Socijalizam na američkoj pšenici (1948-1963) 953-150-676-2 [PDF]

Zitiervorschau

TVRTKO JAKOVINA Socijalizam na američkoj pšenici

MATI CA

HR VATS KA

POVIJHSNA KNJIŽNICA

Knjiga 3.

Glavna urednica Jelena Hekman

Urednik Ivica Prlender

(!) M atica hrvatska, Z agreb 2 0 0 2

U P - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 327(497.1:73) "1948/1963" JAKOVINA, Tvrtko Socijalizam na američkoj pšenici (1948-1963) / Tvrtko Jakovina. - Zagreb . Matica hrvatska, 2002. - 199 str. : 19 cm. (Povijesna knjižnica ; knj. 3) ISBN 953-150-676-2 421120100

TVRTKO JAKOVINA

SOCIJALIZAM NA AMERIČKOJ PŠENICI ( 1948- 1963)

MATICA HRVATSKA ZA G R LI* 2002

PREDGOVOR

Najveći dio ove knjige napisan je u Belgiji, gdje sam 1996. i 1997. na flamanskom Katholieke Universiteit Leuven pohađao poslijediplomski program američkih studija. Završni rad pod naslovom The American Communist Ally? The United States — Yugoslavia Foreign Relations (1955-1963) obranio sam u ljeto 1997. Mentor mi je bio prof. dr. Bart Kerremans. U skraćenu obliku rad je tiskan u 31. broju časopisa »Radovi« Zavoda za hrvatsku povijest 1998. Za ovo izdanje osnovni tekst rukopisa je proširen a napose oni dijelovi koji problematiziraju prilike od 1955. do 1963. godine. U uvodnim poglavljima pokušao sam naglasiti one doga­ đaje koji su imali posebnu važnost u odnosima između Beograda i Washingtona. Potpuno je nov tekst o američkoj politici na Bliskom istoku 1958, iskrcavanju u Libanonu i jugoslavenskom od­ nosu prema zbivanjima u tome području tijekom te važne godine. Libanon, Irak i Bliski istok izabrao sam zbog važ­ nosti koje su Amerikanci pridavali prijateljskim odnosima Tita i Nasera. Taj je dio rekonstruiran na temelju pisanja hrvatskog dnevnika »Vjesnik« i može poslužiti kao ilustra­ cija odnosa (novinarske) javnosti prema tom prostoru, ali i odgajanja hrvatskoga javnoga mnijenja za politiku »trećega puta«. Namjerno nisam ulazio u pitanja poput nastanka pokreta nesvrstanih, jugoslavenske politike prema Kongu i slično. Ti su problemi u literaturi obrađeni i, barem prema dokumentima koje je objavio State Department, Washin­ gton nisu posebno zanimali. 5

Izbor korištene literature bio je ponajprije diktiran onim što sam mogao pronaći u knjižnicama Sveučilišta u Leuvenu, biblioteci tamošnjeg American Collegea, Centra za ame­ ričke studije Kraljevske knjižnice u Bruxellesu i Dokumen­ tacijskih centara američkih veleposlanstava u Bruxellesu i Parizu. Pri izradi ove verzije teksta konzultirao sam i one radove koji su tiskani poslije 1997. ili mi ranije nisu bili poznati. Riječ je prije svega o člancima objavljenim u srbijanskim časopisi­ ma, ali i nekim važnim djelima hrvatske i američke historio­ grafije. Temeljna knjiga koja dijelom obraduje ovu proble­ matiku i danas je Jugoslavija u hladom ratu Darka Bekića. U ovoj knjizi radu želio sam ponajprije pokazati dinamiku vanjskopolitičkih odnosa između Sjedinjenih Američkih Dr­ žava i Jugoslavije od svibnja 1955. do kasnog listopada 1965. Pokušao sam objasniti zašto i kako su Sjedinjene Države pomagale Jugoslaviju i nakon potpisivanja Beograd­ ske deklaracije te koji su bili motivi Kisenhowera i Kennedyja u daljnjem »držanju Tita na površini«. U tome su razdoblju odnosi između dviju država obilježeni usponima i padovima, koji velikim dijelom odražavaju promjene u unutrašnjoj politici, mijene u odnosima između komunisti­ čkih zemalja, napose Beograda i Moskve, ali i u zemljama Trećega svijeta. Manje pozornosti obratio sam gospodarskim odnosima. Oni su bili predmetom obrade nekih stranih autora i zahti­ jevali bi posebnu studiju. Beogradska deklaracija logična je vododjelnica u jugosla­ venskoj diplomatskoj povijesti. Završetak obrađenoga raz­ doblja, dakle listopad 1963, određen je Titovim posjetom Sjedinjenim Državama, ali i činjenicom da se do toga doba stiglo s objavom građe State Departmenta. Tiskani izbor dokumenata State Departmenta o vanjskopolitičkim odno­ sima između Beograda i Washingtona tako su osnova, ali i temeljno ograničenje ovoga rada. Oni su diktirali strukturu 6

rukopisa, kao i primijenjenu metodologiju. Ukoliko se po­ kažu istinitim glasine da su tijekom rata između Jugoslavije i NATO saveza 1999. pogođeni i uništeni arhivi nekada­ šnjeg Saveznog sekretarijata za vanjske poslove u Ulici kneza Miloša u Beogradu, jugoslavensku će verziju biti vrlo teško rekonstruirati. Ovisit ćemo samo o onim dokumentima koji se čuvaju u Washingtonu ili predsjedničkim knjižnicama Eisenhowera i Kennedyja. Građa tiskana u tri sveska Foreign Relations of the United States donosi 209 dokumenata koji su nejednako podijeljeni po godinama, svescima, ali i kriteriju uvrštenja. Urednici za razdoblje od 1955. do 1957. fokusirali su američku pomoć Jugoslaviji. U svesku s dokumentima iz razdoblja od 1958. do 1960. uglavnom se prate jugoslaven­ ska stajališta o različitim svjetskim krizama, a za razdoblje od 1961. do 1963. najbrojnija su izvješća američkoga vele­ poslanika u Beogradu o bilateralnim odnosima dviju zema­ lja. Zato brojni važni događaji koji su se zasigurno ticali i Sjedinjenih Država i Jugoslavije u tom razdoblju, kao, pri­ mjerice, zbivanja u Mađarskoj 1956. ili Brijunski sastanak Tita, Nehrua i Nasera, nisu ni spomenuti. Te sam praznine popunjavao samo sporadično, na temelju dostupne litera­ ture i memoarske građe. Za hrvatsko izdanje ti su dijelovi najviše prošireni. Informacijama su najbogatije analize eksperata Intelligence Advisory Committee, koji je rad usuglašavao s CIA-om (Office of National Estimates). Public Papers predsjednika Eisenhowe­ ra i Kennedyja, dakle zdravice, javni nastupi i konferencije za tisak, također su izoštrile uvid u neke od problema. Razmjerno veliki dijelovi građe još su tajni. Za godinu 1955. objavljen je ukupno 31 dokument, ali je punih šest stranica i 124 retka nedešifrirano. Tablica pokazuje kako to izgleda po godinama, odnosno pokazuje koliko su (javnih) pisama izmijenili najviši dužnosnici dviju zemalja kao i broj susreta na vrhu. 7

Godina

[izmijenjena i Stranic^Broj doku- :Nijc Idešifrirano | pisma ;_____ : mcnata

Sastanci na vrhu !

31

i

53

26

11.5 j 4 pisma (Tito1 stranica 1Eisenhower) i 12.5 redova;

1957.

49

.27

1958.

62

23

36

14

1960.

75

25

1961.

65

16

1962.

64

28

!

196.1

44

19

i 2 pisma (Tito- D. Rusk-K. Popovic °Kennedy) i J. B. I ito!J. F. Kennedy

; 1955.

96 I

19S6.

1959.

;

'

!

6 stranica 14 pisma (Tito- j K. Popovic124 redova Eisenhower) iJ. F. Dulles j R. Murphy-J. B. Tito j__________ 1J. F. Dulles-J. B. Tito

3.5 redovaj 17 redova i 1 pismo j (Dulles-Tito) i

jA. Huino-J. F. Dulles ‘

2.5 stranica;

| K. Popovic-C. Herter

14 redova!

i D. Dillon— J. B. l ito J. B. Tito-Eisenhower jN. Minccv-D. Dillon jD. Kusk-K. Popovic Kcnncdy-K. Popovic iD. Rusk-V. Popovic

Uzimajući u obzir sva ograničenja koja je postavljala izvorna građa, nepouzdanost literature, njezina zastarjelost ili tek usputno bavljenje vanjskopolitičkim pitanjima, kao i nepostojanje svih relevantnih radova u belgijskim, ali i hrvatskim knjižnicama, ovaj rad osvjeljava samo dio slože­ nih vanjskopolitičkih odnosa SAD i Jugoslavije. Bez beogradskih diplomatskih arhiva ili arhiva nekoga od svjetskih diplomatskih središta, s kojima je Jugoslavija imala intenzivne kontakte, pisanje diplomatske povijesti bivše države bit će vrlo teško. Nadamo se da će budući diplomat­ ski povjesničari za trideset ili pedeset godina biti u boljem položaju kada budu analizirali hrvatsku diplomaciju. Četrdeset i šest godina života u Titovoj Jugoslaviji zajed­ ničko je nasljeđe i baština svih stanovnika bivše Jugoslavije. Vanjsku je politiku, posebice u prvim desetljećima, određi­ 8

vala razmjerno malena grupa ljudi i nju nije moguće dijeliti na pojedine narode ili republike. Istodobno, velik broj Hrvata najaktivnije je sudjelovao u njezinu formiranju. Stoga rasvjetljavanje vanjske politike FNRJ/SFRJ ima veliku važnost za sve koji se bave poviješću hrvatskog naroda uopće. U povijesnom smislu, dvadeseto stoljeće započelo je za­ vršetkom Prvoga svjetskoga rata, a završilo okončanjem hladnoratovskoga sukoba. Veliki je hendikep za hrvatske povijesne znanosti što je o »najkraćem« stoljeću svjetske povijesti napisano tako malo. To ponajviše vrijedi za tek nešto više od četiri hladnoratovska desetljeća svjetske povi­ jesti, koja su već niz godina hit svih velikih svjetskih histo­ riografija. A riječ je o razdoblju kada je Hrvatska, iako kao dio veće zajednice, bila najviše zastupljena u svjetskim zbivanjima, a na njezinu se prostoru događao niz važnih susreta. Ukoliko i na ovome području ne želimo bitno zaostajati za svijetom, morali bismo se timski uključiti u istraživanje recentnih zbivanja. Nedostatak ili nedostupnost primarne građe ne mora biti zapreka u istraživačkim naporima. Dvadeseto stoljeće, poglavito njegova zaključna desetlje­ ća, stručnjaci za govor nazivaju postgutenberškim dobom. Svakako da će se sve veći broj važnih odluka donositi usmeno, priopćavati telefonom ili elektronskom poštom. Znači li to da ćemo u nedostatku primarnih izvora o tome prestati pisati? Velika koločina sekundarne građe morat će kompenzirati nedostatak primarnih izvora. Zbog nepostojanja prevedenih monografija o američkim predsjednicima i ostalim vodećim državnicima toga vreme­ na nisam bježao od, možda, preopširna elaboriranja onoga što bi se ekskluzivno moglo smatrati svjetskom poviješću. U Zagrebu, 1999.

UVOD

Dvadeset i šestoga svibnja 1955. zrakoplov s visokim so­ vjetskim izaslanstvom sletio je u beogradsku zračnu luku. Nekoliko dana nakon toga jugoslavenski i sovjetski politi­ čari potpisali su Beogradsku deklaraciju, dokument koji je priznavao mogućnost različitih oblika socijalističkoga ra­ zvoja, koji su isključiva briga pojedinih zemalja. Bitka sa Sovjetima započeta 1948. godine završena je Titovom po­ bjedom. Čovjek kojega su sovjetski agenti pokušali nekoliko puta ubiti Hruščovljevim je dolaskom u Beograd dobio i više od osobne zadovoljštine. Zemlja koju je obnovio po ukusu vlastite partije došla je u povoljniji vanjskopolitički položaj no što ga je imala ikada prije. Prvi put od dolaska SKJ na vlast i stvaranja nove diplo­ matske službe Jugoslavija nije bila oštro suprotstavljena ni jednoj supersili. Do 1955. riješena su sva granična pitanja, a jedino je Albanija bila država s kojom se odnosi nisu bitno popravili. U vremenu od donošenja Rezolucije Informacij­ skoga biroa komunističkih partija 1948. pa do Beogradske deklaracije jugoslavenski su diplomati bili dobrodošli u svim zapadnim zemljama. Učili su kako pomiriti osobne ideološke ograde i specifično uređenje vlastite zemlje s pragmatičnom zadaćom diplomacije o kojoj je isprva ovisila sama opstojnost neovisnosti njihove domovine. Upravo je složenost položaja Titove Jugoslavije, ispreple­ tenost različitih utjecaja iznutra, njezina nedemokratska vlast i isuviše velika Brozova ambicija, u hladnoratovskom okružju i na strateški važnom mjestu u Europi, ono što proučavanju vanjske politike bivše jugoslavenske federacije daje posebnu čar. Siromašna i razmjerno nevažna zemlja

postala je poznata i hvaljena u širokom krugu zemalja. Titovi sudovi o razvoju prilika slušali su se u velikom broju država Trećega svijeta i istočnoga bloka, a diplomati akre­ ditirani u Beogradu nisu svoja imenovanja doživljavali kao kaznu ili podcjenjivanje. Odnosi sa Sjedinjenim Državama, zemljom koja je od 1949. namjeravala iskoristiti Brozovu herezu, ali i koja je heretički socijalizam održala na životu, sada su dobili nove vrijednosti. Tito je ostao heretik, ali nije promijenio vjeru, tako da je opasnost od povratka ili pribli­ žavanja prvoj socijalističkoj zemlji svijeta stalno postojala. Vanjska politika često je samo odraz unutrašnje. S Tito­ vom Jugoslavijom ona je to bila tek u ograničenoj mjeri. Daleko je važnije bilo što sam Broz namjerava učiniti. Ostala su uporišta vanjskopolitičkoga djelovanja bila u Washingtonu, Moskvi i, dijelom, zemljama Trećega svijeta. Od 1955. pa do 1961, kada je u Beogradu održan prvi sastanak nesvrstanih zemalja, odnosno 1963, kada je Tito došao u prvi službeni posjet SAD-u, otvaraju se svi putovi po kojima se jugoslavenska diplomacija kretala do propasti Federacije 1990.

12

JUGOSLAVIJA I SVIJET OD 1945. DO 1955.

Sovjetski satelit broj 1: Jugoslavija od 1945. do 1948. Federativna Narodna Republika Jugoslavija i, do određe­ ne mjere, Albanija, bile su jedine države u Srednjoj i Jugo­ istočnoj Europi s endemskim komunističkim pokretom. Jugoslavija je također bila jedina zemlja u regiji čiji su se stanovnici u velikom broju borili protiv okupacijskih snaga tijekom Drugoga svjetskoga rata i oslobodili se sami, bez znatnije vanjske pomoći. Komunistička partija Jugoslavije uspjela je organizirati i koordinirati otpor. Protiv pripadni­ ka sila Osovine i njihovih saveznika među svim južnoslaven­ skim narodima nisu se borili samo komunisti i njihovi simpatizeri. Tito isto tako nije bio jedini neupitni voda tijekom sukoba, ali je rat završen na pobjedničkoj strani prije svega zahvaljujući politici pokreta kojim je on rukovo­ dio. Iako je danas jasno da svi Titovi vojni potezi nisu bili genijalni, nema nikakve dvojbe da je Broz pokazivao izni­ man ratnički talent i hrabrost. Tijekom sastanka Staljina i Churchilla krajem 1944. u Moskvi, a onda i za vrijeme konferencije na Jalti 1945, Sovjetski je Savez pristao da se saveznički utjecaj u Jugoslaviji dijeli prema formuli fifty-fif­ ty. Takvo sovjetsko popuštanje razočaralo je jugoslavensku stranu, ali nije pokvarilo temeljne Titove planove. AVNOJ je bio proširen onim predratnim političarima, članovima skupštine, koji se nisu kompromitirali tijekom rata. Prva vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, kako je glasilo službeno ime zemlje do 31. siječnja 1946, stvorena je u suglasju sa sporazumom na Jalti. Dr. Ivan Subašić, nekadaš­ nji ban Banovine Hrvatske, dobio je resor vanjskih poslova.

Vlada je formalno, jer su sve poslove ionako obnašali ko­ munisti, postojala do izbora u studenom 1945. Na njima su s više od 90 posto glasova pobijedili kandidati Narodne fronte, iza koje je bila Komunistička partija. Titov plan da vlast ne dijeli ni sa kim sada se ostvario. Tek su poneki od predratnih političara i dalje ostali u vlasti. Takav je, primje­ rice, bio Stanoje Simić, koji je ministar vanjskih poslova FNRJ sve do 1948, kada to ministarstvo preuzima Hdvard Kardelj. Vanjskopolitički odnosi jugoslavenske federacije, baš kao i mnogi drugi procesi nestale zemlje, prepuni su kratkih rezova, velikih ambicija, bezbrojnih pokušaja i nezavršenih projekata. Jugoslavenski komunisti na čelu s Titom, zbog specifičnog načina na koji su vlast osvojili i zadržali je, postali su ogledni primjer svjetskoga komunizma. Tito je, ne sporeći Staljinu posljednju riječ, smatrao da mu pripada položaj vodećega medu satelitskim zemljama. Ono što je Sovjetski Savez bio za svjetski komunistički pokret Jugosla­ vija je željela biti za »narodne demokracije« u Srednjoj i Jugoistočnoj Kuropi. Ponekad su i sami Sovjeti davali Titu takav položaj. Prilikom pokopa Kalinjina, Josip Broz je bio jedini strani partijski i državni voda koji je stajao na svečanoj tribini na Crvenom trgu.1 Konačni jugoslavenski cilj bila je federacija balkanskih zemalja, koja bi uključivala Bugarsku, Albaniju, a poslije i Grčku. Makedonija bi bila uvećana za pirinski i egejski dio. Neki bugarski krugovi nisu bili odu­ ševljeni takvim razvojem. Ipak, Georgi Dimitrov, premijer Narodne Republike Bugarske i Titov dugogodišnji prijatelj iz kominternskih dana, potpisao je 1947. Bledski sporazum o budućoj suradnji, pomoći i prijateljstvu dviju zemalja. Albanija je praktički bila pod jugoslavenskim nadzorom. Stvorene su zajedničke kompanije, a dvije jugoslavenske divizije »pomagale« su Albancima u nadzoru graničnih priI’ctranović, 184.

14

jelaza. Za jugoslavensku je stranu nadzor nad Albanijom u ovom trenutku bio važan kao dodatni argument u pregovo­ rima s Italijom! Da je Balkanska federacija zaživjela, Kosovo bi postalo albanskom nagradom. »Albanski čelnici, poput nedorasle djece koja visi na jugoslavenskoj ’sisi’ još od vremena kad su im Popović, Mugoša i Tempo osnovali komunističku partiju, u svemu tome uopće nisu imali vla­ stitoga stava«, rekao je nedavno Vladimir Velebit.1 2* Partizanske su jedinice u proljeće 1945. prešle austrijskojugoslavensku graničnu crtu i došle do Klagenfurta i Villacha. Zapadni saveznici i Sovjeti prisili su partizane na povlačenje, iako je Tito smatrao da bi Jugoslavija trebala dobiti svoju okupacijsku zonu u susjednoj zemlji. Nesmilje­ na likvidacija ostataka hrvatske vojske, građana koji su ih pratili, kao i pripadnika različitih vojski kod Bleiburga nikako se nije mogla odigrati bez Brozove suglasnosti.* Jugoslavenski plan uključenja što je više moguće slavensko­ ga stanovništva u sastav nove države činio se da je na putu ostvarenja u pokrajini Venezia Giulia. Njemačke obrambe­ ne crte u okolici Trsta probijene su na početku svibnja 1945. Savezničke, novozelandske trupe izgubile su utrku za grad. Tek poslije nekoliko napetih dana partizanske su jedinice bile prisiljene povući se u novostvorenu Zonu B južno od Trsta. Moskva u tim događajima Beogradu nije pomogla. Titov bijes postao je i javno vidljiv tijekom govora u Lju­ bljani, kada je naglasio kako Jugoslavija nije ničija »moneta za potkusurivanje«.4 To je izazvalo reakciju sovjetskoga ambasadora. U demaršu Vlade SSSR-a pisalo je kako So­ vjetski Savez govor druga Tita smatra neprijateljskim napa­ dom. Kada već bez sovjetske potpore nije mogao sam na terenu stanje promijeniti u svoju korist, Tito je mogao zapovjediti 1 Večernji list, 18. travnja 1998. Razgovor Vladimira Velebita sa Željkom Krušeljem. * Clissold, 45; Rubinstein, 9. 1 Clissold, 165-166.

15

prizemljenje američkih zrakoplova, koji su tada prelijetali Jugoslaviju. Letni koridor između Udina i Beča prelazio je preko slovenskoga teritorija iznad Bleda. Leo Mates piše kako je američka strana bila opetovano upozoravana da ne koristi taj put. Kako nije bilo reakcije, Jugoslavija je »mora­ la« zaštititi svoj zračni prostor i granice.5 Vladimir Velebit kaže kako je osobno upozorio američkoga vojnoga atašea na povrede jugoslavenskoga zračnoga prostora, ali ih je ovaj odbacio. Tito je potom ukorio časnika u Ljubljani odgovor­ na za nadzor neba iznad Slovenije. Kako bi dokazao da letovi postoje, jugoslavenski je časnik zapovjedio djelova­ nje.6 Najprije je 9. kolovoza 1947. prisilno prizemljen jedan transportni avion, a posada uhapšena. Potom je 19. kolo­ voza srušen transportni G-47 čiji kapetan nije poslušao zapovijed za spuštanje. Tito je 21. kolovoza popustio pred 48-satnim ultimatumom da se zarobljena posada oslobodi, ali je naveo, odbijajući odgovornost, da su SAD narušavale jugoslavenski suverenitet. Najbliža rodbina poginulih dobi­ la je i financijsku odštetu Beograda, ali tek kao čin sućuti, objavile su vlasti u Beogradu. Neposredno po završetku Drugoga svjetskoga rata i u prvim poratnim godinama Tito je na Zapadu imao mnogo drukčiji image od onoga koji ga je pratio nakon prekida sa Staljinom. U svezi sa zbivanjima u Trstu nazivan je »balkan­ skim Hitlerom«, a Jugoslavija »satelitom SSSR-a broj l«.7 Štoviše, i sam je Fdvard Kardelj rekao sovjetskom ambasa­ doru Sadčikovu, navodi se u Pismu CK SKP(b), 4. svibnja 1948, kako se nada da će »Jugoslavija u budućnosti postati sastavni dio SSSR-a« i da bi bilo poželjno da Moskva gleda na Jugoslaviju kao na »predstavnike jedne od budućih so­ s Mates, 62. 6 Večernji list, IX. travnja 1998. Razgovor Vladimira Velebita sa Željkom Krušeljem. Bilandžić 1999, 210.

16

vjetskih republika, a ne kao na predstavnike druge države«? Bivši britanski premijer Winston Churchill 1946. u pozna­ tom govoru u Fultonu, u američkoj saveznoj državi Misso­ uri, rekao je kako se »željezna zavjesa« spustila preko eu­ ropskog kontinenta od Sczeczyna na Baltiku do Trsta na Jadranu. Jedina dva političara čija je imena naglasio bili su maršali Staljin i Tito.9 Unatoč atomskoj bombi, činilo se nemogućim zaustaviti širenje sovjetskog imperija. Kolika je bila oholost i sigurnost u povijesnu opravdanost politike »narodnih demokracija« i vlastitu snagu ilustrira odgovor, vjerojatno Janeza Stanovnika Molotovu, nakon rušenja ame­ ričkog zrakoplova. Na primjedbu da druga strana posjeduje atomsko oružje rekao je »Vrlo važno, oni imaju atomsku bombu, a mi imamo partizansku!«10 Pomoć komunističkoj gerili u Grčkoj stizala je uglavnom iz Jugoslavije. Upravo je na grčkom primjeru najvidljiviji neovisni Titov položaj. Već tijekom rata jugoslavenski je utjecaj ondje bio znatan. Poslije novog ustanka komunisti­ čke gerile potkraj 1946. obilna pomoć stizala je ponajprije iz Makedonije, a u manjoj mjeri i iz Albanije i Bugarske. U slučaju da odredi »generala« Markosa svrgnu prozapadnu vladu u Ateni, koju je do tada pomagalo Ujedinjeno Kra­ ljevstvo, prema (poslije osviještenoj) »domino teoriji« neza­ ustavljiv bi bio pad Turske, pa i brojnih drugih zemalja u kojima je komunizam bio snažan, primjerice u Italiji i Francuskoj. Kako se rat u Grčkoj intenzivirao, Sjedinjene Države, imajući na umu vlastitu sigurnost i društvene vri­ jednosti, nisu više mogle besposleno gledati kako se totali­ tarizam širi svijetom. Prema Trumanovoj doktrini iz 1947. SAD su bile obvezne pomagati grčke i turske vlade, a onda i sve one koje su ugrožavali ljevičari. Ni Grčka, ni brojne H Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1948, 606. Patcrson/Mcrrill, 248. Bekić,26.

17

Harry Truman (1884-1972), predsjednik SAD-a od 1945. do 1953. Iz knjige Davida McCullougha, Truman, snimak UPI, Bettmann

18

druge države, nisu morale biti uzorne demokracije. Važan je bio konačni rezultat. Danas je teško prigovoriti američkoj strategiji »zaprečavanja« {containment). Ako je i bilo taktič­ kih, većih strateških pogrešaka nije bilo. Marshallov je plan bio gospodarski izraz Trumanove doktrine. Većina zemalja koje su ga prihvatile, a bilo ih je šesnaest, danas su medu najrazvijenijim državama svijeta. Sjedinjene su Države nudile vlastite proizvode, ali i prisilile europske zemlje da rade zajedno na rasporedu pomoći. Mnogi političari i teoretičari Europske unije danas nevoljko priznaju da je zapravo Marshallov plan bio pravi početak gospodarske suradnje zemalja Staroga kontinenta i zametak današnje simbioze. Jugoslavija je pomoć, za razliku od Čehoslovačke koja ju je htjela, ali je nije smjela prihvatiti, odbila. Nakon rušenja koalicijske vlade u Pragu (na početku 1948) i neuspjeha komunista na izborima u Italiji i Francu­ skoj, činilo se je da je konačno postignuto razgraničenje dvaju blokova u Europi. Titova retorika i nedemokratski postupci vrlo su uspješno Jugoslaviju odijelili od Zapada. Richard C. Patterson, prvi poslijeratni američki veleposlanik u Beogradu, kojega je imenovao još Franklin Delano Roosevelt, javljao je kako je Jugoslavija diktatura »pod gotovo posvemašnjim sovjetskim nadzorom«.11 Patterson nije bio diplomat od karijere, nego politički kadar i stoga nije čudo da je poslije afere sa zrakoplovima, špijunskih procesa i optužbi protiv niza Ju ­ goslavena koji su radili u veleposlanstvu (ne uvijek i bez osnove) zatražio i dobio premještaj. Njegova je obitelj iona­ ko zbog sigurnosnih razloga živjela u Švicarskoj! John Ca­ bot, otpravnik poslova koji vodi američko predstavništvo u prvoj polovici 1947, pokušao je popraviti odnose čijem je zaoštravanju pridonio i loš Pattersonov posao. Sličnu poli­ tiku nastavio je i novi šef misije, diplomat od karijere i 11 I.ccs,5.

19

Predsjednik Trnman s državnim tajnikom za vanjske poslove generalom Georgeom C Marshallom (od 1947. do 1949) George Marshall (1880-1959), koga je predsjednik Truman zvao »Veliki«, zbog zasluga za pokretanje Kuropean Recovery Programmea (Marshallova plana), kojim su obnovljena gospodarstva zemalja zapadne Europe, 1953. je nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Mai shall je zbog lošega zdravlja s mjesta državnog tajnika odstupio u korist Deana Achesona 1949. Od 1950. do 1951. obnašao je dužnost ministra obrane. Kako je aktivnim vojnicima zakonski bilo zabranjeno doći na čelo Pentagona, Kongres SAD-a za Marshalla je izglasao drugačiju odluku. 20

stručnjak za Balkan, Cavendish W. Cannon. Veleposlanstvo je, više ili manje, bilo pod opsadom tajne policije, rad u Beogradu težak, pregovori gotovo onemogućeni i bezuspješ­ ni. Iako poboljšanja odnosa gotovo i nije bilo, Cannon je ipak u jednome pismu javio kako »kao sovjetski najodaniji i najsavjesniji saveznik, prije no satelit i u isto vrijeme predvodnik dinamičkog i ekspanzionističkoga komunizma« možda nastupa odveć agresivno i prebrzo da bi ga Sovjeti u svemu podupirali. Ne pretpostavljajući da će do toga doći tako brzo, spekulirao je kako bi jednoga dana jugoslavenski nacionalizam mogao prestati biti koristan sovjetskim nasto­ janjima.12 Izgon Jugoslavije iz Kominforma U isto vrijeme kada su izvješća iz svih zapadnih velepo­ slanstava u Beogradu vjerojatno bila slična onima koja su slana u State Department, jugoslavensko-sovjetski nespo­ razumi su se gomilali. Nakon povlačenja sovjetskih civilnih stručnjaka 18. i vojnih instruktora 19. ožujka 1948. zbog toga što su »okruženi nedruželjubljem«, sukob je postao javan. Doduše, visoki su jugoslavenski dužnosnici doista upućivali kritike što su se ticale broja i držanja sovjetskih savjetnika. Tito je osobno bio nezadovoljan zbog njihova inzistiranja na modelima koji nisu bili kompatibilni s jugo­ slavenskima.*11Nakon dugotrajnih međupartijskih rasprava, Jugoslavija je konačno bila istjerana iz Informacijskoga biroa (Kominforma), čije je sjedište i bilo u Beogradu. Zadaća toga tijela, osnovana u rujnu 1947. na konferenciji nekih europskih komunističkih partija u Poljskoj, bila je u izmjeni iskustava, koordinaciji zajedničkih aktivnosti i ti­ 12 Lccs, 38-39. 11 Nenadović, 108.

21

skanju ideoloških časopisa. Pitanje je zapravo koliko je smještanje sjedišta Kominforma u Beograd bio Staljinov »trojanski konj« i samo odličan paravan kako bi se u Jugo­ slaviju doveli agenti sovjetskih vlasti? Pravi razlog izbaciva­ nja KPJ iz Kominforma bili su zamagljeni ideološkim fra­ zama. Tako su se jugoslavenski drugovi prikazivali kao »nerevolucionarni«, »nesocijalistički«, »nedemokratski«. Pra­ vi je razlog vjerojatno bila Titova neovisnost i velika ambi­ cija za uspostavu Jugoslavije kao drugoga komunističkoga središta u Europi, plan koji nije bio u suglasnosti s planovi­ ma Kremlja. Sukob Beograda i Moskve imao je svoju pretpovijest, iako je tek u retrospektivi niz jasnih nesporazuma i nepopularnih odluka iz prošlosti postao važan. U vrijeme svojevoljnoga podčinjavanja Moskvi o tome se nije govorilo. Tijekom Drugoga svjetskoga rata dolazilo je do nesuglasica između Tita i Moskve. Sovjeti nisu poslali oružje jugoslavenskim partizanima tijekom kritičnih ratnih godina, a kraljevsku vladu u Londonu priznavali su do 1944. Jaltski sporazum Tito je doživio kao udarac u leđa. Jedinice Crvene armije na jugoslavenski su teritorij ušle nakratko, ali tijekom tih tjedana suradnja dviju vojski nije bila zadovoljavajuća. So­ vjeti su se ponašali naduto, često su pljačkali, ponekad i silovali, domaće stanovništvo. Staljin nije podupirao velike ambicije »gospodara Balkana« i nije Zapadu želio prkositi zbog jugoslavenskih pretenzija prema austrijskom prostoru (koji je, doduše, bio naseljen Slovencima i Hrvatima), Trsta ili Grčke.14 Ljutio se zato što su Titovi vojnici u kolovozu 1947. prvo nasilno prizemljili, a potom i srušili američki transportni zrakoplov. Potkraj veljače 1948. diplomatski su krugovi u Beogradu zapazili neuobičajena događanja. Povučeni su sovjetski struč-1 11 I.ampc, 243; Autv, 160-166.

22

njaci, a centralni su komiteti u Moskvi i Beogradu izmjenji­ vali tada još tajna pisma. Jugoslavenska iskustva sa zajednič­ kim poduzećima stvorenim 1946. godine, poput zračne kompanije JUSTA-e i dunavskoga brodarskog prijevoznika JUSPAD-a, bila su negativna, dok je obećana pomoć sporo pristizala.15 Jugoslaveni su tada, samo da bi što jasnije pokazali kako nema nikakvih »buržoaskih zastranjivanja«, bili još agresivniji u protuzapadnoj politici i promidžbi. Deset dana što je prethodilo objavljivanju Rezolucije Informbiroa 28. lipnja 1948. američki diplomat na službi u Beogradu opisao je kao »najuzbudljivije razdoblje u svom životu«. Izvještaji koje je State Departmentu slao savjetnik veleposlanstva Robert Reams govorili su o »briljantno flu­ idnoj« atmosferi.16 Njegovo je mišljenje bilo da je Titovo odbijanje Staljinova diktata »potencijalno najvažniji doga­ đaj u međunarodnoj politici od predaje Japana«.17 Sastanak Informacijskog biroa komunističkih partija na kojem se raspravljalo o stanju u KPJ održan je u Bukureštu, a da mu se nisu odazvali jugoslavenski komunisti. »Borba« je 30. lipnja tiskala famoznu Rezoluciju (donesenu 28. lipnja 1948) i odgovor Titova Centralnog komiteta. Iako je nesu­ glasica među komunističkim političarima bilo i prije, nikada se u povijesti nije dogodilo da se neka kompartija suprot­ stavila sovjetskoj Svesaveznoj komunističkoj partiji (boljše­ vikaJ . 18 Već toga je ljeta 1948. bilo jasno da bi, uspije li, prekid svih odnosa s Moskvom do tada najodanijeg i najpravovjernijeg Staljinova saveznika nepopravljivo narušio 15 Lampe, 242. 16 brands, 145. r Isto, 146. 1H Centar za informaciono-dokumentacijske poslove nekadašnjeg Saveznog sekretarijata za inostrane poslove i Institut za međunarodnu politiku i privredu tiskali su 1989. Dokumente o spoljnoj politici SI'RJ— 1948, sa izborom novinskih članaka, govora, nota jugoslavenskih i stranih veleposlanstava itd. vezanih uz događaje nakon donošenja rezo­ lucije Informbiroa.

23

mit o monolitnosti i jedinstvu komunističkog svijeta. Jugo­ slavija nije graničila ni sa Sovjetskim Savezom ni s Njemač­ kom i u tom je smislu bila u povoljnijem položaju od Poljske ili Mađarske, primjerice. Jadransko more omogućavalo je komunikaciju sa svima koji su bili voljni pomoći, baš kao što je i predstavljalo važnu činjenicu za Zapad u razmatranju daljnjih poteza prema Federaciji Južnih Slavena.19 Dakako, trebalo se najprije uvjeriti da je prekid s Moskvom doista iskren, jer su poneki, uključujući i generala Eisenhowera, još početkom 1949. smatrali da se može raditi o pukom triku.20 »U komunizmu, Marx je Isus Krist, Lenjin je sveti Petar, Staljin je prvi papa, a Tito prvi protestant. Jugoslaveni inzistiraju da krivnja (za raskid s Informbiroom, op. a.) jasno leži u netoleranciji ’Pape’. Oni tvrde da trenutne poteškoće ne bi postojale, da je ’Papa’ prakticirao Kristov nauk«, govorio je Jo Davidson, američki skulptor koji je tijekom 1949. izradio Titov portret, »bistu prvog komuni­ stičkog protestanta«.21 Usporedba sukoba Staljina i Tita s raskolom u zapadnom kršćanstvu na početku šesnaestog stoljeća, iako pretenciozna, svakako nije bila nelogična. Sovjetska reakcija je krenula istog trenutka s montiranim političkim procesima u satelitskim zemljama i uklanjanjem svih koji su mogli slijediti Brozov put. Staljin se bojao »nacionalističkog komunizma« u zemljama koje su, s iznim­ kom Bugarske i dijelom Cehoslovačke, tradicionalno imale otklon od Rusije, pa onda i Sovjetskog Saveza. Rušenje monolitnosti komunističkog svijeta i potkopavanje vodstva Sovjetskog Saveza brzo su iskoristile Sjedinjene Države. Jugoslavija postaje glavno oruđe u strategiji »raskoljavanja« komunističkih zemalja. 19 Carlcton, 166. 211 Brands, 154. 21 SiilzberBcr,47.?.

24

Američka obavještajna služba CIA prekid Tita i Staljina nije uspjela predvidjeti (ili otkriti) na vrijeme. Iako je ot­ pravnik poslova u Beogradu Cabot već punu godinu prije prekida napisao State Departmentu kako mu se čini da bi Jugoslaveni mogli porazmisliti oko »držanja svih jaja u sovjetskoj korpi«, službe za analizu očito takve izjave nisu smatrale posebno važnima.22*Unatoč indicijama, kao što su bile nezadovoljstvo zajedničkim poduzećima i sadržaj depe­ še jednog šefa istočnoeuropske ambasade koji je govorio o nužnosti gušenja »balkanskoga nacionalizma«, središnja oba­ vještajna služba nije reagirala. Doduše, 10. lipnja CIA je napomenula da Tito nastoji učiniti od Jugoslavije lidera balkanskoga tipa komunizma, ali za Rezoluciju su također saznali iz novina. Poslije, 1950, promašaj s Jugoslavenima, uz pad Cehoslovačke, Kine, zbivanja u Palestini i napad na državnoga tajnika Marshalla na konferenciji u Bogoti 1948. navođeni su kao pet glavnih promašaja američke obavještaj­ ne zajednice do toga vremena.2’’ Osim opstanka »opkoljenog« i blokiranog Zapadnog Ber­ lina, prekid odnosa Moskve i Beograda, prema riječima Cavendisha Cannona, veleposlanika Sjedinjenih Država ak­ reditirana u Jugoslaviji od ljeta 1947, značile su, nedvojbe­ no, probitke za Zapad. Iako je teško točno utvrditi koliko je ljudi 1948. doista bilo uz Tita, vjerojatno se velika većina, pa i oni koji su se suprotstavljali režimu, našavši se pred izborom Broz ili Staljin, odnosno moskovska marioneta, lako odlučila na koju kartu zaigrati. Najuže vodstvo KP Jugoslavije, uz iz­ nimku Blagoja Neškovića i Sretena Zujovića, nije uključiva­ lo istinske moskovite. Unatoč činjenici da su se neki visoki jugoslavenski časnici izjasnili za Staljina, velika, snažna vojska ostala je odana Titu. Strah od efikasne Službe držav­ 22

Lces, .15.

23 Barnes, 649, 650. 25

ne sigurnosti (Uprave državne bezbednosti, UDB-a) uvjerio je i one koji su dvojili kako se orijentirati. Zapadne su sile, suočene s istom dvojbom, privremeno barem, brzo zaboravile sve što im se u Broza nije sviđalo i odlučile su pomoći. Konačno, tadašnje, a i kasnije procjene stranih obavještajnih službi, koliko se god opetovalo mišlje­ nje da je većina stanovništva u osnovi anti-komunistički raspoložena, govorile su da ne postoji nikakva mogućnost da bi se ijedna druga politička grupa mogla nametnuti i preuzeti vlast. Prema riječima američkog predsjednika Kisenhovvera, odnosi koji su uspostavljeni s Jugoslavijom bili su jedna od najvećih zapadnih pobjeda u hladnom ratu, »trn u ruskom mesu«.24 Sovjetima je onemogućen pristup Jadra­ nu i Sredozemlju, a velika je vojna sila najednom postala, ako već ne pravi zapadni saveznik, a ono barem neutralna snaga. Stvoreni su uvjeti za rješavanje građanskog rata u Grčkoj, povoljno uređenje odnosa s Italijom i Austrijom postalo je izvjesnije za Zapad. Komunistička zemlja koja se odvojila od Moskve stalno je podsjećala ostale nacionaliz­ mom prožete države u regiji da se može uspješno preživjeti i bez sovjetskoga tutorstva. Da nije bilo 1948, bivša bi Jugoslavija vjerojatno bila svedena na stupanj zemlje s ograničenim suverenitetom. Vjerojatno bi još naglašenije bilo izvlačenje iz prirodnog okružja i siromaštvo. Boris Kidrič tih je godina izjavio kako su Sovjeti Jugoslaviju smatrali isključivo prostorom za eks­ ploataciju ruda i žitarica.25 Bilo bi manje slobodnih putova­ nja, tržište bi bilo još zatvorenije, pitanje je koliko bi se potisnula mogućnost buduće nacionalne afirmacije. Konač­ no, Brežnjev je Titu još 1971, pišu u memoarima i Savka Dabčević i Miko Tripalo, navodno prijetio vojnom inter­ vencijom zbog hrvatskog proljeća,26 iako je to u ondašnjim 21 Brands, Ž00. 25 Isto, 144. 26 Dabčević-Kućar 59.1, Tripalo 151.

26

uvjetima bilo gotovo ravno prijetnji svjetskim sukobom. Hrvati su, uz Slovence, imali najmanji broj informbiroovaca, a tamošnji su »građanski« raspoloženi krugovi i Katolič­ ka crkva bili razmjerno najopasniji režimu. Osjetljivost koja u Hrvatskoj vlada(la) kada je se stavlja u isti rang s »istočnim zemljama«, gdje su boravili sovjetski vojnici, posljedica je upravo razvoja omogućena 1948. Rezolucija Informbiroa promijenila je sliku o nama samima, jer smo se jasno odje­ ljivali od istočnih susjeda i smatrali se boljima, napredniji­ ma, otvorenijima. Odluka Josipa Broza Tita u ljeto 1948. učinila je maršala Jugoslavije popularnim i cijenjenim na Zapadu. Hrabrost i antifašistička borba za vrijeme Drugoga svjetskog rata iona­ ko mu je bila priznavana. Raskid sa Staljinom, a ostajanje odanim marksizmu, upotpunilo je američku strategiju »zaprečavanja« ekspanzije Sovjetskog Saveza. Prvi se put moglo započeti »raskoljavanje« komunističkog svijeta. Tito je zbog toga bio pažen, pomagan i opraštan svake krivice. Za samo nekoliko godina od najodanijeg i najsavjesnijeg saveznika (ne pukog satelita!) Sovjetskog Saveza, o Jugoslaviji su govorili kao o »američkom komunističkom savezniku«. Za ono što je Tito učinio trebalo je mnogo hrabrosti. Poglavito nekome tko je čitavog života ostao dogmatski komunist, a do tada je njegova ideološka rigidnost često bila vezana s grubošću i odbijanjem bilo kakvih kompromisa. Koča Popović Titu daje predvodničku ulogu u zbivanjima, napominjući kako Tito u slučaju poraza vjerojatno ne bi ostao živ.27 Tito je, međutim, bio i jedini komunistički voda koji je mogao i pomisliti na prekid s Moskvom. Poznati citat iz tajnoga Hruščovljeva referata 1956. pokazuje kako je Staljin pogrešno procjenjivao odnose u Jugoslaviji. »Jedno­ ga dana, kad sam stigao iz Kijeva u Moskvu, bio sam pozvan da pohodim Staljina, koji mi je, pokazujući kopiju pisma 1

Nenadović, 104.

27

nedavno poslanog Titu, rekao: ’J este ^ čitali ovo?’ Ne čekajući moj odgovor, izjavio je: ’Bit će dovoljno da ma­ knem svojim malim prstom — i Tita više neće biti. On će pasti. ’«2S Nakon tri godine sustavnog izazivanja Zapada, pomaga­ nja gerile u Grčkoj, otvorenog kršenja suvereniteta Albanije, a s nejasnom potporom unutar zemlje, jugoslavenski je režim ušao u sukob i sa svim susjednim zemljama »narodne demokracije«. Kako se na granici prema Grčkoj koristilo oružje, a s Italijom i Austrijom nije bilo sporazuma o razgraničenju, situacija je zapravo bila i više nego zabrinja­ vajuća. Jugoslavija je vjerojatno bila najizoliranija svjetska država. Priključiti se Zapadu nije bilo moguće, jer bi takav korak u konačnici doveo ne samo do nestanka socijalizma u Jugoslaviji nego i do pada Titova režima. Vlašću opijeni Broz o tome nije niti razmišljao. Slično je želio i Istok. Kako Trećeg svijeta tada još nema, kada se otvore arhivi, bit će zanimljivo vidjeti što su razmišljali i gdje su izlaz vidjeli Tito i nekoliko njegovih najbližih suradnika. Zbivanja su, sasvim lako, mogla poprimiti i drukčiji tijek. »U Titovom govoru na III. Kongresu jugoslavenskog Narodnog fronta imamo potvrdu otvoreno neprijateljskog i provokatorskog stava beogradske trockističke klike prema Sovjetskoj Uniji i zemljama narodne demokracije. U isto vrijeme imamo dokaz potpunog prijelaza ove klike u tabor zakletih neprijatelja Sovjetskog Saveza, demokracije, na­ pretka i mira.«2829 — pisao je o jugoslavenskom režimu u proljeće 1949. Karei Pišković za tršćanski »II Lavoratore«. Iako se nije činilo posve izvjesnim da Sovjeti i njihovi sateliti konačno ipak neće intervenirati, čini se da je tvrdnja Darka Bekića,(’ kako je izbijanje Korejskog rata spasilo Jugoslaviju 28 Banac, 1 19. 29 (Hrvatski HDA državni arhiv) CK SKH — AGITPROP, 1949, 8-26 IV, 531. Citat je preuzet iz izvješća pisanju talijanskog tiska o Jugoslaviji 13. travnja 1949. Bekić, 160.

28

ipak ishitrena. Dok se ne otvore najvažniji arhivski fondovi, o ovome se može spekulirati, ali sve je manje vjerojatno da su Sovjeti hrlili u vojnu konfrontaciju sa Zapadom. Za izbijanje rata u Koreji, misle neki povjesničari, najveću odgovornost ipak imaju korejski političari, a Staljin samo posrednu.n Konačnog odgovora, dakako, još nema.

51 Halliday/Cummgs, 383-.W5.

29

»AMERIČKI KOMUNISTIČKI SAVEZNIK«: JUGOSLAVIJA OD 1949. DO 1955.

Jugoslavenski je režim i prije prekida sa Staljinom diskretno nastojao uspostaviti bliže odnose sa Zapadom. Prvi su pokušaji išli preko Švicarske i Njemačke. Oprema za Institut za istraživanje strukture materije u Vinči kod Beograda (poslije Institut nuklearnih nauka Boris Kidrič), planiran od 1946, a izgrađen 1948, došla je iz Njemačke. Slični su instituti 1949. izgrađeni u Ljubljani i Zagrebu. Oprema za te ustanove kupljena od 1948. do 1953. koštala je 35 milijuna dolara i ona nije došla iz zemalja Lagera. Pregovori o trgovini s Ujedinjenim Kraljevstvom, započeti 1947, do­ bili su novi zamah.'2 Prisiljen sasvim zbiljskom opasnošću od gladi, Tito je učinio i prve vidljive poteze koji su trebali udobrovoljiti Zapad. Prestala je potpora grčkim partizani­ ma. Pozitivni su signali odaslani i u svezi s graničnim problemima u Koruškoj i Trstu. Iako je najtvrdoglavijim skepticima trebalo više od godine da bi doista i povjerovali u prekid odnosa Beograda i Moskve, neki su američki političari odmah uočili prednosti novonastale situacije na jugoistočnom krilu Europe. Eisenhower je, kako je već istaknuto, osobno upozorio Vijeće za nacionalnu sigurnost (NSC) Bijele kuće da sve »može biti ne istinski opis položaja Jugoslavije, već samo jedan iznimno podao trik«. Ipak, general se uvjerio u pravo stanje i promijenio retoriku. CIA je, čim se sabrala nakon šoka Rezolucije, procijenila da je Lampe, 174; Auty, 168; članak Igora Alborghettija u tjedniku Globus od 25. veljače 2000. napisan prema radu u (Potter, Šlaus, Miljanić) Bulletin of Nuclear Scientists o jugoslavenskom nuklearnom programu.

30

Dean Acheson (1893-1971), državni tajnik od 1949. do 195.?. Acheson je, uz Marshalla, l1'0 najsnažnija ličnost Trumanova kabineta i jedan od najuspješnijih ministara vanjskih poslova SAD-a uopće. Istaknuo se u stvaranju NATO saveza, izgradnji politike zaprečavanja širenja komunizma, jačanja uloge Ujedinjenih nacija. »Mislite li da je ijedan raniji predsjednik SAD-a uz sebe imao takva dva čovjeka kao što si ti i general Marshall?«, napisao je Truman u pismu Achesonu. Unatoč tomu, kako se u vrijeme Achesonova mandata dogodio »pad Kine« i sovjetska detonacija atomske bombe 1949. mnogi su ga optuživali 3.

104

njegovi suradnici u Budimpešti doista nešto i činili u tome smjeru. Pouzdano se zna da je Savezni sekretarijat za vanjske poslove dao suglasnost Soldatiću za izdavanje azila članovi­ ma mađarske vlade, dođe li do »antikomunističkih pogro­ ma«.21’ Soldatić je 2. listopada o tome razgovarao sa Zoltanom Szantom, Nagyjevim suradnikom. Mađari su već bili obaviješteni da se u Rumunjskoj i Ruteniji gomilaju sovjetski vojnici. Već u noći 3/4. studenoga Hruščov je započeo s masov­ nom i krvavom intervencijom. Angažirano je četiri tisuće tenkova i dvjesto tisuća vojnika, a borbe su trajale dva tjedna. Nagy se, nakon što je putem radija objavio da je započeo opći napad na glavni grad, sklonio u jugoslavensko veleposlanstvo, gdje je ostao do 22. studenog. Janos Kadar, kojega su poduprli Sovjeti, postao je novi predsjednik vlade. Umjesto raspadnute Mađarske radničke partije stvorena je Mađarska socijalistička radnička partija s Kadarom kao glavnim tajnikom.214 Ona isprva postoji usporedno s vla­ dom Nagyja, jer ovaj formalno nije odstupio. Sovjeti su odmah zatražili izručenje mađarskoga vode, kao i još 41 čovjeka koji su bili u jugoslavenskom veleposlanstvu na budimpeštanskom Trgu heroja. Beograd se našao u iznimno teškoj situaciji. Pred vlastitom javnošću i Zapadom izruče­ nje bi bilo ravno izdaji, dok je Hruščov 5. studenoga jasno rekao kako bi odlazak Nagyja u Jugoslaviju bio znak soli­ darnosti i nanio »nepopravljivu štetu« bilateralnim odnosi­ ma.215 Istoga dana iz sovjetskog vojnog vozila ispred vele­ poslanstva ubijen je jugoslavenski diplomatski službenik. Beograd je, međutim, odbio i novi sovjetski prijedlog da Nagy i Losonczy budu prebačeni u Rumunjsku, a ostaliil

ili Isto, 164.

J11 Crampton, 500. Ciibianski, 165.

105

oslobođeni. Konačno je dogovoreno da Kadar dade pisme­ no jamstvo svima u jugoslavenskom veleposlanstvu kako će biti pušteni na slobodu. Pregovore o izručenju vodio je podtajnik Državnog se­ kretarijata za vanjske poslove (SVP-a) Dobrivoje Vidić i veleposlanik Dalibor Soldatić. Potpisani je dokument bio međudržavni sporazum i s njim se Nagy suglasio. Dvadeset godina kasnije veleposlanik Soldatić rekao je kako mu se atmosfera na dan izlaska Mađara iz zgrade ambasade 22. studenog nije sviđala, iako je stekao dojam da je Kadar tijekom pregovora bio iskren. Zato je i zapovijedio vojnom atašeu i tajniku veleposlanstva da se ukrcaju u autobus koji je, sukladno dogovoru, do privatnih rezidencija trebao odvesti sve izbjegle. Sovjeti su izigrali potpisano. Oklopno vozilo blokiralo je autobus i otpratilo ga do sovjetskog vojnog zapovjedništva u Budimpešti. Nagy je potom preba­ čen u Rumunjsku.21* Jugoslavija je još prije puštanja Nagyja morala učiniti nešto što bi pokazalo da se pribojava tragična završetka njegove sudbine i distancira od Moskve. Govor partijskom aktivu u Puli jedanaestoga tiskan je 16. studenoga 1956. Tito je podupro novu Kadarovu vladu i zaključio da je druga sovjetska intervencija bila nužna, jer su reakcionarni krugo­ vi iskoristili zbivanja. Prva intervencija, kao i preduga pot­ pora Rakosiju i Gordu, bila je pogrešna. Iz Broza je govorio rigidni komunizam, obložen osjećajem za pragmatičnost. Zažalivši zbog intervencije i patnji mađarskog naroda, Broz je u Puli napomenuo kako su »različiti putovi u socijalizam« jedina ispravna doktrina, dok Sovjeti i njihov birokratski sustav ignoriraju ulogu i namjere radnih masa, što nije samo problem kulta ličnosti.217 ■ I0 Stuparić, 2.11-2.VI. Kisenhower u Memoarima uopće ne spominje gdje je mađarski voda pronašao privremeno utočište, osim činjenice da su Sovjeti (iako oni formalno u pregovorima nisu sudjelovali) pregazili obećanje. Clissold, 264. 106

Moskva je uzvratila grubo, navodeći da Jugoslavija zasi­ gurno ne dobiva pomoć sa Zapada (koja je obnovljena 16. listopada) zbog njihovih simpatija prema socijalizmu. Do­ dali su kako je pulski govor »druga Tita dočekan sa bučnim veseljem u buržoaskim krugovima u inozemstvu«. Još 1958, u doba drugoga jugoslavensko-sovjetskog zahlađenja, koje je slijedilo poslije Sedmog kongresa SKJ, u članku objavlje­ nu u »Pravdi«, za koji je veleposlanik Mićunović smatrao da je proglas sovjetskog CK-a, tvrdilo se da je Amerika Jugo­ slaviji za ovaj govor isplatila iznos od 98,3 milijuna dolara. Poslije su, navodno, slijedile još neke isplate.21* U analizi ovih događaja američkog veleposlanika Riddlebergera State Departmentu potvrđeno je kako je slabljenje veza Beograda i Washingtona prvorazredan cilj SSSR-a još od Hruščovljeva posjeta u rujnu 1956.2 18219 Sada je, međutim,

Oko 200.000 Mađara pobjeglo je nakon gušenja »revolucije « 1956. u Austriju i Jugoslaviju, a onda u druge zapadne zemlje. Odlaskom na Zapad preko »mostova slobode«, poput ovoga na slici koji je dva dana ranije srušio sovjetski projektil, ovi su, uglavnom visokoobrazovani ljudi, znatno poljuljali položaj mađarskih komunista. Iz k n jige T he C o ld War, s lik a U P I/C o rb is-B e ttm an n

218 Mićunović, 442. lw FRUS/1956/Vol. XXVI/doc. 294/p. 759. 107

»odgođena« sovjetska pomoć Jugoslaviji, a odnosi između Beograda i Moskve, uz međusobna optuživanja, ulaze u novo turbulentno razdoblje. Jugoslavija je trebala živjeti uz novi mađarski režim, kao i ostale zemlje Varšavskoga bloka. Zato bi bilo neracionalno preglasno kritizirati susjede, a korisnije pokušati poboljšati međusobne odnose. Konačno, još se u ožujku 1957. na prostoru Jugoslavije nalazilo 17.000 mađarskih izbjeglica smještenih, izvješten je State Department, približno jednako dobro kao i izbjegli u au­ strijskim naseljima.220 Dwight Eisenhower u Memoarima napominje kako je do kraja 1956. iz zemlje izašlo čak 150.000 Mađara. SAD su do toga vremena već prihvatile 21.000 izbjeglih, a predsjednik je bio spreman tražiti od Kongresa dopuštenje za ulazak još većeg broja zainteresira­ nih. Procjenjuje se da je u inozemstvo otišlo oko 200.000 Mađara.221 Radilo se o mladim, obrazovanim ljudima, tako da je njihov odlazak predstavljao znatnu poteškoću za nove vlasti u Budimpešti. Iako je Tito bio sve samo ne »imperijalistički agent«, neki krugovi u Sjedinjenim Državama bili su razočarani jugosla­ venskom politikom prema zbivanjima u Mađarskoj. Bijela kuća, ipak, nije bila nezadovoljna. Oni su znali da Tito ne može pristati na ništa više od onoga što je već postojalo u Jugoslaviji. Sve što je bilo više od toga, primjerice zahtjevi za napuštanjem socijalističkog svijeta, pa i višestranačje, u Beogradu su smatrali opasnošću. Kada je postalo jasno da se Sovjeti iz Budimpešte neće povući, a Dulles i Eisenhower nisu imali nikakvu želju, ali niti mogućnost, vojno pomoći, 220 FRUS/1955/Vol. XXVI/dok. 101/771. 221 biscnhovver, 98; Ambrose, 410; Cold War, 142, 141. Major JNA Branko Ku/.ik tada sc nalazio na službi u Varaždinskom korpusu. Sjeća sc da je u džipu koji je kretao prema graničnim položajima slušao Kadio I.ondon, na kojemu je čuo da su jedinice JNA iz Banjaluke krenule prema sjeveru zemlje. Bio je prisutan za predaje cijele mađarske pukovnije koja je prešla granicu i položila oružje. Razgovor s autorom, siječanj 2000. 108

