Sociologija Kulture - Cetvrti Kolokvij [PDF]

Zitiervorschau

Marin Muskardin [email protected]

Sociologija kulture - - Skripta za četvrti kolokvij - -

Posvećeno svima kojima na licu sja komadić rajskog neba kada svoju nježnost nesvjesno pokazuju pomoću osmijeha...

(Franco Crespi_Sociologija kulture)

3. Kultura kao struktura -

-

-

-

-

-

-

-

-

na poimanje kulture u suvremenoj sociološkoj teoriji duboko je utjecala strukturalistička teorija francuskoga kulturnog antropologa Claudea Levi-Straussa – dvije etnografske ekspedicije – Amazonija i Mato Gross – djelo „Tužni tropi“ – na Levi Straussovu su teoriju utjecali Durkheim, Mauss, kulturnoantropološka škola Franza Boasa, Robert Lowie, Alfred Kroeber Ferdinand de Saussur promatra jezik kao skup fonema (zvukova) i znakova (odnos izmeñu govora i predmeta), koji je neovisan i izvanjski pojedincu: kao kolektivna institucija jezik se nameće pojedincima, koji ga sami ne mogu ni stvoriti ni mijenjati Točku u kojoj se spajaju statički moment jezika, kao neovisnog kolektivnog proizvoda, i dinamički i kreativni moment govora, koji nastaje iz svakodnevne uporabe jezika, de Saussure izdvaja u distinkciji izmeñu langue i parole Jezik je skup lingvističkih navika koje pojeincu omogućuju da razumije i da ga razumiju, i kao takav on je društveni proizvod koji se ne može svojevoljno mijenjati, dok se u govoru, kao sjedinjenju zasebnog oblika i konkretnog zančenja, jezik uvijek iznova realizira na individualan način Iako priznaje jednaku važnost jeziku i govoru, Saussure je svoju pažnju poklonio isključivo jeziku, polazeći od arbitrarne naravi jezičnog znaka, odnosno od činjenice da skup označitelja (signifiants ili akustičke slike), koji tvore jezik, nema nikakvu nužnu objektivnu vezu sa značenjima (signifiés ili pojmovi) U stvarnosti, jezični sustav nije statičan, već se stalno mijenja, te stoga treba voditi računa i o njegovoj dijakronijskoj dimenziji Roman Jakobson – binarna opozicija, metafora, metonimija – temeljni su pojmovi i u Levi-Straussovoj strukturalističkoj teoriji Dijakronijske preobrazbe se pojavljuju kao epifenomeni koji se mogu svesti na stanovite jednostavne i postojane kategorije sinkronijske naravi Fenomen identifikacije grupe ljudskih bića s nekom biljkom ili životinjom, karakterističan za totemizam, tumači se kao skup pravila za imenovanje grupa i ženidbenu razmjenu, zasnivanu na podudarnosti ili nepodudarnosti raznih totema (Levi-Strauss). Na isti su način, elementarne strukture srodstva zasnovane na pravilima koja odlučuju o ženidbenim razmjenama i sustavu rodbinskih odnosa. Ta pravila osiguravaju cirkulaciju žena u društvenoj sredini, zamjenjujući biološki sustav krvnosrodničkih odnosa s društvenim sustavom saveza Univerzalno pravilo par excellence koje se nalazi u osnovi egzogamne razmjene, odnosno bračne razmjene izmeñu različitih društvenih grupa, jest tabu incesta koji zabranjuje seksualne odnose meñu krvnim roñacima S gledišta sociologije kulture, ograničenje strukturalističke teorije sastoji se u tome što ona promatra kulturu samo u njezinim objektivizacijama, kao nešto od samog početka dano, bez mogućnosti da se zahvate procesi nastajanja kulturnih oblika u njihovim materijalnim uvjetovanostima i u njihovom odnosu s proživljenim iskustvom i društvenim djelovanjem Strukturalizam što ga je Levi-Strauss razvio unutar etnologije, utjecao je na brojne suvremene sociološke teorije, meñu njima i one Louisa Althussera i Michela Foucaulta

1

4. Kultura i društveno djelovanje -

-

-

-

-

-

-

Max Weber, Georg Simmel, Wilhelm Dilthey Weber društvo promatra kao rezultat djelovanja pojedinaca, ali naglašava da je djelovanje, osim što ga pokreću interesi, uvijek usmjereno zajedničkim vrijednostima i kulturalnim značenjima, koje neizbježno treba uzimati u obzir kako bi se razumjelo društveno djelovanje Weber – „Protestantska etika i duh kapitalizma“ U sličnom smjeru Simmel ocrtava odnos izmeñu kulture i društvene dinamike u terminima uzajamnog utjecaja. Sustavi ideja dubinski usmjeravaju društveni život i same ekonomske odnose, kao što ovi posljednji mogu utjecati na sustave ideja i stilove i života Polazeći od pogleda Webera i Simmela, autori frankfurtske škole, osobito Adorno i Horkheimer, razvili su svoju kritiku racionalizma prosvjetiteljskog tipa i masovne kulture Polazeći od svog koncepta intenacionalnosti svijesti, odnosno od činjenice da nema čina svijesti koji nije upućen na neki specifični predmet, Husserl drži da se ljudsko iskustvo temelji na organizacijskoj aktivnosti svijesti, počevši od izvorne intersubjektivnosti, odnosno od činjenice da se subjekti kao takvi od samog početka konstituiraju u meñusobno uzajamnom odnosu Heideggerova egzistencijalna analitika s druge strane podvlači da bivstvovanje u svijetu prethodi osviještenosti subjekta: individualna aktivnost konstituiranja vlastite zbilje nije čista stvaralačka aktivnost nego nastaje već unutar svijeta značenja koji se prenosi jezikom i kulturnom tradicijom Termin hermeneutika, koji je u davno doba označavao tehnike tumačenja pisanih tekstkova, upućuje upravo na činjenicu da se svaka svijest razvija kao tumačenje koje polazi od podrazumijevanja, odnosno od kulturološki već posredovanog konkretnog povijesnog konteksta Budući da je svako razumijevanje oblik tumačenja povezan s konkretnim povijesnokulturnim kontekstima i susret različitih interpretacija, cjelokupni se spoznajni proces zbiva unutar jezika, koji se pojavljuje kao ukupna funkcija posredovanja svih specifičnih oblika iskustva i kao neprevladivi horizont (Gadamer)

4.1. Simbolička interakcija -

-

-

-

Pokušaj da se pokaže bliska veza izmeñu kulturalne dimenzije i društvenog djelovanja karakterizira teorije obuhvaćene nazivom simbolički interakcionizam, koji je skovao Herbert Blumer oslanjajući se na stajališta Georgea Meada i drugih William Thomas je posebno smatrao da za tumačenje društvenog djelovanja nije važno poznavati stvarne podatke o nekoj situaciji koliko subjektivne percepcije, vjerovanja i uvjerenja na osnovi kojih društveni akteri tumače situaciju u kojoj se nalaze Charles Horton Cooley – isticao važnost slika što ih pojedinci imaju o sebi i drugima – analizirajući unutarnju dinamiku primarnih grupa, odnosno onih grupa s odnosima izravnog i personaliziranog tipa (obitelj, grupa prijatelja, susjedski odnosi, itd.) Cooley je primijetio da su proživljena iskustva u takvim grupama imala odlučujuću važnost za način na koji su individue percipirale same sebe i druge, kao i cjelokupne društvene odnose Max W. Wundt – osnivač „psihologije naroda“

2

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Dimenzija simboličke komunikacije poprima u Meadovoj teoriji temeljno značenje, utoliko što se ona nalazi u osnovi procesa oblikovanja samih subjektivnih osobnosti (Self), mentalnih formi (Mind) i društvene organizacije (Socitey) Za Meada, kao i za Durkheima, društvo kao totalitet prethodi pojedincu, no ono je prije svega fenomen komunikacije značenja i sinmbola koja se ostvaruju posredstvom jezika Kritizirajući biheviorizam, koji promatra samo izvanjska ponašanja pojedinca u terminima podražaj-odgovor Mead drži da su izvanjski i unutarnji stavovi s psihološkog motrišta meñuovisni: odnosi pojedinac-svijet moraju se promišljati osloncem na jedinstvenu zajedničku strukturu Za Meada je najelementarniji izraz komunikacije odnos koji se očituje u gesti U gesti dolazi do izražaja interakcija zasnovana na uzajamnoj prilagodbi izmeñu dvaju ili više pojedinaca, unutar zajedničkog područja smisla. Gesta je istodobno i promotrivi izvanjski i unutarnji stav koji, oslobodi li se kao reakcija na podražaj, nema intenacionalan karakter Refleksivna dimenzija – gesta izražava i značenje, postaje simbolom odreñene namjere, pretvara se u jezik „Geste postaju značenjskim simbolima kada kod pojedinca koji ih čini implicitno potiču istovjetne odgovore koje one eksplicitno potiču, ili se smatra da ih potiču, kod pojedinaca na koje su usmjerene“ Pojedinci, oslanjajući se na poopćenog drugog, konstituiraju svoj identitet i preuzimaju društvene uloge koje usmjeravaju njihovo djelovanje, ali budući da su obdareni refleksivnošću i mišljenjem, oni mogu autonomno graditi druga značenja i stvarati nove oblike simboličke komunikacije Mead – pojedinac je istodobno društveni proizvod i aktivna snaga proizvoñenja društvenih struktura Glavni se Meadov doprinos sociologiji kulture sastoji u tome što je znao pokazati blisku povezanost izmeñu intersubjektivnog djelovanja i kulturalnih oblika Goffmanova teorija promatra subjektivnost velikim dijelom kao proizvod društvene interakcije u kojoj sve veću važnost zadobivaju simbolička pravila i strukture U Goffmana je zapravo subjekt shvaćen kao puka maska društvenog teatra: pojedinac nije drugo do glumac koji igra neki lik, čija je uloga u raznim situacijama odreñena obrascima društvenog ponašanja „Psihobiologija“ pojedinca se razmatra kao skup osjećaja i maštarija, strahova i nada, koji predstavlja takoreći bezobličnu sirovinu za bilo koju ulogu zadanu društvenim zahtjevima: pojedinac je puka „spona“ na koju se privremeno vezuje proizvod nekog kolektivnog djelovanja Za Meada se sebstvo konstituira putem društvenih interakcija i simboličke komunikacije, no ono zadržava aktivnu narav u dijalektici izmeñu Ja i Mene i u refleksivnoj dimenziji. Kod Goffmana, meñutim, Sebstvo više nije relativno autonoman uzrok, već puka tvorba neke pozornice, ono zapravo „nema ishodište u osobi subjekta, već u složenosti pozornice i njezina djelovanja, jer ga generiraju značajke lokalnih dogañaja podložnih interpretaciji svjedoka“ Relativni kontinuitet Sebstva ne počiva na nekoj unutarnjoj strukturi, već na institucionaliziranom kontekstu kao interaktivnom sustavu u kojemu subjekt igra odreñenu ulogu spram javnosti Goffmanovo odbijanje svakog pozivanja na psihološku ili egzistencijalnu dimenziju subjekta pridaje premoćnu funkciju dimenziji komunikacije kao autonomnog sustava koji pojedinac povremeno koristi u odnosu na zahtjeve društvenog prizorišta

3

-

-

-

Definicije situacije, koje jamče predvidljivost uzajamnog djelovanja, rituali, pravila (dobrog odgoja, konverzacije, profesionalnog ponašanja) utemeljujući su elementi društvene stvarnosti koje članovi društva, budući da ih konstituira simbolički poredak, nastoje održati kako bi se izbjegle nesigurnosti, neredi ili nasilna ponašanja Goffman i pojavu devijacije od pravila, bez ikakve aktivne dimenzije subjektivnog tipa, promatra kao ponašanje izazvano konkretnom situacijom: ponašanje mentalnih bolesnika tumači se polazeći prije svega od karakterisitika i zahtjeva psihijatrijske ustanove Goffmanova teorija je, s obzirom na problem odnosa i kulture društva, pretjerano redukcionistička i jednodimenzionalna

4.2. Konstrukcija društvene zbilje -

-

-

-

-

-

-

Analize značenjskih struktura društvenog svijeta, koje je proveo austrijski filozof i sociolog Alfred Schutz, karakterizira, naprotiv, bogatiji teorijski obzor s obzirom na pitanje odnosa društvenog djelovanja i kulture Schutza osobito zanimaju procesi kojima se oblikuju značenjska iskustva i odnos djelovanja i smisla Schutz zamjera Weberu što je značenjsko djelovanje pojmio prvenstveno u odnosu na model ciljano racionalnog djelovanja, izjednačavajući značenje pripisano odreñenom načinu djelovanja s motivom tog djelovanja. Weber ne problematizira dovoljno odnos djelovanje-značenje, već postojanje značenja pretpostavlja kao „neupitnu činjeničnu datost“ Schutz, naprotiv, drži da se treba pitati kako značenja nastaju, te da u pripisivanju značenja valja praviti razliku izmeñu djelovanja kao tijeka i izvršenog čina, izmeñu smisla sadržanog u proizvoñenju i smisla sadržanog u proizvodu, ili drugim riječima, izmeñu smisla djelovanja za onoga tko vrši i smisla tog djelovanja za onoga tko ga promatra, odnosno izmeñu samorazumijevanja i heterorazumijevanja Schutz, slijedeći Bergsona, naglašava važnost vremenske dimenzije djelovanja: značenje nekog djelovanja može se, naime, mijenjati ovisno o tome pozivam li se na ljudska bića s kojima imam neposredno iskustvo na mom sadašnjem društvenom okolišu (Umwelt – obitelj, kolege s posla, prijatelji); na moje suvremenike općenito (Mitwelt); na moje prethodnike (Vorwelt) ili na one koji će doći poslije mene (Folgwelt) Schutz je, oslanjajući se na Husserlov pojam intenacionalnosti, djelovanje shvatio kao rezultat bliske veze izmeñu čina i značenja. Značenje kao subjektivni smisao, ima svoje izvorište u „djelatnoj intenacionalnosti subjektivne svijesti“ Razumijevanje unutarnjih tokova svijesti uvijek je zapravo nužno podreñeno analizi izvanjskih tokova (ponašanja, izraza, gesta, jezika, itd.) koji posreduju tu svijest Schutz razvija svoju analizu značenjskih struktura društvenog svijeta i procesa koji upravljaju njihovim uobličenjem Temelj društvenog svijeta jest intesubjektivni odnos koji sjedinjuje pojedine članove odreñenog društva Pojedinci od svog roñenja prebivaju u prethodno oblikovanom društvenom svijetu kao zajedničkom okolišu koji omogućuju društvene odnose Schutz preuzima pojam svijeta života (Lebenswelt) koji je Husserl deinirao kao „vladavinu izvornih očiglednosti“, odnosno kao svijet zdravog razuma i neposrednog iskustva koji prethodi svakoj refleksivnoj spoznaji i svakoj znanstvenoj teoriji U društvenom svijetu odnos s drugime uvijek je posredovan već kodificiranim modelima značenja, odnosno tipizacijama djelovanja (obrasci ponašanja, vrijednosti,

4

-

1. 2. 3.

