Pogled u lingvistiku [2 ed.] [PDF]

Zitiervorschau

Uredlllt BRANJCO BLUENOVIC

a--td DI. ILU>OSLAV ICATICIC

DI.

AUGUST KOVACEC V~lbopr-.

BOJAH STltANIC Grafički

umnik

'111.A BEUTZ Za

Izdavača

dr JOSIP MALIC

Nacionalna i sveučilišna b1blioteka, Zap-eb Kalalopzacija na in-oru: 8111(035) SKIUAN, Dubravko PQlled u linsvistiku J Dubravko Sltiljao. - 2. 1zd. - Zap-eb : Sltolska 11.njlp, 1915. - 263 str. ; 21 cm I. izd. 19IO. - Nakl. 2000 primj. - Bibliografija: str. llS-231. - Kazalo imena, lingvistićltih škola, pravaca i razdoblja : Kazalo pojmova i tema ; Kazalo jez.ika I pisama.

rtSAK SVEUCILISNA NAKLADA LIBER -

ZACiREll

DUBRAVKO ŠKILIAN

POGLED U LINGVIST IKU II izdanje

šKOLSKA KNJIGA- ZAGREB 1985

UPUTA CITAOCIMA

Nije baš uobičajeno da knjige ovakve vrste sadržavaju umjesto predgovora uputu za čitanje; no predgovore ionako malo tko čita, a vjerujem da su ovdje doista korisna neka objašnjenja, i zato sam ovom uvodu dao naslov koji jasno il--kazuje njegovu utilitanlu usmj~renost. Naime, pisao sam ovu knjigu s mi.mjerom da to bude lingvistički priručnik višestruke namjene. S jedne strane, trebalo bi da čitalac može steći relativno t:jelovitu sliku o domeni lingvistike i o njezinim osnovnim problemima ako knjigu pročita od početka do kraja. Ali, isto tako, oni koje zanimaju samo određena područja unutar znanosti o jeziku tK>gledat će pojedina poglavlja i odjeljke posvećene upravo tim pitanjima: za pronalaženje većih cjelina poslužit će im sadržaj, a manje tematske jedinice potražit ~ u analitičkom sad.daju na kraju knjige. I napokon, ako netko želi saznati definiciju izvjesnog pojma ili najosnovnije obavijesti o jezicima, pismima, lingvistima ili lingvističkim školama, naći ~ broj stranice s tim podatkom u jednom od triju indeksa. Težio sam zapravo za tim da stvorim neku vrstu, danas u svijetu veoma popularnog, lingvističkog leksikona; no za razliku od većine takvih djela (uključujući i naš doista monu-

5

mentalni Simeonov Rj~nik) nisam htio postići - ponekad ionako lalnu - bezličnu leksikografsku objektivnost, nego sam, gdje mi se god to činilo potrebnim, unosio lični pristup i \'lastitu interpretaciju, poštujući, dakako, dostignuća sm;remene lingvistike. Zbog toga upravo i nisam odabrao alfabetski redoslijed, već sam podatke grupirao u sadržajne cjeline unutar kojih Je, vjerujem, potrebu kompleksnog objašnjavanja pojmova lakše sagledati. Da bi se uvidio ovaj •latentni• rječnički karakter priručnika, treba naglasiti da se u njemu na samo 230 stranica nalazi spomenuto više od 1100 pojmova, oko 200 lingvista i škola, više od 550 jezika svijeta, pedesetak pisama, dakle ukupno oko 1800 najosno\'nijih lingvistič­ kih podataka. Ovakva koncepcija knjige, njezina višestruka namjena i 'išestruka mogućnost njezine upotrebe uvjetovali su i neke ~,.,ecifičnosti. Budući da je ovo priručnik a ne udžbenik, nisam želio tekst opterećivati bilješkama (ko.ie bi zacijdo bile mnogobrojne). Umjesto toga, na kraju knjige nalazi se bibliografija s osnovnom literaturom za svako područje, i ona može posluži· ti kao temelj za dalja, produbljenija istraživanjai. Isto tako, nisam ni na koji način (osim u nekoliko izuzetnih slučajeva, gdie mi se to činilo bitnim) upozoravao čitaoce da je neki upotrijebljeni (ali na tom mjestu nedefinirani) pojam drugdje objašnjen, jer se to uvijek može utvrditi u indeksima. Ipak, ~vi su pojmovi na mjestu gdje su im pridružene avi oblicima grafičkih znakova u pismima, njihovim sustavima i njihovim odnosom prema fonološkim sistemima. Najmanj~ grafička jedinica kojoj odgovara neki fonem naziva se grafem (dok je sloi·o najmanji mak koji se piše samostalno i odvojeno u nizu), pa grafemi mogu biti jednostavni, ako se upotrebljava jedan grafički znak, i sloleni digrami (sa dva znaka - naše lj), trigrami (francusko eau), tetragrami itd. Grafemi su monovalentni, ako su uvijek ostvarenje jednog fonema (naše se g uvijek čita g), polivalentni, ako su ostvarenje više fonema (francusko s je s i z), ili ekvivalentni, ako su dva grafema ostvarenje istog fonema (španjolsko b i v). Promatrana nezavisno od fonoloških sustava, prema tome kako

47

se ona sama ostvaruju, pisma mogu biti gravirana, slikana, rukopisna i tipografska, a prema obliku samih grafema razlikuju se majuskula (sa znakovima jednake veličine) i minuskula (s pojedinim znakovima koji se izdužuju ispod ili iznad zamišljene crte); po nagibu slova pisma se dijele na uspravna - kapitala - i na koso položena - ku~iv. Nekadašnja u oblicima kodificirana raznolika rukopisna pisma od izuma štampe zamijenjena su golemim brojem tipografskih

pisama. Interpunkdja je (zajedno s dijakritičkim i.nakovima) skup makova u pismu kojima se bilježe nefonemski jezični elementi (pauza, intonacija, naglasak, ton itd.) i skup pravila o upotrebi tih znakova, od kojih su danas najčešći bjelina među riječima, točka, zarez, dvije točke, navodnici, crta, zagrada, upitnik, uzvičnik, akcenatski znaci itd. Kodifikacija tih pravila zajedno s nekim drugim pravilima o upotrebi grafičkih znak.ova kao ostvarenja jezika (velika i mala slova, rastavljanje riječi i dr.) naziva se pravopis ili ortografija,- pravopis može biti (iako u praksi nijedan tip ne dolazi u čistom obliku) etimolo1ki (ako ostvaruje starija ili rekonstruirana stanja jezika), fonematski (ako grafički znakovi reproduciraju foneme) ili fonetski (ako slova odgovaraju glasovima - takav je, uglavnom, naš pravopis), te morfematski (ako teži za tim da reproducira čitave morfeme i njihove granice). Znakovi za brojeve u svim pismima u osnovi su ideogrami jer se pridružuju sadržaju a ne izrazu morfema u koji je preslikan određeni broj: Dok su u mnogim drevnim pismima slova nosioci i brojčanih vrijednosti, rimske brojke samo su po izgledu slova, a zapravo su specijalni, porijeklom etruščanski makovi, kojima je .najveći nedostatak to što ne poznaju znak za nulu. Takav znak postoji u arapskim brojkama, danas općenito upotrebljavantma, koje su zapravo Arapi u 7. st. preuzeli od lndijaca i prenijeli u Evropu. Premda danas postoje sustavi pisama prilagođeni mnogim jezicima, i premda je njihovo poznavanje veće no ikada do sada, ipak pismenost - dakle aktivno i pasivno poznavanje pisma - još uvijek predstavlja golem problem, osobito u zemljama u razvoju, gdje je ponekad i 900/e stanovništva još nepismeno (u SFRJ oko I.SO/o, a u industrijski razvijenim zemljama nepismenosti praktički više i nema), tako da danas na svijetu ima blizu 1000000000 nepismenih. 48

3. SUVREMENA LINGVISTICKA TEORIJA I NJEZINI POJMOVI

Prethistorija ·lingvističkih istraživanja započinje veoma davno, kada su ljudi postali sposobni da odvojeno od sebe samih promatraju jezik kao osnovno sredstvo svoje među­ sobne komunikacije. Prva svjedočanstva takva interesa predstavljaju zacijelo pisma drevnih civilizacija, tako da se može reći da su već Egi~ani, Sumerani, Akađani, Hebreji, Kinezi ili Feničani imali prilično razvijena predlingvistička iskustva. U sustavnom promatranju jezika posebno su se isticali indijski gramatwari (među njima PIJ;llnl, iz S. ili 4. st. pr. n. e., tvorac najstarije sačuvane sanskrtske grama· tike, i Pataftjall, iz 2. st. pr. n. e.) koji su uočavali - najviše u domeni morfologije - sistem u jezičnim odnosima i jako su se pribli!ili pojmu fonema: do svega toga evropska će lingvistika doći tek u 20. stoljeću. Za razliku od Indijaca, Grci su se više bavili - također isključivo na građi vlastita jezika filozofsko-jezičnim pi· tanjima porijekla jezika i njegova odnosa prema mišljenju i stvarnosti: među filozofima najznačajnije mjesto zacijelo pripada Platonu i Aristotelu, a među gramatičarima (čija tradicija u helenističkom razdoblju izrasta na filološkim tumačenjima klasičnih tekstova, posebno Homera) Arlstarhu 4

Pogled u llDavisti.ku

49

(216-144. pr. n. e.), Dlonlzlju Tračanlnu (170-90. pr. n. e.), Apolonlju Dlskolu (2. st. n. e.), te leksikografu HeslhlJu (S. st. n. e.). Na grčke se nadovezuju i rimski gramatičari koji istim pravilima detaljno opisuju latinski jezik (Varon, iz 1. st. pr. n. e., KvlntDljan, tvorac teorije retorike iz 1. st., Remlje Palemon iz 1. st., EllJe Donat iz 4. st. i PrlsclJan Gramatlk iz 6. st.). Prema tome, u starom se vijeku jezična izučavanja, uz leksikografske studije, sastoje uglavnom od gramatike (sistematski opis pravilnosti i nepravilnosti nekog jezika, na različitim nivoima) i retorike (skup pravila o izražajnoj i •lijepoj• upotrebi određenog jezika u govoru). U srednjem se vijeku ta tendencija nastavlja, osobito u opisivanju latinske gramatike (mamenita gramatika lsldora Iz Sewille, 6. st., i mnoge druge), ali se istovremeno počinje obraati pažnja - doduše prema modelu latinskog - i na nacionalne jezike: s jedne strane prilagođujući grčko i latinsko pismo fonologiji tih jezika, ili čak stvarajući nova pisma, a s druge strane u njihovoj gramatičkoj deskripciji (u Irskoj gramatika keltskoga Cenna Faelanda iz 7. st., u Engleskoj u 10. st. Aelfrlcova gramatika, na Islandu gramatički trak.tat anonimnog autora pridodan Eddi Snorrija Sturlusona u 12 st., u Italiji Dante itd.). Posebno mjesto pripada arapskim gramatičarima koji su, u težnji da što vjernije interpretiraju riječ Kur'ana, stvorili izvanredne opise arapskog (gramatičar Slbawalhl iz 8. st. i leksikograf Ftradbldl iz 14. st., autor rječnika u 100 svezak.a). U razdoblju humanizma i renesanse umnogome se povebroj gramatika nacionalnih jezika, a velika otkrića i putovanja donose opise mnogih neevropskih jezika, tako da se počinju stvarati golemi poliglotski rječnici. Na osnovi sakupljenih činjenica, u 17. stoljeću javlja se tendencija za sistematiziranjem jeziki i za tca!enjem - najčešće još uvijek po modelu latinske tradicionalne gramatike i uz primjenu aristotelovske logike - njihove zajedničke biti: tako nastaju filozofske gramatike od kojih je najpoznatija Grammarre generale et. rarsonnee Port-Royala 0660), ćiji su auton Arnauld 1 Lancelot; u svojoj filozofskoj osnovi ona najviše duguje Descartesovu racionalizmu. Prava je prekretnica u jezičnim istraživanjima 19. 'Stoljeće, kada se iz uspoređivanja različitih jezika rađa komparativna metoda, kojom se, još uvijek bez stvarne vremenske ćava

so

dimenzije, utvrđuju srodnosti, napose između indoevropskih jezika, i koja potiče težnju za rekonstrukcijom prajezika. Ovim je izučavanjima osobito mnogo pridonijelo upoznavanje sanskrta (1786. Englez WUllam Jones prvi doista upozorava Evropu na bliskost sanskrta s većinom evropskih jezika i s iranskim). Prvi su komparatisti bili Danac Rllsmus Rask (1787-1832. - u njegovim poredbama još nema sanskrta), Nijemci Franz Bopp (1791-1867. - obično se smatra začetnikom komparatistike jer je, između ostalog, objavio i prvi udžbenik poredbene indoevropske gramatike), Jakob Grlmm (u domeni germanistike), Georg Curtlus (na području klasične filologije), Frledrlch Dlez (romanist), Ceh Josef Dobrovskf i Slovenac Franc Mlklollč (u analizi slavenskih jezika). Ponekad se smatra da je i početak opće lingvistike kao zasebne znanosti povezan s 19. stoljećem i njegovim najvećim teoretičarem jezika Wllhelmom von Hwnbolđtom (1767-1835), koji je, vjerujući u superiornost aktivnog duha nad pasivnom materijom, smatrao da jezik, kao •specifična emanacija duhac, aktivno sudjeluje u formiranju čovjekove spoznaje. Zbog toga za nj jezik, kao relativno samostalan organizam čiji se stupnjevi razvitka mogu izučavati, ima •unutrašnju snaguc: jezik je djelovanje (enirgeia) a ne djelo (irgon) i u sebi obuhvaća analizu vanjskog svijeta - ova će se Humboldtova misao na različite načine odraziti i u nekim suvremenim lingvističkim školama. S druge strane, Humboldtova teza o obnavljanju jezičnog organizma kroz pojedinačne kreacije u upotrebi jezika nagovijestit će jednu od osnovnih pretpostavki modeme lingvistike - razlikovanje jezika i govora, pa se ovaj njemački znanstvenik s pravom može staviti qa početak opće lingvistike. Opći razvitak znanosti 19. stoljeća duboko se odrazio i u lingvistici. Tehnološki napredak omogućio je egzaktna fizikalna ispitivanja iz kojih proizlazi fonetika; Darwinove teorije potiču Augusta Schlelchera, predstavnika biologiz.ma u lingvistici, da pretpostavi kako se jeiici u svojem razvitku unutar jedne porodice uanaju poput stabla; zacijelo pod utjecajem fizike, Johannes Sch.mldt suprotstavlja tome teoriju valova prema kojoj se jezici razvijaju isprepleteno u međusobnim interferencijama; nagli uzmah psihologije izaziva, u nadograđivanju na Humboldtove postavke, psihologizam u lingvistici: Heymann Stelnthal se zalaže za tezu

51

da je struktura pojedinog jezika odraz »psihologije naroda• koji se njime služi. I napokon, u drugoj polovici 19. stoljeća javlja se u Njemačkoj vrlo značajna škola mladograrnt~tičara (Karl Drug· mann, Berthold Delbrilck, Hermann Paul, August Leslden), koja nastavlja poredbena izučavanja u oštroj opoziciji prema prvim kompa.ratistima i unosi u njih, u skladu s pozitivističkom klimom svojeg vremena, i historijsku vremensku dimenziju i insistiranje na činjenicama i na zakonitostima koje tim činjenicama vladaju. Oni, zapravo, zasnivaju historijsku komparativnu metodu. Na ovu se tradiciju, obogaćujući je, u 20. stoljeću kod nas plodno nadovezuju, između ostalih, Aleksandar Beltć, Petar Skok, Stjepan lvšlć i Fran Ramovl. Iako je lingvistika 20. stoljeća u svojim filozofskim osnovama uglavnom krenula sasvim drugim pravcima, ipak se jedan njezin dio nadovezuje na Humboldtove teorije. Tome je mnogo pridonio i talijanski filozof Benedetto Croce, koji je u središte svoje idealistički koncipirane estetike stavio izražavanje pojedinca, a upravo je jezik (zapravo govor) za nj jedan od osnovnih oblika čovjekova izražavanja. Humboldtove i njegove misli nastavljaju s jedne strane predstavnici njemačkih idealističkih lingvističkih• !kola: Karl Vossler, za kojega je jezik - i opet u stvari sveden na govor - instrument duha koji svaki pojedinac aktivno oblikuje; i Leo Welsgerber, koji, potpuno u skladu s humboldtovskim koncepcijama, smatra da jezik fonnira čovjekovu spoznaju, jer između duha i materije postoji »duhovni međuslojc, inherentan jeziku, u kojem se jedinom susreću vanjski svijet i ljudska spoznaja. I u Italiji se pod utjecajem Crocea formirala čitava škola poznata pod imenom neolingvisti (ili, ponekad, s metodološkog stajališta, arealna lingvistika), čiji su predstavnici - Matteo Bartoli, Glullo Bertonl, Glullano Bonfante -, u uvjerenju da je jezik izraz individualnog estetskog osjećaja, istraživali govornika i njegov govor kao jedinu realnost, sumnjajući u mogućnost postojanja kolektivnih jezika. Sve su ove škole 19. i 20. stoljeća, osim pozitivistički usmjerenih mladogramatičara, po svojoj osnovnoj filozofskoj orijentaciji idealističke jer vjeruju u nadređenost i aktivnu ulogu duha u odnosu prema materiji: za sve je njih jezik usko povezan ili čak identičan s duhom. Zbog toga

52

se one, mnogo više od ostalih lingvističkih škola 20. stoljeća, bave djelatnom i kreativnom ulogom jezika u čovjekow životu i spoznaji, a uz to, kada razlikuju individualno jezično stvaranje od kolektivnih sistema, upozoravaju i na dinamičke interferencije između jezika i govora, dakle na pojave koje je vea dio modeme lingvistike sasvim' zanemario. Ipak:, upravo zbog svojih polamih pozicija, ove škole, u krajnjoj konsekvenciji, negiraju mogućnost komunikacije jezikom: ona je nemoguća ili zbog toga što uvijek nužno međusobno različiti jezici pojedinaca različito kreativno oblikuju spomaju vanjskog svijeta, pa se ona ne može komunicirati, ili zbog toga što su duh, jezik i kreativnost unaprijed zadani od neke izvanjske više sile, pa je sama komunikacija, već sadržana u njoj sa svim svojim eleme. tima, nepotrebna i besmislena. · No istraživači ovih škola istovremeno su potakli nekolika važnih pitanja na koja suvremena lingvistika još ni danas · nije u potpunosti spremna odgovoriti. Najprije, to je pitanje o odnosu jezika i milljenja: vrlo se često, polazea i s idealističkih i s materijalističkih pa i marksističkih stajališta, jezik i mišljenje međusobno poistovećuju, i smatra se da su misaoni čovjekovi procesi nerazdvojno vezani uz jezik, iako se u modernim psihološkim definicijama misli jezik većinom ne spominje. Ni psihološka ni lingvistička istraživanja nisu još dovoljno napredovala, ali zacijelo postoje neki oblici predjezičnog i •uzjezičnog• mišljenja, pre~ da je najveći dio čovjekovih misli nesumnjivo oblikovan na nekom konkretnom jeziku: Između mišljenja i jezika, dakle, postoje uske međusobne uvjetovanosti, i razvoj ili opadanje jednog elementa svakako uzrokuje promjene u drugome, a s nekih se aspekata oni mogu proučavati kao jedinstven fenomen, ali je u okviru lingvistike realno pretpostaviti da oni predstavljaju dva različita dijalektičltj povezana pola. · Drugi je zanimljiv odnos između jezika i stvarnosti. Prema jednim teorijama jezik je taj koji u potpunosti formira čovjekow spoznaju izvanjezične realnosti; prema drugim, isto tako ekstremnim teorijama odnosi u izvanjezičnom svijetu dokraja determiniraju odnose između jezičnih jedinica. Veza između jezika i izvanjezičnog univerzuma ne može se ni u kojem slučaju očitavati ovako površinski; ona je mnogo dubljeg karaktera - neprestana promjenljivost izvanjezičnog univenuma mora se, dakako, projicirati i u jezičnim jedinicama i u njihovim strukturama, ali isto

tako - budući da je jezik samo jedan od aspekata jezične djelatnosti u cjelini, i sama jezična djelatnost, kao i svaka druga čovjekova društvena praksa, mijenja ljudski izvanjezični univerzum. Prema tome, i ovdje vlada odnos među­ sobnog dijalektičkog prožimanja, koji se WlJJtar jezične djelatnosti - kako je rečeno - manifestira u napetosti između jezika i govora i omogućuje postojanje jezične kreativnosti, neophodne za komunikaciju. Osnovno je obilježje gotovo svih značajnih lingvističkih pravaca 20. stoljea njihovo strukturalističko usmjerenje, pa se suvremena lingvistika nerijetko izjednačuje sa strukturalističkom lingvistikom. Strukturalizam je u izučavanje jezika doista unio toliko promjena da se često smatra da se opća lingvistika, u svojem pravom obliku, i fonnira tek . u prvim dekadama ovog stoljea, kada se u njoj javljaju strukturalistički pristupi. Naime, strukturallzdm se u lingvistici pojavio. prije nego u drugim društvenim manostima, čak i prije no što je nazvan strukturalizmom: onog trenutka kad su lingvisti počeli prekidati s mladogramatičarskom tradicijom i kad su prestali promatrati izolirano pojedinačne jezične jedinice u njihovu historijskom razvitku pa su obratili pafnju na relacije tih jedinica u određenom vremenskom presjeku, dakle na jezični sistem i njegovu strukturu, tog se trenutka rodio strukturalizam u lingvistici. On je u prvom svom razdoblju bio izvanredno plodonosna metodologija znanstvenog rada, s pomoću koje su otkrivene mnoge dotad neuočene zakonitosti u jeziku, i osobito je dobro osvijetljena komunikacijska funkcija jezične djelatnosti. Napredak lingvistike nakon uvQđenja strukturalističkog pristupa bio je gol~m i spektakularan, tako da je ova metodologija prenijeta i u mnoge druge hU:MaDističke nauke (antropologiju. psihologiju, teoriju književnosti, sociologiju, povijest itd.). U njima, a u povratnoj sprezi i u lingvistici, strukturalizam je prerastao u pogled na svijet prema kojem se bit opisivanog p~eta iscrpljuje u njegovoj stalnoj i nepromjenljivoj strukturi: ova je struktura ujedno i cilj i krajnja granica ljudske spoznaje. Ovakav je strukturalizam, kao što temo vidjeti, postao značajna kočnica ne samo razvitku lingvistike nego i .drugih manosti. Prvi jasni,. iako još ne sasvim definirani, nagovještaji strukturalističkog ptjstupa jeziku nalaze se u djelima dvaju

54

Poljaka: to su Jan Baudouin de Courtenay (1845-1929, začetnik modernog razmišljanja o fonologiji i fonološkim sustavima) i njegov rano preminuli učenik MlkolaJ Kruaew· akl (1851-1887; on je, sa svojim učiteljem, naslutio potrebu razlikovanja između govora i jezika i mogućnost logičkog opisa jezičnog sistema u jednom vremenskom presjeku). Budući da su pretežno djelovali na krajnjoj periferiji znanstvenih zbivanja, u Kazanju (njihov je rad poznat pod imenom kavmjska Jkola), odjeci njihovih teorija bili su neznatni. Oni su, ipak, doprli do znanstvenika koji se danas op~ nito smatra /osnivačem suvremene strukturalističke lingvistike, i iz čijeg su djela doista potekle gotovo sve značaj­ nije evropske lingvističke škole: to je švicarski lingvist Ferdlnand de Sauuure. Rođen 1857. u 2enevi, de Saussure se. lingvistički obrazovao u Leipzigu kod mladogramatičara (u čijem je duhu, ali već nadilazeći neke njihove postavke i nagovješćujući postojanje sistema u jeziku, sa jedva dvadeset godina objavio za indoevropeistiku .izvanredno značaj­ nu raspravu Memoire sur le syst~me primitif des voyelles dans les langue.s indo-europeennes),- bio je zatim profesor lingvistike u Parizu i 2:enevi, gdje je posljednjih godina održao tri ciklusa predavanja iz opće lingvistike; wnro je 1913. Na osnovi bilježaka s njegovih predavanja njegovi su uče> nici Bally i ~ehaye posthumno, 1916, objavili znameniti Kurs o~e lingvistike (Cours de linguistique generale), knjigu u kojoj su - premda su modeme· egzegeze dovele u sumnju autentičnost nekih interpretacija - sadržane osnovne de Saussureove revolucionarne misli o jeziku, i koja i danas predstavlja kapitalno lingvističko .djelo. De Saussure smatra da je osnowa zadaća lingvistike izučavanje jezika samoga za sebe i u sebi, a ne nekih drugih, socijalnih, povijesnih, literarnih ili psiholoških fenomena do kojih se prodire kroz jezik. Zbog toga on trati za lingvistiku novo mjesto u hijerarhiji znanosti i pronalazi ga u jednoj budućoj, genijalno anticipiranoj, općoj nauci o znakovima - semiologiji: istovr~eno je prvi eksplicitno ustvrdio da je jezik sistem znakova. Za de Saussurea je cjelokupnost jezičnog fenomena - on ga naziva Jezičnom dJelatnoiću (langage) - prisutnog u čovjekovu životu odviše mnogomačna i kompleksna da bi mogla biti objektom jedne jedine znanosti. Da bi unutar jezične djelatnosti definirao jezik,

ss

kao stvaran objekt lingvistike, on polazi od analize komunikacijskog procesa u kojem jedan sudionik - govornik odašilje jezičnu poruku drugom sudioniku - slušaocu: u toku komunikacijskog procesa ovi sudionici mogu, dakako, izmijeniti svoje uloge. Sve ono što je u komunikacijskom procesu vezano isključivo za pojedinca i njegovu volju i što ima fizikalna obilježja (emitiranje i percepcija zvučnog vala i pokretanje samog procesa) - čitav taj aspekt jezične djelatnosti de Saussure naziva govor· (parole). S druge strane, prepoznavanje organizacije u toj fizikalnoj produkciji i identificiranje znakova što ga u toku komunikacijskog procesa vrši slušalac, prema izvjesnim društvenim normama koje jedine osiguravaju identičnost znaka za govornika i slušaoca i omogućuju samu komunikaciju, dio je jezične djelatnosti što ga de Saussure smatra Jezikom (langue) - i upravo je to osnovni predmet lingvističkog izučavanja. Prema tome, jezik je društveno determiniran i, za de Saussurea, bitna kategorija, dok je govor individualan i više-manje akcidentalan. Pridavanje veće važnosti kolektivnim nego individualnim činiocima svakako je odraz tada sve značajnijeg utjecaja sociologije (posebno Durkheimove) na humanističke nauke; no bilo je to i vrijeme ekspanzije psihologije, pa je za đe Saussurea jezik psihička a govor psihofizička pojava. U svakom slučaju, dihotomija između jezika i govora i preferiranje jezika u okviru cjelokupne jezične djelatnosti bitno će - iako ponekad u •pomaknutim« interpretacijama - obilježiti cjelokupnu postsaussureovsku lingvistiku. Ona se, naime, osobito a.ko je strukturalistička, gotovo bez izuzetka slaže u tome da je govor tek individualna materijalizirana realizacija jezične organizacije, i da u govoru ne može postojati ništa što već ne _postoji u jeziku. Zbog toga u de Sausće, osim malobrojnih teoretičara, zanemarivati sureovoj terminologiji - lingvistiku govora i okrenuti se · sasvim lingvistici jezika. Jezik je za đe Saussurea sistem znakova. Sama po sebi ova tvrdnja, dakako, nije nova, jer već od antike teorije o jeziku pretpostavljaju da su njegovi sastavni elementi znakovi, od kojih se najjednostavniji identificiraju s riječima ili - u razrađenim teorijama - s morfemima. Novina je de Saussureova stajališta u tome što on zapravo redefinira pojam sistema, a same znakove određuje i analizira sa znanstvenom egzaktnošću kakva je prije njega u lingvistici bila nepoznata. Naime, za nj sistem nije samo skup elemenata 56

koji sačinjavaju neku zatvorenu cjelinu, nego je to u prvom redu skup relevantnih odnosa između tih elemenata: prema tome, pažnja se istraživača sa samih dijelova sustava prenosi na mrežu njihovih relacija, na njegovu strukturu. Da bi to postigao, švicarski lingvist započinje s analizom jezičnog maka - svaki se jezični znak dvodiobom dijeli na: om• čltelJ (sfgnlffant) i označeno (algnlfle); u suvremenoj terminologiji bili bi to izraz i sadržaj znaka. Prema de Saussureu, označitelj ili, kako ga on najprije naziva, akustička slika psihički je otisak izgovorenih glasova (ili napisanih slova) u ljudskom mozgu, dok je označeno ili pojam također psihički determiniran koncept onoga što se tim jezičnim znakom komunicira. To su, sasvim očito, neophodni i u svim teorijama prisutni dijelovi jezičnog znaka, koji mora, s jedne strane, označavati nešto izvan sebe sama, a s druge strane, mora biti prikladan za ostvarivanje u nekoj materiji. No de Saussure odmah uočava da su ova dva aspekta znaka u komunikaciji međusobno nedjeljiva (metaforički ih uspoređuje s gornjom i donjom površinom istog lista papira) i da su, uzeti svaki za sebe, za govornika i za slušaoca i označitelj i označeno samo negativno definirani prema svim drugim označiteljima i označenima istog sustava. Naime, svaki govornik nekog jezika kao sudionik komunikacijskog procesa prepoznaje izraz nekog maka ili njegov određeni dio, fonem na primjer, samo utoliko ukoliko je on različit od svih drugih izraza ili fonema tog jezika; isto vrijedi i u domeni omačenih Budući da se siStem ne može zasnivati na negativno definiranim veličinama, de Saussure unosi u svoju teoriju jedan od ·temeljnih pojmova: pozitivno određenu vrijednost (valeut) to je veza kojom su unutar svakog pojedinog znaka međusobno poyezani njegov označitelj i njegovo označeno. lnteresantiio je da je ovaj pojam, mada od bitnog značaja, vjerojatno od čitave ~e Saussureove teorije imao najmanje odjeka u kasnijoj lingvistici, iako je znanstvenik iz !eneve ustvrdio da je jezik sistem čistih vri· jednosti. Kako su vrijednosti po svojoj definiciji sasvim očito asupstancijalne, za de Saussurea je jezik forma a ne supstancija. Premda je i ovaj zaključak, do kojeg de Saussure dolazi anticipiranom strukturalističkom metodologijom, zapravo u osnovi svake strukturalistički orijentirane lingvističke misli, on je ipak samo u malobrojnim teorijama kao što ćemo vidjeti - doveden do svojih krajnjih konsekvencija.

57

Sama je veza između omačitelja i označenog, unutar pojedinog jezičnog znaka, kako je de Saussure razjašnjava, arbitrarna, nemotivirana, jer niti u izvanjezičnom univerzumu, niti u jeziku samom, niti u označitelju niti u označenom ne postoji ništa što bi uvjetovalo povezivanje upravo određenih izraza s određenim sadržajima u neki jezični znak. Dakako, kad je jednom takva veza uspostavljena, ona postaje konvencionalna, društveno normirana, jer je to jedini način da se održi stalnost komunikacije. Osim toga, de Saussure tvrdi da je jezični znak po svojem karakteru nužno linearan, jer se, s aspekta slušaoca, jednodimenzionalno proteže bilo u vremenu bilo u prostoru: dakle i znakovi i njihovi dijelovi poređani su uvijek sukcesivno. Dok su prva dva svojstva znaka bila (i još uvijek sporadično jesu) izložena - vjerujem neopravdanoj kritici, linearnost jezičnog maka mnogo je diskutabilnija: kasnija su istraživanja otkrila i nelinearne jedinice u jeziku, a pitanje je uz to nije li linearnost, onakva kakvu je de Saussure zamišlja, svojstvo znaka samo u njegovoj upotrebi, dakle u govoru. Promatranje jezika kao sustava čistih i asupstancijalnih vrijednosti dovelo je de Saussurea do najizrazitijeg direktnog suprotstavljanja mladogramatičarskoj lingvistici. 2enevski je lingvist, u još jednoj dihotomiji, razlučio dlja· kronljsku od slnkronljake llngvUtlke, odijelio je dakle ona izučavanja jezi.ka koja se bave promjenama jedinica i cjelokupnog sistema u toku vremena od onih kojima je objekt jedan presjek jezičnog sustava. Staviše, za razliku od mladogramatičara, smatrao je_ da sinkroniji treba dati presudnu prednost u lingvističkom ispitivanju. To je, naime, normalna posljedica njegovih teorija: ako je jezik sistem vrijednosti, dakle sistem odnosa ~eđu jedinicama, u tom slučaju unošenje svake nove jedinice u sustav mijenja cijelu strukturu odnosa tog sustava pa - prema definiciji - i sam sustav. Kako je stalnost i nepromjenljivost sistema nužna i za postizanje egzaktnih rezultata istraživanja i, bar u idealnoj projekciji, za održavanje komunikacije, de Saussure je bio uvjeren da sinkroniju mora pretpostaviti dijakroniji. Premda su lingvisti poslije njega donekle promijenili stavove prema dijakroniji, ipak je ovo de Saussureovo gledište u biti već točno najavilo nedijalektičnost i statičnost kasnijih strukturalističkih teorija. Za strukturalističku ling· vistiku sinkronijski presjek jezičnog sustava ostaje statički rezultat prethodne dijakronijske dinamike, dok se di-

58

jakronijsko kretanje prikazuje kao niz sukcesivnih sinkronija. Dakako, ovdje se sasvim jasno (i mnogo jasnije nego što je to još kod de Saussurea izraženo, jer on više teži za metodološkim odvajanjem dviju perspektiva nego za negiranjem jedne od njih) ukazuje eleatski karakter strukturalističkog promatranja, poznat već od Zenonova paradoksa o nepostojanju kretanja ako ga razbijemo na beskonačno male, adimenzionalne veličine. Unošenje dinamike u siri· kroniju, koje bi moglo razriješiti ovaj paradoks, nemoguće je unutar filozofskih koordinata strukturalizma kao pogleda na svijet. Kako je za de Saussurea jezik sistem definiran odnosima među svojim jedinicama, švicarski istraživač mora govoriti i o mehanizmima s pomoću kojih jedinice ulaze u među­ sobne odnose. Ponovo je dihotomija koju on na ovom mjestu uvodi ugrađena, uz izvjesne modifikacije, u temelje suvremene lingvističke misli. De Saussure razlikuje slntag· matske i asocijativne odnose - današnji lingvisti ovu drugu vrstu relacija radije nazivaju paradigmatskim odnosima. Dvije jezične jedinice ulaze u sintagmatske odnose onda kad se, zbog linearnog karaktera jezičnog znaka, nađu u vre· menskom ili prostornom slijedu jedna iza druge. Prema de Saussureu takvi odnosi postoje in praesentia, jer se realiziraju u govoru, i u njihovoj je domeni teško odrediti granicu između jezika i govora. Nasuprot tome, svaki jezič­ ni mak potiče u našem mozgu čitav niz asocijacija, bilo s obzirom na strukturu svog označitelja ili označenog bilo s obzirom na svoju sintaktićku upotrebu: to su za de Saussurea asocijativni odnosi, vezani isključivo za jezik, koji postoje, dakle, samo in absentia. No i sintagmatski su odnosi isto tako apstrak.tnog karaktera kao i asocijativni: ako jezik zamislimo kao apstraktan skup makova, on nikad nije čitav organizacija jednoga govornog komunika~ijskog akta; onaj podskup jezika koji može biti ostvaren u jednom govornom aktu lingvistička teorija danas naziva poruka ili postava: upravo njoj, koja nije ništa manje apstraktna od jezika, kao podskUpu tog skupa, pripadaju sintagmatski odnosi oni se u govoru samo konkretiziraju. I asocijativni odnosi, promijenivši ime u paradigmatske, preobrazili su u današnjoj lingvistici donekle i svoj karakter: to su relacije (a o njima je de Saussure samo implicitno govorio) između jedinice koja stoji na određenom mjestu u poruci i svih onih jedinica koje bi na tom mjestu mogle stajati. Ipak, de 59

Saussureove su postavke omogućile da se utvrdi točan karakter i funkcioniranje ovih dvaju bitnih jezičnih mehanizama. Jedan je dio de Saussureova Kursa posvećen problemima kojima se i dotadašnja lingvistika bavila:. fonetici, geografskoj i historijskoj lingvistici i pitanju rekonstrukcije starijih jezičnih stanja. Premda na ovim područjima njegov doprinos nije tako revolucionaran kao u domeni opće lingvističke teorije, ipak i ovdje de Saussure pronalazi neka originalna rješenja, osobito ondje gdje u punoj mjeri ptimjc· njuje svoj egzaktan metodološki pristup (na primjer u dijakronijskoj lingvistici). S de Saussureovim stvaranjem povezana je interesantna pitanje: njegova •Šutnjac. Naime, nakon relativno plodnog mladenačkog razdoblja de Saussure više ništa nije objavljivao, pa je i sam Kurs opte lingvistike sastavljen na osnovi neautoriziranih bilježaka s njegovih predavanja. Odgovor na to pitanje možda se nalazi u samoj teoriji ženevskog lingvista: postulirana stalnost i nepromjenljivost jezičnog sistema ne samo da, po de Saussureovu mišljenju, uvjetuje njegovu nužnu vezanost za sinkroniju već dovodi u sumnju i mogućnost njegove upotrebe u komunikaciji, jer se sistem - definiran i brojem i odnosom elemenata - uvijek razlikuje od pojedinca do pojedinca, bar na nekim razinama, a međusobno saobraćanje pojedinaca bilo bi moguće samo na temelju zajedničkog i identičnog sistema. Osnove za ovakvu interpretaciju pronalaze se i u nekim de Saussureovim pismima i u radovima (poznatima pod imenom Anagrami) u kojima je u vedskim, grčkim i latinskim stihovima upravo enigmatskim postupcima pokušavao otkriti neki stvarni sadržaj skriven ispod njihove vidljive i odmah razumljive površine. Djelo i teorije velikog švicarskog lingvista nisu ni u kojem slučaju bili odmah prihvaćeni i shvaćeni; naprotiv, de Saussureovi su suvremenici uglavnom bili vrlo kritički raspoloženi i nisu razumjeli ni neke osnovne postavke, kao što je podjela jezične djelatnosti na jezik i govor, -tako da je trebalo proći mnogo godina (zapravo do kraja drugog svjetskog rata) da bi te tvrdnje postale svojinom suvremene lingvistike.

bO

Ipak, u švicarskoj se odmah nakon de Saussurea formirala lingvistička škola pomata pod imenom ženevska §kola, čiji su najpoznatiji predstavnici Albert sechehaye i Charles Bally, de Saussureovi direktni učenici i izdavači Kursa, te - nešto kasnije - Henrl Frel. Jedna je od stalnih intencija ove škole bila i ostala interpretacija djela velikog lingvista iz Zeneve: oni su pokušali očuvati njegovu originalnu misao i obraniti je od onih tumačenja koja su smatrali nt:točnima. S druge strane, težili su i za tim da nadopune de Saussureovu teoriju na onim područjima koja ona nije stigla obuhvatiti, i tu je, dakako, najveći njihov lični doprinos. Zbog toga su pokušali stvoriti lingvistiku govora, budući da se de Saussure nije praktički uopće bavio govorom, smatrajući ga asistematskim i individualnim fenomenom u kojem se ne javlja ništa bitno što već nije prije postojalo u samom jeziku. Tako će, uostalom, govor promatrati i gotovo cijela postsaussureovska lingvistika - uz izuzetak nestrukturalističkih idealistički orijentiranih pravaca -, pa je utoliko veća zasluga ženevske škole što je htjela obratiti pažnju i na tu pojavu unutar jezične djelatnosti. Zenevljani, možda i odviše detenninirani de Saussureovom teorijom, nisu doduše nikad stvorili pravu lingvistiku govora, ali su nagovijestili na kojim bi se područjima tradicionalne lingvistike ona mogla najprije zasnovati. Tako je S~ehaye na zanimljiv način pristupio području psiholingvistike i odnosa mišljenja i jezika, istražujući lingvistič~ ke posljedice· interakcija između društva i pojedinca, interakcija koje se na planu jezične djelatnosti manifestiraju kao odnos između jezika i govora. Za Sćchehayea taj odnos nije statičan, i on je vjerojatno prvi (a za dugo vremena i jedini) koji će na taj način o njemu govoriti. Bally je razradio specifičnu stilistiku koja istražuje kako· se i u kojim jezičnim oblicima u govornim zajednicama javlja emotivna obojenost izraza. Prema tome, njegova stilistika ne· izučava stil pojedinca, nego opće pravilnosti pri izražavanju pojedinih osjećaja: zato će cjelokupna njegova lingvistička teorija katkada nositi naziv afektivna lingvistika. U relaciju između jezika i govora Bally inkorporira pojam aktualizacije, kojom opće­ niti jezični pojmovi zadobivaju u govoru konkretna obilježja povezana sa stvarnim pojavama u izvanjezičnom univerzumu o kojemu se komunicira: u jezičnom sustavu postoje posebne jedinice, poput pokaznih ili prisvojnih zamjenica, na primjer, koje sudjeluju u procesima aktualizacije. I Frei 61

nastavlja Ballyjeva istraživanja u domeni stilistike i sintakse, te - na planu odnosa jezika i govora - analizira individualna i kolektivna odstupanja od norme ugrađene u jezič­ ni sustav. Učenje ženevske škole kod nas na specifičan način nastavlja Petar Guberlna. Iako ženevska škola nije uspjela sistematski ·analizirati govor u odnosu prema jeziku jer nije stvarno definirala razliku između ovih dvaju aspekata jezične djelatnosti, ostajući kod de Saussureove simplificirane pretpostavke da je ona paralelna s razlikom između društvenog i individualnog, ipak su njezini pripadnici načeli mnoga zanimljiva pitanja i često su neopravdano ostajali na marginama suvremene strukturalističke lingvistike. Zacijelo je osobito bitan njihov pristup području stilistike, kojom se nijedna lingvistička škola nije toliko bavila, pa Ballyjeva stilistika još i danas predstavlja jedan od temelja te jezične discipline. Ipak, ni ona, smještajući se između lingvistike i psihologije, nije se mogla čvrsto odijeliti od sintakse i semantike: štaviše, Bally je tu granicu praktički zanemario, jer je otkrivanjem kolektivnih, zajedničkih pravilnosti zapravo bar djelomično formulirao i sintaktičke i, eventualno, semantičke zakonitosti. Pitanje je, naime, u kolikoj mjeri stilistika uopće može napustiti domenu individualnog. Druga znamenita lingvistička škola na čijem je čelu bio direktan de Saussureov učenik, Antolne Meillet (1866--1936), i koja se smatrala nasljednikom nekih aspekata de Saussureove teorije, bila je francuska sociološka škola. Potrebno je odmah napomenuti da je Meillet danas poznatiji kao indoevropeist nego kao teoretičar opće lingvistike: razlozi za to mogu se djelomično naći i u njegovu odnosu prema de Saussureu. Naime, Meilletu su uvijek bila bliža komparatistička dostignuća njegova ženevskog učitelja nego njegova općelingvistička teorija, u kojoj je, na primjer, samo naslutio ali ne i u potpunosti prihvatio revolucionarnost pojma sistema ili dihotornije između jezika i govora. Na području indoevropskih komparativnih izučavanja najglasovitija su Meilletova djela Uvod u poredbeno proučavanje indoevropskih jezika (lntroduction a l' etude comparative des langues indoeuropeennes, 1903) i La methode comparative en linguistique historique, 1925. (Poredbena metoda u historijskoj lingvistici), u kojima je, nadograđujući se na

62

de Saussurea i na mladogramatičare, izgradio čvrste principe komparativne metodologije u lingvistici: ti principi, uz neznatne izmjene, vrijede još i danas. Sam ih je Meillet primjenjivao u čitavu nizu sintetičkih radova posvećenih ·gramatičkim sistemima i dijakronijskom razvoju pojedinih indoevropskih jezika ili podskupina. U ovoj domeni svakako je najznačajniji Meilletov nasljednik suvremeni francuski lingvist J!mlle Benvenlste, koji je, između ostalog, razradio teoriju o strukturi indoevropskog korijena i morfološkim principima njegove upotrebe. Benveniste je, kao originalan mislilac koji nije izravno vezan ni za koju od lingvističkih škola, obogatio na zanimljiv način razmatranja nekih opće­ lingvističkih problema. I u komparativnom Meilletovu radu dolazi do izražaja njegovo sociološko usmjerenje, osobito očito u knjizi Linguistique historique et linguistique generale, 1921-1936. (Historijska i opća lingvistika). Nadovezujući se donekle na de Saussurea, a zapravo još više na francusku tradiciju u kojoj je već Paul Lafargue, socijalist i marksist iz druge polovice 19. stoljeća, upozoravao na veze između društvenih i jezičnih promjena, Meillet je bio jedan od rijetkih lingvista svoga vremena koji je smatrao da jezik treba promatrati u prvom redu kao društveni fenomen. To, dakako, znači da se i jezične promjene moraju tumačiti ne toliko fiziološkim i psihološkim faktorima, kako su ih interpretirali mladogramatičari, nego društvenim činjenicama. Jezik, prema Meilletu, u različitim socijalnim sredinama ima različite oblike, koje treba objašnjavati i ekonomskim i tehnološkim uzrocima: ova diferencijacija jezika najočitija je na leksič­ koj razini, i posebno je interesantna proučavati na koji način riječi iz jedne društvene sredine prelaze u drugu - to su socijalne posuđenice. Iako je Meilletovo promatranje relacija između jezika i društva u priličnoj 'mjeri površinsko jer ostaje samo na njihovu najuočljivijem, leksičkom nivou, ipak ono unosi u saussureovsku nužno statičnu analizu izvjesnu dinamiku, koja je neophodna ako jezik smatramo doista društvenom pojavom. Među Meilletovim istomišljenicima i sljedbenicima treba spomenuti Josepha Vendryba - čije je djelo Le langage, 1923. (Jezik) bilo jedna od prvih modernih sinteza znanosti o jeziku na evropskom tlu - i Marcela Cohena, koji se uvrstio među sasvim rijetke suvremene lingviste s polazištem u marksističkoj sociologiji.