bilo je dovoljno i ono što se zbilo. Jugoslavija je ostala neovisna i zbog neusuglašene politike s Moskvom došlo je do novih međusobnih optužbi. Janos Kadar, iako je (kum­ stvu s Nagyjem unatoč), pod sovjetskim diktatom ili bez njega, izigrao sve sporazume, ipak je bio daleko bolje rješe­ nje od Rakosija ili Goroa. Svima je postalo vidljivo da je Lager na okupu zbog sovjetskih tenkova, a ne bratstva naroda ujedinjenih protiv imperijalizma. Također je još jednom manifestirana doktrina o ograničenu suverenitetu (kasnije, zbog događaja u Cehoslovačkoj 1968. nazvana Brežnjevljeva doktrina). Sovjetski Savez, u skladu s vodećim položajem među socijalističkim zemljama, smatrao se duž­ nim, ali i slobodnim, djelovati unutar Lagera, procijeni li da je međunarodno jedinstvo radništva ugroženo! Suđenje Nagyju u Rumunjskoj i njegovo pogubljenje Eisenhower je ocijenio kao »primjerom čiste, barbarske osvete«.222 »Vjesnik« od 19. lipnja 1958. na naslovnoj je stranici tiskao vijest da je »Imre Nagy osuđen na smrt i pogubljen«. Citirani dijelovi optužnice teško su pogađali Beograd. »Poslije poraza kontrarevolucionarnog oružanog ustanka pojedine grupe zavjerenika tipa Imre Nagya potra­ žile su azil tamo, odakle su i ranije dobijale podršku.«22' Nagy je, govori se dalje, koristio »gusarsku zastavu« nacio­ nalnog komunizma, nadahnuo oružani otpor iz jugoslaven­ skoga veleposlanstva i poslije stvaranja nove vlade, izdavao ilegalni list, javljao se Radiju Slobodna Europa itd. U ime Državnog sekretarijata izjavu je odmah dao Jakša Petrić, navodeći kako to »predstavlja novo, zabrinjavajuće smišlje­ no zaoštravanje u sklopu kampanje koja se vodi protiv naše zemlje«. Sovjeti su, čini se, nastojali mađarska zbivanja maksimalno iskoristiti. Kada već nije bilo moguće privući Jugoslaviju u Lager, naknadno se barem mogla zbog Ma-12 112 Kisenliowcr, 97. m Vjesnik, 19. lipnja 1958. 109

đarske napadati. Unatoč još potpuno nerazjašnjenoj ulozi Tita i Jugoslavije u budimpeštanskim zbivanjima, Titova, Kardeljeva, Rankovićeva i Mićunovića slika još i danas stoje na zidu budimpeštanskog Vojnog muzeja uz fotografije svih onih koji su presudili Mađarskoj 1956. Portreti egzekutora počinju s fotografijom Jurija Andropova. Usporedno s revolucijom u Mađarskoj trajao je sukob Izraela, Francuske i Ujedinjenoga Kraljevstva s Egiptom. On je Moskvi bio izvanredna dimna zavjesa za još slobodnije upletanje u mađarska zbivanja. Naser je odluku o naciona­ lizaciji Sueskog kanala donio nakon jednotjednoga posjeta Jugoslaviji, gdje je pregovarao i s Titom, ali i Nehruom. Susret Tito-Naser-Nehru, koji je održan na Brijunima 18. i 19. srpnja 1956, poslije je doživljavan jednom od uporišnih točaka u stvaranju pokreta nesvrstanih. Naser, među­ tim, ako je vjerovati Veljku Mićunoviću, nije ništa rekao o planiranoj nacionalizaciji Kanala, koja je proglašena 26. srpnja. Još manje je mogao biti ohrabrivan od Jugoslavena da ga poduzme. »Mi u Jugoslaviji smatramo za manu ako prijatelj razgovara s prijateljem nedjelju dana, a sakrije od njega svoje glavne misli i namjere«, govorio je Mićunovič.224 Arapski lider vjerojatno je dobro iskoristio publicitet sastanka, ali i stavio Beograd u vrlo neugodan položaj. S jedne strane, a poglavito u perspektivi, Titu je zacijelo laskalo da se o Jugoslaviji u svezi s dvjema glavnim svjetskim krizama govori kao o jednoj od najvažnijih izravno neupletenih zemalja. Titova brijunska rezidencija bila je doista medu glavnim diplomatskim odredištima. Tako je bilo, barem u očima Arapa, i za vrijeme privatnoga rujanskog posjeta Hruščova Titu na Brijunima, kada su se očekivali pomaci za zemlju koju je napadala kombinirana anglo-francuska i izraelska vojna sila. l u Mićunović, 1 IX.

10

Sovjeti su vijestima iz Egipta bili oduševljeni. Oni su, konačno, jedini i u pravom smislu profitirali medu Arapima zbog bezrezervne potpore Naserovu potezu. Baš kao i u doba ruskih careva, Kremlj je želio iskoristiti priliku koja ga je mogla dovesti bliže toplom moru i žuđenom prostoru. Slično je, svakako, bilo i u Istočnoj Europi, gdje je Staljin primjenjivao sličnu logiku osiguranja sovjetskih granica kao i carevi za vrijeme ekspanzije države u ranijim stoljećima. Razlika je bila tek u ideologiji, koja je maskirala takvo djelovanje u Europi, ali nije bila važna na Bliskom istoku. SAD su posebno pozdravile ulogu koju su Jugoslaveni imali tijekom Sueske krize u Ujedinjenim narodima i odluku da vojnici JNA sudjeluju u održavanju mira na Sinaju.2251 U takvim je okolnostima Eisenhower 12. studenoga pozvao Broza u posjet Washingtonu.226 Katoličko protivljenje Titovu posjetu Sjedinjenim Državama O Titovu posjetu u Washingtonu se razmišljalo još 1955. Dulles je navodio kako je Broz priželjkivao takvo putovanje, jer bi ono bilo dokaz prihvaćanja od »dobroga društva«. Za Sjedinjene Države to bi bio još jedan od načina učvršćivanja veza s Beogradom, ali i odličan »pokusni balon« za budući posjet visokoga sovjetskog izaslanstva. Negodovanje dijela javnoga mnijenja nije se moglo izbjeći, ali su već održani susreti izvan SAD-a pokazali da se to može prebroditi. Tito i Naser postali su bliski tijekom Titova posjeta Kgiptu od 2H. prosinca 1955. pa do 6. siječnja 1956. Broz je bio prvi strani državnik koji je snažno podupro egipatsko protivljenje Bagdadskom paktu i odobravao Naserovu kupnju čchoslovačkog (a zapravo sovjetskog oružja). Naser je opet tijekom posjeta Moskvi 19 5X. glasno hvalio Titovu potporu u Ujedinjenim narodima 1956, kada takve izjave medu Sovjetima nisu bile dobrodošle. Rubinstein, 241, 245. " (> HUJS/1956/Vol. XXVI/dok. 292/756.

Jedina istinska opasnost, kako je Eisenhower istaknuo u telefonskom razgovoru s Dullesom, bilo bi eventualno Ti­ tovo odbijanje putovanja. Ideju o posjetu predsjednik SADa ipak je podupirao.227 Službena objava poziva maršalu Jugoslavije da posjeti Washington tijekom 1957. odmah je izazvala protivljenje u javnosti i medu nekim članovima Kongresa. Informaciju su prvi dobili i objavili novinari »New York Timesa« 17. prosinca 1956. Veleposlanik Mates odmah je prosvjedovao, smatrajući da se time nepotrebno otežava jugoslavenska pozicija prema Moskvi. Dulles se ispričao Jugoslavenima, navodeći tijekom svoje konferencije za tisak kako bi takav put bio »koristan«, ali da se o njemu zasada samo razmišlja. To je stajalište prethodno usuglašeno i s Bijelom kućom.22* Brozov boravak u SAD-u trebao je trajati deset dana. Tri u Washingtonu trebala su biti ispunjena službenim razgovo­ rima, svečanim objedima i si. Potom bi Tito putovao ze­ mljom kako bi dobio ideju o američkom načinu života. Dulles je predložio da bi bilo najpametnije zaobići Srednji zapad ili prostor Nove Engleske, gdje žive velike skupine stanovnika iz Istočne Europe. Ideja o putovanju Amerikom i upoznavanje sa životom običnoga Amerikanca »testirana« je prigodom posjeta Hruščova 1959. i pokazala se uspješ­ nom. On, dakako, nije promijenio svoju ideologiju, ali je po povratku u SSSR u unutrašnjoj politici počeo s provođenjem određenih promjena, koje su, mišljenje je veleposlanika Bohlena, bile rezultat viđenoga u SAD-u.229 Ideje o putova­ nju kremaljskoga šefa Amerikom nadahnule su i Ronalda Reagana, koji je sredinom osamdesetih zamišljao kako će s Gorbačovom helikopterom preletjeti iznad radničkoga na­ 22' Lccs, 168. 22H Isto, 210-211. 229 Bohlcn, 4.14-435.

112

selja, tvornice i parkirališta, posjetiti nasumce izabran dom nekog američkog radnika.*2’0 Senator Knowland već je 19. prosinca 1956. Dullesu napisao kako je siguran da bi »crveni sag« Titu obeshrabrio sve antikomuniste s one strane željezne zavjese. U nešto kasnijem telefonskom razgovoru državni tajnik Dulles pri­ znao je Knowlandu kako do poziva možda i ne bi došlo da se on u vrijeme njegova odašiljanja nije nalazio u bolnici. Prije da je Dulles samo govorio senatoru ono što je ovaj želio čuti. Baš tako zvuči i prijedlog da se u Washington ubrzo nakon Tita pozove španjolski generalissimus Francisco Franco ili predsjednik Republike Kine Chiang Kai-shek, kako bi »balansirali« negativne emocije koje će biti uzbur­ kane. Najglasniji protivnici Brozova dolaska bili su katolički krugovi, koje je predvodio kardinal Detroita F’dward Mo­ oney.2’1Mooney je jugoslavenski režim kritizirao i za vrije­ me ustanka u Budimpešti, govoreći da titoizam, iako je korak naprijed, ne smije biti cilj europskim zemljama.2’2 Katoličke su novine poziv označile šokantnim, nazivajući Tita »progoniteljem vjerskih sloboda, protivnikom ljudskih prava i ateističkim diktatorom«.2” Udruga hrvatskih kato­ ličkih svećenika u Sjedinjenim Državama čak je optužila vladu SAD za protitoističku i prokomunističku politiku! Mnoge slavenske crkvene udruge, primjerice American Legion, National Councils of Catholic Men and Women, Knights of Columbus, prosjedovale su zbog Brozova posje2,0 Kissinger, 771. 2M FRUS/1957/Vol. XXVI/dok. 295/759-760. 2'2 The 1957 National Catholic Almanac. 91. The 1958 National Catholic Almanac. 44. Neke su se hrvatske kongregacije, poput one u Detroitu, dijelile zbog financijskih i administrativnih sukoba, ali i zato jer većina asimiliranih Hrvata u SAD nije željela »slušati o balkanskoj politici« i »stalno urlanje o balkanskim vodama«. Woodcock Tender, 424^125.

ta. O iznimnome utjecaju hrvatskih imigranata na katoličke krugove u svojim memoarima piše i George Kennan.244 Da bi se donekle utišali ti glasovi, Dulles i Eisenhower preporučili su Titu da učini kakav benevolentni istup prem? katolicima, po mogućnosti kardinalu Stepincu. Tito, daka­ ko, u tome smislu nije učinio ništa, i to je jasno prigovoreno prilikom pregovora Matesa i Dullesa o otkazivanju posjeta Katolička oporba maršalu Titu u SAD-u nije bila novost. 0 Stepincu je s Titom razgovarao i John Foster Dulles za vrijeme posjeta Brijunima 1955. »U svezi s tim problemom, Tito je pokazao prve znake emocionalizma koje je ispoljio tijekom čitavog posjeta. Razgovarao je s velikom žesti­ nom.«2,ile koja je od svib arapskih oružanih snaga najmanje bila povezana s politikom. Iz k n jige D iv ig h ta E ise n h o w e ra W agin g P eace; sn im a k B urt G lin u , M a gn u m Ph o to s.

145

koji idu iz Sirije uništeni, a Sueski kanal zatvoren512 Dogo­ voreno je da će Washington na zamolbu libanonske vlade odgovoriti pozitivno i odlučno, ali uz određene uvjete. SAD neće podupirati Chamouna u nastojanju promjene ustava kako bi dobio mogućnost ponovnoga kandidiranja za pred­ sjednika. Konačno, Chamouna nije podupirao niti maronitski patrijarh Paulo Meouchi.’ 1’ S intervencijom se morala suglasiti još barem jedna arapska zemlja, a snage SAD-a štitit će, osim legalne vlade u Bejrutu, i tamošnje Amerikance. Američke su desantne snage u Sredozemlju udvostručene, iako je predstavnik mornarice SAD priopćio, a »Vjesnik« prenio, da ta pojačanja nemaju veze s krizom u Libanonu!’14 Ujedinjeno Kraljevstvo na Cipar je uputilo nekoliko bata­ ljuna padobranaca, uključujući i nosač zrakoplova Arc Ro­ yal. Slanje Šeste flote prema obalama Zemlje cedrova, kao i stavljanje zračnih snaga u Europi u viši stupanj pripravnosti unatoč izjavama, imalo je, dakako, sve s krizom na Bliskom istoku. Zbog propagandne i oružane aktivnosti UAR-a protiv Libanona, Chamounova je vlada podnijela žalbu Vijeću sigurnosti, čime je »sjekla granu na kojoj sjedi«, komentirao je Božić.’ 15 »Zajednička crvena nit svih današnjih dilema je borba starog protiv novog. (...) Situacija u Libanonu neos­ porno se kreće u prilog snaga arapskoga nacionalizma, novih snaga.« Štular je točno zaključivao da je duboka kriza kroz koju je Libanon prolazio svakako morala biti odraz unutrašnjih suprotnosti. Međutim, za zemlju koja je toliko 512 Kisenhower, 266. ' 11 Maronitski biskup Paulo Mcouchi naslijedio je patrijarha Antuna ’Arida 1955. Pred­ sjednik Chamoun negodovao je zbog toga imenovanja, jer je novi patrijarh bio poklonik prethodnoga predsjednika, Bishara al-Khurija. »Vjesnik« je rado isticao da je patrijarh Mcouchi, »unatoč vatikanskim direktivama« kritizirao Chamouna. Salibi, 198; Vjesnik, 26. lipnja 1958. ,l ‘l »Vjesnik«, 16. svibnja 1958. 5,5 Vjesnik, 2 7 . sv ib n ja 1 9 5 8 .

14 6

isticala pravo svih na vlastito stajalište i mišljenje, iznimno su ironični komentari po kojima »možda i postoje dokazi da oružje stiže iz Sirije starim krijumčarskim stazama kojima je nekad stizala droga«, ali da »to što je poneka puška došla ovamo iz Sirije i slično nikako ne dokazuje« da je ključ problema izvan libanonskih granica«.’ 16U sjevernoj provin­ ciji UAR-a postojao je poseban Odbor za pomoć Libanonu, koji je objavio manifest po komu je borba Libanonaca za »oslobođenje od imperijalizma istovremeno i stvar naroda UAR«.’ 17*Činjenica da palestinske izbjeglice ruše libanonsku vladu, a da je u Siriji provedena široka promidžbena akcija davanja pomoći libanonskoj Nacionalnoj fronti, objašnjena je u Vjesniku kao »vjerojatni odgovor na izvještaj o jordansko-iračkoj podršci libanonskoj vladi«, kojoj je Arapska unija poslala oko tisuću »dobrovoljaca«.’1K Žalba Libanona Vijeću sigurnosti UN-a i Arapskoj ligi, naelektrizirala je oporbu unutar Libanona. Chamoun je potkraj lipnja naveo da će se Bejrut, ukoliko UN-ova pomoć ne bude brza i djelotvorna, pozvati na članak 51. Povelje UN-a, koji priznaje pravo samoobrane i pozvati Zapad u pomoć. Na East Riveru sovjetski veleposlanik Soboljev oštro je osudio libanonsku vladu. Jakša Petrić, veleposlanik u jugoslavenskom SSIP-u, samo dan prije no što je pred­ sjednik Naser iz Aleksandrije isplovio prema Dubrovniku, izrazio je zabrinutost Beograda zbog događanja na Bliskom istoku. »Nadamo se da se u sadašnjoj situaciji neće učiniti ništa, što bi unutrašnju krizu u Libanonu pretvorilo u međunarodni sukob i time dovelo do novih opasnosti po mir u ovoj osjetljivoj oblasti.«’ 19 M6 Vjesnik, M Vjesnik, MH Vjesnik, ' Iy Vjesnik,

1. lipnja 195X, »Jedan /maj na prašnjavom nebu« (J. Štular). 3. lipnja 1958. 10. lipnja 1958, »Libanon u očekivanju« (J. Štular). 28. lipnja 1958.

147

O Naserovu posjetu »Vjesnik« je pisao iznimno opširno. Prvoga srpnja 1958. o tome se izvijestilo na pune tri strani­ ce. Žarko Božić pisao je kako su u ovome susretu povezana četiri srpnja. Prvi kada je »proletersko srce probilo čelične obruče okupatora« na Sutjesci. Zatim rušenje monarhije u Kairu 1952, pa potpisivanje sporazuma na Brijunima izme­ đu Tita, Nasera i Nehrua, sve do novoga posjeta Nasera Dubrovniku i Brijunima. Naser je u pratnji domaćina, dr. Vladimira Bakarića, obišao dubrovački stari grad, razveselio se darovanoj maketi karake, a njegova supruga konavoskim stolnjacima. U Pomorskom muzeju: »Naročitu pažnju obra­ tio je pomorsko-geografskoj karti Mediterana iz XVIII. stoljeća, na kojoj su ubilježene sjevernoafričke luke, u koji­ ma su postojali konzulati Dubrovačke republike.«'20 Poslije »intimnoga ručka«, kojem pribiva dvadeset osoba u Umjet­ ničkoj galeriji, egipatski je predsjednik bio počasni govornik na Tjentištu. »Između naših zemalja postoji velika sličnost. Jer i mi smo u 1952. godini izvršili revoluciju da bismo se spasili od stranog porobljavanja (...) stranoga kolonijalizma i domaće despocije.«'21 »Dubrovački vjesnik« o posjetu je pisao 3. i 11. srpnja 1958, kada je ponovio gotovo sve one vijesti tiskane prethodnoga tjedna. Nakon posjeta Splitu na Brijunima su nastavljeni prego­ vori kojima se pridružio i grčki ministar vanjskih poslova. Novinarima je Naser 12. srpnja, podsjetivši kako se broj stanovnika države kojoj je predsjednik u samo dvije godine povećao od 23 na 30 milijuna ljudi, izjavio da se: »...u periodu između dva susreta arapski nacionalizam, koji je bio samo ideja i davnašnja nada, željom arapskih naroda pre­ tvorio u pravu veliku stvarnost, čija je prethodnica UAR.«'22*12 4 132 ’ Cannon, Cavendish W. 21, 25 Carleton, William G. 24, 1 3 0 1 tc 139 ’ ’ Castro, Fidel 77, 159, 163, 164 Chafe, William H. 73, 74, 76, 77 Chamoun, Camille 129, 143- 1 4 7 150 Chebab, Fuad 145 Chiang Kai-shek 33, 113 Ching, Cyrus 53 Churchill, Winston 13, 17 Clissold, Stephen 15, 37, 82, 91, 98, 101, 102, 106, 119, 124-126 Collins, J. Lawton 38 Crabb, Cecil 65, 67 Crampton, R. J. 105

Božić, Žarko 134, 139, 141 u , 146, 148, 149, 151, 152 ’ ’ Bradly, Omar 38

189

Crvenkovski, Krste 57 Cumings, Bruce 29, 33 Cvrlje, Vjekoslav 60 Černej, Darko 60 Dabčević Kučar, Savka 26, 54, 55, 162, 164 Davidson, Jo 24 Davis, Allen F. 100 De Gasperi, Alcide 32, 42 Dillon, Douglas 8, 160, Dimić, Ljuba 101 Dimitrijević, Bojan 39, 40, 120 Dimitrov, Georgi 14 Drndić, Ljubo 58 Duke, Angier Biddle 175 Dulles, Allen 38, 66, 69, 70, 82 Dulles, John Foster 8, 52, 53, 63-72, 81, 86, 87, 89, 90, 94, 97, 103, 109, 112-116, 118, 123, 124, 136, 140, 141, 145, 158 Đerđa, Josip 58 Đilas, Milovan 55 Đurić, Dragoje 36, 44 Eden, Anthony 8 1 Eichmann, Adolf 158 Eisenhower, Dwight David 6-8, 24, 26, 30, 32, 43, 60, 62-66, 68-70, 72-75, 77, 86, 87, 95-98, 1001 02,104,106 ,1 0 8 ,1 0 9 ,1 1 1 ,1 1 2 , 114-1 18, 120, 122, 128, 136, 137, 141-143, 145, 146, 149, 150, 152, 160, 162, 167, 181 Engels, Friedrich 34 Faisal, saudijski kralj 141 Faisal, vladar Sirije i Iraka 143 Faisal II, irački kralj 129, 140, 149, 150 190

Feić, Salko 35 Feighan, Michael Aloysius 128 Fejtd, Francois 103 Foster, John W. 66 Franco, Francisco 113 Getty, Hulton 83 Gibianski, Leonid 100, 104, 105 Gizenga, Antoine 161 Glinn, Burt 145 Glubb, John Bagot 136 Goldwater, Barry 175 Gomulka, Wladislaw 100 Gorbačov, Mihail 112 Goro, Erno 100, 103, 106, 109 Gošnjak, Ivan 55, 57, 117 Haldeman, H. R. 134 Halliday, Jon 29, 33 Hames, Tim 77, 168 Hammarskjdld, Dag 161, 162 Harrison, Benjamin 66 Hašemitska dinastija 133, 134, 136, 143 Herter, Christian A. 8, 71, 72, 131, 158, 159 Hill, Robert B. 122 Hirohito, japanski car 54 Hitler, Adolf 16, 124 Ho Chi Minh 33 Hocke, Theodor 156 Hodgson, Godfrey 63 Hoxha, Enver 98 Hruščov, Nikita 11, 44, 45, 79, 82-84, 88, 91, 93, 94, 100-102, 1 0 4 ,1 0 5 ,1 0 7 ,1 1 0 ,1 1 2 ,1 1 7 ,1 1 9 , 124-126, 138, 145, 157, 158, 160, 165, 179, 181 Humo, Avdo 8, 118 Husein, jordanski kralj 129,135,136, 140, 143, 150

Ilić, Ljubo 60

Jakšić, Mato 60 Jones, James Howard 66 Judd, Walter 128 Jumblatt, Kainal 144 Kadar, Janos 103-106, 109 Kaganovič, Lazar Mojsejevič 100,117 Kalinjin, Mihail 14 Karami, Rašid 144 Kardelj, Edvard 14,16,3 6 ,3 7 ,4 6 ,5 5 , 56, 59, 79, 104, 110, 117, 119, 124,134 Kasem, Abdul Karim 149-151 Kavur, Sadi 84 Keating, Kenneth Barnard 115 Keita, Modibo 165 Kempton, Murray 66 Kennan, George Frost 36, 52, 53, 78, 1 1 4 ,1 58,161,164-175, 181 Kennedy, Jacqueline 176 Kennedy, John Fitzgerald 6-8, 31, 72-78, 114, 128, 164-167, 173177, 179, 181 Kennedy, Robert 76 Kerremans, Bart 5 Kidrič, Boris 26 Kilibarda, Petar 38 Kim 11-sung 33 Kissinger, Henry 31, 76, 103, 113 Klein, David 172 Knowland, William 86, 113 Kohler, Foy D. 170-172 Koliševski, Lazar 50 Kosanović, Savica 58, 59 Krušelj, Željko 15, 16, 54, 58 Kuatli, Šukri el 140 Kuklick, Bruce 63, 64, 74, 75, 78 Kuzik, Branko 39, 108