4.

-

pravila, itd.) koje se, kao skup tipičnih iskustava, usvajaju putem društvene komunikacije, odnosno jezikom, praktičnim primjerima, podučavanjem, čitanjem i tome slično Schutz ne uspijeva dati primjeren odgovor na problem odnosa izmeñu slobode subjekta i strukturalnih uvjetovanosti Priznajući da je kultura zajedno s biološkim konstantama, tvorbeno uključena u oblikovanje ljudskog bivstvovanja, tako da se ono može smatrati sociokulturalnim proizvodom, Berger i Luckmann ipak naglašavaju činjenicu da su društveni akteri istodobno stalni proizvoñači kulture i društvenih oblika Društvene su institucije, kao „objektivizirana ljudska aktivnost“ ili sedimentacija kolektivnog iskustva, oduvijek imale povijesnu dimenziju Razine legitimacije mogu biti različite: rječnik koji se koristi za ozanačavanje srodstva legitimira strukturu srodstva, jer u tom slučaju legitimacija je uključena u sam rječnik („bratić“) obrasci koji objašnjavaju neki sustav značenja (poslovice i opće moralne maksime) eksplicitne teorije koje neki institucionalni sektor legitimiraju kao splet diferenciranih spoznaja (objašnjenja usredotočena naa opravdavanje nekih običaja, primjerice inicijacijskih obreda) simbolički univerzumi, odnosno univerzumi ukupnosti značenja koji razne sektore institucionalnog poretka objedinjuju u jedinstvenu strukturu globalnog domašaja (teorije ljudske prirode i smrti, teorije povijesti i politike, kozmološke teorije, itd.) Goffmanova sociologija, i fenomenološki inspirirana sociologija Schutza, Bergera i Luckmanna inaugurirale su, takoreći, novu fazu analize kulturnih oblika

4.3. Interpretativne procedure -

-

-

-

-

-

Američki sociolog Harold Garfinkel zajedno s Aaronom Cicourelom glavni je predstavnik discipline koju je sam prozvao etnometodologija Tim se nelogizmom, inpiriranim drugim terminima koji su već u opticaju (etnobotanika, etnofiziologija, etnofizika) želi naznačiti da se nova forma analize bavi baštinjenim spoznajama zdravog razuma (etno) koje pojedinci koriste (metodo) kako bi praktički definirali i odredili svoju društvenu zbilju (Garfinkel) Izravno se oslanjajući na husserlovski pojam svijeta života ili okolnog svijeta Alfreda Schutza, Garfinkel smatra da je stav sociologa spram društvene zbilje sličan praktičnom stavu svakog drugog člana društva, jer društveni znanstvenik uvelike crpi baštinu zdravog razuma kako bi definirao i protumačio tu stvarnost Razlikujući predmet i sredstva istraživanja, druga su dva etnometodologa, Don H. Zimmerman i Melvin Pollner, smatrali da se ono što tvori pravi predmet znanstvenog ispitivanja ne smije brkati s pojmovnim instrumentima ili sredstvima zdravog razuma, kako bi se u danom društvenom kontekstu protumačio neki fenomen Kao što je već pokazao Schutz, sociolog, budući da nije neposredno uključen u promatranu situaciju, mora zauzeti kritički stav prema načinu na koji konkretnu situaciju predočavaju i objašnjavaju oni koji u njoj žive Osnovna Garfinkelova veza kaže da su „aktivnosti kojima članovi društva proizvode i ureñuju situacije organiziranih svakodnevnih odnosa identične postupcima koje članovi koriste kako bi ih učinili 'objašnjivima' (accountables)“ Postupci objašnjavanja (accounts) su „kontingentna i kontinuirana realizacija“, odnosno oni u svakodnevnom zdravorazumskom životu poprimaju status dogañaja, utoliko što opisuju i organiziraju neku stvarnost koju pojedinci smatraju činjeničnom

5

-

-

-

datošću, uzimajući zdravo za gotovo svoju kompetenciju za postizanje tih „realizacija“, koja na kraju ovisi upravo o njima Analize interpretativnih postupaka otjelovljenih u proizvodnji društvene zbilje i interaktivnim praksama potvrñivanja tih postupaka moraju voditi računa o refleksivnosti, što će reći, u tom posebnom značenju, o već ranije spomenutoj okolnosti zbog koje su aktivnosti identične postupcima koji ih namjeravaju objasniti, kao i indeksiranosti (indexicallity), odnosno o činjenici da se svako značenje može razumjeti samo u odnosu spram posebnog konteksta u kojemu je proizvedeno Interiorizacija zajedničkih pravila ustanovljena je kao uvjet na kojemu počivaju uzajamno povjerenje i predvidljivost, nužni za uspostavu interpretativnog obrasca i sigurnosti glede značenja pojedinačnih dogañaja i posebnih situacija Čini se da Garfinkel u svojim empirijskim istraživanjima više preferira termin prakse nego termin pravila Etnometodologija općenito analizira situacije mikrosociološkog tipa (meñusobni odnosi u malim grupama ili u organizacijama, analize službenih dokumenata koji razotkrivaju kriterije etiketizacije, izvanredne situacije, granični slučajevi, itd.)

4.4. Proizvodnja društva -

-

-

-

-

-

-

Teorija koja, na crti tradicije povezane s Maxom Weberom i Marxom, najveću važnost pridaje pitanju djelovanja jest teorija francuskog sociologa Alaina Tourainea Ona od samog početka zagovara stajalište protivno i Parsonsovom strukturalnom funkcionalizmu i teorijama individualističkog tipa: „Smisao nekog djelovanja ne svodi se niti na prilagodbu aktera nekom manje ili više institucionaliziranom sustavu društvenih normi, ni na operacije duha koje sadrži svaka aktivnost“ Touraine zapravo nastoji pokazati složenu artikulaciju dinamike društvenih veza u njihovu odnosu s raznim strukturalnim oblicima i raznim načinima kulturnog izraza Za Tourainea vrijednosti, modeli i kulturna pravila opstaju samo ukoliko su doista ozbiljeni u djelovanju, koje se njima ne samo rukovodi, nego i pridonosi njihovoj proizvodnji Društvo se prvenstveno temelji na društvenom djelovanju: „Društveni poredak nema nikakvog jamca metasocijalnog, religijsko, političkog i ekonomskog tipa i on je u cjelini proizvod društvenih odnosa“ Opća pretpostavka Tourainove analize jest da se smisao društvenog djelovanja ne treba objašnjavati sviješću aktera ili situacijom u kojoj se on nalazi, već društvenim odnosima u koje je akter uključen. Odatle i zahtjev da se utvrde razni oblici društvenih odnosa, razlikujući ih jedne od drugih Na prvoj razini Touraine razlikuje tri opća područja: povijesnost, koja se tiče determinacije što je vrši samo društvo, sredstva namijenjena proizvodnji društva: tu je riječ o općim kulturnim usmjerenjima koja označavaju smisao povijesnog procesa u njegovoj cjelini; sustav povijesne akcije, koji obuhvaća skup posebnih društvenih i kulturnih usmjerenja preko kojih povijesnost vrši svoj utjecaj na funkcioniranje društva; klasne odnose, koji se tiču okoline u kojoj se odvija borba za kontrolu povijesnosti i sustava povijesnog djelovanja Na drugoj razini Touraine razlikuje: sustav političkih odluka (koji naziva i institucionalnim ili političkim sustavom); sustav društvene organizacije i društvene pokrete Na razini povijesnosti, posebno se razmatraju društveni i kulturni modeli općeg tipa, na osnovi kojih se organizira neko društvo. Povijesnost je ponajprije stvaranje nekog

6

-

-

-

-

-

spoznajnog modela i stoga rezultat odmaka spram konkretne dinamike društvenih odnosa Na razini sustava povijesnog djelovanja, „sposobnost osvještavanja povijesnosti društvene prakse“ postiže se oblikovanjem stanovitog kulturnog modela kao slike kreativnosti povijesne akcije koja, u krajnoj analizi, nadzire kategorije društvene prakse Taj sustav definiraju tri para opreka: pokret-poredak, koji pokazuje kako je promjena društva neodvojiva od njegovog poretka; usmjerenja-resursi, ako su resursi materijalni i biološki uvjeti djelovanja, usmjerenja su skup varijabli kulturnog modela koji utječe na tip društvene organizacije; kultura-društvo, pokazuje da je društvena zbilja istodobno i kultura i oblik društvenog ostvarenja Na razini klasnih odnosa dolaze do izražaja mehanizmi kojima vladajuća klasa kontrolira kulturni model. Ona se, s jedne strane, pojavljuje kao društveni izraz kulturnog modela, a s druge, tim se modelom služi kako bi uspostavila svoju vlast Podreñena je pak klasa ona koja, iako uključena, ne upravlja odjelotvorenjem kulturnog modela: ona se „poziva na kulturni model protivan privatnoj aproprijaciji“ istoga od strane dominantne klase Na razini institucionalnog sustava Touraine pravi razliku izmeñu ideologije vladajuće klase, institucionalnog ili političkog diskursa, i pravne retorike Kompleksna Touraineova analiza nedvojbeno pridonosi uvidu da se kultura bez obzira na svoju autonomnu dimenziju, ne može shvatiti kao jedinstveni sustav, već kao skup diferenciranih obrazaca, s različitim artikulacijama i funkcijama, ovisno o razmatranim drušvenim kontekstima

4.5. Životni stilovi, društvene razlike, strukture -

-

-

-

Teorijsko stajalište, koje se nastoji smjestiti na podjednakoj udaljenosti od strukturalizma i subjektivizma, razvio je francuski sociolog Pierre Bourdieu On tvrdi da treba izbjeći i objektivističku iluziju, koja društvene strukture poima kao autonomnu realnost izvana nametnutu društvenim akterima, ne vodeći računa o procesima koji generiraju strukture polazeći od iskustva i djelovanja subjekta, i subjektivističku iluziju koja pojedincima pripisuje apsolutnu slobodu, ne vodeći računa o materijalnim i kulturnim uvjetima koji ograničavaju i usmjeravju njihovo djelovanje Žarište susreta izmeñu djelovanja i kulture Bourdieu označava pojmom habitusa Pojam polja, koji koristi i Touraine, u Bourdieuovoj teoriji poprima specifičniju analitičku funkciju, jer on dopušta uvažavanje strukturalnih, kulturalnih i subjektivnih elemenata koji meñusobno djeluju unutar odreñenog konteksta, oživotvorujući procedure kojima se gradi neki posebni oblik društvene zbilje Bourdieu društveni prostor poima kao područje odnosa uspostavljenih prvenstveno na osnovi triju temeljnih dimenzija: kapitala kao skupa stvarno iskoristivih resursa i moći (ekonomski, kulturni, socijalni kapital); posebne strukture koju poprima kapital, vremenske evolucije dviju prethodnih dimenzija Društveni je prostor apstraktna jednadžba, motrište društvenih aktera i društvenih znanstvenika, koje povezuje sve sastavnice društvenog svijeta Bourdieu je prije svega analizirao procese proizvodnje i reprodukcije socio-kulturnih značenja Dok on u svom djelu „Reprodukcija“ posebno analizira obrazovne sustave i procese putem kojih se prenose kulturni obrasci, u knjizi „Distinkcija. Društvena kritika ukusa“, on pokazuje utjecaj kulturne potrošnje na definiciju klasa i klasnih odnosa

7

-

-

-

Bourdieu definira ukus kao „sposobnost prosuñivanja estetskih vrijednosti“ Grosso modo, tri razine ukusa odgovaraju trima različitim obrazovnim razinama i trima društvenim klasama: legitimni ukus, odnosno sklonost umjetničkim djelima koja se smatraju „vrhunskima“ (Bachova „umjetnost fuge“, Bruegelovo i Goyino slikarstvo) raste s razinom obrazovanja i najučestalija je meñu dominantnim klasama; prosječni ukus, koji preferira niža djela visokih umjetnosti („Rapsodija u plavom“ ili „Mañarska rapsodija“, Utrillovo slikarstvo) najčešći je meñu srednjim klasama; te popularni ukus, sklon „lakoj glazbi“ ili tradicionalnoj, popularizacijom obezvrijeñenoj glazbi (Verdijeva „Traviata“) i drugim sličnim oblicima umjetnosti, najčešći je meñu pučkim klasama Identitet individualnih i kolektivnih subjekata gradi se na osnovi preuzetih obrazaca, što je osobito vidljivo u fenomenu stigme, odnosno u činjenici da se odreñeni pojedinci, nasuprot drugima, karakteriziraju na negativan i isključiv način: Židov, homoseksualac, crnac. U tom slučaju, društveni subjekti koji su predmet stigme, prisiljeni su boriti se za povoljniji sustav klasifikacije Giddens razvija teoriju o dvojakom karakteru strukture, promatrajući je kao dimenziju koja istodobno odreñuje djelovanje i njime je na neki način odreñena Giddens u biti razlikuje tri pojma: strukturu, koja predstavlja skup „pravila i resursa, ili sklopove (sets) odnosa promjene, organiziranih kao svojstvo društvenog sustava“; sustav, kao skup „odnosa koji se reproduciraju izmeñu aktera i koletiviteta, organiziranih u normalne društvene prakse“; te strukturaciju, kao skup „uvjeta koji vladaju kontinuitetom ili preobrazbom struktura i time reprodukcijom društvenih sustava“

4.6. Strategije djelovanja i definicije kompetencije -

-

-

-

-

-

Bourdieuove i Giddensove teorije značajno su utjecale na daljnji razvoj sociologije kulture koja se, kako u Europi tako i u Sjedinjenim Državama, osobito od sedamdesetih godina, afirmirala kao posebna disciplina. Nove su teorije općenito stavile naglasak na konstitutivnu ulogu kulture u oragnizaciji strategija djelovanja i definiranju raznih kompetencija na osnovu kojih se oblikuju razna područja značenja Studija „Kultura u akciji: simboli i strategije“ američke sociologinje Ann Swidler – polazi od kritke pojma vrijednosti kao orijentacije djelovanja Ona naime drži da je pojam vrijednosti kakvog su koristili Weber i Parsons neprikladan za objašnjenje djelovanja Prema Ann Swidler, kulturni obrasci što su ih pojedinci stekli u svom društvenom kontekstu prevladavaju u njihovim aspiracijama i odnosima prema vrijednostima i odreñujući su s obzirom na ponašanja koja oni odluče usvojiti „Pojedinci mogu dijeliti zajedničke aspiracije, ostajući meñutim duboko različiti glede načina na koji njihova kultura organizira ukupnost obrazaca ponašanja“ Za Ann Swidler kultura nije jedinstven sustav koji na konkretan način pokreće djelovanje, već, naprotiv, svaka kultura sadrži simbole, rituale, priče i razne, ponekad i meñusobno suprostavljene obrasce djelovanja Pozivajući se na istraživanje o „kulturi ghetta“ Ulfa Hannerza, Swidler predlaže da se kultura promatra kao kutija alatki (tool kit) odnosno repertoar, ili skup resursa, iz kojih svaki akter odabire različite elemente kako bi izgradio pravce svoga djelovanja Pojam vrijednosti, kao i pojam interesa, prema Ann Swidler, od male su koristi u objašnjavanju djelovanja, jer oba pojma naglašavaju jedinice djelovanja promatrane kao izdvojeni činovi

8

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Djelovanje, naprotiv, treba promatrati kao slijed sekvenci ili, kao kod Bourdieua, u terminima strategije djelovanja Pod strategijom Swindler ne misli na svjesnu zamisao usmjerenu na postizanje nekog cilja, već na opći način organizacije djelovanja koji dopušta postizanje odreñenih ciljeva. Kulturu se može smatrati upravo kutijom iz koje treba uzimati oruña za izgradnju tih strategija Swindler analizira odnos izmeñu kulture i strukture na osnovi razlike izmeñu stanja stabilnosti i stanja nestabilnosti, ili promjene Razdoblja društvene promjene su razodoblja i kojima se oblikuju ideologije U situacijama koje obilježava stabilnost, kultura i struktura istodobno su meñusobno i stopljene i odvojene Ann Swidler – sociologija kulture treba nastojati utvrditi one aspekte kulturne baštine koji imaju trajne učinka na djelovanje, načine na koje društveni akteri doista koriste kulturu i koje posebne povijesne promjene oslabljuju utjecaj odreñujućih kulturnih oblika, promičući pojavu drukčijih oblika Luc Boltanski i Laurent Thevenot – preuzimajući neke pretpostvke Bourdieuove teorije, kao i neke pretpostavke etnometodologije i analitičke filozofije jezika, svoju pažnju prije svega posvećuju analizi pravila definiranja kompetencije i proučavanju procedura kojma se konstruira značenje nekog djelovanja i omogućuje identifikacija tog istog djelovanja U tekstu „O opravdanju“, Boltanski i Thevenot doista analiziraju procedure kojima se gradi uobičajeni smisao pravde, situacije u kojima se otvaraju rasprave o pravdi, odnosno situacijama u kojima pojedinci prisvajaju različita načela opravdanja kako bi obrazložili i eventualno usuglasili svoja gledišta U tekstu „O ljubavi i o pravdi kao kompetenciji“, Boltanski je pak analizirao situacije u kojima se kriterij pravde zamjenjuje načelom ljubavi, agapé, darivanja i odricanja od računice, ali i situacije koje iziskuju prokazivanje nepravde i zahtjeve za obeštećenjem Opće kategorije raznih zajedničkih kulturnih svjetova omogućuju konstrukciju analitičke rešetke, zasnovane na principima koordinacije, na kriterijima pripisivanja statusa i definicije dostojanstva osoba, na simbolički posredovanoj konstrukciji materijalnih i duhovnih predmeta, na formulama ulaganja, na stupnju očiglednosti predodžaba, itd. Prema Wuthnowu, sociologija kulture mora napustiti „problem značenja“, koji je usko povezan s vidokrugom individualističkog tipa, i proučavati kulturu ne u terminima subjektivnih i idealiziranih svjetonazora, udaljenih od ponašanja, već kao „formu samog ponašanja i kao njegov opipljivi rezultat“ Naglašavajući procese proizvoñenja kulture, Richard Peterson analizira načine na koje društveni oblici koji upravljaju proizvodnjom kulturnih elemenata (stvaranje kulturalnih formi, njihova distribucija, procesi poučavanja, vrednovanja i očuvanja) utječu na kulturne sadržaje Pretpostavka genetskog gledišta, koje je Peterson prihvatio, sastoji se u tome da je kultura kod kojim se društvene strukture reproduciraju danomice i iz generacije u generaciju Preuzimajući analogiju koju je uspostavio već Parsonos, Peterson drži kako kultura u sociologiji igra istu ulogu koju genetski kod igra u biologiji Brain predlae da se analiziraju relacijske mreže (actors networks), odnosno polja djelovanja koja pridonose kulturnim definicijama moralne vrijednosti ili tehničke učinkovitosti Različiti primjeri spomenutih teorijskih stajališta pokazuju da sociologija kulture sada napušta velike apstraktne teoretizacije kako bi se izravnije okrenula empirijskoj analizi

9

načina kojima se kultura neprekidno proizvodi i reproducira unutar društvenih interakcija 4.7. „Kulturalni studiji“ -

-

-

-

-

U razvojnom zamahu sociologije kulture posljednjih godina osobit su odjek, posebno u Engleskoj i Sjedinjenim Državama, doživjela teorijska promišljanja i istraživanja poznata pod nazivom cultural studies Ta formulacija izvorno potječe iz Centre for Contemporary Cultural Studies i meñu njegovim glavnim nosiocima su autori kao što su Richard Hoggart, Raymond Williams i Edward Thompson Kulturalni studiji, koji su početno krenuli uglavnom od književne kritike, postupno su se uspostavili kao neovisna disciplina i očigledno ih pokreće snažna polemika protiv akademske tradicije sociologije kulture Od osamdesetih godina, nadahnjujući se ponajviše marksističkom tradicijom Gramscija i Althussera, Frankfurtskom školom i post-strukturalizmom kao i dekonstrukcionističkom filozofijom Jacquesa Derride i dekonstrukcionističkom književnom kritikom Paula De Mana kulturalni studiji su se, posebno u Sjedinjenim državama oblikovali kao izraz progresističkih pokreta Nove ljevice, radikala, feminizma, homoseksualaca i drugih sličnih pokreta Glavni predmet analize strukturalnih studija su rodni odnosi, seksualnost, meñuetnički odnosi, oblici neokolonijalizma, masovni mediji te popularna i materijalna kultura

4.8. Kulturni sustav i socio-kulturna integracija -

-

-

-

-

-

Margaret Archer svoje promišljanje počinje s ispravnom tvrdnjom da treba razlučiti dimenziju djelovanja i dimenziju kulture, utoliko što svaka od njih ima vlastitu autonomiju i stanovitu temporalnu različitost. Stoga ona predlaže distinkciju izmeñu kulturnog sustava i socio-kulturne integracije Pod kulturnim sustavom Archer podrazumijeva skup istina i obmana koje su zajedničke društvenim akterima nekog društva u nekom odreñenom povijesnom trenutku Razina socio-kulturne integracije, upravo je razina djelovanja, odnosno konkretnih društvenih interakcija izmeñu pojedinaca i grupa, posredovanih materijalnim i institucionalnim strukturama Slično distinkciji Davida Lockwooda izmeñu društvene integracije svojstvene razini skladnih ili konfliktnih odnosa meñu raznim grupama, i sistemske integracije, svojstvene konkretnim ili proturječnim odnosima meñu dijelovima društvene strukture, Archer drži da je distinkcija što je ona predlaže „metodološko lukavstvo“ koje omogućuje da se izbjegne greška proizašla iz brkanja kulture i strukture, kao i iz mita o kulturi kao koherentnom simboličkom univerzumu kojemu bi odgovaralo jedinstvo društvenog sustava Procesi morfogeneze – procesi koji dovode do inovativne promjene Procesi morfostaze – procesi koji teže očuvanju uspostavljenog poretka Uvjerenje da se kultura i djelovanje (agency) zbivaju u različitim vremenima dopušta Margaret Archer da formulira svoj pogled na kružni odnos djelovanja i strukture: kulturni sustav logički prethodi socio-kulturnoj akciji, dok socio-kulturna akcija prethodi uvjetima u kojima će se dogoditi preobrazba samog kulturnog sustava Archer prije svega razvija kritiku triju teorijskih stajališta koja smatra prevladavajućima u sociologiji zaokupljenoj odnosom izmeñu djelovanja i kulture,

10

-

-

-

1. 2. 3. 4.

1. 2. 3. 4.

tvrdeći pritom da sva tri stajališta, iako na različite načine, zapadaju u grešku jednoznačnog miješanja dviju različitih dimenzija 1. stajalište – zbrka „odozgo prem dolje“ (downwards conflation) – prevladava u teorijama Pitrima Sorokina, u Parsonsovom funkcionalizmu i strukturalizmu LeviStraussa. Kod tih autora razina kulturnog sustava miješa se s razinom socio-kulturne integracije i smatra se da prva determinira drugu 2. stajalište – zbrka „odozdo prema gore“ (upwards conflation) – svojstvena je teorijama koje, nadahnjujući se Marxom, smatraju da razina socio-kulturne integracije, odnosno razina društvenih struktura i odnosa, determinira kulturni sustav 3. stajalište – „centristička“ zbrka (central conflation) – svojstveno je onim suvremenim autorima koji na eklektički način pokušavaju spojiti dva prethodna stajališta kako bi nadišli tradicionalnu dihotomiju izmeñu subjektivizma i objektivizma, ili izmeñu voluntarizma i determinizma, spašavajući ponešto od jednog i od drugog Archer razvija svoju „rekonceptualizaciju“ dinamike djelovanja i kulture na osnovi četiriju postulata: meñu komponentama kulturnog sustava postoje koherentni logički odnosi kulturni sustac vrši utjecaj uzročnog tipa na stupanj socio-kulturne integracije na razini socio-kulturne integracije razvijaju se uzročni odnosi izmeñu grupa i pojedinaca na razini socio-kulturne integracije pojavljuju se elaboracije kulturnog sustava koje preinačuju u njemu prisutne logičke odnose i uvode nove moguće su četiri situacije: kulturna morfostaza i strukturalna morfostaza kulturna morfostaza i strukturalna morfogeneza kulturna morfogeneza i strukturalna morfostaza kulturna morfogeneza i strukturalna morfogeneza

Različita područja kulturne proizvodnje 1. Jezik -

univerzalni oblik simboličkog posredovanja preko kojeg se uglavno, konstituiraju sva različita područja značenja prvotni izvor socijalizacije Durkheim, Mead, Schutz – jezik kao konstitutivni element društvene stvarnosti

Sociolingvistika i sociologija – pokazale su ne samo temeljnu ulogu jezika u društvenoj dinamici već i utjecaj društvenih faktora na oblikovanje jezika Wittgenstein – gledišta atomističkog tipa - pretpostavka o jedinstvu djelovanja i jezika Austin i Searle – teorija jezičnih činova – pokazuje da je izricanje neke rečenice jednako izvršenju neke akcije. Tri vrste činova koji se ostvaruju kada se nešto kaže: 1. lokutivni čin – sposobnost jezika da opiše stanje stvari (npr. Pada kiša) 2. perlokutivni čin – označava činjenicu da izricanje neke rečenice ima odreñeni učinak na osjećaje, misli i ponašanje slušatelja (npr. Volim te)

11

3. ilokutivni čin – ostvaruje se kada se nešto tvrdi ili priznaje na osnovi konvencionalnih pravila, što proizvodi i odreñeni društveni učinak (npr. zapovijedi, „da“ tijekom vjenčanja) Analiza jezika jedan je od osnovnih elemenata teorije komunikativnog djelovanja Jürgena Habermasa. Charles Wright Mills – naglašava konstitutivni karakter jezika – „mišljenje slijedi obrazac konverzacije“ Analiza diskursa i oblika spontane konverzacije – jezični elementi se promatraju zajedno s interaktivnim procesima, s mogućim funkcijama konverzacije neformalnog tipa kao izvorom razmjene informacija i učvršćivanja integracije raznih grupa i raznih organizacija. - distinkcija izmeñu relativno homogenih društava u kojima su jezične razlike povezane s razlikama intonacije ili sintakse i nehomogenih društava u kojima su prisutni i brojni dijalekti - teorije klasifikacije

5. KULTURA I DRUŠTVENE PROMJENE 1. Teorijski aspekti kulturnih promjena i stvaralačka dimenzija -

-

-

-

-

-

-

U ishodištu kulturne promjene nalaze se temeljne, od početka isticane značajke simboličkog posredovanja, koje je istodobno i nužni oslonac društvenosti i oblik redukcije kompleksnosti Kultura svoju temelju funkciju ispunjava upravo time što se artikulira u formama odreñenosti koje su, kao takve, rezultat apsolutizacije značenja koja su u stvarnosti uvijek djelomična Promjene kulturnih oblika nastaju dakle, ne samo iz potrebe za prilagodbom simboličkih posredovanja novim izvanjskim okolnostima, već mogu biti i rezultat kreativnosti koja je, izranjajući iz nutrine kulture, sama po sebi ishodište promjene Jedan od obrazaca razumijevanja procesa preobrazbe u znanstvenoj spoznaji predložio je Thomas Kuhn, a temelji se na smjeni normalne i revolucionarne znanosti Heirichove hipoteze mogu biti korisne za tumačenje odreñenih situacija promjene, ali one ne zahvaćaju slučajeve u kojima promjene može izazvati pojava doista kreativnih dimenzija u odreñenom sustavu značenja Kao što je primijetio Odo Marquard, „ljudski je život uvijek prekratak da bi se tek tako, uz neku preinaku, odvojio od onoga što on već jest“ i stoga „ni jedan čovjek ne može nametnuti radikalno nova pravila svemu onome što ga se u životu tiče“. Na isti način Henri Tajfel opravdano ustvrñuje da „ništa novo nije moguće stvoriti ako nema nečeg starog što se koristi kao kriterij razlikovanja“ Kada je stupanj odmaka znatno povišen tada inovativna dimenzija djelovanja odnosi prevagu nad postojećim simboličkim poretkom te time opravdava korištenje termina kreativnost Albert Hirschmann – može se dogoditi da se prividno neočekivani ideološki preokreti velikih razmjera formalno potvrde „blagim promjenama uvriježenih obrazaca mišljenja, ali nova je varijanta u srodstvu s najrazličitijim vjerovanjima i stavova u njih se utjelovljuje, porañajući posve novi Gestalt (totalitet), tako da bliska spona izmeñu starog i novog u konačnici postaje gotovo neprepoznatljivom“

