Oktobarska revolucija [PDF]

Zitiervorschau

r

Jo vo y O ktobarska Popović revolucija

Izdavač : CENTAR ZA KULTURNU DJELATNOST SAVEZA SOCIJALISTIČKE OMLADINE ZAGREB ZAGREB, Mihanovićeva 28/1

Za izdavača: Branko Miškić

Tisak: Centar za kulturnu djelatnost SSO Zagreb

LENJIN, OKTOBAR I NAŠ REVOLUCIONARNI POKRET

Već gotovo osam decenija ime Vladimira Uljanova Lenjina dominira revolucionarnim zbivanjima u svetu. Reč je o čoveku koji je uvek, polazeći od marksističke zamisli o menjanju sveta i uspostavljanju novih odnosa zasnovanih na vodećoj ulozi radničke klase, znao šta da se radi. Reč je o revolucionaru čiji je uticaj bio presudan u otvaranju nove epohe u istoriji čovečanstva. Određene dimenzije istorijske veličine Vladimira Iljiča i ključna zbivanja revolucije koju je pripremio i vodio 1917. godine dao je i autor ove jednostavno pisane publicističke knjige. Autor se zadržao samo na onih dramatičnih osam dana petrogradskog oktobarskog ustanka, ali u opis tih događaja, utkivajući u njih najvažnije ličnosti, bez crno—belog odslikavanja, uspešno je ugradio i sve ono bitno što je prethodilo Oktobru, a dao nam je naslutiti i sve ono što je Oktobrom rođeno. Knjiga je ova za našeg čitaoca značajna jer podseća na dane kad se počeo menjati svet, podseća na one događaje i ličnosti koji imaju i u istoriji našeg radničkog pokreta, u istoriji naše revolucije izuzetan značaj. Svi smo se mi napajali na Lenjinovoj revolucionarnoj veličini i na suštinskim poruka­ ma oktobarske socijalističke revolucije, kojom je Lenjin otvorio eru socijalističkih revolucija, eru u kojoj je izvršena i naša revolucija kao potvrda Marksove naučne koncepcije socijalizma i Lenjinovog teorijskog i stvaralačkog delà — naučne podloge jugoslavenskog puta u socijalizam. U savremenom svetu, sad kad je socijalizam postao svetski proces, postalo je očito da Lenjinovo delo nije ograničeno na jedan period i značajno samo za istraživanje o tom razdoblju, nego je od prvorazrednog značaja i sad i svugde gde se vodi borba za ekonomsko i socijalno oslobođenje radničke klase, za oslobo­

1

đenje porobljenih naroda, za stvaranje socijalističkog društva, za oslobođenje čoveka i rada, za mir i progres. Slediti njegovu misao, oživotvoravati marksističku nauku za revolucionare znači shvatiti to učenje kao „rukovodstvo za akciju” . Lenjinovi marksistički stavovi o partiji i klasi, o revoluciji kao aktivnosti masa, o nacionalnom i agrarnom pitanju, o suvere­ nitetu, o državi i karakteru vlasti, o odumiranju države, o birokratiji uopšte i posebno o birokratiji socijalističkog dru­ štva, o samoupravljanju čine temeljne postavke svakog revolu­ cionarnog pokreta. On nas je naučio - i praksa naše revolucionarne borbe je to potvrdila - da socijalistička revolucija nije jedna bitka, već čitava revolucionarna epoha s bezbroj i teških i složenih bojeva, s krizama i pobedama. Ali, dakako, ne bismo bili marksisti, ne bismo bili istinski sledbenici Lenjinovog shvatanja, kad ne bismo kao inicijativu za akciju shvatili upravo ono što je Iljič pisao: „Mi uopšte ne gledamo na teoriju Marksa kao na nešto završeno i neprikosnoveno; ubeđeni smo, naprotiv, da je ona postavila samo ugaoni kamen one nauke koju su socijalisti dužni razvijati dalje u svim pravcima, ako neće da zaostanu za životom.” Knjiga koju imamo pred sobom unekoliko nam je približila i ljudski i ideološko- politički lik Vladimira Iljiča. Ima o njemu podataka koji neprestano začuđuju i nije retko pitanje radi li se o legendi, o razrađenom sistemu stvaranja mita, ili je život Vladimira Uljanova zaista bio toliko jednosta­ van — i po tome toliko drugačiji od načina drugih velikih ljudi - da izaziva više od divljenja, zaprepaštenja. Na primer, često je spominjan onaj događaj iz brijačnice u Kremlju kad Lenjin ulazi, vadi novine iz džepa, svrstava se u red i zadubljen u članak - čeka. Prvi čovek revolucije, predsednik Sovjeta narodnih komesara čeka red kod brijača! Ponudili su mu, dakako, prioritet. A on se smeje. Ne, kaže, mi smo za red, mi red stvaramo i normalno je da se reda pridržavamo! Tek pomna analiza dovodi do zaključka o logičnom. Pa ako ga kao takvog shvatimo, biće nam razumljivo da je zaista pocrveneo saznavši da su za nj posudili neku važnu knjigu iz biblioteke koja knjige ne posuđuje. Tako —shvatajući tu jednostavnost u kojoj nije bilo prosečnosti - možemo razumeti da je nalazio vremena pročitati svako pismo njemu upućeno, svaku žalbu, da je stizao rešiti sve što je tražilo njegovo rešenje, čak i onda kad to nije od njega traženo. Zamislite, onih dramatičnih dana 2

poslednje nedelje oktobra 1917. godine - kad menja svet dekretom i akcijom (u knjizi je ovoj to detaljno opisano) kad sastavlja dokumente sudbonosne za budućnost Rusije, ali i za socijalizam kao svetski proces — Iljič čak stiže pisati — i dokument je sačuvan - o tome kakve su „obaveze dežurnog kod predsednika Sovnarkoma” . Kao da nije začetnik nove epohe u istoriji čovečanstva, nego pedantni službenik, stiže misliti da svako ko mu se prijavljuje „na papiriću zapiše ime i, u dve reči, razlog poseta” . Ali naša pomisao o pedantnom službeniku prestaje čim pročitamo: „listić odmah predati predsedniku” - u revoluciji nema čekanja. Vrata predsednikove sobe, ako je predsednik izišao, moraju biti otvorena: možda ko telefonira, a „na telefonski poziv se redovno treba javiti” ... Takav je bio stil Vladimira Uljanova. Očito, ne radi se samo o „čisto teorijskoj nadmoći u prosuđivanju celine” , niti samo o tome daje živeo život neprestanog učenja, shvatajući potpunije od ikog Marksovo učenje o tome da „nije dovoljno da misli streme prema zbilji, nego i zbilja mora stremiti prema mislima” . Reč je i o volji. Sećate li se sećanja njegove najstarije sestre Ane: Volodjinoj reči uvek se moglo verovati. Jednom, od majke prekoren zbog zapaljene cigarete, obećao je da više neće pušiti. I više nikad nije zapalio. Iljič je nadasve voleo čoveka. Možda baš otud potpuna nemilosrdnost kad je pojedinac postao zapreka novome. .„Vernost principima može rasti do krute nemilosrdnosti” . A u životu i delovanju njegovom za mržnju i zavist nije bilo mesta. Ni asketskog nema u tom životu, iako je vidljiva vernost principima prethodnih velikih asketa revolucije. S onim svojim čudesno pronicljivim umećem da ide do osnovnog, gotovo do nepoimanja lišen svagdašnjih potreba traganja po periferiji života i problema, uvek se iskazuje kao čovek spremnosti i doslednosti. I onda još jedan razlog za čuđenja: ni u danima najblistavijih pobeda ne pokazuje, ne što krije nego što uistinu nema toga, ni tračka sujete, kao što ni u najzamršenijim i —za one koji umeju uživati u draži periferije - nerazrešivim situacijama ni tračka očaja! Često je govorio, i pisao, protiv birokratije - ne o činovničkom javašluku (to je lako sprečiti!), niti o činov­ ničkoj bezdušnosti, nego o birokratiji kao proizvodu društve­ nih odnosa koje pritišće nasleđena prošlost zaostalosti' i najamništva. Pobedu nad birokratijom video je u pobedi samoupravljanja („Boriti se protiv birokratije do kraja, do 3

potpune pobede nad njom, moguće je samo kad ćelo stanov­ ništvo učestvuje u upravljanju.”) A o tome kako je sprečavao činovnički javašluk i bezdušnost, bezbroj je primera; klasično je ono s dvojicom seljaka kojima su za vreme građanskog rata, u najtežem razdoblju mlade sovjetske republike, rekvirirani konji. Mužići se žale Lenjinu. Rukovodilac opštih poslova, po zahtevu Iljiča, žalbu upućuje specijalnoj komisiji u kojoj radi neki. Romanov. Taj Romanov arhivira žalbe mužika: „Previše posla. Nema vremena za sitnice!” Ali žalba upućena Vladimiru Uljanovu nije mogla nerešena otići u arhiv. Kontrolisao je put svakog pisma. Pa kad mu je sekretarica Bričkina pokazala odgovor Romanova, Lenjinova i inače crvenkasta put buknula je u purpuru - srdito piše; „Odmah zatvoriti Romanova!” Tako je radio čovek koji je označio i probio put Rusiji u savremenu istoriju, ne ostajući pri tome ni za tren u ruskom krugu. Marksovu interpretaciju društvene zbilje, kao praktične baze da se ta zbilja menja, Lenjin je pretvorio u instrukciju za akciju, u praksu koja je kod njega „uvek neophodna posledica do tada nagomilane sume i sistema istinske spoznaje” . Kad mislim o Lenjinu, uvek mislim o tome kako se njegovo znanje o društvu redovno očituje kao društveno nužna akcija, adekvatna upravo tome trenu. Kao čovek spremnosti i doslednosti, uvek se u odnosu teorije i prakse opredeljivao za prioritet prakse. O tome možda najbolje svedoči jedan detalj iz sedamnaeste; spomenuću ga jer u ovoj knjizi nije opisan. Reč je o tome kako je Lenjin, krijući se zajedno sa Zinovjevom u plastu sena, tren u ulozi kosca, a tren ribolovac, pisao „Učenje marksizma o državi i zadaci proleterijata u revoluciji” . Delo je ostalo nezavršeno, iako i u nezavršenosti monumentalno. Prilike su bile sazrele za akciju, trebalo je ući u revoluciju jer je - sam će to reći - „prijatnije i korisnije sticati ‘iskustvo revolucije’, nego o njemu pisati” , zatvorio je svesku i otišao u Petrograd da povede revoluciju. Davno je utvrđeno da je „Lenjin tražio teoriju prakse, a njegovi drugovi praksu teorije” , i otud verovatno povremeno neprihvatanje njegovih inicijativa u rukovodstvu boljševičke partije: sledili su ga tek kad se posvedoči. Njihove razloge shvatao je bolje od njih samih. I redovno im prašta, iako u trenu razjašnjavanja, u trenu uveravanja, kad njegovi drugovi ne mogu shvatiti ono jedino moguće i najispravnije, nemilosrd­ no šiba kritikom: ne da dotrče, nego da pouči. Naša se revolucija na njegovom primeru učila, i u tome je drug Tito

4

dosegao lenjinsku veličinu, kako razviti sluh za nerv masa: tek sa znanjem da su mase sazrele da prihvate njegov program, Lenjin je insistirao na izvršenju programa. Otud verovatno stari boljševik, poznati sovjetski istoričar Pokrovski i piše da je Lenjin u mnogima od onih koji su s njim delovali „pobuđivao i stanovito praznoveije” . Veličina proroka, istinskog revolucionera i jeste u tome da govori istinu i onda kad sve govori protiv te istine. U tom svetlu treba čitati i ispovest Pokrovskog: „Često sam bio u prilici da nam se mišljenja u praktičnim pitanjima razilaze. Pokazalo se da je Lenjin uvek bio u pravu. Kad sam to, otprilike u sedmom slučaju, iskusio, odustao sam od sukobljavanja i potpuno se podredio Lenjinovim rešenjima, čak i tada kad mi je logika mog razmišljanja nalagala neslaganje ... Shvatio sam da Iljič vidi deset stopa duboko pod zemlju...” Šest meseci pre nego je uzdrmao svet s onim svojim dvadesetpetooktobarskim proglasom „Građanima Rusije” , u vreme tumačenja Aprilskih teza, čak i oni kojima je revolucija bila jedino usmerenje, primali su — čitano' u onovremenim listovima — njegova tumačenja „ne toliko s nepoverenjem koliko ironično” . Rečeno je tada, i pisano, kako „govori same gluposti” , da je „propao čovek, otpao od pokreta” , „čovek izolovane atmosfere” koji „sve gleda kroz naočari svog fanatizma” . Čak i boljševička Pravda, koju u proleće 1917. uređuju Kamenjev, Zinovjev i Staljin, suprotstavljena Lenjinovom programu revolucije, piše da će interese radničke klase znati „braniti i od ‘revolucionarnog oportunizma’ i od kritizerstva druga Lenjina” . Ne, nisu oni bili protiv revolucije: samo nisu mogli shvatiti društvenu realnost koju je naznačavao Lenjin; mislili su da je narod „cilj ili sredstvo, masa koju treba osloboditi” , dok je narod za Lenjina „usmeravajuća stvarnost, signalizacioni sistem koji treba budno motriti” . Od komunista je tražio stalna istraživanja i učenje, ali uz shvatanje da će „komunista biti samo običan hvalisavac, ako sva znanja koja je dobio ne budu prerađena u njegovoj svesti” , jer “ako bi neki komunista hteo da se hvališe komunizmom na osnovu gotovih zaključaka koje je dobio, a da nije obavio vrlo ozbiljan, težak i velik posao da se nije snašao u činjenicama prema kojima je dužan da se odnosi kritički, takav bi čovjek bio vrlo jadan komunista” .

5

Gorki nam veli da je Vladimir Iljič ,,o tajnim burama svoje duše znao ćutati kao niko drugi” . Šta uopšte znamo o Lenjinu privatno? U školi petice, ako je to privatno. Pritajeni jad, kad je brat obešen: nežni poljubac majci. Šta je šaptao svojoj supruzi kad se u Sibiru, u progonstvu oženio 1898? Nema toga. Lenjin ne govori o sebi. „Celoga života jedva da mu se šta događalo, bar što se prosečnom merom naziva događajem” . Događaji u životu Vladimira Uljanova: sve sama povest. Ili je možda „privatno” ono pismo rukovodiocu opštih poslova sovjetske vlade Bonč—Brujeviču maja 1918: „Budući da se niste odazvali mom izričitom zahtevu da mi objasnite zašto mi je plata od 1. marta povećana sa 500 na 800 rubalja i budući da mi je plata - kako ste je vi saglasno sa sekretarom Gorbunovim apsolutno samostalno odredili kršeći time odluku Veća narodnih komesara od 6. decembra 1917. očito protivzakonita, primite strogi ukor.” Možda je to privatno — da je voleo lov, da je voleo planinariti, da mu je bilo milo s Nadeždom Konstantinovnom, da je voleo brati gljive ili — u detinjstvu — klizati po ledu Svijage, da je polažući ispite izvanredno s najblistavijim ocenama diplomirao pravo, da je sebe podređivao opštoj meri. Ne, ne, nema tu ništa privatno. Sve je to istorija. Klasične su one njegove četiri rečenice: „Za politiku i partiju vredi —s odgovarajućim izmenama — ono što vredi i za pojedine ljude. Pametan nije onaj ko ne čini greške. Takvih ljudi nema i ne može biti. Pametan je onaj koji ne čini veoma bitne greške i ko ume da ih lako i brzo ispravlja.” I odmah primer: saznavši da je rukovodstvo u Novgorodu uhapsilo nekoga koga nije trebalo uhapsiti piše: „Upozoravam vas da ću zbog. toga uhapsiti predsednika gubernijskog izvršnog komiteta, predsednika specijalne komisi­ je i članova izvršnog odbora, insistiraću da budu streljani.” Ako je akcija partije bila dogovorena, teško onom ko zaigra zasebnu igru. „Orkan je u očima Vladimira Iljiča” , zapisaće njegova sekretarica 18. maja 1917. godine, kad je Tomski „na svoju rku” tumačio partijsku politiku. A sad drugi primer: koliko brige, koliko telegrama, koliko pisama i telefonskih intervencija da nekog bolesnog druga uputi na lečenje. Gorkoga, na primer. Ili briga da se bivšem „narodnjaku” (s njim se Lenjin obračunavao još u

6

prošlom veku), nekom Tirkovu, dodele ,,dve-tri desjatine zemlje i dve krave za njegovu porodicu” . Sačuvana je ceduljica na kojoj piše svojoj sekretarici kako će ga „veoma obavezati” ako nabavi hranu nekom drugu u hotelu „Luks” , jer taj drug „naporno radi odmah pored hotela... ništa sad nema, ne dobiva ni kopejku...” Drugi put moli - i gotovo da nema dana u kojem se takvi slučajevi ne ponavljaju da jednu drugaricu smeste u Dom sovjeta, jer „ona sama nikad neće za sebe intervenisati” , budući da je „spremna trpeti i ćutati neizmerno” . Lenjinovom teorijom i njegovim revolucionarnim do­ stignućima naš organizovani radnički pokret, naša socijali­ stička revolucija, naš sistem samoupravljanja i delegatski sistem oduvek se stvaralački napaja. Naš je moral, baš kao što je to tražio Vladimir Iljič, ,potpuno podređen interesima klasne borbe proleterijata” . Drug-Tito je mnogo puta naglašavao daje „Lenjinovo djelo utemeljeno u ideologiju, revolucionarnu strategiju i praksu Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije” i daje „utkano u svaku (...) fazu borbe radničke klase i naroda naše zemlje za socijalizam, za stvaranje slobodne zajednice udruženih proizvođača” . Na Lenjinu smo se učili kako da organizujemo Partiju i kakva partija može biti istinska avangarda radničke klase na njegovom shvatanju smo zasnivali svoje stavove o nacionalnom pitanju („Svaka nacija treba da dobije pravo na samoodređenje, i to pomaže samoodređenju trudbenika... Izbaciti samoodređenje nacija i zameniti ga samoodređenjem trudbenika potpuno je nepravil­ no, jer takvo zamenjivanje ne vodi računa o tome uz kolike teškoće, kakvim vijugavim putem ide diferencija unutar naci­ je...”), o odnosu prema masama (,,U narodnoj masi mi smo ipak samo kaplja u moru i možemo da upravljamo samo kad pravilno izražavamo ono što narod shvata”), u Lenjinovoj analizi revolucionarne situacije i odnosa klasnih snaga naša Partija je našla osnovu za uspešnu procenu trenutka u kome ćemo pokrenuti revoluciju i kako ćemo tu revoluciju razvijati. Od Lenjina smo naučili da ne stvaramo idiličnu predstavu socijalizma. I u pripremama revolucije i u svim fazama revolucije znali smo lenjinsku istinu o tome da revolucionarni razvitak „radnički pokret svake zemlje ostvaruje na svoj način” , i zbog toga smo sledili njegove savete:

7

„Ne kopirajte našu taktiku, nego samostalno razmišljajte o uzrocima njene specifičnosti, o njenim uslovima i rezultati­ ma, primenjujte kod sebe ne slovo, nego duh, smisao, pouke, iskustva od 1917. do 1921. Ekonomski se odmah osloniti na robnu razmenu s kapitalističkim inostranstvom, ne tvrdičite...” Lenjinovi stavovi o državi za nas imaju i teorijsku i praktičnu vrednost. I kao što je oktobarska revolucija bila inspirator za organizovanje i vođenje naše revolucije, tako i Lenjinovi stavovi o samoupravljanju, o organizovanju proleter­ ske države, o jačanju uloge neposrednih proizvođača, koji slobodno ujedinjeni - sve više postaju direktni subjekt proizvodnje i svih uslova života, znače kretanje revolucije napred. Smisao Oktobra, kao i sve ono što je u Rusiji uslijedilo posle oktobarske revolucije, u naš revolucionarni pokret prvi su prenosili Jugosloveni - crvenoarmejci. Mnogi od njih su bili na najznačajnijim frontovima građanskog rata od 1917. do 1921. godine u odbrani prve zemlje socijalizma. Preko trista hiljada Jugoslovena, koji su se u Rusiji zatekli mahom kao ratni zarobljenici, borili su se za lenjinske ideje. Još za vreme građanskog rata osnovane su komunističke grupe Jugoslovena pri Boljševičkoj partiji. Vrativši se u zemlju, jugoslovenski boljševici su tumačili Lenjinovo shvatanje revolucije, a kasnije je na tim shvatanjima naš radnički pokret gradio svoj program, stvarao svoju strategiju i određivao revolucionarnu taktiku u pojedinim fazama razvoja. Pisati sad o Lenjinu i Oktobru za nas znači pisati o našem odnosu prema revoluciji, njenom trajanju, njenim konkretnim i raznovrsnim tokovima. Podsećati na Lenjina znači podsećati na neophodnost stvaralačke razrade teorije i prakse koje jačaju socijalističke društvene odnose, znači podsećati na lenjinsku misao o tome da „će se radnička klasa, pobedivši, održati samo u ogorčenoj borbi s drugim klasama i pobediće do kraja samo u tom slučaju ako bude umela da dovede do uništenja klasa uopšte” . KOŠTA NAĐ

8

PUT DO OKTOBRA

U reporterskoj kronici o osam posljednjih dana oktobra 1917. godine pokušao sam oslikati ličnosti i zbivanja, interese i napore, ponajprije Lenjinovu i boljševičku aktivnost, ali i snage koje su im bile suprotstavljene. Objavljivao sam kraće dijelove ovoga rada u novinama (Vjesnik, Delo i Oslobođenje) i tada sam — sudeći po pismima čitalaca — stekao dojam da je □va tema jednako bliska i mladom i starijem čitaocu, i povjesnom istraživaču, i onima koji se tek upoznaju s Lenjinovim djelom. Sad, kad sam uoči šezdesetogodišnjice velike socijalističke oktobarske revolucije redigirao te tekstove dopisujući čitava poglavlja, opredijelivši se za izdavanje knjige, učinilo mi se da je neophodno kao uvod dati i sažeti pregled zbivanja uoči revolucije. I oba recezenta, Vasilije Boro i Marko Lolić, inzistiraju na uvodnom pregledu ruskih događaja od 19 05^0 studenoga 1917. •Oktobarska socijalistička revolucija bila je treća po redu revolucija u ruskom imperiju dvadesetog stoljeća: prethodile su joj revolucije 1905—1907. i februarska 1917. godine, j Zašto je revolucionarni proces našega vijeka, odnosno zašto je socijalizam kao svjetski proces počeo baš u Rusiji? lija Erenburg je napisao da se to dogodilo „možda zato što smo mi imah najviše srca, a najmanje kruha” , i u tome treba tražiti dio istine. Bitno je da su u Rusiji postojali objektivni uvjeti za revoluciju i da je Rusija imala dovoljno organiziranih revolucio­ narnih snaga, osposobljenih da ocijene pravi trenutak i da idu do kraja. Vladimir Iljič Uljanov, vođa revolucije, onaj koji je realnost Marxovih ideja pretvorio u djelo, prioritet Rusije u realiziranju marksističkog programa vidio je u tome što se ta ogropina zemlja, pritisnuta svim oblicima izrabljivanja, nepi­

9

smena, necivilizirana i gladna, nalazila na granici razvijenog Zapada i potlačenog Istoka i na pragu svog buđenja mogla je dati znak za preobražaj čitavog svijeta. Socijalistički je pokret u Rusiji organiziran i vrlo aktivan znatno prije prve radničke revolucije, prije 1905. godine koja je - po Lenjinu - „generalna proba” Oktobra. Devetstopeta je bila revolucionarni pjev pravoslavnog imperija, godina prvih sovjeta, vrijeme carskih rafala na pobunjene radnike, snažni korak prema budućnosti. To je vrijeme kad se organiziraju buržoaske, liberalne ali i reakcionarne stranke, kad se rađaju „kadeti” i „oktobristi” , a avangarda radničke klase otkriva neumitnost radničko-seljačkog saveza za buduću pobjedo­ nosnu revoluciju^ Rusija Nikolaja II Romanova, posljednjeg ruskog impe­ ratora, ušla je na početku stoljeća u imperijalistički stadij kapitalizma. Imperijalizam se u tom carstvu razvijao na specifičan način. U isto vrijeme kad se stvaraju monopolitistički oblici kapitalizma u nekim područjima se tek zasnivaju kapitalistički odnosi. Neki narodi ogromne carevine još žive u feudalizmu, a kod nekih potlačenih naroda očuvani su bili čak i patrijahalnorodovski odnosi. Ekonomsko—političke protuiječnosti rijetko u kojoj državi su bile toliko izoštrene. Tri prve godine našeg stoljeća karakteristične su po teškoj ekonomskoj krizi. Uslovi života i rada radničke klase neprestano su pogoršavani. Dolazi do sve vidljivije koncentracije kapitala, rastu krupna poduzeća i banke. Rastući monopolistički kapi­ talizam isprepletao se s raznim oblicima još prisutnog kmet­ stva. Oko 30.000 spahija ima više zemlje nego što je oko 11.000.000 seoskih imanja. Carizam ugnjetava radnike i seljake, a naročito neruske narode koje po svaku cijenu želi rusizimti. ^Radnički pokret u Rusiji je početkom stoljeća već imao znatna iskustva u štrajkačkim borbama. Najznačajnije vođe Ruske socijaldemokratske radničke partije djelovali su iz inozemstva (Lenjin i Martov, Akselrod i Zasuličeva, Trocki i Plehanov) koji se na II kongresu 1903. godine razdvajaju u dvije socijaldemokratske frakcije: Lenjin s kongresnom veći­ nom od tada vodi Boljševičku, a Plehanov Menjševičku partiju. S Lenjinom se tada razišao i Ljev Bronštejn Trocki, koji će se nešto kasnije razići i s menjševicima. I Sazrijevanje revolucionarne situacije u zemlji, koju ne­

