Država, vlast, socijalizam [PDF]

Zitiervorschau

Knjiga Država, vlast, socijalizam Nicosa Poulantza^a jedno, je od rijetkih znan­ stveno vrijednih I zanimljivih djela Iz pod­ ručja teorije države unutar suvremene marksističke misli. U njoj pisac polazi od činjenice da se klasična građanska poli­ tička'demokracija u svim razvijenim gra­ đanskim društvima ubrzano razgrađuje, / da bi Je zamijenio etatizam koji poprima sve autoritarniji oblik. Istodobno, konsta­ tira autor, u zemljama takozvanog real­ nog Socijalizma, umjesto da postepeno odumire, kako je to tražio Marx, država sve |iše jača, a njezine funkcije s obzi­ rom na društvo postaju gotovo sveobu­ hvatne. Stoga pisac,, nastojeći da njegov rad bude i teorijski I praktički, postavlja niz pitanja, i odgovarajući na ta pitanja nastoji dati cjelovitu analizu temelja i oblika preobrazbe suvremene države te aparata i mehanizama njezine vlasti. Kako država nastoji osigurati upravljanje društvom i koliko Joj to uspijeva? Gdje su korijeni totalitarizma? Kakvi su odnosi između društveno-ekonomske baze i su­ vremene države? Kako se odvijaju l*očltuju odnosi između društvenih klasa I države, osobito proces artikulacije zdanja i vlasli te njihove individualizacije? Poulantzasa pri razmatranju naznačenih pitanja najviše zaokuplja problem osigu­ ranja demokratskog puta u socijalizam. Osnovno je u tome pitanje kako da se sintetizira radikalna preobrazba države putem širenja I produbljivanja institucija predstavničke demokracije i sloboda (koje tako postaju tekovina narodnih masa) s praktlciranjem oblika neposredne demokracije I samoupravljanja. . Pisana esejistički, knjiga Država, vlast, socijalizam zanimljivo je I vrlo čitko štivo koje nas uvodi u osnovne probleme su­ vremene kapitalističke države I njezine preobrazbe u socijalizam.

BIBLIOTEKA NOVI SVIJET

U rednici

ADOLF DRAGIČEVIC A NTE MARUŠIĆ

Pogovor VELJKO CVJETIČANIN

N1COS POULANTZAS

DRŽAVA, VLAST, SOCIJALIZAM

GLO BUS! ZAGREB

Naslov originala

NICOS POULANTZAS L’ETAT, LE POUVOIR, LE SOCIALISME © 1978, Presses Universitaires de France

Prevela DUBRAVKA CELEBRINI

Predgovor

Hitna potreba za ovim tekstom odnosi se prije svega na poli­ tičku situaciju u Evropi: iako se pitanje demokratskog centra­ lizma ne nalazi svugdje na dnevnom redu, ono se ipak postavlja u mnogim evropskim zemljama. Ta hitnost odnosi se isto tako na javljanje novog fenomena što se manje ili više postavlja u svim razvijenim zemljama, a to je_jiutoritarnj etatizam. Naposljetku, to nas ponovno vraća na raspravu koja se danas u Francuskoj i drugdje vodi oko države i vlasti. Radovi o tom problemu pojavljuju se u takozvanom teorij­ skom obliku ili, nasuprot tome, u obliku izravne političke inter­ vencije u određenim okolnostima. Pokušao sam se osloboditi tog starog običaja: današnji problemi dovoljno su značajni i novi da zaslužuju temeljit pristup. S druge strane, teorija danas mora, više nego ikad, izaći iz svoje kule od slonovače. U pokušaju da izbjegnem taj primamljivi običaj, nisam uvijek mogao ili znao izbjeći poteškoće koje su nastajale. Riječ je o tome da sam istodobno želio učiniti previše i premalo, u jednom ili u drugom smislu. Najprije u teorijskom smislu: dakako, nisam se mogao baviti svim problemima što su postavljeni na tom po­ dručju, ali isto tako nisam mogao do kraja proučiti ni probleme kojima se bavim. Prema tome, ovo nije sistematičan tekst. Ako se pojedini dijelovi nadovezuju i vraćaju jedan na drugoga, oni bi prije svega trebali razjasniti određene aspekte raznih pro­ blema. Zatim 14 političkom smislu: nisam se mogao baviti određenim političkim prilikama, posebno u Francuskoj, sa svim njihovim pojedinostima i osobitostima. Bez obzfra ha'svfc, status ovog teksta objašnjava zašto biblio­ grafski podaci imaju tako ograničeno mjesto. Budući da je lite­ ratura s ovog područja golema, a ja sam želio izbjeći akademsku 5

težinu, namjerno sam odlučio da te podatke svedem na najmanju moguću mjeru, na slučajeve kada izravno citiram nekog autora ili kad se radi o istraživanjima koja su se provodila u Francuskoj. Isto vrijedi kada je riječ o klasičnim marksističkim djelima: podaci o njima nalaze se u mojim prijašnjim knjigama. No, to u ovom slučaju nisu jedini razlozi ovakve odluke. Postoji, naime, još jedan razlog: nema ortodoksnog marksizma. Nitko ne može poslati čuvar dogmi i svetih tekstova. Ja se nisam želio sakriti iza tih tekstova, pa zbog toga u ovoj knjizi upotrebljavam ličnu za­ mjenicu i podatke iz vlastitih tekstova. Ja ne želim govoriti u ime nikakvog autentičnog marksizma, već, nasuprot tome, preuzimam svu odgovornost za ono što pišem i govorim u svoje ime.

6

UVOD

I

O teoriji države

i Tko danas može izbjeći državi i vlasti i tko danas ne govori o tome? Tome zacijelo pridonosi sadašnja politička situacija ne samo u Francuskoj nego u čitavoj Evropi. No, nije dovoljno samo govoriti. Treba pokušati razumjeti, upoznati i objasniti problem. Zato treba bez oklijevanja, otvo­ reno, proučiti same korijene problema. Potrebno je izabrati vla­ stiti put, a ne podleći pogodnostima analogijskog ili metaforičkog jezika koji je danas u modi, ma kako zavodljiv on bio: moja prva razmatranja bit će, bez sumnje, suhoparna. Ali ja se, na žalost, ne mogu poput Alphonsca Allaisa okaniti ovog poglavlja kako bih što prije prešao na slijedeća, toliko uzbudljiva poglavlja. Svaka politička teorija u ovom stoljeću, otvoreno ili prikri­ veno, postavlja zapravo uvijek isto pitanje: kakav je odnos iz­ među qrlfiVQ, vlasti' i društvenih kiasa? Kažem u ovom stoljeću, jer to nije uvijek bilo tako, barem ne u ovakvom obliku. Najprije je trebalo da uspije marksizam. Svaka politička teorija nakon Maxa Webera ili dijalogizira s marksizmom ili ga osuđuje. Uosta­ lom, tko bi danas uopće mogao zanijekati odnos između vlasti i vladajućih klasa? Budući d^ ^suaka politička teorija postavlja isto pitanje, tako najviše njih, u frrojflim.varijantama, daje uvijek isti odgovor: najprije postoji država, Ylast, koju pokušavamo ob­ jasniti na različite načine, s kojom zatim vladajuće klase uspo­ stavljaju takve i takve bliske ili savezničke odnose. O tim odno­ sima vtfđlmo računa na više ili manje suptilan način, podsjećajući na grupe Što pritišću državu ili na promjenjive i nepostojane strategije što prožimaju mrežu vlasti i što se ravnaju po njezinim 7

odlukama. Taj se prikaz uvijek svodi na slijedeće: država, vlast, sastavljene su od jezgre u koju se ne može prodrijeti i od »ostat­ ka« koji bi vladajuće k bse što se pojavljuju na tržištu mogle pre­ uzeti ili u koji bi se mogle ubaciti. To zapravo znači da državu zamišljamo kao Janusa ili, još bolje, kao ono čime je već MachiaveJli bio opsjednut: Vlast-Kentaur, polučovjek, poluživotinja. Od jednog do drugog autora mijenja se to što se pokraj klasa stavlja jedanput ljudsko, a drugi put životinjsko lice. Ako je tako, kako onda objasniti ono što kao obični građani, a ne kao filozofi, svakodnevno vidimo? Očito je da smo sve više zatvoreni u praksu države koja, u najmanjim pojedinostima, po­ kazuje svoju vezu s posebnim, pa prema tome, veoma preciznim interesima. Stanoviti marksizam, povezan, dakako, uz stanovitu političku tradiciju, mogao bi nam dati odgovor: .država, uspostavlja poli­ tičku dominaciju tako što svaka vladajuća klasa stvara vlastitu državu po svojoj mjeri, kojom, prema tome, može manipulirati prema svojoj volji i prema svojim interesima. U tom smislu svaka država predstavlja diktaturu klase. Takvo "cisto instrumentalno shvaćanje države — možemo već upotrijebiti ove pojmove — državni aparat svodi na državnu vlast. Takvom shvaćanju izmiče ono bitno. Točno je da država ima »klasnu prirodu«, ali problem svake političke teorije postojao je i za utemeljitelje marksizma, iako ga oni nisu obradili pod tim istim kutom gledanja. Utemeljitelji marksizma su se ne samo bavili ovim problemom, nego šu bili upravo opsjednuti njime. Oni insistiraju na tome da je država specijalan aparat kojTTma vla­ stitu materijalnu okosnicu, što se~ne moze svesti na nikakve od­ nose političke dominacije. Za kapitalističku državu to se može formulirati na slijedeći način: zašto je buržoazija, radi svoje do­ minacije općenito, zahtijevala upravo nacionalno-narodnu drža­ vu, tu modemu predstavničku državu s vlastitim institucijama, a ne neku drugu? Da je buržoazija mogla u potpunosti stvoriti državu kakva joj odgovara, ne znači da bi izabrala upravo ova­ kvu državu. Istina je da je buržoazija uvijek imala mnogo koristi od ovakve države, ali to ne znači da je ona uvijek bila i da jest njome zadovoljna. To je važno pitanje, jer se istovremeno odnosi na današnji etatizam, na aktivnosti države koje se, kao što veoma dobro zna8

mo, rasprostiru na sva područja svakodnevnog života. Odgovor koji daje marksizam i ovdje je neopoziv: skup tih aktivnosti izraz je želje vladajuće klase ili njezinih političara. Očito je da postoji niz tynkoija države, kan što je društvena sigurnost, na primjer, koje se nikako ne mogu svesti isključivo na političku dominaciju. čim pokušamo izbjeći koncepciju države kao običnog proiz­ voda ili produžetka vladajuće klase, odmah upadamo u drugu, ali zapravo uvijek istu zamku, koju predstavlja tradicionalni odgo­ vor političke teorije. Jedan drugi, aktualniji, marksizam ne uspi­ jeva to uvijek izbjeći fgovorit ćemo o dvostrukoj prirodi države. S jedne strane postoji (ponovno velika podjela) jezgra države, u stanovitom smislu pored klasa i njihovih borbi. Dakako, mi ne dajemo isto objašnjenje ove jezgre kao druge teorije države i vla­ sti: to se posebno odnosi na svođenje proizvodnih odnosa na pro­ izvodne snage. Ovdje se radi o slavnoj ekonomskoj strukturi iz koje bi klase i njihove borbe trebale biti isključene. Ona pred­ stavlja prvu, ili točnije rečeno »specijalnu« državu, te čisto teh­ ničke ili, ljepše rečeno, Čisto društvene razmjere države. Zatim, odnosno s druge strane, nalazi se druga priroda države, ovaj put vezana uz klase i njihove borbe. To je druga država, super-drzava ili država u državi, a zapravo država koja ide iza prve i pred­ stavlja klasnu, odnosno državu buržoazije i političke dominacije. Ta druga država kvari, izopačuje i preokreće funkcije prve. Ovdje isto tako govorim o stanovitom marksizmu, idući, među­ tim, mnogo dalje: govorim o tehnokratizmu ljevice koji danas hara, pogotovo kada se ne oslanja na proizvodne snage već, pro­ zaičnije, na unutrašnju složenost tehničko-ekonomskih zadataka države u takozvanim »postindustrijskim« društvima, u kojima se . . . , itd. Ovaj odgovor se, prema tome, ne razlikuje mnogo od uobi­ čajenog odgovora tradicionalne političke teorije ili teorije što je primjerena današnjem ukusu: riječ je o posebnoj država-vlast koju bi, zatim, na određeni način, koristile vladajuće klase. N a­ zovimo stvari njihovim pravim imenom: ne treba govoriti o kla­ snoj prirodi, već o klasnoj upotrebi države. Govorio sam o pojmu dvostruke prirode države, ali ovaj pojam ne pokriva stvarnost tih analiza: prva država predstavlja pravu prirodu države; druga je samo običaj. Tako za staru političku teoriju o državi kao polučovjeku i poluživotinji prava država-vlast nije ona strana 0

koja se nalazi pored dvora (pored klasa) već ona druga, koja se nalazi pored vrta. Namjerno shematiziram kako bih sugerirao slijedeće: ako se svaka politička teorija i sve teorije socijalizma, uključujući mark­ sizam, stalno okreću oko istog pitanja, znači da turpostoji realan problem. Dakako, to nije jedini problem iz ovog područja, ali je zato osnovni, a odnosi se, kao što smo vidjeli, na pitanje trans­ formacije države na prijelazu u demokratski socijalizam. Sva­ kako, postoji samo jedan put koji u tome nečemu vodi, samo jedan odgovor koji nas može izvući iz začaranog kruga. Taj od­ govor može se jednostavno izreći: država ima vlastitu materijalnu okosnicu koja se nikako ne može svesti jedino na političku domi­ naciju. Državni aparat, ono nešto posebno, pa dakle i opasno, ne iscrpljuje se u državnoj vlasti. Ali, politička dominacija nalazi se u institucionalnoj stvarnosti države. Državu ne stvaraju u pot­ punosti vladajuće klase, pa je one, prema tome, ne mogu jedno­ stavno prisvojiti: državna vlast (vlast buržoazije u kapitalističkoj državi) sadržana je u ovoj stvarnosti. Djelovanje države ne može se svesti na političku dominaciju, ali to ne znači da ono time nije znatno obilježeno. Međutim, to još treba dokazati. Usuđujem se reći da to neće biti tako jednostavno. Najjednostavnija pitanja, ukoliko su prava, istovremeno su i najsloženija. Moramo držati nit da se ne izgu­ bimo u labirintu: temelj materijalne okosnice države i vlasti treba tražiti u proizvodnim odnosima i društvejioj podjeli rada, ali ne u smislu u kojem smo to do sada obično činili. N e radi se o eko­ nomskoj strukturi iz koje su isključene klase, vlast i borbe. Iako je to samo prvi korak, samo traženje temelja dovodi državu u vezu s klasama i borbama. Najprije ću proučiti ovaj temelj, kako bih se zatim uključio u danas veoma široku raspravu o državi i vlasti.

2 Najprije ću ukratko podsjetiti na analize iz svojih ranijih tek­ stova. Odnos države i proizvodnih odnosa već postavlja pitanje od­ nosa države i »ekonomske baze«. A što zapravo podrazumije10

vamo pod pojmom »ekonomske baze«, budući da upravo o tome ovisi stav koji ćemo zauzeti prema odnosu države i proizvodnih odnosa, pa prema tome države i klasne borbe? Danas je više nego ikada potrebno udaljiti se od ekonomističko-formalističkog shvaćanja, prema kojemu je ekonomija u različitim načinima proizvodnje sastavljena od nepromjenljivih elemenata, s gotovo aristotelovskom prirodom i biti, autoreproduktivna i autoregulirana jednom vrstom unutrašnje kombinato­ rike. Kao što znamo, to stalno nastojanje u povijesti marksizma još je aktualno. Ta koncepcija nadovezuje se na tradicionalno shvaćanje ekonomije prikrivajući ulogu borbi koje se nalaze u samom središtu proizvodnih i eksploatatorskih odnosa. Ekonom­ ski (a posredno politički, državni) prostor ili plan shvaća se kao nepromjenljiv, s unutrašnjim granicama koje je jedanput zauvi­ jek zacrtala tobožnja autoreprodukcija, a vrijedi za sve načine proizvodnje. To zapravo veoma staro shvaćanje može u odno­ sima države i ekonomije prouzročiti dvije pogrešne interpretacije, čije posljedice se najčešće povezuju. Može prouzročiti stari nesporazum oko topološkog prikazi­ vanja »baze« i »nadgradnje«, gdje se država shvaća kao obični nastavak-odraz ekonomskog: država ne posjeduje vlastiti pro­ stor, već se može svesti na ekonomiju. Odnos države i ekonomije u najboljem slučaju svodi se na slavnu »povratnu akciju« države na ekonomsku bazu koja je u osnovi samodovoljna. Riječ je o tradicionalnom ekonomističko-mehanicističkom Shvaćanju drža­ ve čije su proturječnosti i posljedice već dovoljno poznate, tako da se na njima ne trebamo duže zadržavati. Ali, ono može prouzročiti druge nesporazume, ako se dru­ štvena cjelina shvati u obliku instance ili razine koje su po svojoj prirodi i biti samostalne. Ekonomija se shvaća kao niz nepromjen­ ljivih elemenata u unutrašnjem prostoru različitih načina proiz­ vodnje (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam), a isto shvaćanje se, putem analogije, primjenjuje na instance nadgradnje (država, ideologija). A posteriori kombinacija tih instanci, koje su po svo­ joj prirodi samostalne, dovodi do različitih načina proizvodnje. Bit ovih instanci prethodi njihovu međusobnom odnosu u okviru određenog načina proizvodnje. Umjesto da instance nadgradnje shvati kao nastavak-odraz ekonomije, to shvaćanje koje se još temelji na prikazivanju auto11

reproduktivnog ekonomskog prostora dolazi u opasnost da supstancijalizira te instance, te da im s obzirom na ekonomsku bazu, u različitim načinima proizvodnje, prida unutrašnju samostalnost. Prirodna samostalnost instanci nadgradnje (država, ideologija) služi kao opravdanje za samostalnost, samodovoljnost i autoreprodukciju ekonomije. Vidimo da te dvije koncepcije, što se teo­ rijski isprepliću, odnose između države i ekonomskog shvaćaju kao principijelno vanjski odnos, bez obzira na oblik što je upotri­ jebljen da se on označi. Takvo konstruktivističko shvaćanje »baze« i »nadgradnje«, u čisto deskriptivnoj upotrebi koja omogućuje da se u stanovitom smislu vizualizira odlučujuća uloga ekonomije, ne samo da ne odgovara korektnom prikazivanju društvene stvarnosti, pa tako i njene odlučujuće uloge, nego se iz više razloga pokazalo čak kob­ nim. Bez sumnje ćemo mnogo dobiti ako se ne oslonimo na njega. Što se mene tiče, ja ga u analizi države već odavno ne upo­ trebljavam. Ova shvaćanja se isto tako odražavaju na odvajanje i stva­ ranje mogućih predmeta za određeno teorijsko razmatranje. Za­ jedničko im je što prihvaćaju kao moguću i legitimnu opću teo­ riju ekonomije poput epistemološkog predmeta koji se može iz­ dvojiti, a to je transhistorijsko funkcioniranje ekonomskog pro­ stora. Diferenciranje predmeta-ekonomije u različitim načinima proizvodnje jednostavno proizlazi iz unutrašnjih metamorfoza autoregulativnog ekonomskog prostora čije su granice nepromje­ njive, iz metamorfoza i transformacija čiju tajnu treba otkriti opća teorija ekonomije (»ekonomska znanost«). Ta dva shvaća­ nja razdvajaju se prilikom proučavanja nadgradnje dolazeći do suprotnih i jednako pogrešnih rezultata. Prema prvom shvaćanju, svako je specifično razmatranje nadgradnje, s vlastitim predme­ tom, neopozivo, dok nam opća teorija ekonomije daje ključ za objašnjenje nadgradnje kao mehaničkog odraza ekonomske baze. Nasuprot tome, opću teoriju ekonomije bi, prema drugom shva­ ćanju, putem analogije, trebala zamijeniti opća teorija svakog područja nadgradnje, odnosno političkog-državejSpecifičan pred­ met opće teorije države, koji se može izdvojiti, trebala bi biti država u različitim načinima proizvodnje. Smatra se da država kao epistemološki predmet isto tako ima unutrašnje granice, gra­ nice što su određene isključivanjem izvan atemporalnih granica 12

ekonomije. Unutarnje granice predmeta-ekonomije, autoreproduktivne realnosti iznutra, svojim unutrašnjim zakonima izvana dopire do unutrašnjih granica države, nepromjenjivog prostora što izvana okružuje nepromjenjivi prostor same ekonomije. Pogrešne koncepcije. A o čemu je zapravo riječ? 1. Prostor i mjesto ekonomije, proizvodnih odnosa, eksplo­ atacije i korištenja viška rada (prostor reprodukcije i akumulacije kapitala i korištenja viška vrijednosti u kapitalističkom načinu proizvodnje), ni u drugim načinima proizvodnje (pretkapitalističkim), ni u kapitalizmu, nije predstavljao autoreproduktivan, her­ metičan i pregrađen nivo s vlastitim »zakonima« unutrašnjeg funkcioniranja. Političko-driava (isti je slučaj s ideologijom), iako u različitim oblicima, uvijek su bili bitno prisutni u proiz­ vodnim odnosima, pa tako i u njihovoj reprodukciji, uključujući ovdje predmonopolističku fazu kapitalizma, a to je potpuno su­ protno nizu iluzija što se odnose na liberalnu državu za koju se smatra da se u ekonomiji zalagala samo u stvaranju i održavanju »materijalne baze« proizvodnje. Dakako, mjesto države s obzi­ rom na ekonomiju mijenja se ne samo ovisno o različitim nači­ nima proizvodnje nego isto tako ovisno o stadiju i fazi samog kapitalizma. Te promjene se, međutim, ni u kom slučaju ne mogu ucrtati u topološki oblik vanjskog svijeta: država kao in­ stanca što se uvijek nalazi izvan ekonomije ponekad utječe na same proizvodne odnose, pa u tom slučaju prodire u ekonomski prostor, a ponekad ostaje izvan i djeluje samo na periferiji. Polo­ žaj države s obzirom na ekonomiju uvijek je samo oblik konsti­ tutivne prisutnosti države u proizvodnim odnosima i njihovoj reprodukciji. 2. To znači da pojam ekonomije i države u različitim nači­ nima proizvodnje nema, niti može imati, isti opseg, isto polje, isti smisao. Način proizvodnje ne smije se shvatiti kao čisto eko­ nomski oblik što proizlazi iz uvijek drugačije kombinacije po sebi nepromjenjivih ekonomskih elemenata koji se kreću u nepromje­ njivom i zatvorenom prostoru; način proizvodnje, čak ni na apstraktnom nivou, ne predstavlja kombinaciju tih elemenata i nepromjenjivih elemenata drugih instanci — države — koje se isto tako shvaćaju kao nepromjenjiva supstanca. Ukratko, način proizvodnjo nije proizvod kombinacije različitih instanci s nepo­ 13

vredivom strukturom koja prethodi uspostavljanju njihovih me­ đusobnih odnosa. Način proizvodnje, skup ekonomskih, politi­ čkih i ideoloških određenja, određuje granice ovih prostora, ozna­ čuje njihovo polje, definira njihove elemente, a najprije ih usta­ novljava njihov međusobni odnos i artikulacija. U svakom na­ činu proizvodnje pri tom je odlučujuća uloga proizvodnih od­ nosa. Ali to određenje postoji samo unutar cjeline nekog načina proizvodnje. 3. U pretkapitalističkim načinima proizvodnje neposredni proizvođači bili su odvojeni od predmeta svoga rada i sredstava za proizvodnju u odnosu ekonomskog vlasništva, ali nisu od njih bili odvojeni u drugom konstitutivnom odnosu proizvodnih od ­ nosa, u odnosu posjedovanja. Neposredni proizvođači (seljaci i kmetovi u feudalizmu, na primjer) bili su »vezani« uz te pred­ mete i sredstva, vladali su radnim procesom, te su ga mogli za­ početi bez neposrednog sudjelovanja vlasnika. Posljedica toga je upravo ono što Marx naziva uskom »isprepletenošću« ili »pomiješanošću« države i ekonomije. Zakonito nasilje organski je uklopljeno u proizvodne odnose, kako bi se višak rada mogao oduzeti od neposrednih proizvođača koji posjeduju predmet i sredstva za rad. Opseg i smisao takvih odnosa između države i ekonomije potpuno je drugačiji nego u kapitalizmu. Neposredni proizvođači su u kapitalizmu potpuno lišeni sred­ stava i predmeta svoga rada, i to ne samo u odnosu ekonomskog vlasništva nego i u odnosu posjedovanja. Tako se pojavljuju »slobodni radnici« koji posjeduju samo svoju radnu snagu, a radni proces ne mogu započeti bez sudjelovanja vlasnika. Pravno je to predstavljeno ugovorom o kupoprodaji radne snage. Upravo ta struktura Kapitalističkih proizvodnih odnosa čini od radne snage robu, a višak rada pretvara u višak vrijednosti. Što se tiče odnosa države i ekonomije, ta struktura omogućuje relativno od­ vajanje države i ekonomskog prostora (akumulacija kapitala i stvaranje viška vrijednosti). To odvajanje nalazi se u osnovi institucionalne okosnice koja je svojstvena kapitalističkoj državi, budući da zacrtava nove prostore i područja, posebno za državu i posebno za ekonomiju. Dakle, za kapitalizam je specifično od­ vajanje države i prostora za reprodukciju kapitala. No, to ne treba 14

shvatiti kao poseban učinak instanci što su po svojoj biti samo­ stalne, već kao karakteristiku svojstvenu kapitalizmu, budući đt on zacrtava nove prostore države i ekonomije mijenjajući njihove elemente. Dakle, to odvajanje ne treba nas uvjeriti u realno vanjski od­ nos države i ekonomije, kao da država utječe na ekonomiju samo izvana. To odvajanje je precizan oblik koji u kapitalizmu pre­ kriva konstitutivnu prisutnost političkog u proizvodnim odno­ sima, pa tako i u njihovoj reprodukciji. Odvajanje države i eko­ nomije, te prisutnost-djelovanje države na ekonomiju jedan tc isti su oblik odnosa države i ekonomije u kapitalizmu. Iako transformirani, protežu se kroz čitavu povijest kapitalizma, kroz sve njegove stadije i faze, a proizlaze iz čvrste jezgre kapitali­ stičkih proizvodnih odnosa. U predmonopolističicoj fazi država se zapravo nije nalazila izvan prostora reprodukcije kapitala, a uloga države u monopol ističkom kapitalizmu, posebno u njego­ voj sadašnjoj fazi, ne ukida odvojenost između države i ekono­ mije: sadašnja analiza netočna je s obzirom na odnos države i ekonomije u predmonopolističkoj fazi (konkurentskog ili liberal­ nog) kapitalizma, kao i s obzirom na odnos države i ekonomije u sadašnjoj fazi kapitalizma. Suštinske promjene tih odnosa u povijesti kapitalizma znače promjenu proizvodnih odnosa, a predstavljaju »transformirane oblike« odvajanja i prisutnosti-djelovanja države na proizvodne odnose.

Budući da se prostor, polje, pa prema tome i pojmovi političkog-države i ekonomije (proizvodni odnosi) u različitim nači­ nima proizvodnje pokazuju na različit način, suprotno svakom formalističkom teoretiziranju, proizlazi da kao što ne postoji opća teorija ekonomije (u smislu »ekonomske znanosti«) s ne­ promjenjivim teorijskim predmetom u različitim načinima proiz­ vodnje, isto tako ne postoji »opća teorija« političkog-dr/avc (u smislu »znanosti« ili političke »sociologije«) s nepromjenjivim teorijskim predmetom u raznim načinima proizvodnje. To bi bilo moguće jedino onda kada bi država po svojoj prirodi i po svojoj biti bila samostalna instanca, s nepromjenjivim granicama, i kada bi ta instanca u sebi sadržavala zakone za svoju povijesnu repro­ dukciju. Ovdje mislim na pojam opće teorije u smislu sistemat­ 15

skog teorijskog korpusa koji, polazeći od općih i nezaobilaznih postavki, istovremeno može objasniti tipove države u različitim načinima proizvodnje kao jedinstvene izraze istog teorijskog predmeta, i izložiti zakone transformacije koji obilježavaju meta­ morfoze tog predmeta od jednog načina proizvodnje do drugog, odnosno prolaz-prijelaz iz jedne države u drugu. Nasuprot tome, potpuno je opravdana teorija kapitalističke države koja ima specifičan predmet: to je omogućeno odvajanjem prostora države od ekonomije u kapitalizmu. Isto je kada govorimo o opravdanosti teorije kapitalističke ekonomije, koja je moguća od­ vajanjem proizvodnih odnosa-radnog procesa od države. Dakako, možemo razviti opće teorijske postavke koje se od­ nose na državu, ali one imaju isti status kao Marxove teze koje se odnose na »proizvodnju općenito«, što znači da ne mogu pre­ tendirati na status opće teorije države. To je važno napomenuti zbog snažnog dogmatizma koji je nerazdvojno vezan uz prikazi­ vanje općih teza klasika marksizma o državi u odjeljku »marksističko-lenjinističke teorije države«, a prisutan je i danas. To smo mogli utvrditi za vrijeme nedavne rasprave o diktaturi pro­ letarijata unutar KPF, gdje se djelomično zastupalo mišljenje da treba »zadržati« taj pojam; to se posebno odnosi na E. Balibara i njegovu knjigu O diktaturi proletarijata. Kod klasika marksizma ne nalazimo opću teoriju države, ne samo zato što zbog ovog ili onog razloga nisii mOgli ili znali u potpunosti razviti takvu teoriju, nego jednostavno zato što opća teorija države ne postoji. Ovo veoma aktualno pitanje posebno je prisutno u raspravi o državi unutar talijanske ljevice. Nedavno je N. Bobbio u dva zanimljiva članka ponovno istakao činjenicu da u marksizmu nema opće teorije države. Brojni talijanski mark­ sisti smatrali su se obaveznima da odgovore kako takva teorija kod klasika marksizma postoji u »zamecima« i treba je samo raz­ viti: ona je dakle legitimna.1 Iako Bobbiovi razlozi nisu ispravni, činjenica je točna: opće teorije države nema jer ona ne može postojati. Ovdje moramo ostati čvrsto protiv svake dobrona­ mjerne ili zlonamjerne kritike koja marksizmu predbacuje nje­ gove tobožnje nedostatke na nivou opće teorije politike ili vlasti. 1 R asprava u cjelini objavljena je pod naslovom II m arxism o e lo stato, 1976.

16

Jedna od zasluga marksizma je upravo to što je, u ovom slučaju kao i u mnogim drugim, odbacio velika metafizička nadlijetanja spomenute političke filozofije, neodređena i maglovita, uopćena i apstraktna teoretiziranja koja žele otkriti velike tajne Povijesti, Politike, Države i Vlasti. Danas, više nego ikada, moramo to istaći jer je ovo trenutak kada pred političkom nužnošću Evrope, a posebno Francuske, još jedanput prisustvujemo tipičnom oslo­ bađanju velikih sistematizacija, Prvih i Posljednjih Filozofija Vlasti koje najčešće samo prežvakavaju iskrivljene pojmove najtradicionalnije duhovne metafizike, i to veselo pustošeći tržište velikih terorističkih i mistifikatorskih pojmova Despota, Vla­ daoca, Gospodara i nekih drugih istog kova: od Deleuzea do »novih filozofa«, lista bi bila dugačka.* Danas se Kongres filo­ zofa u Francuskoj time zabavlja, ali sve to zapravo nije tako smiješno. Realni problemi previše su teški i složeni da bi ih mo­ gla riješiti ultrasimplifikatorska i frazerska uopćavanja koja ni­ kada ništa nisu uspjela objasniti. Nije riječ o tome da marksizam nema nedostataka u anali­ zama države i vlasti, ali ti nedostaci nisu ondje gdje ih se traži. Narodne mase u čitavom svijetu nije skupo stajala odsutnost opće teorije države i vlasti u marksizmu, već upravo onaj eshatološki i proročanski dogmatizam koji nam je dugo vremena ser­ virao takav teorijski sistem u obliku »marksističko-lenjinističke teorije« države. Realni, pa prema tome i važni, nedostaci mark­ sizma u tome odnose se na ona područja gdje je teoretiziranje legitimno. U Političkoj vlasti i društvenim klasamas, te u svojim narednim tekstovima pokazao sam da se ti nedostaci, čije uzroke sam pokušao objasniti, istovremeno odnose na opće teorijske po­ stavke i na teoriju kapitalističke države. Jedna od njihovih sadaš­ njih posljedica jest odsutnost dovoljno razvijene i zadovoljava­ juće analize sistema i države u istočnim zemljama. Umjesto da u ovom tekstu najprije produbim i izložim opće postavke o državi, kako bih zatim došao do kapitalističke dr­ žave, najprije ću analizirati kapitalističku državu, čija teorija je moguća i legitimna. Ali ne zato što u kapitalizmu dolazi do pro» O. Deleuze 1 F. G uattari, L'anti-Oedipe. 1975. Sto se tiče struje »novih filozofa«, pozivat ću se na dva djela: B. H. Levy, La barbaric d visage hum ain, 1977, I A. G lucksm ann, Les matlres penseurs, 1977. * M aspero, 1968. 3

D rla v a , v l u t , lo d ja lix a m

17

grcsivnog i linearnog razvoja »klica« što su sadržane u pretkapilalističkim načinima proizvodnje, u smislu da bi čovjek trebao objasniti majmuna, kao što je dugo vremena, na pojednostavljen način, vjerovao hegelovsko-marksislički historicizam. Kapitali­ stička država ne dopušta da, polazeči od nje, postavimo opće teze o državi, kao da ona predstavlja savršeno utjelovljenje neke izvorne Urstaat koja sve više krči svoj put u povijesnoj zbilji. No, to shvaćanje još obuzima brojne teoretičare vlasti (posve je drugačiji problem povijesnih uvjeta — kapitalizam — koji om o­ gućavaju formuliranje tih općih 1cza). Samostalnost političkog prostora u kapitalizmu, koja čini legitimnom njegovu teoriju, nije potpuno i savršeno ostvarenje bitne ili prirodne samostal­ nosti države, već posljedica njegova odvajanja od proizvodnih odnosa svojstvenih kapitalizmu. Teorija kapitalističke države ne može se jednostavno izvesti iz općih teza o državi. Ja u ovom tekstu istovremeno prikazujem obje, zato što se opće teze mogu bolje ilustrirati lim predmetom, kapitalističkom državom, koji omogućuje stvaranje vlastite teorije. Huduei da ne postoji opća teorija države koja postavlja opće zakone koji reguliraju transformacije njezina predmeta u raznim načinima proizvodnje, tako ne može postojati ni takva teorija koja bi se odnosila na prijelaz iz jodne države u drugu, posebna na prijelaz iz kapitalističke u socijalističku državu. Teorija kapi­ talističke države daje nam važne elemente koji se odnose na dr­ žavu u razdoblju prijelaza u socijalizam. Ali, ti elementi ne samo da nemaju status teorije kapitalističke države nego zauzi­ maju posebno mjesto unutar općih teorijskih postavki o državi. Oni predstavljaju samo teorijsko-strateške pojm ove u praktičnom stanju koji, dakako, funkcioniraju kao vodiči za djelovanje, ali jedva kao putokaz. Ne postoji »model« države za razdoblje pri­ jelaza u socijalizam, kao što ne postoji univerzalni model koji se može izdvojiti ovisno o konkretnom slučaju, ni za određenu zemlju pouzdan, teorijski potvrđen, recept države za razdoblje prijelaza u socijalizam. Analize države u ovom tekstu, koje se odnose na prijelaz u socijalizam u zemljama zapadne Evrope, ne pretendiraju na to. Jedanput zauvijek, treba se odlučiti: sada znamo da od jedne teorije, ma koliko znanstvena bila, sve do marksizma, uključujući i njega (koji ostaje prava teorija prakse), ne možemo tražiti da da više nego što može. Uvijek IX

postoji strukturalna distanca između teorije i prakse, između teo­ rije i zbilje. Te dvije distance predstavljaju zapravo samo jednu. Kao što filozofi prosvjetiteljstva nisu »odgovorni« za zapadni totalita­ rizam, tako ni marksizam nije odgovoran za ono što se događa na Istoku. Nije odgovoran ne samo u trivijalnom smislu, od­ nosno da se na Istoku radi o devijaciji marksizma, kako bi se čisti marksizam proglasio nevinim, nego zato što za svaku teo­ riju, pa i za marksizam, postoji distanca između teorije i zbilje. Ona prekriva distancu između teorije i prakse. Smanjiti tu di­ stancu, znači bilo kojom teorijom reći bilo što, u ime teorije Činiti bilo što. Ta distanca nije praznina koja se ne može ispuniti, daleko od toga: upravo se vreba na tu uvijek otvorenu distancu. Danas isto tako dobro znamo da ne postoji teorija, ma koliko oslobađajuća bila, koja bi u »čistoći« svoga govora bila dovoljna da isključi svoju eventualnu upotrebu za ciljeve totalitarne vlasti onih koji žele zabetonirati distancu između teorije i prakse, onih koji primjenjuju tekstove i ograničavaju zbilju, a uvijek se mogu pozvati na teoriju u njenoj potpunoj čistoći. Ali u tom slučaju greška nije u Marxu, kao ni u Platonu, Isusu, Rousscauu ili Voltaireu. Usprkos tome, distanca između teorije i zbilje još po­ stoji. Staljin nije »Marxova greška«, kao što Bonaparte (prvi) nije Rousseauova greška, Franco Isusova, Hitler Nietzscheova ili Mussolini Sorelova, iako su njihove misli, ponekad čak u svojoj čistoći, upotrebljavane da se prikriju ovi totalitarizmi. Sve je to u suprotnosti s onim što nam danas ponavljaju »novi filozofi« koji do sada, koliko ja znam, nisu našli boljeg odgovora na taj problem nego da, nakon Karla Poppcra4, ali s mnogo manje inteligencije i suptilnosti od njega, ponavljaju kako koncentracioni svijet dugujemo teorijskim sistemima što su prog­ lašeni »zatvorenima«, odnosno etatističkom aspektu velikih mi­ slilaca koji su ih nadahnuti. Distanca između teorije i zbilje ob­ jašnjava zapravo ono što bi, bez toga, ostalo golem paradoks: totalitarizmi se pozivaju upravo na mislioce koji su u svoje doba neosporno bili mnogo manji etatisti od drugih, na Isusa, Rous4 K. P opper, T he Open Society and its Ennem ies, 1946.

19

seaua, Nietzschea, Sorela, te naposljetku na Marxa čija je pri­ marna i stalna preokupacija bilo odumiranje države. Vraćam se na ono o čemu sam govorio: ne voditi računa o distanci između teorije i zbilje, željeti pošto-poto smanjiti di­ stancu između teorije i prakse, znači svašta govoriti o marksiz­ mu. Ne možemo, dakle, od marksizma — ovaj put od onog »pravog« — tražiti pouzdano i pročišćeno objašnjenje za skre­ tanje od autentičnog prijelaza u demokratski socijalizam, jer on takav odgovor ne može dati, kao što nije mogao zacrtati put onome što se događa na Istoku.

To ne znači da u svjetlu marksizma ne možemo većim dije­ lom (jer marksizam ne objašnjava sve, niti može sam sve ob­ jasniti) analizirati državu u zemljama takozvanog »realnog soci­ jalizma« (SSSR, istočna Evropa, Kina) odnosno u zemljama gdje je iskušan određeni prijelaz u socijalizam koji je završio pozna­ tom situacijom. Očito je da za to nisu dovoljne povijesne analize (tipa »konkretnih uvjeta te zemlje«) ni analize političke strate­ gije što za tim slijede (o tome ću govoriti u zaključku ovog teksta), iako su apsolutno potrebne. Da li to znači da treba stvoriti marksističku opću teoriju države koja će voditi računa o totalitarnim aspektima vlasti u tim zemljama na analogan na­ čin kao razna pojednostavljena uopćavanja koja nam, s druge strane, na dobro poznat, teroristički način, serviraju razni struč­ njaci Gulaga? Ja ne mislim tako, iako je (ili bolje: zato što je) problem totalitarizma veoma realan. On se u svojoj složenosti ne može shvatiti s pomoću totalizirajućih uopćavanja. Ne skri­ vajući ništa, reći ću slijedeće: analizu modernog totalitarizma i njegovih aspekata u istočnim zemljama možemo započeti samo tako da produbimo i razvijemo opće teorijske postavke o državi, ali isto tako i teoriju kapitalističke države u njenom odnosu s kapitalističkom društvenom podjelom rada i proizvodnim odno­ sima. Pokušat ću to učiniti naznačujući korijene totalitarizma. Ovdje je, dakako, riječ samo o početnoj poziciji: današnja država u istočnim zemljama je specifičan i složen fenomen koji ni u kom slučaju ne možemo svesti na državu kakvu poznajemo u zapadnim društvima, što će biti osnovni predmet ovoga teksta. U istočnim zemljama država je daleko od toga da bude obična 20

varijanta kapitalističke države. Sklon sam tvrditi kako korijeni i tajna nekih totalitarističkih crta države u istočnim zemljama, između ostalog (jer kapitalizam nije izvor svih zala1), ali bez sumnje temeljno, počivaju na onome što podrazumijevam pod pojmom kapitalističkih aspekata te države, proizvodnih odnosa i društvene podjele rada što se nalaze u njenoj osnovi. Pojam ka­ pitalističkih aspekata namjerno i indikativno upotrebljavam jer, bilo da se radi o karakteristikama kapitalizma što preostaju u autoritarnom obliku socijalizma, o utjecaju kapitalističke okoline na socijalističke zemlje, bilo o stvaranju, i u kojoj mjeri, stvar­ nog državnog kapitalizma u tim zemljama, ali u novom obliku, to je poseban problem u koji neću ulaziti: dovoljno je značajan da zaslužuje da bude razmatran na posebnom mjestu. Moja po­ zicija ima šire djelovanje: neke moje analize odnose se ne samo na državu općenito nego i na kapitalističku državu u njenom od­ nosu s društvenom podjelom rada i proizvodnim odnosima obuhvaćajući isto tako — uz sve specifičnosti — državu u istoč­ nim zemljama. To treba stalno imati pred očima, a ja ću se po­ brinuti da na to podsjetim.

Vraćajući se kapitalističkoj državi, dodajem da njezina teo­ rija može imati pravi znanstveni status jedino ako uspije shvatiti reprodukciju i povijesne transformacije svog predmeta na onim mjestima gdje su te reprodukcije i transformacije na djelu, u raznim društvenim formacijama, na mjestima klasne borbe: oblici države ovisno o stadiju i fazi kapitalizma (liberalna dr­ žava, intervencionistička država, itd.), razlikovanje tih oblika i iznimnih oblika države (fašizam, vojna diktatura, bonapartizam), oblici sistema u konkretnim zemljama. Teorija kapitalističke dr­ žave ne m o le se odvojiti od povijesti njezinog ustanovljavanja i reprodukcije. Osim toga, nije riječ o tome da se treba vratiti u pozitivizam i empirizam te stvoriti teorijski predmet kapitalističke dr­ žave prema određenom modelu ili idealnom tipu, odnosno uvođenjem-nizanjem karakteristika što su svojstvene konkretnim kapitalističkim državama. To jednostavno znači da, zadržavajući * Izraz posuđujem od Jeana Danlela.

21

distinkciju između načina proizvodnje (apstraktno-formalni predmet u njegovim ekonomskim, ideološkim i političkim deter­ minacijama) i konkretnih društvenih formacija (vezivanje više načina proizvodnje u određenom povijesnom trenutku), društve­ ne formacije ne treba shvatiti kao razlomljeno slaganje-konkretiziranje načina proizvodnje koji se reproduciraju u apstraktnom; dakle, konkretnu državu ne treba shvatiti kao jednostavnu rea­ lizaciju države s kapitalističkim načinom proizvodnje. Društvene formacije su stvarna mjesta postojanja i reprodukcije načina proizvodnje, dakle države u različitim oblicima, oblicima koji se ne mogu jednostavno izvesti iz države kapitalističkog tipa koju određuje apstraktno-formalan predmet. Dovesti u vezu kapitali­ stičku državu s proizvodnim odnosima ne znači, polazeći od toga, stvoriti teorijski predmet te države, predmet tip koji bi se zatim izdvojio ili konkretizirao na ovaj ili onaj način, ovisno o klasnoj borbi u ovoj ili onoj društvenoj formaciji. Teorija kapita­ lističke države može se razviti samo uspostavljanjem odnosa između države i povijesti političkih borbi u kapitalizmu.