12

-

-

-

Problem kreativnosti djelovanja nije nov u sociologiji: Durkheimov pojam zanosa, Luhmannov pojam vjerojatnosti nevjerojatnog „razina subjekata, društveno definiranih kao kreativnih, razina odnosa ili konteksta unutar kojih se kreativna iskustva odvijaju; i razina diskursa raznih uključenih aktera“ Značajan doprinos refleksiji o kreativnoj dimenziji djelovanja sadržan je u novijem teorijskom stajalištu njemačkog sociologa Hansa Joasa Uviñajući da u sociološkoj teoriji djelovanja do sada prevladavala dva modela, teleološki, inspiriran principima instrumentalne racionalnosti, i normativni, inspiriran principima vrijednosne i normativne racionalnosti, Joans konstatira da oba modela, iako korisna za empirijsko istraživanje, nedovoljno prepoznaju kreativne aspekte individualne i kolektivne prakse jer djelovanje tematiziraju samo kao reproduktivnu aktivnost Joas, protivno svakom determinizmu strukturalističkog ili funkcionalističkog tipa, razvija teoriju demokratizacije problema diferencijacije, uočavajući u suvremenim kompleksnim društvima rastuću volju društvenih aktera da „u društvenom poretku prepoznaju djelo vlastite volje“ Joans posebno drži kako se u suvremenoj kulturi, nadasve zahvaljujući novim društvenim pokretima, sve više afirmiraju vrijednosti povezane s ekspresivnošću, kreativnošću i autentičnošću

2. Obilježja kulturnih promjena u suvremenim društvima 2.1. Samorefleksivnost kulture i relativizam -

-

Kao znanost koja analizira odnos izmeñu formi simboličkog posredovanja i društva, sociologija kulture odigrala je važnu ulogu u promjeni načina promatranja kulture, te je istodobno bila posljedica složenog spoznajnog iskustva što ga je taj proces potaknuo, i jedan od uzroka koji su odredili razvoj tog procesa Promjena stava prema simboličkom poretku, koji su neki suvremeni autori označili izrazom lingvistički preokret, duboko se usjekla u filozofsku i društvenu misao Kritika logocentrizma, koju danas na razne načine razvijaju filozofi poput Jacquesa Derride ili Richarda Rortya te književna kritika dekonstrukcionističkog tipa kakvu je izložio Paul De Man potvrñuju kako se odustalo od toga da se, makar i putem poetskog jezika, dosegne neiskazivo koje ostaje s onu stranu govora

2.2. Globalna kultura i multikulturalizam -

-

Rastuća tendencija globalizacije, odnosno oblikovanja svijeta kao globalne cjeline, te širenja globalne kulture Postoje valjani argumenti u prilog tezi da se danas na palnetarnoj razini oblikuje globalna kultura, proizvodeći učinke homogenizacije koji nadilaze strukture posebnih društava. U tom se smislu danas može govoriti o transnacionalnoj kulturi ili o trećoj deteritorijaliziranoj kulturi, ili o širenju kozmopolitskog duha, imajući na umu ubrzane razmjene meñu raznim društvima i činjenicu da trenutno sve veći broj osoba dolazi u odnos s više kultura Problematičnu narav pojma globalne kulture u suvremenim su društvima osobito naglasili fenomeni kulturnog partikularizma

13

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

Multikulturalizam – načelo da u svakom društvu istodobno postoje razne kulturne grue, spram kojih nijedan kulturni oblik nema legitimnost uspostaviti se kao dominantna kultura Sa stajališta sociologije kulture pitanje multikulturalizma može se ponajprije promatrati kao rezultat narasle svijesti o važnosti kulture, odnosno povećanog stupnja njezine samorefleksivnosti te odatle proizašle relativizacije i krize apsolutnih temelja, koje smo ranije istaknuli kao obilježja suvremenog doba Filozof i politolog kanadskog podrijetla Charles Taylot opravdano je naglasio kako se u osnovi problema multikulturalizma nalazi zahtjev za priznanjem blisko povezan s dimenzijom identiteta Prema Tayloru, dvije su promjene u moderno doba pridonijele isticanju teme identitetpriznanje: prvu, s jedne strane, dugujemo propasti društvenih hijearhija koje su svojedobno tvorile osnovu časti shvaćene kao rezultat štovanja nekog kodeksa ponašanja, usko povezanog s društvenim položajem, a s druge strane, progresivnom usponu ideje dostojanstva, koja upućuje na zajedničku prirodu svih grañana; drugu dugujemo afirmaciji sve izrazitijeg individualističkog poimanja identiteta krajem 18.st Na njega se nadovezuje tematika autentičnosti koja, preko Rousseaua i Herdera, naglašava dužnost svakog pojedinca da ozbilji način bivstvovanja koji mu je najsvojstveniji, svoju neponovljivu jedinstvenost Razvile su se dvije različite koncepcije: s jedne se strane iz ideje dostojanstva rodila politika univerzalizma koja ističe istovjetno pravo na priznanje svih članova društva, koje se smatra jednakima; s druge je strane ideja autentičnosti dovela do politike razlike koja afirmira pravo na priznanje vlastite posebnosti Prva je koncepcija u osnovi liberalne teorije jednakosti prava koja nadasve teži ukazati na zajedničke ciljeve koji utemeljuju društvenu solidarnost, zanemarujući razlike; druga je pak u osnovi načela multikulturalizma i oprezna je prema definiciji zajedničkih ciljeva te zahtijeva autonomiju zasebnih opredjeljenja Dok je prva koncepcija otvorena perspektivi jedinstvene homogene kulture kao izraza univerzalno zajedničkih vrijednosti, u kojoj bi kulturne razlike na kraju bile prevladane, druga zagovara pravo na jednako priznanje mnoštva posebnih kultura Ideja multikulturalizma dovela je u krizu i pojam tolerancije, koja dominantnim kulturama nalaže snošljiv stav prema manjinskim kulturama Čini se da jednako priznanje posebnih kultura nadasve traži dijalošku dimenziju meñu raznim iskustvima i stajalištima Pravo na različitost, s druge strane, radikalno je dovelo u pitanje i ideju zajedničke kulture koja bi bila rezultat stapanja različitih kulturnih elemenata prema obrascu melting pota (lonca za taljenje) u Sjedinjenim Državama 50-ih godina, ili nedavno predloženom obrascu métissagea (miješanja analognog onome biološkom kod ljudi miješane rase) Umjesto da pridonosi klimi dijaloga, pokret koji promiče jezik političke korektnosti vodi naglašavanju oblika čak i nasilne netolerancije manjina, koje se ne suprostavljaju samo dominantnoj kulturi, već i meñusobno ratuju Čini se, dakle, da fenomen kulturnog relativizma u praksi paradoksalno vodi sve naglašenijoj apsolutizaciji partikularnih kulturnih definicija, u posve dogmatskim reformama koje ne prihvaćaju propitivanje Karakter redukcije kompleksnosti – kada se taj karakter stavi u središte pozornosti, tada se svaka kultura prije očituje kao skup zasebnih i ograničenih značenja nego kao nositeljica nesvodivih vrijednosti Kao što je primijetio Jürgen Habermas, ne smije se pasti u zabludu da se odreñene kulture žele zaštiti pod svaku cijenu, kao da su ugrožene biološke vrste: kad neka

14

-

-

-

kultura postane samorefleksivna ona samo može novim generacijama prepustiti da je kritički promatraju i da izaberu meñu različitim tradicijama, ili pak da se zapute prema novim formulacijama Tzvetan Todorov – govori o kritičkom etnocentrizmu, odnosno o nužnom odmaku o vlastite kulture kako bismo se približili drugima Pošto je uočeno da se univerzalizam ne može pretpostaviti ili deducirati, Todorov zagovara univerzalizam u kretanju koji omogućuje da se uzajamno zadobije svijest o drugome, tako da možemo mijenjati ono što o sebi mislimo, dok se drugi mijenja zajedno s nama Jedinu apsolutnu vrijednost ovdje zapravo predstavlja samo supostojanje, a univerzalne vrijednosti moralnog tipa valja tek konstruirati u dijalogu doista hermeneutičkog tipa Gustavo Zagrebelski ističe neophodnost dostizanja afirmacije konstitutivnih načela usredotočenih na to da „stvore uvjete mogućnosti zajedničkog življenja, a ne zadaće izravnog ozbiljenja odreñenog projekta zajedničkog života“

(Haralambos i Holborn_Sociologija teme i perspektive) Strukturalizam -

Strukturalizam je utjecajan pristup istraživanju kulture, koji je potekao iz lingvističkih teorija U strukturalističkim se pristupima jezik smatra ključem za razumijevanje društvenoga svijeta Za strukturaliste je svijet jezični fenomen Veći dio društvenog života odvija se putem jezika koji ga, prema strukturalističkom stajalištu, i oblikuje Strukturalistički pravac započeo je s djelom francuskog lingvista Ferdinanda de Saussurea

Ferdinand de Saussure – semiologija Znakovi - Ferdinanda de Saussurea obično se smatra utemeljiteljem semiologije (semiotike) ili znanosti o znakovima - Semiologiju Saussure definira kao „znanost koja proučava život znakova unutar društva“ - Znak definira Saussure kao „kombinaciju nekog pojma i zvukovne slike“ - Znakovi imaju dva dijela - Npr., znak „drvo“ se sastoji od: 1. pojam drveta (vrsta objekta koji nazivamo drvetom) 2. zvukovna slika drveta („psihološki otisak zvuka“) -

Saussure nadalje upotrebljava riječ označeno za pojam, a riječ označitelj za zvukovnu sliku. Označeno i označitelj zajednički tvore znak

Odnos izmeñu označitelja i označenoga

15

-

-

-

Saussure je dokazivao da je odnos izmeñu označitelja i označenoga proizvoljan Premda označitelj nije ni u kakvoj nužnoj vezi s označenim, ljudi ne mogu odlučivati o tome koje će riječi koristiti da označe odreñene pojmove (pojedinac ne može nazivati drvo psom, a da ga drugi i dalje razumiju) Znakovi se prenose s koljena na koljeno Saussure komentira kako „nijedno društvo zapravo ne poznaje niti je ikad poznavalo ikakav drugi jezik osim onog koji nastaje kao proizvod naslijeñen od prethodnih naraštaja“ Zato smatra da su jezici društveni fenomen koji je zajednički pripadnicima neke društvene skupine i koji oni prenose na svoju djecu On je, prema tome, uglavnom nepromjenjiv – ima tendenciju da se učvrsti i ne mijenja

Langue i parole - Saussure ne misli da je jezik tek zbirka nepovezanih označitelja - Jezik se može upotrebljavati jedino ako postoje neka pravila koja odreñuju kako se različiti označitelji meñusobno povezuju da bi prenijeli ideje - Svaki jezik ima strukturu koja se sastoji od gramatičkih pravila, riječi, značenja koja povezuju riječi i tako dalje - Tu ukupnu strukturu Saussure naziva langue - Razlikuje ju od parole, koja se odnosi na aktualnu upotrebu jezika (npr., izgovorene rečenice, razgovori u kafiću i u kući) Lingvistika - Za Saussurea, lingvistika uključuje ispitivanje parole primjera upotrebe jezika – kako bi se razumjelo strukturu jezika ili langue koja se nalazi u temelju - Jezik bi trebalo proučavati kao integriran sustav s vlastitom logikom i strukturom - Saussure ističe da ljudi doživljavaju svijet kroz znakove koji imaju odreñena značenja, a ne na izravan materijalni način Evaluacija - Saussure je praktički utemeljio dvije discipline, semiologiju i lingvistiku - Norman Fairclough tvrdi da Saussure previše naglašava stupanj u kojem članovi nekog društva dijele isti jezik - Fairclough takoñer tvrdi da Saussure zanemaruje važnost moći Dick Hebdige – Supkultura: značenje stila Supkultura i stil - Dick Hebdige primijenio je semiotiku kako bi pokušao razumjeti značenje niza poslijeratnih supkultura britanske mladeži - Prema Hebdigeu, moguće je razumjeti značenje frizure koji su nosili Teddy boys, punkerskih „ziherica“ ili glazbe koju slušaju „šminkeri“ (mods) - Svaka je supkultura mladih razvila vlastit stil i svaka se poslužila predmetima iz svakodnevna života i promijenila im značenje - Svaka supkultura definira sebe u oporbi matičnoj kulturi - Svaka je supkultura spektakularna: ona stvara spektakl i namjera joj je da bude zamijećena Skinheads i mods - Poput Saussurea, Hebdige misli da značenja nastaju iz unutarnjih sustava razlika

16

-

-

Npr., skinheads nose „kratku kosu, remenje, kratke i široke levisice ili hlače, jednobojne prugaste košulje Ben Sherman i ulaštene martinsice“ -> njihova je vanjština neka vrsta prenaglašene verzije fizičkog radnika i izražava imidž „čvrstog muškarca iz radničke klase“ Mods su se pristojno odijevali, što je izražavalo težnje za društvenim usponom i pridruživanjem srednjoj klasi -> meñutim, njihova odjeća i stil veoma su se razlikovali od onih većine pripadnika srednje klase -> njihov stil je izražavao „emocionalnu sklonost crncima“ i ljubav za svijet „podrumskih klubova, diskoteka, butika i prodavaonica ploča“, koji nije pripadao „ispravnom svijetu“ ugledne srednje klase

Crnačke supkulture - Crni su britanski grañani takoñer razvili zasebne supkulture utemeljene na razlikama i sličnostima s drugim stilovima odijevanja. - Prve poslijeratne faze doseljavanja – neupadljiva, konvencionalna odjeća koja je odražavala njihove težnje da uspiju u Britaniji – svijetla vunena odijela, živopisne kravate, diskretne mantile, kožnate cipele na vezanje - U 1970-ima razočaranja proistekla iz rasizma i visoke stope nezaposlenosti – rastafarijanci – britanski su rastafarijanci svoju otuñenost od britanske kulture izražavali nošenjem jednostavne odjeće koja ih je podsjećala na Afriku - Vojna skladišta držala su odjeću koja je mogla izražavati „zlokoban gerila šik“ - Ključne teme rastafarijanskog stila bile su otpor dominaciji bjelačke kulture i izražavanje crnačkog identiteta Punk - Reggae, rastafarijanstvo i s njima povezani stilovi utjecali su na kulturu bjelačke mladeži, ali njihova veza s crncima unaprijed je isključivala veću prihvaćenost meñu mladim bijelcima - U 70-ima je bjelačka mladež razvila vlastitu supkulturu – punk – koju Hebdige iscrpno analizira - Hebdige smatra da je punk gotovo ponovno napisao pravila semiologije, mijenjajući u nekim pogledima način na koji se znakove upotrebljavalo za prenošenje značenja - Neka je značenja punk izvodio iz reggaea i rastafarijanstva - Punkeri su preuzeli i dio rastafarijanskog suprostavljanja britanskom identitetu (umjesto afričkom) - Punkeri su se izrijekom obrušili na uobičajene predodžbe o tome što znači biti Britanac (npr., Anarchy in the UK, God Save the Queen Sex Pistolsa) - Prezirao je komercijalnu glazbu (npr., Alvin Stardust i Gary Glitter), no bili su i kritični i prema umjetnicima (poput Davida Bowiea i Roxy Music) - Punk je napao postojeću glazbenu industriju i pokušao je srušiti granicu izmeñu izvoñača i publike - Slavio je amaterizam mnogih punkerskih sastava -> ohrabrivao na osnivanje vlastitog sastava - Iza punka stajao je zahtjev da „govori za zanemareno biračko tijelo bjelačke siromašne mladeži“ te želja da se „prikaže otuñenje“ - Bio je izravan, bezizražajan, neukorijenjen - Za razliku od rastafarijanstva, nije nudio nadu u budućnost Punk i kaos - Hebdige komentira da je „punkerska supkultura, dakle, na svakoj razini označavala kaos“

17

-

Dio toga kaosa uključivao je radikalno udaljavanje od načina upotrebe označitelja Nisu punkeri samo uzeli obične predmete, „ziherice“ i zahodske lance i pretvorili ih u modne detalje Oni su takoñer bili sposobni odijeliti simbole od njihovih konvencionalnih značenja Kukasti križ – korišten kako bi se označila odsutnost značenja

Prakse označavanja - Hebdige tvrdi da je konvencionalna semiotika nemoćna kad je u pitanju značenje punka, gdje su označitelji odvojeni od onog što označavaju. - Zato se on služi izrazom prakse označavanja kako bi razumio prirodu znakova u punkerskoj supkulturi - Prema ideji prakse označavanja, tradicionalni odnos izmeñu langue (strukture jetzika) i parole (pojedine uporabe jezika) sada je obrnut. Sada se više ne misli da je langue važniji od parole - Značenje kukastog križa ne potječe više iz njegova odnosa prema drugim označiteljima (rasizam, nacizam) nego iz činjenice da taj pojam upotrebljavaju upravo punkeri - Punk je primjer „pobjede... označitelja nad označenim“ Punk i vladajuća klasa - Hebdige sve supkulture smatra oblikom otpora koje proizvode „buku“ – alternativan izvor ideja koji se kosi s nastojanjima vladajuće klase da stvori dojam društvenog sklada Evaluacija - Hebdigeov je rad poticajan pokušaj da se razumije značenje različitih supkultura i da se semiologija razvije kao sociološko oruñe Claude Lévi-Strauss – strukturalizam, mitovi i srodstvo Strukture - Saussureovi pokušaji da razotkrije temeljnu strukturu znakova i jezika utjecali su na razvoj strukturalizma - Strukturalizam analizira temeljne strukture koje su u čovjekovu mišljenju i ljudskim društvenim skupinama - Antropolog Claude Levi-Strauss prvi je razvio strukturalizam i primijenio ga za razumijevanje, izmeñu ostalog, sustava srodstva i mitova - Levi-Strauss smatra da svako ljudsko mišljenje i svi oblici društvenosti imaju stanovitu strukturu - Mitovi drevnih Grka i sjevernoameričkih Indijanaca odražavaju iste strukture - Svi sustavi srodstva temelje se na istim osnovnim strukturama - Različiti se mitovi ili sustavi srodstva mogu u pojedinostima vrlo razlikovati, no osnovna je struktura ista Srodstvo - Levi-Strauss tvrdi da su „fenomeni srodstva istovrsni kao jezični fenomeni“ - To znači da rodbinski sustavi počivaju na stanovitim zakonima koji vrijede za sve strukture - Prema Levi-Straussu, svi rodbinski sustavi imaju skupove odnosa i, poput jezika, svaki dio tog sustava ima značenje jedino u odnosu prema drugim elementima

18

-

-

(položaj žene može postojati jedino ako se stavi u odnos s položajem muškarca, a položaj majke može postojati jedino u odnosu sina ili kćeri) Osnovna struktura srodstva, po Levi-Straussu, uključuje tri tipa obiteljskih odnosa: „odnos izmeñu braće i sestara, odnos izmeñu supružnika te odnos izmeñu roditelja i djeteta“ Uz njih, postoje i avunkularni odnosi izmeñu ujaka ili tetke i nećaka ili nećakinje Ta je temeljna struktura „neposredan rezultat univerzalne prisutnosti tabua incesta“

Binarne opozicije - Za Levi-Straussa, sustavi srodstva nisu jedini univerzalni aspekti kulture - On tvrdi da je uočio neke binarne opozicije, ili parove suprotnosti, koje strukturiraju svekoliko ljudsko mišljenje - Primjeri su tih binarnih opozicija priroda/kultura, muškarac/žena, dobro/zlo - Binarne opozicije katkada uzrokuju proturječja - Da bi se ta proturječja riješila, koriste se mitovi Mitovi - Mnogi mitovi sadrže elemente vezane za hranu - Jelo je bitan dio ljudske kulture, a prema Levi-Straussu ljudi konzumiraju hranu na način povezan s opozicijom priroda/kultura - Sirovu se hranom smatra dijelom prirode (Životinje jedu hranu u sirovu obliku) - Kuhanjem se hrana pretvara u dio kulture jer time ljudi nešto čine hrani - Sljedeće bitno pitanje kojima se bave mitovi jest čovjekovo podrijetlo - U mnogim, ako ne i u svim, kulturama vjeruje se da su ljudi autohotna bića, tj. da su prvi ljudi stvoreni autonomno, da nisu potomci majke i oca - To uvjerenja proturječi ljudskom iskustvu, koje pokazuje da se čovjek raña iz spajanja muškarca i žene - Mit o Edipu - Levi-Strauss zaključuje da mitovi služe kao „posredujući entitet“ izmeñu parole (odreñenih pripovijesti ili mitova) i langue (osnovnih struktura mišljenja i čovjekova mozga) Evaluacija - Dominic Strinati tvrdi da se Levi-Strauss služi vrlo selektivnim dokazima u prilog svojim teorijama - Budući da Levi-Strauss traži dokaze za univerzalne mentalne strukture, njegovi su argumenti redukcionistički, tj., oni svu kulturu pokušavaju svesti na proizvod čvrstih mentalnih struktura - Strinati optužuje Levi-Straussov strukturalizam i za determinizam - Strinati napada Levi-Straussovu tvrdnju da ljudi uvijek misle u binarnim opozicijama

Will Wright – struktura američkog westerna Wright i strukturalizam - Nadahnut Levi-Straussovim strukturalizmom, Will Wright u svojoj knjizi „Revolveri sa šest metaka i društvo“ analizira western filmove -> premda je pisao po LeviStraussovim utjecajem, Wright primjenjuje drugačiji pristup - Prvo, on ne misli da je struktura westerna odraz osnovnih struktura uma

19

-

-

Prema Wrightu, westerni odražavaju strukturu društva u odreñenom trenutku, a ne nepromjenjive mentalne strukture -> struktura westerna mijenja se zajedno s promjenama u društvu Prema Wrightu, likovi u mitovima predstavljaju odreñena društvena načela i „prikazuju dramu društvenog poretka“ Borba izmeñu dvoje ljudi – sukob izmeñu dobra i zla Drugo, Wright se ne slaže s Levi-Straussom da je svekoliko ljudsko mišljenje pod utjecajem binarnih opozicija Meñutim, Wright se slaže da su binarne opozicije od središnje važnosti za prirodu mitova, a westerne smatra jednom vrstom mita Upotreba binarnih opozicija pojednostavljuje mitove i osigurava prenošenje njihove poruke Wright pristupa analizi strukture westerna i uočava da postoje tri glavna tipa – klasični zaplet, prijelazni zaplet i profesionalni zaplet Najveća se pozornost posvećuje klasičnom zapletu – izvornom zapletu iz kojeg su u kasnijem razvoju toga žanra nastali drugi tipovi

Klasični westerni – Shane - Klasični zapleti prevladavali su u westernima od 1930. do 1955. - Shane je kauboj koji želi pomoći malim ljudima sa farmama koji se žele oduprijeti velikim kaubojima koji ih teroriziraju - Starretove koji su pod pritiskom upoznaje kad se došao napojiti, spašava ih od Rikera, i odlazi kad je izvršio svoju misiju Klasični zaplet - Wright dokazuje kako je osnovi zaplet Shanea zajednički svim westernima s klasičnim zapletom - Wright smatra da klasični zaplet čini 13 elemenata, koji su uvijek prisutni: 1. junak ulazi u neku društvenu skupinu 2. pokazuje se junakova iznimna sposobnost 3. društvo i junak su različiti; junak dobiva poseban status 4. društvo ne prihvaća junaka u potpunosti 5. izmeñu loših i društva postoji sukob interesa 6. loši su jači od društva; društvo je slabo 7. izmeñu bandita i junaka vlada čvrsto prijateljstvo ili poštovanje 8. banditi prijete društvu 9. junak se bori protiv bandita 10. junak pobjeñuje bandite 11. društvo je sigurno 12. društvo prihvaća junaka 13. junak gubi ili odbacuje svoj posebni status 1. 2. 3. 4.

U tom zapletu Wright uočava četiri glavne binarne opozicije: suprotnost izmeñu čjudi unutar (farmeri) i ljudi izvan (Shane, rančeri) društva suprotnost izmeñu dobrog (farmeri, Shane) i lošeg (rančeri) suprotnost izmeñu slabih (farmeri) i jakih (junak, rančeri) suprotnost izmeñu divljine (Shane) i civilizacije (rančeri, farmeri)

-

Zašto su klasični westerni imali takve zaplete s takvim suprotnostima? -> Wright ih tumači kao odraz američkog kapitalizma

20

-

U doba tih westerna u Americi nije bio popularan big business Veliki biznis (rančeri), male tvrtke (farmeri), junački pojedinac (Shane)

Prijelazni zaplet - Kako se mijenjalo američko društvo, mijenjao se i western - Prijelazni zaplet bio je meñufaza - Junak (uvijek muškarac) je insajder koji otkriva da je društvo iskvareno i zato se odlučuje na odlazak u divljinu, meñutim, društvo je uvijek previše jako i na kraju sprječava bijeg - Prema Wrightu, film „Johnny Gitara“ iz 1954. bio je posljednji western s prijelaznim zapletom Profesionalni zaplet - Nakon 1954. prijelazni zaplet zamjenjuje profesionalni zaplet - Sličan je prijelaznom zapletu, s tom razlikom što se junak isprva bavi nekom profesionalnom djelatnošću - Prema Wrightu, ta je vrsta zapleta odražavala sve veću važnost tehnokratskih profesionalaca u američkim korporacijama, koji su osjećali da im zahtjevi tih organizacija previše ograničavaju život Evaluacija - Wrightovu radu ne upućuju se optužbe za redukcionizam i determinizam, za koje se praktički optužuje Levi-Straussa - Meñutim, možda je ipak previše dogmatičan kad tvrdi da su neke pripovjedne strukture vezane za odreñena razdoblja - Može se dokazivati da je Wright podcijenio i samu raznolikost westerna - Wright je barem strukturu filmova pokušao povezati s njihovim promjenjivim povijesnim kontekstima; on je taj odnos samo previše pojednostavnio

Postrukturalizam Derrida, Lacan i Foucault - Postrukturalizam je prilično općenit izraz kojim se podrazumijeva rad autora poput Jacquesa Derride, Jacquesa Lacana i Michela Foucaulta - Lacan je pod utjecajem psihoanalize i zanimaju ga rodne razlike u počecima ljudske povijesti - Rad Derride temelji se više na lingvistici i bavi se značenjem jezika - Foucault se bavi širokim spektrom tema – od povijesti zatvora, seksualnosti, ludila, i šire, odnosa izmeñu moći i znanja - Svrstavaju se u poststrukuturaliste zato što se u njihovim djelima nalaze neke filozofske sličnosti -> smatraju se poststrukturalistima jer su ta djela nastala iz odbacivanja ideje strukture Poststrukturalizam i Levi-Strauss - Poststrukturalisti odbacuju Levi-Straussovo uvjerenje da se u društvu mogu ustanoviti neke čvrste strukture koje odražavaju strukturu ljudskog uma - Takoñer, odbacuju marksističko gledište da društvo ima stanovite strukture (kakva je klasna struktura) koje oblikuju društvene odnose - Foucault je, npr., smatrao da je moć/znanje ključ za razumijevanje nastanka društva

21

Jezik, značenje i subjektivnost - Chris Weedon dokazuje da poststrukturalisti „dijele neke temeljne pretpostavke o jeziku, značenju i subjektivnosti“ - Naglasak na jeziku nalazi se u Lacanovoj ideji simboličkog poretka, Derridinu razmatranju différence i Foucaultovu razmatranju diskursa - Svi se slažu da jezik odreñuje način na koji ljudi razumiju društvo i način na koji društvo funkcionira - Weedonovim riječima: „Jezik je ono mjesto na kojemu se zbiljski i mogući oblici društvene organizacije i njihove vjerojatne društvene i političke posljedice definiraju i pobijaju“ - Meñutim, poststrukturalisti inzistiraju na tome da jezik odražava ili opisuje neku temeljnu zbilju ili strukturu. Oni dokazuju da jezik stvara zbilju, a nije njezin odraz - Madan Sarup kaže da je „u poststrukturalizmu, šire govoreći, označeno degradirano i dominantan je postao označitelj“ - Dok je Levi-Strauss tražio značenja skrivena u mitovima, poststrukturalisti poriču da postoji ikakvo čvrsto značenje - Značenje nekog teksta ovisi o tome kako ga tumači odreñeni čitatelj (različite interpretacije više čitatelja su podjednako valjane) - Kako kaže Madan Sarup: „Dok strukturalizam drži da je istina 'iza' ili 'unutar' teksta, poststrukturalizam naglašava interakciju čitatelja i teksta“ Poststrukturalistički feminizam - Premda poststrukturalisti ne misle da se iza znakova i jezika može naći neku istinu, mnogi vjeruju da su od ključne važnosti odreñena značenja koja postanu široko prihvaćena - Chris Weedon – poststrukturalistička feministica - Weedon dokazuje da ishod suñenja za silovanje u UK uvelike odreñuje značenje što se pridaje pojmu „prirodne pravde“ i značenje pripisano riječi „silovanje“ - Chris Weedon kaže da se u sudnicama često prihvaća shvaćanje silovanja kao aktivnog iskazivanja muške seksualnosti u slučaju ženskog „izazivanja“ - Kao poststrukturalistica, Weedon smatra da raspre o jeziku imaju ključnu društvenu i političku ulogu - Promjena prihvaćenih tumačenja neke riječi ili znaka može igrati ključnu ulogu u promicanju veće društvene pravde - Taj proces može upotrijebiti Derridinu ideju dekonstrukcije, u kojoj se značenje znakova razlaže i pokazuje kao proturječno Postrukturalizam i identitet - Uz odbacivanje mišljenja da znakovi imaju bilo kakvo čvrsto značenje, postrukturalisti odbacuju i pretpostavku da pojedinci imaju čvrst odjećaj tko su – osjećaj identiteta - Postrukturalisti se služe idejom subjekta - Weedon i drugi poststrukturalisti dokazuju da pojedinci nemaju jedinstvenu, čvrstu i koherentnu predodžbu o tome tko su ili osjećaj identiteta. Umjesto toga, njihov se identitet oblikuje putem uključivanja u odreñene diskurse - Našu subjektivnost oblikuje iskustvo, ali sa samo iskustvo razumije samo u smislu diskursa koji ga okružuju - Poststrukturalizam napada temelje na kojima počiva većina tipova društvenih znanosti i umjesto toga usredotočuje se na fluidno i neutvrñeno značenje jezika

22

-

Uzdrmavši uobičajene pristupe u društvenoj znanosti, poststrukturalizam je utro put za postmoderne teorije društva i kulture

Lawrence Grossberg – Dekonstrukcija mladosti - Rad Lawrencea Grossberga o promjenjivu značenju „mladosti“ primjer je poststrukturalističke analize - Počnu li ljudi o „mladosti“ razmišljati na odreñen način, tada će se oni koji sebe smatraju mladima tendencijski ponašati u skladu s tim stajalištima Prakse i diskursi mladih - Grossberg prikazuje tri glavne faze u razvoju diskursa i praksi mladih: 1. nakon industrijske revolucije, diskursi o mladim ljudima bili su više zaokupljeni pojmom djetinjstva i zrelosti negoli idejom mladosti. Djecu se držalo podalje od rada dok se ne bi ocijenilo da su dovoljno stara da odu iz škole i uñu u svijet odraslih. Meñutim, kad su ušla u potrebnu životnu dob, od njih se očekivalo da odmah usvoje nazore odraslih i preuzmu njihove odgovornosti 2. nakon Drugog svjetskog rata naglo je skočila stopa nataliteta – tzv. baby boom. Da ne bi došlo do rasta nezaposlenosti, bilo je važno odgoditi ulazak tog naraštaja na tržište rada. Sve važnija postajala je ideja mladosti ili adolescencije kao produljena prijelaznog razdoblja izmeñu djetinjstva i odrasle dobi. Mladost se smatralo „s jedne strane dobom zabave, dobom u kojemu se može poduzimati rizike, a na drugoj potencijalnom prijetnjom“. U tom su razdoblju mladi uspjeli stvoriti vlastiti prostor i vlastite kulture, posebno one vezane uz rock and roll 3. no stvari su se potkraj 1970-ih počele mijenjati. Te promjene obilježavalo je „lagano prelaženje označitelja 'mladež' s rock and rolla na video-kompjutere“. Meñu mladima nije više vladao onaj duh pobune i nisu više bili uvjereni da mogu mijenjati svijet; to je zamijenio cinizam. Mladi su postali upućeniji u svijet odraslih i zaokupljala ih je želja da mu se što prije pridruže. Idealizam i pobuna nisu u modi, u modi je ponašanje odraslih. Prema Grossbergu, prelazeći s identiteta koji počivaju na glazbi prema identitetima utemeljenim na video-kompjutorskoj tehnologiji, mladi poriču svoju mladost. Nastoje biti odrasliji od odraslih znajući više od njih o tehnologiji odraslih Evaluacija poststrukturalizma - Poststrukturalisti su se usredotočili na važnost jezika, koju su mnogi drugi sociolozi (uključujući funkcionaliste i marksiste) nedvojbeno zanemarili. No, ta je okrenutost jeziku najveća slabost i istodobno najveća vrlina poststrukturalizma - Zbog naglaska na jeziku poststrukturalisti zanemaruju materijalnu zbilju - Kao i drugi sociološki pristupi koji poriču postojanje apsolutne istine, poput postmodernizma i etnometodologije, poststrukturalizam zagovara relativizam - On dokazuje da „istina“ ovisi jednostavno o tome koga slušamo, koji je diskurs prihvaćen

Moderna, postmoderna i kultura Stephen Crook, Jan Pakulski i Malcolm Waters – postmodernizacija - Stephen Crook, Jan Pakulski i Malcolm Waters tvrde da suvremena društva proživljavaju proces postmodernizacije - Nalaze se u prijelazu iz modernih u postmoderna društva

23

-

Promjene što ih taj proces uključuje Crook et al uvtñuju usporedbom moderne i postmoderne kulture

Moderna kultura - Prema Crooku et al, tri su glavna obilježja moderne kulture: 1. diferencijacija – podrazumijeva razdvajanje različitih dijelova društva. Ekonomska, politička, društvena i kulturna sfera postaju meñusobno sve odjeljenije. Kultura se izdvojila ili diferencirala od drugih aspekata života. Razlikovala se pučka kultura (kultura koju razvijaju obični ljudi) i visoka kultura koja je bila proizvod stručnih pojedinaca i institucija. Poduzimala su se i nastojanja da se ukine razlika izmeñu visoke kulture i svakodnevnog života (avangardni slikari), meñutim, ti su prosvjedi protiv razdvajanja umjetnosti i života imali malo utjecaja na moderna društva 2. racionalizacija – Prema Crooku et al, modernu je kulturu oblikovala i racionalizacija, ali ne onako potpuno kao diferencijacija. Racionalizacija harmonije, pri kojoj se za skladanje harmonijske glazbe koristi matematika, sve je više utjecala na glazbu. Dogaña se velika racionalizacija reprodukcije glazbe i drugih umjetničkih oblika. Tehnologija služi za reprodukciju i umnožavanje kulture (glasovir, radio i ploče, tiskarska tehnologija – omogućila racionalizaciju reprodukcije umjetničkih djela – da bismo vidjeli neku sliku ne moramo se više oslanjati na napore pojedinih umjetnika) 3. komodifikacija – uključuje pretvaranje kulturnih proizvoda u robu koja se može lako kupiti i prodati. Sa stajališta teorija masovne kulture, time se ugrožavaju estetske vrijednosti i ugrožava se čistoća visoke umjetnosti. Crook et al drže da je ključna odlika moderne kulture razvoj ukusa. Ukus se razvija samo kad ljudi imaju dovoljno sredstava da mogu birati što će konzumirati. Postmodernizacija - U modernim je društvima kultura diferencirana od drugih područja društvenog života, a visoka kultura diferencirana je od popularne kulture - Meñutim, postmodernizacija taj trend obrće - Prema Crooku et al, intenzifikacija nekih procesa rada u moderni vodi do postmodernizacije - Diferencijaciju, racionalizaciju i komodifikaciju zamjenjuju hiperdiferencijacija, hiperkomodifikacija i hiperracionalizacija - Svaki od tih procesa djeluje tako da obrću neke od trendova koji se uočavaju u modernosti -> tako nastaje jedan novi tip kulture -> postkultura Hiperkomodifikacija - Hiperkomodifikacija znači da su sva područja društvenog života postala roba - U modernim društvima neka područja društvenog života, npr., obiteljski život, klasno podrijetlo i veze s drugim ljudima nisu bili komercijalizirani i bila su glavnim izvorom identiteta - Utjecali su na to što će se konzumirati jer su utjecali na ukus - Tako su, npr., različite obitelji iz različitih klasa i različitih mjesta obično jele drukčiju hranu, drukčije se odijevale i kupovale drukčije pokućstvo - Hipermodifikacija briše te razlike - Najprije, sva su područja društvenog života preplavljena robama - Reklamiranje proizvoda - Konzumacija se sve više dogaña u okviru doma, a članovi obitelji postaju sve skloniji konzumiranju različitih proizvoda. Djeca često imaju vlastiti televizor, u svojoj sobi gledaju drukčije emisije i reklame nego roditelji, čak jedu drukčiju hranu

24

-

Umjesto jedinstvene obiteljske kulture, svaki član obitelji izabire vlastiti životni stil Prema Crooku et al, stil, za razliku od ukusa, nije ograničen ili oblikovan izvanjskim društvenim čimbenicima poput klase. Stilovi su sustavi znakova: stil koji odabiremo govori nešto drugima o tome kakvi smo. Stilove oblikuje jedino osobna preferencija – u biti, svatko može biti što god izabere

Hiperracionalizacija - Hiperracionalizacija podrazumijeva upotrebu racionalizirane tehnologije za proširenje kulturne potrošnje i za njenu privatizaciju - Walkman i satelitska TV omogućuju veći individualni izbor onoga što želimo slušati ili gledati - Zahvaljujući videu i kasetama, odlučujemo kada i gdje želimo konzumirati kulturne proizvode - Pojedincima to omogućuje izabrati vlastiti životni stil - Oslanjajući se na Baudrillarda, Crook et al dokazuju da se time nagriza razlika izmeñu autentične i neautentične kulture. Društvom sve više vladaju slike što ih nude mediji. Medijske kopije i reprodukcije počinju zamjenjivati autentičnu, zbiljsku stvar koju predstavljaju - Na kraju slike i znakovi gube vezu sa zbiljom i postaju ono što Baudrillard naziva simulacra Hiperdiferencijacija - Crook et al tvrde da „u postmodernizaciji cvate tisuću cvjetova“ - Razvija se čudesno mnoštvo različitih kulturnih oblika i ne dominira nijedan odreñeni tip - Povećana fragmentacija kulture – hiperdiferencijacija – naposljetku dovodi do dediferencijacije, kada se brišu razlike izmeñu različitih tipova kulture - Posebno, u društvima koja se postmoderniziraju briše se razlika izmeñu visoke kulture i popularne kulture Zaključak - Crook et al tvrde da postkulturu najviše obilježava fragmentacija. Raznolikost i izbor su glavna obilježja postkulture, u kojoj preferencije životnih stilova zamjenjuju hijearhiju ukusa utemeljenu na klasnim i drugim društvenim razlikama Dominic Strinati – postmodernizam i popularna kultura - Crook et al gorljivo zagovaraju tezu da se suvremena društva kreću u smjeru postmoderne. Dominic Strinati puno je sumnjičaviji - Meñutim, on ipak uzorno objašnjava i prikazuje kako teorije postmodernizma analiziraju popularnu kulturu Glavne odlike postmodernizma - Strinati na sljedeći način opisuje glavne odlike postmodernizma: 1. prva je „slom razlike izmeñu kulture i društva“. Posrijedi je razvoj „društva zasićenog medijima“. U takvu su društvu masovni mediji izvanredno moćni. Kompjuterska tehnologija pripomaže stvaranju virtualne stvarnosti koje „potencijalno zamjenjuju realne životne stvarnosti“ 2. druga je glavna odlika postmodernizma „naglasak na stilu na štetu sadržaja“. Tako odreñeni proizvodi postaju posebno popularni jer nose dizajnersku marku, koja priziva privlačan životni stil, a ne zato što su korisni. Društvo razvija „dizajnersku ideologiju“

25

3. tu je i „brisanje razlike izmeñu umjetnosti i popularne kulture“. U postmodernoj kulturi „sve se može pretvoriti u doskočicu, referencu ili navod“. Tako se u popularnu kulturu ikorporiraju elementi onoga što se nekoć ubrajalo u „visoku kulturu“ (Andy Warhol – „Trideset je bolje od jedan“ (glasoviti plakat sa trideset slika Mona Lise) -> ruši osobitu auru i vrijednost originala). Strinati kaže da „postmoderna popularna kultura odbija poštivati pretenzije i osobitost umjetnosti“ 4. četvrta je odlika postmoderne kulture nastanak „zbunjenosti u pogledu vremena i prostora“. Nastavljajuči se na Davida Harveya, Strinati vjeruje da brzina putovanja, gotovo trenutačne komunikacije i brzina kojom kapital, informacije i kulture teku iz društva u društvo vode zbunjenosti u pogledu vremena i prostora. Mediji su u stanju pratiti dogañaje na drugoj strani svijeta gotovo kao da smo ondje -> posljedica je poremećenost našeg osjećaja za prostor. Naslov i sadržaj filma „Povratak u budućnost“ -> poremećenost osjećaja za vrijeme 5. postmoderna kultura uključuje „slabljenje metapripovijesti“. Polazeći od Lyotardovih teza, Strinati tvrdi kako postmodernizam uključuje nestajanje vjere u bilo kakve velike pripovijesti ili velike ideje o svijetu. Postmodernizam je „skeptičan prema svakom apsolutnom, univerzalnom i sveobuhvatnom polaganju prava na znanje“ kakvi su „religija, znanost, umjetnički modernizam i marksizam“. Sve je podjednako valjano, a potraga za jednom jedinom istinom besmislena je i opasna Razlozi nastanka postmodernizma - Strinati uočava tri glavna razloga za nastanak postmodernizma: 1. kapitalistička društva sve su veći naglasak stavljala na konzumerizam. Napredna kapitalistička društva u prosjeku imaju mnogo viši životni standard i u njima je mnogo naglašeniji pokušaj da se ljude nagovori na potrošnju proizvoda koji se mogu proizvesti u vrlo velikom broju 2. razvila su se „nova zanimanja srednje klase“ kojima je u interesu promicati postmodernu kulturu. Ta zanimanja uključuju dizajn, marketing, oglašavanje i kreativne poslove u različitim medijima. 3. prema Strinatiju, postmodernizam nastaje i zbog „erozije kolektivnog i individualnog identiteta“. Identiteti ljudi postaju osobniji i individualniji Jedna evaluacija postmodernih teorija kulture - Strinati upozorava na neke poteškoće s postmodernim teorijama popularne kulture posebno i kulture općenito: 1. Strinati tvrdi da postmodernisti silno pretjeruju kad govore da masovni mediji „preuzimaju zbilju“. On kaže: „Masovni mediji jesu važni, ali ne toliko“. Pretjerane tvrdnje o važnosti medija tumači kao proizvod ideologije onih koji žive od medija 2. Postmoderna teorija takoñer preuveličava važnost utjecaja medija na ono što ljudi troše. Ne kupuju ljudi proizvode samo zbog izgleda, neko jer su i korisni 3. Strinati stavlja u pitanje logiku tvrdnje postmodernizma da metapripovijesti slabe. Naime, on dokazuje da je sam postmodernizam metapripovijest 4. Strinati ima više razumijevanja za tvrdnju postmodernista kako na pojmove vremena i postora utječu brže putovanje, komunikacije i slično. Neki imaju manje mogućnosti da te promjene dožive nego drugi 5. Strinati ipak misli da „tvrdnje postmodernista i brisanju razlike izmeñu umjetnosti i popularne kulture imaju stanovitu vjerodostojnost“. On smatra da se te tvrdnje mogu primijeniti samo na kulturu novih zanimanja srednje klase, koju smatra najodgovornijom za nastanak postmodernizma

26

6. Strinati ocjenjuje postmoderne tvrdnje o tekućim promjenama u popularnoj kulturi. Tvrdi da su postmoderni elementi najprisutniji u oglašavanju i arhitekturi, ali da su u drugim područjima imali manji utjecaj. Posebno prikazuje slučaj filma -

Strinati kaže: „Premda ga se ne može potpuno odbaciti, postmodernizam, čini se, pati od ozbiljnih teorijskih i empirijskih ograničenja. Nema sumnje, nije primjeren kao temelj za razvoj jedne sociologije popularne kulture“

Identitet Uvod – priroda društvenog identiteta - Richard Jenkins tvrdi da je društveni identitet „naše razumijevanje onoga tko smo i tko su drugi ljudi te, recipročno, razumijevanje drugih ljudi toga tko su oni i drugi“ - Identitet je nešto o čemu se može pregovarati i što se stvara u tijeku ljudske interakcije - Podrazumijeva povlačenje usporedbi meñu ljudima i, prema tome, ustanovljavanje sličnosti i razlika meñu njima - Za Jenkinsa, „društveni identitet tiče se značenja“; ta su značenja društveno izgrañena, a ne bitne razlike meñu ljudima - Prema Jenkinsu, identitet je sastavni dio društvenog života. Ljudi se mogu odnositi prema drugim ljudima jedino razlikovanjem identiteta različitih skupina - Jenkins zaključuje da „bez društvenog identiteta, zapravo, nema društva“ Stuart Hall – tri koncepcije identiteta - U radu „Pitanje kulturnog identiteta“ Stuart Hall dokazuje da su predodžbe o identitetu prošle tri glavne faze u kojima je razmišljanjem o društvu dominirala odreñena koncepcija identiteta. To su: 1. prosvjetiteljski subjekt 2. sociološki subjekt 3. postmoderni subjekt Predmoderni identiteti - Hall dokazuje da su prve faze modernosti „potaknule nastanak jednog novog i odlučnog oblika individualizma, u središtu kojega je stajala nova koncepcija individualnog subjekta i njegova identiteta“ - U predmodernim društvima identiteti su se uglavnom temeljili na tradicionalnim strukturama, posebno onima vezanima za religiju - Čovjekov položaj u društvu i njegov identitet proistjecali su iz položaja koji se stjecao roñenjem, a smatralo se da on odražava Božju volju Prosvjetiteljski subjekt - Izmeñu 16. i 18. st prevladala je nova koncepcija identiteta, sa dvije glavne odlike: 1. individualni subjekt smatrao se „nedjeljivim“. Svaka osoba je imala vlastiti identitet koji je bio jedinstven i nije se mogao razlagati na manje, sastavne dijelove 2. identitet svakog pojedinca bio je jedinstven -

Prema Hallu, ta je koncepcija identiteta proizašla iz ideja francuskog filozofa Descartesa Descartes je smatrao da postoji temeljna podjela izmeñu duha i stvari. Njegova koncepcija čovjeka bila je dualistička: ljudi se dijele na dva zasebna dijela, um i tijelo

27

-

Pojedinac je u toj koncepciji identiteta bio jedinstvena, cjelovita osoba koja je imala sposobnost misliti svojom glavom

Sociološki subjekt - U 19. st počela se razvijati više sociološka koncepcija subjekta i individualnog identiteta. Hall smatra da je nastala kao rezultat promjena u društvu - Zamah industrijalizacije i urbanizacije povećao je složenost društva - Ono se sve više temeljilo na organizacijama i strukturama koje su oblikovale živote pojedinaca Simbolički interakcionizam i identitet - Teoriju simboličkog interakcionizma Hall smatra dobrim primjerom te koncepcije individualnog identiteta. S gledišta simboličkog interakcionizma, individualni se identitet oblikuje jedino u interakciji s drugima. - Čovjekovo mišljenje o sebi samome, njegova predodžba o sebi, djelomice je proizvod načina na koji ga vide drugi - S interakcionističkoga gledišta ljudi i dalje imaju svoju individualnost, ali ta individualnost nije posve drukčija od društva - Ponašanje drugih može se predvidjeti i, zahvaljujući tome, ponašanje u društvu postaje pravilnije i redovitije Promjena u kasnoj modernoj – postmoderni subjekt - Prema Hallu, suvremena društva sve više odlikuje postojanje fragmentiranih identiteta. Ljudi više nemaju jednu jedinu, jedinstvenu predodžbu o tome tko su, pa umjesto toga posjeduju „nekoliko, katkada proturječnih ili nerazriješenih, identiteta“. Nekoliko je razloga za tu fragmentaciju identiteta Modernost i promjene - U društvima kasne moderne ubrzava se ritam promjena i ljudima je teško zadržati jedan i jedinstven osjećaj tko su Novi društveni pokreti - Tijekom 1960-ih i 1970-ih ljudi su se počeli organizirati i oko drugih, ne samo klasnih pitanja. Nastali su novi društveni pokreti koji su se bavili raznovrsnim pitanjima i identitetima Politika identiteta - Bavi se razlikama izmeñu skupina ljudi i mogućnostima pojedinaca da izraze te razlike Feminizam - Izložio je, kao političko i društveno pitanje, temu kako smo formirani i proizvedeni kao rodni subjekti - U novije vrijeme ističe razlike izmeñu žena (npr., žena različita etničkog podrijetla) Moć kažnjavanja i nadzor - Prema Foucaultu, društva sve više odlikuju „moć kažnjavanja“ i „nadzor“ Globalizacija

28

-

Posljednji, vrlo važan čimbenik u stvaranju fragmentiranih identiteta jest proces globalizacije. Lakoća i učestalost kojom se ljudi kreću svijetom te napredak u komunikacijama i „globalno oglašavanje stilova, mjesta i slika“ mogu dovesti do „učinka kulturnog supermarketa“. Ljudi više ne moraju graditi identitete koji se temelje na mjestu u kojem žive i umjesto toga mogu izabrati iz široke lepeze različitih identiteta. Globalni konzumerizam može voditi i sve većoj homogenizaciji, ili sličnosti, meñu ljudima

Globalizacija i različiti izvori identiteta - Hall tvrdi kako je u modernim društvima nacionalnost bila važan izvor identiteta - Tri su glavna odgovora na globalizaciju vezana za nacionalnost: 1. na nekim su mjestima ljudi pokušali reafirmirati nacionalni identitet kao obrambeni mehanizam (njihov nacionalni identitet ugrožava imigracija) 2. prva reakcija na globalizaciju došla je iz etničkih manjina, ali i etničke manjine katkada reagiraju obrambeno (ponovna identifikacija s kulturama podrijetla, stvaranje jakih protuetniciteta) 3. treća je reakcija na globalizaciju stvaranje novih identiteta („crnački“ identitet) -

Hall tvrdi da je ideja etničke čistoće uglavnom mit. U gotovo svakom stanovništvu nalazimo ljude različitog etničkog podrijetla

Zaključak - Hall zaključuje da je, u skladu s postmodernom teorijom, identitet postao decentriran Zygmunt Bauman – „Od hodočasnika do turista – ili kratka povijest identiteta“ - Prema Baumanu, identitet nije postao tek fragmentiran, nego više nema nikakav čvrst temelj - Identitet je postao samo pitanjem izbora, čak ne izbora koji su nužno dosljedni ili redoviti - Pojedinci mogu promijeniti svoj identitet kako i kada žele Moderni identitet kao hodočasništvo - Prema Baumanu, identitet se u modernom dobu može usporediti s hodočasništvom - U hodočašću čovjek iscrtava mapu svoga budućeg života -> ima neki cilj – stići na mjesto hodočašća - Životne strategije ljudi temelje se na jasnoj predodžbi o tome tko žele postati - Njihovi su životi usmjereni ostvarenju željenog identiteta - Taj identitet obično je vezan za njihovo zanimanje Postmoderna – „svijet negostoljubiv prema hodočasnicima“ - Hodočasnici moraju biti donekle sigurni u svijet - Oni moraju znati da će mjesto hodočašća biti ondje kad stignu – u suprotnom bi hodočašće bilo besmisleno - Stvarajući nesigurnost, postmoderna ugrožava hodočasništvo kao životnu strategiju - U postmodernim društvima su promjene brze Postmoderne životne strategije - U takvoj se situaciji traže nove životne strategije - Te strategije odbacuju ideju stvaranja bilo kakva jedinstvenog, središnjeg ili trajnog identiteta

29

- Bauman nabraja četiri postmoderne životne strategije: 1. Skitač (ili flaneur) je netko tko lunja gradom i zabavlja se promatranjem čudesa gradskog života. On na umu nema nikakav odreñeni cilj. Skitač je postmoderni „zaigrani potrošač“, koji je zamijenio „junačkog proizvoñača“ (ili radnika) moderne 2. Vagabund – u prošlosti je lutao od mjesta do mjesta i nigdje se nije htio vezati. Vlasti nisu voljele vagabunde jer su bili nepredvidljivi. Njihove skitnje nisu imale odreñene ciljeve pa se nikada nije znalo gdje će se pojaviti. Vagabund je stranac, kamo god išao, i nema svoje mjesto u svijetu 3. Turist – poput vagabunda, i turist ide iz mjesta u mjesto. Meñutim, njegovo je kretanje malo svrhovitije. On zna kamo želi ići, ali nije poput hodočasnika. On ne putuje da bi ostvario neki krajnji cilj. Jednostavno odlazi na druga mjesta da bi stekao nova iskustva, vidio nešto drugačije ili činio nešto što prije nije činio 4. Igrač – on život doživljava kao igru. Igre se igraju radi pobjede, ali taj rezultat nema trajne konzekvence. Pobijedio ili izgubio, zaboravljaš posljednju igru i prelaziš na sljedeću Zaključak - Čvrsti, trajni identiteti ne postoje. Jedina je dužnost postmodernog grañanina „voditi ugodan život“, po volji mijenjajući identitet Evaluacija Halla i Baumana - Bauman posebno ističe stupanj do kojeg ljudi mogu birati identitete, dok Hall više naglašava sve veću važnost etniciteta u oblikovanju identiteta - Tim stajalištima upućuju se kritičke primjedbe iz nekoliko razloga: 1. neki sociolozi niječu da je klasa prestala biti važan izvor identiteta (Marshall, Newby, Rose i Vogler, McDonough) 2. neke feministice dokazuju da rod ostaje dominantnim izvorom identiteta 3. Richard Jenkins protivi se Halleovoj tvrdnji da je refleksivnost – razmišljanje o vlastitu identitetu – isključiva odlika modernosti. Predodžba o vlastitu identitetu nije ništa novo – to je čovjekova univerzalna odlika (sv. Augustin, budizam) 4. Jenkins takoñer misli da autori poput Baumana veoma preuveličavaju stupanj u kojem su identiteti u suvremenom društvu fragmentirani, kratkovječni i slobodno izabrani. Za razliku od postmodernista, Jenkins vjeruje da identitet ostaje ukorijenjen u društvenom iskustvu i članstvu u društvenim skupinama te da nije često što se može tek tako mijenjati Richard Jenkins – identitet kao društveni proizvod Individualni i kolektivni identitet - Richard Jenkins dokazuje da identiteti sadrže elemente „individualno jedinstvenoga“ i „kolektivno zajedničkoga“ - Premda svaki pojedinac ima svoj osobni identitet, ti se identiteti oblikuju putem članstva u društvenim skupinama - Individualni elementi identiteta naglašavaju razliku, a kolektivni elementi sličnosti, no to je dvoje tijesno povezano - Jenkins tvrdi da identiteti nastaju u procesu socijalizacije (Meadova ideja) - U djetinjstvu neki identiteti dobivaju najveću važnost i ostaju razmjerno stabilni tijekom čitava života - Jenkins kaže da su „osobnost, ljudskost, rod, i u nekim okolnostima, srodstvo i etnicitet primarni identiteti, čvršći i otporniji od drugih identiteta na promjene u kasnijem životu“

30

-

Društveni identitet nikada nije jednostran – naši identiteti uvijek nastaju u odnosu s drugim ljudima Jenkins dokazuje kako ljudi u svakodnevnom životu nastoje ostaviti dojam o sebi – ostaviti dojam o sebi kakvima bi htjeli da ih vide drugi (Goffmanova ideja) Identitet je unutarnji – što mislimo da naš identitet jest – i izvanjski – kako nas vide drugi

Moć i identitet - Prema Jenkinsu, stvaranje identiteta nije vezano tek za individualne interakcije. Vezano je takoñer za veće društvene skupine - Sposobnost prisvajanja identiteta za sebe i pripisivanja odreñenih identiteta drugima u biti je pitanje moći - Neke skupine imaju više moći nego druge uzimati identitete za sebe i pripisivati identitete drugima - Identiteti su tijesno vezani za društvene položaje, posebno u organizacijama - Organizacije razvrstavaju ljude prema vrsti posla i rangu i oni nemaju slobodu izbora vlastita položaja unutar organizacija - Jenkins kaže: „Društveni identiteti postoje, stječu se i raspodjeljuju unutar odnosa moći. Identitet je nešto oko čega vlada borba i što stvara stratifikaciju“ Zaključak i evaluacija - Jenkins, čini se, ima pravo kad tvrdi da ljudi nemaju potpunu slobodu izbora vlastitog identiteta, da neke identitete (poput roda) nije lako mijenjati i da su identiteti društveni kao i individualni Harriet Bradley – Razlomljeni identiteti - U pregledu studija o identitetu i nejednakosti Harriet Bradley dokazuje da ni moderne ni postmoderne koncepcije identiteta same za sebe nisu primjerene - Ona kaže: „Ključan je cilj spojiti klasične i modernističke pristupe razumijevanju nejednakosti s novijim perspektivama nadahnutim postmodernizmom i podstrukturalizmom“ Modernistički i postmodernistički pristup identitetu 1. modernistički pristupi objašnjavanju identiteta naglašavaju važnost struktura (poput klasnih struktura ili patrijarhata). Postmoderni pristupi naglašavaju izbor 2. modernistički pristupi najčešće smatraju da su društva polarizirajuća (npr., izmeñu bogatih i siromašnih). Postmoderni pristupi smatraju da se društva i identiteti njegovih članova fragmentiraju u mnoge različite skupine 3. modernistički pristupi vide u klasi ili rodu ključne izvore identiteta. Postmoderni pristupi često tvrde da klasa iščezava. Tvrde da postoje brojni različiti izvori identiteta 4. modernistički pristupi smatraju da su društva razmjerno predvidljiva i da imaju neki stupanj društvenog reda. Postmoderni pristupi naglašavaju „kaos i zbrku, beskonačno komešanje naizgled jedinstvenih dogañaja“ 5. modernistički pristupi ističu materijalne izvore moći, posebno nadzor nad resursima kakav je novac. Postmoderni pristupi naglašavaju važnost kulturnog i simboličkog. S postomodernog stajališta, moć proistječe iz kontrole nad diskursom – nad time kako ljudi govore i misle o pojedinim temama ili društvenim skupinama. Za njih su najvažnija značenja Problemi modernističkih i postmodernističkih pristupa

31

-

-

Bradley misli da ni modernistička ni postmodernistička stajališta o bilo kojem od tih pitanja nisu potpuno zadovoljavajuća Ona kaže: “Društva su kaotična, ali i ureñena; ponašanje je beskrajno varijabilno, ali i redovito i predvidljivo; društveni se odnosi mijenjaju, no takoñer su stabilni i trajni“ Ona tvrdi da strukturirane društvene nejednakosti ostaju važne; one nisu nestale Meñutim, te nejednakosti ne oblikuju identitet onako neposredno kao prije; identitet uključuje više fluidnosti i izbora. Ali izbor nije apsolutan: ograničava ga postojanje dinamičkih odnosa Bradley radije upotrebljava izraz „dinamika“ nego izraz „struktura“ jer smatra da se idejom strukture preuveličava stupanj do kojega su društveni odnosi čvrsti i fiksirani Prije no što se krene u borbu protiv eksploatacije, potlačene grupe moraju moći napasti one diskurse koji potlačivanje prikazuju kao neizbježno ili poželjno

Četiri aspekta nejednakosti - Bradley u svojoj studiji ispituje četiri aspekta nejednakosti: klasu, rod, „rasu“ i etnicitet te dob - Premda smatra da su to najvažniji tipovi nejednakosti i izvori identiteta, priznaje da postoje i druge važne društvene podjele: primjer su seksualna orijentacija i invalidnost - Bradley smatra da nijedan izvor nejednakosti nema primarnu važnost. Sve njih smatra važnima Nejednakosti i identiteti - Bradley ne misli da su nejednakost i identitet u neposrednu odnosu - Važnost nejednakosti mijenja se s vremenom i ovisi o individualnim okolnostima - Bradley smatra da su identiteti ukorijenjeni u članstvo u društvenoj skupini Tri razine identiteta - Identiteti najčešće počivaju na nejednakostima, društvenim podjelama i razlikama - Meñutim, važnost odreñenih nejednakosti, podjela i razlika za identitet nije ista na svim mjestima, u svim razdobljima i za sve pojedince - Bradley stoga smatra da je korisno identitet razumjeti kao nešto što djeluje na trima različitim razinama: 1. pasivni identiteti su „potencijalni identiteti“. Potencijalno mogu biti važni u načinu na koji pojedinci vide sebe i načinu na koji ih vide drugi, ali je taj identitet uglavnom neaktivan. Bradley tako doživljava klasni identitet 2. aktivni identiteti „jesu oni koji su pojedinci svjesni i koji čine temelj za njihove akcije. Oni su pozitivni elementi za samoidentifikaciju pojedinaca, premda nije nužno da o sebi neprestano mislimo u okviru jednog jedinog identiteta“. Npr., seksualno uznemiravana žena koristit će svoj rodni identitet, a u nekim drugim okolnostima može biti istaknutiji neki drugi identitet 3. politizirani identiteti postoje ondje gdje čine „stalniju osnovu za djelovanje i gdje ljudi stalno misle o sebi u terminima nekog identiteta“. Takvi identiteti nastaju putem političkog djelovanja; politički aktivisti ističu važnost tog identiteta i uzimaju ga kao osnovu za organiziranje kolektivne akcije. Npr., feministice su u 1970-ima i 1980-ima uspjele za većinu žena rod pretvoriti u politiziran identitet Klasa i identitet - Bradley drži da je klasa uglavnom izvor pasivnog identiteta - Bradley se ne slaže s argumentima postmodernista da klasa izumire ili iščezava - Umjesto toga, postoje dokazi da se klasa i polarizira i fragmentira

32

-

Bradley navodi niz studija koje pokazuju da se, u zemljama poput Britanije, nejednakosti ne smanjuju nego upravo rastu Razvoj „potklase“ (koju Bradley smatra marginalnom skupinom izvan klasne strukture) i veliki rast nezaposlenosti donijeli su fragmentaciju klasne strukture

Rod i identitet - Razmatrajući teorije roda, Bradley uočava pomak od teorija koje su u ženama vidjele jedinstvenu skupinu, ujedinjenu zajedničkim iskustvom tlačenja, prema teorijama koje tvrde da su žene (a i muškarci) fragmentirane u različite skupine - Prvi tip teorije uključivao je radikalni, marksistički i liberalni feminizam, a drugi uključuje crni, postmoderni i feminizam razlike - Bradley smatra da su oba tipa teorije važna i da oba pružaju uvide u stvaranje identiteta - Nisu sve žene u nepovoljnijem položaju u istom stupnju ili na iste načine. Npr., crne feministice smatraju da crnkinje i bjelkinje drukčije doživljavaju obitelj (bijele feminstice -> obitelj kao izvor patrijahalnog tlačenja, crne feministice -> obitelj kao izvor solidarnosti i kao zaklon od tlačenja) - Bradley smatra da je rod – i kao opća kategorija i s obzirom na razlike izmeñu skupina žena i skupina muškaraca – važan izvor identiteta u suvremenoj Britaniji - Rod je aktivan politiziran identitet za žene kao rezultat utjecaja feminizma - U novije vrijeme rod počinje postajati politiziran za muškarce „Rasa“/etnicitet i identitet - Poput roda, „rasa“/etnicitet postala je u suvremenom društvu važnijim izvorom identiteta nego klasa i veća je vjerojatnost da će ona stvarati aktive i politizirane identitete - Važnost „rase“/etničke pripadnosti kao izvora identiteta u znatnoj mjeri ovisi o tome kako se ona politički koristi da bi se skupine mobilizirale i da bi im se dao osjećaj pripadnosti i povijesti - Za dominantne etničke skupine, poput bijelaca u Britaniji ili SAD-u, etnički je identitet manje politiziran identitet. Obično se doživljava kao norma i postaje aktivan dio identiteta samo u odreñenim okolnostima - U Britaniji su škotski i velški identitet aktivniji i politiziraniji nego engleski identitet Dob i identitet - Dob Bradley opisuje kao „zanemarenu dimenziju nejednakosti“ - Pojedincima je dob važan izvor identiteta - Mladi ljudi smiju činiti samo ono što im dopušta zakon; stariji ljudi doživljavaju, ageism, predrasude prema starijima; i dakako, na identitet utječu fiziološke razlike meñu dobnim skupinama - Meñutim, Bradley smatra da je dob „problematičnija“ kao „temelj za kolektivni društveni identitet“ - „Dob kao tema nalazi se vrlo nisko na političkom dnevnom redu“ - Prema Bradleyu, dob je prvenstveno dio individualnog identiteta i tek rijetko postaje dijelom aktivna ili politizirana identiteta: 1. pojedinci prolaze kroz različite dobne skupine i znaju da neće zauvijek ostati mladi, sredovječni ili stari. Privremenost njihove pripadnosti nekoj dobnoj skupini otežava razvijanje stabilna, drugotrajna identiteta

33

2. za razliku od drugih tipova stratifikacije, najmoćnija je skupina u sredini. Dobne skupine u najlošijem položaju, mladi i stari, obično imaju premalo zajedničkog da bi činile osnovu za ujedinjenje u zajedničkoj borbi -

Postoje primjeri kada dob postaje aktivnijim identitetom. Neki aspekti kulture mladih izražavaju osjećaj sukoba s odraslima (Who, „Moja generacija“, op.a. ko da nisu mogli stavit bez prijevoda ;-)) - Unatoč ograničenoj važnosti dobi kao aktivna ili politizirana izvora identiteta meñu mladima, Bradley navodi dva primjera tema vezanih za mlade koje su došle u prvi plan: 1. tijekom 1960-ih, radikalni studentski pokret u Americi, Britaniji i drugim europskim zemljama djelomice se temeljio na pitanjima vezanim za dob. Zahtijevala se reforma školskog sustava, seksualno osloboñenje i prekid s onim što se smatralo birokratskom ili materijalističkom kulturom sredovječnih 2. tijekom 1990-ih u Britaniji je stvorena neka vrsta „koalicije različitih interesa mladih (New Age putnici, raveri, ekološke skupine i „plemena“) u borbi protiv kaznenog zakona“ -

Meñu starijima postoje neki primjeri političke mobilizacije Sijede pantere (Gray Panthers), radikalna američka skupina, povela je kampanju za prava starijih ljudi No, u političke aktivnosti vezane za dob uključuje se tek vrlo mala manjina starijih ljudi No Bradley misli da bi stariji u budućnosti mogli postati politički aktivniji, kad naraštaj koji je sudjelovao u feminističkom i studentskom pokretu prijašnjih desetljeća dosegne umirovljeničku dob

Zaključak - Bradley zaključuje da se stratifikacijski sustavi i identiteti u suvremenim društvima i polariziraju i fragmentiraju - Sve je veća polarizacija izmeñu bogatih i siromašnih i izmeñu mladih i starih - Donekle su polarizirane i etničke skupine – zahvaljujući oživljavanju nacionalističkih i fašističkih skupina - Nejednakost nije nestala - Seksizam i rasizam i dalje postoje usporedno s ageismom, klasnom nejednakosti i drugim uzrocima lošijeg položaja - Rod i „rasa“/etnička pripadnost donekle su važni izvori aktivnih i politiziranih identiteta. Dob ostaje važnijom kao čimbenik osobnih identiteta nego kolektivnih - Meñutim svi su oni još važni kao izvori identiteta i u svakom od njih dogañaju se fragmentacija i podjela - Kao posljedica, ljudi u suvremenim društvima imaju razlomljene identitete - Nemaju neki identitet koji natkriljuje sve druge - Ipak, identiteti ljudi i dalje su zapravo društveni - Premda element izbora postoji, nije onako velik kako misle postmodernisti - Prema Bradleyevoj, razlamanje identiteta nije nova pojava

34

Kultura, identitet i vrijednosti -

-

-

Nije čudno da su sociolozi kulture pri istraživanju kulture spoznali kako im je teško osloboditi se vlastitih kulturnih vrijednosti. Kao i drugi članovi društva, sociolozi su najčešće odgojeni tako da neke kulture, posebno vlastite, smatraju superiornim drugim kulturama Ali, ne utječe na sociologe samo njihov odgoj. Identitet utječe na način na koji razumijemo svijet, a kad su sociolozi posrijedi, može utjecati na teorije koje razvijaju Dio procesa razvijanja identiteta odrasle osobe može uključivati pristajanje uz neku političku ideologiju, a to sa svoje strane može utjecati na stvaranje predrasuda o kulturi Na vrijednosti ne utječu samo odgoj i politička ideologija koju slijedimo. Na njih utječe i doba u kojem živimo Prema nekim prijašnjim naraštajima sociologa, klasa je bila najvažnija odlika društva, a kulturu se moglo objasniti i vrednovati samo kad glavnu ulogu u analizi ima klasa U novije vrijeme, meñutim, klasa je donekle izašla iz mode kao objašnjenje socioloških fenomena ili kao središnji izvor identiteta za sociologe Za zagovornike postmodernizma, sve su kulture podjednako valjane. Ne postoji nikakva razlika izmeñu visoke kulture i masovne kulture Jedini kriterij vrednovanja jest to može li se u njima uživati Nejednakosti i dalje utječu na životne šanse ljudi i kulture što ih oni razvijaju, na umjetničke oblike koje preferiraju i na identitete koje grade

35