Lampe, John R. 22, 2 3 ,3 0 ,3 4 ,4 6 ,4 8 , 49, 55, 117, 124 Lansing, Robert 66 Latinović, Lazar 35 Lees, Lorraine M. 19, 21, 25, 32, 43, 53, 67, 89, 1 12, 115 Lcnjin, Vladimir 1. 24, 34, 35, 91 Lloyd, Selwyn 118 Lončar, Budimir 59 Losonczy, Geza 105 Luce, Clare Boothe 42 Lumumba, Patrice 161 Madden, Ray J. 115 Maljenkov, Georgi 82, 101, 104, 117 Mao Zedong 33, 157-160 Marcy, Oliver M. 122 Markos, Vafiades general 17 Marshall George C. 19,20, 2 5 ,31,50 Martin, James Kirby 66 Marx, Karl 24, 34, 121 Mates, Leo 1 6 ,4 1 ,4 3 ,6 0 , 6 7 ,8 8 ,9 7 , 112, 114-116, 118, 123, 134, 139, 175 McCarthy, Joseph R. 63, 70, 73, 75 McCormack, John 115 McCullough, David 18 McDonough, Gordon Leo 115 McMurry, Lin 66 McNamara, Robert 76 Menderes, Adnan 84 Meouchi, Paulo 146 Merrill, Dennis 17 Mićunović, Veljko 45, 60, 92-95, 98, 100,104,107,110,119,125,127, 138 Mikoyan, Anastas Ivanovic 91, 100, 102

Milivojevic, Marko 49, 52 Miljanić, Đuro 30 Mills, Wilbur D. 168 191

Minčev, Nikola 8 Mintz, Steven 66 Mollet, Guy 40 Molotov, Vjačeslav Mihajlovič 17, 92, 100, 117 Mooney, Edward 113 Mrazović, Karlo 35, 36 Mugoša, Dušan 15 Mulcahy, Kevin 65, 67 Murphy, Robert 8, 87, 88, 90, 92, 119,145

Pijade, Moša 46, 55 Pišković, Karei 28 Popović, Koča 8, 27, 38, 40, 54-59 7 9 ,8 7 ,8 8 ,9 2 , 134, 158, 159, 166 Popović, Milentija 15 Popović, Vladimir 8, 35, 36, 38, 43 127, 168 Potter, William C. 30 Priča, Srda 58, 60, 92 Primožič, Franc 129 Pucar, Đuro 57

Nagy, Imre 103-106, 109, 129 Naser, Gamal Abdel 5, 7, 82, 89,110, 111, 129-131, 133, 134, 138, 139-141, 147, 148, 150, 162, 164,165 Nehru, Džavaharlal 80, 111, 148, 160, 162, 185 Nenadović, Aleksandar 21, 27, 38, 4 1 ,5 4 ,5 6 ,5 7 , 134, 166 Nešković, Blagoje 25 Nhu, Madam 175 Nikezić, Marko 55, 57, 59, 60 Nixon, Richard M. 31,65, 66, 69, 72, 73, 76, 96,134 Nkrumah, Kwame 162, 165

Rae, Nicol 77, 168 Rajk, Laszlo 36, 103 Rakosi, Matyas 98, 100, 103, 106, 109 Rankin, Karl 78, 127, 130-132, 154 Ranković, Aleksandar 55-58, 104, 110, 119, 124 Rayburn, Sam 96 Reagan, Ronald 112 Reams, Robert 23, 53 Reeves, Richard 173, 175 Revai, Jozsef 103 Riddleberger, James W. 43, 78-81, 84, 85, 92, 107 Roberts, Randy 66 Rogers 158 Rokosovski, Konstantin Konstantinovič 100 Roosevelt, Eleanor 123 Roosevelt, Franklin Delano 19 Rubin, Barry 70-72, 77 Rubinstein, Alvin Z. 15, 34, 37, 58, 82, 111, 132, 161, 164 Rusk, Dean 8, 77, 168, 174

O’Konski, Alvin Edward 115 Pahlavi, Reza 54 Papagos, Alexandros 88 Parks, Henri Bemford 137 Paterson, Lester 36 Paterson, Thomas G 17 Patterson, Richard C. 19, 53 Pelikan, Jan 44 Pella, Giuseppe 42 Petranović, Branko 14 Petrić, Jakša 109, 147, 173 Phillips, Robert 68 192

Sadčikov, Ivan Vasiljevič 16 Said, Nuri as 140, 149-151 Salibi, Kamal S. 144, 146

Sall.il, Abdullah 139 Sarajčić, Ivo 60 Sa’ud, kralj Saudijske Arabije 141,152 Schlesinger, Arthur M. Jr. 43,77,165, 177 Shi, Davide 63, 135 Shishakli, Adib 139 Simić, Stanoje 14, 59 Singleton, Fred 34, 46, 48 Smith, Bedel 38, 54 Soboljev, Arkadij A. 147 Sohl, Sami el 143 Soldatić, Dalibor 60, 98, 104-106, 176 Sorensen, Theodore C. 114, 173, 175 Staljin, Josif Visarionovic 13, 14, 16, 17, 22-28, 30, 32-34, 40, 41, 4 3 - 4 5 ,4 8 ,5 3 ,8 1 ,8 6 ,9 1 ,9 8 ,1 0 2 , 111, 125 Stanovnik, Janez 17 Stefanović, Svetislav 50 Stepinac, Alojzije 114 Stevenson, Adlai 123, 175 Strossmayer, Josip Juraj 167 Stuparić, Darko 58, 60, 106, 114, 123, 177 Sukarno, Ahmed 162, 165 Sulzberger, C. L. 24 Suslov, Mihail Andrejevič 98 Szant, Zoltan 105 Šepilov, Dmitrij T. 93 Šlaus, Ivo 30 Štular, Josip 134, 142, 143, 146, 147 Šubašić, Ivan 13 Tahir, Wasfi 149 Tempo, Svetozar Vukmanović 15, 87

Tender, Leslie Woodcock 113 Tepavac, Mirko 59 Tito, Josip Broz 5-8, 11-17, 22-28, 30, 32-34, 38, 40, 41, 43-45’ 50-55, 57, 58, 60, 61, 80-99, 101-104, 106-108, 110-12? 124-127, 129-134, 138, 14s’ 150, 151, 153, 155, 158-166, 169-177, 179-181 Todorović, Mijalko 160 Tower, John G. 168 Tripalo, Miko 26, 59 Tripković, Doko 35, 36, 44 Trnovec, I. 143, 150 Truman, Harry S. 17-20, 31, 36, 43, 53 ,6 4 , 173 Tyniowski, Michal 100 Valjkov, Vasilij Aleksejevič 44 Vejvoda, Ivo 58 Velebit, Vladimir 15, 16, 38, 42, 54, 59, 60 Vidić, Dobrivoje 44, 106 Vilfan, Joža 60, 79 Visinski, Andrej 37 Vlahović, Veljko 119 Vorošilov, Kliment Jefremovič 127 Vrhovec, Josip 59 Vucinich, Wayne S. 49, 50 Washington, George 64 Williams, William Appleman 64 Wilson, Charles 1 17 Wilson, Woodrow 66 Wriston, Henry 71 Žujović, Sreten 25 Žukov, Georgij Konstantinovič 66, 117-119 193

SUMMARY

Starting with the late 1940’, (the Yugoslav expulsion from the Information Bureau and breaking of all relations with Moscow and her satellites had occurred in 1948) Tito’s Yugoslavia become one of world’s largest recipients of American economic and military aid. The situation was unique, because the regime in Belgrade stayed deeply devo­ ted to Marxism, but opposed to Soviet hegemony and imperialism. This book, which is based on published sources of the American State Department and literature, describes the dynamics of the foreign relations between Belgrade and Washington from 1955 to 1963. During those years the USA-Yugoslav foreign relations had two low points. The first one occurred in 1957, when the US military aid was terminated. The second occurred in 1962, after the US denied the most-favoured-nation customs treatment to Yugoslavia. Although some historians think that Yugoslav relations with Moscow were better during her strained relations with Washington, this is an oversimplification. Tito had provo­ ked the second break with the Soviet Union during the period of improving relations with Moscow. Similarly, the Constitution of the Socialist Federal Republic of Yugosla­ via, adopted in 1963, made the way for »the most ambitious set of market-oriented changes undertaken anywhere in Communist world«, only few months after the US denied of the MFN treatment to Yugoslavia. The new Constitution was adopted during the improving relations with the Soviet Union, and deteriorating with the USA. Tito’s Yugoslavia 195

also showed that no matter how anti-Communist was the rhetoric of Eisenhowers Secretary of State John F. Dulles, he was willing to support clearly Communist regime in Belgrade. As long as Tito was representing factor of disrup­ tion and annoyance for the Soviet Union, and his army was blocking the Soviet access to the Adriatic Sea, his regime was worth every dollar American government pumped in.

196

BILJEŠKA O AUTORU

Tvrtko Jakovina (Požega, 1972) studij povijesti završio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Najprije kao student druge godine, a onda odmah po diplomiranju studira u Sjedinjenim Američkim Državama; prvo na University of Kansas u Lawrenceu, a onda na Boston Collegeu u Massachusettsu. Poslijediplomski studij programa American Studies za­ vršava na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji 1997. godine. Najprije radi u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar«, a od jeseni 1998. asistent je na Katedri za opću povijest novoga vijeka zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje pre­ daje kolegije iz hladnoga rata i povijesti Sjedinjenih Država. Osnivač je hrvatske podružnice Međunarodne udruge studenata povijesti (ISHA — Zagreb), a tijekom 1996/97. i član tročlanog predsjedništva udruge u njezinom sjedištu u Leuvenu. Akademsku godinu 2000/2001. provodi kao Fulbrightov stipendist na Georgetown University u Washingtonu, gdje priprema doktorsku disertaciju o Sjedinjenim Američkim Državama i Jugoslaviji/Hrvatskoj od 1945. do 1955. go­ dine. Istražuje u National Archives of the Unites States, predsjedničkim knjižnicama i arhivima u Independenceu (Truman), Abelineu (Eisenhower), National Security Arhives-u u Washingtonu, Library of Congress itd. Dugogodišnji je suradnik Obrazovno-znanstvenog pro­ grama Hrvatske televizije i rubrike kulture dnevnika »Vjes­ nik«. 197

Autor je više znanstvenih članaka o hladnoratovskim odnosima SAD-a i Jugoslavije, odnosu velikih sila prema Titu, Hrvatskom proljeću i dvjestotinjak novinskih članaka. Suautor je gimnazijskih udžbenika povijesti za 3. i 4. raz­ rede.

198

KAZALO

Predgovor...............................................................

^

U v o d ................................................

jl

Jugoslavija i svijet od 1945. do 1955.......................

I^

»Američki komunistički saveznik«: Jugoslavija od 1949 do 1 ^ 5 ..................................................................................... . 30

Pokušaj reforme: radničko samoupravljanje u Jugoslaviji 1955-1963...................................................................... 46 Stvaraoci vanjske politike 1955-1963. Jugoslavenski jaki čovjek i njegovi diplom ati............................................... 52 Kreatori vanjske politike 1955-1963: Sjedinjene američke države........................................................ 62

Vanjskopolitički odnosi Sjedinjenih država i Jugoslavije (1955-1963).................................................................. 79 Normalizacija odnosa sa Sovjetskim savezom i zabrinutost

Sjedinjenih država (1955-1957).................................... Jugoslavija — predvodnik zemalja trećeg svijeta (1958-1961)............................................................... 121 Zaključak....................................................

Izvori i literatura............................................................ Kazalo im ena.................................................................. Summary....................................................

Bilješka o au to ru ............................................................

199