3 Da rezimiram: iako određeni proizvodni odnosi određuju polje države, ono ipak ima vlastitu ulogu u ustanovljavanju tih odnosa. Veza države s proizvodnim odnosima glavni je gdnos države s društvenim klasama i klasnom borbom, što se tiče kapitalističke države, njena relativna odvojenost od proizvodnih odnosa, koju ti odnosi uvode, osnova je njenih organizacijskih temelja i već određuje njezin odnos s društvenim klasama i klas­ nom borbom u kapitalizmu. Proces proizvodnje zapravo se zasniva na jedinstvu radnog procesa i proizvodnih snaga (a oni sami sastoje se od dvostru­ kog odnosa ekonomskog vlasništva i posjedovanja). To jedin­ stvo ostvaruje se kroz primat proizvodnih odnosa nad radnim procesom, što se često označava nazivom »proizvodne snage«, a uključuje tehnologiju i tehnički proces. Suprotno tradicional­ nom ekonomizmu koji izravno teži tehnicizmu, a u proizvodnim odnosima zapravo vidi samo krislalizaciju-omot-odraz tehnolo­ škog procesa proizvodnih snaga (uvodeći, tako, unutar samog 22

proizvodnog procesa svoje shvaćanje odnosa između baze i nadgradnje-odraza), primat proizvodnih odnosa nad proizvodnim snagama njihovoj artikulaciji daje oblik procesa proizvodnje i reprodukcije. Iako proizvodne snage imaju vlastitu stvarnost koju ne smijemo zanemariti, one se ipak uvijek organiziraju prema određenim proizvodnim odnosima (sto, dakle, ne isklju­ čuje ni njihove međusobne suprotnosti ni njihov nejednak raz­ voj unutar procesa što proizlazi iz ovog primata). Prijelaz s vje­ trenjače na parni mlin ne objašnjava prijelaz iz feudalizma u kapitalizam. Čitavo Marxovo djelo to dokazuje, usprkos odre­ đenim nejasnoćama koje sadrže čak i njegovi zreli tekstovi, a koje su posljedica utjecaja ideologije tehničkog napretka filozo­ fije prosvjetiteljstva. Iz tog primata proizlazi prisutnost političkih (i ideoloških) odnosa unutar proizvodnih odnosa. Proizvodni odnosi i relacije od kojih su sastavljeni (ekonomsko vlasništvo / posjedovanje) izražavaju se u obliku klasne vlasti: ta vlast je organski vezana uz političke i ideološke odnose koji je utvrđuju i ozakonjuju. Ti odnosi se ne dodaju jednostavno već postojećim proizvodnim odnosima, ne djeluju na njih povratnom akcijom, u principijelno vanjskom odnosu ili u ritmu kronološkog a posteriori. U uspo­ stavljanju proizvodnih odnosa oni su za svaki način proizvodnje prisutni u specifičnom obliku. Politički (i ideološki) odnosi ne sudjeluju, dakle, u reprodukciji proizvodnih odnosa jednostavno prema sadašnjem shvaćanju pojma reprodukcije, gdje reproduk­ cija prikriva uspostavljanje proizvodnih odnosa uvodeći po­ lako političko-ideološke odnose, ali zadržavajući izvornu čistoću samostvaranja proizvodnih odnosa. Kako su političko-ideološki odnosi već prisutni u uspostavljanju proizvodnih odnosa, oni imaju bitnu ulogu u njihovoj reprodukciji, dok je proces pro­ izvodnje i eksploatacije istovremeno proces reprodukcije odnosa političke i ideološke dominacije/subordinacije. Iz te temeljne činjenice proizlazi prisutnost države, specifična za svaki način proizvodnje, koja političko-ideološke odnose koncentrira, saži­ ma, materijalizira i utjelovljuje u proizvodne odnose i njihovu reprodukciju. Naposljetku, iz te činjenice nastaje sudjelovanje države u ustanovljavanju i reprodukciji društvenih klasa, odnosno u klas­ noj borbi. Proizvodni odnosi, vezani uz odnose političke i ideo­ 23

loške dominacije/subordinacije, označavaju objektivna mjesta (društvene klase) koja predstavljaju distinkcije unutar dru­ štvene podjele rada (proizvodni odnosi, koji imaju odlučujuću ulogu, politički odnosi, ideološki odnosi). Ono što nastaje iz pri­ mata proizvodnih odnosa nad proizvodnim snagama, prema tome, isto tako utječe na položaj društvenih klasa unutar proiz­ vodnih odnosa. Društvena podjela rada, izražena kroz prisut­ nost političkih i ideoloških odnosa unutar proizvodnog procesa, ima primat nad tehničkom podjelom rada. To, međutim, ne znači da se tehnička podjela rada može svesti na društvenu pod­ jelu, već da ona postoji i reproducira se jedino ako je uklopljena u društvenu podjelu rada. Položaj klasa izražava se kroz vlast, a očituje se već unutar proizvodnih snaga, u praksi i u klasnoj borbi. Ti odnosi i dru­ štvena podjela rada ne predstavljaju neku (prethodnu) ekonom­ sku strukturu izvan društvenih klasa, niti pripadaju nekom po­ lju izvan vlasti i borbi. Društvene klase ne postoje prije njihove opozicije, odnosno borbe. Društvene klase nisu »po sebi« postav­ ljene u proizvodne odnose, da bi tek kasnije ili drugdje ušle u borbu (klase »za sebe«). Uspostaviti vezu države s proizvodnim odnosima, znači zacrtati početne okvire njene prisutnosti u klas­ noj borbi.

24

II

Ideološki aparati: država, represija+ ideologija?

Ako država ima konstitutivnu ulogu u prozvodnim odnosima i u razgraničenju-reprodukciji društvenih klasa, znači da se ona ne ograničava na vršenje organizirane fizičke represije. Država isto tako jm a ulogu u organizaciji ideoloških odnosa i vladajuće ideologije. Za sada ću se na tome zaustaviti: pozitivna uloga države ne može se ograničiti na par pojmova: represija + ideologija. Ideologija se ne sastoji samo, ili jednostavno, od sistema ideja ili predodžbi, već isto tako obuhvaća materijalnu praksu koja se proteže na običaje, navike i način života pojedinaca, ukla­ pajući se u cjelinu društvene prakse, uključujući ovdje političku i ekonomsku praksu. Prilikom uspostavljanja odnosa ekonom­ skog vlasništva i posjedovanja u društvenoj podjeli rada unutar samih proizvodnih odnosa osnovni su ideološki odnosi. Država ne može proizvesti i učvrstiti političku dominaciju isključivo s pomoću represije, nasilja ili »gole« sile, već izravno poziva ideo­ logiju koja ozakonjuje nasilje i pomaže u organiziranju konsen­ zusa određenih klasa i slojeva koji su, s obzirom na političku vlast, podređeni. Ideologija nije nešto neutralno u društvu: po­ stoji samo klasna ideologija. Vladajuća ideologija sastoji se od osnovne vlasti vladajuće klase. Tako se vladajuća ideologija utjelovljuje u državnom aparatu čija je uloga da razvije, utvrdi i prikaže tu ideologiju, a to je veoma važno u ustanovljenju i reprodukciji društvene podjele rada, društvenih klasa i klasne dominacije. Posebna uloga nekih aparata koji izrastaju iz državne sfere, a nazvani su ideoloSkim aparatima drlave, jest da formalno pripadaju državi ili da prav­ no zadržavaju »privatan« karakter: crkva (religiozni aparat), školski aparat, službeni aparat informiranja (radio, telcvizijaX kulturni aparat, itd. Podrazumijeva se, dakako, da vladajuća ideo­ logija utječe na organizaciju aparata (vojska, policija, sudstvo25

-zatvori, uprava) kojima prvenstveno pripada provođenje zako­ nitog fizičkog nasilja. Distinkcija između represivnih i ideoloških aparata ima veoma jasne granice: prije nego što do toga dođem, spomenut ću represivnu ulogu države, koja je ponekad toliko sama po sebi razumljiva da o tome gotovo i ne govorimo. N a­ glašavanje uloge države u ideološkim odnosima ne bi smjelo potcijeniti njezinu represivnu ulogu, što se često događa.8 Represija je prvenstveno organizirano fizičko nasilje u najmaterijalnijem smislu nasilja na/i tijelom. Jedan od osnovnih as­ pekata vlasti, preduvjet za nježino uvođenje i održavanje, uvijek je primoravanje tijela, ali isto tako prijetnja nad tijelom, smrtna prijetnja. Dakako, tijelo nije samo biološko postojanje, nego i politička institucija: odnosi države-vlasti i tijela mnogo su slo­ ženiji i širi nego odnpsi s represijom. To ne znači da jačanje dr­ žave nije prisilno bilježenje tijela fizičkim sredstvima, manipula­ cijom i proždiranjem tijela. To se postiže na dva načina: s po­ moću institucija što vrše tjelesnu prisilu i stalnu prijetnju sakaćenja (zatvor, vojska, policija, itd.); uvođenjem tjelesnog po­ retka od strane države, koji istovremeno postavlja i upravlja tijelima, oblikujući ih, savijajući i zatvarajući u institucije i apa­ rate. Stvarnost države sastoji se u potcjenjivanju, upokoravanju i uništavanju tijela subjekata, odnosno njezinoj inkarnaciji u tje­ lesnost subjekata-objekata nasilja države. Ovdje ne možemo go­ voriti o ponižavanju tijela od strane države — to bi nas vra­ tilo na pojam prvobitnog tijela, po prirodi slobodnog, a zatim politički iskrivljenog, tako da ostane samo političko tijelo — ali je ipak u ovom tjelesnom poretku riječ o stvarnoj dresuri tijela koja se vrši s pomoću razrađenih fizičkih postupaka. Proučava­ njem uloge zakona dublje ću proučiti pitanje represije, tako da ćemo vidjeti kako kapitalistička država pokazuje stanovite spe­ cifičnosti. Moramo, međutim, biti veoma suzdržani prema shvaćanju koje podržava distinkciju između represivnih aparata i ideoloških aparata države: ta distinkcija može se održati jedino kao čisto deskriptivna i indikativna. To shvaćanje temelji se na * T o je dobro pokazao P erry A nderson, T he A n tin o m ies o f A nto n io G ramsci, u »New Left Review«, studeni 1976 — siječanj 1977.

26

Gramscijevim analizama, a istovremeno je zaslužno za prošire­ nje prostora države na ideološke institucije kao i za isticanje prisutnosti države unutar proizvodnih odnosa, kroz njezinu ulo­ gu u ideološkim odnosima; ono međutim ipak funkcionira na re­ striktivan način. To shvaćanje sistematizirao je L. Althusser7, a počiva (kao što sam istakao) na pretpostavci države koja dje­ luje i funkcionira samo s pomoću represije i ideološkog zatupIjivanja. To u stanovitom smislu znači da efikasnost države po­ čiva na onome što država zabranjuje, isključuje, sprečava; ili na onome što laže, sakriva, prikriva ili uvjerava: prema tom shva­ ćanju, ideološko funkcioniranje koje počiva na materijalnoj praksi ništa ne mijenja u restriktivnoj analizi uloge države. Eko­ nomija se shvaća kao autoreproduktivna i autoregulativna in­ stanca, gdje država služi samo za postavljanje negativnih pra­ vila ekonomske »igre«. Politička vlast nije prisutna u ekono­ miji; ona je samo uokviruje, a ne sudjeluje u njoj jer postoji samo zato da (s pomoću represije i ideologije) spriječi buntov­ ničke zahvate. Ovdje je riječ o starom pravničkom pojmu dr­ žave iz pravno-političke filozofije s početaka buržoaske države, pojmu koji nikada nije odgovarao stvarnosti. Očito je da se takvim shvaćanjem države ne može ništa razumjeti o njezinu djelovanju pri ustanovljavanju proiz­ vodnih odnosa. To je već slučaj prilikom prijelaza iz feudalizma u kapitalizam, i to u njegovu konkurentsku ili liberalnu fazu. Ali, to znači i nešto više, posebno za današnju državu koja sud­ jeluje u reprodukciji kapitala. Država zapravo djeluje i na pozi­ tivan način, ona stvara, transformira, kreira stvarnost. Današ­ nje ekonomsko djelovanje države možemo shvatiti s pomoću iscrpljujućcg oblika represije ili ideološkog zatupljivanja jedino ako je to igra riječima; podrazumijeva sc, međutim, da ti aspekti uistinu postoje u današnjim funkcijama države. Osim toga, s pomoću para pojmova represija-ideologija ne­ moguće je zaokružiti osvajanje vlasti kod potlačenih masa, a da istovremeno ne dođemo do policijskog i idealističkog shva­ ćanja vlasti. Država vlada masama bilo policijskim^ terorom ili unutrašnjom represijom — ovdje to nije važno — bilo obma­ 7 L. A lthusser, Ideologija i ideoloiki aparati drlave, u »La Pensće«, lipanj 1970.

27

nama i izmišljotinama. Ona zaštićuje-zabranjuje i/ili vara, jer, iako pazi da ne poistoveti ideologiju i »lažnu svijest«, pojam ideologije dobiva smisao jedino pod uvjetom da ideološki pro­ cesi sadrže strukturu prikri van ja-preokretanj a. Potpuno je po­ grešno vjerovanje da država samo na taj način djeluje: odnos masa s vlašću i državom, u ovome što podrazumijevamo pod konsenzusom, uvijek posjeduje materijalni supstrat. Između osta­ log, zato što država, radeći na klasnoj hegemoniji, djeluje na nesigurnu kompromisnu ravnotežu između vladajućih klasa i potlačenih klasa. Država tako stalno poduzima niz mjera pozitivnog sadržaja prema narodnim masama, iako te mjere sadrže isto toliko ustupaka koji su nametnuti borbom potlačenih klasa. To je važna činjenica, jer stvaran odnos između države i narod­ nih masa ne možemo shvatiti ako ga svedemo na par poj­ mova represija-ideologija. Recimo usput da je isticanje suglas­ nosti osnova čitavog niza današnjih shvaćanja vlasti, posebno onih koja se izražavaju u raspravi oko fenomena fašizma.8 Shvaćanjem države-vlasti kao para pojmova represija-ideologija pokušava se objasniti masovna baza fašizma: mase su »željele« represiju ili ih je fašistička ideologija nasamarila. Shvatiti državu samo s pomoću kategorija represija-zabrana i ideologija-zavaravanje nužno dovodi do subjektiviziranja razloga suglasnosti (za­ što kažemo »da« na zabranu) i do njihova smještanja bilo u ide­ ologiju (samo u smislu varanja: fašizam je prevario mase), bilo u želju za represijom ili gospodarevom ljubavi. Iako je čak i fašizam bio prisiljen poduzeti niz pozitivnih mjera prema ma­ sama (smanjenje nezaposlenosti, održavanje, a ponekad čak i poboljšanje realne kupovne moći određenih kategorija naroda, takozvano društveno zakonodavstvo), to uopće nije isključilo povećanje njihove eksploatacije (s pomoću relativnog viška vri­ jednosti). Aspekt ideologije-obmane ovdje je uvijek prisutan, ali to ne mijenja činjenicu da država isto tako djeluje stvaranjem materijalnog supstrata pristajanja masa uz vlast. Ovaj supstrat razlikuje se od ideološkog prikaza u raspravi o državi, i ne može se shvatiti kao obična propaganda. s T a shvaćanja nalazim o u nekim člancim a kolektivnog djela, E lem ents pour une analise du fascism e, koje je uredio M . A. M acciocehi, 1976.

28

To, dakako, nisu jedini primjeri pozitivnog djelovanja dr­ žave. Ali, oni bi za sada trebali biti dovoljni da pokažemo kako djelovanje države daleko nadmašuje represiju i ideologiju.

Osim toga, postoji vječni nesporazum prilikom prikazivanja države svedene na par pojmova represija-ideologija: reprodukcija vladajuće ideologije miješa se s običnim prikrivanjem namjera i ciljeva države, što bi dovelo do trajno obmanjujućeg, ujedna­ čenog govora, uvijek maskiranog i obavijenog tajnom. To je pogrešno iz više razloga: jedna od funkcija države, koja nadmašuje ideologiji svojstven mehanizam preokretanja-prikrivanja, odnosi se ovaj put na njezinu organizacijsku ulogu s obzirom na vladajuće klase, a sastoji se u otvorenom govorenju, formuliranju i objavljivanju postupaka za reprodukciju vlasti. Država ne proizvodi ujednačen g o vor, već ih proizvodi vise; oni su utjelovljeni u različitim aparatima, oviind oTčTasnom opre­ djeljenju, i upućeni su različitim klasama. Ili bolje, država pro­ izvodi razlomljen i fragmentaran govor, ovisno o pravcima koji presijecaju strategiju vlasti. Govor, ili segmenti govora upućeni vladajućoj klasi i njezinim slojevima, a ponekad i klasama koje ih podržavaju, zapravo su govori zastupnici organizacije. Država i postupci koje ona utjelovljuje nikada se ne sakrivaju u potpu­ nosti, i to ne zato što bi se radilo o tajnim kuloarskim sastan­ cima za koje se saznaje bez znanja države nego zato što je go­ vorenje o postupcima na određenom nivou sastavni dio raspo­ reda države s obzirom na organizaciju vladajućih klasa: to je dio scenskog prostora države u prikazivanju klasa (jasan primjer je slavni govor de Gaullea u svibnju 1968, koji uopće nije »ideo­ loški«). To je prividno paradoksalna činjenica: sve, ili gotovo sve što su buržoazija i njezina vlast učinile uvijek je bilo (prije ili za vrijeme) rečeno, javno objavljeno u nekom od državnih go­ vora, pa iako se to nije uvijek čulo. Hitler nije nikada tajio svoju namjeru da istrijebi Zidove. Ne samo da država na određenom nivou objavljuje istinu o svojoj vlasti nego preuzima sredstva za razradu i formuliranje političke taktike. Ona proizvodi znanje i tehnike znanja koje su uklopljene u ideologiju, ali je veoma 29

nadinašuju. »Buržoaske« statistike i INSEE*, na primjer, ele­ menti znanja države za ciljeve političke strategije, nisu puka mistifikacija. Dakako, riječ države nije bilo čija i ne dolazi od bilo kuda; postoji tajna vlasti i birokratska tajna. Tajna koja, međutim, nije jednaka ulozi tišine, već uvođenju krugova unutar države koji bi se na određenim mjestima mogli očitovati. Birokratska tišina je, s obzirom na vladajuću klasu, često samo organizator govora. Država u svom govoru ne izražava uvijek svoju strategiju prema vladajućoj klasi najčešće zato što se boji da potlačenim klasama otkrije svoje namjere. To znači slijedeće: ako se unutar države ti postupci potvrde, strategija je samo rezultanta kontradiktornog toka različitih taktika i krugova, mreža i aparata koji ih utjelov­ ljuju, za koje često ona nije znala, niti ih je prije upoznala u (i s pomoću) same države; ona se, prema tome, ne može uvijek formulirati u govoru. Indeks ideologizacije govora, kao i stvarna praksa države, jest, prema tome, nestalan, promjenjiv i različit, ovisno o kla­ sama i slojevima klasa kojima se država obraća i na koje dje­ luje. Istina vlasti često izmiče narodnim masama, ali ne zato što država istinu od svih sakriva, što je to namjerna maska, već zato što mnogo složeniji razlozi uvjetuju da mase ne mogu čuti što država govori vladajućim klasama.

Naposljetku, ako se djelovanje države shvaća samo s pomoću para pojmova ideologija-represija, što se tiče državnog apa­ rata to posebno dovodi do: a) Odvajanja aparata za provođenje vlasti u dvije grupe: represivni aparati i ideološki aparati države. Ovdje je najveća nezgoda što se smanjuju specifičnosti ekonomskog aparata drža­ ve rastvarajući se u različite represivne i ideološke aparate, kako bi se onemogućilo lokaliziranje državne mreže gdje se najviše koncentrira vlast hegemonog dijela buržoazije, te kako bi se pri­ krili usvojeni načini transformiranja ekonomskog aparata prili­ * IN SEE: Institut n ational de la statistique et des E tudes E conom iques == N acionalni institut za statistiku i ekonom ska istraživanja (op. prev.).

30

kom prijelaza u socijalizam, s obzirom na one što su usvojeni za transformaciju represivnih i ideoloških aparata; b) Gotovo nominalističkog i esencijalističkog dijeljenja od­ ređenih aparata na represivne (koji primamo djeluju s pomoću represije) i na ideološke (koji primamo djeluju s pomoću ideo­ logije), što je diskutabilno. Ovisno o oblicima države i sistema, te ovisno o fazama reprodukcije kapitalizma, neki aparati mogu prelaziti iz jedne sfere u drugu, gomilati ili mijenjati funkcije: karakterističan primjer je vojska koja u određenim oblicima vojne diktature izravno postaje ideološko-organizacijski aparat koji primarno funkcionira kao politička stranka buržoazije. Ne­ potrebno je, uostalom, navoditi konstantnu ideološku ulogu či­ tavog niza represivnih aparata (sudstvo, zatvor, policija), tako da ova taksonomička klasifikacija koja nastaje iz veoma neodre­ đenog kriterija »poglavitog« (poglavito represivnog ili poglavito ideološkog) polagano nestaje. Ukratko, formuliranje državnog prostora u granicama repre­ sivnog i ideološkog aparata može se održati samo deskriptivno, vodeći računa o svim ogradama koje smo učinili. Njegova je zasluga što proširuje sferu države uključivši niz često »privatnih« aparata hegemonije i što insistira na ideološkom djelovanju države; međutim, to još uvijek znači da državu i njezino djelo­ vanje valja ograničeno shvatiti.

31

III

Država, vlast i borbe

Država, dakle, ima odlučujuću ulogu u proizvodnim odno­ sima i klasnoj borbi, budući da je već prisutna u njihovu usta­ novljavanju, pa tako i u njihovoj reprodukciji. Dok je jedna od karakteristika teorijske povijesti marksizma, posebno u okviru III internacionale, bila u tome što je zanema­ rena specifičnost političkog prostora svojstvenog državi i njezinoj osnovnoj ulozi (nadgradnja kao obični produžetak baze), sa­ dašnje kritike upućene marksizmu odnose se na njegov tobožnji »etatizam«. Kada marksizam zanemaruje državu, to je ekonomizam; čim govori o državi, to je etatizam. Te kritike ne odnose se samo na štaljim sticklT'^ i društveno-političku stvarnost sistema u istočnim zemljama, nego na samu marksi­ stičku teoriju. Iako država ima ulogu o kojoj sam govorio, to ne znači da se za marksizam — suprotno onome na što danas mo­ žemo posvuda naići — vlast poistovećuje i svodi na državu. Vodeći računa o primatu proizvodnih odnosa nad proizvod­ nim snagama u procesu proizvodnje, vidimo da se proizvodni odnosi i odnosi koji ih čine (ekonomsko vlasništvo/posjedova­ nje) očituju u vlasti koja nastaje iz položaja koje ti odnosi stva­ raju. Klasna vlast se, prema tome, vraća na temeljni eksploatatorski odnos; ekonomsko vlasništvo izražava sposobnost (moć) upotrebe^proizvodnih sredstava na^o3re3ehTnačin i raspo­ laganja dobivenim, proizvodima,, posjedovanje izražava sposob­ nost (moć) korištenja proizvodnih sredstava i upravljanja radTmrrprocesom. Vlast se smješta u splet odnosa između eksplo­ atatora i eksploatiranih, u opoziciju između različitih klasnih po­ stupaka, ukratko, u klasnu borbu: ta vlast uklopljena je u sistem međuklasnih odnosa. Shvaćajući ekonomski proces i proizvodne odnose upravo kao mrežu vlasti, možemo uočiti činjenicu da su proizvodni odnosi, kao vlast, konstitutivno vezani uz političke i 32

ideološke odnose koji ih utvrđuju i ozakonjuju, a prisutni su u ekonomskim odnosima. Prema tome, dobro vidimo da: 1. QdnosLnipći_za marksizam nisu »izvan drugih vrsta od­ nosa: ekonomski proces^T.«,* kao što to, na primjer, smatraju Foucault ili Deleuze. Ekonomski proces je klasna borba, pa pre­ ma tome odnos moći (i to ne samo ekonomske): podrazumijeva se da je ta vlast specifična zato što je vezana uz eksploataciju (recimo uzgred da Foucault ili Deleuze o tome rijetko govore). Odražavajući se na objektivni položaj klasa u podjeli rada i od­ ređujući sposobnost svake od njih da ostvari svoje specifične in­ terese, u opoziciji sa sposobnošću drugih klasa da ostvare svoje interese, vlast ne može izbjeći ekonomske odnose. Odnos vlasti, uklopljen u proizvodnju viška vrijednosti, te u svom odnosu s političko-ideološkom vlašću, ostvaruje se u specifičnim institucijama-aparatima: poduzeća-tvomice-proizvodne jedinice, mjesta gdje se izvlači višak vrijednosti i provodi vlast. *Zi- Vlast se nikako, ne može svesti ni poistovetiti s državom, iako to ¥oucault i Deleuze kažu govoreći o marksizmu, prema kojem je »vlast vlašFcIržave, a sama je smještena u državni apa­ rat . . . « te se »poistovećuje s državom«.10 Odnos vlasti, kao što je to s društvenom podjelom rada i klasnom borbom, daleko nad­ mašuje drlavu. Nadmašuje državu čak i ako napustimo usku pravničku defi­ niciju države koja je začuđujuće prisutna kod Foucaulta ili Deleuzea. Skup aparata hegemonije, čak i onih pravno nepostoje­ ćih, čine dio države (ideološki, kulturni aparat, crkva, itd.), dok se za Foucaulta i Deleuzoa država uvijek ograničava na državnu jezgri} (vojskar policija, zfltvorjjjsudstvo. itd.). To im omogućuje da tvrde kako vlast postoji izvan države^ kakvu oni podrazumi­ jevaju: niz mjesta, za koje smatraju da se nalaze izvan države (zdravstvo-domovi, bolnice, sportski aparat, itd.), ali ipak čine mjesta vlasti, što su više uključena u strateško polje države, to više postaju mjesta vlasti. • O. Deleuze, u svom članku o Foucaultu: N e pisac: novi karto­ graf, u »Critique«, prosinac 1975, i M. Foucault, suda u La volonte de savolr. '■ Ibid., 1977, Mr. 123. I

D rlavu. vtuil. »ocljull/uni

33

Kažem to više, a ne toliko (uključena u državu), vlast veoma nadrasta državu, i to višestruko čak i ako državu shvatimo ve­ oma široko. Prije svega, vlast koju postižu društvene klase i klasna borba ne može se svesti na državu. To je posebno slučaj vlasti u pro­ izvodnim odnosima, bez obzira na njezino preplitanje s politi­ čkom vlašću, a nastaje iz činjenice što njezin odnos s državom nije vanjski odnos. Osim toga, istina je da kapitalistička država, posebno u svom sadašnjem obliku, sve više u sebi koncentrira različite oblike vlasti. Uvlačeći se sve više u sva područja društ­ vene stvarnosti, ulazeći u tradicionalno »privatno« društveno tkivo, ona se širi u najtanje mreže i tendenciozno odvaja sektore vlasti od svake klasne vlasti (a to nam je u ovom trenutku važ­ no). Odnos klasne vlasti i države postaje sve uži radi uskog od­ nosa — što proizlazi iz sadašnjeg oblika odvajanja između um­ nog i fizičkog rada — između države i znanja koje je izravno smješteno u govor države, pa prema tome konstituirano u politič­ ku tehniku, znanja koje je država okružila područjem takozvane zajedničke potrošnje (transport, stanovanje, zdravstvo, socijalna pomoć, slobodno vrijeme), gdje ideološko-simbolička moć ostva­ rena u proizvodima (nastambe, kulturna središta, itd.) izravno produžava državne odnose. Ipak ostaje činjenica da klasna vlast uvijek nadrasta državu. Čak ako govor države proširimo na ideološke aparate, on ne obuhvaća svaki politički govor, koji, međutim, u svoju strukturu uključuje klasnu vlast. Isto tako, ideološka moć se nikada ne iscrpljuje u državi i njezinim ideo­ loškim aparatima. Kao što ne stvaraju vladajuću ideologiju, ti aparati isto tako nisu primarni i isključivi faktor u reprodukciji odnosa ideološke dominacije/subordinacije. Ideološki aparati samo razrađuju i nameću vladajuću ideologiju: kao što već M. Weber smatra, nije crkva ta koja stvara i održava religiju, već re­ ligija stvara i održava crkvu. Ukratko, ideološki odnosi uvijek su točka koja nadmašuje aparate, a postoji već u odnosima vlasti. To nas navodi na jednu dodatnu tezu: ako se klasna vlast ne svodi na državu i ako uvijek nadrasta njezine aparate, znači da ta vlast, zasnovana na društvenoj podjeli rada i eksploataciji, uvijek ima prvenstvo pred aparatima koji jc utjelovljuju, a po­ sebno pred državom. Time, zapravo, u drugačijem obliku izra­ žavamo tezu prema kojoj u složenom odnosu klasna borba/apa34

rati, borbe imaju primarnu i temeljnu ulogu, borbe (ekonomske, političke, ideološke) čije polje je već na nivou eksploatacije i proizvodnih odnosa, zapravo, odnos moći. Znači li to da država ima samo sekundarnu i nebitnu ulogu j materijalnom postojanju vlasti? Ako želimo izbjeći totalizirajuću sliku države moramo li upasti u iluziju o državi kao obi­ lnom nastavku društvenog? To nije točno. Država ima konstitutivnu ulogu u postojanju i reprodukciji TČTasne’’vlasti, odnosio ip'fertltfl 11 ETasnb|" borbi, a to dovodi do ~njezi ne prisutnost? u proizvodnim, odnos ima. Tu tezu moramo shvatiti u strOgonTsmi»lu. To znači da se razdvajamo od čitave današnje struje koja, insistirajući na prvenstvu »društvenog« u najneodredenijem smiilu riječi (»društvo« kao »ustanovljavajući« princip države), jpravo dolazi do ovakve slike države kao nastavka društvenog. U Francuskoj je ta struja danas posebno poznata po analizama i razvoju autora koji su surađivali u časopisu iz pedesetih godina »Socialisme et Barbarie« (Socijalizam i barbarstvo) (Lefort, Ca»toriadis, itd.). Kritizirajući etatizam marksista, oni jednako gri­ ješe kao instrumentalistički marksisti11: država je samo produže­ tak borbi i vlasti. Ta struja nije toliko značajna po svojim ana­ lizama, koliko po načinu na koji se te analize vezuju uz anarhi­ stičku tradiciju francuskog radničkog pokreta, posebno u stano­ vitim sektorima CFDT* i u struji Socijalističke stranke »Assises du socialisme«.11Vezuje se uz samoupravljačku struju koja je uve­ like rezultat jednog quiproquo: samoupravljačka politika, u veli­ koj mjeri opravdana naglaskom koji stavlja na prijeku potrebu oblika neposredne demokracije u bazi, zasniva se na teoriji koja zanemaruje stvarnu ulogu države. Ovdje je u najboljem slučaju riječ o miješanju želja i realnosti: antietatistička teorija izvodi se iz shvaćanja po kojem država gotovo nestaje u ulozi koja joj je 11 Cl. Lefort, u svom članku Sada, u prvom broju časopisa »Librc«, 1977; C. Castoriadis, L 'institution imaginaire dc lu societe /1075/. Ta struju nailovczujc se na takozvanu »antiinstitucionalnu« stiuju G. Lapnssadca i K. Loureuua. * C onfćdćration fran^aise gćnćrale du travail Gcncrulna konfede­ raciju rada (op. prcv.). 11 Posebno se pozivam na časopis »Faire«.

»•

35

svojstvena. No, realna uloga države upravo zahtijeva prijelaz u socijalizam zasnovan na neposrednoj demokraciji, a to podrazu­ mijeva točno poznavanje države i njezine današnje uloge. Točno je da stanovita tradicija etatističko-jakobinskog socijalizma isto tako nastaje iz instrumentalističkog shvaćanja države kao obi­ čnog nastavka društvenog i klasa, države čije neograničeno ja­ čanje ne može prouzročiti pogubne posljedice ako je riječ o rad­ ničkoj državi kao običnom nastavku radničke klase. Kako bismo točno omeđili konstitutivnu ulogu države u pro­ izvodnim odnosima i klasnoj borbi, dakle u odnosima vlasti, to pitanje treba jednom zauvijek razlučiti u njegovu teorijskom kontekstu od pitanja kronološkog početka i geneze (tko je bio prvi, kokoš ili jaje, država ili klasna borba/proizvodni odnosi): treba radikalno prekinuti s pozitivističko-empirijskom, odnosno historicističkom strujom, uključujući njezin dio unutar mark­ sizma. Strogo uzevši, nema nikakva smisla radi teorijskog obja­ šnjenja govoriti o društvenom polju podjele rada prema klasama i klasne vlasti prije postojanja države, o prvobitnoj osnovi (u kronološkom i genealoškom smislu) na kojoj se zatim rađa drža­ va, koja, dakako, na njega utječe, ali naknadno. Ondje gdje po­ stoji podjela na klase, pa prema tome i klasna borba i vlast, po­ stoji i država, institucionalizirana politička vlast. U tom smislu nema klasne borbe i vlasti prije države ili bez države, nema »prirodnog stanja« ili »društvenog stanja« koje prethodi državi, kao što je to u jednoj čitavoj tradiciji koja očito vuče tragove iz političke filozofije prosvjetiteljstva (o društvenom ugovoru koji prethodi državi). Država odsad obilježava polje borbi uključu­ jući jjroizvodne odnose, organizira tržište i odnose vlasništva, uvodi političku dominaciju i politički vladajuću klasu, obilježava i kodificira sve oblike društvene podjele rada, čitavu društvenu stvarnost u referencijalnom okviru društva podijeljenog na klase. Upravo u tom smislu, postavivši konačno državu, ne možemo govoriti o nekakvoj društvenoj stvarnosti (znanje, vlast, jezik, pisanje) koja bi bila primarno stanje s obzirom na državu, već o društvenoj stvarnosti uvijek vezanoj uz državu i podjelu na klase. T o ne znači da društvena stvarnost i vlast nikada nije po­ stojala bez države, bez podjele na klase ili, kronološki, prije te podjele, nego u referencijalnom okviru društva podijeljenog na klase i s državom. To znači da o toj stvarnosti ne možemo go­ 36

voriti sve dok državu stavljamo među zagrade. Cak ako i prihva­ timo povijesnu činjenicu o društvenoj stvarnosti prije države, kad se država pojavi svaka društvena stvarnost mora se proma­ trati kroz konstitutivne odnose s njom. Ako je (jedna) povijest povijest klasne borbe, ako su »primi­ tivna« društva bez države društva bez (ove) povijesti, to znači da ta povijest ne postoji bez države. Ne postoji povijest borbi kojoj bi država u određenom trenutku bila rezultat i plod: ta povijest se ne može zamisliti bez države. Nije točno.da smo od trenutka kada se država pojavila ušli u nepovratno vrijeme (Po­ vijest), u kojemu će država postojati dokle god bude ljudi, već, kao što je Marx govorio^ kraj podjele društva na klase znači kraj države, paJimeJJcraj određenog vremena, a ne kraj svih vreme­ na; to znači kraj određene povijesti koju je^ Marx označio kao pretpovijest čovječanstva. Podjela na klase i klasna borba ne mogu se, dakle, shvatiti kao porijeklo države, u smislu principa geneze države. Da li to dovodi u pitanje osnovnu tezu o temelju države u društvenim borbama, odnosno o odlučujućoj ulozi proizvodnih odnosa ili, općenito, o primatu borbi i odnosa vlasti s obzirom na državu? Ukratko, da li postaviti problem države na ovakav način, znači stajati na pozicijama etatizma? Pitanje postavljam ovako precizno kako bismo mogli razdvo­ jiti zamršen splet današnjih tendencija koje se prilično razlikuju, iako im je zajedničko to što ugrožavaju temelj države i vlasti u klasnoj borbi. Poslije ću isto tako prikazati kako o tome raz­ mišlja Foucault koji odnos države i proizvodnih odnosa, odnos ekonomske i političke vlasti u osnovi svodi na treći princip, na »dijagram« Vlasti zajednički za različite vlasti u određenom trenutku. To shvaćanje barem se ne upušta u opću teoriju vlasti od početka vremena, a u državi ne vidi temelj čitave društvene stvarnosti. To, međutim, čini čitava struja današnje takozvane »nove fi­ lozofije« koja se svojom pretencioznom i ispraznom metafizikom Vlasti i Države, od B. H. Lćvyja do A. Glucksmanna, nadovczujc na staru institucionalističku tradiciju: država kao temeljni princip ustanovljenja svakog društvenog odnosa, aprioran oblik svake moguće društvene stvarnosti, izvorna pradržava čije su društvene borbe samo njezino ogledalo, i ne postoje bez nje. To 37

shvaćanje (a ne marksizam) čitavu vlast svodi na državu; u sva­ koj vlasti vidi posljedicu prve stvarnosti, a to je Vlast-Država. Sve je uvijek replika Gospodara, Države i Zakona (lakanovska verzija psihoanalitičke teorije), jer, kao što borbe ne postoje bez nje, tako bez nje ne postoji nikakva društvena stvarnost, vlast, jezik, znanje, govor, pisanje ili želja. To radikalno zlo ne može se, prema tome, zaokružiti nikakvom borbom, a svaka borba je samo zamisao Vladaoca, postavljena u izvornu mrežu vječne Vlasti-Države čija dugoročnost nastaje iz sveobuhvatnosti i nu­ žnosti metafizičkog karaktera. Ona je, prema tome, temelj-izvor svega, temelj jer je izvor, i vice versa. Etatistički totalitarizam je istovremeno izvoran i vječan, jer je država subjekt svake mo­ guće Povijesti: tako zapravo iz Kanta izrasta Hegel. Država je, dakle, sve: tome na simetrično suprotan način od­ govara druga struja koju sam napomenuo. Ona u sebi sadrži ne­ što od te iste problematike: sve je društveno, a država mu je samo ustanovljeni nastavak. Važnost pojmova države i društva izmijenila se, a problematika ostaje ista: mehanička i linearna uzročnost zasnovana na jednostavnom monističkom principu koji oponaša metafiziku porijekla. Treba, dakle, podsjetiti na određene analize koje su mnogi od nas već odavno napravili: odlučujuća uloga proizvodnih od­ nosa, prednost klasnih borbi pred državom i njezinim aparatima ne mogu se shvatiti po mehaničkoj uzročnosti koja se transponira u linearnu kronološku uzročnost; to smo nazvali historici­ zam. To određenje i prednost ne znače nužno povijesnu egzi­ stenciju prije države: druga je stvar je li to tako ili nije, ako mogu tako reći. To prije svega vrijedi za odnose između države i proizvodnih odnosa ovog ili onog načina proizvodnje, kao i za prijelaz iz jednog načina proizvodnje u drugi. Marx je to savr­ šeno utvrdio razlikujući određene proizvodne odnose kao »pret­ postavke« ili prius logicus ove ili one države, s povijesno-kronološkim prethođenjem ovih proizvodnih odnosa nad onima. Odre­ đenje države proizvodnim odnosima, primat borbi nad državom, očituje se u njihovoj različitoj temporalnosti, u vlastitoj povijesnosti s nejednakim razvojem: oblik države u povijesnoj genezi može prethoditi proizvodnim odnosima kojima odgovara. U Marxovu djelu postoji obilje primjera za to, a ja sam pokazao da je isti slučaj s apsolutističkom državom u Evropi, državom s 38

kapitalističkom dominantom, gdje proizvodni odnosi još poka­ zuju feudalnu dominantu. Indikativni primjeri odnose se na odnos ovog ili onog oblika države i ovih ili onih proizvodnih odnosa i klasnih borbi, koji, međutim, imaju općenit značaj, jer nas istovremeno upućuju na porijeklo države. Vidimo da pitanje povijesnog porijekla države, pitanje sukcesivnog slijeda, u historiografiji geneze, između države s jedne strane, a proizvodnih odnosa i klasne vlasti s dru­ ge strane, teorijski nije istorodno kao pitanje temelja države u proizvodnim odnosima, klasnim borbama i odnosima vlasti. No, niz nesporazuma ovdje potječe od samog Engelsa. She­ matski ću reći da je Engcls, koji je u tom slučaju podložan historicističkoj problematici linearne uzročnosti, primat podjele na klase i klasnih borbi nad državom pokušao tako zasnovati što je ovo pitanje razradio potpuno jednako kao pitanje geneze države, upadajući tako u mit o porijeklu. Jedan od ciljeva Pori­ jekla porodicej privatnog vlasništva-i-drfave jest da prikaže po­ vijesno prvu pojavu klasne podjele u proizvodnim odnosima, u takozvanim primitivnim društvima: ta-podjela prouzročila je za­ tim rađanje države. To se smatra »dokazom« za određenje drža­ ve kroz proizvodne odnose i za njezin temelj u njima. Ako Engclsovo povijesno ispitivanje i jest točno, očito je ipak da to nc može biti nikakav dokaz: ili bolje, to bi bio dokaz kad bi mark­ sizam bio integralni historicizam. Isto je tako očito da obrnut red povijesnih pojava u nizu po­ četaka ne bi mogao dokazati suprotno: osim ako bismo sami sudjelovali u toj historicistiokoj problematici. Ovdje se posebno pozivam na radove Pierrea Clastresa. Zaključujući da prijelaz iz društava bez države na društva s državom počinje nakon nastan­ ka prve političke vlasti, koja bi trebala prethoditi podjeli na kla­ se u proizvodnim odnosima, on iz toga izvlači tezu o temeljnoj i odlučujućoj ulozi države u odnosu na političku vlast. Kritika marksizma smatra tu tezu neodrživom: »Politički rez je, dakle, odlučujući, a ne ekonomska promjena . . . A ako želimo zadržati marksističko shvaćanje baze i nadgradnje, treba li možda pri­ znati da je baza ono političko, a nadgradnja ono ekonomsko . . . « I dalje: »Politički odnos vlasti prethodi i utemeljuje ekonomski odnos eksploatacije. Prije nego što je ekonomsko, otuđenje je političko, vlast postoji prije rada, ekonomsko je derivat politi­ 39

čkog, pojava države određuje pojavu klasa.«13 Ako je ovo uopće nekakav primjer, onda je to primjer historicističkog shvaćanja li­ nearne uzročnosti koje, u ovom slučaju, pripada potpuno istoj problematici kao Engelsovo. A ko pretpostavimo da su Clastresove analize povijesno umjesne — s čime se ja uopće ne slažem — one nisu u suprotnosti s marksizmom, budući da »temelj« države u proizvodnim odnosima-podjeli na klase ne znači da nji­ hovo »porijeklo« obavezno prethodi državi. Te analize ne sum­ njaju u odlučujuću ulogu proizvodnih snaga i primat borbi nad državom: one su u tom smjeru samo dokaz pozitivističko-empirijske, odnosno historicističke problematike, koja miješa porije­ klo i temelj. To je, između ostalih, slučaj H. B. LevyjaM, koji Clastresove analize navodi u prilog tezi o vječnosti države, kao temelja, jer je izvor svega.

Ne samo da klasne borbe imaju primat nad državom i daleko je nadmašuju nego proizvodni odnosi nadmašuju državu i u jed­ nom drugom smislu: odnosi moći ne prekrivaju sasvim klasne odnose, i mogu ih čak i nadrasti. To znači da oni u ovom slučaju ipak imaju klasnu pripadnost, a smješteni su na područje poli­ tičke dominacije i njezin su ulog, ali ne nastaju iz iste osnove kao društvena podjela rada na klase, pa joj, dakle, nisu obična posljedica, niti su joj homologni i izomorfni (što je posebno slu­ čaj u odnosima muškarac-žena). Sada znamo da podjela na klase nije isključivo područje konstituiranja cjelokupne vlasti, iako u klasnim društvima cjelokupna vlast poprima klasno značenje. Posljedice su poznate: da se ukinu ili transformiraju odnosi vla­ sti u cjelini, prilikom prijelaza u socijalizam nije dovoljno samo radikalno transformirati državni aparat. Iako odnosi vlasti nadrastaju klasne odnose, oni ne nastaju iz specifičnih aparata i institucija koji ih materijaliziraju i repro­ duciraju (par, porodica), a državni aparat ne zadovoljava se time da ostane po strani. Država svojim djelovanjem i svojom akcijom sudjeluje u svim odnosima vlasti kako bi im pripisala klasnu pripadnost i ukTopila ih u splet klasne vlasti. Država tako pre­ 13 P. C lastres, L a societe contre l'L tat, 1974, str. 169, 172, itd. M Op. cit., str. 74. i dalje.

40

uzima heterogenu vlast koja postaje dodatak i dopuna vlasti (ekonomske, političke, ideološke) vladajuće klase. Moć u seksu­ alnim odnosima muškarac-žena, koja je bez sumnje heterogena s klasnim odnosima, isto tako je (»ostavljena, zaokružena i repro­ ducirana kao klasni odnos, između ostalog s pomoću države (ali isto tako kroz poduzeće-tvomicu): klasna vlast je presijeca, ko­ risti, usporava, ukratko, pridaje joj političko značenje. Država nije klasna država samo zbog toga što koncentrira vlast zasno­ vanu na klasnim odnosima, nego zbog toga što se tendenciozno proširuje na cjelokupnu vlast prisvajajući njezine postupke; no vlast je stalno nadrasta.

Pošto smo to razjasnili, vidimo da marksizam ovdje postav­ lja stanovite teze: su odbaci^ Foucaujt i Delcuzc, i to u korist shvaćanja koje razdvaja i rasipa vlast u bezbrojne mikrosituacije, vfloma poUg je n iu iu ć i važnost klasa i klasne borbe, te zanemaruje središnju ulogu države. Ža sada nemam namjeru ići dalje: oni se oko ovih točaka nadovezuju na staru tradiciju anglosaksonske političke znanosti i sociologije, tradiciju koja sre­ dište analize države premješta prema »pluralizmu mikrovlasti«. od funkcionalizma do institucionalizma, od Parsonsa do Mertona, Dahla, Lasswella i Etzionija koji su eksplicitno raspravljali o tim točkama. Ta tradicija relativno je nepoznata u Francuskoj, gdje se politička misao uvijek koncentrirala na državu (pravnu). Jedino nepoznavanje, vezano uz dobro poznati provincijalizam francuskog intelektualnog polja, omogućuje da se te analize pri41

kažu kao novosti, a zapravo su najtradicionalnije, otrcane misli koje postoje. Foucaultove neosporne zasluge su drugdje. Nije manje značajno što taj govor, koji nastoji vlast učiniti nevidlji­ vom usitnjavajući je u molekularizirane mikroresore, uspijeva u trenutku kada ekspanzija i važnost države dosižu do sada nepo­ znat stupanj/ —"

Da rezimiram: svaka vlast (ne samo klasna) postoji samo ukoliko je ostvarena u aparatima (ne samo u državnim). Aparati nisu samo obični nastavci vlasti, već imaju konstitutivnu ulogu: sama država organski je prisutna u stvaranju klasne vlasti. U od­ nosu vlast/aparati (klasna) borba ima temeljnu ulogu, borba čije polje su upravo odnosi vlasti, ekonomske eksploatacije i političko-ideološke dominacije/subordinacije. Borbe uvijek imaju primat nad aparatima-institucijama i konstantno ih nadmašuju. Suprotno svakom prividno anarhičnom ili nekakvom drugom shvaćanju, država ima konstitutivnu ulogu ne samo u proizvod­ nim odnosima i vlasti koju oni stvaraju nego u cjelini odnosa vlasti, na svim nivoima. Suprotno svakom etatističkom shvaća­ nju, od Maxa Webera koji je u aparatu-instituciji već vidio iz­ vorno mjesto i primarno polje za ustanovljavanje odnosa vlasti, u vatrenoj sadašnjosti borbe kao primamo polje odnosa moći uvijek imaju primat nad državom. To se ne odnosi samo na ekonomske borbe nego na borbe u cjelini, uključujući ovdje po­ litičke i ideološke borbe. Dakako, proizvodni odnosi imaju od­ lučujuću ulogu u borbama. Ali, prednost borbi nad državom nadrasta proizvodne odnose zato što u tom slučaju nije riječ o ekonomskoj strukturi koja bi trebala utemeljiti borbe, budući da su proizvodni odnosi odnosi borbe i vlasti. Zatim zato što ta odlučujuća uloga, u osnovi i općenito, omogućuje da borbe postoje i da one u cjelini drže primat nad državom. Odbacujući tu osnovu borbi, odbacujemo ne samo odlučujuću ulogu eko­ nomskog, nego i sam primat borbi, ma kakve bile, nad državom. Uvijek kada želimo odbaciti tiraniju ekonomskog, nađemo se u uništavajućoj svemoći države-vlasti. Vidimo, dakle, da među lošim napadima (jer postoje i dobri) na Marxovu misao bez sumnje nema ničeg goreg nego što je ovaj etatistički, čak i ako polazi od polilički potpuno opravdanih 42

(antietatistička politika) namjera, zasnovanih na totalitarnim as­ pektima države u zemljama takozvanog realnog socijalizma. Ni­ gdje se kritika Marxa nije pokazala tako zlonamjernom kao kod naših »novih filozofa«, posebno kod A. Glucksmanna. Neću o tome raspravljati: s tim u vezi dajem riječ J. Rancičreu koji, uostalom, nije uopće nježan prema Marxovoj misli: »Glucksmann je radikalniji kada, protivno svakoj očitosti, treba doka­ zati da Marx promatra državu kao suprotnost privatnog društva. Njegov najviši dokaz je nemogućnost da da i najmanji dokaz: Poglavlje o drlavi, piše Glucksmann, iako je predviđeno, kao slučajno nedostaje u Kapitalu. Dobro poznata staljinistička logi­ ka: najbolji dokaz da su ljudi krivi jest taj što nema dokaza. Jer, ako nema dokaza, znači da su ih sakrili, a ako su ih sakrili, znači da su krivi.«1®

11 člnnnk J. R unclircu u »Le Nouvcl Observatcur«, 25—31. srpa«. 1977,

PRVI DIO Institucionalna stvarnost države

Sada se možemo vratiti na naš početni problem: institucio­ nalna stvarnost države, kao »specijalan« aparat, ne može se ogra­ ničiti na ulogu u političkoj dominaciji. Ona se prvenstveno mora potražiti u odnosu države s proizvodnim odnosima i društvenom podjelom rada koju oni podrazumijevaju. Ali, taj odnos episte­ mološki nije drugačijeg reda nego odnos države s društvenim klasama i klasnom borbom. Uspostavljanje veze između države, s jedne strane, te proizvodnih snaga i društvene podjele rada, s druge, samo je prvi, iako odvojeni, moment na jednom te istom putu: na uspostavljanju odnosa između države i cjelokupnog polja borbi. To ću pokušati objasniti posebno u odnosu na kapi­ talističku državu, ne vraćajući se mnogo na analize iz mojih prijašnjih tekstova. Nastojat ću produbiti, upotpuniti i ispraviti određene točke, u svjetlu analiza koje upravo činimo. Pitanje na koje sam pokušao odgovoriti već u Političkoj vlasti i društvenim klasama jest slijedeće: zašto buržoazija, zbog svoje političke dominacije, raspolaže potpuno specifičnim državnim aparatom, kapitalističkom državom, tom modemom predstavni­ čkom državom, tom klasnom nacionalno-narodnom državom? Odakle dolazi primarna materijalna okosnica ove države? Moje tadašnje analize već su postavljene na slijedeći način: ta stvarnost ovisi o relativnoj odvojenosti države i proizvodnih odnosa u ka­ pitalizmu. Temelj odvojenosti, organizacioni princip institucija svojstvenih kapitalističkoj državi i njezinim aparatima (sudstvo, vojska, uprava, policija, itd.), njezinom centralizmu, birokraciji, predstavničkim institucijama (opće pravo glasa, parlament, itd.). njezinom pravnom sistemu, nalazi se u specifičnosti kapitalisti­ čkih proizvodnih odnosa i društvene podjele rada koju oni uvode: potpuna odvojenost neposrednog radnika od sredstava i predmeta rada u relaciji posjedovanja, u radnom procesu. 47

Tada mi se učinila karakterističnom permanentna crta mark­ sističke teorije države koja još postoji, a nastaje iz dubokih ne­ određenosti same marksističke misli o tome. Većina marksisti­ čkih autora koji kapitalističku državu ne svode na političku do­ minaciju (na »diktaturu« buržoazije-subjekta), koji, dakle, po­ stavljaju umjesno pitanje: »Zašto upravo ovakva država, a ne neka druga, odgovara buržoaskoj političkoj dominaciji?«, temelj ove države pokušali su naći u cirkulaciji kapitala i »uopćenih« robnih razmjena. Opći smjer tih analiza dobro poznajemo: raz­ mjena između »privatnih« vlasnika robe — privatno vlasništvo na pravnom nivou — ugovor o kupoprodaji radne snage, ekvi­ valentna razmjena i apstraktna vrijednost razmjene, itd. To je područje na kojem se pojavljuje »formalna« i »apstraktna« jed­ nakost i sloboda, izolirane čestice društva slobodne trgovine — generički individuum — uvedene kao pravno-političke »individue-persone«, sa zakonom te formalnim i apstraktnim pravnim propisima kao sistemom kohezije robne razmjene. Relativna od­ vojenost države i ekonomije shvaća se kao odvojenost države i poznatog »građanskog društva«. Građansko društvo, mjesto po­ treba i razmjena između izoliranih pojedinaca, predstavlja se kao dogovorno udruženje individualiziranih pravnih subjekata, a od­ vojenost građanskog društva i države svodi se na ideološki meha­ nizam koji se nalazi u središtu robnih odnosa, na fetišizaciju-reifikaciju države polazeći od slavnog fetišizma robe. Postoje brojne varijante tog shvaćanja, ali osnovna nit je uvijek ista. O tom shvaćanju posebno se raspravlja u talijanskoj marksističkoj školi (Galvano della Volpe, U. Cerroni, itd.). Ono je još izuzetno živo: spomenut ću samo najnovije radove Henrija Lefebvrea o državi.1 Pokušao sam pokazati da je to shvaćanje nedovoljno i dje­ lomično pogrešno, jer temelj države traži u odnosima cirkulacije i razmjena robe (što je donekle predmarksistička pozicija), a ne u proizvodnim odnosima koji su odlučujući u ciklusu proširene 1 E. P ašukanis, L a theorie generale du droit et le m arxism e, 1970 /franc, izd./; G. della Volpe, R ousseau e M arx, 1964; U. C er­ roni, M arx e ii diritto m oderno, 1963; H. Lefebvre, D e l'E tat, djelo izdavano u više svezaka počevši od 1976. D akako, ja tim e ne želim potcijeniti vrijednost L efebvreova djela: posebno njegova posljednja knjiga sadrži značajne analize. N aposljetku, taj sm jer istraživanja slijede i radovi J. B oudrillarda.

48

reprodukcije kapitala. To shvaćanje veoma osiromašuje istraživa­ nja o državi. A što je još lošije, iako se postavlja pitanje institu­ cionalne specifičnosti kapitalističke države, nemoguće je povezati državu-građansko društvo i državu-klasnu borbu: temelj društve­ nih klasa nalazi se u proizvodnim odnosima. Iako to shvaćanje uviđa neke važne institucionalne mehanizme države, jer područje cirkulacije kapitala utječe na državu, ono promašuje bit. Tako nastaje jedna dodatna posljedica: to shvaćanje ne dopušta da se povede računa o stanovitim karakteristikama države u istočnim zemljama koje su slične onima u kapitalističkoj državi, iako su robni odnosi ovdje veoma izmijenjeni. Tu sličnost, između osta­ log, dugujemo »kapitalističkim aspektima« koji obilježavaju državu u tim zemljama, budući da oni isto tako obilježavaju nji­ hove proizvodne odnose i društvenu podjelu rada. Radnici ne­ maju kontrolu niti vladaju radnim procesom (odnos posjedova­ nja), nemaju realnu ekonomsku vlast nad sredstvima za rad (od­ nos ekonomskog vlasništva, odvojen od privatnog vlasništva): radi se o eitatizaciji, a ne o pravom podruštvljavanju proizvodnje. Na političkom planu radi se o diktaturi nad proletarijatom. Svakako, u Francuskoj, kao i drugdje, rasprave i istraživanja oko države i vlasti veoma su uznapredovali, pa su se djelo­ mično izmijenile ideološko-teorijske prilike. Ali, čini mi se da neke novije analize ponavljaju nepravilnosti i nedostatke analiza koje sam prije napadao. Moje analize često su bile kritizirane i okrivljene za politicizam: pokušavajući utemeljiti politički prostor svojstven kapitalističkoj državi i vlasti polazeći »samo« od pro­ izvodnih odnosa, nisam obratio dovoljno pažnje odnosima iz­ među države i ekonomije. Dakle, riječ je o tome da treba uspostaviti odnos između dr­ žave i onoga što neki nazivaju logikom kapitala, odnosno njegove akumulacije i proširene reprodukcije. Ta problematika posebno je razvijena u SR Njemačkoj pod nazivom Ableitung, u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama pod nazivom Derivation; neki od tih tekstova već su prevedeni na francuski. Riječ je o tome da institucije svojstvene kapitalističkoj državi treba »derivirati«, iz­ vesti iz »ekonomskih kategorija« akumulacije kapitala. Ta pro­ blematika, međutim, upada u prilično tradicionalno shvaćanje kapitala kao apstraktnog entiteta s unutrašnjom logikom — eko­ nomske kategorije — i grana se u dva smjera istraživanja, koja 4 D rtiv i, vlait, iocljall/ani

49

su jednako nemoćna da vode računa o stvarnoj specifičnosti ove države. U jednom slučaju, kao što je pokazao J. Hirsch, upada se direktno na područje razmjene i cirkulacije kapitala (ekviva­ lentna razmjena, apstraktna vrijednost, novac, itd.), a tu speci­ fičnost izvodi se iz tih »kategorija«.2 U drugom slučaju specifič­ nost i povijesne transformacije države pokušavaju se izvesti iz njezinih ekonomskih funkcija s obzirom na proširenu akumula­ ciju kapitala. Ta tendencija prisutna je i u Francuskoj, posebno što se tiče današnje države, a očituje se tako što se sve institu­ cionalne transformacije izvode iz njezine nove uloge u pretjera­ noj akumulaciji-devalorizaoiji kapitala. Taj smjer istraživanja isto tako promašuje bit: dakako, nastu­ pajući u osnovi protiv ekonomizma, ja sam u to vrijeme pretje­ rivao u suprotnom smislu. Ekonomske funkcije (još treba obja­ sniti precizan smisao tog pojma) s obzirom na akumulaciju kapi­ tala, od prvobitne akumulacije do konkurentskog kapitalizma i do današnjeg monopolističkog kapitalizma, ostavljaju znatne po­ sljedice u strukturiranju države. Na to ću se potanje vratiti u tre­ ćem dijelu ovog teksta, gdje ću pokazati koliko su one važne za objašnjenje današnjeg oblika države, autoritarnog etatizma. Za sada ću reći samo toliko da te funkcije nisu primame i da ne mogu sasvim objasniti političke institucije. One ne odgovaraju na temeljno pitanje: zašto se ostvaruju upravo u ovoj, predstavni­ čkoj nacionalno-narodnoj državi, a ne u nekoj drugoj? Da posta­ vimo prividno paradoksalno pitanje: zašto se ta država ne pojav­ ljuje u obliku apsolutističke monarhije? Odgovor na to pitanje ne možemo dati pozivajući se samo na političku dominaciju (na prirodu buržoazije ili političku borbu 2 H irsch, Staatsapparat und R ep roduktion des K apitals, 1974, i njegov udio u kolektivnom djelu, L a crise de l'E tat, 1976, koje je izdano pod m ojom direkcijom . P ro b lem atik a A bleitunga u SR N je­ m ačkoj prilično je stara , a neke njezine predstavnike nalazim o u kolektivnom djelu L ’E tat contem porain et le m arxism e, 1975, izdanom pod direkcijom J. M. V incenta. N ešto je novija u V elikoj B ritaniji i u S jedinjenim D ržavam a: vidi brojne priloge u časopisim a »K apitalistate«, »Insurgent Sociologist« (Sjedinjene D ržave), »C apital and Class« (V elika B ritanija), kao i novije radove H ollow aya, Picciotoa, H indessa, H irsta, itd. N a kra ju naznačujem d a su u F rancuskoj kritike o »politicizm u« m ojih djela došle osobito od a u to ra okupljenih oko časopisa »Econom ie politique«. Gradska knjižnica

50

buržoazije/radničke klase), a odgovor ne možemo dati ni upuću­ jući na ekonomske funkcije države ili na vezu između ekonom­ skih funkcija i političkih borbi. Točnije rečeno, ekonomske funk­ cije vezane su i utemeljene na proizvodnim odnosima i njihovoj specifičnosti u kapitalizmu. Oni su prvi izvor institucionalne stvarnosti države i njezine relativne odvojenosti od ekonomije, koja označava okosnicu državnog aparata: oni su jedina moguća polazna osnova za analizu odnosa države s klasama i klasnom borbom. Transformacije države prvenstveno se odražavaju na transformacije kapitalističkih proizvodnih odnosa, dovodeći do transformacija te odvojenosti, pa tako i klasne borbe. Ovdje se mijenjaju uloga i ekonomske aktivnosti države, što, dakako, utječe na državu. Taj smjer istraživanja slijedio sam u Političkoj vlasti i dru­ štvenim klasama, ali sam ipak označio njegove granice: iako u tom tekstu, napisanom prije svibnja 1968 (pojavio se u svib­ nju ’68), insistiram na ulozi kapitalističke društvene podjele rada upravo zato što su mi proizvodni odnosi polazna osnova, još se ne osjeća izuzetan značaj ove podjele. Svibanj 1968. i specifič­ nosti radničkog pokreta nakon toga izazvali su niz ograničenja. Sto se mene tiče, ja sam u Društvenim klasama u današnjem ka­ pitalizmu3 shvatio važnost društvene podjele rada u konstituira­ nju klasa. Ovdje ću pokušati to isto učiniti za državu, uzimajući kao primjer neke tipične slučajeve. Radi toga ću se morati baviti temeljnim teorijskim pitanjima: usmjeravanje perspektive i osi istraživanja na tu podjelu otkriva nove probleme, jer nije jedno­ stavno državu dovesti u vezu s tom podjelom, kao što se do sada često vjerovalo.

s Le Seuil, 1974. 4*

51

I

Um ni i fizički rad: znanje i m oć

Počnimo sa stvaranjem i funkcioniranjem buržoaske države, što je ostvareno u njezinu aparatu. To je specijaliziran, centralizi­ ran aparat, čisto političke prirode, a sastoji se od skupa anoni­ mnih impersonalnih funkcija koje su formalno odvojene od eko­ nomske moći; njihov raspored očituje se u zakonima-pravilima kojima se raspoređuju područja aktivnosti i nadležnosti, te u legi­ timnosti zasnovanoj na tijelu koje zovemo narodom-nacijom. Svi ti elementi uklopljeni su u organizaciju aparata modeme države, a razlikuju se od aparata feudalne države koji su zasnovani na osobnim vezama, na prenošenju čitave vlasti na ekonomsku (feu­ dalac kao vlasnik zemlje je sudac, upravitelj, vojskovođa), na hi­ jerarhiji sastavljenoj od pojedinih zatvorenih vlasti (feudalna pi­ ramida), čija legitimnost proizlazi iz suverenosti tijela vladaoca (kralj-feudalac) koje je utisnuto u društveno tijelo. Specifičnost moderne države odnosi se, dakle, upravo na relativnu odvojenost političkog i ekonomskog, te na potpunu reorganizaciju njihovih prostora i polja, a očituje se u potpunoj razvlaštenosti neposred­ nih radnika u kapitalističkim proizvodnim odnosima. Ti odnosi temelj su reorganizacije u društvenoj podjeli rada, i s njom su kosupstancijalni. Reorganizacija obuhvaća relativni višak vrijednosti i proširenu reprodukciju kapitala u doba »mašinizma« i »teške industrije«. Ta podjela, svojstvena kapitalizmu, u svim svojim oblicima preduvjet je za postojanje modeme države. Moderna država pojavljuje se tako u svojoj potpunoj povijesnoj originalnosti, i pravi je prijelom prema pretkapitalističkim tipo­ vima države (azijatska, robovlasnička, feudalna). No, to nije uočeno u koncepcijama koje se zasnivaju na robnim odnosima (jer oni su uvijek postojali). Uzet ću samo jedan dio podjele: podjelu na umni i fizički rad. Ta podjela nikako se ne može shvatiti na empirijsko-natu52

ralistički način, kao rascjep između onih koji rade rukama i onih koji rade glavom: ona nas izravno dovodi do političko-ideoloških odnosa kakvi postoje u određenim proizvodnim odnosima. Kao što je Marx dobro pokazao, u kapitalizmu postoji specifičnost te podjele, vezana uz potpunu razvlaštenost neposrednih radnika od sredstava za rad. Posljedice toga su4: a) karakteristična odvoje­ nost intelektualnih elemenata od rada neposrednog radnika, rada koji u razdvojenosti od umnog rada (znanje) dobiva kapitalistički oblik fizičkog rada; b) odvojenost znanosti od fizičkog rada, tako da znanost »u službi kapitala« pokušava postati neposredna pro­ izvodna snaga; c) posebni odnosi između znanosti-znanja i ideo­ loških odnosa, odnosno vladajuće ideologije, i to ne u smislu »ideologiziranijeg« znanja nego što je ranije bilo, niti jedno­ stavno u smislu političko-ideološkog korištenja znanja od vlasti (to je uvijek bilo taiko) nego kao ideološko opravdanje vlasti koje je sadržano u modalitetu znanstvene tehnike, odnosno opravda­ nja vlasti koja nastaje iz racionalne znanstvene prakse; d) organ­ ske veze koje se uspostavljaju između umnog rada, ovako odvoje­ nog od fizičkog rada, i odnosi političke dominacije. Ukratko, odnosi između kapitalističkog znanja i moći. To je Marx poka­ zao u vezi s despotizmom tvornice i ulogom znanosti u kapita­ lističkom procesu proizvodnje analizirajući organske veze između znanja i moći, između umnog rada (znanje-znanost postavljeno u ideologiju) i političkih odnosa dominacije kakvi postoje i kakvi se reproduciraju već u procesu oduzimanja viška vrijednosti. Iako je ova veoma karakteristična kapitalistička razdvojenost umnog od fizičkog rada samo jedan aspekt općenite društvene podjele rada, ona je u vezi s državom odlučujuća. Jedno od te­ meljnih predviđanja klasika marksizma jest slijedeće: nesumnjivo se najvažniji aspekt društvene podjele rada s obzirom na pojavu države kao »specijalnog« aparata nalazi u podjeli na umni i fi­ zički rad. Država u svim svojim aparatima, dakle ne samo u ideološkim nego i u represivnim ili ekonomskim, utjelovljuje umni rad odvojen od fizičkog rada: to postaje jasno ako napu­ stimo naturalističko-pozitivističku distinkciju fizički rad/um ni rad. A u kapitalističkoj državi najpotpunije se ostvaruje organska 4 Ponavljam ono Sto sam rekao u predgovoru: neću se posebno pozivati na klasike marksizma, ukoliko ih eksplicitno ne citiram. O tom problemu piSo u mom tekstu D ruitvene k la se. . .

53

veza između umnog rada i političke dominacije, između znanja i moći. Ta država, odvojena od proizvodnih odnosa, smješta se upravo na stranu umnog rada koji je također odvojen od fizi­ čkog rada: ona je posljedica i proizvod te podjele, iako zadržava vlastitu ulogu u njezinu ustanovljenju i reprodukciji. To se očituje u samoj stvarnosti države. Prije svega, u specijalizaciji-odvajanju državnih aparata od procesa proizvodnje, što se osobito događa kristalizacijom umnog rada. Ti aparati u svom kapitalističkom obliku (vojska, sudstvo, uprava, policija, itd., a da ne govorimo o ideološkim aparatima) podrazumijevaju uvođenje i upravljanje znanjem i govorom (koji su postavljeni iz­ ravno u vladajuću ideologiju ili ustanovljeni polazeći od vladajućih ideoloških tvorevina), iz čega su narodne mase isključene. Osnova tih aparata je u specifičnom i trajnom isključenju narod­ nih masa koje su smještene uz fizički rad i koje država prisiljava na takav položaj. Permanentan monopol države-znanstvenika-govomika, njezinih aparata i pokretačkih snaga nad znanjem odre­ đuje funkcije organizacije i rukovođenja državom, funkcije koje su centralizirane u specifičnoj odvojenosti od masa: oblik umnog rada (znanje-moć) ostvaren u aparatima, nasuprot je fizičkog rada koji je tendenciozno okrenut narodnim masama, odvojenim i isključenim iz organizacijskih funkcija. Isto tako, očito je da niz institucija predstavničke ili posredne demokracije (političke stranke, parlament, itd.), ukratko, odnos država-mase, nastaje iz istog mehanizma. Gramsci je to predvidio vidjevši u općoj ulozi organizacije kapitalističke države potpunu realizaciju umnog rada koji je na karakterističan način odvojen od fizičkog rada. Tako je Gramsci u pokretačke snage državnih aparata, podrazumijevajući i one iz represivnih aparata (policajci, žandari, vojnici), uključio intelektualce (organske i tradicionalne) u širokom smislu5. Odnos znanje-moć odnosi se samo na ideologiju, a ne pre­ uzima funkciju opravdanja države, iako je osigurava, i to po­ sebno u službenom političkom mišljenju. Razdoblje prijelaza iz feudalizma u kapitalizam i razdoblje konkurentskog kapitalizma obilježava konstituiranje buržoaske države i dominacija pravno-političkog područja unutar buržoaske ideologije. To područje * O sobito u G li Intellettuali e l’organizzazione della C ultura, Einaudi, 1966.

54

(politika, pravo), od Machiavellija do Th. Morusa, pa sve do ka­ snijih koncepcija, uvijek se, s obzirom na oblik znanstvene teh­ nike i model apodiktičkih episteme, pokazivalo čuvarem znanja koje se suprotstavlja onome što se naziva utopijom. To prelazi okvire službenog govora i proširuje se na primarne oblike ideolo­ gije države koji osiguravaju odnose unutar aparata (unutrašnje samoopravdanje) i opravdavaju njezine postupke prema vani: to je opravdanje postupaka države i njezinih pokretačkih snaga kao nosilaca posebnog znanja, s unutrašnjom racionalnošću. Sve se to danas samo učvršćuje u posebnim oblicima odnosa ideologija-znanje-znanost, koji podrazumijeva transformaciju pravno-političke ideologije u tehnokratsku ideologiju. Rekao sam, međutim, da odnos znanje-moć ne postoji jedino radi ideološkog opravdanja: kapitalističko odvajanje umnog od fizičkog rada odnosi se i obuhvaća samu znanost. Kapital pri­ svaja znanost u tvornici, ali to isto čini i država. Posebna karak­ teristika države u tome je što pokušava obuhvatiti samu znanost organizirajući njezin govor, što je danas jasno. Nije riječ samo o instrumentaliziranju znanosti i njezinu manipuliranju u službi ka­ pitala. Kapitalistička država ujedinjuje produkciju znanosti koja tako postaje državna znanost čije je unutrašnje tkivo uklopljeno u mehanizme vlasti; kao što znamo, to se ne odnosi samo na ta­ kozvane »humanističke znanosti«. Općenito rečeno, država iscrtkava umni rad čitavim nizom krugova i mreža zahvaljujući ko­ jima zamjenjuje crkvu, potčinjava i prisvaja tijelo intelektualaca-znanstvenika, koje je u srednjem vijeku postojalo samo na proteiforman način. Intelektualci kao specijalizirano i profcsionalizirano tijelo, sa svojom funkcionalizacijom-najamništvom, usta­ novljeni su tek u modernoj državi. Intelektualci, nosioci znanja-znanosti, postaju (sveučilišta, instituti, akademije, razna znanst­ vena društva) funkcionari države istim mehanizmom koji je od funkcionara te države napravio intelektualce. Odnos znanje-moć ne postoji samo kao opravdanje nego. po­ navljam to, sam govor države kristalizira taj odnos; govor koji je ovdje potpuno specifičan. Nije riječ, kao u pretkapitalističkim državama, o objavama zasnovanim na govoru (stvarnom ili pret­ postavljenom) Vladaoca, ponavljajući uklopljenost tijela suverena u društveno tijelo. Taj u pravom smislu mitski govor pripovije­ danjem neodređeno pokušava ispuniti distancu između početaka 55

vlasti suverena i početaka svijeta. Kapitalistička država svoju le­ gitimnost ne zasniva na svom porijeklu: ona sadrži niz sukcesiv­ nih utemeljenja u stalno obnavljanom suverenitetu naroda-nacije. Država tako potvrđuje svoju posebnu organizacionu ulogu s ob­ zirom na vladajuće klase i svoju regulacionu ulogu s obzirom na čitavu društvenu formaciju: njezin govor je govor akcije. To je govor strategije i taktike, uklopljen, dakako, u vladajuću ideolo­ giju, ali isto tako pothranjen znanošću-znanjem koje je država prisvojila (ekonomske, političke, povijesne spoznaje). Iako ovaj govor posebno ostvaruje spoj znanje-moć, on nema vlastitog, unutrašnjeg jedinstva. Radi se o razlomljenom i frag­ mentarnom govoru koji ovisi o strateškim ciljevima vlasti i o raz­ ličitim klasama kojima je upućen. Opazio sam da čak izrazito »totalitarni jezik« kakav je fašistički govor sadrži niz premješta­ nja, preokretanja smisla identičnih formula (pojma korporativizma, na primjer), ovisno o različitim ciljevima ili klasama ko­ jima je upućen. Taj govor uvijek se mora shvatiti i čuti, ali ne jednako za svakoga: nije dovoljno da bude izgovoren s ushiće­ njem. To u različitim diskursivnim kodovima pretpostavlja natkod države, referenci jalni okvir izjednačenja diskursivnih seg­ menata i aparata koji ih sadrže, područje diferencijalnog funkcio­ niranja. Natkod je pomno utisnut u sve subjekte. Unifikacija je­ zika dovodi do kapitalističke države stvarajući nacionalni jezik i odbacujući sve ostale. Nacionalni jezik je, dakako, prijeko po­ treban za stvaranje nacionalne ekonomije i tržišta, ali još više za političku ulogu države. Dakle, zadatak nacionalne države je da organizira diskursivne postupke koji će uobličiti stvarnost na­ roda-nacije i da stvori jezik; te kreacije smještaju se, dakako, u ideološke formacije, ali se nikako ne mogu svesti na jednu ide­ ološku operaciju. Odnos znanje-moć, zasnovan na umnom radu koji država kristalizira odvajajući ga od fizičkog rada, smješten je u orga­ nizacioni kostur države. Država u svom vlastitom tijelu ponovno ucrtava i reproducira društvenu podjelu rada: ona tako pred­ stavlja otisak odnosa između moći i znanja kakvi se reproduci­ raju unutar samog umnog rada. Hijerarhijski, centralizirani i di­ sciplinirani odnosi, sa stupnjevima i čvorovima odlučivanja/izvr­ šavanja, ljestvice autoriteta, s oblicima dijeljenja-iščezavanja zna­ nja ovisno o tim ljestvicama (birokratska tajna) i s oblicima kva­ 56

lifikacije i regrutiranja državnih činovnika (školska kvalifikacija i primanje putem natječaja), okosnica kapitalističke države unu­ tar samog umnog rada, u najmanjim pojedinostima utjelovljuje unutrašnju reprodukciju kapitalističke podjele na umni i fizički rad. To se proširuje na čitavu materijalnu ritualnost države, kao što je, na primjer, pisanje. Nema sumnje da je uvijek postojao uzak odnos između države i pisanja, jer svaka je država određeni oblik podjele na umni i fizički rad. Ali, uloga pisanja u kapitalističkoj državi veoma je specifična. Više nego diskurs-govor, ovdje je pisanje veza i raspored znanja-moći unutar države. Pisani trag, bilješka, izvještaji u arhivama: za tu državu u stanovitim aspektima ne postoji ništa što nije napisano, a sve što se u njoj događa ostavlja negdje pismeni trag. Pisanje je ovdje nešto posve drugo nego u pretkapitalističkim državama: to više nije pisanje kao transkrip­ cija, čisti otisak govora (realnog ili pretpostavljenog) suverena, pisanje radi objave i pamćenja, monumentalno pisanje. Riječ je o anonimnom pisanju koje ne ponavlja nečiji govor nego znači prijelaz nekog puta, označava birokratska mjesta i rješenja, ispre­ sijeca i oblikuje centralizirano-hijerarhijski prostor takve države. Pisanje istovremeno lomi i stvara linearan i reverzibilan poredak u uzastopnom i isprekidanom lancu birokratizacije. Papiri mo­ derne državne organizacije nisu obična, slikovita pojedinost nego osnovna materijalna crta njezina postojanja i funkcionira­ nja, unutrašnja veza intelektualaca-funkcionara, što utjelovljuje odnos države i umnog rada. Takva država ne monopolizira, ne zadržava pisanje za sebe, kao što je to bilo u pretkapitalističkoj državi ili crkvi: ona ga širi (škole) za veoma određene potrebe formiranja radne snage. Ali, ona ga tako razdvaja, to više što se govor države mora shvatiti i čuti. Sve se zbiva kao da su u toj državi, s otvorenim govorom i jedinstvenim nacionalnim jezikom, tajna u odnosu na mase i kristalizacija znanja-moći prešle isključivo u pisanje države, čiji je hermetizam prema narodnim masama, isključenim iz pisanja, dobro poznat. Upravo takva država je sistematizirala, ako ne otkrila, gramatiku i pravopis uzdižući ih u mrežu vlasti. Naposljetku, odnos moć-znanje očituje se u posebnim tehni­ kama ostvarivanja vlasti, preciznim odlukama utkanim u niti države, permanentnom distanciranju narodnih masa od centara 57

odlučivanja: nizom rituala, oblika govora, strukturalnih načina raspravljanja, formuliranja i bavljenja problemima koje državni aparat čini tako (monopol znanja) da se narodne mase (ovdje u smislu fizičkog rada) zapravo nalaze odvojene od svega. Dakako, nije riječ o tome da odnos države i proizvodnih od­ nosa treba ograničiti na podjelu umni/fizički rad. Želio sam samo ilustrirati smjer istraživanja u kojemu područje robnih od­ nosa prestaje biti temelj kapitalističke države (u ovom slučaju s pomoću birokracije kao prijeko potrebne centralizirajuće instan­ ce, nasuprot konkurentskoj anarhiji građanskog društva). D oda­ jem da ni u tom slučaju država nije samo rezultat podjele na umni i fizički rad, koja je zasnovana na proizvodnim odnosima. Ona aktivno djeluje na reprodukciju te podjele unutar samog procesa proizvodnje i unutar društva u cjelini, istovremeno s po­ moću specijalnih aparata koji sudjeluju u kvalificiranju-formiranju radne snage (škola, porodica, različite mreže profesionalnog oblikovanja) i s pomoću aparata u cjelini (buržoaske i sitnoburžoaske stranke, parlamentarni sistem, kulturni aparat, štampa, mas-mediji). Prisutna je u uspostavljanju podjele unutar pro­ izvodnih odnosa: podjela umni/fizički rad, utjelovljena u despotizmu tvornice, odražava se na političke odnose dominacije/su­ bordinacije što postoje u eksploatatorskim odnosima, pa tako i na prisutnost države u njima. Sada vidimo da odnos znanje-moć obuhvaća isto tako neke kapitalističke crte države u zemljama takozvanog realnog socijalizma, bez obzira na transformacije robnih odnosa u njima. Podjela na umni i fizički rad, zasnovana na »kapitalističkim aspektima« proizvodnih odnosa čak izvan etatizacije (za razliku od pravog podruštvljavanja) ekonomije, ovdje se pojavljuje u novom obliku. To naznačujem samo indikativno, jer sve to u tim zemljama dobiva posebne i drugačije oblike od onih što po­ stoje u zapadnim društvima, i to zbog brojnih razloga, uključu­ jući ovdje specifičnosti društvenih klasa i klasne borbe u tim zemljama.

Uspostavljanje odnosa između države i podjele umni rad/fi­ zički rad, kakva je sadržana u kapitalističkim proizvodnim odno­ sima, znači samo prvi korak prema uspostavljanju odnosa iz­ 58

među države i klasa i klasne borbe u kapitalizmu. Takva država predstavlja vlast buržoazije te upućuje na specifičnosti u konsti­ tuiranju ove klase u vladajuću klasu. Oslanjajući se na područje koje podrazumijeva karakterističnu specijalizaciju funkcija i umnog rada, buržoazija je prva klasa u povijesti kojoj je potrebno tijelo organskih intelektualaca da bi postala vladajućom klasom. Oni su formalno odvojeni od nje, ali ih ona vrbuje; oni nemaju samo instrumentalnu ulogu (kao što je to bilo sa svećenicima u feudalizmu), već ulogu organiziranja hegemonije. Nije slučajno početni oblik buržoaske revolucije prvenstveno bila ideološka re­ volucija: sjetimo se uloge filozofije prosvjetiteljstva, te uloge ideološko-kultumog aparata izdavaštva i štampe u organiziranju buržoazije. I još više: svaka kapitalistička država ima isti materijalni kostur koji se ističe ovisno o specifičnostima klasne borbe, orga­ niziranja buržoazije i intelektualaca u svakoj konkretnoj kapita­ lističkoj državi i zemlji. Nema ništa jasnije od francuskog slučaja: francuska buržoazija, na putu od apsolutističke monarhije, preko oblika revolucije iz 1789, u organizaciji svoje hegemonije i stva­ ranju nacionalnog jedinstva pod svojim okriljem posebno je uspjela sklapanjem uskih veza s izabranim intelektualcima. Ona je osigurala njihovu trajnu službu čvrsto ih uklapajući u institu­ cionalne mreže jakobinske države i znajući na različite načine platiti cijenu njihove službe. To je obilježilo ne samo kulturne institucije i ideološke aparate ove države nego također znatne specifičnosti francuske inteligencije. Vezana uz institucije repu­ blikanske države koje predstavljaju mrežu vlasti buržoazije, fran­ cuska inteligencija je bila, i ostaje, otporna na ideologiju i oblike fašističke države, ali istovremeno odvojena od narodnih borbi kada one poprimaju radikalne oblike, dovodeći u pitanje nje/inu vlast. Ona je stalno razapeta između radikalno-rcpublikanskog antifašizma i Versailleskog sindroma. Nigdje drugdje ne nala­ zimo toliko utjelovljene fantazme inteligencije: jednom je savjet­ nik vladara, drugi put, ili istovremeno, odozgo utječe na mase preko njihovih vlastitih organizacija i posredstvom državnih apa­ rata (štampa, kulturne institucije, mas-mediji), ukratko, to je po­ kušaj etatističkog populizma. Toj žeđi za intelektualnom vlašću, koju podržava položaj inteligencije u francuskoj državi, odgo­ 59

vara dobro poznati antiintelektualizam francuskog radničkog po­ kreta i njegovih organizacija, koji, sa svoje strane, isto tako obi­ lježava ovu državu, i karakteristično nepovjerenje narodnih masa prema ideološkim aparatima.

60

II

Individualizacija

1.

Okosnica države i tehnike vlasti

Specijalizacija i centralizacija kapitalističke države, njezino hijerarhijsko-birokratsko funkcioniranje i njezine birokratske in­ stitucije podrazumijevaju atomiziranje i parceliranje političkog tijela na ono što zovemo »individuama«, pravno-političkim oso­ bama i subjektima sloboda. Ta država zahtijeva posebnu orga­ nizaciju političkog prostora na kojem se vlada. Država (centra­ lizirana, birokratizirana, itd.) uvodi ovu atomizaciju i predstavlja (predstavnička država) jedinstvo tijela (naroda-nacije) koje je rastavljeno na formalno ekvivalentne monade (nacionalni suve­ renitet, narodna volja). Osim toga, stvarnost države i njezinih aparata u stanovitim je aspektima tako ustanovljena kao da mora pomno pratiti, vježbati i hvatati rastavljeno društveno ti­ jelo, homogeno u svojoj podjeli, s ravnomjerno izdvojenim ele­ mentima, u neprestanom atomiziranju: od moderne vojske do uprave, sudstva, zatvora, škole, mas-medija, itd., lista bi bila dugačka. Rastavljenost ni u ovom slučaju ne nastaje prvenstveno iz odnosa između vlasnika robe u građanskom društvu u kojem primjećujemo njezinu prvu pojavu, a to su individue-subjekti ugovornih odnosa. Iako se mehanizam individualizacije veoma osjeća u općoj robnoj razmjeni, njezin temelj nalazi se drugdje. Moramo se čuvati jedne druge, isto tako pogrešne koncepcije koja počinje od istih pretpostavki kao prva, iako ostvaruje su­ protne rezultate. Ovdje se taj proces isto tako smješta samo u robne odnose, a ne u proizvodne odnose-klasne odnose. Ta kon­ cepcija poriče primjerenost individualizacije u organizaciji ka­ pitalističke države smatrajući je pukim prividom i mistifikačijom radi fetišizma robe. Individualizacija je, međutim, veoma 61

realna: ali temelj uvođenja društvenih monada u individue-subjekte u sferi cirkulacije robe, kao i temelj primarnog odnosa dr­ žave s tom rastavljenošću nalazi se u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada koju oni uvode. Potpuna lišenost nepo­ srednog radnika od sredstava za rad dovodi do pojave »slobod­ nog« ili »golog« radnika, izdvojenog iz mreže odnosa (osobnih, statutarnih, teritorijalnih) koja je postojala u srednjovjekovnom društvu. Ova lišenost uvodi tako u radni proces određenu struk­ turu: ». . . Korisni predmeti postaju roba samo zato što su pro­ izvod osobnog rada, izrađeni neovisno jedan o drugome.«6 Ri­ ječ je, zapravo, o načinu povezivanja radnog procesa koji po­ stavlja strukturalna ograničenja realnoj zavisnosti proizvođača, koja je uvedena podruštvljavanjem rada. U okviru proizvodnih odnosa radovi se obavljaju neovisno jedan o drugome tako da proizvođači prethodno ne organiziraju svoju suradnju: tako vlada zakon vrijednosti. Struktura proizvodnih odnosa i radnog procesa, dakako, ne utemeljuje izravno precizne oblike — individualizaciju — ove rastavljenosti. Ona uvodi referencijalni materijalni okvir, pros­ torne i vremenske matrice, koje su pretpostavka kapitalističke društvene podjele rada, prvenstveno u procesu proizvodnje, u razdoblju koje je Marx označio mašinizmom ili razdobljem teške industrije. Ovaj primami materijalni okvir model je društvene atomizacije i podijeljenosti, a utjelovljuje se u praksi samog rad­ nog procesa. Istovremeno kao pretpostavka proizvodnih odnosa i utjelovljenje društvene podjele rada, taj okvir se sastoji u orga­ nizaciji jednog istovremeno kontinuiranog, homogenog i parceliziranog, fragmentarnog prostora-vremena koje je temelj tejlorizma. To je razlomljen, ispresijecan i staničan prostor u kojemu svaka čestica (individuum) ima svoje mjesto, gdje svako mjesto ima svoju česticu (individuum), ali prostor koji se istovremeno mora prikazati kao homogen i jednoličan. To je linearno, ulančano, ponovljeno i kumulativno vrijeme, gdje su pojedini mo­ menti uklopljeni jedni u druge, vrijeme usmjereno prema final­ nom proizvodu: pros tor-vrijeme, materijalizirano isključivo u lancu proizvodnje. Ukratko, ovdje se individuum pojavljuje mnogo više kao točka materijalne kristalizacije — točka fokusi6 K. M arx, K apital, franc, prijevod, E d. Sociales, t. I, str. 85.

62

rana u samo ljudsko tijelo — niza postupaka u društvenoj pod­ jeli rada nego kao kreacija pravno-političke ideologije što je stvorena robnim odnosima. Potpuno različita društvena organi­ zacija u srednjem vijeku i u kapitalizmu (individualizacija) od­ govara različitim korporativnim sistemima. Odvojenost radnika od sredstava za proizvbdnju u kapitalizmu, od radne snage čini osnovu viška vrijednosti, spaja čitav proces u kojemu, kao što je već Marx pokazao, tijelo postaje obični »produžetak stroja« raš­ članivši se u »mali broj osnovnih oblika u kojima se, bez obzira na razlike u upotrebljenim sredstvima, mora vršiti svaki proiz­ vodni pokret ljudskog tijela . . .«7 Institucionalna stvarnost kapitalističke države zasniva se na individualizaciji. Okosnica takve države sastoji se u prikazivanju jedinstva (nacionalna predstavnička država) i organiziranju-reguliranju (hijerarhijski i birokratski centralizam) konstitutivne razdijeljenosti realnosti koju zovemo narodom-nacijom. Državni aparati istovremeno se oblikuju tako da vladaju nad ovako ustanovljenom cjelinom: oni ostvaruju isti referencijalni materi­ jalni okvir, istu matricu prostor-vrijeme koja je sadržana u pro­ izvodnim odnosima. Unutrašnja organizacija birokratskih mreža i postupaka pretpostavlja okvir koji omogućuje ulančavanje nje­ govih elemenata, iako se taj okvir različito konkretizira u biro­ kratskoj upravi i u despotizmu tvornice, u tejlorizmu i u pro­ izvodnom lancu: riječ je o restrukturiranju političkog prostora i premještanju statusa, privilegija i drugih osobnih veza uz pomoć anonimne organizaoije s vezama koje su u isto vrijeme kontinui­ rane, homogene, linearne, ravnomjerno raspoređene i razlomljene, pregrađene i razdvojene. No država nije samo registrator društveno-ekonomske real­ nosti: ona je konstitutivan činilac u organizaciji društvene podje­ le rada uzrokujući neprestano društvenu razlomljcnost-individualizaciju. To se istovremeno zbiva ideološkim procesima: država opravdava i ipsMucionalizira individualizaciju konstituirajući dništvtpno-eknnomske monaide u.J}t;aynO-političkc individuc-subjekte. Ovdje ne govorim o službenom govoru političke filozofije 7 Ibid., knjiga I, str. 990. Izm eđu ostalih, naznačujem značajna djela J. M. B rohm a, C orps et politique, 1975, i Sociolozi? politique Ju sport, 1976.

63

nego o stvarnim ideološkim postupcima države u cjelini (ideolo­ gija ne počiva samo u idejama) i o njihovim posljedicama na društveno-ekonomsku sferu. Ideologija individualizacije nema samo ulogu da prikrije i maskira klasne odnose (kapitalistička država nikada se ne prikazuje kao klasna država), već isto take da aktivno pridonese podjeli i izdvajanju (individualizaciji) na­ rodnih masa. Prema tome, nije riječ toliko o ideologiji koju si] ustanovili, sistematizirali i formulirali organski buržoaski intelek­ tualci (to je uvijek samo ideologija drugog stupnja), već o pri­ mamim i »spontanim« oblicima ideologije koja nastaje iz dru­ štvene podjele rada, ideologije koja je izravno ugrađena u držav­ nim aparatima i postupcima vlasti. Uloga države je samo u tome da nametne vladajuću ideolo­ giju koja je već ostvarena u praksi: ne radi se samo o ostvariva­ nju prava i obaveza, o razlikovanju privatnog i javnog, itd. u svakodnevnom životu. Stvaranju individualnosti država pridonosi nizom tehnika znanja (znanost) i postupaka vlasti koje je Fou­ cault nazvao disciplinama (»koje možemo jednom riječju karak­ terizirati kazavši da predstavljaju oblik vlasti kojem je svojstvena individualna razlika«), postupaka koje možemo označiti poj­ mom normalizacije: »Kao nadziranje i zajedno s njim, normali­ zacija postaje moćno sredstvo moći na kraju klasičnog doba. Oz­ nake kojima su se očitovali statusi, privilegije i pripadnost poku­ šavaju se zamijeniti ili im se dodaje čitav niz stupnjeva norma­ lizacije koji predstavljaju znak pripadnosti nekom homogenom društvenom tijelu, ali koji sami po sebi imaju ulogu klasificiranja, hijerarhije i rasporeda položaja. U stanovitom smislu, moć normalizacije prisiljava na homogenost, ali istovremeno indivi­ dualizira dopustivši da se izmjere razmaci, određuju nivoi, fik­ siraju specijalnosti i da se razlike učine korisnima namještajući jedne prema drugima.« Moment normalizacije, »gdje su uve­ dene nove tehnologije moći i drugačija politička anatomija ti­ jela«, kristalizira se u obliku moderne vlasti koji Foucault naziva pojmomjja n o p tizm a 8. U tom procesu sudjeluju primami oblici vladajuće ideologije koji su već ostvareni u postupcima države: to je suprotno Foucaultovu mišljenju, koji potpuno razlikuje ideološko nametanje i normalizaciju, donekle smatrajući da ide­ 8 M. F oucault, Surveiller et punir, 1975, str. 194, 195. i passim.

64

ologija jedino počiva u idejama i da svaki put kada se govori o postupcima ili tehnikama, ne može biti riječ o ideologiji. Taj mehanizam, međutim, daleko nadrasta ideološko name­ tanje, kao, uostalom, i običnu fizičku represiju. Uspostavljanje odnosa između države-vlasti i tijela govori o individualizaciji društvenog tijela. Dakako, odnosi između države-vlasti i tijela i političke institucije koju postavlja vlast prekrivaju mnogo Šire polje. Ali, prema analizama što su, s više ili manje istančanosti, tisuću puta ponovljene, konstitutivni odnosi između države i preciznih oblika kapitalističkog korporativnog sistema ne zas­ nivaju se najprije na robnim odnosima, na tijelu-robi potrošač­ kog društva, na tijelu-predstavi što je postavljena znacima raz­ mjene, ukratko, na robnom fetišizmu tijela. Primarni izvor poli­ tičke tehnologije tijela nalazi se u referencijalnom okviru proiz­ vodnih odnosa i društvene podjele rada. Tim putem možemo is­ pravno riješiti osnovni problem teorije države, a to je individua­ lizacija društvenog tijela, izvorno područje klasa u njihovoj ka­ pitalističkoj specifičnosti. Individualizacija nije realnost »kon­ kretnog individuuma« koji se u građanskom društvu pojavljuje u općoj trgovini omogućavajući konstituiranje države na osnovi tih individuuma, nacionalno-narodne države koja kasnije po­ staje klasnom državom; ona isto tako nije generička realnost bio­ loškog individuuma kao prirodnog središta potreba, otuđenog-rcifiziranog u državi. Ta realnost stvarni je lik proizvodnih od­ nosa i društvene podjele rada u kapitalističkim tijelima, kao i stvarna posljedica postupaka i tehnika države koja proizvodi i potčinjava to tijelo (političko). Foucaultove su analize, dakle, u tome veoma važne kao ma­ terijalistička analiza određenih institucija vlasti. One ponekad presijecaju marksističke analize (što Foucault nikako ne želi vidjeti ili reći), a u mnogim točkama mogu ih čak obogatiti. Dakako, znamo da Foucault odbija interpretaciju koja bi stvarnost vlasti, pa tako i države, željela zasnovati na proizvod­ nim odnosima t društvenoj podjeli rada. Razliku između Foucauhova TflišljeiTja i marksizma osobito se potrudio objasniti Dcleuze9. Referencijalni okvir vlasti prethodi svakom posebnom polju koje ga konkretizira i predstavlja »dijagram« (u ovom slu­ * čla n ak iz »Critique«, str. 1210. S D rlttva, v la ii, locU ulU um

65

čaju panoptizam), »apstraktnu mašinu« imanentnu svakom po­ sebnom polju. N e zasniva se na »ekonomskom«, jer »čitava eko­ nomija, na primjer pogon ili tvornica, uvjetovana je tim meha­ nizmima v la sti. . .« Te primjedbe kasnije je preuzeo sam Fou­ cault u Želji za znanjem. Tom aspektu Foucaultova mišljenja ne treba, dakako, prida­ vati veliko značenje. Ta objašnjenja priklanjaju njegovo mišlje­ nje na stranu idealizma. Bilo bi lako zaključiti da ti dijagrami ili mašine (odakle i kako one dolaze?) čudnovato nalikuju raz­ nim duhovnim strukturama i drugim kategorijama iste vrste, a dijagram, kao »zajednički imanentni uzrok«, to uznemirujuće otkriće, ma što se o njemu reklo i usprkos heterogenosti polja koje ističemo, nije ništa drugo nego stara strukturalna homologija iz strukturalizma: Derrida je to već odavno opazio.10 Isto tako bismo Foucaultu s više opravdanja mogli predbaciti da svojim stavom često dolazi do čisto deskriptivnih analiza, a još češće do neofunkcionalizma koji preuzima epistemološke pret­ postavke najtradicionalnijeg funkcionalizma: »Panoptičko rješe­ nje nije samo stezaljka, mjenjač između mehanizma vlasti i neke funkcije; to je način na koji odnosi vlasti mogu funkcionirati u nekoj funkciji, i funkcija kroz te odnose vlasti.«11 Već sam po­ kazao da Malinovski i Parsons govore to isto. Ponavljam, međutim, da, po mom mišljenju, ne treba dati preveliko značenje Foucaultovu epistemološkom govoru drugog stupnja. N e samo da se mnoge njegove analize mogu povezati s marksizmom nego se uopće ne mogu shvatiti bez marksizma. AVi p o d dva livjetq: ~ '..... — Prvi: treba pravilno shvatiti »ekonomsko«, na čemu se zas­ niva institucionalna specifičnost m odem e vlasti. A to znači od­ baciti Foucaultovo shvaćanje koje mu katkad služi da dovede u vezu (to mu se događa) tu specifičnost s ekonomijom, ili, što je najčešće, da odbaci marksizam i stvarnu osnovu institucija u ekonomiji. U oba slučaja nikada nije riječ o proizvodnim od­ nosima i društvenoj podjeli rada koju oni podrazumijevaju. U prvom slučaju (upućivanje na ekonomiju radi utemeljenja insti­ tucija) Foucault se u osnovi poziva na činjenice kao što je demo­ 10 U svojoj kritici povijesti ludosti, u L 'ecriture et la difference. 11 Surveiller et punir, str. 208.

66

grafski rast u XVIII stoljeću ili utilitarna potreba za »modernom proizvodnjom« kako bi se »maksimirali prihodi«. U dru­ gom slučaju (upućivanje naekonomiju radi pobijanja marksiz­ ma) Foucault se. * tn ie v e o m a z a n im ljiv o j n r i v a upravo na robno društvo odnosa razmjene i cirkulacije: »Cesto se kaže da je model društva s individuama kao sastavnim elementima po­ suđen iz apstraktnih pravničkih formi ugovora i razmjene. Rob­ no društvo se prikazuje kao ugovorno udruženje izdvojenih prav­ nih subjekata. M ožda. . . Ali ne smije se zaboraviti da u isto vrijeme postoji tehnika kojom individue stvarno postaju ele­ menti korelativni moći i znanju.«1* Očito međutim, da nikako ne možemo uspostaviti odnos između stvarnosti državnih a n a r a i a i » p ln n f m v ^ n p « a h n ii^ fiT T ri^ 'n pr3VU kada to pokušava na ^svoj način učiniti mjsleći .pri topic na demografiju ili obiknu industrijsku revoluciju, odnosno proizvodnu tehniku. Lmu^mlii i« Toplino u pravu da to ne možemo učiniti misleći samo ili uglavnom na podruje cirkulacije i robnih razmjena, što je stanoviti mancsižanCIšfina, Jugo vremena pokušavao. brugi: u potpunosti “shvatiti odnos države s proizvodnim odnosima i društvenom podjelom rada u čitavoj složenosti, odnosno, s pomoću veoma važnih prostornih i vremenskih ma­ trica, što ću analizirati kada se budem bavio nacijom. Te pri­ mame matrice, prikazane u materijalnoj organizaciji i tehni­ kama ostvarivanja vlasti, dobit će, tako, prilično drugačije ob­ jašnjenje od Foucaultova tajnovitog i gotovo metafizičkog dija­ grama, posebno u verziji koju nam daju Deleuze-Guattari: o pr­ vobitnom stroju, Urstaat, apstraktnom idealu države-despota koji presijeca povijest raznih država i vlasti u potrazi za svojim savršenim utjelovljenjem — u najčistijoj duhovnoj tradiciji.

2.

Korijeni totalitarizma

Svakako, individualizacija društvenog tijela nad kojim vlada modema država odražava se na proizvodne odnose i kapitali­ stičku društvenu podjelu rada Država ovdje igra odlučujuću ulogu, što sam u Političkoj vlasti i društvenim klasama označio “ Ibid., itr. 95.

67

kao »učinak izoliranosti«. Iako sam upozorio da je to »veoma realan« učinak, nastojao sam ga u osnovi ograničiti na meha­ nizme pravno-političke ideologije i na ideološku ulogu države. No, sada možemo vidjeti (a to je, po mom mišljenju, ori­ ginalan doprinos Foucaulta) da se ta uloga države očituje u stvarnosti tehnika vladanja, kosupstancijalnim njezinoj struk­ turi, tehnika koja oblikuju subjekte nad'kojima se vlada, sve do korporativnog sistema. Bila je to prilika za početno razmatranje jednog, zapravo, novog problema, a to je moderni totalitarizam, kojem je faši­ zam samo jedan izraz. Taj problem može se rasvijetliti samo nizom sukcesivnih približavanja, a u Političkoj vlasti problem sam već postavio u okvire koji, čini mi se, i danas vrijede, iako su ponešto ograničeni. Dobro sam opazio da u dvostrukom po­ kretu individualizacije i privatizacije, putem kojeg se modema država stvara konstituirajući se kao njihovo jedinstvo i izjed­ načenje, ukratko, u dvostrukom pokretu stvaranja jedinki (od kojih je sastavljen narod-nacija) i predstavljanja njihova jedin­ stva (moderna narodno-nacionalna država), prvi put u povijesti ne može doći do nikakvog pravnog ni principijelnog ograniče­ nja djelovanju i prodiranju države u sferu individualno-osobnog. Individualno-osobno je kreacija države, usporedna s njegovim relativnim' o(Tvafahj^m 'oT’'drustva*kao javnog prostora, što znači da je ovo odvajanje ne samo jedan od specifičnih oblika prisut­ nosti države u društveno-ekonomskim odnosima, nego i svepri­ sutnost države u tim odnosima. No, ja sam ovdje i dalje vidio samo posljedicu, iako veoma stvarnu, ideoloških mehanizama. Kao primjer navodim dva odlomka koja su značajna jer problem postavljaju na jasno određen način. Prvi se odnosi upravo na odnos između fenomena totalita­ rizma i principa legitimnosti modeme države. »Tačnije rečeno, kapitalistička država stvarno svoj princip zakonitosti izvlači iz činjenice što se predstavlja kao jedinstvo naroda-nacije, shvaćeno kao skup homogenih, identičnih i razli­ čitih entiteta, koje ona utvrđuje kao političke pojedince-građane. Upravo po tome . . . ona se radikalno razlikuje od drugih ob­ lika ’despotizma’, na primer od ’apsolutne’ političke vlasti,, formalno slične, koju vrše oblici tiranije zasnovani na božanski-osveštanoj zakonitosti. Ti oblici, onakvi kakvi su se, na primer, 68

ispoljavali u oblicima robovlasničkog ili feudalnog oblika države, ipak su uvek stavljali vlast u striktno ograničene okvire. Drugim rečima, upravo tip zakonitosti kapitalističke države, koja zastupa jedinstvo naroda-nacije, omogućuje specifično funkcionisanje države obuhvaćeno pod terminom totalitarizma.«13 Drugi se odnosi na odnos između totalitarizma i buržoaske političke ideologije: »Posebna funkcija izolacije i kohezije buržoaske političke ideologije dovodi do jedne sasvim čudne unutarnje protivureČnosti, koja je ponekad u teorijama društvenog ugovora bila tematizovana razlikovanjem i odnosom između pakta građanskog udruživanja i pakta političke dominacije. Ta ideologija pretvara činioce u individualne subjekte, slobodne i jednake, koje sagle­ dava nekako u pre-društvenom stanju, prenoseći tako tu spe­ cifičnu izolaciju na društvene odnose. Taj aspekt, koji je bio naz­ van ’buržoaskim individualizmom’, dovoljno je poznat. Važno je, međutim, ukazati na naličje, a možda baš i lice medalje. Ti pojedlnci-ličnosti, tako individualizirani kao da se u jednom teorijskom kretanju ne mogu ujediniti ni postići društvenu egzi­ stenciju drukčije nego navodnom političkom egzistencijom u državi. Rezultat: ta sloboda privatnog pojedinca kao da odjed­ nom iščezava pred autoritetom države koja utelovljuje opštu volju. Može se zaista reći da za buržoasku liberalnu ideologiju ne može da postoji nikakvo pravno ili principijelno ograničenje za delatnost i mešanje države u takozvanoj individualno-privatnoj sferi. Ta sfera kao da konačno i nema drugu funkciju nego da predstavlja polaznu tačku, oslonac, koji je i pukotina, za sve­ prisutnost i sveznalaštvo političke instance. Toliko je tačno da Hobbcs izgleda kao anticipirana istina teorija društvenog ugo­ vora, a Hegel, sve u svemu, kao njihov krajnji domet — s tim što jc taj slučaj, razume se, složen, kao što su to svi teorijski sluča­ jevi. Setimo se karakterističnog slučaja Rousseaua, za kog ’čovek mora da bude što je moguće nezavisniji od svih drugih ljudi, i što je moguće zavisniji od države’. Još je jasniji slučaj u klasičnom primeru fiziokrata, napomirljivih zagovornika laissez fairea u ekonomskom, a isto tako žestokih pristalica političkog autoritarizma, koji su zahtevali ništa manje nego apsolutnog mo­ 13 Politička vlast, »Kom unist«, 1978, prof. F. Filipović, str. 299.

69

narha kao ovaploćenje opšteg interesa i opšte volje. Sve je to, uostalom, isto tako karakteristično za liberalnu političku ideolo­ giju: ništa nije u tom pogledu primemije od veoma jasnog, a u kolikoj meri neshvaćenog, Hobbesovog uticaja na Lockea, na klasični pravac engleskog političkog liberalizma — ’utilitarizma’, na J. Benthama, J. Millsa, a naročito J. St. M illa.«14 Čini mi se da okviri problema još vrijede, ali korijene nje­ gova rješenja u osnovi treba drugdje tražiti. Individualizacija i privatizacija društvenog tijela počivaju u postupcima i tehnikama vršenja vlasti države koja, tim istim pokretom, zbraja podije­ ljene monade, a u svojoj institucionalnoj okosnici sjedinjava ih u jedinstvo. Privatno je samo odgovor na javno, jer ako je raz­ dvajanje uopće prisutno u državi i već prisutno u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada, upravo država zacrtava nje­ gove obrise. Individualno-osobno nije unutrašnja zapreka djelo­ vanju države, već prostor koji moderna država gradi prolazeći kroz njega: to postaje beskonačno opozivan horizont u držav­ nim postupcima. Individualno-osobno je sastavni dio strateškog polja modeme države, to je meta koju država ima kao cilj svoje vlasti, odnosno, postoji samo kroz ovu državu. To je jasno za ovaj, koji je po sebi zapravo nepojmljiv cilj, privatni indivi­ duum, pretpostavljeni subjekt neotuđivih sloboda i prava čov­ jeka, jednog habeas corpus čije tijelo zapravo u potpunosti ob­ likuje država, ali i skup žarišta privatizacija. Uzmimo, na pri­ mjer, jedno isključivo privatno mjesto, modernu porodicu. Ona se može osnovati samo istovremeno s pojavom javnog, od­ nosno moderne države: ne kao izvanjskost javnog prostora sa strogim granicama, nego kao skup materijalnih postupaka dr­ žave koji oblikuju oca porodice (radnik, odgajatelj, vojnik ili funkcionar), dijete-školarca u modernom smislu i, dakako, ili bolje, prije svega, majku. Porodica i modema država nisu u pra­ vom smislu dva jednako udaljena i razdvojena prostora (privatno i javno), što se međusobno ograničavaju, gdje bi jedan, prema već klasičnim analizama Frankfurtske škole (Adorno, Marcuse, itd.), trebao biti izvor drugoga (porodica države). Te dvije in­ stance nisu izomorfne i nemaju obične homologne odnose, što ne znači da ne pripadaju jednoj te istoj konfiguraciji, u tom 14 Ibid., str. 220.

70

smislu što se »vanjski« prostor modeme porodice ne zatvara nasuprot državi, već država, istovremeno kako se nameće jav­ nosti, s pomoću pomičnih zidova koje premješta, označava mje­ sto koje joj pripada. Moderna država nema, dakle, nikakvih principijelnih ni prav­ nih ograničenja za svoje prodiranje u privatno: ma kako para­ doksalno moglo izgledati, odvojenost javno-privatno, koju je ona uvela, otvara neograničene mogućnosti njezinoj vlasti. To su uv­ jeti za nastajanje fenomena totalitarizma u modemom smislu koji se ne odnose samo na zapadna društva nego isto tako i na istočne zemlje. Država u tim zemljama ne poprima poznate nam oblike zato što je uništila individuum kao posljednju za­ preku vlasti. Zasnovan na »kapitalističkim aspektima« proizvod­ nih odnosa i društvene podjele rada, proces individualizacije-izolacije ovdje je veoma na djelu, iako ne poprima (daleko od toga) iste oblike (posebno pravno-političke) i nema iste postupke koje poznajemo u zapadnim društvima. Ovdje isto taiko postoji distinkcija između javnog i privatnog (privatni proizvođači jer su odvojeni od javne sfere i političke vlasti) iako etatizam po­ prima značajne razmjere. N o ni u tom slučaju to ne znači na­ pad države na privatnu sferu s unutrašnjim granicama, grani­ cama koje bi država trebala prekoračiti, već pokriva duži put te države prema modernoj državi i njoj svojstvenoj stvarnosti. Dakako, te primjedbe samo su preduvjeti. Jer, iako individualno-osobno nije granica nego kanal vlasti modeme države, to ne znači da ta vlast nema realnih granica nego znači da se te granice ne odnose na nekakva prava individualno-osobnog: one nastaju iz narodnih borbi i iz odnosa snaga između klasa, jer država isto tako predstavlja stvarno i specifično zgušnjavanjc odnosa snaga, a to je klasni odnos. Individualno-osobno po­ javljuje se i kao rezultanta odnosa snaga i njegova zgušnjavanja u državi. Iako individualno-privatno nema unutrašnje biti koja bi, kao takva, postavila vanjske apsolutne granice državne vlasti, ono kao povlašteni oblik odnosa klasa u državi u modernim društvima ograničava tu vlast. Ta granica nam je poznata, a naziva se predstavničkom demokracijom. Ma koliko je okrnjile vladajuće klase i stvarnost države, ona u okviru te stvarnosti pripada narodnom otporu i borbama. Iako to nije jedino ogra­ ničenje državne vlasti, ono je ipak odlučujuće. Vjerojatno nema 71

apsolutno značenje, jer se rađa na kapitalističkom terenu, ali ipak ostaje zapreka vlasti koja će, bez sumnje, vrijediti dok bude bilo države i klasa. Isto je s pravima čovjeka i građanina koja nisu tekovina individue nasuprot države, već tekovina potlačenih klasa. Individualno-osobno, u svom proširivanju i sužavanju, iz­ ražava napretke i uzmake u borbi i otporu upravo kada oni po­ primaju politički oblik. Time se ne kroje područja izvan države (individualno-osobno) nego se oni smještaju na strateško pod­ ručje same države koja, u svom modemom obliku, postoji kao privatno-javni prostor. Ovdje, kao i na Istoku, ta prava mogu postati zapreka vlasti, a korijeni totalitarizma nalaze se u samom procesu individualizacije, te u odvojenosti javnog i privatnog, odvojenosti koju uvodi moderna država.

Iz toga nastaju druge posljedice: a) Moderni totalitarizam, u fašističkom ili nekom drugom obliku, nije samo »fenomen« koji se odnosi na određenu konju­ nkturu klasne borbe. Ako te konjunkture mogu proizvesti oblike države modernog totalitarizma, znači da su korijeni zla dublji, a nalaze se u samom središtu proizvodnih odnosa, dru­ štvene podjele rada, materijalne okosnice države. b) Nasuprot tome, protivno svim starim i novim ideologi­ jama totalitarizma, pojava totalitarnih oblika države nije običan razvoj tih klica i nikako se ne može objasniti na takav način: ona ovisi o klasnoj borbi u čitavoj njezinoj složenosti. To sam, sa svoje strane, pokušao utvrditi u Fašizmu i diktaturi15 i u K rizi diktatura10 pokazujući po čemu ti totalitarni oblici, bilo da se radi o fašizmu, vojnim diktaturama ili bonapartizmu, u zapadnim zemljama predstavljaju specifične oblike koje sam označio pojmom iznimnih oblika države, a veoma se razlikuju od demokratsko-parlamentamih oblika države. Te opaske, mutatis mutandis, vrijede za totalitarne aspekte vlasti u istočnim zemljama: ni oni se ne mogu objasniti poziva­ jući se samo na korijene totalitarizma, koji ipak ovdje postoji, i na kapitalističke aspekte tih država. Samo precizna povijesna 15 M aspero, 1975. 16 M aspero, 1976.

72

analiza može to riješiti. Taj oblik države pokazuje znatne spe­ cifičnosti, ali nije izuzetak nego pravilo u tim zemljama. Znamo da se ta povijesna analiza pojavila u Francuskoj, pa je potrebno samo da naznačim radove Jeana Ellensteina i Charlesa Bettelheima (iako se oni smještaju u različite perspektive), a da ne govorimo o tradicionalnim analizama trockističke struje koje su nas mnogo naučile, iako, po mom mišljenju, nisu zadovoljava­ juće. Ovdje ih navodim zajedno zato što se radi o analizama koje se pozivaju upravo na marksističku metodu. Dakako, sam marksizam ne može sve objasniti, ali želio bih da mi među naj­ značajnijim »antimarksistima«, koji danas više ili manje sma­ traju da marksizam ne može objasniti ono što se događa u is­ točnim zemljama, netko navede samo jednog koji je učinio, ili barem pokušao učiniti, tu prijeko potrebnu povijesnu analizu. Takva analiza stvarnosti države zasniva se na proizvodnim od­ nosima i društvenoj podjeli rada, pa, prema tome, nije hetero­ gena ili komplementarna analizi te stvarnosti u okviru klasa i klasne borbe, što se tiče individualizacije društvenog tijela nad kojim se vlada, nije riječ o tome da organizacioni kostur države treba »deducirati« iz procesa individualizacije, a zatim ga do­ vesti u vezu s klasnom borbom i političkom dominacijom. Takav razvoj, izražen upravo u kapitalističkom procesu i podjeli rada, pokazuje samo obrise područja na kojem se konstituiraju društvene klase i klasna borba u njezinoj kapitalističkoj speci­ fičnosti. Za razliku od klasa-kasti ili robovlasničkih i srednjo­ vjekovnih država, zatvorenih klasa kojima se pripada jedan­ put zauvijek, klase u kapitalizmu su »otvorene« klase, zasno­ vane na dijeljenju i cirkulaciji individualnih snaga unutar njih, bilo da se radi o buržoaziji, radničkoj klasi, sitnoj buržoaziji ili seoskim klasama. Te otvorene klase uvode novu ulogu države, ulogu raspodjclc-razdiobe individualiziranih snaga putem klasa, ulogu formiranja i postavljanja, imenovanja i potčinjavanja snaga tako da mogu zauzeti ovaj ili onaj klasni položaj za koji nisu vezane po svojoj prirodi ili po rođenju: ta je uloga svoj­ stvena školi, ali isto taiko i vojsci, zatvoru ili upravi. Mehani­ zam individualiziranja u stvarnosti države govori već o specifič­ nosti klasa u kapitalizmu: tehnike vladanja u školi ili u vojsci (discipline normalizacije-individualizacije) kosupstancijalne su ulozi postavljanja-razdiobe-raspodjele subjekata-individua među 73

klasama. Naposljetku, individualizacija, uklopljena u kapitali­ stički korporativni sistem, ovisno o različitim društvenim kla­ sama, poprima drugačiji smisao i modalitet. Postoji buržoaska in­ dividualizacija i radnička individualizacija, buržoasko i rad­ ničko tijelo, modaliteti kapitalističke individualizacije i korpora­ tivnog sistema, kao što postoji buržoaska porodica i radnička porodica, modaliteti kapitalističke porodice zasnovani na pro­ cesu individualizacije.

74

III

Zakon

1.

Zakon i teror

Treći primjer na kojem ću se zadržati odnosi se na ulogu zakona. Taj primjer zanima nas iz više razloga, a posebno zato što omogućuje da precizno postavimo pitanje represije u vršenju vlasti. S ove točke gledišta, kapitalistička država pravi je prijelom u odnosu na pretkapitalističku državu. To se događa prije svega zato što se zakon veoma tradicio­ nalno, s kapitalističkom državom i njezinim povijesnim konsti­ tuiranjem, pokazao kao ograničenje državne samovolje, odnos­ no kao zapreka određenom obliku nasilja. »Pxayna_država« shvaćena je kao suprotnost neograničenoj vlasti stvarajući iluzlju o binfaHU 1 fefor. Zakon i pravilo uvijek su bili pri­ sutni u konstituiranju vlasti: azijatska ili despotska država, ro­ bovlasnička država (Rim, Atena), feudalna država, uvijek su se temeljile na pravu i zakonu, od babilonskog ili asirskog prava do grčkog i rimskog prava, te do srednjovjekovnih zakonskih oblika. Svaki oblik države, čak i onaj najkrvaviji, uvijek se iz­ građivao kao zakonska organizacija, država se prikazivala kao pravna i funkcionirala je u pravnom obliku: veoma dobro znamo da je to isto tako bilo sa Staljinom i njegovim Ustavom iz 1936, koji je važio kao »najdemokratskiji na svijetu«. Dakle, potpuno je pogrešna pretpostavljena suprotnost između samo­ volje, zloupotreba, dobre volje vladaoca i vladavine zakona. To shvaćanje odgovara pravno-zakonskoj koncepciji države u filo­ zofiji politike iz utemeljene buržoaske države protiv koje su isto­ vremeno ustali Marx i Max Weber, a tom koncepcijom nisu se obmanjivali ni teoretičari krvavog razvoja države Machiavclli i Hobbes. Taj proračunati rascjep između zakona i nasilja sva­ kako je pogrešan, i to pogotovo za modemu državu. Upravo 75

pravna država, država zakona, nasuprot pretkapitalističkim državama, drži monopol nasilja i najvišeg terora, monopol rata. Zakon je, dakle, sastavni dio represivnog poretka i organi­ zacije nasilja koje vrši svaka država. Država propisuje pravilo, proglašava zakon, pa tako uvodi primamo polje nalaganja, za­ brana i cenzure stvarajući tako područje primjene i predmeta nasilja. Osim toga, zakon organizira preduvjete za funkcioniranje fizičke represije, označava i izražava njezine modalitete, uokvi­ ruje postupke kojima se vrši. Zakon je, u tom smislu, kod or­ ganiziranog javnog nasilja. Zanemarivanje uloge zakona u or­ ganizaciji vlasti uvijek susrećemo kod onih koji zanemaruju ulogu fizičke represije u funkcioniranju države, posebno kod Foucaulta, kao što vidimo u njegovu posljednjem tekstu Želji za znanjem, logičnom nastavku njegovih lutanja iz knjige Nad­ zirati i kazniti. Shematizirajući, lanac Foucaultova zaključivanja u tom slu­ čaju možemo uspostaviti na slijedeći način: a) binom zakonitost /teror je pogrešan, jer zakon uvijek slijedi uz vršenje nasilja i fizičke represije; b) vršenje vlasti je u modernim društvima mnogo manje zasnovano na otvorenom nasilju-represiji nego na suptilnijim mehanizmima »heterogenim« u nasilju, a to je di­ sciplina: »Ako je. istina,da je pravno moglo poslužiti da se vlast koja je uglavnom zasnovana na oduzimanju i smrti bez sumnje iTeiscrpno prikaže, to je potpuno heterogeno novim postupcima vlasti koji ne funkcioniraju pravno, već tehnički, ne po zakonu, nego po normalizaciji, ne kao kazna, već kao kontrola, a vrše se na razinama i u oblicima koji nadrastaju državu i njezine aparate.«17 Takvo vršenje vlasti značilo bi, kao što poslije FoucaulfS govori R. Castel, prijelaz s autoriteta-prinude na manipulaciju-uvjeravanje,18 ukratko, slavnu »interiorizaciju« represije kod potlačenih masa. Kod Foucaulta neizostavno slijedi potcjenjivanje zakona, barem u provođenju vlasti unutar modernih društava, ali istovremeno i potcjenjivanje uloge države, za čim slijedi nepoznavanje mjesta represivnih aparata (vojska, policija, sudstvo, itd.) unutar modeme države kao postupaka u vršenju fizičkog nasilja. Oni se smatraju samo dijelovima disciplinskog 17 La volonte de savoir, str. 117— 118. 18 R. C astel, L e psychanalysm e, 1976, str. 288. i dalje.

76

postupka gdje se interiorizacija represije uobličava kroz norma­ lizaciju. Ako je prvi zaključak koji obuhvaća konstitutivni odnos između zakona i vršenja nasilja točan, drugi je potpuno pogre­ šan. On, uostalom, nije svojstven Foucaultu, ali karakterizira jednu širu struju mišljenja, koja je prilično udaljena od Fou­ caulta. To zaključivanje ukorijenilo se u paru pojmova nasilje-suglasnost, represija-ideologija, koji je dugo vremena obilježa­ vao analize vlasti. Zajednička nit je jednostavna: modema vlast nije zasnovana na organiziranom fizičkom nasilju nego na ideološko-simboličkoj manipulaciji, na organizaciji suglasnosti, na intenorizaciji represije (»policajac u glavi«). Izvore tog shvaćanja nalazimo U pivllll ailiHlžUJlia Cllfžoaske'političko-pravne filozo­ fije koja suprotstavlja upravo nasilje i zakon vidjevši u pravnoj državi i vladavini zakona unutrašnje ograničenje nasilja. To shvaćanje se, u različitim oblicima, produžava sve do danas: analize Frankfurtske škole — slavne analize supstitucije poro­ dice, kao autoritativne instance, na mjesto policije — i Marcusea, pa do P. Bourdieua, o takozvanom simboličkom nasilju, pitanje interiorizacije represije, ili, recimo, općenito »smanjenja« fizič­ kog nasilja u vršenju vlasti, postalo je opće mjesto. Prema tome, ovdje je osnovno istovremeno potejenjivanje uloge represije u strogom smislu, kao oružane i smrtne prijetnje nad tijelom, te koncepcija vlasti kao binoma represija-ideologija, gdje su ta dva pojma komponente-kvantitete sa zbrojem ništica. Smanjiva­ nje ili povlačenje fizičkog nasilja u funkcioniranju i održavanju vlasti može odgovarati samo naglašavanju ili povećanju ide­ ološkog zatupljivanja (simboličko nasilje-interiorizacija repre­ sije). To je u osnovi koncepcija vlasti koja se jedva razlikuje od one koja prevladava u brojnim analizama što su danas veoma u modi; po njima se suglasnost masa temelji na njihovoj želji (mase su »željele« fašizam) ili na ljubavi Gospodara.,B Njima je s prijašnjom strujom zajedničko zanemarivanje uloge fizičkog nasilja, a vlast se svodi na represiju-zabranu. Iz toga nastaje •• Od Fr. Lyotnrda (L 'čconom ie libldinale, 1974) do P. Legendrea (L'am our du censeur, 1974), prelazeći preko R. Scherera, lista bi bila dugučka.

77

subjektivizacija u sprovođenju vlasti, a »razlozi poslušnosti« traže se u želji ili ljubavi prema Vlasti, što ovdje zamjenjuje proračunatu ulogu ideologije iz prijašnjih struja, kao faktora interiorizacije represije. Zakon u tome nikada ne sudjeluje u obliku kodiranja fizičkog nasilja, već kao lik: Gospodara koji samom svojom prisutnošću, iskazom ili govorom potiče želju i ljubav subjekata. Par pojmova represija-ideologija zamjenjuje par pojmova zakon-ljubav, zabrana-želja, ali uloga nasilja u konstituiranju vlasti još se podcjenjuje: uvijek se radi samo o uzrocima suglasnosti. U tim analizama nije zabrinjavajuće što postavljaju pitanje pristajanja uz vlast, već što one zanemaruju ulogu organiziranog fizičkog nasilja u represiji i što vlast svode na simboličku ili interioriziranu represiju i zabranu. Tako se ne mogu shvatiti po­ zitivni materijalni uzroci (između ostalog, ustupci vlasti ma­ sama) suglasnosti, već se ona zasniva na ljubavi-želji, a ti raz­ lozi, dakako, uz vladajuću ideologiju igraju odlučujuću ulogu. A li insistirati na pozitivnosti vlasti ne znači, s druge strane, pri­ kriti i pitanje represije i ulogu ideologije koja isto tako sudje­ luje u toj suglasnosti. N o upravo to se događa kod Foucaulta: iako se on razlikuje od prijašnjih struja po tome što pokazuje (upravo to je njegova zasluga) jedan aspekt tehnika vlasti koje zapravo organiziraju suglasnost potlačenih (discipline normali­ zacije);''lij egbve"an^ Ipak karakterizira stalno podcjenjivanje uloge otvorenog fizičkog nasilja, a podcjenjivanje uloge zakona (ne ka©' začetnika ljubavi-želje, već upravo kao kodiranje tog nasilja) samo je jedan simptom toga. Potpuno funkcioniranje tehnika vlasti kod Foucaulta odmah apsorbira ne samo pitanje fizičkog nasilja nego i pitanje suglas­ nosti koje postaje ne-problem, odnosno problem koji se teorij­ ski ne razmatra, ili upada u analize tipa »interiorizacije repre­ sije«. Osim disciplina normalizacije, koji su »razlozi« suglas­ nosti što ipak ne priječe stalno postojanje borbi? Ako su te discipline dovoljne za objašnjenje•jKDsluš.nosti, zašto bi dopuštale ^ ^ o ja n je hdrbi? T^a]C6 dolazimo do čvom e aporije Foucaultovih analiza, na koju ću se vratiti, i odsutnosti temelja onim slavnim »otporima« vlasti za kojima je tako pohlepan. Organi­ zirano fizičko nasilje mora postojati zbog istog razloga zbog kojeg mora postojati suglasnost: zato što prije svega i uvijek 78

postoje borbe prvenstveno zasnovane na eksploataciji. Ako je ova primarna realnost, zbog koje su borbe uvijek temelj vlasti, zaboravljena u korist shvaćanja koje od vlasti (Zakon, Gospo­ dar) čini temelj borbi, ili odnosa između potpuno ekvivalentnih pojmova »vlast-otpor«, dolazimo do toga da suglasnost treba izvesti iz ljubavi ili želje za vlašću, ili suglasnost kao problem treba prikriti. U oba slučaja, uloga nasilja se odbacuje.

O čemu je zapravo riječ? Kapitalistička država, nasuprot prctkapitalističkim državama, ima monopol zakonitog fizičkog nasilja. Zasluga Maxa Webera je u tome što je to utvrdio po­ kazujući da je legitimnost ove države, koja koncentrira organizi­ ranu silu, »racionalno-legalna« legitimnost utemeljena na za­ konu: veliko gomilanje sredstava fizičke prisile u kapitalističkoj državi paralelno je s njezinom karakteristikom pravne države. Upravo ta situacija ima značajne posljedice. Stupanj otvorenog fizičkog nasilja u različitim situacijama »privatne« vlasti izvan države, od tvornice do poznatih mikrosituacija vlasti, u opa­ danju je upravo zato što država ima monopol legitimne fizičke sile. Evropske kapitalističke države konstituirale su se upravo uspostavljanjem mira na područjima koja su bila rastrgana feudalnim ratovima. Zatim, institucionalizirana politička vlast koja drži monopol ovog nasilja, u pravilnim uvjetima domi­ nacije, ovdje ima manjeg utjecaja nego u prctkapitalističkim državama. Ako stavimo na stranu: a) iznimne oblike — koje s lošim pamćenjem i eurocentričnom lakoćom naših teoretičara ipak ne treba zaboraviti — kapitalističkih država (fašizam, vojna diktatura, itd.) koje danas haraju našim svijetom (izuzev isključivog sjećanja na nasilje u istočnim sistemima); b) slučaj najvišeg ratnog terora (prvi svjetski rat, drugi svjetski rat i osta­ li . . . a sada nuklearni: ali koji pokušava reći da modema vlast više ne funkcionira »do kraja«?); c) konjunkture pogoršanja klasne borbe, stvarna upotreba otvorenog nasilja relativno je ograničena na prošlost. Sve se zbiva kao da ova država manje upotrebljava silu, budući da ima njezin legitimni monopol. Uobičajeni, iluzoran zaključak jest da se modema vlast i dominacija više ne zasnivaju na fizičkom nasilju. Iako se na­ silje u svakodnevnom provođenju vlasti više ne ostvaruje na 79

isti način kao u prošlosti, ono je još — čak više nego ikada — odlučujuće. Monopol države uvodi oblike dominacije u kojoj glavnu ulogu igraju mnogostruki postupci za postizanje suglas­ nosti. Da bi se to shvatilo, treba nadići analogijsku metaforu o jednostavnoj komplementarnosti između nasilja i suglasnosti, precrtanu prema slici Machiavellijeva Kentaura (poluživotinja, polučovjek). Fizičko nasilje ne postoji samo uz suglasnost, kao dvije mjerljive i homogene veličine koje održavaju takve odnose da veća suglasnost odgovara manjem nasilju. Nasilje-teror uvi­ jek ima odlučujuću ulogu, i to ne samo zato što uvijek ostaje po strani, a otvoreno se izražava jedino kritičnim situacijama. Fizičko nasilje, nad kojim država ima monopol, permanentna je baza tehnike vlasti i mehanizama suglasnosti, a uklopljeno je u splet disciplinarnih i ideoloških postupaka oblikujući sadržaj društvenog tijela nad kojim se vrši dominacija, čak i ako se to nasilje ne provodi izravno. Dakle, nije riječ o tome da binom zakon-teror, represija-ideologija treba zamijeniti trinomom represija-disciplinama normalizacija-ideologija uklapajući treći pojam u odnos koji funkcionira nepromijenjeno: to su heterogene i odvojene veli­ čine mjerljive vlasti ili modaliteti vršenja vlasti-biti. Radi se o tome da stvarnu organizaciju vlasti treba shvatiti kao klasni odnos kojem je organizirano fizičko nasilje uvjet postojanja i jamstvo za reprodukciju. Uvođenje kapitalističkih tehnika vla­ sti, uspostavljanje disciplinskih postupaka (veliko »zatvaranje«), pojava ideološko-kultumih institucija (od parlamenta do općeg prava glasa i škole), sve to pretpostavlja monopol države nad nasiljem, koji je prekriven upravo premještanjem legitimnosti prema zakonitosti i vladavini zakona. Oni to pretpostavljaju ne samo po svojoj povijesnoj genealogiji nego i po svojoj egzi­ stenciji i reprodukciji. Da navedemo samo jedan primjer, narodna vojska je kosupstancijalna parlamentu i kapitalističkoj školi. Ta kosupstancijalnost ne počiva samo na zajedničkoj institucionalnoj stvarnosti koja nastaje iz društvene podjele rada koju ovi aparati utjelovljuju. Ona isto tako počiva na činjenici što narodna vojska, upravo kao mjesto državnog monopola le­ gitimnog fizičkog nasilja, uvodi oblike postojanja i funkcioni­ ranja institucija — parlament, škola — u kojima se nasilje ne može ostvariti. Pravilno postojanje i konstituiranje parla80

men ta, kao proglasitelja zakona, nezamislivo je bez uvođenja moderne narodne vojske. Govorimo na kraju upravo o smrti. Kako da ne dovedemo u vezu promjene u načinu umiranja, prozaično, u svom krevetu, to pravo prokletstvo koje u modernim društvima donosi smrt i razvlaštenost građana »lišenih« vlastite smrti,*0 s državnim mo­ nopolom legitimnog javnog terora? Ne funkcionira li država na osnovi smrti? Iako ne vrši pogubljenja (smrtna kazna), ne ubija i ne prijeti time, čak kada zabranjuje umiranje, moderna država upravlja smrću, a liječnička pomoć je isto tako uključena u moderni zakon. Državni monopol legitimnog nasilja ostaje dakle odlučujući element vlasti, iako se nasilje ne vrši izravno i otvoreno. Ovaj monopol je osnova novih oblika borbe u kapitalizmu kojima odgovara uloga postupaka za organizaciju suglasnosti; vlast i borbe uzajamno se prizivaju i uvjetuju. Koncentriranje državne vojne snage, razoružavanje i demilitarizacija privatnog sektora, preduvjet za uspostavljanje kapitalističke eksploatacije, pridono­ se da se klasna borba permanentnog građanskog rata, u obliku periodičnih i regularnih vojnih sukoba, premjesti prema novim oblicima, prema političkoj i sindikalnoj organizaciji narodnih masa, protiv kojih je djelotvornost otvorenog fizičkog nasilja, kao što znamo, veoma relativna. Narod »lišen« »narodne« snage jest narod koji ne poznaje političku dominaciju u obliku pri­ rodne i svete sudbine, narod za koji je državni monopol nasilja legitiman jedino ukoliko mu pravno uređenje i zakonitost ostav­ ljaju nadu da će pristupiti vlasti, i čak mu to formalno i prin­ cipijelno omogućuju. Ukratko, država u svojim specijaliziranim tijelima koncentrira nasilje, koje, međutim, nipošto nije dovoljno za uspostavljanje dominacije. Unutrašnje ratove i oružane su­ kobe u obliku ponovljenih teodiceja koje se bez prestanka stav­ ljaju na dnevni red, katharsis o neminovnosti vlasti, ratovi koji su utišani koncentracijom vojne snage u državi, zamjenjuje per­ manentno političko osporavanje vlasti, što je isto tako poslje­ dica monopola države nad fizičkom silom. Mehanizmi za orga­ niziranje suglasnosti smješteni su u predstražu vlasti: upravo ka» Ph. Aričs, Histolre de la m ort en Occident, 1975, i radovi L. V. Thom asa. 6

D ritivu, vlust, io clJu ll/iin i

81

pitalistička vladavina zakona daje mehanizmima suglasnosti to mjesto uključujući ovdje oblike ideološkog zatupljivanja upravo zato što oni prekrivaju monopol države nad fizičkom silom.

Iako se uloga zakona (jer, na općem nivou gdje se sada na­ lazim, ne ulazim u razliku između zakona i prava) pokazuje kao osnovna u vršenju vlasti kao organizatora represije, organi­ ziranog fizičkog nasilja, to ne znači da je u toj akciji logika za­ kona potpuno negativna, da je to zapreka, odbacivanje ili oba­ veza na neizražavanje i šutnju. Vlast nikada nije isključivo ne­ gativna samo zato što je ona nešto drugo, a ne zakon. Zakon čak u svojoj represivnoj ulozi sadrži aspekt visoke pozitivnosti, jer se represija nikada ne poistovećuje sa čistom negativnošću. Zakon nije samo konglomerat zabrana i cenzura. Zakon već od grčko-rimskog prava izdaje pozitivne naloge, a ne samo za­ brane i dopuštenja, prema izreci da je dopušteno ono što nije zakonom zabranjeno; zakon omogućuje djelovanje, prisiljava na pozitivne akcije s obzirom na vlast, obavezuje na govor upućen vlasti. Osim što nameće tišinu i što dopušta, zakon često oba­ vezuje na govorenje (zaklinjanje, denunciranje, itd.). Općenito govoreći, institucionalizirani zakon nije nikada značio samo uzdržavanje ili čistu cenzuru tako da bi u organizaciji države s jedne strane dobili zakon-cenzuru-negativnost, a s druge strane »nešto drugo«-akcija-pozitivnost. Ova opozicija je djelo­ mično pogrešna jer država ne organizira represivno polje samo kao represiju onoga što se čini, a zakon to zabranjuje, već isto tako kao represiju onoga što se ne čini, a zakon na to obave­ zuje. Zakon se odsad uvijek nalazi u društvenom poretku, u tom smislu što ne dolazi samo naknadno da bi doveo u red već postojeće prirodno stanje, jer je konstitutivan društveno-političkom polju kao istovremenom kodificiranju zabrana i po­ zitivnih naloga. Represija, dakle, nikada nije čista negativnost: ona se ne iscrpljuje ni u stvarnom vršenju fizičkog nasilja ni u njegovoj interiorizaciji. Postoji i nešto drugo u represiji, o čemu se veoma rijetko govori: mehanizmi straha. To su stvarni, a nikako 82

čisto subjektivizirani mehanizmi: nazvao sam to teatralnošću modeme države, pravim Kafkinim Dvorcem. Teatralnost uklop­ ljena u modemi zakon, u labirinte i hodnike gdje se zakon ostvaruje: zasnovana je na monopolu zakonitog nasilja, a da bismo to shvatili, treba tražiti u Kafkinoj Kažnjeničkoj koloniji. Naposljetku, iako zakon ima važnu ulogu (pozitivnu i ne­ gativnu) u organizaciji represije, on se ne ograničava na to: zakon je djelotvoran u postupcima za postizanje suglasnosti. On primjenjuje vladajuću ideologiju, iako ona ne iscrpljuje raz­ loge suglasnosti. Zakon-pravilo, po svom sastavu i govoru, pri­ kriva političko-ekonomsku realnost, sadrži strukturalne praz­ nine i manjkavosti, vlastitim mehanizmom prikrivanja-preokretanja ovu realnost transponira na političku scenu. U njemu se očituje imaginarno prikazivanje društva i vlasti svojstveno vladajućoj klasi. Zakon je u tom aspektu, i usporedo s njegovim mjestom u represivnom postupku, jedan od važnih činilaca u organiziranju suglasnosti potlačenih klasa, iako se legitimnost (suglasnost) ne poistovjećuje niti ograničava na zakonitost. Po­ tlačene klase ne osjećaju zakon samo kao granicu isključenosti, već i kao poziv da zauzmu mjesto unutar njega. To mjesto znači uklapanje u društveno-političku mrežu, ono je kreator dužnosti-obaveza, ali i prava, mjesto čija imaginarna okolina ostavlja realne posljedice na njegove subjekte. Još i više: mnoge akcije države koje su više od obične re­ presivne i ideološke uloge, ekonomskih zahvata, a osobito ma­ terijalnih kompromisa koje su vladajuće klase nametnule po­ tlačenim klasama, kao jedan od odlučujućih uzroka suglasnosti, uklapaju se u tekst zakona kao dio njegove unutrašnje strukture. Nije točno da zakon samo vara i prikriva, ili suzbija, obavezu­ jući ili zabranjujući. Zakon isto tako organizira i potvrđuje stvarna prava potlačenih klasa (koja su, dakako, uklopljena u vladajuću ideologiju, a u praksi su daleko od toga da odgovaraju svojoj pravnoj formi), a u sebi sadrži materijalne kompromise koje su vladajućim klasama nametnule narodne borbe.

Suprotno svim pravno-zakonskim ili psihoanalitičkim shva­ ćanjima, kakva se danas izražavaju u zanimljivim djelima kao

što su radovi P. Legendrea21, ipak je očito da djelovanje, uloga, mjesto države daleko nadmašuju zakon ili pravni poredak. a) Djelovanje države i njezino konkretno funkcioniranje ni­ pošto nemaju uvijek oblik zakona-pravila: uvijek postoji skup državnih postupaka i tehnika koji izmiču pravnom poretku i sistematizaciji. To ne znači da su to »anomalije« i samovolje u pravom smislu, već da pripadaju relativno drugačijoj logici nego što je logika pravnog poretka, odnosno logici odnosa snaga između zavađenih klasa kojoj je zakon samo udaljena okolina na specifičnom registru. b) Država često djeluje kršeći vlastiti zakon-pravilo koje propisuje, ne samo djelujući pored nego djelujući protiv vlasti­ tog zakona. Svaki pravni sistem, samim svojim govorom što je zacrtan kao varijabla pravila igre koju organizira, državi-vlasti odobrava nepoštivanje vlastitog zakona. To se naziva raisonom države, što u pravom smislu ne znači samo da se zakonitost uvijek izravnava s »pokrajnjom« nezakonitošću, već da je ne­ zakonitost države uvijek uklopljena u zakonitost koju ona uvodi: staljinizam i totalitarističke aspekte vlasti u istočnim zemljama ne dugujemo isključivo »povredana socijalističke za­ konitosti«. Svaki pravni sistem uključuje nezakonitost jer kao sastavni dio svoga govora sadrži praznine i pukotine, »rupe u zakonu«: ovdje nije riječ samo o omaškama i sljepilu zbog ideološkog prikrivanja koje se pravno podržava, već o izričito predviđenim postupcima, o rupama koje omogućuju da se pri­ jeđe preko zakona. Naposljetku, da ne govorimo o običnim i čistim povredama zakona od strane države, povredama koje, iako se pokazuju kao divljački prijestupi jer nisu prethodno predviđeni zakonom, ipak čine sastavni dio funkcioniranja države. Svaka država je u svojoj institucionalnoj okosnici orga­ nizirana tako da funkcionira (i tako da vladajuće klase funkcio­ niraju) istovremeno prema svom zakonu i protiv svog zakona. Veliki broj zakona ne bi nikada postojao u svom obliku da određeni stupanj povrede, od strane vladajućih klasa, uz po­ dršku državnih postupaka u cjelini, nije bio unaprijed sračunat, odnosno sadržan u postupcima države. Dakle, ne samo da ne­ zakonitost često predstavlja dio zakona nego čak i kada su ne­ 21 Jouir du pouvoir, 1976.

84

zakonitost i zakonitost različite, one ne pokrivaju dvije od­ vojene organizacije, u stanovitom smislu paralelnu državu (ne­ zakonitost) i pravnu državu (zakonitost), a još manje postoji distinkcija između kaotične države, ne-države (nezakonitost) i države (zakonitost). Nezakonitost i zakonitost dio su jedne te iste institucionalne strukture. Tako zapravo treba shvatiti Marxovu rečenicu da je svaka država klasna »diktatura«. Ali, ne u smislu u kojem to uglavnom shvaćamo, odnosno u smislu vlasti iznad svakog zakona, gdje se pojam zakona uzima u uobičajenom smislu kao suprotnost nasilju i sili: nema države bez zakona, ma koliko diktatorska bila, a postojanje zakona i zakonitosti nikada nije sprečavalo barbarstva ili despotizme. Tu rečenicu treba shvatiti upravo tako da »diktatura« označava organizaciju svake države kao jedinog funkcionalnog poretka zakonitosti i nezakonitosti, zakonitosti u koju prodire nezakonitost. c) Naposljetku, djelovanje države uvijek nadmašuje zakon jer država u određenim okvirima može promijeniti vlastiti za­ kon. Država nije samo oblik nekog vječnog zakona, makar on pripadao nekoj univerzalnoj zabrani ili prirodnom zakonu. Pret­ postavljeni i, recimo, pravni primat zakona nad državom za­ pravo je sama osnova pravnog shvaćanja države, čime se objaš­ njava današnji dogovor s analitičkim (psihoanalitičkim) shva­ ćanjem institucija. No ako je svaka država kosupstancijalna sa zakonom, ako zakon, prema tome, nije u pravom smislu uti­ litarna kreacija države kao prijašnje snage, onda država, u društvu podijeljenom na klase, upravo svojim aspektom legi­ timnog nasilja, ukratko, posjedujući silu i fizičku represiju, uvijek ima prvenstvo nad zakonom. Jer, ako je točno da zakon organizira nasilje, onda u ovom društvu nema zakona ili prava bez aparata koji vlada njegovom primjenom i osigurava nje­ govu djelotvornost, odnosno, društveno postojanje: djelotvornost zakona nikada ne počiva na čistom govoru, riječima i izraienom pravilu. Ako ne postoji nasilje bez zakona, zakon uvijek pret­ postavlja organiziranu silu u službi zakonodavca (državna vlast). Prozaičnije rečeno: sila ostaje zakonu.

85

2.

Modemi zakon

Iako svaki zakon i pravo imaju stanovite zajedničke karak­ teristike, kapitalističko pravo se izdvaja po tome što formira aksiomatiziran sistem, sastavljen od skupa apstraktnih, općih, formalnih i strogo propisanih normi. Specifičnost kapitalističkog pravnog sistema stanoviti mark­ sizam temelji na cirkulaciji kapitala i robnoj razmjeni: pravno »apstraktni« subjekti kao slobodni razmjenjivači robe, »formal­ no« slobodne i jednake individue, ekvivalentna razmjena i »apstraktna« vrijednost razmjene, itd.22 N o unutar tog područja nikako ne možemo shvatiti specifičnost kapitalističkog zakona i prava. Ona (apstraktnost, univerzalnost, formalnost) prekriva monopol države nad zakonitim nasiljem i suprotstavlja se prav­ nom partikularizmu koji prekriva raširenost tog nasilja među više nosilaca, a mora se tražiti u proizvodnim odnosima i društve­ noj podjeli rada. Upravo oni određuju mjesto i ulogu nasilja u kapitalizmu gdje, zbog lišenosti neposrednih radnika od sred­ stava njihova rada, nasilje kao takvo (kao »van-ekonomski« razlog) nije izravno prisutno u procesu proizvodnje. Ovaj aksiomatizirani pravni sistem predstavlja okvir formalne kohezije subjekata koji su potpuno lišeni sredstava za proizvodnju, pa time ocrtava obrise državnog prostora što je relativno odvojen od proizvodnih odnosa. Formalnost i apstraktnost zakona na­ laze se u direktnom odnosu s realnim rastavljanjem društvenog tijela u društvenoj podjeli rada, s individualizacijom subjekata do koje dolazi u kapitalističkom radnom procesu. Moderni zakon tako utjelovljuje prostor-vrijeme, materi­ jalni referencijalni okvir radnog procesa: to je serijsko, kumula­ tivno, kontinuirano i homogeno prostor-vrijeme. Ovaj zakon uvodi individue kao pravno-političke subjekte-persone zastupa­ jući njihovo jedinstvo kao narod-naciju. Zakon dovodi — i sudjeluje u njihovu uvođenju — do diferencirane razdijeljenosti subjekata (individualizacija) zacrtavajući kod u koji se ove razlike uklapaju, s pomoću kojeg one postoje, a da se ne ugro­ 22 T o je tako bilo sa m nom , u m om prvom tekstu N ature des choses et droit, L G D J, 1966. Tekst je odavno insprodan, ali nem am nam jeru da ga ponovno izdam .

86

žava političko jedinstvo društvene formacije. Svi subjekti su jednaki i slobodni pred zakonom: a to već u riječima zakona (a ne samo sakriveno od njega) znači da su uistinu različiti (kao subjekti-individue), ali onoliko koliko se ta razlika može upisati u okviru homogenosti. Nije točno da, kao što se često može čuti, kapitalistički zakon u univerzalnom formalizmu samo pri­ kriva realne razlike: on pridonosi u uvođenju i osnivanju razlike (individualne i klasne) u svojoj strukturi uzdižući se istovremeno kao sistem kohezije i organizator jedinstva-izjednačavanja tih razlika. To je izvor univerzalnosti, formalno­ sti i apstraktnosti pravne aksiomatike. Te karakteristike pod­ razumijevaju subjekte »oslobođene« teritorijalno-osobnih »veza« iz pretkapitalističkih društava, odnosno ropskih, koja su za­ snovana na pravu koje nastaje iz statusa, privilegija i običaja kasta-država, gdje su političko i ekonomsko usko isprepleteni. Ne oslobađa zakon subjekte: on sudjeluje u procesu razdvajanja subjekata od veza po kojima su se razlikovali u kastama-državama, zatvorenim klasama u koje su bili smješteni po svom po­ rijeklu, izvorima znakova, simbola, značenja. On ovdje su­ djeluje u uvođenju i osnivanju nove, velike razlike, individu­ alizacije. Moderno pravo radi na individualizaciji paralelno s (i u relativnoj suprotnosti s) drugim tehnikama i postupcima države (postupci normalizacije), ili pokrivajućih ih i ravnajući se po njima. Kapitalistički zakon i pravni sistem isto tako pokazuju svoje specifičnosti u provođenju vladajuće ideologije. Legitimnost se premješta prema zakonitosti, a time se ova legitimnost razlikuje od one koja je organizirana prema obliku svetosti. Zakon kao utjelovljenje naroda-nacije postaje tako temeljna kategorija suverenosti države: pravno-politička ideologija uklapa se u vladajućc područje ideologije i zamjenjuje religioznu ideologiju. Iako te promjene prekrivaju monopol države nad zakonskom silom, one imaju dublje korijene. Funkcija legitimnosti prem­ ješta se prema zakonu, impersonalnoj i apstraktnoj instanci, a istovremeno se unutar proizvodnih odnosa subjekti »oslobađaju« svojih teritorijalno-osobnih veza. Sve se događa kao da taj za­ kon, zahvaljujući svojoj apstraktnosti, formalnosti i općenitosti, postaje najprikladniji postupak za izvršavanje najvažnije ’doge 87

čitave vladajuće ideologije: funkcije učvršćenja društvene for­ macije (pod okriljem vladajuće klase). Osim formalnog okvira kohezije koju nameće svojim subjektima, zakon u svojim kapitalističkim crtama najbolje može prikazati njihovo jedinstvo postavljajući ga u društvenu imaginamost i učvrstiti postupke individualizacije. Sve se zbiva kao da zakon, organiziran prema modalitetu čistog znaka (ap­ straktnost, univerzalnost, formalnost), dobiva povlašteno mje­ sto u ideološkom mehanizmu imaginarnog prikazivanja počevši od trenutka kada subjekti postaju atomizirani i odvojeni od svojih prirodnih sredstava za rad. U pretkapitalističkim forma­ cijama je, međutim, oblik simbolizacije svojstven religiji (reli­ gija spaja) omogućavao da se utvrde veze subjekata koje su uvedene na zemlji, u porodici, u kastama i državama. Te veze su stvarale stepenasti niz primame simbolizacije prema obliku svetosti, a to je potvrđivala država izvodeći svoju legitimnost kao inkarnaciju riječi i tijela suverena na vrhu piramide. Kao što je Marx rekao, tim načinima proizvodnje odgovara domi­ nantna uloga ideologije, a u kapitalističkom načinu proizvodnje ekonomsko, radi specifičnih proizvodnih odnosa, ima odluču­ juću i dominantnu ulogu. Pravna ideologija zacrtana u zakonu postaje dominantno područje ideologije u načinu proizvodnje gdje ideologija više nema dominantnu ulogu. To treba shvatiti tako da zakon u svom kapitalističkom obliku postaje utjelov­ ljenje temeljnog ideološkog mehanizma počevši od trenutka kada sam ciklus reprodukcije kapitala (a ne »van-ekonomski razlozi«) dovodi do izvlačenja viška rada (višak vrijednosti), počevši od trenutka kada budu uklonjene pod-simbolizacije što učvršćuju teritorijalno-osobne veze subjekata. Vladavina kapi­ talističkog zakona temelji se na nedostatku njegova označitelja. Specifičnost zakona i pravnog sistema sadržana je u institu­ cionalnoj okosnici koja je svojstvena kapitalističkoj državi. Centralizatorsko-birokratsko-hijerarhijski kostur ove države moguć je samo uklapanjem u sistem općih, apstraktnih, formalnih i aksiomatskih normi, sistem koji organizira i uređuje odnose iz­ među impersonalnih aparata i stupnjeva u vršenju vlasti. Pojam »upravnog prava« odgovara upravo ovom zakonu u njegovu djelovanju na strukturiranje države. Zakon i poredak predstav­ ljaju osnovu regrutiranja državnih činovnika (natječaji i bezlični 88

ispiti), funkcioniranja pisanog teksta i dogmatike internog go­ vora države. Taj govor ne utjelovljuje, ne otkriva, niti interpre­ tira božju (kraljevu, gospodarevu) Riječ nekim mističnim, više ili manje izravnim i osobnim odnosom podanika prema Bogu (Kralju, Gospodaru): smatra se da on postupno konkretizira apstraktni i formalni zakon prema njegovoj konkretnoj primje­ ni, u logičko-deduktivnom lancu (»Pravna logika«) koji je samo prijelaz preko poretka dominacije-subordinacije i odluke-izvršenja unutar države. Ako se sada prisjetimo da je okosnica države vezana za kapitalističku podjelu umni rad/fizički rad, te da reproducira umni rad, shvatit ćemo odnos između te podjele i kapitalističkog zakona. U legitimnosti svetoga smatra se da svaki subjekt vlasti u sebi posjeduje dio istine (božanske), unutrašnju granicu ze­ maljske vlasti (dušu): ono što je u njega utisnulo tijelo Kralja (božansko) nikada se sasvim ne izbriše. Status i privilegije pri­ padaju u prirodno pravo. Modemi zakon, međutim, ostvaruje kapitalistički odnos znanja i moći sažet u kapitalističkom um­ nom radu: u individuama^subjektima nema znanja ni istine iz­ van zakona. Zakon postaje utjelovljenje Razuma: borba protiv Religije vodi se u obliku prava i pravne ideologije, a prirodne znanosti se u doba prosvjetiteljstva zamišljaju u pravnim kate­ gorijama. Apstraktan, formalan, univerzalan zakon, to je istina subjekata, to je znanje (u službi kapitala) koje ustanovljava pravno-političke subjekte i uvodi razliku između privatnog i javnog. Tako se u kapitalističkom zakonu očituje totalna lišenost subjekata proizvodnje od »intelektualne moći« u korist vladajuće klase i njihove države. Da je to tako, vidimo iz odnosa zakona i pravne sistemati­ zacije prema specijalizaciji državnih aparata, odnosa koji se očituje u pojavi tijela specijaliziranih pravnika. Ako to tijelo shvatimo u širokom smislu, vidimo da ono, kao mreža »odvo­ jena« od društva, najbolje predstavlja umni rad uklopljen u državu. Svaki državni činovnik u širokom smislu, parlamentarne, političar, policajac, oficir, sudac, odvjetnik, bilježnik, funkcio­ nar, socijalni pomoćnik, itd., je intelektualac jer je čovjek za­ kona, koji donosi zakone, koji poznaje zakon i propise, koji ih konkretizira i primjenjuje. Svi moraju poštivati zakon, to je osnovna maksima modernog pravnog sistema, a nitko ga 89

osim predstavnika države ne može poznavati. To poznavanje koje se traži od svakog građanina nije čak ni poseban predmet u školi; iako se zahtijeva poznavanje zakona, sve je napravljeno tako da se on ne upozna. Ta maksima na taj način izražava ovisnost-podređenost narodnih masa s obzirom na funkcioni­ ranje države, odnosno donosioce, čuvare i primjenitelje zakona; nepoznavanje (tajna) zakona za narodne mase karakteristika je zakona i samog pravničkog jezika. Modem i zakon je tajna države, utemeljitelj znanja kojim vlada razum države. Temelj specifičnosti kapitalističkog zakona i pravnog siste­ ma nalazi se, dakle, u proizvodnim odnosima i kapitalističkoj društvenoj podjeli rada: ona je vezana uz društvene klase i klasne borbe koje postoje u kapitalizmu.23 S obzirom na njihovu reprodukciju, najvažnije je što su to otvorene klase, a ne više zatvorene kaste: riječ je istovremeno o reprodukciji njihovih mjesta (proširenje, smanjenje, nestanak) i njihovih subjekata (specifična kvalifikacija-ovisnost subjekata s ciljem da zauzmu ovo ili ono klasno mjesto). Očito je da kapitalistički pravni sistem (apstraktni, opći, formalni) može uspostaviti odnos iz­ među položaja društvenih klasa (kapital, plaćeni rad) i snaga koje formalno nisu uz njih »vezane«. On istovremeno može re­ gulirati stalan raspored snaga u potlačenim klasama prema polo­ žaju tih klasa (seljaštvo, radnička klasa, sitna buržoazija), a to nije ništa drugo nego uloga zakona u proširenoj realnoj podre­ đenosti Rada kapitalu, kao i relativno zatvaranje tog položaja i subjekata u odnos vladajuće klase/podređene klase. Za buržoasku pravnu aksiomatiku, za uistinu klasno narodno-nacionalno pravo, zapravo su svi slobodni i jednaki pred zakonom pod uvjetom da svi jesu ili da postanu buržuji, što zakon isto­ vremeno dopušta i zabranjuje. Ovaj pravni sistem isto tako odgovara koordinatama poli­ tičkih borbi u kapitalizmu: a) Aksiomatska sistematizacija prava kao okvir formalne kohezije preuzima stratešku funkciju: kapitalizam pokazuje pro­ 23 U F rancuskoj vidi isto tako radove M. C hem illier-G endreaua, E. P isier-K ouschnera, M. M iaillea, F r. D cm ichela, J.-P. C olina, G. Labica, itd.

90

širenu reprodukciju. Dok su pretkapitalistička društva pozna­ vala samo običnu, ponovljenu i, da tako kažemo, slijepu repro­ dukciju, proširena reprodukcija već na razini procesa proizvod­ nje podrazumijeva strateški proračun raznih dijelova kapitala i njegovih nosilaca. Taj proračun, sa svoje strane, zahtijeva mo­ gućnost određenog predviđanja zasnovanog na minimumu sta­ bilnosti pravila igre. To omogućuje pravnu aksiomatizaciju: nje­ zin sistematski karakter zasnovan na apstraktnim, općim, for­ malnim i strogo propisanim normama sastoji se, između ostalog, u tome što podrazumijeva vlastita pravila transformacije, pro­ mjene što postaju transformacije uređene unutar sistema (to je posebno uloga ustava). b) Zakon regulira vršenje političke vlasti s pomoću državnih aparata, a pristupa tim aparatima upravo posredstvom sistema općih, apstraktnih i formalnih normi. S obzirom na specifičnu dominaciju, odnosno blok na vlasti sastavljen od više klasa, a posebno od više funkcija buržoazije, to pravo kontrolira odre­ đeni raspored vlasti među njima i regulira njihove odnose unu­ tar države. Tako se promjene odnosa snaga unutar saveza vlasti mogu očitovati u državi a da ne izazovu previranja u njoj. Kapitalistički zakon je u stanovitom smislu reduktor i kanalizator političkih kriza, tako da one ne mogu izazvati stvarne krize države. Kapitalistički zakon općenito se pojavljuje kao prijeko potreban oblik države koji mora zadržati relativnu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju bloka na vlasti, s ciljem da organizira jedinstvo pod hegemonijom jedne klase ili frakcije. To je vezano uz relativno odvajanje države i proiz­ vodnih odnosa, odnosno uz činjenicu da se subjekti ekonomski vladajuće klase (buržoazije) ne miješaju izravno s braniocima i subjektima države. Tako se moderni zakon povijesno konstituirao: njegove iz­ vore nalazimo u apsolutističkoj državi, odnosno u evropskim mo­ narhijama XVII stoljeća, apsolutističkim državama koje su za­ pravo država s kapitalističkom dominantom, država pravog pri­ jelaza u kapitalizam. Apsolutistička država već se morala suočiti sa specifičnim organizacijskim problemima koji obuhvaćaju od­ nose između feudalnog plemstva i buržoazije. Država ima mo­ nopol rata, a to odgovara planiranju koje provodi među društve­ nim snagama koje su prisutne (»privatni ratovi«) počevši od XVI 91

stoljeća; to je državu pripremilo da može dobro voditi prvi ve­ liki rat koji ju je doveo do krštenja, a to je krvavi proces prvo­ bitne akumulacije kapitala u korist buržoazije. Kapitalističko pravo isto tako regulira vladanje nad potlače­ nom klasom. Suočeno s borbom radničke klase na političkom planu, kapitalističko pravo organizira okvir stalne kompromisne ravnoteže koji potlačene klase nameću vladajućim klasama. To pravo regulira oblike fizičke represije: pravni sistem, »formalne« i »apstraktne« slobode isto tako su — da li to uopće treba na­ glasiti? — tekovine narodnih masa. Jedino tako moderni zakon postavlja granice u vršenju vlasti i utjecaju državnih aparata. Uloga zakona ovisi o odnosu snaga između klasa i označava zapreku vlasti vladajućih klasa koju su nametnule potlačene klase; to dobro vidimo u slučajevima ukidanja takve pravne uloge u iznimnim oblicima kapitalističke države (fašizam, vojna diktatura). Tako zakon u modernom smislu ne sudjeluje protiv nasilja države (zakon protiv terora), već se u svom tekstu pojavljuje kao organizator nasilja vodeći računa o otporu na­ rodnih masa. Kao što sam rekao, pravna aksiomatika omogu­ ćuje političko predviđanje vladajućih klasa: izražavajući odnos snaga između klasa, ona je istovremeno podrška strateškom pro­ računu jer u varijable svog sistema uključuje faktor otpora i borbe potlačenih klasa. Naposljetku, sa strane vladajućih klasa i frakcija, pravo kao ograničenje izražava odnos snaga unutar bloka na vlasti. To se posebno konkretizira u obilježavanju kompetencije i sudjelo­ vanja različitih aparata u kojima dominiraju različite klase i frakcije tog bloka.

92

IV

Nacija

Na kraju ću se zadržati na pojavi nacije. Ta složena pojava u stanovitom smislu koncentrira svu aporiju tradicionalnog marksizma. Moramo se priviknuti na činjenicu da marksistička teorija nacije ne postoji. Premalo je reći da usprkos strastvenim raspravama oko te teme unutar radničkog pokreta, marksizam potcjenjuje nacionalnu realnost. 1. Prvu indikaciju izvlačimo iz marksističkog razmišljanja i rasprave unutar radničkog pokreta oko problema nacije14: na­ cija se ne poistovećuje s modemom nacijom i nacionalnom drža­ vom kakva se na Zapadu pojavljuje s kapitalizmom. Već mnogo prije kapitalizma postoji »nešto« označeno pojmom nacije, od­ nosno posebna jedinica reprodukcije svih društvenih odnosa. Konstituiranje toga »nečega« koincidira s prijelazom iz besklas­ nog društva (plemenskog) na klasno društvo, zacrtavajući nove granice, nova mjesta i temporalnosti društvene reprodukcije. Ali pitanje izvora i u ovom je slučaju ponajmanje važno. Značajnije je da klasici marksizma, insistirajući stalno na od­ nosu nacije i društvenih klasa, jasno i eksplicitno prihvaćaju trajnost nacije i nakon odumiranja države u besklasnom, »ko­ munističkom« društvu. To je veliki problem: evo jedne real­ nosti, nacije, što se proučava kao ekonomsko-politički i kul­ turni predmet u temeljnoj vezi s društvenim klasama, koja nas stalno vraća na osnovno političko-strateško pitanje proleterskog internacionalizma, a njenu trajnost prihvaćamo i nakon odu­ miranja države i nestanka podjele na klase. Problem je to oštriji što bismo mogli upotrijebiti isti argument povijesne revcrzibilnosti kao za državu, ali dobro pazimo da to ne učinimo. *4 U Francuskoj, izniedu ostalih, radovi G. Haupta, M. Lowyja, M. Kcbćrioiua, M. Rodinsona, P. Vilara, itd.

93

Nacija, kao ni država, nije postojala u besklasnom društvu; ali, suprotno onome što se govori o državi, dobro pazimo kada to prikazujemo kako ne bi trebalo tvrditi da će nacija nestati s prestankom podjele na klase. Dakako, insistira se na činjenici da više neće biti rijeć o istoj naciji: ovdje se, međutim, ništa ne može usporediti s analizama koje se odnose na ukidanje države, jer proleterski internacionalizam prestankom podjele na klase neće moći djelovati na ukidanju nacije kao što »za­ mjena vladavina ljudi upravom stvari« djeluje na odumiranje države. Kako onda shvatiti taj teorijski i realni predmet, naciju, kojoj dopuštamo transhistorijsku nesvodivost? Svakako, rasprava 0 tom pitanju mora proći kroz analizu moderne nacije. 2. Druga indikacija, vezana uz prvu, odnosi se na disocijaciju između države i nacije unutar samog kapitalizma. Osobito u raspravama oko analiza austromarksizma (O. Bauer, K. Ren­ ner, itd.) sve je izraženija ideja da čak ni u okviru nacionalne države država ne može sasvim prekriti naciju: jedna te ista ka­ pitalistička država može u sebi sadržavati više nacija (to je bio slučaj mnogonacionalne austro-ugarske države). Nasuprot tome, nacija koja (u kapitalizmu) još nije uspjela stvoriti vlastitu državu, nije time umanjena i nema manje prava da raspolaže sama sobom nego neka druga nacija. Na tome se temelji radikalnost i originalnost lenjinističkog principa da narodi i nacije moraju raspolagati sami sobom. To pravo na samoodređenje kod Lenjina se ne svodi — kao što je slučaj kod austromarksista — na obično pravo na »kulturnu samostalnost«, već se proširuje na pravo nacije da osnuje vlastitu državu. Vlastita i odvojena država nije prijeko potrebna da bi nacija postojala 1 bila priznata kao takva, već ona samim svojim postojanjem ima pravo na vlastitu državu (na samoodređenje). Dakako, problemi se pojavljuju od trenutka kada primjena tog principa, kod samog Lenjina, ali posebno kasnije, postaje sasvim pod­ ređena »interesima svjetske revolucije«, ukratko, počevši od tre­ nutka kada »pravo rastave« jedne nacije od države koja je okružuje (više) ne znači »obavezu rastave«; priznavajući i dalje princip toga prava, za njega se treba boriti samo ako je to u skladu s interesima radničke klase i »međunarodnog proletari­ jata«. Znamo što je u tome značila staljinistička politika, povod dramatičnom prijelomu između Lenjina, uoči njegove 94

smrti (1923), i Staljina. Za nas je, međutim, važan priznati princip i relativna disocijacija koju on uspostavlja između nacije i države. 3. Treća indikacija odnosi se na analizu modeme nacije. Istovremeno se prihvaća specifičnost nacije u kapitalističkim društvenim formacijama i uska veza između ove nacije i i države, čak ako se nacija ne poklapa točno s državom, kapi­ talistička država pokazuje specifičnosti nacionalne države: na­ cionalni modalitet prvi put postaje pertinentan stvarnosti države. Ta država izražava povijesnu tendenciju da prekrije jednu naciju, u modemom smislu riječi, ona aktivno radi na uspostavljanju nacionalnog jedinstva: modeme nacije same iz­ ražavaju povijesnu tendenciju za formiranjem vlastite države. Kao mjesta i čvorišta proširene reprodukcije društvenih odnosa, dru­ štvene formacije nastoje se poklopiti s granicama države-nacije postajući nacionalne društvene formacije. Nejednak razvoj, što od početka karakterizira kapitalizam, nastoji se učvrstiti u državi-naciji čiji odnos utemeljuje. Posebno ću se baviti tim posljednjim nizom indikacija koje su, kao što znamo, potvrđene u današnjim povijesnim, eko­ nomskim i političkim istraživanjima. Objašnjenje te tendencije (poklapanje države i nacije) vraća nas na pitanje specifičnosti nacije u modemom smislu. Nedostaci današnjih marksističkih istraživanja upravo ovdje postaju očiti. Prije svega, u navedenim ekonomskim temeljima tih povi­ jesnih realnosti. Slavno područje cirkulacije kapitala i robne razmjene još je glavno objašnjenje za to. Ekonomsko jedinstvo, osnovni element modeme nacije, trebalo bi u osnovi dovesti do ujedinjavanja takozvanog unutrašnjeg tržišta. Generalizacija robne razmjene, vrijednost razmjene kakva se ostvaruje u cirku­ laciji novca zahtijevaju ukidanje unutrašnjih zapreka, carinskih i ostalih, radi cirkulacije robe i monetarnog jedinstva. Sama država radi na uspostavljanju moderne nacije u ekonomskoj dimenziji izjednačavajući, pod okriljem robnog kapitala, pod­ ručje cirkulacije robe i kapitala, a to je bit njezine akcije u uspostavljanju nacionalnog jedinstva. Na tom istom putu, ali na suptilniji način, treba proučiti odnose između moderne na­ cije i države, kao i specifičnosti nacionalne države. Stvarnost držnvc, smatra se, počiva na činjenici što ona razmjenjivačc 95

robe i posjednike kapitala uvodi kao političke individue-subjekte, formalno slobodne i jednake, te što postavlja-kristalizdra jedinstvo tih individua. Smatra se da moderna nacija u osnovi, ili barem u svojoj ekonomskoj dimenziji, nastaje iz izjedna­ čavanja prostora u kojem se kreću te konkurentske individue-razmjenjivači robe, »narod-nacija«. Analiza se, u klasnim okvi­ rima, povodi za objašnjenjem: nacija, kao i modema država, jest kreacija robnog kapitala, a seže do trgovačke buržoazije s početaka kapitalizma. Jedva da shematiziram: riječ je o vladajućoj, veoma upornoj tradiciji unutar marksizma. No, to objašnjenje nije samo veoma parcijalno nego funkcionira kao zapreka pravoj analizi mo­ dem e nacije pokazujući niz opasnih posljedica: a) Generalizacija robne razmjene ne može voditi računa o stvaranju moderne nacije: ona izražava potrebu za stvaranjem jedinstva takozvanog »unutrašnjeg« tržišta i podizanjem zapreka cirkulaciji robe i kapitala, ali ni u čemu ne objašnjava zašto se to jedinstvo lokalizira upravo na nivou nacije. Dakako, riječ je 0 jedinstvu unutrašnjeg tržišta; ali što zapravo definira pojam »unutrašnjeg«, što omogućuje pojavu vlastitog prostora čiji obrisi zacrtavaju unutrašnje i vanjsko? Zašto te granice-ograničenja slijede ovakvo dijeljenje (nacija), a ne neko drugo, te zašto i kako dolazi do označavanja granica, obrisa polja unu­ tar kojega se već postavlja problem jedinstva? Utoliko je točno da izjednačavanje unutrašnjeg tržišta pretpostavlja zatvaranje upravo onog prostora koji treba ujediniti. b) Ovo upućivanje-pribjegavanje koordinatama robne raz­ mjene općenito izražava potpuno empirijsko i pozitivističko shvaćanje koje se odnosi na skup elemenata koji konstituiraju naciju: zajednički teritorij, zajednički jezik, zajednička povijesna 1 kulturna tradicija. Neću ulaziti u prepirku koja se vodi oko toga koje elemente treba smatrati konstitutivnim za naciju, pre­ pirku što potresa radnički pokret: sada je najvažnije razjasniti shvaćanje na kojem se temelji skup općenito navedenih eleme­ nata. Oni se u stanovitom smislu shvaćaju kao transhistorijska bit s nepromjenjivom prirodom: teritorij, jezik, tradicija. Pojava modeme nacije, njezin specifični odnos s državom shvaćaju se kao rezultanta principa (generalizacija robne razmjene) čija po­ sljedica bi trebala biti adicija-akumulacija različitih elemenata 96

s nepromjenjivom biti (teritorij, jezik, tradicija): akumulacija okružena državom-nacijom kao posljedicom. Dakako, to objaš­ njenje promašuje osnovno pitanje koje postavlja već unutrašnje tržište. Zašto i kako teritorij, povijesna tradicija, jezik, putem države zacrtavaju ovaj novi oblik, modemu državu? što omo­ gućuje vezivanje tih prividno transhistorijskih elemenata u žarišni čvor, modernu naciju? Zašto ti elementi funkcioniraju na drugačiji način postajući oznake zatvorene modeme države? Ne postaviti ta pitanja nužno dovodi do potejenjivanja da­ našnjeg značenja nacije. Ako teritorij, jezik, tradicija predstav­ ljaju uvijek istu bit kao u prošlosti, kada je uloga nacija bila manje važna, ako jc tendencija kapitalizma upravo internacio­ nalizacija tržišta kapitala, lako ćemo izvesti zaključak o potiski­ vanju uloge nacije u sadašnjoj fazi kapitalizma (što je slučaj s mnogim suvremenim autorima), kao i o potejenjivanju njezina značaja u razdoblju prijelaza u socijalizam (što je bio slučaj s dominantnom strujom unutar marksizma). Današnja internacionalizacija tržišta kapitala — već sam to drugdje pokazao — ne oduzima ništa sadašnjoj važnosti na­ cije. Elementi koji ulaze u igru u konstituiranju modeme nacije imaju potpuno drugačije značenje nego u prošlosti. Pogledajmo samo teritorij i povijesno-kultumu tradiciju, dva prividno veoma »prirodna« elementa, pa ćemo vidjeti da oni u kapitalizmu do­ bivaju potpuno drugačiji smisao nego u prošlosti. Pitanje unu­ trašnjeg tržišta postavlja se upravo kao problem jedinstva »unutrašnjeg« tržišta, a osim toga dolazi do nejednakog razvoja kapitalizma kao nejednakosti između povijesnih momenata i diferenciranih, razdijeljenih i odvojenih prostora — nacija, na­ cionalnih društvenih formacija. Ta razlika se, prema tome, po­ javljuje kao pretpostavka kapitalističkog razvoja.

Teza koju ću pokušati razviti jest slijedeća: ako ti elementi — teritorij, tradicija — ovdje imaju potpuno drugačiji smisao nego u prošlosti, znači da se uklapaju u još temoljitije promje­ ne, a to su prostome i vremenske matrice na kojima se zasni­ vaju. Kapitalistički prostor i vrijeme ni9U isti kao u prošlosti. Oni pretpostavljaju značajne promjene u realnosti i smislu teri­ torija i povijesnosti, što istovremeno omogućuje i dovodi do 7

D rla v a . v la ti, to cIjalU u m

97

konstituiranja moderne nacije. Te promjene dovode do nove organizacije jezika i novog odnosa države s teritorijem i povijesnošću, dovodeći tako do moderne nacije i nacionalne države. U ovom istraživanju pozivat ću se na neke indikacije koje možemo naći kod francuskih povjesničara Annaleske škole: Febvre, Vidal-Naquet, Vernant, Leveque, Braudel, Mandrou, Le Goff.25 Ali te indikacije u osnovi obuhvaćaju prostor, a osobito vrijeme u antici i srednjovjekovnom feudalizmu, ne proširujući se na kapitalizam i ne uspostavljaju vezu s konstituiranjem nacije. Osim toga, one postavljaju općenite teorijske probleme. Prije svega, većina tih povjesničara produkciju prostora-vremena najčešće traži u stanju robne razmjene (samodovoljna i »zatvorena« srednjovjekovna društva) ili u tehnološkim (stanje tehnike, izuma, alata) ili demografskim koordinatama. Pozivanje na proizvodne odnose i društvenu podjelu rada (osim u njezinom najjednostavnijem obliku, podjeli na selo i grad) najčešće ima sporednu ulogu. Zatim, što je još važnije, njihove analize često se smještaju u smjeru onoga što se naziva povijest duha. Društvena pro­ dukcija prostora i vremena shvaća se kao obična transforma­ cija »duhovnih okvira«, »vizije svijeta«, »mentalnih struktura«, a stavljena je u isti plan kao kulturne koordinate, religija na primjer. Neke od tih analiza nadovezuju se na analize kulturaldstičke struje i na slavne analize Maxa Webera o kapitalizmu i protestantskoj etici. Marksističko istraživanje još smatra da se transformacije prostora i vremena u osnovi odnose na način mišljenja pridajući im sporednu ulogu, pod izgovorom da do­ laze samo iz kulturno-ideološkog područja, odnosno načina na koji društva ili klase predočavaju prostor i vrijeme. Transfor­ macije prostorno-vremenskih matrica obuhvaćaju, međutim, stvarnost društvene podjele rada, okosnicu države, postupke i tehnike kapitalističke ekonomske, političke i ideološke moči, a 25 L. F ebvre, L a terre et rev o lu tio n hum aine, 1922; P. Leveque i P. V idal-N aquet, C listene l’A thenien, 1964; P. Leveque, L ’aventure greque, 1964; J.-P. V ernant, M y th e et pensee chez les Grecs, 1974; J. Le Goff, L a civilisation de l’O ccident m edieval, 1972; R. M androu, Introduction a la France m oderne, 1961; F. B raudel, C ivilisation m aterielle et capitalism e, 1967; naposljetku, naznačujem radove grupe oko časopisa »Herodote« i djelo F r. C hateleta, La naissance de l’histoire, 1975, 10/18.

98

predstavljaju realni supstrat predodžbi, mitskog poretka, religije, filozofije ili »proživljenog«, prostora-vremena. Kao što se ne mogu svesti na predodžbe koje izazivaju, te transformacije se ne mogu poistovetiti ni sa znanstvenim pojmovima prostora i vremena koji omogućuju da ih shvatimo. S druge strane, prostome i vremenske matrice, primami ma­ terijalni okvir institucija i postupaka vlasti, razlikuju se od Foucaultova »dijagrama« koji se u svojoj epistemološkoj funkciji nadovezuje na pojam strukture upotrijebljen u strukturalizmu (di­ jagram imanentan svakoj situaciji vlasti). One se od toga razli­ kuju, jer se, kao što sam rekao, temelje na proizvodnim odnosi­ ma i društvenoj podjeli rada. Taj temelj ne treba shvatiti po me­ haničkoj kauzalnosti koja ocrtava već postojeće proizvodne od­ nose dovodeći zatim do ovih prostornih i vremenskih matrica. Sadržane u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada, one se istovremeno pojavljuju kao njihove pretpostavke, u smislu koji je Marx davao pojmu prius logicus (Voraussetzung) razliku­ jući ga od pojma »povijesnih uvjeta« (historisehe Bedingungen). Transformacije tih matrica prate tako transformacije razli­ čitih načina proizvodnje. One su prisutne u materijalnoj okosnici države (ove ili one države) i oblikuju načine vladanja. U prisut­ nosti prostorno-vremenskih matrica u državi nije riječ, dakle, o jednostavnom odnosu strukturalne homologije između države i proizvodnih odnosa. Specifičnost kapitalističkog sistema u tome je što prisvaja društveno vrijeme i prostor, što sudjeluje u uvo­ đenju tih matrica nastojeći monopolizirati postupke organizacije prostora i vremena koji se tako uzdižu kao mreže dominacije i vlasti. Modema država se isto tako pojavljuje kao proizvod države: konstitutivni elementi nacije (ekonomsko jedinstvo, te­ ritorij, tradicija) mijenjaju se izravnim djelovanjem države u ma­ terijalnoj organizaciji prostora i vremena. Modema nacija nastoji se podudarati s državom utoliko što država u sebi utjelovljuje naciju, a nacija se utjelovljuje u državnim aparatima: nacija po­ staje sidrište državne vlasti u društvu ocrtavajući njezine okvire. Kapitalistička država funkcionira kroz naciju.

7*

99

1.

Prostorna matrica: teritorij

Ako započnemo s prostorom, s koje god strane priđemo pro­ blemu, uočavamo da u različitim načinima proizvodnje postoje različite matrice prostora upravo kao pretpostavke oblika prisva­ janja i društveno-povijesnog korištenja prostora. Otkrivanje tih matrica ne može se svesti na povezivanje oblika povijesnog pri­ svajanja društvenog prostora. Od gradova i urbanizacije, do gra­ nica, međa i teritorija, prelazeći preko komunikacija, transporta, vojne strategije i aparata, suočavamo se s toliko postupaka or­ ganizacije društvenog prostora. Međutim, svaki put kada se po­ kuša napraviti povijest tih postupaka i njihovih transformacija, uvijek dolazimo do istog problema: ti postupci nemaju nepro­ mjenjivu prirodu, a njihove povijesne transformacije nisu obične varijacije te prirode. Odlučujući je diskontinuitet: gradovi, gra­ nice, teritorij nipošto nemaju istu stvarnost i isti smisao u pretkapitalističkim načinima proizvodnje i u kapitalizmu. Pretpo­ stavimo čak da se mogu izbjeći grebeni jedne linearne i empirij­ ske historiografije koja se sastoji u obilježavanju razvoja tih po­ stupaka na njima svojstvenoj razini (razvoj gradova, granica, te­ ritorija), pitanje ostaje isto: kako prikazati diskontinuitet? Poznata nam je danas najrazvijenija tendencija istraživanja na tom području: postupke prisvajanja i korištenja društvenog prostora treba dovesti u izravan odnos sa specifičnostima raz­ ličitih načina proizvodnje. No pravi problem se nalazi drugdje: transformacija postupaka uklapa se u jedan dublji tok. Nije riječ samo o različitim načinima organiziranja, prisvajanja i korištenja nečega što bi trebalo imati nepromjenjivu prirodu, »prostor«, niti o različitim putovima i okvirima istog prostora. Odlučujuća raz­ lika između grada i sela potpuno je različita ovisno o različitim načinima proizvodnje, i to ne samo zato što povijesne koordinate mijenjaju oba izraza u odnosu (promjene gradova — antički, srednjovjekovni, moderni — i sela — antička, feudalna, komu­ nalna, modema), nego, što je važnije, zato što je sam njihov od­ nos uklopljen u različite položaje ovisno o načinima proizvodnje. Ti postupci stvaraju prostor ne zato što oni različito uokviruju ili ispresijecaju isti prostor koji društveno koriste nego zato što ma­ terijaliziraju primame i diferencijalne matrice prostora već pri­ 100

sutne u njihovoj okosnici. Genealogija stvaranja prostora pri­ marna je u povijesti njegova prisvajanja.

Iako između prostornih matrica antičkih i feudalnih društava postoje značajne razlike, one su na općem nivou, gdje se sada nalazim, zajedničke točke s obzirom na prostomu matricu kapi­ talizma. Neću se vraćati na specifičnosti pretkapitalističkih pro­ izvodnih odnosa i društvene podjele rada, gdje neposredni rad­ nik u odnosu posjedovanja još nije odvojen od sredstava za pro­ izvodnju i gdje podjela rada nije prouzročila disocijacije svoj­ stvene kapitalističkoj podjeli, niti na specifičnosti pretkapitali­ stičkih država i političke vlasti. Pretkapitalističke države pod­ razumijevaju specifičan prostor: kontinuiran, homogen, simetri­ čan, reverzibilan i otvoren prostor. Antički prostor na Zapadu je prostor koji ima centar, polis (koji isto tako ima svoj centar, agora), ali nema granica u modernom značenju tog pojma. To je koncentričan ali otvoren prostor, jer on nema u pravom smislu ništa izvan. Taj se centar (polis i njegovo središte) uklapa u pro­ stor čije su osnovne karakteristike homogenost i simetrija, a ne diferencijacija i hijerarhija. Geometrijska orijentacija pokazuje se, uostalom, u političkoj organizaciji grada i u »izonomnoj« strukturi građana. Ove točke (građani) razbacane u prostoru nisu toliko odvo­ jene zato što su zatvorene prema vani, već zato što su okrenute prema svom vlastitom centru, ne zato što su karike u nizu, već zato što su rasute na jedno mjesto.” Taj centar, središte, »ljudi«, kako piše L. Gemet, »uređuju po svojoj volji, to je matematičko uređenje bilo kojeg teritorija: centar je proizvoljan, ako ne teo­ rijski«. U tom prostoru (koji su prikazali Euklid i pitagorcjci) čovjek se ne premješta, nego kruži. Uvijek ide na isto mjesto, svaka točka prostora je točno ponavljanje prethodne: koloniziranjc se vrši samo zato da se ponove Atena i Rim, a svaka puta­ nja uvijek je samo povratak na izvorni centar, i nema obilazaka. Gradovi su »otvoreni« selima, nema teritorija čije bi se granice mogle proširiti ili smanjiti s obzirom na druge segmente. Grci i Rimljani ne proširuju se tako što pomiču svoje granice i u njih " M. Serres, Dlscours et parcours, u »Critique«, travanj 1975.

101

uključuju komade ili odsječke prostora, budući da nije riječ o asimiliranju heterogenih segmenata: oni se šire na homogenom polju, jer iako ima omeđivanja, nema zatvaranja u modemom smislu. Taj topografski raspored sasvim razdvaja mjesta eksplo­ atacije i oblike političkog zapovijedanja: to je homogen i neizdiferenciran prostor jer je prostor roba istovremeno i gospodarev; točke vladanja su replike vladaočeva tijela. To tijelo ujedinjuje prostor, a javnog čovjeka smješta u privatnog: samo to tijelo nema ni mjesta ni granica. Svi putovi vode u Rim, jer Rim je svugdje gdje se kreće vladalac: u gradovima, na selima, brodov­ lju, u vojsci. Iako ovo homogeno mjesto nema ničeg izvanjskog, ono ima krajeve koji su njegovo pravo naličje: to su barbari. Govoreći precizno, barbari su ne-mjesto: ne samo da nisu odvo­ jeni segment istog prostora, oni su potpuni kraj svakog mogućeg prostora; to nije podjela prostora, već je to izvan-prostor, to nije no-man’s land, već no-land. Vratimo se na srednjovjekovni feudalizam: bez obzira na značajne razlike između prostornih matrica antike i feudalizma, one imaju zajedničke točke. To možemo konstatirati pod uvje­ tom da se čuvamo pojednostavljenog binoma koji je u školi Deleuze-Guattari27 danas veoma u modi, binomna teritorijalizacija-deteritorijalizacija: feudalne osobne veze, »vezanost« seljaka uz »zemlju« po njima izaziva teritorijalizaciju prostora i društvenih odnosa, a »oslobađanje« neposrednog radnika od tih veza u ka­ pitalizmu dovodi do deteritorijalizacije. Ti pojmovi ne mogu biti nepromjenjivi dijelovi transformacija budući da ovisno o pro­ stornim matricama mijenjaju smisao: to je slučaj i sa zemljom koja, kao ni druga sredstva i predmeti proizvodnje, nema ne­ promjenjivu prirodu. Dakako, feudalne osobne ekonomsko-političke veze na selu, povlastice i slobode gradova svode ta mjesta na njih same. Zidine srednjovjekovnih gradova (zatvoreni grado­ vi, prema Braudelu) omeđuju slobode, feudalne veze sela fiksi­ raju za zemlju, ali ovdje je riječ o obrisima zacrtanim na pro­ stornoj matrici koja se, vezana uz proizvodne odnose i običnu, feudalnu podjelu rada, relativno sporo mijenja. Ovdje je isto tako riječ o homogenom, kontinuiranom, re­ verzibilnom i otvorenom prostoru. Zapravo, nikada se nije toliko 27 L ’anti-Oedipe, op. cit., str. 239. i dalje.