10

prestano potresaju štrajkovi i seljačke pobune (u prve četiri godine našeg stoljeća izbilo je gotovo 700 takvih pobuna, naročito u Ukrajini, Povolžju i Gruziji), ubrzao je rusko-japanskirat 1904-1905. godineJRevoluciji su prethodila dva velika štrajka: onaj u Bakuu, gdje su se bunili radnici industrije nafte, i onaj u Petrogradu, koji započinju radnici Putilovskih zavoda, da bi 21. siječnja 1905. prerastao u generalni štrajk. S jednim i drugim rukovode - djelujući iz ilegalstva - Lenjinovi boljševici. Revolucija je izbila drugog dana^gejietalnog štrajka. Još u inozemstvu, Lenjin tada piše da je „počelo razdoblje političkih prevarata i revolucija” . Trocki, koji.se ilegalno vraća u carevinu, piše kako je „revolucija stigla i dokrajčila naše političko djetinjstvo” . Do kraja svibnja preko 220.000 radnika je u štrajkačkom pokretu. Krajem svibnja 30.000 radnika tekstilnih tvornica u Ivanovo-Voznesensku obustavlja rad: preko šest tjedana.se bore protiv kapitalista i carske žandarmerije. Na inicijativu boljševika u Ivanovo-Voznesensku je stvoren prvi Sovjet, delegatska skupština od 151 deputata preuzima i rukovođenje štrajkom i svu vlast, stvara svoju miliciju i svoj sud. Iza toga prvog Sovjeta u povijesti stvoreni su sovjeti u mnogim drugim industrijskim pobunjenim centrima^ U revolucionarnim zbivanjima 1905. godine najznačaj­ niju je ulogu odigrao Petrogradski sovjet radničkih deputata. Imao je od samog početka, od svog prvog zasjedanja 13. listopada, izuzetan autoritet kao revolucionarni prvorazredni faktor. Četiri dana kasnije Nikolaj II je bio prisiljen da objavi manifest obećavajući ustav, građanske slobode i opće pravo glasa (tekst poluliberalnog šefa vlade grofa Wittea). Boljševici, među kojima je sad bio i Lenjin, objašnjavali su da je carev manifest samo manevar, traženje predaha. I dalje inzistiraju na ustanku, na vodećoj ulozi proleterijata, na tome —kao što je Lenjin pisao — da se „Sovjet što prije proglasi za privremenu revolucionarnu vladu Rusije” . Do prosinca je u Rusiji osnova­ no oko 80 sovjeta; nastali su kao organ štrajkačke borbe i ubrzo prerastaju u vodstvo oružanog ustanka^ Poslije okončanja rata s Japanom car je u borbu protiv pobunjenog proleteijata uputio najelitnije pukove. Hiljade ljudi je ubijeno bez suđenja, a deseci hiljada su bačeni u carske tamnice. Nastupilo je razdoblje najekstremnije reakcije i žestokog terora. Revolucija je bitku izgubila iz viš? razloga, a

11

presudno je bilo to što nije uspostavljen savez između proleteijata i pobunjenog seljaštva. Prva revolucija u epohi imperijalizma, koja je u raznim oblicima trajala sve do 1907. godine, zapravo do 16. srpnja 1907. kada je rastjerana Državna duma, prvi put sazvana u travnju 1906. godine (carizam se, naime, nadao da će sazivom Dume seljaštvo odvojiti od revolucionarnog pokreta), izazvala je značajna revolucionarna vrenja i u inozemstvu. Pod njenim direktnim utjecajem izbijaju revolucije u Iranu (1905-1911.), u Turskoj (1908.) i u Kini (1911.), a pojačani su i neki nacionalno-oslobodilački pokreti, u Indiji i Indoneziji npr. ' Devetstopeta je bila krvava, ali za ono što se dogodilo 1917. godine, čini se, neophodno potrebna, učenici i sudionici prve revolucije bili su ključne ličnosti druge, pobjedonosne revolucije^ Ako je 1905. bila „generalna proba” Oktobra, onda je njegov preduvjet bio prvi svjetski rat, u kojem je ruska armija imala gubitaka neuporedivo više od ijedne druge zaraćene zemlje. Rusija je ušla u rat uvjerena da će „pobjedonosni ishod bez napora obuzdati socijalistički pokret” . Ruska armija je mobilizirala petnaest milijuna ljudi. Osnovni sastav vojske činili su seljaci. Ali na front je poslano i 40 posto radnika, i to uglavnom oni „buntovniji” , politički osumnjičeni. Početkom rata revolucionarna vrenja su splasnula, ali kako se rat razvlačio, tako je i radnički pokret postajao sve borbeniji. Boljševička aktivnost postaje sve izrazitija. O tome nalazimo podatke i u tajnim izvještajima carske političke policije Ohrane: „Lenjinisti su osvojili dominirajuće položaje u socijal­ demokratskoj partiji. Oni u Rusiji drže izrazitu većinu ilegalnih socijaldemokratskih organizacija... Traže kraj rata, zbacivanje sadašnje vlade i uspostavljanje republike...” Boljševici u ruskoj socijaldemokraciji naročito jačaju poslije praške boljševičke konferencije 1912. godine. Tada su u Centralni komitet Boljševičke partije izabrani, uz Lenjina, još i F. I. Gološeckin, G. J. Zinovjev, G. K. Ordžonikidze, S. S. Spandarjan, D. M. Švarcman i R. V. Malinovski (ubrzo isključen). Partija je očišćena od „menjševičkih elemenata” . Da bi partija ilegalno djelovala u Rusiji, uspostavljen je Ruski biro CK u kojem su bili G. K. Ordžonikidze, S. S. Spandaijan, F. I. Golešeckin, J. D. Stasova i J. V. Džugašvili Staljin. Nešto

12

kasnije u Centralni komitet je kooptiran i Jakov Svjerdlov. Rascjep u socijaldemokraciji je pojačan početkom rata prilikom izglasavanja ratnih budžeta. Tada se raspada II Ihternacionala. Menjševički poslanici u Državnoj dumi uzdržali su se od glasanja. I oni se tada cijepaju u tri frakcije: Plehanov je prihvatio tezu o „pravednom obrambenom ratu” , desni menjševici su čak ušli u Odbor za ratnu industriju, a Martov je osudio „obranaštvo” . Lenjin u to vrijeme, naročito na socijaldemokratskim konferencijama u Zimmerwaldu i Kienthalu, iznosi teške optužbe protiv čisto imperijalističkog karaktera rata u svim zaraćenim državama. Po Lenjinu, treba „pretvoriti rat u građanski rat” —u rat protiv vladajućih klasa. Godine 1916., kad je iz carske armije dezertiralo oko milijun i pol vojnika, Vladimir Uljanov najavljuje buržoasko—demokrat­ sku revoluciju i jasno predviđa njeno brzo prerastanje u socijalističku revoluciju. Šesnaesta je bila godina revolucionarnog vrenja koje $e^ najizrazitije ispoljava u štrajkovima: počelo je 9. siječnja 1916. i nastavljalo se, iz regiona u region, čitave godine. Vojska je" trpjela poraz za porazom, privredno rasulo je postajalo sve očitije, oskudica je prerasla u glad. Radne mase su tražile radikalan obračun s carizmom. U IV državnoj dumi mnogi liberalni deputati, čak i lideri „kadeta” , koje je od osnutka 1905. godine vodio sveučilišni profesor Miljukov, istupaju protiv carističkog terora. Građanske su partije u opoziciji carizmu iz straha da ne dožive ratni poraz i ne izgube svoje pozicije. Rusko seljaštvo je u permanentnoj pobuni. Štrajkovi potresaju gradove. Vojska se osipa. ° Početak sedamnaeste je najavljivao revoluciju; avangardu predstavlja petrogradski proleterijat. Prijestolnica je početkom 1917. godine imala oko 400.000 radnika, koji su — uz kratke predahe — bili u stalnoj štrajkačkoj pobuni od jeseni (30 listopada) 1916. godine, kad je u radničkoj četvrti Viborg na ulice izišla kolona zaposlenih u Renaultovim pogonima s parolama „Dolje rat!” i „Dolje smrtna kazna!” . Pobunu su vodili metalci. Drastična zbivanja se nižu iz dana u dan, da bi se 23. februara, odnosno 8. ožujka počelo da jasno nazire ono što ćemo nazvati februarskom revolucijom. Toga su dana na prijestolničke široke ulice izišle radnice tekstilnih tvornica.

13

Radnicama su se pridružile domaćice, a onda na ulice izlazi gotovo sav petrogradski proleterijat. Na ulicama je oko 130.000 radnika. Iz radničkih rajona Viborga i Narve borbene kolone nastupaju jjrema četvrtima bogatih i povlaštenih. Boljševici su na čelu kolona. „Imamo svu organizaciju u rukama” , javio je Lenjinu A. G. Šljapnikov, jedan od novoime­ novane trojke boljševičkog rukovodstva u zemlji. Uveče 8. ožujka u Viborgu je zasjedalo boljševičko rukovodstvo. Bilo im je najvažnije da objedine aktivnost svih revolucionarnih snaga. Sutradan su, ujedinjujući se s menjševicima i socijalrevolucionarima (eserima), koje su predvodili Čjernov, Avksjentjev, Geršuni, Goc, Azef i Savinkov, a naročito s eserima — maksimalistima, boljševici na petrogradske ulice izveli preko 200.000 radnika koji su nastupali s parolama protiv cara i rata. Vladine snage, policija, kozaci i petrogradski garnizon sa stotinjak hiljada vojnika u početku se drže suzdržano. General Habakov, zapovjednik petrogradske vojne oblasti, zahtijevao je od radnika da se vrate u tvorničke hale ih će „svi biti poslani na front” . Radnici su odgovorili pozivom na generalni štrajk koji je zakazan za 10. ožujka. Nikolaj II tada naređuje „da se od sutra prestane s neredima, koji se ne mogu trpjeti u ovom teškom času rata” . Na petrogradske ulice izlaze vojne jedinice, ovaj put s jasnim naređenjem: Ako se radnici ne povuku pucati! U nedjelju 11. ožujka Petrogradom su se razlegli rafali kontrarevolucije. Pucano je na više miesta. Policija javlja caru da je četrdesetak mrtvih, ah taj broj je zaista bio znatno veći. Ipak, većina radnika nije bila sklona da se smiri. U agitacionim centrima, u kojima su glavnu riječ vodili boljševici, izdavane su direktive za daljnje akcije. Problem je bilo oružje - radnici ga nisu imali. Presudno je bilo na koju će se stranu opredijeliti vojnici; u suštini njihovi su interesi bili identični interesima pobunjenog proleterijata. Oni su se počeli opredjeljivati u noći 11. i 12. ožujka, a već 12. ožujka, u toku dana, na mnogim se mjestima kolone demonstranata i vojnika bratime: oružje prelazi na stranu revolucije. Do večeri 12. ožujka radnici su uza se imali oko 65.000 vojnika. Popodne 12. ožujka okršaji su u prijestolnici sve učestali­ ji i sve krvaviji. Naoružani radnici i vojnici postepeno preuzi­ maju vlast nad pobunjenim gradom. Tih dramatičnih sati carska vlada zasjeda u Marijinskom dvorcu na Dvaijeckoj

14

ploščadi pored careve Zimske palače (Zimnij dvarjec). Sve trupe koje je vlada slala na radnike radničke su kolone uglavnom apsorbirale ili - rjeđe - razbile. U Mogiljov, gdje je tih dana bio car (u Stavki vrhovne komande), predsjednik IV državne dume Mihail Rodzjanko je poslao telegram: „Stanje sve teže. Neophodne hitne mjere. Sutra će biti prekasno. Rješava se sudbina domovine i dinastije. „Kažu da se Nikolaj II nasmijao i da je rekao kako na „glupe izvještaje ovog debeljka ne treba ni reagirati” . Ali kad je stigao i telegram Habalova („Petrograd se pobunio”), car je naredio da general Ivanov, s diktatorskim ovlaštenjima, na prijestolnicu povede vjerne trupe. Tavričeska palača, sjedište IV dume, postaje 12. i 13. ožujka centar vodstva revolucije. Poslanici Dume, koji su se okupljali u jednom krilu palače, još su vjerovali u mogućnost ugušenja revolucije. Osnivaju Privremeni odbor Dume i prego­ varaju s carevim bratom Mihailom. Istovremeno u palači počinje djelovati i novostvoreni Sovjet - organizacioni i komandni centar revolucije. Trupe generala Ivanova, upućene u prijestolnicu da razbiju ustanak, stigle su u carsko ljetovalište (Carsko Selo) ujutro 13. ožujka. Prema prijestolnici je u specijalnom carskom vlaku putovao i Nikolaj II. Javljeno mu je da se trupe generala Ivanova osipaju ili „prelaze na stranu pobunjenih radnika” . Car je shvatio da više ne može carevati: odlučio je da abdicira u korist brata Mihaila, što je saopćio predstavnicima Dume. Delegacija Dume — grupa ljevice, koju su vodili Miljukov i Kerenski, s monarhistima Rodzjankom i Gučkovom - posjeti­ la je nadvojvodu Mihaila 16. ožujka. Priznali su mu carska prava, ali su izrazili „strah za carstvo”; i Mihailu savjetuju da abdicira. Mihail je bio grozno prestrašen za svoj život. Od Sovjeta i Privremene vlade, koju su poslanici IV dume osnovali, prethodnog dana (15. ožujka) na čelu s knezom Georgijem Ljvovom, jednim od najkrupnih veleposjednika, tražio je osnovne garancije. Nije mogao dobiti nikakva obećanja. Šefovi dviju buržoaskih partija, oktobrističke (Gučkov) i kadetske (Miljukov), glavne političke ličnosti u novostvorenoj vladi, te Aleksandar Kerenski, lider eserske frakcije trudovika koji su u Dumi imali 10 poslanika (bio je izabran i u Izvršni komitet Sovjeta i u Vojni komitet, koji je rukovodio pobunom, a i u Privremenu vladu u kojoj je dobio portfelj ministra pravde),

15

nisu vidjeli izlaza za Romanove. Poslije razgovora s njima i Mihailo je abdicirao, ali ne u korist nekog drugog Romanova, nego s pozivom Rusiji da se „pokorava Privremenoj vladi...kojoj je povjerena sva vlast” . Tako Romanovi 16. ožujka nestaju iz ruske povijesti. Širom prostranog imperija, kako je gdje svrgavana stara vlast, pobunjene maše radnika, vojnika i seljaka su stvarale institucije revolucije — sovjete. U svim sovjetima, osim u Ivanovo—Voznesensku, Jekaterinodaru i nekim manjim mjesti­ ma, boljševici su bili u manjini: još su mnogi bili na robiji, u izgnanstvu ili, kao Lenjin, u inozemstvu. Sovjeti sa menjševičko-eserskom većinom nisu bili zreli za preuzimanje vlasti: iako su je im aif odustali su od nje i predali je buržoaziji koja uza sve to nije ispunila nijedan ključni zahtjev revolucije: nije obustavila rat, nije izvršila agrarnu reformu, nije uvela osamsatno radno vrijeme. Vođu boljševika Vladimira Uljanova vijest o februarskoj revoluciji zatekla je u Zurichu. Njegovo mišljenje o upravo izvršenoj revoluciji vidimo iz pisama upućenih u Stockholm Aleksandri Kolontaj (koja je tražila od vođe revolucije „direkti­ ve uoči povratka u Rusiju”). Četiri dana poslije Nikolajeve abdikacije i osnivanja prve Privremene vlade poslao joj je telegram: „Naša taktika: potpuno nepovjerenje, nikakva podrška novoj vladi. Budimo podozrivi posebno prema Kerenskom. Naoružanje proleterijata jedina je garancija. Hitni izbori za Petrogradsku dumu. Nikakvo zbližavanje s drugim partija­ ma...” Zajedno sa Zinovjevom, koji je bio s njim u izgnanstvu, izradio je teze o novoj vladi, ustvrdivši da ona „ne može dati narodima Rusije...ni mir, ni kruh, ni punu slobodu, i stoga radnička klasa mora nastaviti borbu za socijalizam i mir” . Smatrao je kako je neophodno 'da se i sam vrati u Rusiju: sad je bilo presudno biti tamo gdje se pripremaju novi veliki revolucionarni događaji. Između njega i Petrograda ispriječili su se ratni frontovi. I ostali ruski revolucionari, neovisno o tome kojoj su frakciji socijaldemokracije pripadali, žele u Rusiju. Jedan od njih, Julij Osipovič Cederbaum, poznatiji po pseudonimu Martov, lider menjševika, do 1903. godine bliski suradnik Vladimira Uljanova, 1917. godine vođa internacionalista, predložio je emigrantima da se vrate preko Njemačke,

16

vlakom. Lenjin je tu ideju, prihvatio, utanačio je s njemačkim ambasadorom plan i u zapečaćenom vagonu s još trideset i jednim emigrantom krenuo u Rusiju: granicu je prešao u Torneu i 16. travnja stigao u Petrograd. Kasno uveče toga dana pred partijskim aktivistima prijestolnice govorio je u dvorcu Kšesinske, gdje je poslije februarske revolucije bio boljševički rukovodeći centar. U noći 16. i 17. travnja i sutradan na boljševičko-menjševičkom savjetovanju Lenjin je iznio svoje povijesne-Aprilske teze, objavljene pod naslovom O zadacima proleterijkta u sadašnjoj revoluciji. Izazvao je i među najborbenijim boljševicima zaprepaštenje ustvrdivši da se ne treba boriti za parlamentarnu republiku („vraćanje na nju od sovjeta radničkih i vojničkih deputata bio bi korak nazad”), nego za „republiku sovjeta radničkih, nadničarskih i seljačkih deputata u cijeloj zemlji, odozdo do gore” . Zahtijeva „uklanjanje policije, vojske, činovništva” , odnosno „zamjenu stajaće vojske općenaoružanim narodom” . Traži borbu za prijelaz vlasti u ruke proleterijata i bliskih mu dijelova siromašnog seljaštva, odricanje od svih aneksija, potpuni raskid sa svim interesima kapitala. Ocijenio je da je „Rusija sada najslobodnija zemlja na svijetu” i da se „originalnost sadašnjeg momenta u Rusiji sastoji u prijelazu od prve etape revolucije, etape koja je dala vlast buržoaziji zbog nedovoljne svjesnosti i organiziranosti prole terijata - na drugu njenu etapu, koja mora dati vlast proleterijatu i siromašnim slojevima seljaštva” . Izjasnio se protiv svakog oblika podrške Privremenoj vladi, a za saziv kongresa Boljševičke partije, za „državu—komunu” i za obnavljanje Internacionale. Objašnjavao je da su „sovjeti radničkih deputata jedini mogući oblik revolucionarne vlade” , ali kako je ,,u većini sovjeta naša partija u manjini, i zasad u nemoćnoj manjini prema bloku svih sitnoburžoaskih oportu­ nističkih elemenata, od narodnih socijalista, socijalrevolucionara do Organizacionog komiteta (Čheidze, Cereteli itd.), Steklova itd, itd, koji su pali pod utjecaj buržoazije i provode njen utjecaj na proleterijat” , neophodno je „strpljivo, siste­ matsko, uporno, praktičnim potrebama masa naročito prila­ gođeno objašnjavanje pogrešaka njihove taktike” . Tražio je „konfiskaciju cjelokupne spahijske zemlje” , spajanje svih banaka ,,u jednu općenarodnu banku” pod kontrolom sovjeta i „kontrolu od strane sovjeta nad društvenom proizvodnjom i raspodjelom proizvoda” .

17

Lenjinove Aprilske teze prisutni menjševici su dočekali ogorčenim protestima.. Cereteli je tvrdio da nema ni najminimalnijih uvjeta za socijalističku revoluciju, a Stjeklov, koji će nekoliko mjeseci kasnije pristupiti boljševicima, u vrijeme boljševičkog porasta u sovjetima, pokušao je dokazati da Lenjin „uopće ne poznaje stanje u zemlji” . Manje kritično nisu Teze ocijenjene ni na sastanku rukovodstva partije boljševika 18. travnja. Za dotadašnje urednike Pravde Kamenjeva i Staljina „nacrt druga Lenjina je neprihvatljiv” i ,,u osnovi se razlikuje od taktike za koju se zalažu saradnici Pravde” . Deset dana poslije Lenjin ovog dolaska u Petrograd, na konferenciji petrogradskih boljševika, prihvaćen je njegov stav o Privremenoj vladi. Prihvaćeno je njegovo mišljenje da je „ključ političke akcije da se masama objasni istina” , jer „nismo za to da manjine osvajaju vlast” ; trebalo se, dakle, najprije izboriti za većinu. U glasanju većina se petrogradskih boljševika izjasnila za lenjinski program, a na Sveruskoj partijskoj konferenciji (3—8. svibnja), u prisutnosti 150 boljše­ vika, Lenjinova pobjeda je bila još očitija. Tada je i Staljin napustio Kamenjeva i prihvatio Lenjinova shvatanja o neumit­ nosti socijalističke revolucije. I Zinovjev je bio bliži Lenjinu nego Kamenjevu. Tada je izabran i novi Centralni komitet. Glasalo je 109 delegata: za Lenjina 104, za Zinovjeva 101, za Staljina i Kamenjeva 96, za Miljutina 82, za Nogina 76, za Svjerdlova 71, za Smilgu 53 i za Fjodorova 48. Centralni komitet je u takvom sastavu djelovao do VI kongresa RSDP(b), koji je održan u Petrogradu od 8. do 16. kolovoza 1917. Tada je već Boljševičkoj partiji bio pristupio i Trocki sa svojom grupom međurajonaca, ali nije na Kongresu, kao ni Lenjin, Zinovjev i Kamenjev, jer su u ilegalnosti, odnosno uhapšeni. Do Kongresa je ugled Boljševičke partije već znatno porastao, a broj članova se utrostručio. Kongresna rezolucija je zasnovana na Lenjinovim shvaćanjima o revoluciji: ideje kojima je Lenjin počeo krčiti put dolaskom iz Švicarske sada su već imale golem utjecaj u partiji.•Tacïa je rečeno kako „nije isključeno da bi upravo Rusija mogla biti zemlja koja će otvoriti put u socijalizam” i da se „treba otresti stare ideje da nam samo Evropa može biti putokaz” . U novi Centralni komitet izabrani su Lenjin (s najviše glasova - 133 od 134), Trocki, Zinovjev, Kamenjev, Svjerdlov, Staljin, Artem, Bjerzin, Bubnov, Buharin, Dzeržinski, Kolontaj, Krestinski, Miljutin,

18

Muranov, Nogin, Rikov, Smilga, Sokoljnikov, Urickij i Šaumjan. Dva mjeseca prije Kongresa Boljševičke partije u Petrogfadu je održan Kongres svih ruskih sovjeta, a trajao je puna tri tjedna, od 16. lipnja do 5. srpnja. Od 822 delegata, koji su predstavljali 305 objedinjenih radničko-vojničkih i seljačkih sovjeta, bilo je samo 105 boljševika. Najviše je bilo esera i menjševika-ujedinitelja. Menjševici Liber i Cereteli su na tom kongresu vodili žestoku propagandu za koalicionu vladu. Za takvu vladu izjasnila se većina deputata — njih 543. U Centralni izvršni komitet sovjeta izabrana su 104 menjševika, 99 esera i samo 35 boljševika. Zbog toga što je kongres, prihvaćajući menjševičko—esersku politiku, podržao Privremenu vladu i odobrio njen plan nove ofenzive na frontu, a izjasnio se protiv prelaska vlasti u ruke sovjeta, ugled esera i menjševika naglo opada. Petrograd se izjasnio za antiratnu, sovjetsku, revolucionarnu politiku boljševika; 1. srpnja 400.000 radnika, vojnika i matroza defilira Petrogradom izjašnjavajući se za mir i zemlju. Dva tjedna kasnije te su demonstracije prerasle u pravo ustaničko vrenje. Vlada se nemilosrdno obračunala s demonstrantima. Uhapšeno je na desetke istaknutih boljševika. Lenjin i Zinovjev su se povukli u ilegalnost. Na frontu je ponovo uvedena smrtna kazna. Kornilov, jedan od najreakcionarnijih generala, imeno­ van je za vrhovnog glavnokomandujućeg. Pooštrene su policij­ ske mjere protiv uzbunjenih seljaka. Ugled sovjeta se srozao. Privremena vlada, na čelo koje sad dolazi Kerenski, postaje zaista vlada diktature. On je pokušao, u dogovoru s Kornilovom, potpuno razjurili sovjete, ali revolucionarni Petrograd, podržan mornarima Kronštata, razbio je Komilovljeve jedinice i snage kontrarevolucije prvi put poslije „julskih demonstraci­ ja” prelaze u defanzivu. Boljševici sve učestalije postaju ključne ličnosti u radničkim i vojničkim sovjetima. U jesen 1917. godine boljševizirani sovjeti, sa svojim moralnim autori­ tetom bez premca u povijesti, postaju stvarna vlast u tvornica­ ma i pukovima: Privremena vlada više ne može provesti ni jednu odluku bez pristanka vođa Petrogradskog sovjeta, kojim rukovodi Trocki. Jedan engleski novinar je tih dana pisao daje „Privremena vlada pravi zatočenik sovjeta” . U boljševiziranim sovjetima eseri i menjševici gube utjecaj; njihova prevlast je potpuna još samo u Centralnom izvršnom komitetu, i zbog

19

toga taj komitet na sve načine odlaže sazivanje II sveruskog kongresa sovjeta. 25. rujna Lenjin u jednom pismu CK, petrogradskom i moskovskom komitetu piše da „boljševici mogu i moraju uzeti državnu vlast u svoje ruke” kad „dobiju većinu u oba prijestolnička sovjeta” ; bila je to konkretna najava onoga što će se odigrati drugog tjedna u studenom. Ustvrdio je da „je aktivna većina revolucionarnih elemenata naroda obiju prije­ stolnica dovoljna da povuče mase, da savlada otpor protivnika, da ga razbije, da osvoji i održi vlast... predlažući odmah zemlji mir, dajući odmah-zemlju seljacima, uspostavljajući odmah demokratske institucije i slobode koje je zgazio i razbio Kerenski” . Vladimir Uljanov je prvi shvatio: „Većina naroda je za nas” . Buržoazija pokušava manevrirati stvarajući početkom jeseni „Demokratski savjet” - pretparlament, savjetodavni organ Privremene vlade u kojem je i za boljševike bilo rezervirano 58 mandata (135 za esere, 92 za menjševike, 30 za narodne socijaliste i 75 mandata za kadete). Pretparlament je 20. listopada izabrao za svog predsjednika esera Avksjentjeva, a boljševici istog dana, na poziv Trockoga, a po uputstvima V. I. Lenjina, napuštaju Marijinski dvorac u kojem je zasjedao Demokratski savjet. U novonastaloj revolucionarnoj situaciji pretparlament ništa nije mogao riješiti, ali sa svojom Privreme­ nom vladom nije htio od vlasti odustati. Stoga Lenjin i piše „da prijelaz vlasti u ruke sovjeta znači sada u praksi oružani ustanak” , a pripremiti oružani ustanak („poseban oblik politi­ čke borbe, podložan posebnim zakonima”) znači („pravila te vještine Marx je istakao” ): ,,1) Nikad se ne igrati ustankom, a počinjući ga - dobro znati da treba ići do kraja. 2) Potrebno je skupiti veliku nadmoćnost snaga na odučujućem mjestu i u odlučujućem momentu, jer inače će neprijatelj, koji ima bolju pripremu i organizaciju, uništiti ustanke. 3) Čim je ustanak počeo, treba raditi s najvećom odlučnošću i obavezno, bezuvjetno prelaziti u ofanzivu. ‘Defanziva je smrt oružanog ustanka.’ 4) Treba nastojati iznenaditi neprijatelja, uhvatiti mo­ ment dok su njegove trupe razbacane. 5) Treba postizati svakog dana makar i sitne uspjehe

20

(može se reći: svakog sata, ako se radi o jednom gradu) i po svaku cijenu održavati ‘moralnu nadmoćnost’... Ovo znači: istovremeno, što iznenadnija i što b*rža ofanziva na Petrograd, obavezno i spolja i iznutra, i iz radničkih kvartova, i iz Finske, i iz Revala, iz Kronštata, ofanziva cijele flote, koncentracija gigantske nadmoćnosti snaga...” Lenjinu je Centralni komitet odobrio da se 7. listopada vrati (ilegalno) u Petrograd. Poslije njegovog povratka održane su dvije povijesne sjednice Centralnog komiteta na kojima je prihvaćen plan petrogradskog ustanka. Ustanak je, kako je to Lenjin zahtijevao, izbio u noći 6. i 7. studenoga i tad je „državna vlast prešla u ruke organa Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih deputata —u ruke Vojnorevolucionarnog komiteta” . Privremena vlada je zbačena, a ministri, osim Kerenskoga, uhapšeni. Kerenski pokušava izvesti ofanzivu na Petrograd, ali je njegova vojska razbijena i prvu bitku građan­ skog rata, vođenu od 10. do 13. studenoga, dobila je revolucija.