63

Nezavisno od ovih sociološki orijentiranih lingvističkih ispitivanja u Francuskoj (čijem je usmjerenju u cjelini nesumnjivo mnogo pridonio Durkheim), u posljednje se vrijeme javlja još jedna nova lingvistička disciplina - sociolingvistika. Sociolingvistika je prvotne impulse zadobila u Sjedinjenim Američkim Državama i danas je tamo ·daleko najrazvijenija, ali njezini su odjeci stigli u većinu evropskih zemalja (pa i u Jugoslaviju), tako da ona sve više gubi svoj „prekomorski• karakter. Poticaj razvoju sociolingvistike za-cijelo je upravo u SAD dala generativna gramatika (o kojoj će na drugom mjestu biti riječi), i to na dva načina: naime, ona je razvila neke metode ispitivanja koje su, uz izvjesna proširenja, mogle poslužiti i za analizu odnosa između jezi· ka i društva; uz to, generativna je gramatika, kao određena sublimacija strukturalističkog pogleda na svijet, namjerno u potpunosti zanemarila svaki društveni aspekt jezične djelatnosti. To je moralo di;>vesti do opozicije i generativnoj gramatici i strukturalizmu uopće, a jedan od oblika te opozicije je i sociolingvistika. Izrasla iz susreta sociologa s lingvističkim interesima i lingvista koji se zanimaju za w·aslost jezika u društvo, sociolingvistika je još uvijek pomalo hibridna disciplina koja interferira neprestano sa sociologijom jezika (mnogi smatraju da je to i jedini adekvatan naziv). Možda i nije uvijek potrebno i korisno da se ova dva područja međusobno oštro diferenciraju, ali moguće je zamisliti da su osnovni objekti sociolingvistike upravo jezik i govor promatrani kroz prizmu društvenih faktora, dok sociologija jezika izučava na koji se način društvene grupacije služe ovim sredstvom komunikacije. Među sociolozima koji se bave jezičnim problemima osobito se ističu Da.sli Bemsteln (čije će učenje o razrađenim i ograničenim kodovima - a njihova upotreba ovisi o sociološkoj situaciji u kojoj se pošiljalac nalazi - duboko utjecati na jedan pravac u engleskoj lingvistici, s M. A. K. Hallldayem na čelu) i Joshua Flshman. Fishmanova knjiga Sociologija jezika (The Sociology of Language, 1970) daje nam dobar pregled problema koji.ma se sociolingvistika danas bavi: od geografskih i socijalno uvjetovanih stratifikacija jezika do bilingvizma, diglosije, standardizacije, normiranja, književnog jezika, te problema jezičnog planiranja i učenja jezika. No suvremena sociolingvistika još uvijek više .64

traži prikladne metode za svoje istraživanje nego što teži za tim da stvori njegow sustavnu koncepciju. To je vidljivo i u djelima lingvista koji su se okrenuli ovim pitanjima: tako Dell Hymes istra!uje na koji način govornik u izvje> snoj društvenoj situaciji odabire baš određeni (i, eventualno, najprikladniji) oblik jezika - ow sposobnost govornika da između više jezičnih podsistema kojima raspolaže izabere najpogodniji Hymes naziva komunikativnom kompetencijom; WDUam Labav vjeruje da svaka prava lingvistika mora biti i sociološki usmjerena, ali osim u najopćenitijim crtama ili u sitnim detaljima ne pokazuje kako bi takva lingvistika morala izgledati. Sociolingvistička istraživanja u Evropi posebno su proširena u Italiji, Francuskoj (Jean Dubols) i SSSR-u (!.lrmumld, Vlnogradov). Sociolingvistika nesumnjivo predstavlja odlučan odgovor strukturalističkom neobaziranju na društveni aspekt jezične djelatnosti, ali ona ponekad odviše opisuje jezične činjenice samo kao odraz izvanjezičnih fenomena, a ne kao sudionika međusobnog dijalektičkog prožimanja izvanjezičnih i jezičnih realiteta. I sudionici Pralkog lingvističkog kruga težili su za tim da primjenjuju de Saussureove teoretske postavke, najvećim dijelom u jednoj domeni koju su zapravo oni prvi otvorili: to je domena fonologije. Već na 1. međunarodnom lingvističkom kongresu u Hagil 1928. pražani su nastupili kao organizirana cjelina i prezentirali su glasovite Haške teze u kojima su izložili svoj lingvistički program zasnovan na poimanju jezika kao sistema, no ne samo u sinkroniji nego i u dijakroniji. Među većim brojem predstavnika Praškog lingvističkog kruga ističu se, na primjer, Rus Sergej Karcevald (direktan de Saussureov učenik, koji je njegove teorije prenio iz švicarske u Rusiju, a kasnije i u Prag) i Vllem Mathalu.s (češki anglist), no prvo mjesto svakako pripada dvojici teoretičara koji su i jedan i drugi porijeklom iz Moskve: Trubeckom i Jakobsonu. Nlkolaj Sergejevlč TIUbeckoj (1890-1938) danas se s pravom smatra osnivačem suvremene fonologije (zbog toga će se praško učenje nerijetko zvati i fonolo§kom Jkolom), budući da je u svojem najznačajnijem djelu Grunddlge der Phonologie, 1939. (Osnove fonologije) - sustavno razradio još nejasne pretpostavke Baudouina de Courtenaya, Krus7.ewstog i de Saussurea, te strogo definirao pojedine 5

Pogled u lingvistiku

65

temeljne fonološke pojmove. On je prvi oštro odijelio fonologiju od fonetike: fonologija je za nj znanost koja se bavi fonemima, dakle apstraktnim jedinicima jezičnog sistema, dok fonetika ispituje njihove konkretne, artikulacijske ili akustičke realizacije glasove. Prema definiciji Trubeckoga fonem je skup fonološki pertinentnih crta koje sadržava· neka fonička (u đe Saussureovoj terminologiji - akustička) slika. Dakle, dok u govoru postoji beskonačna raznolikost glasovnih produkcija (varijante), one se u jeziku svode na konačan skup invarijantnih fonema. Do fonema pojedinog sistema dolazi se istralivanjem njihove distribucije ili metodom minimalnih parova: pertinentnom fonološkom crtom smatra se ona karakteristika fonema čijom izmjenom nastaje izmjena u sadržaju jezične jedinice, a to se ispituje s pomoću uspoređivanja riječi koje se međusobno razlikuju najviše u jednom elementu, kao na primjer kosa i koza u našem jeziku. Ako se dva glasa nalaze u komplementarnoj distribuciji, dakle ako, premda su srodni, ne mogu nikada stajati u istom fonetskom kontekstu, onda su oni, kao kombinatoričke varijante, realizacije istog fonema. Kad se jed· nom stvori popis fonema nekog jezika, oni se moraju svrstati prema svojim karakteristikama u sistem: Trubeckoj uvodi mnogobrojna i često komplicirana pravila o odnosima koji vladaju među fonemima, no temeljan je odnos opozicije, u koju ulaze svaka dva ra1ličita fonema, a obilježena je prisutnošću ili odsutnošću nekog artikul~cijskog svojstva glasa (na primjer, opozicija između zvučnih i bezvuč­ nih fonema). Trubeckoj· je uz to prvi počeo prikazivati fonološke sustave tabelam.im i shematskim prikazima. Na žalost, nije stigao napisati planirani drugi dio svoje knjige, koji je namjeravao posvetiti dijakronijskoj fonologiji. Njegovo je djelo nastavio i upotp':lnio njegov blizak suradnik i najslavniji syvremeni predstavnik praške škole Roman Jakobson (1896--1980). U svom je uzbudljivum životu boravio u Moskvi (gdje je bio među osnivačima ruske formalističke književno-teoretske škole), u Pragu (gdje je sudjelovao u formiranju praške škole), u Skandinaviji i, napokon, u SAD (a tu je, presađujući evropski strukturalizam, bio za. četnikom harvardske Jkole), i svagdje je uvelike utjecao na razvoj lingvistike. Jakobson je napisao golem broj. radova, ali baveći se gotovo svim domenama lingvistike, nije objavio veće sintetičko djelo. Preuzevši od Trubeckog- pojam

opozicije, Jakobson smatra da su jedino bitne binarne opo- · zicije, dakle oni dvojčani odnosi u kojima se isključivo promatra odsutnost ili prisutnost nekog elementa. Ovaj princip blnarlzma, u osnovi sadržan već i u de Saussureovim dihotomijama i kod Trubeckog, Jakobsonu je utoliko bliži što ga pronalazi i u teoriji informacije, i što vjeruje da i sam ljudski mozak djeluje na temelju dvojčanih izbora. Zbog toga Jakobson pokušava taj princip primijeniti u svim domenama lingvistike kojima se bavi. U fonologiji, izgrađujući sisteme fonema na osnovi binarnih opozicija, Jakobson dolazi do pojma dlstlnktfvnog oblljelja: to je minimalno obi· lježje prisutnosti ili odsutnosti nekog artik.ulacijsko-akustič­ kog svojstva s pomoću kojeg se jedan fonem razlikuje od drugog. Fonem se, na taj način, prema Jakobsonu može definirati kao skup distinktivnih obilježja, i on smatra da je za opis fonoloških sustava svih jezika dovoljno uspostaviti dva· naest pari distinktivnih obilježja. Poput fonema, i distinktivna se obilježja određuju kao najmanje jedinice jezičnog izraza čija promjena dovodi do izmjene jezičnog sadržaja, no hitna je razlika među njima u tome što su fonemi sukcesivne jedinice koje nužno slijede u vremenu ili u prostoru jedna iza druge, a distinktivna su obilježja jednog fonema simultana i ostvaruju se u govoru u istom vremenu ili u istom prostoru. Tako, uvođenjem razine distinktivnih obilježja, koja je niža od fonemske, Jakobson dovodi u pitanje linearnost jezičnog znaka o kojoj je govorio de Saussurc. U praktičnom građenju fonoloških sustava svaki se fonem ispituje s obzirom na to da li posjeduje ili ne posjeduje svako distinktivna obilježje, i ako su odgovori dobiveni takvim ispitivanjem različiti od svih drugih, i taj je fonem zasebna jedinica sistema. · Na sličan način Jakobson upotrebljava binarističke postupke i na drugim područjima lingvistike kojima se bavio, mada se relativno brzo pokazalo (čak i ako ne ulazimo u opravdanost Jakobsonova svođenja čovjekove intelektualne djelatnosti na dvojčane izbore) da binaristička rješenja upravo zbog svoje izvanredne jednostavnosti ne moraju i ne mogu uvijek biti prikladna za objašnjenje kompleksne realnosti jezičnog fenomena. Tako je Jakobson pokušao binaristički razriješiti dva, iako različita, ipak na izvjestan način komplementarna područja kao što su domena afaz.ije (dakle, poremećaja sposobnosti služeiija jezikom) i poetske 67

upotrebe jezika. Naime, polazeći od saussureovsk.ih sintagmatskih i paradigmatskih odnosa u jezičnim postavama, Roman Jakobson smatra da se sva afazična oboljenja mogu svr· stati u dva tipa - bilo kao poremećaji na sintagmatskoj osi (kod bolesnika koji ne vladaju kombinacijom riječi) bilo kao porem~ji na paradigmatskoj osi (kod bolesnika koji ne mogu obavljati selekciju riječi); i poetska se upotreba za nj svodi na dva postupka - metonimiju i metaforu - na ove dvije osi. Nakon početnog oduševljenja ove su teorije u prak· si više-manje odbačene kao suviše simplificirane, iako se mora priznati da neke J akobsonove poetske analize daleko nadmašuju i samu njegovu teoriju. No Jakobson je jedan od prvih lingvista koji je upozorio na to da jezik nije samo sredstvo međuljudske komunikacije već da on obavlja u čovjekovu životu i mnoge druge: funkcije. I ovdje mu je pomogla teorija informacija čijim se lancem komunikacijskog procesa može, dakako, objasniti i komunikacija jezikom, pa se pojedine funkcije jezika definiraju prema dijelovima komunikacijskog lanca na koje je jezik u određenom trenutku usredotočen. Tako se razlikuje šest funkcija jezika: referencijalna (koja se odnosi na kontekst, dakle komunikacijska), emotivna (ako se odnosi na govornika), konativna (ako je usmjerena prema slušaocu, kao vokativi i imperativi, na primjer), fatička (ako je u žarištu sam govorni kanal), metajezička (ako, poput gramatike ili lingvistike, govori o jeziku) i poetska (ako je usredotočena na sainu poruku, kao što Jakobson vjeruje' da je slučaj u umjetnosti). O broju funkcija može se, dakako, raspravljati, ali nesumnjiva je Jakobsonova zasluga to što je pažnju lingvista odvratio od isključivo komunikacijske funkcije jezika. Pražani nisu u fonološkim istraživanjima analizirali plan izraza samo u njegovim segmentima (slogovima - jer i moguće kombinacije fonema ulaze u područje fonologije -, fonemima ili distinktivnim obilježjima) nego su ispitivali i one pojave koje također imaju distinktivnu funkd.ju (dakle svojim opozicijama na planu izraza služe za izražavanje promjena na planu sadržaja), ali nadrastajn opseg minimalnog segmenta i protežu se na čitavu riječ ili rečenicu; takvi su, na primjer, fenomeni intonacija, tonovi i naglasak. Ove se pojave nazivaju aupraaegmentalnlm el~ jezičnog

68

mentima ili suprasegmentalnlm ili prozodljsk.lm distinktivnim obDjeljlma, a u tom se slučaju obilježja unutar fonema zovu Inherentnima. U toj domeni rezu1tati praških fonologa nisu tako mačajni kao u proučavanju fonema, to više što je često, osobito u intonaciji, teško razdvojiti invarij~tne od varijantnih realizacija. Praška je škola svakako stvorila danas najupotrebljiviji pristup fonološkim sistemima i njihov opis; ali polazeći s jedne strane od de Saussureove teorije a s druge strane s pozicija realističkog materijalizma, ona nije uspjela prevladati jednu u biti još saussureovsku aporiju: iako su pražani prihvatili tvrdnju da je jezik apstraktan sistem, forma a ne supstancija, a da je govor njegova materijalna konkretizacija, ipak su i foneme i distinktivna obilježja, dakle jezične jedinice, definirali prema njihovim artilrulacijskim ili akustičkim, fizikalnim svojstvima. Ova nekonsekventnost između ostalog pokazuje kako je doista ponekad teško razdvojiti fonologiju od fonetike, ali je zato navela Jakobsona da u nekim odlomcima (koji su, uostalom, ostali bez odjeka) nagovijesti mogućnost uspostavljanja dijalektičkih odnosa između jezika i govora. I Praški lingvistički krug u cjelini i Trubeckoj i Jakobson označavaju epohu u evropskoj i svjetskoj lingvistici. Po svojim je teoretskim stajalištima pražanima blizak (mada im nikada nije formalno pripadao i mada se u nekim pitanjima nije s njima slagao) suvremeni francuski lingvist Andri Martlnet (1908). Njegova najpoznatija djela Economie des changements phonltiques, .1955. (Ekonomija fonetskih promjena), La linguistique. synchronique, 1965.

(Sinkronijska lingvistika), Etements de linguistique generale, 1960. (Elementi opće lingvistike) i Jezik i fflnkcija (Functional View of Language, 1962) predstavljaju, svako na svojem području, bitne radove, koji su značajno utjecali na suvremenu lingvistiku. U općoj lingvističkoj teoriji jedan je od najvećih Martinetovih doprinosa nesumnjivo uvođenje pojmova prve i druge artlkulaclje koje se zajedničkin1 imenom nazivaju dvostruka artikulacija. Martinet polazi od pretpostavke da je čovjekov jezik artikuliran, to jest da se jedinice viših razina mogu podijeliti na manje jedinice, koje sudjeluju opet u stvaranju drugih jedinica. Prvom artiku1acijom ili diobom prema Martinetu se dobivaju naj69

manje jezične jedinice (ili znakovi) koje imaju i izraz i sadriaj, dakle - jednostavnije rečeno - jedinice sa značenjem. Takve jedinice Martinet naziva monem (u uobičaje­ noj terminologiji to je morfem). Monemi ili morfemi dijele se na gramatičke i na leksičke - na gramateme (u Martinetovoj terminologiji: gramatički monem ili· morfem) i lekseme - prema tome da li su nosioci gramatičkog ili leksičkog sadržaja (postoje, vidjet ćemo, i formalnije definicije). Izraz morfema (ili morf) dijeli se dalje drugom artikulacijom na najmanje linearne jedinice koje, premda nemaju sadržaja, svojom promjenom izazivaju promjene u sadržaju - na foneme. Prema nekim autorima (kao što je naš lingvist Radoslav Katlčlć) postoji i treća artikulacija: njome se plan sadržaja morfema analizira na najmanje, i dalje nedjeljive, elemente sadržaja, koji bi po svojim karakteristikama odgovarali fonemima, No dok je broj fonema u svakom jeziku konačan i relativno malen, za njiho\•e ekvivalente na planu sadržaja to se ne može dokazati, pa je za sada nemoguće definirati odnose u njihovu sistemu. Upravo na činjenici da se od ograničenog broja fonema sistem, zbog njegova uskog opsega, govornik može spoznati i čije jedinice može razlikovati) sastavlja veoma velik broj morfema i praktički neograničen broj rečenica zasniva se ono što Martinet naziva ekonomijom: za nj ekonomija označava postizanje ravnoteže u jeziku između dviju suprotnih čovjekovih težnji - između težnje za uštedom u trošenju energije i težnje za što boljom komunikacijom. Naime, najmanje se energije troši, dakako, upotrebom najmanjeg broja jedinica na svakoj razini, ali takva krajnje štedljiva upotreba nije pogodna za komuniciranje sve kompleksnijeg čovjekova univerzuma. Po Martinetovu mišljenju, ekonomija je jedan od osnovnih pokretača promjena u jeziku. (čiji

On je ovu svoju teoriju izvanredno primijenio na pofonologije, i stvorio je tako ono do čega pražani nisu uspjeli stići: dokazao je da je strukturalistički pristup i otkrivanje sistema moguće i u dijakronijskoj a ne samo sinkronijskoj fonologiji. Treba napomenuti da Martinet u traženju razloga jezičnih promjena u vremenu govori i o vanjskim (društvenim, geografskim, političkim) faktorima i o unutarnjim faktorima, koje smatra inherentnim sistemu dručju

70

i lingvistu zanimljivijim i dostupnijim. Opisujući fonološke sisteme, slično kao Trubeckoj, s pomoću tabelarnih shematsk.ih prikaza a ne binaristički kao Jakobson, Martinet pokazuje kako su najekonomičniji i govorniku najlakši za ovladavanje oni sustavi u kojima postoji potpuna simetrija, dakle oni u čijim su prikazima sva mjesta u tablici popunjena. No u stvarnim sistemima često neka mjesta ostaju nepopunjena (na primjer, u našem standardnom jeziku fonemi c i h nemaju svoje zvučne parove), i tako nastaju rupe u sistemu. One se, u toku vremena, po principu ekonomije ili popunjavaju stvaranjem novih fonema odnosno pomakom starih prema •rupi«, ili se ukidaju nestankom asimetričnog fonema iz sustava. Koji će postupak biti upotrijebljen (a on uvijek može izazvati stvaranje •rupe« na drugom mjestu sistema), ovisi o komunikacijskoj funkcionalnosti pojedinih fonema. Staviše, govornici će težiti za tim da u svojim sustavima dokinu razlikovanje i između simetrično ugrađenih fonema, ako njihova distinktivna funkcija nije neophodna za komunikaciju (kao što je to slučaj s našima č i ~ koji diferenciraju :zanemariv broj minimalnih parova); tako opet može nastati nova rupa u sistemu, ali, prema Martinetu, mogu se u grubim crtama i predvidjeti pravci u kojima će se fonološki sistem nekog jezika razvijati. Budući da Martinet promatra jezične jedinice i jezik u cjelini u funkciji interpersonalne komunikacije, njegovo se učenje često naziva i funkcionalnom lingvistikom. Takav je njegov pristup očit i na drugim područjima, a posebno u zanimljivoj i specifičnoj funkcionalnoj sintaksi, u kojoj se sintagme (a one su za Martineta svaka kombinacija mane.ma) i sami monemi klasificiraju prema funkcijama što ih obavljaju u rečenki. Autonomne sintagme su one čija funkcija ne ovisi o njihovu položaju u rečenici, pa na taj način Martinet pokušava definirati i riječ kao autonomnu sintagmu sastavljenu od međusobno nedjeljivih monema, ali naglašava da ni to nije sasvim egzaktno određenje ove teško uhvatljive jezične jedinice. Premda i Martinet u osnovi prihvaća de Saussureovu teoriju, njegov funkcionalizam i promatranje jezika u uskoj vezi s čovjekom koji njime govori i s komunikacijskim kontekstom ne dopuštaju mu, kao ni pražanima, da dokraja slijedi misao lingvista iz 2eneve: možda je upravo utoliko Martinetova lingvistika praktički upotrebljivija. 71

Ipak, u Danskoj je izrasla škola koja je de Saussureow postavke, a osobito tezu da je jezik čista forma a ne supstancija, dovela do krajnjih konsekvencija i koja je egzakt· nošću i strogošću svojih definicija nadmašila čini se - sve ostale. Naime, u danskoj lingvistici već od Raskovih vremena živi težnja za odstupanjem od tradicija i osnovnih tokova evropske lingvistike. Tako je u de Saussureovo vrijeme, a i kasnije, Otto Jespersen (1860-1943) bio sasvim blizu definiciji fonema, zalagao se - uvjer~n da se jezik razvija nekom vrstom darvinističke selekcije prema savr· šenijim stanjima - za stvaranje međunarodnih jezika, na· padao je podjelu na jezik i govor i prihvaćao je u lingvi· stičkim analizama upotrebu postupaka preuzetih iz logike. Ovakva orijentacija prema logici, prilično strana tadašnjoj evropskoj lingvistici, bila je još očitija kod Vlgga Brendala, lingvista koji je istovremeno duboko poznavao i filozofiju i matematiku i fiziku, što se, dakako, odrazilo i u njegovim jezičnim istraživanjima. Mlađi Brendalov suradnik, Louls Hjelmslev (1899-1965), asimilirao je ovo logičars1to usmjerenje danske lingvistike i primijenio ga je na de Saussureove lingvističke temelje, stvorivši tako kopenhalku .fkolu i teoriju koja je, zbog svoje strogosti i apstraktne egzaktnosti, još uvijek tvrd orah za svakog lingvista. Naime, Hjelmslev je, poput de Saussurea, bio nezadovoljan svim dotadašnjim izučava­ njima jezika, smatrajući da ona pripadaju transcedentalnoj lingvistici, koja samo s pomoću jezika istražuje neke druge objekte (književnost, društvene odnose itd.), a da će on sam stvoriti imanentnu lingvistiku, čiji će objekt biti sam jezik, u skladu s de Saussureovim zahtjevima. Da bi je razlikovao od cjelokupne prethodne lingvistike, Hjelmslev svoju teoriju naziva glosematika. Svoje je učenje izložio u većem broju eseja i u dvije knjige - Omkring sprogteoriens grundlaeggelse, 1943, (daleko poznatiji pod engleskim nazivom Prolegomena to a Thepry of Language, 1953. - Prolegomena teoriji jezika) i Sproget, 1963. (Jezik). U osnovi Hjelmslevove teorije nalazi se, dakle, težnja da od lingvistike stvori egzaktnu znanost koja će kasnije moći poslužiti kao metodološki model svim humanističkim naukama i koja će, prema tome, zauzimati ono mjestc;> što ga matematika ima među prirodnim naukama. Za nj se do jezika dolazi kroz beskonačnu raznolikost ostvarenih jezič·

72

nih postava - tekstova, pa lingvist zapravo traži stalan sistem u promjenljivu proceau, organizaciju tog procesa. Istraživanje se zasniva na principu empirizma, koji obuhvaća ncprotivurječnost, iscrpnost i jednostavnost opisa i koji se primjenjuje deduktivno. Definicije koje se dobivaju formalne su a nisu realne; one, dakle, ne teže za tim da opišu sva svojstva izučavana objekta, već samo da ga postave u odnose prema drugim objektima. Između objekata koji se ispituju postoje tri vrste odnosa - interdependencija (ako se dva objekta međusobno uvjetuju), determinacija (ako jedan uvjetuje drugi, ali ne i obratno) i konstelacij:i (u kojoj nijedan od njih nijo uvjetovan drugim). Objekti se analizom dijele na segmente - ta je analiza u sistemu njegova artikulacija, a sam podijeljeni objekt zove se razred. Dva objekta (bilo segmenti, bilo razredi, bilo segment i razred) u nekom odnosu zavisnosti - funkciji - postaju funktivi, koji mogu biti konstantni ili varijabilni. Među funkcijama za lingvistiku su značajne relacije (odnos funktiva u procesu) i koreladje (odnos funktiva u sistemu), koje zapravo odgovaraju tradicionalnim sintagmatsk~ i paradigmatskim odnosima. Ovakva se analiza na razrede i segmente mora deduktivno vršiti na svim jezičnim razinama, od najviše do najniže, uvijek istražujući funkcije koje se pojavljuju. Jezik, ·inače, i Hjelmslev shvaća kao sistem znakova, a mak definira kao funkciju interdependencije izraza i sadriaja. I plan izraza i plan sadržaja pojedinog znaka mogu se podijeliti na manje jedinice kojima više ništa ne odgovara na suprotnom planu - to su figure izraza i figure sadri.aja. Budući da je, prema Hjelmslevu, virtualna i glasovna i sadržajna supstancija uvijek jednaka, a samo je drugačije oblikovana u svakom pojedinom jezi~u, lingvist analizira formu itraza i formu sadrlaja, a ne njihovu supstanciju: za nj je, kao i za de Saussurea, jezik čista forma a ne supstancija. Analiza na svakoj razini mora dovesti do najmanjeg mogućeg broja jedinica (funktiva), pa se metodom komutacije i ispitivanjem korelacija između izraza i saddaja izdvajaju invarijante i njihove varijante. Otprilike u smislu de Saussureove dihotomije između jezika i govora, Hjelmslev uvodi razlikovanje jezične sheme i jezičnog uzusa. I napokon, poput jezika mogu se analizirati i svi drugi sistemi znakova, koji su također semiotičke strukture i koji su s jezikom zapravo izomorfni. Na taj način glosematika nadilazi 73

domenu jezika i sudjeluje u oblikovanju metodologije drugih humanističkih manosti. Već ovaj sasvim djelomičan uvid u Hjelmslevovu teoriju otkriva kompliciranost i neuobičajenost njegove terminologije, a može se i naslutiti zašto glosematika nikada nije imala prave praktične primjene, iako je Hans J. Uldall pokušao na algebarskim principima izgraditi opću teoriju humanističkih znanosti. Hjelmslev, naime, smatra da je pitanje odnosa između teorije i njezina objekta sasvim epistemološko-metodološkog karaktera, i da je teorija zapravo nevezana s praksom - osnovni princip empirizma ne uključuje u sebe i upotrebljivost teorije. Prema tome, glosematika je formalan metodski pristup koji teži za tim da se oslobodi svake filozofije ili metafizike, ali tako upada u vlastitu zamku i vjeruje da je objekt teorije nešto što je zadano unaprijed i suštinski odvojeno od istraživača i odbacuje svaku moguću dijalektiku takvih odnosa. Ipak, Hjelmslevovo je stajalište koristan poticaj za neophodno formaliziranje lingvističkih opisa do one mjere dok ne postane samo sebi svrhom: tada ono odražava jednu od opće prisutnih tendencija strukturalizma. · Kroz čitavu prvu polovicu 20. stoljeća lingvistika se u SAD razvijala praktički nezavisno od evropske, iako često sasvim paralelno, tako da je terminologija i metodolo.gija s onu stranu Oceana izgledala ponekad nesumjerljiva s pojmo\"ima saussureovskih škola, pa čak i onda kad je bila riječ zapravo o itlentičriim objektima. Zbog toga ta učenja katkada nose zajedničko ime američka lingvistika, a ona se 1ijetko susretala s evropskom sve do dolaska Romana Jakobsona u SAD. Na početku američke lingvistike stoji WllUam_Dwtgbt Whltney (1827-1894, teoretičar čija su stajališta, ortctje gdje su odudarala od suvremenih evropskih strujanja na kojiina se Whitney učio, utjecala prilično i na de Sausl'jurea), a stvarnim pionirom specifičnih američkih teorija smatra se Franz Boas (1858-1942), jer je on prvi uočio da se indijanski jezici u Aiiierici moraju opisivati na nov način, budući da se njihovi sistemi ne uklapaju u strukture klasične gramatičke tradicije, pa je uveo bitno promijenjenu metodologiju deskripcije, prilagođenu ovakvim jezičnim sustavima. je

74

Nastavljajući i obogaćujući Boasove učenik,. Edward Saplr (1884-1939)

tendencije, n;jegov razradio originalne

teorije koje je izložio u knjizi Language, 1921. (Jezik) i u brejnim eseji.ma. Kao antropolog i lingvist, on teži za tim da jezik objasni u okviru cjelokupna čovjekova univerzuma i, posebno, kulturoloških determinanti određene civilizacije. S druge strane, polazeći od psiholoških premisa, Sapir je došao do specifične definicije fonema, kao idealne, psih~ loški zasnovane koncepcije glasa, ugrađene u sistem uzoraka, shema što .ih čovjek stvara u svojoj jezičnoj svijesti. Da bi· se takav sistem uzoraka, ne samo na fonološkoj razini, m~ gao spoznati, treba da se on poveže s civilizacijom u kojoj se upotrebljava - zato se Sapirovo učenje često zove etnolingvistika. (Ova se etnolingvistička škola ne smije miješati s engleskom etnografskom ili kontekstualnom lingvistikom, koja je doduše zastupala neka bliska gledišta, i čiji su najznačajniji predstavnici bili antropolog Bronlalav Ma· Unowskl i lingvist John R. Flrth: oni su izučavali utjecaj civilizacijskog konteksta na jezik.) Pri ispitivanju odnosa jezika i univerzuma koji se tim jeWc.om komunicira, Sapir je došao do zaključka da različiti jezici, sudjelujući u čovje­ kovoj spoznaji, različito i determiniraju društvene sredine u kojima se upotrebljavaju. Ovu tvrdnju, koju je Sapir relativno oprezno formulirao, do krajnjih 'je konsekvencija d~ veo njegov suradnik Benjamln Lee Whorf. Naime, prema takozvanoj Sapir-Whorfovoj hipotezi jezik bitno određuje čovjekov svijet, pa je spoznati univerzum strukturiran p~ put jezika kojim se on spoznaje, dakle različito od jednog jezika do drugog: Whorf je ovu teoriju, koja uopće ne uzima u obzir dvosmjemost i dijalektiku relacija između jezika i univerzuma i koja dovodi u pitanje samu mogućnost komunikacije, podupirao primjerima iz različitih indijanskih jezika, uspoređujući ih s jezici.ma zapadnoevropskih i američ­ ke civilizacije - engleskim, francuskim i njemačkim. Bez obzira na neprihvatljivost Sapir-Whorfove hipoteze (kojoj Sapir i nije autor), tendencija da se jezik objašnjava u okviru ostalih čovjekovih djelatnosti zacijelo je pozitivna i nova u lingvistici tog vremena. Sapir je osim toga zacrtao i novu tipoloUu klasifikaciju jezika koja se ne zasniva, poput dotadašnje (o kojoj se g~ vori na drugom mjestu), na morfološkom kriteriju, već na kriteriju lconcepata: naime, promatra se koji se koncepti najčeš~ izraf.avaju morfološk~sintagmatskim strukturama pojedinog jezika. Prema Sapiru postoje četiri kategorije kon75

cepata, s različitim stupnjevima apstrakcije, i njihove kombinacije i sposobnost njihova ulaženja u razne oblike sintagmi definiraju mnogobrojne moguće tipove jezika. Zbog svog interesa za veoma raznovrsne jezične probleme i za njihovu uraslost u kompleksnost čovjekova života Edward Sapir možda i nije nikada izgradio koherentnu lingvističku teoriju, razrađenu u pojedinostima. To je upravo ostvario njegov suvremenik Leonard Bloomfteld (1887-1949), dugo vremena najutjecajniji od svih am~ ričkih lingvista, čije djelo La.nguage, 1933. (Jezik) predstavlja još uvijek jedan od najboljih lingvističkih udžbenika. I Bloomfieldova je lingvistika u biti strukturalistička, i on je pokušao nizom međusobno povezanih definicija odrediti osnovne jedinice i razine u jeziku i metodu njihova opisa koja bi bila, poput Hjelmslevove, strogo znanstvena i egzaktna. Kao epistemološku osnovu svojih analiza Bloomfield je preuzeo tada u američkoj psihologiji izvanredno popularan behaviorizam, jer je vjerovao da on nije psihološka doktrina nego najčvršće utemeljena znanstvena metoda, primjenljiva u svim naukama - zato je njegovo učenje, osim pod imenom jelska .fkola, poznato i kao behavioristička lingvistika. U teoretskom pristupu, dakle, Bloomfield se kao bebaviorist, zainteresinqi samo za jezične reakcije na određene lingvističke i izvanlingvističke stimuluse, i u težnji za objektivnošću izučavanja, morao nužno zadržati na fizikalnoj strani jezične djelatnosti i deklarirati se kao antimentalist i mehanicist - materijalist bez dijalektike. To ga je dovelo do toga da je izvanredno zacrtao (a njegovi su sljedbenici u toku gotovo tri desetljeća u detalje razradili) analizu plana jezičnog izraza, a za plan sadržaja smatrao je da se ne može, na tadašnjem stupnju lingvistike i manosti uop~e. opisati: naime, za egzaktnu semantičku ·deskripciju potrebno je, prema Bloomfieldu, da sve ostale. nauke objektivno i iscrpno opišu univerzum koji se komunicira (ili sve čovjekove reakcije na nj), a lingvisti.ka će te opise preuzeti kao definicij~ jezičnih sadržaja .. Ovakvo stajalište donijelo je Bloomfieldu neopravdan glas protivnika semantike, koji analizu sadržaja u potpunosti izbacuje iz lingvistike; to su doista pokušali učiniti njegovi sljedbenici i učenici, ali pokazalo se da ni uz najv~ egzaktnost, usprkos deklarativnom odbacivanju semantike, plan izraza nije moguće definirati sasvim nezavisno od plana sadržaja. 76

Na temelju Bloomfieldove teorije, koja zahtijeva da se zasniva na konkretnim činjenicama, na onome što je ostvareno u govoru, i da samo u tome opisuje i istražuje organizaciju, jezični sistem, razvio se u Americi dugo vremena vrlo popularan deskriptivizam. Deskripcija nekog jezika, prema tome, uvijek polazi od korpusa - · skupa jezičnih postava ostvarenih u govoru, bilo u pisanom bilo u govorenom obliku; u bjelmslevovskoj terminologiji moglo bi se reći da je korpus skup tekstova na nekom jeziku. Ograničavajući se u analizi samo na dani korpus, deskriptivisti nužno moraju izostaviti sve one elemente jezičnog sustava koji se u tom korpusu ne pojavljuju; postaje, dakle, izvanredno važan izbor pravog korpusa, a on se može obaviti samo uz određene pretpostavke o jezičnom sistemu, što je, dakako, u suprotnosti s deskriptivističkim pristupom. Sam se korpus opisuje isključivo na planu izraza, teoretski bez obaziranja na plan sadriaja. Da bi se to moglo ostvariti, promatra se i analizira dlstrlbuclja jezičnih jedinica, uvijek na određenoj razini (fonološkoj, morfološkoj ili sintaktičkoj), odnosno određuje se koje mjesto u jezičnim postavama zauzima neka jedinica u odnosu prema drugim jedinicama iste razine - to je njezino •ponašanje•, a opis svih takvih relacija ujedno je i definicija te jedinice: ovo je bit teorije američkog distribucionaliz.ma. Na sintaktičkoj razini distribucija se proučava metodom neposrednih sastavnica (lmnw:Uate c0mtituenta), koje su dijelovi rečenice gramatički usko vezani jedan ~ drugi. Primjena ove metode unijela je u lingvistiku danas proširenu upotrebu grafičkih prikaza sintaktičke strukture rečenice. Treba, napokon, napomenuti da se distribucionalizam, premda je za tim težio, nikada nije uspio osloboditi semantičke dimenzije jezika u analizi. lingvistička analiza

Bloomfield je iza sebe ostavio mnogo učenika, od kojih su neki duboko i uz vlastiti doprinos razradili ideje svog učitelja takav je, na primjer, Charles F. Hockett, autor mnogo čitanog udžbenika A Course in Modern Linguistics, 1958. (Kurs suvremene lingvistike). No zacijelo je najkonsekventniji i ujedno najoriginalniji Bloomfieldov sljedbenik Zelllg llanla, koji je u svojem djelu Methods in Structural Linguistics, 1951. (Metode strukturalne lingvistike) pokušao - ne sasvim uspješno - dokazati mogućnost analize plana izraza bez ikakve relacije sa saddajem i praktički sa-

77

svim odstraniti semantiku kao neegzaktnu disciplinu iz domene lingvistike. Mnogo je veći njegov doprinos u tome što je uočio nesavršenost metode neposrednih sastavnica, koja nije kadra opisati diskontinuirane sintaktičke cjeline ili odnos afirmativnih i negativnih ili aktivnih i pasivnih rečenica, pa je uveo tnmsfonnac:lje pravila 's pomoću kojih se jedna sintaktička struktura preoblikuje u drugu, sebi srodnu. Osim toga, on je uočio da sintaktičke relacije ponekad prelaze granice jedne rečenice, i zbog toga je počeo operirati pojmom diskursa - jezične jedinice najviše razi· ne, definirane bilo kakvim zavisnostima između svojih di· jelova (tako diskurs može biti jedan razgovor, čitava knjiga itd.). Time su udareni temelji sintaksi diskursa. Gotovo u isto vrijeme na sličan je način uveo transfor· macije Kenneth L Plke u okviru svoje tagmemike, posebnog lingvističkog učenja u kojem je osnovna jedinica tagmem: on se definira kao spoj određenog mjesta u postavi i klas~ svih jedinica koje, u paradigmatskom odnosu, mogu stajati na tom mjestu, i već se slično određen javlja i kod Bloom· fielda. Razvijajući svoju metodologiju na planu izraza, američ­ ka je lingvistika, upravo zbog svog formalnog pristupa i za. nemarivanja sadržaja, ostala u izvjesnom smislu na površini i nije mogla zahvatiti svu kompleksnost jezičnog fenomena. Uočivši slabosti deskriptivne lingvistike i upoznavši, posredstvom Jakobsona,· evropsku tradiciju (iako je nikada nije dokraja asimilirao), Noam Chomsky (1928) preuzeo je od distribucionalizma i, osobito, Harrisa neke metodološk~ postupke, bitno je promijenio kut gl~anja na jezični fenomen i stvorio danas općenito poznatu transformacijsku gene· rativnu gramatiku. Ovom teorijom konačno prestaje jaz između evropske i američke lingvistike, budući da su je s velikim početnim oduševljenjem prihvatili istraživači s obje strane Oceana. Chomsky je u svojim prvim djelima Syntactic Structures, 1957. (Sintaktičke strukture) - •prvi Chomsky• - i, s dub· ljom razradom, Aspects of the Theory of Syntax, 1965. (Vido· vi sintaktičke teorije) - adrugi Chomsky• - stavio u žarište interesa lingvista područje sintakse, koja za nj postaje centralnim dijelom gramatičkog opisa, i odbacio je pojam korpusa i cjelokupan deskriptivistički pristup. Naime, on teži

78

za tim da opiše sposobnost govornika nekog jezika da, na osnovi ograničenog broja jezičnih postava koje je čuo, p~ izvede beskonačan niz rečenica - tu sposobnost Chomsky naziva kreativnost. Zbog toga je u njegovoj teoriji gramatika zamišljena kao kibemetičko ustrojstvo u koje na inputu ulaze određeni bazični podaci, a na outputu izlaze sve reče· nice nekog jezika, i samo one: prema tome, gramatika Chomskoga ne opisuje konkretne rečenice zatečene u nekom korpusu (te su rečenice za nj potvrđene), već sve rečenične postave koje govornik prihvaća ili bi mogao prihvatiti ltao rečenice svojeg materinjeg jezika (to su ovjerene rečenice). Samo gramatičko ustrojstvo, prikazano donekle pojednostavnjeno, sastoji se od tri sastavnice - sintaktičke, koja je središnja, te fonološke i semantičke. U sintaktičku sastavnicu ulazi baza, u kojoj se kao bazični podaci formiraju kategorljalna pravila (pravila kojima se struktura rečenice dijeli na najelementamije dijelove, kao što su subjektna i predikatna skupina, na primjer), a kad se s pomoću njih dobiju vrlo jednostavne rečenične strukture, njima se pridružuju jedinice iz drugog dijela baze, leks~ona ili rječnika, dakle popisa riječi tog jezika. U kasnijoj razradi Chomsky je dodao i supkategorljalna pravila, koja, na rubu između sintakse i semantike, pobliže određuju mogućnosti među­ sobnih kombinacija leksičkih jedinica. Ovako dobivene jednostavne strukture američki lingvist naziva dubinska struktura (deep structure), i po njegovu mišljenju one nose sav bitan sadržaj, pa se njima .pridružuje (uglavnom nedovoljno razrađena) semantička sastavnica podložna semantičkoj interpretaciji. Pravila kojima se dolazi do dubinskih struktura su derivacije, a njihova primjena može se grafički prikazati s pomoću derivacijskih stabala. Da bi se od dubinskih struktura dobile i kompleksnije rečenice kak:ve se doista javljaju ili se mogu javiti u jeziku i govoru- Choinsky ih zove površhulklm strukturama (surface stnicture) -, na dubinske se strukture primjenjuju transformacije, specifične za svaki · jezik, dok se derivacijski postupci u bazi opisuju kao zajednički svim jezicima. Transformacije su zapravo skup gramatičkih pravila kojima se dubinska struktura postupno pretvara u površinsku različitim izmjenama, premještanjima, ukidanjima i spajanjima jezičnih jedinica, i po njima se gramatika zove transformacijskom. Površinskoj se strukturi pridružuje fonološka sastavnica, a njoj fonetska interpretacija

79

(ovaj je aspekt teorije osobito razradio suradnik Chomskoga Monis Halle). Ovakva gramatika, dakle, proizvodi ili generira (u matematičkom smislu tog termina) beskonačne nizove ovjerenih rečenica, pa opisuje govomikovo poznavanje Jezika (competence), koje Chomsky razlikuje, uglavnom u smislu saussureovske dihotomije između jezika i· govora, od upotrebe jezika (performance). U novije vrijeme, pošto su se javili prvi pokušaji potpunog definiranja svih gramatičkih sastavnica, uključujući i semantičku (posebno u djelu Paula Postala i Jerrolda Katza), Chomsky je donekle revidirao svoja stajališta, dopuštajući - u knjizi Studies on Semantics in Generative Grammar, 1972. (Studije o semantici u generativnoj gramatici), a to je •treći Chomskyc da se u specifičnim slučajevima semantička interpretacija može primijeniti i na površinske strukture: ovaj se razvoj njegove teorije ponekad naziva interpretativnom semantikom.

Usprkos svojem antibehaviorističkom polazištu, Chomsky je od početka smatrao da je lingvistika usko vezana uz psihologiju, ali uz njezin mentalistički aspekt. Upravo to stajalište dovelo ga je do prve slabe točke njegove teorije: naime, uz pojam ovjerenosti trebalo je uvesti i kriterije te ovjerenosti, po kojima će se određivati pripada li neka rečenica određenom jeziku ili mu ne pripada i koji će, u krajnjoj konsekvenciji, biti osnova za procjenjivanje prikladnosti gramatičkog opisa. U skladu sa svojim gledištima Chomsky taj kriterij pronalazi u Idealnom govorniku lll slušaocu, koji je zapravo neka vrsta apstraktnog zajedničkog nazivnika što objedinjuje u sebi cjelokupno poznavanje nekog jezika realnih govornika, a koji se u praksi nužno svodi ili na intuiciju samog istraživača ili na ograničenu grupu izvornih govornika. Prema tome, ovjerenost jezičnih _postava u samoj je teoriji zapravo neprovjerljiva. Razvijajući u tom pravcu svoje teorije, Chomsky im je pridao i filozofsku dimenziju, osobito izraženu u djelu Language and Mind, 1968. (Jezik i um); on smatra da se nadovezuje na logičko-jezična ispitivanja 17. stoljeća, na filozofske gramatike (poput gramatike Port-Royala), na ono što sam naziva kartezijanskom lingvistikom, buduđ da je i za nj jezik urođena i unaprijed dana sposobnost čovjekova duha, sposobnost čija se univerzalnost očituje u činjenici da su - po mišljenju Chomskoga - dubinske strukture zajedničke i istovetne u svim jezicima. Na

80

taj se način on doista približava Descartesovim tvrdnjama o urođenim idejama. U ovoj perspektivi kreativnost za Chomskoga postaje sposobnost čovjeka da beskonačno generira rečenice na temelju unaprijed zadanih pravila: ista ta krea· tivnost mora biti ugrađena u gramatiku, a sama je gramatika :zamišljena kao automati Baš ovaj paralelizam između kreativnosti čovjeka i automata otkriva najslabije točke teorije Chomskoga. Teorija bi trebalo da bude prevladavanje statičnosti ldasičnog strukturalizma s pomoću transformacija i kreativnosti, ali ona nudi statičnost na jednom drugom nivou: sve se promjene događaju na površini jezičnih struktura, a u svojoj dubini te su strukture ne samo nepromjenljive i nedinamične nego su i čovjeku dane a priori, pa on na njih nema nikakva utj&caja. Chomsky je doista stvorio izvanredno upotrebljiv model sintaktičkog opisa s visokim stupnjem formalizacije (iako rezultati transformacijskih deskripcija nisu tako znatni kao što se to prije dvadesetak godina činilo da će biti), i taj model omo~uje veću komensurabilnost sintaktičkih sustava pojedinih je'Zika nego bilo koji model prije njega, ali vjerujem da je greška američkog lingvista u tome što je, u kasnijoj interpretaciji, poistovetio model sa stvarnošću i želio kompleksnoj i dinamičnoj realnosti nametnuti svojstva svojeg modela. Svoju, dakako ne sasvim nezasluženu, popularnost Chomsky možda djelomično duguje i vlastitom političkom angažmanu u redovima američke intelektualne ljevice šezdesetih godina, a zacijelo i tome što, pogrešno identificirajući cijelu lingvistiku s američkim deskriptiviz.. mom, sAm smatra da je načinio radikalan preokret u zna. nosti o jeziku, Iako se njegovi stavovi dobrim dijelom nadovezuju na strujanja u evropskoj lingvistici. Radovi Chomskoga imali su velikog odjeka širom svijeta, i uz golem broj onih lingvista koji rade na primjenama i po· boljšanjima •Standardne teorije•, ima i takvih koji sma· traju da su njezini okviri preuski za prikladno opisivanje jezika, pa je proširuju u različitim smjerovima. Najpoznatija je takva teorija generativna semantika, prema kojoj se u žarište zanimanja i gramatičke deskripcije stavlja semantička sastavnica - ona zamjenjuje dubinsku strukturu iz teorije Chomskoga. Generativnu semantiku dobro predstavljaju djela Georgea Lakoffa i Johna Roua. Negdje između 81

generativne sintakse i generativne semantike teoretski se nalazi teorija dubinskih padela Charlesa FWmorea. On vjeruje da se dubinska struktura može najbolje karakterizirati s pomoću nekoliko kategorija relacija prema glagolu u reče­ nici - te su kategorije dublnald padell (kao, na primjer, agens, objekt, doživljavač, instnunent, cilj, izvor, mjesto, vrijeme), i oni se uvrštavaju uz glagole kojima pripadaju u rječnik, da bi u površinskoj strukturi zadobili različite gramatičke forme. Ali i izvan Sjedinjenih Američkih Država teorije Chomskoga doživjele su značajan uspjeh. Osobito snažno uporište transformacijska generativna gramatika ima u Demokratskoj Republici Njemačkoj, gdje je Manfred Blerwlsch primijenio između ostalog ovo učenje na njemački jezični sustav. I u Sovjetskom Savezu uz izvjesne se modifikacije mnogo primjenjuje transformacijsko-generativna metoda, na primjer u djelima O. S. Ahmanove, Ju. D. Apresjana ili I. A.. MelJ&aka. Posebno mjesto među onima koji nadrastaju granice teorija Chomskoga zacijelo pripada SebastlJanu Konstanttnovlču Aaumjanu. Njegova se aplikativno-generativna lingvi· stika, izložena u knjizi Strukturnaja lingvistika, 1965. (Strukturalna lingvistika), zasniva na tvrdnji da je lingvistika teorijska empirička znanost podređena kibernetici. šaumjan, svjestan, za razliku od Chomskog, da izgrađuje samo model koji ga zanima tek kao metodološka konstrukcija a ne kao ontološko ili gnoseološko određenje jezika, i uviđajući linearnost i statičnost transformacijske generativne gramatike, na osnovi poznavanja matematike, logike, analitičke filozofije i teorija Chomskoga, unosi. u svoj izvanredno strogo matematički formaliziran opis dinamiku i u sinkroniju, tako da razlikuje dvije razine - genotip•~ Jezik (razina idealnih objekata visoke apstrakcije, koji su zajednički većem broju pojava druge razine) i fenotlpsld Jezik (u kojem se transformacijama dobivaju konkretniji objekti realnih jezika). Pri tome se upotre~ljavaju matematičke operacije aplikacija, a - konsekventiio strukturalistički - odnosi među transformacijama smatraju se bitnijima od samih transformacija. Premda Saumjanovo djelo, svojim unošenjem dinamike u opis, predstavlja na izvjestan način vrhunac dometa strukturalističkog pristupa, ono ipak poima - u skladu s autorovim intencijama - jezik samo kao kibemetički kOd i ~

82

mjerno ne vodi računa o dinamici koja izrasta iz odnosa jezika i govora i jezika i društva. Još od Humboldta postojao je u lingvistici i u psihologiji stalan interes za međusobnu suradnju, i on bi s vremena na vrijeme urodio nekim mačajnijim djelom; ali pedesetih go. dina ovog stoljeta uska povezanost lingvista i psihologa stvorila je u Sjedinjenim Američkim Drf.avama novu disciplinu - psiholingvistiku. Prvi impuls rađanju psiholingvistike dala je tek nastala teorija informacija, a drugi je poticaj došao, nekoliko godina kasnije, od transformacijske generativne gramatike Noama Chomskog i njezinih mentalistički formuliranih postavki. Tako se u psiholingvisdci, ma koliko ona bila mlada nauka, zapravo razlikuju dvije gen&racije istraživača, koje polaze sa gotovo suprotnih psihologijskih pozicija: prvi od njih, behavioristi po uvjerenju, istražuju •jezično ponašanjec pojedinaa - među njima su pomati od psihologa Charlea Osgood, a od lingvista Tbomu Sebeok i, osobito, B. F. Sldnner: drugoj generaciji zanimljivije je pitanje unutrašnjih mentalnih procesa kod pojedinca u toku jezične komunikacije - njoj, na primjer, pripada Erlc Lenneberg. Među sovjetskim psiholingvistima ističe se A. A. Leontjev. Područje psiholingvističkih izučavanja izvanredno je široko, bilo da je riječ o prvoj bilo o drugoj generaciji istrallvača, i teško je i navesti sve teme koje u nj ulaze. Ipak, možda su najvažnije: izučavanje psihofizičkih procesa u organiziranju i obavljanju čovjekove jezične djelatnosti, i to s aspekta jezika i s aspekta govora, i na fonološkoj i na morfološkoj i na sintaktičkoj i, posebno, na semantičkoj razini, zatim razvoj govora i jezika (pa i mišljenja) kod djeteta, učenje jezika i bilingvizam sa psihološkog stajališta i, napokon, svi vidovi patoloških jezičnih· ponašanja. U okviru prve teme psiholingvisti ispituju, među ostalim, i psihološke i neurofiziološke izvore jezične djelatnosti, kao što su motivacija, mišljenje, namjera i nervna kontrola, i motoričke manifestacije govora. Uz to se bave i definiranjem funkcije govora polazeći, uglavnom, od definicija koje je još 1934. formulirao Karl Bilhler (i koje su analogne Jakobsonovim funkcijama jezika, ali su od njih manje po opsegu): on razlikuje pri~ivanje (kad se govor odnosi na objekt koji se komunicira), iz.ral.avanje (govor služi za ekspresiju

83

govornika) i obraćanje (govor upućen slušaocu). Osim toga različitim se testovima (metode psiholingvistike većinom potječu iz psihologije) analizira odnos govornika prema određenim jezičnim jedinicama. U proučavanju dječjeg govora i razvitka jezične organi· zacije u djeteta interes je usmjeren i prema ontogenetskom i prema filogenetskom razvoju (iako su danas znanstvenici uglavnom svjesni toga da rađanje govora u pojedincu nikako ne reproducira nastanak jezika i govora u ljudskom društvu). Posebno je pitanje procesa verbalizacije čovjekova mg. ljenja i povezanosti jezika i mišljenja i njihove međusobne uvjetovanosti: ovdje psiholingvisti uglavnom polaze od suprotnih gledišta psihologa Jeana Ptageta i L. S. Vygotskog. Učenjem jezika i problemima bilingvizma uz teoretsku bavi se primijenjena psiholingvistika, koja svojim otkrićima o odvijanju procesa usvajanja jezičnog sustava na različi· tim nivoima mole značajno unaprijediti nastavu jezičnih predmeta i njihovu metodiku. Isto tako i različita oštećenja koja se javljaju u upotrebi jezika u komunikacijskim procesima nnimaju i teoriju psiholingvistike (koja u njima istražuje procese suprotne stjecanju jezika) i njezinu pri· mjenu (koja iznalazi najbolje načine liječenja takvih bolesnika). Premda je psiholingvistika, osobito američka, danas dobrim dijelom vezana uz stajališta Chomskog, ona im ipak pruža jednu dimenziju koja tim stajalištima nedostaje: naime, svako suvremeno. psihološka izučavanje nužno stavlja pojedinca i u društveni kontekst - to je točka u kojoj s.: susreću psiholingvistika i sociolingvistika. Gotovo su sva značajna usmjerenja čovjekove misli i 19. i 20. stoljea (pa i prije) - od Darwinovih teorija i Freudove psihoanalize do behaviorizma, kibernetike ili strukturalizma - nalazila svoj odjek i u lingvistici. Jedino je izostao zaista kreativan susret između marksizma i lingvistike: ova je situacija utoliko čudnija što je jezična djelatnost nesumnjivo društveni fenomen, usko isprepleten s većinom pojava koje su u !arištu ispitivanja marksistički orijentiranih teorija. Usprkos tome, niti materijalistički i dijalektički temeljena filozofija i sociologija, okrenute k rješavanju drugih, ponekad u čovjekovu tivotu konkretnije prisutnih problema, niti suvremena lingvistika, ricljvećim dijelom obuzeta struk-

84

turalistički egzaktnom analizom sistema, nisu težile za suradnjom i definiranjem međusobnih interferencija. Dakako, jedan dio lingvističkih učenja, osobito onih sovjetskih (ali i drugih), deklarativne se, u oblikovanju vlastitih teorija, pozivao na misli klasika marksizma, a.li. to je vrlo rijetko izlazio iz okvira pukih referencija. Naime, u djelima Maru i Engelsa, posebno u Ranim radovima, a kasnije i u nekim Lenjinovim bilješkama i člancima, mogu se doista otkriti izvanredno poticajne misli (na primjer one iz Njem~ke ideologije o odnosu jezika, svijesti i spoznaje). ali one, istrgnute iz konteksta, ni u kojem slučaju ne predstavljaju gotovu i zatvorenu bazu za razmišljanje o jezičnom fenomenu kako bi to mogle željeti neke dogmatske interpretacije. Naprotiv, samo cjelokupno Marxovo i Engelsovo djelo sa svojim daljim stvaralačkim razradama može poslužiti kao osnova za kreativna otkrivanje međusobnih uraslosti i isprepletenosti jezika i društva - to je svakako golem zadatak, i on se još uvijek nalazi pred lingvistikom, koja mu tek u najnovije vrijeme počinje prilaziti.

Ipak, već je dvadesetih godina našeg stoljeća u Sovjetskom Savezu NlkolaJ Ja.kovljevlč Marr (1864-1934), površno apsorbiravši osnovne postavke marksizma, stvarao specifič­ nu teoriju koja je pretendirala na to da bude marksistički fundirana - marizam. Ovaj vrsni pomavalac kavkaskih jezika dok.azivao je da, unutar shematskog poimanja odnosa baze i nadgradnje, jezik pripada ·nadgradnji, tako da se mora definirati u funkciji svoje· ekonomske baze: svaka njezina promjena nužno povlači za sobom i promjenu jezika. Staviše, Marr je tvrdio da ta veza seže tako daleko . da se jezici pojedinih klasa moraju među~obno razlikovati. Tome je pridodao i spekulacije o stadijalnosti jezičnog razvitkn (čiji su stupnjevi paralelni sa stupnjevima oblika društvene proizvodnje i društvenih odnosa, od prvobitne zajednice do socijalizma) i o monogenezi jezika (dokazujući čudno­ vatim etimologijama da se u početku svih jezika nalaze če­ tiri osnovna korijena: sal, ber, jon, ro§). Nakon Marrove smrti, u pogodnoj klimi staljinizma, marizam je postao· u Sovjetskom Savezu jedina službeno dopuštena lingvistika. Ovaj prekid veza s ostalim lingvističkim teorijama u znatnoj je mjeri zakočio rad sovjelskih znanstvenika. Poslije 1950, kada je ličnom Staljinovom intervencijom marizam dezavuirao, sovjetska je lingvistika .s velikim poletom nastojala 85

nadoknaditi izgubljeno vrijeme: u nJezmu naglom i znatnim dijelom pragmatički orijentiranom uključivanju u strukturaliz.am mogu se tražiti neki razlozi zbog kojih sovjetski istraživači, osim šaumjana, nisu toliko sudjelovali u koncipiranju suvremene opće lingvističke teorije. No strukturalizam - kao pogled na svijet prema kojemu je sva dinamika i kretanje samo površinska pojava, dok ljudska spomaja teži k pronicanju stalnih i nepromjenljivih struktura koje predstavljaju unaprijed i jednom zauvijek zadanu bit svijeta - morao je prije ili kasnije izazvati marksistički utemeljenu kritiku. Prve takve kritike nastale su izvan područja lingvistike, među marksistički orijentiranim filozofima i sociolozima - ovdje posebno mjesto zacijelo pripada Francuzu Henrlju Lefebvreu, to više što se on u svojim radovima nerijetka dotiče i jezičnog fenomena. Lefebvre upozorava na to da je suprotnost između dijalektič­ kog materijalizma i strukturalizma u biti sutna opoziciji koja je u antici vladala između Heraklitove filozofije i eleatizma: za Heraklita je svijet neprestano kretanje, dok ga Zenon i njegova škola tumače kao stalnu nepokretnost. Isto tako, u svojem najortodoksnijem obliku, na primjer kod Michela Foucaulta, strukturalizam postulira postojanje sistema, statičkog i nepromjenljivog, koji je nezavisan i od stvari što ih povezuje i od čovjekove misli i djelovanja: oni su samo postupci djelomičnog i postepenog otkrivanja si~tema. :la Lefebvrea je strukturalizam zloupotreba nužne redukcije kojom se u 'Svakoj znanstvenoj analizi odvajaju bitni elementi od nebitnih, on je u osnovi negacija svakog kretanja i u ovom je obliku nespojiv s Marxovom teorijom jer dijalektičkom procesu nepre~tana kretanja nameće statičnost strukture i sistema. Lefebvre pri tome ne odbacuje strukturalizam kao metodu naučnog istraživanja, nego samo poistovećivanje stru.kturalističkog modela sa stvarnošću, njegovu pretenziju da tumači i protumači čovjekov svijet. Francuski sociolog smatra da strukture treba da se definiraju kao presjeci neprestanih dijalektičkih procesa strukturiranja i destrukturiranja - time se zapravo dolazi do novog pojma dinamičke strukture, koji bi lingvistici mogao izvanredno mnogo pomoći u prevladavanju i inkorporiranju struktura.lističkog načina mišljenja. Na filozofskom području stvaranju osnove za jedno nestrukturalističko i marksistički orijentirano poimanje jezič-

nog fenomena zacijelo pridonosi djelovanje poljskog filozofa Adama Schatta. On u svojem, u velikoj mjeri nedogmatskom, pristupu uočava činjenicu da se relacija između jezika i stvarnosti ne može promatrati - kako se to obično čini jednosmjerno već u njihovu međusobnu prožimanju: jezik jest aktivno djelovanje pojedinca a ne pasivni odraz stvarnosti, ali su istovremeno i sva.ki individuum i njegov jezik uvjetovani historijskim i društvenim determinantama, a pojedinac sadrfava u sebi i sveukupnost društvenih odnosa. U samoj lingvistici otpori strukturalizmu javljaju se tek u najrecentnijem razdoblju, dobrim dijelom kao reakcija na teorije Chomskoga. Većina se tih otpora eksplicitno ili impli· citno poziva na Marxova i Engelsova stajališta, smatrajući da se ograničenja nametnuta strukturalizmom mogu prevladati upravo dijalektičkim promatranjem jezičnog fenomena· u njegovu društvenom i historijskom kontekstu. Unutar ovih poststrukturalističkih kretanja osobito se ističe grupa mlađih francuskih lingvista, izrasla s jedne strane na francuskoj tradiciji uočavanja odn!>sa između jezika i društva i, posebno, na učenjima Jean.a Duboisa, a s druge strane u izrazitom odbacivanju gledišta Chomskoga. Ovi istraživači, a među njima su kao teoretičari vjerojatno najznačajniji Jean-Baptlate Marcellesl i Denls Slakta, u larište ispitivanja stavljaju iskazivanje diskursa, dakle trenutak u kojem govornik, prisvajaj~i dio jezičnog sistema, u govoru uspostavlja vezu sa svijetom oko sebe. Budući da je iskazivanje sjecište upotrebe jezičnog sistema i golemog broja izvanjezičnih činjenica koje determiniraju samog govornika (od njegove konkretne situacije do njegova stečena iskustva i ideološke konstelacije), u ovakav lingvistički pristup mora se unijeti čitav niz varijabli. One doista pridonose dinamičkom promatranju jezičnog fenomena, ali su svojim opsegom neprikladne za manstveno istraživanje, pa se analiza iskazivanja nu!no usmjeruje preina specifičnoj vrsti diskursa, poli~kom diskursu, u kojem se i govornikova idejna pripadnost grupi i društveni i historijski kontekst mogu relativno egzaktno definirati. Francuski lingvisti, prema tome, ispituju samo govor i objašnjavaju ga nelingvistlf.. kim - sociološkim, političkim ili povijesnim - činjeni. cama, a kako je iskazivanje individualan čin, analiza je neophodno Induktivna tako da su njezini različiti rezultati m~ đusobno nesumjerljivi, a u krajnjoj konsekvenciji s lingvističkpg 111 stajališta naj~ i trivijalni.

87

I u Italiji se također javljaju lingvisti koji s eksplicitno pozicija pokušavaju pronaći putove skrivene strukturalizmu. :Već je nešto ranije od drugih Tulio De Mauro, izgrađujući semantičku teoriju strukturalističkom metodologijom, naglasio potrebu da se jezik tumači s pomoću čovjekove prakse i da se semantičke jedinice definiraju u droštvenom i historijskom kontekstu svoje upotrebe. Daleko oštriju kritiku strukturalizma i unutar lingvistike i izvan nje daje filozof •lijeve• orijentacije Ferrucclo Roul· -Landl, koji čovjekow jezičnu djelatnost smatra jednim od triju bitnih oblika proizvodnje s pomoću kojih čovjek ~ biološkog kontinuuma prelazi u vlastiti kontinuum. Zbog toga Rossi-Landi vjeruje da se Marxove ekonomske kategorije, od kapitala do privatnog vlasništva i alijenacije, mogu gotovo netransformirane prenijeti u lingvističku teoriju u kojoj više-manje proizvoljno bira ekvivalente na određenin1 nzinama, tako da njegov pokušaj u stvarnoj lingvističkoj analizi ostaje - čini mi se - neupotrebljiv. Sličan je pristup, ali donekle umjereniji i s dubljim poznavanjem lingvističke materije, uočljiv u djelima drugog talijanskog filozofa, Augmta Ponzlja, koji polazi od vrlo relevantne kritike pozicija Chomskoga i strukturalizma uopće da bi napokon dokazivao kako je jezik ne samo sredstvo interpersonalne komunikacije već i simptom društvenog stanja - zbog toga on, kao l Rossl-Landl, vjeruje da jedan od oblika revolucionarnog djelovanja mora biti i jezična revolucija. Odbacivanje strukturalističkog pristupa javlja se i drugdje u Evropi; tako, na primjer, u Saveznoj Republici Njema&oj, grupe mlađih lingvista s različitih, ali uglavnom bar deklarativno marksističkih pozicija, traže na koji bi se način mogla jezična djelatnost -istraživati i kao društveni fenomen a ne samo nezavisno od društva i od čovjeka.

marksističkih

Doprinos 'strukturalizma lingvistici doista je velik i, kao što smo vidjeli, gotovo cijela suvremena terminologija i metodologija lingvističkog opisa potječe iz strukturalističkih učenjL Otkrivanje jezičnog sustava i njegovo definiranje kao mrd.e odnosa između jedinica pojedinih razina (dakle kao stnlkture) omogućilo je lingvistima da uoče i opišu zakonitosti koje dotadašnja znanost o jeziku nije mogla otkriti. Ali istovremeno, strukturalistički orijentirana lingvi~ stika, upravo u težnji da egzaktno opiše jezični sistem, već od de Saussurea nadalje smatrajući da svako unošenje no-

88

vog elementa u sustav poništava mogućnost njegove točne deskripcije jer mu mijenja strukturu, morala je ograničiti područja svojeg ispitivanja i isključiti iz njega sve ono što. je prijetilo da mijenja sistem. Tako je najprije sinkronijska lingvistika zadobila prednost nad dijakronijskom, jer se pretpostavljalo da se jezična struktura može obuhvatiti samo u trenutnom presjeku a ne u toku vremena: kasnije je t mišljenje, osobito Martinetovom zaslugom, donekle promijenjeno, jer su unutar jezičnog sustava otkrivene predvidljive pravilnosti nekih izmjena, ali se one - u interpretaciji ortodoksnog strukturalizma - mogu obuhvatiti drugim u sebi nepromjenljivim strukturama. Zatim su se lingvisti koncentrirali samo na izučavanje jezika kao apstraktnog sistema znakova, tvrdeći da u njegovoj konkretizaci]i govoru - nema ničega što v~ ne i>ostoji u jeziku: na taj su način namjerno zanemarili činjenicu da se u govoru moraju pojaviti novi fenomeni kad god to zahtijevaju komunikacijske potrebe. I napokon, manost o jeziku u strukturalističkom razdoblju bavi se mnogo više planom jezičnog izraza nego planom sadržaja: ova relativna zapostavljenost semantike uvjetovana je svakako i time što je plan sadržaja u jeziku najuže povezan sa stalno promjenljivim ~an­ jezičnim univerzumom, pa je u njemu najteže uspostaviti sistem, a uz to, jednom uspostavljen, takav sistem nikako ne može imati odlike koje strukturalizam postulira. Drugim riječima, strukturalistička se lingvistika najvećim dijelom bavila samo sinkronijskim presjecima plana izraza jezičnog sustava. Poststrukturalističke reakcije na ovu ograničenost nisu. uglavnom mogle da je nadoknade, jer su težile za tim da jednosmjerno objasne utjecaje samo nekih izvanjezičnih pojava na jezik I govor: ali su izvanredno upozorile na to da lingvistika, ako, poput strukturalističke, ne vodi računa o čovjeku koji unutar društva, i njime determiniran, upotrebljava jezik, mora biti sterilna i nedovoljno prisutna u kon· kretnim problemima svojeg vremena. Vjerujem zato da bi nova lingvistika, čiji se obrisi u ovom trenutku tek naslućuju, morala uzimati u obzir višestruku uraslost jezičnog fenomena u čovjekov univerzum i u čovjekov društveni fivot. Interes takve lingvistike obuhvaaao bi nekoliko vrsta dijalektički zasnovanih odnosa u koje jezik i govor i jezična djelatnost u cjelini ulaze. Nai-

89

me, jezična djelatnost kao jedan od oblika ljudske prakse isprepletena je s ostalim formama te prakse: ona služi za komuniciranje o njima i tako na njih utječe, ali je, dakako, i sama pod njihovim utjecajem. Postoji, zatim, i izvanredno zanimljiva relacija jezične djelatnosti, jezika i govora prema izvanjezičnom univerzumu, relacija koja je takoC1er u biti dvosmjerna i dijalektički zasnovana: ona se prvenstveno ostvaruje na semantičkoj razini jezika, budući da se na plan sadržaja preslikava neprestano promjenljiv univerzum, čije se promjene moraju odraziti i u jeziku da bi se o njima moglo komunicirati; pri tome ne treba zaboraviti da su one djelomično izazvane i jezičnom djelatnošću. Da bi se objasnila ova nužna dinamika jezika, moraju se promatrati međusobni odnosi jezika i govora, oni odnosi prožimanja, poništavanja i potvrđivanja o kojima je bilo riječi u uvodu, i koji te kasnije biti razrađeni. Ako i te relacije proučavamo u njihovu stalnom djelovanju, dinamika postaje ugrađena u jezik i govor i u sinkroniji, a prerastanjem određenog kvantiteta promjenA u nov kvalitet dobiva se nov dijakronijski stupanj, tako da sinkronijsko i dijakronijsko istraživanje postaju dva aspekta iste lingvističke analize. U ovom kontekstu novo značenje ima i čovjeku koji upotrebljiva jezični sistem inherentna kreadvnost, dakle sposobnost jezika i govora da se prilagode stalnim promjenama u univerzumu·: ona izrasta iz interferencija jezika i govora, jer je jedan od uzroka stalnog strukturiranja i destrukturiranja jezičnog si· 'Stema kroz filtar govora; na taj način strukture gube svoju neprikosnovenost i stalnost i postaju doista dinamičke. Ovakva lingvistika ne bi, dakako, odbacila dostignuća strukturalizma, već bi ih, prefonm.ilirana, ugradila u svoje oblikovanje, a uključila bi i istraživanje plana sadržaja i odnos jezika i govora µ domenu svojih interesa.. Uz to bi ona, upravo zbog svojih dijalektičkih i materijalističkih pretpostavki, bila svjesna vječne nesvršenosti i nesavršenosti komunikacije jezikom, što je, uostalom, glavni pokretač te komunikacije; samim tim bila bi svjesna i svoje vlastite nesvršenosti i nesavršenosti. U njezinu formiranju prirodni bi saveznik bile marksis· tička filozofija i marksistička sociologija, u svojim antidogmatskim oblicima, otvorene novim spoznajama i saznanjima. Lingvistika - mislim - ne rješava svoje probleme ako se

proglasi marksističkom niti ako marksističke teorije, v~ se može

preuzme gotove modele iz približiti više nego do sada njihovu rješavanju ako pokuša dijalektički zahvatiti jezik i govor u njihovu totalitetu i dijelovima, kao produkte, sredstva i oblike čovjekova historijski i društveno determiniranog djelovanja

91

4. FONOLOGIJA

Na osnovi saussureovske dihotomije između jezika i govora izrasta i razlikovanje između fonologije i fonetike: obje se ove lingvističke discipline bave jedinicama najnižih razina, manjima od jezičnog znaka, i to samo na planu izraza, no dok fonologija proučava apstraktne jedinice s aspekta jezika, fonetika analizira njihovu materijalizaciju s aspekta govora. Pri današnjem stanju lingvistike ovo teoretsko razlikovanje vrlo je teško provesti jer se i fonološka ispitivanja obično zasnivaju na nekim fizikalnim karakteristikama proučavanih jedinica, a i fonetika· uvijek mora voditi računa o funkciji svojih objekata u jezičnom sustavu. Zato je u praksi granica između fonetike i · fonologije često sasvim nejasna, a neki je istraživači ne primaju ni u teoriji, pa dolazi do značajnih terminoloških razlika u pojedinim školama; sve ove razlike neće, dakako, uvijek moći biti spomenute. U povijesti lingvistike fonetska su istraživanja prethodila fonološkim. Fonetika je disciplina koja izučava fiziJµlne osobine realizacije jezičnih jedinica manjih od znaka (a ponekad i same znakove) u govoru, i to s njihova akustičkog, artikulacijskog ili psihoakustičkog aspekta. Prema različitim kri-

92

terijima fonetika se mo7.e podijeliti na mnoge grane. Tako se razlikuju deskriptivna ili sinkronijska fonetika (koja analizira trenutna stanja) i historijska ili evolutivna fonetika (koja ispituje uzroke i načine mijenjanja fonetskih jedinica u vremenu). Komparativna fonetika uspoređuje načine go· vome realizacije u većem broju jezika, a kombinatorička fonetika utvrđuje pravila po kojima se glasovi, kao najmanje fonetske jedinice, vladaju unutar većih jedinica. O tome kako govornik producira jezične jedinice u govoru, podatke nam daje artikulacijska ili fiziolo!ka fonetika, a slušaočeva percepcija objekt je akustičke fonetike, kojoj u novije vrije· me često poma7.e i psihoakustika. I napokon, teoretskim vi· dom fonetskih istraživanja i uspostavljanjem općih zakonitosti bavi se teorijska fonetika, a raznolike primjene koordinira primijenjena fonetika. Eksperimentalna fonetika, na temelju rezultata svojih mnogobrojnih laboratorijskih pokusa daje neophodne podatke svim drugim granama fonetike. Upravo je razvoj eksperimentalne fonetike od polovice 19. stoljeća nadalje (Hennann von Helmholtz i P.-J. Rousselot, a kasnije i Eduard Sievers, Henry Sweet, Paul Passy i Daniel Jones, među ostalima) otkrićem da je čovjekova glasovna produkcija fizikalno beskonačno raznolika umnogome pridonio napretku fonetike i fonologije. Eksperimentalna se fonetika danas služi mnogim instmmentima i aparatima. Od metoda koje se upotrebljavaju u ispitivanju artikulacijskih pokreta govornih organa pri produkciji pojedinih glasova najpoznatije su palatografija (na umjetnom nepcu dobiva se otisak pi:;itiska jezika - palatogram), labiografija (kojom se bilježe pokreti usana), rentgenografija (snimanje položaja govornih organa ili njihova micanja s pomoću rentgenskog filma),.. laringoskopija i stroboskopija (promatranje titranja glasnica). Akustička strana govorne produkcije izučava se s pomoću kimografa (gdje se iglom mehanički. bilježe valovite modulaeije izazvane zrač­ nom strujom i pokretima govornih organa), fonografa (preteče gramofona), magnetofona, oscilografa (kojim se električnim putem dobiva slika pokreta i strujanja), te spektrografa (koji vrši analizu frekvencija i intenziteta kompleksnog zvuka i prikazuje je s pomoću dijagrama - spektrograma). U novije vrijeme postignuti su i veliki uspjesi u sintetičkom, umjetnom stvaranju govora s pomoću aparata, što mo7.e pomoći i fonologiji, jer otkriva artikulacijski i akustički relevantna svojstva pbjedinih glasova. 93

Jedan je od osnovnih objekata fonetike glas - artikulirani zvuk u govoru koji je materijalna realizacija apstraktne jezične jedinice, fonema, i koji prepoznajemo na osnovi organizacije fonološkog sustava. Covjek glasove proizvodi s pomoću govornih organa (čija je primama biološka funkcija uvijek drugačija): dijafragme, pluća, grkljana, glasnica, usne i nosne šupljine, jezika, nepca, zubi i usnica. Tradicionalna se klasifikacija glasova provodi na osnovi mješovitih artikulacijsko-akustičkih kriterija, ali ona je uglavnom potvrđena i strogom primjenom bilo jednog bilo drugog kriterija, a najčeš~ služi i kao temelj uspostavljanju fonoloških sistema. Prema tome da li pri njihovoj produkciji zračna struja izlazi ili ulazi, svi se glasovi mogu podijeliti na ekspiratorne (daleko najčešći) i inspiratorne (klikovi, karakteristični za neke afričke jezike). Ekspiratorni su glasovi ili oralni (ako :rračna struja izlazi samo kroz usnu šupljinu) ili nazalni lako se spuštanjem mekog nepca otvara i nosna šupljina). Opamito se razlikuju vokali ili samoglasnici (glas izgovoren bez ikakve prepreke), sonanti (glas izgovoren s malom preprekom ili suženjem u govornim organima) i konsonanti ili suglasnici (kod kojih postoji jača prepreka zračnoj struji). Vokali i sonanti ponekad se nazivaju zvonkim ili sonornim, a konsonanti §uJtavim glasovima. Glasovi mogu biti i zv~ni i bezvrdni (prema tome da li pri realizaciji glasnice titraju ili ne titraju), no vokali su uvijek a sonanti većinom zvučni. Ovisno o podignutosti jezika postoje visoki (i), srednji (a) i niski {u) vokali, o položaju jezika prema nepcu prednji (i), sredi§nji (a) i stratnji (o), o položaju usana labijalizirani (o, u) i nelabijalizirani (i, e), o napetosti artikulacije otvoreni (a) i zatvoreni (i, u), a o trajanju dugi i kratki vokali. Dva vokala spojena u jednu artikulacijsku cjelinu u kojoj ostaju dvije kvalitete sačinjavaju diftong (lat. au ili ae). Sonanti obuhvaćaju poluvokale ili polukon~onante (na primjer, j), nazale (n, m, nj) i likvide (l, lj, r). Prema mjestu artikulacije, odnosno mjestu na kojem je prepreka najizraženija, sonanti i konsonanti dijele se na usnene ili labijale (bilabijale p, b, m i labiodentale f, v), zubne ili dentale (t, d, n, z. s), alveolare (l, r, §, i, c, č, 6, đ, dt), cerebrale ili kakuminale (s jezikom pritisnutim o vrh tvrdog nepca - I i 4 u indijskim jezicima), tvrdonepčane ili palatale (j, lj, nj), mekane~ čane ili velare ili (pogrešno) guturale (k, g, h), uvulare (r), te faringale i laringale (koji se javljaju u arapskom, na primjer). Unutar samih konsonanata prema načinu artikulacije 94

postoje eksploz.ivi ili okludvi ili zatvorni suglasnici (kod kojih u jednom trenutku artikulacije dolazi do potpunog prekida zračne struje, a zatim do eksplozije - p, t, k, b, d, g), frikativi ili spiranti ili tje~ni (bez takva prekida s, J, z, f, v, f) i afrikate ili sliveni suglasnici (koji su njihova kombinacija - c, č, ~. df, đ). I sonanti i konsonanti mogu biti labijali:.irani i palataliz,irani (ili umekšani - lj i nj), te aspirirani (s bakom - kla, tla). Ovo, dakako, nisu sve moguć-­ nosti podjele glasova. Glasove u govornom nizu proučava kombinatorička fonetika. Ona mora utvrditi najprije koji se glasovi artikulacijski međusobno jedan za drugim u slijedu isključuju (i time

pruža materijal fonologiji, koja će konstatirati koje su sve sintagmatske kombinacije unutar sistema, bilo iz artikulacijskih bilo Iz nekih drugih razloga, nemoguće). Zatim će njezin objekt biti slog - prema nekim autorima najmanja fonetska jedinica koja se izgovara jedinstvenom artikulacijom; no dok je za pojedine jezike prema kombinacijama fonema moguće odrediti fonološke slogove, neki istraživači postojanje fonetskog sloga dovode u sumnju, jer je teško definirati granicu sloga: katkada se ona stavlja tamo gdje završava implodja (sužavanje puta zračnoj struji kroz govorne organe) i počinje eksplozija (njegovo otvaranje), pa bi se slog mogao fonetski definirati kao maksimum sonomosti i minimum napora između dva minimuma sonomosti i maksimuma napora pri artikulaciji. Svaki slog ima svog nosioca - glas koji se izgovara s najvećim otvorom: to je najčešće vokal ili diftong, a rjeđe sonant ili konsonant. Slogovi mogu biti otvoreni ili zatvoreni (s obzirom na to da li završavaju ili ne završavaju na vokal - pre-dah), dugi ili kratki (prema dužini njihova nosioca) i naglaJeni ili nenaglaJeni (prema tome da li na sebi nose naglasak ili ga ne nose). I kombinatoričku i evolutivnu fonetiku 'zanimaju i različiti procesi mijenjanja kojima su podložni glasovi kad se nađu u nekom fonetskom nizu. Jedan je od najraširenijih takvih procesa asimilacija ili jednačenje - težnja za izjednačavanjem dvaju glasova u kontaktu ili u neposrednoj blizini. Asimilacija je progresivna, ako prvi glas djeluje na drugi (tal. mungere< lat. mulgere), regresivna, u obratnom slučaju (vrapca < vrabca), ili recipročna, ako glasovi među­ sobno djeluju (tal. ratto < *rapto < *rap'do < lat. rapidum),· potpuna, ako se oba glasa sasvim izjednače (lat. affero < ad9S

fero), ili djelomična (lat. actus < *agtus); po mjestu artikulacije ili po načinu artikulacije; kontaktna (ako se događa pri dodiru dvaju glasova) ili distantna (dilatacija, na primjer !at. homo < *hemo). Posebni su slučajevi asimilacije pa1atalizacija (kad se suglasnik umekšava, palatalizira pred prednjim vokalima - vuče < *vuke) i harmonizacija (kojom

vokali u svim slogovima neke riječi moraju pripadati istoj grupi, česta u ugrofinskim i nekim azijskim jezicima). Suprotan je proces disimilacije ili razjednativanja, u kojem se dva slična ili ista glasa u susjedstvu počinju više međusobno razli.kovati. I ona može biti. kontaktna (lat. societas < *sociitas) ili distantna (diferencijacija, lat. meridies < *medidies). Među ostalim mnogobrojnim procesima važniji su: metateza (promjena mjesta glasova - f.lica < *lf.ica), epenteza (umetanje glasa, etimološki neopravdanog, radi lakšeg izgovora - skuplji < *skupji), proteza (stavljanje nekog glasa na početak riječi - jarbol < !at. arbor), te liaplologija (izostavljanje jednog od dva uzastopna ista sloga - tragikomedija


širene i složene rečenice. Svakako je najveća prednost transformacijske generativne gramatike pred drugim sintaktič­ kim opisima u tome što ona osigurava najveću sum.jerljivost dobivenih :rezultata na pojedinim razinama opisa, i to ne samo u domeni jednog jezika nego i u usporedbi više njih; uz to, ona s lakoćom prevladava navedene slabosti distribucionalističke metode, a gotovo matematička egzaktnost pri-

117

stupa omogućuje joj da točno opiše razlike u strukturama nekih sintaktičkih fenomena kojih je tradicionalna sintaksa bila samo intuitivno svjesna. Zanimljiv pokušaj da se postigne efikasan i općenito primjenljiv, a teoretski strogo utemeljen sintaktički opis predstavlja funkcionalna sintaksa, koju je zamislio Andrć, Martinet i koja danas, osobito u Francuskoj, ima priličan broj pristalica. Istralujući funkciju pojedinih monema i sintagmi - kao skupova monema - u rečenici, Martinet razlikuje autonomM (čija funkcija nije određena položajem u rečenici), funlccionalM (o kojima ovisi neka druga sintagma, najčešte prijedlozi i veznici), zavisne (koje ovise o funkcionalnim) te predilcativne ili Mzavisne sintagme (čije uklanjanje uništava samu rečenicu; najčešće predikat sa subjektom ili bez njega - to je jezgra predikativne sintagme). Sve što se dodaje toj jezgri u sintaktičkom smislu predstavlja ekspanziju ili širenje, i na taj se način, različitim oblicima ekspanzije, dobivaju proširene i složene rečenice: koorđinaci/a je ekspanzija u kojoj dodana jedinica ima istu funkciju kao i ona kojoj se dodaje, a u subordinaciji to nije slučaj.

U Francuskoj je već i ranije postojala zamisao univerzalne sintakse, po svojim karakteristikama bliske transformacijskom opisu i ilustrirane mnogim grafičkim prikazima: to je sintaksa Luciena Tesni~rea koju je sam autor (a i njegovi sljedbenici) primijenio samo na francuski jezik. Otkad je Hanis uveo pojam diskursa kao jezične jedinice najviše razine u kojoj postoje bilo kakvi odnosi međusobne zavisnosti, moplte je zamisliti .i sintaksu diskursa, koja će izučavati sintaktičke odnose u diskursu iznad rečenične granice. I ovdje se, dakako, najprije javlja problem delimitacije diskursa, jer u njegovu definiciju rusu uključeni kriteriji po kojima bi se moglo odrediti koje zavisnosti smatramo relevantnima: najvjerojatnije je da jedini donekle siguran kriterij mof.e pružiti jedinstvenost komunikacijskog akta, dakle jednog vremenski ili prostorno određenog procesa prenošenja ili međusobne izmjene informacija. Sintaksa diskursa, koja je praktički tek u nastajanju, otkrivala bi one sintaktičke uvjetovanosti koje prelaze preko granice jedne rečenice: dakle one izbore na planu jezičnog izraza unutar rečenice koji su uzrokovani nekim izborima u prethodnim

118

slijedećim rečenicama: to je često red riječi, kongruencija, upotreba zamjenica, elipsa (izostavljanje nekog od glavnih dijelova rečenice, obično predikata) itd.

ili

Nerijetko se sintaksi odmah pridružuje i stlllatlka, kao disciplina koja ispituje, u najširem smislu, kako govornici pojedinog jezika odabiru i upotrebljavaju u govoru jezične jedinice: veza između sintakse i stilistike, premda ni u kojem slučaju nije organski uvjetovana, ponekad se naglašava upravo zbog toga što se stilistički postupci često odražavaju na sintaktičkom području. Suvremena stilistika ima svoje prethodnike u antičkoj i srednjovjekovnoj retorici (teoriji vještine dobrog govorenja, u skladu sa svrhom) i poetici (teoriji, između ostalog, i o upotrebi jezika u umjetničkim djelima), a djelomično i u metrlcl (disciplina koja izučava sastav stihova). Već su antički teoretičari, od sofista, Platona, Aristotela, do Cicerona, Horacija, Ovidija, Kvintilijana i helenističkih znanstvenik.a utvrdili ne samo pravila dobre kompozicije pojedinih književnih djela već i čitav niz postupaka kojima se postiže, odstupanjima od uobičajene upotrebe, veća izražajnost u govoru (govorenom i pisanom) to su figure. Tradicija nam je ostavila mnogobrojne podjele figura, od kojih je jedna od uobičajenijih ona prema kojoj se razlikuju figure dikcije (zadiru u fonološku i fonetsku razinu - već opisane metateza, proteza itd., te asonanca i aliteracija, ponavljanje istih ili sličnih vokala odnosno konsonanata), figure konstrukcija (promjene na sintaktičkom nivou: elipsa, silepsa .....:. pri kojoj se ne poštuju pravila kon· gruencije, enalaga - u kojoj, u najširem smislu, neki sintaktički ili morfološki oblik stoji umjesto pravilnog, normiranog oblika, hipalaga - stavljanje u sintaktičku vezu semantički nepovezanih riječi, anakolut prijelaz iz jedne sintaktičke konstrukcije u drugu u istoj rečenici itd.), figure riječi ili tropi (promjene na planu sadržaja, semantički pomaci: od mnogobrojnih najpoznatije su metafora koja se danas najčeš~ definira kao skraćena poredba, metonimija - u kojoj jedna riječ zamjenjuje drugu zbog nek-: bliskosti na planu sadržaja, sinegdoha - uzimanje dijela neke pojave kao oznake za ci~elu tu pojavu itd.), figure misli (u kojima se, zapravo, na planu sadržaja odražava izmijenjen odnos.govornika prema izvanjezičnom univerzumu: alegorija - metafora koja ~ .proteže kroz čitav diskurs i u kojoj se, često, apstraktni pojmovi prikazuju s pomoću konkretnih,

119

antiteta - suprotstavljanje dvaju kontrasmm pojmova, ironija - izražavanje neke pojave riječima koji su osnovi suprotnog značenja, litota izricanje zanijekanom suprotnošću itd.). Retorika se bavila i problemima upotrebe različitil1 stilova (postupaka i načina odabiranja i upotrebe jezičnih jedinica u govoru), pa se, između ostalog, prema odabranom leksiku i sintaktičkim konstrukcijama, prilagođenima sadr!aju, govorilo o niskom, srednjem i uzviJenom stilu. Danas se stil s jedne strane može definirati određenim tipskim komunikacijskim situacijama, pa se razlikuju, na primjer, administrativni, akademski, arhaični, poetski, znan· stveni, publici.stllki, neutralni stil. No od 18. stoljeća proučavanje stilova izašlo je iz okvira tradicionalne retorike i poetike, jer je otkrilo da se u govoru svakog pojedinca osim općih pravila mogu uočavati i njegove individualne karakteristike upotrebe jezičnog sistema. Na tom temelju počinje izrastati nova disciplina - stilistika. U suvremenom trenutka razlikuju se, iako granice među njima nisu jasno povučene, lingvistička i književno-teoretska stilistika. Dok prva od njih u načelu proučava svaku upotrebu jezika sa stilističkog stajališta i istražuje opće zakonitosti takvih upotreba, te se djelomično nadovezuje nn retoriku, književno-teoretska stilistika usmjerena je u prvom redu prema literarnim tekstovima, i tražeći pravila izbora i upotrebe jezika u njima, ona ujedno otkriva individualne karakteristike pojedinih autora, te uspoređujući ih među· sobno i s općom stilskom matricom razdoblja, može imositi i vrijednosne i kritičke sudove, kakve lingvistička stilistika obično ne obuhvaća. Također se razlikuju deskriptivna i geMtska stilistika: u deskriptivnoj se stilistici opisuje funkcioniranje jezičnih jedinica u govoru unutar jednog uglavnom sinkronijski zahvaćenog sustava, pa će ona anali· zirati ekspresivnu vrijednost (onu koja nesvjesno izražava sociološke, psihološke i fiziološke determinante govornika) i impresivnu vrijednost (onu koja namjerno izaziva određen estetski, didaktički ili neki drugi utisak) upotrijebljenih jedinica - ova je stilistika najvećim dijelom lingvistička; genetska stilistika, nasuprot tome, pokušava otkriti uzroke izbora i načina upotrebe određenih jezičnih jedinica, i to bilo u njihovu društveno-historijskom bilo u njihovu individualnom ili, na primjer, civilizacijskom kontekstu: ona je bliska teoriji književnosti i književnoj kritici.

120

Danas je stilistika uopće, u svim svojim domenama, u velikoj mjeri strukturalistički orijentirana (u lingvistici joj korijeni sežu do de Saussurea i ženevske škole, a u teoriji književnosti do ruskog formalizma) i izgrađuje raznoliku novu terminologiju. Od tih pojmova možda je najopćenitije prihvaćen, iako ne uvijek identična definiran, stllem: osnovna stilistička jedinica koja obuhvaća svaki pojedinačni izraz koji iz stilističkih razloga odstupa od uobičajenih jezičnih normi. Budu~i da stilističko izučavanje umnogome ovisi o razvitku semantike, njegovu novom uzmahu zacijelo će pridonijeti razrada lingvističke semantike, koja tek predstoji.

121

7. SEMANTIKA

Prema najoptenitijem određenju, semantika je ona lindisciplina koja izučava plan jezičnog sadržaja na svim njegovim razinama, od morfema, preko riječi i sintagme, do rečenice i diskursa. lako takva diferencijacija praktički još ne postoji, mogla bi se razlikovati semantika riječi od semantike sinta~i i semantike rečenice. Naziv semantika za manost o jezičnim značenjima potječe iz jednog djela francuskog lingvista Micbela Br~ iz 1883, a ponekad se u istom smislu upotrebljava i termin semasiologija ili, još rjeđe, onomasiologija. U principu se i semantika dijeli, poput ostalih lingvističkih disciplina, na sinkronijsku i dijakronijsku, već prema tome da li proučava stanja u nekom sustavu ili razvoj jedinica u vremenu. Dijakronijskoj semantici bliska je etimologija, istraživanje porijekla pojedinih riječi i njihova izvornog sadriaja, te anali1.a razvitka tog sadržaja. Semantici pomažu, dakako, i otkrića leksikologije.

gvistička

Premda je semantika u svom suvremenom obliku relativno mlac!a lingvistička disciplina i premda je d•nas još uvijek zacijelo najnerazvijenija od svih osnovnih nauka unutar manosti o jeziku, u okviru etimoloških, leksikografskih

122

i, osobito, filozofskih i logičkih razmatranja već su odavno utvrđene neke semantičke pojave i zakonitosti. Interes za plan jezičnog sadržaja u antici javlja se s prvim grčkim filozofima, a do posebnog izražaja dolazi u vrijeme sofista i Platona, te Aristotela. Smatrajući uglavnom jezik oruđem ljudskog uma i izrazom čovjekovih misli, Aristotel - a s njim i čitav srednji vijek, s odjecima sve do današnjeg vremena - jezičnu analizu na planu sadržaja identificira s logičkom analizom valjanosti i istinitosti sudova. Nije stoga čudo što je stoljećima centralno i semantičko i uopće lingvističko pitanje bio odnos između riječi i njome označena izvanjezičnog fenomena: oko toga se vodio sukob između nominalista, koji su smatrali da je ta relacija u saussureovskom smislu arbitrarna i konvencionalna, i realista, koji su vjerovali u iskonski motiviranu i nearbitramu vezu između riječi i stvari. U svakom slučaju, već je i ova •tradicionalna semantika• uočila i definirala čitav niz semantički relevantnih jezičnih činjenica koje su i danas ugrađene gotovo u svako prouča­ vanje jezičnog sadržaja. Tako je pojava slnonlmlje opisana kao koegzistencija u jednom jezičnom sustavu dviju ili više riječi (ili, kasnije, dvaju ili više morfema) s istim ili priblifno istim sadrlajem. a različitim izrazom (npr. vatra, plamen, oganj); pitanje da li bilo u kojem slučaju postoje pot· puni sinonimi još uvijek je u lingvistici aktualno. Nasuprot tome, pri bnmontmtjl riječi (ili morfemi) istog izraza imaju različit sadrfaj (npr. kosa •vlasi• i •poljoprivredno oruđec); etimološka ispitivanja često dokazuju zajedničko porijeklo jedinica koje se u nekom sustavu osjećaju kao homonimi. Ako govornici još imaju p0jam o takvu zajedničkom porijeklu, obično se govori o pollsemljl, dakle o mogućnosti jedne riječ:l da zadobije različite sadržaje (npr. korijen kao •korijen biljke- i •korijen riječic). N"apokon, antonlmljom su obuhvate.ne riječi (i morfemi) čiji su sadržaji komplementarno suprotni (npr. visok i nizak,· topao i hladan). Pojava strukturalizma u lingvistici svakako je dala nov poticaj razvitku semantike, to više što je de Saussureova podjela maka na označitelj i označeno, kasnije kod Hjelmsleva i drugdje preformulirana u razlikovanje izraza i sadriaja, točno locirala semantiku na plan jezičnog sadriaja. No već se ovdje u pristupu javljaju terminološke teškoće u 123

dete{Dliniranju sadržaja, značenja i smisla jezičnog znaka: ova se tri pojma često upotrebljavaju ili kao sinonimi ili sa vrlo nejasnim razgraničenjima. Ipak, moglo bi se reći - iako to nipošto nije opamito prihvaćeno - da je sadriaj znaka onaj njegov dio na koji se preslikava neka pojava iz izvanjezičnog univerzuma; značenje znaka je njegov odnos prema fenomenima iz izvanjezičnog univerzuma, dok je smisao ostvarivanja tog odnosa u konkretnoj komunikacijskoj situaciji. Prema tome, svaki znak mora imati sadržaj kao nezaobilazan konstitutivni dio, a značenje, eventualno, i smisao, svakako, u određenim situacijama mogu izostati. Isto takva terminološka nesigurnost postoji i kod naziva za osnovne semantičke jedinice: za jedinicu koja obuhvaća plan sadržaja morfema, i kojoj na planu izraza odgovara morf, paralelno se upotrebljavaju termini aemantem, sem i semem, ali posljednja dva izraza mogu označavati i konstitutivne dijelove plana morfemskog sadržaja kojima više ništa ne odgovara na planu izraza i koji su analogni fonemima. Kombinacije semantema, dakle jedinica kojima na planu izraza odgovara riječ, sintagma, . pa i rečenica, ponekad se zovu

leksije. U težnji da se objasni za lingvistiku zacijelo bitna ali jo~ uvijek prilično nejasna relacija između sadržaja znaka i iz. vanjezičnog fenomena koji je tim znakom označen, obično se razlikuju predmet, pojam i riječ, u jednom opisu, ili predmet, sadržaj i izraz, u drugim deskripcijama: njihovi se odnosi prikazuju. često s pomoću semantičkog trokuta (koji su uveli Ogden i Richards, a preuzeo ga je S. Ullmann), na čijim se vrhovima nalaze ova tri termina, a stranica koja povezuje predmet i riječ ili predmet i izraz označena je iscrtkano da bi se naglasila arbitrarnost te relacije. Na izvjestan su način s tim u vezi i pojmovi denotacije (ekstem.ivno ili eksplicitno tnalenje riječi, onaj sadržaj koji općenito prihvaćaju svi govornici nekog jezika) i konotacije (intem.ivno ili implicitno t.nalenje, koje riječ zadobiva u određenoj situaciji za pojedinog govornika). Pri konstruiranju modela semantičkog sistema, za lingvistiku uopće, a posebno za strukturalistički orijentirane pravce, postaje zanimljivo pitanje kako se definiraju sadržaji pojedinih jedinica da bi se mogle utvrditi njihove sličnosti i razlike i na osnovi toga oblikovati sistem. Jedna od teorija, takozvana situaciona analit.a, pretpostavlja da jezične 124

jedinice imaju svoj sadržaj samo u konkretnoj izvanjezičnoj situaciji u kojoj se u komunikacijskom procesu upotrebljavaju. Dovedena do krajnjih konsekvencija, ova teorija, bliska behaviorističkim stavovima, negira mogućnost semantičkog izučavanja u jeziku i veže ga samo uz govor, a pri tome zahtijeva potpun i iscrpan opis svih situacija u kojima se neki jezični mak može upotrijebiti: time, zapravo, a priori odbacuje svaku mogućnost egzaktnog lingvističkog istraživanja. Druga teorija, kontekstualna analiza, tvrdi da pojedine minimalne semantičke jedinice na nivou znaka, semantemi, svoj pravi sadržaj pronalaze tek unutar šireg lingvistič­ kog konteksta, sintagmi, rečenica ili diskursa. Ponovo se s jedne strane pojavljuje pitanje mogućnosti iscrpnog točnog nabrajanja svih lingvističkih konteksta nekog semantema, a s druge je strane teško objasniti kako se od pojedinih •praznih• semantema dobiva njihova •punac kombinacija. Zbog toga se danas najčešće govori o trećoj vrsti pristupa, komponencijalnoj analizi, čiji korijeni i opet sežu u antičku filozofiju i logiku. Prema njoj - a ona se analogno martinetovskoj terminologiji može zvati i trećom artikulacijom - u svakom se semantemu otkrivaju u ograničenu broju njegovi konstitutivni elementi koji nemaju ekvivalenta na planu izraza ali njihova izmjena utječe na promjenu tog plana, kao što se svaki morf analizira na foneme s jednakom takvom karakteristikom. Ovi konstitutivni elementi (npr. »kravac „ »govedoc + •žensko•, •kobila• = •konj• + •ženskoc itd.) zovu se ponekad semi, ili bolje, u glosematičarskoj terminologiji, ·figure sadriajL Obično se pretpostavlja da je broj figura sadržaja u svakom jeziku, poput broja fonema. ograničen i relativno malen, i da se njihovim kombinacijama dobiva praktički -neograničen broj semantema: ova pretpostavka, koja bi inače stvorila solidnu osnovu za uspostavljanje semantičkog sustava, nije ničim dokazana - naprotiv, svaki praktični pokušaj ukazuje na to da se figure sadržaja mogu, za razliku od fonema, u proizvoljnim količinama unositi u opis. Usprkos tome njihovo uočavanje omogućilo je da se uvede za semantičku deskripciju izvanredno koristan pojam semantlčkog polja (javlja se najprije u djelima J. Triera i G. Matorća): naime, svi semantemi koji imaju neke zajedničke figure sadržaja mogu se svrstati u jednu cjelinu, unutar koje se zatim promatraju njihovi međusobni odnosi.

125

Ovakvi opisi semantičkih podsistema pojedinih jezika pokazali su se osobito efikasnima u onim domenama koje su i u izvanjezičnom univerzumu jasno ograničene, kao što je to, na primjer, područje boja, domatih !ivotinja, pokućstva, odjeće itd. Kombinirajući teoriju semantičkih polja, komponencijalnu analizu i dostignuća tradicionalne logike· i semantike, dolazi se do egzaktnijeg definiranja još nekih bitnih i uglavnom već odavno poznatih pojmova (njihovu je određenju mnogo pridonio 1. Lyons). Tako je biponlmlja zapravo logički odnos inkluzije, pri čemu su hiponimi svi oni semantemi koji su koordinirano unutar semantičkog polja podređeni nekom drugom semantemu, a on je. njihov hiperonim (npr. •ljubav• i •mrinja• su dva hiponima hiperonima -osjećaje). Oni biponimi koji se međusobno isključuju, ako se odnose na jedan fenomen, za Lyonsa su inkompatibilni · (npr. »CrVenoc i •zelenoc). Unutar antonimije, koja u pravom smislu riječi postoji prema Lyonsu samo tamo gdje je moguća međusobna komparacija (•visok• i •nizak•, •debeoc i •mršav•), razlikuje se i komplementarnost (pri kojoj se međusobno inkompatibilni hiponimi u potpunosti nadopunjuju unutar svojeg hiperonima - npr. •muško• i •Žensko•) i reciprocitet (u kojem dva suprotna hiponima semantički ovise jedan o drugome - npr. •kupovati• i •prodavati•).

Neka specifična rješenja u domeni semantike izrasla su nakon pojave transformacijske generativne gramatike. Chomskoga, iako se sam Chomsky - kao što smo vidjeli - tek u kasnijim fazama .razrade svoje teorije zainteresirao za probleme jezičnog sadrlaja, i to u prilično ograničenu opsegu. Kako se u osnovi ove teorije nalazi pretpostavka o urođenosti jezične sposobnosti govornika i o uskoj vezi između jezika i mišljenja, semantika je ovdje uvijek obojena logičarskom i logističkom optikom do te mjere da se, u većini formulacija, sve rečenice čiji sadržaj nije u skladu s postulatima logike odbacuju kao semantički devijantne i nejezične. Logičke zakonitosti zacijelo mogu biti jedan od elemenata oko kojih se formira semantika, ali ako se ona zasniva samo na njima, to znatno i nerealno ograničava područje analize, iz kojeg su tako isključene sve kompleksne i svakodnevne alogične i protulogične semantičke pojave, a na njima se, uostalom, i zasniva velik dio međuljudske komunikacije, da o poetskoj ili ludičkoj, na primjer, funkciji jezika i ne govorimo. 126

Dobar primjer dokraja formaliziranog i izrazito logiusmjerenog semantičkog ispitivanja pod utjecajem transformacijske gramatike predstavlja kalkulus predikata (čiji je najpoznatiji zagovornik M. Bierwisch), •posuđen« direktno iz logike i neznatno prilagođen lingvističkoj semantici. Naime, tu se u propo1.iciji (sadrl.a]u neke rečeniee) razlikuju predikati i argumenti; predikati odgovaraju otprilike glagolima u rečenici i uspostavljaju vezu između varijabilnih argumenata, i to tako da nekim svojim karakteristikama (odabranim po ne sasvim jasnim kriterijima) otvaraju mjesta za određene kategorije argumenata (tako će predikat •jesti• otvoriti s jedne strane mjesto za živog vršioca radnje, a s druge strane za hranu kao objekt te radnje). Ona uvrštavanja argumenata koja se ne pokoravaju zakonima kalkulusa jednostavno se odbacuju kao nejezična. Teorija samog Chomskog, onoliko koliko zadire u semantiku, najvećim se dijelom zasniva na ponešto prilagođenoj komponencijalnoj analizi, i toj je svojoj interpretativnoj semantici Chomsky tek u trećoj fazi rada pridodao neke nove elemente. Budući da je zapazio da se semantička interpretacija ne može temeljiti samo na sintaktički jednostavnoj dubinskoj strukturi, kako je do tada smatrao, nego da ona ovisi i o površinskoj strukturi pa i o fonološkoj sastavnici, američki je lingvist uveo pojmove fokusa i pretpostavke. Fokus ili f.arilte odgovara donekle tradicionalnoj emfazi: to je, dakle, onaj dio rečenice koji je semantički naglašen: pretpostavka, presupoz.icij4 ili implikacija je semantički kontekst na osnovi kojeg se određuje fokus (tako je za rečenicu lvan ide u kino. jedna od mogućih pretpostavki Kamo ide lvan?, i ona stavlja u kino u fokus). U drugačijoj terminologiji ovi pojmovi mogu odgovarati temi i remi, dakle •psihološkom• subjektu i predikatu, ili onome o čemu govori informacija i onome što u rečenici doista ·nosi novu informaciju: to bi bio fokus. Definicije svih ovih termina u velikoj su mjeri nedovoljno određene. Generativna semantika, za razliku od interpretativne, iako je i sama proizašla iz transformacijske generativne gramatike, smatra da se sintaktička dubinska struktura mora zamijeniti semantičkom sastavnicom koja će proizvoditi sve moguće semantičke strukture. No u samoj analizi plana jezičnog sadržaja i u uspostavljanju semantičkog sustava generativna semantika nije otišla mnogo dalje od komponencistički

127

jalne analize, s onim transpozicijama koje je sky.

već

uveo Chom·

Ova traženja u suvremenoj lingvistici donekle su potisnula u drugi plan neke od tradicionalnih semantičkih tema: one su ipak, iako ponekad na marginama, još uvijek zanimljive i lingvistima i drugim znanstvenicima, logičarima, etnole> zima, pedagozima ... To je, na primjer, problem onomatopeja (riječ čiji izraz oponaša neke prirodne zvukove mijau, kukuriku, cvrkut), kod kojih je pitanje u kolikoj je mjeri veza između izraza i sadržaja arbitrarna: treba; ipak. naglasiti da se izraz onomatopeja uvijek prilagođuje fonološ· kom sustavu jezika kojem pripada. Semantiku mogu zanimati i tabui (riječi čija je upotreba u određenim situacijama zabranjena zbog nekih socioloških ili civilizacijskih razloga, redovito povezanih s njihovim sadržajem: npr. psovke ili imena bofanstava) i njihovo izbjegavanje s pomoću eufemizama (riječi i izrazi koji na drugi, ublaženi način izriču neku tabu-riječ ili neki drugi, u izvjesnom društvenom kontekstu, neupotrebljiv izraz: npr. zahvaliti se nekome umjesto otpustiti nekoga). Danas se lingvistika uopće, pa i semantika posebno, sve više opet bave problematikom idioma (konstrukcija specifičnih za svaki jezik, u kojima najčešće čitava sintagma semantički odgovara jednoj riječi: vući za nos = •poigravati sec) i fraza ili frazeologema (u kojima, također u svakom jeziku posebno, dolazi do različitih semantičkih pomaka od uobičajenog sadržaja semantema, a takve konstrukcije sačinjavaju često upotrebljavane cjeline: udarati glavom o zid): ova su pitanja osobito interesantna za teoriju prevođenja i za učenje stranih jezika. Suvremena je semantika daleko manje od drugih deskriptivnih lingvističkih disciplina uspjela delimitirati svoje jedinice, odrediti njihove međusobne odnose i uspostaviti zakonitosti njihova kombiniranja; drugim riječima, ona nije izgradila sistem niti utvrdila njegovu strukturu na planu jezičnog sadržaja. Upravo ovdje su se do sada najjasnije iska· zala ograničenja koja je lingvistički strukturalizam sam sebi nametnuo: u težnji da egzaktno i statički opiše sve dijelove jezičnog sistema, on je nužno u svojim osnovnim pravcima namjerno zaobilazio semantiku, budući da uska povezanost jezičnog sadržaja s izvanjezičnim univerzumom, u neprestanim promjenama, onemogućava njegovu statičku 128

deskripciju. Pokušaji koji su težili za tim da istražuju plan sadriaja samo unutar jezičnih zadanosti, kao i oni koji su željeli uvesti statički odnos između jezičnih znakova i izvanjezičnog univerzuma, ostali su redovito u granicama banalnih i već tradicionalno definiranih tvrdnji, a da pri tome. nisu uspjeli izgraditi ni osnove cjelovitog semantičkog sustava. Sasvim su rijetke teorije koje stavljaju jezični sadrlaj u dinamičku relaciju s izvanjezičnim univenumom i njegovim društvenim i historijskim determinantama (nacrt osnove jedne takve teorije dao je talijanski lingvist T. De Mauro).

Ali ove se ~ti možda mogu bar donekle prevladati ako se pođe od pretpostavke da je jezična djelatnost jedan od oblika čovjekove prakse i da je ona, sa svojim aspektima - jezikom i govorom -, u neprestanoj dijalektičkoj interakciji s ostalim oblicima prakse i sa samim izvanjezičnim univerzumom. Dijalektika ovih odnosa nužno se upravo na semantičkom području mora najjasnije iskazivati. Za semantiku koja bi proizlazila iz ovakva stajališta postoje još neke premise: s jedne se strane mora pretpostaviti da je plan jezičnog izraza već iscrpno opisan, kao što se, uostalom, pri istraživanju izraza znakova praktički gotovo uvijek implicitno pretpostavlja iscrpna deskripcija sadržaja, iako ona uopće ne postoji. Određivanjem morfova i morfema može se formalno definirati i osnovna jedinica semantičke analize, aemantem, kao ona jedinica plana sadržaja koja je pridružena morfu na planu izraza i zajedno s njim sačinjava cjelinu morfema. Sam je semantem u nekom odnosu s izvanjezičnim univerzumom, i taj odnos, koji možemo nazvati značenje semantema, opisuje se, bez pretenzija da se time i dotakne njegov gnoseološki ili ontološki karakter, kao preslikavanje. Očito je, dakle, da je potrebno na neki način definirati značenje kako bismo mogli na osnovi toga semanteme postaviti u međusobne odnose i formirati njihov sustav. Covjekova praksa, uvijek i društveno i historijski definirana, dijeli univerzum, ako ga shvatimo kao beskonačan skup fenomena, na različite podskupove: na taj način ona prilagođuje univerzum čovjekovim sposobnostima i mijenja ga, ali se i sama u susretu s njim neprestano mijenja. Tako čovjek i jezičnom djelatnošću dijeli univerzum na podskupove, no oni su, budući da se jezikom komunicira i o svim drugim oblicima djelovanja, definirani istovremeno i totalitetom ljudskih p~sa:. ti se podskupovi, u stalnim

9

Pot1led u lingvistiku

129

mijenama, upravo preslikavaju u semanteme, i odnos s njima njihovo je značenje. Kriterij preslikavanja je, dakle, cjelokupna ljudska praksa, no lingvist u njoj razlikuje jezičnu djelatnost i njezine specifične zakonitosti od izvan· jezične prakse: naime, i ·različiti jezici različito artikuliraju i oblikuju svijet oko nas u komunikacijskoj pi-aksi, ali su i oni sami produkt različitih formi izvanjezične prakse koja je određena različitim društvenim i historijskim činjenica­ ma. Ako postoje svim jezicima zajedničke semantičke či­ njenice, one su prouzrokovane općenitošću nekih oblika društvene prakse, materijalnom jedinstvenošću univerzuma i nekim konstantama čovjekova biološkog, društvenog i historijskog razvitka. Sami izdvojeni i preslikani podskupovi iz univerzuma sastoje se od teoretski beskonačno mnogo elemenata koji, na taj način, također determiniraju značenje. No osim samih preslikanih izvanjezičnih elemenata ti podskupovi mogu sadržavati i skup uvjeta koje, prema kriteriju prakse, mora neki element ispunjavati da bi bio uključen baš u taj podskup: taj skup uvjeta možemo nazvati pojam, koji je isto tako konstitutivni dio značenja. Očito je da je, kao što je to semantika već i do sada utvrdila, nemoguće iscrpno opisati značenje nekog semantema, a •dubina• opisa seže onoliko koliko je to istraživaču potrebno u određenoj analizi. Budući da se i elementi univerzuma i uvjeti uključeni u pojam mogu preslikati u više različitih semantema, ovako se mogu objasniti i mnogi tradicionalni pojmovi. Tako će, na primjer, semantemi gramatema među preslikanim elementima sadržavati bar jedan element preuzet iz samog jezika, a kod leksema to ograničenje neće postojaii; sinonimi će. biti oni semantemi koji će do određene dubine opisa imati jednako značenje (i pojam i elemente podskupova univerzuma), a svi semantemi koji posjeduju bar jedan zajednički element ili uvjet uključen u pojam sačinja­ vat će semantičko polje. što se tiče kombinacije semantema na razinama višim od razine minimalnog znaka, čini se da se u osnovi mogućnosti komunikacije nalazi potpuna sloboda svih kombinacija, no frekvencija nekih komuniciranih pojava u izvanjezičnom univerzumu i na tome izrasla implicitna jezična norma najčešće tu slobodu ograničavaju: ipak, ona mora postojati da bi se jezikom mogle izraziti neistine, nelogičnosti, alogičnosti, iracionalnosti. 130

Ovako zamišljena semantika morala bi uključivati i istraživanja relacija između jezika i govora na planu sadr!aja. Naime, u govoru se vrlo rijetko komunicira čita\' preslikan podskup, dakle čitavo značenje semantema - ono je obično ograničeno konkretnim potrebama komynikacijske prakse. Ovakva sužavanja opsega značenja, konkretl· zaclje, ako se u određenom obliku često ponavljaju u govoru, mogu postati dio jezičnog sustava. Uspješnost procesa kon.kretizacije u komunikacijskoj praksi daje smisao jedinicama na planu jezičnog sadržaja. Dakako, u interakciji jezika i govora, na osnovi frekvencija u upotrebi, stvara se implicitna norma koja djeluje i na semantičkoj razini. Sve su ovo samo shematski nabrojene neke od moguć­ nosti i pretpostavki na kojima bi se mogla temeljiti jedna buduća dijalektički i materijalistički zasnovana semantička teorija, koja bi - vjerujem - bolje od dosadašnjih teorija pristupila razrješavanju semantičkih aporija; a to su i bitne aporije cjelokupne suvremene lingvistike, aporije koje ortodoksni strukturalizam uopće ne pokušava prevladati.

l31

8. JEZICNA RAZNOLIKOST

Kad se razmatra Jezična raznolikost, uobičajena je i prirodna pretpostavka da u skupu svih jezičnih sustava koje je čovječanstvo upotrebljavalo ili ih još upotrebljava (pa i onih što te ih upotrebljavati) postoje između njegovih elemenata neke razlike i kriteriji s pomoću kojih se te razlike utvrđuju, tako da se sam taj skup dij~li na izvjesne podskupove: opseg i obilježja tih podskupova trebalo bi da ovise o primijenjenim čvrstim kriterijima. Ma kako se to činilo paradoksalnim, takvi kriteriji u suvremenoj lingvistici ne postoje, a one koji su prije egzistirali upravo je strukturalističlca orijentacija u znanosti o jeziku bila prisiljena odbaciti. Naime, stavljajući jezik u larište analize kao jedini stvarni objekt vlastita istraživanja, strukturalistička lingvistika nije mogla priznati nijedan izvanjezični kriterij za mjerilo identičnosti ili razlika pojedinih jezičnih organizacija. I doista, nije joj bilo - teško dokazati da svaka razdioba na geografskim, političkim., sociološkim, psihološkim, kulturološkim, civilizacijskim ili nekim drugim nelingvističkim osnovama nužno ima značajne nedostatke i da ne vodi računa o najevidentniji.m lingvistički utvrđenim činjenicama, jer se protezanja

132

jezičnih

sustava u vremenu i u prostoru nikada ili gotovo nikada ne podudaraju s izvanlingvističkim prijelomnim determinantama, iako su svakako pod njihovim utjecajem. Budući da su strukturalisti definirali jezik kao sistem znakova bitno određen međusobnim relacijama tih znakova, iz same je ove definicije proizašla nemogućnost utvrđivanja dvaju identičnih sustava. Mreža odnosa među znakovima, struktura sistema, nužno se mijenja u cijelosti unošenjem bilo kojeg novog maka u sistem, a kako se sistemi pojedinih govornika redovito razlikuju bar po jednom znaku (u najmanju ruku na leksičkoj, sintaktičkoj i semantičkoj razini), nemoguće je uspostaviti relaciju identiteta između bilo koja dva individualna jezična sustava. Staviše, i sistem jednog pojedinca mijenja se, prema situaciji, komunikacijskim potrebama i pod utjecajem najrazličitijih izvanjezičnih odrednica, neprestano i u vremenu i u prostoru, tako da strogo teoretski uzevši - lingvistika danas operira s beskonač· no mnogo, na ovom nivou međusobno nesumjerljivih, eleme· nata u skupu jezične raznolikosti. Zbog toga su pojedini istraživači pokušali oživiti drevan kriterij mogućnosti međusobne komunikacije kao ograničenje te raznolikosti, no pokazalo se da je i on, unutar strukturalističkih pretpostavki, samo djelomično upotrebljiv / i da se rezultati njegove primjene ni u kojem slučaju ne podudaraju s intuitivnim i tradicionalno prihvaćenim razgraničenjima: između dvaju dijalekata čiji se govornici smatraju pripadnicima iste jezične zajednice ne mora postojati međusobno razumijevanje, a mogući· su i obratni slučajevi. Jedino stvarno ograničenje što ga je lingvistika danas u stanju unijeti u jezičnu raznolikost uočavanje je jezične srodnosti (o kojoj se govori u slijedećem poglavlju), no i ovdje kriteriji zavise od samog istraživača i potreba njegove analize, a rezultati opet ne odgovaraju intuitivnim saznanjima govornika. Na taj se način suvremena lingvistika nalazi u neobičnu položaju: ona je sa nekoliko različitih aspekata i na prilično efikasan način definirala jezik uo~e unutar jezične djelatnosti i u odnosu prema govoru, no ne može egzaktno odrediti dokle sežu granice pojedinog jezika, kao što su hrvatskosrpski, francuski ili engleski, niti kakva je njegova unutrašnja artikulacija na manje cjeline. Usprkos tome, u čovjekovoj komunikacijskoj praksi, a često i u ostalim oblicima djelovanja, duboko je prisutna 133

svijest ne samo o jezičnoj raznolikosti nego još. mnogo više o jezičnoj sličnosti i identičnosti, i lingvistika, kad bi i htjela, realno ne može zaobići ova saznanja, pa makar i bila svjesna činjenice da su ona uglavnom (ali ne i uvijek) rezultat izvanlingvističkih iskustava. Prema tome vodeći računa o realitetima čovjekove prakse, lingvistika se ipak bavi i jezičnom raznolikošću i ograničenjima u njoj, a pri tome je ponekad vode premise vlastitih analiza, a možda još češće ili intuitivna poimanja ili dostignuća drugih znanosti: kao što ćemo vidjeti, uostalom, unošenje ograničenja u raznolikost gotovo uvijek zahtijeva interdisciplinaran pristup. lako raznolikost jezika u vremenu postavlja u principu lingvista pred iste probleme kao i prostorna jezična raznolikost, ona se ipak obično posebno razmatra, to više što se i metodologija njezina opisa donekle razlikuje od metoda koje se primjenjuju u sinkronijskom i akronijskom promatranju. U istraživanju jezične raznolikosti i njezinih ograničenja bez unošenja vremenske dimenzije (iako je ona zapravo uvijek prisutna jer omogućuje ispitivanje uzroka same ramolitosti) mogu se u najširim crtama razlikovati dvije vrste ramolikosti. Horizontalna ramollko1t obuhvaća diferencijaciju jezičnih sistema u prostoru i obično ih izučava u njihovoj povezanosti s geografskim, etnografskim i političkim činjenicama. Njoj je svakako blisko i istraživanje jezika u kontaktu, a, na izvjestan način, i problematika prevođenja. Pod vertlkalnom ramollkoial ili stratifiluzcijom podrazumijeva se diferenciranje jezičnih sistema na istom pochučju između različitih grupa govornika: tu su vjerojatno najznačajnije sociološke determinante. Kao i većina drugih podjela unutar lingvistike, i ova je samo uvjetna, jer se horizontalni i Vertikalni stratumi, zajedno sa svojim odrednicama, neprestano isprepleću, i njihovo stvarno stanje svojom kompleksnošću uvijek nadrasta i najkompliciraniji lingvistički model. I u horizontalnoj i u vertikalnoj raznolikosti najmanju jedinicu kojom se praktično operira predstavlja ldlolekt, jezični sustav pojedinog govornika. Prema nekim definicijama ovaj termin obuhvaća samo one dijelove individualnog sustava koji se razlikuju od drugih takvih sistema, dakle samo jezične osobitosti određenog govornika. Neki istra!ivači, opet, smatraju da izučavanje idiolekta nema 134

nikakva smisla, jer je jezik društvenog karaktera, pa prema tome mora obuhvaćati grupu govornika: ovo je utoliko netočno što je svaki pojedinac nužno determinirao ·svojim društvom i što se individualno uvijek isprepleće s društvenim i unutar individuuma. Ti istraživači kao osnovnu je> dinicu u skupu jezične raznolikosti obično uzimaju'. lokalni ili mjesni jezični sistem. U uobičajenoj terminologiji to se redovito zove lokalni ili mjesni govor, no termin nije dobar jer može dovesti do zabune i miješanja s dihotomijom iz. među jezika i govora, a svaki od ovih sustava ima, dakako, i svoje ostvarenje u govoru. Francuski lingvisti tu pojavu katkada nazivaju patois, i ovaj je termin prodro i drugamo. Lokalni jezični sistem obuhvaća sistem zajednički gvornicima na nekom geografski, a nerijetko i sociološki, ograničenom i relativno malenom prostoru, a taj se sistem razlikuje od standardnog jezika većih geografsko-političkih cjelina i najčešće nema svog pisanog oblika. U načelu se lingvistički inventar lokalnog jezičnog sistema može iscrpno opisati na većini razina, od fonološke do sintaktičke pa čak donekle i leksičke, a njegovi govornici gotovo uvijek poznaju i •nadlokalni• sistem koji im omogućuje komunikaciju izvan granica njihove uske domene. Među lokalnim sistemima mogli bi se razlikovati gradski i seoski, no gradski lokalni sustavi danas su uglavnom vertikalno a ne horizontalno stratificirani. Neke terminologije, posebno one engleske, govore o lokalnim sustavima, ponekad s izvjesnim nijansama u značenju, kao o vernalcularima, no kako svi navedeni izrazi mogu imati- i pejorativne konotacije, u lingvističkoj se literaturi nalazi i naziv varijetei. Ova terminološka mnogostrukost odaje, uostalom, i određenu nesigurnost u određivanju opsega lokalnqg jezičnog sistema. Zbog toga se nerijetko kao egzaktnije formulirana osnovica javlja dijalekt, iako i u njegovoj definiciji postoje neke nejasn~. Naime, dijalekt ili narječje definira se u nekim teorijama u odnosu prema hijerarhijski višem ali vrlo teško odredivom sistemu, jeziku, kao njegov podSistem - s izrazitim fonološkim, morfološkim, sintaktičkim i se> mantičkim odstupanjima koji se proteže na određenom prostoru. Ova odstupanja, kao i karakteristike dijalekata uopće, određuju se unutar svakog jezika posebno i na osnovi specifičnih kriterija (tako je jedno od bitnih obilježja dijalekatske podjele našeg jezika oblik upitne zamjenice). Prema drugim teorijama dijalekt se može definirati kao skup

135

povezanih (i, obično, komunikacijski komutabilnih) lokalnih jezičnih sistema koji se, opet po nekim, za svaki pojedini slučaj različitim, obilježjima, diferencira od ostalih takvih skupova. Lingvistički inventar dijalekata mnogo je teže iscrpno opisati, ako ne i nemoguće, a nerijetko se susreću dijalekti koji imaju i pisanu 'formu govora. Status dijalekta ili jezik.a nekog jezičnog sistema u velikoj mjeri ovisi o povijesnim razlozima, kao i o političkim i sociološkim determinantama. Grana lingvistike koja proučava i međusobno uspoređuje dijalekte zove se dijalektologlja. Ponekad se o grupi srodnih dijalekata govori kao o dijasistemu, no ovdje je još teže razlikovati taj pojam od hijerarhijski najvišeg jezičnog sistema, samog jezika. Slične, ako ne i vete poteškOCe javljaju se pri pokušaju da se unutar lingvistike točno definira jedinica vjerojatno najosnovnije razine u skupu jezične raznolikosti - jezik, i to, dakako, u smislu pojedinačnog jezičnog sustava. Jezik se donekle može odrediti u odnosu prema jezičnim sistemima u horizontalnoj hijerarhiji nižeg ranga kao skup svih takvih sistema čiji govornici osjećaju zajedničku pripadnost jednom komunikacijskom sredstvu, no očigledno je da su takvi kriteriji iZva.nlingvistički i da se teško egzaktno utvrđuju. Različiti lingvistički pokušaji da se identitet jezika definira na osnovi identičnosti pojedinih jezičnih razina, na primjer fonološke ili morfološke, uglavnom nisu uspjeli, tako da se za sada i u lingvistici pojedinačni jezik mora prihvatiti kao fenomen izrastao u svijesti njegovih govornika iz spleta i jezičnih i izvanjezičnih determinanti: i sociološki i povijesni i poijtičko-lingvistički zahvati, poput standardizacije, umnogome utječu na formiranje takve svi. jesti. Iz toga proizlaze za lingvistiku važne posljedice: najprije, popisi jezika svijeta ili pojedinih područja (od kojih je jedan iznijet i u ovoj knjizi) temelje se jednim dijelom na nelingvističkim činjenicama; zatim, svi jezični sustavi, od idiolekta preko dijalekta do jezika ukazuju se pred oči­ ma lingvista, u ovoj perspektivi, kao jednakovrijedni objekti njegova izučavanja, a razlike među njima, posebno one iz. među dijalekta i jezik.a, uvjetovane su faktorima koji mogu izmicati njegovoj analizi, to više što su u praksi prijelazi u prostoru između jednog dijalekta u drugi, a nerijetko i između dvaju jezika, kontinuirani. Lingvist ipak može uomeđusobno

136

komunikacijske opsege i dosege odresustava u praksi, a isto tako i utjecaje vertikalne stratifikacije na horizontalnu ramolikost: naime, upravo za praktičku definiciju jezika i dijalekta ona može biti presudna. Da bi se izbjegla terminološka zbrka, ponekad· se svaka jedinica u skupu horizontalne (a katkada i vertikalne) jezične raznolikosti naziva Idiom; to je, dakle, zajednički ·termin za svaki pojedini idiolekt, lokalni jezični sustav, dijalekt i jezik. čavati

i

uspoređivati

đenih jezičnih

Uspostavljanju nekih unutarjezičnih kriterija za unošenje ograničenja u prostornu jezičnu raznolikost značajan doprinos daje, od početka ovog stoljeta, l.lngvl.stlčka geografija ili, kako se ponekad zove, geografska l.lngvl.stlka, a u najnovije doba i geolingvistilca. Sve ove discipline imaju zapravo isti objekt - izučavanje prostornog protezanja pojedinih idioma i njihova međusobnog razgraničavanja. U toku svog razvoja, otkako je 1900. Jules Gillieron u Francuskoj zasno\•ao lingvističku geografiju, ova je znanost izvanredno razvila svoje metode. Naime, geolingvistička se analiza (kao i dijalektološka, koja se može smatrati jednom njezinom podvrstom) mora uglavnom temeljiti na direktnom ispitivanju na terenu, putem ankete. Anketni listić sad.riava morfeme, bilo leksičke bilo gramatičke, i ispitivač zapisuje nekim dogovorenim fonetskim ili ·fonološkim pismom oblike izraza tih morfema kako ih izgovaraju govornici na određenom području. Dakako, objekt ispitivanja u anketnom listiću mogu u načelu biti i jezične jedinice drugih razina, fonološke ili sintaktičke, a - teoretski - i semantičke. Rasprostiranje neke jezične jedinice bilježi se u specijalne karte, a skup karata za izvjesno područje, u kojem su prikazana protezanja u prostoru različitih jedinica na jednoj ili više razina, zove· se lingvistwki atlas. Atlas što ga je Gillieron 1912. objavio za Francusku predstavlja prototip takva djela. Pri izradi atlasa osobita se poteškOC. javlja kod odabiranja naselja i govornika u reprezentativnom uzorku koji se ispituje. liqvističkoj karti koja označava granicu izmeLinija đu područja rasprostiranja dviju jezičnih jedinica različi­ tih oblika ali ekvivalentne upotrebe zove se lzogloaa. Ovisno o razini· kojoj ta jedinica pripada, među izoglosama se ponekad razlikuju iz.ofone (ako je riječ o fonemima), ito-

na

137

morfe (kod morfema) i izosintagme (u domeni sintakse). Ako se pravac više izoglosa podudara, tada se govori o svetnjevima iz.oglasa: upravo sve!njevi izoglosa trebalo bi da budu lingvistički egzaktnija određenja granica među pojedinim idiomima unutar skupa prostorne jezične raznolikosti. U principu broj izoglosa sadrian u ntkom svežnju izoglosa proporcionalan je hijerarhijskoj važnosti granice idioma; tako bi granica između pojedinih jezika morala imati više izoglosa od one između dijalekata, a ova opet više od granice među lokalnim jezičnim sustavima. No iako je umnogome pridonijela preciznijem razgraničenju idioma, geografska je lingvistika istovremeno dokazala da te granice gotovo nikada nisu oštre, već da se sastoje od kontinuiranog niza prijelaznih oblika: naime, vrlo je rijedak slučaj da postoji stvaran svežanj izoglosa koje sve prolaze istim pravcem - obično se u svakom takvu svežnju javlja veća ili manja disperzija i isprepletanje s drugim sve!njevima. Ova diferencijacija dijalekata i jezičnih sistema, izazvana i geografskim i društveno-historijskim i sociološkim faktorima, u velikoj je mjeri izmijenila stavove o jednoznačnom i strogo delimitiranom rasprostiranju jezika kakve je imala lingvistika prošlih stoljeća, a osobito mladogramatičarska. Usprkos svemu tome, lingvistička geografija teli za tim da što je moguće preciznije odredi granice između pojedinih idioma, a posebno granice između jezika ili jez.ične granice. Njih je daleko lakše definirati tamo gdje se sus~u dva međusobno nesrodna ili vrlo različita jezika nego ondje gdje su jezici srodni i slični, a prijelaz među njima kontinuiran. Jezična se granica obično podudara s nekom geografskom, političkom ili povijesnom granicom. Ako je izvjestan jezik sa svih strana okružen jednim jedinim jasno razgraničenim i različitim jezikom (kao što je to najčešće, na primjer, slučaj s koherentnim jezičnim područjima nacionalnih manjina 'linutar neke države), tada se govori o jezičnom otoku. Ponekad se smatra da svi go. vornici koji upotrebljavaju jedan jezični sistem i posjeduju svijest o tom zajedništw, ma koliko se njihovi idiolekti, lokalni jezični sustavi i dijalekti međusobno razlikovali, sačinjavaju jednu jez,ičnu zajednicu, ali taj termin može imati i druga značenja i obilježavati svaku skupinu jezika grupi· ranu po nekom kriteriju. Kad je riječ o jezičnoj zajednici, shvaćenoj u prvom navedenom smislu, treba zacijelo spomenuti i odnos između 138

jezika i nacije, koji je bio jedno od centralnih pitanja u ovom pravcu orijentirane lingvistike 19. stoljeća. Naime, neko se vrijeme, osobito u doba romantizma i izrazitog buđenja nacionalnih osjećaja, vjerovalo da se gotovo bez izuzetka moraju podudarati jezične zajednice s pojedinim nacijama; na polju politike obično se to povezivalo sa Zahtjevima da svaka nacija ima i svoju vlastitu državu. No situacija u kojoj se na području jedne države nalazi jedna nacija koja jedina govori nekim jezikom sasvim je izuzetna·, a lingvistička je geografija u velikoj mjeri pridonijela i tome da se razbije romantičarska zabluda o nužnosti podudaranja jezične zajednice i nacije. Staviše, ovakvo podudaranje gotovo nikada nije potpuno. a vcuma su česti slučajevi u kojima jedan jezik upotrebljavaju dvije ili više nacija . lna primjer, hrvatskosrpski u SFRJ ili engleski u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama) ili pripadnici jedne nacije govore različitim jezicima (na primjer u švicarskoj). Ne treba, ipak, zanemariti ulogu jezika u formiranju nacije niti ulogu nacije u osvještavanju zajedničke pripadnosti nekom jezičnom sistemu: u razdobljima buđenja i jačanja nacionalne svijesti insistiranje na integritetu jezične zajed· nice moglo je biti veoma pozitivan faktor, no takvo stajalište nikako ne smije biti polazište suvremene lingvistik~ pri promatranju jezične raznolikosti u prostoru. Ono će u njoj biti na neki način prisutno, jer se odnos jezika i nacije, projicirao kroz prizmu politike, sociologije i povijesti, uvijek odraf.ava u izvjesriim oblicima vertikalne stratifikacije, kao što je to, na primjer, standardizacija, a oni su, opet, utjecali i na formiranje horizontalnih stratuma: sve su ovo različiti dijalektički zasnovani odnosi i procesi, čijem kompleksnijem sagledavanju lingvistika ·tek pristupa. Više različitih jezika na nekom širem geografskom području sačinjava u izvjesnim terminologijama - jezilni savez ili ligu posebno ako ti jezici, premda mogu biti međusobno nesrodni, pokazuju neke zajedničke karakteristike; ali i ovaj termin ima i drugačija tumačenja i označava katkada pojave slične jezičnim porodicama i skupinama. Geografska je lingvistika unijela novine i u dijakronijska istraživanja, jer je utvrdila da se promjene u sistemu javljaju najprije na određenom užem području da bi se kasnije protegnule i na širi prostor: dolazi, dakle, u vremenu do širenja izoglosa i njihovih svežnjeva. Područje u kojem je

139

promjena v~ nastupila za tu je promjenu njezina centralna zona, a okolina u kojoj ~ tek nastupiti njezina je periferna zona. Ovo je stajalište u osnovi blisko Schmidtovoj teoriji valova. Dakako, jezici u skupu prostome raznolik.osti nisu, kao što smo vidjeli, čvrsto delimitirane i.!"-utarkične cjeline: oni se neprestano međusobno susreću, bilo da su u neposrednu dodiru tako da veće grupe njihovih govornika stalno stanuju na susjednim prostorima, bilo tako da pojedini govornici, mijenjajući mjesto, dolaze u nove jezične sredine. U prvom slučaju najčešće se govori o Jezicima u kontaktu. Pri izuča­ vanju jezika u kontaktu može se dodir dvaju ili više jezič­ nih sustava promatrati iz pozicije govornikl jednog jezika i njihova odnosa i odnosa njihova jezika prema drugom jeziku: sAm jezični sistem koji je za nekog govornika prvo naučeno i najčešte osnovno sredstvo komunikacije zove se materinji jetik. U tradicionalnom lingvističkom promatranju dodira dvaju jezika upotrebljava se termin supstrat da bi se označio jezik koji se na određenom području govorio, ali ga je istisnuo drugi jezični sistem, u kojem su ostali tragovi prethodnog sustava (tako je ilirski jezik bar indirektan supstrat slaven· skim jezicima u našim krajevima). Ovaj se novi jezik ponekad zove supentrat (no superstrat mole biti i kulturno ili politički nadmocniji jezik koji se u nekoj regiji govori, odrugud nametnut, paralelno s komunikacijski manje rele· vantnim autohtonim. jezikom). I supstrat i superstrat za. pravo su ipak zanimljiViji za dijakronijska istraživanja, a za sinkronijsko promatranje jezika u kontaktu svakako je najznačajnija pojava acbtrata susjednog jezika koji utječe na sustav s kojim je u neposrednom dodiru (na primjer, slovenski i talijanski u Slovenskom Primorju ili hrvatskosrpski i talijanski u Istri jedan s\1 drugome adstrati). Dakako, svaki je za dijakronijsku lingvistiku relevantan superstrat ili supstrat u određenoj epohi nužno bio adstrat. Danas, u uvjetima proširene i izvanredno isprepletene komunikacije na vrlo prostranim područjima, izučavanje jezika u kontaktu ne može se više ograničiti samo na ispitivanje susjed· nih idioma, v~ mora obuhvatiti i druge dodire osim geografskih. To posebno vrijedi kad se analiziraju utjecaji jezika v~ ~ivilizaci.ja na one kojima se sporazumijeva u slabije razvtJenun sredmama.

140

Međusobni utjecaji jezika u kontaktu mogu se uočavati na svim razinama lingvističkog istraživanja, od fonološke i morfološke do sintaktičke, leksičke i semantičke. Ti utjecaji gotovo redovito idu od jezika razvijenije kulture prema jeziku čiji govornici imaju manje razvijenu civilizaciju, ali na nekim nivoima, na primjer fonološkom, i u nekim ograničenim i specijaliziranim domenama pravac utjecaja može biti i suprotan: gotovo se uvijek, u krajnjoj konsekvenciji, uočavaju interferencije, iako je djelovanje .jedne od strana ponekad doista minimalno. Jezične jedinice preuzete iz jednog sistema u drugi zovu se posuđenlce ili tuđice. Fonolo.fk~ posuđenice nikad nisu uklopljene u nov sistem i predstavljaju upotrebu fonema iz nekog drugog jezika (npr. u /u/ buff et). MorfoloJke su posu4enice relativno rijetke, a najčešće su leksitke - svaka riječ preuzeta iz tuđeg jezika u osnovi je takva posuđenica, ali dok neke govornici ·tako i shvaćaju (npr. interview ili computer), druge se sasvim inkorporiraju u nov sistem (npr. bar), pa mu se čak i fonetski prilagođuju rpuJka od njem. Buchse): to osobito vrijedi za golem broj internacionalnih riječi grčkog ili latinskog porijekla (npr. gramatika. fotografija, akti, dokumenti itd.). Jedan je dio leksičkih posuđenica neophodan u komunikacijskoj praksi i nužno postaje integralan dio rječnika jezika u koji je unijet. Ima, dakako, i sintaktičkih posuđenica, gdje se vjerno prenosi sintaktička struktura jednog sistema u drugi (npr. čekati na nekoga prema njem. auf jemanden warten). Ova vrsta posuđenica zapravo pripada kalkovlma, potpunoj transpoziciji svih elemenata plana sadržaja iz jednog jezika u drugi uz traženje ekvivalenata i na planu izraza (takve su, na primjer, i riječi neboder prema engl. skyscarper, preko njem. familijarnog i već arhaičnog Himmelskrau.er, i obla· koder prema njem. Wolkenkrau.er, polu.svijet prema franc. demi-monde i mnoge druge riječi i sintagme).

Do specifičnog slučaja kontakta jezika dolazi onda kad se dva ili više jezičnih sustava dodiruju unutar jednog govornika ili jedne grupe govornika; drugim riječima, onda kad govornik ili grupa umiju upotrebljavati više jezičnih sistema: to je vllejeztčnost, nasuprot JednoJezlčnosti, kada govornici poznaju samo jedan jezik. Za izučavanje višejezičnosti i fenomena veumih uz nju najprikladnija je dvojezičnost, dakle istovremeno vladanje dvama sistemima, jer ukoliko se ona opiJe, može se zacijelo pristupiti i kompliciranijim 141

odnosima. Suvremene teorije razlikuju dvije vrste dvojezičnosti - bilingvizam i diglosiju, dok su se u ranijim istra· živanjima ti termini smatrali kao sinonimi. lako postoje veoma raznolike interpretacije ovih termina, za veći dio današnjih lingvista (osobito sociolingvista) b~gvlzam (ili, ako se radi o većem broju jezika - plurilingvitam) je situacija u kojoj govornik ili grupa govornika upotrebljava naizmjenično i bez ikakve razlike s obzirom na komunikacijski kontekst dva ili više sustava. Ponekad se govori o ranom bilingvizmu (ako su oba jezika usvojena prije četvrte godine života) i o kasnom bilingvizmu (ako se jedan od jezika javlja tek nakon četvrte godine, na primjer naučen u školi); bilingvizam može biti i simetričan (ako su oba jezika govorniku jednako poznata) ili asimetričan (ako je jedan od njih slabije poznat; u tom slučaju, prema stupnju poznavanja tog sustava, razlikuju se pasivni .bilingvizam, kad govornik taj jezik razumije, ali ga ne upotrebljava aktivno, nereceptivni bilingvitam, kada ga govori, ali veoma slabo razumije, pismeni bilingvivim, uz razumijevanje pisanog teksta ali bez mogućnosti oralne upotrebe, i tehnički bilingvii.am, kad je poznavanje drugog sistema ograničeno na dio potreban za neku određenu struku). Sa stajališta sociolingvistike osobito je zanimljivo diferenciranje između socijalnog ili dru!tvenog bilingvizma, koji obuhvaća cijelu neku društvenu grupu na određenom prostoru, i individualnog bilingvitma pojedinačne i izolirane pojave bilingvizma. Nasuprot bilingvizmu, ali vjerojatno kao njegov poseban slučaj, dlgloslja je, u ovoj perspektivi, situacija u kojoj govornik ili grupa govornika upotrebljava dva jezična sustava naizmjence, ali u funkciji izvjesnog komunikacijskog, sociološki determiniranog konteksta (takav je bio slučaj s hrvatsko-latinskom diglosijom do 1848, kad su određene društvene situacije zahtijevale upotrebu latinskog jezika). Ako je riječ o više jezičnih sistema, može se govoriti o poliglosiji (no nju ne smijemo miješati s poliglotijom, koja je zapravo sinonim općenitog i nadređenog pojma višejezičnosti). Poznavanje dvaju ili više jezičnih sustava gotovo redovito dovodi do lnterferendje Jezika, dakle do međusobnog utjecaja jednog sustava na drugi. Teoretski promatrana, takva se interferencija sistema može ostvarivati na tri načina: bilo kao supstitucija, potpuno zamjenjivanje jednog sistema ili nekog njegova dijela drugim, bilo kao komutacija, naizmje142

nična upotreba obaju sistema, ili kao amalgam, kad se dva jezika spoje u jedan novi sustav. Ovakve se realizacije, gotovo uvijek u uzajamnom djelovanju, analiziraju na svim jezičnim nivoima, fonološkom i fonetskom, morfološkom, sintaktičkom i semantičkom (posuđenice i kalkovi također su posljedica interferencije jezika), a sve su one u svakom slučaju i objekti psiholingvistike. No jezici u kontaktu i interferencija jezika vrlo su kompleksni fenomeni, jer su, dakako, povezani s dodirima, susretima i isprepletanjima kultura i civilizacija i dobrim dijelom osiguravaju komunikaciju među njima, tako da njihove međusobne relacije nisu samo lingvistički uvjetovane nego, još u mnogo većoj mjeri, i izvanlingvistički. Upravo zbog svega toga kontakti jezika predstavljaju jedno od najinteresantnijih i najperspektivnijih područja sociolingvističkih istraživanja.

S horizontalnom raznolikošću jezika i s višejezičnosti u uskoj je vezi i prevođenje - pretvaranje jezičnih jedinica jednog sustava u jedinice drugog sustava, ali tako da se sačuva najveća moguća identičnost na planu njihovih sadržaja. Potreba za prevođenjem uvjetovana je postojanjem jezične raznolikosti, a njegova mogućnost sadržana je upravo u tome što ima višejezičnih govornika koji su kadri da traže međusobne ekvivalente jezičnih jedinica dvaju sistema. No problemi prevođenja ne obuhvaćaju samo teškoće pri pronalaženju takvih ekvivalentnih jedinica (za koje će i idealistički orijentirane lingvističke škole i ortodoksni strukturalizam tvrditi da u principu ne mogu postojati, jer se jezični sistemi uvijek između sebe bitno razlikuju) nego i teškoće pri uspoređivanju dviju kultura u kojima se komunicira različitim jezicima (i za koje će zastupnici teze da jezik određuje spoznaju svijeta vjerovati da su inkomensurabilne). Usprkos tome što se u osnovi većine lingvističkih teorija nalazi bar implicitno nevjerovanje u mogućnost prevođenja, ipak svakodnevna praksa, zasnovana na sve snažnijim potrebama povezanog i integriranog čovječanstva, potvrđuje komunikacijsku neophodnost i ostvarljivost prevođe­ nja, čije najšire teoretsko opravdanje treba najvjerojatnije tražiti u tome što su i globalni izvanjezični univerzum i mnogi oblici društvene prakse u krajnjoj konsekvenciji zajednički svim ljudima. Danas se obično razlikuje ljudsko prevođenje (čiji se isključivo oralni oblik naziva interpretacija) od strojnog ili 143

prevođenja. I u jednom i u drugom obliku bar u riačelu, postoji nekoliko osnovnih postupaka, ali treba napomenuti da su se svi oni razvili u golemoj tradiciji ljudskog prevođenja i da se nekim njihovim složenijim oblicima strojno prevođenje još nije uspjelo ni približiti. I posuđenice i kalkovi mogu se zapravo smatrati izvjesnim elementarnim. oblicima prevođenja, no o njima je već bilo govora. Prel'Ođenje »ad litteram• je proširen oblik kalka. pri kojem se riječ po riječ, ili moriem po morfem, prenose iz jednog jezika u drugi, tako da se pronalaze najbliži sadržajni ekvivalenti i izrazi koji im odgovaraju. Na taj način, na kojem se zasniva velik broj strojnih prijevoda, često se gube semantička obilježja koja proizlaze iz šireg lingvistič­ kog konteksta (npr. ako se engl. What's the big idea? prevede doslovno Sto je velika ideja? umjesto Sto ti pada na pamet?). U nedoslovnom prevođenju prevodilac pokušava pronaći upravo sadržajne ekvivalente dvaju sustava, a pri tome mole bitno odstupiti od izomorinosti planova izraza, pa se prema stupnju tog odstupanja, u nekim teorijama, navode različiti postupci: transpozicija (zamjena dijela diskursa jednog sistema sadržajno bliskim ali po izrazu drugačijim dijelom diskursa u drugom sistemu - franc. il ne fait que rire - uvijek se smije), modulacija (promjena •lingvističkogc stajališta u jeziku na koji se prevodi engl. forget it - ne misli na to), ekvivalencija (potpuno mijenjanje izraza kompleksnog znaka, sintagme, u skladu s normom uobičajenom u jeziku na koji se prevodi - engl. open to the public - slobodan ulaz), te adaptacija (usklađivanje; djelomično, i plana sadržaja s kulturom i iskustvom govornika jezika na koji se prevodi -. npr. za sintagmu 1.idanje Skadra neophodno je pri prijevodu na drugi jezik pronaći sintagmu s ekvivalentnim civilizacijskim konotacijama; adaptacija je čest postupak u prevođenju poezije).

automatskog prevođenja,

Strojno

prevođenje,

koje se obavlja posebnim strojevima,

danas još uvijek u razvoju i u periodu ispitivanja u mnogim

zemljama svijeta, ima i specifična obilježja. Tu se razlikuje ulazni jezik, s kojega se prevodi, od izla1.nog je1.ika, na koji se prevodi, a sam stroj izvršava analizu ulaznog jezika, bilo riječ po riječ bilo moriem po moriem ili; u kompleksnijim automatima, na sintaktičkoj razini, i za jedinicu dobivenu analizom trati ekvivalent u izlaznom jeziku. Najveći se pro144

blemi pri tome javljaju na semantičkom nivou, od sasvim lingvističkih pojava poput polisemije, sinonimije i homonimije do međusobnih relacija između jezika i izvanjezičnog univerzuma, i te probleme još uvijek mnogo uspješnije rješava ljudski prevodilac, tako da se strojno prevođenje praktički uglavnom uspješno primjenjuje u prijevodima terminološki stabilnije stručne literature, no i tu je na kraju . najčeš~ potrebna intervencija ljudskog redaktora. Ali dakako, danas se još ne može sasvim točno predvidjeti granica do koje će se automatsko prevođenje proširiti.

Vertikalna atratlflkaclja jezika, dakle raznolikost jezičnih sustava u istom vremenu i na istom području, duboko je povezana s horizontalnom raznolikošću, i ponekad je gotovo nemoguće odrediti pripada li neki stratum horizontalnoj ili vertikalnoj podjeli. No dok se horizontalnom raznolikošću uglavnom ipak bavi lingvistička geografija, dotle se za skup vertikalno raznolikih jezičnih sistema prvenstveno interesira sociolingvistika. I u ovom je skupu raznolikost praktički beskonačna, a lingvistika u nj unosi ograničenja, i to najče~ na osnovi socioloških kriterija. Naime, gotovo svaka društvena grupa, od najmanjih do najvećih, ima izvjesne lingvističke karakteristike i u jeziku i u govoru po kojima se odvaja od drugih grupa i koje služe za međusobnu identifikaciju njezinih pripadnika. Pri definiranju jedinica u skupu vertikalne ramolikosti jezika jedan je od osnovnih problema određivanje relevantnih kriterija za odabiranje društvenih grupa unutar kojih i između kojih će se promatrati razlike među jezičnim sistemima: u principu te bi kriterije sociolingvistici trebalo da pruži sociologija, no čini se da ona danas još nije u potpunosti spremna ~ to, tako da gotovo svaki istraživač uvodi svoje vlastite postavke u analizu. Ipak, u grubim crtama mogu se razlikovati kri~eriji mikrosociolingvistike, koja izučava jezične sisteme na razini pojedinca, porodice i manjih društvenih grupa, i makrosociolingvistike, čija ispitivanja obuhvaćaju sisteme velikih društvenih grupa, klasa i čitavih društava - ova je podjela donekle paralelna s podjelom sociologije na mikrosociologiju i makrosociologiju. Zbog svega toga istraživanja vertikalne stratifikacije u pravom smislu te riječi, istraživanja koja bi išla od idiolekta do jezičnih sistema čitavih društava, zapravo su tek u zametku, to više što ih je strukturalizam, nezainteresiran u 1O

Pogled u linristiku

145

izvanjezične,

sociološke determinante sljedno zaobilazio.

jezičnih

sistema, do-

Usprkos tome, budući da su vertikalni stratumi jezika realnost i prisutna i lako uočljiva u svakom društvu, i tradicionalna i strukturalistička lingvistika, čak i ako nisu polazile sa sociolingvističkih stajališta, morale su opisati i definirati mnoge od tih stratuma, a sociolingvistika ih polako inkorporira, ponekad mijenjajući njihova određenja, u vlastita istraživanja. Svi bi se ovi različiti vertikalni stratumi mogli zajedničkim imenom nazvati socijalni dijalekti, sociodijalekti ili soclolekd. Sociolekti u tradicionalnoj lingvi· stičkoj optici nisu vezani toliko za sociološki relevantne gnipe koliko za društvene situacije u kojima se upotrebljavaju i za funkcije što ih u njima imaju. Tako se često svakodnevni ili razgovorni jezik i govor, koji ljudi upotrebljavaju u •normalnim«, neobilježenim komunikacijskim procesima, razlikuje od kultiviranog jezika i govora, koji se najčešće vrlo neprecizno definira kao jezik obrazovanih govornika, blizak ili identičan sa standardnim jezikom; međutim, kultiviranim se jezikom obično služimo u komunikacijskim situacijama •višegc sociološkog statusa. Jedna je od podvrsta takva jezika i pisani jezik, kod kojeg bi možda, jer je rije~ o promjeni komunikacijskog kanala, bilo bolje govoriti o pisanom govoru: pisana upotreba jezičnog sistema redovito ima specifičnosti u odnosu prema govorenoj upotrebi i, budući da se njome ovladava najčešće u školi, također je bliža standardnom nego svakodnevnom jeziku. Osobite komunikacijske situacije, posebno ako se često i dugotrajno ponavljaju i ako se odvijaju između govornika čiji se osnovni jezični sustavi međusobno u većoj mjeri razlikuju, dovode do stvaranja pom~nih jezika. Pomoćni jezici redovito izrastaju iz ekonomskih potreba, na primjer uvjetovani trgovačkom komunikacijom, pa u osnovi pripadaju posredničkim kontaktnim jezicima. Postoje različiti tipovi pomoćnih jezika; imena su dobili prema svojem karakterističnom predstavniku. Najjednosta\'· niji od njih su sabiri, jezici čija je upotreba u komunikacijskim procesima ograničena na sasvim specifične situacije. S lingvističkog stajališta oni imaju vrlo limitiran opći rječ­ nik, obično gotovo invarijantnu morfologiju s malim brojem oblika i relativno jednostavnu sintaksu. Sabiri, uz to, nikada nisu materinji jezici nijednoj grupi govornika koja ih 146

upotrebljava. Svoj naziv duguju kasnijem imenu drevnog i danas upravo nestalog pomoćnog jezika mediteranskih luka koji se nekad zvao lingua franca - proširenjem se ponekad svi sabiri, pa i svi pomoćni jezici uo~e. nazivaju tim terminom. Od sabira su nešto kompleksniji pldllnl (nazvani po kontaktnom jeziku dalekoistočnih luka - pidgin-engushul koji su, premda također nisu nikada materinji jezici nili jedino sredstvo komunikacije, manje specijalizirani u svojoj upotrebi, a - prema nekim teorijama - dio njihovih ling· vističkih osobina rezultat je težnje za imitacijom nekog u tom prostoru prisutnog socijalno uglednijeg jezika. I napokon, ako pidžin postane u određenoj društvenoj grupa· ciji jedini jezični sustav, dakle materinji jezik, on se naziva kreolskim jezikom: karakterističan je primjer francuskog kreolskog - jezika v~ine stanovnika Haitija. Sociolingvi· stički je zanimljiva činjenica da nijedan od kreolskih jezika još uvijek nije postao ni u jednoj državi službenim jezikom. Dok je definicija kreolskih jezika uglavnom prihvaćena (pa se razlikuju francuski, portugalski i engleski kreolski jezici, prema sistemu koji je u kontaktu s drugim sistemima mijenjan), dotle neki smatraju da su sabiri pomoćni jezici izrasli na romanskoj a pidžini na engleskoj osnovi. Prema izvjesnim autorima, zajedno s kontaktnim jezicima moraju se promatrati i međunarodni umjetni jezici, no oni zacijelo predstavljaju sasvim drugačiji sociolingvistički fenomen. Ukoliko se umjesto miješanog jezika kao pomoćni jezik (koji, dakako, kasnije može prerasti u jedino sredstvo komunikacije) proširi na nekom većem području jedan jezični sustav, ile mijenjajući bitno svoje lingvističke karakteristike, u tom ga slučaju možemo zvati kolne, prema njegovu helenskom uzoru: tako je latinski bio koine Rimskog Carstva, a engleski je, na primjer, koine velikog dijela suvremenog svijeta. Termin koine ponekad označava i svaki zajednički (osobito općenacionalni) jezik izrastao na bazi nekoliko dijalekata, i tada se u svom značenju približava standardnom jeziku ili bar njegovim temeljima. I unutar društva koje u cjelini upotrebljava jedan jezični sistem različiti oblici društvenih i ekonomskih determinanti uvjetuju pojavu osobitih, za druge sudionike društva bar djelomično nerazumljivih •podsistema• - oni se obično nazivaju specijalnim Jezicima. Premda su uzroci njihova javljanja doista raznoliki, vjerojatno se mogu 'podijeliti u tri

147

osnovne grupe: specijalni jezici nastali zbog potrebe da se komunicira specifičan podskup izvanjezičnog univerzuma koji je kao objekt saobraćanja zanimljiv samo za određenu skupinu govornika, ili su izrasli iz želje i namjere da ostali govornici ne razumiju o čemu se komunicira, ili ~u. napokon, rezultat težnje neke društvene grupe da se i jezičnim oznakama unutar sebe identificira, a od drugih grupa razlikuje. Premda i na ovom području postoji velika terminološka neusklađenost i isprepletenost, specijalni jezici prve vrste mogli bi se zvati !argonima (na primjer tehnički, lingvistički, sportski fargon), oni druge vrste tajnim jezicima Gezik kri· minalaca, prostitucije) a treće argotlma (na primjer, studentski, učenički, umjetnički, porodični argot). Specijalni se jezici od it0bičnogc jezika najviše razlikuju na leksičkoj i semantičkoj razini, manje na sintaktičkoj i morfološkoj, a naj· manje na fonološkoj razini. Njihova je semantika i leksika jedan od bitnih izvora obnavljanja i mijenjanja jezičnog sustava, u koji neke jedinice iz specijalnih jezika najčešće ulaze isprva s izvjesnom stilističkom obojenošću da bi kasnije bile u nj sasvim inkorporirane. Svaki jezični sustav i.ma u sebi implicitnu normu, dakl'.! skup govornici.ma inherentnih pravila o upotrebi tog sustava i o njegovim sintagmatskim i paradigmatskim odnosima, jer se na toj normi uopće i zasniva mogućnost komuniciranja, koje je neostvarljivo ukoliko i govornik i slušalac ne raspolažu bar djelomično identičnim sistemom i pravilima njegove upotrebe: norma zacijelo implicitno izrasta iz komunikacijske prakse, i ona je zbog toga dinamička i stalno promjenljiva veličina povezana s dijalektičkom napetošću između jezika i govora, o kojoj će još biti riječi. Pod određe­ nim društveno-ekonomskim i političkim uvjetima, nerijetko povezano s javljanjem svijesti o nacionalnom identitetu, u trenutku kad implicitna norma na 'širem području, najčešće drfavnom teritoriju, više ne može zadovoljavati komunikacijske potrebe, na osnovi te implicitne norme stvara se eksplicitna norma - to je jezični standard ili standardni Jezik, a proces njegova stvaranja naziva se standardizacijom. Standardni se jezik formira izričitim dogovorom, a njegova se forma kodificira u gramatikama, rječnicima i pravopisima, te on najčešće postaje jezik državne uprave, školstva, sredstava masovnih komunikacija i većeg dijela literature. On izrasta obično na osnovi nekog idioma koji se već

148

upotrebljava na tom području, i to onog koji ima izvjestan socijalni ili politički ili kakav drugi prestiž, ali se uvijek od njega razlikuje, već zato što je u osnovi statičan. Dakako, standardni jezici mogu nastati i na druge načine, na primjer kao miješani sistemi više postojećih sustava. U svakom slučaju, jednom uveden standardni jezik i sam· postaje sociolekt, koji veoma često zauzima najviše mjesto u hijerarhiji sociolekata. Uz termin standardni jezik, koji je novija lingvistička tvorevina, javlja se čitav niz sinonima i polusinonima. Najčešće se u tom smislu govori o knJllevnom ili literarnom jeziku, no naziv nije sasvim prikladan jer se standardni jezik ne može u potpunosti poistovetiti s jezikom književnosti, to više što za jezične sisteme koji su se upotrebljavali ili se upotrebljavaju u literaturi nije neophodno da uvijek postoji eksplicitna norma. Ako je standardni jezik ujedno i jezik državne uprave, katkada se on naziva službenim jezikom: treba ipak naglasiti da ne mora svaki standardiiirani jezični sistem biti i službeni jezik neke države ili njezina dijela, iako je to doista čest slučaj. Nacionalni jezik je jezični sustav koji u međusobnoj komunikaciji služi govornicima pripadnicima jedne nacije; ali iako je on nerijetko također standardiziran, nikako se ne može identificirati sa standardnim jezikom, jer ova dva idioma katkada čak pripadaju raz. ličitim jezičnim temeljima; uz to, granice nacije, države i standardizacije samo se izuzetno jednojednomačno podudaraju. Ukoliko neki književni' ili standardni jezik postane sredstvo armvanja kulture i civilizacije većeg broja nacija, ~ obzira na to da li je to ujedno ~ njihov standardni jezik ili nije, takav se jezični sistem ponekad zove jez.ik kulture. Standardni jezici koji su međunarodno priznato sredstvo komunikacije između govornika različitih jezika u njihovim službenim, a daµas sve više i neslužbenim kontaktima nazi. vaju se svjetskim jezicima. Tako su u Evropi u starom i srednjem vijeku svjetski jezici bili grčki i latinski, a danas se smatraju engleski, raski, francuski, španjolski, arapski i kineski svjetskim jezicima. širenje nekog svjetskog jezika uvjetovano je i kulturnom i ekonomskom nadmoći države ili nacije koja tim jezikom govori, tako da je ono uvijek odraz politički i sociološki relevantnih determinanti, i nerijetka je povezana s izvjesnim oblicima •lingvističkog imperijalizma•:

149

jedan od motiva stvaranja međunarodnih umjetnih jezika, poput esperanta, upravo je borba protiv te vrste imperijalizma. Procesi standardizacije uopće vrlo su zanimljivi za sociolingvistička ispitivanja i sa sociološkog i s lingvističkog stajališta. Naime, ne samo da je standardni jezik jedan od bitnih socijalnih dijalekata već je i njegovo nastajanje i izbor implicitne norme (ili implicitnih normi) za njegovu osnovu uvijek i politički čin. To je sasvim jasno onda kad je standarclni jezik nekog područja jezično potpuno različit od organsldh, autohtonih idioma i nametnut; no i tamo gdje to nije slučaj, izbor i formiranje standarda gotovo je redovito makar indirektno a često i direktno u rukama društvene grupe na vlasti. Prema tome, iako je standardizacija teoretski u funkciji poboljšanja komunikacije, ona može, ako je - namjerno ili nenamjerno - krivo usmjerena, i značajno pogoršati kQlllu.nikaciju. Osim toga, eksplicitna i zapravo sta· tična norma standarda, stvorena da bi osigwrala komunikaciju i u vremenu i u prostoru, potencijalna je opasnost za komunikacijske procese, ako u tu normu nije ugrađena i moauaost njezi.na mijenjanja, jer je svaki okamenjeni sistem nepogodan za komuniciranje promjenljiva čovjekova univerzuma. I napokon, izbor jedne osnove za standardni jezik redovito, dakako, implicira i odbacivanje drugih virtualnih osnova standarda ili njihovih dijelova i jedinica: i pri ovakvu odbacivanju prisutni su vrlo često izvanlingvistički, osobito politički faktori pored lingvističkih. Zbog toga procesi standardizacije ne obuhvaćaju samo kodificiranje pravopisne i gramatičke norme nego i formuliranje niza pravila o tome što ne ulazi u standardni jezik: Ta •negativna« pravila osobito ID.Dogo govore o morfološkoj i leksičkoj razini jezičnih sistema, i svaki standardni jezik, u· većoj ili manjoj mjeri, više ili manje pod utjecajem lingvistički relevantnih argumenata, proskribira određene kategorije oblika i riječi. Tako su najčešte na udaru barbarizmi (riječi loše tvorene, u duhu nekog drugog jezika: upitni, u značenju •dvojbene, prema njem. fraglich; mo(ebitni), različiti oblici tuđica, provincijalit.mi ili dijalektalizmi (jedinice karakteristične samo za neki lokalni jezični sistem: bedast, meneka, njojzi, polak itd.), arhai.tmi (7.8Starjeli oblici, izašli iz upotrebe: dočim, haran), neologizmi (novostvorene riječi, bilo u skladu s pra-

150

vilima tvorbe nekog sistema - drvored, zrakoplov, bilo protiv tih pravila - glasovir, kolodvor). Pretjerana borba protiv ovakvih pojava, od kojih mnoge objektivno mogu poboljšati komunikaciju, zove se purizam, iako ovaj izraz ne mora uvijek imati pejorativno značenje. U opredjeljenju pri stvaranju standarda, na primjer protiv tuđiea i neologizaina, a za arhaizme ili obratno, mogu se često očitovati i njegove političke uvjetovanosti. Budući da je teško, ako ne i nemoguće, u govoru (osobito živoj riječi) održavati sva statička pravila standardnog jezika, tako da •pravih• govornika standarda praktički i nema, redovito se razvija i govoreni supstandardni jezik koji teži za sličnošću sa standardom ali nije s njim identičan. Cesto se događa da se domena standardnog jezika ne podudara s područjem države ili nacije ili jedne jezične osnove. Tako je moguće da jedna nacija ima jedan standardni jezik ali govori dvama jezicima (npr. u Francuskoj - francuski standard i francuski i provansalski) ili da dvije nacije imaju jedan standardni jezik na osnovi zajedničkog idioma (takav je slučaj s hrvatskosI"Pskim ili s engleskim u Britaniji i SAD). U ovom posljednjem slučaju često se razvijaju varijante, dva ili više oblika jednog te istog standardnog jezika koji se, kao standardi, upotrebljavaju u dvije ili više uacija pa zbog te raznolikosti upotrebe zadobivaju neke specifičnosti. Ukoliko se varijante (ili bilo koji drugi idiomi) tokom vremena međusobno približuju i postaju sve slič­ niji, govori se o konvergenciji, a ako se udaljuju, tada je to divergencija. Ponekad je vrlo teško odrediti granicu između varijante i standardnog jezi.ka, ali suvremena teorija standardizacije postavlja za to sve čvršće kriterije. Uz opće probleme odnosa jezičnih i društvenih fenomena, sociolingvistika se, zajedno s primijenjenom lingvistikom, bavi i mnogim praktičnim zadacima kojf su u uskoj vezi s procesima standardizacije. Naime, ove dvije discipline, u suradnji s drugim lingvističkim granama, proučavaju, na primjer, ortografske i ortoepske norme ugrađene u pojedine standardne jezike i na osnovi takve analize pokušavaju izgraditi najprikladnije pravopise, pravila upotrebe jezičnog sistema u govorenoj, živoj riječi i njihovu teoriju. Ova su istraživanja posebno zanimljiva za one zemlje u razvoju koje, nedavno oslobođene kolonijalnog tutorstva, žele stvoriti vlastiti standard, često na osnovi lingvistički vrlo različitih

151

autohtonih idioma, i tako odbaciti bivši nametnuti standard. Pri izboru valjane osnovice za nov standardni jezik treba s jedne strane voditi računa o komunikacijskim· potrebama društva za koje se on stvara, a s druge strane svakako i o lingvističkim komponentama koje će omogućiti da se on eksplicitno normira ta.ko da bude polivalentno upotreblJiv, dakle komunikacijski funkcionalan u svakoj situaciji. U slučajevima kad se formira nov standardni jezik, o~ bito u zemljama u razvoju u kojima je ponekad i veći dio stanovništva nepismen, paralelno s njim javlja se i problem opismenjivanja ili alfabetiT.acije: ona ne obuhvaća samo golem posao oko organizacije obrazovanja djece i odraslih nego, prije toga, i stvaranje pisma za određen jezik, ako ono još ne postoji (samo se ovaj dio procesa, u užem smislu te riječi, ponekad zove alfabetizacijom). Kod toga se mora najprije iscrpno opisati .fonološki sistem odabranog standarda i zatim, najčešće, prilagoditi neko postojeće pismo (uglavnom latinica) tom sistemu. I ovdje se mora misliti na čitav niz socioloških činilaca: na primjer, ako nov standard zamjenjuje standardni jezik s izrazito kompliciranim, etimološkim pravopisom, prejednostavan, sasvim fonološki pravopis katkada neće biti sociološki prihvatljiv. Jedno od područja u okviru standardizacije tek je nedavno ušlo u fokus interesa sociolingvistike i primijenjene lingvistike: to je je1.ično planiranje; ono obuhvaća i stvaranje sistema pisama i revidiranje standarda, ali i svjesne intervencije i pred.viđanja takvih intervencija u samom standardu, njegovim dijelovima i· njegovoj upotrebi. Jezično planiranje dio je jezične politike nekog društva i osobito se "uspješno može primjenjivati u intencionalnom stvaranju terminologije i leksike za pojedina stručna po_dručja. I napokon, u sklop ovih problema zacijelo pripada i uče­ nje jezika, bilo materinjeg, najčešće.u njegovu standardiziranom obliku u školama, bilo nekog drugog, stranog jezika. Premda je tradicija učenja jezika izvanredno stara, ipak se stvarna znanstvena metodologija počela razvijati tek nedavno, pod utjecajem nagle ekspanzije općelingvističkih teorija, ta.ko da je gotovo svaka od značajnijih lingvističkih škola ovog stoljeća makar indirektno stvorila i jednu metodu uče­ nja jezika, posebno stranog. Takva je situacija dovela do brzog smjenjivanja metoda, od kojih je svaka obično stavljala akcent samo na jedan aspekt jezičnog fenomena (ili na jezik

152

ili na govor, ili na sintagmatske ili na paradigmatske odnose, ili na lingvistički ili na izvanlingvistički kontekst itd.), a da· nas, čini se, nastupa vrijeme traženja ravnoteže u njihovim međusobnim odnosima. Veliku ulogu u tom traženju od.igrat će svakako i psiholingvistika.

Jedan je od najtežih problema suvremene lingvistike kao što sam pokušao pokazati - određivanje jedinica u skupu jezične raznolikosti, bez obzira na to da li je riječ o horizontalnoj ili vertikalnoj dimenziji tog skupa. Ova slabost današnjih lingvističkih teorija uočljiva je i na vrlo bliskom području objašnjavanja geneze jezične raznollkoad: ove dvije domene, određivanje jedinica i tumačenje nastanka jezične raznolikosti, međusobno· su očito usko povezane - rješenja u jednoj od njih zacijelo bi unaprijedila i istraživanje u drugoj. Razmatranje geneze jezične raznolikosti svakako otvara i putove pristupa problematici geneze jezične djelatnosti uopće, ali ove dvije domene lingvističkih razmišljanja ne smiju se poistoveavati; na ovom mjestu zanimljivo je, dakako, samo to na koji se način može, u optici suvremene lingvistike, promatrati nastanak raznolikosti, to više što je strukturalizam, čini se, u svom ortodoksnom obliku pred tim problemom u velikoj mjeri nemoćan. Naime, vjerujem da se put k rješenju tog pitanja može naslutiti u analizi odnosa itmeđu jedka i govora. Ako jezik shvatimo kao apstraktan sistem znalcova, kao organizaciju konkretnog i materija!iziranog govora, onda, u strukturalističkoj perspektivi - kao što smo vidjeli --. da bi komunikacija bila moguaa, treba pretpostaviti da je jezik svih govor· nika koji međusobno komuniciraju istovetan. Iz ovakva načina gledanja ni u kojem se slučaju ne može deducirati jezična raznolikost, jer nema nikakvih razloga da se jezik mijenja (ili bi se bar za sve govornike morao mijenjati s jednakim pomacima), osobito ako, poput većine strukturalistički orijentiranih lingvista, smatramo da u govoru nema ničeg za lingvistiku i komunikaciju relevantnog što već nije sadržano u samom jezičnom sistemu. Uviđajući apsurdnost ovakvih pretpostavki, jedan je dio suvremenih lingvista prihvatio tezu prema kojoj svaki govor ima svoju vlastitu jezičnu organizaciju, koja se mijenja u vremenu i u prostoru i kojoj niti jedan govornik sam ne osigurava koherentnost: naprotiv, on je sposoban da u sva153

kom trenutku bira između više jezičnih sustava kojima raspolaže. Tako je, uglavnom prešutno, stavljena u pitanje mogućnost interpersonalne komunikacije, ali je skup jezične raznolikosti postao sastavljen od beskonačno mnogo jedinica. No time još uvijek nije objašnjena njegova geneza, i to u prvom redu zato što se govor i jezik ne promatraju u njihovoj dijalektičkoj interakciji. Naime, u ovakvoj optici jezik i govor ostaju dvije među­ sobno odvojene i nesumjerljive kategorije koje se bitno razlikuju po svojem ontološkom statusu, a najdalji prodor u njihovo determiniranje je onaj koji pokušava jezik smjestiti na društvenu a govor na individualnu razinu, koji, dakle, smatra da je sistem osposobljen za društveno relevantnu komunikaciju jezik, a da je govor ono što je u organizaciji individualno i društveno nerelevantno. Ovdje je, dakako, riječ samo o terminološkoj promjeni, koja se uz to zasniva na teoretski problematično fundiranom lučenju individualnog od društvenog. Međutim, u svakom individualnom komunikacijskom aktu nužno je sadržan i globalan društveni plan, i obrnuto: upravo je govor uvijek i društveni čin, a jezik se može, u psihologiji na primjer, ukazivati kao individualan fenomen (na ovaj •saussureovski paradokse upozorava danas američka strakturalistička sociolingvistika). No ako napustimo strogo racionalistički strukturalistički način gledanja i ako prihvatimo da su strukture - pod utjecajem prvenstveno čovjekovih potreba - promjenljive veli. čine u neprestanim procesima strukturiranja i destrukturiranja, tada moramo prihvatiti da se njihovim opisom ne iscrpljuje i opis promatranog objekta, već da on nadrasta svoje strakture te da obuhvaća u sebi, osim strukturiranih, i nestrukturirane elemente, pa i elemente koji se upravo strukturiraju ili destrukturiraju· i koji svi međusobno ulaze u čitav niz dijalektičkih odnosa. U tom slučaju jezikom možemo nazvati· upravo onaj strukturfrani dio jezične djelatnosti, a ostali dio pripada isključivo govoru - ovim razlikovanje između jezika i govora postaje smislena. Naime, sada je moguće uvesti različite sociološke nivoe, od nivoa pojedinca do nivoa globalnog društva, i na svakom od njih definirati što u komunikaciji pripada jeziku a što govoru, s time da mjerilo strukturiranosti na svakom pojedinom nivou pruža upotrebljivost jedinica i znakova u sabbraćanju članova te društvene grupe. Dakako, na taj način granice

154

između jezika i govora neprestano variraju, i ono što je na jednoj sociološkoj razini duboko uraslo u jezični sistem i sasvim strukturirano, na drugoj razini može biti tek u procesu strukturiranja ili već u procesu destrukturiranja: znakovi, uobičajeni u međusobnoj komunikaciji neke manje grupe, porodice na primjer, koji su dijelovi njezina jezika, na višim su nivoima samo elementi govora, jer još ni$u općenito prihvateni u jezičnom saobraćanju (a možda nikad lO neće ni biti). Prema tome, nastanak jezične ramolikosti mogao bi se objasniti upravo odnosom između jezika i govora, stalnim pomicanjem njihove međusobne granice i nedovršenom i dinamičkom strukturiranošću jezičnog sistema. Baš ta činje­ nica, da nijedan govor nije dokraja strukturiran jezikom, ne samo da izrasta iz stalnih promjena u univerzumu koji se komunicira s pomoću jezične djelatnosti nego i omogućuje ostvarivanje komunikacijske funkcije jezika i istinske čovjekove jezične kreativnosti, jer u svakom komunika· cijskom procesu otvara govornicima prostore unutar kojih se oni mogu iskazivati na nov način i saopćavati vlastite nove spomaje o svijetu oko sebe. Neprestano mijenjanje jezičnih struktura u funkciji čovjekovih komunikacijskih (i izvankomunikacijskih) potreba iskazivanja i različitost pojedinih konkretnih granica između jezika i govora uvjetuju pojavu jezične raznolikosti. Dakako, i ovaj način gledanja zapravo priznaje beskonač­ nu raznolikost u skupu jezika i ne omogućuje na prvi pogled unošenje u nj lingvistički ·relevantnih ograničenja. Staviše, -00 prihvaća i teoretsku nemogućnost da se popišu svi elementi takva skupa, jer se na svakoj razini od idiolekta do jezičnog sistema globalnih društava može razlikovati i jezik od govora, i jer postulira stalnu promjenljivost ovih fenomena unutar jezične djelatnosti. No kako- polazi od pretpostavke da je jezična djelatnost u oba svoja aspekta društvena pojava, i kako ne smatra da je statičnost struktura preduvjet nego zapreka komunikaciji, ovo stajalište s jedne strane ne niječe mogućnost međusobne komunikacije govornika s djelomično različitim sust11vima, a s druge strane, ono .dopušta istrafivaču da odabere kriterije po kojima će uno.siti ograničenja u skup jezične raznolikosti. Ti kriteriji doista mogu biti različiti: od kriterija istovetnosti struktura, koji uvodi najveću moguću raznolikost, preko komunikacijskih

155

kriterija sposobnosti međusobnog saobraćanja ili nekog ge· netskog ili tipološkog kriterija, do socioloških i sociolingvističkih mjerila, kao što su ovladavanje društvenih grupacija različitih razina sistemom ili stupanj i način njegove standardizacije. Bez obzira na to koji je od ovih ili nekih drugih kriterija (na primjer, političkih i geopolitičkih) lingvist izabrao, bitno je da, unoseći ograničenja u skup jezične ramolikosti, konsekventno primjenjuje upravo to mjerilo, a ne da ih, kao što to dosadašnja lingvistika često svjesno ili nesvjesno čini, međusobno bez razlikovanja miješa.

156

9. JEZICNA SRODNOST

Svaki se skup teoretski, ma od koliko se elemenata sastojao, može podijeliti na podskupove: kriteriji za definiranje podskupova i ovdje su u načelu u vlasti samog istraživača, no on će, dakako, najčešće polaziti od nekih objektivnih svojstava elemenata tog skupa, svojstava po kojima se oni svrstavaju u manje međusobno povezane grupe. Na ovom se principu zasniva svaka klasifikacija, pa i ldasHlkaclja jezika, dakle razvrstavanje skupa jezika u podskupove, koji i sami mogu biti dalje podijeljeni u vlastite podskupove. U nekim tipovima klasifikacije jezika (a tipovi - kao što ćemo vidjeti - ovise o klasifikacijskim kriterijima) svaki jezik pripada samo jednom podskupu, i u tom slučaju podskupovi nemaju zajedničkih elemenata, pa su takve klasifikacije strogo hijerarhijske; nasuprot tome, u drugim pristupima pojedini su jezici elementi dvaju ili 'više podskupova - te bi se klasifikacije mogle nazvati koordiniranima. Svaka je klasifikacija jezika, dakako, ponovo unošenje ograničenja u skup jezične raznolikosti, no potrebno je naglasiti da klasifikacije kakve se javljaju u suvremenoj lingvistici uglavnom polaze od pretpostavke da je razriješen problem horizontalne i vertikalne raznolikosti i da operiraju

157

pojedinim jezicima kao definiranim jezičnim sistemima najvišeg i horizontalnog i vertikalnog nivoa i zadanim jedinicama svojeg istraživanja. Drugim riječima, klasifikacije obično ne obuhvaćaju ni dijalekte ni lokalne jezične sustave, a još manje idiolekte, i, gdje je god to moguće, uzimaju standardni ili njemu sociološki ekvivalentan idiom kao objekt razvrstavanja u podskupove. Premda ova pretpostavka nije uvijek teoretski opravdana, ona zacijelo u praktičkoj primjenljivosti pronalaZi svoje opravdanje. Prema terminologiji koja kod nas postoji, ograničenje raznolikosti jezika uvedeno klasifikacijom nazvat ćemo srodnost jezika, tako da su međusobno srodni oni jezici koji po izvjesnom kriteriju pripadaju istom podskupu unutar skupa raznolikosti. U klasifikacijama jezika danas se obično primjenjuju tri kriterija, pa postoje tri različite vrste jezične srodnosti. Srodnost jezika koja proistječe iz međusobnih dodira govornika različitih jezika i preuzimanja jezičnih jedinica iz jednog sistema u drugi, najčešće uvjetovanog geografskim kontigvitetom, naziva se kontaktna srodnost. Ako jezični sustavi imaju zajedničkih crta u svojim strukturama, a obično se pri tome misli na sličnost ulaženja morfoloških jedinica u sintagmatske odnose, govori se o tipološko; srodnosti. I napokon, genetska srodnost je ono ograničenje raznolikosti jezika pri kojem se kao kriterij uvodi zajedničko porijeklo određenih jezičnih sistema, zapravo mogućnost ~a se dokaže kako su oni u nekom prijašnjem periodu predstavljali zajednički i jedinstven sustav. Pojedini jezici mogu na više načina biti međusobno srodni, pa i na sva tri načina, ali i ne moraju biti srodni uopće. Granice između ovih vrsta srodnosti ponekad je vrlo teško determinirati, to više što i genetska i kontaktna srodnost mogu biti uzrokom tipološke srodnosti. U svojoj osnovi samo je genetska srodnost u pravom smislu te riječi srodnost, i ona je prva bila objekt lingvističkih istraživanja, tako da se još i danas komparativna lingvistika često poistovećuje s ispitivanjem genetske srodnosti, iako bi ona morala obuhvaćati, u širem području, analizu svih triju srodnosti. I navođenje jezika svijeta zasniva se, gdje je god to moguće, na uspostavljanju genetskih veza, a tek tamo gdje ih lingvistika još ne može utvrditi uvodi se i geografski, kontaktni kriterij.

158

O kontaktnoj srodnosti, koja, dakle, nastaje iz interferen· cija različitih jezičnih sistema u međusobnom dodiru govornika, bilo je već riječi o odjeljcima o bilingvizmu, diglosiji i jezicima u kontaktu. Ova se srodnost može promatrati na dva načina: ili samo kao posljedica međusobnih utjecaja dvaju ili više jezika koji duže vrijeme koegzistiraju uz 'zajedničke granice na istom širem prostoru ako se u takvim jezicima jave slične karakteristike strukture, tada se može govoriti o jezičnom savezu ili ligi (na primjer, o zajednici balkanskih jezika, u koju ulaze makedonski, bugarski, grčki, albanski, rumunjski i neki hrvatskosrpski dijalekti, i koja pokazuje veće bliskosti u strukturi nego što bi se to očeki­ valo prema dalekoj genetskoj srodnosti tih jezika); ili se kon· taktna srodnost ukazuje kao posljedica interferencije bilo kako udaljenih jezika čiji su govornici bilo na koji način došli u dodir - takav je slučaj s engleskim leksičkim i sintaktičkim posuđenicama u našem jeziku. lako se u principu pod kontaktnom srodnošću podrazumijeva ovakvo šire poimanje kontakta, u praksi se analiza ipak često svodi na geografski uže i čvršće delimitirane prostore. Naime, osobito u suvremenom svijetu sa sve jačom civilizacijskom pa i komunikacijskom integracijom, gotovo je nemoguće pronaći dva jezika koja na neki način, makar i jednom leksičkom posuđenicom, nisu kontaktno srodni, u najširem smislu te riječi. U tom se slučaju, dakako gubi kriterij kontaktne srodnosti, i ona prestaje biti ograničenje u skupu jezične raznolikosti, ukoliko utvrdimo da su svi jezici tako među­ sobno srodni. Zbog toga suvremena lingvistika, u nemoguć­ nosti da odredi kvantitativne granice, prema broju posuđenih jedinica ili količini istovetnih struktura, ponekad pribjegava ovakvim sužavanjima pojma kontaktne srodnosti. Već je odavno uočeno da su pojedini jezici po svojim morfološkim (pa i fonološkim i sintaktičkim) karakteristikama međusobno sličniji od drugih, tako da je ispitivanje tipološke srodnosti jedna od drevnih grana znanosti o jeziku. Riječ je zapravo o uspoređivanju dvaju ili više jezika i o utvrđivanju stupnja podudaranja popisa njihovih jedinica i, osobito, propisa o slaganju tih jedinica: što su ta podudaranja veća, to su izučavani jezici tipološki srodniji. Ove se analire mogu, u načelu, izvoditi bilo na kojoj razini, ali kako se najčešće vrše na morfološkom nivou, ova se srodnost naziva i morfolofka klasifikacija ili, ponekad, tipoloJka kla-

159

sifikacija jezika, i kad se danas u lingvistici govori o klasifikaciji jezika, bez pobliže oznake, misli se prvenstveno na njihovu tipološku srodnost. Tradicionalna tipoloika klasifikacija ispituje prije svega odnos između leksičkih i gramatičkih morfema i načine na koje oni zajedno sačinjavaju sintagme, i to joj služi kao osnovni kriterij razvrstavanja jezika (s time da su položaj i strukturiranost gramatičkih morfema bitniji od osobina leksema). Ovakva klasifikacija jezika potječe iz njemačke predmladogramatičarske lingvistike ranog 19. stoljeća, i u osnovi su je stvorila braća Friedrich i August Wilhelin von Schlcgel; oni su razlikovali flektivne, aglutinativne i amorfne jezike. Ovu je podjelu usavršio Wilhelm von Humboldt dodajući joj još jedan tip, inkorporativne jezike, tako da se danas u njoj, sa ponešto promijenjenom terminologijom, diferenciraju četiri osnovna tipa jezika.

lzolatlvnl ili amorfni ili korijenski jezici su oni u kojima su sve riječi nepromjenljive i ne mogu se analizirati na mor· feme; dakle riječ se uvijek podudara s morfemom i svaka je za sebe svoj vlastiti korijen. Odnosi između riječi u reče­ nici izražavaju se, dakako, samo njihovim međusobnim položajem i relacijama između nezavisnih gramatema i leksema. Obično se kao primjeri ovakva tipa jezika navode klasični kineski i vijetnamski. U aglutinatlvnlm ili ·afiksativnim jezicima leksički i gramorlemi zajedno sačinjavaju jednu riječ, ali unutar nje ostaju jasno odijeljeni, a gramatemi, koji se dodaju leksemu u obliku prefiksa, sufiksa ili, rjeđe, infiksa, u principu imaju pridružen samo jedan gramatički sadržaj. Jednom leksičkom korijenu može pristupiti veći broj gramatema, a u nekim je jezicima njihov međusobni položaj irelevantan za sadržaj riječi. Klasični su primjer za ovaj tip turski, mađarski i bantu jezici. matički

Flektlvnl jezici su oni u kojima se, kao i kod aglutinativnih, gramatički morfemi pridodaju leksičkom, ali se često unutar riječi više ne mogu od njega jasno razdvojiti, a uz to se izrazu pojedinog gramatema obično pridružuje više gramatičkih sadržaja. I ovdje gramatemi imaju formu bilo prefiksa bilo sufiksa ili infiksa, a diferenciranje aglutinativnih

160

i flektivnih jezika ne mole se uvijek jasno izvršiti. Primjeri flektivnih jezika bili bi indoevropski jezici. PollslntettW ili inkorporativni ili aglomeracijski jet.id ne razlikuju jasno riječ od rečenice: naime, ovdje veći broj leksičkih morfema zajedno s pripojenim gramatemima koji iskazuju odnose među leksemi.ma sačinjava sintaktič~u slo!enicu kojoj se pridružuje kompleksan sadržaj, tako da se ovakve cjeline u druge tipove jezika moraju prevoditi čita­ vim rečenicama. Takvi su, na primjer, sjevernoamerički indijanski jezici, poput esk.imskog ili irokeškog. Ovoj se podjeli obično pridodaje i potpodjela na analitičke i sintetičke jezike. AnalldW jezici su oni u kojima se odnosi među riječima u rečenici izražavaju zasebnim · gramatičkim morfemi.ma, kao što su različite čestice i prijedlozi, dok bi se kod llntedčk:lh jezika te relacije iskazivale s pomoru gramatičkih morfema koji su ujedinjeni u jednu riječ zajedno sa svojim leksemom. Očito je da bi, strogo uzevši, samo izolativni jezici bili analitički a svi ostali sintetički, no analitički su procesi prisutni i u drugim tipovima, tako da pojedini lingvisti razlikuju aglutinativne sintetičke (turski i bantu) od aglutinativnih analitičkih jezika (tibetski), te flektivne sintetičke (latinski, slavenski) od flektivnih analitičkih jet.ilca (engleski, francuski). U ovoj podjeli polisintetički se jezici mogu promatrati kao najrazvijeniji tip unutar sintetičke grupe. Slabost cjelokupne ove tradicionalne klasifikacije jezika prema njihovoj tipološkoj srodnosti zacijelo je u tome što praktički ne postoji jezik koji bi pripadao samo jednom od navedenih tipova, nego se gotovo u svakom pojedinom jezi~ nom sustavu pojavljuju elementi svih četiriju tipova, a ponekad su njihovi omjeri takvi da je nemoguće odrediti koji od njih prevladava.. Zbog toga su nakon teorija bra~e Schlegel i von Humboldta nastali mnogi pokušaji drugačijih klasifikacija. Neki su od njih težili za tim da pronađu poboljšanja unutar granica zacrtanih tradicionalnom tipologijom, .dok su drugi istraživači krenuli od potpuno novih pretpostavki. Ipak, tradicionalnu morfološku klasifikaciju ne treba, usprkos njezinim slabostima, u potpunosti odbaciti, jer ona govori o nekim realnim razlikama između jezičnih sustava na morfološkoj i sintaktičkoj razini. Umjesto da se tipovi

11

Pogled u liqvistitu

161

morfoloških struktura uzimaju kao apsolutni kriteriji podjele, bolje je - kao što to suvremena teorija u okvirima tradicionalnih stajališta i čini - promatrati i u skupu svih jezika i unutar jednog jezičnog sistema sve procese morfološko-sintaktičkog strukturiranja i tek nakon toga pdređivati njihove odnose i, eventualno, hijerarhiju. Tako suvremeni češki lingvist Vladimir Skalička govori o pet tipova takvih procesa, koji se izmiješani javljaju u različitim jezičnim sistemima, te nije neophodno da određeni jezik bude jednoznačno obilježen samo jednim od .njih. To su: vanjska fleksija (čovjek-a, čovjek-u, Jat. homin-is, homin-i); unutrašnja fleksija ili introfleksija (lat. v~nit, venit, engl. man, men, njem. trinken, trank, getrunken, dakle prijevoj u indoevropskim jezicima); aglutinacija (lat. or-a-tor, cant-a-tor; kov-ač, nos-ač, pjev-ač, tur. ev-im »moja kuća• ev-ler-im »moje kućec, ev-im-den »moje kuće«, ev-ler-im-den »mojih kućac); polisinteza (lat. anim-adverto »Opažam• doslovno »duh okrećem prema nečemu«, hs. noso-rog, indon. mata-hari »swicec - doslovno »Oko-dane}; izoliranje (franc. d mon p~re, engl. to my father, hs. od tada). Ovi se tipovi mogu svesti zapravo na tri osnovna tipa: na fleksiju (koja obuhvaća unutrašnju i vanjsku fleksiju), na aglutinaciju, budući da je polisinteza, u ovoj optici, samo njezin specifičan slučaj, i na izoliranje. U svojem dijakronijskom razvoju jezici, dakako, prolaze kroz faze u kojima može prevladavati jedan tip procesa, no usprkos nekadašnjim tvrdnjama da taj razvoj ide od sinteze k analizi, ili od polisintetičkog stadija k izolativnom, suvremena lingvistika ne može potvrditi obaveznost takva procesa razvitka. Znameniti američki lingvist Edward Sapir pokušao je stvoriti tipološku klasifikaciju jezika koja bi se zasnivala na mnogo širim i preciznije definirani~ kriterijima nego ona tradicionalna; tu je tipologiju kasnije ponešto nadopunio Greenberg. lako su se javile i druge klasifikacije i premda ni analiza američkog lingvista ne odražava u potpunosti svu kompleksnost jezičnih sistema, ipak je - čini se - Sapirova tipologija jezika danas najrazrađeniji i najupotrebljiviji pokušaj klasificiranja jezika prema njihovim wiutrašnjim karakteristikama. U svojoj analizi Sapir polazi od vlastite tipologije načina na koji se određeni izvanjezični sadriaji formuliraju u svakom pjedinom jeziku. Tako on razlikuje bazične ili konkret-

162

ne koncepte (iskazane korijenima ili nezaVISnun riječima: na priinjer, čovjek, ili rad u imenici rad i glagolu rad-iti), derivacijske koncepte (iskazane najčešte afiksima, kao -ač u ples-ač, pjev-aE), konkretne koncepte odnosiJ. (također u formi afiksa, poput preverba pre- u pre-vući, pre-dati), te čiste koncepte odnosiJ. (u obliku afiksa ali i posebnih riječi, na primjer prijedlozi od, pred). Jezici u kojima ne postoje konkretni koncepti odnosa za Sapira su jezici s čistim sintaktičkim relacijama, a oni mogu biti ili jednostavni, ako se služe samo prvom i četvrtom vrstom koncepata, ili kompleksni, ako se u njima javlja i druga vrsta, dakle derivacijski koncepti. Jezici s konkretnim konceptima odnosa za Sapira su jezici sa složenim sintaktičkim relacijama, koji se također prema odsutnosti ili prisutnosti derivacijskih koncepata dijele na jednostavne i kompleksne. Svaki se od ova četiri tipa može podijeliti na aglutinativan, fudjski (tj. s vanjskom fleksijom) i simbolizacijski. (tj. s unutrašnjom fleksijom) podtip, a među jednostavnim jezicima s čistim sintaktičkim odnosima postoji i izolativna podvrsta. I napokon, i prema Sapiru, s obzirom na stupanj kompleksnosti riječi, jezici su ili analitički, ili sintetički, ili polisintetički, uglavnom u tradicionalnom smislu tih termina. Na ovaj se način dobiva složena i precizna mreža kriterija za određivanje mjesta jezika u klasifikacijskoj shemi. Ta se mreža, dakako, prema potrebama može još i u detaljima razraditi, ali već je i ovako u njoj otvoreno daleko više mjosta nego bilo u kojoj tra4icionalnoj tipologiji. Tako ~ prema Sapiru među jednostavnim jezicima s čistim sintaktič­ kim relacijama biti kineski i ewe, kao izolativni i analitički, a tibetski kao aglutinativan i analitički, među kompleksnim jezicima s čistim sintaktičkim relacijama turski (aglutinativan i sintetički), šiluk (simbolizacijski i analitički), kampućijski (fuzijsko-izolativan i analitički}; među jednostavnim jezicima sa složenim sintaktičkim relacijama bantu (aglutinativan i sintetički), francuski (fuzijski i analitički); među kompleksnim jezicima sa složenim sintaktičkim relacijama latinski, grčki i hrvatskosrpski (fuzijski i sintetički}, aglonkinski (fuzijs.ki i polisintetički}, engleski (fuzijski i analitički}, arapski i hebrejski (simbolizacijsko-fuzijski i sintetički} itd. Nedostatak ove klasifikaCije svakako je njezina kompliciranost i time izazvane tešk~ pri svakom konkretnom pokušaju određivanja tipa nekog jezika, čije je osobine oči16~

gledno potrebno izučiti u pojedinostima. Osim toga, i sam je Sapir bio svjestan toga da ni ovako razrađena shema klasifikacije nije dovoljna da bi se njome obuhvatili svi mogući jezici u njihovoj raznolikosti; no to zacijelo nije ...,.... kako kaže Sapir - razlog da se od takvih pokušaja odustane. Zapravo, svi se konkretni i pojedinačni jezici, u svakom vremenu i u svakom prostoru, ako ispitujemo njihove tipološke karakteristike, javljaju kao mljelanl jezici, dakle kao sistemi u koji.ma se susretu svi tipovi morfološka-sintaktič­ kih procesa, ili bar većina njih, no obično jedan prevladava, i upravo ta kvalitativna i kvantitativna prevlast omogućuje uopće da se razmatra tipološka srodnost kao ograničenje u sLupu raznolikosti jezika. Ovakva je situacija prirodna po.. sljedica geneze tipološke srodnosti. Naime, kad bi ona bila rezultat samo jednog procesa, moglo bi se očekivati da će pojedini jezici u vlastitoj dijakroniji, bar u nekim •neprij~ laznimc nwlobljima pripadati samo jednom tipu. No tipološku srodnost jezika podjednako uvjetuju i genetske i kontaktne veze, a morfološke su karakteristike - kao i cjelokupan jezični sistem - uzrokovane i čitavim nizom izvanjezičnih, zasad slabo istraženih pojava. Budući da su jezici tipološki srodni . ili zato što im je porijeklo zajedničko ili zato što su bili u dugotrajnijem kontaktu (ili ni iz jednog od ovih razloga - bar koliko o tome danas mamo-, već zato što su se, poput kineskog jezika i ewe, našli na istom mjestu u klasifikacijskom modelu) jedan je od dodatnih zadataka lingvista koji se -bavi tipologijom da otkrije uzroke takve srodnosti: taj je zadatak utoliko teli što je genetsku i kontaktnu srodnost kao izvore tipoloških srodnosti često nemoguće međusobno razlikovati ~o nemamo dovoljno sasvim izvanlingvističkih, političkih, socioloških, povijesnih ili geografskih podataka. ćinjenica da su svi jezici u svojoj osnovi miješani navodi nas na još jedan zaključak: kao i kod kontaktne srodnosti, i tipološka bi klasifikacija, kad bi se njezini kriteriji primijenili dokraja striktno, prestala biti ograničenje u skupu jezične raznolikosti. U svakom jeziku, naime, postoje, čini se, neki elementi koji su mu zajednički sa svim drugim jezicima, i ta, makar minimalna, identičnost sistema mogla bi nas dovesti do toga da sve jezike svrstamo u istu tipološku kategoriju.

164

Traženje ovih elemenata zajedničkih sistemima svih jer zika, jezlmlh unlverzallja, također je jedna od dfevnih d mena lingvističkih istraživanja, domena koja je, neko vrijer me (s pojavom ranog struk.turalizma) zanemarena, u istraživanjima Chomskog ponovo došla u žarište interesa lingvista. U te bi se univen.alije moglo ubrojiti, na primjer, to što u svim jezicima na fonološkoj razini postoje vokali (obično najmanje tri) i konsonanti, što svagdje postoje slogovi sa struk.turom konsonant-vokal, što na morfološkom nivou svi jezici imaju kategoriju broja i lica, što se na sintaktičkoj razini uvijek može uvesti UDUtar rečenice neka distinkcija iz. među subjekta i predikata, što na planu saddaja svagdje ~ stoje metaforički pomaci itd. Uzroci se ovoj pojavi mogu tražiti na različitim stranama: u zajedničkom porijeklu svih jezika (zbog nedostatka dokaza ovaj se argument danas obično ne navodi), u istovetnosti logičkih struktura (kao u teorijama Port-Royala), u urođenosti čovjekove sposobnosti da se sluti jezikom (kao kod Chomskog) i u mnogim drugim momentima, no vjerujem da postojanje jezičnih univen.alija treba u prvom redu objašnjavati s jedtle strane time što su svi jezici svijeta aspekti specifičnog obli.ka jedinstvene ljudske prakse - jezične djelatnosti, a s druge strane i time što se svim jezicima komunicira u bar fizikalno istom univenumu, a svi se oni ostvaruju u govoru s pomoću istih odnosno analognih čovjekovih biološki i društvenhistorijski determiniranih sposobnosti. Dok se tipološka srodnost definira po tome koliko se ili podudarni elementi organizacije jezičnih sistO: ma pojavljuju u jednom sinkronijskom presjeku, i dok se kontaktna srodnost određuje prema dodiru govornika dvaju ili više jezika u nekom sinkronijski ili dijakronijski sagledanom periodu, za genetsku srodnost postoji čvrst kriterij zajedničkog postanka, tako da su genetski srodni oni jezici za koje se može dokazati da su u nekom prethodnom periOdu predstavljali jedan jezični sistem. Na taj je način genetska srodnost jedino ograničenje ove vrste u skupu ramolikosti jezika koje se, pri suvremenom stanju u lingvistici, može egzaktno odrediti i za koje su mjerila, bar teoretski, objektivizirana tako da ne ovise o subjektivnom osjećaju istraživača. Ipak, ne treba zaboraviti ni to da bi se za jezike koji se momentano čine genetski nesrodnima možda jednom m zajednički

165

glo dokazati da imaju zajedničko porijeklo. No čak i kad bi se pokazalo da su svi jezici svijeta proistekli iz jedinstvenog izvora, genetska bi srodnost, zbog karakteristika svoga strukturiranja u hijerarhijski sistem podskupova, ostala ograničenje jezične raznolikosti. Genetska srodnost, dakako, ne isključuje druge vrste srodnosti, ali ih - u jednom sinkronijskom presjeku nužno i ne implicira, tako da su moguće sve kombinacije odnosa po srodnosti među jezicima (pri tome treba voditi računa o tome da određivanje tih kombinacija ovisi i o našem momentanom znanju o genetskim vezama i o uvedenim kriterijima za kontaktnu i tipološku srodnost). Može se, na primjer, ređ da su hrvatskosrpski i slovenski srodni i genetski i tipološki i kontaktno, hrvatskosrpski i sanskrt - genetski i tipološki, hrvatskosrpski i francuski - genetski i kontaktno, starogrčki i novopenijski - samo genetski, hrvatskosrpski i arapski - tipološki i kontaktno, kineski i ewe - sam.o tipološki, hrvatskosrpski i turski - samo kontaktno, a· da hrvatskosrpski i eskimski nisu ni na koji način srodni. Prema tome, tipološka srodnost izazvana zajednič­ kim porijeklom mole se s vremenom izgubiti, a genetski stečene tipološke karakteristike mijenjaju se i pod utjecajem vlastitih zakonitosti jezičnog razvoja i pod utjecajem različitih kontaktnih srodnosti. Kako se genetska srodnost definira prema zajedničkom porijeklu, ona je između vrsta jezičnih srodnosti najbliža uobičajenoj 'upotrebi tog termina u čovjekovu društvenom životu, a i u biologiji. Zbog toga su u tradicionalnu terminologiju vezanu uz genetsku srodnost unijeti iz ovih sfera mnogi pojmovi, a metaforičnos_t njihove upotrebe dugo se vremena nije ni opažala. Tako se za sve jezike zajedničkog porijekla kaže da pripadaju jednoj Jezičnoj porodici ili jezičnoj familiji. Porodica jezika zapravo je hijerarhijski uređen skup jezika unutar kojeg se odnosi među elementima mogu predočiti genealo§kim stablom - shematskim prikazom u kojem se iz jednog elementa izvode drugi samo jednomačno, a ti izvedeni elementi mogu opet biti izvorište drugih jednoznačnih izvođenja. Drugim riječima, do svakog se sjecišta na stablu (wora) dolazi samo j~dnim jedinim putem (granama), a procesi izvođenja su, dakako, dijakronijski i ireverzibilni. Jezik iz kojeg potječu izvedeni jezici naziva se Jezik-predak ili jez.ik-majka, dok su jezici iz njega nastali

166

jezlcl-potomcl ili jezici-kćerke. Ponekad se jezik-predak zov.: i prajezlk, no danas je obično to ime rezervirano samo za prvi, najčešće nepotvrđeni nego samo rekonstruirani, jezik-predak čitave porodice ili nekog njezina samostalnog dijela. Naime, osobito razgranate porodice mogu se u izvjesnim čvorovima, od kojih izvedeni jezici imaju veći broj zajedničkih karakteristika, dijeliti na potporodice, ove opet na grane, a grane katkada imaju svoje skupine ili grupe. U drugoj terminologiji pojam skupine ili je ekvivalentan porodici ili se njime označava onaj skup jezika u klasifikaciji jezika svijeta za koji se ne može dokazati postojanje genetske srodnosti, nego su u nj svrstani jezici vezani kontaktnom ili tipološkom srodnošću (na primjer, jezici Australije i Oceanije). Inače, u genetskom svrstavanju hrvatskosrpsk.1 jezik, na primjer, pripadao bi indoevropskoj porodici, eventualno satem-potporodici, slavensko-baltičkoj grani, slavenskoj skupini i južnoslavenskoj podskupini. Prema praslavenskom, koji mu je jezik-predak, odnosio bi se kao jezik-potomak, a prajezik mu je, uz praslavenski, na višoj razini i praindoevropski. Na taj način, Schleicherova •teorija stabla• može izvrsno poslužiti za prikazivanje genetske srodnosti, a Schmidtova •teorija valova• prikladnija je za prezentiranje kontaktnih i tipoloških interferencija. Ispitivanje genetske srodnosti i rekonstruiranje pretpostavljenih jezika-predaka koji nisu u pisanim dokumentima potvrđeni (potvrđenost je razmjerno rijedak slučaj, kao, na primjer, u relaciji latinskog s romanskim jezicima) zahti· jeva sasvim specifičnu metooologiju: ona se razvila tokom stoljeća u okviru komparativne lingvistike, i o njoj će biti govora u slijed~m poglavlju. Genetska je srodnost očigledno usko povezana s razvojem jezika u vremenu, i ona zapravo po svojem porijeklu predstavlja dijakronijski lingvistički fenomen, iako se nesumnjivo može promatrati i u sinkroniji, kao odnos pojedinih jezika i kao ograničenje njihove raznolikosti. No vremenska je dimenzija nužna u razmatranju geneze ove vrste srodnosti, jer se samo s pomoću nje može protumačiti činjenica da se neki jezik promijenio u tolikoj mjeri da je postao jedan ili više drugih jezika (to, dakako, ne znači da je vrijeme kao takvo uzrok toj pojavi - ona se samo u njemu odvija). Ni prostorna se komponenta ne smije zanemariti, jer se ·grananje jezika-pretka u više jezika-potomaka nužno

167

događa u prostoru koji iz lingvistički jedinstvenog (makar teoretski) postaje lingvistički nejedinstven (zanimljivo je da prostor sa svojim geografskim i političkim karakteristikama gotovo redovito jedan od uzroka ovakve diferencijacije). No vremenski je tok odvijanja promjena unutar jedne porodice ponekad vrlo teško povezati s kronološkim vre· m.enom (vremenom u uobičajenom smislu te riječi), jer za rekonstruirana jezična razdoblja ne postoje historijski dokumenti s pomoću kojih bi se odredila apsolutna - a katkada i relativna - kronologija mijena jezičnih sistema. U ovoj domeni, dakle, izučavanje genetske srodnosti postaje neka vrsta lingvističke arheologije ili geologije. Inspiriran upravo ovakvom usporedbom i znamenitom metodom C14 za-izučavanje starosti predmeta koje je nemoguće drugačije datirati, američki je lingvist Morris Swadesh polovinom 20. stoljeća pokušao imaći ekvivalent te metode u lingvistici. Ovo izračunavanje vremenskog razmaka između jezika-pret· ka i jezika-potomka ili izračunavanje vremena u kojem su se dva jezika-potomka razgranali od istog pretka ·poznato je pod imenom glotokronologljL Glotokronološka metoda sastoji se, u osnovi, od toga da se izračunava postotak zadržanih podudarnosti (i fonoloških i, u principu, semantičkih) u ograničenom broju najosnovnijih riječi. Sto je postotak takvih podudarnosti veći, to je vremenski razmak između uspoređenih idioma manji, odnosno to su se kasnije oni izdvojili od zajedničkog pretka. Tako će, prema Swadeshovim proračunima, nakon 1000 godina jezici imati 7'20/, zajedničkog rječnika, nakon 2000 SJ;e/1, nakon 3000 - 37•/o, a nakon 9000 godina leksik će im se podudarati samo u 2•/,. U primjeni glotokronologije pojavljuju se znatne poteškoće. ·Prva je od njih sastavljanje ograničene liste bazičnih riječi (prema Swadeshu 215, 200 ili 100 riječi) za koje se može pretpostaviti ne samo da se javljaju u svim jezicima svijeta nego i da su najmanje podložne drugim, •negenetskimc vrstama promjena, na primjer kontaktnom utjecaju ili ovisnosti o socijalnoj i prirodnoj okolini. Takav je glagol biti, brojevi J, 2 i 3; ali je zacijelo gotovo nemoguće uspostaviti takw listu s univerzalnom vrijednošću. Zatim, javljaju se poteškoće i pri traženju ekvivalenata, jer se semantičke i fonološke podudarnosti često više ne ostvaruju u istim morfemima: neki od njih ostaju fonološki ekvivalenti ali su promijenili sadriaj, a

168

prvobitnom sadržaju pridružen je neki novi morf. Dakako, u ovakvim se slučajevima glotokronologija mora pozivati na otkrita komparativne historijske lingvistike, koja se i sama nerijetko nalazi u nedoumicama. I napokon, dobivene postotke treba uvijek uzimati s rezervom, to više što se rezultati različitih autora obično značajno međusobno razlikuju. Zbog svega toga jedan dio lingvista odlučno odbacuje glotokronološku metodu, ali drugi opet smatraju da bi ona mogla, uz određena poboljšanja, dati i prilično egzak~e rezultate, a da već i ovako pruža relativno točne, iako široke, vremenske okvire unutar kojih se smješta neka jezič­ na pojava vezana uz genetsku srodnost. Prema tome, genetski uspostavljeni odnosi između starijih i mlađih stanja jezika ili između starijih i mlađih jezičnih sistema ne mogu se uvijek kronološki egzaktno pridru!iti nekom astronomskom vremenu, nego često takva određenja ostaju tek pretpostavke s velikom mogućnošću pogreške. No za lingvistiku, ako jezik ne promatra u okviru čovjekova društvenog života i njegove povijesne determiniranosti nego se zanima samo za unutrašnje jezične procese i promjene izolirane od svog izvanjezičnog konteksta (a suvremena strukturalistička lingvistika najčešće upravo tako i izučava jezik), nije u tolikoj mjeri ni interesantno astronomsko vrijeme. Naime - kao što to naglašava naš lingvist Radoslav Katičić - uopće je vrlo teško pridruživati jezik i njegova stanja astronomskom vremenu, jer je očigledno da nije svaki protok takva vrel?ena bitan r za jezične promjene: štaviše, govornici nekog jezika uglavnom uopće ne primjećuju odvijanje jezičnih promjena u onom odjeljku astronomskog vremena u kojem oni sami live. Zbog .toga Katičić smatra da je potrebno uvesti i pojam jezičnog vremena, kao vremenskog toka u kojem se događaju i u kojem su mjerljive promjene u jezičnom sistemu. Mjera takva jezičnog vremena neće, dakako, biti nijedna jedinica astronomskog vremena (sat, mjesec, godina itd.), nego upravo promjene jezičnog sustava, i to u prvom redu one na fonološkoj razini (promatrane na način koji su u lingvistiku uveli mladogramatičari), jer jedino za neke od njih suvremena manost o jeziku može utvrditi da su bitno ireverzibilne. U svakom vremenskom toku u osnovi leti neobrativost, nemogućnost vraćanja unatrag, pa tako mora biti i u vremenu jezika Budući da postoje 169

izvjesne fonološke promjene u kojima se iz jednog stanja može jednojednoznačno predskazati drugo stanje, ali ne i obratno, takve su promjene ireverzibilne, i one mogll. poslužiti kao mjera jezičnog vremena; pri tome je predskazivo stanje mlađe. Na taj se način utvrđuje i odnos između jezika-pretka i jezika-potomka: samo onaj jezik iz kojeg se predviđaju sve promjene u drugom sistemu u pravom je smislu te riječi jezik-predak; ali to već donekle pripada komparativna-historijskoj metodologiji, pa će o tome više riječi biti kasnije. Za razliku od sinkronije, za koju se - sa strukturalistič­ kih stajališta - teoretski moglo postulirati da je statična, dijakronija se oduvijek, kao što to upravo genetske povezanosti i pojam jezičnog vremena dokazuju, morala smatrati dinamičnom kategorijom, i zato je djelomično izmicala lingvističkom strukturalizmu, pa je u njemu ostala u izvjesnom smislu i zanemarena. Naime, kako je već rečeno, dijakronija se ne može promatrati kao sukcesija statičkih sinkronijskih stanja, nego kao stalan proces mijenjanja jezičnog sistema. Dakako, dijakronijska se dinamika jezičnih sistema može analizirati na svim razinama, od fonološke do semantičke, i na svakoj od njih utvrđuju se specifične zakonitosti njihova dijakronijskog razvoja. U istraživanju tih zakonitosti, pa i u traženju njihova uzroka i geneze, oslobodivši se različitih predmladogramatičarskih i mladogramatičarsk.ih preduvjerenja i proglasivši.ih neznanstvenima, strukturalistička se lingvistika - onoliko koliko se time uopće bavila, osobito u Martinetovu učenju - okrenula samom sistemu i pokušala je u njemu otkrivene razloge istaknuti kao jedine relevantne za lingvistiku. Najviše "je uspjeha pri tome imala u zatvorenom dijelu jezičnog sustava, na fonološkom nivou, nešto manje na morfološkoj i sintaktičkoj razini, a na planu sadriaja, u domeni semantike (ukoliko se za nju i interesirala) rezultati su bili najslabiji. Objašnjenje promjena ovako orijentirana lingvistika pronalazi najprije u asimetričnosti­ ma sistema (njegovim •rupama•) i težnji da se zbog ekonomije te asimetričnosti popune. Dakako, stvarno uočavanje asimetričnosti moguće je samo u zatvorenim i konačnim dijelovima sistema, u kojima se uspostavlja potpun popis jedinica. Na. drugim razinama, na izvjestan način izlazeći iz okvira samog sustava, promjene se tumače s pomoću druga170

čije

pnuuJenjenog principa ekonomije: tu se uzrok nestajanja jedinica traži u njihovoj maloj komunikacijskoj upotrebljivosti. Oba se ova uzroka nipošto ne smiju zanemariti, no oni nam ipak ne dopuštaju da teoretski objasnimo prijelaze iz jednog statičnog sinkronijskog stanja jezičnog sustava u drugi, jer, strukturalistički shvaćen, jezik ne dopušta nikakve promjene. Zbog toga se pri proučavanju dinamike jezičnih sistema u dijakroniji moraju istovremeno ispitivati i uzroci promjena i njihovi mehanizmi. Jedan dio uzroka promjena zacijelo se nalazi ugrađen u sam sustav i može se unutar njega objasniti. Ali drugi je dio uzroka, ne manje relevantan za lingvistiku kad je koncipirana kao doista humanistička nauka, izvan sistema: to su sve promjene u izvanjezičnom univerzumu koje iziskuju izmjene u čovjekovim komunikacijskim potrebama. Napokon, ako jezik shvatimo kao aspekt ljudske jezične prakse, on se nužno u susretu s objektima svoga djelovanja mijenja. Ova promjenljivost jezika preduvjet je svake komunikacije, jer bi svaka konačnost i dovršenost sistema znakova uništila mogućnost komuniciranja beskonačno raznolikog i dinamič­ kog univerzuma. U jeziku i u govoru zato su nužno prisutni mehanizmi s pomoću kojih se ostvaruju ove promjene, i one se, vjerujem, ponovo mogu sagledati samo u relaciji ovih dvaju aspekata jezične djelatnosti. Neprestano javljanje novih jedinica u govoru, jedinica koje još nisu postale dio jezičnog sistema, . stvara onaj izvor iz kojega će neke jedinice, osobito prikladne u komunikacijskim procesima, prelaziti u sam sistem. Jezik se tako, dokle god postoji i njegov govor, stalno i kontinuirano mijenja, istovremeno se odupirući tim promjenama i tražeći u njima sposobnost da bude sredstvo komunikacije u pravom smislu te riječi. Jedan je od uzroka promjena zacijelo i čovjekova nesposobnost da se neprekidno ponaša po istom obrascu i da bez greške ostvaruje jezični sistem u govoru - ove mijene većinom nisu u funkciji poboljšanja komunikacije. U oba je slučaja, dakako, - kao što sam na više mjesta pokušao pokazati - i sinkronijski presjek dinamička veličina, a sinkronija i dijakronija postaju dva aspekta istog procesa.

171

Ako jezik i govor imaju i zasebne karakteristike, tada se može izučavati, uz vrijeme jezika i vrijeme govora: u normalnim situacijama vrijeme je govora ispred vremena jezika, jer se promjene u njemu prije javljaju, no u izvjesnim društ· venim i političkim stanjima, u govoru se može pojaviti ten· dencija povratka prema prošlosti jezika; budua da se to kosi s nužnom irevenibilnošću, čim nestane izrazitog društ· venog pritiska, evolucija govora ponovo u vremenu pretječe evoluciju jezika.

172

10. KOMPARATIVNA METODA

Kompuatlvna llngvbtlka bavi se ispitivanjem ogranič&­ nja koja postoje u skupu raznolikosti jezika na osnovi bilo kojeg od tri kriterija - ili genetske srodnosti ili tipološke srodnosti ili kontaktne srodnosti. Ona, d"kako, može i kombinirati ova tri kriterija, i u praksi se najčešće genetska ili kontaktna srodnost promatJ-aju zajedno s tipološkom klasifikacijom, i uočava se u koJoj su mjeri na nju utjecale ove dvije vrste srodnosti. Prema tome, u načelu bi komparativna lingvistika morala imati podjednako razvijene principe i metode za izučavanje svake od ovih srodnosti, jer je njezin cilj, u krajnjoj konsekvenciji, mogućnost uspoređivanja i utvrđivanja identičnosti, sličnosti i razlika između bilo koja dva (ili više) jezika i određivanje karaktera tih pojava, odnosno tra!enje u kojoj su od srodnosti one utemeljene i kako se realiziraju. Moglo bi. se zapravo reći da komparativna lingvistika, uspoređujući jezike, uvijek pokušava otkriti njihove tipološke istovetnosti i sličnosti, u širem smislu tog pojma, ali ne samo na monološkoj i sintaktičkoj nego i na fonološkoj, leksičkoj i semantičkoj razini, a zatim teži za definiranjem. - ako je to ikako moguće - njihova porijekla bilo u genetskoj bilo u kontaktnoj srodnosti. 173

No usprkos takvim teoretskim polazištima, još i danas u lingvistici, kad se govori o komparativnoj metodi i njezinim priJlcipima, gotovo se redovito misli samo na načine ispitivanja genetske srodnosti. Uzroci tog tradicionalnog identificiranja komparativne lingvistike i istraživanja genetskih veza među jezicima nalaze se svakako u povijesti znanosti o jeziku: naime, prve naučne usporedbe jezika stvorene su upravo u domeni izučavanja genetske srodnosti, u 19. stoljeću, i zapravo je indoevropeistika ili indoevropska poredbena lingvistika, dakle komparacija jezika unutar indoevropske jezične porodice i utvrđivanje njihove genetske povezanosti, bila kolijevkom komparativne metodologije. Budući da je genetska srodnost usko povezana s dijakronijskim razvojem jezičnih sistema, u trenutku kad su lingvisti postali sasvim svjesni te činjenice, dakle zapravo s pojavom mladogramatičara, počela se oblikovati specifična komparativna-historijska metoda. Ona je karakteristična samo za istraživanje genetske srodnosti i ne upotrebljava se, bar ne u svojoj •Čistoj« formi, u kontaktnim i tipološkim uspoređivanjima. Naime, cilj je komparativna-historijske metode ne samo utvrđivanje genetske srodnosti (koja se može ali više i ne mora, nakon izvjesna vremena, odražavati i u tipološkoj srodnosti) nego i definiranje starijih stanja jezika i, ako je to ikako moguće, određivanje i, eventualno, rekonstruiranje onog zajedničkog idioma iz kojeg su se proučavani jezici razvili. Zbog toga se u primjeni komparativna-historijske metode uspoređuju fonološki i morfološki sustavi, te njihove semantičke podudarnosti u jezicima za koje se pretpostavlja da su genetski srodni, definiraju se zakonitosti koje proizlaze iz takvih usporedbi, pokušavaju se jezični sistemi, pošto su utvrđeni odnosi unutar jezičnog vremena a uz pomoć različi­ tih izvanjezičnih podataka, smjestiti u kronološko vrijeme i njegove relacije i, napokon, stvara se rekonstrukcija prvobitnih oblika, ali bez pretenzija da ona odražava bilo kakve realne karakteristike jezika-pretka. ispitivanih jezika-potomaka. Budući da se strukturalizam uopće malo bavio dijakronijskim istraživanjima, a posebno onim genetskima, komparativno-historijska se metoda nije mnogo mijenjala od vremena svojeg nastanka i potpunijeg definiranja, dakle od druge polovice 19. i početka 20. stoljeća: tek u najnovije vrijeme unose se u nju neke izmjene. Na taj način, u nekim svo-

174

jim postavkama, ona prilično odudara od drugih lingvistič­ kih disciplina, a kako se, uz te suvremene modifikacije, još uvijek uvelike upotrebljava, svakako zaslužuje da se o njezinim principima i načinima primjene posebno govori. U tradicionalnoj komparativna-historijskoj lingvistici smatra se da se njezina istraživanja moraju zasnivati na tri osnovna principa, koja je u ovakvu obliku uglavnom formulirao Antoine Meillet. Prvi je princip komparativna-historijske metode poznat pod imenom princip jez.itnog kontinuiteta, prema kojem jezici evoluiraju bez naglih i revolucionarnih promjena. To načelo omogutuje da se svako utvrđeno stanje jezičnog sistema smatra jednostavnom modifikacijom nekog prethodnog stanja. Ovo načelo proizlazi iz komunikacijske funkcije jezika i njegove te!nje za stabilnoštu u vremenu, jer bi nagle značajne promjene sistema poništile, u trenutku svog nastajanja, mogućnost komunikacije jezikom. Drugi je princip arbitrarnosti ;etičnog znaka, koji je izrekao de Saussure i prema kojemu veza između izraza i sadržaja unutar jednoga znaka nije ničim u prirodi tog znaka ili u prirodi preslikanog izvanjezičnog univerzuma motivirana. Ovaj je princip dvostruko značajan za komparativna-historijsku lingvistiku. Naime, s jedne strane, da jezični znak nije na ovaj način arbitraran, u dijakroniji se jezici ne bi mogli različito razvijati (ako bi se uopće i mogli razvi jiti), pa prema tome ne bi ni postojala raznolikost jezika, koja je nužan preduvjet za svaki komparativni pristup: nearbitrarni, uvjetovani znakovi morali bi u svim jezicima biti isti, a tada bi to, dakako, bio samo jedan jezik. S druge strane, ako su makovi arbitrarni, prirodna je pretpostavka da će oni u svim jezicima biti uvijek međusobno različiti, i svaka sličnost ili identičnost među njima zapravo je malo vjerojatna i neočekivana, te nas.mora navesti na pomisao da je nečim prouzrokovana: prema tome, takva sličnost znak.ova različitih jezika (s time, dakako, da unutar metode treba točno definirati što se smatra relevantnom sličnošću) može biti indikacija za njihovu genetsku srodnost. Treći je princip pravilnosti fonetskih promjena što su ga definirali mladogramatičari: ako se u nekom jezičnom sistemu pod određenim uvjetima (a pri tom se misli na fonološku okolinu) i u određeno vrijeme promijeni jedan fo-

175

nem, ~vi će se takvi fonemi tog sistema u isto vrijeme i u istim uvjetima promijeniti na isti način. Ako, na primjer, latinska konsonantska skupina -ct- daje -tt· u talijanskoj riječi otto < octo, to se moralo dogoditi i u svim drugim takvim riječima - notte < nocte, latte < lacte, fatto < faeto itd. Pravilnost ovih promjena i podudarnosti koje kao njihov rezultat nastaju obično se zove fonetski zakon (iako bi, vjerojatno, bilo bolje nazvati je fonološkim znakom); ona u načelu, prema teoriji, ne podnosi izuzetaka. Fonetski zakoni, proizašli iz dijakronijske fonologije, sačilijavaju osnow komparativna-historijske metode, jer omogućuju upravo utvrđivanje podudarnosti između različitih jezičnih sistema, ako se mole dokazati da su različite fonološke pojave paralelni razvici nekog zajedničkog prethodnog stanja. Pa čak i onda kad nam je, kao što je to vrlo često slučaj, taj zajednički prethodni idiom nepomat i nepotvrđen, velik broj paralelnih fonoloških podudarnosti u različitim jezičnim sistemima svjedoči najvjerojatnije u njihovoj genetskoj srod· nosti. Tako podudaranje između engl. house, mouse, aut, nizoz. huis, muis, uit, njem. Haus, Maus, aus, šved. hus, mus, ut zacijelo nije slučajno, iako ne poznajemo direktno zajednički germanski sistem iz kojeg je ono proizašlo. Fonetski zakoni i njima izazvane promjene uz to su najbolja mjera za protok jezičnog vremena kojom lingvistika danas raspola!e. Tvrdnja da su fonetski zakoni, u vremenskom razdoblju u kojem su na snazi, bez ikakvih izuzetaka izazvala je mnoge diskusije. Naime, lako je dokazati da postoje takvi izuzeci, no mnogo je teže, u svakom pojedinom slučaju, pronaći njihove uzroke: oni se u principu mogu podijeliti na unutrašnje, jezičnom sistemu inherentne,. i vanjske uzroke. Već su mladogramatičari, koji su promovirali fonetske zakone i njihovu bezizuzetnost, uveli u svoja istraživanja osnovni unutrašnji uzrok javljanja izuze~a - to je analogija. Analogija je uspostavljanje sličnosti među različitim jezič­ nim oblicima i uklapanje oblika, koji razvojem jezika i djelovanjem fonetskih zakona narušavaju čvrstoću paradigmatskih odnosa, ponovo u strukturu tog sustava. Analogija djeluje u prvom redu na morfološkoj razini ali se ostvaruje, dakako, i kao fonološko uspostavljanje sličnosti. Tako bi, na primjer, u našem jeziku iza palatalnih glasova prema 176

fonetskim zakonima morfem za dativ singulara u ženskom rodu pridjeva morao glasiti -ej, no analogijom prema oblicima lijepoj, hrabroj, onoj (bez palatala) u sistemu postoji samo tuđoj, vrutoj, valoj. Osim ove vrste analogije, koja se ponekad zove materijalna analogija, pod formalnom ili stvaralatkom analogijom podrazumijeva se fenomen stvaranja novih oblika na osnovi postojećih: na primjer, ~o prema riječima noga i nogomet od riječi glava stvorimo glavomet. Analoškim tvorbama, osobito onima iz prve vrste, iako gra· nica među vrstama analogije nije odviše čvrsta, mogu se doista objasniti mnogi izuzeci od djelovanja fonetskih zakona, i zbog toga je neophodno u komparativna-historijskim izučavanjima voditi računa o toj pojavi. S druge strane, treba se čuvati toga da se svako odstupanje od fonetskih zakona tumači analogijom, posebno ako se ona ne može nikako dokazati - ovakvu je twnačeqju lingvistika ponekad sklona, a osobito ona lingvistika koja ne želi promatrati ništa izvan samog jezičnog sustava. Od vanjskih uzroka koji ograničavaju bezizuzetnost fonetskih zakona zacijelo su najmačajniji i najočitiji vrijeme i prostor. Već su mladogramatičari bili sasvim svjesni toga da fonetski zakoni djeluju samo u determiniranom vremenskom periodu, a lingvistička je geografija dokazala da su ti zakoni i prostorno vrlo oštro ograničeni. No osim ovih uzroka treba promatrati i utjecaj supstrata, adstrata, kontaktne srodnosti i unošenje posuđenica iz jednog jezika u drugi, jer sve to isto tako može dovesti do neprimjenjivanja fonetskog zakona. Uz to na promjene i na fonološkoj i na morfološkoj razini zacijelo utječe i čitav niz vrlo slabo istraženih uzroka, koji bi se u širem smislu mogli nazvati društveno-historijskima, i o kojima ~e jednom kvalificirano progovoriti dijakronijska sociolingvistika. Usprkos tome, dakle, što su fonetski ~koni samo ograničeno bez izuzetka i što se pri njihovu formuliranju tek djelomično vodi računa o komunikacijskoj funkciji i o društvenoj i povijesnoj determiniranosti jezičnih sistema i njihove upotrebe, ipak bi bez njihova poznavanja. - kao što ćemo vidjeti - i bez uočavanja fonoloških podudarnosti koje oni prouzrokuju svako uspoređivanje jezika koje istražuje genetska srodnost bilo nemoguće. No kad se govori o fonološkoj podudarnosti, budući da se ona očigledno ostvaruje na planu jezičnog izraza, uvijek se 12

Pasled u linsvistiku

177

podrazumijeva i neka paralelna semantička podudarnost na planu sadržaja. Drugim riječima, da bi se mogla usporediti dva oblika, bilo iz različitih razdoblja jednog jezika bilo iz dvaju ili više jezika, nije dovolj~o, za utvrđivanje fonetskih 1.akona i pravaca njihova djelovanja, da se oni fonološki podudaraju nego i da imaju isti ili bar sličan sadržaj. Ali

jedinice na planu jezičnog sadržaja mnogo su promjenljivije od jedinici na planu izraza, a o procesima i mehanizmima njihova mijenjanja mnogo manje mamo, tako da je semantička podudarnost daleko· slabije definirana od fonološke, i nerijetka se događa da se uspoređuju dvije riječi ili dva morfema čiju semantičku povezanost dokazuje samo to što su oni fonološki podudarni: ovaj circulus vitiosus može ponekad značajno ograničiti domete komparativna-historijske metode. Kako suvremena semantika još gotovo uopće nije Izgradimenziju, utvrđivanjem semantičkih morfema u vremenu i u prostoru bavi se jedna tradicionalna disciplina - etimologija. Ona izučava razvoj pojedinih riječi, uspoređuje starija i mlađa stanja te srodne riječi iz drugih jezika, i pokušava rekonstruirati njihovu povijest i njihovo najstarije stanje, osobito na planu jezičnog sadržaja. Otkriveno ili rekonstruirana najstarije stanje, dakle prvobitno u odnosu prema nekom kasnijem razvoju, sa svojim •pravim• sadržajem obično se zove

đivala dijakronijsku veza između različitih

etimon.. Etimološka su ispitivanja bila poznata još u antičkoj Grč­ koj i tamo su bila usko povezana s filozofijom, jer su bila usmjerena prema traženju •zbiljskog• sadržaja riječi, stvarnog i prvobitnog odnosa između jezičnog znaka i fenomena koji on označuje: tim su se proučavanjima bavili dakako oni filozofi koji nisu vjerovali u arbitrarnost jezičnog maka. I danas se mogu diferencirati različiti oblici etimoloških analiza. Iedno je etimologija u utem smislu, koja uspostavlja porijeklo oblika unutar jednog jezika i utvrđuje zakonitosti njihova ,.azvoja; drugo je povijesna etimologija, koja izučava povijesnu zbilju s pomoću jezičnih činjenica; treće je komparativno-historijska etimologija, koja se bavi utvrđivanjem genetskih veza među jezicima i traženjem njihova zajednič­ kog porijekla u pojedinim oblicima. No ove su tri vrste etimologije tako usko međusobno isprepletene da ih većina ling178

vista više i ne razlikuje, to više što su metode koje se u njima upotrebljavaju za sye tri vrste iste. Etimološke analize, dakle, također počivaju na fonološkim podudarnostima, ali obuhvaaju i mnogo šire područje. One bi, naime, morale - ako je to ikako moguće - ottpti i dataciju pojedinog oblika u apsolutnoj kronologiji, načine i smjerove njegova semantičkog pomicanja, uzroke takvih pomaka (tražeći ih u komunikacijskim potrebama, u stilistici, u nekim izvanjezičnim fenomenima), mjesto oblika u paradigmatskim i sintagmatskim odnosima u sistemu i, eventualno, rekonstruiran praoblik. U funkciji komparativno·historijske metode etimološka istraživanja pokušavaju uspostaviti semantičke podudarnosti ondje gdje postoje očite fonološke podudarnosti, a izvan te funkcije etimologijom se traži porijeklo oblika, opravdano i dokazivo i na planu izraza i na planu sadržaja: u ovom bi se smislu moglo govoriti o dvije različite etimologije. Prva će od njih, ona komparativna-historijska, otkrivati da je sanskr. panthllh •prolaze, grč. n611To' •morec, lat. pons •moste i hs. put, među kojima postoji fonološka podudarnost, i semantički poveza.no zajedničkim etimonom •mjesto za prolaženjec, koji je još sasvim očit u sanskrtu: za Grke kao pomorski narod more je bilo put ili prolaz par excel:ence, a u latinskom je sadržaj sužcn na jednu vrstu prolaza. Druga će etimologija istraživati, na primjer, etimon ruskoga verbljud •devac, nastalog disimilacijom od starijeg oblika velbliud i još starijeg velol9d„, i povezat će to s gotskim ulbandus »devac, koje potječe iz latinskog elephantus •slon•. proizašlog iz grčkog iUcpa,, a ta je riječ u vezi s arapskim al efas, tako da je rusko verbljud etimološki srodno, na primjer, s francuskim ~lephantl Tumačenje porijekla riječi ne zani~, dakako, samo lingviste, već svaki govornik u svojem vlastitom jeziku ponekad pokušava otkriti etimon pojedine jezične jedinice kojom se služi. Jedan dio takvih •laičkih• tumačenja zasniva se na pogrešnim pretpostavkama o porijeklu riječi ali usprkos tome dobiva svoje mjesto u semantičkom sustavu, a katkada lak i utječe na promjene na planu izraza (i također ograničuva bezizuzetnost fonetskih zakona). Ovakva lažna tumače­ nja nazivaju se pu&om etimologijom ili P'lretimologijom. Tako se, na primjer, naša riječ moralno može interpretirati kao •ono što se mora•, a lojalno kao •debelo, ono što je puno

179

loja•, dok poliklinika krivim povezivanjem postaje poluklinika itd. Treba ipak naglasiti da s jedne strane granica između znanstvene i pučke etimologije ne mora uvijek biti odviše čvrsta, jer se nerijetka događa da se i lingvističke etimologije s vremenom otkriju kao sasvim pogrešne; a s druge strane da pučka etimologija, jednom inkorporinlna u jezični sistem, funkcionira u njemu, bez obzira na to što je pogrešna, u potpunosti kao prava. Komparadwno-bbtortjska metoda, dakle, zasniva se na otkrivanju fonoloških, fonetskim zakonima uvjetovanih ~ dudarnosti koje imaju i izvjesnu semantičku podudarnost. Da bi se neka pojava smatrala doista fonolofkom podudarnofću, ona se mora u svim promatranim i kompariranim oblicima nalaziti na određenom mjestu u nizu fonema koji sačinjavaju morf; tom morfu mora biti pridružen približno sličan sadržaj, ili bar takav sadržaj da se etimološkim istraživanjima mole dokazati da se radi o semantičkoj podudarnosti; i napokon, sama fonološka podudarnost mora biti rekurentna, što znači da se uočen odnos fonema mora ponavljati u većem broju morfova pod istim uvjetima. Ali i kad su ispunjeni ovi uvjeti prema kojima se neka pojava mole smatrati fonološkom podudamošću, još uvijek se u primjeni komparativno-historijske metode u otkrivanju genetske srodnosti među jezicima javljaju mnogobrojne teškoće. Naime, postoji čitavo mnoštvo ograničenja koja limitiraju mogućnosti primjene ove metode i koja svode istraživanje fonoloških podudarnosti na sasvim određene dijelove jezičnih sistema. Najprije se, dakako, odbacuju one podudarnosti na planu izraza kod kojih se ne može dokazati da postoji bilo kakva povezanost na planu jezičnog sadržaja. Tako se, na primjer, usprkos potpunom slaganju nizova fonema ne uspoređuju Jat. sto •stojim• i hs. sto •100• jer se njima pridruženi sadr.taji ne mogu dovesti ni u kakvu vezu. Do ovakvih za istraživanje nerelevantnih podudarnosti nužno dolazi i u odnosima između sasvim nesrodnih jezika, jer je broj fonema u svakom jezičnom sistemu ograničen i relativno malen, a ni ukupan inventar fonema iz kojih se grade svi fonološki sustavi nije neograničen. Osim toga, neki se fonemi (kao vokali ili bezvučni okluzivi) javljaju u svim ili gotovo u svim jezicima, a i moguće kombinacije fonema često se ponavljaju 180

u različitim sustavima, tako da se prema računu vjerojatnosti moraju pojaviti u različitim i međusobno nepovezanim jezicima identični fonemski nizovi. Ovdje se, prema tome, vidi koliko je važno da fonološku prati i semantička podudarnost. . Na sličan se način kao dokaz genetske srodnosti ne uzimaju u obzir sve one podudarnosti koje pripadaju jezičnim univerzalijama. Kako i genetska srodnost, kao i druge forme srodnosti, predstavlja unošenje ograničenja u jezičnu razno. likost, jasno je da se to ograničenje ne može zasnivati na onome što je zajedničko svim jezicima. Zbog toga se ne mofe smatrati relevantnom fonološkom podudarnošću, na priJ:D. jer, činjenica da se u kompariranim jezicima nalaze slogovi čija je struktura konsonant-vokal (CV) budući da je takva slogovna struktura karakteristična za sve iU za gotovo sve jezike svijeta. No dok ovakva ograničenja u praktičnom radu vrlo rijetko stvaraju veće probleme u primjeni komparativna-historijske metode i iznalaženju fonoloških podudarnosti, mnogo je tele razlučiti podudarnosti izazvane genetskom srodnošću od onih koje su uvjetovane bilo kojim oblikom kontaktne srodnosti, a inače zadovoljavaju sve druge uvjete. Tako, na primjer, grčkom fonemu ph odgovara hrvatskosrpski fonem b, i to je potvrđeno u čitavu nizu sasvim sigurnih primjera (gr. tpl:(!cesa opisali su tvorci teorije informacije Claude Shannon i Warren Weaver. i on se, u nešto pojednostavljenoj formi sastoji od ovih dijelova: komunikacijski proces počinje od. po~iljaoca, koji je nekom materijom sposobnom da bude organizirana tako da se njome može prenijeti informacija, kanalom, povezan s primaocem, završnom točkom komunikacijskog procesa. Pošiljalac i primalac mogu, dakako, zamijeniti svoje uloge. Da bi oni mogli međusobno saobraćati, moraju imati zajedničku apstraktnu organizaciju oznaka, njihov sustav - u teoriji informacija to je k6d. U konkretnom komunikacijskom procesu kanal redovito nije organiziran cijelim kodom niti se njegovom cjelokupnošću prenosi obavijest, već se iz tog skupa izdvaja jedan njegov isto tako apstraktan podskup - poruka ili vijest. Očigledno je da pošiljalac i primalac iz teorije informacija odgovaraju lingvističkim terminima ·govornik i slušalac, a da je poruka identična s postavom. Neki su lingvisti, poput Jakobsona i Martineta na primjer, skloni tome da poistovećuju poruku s govorom, ali kako je poruka apstraktan podskup izdvojen iz koda, a govor je konkretna materijalizacija jezičnog sistema, ovom lingvističkom pojmu mnogo bolje odgovara informatički termin kanal. Gotovo je općenito u strukturalističkoj lingvistici prihvaćeno izjednačavanje jezika s kodom, ali među njima - kao što je već rečeno postoji bitna razlika: jezik posjeduje implicitnu normu pa je zato dinamičan i kreativan, dok eksplicitna norma informatičkog koda uvjetuje njegov nedinainički karakter. Za lingvistiku je vrlo koristan i pojaip buke u kanalu to su smetnje različitog porijekla koje u kanalu ometaju da se poruka prenese od pošiljaoca k primaocu. U većini semioloških sistema postoji za savladavanje buke u kanalu ugrađena redundancija ili talihost, sama po sebi neinformativna mogućnost da se na osnovi nekih jedinica u poruci predvide druge. U prirodnim jezicima redundancija na planu izraza iznosi, bar na fonološkoj razini, čak oko 5501,. Entropija je veličina suprotna i komplementarna redundanciji, jer ona izražava stupanj neizvjesnosti pojavljivanja neke jedinice u poruci: entropija je nužna za· prenošenje informacija, jer kad 213

bi kOd bio sasvim redundantan, on ne bi bio kadar da prenese nikakvu obavijest; u jezicima je, dakle, veličina entropije 45•/1 • Poznavanje redundancije i entropije pojedinih jezika osobito je važno u svim slučajevima komunikacije pod uvjetima povećane buke u kanalu ili pri nekom nužnom reduciranju i skraćivanju jezičnih jedinica ili, napokon, u svim slučajevima preznakovljavanja u kojima se mogu i moraju zanemariti nerelevantne, redundantne jedinice. Budući da je informacija statistički rjeđa organizacija materije (prema jednoj od mogućih definicija), ona se može promatrati i mjeriti samo u ostvarenim postavama na osnovi frekvencija jedinica određenih kodova u tim postavama. Izvor ili pošiljalac koji generira postave s različitim statističkim vjerojatnostima jedinica u njima naziva se stohastič­ ki proces. Već je mnogo prije od informatičara, 1913, izuča· \•ajući na Puškinovu Evgeniju Onjeginu nizove ruskih slova i vjerojatnost njihova pojavljivanja u tim nizovima, ruski znanstvenik A. A. Markov otkrio sličnu pojavu u jeziku, tako da se lingvistički ekvivalent stohastičkom procesu zove Markovljev proces. Količina informacije koju nosi u sebi neki element koda

logaritamski je obrnuto proporcionalna vjerojatnosti pojave tog elementa u postavi. Pri izračunavanju količine obavijesti uzima se, iz praktičkih razloga, logaritam od baze 2, tako da formula glasi H = - Iog. p, gdje je H količina informacije, p vjerojatnost pojavljivanja, a logaritam je negativan jer je vjerojatnost uvijek manja od 1, pa se na taj način dobiva pozitivan ukupni rezultat. Ova je jednostavna formula primjenljiva samo onda kad su svi elementi na svakom mjestu u postavi podjednako :vjerojatni; inače se upotrebljava daleko kompliciranija formula. Kad postoje dvije podjednako vjerojatne jedinice na jednom mjestu u postavi, količina je informacije 1 (naime, H ·= - logi l = log. 2 .... 1), i ta je veličina uzeta kao jedinična mjera za količinu informacije - ona se zove bit (skraćeno od engleskog binary digit). Drugim riječima, količina informacije ovisi o broju mogućih dvojčanih izbora jedinica na jednom mjestu u postavi, a broj bita jednak je log. od tog broja izbora. Vidljivo je, dakle, da se izračunavanje količine informacija vrši u teoriji obavijesti na binarnom načelu dvojčanih izbora. Ovaj je informatički binarizam najvjerojatnije uglavnom uvjetovan time što se najjednostavniji princip rada au214

tomata, sve prisutnijih u informatičkim obradama podataka, zasniva na postojanju samo dvije različite jedinice (označene . obično sa + ili - ili sa l i 0), kojima u tehnološkom procesu odgovara prisustvo ili potpuna odsutnost pokretačke energije. Vidjeli smo već da je. upravo binaristička formalizacija imala od svih informatičkih fonnalizacija najveći Uspjeh u lingvistici - nju je Roman Jakobson, tražeći ovdje i neke filozofske implikacije, uzeo kao osnovu i za svoju vrlo propulzivnu i uspješnu teoriju distinktivnih obilježja, a pokušao ju je primijeniti i na drugim lingvističkim područjima. Ali i opet se pokazalo da se jezik samo u svojim najzatvorenijim strukturama, na fonološkom nivou, na primjer, donekle ponaša poput informatičkog koda, dok je drugdje njegova kompleksnost daleko veća.

"

Teorija informacije usko je, dakako, povezana i s matematikom, a u domeni izračunavanja količine obavijesti osobito joj mnogo pomaže specifična grana matematike - račun vjerojatnosti, s pomoću kojeg se. izračunava vjerojat· nost događanja neke pojave. Na taj način račun vjerojatnosti preko teorije informacija sve više prodire i u lingvistiku. Osnovni je pojam te discipline sama vjerojatnost nekog događaja, koja se izračunava iz odnosa broja povoljnih slučajeva (zapravo broja slučajeva u kojima je taj događaj doista nastupio) i broja mogućih slučajeva (broja slučajeva u kojima se uopće mogao zbiti događaj u promatranom nizu). Formula je v = _E_ m., gdje je v vjerojatnost, p povoljni slučajevi, a m mogući slučajevi. Račun vjerojatnosti pomaže nam da predvidimo pojavljivanje neke jezične jedinice u postavi, što predstavlja zapravo je~ od postupaka lingvističke statistike. U informatičkoj obradi i u oblikova,nju teorije informacije sudjeluju od posebnih matematičkih disciplina još i kombinatorika. grana matematike koja određuje kako se od nekog niza elemenata tvore kompleksije, uređeni i neuređeni skupovi, te podskupovi sastavljeni od tih elemenata (permutacije, kompleksije koje sadržavaju sve elemente niza a razlikuju se međusobno samo po njihovu poretku; kombinacije, neuređeni podskupovi od jednog, dva, tri ili više elemenata iz niza; varijacije, uređeni podskupovi ili kombinacije sa svim permutacijama), i aleatorika, koja se bavi ulogom slučajnosti u formiranju takvih nizova i skupova. Kom-

215

binatorika je već duboko prisutna u lingvistici i preko teorije skupova, a aleatorika ulazi u nju u posljednje vrijeme posredstvom teorije informacije. Možda' će upravo neki aleatorički postupci omogućiti da se formaliziraju izvjesni odnosi između jezika i govora koji su do sada u fonnalizacijama bili neuhvatljivi. · Povezivanje teorije informacije s lingvistikom i unošenje pokazalo se na onim razinama i u onim dijelovima sistema gdje je jezik sličan informatič­ kom kodu, teorija obavijesti ·doista je pridonijela egzaktnijem formuliranju lingvističkih postavki i omogućila je njihovu primjenu u različitim vidovima informatičkih postupaka, pa i automatske obrade jezičnih podataka. No jedan - i to, "čini mi se, bitniji - dio jezične djelatnosti i ovim je formalizacijama morao ostati neobuhvaćen, jer mu dinamički karakter nije dopustio da bude prikazan takvom vrstom modela. Ipak, zacijelo još nisu iskorištene sve moguć­ nosti primjene teorije informacije u lingvistici: na primjer, saznanje o postojanju redundantnih elemenata za sada je veoma malo prisutno u oblikovanju jezičnih postava u različitim oblicima društvenog komuniciranja. informatičkih formalizacija u modele jezika nekim područjima vrlo efikasnim: na svim

Formalizacije su zacijelo neophodne lingvističkoj teoriji ako ona želi biti egzaktna znanost s provjerljivim i ponovlji· vim rezultatima. Ali treba biti svjestan toga da su takve formallzacije samo dijelovi lingvističkog modela a ne i svojstva jezične djelatnosti. Osim toga, sve fonnalizacije preuzete u razdoblju strukturalističke orijentacije lingvistike polazile su od pretpostavke o statičnosti jezika i o potpunoj nadređe­ nosti jezika govoru, tako da nisu nikako prikladne da prikažu dinamičke i dijalektičke odnose između jezika i govora unutar jezične djelatnosti. To je posebno očigledno u činje­ nici da nijedna od tih fonnalizacija, ma kako bila eventualno uspješna na planu izraza, nije mogla opisati gotovo ništa od fenomena na planu sadržaja. Zbog toga treba očekivati da će lingvistika izgraditi i vlastite formalizacije, prikladnije za takve zadatke, ali je sasvim sigurno da će jedan dio jezične djelatnosti uvijek iz. micati svakoj formalizaciji, to više što je, u krajnjoj konsekvenciji, svaka formalizacija izvedena iz jezične djelatnosti.

216

13. KOMUNIKACIJA I DRUSTVO

Covjekova je jezična djelatnost jedan od oblika njegove društveno i historijski determinirane komunikacijske prak· se, osobitog ljudskog djelovanja u vlastitom univerzumu, djelovanja kojim se prenose s pomoću različitih sistema znakova informacije i spoznaje o drugim oblicima prakse, njihovim procesima, objektima, rezultatima i odnosima. Komunikacijska se praksa može skraćeno zvati i komunikacijom, ako ne želimo taj pojam sačuvati za pojedinačni konkretni proces prenošenja obavijesti od pošiljaoca k primaocu, za što se ponekad upotrebljava pojam komunikacijski akt ili komunikacijski proces. U svakom slučaju, iz definicije svjesne i stvaralačke komunikacije kao prakse nužno proizlazi njezin društveni karakter, i on se može očitavati na različitim nivoima: zapravo, ma s kojeg aspekta promatrali komunikaciju, ako se ne zatvorimo u neke sasvim specijalističke okvire, neizbjefivo se susrećemo s njezinim društvenim karakterom. Ak~, na primjer, pokušamo otkriti genezu komunikacijske prakse, onda - isto kao i kod jezične djelatnosti - moramo potražiti njezine izvore upravo u onom trenutku kad je čovjek iz biološkog kontinuuma prešao u historijsko i društveno tra-

217

janje, dakle kad je doista postao čovjek, jer bitno određen kao društveno biće nije mogao opstojati bez komunikacijskih veza kojima se, između ostalog, konstituira društvo. Uopće, svako šire teoretsko razmatranje komunikacije ujedno je i ispitivanje društvenih uvjetovanosti i socijalnog konteksta u kojemu se ta komunikacija odvija. Upravo u tome i jest jedna od osnovnih slabosti suvremene lingvistike, koja više-manje uporno - u svojoj ortodoksnoj strukturalističkoj orijentaciji odbija da promatra jezik u njegovu društvenom kontekstu, kao doista društvenu činjenicu. Naime, čak i u onim teorijama gdje je, kao kod de Saussurea, u temeljnim pretpostavkama ugrađena društvenost jezika, ona se u daljoj razradi najčešće svodi na nekoliko općenitih tvrdnji i na to da se tako shvaćen jezik suprotstavlja govoru kao individualnom fenomenu, što je očigledno nedijalektičko poimanje odnosa pojedinca i društva. Osim toga, praktični aspekti i komunikacijske prakse u cjelini i jezične djelatnosti posebno neprestano se ukazuju kao imanentni dijelovi čovjekova društvenog života, i stalna interferencija između jezika i govora u konkretnim komunikacijskim procesima prerasta okvire jedne usko koncipirane lingvistike, jer se u jezičnoj djelatnosti, upravo zato što se njome prenose obavijesti o svim oblicima čovjekove prakse, odražavaju sve kompleksne relacije čovjekove egzistencije u univerzumu; i više od toga: jezična djelatnost ne samo da se pod utjecajem tih relacija mijenja nego i sama, kao praksa, sudjeluje u njihovu mijenjanju. što više raste, u modemom svijetu, vidljiva uloga komunikacije i komunikacijskih sredstava, to je snažnije komunikacijska praksa (i jezična djelatnost) prisutna u mijenjanju našeg svijeta, i to je potrebnije teoretski sagledavati tu njezinu funkciju, jer su praktički problemi sve veći. U domeni nauke o jeziku suvremena sociolingvistika i neka paststrukturalistička strujanja teže za tim da prevladaju tradicionalne granice, ali njihovi pokušaji - ma koliko se ponekad činilo da su teoretski ispravno fundirani - na žalost još gotovo uopće ne daju praktički primjenljive rezultate. A budući da problematika jezične djelatnosti i komunikacije uopće, u svijetu sa sve čvršće isprepletenim komunikacijskim i informacijskim vezama, postaje jedno od bitnih pitanja čovjekova života, čini se da će uskoro nužno nastupiti razdoblje kada će lingvistika morati s najvećom strogošću redefinirati svoje osnovne

218

pretpostavke da bi počela stvarati takvu teoriju koja će u punoj mjeri zasluživati to ime, koja će dakle i sama biti praksa. Prema tome, jedna od bitnih pretpostavki takva poimanja djelatnosti, pa i cjelokupne komunikacijske prakse (a njome će se možda baviti semiologija), svakako je realno uočavanje mnogostruke društvene uraslosti tog oblika čovje­ kova djelovanja. Pri tome će se - kako se već nazire u najrecentnijim lingvističkim i komunikacijskim istraživanjima - nesumnjivo morati sagledati i analizirati, između ostalog, i klasni karakter komunikacijske prakse, neizbježno vezan uz njezino društveno obilježje. Na području opće teorije komunikacija taj je klasni karakter relativno lako uočljiv· čim se počne proučavati odnos primaoca i pošiljaoca u društvenom kontekstu izvan njihove uske komunikacijske uloge, ili čim se ispituje tko doista vlada kanalima (pa i kodovima) i na koje sve načine može s pomotu te vlasti utjecati na formuliranje poruka i na ponašanje svojih primalaca. Kod istraživanja sredstava masovnih komunikacija, koja, da bi uopće mogla komunikacijski funkcionirati, moraju imati značajnu ekonomsku podlogu, katkada je dovoljno otkriti u čijim su ona rukama, kao kod svakog sredstva za proizvodnju, da bi se očitao njihov klasni karakter: ovdje se izučavanje, i dalje izvanredno kompleksno, zbog toga nerijetko može ograničiti na opise manipuliranja s pomoću tih sredstava.

jezične

U komunikaciji jezikom na prvi se pogled čini da je situacija nešto drugačija, čak i onda kad promatramo kako se jezik ostvaruje u kanalima sredstava masovnih komunikacija, jer poznavanje nekog jezičnog sistema i sposobnost govora postoji kod svakog normalnog ljudskog pojedinca, pa izgleda nelogičnim govoriti ovdje eventualno o privatnom ili državnom vlasništvu ili o klasnom pritisku s pomoću tog sredstva komunikacije. I doista, jezik kao apstraktan sistem znakova, baš zato što je općeljudsko obilježje, ne može direktno biti u nečijem vlasništvu pa niti u vlasništvu društvene grupacije ili klase na vlasti, kao što to mogu biti neki drugi semiološki sustavi, osobito informatički kodovi, koji čak mogu biti svojina određene kompanije. Drugim riječima, jezik sam po sebi nije i ne može biti, na primjer, u kontekstu društava s robnom

219

proizvodnjom, roba na tržištu. No ako su kanali materijalni i konkretni, oni - kao što se to događa kod sredstava masovnih komunikacija - mogu biti nečije vlasništvo, i jezik ostvaren u tim kanalima svakako je oblikovan u skladu s težnjama njihovih vlasnika. Staviše, on, potpomognut ekonomskom i političkom moći vlasnika, često se, tako oblikovan, pretvara u izvjesnim, društveno i te kako relevantnim situacijama, u jedini mogući način komuniciranja. Prema tome, govor se, ako ga identificiramo ovdje s kanalom, u određe­ nim ostvarenjima ponaša kao privatno ili društveno vlasništvo i svojim društvenim autoritetom utječe na formiranje govori (a time, dakako, i jeziki) i u onim slučajevima u kojima inače nad kanalom nema nikakva vlasništva; sposobnost ovladavanja takvim govorom i jezikom postaje, unutar sistema robno-novčane privrede, roba na tdištu, a u svim klasnim društvima oblik i jedan od izvora društvene i, direktno, političke moći. Ako možemo na taj, veoma shematski zacrtan način naznačiti klasni karakter govora, vidljivo je da se istovetan karakter može pripisati i jezičnoj djelatnosti u cje· lini, i jeziku samom koji je u stalnoj dijalektičkoj vezi s govorom. Najočitiji primjeri takva karaktera jezične djelatnosti, danas već pomalo prisutni i u lingvističkim istraživanjima a mnogo ranije u sociološkim ispitivanjima, mogu se otkriti na osjetljivom i zacijelo još uvijek sasvim nedovoljno izuče· nom području odnosa između jezika i politike. Ne ulazeći ovdje u različite moguće definicije politike, dokle god ona postoji kao izdvojena sfera čovjekove djelatnosti, dokl.: god, dakle, politička snaga ne bude organski dio cjelokupne društvene snage, dotle je ona nužno klasno obilježena, i to je vidljivo u svakom njezinu slisretu s jezikom. Tako je, na primjer, proces standardizacije jezika, dakle izbor i stvaranje eksplicitne norme," uvijek i politički čin s izrazito političkim uzrocima i posljedicama, i redovito je u rukama vladajuće klase. Naime, ne samo da se standardni jezik vrlo često stvara na osnovi nekog idioma koji je blizak idiomu vladajuće klase, nego on, čak i onda kad to nije slučaj, postaje prvenstveno jezikom te klase, budući da ona najlakše njime ovladava jer upravlja i sredstvima kojima se to posti!e - od škola do medija masovnih komunikacija: tako standardni jezik može direktno zadobiti i svoju tržišnu vrijednost, što se s jezikom općenito, kao što smo vidjeli, ne

220

događa.

Kako u ovakvu iznošenju samo izdvojenih teza nije ni približno sagledati sve političke, historijske i ekonomske implikacije standardizacije, upozorio bih tek na je· dan, u dosadašnjoj lingvistici slabo uočen paradoks: standardni jezik, u osnovi stvoren radi poboljšanja komunikacije u vremenu i u prostoru, pretvara se u jedan od· oblika jezične alijenacije jer djelomično izmiče iz vlasti govorni.ka koji tim jezi.kom govore. Jedan je od uzroka takve situacije i µ činjenici što je stvaranje· standarda vrlo rijetko izraz spontane težnje za zajedništvom svih ili bar većine govornika nekog jezi.ka, a mnogo je češće nametnuta nekim političkim ili ekonomskim razlozima, kao što je formiranje države ili zajedničkog tržišta. Isti se postupak u osnovi ponavlja danas s nametanjem jezi.ka pojedinih moćnih ekonomija ili kultura za svjetske jezike. moguće

No još mnogo suptilnije i, u principu, mnogo opasnije manifestacije klasnog karaktera jezične djelatnosti koje iz. rastaju iz susreta jezika i politike mogu se opisati s pomoću procesa mlstlAkaclje u jeziku. Pod mistifikacijom u jeziku podrazumijevam postupke kojima pojedini govornici ili grupe govornika namjerno uvode izvjesne semantičke pomake, iskrivljavanja na planu sadržaja, u težnji da ometu komunikaciju s drugim govornicima ili grupama govornika istog jezika; to je, dakle, pojava suprotna kreativnosti, ali s njom može biti u uskoj vezi. Naime, mistifikacija je karakteristična za jezične sustave na svim vertikalnim razinama od idiolekta do jezika čitavih društava; i ako je ovako definiramo, ona je svako namjerno mijenjanje na planu sadržaja, bez obzira na to koji su bili sekundarni povodi za to. Tako se u •mistificirane• jezike mogu ubrojiti i familijarni jezici i žargoni i tajni jezici i argoti, a čim neka semantička promjena, u njima uvedena da bi se društvena grupa koja je upotrebljava u komunikaciji razlikovala od drugih, prijeđe granice tog zatvorenog sistema i uđe u opći jezični sustav te tu služi za poboljšanje komunikacije, njezina upotreba može postati kreativna.

Ali na razini većih društvenih grupa, na primjer klasa, mistifikacija se pretvara u opasno sredstvo manipulacije. Naime, govornici, pripadnici određene grupe, ne mijenjajući izraz, mijenjaju plan sadržaja, ali tih su promjena svjesni samo oni, dok njihovi slušaoci i sugovornici iz drugih

221

grupa smatraju da jezične jedinice i dalje imaju dotad uobičajeni sadržaj i postupaju u skladu s tako shvaćenim porukama, ne opažajući da su te jedinice postale •prazne• i da, na primjer, pojedine akcione parole više ne obavezuju ni na kakvo djelovanje. Klasične primjere jezičnih mistifika· cija te vrste pružaju ·nam sva totalitarna društva i njihova upotreba nekih ključnih političkih riječi kao što su •demokracija•, •slobodac, •narode. Lako je shvatljivo da je mistifikacija jedan od uobičajenih oblika klasnog pritiska. Proces •vraćanja• stvarnog sadržaja riječima, upozoravanja na to gdje su i kako su izvršeni pojedini semantički pomaci, mogli bismo nazvati demistifikacijom u je1.iku; i kao što je mistifikacija sredstvo klasnog priti'ska, tako i demistifikacija mora biti ugrađena u klasnu revolucionarnu borbu. No i jedna i druga pojava, dakako, daleko nadilaze granice lingvistike: demistifikacija nije samo pronalaženje nekih fiktivnih •pravihc sadržaja s pomoću filološke analize, nego je - u optici u kojoj je jezična djelatnost čovjekova praksa - zbiljsko djelovanje u svijetu koji nas okružuje, iznalaženje realnih veza između riječi i djela. Zato klasični primjer demistificiranja može biti Marxovo očitavanje semantičkih pomaka u domeni ekonomske teorije i filozofije, koje je ujedno bilo i zahtjev za praktičnim djelovanjem i provođenje takva djelovanja. Sve pojave koje su proizvodi ovakva odnosa između jezika i politike, a i mnoge druge, ovdje nespomenute, prisutne su, dakako, i u našen:i društvu, ponekad u vrlo specifičnim i pomalo zamagljenim oblicima, upravo u onoj mjeri u kojoj u njemu još postoji klasno raslojavanje i u kojoj je omogućeno da pojedine društvene grupe u njemu steknu moć nad drugim grupama ili, u pojedinim segmentima, nad cjelokupnim društvom. Zbog toga bi, kao i drugdje, takav tip lingvi~tičkih analiza zacijelo mogao dati značajne podatke o društvenim stanjima i njihovim promjenama. Kod nas se, međutim, javlja i jedan specifičan fenomen, koji nas prisiljava da osobito pažljivo izgrađujemo opću teoriju komunikacije i manost o jeziku i koji će, vjerujem, morati ove nauke orijentirati u sasvim novom pravcu: to je potreba za samoupravnom komunikacijom. Naime, u društvu koje se zasniva na samoupravnim principima i koje pretendira na to da svaki njegov sudionik s podjednakom 222

mpći praktički

djeluje u njegovu oblikovanju, koje, prema tome, teži za tim da dokine izdvojenost politike u zasebno područje i integrira je u totalitet društvenog života, u takvu je društvu neophodno ostvarivanje ravnopravne, punopravne i nemistificirane komunikacije, jer je ona jedan od preduvjeta ravnopravnosti sudionika društva. Zbog toga ispitivanje društvenih tokova informacija - a, dakako, riječ je još uvijek najčešće o informacijama koje se prenose jezičnom djelatnošću dolazi polako u žarište interesa; ne treba se pri tome zavaravati: lingvistika i teorija komunikacije mogu samo pripomoći rješavanju takvih problema, ali ih nipošto ne mogu u potpunosti riješiti. U razmatranju takve vrste saobraćanja možda bi bilo korisno razlikovati samu komunikaciju kao prenošenje obavijesti od razumijevanja. Jedan je od preduvjeta komunikacije i mogućnosti prenošenja obavijesti, kao što smo vidjeli, postojanje sistema znakova zajedničkog govorniku i slušaocu. Cinjenica da je sistem znakova, osobito ako se govori o jeziku, zajednički govorniku i slušaocu posljedica je čitava niza društvenih i historijskih uvjeta, i ona je doista dovoljna da - ako su druge okolnosti, kao što je prohodnost kanala, na primjer, ispunjene - sudionici komunikacijskog procesa međusobno saobraćaju i da prenose jedan drugome informacije, u skladu s teorijom informacija. No nerijetko se događa da je komunikacija uspostavljena a da usprkos tome među go,·ornikom i slušaocem nema razumijevanja: ono je stupanj više od puke komunikacije. Naime, za jezičnu komunikaciju dovoljno je poznavanje plana sadržaja (i plana izraza> jezičnog sistema, dok je za razumijevanje potrebno i zajedničko proživljeno iskustvo o univerzumu koji se komunicira, i tu se prenose obavijesti u potpunosti nemjerljive u okviru teorije informacija. Prava samoupravna komunikacija morala bi, da bi doista bila uspješna, prerasti jednom u samoupravno razumijevanje, a za nj očito nije dovoljna samo relativna identičnost jezične djelatnosti nego i istovetnost svih onih oblika prakse o kojima se u samoupravnom društvu komunicira, a to znači stvarno zajedništvo interesa. To je ponovo izvan lingvističkih dometa. Ipak, čini se da na tradicijama znanosti o jeziku, apsorbiu sebe sva pozitivna dostignuća strukturalistički ori-

rajući

223

jentirane lingvistike, u najnovije vrijeme na različitim stranama svijeta izrasta jedna nova lingvistika kojoj je temeljna pretpostavka uraslost jezične djelatnosti i njezinih aspekata, jezika i govora, u društvo i u praktički, društveno i historijski determiniran, čovjekov život. Ta se lingvistika, čak i onda kad nema takvih namjera, na raznolik~ načine uključuje u kritičke analize društva i društvenih odnosa i osvjetljava jezične fenomene sa sasvim novih i dosad neuočenih pozicija. U našim okvirima trebalo bi da ona pridonese konstituiranju revolucionarne teorije društva i da stvori teoretske i, koliko je to moguće, praktičke preduvjete ia jezičnu dezalijenaciju.

224

BIBLIOGRAFIJA

Sve su bibliografske jedinice navedene najprije abecednim redom, a zatim su, s pmoću brojeva koji su im pric:lruleni, raspoređene po pojedinim poglavljima. lingvisti.če.skih terminov, Sovetskaja enciklopedija, Moskva 1966. 2. E. Arcaini, L' educai.iorue linguistica come strumento e come fine, Feltrinelli, Milano 1978. 3. E. Arcaini, Principi di linguistica a.pplica.ta., li Mulino, Bologna 1967. 4. R. Barthes, Knjitevnost, mitologija, semiologija, Nolit, Beograd 1971. S. V. Belevitch, Langage tU.s machine.s .et langa.ge humain, Office de publiclt6, Bruxelles 1956. 6. I!. Benveniste, Probl~me.s de linguistique gaura.le, Gallimanl, Paris 1966. 6a. B. Bemstein [Bernstajn], Jetik i dndtvene klase, BIGZ, Beograd 1979. C- Cla.ss, Code.s and Control, vol. I, Routledge and Kegan Paul, London 1974] 7. G. Bemito, La. sema.ntU:a., Zanichelli, Bologna s. a. 8. L. Bloomfield, Language, Holt, Rinehart and Winston, New York 1933. 9. D. Brozović, Standardni jei,ik, Matica hrvatska, Zagreb 1970. 10. R. Bugarski, Jetik i lingvistika., Nolit, Beograd 1972.

I. O. S. Ahmanova, Slovar'

15 Poaled

u linpistitu

225

11. R. Bugarski, Ling11istika o čoveku, BIGZ, Beograd 1975. 12. L-J. Calvet, Pour et contre Saussure, Payot, Paris 1975. 13. Y. R. Chao, Language and Symbolic Systems, Cambridge University Press, Cambridge 1968. 14. P. Chauchald, Le langage et la pensee, P. U. F., Paris 1956. 15. N. Chomsky, Aspects of the Theory of Syntax, ·M. I. T. Press, Cambridge 1965. 16. N. Chomsky, Cartesian Linguistics, Harper and Row, New York 1966. 17. N. Chomsky [Comski], Gramatika i um, Nolit, Beograd 1972. 18. N. Chomsky, Language and Mind, Harcourt, Brace and World, New York 1968. 19. N. Cbomsky, Reflections on Language, Pantheon Books, New York 1975. 20. N. Chomsky, Studies on Semantics in Generative Grammar, Mouton, The Hague - Paris 1972. li." N. Chomsky, Syntactic Structures, Mouton, The Hague 1957. 22. M. Coyaud, Linguistique et documentation, Larousse, Paris 1972. 23. D. Delas-J. Filliolet, Linguistique et poetique, l..a.rousse, Paris 1973. 24. P. Dragojlović, Informatika, školska knjiga, Zagreb 1977. 25. DrWtvenost komunikacije, Prilozi Zavoda za kulturu Hrvatske 2, Zagreb 1978. 26. O. Ducrot-Tz. Todorov, Dictionnaire eneyclopedique des sciences du langage, Seuil, Paris 1972. 27. 1. A. Fishman, Sociologija jezika, Svjetlost, Sarajevo 1978. [ = Sociology of Language, Newbury House, Rowley 1970] 28. P. Garde, L' accent, P. U. F., Paris 1968. 29. 1. Gelb, A Study of Writing, The University of Chicago Press, Cbicago - London 1972. 30. A. V. Gladkij-1. A. Mel'čuk, Elementy matematil:eskoj ling11istiki, Nauka, Moskva 1969. 31. H. A. Gleason, An Introđuction to Descriptive Linguistics, Holt, Rinehart and Winston, New York 1961•. [1955'] 32. M. Grammont, Traite de phonetique, Delagrave, Paris 19688 • [19331) 33. A. Graur-L. Wald, Scurtil istorie a lingvisticii, Editura stiinµficl, Bucurefti 1965. · 34. A. J. Greimas, Semantique structurale, Larousse, Paris 1966. 35. P. Guiraud, L'etymologie, P. U. F., Paris 1964. 36. P. Guiraud, La semantique, P. U. F., Paris 1965. 37. P. Guiraud, Semiologija, BIGZ, Beograd 1975. [- La semiologie, P. U. F., Paris 1971] 38. P. Guiraud, Stilistika, Veselio Masleša, Sarajevo 1964. [= ·La stylistique, P. U. F., Paris 1961]

226

39. G. Gumtch, Sociologija I i II, Naprijed, Zagreb 1966. (=TraiU de sociologie, P. U. F., Paris 19631) 40. M. Halle, The Sound Pattern of Russian, Mouton, The Hague 1959. 41. M. A. K. Halliday, Language as Social Semiotics, Edward Amold, London 1978. 42. Z. S. Harris, Methods in Structural Linguistics, The Univer· sity of Chicago Press, Chicago 1951. 43. G. Helbig, Geschichte der neueren Sprachwissenschaf t, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg 1974. 44. Ch. Higounet, L' kriture, P. U. F., Paris 1955. 45. L. Hjelmslev, Essais linguistiques, Les gditions dc Minuit, Paris 1971. 46. L. Hjclmslev, Le langage, Les gditions dc Minuit, Paris 1966. [ ~ Sproget, Berlingske Forlag, K0benhavn 1963] 47. L. Hjclmslcv, Prol6gom~nes a une theorie du langage, Les :editions dc Minuit, Paris 1968. [- Omkring sprogteoriens grundlaeggelse, Akademisk Forlag, K0benhavn 1943] 48. C. F. Hockett, A Course in Modern Linguistics, Macmillan, New York 1958. · 49. M. Ivić, Pravci u lingvistici, Driavna založba Slovenije, Ljubljana 1978•. (1961'] SO. R. Jakobson, Essais de linguistique generale, Les gditions de Minuit, Paris 1963 (I), 1973 (II). 51. R. Jakobson, Lingvistika i poetika, Nolit, Beograd 1966. 52. R. Katič:ić, A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, Mouton, The Hague - Paris 1970. 53. R. Katičić, Jezikoslovni ogledi, školska knjiga, Zagreb 1971. 54. R. Katičić, Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teOrije, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 1967. 55. J. J. Katz-F. Postal, An Integrated Theory of Linguistic Descriptions, M. I. T. Press, Cambridgc 1964. 56. A. Kondratov, Kniga o bukve, Sovetskaja Rossija, Moskva 1975. 57. B. I. Kosovskij, ObJčee jazykoznanie, Vyšejšaja škola, Minsk 1968. 58. J. Kristeva, E'lfLElWT&K~ Recherches pour une semanalyse, Seuil, Paris 1969. 59. R. Lafont, Le travail et la langue, Flammarion, Paris 1978. 60. Le langage, Encyclopedie de la Pteiade, Gallimard, Paris 1968. 61. H. Lefebvre, Le langage et la societe, Gallimard, Paris 1966. 62. H. Lefebvre, La vie quotidienne dans le monde moderne, Gallimard, Paris 1968. 63. H. Lefebvre, S onu stranu strukturalizma, Komunist, Beograd 1973. [ = Au de-ltl du structuralisme, Anthropos, Paris 1971] 227

64. A. A. Leont'ev, Psiholingvistika, Nauka, Leningrad 1967. 65. G. C. Lepschy, La linguistica strutturale, Einaudi, Torino 1966. . 66. M. Leroy, Les grands courants de la linguistique moderne, L' Universit6 de Bruxelles, Brmelles 19711• [1963') 67. La linguistique, guide alphabetique la direction d' An~ Martinet), Denoa, Paris 1969. 68. J. Lyons, lntroduction to Theoretical Linguistics, Cambridge University Press, London - New York 1968. 69. J. Lyons [Lajons], Lingvist~lca revolucija Noama Comskog, ~· Beograd 1974. [ == Chomsky, Fontana/Collins, London

csous·

70. B. Malm~, Les nouvelles tendance.s de la linguistique, P. U. P., Pans 1966. [ „ Nya viigar inom sprakforskningen, Svenska BokfčSrlaget, Stockholm 1962) 71. B. Malmberg, La phonitique, P. U. F., Paris 1954. 72. J.-B. Marcellesi-B. Gardin, lntroduction a la sociolinguistique, Larousse, Paris 1974. 73. A. .Martinet, Economie de.s changements phonetique.s, Prancke, Berne 1955. 74. A. Martinet, Slements de linguistique gtnirale, Armand Colin, Paris 1967. 75. A. Martinet [Martine), Jel.ik i funkcija, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1973. [- A Functional View of Language, Clarendon, Oxford 1962) 76. A. Martinet, La linguistique synchronique, P. U. F., Paris 1965. 77. J. Martinet, Clefs pour la stmiologie, Segbers, Paris 1973. 78. K. Marx-F. Engels, Rani radovi, Naprijed, Zagreb 1967•. 79. K. Marx-F. Engels-V. I. Lenjin, O jedku, Kultura, Beograd 1970. 80. T. De Mauro, lntroduz.ione alla semantica, Laterza, Bari 1965. 81. T. De Mauro, Senso e significato, Adriatica, Bari 1971. 12. A. Meillet, Linguistique hisJorique et linguistique ftntrale, KJincksieck, Paris 19511 (I), 1952' (II), [1921 1 ( ), 1938' (II)]

83. A. Meillet, La mtthode comparative en linguistique histe> rique, Cham.pion, Paris 1925. M. A. Meillet [Meje], Uvod u uporedno proubwanje indoevro~ skih jeV.lca, Naučna knjiga, Beograd 1965. [- lntroduction a l' etude comparative de.s langues indo-europtennes, Paris 1903] ~. M. Minović, Uvod u nauku o jeV.ku, Svjetlost, Sarajevo 1978•. 86. R. Moreau, lntroduction a Za thtorie des langages, Hachette, Paris 1975. 228

87. Ch. Morris [Moris], Osnove teorije o znacima, BIGZ, Beograd 1975. [= Foundations of the Theory of Signs, The University of Chicago Press, Cbicago 1938] 88. G. Mounin, Clefs pour la linguistique, Seghers, Paris 1968. 89. G. Mounin, Clefs pour la simantique, Seghers, Paris 1972. 90. G. Mounin, Dictionnaire de la linguistique, P. U. F., Paris 1974. 91. G. Mounin, Ferdinand de Saussure, Seghers, Paris 1968. 92. G. Mounin, Histoire de la linguistique des origines au XX• sikle, P. U. F., Paris 1970. 93. G. Mounin, lntroduction /J. la simiologie, Les 2ditions de Minuit, Paris 1970. 94. G. Mounin, La linguistique du xx• siule, P. u. F., Paris 1972. 95. G. Mounin, Lu probl~mes thwriques de la traduction, Gallimard, Paris 1963. 96. Ch. Muller, lnitiation cl la statistique linguistique, Larousse, Paris 1968. 97. !. Muljalđć, O~ fonologija i fonologija talijanskog jezika, školska knjiga. Zagreb 1970. 98. New Horizons in Linguistics (edited by J. Lyons), Penguin Books, Harmondsworih 1970. 99. F. R. Palmer, Semantics, Cambridge University Press, Cambridge 1976. 100. J. Perrot, La linguistique, P. U. F., Paris 1953. 101. J .•M. Peterfalvi, lntroduction d la psycholinguistique, P. U. F., Paris 1970. 102. A. Ponzio, Jedbra proizvodnja i druitvena ideologija, Ak.olska knjiga, ~ 1978. [- Produzione linguistica e ideologia sociale, De Donato, Bari 1973] 103. S. Potter1 Language _in the Modem World, Penguin Books, Hannonasworth 1968.1 [19601] 104. B. Pottier, Comprendre la linguistique,· Marabout, Verviers 1975. 105. L Prieto, Studes de linguistique et de sbniologie gb&Aralu, Droz, Gem:ve 1975. 106. L Prieto, Messages et signaw:, P. U. F., Paris 1966. 106a. M. R.adcmmovi~. Sociolingvistika, BIGZ, Beograd 1979. 107. A. A. Reformatskij, Vvedenie v jazykovedenie, Prosveščeuie, Moskva 1967•. [194'71] 108. F. Rossi-Landi, Semiotica e ideologia, Bompiani, Milana 1972. 109. E. Sapir, Language, Harcourt, Brace and World, New York. 1921.

229

110. F. de Saussure [Sosir], Opfta lingvistika, Nolit, Beograd 1969. [ = Cours de linguistique generale, Payot, Paris Lausanne 1916] 111. S. Savić, Razvojna psiholingvistika, Institut za lingvistiku, Novi Sad 1976. 112. A. Schaff, /fzyk a poznanie, Panstwowe naukowe, Warszawa 1964. 113. M. Scbubiger, EinfUhrung in die Phonetik, Walter de Gruy· ter and Co, Berlin 1970. 114. R. Simeon, Enciklopedijski rjdnik lingvističkih naziva I i li, Matica hrvatska, Zagreb 1969. 115. Sprache, eine EinfUhrung in die modeme Linguistik, 1 und 2, Fischer, Frankfurt a/M 1973. 116. S. K. šaumjan, Struktumaja lingvistika, Nauka, Moskva 1965.

117; D. škiljan, Dinamika jezičnih struktura, Studentski centar, Zagreb 1976. 118. D. škiljan, Govor realnosti i realnost jezika, školska knjiga, Zagreb 1978. 119. D. škiljan. Osnove semiologije komunikacije, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb 1979. 120. R. Titone, Primijenjena psiholingvistika, školska knjiga, Zagreb 1977. [... Psicolinguistica applicata] 121. N. S. Troubetzkoy, Principes de phonologie, Klincksieck, Paris, 1949. [- Grundi.Uge der Phonologie, TCLP 7, Praha 1939) 122. S. Ullmann, Prkia de semantique franfaise, Francke, Berne 1952. 123. J. Vendry~. Le langage, La Renaissance du livre, Paris 1923. 124. L S. Vygotskij [Vygotsky], Thought and Language, M. I. T. Press, Cam.bridge 1962. [ = lzbrannye psihologičeskie issledovanija, Moskva 1956] · 125. H. F. Wendt, Sprachen, Fischer, Frankfurt a/M 1961. 126. B. L. Whori, Language, Thought and Reality, Wiley, New York 1956. 127. D. Wunderlich, Grundlagen der Linguistik, Rowohlt, Reinbek bei Hamburg 1974. 128. V. A. Zvegincev, Teoretičeskaja i prikladnaja lingvistika, Prosveščenie, Moskva 1968.

230

O) Uteratura uz sva W uz veBnu poglavlja 1, 26, 60, 67, 68, 88, 90, 98, 1()0, 104, 107, 114, llS. 1) Uz 1. poglavlje 39, S4, ll7. 2) Uz 2. poglavlje - jezici svijeta: 8, 13, 31, 46, 12S. - pisma svijeta: 29, 44, 56. 3) Uz 3. p_oglavlJe - .JPće povijesti lingvistike: 43, 4CJ, 66, 70, 117. - predsuussureovski.. i nestrukturalistička lingvistika: 33, 85, 92. - strukturalistička lingvistika općenito: 6S, 94. - de Saussure: 12, 91, 110. - francuska sociolo!ka .fkola: 6, 82, 83, 123. - sociolingvistika: 6a, 27, 41, 72, 106a. - pratani: 50, Sl, 121. - Martinet: 73, 74, 7S, 76. - glosematika: 4S, 46, 47. - američka lingvistika: 8, 10, 11, 42, 48, 109, 126. - generativna gramatika: lS, 16, 17, 18, 19, 20, 21, 40, SS, 69, 116. - psiholingvistika: 14, 64, 101, 111, 120, 124. - marksizam i poststrukturalizam: 61, 62, 63, 78, 79, 102, 108, 112, 117, 118. 4) Uz 4. poglavlje 28, 32, Sl, S7, 71, 97, 113, 121. 5) Uz 5. poglavlje 8, 31, S7, 74. 6) Uz 6. poglavlje 8, lS, 23, 31, 38, S3, S4, S7, 74. 7) U 7. poglavlje 7, 34, 36, 80, 81, 89, 9S, 99, 117, 122, 128. 8) Uz 8. poglavlje 2, 3, 9, 13, 27, 31, 103, 118. 9) Uz 9. poglavlje 10, 50, Sl. 52, S3, 103, 109. 10) Uz 10. poglavlje 8, 3S, 52, S3, s-2. 83, 84, 92, 103, 110. li) Uz 11. poglavlje 4, 37, 47, S3, S8, 77, 87, 93, IOS, 106, 110, 119.

12) Uz 12. poglavlje 5, 22, 24, 30, 49, Sl, 6S, 86, 96, 119, 127, 128. 13) Uz U. poglavlje 25, .S9, 118. 231

INDEKS IMENA, LINGVISTICKIH ŠKOLA, PRAVACA I RAZOOBUA

Brojevi stranica na kojima su pojedini znanstvenici ili uče­ nja stavljeni u povijesni kontekst štampani su polumasno.

Aelfric 50 afektivna lingvistika 61 Ahmanova, O. S. 12 Aleksandar Makedonski 45 američka lingvistika 74--82 aplikativno-generativna lingvistika 82--83 Apolonije Diskol 50 Apresjan, Ju. D. 12 arapski gramatičari 50 arealna lingvistika 52 Amauld, A. SO Aristarh 49 Aristotel 49, 119, 123

B Bali~-, Ch. 55, 61-62 Bar-Hillel, Y. 211 Barthes, R. 190, 192, 199

Bartoli, M. 52 Beaufront, L. de 44 behavioristička lingvistika 76-71 Belić, A. 52 Benveniste, :e.. 63 Bernstein, B. 64 Bertoni, G. 52 Bierwisch, M. 82, 127, 211 biologi7.am 51 Bloomfield, L. 76-77, 78 208, 210

Boas, F. 74 Boklen, E. 186 Bonfante, G. 52 Boole, G. 208 Bopp. F. 51 BreaJ, M. 122 Br0ndal, V. 72 Brugmann, K. 52 Biihler, K. 11-14 Buyssens, :e.. 119

233

c Cenn Faeland 50 Chomsky, N. 71-81, 82, 8.1, 84, 87, 88, 116, 126, 127, 128, 165, 204, 209, 210, 211

Ciceron 119 Cohen, M. 63 Courtenay, J. B. de 55, 65 Croce, B. 52 Cunius, G. 51

G Gaj, Lj. 28 generativna semantika 81 Gillieron, J. 137 glosematika 72-74 grčki gramatičan 49

Greenberg, J. H. 162 Grimm, J. 51 Guberina, P. 62 Guiraud, P. 189

H

D

Dante 50 Darwin, Ch. 51, 84 Delbriick, B. 52 De Mauro, T. 88, 129 Derrida, J. 199 Descartes, R. 50, 81 deskriptivizam 77 Die:i, F. 51 . Dionizije Tračanin 50 distribucionalizam 77 Dobrovsky, J. 51 Donat 50 Dubois, J. 65, 87 Durkheim, ~- 56, 64

Halle, M. 80 Halliday, M. A. K. 64 Harris, Z. S. 77-78, 118, 2l0 harvardska škola 66 Helmholtz, H. von 93 HerakJit 86 Hesihije 50 Hjelmslev, L. 72-74, 76, 123, 189, 200, 208 Hockett, Ch. F. 77 Homer 49 Horacije 119 humanizam i renesansa 50 Humboldt, W. von 51, 52, 83, • 160, 161 Hymes, D. 65

E Engels, F. 85, 87 etnografska lingvistika 75 etnolingvistika 75

F Filip Makedonski 29 Fillmore, Ch. 82 Firth, J. R. 75 F'll"iiUbadi 50 Fishman, J. 64 fonološka škola 65 Foucault, M. 86 francuska sociološka škola

I indijski gramatičari 49 interpretativna semantika 80 Isidor iz Seville 50 lvšić, S. 52

1 Jakobson, R. 65, 66-68, 69, 71,

74, 78, 83, 98, 204, 213, 215

jelska škola 76-77 Jespersen, o. 44, n Jones, D. 93 Jones, W. 51

62-63

Frei, H. 61-62 Freud, S. 84 funkcionalna lingvistika 69-71

234

K Karadžić,

V. 28 Karcevski, S. 65

NJ

Katićić.

R. 70, 169, 182, 199 Katz, J. 80 kazanjska škola ~.5.5 Kleene, M. 209 Konstantin 26, 46, kontekstualna lingvistika 7.5 kopenhaška škola 72-74 Kristeva, J. 190, 199, 200 Kruszewski, M. .55, 65 Kvintilijan .50, 119 L

Labov, W. 6.5 Lafargue, P. 63 Lakoff, G. 81 Lancelot, C. SO Lefebvre, H. 86 Lenneberg, E. 83 Lenjin, V. I. 85 Leontjev, A. A. 83 Leskien, A. .52 Lotman, Ju. 190 Lyons, J. 126

M Malinovski, B. 7.5 Marcellesi, J.-B. 87 marizam 85--86 Markov, A. A. 214 marksizam i lingvistika 84-18 Marr, N. J. 85--86, 185 Martinet, A. 69-71, 89, 102, 104, 105, 118, 170, 213 Marx, K. 85, 86, 87, 88, 222 Mathesius, V. 6.5 Matore, G. 125 Meillet, A. 62--63, 175 Meljćuk, I. A. 82 Melodije 26, 46 Miklošič, F. .51 . mladogramatićari .52 Morris, Ch. 189 Mounin, G. 189, 192

N neolingvisti

.51

njemačke idealističke

škole

.52

o Ogden, C. K. 124 Os~ood. Ch. 83 Ovidije 119

p Panini 49 Passy, P. 93 Pataiijali 49 Paul, H . .52 Peirce, Ch. S. 188-189, 192 Piaget, J. 84 Pike, K. L. 78 Platon 49, 119, 123 Ponzio, A. 88 Postal, P. 80 poststrukturalistićka kretanja 87--88 Praški lingvistički krug 65-69 Prieto, L. 189, 192 Priscijan Gramatik .50 psiholingvistika 83--84 psihologizam .51 Puškin, A. S. 214

R Ramovš, F. .52 Rask, R . .51, 72 Remije Palemon .50 Richards, I. A. 124 Riffaterrc, M. -M. 198 rimski gramatičari .50 Ross, J. 81 Rossi-Landi, F. 88 Roussdot, P. -J. 93

s Sapir, E. 74--76, 162, 163, 164 Sapir-Whorfova hipoteza 7.5 Saussure, F. de .55-a, 61, 62, 63, 65, 66, 67, 69, 71, 72, 73,

235

88, 102, 103, 121, 123, 175, 184, 189, 190, 200, 208, 218 Schaff, A. 86-87 Schlegel. A. W. von 160, 161 Schle~l, F. von 160, 161 Schle1cher, A. .51, 167 Schleyer, J. M. 44 Schmidt, J . .51, 140, 167 Sebeok, Th. 83 Sechehaye, A. ss. 61 Shannon. C. 213 Sibawaihi .50 Sievers, E. 93 Skalička, V. 162 Sltinner, B. F. 83 Skok, P. .52 Slakta, D. 87 sociolingvistika 64----'.5 sociologija jezika 64 srednji vijek 50 Staljin, J. V. 8S Steinthal, H . .51 strukturalistička lingvistika 54-83

Sturluson, S. .50 Swadesh, M. 168 Sweet, H. 93

s šaumjan, S. K. 82-13, 86, 211

T tagmemika 78 teorija dubinskih padeža 82. Tesmere, L 118 transformacijska generativna gramatika 78-11

236

Trier, J. 125 Trubeckoj, N. S. 65--66, 67, 69, 71

u Uldall, H. J. 74 Ullmann, S. 124

V Varon .50 Vendcyes, J. 63 Venn, J. 208 Vinogradov, V. V. 65 Vossler, K. 52 Vygotski, L. S. 84

w Wahl, E. de 44 Weaver, W. 213 Weisgerber, L. .52 Whitney, W. D. 74 Whorf, B. L. 7.5 Wulfila 46 Wundt, W. 186

z Zamenhof, L. L. 44 Zaratuštra 21 Zenon 59, 86 Zipf, G. K. 206, 207

ženevska škola 61-Q . žirmunski, V. M. 65

INDEKS POJMOVA I TEMA

A

abeceda 47 abesiv 109 ablativ 109 adaptacija 144 adiectivum 108 aditiv 109 administrativan stil 120 adstrat 140 adverbijalna omaka 115 adverbijalna rečenica 115 adverbiJalna sintagma 113 adverbiwn 108 afaziia 67 afektivan akcent rečenice 100 afiks 106 afiksativan jezik 160 afirmativna rečenica 115 afrikata 95 aglomeracijski jezik 161 aglutinacija 162 aglutinativan jezik 160, 163 aglutinativan analitički jezik 161 aglutinativan sintetički jezik 161

akademski stil 120 akcent 100 akcent rečenice 100 aksiom (u formalnoj grama· tici) 209 aktiv 109 aktualizacija 61 akustička fonetika 93 akustička slika 57 akuzativ 109 alativ 109 aleatorika 215 alegorija 119 alfabet 46, 47 alfabetizacija 152 algebra skupova 208 al~oritam 208 aliteracija 119 alofon 97 alomorf 103 alternacija 107 alveolar 94 amalgam (u morfologiji) 104 amalgam (pri interferenciji) 143 amorfan jezik 160 anakolut 119

237

analitički

jezik 161, 163 analogija 176 antiteza 120 antonimija 123, 126 antroponimija 111 aorist 109 aplikacija 82 apodoza 115 apofonija 107 apozicija 115 apozicijska složenica 107 apstraktna imenica 109 arapske brojke 48 arbitrarnost (znaka) 58 arealna lingvistika 17 argot 148 argument 127 arhaičan stil 120 arhaizam 1SO artikulacija (prema Hjelmslevu) 73 artikulacija (prema Martinetu) 69 artikulacijska fonetika 93 asimetričan bilingvizam 142 asimilacija 95 asimilacija po mjestu aniku· lacije 96 asimilacija po načinu artikulacije 96 asocijativni odnosi 59 asonanca 119 aspekt 109 aspiriran glas 95 atribut 115 atributna sintagma 113 automatsko prevođenje 144 autonoman morfem 105 autonomna sintagma 71, 118 avyayibhiiva 107 azbuka 47 B bahuvrihi 107

barbarizam 150 bau-vau teorija 186 baza (prema Chomskom) 79 baza (ri"eči) 106 bazični ~oncept 162 bazični rječnik 207 bezvučan glas 94 bezvučnost 98

238

bilabijal 94 bilingvizam 142 binaristički opis 98 binarizarn 67, 214 binarna opozicija 67 binary digit 214 bit 214 blagost 98 boja (glasa) 96 Booleova algebra 208 broj (gramatička kategorija) 108 broj (vrsta riječi) 108, 110 buka u kanalu 213 bustrofedon 47

c centralna zona 140 cerebral 94 CF-grammar 209 competence 80 coni1mctio 108 context free ~rammar 209 context sensillve grammar 210 CS-grammar 210

c čist koncept član 110 čvor 166

odnosa 163

D dativ 109 deep structure 79 ·

deklinacija 108 delativ 109 demarkativna funkcija 101. demistifikacija u jeziku 222 denotacija 124 dental 94 derivacija (prema Chomskom) 79 derivacija (u tvorbi riječi) 106 derivacijski koncept 163 derivacijsko stablo 79 deskriptivna fonetika 93 deskriptivna lingvistika 17 deskriptivna stilistika 120

determinacija 73 detenninativna složenica 107 devijacija 205 diferencijacija 96 diftong 94 difuznost 98 diglosija 142 digram 47 dijakritički znak 48 dijakronijska fonologija 96 dijakronijska lingvistika 17, 58 dijakronijska semantika 122 dijalekt 135 dijalektalizam 150 dijalektologija 136 dijasistem 136 dijelni broj 110 dilatacija 96 dinamički akcent 100 dinamički sistem 196 dinamika jezika 90, 170 ding-dong teorija 186 disimilacija 96 diskontinuiran morfem 104 diskurs 15, 78, 118 distantna asimilacija 96 distantna disimilacija 96 distinktivna funkcija 13, 68, 97 distinktivne obilježje 14, 67, 97 distribucija (u lingvistici) 77 distribucija (u statistici) 205 divergencija 151 djelomična asimilacija 96 dopusna rečenica 115 druga artikulacija 69 drugo lice 109 društveni bilingvizam 142 dual 109 dubinska struktura 79 dubinski padež 82 dug slog 95 dug vokal 94 duljina 107 dvandva 107 dvojezičnost 141 dvojina 109 dvostruka artikulacija 69

E ekonomija 70 ekspanzija 118 eksperimentalna fonetika 93 ekspiratoran akcent 100 ekspiratoran glas 94 . eksplicitna norma 196 eksplicitno značenje 124 eksplozija 95 eksploziv 95 ekspresivna vrijednost 120 ekstenzivne značenje 124 ekvivalencija 144 ekvivalentan grafem 47 clativ 109 element skupa 207 elipsa 119 emfaza 127 emotivan akcent rečenice 100 emotivna funkcija 68 enalaga 119 entropija 213 cpenteza 96 esiv 109 etimologija 16, 122, 178 etimologija u užem smislu 178 etimološki pravopis 48 etimon 178 etnik 111 etnonimija 111 eufemizam 128 evolutivna fonetika 93

F faktitiv 109 faringal 94 fatička funkcija 68 fenotipski jezik 82 figura 119 figura dikcije 119 figura izraza 73, 195 figura konstrukcije 119 figura misli 119 figura riječi 119 figura sadržaja 73, 125, 195 fiksirao akcent 100 filologija 18 filozofiJa jezika 18 filozofska gramatika 50 finite state grammar 209 fiziološka fonetika 93

239

fleksija 108 flektivan jezik 160 flektivan analitički jezik 161 flektivan sintetički jezik 161 fokus 127 fonem 13, 66, 61, 15, 97 fonematski pravopis 48 fonemika 96 fonemski sistem 14, 98 fonetika 14, 66, 92 fonetizacija 44 fonetska mterpretacija 79 fonetska transkripcija 101 fonetski pravopis 48 fonetski zakon 176 fonograf 93 fonofogija 13, 66, 96 fonologi~a rečenice 100 fonologi1a riječi 100 fonološka podudarnost 180 fonološka posuđenica 141 fonološka sastavnica 79 fonološka transkripcija 101 fonološki sistem 14, 98 fonološki zakon 176 fomia izraza 73 formalan sistem 203 fonnalizacija 203 formalna analogija 177 formalna definicija 73 formalna gramatika 208 - forman t I07 forma sadržaja 73 fraza (u semantici) 128 fraza (u sintaksi) 114 frazeologem 128 frekvencija (glasa) 96 frekvencija (u statistici) 205 frikativ 95 funkcija (prema Hjelmslevu) 73 funkcije jezika 68 funkcionalan morfem 105 funkcionalna fonetika 96 funkcionalna sintagma 118 funkcionalna sintaksa 71, 118 funlttiv 73 futur 109 fuzijski jezik 163

G genealoško stablo 166 generativna semantika 127

240

genetska srodnost 158, 165 genetska stilistika 120 geneza jezične raznolikosti 153 genitiv 109 genotipski jezik 82 geografska lingvistika 17, 137 geolingvistika 137 glagol 108, 110 glagolski predikat 115 giaS 14, 94 glavna rečenica 114 glavni akcent 100 glavni broj 110 glavni dijelovi rečenice 115 glotaliziranost 98 glotogonija 186 glotokrooologija 168 gotovost 109 govor 12, S6 govornik S6 govorni organi 94 gradivni pridjev 109 gradski lokalni sistem 135 grafem 47 grafemika 47 gramatem 15, 70, 104 gramatička kategorija 108 gramatički monem 70 gramatički morfem 104 gramatički rod 109 gramatički subjekt 115 gramatika SO gramatika nezavisna od konteksta 209 gramatika s konačnim brojem stanja 209 gramatika zavisna od konteksta 210 grana (jezične porodice) 167 · grana (na geoealoškom stablu) 166 granica sloga 95 gravirano pismo 48 grozd semantičkih polja 16 grupa 167 guna 107 gutural 94

H haplologija 96 harmonizacija 96

hidronimija 111 hijerarhijska klasifikacija 157 hi palaga 119 hiperonim 126 hiponim 126 hiponimija 126 histori~ska fonetika 93 histori1ska lingvistika 17 homonimija 123 horizontalna raznolikost (jezika) 134

I idealni govornik ili slušalac 80 ideografsko-slogovno pismo 45 ideogram 44 idiolekt 134 idiom (u jezičnoj raznolikosti) 137 idiom (u semantici) 128 ilativ 109 imanentna lingvistika 17, 72 ime 108 imenica 108, 109 imenička zamjenica 110 imenski predikat 115 immediate constituens 77 imperativ 109 imperfekt 109 implicitna norma 196 implicitno značenje 124 implikacija 127 implozija 95 impresivna vrijednost 120 indikativ 109 indikator 191 142 individualni bilin · indoevropeistika indoevropska poredbena ling· vistika 174 infiks 106 informacija 212 inherentno obilježje 69 injunktiv 109 inkompatibilan hiJ;lOnim 126 inkorporativan jezik 161 inspiratoran glas 94 instrumental 109 intenzitet (glasa) 96 intenzivno mačenje 124

174

16

Pogled u 1.inJvistiku

interdependencija 73 interferencija jezika 142 interiectio 108 interpretacija 143 interpretativna semantika 127 interpunkcija 48 intersilabična uloga naglaska . 100 intonacija 100 intrasilabična uloga naglaska 100 introfleksija 16Z invari~anta 73 invariJantan fonem 66 ironija 120 iskaz 114 iskazivanje 87 izjavna rečenica 115 izlazni jezik 144 izofona 137 izoglosa 137 izolativan jezik 160, 163 izoliranje 162 izomorfa 137 izomorfizam 189 izosintagma 138 izraz modema 102 izraz sema 193 izražavanje 83 izreka 114 izrična rečenica 115 izuzetna rečenica 114

J iafetitska teorija 185 1ednačenje 95 ·jednina 108 jednojednoznačno pridndiva· nje 193 jedn6jezičnost 141 jednostavan grafem 47 1ednostavna rečenica 114 1ednovišeznačno pridruživanje 193 jez~ 118 jezici u kontaktu 140 jezična djelatnost 11, 55 lezična familija 166 lezična granica 1'38 lezična liga 139, 159 166. lezična porodica 20, Jezična praksa 11

241

Jezična Jezična lezična lezična Jezične Jezični Jezični jezični jezični ·ezični

raznolikost 132 shema 73

skupina 20, 167 zajednica 138 univerzalije 165 otok 138 savez 139, 159 standard 17

uzus 73 znak 57 /ezi.čno planiranl·e 152 jezično vrijeme 69 jezik (kao pojedinačni idiom) 136 jezik (uopće) 12, 56, 73 ~ezik-kći 167 lezik kulture 149 Jezik-majka 166 jezik-potomak 167 jezik-predak 166 jezik sa složenim sinLaklič· kim relacijama 163 jezik s čistim sintaktičkim relacijama 163 jezik u književnosti 198 jo-he-ho teorija 186

K kakwninal 94 kalk 141, 144 kalkulus predikata 127 kanal 213 kapitala 48 kamuu:fhdraya 107 kasan bilingvizam .142 kategorijalno pravilo 79 kibernetika 19, 212 kimograf 93 klasifikaci~a jezika 157 klasifikaciJa semioloških sustava 194 Kleeneova gramatika 209 klik 94 kn"iževni jezik 149 mj~teoretska stilistika kod 196, 213 lcoine 147 količina informacije 214 kombinacija 215 kombinatorička fonetika 93

242

kombinatorička

varijanta 66, 97 kombinatorika 215 kompaktnost 98 komparacija 110 komparativ 110 komparativna fonetika 93 komparativna lingvistika 17, 173

komparativna metoda 50 kom para tivno-historijska eti· mologija 178 komparativno-historijska metoda 174, 180 kompleksija 215 komplementarna distribucija 66 komplementarnost 126 komponencijalna analiza 125 kompozicija 106 komunikacija 217 komunikacijska praksa 217 komunikacijski akt 118, 217 komunikacijski proces 217 komunikativna kompetencija 65 komutacija 142 konativna funkcija 68 kondicional 109 konfiks 106 kOn$1UC11Cija 116 kon1ugacija 108 kon1unktiv 109 konkordancija 1JJ7 konkretan koncept 162 konkretan koncept odnosa 163

konkretizacija 131 konkretna imenica 109 konotacija 124 konotacijski jezik 1JJO konsonant 94 konsonantnost 98 konstantan funktiv 73 konstelacija 73 kontaktna asimilacija 96 kontaktna disimilacija 96 kontaktna srodnost 158, 159 kontekstualna analiza 125 kontrast 99 kontrastivna lingvistika 17 konvencionalnost (znaka) 58 konvergencija 151

koordinacija 118 koordinativan veznik 110 koordinativna sintaP.ta 113 koordinirana klasifikacija 157 kopula 115 kopulativna slofenica 107 korelacija 73 korijen 106 korijenski jezik 160 korpus 77 kratak slog 95 kratak vokal 94 kreativnost (jezika) 12, 90 kreativnost (prema Chomskom) 79 kreolski jezik 147 kriptografija 2(11 kriterij kooCCJ?ata 75 kultiviran jezik i govor 146 kurziv 48 kvadrijal 109 kvalitativan pridjev 109 kvantitativna lingvistika 17

linearnost (znaka) 58 lingua franca 147 lingvistička lingvistička lingvistička lingvistička lingvistički

geografija 137 semantika lS statistika 20S stilistika 120 atlas 137 · lingvistika 11 lingvistika $ovora S6' lingvistika Jezika 56 literarni jezik 149 litota 120 logički akcent rečenice 1()() logički subjekt 1lS logika u lingvistici 211 logotaksija 116 lokalni 'ovor 13S lokalni Jezični sistem 13S lokativ 109

u ljudsko

prevođenje

M

L labi~al 94 labiJal~ost

98 labiJaliziran sonant konsonant 9S labijaliziran vokal 94 labiodental 94 labiografija 93 lanac komunikacijskog procesa 213 langage SS langue 56

laringal 94 laringoskopija 93 leksem lS, 70, 104

leksička posuđenica 141 leksički morfem 104

leksija 124 leksikoarafija 16 leksikofogija 16, 110 leksikon (prema Chomskom) 79 lice 109 lična imenica 109 lična zamjenica 110 lik 109 likvida 94

143

m~etofon 93 m&JUSkula 48 makrosociolingvistika l4S manifestacija 191 Markovljev proces 214 matematička lingvistika 17,

20S

matematička

.

lingvistika kvantitativnjJ til?a 20S matematička hngY'lStika nekvantitativnog tiP.a 2(11 materijalna aruilogija 177 materinji jezik 140 m~ 109 medijan 20S mekonepčan glas 94 melodijski akcent 100 merizam 97 metafonija 107 metafora 119 meta~ezička funkcija 68 meta1ezik 19, 204 metateza 96, 119 metoda minimalnih parova 66 metonimija 119

243

metrika UJO, 119 mi· ešan ·ezik 164

~olingvistika

145 minuskula 48 rnistifikacija u jeziku 221 mitološka teori1a 186 mlesni ~or 135 mJesni Jezični sistem 135 množina 108 modulacija 144 modus 205 moguć slučaj 215 monem 70, 102 monogeneza jezika 85 monovalentan grafem 47 morf 14, 70, 103 morfem 14, 70, 102 morfem (prema Martinetu) 70 morfematsld pravopis 48 morfo(fo)nologija 14, 100 morfologija 14, 102 morfološka klasifikacija 159 morfološka :t>05uđenica 141 morfološki sistem 104 muški rod 109 muzikalan akcent 100

neposredna sastavnica 77, 116 neprav uzvik 110 neprekidnost 98 nepromjenljiva riječ 108 neproširena rečenica 114 nereceptivan b1lingvizam 142 nesvršenost 109 neutralan stil 120 neutralizacija 97 nevokalnost 98 nezavisna sintagma 113, 118 nezavisno složena rečenica 114 neživ rod 109 niječna rečenica 115 niska tonalnost 98 nizak stil 120 nizak vokal 94 noetičko polje 193 nomen 108 nominativ 109 norma 148, 196 normalna vrijednost 205 normativna lingvistika 17 nosilac sloga 95 nostratička teorija 185 nulti stupanj 107 numerus 108

N nacionalni jezik 149 118'7:in 109 načinska rečenica 115 naglasak 100 · nagl•šen s1oK 95 namjerna re'&mica 115 napetost 98 narječje 135 nastavak 106 nativistička teorija 186 nazal 94 nazalan glas 94 nazalnost 98 nedinamički sistem 196 negativna rečenica 115 neKlotaliziranost 98 neionsonantnost 98 nelabi"aliziranost 98 nelabi~ vokal 94. nena n slog 95 neoclređena zamjenica 110 neologizam 150 nepalataliziranost 98

244

o obavijest 212 objekt 115 objektna rečenica 115 objektna sintagma 113 obraćenje

84

odnosi među semiološkim su· stavima 196 odnos ~ezika i govora 153 odnos ~ezika i mišllenl·a 53 · Odnos ~ezika i nacije 39 odnos 1ezika i politike 220 odnos jezika i stvarnosti 53 odnosna rečenica 115 odnosna zamjenica 110 odstupanje 205 ograničen kod 64 okluziv 95 onomasiologija 122 onomastika 111 onomatopeja 128 opća fonologija 97 opća imenica 109

lingvistika 16, 51 192 opismenjivanje 152 opisna lmgvistika 17 opozicija (kao paradigmatski odnos) 99 opozicija (prema Trubeckom) 66 optativ 128 opuštenost 98 oralan glas 94 oralnost 98 oronimija 111 ortoepija 96 ortografija 48 oscilograf 93 osnova 106 otvoren slog 95 otvoren vokal 94 ovjerena rečenica 79 označeno (u lingvistici) 57 označeno (u semiolo~ji) 190 označitel~ (u lingvisuc1) 57 označitelJ (u semiologijil 190 oznaka 190 opća

opća semiol~ja

p. padež 109 palatal 94 palatalizacija 96 palataliziran glas 95 palatal.iziranost 98 palatografija 93 paradigma 108 paradigmatski odnosi 59, 194 parci!alno pridruživanje 193 paretimologija 179 parole 56 partikula 110 pasiv 109 pasivan bilingvizam 142 patois 135 pauza 101 perlekt 109 perfomumce 80 periferna zona 140 pericxl 115 permutacija 215 pertinentno distinktivno obi· ljefje 98 pidžin 147 piktogram 44

pisan ~ovor 146 pisan Jezik 146 pismeni bilingvizam 142 pismenost 48 pismo 44 plan izraza 13 plan sadržaja 13 plural 109 plurilingvizam 142 pluskvamperfekt 109 podjela oznaka 190 podjela semiologije 192 poetika 119 poetska funkcija 68 poetska upotreba jezika 67 . poetski stil 120 po~F (prema de Saussureu) pojam (u semantici) 130 pogodbena rečenica 115 pokazna zamjenica 110 poliglosija 142 poliglotija 142 polisemija 123 polisintetički jezik 161, 163 polisinteza 162 politički diskurs 87 polivalentan grafem 47 polukonsonant 94 poluvokal 94 polje izraza 193 pomoćni jezik 146 pomoćni rječnik

209

poredbena lingvistika 17 porijeklo jezika 185 porodica 166 poruka 59, 213 - posesivna složenica 107 posljedična rečenica 115 postanak jezika 185, 186 · postava 59 posuđenica 141, 144 pošiljalac 213 potporodica 167 potpuna asimilacija 95 potvrdna rečenica 115 potvrđena rečenica 79 povijesna etimologija 178 povoljan slučaj 215 povratnost 109 površinska struktura 79 pozitiv 110 poznavanje jezika 80

245

praepositio 108

prajezik 167 pravilo preispisivanja 209 pravi uzvik 110 pravopis 48 praznina 107 predikat (kao dio rečenice) 115 predikat (prema Bierwischu) 127 predikativna sintagma 118 predikatna rečenica 115 predikatna sintagma 113 prednji vokal 94 prefiiks 106 prekativ 109 prekidnost 98 presjek (skupova) 208 preslikavanje 190 presupozicija 127 preterit 109 pretpostavka 127 prevođenje 143 prevođenje •ad litteram• 144 prezent 109 preznakovljavanje 196 pridjev 108, 109 pridjevska zamjenica 110 pridruživanje 190 pri~ed.log 108, 110 pri~eglas 107 pritea~~j 107 ·vaoje 83 pri prilog 108, 110 priloška oznaka 115 priloška složenica 107 priložni bro · 110 primalac 211 primaran akcent 100 primitentena fonetika 93 primi~en~ena lingvistika 17 primiJCDJena psiholingvistika 84 P1!,~ifa arbitrarnosti jezičnog 175 princip empirizma 73 principi komparativnhist rijske metode 175 princip jezičnog kontinuiteta 175 princip pravilnosti fonetskih promjena 175 prirodan rod I 09

246

prirodni jezik 196 prisvojan prid~ev 109 prisvojna zamjenica 110 proces 73 produktivnost 200 program 208 progresivna ašimilacija 95 promjenljiv akcent 100 promjenljiva riječ 108 pronomen 108 propozicija 127 prospektivna lingvistika 185 · prosta rečenica 114 proširena rečenica 114 protaza 115 proteza 96, 119 provincijalizam ISO prozodijsko distinktivno obi· lježje 69, 100 prva artikulacija 69 prvo lice 109 osihoakustika 93 psiholingvistika• 18 publicistički stil 120 pučka etimologija 179 puh-puh teorija 186 punina 107 puno pisanje 45 purizam 151

R račun

vjeroJatnosti 215 radna teorija 186 rang 205 rani bilingvizam 142 rastavna rečenica 114 raz~ovomi jezik i govor 146 razJednačivanje 96 razlika (skupova) 208 razlikovna funkcija 13 ·razrađen kod 64 razred 73 razumijevanje 223 realna defirucija 73 reciprocitet 126 recipročna asimilacija 95 rečenica 15, 114 redni broj 110 redoslijed znakova (u pismu)

47

red riječi u rečenici 116 redukcija (kao stupanj pri· jevoja) 107

redukcija (u logici) 212 redundancija 213 redundantna distinktivno obi1" ežje 98 re~uplikacija 107 referencijalna funkcija 68 regresivna asimilacija 95 rekcija 116 rekonstrukcija 183 relacija 73 rema 127 rentgenografija 93 retorika SO, 119 retrospektivna lingvistika 185 riječ 14, 71, 105 rimske brojke 48 rječnik (prema Chomskom) 79 rječnik (u leksikografiji) 111 rod 109 rukopisno pismo 48 rupa u sistemu 71, 99

s sabir 146 sadržaj 124 sadrža~ morfema 103 sadrža~ sema 193 sadria~a!:i1l:antema 15 samog · 94 samoupravna komunikacija

222

sandhi 101

Sapirova tipologija jezika· 162 sastavna rečenica 114 sastavnice (gramatičkog ustrojstva) 1IJ scriptio plena 45 segment 73 sekundaran akcent 100 sem (kao figura sadržaja) 125 sem (kao semantem) 124 sem (u semiologiji) 192 semantem 15, 124, 129 semantička interpretacija 79 semantička sastavnica 79 semantički trokut 124 semantičko polje 16, 125 semantika 15, 122 semantika rečenice 122 semantika rlieči 122 semantika sfnt~gmi 122 semasiologija 122

semem 124 semiologija 19, 188 semiologija komunikacije 192 semiologija mačenja 192 semiološka pragmatika 189 semiološka semantika 189 · semiološka sintaksa 189 semiološki sistem 194 semiotička struktura 73 semiotika 188, 192 seoski lokalni sistem 135 signifiant 57 signifii 57 silazna intonacija 100 silepsa 119 simbol 192 simbolizacijski jezik 163 simetričan bilingvizam 142 simptom 191 sinegdoha 119 singular 108 sinkronijska fonetika 93 sinkronijska fonologija 96 sinkronijska lingvistika 17, 58 sinkronijska semantika 122 sinonimija 123 sintagma 15, 71, 113 sintagmatika 15, 113 sintagmatski odnosi 59, 194 sintaksa 15, 112 sintaksa diskursa 15, 78, 118 sintaksa rečenice 15, 114 sintaktička posuđenica 141 sintaktička sastavnica 79 sintetički jezik 161, 163 sistem (uopće) 12, 54 sistem (prema Hjelmslevu) 73 situaciona analiza 124 skup 207 skupina 167 slikano pismo 48 sliven konsonant 95 slobodan akcent 100 slog 95 slogovno pismo 45 slovo 47 složena rečenica 114 složen grafem 47 ~loženica 107 slušalac 56 služben jezik 149 smisao 124 socijalan bilingvizam 142

247

socijalan dijalekt 146 socijalna posuđenica 63 socijativ 109 sociodi"alekt 146 ~ociolekt 146 sociolingvistika 18 sociologija jezika 18 sonant 94 sonoran glas 94 specijalan jezik 147 spektrograf 93 spirant 95 spona 115 sporedan akcent 100 sporedni dijelovi rečenice 115 središnji vokal 94 srednja vrijednost 205 srednji rod 109 srednji stil 120 srednji vokal 94 srodnost jezika 158 stadijalnost jezičnog• razvitka 85 stalan akcent 100 standard 148 standardizacija 148 standardni jezik 17, 148 stanje 109 stenografija 207 stil 120 stilem 121, 198 i.tilistika 16, 62, 119 stohastički proces 214 stratifikacija 134 stražnji vokal 94 stridentnost 98 stroboskopija 93 strojno prevođenje 143, 144 struktura 12, 54 strukturalizam 54 stupnjevi prijevoja 107 stvaralačka analogija 177 subjekt 115 sub~ektna rečenica 115 sub1ektna sintagma 113 sublativ 109 subordinacija 118 subordinativan veznik 110 subordinativna sintagma 113 substantivum 108 sufiks 106 suglasnik 94 superlativ 110 248

superstrat 140 supkategorijalno pravilo 79 suprasegmentalan element 68 ~uprascgmentalno distinktiv· no obilježje 69, 100 suprotna rečenica 114 supstandardan jezik 151 supstitucija 142 supstrat 140 surface structure 79 sustav 12 svakodnevni jezik i govor 146 svežanj izoglosa 138 svjetski jezik 149 svršenost 109

širenje 118 široka fonetska transkripcija 101 šuštav glas 94

T tabu 128 tagmcm 78 taJni jezik 148 tatpuruia 107 tehnički bil" · 142 tekst (prem~levu) 73 tekst (u teoriji književnosti) 200 tema 127 teorija evolucije 186 teorija informacije 19, 212 teorija o monogenezi jezika 185 teorija o odsutnosti konkret· nog referenta 199 ·teorija oponašanja 186 teorija skUJ?Va 207 teorija uzvika 186 teorija valova 51 teori~ska fonetika 93 teori1ska lingvistika 16 tetragram 47 timbar 96 tipografsko pismo 48 tipološka klasifikaciia 75, 159 tipološka srodnost 158, 159 tjesnačan glas 95 ton 100

toponimija 111 totalno pridruživanje 193 tradicionalna tipološka klasifikacija 160 trajnost 109 transcendentalna lingvistika 17, 72 transfiks 106 transformacija 78, 79 transformacijska generativn.i gramatika 116 transformacijska gramatika 210 transkodiranje 196 transpozicija 144 treća artikulacija 70, 125 treće lice 109 tri~ram 47 triJal 109 trop 119 tuđica 141, 150 tvorba riječi 105 tvrdonepćan glas 94

u učenje

jezika 152 udvajanje 107 uklopljena rečenica 115 ulazni jezik 144 umjetan jezik 196 unija (skupova) 208 unutarnja fleksija 108, 162 unutrašnja lingvistika 17 unutrašnJa sintagma 113 unutrašnJe mijenjanje jezika 182 unutrašnji sandhi 101 upitna rečenica 115 upitna zamjenica 110 upotreba jezika 80 upotreba semiološkog sistema 194 uska fonetska transkripcija 101 usnen glas 94 uvular 94 uzlazna intonacija 100 uzorak 75 uzročna rečenica 115 uzvična rečenica

uzvik 108, 110 uzvišen stil 120

V vakantno pridruživanje 193 valeur 57 vanjska fleksija 108, 162 van!ska lingvistika 17. vanJska sintagma 113 vanjski sandhi 101 vanjsko mijenjanje jezika 182 \'anjabilan funktiv 73 varijacija 215 varijanta (prema Hjelmslevu) 73 varijanta (u fonologiji) 66, 97 varijanta (u standardizaciji). 151 varijetet 135 velar 94 Vennovi dijagrami 208 verbum 108 vemakular 135 vertikalna raznolikost (jezi· U) 134

vertikalna stratifikacija 145 veznik 108, 110 vid 109 vijest 213 visina (glasa) 96 visoka tonalnost 98 visok vokal 94 višeiednoznačno pridruživanje 19°3 višejezičnost 141 viševišeznačno pridruživanje 194 vjerojatnost 215 vokal 94 vokalnost 98 vokalski trokut 99 "'okativ 109 vrddlti 101

vremenska rečenica 115 vrijednost (u lingvistici) 57, 103 vrijednost (u semiologiji) 190 vrijeme 109 vrijeme govora 172 vrste riječi 108

z

115

zaključna rečenica

zalihost 213

114

249

zamjenica 108, 110 zapovjedna rečenica 115 zatvoran konsonant 95 zatvoren slog 95 zatvoren vokal 94 zavisan morfem 105 zavisna rečenica 114 zavisna sintagma 113, 118 zavisno složena rečenica 114 završetak (riječi) 106 završni rječnik 209 zbirna imenica 109 Zipfovi zakoni 206 značenje 124, 129 mak (općenito) 13

mak (prema Hjelmslevu) 73

znak (u· semiologiji) 192 znakovi za brojeve 48 mamenje 191 znanstven stil 120 zubni glas 94 zvonak glas 94 zvučan glas 94 zvučnost

98

žargon 148 žarište 127 ženski rod 109 živ rod 109

INDEKS JEZIKA I PISAMA

Nazivi pisama odštampani su kuriivom. A

abhaski 33 adigejski 33 afarski 31 afganistanski 22 afrikaans 26 anglonkinsko-vakaški jezici 42 ainu 36 ajmara 43 ajsorski 31 akadski 30 albanski 28 aleutski 42 altajski 34 altaJski jezici 36 američki indijanski jezici 42 amharski 31 anarnski 38 anglosaski 25 arabica 47

aramejski 31 aramejsko 45

araukanski 43 aranta 40 arapski 31 arapsko 46 aravak 43 areare 39

arkadijsko-ciparski 22 armenski 28 armensko 46

arumunjski 24 asamski 21 asirsko-babilonski 30 ašanti 40 athapaski jezici 42 atički 22 australski jezici 40 austrazijski jezici 39 austronezijski jezici 40 avarski 33 avestički 21 azerbajdžanski 34 azijski jezici izvan porodica 36

251

čerkeski 33 češki 27 činuk 42 čipeva 42 čol 42 čontal 42 čukotski 36 čuvaški 34

B

bahasa indonesia 39 bali"ski 39 baltički jezici 26 balte>-slavenski jezici 28 bantu jezici 41 bari 41 baskijski 32 baškirski 35 batački

39

beach-la-mar 43 bedža 31 beludžski 22 bemba 41 bengalski 21

ćirilica

46

D

bengalsko 47

berberski jezici 32 biharski 21 bikolski 39 bizantski grčki 22 bjeloruski 27 bodo 38 bokmll 25

bosansko-hercegovačka

janta

28

bosansko-hercegovački ževne>-jezični izraz 28

dajački

variknj i-

brahui 37 bretonski 25 britski jezici 25 bugarski 28 bugarski (stari) 34 bunda 41 bwjatsld 35 burmanski 38 burmansko 47

burski 26 burušask.i 37 bušmanski 41

c cakonski 22 chwang 38 ciganski 21 creek 42 crnogorska varijanta 28

e čadsk.i jezici čakavski čečenski 33 čeremisk.i 33

n

252

41

39

dalmatski 24 danski 25 dardski jezici 21 darginski 33 demotski 31 demotsko 45 devarui~ari

47

dhimouki 22 dinka 41 dogon 40 dolomitski 24 donjolužički 27 dorski 22 dravidski jezici 37

E egipatski 31 egipatski hijeroglifi 45

ekavski 28 enecki 34 engleski 25 eolski 22 l!Sk.imski 42 eskimsko-aleutski jezici 42 esperanto 44 estonski 33 etiopski jezici 31 etrurski 29 euskara 32 euskaro-kavkaski jezici 33 evenijski 36 evenkijski 36 evroazijski jezici 36 ewe 41

F faereerski 25 faliskički 23 fenički 30 fenička

hebre1sko kvadratno 45

45

fidžijski 39 finski 33 finski jezici 33 flamanski 26 francuski 24 francuski kreolski 43 frigijski 29 frizijski 25 fulbe 40 furlanski 24

G gadaba 39 gaelski jezici 24 gagauski 35 galicijski 23 galla 31 galski 24 galski jezici 24 ganda 41 ge'ez 31 ge'ez 45

gegijski 28 germanski jezici 25 giljački 36 glagoljica 46

goldski 36 gondski 37

gornjolužički

gotski 26 gotsko 46 grčki 22 ~rčki

hatski 29 hausa 41 havajski 39 hebrejski 30

27

alfabet 46

grižunski 24 gruzijski 33 gru:.ijsko 46

guahibo 43 gudžaratski 21 gurage 31

H halha-mongolski 35 hamitski jezici 32 hantijski 34

hebrejsko-španjolski 23 helenski 22 · hetitiski 29 hetitsko klinasto 45 hijeratsko 45 himalajski jezici 38

hindski 21 hindustanski 21 hiragana 46 ho 39 hoka-sijuski jezici 42 holandski 26 hotentotski 42 hotentotsko-bušmanski 41 hrvatski književni 28 hrvatskosrpski 27 huastečld 42 hunanski 38

jezici

I ibo 41 ido 44 ijekavski 28 ikavski 28 ilirski 29 iloški 39 indijski jezici 21 indoevropski jezici 21 indoiranski jezici 21 indonezijski 39 indonezijski jezici 39 inguški 33 interlingua 44 iranski jezici 21 irokeski 42 irski 24 islandski 25 istočnogermanski jezici 26 istočnosemitski jezici 30 istočnoslavenski jezici 27 istočnoturkijski jezici 34 istriotski 24 istroromanski 24 istrorumunjski 24 ital-keltski jezici 25

253

italski jezici 23 ivrit 31

J jagnobski 22 Jakutski 34 jao 38 japanski 36 japansko 46 javanski 39 jekavski 28 tezici Australije. i Oceanije 39 Jezici Crne Afrike 40 jezici Jugoistočne Azije 39 jidiš 26 jnski 22 1onsko-atički 22 1oruba 41 'urački 34 Južnoamerički indijanski jel zici 43 južnoa.rapski 31 iužnokavkaski jezici 33 južnoslavenski jezici 27

K kabardinski 33 kabilski 32 kači.n 38 kafir 41 kahčikel 43 kajkavski 27 kalmički 35 kamba 41 kamčadalski 36 kampućijski 38 kanaanski 30 kanara 37 kanara 47 kantonski 37 kanuri 41 karačajevski 35 karakalpački 35 karelijski 33 karijski 29 kastilJanski 23 kašrmrski 21 .kašupski 27 katakana 46 katalonski 24 kate 40

254

katharevusa 22 kavkaski jezici 32 kawi 39 kazahski 34 kečua kekči

43 43 keltski jezici 24 kentum-jezici 30 khasi 38 khmerski 38 khmersko 47 khoi 41 khoisanski jezici 41 kiče 43 kimrički 25 kineski 37 kinesko 45 kinesko-tibetski jezici 37 kirgiski 34 klinasto 45 kobou 40 koine 22 komski 33 kongo 41 kontaktni jezici 43 koptski 31 koptsko 46 korejski 36 korjački 36 komvalski 25 kreolski 43 kretska pisma 45 krimski gotski 26 krimsko-tatarski 34 ksibaro 43 kubai 40 kučanski 29 kumički 35 kurdski 22 kušitski jezici 31 kwo-yu 37

L ladinsk.i 24 lahndski 21 lakski 33 lamutski 36 landsm~ 25 laoski 38 laosko 47 laponski 33 laponski jezici 33 latinica 46

latinski 23

latinsko-faliskički

latvijski 26 lazijski 33 leceburški 25 lepča 38 letonski 26 l . ki 33

jezici 23

1=32

lidijski 29 ligurski 29 likijski 29

linear A 45 linear B 45

lingua franca 43 litavski 26 lolo 38

lolo-bodo-naga-kačin

lomongo 41 tuba 41 luvi"ski 29

luži~osrpski

jezici 38

mesapski 29 miao 38 mia-jao jezici 38 mikoru 40 mikronezijski jezici 39 min 38 mingrelski 33 mistečki 43 moabitski 30 moldavski 24 mon 38 mongolski jezici 35 mon-khmerski jezici 38 mordvinski 33 mosi 40 munda jezici 38 mundarsk.i 38 muskogenski 42

N 27

M madurski 39 mađarski 34 maja 42 maja-soke jezici 42 makasarski 39 makedonski 28 makedonski (stari) 29 malcuva 41 malajalamski 37 malajalamsko 47

malajski 39 malaJsko-polinezijski jezici 39 malP;Ški 39 malinke 40 maloruski 27 malteški 31 mam 43 mandingo 40 mandžurski 36 mandžurski jezici 36 mansijski 34 manski 25 maorski 39 marathski 21

na-dene jezici 42 naga 38 nahuatl 42 nama 41 nanajski 36 naurski 40 navajo 42 nenecki 34 nepalski 21 nganasanski 34 ngola 41 nguni jezici 41 nikobarski 38 niskonjemački 26 nizozemski 26 nogajski 35 nordijski jezici 25 norveški 25 nostra.tički 32 novial 44 novoegi..P.atski 31 novo~ki 22 nubiJski 41 nuerski 41 nynorsk 25

NJ

marathsko 47

marijski 33 masai 41 melanezijski jezici 39

njandža 41 n.jasa 41 njemački 25

255

o

R

obla glagoljica 46 o~amsko 47 OJratski 35 okcidental 44 okcitanski 24 ok.inavslci 36 ODO 40 oraonski 37 orijski 21 osetski 22

oskičlti 23 oskičko-umbrijski ostjački 34

jezici 23

otomanški jezici 43 otomi 43

p palajski 29 paleoazijski jezici 36 paleosib1rski jezici 36 pali 21 pamirski jezici 22 pandžapski 21 papiamento 43 papuanski jezici 40 partski 22 pehlevi 22 pehlevi 45 pelazgičk.i 29 penutijski jezici 42 pennski 33 perzijski 22 pidgin-english 43 pokonči 43 polapski 27 polinezijski jezici 39 polllobla glagoljica 46 poljski 27 pongve 41 popoloka 43 portugalski 23 posrednički jezici 43 praindoevropski 30 prakrti 21 praslavenski 26 protointlijski 45 provansalski 24 punski 30 puštu 22 putong-hwa 37

256

radžasthanski 21 rarotonga 39 retoromanski 24 rifski 32 riksmAJ. 25 romanski jezici 23 romski 21 ruanda 41 rumančki 24 rumunjski 24 rundi 41 runsko 47 rusinski 27 ruski 27

s sabir 43 samoanski 39 samojedski jezici 34 san 41 sanskrt 21 santali 38 sardski 24 satem-jezici 30 secvana 41 sefardski 23 seldžučki 35 selkupski 35 semanški 38 semitska slogovna pisma 45 semitski jezici 30 semitsko-hamitski jezici 30 senufu 41 sijuski 42 sindhski 21 sindhsko 47 singaleski 21 sitigalesko 47 sirijski 31 sjevernoamerički indijanski jezici 42 sjevemoarapski 31 s~evernogermanski jezici 25 s~evernokavkaski jezici 33 s1evernomandarinski 37 skitski 22 slavenoserbski 27 slavenski jezici 26 slovački 27 slovenački 28

· slovenski 28 sogdijski 22 somalski 31 songoi 40 · soninke 40 sonsoral 40 sora 39 sorapski 27 sotho 41

srednjoamerički

indijanski jezici 42 srpski književni 28 srpskohrvatski 27 staroegipatski 31 starogrčki 22 starofiebrejski 30 starolcanaanski 30 staromakedonski 29 staronordiJski 25 staroperziJski 21 staropruski 26 staroslavenski 26 sudansko-gvinejski jezici 40 sumerski 30 sundski 39 svahili 41 svazi 41

9 šanski 38 šilh 32 šiluk 41 škotski 24 šleh 32 šoko 43 španjolski 23 štokavski 27 švedski 25

trački

29

tul\rclki 32 tuba 41 iukana-pano 43 lulu 37 tung 38 tunguski 36 tunguski jezici 35 tun'11sko-mandžurski jezici 35 tup1-guarani 43 turfanski 29 turkijski jezici 34 turkmenski 34 turski 35 tursko-tatarski jezici 34 tuvinski 34

u T

tabasaranski 33 22 tagaloški 39 tahitski 39 tai 38 tajski 38 tajski jezici 38 tajsko 47 takelma 42 talijanski 24 tadžički

17

tamilski 37 tamilska 47 tatarski 34 tauna 39 tavgijski 34 teluški 37 teluJko 47 tibetski 38 tibetsko-bunnanski jezici 3S tigre 31 tigrinja 31 timočko-prizrenski 27 tirolski 24 tobi 40 t1Jda 37 toharski 29 loharski A 29 toharsk.i B 29 tonga 39 torlački 27 l·JSkijski 28 totonački 42

Poaled u llnsvl1dlr.u

udmurtski 33 ugarski jezici 34 ugaritski 31 uglata glagoljica 46 ugrofinski jezici 33 ujgurski 36 ukrajinski 27 ultihi 40 umbrijski 23 umjetni međunarodni jezici 44 uralo-altajski jezici 36

257

uralski jezici 33 urdsld 21 uto-aztečki jezici 42 uzbečld 36

visoCjemački

voaulski 34 fapUk 44 !~Jof 40

258

w wu 37

V valdžbiri 40 vedsld 21 velški 25 veljotski 24 vendski 27 venellSki 29 vepsijski 33 viJetnamski 38 visa'sld 39

votjački 33 vulgarni latinski 23

X xhosa 41

z 25

zancle 41 zapadnogermanski jezici 25 zapadnosemitski jezici 30 zapadnoslavenski jezici 27 zapadnoturkijski Jezici 34 zatopečki 43 zulu 41

ANALITICKI SADR2AJ

1. UVOD

11

Polazne definicije (li): Lingvistika (11) - Jezična djelatnost Jezik i govor (12) - Znak (13); IJngvlstlčke dlsclpllne (13): Fonologija (13) - Morfologija (14) - Sintaksa (15) Semantika (15) - Ostale discipline (16); Podjela lingvistike (16): Srodne :manostl (18). (11) -

2. JEZICI I PISMA SVIJETA

20

Uvod (20); Jezl&ae porodice I skupine {21): Indoevropski jezici (21) - Semitsk~hamitski jezici (30) - Baskijski jezik (32) - .Kavkaski jezici (32) - Ugrofinski jezici (33) - Tur· kijski jezici (34) - Mongolski jezici (35) - Twigusk~man­ džurski jezici (35) - Azijski jezici izvan porodice (36) - Paleosibi.rski jezici (36) - Dravidski jezici (37) - Burušaski jezik (37) - Kinesk~tibetski jezici (37) - Mon-khmerski j~ zici (38) - Jezici munda (38) - Jezici Australije i Oceanije (39) - Jezici Cme Afrike (40) - Američki indijanski jezici (42) - Posrednički jezici (43); Pisma (44): Definicija (44) - Piktogrami i ideogrami (44) - Ideografsk~slogovna pi259

sma (4S) - Slogovna pisma (4S) rnika (47) - Pismenost (48).

Alfabeti (46) -

Grafe-

3. SUVREMENA LINGVISTICKA TEORIJA I NJEZINI POJMOVI 49 Predsaussureovska l nestrukturallstlčka lingvistika (49): Stari i srednji vijek (49) - Novi vijek i mladogramatičari (SO) ...... Suvremene idealističke škole (S2) - Jezik, mišljenje i stvarnost (S2); De Saussureov strukturalizam (54): Uvod (S4) - De Saussureovo djelo (SS) - De Saussureova šutnja (60); - 2enevska lkola (61); Francuska soclološka škola (62): Meillet i komparativna lingvistika (62) - Socijalna lingvi· stika (63); Soclollngvlstlka (64); PraJkl lingvistički krug (65): Predstavnici (6S) - Trubeckoj (6S) - Jakobson (66) - Su· prasegmentalna obilježja (68); Martlnet (69): Artikulacijt (69) - Ekonomija (70) - Dijakronijska fonologija (70) Sintaksa (71); Glosematlka (72): Uvod (72) - Hjelmslev (72); Američka llngvlstlka (74): Uvod (74) Sapir i etnolingvistika (74) - Bloomfield i behavioristička lingvistika (76) - Deskriptivizam i distribucionalizam (77) - Bloomfieldovi sljedbenici (77); Generatlvna gramatika (78): Chomsky (78) - Generativna semantika (81) - Recentni razvoj teorije u Evropi (82); PslhDUngvlstlka (83); Marksizam I poststrukturallzam (84): Klasici marksizma (84) - Marizam (8S) Poststrukturalizam (86) - Kritika strukturalizma (88). 4. FONOLOGIJA 92 Uvod (92); Fonetika (92): Podjela fonetike (92) - Glasovi (94) - Kombinacije glaso\'a (9S) - Primijenjena fonetika (96); Fonologija (96): Podjela fonologije (96) - Fonemi i distink· tivna obilježja (97) - Fonološki sustavi (98); Suprasegmen· talna obUjefja (99); Morfofonologlja (100); Fonetski I fonološki zapis (101). S. MORFOLOGIJA

102 Uvod (102); Morfeml (102): Definicije (102) - Vrste morfema (104); Riječ (105): Definicije (lOS) - Tvorba riječi (10S) Vrste riječi (108); Leksikologija I onomastika (110).

6. SINTAKSA 112 Definicija I podjela sintakse (ll2); Slntagmat lka (113); Sin· taksa rečenice (114): Rečenica (114) - Trad1.:ionalan opi!> 260

(114) - Metoda neposrednih sastavnica (116) - Transforma· cijski generativni opis (11'6) - Funkciona.lna sintaksa (118); Sintaksa diskursa (118); Stlllstlka I retorika (119). 122 7. SEMANTIKA Uvod (122); Tradicionalna semantika (122); Strukturalistička semantika (123): Osnovni pojmovi (123) - Situaciona i kontekstualna analiza (124) - Komponencijalna analiza (125) - Interpretativna i generativna semantika fl26); Ostali semantički problemi (128); Razvojni pravci semantike (128): Jezik i univerzum (128) - Semantička analiza (129).

8. JEZICNA RAZNOLIKOST Uvod (132): Problem ramolikosti (132) - Vrste raznolikosti {134); Horizontalna ramollkost (134): Vrste idioma (134) Lingvistička geografija (137); Jezici u kontaktu (140): Osnovni pojmovi (140) - Posuđenice (141) - Višejezičnost (141); Prevođenje (143): Ljudsko prevođenje (143) Strojno prevođenje (144); Vertikalna raznolikost (145): Uvod (145) - Sociolekti (146) - Pomoćni jezici (146) - Specijalni jezici (147) - Normiranje i standardizacija (148) - Primijenjena sociolingvistika (151); Geneza jezične ramollkostl (153): Uvod (153) - Odnos jezika i govora (153). 9. JEZICNA SRODNOST

157 Klasifikacija jezika (157): Uvod (157) - Vrste srodnosti 158); Kontaktna srodnost (159); Tlpoloika srodnost (159): Uvod (159) - Tradicionalna klasifikacija (160) - Skaličkina klasifikacija (161) - Sapirova klasifikacija (162) - Miješani jezici (164) - Jezične univerzalije (164); Genetska srodnost (165): Uvod (165) - Osnovni pojmovi (16.6) - Principi istra· živanja (167) - Glotokronologija (168); Jezično vrijeme (169): Pojam (169) - Dinamika u dijakroniji (170).

10. KOMPARATIVNA METODA

173

Uvod (173): Komparativna lingvistika (173) - Komparativna· -historijska metoda (174); Principi (175): Tri osnovna principa (175) - Fonetski zakoni (176) - Izuzeci (176) - Fonološka i semantička podudarnost (177); Etimologija (178): Definicija i načela (178) """"'.' Pučka etimologija (179); Metode 261

CllO): Osnove metode (180) - Ograničenje u primjeni (180) - Suvremena metodologija (182); Rekomtrukdja (183): Obi· lježja rekonstrukcije (183) - Problemi rekonstrukcije (184); Porijeklo I postanak Jezika (185): Tradicionalne teorije (185) - Mogućnosti interpretacije (186). 188 11. SEMIOLOGIJA Uvod (188): Definicija (188) - Razvoj semiologije (188) Domena semiologije (190); Oznake (190): Definicija (190) Podjela omaka (190) - Podjela semiologije (192); Izraz I sadrfaj semova (193); Semlololld sustavi (194): Definicija (194) - Klasifikacija (194) - Jezik i drugi semiološki sustavi (195) - Odnosi među sustavima (196); Semlologlja mačenja (197): Problemi pri konstituiranju (197) - Jezik u književnosti (198); Ungvlstlka I semlologlja (202). 12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI

203

Uvod (203): Definicija (203) - Lingvističke formalizacije i metajezik (203) - Izvori fonnalizacija u lingvistici (204); Matematika I llngvlstlka (205): Lingvistička statistika (205) - Matematička lingvistika nekvantitativnog tipa (207) Formalne gramatike (208); Logi.ka I Ungvlstlka (211); Teorija Informacija I llngvlstlka (212): Osnovni pojmovi (212) - Binarizam (214) - Matematički postupci (215) Primjene (216); Mjesto formallzaclja u Ungvlatlcl (216). 13. KOMUNIKACIJA I DRUSTVO

217

Drultvenl karakter komunikacije (217): Komunikacijska praksa (217) - Praktični aspekti (218); Klasni karakter komunikacije (219): Opće pretpostavke (219) - Klasni karak· ter jezične djelatnosti (219) - Jezik i politika (220) - Misti· fikacija u jeziku (221); Samoupravna komunikacija (222): Pretpostavka samoupravljanja (222) - Komunikacija i razu. mijevanje (223) - Nova lingvistika (223).

262

SADR.tAJ

. .

s

I. 2. 3. 4. S. 6.

Uvod . . . • • . • . Jezici i pisma svijeta

20

1.

SemaDtika

Uputa čitaocima

11

• Suvremena lingvistička teorija i njezini pojmovi Fonologija . . . . . . . . . . . . Morfologija Sinttksa

122

8~ Jezična

9. 10. 11. 12, 13.

49 92 102 112

raznolikost Jezična srodnost . Komparativna metod8 Semiologija ..... Formalizacije u lingvistici Komunikacija i dništvo . Bibliografija

132 157 173

.·

. . . . . . .

188 203 217 225

Indeks imena, lingvističkih škola, pravaca i razdoblja Indeks pojmova i tema

233 237

Indeks jezika i pisama

251 259

Analitički

sadrfaj

radna orpnizacija SKOLSKA KNJIGA Masarylwva 28

Izdavačka

Korektor IVANKA PALESCAK-RADESIC Tiskanje dovršeno u svibnju 1985.