102

hodočastilo kao u srednjem vijeku: individualna ili kolektivna, seljačka emigracija bila je jedan od velikih demografskih feno­ mena srednjovjekovnog društva. Vitezovi, seljaci između dva plodoreda kultura i polja, trgovci, klerici na redovitim putova­ njima ili u zavadi sa samostanom, studenti, hodočasnici svih vrsta sastajali su se na putovima: bilo je to veliko skitanje. Gra­ dovi, feudalni posjedi i dobra otvoreni su i nizom epicentara okrenuti prema pupčanom središtu — Jeruzalemu. Feudalni proizvodni odnosi, govorio je Marx, omogućili su da religija u feudalnim društvenim formacijama zadrži vladajuću ulogu: iz­ ravno prisutna u oblicima vladanja, ona oblikuje prostor obilje­ žavajući ga pečatom kršćanstva. Ali, sad je riječ o matrici kon­ tinuiranog i homogenog prostora. Ni ovdje se čovjek ne prem­ ješta: između lena, trgovišta, gradova i Jeruzalema i njegovih raznih zemaljskih utjelovljenja, između Pada i Spasenja nema ni prijeloma, ni pukotina, ni obilaznica. Granice i međuprostori koji razdvajaju, zidine, šume, pustinje, nisu rupe koje treba pre­ skočiti da bi se prešlo s jednog dijela na drugi (iz jednog grada u drugi), već križanja na jednom te istom putu. Hodočasnici i kri­ žari — a to su svi putnici na svoj način — ne idu na sveta mje­ sta ili u Jeruzalem, jer su oni već ucrtani u njihova tijela (a to jednako vrijedi za Islam). Političko tijelo svakog suverena utje­ lovljuje jedinicu tog prostora kao tijelo Krista-Kralja, a prostor je obilježen putovima Gospodnjim. Razgraničenja se stalno kri­ žaju, nalijeću, izvrću i pomiču: subjekti se, ostajući na svom mje­ stu, delokaliziraju ovisno o promjenama suverena i gospodara za koje su osobno vezani. Piramida srednjovjekovne političke vlasti ima postolje koje se pomiče kao snop pomičnog svjetla, a svi ti pomaci događaju se na reverzibilno usmjerenoj površini: antička i srednjovjekovna kartografija se, uostalom, bitno ne ra­ zlikuju. Ono što se odnosi na teritorij i ovdje se definira s obzi­ rom na neko ne-mjesto, iako smisao nije isti kao u antici: Ne­ vjernici, Bezvjerci. Razlike s obzirom na kapitalizam su jasne. Ovdje, međutim, nije riječ o utvrđivanju povijesnog konstituiranja kapitalističkog društvenog prostora. Problem je u odnosima između prostome matrice svojstvene kapitalizmu i proizvodnih odnosa, društvene podjele rada »svojstvenih kapitalizmu«: odnosi se na ulogu teri­ torija u konstituiranju modeme nacije. 103

Neposredni proizvođač, radnik, ovdje je potpuno odvojen od sredstava za rad, a to je u osnovi društvene podjele rada u mašinizmu i teškoj industriji. Ona podrazumijeva potpuno drugačiju prostomu matricu koja se ovdje pojavljuje kao pretpostavka: se­ rijski, diskontinuiran, parceliran, pregrađen i ireverzibilan pro­ stor svojstven tejlorističkoj podjeli rada na vrpci u tvornici. Iako taj prostor postaje na kraju homogen, to se događa tek na dru­ gom stupnju, jer njegovo je homogeniziranje problem, a postav­ lja se počevši od dijeljenja i distanci koje sadrži. Ovaj matrični prostor već na toj razini ima dvostruku dimenziju: napravljen je od distanci, rupa, podjela u nizove, ograda i granica, ali on nema kraja; kapitalistički proces rada nastoji obuhvatiti cijeli svijet (proširena kooperacija). Odvojenost neposrednog radnika od sredstava za rad i njegovo oslobađanje od osobnih veza koje ga vezuju za zemlju dovode do deteritorijalizacije. No naturalistička slika rasprostranjena ovim pojmom — netočna je. Taj pro­ ces upisuje se u novi prostor koji podrazumijeva upravo razdvo­ jenost u nizove i ograđenost. M odemi prostor je rođen: to je prostor u kojem se beskonačno premještamo, prelazeći preko pregrada, gdje se svako mjesto definira s pomoću svog otklona od drugih, prostor na kojem se rasprostiremo asimilirajući nove segmente koje treba homogenizirati premještajući njihove gra­ nice. No ono što je važno nije premještanje granica, već pojava granica u modernom smislu, odnosno nepromjenjivih međa u diskontinuiranom nizu koji posvuda fiksira ono unutra i ono izvan. Sam prostor podrazumijeva pokrete kapitala i njegovu proširenu reprodukciju, generalizaciju razmjene i monetama kre­ tanja. Iako se oni od početka rasprostiru prema van, moraju pri­ jeći granice diskontinuiranog prostora uklopljenog u društvenu podjelu radnog procesa. Prostor je uklopljen u kapitalističke pro­ izvodne odnose, a ekonomsko vlasništvo i posjedovanje sredstava za proizvodnju od strane kapitala predstavlja razdvajanje radnog procesa na kapitalističke jedinice proizvodnje i reprodukcije. Ne­ jednak razvoj kapitalizma u prostornoj dimenziji kosupstancijalan je diskontinuiranoj morfologiji, a ekspanzija kapitala kosupstancijalna je topologiji ireverzibilnog usmjerenja, dok je impe­ rijalizam u modemom smislu kosupstancijalan tim granicama. 104

Premise teritorija kao konstitutivnog elementa moderne nacije uklopljene su u kapitalističku prostornu matricu. No moramo precizirati da nacionalni teritorij nema ničeg za­ jedničkog s prirodnim pravom na zemlju, da je bitno politički u tome što država nastoji monopolizirati postupke organizacije prostora. Moderna država u svojim aparatima (vojska, škola, centralizirana birokracija, zatvori) materijalizira prostomu ma­ tricu. Ona oblikuje subjekte nad kojima vlada: individualizacija političkog tijela na identične monade, ali odvojene od države, nastaje iz okosnice države koja je uklopljena u prostomu matri­ cu, a ona je sadržana u radnom procesu. Modeme individue su komponente modeme države-nacije: narod-nacija kapitalističke države je meta prostora čije su granice obrisi stvarnog zauzima­ nja i učvršćivanja vlasti. Segmentirani lanac tih individualiziranih mjesta ocrtava unutrašnjost nacionalnog teritorija kao držav­ ni rez u vladanju. Nacionalni teritorij je samo politički oblik zatvorenosti na nivou čitave nacije, a gradovi postaju gradovi koje »učvršćuje« i »disciplinira« država o kojoj govori Braudel. Neposredni radnici oslobođeni su zemlje da bi bili raspoređeni u tvornice, ali isto tako i u porodice u modemom smislu, škole, vojsku, zatvore, gradove, nacionalne teritorije. To se potvrđuje i u načinu vladanja, u iznimnom obliku kapitalističke države: koncentracioni logori su moderan izum, u tom smislu što mate­ rijaliziraju istu prostornu matricu vlasti >kao što je nacionalni teritorij. Ti logori su oblik zatvaranja van-nacionalnog ili, preci­ znije, »antinacionalnog« unutar nacionalnog teritorija, interiori zacija granica unutar nacionalnog prostora: to dovodi do mo­ dernog pojma »unutrašnjeg « neprijatelja. Da li će teritorij slije­ diti ovu ili onu konfiguraciju i topografiju, to ovisi o čitavom nizu povijesnih (ekonomskih, političkih, jezičnih, itd.) činilaca: ovdje nam je važna pojava teritorija i granica u modemom smi­ slu. Teritorij postaje nacionalni, pa tako putem države predstav­ lja element modeme nacije. Da bismo shvatili ovu drugu tezu, treba voditi računa o či­ njenici da je teritorij samo jedan element modeme nacije, a isto tako i o odnosu kapitalističke države s povijesnom tradicijom i jezikom. Za sada moramo reći da ovaj diskontinuirani i razdije­ ljeni prostor-teritorij, ako sadrži granice, postavlja novi problem, a to je problem homogenizacije i ujedinjavanja: hit će to uloga 105

države u nacionalnoj cjelini. Granice i nacionalni teritorij ne prethode ujedinjavanju onoga što uokviruju: ne postoji najprije nešto unutra što kasnije treba ujediniti. Kapitalistička država se ne ograničava na to da dovrši nacionalno jedinstvo, ona se usta­ novljava gradeći ga, odnosno gradeći naciju u modernom smislu. Država postavlja granice ovog rastavljenog prostora istim po­ stupkom kojim ujedinjuje i homogenizira ono što te granice za­ tvaraju. Tako teritorij postaje nacionalni, nastoji se pomiješati s državom-nacijom, a moderna nacija tako nastoji prekriti državu, i to dvostruko: prekriti postojeću državu ili se konstituirati u samostalnu državu i konstituirati se u modernu naciju stvarajući vlastitu državu (jakobizam i separatizam, dva aspekta istog feno­ mena s posebnim odnosom modeme nacije i države). Nacionalna država ostvaruje jedinstvo individua naroda-nacije istim pokre­ tom kojim kuje njihovu individualizaciju. Ona uvodi političko-javnu (država-nacija) homogenizaciju »privatnih« disocijacija istim pokretom kojim pridonosi u njihovu osnivanju, a zakon postaje izraz nacionalne želje i suvereniteta. Država nema zada­ tak da ujedini već postojeće »unutrašnje« tržište, već osniva je­ dinstveno nacionalno tržište postavljajući granice onoga što tako postaje unutrašnjost s obzirom na ono izvan. Taj proces mo­ žemo pratiti u svim državnim aparatima (ekonomskom, voj­ nom, školskom, itd.), a daje nam već prvi, iako djelomičan odgovor na problem koji se bez toga ne bi mogao zaokružiti, a najbolje ga je formulirao Pierre Vilar: zašto su upravo nacio­ nalne društvene formacije sidrišta i glavna žarišta nejednakog razvoja kapitalizma?28 Iako država istim pokretom postavlja nacionalne granice i ujedinjuje unutrašnjost, ona se tim istim pokretom okreće onome izvan njezinih granica u tom ireverzibilnom prostoru, razgra­ ničenom, ali bez kraja, bez zadnjeg horizonta: proširenje tržišta, kapitala, teritorija. Postaviti granice znači moći ih pomaknuti: napredovanje na prostornoj matrici moguće je samo homogeniziranjem, asimiliranjem i ujedinjavanjem, samo razgraničava­ n em unutrašnjosti koja se, međutim, i dalje može beskonačno širiti. Granice se, dakle, postavljaju kao granice nacionalnog 28 N jegov doprinos u kolektivnom djelu Faire l’H istoire, 1974, pod vodstvom J. Le G o ffa i P. N o ra, 1.1.

106

teritorija samo počevši od trenutka kada se (za kapital, za trgo­ vinu) radi upravo o tome da ih se prede. U tom prostoru može­ mo se kretati samo prelazeći granice: imperijalizam je kosupstancijalan modernoj naciji u tom smislu što može predstavljati samo inter- ili bolje //wrmacionalizaciju radnog procesa i kapi­ tala. Prostorna matrica uklopljena je u proces i društvenu po­ djelu rada: kapital je odnos (kapital-rad), govorio je Marx, a koliko god deteritorijaliziran i anacionalan može djelovati u ra­ zličitim oblicima, može se reproducirati samo transnacionalizacijom, zato što se kreće na prostornoj matrici radnog procesa i eksploatacije koja je isto tako mremacionalna. Beskonačno širenje moderne države, koje je jednako polo­ žaju nacionalnih granica, može biti samo premještanje granica koje bi značilo asimilaciju i homogenizaciju. Modema osva­ janja dobivaju potpuno drugačiji smisao nego u prošlosti: to više nije rasprostiranje u kontinuiranom i homogenom prostoru koji prisvajamo, već širenje s pomoću praznina koje ispunja­ vamo. Znamo što to ispunjavanje znači: nacionalna država tre­ ba homogenizirati razlike, prignječiti nacionalnosti »unutar« granica države-nacije, izbrisati materijalne neravnine terena koji je uključen u nacionalni teritorij. Genocid je isto tako moderan izum, vezan za spacijaliziranje država-nacija: specifičan oblik uništavanja u konstituiranju-čišćenju nacionalnog teritorija koji treba homogenizirati ograđujući ga. U pretkapitalističkim eks­ panzijama i osvajanjima ne dolazi do asimilacije: Grci i Rimljani, Islam i križari, Atila i Tamerlan ubijaju kako bi prokrčili put u otvoreni, kontinuirani i već homogeni prostor. To su neizdiforoncirani masakri svojstveni provođenju vlasti u velikim putu­ jućim carstvima. Genocid postaje moguć samo zatvaranjem na­ cionalnih prostora protiv onih koji time postaju strana tijela unu­ tar granica. Simbol? Prvi genocid modeme povijesti, genocid Armenaca, za kojim slijedi osnivanje mlade turske nacije-države Kcmala Ataturka, konstituiranje nacionalnog teritorija na ruše­ vinama Otomanskog Carstva i, posebno, zatvaranje Visoke Porte. Genocidi i logori pripadaju istom koncentracionom prostoru. Vidimo da se ovdje ocrtavaju korijeni modernog fenome­ na, totalitarizma. Odvojiti i podijeliti da bi ujedinio, raskoma­ dati da bi ispresijecao, rasporčati da bi obuhvatio, segmentirati da bi totalizirao, postaviti ograde da bi homogenizirao, indivi107

dualizirati da bi uklonio alternative i razlike; korijeni totalita­ rizma sadržani su u prostornoj matrici koju ostvaruje modema država-nacija koja je već prisutna u proizvodnim odnosima i ka­ pitalističkoj društvenoj podjeli rada.

2.

Vremenska matrica i povijesnost: tradicija

Drugi element koji moramo uzeti u obzir u konstituiranju moderne nacije odnosi se na ono što općenito nazivamo pojmom »zajedničke povijesne tradicije«. Ovdje ću biti kraći. Što se tiče transformacija vremenske matrice i pojma povijesnosti, raspola­ žemo bogatim analizama povjesničara. I ovdje je pitanje veza između tih transformacija i transformacija proizvodnih odnosa i društvene podjele rada. Tradicija nije nipošto ista, niti ima isti smisao i istu funkciju u prctkapitalističkim i u kapitalističkim društvima. Antička vremenska matrica razlikuje se, dakako, od srednjovjekovno-feudalne, ali one imaju bitnih zajedničkih točaka. U društvima gdje posjedovanje sredstava za proizvodnju uvijek pri­ pada neposrednom radniku i gdje nema kapitalističke podjele rada kristaliziraju se načini proizvodnje (robovlasnički, kmetovski) s običnom, a ne s proširenom reprodukcijom koja je svojstvena kapitalističkom načinu proizvodnje. Njihove vremen­ ske matrice su, dakako, matrice vremena množine i jednine: ali svako to vrijeme je kontinuirano, homogeno, reverzibilno i repetitivno. Vrijeme poljoprivrednika, građanina i političara, voj­ nika, gospodara ili klerika, sva ta vremena pokazuju iste matricijalne crte: fluidna i tekuća, njihova mjera ne može se univerzalizirati jer ona nisu mjerljiva u pravom smislu, gdje mjera može biti samo kod otklona među segmentima. A ko se u tom homogenom vremenskom kontinuumu ocrtavaju sekvence i po­ javljuju povlašteni momenti (nismo u primitivnim društvima s linearnim vezama) to se u osnovi događa kao »slučajnost« (anti­ čka društva) ili kao prisutnost vječnosti (srednjovjekovno krš­ ćanstvo). Nema ni sukcesije, ni vezivanja, ni događaja. To je vrijeme sadašnjosti, koje pridaje smisao onome prije i onome poslije. To je kružno vrijeme vječnog vraćanja istog u antičkim društvima: prošlost se uvijek pokazuje u sadašnjosti koja je samo 108

njegova jeka, a vraćanje duž vremena nije put koji udaljuje od sadašnjosti jer je prošlost sastavni dio kozmosa. Sjećati se kroz anamnesis, znači naći druga područja bitka, bit koja izražava sa­ dašnjost. Sadašnjost je u tom homogenom, reverzibilnom i kon­ tinuiranom vremenu uključena u izvore, a kronologija ostaje ako ne otisak genealogije, a ono ponavljanje geneze. Pronaći izvore ne znači povijest obilježiti akumulacijom (iskustava, znanja, do­ gađaja) ili napretkom koji vodi sadašnjosti, već doseći prvobitno sveznanje. Nije riječ o tome da je dimenzija budućnosti odsutna, nego se pitagorejski telos, ako završava spiralu uvijek ponovno započetih krugova, sastoji u tome što zatvara kopču, spaja po­ četke. U srednjovjekovnom feudalizmu stvari nisu bitno drugačije: više nego ovisnost o promjenama »prirodnog vremena« koja je svojstvena bitno zemljoradničkim društvima (godišnja doba. poljski radovi, itd.), važna je prostorna matrica koju podrazumi­ jevaju različita vremena, zemljoradničko, obrtničko, vojničko, klerikalno, što se pojavljuju kao više pojedinačnih vremena. Iako svako od tih vremena ima svoje datiranje, kronologije nisu po­ redane duž vremena koje se može podijeliti na jednake segmente, a refcrencijalni okvir različitih momenata nije brojčani okvir. Radi se o kronologijama značenja kontinuiranog vremena, a to je vrijeme vječnosti koje je, pod okriljem religije, popraćeno svetim značenjima, pobožnim djelima i zvonima u ritmu masa. Uklop­ ljena u takvu vremensku matricu, linearna stvarnost vremena, čini se, oslobađa se cikličke matrice antičkog vremena: povijest ima početak i kraj, a smještena je između Stvaranja i Posljed­ njeg suda. I dalje je, međutim, riječ o sadašnjem vremenu: po­ četak i kraj, prije i poslije sasvim su suprisutni u uvijek postoje­ ćoj biti božanskog. Nepromjenjiva istina ili postupno otkrivana istina, predodređenost ili nepredodređenost spasa individue, uvijek se radi o ponavljanju ili aktualiziranju početka. Doseći kraj, uvijek znači sastaviti početak, a ireverzibilnost vremena ovdje je samo privid. Vremenske matrice prisutne u oblicima i tehnikama pretkapitalističke političke vlasti povode se za tijelom suverena. To političko tijelo nema povijesti, ono teče uz kontinuiranu i ho­ mogenu povijesnost uz koju se vezuju subjekti vlasti oslikavajući je. Ne postoje prave sukcesije suverena kao niz ulančanih doga­ 109

đaja, već je to kruženje neprekinute moći, stalna reaktualizacija prošlosti: to je translatio imperii. Povijest-podsjećanje uvijek je samo odvijanje genealogije, božanstva, heroja, dinastija, a povi­ jest se prikazuje na način kronike. Između prošlosti i sadašnjosti nema nekog puta, već je to širenje poput jeke, sadašnjost je samo stalna najava budućnosti koja će ponovno doseći početke. Povi­ jest se ne odvija, već se obnavlja. Ta politička povijesnost ne može imati konstitutivan odnos s teritorijem u modernom smi­ slu, budući da taj teritorij-granica još ne postoji, a pretkapitalističke prostome matrice imaju istu osnovu kao pretkapitalističke vremenske matrice: politička povijesnost otisnuta je na ti­ jelo suverena, a on sam nije suveren teritorija-granice. Nema povijesnosti ni teritorija u modernom smislu: pretkapitalistički teri­ toriji nemaju vlastitu povijesnost budući da je političko vrijeme vrijeme tijela vladaoca koje se isto tako može proširiti, opozvati i kretati u kontinuiranom i homogenom prostom. Drugim riječi­ ma, karakteristike prostorne i vremenske matrice određenog na­ čina proizvodnje, sadržane u tim proizvodnim odnosima i društ­ venoj podjeli rada, određuju međusobne odnose tih matrica, a to označavamo pojmom čija veza nije rješenje već problem, poj­ mom »prostora-vremena«. Kapitalistička vremenska matrica sasvim je drugačija, a pret­ postavljena je novim proizvodnim odnosima i kosupstancijalna je kapitalističkoj društvenoj podjeli rada. Mašinizam i teška in­ dustrija, rad na vrpci, podrazumijevaju segmentirano, serijsko vrijeme, podijeljeno na jednake momente, kumulativno i irever­ zibilno, okrenuto prema proizvodu, a preko njega na proširenu reprodukciju, akumulaciju kapitala: ukratko, to je proces proiz­ vodnje i reprodukcije koji ima svoje usmjerenje i cilj, ali nema kraja. Vrijeme se mjeri i strogo kontrolira satovima, kronometrima poslovođa, preciznim kalendarima i bilježenjima. Svojim segmentiranjem i nizanjem ovo vrijeme postavlja novi problem, problem izjednačavanja i univerzalizacije: treba upravljati vre­ menom dovodeći mnogostruka vremena u homogenu i jedin­ stvenu mjeru koja pojedina vremena (radničko i buržoasko vri­ jeme, vrijeme ekonomskog, društvenog i političkog) smanjuje ko­ dirajući njihove otklone. Ali, svako pojedino vrijeme pokazuje karakteristike iste matrice: osim toga (a to pomiče brojnim 110

autorima koji insistiraju na » uni verzal izaciji« kapitalističkog vremena), upravo ova vremenska matrica prvi put postavlja po­ jedinačna vremena kao diferencijalna, odnosno kao varijacije ritma i skandiranja serijskog, segmentiranog, ireverzibilnog i kumulativnog vremena. Momenti ovog vremena ulančavaju se i iz­ mjenjuju, zbrajaju se u rezultat, gdje je sadašnjost samo prijelaz iz onog prije prema onom poslije. Modema povijesnost je zbog toga evolutivnog i progresivnog tipa, povijesnost vremena koja se stvara onako kako vrijeme prolazi, gdje svaki moment proizvodi drugi u ireverzibilnom smislu, u nizu događaja prema uvijek ob­ novljenoj budućnosti.

Prije nego što se vratim na državu-naciju u ovom kontekstu, umetnut ću jednu rečenicu. Ovdje je riječ o stvarnoj matrici ka­ pitalističkog vremena, a ne o njezinu prikazivanju. Ta matrica omogućila je teorijsko-ideološke prikaze vremena i povijesti, po­ sebno u teoretiziranju o vremenu u filozofiji povijesti (koja se u pravom smislu rodila u buržoaskom društvu) i u takozvanim humanističkim znanostima. To sa svoje strane postavlja dvo­ struki problem. 1. Ako vremenska matrica kapitalizma uzrokuje različite ideološke prikaze povijesti, do pravocrtne, evolucionističke, progresivne i teleološke povijesnosti buržoaske filozofije povi­ jesti, ona isto tako, po prvi put, omogućuje stvaranje znanstve­ nog pojma povijesti, što je svojstveno Marxovoj misli, kao uo­ stalom i mnogim modernim povjesničarima. Već vidimo da se ovdje pokazuje dobro poznati problem: epistemološko polje ute­ meljeno na određenoj društveno-povijesnoj stvarnosti — ovdje je to vremenska matrica sadržana u kapitalističkim proizvodnim odnosima — omogućuje pojavu znanstvenih elemenata spoznaje koji transcendiraju to polje. Kapitalizam je omogućio konstitu­ iranje znanosti povijesti, koja se ne ograničava jedino na pozna­ vanje kapitalizma. Marksizam nije jedina teorija kapitalizma, kao što psihoanaliza nije jedina teorija podsvijesti u kapitali­ stičkom društvu, budući da se elementi i predmet znanosti ne ograničavaju na uvjete njihovih mogućnosti i konstituiranja, ma kakvi oni bili. Zašto je upravo kapitalizam, zasnovan na kori­ štenju viška vrijednosti, omogućio stvaranje znanstvenog pojma 111

povijesti, pitanje je o kojem se nebrojeno puta raspravljalo, pa ja neću o tome govoriti. Čini mi se, međutim, da to pitanje za­ htijeva da se više pažnje posveti ulozi vremenske matrice kapi­ talizma, u smislu u kojem ga ovdje shvaćam, kao preduvjet za mogućnost stvaranja znanosti povijesti. Ali, kao što se ovdje nc bavim teorijsko-ideološkim prikazima povijesti, ne bavim se ni znanstvenim pojmom povijesti, nego stvarnošću vremenske ma­ trice. 2. Ako pojam i predmet povijesti kao znanosti, dakle mark­ sističke, nemaju kao ni bilo koja znanost polje valjanosti strogo omeđeno uvjetima njihove povijesne pojave, znači da se ne mogu svesti na okolne ideološke prikaze — na filozofiju povijesti, od prosvjetiteljstva do Hegela — koji, međutim, imaju iste uvjete pa su, prema tome, dio iste epistemološke konfiguracije. Ali danas isto tako znamo da je rez znanost-ideologija daleko od toga da bude korjenite prirode, što smo mu pripisali prije nekoliko go­ dina. Čak kod »zrelog« Marxa teorija povijesti pokazuje neke zajedničke elemente s ideološko-filozofskim prikazivanjem po­ vijesti njegova doba. Okruživanje kapitalističke vremenske ma­ trice eshatološkim evolucionizmom, racionalizirajućim progresizmom, istoznačnom lineamošću, humanističkim historizmom, i da ne nabrajam dalje, nije prisutno samo oko »jezgre« Marxove te­ orije povijesti, i to nije samo obična devijacija i izopačenost epigona (II i III intemacionala): to je prisutno i u Marxovoj te­ oriji. Pitanje je izvan toga: ne samo kako Marx uspijeva stvoriti svoju teoriju povijesti polazeći od epistemološkog polja svoga doba nego i kako u samom središtu njegove teorije objasniti funkcioniranje i povezanost znanosti povijesti i ideoloških prika­ zivanja. Postoji veliki problem , a to je današnja tendencija koja u Marxu vidi bilo (»novi filozofi«) samo repliku racionalizma i pozitivizma prosvjetiteljstva, bilo, zajedno s Foucaultom, valja­ nost, predmet i polje svake znanosti svodi na uvjete, ma kakvi bili, njezinog pojavljivanja, u ovom slučaju marksizam svodi na određene modalitete vladanja, discipline koje kod Foucaulta zamjenjuju »uvjete«. Problem je zatim u čuvarima marksističke dogme koji odbijaju da vide problem u samoj Marxovoj teoriji. 112

Vratimo se na naš problem: kapitalistička vremenska ma­ trica, to segmentirano, serijsko i podijeljeno vrijeme, već je sa­ držana u institucionalnoj okosnici svojstvenoj državi i njezinim aparatima (vojska, škola, birokracija, zatvori). Modema država sadrži tu matricu u oblikovanju subjekata nad kojima se vlada i u tehnikama vladanja, posebno u postupcima individualizacije naroda-nacije. To segmentirano, serijsko i podijeljeno vrijeme postavlja, međutim, novi problem svog unijiciranja: bit će to ponovno uloga države. Moderna država mora osigurati upravlja­ nje i kontrolu vremena postavljajući mu norme i mjeru, ukratko, rcfcrencijalni okvir varijacija pojedinačnih vremena: ona regulira napretke i 'aostajanja, određuje otklone. Nejednak razvoj kapi­ talizma vezuje se uz zastoje, a to su različite društvene formaci­ je, ritmovi nejednakog razvoja svojstvenog svakoj formaciji (u ekonomskom, političkom, ideološkom, i među njima) vezuju se uz momente države. Država izjednačuje dijelove kapitalističke formacije tako što predstavlja kod njihova promijenjenog toka. Kapitalistička društvena formacija, država-nacija, isto tako znači proces homogeniziranja koji provodi država. Tako možemo shvatiti novi smisao povijesne tradicije u kon­ stituiranju moderne nacije, odnos tradicije s državom i činje­ nicu da se nacija nastoji poklopiti s postojećom državom ili se uzdići kao samostalna država, konstituirati se kao modema na­ cija stvarajući vlastitu državu, gdje su jakobizam i separatizam dva aspekta iste realnosti, posebnog odnosa modeme nacije i države. »Tradicija« uopće nema isti smisao kao prije kapitaliz­ ma, budući da se prije i poslije smještaju u potpuno drugačije matrice. Ovdje je povijesna sadašnjost samo prijelaz između onoga prije i onoga poslije, prošlost ne znači suprisutnost u sa­ dašnjem, već kumulirani odsječak prema onome što postaje novi smisao budućnosti. Tradicija više nije podsjećanje na prošlost koja uključuje ono poslije, istina reverzibilne povijesnosti koja je okrenuta velikom početku, ponavljanje i ponovni početak iz­ vora. Tradicija postaje ili ono što ubrzava ili ono što koči: ona pokriva slijed momenata koji proizvode ireverzibilnu povijest Čiji ritam određuje država. Jedinstvo povijesnih momenata, usmjere­ nost njihova slijeda prisvaja moderna država koja nema oprav­ danje porijekla u tijelu suverena, već niz sukcesivnih utemelje­ nja na narodu-naciji čiju sudbinu predstavlja. Takva država ■ Urliivo, vliul, loclJalUam

113

ostvaruje tok individualizacije i unificiranja, ustanovljava narod-naciju tako što prikazuje njegovo povijesno usmjerenje, označa­ va njegov cilj i zacrtava mu put. U toj usmjerenoj ali bespomoć­ noj povijesnosti država predstavlja vječnost koja se proizvodi samo-stvaranjem. Država organizira naciju u razvoju i nastoji monopolizirati nacionalnu tradiciju čineći od toga moment budućnosti koju zacrtava sakupljajući sjećanje naroda-nacije. U kapitalističkoj eri nacija bez vlastite države je nacija koja gubi svoju tradiciju i povijest, jer moderna država-nacija istovremeno znači brisanje tradicije, povijesti i sjećanja podređenih nacija koje su uključene u taj proces. Tako treba shvatiti Engelsove (zaci­ jelo nejasne) primjedbe po kojima nacije bez svoje države u ka­ pitalističkoj eri postaju »narodi bez povijesti«29. Država uvodi modernu naciju brišući druge nacionalne prošlosti i čineći od toga varijacije vlastite povijesti: moderni imperijalizam je homo­ genizacija vremenskih sekvenci, asimilacija povijesti od strane države-nacije. Zahtjev za nacionalnom samostalnošću i vlastitom državom u modernoj eri, u kapitalističkoj povijesnosti, znači za­ htjev za vlastitom poviješću. Dakako, država nije subjekt realne povijesti: povijest je pro­ ces bez subjekta, proces klasne borbe. Iz toga možemo shvatiti zašto realna povijest, koja se u kapitalizmu ipak može univerzalizirati, ima kao svoja žarišta i temeljne momente moderne države-nacije, zašto je povijest međunarodnog proletarijata razlomljena i određena povijestima nacionalnih radničkih klasa. To ne nastaje iz ideoloških mehanizama, već iz uloge države-na­ cije u materijalnoj organizaciji kapitalističke povijesnosti. Tako možemo shvatiti korijene potpuno modernog fenomena, totalita­ rizma. Savladati i ujediniti vrijeme utemeljujući ga kao instal­ ment vlasti, totalizirati povijesnosti uklanjajući razlike, nanizati i segmentirati momente da bi ih usmjerio i nagomilao, desakralizirati povijest da bi je prisvojio, homogenizirati narod-naciju izmišljajući i brišući vlastite prošlosti: premise modernog totali­ tarizma postoje u vremenskoj matrici koja je uklopljena u mo­ 29 D ie P olendebatte in F rankfurt, u »N eue R heinische Zeitung«, 3. sept. 1848. A us dem literarischen N achlass von K .M a r x , Fr. Engels und F. Lassale, izd. F r. M ehring, 1902, III, 238.

114

demu državu, a sadržana je već u proizvodnim odnosima i kapi­ talističkoj društvenoj podjeli rada. To postaje još jasnije ako utvrdimo da ova država uvodi po­ seban odnos između povijesti i teritorija, ostvaruje poseban od­ nos između prostome i vremenske matrice čije križanje omogu­ ćuje modema nacija postavši tako njihovo križanje. Kapita­ listička država postavlja granice konstituirajući ono što je iz­ nutra, narod-naciju, u ono što homogenizira prošlost i budućnost sadržaja te zatvorenosti. Nacionalno jedinstvo, modema nacija, postaje tako povijesnost teritorija i teritorijalizacije povijesti, ukratko, nacionalna tradicija teritorija što je ostvaren u državi-naciji: oznake teritorija postaju putokazi povijesti ucrtani u dr­ žavu. Zatvorenost koju podrazumijeva konstituiranje modernog naroda-nacije toliko je strašna zato što je istovremeno fragment povijesti koju je država totalizirala i kapitalizirala. Genocid je eliminacija onoga što postaje »strano tijelo« u teritoriju i nacio­ nalnoj povijesti, isključenje izvan prostora i izvan vremena. Ve­ liko zatvaranje počinje zato što je to istovremeno odvajanje i iz­ jednačavanje serijskog i razlomljenog vremena: koncentracioni logori su moderan izum, jer se granica zatvara pred »antinacionalnim« koje je u vremenskoj neizvjesnosti, u neizvjesnosti naci­ onalne povijesnosti. Nacionalni zahtjevi za vlastitom državom u modernoj eri zahtjev su za vlastitim teritorijem, pa prema tome zahtjevi za vlastitom poviješću. Premise modernog totalitarizma postoje ne samo u prostornoj i vremenskoj matrici koje su uk­ lopljene u modemu državu, već isto tako, ako ne prije svega, u njihovu odnosu koji koncentrira država. Konstituiranje modeme nacije počiva naposljetku na odnosu između modeme države i jezika. Dovoljno je samo napomenuti da se stvaranje nacionalnog jezika u modernoj državi ne može svesti ni na problem društvene i političke upotrebe tog jezika, ni na problem njegova normiranja i reguliranja u državi, ni na pro­ blem destrukcije podređenih jezika u okviru države-nacije. Naci­ onalni jezik država duboko reorganizira u samoj njegovoj struk­ turi. Taj jezik je reartikuliran s obzirom na kapitalističke pro­ storne i vremenske matrice, rostopljon u institucionalni model države koja kristalizira umni rad u njegovoj kapitalističkoj pod­ jeli s fizičkim radom. Ukratko, zajednički jezik kao konstitu­ tivni element modeme nacije nije samo briga države oko jezika 115

koji podnosi obična instrumentalna iskrivljavanja, već znači rekreaciju jezika u državi. Jezični imperijalizam svojstven služ­ benom jeziku modeme nacije ne odnosi se samo na oblike nje­ gove upotrebe, već je prisutan i u njegovu strukturiranju.

3.

Nacija i klase

Kao i u prijašnjem slučaju, sada moramo vidjeti kako se ove analize povezuju s analizom nacije u okviru klasne borbe. Ni u ovom slučaju nije riječ o dva odvojena pristupa koji se bave uistinu heterogenim predmetima. Prostorna i vremenska matrica su pretpostavke proizvodnih odnosa, jer se ovdje ostva­ ruju kao klasna borba: one se povijesno pojavljuju kao proizvod te borbe. One u tom aspektu, međutim, nisu proizvod klase-subjekta povijesti, nego su rezultanta jednog procesa: povijest je proces klasne borbe. Moderna nacija nije, dakle, kreacija bur­ žoazije, već rezultanta odnosa snaga između »modernih« dru­ štvenih klasa, u kojem ona mora voditi računa o ulogu pojedinih klasa. Na to se nadovezuje drugi problem: konkretna povijesna konfiguracija ove ili one nacije i ove ili one moderne države, oblici njihovih odnosa ovise o povijesnim specifičnostima ovog ili onog procesa klasne borbe i odnosa snaga. To se pojavljuje kao varijanta moderne države i nacije, pa prema tome i kao va­ rijanta prostorne i vremenske matrice, ali ipak pod uvjetom da se precizira kako se u tim slučajevima ne radi samo o već posto­ jećoj biti koja se mijenja u pojedinim izrazima, o idealnom tipu što se različito konkretizira. Te matrice, isto kao moderna dr­ žava i nacija, postoje samo ostvarene u konkretnim društvenim formacijama. Ali ako te formacije i proces klasne borbe imaju nešto zajedničko (istu prostorno-vremensku matricu), znači da se sve do prijelomne točke smještaju na područje istog načina proizvodnje čije su promjene momenti proširene reprodukcije. Ne samo da prostome i vremenske matrice — kao što je slučaj i s modemom nacijom — dobivaju različito značenje ovis­ no o klasama koje se nalaze u borbi, nego one postoje kao vari­ jante različitih postupaka tih klasa. Postoji buržoaska prostor­ nost i povijesnost, te radnička prostornost i povijesnost. No to su 116

varijante iste matrice, ovaj put u tome smislu što se ona pojavlju­ je kao povijesna rezultanta procesa klasne borbe i odnosa snaga, te što je taj proces (ako to jest) proces borbe u kapitalističkom društvu. Kao što znamo, proizvodni odnosi i društvena podjela rada čine od radničke klase ono što općenito nazivamo klasom »koja nosi« pozitivnost, povijesnu budućnost. Njezini postupci već u kapitalizmu pokazuju ono što se pojavljuje kao »klica« drugih društvenih odnosa, drugih prostornih i vremenskih ma­ trica, druge nacije, a povijest uvijek napreduje prema radničkoj klasi. Ovdje je, međutim, važan jedan drugi problem: borba rad­ ničke klase nije zatvoreni samorazvoj, već postoji samo u od­ nosu s buržoazijom. Povijest radničke klase je povijest njezine borbe protiv buržoazije: stajalište radničke klase je stajalište nje­ zine borbe protiv buržoazije. Sve nam to omogućuje, prije svega, da objasnimo konstitu­ tivan odnos svake buržoazije i nacije, odnos koji istovremeno slijedi ritam i faze akumulacije i proširene reprodukcije kapi­ tala, kao i velike pravce u promjenama buržoaske politike. Mo­ dema nacija nosi pečat i znak razvoja buržoazije i odnosa iz­ među njezinih dijelova. To se istovremeno odnosi na prijelaz u kapitalizam u prvobitnoj akumulaciji kapitala i na ulogu trgo­ vačke buržoazije u formiranju nacije, na stadij konkurentskog kapitalizma i na stadij imperijalizma, uključujući njegovu sadaš­ nju fazu internacionalizacije kapitala. Transformacije kapitali­ stičkih proizvodnih odnosa obilježavaju transformacije nacije, kao i transformacije buržoaskog nacionalizma. No čak i u sa­ dašnjoj fazi koju karakterizira internacionalizacija kapitala, mo­ derna nacija, dakako transformirana, za buržoaziju ipak ostaje žarište reprodukcije koja poprima oblik inter- ili transnacionalizacije kapitala. Čvrsta jezgra modeme nacije počiva upravo u nepromjenjivoj jezgri kapitalističkih proizvodnih odnosa. Odnos buržoazije i nacije razlikuje se ovisno o različitim funkcijama buržoazije (nacionalna, internacionalna i unutrašnja buržoazija), a uspostavlja se kroz državu. To nije bilo koja driava: to je država koja ima klasnu prirodu, buržoaska država koja buržoaziju konstituira u vladajuću klasu. Ali ni u ovom slučaju ne postoje dvije države, prvobitna država prije njezine klasne prirode koja organizira modemu naciju prethodeči od­ nosu nacije s buržoazijom na koju bi se trebala nalijepiti druga, 117

klasna država, buržoaska država, prisvajajući naciju u korist buržoazije. Modernu naciju i državu zasnovati na proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada znači pokazati da ta država posjeduje vlastitu stvarnost, pa tako dobiva klasnu prirodu. Up­ ravo nacionalna država je buržoaska država, ne jednostavno, niti samo zato što je buržoazija koristi kako bi instrumentalizirala naciju u svoju korist, već zato što moderna nacija, nacio­ nalna država, buržoazija, imaju isto područje konstituiranja koje određuje njihov odnos. Nema sumnje da je buržoaska politika s obzirom na naciju podređena riziku ovih ili onih preciznih inte­ resa: povijest buržoazije stalno oscilira između identifikacije s nacijom i njezine izdaje, budući da nacija nema isti smisao za buržoaziju i za radničku klasu i narodne mase. Ali, moderna na­ cija nije nešto što buržoazija može po svojoj volji vratiti ili ostaviti s pomoću »svoje« države. Nacija je uklopljena u tu dr­ žavu, a nacionalna država organizira buržoaziju u vladajuću klasu. A li. dakako, pravi problem je u odnosu radničke klase s modernom nacijom: to je temeljni odnos koji je marksizam ve­ oma potcijenio, a proučavao ga je kao običnu ideološku domi­ naciju buržoazije (to je posebno bilo sa III internacionalom) ili kao sudjelovanje radničke klase u nacionalnoj kulturi (austromarksizam). No nije riječ o tome da treba posumnjati u ideo­ loške posljedice buržoaskog nacionalizma na radničku klasu, već je to samo djelomičan aspekt problema. Ako postojanje i po­ stupci radničke klase već u sebi nose povijesno nadrastanje na­ cije u modemom smislu, oni se u kapitalizmu mogu ostvariti samo kao radnička varijanta tog pojma. Prostornost i povijes­ nost svake radničke klase samo su varijante njezine vlastite na­ cije, zato što se uzimaju u prostornoj i vremenskoj matrici, kao i zato što su sastavni dio nacije kao rezultante odnosa snaga iz­ među radničke klase i buržoazije. Ukoliko postoje nacionalne radničke klase, utoliko postoji internacionalizacija radničke kla­ se kao i radnički internacionalizam: počinjemo to uviđati, ali tu tezu moramo shvatiti radikalno. Nije riječ o tome da postoji primarni radnički internacionalizam-intcmacionalizacija koji za­ tim poprima nacionalne oblike, neka nad- ili anacionalna bit koja se izražava u nacionalnom okviru ili se jednostavno konkre118

lizira u nacionalne pojedinačnosti. Kapitalistički proces rada koji sadrži proširenu kooperaciju (internacionalizacija radničke klase) pretpostavlja nacionalnu stvarnost, a kao objektivnu osnovu te suradnje postavlja radnički m/emacionalizam. Sadašnja tenden­ cija za posvjetovljenjem procesa i društvene podjele rada uvijek je samo inter- ili transnacionalizacija, kao i kapital. Postoji samo nacionalni prijelaz u socijalizam, i to ne samo kao uni­ verzalni model koji se primjenjuje na nacionalne pojedinačnosti nego kao pluralitet originalnih putova u socijalizam, gdje opći principi izvučeni iz teorije i iskustva svjetskog radničkog pokreta mogu biti samo putokazi. Ovdje dodirujemo temeljne, pa tako i opasne političke pro­ bleme. Odnose se na oblike organizacije koje je radnički po­ kret dugo imao, a to su radničke intemacionale zasnovane na znatnom potcjenjivanju nacionalne realnosti, što uvijek završava pojavom nacionalne dominacije i ugnjetavanja unutar samog radničkog pokreta. Ali, oni se isto tako odnose na politički stav III intemacionale, pa tako i »ortodoksnog marksizma* s obzi­ rom na nacionalno pitanje: u najboljem slučaju (Lenjin), pravo na nacionalno samoodređenje mora se uvijek priznati, ali može se podržati jedino ako je u skladu s interesima »međunarodnog proletarijata«. To je potpuno instrumentalno shvaćanje nacije koje zanemaruje nacionalnu stvarnost, a pridonosi svim zablu­ dama koje poznajemo: pretpostavlja se primamo postojanje supstancijaliziranog međunarodnog proletarijata, pa se tako postav­ lja pitanje tko definira njegove interese, tko najbolje izražava nje­ govu bit i može govoriti u njegovo ime (njegov avangardni dio koji je ostvario tu bit, Revoluciju). To pitanje samo može do­ vesti do zabluda, prvenstveno zato što su okviri u koje je po­ stavljeno pogrešni. Osim toga država koja igra odlučujuću ulogu u orgaHiziranju moderne nacije isto tako nije nikakva bit, ni subjekt povijesti, ni obični objekt-instrument vladajuće klase, već, sa stajališta nje­ zine klasne prirode, kondenzacija odnosa snaga koje su klasni odnos. Teritorij i povijest koje država kristalizira potvrđuju do­ minaciju buržoaske varijante prostomo-vremenske matrice nad njezinom radničkom varijantom, dominaciju buržoaske povijes­ nosti nad radničkom povijesnošću. Ali radnička povijest, ne raspršujuči se, obilježava državu svojim pečatom upravo u njenom 119

nacionalnom aspektu. Tako je država u svojoj institucionalnoj okosnici rezultanta nacionalnog procesa klasne borbe, odnosno borbe buržoazije protiv radničke klase, ali isto tako radničke klase protiv buržoazije. Isto kao nacionalna kultura, jezik ili povijest, država je strateško polje koje je, dio po dio, prekopano radničkim i narodnim borbama i otporima koji su, iako na is­ krivljen način, u njoj sadržani, a uvijek izbijaju ispod plašta ti­ šine koji država prebacuje preko radničkog sjećanja. Nacionalna država, kao ulog i cilj radničkih borbi, za radničku klasu isto­ vremeno je ponovno osvajanje vlastite povijesti. To se, dakako, ne može učiniti bez transformacije države, čime se postavlja pitanje određenog trajanja ove države, u nacionalnom aspektu, u razdoblju prijelaza u socijalizam: trajnost ne samo u smislu neželjenog preostatka nego i u smislu pozitivne potrebe za prije­ laz u socijalizam. Ove bilješke ni izdaleka ne iscrpljuju sva pitanja, a posebno: a) specifičan odnos preostalih klasa u kapitalističkoj formaciji (stara in nova sitna buržoazija, klase seljaštva) i društvenih kate­ gorija, kao što je državna birokracija, prema naciji; b) konkretni politički smisao koji, ovisno o stadiju i fazi kapitalizma, ovisno 0 različitim konjunkturama, nacija dobiva za radničku klasu i njezinu borbu, posebno odlučujuću ulogu koju u sadašnjoj fazi imperijalizma dobiva borba za nacionalnu nezavisnost u vladajućim zemljama, borba za nacionalno oslobođenje u potlačenim zemljama; c) nacionalna radnička ideologija istovremeno kao opravdan izraz internacionalizma i kao posljedica buržoaskog nacionalizma za radničku klasu: buržoaski nacionalizam ipak ne bi mogao imati tako teške posljedice za radničku klasu kakve je imao dovodeći do krvoprolića u nacionalno-imperijalističkim ra­ tovima da nije počivao na konstituiranju i borbi radničke klase 1 da se nije vezao uz autentično radnički aspekt nacionalne ideo­ logije. Neću ulaziti u raspravu o tim pitanjima: prijašnje bilješke označavaju put koji treba slijediti u njihovu razmatranju. One nam omogućuju da objasnimo izvanrednu trajnost i otpor mo­ derne nacije kroz sve njezine promjene u različitim sistemima organiziranja političkog prostora. S obzirom na njezinu uklopljenost u stvarne matrice, modema nacija može se nadrasti samo 120

dubokim prevratom u proizvodnim snagama i društvenoj podjeli rada koji uvode te matrice. To pridonosi objašnjenju oblika koje nacionalno pitanje poprima u istočnim zemljama: ne zato što se nacija može, ili treba, ukinuti u socijalizmu, već zato što stra­ hoviti oblici nacionalnog ugnjetavanja koji tako dobro obilježa­ vaju odnose između tih zemalja (između SSSR-a i drugih na­ rodnih demokracija) i svaku od tih zemalja (ugnjetavanje nacio­ nalnih manjina) djelomično, ali bez sumnje temeljno, upućuju na »kapitalističke aspekte« njihovih proizvodnih odnosa, njihove društvene podjele rada, njihovih država.

121

D R U G I DIO Političke borbe: država, kondenzacija odnosa snaga

Do sada smo shvatili potrebu da se poveže institucionalni kostur države s kapitalističkim proizvodnim odnosima i društve­ nom podjelom rada. To je već prvi odnos države s društvenim klasama i klasnom borbom. Sada ću razviti ovu posljednju točku analizirajući državu u okvirima političke dominacije i političke borbe. Teorija kapita­ lističke države ne može izgraditi svoj predmet upućujući samo na proizvodne odnose, u kojima klasna borba u društvenim forma­ cijama sudjeluje samo kao obični činilac varijacije ili konkretizacije države idealnog tipa u ovu ili onu konkretnu državu. Teo­ rija nije samo put ili nacrt genealogije kapitalističke države, ali to ne znači da je moguća samo vodeći računa o povijesnoj re­ produkciji te države: država ovog ili onog stadija ili faze kapita­ lizma (liberalna država, intervencionistička država, današnji au­ toritarni etatizam) iznimni su oblici države (fašizam, vojna dik­ tatura, bonapartizam), oblici sistema te države. Teorija kapita­ lističke države mora voditi računa o preobražajima svog pred­ meta. To se prije svega odnosi na transformacije proizvodnih od­ nosa. Upravo to znači uspostaviti odnos države s proizvodnim odnosima: transformacije države u njenoj temeljnoj povijesnoj pcriodizaciji (stadiji i faze kapitalizma: konkurentski i monopolistički imperijalističko-kapitalistički stadij, faze ovog posljednjeg) govore o suštinskim promjenama kapitalističkih proizvodnih od­ nosa i društvene podjele rada. Iako je njihova čvrsta jezgra traj­ na — čime država ostaje kapitalistička — ipak dolazi do značaj­ nih transformacija tokom čitave reprodukcije kapitalizma. No te transformacije već govore o promjenama u konstituira­ nju i reprodukciji društvenih klasa, njihove borbe i političke dominacije. To vrijedi već za temeljnu periodizaciju države pre­ 125

ma stadijima i fazama kapitalizma: te transformacije podrazumi­ jevaju značajne promjene u političkoj dominaciji. To isto tako vrijedi za određene oblike i uređenja koja država poprima unu­ tar istog stadija ili iste faze kapitalizma, ovisno o različitim dru­ štvenim formacijama: ovaj ili onaj oblik parlamentarizma, pred­ sjedništva, fašizma ili vojne diktature. Klasni odnosi su, dakle, istovremeno prisutni u transformacijama države ovisno o stadi­ jima i fazama kapitalizma, odnosno u transformacijama proiz­ vodnih odnosa / društvene podjele rada što se podrazumijevaju, te u različitim oblicima koje država poprima u stadiju ili fazi s istim proizvodnim odnosima. Odatle problem: kako stvoriti teoriju kapitalističke države koja bi, polazeći od proizvodnih odnosa, samom strukturom svo­ ga predm eta vodila računa o svojoj diferencijalnoj reprodukciji s obzirom na klasnu borbu. Nije slučajno što tako snažno insisti­ ram na tim točkama: formalističko teoretiziranje u teoriji države može poprimiti više oblika. D o sada smo razotkrili jedan od njih: onaj što predmet teorije kapitalističke države stvara dovo­ deći ga u vezu samo s proizvodnim odnosima unutar ekonomske strukture, gdje klasna borba i politička dominacija sudjeluju tek naknadno, s ciljem da se objasne sekundarne konkretizacije-pojedinačnosti države u povijesnoj zbilji. To shvaćanje dovodi do zanemarivanja specifičnih oblika države. Formalističko teoretiziranje može, međutim, poprimiti i dru­ gačiji oblik koji dovodi do istog rezultata. Taj oblik ovdje nas posebno zanima jer se odnosi na odnos države i političke domi­ nacije. Ovdje se raspravlja o općim tezama klasika marksizma o državi kao »općoj teoriji« (»marksističko-lenjinistička« teo­ rija) države, a kapitalistička država svodi se na puku konkretizaciju »države općenito«. Što se tiče političke dominacije, dolazi gotovo do dogmatskih banalnosti tipa: svaka država je klasna država i svaka politička dominacija je klasna diktatura; kapita­ listička država je buržoaska država; kapitalistička država opće­ nito, i svaka kapitalistička država posebno, predstavljaju dikta­ turu buržoazije. Nedavno smo to ponovno vidjeli u raspravi o diktaturi proletarijata unutar KPF, kao i u stavovima nekih »po­ bornika« tog pojma, posebno E. Balibara u njegovoj novoj knjizi O diktaturi proletarijata. 126

Očito je da takva analiza neće nimalo unaprijediti istraži­ vanje. Ona nema nikakvog efekta u analizi konkretnih situacija, jer jc nesposobna da pokrene teoriju kapitalističke države koja bi vodila računa o različitim oblicima i povijesnim transforma­ cijama države. Nedostaci te analize imaju nesagledive političke posljedice: istodobno kao rezultat i posljedica staljinističke simplifikacije-dogmatizma oko pitanja države, ova analiza dovela je do velikih političkih neprilika, posebno u razdoblju između dva rata, s ob­ zirom na strategiju koja je izabrana pred nadiranjem fašizma. Očituje se u strategiji Kominteme, nazvanoj »socijal-fašizam«, a zasnovana je upravo na tom istom shvaćanju države, nesposob­ nom da razlikuje oblik demokratsko-parlamentame države od specifičnog oblika države, fašističkog. Ja sam o tom pitanju već raspravljao, a na njemu se zaustavljam samo zato da usput na­ značim kako smo nedavno u tome još mogli naići na staljini­ stičko shvaćanje države kod A. Glucksmanna, u njegovu tekstu Fašizam koji dolazi o d o z g o gdje autor poistovjećuje francusku državu iz 1972. i fašizam novog tipa; Glucksmann je, kao što znamo, prešao s neostaljinizma na najiskrivljeniji antimarksizam, vjerojatno misleći da je njegovo sadašnje mukotrpno znanstveno istraživanje »Marxova greška«. Isto tako naznačujem da teorija kapitalističke države koja bi uspjela voditi računa o različitim oblicima ne vrijedi samo za velike razlike kao što su demokratsko-parlamentama država i iznimni oblik države, već ide mnogo dalje. Treba voditi računa o razlikama unutar iznimnog oblika kapitalističke države: u Krizi diktatura pokušao sam pokazati da su razlike između fašizma i vojne diktature odlučujuće s ob­ zirom na političku strategiju koju treba slijediti. To je bilo te­ meljno pitanje za španjolsku, Portugal i Grčku, a, kao što po­ kazuje rasprava u južnoameričkoj ljevici, isti problem postavlja se za neke današnje režime u Latinskoj Americi. Potrebno je, međutim, uspostaviti razliku između samih demokratsko-parlamentarnih oblika države: tko se ne sjeća političkih poraza do kojih je, stanovito vrijeme, dovodila nemogućnost da se shvati specifičnost degolističke države u Francuskoj? 1 U N ouveau fascism e, nouvelle dem ocratic, poseban broj »Temps Moilcrncs«, veljača 1972.

Teorijska nužnost je, dakle, slijedeća: shvatiti značaj klasne borbe, posebno političke borbe i dominacije, u institucionalnoj okosnici države (odnosno buržoazije u materijalnom kosturu ka­ pitalističke države) tako da m ožem o voditi računa o diferenci­ jalnim oblicima i povijesnim transformacijama te države. Drža­ va i ovdje ima organsku ulogu u političkoj borbi i dominaciji: kapitalistička država konstituira buržoaziju u politički vladajuću klasu. Dakako, klasna borba ima primat nad aparatima, odnosno nad državnim aparatom: ali nije riječ o buržoaziji koja je već postavljena kao politički vladajuća klasa izvan ili ispred države koju bi stvorila prema svojoj želji i koja bi funkcionirala samo kao obični produžetak te dominacije. Uloga države je isto tako sadržana u njenoj institucionalnoj stvarnosti: radi se o klasnoj prirodi države. Da se to ozbiljno prouči, ulogu države treba isto­ vremeno razjasniti s obzirom na vladajuće klase i s obzirom na potlačene klase. Pokušat ću to učiniti zadržavajući se ipak na općem planu: bilješke koje slijede bit će u potpunosti jasne u analizi današnjeg oblika države, autoritarnog etatizma.

128

I

Država i vladajuće klase

Država iina glavnu organizacionu ulogu s obzirom na vla­ dajuće klase prije svega, a posebno s obzirom na buržoaziju. Ona predstavlja ili organizira vladajuću ili vladajuće klase, ukra­ tko, ona predslavlja, organizira dugoročni politički interes bloka na vlasti, sastavljenog od više frakcija buržoaske klase (jer je buržoazija podijeljena na klasne frakcije), u kojem ponekad su­ djeluju vladajuće klase koje potječu iz drugih načina proizvod­ nje, a prisutne su u kapitalističkoj društvenoj formaciji: to je još i danas klasičan slučaj s veleposjednicima u zavisnim i potlače­ nim zemljama. Kroz državu se organizira konfliktno jedinstvo saveza na vlasti i nesigurna ravnoteža kompromisa između nje­ govih komponenata, što se u bloku na vlasti čini pod hegemoni­ jom i rukovodstvom jedne od tih klasa ili frakcija, hegemone klase ili frakcije. Država, dakle, predstavlja političko jedinstvo vladajućih klasa, konstituirajući klase u vladajuće klase. Temeljna organizaciona uloga ne obuhvaća, uostalom, samo jedan državni aparat ili njegov dio (političke stranke), već, u različitim stupnjevima, sve apara­ te, uključujući one izrazito represivne (vojska, policija itd.) koji isto tako sudjeluju u toj ulozi. Država može ispuniti ulogu orga­ niziranja i ujedinjavanja buržoazije i bloka na vlasti jer ima re­ lativnu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju i kom­ ponentu tog bloka, s obzirom na ove ili one posebne interese. Konstitutivna samostalnost kapitalističke države upućuje na stvarnost te države u njenoj relativnoj odvojenosti od proizvod­ nih odnosa, te na specifičnost klasa i klasne Ixirbe u kapitalizmu, što ta odvojenost podrazumijeva. Ja sam već napravio te analize, pa se na njima neću zadrža­ vati. Ponavljam samo da se te analize ne primjenjuju isključivo na određen oblik kapitalističke države, posebno na »liberalnu »

D ila v a , v la ti, todJalL riuu

129

državu« konkurentskog kapitalizma, kao što se ponekad smatra. One obuhvaćaju strukturalnu jezgru te države pa, prema tome, i njen oblik u sadašnjoj fazi monopolističkog kapitalizma. Danas, kao i u prošlosti, država mora zastupati dugoročan politički inte­ res čitave buržoazije (pojam kolektivnog kapitalista) pod hege­ monijom jedne frakcije, a to je momentalno monopolistički ka­ pital: a) Buržoazija se uvijek pojavljuje konstitutivno podijeljena u klasne frakcije: monopolistički kapital i nemonopolistički ka­ pital (jer monopolistički kapital nije integralni entitet, već poka­ zuje kontradiktoran i nejednak proces »fuzije« između različitih frakcija kapitala), podvostručena podjela ako vodimo računa o sadašnjim koordinatama internacionalizacije kapitala; b) Buržoaske frakcije se u cjelini, iako u nejednakom stup­ nju, smještaju na područje političke dominacije, pa prema tome uvijek čine dio bloka na vlasti. Suprotno nekim analizama KPF o državnom monopolističkom kapitalizmu, područje političke do­ minacije ne zauzima samo monopolistički kapital; c) Država uvijek ima relativnu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju bloka na vlasti (uključujući ovdje s obzirom na ovu ili onu frakciju samog monopolističkog kapitala) s ciljem da osigura organizaciju općeg interesa buržoazije pod hegemo­ nijom jedne njene frakcije. Opet suprotno stanovitim analizama državnog monopolističkog kapitalizma, nije riječ ni o »fuziji« države i monopola (te analize je KPF već napustila), kao ni o njihovu »ujedinjavanju« (čak kontradiktornom) u »jedinstven mehanizam«; d) Sve je to točno, iako sadašnji oblici procesa monopoliza­ cije i specifične hegemonije monopolističkog kapitala nad bur­ žoazijom u cjelini neosporno dovode do smanjenja samostalnosti države s obzirom na monopolistički kapital i do smanjenja njego­ va polja kompromisa s drugim frakcijama buržoazije.

Kako se konkretno uspostavlja politika države u korist buržoaskog bloka na vlasti? Prezirući neke od mojih ranijih formulacija, reći ću da dr­ žavu, u ovom slučaju kapitalističku, ne treba shvatiti kao ne­ promjenjiv entitet, već, kao što je slučaj i s »kapitalom«, kao od­ 130

nos, točnije, kao materijalnu kondenzaciju odnosa snaga između klasa i frakcija, koji se na specifičan način izražava unutar države* Svi izrazi iz prijašnje formulacije imaju vlastito značenje, pa se na njima treba zadržati. Prije svega na aspektu države kao kondenzacije odnosa: shvatiti državu na takav način, znači iz­ bjeći vječnu pseudodilemu rasprave o državi, između države shvaćene kao stvar-instrument i države shvaćene kao subjekt. Država kao Stvar: to je staro instrumentalističko shvaćanje drža­ ve kao pasivnog ili čak neutralnog sredstva, kojim u potpunosti manipulira jedna klasa ili frakcija, gdje se nikakva samostalnost države ne pnznaje. D r ž a v a kao S u bfelčin im oslaihost države, ovdje shvaćena kao apsolutna, svodi se na njezinu željuda bude načionalizlraiuća instanca građanskog^ društva. To shvaćanje seže do Hegela, a preuzimaju ga Max Weber i vladajuća struja političke sociologije (»institucionalističko-funkcionalistička« stru­ ja). Samostalnost se svodi na vlast, za koju se smatra da je država ima, i na nosioce te vlasti i državne racionalnosti: to su posebno birokracija i politička elita. Ali država nije čisto i samo odnos, ili kondenzacija odnosa, ona je materijalna i specifična kondenzacija odnosa snaga iz­ među klasa i frakcija klasa. Taj veliki problem zaslužuje da se na njemu zaustavimo, jer obuhvaća novije teorijsko-političke evolucije francuske Komu­ nističke partije. Analizu države kao materijalne kondenzacije klasnog odnosa suprotstavit ću shvaćanju države u komunisti­ čkim analizama razdoblja koje obuhvaća DMK, državni mono­ polistički kapitalizam. U tom shvaćanju najviše sam kritizirao viziju države »fuzionirane« u monopolistički kapital, države koja nema nikakvu vlastitu samostalnost i nalazi se samo u službi monopola, ukratko, kritizirao sam sudjelovanje u instrumentalističkom shvaćanju države. Dao sam, međutim, još jednu kriti­ ku: pokušao sam pokazati da se vizija države kojom monopoli mogu po svojoj želji manipulirati u potpunosti može povezati s vizijom koja zanemaruje stvarnost države. Stvarnost države koja * U uvodu ovog teksta već saro naznačio da govorim sam o u vla­ stito ime. Ali brojni radovi razvijaju se u istom sm jeru, pa ću, za F ran­ cusku, naznačiti sam o radove C hr. Buci-Glucksm ann i M. Castells.

131

se shvaća kao sredstvo ili instrument nema vlastitu političku pertinentnost: ona se svodi na državnu vlast, odnosno na klasu koja manipulira tim sredstvom. To donekle znači da se to isto sredstvo (podnoseći razne sekundarne promjene) promjenom državne vlasti može drugačije koristiti, da ga može koristiti rad­ nička klasa za prijelaz u socijalizam. Analize KPF oko prve točke su evoluirale. Taj razvojni put možemo vidjeti u kolektivnom djelu J. Fabrea, Fr. Hinckera i L. Sevea Komunisti i država, kao i u nizu članaka Fr. Hinckera u »La Nouvelle Critique«. Ti stavovi pokazuju značajnu evoluciju jer se nakon davno započetog puta odvajaju od instrumentalističkog shvaćanja drža­ ve naslijeđenog od staljinističkog dogmatizma. Država se shvaća kao kondenzacija odnosa: »Država, njena politika, njeni oblici, njene strukture, izražavaju, dakle, interese vladajuće klase ne na mehanički način nego kroz odnos snaga koji je kondenzirani izraz razvoja klasne borbe.«3 Iako naglašavamo tu evoluciju, ipak treba primijetiti da analize KPF oko druge točke i dalje za­ nemaruju stvarnost države upravo kao »specijalnog« aparata. To se pokazuje u nizu članaka Fr. Hinckera4 koji sadrže naj­ dublja teorijska razmatranja: kao primjer uzimam upravo te članke jer se bave pitanjima koja se nalaze u središtu rasprave unutar evropskog komunizma (u Italiji, isto kao u Španjolskoj ili Velikoj Britaniji). Hincker se poziva na dva shvaćanja države koja se po njegovu mišljenju isprepliću u čitavoj povijesti mark­ sističkog pokreta. »Usko« shvaćanje po kojem je država u svojoj biti aparat, i »široko« shvaćanje — Hincker ga usvaja kao is­ pravno — po kojem je država samo izraz klasnog odnosa. No, suprotnost između dva shvaćanja nije ispravno postavljena. Nije riječ o tome da treba suprotstaviti shvaćanje koje državu uzima kao aparat i shvaćanje koje državu jednostavno shvaća kao klas­ ni odnos, već treba suprotstaviti instmmentalističko shvaćanje države-stvari i shvaćanje države kao materijalne kondenzacije 3 Les com m unistes et l’Elat, 1977, s t r .l 3. 4 Z a kritičko usvajanje teorije, »La N ouvelle C ritique«, br. 93, 1976, kao i članci u »F rance Nouvelle«. O tom e sm o raspravljali s Hinckerom i B occarom u vezi s kolektivnim djelom L a crise de l'E tat (1976), u »F rance Nouvelle«, 1. studeni 1976, i u »La N ouvelle C ritique«, veljača 1977. Vidi, na kraju, raspravu u časopisu »Reperes«, siječanj 1977.

132

odnosa snaga između klasa. Suprotno onome što podrazumije­ vaju analize Fr. Hinckera, u koncepciji države kao kondenzacije odnosa između klasa ne nestaje materijalni aspekt države kao aparata. Odnos države s proizvodnim odnosima i društvenom podjelom rada, koncentriran u kapitalističkoj odvojenosti države od tih odnosa, materijalna je okosnica njenih institucija: poku­ šao sam to pokazati u prvom dijelu ovog teksta. Država se ne može svesti na odnos snaga, ona pokazuje vlastitu nepropusnost i otpor. Promjena odnosa snaga između klasa uvijek utječe na državu, ali se ne očituje na izravan i neposredan način: ona prih­ vaća stvarnost raznih aparata, a u raznim državnim aparatima kristalizira se samo u prelomljenom i različitom obliku. Promje­ na državne vlasti nikada nije dovoljna za transformaciju stvar­ nosti državnog aparata: kao što znamo, do te transformacije do­ lazi specifičnim postupkom i djelovanjem.

Vratimo se na odnos države i društvenih klasa. U koncepciji države-stvari, jednako kao u koncepciji države-subjekta, odnos­ no države kao nepromjenjivog entiteta, odnos država-društvenc klase, a posebno država-vladajuće klase i frakcije shvaća se kao vanjski odnos. Ili vladajuće klase sebi podređuju državu (Stvar) igrom »utjecaja« i pritisaka, ili država (Subjekt) sebi podređuje vladajuće klase. Država i vladajuće klase u tom vanjskom od­ nosu uvijek siTshvaćaju kao nepromjenjivi entiteti međusobno »suprotstavljeni«, jedan »naspram« drugoga, gdje jedan posjedu­ je vlast na Štetu drugoga, prema tradicionalnom shvaćanju vlasti kao određene kvantitete u društvu: to je koncepcija vlasti sa zbrojem ništica. Ili vladajuća klasa apsorbira državu crpeći nje­ zinu vlast (država-stvar), ili država pruža otpor vladajućoj klasi preuzimajući njezinu vlast u svoju korist (država-subjekt i arbi­ tar među društvenim klasama koncepcija je kojoj su skloni so­ cijaldemokrati). Osim toga, prema prvoj tezi o državi-stvari, politika drža­ ve u korist buržoazije uspostavlja se jednostavno tako da se od državc-instrumenta oslobodi samo jodna frakcija buržoazije — to je danas monopolistički kapital — za koju sc smatra da ima političko jedinstvo što u stanovitom smislu prethodi djelovanju države. U organiziranju buržoaskog bloka na vlasti država nema 133

nikakvu ulogu, a u odnosu na vladajuću ili hegemonu klasu ili frakciju država nema nikakvu samostalnost. Nasuprot tome, u tezi o državi-subjektu, država koja ima racionalnu volju, vlastitu moć i gotovo apsolutnu samostalnost s obzirom na društvene klase, koje su uvijek izvan nje, divergentnim i konkurentskim interesima građanskog društva nameće »svoju« politiku, politiku birokracije ili političke elite. Te dvije teze, dakle, ne mogu objasniti uspostavljanje državne politike u korist vladajućih klasa, isto kao što ne uspijevaju shva­ titi odlučujući problem, a to je problem unutrašnjih kontradik­ cija države. U njihovoj zajedničkoj perspektivi vanjskog odnosa između države i društvenih klasa, država se neizbježno pojavlju­ je kao monolitan blok bez pukotina. U slučaju države-stvari, gdje se čini da država posjeduje nepromjenjivo instrumentalno jedinstvo, kontradikcije unutar nje postoje samo kao vanjske trzavice (utjecaji, pritisci) pojedinih dijelova države-stroja ili in­ strumenta, gdje svaka vladajuća frakcija ili grupa s posebnim interesima želi sebe pokriti. Te, zapravo sekundarne kontradik­ cije, obični promašaji gotovo metafizičkog jedinstva države ne djeluju, dakle, na uspostavljanje njezine politike. Smatra se čak da je one narušavaju, iako samo privremeno, a instrumentalni centralizam države, moramo reći, oslobađanjem jedne klase ili frakcije od njega, uvijek se ponovno uspostavlja na mehanički način. U slučaju države-subjekta, jedinstvo države je nužan iz­ raz racionalne želje, tc je dio njezine biti pred dijeljenjem gra­ đanskog društva. Unutrašnje kontradikcije države postaju sekun­ darni, dodatni i povremeni izrazi koji u osnovi nastaju zbog ne­ slaganja ili antagonizama između raznih političkih elita ili biro­ kratskih grupa koje utjelovljuju želju za ujedinjenjem. U prvom slučaju, klasne su kontradikcije izvan države; u drugom slučaju, kontradikcije države su izvan društvenih klasa. Uspostavljanje državne politike u korist bloka na vlasti, kon­ kretno funkcioniranje njegove relativne samostalnosti i njegove organizatorske uloge, organski su vezani uz pukotine, podjele i unutrašnje kontradikcije države koje ne mogu biti samo disfunkcionalne slučajnosti. Državna politika mora se shvatiti kao rezul­ tanta klasnih kontradikcija koje su sadržane u samoj strukturi države (država-odnos). Shvatiti državu kao kondenzaciju odnosa snaga između klasa i frakcija klasa koji se, na specifičan način, 134

očituju unutar države, to znači shvatiti da je država, dio po dio, konstituirana-podijeljena klasnim kontradikcijama. To znači da ta institucija, država, čija je namjena da reproducira klasne po­ djele, nije, niti može biti — kao u koncepcijama države-stvari ili subjekta — monolitan blok bez pukotina, čija politika se, u stanovitom smislu, ustoličava usprkos tim kontradikcijama, već je podijeljena. Nije dovoljno samo reći da kontradikcije i borbe prožimaju državu, kao da je riječ o probijanju već uspostavljene supstancc ili mjerenju postojećeg neograničenog zemljišta. Drža­ vu konstituiraju klasne kontradikcije, prisutne su u njenoj mate­ rijalnoj okosnici i sijeku njezinu organizaciju: državna politika je posljedica njihova funkcioniranja unutar države. Klasne kontradikcije, da se za sada zaustavimo samo na oni­ ma koje postoje između frakcija bloka na vlasti, unutar države dobivaju oblik unutrašnjih kontradikcija između raznih grana i aparata države, i unutar svakog od njih, ovisno o usmjerenjima, koja su istovremeno horizontalna i vertikalna. Prema tome, zna­ či da različite klase i frakcije bloka na vlasti sudjeluju u politi­ čkoj dominaciji samo ako su prisutne u državi. Svaka grana ili aparat države, svaki komad, od vrha do dna, svakog od njih (jer oni su često, u svom jedinstvu, centralizirani i raspolovljeni), svaka njihova stepenica često je sjedište moći i privilegiranog predstavnika ove ili one frakcije bloka na vlasti, ili konfliktnog saveza nekih frakcija protiv drugih, ukratko, specifična koncentracija-kristalizacija ovog ili onog interesa ili saveza posebnih in­ teresa. Izvršna vlast i parlament, vojska, sudstvo, razna mini­ starstva, regionalni općinski aparati i centralni aparat, ideološki aparati, oni sami podijeljeni u odvojene krugove, mreže i kanale, ovisno o raznim društvenim formacijama, često su isključivo di­ vergentni interesi svake ili određenog broja komponenata bloka na vlasti: zemljoposjednici (slučaj u mnogim potlačenim i ovis­ nim društvenim formacijama), nemonopolistički kapital (i nje­ gove frakcije: trgovačka, industrijska, bankarska), monopolistički kapital (i njegove frakcije: monopolistički kapital s bankarskom ili industrijskom dominantom), intcmacionalizirana buržoazija ili unutrašnja buržoazija. Kontradikcije unutar vladajućih klasa i frakcija, odnosi snagn unutar bloka na vlasti, koji upravo pozivaju na organiziranje jedinstva tog bloka putem države, postoje, dakle, kao kontra­ 135

diktorni odnosi vezani unutar države. Država, kao materijalna kondenzacija kontradiktornog odnosa, ne organizira političko jedinstvo bloka na vlasti izvana rješavajući klasne kontradikcije samim svojim postojanjem, na distanci. Nasuprot tome, igra kon­ tradikcija u stvarnosti države, ma kako se paradoksalno to čini, omogućuje organizacionu ulogu države. Treba, dakle, napokon napustiti viziju države kao jedinstve­ nog uređaja odozgo do dolje, zasnovanog na homogenoj hije­ rarhijskoj podjeli centara moći, u ravnomjernoj ljestvici, idući od vrha piramide prema bazi. Homogenost i ravnomjernost u vladanju osigurane su pravnim uređenjem unutar države, ustav­ nim ili administrativnim zakonom koji postavlja granice područ­ ja kompetencije i djelovanja različitih aparata. To je potpuno pogrešna slika, no što ne znači da današnja država nema hije­ rarhijsku i birokratsku osnovu, niti da ne pokazuje crtu centra­ lizma, ali oni uopće ne odgovaraju pravnoj slici (ni u Francuskoj, zemlji centralizatorskog jakobizma u tradiciji apsolutističke mo­ narhije, kao ni drugdje). Sada shvaćamo zašto uspostavljanje općeg i dugoročnog po­ litičkog interesa bloka na vlasti u današnjoj državi (njena orga­ nizaciona uloga u nesigurnoj ravnoteži kompromisa), pod hege­ monijom ove ili one frakcije monopolističkog kapitala, konkret­ no funkcioniranje njezine relativne samostalnosti, kao i njezine granice s obzirom na monopolistički kapital, ukratko, zašto je sadašnja politika države rezultanta međudržavnih kontradikcija između grana i aparata države, kao i unutar svakog od njih. Riječ je upravo o slijedećem: 1. O mehanizmu strukturalne selektivnosti određenog apa­ rata informiranja i o mjerama koje drugi poduzimaju. Selektiv­ nost je sadržana u stvarnosti i povijesti koja je svojstvena sva­ kom aparatu (vojska, školski aparat, sudstvo, itd.) i u specifičnoj zastupljenosti ovog ili onog posebnog interesa unutar određenog aparata, odnosno u njegovu položaju unutar odnosa snaga; 2. O kontradiktornom toku odluka, ali isto tako »ne-odluka« državnih aparata i grana.' Ne-odluke, odnosno određeni stupanj sistematske odsutnosti djelovanja države, koje ne znače konjunkturnu datost, već su sadržane u kontradiktornoj struk­ turi i predstavljaju rezultantu tih kontradikcija, isto su tako pri­ 136

jeko potrebne za jedinstvo i organizaciju bloka na vlasti, kao i pozitivne mjere države; 3. O određivanju prioriteta, ali isto tako i protu-prioriteta, a to je prisutno u organizacionoj okosnici ovog ili onog držav­ nog aparata ili grane, ovisno o njihovoj vlastitoj stvarnosti i od­ ređenim interesima koje zastupaju. Poredak je različit za svaki aparat i granu, mrežu ili stepenicu svakog od njih, ovisno o nji­ hovu mjestu u konfiguraciji odnosa snaga: to su nizovi priori­ teta i kontradiktornih protu-prioriteta među njima; 4. O filtriranju mjera koje u procesu donošenja odluka drugi predlažu ili koje su u procesu efektivnog provođenja mjera drugi donijeli, u različitim modalitetima, razvrstano po apa­ ratima i granama; 5. O nizu preciznih, konfliktnih i kompenzirajućih mjera s obzirom na trenutačne probleme. Državna politika se, dakle, uspostavlja stvarnim procesom međudržavnih kontradikcija, na prvoj razini i kratkoročno, ukratko, s točke gledišta mikropolitičke fiziologije, pa se upravo zbog toga pokazuje kao veoma nedosljedna i kaotična. Ako po­ stoji određena dosljednost unutar tog procesa, organizaciona uloga države znatno je obilježena strukturalnim ograničenjima. One posebno pokazuju iluzoran karakter koncepcija današnjeg »organiziranog* kapitalizma, odnosno kapitalizma koji je puteni države uspio nadrasti svoje kontradikcije: te iluzije miješaju sc s onima koje se odnose na realne mogućnosti kapitalističkog pla­ niranja. Granice organizacione uloge države nisu samo izvana nametnute. One ne obuhvaćaju samo kontradikcije vezane uz proces reprodukcije i akumulacije kapitala, već isto tako struk­ turu i materijalnu okosnicu države, a to istovremeno od države čini mjesto organiziranja bloka na vlasti i omogućuje joj relativ­ nu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju. Ta samostalnost, dakle, nije samostalnost države s obzirom na frakcije bloka na vlasti, ona nije ni funkcija sposobnosti drža­ ve da ostane izvan njih, već rezultanta onoga što sc događa u državi. Samostalnost se konkretno pokazuje u raznim kontra­ diktornim mjerama koje svaka od tih klasa i frakcija uspijeva, kroz svoju specifičnu prisutnost u državi i kroz igru kontradik­ cija koje iz toga nastaju, prebaciti u državnu politiku makar u ob­ liku negativnih mjera: odnosno, suprotstavljanjem i otporom do­ 137

nošenju i stvarnom izvršavanju mjera u korist drugih frakcija bloka na vlasti (danas je to posebno slučaj s otporom nemonopolističkog kapitala prema monopolističkom kapitalu). Dakle, samostalnost države u odnosu na određenu frakciju bloka na vlasti konkretno postoji kao relativna samostalnost ove ili one grane, aparata ili mreže države u odnosu na druge. To, dakako, ne znači da ne postoje dosljedni politički planovi predstavnika i političkog osoblja vladajućih klasa, niti da držav­ na birokracija nema ulogu u usmjeravanju državne politike. Ali, kontradikcije unutar bloka na vlasti, ovisno o smjerovima slo­ ženog odvajanja i o raznim državnim aparatima i granama (voj­ ska, uprava, sudstvo, političke stranke, crkva, itd.), ispresijecaju državno osoblje i birokraciju. Nije riječ o jedinstvenom tijelu funkcionara i osoblja države učvršćenom oko jedinstvene poli­ tičke želje, već je riječ o klanovima i raznim frakcijama, ukra­ tko, o brojnim odvojenim mikropolitikama. Iako se svaka od njih, uzeta zasebno, može činiti dosljednom, one su međusobno prilično kontradiktorne, jer se državna politika u osnovi sastoji od rezultanti njihovih sudara, a ne od primjene — više ili manje uspješne — globalnih planova državnih vrhova. Začuđujući i konstantan fenomen, preokretanje vladine politike, sastavljene od ubrzavanja i kočenja, povrataka unatrag, oklijevanja, pro­ mjena permanentnog kursa, ne pojavljuje se zbog, u stanovitom smislu, karakterne nesposobnosti predstavnika i visokog osoblja buržoazije, već je to prijeko potreban izraz državne strukture. Ukratko, shvatiti državu kao materijalnu kondenzaciju od­ nosa snaga, znači shvatiti je kao strateško polje i proces, gdje se križaju čvorišta i mreže vlasti, koji se istovremeno povezuju i pokazuju međusobne kontradikcije i pomake. Iz toga nastaju promjenjive i kontradiktorne taktike, čiji se opći cilj ili institu­ cionalna kristalizacija oblikuju u državnim aparatima. Strateško polje ispresijecaju često veoma eksplicitne taktike, koje u državi imaju ograničen nivo, taktike koje se križaju, pobijaju, u odre­ đenim aparatima nalaze dodirne točke, a u drugima se sudaraju ocrtavajući naposljetku ono što zovemo državnom »politikom«, općim smjerom koji presijeca sve točke unutar države. Politika se na toj razini može dešifrirati kao strateški proračun, ali više kao rezultanta konfliktne koordinacije eksplicitnih i divergentnih 138

taktika i mikropolitika nego kao racionalna kombinacija global­ nog i dosljednog plana. No država nije samo spoj odvojenih dijelova: ona je jedin­ stvo aparata, koji obično označavamo pojmom centraliziranja ili centralizma, a ovaj put se odnosi na jedinstvo — kroz pukotine — drlavne vlasti. Jedinstvo se očituje u globalnoj politici u ko­ rist hegemone klase ili frakcije, a to je danas monopolistički ka­ pital. Jedinstvo državne vlasti ne uspostavlja se, međutim, fizič­ kim oslobađanjem nosilaca monopolističkog kapitala od države i njihovom dosljednom voljom. Jedinstvo-kristaiizacija sadržano je u hijerarhijsko-birokratiziranoj okosnici kapitalističke države, koja je posljedica reprodukcije društvene podjele rada (uključu­ jući podjelu fizički-umni rad) unutar države i njezine specifične odvojenosti od proizvodnih odnosa. Istovremeno, to je rezultat strukture kondenziranja odnosa snaga, odnosno odlučujućeg po­ ložaja hegemone klase ili frakcije nad drugim klasama i frakci­ jama bloka na vlasti. Ne samo da je hegemonija u odnosu snaga prisutna unutar države, nego država odražava tu situaciju, a blok na vlasti može dugoročno funkcionirati samo pod hegemo­ nijom i rukovođenjem jedne od njegovih komponenata koja ga učvršćuje pred klasnim neprijateljem. Strateška organizacija države usmjerava je na funkcioniranje pod hegemonijom jedne klase ili frakcije. Privilegirano mjesto te klase ili frakcije u državi istovremeno je konstitutivan element njene hegemonije u krista­ lizirahu odnosa snaga. Državno jedinstvo-centralizacija, koja danas postoji u korist monopolističkog kapitala, uspostavlja se složenim procesom i institucionalnim transformacijama države, tako da određeni centri odlučivanja, dominantni čvorovi i postupci postanu pro­ pusni samo za monopolističke interese ustanovljavajući se kao centri za uređivanje državne politike i kao grlići za stezanje mjern što su »drugdje« (ali u državi) donesene u korist drugih frakcija kapitala. Odnos uzročnosti ovdje ima dvostruko usmje­ renje: hegemona klasa ili frakcija ne ustanovljava kao domi­ nantni aparat samo onaj koji kristalizira isključivo njezine inte­ rese, već svaki dominantni državni aparat (dominacija može uslijediti zbog više razloga, a posebno može odgovarati prija­ šnjim odnosima hegemonije i povijesti određene države o kojoj 139

jc riječ) nastoji dugoročno ostati privilegirano sjedište interesa hegemone frakcije i utjelovljavati promjene u hegemoniji. Je­ dinstvo se uspostavlja čitavim lancem subordinacija određenih aparata nad drugima, te dominacijom jednog državnog aparata ili grane (vojska, politička stranka, neko ministarstvo, itd.), koja uglavnom kristalizira interese hegemone frakcije nad dru­ gim granama ili aparatima, centrima otpora drugih frakcija bloka na vlasti. Taj proces isto tako može imati oblik čitavog niza pod-određenja i podvostručenosti stanovitih aparata s dru­ gima; oblik premještanja funkcija i sfera kompetencije između aparata i konstantnih pomaka između realne vlasti i formalne vlasti; oblik prave međudržavne mreže koja prekriva i spaja razne državne aparate i grane na svim nivoima (danas je to slučaj s DATAR* u Francuskoj), mreže što po svojoj prirodi kristalizira isključivo monopolističke interese; naposljetku, pore­ mećajima u tradicionalnoj hijerarhijskoj organizaciji državne uprave, oblik krugova formiranja i funkcioniranja specijalnih tijela-odjeljenja visokih državnih funkcionara, s velikim stupnjem pokretljivosti, ne samo unutar države nego isto tako između države i monopolističkih poslova (EN A**), koji su putem zna­ čajnih institucionalnih transformacija (današnja uloga slavnih ministarskih kabineta, Planskog ureda, itd.), opskrbljeni (i po­ zvani) da vode politiku u korist monopolističkog kapitala.

Te analize već omogućavaju da postavimo važan problem koji se odnosi na dolazak narodnih masa i njihovih političkih organizacija na vlast u perspektivi prijelaza u socijalizam. Da­ kako, taj se proces ne može zaustaviti preuzimanjem državne vlasti, već se mora proširiti na transformacije državnih aparata: ali to je ipak preuzimanje državne vlasti. a) S obzirom na složenu povezanost državnih aparata i nji­ hovih grana, što se često očituje u razlikovanju realne i formalne vlasti (to je, prividno, vlast s političke scene), dovođenje ljevice * D A T A R : D elegation a 1’A m enagem ent du T crritoirc et a l’Action rćgionale = O rganizacija za održavanje teritorija i djelovanje u regiji (op. prev.). ** EN A : Ecolc N ationalc d ’A dm inistration = U pravna škola (op. prev.).

140

na vlast ne znači obavezno, ni automatski, da ljevica mora re­ alno kontrolirati sve ili neke državne aparate. To više što in­ stitucionalna organizacija države omogućuje buržoaziji da ako narodne mase dođu na vlast, promijeni mjesta realne i formalne vlasti. b) Čak ako ljevica, osim što dolaskom na vlast preuzima vladu, realno kontrolira državne aparate i grane, ona ne mora nužno kontrolirati one, ili neke između njih, koji imaju domi­ nantnu ulogu u državi, koji, dakle, predstavljaju centralnu žilu realne vlasti. Centralizirano jedinstvo države ne zasniva se na piramidi kojoj treba samo zauzeti vrh kako bi se osigurala kon­ trola. Institucionalna organizacija države omogućuje buržoaziji da zamijeni dominantnu ulogu jednog aparata drugim ako ljevica zauzevši vlast uspije kontrolirati aparat koji je do tada imao do­ minantnu ulogu. Drugim riječima, organizacija buržoaske države omogućuje joj da funkcionira sukcesivnim premješta­ njima omogućavajući tako povlačenje vlasti buržoazije s jednog aparata na drugi: država nije monolitan blok, već strateško polje. Promjena dominantne uloge među aparatima, s obzirom na krutost državnih aparata koja ih čini otpornima na običnu ma­ nipulaciju buržoazije, ne može se izvesti od danas do sutra; to je više ili manje dug proces: krutost i nedostatak elastičnosti isto tako mogu biti loši za buržoaziju i značiti odmorište za ljevicu na vlasti. Ta promjena, međutim, nastoji reorganizirati centralizirano jedinstvo države oko novog dominantnog aparata, ccntra-utočišta buržoaske vlasti unutar države. Taj složeni me­ hanizam koji stalno djeluje ako je ljevica na vlasti može imati više oblika, od kojih su neki prividno paradoksalni: to je po­ sebno slučaj s odlučujućom ulogom koju mogu poprimiti aparati-institucije što su do tada imali potpuno sekundarnu, ako ne čak samo dekorativnu ulogu; Dom lordova u Engleskoj nedavno je uništio planove laburističke vlade za nacionalizaciju, zatim magistratura-sudstvo koji često otkrivaju nezadržive sklonosti za očuvanje »zakonitosti« (Allende), razni ustavni savjeti, itd. c) To nije sve: unutrašnje kontradikcije i prijelomi između realne vlasti i formalne vlasti nisu samo među raznim državnim aparatima i granamn, već i unutar svakog od njih, jer realni centar vlasti oko kojeg se svaki aparat organizira ne smješta se 141

samo na vrh hijerarhije kakva se pojavljuje na sceni javne funk­ cije: to jednako vrijedi za upravu, policiju, vojsku. Kao i u okviru vertikalno centraliziranih aparata, ovdje treba razmišljati u okviru čvorova i žarišta realne vlasti koji se nalaze na strateškim mjestima raznih državnih aparata i grana. Čak ako ljevica na vlasti uspije kontrolirati vrhove jednog ili više dominantnih državnih aparata u njihovoj formalnoj hijerarhiji, treba utvrditi da li ona može realno kontrolirati jezgre realne vlasti.