21

REVOLUCIJA POČINJE

24. oktobra —6. studenoga utorak Petrograd je već mjesecima bio iznuravan različitim sukobima, stalno gladan. U gradu je ključalo kao u grotlu. U tom zgrčenom i nervoznom iščekivanju promatraču je bilo teško da se snađe i da shvati što koja politička partija zastupa. Čak i oni koji su desetak mjeseci ranije rušili stoljetnu carevinu odjednom su zastupali restauraciju starih institucija. Svi su govorili u ime revolucije i svi su se zaklinjali u revoluciju, ali samo je jedna partija bila precizna u određivanju smisla revolucije, u isticanju povijesnog cilja klase kojoj je u civilizaci­ ji što slijedi povijest povjeravala sudbinu čovječanstva u ruke. Grad je mjesecima vrio u menjševičkom i eserskom raspolože­ nju, a od srpnja, od „julskog ustanka” koji je ušao u povijest kao „julske demonstracije” , zakoračio je ulijevo istinski revolucionarnim korakom, onako kako je to Vladimir Iljič Uljanov želio inzistirajući da se sva vlast preda sovjetima radničkih, vojničkih i seljačkih deputata. ' U utorak 24. oktobra (po starom, julijanskom kalenda­ ru), odnosno 6, studenoga (po gregorijanskom kalendaru, koji je kasnije prihvatila i Sovjetska Rusija) počela je revolucija koja će temeljito potresti i izmijeniti svijet i odnose u njemu. Vođa revolucije Vladimir Uljanov još je bio u dubokoj üëg aln ô ?tiOdlukom Centralnog komiteta partije kojom je rukovodio - Ruske socijaldemokratske radničke partije (bolj­ ševika) — morao je još ostati zaključan u stanu broj 24 na prvom katu kuće broj 92, na uglu Sampsonijevskog bulevara i Sjerdoboljske ulice u sjeveroistočnom petrogradskom rajonu Viborg. Već je 111 dana u ilegali, od „julskog ustanka” . Iz Finske se, prerušen, vratio sedamnaest dana prije revolucije. U utorak 6. studenoga, dok je čekao odobrenje Centralnog

23

komiteta da napusti ilegalni stan, pisao je svojim drugovima ■pomalo uznemiren da-neće shvatiti da je zaista došao pravi tren za revoluciju: Predočeni su nam svi objektivni uslovi uspješnog ustanka. Ne smije se čekati. Čekajući, može se sve izgubiti...” To je pisao šestoga uveče. Bila su dva razloga za izbor trenutka: (1) deputati radničko-vojničkih sovjeta već su bili okupljeni u prijestolnici u očekivanju dugo najavljivanog Drugog kongresa Sveruskih sovjeta, (2) poslednja buržoaska vlada toga je dana odlučila da „definitivno razbije boljševičku zavjeru” , pa je predsjednik te vlade (Privremene vlade) Kerenski naredio da se napadnu sva petrogradska žarišta boljševičke revolucije. Grad Petra Prvog; i Lenjinov od njegovog dolaska u prijestolnicu 1893. godine, onog se povijesnog utorka sporo budio. Snijega još nije bilo. Uopće, lenjingradski oktjabr sjemnacatava godar bio je neuporedivo topliji nego prijašnjih godina. Čak su i poznate petrogradske magle i uobičajene kiše jesenje bile rijetke. Čitavog su mjeseca uglavnom pirili južnjaci. Temperatura je bila za četiri stepena viša nego prijašnjih godina — do kraja mjeseca nijednom nija pala ispod ništice. U osvit dana na širokim prospektima i bulevarima Pitera, izgrađenog na obalama triju odvojaka ušća Neve, moglo se sresti tek rijetkog prolaznika, drndao je tek poneki poluprazni tramvaj. Ponegdje, oko mostova uglavnom, grupacije crvenih gardista, ili grupacije junkera. Još prije osam mjeseci Vladimir Uljanov je tražio da se „Privremenoj vladi ne pruži nikakva podrška” , inzistirao je, pišući Aleksandri Kolontaj, na nepovje­ renju u vladu veleposjednika i buržuja, a posebno „najmanje povjerenja treba imati u Kerenskog” . Kad su ta pisma poslana iz Švicarske, Iljičeve opomene još nisu izgledale tako realne, kao što u trenutku kad se vratio i poslije govora na Finskom kolodvoru ili kad je izložio program revolucije u Aprilskim tezama, mnogi, čak ni iz najužeg rukovodstva Boljševičke partije, Kamenjev, na primjer, ili Džugašvili, koji će kasnije u povijesti biti neuporedivo poznatiji kao Staljin, nisu prihvatili pronicljive, vizionarske lenjinske stavove. Ali od 4. aprila, odnosno od 17. travnja, kad je Iljič prvi put izlagao Aprilskije tezisi pred boljševicima—deputatima sovjeta, sudionicima Sveruskog savjetovanja radničkih i vojničkih sovjeta, u Tavričeskoj palači, odnosi, i u tim odnosima ljudi, nazori i stremljenja

24

su se mijenjali. Stigavši, Lenjin je imao manjinu. U utorak 6. studenoga imao je većinu. Bio je u to siguran, kao što je prvi čovjek protivničkog tabora Aleksandar Kerenski bio - ali to će zbivanje pokazati, bez realnih procjena - uvjeren u svoju nadmoć, toliko da je ministru vojske Vjerhovskom tvrdio da ima „snaga više nego što mu je potrebno” . Lenjin je 6. studenoga u viborskom rajonu još ilegalac. Kerenski je u carskoj Zimskoj palači, na lijevoj obali velike Neve. Ispred palače umorno koračaju, dva i dva, stražari junkeri. Na vratima Zimskog dvorca, kao i prethodnih stoljeća, bdiju stari lakeji u plavim uniformama sa žutim dugmetima i crveno-zlatnim okovratnicima. Po hodnicima se šutljivo, stalno malo pognuti, kao da se klanjaju, muvaju u modrim crvenim i zlatnim livrejama. Posljednji Romanov Nikolaj, imperator i samodržac sveruski, car Poljske, Kazahstana, Astrahana i Sibira, knez Smoljenska i Litve, veliki knez Finske, koji je prilikom posljednjeg popisa stanovništva u rubrici zanimanje za sebe napisao „vlasnik čitave Rusije” , nije tu od februarske revolucije. U njegovom kabinetu je jedan od onih koji su ga rušili i raskinuli povijesni „sveti savez cara i naroda” , bivši prijestolnički odvjetnik, lider stranke trudovika Aleksan­ dar Fjodorovič Kerenski. Dva lakeja u zlatnim livrejama i vitki, visoki kapetan u svečanoj uniformi na hodniku ispred vrata stoje smrknuti. Njihovo prevashodstvo ministar- predsjednik, nekadašnji poslanik četvrte i posljednje Gosudarstvene dume koja je zajedala u istoj onoj palači u kojoj je Lenjin u Aprilskim tezama iznosio program proleterske revolucije, već je treće jutro zaredom dočekao budan. Vlada je, naime, tri noći uzastopno zasjedala, napadana u pretparlamentu, odnos­ no u Vijeću Republike u Marijinskoj palači i prestrašena od boljševiziranih sovjeta, koji su sazvali Sveruski kongres za 7. studenoga. Vlada je, iznurena dugim sjednicama, tražila rješe­ nja kojima bi suzbila najavljenu boljševičku revoluciju, kojima bi „vratila u torove” jedinu snagu sposobnu (nisu shvaćali: već i osposobljenu!) za istinsku revoluciju -proleterijat permanen­ tno pobunjen još od listopada 1916. Ministri su se od Kerenskog, kojeg su iza leđa zvali „mali Napoleon” i „ruski Napoleon” , razišli tek* kad je Aleksandar Fjodorovič potpisao nalog za hapšenje članova i komesara

25

operativnog štaba revolucije - Vojnorevolucionamog komite­ ta, nalog o zabrani boljševičkih listova Rabočij put (organ CK RSDRP-b) i Rabočij i soldat (organ Petrogradskog sovjeta) kao i rješenje o pojačavanju vojnih trupa na ključnim gradskim čvorištima. Ako bi ipak, i pored svih tih mjera, boljševici išli na ustanak i uspjeli, u što je Kerenski istinski sumnjao, bilo je dogovoreno da vlada preseli u Moskvu i da, radi lakšeg sloma boljševičkog ustanka, i Petrograd i Baltičku flotu naprosto predaju njemačkim okupacionim trupama. Ministar-predsjednik je bio još mlad čovjek, tridesetšestogodišnjak. Kad je general Kornilov, kojeg su „častile i slavile i gornja i srednja klasa” , pokušao u kolovozu zbaciti vladu i proglasiti se diktatorom, pa bio poražen, zahvaljujući u prvom redu mornarima Kronštata, Kerenski je sebe proglasio i vrhovnim glavnokomandujućim. Još od ranije, kad je bio ministar rata, nosio je dugi vojnički šinjel zakopčan do grla, obično s desnom rukom zadjenutom između drugog i trećeg dugmeta. U zoru 6. studenoga, nujno zamišljen, ali ne toliko zbog toga što bi situaciju smatrao nepovoljnom, koliko od umora, tek jednim je uhom slušao nabrajanja generala Gagratuna o tome što je sve - slijedeći inicijativu vlade - poduzeo Štab Petrogradskog vojnog okruga. Minulo je vrijeme kad je ministar-predsjednik i vrhovni glavnokomandujući Aleksandar Fjodorovič imao volju da zapjevuši neku ariju iz „Aide” ili „Seviljskog brijača” , kao što je već davno minulo i vrijeme njegovog očijukanja sa sovjetima i revolucijom. Istina, još 24. listopada (odnosno 6. studenoga) on nije sumnjao u slom radničke revolucije, ali već danima je razmišljao nije li bilo bolje nagoditi se s Kornilovom i njegove trupe pustiti u prijestolnicu. Kornilov je još u vrijeme prvomajskih demonstra­ cija, tad u funkciji komandanta petrogradske vojne oblasti, bio spreman konjicom i kozačkim sabljama jurišati na „buntovnič­ ke demonstrante” . A kad ga je Kerenski, smjenjujući proslav­ ljenog Brusilova, koji je imao sluha za interes masa (ta tri godine kasnije Lenjinu će ponuditi svoje usluge!), imenovao za vrhovnog komandanta, Kornilov je dopustio divizijama Nijemaca da uđu u Rigu, kako bi izazvao gnjev naroda i rastjerao sovjete. Kerenski i on su se mrzili, ali su jedan drugom bili potrebni. Ipak, kad je, od Kerenskog pozvan Kornilov - uputivši Konjički korpus na Petrograd - jasno pokazao želju da potpuno preuzme vlast, predsjednik Pnvre-

26

mene vlade, „mali Napoleon” , nije pristao na kompromise. Omilila mu se vlast. Dopustio je radnicima i matrozima da poraze generala. Kerenski tada još nije shvatio koliko je u antikomilovskom ratu bio značajan Lenjinov poziv „našim radnicima i vojnicima” ; bili su pozvani, na čelu s tadašnjim Vojnorevolucionarnim komitetom, da se odupru kornilovljevoj ofanzivi „na privremenu vladu, ali ne da bi branili tu vladu, nego da bi obranili revoluciju” . Kerenski tada nije shvatio da je učinio značajan korak prema sopstvenom porazu dozvolja­ vajući obnovu Crvene garde i naoružavanje prijestolničkog proleterijata. Prvi put poslije sloma Kornilova, Kerenski je ujutro 6. studenoga tiho rekao Gagratunu: - Nije im trebalo dati oružje! Oružje u radničkim rukama zaista je postalo krajnje opasno. Onima koji su mogli ući u palaču Smoljni, gdje su Romanovi imali „Institut plemenitih djevica” , u Štab revoluci­ je, to je već i na prvi pogled postajalo jasno. Smoljni je postao štab u kolovozu, kad su se iz dvorca Tavričeskog tamo preselila oba sovjeta —i Sveruski i Petrogradski, u kojima je Lenjin, kad su prvi put nastali, još 1905. godine u Ivanovo—Voznesensku, vidio začetke revolucionarne vlasti radničke klase. Nešto kasnije u Smoljni se smjestio i Petrogradski vojnorevolucionarni komitet, a u listopadu je Jakov Svjerdlov tamo smjestio i Centralni komitet Boljševičke partije koji je prije februarske revolucije djelovao iz dvorca balerine Kšesinske. Palača Smolj­ ni je bila pripremljena da primi delegate II sveruskog kongresa sovjeta. Do podne 6. studenoga u palači su održana dva značajna sastanka. Najprije je zasjedao Petrogradski partijski komitet. Već u 5 sati ujutro donio je rezoluciju kojom prihvaća stavove Vladimira Uljanova: neodgodivo svrgavanje vlade s tim da sovjeti radničkih i vojničkih deputata preuzmu svu vlast u zemlji. „Za izvršavanje ovog zadatka Petrogradski komitet smatra neophodnim da se bez ikakvog čekanja poduzme ofanziva svih organiziranih snaga revolucije.” „Komi­ tet je imao na umu sve ono što je Lenjin u svojim pismima i člancima, pisanim u rujnu i listopadu, tražio od boljševika, organizirajući ih za pobjedonosni ustanak i zbacivanje Privre­ mene vlade: Petrograd opkoliti revolucionarnim jedinicama pregrađu­ jući sve prilaze prijestolnici bijelim pukovima, koje bi u pomoć Privremenoj vladi mogao pozvati Kerenski;

27

u samom gradu osigurati premoć revolucionarnih crvenih odreda, vojnika i mornara; brzo, u hipu, zaposjesti telefon, telegraf, mostove, junkerske škole i sve druge ključne tačke Petrograda. Već nekoliko tjedana ranije mirnom je toku revolucije došao kraj. Zapravo, još u julskim demonstracijama, onih dana kad je Kerenski naredio junkerima da uhapse Lenjina („što ne znači da u bijegu ne može biti ubijen”), vođa revolucije je pisao da je „mirni put razvoja postao nemoguć” i da „počinje teži, nepomirljivi put” . Objašnjavao je: „Kako izgleda, nisu svi pobornici parole o predaji cjelokupne vlasti sovjetima shvatili da je to bila parola mirnog razvoja ne samo po tome što nitko, to jest nijedna partija i ni jedna ozbiljnija snaga nisu tada (od 27. veljače do 4. srpnja) mogle da še odupru i spriječe predavanje vlasti sovjetima. To nije bilo sve. Miran razvoj bio je mogućan i zato što se klasna i partijska borba unutar sovjeta, pod uvjetom da su ovi uzeli blagovremeno sveukupnu državnu vlast, mogla odvijati na mirniji i manje bolan način.” Oni koji su do jeseni bili ključni ljudi u sovjetima, menjševici, eseri i trudovici, nisu htjeli vlast sovjeta. I - uz Lenjina najznačajniji čovjek boljševičke partije, koji je ujutro 6. studenoga bio na sjednicama u Smoljnom - Svjerdlov, upravo stoga, ponavlja Lenjinove riječi: —Počinje teži, nemiroljubivi put! To je rekao na izvanrednoj sjednici Centralnog komiteta Boljševičke partije. Kao i sve vrijeme poslije VI kongresa u Lenjinovoj odsutnosti, Svjerdlov je i onog jutra predsjedavao Centralnom komitetu. Kratko govori. Čini se da je sve jasno. Nema suvišnih diskusija. Djelo je uvijek uvjerljivije od fraze. Boljševici su na borbenom zadatku, kaže Svjerdlov. Glas mu je ravan, gotovo monoton: - Rukovodimo odavde, iz Smoljnog, ustankom djelujući preko Vojnorevolucionarnog komiteta! Vojnorevolucionarni komitet, operativni štab priprema­ nog ustanka, osnovan je na dan Lenjinovog dolaska iz Finske u Petrograd, istog jutra kad je boljševička frakcija napustila klupe pretparlamenta. Članove Vojnorevolucionatnog komite­ ta je izabrao Izvršni komitet Petrogradskog sovjeta pod predsjedavanjem Lje va Trockog. Tada se još nije znalo da će taj vojni organ sovjeta voditi i oktobarsku revoluciju: u trenutku

28

osnivanja imao je zadatak da organizira prijestolničke radnike i vojnike za obranu od Nijemaca ako Kerenski s vladom - što je najavljivao - napusti Petrograd. Formiranje odbora je predlo­ žio jedan od najmlađih članova Izvršnog komiteta, osamna­ estogodišnji lijevi socijalrevolucionar Lazimir. Menjševici su se uzaludno oduprli. U Komitet su izabrani budući operativni zapovjednici petrogradskog ustanka Podvojski, Antonov Ovsjejenko i Laševič, vrlo borbeni boljševici, odlučni govornici i vojnički i radnički tribuni u prijestolnici. Za predsjednika je bio izabran golobradi eser Lazimir, kojeg će nekoliko dana kasnije zamijeniti Nikolaj Podvojski. Vladimir Antonov-Ovsjejenko je imenovan za sekretara. U Komitetu su još bili i Blagonravov, kronštatski vođa Dibenko, Jeremjev, vojni ruko­ vodilac pri CK Boljševičke partije zastavnik Krilenko, budući vrhovni komandant crvene vojske, pa vođa „julskih demonstra­ cija” i an tikom ilovskog otpora Njevski, zatim Sadovski, Skripkin, Lacis, Mjehonošin, Stučka, Fljerovski, Gusev i Čudnovski. Četiri dana prije petrogradskog oktobarskog ustan­ ka Vojnorevolucionarni komitet je izabrao svoj operativni štab od trojice boljševika (Podvojski, Antonov-Ovsjejenko i Sadov­ ski) i dvojice lijevih esera (Lazimir i Suharkov). Istog dana u sve dijelove vojske i sva važnija utvrđenja poslani su novoime­ novani komesari Vojnorevolucionarnog komiteta, koji su u trenutku ustanka trebali preuzeti komandu. Ujutro 6. listopada Svjerdlov kratko obavještava CK: - Oni su preuzeli operativno rukovodstvo ustankom! a onda popravlja cviker, skida ga i briše. Tanka brada na blijedu licu. U ono doba bio je tridesetdvogodišnjak iz Novogoroda, boljševik od svoje šesnaeste godine, proveo dvanaest godina u izgnanstvu i robijašnicama. Prije nego su se Lenjinovoj partiji priključili međurajonci Ljeva Trockoga, Svjerdlov je bio uz Lenjina najugledniji vođa boljševika. Sedamnaeste je čitavu partijsku organizaciju držao u svojim rukama, rukovodio je akcijom oko sazivanja Sveruskog kongresa sovjeta i s Trockim je u Petrogradu, dok je Lenjin još bio u ilegalnosti, obavio najznačajniji dio ustaničkih priprema. I do Lenjinovog povratka iz Švicarske, pa i kasnije, kad je Lenjin tumačio povijesne Apijelskije tezisi, ili se javljao pismima iz Finske, jedini je on od starih boljševika potpuno slijedio lenjinsku liniju. U tom rukovodstvu povremeno su gotovo svi, osim Svjerdlova, bili protiv Lenjinovih prijedloga.

29

Trocki je u tom krugu bio nov, ovdje nije o njemu riječ. Osim Svjerdlova, dva stupa boljševizma - uz Lenjina, dakako - bili su Zinovjev, do sedamnaeste s Lenjinom ù Švicarskoj, i Kâmenjev, u tjurmi sa Staljinom. Značajnu ulogu je u tom rukovodstvu imala i Aleksandra Kolontaj kao i Josif Đžugašvili. Poslije februarske revolucije sve poruke za Svjerdlova i ostale drugove iz rukovodstva Partije u zemlji Lenjin je iz Švicarske slao preko Kolontajeve, koja je bila u Stockholmu. Kad je krajem zime sedamnaeste godine u Petrogradu formira­ na koaliciona vlada s-nekim predstavnicima menjševičko-eserskih sovjeta, među kojima je bio i Kerenski, Lenjin je izrazio „potpuno nepovjerenje” prema toj vladi, jer ona „ne može narodima Rusije — ni nacijama za koje nas je rat vezao - dati ni mir, ni kruh, ni punu slobodu, i stoga radnička klasa mora nastaviti borbu za slobodu i mir...” Lenjin je onih dana sve poduzimao da se vrati u Rusiju oslobođenu cara. Konačno mu se ukazala prilika da se vrati preko neprijatljske Njemačke u zapečaćenom vagonu: s njim je putovalo još 18 boljševika i šest članova jevrejske socijaldemokratske grupe Bund. Krenuli su na put 27. marta, odnosno 9. travnja, i poslije 48 sati stigli na pograničnu željezničku stanicu Torneo. Kad je njihov vlak stigao u Petrograd, na finsku stanicu, u carskom salonu su ih dočekali predstavnici sovjeta. Pozdravni govor je održao Nikolaj Semjonovič Čheidze, u ono vrijeme pedesetogodiš­ njak, lider menjševika. Pomalo zbunjeno — kako to opisuju očevici - pozdravlja Lenjina i predlaže mu „zbijanje demok­ ratskih redova” jer je „zadatak revolucionarne demokracije da brani revoluciju” . Lenjin ga je, kažu svi svjedoci, nestrpljivo saslušao, a onda se obratio okupljenoj masi: „Dragi drugovi, vojnici, mornari, radnici, sretan sam što u vama pozdravljam pobjedničku revoluciju i avangardu svjetske vojske proleteijata... Svanula je zora svjetske socijalis­ tičke revolucije. Ruska revolucija je njen početak: njom započine nova epoha!” Kad je izišao iz vlaka, Lenjina je dočekala oduševljena masa. Na rukama su ga nosili i stavili na krov automobila, dok je limena glazba svirala Marseljezu. Morao je ponovo govoriti. I na svakom raskršću je morao govoriti „praćen reflektorima, orkestrom, zastavama, grupama radnika, vojnim jedinicama i neizmjernim masama građana” . Lenjina su odveli u veliku vilu balerine Kšesinske, ali masa ga ni tu nije napuštala. Opet je

30

morao govoriti, ovoga puta s balkona. Govorio je 90 minuta. " Lenjin je bio jasan: demokratsko-buržoaska revolucija je završena; treba ići na proletersku revoluciju. To je zbunjivalo većinu petrogradsko-'moskovskih bôljseviîca, pa i urednike Pravde Kamenjeva i Staljina, koji su iz njegovih pisama objavljivali samo one dijelove u kojima nije bila izricana oštra kritika vlade i menjševičko—eserske politike. Staljin je tada podržavao uspostavljanje odnosa između Vlade i rukovodilaca sovjeta. Nadao se da će na taj način biti moguće „kontrolirati Vladu” . Politiku mlakosti i koalicije s buržoazijom Lenjin je u paramparčad razbio svojim povijesnim govorom o^ 17. travnja u Tavričeskom dvorcu na informativnom boljševičko-menjševičkom sastanku, kad su raspravljali o ponovnom ujedinjenju. Lenjin je i otprije bio protiv tog ujedinjenja, dok su Staljin i Kamenjev bili skloni sjedinjavanju. Martovska boljševička konferencija u prisutnosti 120 delegata iz cijele zemlje založila se za sjedinjenje; Staljin je taj stav trebao obrazlagati na informativnom boljševičko-menjševičkom sastanku 17. trav­ nja. Ali umjesto Staljina govorio je Lenjin, koji je iznio program proleterske revolucije. Apijelskije tezisi Vladimira Uljanova su temeljito uzdrma­ li boljševičko rukovodstvo. Kad je 19. travnja o njima raspravljao Centralni komitet, najčešće su im se suprostavljali Kamenjev i Staljin. Po Staljinu, „nacrt druga Lenjina ne zadovoljava” , a po Kamenjevu, taj nacrt „nam se čini neprih­ vatljiv, jer smatra demokratsko-buržoasku revoluciju završe­ nom i traži da se ova odmah preobrazi u socijalističku revoluciju” . Zinovjev, dotad nerazdruživ s Lenjinom, „šutljivo se udaljio” , a Pjatakov i Rikov su ustvrdili da za revoluciju „nemamo snaga, a ne postoje ni objektivni uslovi” . Lenjin ove Aprilske teze imaju deset ključnih stavova. To je kreativna razrada marksističkog tumačenja revolucije: jasan plan borbe za proletersku revoluciju. Najprije: pitanje rata on i za Privremenu vladu ostaje imperijalistički, i vlada februarske revolucije vodi ga u interesu kapitala. Po Lenjinu, nema izlaska iz rata dok se ne svrgne buržoaska vlada i dok vlast ne preuzme proleterijat. Odbija svaku suradnju s Privreme­ nom vladom. Inzistira: „Sva vlast sovjetima!” I suprotstavlja se uspostavljanju parlamentarne republike, jer radničkoj klasi treba „republika sovjeta radničkih, vojničkih i seljačkih deputata u čitavoj zemlji, odozdo na gore” . Govorio je i o

31

ekonomskom mijenjanju Rusije. Izići iz gladi, znači uspostaviti radničku kontrolu nad proizvodnjom i raspodjelom, podruštvljenje banaka s kontrolom sovjeta. A jasan je i u agrarnom pitanju; on je „bezuslovno za to da sovjeti seoskih nadničara i seoske sirotinje odmah zauzmu svu zemlju, ali da najstrože sami čuvaju red i disciplinu, ne dopuštajući ni najmanje oštećenje strojeva, zgrada, stoke...” Sve vrijeme tvrdi da je „ključ političke situacije u sposobnosti da se masama objasni istina” , jer „mi nismo za to da manjine osvajaju vlast” . Narednih tjedana Lenjinova manjina u rukovodstvu postajala je većina. „Do Lenjinovog dolaska svi su drugovi lutali u tami” , govorila je tih dana Zaslavskaja Stalj na petrogradskoj partijskoj konferenciji. Mnogi tih dana spočita­ vaju Kamenjevu i Staljinu „obranaštvo” , Kamenjeva oštro kritiziraju i zbog starih zabluda, naročito zbog držanja na takozvanom veleizdajničkom procesu, kad je pred carskim sudom izjavio da se „sasvim suprotstavlja Lenjinovom revoluci­ onarnom defetizmu” , a Staljinu „zbog teške naravi i negativnih ličnih osobina” , što će biti spominjano i nekoliko mjeseci kasnije, prilikom izbora Centralnog komiteta na VI kongresu Boljševičke partije. Staljin se brzo odvojio od Kamenjeva, koji je sve do Oktobra ostao tvrdoglavo u uvjerenju da je prerano za proletersku revoluciju, iako mu nikad nije nedostojalo osobne smionosti. Kažu za nj daje bio hladan i rezerviran, bez taštine i suvišnih ambicija, i da je bio nevjerojatno odan Partiji. Lenjin je u nekoliko navrata sedamnaeste godine smirivao one koji su, navodno u obrani Lenjina, napadali Kamenjeva. Govorio je: „Činjenica da mi diskutiramo s drugom Kamenjevom vrlo je važna. Diskusije koje vodim s njim od velike su koristi. Kada, uza sve teškoće, uspiješ da ga uvjeriš, uviđaš da ćeš na isti način moći nadrasti i teškoće koje se javljaju u radu s masama.” Vjerojatno je Lenjin imao ozbiljnih razloga da u pismu delegatima VI kongresa, iz ilegalstva, iz Finske, i Kamenjeva predloži u Centralni komitet. I Kamenjev je tada, kao i novopridošlica Ljev Trocki, dobio samo dva glasa manje od Lenjina, a jedan glas manje od Zinovjeva, ali znatno više od Staljina. Od proljeća sedamnaeste, od Lenjinovog dolaska i njegovog programa revolucije objavljenog u boljševičkoj Prav­

32

di, partija revolucije je nevjerojatno brzo rasla. U vrijeme februarske revolucije nije imala ni stotinu tisuća, a uoči Oktobra Svjerdlov je obavijestio Centralni komitet da je „broj članova u Partiji dosegao gigantske razmjere: možemo smatrati da Partija sad obuhvaća oko 400.000 članova” . Tih dana gotovo svi članovi CK Boljševičke partije su bili u Petrogradu. Kako su početkom jeseni, poslije Komilovljevog poraza, prilike u Rusiji postajale naglo revolucionarne, a sovjeti se na rujanskim izborima maksimalno boljševizirali dobivši od dotadašnje manjine u odnosu na esersko-menjševičke grupaci­ je zamjetnu većinu, Lenjin je, djelujući iz ilegalnosti, sve žustrije gurao rukovodstvo svoje partije na ustanak. Promjena deputata u sovjetima, boljševizacija sovjeta, sve jača plima seljačkih pobuna i potpuno nezadovoljstvo vojske —uvjeravao je Lenjin u pismima Centralnom komitetu - pokazuju da Partija bez odlaganja treba s revolucionarnih izjava preći na obećavanu oružanu akciju revolucije. Bio je uvjeren u ogromnu podršku masa. Propuste li priliku boljševici, pisao je Lenjin, pojavit će se neki novi Kornilov i smrviti sovjete i revoluciju. Takav stav je Lenjin Centralnom komitetu nametao od početka jeseni, uvjeravajući: „Ako se vlast sovjeta ne može osigurati bez ustanka, treba odmah podići ustanak!” . Zanimljivo je da je, osim Svjerdlova, u Centralnom komitetu najbliskiji Lenjinovim stavovima bio ,,novajlija” -u boljševičkoj partiji — Trocki. Iz Lenjinovih pisa­ ma i zapisnika Centralnog komiteta se vidi da su oni blistavom dalekovidnošću procjenjivali ruske prilike i odnos snaga. Prvi otkrivaju privid o snazi Aleksandra Kerenskog. Na Lenjinov zahtjev o oružanom ustanku Kamenjev i Zinovjev (na sjednice je dolazio iz ilegalnosti, prerušen) odgovarali su da „pred povi­ ješću, pred internacionalnim proleterijatom, pred ruskom revo­ lucijom i ruskom radničkom klasom nemamo nikakva prava da stavimo cijelu budućnost na kartu jednog oružanog ustanka” . Na nekoliko sjednica Centralnog komiteta Kamenjev, koji ni u kojem slučaju nije bio nerevolucionaran, nego samo oprezan, lišen lenjinske pronicljivosti u sagledavanju situacije i odnosa snaga, uvjerava: „Postoje povijesne situacije kad potlačena kla­ sa mora shvatiti daje bolje ići naprijed u poraz, nego predati se bez bitke. Nalazi li se ruska radnička klasa u ovom trenutku u takvoj situaciji? Ne, i tisuću puta ne!” U takvim natezanjima za i protiv boljševičkog ustanka Centralni komitet je odlučio

33

da se Lenjin iz Finske vrati u Petrograd. Na njegov prijedlog svi boljševici, zastupnici .u menjševičko-eserskom pretparlamentu, koji je trebao odlučiti o uređenju države, napuštaju poslani­ čke klupe u Manjinskom dvorcu. Šef Petrogradskog sovjeta Ljev Trocki je u ime boljševičke frakcije u pretparlamentu pro­ čitao izjavu o tome kako „nemaju ništa zajedničkog s ovom vladom narodne izdaje niti s ovim savjetom kontrarćvolucioname zavjere” . Taj najmlađi boljševik, po stažu pripadnosti Lenjinovoj partiji, nadahnutije je od ostalih tribuna revolucije tumačio lenjinski program revolucije. Uz pomoć najuspješnijih agitatora, kao što su bili Lunačarski, Kolontajeva ili Volodarski, ispoljavao je neviđeni dinamizam u organiziranju snaga ustanka. U pretparlamentu je govorio kako „samo narod može spasiti sebe i zemlju” , stoga se boljševici i „obraćaju samo narodu” . Kad reakcionarni Centralni izvršni komitet Sveruskih sovjeta nije mogao nagovoriti da sazovu II kongres sovjeta, odlučio je da to izvede sam, nezavisno od najvišeg organa sov­ jeta: na Kongresu sovjeta sjeverne Rusije dobio je većinu i odmah pustio u eter radio—poruku „Svima, svima, svima” , pozvavši sve sovjete i vojsku da odmah pošalju delegate na Sveruski kongres. Ljev Bronštejn Trocki do 1917. godine nije bio član Boljševičke partije. Od rascjepa u ruskoj socijaldemokraciji češće je bio bliži Martovu, nego Lenjinu s kojim je povremeno vodio krajnje oštre polemike, u kojima je i pored uzajamnog uvažavanja bilo nepoštedne kritike. Sedamnaeste Trocki je vodio malobrojnu, ali po ugledu članova, po njihovom marksi­ stičkom obrazovanju i po revolucionarnosti vrlo značajnu frak­ ciju ruske socijaldemokracije, partiju međurajonaca. S Trockim su bili, među ostalim, glasoviti Lunačarski, pa Jofe i Urickij. U toj frakciji je bio Manuilski, koji je kasnije bio ministar vanjs­ kih poslova Sovjetske Ukrajine i poslije tridesetih godina jedan od prvih ljudi Komin terne. Svi su se oni, predvođeni Trockim, u ljeto 1917. godine priključili boljševicima. Nešto prije njih boljševicima se priključila i Aleksandra Kolontaj, temeljito ra­ zočarana u menjševički „socijalpatriotizam” . Kolontajeva je zajedno s Mojsejom Urickim djelovala u Švedskoj i Danskoj, a u Rusiju se vratila nešto prije Trockog, jer su njega engleske vlasti pritvorile na putu iz Amerike. Prije povratka, odmah poslije februarske revolucije, Trocki je pisao da „moćnu lavinu revolucije... nikakva ljudska snaga ne može zaustaviti” . Kao i

34

boljševici, kojima se još nije bio formalno priključio, tvrdio je: „Na čelu narodnih masa Rusije revolucionarni će proleterijat izvršiti svoj historijski zadatak: istjerat će monarhističku reakciju...pružit će ruku proleterijatu Njemačke i cijele Evro­ pe. Nužno je potrebno likvidirati ne samo carizam, nego i rat...” Kad su ga Englezi pustili, otputovao je u Petrograd. Na granici su ga dočekali petrogradski internacionalisti i predsta­ vnik boljševika. U prijestolnicu je stigao 4. svibnja. Već nared­ nog dana se pojavio u dvorcu Tavričeskog, gdje su zasjedali sovjeti. Boljševička Pravda je pisala da je dočekan burnim aplauzom, jer su prisutni „još pamtili njegovu ulogu iz 1905. godine kad je bio vođa sovjeta” . Istina, tada se još nije znalo za koga će se opredijeliti. Očevici su zapamtili da su ga 4. svibnja 1917. na sastanku sovjeta ,,i boljševici i menjševici promatrali s mržnjom i nepovjerenjem...djelomično iz straha od konkuren­ cije” . Ali već njegovi prvi govori, naročito blistava istupanja prokušanog oratora u Zimskoj areni i u Kronštatu, među matrozima, svrstavaju ga u one koji su protiv buržoaske vlade, za revoluciju koja je „otvorila novu epohu, epohu krvi i čelika, borbu ne više naroda protiv naroda, već porobljenih i potlačenih klasa protiv njihovih vladara” . Između njega i Lenjina, u onim revolucionarnim zbivanjima kad je akcija zamijenila frazu i kad su ljudi teorije* postajali ljudi djela, sve razlike su izblijedile. Trocki se svrstao uz Lenjina i ostat će uza nj sve do smrti Vladimira Uljanova, iako će među njima, što je bilo uobičajeno u najvišem rukovodstvu Boljševičke partije, biti neslaganja oko nekih konkretnih rješenja. Formalno je boljševičkom pokretu pristupio na 6. kongresu, ali precizno se za bolješevike izjasnio na 1. sveruskom kongresu sovjeta, početkom lipnja 1917. Kad je Cereteli, uz Čheidzea, najugled­ niji prvak menjševika, izjašnjavajući se za vladu buržoazije ustvrdio da u Rusiji nema ni jedne partije koja je spremna da preuzme vlast, a Lenjin mu —skačući s mjesta —odgovorio da „takva partija postoji” , misleći pri tome na boljševike, Trocki je pružio ruku Lenjinu: - Bravo, Vladimire Iljiču! I ja sam uz takvu partiju! Od te sjednice Kongresa sveruskih sovjeta, dakle prije nego što je na boljševičkom kongresu sa svojom grupom prim­ ljen u partiju i odmah izabran u njen Centralni komitet, Trocki je uporno zastupao sve Lenjinove stavove o neophodnosti pro­

35

leterske revolucije i o neumitnom preuzimanju vlasti sovjeta. Tako je bilo i 18 dana prije izbijanja petrogradskog ustanka, kad je Trocki u Manjinskom dvorcu pozvao boljševike da napuste klupe pretparlamenta, koji je kao savjetodavni or­ gan Privremene vlade djelovao od 22. septembra pod predsje­ davanjem esera N. D. Avksjentjeva. Upravo u trenutku kad je Trocki držao svoj znameniti govor u pretparlamentu, Lenjin je, prerušen, s lažnim ispravama, u lokomotivi No 293 često opisi­ vanog G. E. Jalave, u pratnji jednog od organizatora Lenjinove ilegale —Rahjac, napustio Helsinki, a tri dana kasnije na sjedni­ ci Centralnog komiteta donesena je konačna odluka o neodgo­ divom ustanku, kojeg su boljševici vezali s početkom Drugog sveruskog kongresa sovjeta. Razbuktana je grozničava aktiv­ nost, vojna i politička, u tvornicama i masama, u trupama i po selima. Lenjinova misao usmjerava akciju boljševika: „Ili diktatura kornilovaca, ili diktatura proletarijata i siro­ mašnih seljaka” - tako je tih dana, djelujući iz ilegale, pisao Vladimir Uljanov. Njegov najpouzdaniji čovjek, Jakov Svjerdlov, slijedeći Lenjinove savjete „drži u svojim rukama svu orga­ nizaciju Boljševičke partije, rukovodi naporima da se u oktob­ ru iznudi saziv kongresa sovjeta i s Trockim u Petrogradu obavlja značajan dio tehničkih priprema za ustanak” . Sovjetski izvorni dokumenti su decenijama bili nedostup­ ni, pa se tako iz objavljivane literature nije sasvim jasno moglo znati kako se tko od članova Centralnog komiteta držao u odnosu na Lenjinov poziv na ustanak. U sovjetskoj literaturi najčešće nalazimo podatak da su protiv ustanka bili „rukovodi­ oci Petrogradskog sovjeta” Trocki, Zinovjev i Kamenjev, koji su ,,u svojim antipartijskim, antilenjinskim istupanjima često pokušavah povući za sobom radničke i vojničke deputate” . Takve ocjene, barem što se tiče Trockog, uvriježene u staljinis­ tičkom razdoblju, zadržale su se sve do sada. U „Povijesti KPSS” (tom III, knjiga 1, izdanje 1967. (godine) smatra se da je i Trocki, uz Kamenjeva i Zinovjeva, koji su uporno inzistirali na „obranaškom iščekivanju” , svojim stavovima „dezoijentirajuće utjecao na Vojnorevolucionarni komitet . Ali ako se sudi po odnedavna dostupnim zapisnicima sa sjednica Centralnog komiteta održanih 23. i 29. listopada, postaje jasno daje Ljev Bronštejn Trocki bio na Lenjinovoj strani: za neodgodivi usta­ nak. Na sjednici ih je bilo dvanaest i zapisničarka, kandidat za člana CK, Jakovljeva. To je bila prva sjednica CK poslije juls-

36

kih demonstracija na kojoj sudjeluje Vladimir Uljanov. Predsje­ dava Svjerdlov. Prisutni: Bubnov, Dzeržinski, Zinovjev, Bronštejn, Džugašvili, Kamenjev, Opokov, Aleksandra Kolontaj, Sokoljnikov i Urickij. Sastali su se uveče, a razišli u zoru. Ilegalcima i onima koji nisu bili u ilegali gostoprimstvo je pru­ žila G. K. Suhanova, supruga poznatog menjševičkog publicista koji o boljševičkoj aktivnosti svoje supruge nije ništa znao. Tokom osamsatne rasprave Vladimir Uljanov Lenjin je govorio nekoliko puta. Sliku opće situacije predočava predsjedavajući Svjerdlov. Podaci o manevrima kerenskijevski raspoloženih generala i njima suprotstavljenim — vojnicima, o pripremanjima novog komilovskog državnog udara, o raspoloženju masa - sve to potvrđuje ispravnost Lenjinovih ustaničkih teza. Lenjin dugo i uvjerljivo govori o tome. „Izgubili smo dosta vremena” , kaže, a onda povišava glas: „To nismo smjeli dopustiti ako smo željeli istinsku vlast sovjeta” . Po Lenjinovoj ocjeni, međunarodna si­ tuacija ide u prilog ustanku. Ustanak u julu bio je nemoguć: boljševici još nisu imali mase uza se. Sad je moguć: većina slijedi boljševike. Nije riječ samo o radnicima i vojnicima: ,,I seljački pokret došao je do usijanja, više ga nije moguće zausta­ viti” . Treba samo u praksi pripremiti i povesti ustanak. G. I. Opokov Lomov je prvi izrazio određeno ustezanje: Moskva nije spremna za ustanak, svakako ne prva. Urickij mu se suprotstavio: inzistira, citirajući Lenjina, na ustanku. Stasu drugi diskutirali i kako — ne zna se, ne barem zasad (osim ako sudimo po sjećanjima). Zna se daje rezoluciju predložio Lenjin (,,CK zaključuje da međunarodni položaj ruske revolucije pobuna mornarice u Njemačkoj, manifestacije uspona svjetske socijalističke revolucije u čitavoj Evropi, kao i opasnost od separatnog mira među imperijalistima s ciljem gušenja ruske revolucije — vojna situacija, nesumnjiva riješenost Kerenskog i njegove kompanije da Nijemcima prepuste Petrograd, i moguć­ nost da proleterska partija osvoji većinu u sovjetima, a sve to povezano s pobunom seljaka i sa zaokretom narodnog povjere­ nja prema našoj partiji...i, najzad, očigledne pripreme za novi kornilovski udar — udaljavanje vojske iz Petrograda, prebaciva­ nje kozaka u Petrograd, kozačka opsada Minska, itd —sve to nalaže da se na dnevni red stavi oružani ustanak”) i da se deset prisutnih izjasnilo za nju. Ako sudimo po kasnijim zbivanjima, očito je da šu protiv rezolucije, koja konstatira „da je oružani

37

ustanak neizbježan i potpuno sazreo” , glasali Zinovjev i Kamenjev. Ipak, na istoj sjednici, kad je Dzeržinski predložio osniva­ nje politibiroa, kao najodgovornijeg organa za rukovođenje us­ tankom, u taj najodgovorniji organ Partije izabrani su i Kamenjev i Zinovjev. Na čelu Politbiroa je bio Lenjin. Ostali člano­ vi: Ljev Bronštejn Trocki, Josif Džugašvili Staljin, G. J. Sokoljnikov, A. S Bunov. Odmah poslije sjednice Svjerdlov je —kako je to i nalaga­ la lenjinska rezolucija - uputio svim partijskim organizacijama direktive da se drže stavova rezolucije ,,i da s tog stanovišta raspravljaju i rješavaju sva praktična pitanja (kongres sjevernih sovjeta, povlačenje vojske iz Petrograda, akcije u Moskvi i Min­ sku itd)” . Nova sjednica Centralnog komiteta, ovaj put u znatno širem sastavu, s predstavnicima boljševika u sovjetima, u sindi­ katima, u Gradskoj dumi, u tvornicama i u vojsci, održana je 29. listopada. „Mi smo se praktično ustremili izravno na oruža­ ni ustanak” , izjavio je jedan od sudionika sjednice M. Kalinjin dva dana ranije, suprotstavljajući se Zinovjevu i Kamenjevu koji su tvrdili da „ni većina naroda” , a „ni većina svjetskog proleterijata” nisu uz boljševike. Lenjin je i 29. listopada bio glavni govornik na sastanku proširenog Centralnog komiteta. Objašnjavao je rezoluciju od 23. listopada, koju su neki već smatrali „jednom od najboljih u povijesti Boljševičke partije” . Lenjin, i na tom sastanku teme­ ljito prerušen, s perikom i ispravama na lažno ime, u nekoliko navrata je ustajao i uvjeravao najuglednije među boljševicima, prokušanu gardu revolucije: „Situacija je jasna: ili diktatura kornilovaca, ili diktatura proleterijata i siromašnih seljaka!” Tražio je da Centralni komitet odmah objavi poziv na ustaničku akciju. Prvi govornici se nisu slagali. Mnogo je govo­ reno o apatiji masa. To govori i predstavnik Petrogradskog komiteta. Ali on smatra da bi se i „apatične mase” moglo povući u ustanak uz uvjet da budu pozvane od sovjeta, a ne od Centralnog komiteta Partije. Krilenko, koji je rukovodio voj­ nim štabom u Partiji, dakle onim aparatom od kojeg je zavisilo izvršenje Lenjinovog ustaničkog programa, izjavio je da je sa­ mo manji dio članova njegovog štaba za ustanak, ali da su i oni više skloni inicijativi sovjeta nego Partije. Tako je govorio i Volodarski, koji je donedavna s Buharinom i Kolontajevom u

38

New Yorku uređivao napredni emigrantski dnevnik Novij mir, glasilo u kojem je Trocki bio jedan od najznačajnijih autora. Kamenjev i Zinovjev su i ovoga puta bez imalo dileme bili protiv ustanka u bilo kom obliku, neovisno o inicijativi. Staljin je 29. listopada s njima polemizirao ustvrdivši da su izgubili vjeru u, evropsku revoluciju. Izaslanik moskovskih boljševika Miljutin govorio je neodređeno, pomirljivo. Sokoljnikov se iz­ jasnio za ustanak, ali „tek kad bude otvoren kongres Sveruskih sovjeta” . Tada je i Lenjin unekoliko izmijenio svoj prijedlog: ne o ustanku, nego o trenutku ustanka - prihvaća stari prijed­ log Ljeva Trockoga da se početak ustanka veže uz saziv kong­ resa Sovjeta. Njega sve vrijeme, osim Svjerdlova i Trockog, po­ državaju predstavnici radnika, kao Ravič i Rahja, pa predstav­ nik seljaka i boljševika u Petrogradskoj dumi Kalenjin. „Nema sumnje” , kaže Rahja, „da ćemo učiniti ono na što nas poziva Vladimir Iljič” . Krupska, također prisutna, kasnije će zapisati kako je Lenjin živeći „od misli o revoluciji” i na onoj sjednici proširenog Centralnog komiteta „drugove zaražavao svojim uvjerenjima” . Ipak sve ih u neophodnost neodgodivog ustanka nije uspio ubijediti, jer su mnogi iz stare boljševičke garde još 29. listopada vjerovali da „uvjeta za ustanak zasad nema” . Kad je Lenjin učinio onaj minimalni ustupak i prihvatio kongres sovjeta kao treniitak početka ustanka i opredjelio se da incijativu naznači Petrogradski sovjet, a ne Centralni komi­ tet, njegov stari drug iz prognanstva, čovjek koji je u onom rukovodstvu sve do Oktobra bio svakako najprivrženiji Lenjinu, Zinovjev također je odustao od oštre osude mogućeg ustan­ ka, ali inzistira na odustajanju i od Lenjinove rezolucije. Pred­ laže da Centralni komitet „ne odustajući od priprema i ispitiva­ nja mogućnosti za ustanak” ipak „smatra nedopustivim svaki ustanički pokret prije savjetovanja s boljševicima delegatima Sveruskog kongresa sovjeta” . Prisutni na sjednici su najprije glasali za Zinovjevu rezo­ luciju. Od dvadeset i petoro prisutnih, šestorica su bili za. A kad se glasalo za Lenjinovu rezoluciju, dvadesetom ih je diglo ruke - dvojica su bili protiv, trojica suzdržani. Svjerdlov je čitao: „Skup u potpunosti odobrava i podržava rezoluciju Cen­ tralnog komiteta od 23. listopada, poziva sve organizacije, sve radnike i vojnike da na sve načine i svim snagama pripremaju oružani ustanak, pružajući podršku centru koji je u cilju diza­

39

nja ustanka organizirao CK. Skup ujedno izražava puno povje­ renje da će CK i Sovjet pravovremeno odrediti pravi trenutak i odgovarajuće metode za napad.” Istovremeno je, na Lenjinov prijedlog, izabran ustanički centar, neke vrste vojni štab Centralnog komiteta, koji se kao predstavništvo Centralnog komiteta uključuje u Vojnorevolucionarni komitet. U „centar” su izabrani: Svjerdlov, Staljin, Bubnov, Dzeržinski i Urickij. Kamenjev, uvjeren da odluka o ustanku „vodi partiju i proletefijat u poraz” , daje ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Ali nije stao na tome. Dogovor što je do konačnog izbora trenutka ustanka razložno morao biti tajan Kamenjev je posljednjeg dana listopada provalio: u listu Maksima Gorkog Novaja žiznj otkriva plan Centralnog komiteta. Kaže da se on i Zinovjev slažu da bi „podići oružani ustanak u ovom trenutku, pri sadašnjem odnosu društvenih snaga, nezavisno od kongresa sovjeta, samo nekoliko dana prije njegovog početka, značilo poduzeti nedopustiv korak, sudbonosan i za proleterijat i za revoluciju” . Upravo na dan objavljivanja Kamenjevljeve izjave u No­ voj žiznji, 31. listopada, zasjedao je na jednoj od veoma učesta­ lih sjednica Petrogradski sovjet. Predsjedavao je Ljev Trocki. Dakako, svi su znali daje Trocki član Centralnog komiteta. Od njega je zatraženo izjašnjenje: da lije CK zaista donio odluku o neodgodivom ustanku. Trocki se našao u procjepu: reći istinu — značilo je prekršiti odluku o tajnosti, a ne reći je - značilo je unositi određenu zabunu. Ipak, opredijelio se za drugo rješe­ nje, i kasnije, kad je isključen iz Boljševičke partije, zapravo još u periodu prvih polemika sa Staljinom, ta će mu izjava biti spočitavana kao „dezorijentirajuća demagogija” ,kao „podrška Kamenjevu i Zinovjevu” . Trocki je, zapravo, rekao da „sada sve zavisi od kongresa sovjeta” i da „hapšenje ministara Privre­ mene vlade nije na dnevnom redu kao poseban zadatak” , i, konačno, da se „vlast može preuzeti mirnim putem” . Zasipan pitanjima uzbuđenih deputata, Trocki se u svojim odgovorima provlači kroz iglene uši. Nekoliko anglo—američkih novinara iz lijevih, mahom radničkih listova, ustvrdit će da je istup Trockoga na sastanku petrogradskog sovjeta „bio remek-djelo dip­ lomacije” . Govorio je: „... Sovjet je izborno tijelo. Svaki je deputat odgovoran radnicima i vojnicima koji su ga izabrali. Sve odluke Petrograd-

40

skog sovjeta su objavljene. Ovaj revolucionarni parlament ne može donijeti ni jednu odluku koja bi ostala nepoznata radni­ cima i vojnicima. Mi ništa ne krijemo. Izjavljujem ü ime Sovjeta: Ovdje nismo odlučili da poduzmemo oružanu akciju.” Sovjet zaista nije donio takvu odluku. To je bila odluka partijskog rukovodstva. A Trocki, dakako, nije bio dužan da pred deputatima Petrogradskog sovjeta razlaže odluke ruko­ vodstva svoje partije. Istina, ustrajan na liniji revolucije, depu­ tatima je izrazio uvjerenje da će „svi radnici i vojnici prijestol­ nice spremno uzeti oružje” , ako ih pod oružje pozove njihov sovjet koji će ,,i dalje organizirati i naoružavati radničku gar­ du” . Trocki je onom prilikom —vidi se to iz sutradan objavlje­ nog govora — najavio „razdoblje oštrije borbe” i mogućnost „kontrarevolucionarnog napada da se spriječi i razbije kongres sveruskih sovjeta” . Dođe li do toga, „odgovorit ćemo protunapadom koji će biti nemilosredan i tada ćemo ići do kraja!” Menjševike je govor Ljeva Trockoga smirio. A Lenjin je odmah poslao kurira: želio je neodgodiv sas­ tanak s Trockim. Predsjednik Petrogradskog sovjeta je vođu revolucije zatekao kako piše Centralnom komitetu: „Podvala Kamenje va...prosto je podla. Vidite, prividno on se potpuno slaže s Trockim. Ali teško je shvatiti da Trocki nije mogao i nije smio reći više nego što je rekao pred neprijate­ ljima...” Tada i narednih nekoliko godina, nitko u partijskom ru­ kovodstvu nije ni pomišljao da akciju Zinovjeva i Kamenjeva povezuje sa izjavom Ljeva Trockoga. Optužbe, uz navođenje djelomičnog citata i bez obrazlaganja odnosa, bit će montirane kasnijih godina u staljinističkom periodu i sovjetska historio­ grafija ih neće do dana današnjeg ispraviti. S Kamenjevom i Zinovjevom Lenjin se rigorozno obraču­ nao u pismima Centralnom komitetu. Ustvrdivši da „partija koja sada sebe uvažava ne može trpjeti štrajkbreherstvo’,’inzistirao je da Centralni komitet donese „neodložnu odluku” : „Utvrdivši potpuno štrajkbreherstvo i istupanje Zinovje­ va i Kamenjeva u partijskoj štampi, CK isključuje obojicu iz Partije.” Objašnjavao je: „Istupanje Kamenjeva i Zinovjeva u vanpartijskoj štampi bilo je naročito podlo i zbog toga što Partija njihovu podmuk­ lu laž ne može javno pobiti..., mi ne možemo pred pritiskom

41

reći istinu, naime da smo donijeli odluku o štrajku i da smo rješili da krijemo izbor momenta za štrajk. Mi ne možemo pobiti podmuklu laž Zinovjeva i Kamenjeva a da još više ne naškodimo samoj stvari. U tome se i sastoji bezgranična pod­ lost, pravo izdajstvo oba ova lica, koja su kapitalistima odala plan štrajkača i zato, što mi šutimo u štampi, svatko će se dosjetiti kako stvar stoji... Meni nije lako da to pišem o bivšim bliskim drugovima, ali kolebanja bih ovdje smatrao zločinom, jer je inače partija revolucionara, ne kažnjava li štrajkolomce, propala...” O Lenjinovom pismu (John Reed je onih dana pisao da je to „jedan od najsmjelijih političko-agitacionih tekstova ko­ je je svijet ikad vidio”) Centralni komitet je raspravljao 2. stu­ denoga. Osnovno je bilo: isključiti ili ne isključiti dvojicu op­ tuženih iz CK. Dzeržinski, Svjerdlov i Bronštejn su za isključe­ nje obojice iz Centralnog komiteta, ali - to je Svjerdlov rekao - „CK nema pravo isključitvati ih iz Partije” . Staljin nije bio ni za kakvu kaznu. Podržavao gaje Miljutin. Staljin u nekoliko navrata brani optužene; tvrdi da „isključenje nije lijek” i da su svi oni odgovorni za „jedinstvo Partije” . Dok je još rasprava trajala, na sjednicu je donesen Rabočij put (urednik Staljin) u kojem je bila objavljena nova izjava Zinovjeva: osporava isprav­ nost Lenjinove optužbe. Tada je optužen i Staljin: kako je mogao na svoju ruku, ne obavještavajući redakcijski kolegij, objaviti takvu izjavu. Staljin se nije branio: ponudio je ostavku u redakciji centralnog partijskog glasila. Na toj sjednici je rije­ šeno samo jedno: prihvaćena je ranije dana Kamenjevljeva os­ tavka na članstvo u Centralnom komitetu. A Staljin je u listu Rabočij put napisao kako se „sukob može smatrati riješenim” , jer „oštar ton upotrebljen u tekstu druga Lenjina ne mijenja činjenicu da smo u suštini istog mišljenja” . Tu Staljin ovu ocje­ nu je naročito žestoko napao Trocki na jednoj od sjednica CK, ali tad već nije bilo vremena za interne rasprave: revolucija je nametala neodgodive zadatke. Dakle, sukob je zaključen prihvatanjem Kamenjevljeve ostavke. Ipak - kao da ni ostavka nije prihvaćena: Kamenjev je i dalje na sjednicama najvišeg rukovodstva Boljševičke partije. Opisuju mnogi kako je i 6. studenoga „onako nizak, žustra hoda, širokog, živahnog lica s malom, šiljatom bradicom, krat­ kog vrata” , došao na povijesnu sjednicu Centralnog komiteta u plavo—bijelu palaču Smoljni i predložio „da nijedan od ruko­

42

vodilaca ne napušta Smoljni bez odobrenja Centralnog komite­ ta” . Trocki je na tom sastanku predložio intenzivnije obavje­ štavanje Vladimira Iljiča Lenjina o svemu što se događa. Kasni­ je će u svojim sjećanjima ustvrditi da se Lenjinovo odsustvo i te kako osjećalo, možda baš zbog toga što se sam svih onih dana izuzetno angažirao u poslovima pripremanja ustanka. Menjševik Nikolaj Suhanov u svojim „Zapisima o revoluciji” piše kako je Trocki, „otkidajući se od svog posla u revolucionar­ nom glavnom štabu, trčao iz Obuhovske u Trubočnij, od Putilovske do Baltijskog (najveća industrijska postrojenja), od Manježa u kasarne i činilo se da svuda govori istovremeno... Nje­ gov je utjecaj na mase i rukovodioce podjednako bio nevjeroja­ tan. Bio je centralna ličnost tih dana i glavni junak tog značaj­ nog poglavlja povijesti” . Ipak, Trocki ništa ne poduzima bez Lenjina i ujutro 6. studenoga na sjednici Centralnog komiteta, na kojoj su bili svi članovi osim Lenjina i Zinovjeva, koji su još u ilegali, i Staljina, za kojeg nije utvrđeno zbog čega je odsu­ tan, traži da o svakoj bitnoj odluci „odmah bude informiran sam drug Vladimir Iljič” i da se ništa bitno ne poduzima bez njegovog odobrenja. Posljednja sjednica Centralnog komiteta Boljševičke par­ tije, održana prije revolucije, protekla je kao ni jedna dotadaš­ nja: uopće nije bilo razilaženja. Kamenjev, do juče „štrajkbreher” , sad se svim svojim intelektualnim i fizičkim mogućnosti­ ma stavio u funkciju revolucije. Mozak revolucije, konačno usklađen s Lenjinovim inicijativama, narednih je nekoliko dana djelovao homogeno, dok opet nije iskrsnulo ključno opredje­ ljenje: da ostanu sami u vladi i vladaju u ime većine ili da se izmire s opozicijom, s manjinom. To nisu bili mladi ni neiskusni ljudi. Svaki je od njih imao desetke godina revolucionarnog staža i duge godine tam­ novanja ili izgnanstva, u Sibiru ili u inozemstvu. U tom štabu revolucije vođa revolucije Vladimir Uljanov bio je i najstariji — četrdesetosmogodišnjak. Osim njega, još je samo dvoje imalo više od 40 godina: Aleksandra Kolontaj (45) i Mojsej Urickij 44.- Dzeržirtski je imao 40, a Ljev Bronštejn Trocki, Josif Džugašvili Staljin i Aleksej Rikov 38 godina. Trojica su bili tridesetčetverogodišnjaci: Ljev Rozenfeld Kamenjev, Grigorij Zinovjev i Andrej Bubnov; Vladimir Miljutin je imao 33, Jakov Svjerdlov 31, a Gregory Opokov Lomov i Rejngold Bjerzin 29

43

godina. To su bile ličnosti iz stvarnog štaba revolucije, a Vdjnorevolucionami komitet i Petrogradski boljševički komi­ tet su bili operativna tijela. Od njih četrnaest, samo ih je petoro umrlo prirodnom smrću: Svjerdlov (1919), Lenjin (1924), Dzeržinski (1926), Kolontajeva (1952) i Staljin (1953). Za vrijeme građanskog rata poginuo je sam Urickij (eserovski atentat 1918). Sudbinu ostalih su odredile stalji­ nističke čistke. Kao rijetko kad, ujutro 6. studenoga na sjednici su Cen­ tralnog komiteta bili jedinstveni. Po zapisniku se vidi da su Lenjin i Zinovjev odsutni (ilegala), a da nema ni Staljina (vjer­ ojatno neki specijalni zadatak, mada ništa određeno ne piše o tome). Sjednica je zaključena dogovorom o zadacima... Svjerdlov: kontrola svih akcija Privremene vlade i izravna veza s rezervnim štabom revolucije u Petropavlovskoj tvrđavi; Bubnov, veze sa željezničarima; Miljutin: prehrana; Dzeržinski: kontrola pošte i telefona; Nogin i Lomov: informirati moskovski komitet (kamo je Lenjin prethodnog dana već poslao svog prijatelja, boljševika iz Crne Gore, dra Vukašina Markovića) o zbivanjima u prijestol­ nici; Kamenjev i Bjerzin: pregovori o suradnji s lijevim eserima (jedina stranka koja se uz boljševike izjasnila za revoluciju i svrgavanje buržoaske vlade). I poslije ovih kao i poslije sastanka Petrogradskog komi­ teta, jedan od kurira je odnio kratko napisane zabilješke u Lenjinov ilegalni, stan. Margarita Fofanova, domaćica vođe re­ volucije, Lenjina je zatekla kako još piše kao i sinoć. Predala mu je rezoluciju i zamolila ga: - Vladimire Iljiču, bar malo legnite. Lenjin se osmjehnuo: - Spavat ćemo kad se revolucija izvrši. Bilo je oko 6 sati. Još se nije sasvim razdanilo. Još u Lenjinovoj sobici gori lampa. U isto vrijeme na ulazu u kabinet Aleksandra Kerenskog neodlučno je stajao šef kabineta: - Prevashodstvo, javljaju da je počelo! Kerenski umorno polusvinutom pesnicom briše čelo; - Oh, bože, nadajmo se najboljem.

44

Izvještaj šefa kabineta se odnosio na jedan od noćašnjih naloga ministra-predsjednika: da se odmah zatvore sve boljše­ vičke štamparije. Osim toga, potpisao je nalog za hapšenje svih članova Vojnorevolucionamog komiteta i za koncentriranje kontrarevolucionamih odreda u Zimskom dvorcu zbog pripre­ ma za napad na palaču Smoljni). Komandant petrogradskog garnizona zadatak je povjerio junkerima 2. oranijenbaumske škole. Odred junke raje pod ko­ mandom policijskog komesara 3.roždestvenskog rejona kasarnu napustio u 5,45 sati. Duž duge Konjičke ulice promarširali su brzo i nenadno izronili iz magle pred štamparijom Radničkog puta u Finskom prospektu. Uletjeli su u štampariju s puškama na gotovs. Dežurni grafičar je htio protestirati. Policijski kome­ sar naređuje dvojici junkera da ga smire bajonetima, a onda mu pruža nalog potpisan od zapovjednika vojnog okruga pukovni­ ka Polkovnikova: štampariju zatvoriti, sva izdanja zaplijeniti i uništiti! — Ne priznajem takva naređenja - pobunio se grafičar. Ali pritisnut bajonetima mora se skloniti. Tek tiskanih osam tisuća primjeraka boljševičkog Radničkog puta junkeri su na brzinu slagali u automobil, a nenaoružani grafičari uzaludno protestiraju. Samo jedan od njih se snašao i kriomice telefoni­ rao Rajonskom komitetu Boljševičke partije. Odatle je istog trenutka u Smoljni (koji je takođe u roždestvenskom rajonu) na motociklu odjurio kurir. U bivšem institutu plemićkih dje­ vojaka upravo je zasjedao Petrogradski komitet. Bili su prisutni i članovi Izvršnog biroa Vojnorevolucionamog komiteta Nikolaj Pod vojski (predsjednik), V. A. Antonov—Ovsjejenko i A. D. Sadovski. Svjerdlov je u hodniku saslušao kurira roždestvenog rajona, a potom sažeto obavijestio sudionike sjednice. Izravno se obraća Podvojskom: — Pošaljite odmah odred Crvene garde: naše štamparije moraju biti sačuvane. Tog jutra u Smoljni su neprestano stizale grupe radnika, članovi Crvene garde; tada ih je već ü Petrogradu bilo više od dvadèset tisuća i svi su bili naoružani. Glavni crvenogradijski štab je na raspolaganje Vojnorevolucionamom komitetu u Smoljni poslao 2000 boraca. Upućujući jedan od odreda u štampariju Radničkog puta, Podvojski im je pročitao upravo izglasani proglas „Građanima Petrograda” :

45

„Kontrarevolucija je digla svoju zlikovačku glavu. Svim tekovinama i nadama vojnika, radnika i seljaka prijeti velika opasnost. Ali snage revolucije su neizmjerno jače od snaga nje­ nih neprijatelja. Blagostanje naroda je u čvrstim rukama. Uro­ tnici će biti zgromljeni. Nema malodušja ni kolebanja. Čvrsti­ na, postojanost, izdržljivost, odlučnost. Živjela revolucija!” —Za revoluciju: ura, ura, ura! Veliko dvorište Smoljnog je uzavrelo. Neki matroz na ulazu u palaču ispisuje parole: „Sva vlast sovjetima!” „Mir narodima!” „Zemlja i sve fta njoj i sve u njenim njedrima - radnim ljudima!” Dva odreda —oba od vojnika—crvenogardijaca (6. pionir­ ski i Litvijski puk) - napuštaju Smoljni pjevajući. Tačno u 8 sati su u Finskom prospektu. U kratkom sukobu s junkerima, u boju koji je završio bez mrtvih, oslobodili su štampariju. Samo tri sata kasnije u toj štampariji je tiskan vanredni broj Radničkog puta. U uvodnom članku proleterijat je izravno pozvan na ustanak. Do podne je bio razdijeljen i posljednji primjerak Rad­ ničkog puta. U tvornicama su zaustavljeni strojevi. Radnici su naglas čitali boljševički proglas. Grad je naglo oživio. Iz tvor­ ničkih hala su pokuljale tisuće uzbuđenih ljudi. Komesari vojnorevolucionarnih komiteta u tvornicama, imenovani u su­ botu 21. oktobra, zanosno su pozvali: —Proleteri, k oružju. Kucnuo je veliki trenutak! U 11,30 Radnički put je bio unesen u carsku Zimsku palaču i u komandu okruga. List su istovremeno čitali - svaki u svom kabinetu: ministar—predsjednik i pukovnik Polkovnikov. Izbrijano, mladoliko lice Aleksandra Fjodoroviča Kerenskog trzao je grč srdžbe. Predsjednik je šutio. Polkovnikqv je nervoznom kretnjom prihvatio telefonsku slušalicu - zvao jepotpukovnika Germanoviča: — Odmah povedite svoje junkere u Finski prospekt. Bun­ tovnici moraju biti zdrobljeni. Jasno? Germanovič prikriva neodlučnost: —Jasno, vaše visokoblagorođe! Germanovič je junkere poveo u paradnom stroju. Prošli su kroz Konjičku ulicu i brzo izbili u Finski prospekt. Ispred kuće broj 6 bile su raspoređene straže Crvene garde. Jedan od

46

crvenogardijskih komandanata, vojnik Grigorij Čudnovski (ka­ snije, kad je bio imenovan za komesara jugozapadnog fronta, kontrarevolucionari - gajdamaci i petljurovci - su ga zatvorili, a iz kijevskog zatvora, „kosoj tupor” , oslobodili su ga vojnici Jugoslovenskog revolucionarnog puka, (kojim su komandirali Ličani Maksim Čanak i Emil Čop) pozvao je svoje drugove da na njegov znak otvore paljbu. Kad je potpukovnik Germanovič zaustavio junkere pred kućom broj 6, dočekao ih je Grigorij Čudnovski: —U ime revolucije, odložite oružje. Svi ste na nišanu. Potpukovnik nije bio kukavica, ali nije bio ni mamlaz. U prvi mah se htjede mašiti nagana, ali odustao je uznemiren riječima mladog, vitkog modrookog Čudnovskog: — K sebi ruke, građanine potpukovniče. Prvi ste na meti. Pregovori s junkerima su bili vrlo kratki. Vojnici Privre­ mene vlade su morali odložiti oružje. Crvenogardijci su ih sve, zajedno s Germanovič em w otpratili u zatvor u kasarnama Pavlovskog puka kod Trojickog mosta u litjejnskom rajonu. Sat kasnije vođena je - bez krvoprolića - bitka za još jednu štampariju - Kopjejku - gdje je tiskan organ petrogradskih sovjeta Radnik i vojnik. Odred Junkera je upao u tiskaru kad su radnici već odštampane primjerke lista iznosili u dvo­ rište i slagali u automobil. Naredili su radnicima da nastave slagati listove, a kad su auto htjeli odvesti i štampariju zape­ čatiti u tiskaru su uletjela dva mornara. Zatečeni junkeri im se nisu usudili oduprijeti: odložili su oružje i neobavljena posla vratili se u štab okruga na trg kod Zimskog dvorca. U podne je Vojnorevolucionarni komitet naredio crve­ nim odredima da svaki na svom području preuzme incijativu. Jutarnja akcija vladinih junkera mogla je značiti izazov akciji naoružanih radnika, mogla je biti povod, ali nije bila razlog. Ustanak je bio organiziran i sad je mogao početi. Predsjednik VRK Nikolaj Podvojski objašnjava komesarima smisao Lenjinove poruke, koji (citirajući Marksa) kaže da se „igrati ustan­ kom ne smije; počinjući ustanak treba dobro znati da se mora ići do kraja” . Radnici kliču Lenjinu i ustanku dok Podvojski čita poruke vođe revolucije: „ ...Stvoriti odrede najboljih rad­ nika naoružane puškama i bombama radi napada; opkolit ne­ prijateljske centre —junkerske škole, telegraf, telefon, i tako dalje — s parolom: Prije ćemo svi izginuti nego propustiti ne­ prijatelja...”

47

Jednom od prisutnih članova Sovjeta tvorničkih radnika Petrograda Sergeju Uralovu Podvojski objašnjava da je postav­ ljen na dužnost komesara Vojnorevolucionrarnog komiteta za osvajanje tiskare „Ruske slobode” . Pri tome govori svima: - Mi više ne branimo naše štamparije. Osvojit ćemo sve neprijateljske. I ne samo štamparije. Naš će biti čitav Petrograd, čitava Rusija... Naređujući Uralovu da odmah pođu u akciju, prenosi mu Lenjinovu poruku - zahtjev da primijeni „parolu majstora re­ volucionarne taktike, Dantona: smjelost, smjelost i još jednom smjelost” . „Ruska sloboda” je bila jedna od najreakcionarnijih novina od svog prvog broja tiskanog 1916. Upravo je vodila borbu protiv svega naprednog, posebno protiv boljševizacije. U za­ glavlju je pisalo da je vlasnik lista carski ministar unutrašnjih poslova A. D. Protopopov, a uistinu „Ruska sloboda” je bila vlasništvo najkrupnijih bankara Petrograda i Moskve. Spremivši punomoć Nikolaja Podvojskog, novoimenova­ ni komesar Uralov je požurio u Semjonovski puk. Tamo se sastao sa sinom poznatog ukrajinskog književnika Kocjubinskog, Jurjem Mihajlovičem, budućim komandantom crvenih kozačkih trupa i članom prve Ukrajinske sovjetske vlade. Kocjubinski je 20. oktobra imenovan za komesara Vojnorevolucionarnog komiteta Semjonovskog puka. - Odmah trebam trideset vojnika! -žustro je tražio Uralov. Kocjubinski je sazvao kompletan puk. Tražio je dobro­ voljce. Vojnici koji su bili pod utjecajem boljševika, gromo­ glasno su zahtijevali: —Idemo svi! Uralov je morao izgubiti pola sata dok je uvjerio vojnike da svi ne mogu u prvu revolucionarnu akciju. Ipak, u kamion ih se nabilo više od 30. Ponijeli su oružje i municiju. Znali su da idu u bitku. Iz kamiona su se iskrcali na početku Ivanovske ulice, desetak zgrada dalje od tiskare „Ruska sloboda” . Semjenovci - crvenogardijci, pripravni za sukob, rastrča­ li su se uokolo. Tek tada se pokazalo da im sve te pripreme i nisu bile potrebne. U štampariji su radnici. U svih šest katova Semjonovci su dočekani kao da su stigli kući: radnici su ih grlili. Uralov je okupio slagare: —Može li do zore biti štampan naš radnički list umjesto

48

buržoaskih bljuvotina? Grafičari su se s prijedlogom složili. Sutradan u zoru, kolporteri„Ruske slobode” bili su zaprepašteni kad su umjesto toga lista u štampariji dobili novi broj Radničkog puta. No, svi su odmah izišli s novim listom na ulice maglom pritisnutog Petrograda. List je bio štampan u 200 hiljada primjeraka: oko podne nije bilo ni jednog neprodanog primjerka. Do ponoći 24. listopada (6. studenoga po novom kalen­ daru) bilo je zaposjednuto svih četrdeset buržoaskih štampari­ ja. U njima su se odmah počele štampati specijalne obavijesti, pozivi i naređenja Vojnorevolucionarnog komiteta i Sovjeta radničkih i vojničkih deputeta. Vođa revolucije Vladimir Uljanov o svemu tome nije bio detaljno obaviješten. Zaključan u svom ilegalnom prebivalištu, s legitimacijom na ime Konstatina Petroviča Ivanova, u tri navrata je slao Margitu Vasiljevnu Fofanovu u rajonski viborski komitet: - Molite, ili još bolje, zahtijevajte da mi odobre izlazak iz ilegalnosti! Čekajući odobrenje za izlazak u grad, Lenjin je poslao „Pismo članovima Centralnog komiteta” : „Pišem ovo uveče 24. oktobra. Situacija je do krajnosti kritična. Jasno je kao sunce da je sad već, doista, oklijevanje s dizanjem ustanka isto što i smrt. Svom snagom uvjeravam drugove da sad sve visi o koncu, da su na dnevnom redu problemi kakve ne rješavaju konferen­ cije ni kongresi (čak ni kongresi sovjeta) nego isključivo naro­ di, mase, borba oružanih masa. Buržoaski pritisak kornilovaca udaljavanjem Vjerhovskogx pokazuje da se ne smije čekati. Treba pošto-poto ve­ čeras uhapsiti vladu razoružavši (suprotstave li se: potukavši) junkere itd. Treba da se svi rajoni, svi pukovi odmah mobiliziraju i da se smjesta pošalju delegacije u Vojnorevolucionarni komitet, u CK boljševika, uporno zahtijevajući: ni u kom slučaju ne ostav­ ljajte vlast u rukama Kerenskog i kompanije do 25. Nikako! Rješavati problem neizostavno večeras ili noćas...Oklijevanje u x A. I. Vjerhovski bio je ministar vojske. Kerenski ga je odstranio zbog njegovih nastojanja da uspostavi separatni mir s Nijemcima i zbog plana Privremene vlade da u slučaju boljševičkog ustanka napuste Petrograd.

49

akciji isto je što i smrt!” M. F. Fofanova je pismo Vladimira Iljiča odnijela uveče 6. studenoga u viborski rajonski komitet boljševičke partije. Tamo je sve vrijeme dežurala Lenjinova drugarica Nadežda Konstantinova, koja je pismo po motoriziranom kuriru poslala u Smoljni, Centralnom komitetu. Vladimiru Iljiču je istovre­ meno po Fofanovoj poručila: „Ostati u ilegalnosti do daljnjeg. To je odluka CK.” Iljič je dugo čekao - i nije dočekao —taj dogovor. Iako je, sudeći po jutarnjim porukama Petrogradskog i Centralnog komiteta, ocijenio daje rukovodstvo konačno prihvatilo njego­ vo shvatanje o neumitnosti ustanka, strahovao je da se što ne poremeti. Budući da se uvijek pokoravao odlukama Centralnog komiteta, to je htio učiniti i one večeri ostajući zaključan u stanu Fofanove, ali u nadi da će Centralni komitet ipak uslišiti njegovu molbu i dopustiti mu da dođe u Smoljni, sve više je bio blizu odluke da konačno napusti ilegalni stan. Fofanovu nije uspio dočekati. Umjesto nje, stigao je, žustar kao vjetar, Enio Rahja, finski boljševik zaposlen u Petrogradu (zajedno s Fofanovom, S. J. Alilujevom, N. A. Jemjeljanovim i A. V. Šohtmanom bio zadužen za organiziranje Iljičeve ilegale). Donio je dvije važne vijesti: o kontrarevolucionarnom udaru Kerenskog koji je naredio junkerima da „neodložno i neumolji­ vo” zaposjednu sve mostove preko Neve i o spremnosti radnika (detaljno je govorio o tvornicama Sjeijebijakova gdje je i sam radio) da se ustankom suprotstave kontrarevoluciji. Lenjin je bio zabrinut: -H oće li odredi radnika na vrijeme izići pred junkere? Postoji opasnost da radnički rajoni ostanu nepovezani, zaposjednu li junkeri sve mostove! ' - U viborskom rajonu situaciju čvrsto drže odredi Crve­ ne garde... — A u drugim rajonima? Šta je tamo? Šta radi Vojnorevolucionarni komitet? — Lenjin je brzo slagao pitanje za pitanjem. Razgovarali su pijući čaj, potpuno vreo, po običaju ruskog sjevera. Na svaki podatak Rahje — o uzavrelom gradu, o dugim redovima pred prodavaonicama kruha, o patrolama vladine vojske po ulicama, o borbama za štamparije, o brzom naoružavanju Crvene garde, o delegatima kongresa koji sve vri­ jeme stižu u Smoljni, koji je do tada čuvan bezbrižno, a od jutra 24. oktobra pretvoren je u tvrđavu s topovima i automati-

50

ma - Lenjin ima nekoliko pitanja. I svaki put procjenjuje: - Svakako moramo početi odmah, sad, noćas! U nekoliko navrata, nervozan u iščekivanju Fofanove, koja 'mu je trebala javiti odobrava li mu Centralni komitet odlazak u Smoljni, provirivao je kroz prozor. Konačno mu je dugo čekanje i neizvjesnost osame dosadilo. Počeo je navlačiti periku i prerušavati se : - Moram u Smoljni. Revolucija mora početi! Uzeo je list papira i teško čitljivim, pomalo nervoznim rukopisom napisao poruku za Fofanovu: „Otišao sam tamo kud vi niste željeli da odem. Doviđenja. Iljič” . - Moram k drugovima! Rahja se uzbudio: bilo je kasno, tko zna ima li još tram­ vaja i, konačno, kako izići bez dopuštenja Centralnog komite­ ta... Lenjin je odmahnuo rukom: - Pusti to. Moram izići. Ustanak mora početi! Izvanredno se prerušio. Ni bliski prijatelji ga ne bi prepoznali, čak ni oni koji su do detalja znali svaku boru njegovog lica. Prosjede perike, s naočarima, blago pogrbljen, izgledao je kao dobro držeći starčić. Sekretar Vojnorevolucionarnog komiteta Antonov—Ovsjejenko će —kad ga vidi kako se gura kroz gomile mlađih radnika i vojnika u Smoljnom upitati Svjerdlova: - Što taj senilini knjižar ovdje traži? Oko osam uveče napustili su ilegalni stan zaputivši se na jug, prema Smoljnom, Sampsonijevskim prospektom. Dugo je trebalo pješačiti, gotovo dva sata. Tek minutu-dvije prije deset uveče naišao je jedan od posljednjih tramvaja koji je odlazio u depo. Vozili su se sve do Botkinske ulice, a onda opet pješke do Neve, do Litjejnog mosta na kojem su — na desnoj obali — stražarili crvenogardijci i —na lijevoj —vladini vojnici. Crvenogardijci su kasnije putnike propustili, a vojnici su tražili propusnice. Lenjin se nije htio vratiti. Progovorio je nekoliko riječi s crvenogardistima i oni se počeše prepirati s vojnicima. Lenjin i Rahja to iskoriste i nezapaženo šmugnu uz straže požurivši Litjejnim prospektom iz kojeg su skrenuli uli­ jevo u Špalirnu ulicu, prema Smoljnom. Već su se ponadali da su patrole izbjegli, kadli na izlasku iz Špalirne —izbiše pred njih dva junkera. Rahja šapnu Lenjinu

51

neka samo ide neka žuri, a on će se već snaći. Junkerima je Rahja bio interesantniji: mlađi, radničkog izgleda. Nisu se oni obazirali za „starčićem” . Nakon kratke rasprave s junkerima Rahja ih je uvjerio da je beskućnik, koji traži prenoćište, pa kad su ga pustili potrčao je za Lenjinom, stigao ga i otpratio do prvog kata sjedišta revolucije. Hodnici Smoljnog su bili krcati radnicima, matrozima, vojnicima i tek prispjelim deputatima za sutradan zakazani II kongres radničkih i vojničkih sovjeta. Na samom ulazu su postavljeni mitraljezi. U dvorištu je nekoliko oklopnih automo­ bila. Sve okolo vrije. Ponoć je, ah ovdje se o snu ne misli. Trešte telefoni. Ljudi promiču u žurbi i kuriri trče. Vojnici, matrozi, suradnici... Atmosfera nabijena elektricitetom. Lenjin je presretan dok se gura kroz metež. Zaustavio se na kraju hodnika na prvom katu, ispred vrata takozvane sale dokumenata u kojoj je upravo neko zasjedanje. Svog vjernog pratioca zamolio je da mu nađe Svjerdlova ili Trockog, a sam je sjeo za sto na kraju hodnika. Nekoliko minuta potom stigao je Svjerdlov, koji, još u hodu,javlja: — Vladimire Iljiču, počelo je! Držimo najvažnije punkto­ ve... U Crvenoj gardi je, kaže mi Podvojski, preko 20.000 ljudi” . (U čitavoj je državi - u 62 grada - toga dana bilo oko 200.000 članova crvene garde!) U taj mah su iz dokumentarne sale izašla trojica funkcio­ nara Sovjeta, izabrani u Centralni izvršni komitet na I kongre­ su, zagriženi neprijatelji boljševika i, osobito, Lenjina: menjševički lideri Fjodor Gurvič Dan i M. I Goldman Liber, a za njima lider desnih esera Abram Goc. Lenjin je bio skinuo peri­ ku, ali ga na klupi, iza Svjerdlova koji je stajao, nisu vidjeli. Liber je iz džepa svog ogrtača izvadio komad kruha, sira i par kobasica: ponudio je Dana i Goca da nešto pojedu. Ali Jek što su sjeli na drugi kraj stola, za kojim je Lenjin sjedio od ranije, zamjetili su vođu revolucije. Nevjerojatno su se iznenadili i bez međusobnog dogovora skočili kao ošureni nestavši niz hodnik. Lenjin se iz svega glasa zasmijao: —Ovi me se, izgleda, nešto boje! Dan, Goc i Liber, stari socijalrevolucionari, ključne ličnosti februarske revolucije, prvaci Centralnog izvršnog komi­ teta Sveruskih sovjeta, u koji su izabrani na I kongresu kad su još boljševici bili u velikoj manjini, stigli su kasno uveče u Smoljni, 52

poslije burnog dana provedenog u Manjinskom dvorcu gdje je zasjedao pretparlament. U Smoljnom su uoči Lenjinovog do­ laska održali sjednicu Centralnog izvršnog vijeća. Predsjedavao je Dan koji je okupljene deputate upozoravao kako „kontra­ revolucija jedva čeka da boljševici započnu s neredima” kako bi „revoluciju smoždili” , a mase „izmučene i iscrpljene” neće brinuti o tome. Suprotstavljajući se istinskoj revoluciji, Dan se zavjetovao da će Centralni izvršni komitet - govorio je: Egze­ kutiva - ono što je do spda ostvareno „braniti svojim tijelom” . Tek što su te riječi izgovorene, izvjestitelj je - tada još menjševičke - Pravde, štampariji izdiktirao Danovu poruku. Drugi listovi su objavili ono što je Danu odgovorio Trocki: „Danova je taktika dokazala da su mase - velike, tupe, ravnodušne mase - apsolutno uz njega... Kad smo - govorio je to okrenut predsjedavajućem - izjavljivali da ćemo zemlju dati seljacima, bili ste protiv toga. Kazali smo seljacima:’ ako vam zemlju ne daju, sami je uzmite!’ I seljaci su nas poslušali. A vi sada zastupate ono što smo mi zastupali prije šest mjeseci... Možda će doći vrijeme kad će Dan ustvrditi kako je cvijet revolucije sudjelovao u julskom ustanku... Posljednjih sedam mjeseci je postalo očito da su mase napustile menjševike. Dan, eto, sad vama, deputatima kaže da nemate pravo podizati usta­ nak. Ustanak je pravo svih revolucionara. Kad se potlačene mase pobune, to je njihovo pravo... Ako zadržite puno samo­ pouzdanje, neće biti građanskog rata. Naši će se naprijatelji smjesta predati i vi ćete zauzeti mjesto koje vam po zakonu pripada, mjesto gospodara ruske zemlje...” Ni ta izjava Ljeva Trockog, kao ni ona u Petrogradskom sovjetu, nije precizno najavljivala ustanak. To je Dana zavelo: u pauzi sjednice pohitao je u Zimski dvorac kako bi uvjeravao Kerenskog da „očito neće biti boljševičkog puča” . Nije znao da su već svi komesari Vojnorevolucionarnog komiteta primili slavnu Zapovijest broj 1. Tu zapovijest je, po Lenjinovim in­ strukcijama iz ilegale (prije Lenjinovog dolaska u Smoljni), pi­ sao Trocki: „Petrogradskom sovjetu prijeti opasnost. Kontrarevolucionarni zavjernici su pokušali pozvati u Petrograd junkere i udarne bataljone. Ovim vam se naređuje da pripremite svoj puk za akciju. Očekujte daljnje zapovijedi. Svako oklijevanje i odu­ govlačenje smatrat će se veleizdajom revolucije.” Podaci prikupljeni u vojsci i mornarici davali su za pravo

53

Lenjinovom inzistiranju na revoluciji. Baltička fronta je bila potpuno boljševizirana; još u rujnu za boljševike se izjasnilo oko 60 posto matroza. Narednih 26 posto glasova su dobili lijevi eseri, koji su se također izjašnjavali za proletersku revolu­ ciju i za svrgavanje Privremene vlade. Revolucija je mogla ra­ čunati na 80.000 matroza. A i glavnina petrogradskog garnizo­ na je bila uz revoluciju: Lenjin je mogao računati s 200.000 vojnika. Dok je Svjerdlov o tome govorio Vladimiru Iljiču, netko je donio svježe otisnuti letak sjah te „Polarna zvijezda” : „... Mornari, čvrsti u svojoj nepokolebljivosti, spremni smo izvršavati volju naše revolucionarne spoznaje, a ne volju nekakvog za povijest beznačajnog ruskog Napoleona...” Nisu kazali: Kerenski. Bilo je dovoljno reći: „mali Na­ poleon” ili „ruski Napoleon” i svi su znali da se misli na bivšeg odvjetnika koji je Bonapartu - u hodu, u gestama - na sva­ kom mjestu oponašao. Kerenski je 6. studenoga (po julijanskom kalendaru: 24. oktobra) postao krajnje nervozan. Izgubio je kontrolu nad zbi­ vanjima. Ali još se nije predavao. Oko podne, kad je očekivao raport o zatvaranju boljševičkih redakcija i hapšenju VRK, nje­ mu su javili da su crvenogardijci — suprotno svim predviđanji­ ma vlade - ovladali svim tiskarama. Pomislio je da napusti i Zimski dvorac, i Petrograd, i Rusiju ali oko 3 popodne raspo­ loženje mu se popravilo: vijesti su govorile o odvajanju Smoljnog od radničkih rejona - junkeri su ovladali najvažnijim mostom, onim uz Zimski dvorac, i Nikolajevskim mostom. Ipak revolucija je išla svojim neumitinim hodom. Još 4. studenoga —zapisano je u listu „Vijesti helsinškog sovjeta” - prijestolnica je „napunjena junkerima, glavne su tačke zaposjele artiljerijske jedinice i mitraljezi; buržoaska gar­ da se užurbano organizira. Oko Petrograda se gomilaju kozačke jedinice...” A 6. studenoga sva se ta sila naoko neočekivano rasplinjuje: ne nestaje nego postupno prelazi na stranu revo­ lucije. Čak i jedan puk kozaka je otkazao posluh pukovniku Polkovnikovu. K donskim kozacima je, zamoljen od Kerenskoga, otišao B. V. Savinkov, eser, koji je ranije u funkciji izaslani­ ka Aleksandra Kerenskog surađivao s Kornilovom u ograniziranju bijelog pohoda na prijestolnicu. U 1, 4. i 14. kozačkom donskom puku nisu ga htjeli ni saslušati! Zaprijetili su mu da će ga ubiti, ako odmah ne ode i ne odnese poruku Kerenskom: „Nema toga tko će nas prisiliti da branimo vladu kapita-

54

lista i veleposednika... koji su spremni da domovinu predaju okupatoru.” Motorizirani odred, raspoređen ispred Zimskog dovrca, saslušao je bez pobune nalog Polkovnikova da štiti prilaze sje­ dištu privremene vlade, a kad je Polkovnikov otišao —i vojnici su otišli. Svi su se okupili u cirkusu „Modern” . Tu ih je posjeti­ la grupa radnika. Dvojica boljševika iz odreda nagovorila je svoje drugove da s oružjem i svom tehnikom pređu na stranu revolucije. Jedan od ministra u vladi Aleksandra Kerenskog kasnije će zapisati: „Nestaju čitavi pukovi. Tope se kao vosak na vatri” . General Bagratun je ujutro 6. studenoga poslao pismeno naređenje Pavlovskom, Vladimirskom i Konstantinovskom voj­ nom učilištu da odmah ,,u punoj bojnoj gotovosti iziđu na trg ispred Zimskog dvorca” . Tokom dana je nekoliko puta telefo­ nirao: - Zašto pitomci još nisu stigli? - ali sve su mu interven­ cije bile uzaludne. Nedovoljno borbeni pitomci se nisu uspjeli probiti, jer su vojnici - na službi u učilištima - zaposjeli sve izlaze. Komandantima učilišta je prenesen stav vojnika: - Svaki pokušaj izlaska zadržat ćemo mitraljeskim rafali­ ma! Iz kosanskog kruga su uspjeli izići samo junkeri Mihajlovskog vojnotopografskog učilišta, ali na njih su na ulici nasrnuli naoružani radnici i sve ih razoružali. Tom sukobu s junkerima bila je svjedok i američka novi­ narka Bessi Beati. Odmah je, poslije sukoba radnika i Mihajlovaca, otišla u Zimski dvorac i zamolila preko svojih dobrih veza Kerenskog da je primi. Razgovarali su desetak minuta. Novi­ narka je u razgovoru stekla dojam da „za Kerenskog nema nade” . Redakciji je poslala telegrafski izvještaj: „Igrajući se demokrate, Kerenski je pokušao zadovoljiti sve, a nije zadovoljio nikoga. S narodom je izgubio svaku vezu. Napadnut je odozgo i odozdo, izvana i iznutra. Za njega nema nade. Nalikuje čovjeku koji balansira na zategnutoj žici...” Nekoliko dana ranije ostavljao je sasvim drugačiji dojam. Vidio je prijestolnicu načičkanu vojskom, i artiljeriju, i mitra­ ljeze, ali nije znao protiv koga će cijevi biti uperene. Na jednoj od sjednica svoje vlade, upozoren na mogućnost boljševičkog ustanka i na Lenjinovo prisustvo u Petrogradu, odgovorio je

55

bahato: - Bogu bih zahvalio za njihovu pobunu: tako bih barem imao razloga da ih sve pomlatim! Njegov osobni sluga Nabokov - sam će to nekoliko, godi­ na kasnije zapisati - u nekoliko navrata je s gazdom razgo­ varao o snazi (ili o slabosti) boljševika u eventualnom ustanku. Kerenski mu je svaki put tvrdio: - Imam više snage nego što mije to potrebno! Isto je to kazao i britanskom poslaniku Buekannanu koji o tome svjedoči u svojim memoarima. Piše kako je Kerenski odbijao svaku vojnu pomoć saveznika i uvjeravao ga da će sam ,,u tren oka smožditi boljševike, ako iziđu na ulice” Ali, eto, zbivanja od jutra 6. studenoga su ga postupno silila da izmijeni svoja uvjerenja. Ni on ni ministri uopće ne izlaze iz vladinog sjedišta u Zimskom dvorcu. Sjednica mini­ starskog savjeta je ukazom ministra-predsjednika proglašena permanentnom. Jutarnje vijećanje je počelo u 8 sati: „zavođe­ nje reda u prijestolnici” . N. M. Kiškin, predstavnik reakcionar­ nih kadeta u vladi, dobio je - na zahtjev Kerenskog - „izvan­ redno ovlaštenje za uvođenje reda u prijestolnici i za obranu Petrograda od svih anarhističkih istupanja, ma otkud dolazila, s tim što su mu potčinjene sve vojne i civilne vlasti” . Sjednica je prekinuta u 11 sati: Kerenski je morao u Marijinski dvorac gdje je otvoreno zasjedanje pretparlamenta. Tamo su, osim zastupnika, bile čitave horde generala, visokih činovnika, bankara i veleposjednika. Odmah na početku za­ sjedanja predsjedavajući je obavijestio zastupnike da se očekuje - ujutro najavljeno - „važno saopćenje ministra-predsjedni­ ka” . Kerenskom su bili predočeni Lenjinovi najnoviji teksto­ vi. U razgovoru s ministrima i naročito s jednim od najbogati­ jih ruskih kapitalista Stjepanom Georgijevičem Ljanozovom (zvali su ga „Ruski Rockfeler” , bio je kadet, stranim novinari­ ma je uoči Oktobra izjavljivao: ,,S boljševicima ćemo lako: vlada Petrograd može evakuirati i objaviti opsadno stanje, a onda će komandant područja s tom gospodom obračunati bez zakonskih formalnosti!”), podsmjehivao se Lenjinovoj poruci radnicima: „Prerano je početi 6. studenoga. Za ustanak nam je potrebna sveruska baza. Do 6. će na kongres sovjeta stići svi delegati... S druge strane, 8.studenogaće biti prekasno. Do tada

56

će kongres već biti organiziran, a jedno takvo glomazno tijelo teško poduzima brze i odlučujuće akcije. Moramo početi 7. studenoga,kad kongres počinje s radom, tako da kongresu mo­ žemo reći: ’Evo vlasti! Šta ćete učiniti s njom? Kad je u noći 5. i 6. studenoga dobio taj Lenjinov tekst, ministre je obavijestio: - Počet ćemo prvi! Ali kako je njegov „udar na Petrograd” - ocjenjujući po prvim izvještajima primljenim do odlaska u Marijinsku palaču - ostao bez željenih rezultata, pri svakoj pomisli na Lenjina i revoluciju osjećao je sve veću mučninu. Tako se osjećao i u 11 sati kad je stigao u salu za ministarske konferencije u Zimskom dvorcu. „Važno saopćenje ministra—predsjednika” poslanici pretparlamenta su očekivali čitavo jutro. Ministar-predsjednik je u veliku dvoranu ušao u 11.10 sati. Žustro ide i kretnje su mu jarosune, lice smrknuto. Pokušavao se osmjehnuti kad je stao za govornicu. Njegovo „važno saopćenje” počinje napa­ dom na vođu revolucije: „ ...Taj državni zločinac pozivaproleterijat i petrogradski garnizon da ponove iskustvo od julskih demonstracija i podvla­ či neposrednu potrebu oružanog ustanka... I drugi rukovodioci boljševika također na mitinzima pozivaju na neposredni usta­ nak. Treba posebno naglasiti aktivnost sadašnjeg predsjednika Petrogradskog sovjeta Bronštejna Trockog... Mi ovdje nemamo toliko posla s pokretom ovakve ili onakve političke stranke, koliko s iskorištavanjem političkog neznanja i zločinačkih na­ gona jednog dijela stanovništva... Uzevši u obzir raspoloženje masa, svakom pokretu u Petrogradu slijedit će najstrašniji po­ kolj koji će vječnom sramotom prekriti ime slobodne Rusi­ je...” Dugo govori Aleksandar Kerenski. Bio je to 197. dan njegovog predsjednikovanja i tko zna koji po redu govor u Manjinskoj palači. Ali još ni jednom nije bilo toliko nagruvane jarosti u njegovoj riječi. U ekstazi, najprije raširenih, a onda, kao u molitvi, sklopljenih ruku, poslije polusatnog napada na boljševike i obavještenja da će vlada „izvršiti neophodna hapše­ nja” , kaže: „ ...U trenutku kad je država u opasnosti zbog svjesne ili nesvjesne izdaje, članovi Privremene vlade, a među njima i ja, više volimo da budemo pobijeni nego da izdamo život, čast i

57

nezavisnost majčice Rusije...” Jarosno iskazivani zavjet Aleksandra Kerenskog prekinuo je jedan od najmoćnijih industrijalaca Petrograda, član stranke progresista A. I. Konovalov ministar u svim vladama Ljvova i Kerenskog poslije februarske revolucije. Jednostavno je, bez riječi, ministru-predsjedniku pružio list papira. Bilo je to naređenje Vojnorevolucionarnog komiteta „pukovima da se odmah stave u stanje pripravnosti i očekuju nova naređenja” jer „revolucija počinje” . Kerenski čita. Prvo čitanje —letimično, drugo - pomno. Pretparlament šuti, i zuj muhe bi se čuo. A onda Aleksandar Kerenski naglo, kao u grču, gužva papir i gazi gp čizmama. Trenutak-dva stoji zagledan u zastupnike, progovorio je sporo ali snažnim glasom: „...Ovo je pokušaj da se rulja digne protiv postojećeg poretka... Ali sad Privremena vlada izjavljuje: u ovom trenu moraju biti likvidirani, odlučno i bez kompromisno, svi oni elementi ruske nacije, sve one grupe i partije koje se usuđuju dignuti ruku protiv slobodne volje ruskog naroda, prijeteći istovremeno otvaranjem fronta njemačkim pukovima...” Jedan poslanik iz lijevog zastupničkog bloka, čuveni Jurij Cederbaum Martov, nekadašnji Lenjinov partijski drug, revolucionar koji nije shvatio neumitni hod proleterske dikta­ ture, srdito dobacuje ministru-predsjedniku: — Nazvati ruljom pokrete naroda i vojske, znači, gospo­ dine predsjedniče, poticati narod na građanski rat! Istovremeno skače i Goc: — Eseri ne žele krizu Privremene vlade! Sasvim suprotno onim trenucima kad je Kerenski čitao naređenje Vojnorevolucionarnog komiteta, dvorana je sad odjekivala zaglušnom bukom. Nitko nikoga nije slušao. Mini­ star—predsjednik, blijed i oznojen, gotovo u kriku inzistira na tišini. I, začudo, dvorana se smirila. Opet se jasno moglo čuti kako Kerenski muklo, ali ne i bez samoljublja govori: — U ime Rusije zahtijevam od vas jedan jedini odgovor: može li Privremena vlada izvršiti svoju zadaću uz uvjerljivu podršku ove visoke skupštine? Žustro, kako je i ušao, Kerenski odlazi sa svitom; u Zim­ skom dvorcu vijećanje vlade se nastavlja. Očito su uvjereni da će rasprava o povjerenju biti formalna. Barem neki od njih bi ostali u Marijinskoj palači da su znali kakav će smjer imati

58

rasprava. Počelo je krajnje uzbudljivo. Nitko nikoga nije htio slušati. Govorilo se zagrižljivo, stranački. Svatko je imao svoj prijedlog, drugačiji od prethodnog. Predsjednik pretparlamenta desni eser N. D. Avksjentjev (kasnije će, povezavši se s engle­ skim poslanikom, osnovati „Komitet spasa domovine za rat protiv boljševičke revolucije”) bio je primoran da prekine za­ sjedanje. U nadi da će se stranački lideri u pauzi dogovoriti o jedinstvenom stavu, zapravo o podršci Kerenskom, zakazao je narednu sjednicu za 7 sati uveče. Lijevi eser V. D. Kamkov, zvani Goc (njemu će boljševici 7. studenoga predložiti da uđe u novu, Lenjinovu vladu, uvjere­ ni da bi tako dobili za sebe velik dio seljaštva koji je bio privržen eserima) otvorio je večernju raspravu. Zahtijevao je suprotno jutarnjem stavu - ostavku Privremene vlade. „Treba osnovati vladu — govorio je — odgovornu svim organima revolucionarne demokracije” . Menjševik K.A. Gvozdijev je drugi na govornici. I on je protiv Kerenskog. Pokušava osporiti značaj Gočevih stavova. Ostavio je mršav dojam, pa se odmah iza njega javlja lider menjševika F. J. Dan: on je žustro, uvjerljivo, govornički blistavo branio vladu. Aksjentjevu se konačno čini da bi glasanje moglo biti u korist vlade. Okončava raspravu. Tko je za Kerenskog, dižu se 123 ruke. Protiv: 102. Uzdržanih: 26. Vrhovni vladin komesar V. B. Stankjevič telefonira Kerenskom. Ministar—predsjednik je na rubu očaja: — To znači da nemamo pravu većinu uza se. To.znači da moram podnijeti ostavku! Stankjevič se vraća u dvoranu. Moli lidere sporazumaških stranaka da s njim odmah odu u Zimski dvorac. Bila je već ponoć, ali ministri su budni. Kerenski zagrnut kabanicom šeće nervozno. Obično se s partijskim liderima rukovao. Ovoga puta dočekuje ih robusno, žut u licu, jedak na riječi: - E pa gospodo, eto vam moj fotelj. Sad vi formirajte vladu! Puna dva sata su lideri parlamentarnih stranaka uvjeravali Kerenskog da nitko u pretparlamentu „nije ozbiljno” shvatio mogućnost ostavke Privremene vlade. „Puki stjecaj nesretnih okolnosti” — ponavljao je Avksjentjev. Kerenski, naoko tvrdoglav u svom stavu o ostavci, u 2 sata 7. studenoga saziva ministarsku sjednicu: neka ministri odluče - ostavka ili ne! Dakako, ministri su glasali protiv ostavke. Nadali su se da im vlast 59

može osigurati pretparlament i pukovi navodno upućeni s fron­ ta u,pomoć Kerenskom. I boljševici su očekivali vojsku. „Ni jedna jedinica ne smije biti upućena u Petrograd, a da je ne sačekuju naši agitatori” - odlučeno je još popodne 6. studenoga na sastanku boljševičke frakcije II kongresa sovjeta. 0 tome je Lenjina obavijestio Svjerdlov, a nešto kasnije i Trocki, predsjednik najjačeg sovjeta u zemlji (petrogradskog). Stav boljševika Vojnorevolucionarni komitet je pretvorio u naređenje, koje je emitirano preko radio-stanice montirane na krstarici Aurori usidrenoj na Nevi. Istovremeno je naređe­ no: „Garnizon koji brani Petrograd mora biti u punoj borbe­ noj gotovosti!” Vojska očito nije bila za rat, ni za kakav rat, a najmanje za rat protiv boljševika. Ta vojska se već dovoljno naratovala. U 1917. godini gubici ruske vojske bili su veći nego ukupni gubici armija Engleske, Francuske i Italije: 2, 762.064 mrtvih, 4,950.000 ranjenih. Boljševici su jedini nudili mir i jedini su nudili zemlju. Pred elitne, motorizirane trupe poslani su najborbeniji agitatori. Na stanici Novinka pred motorizirani ešalon izišao je Sergo Ordžonikidze, koji je odmah poslije pobjede u prijestol­ nici poslan u Harkov kao izvanredni komesar Ukrajine. Ešalon koji je Ordžonikidze sačekao ušao je u Petrograd, ali ne da brani, nego da ruši Kerenskog. Za revoluciju je bio presudan dolazak Baltičke flote, koja je imala oko 700 ratnih i pomoćnih brodova (9 krstarica, 7 graničnih brodova i 68 minonosaca). Od rujna, od drugog kongresa sovjeta Baltičke flote, sovjeti su tamo - na čelu s predsjednikom E. Dibenkom — bili osnovna komanda. Sovjeti su kontrolirali sve štabove. Lenjinskom Vojnorevolucionamom komitetu Dibenko je početkom studenoga javio da su na svim brodovima oformljeni borbeni odredi matroza, koj će - čim se to iz Petrograda zatraži - krenuti u pomoć. Na sastanku Vojnorevolucionarnog komiteta 30. listopada Lenjin je predlo­ žio da se flota odmah koncentrira u Petrogradu. Član Vojno­ revolucionarnog komiteta Antonov—Ovsjejenko se nije složio iz dva razloga: (1) što matrozi ne žele napustiti front i omogućiti prodor njemačkoj mornarici na istok i (2) jer minonosci i drugi veliki brodovi ne bi mogli ući u plitku Nevu.

60

Predsjednik VRK Nikolaj Podvojski se složio s Antonovom: - Nije važno gdje su matrozi: važno je da su uz nas i da će doći kad ih pozovemo. U noći 6. i 7. studenoga Podvojski je obavijestio Vladi­ mira Iljiča u Smoljnom o dva telegrama upućena Baltičkoj floti u Kronštatu: U 9 sati poslan je telegram broj 1: ,»Petrogradskom sovje­ tu prijeti izravna opasnost. Noćas je vlada pokušala izvesti iz kasarni junkere i udarne bataljone... Zahtijevamo da se pripre­ mite za borbenu gotovost...” Uveče je Dibenku u Helsinskd poslan drugi šifrirani tele­ gram: „Flota odmah treba isploviti prema Petrogradu!” Čim je primio prvi telegram, Dibenk je sazvao Izvršni komitet sovjeta i vojnotehničke komisije flote. Zaključak je bio jednoglasan: matrozi su spremni ili pobijediti ili umrijeti u boju za vlast sovjeta. Isto takva sjednica sazvana je i uKronštatu.Deputati su za člana petrogradskog Vojnorevolucionarnog komiteta izabrali i. P. Flerovskog, koji je odmah poslije sjednice zakazao miting kronštatskih matroza.Crveni mornari su oduševljeno klicali kad su obaviješteni da je odlukom revolucionarnog rukovodstva smijenjen dotadašnji komandant tvrđave Kronštat i da će svi brodovi odmah isploviti za Petrograd. Buržoazija u Petrogradu nevjerovatno se plašila baltičkih matroza. Predsjednik IV državne dume Mihail V. Rodzjanko javno je pisao kako bi „zapravo bilo najbolje i Petrograd i Baltičku flotu predati Nijemcima” u nadi da bi se imperij time oslobodio opasnosti od boljševizma. Vlada Aleksandra Kerenskog se s tim složila, ali nije joj bilo dano da to i ostvari. Baš u vrijeme kad se brodovi Baltika pripremaju za po­ hod na Petrograd, Flotu je obilazio američki novinar Albert Williams. Za svoj list je poslao izuzetno zanimljiv raport: „Očito, ovi mornari su zaista gordi na svoju flotu. Sma­ traju se punopravnim vlasnicima brodova. Jedan od njih, dok me u čamcu vozi s krstarice na obalu, kaže: — To je naša flota, samo naša! Učinit ćemo od nje najbo­ lju flotu na svijetu. To će biti flota koja će se uvijek boriti samo za pravednost... Govorio je motreći nad morem sivu magluštinu, kao da očekuje da će iza nje i iza crvene zavjese rata vidjeti sakrivenu sutrašnjicu: „Ova će se flota boriti sve

61

dok se ne izvrši socijalistička revolucija, dok ne završe svi rato­ vi...” Oko 20 sati 6. studenoga iz štaba revolucije u Petrogradu floti je upućen poziv da što prije, ,,do sutra najkasnije” , isplovi, prema Petrogradu. Telegram je poslao Svjerdlov, iako će kasni­ je neki članovi rukovodstva (Džugašvili) to sebi pripisivati. Bila je to šifra: „Za Smilgu i Dibenka. Šalji statute.” Telegram je primio 1. T. Smilga, predsjednik Oblasnog komiteta armije, flote i radnika Finske, član CK Boljševičke partije, jedan od onih koji su bili bezrezervno za lenjinski stav o revoluciji. Znao je smisao šifre: bio je to nalog da se odmah pošalju ratni brodovi i desantni odredi. U 20.30 Smilga se sastao s Dibenkom, jedinim od četr­ naest flotnih delegata II sveruskog kongresa sovjeta, koji zbog zadatka u Helsinkiju — nije mogao otputovati u Petrograd. P. J. Dibenko, mornar, boljševik, predsjednik Centralnog komiteta baltičke flote (u prvoj Lenjinovoj vladi član triumvirata koji je rukovodio vojskom i mornaricom) obradovao se telegramu: —To je dan koji smo čekali! Odmah je naredio glavnokomandujućem admiralu A V. Razvozovu i glavnom inženjeru Baltičke flote Vinteru da se jave u Centrobalt. Znao je da o njima umnogome ovisi hoće li ratni brodovi do sutra ujutro moći isploviti. Od njih dvojice je u 21 sat matroz Dibenko zahtijevao: — Minonosci i razarači bi do zore trebali biti spremni za plovidbu. Kontraadmiral Nazvozov zacrvenivši se od iznenađenja, samo je šutio, a Vinter se zgranuo: Do zore? Šta vam je? Možda za dva-tri dana... Dibenko se nije uzbuđivao. Zahvalio im je i - oprostio se. — Sam ću vidjeti može li se, govorio je više za sebe nego njima, i odmah otišao među mehaničare i strojare s minonosaca. S njima govori izravno: o revoluciji, o potrebi da se odmah isplovi, o „sudbini ustanka u našim rukama . Ili isplovi­ ti do zore, ili - odustati zauvijek. Strojari i mehaničari se zavjetuju: minonosci će biti spremni da isplove u zoru. Slično se dogodilo i u Petrogradu: zapovjednik broda je mislio da je plovidba nemoguća, a matrozi su ipak odlučili da

62

se plovi. To se dogodilo na krstarici Aurora. A. V. Bjelišev, kojeg je Svjerdlov postavio za komesara krstarice, primio je naređenje od Vojnorevolucionarnog komiteta da „svim raspo­ loživim sredstvima osigura funkcioniranje Nikolajevskog mosta” . Most —koji sad ima ime kapetana Šmita - čuvali su junkeri utvrđeni oko mitraljeskih gnijezda i u oklopnim auto­ mobilima. —Pouzdajte se u nas! —obećao je Bjelišev. Zapovijednik krstarice Erikson je drugačije mislio. Iako je cijenio Bjeliševa i ponajčešće bio spreman izvršiti njegove zahtjeve, nasmijao se kad je komesar zahtijevao da Aurora od­ mah isplovi. Bjelišev je ostao uporan: - Kapetane, zahtijevam da brod odmah isplovi. - Ne preuzimam odgovornost! - bio je definitivan stav komandanta krstarice, što je - po ocjeni Bjeliševa - značilo, i to je rekao zapovjedniku, da komandu predaje komesaru. Bje­ lišev je naredio Eriksonu: — U ime komiteta krstarice zabranjujem vam izlazak na palubu! To je bilo lako narediti, ali - kako pokrenuti, brod? Jedina nada komesara Bjeliševa bio je zapovjednik kormilara Sergej Zahrov. Nagovorio ga je da ručnim viskom za mjerenje dubina ispita dno Nevé. Iskusni kormilar nije baš bio odušev­ ljen, ali - ,,šta se može kad je to potrebno revoluciji” . Zaharov je na grudi objesio baterijsku lampu, umotavši je u crni papir koji je samo najednom mjestu neznatno probušio tako da je prodriao uzak mlaz svjetlosti. S još nekoliko matroza - dobro­ voljaca spustio se u čamac i otplovio u mrklu noć, u vjetar što je od Finskog zaljeva nabacivao velike valove. Matrozi su šutljivo veslali, a Zaharov je mjerio dubinu. Bilo je krajnje opasno. Ako ih zamijete, junkeri će ih bez upo­ zorenja zasuti mitraljeskim rafalima. Ali u mrkloj noći ostali su nezamijećeni. Koristeći se krajnje uskim mlazom svjetla svoje baterije, Zaharov je upisivao podatke o vodostaju. Sudeći po tim podacima, činilo se, krstarica je mogla isploviti. „Uz maksimalni oprez, nekako ćemo se snaći” — izvi­ jestio je Zaharov komesara Bjeliševa, koji je još jednom izvještavajući pri tom o Zaharovljevom ispitivanju matice pokušao nagovoriti Eriksona da isplovi. Zapovijednik je ostao, pri svome. Tada su na komandni most izišli komesar Bjelišev i sekre-

63

tar partijske ćelije Aurore T. I. Lipatov: oni su preuzeli koman­ du. Svi mornari su na svojim mjestima. U utrobi krstarice su zabrektali strojevi. Teška Aurorina sidra su dignuta. Krstarica je polako počela napuštati sidrište ispred francusko-ruske kompanije usmjerivši se prema mitraljeskim gnijezdima junkera kod Nikolajevskog mosta. U taj mah Bjeliševu se javio dežurni: —Komandant moli da ga primite. Trenutak kasnije Erikson je bio na komandnom mostu: — Očajno je to što radite. Ne mogu dopustiti da nasučete Auroru. Pokušat ću da dovedem brod do mosta. Pod njegovom komandom Aurora je otplovila uz Nevu prema Admiralitetu i Nikolajevskom mostu. Snažni farovi svjetioničkog reflektora, montirani na krstarici, osvijetlili su obje obale i most. U svjetlu reflektora bilo je lako vidjeti kako crvenogardijci iskićeni redenicima trče uz obalu, a vojnici kontrarevolucije - prestrašeni topovima s krstarice - bježe glavom bez obzira. U noći, u 3 sata i 15 minuta svi mostovi na Nevi su bili pod kontrolom Crvene garde. Kuriri su odletjeli u Smoljni. Svjerdlov, oduševljen raportira vođi revolucije Vladimiru Ulja­ no vu: —Mostovi među našim jedinicama su otvoreni! Lenjin se blago smješkao: —Naprijed, put revolucije je otvoren! Aurora - nalik na tvrđavu revolucije - usidrila se ispred srednjeg luka Nikolajevskog mosta. Odatle, sa sredine rijeke, Bjelišev je topove usmjerio prema carskoj Zimskoj palači (Zim­ ski dvorac), gdje je u taj mah Kerenski, zaključan u spavaonici svrgnutog samodršca cijele Rusije, pokušavao da otkrije barem tračak nade u danu koji se budio.

64

K O N G R ES S V E R U S K IH S O V JE T A

25. oktobra —7. studenoga srijeda Palača Smoljni je svu noć jarko osvijetljena. U prostra­ nom zdanju sagrađenom oko tri kilometra od centra grada na lijevoj obali Neve, u nevskom rajonu, smjestila se budućnost Rusije i nešto malo ostataka minulih vremena. Stotine kristal­ nih svijeća ozaruje suru palaču i Smoljni, prenagruvan vojskom i radnicima izgleda sasvim drugačije nego u prošlim vremeni­ ma kad se tu čuo suspregnuti smijeh plemenitaških kćerki. Sad je to „golemi hram revolucije” , kako će ga opisati jedan od američkih izvjestitelja Albert RLhys Williams. U prostranom ograđenom dvorištu, na ulazu, u hodnicima i svim dvoranama, posvuda - vreva. Rjeđe fijakeri, a češće motocikli i automobili dolaze i odlaze. I postrojeni crvenogardijci: odlaze i stižu. U dvorištu se postrojavaju. Poneki se uspinje na oklopne automo­ bile, govore; „Ura, ura, ura” —odjekuje. Radnici se presvlače u uniformu: neki se kite redenicima s mitraljeskim mecima. Neke grupe biraju komandire. U Smoljni se, iz dvorišta, ulazi uz dvanaest širokih, mra­ mornih stepenica. S lijeve i desne strane po jedan puškomitraljez. Izmiješali se vojnici, mornari, radnici, tek poneki inte­ lektualac. Mlada lica, zajapurena lica, uzbuđeni glasovi. Vreva. Kao rijeke, hodnicima kuljaju ljudi i svi nekud žure. Vojnorevolucionarni komitet neprestano zasjeda. Centralni komitet Boljševičke partije je u sobi 71 prvi kat. Lenjinu je podnesen izvještaj o zaduženjima članova CK. Vođu revolucije zanima što je s Moskvom. Svjerdlov—nevjero­ jatno agilan, jedan od onih koji naprosto svuda stižu, obavje­ štava da je V. I. Nogin već od juče u Moskvi: on će odrede

65

Crvene garde izvesti na barikade. Tokom dana 7. studenoga krenut će u Moskvu još jedan član Centralnog komiteta - G. I. Opokov Lomov. Iz Smoljnoga mogu otići samo oni članovi Centralnog komiteta koji dobiju posebne zadatke na terenu. M. D. Bonč-Brujevič se među onima koji u sobi 71 okružuju Lenjina jedini ozbiljno uzbuđuje uvjeren da je vođa revolucije nezaštićen: - Svaka gnjida ovamo može upasti i pucati! Posebno se uzbudio kad je saznao da su esersko-menjševički lideri (Dan i Goc) upoznati s Lenjinovim prisustvom. Stari revolucionar - 1917. je imao 44 godine - odlučio je da na svoju ruku organizira stražu na prvom katu Smoljnoga. U prizemlju je od juče bio smješten odred od nekih pet stotina crvenogardijaca. Njihovog je komandanta Bonč-Brujevič za­ molio da izabere 75 dobrovoljaca „koji su spremni izvršiti sva­ ki zadatak, pa čak i poginuti, ako ustreba” . Iz četveroreda postrojenog odreda komandant je izdvo­ jio sedamdeset i pet najpouzdanijih, među kojima se nalazio i Ličanin Manojlo Opačić, koji je godinu dana ranije bio is­ ključen (zbog boljševizma) iz Srpskog dobrovoljačkog korpu­ sa. Bonč-Brujevič im je pokazao specijalne propusnice : u sobu 71 može ući samo onaj tko ima takav dokument. Manojlo Opačić se zatekao na stražarskom mjestu kad su naišli Dzeržinski i Džugašvili, članovi Centralnog komiteta. Nije im dao prići vratima. Ušli su tek kad je došao Bonč-Brujevič i dao im propusnice. Vladimir Iljič od dolaska iz ilegalnog stana nema vreme­ na ni za trenutak odmora. Svima je tako u Smoljnom. Bliži se vrhunac revolucije. „Sad se prakticira teorija” . Nauka Marxa i Engelsa, eto, upravo treba da iz knjiga pređe u život: garancija je putokaz Vladimira Uljanova, jedinstvene ličnosti koja zna izabrati pravi trenutak; garancija je Lenjinov revolucionarni ge­ nij, koji je umio period vidjeti u totalitetu. Čini se daje jedino njemu sve jasno. On ima sve konce u rukama. On ne zna samo ono što se zbilo i što se zbiva, on jasno predviđa događaje i ono što će se zbiti. Inzistira: kad počne kongres sovjeta, pitanje vlasti mora biti riješeno. I kad sad ulazite u onaj „golemi hram revolucije” na lijevoj obali Neve, čini vam se kao da čujete nazalni, drugačiji od svih glasova koje ste ikad čuli, glas Vladimira Iljiča: „Tko treba preuzeti vlast? ”

66

Vidite ga: ustao je. Oživljava slika. Prema njemu su se nagnuli i Svjerdlov, i Bronštejn, i Bonč- BrujeviČ, i Urickij, i Radek, i Džugašvili, i Zinovjev, i Kamenjev. A Iljič hoda, brzo hoda. I pred Kamenjevom je zastao: kao da upravo najprije njemu treba sve objasniti, kao da je najvažnije da Kamenjev shvati: ,,To je trenutno nevažno: neka vlast preuzme Vojnorevolucionarni komitet ‘ili neka druga organizacija’ koja izjavi da će predati vlast samo istinskim predstavnicima interesa naroda, interesa armije (prijedlog mira), interesa seljaka (zemlju treba uzeti odmah, likvidirati privatno vlasništvo), interesa glad­ nih...” A onda se okreće potpredsjedniku sindikata Rjazanovu, koji je protiv ustanka: „Preuzevši vlast danas, ne uzimamo je protiv sovjeta, nego za njih! Preuzimanje vlasti je zadatak ustanka; njegov politički cilj razjasnit će se poslije preuzimanja. Bilo bi pogi­ beljno ili puka formalnost čekati nesigurno nadglasavanje na kongresu, narod ima pravo i obavezu iješavati takva pitanja ne glasanjima, nego silom; narod ima pravo i obavezu da u kritič­ nim trenucima revolucije upućuje svoje predstavnike, čak i svo­ je najbolje predstavnike, a ne da ih čeka. To je dokazala po­ vijest svih revolucija, i bile bi neizmjerljive pogreške revolucio­ nara kad bi propustili trenutak, znajući da od njih zavisi spas revolucije, prijedlog za mir, spas Pitera, spas od gladi, predaja zemlje seljacima...” Uljanov je tako pisao uveče 6. studenoga, to je govorio i u Smoljnom prvih sati 7. studenoga, a iste je stavove - inzistirajući na neodgodivom preuzimanju vlasti - ponovio i na sjed­ nici Centralnog komiteta, kad je „stroj revolucije pustio u puni pogon najvećom mogućom brzinom” . Uoči početka sjed­ nice Centralnog komiteta, Svjerdlov je, uzevši pod ruku K. B. Radeka, koji je donedavna u Stockholmu rukovodio predstav­ ništvom Centralnog komiteta RSDRP (b) u inozemstvu, rekao: - Sad smo sigurni: najvažnije je da je sam Iljič uzeo ustanak u svoje željezne ruke! Boljševičko rukovodstvo- se dogovorilo da bi bilo najbo­ lje da prije otvaranja II kongresa sveruskih sovjeta zasjeda, što je još ranije odlučeno, Petrogradski sovjet i da njegov Vojno-revolucionarni komitet u ime revolucije preuzme svu vlast i da istovremeno uhapsi ministre Privremene vlade i

67

ministra-predsjednika Kerenskog. Petrogradski sovjet je svih tih dana, u plenarnim sjednicama ili u predsjedništvu, u kojem su bila četiri boljševika (predsjednik Trocki i članovi Kamenjev, Rikov i Fjodorov), dva esera (lider esera-internacionalista Čjernov i Kaplan) i menjševik Broj do, zasjedao neprestano. Reed piše — a Reed je izuzetno pouzdani svjedok života u Smoljnom —da su „delegati od umora i nesanice padali na pod i opet ustajali da bi sudjelovali u raspravama. Trocki, Kamenjev, Volodarski govorili su po šest, osam, dvanaest sati dnevno...” ^ Boljševičko rukovodstvo je prihvatilo Lenjinov prijedlog da se akt preuzimanja vlasti, kao rezolucija Petrogradskog so­ neta, obznani u proglasu „Građanima Rusije” . 0 tome što u tom proglasu sve treba napisati vođena je žestoka i mudra diskusija. Iznoseći svoje teze, članovi Centralnog komiteta su nastojali da svaka rečenica bude programska i lijepa. Svi su oni bili prvorazredne ličnosti, svi su oni imali golemo revolucionar­ no iskustvo, sve britka i blistava pera: htjeli su opširnu, dugu, temeljito pisanu najavu nove civilizacije koja radničkoj klasi povjerava sudbinu svijeta. Rikov je govorio — a svi su oni za­ pravo tako mislili: — Stvaramo historiju. Treba misliti, pišući proglas, na historiju! Ipak, revolucionarni genij Svjerdlova ili Trockog, Džugašvilija ili Zinovjeva, Rikova ili Kamenjeva, Radeka ili Urickija nije imao onu inspirativnu, nedosegnutu ubojitost Lenjinovog stila. Vođa revolucije tiho kaže: — Ne opširno. .Ne i ne! — I odmah se mašio pera. —Što kraće, što sažetije. Najbolje bi bilo sve reći u jednoj rečenici... Za malim okruglim stolom, sjedeći na rubu fotelja, u uglu sobe broj 71 na prvom katu palače Smoljni, počeo je pisati proglas koji će, još istog dana svijetu predočen, najprije uzdrmati a onda i izmijeniti svijet. Uljanov piše brzo, polu­ glasno čita napisano, precrtava - nekad i čitave rečenice, a nekad samo poneku riječ. I pisao je (za Lenjina) neuobičajeno dugo tekst u rukopisu dug tek desetak redaka; u ruskom jeziku 54 riječi. Za trinaest redaka (u novinama) trebalo mu je goto­ vo sat vremena. Tek kad je završio sve, onim svojim nazalnim, gotovo piskavim glasom čita: _ „Privremena vlada je zbačena. Državna vlast prešla je u ruke organa Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih depu­

68

tata - Vojnorevolucicnamog komiteta koji stoji na čelu petrogradskog proleterijata i garnizona. Ono za što se borio narod: neodgodiva ponuda demo­ kratskog mira ukidanje spahijskog vlasništva nad zemljom, radnička kontrola nad proizvodnjom, stvaranje sovjetske vlasti, to je osigurano. Živjela revolucija radnika, vojnika i seljaka.” Nitko nema ni jednu primjedbu. Bonč-Brujovičjjzima rukopis i prepisuje ga u čisto. U 9 sati Vladimir Uljanov je na II katu u spojenim soba­ ma 17 - 18, u Vojnorevolucionarnom komitetu, u operativ­ nom štabu ustanka. Predsjednik Podvojski i sekretar Vojnorevolucionarnog komiteta Antonov-Ovsjejenko i ne primjećuju ga: obojica, svaki za svojim stolim, telefoniraju. Obojica su neispavani, s dubokim modrim podočnjacima. Treći član štaba J. D. Drabkin, u revoluciji i kasnije u povijesti Crvene armije poznatiji kao Gusev, prvi je primjetio vođu revolucije: —Vladimire Iljiču, je li nešto hitno? —uznemirio se. Od dolaska u Smoljni Lenjin je sve vrijeme bio s njima u vezi po kuririma, a kad se odjednom, nenajavljen, osobno pojavio u štabu, Gusev je pomislio da je iskrslo nešto sasvim nepredviđe­ no. Vladimir Uljanov, još napola prerušen, s perikom, trenutak-dva stoji i osmjehuje se, a oči mu pronicljivo krijese; kapci neznatno spušteni. Već do tada bio je potpuno ušao u sva ključna pitanja rukovođenja ustankom, ,,a rukovodeći, Iljič se, kao i uvijek, upuštao u sve detalje” , kako će to mnogo godina kasnije zapisati Nadežda Krupskaja. Kaže Gusevu: — Ne uznemiravajte se, a onda, kad vidje daje Podvojski spustio telefonsku slušalicu, okrenu se njemu: - Nešto bih vam Nikolaj Iljič, pročitao... I ne čekajući da mu itko išta odgovori, počeo je čitati rezoluciju, koju su trebali potpisati upravo oni kojima je tekst čitan - petrogradski Vojnorevolucionami komitet: Podvojski, Antonov-Ovsjejenko, Blagonravov, Dibenko, Jeremjejev, Krilenko, Lacis, Mehonošin, Gusev, Njevskij, Sadovskij, Skripnik, Stučka, Fljerovskij i Čudnovskij. Pročitavši rezoluciju, Lenjin nije čekao reakcije, zahtijeva; — Svima treba odmah javiti da je Privremena vlada svrgnuta i da vi,u ime sovjeta, svu vlast uzimate u svoje ruke. Antonov-Ovsjejenko, revolucionar kojeg je Lenjin viso-

69

ko cijenio, a Staljin u njemu vidio neprijatelja revolucije i likvi­ dirao ga dvadeset godina poslije petrogradsicog ustanka, uzbu­ đeno je skočio: - A što ako se oni u Zimskoj palači ne predaju? - Zar nemate oružje? Antonov i Podvojski su se zgledali. Gusev nije suspregao glasni smijeh. Lenjin je kao mačem sjekao: - Revolucija je. 1 mi se ne šalimo! Lenjin je tek tada sjeo na ponuđenu stolicu. Na rukopisu rezolucije, u donjem lijevom uglu je dopisao: ,,25-go oktobrja 1917 g. v 10 č. utra” . Na drugom komadiću papira je napisao telegram moskovskom boljševičkom komitetu: „Noćas je Vojnorevolucionarni komitet zauzeo kolodvo­ re, Državnu banku, telegraf, poštu. Upravo zauzima Zimsku palaču. Privremena vlada će biti svrgnuta. U 17 sati će početi s radom kongres sovjeta. Prevrat je protekao vrlo mirno, ni kap krvi nije prolivena. Sva vojska je uz Vojnorevolucionarni komi­ tet.” Zatim je zamolio da mu pozovu budućeg narodnog ko­ mesara za trgovinu i industriju, moskovskog predstavnika u CK Boljševičke partije V. P. Nogina. Bez objašnjenja mu je predao telegram: -- Pošaljite. Molio bih vas - odmah! Već u 11.45 sati moskovskom komitetu je bio pročitan telegram o ustanku u prijestolnici. Istovremeno su sve petrogradske redakcije bili obaviještene o tekstu rezolucije „Građa­ nima Rusije” . 0 tome se brinuo četrdesetčetverogodišnji Vladimir Dmitrijevič Bonč-Brujevič. U Vojnorevolucionarnom komitetu je od Lenjina uzeo rezoluciju. Original je spre­ mio, a svoj prijepis je po dvojici kurira na motociklima poslao u tiskaru Ruske sloge, gdje su od prethodnog dana bili štampa­ ni svi boljševički listovi.Redakciji „Radnika i vojnika” jeprenio Lenjinovu poruku: - Odmah štampati. Ostalim redakcijama tekst telefonski prenijeti! Četiri sata kasnije hiljade kolportera je već prodavalo osmi broj Rabočeva i soldata. Tekst rezolucije je objavljen krupnim slovima ispod glave lista. Popodne i u noći rezoluciju su objavili i ostali petrogradski listovi: sve redakcije su ispravno ocijenile povijesnu vrijednost teksta, samo to nije shvatio menjševičko-eserovski redakcioni kolegij „Izvjestija” , glasila još

70

nesmijenjenog Centralnog izvršnog komiteta Sveruskih sovjeta koji je sa 104 menjševika, 99 esera i samo 35 boljševika izabran na I kongresu 24. juna, odnosno 5. srpnja 1917. Ostavljajući Vojnorevolucionarni komitel da i dalje radi već „uobičajenom pomamnom brzinom, primajući i odašiljajući zadihane kurire i upućujući komesare na sve strane grada s ovlaštenjima da odlučuju o životu i smrti", Vladimir Uljanov Lenjin se spustio na prvi kat. Posvuda oko njega je vladala „atmosfera grozničave aktivnosti". Oko podne one povijesne srijede u nekom kutku goleme palače Smoljni.Reed je zapisi­ vao: .... Gomila juri niza stepenice: radnici u crnim bluzama i okruglim, crnim šubarama, mnogi od njih s puškom na rame­ nu; vojnici u grubim, prljavim šinjelima i sivim, na vrhu spljo­ štenim, krznenim kapama; poneki od vođa - Lunčarski, Kamenjev - okruženi ljudima koji su u sav glas govorili, žurili su, izmorena i zabrinuta lica, s ogromnim svežnjevima akata ispod miške..." Tog je jutra, osim u Smoljnom, u još tri pelrogradska dvorca izuzetno živa politička aktivnost; u Nikolajevskoj dvo­ rani palače 33 na Nevskom prospektu zasjeda petrogradska gradska skupština, proljetos izabrana, mahom od esera i menj­ ševika sastavljena, s malom boljševičkom frakcijom koju su predvodili Manuelski i Kalinjin (uskoro prvi boljševički grado­ načelnik Petrograda); u Marijinskoj palači zasjedao je pretparlament, a u Zimskoj palači muvali su se ministri okruženi lakejima, junkerima i ženskim bijelim bataljonom. Svugdje je drugačije nego u Smoljnom. Mučnina se uvlači u duše obe­ shrabrenih, iako Kerenski nešto iza druge ponoćne ure, otpu­ štajući ministre da bi primio delegaciju kozačkih pukova, kaže: - Nema razloga za malodušnost! Kozačka delegacija je od najave dolaska k ministru-predsjedniku mnogo obećavala. Kerenskom je osnovno: kozački pukovi, neovisno o tome kakve se glasine o njima i njiho­ voj komandi šire, ostaju vjerni Privremenoj vladi i osobno nji­ hovoj preuzvišenosti vrhovnom glavnokomandujućem vojske. Tek kasno popodne ministar—predsjednik će shvatiti da je to bila floskula, obećanje nekolicine atamana koji nikoga nisu imali uza se. Kad to shvati, već daleko od Zimske palače, zapisat će: „...Juče sam se prevario u parlamentu, a danas, teže i žešće, povjerovavši obećanju kozačkih delegata. Nisam znao da

71

je u isto vrijeme kad sam ja primio delegaciju zasjedao Sovjet koz^čkih pukova. Vijećali su čitave noći i izjasnili se za ono najgore: da se ne miješaju u sukob Privremene vlade i boljševi­ ka.” Jedina povoljna vijest za Kerenskog u 24 posljednja sita stigla je iz Glavne telefonske centrale. Junkeri su je oteli od crvenogardijaca. Telefonske veze sa Smoljnim su bile isključe­ ne, a Zimski dvorac je povezan i s prijestolnicom, i s većim gradovima, i s frontom. To je bila prva telefonska vijest- ohrabrujuća. Driiga je već bila razočaranje. Bio se javio general Levicki, specijalni savjetnik vrhovnog glavnokomandujućeg: — Ustanici su zatvorili gospodu ministre Kartašova i Galj perina... Kerenski na to nije ništa rekao. Zatražio je od Levickog da ga odmah telefonski spoji sa šefom stavke (generalštab) generalom Nikolajem Duhonjinom, koji je na tom mjestu na­ slijedio prijatelja Romanovih, generala M. V. Aleksejeva. Veza je brzo uspostavljena. Duhonjin, kao i kozačka delegacija, obe­ ćava svesrdnu pomoć. Istina, on kaže: — Ja ne znam raspoloženje pukova, ali potrudit ću se da vojska stigne u prijestolnicu! (Petnaest dana kasnije u svom štabu koji je bio smješten bliže frontu, u Mogiljevu, okupio je - izbjegle iz Petrograda menjševičko—eserske lidere. Lenjin mu je u ime nove vlade bio poslao zahtjev da odmah stupi u vezu sa savezničkim koman­ dantima: da povedu pregovore o primirju na ratištima. Duho­ njin je taj zahtjev odbio uvjeren da mu američki ambasador Francis u tajnom pismu javlja istinu i da će biti zaista onako kako mu, preko Francisa, javlja ministar Lansing, to jest da će „boljševici pasti u roku od četiri tjedna: ne gubite samopouz­ danje. Očekujte našu pomoć i punu podršku...” Zbog toga Francisova pisma i obećanja američkog ministra Roberta Lansinga, Duhonjin je 22. studenoga u Mogiljevu obećavao eserima i menjševicima „siguran boljševički krah” . Osam dana prije nego će Duhonjin poginuti pod njegovim okriljem je stvo­ rena menjševičko-eserska vlada V. M. Černova, koja je, kao i sve ondašnje Duhonjinove zamisli, bila samo fikcija.) Sam Kerenski, opkoljen u carskoj palači, shvatio je mno­ go prije nego Duhonjin da su putovi do Zimskog dvorca i do vlade zatvoreni. Sve ono što je novcem i duhom pripadalo minulom vremenu sjatilo se u palači - oko 2000 ljudi. Svi su

72

htjeli do Kerenskog, ali „mali ruski Napoleon - ne mali po rastu - povlači se u svoj vlastiti očaj i svi oko njega mu postaju suvišni”. Poslije telefonskog razgovora s Duhonjinom, koji mu je sve obećavao, ali ništa određeno nije nudio, prvi put je pre­ cizno pomislio: sve to treba napustiti i pobjeći! Jutro je Kerenskom bilo tmurno. On, neispavan, sumnja­ ma i neizvjesnošću izmučen, od svih koji su mu bili najavljeni primio je samo kurira pukovnika Polkovnikova, podoficira Knirša, koji mu je prenio tri crne vijesti: Glavna telefonska centrala je opet izgubljena. U garažama Zimskog dvorca boljševici su u noći izveli vratolomnu diverziju: pod nosom stražara onesposobili su sve oklopne i putničke automobile. Neki pukovi, koji su krenuli u pomoć vladi, zaustavljeni su „negdje kod Gatčina” . Rabočij i soldat, broj 7, u kojem još nije bio lenjinski proglas Petrogradskog sovjeta radničkih i vojničkih deputata, i „Djenj” , saZinovjevljevim uvodnikom „Sva vlast sovjetima rad­ nika, vojnika i seljaka! Mir! Kruh! Zemlju!” s grimasom pu­ nom gađenja gurnuo je na stolu dalje od sebe, ali pogled mu se ipak dugo zadržava na prvim recima uvodnika: „...Postoje dva izlaza iz sadašnje situacije. Ili će vlast ostati u rukama buržoasko-veleposjedničke klase, a to znači svakojaka tlačenja... i neizbježnu glad i smrt... Ili će vlast preći u ruke revolucionarnih radnika, vojnika i seljaka, a u tom slu­ čaju to će značiti potpuno ukidanje tiranije veleposjednika, neposredno onemogućavanje kapitalista i direktno predlaganje jednog pravednog mira. U tom slučaju zemlja će pripasti selja­ cima, radnicima će biti osigurana kontrola nad industrijom, gladnima će biti osiguran kruh i završit će se ovaj besmisleni rat...” I praporščik Knirš, tih uz vrhovnog glavnokomandujućeg, prati njegov pogled. I Knirš čita. Aleksandar Kerenski umorno ustaje ostavljajući novine rasute na rubu stola. - Čekanje je iluzija, nemamo mi ovdje koga dočekati govori povjerljivo, odjednom prisan, kao da mu je mladi pra porščik prijatelj. Nesvjesnom kretnjom trlja lice, a onda mu se odjednom desna ruka, kao u stara dobra vremena slave kad je ženskilje bogatog dijela Rusije zaljubljeno pratilo svaki korak „ruskog Napoleona” , nađe između drugog i trećeg dugmeta na grudima:

73

- Potreban sam Rusiji. Ja odavde moram pobjeći! - Ako nešto mogu učiniti, vaše prevashodstvo, izvoljevajte... Za Kerenskog, odsječenog od grada, bez telefonskih veza, praporščik Knirš je izgledao kao šansa: nada da ga poveže s američkom ambasadom. Ambasador Francis, žestoki protiv­ nik boljševika, jedini mu je mogao pomoći, i Kerenski se nadao da hoće. U taj mah, smišljajući kako će Knirša poslati u amba­ sadu i zatražiti kola da ga odvezu iz prijestolnice, Kerenski nije znao da je sam Frencis sve poduzimao da se suzbije razrastajuća revolucija. Desetak sati prije nego će mu Knirš prenijeti poruku Aleksandra Kerenskog, Francis je pisao američkom državnom sekretaru Lansingu kako bi trebalo „preko Vladivostoka ili Švedske Rusiji u pomoć poslati dvije ili više američkih divizija” Ujutro 7. studenog poslao je svojoj vladi telegram: „Izgleda da boljševici ovdje sve kontroliraju. Nisam mogao saznati gdje se nalaze ministri Privremene vlade” . Tek što je telegram poslan, najavljen mu je kurir Kerenskoga. Francis najprije diktira još jedno obavještenje svojoj vla­ di („Boljševici nastoje da ostvare kontrolu Sveruskog kongresa sovjeta. Uspiju li, formirat će svoju vladu. To bi bilo za nas porazno. Upotrebljavamo sva sredstva, ali bez hitne pomoći smo nemoćni. Bojim se da sve ne bude prekasno.”), a onda prima praporščika, koji ga moli da izbavi Kerenskoga, da ga nekako spasi iz Zimskog dvorca. Knirš sažeto, vojničkim rječ­ nikom prenosi poruku svog glavnokomandujućeg i njegovo obećanje: - Ako iziđem iz Zimskog, za pet dana ću raščistiti si­ tuaciju! Knirš je u ambasadu stigao u 10.30 sati. Audijencija kod ambasadora je trajala 5 minuta: toliko da ambasador čuje po­ ruku i da zamoli sekretara ambasade Whitehousea da „nađe načina kako bi se spasilo Kerenskog” . Whitehouse je dao Kniršu svoja lična kola. Upozorio ga je da na kolima zadrži američke zastavice: - Tako će vas propustiti sve straže. Boljševici neće izaz­ vati nepotrebni spor sa Sjedinjenim Državama Amerike. U 11.10 sati Knirš je iz Zimskog dvorca —i uglavnom iz historije —izvezao ministra-predsjednika Kerenskog, koji se u Petrograd više nikad nije vratio.

74

Ministri, zatečeni nenajavljenim bijegom svoga predsjed­ nika, bili su u prvi mah obezglavljeni. Sredivši se donekle, bilo im je najvažnije odmah riješiti: tko će sad voditi glavnu riječ u „ruskoj imperiji” stiješnjenoj na 200 metara dužine i 160 metara širine, na devet hektara teritorija na lijevoj obali Neve - u zimskoj palači Romanovih. Oko izbora su se konzul­ tirali čitav sat. Konačno su se složili da dužnost „prvoga među ravnima” , ali ,,s pravima samostalnoga diktatorskog odlučiva­ nja” , preuzme ministar treće koalicione vlade, lider stranke kadeta, jedan od Kornilovljevih prijatelja N. M. Kiškirt. U svom prvom rješenju Kiškin sebe proglašava šefom obrane prijestol­ nice i Zimskog dvorca. U drugom diktatorskom dekretu ime­ nuje svoje zamjenike: ministre industrije inž. Rutenberga i Paljčinskog. Treći dekret svjedoči o tome daje Kiškin preuzeo i funkcije vrhovnog glavnokomandujećeg: smjenjuje dotadašnjeg komandanta vojnog okruga pukovnika Polkovnikova i na to mjesto postavlja generala Bagratuna. Novoimenovani komandant vojnog okruga je odmah poslao specijalnog kurira komandantu Baltičkog fronta. Pisao mu je: „Čak i najposlušnije i najdiscipliniranije jedinice ostavlja­ ju bez ikakva otpora svoja stražarska mjesta. Boljševici planski osvajaju ustanove. Vlada je lišena ostataka vlasti. Jutros su boljševici prodrli u banku. Pala je i glavna telefonska centra­ la...” Ali da se vratimo hodu revolucije. U ono vrijeme kad je Lenjin pisao proglas o vlasti revo­ lucije, Smoljni je ostao bez telefonskih veza. Glavnu telefonsku centralu u Velikoj morskoj ulici tokom noći su bili zaposjeli junkeri. Komesar VRK Keksholmskog puka, koji je bio smješ­ ten u neposrednoj blizini pošte, u 6 sati je od kurira saznao da je Smoljni bez telefonskih veza. Odmah je telefonirao glavnoj pošti. Odgovorio mu je drski smijeh telefonistice: - Dođi, bratko, pa ćeš sam vidjeti! - Dolazim! - odgovorio je komesar i odmah postrojio dvije čete svoga puka i jedan radnički odred. U 6.40 stigli su pred glavnu telefonsku centralu. Velika vrata su bila odškrinu­ ta. Pred vratima jedan jedini stražar, golobradi mladić, pitomac vojnog učilišta (junker). Tri vojnika crvenogardijca su mu se brzo približila i bez borbe ga razoružala. Odmah potom su uletjeli u poštu. Druga grupa je ušla u dvorište. Tamo su, u

75

oklopnom automobilu, spavali mitraljesci. I oni su razoružani bez ispaljenog metka. „Uopće, revolucija je spočetka izvođena čudno, gotovo neprimjenjivo: to je bila najmirnija revolucija u historiji.”Junkeri - stražari u pošti su isto tako iznenađeni i razoružani. Kad su crvenogardijci ušli u centralu, telefonistice su bile toliko zaprepaštene da su se dvije onesvijestile. Većina njih je otkazala posluh. Napustile su poštu. Na posluje ostalo samo devet djevojaka. Vodstvo kontrarevolucije se nije mirilo s gubljenjem glav­ ne telefonske centrale. Vrhovni komesar štaba vrhovnog glavnokomandujućeg V. B. Stankjevič odlučio je da sam povede pitomce inženjerijskog podoficirskog učilišta u napad na cen­ tralu. Mladići su ga slijedili na putu u svoje prvo vatreno kršte­ nje, uvjereni da će se „boljševici predati bez borbe” No, obrana je bila dobro organizirana. Tek što je četa junkera krenula u dvorište glavne centrale, s lijevog boka, od Isakijevskog trga, nad glavama pitomaca su zaredali kratki mitraljeski rafali. Junkeri su panično uzmakli. Zaklonjenom u veži obližnje zgrade, Stankjeviču nije bilo do zbiljske borbe. (Zanimljivo je kako je tri godine kasnije, u izbjeglištu u Berlinu, taj neobični junačina Stankjevič pisao da je njegova akcija bila „jedini pokušaj aktivnog suprotstavljanja boljševici­ ma u Petrogradu...” ) Lenjin je bio (jer je želio biti) obaviješten o svemu što se događalo: on je upućivao i on je usmjeravao zbivanja. Vojnorevolucionarnom komitetu, koji je bio kat više, na drugom katu Smoljnoga, neprekidno piše pisamca: „Je li zauzeta glavna centrala? , „Jesu li svi mostovi pod našom kontrolom? ”, ,,Šta je s bankom? ” .„Je li Đibenko uputio brodove? ” Predsjednik VRK Nikolaj Podvojski će nekoliko godina kasnije pisati o iome - kako je doživio Lenjina u tom velikom jutru historije: „Sa svih strana grada Lenjinu hrle rukovodioci crvenogardijskih odreda i ustaničkih jedinica: svi su se lično htjeli uvjeriti da je Lenjin sa nama, svaki od njih je htio lično od vođe revolucije primili naređenje, čuti savjet...” Lenjin nalazi — i to je gotovo čudesno — vremena da se posavjetuje sa svojim najbliskijim suradnicima, s najvažnijim ljudima revolucije, ali stigne razgovarati i s crvenogardijcima, vojnicima i matrozima prije nego odu na zadatak. On stigne obići telefoniste u Smoljnome, stigne se - sam će reći: prija­

7o

teljski, kao što je to normalno partijskim drugovima - porječkati sa Zinovjevom ili Kamenjevom... Pred njim je plan Lenjingrada. Predsjednik Petrogradskog sovjeta Ljev Trocki podnosi mu izvještaj 7. studenoga oko 8 sati: Glavni telegrat je pod kontrolom ustanika;

Osvojena je i glavna telefonska centrala; Odred pod komandom helsinškog boljševika G. K. Starka zauzeo je Petrogradsku telefonsku agenciju ; Crveni odredi drže baltički, varšavski, nikolajevski, carskoselski i finski kolodvor. Trocki još kaže: - Za 2 sata po podne lsam zakazao sjednicu Petrograd­ skog sovjeta... - Mislim da ću doći na sjednicu - kaže Lenjin. I upozo­ rava: - Ne zaboravite da Vojnorevolucionami komitet podne­ se izvještaj! Svjerdlov ga obavještava o frontu. - A flota? Lenjin smatra da je presudno: dolazak matroza s Dibenkom. Svjerdlov ima povoljan odgovor: Jutros je stigao telegram - Flota šalje 25 ratnih brodova s 15000 crve­ nih matroza. Iz vojnopomorske tvrđave Kronštat prvi konvoj je isplo­ vio u 8 sati. Drugi konvoj je krenuo sat kasnije. U prvoj grup 200, u drugoj 700 mornara i vojnika. Ratni brod „Zarja svobodi” se izdvojio iz konvoja i po nalogu revolucionarnog komi­ teta otplovio prema Ligovu na baltičkoj željezničkoj pruzi. U slučaju prodora kerenskijevskih trupa sjeverozapadnog fronta, topovi „Zarje svobodi” su trebali tući prolaze kod Gatičine i Carskog Sela. Specijalnim ratnim brodom za zatvaranje luke „Amurom” isplovila je komanda sjedinjenog odreda Kronštata, ko­ mesari G. I. Ivanov i P. I. Smirnov. „Amur” su slijedili minonosci „Pijočnij” , „Rjanij” i „Prozlivij” . Glavnina baltičke flote bila je usidrena u vodama Helsinkija. Tačno u 7 sati na palubu „Polarne zvijezde” izišli su članovi Centralnog komiteta flote. Uz Dibenka je na brod, kroz špalir matroza, izašao i komandujući admiral Razvozov. Komandant flote te noći nije spavao, sumnjajući još u obeća­ nje mehaničara da će minonosci biti spremni za plovidbu do jutra - čitavu je noć motrio njihovu nevjerovatnu aktivnost. Ujutro je Dibenku rekao:

77

- Bez obzira što vaša revolucija donosi, ovi ljudi su takvi da će je izvršiti! . Dok je prolazio kroz špalir matroza „Polarne zvijezde” tiho, ali dovoljno razgovijetno da ga svi čuju, rekao je: - Nikad nisam osjetio toliki ponos što služim u ovoj floti. Flota je u petrogradsku luku uplovila predveče. Šest rat­ nih brodova je usidreno u Velikoj Nevi: „Slava” , „Narodovoljec” , „Azija” , „Palkovo” , „Okean” i „Pijamislav...” Njihovi topovi su bili upereni prema Dvorcovoj ploščadi. A Lenjin je za to vrijeme pisao i pisao, kratko se savjeto­ vao, primao-precizno pitajući - izvještaje, slao, u par redaka sročene, naloge. Smisao života velikog vode se realizirao. Sad nije mogao propustiti ništa. Sve ranije smišljeno, sad se u akciji osvjedočavalo. Iza podneva Lunčarskom je, u prisustvu Trockoga, predao prijedlog rezolucije Petrogradskog sovjeta za za­ sjedanje koje je počelo u 14 sati. Pripremivši svoje izlaganje kratko, jasno u svakoj riječi revolucionarno određeno - Vla­ dimir Iljič se obratio Bonč-Brujeviču: - Idemo, Sovjet nas čeka. Brižni Bonč mu je predložio da uzme periku. Lenjin je na to odmahnuo rukom Bacite! Bonč je bio zdvojan: - Možda ipak još ustreba... Uljanov gaje kucnuo svinutim kažiprstom u grudi: - Nikad više. Mi vlast preuzimamo jednom i zauvijek. Ilegalstvo je za boljševike prošlost. Vrativši se iz izganstva, poslije vladine optužbe da je „njemački špijun” , Lenjin je u ilegalstvu proveo 110 dana: u Finskoj 93, a u Petrogradu 17 dana. Od jula nije javno istupao u glavnom gradu, ni igdje, ako ne računamo sjednice Central­ nog komiteta. I onda se pojavio - očekivan - u 14,35 sati 7. novembra u krcatoj dokumentacionoj sali Smoljnoga na izvan­ rednom zasjedanju Petrogradskog sovjeta. Osim petrogradskih deputata u salu su se nagruvali i mnogi delegati II kongresa Sveruskih sovjeta, deseci crvenogardijaca, matrozi i delegacije petrogradskih rajonskih sovjeta. Predsjedavao je Ljev Bronštejn Trocki. Prije Lenjinovog ulaska u dvoranu podnesen je izvještaj o prilikama i odnosu snaga u Petrogradu, a zatim je Trocki ponovio svoju sinoćnju izjavu datu na sjednici izvršnih komite-

78

la sovjeta (Sveruskog i Petrogradskog) odbacujući svakako

skrivanje iza navodne potrebe za obranom od kontrarevolucije: - Radnici i vojnici preuzimaju vlast. To je gotov čin! Revolucija je pobijedila bez prolijevanja krvi. Vlada Kerenskog se još krije u Zimskom, ali vlada Kerenskog više stvarno ne postoji... Kad je Vladimir Iljič ušao, svi su ustali. Dvorana grmi: „Živio Iljič” , „Živio Lenjin” . Silovito se prolama: ,,Za Lenjina: ura, ura, ura” ! Matrozi uglas zahtijevaju: „Da čujemo Iljiča!” . Trocki uzaludno moli sudionike sjednice da se stišaju. Lenjin brzo prolazi kroz krcatu dvoranu. Ide prema govornici. Trocki punim glasom viče: - Ima riječ Vladimir Iljič Uljanov! - a dvoranom se još snažnije prolamaju ovacije. Neki tad Lenjina vide prvi put, novinar Skripnik na pri­ mjer. On zapisuje: „Taj jedinstveni čovjek, dežmetskog stasa s neobično širokim dlanovima, a divno građenom lubanjom i s debelim crvenkastim vratom izaziva čudesno oduševljenje: za sve nas je ovaploćenje revolucije. Stoji nekoliko trenutaka za tribinom i čeka da se stišaju ovacije. Raširio je ruke, ispružene. Kad je progovorio, lijevu je strpao u džep. Oni koji su ga odranije znali, uočili su daje to njegova uobičajena govornička poza. Glas mu je hrapav i pomalo ršljav, čak siktav, ali taj glas izaziva buru oduševljenja...” „Drugovi!” -- govori Lenjin dok se ovacije polako stišavaju - „radnička i seljačka revolucija, o neophodnosti koje boljševici govore sve vrijeme, izvršena je. Kakav je značaj te radničko-seljačke revolucije? Prije svega to da ćemo imati vladu sovjeta, naš organ vlasti, bez ikakvog učešća buržoazije. Potlačene mase same će stvoriti vlast... Od ovog trena počinje nova stranica povijesti Rusije. Ova treća revolucija ima krajnji cilj da dovede do pobjede socijalizma...” U dvorani jarosni aplauzi, ali i prosvjedi, komešanje, ljutito dobacivanje: - Diktirate voljom Sveruskih sovjeta! Grigorij Zinovjev ustaje iza predsjedničkog stola: - Zadali smo strahoviti udarac ratu. Vidjet će se: da­ našnjim danom zadali smo smrtnosni udarac svim imperijalisti­ ma, a naročito dželatu Wilhelmu. Platili smo dug međunarod­ nom proleterijatu... Opet uzvici: „ura” i ,,ua” .

79

Trocki autoritativno smiruje deputate. Riječ ima M. M. Goldštejn, u povijesti boljševičke partije poznatiji (kao i mnogi drugi) po pseudonimu Volodarski. U Petrogradskom sovjetu je bio zadužen za štampu i propagandu. Predlaže proglas Petrogradskog sovjeta: tekst Vladimira Uljanova. Čita polako, oratorski vrsno, zna da naglasi pravu riječ, da zastane izazivajući aplauz: „Petrogradski sovjet radničkih i vojničkih deputata pozdravlja pobjedonosnu revoluciju proleterijata i garnizona Petrograda. Sovjet naročito podvlači onu jedinstvenost, orga­ niziranost, disciplinu, onu potpunu jednodušnost koju su po­ kazale mase u ovom rijetko beskrvnom i rijetko uspješnom ustanku. Sovjet izražava čvrstu vjeru da će radnička i seljačka vlada koju će, kao sovjetsku vladu, stvoriti revolucija i koja će gradskom prolelerijatu osigurati punu podršku masa seoske si­ rotinje, da će ta vlada odlučno poći ka socijalizmu, jedinom izlasku iz neviđene bijede i ratnih užasa. Nova radnička i seljačka vlada odmah će predložiti pra­ vedan demokratski mir svim zaraćenim narodima. Ona će odmah ukinuti spahijsku svojinu na zemlji i zem­ lju predati seljacima. Ona će stvoriti radničku kontrolu nad proizvodnjom i raspodjelom proizvoda i uvesti općenarodnu kontrolu banaka, pretvarajući ih istovremeno u jedno državno poduzeće. Petrogradski sovjet radničkih i vojničkih deputata poziva sve radnike i sve seljaštvo da predano svom snagom pomognu radničku i seljačku revoluciju, Sovjet izražava uvjerenje da će gradski radnici, u savezu sa siromašnim seljacima, pokazati čvrstu drugarsku disciplinu, stvoriti najstroži revolucionarni red neophodan za pobjedu socijalizma. Sovjet je uvjeren da će nam proleterijat zapadnoevropskih zemalja pomoći da stvar socijalizma dovedemo do pune i sigur­ ne pobjede." Potpredsjednik sindikata Rjazanov viče: - Proleteri Evrope se neće dići. Rusija ostaje sama... Rjazanova nitko ne sluša. Dvorana se stišava tek kad ponovo ustaje Trocki: - Mi, sovjeti radničkih, vojničkih i seljačkih deputata, pokušavamo realizirati jedinstveni eksperiment u povijesti... Čjernov skače stisnutih šaka nad glavom:

80

- Idete na silu. Namećete svoju volju Sveruskoni kongre­ su sovjeta. To je uzurpacija. Želite preduhitriti odluke kongre­ sa... Trocki siječe: - Ne mi. Ustanak. Ustanak je preduhitrio odluke kon­ gresa. Ustanak je sve riješio, ustanak radnika i vojnika Petrograda! Opet aplauzi. Povijest silovito korača. Budućnost je prisutna. Rezolucija petrogradskih sovjeta i Lenjinov govor zapra­ vo su prve javno dane izjave nove vlasti radničke klase o programu aktivnosti, o revolucionarnom organiziranju i o rješenjima što osiguravaju socijalističku izgradnju. Rezolucija je u taj mah značila i akciju. Tu akciju tumači najprije Lenjin. „Lenjin - sjeća se predsjednik petrogradskog Vojnorevolucionarnog komiteta Nikolaj Pod vojski, koji je, kao rijetko tko iz rukovodstva petrogradskih sovjeta, imao sreću da doživi duboku starost i da umre u krevetu 1948. godine - govori ono što je najsuptilnija misao, što je mašta svakoga od nas, govori o miru i zemlji, o uništenju tlačitelja u tvornicama, ali sad, eto, to više nije maštanje, to je stvarnost. I to oduševljava. Lenjin o tome govori kao o neposrednom zadatku današnjeg dana. Svako se njegovo izjašnjenje širi kao valovi u krugovima i zapahnjuje nam duše, otvara nam svaka njegova riječ nove stvaralačke horizonte.” Realizirati program znači u ovom trenutku osigurati punu pobjedu ustanka. 0 tome jarosno govori Ljev Bronštejn. Ono što je u programu Vladimira Uljanova i u rezoluciji sovje­ ta, on pretvara u neodgodivu akciju: predlaže da u armijske trupe i u sva područja države odmah krenu komesari koji „tre­ baju objasniti smisao prevrata” . Slično je govorio i Podvojski: obavještava Sovjet da će VRK odmah poslati na front u sve garnizone telegram: „... Vojnorevolucionarni komitet poziva revolucionarne vojnike da budno paze što rade i kako se ponašaju staiješine u vojsci. Oficiri koji izravno i javno ne pokažu privrženost revo­ luciji trebaju biti odmah zatvoreni kao neprijatelji...” Odmah poslije govora Podvojski odlazi na barikade kod carske palače. Petrogradski sovjet je još zasjedao kad je prvi konvoj flote uplovio u Nevu. