do velikog i višestrukog napredka u razumijevanju, ali se þini da je napredak nerazumijevanja još veüi.“44 Ta situacija traži da se odgoj-obrazovanje posebno zauzme za ljudsko razumijevanje – razumijevanje meÿu ljudima. “Razumjeti nekoga nužno ukljuþuje proces empatije, identi¿kacije i projekcije. Uvijek intersubjektivno, razumijevanje zahtjeva otvorenost, simpatiju, velikodušnost.“45 No, potrebno je poüi i dalje i «više», to jest razumjeti i iz 38 IVAN PAVAO II, Pismo obiteljima, IKA, Zagreb, 1994, br. 16. 39 Vjerska dimenzija...br, 51. 40 Isto dj., ... br, 51. 41 Usp. Vjerska dimenzija...br, 51 42 Vjerska dimenzija...br, 54. Chardin (de)., Ljudska snaga, 101-102. “Ako je toþno, kako smo bili navezani zamisliti, da kozmiþki razvoj svijesti ovisi o postojanju nekog višeg i neovisnog središta osobnosti, mora postojati naþin, a da se ne napušta iskustveno podruþje, da oko sebe sretnemo, u uosobljenim zonama svemira, neki ¿ziþki uþinak (znaþenje ili privlaþenje) speci¿þno povezan sa radnjom tog središta, koje stoga pozitivno odaje njegovo postojanje. Konaþno otkriüe duhovne pojave povezano je s razmatranjem (koje üe znanost jednog dana napokon naþeti) mistiþke pojave, to jest ljubavi Božje.“ V. IVAN GOLUB&VLADIMIR PAAR, Skriveni Bog – Nove dodirne toþke znanosti i religije, Teovizija, Zagreb, 2006. 43 J. RATZINGER, Sol zemlje, 230. 44 E. MORIN, Odgoj..., 103. 45 E. MORIN, Odgoj ..., 105. 287

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

i kroz duhovno zajedništvo koje se zasniva na vjeri u Boga stvoritelja svega stvorenoga, a posebno þovjeka koga je stvorio na svoju sliku i priliku. “ýovjek je od svog Stvoritelja postavljen u društvo razuman i slobodan, i još i više: poziva ga kao sina u samo božansko zajedništvo da bude dionikom sreüe kojom je On sam sretan.“46 To je za þovjeka vjernika stalni izazov u njegovu djelovanju i sudjelovanju u svekolikim zbivanjima i odnosima. “Za kršüanski odgoj þovjeþanstvo je velika obitelj, možda podjeljena zbog povijesnih i politiþkih razloga, ali uvijek ujedinjena u Bogu.“47 Zajedništvo u vjeri u Boga nadilazi sve podjele koje su se pojavljivale ili se pojavljuju meÿu ljudim: “Dakako, svi ste vi sinovi Božji u Kristu Isusu po vjeri. (...) nema više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškoga ni ženskog, jer ste vi svi samo jedan u Kristu Isusu“ (Gal 3, 26-29). To se odnosi se na sve ljude. Tako vjera obogaüuje, oplemenjuje i þini cjelinu. Ona je “po svojoj speci¿þnosti naravni susret sa živim Bogom, susret koji nam otvara nove obzore koji se prostiru daleko izvan granica ljudskog razuma.48 Iz tih “novih obzora“ nastaju novi pogledi, viÿenja, saznanja, pa i osjeüaji. “Tada nauþim promatrati drugu osobu ne više samo svojim oþima i svojim osjeüajima, veü iz perspektive Isusa Krista, (...) ja ih promatram Kristovim oþima i mogu im dati mnogo više od njihovih izvanjskih potreba: mogu im darovati pogled ljubavi koji trebaju. (...) Ako u mome životu nedostaje svaki dodir s Bogom, mogu u drugome vidjeti samo drugoga i ne uspijevam u njemu prepoznati božansku sliku. Ako pak u svojem životu ne pridajem nikakvu pažnju drugome i želim biti samo pobožan i vršiti svoje vjerske dužnosti, i moj odnos s Bogom postat üe sve neplodniji. Tada je taj odnos samo korektan, ali lišen ljubavi. (...) Ljubav prema Bogu i ljubav prma bližnjemu nerazdvojive su. (...) Ljubav je božanska jer dolazi od Boga i sjedinjuje nas s Bogom i, po tom postupnom sjedinjenu preobražava nas u jedno mi, koje nadilazi naše podjele i daje da postanemo jedno, sve dok, na kraju, Bog ne bude sve u svemu (Kor 15, 28).“49 Tada rad, radno mjesto, obrazovanje-odgoj dobivaju potpunije i þistije znaþenje i idu dalje od samog znanja, trenutaþne potrebe. Obrazovanje-odgoj je cjelovit, cjelina kada se proteže na duh, osjeüaj i tijelo. “Ono nema pred sobom samo glavu, nego ima posla i s obrazovanjem srca.“50 46 Gaudium st spes, 21. Isto dj.: “Jer svijet i mi po tebi smo srodni.“ Tin, Ujeviü u pjesmi Molitva za koru kruha i zdjelu leüe. 47 Vjerska dimenzija...br, 45. 48 BENEDIKT XVI, Deus caritas est, 28. 49 BENEDIKT XVI, Isto dj., 18. “Upoznao si me s prijateljima kojih nisam znao. Dao si mi ležaj u domovima koji nisu moji. Približio si udaljenog, i stranca si stvorio bratom. (...) Tko te poznaje, tome nitko nije tuÿ, i ni jedna mu vrata nisu zatvorena. Oh, usliši molitvu moju, da nikad ne izgubim blaženi dodir jednine u igri mnogostrukosti“ (R. Tagore). 50 KARL LEHMAN, Odvažno..., 79 288

J. Šimunović, Mogućnosti katoličke škole u duhovnom odgoju

2. Evagelizacija i odgoj “Navijestiti Evanÿelje znaþi unijeti Radosnu vijest u svaku ljudsku sredinu i u tom srazu samo þovjeþanstvo iznutra preobraziti, uþiniti ga novim.“51 Dakle, kao zajednica biti sol, svjetlo, kvasac. Svaki þovjek, svako biüe, svaki dogaÿaj nije samo za sebe, u sebi, uvijek smo i za druge, drugo. “Sve se odnosi na nešto iznad ili iza sebe. Tek kroz to ono dobiva puninu.“ Isto vrijedi i za ustanove i ljude koji tim ustanovama daju prepoznatljivost i život. One su znak, upozorenje, pitanje ili odgovor na nešto. Katoliþka škola suraÿuje u odgoju, izgradnji moralnoga i zdravog društva, tj. evangelizira.52 Evagelizaciju treba shvatiti ne škrto, kako to poþesto biva, nego raskošno, kao puninu þovjeka.53 Ta uloga dodatni je motiv i obogaüenje bilo nastavnicima-odgojiteljima bilo uþenicama-odgajanicima za angažiranje, poveüanje suodgovornosti u sustvarnju i supreporaÿanju svijeta i þovjeka, ne u odbacivanju. Tako se stvara odreÿeni dinamiþki odnos prema znanosti, kulturi, civilizaciji i prema Evaÿelju - nadahnuti Evaÿeljem. To je proces i nadilaženje u kojem svi sudjeluju.54 To stvara poseban nutarnji odnos svih sudionika meÿu sobom i odnos prema vani. To je kvalitetan pomak u odnosu na odgoj-obrazovanje prošlosti, pa i na evanglezaciju koji su bili «zatvoreni». Evaÿeoski je duh otvoren. ”Došao sam da imaju život i da ga imaju u izobilju“ (Iv 10, 10). Ono što smo primili, ono s þim smo darovani treba darivati druge i drugo. Odgovornost za stvoreno «obraÿivati i þuvati» (Post 2, 15). “To je temeljno odreÿenje ljudskoga rada i ljudskoga djelovanja. ýovjek je þovjek jer radi i kad radi oboje.“ Obraÿuje i þuva. Tako þovjek postaje suodgovoran ne samo za prošlost, nego i za sadašnjost i za buduünost.55 U svemu tome “uþenici nisu gledaoci nego dinamiþni dio ambijenta. Pozitivni uvjeti ostvaruju se kad svi radosno prihvate odgojni plan i svojevoljno na njemu sudjeluju56, kad meÿusobni odnosi ostanu na liniji ljubavi i kršüanske slobode, kad svatko drugima daje evanÿeosko svjedoþan51 Evnagelii nuntiandi,18. 52 Usp. Vjerska dimenzija..., br. 34. Odgoj/obrazovanje = raÿanje: “To je životno priopüavanje koje ne samo izgraÿuje duboki odnos izmeÿu obitelji i odgajanika, nego ih oba þini sudionicima istine i ljubavi, konaþne svrhe na koju je pozvan svaki þovjek od Boga Oca, Sina i Duha Svetoga.“ IVAN PAVAO II, Pismo..., 16. 53 Usp. IVAN PAVAO II, Veritatis splendor – Sjaj istine, KS, dokumenti 107, Zagreb, 1998, 6-24. “Idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa üeš imati blago na nebu“ (Mt 19, 21). “Savršenstvo zahtjeva onu zrelost u darivanju sebe na koje je pozvan svaki þovjek“ (VS, 17). 54 Usp. Vjerska dimenzija..., br. 101. “Evangelizacija nikada nije samo intlektualno priopüenje, ona je životni proces, oþišüenje i preobrazba naše egzistencije, a za to je potrebno zajedništvo puta.“ 55 Usp. KARL LEHMANN, Odvažno u promjene, KS, Zagreb 2004, 18-25. J., RATZINGER, Na putu k Isausu Kristu, 54. 56 “Bez vlastitog udjela – u smislu samoodgoja, samosvladavanja, samoispravljanja itd. – nemoguüe je postiüi tjelesno i duševno zdravlje.“ ELISABETH LUKAS, Duhovna psihologija, UPT, Ĉakovo, 2001, 105. 289

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

stvo u zbivanjima svagdašnjeg života, kad se u ambijentu stvori težnja postiüi najviši stupanj odgojnog procesa u svakom pogledu, ljudskom i kršüanskom, kad škola ostane otvorena obiteljima, ukljuþena u crkvenu zajednicu a otvorena graÿanskoj, nacionalnoj i internacionalnoj zajednici. Ti pozitivni uvjeti nadahnjuju se na zajedniþkoj vjeri.“57 “Vjera omoguüuje razumu da još djelotvornije vrši svoju zadaüu i da jasnije vidi što je to što mu je vlastito.“58 Radi se o zajedniþkom svjedoþanstvu utemeljenom na “božanskom zajedništvu“, koje je danas vema potrebno. Zajednica se postavlja kao subjekt prije samog navještaja, mjesto u kojem se navještaj ostvaruje, osigurava zajednicu u tradiciji i istovremeno stvara buduünost. Tako se zajednica pokazuje kao presudan þimbenik u navještanju-odgoju i življenju navještaja-odgoj Evaÿelja i života opüenito. Zajedniþki odgovor na probleme s kojima se suoþavamo kako na ekonomskom tako i na drugim poljima postaju nužnost, tj. zajedniþka sposobnost odricanja. To je jedno od rješenja krize u kojoj smo se našli.59 “Ono što smo jedva nauþili jest vježbanje u odricanju upravo pred potrošaþkom napasti u našem svijetu roba. (...) Odricanje ne oduzima, nego daje. (Meistera Eckharta). Odricanje ukljuþuje pri tome i odreÿeno pozitivno obilježje. Naime, odgovoran pristup stvarnosti, sebi, prirodi, pa i s obzirom na buduünost i buduüe naraštaje.“60 Katoliþka škola treba davati i zajedniþko svjedoþanstvo i na taj naþin odgajati-evagelizirati svoje uþenike-odgajanike i nastavnike-odgojitelje. Razlika izmeÿu katoliþke škole i ostalih škola, koja se temelji na “Evaÿelju iz kojega crpe nadahnuüe i snagu“, ne smije zaboraviti da je Enÿelje upuüeno svima, þovjeku, nadilazi okvire Crkve, u njemu je punina þovještva. Benedikt XVI. piše: “ Grþkome svijetu našemu pojmu »kultura« najviše se približava rijeþ paideia - obrazovanje u najvišem smislu, da ono dovede þovjeka do istinske þovjeþnosti. Latini su to isto izražavali rijeþju eruditio, þovjek biva oplemenjen, oblikovan za istinsko þovještvo. U tome smislu Evanÿelje je posve bitno paideia-kultura, ali se u tome odgajanju þovjeka povezuje sa svim silama koje ga oblikuju kao biüe zajednice.“61 Katoliþka škola, kako rekosmo, temeljeüi se na Evaÿelju i crpeüi iz njega snagu i nadahnuüa, prihvaüa sve ono dobro, lijepo i istinito u osnovama svekolike stvarnosti kako se ona pojavljuje i tomu daje novu kvalitetu i sve to postavlja u širi kontekest i odnos, tj. božanski. Razlika, ali ne suprotnost i poništenje. Katoliþka škola usmjerava þovjeka izvan njega, 57 Vjerska dimenzija..., br. 103. Govori se takoÿer o nezdravom ambijentu u kojem se na prvo mjesto stavlja: školski uspjeh, disciplina nametnuta izvana, slabo sudjelovanje pojedinaca, izolacija, nezainteresiranost za probleme društva, rutinska vjerska poduka. Usp. Vjerska dimenzija..., br. 104. 58 BENEDIKT XVI, Deus caritas est, 28. 59 JOSEPH RATZINGER, Sol zemlje, 272. 60 KARL LEHMANN, Vrijeme je da mislimo na Boga, KS, Zagreb, 2003, 19. 61 JOSEPH RATZINGER, Na putu k Isusu Kristu, Verbum, Split, 2005, 46-47. Vidi posebno str. 45-54. 290

J. Šimunović, Mogućnosti katoličke škole u duhovnom odgoju

prema Bogu, postavlja mu za uzor Isusa Krista. To je bit, sadžaj evangelizacije. Bog koji nosi u sebi svekoliku i neizmjernu stvarnost, koju þovjek samo kada i koliko je u zajedništvu s Bogom, može dohvatiti sve stvari i ljude,62 a da ih ne uništi, iznakazi ili profanira. To je pokazano i življeno u Isusu Kristu. Benedikt XVI. piše: “Prava novost Novog zavjeta nije u novim idejama, veü u samom Kristovu liku, koji tim pojmovima daje tjelesni oblik – realizam je to bez presedana. (...) Njegova je smrt na križu vrhunac onoga okretanja Boga protiv samoga sebe u kojem se on daje da bi pomogao i spasio palog þovjeka. Ljubav je to u svome najradikalnijem obliku. (...) To mora biti polazna toþka u našem de¿niranju ljubavi. U tome razmatranju kršüanin otkriva put kojim se njegov život i njegova ljubav moraju kretati.“63 Tako se svakome otvara neizmjerna i konkretna moguünost rada, dozrijevanja i stalnog proširenja.64

ZAGLAVAK Pokušao sam progovoriti o moguünosti duhovnog odgoja u katoliþkoj školi u školi kao školi znanja, kulture, odgoja i evanÿelja, unutar stvarnosti u kojoj živimo. Duhovni odgoj je cjelina, stvaranje kvalitete od onog što veü živimo, s þim se susreüemo, što jesmo i kako jesmo. Treba premostiti sukobe, suprostavljanja i potiranja koja su vladala u tradicionalnoj duhovnosti i znanosti prošlosti ili pokušaj paralelizma i razmrvljenosti sadašnjosti. Duhovnost kao cjelina ne izdvaja, ne suprostavlja, ne zaboravlja niti jednu sastavnicu ljudskog življenja, nego povezuje, oplemenjuje, ukljuþuje i proširje. Ta duhovnost-odgoj mogla bi se izreüi u tri rijeþi: utjelovljenje (materija), zajedništvo (þovjek-þovjeþanstvo) i trascedencija (preobraženje-nadilaženje). Katoliþka škola treba stvarati takav ambijent ili ozraþje, tj. božansko ozraþje u kojem üe se živjeti, doživjeti i pouþavati jednistvo svekolike stvarnosti, zajedništvo svih ljudi i stalno nadilaženje (preobrazba). “Evo sve þinim novo“ (Otkr 21, 5). 62 Usp. ROMANO GUARDINI, Uvod u molitvu, KS, Zagreb, 1993, 137. 63 Benedikt XVI, Deus caritas est, 12: “Navlastitost kršüanstva jest On sam; ono što po Njemu prispijeva k ljudima i odnos koji þovjek po Njemu može imati s Bogom. (...) U kršüanskom postupanju, naprotiv, na mjestu opüenite norme nalazi se povijesna Kristova osoba.“ ROMANO GUARDINI, Bit kršüanstva – O biti umjetniþkoga djela, AGM, Zagreb, 2005, 71-72. 64 Usp. ANTE KRESINA, O, Bože, žeže, žeže tvoja rijeþ, KS, Zagreb 1993. 19-22. “Nijedna se duša ne povezuje s Bogom, a da nije prošla odreÿeni prijelaz preko Materije. Koje je u nekom smislu distanca koja razdvaja, ali u nekom smislu i put koji ponovno ujedinjuje. (...) Ne tražimo, dakle, da prije vremena pobjegnemo iz Svijeta. Nego znajmo orijentirati svoje biüe u tijeku stvari; i tada üemo, mjesto tereta koji nas je vukao prema ponoru uživanja i sebiþnosti, osjetiti kako se od stvorenja odbija jedna spasonosna «sastavnica», koja üe nas, prema veü poznatom procesu, proširiti, isþupati od naših sitniþavosti, tjerati nas neustrašivo prema poveüanju perspektiva, prema odricanju od radosti koje smo uživali, prema ukusu za neprestano sve duhovnije ljepote.“ PIERRE T. DE CHARDIN, Božansko ozraþje, Crkva u svijetu, Split, 1985, 86-87. 291

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK POSSIBILITIES OF THE CATHOLIC SCHOOL IN SPIRITUAL UPBRINGING Contemporary life has either become questionable or limited to a unique problem; how to acquire as many material goods as possible or to a Fromm’s expression „to have“. On the other side man has never been so affraid to lose what he gained as nowdays. He is dissatis¿ed regardless of he has got or has not got. What is the way out of this situation? Is it up to school as an institution to alter the man and society? School has actually caused such hopeless situation and therefore should ¿nd the way out. How can Catholic school contribute to it, it is an ultimate question. Spiritual upbringing is a forgotten process in school which exclusively offers knowledge. Therefore, the paper presents:1.the context we live in ;the school and problems we challenge; 3. the Catholic church and its role. Translated by Angelina Gašpar

292

ODGOJNE VRIJEDNOSTI I METODE U DJELU »PRAVILO KRŠûANSKOGA ŽIVOTA NAMJENJENO HRVATSKOJ MLADEŽI« FRA PETRA KRSTITELJA BAûIûA NEVENKA NEKIû Zagreb, Jablanovac 16

UDK: 248.152+37.01+271.3 Baüiü, P. Struþni þlanak Primljeno: 24. XI. 2008.

Fra Petar Krstitelj Baüiü (1847.-1931.), franjevac Provincije Presvetoga Otkupitelja u Hrvatskoj, gvardijan, duhovnik sjemeništaraca, profesor i ravnatelj Gimnazije, duhovni pisac, povjesniþar i dugogodišnji voditelj Franjevaþkoga Treüega reda. U ovomu je þlanku prikazana njegova knjiga “Pravilo kršüanskoga života namjenjeno hrvatskoj mladeži” (Zadar 1880.). Objavljena su još dva izdanja (1892. i 1901.). U 1. dijelu je kratka puþka dogmatika i moralka, u 2. Su razne molitve, one tradicionalne, ali i neke novije. U tim molitvama donosi podatke o životu pojedinih svetaca, što molitve þini zanimljivijima i konkretnijima. Dosta navodi crkvene nauþitelje i duhovne pisce, zgode iz života svetaca i kakakternih muževa, jednostavnim stilom potiþe na ozbiljan i strog naþin života, kao i darežljivost i pomaganje siromasima. Za odgoj mladeži posebno istiþe dobar primjer roditelja, odgojitelja i uþitelja. Pisao je þistim narodnim govornim jezikom i ustrajno se je držao ikavice. Kljuþne rijeþi: odgoj, odgojitelj, odgajanik, dobar primjer, duhovni život, molitva, sakramenti, pisac, duhovnik.

UVOD Fra Petar Krstitelj Baüiü (1. X. 1847.- 20. VII. 1931.) jedan je od znaþajnijih spisatelja i odgojitelja buduüih franjevaca kao i pisac koji je brojnim dušobrižnicima, posebno u južnoj Hrvatskoj, pomogao svojim spisima da duhovno odgajaju svoje vjernike u drugoj polovici XIX. i prvoj polovici XX. stoljeüa. Najveüi dio svoga života proveo je u Sinju kao »apostol Gospe 293

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Sinjske«1 gdje je vršio razne službe meÿu kojima najduže profesora na Franjevaþkoj klasiþnoj gimnaziji, duhovnika u Franjevaþkom sjemeništu i upravitelja Treüega franjevaþkog reda. Roÿen je 1. listopada 1847. u selu Brištani (Miljevci) kod Drniša, kako fra Karlo Kosor kaže »od dobrih kršüanskih roditelja.«2 Prvo školovanje i novicijat završio je na Visovcu, gimnaziju u Sinju, ¿lozo¿ju i teologiju u Šibeniku i Makarskoj. Za sveüenika je zareÿen u Splitu 12. ožujka 1871. Svoju Mladu Misu slavio je u Drnišu na Sv. Josipa 19. ožujka iste godine. Radeüi pedeset godina u Sinju, djelovao je izmeÿu ostaloga i kao pisac. Pisao je rasprave, þlanke i osvrte koje je objavljivao u raznim þasopisima i posebnim knjigama.3 Njegovi spisi odgovaraju staležu i odgoju koji je sam primio, kao i zanimanjima koja je vršio. Tako se mogu svrstati u nekoliko podruþja duhovnog i religiozno-pouþnoga sadržaja4, kao i u povijesne rasprave i literarna djela, od kojih se posebno istiþe pripovijetka »Jelisava Lapsanoviü - banica karinska. Povjestna crta iz hrvatskog života.« Ovu pripovijetku objavila je Matica Dalmatinska u Narodnom koledaru za prostu godinu 1881. Uredio Mate Nekiü. Dalje piše da je tu pripovijetku izdala o svom trošku Matica Dalmatinska, a takoÿer i nagradila.5 Ta pripovijetka sadrži sav emocionalni i svjetonazorski habitus fra Petra Baüiüa, pa iako se smatra slabijom literarnom umotvorinom, vjerojatno zbog izrazitoga romantiþarskoga stila i zanosa za nacionalnu baštinu, kao i crnobijelog tretiranja likova, ona ima svoju vrijednost osobito u þinjenici, što se P. Baüiü potrudio donijeti toþne datume i imena osoba te povijesne crtice, pa þak i znanstveni dodatak ispod teksta, kojim pojašnjava ljude i dogaÿaje. Sav vapaj za propalu hrvatsku prošlost samostalne kraljevine i njezinih velikaša protkan toþnim opisima mjesta, danas može iznova poslužiti u opisu onoga što je ostavio Domovinski rat koji se odigravao na istome mjestu i na sliþan naþin nakon 110 godina od objave te pripovijesti: »Ne prošla ni stotina godina po smrti zadnjeg Lapsanoviüa, Turci srušili grad Karin, upalili Karinski samostan, razvalili zavjetnu crkvu Sv. Vida …«6 I kako kaže P. Baüiü nestalo je života u Karinskoj dolini, zavladala je mukla i grobna tišina. 1 FRA KARLO KOSOR, Fra Petar Baüiü, odgojitelj Gospinih štovatelja, Gospa Sinjska, 1973., 5, 5; Zbornik o Petru Krstitelju Baüiüu. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa “Petar Krstitelj Baüiü“, Skradin-Visovac, 27.-28. X. 2006. Hrvatski studiji, Zagreb 2007, 375. 2 Isto, 5. 3 Isto, 74. sv. I., 330-331. 4 K.KOSOR, O fra Petar Baüiü, Kaþiü, 1973., 5, 84-91 (bibliograija) 74. 5 Isto, 74. 6 PETAR KASTEL BAûIû, Narodni koledar, Zadar, 1881., 96. 294

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

Suvremenik Baüiüa bio je do 1881. August Šenoa, koji je te godine umro, a svojim romanima obradio povijesne teme, izrazito romantiþarski i s gotovo istim nacionalnim zanosom kao i nepoznati Baüiü. Bez obzira što Augusta Šenou tretiraju u novelistici kao realistu, usporedba nije posve bespredmetna ako se proþitaju historijski romani Augusta Šenoe, kao i njegove pjesme posveüene hrvatskoj povjesnici, osobito vapaj nad opustjelim Ozljem. Zaljubljenik u hrvatsku baštinu i putnik Baüiü poznavao je povijest svoga naroda, što je bio preduvjet jednog dijela njegova odgojnoga rada. U opširnom prikazu života i rada fra P. Baüiüa fra Karlo Kosor navodi izmeÿu ostaloga da je Baüiü volio putovati te je o tome pisao i objavljivao uspomene i reportaže. Navodeüi ostala njegova djela7 Kosor izdvaja kao najvrjednije djelo Pravilo kršüanskoga života, koje je imalo þak tri izdanja. Tu se slaže s prethodnicima koji su o tom djelu pisali kao ravnopravnom, poradi njegovih kvaliteta, pouþnopobožnim knjigama fra Stipana Margitiüa, fra Tome Babiüa, fra Andrije Kaþiüa Miošiüa. Prvo izdanje 1880. objavljeno je u 5000 primjeraka, drugo 1892. u 4.000 primjeraka, a treüe 1901. »u više hiljada iztisaka«8 od þega je u samom Sinju i CePravilo kršüanskoga života - prvo izdanje tini rasprodano tri tisuüe.

I. OPIS DJELA KAO TISKARSKE, JEZIýNE I ESTETSKE TVOREVINE Knjiga Pravilo kršüanskoga života (izdanje Split, A. Zannoni, 1892.) manjega je formata (11x14 cm), kartonskoga laganoga uveza, tankoga papira, te se njenih 528 stranica doimlju prikladnim za svako putovanje ili kuünu policu i skromnijega þovjeka. Tamnosmeÿi makulatorni kartonski uvez obraÿen je u stilu onoga vremena koje je pod utjecajem historicizma koristilo suhi žig urešen baroknim motivima vinjeta, a na sredini korica je križ u rascvalu Àorealnom uresu. Isti oblik ima i stražnja korica. Hrbat knjige urešen je sitnim kvadratiüima i zlatotiskom upisanim naslovom: Pravilo kršüanskog života. Sve to uokvireno je þetirima vodoravnim zlatnim crtama. 7 K. KOSOR, P. Baüiü, 73. 8 Isto, 73. 295

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Nakon jednostavne predstranice slijedi prva gra¿ka: Isus na putu, nosi janje na ramenu i u desnoj ruci veliki štap. Ispod slike piše: Ja sam Pastir dobri. Gra¿ka je izvedena u maniri nabožnih slika iz molitvenika onoga doba pod utjecajem talijanske i francuske opreme knjiga. Pod slikom je potpis Laurent et Debernt. (O ilustratorima ne postoji podatak u hrvatskim likovnim ni opüim enciklopedijskim izdanjima.) U knjizi postoji još nekoliko gra¿ka bez potpisa s takvim tipiziranim klišejima likova anÿela, Gospe s Djetetom i sl. Neke su nastale oþito prema uzorima iz velikih slikarskih ostvarenja Rubensa, Rafaela i Nazarenaca, ali pojednostavljene i bez ikakve signature. Sve su crno-bijele, ponegdje preslikane kao otrgnutih rubova što im daje neku posebnu patinu i draž. Sveukupnost dojma koji ostavlja knjiga je jasnoüa i namjena obiþnom puku koji mora prepoznati likove tradicionalne kršüanske ikonogra¿je. Glavna naslovna stranica ispisana je razliþitim fondom slova: Pravilo kršüanskoga života / Drugo dopunjeno izdanje. Slijedi slika janjeta s križem na Zavjetnom kovþegu. Sabrao: Fra Petar Krstitelj Baüiü /Franovac Male Braüe Obsluženja Redo-Države /Prisvetoga Odkupitelja./ U Splitu /Brzotiskom A. Zannoni (St. Bulat) / 1892. (Netko je tintom ispravljao godinu i jasnije ju ispisao ispod otisnute.) Na poleÿini naslovnoga lista nalazi se Ad N.ro 334 Imprimatur / Datum in Conventu Nostro /Makarskae die 10 Septembris 1891. /Fr.Marcus Ivandiü / mini.Prov.lis // Ad.N.ro 3309 Imprimatur / Ex Episcopali Curia / Spalati, die 12 Decembris 1891. / Philippus F. Episcopus.9 Slijedi Napomena koja služi kao uvod u izdanje. Auktor u Napomeni istiþe da je to drugo popunjeno izdanje nastalo jer je prvo rasprodano, iako je tiskano u »pet hiljada«, kako on kaže, primjeraka. Nastavlja objašnjenjem da je djelo ušlo u volju i srce narodu hrvatskom, jer je on primio mnoge listove iz svih krajeva da ponovi izdanje. Ovo je obogaüeno mnogim molitvama, devetnicama i »pismicama«, te da obuhvaüa nauk kršüanski i navode iz Svetoga Pisma. Istiþe: »Ja pišem hrvatski onako, kako hrvatski narod govori, što ga je u Dalmaciji, Slavoniji, Bosni, zapadnoj Hrcegovini, Banatu, Baþkoj i dr.«10 Izvore svojega rada toþno navodi: »Sve što je u ovoj molitvenoj knjizi, sabrao sam što iz starih hrvatskih molitvenika, što iz novih, a mnogo iz latinskih i talijanskih, kao: Frassinetti, Manuale di pieta ….«itd.11 Sentimentalno i toplo upuüuje svoju knjigu u svijet: »Poÿi dakle knjižice moja, kroz sva mista i gradove, i nastani se u svaþijoj kuüi, gdi je god hrvatskog naroda, komu je mila vira katoliþka …« Sve to napisao je u Sinju na dan Sv. Franje i posebno uputio na hrvatsku mladež.12 9. P. K. BAûIû, Pravilo kršüanskoga života, Split 1892., naslovni list. U daljem tekstu samo Pravilo… 10. Isto, 6. 11. Isto, 6. 12. Isto, 7. 296

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

Djelo je pisano u idiomu hrvatske štokavske ikavice, puþkim jezikom i stilom kojega se auktor držao kao najvjerodostojnijega u svim navedenim krajevima gdje prebiva hrvatski narod. Taj jezik13 u djelu odlikuje se arhaiþnošüu u leksiku, frazeologiji i stilistici, korijenskim pravopisom, utjecajem talijanske gra¿je kao i fondom rjeþniþkoga blaga koji se do danas izgubio. Da navedemo samo neke primjere osobitosti Baüiüeva jezika: sobstvo, jednakoviþno, dali u smislu nego, umrao, u limbo, uzaša, ob u smislu pokraj, gjavao, angjeo, ošljebad u znaþenju korov, zlamen, pedipse u smislu kazne, pajnost, ucknenje, izpovid, Ivan Zlatoustni, izpljuje, nemoš, nezaniþi, neogluši, Pravilo kršüanskoga života - drugo izdanje odpustene, pedipsaj, jerbo, šera¿n, hoüno, molenjim (bez a), vehoma, svetþan, tute, nesgodam (nema a), tampal, hotio, franovaþki red, subotni, itd… Dosljedan ikavici, zbog koje üe imati u daljnjim izdanjima dosta problema i sukoba,14 uspio se izdiüi nad svakodnevni izriþaj i postiüi poetski ton na mnogim mjestima. Kao primjer navodimo jedan dio molitve prije priþesti pod naslovom Dilo vire: »…. Pet vrutaka žive vode, izviruüih iz pet poglavitih rana tvojih, neka se razliju, kao rike tvojih milosti, po duši mojoj, da u njima okupan, oþišüen, dostojnije primim tebe Boga, moga Spasitelja i Sudca. Neka vrutci tvoje milosti, izviruüi iz probodenog Srdca tvoga, svu operu i posvete dušu moju, koja üe do malo biti tvoj stan, gdi üeš biti da me okripiš, posvetiš i utišiš ….«15 Jedna od možda najljepših molitava je PISMA 101 str. 413. Evo nekoliko redaka: »U koji god dan budem zazvat tebe, hitro usliši mene. Jer su izvitrili, kako dim dnevi moji; i kosti moje usahle su kano glavnjica. Satrven sam kano sino, i usahlo je srdce moje; jer sam zaboravio blagovati kruh moj…« Posebno mjesto zauzimaju najbrojnije molitve Majci Božjoj koje su mjestimiþno poprimile literarni i osobni ton auktora. ýuvajuüi narodni izriþaj unio je u nj svoj stil, zanos i sakralnu patetiku 13. ZLATKO VINCE, Putovima hrvatskoga književnoga jezika, Zagreb 2002. 14. K. KOSOR, P. Baüiü, 73. 15. P. K. BAûIû, Pravilo, 268. 297

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

koja je sentimentalna, ali duboka i iskrena. Ta sentimentalnost (izvire iz latinskoga glagola sentire - osjeüati) imala je još u XVIII. st. pozitivno znaþenje i u lingvistiþkom i opüem znaþenju. Ono se tijekom dva posljednja stoljeüa izgubilo i dobilo negativne konotacije, pa se ta semantiþka ambivalentnost od nekadašnjega znaþenja pro¿njenoga i uzvišenog osjeüajima, pretvorila najprije u površnost, a danas u gotovo gadljivu odbaþenu pojmovnost kojoj je mjesto u ropotarnici propalih stoljeüa.16 Vjerniþki ekstatiþki Baüiüev stil izvodi na mnogim mjestima tekst iz prostora sakralnoga i tradicijom utvrÿenoga, i pretvara ga u pjesniþki, koji evokacijom uzdiže zbivanja do ekstrema. Neki suvrePravilo kršüanskoga života - treüe izdanje menici Baüiüevi, poput pjesnika Nazora, takoÿer su se uvrštavali u takve sklone patetiþnom stilu, pa þak i Krleža u nekim djelima.17 Dakako, taj sveþani, uzvišeni i veliþanstveni stilski ton odgovara graÿi koju obuhvaüa ova sakralna knjiga, kao i sam život skromnoga i vrlinama obdarenoga fra P. Baüiüa. Pisao je i živio u vrijeme kada se osjeüao utjecaj novoga razornoga doba, nastajanja socijalistiþkih i anarhistiþkih pokušaja gušenja vjere, pa pisac i uvodnoj Napomeni i kaže za svoju knjigu: »…te im budi strukom mirisavog cviüa kako üeš im dignuti sa srca pelimovu gorþinu, koju mu pruža i u nidra siplje, Raskvareni tisak, današnjeg pokvarenog vika.«18 Uz ove navedene estetske odlike treba pribrojiti i þestu uporabu epiteta, kao npr. gorkosti zemaljske, sveti strah, slatki pokoj itd. Njegovi opisi pojedinih prostora Svete Zemlje takoÿer djeluju živopisno i ponekad nekonvencionalno. Osobito se þuvao »…da mu reþenica bude jasna, þista od upljuvaka tuÿih rijeþi, gipka i laka za þitanje«.19 16. ZDENKO ŠKREB, Književnost i povijesni svijet, Zagreb 1981., 142. 17. Isto, 142. 18. P. K. BAûIû, Pravilo, str.7. 19. K. KOSOR, P. Baüiü, 81. 298

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

II. POGLAVLJA I NJIHOV SADRŽAJ Knjiga ima dva odvojena dijela: I. dio je puþka dogmatika i moralka, II. dio molitve za razne pobožnosti tijekom crkvene godine. Prvi dio obuhvaüa 171 stranicu i sastoji se od sljedeüih poglavlja: Nauk kršüanski, O Bogu, Trojstvu, Spasitelju, O Sv. Crkvi, O Angjelim, o Sotoni, o ýoviku, O Blaženoj Divici Mariji, Raztumaþenje svega kršüanskoga nauka. U tekstu se þesto služi citatima crkvenih otaca i drugih autoriteta: sv. Augustina, apostola Pavla, sv. Ivana Zlatoustog i ostalih. Svaki dio ima podtekstove, pa Nauk kršüanski sadrži osim tekstova liturgijskog karaktera u 37 odjeljaka, još i tumaþenja raznih molitava i simbola. Tako se spajaju þasoslov i tumaþenja s poukama. II. dio knjige obuhvaüa od 172. do 523. stranice i donosi razne molitve. Uz poznate i danas uvriježene molitve, nalaze se i one koje se rjeÿe nalaze u suvremenim molitvenicima. Tako su tu saþuvane molitve sv. Jeli carici, sv. Bernardu, sv. Ružici iz Lime i sl. U tim molitvama nalazi se i opis života dotiþnoga sveca. Tako Molitva Svetomu Paškalu Baylonu izmeÿu ostaloga pouþava: »….koji si hotio umrtviti tilo, hodeüi bos kroz ljuti i vrleti, kroz draþje i trnje; koji si gledao sve naþine, kako üeš nesgodniji krevet imati, ležeü ili na zemlji, ili na daskam, imajuü za uzglavlje kamen, ili drvo …«20 To molitve þini slikovitima i podastire i hagiografsku stranu opisa sveca, koje puk voli. Najbrojnije su molitve Bogorodici. III. CILJEVI ODGOJA I METODOLOGIJA FRA PETRA BAûIûA KAO ODGOJITELJA Kao dijete iz brojne obitelji (sedmoro djece), ponio je od kuüe osjeüaj zajedništva i prvu poduku kršüanskoga odgoja. O njegovu životu i školovanju opširno piše fra Karlo Kosor u navedenu djelu.21 Nas zanima njegov pedagoški lik, ciljevi odgoja i metode kojima se služio da zadobije povjerenje i ljubav uþenika bez kojih nema uspješne poduke. Prije ulaska u ovu glavnu temu, valja objasniti ukratko i vrijeme u kojem se odvijao njegov pedagoški rad. Godine 1896. pedagogija je uvedena kao seminar na tadašnjem Mudroslovnom fakultetu Sveuþilišta u Zagrebu.22 Nešto ranije, u sklopu Odsjeka za ¿lozo¿ju, ustanovljena je druga katedra za teorijsku i praktiþnu ¿lozo¿ju, na kojoj je 20. P. K. BAûIû, Pravilo, 463. 21. K. KOSOR, P. Baüiü, 55-83. 22. ANĈELKO MIJATOVIû, Obrazovna revolucija i promjene hrvatskog školstva, Zagreb 2002., 35. 299

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

predavao Ĉuro Arnold, koji se istaknuo svojim predavanjima iz pedagogije. Bio je protiv utilitaristiþkih nazora i jedan od utemeljitelja sistematskog izuþavanja odgojne problematike, a takoÿer je utemeljitelj i hrvatske ¿lozofske terminologije. Enciklopedija krležijanskoga doba smatra ga konzervativnim i tradicionalnim, a u ¿lozofskom radu uþenikom Lotzea i Herbarta koji zastupa »spiritualistiþki pluralizam«. Tako on priznaje ljudsku dušu, ali njegov uþitelj Herbart nejasno opredijeljen prema religiji, ipak odbacuje iz ¿lozo¿je nauk o Bogu kao neznanstven. Nju zamjenjuje etika kao nauka, pa tako i estetika. Pedagogija mu je ipak idealistiþka, kako ga karakteriziraju veü u tada narastajuüoj ateistiþkoj plimi. Tako su u vrijeme kraja XIX. st. veü djelovale dvije struje u pedagogiji: jedna je davala prednost oplemenjivanju ljudske duše, a druga težila razvoju razumskih sposobnosti. Dvadeseto stoljeüe prihvatit üe razvoj razumskih sposobnosti u pedagoškim okvirima. U isto vrijeme 1900. švedska uþiteljica i spisateljica Ellen Key objavila je knjigu koja üe bitno utjecati na odgojne metode diljem svijeta. Bilo je to »stoljeüe djeteta«. Tako je zapoþela era pedocentrizma koja se i danas sve više razvija i dobiva nove oblike pedagoških usmjerenja, te na koncu ulazi u svoju inverziju jer se, u potpuno obezboženom zapadnjaþkom društvu, pretvara u besmislicu. U Hrvatskoj se 1871. god. osniva Hrvatski pedagoški zbor, a pedagoška se disciplina postavlja prvi puta kao znanstvena i nova prihvaüajuüi strujanja (Basariþek i drugi) navedenih svjetskih vodeüih misli. Narastajuüa klima protureligijskog odgoja kao i sekularizacija Crkve od države, razvija se paralelno s marksistiþkim naukom te jaþanjem sve otvorenijega masonskog pokreta i utjecaja. Svemu tome suvremenik je fra Petar Baüiü. Problemi oko Franjevaþke klasiþne gimnazije u Sinju, gdje je proveo veüi dio života, zahvatili su njegovo vrijeme. Tako se upravo u trenutku prvoga izdanja njegova djela, koje je naša tema, Ministarstvo bogoštovlja i nastave u Beþu javilo, kako ne može toj gimnaziji podijeliti »podpore poradi toga što se ne obiþaje davat je privatnim uþionam«.23 Takav stav odgovarao je tadašnjoj Austrougarskoj monarhiji koja je þinila sve da proširi svoj utjecaj prema jugoistoku Balkana.24 U nevoljnim i žalosnim okolnostima, þesto bez osposobljenih profesora, ili prava javnosti, dolazi u tu sredinu P. Baüiü godine 1876/ 77. i tu ostaje sve do 1906. godine. Predavao je latinski, talijanski, hrvatski, zemljopis i povijest. Svakako da su dva najosjetljivija podruþja bila hrvatski jezik i povijest. Njegov stav u svezi hrvatskoga jezika nije tema ovoga rada, ali treba reüi da je jedino priznavao štokavsku ikavicu kao pravi hrvatski jezik i uþenici su imali pravo služiti se usmeno i pisano tim jezikom. Time se odupirao »vukovcima «. Takoÿer je zahtijevao da uþenici nauþe glagoljicu i hrvatsku üirilicu. 23. K. KOSOR, P. Baüiü, 61. 24. RADOSLAV KATIýIû, Forum, Zagreb, 4-6.,2006.,str.445. 300

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

Povijest je bila njegov najdraži predmet. Povezivao je komparativno i sinkrono dogaÿaje i s uþenicima posjeüivao mjesta znamenita po dogaÿajima i osobama iz hrvatske povijesti. U rad je unosio zanos i nastojao pobuditi ljubav za nacionalnu povjesnicu i domovinu. Njegov biograf fra Karlo Kosor istiþe da je bio strog, pravedan, ali i blag. Brinuo se je za mentalno i tjelesno zdravlje svojih uþenika i što je najvažnije – svojim uzornim životom služio im kao primjer. Na koncu svoga pedagoškog rada kad je 1906. god. zamolio otpust, dobio je pismo zahvale i priznanja za marljivi, izgledni i blagotvorni rad na odgoju mladeži.25 Fra Petrovo djelo Pravilo kršüanskog života na tragu je njegova pedagoškoga djelovanja, iako je sasma sakralnoga sadržaja. Cilj ove knjige je pridobiti za kršüanski nauk mladež i najširi puk, stoga je i pisana lagano (što su mu neki zamjerali, prigovarajuüi da je pojednostavnio teologiju!) i u jeziku njegova kraja i naroda. Tako üe pisati sve do svršetka Prvoga svjetskoga rata, odstupajuüi tek pod pritiskom i prihvaüajuüi ijekavicu. On sam o tome piše: »Sriüa bi bila da i nebude tuÿi izgovor porušio napridak cvatuüe naše stare knjige, koja pisana kako se govori, razumnija je bila i uþnu i neuþnu – a najžalostnije to je, što veü u Crkvu se uvukao izgovor taki, s koga puk nerazumeü svaka, smuüen ostaje. Jezik je najbolji koji puk govori za knjigu svaku puku pridanu, osobito nabožnu.«26 Tako je i ovo djelo pisano narodnim jezikom duge tradicije, a fra P. Baüiü mu je dao stilsku toplinu i neposrednost.

IV. ODGOJNE METODE ILI MAJEUTIKA Odgojne metode kojima se služio u sastavljanju ovoga djela su sljedeüe: 1. Citati znamenitih crkvenih nauþitelja. Tako npr. na str. 44. citira uþenoga Tertulijana: »Mi se zlamenujemo križem kuda god krenemo ili poÿemo, na izlazu i ulazu, kad se oblaþimo i obuvamo, kada se umivamo i blagujemo, kad sviüu užižemo, kad ligamo i ustajemo, kad sidamo, kada što mu drago radimo.« Odmah iza toga citira sv. Augustina: »Ako se ne zlamuješ ovim križem, ništa ti ne üe dobro izaüi.« Citirao je mnogo autoriteta, od kojih su neki danas veü gotovo zaboravljeni u svakodnevnoj liturgijskoj praksi. Zanimljivost je da citira i stare hrvatske pisce. Tako na str. 521. donosi pjesmu Druga pisma Divici Mariji (Izvadak iz pisme Mavra Vetraniüa): »O zvizdo danice, prilipa svitlosti, /Majko i Kraljice, puna sve milosti, / Divica i žena, Gospojo prislavna, / U vike blažena, cvit kruno izabrana /.« 25. K. KOSOR, K. Baüiü, 63. 26. P. K. BAûIû, Rukovet sera¿nskog cviüa, Split 1884., 7. 301

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Donosi svih šest kitica te Vetranoviüeve pjesme posveüene Blaženoj Djevici. 2. Razjašnjenje obiþnim rijeþima svakoga kršüanskoga þina. Da bi svima postale jasne rijeþi, koje su tada po kanonu bile latinske, on je donio u knjizi latinski tekst cijele mise, ali onako kako se izgovara. Pri tome donosi i rijeþi misnika i podvornika, npr. »...mea kulpa, mea kulpa, mea maksima kulpa ….Misereatur vestri…«27 Objašnjava zašto je neki dio mise, tradicije ili molitve upravo takav. Tako tumaþeüi npr. formulu ŽIVOT VIýNJI kaže: »..hoüe reüi, da üemo u vike živiti i dušom i tilom ; živiti sa svetim u nebeskom raju, ili živiti sa osudjenicim i sotonam u bezdanoj jami paklenoj.«28 Na toj istoj stranici tumaþi znaþenje ljudskoga tijela: »Jer je tilo za zemaljskog kratkog života bilo s dušom dionik sriüe ili nesriüe, ili je trpilo ili uživalo; s toga potribno je da bude ili uzvišeno ujedno s dušom na nebu, ili da s njom bude osuÿeno u paklene muke.« On pri tom ne odstupa od utvrÿenih kršüanskih katoliþkih kanona, ali uzima neku slobodu tumaþenja koja se osjeüa kao njegova osobna pobožnost. 3. Kako pomoüi drugima jedna je od metoda njegove majeutike. Tako navodi što su to »Sedam dila milosrÿa tilesnih i sedam dila milosrÿa duhovnih.« On poznatim djelima iz Novoga zavjeta dodaje i ona iz Staroga. Tako kaže da je sedmo dilo milosrÿa pokopati mrtve i poziva se na Knjigu Tobijinu, poglavlje prvo. U njegova djela milosrÿa duha spadaju sljedeüa: Svitovati sumnjiva, (str. 92. i dalje), a pri tom misli onoga koji je slab u vjeri; Nauþiti neumitna, tj. one koji ne poznaju kršüansku vjeru; Pokarati grišnike; Utješiti nevoljne; Prostiti uvridjenje; Podniti uztrpljivo usilnike; Moliti Boga za žive i mrtve. Meÿu tumaþenja kako pomoüi drugima spadaju i grijesi što ih pravi kršüanin mora protumaþiti onome koji ne zna. Navode se uobiþajenim redom od oholosti, lakomosti, bludnosti itd. Za svako donosi objašnjenja prikladna jedva obrazovanu puku onoga doba. Tako opisuje i pakao, koji se danas rijetko spominje u našim propovjedima, pa ga nadugo opisuje izmeÿu ostaloga i ovim rijeþima: »Ima misto, od Boga odredjeno gdi se muþe u svakim mukam duše grišnika. Ove su muke pune žive vatre, osobito za muþenje duša i tilesa, odredjene. Ove su muke paklene viþnje. Tko jednom unidje u nje, nigda više neizlazi. Ovo misto jest misto tmina, paklenog smradnog dima, tuge i þemera.«29 Smisao svega toga je pomoüi da STRAH odvrati od zlih djela. Takav naþin odgoja napušten je danas þak i u crkvenim školama. Fra P. Baüiü na više mjesta opisuje paklene gospodare, sotonine sluge, podcrtava moguünosti kako je lagano upasti u grijeh i njihovu mrežu. On duboko vjeruje u pakao i raj kao Božje odreÿenje. 27. P. K. BAûIû, Pravilo…, 499. 28. Isto, 58. 29. Isto, 131. 302

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

4. Strogost i þistoüa života. Te kategorije pedagoških mjera fra P. Baüiü pronalazi prvenstveno u Bibliji, ali on to još proširuje nekim svojim poimanjem kršüanstva. Tako navodi u svezi smrtne kazne: »... Bog je sam gospodar smrti i života, a kralj i zapovidnici država, kao þuvari pravde mogu u pojedinim sluþajim na smrt osuditi, one koji su po zloüi svojoj zaslužili …«30 Ovakav stav donio bi danas dosta neprilika Crkvi (iako i danas u nekim državama postoji smrtna kazna, npr. u USA) kao i neki Baüiüevi stavovi u svezi drugih postavki, npr. za svetu priþest on kaže: »Biti postan od pol noüi, dokle se neprimi priþešüenje. Nesmi se ništa uzeti u usta od jiüa i piüa, ni kapljica vode, ni mrvica kruha, nesmi se progucati prije priþešüenja, i to od pol noüi. Pljuvaka nekrši posta, ona se može progucati.«31 Meÿutim, to su disciplinski propisi koje je Crkva u naše dane promijrnila. U metode strogoüe koja proþišüuje spada i »ispovid«. Iznoseüi elemente za pravilnu ispovijed, navodi imena nekih danas manje poznatih svetaca i svetica koji su se þesto ispovijedali: sv. Alfonso Liguori, sv. Turibij, sv. Pelegrin Lacioso, sv. Koleta i druge. Tako on zaustavlja u vremenu i podastire neuku puku i mladeži mnoštvo imena koja bi inaþe pala u zaborav. No, puno je važnije od glasova njihovih imena primjer njihova svetoga života. 5. Anegdote i životopisi svetaca i svetica koje trebaju privuüi pozornost prije molitava ili liturgijskih postupaka. To se ponavlja uvijek u sliþnom motivu. Tu dolazi do izražaja njegova sklonost fabuliranju, npr. »Pobožnost Prisvetomu Srdcu Isusovu. Kako nastade ovo bogoljubstvo. Godine 1671. živila je, u samostanu koludrica Salesijanka u gradu Paray le Monial, blizu grada Antun, divica Margarita Alacoque a tada bilo joj 23 godine ….«32 Baüiü opisuje do u detalje dogaÿaj i potom njezin životni završetak, kao i proglašenje svetom. Proglasio papa Pio IX. 1864. godine. (Inaþe svojim molitvama i stavovima poziva se na dokumente istoga pape.) 6. Povijesni i arheološki dokazi kao argumenti u odgojnoj metodi. Tako npr. za PUT KRIŽA navodi povijesni dogaÿaj Raspeüa, popis papa koji su dopuštali oproste, kao i literatura koja o tome svjedoþi. On üe pouþiti mlade kako su franjevci u Svetoj Zemlji od 1342. godine i što su sve naþinili. Takoÿer objašnjava povijesno i legendarno kako je nastao npr. Karmel.33 Tom se metodom služi i na mnogim drugim mjestima govoreüi o Gospi od Angjela, Sv. Franji, Gospi od Sniga itd. Gotovo da nema molitve kojoj ne prethodi povijesni uvod iscrpno podastiruüi razvoj toga obiþaja, njegove sljedbenike i papinska odobrenja.

30. Isto, 120. 31. Isto, 160. 32. Isto, 176. 33. Isto, 349. 303

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

7. Simbolika predmeta i odjeüe u sv. misi. Slabo obrazovanu puku znaþilo je mnogo objašnjenje elemenata sv. mise. Tako fra P. Baüiü poþinje to poglavlje »Što znamenuju razni þini mise i dili misniþke odiüe. Missa riþ je latinskog jezika i znaþi Poslana – a to u ovome smislu: Poslan je od Otca nebeskoga na zemlju Sin njegov Isus svaki put, kad misnik posveti kruh i vino…« Tumaþi i dijelove odjeüe misnikove od naglavnika, »koji znamenuje trnovu krunu Isusovu«, pa do 13. dijela, a to su svijeüe, »sviüe goruüe znamenuju ljubav Isusovu...«34 P. Baüiü objašnjava niz simboliþnih i znakovitih elemenata u liturgiji i približava svetkovine uvodeüi uvijek þitatelja posebnim napomenama u pojedini þin. Tako üe objasniti Neoskvrnjeno Zaþeüe Gospino, koje i danas mnogi brkaju s Isusovim zaþeüem. Uzimajuüi u obzir da bi djelo moglo biti u rukama posve neobaviještena þovjeka, svaki pojam jasno prevodi.Tako poþinje od imena Isus koje znaþi Spasitelj. Koristi paralelno i ime Isukrst. 8. Odgojiteljev osobni primjer Svi koji su pisali o radu fra Petra Baüiüa isticali su njegov lik þasna i uzorna odgojitelja. Te su odlike utjecale i na njegove uþenike: pobožnost, þistoüa života, sklad rijeþi i djela, obrazovanost, strogost prema sebi i drugima, pravednost, blagost prema malim grijesima, jednostavnost, bezazlenost, vedrina. Najviše o tome piše biograf fra Karlo Kosor i na više mjesta istiþe kako se Baüiü rado družio s mladeži, seljacima i sirotinjom. »Kao duhovnik bio je svakom pitomcu vrlo susretljiv i uslužan tako da je svaki od njih mogao osjetiti da mu fra Petar želi dobro. Posebnu je brigu posveüivao slabiüima u nauku i bolesnima. Slabiüe je poduþavao, bolesne þesto posjeüivao i malim poklonima iskazivao im posebnu pažnju. Siromašne je, koliko je god mogao, novþano pomagao. Pogrješke im je priopüivao u þetiri oka, ali tako obazrivo i blago da se njegovim ukorom ne bi tko osjetio povrijeÿen u svome mladenaþkom ponosu.«35 Opširan prikaz njegovih osobina nalaze se u Kosorovu tekstu, a mi üemo se osvrnuti samo na onaj dio gdje se spominje kako je fra Petar odgajao i kao pisac. »U razliþitim listovima objelodanio je velik broj þlanaka duhovnoga i pouþnoga sadržaja. U njima je upozoravao svoje þitatelje na vjerske i moralne nastranosti njihova vremena i iznosio razloge i motive da ostanu vjerni Bogu, Crkvi i svome narodu.«36 Odgajao je i kao književnik, pa nije zgorega citirati njegova suvremenika Thomasa Manna iz 1930.: »Dajemo ono svoje najosobnije, a iznenaÿeni smo kako smo pogodili nacionalno. Dajemo ono najnacionalnije – i gle, pogodili 34. Isto, 224-225. 35. K. KOSOR, Gospa Sinjska, 1973., 5. 36. Isto, 5. 304

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

smo opüe i ljudsko, i pogodili ga mnogo sigurnije nego da smo se programatski posvetili internacionalizmu.«37 Slutnje fra Petra Baüiüa o nadolazeüem vjerskom i moralno nastranom dobu, pokazale su se posve opravdane. Vjerojatno je znao za ono što se dogaÿalo u Rusiji, ostalim zemljama Europe, kao i za otvoreni nastup sotonista u Rimu, u srcu kršüanske misli. Naime, buduüi svetac Maksimilijan Kolbe, muþenik Auschwitza, kao mladi klerik u Rimu 1917. godine zapanjen i šokiran gledao je velike demonstracije, prireÿene u povodu 400. obljetnice Lutherove pobune i 200. obljetnice onoga famoznog sastanka »Kod guske i roštilja« 24. lipnja u Londonu. U povorci su bile crne zastave s likom Mihaela Arkanÿela kojega Lucifer gazi nogama, a na trgu Sv. Petra vihorila se zastava s natpisom: Sotona mora vladati u Vatikanu, papa üe mu držati švicarsku stražu!38 Stoga u pedagoškom radu fra P. Baüiüa ima posve opravdano mjesto glori¿kacija borbene prošlosti hrvatskoga naroda i kršüanske vjere koja je tek imala zapoþeti pravu borbu s nadolazeüim XX. stoljeüem, za kojeg mnogi socijalni, antropološki ili historiografski pisci govore, da je uistinu pripalo sotonskim snagama koje su to navijestile otvoreno i agresivno. Fra P. Baüiüu su još takoreüi svježi turski zulumi, kad se dogaÿalo, kako citira u pripovijetci Jelisava Lapsanoviü samoga fra Andrija Kaþiüa Miošiüa, da su Turci »s paramentam konje pokrivali, a s kaleži rujno vino pili …«, a veü se nad društvo nadvija nova ateistiþka i protukršüanska neman. Fra Petar Baüiü nije ostao izvan svoga vremena i naroda. Znao je za propast iluzija hrvatskoga naroda o samostalnoj državi, o krvavom prvom sukobu na Jelaþiüevu trgu u Zagrebu 5. XII. 1918. godine, o nasiljima u Kraljevini SHS, o smrti Stjepana Radiüa itd... Osjeüao je nadiranje protukatoliþkih snaga kao i stvaranje totalitarnih režima koji su zatirali kršüanstvo. Oni su se ostvarili u tri boje: smeÿoj, crvenoj i crnoj, a isto tako i u tri znaka: zvijezdi, kukastom križu i fašiju. Svima je smetalo katoliþanstvo. Uništavali su ga na svakom koraku, a duh vremena koji je danas na pragu XXI. st. potvrdio je slutnje i strahove fra Petra Baüiüa i njemu sliþnih pisaca i odgojitelja. To je vidljivo iz danas stvorenih i važeüih dokumenata UN i EU.

V. KRAûA POREDBA S NOVIM ZAKONODAVSTVOM I ODGOJNIM CILJEVIMA UN I EU Sve su velike revolucije bile provedene protiv neke apsolutistiþke, samovoljne i tiranske vlasti. Sve su se vodile u ime ljudskoga dostojanstva, svi veliki dokumenti oþituju se o pravima þovjeka. Od Francuske revolu37. T. MANN, Die Forderung des Tages, Berlin 1930., 53. 38. I. IVONIDES, Maksimilijan Kolbe, Zagreb, 1979. 44. 305

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

cije ta se prava odnose samo na þovjeka, Boga se ne spominje, a nastupa period prosvijetljenoga despotizma. Dvadeseto je stoljeüe dovelo taj prosvijetljeni despotizam do usijanja, a totalitarizam je ubrao plodove prvenstveno u odgoju i potpunom izbacivanju Boga iz ustava i odgojnih metoda sekulariziranih država. »Opüa deklaracija o pravima þovjeka« iz 1948. god. priznaje da su svi ljudi jednaki u dostojanstvu, da svi imaju jednaka prava. Ta je Deklaracija bila, dakle, antropocentriþna. Ona kazuje da je u središtu svijeta þovjek, razuman, slobodan, odgovoran, sposoban za solidarnost i za ljubav. On je polazna þestica u svemiru. Ali, on je bez spominjanja onostranosti, proizvod evolucije, stvoren je za smrt, više nije osoba, nego pojedinac, više ili manje koristan, u potrazi za užicima i sreüom. On ne mora prepoznati istinu, uvijek se može pronaüi konsenzus, oblik tolerancije, a vrijednosti kojima teži samo su odraz onoga što se odabere. Ta Deklaracija sadrži, dakle, temelje za tzv. »nova prava« i tu ideologiju zovemo holistiþkom. ýovjek postoji kao dio Majke Zemlje – Geje, kojoj se treba klanjati.Tu je najvažniji nadnacionalni faktor u svemu, pa i u odgoju. »U halucinantnoj holistiþkoj svaštarnici svaka tema upuüuje na sve druge kao u igri zrcala. Pogledajmo: siromaštvo upuüuje na puþanstvo, ono na »održivi razvoj«, od njega se ide na okoliš, pa dalje na sigurnost prehrane, od nje na javno zdravstvo, kod kojega zdravlje društvenoga tijela ima prednost pred zdravljem osoba, dalje na eutanaziju, od nje, pak, na nove oblike eugenizma, s njih na radikalni feminizam, od njega na »rod« (gender), pa na obitelj, pa na »reproduktivno zdravlje«, od toga na pobaþaj, od njega na temeljnu zdravstvenu zaštitu, od nje na seksualni odgoj, od njega na »nova ljudska prava«, s njih na homoseksualnost, od nje na uklanjanje primjedbi koje bi mogle doüi od nacionalnih vlada koje se ne slažu, od toga na prokazivanje »novih oblika netolerancije«, od toga na nove sudove, od njih na osnaživanje uloge i moüi UN, od toga na promjenu nacionalnih zakonodavstava, od njih na poveüanje sredstava kojima raspolažu meÿunarodne agencije, od toga na uvjete za davanje »pomoüi«, od toga na ukljuþivanje nekih nevladinih organizacija u programe agencija UN, ……..od toga na potrebu stvaranja radne skupine koja üe posvuda usuglašavati akcije na terenu, od toga na skrbništvo nad suverenim državama ….« itd.39 No, Deklaracija iz 1948. god. poprimila je posve novo lice, iako je u svojim þlancima, bez spominjanja Boga, saþuvala pojmove kao osoba, (npr. ýlanak 6, 8, 10, 11, 12, 13, 14 itd.). Veü se pojavljuje prema nekoj logici i termin 39. M. SCHOOYANS, Skriveno lice UN-a. Prema novoj svjetskoj vladi, Split, 2006., 11-12. Isti autor piše: »Projekti kojima je cilj oduzeti roditeljima odgovornost za djecu sve se otvorenije pokazuju na meÿunarodnim sastancima. To se posebno vidi u pitanjima seksualnoga odgoja. U korijenu toga projekta nalazi se totalitarna volja za deprogramiranjem i reprogramiranjem djeþjeg ja« (str. 194). 306

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

pojedinac (npr. ýlanak 3, 15, 19, 29 i 30). Završni þlanak je onaj 30-ti koji kaže: »Ništa se u ovoj Deklaraciji ne može tumaþiti tako da podrazumijeva pravo neke države, skupine ili pojedinca, da poduzmu bilo koju djelatnost ili izvrše bilo koji þin kojim se uništavaju prava i slobode koji su ovdje utvrÿeni.« U Deklaraciji još stoji 16. þlanak o tome da je »...obitelj prirodni i temeljni element društva i ima pravo na zaštitu društva i države.« Ista Deklaracija još uvijek þuva pravo roditelja, pa u þlanku 26. kaže izmeÿu ostaloga: »…Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu.« Tijekom vremena mnogobrojne podinstitucije UN uništile su i onaj dio neotuÿivih ljudskih prava iz Deklaracije 1948, pa je tako roÿena i nevladina organizacija nazvana »Commissio on Global Governance« (Komisija o svjetskom vladanju).40 Na konferenciji u Riju 1994. godine predoþen je golemi svjetski projekt ozakonjivanja jedinstvene svjetske vlade, globalna uprava, za koju je tekst kao narudžbu za UN napisao Jan Tinbergen, dobitnik Nobelove nagrade za gospodarstvo 1969. Taj tekst usvojen je od UN. Evo jednoga izvadka: »Nacionalne vlade više ne mogu rješavati probleme þovjeþanstva. Potrebna je svjetska vlada. Najbolji naþin da se do toga doÿe jest snaženje sustava UN. U nekim bi sluþajevima to znaþilo da treba promijeniti ulogu agencija UN tako da one od savjetodavnih postanu izvršne. Tako bi FAO postao svjetsko ministarstvo poljoprivrede, UNIDO bi postao svjetsko ministarstvo industrije, a ILO svjetsko ministarstvo socijalne skrbi. U drugim bi sluþajevima bile potrebne potpuno nove institucije. One bi se mogle sastojati od, primjerice, stalne svjetske policije koja bi od nacija mogla zahtijevati pojavljivanje pred Meÿunarodnim pravnim sudom ili pred nekim drugim posebno stvorenim sudovima. Kad nacije ne bi poštovale odluke toga Suda, bilo bi moguüe primjenjivati sankcije, kako nevojne tako i vojne.41 Povelja o temeljnim pravima Eu iz 2000. godine sadrži 54 þlanka i sukladna je Povelji UN, takoÿer bez spominjanja kršüanske tradicije ili Boga, ali dodajuüi termine poput prava na »seksualno usmjerenje«, otvarajuüi time vrata naknadnim zakonskim ovlastima kao što su istospolni brakovi, usvajanje djece u takvim brakovima i sliþno. Na prvi pogled obje Deklaracije ili Povelje sadrže sve elemente þovjekovih sloboda, pa se antropološka i moralna drama jedva nazire površnome promatraþu. U oba sluþaja radi se o novom totalitarizmu koji obezbožen koraþa, ekonomskim i pravnim koracima, u smjeru nikada viÿene moüi, u kojim okvirima üe osoba postati pojedinac izvrgnut ideologiji »novih ljudskih prava«, u kojima obitelj gubi svoj smisao, a time i odgoj djeteta 40. Isto, 158. 41. Isto, 59, 60. 307

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

koji se prepušta ustanovama u tome carstvu konsenzusa i tzv. tolerancije. O nekoj meta¿ziþkoj kvaliteti þovjeka, njegovoj sakralnoj, božanskoj biti, o Istini kao jedinstvenu pojmu, koji ne može imati proizvoljne inaþice, nema ni govora. Sve je sroþeno u smislu, kako kažu struþnjaci za to meÿunarodno pravo, na temelju þinjenice, da se zajedniþki ne može doüi ni do kakve istine o þovjeku i njegovoj biti, pa se tradicionalne moralne norme, kao što je ona »Ne ubij!«, mora preoblikovati, kako bi postala prilagoÿena pojedinim situacijama i senzibilitetu osoba koje sudjeluju u procesu.Taj veü sada vidljivi netolerantni agnosticizam javnim nastupima, zakonodavstvom i tiranijom pokazuje svoje pravo lice. Ono lice koje je vidio Maksimilijan Kolbe i na Trgu sv. Petra 1917. godine i u jami gladi u Auschwitzu. To je ono lice koje je u svojoj pobožnoj duši naslutio fra Petar Baüiü, koji se odupirao svojim odgojnim metodama i ciljevima protukatoliþkom nadiranju, koje danas dolazi ne samo s Istoka, nego i sa Zapada. Fra P. Baüiü je bio þovjek Katoliþke Crkve. Njegova vjera bila je þvrsta i duboka, sav njegov rad i život proizlazio je iz te vjere i ljubavi prema Bogu. Tada još nije postojala organizacija UN kao ni EU. Bio je svjedokom Prvoga svjeskoga rata koji je imao za cilj uništiti carstva postavljena na religijske osnove: Austro-ugarsko, Rusko i Tursko, a takoÿer i Njemaþko, iako se tu mora govoriti o distinkciji u razlozima. Bitka s novim silama, koje üe donijeti takvo moderno zakonodavstvo, tek je zapoþinjala. To holistiþko-individualistiþko nadahnuüe svih zakona što ih donose UN i EU mora Crkva danas prepoznati i usmjeriti strategiju svoga djelovanja na drugaþiji naþin. Ona se ne smije zaplašiti i paralizirati arogancijom lobija koji stoje iza trakvih zakona, kojima je svakako najugroženija obitelj i prava roditelja u normalnom raznospolnom braku. Crkva poþiva pravno na vjeþnim zakonodavstvima koja proizlaze iz Deset zapovijedi Božjih i nije þudo da se tome odupiru novi zakonodavci.42 Demokracija je poþela onoga dana kad je Nedužni ustvrdio da je nedužan i kad se zaþuo i proširio taj krik. To se dogodilo na Veliki Petak i þesto se tijekom povijesti ponavljalo. Posebno se ponovilo 13. svibnja 1981. godine: »Zašto su mi to uþinili ?« - upitao je Ivan Pavao II. nekoliko trenutaka iza atentata. To je krik nedužne žrtve koju bi mimetiþka zaraza htjela proglasiti krivom. On je znao da metodiþka ravnodušnost prema pitanju Istine nužno raÿa zasljepljenost prema dobru i zlu. 42. Godine 1993. u »Školskoj knjizi« (Zagreb) održan je sastanak relevantnih osoba iz ustanova zaduženih za programiranje školstva u novo ozraþje u hrvatskim školama nakon sloma totalitarnoga komunistiþkog režima. Autorica ovih redaka prijedložila je da Deset zapovijedi Božjih bude ugraÿeno u moralni odgoj, a to je izazvalo pravu revoluciju meÿu dijelom nazoþnih službenika, odanih komunizmu. Kasnije je najgore pogrde »zaduženi gospodin« objavio u novinama, nazivajuüi autoricu pogrdnim rijeþima. Najveüi dio tih istih sudionika radi i danas u Ministarstvu zaduženom za ta pitanja. 308

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

Oduvijek je postojalo i jedno i drugo, postojali su razni oblici nakaznosti koje navodi i Biblija, ali oni nisu stavljani kao uzori i kao zakonito ravnopravni onome što je dobro. U toliko je odgojna djelatnost u vrijeme fra P. Baüiüa bila donekle lakša. Znalo se posve toþno što je Istina, što Laž, što Dobro, a što Zlo. Novi relativizam i tzv. prosvjeüenost zakonodavstva i utjecaja na odgoj mladih pretvara se u dramu golemih razmjera. Crkva ne treba novih etiþkih inovacija, prilagodbi ovim agnostiþkim nasiljima, ne treba se sramiti svojih kroz vjekove iscizeliranih analiza þovjeka, antropologije i etike koju je iznjedrila. Crkva treba upravo na tim temeljima uþvrstiti svoju univerzalnost i unutarnje jedinstvo. To je nasluüivao i fra Petar Baüiü boreüi se na malom prostoru svojega hrvatskoga tla za osnovne elemente koji dižu þovjeka iznad ostalih biüa na zemlji: za jezik, domovinu i Boga bez kojega nema ni þovjeka. To danas uviÿaju i znaþajni intelektualci koji pišu knjige i razobliþuju politiku i zakone UN i EU. Snaga tih organizacija je i u lukavoj manipulaciji: tako üe pomagati nevladine organizacije s izrazito katoliþkim predznakom poput »Catholic for Free Choice.« To je nevladina izrazito agresivnoprotukatoliþka organizacija koja dobiva veliku dotaciju, a cilj joj je zavarati ljude. Ona je vrlo utjecajna u raznim granama pa i u odgojnim pitanjima na najvišoj razini. Zadatak joj je ušutkati i Svetu Stolicu, pa i onaj najbolji dio veü pomalo zaboravljene Deklaracije iz 1948. u kojoj je još OSOBA postojala, a nije bilo naznaka koje danas ozakonjuju najperverznije odluke: pobaþaj, eutanaziju, homoseksualne brakove, usvajanje djece u tim zajednicama, omalovažavanje obitelji, suženje prava roditelja, bolesni pedocentrizam. U psihološkim savjetodavnim knjigama, koje su danas na snazi u Hrvatskoj, stoje i ovakve reþenice: »…pokažite djeci …da se ne trebaju brinuti o vama, da svu svoju energiju mogu uložiti u osobni rast i razvoj ….«43 O Bogu, naravno, nema ni slova. Od vremena postanka tih dokumenata sredinom XX. stoljeüa prošlo je pedesetak godina i ustanove koje su danas bitne u oblikovanju socijalne, idejne i ili pedagoške misli dobro su prikrivene u raznim naizgled dobrotvornim organizacijama. Od osamdesetih godina XX. st. provode se specijalizirani programi koji imaju za cilj smanjenje broja puþanstva i uþvršüenje jedinstvene svjetske vlade. Za tu je svrhu potrebno razoriti kršüanstvo, a time i onaj dio koji u socijalnom nauku, kao i dobrotvornim djelatnostima kršüani ispunjavaju diljem svijeta. Osim ekonomskim mjerama, koje se provode putem politike MMF, rimskoga kluba, engleskoga kraljevskoga instituta za meÿunarodne poslove, ameriþkoga vijeüa za inozemne poslove itd. postoji i niz organizacija koje donose odluke o pravu roditelja na odgoj djece, pravilima rada u školama i djelatnostima crkava. Svi se oni okupljaju oko tzv. Rimskoga kluba koji od 43. M. PARADIS ŠPRAJC, Pisma školskog psihologa roditeljima adolescenata, Zagreb, 2001., 125. 309

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

1968. god. postaje kohezivno tijelo znanstvenika nove znanosti, globalista, planera buduünosti i internacionalista svih vrsta. U tom krugu niþu razni pokreti su¿nancirani pod ¿rmom graÿanskih sloboda, a koji pokreüu kontrakulturu, nude lake droge kao lijek, podupiru najgoru vrstu glazbe, slobodni seks, hedonizam, odobravaju registraciju sotonistiþkih crkava, ili pak imaju zeleni predznak kao þuvari okoliša. Njihova imena su nadasve cijenjena: Institut Tavistock, Institut za istraživanje Stanford, itd., a postoji i famozna FEMA (Savezna agencija za upravljanje krizom)! Povezane zajedniþkim ciljem te se organizacije bave izvozom ideja »vjerske slobode« i upravljaju krizama, kako bi uništili postojeüe religije, prije svega kršüansku. Vrlo je znakovita knjiga koja predstavlja program rada za buduünost: »Tehnotronsko doba« autora Zbignewa Brzezinskog. Tu izmeÿu ostaloga stoji: »Istodobno üe se uvelike poveüati moguünost društvene i politiþke kontrole pojedinca. Ubrzo üe biti moguüe imati gotovo stalnu kontrolu nad svima graÿanima, prikupljati i pohranjivati najnovije podatke, koji üe, uz uobiþajene podatke, sadržavati i najosobnije pojedinosti o zdravlju i osobnom ponašanju svake osobe. Te üe datoteke morati biti vlastima trenutaþno dostupne. Moü üe biti u rukama onih koji kontroliraju informacije. Naše postojeüe institucije bit üe zamijenjene institucijama za upravljanje predkriznim stanjima …To üe tijekom sljedeüih nekoliko desetljeüa potaknuti sklonosti prema tehnotronskom dobu, diktaturi, što üe ostaviti još manje prostora za politiþku proceduru kakvu danas poznajemo. Na kraju, gledajuüi prema kraju stoljeüa, moguünosti biokemijske kontrole uma i genetskog popravljanja (poboljšanja þovjeka), ukljuþujuüi biüa koja üe funkcionirati kao ljudi i razmišljati kao ljudi, mogli bi dovesti do nekih teških pitanja …« SAD centar su svjetske moüi pa se i ispitivanja javnoga mnijenja uzimaju kao relevantna u Zapadnom svijetu. Tako je 1997. godine proveo anketu ameriþki þasopis »Parents« (Roditelji) i postavili su se kriteriji po znaþenju za ameriþke obitelji: prva vrijednost je podjela na dobro i loše za djecu. Djeca trebaju biti pragmatiþari i prepoznati korist za sebe. Drugo mjesto zauzima važnost obrazovanja za karijeru i život. Treüe i þetvrto mjesto je tolerantnost prema devijantnim ponašanjima (homoseksualcima, istospolnim brakovima i sl.). Na petom mjestu su brak i obitelj, pa onda slijede prijateljstvo itd. Tek na devetom mjestu u hijerarhiji vrijednosti za ameriþku obitelj stoji vjera u Boga, a na desetom sposobnost da se zadovolji skromnim prihodom. Na posljednjem mjestu su patriotizam, kao i potreba shvaüanja umjetnosti. Kafkin zamak nema vidljivog gospodara. Ima samo posrednike koji siju nepovjerenje i strah. Danas je taj zamak postao cijeli svijet ili bar to namjerava postati. Katoliþka Crkva s temeljima u koje su ugraÿena i djela i životi odgojiteljâ poput fra Petra Krstitelja Baüiüa, ima zadaüu sprijeþiti prevlast novih tendencija u oblikovanju þovjeka. 310

N. Nekić, Odgojne vrijednosti i metode u djelu »Pravilo kršćanskog života namjenjeno ...«

ZAKLJUýAK Baþiüev lik franjevca i odgojitelja s kraja XIX. i poþetka XX. stoljeüa slabo je poznat široj javnosti. Generacije koje je odgajao tijekom gotovo pedesetak godina svoga rada nestale su i sobom odnijele sjeüanja i vrline koje im je fra Petar darovao. Bio je uþenik na Visovcu, profesor u Sinju, utemeljitelj sjemenišne biblioteke u Sinjskoj gimnaziji, pastoralni djelatnik, voditelj Treüega reda sv. Franje, spisatelj i istaknuti odgajatelj, ali i osobito revan sveüenik, uzoran redovnik, koga su mnogi smatrali svetim þovjekom.44 U odgojnom radu s uþenicima i obiþnim pukom služio se metodama koje se mogu zapaziti i u njegovoj najznaþajnijoj knjizi Pravilo kršüanskoga života. To su: metoda citata crkvenih nauþitelja, razjašnjenja obiþnim rijeþima, kako pomoüi drugima, strogost i þistoüa života, anegdote i životopisi svetaca i svetica, povijesni i arheološki dokazi, simbolika predmeta i odjeüe u Sv. Misi i odgajateljev osobni primjer. Posebnu vrijednost zaslužuje jezik djela i auktorova borba za hrvatsku ikavicu, jeziþne osobitosti koje pripadaju obiþnu puku i odupiranje »vukovcima«. Takoÿer je u djelu Pravilo kršüanskoga života došla do izražaja njegova darovitost da tekstu dade osobni i lirski ton. Kao dobar odgajatelj, pisac i sveüenik pratio je zbivanja u promjenama duhovnih vrijednosti svoga vremena i naslutio pravac njihova kretanja u novom nastupajuüem XX. Stoljeüu. Njegovu je ubojitu bezbožnost nastojao suzbiti svojom borbom za þisti kršüanski život i ovim djelom, kao i metodama i ciljevima odgoja, zasnovanim na kršüanskim temeljima.45

44. FRA JOAKIM FRIGANOVIû, O. fra Petar Baüiü, Sinjska spomenica 1715.-1965, Sinj 1965, 329-335; FRA KARLO JURIŠIû, Katalog hrvatskih Božjih ugodnika, Nikola Taveliü prvi hrvatski svetac, KS, Zagreb 1971, 213; FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, Sveti sljedbenici Franje Asiškoga u našoj prošlosti, Kaþiü, IX/1977, 57. 45. P.S. Referat je održan na skupu na Visovcu, ali nije ušao u planirani zbornik. Dvojica ili dvoje recenzenata s Filozofskog fakulteta ocijenili su ga negativno poradi autorove idejne usmjerenosti. Cilj referata je bio prikazati Baüiüevu idejnu usmjerenost u podruþju odgoja i obrazovanja, koja se na mnogim mjestima poklapa s onom koju ispovijeda auktorica referata. Dakle, ne zbog znanstvenih razloga, koji bi morali biti jedini kriterij, nego, jer se oni ne slažu s mišljenjem auktorice. Po tom kriteriju, zaista ne bi moglo biti nikakva dijaloga u svijetu, kao što ga i nije bilo »u crvenom carstvu« za kojim oþito recezenti žale. Zbog þega bismo se morali slagati u mišljenjima? Ako je rad pisan korektno u smislu znanstvenoga pristupa (forma, literatura, zakljuþak itd…), nije nužno da bude u skladu sa svjetonazorima recenzenata. ýinjenica da je auktorica bila profesoriran u Nadbiskupskoj klasiþnoj gimnaziji u Zagrebu možda je jedan od negativnih faktora koji brišu njezino ime iz Zbornika. 311

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK UPBRINGING VALUES AND METHODS OF FR. PETAR BAûIû’S BOOK „CHRISTIAN’S LIFE RULE ASSIGNED TO CROATIAN YOUTH“ Fr. Petar Baþiü (1847-1931), Franciscan of the Province of the Most Holy Redeemer, monastery Superior, novices’ spiritual father, grammar school teacher, a writer of several spiritual books and many spiritual discussions and articles edited in various publications and magazines. In his forty year diligent work he served as an educator in the Franciscan noviciate of Sinj but also as a head of the Third Order. As a priest he tried to have an impact on Christian upbringing especially of the youth. Therefore he elaborated and published his main work „Christian’s life rule assigned to Croatian Youth“ which was edited in 1880,1882 and 1901 ( in more than 500 pages). Its ¿rst part deals with dogmatic and ethics whereas the second part refers to various kinds of piety and prayers. His handbook is considered a genuine catechism where he, in systhematic and methodologically balanced approach, has offered a clear guidelines for Christian life, character shaping and upbringing of the youth based on the principls of Christian pedagogy. The paper also points out some new trends in contemporary upbringing and education of the youth. The fact that Fr. Petar wrote in stokavian - ikavian dialect as he considered it „vernacular“ is also stressed. However, that was the reason why the fourth edition was not published, althought he had already prepared it. Translated by Angelina Gašpar

312

NOVICIJAT FRANJEVAýKE PROVINCIJE PRESVETOGA OTKUPITELJA NA LA VERNI 1968.-1970. DR. FRA STJEPAN ýOVO Split, Trg Gaje Bulata 3

UDK: 271-2+271.3(497.5-3 Dalmacija) Izvorni znanstveni þlanak Primljeno: 5. XI. 2008.

Autor rasvjetljuje odluku Provincije Presvetoga Otkupitelja iz 1968. god. o premještaju novicijata s Visovca na La Vernu (Italija). Iznosi poticaje, rješavanje problema i velikodušnost samostana na La Verni u prihvatu novaka. Rasvjetljava tijek zbivanja, nositelje projekta i ostvarenja u tom vremenskom razdoblju (1968.-1970.) Nabraja novake koji su prošli kroz dvogodišnji period novicijata. Opisuje probleme oko bolesti paratifusa, lijeþenje te ljubav samostanske zajednice. Rad istiþe sadržaje franjevaþke spomeniþke baštine samostana na La Verni, odnos sv. Franje prema La Verni, njezino znaþenje kao franjevaþke Kalvarije toga poticajnog mjesta franjevaþke formacije. Kljuþne rijeþi: novicijat, novaci, magistar novaka, franjevaþki duh, sv. Franjo, Pravilo, Franjevaþka Kalvarija.

UVOD Iako novicijat Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni þini tek mali dio njezine novije povijesti, on ni danas nije dovoljno poznat i obraÿen. O tomu se najviše šutjelo jer je to, netko može kazati, povijest “naših dana” koju svatko poznaje te zato o poznatim stvarima ne treba govoriti. Meÿutim, to izgleda sasvim drukþije. Malo tko zna kada je to bilo i tko je sve u tomu sudjelovao. Najosnovnije dogaÿaje bilježio je Vjesnik Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja, Split (dalje: VP) u ono vrijeme kada se spremao taj projekt ili su se bilježili pojedini znaþajniji datumi tog novicijata.1 To su ipak ostale faktografske þinjenice koje su sigurno važne, ali one ne osvjetljavaju sve konotacije koje su 1 Usp. Vjesnik Provincije, XVII/1968., 4, 112-133; Svršetak novicijata na La Verni, VP, XVIII/1969., 3-4, 121-122; 6, 188-193; Zavjetovanje na La Verni, VP, XIX/1970., 3-4, 150. 313

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

utjecale na donošenje odluke da se novicijat premjesti s Visovca na La Vernu.2 Vrijeme novicijata na La Verni kratko je opisao dr. fra Petar Bezina.3 O zgodama i nezgodama novicijata na La Verni ipak su najviše govorili bivši novaci, koji su najþešüe iznosili samo vlastite uspomene, a zaboravljali razloge i motivaciju zašto je novicijat bio premješten s Visovca na La Vernu. Buduüi da cjelokupna motivacija i razlozi novicijata na La Verni nisu posebno obraÿivani, mi smo pokušali rasvijetliti taj nedovoljno poznati dio života Provincije, kako bismo saþuvali “komadiü sjeüanja” koje je novicijatsko bratstvo Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja proživljavalo u godinama 1968.-1970. u Provinciji Sv. Franje Stigmatiziranoga, na “franjevaþkoj Kalvariji”, svetištu i brdu La Verni u Toscani, u pokrajini Casentino. Ovaj üe nas rad uvesti u te poþetke, pokazati inicijatore, razloge, važnost i funkcioniranje novicijata. Rad je podijeljen u tri dijela: I. Inicijatori i priprema odlaska na La Vernu, II. Funkcija novicijata i njezini djelatnici, III. Oproštaj od La Verne i Zakljuþak.

I. PRIPREME ZA ODLAZAK NOVAKA NA LA VERNU Kad je dr. fra Petar ýapkun izabran za provincijala na provincijskom kapitulu 1967., tada se još nalazio na službi u Rimu. U Provinciju je došao s jasnim projektom kako treba posvetiti veliku ljubav i nastojanje za odgojne zavode, meÿu koje spada i novicijat. Znao je dobro da novicijat postavlja temelje redovniþko-franjevaþke formacije. Smatrao je da franjevaþka središta Asiz, La Verna, Fontecolombo, kao i druga poznata franjevaþka mjesta, mogu pridonijeti tim ciljevima. Buduüi da je 26 godina živio u Rimu, u Meÿunarodnom kolegiju sv. Ante, “Antonianumu”, (Via Merulana 124) i radio na kritiþkom izdanju djela bl. Ivana Duns Skota, þiji je predsjednik bio dr. fra Karlo Baliü, poznati teolog i medijevalist, upoznao je stanje Reda i njegovu viziju za buduünost. Promijenjene politiþke i crkvene prilike zahtijevale su ozbiljniju formaciju u redovniþkom životu, a duh Drugoga vatikanskog sabora poticao je na obnovu redovniþkog života koji poþinje od novicijata. Pitao se, sa sv. Franjom: “Gospodine, što hoüeš da uþinim?” i u želji da spremi nove naraštaje za nove zadatke u Crkvi, da budu kvasac nove obnove koja üe se nadahnjivati izvornim franjevaþkim idealima, pokušao je novicijat smjestiti u Italiju. Italiju je 60-ih godina XX. stoljeüa ubrzano pogaÿala sve veüa kriza redovniþkih i sveüeniþkih zvanja. To se posebno osjetilo u nekoü velikoj i slavnoj Franjevaþ2 La Verna (lat. Alvernia) gora u srednjim Apeninina (Italija), najviši vrh La Penna 1283 n/m, samostan se nalazi na visini 1128 m. To je brdo sv. Franji darovao 8. svibnja 1213. grof Orlando iz mjesta Chiusi podno La Verne. 3 Usp. P. BEZINA, Novicijat Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja, Split, 1993., 28-30. 314

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

koj provinciji Sv. Franje Stigmatiziranog u Toscani (Firenze), þiji je novicijat bio na brdu La Verni. On je svake godine postajao malobrojniji. Da bi se ublažila ta praznina, otvorili su vrata novicijata i kandidatima drugih talijanskih provincija i na koncu i našim hrvatskim novacima iz Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja. Fra Lorenzo Pontani, provincijal Provincije sv. Franje Stigmatiziranog u Toscani, a posebno fra Policarpo Belli,4 gvardijan samostana na La Verni, željeli su oživjeti franjevaþko svetište mladim franjevcima, a ujedno i pomoüi našoj Provinciji koja je tada obilovala zvanjima, a oskudijevala ¿nancijskim sredstvima. Osjeüali su franjevaþku solidarnost da nam u oskudici materijalnih dobara pomognu u formiranju franjevaþkog pomlatka. Sve su poduzeli da naši novaci doÿu na La Vernu. Ideju su ponudili fra Petru ýapkunu, provincijalu, koji je ponudu objeruþke osobno prihvatio, dok fra Ivan Juriü nije bio “baš entuziast”.5 O. Pontanija i o. Bellija, istina, osim toga, vodila je briga da svetište i samostan na La Verni funkcioniraju u skladu i ritmu redovniþke zajednice te svakidašnjega redovniþko-molitvenog života, koji je u tom samostanu i svetištu veü ustaljen. P. ýapkun i I. Juriü u toj su ponudi gledali prigodu solidne formacije novaka u iskonskom franjevaþkom duhu na franjevaþkoj Kalvariji. K tomu se nametao i zahtjev da se tijekom izbivanja novicijata s Visovca, Visovac, oaza mira, obnovi i uredi od uštede koja se daje za uzdržavanje novaka, buduüi da je La Verna prihvatila sve troškove uzdržavanja novaka. Možemo s pravom kazati da je samostan na La Verni velikodušnim srcem, materijalno i duhovno, prihvatio naše novake, i da ih je doslovno uzdržavao u svemu potrebnome za život. Tu se pokazala ona djelotvorna kršüanska i franjevaþka ljubav. Osim besplatnog smještaja i prehrane, samostan je svakom novaku godišnje davao jedan franjevaþki habit i fratarske sandale. Gvardijan fra P. Belli i ekonom fra Atanazije Bernacchi bili su širokogrudni i darežljivi i u drugim novaþkim potrepštinama. Navlastito se to oþitovalo u nabavci odjevnih predmeta: košulja, džempera, cipela te higijenskom i sanitetskom materijalu. Bilo je i dobrotvora koji su poklanjali razne odjevne predmete da se novaci zaštite od duge i žestoke zime na La Verni. Treba znati da se svetište nalazi u Apeninskom gorju, na visini od 1128 m/nad morem, dok je najviši vrh La Penna na La Verni 1283 m, gdje zima rano poþne i dugo traje, a i ljetni su mjeseci puni planinske svježine. Istina je da je naša prisutnost za samostan bila ekonomsko optereüenje, ali je na drugoj strani bila i blagoslov, osvježenje te duhovni poticaj kako redovniþkoj zajednici, tako i hodoþasnicima þiji se broj vidno poveüavao za vrijeme našeg boravka na La Verni. 4 Fra Policarpo Belli (Bagno di Romagna, 7. IX. 1921.), gvardijan na La Verni (1961.1970.), de¿nitor Provincije, više godina gvardijan u Generalnoj kuriji u Rimu itd. 5 Fra IVAN JURIû, Dragi Mnogopoštovani (fra Jerku Lovriüu), Rim 7. I. 1968., u Arhiv samostana Omiš, spisi fra Jerke Lovriüa. 315

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

1. Ozraþje u Provinciji pred odlazak na La Vernu Novicijat Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja na otoþiüu Visovcu uvijek se smatrao važnim dijelom redovniþke formacije i sretne buduünosti. I u najtežim prilikama i kušnjama Provincija je nastojala da novicijat radi kontinuirano. Bilo je teških i burnih vremena u dalekoj prošlosti, a poteškoüe nisu izostale ni u bližoj sadašnjosti, posebno u vrijeme poslije Drugoga svjetskog rata, kada su komunisti orobili samostan i prijetili mu zatvaranjem. Broj se novaka s vremenom mijenjao i nije uvijek bio zadovoljavajuüi. Mijenjalo se i mjesto novicijata. Ipak je novicijat najviše djelovao na Visovcu, potom u Zaostrogu, Živogošüu i Makarskoj. Za braüu neklerike (nesveüenike) novicijat je bivao i po drugim samostanima, tako da s pravom možemo kazati da gotovo nije bilo samostana u kojemu barem neko vrijeme nije bio i novicijat za braüu. Visovac je ipak postao pojam novicijata u Franjevaþkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja. Zelena oaza na rijeci Krki – visovaþki brod koji Krkom plovi – svake je godine oživljavao prigodom oblaþenja ili zavjetovanja mladih franjevaca. Nije bilo lako ni jednostavno riješiti pitanje slanja novaka izvan Provincije kada se radilo o tako važnoj ustanovi. Provincija se morala dobro pripremiti i na to se odluþiti, ali uz prethodno savjetovanje najprije s upravom Provincije, a potom i sa svom braüom. Godine 1968. u Provinciji je bilo mnogo kandidata za novicijat. Sve novake Provincija nije namjeravala poslati zajedno na La Vernu radi njihova broja ali i radi stjecanja novih iskustava. Novaci su podijeljeni u dvije skupine. Prva skupina trebala je ostati na Visovcu šest mjeseci, a druga poüi na La Vernu i poslije šest mjeseci zamijeniti se s prvom. Tako su te 1968. godine usporedo poþela djelovati dva novicijata: novicijat na Visovcu s 15 novaka i novicijat na La Verni s 14 novaka. Provincija nije olako donijela odluku da se dio novicijata, iako privremeno, preseli u Italiju. Za tako važan pothvat, Provincijal je ispitao i javno mišljenje braüe, jer su njihova mišljenja o tom problemu bila podijeljena. Posebno je u javnosti bila prisutna ona struja koja je zastupala da se novake nikako ne smije slati izvan granica matice Provincije, dok su neki bili skeptiþni. Ako takve možemo nazvati protivnicima, oni su naglašavali kako je novicijat poput kolijevke u kuüi, a u kuüi u kojoj nema djeþjeg plaþa, ta kuüa izumire. Mnogima je ta metafora poslužila kao dokaz da novake ne treba slati u Italiju, jer da tim þinom propadamo, izumiremo. Po njima ne üemo nikada stati na zelenu granu i osjetiti “franjevaþko proljeüe” koje Provincija oþekuje. Zagovaratelji odlaska u Italiju odgovarali su da se prelaskom novicijata na La Vernu novicijat ne ukida, nego je samo premješten, a novaci üe se po završetku novicijata opet vratiti u Provinciju i nastaviti školovanje, ali obogaüeni svježim franjevaþkim smjernicama i znanjem talijanskoga jezika koji im kasnije može mnogo pomoüi u životu. U tom sluþaju nisu se zaboravili ni ekonomski razlozi u godinama 316

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

opüe oskudice. Tih je godina Provincija imala pune odgojne zavode kandidata u sjemeništu, novicijatu i teologiji a time i mladomisnika. Sve ih je trebalo hraniti, odijevati i pribavljati potrebna sredstva za doliþan život i uspješan studij. Uprava Provincije ipak nije htjela nametnuti svoju namisao i novicijat jednostavno premjestiti na La Vernu. Demokratskim se putem, þisto u duhu stoljetne franjevaþke prakse, htjelo doüi do mišljenja braüe i na temelju toga donijeti odluku. Provincija je meÿu braüom provela anketu i svakom þlanu poslala upitnik sljedeüeg sadržaja: “Toskanska Provincija Sv. Franje Stigmatiziranoga, koja u ovom periodu nažalost oskudijeva sa zvanjima, želeüi saþuvati na visini veliko Svetište La Verna, gdje je Sv. Franjo dobio Kristove rane, nudi nam po najpovoljnijim uvjetima da naši novaci provedu godinu novicijata na la Verni, pod vodstvom našega meštra novaka. Uprava naše Provincije, prije nego donese odluku u toj stvari želi þuti mišljenje svih svojih þlanova. Stoga molimo, da svaki odgovori þim prije na sljedeüa pitanja: 1. Smatram li da je dobro prihvatiti ponudu i s kojih razloga? 2. Smatram li da treba poslati sve novake ili samo jedan dio? Zašto? 3. U pozitivnom sluþaju, što bi trebalo s Visovcem uþiniti? Novicijat za Braüu? 4. Dom duhovnih vježba?”6 De¿nitorijalni sastanak održan u Sinju 29. ožujka 1968. godine ispitao je rezultate ankete koja je donijela podjednak broj mišljenja “pro” i “contra”. ýlanovi De¿nitorija na temelju ankete prepustili su odluku Provincijalu. On je trebao donijeti odluku nakon što ispita prilike na licu mjesta, pošto sasluša mišljenje naše braüe u Rimu i nakon razgovora s upravom Toskanske provincije i samostana na La Verni.7 Kako je Provincijal smatrao da je cijeli postupak nedostatan za konaþnu odluku, produžio je raspravu i na braüu župnike, najprije u Drnišu 16., a 17. ožujka 1968. godine u Sinju. Na sastanku u Drnišu bilo je nazoþnih 11 župnika, od kojih je 9 bilo ZA, a 2 PROTIV, dok su se braüa u Sinju podijelila i stvorila pat-poziciju, pa ih je 5 bilo ZA, a 5 PROTIV.8 Poslije vrednovanja svih razloga za i protiv te poslije oþitavanja javnog mnijenja Provincije, konaþno je donesena odluka da novaci odlaze na La Vernu. Na Veliku srijedu i Veliki þetvrtak, 2. i 3. travnja 1968., fra Petar ýapkun, fra Ivan Juriü i fra Stjepan ýovo bili su na La Verni i u izravnom susretu s gvardijanom i samostanskom obitelji izvidjeli prilike pod kojima üe novaci 6 Novicijat na La Verni u Italiji?, VP, XVII/1968., 1, 28. 7 Usp. VP, XVII/1968., 2, 60. 8 Usp. Sastanak Mnp. O. Provincijala s braüom župnicima, VP, XVII/1968., 2, 70. 317

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

doüi u taj samostan. Atmosfera je bila bratska, otvorena i u svakom pogledu pozitivna, ali je zahtijevala jasnoüu oko praktiþne provedbe. Provincijal fra ýapkun, bojeüi se kritika u svojoj zajednici, opet je sazvao širi krug fratara i uprave Provincije: bivše provincijale, aktualne gvardijane samostana, upravitelje škola i odgojitelje, da još jednom svestrano promotre problem slanja novaka na La Vernu. Poslije svih rasprava uprava je Provincije konaþno 24. IV. 1968. prihvatila ponudu Toskanske provincije da novaci naše Provincije provedu novicijat u njihovoj kuüi novicijata u svetištu na Alverni, ali tako da jedna polovica novaka sa svojim magistrom i ispovjednikom iz naše Provincije provede na Alverni pola godine, a drugu polovicu na Visovcu. Poslije šest mjeseci, grupa s La Verne trebala se vratiti na Visovac, a ona se s Visovca premjestiti na La Vernu. Tom se odlukom željelo umiriti one koji su bili protiv slanja novaka u Italiju i pokazati da Provincija ne ukida novicijat, ali i to da prihvaüa ponuÿene moguünosti novicijata u Italiji.9 Time je došlo do providonosnoga rješenja oko smještaja novicijata na La Verni.

2. Magistar novaka i ispovjednik na La Verni Upravi Provincije nije bilo lako pronaüi odgojitelje za taj pothvat. Ipak je, na koncu, ta odluka riješena imenovanjem fra Stjepana ýove za službu magistra novaka. Kako S. ýovo nije imao odreÿen broj godina koji se tražio za magistra novaka, jer su Generalne konstitucije Reda iz 1953., koje su bile još na snazi, tražile da magistar novaka mora imati barem 35 godina, deset godina od zavjeta i da se odlikuje pobožnošüu, naukom i vladanjem, Provincijal je prethodno trebao tražiti dispensu od Uprave Reda.10 Iako je fra Stjepan preuzeo povjerenu službu poþetkom mjeseca kolovoza, njegov je izbor potvrÿen tek na sastanku De¿nitorija Provincije 24. listopada 1968. Tada je bio kanonski izabran za drugoga uþitelja novaka novicijata na Alverni nakon što su pristigle potrebne dozvole iz Rima.11 Istina, to je imenovanje S. ýovi teško palo, jer se nalazio na studiju u Rimu, tako da ga je morao prekinuti, ali se ipak prepustio 9 Usp. Oblaþenje novaka, VP, XVII/1968., 4, 111. 10 Ovako su glasile odredbe Generalnih Konstitucija iz 1953. godine u pitanju magistra novaka: “Art. 46, & 1. Magister novitiorum sacerdos sit triginta quinque saltem annos natus, et in Ordine a decem saltem annis professus. & 2. Eligatur ad hoc munus vir pius et discretus, doctrina vitaeque anteactae exemplo praestans.” To je zahtijevao i CIC kan. 559, & 1. 11 Fra Petar ýapkun, Split, 25. X. 1968., br. 1434/68, meÿu ostalim obavještava S. ýovu: “Hisce nostris certiorem Te reddimus…Post obtentum beneplacitum Ministri Generalis et De¿nitorii Generalis ac praemisssis aliis de iure praemittendis, Te canonice electum esse in secundum Magistrum Novitiatus Sanctuarii Alverniae” – Ovim Te obavještavamo… Poslije dobivenog pristanka Generalnog ministra i Generalnog de¿nitorija oznaþivši ono što treba prethodno oznaþiti, da si Ti kanonski izabran za drugog magistra novaka u svetištu na La Verni.”, v. VP, 1986., 6. 318

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

volji Božjoj i zavjetu poslušnosti i prihvatio povjerenu službu. Mnogi su ga u tom bodrili govoreüi da üe mu biti teško otiüi s La Verne kao što mu je sada teško iüi na La Vernu. Veliku potporu u prihvatu službe našao je u ohrabrenju o. Pija iz Petralcine (danas sv. Pija), koga je pohodio u svetištu San Giovanni Rotondo poþetkom lipnja 1968. i kod koga se ispovjedio. Biti magistar novaka nije nigdje lako. Tu službu gotovo nitko rado ne prihvaüa. Nije onda þudno da je i fra Stjepan želio da ga ta služba mimoiÿe. Odgajati mlade ljude za život u Redu za posebne zadatke u Crkvi i u hrvatskom narodu jest velika odgovornost. Ona se teško ostvaruje bez Božje pomoüi i potpore zajednice. Odgajati redovnike u tuÿem svijetu postaje još teže zbog mnoštva razloga, a jedan je svakako nepoznavanje talijanskoga jezika i neka unutarnja odbojnost prema talijanskom povijesnom naslijeÿu. Za ispovjednika novaka imenovan je fra Bernard Tiþiü, dok domagistar prve godine na La Verni nije bio imenovan.

3. Novaci na Visovcu 1968. Na temelju odredbe da se novicijat podijeli u dvije skupine najprije su obuþeni novaci na Visovcu (bilo ih je 15), a kandidata druge skupine za La Vernu bilo je 14. Novaci prve skupine obukli su se na Visovcu 13. srpnja 1968. Obukao ih je fra Petar ýapkun, u nazoþnosti mons. Josipa Arneriüa, šibenskog biskupa, svjedoka fra Vitomira Štiha, župnika u Lišanima i fra Stanka Prcele, župnika u Rupama, uz roditelje novakâ i mnoštvo vjernika. Na oblaþenju tih novaka bili su i njihovi kolege koji su se spremali za novicijat na La Verni u Italiji. Imena obuþenih novaka 13. VII. 1968. na Visovcu: 1. fra Ivan Bodrožiü, Svib (1949.), 2. fra Šimun Beþko, Udoviþiü-Otok (1951.), 3. fra Ivan Grgiü, Turjaci (1951.), 4. fra Toma Kalcina, Lišane (1951.),12 5. fra Marko Maduniü, Cista Provo (1951.), 6. fra Stjepan Maleš, Gljev-Gala (1952.), 7. fra Dušan Markoviü, Otok (1951.), 8. fra Nikola Nimac, Lišane (1951.),13 9. fra Miljenko Odrljin, Košute-Trilj (1952.), 10. fra Mirko Rajþiü, Nevest (1951.), 11. fra Jerko Rašetina, Unešiü (1951.), 12 Istupio iz novicijata 20. X. 1968. 13 Istupio iz novicijata na Visovcu. 319

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

12. fra Tomislav Sulje, Kaoþine-Miljevci (1951.), 13. fra Tomislav Šimundiü, Lovreü (1951.),14 14. fra Petar Tanta, Vojniü-Sinj (1951.), 15. fra Ante Žižak, Blizna (1951.). Svi su navedeni novaci zadržali svoja krsna imena, iako im je, prema starom obiþaju, ponuÿena moguünost i promjene imena.

4. Odlazak na La Vernu Novaci koji su bili odreÿeni za novicijat na La Verni sudjelovali su na Visovcu pri oblaþenju svojih kolega 13. srpnja 1968. i ostali do 23. srpnja, kada su samostanskim brodom krenuli na Skradinski buk, odakle su proslijedili autobusom u Šibenik, a potom u Zadar, u pratnji fra Petra ýapkuna, fra Bernarda Tiþiüa, ispovjednika, fra Gabrijela Tomiüa i fra Eugena Poljaka. Fra Krsto Vlašiü, provincijalov vozaþ, ostao je u Zadru. Novake je u Anconi, u veþernjim satima 24. srpnja 1968., doþekao fra Stjepan ýovo, novi magistar, koji je došao iz Rima u Anconu. Kako je trajekt u dolasku iz Zadra kasnio, u Anconi su nastale nepredviÿene poteškoüe, jer je, prema planu, po dolasku u Anconu trebalo proslijediti vlakom do Asiza, a sutradan za Arezzo i La Vernu. U nastalim neprilikama trebalo je potražiti smještaj za prvu noü u Anconi. Svuda skupo, a novca u džepu za mnogo osoba malo. Nastale poteškoüe nitko nije predvidio, a kada su nastale, trebalo ih je žurno rješavati. Ipak fra Petar ýapkun, provincijal, znajuüi da markeška provincija gradi hodoþasniþki dom u Loretu (Casa S. Francesco), nazvao je njihova provincijala, koji ga je uputio na fra Felice Piciottija, nadstojnika te nove kuüe, koja se nalazila pred samim otvorenjem i gotovo je sve bilo spremno da kuüa može funkcionirati. On ga je telefonski nazvao i iznio mu probleme u koje smo nenadano upali. Tu se na djelu pokazala fratarska velikodušnost. Fra Felice Piciotti velikodušno nam je otvorio vrata nove kuüe, pripremio veþeru, noüenje i doruþak. Sam je priznao da nije mogao ni zamisliti ljepši poþetak i blagoslov te otvorenje hodoþasniþkoga franjevaþkog doma kao što se ostvario dolaskom kandidata za novicijat Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja. Tako je naša skupina prva osjetila otvorenost i franjevaþku gostoljubivost u novom gostinjcu te velikodušnost markeških fratara. To je bio samo predah. Trebalo je putovati naprijed. Proslijedili smo 25. srpnja iz Loreta preko Ancone za Asiz. I tu su nas fratri asiške provincije bratski primili i smjestili u drevni samostan Santa Maria degli Angeli, kolijevku Franjevaþkoga reda, posebno dragu utemeljitelju sv. Franji. U Asizu je poþeo naš “križni put” i kušnje. Bolest se uvukla meÿu nas. Najprije su oboljela dvo14 Istupio iz novicijata na Visovcu. 320

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

jica kandidata, Nediljko Tabak i Luka Tomaševiü, a potom im se pridružio i fra Bernard Tiþiü. Tomaševiü se ipak oporavio i s nama proslijedio, dok su fra Bernard i Nediljko Tabak bili primorani ostati u Asizu, dok ne ozdrave.

5. Na La Verni Asiz smo ostavili uzevši jutarnji vlak 26. srpnja 1968. te smo krenuli za Arezzo. Tu nas je doþekao fra Policarpo Belli, gvardijan, i fra Atanazije Bernacchi, ekonom, a onda smo autobusom Minelli iz Chiusi della Verna stigli na La Vernu, sveto brdo, “franjevaþku Kalvariju”, u stari i znameniti franjevaþki samostan. Mnogi fratri u samostanu u poþetku nisu ni znali kojoj provinciji pripadamo, ali nas je široko srce zajednice brzo meÿusobno približilo. Smjestili smo se u malene, uske novicijatske sobice. Ni soba magistra novaka nije velika ni udobna. Kao i ostale odavala je jednostavnost, skromnost i siromaštvo. Naš interes je bio da odmah pogledamo crkvu-baziliku i kapelu Stigmata, te veliki trg ispred bazilike na kojem dominira drveni križ od kojega puca veliþanstveni pogled na pitomu pokrajinu Casentino. Osim þlanova talijanske redovniþke obitelji, na La Verni su nas doþekali fra Aleksa Benigar, bivši misionar u Kini, fra Karlo Baliü i fra Ivan Juriü, koji su za tu prigodu došli iz Rima. Sutradan je iz Münchena došao fra Dominik Šušnjara, naddušobrižnik za Hrvate katolike u Njemaþkoj, fra Mirko ýoviü, misionar u Beþu, i drugi. Novaci su poþeli duhovne vježbe od 26. srpnja do 1. kolovoza 1968., a držao ih je sveti redovnik fra Aleksa Benigar, þiji je proces beati¿kacije danas u tijeku. U njega su puno pouzdanja imali K. Baliü, P. ýapkun i I. Juriü, a sve sa željom da poþeci novicijata budu postavljeni na temeljima kršüanskih i redovniþkih vrednota. Uoþi oblaþenja na La Verni, osim naših fratara koje smo veü spomenuli, došao je i fra Lorenzo Pontani, toskanski provincijal, fra Umberto Betti,15 profesor dogmatike na Antonianumu u Rimu, rodom iz susjednog mjesta blizu La Verne. Oblaþenje novaka obavio je 2. kolovoza 1968., na svetkovinu Gospe od Anÿela – (Porcijunkulu) u bazilici, fra Lorenzo Pontani, toskanski provincijal. On se obratio vjernicima i novacima kratkim nagovorom. Nakon njega je govorio fra Petar ýapkun, govorom na talijanskome i hrvatskom jeziku. ýinu oblaþenja prisustvovali su fra Policarpo Belli, gvardijan samostana, kao svjedok i fra Petar ýapkun, kao svjedok. 15 Fra Umberto Betti (Pieve S. Stefano, 7. III. 1922. Fiesole, 1. IV. 2009.), franjevac Toskanske provincije Sv. Franje Stigmatiziranoga, profesor na Antonianumu u Rimu od 1954., dekan (1966.-1969.), rektor (1975.-1978.), rektor Papinskoga sveuþilišta Lateranum 1991.-1995., savjetnik Kongregacije za nauk vjere i drugih vatikanskih tijela, sudjelovao na Drugom vatikanskom saboru u Pripravnoj teološkoj komisiji, a potom perit teolog nadbiskupa Firenze Ermenegilda Florita. Sudjelovao u izradi dogmatskih konstitucija Lumen gentium i Dei verbum. Usp. U. BETTI, Diario del Concilio 11 ottobre 1962 – Natale 1978, EDB, Bologna, 2003. Betti je imenovan kardinalom u studenome 2007. godine. 321

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Toga dana obuþeni su novaci: 1. fra Ivan Bašiü, Udoviþiü-Otok (1951.), 2. fra Petar Lubina, Runoviü (1951.), 3. fra Ante Maduniü, Cista Provo (1950.), 4. fra Ivan Marinoviü, Otok (1950),16 5. fra Ivan Moro, Gala (1951.), 6. fra Josip Nimac, Lišane (1950.),17 7. fra Stjepan Nimac, Lišane (1950.),18 8. fra Stjepan Nimac, Lepuri-Perušiü (1950.) 9. fra Nediljko Tabak, Kamensko (1950.),19 10. fra Luka Tomaševiü, Gala (1951.) Dan oblaþenja je poþetak novicijata, ali je ujedno i dan velike radosti i slavlja. Ono se ipak najviše doživljava u dubini srca i duše. Sutradan po oblaþenju novaci su imali sv. misu na hrvatskom jeziku u kapeli Stigmata, koju je prvi put predvodio na hrvatskom jeziku fra Karlo Baliü, uz asistenciju fra P. ýapkuna, fra Ivana Juriüa, fra Dominika Šušnjare i fra Stjepana ýove. K. Baliü je novacima sadržajno govorio o predanju Bogu i uzorima koji su uz Kristov križ na umjetniþkoj terakoti Andrije della Robbia, a to su sv. Ivan, apostol, i sv. Jeronim, koji se tuþe u prsa, priznaje se grješnikom i govori: “Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum – Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!” Sv. Jeronim je prisutan i u samostanskoj blagovaonici jer su njegovim životnim asketskim pravilima ispisani drveni oblozi blagovaonice. Dok su se novaci radovali poþetku svoga redovniþkog života, dotle su druga þetvorica morali poüi u bolnicu radi lijeþenja od paratifusa te naknadno poþeti novicijatsku godinu. To su: 1. Luka Grgat, Otok (1950.),20 2. Konstantin Maduniü, Cista Provo (1950.), 3. Branko Mijiü, Prugovo (1952.), 4. Ante Šušnjara, Jasensko-Sinj (1951.). Ti su novaci bili smješteni u bolnicu u Bibbieni te se njihovo oblaþenje zbilo 5. rujna 1968. godine. Liturgijski þin njihova oblaþenja obavio je fra Policarpo Belli, gvardijan na La Verni, uz asistenciju fra Ivana Juriüa i fra Bonifacija 16 Otišao na odsluženje vojnog roka u veljaþi 1969. i kasnije istupio iz Reda. 17 Istupio iz novicijata 14. II. 1969. 18 Istupio iz novicijata 8. XII. 1968. 19 Otišao na odsluženje vojnog roka u veljaþi 1969. te kasnije novicijat završio u Cerniku sa zavjetima 10. I. 1971. 20 Istupio iz novicijata 14. XII. 1968. 322

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

Šipiüa. Fra Bonifacije je djelovao kao aktivni misionar u Južnoj Americi, najviše u Urugvaju. Povratio se u Europu 18. srpnja 1968. i nastanio u samostanu Vertighe (Monte San Savino) u toskanskoj provinciji. Bio je imenovan izvanrednim ispovjednikom naših novaka. On je praktiþno postao redoviti ispovjednik novaka jer je B. Tiþiü bolovao od paratifusa i drugih bolesti radi kojih je morao izbivati i lijeþiti se najprije u Rimu, a kasnije i u Arezzu. Fra Bonifacije je þesto bio s nama, osvježavao se meÿu nama da bi lakše i sam podnosio svoje životne križeve. Radovali smo se uvijek njegovu dolasku, a još više on kada bi svoje mlade fratre poslije mnogih godina susretao u tuÿem svijetu. Svi su spomenuti novaci ostavili krsna imena.21 Tijekom obreda oblaþenja propovijedao je fra Stjepan ýovo, magistar, þiju propovijed donosimo u Dodatku.22 Poþetkom novicijata neki su se novaci kolebali u svom redovniþkom pozivu. Novicijat je najprije napustio fra Stjepan Nimac (8. XII. 1968.), potom fra Luka Grgat (14. XII. 1968), te fra Josip Nimac (14. II. 1969.). Redovniþka obitelj na La Verni brojila je dvadesetak fratara-sveüenika i nekoliko braüe nesveüenika. Osim samostanskog života, liturgijskih slavlja, sveüenici su se u sabranosti La Verne spremali za propovijedanje, konferencije, duhovne vježbe i bili raspoloživi pomagati mnogim župnicima blizu i daleko. Neka braüa nesveüenici stanovala su u svojim hospicijima izvan samostana i povremeno dolazila u samostan kada bi završila “sezona prošnje”. Za svetkovinu sv. Didaka (13. studenoga), sva bi se braüa našla u samostanu. Tada su s ponosom donosili i pokazivali plodove svoga rada koje su poluþili u prošnji u odreÿenim krajevima. Najzanimljiviji je svakako bio fra Tommaso Santi, koji je, iako najstariji meÿu njima, najþešüe dolazio u samostan pun doživljaja i dosjetaka. Bio je uvijek dragi brat koji je svojom jednostavnošüu, otvorenošüu i veseljem ižaravao franjevaþku jednostavnost i radost.

6. La Verna – “franjevaþka Kalvarija” Dok se nije pomišljalo o slanju novaka na La Vernu, o njoj se malo znalo. Tek se tada pojavilo zanimanje za La Vernu te se postavljalo pitanje koje je njezino znaþenje u Franjevaþkom redu? To je poticalo braüu da se o tomu više informiraju iz franjevaþke literature. Tijekom druge godine novicijata osnovne podatke o La Verni donio je Vjesnik Provincije.23 Ne zna se toþno koliko se puta sv. Franjo uspinjao na La Vernu, ali je uvijek dolazio radi molitve, sabranosti, pokore i uþvršüenja obraüenja, te poleta za spremno propovijedanje Evanÿelja. Prvi je put došao u svibnju 1214. godine, zadnji put 1224. radi þetrdesetnice sv. Mihovila koju je gore propostio i tom prigodom bio oznaþen Kristovim ranama. Franjo je La Vernu dobio kao poklon 21 Oblaþenje novaka: Na Visovcu; Na Alverni, VP, XVII/1968., 4, 111-113. 22 Vidi Prilog II. 23 FRA JERKO LOVRIû, Za život i praksu: La Verna, VP, XVIII/1969., 6, 212-215. 323

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

od Orlanda Catanija, grofa Chiusija iz Casentina. Primio je to brdo kao dar “jer je veoma pogodno za molitvu i pokoru”, tvrdio je Conte Orlando. La Verna je u to vrijeme bila samotna i šumovita, nezaštiüena, sklonište razbojnika, a na njoj nije bilo ni jedne crkve ili sakralnog objekta. Potporom darovatelja sv. Franjo je sagradio crkvu Svete Marije Anÿeoske, da ga prisjeüa na Asiz, gdje je potpuno shvatio svoje evanÿeosko poslanje. Tu je živu ljubav prema Gospi donio na La Vernu. La Verna je postajala sveto brdo, prikladno za razmatranje i molitvu. Paþe, nazvat üe ga i najsvetijim brdom na svijetu poslije Kalvarije. “La Verna je Franjina Kalvarija…, Isus Krist tu je probo Franju i Verna je promijenila svoj izgled. Ona nije više gnijezdo razbojnika, nego utoþište svetih duša. Ljudi je ne gledaju više sa strahom, nego þeznu da se uspnu na njezine vrhove. Franjo u toj pustinji ogrnut svjetlom i sjajem jest blagoslovljen za sve vjekove. La Verna je u jednu rijeþ, veliþanstveni hram gdje se svetost, znanost, umjetnost, vjera, priroda miješaju u nebesko divljenje u kojem se odražava slava þovjeka koga je prožeo Krist, ujedinjuju se u najužem zagrljaju da slave Franju. La Verna je Franjina katedra. S tog brda, on šalje poruke svijetu, koje ako se shvate i prakticiraju, dovode svijet k civilizaciji Križa, rješavaju sva pitanja koja se snažno postavljaju i priskrbljuju kruh i sreüu društvu svih vremena”.24 Kažemo li da je La Verna samotište ili samo svetište, nismo kazali mnogo niti smo iscrpli njezin sadržaj. La Verna je i danas sveto brdo radi poštovanja prema sv. Franji i njegovim ranama koje je primio od Krista, þime se pokazala na njemu Kristova moü i njegova slava. Tu sv. Franjo upuüuje svoju poruku svima ili ga podsjeüa na ono što treba biti. Franjin glas se þuje i iz one netaknute prirode planinskog ozraþja. Tu je prikladno stajati do nogu Gospodnjih i slušati njegovu rijeþ (usp. Lk 10, 39). La Verna se usporeÿivala sa sedam svetopisamskih brda. Na južnom ulazu u samostan stoji natpis: “Non est in toto sanctior orbe mons - Nema svetijeg brda na cijelom svijetu”), tj. nema drugog brda poslije Uzašašüa na nebo, na kojem se je Krist tako oþitovao i utisnuo u tijelo jednoga þovjeka svoje rane kao što je to na La Verni na tijelu sv. Franje. To mjesto zahtijeva od hodoþasnika oprez u govoru, þednost u oblaþenju, a posebno raspoloženo srce da prihvati nadahnuüa koja mu se pokazuju. Mnogi su opisivali to brdo ili o njemu pjevali. Dante ga nije zaboravio staviti u svoju Božanstvenu komediju. Ovim ga je stihovima opjevao, a upisani su na zid jugoistoþnog ulaza u samostan: “Meÿ Tiberom, gdje tvrde stoje stijene, i Arnom, zadnji žig od Krista dobi i dva ga ljeta nosaše bez mijene.”.25 24 TEODOSIO DA SANDETOLE SOMIGLI, San francesco il Rinnovatore, Roma, 1928., 252-3; 226, 7. 25 DANTE ALIGHIERI, La divina commedia, Paradiso XI. r. 106-108: “Nel crudo sasso intra Tevere e Arno da Cristo prese l’ultimo sigillo, che le sue membra due anni portarno”. Božanstvena komedija, priredili Frano ýale i Mate Zoriü, preveli Mihovil Kombol i Mate Maras (Raj XVIII-XXXIII), Sveuþilišna naklada Liber, Zagreb, 1976. 324

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

Ulaz u crkvu i samostan

Mnogi su poznati i nepoznati ljudi kao pobožni hodoþasnici i štovatelji sv. Franje dolazili na La Vernu. La Verna je znak uzdignut visoko prema nebu. Sv. Bonaventura (1217.-1274.) je naziva “uzvišenim brdom”. Na njoj je napisao ili barem zamislio svoje kapitalno djelo Itinerarium mentis ad Deum (Put duše k Bogu). Želio je da ga u tišini La Verne nadahne Gospodin, da traži onaj mir koji je Franjo naviještao u svakoj svojoj propovijedi i želio ga u svakom pozdravu. I u naše vrijeme tu dolaze mnogi da se duhovno obnove. U La Verni se ne gleda brdo, nego dogaÿaj La Verne gdje se raÿa ili obnavlja vjera, krijepi duhovni život, dobivaju duhovna, umjetniþka ili pjesniþka nadahnuüa. Evo nekih imena: fra Augustin Gemelli (1878.-1959.), utemeljitelj Katoliþkog sveuþilišta Srca Isusova u Italiji, koji je þesto dolazio na La Vernu tražeüi duhovnu okrjepu za svoj rad. S ljubavlju je naglašavao veliþinu tog mjesta sabranosti, siromaštva i nadahniteljske snage koja zna izdaleka obuzimati srce i uzdizati þovjekovu dušu. Na nju se povlaþio da u osami osjeti Božju blizinu i skupi novu duhovnu snagu za intenzivan rad: “Ne üu te zaboraviti, drago brdo, gdje med dolazi iz stijena a slatko mirisavo ulje iz veoma tvrdog tijeska. Drago svratište sestre siromaštine, vidjet üu te ponovno pameüu u radnim danima gradskoga života, i, sjeüajuüi se ‘svijeta koje je raslo’ iza Franje i ovdje došlo da tu primi sveto nadahnuüe, gledajuüi u misli dobre dane koje sam ovdje proveo, preuzet üu snagu za onu kalvariju koja je na svijetu za sve i koja nema veliþanstvene samoüe tvoje šume, tišine tvojih noüi i jednostavne strogosti tvojih sobica, nego obratno svoje gorþine i svoga gorkog iskušenja.”26 Moglo bi se mnogo toga donijeti iz 26 AGOSTINO GEMELLI, La Verna come l’ho visto io, ed. “La Verna”, 1976., 7071. O La Verni vidi: Cvjetiüi, Zagreb 1972., 153-156 325

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

utisaka brojnih poznatih osoba javnoga života. Ivan Joergensen, obraüenik s protestantizma na katoliþanstvo, ovako je zapisao: “Iako su naše misli bile þasovito zemaljske i svjetske, pojava La Verne bila bi dovoljna da se radikalno promijene.” Tajna se La Verne sastoji u posljednjem Franjinu znaku koji je primio od Gospodina, a on je kasnije animirao i utjecao na vjeru, umjetnost, kulturu u prošlosti kao što djeluje i u sadašnjosti. Mnogi üe zato reüi da su se s La Verne povratili u život obnovljeni, oþišüeni i pomlaÿeni, jer su se duhovno dizali i gledali proslavljeni Jeruzalem. Veliþina, dostojanstvo i svetost La Verne dolaze od Krista koji se više puta ukazivao Franji. Krist je bio temelj smisla Franjina života, on mu je voÿa koji mu je objavljivao lice Božje i vodio ga u otkrivanje drugih. Na tom je brdu oznaþen Kristovim ranama. Postao je zaljubljenik Krista, nosio je s Kristom svoj križ. To znaþenje je izrazio fra Konstantin Koser, general Reda, ovako: “Kristove rane i njihova stvarnost na tijelu sv. Franje i dalje imaju znakovitu snagu, i dalje su znak kojemu se ili suprotstavljamo na propast, ili ga integriramo u svoj život na uskrsnuüe. Kristove rane, otvorene na križu i saþuvane u uskrsnuüu, imaju svoju neizmjernu izražajnu snagu od koje se ne može pobjeüi. Nitko se prema njima ne može proglasiti neutralnim, nitko ostati bez odgovora.”27 Franjin uspon na visine predanja i ljubavi La Verne nije se zbio odjednom. Uspon je bio dug, zahtjevan, pun odricanja, ali i ljubavi i pouzdanja u Gospodina, tako da je mogao tek tada reüi: “Bog moj i sve moje”! La Verna ne zadivljuje samo svojim prirodnim ljepotama i raznolikošüu prirode. Ona podjednako zadivljuje i velikim arhitektonskim kompleksom. Najveüa umjetniþka baština svetišta jesu veliþanstvena djela u terakoti Luke i Andrije della Robbia, njihovih nasljednika i njihove škole. To današnji þovjek i hodoþasnik ne traži u prvom redu, nego oazu mira, jer na tom brdu može naüi tišinu, samoüu, govor prirode i susret s Bogom. Oni koji se uspinju na La Vernu ponajprije dolaze radi duhovnih potreba, ali ne iskljuþuju ni ¿ziþke i zdravstvene. Usmjerenost na prolaznost života odmah upada u oþi sa sunþanim satom koji je na zvoniku bazilike. Na njemu piše: “Ako me sunce obasjava, pokazujem ti satove”. Veliki drveni križ otvara pogled prema velikoj Casentinskoj panorami. Tu se može primijeniti ona: “Nebesko se sa zemaljskim, a božansko s ljudskim združuje.”28 Upravo je Franjo ljubio to samotno i šumovito brdo na koje se više puta vraüao da provede vrijeme u molitvi i pokori, da se duhovno i tjelesno od27 KONSTANTIN KOSER, Poruka La Verne, Okružnica preþasnog oca Konstantina Kosera generala reda male braüe u prigodi 750. obljetnice rana sv. Franje na La Verni, Dodatak Vjesniku Provincije 1975, str. 3. Konstantin Koser (Curitiba/Brazil, 9. V. 1918.-Petropolis, 19. XII. 2000.), 1965. vikar Reda, a od 1967.-1979. u dva mandata general Reda. 28 “Terrenis caelestia humanis divina junguntur (Uskrsni prekonij).” 326

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

mori, da nastavi svoj evanÿeoski put propovijedanja i svjedoþenja. La Verna je lijepa ali izazovna, poziva na molitvu, obraüenje, kontemplaciju velikih istina. Na to hodoþasnika potiþe natpis na crkvici Sv. Marije Anÿeoske: “Omnia munda mundis, mundana mundanis - Sve je þisto þistima, sve je neþisto neþistima.” Meÿu svim mjestima gdje je sv. Franjo boravio, posebno je izdvajao dva: Porcijunkula u Asizu i La Verna. To samotno i šumovito brdo þovjek nije oskrvnuo ni danas. Ono odiše netaknutom þistoüom iskonskih vrijednosti koje podižu stvorenje prema uzvišenome. Sposobno je i nama govoriti, kao što je govorilo sv. Franji u izravnom dodiru s prirodom. “Kantik stvorenja” odražava Franjinu dušu gdje stvaranje postaje himan Stvoritelju, a to je predmet njegove proslave. To postaje vrijednim Božjim utjelovljenjem u ljudsku povijest kojim je Bog prigrlio sve stvari i cijeli svemir. Sve to kod Franje ima vrijednost otkupljenja, svijet je suradnik njegova otkupljenja. Neke je od njih posebno uzeo kao djelotvorna sredstva milosti: sakramente, kruh, vino, ulje, vodu, plodove zemlje i ljudskih ruku – ljudskog rada. U tom je smislu rehabilitiran i ljudski rad. Sv. Franjo, kao malo tko, kaže: “Gospodin mi je dao milost rada.” Rad je milost, suradnja Božja za usavršavanje Božjega stvorenja. La Verna je bila mjesto prikladno za molitvu, tj. sabranost u Bogu s kojim povezujemo naše boli, naše patnje, naše nade. Franjo na njoj ne gra-

Snježna idila na La Verni 327

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

di utvrdu, nego želi da La Verna ostane nezaštiüena. Podiže na njoj kolibe poput šatora za stanovanje putnika koji üe odatle polaziti meÿu svijet naviještati Mir i Dobro! Ta Franjina usmjerenost na Boga našla je odgovor Boga jer je sam Bog Franju uþinio sliþnim sebi kada mu je u rujnu 1224. utisnuo svete rane. Rane su postale slava sv. Franje, a evanÿelje njegov život, tako da je s Pavlom govorio: “Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2,20). Franjo je postao evanÿelje, glasnik Velikoga Kralja. On poziva na evanÿeoski život druge i na cjelovit njegov navještaj, bez dodavanja ili oduzimanja, nego samo onako kako to Crkva tumaþi i nalaže.

II. FUNKCIJA NOVICIJATA I NJEZINI DJELATNICI Važan dio samostanskog kompleksa zauzimaju prostorije novicijata. U novicijat se ulazi preko hodnika sv. Ante u kojem je boravište novaka, koji želeüi postati franjevci, provode godinu “kušnje” i formacije, spremaju se molitvom i radom, formiranjem u bratstvu da svoj život posvete Gospodinu, prije nego polože prve redovniþke zavjete. Na La Verni su od davnine (1645.) franjevci uspostavili novicijat. Tada je La Verna prešla u ruke reformiranih franjevaca toskanske provincije koji su tu uspostavili novicijat za samostane toskanskih reformatora. Novicijat ima malu ali skladnu novicijatsku kapelu i 30 malih, siromašnih, ali urednih sobica, dvoranu za sastanke, lijepo ognjište za zimu dok nije bilo centralnog grijanja, perivoj za šetnju i igru. Osim toga tu je divna šuma i široki prostor koji okružuje samostan. Brdo iznad samostana pokriveno je bujnim planinskim raslinjem tako da u svako doba godine ima svojih þari, izazova i novih vegetacijskih posebnosti. Novaci se u osami La Verne formiraju u duhu redovniþkih propisa pod vodstvom magistra novaka i njegova pomoünika u okviru samostanske zajednice. Ujedno sudjeluju u zajedniþkoj službi Božjoj u crkvi i kapeli Stigmata. Svakoga se dana održavala procesija od bazilike do kapele Stigmata poslije Veþernje, koja se u vrijeme našega novicijata molila u 15,00 sati. Danas se u to vrijeme moli Deveti þas. Za vrijeme procesije pjevao se himan s prve Veþernje Rana sv. Frane Crucis Christi”,29 i Lauretanske litanije (latinski), a povratkom u baziliku završna molitva. Svaku veþer obavljao se blagoslov s Presvetim. Novaci su koralnim pjevanjem uzveliþavali službu Božju, koja je bila sveþana svakoga dana, ali je ipak nedjeljom i blagdanom imala posebni sjaj. Za sveþanost liturgijskih þina i skladno pjevanje brinula su se dvojica fratara: fra 29 Svetkovina Rana sv. Franje slavi se 17. rujna, himan prve Veþernje glasi: “Crucis Christi mons Alvernae recenset mysteria, ubi salutis aeternae dantur privilegia dum Franciscus dat lucernae crucis sua studia.” Druga Veþernja svetkovine Rana sv. Franje. “Kristova se križa tajna, Na Alverni kazuje, Gdje spasenja vjeþno trajna milost se ostvaruje, Dok sa križa svjetlost sjajna Franjin duh prosvjetljuje.” 328

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

Dionigi Giustini, svakodnevno, i fra Stefano Pallini, preko školskih praznika. O. Pallini je i u drugo vrijeme, kada su mu moguünosti dopuštale, dolazio i pjevanjem osvježavao redovniþku zajednicu. Imao je ljubavi i strpljivosti u spremanju novaka za liturgijsko pjevanje i nastupe. On je poznavao našega fra Anÿelka Milanoviüa sa zajedniþkog studija crkvene glazbe u Rimu i neobiþno cijenio njegov glazbeni talent. Osim toga život se u novicijatu odvijao po starom, ustaljenom redovniþkom pravilu: “Moli i radi”. K tomu treba dodati i doprinose druge braüe iz samostana u redovniþkoj svakodnevnici koji se nisu štedjeli da ih velikodušno podijele s novacima. Kako kršüanin ne može biti bez molitve, još manje to može biti redovnik. Molitva je bila u središtu novicijatske svakodnevice. Molitva, zajedniþka i privatna, dopunjavala se svakodnevno s poukama i uþenjem talijanskoga jezika. Zajedniþka se molitva obavljala u novicijatskoj kapeli, u koru bazilike, a zimi u zagrijanoj crkvici Svete Marije Anÿeoske. K tomu je dolazilo i ponavljanje gradiva latinskoga jezika za bolje razumijevanja ýasoslova koji se tada još molio na latinskom jeziku. Trebalo je svladati talijanski, barem njegove osnove, da bi novaci bili dionici života zajednice koja ih je velikodušno primila. Nažalost, nitko od novaka nije prije uþio talijanski, jer se u gimnaziji uþio njemaþki kao glavni strani jezik. Magistar novaka je preuzeo na sebe obvezu da ih pouþava talijanskom jeziku. Svakoga dana uþili smo. Svi novaci nisu dobrohotno ni prihvatili uþenje talijanskoga jezika, jer su došli s predrasudama da im talijanski ne treba. Navodili su razlog da su nam Talijani tijekom povijesti nanijeli mnoga zla i nepravde. Nisu zaboravljali navoditi fra Filipa Grabovca30 koji je bio žrtva nepravedne odluke mletaþke vlasti jer su svi primjerci njegova Cvita javno spaljeni, a on zatoþen radi svog hrvatstva najprije u zloglasnom venecijanskom zatvoru Sotto i piombi, a potom na otoku Santo Spirito kod Venecije, gdje je i umro. Bilo je prilika kad su novaci navodili stihove fra Filipa Grabovca o uništenju Hrvata: “Kad kralj [h]oüe kog da srve, tad Rvate meüe prve, a dobitak kad se dili, tad pitaju: ‘Gdi ste bili?’”31 Uz te Grabovþeve stihove i neljudsko postupanje tuÿina prema “Rvatima”, novaci su najviše naglašavali zlodjela koja su Talijani poþinili u Drugom svjetskom ratu kada su okupirali Dalmaciju. Na tim dogaÿajima Drugoga svjetskog rata mogla se graditi odbojnost prema Talijanima jer su bili još svježi, a pogodovali su ondašnjem politiþkom usmjerenju u Jugoslaviji. Nijekati talijanska zlodjela ili njihove aspiracije na naše krajeve, znaþilo je sukobiti se sa službenom politikom koja može imati negativne posljedice za zajednicu. Ipak je prevladala važnost uþenja jezika kao sastavnice kulture talijanskoga naroda te 30 Fra Filip Grabovac (Podosoje/Vrlika, 1697. - Venecija, 1749.), franjevac, pisac, kapelan hrvatskih þeta u mletaþkoj vojsci. Cvit razgovora, naroda i jezika Ilirickoga, aliti Arvackoga (1747.), zbog koje je uhiüen, zatvoren i muþen. Objavio je knjigu i umro. 31 F. GRABOVAC, Od naravi i üudi rvacke, 9-12. 329

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

kasnije koristi od znanja toga jezika za uspješan sveüeniþki rad. Zaista bi bio veliki grijeh ne iskoristiti priliku za uþenje jezika. Provincijal je, poput sv. Pavla, uputio pismo (“poslanicu”) novacima da im istakne važnost novicijata, redovniþke formacije, molitve, rada, uþenja talijanskog jezika, a navlastito skladnog života i vladanja. Njegovo pismo donosimo u Prilogu I.32

1. Novicijatska svakidašnjica Osim redovitoga novicijatskog života, od poþetka je bilo poteškoüa, posebno od paratifusa. Tom su bolešüu novaci bili zaraženi na Visovcu prije odlaska na La Vernu, a ona je dolaskom na La Vernu pokazala svoje negativne posljedice. Dr. Zanki iz Šibenika, ispitivao je genezu paratifusa i došao do izvora zaraze a bio je to jedan mornar s Atlasova broda, koji je prevozio turiste od Skradinskog buka preko Visovca do Roškoga slapa. Kako se zadržavao na Visovcu preko zahodskih otpadaka zagadio je vodu koja se upotrebljavala u pranju i þišüenju po samostanu i u vrtu, a nije bila za piüe. Tko je u neznanju pio tu vodu zarazio se. Ta je klica imala vrhunac za ljetnih dana (oblaþenje novaka), od þega se zarazilo oko 50 osoba. Na udaru su na prvom mjestu bili novaci, a i drugi koji su pili zaraženu vodu. Od paratifusa je na La Verni najprije obolio kandidat za novicijat Branko Mijiü. Za njim su oboljeli: Ante Šušnjara, Konstantin Maduniü i Luka Grgat. Mijiü je smješten u bolnicu u Bibbieni. Dok je magistar boravio s njima, stigla mu je još tužnija vijest da su i druga trojica novaka oboljela i da hitno doÿe po njih da ih smjesti u bolnici u Bibbieni. Cijela je redovniþka zajednica bila duboko pogoÿena, a posebno mi, jer svoju zabrinutost nismo mogli kriti. U tim þasovima zdvojnosti i prispjelih poteškoüa utjehu nam je pružao P. Belli, gvardijan. On je þitao na našim licima zabrinutost i shvaüao naše žalosno stanje pa mi je þesto govorio: “Hrabro, oþe! Bog vidi i Bog predvidi! Kad poþne slabo, završi dobro!”33 Te su njegove rijeþi donosile snagu i pouzdanje pa su þasovi kušnje postajali svima podnošljivijima. Pitanje je bilo što uþiniti s fra Bernardom Tiþiüem i s fra Antom Maduniüem, i kamo ih tako bolesne smjestiti.34 Sanitarna inspekcija koja je nadzirala samostan i vršila dezinfekciju novicijatskih prostorija, prijetila nam je da, ako itko oboli nakon te þetvorice bolesnika, da üemo morati otiüi s La Verne, unajmiti zrakoplov i povratiti se u Provinciju. Samostanu je prijetila opasnost zatvaranja i izolacije, što bi bila velika šteta za samostan. Upoznali smo fra Ivana Juriüa, koji je iz Rima pratio prve korake novicijata, pa ga je bolest 32 Vidi: Prilog I. 33 “Padre, coraggio! Dio vede e Dio prevede; quando comincia male, ¿nisce bene!” 34 Usp. Biþ kušnje, VP, XVII/1968., 4, 114. 330

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

zabrinjavala. On je prihvatio našu sugestiju da oboljelog B. Tiþiüa i novaka Maduniüa s La Verne pošaljemo u Rim, gdje üe ih smjestiti u neku rimsku bolnicu. Bilo je to 10. kolovoza 1968. Na putu do Rima pratio ih je fra Gabro Tomiü. B. Tiþiü je smješten u Bolnicu Sv. Ivana (Ospedale di S. Giovanni in Laterano), a fra Ante u Sveuþilišnu polikliniku (Policlinico universitario). Trebalo je otkriti genezu bolesti. Fra Ivan se utekao nedoreþenom iskazu. Najprije je osigurao bolniþku upravu da üe troškove bolniþkog lijeþenja i smještaja u bolnici snositi naša Provincija, koju on zastupa. Kad su smješteni u bolnicu i osigurano im bolniþko lijeþenje, onda im je ovako ocrtao njihov sluþaj: “Ovi su bolesnici došli trajektom Zadar-Ancona i odatle proslijedili vlakom za Rim. Kako dolaze iz krajeva u kojima vlada paratifus, preporuþio bih Vam da svoje pretrage usmjerite u tom pravcu radi bržeg otkrivanja bolesti te boljega i bržeg lijeþenja.” Bolniþke su analize odmah identi¿cirale paratifus te su odmah poduzete sve potrebne lijeþniþke mjere. Bolesni novaci trebali su dugo ostati u bolnici. Radosno su þekali dan kada üe se osloboditi bolnice i poþeti novicijat. Dok su trojica bolesnih novaka izišli iz bolnice zdravi, dotle je fra Ante Šušnjara bio još uvijek pozitivan, te se morao vratiti u bolnicu u kojoj mu je bolniþko osoblje s ravnateljem bolnice (profesor dr. Gaetano Conti), ravnateljem odjela (dr. Brocchi) i þasnim sestrama (sr. Alessia i sr. Alberta) pripremilo sveþane þestitke. Tada je uspio kazati na talijanskom bolniþkom osoblju: “Kako to da sam ja u školi uvijek bio negativan, a ovdje sam još uvijek pozitivan?” To je obradovalo osoblje bolnice jer su razumjeli njegov talijanski koji je “prisilno” nauþio u bolnici. Svaka se škola skupo plaüa! Usporedo s našim novacima na La Verni su bili i novaci toskanske provincije: fra Francisco Focardi, fra Fausto Lanti i fra Ivano Nasini te iz ÿenoveške provincije: fra Gianni Pizzorno i fra Mario Pastorino, a iz sardske provincije fra Giuseppe Solinas. Oni su prema hrvatskim novacima bili u manjini, jer nas je barem u poþetku bilo 14, a njih 6. Novicijat smo poþeli punim zanosom i zalaganjem u što smo uklopili uþenje talijanskoga jezika da bismo zajedniþki imali pouke na talijanskom jeziku. Vrijeme je prolazilo, a novaci nisu razumjeli temelje talijanskoga jezika i pogrješno su shvaüali pojedine talijanske izraze, nakon þega je nastajala prava pometnja i krivo tumaþenje sadržaja pojedinih konferencija. Talijanski magistar fra Paci¿co Brun htio je svakako sloviti kao magistar cijeloga novicijata i pod svojim vodstvom odgajati i naše novake. Meÿutim, S. ýovo je bio svjestan da je on odgovoran za hrvatske novake i njihov odgoj u novicijatu. Kako je vrijeme odmicalo a novaci nisu uspijevali shvaüati pouke na talijanskom jeziku, problem je iznesen o. gvardijanu. Jedan i drugi magistar tražili su o. gvardijana da on dade svoj pravorijek. Iz svega iznesenoga P. Belli je zakljuþio da svaki magistar nastavi raditi sa svojim novacima jer je tako i u pripravnom periodu stalno naglašavano: Talijan neka radi s talijanskim novacima, a Hrvat 331

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Novaci sa svojim o. Magistrom

s hrvatskim. To je bio pravi pogodak! Više nije bilo nesporazuma i novicijat je išao dalje prema programu, a zajedniþke toþke dnevnoga reda su nas ujedinjavale. U novicijatski program ušli su sljedeüi predmeti: Pravilo sv. Franje, Spisi sv. Franje i Klare, Teologija redovniþkog života, Povijest Reda, Povijest Provincije, Uvod u opüu duhovnost, Franjevaþka duhovnost, Generalne konstitucije, Talijanski i latinski jezik te crkveno pjevanje. Uza sve poteškoüe novicijat je normalno funkcionirao kako u molitvenom, tako i u radnom dijelu. Magistar novaka bio je u poþetku razapet izmeÿu samostana i bolnice u Bibbieni. Morao se nalaziti posvuda jer je nepoznavanje talijanskoga jezika bila velika prepreka u normalnom komuniciranju u zajednici. Kako je novicijat odmicao, tako su se i poteškoüe umanjivale.

2. Preko bolesti do poþetka novicijata Ulaskom bolesnih novaka u bolnice, na pomolu je bila velika cijena njihova lijeþenja, jer su troškovi izgledali nesavladivi za slabi provincijski budžet. Provincijal P. ýapkun poþeo je po Europi tražiti dobrotvore koji bi pomogli u tom lijeþenju. Ipak se najviše uzdao u pomoü braüe koja su djelovala u Njemaþkoj ili prekomorskim zemljama. O tomu je izjavio: “Ovdje treba istaknuti, da je ova kušnja otkrila ljubav i suosjeüanje sve braüe u Provinciji i u inozemstvu, koji su se dali da sami i preko prijatelja priskoþe u pomoü i nastoje 332

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

ublažiti naše boli…Hvala svoj braüi na blizu i na daleko! Hvala svim dobroþiniteljima! Hvala visokim prelatima i institucijama, koje su se zanimale za ovaj rijetki sluþaj i pokazale se spremnim da nam budu blizu u nevolji.”35 Problem je ipak riješen mnogo jednostavnije od oþekivanoga. Tajnik bolnice u Bibbieni našao je rješenje u našu korist, a poþivalo je na propisima talijanske države o zaraznim bolestima u koje spada i paratifus pa je to lijeþenje spalo pod državni fond talijanskog Ministarstva zdravlja. Zakon je jednako primijenjen kako za one koji su se lijeþili u Bibbieni a jednako tako i za one u Rimu. Time je Provincija osloboÿena teška tereta. Hvala Bogu! Novaci su i za vrijeme boravka u inozemstvu bili vojni obveznici. U mjesecu veljaþi 1969. bili su pozvani na odsluženje vojnog roka fra Ivan Marinoviü i fra Nediljko Tabak. S. ýovo nije mogao ostvariti njihovu odgodu služenja vojnoga roka, iako je išao na Vojni odsjek i vojnu komandu u Splitu da im se ta odgoda usliša. S njim je išao fra Leo Delaš. S. ýovo se Vojnoj oblasti u Splitu predstavio u habitu, iako habit kod vojske nije rado viÿen, ali je bio službeni znak intervencije pred ondašnjom vojnom vlašüu. Tražio je da ga primi komandant Vojne oblasti, jer ga je na njega uputio Vojni odsjek iz Sinja, a kako njega nije bilo, pred njim se pojavio o¿cir JNA, po þinu major, službeno ga je pozdravio, stao mirno i saopüio negativan odgovor na naše traženje. Pravdali su se da smo im se kasno obratili. Tada je bilo uvijek kasno da se usliša molba naših studenata za odgodu vojnoga roka. Ta dvojica novaka otišli su na odsluženje vojnog roka, a prije nego što su pošli iz novicijata, otišli su do Rima da ga barem letimiþno vide.

3. Poþinje život Manje braüe Novicijatom poþinje redovniþki život. Glavni voditelj novicijatske formacije je magistar novaka. Njemu na srcu stoji opüe i pojedinaþno vodstvo novicijata. U duhovnom smislu, novicijat treba voditi opüim planom crkvenih i redovniþko-franjevaþkih propisa. Svakako u taj program ulazi: tumaþenje Pravila, Generalnih konstitucija, povijesti Reda i povijesti Provincije, uz opüe zasade kršüanskoga i redovniþkog života. Za povijest Reda upotrebljavali smo Tomu ýelanskog,36 sv. Bonaventuru te Povijest Reda od Dominika Cresija,37 a za povijest Provincije fra Stjepana Zlatoviüa Franovci Države prisv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji38 te 35 Biþ kušnje, VP, XVII/1968., 4, 114 36 T. CELANO, Vita di S. Francesco (prima e seconda) e trattato dei miracoli, traduzione di Fausta Casolini, Edizioni Porziuncola, S. Maria degli Angeli, Assisi [1960]. 37 P. DOMENICO CRESI, San Francesco e i suoi Ordini, Edizioni “Studi Francescani”, Firenze [1955.]. 38 S. ZLATOVIû, Franovci Države Prisv. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888. 333

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

rad fra Petra ýapkuna Hrvatska franjevaþka provincija Presvetoga Otkupitelja.39 Za opüu duhovnost služila je knjiga fra Alekse Benigara Theologia spiritualis40 i Teologija kršüanskog savršenstva od A. Royo Marína.41 Osim toga, novicijatska formacija obuhvaüala je i druge teme koje su se obraÿivale u raznim prigodama. Poseban naglasak je posveüen redovniþkim savjetima-zavjetima, redovniþkom pozivu i životu u svjetlu dokumenata Drugoga vatikanskog sabora Perfectae caritatis i Lumen gentium. U duhu franjevaþke duhovnosti prouþavali smo franjevaþke spise,42 Franjevaþko pravilo i Franjevaþke konstitucije.

4. Svi novaci zajedno na La Verni Kako je vrijeme u novicijatu odmicalo i približavalo se polugodište, trebalo je rješiti njegov nastavak. Do zadnjega þasa, još u veljaþi i poþetkom ožujka 1969., pomišljalo se da se u djelo provede prvotna odluka i da se prva skupina novaka s La Verne povrati na Visovac, a na njihovo mjesto doÿu novaci s Visovca. Meÿutim, nastao je problem u vezi toga tko üe biti s novacima na La Verni, ako se S. ýovo vrati na Visovac, jer B. Anþiü ne zna talijanski, a J. Lovriü je bolestan i nije više mlad, a on je samo ispovjednik. Stvoreni su svi uvjeti da je najbolje da se oba novicijata ujedine, i to na La Verni. Kada je provincijal tu moguünost prenio upravi samostana na La Verni, samostan je i to rješenje velikodušno prihvatio. Tako se i druga skupina novaka spremila za odlazak na La Vernu, što se dogodilo 20. ožujka 1969., u pratnji fra Bože Anþiüa, domagistra, fra Josipa Jankoviüa i fra Leonarda Buljana. Na oproštaju na Visovcu bili su nazoþni: mons. Josip Arneriü, šibenski biskup, fra Petar ýapkun, provincijal, fra Ivan Vuka, gvardijan iz Zagreba, fra Anÿelko Milanoviü, fra Stanko Mandac, fra ûiro Ujeviü i župnici visovaþkog okružja. Za vrijeme odsutnosti novaka s Visovca pristupilo se obnovi samostana i dotjerivanju samog otoþiüa.43 Novaci su stigli u Anconu trajektom Liburnija 21. III. 1969. gdje ih je doþekao autobus autoprijevoznika Baschetti iz San Sepolcra koji ih je preko Asiza dovezao na La Vernu u veþernjim satima. Fratri su ih bratski pozdravili u želji da se na La Verni naÿu zajedno s njezinom ljepotom, svetošüu mjesta i duhovnim ozraþjem koje üe im pomoüi da što bolje shvate duh sv. Franje. 39 P. ýAPKUN, Hrvatska franjevaþka provincija Presvetoga Otkupitelja, Dva hrvatska jubileja, uredio i izdao Metod Kelava, Buenos Aires, 1955., 9-17. 40 A. BENIGAR, Theologia spiritualis, editio altera, Roma 1964., CX+1328. 41 A. ROYO MARĎN, Teologia della perfezione cristiana. Introduzione generale, Edizioni Paoline, 1967. 42 Gli scritti di San Francesco d’Assisi. Introduzione e note di Mons. VITTORINO FACCHINETTI, o.f.m. Testo riveduto e aggiornato da Fr. GIACOMO CAMBELL, o.f.m., Società editrice Vita e Pensiero, [Milano], 1967. 43 Usp. Iz života Provincije: Visovac, VP, XVIII/1969., 2, 73. 334

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

Novaci s fra Petrom ýapkunom, provincijalom, odgojiteljima i gostima

Imena novaka II. skupine: 1. fra Ivan Bodrožiü, 2. fra Šimun Beþko, 3. fra Ivan Grgiü, 4. fra Marko Maduniü, 5. fra Stjepan Maleš, 6. fra Dušan Markoviü, 7. fra Miljenko Odrljin, 8. fra Mirko Rajþiü, 9. fra Jerko Rašetina, 10. fra Tomislav Sulje, 11. fra Petar Tanta, 12. fra Ante Žižak. S tim novacima došao je i fra Frano Laco, povratnik s odsluženja vojnog roka, kako bi nastavio i završio novicijat na La Verni. Dolaskom druge skupine novaka La Verna je još više oživjela mladim redovnicima koji su davali ritam unutarnjemu samostanskom životu, a tako i vanjskom sjaju prigodom svakodnevnih liturgijskih þina, posebno nedjeljnih i blagdanskih procesija. Vjernicima je ta skupina mladih franjevaca bila privlaþna te se vidno umnožavao njihov broj u svetištu. Novaci s Visovca i s La Verne zajedno su se zavjetovali 24. kolovoza 1969., a zavjete je primio fra Policarpo Belli, gvardijan, koga je delegirao fra Petar ýapkun, provincijal, koji se tijekom mise obratio novacima najprije na hrvatskome, a potom i na talijanskome za prisutne vjernike. Govorio je o franjevaþkoj karizmi koju prihvaüaju novaci, zahvalio na gostoprimstvu i skrbi cijele toskanske provincije, posebno svetišta i samostana na La Verni na þelu s njegovim gvardijanom. Jedan po jedan novak pristupao je pred delegata i izgovarao, jasno i odvažno, formulu zavjetovanja da se posveüuje Bogu u Franjevaþkom redu, da üe vršiti tri redovniþka zavjeta: poslušnost, siromaštvo 335

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

i þistoüu. La Verna je toga dana bila zaogrnuta maglom i orošena kišom. To je iskoristio K. Baliü i naglasio kako je Bog na Sinaju dao zapovijedi uz pratnju magle, munja i gromova. Tako je i danas Bog na La Verni, uz tutnjavu gromova, pokazao da mu je mio þin što ga obavljaju ti mladiüi svojim zavjetovanjem. Na sveþanosti se okupio lijepi broj talijanskih fratara. Bila je brojna i hrvatska skupina, a saþinjavali su je: fra Petar ýapkun, provincijal, fra Karlo Baliü, fra Ivan Juriü, fra Bernardo Tiþiü, fra Josip Dodig, fra Stjepan Paviü (voditelj duhovnih vježbi na koncu novicijata), fra Stanko Aniü, fra Ignacije Vugdelija, fra Pavao Žmire, fra Silvestar Bota, fra Luka Livaja, fra Stjepan ýovo, magistar novaka i fra Božo Anþiü, domagistar, te gosp. Nediljko Zrnþiü, student u Fribourgu (Švicarska). Nakon položenih zavjeta novaci su sa svojim odgojiteljima i drugom pratnjom pošli u kapelu Franjinih rana (Stigmata). Tu su zahvalili Bogu na daru zvanja i milostima koje su primali tijekom novicijata. Za vrijeme objeda održano je više govora, od kojih se posebno isticao govor P. Bellija, gvardijana. Radost je bila velika, a bila je izražena i pjevanjem hrvatskih narodnih pjesama, a naroþito “Dalmatinskog šajkaša”, što je pobudilo veliko zanimanje talijanskih fratara. U ranim jutarnjim satima 25. kolovoza zavjetovanici ostavljaju La Vernu i vraüaju se u Hrvatsku posebnim autobusom da nastave daljnji humanistiþki i teološki studij. La Vernu je ostavio i fra Bernardo Tiþiü, ispovjednik, koji radi slaboga zdravlja više ne üe biti s novacima. Novaci su suznim oþima pozdravljali na rastanku sveto brdo rijeþima Serafskoga Oca koje je zapisao brat Masej u prigodi Franjina oproštaja s La Vernom: “Ostanite u miru, predraga braüo, neka vas Bog blagoslovi, predragi sinovi… zbogom svima, zbogom anÿeosko brdo, zbogom predragi brate sokole, zahvaljujem ti radi ljubavi koju si pokazivao; zbogom Sasso Spicco, zbogom, Sasso koji si me primio u svoju utrobu, kad je ÿavao ostao ismijan, ne üemo se više vidjeti; zbogom Sveta Marijo Anÿeoska, preporuþujem ti ove svoje sinove, Majko Vjeþne rijeþi.”44 Na putu svratismo u San Marino i Ravennu. Njihovi spomenici bili su posebni doživljaj: crkva Sv. Apolinara, Danteov grob, bazilika sv. Vitala itd. Brzim putem smo išli prema Padovi, grobu i bazilici sv. Ante, ali i crkvi našeg blaženika Leopolda Mandiüa (tada još ne bijaše proglašen svecem). U Veneciji pogledasmo ono najvažnije: trg i crkvu Sv. Marka, most Rialto, tamnicu Sotto i piombi itd. Doÿosmo na prenoüište u S. Nicolò di Lido, gdje nas bratski primiše i ugostiše franjevci tamošnjeg samostana. Jutrom 26. kolovoza 1969. ostavismo Lido i krenusmo s Piazzale Roma autobusom prema Trstu. U svakoj radosti ima i gorþine, tako bijaše i s nama. 44 Franjin Zbogom La Verni, koji se pripisuje bratu Maseju, þita se na La Verni svake godine uoþi 30. rujna, kad je Franjo odluþio napustiti La Vernu i povratiti se Svetoj Mariji Anÿeoskoj u Asizu. 336

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

Naš se autobus “umorio”, ne vuþe kako treba, propale brzine… Treba ga popraviti. Naš se program promijenio, jer nas je u Trstu zaustavio popravak autobusa i umjesto da krenemo izravno do Sinja, te veþeri s mukom doÿosmo samo do Trsata. Tu smo slavili sv. misu, veþerali i prenoüili. Zahvalismo þuvarima trsatskog svetišta koji su nas bratski i srdaþno primili. Naš je cilj još dalek, a misli su usmjerene prema našem cilju, Sinju, gdje stigosmo u veþernjim satima. Dragi lik Majke od milosti, ýudotvorne Gospe Sinjske privukao nas je pred njezin oltar, da se pred njim pomolimo, zahvalimo Bogu za sve primljene milosti i zaprosimo Marijinu majþinsku zaštitu. Braüa nas oþekivahu, a s njima i roditelji mladih fratara da vide svoju djecu povraüenu iz “dalekog svijeta”.

Litice La Verne na kojima je sagraÿena crkva i samostan

5. Druga godina novicijata (1969.) Dok još nije završio novicijat prve godine na La Verni, provincijal fra Petar ýapkun obukao je 1. VII. 1969. u Sinju 23 novaka na blagdan Predragocjene Krvi Isusove na oltaru ýudotvorne Gospe Sinjske. Njima je službu magistra novaka vršio fra Gabrijel Tomiü. U Sinju su se novaci spremali za odlazak na La Vernu intenzivnim radom i uþenjem talijanskog jezika. Poslije gotovo dva mjeseca k njima se pridružio Stjepan Grgat, povratnik s odsluženja vojnog roka. Njega je P. ýapkun obukao 28. kolovoza 1969. na oltaru Gospe Sinjske. Novaci su odmah proslijedili talijanskim autobusom za La Vernu. Bilo ih je 24 na broju. Poslije obavljenih obreda ostavismo dragi Sinj i slijedeüi cestu uz 337

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

more, “jadransku magistralu”, stigosmo najprije do Trsata oko 10,30 sati. Tu smo slavili sv. misu, odmorili se i okrijepili. Brzo smo prevaljivali kilometre i našli se na ondašnjoj državnoj granici s Italijom. Graniþne i carinske formalnosti brzo smo obavili. Doÿosmo u Veneciju, Piazzale Roma oko 20,00 sati, a potom brodiüem (vaporetto) do Lido S. Nicolò. Fratri su nas u samostanu bratski i srdaþno doþekali i spremili udoban smještaj. Petar ýapkun, provincijal, uvijek je bio na þelu naše pratnje. Uz njega su bili fra Stjepan ýovo, magistar, fra Jerko Lovriü, novi ispovjednik novaka, fra Gabrijel Tomiü, dosadašnji voditelj novaka u Sinju, fra Stanko Aniü, profesor, i fra Tomislav Duka. Velikodušnim talijanskim fratrima donijeli smo i darovali, kao znak naše iskrene zahvalnosti dva pršuta, nekoliko staklenki rakije šljivovice, cigareta te nekih narodnih rukotvorina. Rado su primili znak naše pažnje. Ipak ih je najviše obradovao naš domaüi pršut ili kako ga oni nazivaju prosciutto fumicato (dimljeni suhi pršut). Poslije mise i doruþka 30. kolovoza 1969. odmah smo požurili pogledati znamenitosti Venecije. Veü smo imali iskustvo s novacima prethodne godine u razgledanju grada, pa je bilo lakše programirati i što bolje iskoristiti upoznavanje znamenitosti na Laguni. Vrijeme nas tjera i treba žuriti. Uhvatismo vaporetto kroz Canal Grande i stigosmo do našeg autobusa. Brzom vožnjom i širokom autocestom stigosmo do Padove i pogledasmo crkvu Sveca cijelog svijeta, sv. Ante. Tu smo susreli fra Peru Jusa, hrvatskog konventualca, ispovjednika u bazilici. On nam je na svojstven naþin protumaþio znamenitosti religioznoga, umjetniþkog i povijesnog sadržaja u Sveþevoj bazilici. Poslije okrjepe u Casa del pellegrino krenusmo prema Ravenni da bacimo pogled na njezine znamenitosti. Stigosmo na La Vernu 30. kolovoza oko 21,00 sat. Cijelo nas je samostansko bratstvo prihvatilo radosno, jer smo ispunili samostanske prostore svježinom i zanosom koja je proteklih dana odlaskom prethodnih novaka samostanu i svetištu nedostajala. Zahvalni Bogu na sretnom dolasku, poslije tjelesne okrjepe, otiÿosmo na željeni odmor. Sutradan poþinje upoznavanje s fratrima i znamenitostima svetišta. Obilazak i tumaþenje povijesti poþetaka svetišta svatko pozorno prati. Duhovna, religiozna i kulturna dimenzija se predstavlja u svojoj vrijednosti i privlaþnosti. Na nedjeljnoj misi 1. rujna mnogo je hodoþasnika, koje zadivljuje velik broj mladih fratara, ali ti mladi fratri ne govore talijanski ili jedva sriþu najjednostavnije reþenice. Uza sve to, oni su simpatiþni, privlaþni i radosni. Skreüu na se pozornost prolaznika i hodoþasnika. To je sveto brdo sv. Franjo izabrao za odmor duše i okrepu srca. U toj tišini mladi franjevci provode godinu novicijata kako bi, obogaüeni duhovnim sadržajima, nastavili studij i formaciju do konaþnog predanja Bogu zavjetima i kasnije prezbiteratom.45 45 Usp. J. LOVRIû, Od La Verne do Sinja. Od Sinja do La Verne, VP, XVIII/1969., 189-193. 338

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

Kapela Stigmata posebno je sveto mjesto na La Verni. Ona je cilj hodoþasniþkih pohoda i tihe molitve na kraju šume i pogleda na Casentino. Pokraj nje je romitorij gdje živi nekoliko fratara koji se intenzivnije posveüuju molitvi i kontemplaciji. Za svetkovine brdo oživi. Uz obiþni, mali i pobožni svijet, tu se redovito nalaze i vjerske i svjetovne vlasti kako opüine, tako i pokrajine, posebno Firenze. Može se reüi da se tu naÿe cijela Italija. Sv. Franjo svakomu ima što reüi, poruþiti i podsjetiti. Visoke hridi na kojima leži kapela Stigmata imaju svoje þari i privlaþnost kad je Franjo u pitanju. Za svetkovinu Stigmata sveto brdo redovito pohodi i general Manje braüe iz Rima. To je uþinio ondašnji aktualni general reda fra Konstantin Koser godine 1969., koji je predvodio liturgijsko slavlje u crkvi. Iskoristio je prigodu da se susretne sa samostanskim bratstvom, a nije propustio ni susret s našim novacima. Njima je održao predavanje o redovniþkom pozivu i tadašnjem stanju Reda. U njegovoj pratnji bio je generalni de¿nitor za slavenske provincije fra Paci¿k Keraly, Maÿar, koji je jednako iskoristio susret s novacima i uputio im rijeþi potpore na latinskom jeziku, a S. ýovo je bio tumaþ i posrednik meÿu njima. Nemoguüe je opisati sve susrete s osobama koje smo susretali na La Verni. Svakako ne smijemo zaboraviti susret s anglikanskim franjevcem fra Petrom, predstavnikom Anglikanske crkve pri Sv. Stolici u Rimu ili njihovom trojicom magistara novaka. Fra Petar je pohodio La Vernu za svetkovinu Stigmata 1969., sudjelovao je u procesiji vigilije, na noünom bdijenju i sutradan u svim sveþanim obredima. Povraüajuüi se u Firenzu, a odatle su namjeravali otiüi u Rim, u pothodniku željezniþke stanice mu je pozlilo i kako je u tom þasu nailazio jedan franjevac, vidjevši da mu je zlo, a bio je u franjevaþkom habitu, dao mu je odrješenje. Tek je kasnije doznao da taj franjevac nije katoliþki franjevac nego anglikanski franjevac. Još jednu osobu moramo spomenuti, a to je majka Bazilija Schlink, osnivaþica protestantskih Marijinih sestara u Darmstadtu. Ona je više puta dolazila na La Vernu, držala predavanja i širila ljubav prema Muci Kristovoj. Njezine sestre koje su bile u Rimu, više puta su dolazile te su dozvolom starješinstva na La Verni podigle spomenik sv. Franji. Istina, bilo je i mnogo drugih koje smo susretali. Posebno su nam dragi bili brojni seminari, konferencije i skupovi. U to vrijeme toskanska je provincija održavala više zajedniþkih skupova, pa i izvanredni provincijski kapitul, pri þemu su novaci davali svoj obol oko organizacije i reda tijekom njegova održavanja. Tada se raspravljalo o novom ustrojstvu Reda, Generalnim konstitucijama i Generalnim statutima, koji su trebali biti usmjereni prema smjernicama Drugoga vatikanskog koncila. Njihova je provincija u to vrijeme brojila oko 650 redovnika. U samostan je þesto dolazio fra Angelico Lazzeri, vikar Reda, þlan te provincije, koji je uvijek imao oþinsku rijeþ za naše novake. 339

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

6. U Vjeþnom gradu 17. lipnja 1969. Biti u Italiji a ne posjetiti Rim bio bi veliki propust. Posjet Rimu zbio se 17. lipnja 1969. Kratki boravak od nekoliko dana trebalo je iskoristiti što bolje i prema razgraÿenom planu. Bili smo i u audijenciji Sv. Oca Pavla VI. Kad je pozdravio pojedine skupine hodoþasnika, nama se obratio na talijanskom jeziku: “Na kraju imamo još na talijanskom pozdraviti novake Manje braüe Franjevaþke provincije u Dalmaciji. Predragi, þast takoÿer i vama. Vi ste svjedoci kršüanske snage i dosljednosti koja je na þast ne samo vama osobno, nego i vaše redovniþke obitelji i vaše zemlje. Znamo koliko su franjevci djelovali u Dalmaciji i kako su održali bujnu i cvatnu katoliþku tradiciju u svojoj zemlji. Budite nosioci našega blagoslova i naše þestitke, pa kad vas je Gospodin pozvao u taj stalež, budite hrabri, budite þvrsti i sretni da služite našem Gospodinu po uzoru sv. Franje.”46 Novaci sa svojom pratnjom iskoristili su prigodu i pohodili sjedište Franjevaþkoga reda, Generalnu kuriju, 18. lipnja 1969. Tu ih je primio fra Konstantin Koser, general Reda, koji je svima upravio svoju oþinsku rijeþ, potakao na uzvišene ideale redovniþkog poziva za bolju i sretniju buduünost svakog pojedinca, a navlastito svjedoþanstvo Kristove prisutnosti u današnjem svijetu s posebnim osvrtom na materijalizam i ateizam kojemu se treba oprijeti jer se svom snagom želi nametnuti ljudima i osvojiti njihova srca. Svima je poklonio životopis sv. Karla od Sezze, kao ostvareni primjer svetosti u Franjevaþkom redu prema kojemu svaki kršüanin, a navlastito redovnik treba težiti.47 Drugi franjevaþki centar u Rimu jest Meÿunarodni franjevaþki kolegij “Antonianum”, u kojem djeluje više hrvatskih fratara i studira više studenata. Novacima se posebno usjekao u pamet susret s našim fra Karlom Baliüem i hrvatskom kolonijom u “Antonianumu”. Upoznali su se s njegovim radom oko kritiþkog izdavanja djela bl. Ivana Duns Skota a isto tako i radom Meÿunarodne marijanske akademije, Baliüevim djelom i djelom njegovih suradnika. Zajedniþki susret zabilježila je i prigodna fotogra¿ja. 7. Novicijat 1969.-1970. Novaci II. godine novicijata u Italiji obuþeni su u Sinju 1. VII. 1969. na blagdan Predragocjene Krvi Isusove u 9 sati na oltaru ýudotvorne Gospe Sinjske u prisutnosti mnoštva vjernika i þlanova Provincije. Obukao ih je o. Petar ýapkun, provincijal. To su novaci: 1. fra Jakov Begonja, Sedramiü (Drniš), 2. fra Bonaventura Biliü, Studenci (Imotski), 46 NAŠI NOVACI KOD SV. OCA, VP, XVIII/1969., 6, 187. 47 SAN CARLO DA SEZZE O.F.M. Autobiogra¿a, a cura del P. Severino Gori ofm ovvero i ¿oretti di frate Carlo raccontati da lui medesimo, Roma 1959. 340

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

3. fra Nedjeljko Budimir Bekan, Turjaci (Sinj), 4. fra Ivan Buljeviü, Gradac (Drniš), 5. fra Ivan ýupiü, Trbounje (Drniš), 6. fra Martin Delaš, Zelovo (Sinj),48 7. fra Jakov Dževrnja-Viro, Otok (Sinj), 8. fra Ivan Gabriü, Zelovo (Sinj, 9. fra Nikola Glaviniü (Metkoviü), 10. fra Izidor Grabovac, Proložac (Imotski), 11. fra Josip Grbavac, Proložac (Imotski), 12. fra Drago Gveriü, Vinaliü (Vrlika), 13. fra Branimir (Dušan) Moro, Gala (Sinj), 14. fra Frano Moro, Gala (Sinj), 15. fra Zvonko Nimac, Lišane (Benkovac), 16. fra Luka Peko, Poljica (Imotski), 17. fra Ante (Slavko) Perica, Stankovci (Benkovac), 18. fra Josip Puljeviü, Metkoviü,49 19. fra Draško Tekliü, Komorani (Livno), 20. fra Cvitko Teskera, Kijevo (Vrlika), 21. fra Stjepan Trogrliü, Studenci (Imotski), 22. fra Ivan Vrliü, Garþin (Sinj), 23. fra Mile Zorica, Rupe (Skradin), 24. fra Stjepan Grgat, Otok (Sinj).50 Ti su novaci zavjetovani na La Verni 29. VI. 1970. na svetkovinu sv. Petra i Pavla, osim fra Stjepana Grgata koji se zavjetovao 17. kolovoza 1970. Provincijal je pismenom dozvolom istoga dana dopustio da se zavjetovanje novaka anticipira tri (3) dana prije završetka regularnog isteka novicijata, kako to dopuštaju i Generalne konstitucije (þl. 183 & 4). Obred zavjetovanja obavio je fra Policarpo Belli, gvardijan samostana na La Verni, dozvolom provincijala fra Petra ýapkuna, uz asistenciju istog provincijala P. ýapkuna i fra Jerka Lovriüa, eks-provincijala. Zavjetovanju je pristupio 21 novak. Provincijal nije mogao ljepše i sveþanije proslaviti svoj imendan nego što ga je proslavio tim sveþanim liturgijskim þinom i zavjetovanjem novaka. Buduüi da je fra Bernardo Tiþiü þesto pobolijevao ne samo od paratifusa, nego je patio i od drugih bolesti koje su nastupile kao posljedica komunistiþkih 48 Fra Martin Delaš istupio iz novicijata na La Verni 4. II. 1970. 49 Fra Josip Puljeviü istupio iz novicijata u Sinju u srpnju 1969. 50 Fra Stjepan Grgat obuþen u Sinju 28. VIII. 1969. zavjete položio na La Verni 17. VIII. 1970. dispensom P. ýapkuna, provincijala. 341

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

batinanja u Baüini, P. ýapkun je tražio novog ispovjednika. Na koncu je kocka pala na fra Jerka Lovriüa, iskusnoga redovnika, nekoü magistra novaka i dugogodišnjeg provincijala. Završivši službu provincijala 1967. ponovno je bio imenovan magistrom novaka, tijekom þega je obolio od paratifusa. Posljedice te bolesti osjeüao je i na La Verni, ali ih je strpljivo podnosio. Fra Jerko je ostao na La Verni do konca našeg boravka, tj. do 21. kolovoza 1970. Provodio je vrijeme u molitvi, þitanju i ispovijedanju u samostanskoj crkvi. Bio je cijenjen od samostanskog osoblja, mnogima je postao i ispovjednikom jer je kao iskusni redovnik znao rješavati pitanja savjesti i životnih usmjerenja. Izvanredni ispovjednik novaka druge godine novicijata bio je fra Dionizije Lasiü,51 profesor na “Antonianumu” u Rimu, koji je na La Vernu dolazio tijekom þetiriju godišnjih kvatrenih dana. Redovitim novacima pridruživali su se povratnici iz vojske, koji su u ondašnjim prilikama morali prekidati novicijat. Da ispune godinu novicijata dolazili su na La Vernu. To su bili: 1. fra Mile Begonja, Sedramiü (Drniš), 2. fra Frano Laco, Otok (Sinj),52 3. fra Ivan Perišiü, Brištani-Miljevci (Drniš), 4. fra Ivan Saviü, Banjevci (Kotari) – došao 17. XI. 1969.53 Novak fra Frano Laco položio je jednostavne zavjete 8. prosinca 1969. na svetkovinu Bezgrješnog zaþeüa blažene Djevice Marije, a njegove je zavjete primio fra Stjepan ýovo po ovlaštenju fra Petra ýapkuna, provincijala. Njegovu propovijed donosimo u Prilog III.

8. Kanonizacija sv. Nikole Taveliüa, prvoga sveþano kanoniziranoga hrvatskog sveca Hrvatski je narod željno oþekivao kanonizaciju bl. Nikole Taveliüa. Sa svih strana svijeta gdje ima Hrvata, organizirala su se hodoþašüa u vjeþni Rim. Ni naš novicijat nije mogao izostati iz toga velikog slavlja, pogotovo kada smo se nalazili u Italiji. Magistar novaka veü se nalazio u Rimu u komisiji Reda De 51 Fra Dionizije Lasiü (Široki Brijeg, 6. VI. 1913.-27. XI. 1997.), profesor na Antonianumu u Rimu, urednik ZIRALA, poslije demokratskih promjena povratio se u Mostar gdje je i umro. Doktorirao tezom: Theologia christiana perfectidica, Roma, 42, 1967, 188-257. 52 Fra Frano Laco poþeo novicijat na Visovcu 12. VII. 1967. radi odsluženja vojnog roka prekinuo novicijat i došao na La Vernu 21. III. 1969. gdje se zavjetovao 8. XII. 1969. i vratio u Sinj da završi gimnaziju Usp. Arhiv Provincije Split. 53 Fra Ivan Saviü poþeo je novicijat na Visovcu 12. VII. 1967. Dignut na odsluženje vojnog roka i po povratku iz vojske došao na La Vernu 17. XI. 1969. te se zavjetovao 26. I. 1970. Umro kao župnik Prugova od srca 7. VII., a pokopan u Splitu 11. VII. 2005. 342

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

sanctae orationis et devotionis spiritu (O duhu svete molitve i pobožnosti),54 pa je s fra Ivanom Juriüem spremio njihov dolazak. Novaci su došli u Rim 19. lipnja 1970. u pratnji fra Bože Anþiüa i fra Jerka Lovriüa. Prenoüište smo za njih pronašli kod þasnih sestara u Via Garibaldi. Autobus tvrtke Baschetti, bio je cijelo vrijeme boravka u Rimu na raspolaganju. Najprije su razgledali najznaþajnije rimske lokalitete: þetiri bazilike, Kolosej, katakombe, Fori Imperiali... Svima smo nabavili Vodiþ Rima da se što bolje snalaze u Vjeþnome gradu i da nose njegovu uspomenu. Radovali smo se zajedno s velikom rijekom hrvatskih hodoþasnika i bili ponosni da jedan franjevac iz daleke prošlosti biva proglašen svecem sveopüe Crkve. Na dan kanonizacije, 21. lipnja 1970. godine, ugostile su nas þasne sestre Suore dell’Immacolata na EUR-u, s kojima su se dobro poznavali fra Ivan Juriü i fra Petar ýapkun. Kod njih je þesto dolazio slaviti sv. misu ili držati duhovnu obnovu fra Aleksa Benigar koga je ponekad zamjenjivao S. ýovo, magistar, kada se vratio u Rim da završi studije. Kako je magistar fra Stjepan u to vrijeme bio u Komisiji De sanctae orationis et devotionis spiritu (O duhu svete molitve i pobožnosti), morao je tražiti dozvolu generala Reda fra Konstantina Kosera, da može biti s novacima za vrijeme duhovnih vježba i njihova zavjetovanja. To nije bilo lako ishoditi, paþe mu je osobni tajnik fra Konstantina Kosera, generala Reda, rekao da bi bilo bolje da to ne i traži. On je to ipak zatražio i, na þuÿenje mnogih, dozvolu je dobio da ode na La Vernu i da bude na koncu novicijata s novacima. General mu je napisao: “Idi s blagoslovom Božjim!” Duhovne vježbe je vodio o. fra Sreüko Majstoroviü, franjevac Provincije Sv. ûirila i Metoda iz Zagreba. Zavjetovanje novaka obavljeno je 29. lipnja, na svetkovinu sv. Petra i Pavla, u ruke fra Polikarpa Bellija, gvardijana, u punoj crkvi vjernika. Obred zavjetovanja poþeo je koncelebriranom sv. misom u 10 sati, a predsjedao joj je fra Plikarpo Belli devetoricom koncelebranata. Jedan po jedan novak, a bilo ih je 21, izgovarali su rijeþi formule zavjetovanja, da üe živjeti i obdržavati tri redovniþka zavjeta prema propisima franjevaþkog Pravila. Bratski zagrljaj mira i þestitka svih fratara dirnuo je do suza zavjetovanike, a i mnoge nazoþne. Naš provincijal fra Petar ýapkun nije mogao bolje proslaviti svoj imendan nego da vidi kako se ti mladi ljudi posveüuju Gospodinu u Franjevaþkom redu. Magistar se novaka ipak morao vratiti u Rim kako bi okonþao svoj rad u spomenutoj Komisiji.55 Novak fra Stjepan Grgat položio je prve redovniþke zavjete 17. kolovoza 1970. u ruke fra Polikarpa Bellija, gvardijana, koga je delegirao fra 54 To je bila anketa po kojoj je cijeli Red trebao odgovoriti na postavljena pitanja o molitvi. Komisija je imala 12 þlanova meÿu kojima je bio fra Stjepan ýovo. Na temlju prispjelih odgovora, koje je obradila Meÿunarodna komisija, fra Konstantin Koser, general Reda napisao je knjigu Vita con Dio oggi, Edizioni MF, Roma, 1971. 55 Zavjetovanje na La Verni, VP, XIX/1970., 3-4, 150. 343

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Petar ýapkun, provincijal. S njim su u koncelebraciji bila još þetvorica sveüenika. Sveþanu svetu misu pjevali su njegovi kolege iz novicijata uz mnoštvo vjernika koji su pozorno pratili sveþano liturgijsko slavlje i polaganje redovniþkih zavjeta. Treba istaknuti da, iako smo bili daleko od Provincije, nismo bili daleko od njezina srca i ljubavi. Pohaÿala su nas þesto braüa iz Rima, Njemaþke i iz Provincije. Posebno moramo istaknuti þestu prisutnost P. ýapkuna, provincijala, koji je srcem i dušom pratio naš boravak na tom svetom brdu. Bio nam je oslonac u kušnjama i potpora u svim našim traženjima, a njega je u svemu pratio fra Ivan Juriü, koji se je brinuo za materijalne potrebe novaka.

III. OPROŠTAJ OD LA VERNE Novicijat traje godinu dana. Istina, može se i produžiti, ali u redovitim uvjetima to nije uobiþajeno. Može se i skratiti radi opravdanih razloga. Meÿutim, naš novicijat na La Verni odvijao se ipak u normalnim prilikama. Svemu doÿe kraj, pa i našem boravku na La Verni. Poslije kanonizacije sv. Nikole Taveliüa u Rimu (1970.), mnogi su hodoþasnici stigli na La Vernu, meÿu kojima je bilo i fratara iz naše Provincije. Posebno su nam bili dragi gosti naše Provincije: fra Dominik Šušnjara, fra Ambroz Budimir i fra Roko Romac. Oni su u mladim fratrima gledali svoju buduünost, posebno što ih nisu mogli vidjeti jer su živjeli u izbjeglištvu. Prema njima su pokazivali velikodušno srce te im omoguüili da pogledaju i posjete neke znamenite talijanske centre kao što su Arezzo i Firenze. Njihovom zaslugom ostvaren je spomenuti izlet 24. srpnja 1970. U ranim jutarnjim satima pošli smo u Firenzu te preko Figline Valdarno vratili se kasno naveþer na La Vernu. U to vrijeme pohodio nas je i fra Ivan Hrstiü,56 koji je još uvijek pokazivao znakove straha koji mu se uvukao pod kožu od komunistiþke vlasti. Neposredno poslije Drugoga svjetskog rata, bježeüi pred komunistima, neko se vrijeme sklonio na La Verni, dok nije dobio dozvolu da odseli u Južnu Ameriku. Ipak treba spomenuti da je završetkom kanonizacije sv. Nikole Taveliüa k nama došao fra Bernardin Librenjak. On se pridružio i uklopio u dnevni samostanski red. Ujedno je nastojao vidjeti toskanske znamenitosti, a posebice grada Firenze. Tu je nailazio na svesrdno razumijevanje toskanskih fratara. I pisca ovih redaka posjetila je njegova sestra s. Benjamina 30. srpnja 1970. Doþekana je u Anconi i povedena u Rim gdje je ostala nekoliko dana. Potom je došla na La Vernu. Najviše je vremena provodila s novacima ili u dnevnoj molitvi u svetištu. Dana 9. i 10. kolovoza 1970. obišla je Firenzu, Padovu i Veneciju, odakle je krenula na trajekt u Anconu da se vrati u Domovinu. Na trajektu je našla lijepu skupinu þasnih sestara Küeri milosrÿa kod kojih je odsjela u Rimu. S tugom u srcu napustili smo La Vernu 21. kolovoza 1970. Nosili smo duboko urezane uspomene i ljubav braüe u samostanu koja su nas velikodušno 56 Fra Ivan Hrstiü, Vinovo/Unešiü, 19. VI. 1905.-Sao Paolo, 4. III. 1988. 344

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

primila i sa žalošüu ispratila. Posebnu zahvalnost smo nosili za dobroþinstva koja smo primili, posebno od P. Bellija, gvardijana, u kojemu smo otkrili božansko-ljudsku ljubav od poþetka do kraja našeg boravka na La Verni. Tugu i bol izrazili su i þlanovi samostana preko glasila svetišta La voce della Verna napisavši: “Nas je potom uz bol od rastanka od tolikih vrijednih mladiüa pogodila bol da vidimo veliku prazninu bez barem neposredne nade koju üe ublažiti drugi velikodušni mladiüi”.57 Mogli smo sa psalmistom govoriti: “Hvalit üu te svagda što si to uþinio i slavit üu tvoje ime, jer je dobrostivo, pred licem tvojih pobožnika” (Ps 52,11). Težak je bio rastanak sa samostanskom braüom i mnogim prijateljima. Pjesmom smo napustili sveto brdo, iako smo u srcu imali teški osjeüaj rastanka. Tu smo osjetili znakove velike Božje providnosti na djelu. Poput sv. Franje smo pozdravili Sveto brdo: “Zbogom La Verna, Zbogom Sasso spicco…” i autobusom tvrtke Minelli iz Chiusi della Verna krenuli prema Asizu, koji smo letimiþno pogledali, tjelesno se okrijepili u franjevaþkom samostanu i naveþer stigli na trajekt kojim smo osvanuli u Zadru. U zadarskoj nas je luci doþekao fra Ivan Bilušiü, gvardijan sinjskog samostana, i odvezao u Sinj. Radost je naša bila velika da smo se vratili u Provinciju, ali i osjeüaj velike zahvalnosti prema fratrima na La Verni koji su nas bratski držali i teškim se srcem od nas oprostili. Na carini nismo mali nekih posebnih poteškoüa jer je to vrijeme “Hrvatskog proljeüa”, kada je ipak malo okopnio onaj kruti komunistiþki nazor. Inaþe, tko zna da smo u koje drugo vrijeme prelazili granicu s onolikom skupinom mladih fratara i s knjigama koje su tiskane i na hrvatskom jeziku u inozemstvu. Bilo je nekih prebacivanja u vezi lijekova, navlastito vitamina, ali je i to na kraju prošlo bez poteškoüa. Poslije druge godine novicijata naši su novaci, sada veü zavjetovani redovnici, napustili La Vernu. Nastale su nove politiþke prilike u zemlji i postroženi uvjeti odlaska mladih ljudi u inozemstvo. Putovnice nisu mogli dobivati mladiüi, vojni obveznici prije odsluženja vojnog roka. Kako su naši kandidati tada odlazili u novicijat poslije druga razreda gimnazije, u Provinciji je sazrijevalo mišljenje da je bolje da im se novicijat odgodi najprije do završetka treüega razreda, a potom do poslije mature radi zrelijega i odluþnijeg prihvaüanja redovniþkog staleža. Na ljetnom kapitulu 1970. godine zakljuþeno je “da se kandidati za redovniþko-sveüeniþki stalež pripuštaju u novicijat poslije ispita zrelosti (velike mature)”.58 Tako je došlo do odgode stupanja naših novaka u novicijat, pa je u Provinciji nastao vakuum, tj. vrijeme bez novicijata radi navedenih razloga. Najprije se prešlo slati kandidate u novicijat poslije treüega razreda gimnazije, a kasnije iza velike mature, þime se odlazak u novicijat u Provinciji izjednaþio 57 Doloroso distacco, La voce della Verna, XXXV/1970., 10, 4. 58 Novicijat poslije ispita zrelosti, VP, XIX/1970., 3-4. 345

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

s ostalim redovniþkim zajednicama koje su tu praksu veü ranije primjenjivale. Tu novu odredbu i praksu prvi je osjetio fra Nediljko Tabak koji se te godine povratio iz vojske, a kako u Provinciji tada nije bilo novicijata, novicijat je završio u Cerniku, u novicijatu Provincije sv. ûirila i Metoda gdje mu je magistar bio fra Bernardin Šulj, kasnije misionar u Togu. Poslije tih odredbi novicijat je ponovno otvoren na Visovcu, a novoimenovani magistar novaka od 1971. do 1974. godine bio je fra Luka Livaja.

ZAKLJUýAK Novicijat Franjevaþke provincije Presvetoga Otkupitelja bio je na La Verni tijekom dvije godine 1968.-1970. Prve godine 1968/69. bio je podijeljen na dvije skupine: jedna skupina novaka bila je na Visovcu, a druga na La Verni, a spojile su se na La Verni u ožujku 1969. Druga godina novicijata 1969/70. poþela je novicijat u Sinju i nastavila ga na La Verni od kolovoza 1969. godine. Gledajuüi iz današnje perspektive, novaci su osjetili da su na La Verni našli dragi kutak zajedniþkog života, u kojem su rasli i razvijali se, krijepili se kršüanskom i franjevaþkom ljubavlju. U toj se sredini osjeüala plemenita dimenzija franjevaþkog duha molitve i rada s puno otvorene gostoljubivosti, velikog srca franjevaþke zajednice, da se ni u kojem sluþaju nismo osjeüali strancima, jer smo bili potpuno uklopljeni u duhovne i materijalne sastojnice života franjevaþkog bratstva. Naš prekid s novicijatom na La Verni nismo ni u kojem sluþaju planirali. On je bio nametnut strožim zakonom ondašnje komunistiþke vlasti koja nije dopuštala mladim ljudima da prije odsluženja obveznoga vojnog roka dobiju putne isprave (putovnice). Ta zakonska odrednica vratila je novicijat ponovno na Visovac. Kako s praksom novicijata nismo mogli nastaviti na La Verni, tijekom nekoliko sljedeüih godina naši su se kandidati za sveþane zavjete spremali preko ljeta na brdu Franjinih Stigmata za tako odluþni životni þin.

346

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

PRILOG PISMO NOVACIMA FRA PETRA ýAPKUNA, PROVINCIJALA Dragi moji novaci! Moj prvi susret s Vama poslije tri mjeseca bio je u znaku veselja i priþanja o nadvladanim poteškoüama i postignutim pobjedama. Bolest je ustuknula pred Vašom snagom i ustrajnošüu. Od nje ostala samo uspomena i životno iskustvo za buduünost. I jeziþne poteškoüe, koje su u poþetku izgledale kao himalajska brda, sada se þini da su manje od brežuljaka oko Sinja. I društveno upoznavanje i saživljavanje s osobama (redovnicima-fratrima) druge nacije i drugih vidika, veü je mnogo pokroþilo naprijed. Prve poteškoüe su svladane, temelji su položeni, polje rada i puta je po sebi nepregledno i nedogledno, ali uvijek zanimljivo i korisno za vlastito duhovno obogaüenje i za buduüu misiju u životu. Bilo mi je neobiþno drago gledati Vas sve zdrave i vesele. Drago mi je bilo i sve Vaše zanimanje za naše prilike i za svakoga pojedinca u sjemeništu i novicijatu i klerikatu. Pa i za one koji se s nama oprostiše, da traže druge putove svom životu. Sve je to prirodno, sve korisno, sve potrebito u izgradnji i rastu þovjeka in staturam perfectam Christi. Ovako govoreüi i zanimajuüi se za sve, valjda se niste, manje više, ni osjetili da smo po koji put kao nekako prstom se dotakli i tajne ili otajstva ljudskog života, ili životne krivulje, koja se na razne naþin ne penje na vrhunac, gdje stoluje Antiquus dierum (Deus). To je posebno bilo kad ste me pitali kako i zašto je otišao ovoj ili onaj, a ja sam Vam odgovorio: To je životno zbivanje i odigravanje suradnje izmeÿu vrhunaravnog svjetla i topline Božje milosti (tj. Božjeg pozivanja) i suraÿivanja ljudske osobne slobodne volje, tj. vjernog ili manje vjernog odgovaranja tim pozivanjima. Nakon toga sam Vam ispriþao tih nekoliko sluþajeva, gdje se može kao na tabli naslikati kako se to odvijalo, negdje s divnim uspjesima pobjede, a negdje sa krivim potezima ili propustima koji su doveli do potpunog preokreta puta u nepoznato. One što su otišli mi üemo pratiti svojim molitvama, u životu ako se susretnemo bit üemo im potporanj i utjeha (redovito svi ti u kasnijem životu neprestano se navraüaju k nama, žale što su izgubili, nastoje da dobro þine našoj zajednici u kojoj su osjetili pravo veselje života, koje onda pod starije dane usporeÿuju kao proljeüe s jesenskom slanom njihova kasnijeg života, a od njihova sluþaja üemo za sebe izvuüi pouku i biti na oprezu, prema izreci sv. Pavla:”Tko misli da stoji neka pazi da ne padne”(l Kor 10, 12). Zasada ja bih Vam želio spomenuti samo nekoliko pouka ili savjeta. “Nastojte svježu i djelotvornu držati pred sobom misao o svrsi te Vaše godine novicijata, a to je osluškivanje Božjih kucanja (t.j. prosvijetljenja i ponukovanja kojima je izvor u Bogu) na Vaše srce i pamet, te s druge strane velikodušni, plemeniti, odvažni odazivi na to pozivanje. Tu Vam je najbolji uzor Sv. Franjo, koji je sebi bio zamislio posve drugi put slave, ali kad je bio prosvijetljen i spoznao da üe drugim putem doüi do tog cilja, velikodušno je odgovorio sa svojim DA. Jasno da ga je njegovo vjerno odgovaranje pozivima odozgo dovelo do tog brda, koje nosi i nosit 347

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

üe kroz vjekove njegovo ime i priþati pokoljenjima kroz vjekove što se tu odigralo: ponovljena Kalvarija... Nek Vas se dobro uhvati duh molitve, tj. nek Vam bude drago moliti bilo usmene molitve, bilo one mislene, bez obzira na njihovu formu. Svaka je forma dobra. Bitno je da Vam bude drago poletjeti mišlju k Onome koga volite, pa i onda (paþe osobito onda) kad ste svjesni da ste Ga ražalostili kakvom svojom nesmotrenošüu. Budite s Njime i sobom iskreni i otvoreni, prijateljski ispitujuüi svoje odnose, obeüanja i veze i snove koje zajedniþki On i vi mislite provoditi. Nek Vas ne straše, nazovimo ih Vaše “zloüe”, tj. bilo prirodni nedostatci, sklonosti, svojstva duha, forme vanjske i sliþno, ili same Vaše “berekinade”. Sve je to ljusko, neodjeljivo od þovjeþje naravi. Ali sve sposobno da bude ispravljeno i preokrenuto u divan nasad. Budite idealisti, a ne mizantropi, pa makar radi svog idealizma morali, štono se kaže, razbiti glavu o zid. Tko nema u sebi idealizma, taj nema života, taj ne živi nego životari, vegetira, nosi jad sam u sebi i oko sebe. Gojite u sebi plemenite osjeüaje. ýovjek bez plemenitih osjeüaja, sliþi pokošenom i suncem opaljenom polju, koje kad pogledamo sažali nam se i okreüemo mu leÿa da posegnemo za kakvom oazom zelenila i pitke vode. Imajte u sebi jaku vjeru, koju bi trebali nazvati vjerom Abrahamovom, jer on je vjerovao Božjem obeüanju protiv svih razloga svog razuma, i tako je postao otac odabranog naroda i nosioc Božjeg plana o spasenju ljudskog roda. I Vas je vjera dovela tu, daleko od rodbine i domovine, ali za to je tu za Vas zemlja obeüanja, koja üe u Vašem životu proteüi medom i mlijekom. Imajte povjerenje bez granica i ograda, u svog meštra, koji je tu ne da Vas kontrolira kao kakav stražar, nego da s Vama putuje na brdo Gospodnje i pomogne Vam na putu svojim upozorenjima, savjetima... Svaki üe od Vas lakše i brže riješiti svoje životno pitanje u društvu i povjerenju s njime, nego sam sobom se baveüi. Vaša otvorena priljubitost i njegova spremnost preko koje djeluje vrhunaravni mlaz svjetla, stvorit üe od Vaše novicijatske grupe ozraþje pravog veselja, razumijevanja, gledanja na životne probleme s takvom bistrinom i sigurnošüu, s takvim osjeüajem zajedništva, da üete osjetiti kako ste s jednakim interesom zaposleni da naÿete istinu i pravi put, pa bio koji bio, i da üete konaþno otpoþinuti u osjeüaju sigurnosti i svjesnosti da ste napravili dobar i siguran posao. U odnosu jedan prema drugome, te prema toj redovniþkoj obitelji, neka Vam pravilo bude zapovijed Kristove o ljubavi. Proþitajte o tome u Sv. Pismu. Opazio sam da ste Vi veselje svim fratrima na Alverni. Vi možda, ne možda, nego sigurno još ne možete izmjeriti, s kojom ljubavlju Vas prate i mole se za Vas. Meni su to rekli. A da i nisu, lako sam to mogao opaziti. Vaš odgovor na to bit üe Vaše lijepo vladanje prema njima i Vaš osjeüaj zahvalnosti . Što se tiþe uþenja talijanskog jezika, uzmite to kako sam Vam i rekao kao sredstvo, koje Vam pomaže u Vašem cilju, kao što bi Vas pomogao svaki veliki jezik, 348

S. Čovo, Novicijat Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja na La Verni 1968.-1970.

na kojem možete naüi potrebno blago u knjigama (Božje Rijeþi i ljudskog genija i svetosti), u tvorevinama i baštini. Nek Vas u tome i pri tome ne zavaraju uskogrudni, egoistiþni politiþki i historijski motivi koji se nisu poklapali i ne poklapaju se izmeÿu naše dvije nacionalne zajednice kao takove. To je ono najniže u saživljavanju grupacija, koje je ipak takovo, da ne prijeþi zajedništvo viših dobara, koja hrane ljudski duh i uzdižu ga bez razlike, posvuda, gdje se ta dobra našla da našla, bilo to kod nas, ili u Italiji, ili u Njemaþkoj, ili na mjesecu...Nek Vam dakle bude drago obogatiti se poznavanjem tog jezika. Osim svih svojstava velikih jezika, talijanski za crkovnjake ima još i tu prednost, da je to jezik središnje crkvene uprave bilo opüe Crkve, bilo našeg Reda: središte je i Crkve i našeg Reda u Rimu. Nadodajem, da sada i sva sveuþilišta crkvena u Rimu ne predaju na latinskom nego gotovo iskljuþilo na talijanskom. Napominjem, kako sam gore rekao, da to uþenje talijanskog ne smije biti na štetu i uštrb glavnog cilja novicijata, Vašeg duhovnog obogaüenja i životnih odluka. Na kraju još dvije rijeþi i završit üu. Molite da Vas Krist uþini dostojnim svoga poziva. Redovniþko-sveüeniþko zvanje je zaista nešto što se najvišega može na zemlji zamisliti. Zato nismo mi koji biramo nego On: “Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao i odredio vas da idete i rodite rod”(Iv 15,16). On vas je odabrao i za svoju službu odredio. Ostajte uza Nj i donijet üete rod u vjeþnosti! One pobilježene potrebne stvari gledat üemo što prije nabaviti i dopremiti Vam. Kroz to snaÿite se s time što imate. Preporuþujem svoj put i njegove nakane u Vaše molitve, tako da što prije mognem obaviti sve, povratiti se. Hvala! Sve srdaþno pozdravljajuüi, svima sam odani u Sv. Franji o. fra Petar ýapkun, prov.59

59 P. ýapkun, ýý. braüa novaci Santuario della Verna (Arezzo) - Italija, 5. studenoga 1968., Arhiv fra Stjepana ýove (osobni), Split. 349

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK NOVICIATE OF THE FRANCISCAN PROVINCE OF THE MOST HOLY REDEEMER OF LA VERNA (ITALY, 1968-1970) The author elaborates the decision of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer (Split, Croatia) to relocate the noviciate from the Monastery of Visovac in its Homeland to la Verna Monastery , Italy in 1968. He also stresses generosity and readiness of la Verna Monastery brothers to solve problems and accept Croatian novices as their own brothers. Furtherly, he higlights the role of the project coordinators, life in the Noviciate from 1968 to 1970 as well as the course of events. Novices who accomplished their noviciate programme have been singled out. Problems caused by paratyphoid fever, treatment of the sick and support of la Verna Monastery family have also been described. Finally, the author points out valuable monuments of the franciscan legacy of la Verna , the relationship of St. Francis and La Verna, signi¿cance of La Verna as „the Franciscan Calvary“, inspiring place of the Franciscan upbringing and education. Translated by Angelina Gašpar

350

GOSPA LURDSKA I HRVATSKI NAROD FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû Franjevaþki samostan Sinj, Šetalište kard. A. Stepinca 1

UDK: 232.931 Gospa Lurdska 248.153 Izvorni znanstveni þlanak Primljeno: 1. X. 2012.

O Lurdu je napisano bezbroj knjiga i þlanaka na svim jezicima, pa i na hrvatskom. ýlanak kratko upozorava na veliki dar Neba, tj. na þinjenicu i stvarnost Lurda i sve što je Božja Providnost ostvarila u svijetu po lurdskim ukazanjima. Pisac tvrdi da su hrvatski vjernici i sveüenici vrlo rano prihvatili þinjenicu Lurda i da je pobožnost Gospi Lurdskoj samo novi naþin drevnoga štovanja Bogorodice. Uz ostalo, to pokazuje izabrana bibliogra¿ja: tiskanje knjiga (1875.) i þlanaka (1883.), podizanje oltara i špilja (1883.), crkava i kapela (1900.), tiskanje pjesama (1905.), glasila (1908.) i notnih zapisa (1911.). Sve je navedeno kronološkim redom. Upozoreno je na hodoþašüa iz Hrvatske u Lurd (prvo nacionalno 1908.), kao i na hodoþašüa u brojna marijanska i lurdska svetišta u Hrvatskoj. Kljuþne rijeþi: Bogorodica Marija, Lurd, ukazanje, štovanje, hodoþašüa, crkva, kapela, oltar, špilja, tisak, knjiga, þlanak, pjesma.

UVOD Veü više od 150 godina Lurd, mali francuski gradiü u Pirinejima, poželjeni je cilj bezbojnih hodoþasnika, i to ne samo katolika, nego i ostalih kršüana1 i pripadnika drugih veüih i manjih svjetskih religija, pa þak i onih koji se smatraju agnosticima i ateistima. Kao što je u 2008. godini cijeli kršüanski svijet slavio, uz neke druge velike obljetnice, npr. «Godinu sv. Pavla», apostola naroda i najplodnijega pisca Novoga zavjeta (Tarz, 8. - 2008.), tako je proslavljena i 150. obljetnica da se je Majka Božja Marija ukazala u špilji Massabielle, u Lurdu,2 1 Još 1969. godine za ekumenske susrete sagraÿena je posebna dvorana u Lurdu; usp. Ekumenska molitvena dvorana u Lurdu, Glas koncila, VIII/1969, 2. 2 O Lurdu, svetištu, pobožnostima i þudesima postoji vrlo bogata literatura na svim svjetskim jezicima. Izabranu bibliogra¿ju na hrvatskom jeziku vidi pri kraju ovoga þlanka pod naslovom: Bibliogra¿ja. 351

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

djevojci Bernardici Soubirous. Ta þinjenica ukazanja Bogorodice bio je veliþanstveni dogaÿaj, pun neizmjernih milosti kojima je svijet obdaren i obogaüen. Od tih vremena svake godine Lurdsko svetište pohodi oko 5 milijuna hodoþasnika, a u jubilejskoj godini (2008.) bilo ih je preko 9 milijuna. Dakle, to je kao da cijela jedna država, konkretno naša domovina Hrvatska, u istoj godini dva puta hodoþasti u Lurd. Osim hodoþašüa koja su organizirana iz svih krajeva svijeta, dolaze i tzv. specijalna hodoþašüa pojedinih skupina, npr. bolesnika, vojnika i policajaca, sveüenika i redovnika, medicinskoga osoblja (lijeþnika i bolniþara) i drugih pojedinaþnih skupina. Dolaze znanstvenici, u prvom redu teolozi i ¿lozo¿, povjesniþari umjetnosti, muzikolozi i glazbenici, istraživaþi folklora, a posebno lijeþnici svih svjetonazora, vjernici i ateisti, kao i predstavnici svih vjera.

I. VOJNIýKO HODOýAŠûE Meÿu specijalna hodoþašüa spadaju i hodoþašüa vojnika, policajaca, redarstvenika i njihovih obitelji. Da, naime, na hodoþašüa idu sveüenici, redovnici i redovnice, pobožne žene, muškarci koji su u nekoj nevolji, crkveni pjevaþki zborovi, razne udruge (npr. FRAMA), ministranti, djeca okupljena oko svojih župnika i vjerouþitelja - to se smatra sasvim normalnim. No, mnogima (posebno onima iz bivših komunistiþkih država u kojima je to bilo nezamislivo) neobiþno je kad þuju da i vojnici idu na hodoþašüe Gospi Lurdskoj. Takvi kršüani zbunjeno pitaju: «Zašto vojnici hodoþaste?» U godini lurdskoga jubileja (2008.) veü 50. put vojnici iz raznih država hodoþaste u Lurd, a našim hrvatskim vojnicima i policajcima to je bio 16. put. Zašto vojniþka hodoþašüa? Evo nekih konkretnih odgovora na pitanja: zašto, kada i kako je to poþelo? Poznato je da je u II. svjetskom ratu njemaþka vojska osvojila i okupirala veüi dio Francuske. U svakom ratu se dogaÿa puno zla i puno zloþina. Poslije rata ostaje mržnja i želja za osvetom. Jedan francuski vojniþki kapelan i jedan njemaþki razgovarali su što bi se moglo uþiniti da se Francuzi i Nijemci prestanu mrziti i željeti se jedni drugima osvetiti. Ali što mogu uþiniti dva mlada sveüenika!? Netko bi rekao: «Ništa!» No, oni su se dvojica dogovorila da poÿu zajedno na hodoþašüe u Lurd i da mole Boga i Bl. Djevicu Mariju neka udijele mir i pomirenje dvama narodima, koji proživljavaju teške posljedice II. svjetskoga rata. Bilo je to 1948. godine. Zatim su poþeli dolaziti i drugi sveüenici, neki vojnici i þasnici. Svake im se godine pridruživalo sve više vojnika i þasnika. Tako je nakon 10 godina (1958.) organizirano «Prvo meÿunarodno vojniþko hodoþašüe.» Neprestano je dolazilo sve više vojnika, i to iz raznih država. I pisac ovih redaka bio je izvanredno iznenaÿen kad je u Lurdu 1973. godine vidio tisuüe vojnika i þasnika iz raznih naroda kako kao pobožni hodoþa352

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

snici u Lurdu primaju sv. sakramente, sudjeluju u sv. Misi, procesiji i drugim pobožnostima. U to doba u bivšoj državi - koju su mnogi nazivali „tamnicom naroda“ - komunistiþke vlasti nisu dopuštale vojniku doüi ni blizu crkve. Dakle, veliko jubilejsko hodoþašüe vojnika, policajaca i njihovih obitelji održano je 25. svibnja 2008. godine, jer se je navršilo pola stoljeüa, da je prvi put službeno organizirano hodoþašüe vojnika iz raznih europskih zemalja (1958.-2008.). Evo nekoliko statistiþkih podataka. To svibanjsko hodoþašüe vojnika i policajaca kao jubilejsko okupilo je preko 25.000 hodoþasnika iz 40 zemalja. Bilo je, npr. Francuza - 6.200; Talijanaca - 5.160; Hrvata - 2.300; Nijemaca 1.400; Iraca - 1.360; Austrijanaca - 1.100. To su samo najbrojnije skupine. Bili su þak i predstavnici Južne Koreje. Mlada Republika Hrvatska još u doba Domovinskoga rata (1993.) službeno se je pridružila tim meÿunarodnim vojniþkim hodoþašüima. Idu vojnici i þasnici, policajci i redarstvenici i þlanovi njihovih obitelji. U godini 50-godišnjega jubileja bilo je nekoliko þlanova Hrvatske Vlade zajedno s nekoliko generala i, kako je veü reþeno, 2.300 hrvatskih vojnika i policajaca.3 Bio je predsjednik Republike Irske Mary Mac Aleese, nekoliko ministara iz Francuske, Belgije, Njemaþke, Slovenije i drugih zemalja. Hodoþašüe je imalo svoju lozinku, svoje geslo: «Vojska u službi mira i oþuvanja prirode!» Hrvatski je vojni biskup msgr. Juraj Jezerinac rekao da su hrvatski vojnici, a to moraju biti svi vojnici svih država svijeta - «branitelji mira i þuvari pravnoga poretka u svim državama». Sveþana zajedniþka sv. Misa slavljena je na velikoj livadi uz baziliku sv. Bernardice, a predvodio ju je kardinal Christoph Schönbron, dominikanac, beþki nadbiskup. Uz 25 tisuüa vojnika i policajaca sudjelovalo je i veliko mnoštvo drugih hodoþasnika. Molilo se je i pjevalo na raznim jezicima, pa i na hrvatskom jeziku. Na prikazanju su vojnici iz 40 država donijeli svoje državne zastave i darovali ih Svetištu. One üe u Lurdu svjedoþiti da su vojnici vjernici, da sinovski štuju Bl. Dj. Mariju i da žele mir i blagoslov ne samo svojim državama i narodima, nego i svima ljudima na cijelomu svijetu. Hrvatska zastava u Lurdu svjedoþi da Republika Hrvatska želi biti kršüanska država koja se bori za mir i pravdu meÿu svim narodima svijeta. Ove godine (2012.) Vojni ordinarijat Republike Hrvatske organizirao hodoþašüe u Lurd zajedno s 34 države i vojske. Iz Hrvatske i BiH bilo je preko 1.000 hodoþasnika. To je 54 meÿunarodno i 20. hrvatsko vojniþko hodoþašüe, a predvodila su ga dva vojna ordinarija: msgr. Juraj Jezerinac i msgr. Tomo Vukšiü. S vojnicima je hodoþastilo i 30 hrvatskih vojniþkih kapelana.4 3 Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj 1997.-2007., Zagreb 2007., 1039. 4 Opširno izvješüe o pripremama za hodoþašüe i o samom hodoþašüu v. Obavijesti Vojnog ordinarijata, XV/2012, 3, 33-75. 353

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Hodoþašüe Hrvatske vojske i policije ispred Bazilike sv. krunice 354

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

u Lurdu, 12. svibnja 2012. godine 355

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

II. ýINJENICA LURDA Nakon tih informacija, treba postaviti pitanje: Zašto brojni vjernici idu u Lurd? Poznato je da mnogi vjernici hodoþaste u razna svetišta širom svijeta: Betlehem, Nazaret i Jeruzalem (Palestina), Rim, Padova i Asiz (Italija), Zaragoza (Španjolska), Fatima (Portugal), Kevelaer (Njemaþka), Mariazell (Austrija), ýenstohova (Poljska) kao i u mnoga druga svetišta na kugli zemaljskoj. U domovini Hrvatskoj postoje poznata svetišta: Marija Bistrica, Trsat, Sinj, Gospa od Otoka u Solinu, Visovaþka Gospa, nedaleko Skradina, Aljmaš, Voüin i brojna druga.5 Posebno je poznato Svetište Kraljice mira u Meÿugorju, u Hercegovini, u koje hodoþasti na tisuüe vjernika iz cijeloga svijeta.6 Svako od tih svetišta ima svoj poþetak, npr. Betlehem špilja Isusova roÿenja, Jeruzalem grad Isusove muke, smrti i uskrsnuüa, itd. Prirodne znanosti u XIX. stoljeüu naglo su se poþele razvijati, pa su neki ljudi najprije sami sebe a onda i druge stali uvjeravati da postoji samo vidljivi svijet, samo materija, koju su nazivali «prirodom». Pod tim utjecajem našli su se i neki ¿lozo¿, koji su smatrali da ljudski um sve može shvatiti i da nevidljivoga i duhovnog svijeta i nema. Takvi tzv. «znanstveni« stavovi u javnom životu pomogli su da su bezbožni racionalizam i materijalizam u XIX. stoljeüu toliko utjecali na javno mnijenje u europskim državama, da se je þinilo kako vjera više nije potrebna. Stoga su i šire narodne mase poþele prihvaüati uvjerenje kako je «znanost riješila sve», da nadnaravnoga svijeta nema, duše nema, pa ni Boga nema! U to doba nije bilo lako biti vjernik, posebno kršüanin. Stotinjak godina kasnije, polovicom XX. stoljeüa, kad su komunisti došli na vlast u Hrvatskoj i nekim istoþnoeuropskim državama, poþeli su širiti i u hrvatskom narodu te tzv. «napredne ideje», koje je moderni þovjek bacio u ropotarnicu povijesti. No, nažalost još i danas u Hrvatskoj neki «znanstvenici» pokušavaju þeprkati po toj ropotarnici i zanositi se ateizmom. 5 Usp. FRA PETAR LUBINA, Marijanska Hrvatska, Marija, Split 1995, 607. Svako od tih svetišta ima i svoje publikacije: bilo molitvenike, bilo knjige (monogra¿je), bilo glasila. Tako je npr. Svetište u Sinju pokrenulo glasilo „Gospa Sinjska“. Prvi je broj (16 stranica) izišao iz tiska davne 1914. godine. 6 O Meÿugorju, našemu najmlaÿem Gospinu svetištu, napisano je vrlo mnogo djela na raznim jezicima. Evo samo nekih: FRA JANKO BUBALO, Tisuüu susreta s Gospom u Meÿugorju, Jelsa 1985; RENÉ LAURENTIN - HENRI JOYEUX, Lijeþniþke i znanstvene studije u Meÿugorju, Sveta baština, Duvno 1986; JEROME ANDREW YEUNG, Put u Meÿugorje, Isus, Gospa, Evanÿelje, Naša ognjišta, Tomislavgrad 1994; DR. EDUARD PERIýIû, U Meÿugorju Gospa, Zadar 2002; ISTI, Pod okriljem Kraljice Mira, Zadar 2006, 144; ISTI, Cvijeüe i plodovi Meÿugorja (Svjedoþanstva), Zadar 2009, 543; Dvadeset pet godina milosti, Meÿugorje 1981.-2006, Informativni centar Mir, Meÿugorje 2006. 356

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

III. UKAZANJA Stara je istina da dobri Bog svoje štovatelje nikada ne ostavlja. Tako je i u XIX. stoljeüu razvikanoga ateizma i materijalizma samo Nebo interveniralo. U blizini maloga francuskog gradiüa Lourdes (Lurd), na podnožju Pirinejskoga gorja, uz malu rijeku Gavu, dana 11. veljaþe 1858. godine, išla je Bernardica Soubirous7 sa svojom sestrom Tonkom i susjedom Ivanom skupljati drva uz odalu rijeke Gave. Kad su one dvije prešle preko rijeke, u špilji Massabielle ugledala je Bogorodicu Mariju, koju je kasnije ovako opisala: „Gospoÿa je imala bijelu haljinu, bijeli veo, plavi pojas i na svakoj nozi ružu zlatne boje.“ Bilo je to prvo ukazanje.

Blaženi papa Ivan Pavao II. kao pobožni hodoþasnik u špilji »Masabielle« u Lurdu, u kojoj se je Bogorodica Marija ukazala Bernardici 7 Sveta Bernardica Soubirous (Lourdes, 7. I. 1844. - Nevers, 16. IV. 1879.), djevica, redovnica. Roÿena je u seljaþkoj obitelji. Ukazala joj se je Bogorodica Marija prvi put (i kasnije) 11. II. 1858. godine. Crkva je uskoro priznala vrhunaravnost tih ukazanja i Lurd je postao najveüe marijansko svetište na svijetu. Bernardica je ušla u Družbu sestara milosrdnica u Neversu. Papa Pio XI. proglasio ju je 1925. blaženom, a 1933. svetom. Blagdan: 16. travnja; v. Congregatio de causis sanctorum, Index et status causarum, Città del Vaticano 1999, 570. 357

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Drugo ukazanje - 14. II. Majka je Bernadrici najprije branila, ali nakon ustrajne molbe, ipak joj dopustila da poÿe na obalu Gave. Kad je poþela moliti krunicu, Gospa se je pojavila. Bernardica ju je poškropila blagoslovljenom vodom, a Gospa se je samo nasmiješila. Treüe ukazanje - 18. II. Bernardica je htjela doznati ime Gospoÿe, ali ju je ona samo zamolila da za 14 dana dolazi na to mjesto. ýetvrto ukazanje - 19. II. Kad je Bernardica došla do špilje, upalila je blagoslovljenu voštanu svijeüu i poþela moliti krunicu. To su kasnije hodoþasnici prihvatiti, pa je nastao obiþaj paljenja svijeüa pred špiljom. Peto ukazanje - 20. II. Gospoÿa je Bernardicu nauþila jednu malu mlitvicu, ali ju Bernardica nikada nije drugima kazala. Šesto ukazanje - 21. II. S Bernardicom je bilo stotinjak ljudi. Policajac Jacomet ju je pitao koga je vidjela. Djevojka je odgovorila da se je Ona ukazala, ali da joj ne zna imena. Sedmo ukazanje - 23. II. Okupilo se je oko 150 ljudi. Gospa je Bernardici otkrila neke tajne, o kojima djevojka nije nikada govorila. Osmo ukazanje - 24. II. Gospoÿa je ozbiljno kazala: „Pokora! Pokora! Pokora! Molite za obraüenje grješnika! Kao znak pokore za grješnike poljubite zemlju!“ Deveto ukazanje - 25. II. S Bernardicom je bilo preko 300 ljudi. Gospoÿa joj je rekla da poÿe do izvora i da se napije vode. Bernardica je pomislila da je šalje na obalu rijeke. Malo je pokušala rukama kopati i pokazala se je voda… Deseto ukazanje - 27. III. Bilo je više od 800 ljudi. Bernardica je pila vodu kao znak pokore za grješnike. Jedanaesto ukazanje - 28. II. Došlo je preko 1.000 ljudi. Bernardica na koljenima dolazi do špilje, a sudac Ribesa joj prijeti da üe je strpati u tamnicu. Dvanaesto ukazanje - 1. III. Pred špiljom se je našlo preko 1.500 vjernika i jedan sveüenik. Te je noüi Katarina Latapie došla do šilje, oprala je svoju uzetu ruku u vodi i ozdravila. To se je brzo proþulo po svoj okolici. Trinaesto ukazanje - 2. III. Gospa je rekla Bernardici: „Recite sveüenicima da se ovdje sagradi kapelica i da vjernici dolaze u procesijama.“ Msgr. Dominik Peyramale (1834.-1877.), župnik Lurda, nije vjerovao u Bernardiþinu priþu, ali joj je ipak rekao neka pita tu nepoznatu Gospoÿu kako joj je ime. ýetrnaesto ukazanje - 3. III. Okupilo se je pred špiljom oko 3.000 ljudi, ali se ujutro Gospoÿa nije ukazala. Poslije podne Bernardica je došla i Gospi prenijela župnikovu poruku da Gospoÿa kaže svoje ime i neka uþini da u špilji (u to zimskom doba) procvatu ruže. 358

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

Petnaestoga ukazanja - 4. III. nije bilo. Okupilo se je preko 8.000 ljudi i ostali su razoþarani. Šesnaesto ukazanje - 25. III. svetkovina Blagovijesti. Kasnije je Bernardica pripovijedala da je Gospoÿa podigla oþi prema nebu, sklopila ruke i rekla na domaüem narjeþju: „Ja sam Bezgrješno Zaþeüe.“ Bernardica je požurila ka župniku i kazala što joj je Gospoÿa rekla. Kad ju je župnik zapitao zna li ona što to znaþi, djevojka je odgovorila da ne zna, ali da je Gospoÿa tako rekla. Župnik se je zamislio: kako to da seoska djevojka zna toþno izgovoriti izraz «Bezgrješno Zaþeüe», a ne zna što to znaþi. Odakle Bernardici taj izraz? Župnik je, naime, dobro znao da je baš samo þetiri godine prije, na blagdan Bezgrješnoga Zaþeüa Bl. Dj. Marije (8. prosinca 1854.) papa Pio IX. proglasio dogmom katoliþke vjere istinu da je Blažena Djevica Marija zaþeta bez istoþnoga grijeha… Sedamnaesto ukazanje - 7. IV. Dok je Bernardica imala ukazanje, njezine su ruke bile nad svijeüom i plamen joj je lizao prate. Dr. Douzous, lijeþnik, poslije ukazanja pregledao je njezine ruke i nije našao nikakve opekotine. Osamnaesto ukazanje - 16. VII. Kad je Bernardica htjela doüi do špilje, nije mogla, jer su vlasti podigle veliku drvenu ogradu, da bi onemoguüile narodu da dolazi. Ona je prešla na drugu obalu Gave i kasnije je pripovijedala da je vidjela Bogorodicu Marija vrlo blizu sebe. Vijest o ukazanju «Bijele Gospoÿe» brzo se je širila ne samo Lurdom, nego i po svoj okolici pa su se vjernici poþeli okupljati ispred te špilje. Predstavnici graÿanske i crkvene vlasti zabranjivali su da se vjernici okupljaju na mjestu «ukazanja», ali je narod sve više dolazio i s vremenom je Lurd postao veliko Gospino svetište. Gospa je samom svojom pojavom, u ono materijalistiþko doba, potvrdila opstojnost nadnaravnoga, duhovnog svijeta, a svojom izjavom: «Ja sam Bezgrješno Zaþeüe» upozorila je na veliku istinu da postoji milost i grijeh, da je papa kao vrhovni uþitelj vjere i morala nezabludiv, tj. da ne može cijelu Crkvu krivo uþiti. Osim toga, Gospina poruka o pokori snažno je upozorenje na potrebu promjene - metanoje - mišljenja, vladanja i života. Dakle, potrebno je sebe preispitati, osmisliti život, vratiti se na izvore kršüanstva, tj. na Kristovo evanÿelje.

IV. VELIKO SVJETSKO SVETIŠTE Nakon dugoga ispitivanja 1862. godine Bertrand Sever Laurence, biskup Tarbesa, priznao je vjerodostojnost lurdskih ukazanja. Crkva je uvela blagdan «Blažene Djevice Marije Lurdske» koji se slavi 11. veljaþe, na dan prvoga ukazanja.8 8 Calendarium Romanum ex decreto Sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli pp. VI promulgatum. Edito typica, Typis polyglottis Vaticanis MCMLXIX, 87. 359

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Plan grada Lurda 360

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

i Gospina svetišta 361

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

U meÿuvremenu su u Lurdu sagraÿene 4 velike crkve: Bazilika Bezgrješnoga Zaþeüa (1871.), Sv. Krunice (1901.), Sv. pape Pija X. (1958.) i Sv. Bernardice (1988.). Svetište se prostire na 50 hektara zemljišta. Nekadašnji mali gradiü postao je središte marijanske pobožnosti ne samo za Francusku, nego i jedno od najveüih Gospinih svetišta na svijetu. Slobodno se može reüi da je u Lurdu svaki dan i Božiü i svaki dan Tijelovo, jer se svaki dan slave sveþane sv. Mise, procesija s Presvetim Sakramentom i noüna sa svijeüama, molitve i blagoslovi bolesnika, kupanja u lurdskoj vodi, križni put i tihe i pobožne molitve pojedinih hodoþasnika ispred Špilje ukazanja. Kako su mnogi tvrdili da su bili uslišani i izlijeþeni od najtežih bolesti, javili su se najbolji francuski i svjetski lijeþnici - vjernici i ateisti - koji su se poþeli baviti prouþavanjem ozdravljenja teških bolesnika, koji tvrde da su ozdravili po zagovoru Majke Božje. Stoga u Lurdu djeluje i «Comité médical international de Lourdes - Meÿunarodno lijeþniþko lurdsko povjerenstvo“, koje okuplja više od 15.000 lijeþnika iz svih zemalja svijeta, raznih svjetonazora i ¿lozofskih pogleda. Kad to Povjerenstvo za neko ozdravljenje ustanovi da se na temelju medicinske znanosti ne može objasniti trenutno i potpuno ozdravljenje, tek tada taj sluþaj poþinje razmatrati Crkva i nakon brižljivoga ispitivanja proglašava ozdravljenje þudom, odnosno direktnim Božjim zahvatom. Crkva je dosada samo manji broj ozdravljenja proglasila þudom. Dakle, sve ono što se je dogaÿalo i što se danas dogaÿa u Lurdu zapravo je vidljivi i opipljivi dokaz da je nadnaravni svijet stvarnost, da na tom mjestu þovjek susreüe Boga i da se sam Bog po svojoj Majci Mariji na poseban naþin oþituje svojim vjernicima. Stoga brojni hodoþasnici svaki dan dolaze u Lurd, koji je nazvan «gradom molitve, obraüenja i ozdravljenja». Osim, teških tjelesnih bolesnika, u Lurd dolaze i mnogi duhovni bolesnici: mlaki i bezvoljni kršüani, pripadnici drugih religija, agnostici i ateisti. Sve njih Lurd neodoljivo privlaþi, jer je to mjesto, gdje þovjek tražitelj Istine lakše, nego na drugom mjestu, može do nje doüi. V. ŠTOVANJE GOSPE LURDSKE U HRVATSKOM NARODU Ono što vjernici doživljavaju u Lurdu sliþno mogu doživjeti i u brojnim Gospinim svetištima širom svijeta, koja su podignuta po uzoru na Lurd. Stoga su po cijelome svijetu sagraÿene brojne crkve, kapele i špilje Gospe Lurdske, bilo u prirodi na otvorenom prostoru, bilo u crkvenom dvorištu, bilo u samoj crkvi. Tako je i u našim hrvatskim krajevima. Župnik Ignacije Sele nabavio je kip Gospe Lurdske, smjestio ga u malu špilju u zidu župske crkve u Nedelišüu (Meÿumurje) 7. X. 1883. godine. To je, koliko je poznato, prvi kip i prva špilja Gospe Lurdske u Hrvatskoj.9 9 Prvi kip Gospe Lurdske u Hrvatskoj, Katoliþki list, LIV/1883, 334-335. 362

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

Samo dvije godine kasnije (1885.) blagoslovljen je zavjetni kip Gospe Lurdske u Voüinu, a prva crkvica (kapela) sagraÿena je u Štrigovi i blagoslovljevna na blagdan Gospe od sv. krunice 1887. godine.

Zapis u Spomenici Franjevaþkoga samostana u ýakovcu o gradanji crkvice u Štrigovi (str. 29-30)

Franjevci kapucini na Rijeci, predvoÿeni fra Bernardinom Škrivaniüem, sagradili su veliku Crkvu Gospe Lurdske (1904.-1923.), osnovali izdavaþku «Kuüu dobre štampe», izdavali «Rijeþke novine», prvi katoliþki dnevnik u Hrvatskoj (dr. Petar Rogulja i Rudolf Eckert). Organizirali su «Prvo narodno hodoþašüe u Lurd» (1908.) - 410 hodoþasnika, o kojemu je kasnije objavljena velika knjiga. Tada su Svetištu u Lurdu darovali srebreno i pozlaüeno srce s natpisom: «XV. augusti 1858. Antemurale christianitatis Virgini Immaculatae, ¿liae primogenitae Ecclesiae, certae spei et saluti cor ad cor - 15. VIII. 1858. - Predziÿe kršüanstva Bezgrješnoj Djevici, prvoroÿenoj küeri Crkve, sigurnoj nadi i spasu (posveüuje) srce srcu 15. VIII. 1908.“10

Crkva Gospe Lurdske u Rijeci 10 Bernardin Nikola Škrivaniü i njegovo vrijeme. Zbornik radova s Meÿunarodnoga znanstvenog skupa o Bernardinu Škrivaniüu, Rijeka, 7.-9. lipnja 1996, MH-Ogranak Rijeka, Rijeka 1997, 440. 363

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Svetište Gospe Lurdske u Vepricu Kad se je dr. Juraj Cariü, biskup, 1908. god. vratio iz Lurda s toga hodoþašüa, osnovao je Lurdsko svetište u Vepricu, nedaleko Makarske, jer je taj prirodni ambijent vrlo sliþan onomu u Lurdu. Vepric je danas veliko i lijepo svetište Gospe Lurdske.11 Franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja (Split) sagradili su najprije kapelu (1931.), veliku kriptu (1936.) i crkvu (1971.) Gospe Lurdske u Zagrebu (Zvonimirova ulica), koju je 13. VIII. 1971. blagoslovio msgr. Henri Donze,

Crkva Gospe Lurdske u Zagrebu (Ul. Kralja Zvonimira) 11 Hrvatsko marijansko lurdsko svetište Vepric. Hodoþasniþki vodiþ, Split 2005, 144. 364

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

biskup, Tarbesa i Lourdesa. Crkva je postala središte lurdske pobožnosti za grad Zagreb i njegovu okolicu. Na oltaru je kip Gospe Lurdske, dar «L’ Alliance Catholique» iz Lurda.12 U mnogim drugim mjestima podignute su crkve, kapele, špilje i oltari Gospe Lurdske, koji postaju mjesta okupljanja Marijinih štovatelja, mjesta molitve i pobožnosti, mjesta ozdravljenja i primanja raznih milosti i uslišanja, a posebno mjesta svjedoþenja vjere i pravoga kršüanskog življenja. Posebno treba upozoriti da se u nekim mjestima sveþano slavi blagdan Gospe Lurdske, iako joj nisu posveüene: crkve, kapele, oltari, ili špilje, npr. tako se sveþanom devetnicom i blagdanskim slavljem svetkuje blagdan Gospe Lurdske u Cerniku (Požeška biskupija), u Otoku i Brnazama (Splitsko-makarska nadbiskupija) i drugdje. Gotovo je nemoguüe pobrojiti sve župe, samostane i svetišta posveüena Gospi Lurdskoj. Ipak je potrebno navesti, koliko je moguüe, broj da bi se vidjelo, kada je i na taj naþin poþelo štovanje Gospe Lurdske i kako se je širilo po svim hrvatskim krajevima. Zbog lakšega snalaženja i pregleda popis je podijeljen u dvije skupine: 1. Crkve i kapele, 2. Špilje i oltari. Oznaþeno je: mjesto (župa kojoj mjesto pripada), crkva ili kapela (red ili družba kojoj pripada), godina izgradnje, biskupija u kojoj se objekt nalazi, i to ne nekadašnja pripadnost, tj. kad je objekt izgraÿen, nego današnje stanje, odnosno današnja pripadnost biskupiji. Treba se sjetiti da su u posljednje vrijeme u Republici Hrvatskoj osnovane nove biskupiji (npr. Bjelovar, Gospiü, Požega, Sisak, Varaždin).13 Nisu oznaþene biskupije, ako se graÿevine nalaze u samomu sjedištu biskupije, npr. Zagrebu, Splitu i drugima.

1. Crkve i kapele 1. Štrigova, kapela (1887.) Varaždin, 2. Uzlop (Oslip), kapela (1890.) Željezno, Gradišüe, Austrija (dalje: GA),14 3. Otava (Antua), kapela (1897.) Željezno (GA), 4. Uljanik, crkva (1900.) Zagreb, 5. Valpovo, kapela (1900.) Ĉakovo-Osijek, 6. Potok (ýabar), crkvica (1900.) Gospiü-Senj, 12 Majka Božja Lurdska u Zagrebu. Svetište, 50. obljetnica Samostana, 40. obljetnica Župe, Zagreb 1982, 83. 13 Annuario ponti¿cio per l’anno 2011, Città del Vaticano 2011, passim. 14 Podatke o štovanju Gospe Lurdske u Gradišüu (Austrija) v. Žaljezanska biskupija 1960.-2010. Hrvatske fare, ¿lijale, sveüeniki…, Željezno 2010, 180. U popisu üemo ih oznaþiti kraticom: GA = Gradišüe, Austrija. 365

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

7. Veliki Borištof (Grosswarasdorf) kapela (1900.) Željezno (GA), 8. Kaštel Lukšiü, crkva (1904.) Split-Makarska, 9. Rijeka, crkva, kapucini (1904.), 10. Rogliüi (Župa Biokovska), crkvica (1904.) Split-Makarska, 11. Gašinac, svetište, Slavonski Brod (1906.) Ĉakovo-Osijek, 12. Moþibobi (Karojba), kapela (1906.) Istra, 13. Vepric, svetište (1908.) Split-Makarska, 14. Remete, kapela, karmeliüani (1908.) Zagreb, 15. Marušiüi (Rogoznica), crkva (1909.) Split-Makarska, 16. Grohote, kapela (1910.) Split-Makarska, 17. Ravan (Odvorci), kapela (1910.) Ĉakovo-Osijek, 18. Donji Dolac, kapela (1911.) Split-Makarska, 19. Veliki Skoþaj (Zavalje), crkva (1912.), srušena 1994. i ponovno sagraÿena 2012, Gospiü-Senj, 20. Leüevica, crkvica (1913.) Split-Makarska, 21. Bijeli Vir (Dobranje), crkvica (1920.), srušena (1982.) Istra, 22. Svibovec, špilja, oltar (1920.) Varaždin, 23. Lumbarda, špilja (1922.) Dubrovnik, 24. Vukovar, crkvica na groblju (1922.) Ĉakovo-Osijek, 25. Markovac Trojstveni (Bjelovar), crkvica (1922. i proširena 1983.), Bjelovar-Križevci, 26. Podhume, crkva (1926.) Hvar, 27. Vrata (Fužine) crkvica (1929.) Rijeka, 28. Zagreb (Zvonimirova ul.) kapela, franjevci (1931.), 29. Lugarski Breg (Rozga), kapelica (1934.), Zagreb, 30. Zagreb (Zvonimirova ul.) kripta crkve (1936.), crkva, nedovršena (1971.), 31. Senjsko (Vrbovsko) crkvica (1938.) Gospiü-Senj, 32. Okrugljaþa (Virovitica), crkvica (1943.), Požega, 33. Leskovac Topliþki (Svibovec), crkvica (1950.), Varaždin, 34. Filež (Nikitsch), kapela (1951.) Željezno (GA), 35. Sveta Nedjelja, stara crkva, obnovljena (1957.) Hvar, 36. Donje Orašje (Sv. Ivan Zelina), kapela (1950.), Zagreb, 37. Bariloviþki Leskovac, crkva (1958.) Zagreb, 38. Zdenkovac, kapela (1958.), crkva (1976.) Požega, 39. Ĉakovaþki Pisak, kapelica (1974.) Ĉakovo-Osijek, 40. Bijeli Vir (Dobranje) crkva (1975.) Split-Makarska, 41. Strahominec (Nedelišüe), špilja (1981.) Varaždin, 42. Donje Orešje (Sv. Ivan Zelina), kapela (1986.) Bjelovar-Križevci, 43. Kaštel Novi, crkva (1988.) Split-Makarska, 44. Slatina, kapela, Sestre Srca Isusova (1994.) Požega,

366

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

45. Zagreb, Kliniþki bolniþki centar Dubrava, kapela (2004.), prije sv. Leopolda Mandiüa (1992.), 46. Spilice-Crpala (Staševica), crkva (2008.) Split-Makarska, 47. ûulinec (Retkovec), crkva (2008.) Zagreb, 48. Topusko, Ljeþilište, kapela (2009.) Zagreb, 49. Vinkovci, Županijska bolnica, kapela (2009.) Ĉakovo-Osijek, 50. Paka (Brezniþki Hum), kapela (2009.) Zagreb, 51. Karaliü (Miljevci), kapela (2011.) Šibenik, 52. Lipik, Spec. bolnica, kapela (2012.) Požega, 53. Voÿinci, kapela (2012.), Ĉakovo-Osijek, 54. Devinsko Novo Selo (Devinska Nova Ves), kapela, Bratislava, Slovaþka (ne zna se godina). 2. Oltari i špilje 1. Nedelišüe, oltar, Meÿimurje (1883.) Varaždin, 2. Dubrovnik, špilja, isusovci (1885.), 3. Voüin, kip u kapelici (1885.) i na glavnom oltaru (1893.) Požega, 4. Varaždin, oltar, kapucini (1890.), 5. Budžak, »Nazaret», špilja (kraj XIX. st.) komunisti je srušili poslije II. svjetskog rata, obnovljena kapelica, Banja Luka, 6. Slavonski Brod, špilja, franjevci (1892.) Ĉakovo-Osijek, 7. Feriþanci, oltar (1892.) Požega, 8. Velika Gorica, špilja, Žp. Navještenja B. D. M. (1895.), Zagreb, 9. Split, oltar, isusovci (1895.), 10. Zagreb (Kaptol) špilja, franjevci (1900.), 11. Osijek, špilja, konkatedrala, Žp. Sv. Petra i Pavla (1900.), 12. Ston, oltar, franjevci (1904.) Dubrovnik, 13. Kaštel Lukšiü, špilja (1905.) Split-Makarska, 14. Novigrad, špilja (1905.), 15. Split, špilja, klarise (1907.), 16. Sarajevo, špilja, milosrdnice (1907.), 17. Blato, Korþula, špilja (1908.) Dubrovnik, 18. Kuþiüe, špilja (1909.) Split-Makarska, 19. Sikirevci, špilja (1909.) kasnije srušena, Ĉakovo-Osijek, 20. Prkovci (Retkovci), špilja (1910.) Ĉakovo-Osijek, 21 Velika Gorica, oltar, Žp. Navještenja Bl. Dj. Marije (1910.) Zagreb, 22. Rijeka, špilja, Sestre Srca Isusova (1911.), 23. Metkoviü, špilja, Služavke Maloga Isusa (1912.) Split-Makarska, 24. Sv. Juraj, oltar (1912.) Gospiü-Senj, 25. Zagreb (Palmotiüeva) špilja, isusovci (1913.), 26. Brista (Staševica), oltar (1913.) Split-Makarska, 27. Subotica, špilja, franjevci (1914.), 367

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

28. Žednik, oltar (1914.) Subotica, 29. Crikvenica, špilja, župa (1920.) Gospiü-Senj, 30. Svibovec, špilja i oltar (1920.), Varaždin, 31. Popovac (Banovo brdo), špilja (1921.) Ĉakov-Osijek, 32. Šibenik, Sv. Lovre, špilja, franjevci (1926.), 33. Voÿinci, špilja (1926.) Ĉakovo-Osijek, 34. Golubiü (Vrpolje), špilja (1931.) Šibenik, 35. Humac, špilja, franjevci (1934.) Mostar, 36. Zaostrog, špilja, franjevci (1934.) Split-Makarska (srušena poslije II. svjetskoga rata), 37. Hrvace, špilja (1936.) Split-Makarska, 38. Lovreü, špilja u crkvi (1937.) srušena i sagraÿena nova u dvorištu (1998.) Split-Makarska, 39. Opatija, špilja (1942.) Rijeka, 40. Sumartin, Luþica, špilja (1947.) Hvar, 41. Krašiü, špilja (1953.) Zagreb, 42. Bihaü, špilja (1954.) Banja Luka, 43. Split, Gospa od Zdravlja, špilja (1954.?), srušena zbog novogradnje (1984.), 44. Zadar, špilja, treüoredci (1958.), 45. Rupišüe (Rumpersdorf), špilja (1959.) Željezno (GA), 46. Crikvenica, špilja, Sestre Srca Isusova (1955.) Gospiü-Senj, 47. Bol, špilja, dominikanci (1955.) Hvar, 48. Hrasno, špilja (1957.) Mostar, 49. ýakovec, špilja, franjevci (prije 1958.), Varaždin, 50. Buþiüi, špilja (1958.) Vrhbosna, 51. Imotski, špilja, franjevci (1958.) Split-Makarska, 52. Omiš, špilja, franjevci (1958.) Split-Makarska, 53. Metkoviü, špilja, franjevci (1958.) Split-Makarska, 54. Zmijavci, oltar (1959.) Split-Makarska, 55. Ljubunþiü, špilja (1961.) Banja Luka, 56. Vinkovci, Žp. Sv. Euzebija i Poliona, oltar (1963.) Ĉakovo-Osijek, 57. Kaniška Iva, špilja (1968.) Zagreb, 58. Zagreb, Sv. Petar (Vlaška) špilja (1971.), 59. Sumartin, špilja u crkvi, franjevci (1972.) Hvar, 60. Posušje, špilja, franjevci (1973.) Mostar, 61. Sanski Most, špilja (1974.) Banja Luka, 62. ûulinec (Retkovec), oltar (1974.), Zagreb, 63. Podosoje (Runoviüi), špilja (1974.) Split-Makarska, 64. Osijek, Tvrÿa, špilja, franjevci (1975.), 65. Buhovo, Široki Brijeg, špilja, franjevci (1984.) Mostar, 368

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

65. Bijeli Vir (Dobranje), špilja (1986.) Split-Makarska, 67. Rijeka, Drenova, špilja, Sestre Srca Isusova (1991.), 68. Zagreb, špilja, Sestre Srca Isusova (1996.), 69. Orje (Žeževica), špilja (1997.) Split-Makarska, 70. Kraljevica, špilja, Sestre Srca Isusova (1997.) Rijeka, 71. Petriüevac, špilja, franjevci (1999.) Banja Luka, 72. Velika Gorica, Žp. Bl. Alojzija Stepinca, špilja (2002.) Zagreb, 73. Vir, špilja (2003.) Mostar, 74. Zagreb (Bukovaþka) špilja, Sestre Naše Gospe (2008.), 75. Tuþepi, špilja (2011.) Split-Makarska, 76. Plitvica Voüinska (Donja Voüa), špilja (2011.) Varaždin, 77. Dobrinj, špilja, Sestre Srca Isusova (2011.) Krk, 78. Remetinec, špilja (2012.) Varaždin (ne zna se godina).

3. Drugi naþini štovanja U nekim župama i samostanskim crkvama nisu Gospi Lurdskoj posveüene ni crkve ili kapelice, ni oltari ili špilje, ali se ipak na poseban naþin štuje blagdan Gospe Lurdske. To se štovanje oþituje na dva naþina: u jednim je župama Gospa Lurdska proglašena drugim zaštitnikom župe, a u drugima se pred blagdan drži devetnica, a sam se blagdan sveþano slavi. Tako je npr. u Otoku (Splitsko-makarska nadbiskupija) župska crkva posveüena sv. Luki, evanÿelisti, a suzaštitnica župe je Gospa Lurdska i njezin se blagdan svake godine sveþano slavi. U nekim drugim župama i crkvama takoÿer nema oltara, kapele ili špilje posveüene Gospi Lurdskoj, ali se u crkvi nalazi kip Gospe Lurdske (ili þak ne kip Gospe Lurdske, nego neki drugi Gospin kip!) a njezin se blagdan sveþano slavi: drži se devetnica ili trodnevnica, a na sam blagdan sveþana sv. Misa, procesija i druge pobožnosti. Tako vjernici štuju Gospu Lurdsku, npr. u Osijeku (kapucini), ýepinu (Ĉakovaþko-osjeþka nadbiskupija), Cerniku (Požeška biskupija), Zagrebu (Dubrava, kapucini), Motovunu (Poreþko-pulska biskupija), Brnazama (Splitsko-makarska nadbiskupija) i drugdje. 4. Nasilno rušenje sakralnih graÿevina Treba spomenuti da su poslije II. svjetskog rata komunistiþke vlasti, zadojene mržnjom prema vjeri i Crkvi („in odium ¿dei“), u nekim župama rušile crkve i kapelice. Poznat je „demokratski i herojski þin“ kad su sveüenike i redovnike, na montiranim sudskim procesima osuÿene na višegodišnju robiju (o toj je temi u slobodnoj Hrvatskoj napisano više knjiga), u rabijašnici u Staroj Gradiški natjerali da sruše crkvu. To je bio „posao“ koji su utamniþeni sveüenici morali obaviti u „radnim akcijama“. 369

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

U naše dane, Bogu hvala, sveüenici, komunistiþki robijaši, svojim prilozima, uz priloge drugih sveüenika i brojnih vjernika, izgradili su novu crkvu na istom mjestu, na kojemu je bila „crkva koju su sveüenici srušili“.15 U Makarskoj su na poluotoku Sv. Petra „napredni omladinci“ (svakako, nagovoreni od svojih starijih partijskih naredbodavaca) srušili crkvu sv. Petra i kamenje bacili u more. U slobodnoj Hrvatskoj, na istom mjestu, crkva je ponovno sagraÿena i u njoj se slavi bogoslužje, kako je to bivalo stoljeüima. U Vrgorcu su takoÿer lokalni komunistiþki vlastodršci organizirali rušenje kapelica u gradu i okolici. Takvih bi se primjera moglo navesti iz svih hrvatskih krajeva. Dakle, ne smo da nisu dopuštali da se grade nove crkve, nego su kao „demokratska narodna vlast“ (tako su se nazivali) crkve koje je narod stoljeüima zidao, koliko su mogli, palili i rušili. 5. Još neke graÿevine Osim crkava, kapela, oltara i špilja i neke su druge graÿevine posveüene Gospi Lurdskoj. Tako su Küeri Božje ljubavi osnovale u Zagrebu «Dom Gospe Lurdske» za djevojþice i studentice (1938.). Danas je u njemu sjedište Uprave Provincije.16 U Zvonimirovoj ulici u Zagrebu prije II. svjetskoga rata bila je «Ljekarna Gospi Lurdskoj». Poslije rata (1945.) komunistiþke vlasti, dosljedne svomu antireligijskom stavu, «na demokratski naþin» ljekarni su promijenile ime. 6. U inozemstvu Osim crkava, kapelica i špilja Gospe Lurdske u mnogim župama i samostanima u domovini, neki su hrvatski sveüenici gradili takve graÿevine u þast 15 O srušenoj crkvi i sagraÿenoj novoj v. Stara Gradiška-Jasenovac, Žrtva ljubavi preobražava sve najmuþnije. Dan obnove pamüenja i spomena muþenika u Požeškoj biskupiji, Glas koncila, IL/2010, 14, 11. O Staroj Gradiški dosta je pisano, npr. VJEKOSLAV ŽUGAJ, Stara Gradiška, Zagreb 1997, 260, ilustrirano (dvojeziþno: hrvatski i engleski). Neki su robijaši opisali vrijeme provedeno u Staroj Gradiški. Tako su dvojica franjevaca Provincije Presvetoga Otkupitelja (Split) objavila: FRA JOSIP VISKOVIû, Sjeüanja s robije, Teovizija, Zagreb 1994, 107; FRA JULIJAN RAMLJAK, Neþastiva urota. Zapisi o hapšenju i tamnovanju, Visovac 1994, 109 (3 izdanja); ISTI, Neþastiva urota II. Izvatci iz moga dosjea „Dosje br. 12260“ od 15. listopada 1947. do 11. travnja 1990. i odgovori na njih, Drniš 2000, 104; još jedan robijaš: DON IVAN BJELOKOSIû, Sveüenik - Matiþni br. St. Grad. 2019, Dubrovnik 2002; k tome: HRVOJE KAýIû, Dubrovaþke žrtve. Jugokomunistiþki teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnih godina, 2. dopunjeno izdanje. Naklada Gea, Zagreb 2010, 280, posebno: 49-50, 193, 197-198, 201-202. 16 S. ALOJZIJA CARATAN - S. BOŽENA MUTIû, Provincija Božje Providnosti Družbe küeri Božje ljubavi 1882.-1982., Kaþiü, Split-Zagreb 1982, 178-183; 193-198. 370

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

Gospe Lurdske i u inozemstvu. Tako je fra Rafael Lipovac, bosanski franjevac, kao misionar u Obali Bjelokosti (Afrika) od 1983. do 1999. god. sagradio 22 «lurdske špilje» i 3 u domovini, što je ukupno 25. Zbilja je to veliki broj, koji svjedoþi kako je fra Rafo i na taj naþin širio pobožnost prema Gospi Lurdskoj, a sve je to opisao u svojoj knjizi.17 Župa Svih Svetih i Opüina Zmijavci, u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, zajedno s hrvatskom župom Karaševo u Rumunjskoj, u Nadbiskupiji Albi Juliji, uredili su špilju Gospe Lurdske, koja je sveþano blagoslovljena 10. VII. 2007. godine. Nastavlja se prijateljska suradnja dviju hrvatskih župa u dvjema državama, Hrvatskoj i Rumunjskoj, a objavljena je i knjiga.18 7. Knjige i kongresi šire pobožnost Gospi Lurdskoj O Lurdu i njegovu znaþenju napisane su bezbrojne knjige, snimljeni ¿lmovi, održani kongresi i simpoziji. Treba upozoriti da je Franjevaþka visoka bogoslovija u Makarskoj,19 na kojoj su studirali mnogi franjevci i drugi, u XX. stoljeüu dala svoj veliki doprinos znanstvenoj i puþkoj a¿rmaciji Lurda. Dr. fra Karlo Baliü,20 profesor najprije u Makarskoj a kasnije u Rimu, osnovao je „Franjevaþku marijansku komisiju“ (1947.), koja je kasnije prerasla u „Papinsku meÿunarodnu marijansku akademiju - Ponti¿cia academia mariana internationalis“ (PAMI), kojoj je bio dugogodišnji predsjednik. On je organizirao (1958.) Treüi meÿunarodni mariološki kongres u Lurdu, na kojemu je sudjelovalo vrlo mnogo znanstvenika iz cijeloga svijeta, a predavanja su objavljena u 16 svezaka. Na tomu kongresu, kao i na svim drugim mariološkim kongresima, sudjelovala je i «Hrvatska sekcija». Predavanja hrvatskih predavaþa na kongresima objavljena su u Rimu na stranim jezicima. Poslije Meÿunarodnoga mariološkog i marijanskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici (1971.) na prijedlog fra Karla osnovan je „Hrvat17 FRA RAFAEL FRANJO LIPOVAC, U þast Gospe Lurdske. Uz 150. obljetnicu lurdskih ukazanja 1858.-2008. Franjevaþki samostan sv. Ante Padovanskoga, Beograd 2008, 60. 18 FRA MARIO JURIŠIû, Hrvati u Rumunjskoj. Hrvati u Rumunjskoj nekoü i danas… Hrvatsko Lurdsko svetište u Karaševu…, Zmijavci 2009, 88. 19 Franjevaþka visoka bogoslovija u Makarskoj. 250. obljetnica osnivanja i rada 1736.-1986, Makarska 1999, 328 (dalje: FVBM). 20 Usp. H. G. JURIŠIû, Sedamdeseta godišnjica života i rada fra Karla Baliüa (1899.1969.), Kaþiü, III/1970, 7-18; DINKO ARAýIû, La dotrina mariologica negli scritti di Carlo Baliü, PAMI, Roma 1980, 286; Znanstvenik, fra Karlo Baliü…, FVBM, 212-214, 237-242; Aktualnost predaje. Zbornik radova Meÿunarodnoga znanstvenog skupa prigodom 100. obljetnice roÿenja fra Karla Baliüa, Split 6. XI. 1999., SB, Makarska 2003, 332; HBL, I, 394-395. 371

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Naslovna stranica zbornika Alma Socia Christi (Rim, 1950.)

Naslovna stranica zbornika „Maria et Ecclesia“ (Lurd, 1958.)

ski mariološki institut“ pri Bogoslovskom fakultetu u Zagrebu.21 Institut svake þetvrte godine sudjeluje na meÿunarodnim kongesima, organizira takoÿer svake þetvrte godine znanstvene skupove u domovini, a osim predavanja koja se objavljuju u Rimu na stranim jezicima, tiskaju se u posebnim zbornicima i na hrvatskomu jeziku, da bi i našoj javnosti bile dostupne te teme. Dr. fra Božo Vuco, takoÿer profesor u Makarskoj, objavio je dva izdanja svoje knjige «Lurd», u kojoj je znanstveno prikazao sve što se je dogaÿalo i dogaÿa u Lurdu u posljednjih više od 100 godina.22 U prigodi 150. obljetnice lurdskih ukazanja i ostvarenoga velikog meÿunarodnog marijanskog svetišta (1858.-2008.) „Papinska meÿunarodna marijanska akademija“ (PAMI) i Francuska biskupska konferencija priredili su XXII. mariološki kongres u Lurdu (4.-8. IX. 2008.), na kojemu su sudjelovali i þlanovi «Hrvatskoga mariološkog instituta» Bogoslovskoga fakulteta Sveuþilišta 21 Usp. DR. VLADO KOŠIû, Bibliogra¿ja zbornika Hrvatskoga mariološkog instituta, Zbornik „Ancilla Domini - Službenica Gospodnja“ u þast fra Pavla Melade, Kaþiü, XXXII-XXXIII/2000.-2001, 675-692; (HGJ), ýlanovi Hrvatskoga mariološkog instituta, Isto, 693-695. 22 FRA BOŽO VUCO, Lurd prigodom stogodišnjice ukazanja i þudesa, Zagreb 1958, 167 (c); ISTI, Lurd, nebeska ukazanja i þudesna ozdravljenja, 2. prošireno izdanje, Makarska 1974, 216. 372

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

ýlanovi Hrvatske sekcije: dr. fra Karlo Baliü, predsjednik Meÿunarodne marijanske akademije, dr. fra Pavao Melada, dr. Vilim Cecelja, dr. Milan Simþiü i drugi

u Zagrebu. Tema je kongresa bila «Ukazanja Bl. Djevice Marije izmeÿu povijesti, vjere i teologije.» Sudjelovalo je oko 150 predavaþa iz preko 40 zemalja. U «Hrvatskoj sekciji» održano je 13 predavanja. Treba naglasiti da svake godine iz naše domovine Hrvatske nekoliko tisuüa hodoþasnika posjeti Lurd. Ta hodoþašüa vode samostani, župe i putniþke agencije, a mnogi hodoþasnici idu sami (pojedinci, obitelji, ili prijatelji).23 Pojedine hrvatske katoliþke misije (župe) u nekim europskim državama organiziraju hodoþašüa svojih vjernika u Lurd. U posljednje se vrijeme organiziraju i zajedniþka hodoþašüa, ne samo hrvatskih župa iz Njemaþke, nego i iz drugih zapadnoeuropskih zemalja. Tako je npr. bilo od 30. IV. do 4. V. 2008. godine, kada je bilo preko 5.000 (pettisuüa) hrvatskih hodoþasnika iz Njemaþke, Francuske, Nizozemske i Švicarke.24 23 O hodoþašüima u Lurd i druga Gospina svetišta dosta se je pisalo u našemu domaüem tisku. Vrlo je pregledna tablica o hodoþašüima u Lurd i druga svetišta, koju je donosi FRA JOSIP ANTE SOLDO, Hodoþašüa u Lurd, Fatimu i ostala evropska marijanska svetišta, Bogoslovska smotra, LIV/1984, 4, 561-582. Tablica obraÿuje hodoþašüa u Lurd, Fatimu, Rim, Loreto, ýenstohovu i druga svetišta od 1968. do 1983. godine. Za svako je hodoþašüe naveden: nadnevak, organizator i prijevoznik, a objavljena je na str. 566-568. 24 ADOLF POLEGUBIû, Hodoþašüe Hrvata o 150. obljetnici lurdskih ukazanja. Na hodoþašüu se okupilo više od 5000 Hrvata katolika uglavnom iz Njemaþke, Švicarske, 373

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

VI. PRIMJERI STARIJEGA I NOVIJEG ŠTOVANJA GOSPE LURDSKE Današnja Župa sv. Staša u Staševici prije više od 300 godina prostirala se je po biokovskom kamenjaru izmeÿu Vrgorca i današnjega grada Ploþa. U novije doba stanovnici su napustili brdske predjela i spustili se prema polju. No, ostale su þetiri stare crkve u brdima. Najstarija od njih je župska crkva Svih Svetih na predjelu Briste iz 1733. godine. Evo kratkoga opisa kako je Gospa Lurdska došla u tu crkvu. Vrijedni župnik fra Andrija Matutinoviü 1913. god. uredio je špilju i oltar Gospe Lurdske u Crkvi Svih Svetih na Bristi. Kip je brodom došao iz Splita do Makarske i Graca, a iz Graca su ga preko «Graþkih stina» na gredama nosili muškarci, koji nikada nisu stali i odmorili se, nego su jedni preuzimali od drugih i tako je «prva procesija» Gospe Lurdske išla od Graca do Briste, a trajala je þetiri sata. Dakle, to je jedna od najduljih procesija Gospe Lurdske u našim krajevima. Stari su ljudi pripovijedali da su svi koji su mogli iüi, pa þak i mnoga djeca, išli u Gradac ili do vrha Graþkih stina i pratili Gospu do Briste. Maþkuli, mužari i puške cijelo su vrijeme pucali, a narod se je veselio, pjevao i molio. Sve je to župnik sa svojim župljanima uþinio kao zavjet Gospi Lurdskoj, jer su tih godina harale razne bolesti, od kojih su mnogi umirali, a posebno žene. Stoga je župnik fra Andrija uveo zavjetni blagdan Gospe Lurdske, koji se je svake godine sveþano slavio 11. veljaþe. U naše dane temeljito su obnovljene sve crkve pa i Crkva Svih Svetih na Bristi i zavjetni oltar Gospe Lurdske. Osim toga, u novom dijelu sela sagraÿena je nova Crkva Gospe Lurdske, koju su 2001. godine poþeli graditi stanovnici zaselaka Crpala, Spilica i Gnjeþa. Na novi zvonik postavljeno je zvono teško 270 kg. i sat na elektronski pogon. Svakako to dokazuje da župljani Staševice nisu zaboravili svoj zavjet iz 1913. godine i da s novim oduševljenjem i još žarþom ljubavlju štuju svoju Nebesku Majku Mariju pod nazivom Gospa Lurdska.25 Župa je objavila „Vjenþiü Gospe Lurdske“ (2011.). Pobožni vjernik Pavao Pigec 1974. god. u svoj garaži u ýulincu, Župa sv. Pavla u Retkovcu (Zagreb), uredio je bogoslužni prostor i nabavio u Padovi kip Gospe Lurdske. U toj su prostoriji župnici držali djeci vjeronauk i slavili sv. mise. S vremenom je i cijelo Pavlovo dvorište bilo pretvoreno u «crkvu na Francuske i Nizozemske, Živa zajednica, 2008, 5, 8-9 (slika 5). O pripremama za takva hodoþašüa i samim hodoþašüima izvješüuje Živa zajednica - Lebendige Gemeinde, list hrvatskih katoliþkih zajednica u Njemaþkoj (Frankfurt a/M, dvojeziþno: hrvatski i njemaþki), ali i glasila pojedinih misija, npr. Hodoþašüe u Lurd, Glas zajednice, Župno pismo - Pfarrbrief, Hrvatska katoliþka zajednica, Mainz, XLIV/2012, 138, 4 (19. II. 2012.). 25 FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, Sveti Staš i Župa Staševica u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, Kaþiü, Staševica-Split 2006, 73, 79-80; ISTI, Gospa Lurdska na Bristi, Staševica, II/2007, 1, 7-10. 374

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

otvorenom». Konaþno su uspjeli sve srušiti i sagraditi novu crkvu Majke Božje Lurdske. Kardinal Josip Bozaniü blagoslovio je novu crkvu 27. VI. 2008. godine. Tako su vjernici nakon više od 30 godina dobili željenu crkvu, u kojoj üe slaviti Boga Svemoguüega i svoju odvjetnicu Gospu Lurdsku.26 Moglo bi se nabrojiti i više sliþnih primjera.

ZAGLAVAK Lurdsko svetište je najveüe Gospino svetište na svijetu. Ono, kao i mnogobrojna druga svetišta, obavlja svoju prvotnu svrhu - dovodi duše k Bogu, omoguüuje susret s Bogom, hrani intenzivni duhovni život, daje pravi smisao kršüanskom životu i djelovanju. To potvrÿuju Gospine poruke izreþene u Lurdu: «Ja sam Bezgrješno Zaþeüe.» «Molite za obraüenje grješnika» (tri nadnaravne stvarnosti: milost, grijeh i obraüenje). «Pokora» (stvarnost križa i trpljenja). Tim je porukama Majka Božja htjela upozoriti na osnovne kršüanske istine (Božja milost, þovjeþji grijeh, slobodna volja, obraüenje…). Prihvatiti i ostvariti te poruke može svaka kršüanska duša, a u njihovu üe joj ostvarenju pomoüi sama Majka Marija. Tako se ostvaruje stara kršüanska istina, izražena u poznatoj reþenici: «Per Mariam ad Jesum - Po Mariji se dolazi k Isusu!» To je pravi razlog da se je Bogorodica Marija ukazala maloj Bernardici u Lurdu i preko nje svima uputila navedene poruke. Treba ih prihvatiti srcem, poslušati i ostvariti. Blagdan Gospe Lurdske slavi se po svemu svijetu 11. veljaþe, na dan kad se je Bezgrješna Djevica u Lurdu prvi put ukazala djevojci Bernardici.27 Blaženi papa Ivan Pavao II. proglasio je 13. V. 1992. godine taj blagdan «Danom bolesnika.“ 28 Iz navedenoga popisa graÿevina (crkve, kapele, oltari i špilje) ili brojnih bibliografskih jedinica (liturgijske knjige, glasila, knjige, þlanci, molitvenici, 26 Retkovec-ýulinec: Blagoslovljena nova crkva, Glas koncila, XLVII/2008, 28, 26. 27 Martyrologium Romanum… a Benedicto papa XV adprobatum, Typis Polyglottis Vaticanis MDCCCCXXX, 34; Breviarium Romano-seraphicum… trium ordinum S. P. N. Francisci…, ed. III juxta typicam, Romae MCMLXII, Proprium sanctorum, 159*-170*; Calendarium Romanum ex decreto Sacrosancti oecumenici concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli pp. VI promulgatum. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis MCMLXIX, 24, 87; Missale Romanum cum lectionibus…, tom. I, ed. iuxta typicam altera, Libreria editrice Vaticana MCMLXXVII, 911-912; usp. prijevode liturgijskih knjiga na hrvatski jezik: Rimski misal…, 2. izdanje, KS, Zagreb 1980, 478; ýasoslov rimskog obreda, sv. II, KS, Zagreb 1984, 1179-1181. 28 Dan bolesnika, Marija, XXX/1990, 7-9, 242. 375

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

pjesme i skladbe) jasno se može vidjeti da je pobožnost Gospi Lurdskoj prirasla duši i srcu hrvatskih vjernika. Veü je naglašeno da podatci, koji su izneseni, nikako nisu iscrpni, nego je to samo približan popis izgraÿenih objekata i u odreÿenom smislu izabrana bibliogra¿ja. Ako se k tome doda podatak da je od onoga „Prvoga narodnog hodoþašüa u Lurd“ (1908.) do danas organizirano vrlo mnogo hodoþašüa, onda se slobodno može reüi, da je hrvatski narod osobito pobožan Gospi Lurdskoj, kako to svjedoþe hrvatski vjernici, koji su, bilo pojedinaþno, bilo u veüim ili manjim skupinama, pobožno hodoþastili u Lurd, da iskažu svoju ljubav i štovanje Svemoguüemu Bogu i Bogorodici Mariji, da zahvale za primljene milosti, da mole za mir i blagoslov te uþvrste svoju vjeru i pouzdanje u Božju dobrotu. Buduüi da svake godine tisuüe hrvatskih hodoþasnika pohodi Gospin Lurd - a svako takvo hodoþašüe zapravo je „duhovna obnova“ ili „male misije“ mirne se duše može reüi da lurdska pobožnost odgaja u hrvatskim vjernicima kršüansku zrelost i visoki stupanj kršüanske savršenosti.

PRILOG BIBLIOGRAFIJA O Lurdu, lurdskim ukazanjima, hodoþašüima i štovanju Gospe Lurdske postoji vrlo bogata literatura na raznim svjetskim jezicima, pa i na hrvatskom. Ovdje navodimo neke bibliografske jedinice na hrvatskom jeziku (originalne ili prevedene sa stranih jezika) i neke na stranim jezicima koje su pisali hrvatski pisci. Bibliogra¿ja je podijeljena na pet djelova: 1. Liturgijske knjige, 2. Glasila, 3. Knjige i brošure, 4. ýlanci, 5. Molitvenici, pjesme i skladbe. Za liturgijske knjige navedeno je: naslov knjige, izdavaþ, mjesto i godina izdanja i broj stranica. Za glasila (listove, novine...) navedeno je: naslov i podnaslov, izdavaþ, mjesto, godište, godina izdanja, broj i broj stranica (za prijevode oznaka da je prevedeno). Za knjige: ime i prezime pisca, naslov i podnaslov, izdavaþ, mjesto i godina izdanja, broj stranica (za prijevode oznaka da je prevedeno). Za þlanke: ime i prezime pisca, naslov i podnaslov þlanka, naziv glasila, godište, godina, broj i broj stranica. 376

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

Za molitve, pjesme i skladbe: ime i prezime pisca, naslov i podnaslov, mjesto izdanja, godina i broj stranica. Pisci su navedeni kako su oznaþeni na knjigama i þlancima. Takoÿer su navedeni pseudonimi, kako su navedeni u originalu. Ako je pisac poznat, ime mu je navedeno u zagradama. Takoÿer je u zagradama naveden pisac, ako nije oznaþen u originalu, ali je inaþe poznat. Kako su poslije II. svjetskoga rata komunisti zabranili sav vjerski tisak, domišljato se je poþelo umnažati razne tekstove, pa i knjige, na razne naþine, a najþešüe ciklostilom. Ta su izdanja oznaþena slovom „c“ u zagradama, tj. (c). Ima i još nekoliko kratica, koje su lako prepoznatljive.

I. Liturgijske knjige Službene liturgijske knjige u Katoliþkoj Crkvi odobrava Sveta Stolica, odnosno Zbor za bogoštovlje (Congregatio de cultu divino et disciplina sacramentorum). Na hrvatski jezik su prevedene i objavljene poslije Drugoga vatikanskog sabora. Neki su prijevodi i izdanja (dolje: br. 1 i 2) naknadno odobreni za liturgijsku upotrebu. Navodimo ta i kasnija službena izdanja liturgijskih tekstova „Misala“ i „ýasoslova“: 1. Bogoslužje, misal i brevijar za vjernike, SB, Makarska 1965, 326-328. 2. Misal za sve dane u godini, FVB, Makarska 1967, 468-488. 3. Mise i þitanja Blažene Djevice Marije. Pastoralno izdanje, KS, Zagreb 1971, 19. 4. Rimski misal: Red þitanja - Svetaþka þitanja, KS, Zagreb 1972, 18. 5. ýasoslov naroda Božjega. Vlastita slavlja. Korizmeno i vazmeno vrijeme, 2. izdanje, KS, Zagreb 1975, 1483-1484 (i kasnija izdanja). 6. Rimski misal…, 2. hrvatsko izdanje, KS, Zagreb 1980, 478. 7. Rimski misal i lekcionar za katoliþanski hrvatski narod Gradišüa, Biskupija Željezno 1983, 207.

II. Glasila 1. Naša Gospa Lurdska, Naklada oo. kapucini, Rijeka (1908.-1919.) mjeseþnik (35.000 primjeraka). 2. Almanak Gospe Lurdske za hrvatski narod, Kuüa dobre štampe (oo. kapucini), Rijeka (1911.-1915.). 3. Naša Gospa Lurdska, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb (1928.-1942.). 4. Vjesnik Svetišta Kraljice Hrvata Majke Božje Lurdske, Svetište M. B. Lurdske, Zvonimirova, Zagreb (1939.-1941.). 5. Svetište Vepric, bilten Svetišta, Vepric (1971.-1973.). 6. Majka, list Svetišta i župe Majke Božje Lurdske, Zagreb (1976.-2012. 377

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Naslovnica i prva stranica prvoga broja glasila NGL 1908.

III. Knjige i brošure 1. HENRI LASSERRE DE MONZIE, Il soprannaturale nel secolo XIX ossia Gli avvenimenti miracolosi onerati da Nostra Signora di Lourdes…, Zara 1875, 74 (preveo Giovanni Devich = Ivan Deviü). 2. HENRI LASSERRE DE MONZIE, Gospa od Lurda…, Zadar 1884, 398 (preveo Krsto Milas). 3. JOSIP LACH, Marija Lurdska ili Kako se je ukazala bl. djevica Marija u Lurdu god. 1858., Madjarevo (s. a. - Predgovor, 6. I. 1887.), 116. 4. HENRI LASSERRE DE MONZIE, Lurdske þudesne epizode…, Nastavak i drugi dio Gospe od Lurda…, Senj 1888, XX+366 (preveo K. Milas). 5. IGNACIJ HORAT, Majka Božja Lurdska. Poviest proštenjišta lurdskoga, Zagreb 1889, str. 78 (2. izd. 1890, 110; 3. izd. 1892.; 4. izd. s. a. 110). 6. GEORGE BERTRIN, Kritiþna povijest dogagjaja lurdskih prikazanja i ozdravljenja…, o. o. kapucini, Rijeka 1908, 454+30 (prijevod). 7. MARIN SABIû, Lourdes, Zadar 1908, 28. 8. IVAN NEPOMUK JEMERŠIû, Hrvati u Lurdu. Putne uspomene na prvo hrvatsko narodno hodoþašüe u Lurd g. 1908, Zagreb 1909, 432. 9. JAKOV TOMASOVIû, Sa Jadrana do Gave. Crtice i utisci s II. hrvatskog hodoþašüa u Lurd, Rijeka 1909, 79+2. 10. MARIN SABIû, Lourdes (autoversione dal croato), Fiume 1910, 28. 378

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

11. Preghiere in onore di N. S. di Lourdes publicate per cura dei pp. cappucini, Fiume 1910, 64. 12. O. JERKO VLAHOVIû, Ja sam Bezgrješno zaþeüe. Mjesec svibanj na þast naše Gospe Lurdske…, Rijeka 1911, 324; Isto, Ljubljana 1930, 374. 13. VALSORIM (fra Bernardin Škrivaniü), Bi li vjerovali u lurdska ukazanja i þudesa?, Rijeka 1911, 39. 14. DON IVAN VULETIN, III. hrvatsko hodoþašüe u Lourdes 8.-20. kolovoza 1910., Zadar 1911, 71. 15. KRSTO KRILE, Tri dana u Lurdu. Uspomene i utisci s hodoþašüa u lurdsko svetište, Rijeka 1912, 29. 16. IVAN MERZ, Najnovija þudesa u Lurdu. Dnevnik hrvatskog hodoþasnika laika…, Zagreb 1924, 63. Naslovnica knjige 17. ISTI, Die neuesten Wunder in „Hrvati u Lurdu“ (1909.) Lourdes…, Osijek 1925, 63 (prijevod na njemaþki). 18. DR. PAVAO LONýAR, Lurdska ukazanja, HKD sv. Jeronima, Zagreb 1927, 94. 19. JEAN CHARLES REYNAUD - EUGENIJA ŠAH, Lurdsko þudo, HKD sv. Jeronima, Zagreb 1928, 87 (roman, prijevod). 20. STJEPAN PAVUNIû, Hrvatski hodoþasnici pred Lurdskom špiljom 1928. Zagreb 1929, 59. 21. DR. FRA KARLO BALIû, Štovanje B. Djevice Marije u Franj. provinciji Presv. Otkupitelja, Šibenik 1931, X+119+32, passim. 22. S. PRUVOST - I. MARAýIû, Lurd. (Divote Masabjelske špilje). Ukazanja, þudesa i ustanove…, Zagreb 1931, 190 (prijevod). 23. FRA PETAR GRABIû, Lurdsko þudo, Šibenik 1933, 16. 24. IVO SERDAR, Zastava Svetišta Majke Božje Lurdske u Zagrebu, Zagreb 1935. 25. FRA STANKO PETROV, Završetak Sv. godine i proslava u Lurdu, Split 1935, 4 (poslanica o. provincijala). 26. DR. FRA ANTE CRNICA, Hrvati i Marija. Nacrt djela Gospina Hrvatska, Zagreb 1953, IV+188, passim. 27. Maria et Ecclesia, predavanja s III. mariološkoga kongresa, Lourdes-Roma 1958, sv. 1-16. 379

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

28. (Alojzije Stepinac), Propovijedi o lurdskim ukazanjima, Zagreb 1958, 124 (c), v. br. 39. 29. FRA GAŠPAR BUJAS, Kod ýudotvorne Majke Božje u Lurdu. Doživljaji, dojmovi i prikazi, Zagreb 1958, 124. (c) 30. YVES IVONIDES (fra Ivon ûuk), Stogodišnjica Lurda. Propovijedi održane u Svetištu Gospe Lurdske 1958, Vinkovci 1958, 64 (c); ISTI, Bijela Gospoÿa iz Lurda, 2. izd. Zagreb 2007, 147. 31. FRA PAŠKAL VEŠARA, Lurdska razmatranja za svibanj, Sarajevo 1958, 200. 32. Lurdska poruka. Razmatranja za svibanjske pobožnosti, Treüoredci Sv. Franje, Zagreb 1958. 33. FRA BOŽO VUCO, Lurd prigodom stogodišnjice ukazanja i þudesa, Zagreb 1958, 167 (c). 34. FRA FRANJO NIMAC, Život Sv. Bernardice Soubirous, Zagreb 1969, 196 (c). 35. FRANZ WERFEL, Pjesma o Bernardici. Zagreb 1970, 507 (prijevod). 36. ALEXIS CARREL, Put u Lurd, odlomci iz dnevnika meditacije, Ĉakovo 1971. (prijevod); Isto, 2. izdanje, Ĉakovo 2006., 120. 37. FRA BOŽO VUCO, Lurd, nebeska ukazanja i þudesna ozdravljenja, 2. prošireno izdanje, Makarska 1974, 216. 38. FRA JOAKIM FRIGANOVIû, U Gospinu Lurdu, Visovac 1975, 12 (c). 39. FRA IVAN GLIBOTIû, Bijela Gospoÿa u Lurdu. Duhovna igra s pjevanjem prigodom 120. godišnjice lurdskih ukazanja, Imotski 1978, 34. 40. Majka Božja Lurdska u Zagrebu. Svetište, 50. obljetnica Samostana, 40. obljetnica Župe, Zagreb 1982, 83. 41. IDA LÜTHOLD, Bernardica, UPT, Ĉakovaþki Selci 1984; Sveta Bernardica, 2. izd., Ĉakovo 2066, 48. 42. BOŽIDAR NAGY, Lurd, susret neba i zemlje, UPT, 3. izd., Ĉakovo 1993, 164; Isto, 4. izd., Ĉakovo 2000, 164. 43. FRA PETAR LUBINA, Marijanska Hrvatska, Marija, Split 1995, 605, passim. 44. Bernardin Nikola Škrivaniü i njegovo vrijeme. Zbornik radova, Rijeka 1997, 438, passim. 45. Hrvatsko marijansko lurdsko svetište Vepric, hodoþasniþki vodiþ, Split 2005, 144. 46. Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj 1997.-2007., Zagreb 2007, 1039, passim. 47. ALOJZIJE KARD. STEPINAC, Propovijedi o lurdskim ukazanjima (urd. Juraj Batelja), Zagreb 2008, 268. 380

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

48. ANTE MATELJAN, Lurd, hodoþasniþki vodiþ, CuS, Split 2008, 144. 49. Lourdes, ukazanja, poruke, hodoþašüa, MSM, Vic-en-Bigorre Cedex 2008, 64 (prijevod). 50. Lourdes, Bernardiþin život, ukazanja, svetišta, MSM, A. Doucet, Lourdes s. a. (prijevod). 51. FRA RAFAEL FRANJO LIPOVAC, U þast Gospe Lurdske. Uz 150. obljetnicu lurdskih ukazanja 1858.-2008., Franjevaþki samostan sv. Ante Padovanskoga, Beograd 2008, 60. 52. FRA VLADIMIR EREŠ, Naš križni put u Lurdu, Lausanne 2008, 141. 53. FRA MARIO JURIŠIû, Hrvati u Rumunjskoj. Hrvati u Rumunjskoj nekoü i danas… Hrvatsko Lurdsko svetište u Karaševu…, Zmijavci 2009, 88. 54. JOSIP VNUýEC, Lurd. Hodoþasniþki vodiþ, Zagreb 2009, 280; Isto, GK, 2. izdanje, Zagreb 2010, 280+4. 55. Željezanska biškupija 1960.-2010. Hrvatske fare, ¿lijale, sveüeniki…, Željezno 2010, 180, ilustrirano. 56. FRA PETAR LUBINA, Vjenþiü Gospe Lurdske, Staševica 2011, 48. 57. FRA PETAR LUBINA, Vodiþ marijanskom Hrvatskom, Marija, Split 2012., 280.

IV. ýlanci Postoji bogata literatura o Lurdu i lurdskim ukazanjima, objavljena u brojnim glasilima i þasopisma. Ovdje üemo upozoriti na neke starije i novije þlanke na hrvatskom jeziku, ili þlanke na stranim jezicima koje su pisali hrvatski pisci. 1. Prvi kip Gospe Lurdske u Hrvatskoj, Katoliþki list, LIV/1883, 334-335. 2. Prvo hrvatsko-slovensko hodoþašüe u Lourdes i Paray-le Monial, Gospina krunica, VII/1901, 3, 93. 3. HINKO HINKOVIû, Misli i dojmovi, Zagreb 1902, 299 (Iz Pariza u Pirineje, Lourdes). 4. Spiritistiþko sujevjerje i þudesa u Lourdesu, napose glasoviti „sluþaj Rudder“, Hrvatska straža, IV/1906, 462-472. 5. Lurd pred sudištem vjere i nevjere, Hrvatska straža, V/1907, 609-626. 6. STJEPAN BABUNOVIû, Majka Božja Lurdska. Povodom pedesete godišnjice ukazanja Majke Božje u Lurdu, Kalendar Srca Isusova i Marijina za god. 1908., III/1908; ISTI, Lurd i Hrvati, Isto; K. LEOPOLD, Majka Božja Lurdska u Voüinu, Isto. 7. M. H., Hrvati pred kipom Gospe Lurdske, Za vjeru i dom, I/1908, 2, 363-365. 8. M. HOK, I. hrvatsko hodoþašüe u Lurd, Marijin cvjetnjak, IX/1908, 10, 145-149; 11, 162-166; 12, 177-179. 9. Što je Lurd?, Hrvatska straža, VII/1909, 526-537. 381

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Prvi þlanak o prvom kipu Gospe Lurdske u Hrvatskoj (Katoliþki list, 1883.) 10. M. HOK, Hrv. hodoþašüe u Lurd g. 1908., Danica, koledar i ljetopis… za god. 1910…, Zagreb 1909. 11. C. BRKIû, Gospa od Lourda - lieünica, Kršüanska obitelj, X/1909, 2, 20-22; 3, 39-42; 4, 54-57. 12. J. PODUJE, U Lurdu, Luþ, V/1909, 4, 174-181. 13. ûIRO-VALSORIM, Drugi puta u Lurdu - novome Sionu, Naša Gospa Lurdska, II/1909, 9, 219-231. 14. FRA PETAR KRSTITELJ BAûIû, ýetiri puta pješice u Lurd, Kršüanska obitelj (Mostar), XI/1910, 5, 85-87; 6, 108-110 (Ilija Biader Kutlešiü iz Jabuke). 382

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

15. (Valsorim), U Lurdu za francuskog narodnog hodoþašüa, Naša Gospa Lurdska, III/1910, 9, 132-141. 16. Spilja Gospe Lurdske u Vepricu kraj Makarske, Kalendar Srca Isusova i Marijina, VI/1911, 58-63. 17. K. LEOPOLD, Majka Božja Lurdska u Voüinu, II, Voüin-proštenište, Kalendar Srca Isusova i Marijina, VI/1911. 18. KRSTO KRILE, Tri dana u Lurdu…, Naša Gospa Lurdska, V/1912, 8, 173-175; 9, 199-200; 10, 221-223; 11, 249-251. 19. DRAGUTIN ýELIK, Lurd i Hrvati, Almanak Gospe Lurdske, 1913, 60-78. 20. M. V., Nek se bistri! Lurdska þudesa, Život, II/1920-1921, 123. 21. IVAN MERZ, Dva þuda u Lurdu, Narodna politika, 1921, 187, 2-3. 22. IVAN MERZ, Zolin Lurd, Hrvatska prosvjeta, X/1923, 7, 316-329. 23. IVAN MERZ, Lurdske proslave u Zagrebu, Nedjelja, III/1924, 13, 3-4. 24. IVAN MERZ, Lurd, Katoliþki list, LXXV/1924, 37, 341-444; 38, 460461; 39, 477-480; 40, 489-491; 41, 503-506. 25. MARIJAN (fra Stanko Petrov), Bernardica - Gospina miljenica, Gospa Sinjska, III/1924, br. 2-12; IV/1925, br. 1-9, 11-12; V/1926, br. 1, 3-9, 11-12 (oko 120 stranica). 26. IVAN MERZ, Naša Gospa Lurdska, Glasnik Sv. ûirila i Metoda, 1925, 2, 25-26. 27. IVAN MERZ, Lurd u francuskoj književnosti, Za vjeru i dom, XII/1925, 1, 5-7; 2, 25-27; 3, 34-38; 4, 70-73; 5, 108-110; 6-7, 140-146. 28. DR. FRA KARLO BALIû, ýudo i Gospa Lurdska, Nova revija, IX/1930, 1, 1-21. 29. FRA LEONARD BAJIû, Medicina priznaje lurdska þudesa, Nova revija, X/1931, 2, 101-123. 30. Dom Gospe Lurdske u Zagrebu, Gospa Sinjska, X/1931, 8, 168-169. 31. Blagoslov nove crkve i samostana franjevaca u Zagrebu, Hrvatska straža, IV/1932, 147, 3. 32. ANTE ALFIREVIû, Lurdska þudesa govore, Život, XIV/1933, 73-81. 33. P. LONýAR, Pio XI. i Lurd, Katoliþki list, LXXXIV/1933, 6, 49-51. 34. FRA PETAR GRABIû, Dvoboj vjere i nevjere u lurdskim þudesima, Nova revija, XIII/1934, 1, 3-19. 24. 35. Blagoslovu temeljnog kamena Lurdske bazilike prisustvovalo je 20 tisuüa ljudi, Hrvatska straža, VIII/1936, 73, 5. 36. Sveþanost blagoslova temeljnog kamena franjevaþke crkve. Govor dr. Pernara, Katoliþki tjednik, XII/1936, 15, 5-6. 383

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

37. Lurdsko slavlje u Zagrebu, Naša Gospa Lurdska, IX/1936, 5, 140-143. 38. I. kruniþarsko hodoþašüe u Lurd, Gospina krunica, XXII/1937, 5, 156157; 7, 215-216; 9, 282-284; 11, 346. 39. FRA STANKO PETROV, Blagoslov kripte Gospe Lurdske u Zagrebu i posveta njezina dvostrukog oltara, Gospa Sinjska, XVI/1937, 12, 276-279. 40. DR. ĈURO GRAýANIN, Lurdska ozdravljenja u svijetlu nauke, Život, XX/1939, 71-85. 41. Zagrebaþka djeca sudjeluju u papinoj svjetskoj molitvenoj akciji, Katoliþki list, LXXXXIIII/1943, 22, 242. 42. Propovijed preuzv. Gosp. Ordinarija djeci i uþenicima puþkih škola prigodom sv. Mise za mir u svijetu kod franjevaca u Vrbaniüevoj ulici, dne 13. svibnja 1943, Katoliþki list, LXXXXIIII/1943, 22, 233-234; Isto, BL. A. STEPINAC, Propovijedi, govori, poruke 1941.-1946, Zagreb 2012, 252-255. 43. DR. FRA KARLO BALIû, Fatima nella luce della critica, Maria nell’ economia della salute. Atti della Settimana di orientamento pastorale, Milano, 1953, 243-260. 44. DR. FRA KARLO BALIû, Apparizioni mariane dei secoli XIX-XX, Enciclopedia mariana «Theotocos», Genova-Milano 1954, 245-267 (2. izd. 1959, 234-254). 45. (Fra Jure Radiü), Moj misal, Rijeka 1957.-1958, sv. I, 163-166. 46. DR. FRA KARLO BALIû, De auctoritate Ecclesiae circa apparitiones seu revelationes (Adnotationes ad litt. encycl. «Pascendi» occasione primi centenarii apparitionum Lourdensium), Divinitas, II/1958, 85-103. 47. (Fra Stanko Petrov), Bijela Gospa u Lurdu, Blagovest, XXVII/1958, br. 1-12. 48. DR. FRA KARLO BALIû, Un double problème d’ actualité: miracl et guérisons de Lourdes, Maria et Ecclesia, vol. XIII, Romae 1960, 1-18. 49. Gospa Lurdska, Marija, I/1963, 1, 20. 50. DR. FRANE FRANIû, Devetnica Gospi Lurdskoj za uspjeh II. vatkanskog sabora (br. 185/63), Službeni vjesnik biskupije splitske i makarske, X/1963, 1-2, 28-29. 51. FRA KRSTO KRŽANIû, Položaj i veliþina Samostana naše Gospe Lurdske, Mp. o. Petar dr. Grabiü 1882.-1963. Životne crtice i glavnija djela, Split 1964, 58-64. 52. DR. ĈURO KUNTARIû, Hrvatski katolici i štovanje Gospe Lurdske, Marija, IV/1966, 6, 277-280; 7, 324- 329; V/1967, 1, 28-32; 2, 78-81; 3, 128-130; 5, 223-226; VI/1968, 6, 270-273; 7, 331-333; 8, 371-372; 10, 461-462; VII/1969, 1, 31-42; 4, 178-180; 5, 226-227; 6, 278-279; 7, 314-326; 8, 366-368; 9, 422-424; 10, 458-460; VIII/1970, 1, 35-38. 53. ŽARKO BRZIû, U Lurdu se dogaÿaju istinska þudesa, Glas koncila, VI/1967, 3, 9-10. 384

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

54. ANTOINE WELTY, Krik u Lurdu „Ja hodam!“, Glas koncila, VI/1967, 24, 11. 55. VLADIMIR PAVLINIû, Karavana romara preko 4 granice. Reportaža s hrvatskoga narodnog hodoþašüa u Fatimu, Lurd, Santiago i Padovu, Glas koncila, VII/1968, 12, 8-10; 13, 9-10; 14, 9-10; 15, 9-12. 56. ŽIVKO KUSTIû, Prvo hrvatsko bolesniþko hodoþašüe u Lurd. S našim bolesnicima u Lurdu…, Glas koncila, VIII/1969, 14, 12-13; S nama se vozilo þudo, 15, 8-10; 16, 8-9. 57. Blagoslov crkve Gospe Lurdske u Zagrebu, Marija, IX/1971, 9, 388-390. 58. Za vrijeme Marijanskih slavlja blagoslovljena i druga crkva u Zagrebu, Glas koncila, X/1971, 17, 12. 59. JERKO VRýIû, Lurdsko svetište neprekidno þudo, Naša ognjišta, VI/1976, 1, 4. 60. TOMISLAV HERES, Naša Gospa Zagrebaþka, Marija, XV/1977, 2, 6063 (M. B. Lurdska). 61. DIDAK ûORIû, Ovogodišnje hrvatsko hodoþašüe u Lurd i Zaragozu, Naša ognjišta, IX/1979, 10, 14. 62. MIJO GABRIû, Gospa od 300.000 imena. Nadnaslov: Najveüi pohod hrvatskih hodoþasnika u Lurd i Zaragozu u povodu XV. marijanskog kongresa, Glas koncila, XVIII/1979, 22, 11, 8-9 (slika 6). 63. Leksikon ikonogra¿je, liturgike i simbolike zapadnog kršüanstva, LiberKS-Inst. za povijest umjetnosti, Zagreb 1979, 244 (i kasnija izdanja). 64. FRA JERONIM ŠETKA, Na izvorima radosti, „Marija“, Split 1981, 48. 65. FRA JOSIP SOLDO, Štovanje Majke Božje Lurdske u hrvatskom narodu, Majka Božja Lurdska u Zagrebu: svetište, 50. obljetnica samostana, 40. obljtenica župe, Zagreb 1982, 13-19. 66. FRA JOSIP ANTE SOLDO, Hodoþašüa u Lurd, Fatimu i ostala europska marijanska svetišta, Bogoslovska smotra, LIV/1984, 4, 561-582. 67. DOMENICO MARCUCCI, Lurd i Meÿugorje, Sveta baština, VIII/1989, 5, 10-11. 68. V. N., Iz Meÿugorja u Lurd i Fatimu, Sveta baština, VIII/1989, 6, 9. 69. FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, Gospa Lurdska, Zmijavci. Zbornik radova u prigodi 100. obljetnice Crkve Svih Svetih, Zmijavci 1995, 68-71. 70. FRA HRVATIN GABRIJEL JURIŠIû, Sveti Staš i Župa Staševica u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, „Kaþiü“, Staševica-Split, 2006, 51-54; 79-80. 71. GABRIJEL JURIŠIû, Vepric - hrvatski Lurd. Ususret stotoj obljetnici Svetišta u Vepricu (1908.-2008.), Makarska rivijera info, 2006, 6, 24-25. 72. Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj 1997.-2007., Zagreb 2007, 645696 (hodoþašüa u Lurd, tekstovi i slike). 385

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Vjesnik Ĉakovaþko-osjeþke nadbiskupije i Srijemske biskupije, CXXXVI /2008, 11-12, 921-980, donosi o Lurdu sljedeüe þlanke: 73. V. DUGALIû, Lurd - 150 godina svetišta, 921. 74. M. SRAKIû, Lurd i njegovo znaþenje u povijesti Crkve, 922. 75. M. MEDVED, Društvene i crkvene okolnosti ukazanja u Lurdu, 933-934. 76. A. MATELJAN, Lurdska ukazanja, 949-952. 77. M. SVIRAC, Lurd kao izazov, 953-957. 78. J. ŠANTIû, Meÿunarodno hodoþašüe u Lourdes, 975-976. 79. M. KELBAS, Župniþka iskustva o hodoþašüima u Lurd, 977-980. 80. STJEPAN BUNJEVAC, Povijesni hod kroz þetiri biskupije u tri države. Nadnaslov: Marijanske crkve i kapele u Gradišüanskih Hrvata, Glas koncila, LI/2012, 32-33, 26-27. - Slika 9. Obavijesti Vojnog ordinarijata (Zagreb, Ksaverska cesta bb), XV/2012, 3, 33-75, donose o vojniþkom hodoþašüu više þlanaka: 81. Bliža priprava za 20. hodoþašüe Hrvatske vojske i policije u Lourdes, 33. 82. Susret Koordinacijskog odbora za organizaciju hodoþašüa u Lourdes, 35. 83. Završna priprava za 20. hodoþašüe Hrvatske vojske i policije u Lourdes, 39. 84. 20. jubilarno hodoþašüe Hrvatske vojske i policije u Lourdes, 40-43. 85. Ljetopis Vojnog ordinarija (Hodoþašüe u Lourdes), 58-62. 86. Propovijedi Vojnog ordinarija: a) Zagreb, Zagrebaþki velesajam (8. svibnja 2012.), 72-73; b) Lourdes, Spilja ukazanja (10. svibnja 2012.), 74-75. V. Molitve, pjesme i skladbe U posebnu se skupinu mogu pribrojiti molitve i pjesme, originali i prijevodi (bilo samo tekst, bilo notni zapisi) u molitvenicima, pjesmaricama ili kantualima. Objavljene su u bezbrojnim izdanjima, a ovdje navodimo samo na neke primjere.29 1. FR. J.(osip) IVANýIû, Slava Bogu, a mir ljudem! Katoliþki molitvenik …, Winterberg-New York (1905.), 501-502 (pjesma: „Sred te se peüine…“). 2. Ave Maria. Molitvenik za puk, Rijeka 1905, 597 (izišlo šest izdanja u sto tisuüa primjeraka). 29 U literaturi se navode neka izdanja, ali bez potrebnih bibliografskih podataka, npr. djelo „Sveta Gospa Lurdska“, koje je objavio fra Josip Kovaþeviü (usp. Franjevci Hrvatske provincije sv. ûirila i Metoda, Zagreb 1992, 53). To bi, koliko je poznato, bio prvi molitvenik Gospe Lurdske na hrvatskom jeziku. Dosada nije poznat niti jedan primjerak. Treba se nadati da üe se bar jedan ipak pronaüi. Inaþe je f. J. Kovaþeviü kao vjerouþitelj objavio dva školska priruþnika: Katekeze. Za prvi razred kat. puþkih škola…, Požega 1891, 159+21; Katekeze. Za II. razred katoliþkih puþkih škola…, Zagreb 1894, 261+2, v. Graÿa za hrvatsku retrospektivnu bibliogra¿ju knjiga 1835.-1940, knj. 11, 163 (br. 30461 i 30462). 386

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

3. Vjenþiü molitava u þast naše Gospe Lurdske, Rijeka 1909, 64 (do 1918. izišlo 8 izdanja). 4. STJEPAN HADROVIû, Pratnja orgulja k crkvenoj pjesmarici „Hosanna“. I. dio, Zagreb 1911, 81-82 (tri lurdske pjesme, note). 5. Hrvatska crkvena pjesmarica, 2. izd, GPD „Vijenac“, Zagreb 1919, 117 (note). 6. Virgini Matri. Crkvena pjesmarica…(dionice), Samostan milosrdnih sestara, Zagreb 1921, 117 (note). 7. O. JERKO VLAHOVIû, Ljubica, molitvenk za mladež i za školsku djecu, 5. izd. Split 1923, 248 (pjesma). 8. Vjenþiü Gospe Lurdske, Split 1926, 82 (9 izdanja, posljednje u Zagrebu 2003.) 9. Hrvatski crkveni kantual, GPD „Vijenac“, Zagreb 1934, 501-502 (dvije pjesme, note). 10. Vjenþiü pobožnosti, koje se obavljaju u franjevaþkoj crkvi sv. Lovre i Gospe van Grada u Šibeniku, Šibenik 1936, 15-19 (molitve). 11. FRA IVAN GLIBOTIû, Priruþnik za crkveno puþko pjevanje, Sinj 1939, 72-73 (pjesma). 12. Kruh nebeski, crkveni molitvenik, 13. izdanje, Zagreb 1941, 280-282 (molitva); 444-446 (pet pjesama). 13. Devetnica na þast Majke Božje Lurdske, s. l. s. a. (Zagreb 1942.), 4. 14. DIONIZIJE ANDRAŠEC, Serafsko cvijeüe. Priruþnik i molitvenik za þlanove Treüega reda sv. o. Franje, 3. izdanje, Zagreb 1959, 448 (molitva); 534 (pjesme); Isto, 4. izdanje, Zagreb 1997, 139-140, 554. 15. DR. FRA JERONIM ŠETKA, Put u život. Priruþni molitvenik za župnike i vjernike, Franjevaþka visoka bogoslovija, Makarska 1962, 215-217 (molitve), 370 (pjesma).30 16. DR. FRA BRANKO MARIû, Hrvatski crkveni pjevnik, HNZ „Domovina“, Madrid 1962, 177-178 (dvije pjesme, note). 17. Gospa Sinjska, molitvenik, Sinj 1962, 334-335 (pjesma). 18. Devetnica Majci Božjoj Lurdskoj, Zagreb 1965., 10 (c.) 19. FRA IVAN GLIBOTIû, Pjevajmo, braüo kršüani. Priruþnik za zborno i puþko crkveno pjevanje, FVB, Makarska 1967, 247 (note); 2. izd. 1968, 246; 3. izd.1976, 238. 20. Vjenþiü molitava na þast ýudotvorne Gospe Sinjske, 4. izdanje, Sinj 1970, 74 (pjesma); 5. izd. 1979, 74; 6. izd. 1994, 149. 30 Molitvenik „Put u život“ objavila je Franjevaþka visoka bogoslovija, Makarska, dva izdanja (1962. i 1965.). Ostala izdanja (3. do 9.) objavio je list „Marija“ (Split). Ukupno je objavljeno 103.000 primjeraka. Dakle, svaka molitva i svaka pjesma objavljena je u toliko tisuüa primjerka. 387

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

21. Hrvatska crkvena pjesmarica, KS-NDU, Zagreb-Frankfurt 1976, 1-305 (note). 22. Crkvena pjesmarica, Sarajevo 1976, 123 (note). 23. FRA STANKO ROMAC, Gospi od Zdravlja, Samostan Gospe od Zdravlja, Split 1972, 297-299 (molitve), 413 (pjesma). 24. Slavimo Boga. Hrvatski katoliþki molitvenik i pjesmarica, HNU, Frankfurt/M 1982, 501-502 (dvije pjesme, note).31 25. Pjevajte Gospodu pjesmu novu. Hrvatska liturgijska pjesmarica, HKD s. ûirila i Metoda-Institut za crkvenu glazbu, Zagreb 1983, 784-786 (tri pjesme, note). 26. FRA VLADIMIR NOVAK, Hrvatska crkvena pjesmarica, HKC, Summer Hill (Sydney, Australija), 1987, 127 (pjesma). 27. Obnovljeni vijenac bogoljubnih molitava i pjesama (urd. Marijan Tjinkul), Temišvarska biskupija, Zagreb 1995, 151-154. 28. Slavu dajmo svetoj Krvi, 2. izdanje, Ludbreg 1995, 361. 29. Biserje sv. Ante. Molitvenik naroda Božjega, Svjetlo rijeþi, 30. izdanje, Sarajevo-Zagreb 1996, 406 (pjesma). 30. FRA TADEJ VOJNOVIû, Devetnica Gospi Lurdskoj, Agape, Novi Sad 1997, 52. 31. EDUARD PERIýIû, Najljepše Gospi. Zbirka najpoznatijih marijanskih pjesama s notama, Zagreb-Zadar 1997, 114-115 (dvije pjesme). 32. TIHOMIR PETROVIû, Hrvatske crkvene popijevke, Hrvatsko društvo glazbenih teoretiþara, Zagreb 2000, 101 (note). 33. Vjenþiü Gospe Lurdske, Zmijavci 2001, 48; 2. izd. 2004, 48. 34. Novena In Honor Of Our Lady of Sinj - Devetnica Velikoj Gospi, St. Jerome Croatian Catholic Chruch, Chicago, s. a. (prije 2004.), 30-31 (dvojeziþno: hrvatsko-engleski, note). 35. Molitvenik - vodiþ, 46. meÿunarodno vojno hodoþašüe (46. PMI), 12. hodoþašüe Hrvatske vojske i policije, Lurd, 11.-18. svibnja 2004., Zagreb 2004, 121122, 128 (dvije pjesme). 36. IVAN ZIRDUM, Devetnica u þast Gospe Lurdske, UPT, Ĉakovo 2006, 48; 2. izdanje, 2012, 48. 37. ZDRAVKO KORDIû, Hrvatske marijanske pjesme. Izbor, Gral-Gral Široki, Široki Brijeg-Zagreb 2006, 103-106 (3 pjesme), 132-134 (pjesma), 206 (pjesma). 38. Pjevajte Gospodinu pjesmu novu. Hrvatska liturgijska pjesmarica, III. izdanje, Zagreb-Sarajevo 2008, 664-666 (3 pjesme). 39. Pjesmarica. Gore srca-aleluja, 3. izdanje, Ĉakovo 2009, 171-172. 31 „Slavimo Boga“, molitvenik i pjesmaricu, objavio je Hrvatski naddušobrižniþki ured, Frankfurt/M (Njemaþka) u sedam izdanja. Objavljeno je ukupno 280.000 primjeraka. Dakle, svaka je pjesma objavljena u toliko tisuüa primjeraka. 388

H. G. Jurišić, Gospa Lurdska i hrvatski narod

40. IVAN VULETIû, Velika katoliþka pjesmarica. 400 pjesama s notama i akordima za susrete mladih, hodoþašüa i crkvena slavlja, „Verbum“, Split 2010, 522 (note). Dakle, iako nisu nabrojene sve graÿevine (crkve, kapele, špilje i oltari) i nije donesena potpuna bibliogra¿ja, ipak se može reüi da je pobožnost Gospi Lurdskoj u hrvatskom narodu rano našla vrlo plodno tlo, uspješno se razvijala i donijela obilne duhovne plodove (a svakako i druge, npr. i kulturne i umjetniþke), kako se vidi iz sljedeüe tablice: Kronološki redoslijed - prva knjiga 1875. - prva crkva 1900. - prvi þlanak 1883. - prva pjesma 1905. - prvi oltar 1883. - prvo glasilo 1908. - prva kapela 1887. - prvi notni zapis 1911. Prema tome, prva pisana svjedoþanstva potvrÿena su prije 130 godina, a vjerojatno ih ima i starijih. U þlanku je navedeno preko 130 graÿevinskih objekata (crkve, kapele, oltari i špilje) posveüenih Gospi Lurdskoj i preko 200 bibliografskih jedinica (knjige, brošure, þlanci, pjesme i glazbena djela). Dakle, svega skupa oko 350 objekata i jedinica. Time je upozoreno samo na dio konkretnih podataka o štovanju Gospe Lurdske u hrvatskom narodu. Svakako da ih ima i puno više. Bilo bi potrebno i dalje istraživati i sve objaviti, ali taj zadatak prelazi okvire ovoga þlanka. Mnoga su mi braüa sveüenici i redovnici pomagali prikupljati navedene podatke. Gotovo je nemoguüe navesti sva imena. Stoga im svima najljepše zahvaljujem, a uvjeren sam da su time doprinijeli štovanju Gospe Lurdske. Stoga ih preporuþujem njezinoj majþinskoj ljubavi i zaštiti. Stari bi zaželjeli: „Quod Deus faxit!“ To bi se hrvatski reklo: „Neka ih Bog blagoslovi!“

Slika bl. Alojzija Stepinca u bazilici sv. Pija X. (postavljena 2008.) 389

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK OUR LADY OF LOURDES AND CROATIAN PEOPLE Numerous books and articles have been written about Lourdes in all world languages including Croatian. However, this article primarily highlights the great gift of Haven i.e. the Almighty God, Lourdes as a fact and reality, and all that is holy and blessed, shown and created by Devine Providence worldwide and in Croatia. Article presents actual data and testimonies provided by Croatian believers and priests who gladly accepted reality of Lourdes long ago and through veneration of Our Lady of Lourdes con¿rmed their centuries-old piety to Mother of God, the Queen of Croats who have worshiped Her from their baptizing up to present. The faithful and clergy in Croatia proved it through their deeds. Namely, they kept building churches and chapels from 1900 as well as altars and caves from 1883. Printing of the newspapers started in 1908, books in 1875, articles in 1883, songs in 1905 and sheet music in 1911. Chronological data referring to each item is provided. Croatian believers gladly worship in Lourdes and other places of worship of Our Lady worldwide as well as in shrines and churches devoted to Our Lady of Lourdes in Croatia. Pilgrimage to Lourdes or to any sanctuary in Croatia strenghten the faith and piety of the faithful but also encourage them to realise their religion seriously making progress on their way to the Christian perfection. Translated by Angelina Gašpar

390

SLAVLJE U OTOKU FRA STANKA PETROVA (20. VII. 1913.) U prigodi 100. obljetnice pjesme DR. IVAN BOŠKOVIû Split, Filozofski fakultet

UDK: 271.3-05 Petrov, S 821.163.42-97 Struþni þlanak Primljeno: 8. II. 2011.

Fra Stanko Petrov je jedan od velikana sinjske franjevaþke obitelji. Ugledni je sveüenik i cijenjeni propovjednik, samozatajni kulturni i društveni poslanik, profesor i prevodilac, “Gospin trubadur” istinskih i dubokih vjerskih nadahnuüa. Kao profesor predavao je gotovo sve predmete, djelatno je skrbio za ljepotu hrvatskoga jezika i poticao uþenike i studente na skupljanje svekolika narodnoga i tradicijskog blaga. Petrovljev književni rad, koji još oþekuje svoje književnopovijesno vrednovanje, neodvojiv je od njegova sveüeniþkog poslanja i poziva. Kao osjetljiva pjesniþka duša Petrov je brojne sadržaje svojega života oblaþio u pjesniþko ruho. Uz mnoge prigodne stihove najviše je pjevao o Majci Božjoj, Isusu, nadnevcima vjerskoga kalendara i svecima, ugledajuüi se na prebogatu tradiciju fra Andrije Kaþiüa Miošiüa i njegove pjesniþke lire. Pjesma “Slavlje u Otoku” prigodnica je posveüenju kapelice 1913. godine i umjetniþki dokument dogaÿaja kojemu je fra Stanko Petrov bio sudionikom. Ona je trajno mjesto otoþke memorije i neupitna vrijednost njegova identiteta. Kljuþne rijeþi: Stanko Petrov, “Gospin trubadur”, Kaþiüeva pjesniþka tradicija, Otok, identitet.

Kao i druga mjesta, i Otok u svojoj povjesnici krije brojne znaþajne i manje znaþajne dogaÿaje, poznate i manje poznate liþnosti. Uz one zabilježene u kronikama i pamüenju stanovnika, postoje i oni dogaÿaji o kojima su tragovi prekriveni prašinom zaborava i nebrige. Jedan od takvih dogaÿaja svakako je, za stanovnike Otoka, i blagoslov nove kapelice podignute na poþivalištu “povrh brda Klanac” o kojemu izvještavaju splitske Puþke novine1 od 31. srpnja 1913. godine. U vijestima toga “lista za prosvjetu puka” stoji da je tomu 1 Puþke novine, 3/1913., br. 32. i 33. 391

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

dogaÿaju nazoþilo oko 1000 duša, a procesiju je predvodio fra Stanko Petrov, gimnazijski uþitelj iz sinjskoga sjemeništa, a obavljen je i “blagoslov Propeüa” i “krasne slike Sinjske Gospe”. Kapelica je, doznajemo takoÿer, posveüena Muci Isusovoj u þast njegove majke Marije, a istom su prigodom “pjevane i Gospine litanije”. Zanimljivo je da je o navedenom dogaÿaju spjevana prigodnica pod naslovom Slavlje u Otoku, takoÿer autora fra Stanka Petrova, skrivena ispod pseudonimom Neretvanko Norinkoviü. Prije nego što se osvrnemo na samu prigodnicu, koja je povod našega þlanka, najprije nekoliko podataka o njezinu autoru. Fra Stanko Petrov roÿen je 1887. godine u Metkoviüu, u siromašnoj i vrlo pobožnoj obitelji u kojoj je vladao patrijarhalni duh utemeljen na vrednotama kreposti, dobrote i molitve. Od najranijeg djetinjstva brigu je o njemu vodila mjesna uþiteljica, koja ga je vodila sa sobom u mjesta svojega službovanja (Vela Luka…). U jedanaestoj godini dolazi u sinjski samostan gdje se dokazao vrsnim uþenjem. Nakon gimnazije uþi na Visovcu, Šibeniku, Makarskoj i Zaostrogu. Poznato je da je kao student djelovao i na osnutak zbora Milovan, vidjevši u zboru pravi poticaj “da se bude bolji” i da budu “pravi redovnici”. Nakon školovanja u provincijskim uþilištima i sveüeniþkoga reÿenja, 1913. godine poslan je na studij u Fribourg, gdje studira klasiþnu ¿lologiju, grþku i rimsku povijest, rimsku književnost te francuski, njemaþki i engleski jezik, da bi se nakon završetka studija (s odliþnim uspjehom) vratio u domovinu i bio profesor na Franjevaþkoj Klasiþnoj gimnaziji u Sinju. Zapisano je da je fra Stanko Petrov predavao 16 predmeta, gotovo sve osim matematike, i da se za sve sustavno i marljivo pripremao. Kao profesor, navode njegova braüa i poznavatelji, imponirao je “silnom erudicijom i otmjenim nastupom”2, skrbio je za ljepotu hrvatskoga jezika, postavljao visoke zahtjeve svojim uþenicima, koje je ustrajno poticao na skupljanje narodnoga blaga (pjesama, pripovijedaka, poslovica…). Fra Stanko se Petrov isticao i kao duhovnik3 (“specijalni poziv Božji”), tražeüi od mladih sveüenika “svladavanje, odricanje, samozatajnost, pokoru i samoodgoj”. Kao istaknuta sveüeniþka osoba, fra Stanko Petrov je bio tražen i kao propovjednik. Održavši više od tisuüu propovijedi, isticao se “uþenošüu i otmjenošüu svojih govora, uglaÿenošüu i gramatiþkom ispravnošüu” kojima je zanosno osvajao i do ganuüa dovodio svoje slušatelje. Najpoznatiji, meÿutim, Petrov je po svojemu književnome radu. Neodvojiv od njegova sveüeniþkoga poziva i poslanja, književni je rad ispunjao cijeli 2 Podatke o fra S. Petrovu dugujemo spomenici Mnp. o. dru i fra Stanku Petrovu 1887-1963, In memoriam, Sinj, 1963. , koju su “neumornom širitelju Marijine slave i uvaženom hrvatskom piscu“ priredili zahvalni uþenici. Uredio dr. fra Karlo Kosor. 3 Duhovnu stranu Petrovljeve osobe istiþe i Dušan Žanko u knjizi Svjedoci. Usp. D. Žanko, Svjedoci, Knjižnica Hrvatske revije, Barcelona-München, 1987., str. 255. i dalje. 392

I. Bošković, Slavlje u Otoka fra Stanka Petrova

njegov život. Unatoþ njegovoj mnogostrukosti, pjesništvu pripada povlašteno mjesto. Kao osjetljiva plemenita duša, Petrov je mnoge sadržaje bogata života oblaþio u pjesniþko ruho, potpisujuüi se brojnim pseudonimima (Dr. F. S. Petrov, Fra S. Petrov, fra Božidar, Franko, Mirko, Don Dragan, Marijan, Brat Stanko, Fratar Milovanov…), kraticama i nadimcima, suraÿujuüi intenzivno u brojnim listovima, glasnicima i þasopisima: Puþke novine, Rijeþke novine, Vrhbosna, Jadran, Glasnik sv. Ante, Novo doba, Luþ, Gospa Lurdska, Katoliþki list, Sera¿nski perivoj, Kršüanska obitelj, Dan, Nedjelja, Gospa Sinjska, Euharistijski glasnik, Hrvatska straža, Nastavni vjesnik, Kalendar sv. Ante, Rijeþ Božja, Dobri pastir, Hrvatska enciklopedija, Marija, Bogoslovska smotra, Služba Božja, Nova revija, Hrvatska prosvjeta i dr. Pjesništvo mu je prevladavajuüe religioznog karaktera, a najþešüi su mu motivi Isus, kršüanski sveci, mlada misa, zlatna misa, imendani, kršüanski godovi te Majka Božja, njegova najomiljenija inspiracija i nadahnuüe. Iz istih je pobuda Petrov pokrenuo i Gospu Sinjsku, list posveüen Majci Božjoj u kojem su tijekom dugoga izlaženja tiskani brojni prilozi, kako samoga Petrova, tako i brojnih imena razliþita stupnja književne uvjerljivosti. Uz pjesme, Petrov je pisao i o svecima, o uzornim likovima franjevaca svoje Provincije (Despotu, Zlatoviüu, Milinoviüu, Šitoviüu, Eteroviüu, Filipoviüu…), u kojoj je obnašao ugledne funkcije (vizitator, provincijal…). Petrov se isticao i kao prevoditelj4 te kao þovjek iznimno bogate korespondencije, koja još uvijek þeka svoje temeljito osvjetljenje (dopisivanje s Barcem, Skokom, Matiüem, Andriüem, Beriüem…), tim više jer pojedina pisma posjeduju snagu istinskih rasprava i esejistiþkih intervenata. Kao “sveobuhvatan duh”, Petrov je pisao o brojnim hrvatskim piscima i pjesnicima (Kaþiüu, Ujeviüu, M. Nikoliüu, Košutiüu, Nehajevu, Gunduliüu, Dorotiüu, ilirskom pokretu, Tadijanoviüu, Cesariüu, Perkoviüu, Batušiüu, Bonifaþiüu, Vlaisavljeviüu, Kupareu, Š. Jurkiü i dr.), kao i o stranima (Danteu, Leopardiju, Hardyu, Hugou i dr.), te o brojnim pitanjima književne i jeziþne proizvodnje (o pisanju ije/je, o katoliþkoj književnosti, narodnoj književnosti i sl.). Sažimajuüi rezultate Petrovljeva književno-znanstvenoga rada, fra Gašpar Bujas zakljuþuje: “Iako nije imao odreÿenog plana u svome radu, u najviše sluþajeva njemu je našao motive u izvanjskim pobudama, npr. u proslavama razliþitih jubileja i sl., moramo priznati da su hrvatska književnost i nauka obogaüene ne samo bibliografskom koliþinom nego i stvarnom vrijednošüu Petrovljeva pedesetogodišnjeg djelovanja. Sve što je fra Stanko Petrov napisao, bilo to tiskano ili je ostalo u rukopisu, utvrÿivalo je hrvatsku kulturu, 4 O Petrovljevu prevodilaþkom umijeüu višekrat mi je zanosno govorio Marko Grþiü, Sinjanin sa zagrebaþkom adresom, jedan od vrsnih naših prevodilaca, ali i poklonik Petrovljeva književnoga rada i njegov uþenik. 393

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

unapreÿivalo vjeru, štitilo þast Reda, branilo ugled Provincije, podupiralo duhovni napredak vjernika. I kad je bilo koja od navedenih – nazovimo ih – interesnih sfera tražila da on uzme pero u ruke, uzimao ga je kao sredstvo književnog apostolata bez obzira da li üe ga stiüi priznanje ili prezir. Tako je nastao þitav niz sastavaka svake vrste i sadržaja; osim nekoliko knjiga i knjižica objelodanjenih tiskom, ostalo ih je nekoliko u rukopisu; posljednje djelo, Petrovljev labuÿi pjev, “Sveüenik i žrtva” ugledalo je svjetlo dana malo vremena prije nego je smrt ugrabila pero iz ruke onome koji je njime preko 50 godina služio vjeri i domovini. Veliko blago duha i srca što ga je fra Stanko Petrov ostavio poslije svoje prijeke smrti neüe propasti. Živjet üe još dugo i dugo ne samo meÿu redovniþkom braüom nego i u hrvatskom narodu i našoj kulturnoj i književnoj povijesti”.5 Dokaz tomu je i ovo naše podsjeüanje s povodom. Ili grmi, il’ se zemlja trese, Il’ udara more o bregove, Il’ se ore niz planine stijene, Il’ planine u debelo more? Niti grmi, nit’ se zemlja trese, Nit’ udara more o bregove, Nit’ se ore niz planine stijene Nit’ planine u debelo more, Veü pucaju bombe u Otoku. Bože mili, oda zla nas þuvaj! Zar Cetinu Turci naskoþiše?! Hoüe klati staro i nejako, Hoüe ruse odsijecati glave, Hoüe naša sela popaliti; Polje üe se napuniti mesa, Jadna mesa orlu i gavranu; Cetinu üe Turci pregaziti, Dojezditi Sinju kamenome: Bože mili, dobra biti ne üe!.. Ne bojte se, moja braüo draga! Nisu Turci, što su prije bili, Nit’ je raja, što je prije bila, Nit’ Cetina turska desetina.

Bombe jesu, al’ za krvi nisu: Slavlje slave vrli Otoþani. Njih mi hvali malo i veliko, I njihova Kotaraša fratra. Ta, šta nisu zorna uþinili, Da im svijetlo na Krajini lice! De pogledaj groblje u Otoku, Pa lagane obuvaj opanke I obaÿi po selima grobišta Kud za gorom ima Dalmacije, Hoüeš svoje noge umoriti I junaþko þelo orositi, Il’ üeš njemu teško para naüi. Pa da vidiš svione barjake Sve žeženom srmom izvezene, I kapele, i nove oltare, I ostale zadružbinske dare, Bi rekao, bi se okladio, Da im ravna u Cetini nije. Al’ još oni mirovati ne üe, Hoüe nove da preberu misli, Kako üe se Bogu odužiti, Kad im svega u obilju dava

5 Fra Gašpar Bujas, Književno-nauþni rad fra Stanka Petrova, u: Mnp. o. dru i fra Stanku Petrovu 1887-1963, In memoriam, Sinj, 1963. 394

I. Bošković, Slavlje u Otoka fra Stanka Petrova

I na polju i u domu stojnu I na stajam i u torovima; Nit’ im fali kruha u naüvama, Ni þim üe se mrsa omrsiti, Nit’ rad ruha stidit im se treba Kada sveta Nedjeljica doÿe. A što bih ti dalje govorio? Dobri jesu, a i dobro im je. Pa mislili, na dobro smislili, Hoüe Bogu zavjet uþiniti: Dok ih grije sunce i mjeseþe Ljuto mrzit kletvu i beštimu. A da zavjet jošter tvrÿi bude, Kamenu su crkvu podignuli, Na planini, da je nebu bliže Mala crkva, ali valja zlata! Ne rese je kiüeni oltari, Ni zvonici, mermerni stupovi, Al’ je resi zavjet Otoþana. Nad njom nebo razastlo krila, Visoki je okružili vrsi Uokolo kud ti oko seže, A pod njome kroz zelenu travu Golema se zmija izvijala, Pa srebrne kolobare svija, Da ih zlatno ogrijeva sunce. To ne bila zmija izvijena Veü Cetina voda valovita U pitomu polju cetinjskome. Od nje kuüa za kuüom se niže Po glavicam i po pristancima, Klanjaju se na planini crkvi. I kad crkva k blagoslov bila, Zaslavila zvona u Otoku, Zagruvale bombe po Otoku, Podvikuje malo i veliko, Slavlje slavi staro i nejako. Pa pozvali sa Krenice fratra, Da ih vodi uz brijeg na planinu, Da im sveti crkvu na planini.

Da pred njima zavjet þini tvrdi, Zavjet þini i Bogu se moli, Da im zavjet izvršiti dade Kako treba i kako valjade. Pa da vidiš sa Krenice fratra! Hoüe doüi Miji Otoþkomu, Hoüe zlatnu blagoslovit crkvu: Baš evalaj, živjela mu majka! Al’ ono što iz oblaka krenu? Zar üe kiša u kuüe nas skriti? Ne bojte se, diþni Otoþani, To je nebo suzam oborilo, Oborilo suzam od milinja, Raduje se vašemu veselju, A i radost rado suze lije. Al’ gledajte, veü se nebo smije Kroza zlatne od sunašca trake. Zaslavila zvona jednostavna, Zagrmile bombe upaljivke, Zrakom viju svileni barjaci, Provod krenu brdu uz planinu. Pusta svijeta ni broja se ne zna. Sve što živa ima u Otoku, Što je živa i Boga zaziva, Može l’ samo na nogama dubit, Pa makar se poduprlo dubom, Sve üe poüi na planinu crkvi. Provod vode do dva sveüenika, Jedan vodi, a drugi prethodi. Vodio ih sa Krenice fratre, A prethodi Kotarašu diþni, Kog sav Otok svojim Mijom viþe. Narod ide i Bogu se moli I pobožne pjeva popijevke. A kad bili na crkvi na planini, Da je kome pogledati bilo, Da je kome poslušati bilo, Bi mu suza ukrala se oku Od gledanja i od radovanja, Od slušanja i begenisanja. 395

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Crkvu svete Bogu velikomu, Koji za nas tešku muku proÿe, A da bi nas za se predobio, Rajska vrata svima otvorio. Još je svete Majci Isusovoj, Kojano je Majka Cetinjana. Ona ih je amo dovodila, Ona ih je Turcim otimala, U suši ih žitom darivala, U gladu ih kruhom zalagala, ýuvala ih kuge i morije I od trešnje biþa golemoga I sve redom jada dojednoga. Crkvu svete, pred Bogom se kunu, Da üe mrzit prokletnicu psovku, Dok ih teþe jednog u Otoku. Od nje goreg ne imade grijeha, Od nje biþe goreg ne imade: Ona s neba srdžbu izaziva, Ona vabi gromove i strijele, Ona kišu, kad je treba, krati, Kad ne treba, ko iz kabla lijeva. S nje nam ginu zelenvinogradi, S nje nas kadkad žarko sprži sunce, Kadgod stine kano gruda snijega, S nje üe svako pokaranje doüi Na svijetu ovom i onome. Crkvu svete, milog Boga mole, Da ih krijepi moüu sa visine, Da im primi obeüanje tvrdo, Da im bude kano “Klanac” tvrdo. “Klanac” jeste, jadikovac nije Jer se nad njim vedro nebo smije. Sve se smije, tvrde prima rijeþi Pa ih Bogu pred prijestolje slaže. Bogu su se one dopadale, Pa ti duša tu na Brdu üuti, Da je Višnjem ovo drago slavlje. A da gledneš okom naokolo ýini ti se Cetina je stala Pa üe slušat što se “Klancem” ori. 396

I sva brda kolom uokolo Hoüeš reüi, da u “Klanac” zriju I gledaju svilene barjake, Pod barjacima malo i veliko Pokleknulo i Bogu se klelo. Sunce žarko u vatri ih kupa Gorsko cvijeüe mirisom ih dari, Pozdravlja ih cijela Krajina. Pozdravlja ih i “živjeli” kliþe. Svako brdo “Klancu” zavidno je S crkve, što mu na vrhu se bijeli, I svako bi tako imat rada. Svako selo u Cetini redom Želi imat što Otok imade. I da zaÿeš kud se naški zbori, Kud trobojna zastava se vije, Kud hrvatska zemlja se proteže, Pa da pitaš brda i planine, Da upitaš sela i gradove, Svako üe ti odgovora dati, Da im taki zavjet þinit treba, Pa da jednom psost izgine kleta Iz našega roda i naroda Iz koljena i našeg plemena. Evalaj vam, Otoþani diþni, Evalaj ti, Kotarašu fratre, Kad takove posjedate “Klance”! Bog vam dao i dobro vam bilo, Svijetao vam obraz na Krajini, Desnica vam cvala, mirisala, Pratila vas sreüa i veselje, Zorno zdravlje kano drenovina. Uz gusle vas pjesma pripijevala Dok je sunca i dok je mjeseca. A mi sinci Hrvatice majke, Bogom braüo širom domovine, Posjednimo “Klance” utvrÿene Ko su “Klanac” posjednuli tvrdi Otoþani uzor-Cetinjani. Sve do “Klanca” “Klanac” utvrdimo, Gvozden lanac od njizih üe biti,

I. Bošković, Slavlje u Otoka fra Stanka Petrova

Beštima ga ne üe polomiti, Ne üe moüi na lono nam doüi, Ne üe više harat ni gaziti, Ni meÿu nas rasap unositi. Bog üe dati svega izobila I u polju i u našem domu, Sretan svatko biti üe na svomu, Dobro bit üe amo i onamo.

Bože mili, Imenu ti hvala, Od svakojih oþuvaj nas zala. Sve nam podaj, štono nama treba, ýista ruha i sitoga hljeba; Nek svak bude ko mu treba biti, Svak nastoji tebi ugoditi; Nek svak tvoje blagoslivlje Ime, Ostavi se kletve i beštime!

*** Veü i površan uvid u sadržaj stihova pokazuje da je Petrovljevo djelovanje za duhovni napredak svoju mjeru našlo u pjesniþkom ruhu Kaþiüeve pojave. Za nju posebno vezan, Petrov je dogaÿaj, baš kao što je to radio i Kaþiü, stavio u stihove kako bi se što više približio puku i tako ga u narodnoj memoriji saþuvao od zaborava i nestajanja. Petrov, koji je bio propovjednik na navedenom slavlju, imao je pred oþima publiku kojoj se obraüao i kojoj je prilagodio svoje pjesniþke žice. Znao je da üe se dogaÿaj na taj naþin pamtiti, ali i prenositi i nasljedovati, pa ga je zato i oblikovao u skladu s njihovim oþekivanjima, koristeüi se pri tome cijelim nizom postupaka, stilskih kompleksa i izražajnih sredstava karakteristiþnih za tradiciju narodne pjesme i Kaþiüa kao njezina najveüeg i najboljega umjetniþkog reprezentanta. U duhu tradicije koju tvarno nasljeduje, u pjesmu uvodi slavenska antiteza kojom se pjesnik pita o þemu je rijeþ, stvarajuüi ponavljanjem pitanja kod svojeg primatelja napetost vezanu za ono o þemu üe im kazivati. Pitajuüi se o tome što se dogaÿa i vraüaju li se opet teška vremena i turska opasnost, koja u puku prizivaju teške i bremenite uspomene, kada su Osmanlije “naskoþile na Cetinu” (aluzije na sinjski rat 1715.), odmah zatim odgovara kako nije rijeþ o zlu. Glasno uvjeravajuüi “Ne bojte se, moja braüo draga!”, u uvodu stvorenu napetost ublažava napetost i svojega primatelja istovremeno priprema za ono o þemu mu želi govoriti. Postiže to slikom: “Nisu Turci, što su prije bili, / Nit’ je raja, što je prije bila, / Nit’ Cetina turska desetina”, odmah potom dodajuüi da je rijeþ o slavlju koje spremaju Otoþani. Istiþuüi da je rijeþ o puku koji “svi hvale”, Petrov apostro¿ra i njihova sveüenika fra Miju Kotoraša, koji je, po njegovim rijeþima, zaslužan da je Otok postao mjestom kojemu je u Dalmaciji “teško para naüi” te da mu u “Cetini ravna nije”. Na poþetku uspostavljenu napetost kod svojega zamišljenoga primatelja Petrov, daljnjim razvojem fabule, majstorski gradira i poveüava. Da bi prisnažio svoje rijeþi o Otoþanima kojima premca nije moguüe naüi, istiþe kako oni “mirovati ne üe”, da se ne zadovoljavaju postignutim. Time je stvorio pretpostavku za podrobniji opis dogaÿaja o kojemu pjeva. Izravno navodeüi kako “hoüe nove da preberu misli/ Kako üe se Bogu odužiti” što im blagoslovom 397

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

uzvraüa na njihov rad i napore, Petrov apostro¿ra da mu žele uzvratiti tako što podižu crkvicu kao zavjet svoje odanosti Bogu. Nakon poduljega opisa mjesta gdje se crkvica podiže, u funkciji isticanja znaþenja dogaÿaja Petrov u fabulu uvodi motiv kiše i prijeteüeg neba. Pitajuüi se: “Zar üe kiša u kuüe nas skriti?”, odmah odgovara kako nije rijeþ o prijetnji nego o milinju (radosti) kojom nebo želi poþastiti veliki dogaÿaj, koji pjesnik potom gradi reljefnim opisom atmosfere u kojoj se obavlja blagoslov kapelice. Iz pjesnikovih rijeþi doznaje se da blagoslov vode dvojica sveüenika, sveüenik otoþki i onaj iz Gale, a sve se dogaÿa u veliþanstvenoj atmosferi i dostojanstvu da bi se, reüi üe pjesnik, “suza ukrala oku” od radosti koja ispunja duše nazoþnih. Takoÿer se doznaje da je crkvica/kapelica posveüena Isusu (koji je za nas prošao “tešku muku”) i njegovoj Majci, Majci Cetinjana, koja je Otoþane, ne propušta naglasiti pjesnik, hrabrila u “svim njihovim nevoljama”. U skladu sa sveüeniþkim svjetonazorom, Petrov apostro¿ra vrednote kojima Gospa pouþava svoj puk. Na prvom mjestu je to mržnja protiv psovki: “od nje goreg ne imade grijeha”, reüi üe pjesnik; ona je jedno od najveüih zala u þovjekovu životu, degradacija þovjeka i ljubavi kao Božjeg dara. Zato je posveüenje crkvice/ kapelice, i u svijesti sveüenika i naroda, uistinu takav dogaÿaj da bi svatko “poželio da ima Klanac (mjesto gdje je kapelica podignuta), odnosno da svatko na tome Otoþanima zavidi: “Svako selo u Cetini redom/Želi imat što Otok imade”. Želja je to svih “Kud trobojna zastava se vije /kud hrvatska zemlja se proteže”. Podignuta kapelica jedan je od zaloga borbe protiv psovki, u þemu je otoþki primjer uzor. Zato ih pjesnik i naziva “Otoþani diþni”, njihov je primjer “svijetao u krajini”, a kao nagradu, apostro¿ra pjesnik, Bog üe ih nagraditi svakim obiljem. Nakon što je opjevao dogaÿaj podizanja kapelice, Petrov na kraju zahvaljuje Bogu, želeüi da narod (Otoþane) saþuva od zla, kletve i beštime. Iz takvog je opisa vidljivo da je Petrov dogaÿaju našao ruho u narodnoj pjesmi. Poznajuüi dobro njezinu tradiciju, poetiku i svjetonazor, dogaÿaj o kojemu pjeva oblikovao je u skladu s oþekivanjima svojih primatelja, koristeüi se, funkcionalno primjereno, brojnim sredstvima i ¿gurama karakteristiþnima za medij narodne pjesme. Antiteza, apostrofa, hiperbola, usporedbe, evokacije, ponavljanja, alegorije i alegorijski simboli, brojni stereotipi i stilizacije i dr., samo su neke od oblika (¿gura) kojima je oblikovan njezin unutarnji svijet i posredovan njezin govor.

398

I. Bošković, Slavlje u Otoka fra Stanka Petrova

Kapelica Gospe Sinjske na Klancu, blagoslovljena 12. VII. 1913.

ZAGLAVAK Petrovljeva pjesma Slavlje u Otoku u memoriji Otoka i njegovih stanovnika ima znakovito mjesto. Ona nije samo dokument jednoga dogaÿaja opjevan na naþin razumljiv puku kojemu se obraüao, nego i umjetniþki dokument, koji zajedno s pjesmama njegova uþitelja i duhovnoga pretka, Kaþiüa6, predstavlja trajnu vrijednost u svijesti svih onih koji Otok doživljavaju kao mjesto svoje identi¿kacije. Ona je ugraÿena u njihovu duhovnu prošlost, pa je naše spominjanje naþin da se iznova podsjetimo dogaÿaja kojim je nadahnuta, da je oživimo i prihvatimo s onom istom otvorenošüu i zanosom kojim je i ispjevana. Baš kao i njezina pjesnika, jednog iz brojnih franjevaþkih pisaca, nažalost nedovoljno poznatih i književno-povijesno vrednovanih, za što je više razloga. Jedan od njih svakako je i pjesma na koju u ovom þlanku podsjeüamo suvremenoga þitatelja. 6 Spomenimo samo Pisma od Petra i Matija Brþiüa, vitezova cetinski i Otoþana, kako bihu isiþeni od Turaka (str. 424-424.) i Pisma od glasoviti junaka bratje Milanoviüa Pavla, Bože i Grgura (str.424-425.) i dr. Vidi: Djela Andrije Kaþiüa Miošiüa, izd. HAZU, 1942-1945. 399

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK CELEBRATION HELD IN FRA STANKO PETROV’S VILLAGE OF OTOK ( JULY 20, 1913) Fra Stanko Petrov was the most distinguished member of the Franciscan family of Sinj. He was a prominent priest and appreciated preacher, descreet cultural and social worker, professor , translator and the messenger of the Mother of God who lived his Christian virtues. He taught most of the subjects caring for the beauty of Croatian language and engourage students to collect national and traditional heritage. His literary work is not separable from his priesthood and is to be evaluated lirarary and historically. As a sensitive poetic soul Petrov used to express his life segments through songs. Beside many popular verses he devoted most of his songs to the Mother of God, Jesus, saints and religious feasts, as he was inspired by tradition of fra Andrija Kaþiü and his poetry. The song „The feast in Otok“ is created on the occasion of the consecration of a chapel in 1913 and it is taken as an artistic document in which fra Stanko petrov participated. It is everlasting place of memory of Otok and unquestionable value of its identity. Translated by Angelina Gašpar

400

† DR. ŠIMUN JURIŠIû

(Split, 4. IX. 1942. - 31. VIII. 2010.) JOŠKO BARIû Split, Stari Pazar 4

UDK: 929 Jurišiü, Š. Struþni þlanak Primljeno: 1. X. 2012.

Dr. Šimun Jurišiü (1942.-2010.) književni kritiþar i publicist. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u rodnom gradu, komparativnu književnost i teoriju književnosti studirao je u Zagrebu i Ljubljani. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru (1980.). Radio je u Sveuþilišnoj knjižnici u Splitu i predavao na nekoliko škola. Od 1990. djeluje kao docent na Filozofskom fakultetu u Zadru i u jednom mandatu bio je predstojnik Odsjeka za hrvatski jezik i književnost. Bavio se poviješüu književnosti, publicistikom i prevoÿenjem. Objavio je preko 20 knjiga i knjižica, više vodiþa europskih gradova, brojne znanstvene, struþne i popularne þlanke.* Kljuþne rijeþi: profesor, književni kritiþar, publicist, pisac, prevoÿenje knjiga, vodiþ.

I. BIOGRAFSKI PODATCI Književni povjesniþar i publicist dr. Šimun Jurišiü roÿen je Splitu 4. rujna 1942. godine. Osnovnu školu i klasiþnu gimnaziju polazio je u rodnom gradu. Maturirao je 1961. godine. Školovanje je nastavio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Ljubljani, gdje je studirao komparativnu književnost i teoriju književnosti. Diplomirao je 1966. godine, a njegova *Objavljivanjem ovoga prikaza života i djelovanja dr. Šimuna Jurišiüa Uredništvo našega Zbornika „Kaþiü“ ujedno mu zahvaljuje na njegovoj suradnji i podršci našemu Zborniku. 401

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

diplomska radnja nosi naslov Povijest katedre za usporednu književnost u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu. Na temelju radnje Splitsko kazalište od godine 1893. do 1941. doktorirao je 1980. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Nakon završenog školovanja radio je od 1966. do 1990. godine kao struþni suradnik u Nauþnoj biblioteci u Splitu (danas Sveuþilišna knjižnica), te neko vrijeme (1979. – 1982.) kao profesor u Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje u brodograÿevnoj industriji u Splitu, gdje je predavao bibliotekarstvo, informatologiju i povijest knjige i knjižnica. Od 1990. godine djeluje kao docent na Filozofskom fakultetu u Zadru. U razdoblju od 2006. do 2007. bio je predstojnik Odsjeka za hrvatski jezik i književnost. Umirovljen je 2007. godine. Preminuo je u Splitu 31. kolovoza 2010. godine i sahranjen na groblju Lovrinac, a sv. Misa zadušnica slavljena poslije sprovoda u župskoj crkvi Gospe od Ružarja u Splitu, njegovu rodnom gradu.

II. RAZNOVRSNO DJELOVANJE Ljubav prema književnosti dr. Jurišiü je baštinio od svog oca Petra (1900.1964.), književnog kritiþara, profesora na gimnaziji u Splitu i Korenici, te Pedagoškoj akademiji u Splitu. Pored književne kritike pisao je pjesme, a bavio se i prevoÿenjem. Meÿu ostalim preveo je dio spjeva Luzitanci L. V. de Camoesa. Majka Jelisava (1907.-1990.), od starog splitskog roda Ružiüa s Luþca, završila je odjel kroja i šivanja na Ženskoj zanatskoj školi u Splitu. Profesor Emanuel Vidoviü, koji je tu poduþavao dekorativno i ¿gurativno slikanje, zapazio je njen talent, te je podržao u njenim likovnim nastojanjima. Pored Šimuna, Petar i Jelisava imali su još küeri Karmen i Anu. Svoju djecu odgojili su u kršüanskom i domoljubnom duhu. Kao praktiþni vjernik, dr. Jurišiü je uvijek hrabro stajao iza svoga kršüanskog opredjeljenja, pa i u vremenima nesklonim vjeri i vjernicima. Može se reüi da nije bilo sveüenika u Splitu, a kasnije i u Zadru, kojeg nije poznavao, a s mnogima je njegovao iskreno prijateljstvo. U našim razgovorima dr. Jurišiü se þesto znao vratiti u vrijeme svoga djetinjstva kada je bio ministrant u crkvi Gospe od Dobriüa. U to vrijeme prva misa je bila veü u šest sati ujutro i nije uvijek bilo ugodno ustati tako rano, pogotovo zimi. Ipak, svim neugodnostima usprkos, redovito je vršio svoju ministrantsku službu. Kada je don Špiro Vukoviü, naš zajedniþki prijatelj, radikalno promijenio spomenutu crkvu i uklonio pjevaþki kor, dr. Jurišiüu se to nije svidjelo. Nestao je dio njemu dragog ambijenta koji ga je podsjeüao na mladost i budio ugodne uspomene. U istom duhu u kojem su njegovi roditelji odgojili njega i njegove sestre, on je zajedno sa suprugom Nadom odgojio i svoje küeri Doru i Martu. Za njegovu ljubav prema književnosti, pored prije spomenutog oca Petra, zaslužan je i stric Blaž Jurišiü (1891.-1974.) naš poznati ¿lolog, književni kritiþar i publicist. S njim se dr. Jurišiü posebno družio u vrijeme studentskih dana u Zagrebu. U þlanku Uþitelj i njegov trag objavljenom u Hrvatskoj reviji, dr. Jurišiü je sjeüajuüi se svoga strica napisao: “Kao student redovito 402

J. Barić, Dr. Šimun Jurišić

sam posjeüivao svojega strica dr. Blaža Jurišiüa. Bio sam iznenaÿen i poþašüen kad me jednog jutra poveo u razgledavanje Zagreba. Bio je, recimo, moj ‘cicerone’. Razgledali smo važnije i najvažnije zgrade Gornjega grada. Rado se sjeüao svojih uredniþkih godina u Hrvatskoj reviji i prijatelja prof. Filipa Lukasa, prof. Stjepana Ivšiüa i drugih”. U spomenutom þlanku dr. Jurišiü se takoÿer sjetio svojih zagrebaþkih i ljubljanskih profesora. Spominje: profesora Ivu Hergešiüa, koji ga je, kako kaže, “zarazio” ljubavlju prema kazalištu, profesora Ivana Slaminga, profesora Svetozara Petroviüa, profesora Emila Štampara, te na ljubljanskom fakultetu profesore Antuna Ocvirka, Mariju Boršnik i Dušana Pirjevca. U þlanku spominje i dr. Vinka Vitezicu o kojem je napisao: “Od godine 1964. pa do njegove smrti (1974.) redovito sam posjeþivao i marljivo uþio od dr. Vinka Vitezice, književnog i kulturnog povjesniþara i prevoditelja”. Na kraju je naveo: “Svojih profesora i uþitelja sjeüam se i danas, nekada na fakultetu kada držim predavanja, nekada noüu kada mi san ne üe na oþi, a nekada u molitvi. Jednom dijelu svojih profesora i uþitelja odužio sam se tako što sam o njima napisao þlanke u leksikonima, a neke detaljno sam prikazao u svojim knjigama. Nije se teško složiti s Ivom Andriüem i njegovom mišlju da þovjek stari kad poþnu umirati njegovi roditelji i uþitelji. Roditeljima i uþiteljima treba dodati i profesore”. Kako je dr. Jurišiü s uvažavanjem i poštovanjem pisao o svojim profesorima, tako je nakon njegove smrti studentica Marijana Rošþiü u Zadarskom listu o njemu napisala: “Na svim predavanjima zahvaljujuüi profesorovoj erudiciji uvijek se moglo nauþiti dosta toga usko povezano s gradivom, a što opet na neki naþin pripada opüoj kulturi, bontonu i životnoj svakodnevici. Doista, profesore, od Vas se moglo štošta nauþiti. Na znanju nikad niste “škrtarili“. Ovaj papir je malen da se na njega stavi sve sjeüanje na profesora, stvarano tijekom dvije godine pohaÿanja njegovih predavanja. Ipak, kad budem prolazila centrom (njegova) Splita, gdje sam ga znala susretati, sjetit üu se gore napisanog, kao i pitanja: “Jeste li, profesore, otišli k najboljima?” Zaljubljeniku u pisanu rijeþ, kakav je bio dr. Jurišiü, ništa nije bilo teško kada se radilo o knjigama. U više navrata kada je splitska Nauþna biblioteka dobila donacije knjiga, dr. Jurišiü se prihvatio posla da iste prebaci u knjižnicu. Rado sam se odazivao njegovim pozivima, te smo na malim kolcima, koja sam posjedovao, prenosili knjige, þesto i nekoliko dana zaredom, a uvijek u popodnevnim satima nakon redovnog posla. Sjeüam se tako donacije: obitelji ing. Hranka Smodlake, dr. Petra Lisiþara, publicistkinje Maje ýuliü i mnogih drugih. Prema svakoj knjizi i brošuri, ma koliko bila stara i prašnjava, dr. Jurišiü se odnosio s pažnjom, a kod pronalaska nekoga rijetkog i zaboravljenog izdanja on je bio osobito oduševljen. Dr. Jurišiü je bio veoma druželjubiv þovjek. Uvijek je bio spreman za razgovor i spreman za šalu. Rado se dopisivao i njegova korespondencija je obi403

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

mna. Imao je veliki krug prijatelja i znanaca. Sjeüam se subotnjih druženja u njegovu stanu i dugih razgovora, uz poneku þašu vina i poneki zalogaj, a koji su se znali otegnuti do malih noünih sati. Dolazili su tu: prof. Ante Civadeliü, Šimunov školski drug, odvjetnik Mladen ýuliü Dalbello, kazališni redatelj i dramaturg Milovan Alaþ, publicist i urednik Petar Rogulja, pisac i publicist Ivan Aliloviü, povjesniþar umjetnosti Mario Keziü i mnogi drugi. Dr. Jurišiü imao je obiþaj za ta druženja pripremiti “tri teme za razgovor ugodni”, kako je on to zvao, i nije odustajao dok se svi prisutni nisu izjasnili i iznijeli svoje mišljenje. Znale su se tu razviti veoma žive polemike. ýesto je prisutnima þitao svoje dnevniþke zapise, mahom o aktualnim splitskim temama, što je takoÿer veoma þesto bio povod za burne diskusije. Posebna ljubav dr. Jurišiüa bio je splitski Marjan. Svako popodne, nakon posla, neovisno o vremenu, odlazio je na to opjevano splitsko brdo. Kasnije, kad je djelovao na zadarskom fakultetu, bio je meÿu prvim marjanskim šetaþima. Veü u ranim jutarnjim satima moglo ga se naüi s knjigom u ruci na klupi uz Židovsko groblje, ili na drugom marjanskom vrhu. ýesto smo zajedno hodoþastili marjanskim stazama do crkvice sv. Jere, a katkad i do samoga rta Marjana i crkvice sv. Jure. Ljutilo ga je i žalostilo svako devastiranje Marjana. Tu sam ga i posljednji put susreo, dva dana prije smrti. Ja sam s Marjana silazio, a on se penjao. III. PISAC Dr. Šimun Jurišiü autor je dvadesetak knjiga i knjižica, te velikoga broja þlanaka, priloga, prikaza i kazališnih kritika objavljenih u novinama, þasopisima i zbornicima: Borba, Danica - kalendar, Dokumenti Slovenskega gledalikškega in ¿mskega muzeja, Hrvatska obzorja, Hrvatska revija, Ivo Andriü u kontekstu evropske književnosti i kuture, Kaþiü, Kaj, Književne novine, Kronika, Kulturna baština, Maruliü, Pozorište, Recepcija Milana Begoviüa, Slobodna Dalmacija, Školski vjesnik, Teatron, Telegram, Vidik, Vjesnik, Zadarska revija, Zbornik Ivana Mimice i dr. Podruþje njegova djelovanja bila je kazališna i književna povijest i kritika te bibliotekarstvo. Studija O obradi znanstvenog djela (1971.) ušla je literatura za postdiplomce na mnogim fakultetima. U razdoblju od 1983. do 1995. godine objavio je niz knjižica pod naslovom Iverje, u kojima je skupio biografske podatke o kulturnim i javnim ustanovama, glazbenim, kazališnim i umjetniþkim društvima te povijesnim dogaÿajima. U knjižici Iz lijeþniþke povijesti (suautor dr. V. Dugaþki) skupio je životopise sto sedamdeset dalmatinskih lijeþnika, a u knjižnici Zaboravljeni sveüenici životopise sto osamdeset tri mahom zaboravljena sveüenika i crkvena dostojanstvenika. Kao zaljubljenik u kazalište, s posebnom je pažnjom skupljao graÿu za knjižicu Iz kazališne i novinarske povijesti. Pored devedeset životopisa kazališnih djelatnika, priložio je biobibliografske bi404

J. Barić, Dr. Šimun Jurišić

lješke o Vojmilu Rabadanu, Josipu Smodlaki i Ivi Tijardoviüu te niz priloga o povijesti splitskog kazališta. Bavljenje biogra¿jama dr. Jurišiü je zaokružio knjigama Glasoviti Spliüani (2008.) i Glasoviti Zadrani (2009.). Djelo Glasoviti Trogirani ostalo je u rukopisu. Nadalje bio je dugogodišnji suradnik Hrvatskoga biografskog leksikona u izdanju Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” u Zagrebu i Leksikona pisaca Jugoslavije u izdanju Matice srpske u Novom Sadu. Dugogodišnji istraživaþki rad dr. Jurišiüa rezultirao je knjigama Na tragu Ive Andriüa (2004.), Na tragu Miroslava Krleže (2006.), Na tragu Milana Begoviüa (2007.), Glasoviti hrvatski govori (2008.) i Hrvatska kazališna kritika (2010.). Osvrüuüi se na rad dr. Jurišiüa, posebno kao kazališnog povjesniþara, dr. Nikola Batušiü je napisao u pogovoru knjižice Iz kazališne i novinarske povijesti: “Glavninu Jurišiüevih radova þine zaokružene tematske cjeline objavljene u uglednim jugoslavenskim teatrologijskim publikacijama gdje on sustavno iznosi svoja istraživanja iz splitskoga kazališta izmeÿu godine 1893. i 1941. U materiji koja je bila gotovo neistražena, a malobrojni radovi iz tog podruþja bijahu uglavnom nepotpuni pa i površni, Jurišiü sustavnim ispitivanjima sviju vrela (arhivski materijali Splita i Beograda, novine i arhivska dokumentacijska graÿa iz privatnih izvora) uspjeva rekonstruirati jedno vrlo zanimljivo podruþje hrvatske kazališne povijesti. Posebno je znaþajno što je Šimun Jurišiü istražio bitan utjecaj slovenskih kazališnih umjetnika na formiranje pro¿la splitskoga kazališta u spomenutom razdoblju i time dao znaþajan doprinos u poznavanju meÿusobnih hrvatsko-slovenskih scensko-književnih interferencija“. Zasebnu cjelinu u opusu dr. Jurišiüa, neumornoga i znatiželjnog putnika, þini opus od devet vodiþa po velikim gradovima Europe: Pariz (1992.), London (1989.), Beþ (1992.), Prag (1993.), Rim (1994.), Budimpešta (1997.), Venecija (1998.), Moskva (2001.), Trst (2003.) i Atena (2004.). Posebna vrijednost tih vodiþa koja ih razlikuje od sliþnih publikacija, leži u nastojanju autora da prikaže djelovanje Hrvata u spomenutim gradovima i njihov doprinos gospodarskom, politiþkom i kulturnom životu tih sredina.

ZAGLAVAK Na kraju ovoga kratkog opisa života i djelovanja dr. Šimuna Jurišiüa i veüega i važnijeg dijela njegove autorske i predmetne bibliogra¿je, može se reüi da je bio tih i nadasve skroman þovjek, dobar suprug i otac, praktiþni vjernik, pravi rodoljub, zaljubljenik u svoj grad Split i njegov Marjan, dragi i mili prijatelj, radišni i plodni pisac, poštovatelj izgovorene i pisane rijeþi – pravi biblio¿l, vrijedan i cijenjeni profesor i predavaþ, koga üe s poštovanjem pamtiti mnogi naraštaji njegovih studenata. Na struþnoj je kritici da valorizira njegov rad i njegov doprinos našoj hrvatskoj kulturi. 405

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

BIBLIOGRAFIJA DR. ŠIMUNA JURIŠIûA A. AUTORSKA I. KNJIGE I BROŠURE - O obradi znanstvenog djela. Split 1971. - Iz povijesti Splita. Splitsko iverje 1882.-1941. Split 1983, 158 (suautor). - 80 godina Nauþne biblioteke u Splitu, Split 1983. (suautor). - Stari splitski plakati 1891.-1942. Split 1983. (suautor). - Iz povijesti Dalmacije. Dalmatinsko iverje 1882.-1941. Split 1984, 55. - Pariz, grad svijeta i svjetla. Split 1984, 52+4; II. dopunjeno izdanje, Split 1992, 60+4. - Iz povijesti Jadrana. Jadransko iverje 1882.-1941. Split 1985, 56. - Iz novije povijesti Jadrana. Novo jadransko iverje 1882.-1941. Split 1986, 64. - Iz novije povijesti Dalmacije. Novo dalmatinsko iverje 1882.-1941. Split 1987, 61. - Iz kazališne i novinarske povijesti. Kazališno i novinarsko iverje 1882.1941. Split 1987, 64. - Iz lijeþniþke povijesti. Lijeþniþko iverje 1874.-1941. Split 1988, 63 (suautor). - Splitska pjesmarica. Marjanska vila, ili Sbirka narodnih pjesama sakupljenih u Spljetu po Dujmu Sreüku Karamanu, þetvrto izdanje skratio i dopunio dr. Šimun Jurišiü, Split 1988, 60. - London, Prvi hrvatski i jugoslavenski vodiþ po britanskoj metropoli. Split 1989, 60+4. - Repertoar hrvatskih kazališta 1840.-1960.-1980. Zagreb 1990. - Beþ-Dunaj. Split 1992., 60+4. - Prag-Praha, zlatni grad na Vltavi. Suautor: prof. Vjekoslav Suzaniü. Split 1993, 59. - Rim ili vjeþni grad. Split 1994. - Zaboravljeni sveüenici. Životopisi 1882.-1941. Split 1995. - Budimpešta, kraljica na Dunavu. Split 1997, 61. - Kraljica na Jadranu. Venecija-Mleci-Benetke. Split 1998, 65. - Moskva ili treüi Rim. Split 2001, 67. - Trst i prinos Južnih Slavena talijanskom gradu. Split 2003, 64. - Atena - europska kolijevka. Split 2004, 64. - Na tragu Ive Andriüa. Knjige i odjeci. Split, 2004. - Na tragu Miroslava Krleže. Knjige i odjeci. Split 2006, 200. - Na tragu Milana Begoviüa. Knjige i odjeci. Split 2007. - Splitsko kazalište od godine 1893. do 1941. Split 2008, 200. - Hrvati u europskim gradovima, Split 2008, 200 (suautor). 406

J. Barić, Dr. Šimun Jurišić

- Glasoviti Spliüani i osobe iz splitske prošlosti. Split 2008, 200. - Glasoviti hrvatski govori. Primjeri, Split 2008, 200. - Glasoviti Zadrani i osobe iz zadarske prošlosti. Split 2009, 200. - Hrvatska kazališna kritika. Izbor. Split 2010, 200. II. ýLANCI, PRILOZI, OSVRTI 1967. Književna djela iz stranih književnosti u srednjoškolskoj literaturi. Školski vjesnik, XVII/1967, 5-6, 51-52. 1968. Roman o ljubavi jednog Zagorca. Leskovarovi Propali dvori. Kaj, 1968, 6, 55-58. Uþitelj Janko Leskovar. Školski vjesnik, XVIII/1968, 1-2, 53-58. Profesori Klasiþne gimnazije u Splitu - Petraviüev neobjavljeni „Curriculum vitæ“. Školski vjesnik, XVIII/1968, 7-8, 36-37. 1972. Neobjavljena pisma Pavla Popoviüa. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor. Beograd, 1972, knj. XXXVIII, 3-4, 271-278. 1975. Bez krivnje kriva. Dramatizacija Šenoina romana Zlatarevo zlato. Zadarska revija, 1975, 5-6, 465-471. 1976. Poezija i dramsko djelo Vladimira Nazora. Jezikot i poezijata, zbornik, Titov Veles. Racinovi sredbi, 1976, 121-127. Sažetak na francuskom i makedonskom jeziku. 1977. Zaboravljene vrijednosti naše dramske baštine. Novi red Josipa Eugena Tomiüa. Scena, (Novi Sad), 1977, knj. II, 4, 59-60. Tumaþi u ovom oduvijek podijeljenom svijetu. O prijevodima, prevodiocima i prevoÿenju u Jugoslaviji. Zadarska revija, 1977, 3-4. Slovenski gledališki umetniki v splitskem Narodnom gledališþu za Dalmacijo (1921.-1928.). Dokumenti Slovenskoga gledališkega muzeja, (Ljubljana), 1977, letnik XIII, zv. 29, 10-45. Sažetak na francuskom jeziku. Prva gledališka prevoda in predstava dveh Cankarjevih dram na srbohrvatskom podroþju. Zbornik simpozija o Ivanu Cankaru, Slovenska matica, 1977, str. 177–187. Veselin Masleša kao dramski kritiþar. Nauþni skup o djelu Veselina Masleše. Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1977., 317-320. Kazališna kritika Ive Lahmana, Teatron (Beograd), 1977, 8-9, 71-77. 1978. Prijevod književnih termina iz Aristotelove Poetike na hrvatsko-srpski jezik. Zbornik radova Drugih beogradskih prevodilaþkih susreta. Udruženje književnih prevodilaca Srbije, 1978, 244-247. Krleža na pozornicama. Neka opažanja o nekim izvedbama 1969-1977. Revija (Osijek) 1978, 1, 80-94. Slovenski operni ansambli in umetniki v Splitu do leta 1941, Gledališki list. Opera, balet, Ljubljana 1978, 1, 27-36; 2, 17-30. 407

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

1979. Oton Županþiþ v hrvaški literarni kritiki. Zbornik Oton Županþiþ (Ljubljana) 1979, 559-562. Pedeset godina jedne komedije. Begoviüeva Amerikanska jahta u splitskoj luci. Književne novine, br. 590-591, 12. Književni povjesnik i kritik Emil Štampar. Zadarska revija, 1979, 2-3, 229-238. 1980. Petar Koþiü u ogledalu Ive Andriüa. Dnevnik (Novi Sad), 1980, 6, 29. Poslijeratna kazališna književnost u Bosni i Hercegovini. Putevi (Banja Luka), 1980, 1, 173-176. Ivo Andriü kao prevodilac Županþiþa. Zbornik Oton Županþiþ v prevodih (Ljubljana-Koper), Društvo slovenskih književnih prevajalco. Založba Lipa, 1980, 35-36. Kazališni život u Splitu, Pozorište (Tuzla), XXII/1980, 1-2, 97-98. 1981. Talijanske teme Ive Andriüa. Delo Iva Andriüa u kontekstu evropske književnosti i kulture. Zbornik radova sa meÿunarodnog nauþnog skupa održanog u Beogradu. Zadužbina Ive Andriüa, 1981, 689-697. Iz splitske kazališne povijesti, Kulturna baština, 1981, 11-12, 117-121. 1982. Aktualnost “Pokondirene tikve” danas. Zbornik Sterijino delo danas (Novi Sad), 1982, 223-228. Kako je Vladimira Levstika preveo Ivo Andriü. “Verzi” u prijevodu. Zbornik Društva slovenskih književnih prevajalcav (Ljubljana), 1982, 241-243. Casanova i Srbi. Zbornik radova sedmih beogradskih prevodilaþkih susreta. Udruženje književnih prevodilaca Srbije, 1982, 157-159. 1983. Prva dva stalna profesionalna kazališta u Splitu, Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, Zagreb 1983, 27-28, 155-156. 1984. Dante u talijanskim temama Milana Begoviüa. Dante i slavenski svijet. Radovi meÿunarodnog simpozija, Zagreb JAZU, 1984, I. knj., 273-274. Sažetak na talijanskom jeziku. 1985. Prota Matija Nenadoviü i Ljuba Nenadoviü u oþima Ive Andriüa. Prota Matija Nenadoviü i njegovo doba. Zbornik radova sa nauþnog skupa (Beograd), 1985, 291-294. Joakim Vujiü i Hrvati. Koraci, 1985, 1-2, 102-104. 1987. Režija Tomislava Tanhofera na Splitskom ljetu. Savremena jugoslovenska pozorišna režija. Radovi sa Tribine Sterijinog pozorja (Novi Sad), 1987, 76-77. 1989. Branislav Nušiü i Split. Zbornik Nušiüevo delo i suvremena jugoslovenska komediogra¿ja. Radovi sa Tribine Sterijinog pozorja (Novi Sad), 1989, 223-227. 408

J. Barić, Dr. Šimun Jurišić

1990. Dositejev boravak u Londonu. Zbornik Dositej Obradoviü – þovek i delo meÿu narodima. Meÿunarodni slavistiþki centar, (Beograd), 1990, 375-378. Jakov Ignjatoviü u hrvatskoj kritici. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik. (Novi Sad), 1990, knj. 38, sv. I., 117-119. Repertoar spitskog kazališta do 1941. Repertoar hrvatskih kazališta, Zagreb 1990. 1992. Memoarska proza Dobriše Cesariüa. Zbornik radova o Dobriši Cesariüu 1930-1980. Mladot, Zagreb 1992, 310-312. 1993. Vojmil Rabadan i HNK u Splitu (1940.-1941.). Kaþiü. Zbornik u þast fra Karla Jurišiüa, XXV/1993, 805-812. Profesori, uþitelji i uzori, Maruliü, 1993, 4, 648-650. 1994. Hrvati u Londonu. Maruliü, 1994, 6, 995-998. 1995. Hrvati u Beþu. Maruliü, 1995, 2, 265-269. Hrvati u Pragu. Maruliü, 1995, 5, 865-869. Hrvati u Rimu. Maruliü, 1995, 6, 1005-1012. Carlo Goldoni u Splitu. Hrvatska obzorja, 1995, 4, 910-916. 1996. Hrvati u Parizu. Maruliü, 1996, 1, 122-126. Sjeüanja na profesore, Maruliü, 1996, 2, 327-330. Hrvati u Budimpešti. Maruliü, 1996, 4, 701-709. Hrvati u So¿ji. Maruliü, 1996, 6, 1135-1140. 1997. Hrvati u Ateni. Maruliü, 1997, 4, 763-766. Kršüanstvo „Hrvatskom opüem leksikonu, Maruliü, 1997, 4, 849-850. Što je puþko sveuþilište, Maruliü, 1997, 6, 1325-1227. 1998. Hrvati u Mlecima. Maruliü, 1998, 1, 29-35. Nakladniþka djelatnost splitskog kazališta. Hrvatsko narodno kazalište Split, 1893-1993. HNK, Split 1998, 222-223. Milan Begoviü i Split. Zbornik Recepcija Milana Begoviüa. Zadar 1998, 247-256. 2000. Derviš i smrt u Hrvatskoj. Behar, 2000, 51, 28. Albert Haler u leksikonima i enciklopedijama. Zbornik Albert Haler književni povjesniþar, teoretiþar i estetiþar. Hrvatski studiji i drugi. Zagreb 2000, 245-249. Hrvati u Madridu. Maruliü, 2000, 2, 283-288 2001. Gdje je ona? O Dizdarovoj pjesmi Modra rijeka i povodom nje. Behar, 2001, 54, 11. 409

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Zadarske slike i prilike. Maruliü, 2001, 1, 85-90. Branko Vodnik kao suradnik Narodne enciklopedije. Zbornik o Branku Vodniku književnom povjesniþaru. Hrvatski studiji, 2001, 259-262. 2002. Spliüanin u Beogradu. Slavko Sirišþeviü. Prosvjeta, 2002, 52, 49-50. Splitski dramski glumci. Kulturna baština, 2002, 31, 365-374. Književni povjesniþar Vice Zaninoviü. Prilozi povijesti otoka Hvara, 2002, 11, 303-312. Hrvatska i srpska književnost u Narodnoj enciklopediji 1925.-1929. Prosvjeta, 2002, 54, 45-46. 2003. Sveüenik i publicist Matko Mandiü, duša hrvatskog dnevnika Balkan u Trstu (1907.-1908.). Maruliü, 2003, 6, 1068-1072. Prohaskin Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti u hrvatskoj i srpskoj kritici. Zbornik o Dragutinu Prohaski, književnom povjesniþaru i književnom kritiþaru. Hrvatski studiji, 2003, 215-220. Hrvatski kazališni umjetnici. Zbornik Ivana Mimice u povodu 70. roÿendana. Split 2003, 221-232. 2004. Hrvati u Trstu. Hrvatska revija, 2004, 1, 48-55. Hrvati u Trstu. Hrvatska revija, IV/2004, 1, 48-55. 2006. Hrvati u Carigradu. Hrvatska revija, VI/2006, 4, 114-116. 2007. Blaž Jurišiü kao književni historiþar i kritiþar. Hrvatska revija, VII/2007, 3, 127-130. Branislav Nušiü u splitskom kazalištu (1921.-1978.), Zbornik Matice srpske za scenske umetnosti i muziku, Novi Sad 2007, knj. 34-35 Uþitelj i njegov trag. Hrvatska revija, VII/2007, 4, 28-32. 2008. Tomislav Tanhofer u Splitu, Zbornik MS za scenske…, 2008, knj. 39. 2009. Hrvatski stereotipi o Hrvatima. Hrvatska revija, IX/2009, 1, 74-76. Jazavac pred sudom u hrvatskim profesionalnim kazalištima od 1918. do 1990, Zbornik MS za scenske…, 2009, knj. 41. III. ýLANCI U LEKSIKONIMA 1. Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb: sv. I, 1983.: ALAý, Milovan, str. 41, BAKOTIû, Josip, 370, BANJANIN-BOMBARDELLI, Mira, 428, BARAS, Frano, 444-445, BARLOVIû-VUKSA, Zora, 477. 410

J. Barić, Dr. Šimun Jurišić

sv. II, 1989.: BONAýIû, Mate, 128, BOROZAN, Branislav, 170-171, BULJAN, Bogdan, 486. sv. III. 1993.: ýAKIû, Aleksandar, 13, ýULIû, ûiro, 122, DORKIN, Mladen, 522, ĈURKOVEýKI, Mirko, 774-775. sv. IV, 1998.: EPRON-DENEGRI, Madeleine, 44, FILIPIû, Andro, 222, GALIû, Pavao, 551-552. sv. V. 2002.: GOTOVAC, Slavko, 87, GRLICA, Ĉuro Veljko, 226, HABAZIN, Anÿelko, 355-356, HANŽ, Branko, 430, HLADIû, Vatroslav, 588. 2. Leksikon hrvatskih pisaca, Zagreb, 2002.: ýATIû, M. û. 154, IVANIŠIN, N., 294-295, KOLUMBIû, N., 361, LOZOVINA, V., 432, MEDINI, M., 484-485, PAVIû, A., 559-560, ŠIMIû, N., 694, ŠTAMPAR, E., 712-713, TREŠûEC-BRANJSKI, V., 733-734, ZANINOVIû, V., 799. B. PREDMETNA V. VITEZICA, Pogovor knj. O obradi znanstvenog djela. Split, 1971, 51-52. Ĉ. GRLICA, Splitsko iverje. Hrvatska revija (München-Barcelona), XXXIV/ 1984, 3 513-514. M. SMOJE, Neka stojidu doma! Nedjeljna Dalmacija, XV/1985, 13 (10. III.). N. BATUŠIû, Pogovor knj. Kazališno i novinarsko iverje. Split 1987, 61-62. T. CHIARONI, Iz nove povijesti Dalmacije. Iz kazališne i novinarske povijesti. La rivista dalmatica (Roma), LIX/1988, 1, 80-81. Z. MUŽINIû, Otimanje zaboravu. Maruliü, XXII/1989, 6, 777-779. Jurišiü Šimun, Hrvatski leksikon, Naklada Leksikon, sv. I., A-K, Zagreb 1996, 556. D. ŠARAC, Osam gradova u “malom džepu” Šime Jurišiüa. Slobodna Dalmacija, LIX/2002, 18328, 12 (4. III.). Jurišiü Šimun, Hrvatska enciklopedija, sv. 5, LZMK, Zagreb 2003, s. v. BR(uno) KR(agiü), Jurišiü, Šimun, HBL, 2005, VI, 633-634. J. JERIû, Deset godina vjernosti Splitu. Glasoviti Spliüani. Slobodna Dalmacija, LXVI/2009, 20802, 29 (24. I.). L. NEVEŠûANIN, Meÿu slavnim Zadranima i prostitutka. Slobodna Dalmacija, LXVI/2009, 20832, 16 (23. II.). D. Š., Prešao u povijest. Književnik i povjesniþar prof. dr. Šimun Jurišiü (1942.-2010.). Slobodna Dalmacija, LXVIII/2010, 21390, 20 (8. IX.). A. ROGIû, Kabinet Odjela za kroatistiku još odiše njegovom prisutnošüu. Dr. Šimun Jurišiü (1942.-2010.). Zadarski list. XVI/2010, 3744, 2 (2. IX.). M. ROŠýIû, U spomen na profesora Jurišiüa. Zadarski list, XVI/2010, 3748, 30 (7. XI.). J. BARIû, Dr. Šimu Jurišiü (Split, 4. IX. 1942. - 31. VIII. 2010.), Kaþiü, XXXXIX/2012, 401-412. 411

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Naslovna stranica doktorske radnje, koja je objavljena u Splitu 2008.

SUMMARY - SAŽETAK † DR. ŠIMUN JURIŠIû Dr. Šimun Jurišiü (Split, 1942-2010), professor, literery critic and publicist. He completed his primary and secondary education in Split and studied Comparative Literature and Literary Theory at the University of Zagreb and Ljubljana. He got a doctor's degree at the Faculty of Philosophy, University of Zadar in 1980. He worked at the University Library in Split and was a high school teacher untill 1990. Then he was accepted as an assistant professor and lately was a head of the Department of Croatian Language and Literature at the Faculty of Philosophy in Zadar. He published over twenty books and booklets, several guidebooks of the european cities and many scienti¿c and research papers. Translated by Angelina Gašpar 412

NOVI PRILOZI FAUNI AMONITA GORNJEG SKITA IZ MUûA VLADIMIR GOLUBIû Prirodoslovni muzej Split, Kolumbatiüevo šetalište 2

UDK: 564.53 (497.5 Muü) 069.5 : 56 (497.5 Split) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 1. X. 2011.

Na podruþju sela Muü u srednoj Dalmaciji skupljene su dvije bogate zbirke gornje skitskih amonita. Prvu zbirku skupio je krajem XIX. stoljeüa fra Josip Marko Maliü, profesor Franjevaþke klasiþne gimnazije u Sinju. Tu zbirku deponiranu u Naturhistorisches Museum taksonomski je obradio Ernst Kittl objavivši 1903. monografski rad. Drugu zbirku skupio je uz biostratigrafsku kontrolu autor u periodu 1982.–2009. Deponirana je i inventirana u Prirodoslovnom muzeju u Splitu. Zbirka sadrži 4.675 inventiranih primjeraka. Oþuvanost fosilnog materijala mnogo je bolja nego u sliþnim zbirkama. Dominantni životni oblici u toj amonitnoj fauni su: tiroliti, dinariti i carnioliti. Broj validnih vrsta iznosi oko pedeset od þega novih (autorovih) dvadeset i šest. Ova zbirka s velikom fondom biostratigrafskih podataka daje bolji uvid u raznolikost te fosilne faune; takoÿer omoguüava korektniju taksonomsku reviziju i približavanje populacijskom konceptu istraživanja. U ovom radu objedinjeni su dosadašnji objavljeni rezultati autorova istraživanja i novi prilozi upoznavanju amonitne faune gornjeg skita na prostoru sela Muü i okolice. Likovna oprema: trideset tabli s tri stotine i dvije fotogra¿je i petnaest slika u tekstu. Kljuþne rijeþi: amoniti, gornji skit, Muü, Hrvatska.

I. UVOD U periodu 1990. do 2008. godine objavio sam devet radova o gornje skitskim amonitima iz Muüa i okolice: þetiri rada u zborniku „Kaþiü“ i pet radova u þasopisu „Natura Croatica“. Koristio sam fosilni materijal skupljen do 1999. godine, zatim do 2003. godine. Objavio sam više novih vrsta. Tijekom 2006. i 2007. godine, a i povremeno kasnije, rekapitulirao sam terenskim radom više sekcija gornjeg skita zbog kontrole starih biostratigrafskih podataka i napretka u biostratigrafskom istraživanju. Nekoliko novih nalaza upozorilo me na 413

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

vlastite pogrješke u interpretaciji i razvrstavanju toga fosilnog materijala koji je veoma zahtjevan jer su mu morfološke karakteristike odreÿene više dijagenetiþki nego genetiþki. Dobro oþuvani primjerci su rijetki. Novi prilozi zbirci i ponovna analiza tijekom izbora referentnog materijala omoguüili su bolju percepciju validnih novih vrsta i pogrješaka. Radovi objavljeni u „Kaþiüu“: 1990, 21.-22.: 247-262 (biostratigrafski rad s determinacijama vrsta amonita prema MOJSISOVICS 1882 i KITTL 1903; dijelom su te determinacije zastarjele), 1997, 29.: 233-258, 1999, 30.-31.: 599-668, 2003, 35.: 217-228.

Radovi objavljeni u „Natura Croatica“: 1996, 5/3 :165-176, 1998, 7/2 :144-158; :145, 1999, 8/4 :399-431, 2000, 9/4 :237-274, 2008, 17/suppl. :1-216.

Rezultati autorove taksonomske revizije vrsta amonita koje su u pionirskom periodu istraživanja faune amonita alpskoga i dinarskog gornjeg skita opisali HAUER, MOJSISOVICS, KITTL (najviše opisanih novih vrsta u rodovima Dinarites i Tirolites: osam u rodu Dinarites i dvadeset i pet u rodu Tirolites od þega su na kraju ostale tri validne) i (manje) drugi onovremeni autoriteti svode se na petnaest validnih vrsta: Stacheites prionoides, Pseudokymatites svilajanus, Tirolites cassianus, Tirolites rossicus, Tirolites (Tirolitoides) toulai, Tirolites (Bittnerites) maliüi, Tirolites (Seminudites) rectangularis, Tirolites (Seminudites) seminudus, Pseudodinarites mohamedanus, Diaplococeras liccanum, Dinarites dalmatinus, Dinarites tirolitoides, Carniolites carniolicus, Carniolites idrianus i Dalmatites morlaccus. Vrste koje nisu bile poznate u europskom gornjem skitu: Cordillerites angulatus, Pseudaspidites crassus, Meekoceras disciforme, Mangyshlakites miri¿cus i Dalmatites kittli – ukupno 5 vrsta. Od autorovih novih vrsta objavljenih u periodu 1997. do 2008. godine, iskljuþivši unikate i oblike zastupljene u zbirci sa dva do tri primjerka koje je moguüe interpretirati po jednoj do dvije speci¿þne karakteristike kao vrstu; takoÿer i kao ekstremni infraspecijski oblik neke od opisanih vrsta, ukupni broj novih validnih vrsta iznosi dvadeset i šest. Ukupni fond vrsta gornjeg skita u Muüu iznosi oko pedeset. Ovisno o metodološkom pristupu taj broj nije konaþni rezultat. Moguü je pokušaj primjene populacijskog koncepta rješavanja taksonomskih problema pod svaku cijenu. Takav ekstremni pristup zbog nekontrolirane statistiþke generalizacije i bez uvažavanja biostratigrafskih podataka može smanjiti broj vrsta na dvadeset i dvije od kojih je novih (1997. – 2008) osam. U tom sluþaju primjenjen je veoma široko shvaüen pojam paleontološke vrste. U kompleksnoj studiji vrsta povezanih sa paleoambijentom rezultati su realniji. Broj vrsta raste s osloncem na precizne biostratigrafske podatke i speci¿þne karakteristike vrste. Monografski rad objavljen 2008. utemeljen je na rezultatima istraživanja do 2003. godine. U ovom radu sažeti su dosadašnji autorovi rezultati istraživanja kori414

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

girani na temelju biostratigrafskog i morfološkog istraživanja u periodu 2006. – 2009. – na temelju tih rezultata broj validnih vrsta je smanjen. Naveden je fosilni materijal separiran u referentni dio zbirke. Dodano je nekoliko novih biostratigrafskih priloga. Rezultati su ukljuþeni (uz dosta novih priloga u likovnoj opremi rada) u cjeloviti taksonomski pregled amonitne faune gornjeg skita sakupljene u Muüu.

II. METODE RADA Projekt je utemeljen na sistematiþnom terenskom istraživanju. Pristup determinaciji vrsta je kritiþki. Polazište su monogra¿je KITTL 1903. i KUMMEL 1969. kao izvori najveüeg broja taksonomskih podataka. Taksonomska revizija je originalna. Ukupna koliþina fosilnog materijala iz naslaga gornjeg skita u dinarskom prostoru koja je dosad bila na raspolaganju je mala i materijal je veüim dijelom previše ošteüen za taksonomsku obradu. U literaturi su nedostajali biostratigrafski podaci i dijagrami sutura. Metoda morfometrije i statistiþke generalizacije nije mogla obzirom na lošu oþuvanost materijala i nedostatak podataka dati rezultate koje je moguüe kritiþki diskutirati. Bitan morfološki podatak potreban za poþetnu klasi¿kaciju materijala je, osim veü poznatih oblika zavojnice i skulpture, tip suture. Tri su osnovna tipa suture: jednostavna ceratitna s parom ventralnih loba, jednostavna gonijatitna s parom ventralnih loba i jednostavna gonijatitna s neparnim ventralnim lobom. Gonijatitnu suturu s neparnim ventralnim lobom imaju svi carnioliti. Diskusija što su suture a što pseudosuture potrebna je i kada postoji bogat materijal. Klasi¿kacija je utemeljena na bitno poboljšanom tipološkom sistemu, na percepciji paleoekoloških sukcesija s osloncem na linearnu biostratigrafsku skalu te na morfometriji. Morfometrijski model naÿen je empiriþki i dobro je prilagoÿen predmetu mjerenja. Prikazan je na text-¿g. 1. Temeljne morfometrijske postavke su: evolutnost E vanjskog zavoja je omjer d/D (E = d/D) internog dijametra d i eksternog dijametra D tog zavoja; plosnatost P zavoja je omjer h/l umanjen za 1 (P = h/l – 1) visine h zavoja i lateralne širine l tog zavoja. To su osnovne mjere. Kod amonita s ravnim ventralnim zidom zavoja sa ekstremno zaobljenim do oštrim prelazom na lateralni zid dan je omjer lv/l širine lv ventralnog zida i širine l lateralnog zida zavoja. Kada na zaobljenom ventralnom zidu postoji kanal, dan je omjer lc/l širine lc kanala i lateralne širine l zavoja. Skulptura je prikazana brojem n rebara, brojem in slabih meÿurebara i brojem m slabih rebara koja þesto u nizu slijede iza prosjeþnih i eksponiranih rebara. Jedini valjani opis suture je dijagram suture, a ovisno o varijacijama suture prezentirano je u objavljenim radovima nekoliko dijagrama za vrstu. Morfometrijski podaci prikazani su generalizirano rubnim rezultatima kumulativnog niza i aritme_ tiþkom sredinom X sa standardnom devijacijom σ. Linearna biostratigrafska 415

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

skala primjenjena je kao metodološki alat kojim je moguüe toþnije de¿nirati poziciju populacija. Biostratigrafska distribucija amonita gornjeg skita u Dalmaciji objavljena je 2000: 237-274. Devet horizonata opisano je na temelju distribucije vrsta amonita po vertikali naslaga. Terenskim radom tijekom 2006., 2007. i 2009. godine na lokalitetima Radeþa u Muüu Donjem, Juriüi – Kaþari i gora Bukovik u Sutini izraÿena je biostratigrafska dokumentacija koja pokazuje moguünost boljeg biostratigrafskog rješenja u segmentu geološkog stupa od gornjeg nivoa sa Tirolites rossicus do donjeg nivoa sa Diaplococeras liccanum dopunom skale sa Diaplococeras maliüi horizontom. Osnovno je: I. Tirolites cassianus ssp. minor (syn. T. haueri var. minor KITTL, 1903) horizont II. Tirolites cassianus horizont III. Tirolites rossicus horizont: Tirolites zminae nivo, Tirolites cassianus ssp. medialis nivo i T. rossicus nivoi IV. Diaplococeras maliüi horizont V. Diaplococeras liccanum horizont VI. Dinarites dalmatinus horizont VII. Tirolites (Seminudites) rectangularis horizont VIII. Tirolites (Seminudites) seminudus horizont IX. Dinarites tirolitoides horizont: D. tirolitoides nivoi i Dalmatites morlaccus nivoi X. Carniolites carniolicus horizont: C. carniolicus nivoi i vršni nivoi sa Carniolites idrianus ssp. monoptychus (syn. Hololobus monoptychus KITTL, 1903) Horizonti su grupirani u zone: donja Tirolites zona, središnja Dinarites zona i gornja Carniolites zona. Rod Tirolites zastupljen je od rane pojave amonita u naslagama gornjeg skita pa do Dinarites tirolitoides horizonta. Ta þinjenica omoguüava veüi stupanj generalizacije kojom dobivamo donju Tirolites zonu i gornju Carniolites zonu. Diferencijalni horizont izmeÿu ovih dviju zona je D. tirolitoides horizont. Paleofaunistiþki i litostratigrafski dobro je de¿nirana samo Carniolites zona. Nakon grupiranja vrsta prema deskriptivno i morfometrijski de¿niranim tipološkim karakteristikama, vrsta je determinirana prema speci¿þnim morfološkim karakteristikama i pripadnošüu paleoambijentu. Populacijski koncept taksonomskog istraživanja jedva je moguü kod ovog materijala. U središtu pozornosti nalazi se vrsta sa infraspecijskim oblicima. Više taksonomske kategorije su samo okviri u koje je smješten materijal radi izbjegavanja konfuzije. 416

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

III. TAKSONOMSKI PREGLED AMONITNE FAUNE IZ MUûA Više taksonomske kategorije su umjetni okvir u kojemu su vrste smještene zbog izbjegavanja konfuzije. Uz manje izmjene primjenjen je taksonomski sistem kojeg prezentira KUMMEL 1969. Taj je sistem u veüem dijelu rezultat nastojanja približavanja ¿logenetskim rješenjima, osim za amonite europskog gornjeg skita. Ovaj rad snabdjeven je sa više fotogra¿ja amonita. Uz svaku fotogra¿ju nalazi se inventarni broj sa dimenzijom fosila: ili dijametar D ili popreþna dužina. U tekstu su navedeni inventarni brojevi dosad separiranog referentnog dijela zbirke. Na taj su naþin taksonomske postavke dostupne kritici u smislu moguünosti komparacije referentnog materijala s materijalom u drugim zbirkama.

Classis CEPHALOPODA CUVIER, 1797. Subclassic AMMONOIDEA ZITTEL, 1884. Ordo PROLECANITIDA MILLER & FURNISH, 1954. Superfamilia MEDLIOCOTTIACEAE KARPINSKY, 1889. Familia SAGECERATIDAE HYATT, 1884. Genus Cordillerites HYATT & SMITH, 1905. Cordillerites angulatus HYATT & SMITH, 1905. Pl. 1., ¿g. 1. ; text-¿g. 2., ¿g. 1. Ovu vrstu pogrešno sam determinirao (1997: 237, 239 tex-¿g. 4.A, Pl. 1., ¿g. 1.) kao Pseudosageceras cf. multilobatum NOETLING, 1902., te istu pogrešku ponovio (1999: 604). Oblik i dimenzije zavojnice C. angulatus i P. multilobatum praktiþno su jednaki, a sutura je razliþita. Primjerak C. angulatus No 1005. je ošteüen. E iznosi 0. Rekonstrukcijom sam dobio: P = 1,8, lv/l = 0,2. Lateralni dio suture dovoljno je oþuvan za toþniju determinaciju. Prema KUMMEL 1969: 365., text-¿g. 3. sutura primjerka No 1005. je varijacija suture C. angulatus. Biostratigrafska pozicija: središnji dio D. tirolitoides horizonta.

Ordo CERATITIDA, HYATT, 1884. Superfamilia NORITACEAE KARPINSKY, 1889. Familia PARANORITIDAE SPATH, 1930. Genus Pseudaspidites SPATH, 1930. Pseudaspidites crassus (KRAFFT) Pl. 1., ¿g.2.; text-¿g. 3., ¿g. 1. Aspidites crassus KRAFFT, 1909; Koninckites yudishthira DIENER 1909; Koninckites alterammonoides KRAFFT, 1909; Koninckites haydeni KRAFFT, 1909.

Dimenzije fragmentarnog primjerka: E = 0,19, P = 0,85. Biostratigrafska pozicija: nije toþno poznata, vjerojatno izmeÿu D. liccanum i D. dalmatinus horizonta.

Familia MEEKOCERATIDAE WAAGEN, 1895 Genus Meekoceras HYATT in C. A. WHITE, 1879. Meekoceras disciforme KRAFFT, 1909. Pl. 1., ¿g. 3., 4., 5., pl. 2., ¿g. 1.; text-¿g. 2., ¿g. 3. 417

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

418

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća Biostratigrafska pozicija: središnji i viši nivoi Diaplococeras maliüi horizonta. Meÿu najbolje oþuvanim jezgrama amonita u zbirci nalazi se devet primjeraka M. disciforme No: 838.a., b., 841.a., b., 842. c., 843.a., 1161.b., d., e. Još nekoliko fragmentarnih i cjelovitih primjeraka može biti separirano u referentni materijal zbirke.

Genus Stacheites KITTL, 1903. Stacheites prionoides KITTL, 1903. Pl. 2., ¿g. 2., 3.; text-¿g. 2., ¿g. 2. Biostratigrafska pozicija: vršni nivo Tirolites cassianus horizonta (1 nalaz, gora Bukovik), donji nivo Diaplococeras maliüi horizonta (1 nalaz, Radeþa), Diaplococeras liccanum horizont (1 nalaz, Radeþa)

Genus Pseudokymatites SPATH, 1934. Pseudokymatites svilajanus (KITTL) Pl. 2., ¿g. 4., 5., pl. 3., ¿g. 1., 2.; text-¿g. 3., ¿g. 2. Kymatites svilajanus KITTL, 1903; Pseudokymatites svilajanus, - SPATH, 1934. Primjerci separirani iz materijala koji sam opisao (1997: 238-239) kao vrstu Pseudokymatites involutus, n. sp. i tri primjerka koje sam opisao kao Pseudokymatites orlovachae, n. sp. (2008: 23, 24) su potpuno involutni oblici koji se razlikuju po ventralnom zidu. Kod P. involutus zavojnica ima ventralni brid koji se na životnoj komori malo zaobljuje, a P. orlovachae ima izraženo zaobljen ventralni zid. Obje te vrste nemaju strmi interni zid po þemu se razlikuju od P. svilajanus. Dimenzije holotipa P. orlovachae No 228. Pl. 2., ¿g 4. su: D = 40,4 mm, E = 0,052, P = 1,5. Nedostatak više bolje oþuvanih primjeraka onemoguüava potvrdu diferencijalnih karakteristika koje se u rodu Pseudokymatites svode na oblik internoga i ventralnog zida. Nedostaje barem po jedan veoma dobro oþuvan primjerak. Taj problem rješiv je nastavkom terenskog rada. Validnost P. involutus i P. orlovachae ostaje upitna jer nije iskljuþen utjecaj dijagenetskih karakteristika na oblik fosila. Biostratigrafska pozicija P. svilajanus: D. maliüi horizont, sloj lapora debeo oko 1,5 m toþno iznad najvišeg nivoa sa D. liccanum, te veüina primjeraka u vršnim nivoima S. rectangularis horizonta; biostratigrafska pozicija P. involutus: D. liccanum horizont i vršni nivoi S. rectangularis horizonta; biostratigrafska pozicija P. orlovachae: D. liccanum horizont i vršni nivoi S. rectangularis horizonta.

Pseudokymatites batanus GOLUBIû, 2008. Pl. 3., ¿g. 3.; text-¿g. 3., ¿g. 3. Diferencijalne karakteristike prema ostalim oblicima u rodu Pseudokymatites su: veoma nizak (neprimjetan) interni zid i ravan ventralni zid zavoja. Dimenzije holotipa No 1344.: D = 34,9 mm, E = 0,2, P = 1,23, lv/l = 0,2. Biostratigrafska pozicija: D. liccanum horizont.

Superfamilia CERATICACEAE MOJSISOVICS, 1882. Familia TIROLITIDAE MOJSISOVICS, 1882. Genus Tirolites MOJSISOVICS, 1879. Grupa Tirolites cassianus U ovoj grupi nalaze se generiþki Tirolites sa ceratitnom do gonijatitnom karakteristikom loba, te sa kratkim ventralnim lobima „v“ oblika. Nije jasno što su infraspecijski oblici T. cassianus, a što su visoko srodne vrste. Moguüe 419

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

420

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

je grupiranje prema popreþnom presjeku vanjskog zavoja, prema varijacijama suture i prema varijacijama skulpture. 1. Oblici s malom zaobljenošüu zidova zavoja su: Tirolites cassianus - Pl. 3. Fig. 4., Pl. 4., ¿g. 1., 2., 3., 4., Pl. 5., ¿g 1., 2., 3., 4., 5. Pl. 6., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6., Pl. 7., ¿g. 1.; Pl. 30., ¿g. 2., Tirolites cassianus ssp. minor - Pl. 8., ¿g. 1., 2., 3., 4., Tirolites cassianus ssp. medialis - Pl. 8., ¿g. 5., 6., 7., Tirolites hamuchianus - Pl. 6., ¿g. 7. Tirolites zminae - Pl. 10., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5.,Tirolites rossicus - Pl. 10., ¿g. 6., 7., 8., 9. i Tirolites cassianoides – Pl. 11., ¿g. 2., 3., 4., 5. 2. Oblici s veüom zaobljenošüu zidova zavoja su: Kittlova vrsta Tirolites spinosior - Pl. 9., ¿g. 1., 2., Tirolites ramljeneanum – Pl. 7., ¿g. 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8. i Tirolites spalatinianus - Pl. 11., ¿g. 1. dok Tirolites minutus – Pl. 9., ¿g. 4., 5., 6., 7., 8. ima varijacije od nanje zaobljenog do više zaobljenog presjeka zavoja. Prema varijacijama ventralnih loba suture moguüe je grupiranje u dva oblika: 1. oblici s kratkim ventralnim lobima „v“ oblika sa sifonalnim sedlom u razini baze loba tj. kraüom linijom eksternog sedla na ventralnom zidu, 2. oblici s kratkim ventralnim lobima „v“ oblika pomaknutim prema natrag sa sifonalnim sedlom pomaknutim prema natrag tj. s dugaþkom linijom eksternog sedla na ventralnom zidu. U prvu skupinu spadaju T. cassianus, T. cassianus ssp. minor, T. cassianus ssp. medialis, T. hamuchianus, T. spalatinianus, T. ramljaneanum, T. zminae, i T. rossicus. U drugu skupinu spadaju T. spinosior, T. minutus i T. cassianoides.

Prema varijacijama skulpture moguüe je separirati T. zminae i T. rossicus od ostalih oblika u T. cassianus grupi. Statistiþki podaci za evolutnost zavojnice pokazuju odreÿene razlike koje nisu statistiþki znaþajne. Tirolites cassianus (QUENSTEDT) Pl. 3., ¿g. 4., pl. 4., ¿g. 1., 2., 3., 4., pl. 5., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., pl. 6., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6., pl. 7., ¿g. 1.; text-¿g. 3., ¿g. 4., 5. 10., 11. Ceratites cassianus QUENSTDET, 1845; Ammonites (Ceratites) cassianus – HAUER, 1851; Ceratites smiriagini AUERBACH, 1871; Tirolites smiriagini – MOJSISOVICS, 1882; Tirolites cassianus – MOJSISOVICS, 1882; Tirolites spinosus MOJSISOVICS, 1882; Tirolites cassianus var. tenuis MOJSISOVICS, 1882; Tirolites haueri MOJSISOVICS, 1882; Tirolites turgidus MOJSISOVICS, 1882; Tirolites multispinatus KITTL, 1903; Tirolites kerneri KITTL, 1903.

Generalizirani morfometrijski rezultati: N raspon D mm 55 39-74 E 55 0,38-0,48 P 46 0-0,29 n 55 4-22 in 55 0-19 m 51 0-20

_ X 53 0,438 0,105 11 3,15 4,43

σ 8,32 0,025 0,078 2,58 3,34 5,3 421

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 Biostratigrafska pozicija: T. cassianus horizont. Terenskim radom zbirka je poveüana za trideset i þetiri oþuvana primjerka pa sada broj oþuvanih iznosi 331. Separiran je referentni materijal No: 223.a., 357.-2., 589.-3., 591.b., 592.a., -3., 595. -2., 622.b., 644.-1., 655., 662.a., d., 664.-1., 677.a., b., e., f., 680.a., 787.a., 973., 1038., 1047., 1125.b., 1225., 1263.b., 1290.a., 1304.b., 1316., 1346., 1591., 1639.a., b., c., 1640., 1641., 1642., 1643.a., b., c., 1644.b., c., d., e., f., h., 1645.a., b., 1647. Ta þetrdeset i þetiri primjerka su oþuvaniji materijal koji dobro pokazuje varijacije suture i skulpture kod T. cassianus. 38 primjeraka ima dobro oþuvane ventralne lobe. 27 primjeraka ima oþuvanu ceratitnu karakteristiku ili (nekoliko) jasne tragove zubaca lateralnog loba dok ostali imaju gonijatitnu karakteristiku lateralnog loba što je vjerojatno dijagenetsko ošteüenje. Zastupljene su razliþite varijacije lateralnih loba.

Tirolites cassianus ssp. minor (KITTL) Pl. 8., ¿g. 1., 2., 3., 4.; text-¿g. 3., ¿g. 6., 7., 8. Tirolites haueri var. minor KITTL, 1903; Tirolites percostatus KITTL, 1903; Tirolites haueri – GOLUBIû, 1999; Tirolites cassianus ssp. minor, - GOLUBIû, 2008.

Oko 70% primjeraka T. cassianus ssp. minor razlikuje se dijametrom i varijacijama skulpture od ostalih infraspecijskih oblika T. cassianus te je moguüe separirati podvrstu kada je materijal skupljen pod potpunom stratigrafskom kontrolom. KITTL je 1903: 58 ovu podvrstu opisao je pod imenom Tirolites haueri var. minor. Tirolites haueri MOJSISOVICS 1882. je jedan od varijeteta T. cassianus. Generalizirani morfometrijski podaci: _ N raspon X σ D mm 62 31-61 45 6,52 E 62 0,39-0,48 0,44 0,02 P 57 0-0,3 0,035 0,057 n 62 6-15 9 1,92 in 62 0-8 2,19 1,86 m 62 0-11 0,968 2,1 Biostratigrafska pozicija: T. cassianus ssp. minor horizont. Separiran je referentni materijal No: 377.b., 401.a., 528.b., 580., 582.a., c., e., -3., 583.a., b., e., 622.d., 685.b., 940.b., c., 996., 1121.a., g., 1249., 1250., 1251., 1252., 1300.b., c., j., l., n., p., s., 1374. Ovih trideset primjeraka su oþuvaniji materijal koji dobro pokazuje varijacije skulpture

Tirolites cassianus ssp. medialis GOLUBIû, 2008. Pl. 8., ¿g. 5., 6., 7.; text-¿g. 3., ¿g. 9. Tipiþni tirolit sa ceratitnom suturom. Diferencijalna karakteristika prema drugim infraspecijskim oblicima T. cassianus je varijacija skulpture. Dimenzije holotipa No 1321.g.: D = 48.9 mm, E = 0,42, P = 0,24, n = 11, in = 2, m = 0. 422

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća Taj infraspecijski oblik T. cassianus opisao sam kao vrstu Tirolites prior (KITTL) (1999: 612) zbog varijacije skulpture koja je kod nekih primjeraka ista kao varijacija skulpture T. prior. Kasnije se pokazalo da je Kittlov Tirolites (Paraceratites) prior veoma rijetka, moguüe i upitna vrsta. Može biti i rijedak varijetet Tirolites rossicus. Mojsisovicsev primjerak Tirolites spinosus (MOJSISOVICS 1882: 70) može biti veoma ošteüen T. cassianus ssp. medialis. Ta podvrsta je þesta, no velika veüina primjeraka je dijagenetski deformirana; veüinom su to samo dijagenetski sploštene životne komore. Stoga nedostaje materijal za morfometriju, a generalizirani morfometrijski rezultati su nepouzdani zbog malog broja primjeraka u statistiþkom skupu.

Generalizirani morfometrijski rezultati: N raspon D mm 15 32-70 E 12 0,38-0,46 P 10 0,1-0,36 n 11 9-16 in 11 0-7

_ X 49 0,43 0,2 12,3 2,6

σ 10,7 0,016 0,054 1,78 2,186

Biostratigrafska pozicija: izmeÿu nivoa sa T. zminae i nivoa sa T. rossicus. Primjerci No: 632.a., 733.d., -1., 1257., 1248., 1258., 1292.e., 1321.a., 1322.d., e., 1650. su izbor koji djelomiþno omoguüava percepciju morfoloških karakteristika podvrste.

Tirolites ramljaneanum GOLUBIû, 2008. Pl. 7., ¿g. 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8. Evolutni tirolit s eksponiranom tirolitnom skulpturom bez slabih meÿurebara i niza slabih rebara na kraju niza jakih rebara, te s gonijatitnom do ceratitnom suturom. Zidovi zavoja su zaobljeni. Rebra skulpture imaju eksponirane eksterne marginalne ekstreme. Dimenzije holotipa No 136.-1.: D = 41,9 mm, E = 0,45, P = 0,04, n = 10, in = 0, m = 0. Vrsta je opisana na temelju samo šest primjeraka (No: 125.a., 132.-1., 136.-1., 357.2., 373.-1., 539.-1.). Svi imaju ošteüenu suturu pa je gonijatitna karakteristika vjerojatno dijagenetska. Terenskim radom na gori Bukovik u Sutini zbirka je dopunjena sa þetiri primjerka (No: 1646.a., b., d., 1679.), a pregrupiranjem materijala T. cassianus separiran je No 595.a. i prikljuþen ovom skupu. Gotovo dvostruki broj primjeraka omoguüio je bolju analizu. Primjerci No 357.-2. i 373.-1. nisu pouzdani. Mogu biti dijagenetski izmjenjen T. cassianus. Od ostalih devet primjeraka sedam ima zaobljene zidove zavoja, tj. gotovo kružni presjek zavoja, a kod dva je zaobljenost zidova zavoja manja. Dijagenetsku deformaciju zidova zavoja moguüe je iskljuþiti kod primjeraka No 593.-2., 1646. b. i 1646.d. Imaju oþuvanu suturu, a kod primjeraka No 595.a. (Pl. 7., ¿g. 3.b.) i 1646.a. oþuvani su tragovi zubaca lateralnih loba. Sedam primjeraka ima zadovoljavajuüe saþuvane ventralne lobe kao primjerci na Pl. 7., ¿g. 2.c., 3.c., 8.b. Evolutnost zavojnice cijeloga malog skupa primjeraka varira od 0,4 do 0,45. Sav materijal u zbirci separiran do 2003. godine kao T. cassianus što iznosi 297 oþuvanih primjeraka i 722 ošteüena primjerka potrebno je ponovno analizirati. T. ramljaneanum ne mora biti rijetka vrsta kao što se to sada þini no može biti zastupljen veüinom ošteüenim primjercima koji su speci¿þki neodredljivi. Biostratigrafska pozicija: vršni nivoi T. cassianus horizonta. 423

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

424

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Tirolites minutus GOLUBIû, 2008. Pl. 6., ¿g. 8., pl. 9., ¿g. 3., 4., 5., 6., 7., 8.; text-¿g. 4., ¿g. 1., 2., 3. Malen evolutan tirolit s gonijatitnom suturom. Linija eksternog sedla suture je dugaþka, a mali ventralni lobi pomaknuti su prema natrag. Sifonalno sedlo je pomaknuto prema natrag. Dimenzije holotipa No 1303.c.: D = 42,6 mm, E = 0,43, P = 0,16, n = 9, in = 0, m = 0. Generalizirani morfometrijski rezultati za sinkronu_ grupu primjeraka: N raspon X σ D mm 33 25-55 38,5 6,46 E 27 0,38-0,45 0,41 0,019 P 23 0,09-0,46 0,22 0,082 n 30 5-14 10 2,34 in 30 0-3 1,17 0,97 m 30 0-9 2,5 2,53 Biostratigrafska pozicija: vršni nivo T. cassianus horizonta. Separiran je referentni materijal No: 1303.a., d., e., f., h., i., m., n., p., -1., -6., -7., -9., -16., -20., 1378.b., c., e., g., h., i., k., m., n., o., r., v., z., -2., 1379.a. Broj primjeraka u zbirci poveüan je s 58 na 80, a broj bolje oþuvanih iznosi 47. Od 47 oþuvanih primjeraka 43 ima ventralne lobe speci¿þne za vrstu (Pl. 9., ¿g. 3., 5.b., 6.b. i 8.b.). Prijelazni oblik izmeÿu ventralnih loba T. cassianus i T. minutus ima nekoliko primjerka (Pl. 6., ¿g. 8.b.). Ventralne lobe kao T. cassianus ima 4 primjerka (No: 1303.6., 1378.h, z. i 1379.a. – Pl. 9., ¿g. 4.b.). Jedan od ta þetiri ima veoma zaobljene zidove zavoja i eksponiranu skulpturu, takoÿer i jedna dobro oþuvana životna komora mogu biti primjerci T. ramljaneanum. Takve pogrješke su moguüe kada je dio karakteristika vjerojatno dijagenetski promjenjen. U cijelom fondu primjeraka T. minutus ima malo iznimki koje ne utjeþu na kvalitet statistiþkog skupa.

Tirolites spinosior KITTL, 1903. Pl. 9., ¿g. 1., 2., pl. 11., ¿g. 6.; text-¿g. 4., ¿g. 4. Rijedak evolutni tirolit zaobljenih zidova zavoja sa ceratitnom suturom. Ventralni lobi su kratki pomaknuti prema natrag. Biostratigrafska pozicija: vršni nivoi T. cassianus horizonta. Prema KITTL 1903: 62 nije dovoljno jasno koje su speci¿þne karakteristike te vrste. Kod KITTL Pl. 11., ¿g. 5. (ukoliko je crtaþ dobro nacrtao primjerak) lateralni i ventralni zid odgovaraju primjercima No 1233. i 1374. (2008: 143 – Pl. 14., ¿g. 1., 2.). Primjerak No 1233. ima oþuvanu ceratitnu karakteristiku lateralnih loba.

Tirolites zminae GOLUBIû, 2008. Pl. 10., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5.; text-¿g. 4., ¿g. 6. Evolutni tirolit s ceratitnom suturom i sa speci¿þnom skulpturom: veoma slaba ravna radijalna rebra s kratkom marginalnom eksternom bodljom, slaba meÿurebra, te kod nekih primjeraka niz slabih rebara na kraju niza prosjeþnih. Dimenzije holotipa No 1324.a.: D = 48,8 mm, E = 0,39, P približno 0, n = 8, in = 0, m = 5. 425

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Generalizirani morfometrijski rezultati: N raspon D mm 16 28-53 E 12 0,37-0,44 P 10 0,04-0,25 n 12 5-13 in 12 0-6 m 12 0,9

_ X 41 0,4 0,13 10 2,25 1,17

σ 6,71 0,019 0,074 2,16 1,64 2,44

Primjerci sa oþuvanom suturom i skulpturom su No: 733.b., h., f., 735.b., 744.b., 747., 941., 1324.a., 1327., 1584.a. i 1557. Vrsta je þesta no nalaze se veüinom fragmenti i fragmokoni, te nije skupljeno dovoljno primjeraka za statistiþko promatranje. Generaliziran morfometrijski rezultat zbog malog iznosa N nije pouzdan. Biostratigrafska pozicija: T. zminae nivo, ispod nivoa T. cassianus ssp. medialis tj. najniži nivo u T. rossicus horizontu.

Tirolites rossicus KIPARISOVA, 1947. Pl. 10., ¿g. 6., 7., 8., 9.; text-¿g. 4., ¿g. 7., 8. Tirolites rossicus KIPARISOVA, 1947; Tirolites elegans ASTAXOVA, 1960a; Tirolites impolitus ASTAXOVA, 1960b; Tirolites armatus SHEVYREV, 1968; Tirolites prior – GOLUBIû, 1999.

Vrsta je u Muüu i Sutini þesta. 1999: 612 pogrješno sam ju determinirao. Kummel Kitlovu vrstu Tirolites (Paraceratites) prior smatra infraspecijskim oblikom T. cassianus. KUMMEL 1969: 500-501 spominje Tirolites rossicus kao validnu vrstu no bez fotogra¿je i dijagrama suture. T. rossicus dobro je opisan u SHEVYREV 1968: 160-162. T. rossicus je evolutan tirolit s jednostavnom ceratitnom suturom s kratkim ventralnim lobima „v“ oblika, te s eksponiranom speci¿þnom varijacijom skulpture: slaba radijalna rebra s internim ojaþanjem koje (varijacije) prelazi u þvor, te s eksponiranim eksternim bodljama. Slabih meÿurebara i slabih rebara iza niza prosjeþnih nema. Poneki primjerak ima slabije eksponiranu skulpturu (Pl. 10., ¿g. 8.). Kittlov T. (P.) prior ima jednak lateralni dio suture i istu varijaciju skulpture, no ima osrednje dugaþke široke ventralne lobe s ceratitnom karakteristikom. Generalizirani morfometrijski rezultati za sinkronu_ skupinu primjeraka: N raspon X σ D mm 20 32-61 47 7 E 21 0,35-0,43 0,39 0,021 P 16 0,05-0,37 0,19 0,076 n 19 9-15 11 1,5 in 19 0-2 0,53 0,75 426

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Generalizirani morfometrijski podaci za ostalih 27 primjeraka u zbirci s dovoljno oþuvanom zavojnicom za mjerenje i dovoljno oþuvanim suturnim linijama slažu se s prezentiranima. Biostratigrafska pozicija: T. rossicus horizont iznad nivoa s T. cassianus ssp. medialis (usko lokalno i na nivou T. cassianus ssp. medialis) pa do D. maliüi horizonta; usko lokalno i na nižem nivou D. maliüi horizonta (samo jedan primjerak naÿen je u T. cassianus horizontu.) Separiran je referentni materijal No: 654.b., 1238., 1244., 1274.a., b., d., e., 1275.d., -1., 1276.c., 1277.c., d., 1278.a., c., d., e., f., n. Taj materijal je, osim jednog primjerka, dio veüeg fonda primjeraka (95 cjelovitih i 58 fragmentarnih) izvaÿenih iz istog ležišta u Sutini, tj. istaloženi su istovremeno. Pokazuju razliþite varijacije suture i skulpture.

Tirolites spalatinianus GOLUBIû, 2008. Pl. 11., ¿g. 1. Taj tirolit je zanimljiv unikat zaobljenih zidova zavoja s veoma eksponiranim kosim radijalnim rebrima i s relativno malom evolutnošüu zavoja E = 0,38. Unikat je ošteüen. Može biti ekstremni varijetet T. rossicus. Naÿen je u skupini primjeraka T. rossicus. Tirolites cassianoides GOLUBIû, 2008. Pl. 11., ¿g. 2., 3., 4.; text-¿g. 4., ¿g. 5. Tipiþni tirolit s evolutnom zavojnicom i gonijatitnom suturom. Diferencijalna karakteristika u odnosu na ostale vrste T. cassianus grupe je sutura: dugaþak lateralni lob ima dolje zaobljen „v“ oblik, ventralni lobi su mali kratki, pomaknuti natrag, a ventralna linija eksternog sedla je dugaþka. Dimenzije holotipa No 1364: D = 58,8 mm, E približno 0,44, P približno 0, n = 8, in = 0, m = 5. Biostratigrafska pozicija: S. seminudus horizont. Samo šest primjeraka u zbirci premalo je za opis vrste. Po zavojnici i skulpturi primjerci koji su na raspolaganju ne razlikuju se od T. cassianus. Diferencijalna karakteristika je sutura: lateralni i ventralni dio. U geološkom stupu udaljenost od populacije T. cassianus je znaþajna. Od T. (S.) rectangularis T. cassianoides se razlikuje po suturnoj liniji i veüi je, a stratigrafski nalaze se blizu no ne u istom horizontu.

Diskusija o grupi Tirolites cassianus: Oslonci klasi¿kacije su: razliþite ekološke karakteristike dijelova populacija koji su zastupljeni u stupu naslaga od prve pojave tirolita (populacija T. cassianus ssp. minor) do posljednje pojave Tirolites koje uvjetno možemo determinirati kao T. cassianus (biostratigrafska pozicija T. cassianoides) u geološkom stupu, karakteristike ventralnog dijela zavojnice, te za neke oblike oblik popreþnog presjeka zavoja i varijacija skulpture speci¿þna u populaciji. Naime, duž geološkog stupa mijenjaju se karakteristike sedimenata i ukupne fosilne faune. Ta bogata fosilna fauna (osim amonita) nije još istražena, naroþito mikrofosili. Te su promjene nagle kao što su nagle promjene u pojavi populacija amonita. U T. cassianus horizontu ponegdje ima sedimenata koji su rezultat sinsedimentacijske tektonike, takoÿer i u naslagama na višim nivoima stupa. Populacije amonita pojavljuju se u sedimentacijskom prostoru kao rezultat sukcesivnih potapanja sedimentacijske platforme tj. periodiþne ingresije novih vodenih masa. Problem su središnji i viši dijelovi T. cassianus 427

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 horizonta u kojima je fosilni materijal veoma loše oþuvan. Problem su i rijetki primjerci amonita koje možemo determinirati kao T. aff. cassianus i T. cf. cassianus a naÿeni su u horizontima gdje su dominantne druge vrste amonita. Po svemu se može zakljuþiti da ti amoniti potjeþu iz zasad nepoznatoga dubljeg paleoambijenta, te da su vrste uspjevale povremeno naseliti širi areal ovisno o periodima sinsedimentacijske tektonike: potapanja i propliüavanja platforme šelfa. U tom smislu potebno je pretpostaviti paleoambijent dulje egzistencije vrsta u kojemu su se odvijale dulje etape evolucije od tih kratkih i veoma kratkih u poznatom sedimentacijskom prostoru. Evolucijske sukcesije u rodu Tirolites nisu poznate, a taksonomija se veüinom odnosi na materijal iz Dalmacije; gotovo sav upotrebljiv materijal za analizu potjeþe iz Muüa i bliže okolice. Tako svaka pa i kratka nova etapa terenskog rada može iznijeti na vidjelo þinjenice koje zahtijevaju pregrupiranje graÿe. Vrsta T. cassianus kako je sada separirana (s osloncem na precizne biostratigrafke podatke i analizom morfoloških karakteristika najbolje oþuvanog materijala iz zbirke koja brojem oþuvanih primjeraka nadmašuje sve ostale zbirke zajedno) još uvijek je kompleksan materijal koji nije moguüe poistovjetiti samo s jednom varijabilnom biološkom vrstom. Speci¿þnost suture unikata ili malih grupa primjeraka, koja prelazi oþekivane varijacije u širini i dužini loba, te broju i veliþini zubaca loba, sama za sebe ne može biti dovoljan kriterij postavljanja vrste (primjer je T. hamuchianus). Morfološki, znaþajni su ventralni lobi. Za T. casianus, T. cassianus ssp. minor, T. cassianus ssp. medialis, T. ramljaneanum, T. zminae i T. rossicus znaþajni su uz veoma rijetke iznimke kratki ventralni lobi „v“ oblika i kratka linija eksternog sedla suture. Ta karakteristika prikazana je fotogra¿jama: T. cassianus: Pl. 3., ¿g. 4.c., Pl. 4., ¿g 1.c., 2.c., Pl. 5., ¿g. 3.b., Pl. 6., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6. (odstupa unikatni varijetet No 1639. – Pl. 4., ¿g. 1.c. sa zaobljenim ventralnim lobima); T. cassianus ssp. minor: Pl. 8., ¿g. 4.b.; T. cassianus ssp. medialis: Pl. 8., ¿g. 5.b.; T. ramljaneanum: Pl. 7., ¿g. 2.c., 3.c.; T. zminae: Pl. 10., ¿g. 2.b., 5.b.; T. rossicus: Pl. 10., ¿g. 6.b., 9. Za T. minutus i T. cassianoides karakteristiþni su mali ventralni lobi pomaknuti prema natrag i dugaþka linija eksternog sedla. T. minutus: Pl. 6., ¿g. 8.b., Pl. 9. ¿g. 3., 5.b., 6.b., 8.b, T. cassianoides Pl. 11., ¿g. 3.b., 4.b. Zbog malog broja primjeraka i loše oþuvane suturne linije T. cassianoides nije pouzdan materijal jer postoji moguünost da su tanki dugaþki lobi dijagenetski reducirani pa mogu biti mnogo sliþniji ventralnim lobima Seminudites seminudus no ventralnim lobima T. minutus. Kittlov T. spinosior takoÿer je poseban sluþaj koji prpada tirolitima sa kratkim ventralnim lobima pomaknutim natrag. U zbirci se nalazi unikat No 973. – Pl. 6., ¿g. 5. koji je vjerojatno T. cassianus s ventralnim lobima pomaknutim prema natrag. Primjerak No 1221. – Pl. 7., ¿g. 1.b. determiniran kao T. aff. cassianus može biti T. spinosior ili T. minutus. Kod ove grupe tirolita interni lob ne þini se znaþajan za tipološku klasi¿kaciju. Varira oblikom i veliþinom. Variranje lateralnog loba je znaþajno. Ceratitna karakteristika internog i lateralnog dijela suture s dokumentacijom koja se odnosi samo na lateralni lob dokazana je kod T. cassianus (Pl. 3., ¿g. 4.b., Pl. 4., ¿g. 2.b., Pl. 5., ¿g. 2., 4., 5.), T. cassianus ssp. minor (Pl. 8., ¿g. 1.), T. cassianus ssp. medialis (Pl. 8., ¿g. 5.a.), T. ramljaneanum (Pl. 7., ¿g. 3.b.), te kod T. zminae i T. rossicus. Veüina primjeraka T. zminae i T. rossicus u zbirci ima dobro oþuvanu ceratitnu karakteristiku (za T. zminae No 1327. i T. rossicus No 1264.i. i 1268.c. inserti slika lateralnog dijela suture nalaze se u 2008: 140, 141). Ima primjeraka T. cassianus kod kojih nije jasno jesu li oþuvani tragovi zubaca (Pl. 4., ¿g. 3.). Širina lateralnog loba, broj i veliþina zubaca variraju. Lateralni lob može biti uzak (Pl. 3., ¿g. 4.b.) i širok (Pl. 5., ¿g. 4.). Postoje prijelazi, te se þini da su karakteristike lateralnog loba individualna varijacija. Ipak, prema karakteristikama suture, moguüe je grupiranje kojim zasad ne možemo dobiti valjano de¿nirane veüe skupine primjeraka. Ceratitna karakteristika nije dokazana kod T. minutus i T. cassianoides. Kod ostalih vrsta 428

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća grupe T. cassianus gonijatitna karakteristika þesto je posljedica dijagenetske deformacije ili je primjerak korozijom uništen. Kod T. zminae i T. rossicus u pravilu gonijatitna karakteristika je posljedica ošteüenja. Kod T. cassianus može biti rjeÿih varijeteta s gonijatitnom karakteristikom u populaciji koja u toj etapi evolucije poþinje gubiti ceratitnu karakteristiku no ta pretpostavka nije dokazana dobro oþuvanim primjercima. Ostaje otvoreno pitanje kako ovaj fosilni materijal pregrupirati i bolje klasi¿cirati. Tipološki princip klasi¿kacije moguüe je bolje primjeniti pod uvjetom novog boljeg plana analize i generalizacije. Ontogenetski princip je teško primjeniti na materijal kojemu je dijagenetski uništen stariji dio zavojnice i pitanje je je li primjenom tog principa moguüa speci¿þka klasi¿kacija. SHEVYREV je 1968: 161, ¿g. 50. pokazao ontogenetski razvoj suture T. rossicus sa devet susljednih dijagrama. Za druge vrste roda Tirolites koje opisuje (:156 T. longilobatus SHEVYREV 1968., :157, 158, 159 T. cassianus i :162, 163 T. armatus SHEVYREV 1968.) pokazao je samo po dva dijagrama suture za odrasle primjerke. Imajuüi u vidu da je Ševirev pristalica taksonomske revizije (1968: 157, 158) kojom je þetrnaest veüinom Mojsisovicsevih i Kittlovih vrsta poistovjeüeno sa T. cassianus, njegove vrste T. longilobatus i T. armatus, te još T. rossicus mogu biti infraspecijski oblici T. cassianus. Ševirev je jedan od vodeüih autoriteta koji su potpuni sljedbenici ontogenetskog principa u taksonomiji amonita. KUMMEL je jedan od vodeüih autoriteta koji promoviraju populacijski koncept istraživanja i sklon je statistiþkoj generalizaciji. Njegovi rezultati taksonomske revizije koji se odnose na rod Tirolites (i rod Dinarites) zbirke u Naturhistorisches Museum u svemu su upitni. U ovom radu s relativno malim brojem fotogra¿ja u odnosu na bogat faktografski materijal pokazan je problem: individualna varijabilnost sutura odraslih primjeraka amonita, te utjecaj dijagenetskih promjena. Povezani morfometrijski i deskriptivni morfološki kriteriji još ne omoguüavaju izradu novog sustava klasi¿kacije barem djelomiþno utemeljenog na ¿logeniji. Biostratigrafska skala kao pomoüni alat (neophodna u rekonstrukciji paleoekoloških sukcesija) u klasi¿kaciji štiti od velikih pogrešaka. U T. cassianus horizontu naÿena su dva primjerka T. cassianus po skulpturi nalik na T. cassianus ssp. minor od kojih je No 662.d. pokazan na Pl. 8., ¿g. 2. i determinran kao T. cassianus ssp. minor što može biti pogreška. U T. cassianus ssp. minor horizontu naÿena su dva primjerka koji mogu biti determinirani kao T. cassianus (oþuvaniji primjerak No 940.c. pokazan je 2008: 135 i determiniran kao T. cassianus ssp. minor što može biti pogreška). U zbirci s velikim brojem primjeraka sa preciznim biostratigrafskim podacima za sve nivoe dvaju horizonata, þetiri je beznaþajan broj. Populacije su biostratigrafski izolirane. To se odnosi i na T. cassianus ssp. medialis, T. zminae i T. rossicus takoÿer uz mali broj iznimki. U tim populacijama postoje rjeÿi primjerci koji predstavljaju prijelazne oblike. U zbirci se nalazi sinkrono istaložen materijal sa pojedinih mikrolokaliteta, te je moguüe analizirati primjerke koji su živjeli istovremeno. Takav materijal dobro je oþuvan i brojem dovoljan za T. cassianus, T. cassianus ssp. minor, T. minutus i T. rossicus.

Tirolites sp. Pl. 11., ¿g. 7., 8.; text-¿g. 4., ¿g 9. Tri ošteüena primjerka Tirolites koji nalikuju na T. cassianus (No 1356., 1357 i 1373.) posebno su zanimljivi jer su naÿeni u vršnim naslagama gornjeg skita (lokalitet Jazinka u Sutini) na nivou sa Carniolites idrianus – oblik kojeg je Kittl stavio u svoj podrod Hololobus. Primjerak No 1357. ima loše oþuvanu suturu sa zadovoljavajuüe vidljivim parom ventralnih loba „v“ oblika (Pl, 11., ¿g. 8.b.). Približne dimenzije primjeraka su: No 1356: D oko 40 mm, E oko 0,44, n = 10; No 1357: D oko 39 mm, E oko 0,41, skulptura veoma ošteüena. 429

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Subgenus Bittnerites KITTL, 1903. Bittnerites maliüi KITL, 1903. Pl. 12., ¿g. 1., 2.; text-¿g. 4., ¿g. 10., 11. Bittnerites bittneri KITTL, 1903; Bittnerites telleri KITTL, 1903.

U zbirci se nalaze tri primjerka (No 1030., 1330. i 1659.a.) koji odgovaraju nejasnom opisu kod KITTL 1903: 66-68. Bolje oþuvani primjerci su No 1330. i 1659. Naÿeni su u sloju lapora izmeÿu nivoa s T. cassianus ssp. medialis i nivoa s T. rossicus. KITTL je 1903: 66-68 opisao tri vrste podroda Bittnerites: B. maliüi (:67), B. bittneri (:67, 68) i B. telleri (:68). Radi se o malim varijacijama istog oblika tirolita. KUMMEL 1969: 504, 505 diskutira ovaj rod (ili podrod) navodeüi da su morfološke karakteristike genotipa B. bittneri odreÿene i ošteüenjem cijele zavojnice. Na kraju samo varijacija skulpture ostaje kriterij postavljanja ovog roda ili podroda. Po tome ne razlikuje se od infraspecijskih oblika T. cassianus sa ¿nijom skulpturom. Primjerak No 1659. ima plastiþno deformiranu zavojnicu, te dobro oþuvanu skulpturu i suturu. Potrebno je primjerke iz ovog muzeja, kao oþuvanije, usporediti sa primjercima iz Naturhistorisches Museum, pa vidjeti o þemu se radi.

Subgenus Visovacites GOLUBIû, 2008. U ovaj podrod smješteni su tiroliti sa evolutnom zavojnicom, tirolitnom skulpturom, te jednostavnom ceratitnom suturom sa dugaþkim ventralnim lobima. Visovacites darwini GOLUBIû, 2008. Pl. 12., ¿g. 3., Pl. 13., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6.; text-¿g. 5., ¿g. 1., 2., 3. Evolutan tirolit sa ceratitnom suturom sa dugaþkim ventralnim lobima. Sutura: jedan relativno uzak lateralni lob sa šest zubaca, dva mala interna loba oblika zupca sa plitkim sedlom, te interno sedlo do šava zavoja; ventralni lobi su dugaþki zaobljeni do šiljati. Sifonalno sedlo smješteno je naprijed, te je s obje strane sedla linija loba dugaþka. Sifonski rošþiüi smješteni su ekstremno ventralno. Dimenzije holotipa No 631.-3.: D = 60,7 mm, E = 0,46, P = 0, skulptura ošteüena. Generalizirani morfometrijski podaci: _ N raspon X σ D mm 14 38-64 50,7 7,54 E 13 0,4-0,48 0,435 0,036 P 11 0-0,25 0,1 0,045 n 11 7-20 12 3,74 in 11 0-4 1,55 1,157 m 12 0-20 5,9 7,12 Biostratigrafska pozicija: T. cassianus horizont; od drugog nivoa sa T. cassianus do vršnog nivoa. MOJSISOVICS 1882: prema Pl. 3., ¿g. 1.a,b.,c. vjerojatno je raspolagao ošteüenim primjerkom koji ima oþuvan lateralni dio suture jednak kao nekoliko primjeraka u zbirci Prirodoslovnog muzeja u Splitu. Time pripadnost ovoj grupi tirolita još nije potvrÿena. 430

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

431

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 Važan je dio suture na ventralnom zidu. GOLUBIû 1999: 609, text-¿g. 5.A-D prikazana je sutura pet primjeraka determiniranih kao Tirolites darwini koji su tada u zbirci bili najbolje oþuvani. 1999: 655, Pl. 2., ¿g. 7. je V. darwini,; :657, Pl. 4., ¿g. 1., 2., 3. su primjerci T. cassianus u svemu sliþni V. darwini, ne i po dokazanim dugaþkim ventralnim lobima. Izbor tih primjeraka bila je pogreška. Kako su krakteristike ventralnog dijela suture kljuþne za grupiranje tirolita u morfološki suvisle skupine u likovnoj opremi ovog rada nalazi se þetrnaest fotogra¿ja ventralnog zida primjeraka V. darwini i V. cf. darwini. Svi su primjerci ošteüeni. U zbirci nema dobro oþuvanog primjerka. Ventralni lobi V. darwini dugaþki su i vjerojatno distalno zaobljeni. Kod nekih primjeraka vidljivo je da su široki, a kod nekih su uski. Teško je razluþiti (osim „izbrisanog“ distalnog dijela) što je genetiþko svojstvo, a što dijagenetiþko. Šiljat oblik ventralnih loba kod primjeraka No 1304. – Pl. 13., ¿g. 4. i 587.c. – Pl. 30., ¿g. 5. vjerojatno je dijagenetska karakteristika. Kod primjeraka sa više ošteüenim ventralnim zidom ventralni lobi su znatno skraüeni kao kod No 1339. – Pl. 13., ¿g. 6. i No 974.b., 943.a., 660. – Pl. 30., ¿g. 6., 7., i 8. U dosad poznatom rasponu varijacija ventralnih loba kod T. cassianus samo dva primjerka T. cassianus imaju dulje šiljate ventralne lobe. Dobo oþuvan ventralni zid T. cassianus No 1304.b. pokazan je u likovnoj opremi 2008: 136 – Pl. 7., ¿g. 2. Ventralni zid primjerka No 1266. s još duljim ventralnim lobima pokazan je u ovom radu Pl. 30., ¿g. 2.; nije sigurno je li T. cassianus. To je sve. Izmeÿu oblika ventralnih loba T. cassianus i V. darwini nema kontinuiranog prijelaza veü postoje rijetki prijelazni oblici. Teško je interpretirati primjerak No 587.b. – Pl. 13., ¿g. 5. Karakteristika loba je dijagenetska tj. reducirani su a na cijelom fragmokonu nije vidljivo koliko. Kod nekoliko primjeraka koji imaju crnu piritiþnu suturu kao No 631.c. – Pl. 13., ¿g. 3. moguüe je, pregledavanjem cijelog dijela fragmokona na vanjskom zavoju, rekonstruirati oblik ventralnog dijela suture. Kod DAGYS & ERMAKOV 1996: 408, 409 pokazan je bolje oþuvan materijal Tompophiceras morpheos (POPOV). T. morpheos razlikuje se od V. darwini samo po zaobljenijim zidovima zavoja što se ne odnosi na sve raspoložive primjerke V. darwini (teško je zakljuþiti je li veüa zaobljenost zidova zavoja pojedinih primjeraka genetiþka ili dijagenetska karakteristika). V. darwini i T. morpheos mogu biti ista vrsta. U tom sluþaju podrod Visovacites nije validan. V. darwini nije rijetka vrsta. U zbirci se nalazi dosta primjeraka kojima je samo ventralni zid previše ošteüen, te je determinacija upitna. To je problem sa svim tirolitima i tirolitoidima koji se nalaze na višim nivoima u T. cassianus horizontu. Najniža dokazana stratigrafska pozicija V. visovacianus je drugi nivo u T. cassianus horizontu (primjerak No 1688. – Pl. 30., ¿g. 1. naÿen je zajedno s tri oþuvana primjerka T. cassianus u tektonski neporemeüenom dijelu T. cassianus horizonta 27. X 2009. na lokalitetu zaselak Striþeviüi u Sutini). V. darwini se vjerojatno nalazi u Maliüevoj zbirci. Kittl nije uspio separirati morfološki de¿niran oblik. Njegov T. darwini je konfuzan takson; vjerojatno veüinom T. cassianus separiran na temelju varijacije skulpture.

Visovacites visovacianus GOLUBIû, 2008. Pl. 11., ¿g. 5., pl. 14., ¿g. 1., 2., 3., 4., pl. 30., ¿g. 3.; text-¿g. 5., ¿g. 4., 5. Tipiþni tirolit sa ceratitnom do gonijatitnom suturom. Zidovi zavoja su zaobljeni. Skulptura: kosa radijalna rebra bez marginalnog eksternog šiljka. Sutura: širok zaobljen lateralni lob, mali interni lob na internom zidu, te uski dugaþki ventralni lobi. Sifonalno sedlo je malo pomaknuto prema natrag. Diferencijalna karakteristika u odnosu na V. darwini: zaobljeniji zidovi zavoja i sutura. Dimenzije holotipa No 1298.d.: D = 54, 9 mm, E = 0,47, P = 0,2, n = 8, in = 2, m =? (ošteüenje). 432

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća Biostratigrafska pozicija: središnji i viši nivoi T. cassianus horizonta. U 1999: 656 – Pl. 3., ¿g. 2. nalazi se fotogra¿ja V. visovacianus No 1042. koji sam pogrješno determinirao kao T. spinosior. Novi prilozi zbirci su No 1653. (Pl. 30., ¿g. 3) i No 1654. (Pl. 14., ¿g. 2.). Kod oba primjerka dobro su vidljivi tragovi ventralnih loba, te lateralni dio suture s jasnim tragovima ceratitne karakteristike. U zbirci se sada nalazi sedam primjeraka što je premalo za uvid u varijabilnost vrste. Na terenu ima relativno rijetkih fragmenata životnih komora koji pripadaju evolutnijem tirolitoidu. Moguüe je da su to fragmenti V. visovacianus.

Subgenus Tirolitoides SPATH, 1934. To su tiroliti s izraženom ceratitnom karakteristikom svih loba. Ventralni lobi su široki, osrednje dugaþki i nazubljeni. Tirolitoides toulai (KITTL) Pl. 13., ¿g. 7., 8., pl. 16., ¿g. 9.; text-¿g. 4., ¿g. 12. Tirolites toulai KITTL, 1903.

Tirolites toulai KITTL 1903: 64, 65, Pl. 11., ¿g. 11. i 12. po zavojnici, skulpturi i lateralnom dijelu suture je varijetet T. cassianus. Znaþajna diferencijalna karakteristika je ventralni dio suture. Ventralni lobi imaju ceratitnu karakteristiku. T. toulai ima izraženiju ceratitnu karakteristiku od amonita grupe T. cassianus. Biostratigrafska pozicija: vršni dio T. cassianus horizonta. U zbirci Prirodoslovnog muzeja u Splitu najbolje je oþuvan neodrasli primjerak No 1001. (Pl. 13., ¿g. 7.) s dimenzijama zavojnice: D = 36,3 mm, E = 0,42, P = 0,2, n = 10, in = 1, m = 6. Primjerak No 670. (Pl. 13., ¿g. 8.) dosta je ošteüen i nema tragova zubaca ventralnih loba te determinacija ostaje upitna. Tirolitiformne vrste roda Pseudodinarites (Pl. 16., ¿g. 9. i 10.) imaju izraženiju ceratitnu karakteristiku od vrsta roda Tirolites, a neodrasli oblici mogu biti veoma sliþni T. toulai. Kod SHEVYREV 1968: 158 i KUMMEL 1969: 497 ovaj tirolit poistovjeüen je sa T. cassianus.

Tirolitoides cf. prior (KITTL) Pl. 13., ¿g. 9. Ceratites (Paraceratites) prior KITTL, 1903; Tirolitoides prior, - SPATH, 1934.

Usporedba tog tirolita prema KITTL 1903: 29, Pl. 11., ¿g. 4., 13. s primjercima T. rossicus pokazuje da su ista vrsta. Jedina diferencijalna karakteristika su nazubljeni ventralni lobi kod T. prior. U zbirci Prirodoslovnog muzeja u Splitu nalazi se samo fragmentarni primjerak No 1355. (Pl. 13., ¿g. 9.): popreþna dužina fragmenta iznosi 33,5 mm, E približno 0,4, P = 0,2. Tragovi zubaca ventralnih loba nisu jasni. Biostratigrafska pozicija: unikat je naÿen na višem nivou u T. rossicus horizontu.

Subgenus Seminudites GOLUBIû, 1999. Karakteristike podroda su: tirolitni oblik i jednostavna gonijatitna sutura s uskim ventralnim lobima pomaknutim prema natrag. Kanali ventralnih loba su veoma plitki. Dio septi koje priraštajem za vanjski dio ljušture daju liniju ventralnih loba i sifonalnog sedla veoma je ¿na plitka struktura. Položaj sifonskih rošþiüa je ekstremno ventralan. Ta površinska ventralna struktura razliþita je od iste kod tirolita grupe T. cassianus. 433

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Seminudites rectangularis (MOJSISOVICS) Pl. 14., ¿g. 5., pl. 15., ¿g. 1., 2., 3.; text-¿g. 5., ¿g. 7., 8. Tirolites rectangularis MOJSISOVICS, 1882; Tirolites repulsus KITTL, 1903; Tirolites dimidiatus KITTL, 1903; Tirolites cassianus? po Kittlu; Seminudites rectangularis, - GOLUBIû, 1999.

Generalizirani morfometrijski rezultati: N raspon D mm 47 26-54 E 47 0,4-0,54 P 32 0,02-0,49 n 44 6-21 in 44 0-7 m 44 0-9

_ X 39,6 0,45 0,2 11,6 1,5 1,6

σ 6,1 0,026 0,1 3,5 1,7 2,8

99 bolje oþuvanih primjeraka u zbirci ima gonijatitnu karakteristiku suture. Meÿutim, iznad zaselka Jelaviüi, iznad naslaga s Dinarites dalmatinus u S. rectangularis horizontu naÿen je primjerak No 1655. (Pl. 15., ¿g. 1.c.) sa ceratitnom karakteristikom lateralnog loba. Dimenzije zavoja ovog primjerka su: D = 50,7 mm, E = 0,46, P = 0,14, n = 8, in = 5, m = 7. Može biti rijedak sluþaj tirolita s oþuvanom starom ceratitnom karakteristikom u populaciji koja je tu karakteristiku izgubila, a može biti dosad jedini nalaz T. cassianus u paleoambijentu populacije S. rectangularis. Biostratigrafska pozicija: D. dalmatinus horizont i S. rectangularis horizont. U cijelom D. dalmatinus horizontu je relativno rijedak, a iznad vršnog nivoa s D. dalmatinus nalaze se bogati nivoi. Pojavljuje se sve do najniže pojave turbidita u S. seminudus horizontu. Moguüe je da je veoma rijedak u D. liccanum horizontu što zbog ošteüenih primjeraka nije bilo moguüe potvrditi. Nalazi li se i u T. cassianus horizontu nije moguüe potvrditi zbog mnoštva ošteüenih speci¿þki neodredljivih primjeraka od kojih neki mogu biti bilo koja dosad opisana vrsta tirolita.

Seminudites seminudus (MOJSISOVICS) Pl. 15., ¿g. 4., 5., 6., 7., pl. 16., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8.; text-¿g. 5., ¿g. 9., 10.

Tirolites seminudus MOJSISOVICS, 1882; Tirolites illyricus MOJSISOVICS, 1882; Tirolites dinarus MOJSISOVICS, 1882; Tirolites quenstdeti MOJSISOVICS, 1882; Tirolites seminudus var. plicosus KITTL, 1903; Tirolites seminudus var. nudior KITTL, 1903; Tirolites robustus KITTL, 1903; Tirolites distans KITTL, 1903; Tirolites paucispinatus KITTL, 1903; Tirolites subillyricus KITTL, 1903; Tirolites hybridus KITTL, 1903; Tirolites angustus KITTL, 1903; Tirolites undulatus KITTL, 1903; Seminudites seminudus, - GOLUBIû, 1999.

Generalizirani morfometrijski rezultati: N raspon D mm 55 24-58 E 55 0,36-0,5 P 47 0,01-0,35 n 53 0-11 in 53 0-4 434

_ X 39,5 0,4 0,16 5 0,45

σ 5,9 0,024 0,094 1,8 0,9

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

435

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Nalazom primjerka No 1657. (Pl. 15., ¿g. 4.b.) potvrÿen je oblik ventralnih loba koji su kod stotinu trideset i jednog dobro oþuvanog primjerka u zbirci ošteüeni i skraüeni (Pl. 15., ¿g. 5., 6., 7.). Zanimljiv je unikat (Pl. 16., ¿g. 8.) objavljen kao nova vrsta Seminudites macrolobatus (2008: 65). Ima ventralne lobe (Pl. 16., ¿g. 8.b.) kao tiroliti T. cassianus grupe. Unikat je i varijetet S. seminudus (Pl. 16., ¿g. 3.) sa skulpturom više dinaritnom no tirolitnom. U Maliüevoj zbirci deponiranoj u Naturhistorisches Museum nalazi se takav varijetet koji je KITTL 1903: 52 opisao kao vrstu T. undulatus u grupi Seminudi. Biostratigrafska pozicija: S. seminudus horizont. Separiran je referentni materijal No: 111.d., e, f., 112.a., 114.a., 119.b., c., e., g., 120.b., 123.b., c., d., h., 139.d., 361.-1., -2., 363.a., 397.b., c., d., -1., 398.a., e., f., -1., 399.b., 695., 847.a., 849.b., 1122.b., c., e., g., 1147.a., 1340., 1656., 1657., 1340, 1658.a., b., c., f., Od þetredest i jednog primjerka dva su juvenilna bez oþuvane suture, dva su odabrana samo zbog suture, dva su odabrana samo zbog skulpture, a ostali imaju oþuvanu suturu i skulpturu. Diferencijalne morfološke karakteristike izmeÿu S. rectangularis i S. seminudus su statistiþke: evolutnost zavojnice i skulptura. S. rectangularis sliþniji je T. cassianus od kojeg se razlikuje tipom suture, a S. seminudus sliþniji je Carniolites idrianus od kojeg se razlikuje tipom suture. Biostratigrafska pozicija: S. seminudus horizont.

Genus Pseudodinarites HYATT, 1900. Pseudodinarites tirolitiformis GOLUBIû, 2008. Pl. 16., ¿g. 10.; text-¿g. 5., ¿g. 11. Evolutan amonit tirolitnog ekotipa s kosim radijalnim rebrima, te s eksponirano ceratitnim karakteristikama suture sa širokim i dugaþkim ventralnim lobima. Dimenzije holotipa (fragmentarni unikat) No 1158.: popreþna dužina fragmenta iznosi 92 mm, E = 0,43. Biostratigrafska pozicija: vršni dio T. cassianus horizonta.

Pseudodinarites tirolitoides GOLUBIû, 2008. Pl. 17., ¿g. 1., 2.; text-¿g. 6., ¿g. 1. Evolutni amonit tirolitnog ekotipa. Strma kosa radijalna rebra reducirana su na vanjskom zavoju. Diferencijalna karakteristika u odnosu na P. tirolitiformis je dijagram suture: prvi lateralni lob je širok, relativno kratak, relativno zaobljen, gusto nazubljen, smješten submarginalno do medijalno na lateralnom zidu; drugi lateralni lob je interni lob pomaknut na internu marginu lateralnog zida, mnogo je manji od prvoga lateralnog loba i ima dva velika zupca, a do šava se nalazi cijelo interno sedlo; ventralni lobi su dugaþki široki. Dimenzije holotipa No 1159.: fragment dužine 75,4 mm, E = 0,47, P približno 0,4, skulptura ošteüena. Biostratigrafska pozicija: vršni dio T. cassianus horizonta. Primjerak No 725. spomenut je 1999: 644, 643 kao krupan tirolitoid sa suturom kakvu imaju vrste roda Pseudodinarites. Postavljeno je pitanje relacija izmeÿu životnog oblika i taksonomskog statusa. 436

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Pseudodinarites sutinae GOLUBIû, 2008. Pl. 17., ¿g. 3.; text-¿g. 6., ¿g. 2., 3. Evolutan osrednje plosnat dinaritiformni amonit sa ceratitnom suturom sa širokim i dugaþkim ventralnim lobima. Stariji dio zavojnice ima tirolitnu skulpturu. Dimenzije holotipa No 1157.: D približno 86 mm, E = 0,42, P = 0,57. Biostratigrafska pozicija: središnji i vršni dio T. cassianus horizonta. Ova vrsta najavljena je 1999: 622 pod nomen nudum zbog nedostatka fosilnog materijala. Kasniji nalaz još nekoliko primjeraka omoguüio je komparaciju P. mohamedanus i P. sutinae. P. sutinae može biti oblik P. tirolitiformis sa više reduciranom skulpturom.

Pseudodinarites mohamedanus (MOJSISOVICS) Pl. 18., ¿g. 1., 2., 3., 4.; text-¿g. 6., ¿g. 4., text-¿g. 7., ¿g. 1. Dinarites mohamedanus MOJSISOVICS, 1882; Pseudodinarites mohamedanus, HYATT, 1900.

Generalizirani morfometrijski rezultati: N raspon D mm 13 39-93 E 17 0,33-0,39 P 12 0,26-0,48

_ X 67 0,37 0,39

σ 16,1 0,019 0,06

Biostratigrafska pozicija: T. cassianus horizont (osim jednog primjerka koji se nalazi na prvom nivou horizonta na lokalitetu selo Golubiü svi ostali naÿeni su u središnjim i vršnim dijelovima horizonta). Novi prilog zbirci je dobro oþuvan primjerak No 1660. (Pl. 18., ¿g. 1.). Kao primjerke sa dobro oþuvanom suturom i karakteristikama zavojnice koji omoguüavaju uvid u varijabilnost vrste potrebo je navesti No: 236., 654.b., 968., 284., 1070., 1154., 1155., 1238., 1305. i 1660. Ventralni zid je kod veüine primjeraka ošteüen pa ceratitna karakteristika ventralnih loba nije kod svih oþuvana. Bolje oþuvanu ceratitnu karakteristiku ventralnih loba ima No 968. (Pl. 18., ¿g. 4.). Ovaj materijal je jedini u europskim muzejima koji omoguüava opis ove vrste. U zbirci se nalazi i fragmentarni materijal.

Pseudodinarites minor GOLUBIû, 2008. Pl. 19., ¿g. 1.; text-¿g. 7., ¿g. 2. Gladak malo evolutan osrednje plosnat dinaritiformni amonit sa ceratitnom suturom. Ventralni lobi suture su široki i dugaþki. Dimenzije holotipa No 1327.: fragmokon popreþne dužine 41,6 mm, E = 0,27, P = 0,55. Biostratigrafska pozicija: Diaplococeras maliüi horizont. Diferencijalne karakteristike u odnosu na ostale vrste roda: manja evolutnost i veüa plosnatost zavojnice. Samo dva fragmentarna primjerka nisu dovoljna za opis vrste. P. minor može biti ekstremni varijetet P. mohamedanus.

Pseudodinarites longilobatus GOLUBIû, 2008. Pl. 17., ¿g. 4.; text-¿g. 7., ¿g. 3. Osrednje evolutan osrednje plosnat gladak pseudodinarit. Diferencijalna karakteristika u odnosu na ostale vrste roda Pseudodinarites je dijagram suture: lateralni lob je zaobljen, širok i dugaþak, upadljivo velik sa velikim zup437

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

438

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

cima, lateralno sedlo upadljivo je uže od lateralnog loba; interni lob je malen, smješten uz internu marginu lateralnog zida; ventralni lobi su dugaþki i široki. Dimenzije holotipa No 1350.: popreþna dužina fragmenta iznosi 65,6 mm, E približno 0,35, P približno 0,69. Biostratigrafska pozicija: nivo T. zminae.

Pseudodinarites? povrpolienum GOLUBIû, 2008. Pl. 19., ¿g. 2.; text-¿g. 7., ¿g. 4. Malo evolutan osrednje plosnat dinaritiformni amonit sa ceratitnom suturom. Upitno je ima li skulpturu. Unikatni primjerak þini se gladak. Sutura: lateralni lob je zaobljen, sitno nazubljen, smješten medijalno na lateralnom zidu; interni lob je veoma malen, smješten na prijelazu izmeÿu internog i lateralnog zida; ventralni lobi su relativno široki i kratki s ceratitnom karakteristikom. Dimenzije holotipa No 1271. : popreþna dužina fragmenta iznosi 42,5 mm, E = 0,24, P = 0,75. Biostratigrafska pozicija: Diaplococeras maliüi horizont. Ovaj unikat smješten je zasad u rod Pseudodinarites kamo ne spada. Ima dinaritnu glatku zavojnicu i ceratitnu karakteristiku svih loba suture. Ima mnogo sliþnih amonita iz razliþitih porodica koji neke generalizirane karakteristike imaju zajedniþke. Ovaj unikat je poseban u poznatoj fosilnoj fauni amonita europskog gornjeg skita, te ne može biti generiþki klasi¿ciran. Jednako tako ostaje upitno u koju ga poznatu porodicu treba smjestiti.

Genus Diaplococeras, HYATT, 1900. Grupa Diaplococeras nudus Diaplococeras nudus GOLUBIû, 2000. Pl. 19., ¿g. 3., 4., pl. 20., ¿g. 1., 2., 3., 4.; text-¿g. 7., ¿g. 5. D. nudus je relativno þesta vrsta. Dovoljno oþuvani za morfometriju su samo primjerci No: 836.-1., 957., 1097.a. i 1351. te još nekoliko za pojedine karakteristike zavojnice. Rezultati za primjerak No 1351. dobro prezentiraju ostale rezultate: D = 42,3 mm, E = 0,31, P = 0,55, lv/l = 0,61. Biostratigrafska pozicija: od T. zminae nivoa do donjeg nivoa D. liccanum, vjerojatno i u D. liccanum horizontu što još nije dokazano bolje oþuvanim primjercima. U zbirci se nalazilo 35 primjeraka od kojih 8 oþuvanijih. Terenskim radom broj primjeraka poveüan je na 48 bez dobitka na kvaliteti. Moguüe je separirati samo neodrasli primjerak No 1661. (Pl. 20., ¿g. 1.) koji ima oþuvanu zavojnicu i ošteüenu suturu. Dimenzije No 1661. su: D = 26 mm, E = 0,28, P = 0,5, lv/l = 0,46. Fragmentarni primjerak 811.f. ima oþuvanu suturu. Može biti determiniran kao D. aff. nudus. Unikat Diaplococeras zmijavacianus (Pl. 20., ¿g. 4.) objavljen 2008: 78, 79 kao nova vrsta može biti veoma plosnat gotovo involutan oblik D. nudus. Dimenzije ovog unikata su: D = 34,2 mm, E = 0,19, P = 1, lv/l = 0,39. Oþuvan je samo osnovni oblik suture. Naÿen je u D. liccanum horizontu na standardnoj sekciji.

Diaplococeras borovachae GOLUBIû, 2008. Pl. 20., ¿g. 5., 6., pl. 21., ¿g. 1.; text-¿g. 7., ¿g. 6., 7. Osrednje evolutan osrednje plosnat amonit sa slabo eksponiranom skulpturom, te sa ceratitnom suturom. Zidovi zavoja: lateralni zid je gotovo ravan, 439

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

interni zid je nizak, strm i zaobljen, ventralni zid je na starijem dijelu zavojnice ravan. Skulptura: slaba radijalna rebra sa internim ojaþanjem i eksternim þvorom. Sutura: prvi lateralni lob je velik bez inÀeksija, te sa pet zubaca; drugi lateralni lob je interni lob sa dva zupca pomaknut na lateralnu stranu; ventralni lobi su dugaþki i osrednje široki. Dimenzije holotipa No 1314.: D = 66,5 mm, E = 0,32, P = 0,66. Biostratigrafska pozicija: od nivoa T. zminae do nivoa D. maliüi. Ovu vrstu naveo sam 1998: 147 i 1999: 618 pod imenom Diaplococeras circumplicatus (MOJSISOVICS) u okviru upitnog taksona Dinarites circumplicatus MOJSISOVICS 1882: 8, 9. Na temelju speci¿þnosti suture kao nove vrste opisani su Diaplococeras radechae (Pl. 20., ¿g. 5.) 2008: 83 i Diaplococeras suvovae (Pl. 21., ¿g. 1.) 2008: 83, 84. Dva fragmenta fragmokona i jedan fragmenat fragmokona nisu dovoljni za opis novih vrsta. Naÿeni su sa D. borovachae na istim nivoima naslaga. Validnost ovih dviju vrsta ostaje upitna. Mogu biti infraspecijski oblici D. borovachae; isto tako razliþito oþuvani fragmenti iste validne vrste. Sutura D. radechae može biti varijetet s gonijatitnom karakteristikom loba, takoÿer može biti pseudosutura. Dimenzije holotipa D. suvovae No 1011.: fragment dužine 42,2 mm, E = 0,26, P = 0,75.

Grupa Diaplococeras maliüi Diaplococeras maliüi GOLUBIû, 1998. Pl. 21., ¿g. 2., 3., 4., 5., 6., pl. 22., ¿g. 1., 2., 3., 4., pl. 30., ¿g. 9., 10., 11.; text-¿g. 8., ¿g. 1., 2. Biostratigrafska pozicija: D. maliüi horizont. U zbirci se nalazilo 39 primjeraka od kojih oþuvanijih 12 dok je holotip veoma dobro oþuvan primjerak. Sada fond primjeraka iznosi 72. Terenskim radom na lokalitetima jaruga potoka Radeþa u Muüu Donjem i u Sutini (posebno na lokalitetu kod zaselka Juriüi – Kaþari) sakupljeno je još dosta primjerka koji su inventirani pod brojevima No: 1582., 1598., 1601.a., b., c., e., 1603.a., b., c., 1693., 1694.a., b., c. Novi prilozi zbirci pokazuju veüu varijabilnost skulpture od ranije poznate, a varijacije suture ostaju nedovoljno poznate. Primjerak No 1375. (Pl. 22., ¿g. 2.) zanimljiv je zbog varijacije skulpture no ima pseudosuturu pa nije jasno je li varijetet D. maliüi ili unikat koji indicira postojanje još jedne vrste. Primjerak No 1663. (Pl. 21., ¿g. 4.) izgleda oþuvan no dijagenetski je splošten i sa pseudosuturom pa determinacija nije sigurna. Fragmentarni primjerak No 1582. pokazuje da D. maliüi spada meÿu veüe amonite gornjeg skita. Fragment fragmokona No 1002. sa dobro oþuvanom suturom pogrešno je interpretiran 1999: 630 kao Tompophiceras sp. Pojedini plastiþno deformirani primjerci D. maliüi sa ošteüenom suturom, posebno sa ošteüenim ventralnim dijelom suture veoma nalikuju na jednako ošteüene primjerke T. rossicus. Primjer pogrešne interpretacije takvog fosila je autorov: 1990: Pl. 6., ¿g. 1. (No 954.) sa interpretacijom tirolitoid Tirolites aff. prior. Moguüe je separirati primjerke koji zajedno bolje pokazuju varijabilnost vrste, No: 947.a., b., c., 954., 1002., 1283., 1284., 1582. (ovaj fragmenat ima oþuvanu suturu na unutrašnjem zavoju), 1603.a., c., 1665., 1667.

Grupa Diaplococeras liccanum Diaplococeras liccanum (HAUER) Pl. 22., ¿g. 5., 6., 7.; text-¿g. 8., ¿g. 5., 6.

Ceratites liccanus HAUER, 1865; Dinarites liccanus, - MOJSISOVICS, 1882; Diaplococeras liccanum, - HYATT, 1900.

U zbirci se nalazi dvadeset i pet primjeraka dovoljno oþuvanih za toþnu determinaciju. Za mjerenje dimenzija zavojnice dobro su oþuvana samo dva, te 440

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

441

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

još dva samo za E i P. Moguüe je separirati primjerak No 1332. kao pouzdan: D = 108,5 mm, E = 0,27, P = 0,98. Biostratigrafska pozicija: D. liccanum horizont. Novi prilozi zbirci nisu znaþajni jer su ošteüeni. Moguüe je separirati primjerke koji dobro pokazuju varijacije suture, te zadovoljavjuüe i varijacije skulpture, No: 802.-7., 939., 949., 951., 952., 955., 1240., 1322.

Diaplococeras tridentatus GOLUBIû, 1988. Text-¿g. 8., ¿g. 9. Biostratigrafska pozicija: D. liccanum nivo. Od dva primjerka No 953. je dovoljno oþuvan. Ima speci¿þnu suturu i nizak interni zid po þemu je razliþit od ostalih vrsta grupe D. liccanum.

Diaplococeras diskoides GOLUBIû, 2008. Pl. 23., ¿g. 1., 2.; text-¿g. 9., ¿g. 1. Krupan amonit diskoidnog oblika, male evolutnosti i male plosnatosti zavoja, te sa ceratitnom suturom. Zavoj je uz internu marginu upadljivo širok. Dimenzije holotipa No 1031.: D nešto veüi od 112 mm, E = 0,23, P = 0,33, lv/l = 0,38. Biostratigrafska pozicija: D. liccanum nivoi. Diaplococeras jazinkae No 1071. objavljen 2008: 86, 87 može biti dijagenetski deformiran D. diskoides ili deformiran D. liccanum. Obzirom na veliku varijabilnost suturnih linija kod D. liccanum, kriterij postavljanja novih vrsta mora biti i oblik zavojnice i dijagram suture. U pogledu opisa nove vrste D. jazinkae 1998: 145 izabrao sam za holotip deformiran primjerak No 949. Supstitucija holotipa primjerkom No 1071. malo je bolji izbor koji postavlja pitanje interpretacije dijagenetskih ošteüenja.

Familia DINARITACEAE ili DINARITIDAE MOJSISOVICS, 1882. Genus Dinarites MOJSISOVICS, 1882. Dinarites dalmatinus (HAUER) Pl. 23., ¿g. 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9., pl. 24., ¿g. 5.; text-¿g. 8., ¿g. 7., 8. Ceratites dalmatinus HAUER, 1865; Dinarites dalmatinus, - MOJSISOVICS, 1882; Dinarites nudus MOJSISOVICS, 1882; Plococeras dalmatinum, - HYATT, 1900; Dinarites laevis TOMMASI, 1902; Dinarites dalmatinus var. extensus KITTL, 1903; Dinarites dalmatinus var. plurimcostatus KITTL, 1903; Dinarites dalmatinus var. externeplanatus KITTL, 1903; Kittlov Dinarites muchianus (HAUER) KITTL, 1903; Dinarites evolutior KITTL, 1903; Dinarites multicostatus KITTL, 1903.

Generalizirani morfometrijski rezultati: N raspon D mm 54 30-68 E 54 0,19-0,35 P 53 0,27-1,2 n 45 0-12

_ X 45 0,26 0,67 1,9

σ 7,5 0,04 0,18 3,32

Biostratigrafska pozicija: velika veüina primjeraka naÿena je u D. dalmatinus horizontu. Tri primjerka naÿena su: No 945.u T. cassianus horizontu (lokalitet klanac gore Bukovik), No 1341. na D. maliüi nivou (lokalitet Sutina ispod Jazinke) i No 1567. u D. 442

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća liccanum horizontu (lokalitet jaruga Radeþe u Muüu Donjem). Sva su tri primjerka izvaÿena iz izdanaka, te je sluþajni transport iskljuþen. Prema ovim rijetkim nalazima vrsta je naÿena u segmentu stupa naslaga debljine oko stotinu i þetrdeset metara dok debljina samog D. dalmatinus horizonta iznosi oko trideset metara. Stotinu trideset i šest bolje oþuvanih inventiranih primjeraka su dobar referentni materijal koju pokazuje znatno variranje evolutnosti zavojnice (od gotovo involutnih do osrednje evolutnih primjeraka), znatno variranje plosnatosti zavojnice (od malo do veoma plosnate) i znatno variranje skulpture.

Dinarites tirolitoides KITTL, 1903. Pl. 23., ¿g. 10., 11., pl. 24., ¿g. 1., 2., 3., 4.; text-¿g. 8., ¿g. 3., 4. Generalizirani morfometrijski rezultati: _ N raspon X σ D 43 29-54 39 7 E 51 0,23-0,43 0,33 0,037 P 36 0,06-0,57 0,3 0,12 n 44 0-16 5 4,5 Biostratigrafska pozicija: D. tirolitoides horizont. Primjerak No 1671. naÿen je (lokalitet Visovac/Jazinka) u vršnim naslagama gornjeg skita na nivou sa Tirolites idrianus (oblik za kojeg je Kittl postavio podrod Hololobus). Separirani su referentni primjerci No: 699.b., e., 828.c., 829.a., 830.a., 830.c., 832.a., c., z., 833.b., c., f., h., l., m., o., --3., 5., -7., -13., -17., -18., 834.d., e., 842.c., 1101.a., b., g., 1102.a., c., d., e., f., 1025. Ova trideset i þetiri primjerka su uži izbor koji pokazuje varijabilnost vrste. Oko 150 primjeraka u zbirci dobro je oþuvano. Diferencijalne karakteristike izmeÿu D. dalmatinus i D. tirolitoides su statistiþki znaþajne razlike u evolutnosti i plosnatosti zavojnice, te speci¿þne u skulpturi i obliku suture.

„Dinarites“ involutior, n. n. Pl. 24., ¿g. 7.; text-¿g. 9., ¿g. 2. Uzak gladak involutni dinaritiformni amonit sa gonijatitnom suturom. Sutura: jedan mali lateralni lob smješten je na sredini lateralnog zida, neznatan interni lob, a ventralni lobi nisu saþuvani. Dimenzije holotipa No 1331. D = 66,7 mm, E = 0,11, P = 1,3.

Biostratigrafska pozicija: D. maliüi nivo. Dinaritoidni oblik i gonijatitni (ošteüen) lateralni dio suture bez oþuvanih ventralnih loba nisu dovoljni za klasi¿kaciju.

Familia CARNIOLITIDAE GOLUBIû, 1999. Porodica je de¿nirana jednostavnom gonijatitnom suturom sa neparnim ventralnim i neparnim dorzalnim lobom. Sifonski rošþiüi okrenuti su prema natrag, smješteni su ventralno ali ne ekstremno, tj. nešto su više ispod površine ventralnog zida nego kod Tirolites i Dinarites. Neki životni oblici sliþni su tirolitima, neki dinaritima, a neki su speci¿þni. Sliþnost životnih oblika nema taksonomski znaþaj. Zapaža se redukcija tirolitne skulpture i konvergencija dinaritima. Radna hipoteza je vjerojatni razvoj porodice iz neke rane populacije Tirolites. 443

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Genus Carniolites ARTHABER, 1911. Carniolites archeos GOLUBIû, 2008. Pl. 25., ¿g. 1.; text-¿g. 9., ¿g. 3. Evolutan plosnat amonit sa nekoliko slabih radijalnih rebara sa submarginalnim bodljama i gonijatitnom suturom. Skulptura se nalazi na starijem i na mlaÿem dijelu zavojnice. Sutura: jedan relativno širok i dugaþak lateralni lob smješten medijalno i mali interni lob. Ventralni dio suture nije oþuvan. Dimenzije holotipa No 1066.: D = 54 mm, E = 0,44, P = 0,62, n = 4. Biostratigrafska pozicija: holotip je naÿen na þetrdesetom metru stupa naslaga standardne sekcije u D. liccanum horizontu, a primjerak No 1053. naÿen je u donjem dijelu D. dalmatinus horizonta.

Grupa Carniolites carniolicus U ovu grupu spadaju þesta veoma varijabilna vrsta Carniolites carniolicus, Carniolites idrianus, rijetka vrsta Carniolites neorichianus GOLUBIû, 1997. i dvije rijetke vrste upitne validnosti objavljene kao nove 2008: 103 Carniolites canalicus i 104, 105 Carniolites gradinae. Carniolites carniolicus (MOJSISOVICS) Pl. 25., ¿g. 2., 3., 4.; text-¿g. 9., ¿g. 6., text-¿g. 10. Tirolites carniolicus MOJSISOVICS, 1882; Tirolites serratelobatus KITTL, 1903; Tirolites heterophanus KITTL, 1903; Carniolites carniolicus, - ARTHABER, 1911; Dinarites carniolicus, - KUMMEL, 1969.

Generalizirani morfometrijski podaci: N raspon D mm 74 26-74 E 74 0,19-0,34 P 46 0,51-1,62 n 74 0-7

_ X 54 0,26 0,96 3

σ 8,2 0,04 0,24 1,46

Biostratigrafska pozicija: C. carniolicus zona.

Carniolites neorichianus GOLUBIû, 1997. Pl. 25., ¿g. 5.; text-¿g.9., ¿g. 8., text-¿g. 10. Biostratigrafska pozicija: C. carniolicus zona. U zbirci se sada nalazi 6 primjeraka koje je moguüe mjeriti i 5 deformiranih. Novi prilog je primjerak No 1674. (Pl. 25., ¿g. 5.) koji ima dijagenetski izmijenjen ventralni zid – oštar ventralni rub. Razmatrajuüi C. carniolicus kao paleontološku vrstu, C. neorichianus može biti ekstremni gladak involutan plosnat oblik C. carniolicus. Ovakva taksonomska postavka je moguüa.

Carniolites idrianus (MOJSISOVICS) Pl. 25., ¿g. 8., 9., pl. 26., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6.; text-¿g. 9., ¿g. 10., text¿g. 10. Ceratites idrianus HAUER, 1865; Tirolites idrianus, - MOJSISOVICS, 1882; Tirolites (Hololobus) monoptychus KITTL, 1903; Carniolites idrianus, - GOLUBIû, 1997; Carniolites idrianus ssp. monoptychus, - GOLUBIû, 2008. 444

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Za morfometriju je oþuvano premalo primjeraka. Rezultat može poslužiti za orjentaciju. Generalizirani morfometrijski rezultati: 1. Carniolites idrianus _ N raspon X σ D mm 8 43-62 52 6,3 E 11 0,3-0,39 0,34 0,026 P 10 0,23-0,63 0,39 0,141 n 5 2-4 2,8 0,75 2. Carniolites idrianus ssp. monoptychus N raspon D mm 6 57-75 E 8 0,3-0,38 P 8 0,19-0,6 n 5 2-4

_ X 63,7 0,33 0,35 2,8

σ 5,53 0,026 0,133 0,75

Biostratigrafska pozicija: C. idrianus u C. carniolicus zoni, C. idrianus ssp. monoptychus u vršnim naslagama C. carniolicus zone (C. idrianus ssp. monoptychus horizont). KUMMEL 1969: 511 diskutira Kittlovu vrstu H. monoptychus kao nešto posebno radi oblika suture bez jasnog mišljenja je li neparni ventralni lob genetiþko svojstvo ili je dijagenetiþka deformacija. To je posljedica nedostatka oþuvanijih jezgara carniolita u zbirkama. U 2008: 108, 109 kao novu vrstu opisao sam unikat Carniolites janchagianus naÿen u vršnom dijelu C. carniolicus zone. Unikat je ošteüen. Ima izraženo zaobljene zidove zavoja i lateralni dio suture s uskim dugaþkim lateralnim lobom što je speci¿þan oblik koji moguüe predstavlja ekstrem u populaciji C. idrianus. Unikat i moguünost veüih varijacija suture kod C. idrianus validnost ove vrste dovode u pitanje.

Diskusija o grupi Carniolites carniolicus: Unikat Carniolites canalicus Pl. 25., ¿g. 7. opisan 2008: 209 kao nova vrsta i Carniolites gradinae Pl. 25., ¿g. 6. opisan 2008: 209 kao nova vrsta (zastupljen u zbirci samo sa dva primjerka) ostaju upitni rijetki oblici. C. gradinae može biti ekstremni varijetet C. carniolicus. Ne raspravljajuüi o unikatima ili oblicima zastupljenim sa dva do tri primjerka, sve opisane vrste grupe C. carniolicus možemo determinirati kao paleontološku vrstu C. carniolicus od glatkog plosnatog involutnog C. neorichianus do širokog evolutnog skulpturiranog C. idrianus. Paleontološka vrsta C. carniolicus de¿nirana je: E od 0,06 (0) do 0,39 (0,4), P od 0,19 (0,2) do 1,82 (1,8), n od 0 do 7. To je ekstremno širok raspon varijacija. U takvoj prezentaciji vrste pojedinaþni speci¿þni rijetki primjerci nemaju utjecaj na taksonomski rezultat. Populacijski koncept taksonomskog istraživanja prenesen je iz biologije recentnih vrsta u paleobiologiju. Prema hipotezi da su svi oblici u grupi C. carniolicus samo infraspecijski oblici jedne vrste, izgubljen je pojam speci¿þnosti vrste. Sliþan primjer je populacija D. dalmatinus. Sav materijal potjeþe iz populacija u kasnoj etapi evolucije vrsta D. dalmatinus i C. carniolicus. U poznatim dijelovima populacija po vertikali stupa naslaga nije vidljiva evolucijska sukcesija. Separiran je referentni materijal za grupu C. carniolicis No: C. neorichianus: 820., 896., 1315., 1674.; C. carniolicus: 751.h., 754.a., d., 755.b., e., f., 756.b., 757.a., j., 761.a., 445

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

446

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća b., 763.g., j., k., 879.c., 884.b., c., d., 1112.b., d., 1672.a., c.; C. idrianus: 757.b., c., 825., 872.c. 879.a., b., 880.a., III., 881.a., b., 882.b., 883.b., 972.a., b., 1116.a., b., 1676.a. Od ova 44 primjerka 41 ima bolje ili lošije oþuvan neparni ventralni lob (svi osim 3 primjerka rijetkog C. neorichianus). Kako je neparan ventralni lob u krugovima autoriteta još uvijek nerješeno pitanje, u likovnoj opremi ovog rada priloženo je šest fotogra¿ja ventralnog zida za razliþite carniolite: Pl. 25., ¿g. 3., 4., 8.b., 9., 10., Pl. 27., ¿g. 8.c. U zbirci je moguüe potražiti materijal sa bolje oþuvanim ventralnim zidom. Dio primjeraka s rastrošenim ventralnim zidom ima po dva kratka šiljka što su otvoreni sifonski rošþiüi. Ošteüen materijal može biti uzrok porešne interpretacije ventralnog, a rjeÿe dorzalnog neparnog loba.

Grupa Carniolites superior U ovoj grupi nalaze se veüinom glatki carnioliti dinaritoidnog oblika s ravnim ventralnim zidom. Carniolites superior GOLUBIû, 1997. Pl. 24., ¿g. 6., pl. 26., ¿g. 7., 8., 9.; text-¿g. 9., ¿g. 12. C. superior zastupljen je u zbirci s malim brojem morfometrijski upotrebljivih primjeraka. Isto tako s malim brojem morfometrijski upotrebljivih primjeraka zastupljena je veoma sliþna vrsta Carniolites bilopolienum opisana kao nova 2008: 109-111. C. bilopolienum (Pl. 26., 8., 9.) može biti infraspecijski oblik C. superior. Objedinjavanjem morfometrijskih podataka za oba oblika moguüe je dobiti mali statistiþki skup s napomenom: raspon pet rezultata za plosnatost C. superior iznosi 0,73 – 1,07, a raspon þetiri rezultata za plosnatost C. bilopolienum iznosi 0,49 – 0,59. Ostali morfometrijski rezultati u statistiþkom smislu ne pokazuju razlike. U ovakvim sluþajevima potreban je veüi broj oþuvanih primjeraka. Generalizirani morfometrijski rezultati: _ N raspon X σ D 9 38,2-60,4 50,2 7,26 E 9 0,16-0,31 0,26 0,048 P 9 0,49-1,07 0,71 0,18 n 8 0-3 0,5 1 lv/l 8 0,31-0,46 0,4 0,047 Biostratigrafska pozicija: C. carniolicus horizont; þešüi je na nivoima C. idrianus ssp. monoptychus.

Carniolites bukovicianus GOLUBIû, 2008. Pl. 27., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5.; text-¿g. 9., ¿g. 4. Osrednje evolutan osrednje plosnat carniolit sa jednostavnom gonijatitnom suturom sa neparnim ventralnim lobom. Lateralni zid zavoja je veoma malo zaobljen, interni zid je veoma zaobljen, nizak i strm, ventralni zid je širok ravan. Skulptura su dvije do tri eksterne submarginalne bodlje. Dimenzije holotipa No 1325.: D = 61,4 mm, E = 0,33, P = 0,58, n = 2, m = 3, lv/l = 0,43. Biostratigrafska pozicija: C. carniolicus horizont. 447

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

448

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Subgenus Muchites GOLUBIû, 2008. U ovaj podrod spadaju uski glatki malo evolutni amoniti sa jednostavnom gonijatitnom suturom s neparnim ventralnim lobom. Vjerojatno predstavljaju rezultat specijalizacije u smislu de¿niranog životnog oblika sa veoma plosnatom glatkom ljušturom. Muchites planatus (GOLUBIû) Pl. 27., ¿g. 6.; text-¿g. 9., ¿g. 11. Carniolites planatus, - GOLUBIû, 1997.

Ekstremno plosnat amonit sa jednostavnom gonijatitnom suturom sa malim neparnim ventralnim lobom. Dimenzije primjerka No 1348.: D = 61 mm, E = 0,2, P = 3,23. Biostratigrafska pozicija: C. carniolicus horizont.

Muchites gracilis GOLUBIû, 2008. Pl. 27., ¿g. 7.; text-¿g. 9., ¿g. 7. Malen, gladak, plosnat, malo evolutan amonit sa jednostavnom gonijatitnom suturom s neparnim ventralnim lobom. Ventralni zid je izraženo zaobljen. Dimenzije holotipa No 1360.a.: D = 38,6 mm, E = 0,22, P = 1,38. Biostratigrafska pozicija: D. morlaccus nivoi u D. tirolitoides horizontu.

Muchites muchianus GOLUBIû, 2008. Pl. 27., ¿g. 8, pl. 28., ¿g. 1., 2.; text-¿g. 9., ¿g. 9. Malen, gladak, plosnat, malo evolutan amonit sa širokim ravnim ventralnim zidom, te sa jednostavnom gonijatitnom suturom sa neparnim ventralnim lobom. Dimenzije holotipa No 1361.g.: D = 33,5 mm, E = 0,26, P = 1,02, lv/l = 0,36. M. muchianus je jedina vrsta podroda zastupljena u zbirci s više od deset primjeraka, no valjanih za morfometriju ima premalo. Generalizirani morfometrijski podaci mogu poslužiti za komparaciju sa sliþnim vrstama u rodu Carniolites. Generalizirani morfometrijski podaci: _ N raspon X σ D mm 9 23,9-37,5 31,6 4,88 E 9 0,21-0,29 0,234 0,026 P 8 0,99-1,5 1,21 0,16 lv/l 7 0,21-0,36 0,31 0,061 Biostratigrafska pozicija: D. morlaccus nivoi u D. tirolitoides horizontu.

Muchites mosechianus GOLUBIû, 2008. Pl. 28., ¿g. 3., 4. Malen, gladak, malo evolutan, plosnat amonit sa ravnim ventralnim zidom i jednostavnom gonijatitnom suturom sa neparnim ventralnim lobom. Dimenzije holotipa No 1020.: D = 41,9 mm, E = 0,22, P = 1,51, lv/l nešto više od 0,26. 449

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

450

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Morfometrijske karakteristike M. mosechianus nalaze se u granicama raspona morfometrijskih rezultata za M. muchianus. Obje vrste imaju ravan ventralni zid. Diferencijalne karakteristike izmeÿu te dvije vrste vidljive su komparacijom fosila kao morfološke speci¿þnosti zidova zavojnice i jednostavne suture. Biostratigrafska pozicija: D. morlaccus nivoi u D. tirolitoides horizontu. Ovu vrstu naveo sam u 1997: 244 meÿu malim amonitima sliþnim C. planatus s generiþkom determinacijom Carniolites sp.

Genus Sutinaites GOLUBIû, 1999. To su amoniti diskoidnog oblika sa ventralnim kanalom izmeÿu dva niska brida koji predstavljaju eksterne margine lateralnog zida, te sa jednostavnom gonijatitnom suturom sa neparnim ventralnim lobom. Sutinaites involutus GOLUBIû, 1999. Carniolites (Sutinaites) involutus GOLUBIû, 1997.

Pl. 28., ¿g. 5., 6., 7.; text-¿g. 9., ¿g. 5. Sutinaites involutus jedina je vrsta ovog umjetno postavljenog roda koji je samo na temelju tipa suture smješten u porodicu Carniolitidae. U zbirci se nalazi devet primjeraka. Ostalo su pojedinaþni ošteüeni primjerci. Dimenzije holotipa S. involutus No 823: D = 55,9 mm, E = 0,09, P = 1,8, lc/l = 0,18. Biostratigrafska pozicija: D. morlaccus nivoi u D. tirolitoides horizontu i C. carniolicus horizont. 2008: 116, 117 najavljene su pod nomen nudum kao moguüe nove vrste: Sutinaites scythianus n. n. (dimenzije unikata No 1363.: E = 0,27, P = 0,7, lc/l = 0,19) (Pl. 28., ¿g. 7.) i Sutinaites minutus n. n. (domenzije unikata No 1144.: D = 36 mm, E = 0,19, P = 1,37, lc/l = 0,29) (Pl. 28., ¿g. 6.). Populacija S. involutus zasad je nepoznata zbog malog broja primjeraka i malog broja biostratigrafskih podataka. Nije poznat raspon individualnog variranja evolutnosti i plosnatosti zavojnice. Ovaj materijal je rijedak. S tog gledišta svi naÿeni primjerci mogu biti infraspecijski oblici S. involutus.

Familia COLUMBITIDAE SPATH, 1930. Genus Mangyshlakites SHEVYREV, 1968. Mangyshlakites miri¿cus SHEVYREV, 1968. Pl. 29., ¿g. 1. Ošteüeni unikat ima oþuvanu suturu što je omoguüilo toþnu determinaciju. Biostratigrafska pozicija: nije toþno ustanovljena. Nivo T. cassianus ssp. medialis ili nivo T. rossicus.

Superfamilia PINACOCERATACEAE MOJSISOVICS, 1879. Familia HUNGARITIDAE WAAGEN, 1895. Genus Dalmatites KITTL, 1903. Dalmatites morlaccus KITTL, 1903. Pl. 28., ¿g. 8., pl. 29., ¿g. 2., 3., 4.; text-¿g. 9., ¿g. 13. D. morlaccus je þesta dobro izdiferencirana vrsta no veüini primjeraka nedostaje fragmokon (limonitiziran te se raspao) i veoma su ošteüeni. Zbog toga varijabilnost vrste nije 451

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

452

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

453

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45 poznata. Oþuvanog materijala za morfometriju nema. Kod materijala deponiranog u zbirci Prirodoslovnog muzeja u Splitu nije dokazana ceratitna karakteristika suture. Osnovni oblik suture je oþuvan kod primjerka No 918. (Pl. 28., ¿g. 8.) no taj je primjerak bezvrijedan za morfometriju. Nešto bolje je oþuvan fragmentarni primjerak No 704.a. (Pl. 29., ¿g. 4.), a samo za mjerenje plosnatosti dio životne komore No 704.b. (Pl. 29., ¿g. 3.):

No 704.a. No 704.b.

D = 42,4 mm -

E = 0,13 -

P = 0,96 1,21

Biostratigrafska pozicija: gornji dio D. tirolitoides horizonta.

Dalmatites kittli KUMMEL, 1969. Pl. 29. Fig. 5. Unikat ima ošteüenu suturu, tj. pseudosuturu bez zubaca loba. Biostratigrafska pozicija: vršni nivo u D. tirolitoides horizontu.

IV. BIOSTRATIGRAFIJA Nakon objavljivanja biostratigrafske distribucije amonita na standardnoj sekciji sa litostratigrafskim podacima 2000: 237-274 biostratigrafsko istraživanje povremeno je nastavljeno na cijelom podruþju pojave gornjeg skita na južnim obroncima Svilaje od sela Ramljane do zapadnog kraja sela Luþane. To je sav prostor trijasa na južnim i jugoistoþnim obroncima Svilaje. Rezultati su objedinjeni u neobjavljenom radu opremljenom sa dva inserta iz topografskih karata Muüa i Sutine, sa osam biostratigrafskih shema i sa dvadeset i pet odabranih fotogra¿ja iz bogatije fotodokumentacije. Kao novi prilog u okvir ovog rada spadaju dokumentirani biostratigrafski rezultati za segmente geološkog stupa na tri lokaliteta: 1. Tirolites cassianus horizont na standardnoj sekciji duž vododerine potoka Zmijavca u Muüu Gornjem Text-¿g. 11. Raniji rezultat upotpunjen je sa više nivoa s nalazima amonita od vršnog nivoa T. cassianus ssp. minor horizonta, te u cijelom segmentu geološkog stupa koji pripada T. cassianus horizontu. 2. Segment geološkog stupa od najnižeg nivoa sa Diaplococeras maliüi do najvišeg nivoa sa Diaplococeras liccanum na lokalitetu Radeþa oko tri stotine i pedeset metara zapadno od starog vodovoda U Muüu Donjem Text-¿g. 12. Radeþa je znaþajan lokalitet. Osim dijelova zida jaruge potoka sav je lokalitet pokriven vegetacijom. I uz dobru percepciju neotektonskih oblika, toþno mjerenje cijelog geološkog stupa gornjeg skita nije moguüe. Izraÿena je fotodokumentacija. Rezultati istraživanja cijelog geološkog stupa Radeþe iz perioda kada nije bilo šume nalaze se u Prirodoslovnom muzeju u Splitu. Ovo novije istraživanje bila je rekapitulacija starih rezultata dok je još moguüa. 454

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

455

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

456

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

3. Segment geološkog stupa od najnižeg nivoa sa Tirolotes cassianus ssp. minor do najvišeg nivoa sa Diaplococeras liccanum uz cestu na gori Bukovik Text-¿g. 13. Na osamdeset pet metara visine geološkog stupa (mjerenje naslaga pokraj ceste) oznaþeno je trinaest nivoa sa amonitima. Pregledan je šire uzet geološki stup do dvije stotine metara istoþno od ceste i do stotinu metara zapadno od ceste. Dokumentirani su nivoi sa Tirolites zminae, Diaplococeras maliüi i Bittnerites maliüi koji su prateüi slojeve povezani sa sekcijom uz cestu. Naÿeni su i drugi nivoi s vrstama amonitima koji su naÿeni na sekciji uz cestu no zbog neprohodnih dijelova terena nisu povezani sa sekcijom. Izraÿena je fotodokumentacija. Ostali dio biostratigrafske dokumentacije za goru Bukovik odnosi se na Seminudites rectangularis, Seminudites seminudus, Dinarites dalmatinus, Carniolites carniolicus i Carniolites idrianus. Veü ranije objavljen je (2000: 266) segment geološkog stupa sa Seminudites seminudus. Za segmente stupa sa Seminudites rectangularis, Dinarites dalmatinus i Carniolicus vrste nisu izraÿene biostratigrafske sheme veü su horizonti oznaþeni na topografskoj karti i na fotodokumentaciji. Dinarites tirolitoides horizont postoji u smislu segmenta geološkog stupa odreÿenih litostratigrafskih karakteristika izmeÿu S. seminudus i C. carniolicus horizonta no na Bukoviku D. tirolitoides nije naÿen. Naÿena je jedna životna komora Dalmatites cf. morlaccus. U naslagama uz cestu veoma je teško naüi koji primjerak Dinarites dalmatinus. Malo istoþnije od ceste u D. dalmatinus horizontu ima amonita.

Biostratigrafska generalizacija Text-¿g. 14. Na temelju svih biostratigrafskih podataka za glavni lokalitet Muü – Sutina, izraÿena je s osloncem na mjere geološkog stupa na lokalitetu Zmijavac, generalizirana shema horizonata i biostratigrafskih zona. Lokalitet kod zaselka Juriüi – Kaþari u Sutini Text-¿g. 15., ¿g. 1., 2., 3., 4. Podina naslaga gornjeg skita na ovom zanimljivom lokalitetu nalazi se blizu najsjevernije kuüe zaselka, a sekcija se proteže dubokom jarugom do D. tirolitoides horizonta, te dalje strmim obronkom izlazi na gorsko bilo izmeÿu Visovca i Jazinke gdje se nalaze vršne naslage gornjeg skita. Terenom se proteže rasjed gotovo okomito na smjer protezanja naslaga. Naslage su duž rasjeda prolomljene i premaknute. Tako su naslage T. cassianus horizonta na zapadnoj strani jaruge paralelne sa naslagama donjeg skita na istoþnoj strani jaruge. Prema gore, ne niže od D. dalmatinus horizonta prolamanje je plastiþno kompenzirano. Sekcija se nalazi na zapadnoj strani jaruge i približno u smjeru jug – sjever nastavlja se do pojave naslaga srednjeg trijasa. Nalazima amonita na sekciji su dokazani segmenti stupa naslaga sa: Tirolites cassianus, Diaplococeras maliüi i Meekoceras disciforme, Diaplococeras liccanum, Carniolites carniolicus i Carniolites idrianus. Dokazani su pojedinaþni nivoi sa Dinarites dalmatinus, Seminudites rectangularis, Seminudites seminudus i 457

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Dinarites tirolitoides. Redosljed nalaza vrsta amonita po vertikali naslaga isti je kao na standardnoj sekciji. Na zapadnom zidu jaruge dostupno je malo terena. Izmjenjuju se naslage vapnenca i lapora sa vapnenaþkim leüama. Dijelom su to mala klizišta, a dijelom osuline. U zbirci je deponirano više dobro oþuvanih primjeraka amonita sakupljenih na ovom lokalitetu. Tu su naÿene veoma rijetke vrste Pseudodinarites minor i Pseudodinarites? povrpolienum. Vegetacija brzo osvaja teren. Zbog toga je izraÿena fotodokumentacija sa oznaþenim nivoima s amonitima koje je još bilo moguüe naüi. Text-¿g. 15. složena je od tri fotogra¿je snimljene po debljini naslaga Diaplococeras maliüi horizonta od donjeg nivoa nalaza primjeraka D. maliüi do nalaza drugog nivoa sa Meecoceras disciforme i inserta iz fotogra¿je donjeg dijela horizonta. Na prvom nivou naÿena su dva primjekra D. maliüi, na drugom nivou tri primjerka D. maliüi i dva primjerka M. disciforme (desni i lijevi rub text-¿g. 15., ¿g. 1.), na treüem nivou naÿena su þetiri primjerka D. maliüi (text-¿g. 15., ¿g. 3.), a na þetvrtom nivou dva primjerka M. disciforme (text-¿g. 15., ¿g. 4.). Više primjeraka D. maliüi i M. disciforme moguüe je izvaditi iz sloja glinovitog vapnenca (text-¿g. 15., ¿g. 2.) koji je gotovo sav pokriven tlom i osulinom, te prekriven slojevima vapnenca. Potrebno je raditi prikladnim alatom. Na ovom lokalitetu ranije je uz biostratigrafsku kontrolu sakupljeno nekoliko primjeraka D. maliüi i M. cf. disciforme. Rezultati biostratigrafskog istraživanja duž jaruge Radeþe, kod zaselka Juriüi - Kaþari i na gori Bukovik u Sutini omoguüavaju bolju percepciju biostratigrafske distribucije amonita de¿niranjem D. maliüi horizonta od gornjeg nivoa sa T. rossicus do donjeg nivoa sa D. liccanum. Fotodokumentacija za lokalitet Juriüi – Kaþari je opsežnija. Dokumentiran je segment geološkog stupa od donjeg nivoa sa T. cassianus do donjeg nivoa sa D. liccanum. Mjestimiþno je teško naüi poziciju za snimanje zbog vegetacije. Djelomiþno je pristupaþan još jedan lokalitet malo istoþnije od jaruge kod Juriüa - Kaþara. Raþunajuüi ovu jarugu kao prvu, u malom razmaku slijede još tri. ýetvrta je djelomiþno pristupaþna. Iznad bogatije depozicije T. rossicus nalazi se donji dio D. maliüi horizonta. Na tom lokalitetu naÿen je D. dalmatinus (No 1341., 2008: 169) u izdanku zajedno D. maliüi (No 1336., 2008: 163).

V. DISKUSIJA Problemi koji proizlaze iz veüinom dijagenetski ošteüenog fosilnog materijala, te i oþuvanog bez biostratigrafskih podataka u zbirci deponiranoj u Naturhistorisches Museum, nedostatka fosilnog materijala osim iz Muüa, te problem primjene populacijskog koncepta istraživanja primjenom nekontrolirane statistiþke generalizacije apsolvirani su 2008: 123-127. Taksonomski problemi ostaju nerješeni. Na temelju percepcije životnog oblika amonita odreÿenog oblikom i dimenzijama zavojnice generiþka i speci¿þka deter458

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

minacija nisu moguüe. U gornjem skitu znaþajan je rod Tirolites. Isti oblik zavojnice raþunajuüi i skulpturu ima više donje trijaskih amonita iz porodice Xenodiscidae. Primjer su rodovi SHEVYREV 1968: 86-96: Bernhardites, Dzul¿tes, Paratirolites i Abichites. U svakom od tih rodova postoji vrsta koja se od T. cassianus razlikuje samo po složenijoj suturi. Sliþnih primjera ima još. Sutura sama za sebe ne može biti odluþujuüa karakteristika u generiþkoj determinaciji, no neophodna je. Speci¿þka determinacija je toþna za one vrste koje se odlikuju speci¿þnom suturom u odnosu na sve koje su im po zavojnici sliþne. Takav sluþaj nije þest. Sliþnu suturu mogu imati vrste iz razliþitih natporodica, porodica i rodova. Speci¿þka determinacija je kompleksan problem percepcije povezanih morfoloških karakteristika u svim poznatim varijacijama. Pomaže percepcija paleoekoloških karakteristika vrste. Gonijatitna sutura koja je vjerojatno rezultat postepenog gubitka ceratitnih karakteristika u populacijama nema znaþaj u speci¿þkoj determinaciji. Niz varijacija jednostavne suture preklapa se kod razliþitih vrsta. Primjer su rodovi Carniolites i Sutinaites. Ima rijetkih sluþajeva kada zbog istog životnog oblika i dijagenetske deformacije nije moguüe odrediti rod. Takav sluþaj pokazan je na Pl. 24., ¿g. 5. i 6. Primjerak D. dalmatinus (¿g. 5.) ima pravilno deformiran dio ventralnog zida koji je zbog deformacije ravan i nema suturu (nedostatak pregrada fragmokona kod D. dalmatinus pojavljuje se kod manjeg broja primjeraka kao genetiþko svojstvo). Jedini je takav primjerak D. dalmatinus sa ravnim ventralnim zidom u zbirci. Primjerak C. superior (¿g. 6.) s ravnim ventralnim zidom što je genetiþko svojstvo vrste nema oþuvane ventralne lobe. Nakon percepcije utjecaja svih oblika deformacija, ostaje separiran materijal s dobro oþuvanim morfološkim karakteristikama upotrebljiv za morfometriju. Sastavljanje statistiþkog skupa je problem kada se u horizontu na svim nivoima horizonta nalaze oblici koji su rezultat ranije etape u evoluciji vrste, a evolucija se nastavlja u poznatoj nam biostratigrafskoj sekvenciji. Primjer je dijagram disperzije T(E, P) za vrste roda Carniolites (text-¿g. 10.). Rezultat ovisi o broju primjeraka svake vrste. Mali broj oþuvanih primjeraka C. neorichianus utjeþe na rezultat. Po ovom dijagramu disperzije svi su primjerci od involutnog plosnatog glatkog C. neorichianus do evolutnog širokog skulpturiranog C. idrianus ista ekstremno varijabilna vrsta C. carniolicus. Jednostavna gonijatitna sutura varira, te ne može biti pokazatelj diferencijacije u populaciji. Taksonomska revizija koju je na temelju analize amonita iz Maliüeve zbirke objavio KUMMEL 1969: 491-500, 503-504, 506-511 osim generalizacije koja se odnosi na T. cassianus i sliþne vrste, dala je rezultat: Tirolites rectangularis, Tirolites seminudus i neki varijeteti Tirolites carniolicus determinirani su kao Tirolites idrianus. Razlog je vidljiv iz bogate likovne opreme tog rada. Kummel je pokazao stotinu þetrdeset i tri fotogra¿je stotinu i pet primjeraka amonita iz 459

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Maliüeve zbirke. Ta objavljena fotodokumentacija pokazuje da ima previše ošteüenih primjeraka, te da materijal nije valjano oþišüen. Za ove tri vrste u radu dosta dobro opremljenom dijagramima sutura nema niti jednog dijagrama suture. U takvom sluþaju T. rectangularis može prema obliku zavojnice i skulpturi biti interpretiran kao T. cassianus. Drugih moguünosti nema. Tim je rezultatom primjena populacijskog koncepta istraživanja (kojeg Kummel kao jedan od vodeüih autoriteta promovira) za cijelu ovu amonitnu faunu dovedena u pitanje. Razliþiti autori razliþito odreÿuju kvalitet statistiþkih skupova, razliþito percipiraju dijagenetske deformacije i razliþito zakljuþuju o taksonomski kljuþnim morfološkim karakteristima. Razliþita taksonomska rješenja su oþekivana posljedica. Literatura je upotrebljiva onoliko koliko je likovno opremljena i faktografski bogata. Literatura ne može zamijeniti slobodan pristup zbirkama sa moguünošüu komparacije materijala. U tom smislu zbirku iz Muüa deponiranu u Naturhistorisches Museum treba komparirati sa mnogo bogatijom i bolje ureÿenom zbirkom u Prirodoslovnom muzeju u Splitu. Tek nakon komparacije materijala biti üe moguüe napisati struþnu ekspertizu vrijednosti zbirke (osim povijesne), popisati graÿu upotrebljivu za taksonomsko istraživanje i na kraju korektno revidirati Kittlove taksonomske postavke. Teren se brzo mijenja. Tradicionalno gospodarstvo koje je održavalo pašnjake i goleti tj. teren eksponiran procesima erozije više ne postoji. Glavna karakteristika srednje i sjeverno dalmatinskog podruþja je depopulacija, te se šume brzo šire. U vrijeme kada je meÿunarodna ekipa na þelu sa vodeüim hrvatskim geologom M. Herakom predložila standardnu sekciju europskog gornjeg skita u Muüu Gornjem, lokalitet potok Zmijavac (HERAK et al. 1983: 98-102), teren je bio golet sa dobrim starim stazama. Tom prilikom sakupljena je mala zbirka veüinom neoþuvanih fosila koja je deponirana u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu i izraÿena je biostratigrafska shema (:97). Danas je lokalitet Zmijavac velikim dijelom gusto obrastao vegetacijom. Na prilazu lokalitetu postavljena je ploþa sa upozorenjem na zaostale eksplozivne naprave iz Domovinskog rata. Nastavak istraživanja ovog lokaliteta koji se odlikuje ostacima kulturne baštine i ljepotom prirode ograniþen je. Lokaliteti u Muüu i Sutini na kojima nema eksplozivnih naprava, u smislu paleontološkog istraživanja sve su nedostupniji. Moguüe rješenje koje omoguüava razgledavanje naslaga donjeg trijasa sa svrhom edukacije mladog naraštaja, te nastavak znanstvenog istraživanja je sekcija uz cestu na gori Bukovik.

460

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

V. REFERENCES ARKEL, W. J. et al. 1957. Tretiase on Invertebrate Paleontology, Ammonoidea. R. C. MOORE, ed. Pt. L, Molusca, 4, 93-157. ARTHABER, G. 1911. Die Trias von Albanien. Beitr. Pal. Geol. Ost.-Ung. 24, 241-250. DAGYS, A. & ERMAKOV, S. 1996. Induan (Triassic) Amonoids from North-Eastern Asia. Rev. de Paleob. 15/2, 406-410. GOLUBIû, V. 1990. Biostratigrafski sistem kampilskih naslaga (gornji skit) donjeg trijasa standardne sekcije u Muüu odreÿen prema fauni amonita. Kaþiü 21/22, 247-262. GOLUBIû, V. 1996. Biostratigraphic Distribution of Upper Scythian Ammonites in the River Zrmanja Area in Northeren Dalmatia, Croatia. Nat. Cro. 5/3, 165-176. GOLUBIû, V. 1997. Pelagijalni amoniti kampilskih naslaga (gornji skit) donjeg trijasa iz okolice Muüa u Hrvatskoj. Kaþiü 29, 233-258. GOLUBIû, V. 1998. Genus Diaplococeras (Ammonoidea) from the Lower Triassic of Muü, Croatia. Nat. Cro. 7/2, 143-158. GOLUBIû, V. 1999a. Amoniti gornjeg skita donjeg trijasa Muüa – taksonomija i biostratigra¿ja. Kaþiü 30/31, 599-668. GOLUBIû, V. 1999b. Sutinaites, a new Genus of Ammonite and new Ammonite Species from the Upper Scythian of Muü, Croatia. Nat. Cro. 8/4, 439-451. GOLUBIû, V. 2000. Biostratigraphic Distribution of Upper Scythian Ammonites in the Reference Area of Muü Gornji Village, Croatia. Nat. Cro. 9/4, 237-274. GOLUBIû, V. 2003. Paleontološki kolekcionarski rad fra Josipa Maliüa u Muüu. Kaþiü 35, 217-228. GOLUBIû, V. 2008. Amoniti gornjeg skita iz Muüa – monogra¿ja. Nat. Cro. 17, suppl. 2., 1-216. HAUER, F. 1865. Cephalopoden der unteren Trias der Alpen. Sitz. Akad. Wiss. Math.-nat. Kl. 52, 616. HERAK et al., 1983. Neue Beitrage zur Biostratigraphie der Tethys Trias. Lower Triassic of Muü. Proposal for Standard Section of the European Upper Scythian. Schr. Ertdw. Ost. Akad. Wiss. 5., 93-106. KITTL, E. 1903. Die Cephalopoden der oberen Werfener Schichten von Muü in Dalmatien, sowie anderen dalmatinischen, bosnisch-hercegovinischen und alpinen Lokalitaten. Abh. Geol. Reichs. 20, 1-77. KRAFFT, A. & DIENER, C. 1909. Lower Triassic Cephalopoda from Spiti, Mala Johar, and Byans. Mem. Geol. Surv. India. Paleont. Indica, Ser. XV, 6/1, 7-53, 56-57, 6568, 70-72, 105-106, 145-147. KUMMEL, B. 1969. Ammonoids of the Late Scythian. Bull. Mus. Comp. Zool. 173/3, 311-701. MOJSISOVICS, E. 1882. Die Cephalopoden der mediterranen Triasprovinz. Abh. d. k. k. Geol. Reichs. 10, 65-76. POSENATO, R. 1992. Tirolites (Ammonoidea) from the Dolomites, Bakony and Dalmatia: Taxonomy und Biostratigraphy. Eclog. Geol. Helv. 85/3, 893-929. SHEVYREV, A. A. 1968. Triasovie ammonoidei juga SSSR. Akad. nauk SSSR, Trudi paleont. inst. 119, 1-148. 461

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

SUMMARY - SAŽETAK NEW CONTRIBUTIONS TO THE UPPER SCYTHIAN AMMONIDS FAUNA FROM MUû In the general area of the village of Muü, Dalmatia, Croatia, I collected, with full biostratigraphic control, a collection of Upper Scythian ammonites that contains four thousand six hundred and seventy ¿ve inventoried specimens. The dominant life forms are Tirolites, Dinarites and Carniolites. About ¿fty valid species are represented, twenty six of which are new, with a new subspecies. Two new subgenera have been established: Visovacites in the genus Tirolites and Muchites in the genus Carniolites. The collection has been deposited in the Natural History Museum in Split. The species is at the centre of the attention. The biostratigraphic horizons are de¿ned according to populations of characteristic species of ammonites. Key words: Ammonoids, Upper Scythian, Muü, Dalmatia.

462

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

METHODS OF WORK The projekt is based on systematic ¿eld work. The taxonomis review is original. In the literature biostratigraphic data and suture diagrams are wanting. The method of morphometry and statistical generalisation was unble, because of the poor state of preservation of the material and the want of data, to yield results capable of being critically discussed. In these ammonites, there are three basic types of suture: a simple ceratitic with a pair of ventral lobes; a simple gonijatitic with a pair of ventral lobes and a simple goniatitic with an odd ventral lobe. All carniolites have a goniatitic szture with odd ventral and odd dorsal lobes. The classi¿cation is founded on an improved typological system, on the perception of paleo-ecological succession relying on a linear biostratigraphic scale and on morphometry. The morphpmetric model was found empirically and is well adapted to the subject of measurement. It is shown in text-¿gure 1. The basic morphometric postulates are: evoluteness E of the external whorl is the ratio d/D of the internal diameter d and the external diameter D of the whorl; the Àatness P of the whorl is the ratio h/l diminished by 1 (P = h/l – 1) of the height h of the whorl and the lateral width l of that whorl. In ammonites with a Àat ventral wall of the whorl with an extremely rounded to sharp transition to the lateral wall the ratio lv/l of the width of the ventral wall lv and the lateral width lc of the canal and the lateral width l of the whorl is given. The sculpture is shown with the number n of ribs, with the number in of the weak intermediate ribs and the number m of weak ribs that often come in the sequence after the average and prominent ribs. The only proper description of the diagram is a suture diagram, and depending on variations of the suture, several diagrams for a species are presented. Morphometric data are shown generalised with marginal results of the cumulative sequence of results and the arithmetical mean of results with standard deviation. A linear biostratigraphic scale is employed as a methodological tool that allows a more precise de¿nition of the position of the populations. The following are basic: I.Tirolites cassianus ssp. minor horizon (syn. T. haueri var. minor KITTL) II. Tirolites cassianus horizon III. Tirolites rossicus horizon: Tirolites zminae level, Tirolites cassianus ssp. medialis level and the T. rossicus levels IV. Diaplococeras maliüi horizon V. Diaplococeras liccanum horizon VI. Dinarites dalmatinus horizon VII. Tirolites (Seminudites) rectangularis horizon VIII. Tirolites (Seminudites) seminudus horizon IX. Dinarites tirolitoides horizon: D. tirolitoides levels and Dalmatites morlaccus levels 463

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

X. Carniolites carniolicus horizon: C. carniolicus levels and top levels of Carniolites idrianus ssp. monoptychus (syn. Hololobus monoptychus KITTL) After grouping species according to descriptively and morphometrically de¿ned typological characteristic, the species is determined according to speci¿c morphological characteristics and its af¿liation to the palaeo-ambience. All taxonomic postulates are open to discusion. TAXONOMY Class CEPHALOPODA CUVIER, 1797. Subclass AMMONOIDEA ZITTEL, 1884. Order PROLECANITIDA MILLER & FURNISH, 1954. Superfamily MEDLIOCOTTIACEAE KARPINSKY, 1889. Family SAGECERATIDAE, HYATT, 1884. Genus Cordillerites HYATT & SMITH, 1905. Cordillerites angulatus HYATT & SMITH, 1905. Pl. 1., ¿g. 1.; text-¿g. 2., ¿g. 1. Biostratigraphic position: Dinarites tirolitoides horizon. Order CERATITIDA HYATT, 1884. Superfamily NORITACEAE KARPINSKY, 1889. Family PARANORITIDAE SPATH, 1930. Genus Pseudaspidites SPATH, 1934. Pseudaspidites crassus (KRAFFT) Pl. 1., ¿g. 2.; text-¿g. 3., ¿g. 1. Family MEEKOCERATIDAE WAAGEN, 1985. Genus Meekoceras HYATT, in C. A. WHITE, 1879. Meekoceras disciforme Pl. 1., ¿g. 3., 4., 5., pl. 2., ¿g. 1.; text-¿g. 2., ¿g. 3. Biostratigraphic position: Diaplococeras maliüi levels. Genus Stacheites KITTL, 1903. Stacheites prionoides KITTL, 1903. Pl. 2., ¿g. 2., 3.; text-¿g. 2., ¿g 2. Biostratigraphic position: Tirolites cassianus horizon – upper level, D. maliüi level, D. liccanum horizon. Genus Pseudokymatites SPATH, 1934. Pseudokymatites svilajanus (KITTL) Pl. 2., ¿g. 4., 5., pl. 3., ¿g. 1., 2.; text-¿g. 3., ¿g. 2. 464

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Biostratigraphic position: form the T. cassianus ssp. medialis level to a bit over the D. liccanum levela it is rare. The main stock of specimen was found at the top level of the Seminudites rectangularis horizon. Pseudokymatites batanus GOLUBIû, 2008 Pl. 3., ¿g. 3.; text-¿g. 3., ¿g. 3. Biostratigraphic position: D. liccanum horizon. Superfamily CERATICACEAE MOJSISOVICS, 1882. Family Tirolitidae MOJSISOVICS, 1882. Genus Tirolites MOJSISOVICS, 1879. Tirolites cassianus (QUENSTEDT) Pl. 3., ¿g. 4., pl. 4., ¿g. 1., 2., 3., 4., pl. 5., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., pl. 6., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6., pl. 7., ¿g. 1.; text-¿g. 3., ¿g. 4., 5., 10., 11. Biostratigraphic position: T. cassianus horizon. Tirolites cassianus ssp. minor (KITTL) Pl. 8., ¿g. 1., 2., 3., 4.; text-¿g. 3., ¿g. 6., 7., 8. Differs from T. cassianus in size, sculptural variations and a little in the suture. Biostratigraphic position: T. cassianus ssp. minor horizon. Tirolites cassianus ssp. medialis GOLUBIû, 2008. Pl. 8., ¿g. 5., 6., 7.; text-¿g. 3., ¿g. 9. Differentiating characteristic from T. cassianus: variation of sculpture – very slightly Àat (seldom, slightly oblique) rib with prominent spike. Tirolites ramljaneanum GOLUBIû, 2008. Pl. 7., ¿g. 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8. Biostratigraphic position: top levels T. cassianus horizona. Tirolites minutus GOLUBIû, 2008. Pl. 6., ¿g. 8., pl. 9., ¿g. 3., 4., 5., 6., 7., 8.; text-¿g. 4., ¿g. 1., 2., 3. Biostratigraphic position: top level of the T. cassianus horizon. Tirolites spinosior KITTL, 1903. Pl. 9., ¿g. 1., 2., pl. 11., ¿g. 6.; text-¿g. 4., ¿g. 4. Biostratigraphic position: top levels of the T. cassianus horizon. Tirolites zminae GOLUBIû, 2008. Pl. 10., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5.; text-¿g. 4., ¿g. 6. Biostratigraphic position: level of T. zminae in the Tirolites rossicus horizon. Tirolites rossicus KIPARISOVA, 1947. 465

Kačić, Split, 2012.-2013, 44-45

Pl. 10., ¿g. 6., 7., 8., 9.; text-¿g. 4., ¿g. 7., 8. Biostratigraphic position: T. rossicus horizon mainly appearing in the third level of the horizon. One only exemplar of Tirolites spalatinianus GOLUBIû 2008: 194 can be interpreted as a extremely variation from of T. rossicus. Tirolites cassianoides GOLUBIû, 2008. Pl. 11., ¿g. 2., 3., 4.; text-¿g. 4., ¿g.5. Biostratigraphic position: Seminudites seminudus horizon. Tirolites sp. Pl. 11., ¿g. 7., 8.; text-¿g. 4., ¿g. 9. Biostratigraphic position: top meters of the sediments of the Upper Scythian in the Carniolites zone. Subgenus Bittnerites KITTL, 1903. Bittnerites maliüi KITTL, 1903. Pl. 12., ¿g. 1., 2.; text-¿g. 4., ¿g. 10., 11. Biostratigraphic position: betwen the T. zminae and the T. rossicus levels. Subgenus Visovacites GOLUBIû, 2008. These are Tirolites with an evolute whorl, tirolite sculpture and with a simple ceratitic suture vith long ventral lobes. Visovacites darwini GOLUBIû, 2008. Pl. 12., ¿g. 3., pl. 13., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6.; text-¿g. 5., ¿g. 1., 2., 3. Biostratigraphic position: Tirolites cassianus horizon. Visovacites visovacianus GOLUBIû, 2008. Pl. 11., ¿g. 5., pl. 14., ¿g. 1., 2., 3., 4., pl. 30., ¿g. 3.; text-¿g. 5., ¿g. 4., 5. Biostratigraphic position: central and top levels of the Tirolites cassianus horizon. Subgenus Tirolitoides SPATH, 1934. Tirolitoides toulai (KITTL) Pl. 13., ¿g. 7., 8.; text-¿g. 4., ¿g. 12. Biostratigraphic position: top levels of the T. cassianus horizon. Subgenus Seminudites GOLUBIû, 1999. These are Tirolites that during the course of evolution lost the ceratitic characteristics of the suture. The morphological characteristics are: tirolite whorl and sculpture, and a simple goniatitic suture. Ventral lobes are narrow vith very shallow channels of the walls and shifted backwards. The siphon horns are located extremely ventrally. Seminudites rectangularis (MOJSISOVICS) 466

V. Golubić, Novi prilozi fauni amonita gornjeg skita iz Muća

Pl. 14., ¿g. 5., pl. 15., ¿g. 1., 2., 3.; text-¿g. 5., ¿g. 7., 8. Biostratigraphic position: Dinarites dalmatinus horizon and S. rectangularis horizon. Seminudites seminudus (MOJSISOVICS) Pl. 15., ¿g. 4., 5., 6., 7., Pl. 16., ¿g. 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7.; text-¿g. 5., ¿g. 9., 10. Biostratigraphic position: S. seminudus horizon. Genus Pseudodinarites HYATT, 1900. The genus Pseudodinarites includes tirolitiform and dinaritiform ammonites with tirolite or dinarite sculpture, which can be very highly reduced, with a markedly ceratitic suture. The ventral lobes are long with a ceratitic