142

II

Država i narodne borbe

Unutrašnje podjele države, konkretno funkcioniranje njene samostalnosti i uspostavljanje politike kroz pukotine koje je obilježavaju, ne mogu se svesti na kontradikcije među klasama i frakcijama bloka na vlasti, to isto tako, Čak prije svega, ovisi o ulozi države u odnosu na potlačene klase. Državni aparati utvrđuju i reproduciraju hegemoniju uvodeći igru (promjenjivu) privremenih kompromisa između bloka na vlasti i nekih potla­ čenih klasa. Državni aparati organiziraju-ujedinjuju blok na vlasti stalno dezorganizirajući-dijeleći potlačene klase, polarizi­ rajući ih prema bloku na vlasti i sukobljavajući njihove vlastite političke organizacije. Relativna samostalnost države s obzirom na ovu ili onu frakciju bloka na vlasti isto je tako prijeko po­ trebna za organizaciju dugoročne i potpune hegemonije bloka na vlasti s obzirom na potlačene klase, često namećući bloku na vlasti, ovoj ili onoj njegovoj frakciji, materijalne kompromise prijeko potrebne za tu hegemoniju. Uloga države u odnosu na potlačene klase, kao i njena uloga u odnosu na blok na vlasti, ne nastaje iz njene nepro­ mjenjive racionalnosti kao entiteta »izvan« potlačenih klasa. Ona je istovremeno sadržana u organizacionoj okosnici države kao materijalne kondenzacije odnosa snaga između klasa. Država koncentrira odnos snaga između frakcija bloka na vlasti, ali istovremeno i odnos snaga između njega i potlačenih klasa. Iako sc prijašnje analize koje obuhvaćaju odnos države i vladajućih klasa čine lako prihvatljivima, općenito i u sve više slučajeva, postoji tendencija da se država, s obzirom na potla­ čene klase, shvati kao monolitan blok koji im je nametnut iz­ vana i na koji one mogu utjecati samo napadajući ga i opkolja­ vajući izvana kao nepropusnu tvrđavu, odvojenu od njih. Kon­ tradikcije između vladajućih i potlačenih klasa postaju kontra­ 143

dikcije između države i narodnih masa izvan države. Unutra­ šnje kontradikcije države bi, prema tome, nastajale samo iz kontradikcija između vladajućih klasa i frakcija, a borba po­ tlačenih klasa ne može biti borba prisutna u državi, već se sa­ stoji samo u pritisku na državu. Nasuprot tome, narodne borbe ispresijecaju državu dio po dio, ali ne tako da izvana prodiru u unutrašnji entitet. Političke borbe koje se odnose na državu presijecaju njezine aparate, zato što su borbe uklopljene u niti države, zacrtavajući njenu stratešku konfiguraciju. Dakako, narodne borbe, i vlast općenito, daleko nadrastaju državu: ali ukoliko su (i koje to jesu) čisto političke, one se realno ne na­ laze izvan nje. Strogo govoreći, ako su narodne borbe uklop­ ljene u državu, to ne znači da se one iscrpljuju zatvaranjem u totalitarnu državu-Moloh, već znači upravo to da je država na­ topljena borbama koje je konstantno preplavljuju. Podrazumi­ jeva se, međutim, da čak i borbe (ne samo klasne) koje nad­ rastaju državu nisu time »izvan vlasti«, već su uvijek uklopljene u aparate vlasti koji ih materijaliziraju, a isto tako i kondenzi­ raju odnos snaga (tvornice-poduzeća, u stanovitoj mjeri po­ rodica, itd.). Složenim ulančavanjem države i niza postupaka vlasti, te iste borbe uvijek imaju — ovaj put »na distanci« — posljedice u državi. Materijalni kostur države u odnosu s proizvodnim odno­ sima, njegova hijerarhijsko birokratska organizacija i reproduk­ cija društvene podjele rada unutar njega izražavaju dakle spe­ cifičnu prisutnost potlačenih klasa i njihove borbe u njegovoj strukturi. Cilj potlačenih klasa i njihovih borbi nije samo da se suoče s vladajućim klasama nego da unutar države održe i repro­ duciraju odnos dominacije-subordinacije: klasni neprijatelj je uvijek u državi. Određena konfiguracija svih državnih aparata, organizacija nekog konkretnog državnog aparata ili grane (voj­ ska, pravosuđe, uprava, školstvo, crkva, itd.) ovise ne samo o odnosu snaga unutar bloka na vlasti nego isto tako o odnosu snaga između njega i narodnih masa, dakle o ulozi koju će pre­ uzeti u odnosu na potlačene klase. Tako se objašnjava različita organizacija vojske, policije, crkve, u raznim državama, te se može voditi računa o povijesti svakog od njih, povijesti koja je isto tako otisak narodnih borbi na ovom kosturu. 144

Radeći na organizaciji hegemonije, dakle na podjeli i dezorganizaciji narodnih masa, država neke od njih, posebno sitnu buržoaziju i seoske narodne klase, konstituira u prave klase-oslonce bloka na vlasti rušeći njihov savez s radničkom klasom. Ti savezi-kompromisi, taj odnos snaga, utjelovljuju se u kostur određenog državnog aparata koji obavlja tu funkciju, školski aparat u Francuskoj, na primjer, ne može se shvatiti bez odnosa buržoazije i sitne buržoazije koji je u njemu koncentriran, vojska se ne može shvatiti bez odnosa između buržoazije i seoskih narodnih klasa. Naposljetku, određeni aparat preuzima vlada­ juću ulogu unutar države (političke stranke, parlament, izvršna vlast, uprava, vojska) ne samo zato što koncentrira vlast hege­ mone frakcije nego zato što istovremeno uspijeva kristalizirati političko-ideološku ulogu države s obzirom na podređene klase. Govoreći općenito, unutrašnje podjele i kontradikcije države među njenim granama i aparatima, unutar svakog od njih, unu­ tar državnog osoblja, isto tako nastaju radi političkih borbi u državi. Egzistencija narodnih klasa unutar države ne ostvaruje se, međutim, na isti način kao egzistencija vladajućih klasa i frak­ cija, već na specifičan način. Vladajuće klase i frakcije u državi egzistiraju kroz aparate i grane koje u jedinstvu državne vlasti hegemone klase isto tako kristaliziraju vlast svojstvenu tim klasama i frakcijama. Potla­ čene klase, međutim, ne egzistiraju u državi kroz aparate koji koncentriraju njima svojstvenu vlast, već kao žarišta opozicije vlasti vladajućih klasa. Bilo bi pogrešno i politički opasno za­ ključiti da bi prisutnost narodnih masa u državi mogla značiti da one drže, ili da bi napokon mogle držati vlast i bez radikalne transformacije drlave. Unutrašnje kontradikcije države ne pod­ razumijevaju, kao što misle neki talijanski komunisti5, »kontra5 N aznačujem sam o članak L. G ruppija O odnosu de mokraćija-socijulizam , u »Dialectiques«, br. 17, veljača 1977. Napom injem sam o da sc u nutar KPI, od P. Ingraoa i G . V acce do U. C erronijo. A. Rcichlina i do G. Am endole, stavovi oko ovog pitanja znatno razlikuju. Vidi o tome razgovore kojo su neki rukovodioci K P I im ali s H. W cbcrom, u njegovoj novoj knjizi Parti com m uniste italien: aux sources de I'eurocom munisme, 1977, i poseban broj časopisa »Dialectiques: L’Italie et nousc, br. 18— 19, 1977. II) D rlava. vlast. socIJaUium

145

diktomu prirodu« države, u tom smislu da danas pokazuje realnu situaciju dvostruke vlasti u sebi: dominantna vlast buržo­ azije i vlast narodnih masa. Vlast narodnih masa u nepromije­ njenoj kapitalističkoj državi nemoguća je ne samo zbog jedin­ stva državne vlasti vladajućih klasa, koje premještaju središte realne vlasti s jednog aparata na drugi kad se čini da se odnos snaga unutar jednog od njih njiše na stranu narodnih masa, već i zbog materijalnog kostura države. Taj kostur sastoji se od unutrašnjih mehanizama reprodukcije odnosa dominacije-subordinacije: on u sebi zadržava prisutnost potlačenih klasa, ali upravo kao potlačenih klasa. Čak ako se promijene odnosi snaga i izmijeni državna vlast u korist narodnih klasa, država više ili manje dugoročno, ponekad u novom obliku, ponovno nastoji uspostaviti odnos snaga u korist buržoazije. Lijek za to nije samo, kao što se često kaže, da narodne mase »okruže« državne aparate, kao da se radi o tome da napokon prodru u nešto što je do tada bilo realno izvan njih i da to promijene samom svojom nenadanom prisutnošću u tvrđavi. Narodne klase uvijek su prisutne u državi, ali to nikada ništa ne mijenja u tvrdoj jezgri države. Djelovanje narodnih masa u državi pri­ jeko je potreban uvjet za njezinu transformaciju, ali to nije dovoljno. Iako su narodne borbe konstitutivno prisutne u podjelama države u više ili manje izravnim oblicima kontradikcije vlada­ juće klase-potlačene klase, one su prisutne i u posrednom ob­ liku: to se odnosi na utjecaj narodnih masa u kontradikcijama među samim vladajućim klasama i frakcijama. Kontradikcije iz­ među bloka na vlasti i potlačenih klasa izravno utječu na kon­ tradikcije unutar bloka na vlasti. Dodajmo samo jedan primjer, tendencija smanjenja stope profita, kao primarnog elementa podjele unutar kapitalističke klase (upravo onoliko koliko protutendencija tog smanjenja počiva na devalorizaciji stano­ vitih frakcija kapitala), zapravo je izraz borbe potlačenih klasa protiv eksploatacije. Razne frakcije kapitala (monopolistički kapital, nemonopolistički kapital, industrijski, bankarski ili trgovački kapital) ne­ maju s narodnim klasama (ili s nekom od njih) uvijek iste kon­ tradikcije, a njihovi politički stavovi s obzirom na te klase nisu uvijek identični. Razlike u taktici, ili čak u političkoj strategiji 146

s obzirom na narodne mase, u datoj ili dugoročnijoj konjunk­ turi, jedan su od primarnih faktora podjele unutar samog bloka na vlasti. To se pokazuje u čitavoj povijesti kapitalizma, a do­ voljno je da se pozovemo na različite politike koje su razne države slijedile s obzirom na iste probleme. Ako je točno da postoji temeljni dogovor između vladajućih klasa i frakcija, što sc tiče zadržavanja i reprodukcije klasne dominacije i eksploata­ cije, bilo bi pogrešno vjerovati da u svakom trenutku postoji dogovor o jedinstvenoj politici prema narodnim masama. Isto je tako pogrešno vjerovati da se zaokreti u buržoaskoj politici svode samo na pitanje povijesne periodizacije, kao da se buržo­ azija, ovisno o razdobljima i konjunkturama, u potpunosti pri­ klanja određenom političkom rješenju. Kontradikcije unutar bloka na vlasti su permanentne: one se u istoj mjeri odnose na relativno sekundarne probleme, kao i na velike političke odluke, uključujući sam oblik države koji treba uvesti s obzirom na narodne mase, izbor između iznimnog oblika države (otvorenog rata protiv narodnih masa: fašizam, vojna diktatura, bonapar­ tizam) i oblika »parlamentarne demokracije«, ili između ovih posljednjih (na primjer, sistema klasične desnice ili socijalde­ mokratskih sistema). Buržoazija se ni tada sasvim i jedinstveno nc priklanja određenom rješenju (fašizam ili parlamentarna de­ mokracija, sistem klasične desnice ili socijaldemokracija). Osim toga, ali ovaj put u suprotnom smjeru, razne frakcije bloka na vlasti često traže, ovisno o vlastitim kontradikcijama s narodnim masama, da raznovrsnom politikom osiguraju sebi podršku protiv drugih frakcija bloka, odnosno da upotrijebe na­ rodne mase u odnosu snaga s drugim frakcijama tog bloka, s ciljem da nametnu za sebe povoljnija rješenja, ili da mogu pru­ žiti efikasniji otpor rješenjima koja ih oštećuju s obzirom na druge frakcije: kompromis monopolističkog kapitala sa ttanovitim dijelovima radničke klase ili s novim dijelom buržoazije (srednji slojevi) protiv nemonopolističkog kapitala, kompromis nemonopolističkog kapitala s radničkom klasom ili tradicional­ nom sitnom buržoazijom (trgovci, obrtnici) protiv monopolističkog kapitala. Sve se to kondenzira u unutrašnjim podjelama i kontradikcijama države, među njenim granama, mrežama i apa­ ratima, te unutar svakog od njih. io«

147

Ukratko, narodne mase su uklopljene u institucionalnu stvar­ nost države, stvarnost koja nosi trag tih prigušenih i raznolikih borbi, iako se ne iscrpljuju u njoj. Političke borbe koje se od­ nose na državu nisu, kao ni općenito borbe u odnosu na apa­ rate vlasti, izvan države, već nastaju iz njene strateške konfigu­ racije: država, kao što je slučaj sa svakim uređajem vlasti, pred-j stavlja materijalnu kondenzaciju jednog odnosa.

148

III

Prema relacionoj teoriji vlasti?

U općenitom kontekstu problematike vlasti sada istovre­ meno možemo vidjeti odnos konvergencije i opozicije tih analiza s analizama koje dolaze s drugačijih horizonata, posebno s Foucaultovim. Uspostavljajući svoju koncepciju vlasti, Foucault kao metu opozicije uzima stanoviti marksizam koji kroji po svojoj volji, iskrivljavajući ga, ili uzima poseban marksizam III internacionale i staljinističku koncepciju koju su mnogi od nas već davno kritizirali. Nastavit ću govoriti u vlastito ime: do sada pri­ kazane bilješke preuzimaju, razvijaju i sistematiziraju analize koje su, u svojoj evoluciji, prisutne u mojim tekstovima koji su sc pojavili prije objavljivanja Foucaultovih Nadzirati i kažnja­ vati (1975) i Zelja za znanjem (1976). Mnogi od nas nisu čekali Foucaulta da bi predložili analize vlasti s kojima se njegove analize u određenim točkama slažu, što nas može samo radovati! Ovdje ću se pozivati (prije sam se izjasnio o nizu drugih točaka) samo na one Foucaultove analize koje se odnose na vlast. Poznati su nam njihovi osnovni pravci. Foucault predlaže knn™prijll vlasti vj * 2 . s i t u a c i j e o^posa snaga u datom dmštvu; ^.Vlast nije neštp Štp"5e~štječef oslobođa ili dijeli, nešto što čuvamo ili dopuštamo da pobjegne. . . Treba bez sumnje biti nominalist: vlast nije institucija i nije struktura, to nije moć koju neki posjeduju:.jg..je ime koje dajemo složenoj strateškoj situaciji u datom društvu . . . Ondje gdje ima vlasti, ima i ot­ pora kojjr mcflptjm, jlj hpljg jjnpiim tim, nikada nije u vanjskom pnlr^pjn e ^TTPTTI Jl" vlnct •* Ti stavovi čine mi sc djelomično točnima: 'JV Moje dosadašnje nnalize pokazuju da vlast nije kvanti­ teta ili stynr ^ j 11 pfli«tjt*ff11jA"10 niti kvaliteta vezana uz klasnu • La vohmtS de savolr, str. 123. i dalje.

149

bit, uz klasu-subjekt (vladajuća klasa). Na svim tim točkama insistirao sam već u Političkoj vlasti i društvenim klasama, po­ sebno u poglavlju koje se odnosi na pojam vlasti: raspravljao sam, dakako, samo o aspektu vlasti kao prikrivanju polja klasne borbe, jer je to bio moj temeljni cilj, ali je ipak važno ono što sam rekao o vlasti na tom polju. Pod vlašću primijenjenom na društvene klase treba podrazumijevati sposobnost jedne ili više klasa da ostvare svoje specifične interese. Vlast koja se odnosi na društvene klase pojam je koji označava polje njihove borbe, polje odnosa snaga i odnosa jedne klase s nekom drugom: klasni interesi označavaju horizont djelovanja svake klase u odnosu na drugu. Sposobnost jedne klase da ostvari svoje interese u suprot­ nosti je sa sposobnošću (i interesima) drugih klasa: polje vlasti je, dakle, potpuno relaciono. Vlast jedne klase (vladajuće kla­ se, n'a pnmjerj"rilje supsfanca koju ona ima u ruci: vlast nije mjerljiva veličina koju različite klase dijele ili izmjenjuju prema staroj koncepciji vlasti sa zbrojem ništica. Vlast jedne klase prije svega govori o njenom objektivnom mjestu u ekonomskim, poli­ tičkim i ideološkim odnosima, mjestu koje pokriva postupke kla­ sa u borbi, odnosno nejednake odnose dominacije/subordinacije klasa uklopljenih u društvenu podjelu rada, mjestu koje se sastoji od odnosa vlasti. Mjesto svake klase, dakle njezina vlast, raz­ graničeno je, odnosno istovremeno zacrtano i ograničeno mje­ stom drugih klasa. Vlast prema tome nije kvantiteta vezana uz klasu »po sebi« u smislu skupa subjekata, već ovisi i nastaje iz relacionog sistema stvarnih mjesta koje zauzimaju određeni subjekti. Politička vlast, koja se isključivo odnosi na državu, još više govori o organizaciji vlasti jedne klase i o klasnom položaju u konjunkturi (između ostalog, stranačka organizacija), o od­ nosima klasa konstituiranih u društvene snage, odnosno o stra­ teškom polju u pravom smislu. Politička vlast jedne klase, njena sposobnost da ostvari svoje političke interese, ovisi ne samo o njenom klasnom položaju (o njenom određenju) u od­ nosu na druge nego isto tako o njenoj poziciji i strategiji s ob­ zirom na njih, a to sam označio pojmom strategije protivnika. 2. Suprotno shvaćanju koje su Foucault i Deleuze pripisivali marksizmu, msistirao sam na činjenici da država nije entitet s nepromjenjivom instrument ainonTfalti, koja posjeduje vlast kao r,.jižnlaa 150

mjerljivu veličinu, već govori o odnosu klasa i društvenih snaga. Pod državnom vlašću možemo podrazumijevati samo vlast od­ ređenih klasa (vladajućih), odnosno mjesto tih klasa u odnosu vlasti s obzirom na druge (potlačene), a kako je ovdje riječ o političkoj vlasti, još više strateški odnos snaga među tim kla­ sama i njihovim pozicijama. Država nije ni instrumentalni čuvar (objekt) vlasti-biti koju ima vladajuća klasa, ni subjekt koji ima onu količinu vlasti koliku, u određenom suočenju, oduzima kla­ sama: država je mjesto strateške organizacije vladajuće klase u odnosu na potlačene klase. To je mjesto i središte vladanja koje, međutim, ne posjeduje svoju vlast. Tada sam insistirao na činje­ nici da se političke borbe koje se odnose na državu (jer narodne borbe se nikada ne iscrpljuju u državi) ne nalaze izvan države, već, su sadržane u njezinoj okosnici, te sam iz toga izvlačio po­ litičke zaključke. T e analize znatno utječu na pitanje prijelaza u socijalizam, pa je to razlog zbog kojeg se na njima zadržavam. Ali, to ne znači da i ovdje nema temeljnih razlika između marksizma i Foucaultovih analiza: 1. Polje konstituiranja vlasti je nejednaka relacija odnosa snaga, ali se njegova stvarnost ne iscrpljuje u modalitetima vla­ danja. Vlast uvijek ima određen temelj; u klasnoj podjeli i što se tiče klasne borbe" to je: a) eksploatacija, korištenje viška vrijednosti u kapitalizmu; b) kfasni položaj u raznim aparatima i postupcima vlasti, ne samo u državi: položaj je najvažniji u organizaciji aparata izvan same države; c) državni aparat, iako ne uključuje sve aparate i postupke vlasti, nije nepropusan za one koji se smještaju izvan njemu svojstvenog prostora. Rclaciono polje vlasti koje obuhvaća klase odnosi sc na stvaran si­ stem rasporeda položaja u čitavoj društvenoj podjeli rada, a temeljno ga (iako ne isključivo) određuje eksploatacija. Odatle klasna podjela, pa tako i klasne i narodne borbe. Zato možemo smatrati da svaka borba, čak i heterogena klasnim borbama u pravom smislu (borba muškarac-žena na primjer), dobiva svoj smisao u društvu gdje država svaku vlast koristi (falokracija ili porodica, ovisno o slučaju) kao klasnu vlast, samo ukoliko klasne borbe postoje i omogućuju drugim borbama da se razvi­ jaju (to ostavlja otvorenim pitanje povezanosti, stvarne ili ne, željene ili ne, tih borbi s klasnim borbama). 151

Za Foucaulta se, međutim, odnos vlasti uvijek temelji na samom sebi postajući običnom »situacijom« kojoj je vlast uvijek imanentna, a pitanje koja vlast i zašto, kod njega uvijek djeluje ništavnim. Čvoma i nezaobilazna aporija Foucaultova djela do­ biva precizan rezultat: slavni otpori, prijeko potreban element svakog stanja vlasti, kod njega ostaju čisto proizvoljan izraz, jer nemaju nikakav temelj; oni su samo afirmacija principa. Kao što se često kaže, iz Foucaulta možemo izvesti samo gerilu' i pojedinačno uzdrmavanje vlasti; osim toga, polazeći od Fou­ caulta, nikakav otpor nije ni moguć. A ko je vlast uvijek pri­ sutna, ako je svaka situacija vlasti imanentna njoj samoj, zašto bi postojao otpor? O dakle bi dolazio otpor i kako bi bio m o­ guć? Staro pitanje na koje, kao što znamo, tradicionalna filozo­ fija politike odgovara s pomoću prirodnog prava i društvenog mira; bliže nama, Deleuze odgovara s pomoću želje-utemeljitelja, što sigurno nije dobar, ali je ipak nekakav odgovor. Kod Fou­ caulta to pitanje, međutim, ostaje bez odgovora. Uzalud se trudimo, apsolutizacija vlasti koja se uvijek od­ nosi na nju samu nužno dovodi do ideje o Gospodaru-Vlasti, primarnom utemeljitelju svake borbe-otpora. Vlast, dakle, iz­ vorno i konstitutivno preokreće borbe, a one su samo njen za­ stupnik, ako ne opravdanje. Između Foucaultove nemogućnosti otpora i današnje koncepcije vlasti (države) kao vječnosti radi­ kalnog Zla razlika je manja nego što se čini. Znači, svaka borba može samo podržavati vlast, nikada je ne obarajući, jer borba nema drugog temelja nego što je njezin vlastiti odnos s vlašću, odnosno njen temelj je uvijek sama vlast. Naši »novi filozofi«, posebno B. H. Levy, opravdano se mogu pozivati na Foucaulta pokazujući se kao njegova posljednja istina, više nego kao po­ sljednja posljedica. 2. Borbe u svom materijalnom temelju uvijek imaju primat u odnosu na institucije-aparate vlasti (posebno država), iako se uvijek nalaze unutar njihova polja. S druge strane, treba se do­ bro čuvati da ne upadnemo u esencijalističko shvaćanje vlasti (uključujući državne) nasuprot kojoj postoje borbe (društveno) koje je mogu srušiti samo ako su izvan vlasti. Ponavljam, me­ đutim, da to još podržavaju C. Lefort i autori oko časopisa 152

»Libre«7 kritizirajući Foucaulta i marksizam polazeći od otrca­ nih fraza tipa ustanovljavajućeg društvenog, što je potpuno izvan ustanovljene vlasti. No borbe mogu srušiti vlast, a da pikada zapravo ne budu izvan nje. Takvo rušenje u Foucaultovoj koncepciji nije moguće ne zato što on, nakon i zajedno s marksizmom, smatra da je pri­ roda vlasti relaciona i da borbe otpori nikada nisu apsolutno Izvan vBBll,' M ! EIMlg Ufngni lUžlugar 'Vlast f-otpor se* kod Foucaulta pojavljuju kao dva potpuno ekvivalentna pola u od­ nosu: otpori nemaiu temelja. Tako pol »vlast« postaje primaran. To u Foucaultovu sugestivnom, dakle aproksimativnom jeziku dovodi do permanentnog mijenjanja pojma vlasti: taj pojam ponekad označava odnos, odnos vlasti, ponekad, a često istoieđan od polova odnosa vlast-otpor. Zbog nedostatka temelja otporima, vlast se esencijalizira i apsolutizira postajući pol »suprotan« otporima, supstanca koja ih obuhvaća svojim širenjem, primaran i odlučujući pol naspram otpora. Odatle Foucaultov problem: kako u tom slučaju izbjeći zamku domi­ nacije koja se nikada ne može zaokružiti, vlast koja ima apso­ lutnu privilegiju nad otporima, otporima koje vlast uvijek lovi u zamku? Jedino je jedan odgovor moguć: treba izbjeći vlast koja je po­ novno postala supstanca, pošto-poto otkriti nešto drugo, a ne otpore uklopljene u vlast, nešto što je konačno i radikalno izvan vlasti koja je postala osnovni i apsolutni pol u odnosu, da ne govorimo kako to potpuno ugrožava zaključke analize vlasti upravo kao odnosa. To nešto je Foucault otkrio u onome što naziva »pukom«: to je »nešto u društvenom tijelu, u klasama, u grupama, u samim individuama što na stanovit način izmiče od­ nosima v lasti. . . što im je granica, naličje, odraz. . . To je ona što svakom koraku vlasti odgovara pokretom da se od toga os­ lobodi.«8 Dakako, »puk« je isto tako nezasnovan izraz, kao i otpori. Ali Foucault je tome pribjegao kao nečemu što može ograničiti vlast samo ako joj »izmiče« i od nje se »oslobađa«, samo ako je izvan odnosa vlasti, zato što je vlast u međuvremenu od odnosa ' u p . Cll. 8 Foucaultov intervju u »Rćvoltes logiques«, br. 4, zima 1977.

153

postala esencijalizirani pol odnosa. To je supstanca koja napada, koju možemo ograničiti samo ako je izbjegnemo, to je autoreproduktivni i razorni stroj koji možemo zaustaviti samo izvan nje­ gova polja. Za Foucaulta potpuno prirodno slijedi da se puk-otpori odmah mogu »integrirati« u vlast i ograničiti »ako odrede strategiju«. Taj bijeg od vlasti je zapravo, dublje gledajući, bijeg prema naprijed. To nešto što zaustavlja svemoć tako apsolutizirane vlasti susreće se samo s prazninom. Neutemeljen otpor, supstancijalizirana vlast, Foucault završava s prazninom nasu­ prot vlasti koja više nije odnos, relacija, već fagocitna bit. Nije uopće potrebno pribjegavati nečemu što je apsolutno izvan vlasti i njezinih postupaka da bi se ograničila njihova pret­ postavljena, nepromjenjiva svemoć, jer oni uvijek imaju svoje unutrašnje granice. Što se tiče države (ali isto je s postupcima klasne vlasti koji tu nisu uključeni), ta ograničenja su reproduk­ cija klasnih mjesta i pozicija koja je uvedena u državu: ona se odnose na njihov materijalni temelj. Vlast, uključujući njen državni oblik, nikada nije čista imanentnost. Država i vlast op­ ćenito nisu pol/bit suprotan borbama. Borbe uvijek imaju pri­ mat nad aparatima, što znači da je vlast odnos između borbi i prakse (eksploatatori-eksploatirani, vladajući-potlačeni), zato što je država kondenzacija odnosa snaga, zapravo odnosa borbi. Država, kao ni drugi uređaji vlasti, nema granice u nečemu ra­ dikalno izvan, i to ne zato što je ona svemoguć entitet pred vanj­ skom prazninom nego zato što u svojoj stvarnosti, unutar svog polja, sadrži granice koje su nametnute borbama potlačenih. Borbe potlačenih uvijek postoje u državi (općenito u postupcima vlasti) koja već postoji, što znači da ni država ni vlast nisu pri­ marni ratio borbi. Borbe su uklopljene u strateško polje uređaja i aparata vlasti, političke borbe koje se odnose na državu uklop­ ljene su u njeno strateško polje, ali nisu zbog toga nužno »inte­ grirane« u vlast vladajućih klasa. T o vrijedi ne samo za državu, već za sve aparate vlasti koji daleko nadrastaju državu shvaćenu u širokom smislu. Borbe su smještene s ovu ili s onu stranu područja države, ali to ne znači da su lokalizirane u apsolutno ižvan-mjesto vlasti. One su uvijek sastavni dio aparata vlasti, a zbog složene povezanosti države s postupcima vlasti u cjelini, one isto tako utječu na državu. Kao i u slučaju države, uklopljenost borbi u druge uređaje vlasti ne 154

znači nužno njihovu »integraciju« u njih. Svakako, ne uklopiti se u državu (ne baviti se politikom, na primjer, stara pjesma koja se ponovno javlja), nije dovoljno za neintegraciju u vlast, jer se ne možemo smjestiti izvan vlasti i izbjeći odnose vlasti: samim ostajanjem izvan države ne može se izbjeći da budemo ulovljeni u zamku vlasti. To je mnogo općenitiji problem koji se postavlja za sve postupke vlasti i za sve borbe, ma kakve bile i gdje god se nalazile.

Ne anticipirajući političke posljedice koje iz toga nastaju, za­ vršit ću s dvije bilješke što se posebno odnose na državu: 1. Uklopljenost narodnih borbi u državu ne rješava spe­ cifičan problem modaliteta istinske prisutnosti narodnih masa, u ovom ili onom obliku, u fizičkom prostoru ovog ili onog aparata. Država nije samo odnos, već materijalna kondenzacija odnosa snaga: ona ima specifičnu okosnicu koja za stanovite aparate podrazumijeva isključenost fizičke i neposredne prisutnosti na­ rodnih masa unutar nje. Iako su mase neposredno prisutne u aparatima, kao što su, na primjer, škola, vojska s nacionalnim regrutiranjem ili — posredstvom njihovih predstavnika — iz­ borne institucije, one se fizički d rle na odstojanju od aparata kao što su policija, sudstvo ili uprava. Ali u ovom posljednjem slučaju, političke borbe realno ne ostaju izvan strateškog polja države. Čak ako su mase fizički is­ ključene iz određenih aparata, njihove borbe uvijek utječu u tim aparatima, iako se oni ovdje, u stanovitom smislu, očituju na di­ stanci i posrednim putem (osoblje države). Obrise fizičkog isklju­ čenja narodnih masa iz države ni ovdje ne treba shvatiti kao ro­ vove i zidine izoliranosti države-tvrđave opkoljene samo izvana, odnosno kao brane koje uistinu dovode do nepropusnosti države pred narodnim borbama slijedeći sumnjive topografske metafore. Prije je riječ o nizu zaslona koji se pokazuju kao zasloni odraza nnrodnih borbi u državi. Više nego ikada danas to jasno vidimo u aparatima kao Što su policija, sudstvo ili uprava, koji su podijeljeni i ispresijecani narodnim borbama na distanci. To se još jasnije vidi u stanovi­ tim oblicima države gdje možemo konstatirati prividno para­ doksalan i neobjašnjiv fenomen, ako ne vodimo računa o činje155

nici da su narodne borbe u svakom slučaju i uvijek uklopljene u državu. Te borbe se unutar države posebno intenzivno izražavaju upravo u onim oblicima države koji multipliciraju zaslone u di­ stanciranju masa od njihova fizičkog prostora: ti zasloni se u ovakvim slučajevima pokazuju zapravo kao pravi odjek i proši­ renje narodnih borbi u državi. To smo utvrdili u slučajevima voj­ nih diktatura koje su donedavno pustošile Portugal, Grčku i Špa­ njolsku. Suprotno tradicionalnim fašističkim režimima, koji su u sebe uključili stanovite narodne klase putem masovnih fašističkih stranki i sindikata, ti sistemi uvijek su ostajali na distanci od masa ili su ih držali po strani. Oni realno nisu bili nepropusni za narodne borbe, ali su ih drugačije koristili nego fašistički režimi. Dokaz tome je da oni nisu bili srušeni pod udarom frontalnih, otvorenih, masovnih napada — što su organizacije otpora tim režimima dugo vremena željele — već zbog unutrašnjih kontra­ dikcija i podjela, kojima su narodne mase, iako na distanci, bile primarni faktor. 2. Igrati ili ne igru vlasti, integrirati se ili ne u državu, ovisi dakle o slijeđenoj političkoj strategiji, dok za Foucaulta »puk« treba odrediti strategiju koja bi ga »integrirala« u supstancijaliziranu vlast da može napustiti apsolutno izvan-mjesto vlasti, zapravo ne-mjesto i ponovno se smjestiti u mreže vlasti. Ali: a) Znamo da se strategija mora temeljiti na samostalnosti organizacija narodnih masa: postići samostalnost za političke or­ ganizacije, međutim, ne znači izaći iz strateškog područja odnosa snaga države-vlasti, kao što za druge organizacije (sindikalne i ostale) to ne znači staviti se izvan odgovarajućih uređaja vlasti — kao da je uopće moguće — prema staroj anarhističkoj iluziji, u najboljem smislu riječi. Organizirati se na području vlasti isto tako ne znači, u prvom kao ni u drugom slučaju, da se organi­ zacije moraju izravno uklopiti u fizički prostor institucija (to ovisi o konjunkturama), niti da one trebaju iscrpiti njihov sa­ držaj (upravo suprotno). b) Isto tako znamo da narodne mase, usporedo sa svojom eventualnom prisutnošću u fizičkom prostoru državnih aparata, moraju zadržati i permanentno razvijati žarišta i mreže koje se nalaze na distanci od tih aparata: to su pokreti neposredne de­ mokracije u bazi i samoupravljačke mreže. Ali, politički ciljevi se ne nalaze izvan države ni izvan vlasti, prema simplicističkim 156

iluzijama o antiinstitucionalnoj čistoći. Osim toga, smjestiti se pošto-poto izvan države, misleći da se tako smještamo izvan vlasti (a to je nemoguće), često može biti najbolji način da se ostavi otvoreno polje etatizmu. Ukratko, to na strateškom polju znači uzmaći pred protivnikom.

151

IV

Državno osoblje

Ove analize postat će jasnije kada budemo govorili o držav­ nom osoblju. Slučaj državnog osoblja pokazuje da klasne borbe ispresijecaju i konstituiraju državu, da u njoj poprimaju speci­ fičan oblik i da taj oblik ovisi o materijalnoj okosnici države. Klasne kontradikcije sadržane su u državi kroz unutrašnje podjele u okviru državnog osoblja u širokom smislu (razne drža­ vne birokracije, administrativna, vojna, policijska, itd.). Iako je to osoblje društvena kategorija koja ima vlastito jedinstvo, što je posljedica organizacije države i njene relativne samostalnosti, ono ipak ne napušta klasno mjesto (ne radi se o društvenoj grupi pored ili iznad klasa), i tako je podijeljeno. Klasno mjesto razli­ čito je od klasnog porijekla (odnosno od klasa iz kojih je to oso­ blje nastalo), a odnosi se na položaj tog osoblja u društvenoj podjeli rada kakva se kristalizira u kosturu države (uključujući oblik specifične reprodukcije podjele umni/fizički rad unutar sa­ mog rada koncentriranog u državi): to je pripadnost ili položaj buržoaske klase za visoke sfere tog osoblja, a sitna buržoazija za srednje i niže ljestvice državnih aparata. Kontradikcije i podjele unutar bloka na vlasti suzbijaju se, dakle, unutar visokih sfera državnog osoblja. Osim toga, zbog pripadnosti velikog dijela državnog osoblja klasi sitne buržoazije, nužno je da narodne borbe upotrebljavaju to osoblje. Kontra­ dikcije vladajuće klase-potlačene klase suzbijaju se kao odvoje­ nosti tih dijelova državnog osoblja od čisto buržoaskih vrhova, a izražavaju se kao pukotine, prijelomi i podjele unutar državnog osoblja i državnih aparata. Dakako, te podjele se ne odnose samo na opći odnos snaga nego i na-vlastite zahtjeve osoblja u podjeli rada unutar države. Isto tako, kontradikcije vladajuće klase-po­ tlačene klase odražavaju se na osoblje države veoma složeno zbog specifičnosti tog osoblja kao odvojene društvene kategorije. 158

To, međutim, ne znači da klasne kontradikcije ovdje ne postoje. Borbe narodnih masa ne prodiru u državno osoblje samo kada su te mase fizički prisutne u državnim aparatima, niti samo u aparate u kojima su prisutne: to bi bio slučaj da grupe koje se nalaze iznad ili pored klasa treba okrenuti na svoju stranu. Klas­ na borba prisutna je u državnim aparatima, iako se izražava na distanci: državno osoblje zbog svoje klasne pripadnosti nalazi se u klasnoj borbi. Borba raznih narodnih klasa prodire u državu na različit način: srednji i niži stupnjevi osoblja državnih aparata pripadaju klasi sitne buržoazije, odatle kontradikcije i pozicije sitne buržoazije, u svom odnosu s vladajućim klasama, koje na nju izravno utječu. Borbe radničke klase općenito se suzbi­ jaju kroz njezin odnos (konfliktni ili saveznički) sa sitnom bur­ žoazijom. Borbe narodnih masa permanentno ugrožavaju jedinstvo državnog osoblja u službi vlasti i hegemone frakcije. Te borbe poprimaju specifične obliike: one se prislanjaju uz materijalni kostur države, slijede nit svoje relativne samostalnosti i ne od­ govaraju podjelama u klasnoj borbi. One često poprimaju oblik »svađe« između članova raznih državnih aparata i grana, radi pukotina i reorganizacije države u općem kontekstu klasnih kon­ tradikcija, te oblik zadjevica među klikama, stražama ili raznim državnim tijelima unutar svake grane i aparata. Cak ako sc klas­ ne pozicije državnog osoblja suzbijaju izravnim i jasnijim polari­ ziranjem tog osoblja, to uvijek slijedi posebne putove zbog svoj­ stvenog načina na koji se društvena podjela rada reproducira unutar određenog državnog aparata (taj proces poprima različite oblike u vojsci, školskom sistemu, u policiji, crkvi, na primjer); ali isto tako zbog ideoloških mehanizama unutar aparata. Vladajuća ideologija, koju država reproducira i nameće, isto tako ima funkciju da konstituira unutrašnju vezu državnih apa­ rata i jedinstvo njihova osoblja. Ta ideologija upravo je ideologi­ ja neutralne države, predstavnik općeg interesa i volje, arbitar među klasama u borbi: uprava ili sudstvo iznad klasa, vojska kao stup nacije, policija kao čuvar republikanskog poretka i slo­ boda građana, uprava kao pokretač efikasnosti i opće dobrobiti. Vladajuća ideologija u državnim aparatima poprima takav oblik: ali ideologija u njima ne vlada nepodijeljeno, jer su ideološke podskupine potlačenih klasa isto tako kristalizirane, pod domi­ 15«i

nacijom te ideologije, u državnim aparatima. Te zadatke vladaju­ će ideologije često prihvaćaju čitavi dijelovi državnog osoblja kao ono što dobivaju u uspostavljanju društvene pravde i »jed­ nakih mogućnosti« građana, u ponovnom uspostavljanju »rav­ noteže« u korist »slabijih«, itd. Narodne borbe u očima subje­ kata koji su već raspoređeni po svojoj klasnoj pripadnosti nužno podižu veo s realne prirode države, te veoma naglašavaju po­ djele, kontradikcije i cijepanja unutar državnog osoblja. To više što se ta borba najčešće vezuje uz zahtjeve državnog osoblja. Sve je to točno usprkos stanovitim ograničenjima u »politizaciji« državnog osoblja, što se duguje načinu na koji se klasna borba na njega odražava. Dijelovi državnog osoblja koji se priklanjaju narodnim ma­ sama često proživljavaju njihov revolt u okvirima vladajuće ideo­ logije, kakva je utjelovljena u okosnici države. Vladajućim kla­ sama i višim sferama države često ih suprotstavlja to što moć velikih ekonomskih interesa nad državom ugrožava ulogu države kao čuvara »poretka« i društveno-ekonomske »djelotvornosti«, razara državni »autoritet« i smisao tradicionalne »hijerarhije« unutar države. Oni, na primjer, zahtjev za demokratizacijom države često izražavaju ne kao utjecaj naroda na državne poslove nego kao restrukturiranje vlastite uloge arbitara iznad društvenih klasa. Oni zahtijevaju »dekolonizaciju« države u odnosu na ve­ like ekonomske interese, što, u njihovim očima, znači povratak čistoći — koja se pretpostavlja kao moguća — države, koja bi im omogućila da preuzmu ulogu političkog rukovođenja. Tako čak ni oni dijelovi državnog osoblja koji naginju na­ rodnim masama ne samo da ne dovode u pitanje reprodukciju društvene podjele rada unutar državnog aparata — hijerarhijska birokratizacija — nego uopće ne dovode u pitanje političku po­ djelu na rukovodioce i rukovođene, koja je utjelovljena u državi. Drugim riječima, oni ne dovode radikalno u pitanje svoje vla­ stito mjesto i ulogu s obzirom na narodne mase. Ništa nije jasnije od dubokog nepovjerenja koje pobuđuju inicijative masa tipa samoupravljanja ili neposredne demokracije u tim dijelovima državnog osoblja, koje je, osim-toga, sklono svojoj demokratiza­ ciji. Granice u politiziranju državnog osoblja zapravo su poslje­ dice materijalnog kostura države na njega, pa su, prema tome. 160

kosupstancijalne mjestu tog osoblja u društvenoj podjeli rada. Ograničenja vezana uz postupke državnog osoblja mogu se od­ straniti samo pod uvjetom da se radikalno transformira institu­ cionalna okosnica, i s pomoću te transformacije. Suprotno čita­ vom nizu iluzija, samo pomicanje ulijevo jednog dijela državnog osoblja nikako ne može biti dovoljno za transformaciju odnosa država-narodne mase. Rješenje tog problema isto tako nije samo u premještanju državnog osoblja, bilo da ključna mjesta u drža­ vi zauzmu borci »odani stvari« narodnih masa, bilo u prozaični­ jem obliku, da dođe do demokratizacije u regrutiranju osoblja, u korist subjekata narodnog klasnog porijekla. Te mjere nisu nevažne, ali su sekundarne s obzirom na temeljni problem trans-1 formacije države u odnosu na narodne mase. Bez takve trans­ formacije možemo se kladiti da će novo osoblje završiti, ili za­ početi, uzdizanjem na visinu svoje funkcije i reproduciranjcm postupaka koji nastaju iz državne strukture: postoje brojni povi­ jesni primjeri za to. Ako treba transformirati državu da bi se promijenili postupci njenog osoblja, u kojoj mjeri možemo, u transformaciji državnog aparata, računati na osoblje koje se priklanja narodnim masama? Dakako, treba istaći otpore samog državnog osoblja, a da ne go­ vorimo o osoblju koje ostaje vjerno svojoj ulozi psa čuvara bloka na vlasti. Zbog svog mjesta u društvenoj podjeli rada koja jc utjelovljena u državi, to osoblje najčešće se priklanja narodnim masama, barem u prvo vrijeme, samo pod uvjetom određenog kontinuiteta države. Osim toga, često se priklanja narodnim ma­ sama da se osigura kontinuitet države, kontinuitet za koji im se čini da ga moć velikih ekonomskih interesa ili »feudalnosti« nad državom dovodi u pitanje, kao i zbog prijeloma i otpora do ko­ jih može doći u društvenom ili »nacionalnom« tijelu. Taj stav, što sc stalno pokazuje, ne odnosi sc samo na zaštitu korporatističkih privilegija koji su, uostalom, očiti. Nije bitno sto državna birokracija ima svoje interese za mjesto koje treba braniti, tako da možemo govoriti o »interesu za stabilnost«* države koji jc svojstven čitavu njezinom osoblju. Usporedo s danas znatnim • C laus Offe, Strukturproblem e ties Kapitalistischen Studies, 1973, i J. H aberm as, Legiliniationsproblem e in Sputkupinilismus, 1973. II

O rlo v u . vlu»f. io ciJu ll/u m

161

proširenjem državnog osoblja, znatan dio državnog osoblja do­ vodi u pitanje privilegije javne funkcije. Iako ta situacija neo­ sporno pomaže njegovu politiziranju ulijevo, ona ipak pokazuje ograničenja materijalnog kostura države. Sve se to politički od­ ražava na prijelaz u demokratski socijalizam: kako se osloniti na danas odlučujući faktor politizacije ulijevo širokih slojeva držav­ nog osoblja vodeći računa o ograničenjima i »upravljajući« tim osobljem koje uvijek može skrenuti udesno, ali ne gubeći iz vida prijeko potrebne transformacije države? Kao što vidimo, to nas vraća na problem oblika, sredstava i ritma transformacije tog aparata.

Zaključimo ovaj dio: samo ova teorijska koncepcija države, samo ova teorija kapitalističke države može voditi računa o raz­ ličitim oblicima i transformacijama te države. Samo ona može povezati posljedice promjena proizvodnih odnosa/društvene po­ djele rada na državu i promjena u klasnim borbama, posebno u političkim borbama. Samo shvativši uklopljenost političke domi­ nacije u materijalni kostur države kao kondenzacije odnosa sna­ ga, možemo prekinuti s dogmatičkim formalizmom tipa »svaka kapitalistička država je buržoaska država«, te shvatiti složenu ulogu političke borbe u povijesnoj reprodukciji te države. Pod­ sjetit ću na polja koja provođenje prijašnjih analiza može bolje razjasniti. 1. Prije svega, specifičnost države i njezinih aparata i gra­ na u određenoj zemlji, kroz njenu povijesnu reprodukciju i nje­ zine transformacije: francuska država, na primjer. Ako ta država ostvaruje opća određenja kapitalističke države u odnosu na pro­ izvodne odnose i njihove transformacije, ona ipak pokazuje vla­ stite specifičnosti koje je obilježavaju u svim transformacijama. Specifičnosti se, međutim, mogu shvatiti samo razmatrajući in­ stitucionalnu okosnicu države, određenog aparata, kao konden­ zaciju političkih odnosa koji su obilježili francusku društvenu formaciju. Ako škola, vojska ili ideološki aparati države u Fran­ cuskoj u svom konstituiranju i transformiranju izražavaju stvar­ nost vezanu uz proizvodne odnose/društvenu podjelu rada i nji­ hove promjene (kapitalistička škola, kapitalistička vojska, kapi­ 162

talistički ideološki aparati), ona isto tako govori o političkim od­ nosima. Okosnicu škole u Francuskoj možemo shvatiti samo ako je promatramo kao kondenzaciju posebnih odnosa između bur­ žoazije i sitne buržoazije (stare i nove). Isti je slučaj s vojskom (odnosi buržoazija-seljaštvo) ili s ideološkim aparatima (odnosi buržoazija-intelektualci), a da ne govorimo o slavnom centrali­ zmu jakobinske države koji se odnosi na institucionalnu speci­ fičnost i mjesto državne administracije-birokracije, čija stvarnost iziskuje analognu analizu. To se na svoj način ne odnosi samo na posebne odnose između buržoazije i radničke klase u Fran­ cuskoj nego isto tako na francusku revoluciju, pa čak i na spe­ cifičnosti odnosa između buržoazije-zcmljišnog plemstva u apso­ lutističkoj državi. 2. Zatim transformacije države ovisno o stadijima i faza­ ma kapitalizma, te različiti oblici države i poretka. Na primjer, diferencijacije u bloku na vlasti i odnosima snaga medu njego­ vim komponentama, premještanje hegemonije jedne klase ili frakcije na neku drugu, promjene društvenih klasa, njihove stra­ načke zastupljenosti, odnosa bloka na vlasti s klasama-osloncima (sitna buržoazija, seljaštvo), organizacije radničke klase i njenih strateških odnosa s buržoazijom, kondenziraju se u državi. Odra­ žavaju se na organizaciju svakog aparata, na relativnu samostal­ nost države u odnosu na vladajuće klase, na funkcioniranje i oblik unutrašnjih kontradikcija države, na konfiguraciju organi­ zacione okosnice i dominaciju jednog aparata nad drugim, na premještanje granica između represivnih, ideoloških i ekonom­ skih aparata, na promjene u raznim funkcijama države, na orga­ nizaciju državnog osoblja. Kondenzacija političke borbe u državi pokazuje tako razlike: a) Između oblika države ovisno o stadiju i fazi kapitalizma: liberalna država konkurentskog kapitalizma, intervencionistička država monopolističkog imperijalističkog kapitalizma, država u današnjoj fazi monopolističkog kapitalizma. b) Između demokrutsko-parlamentamc države i ekstremnog oblika države (fušizum, vojna diktatura, bonapartizam), ovisno o 9tadiju i fazi. n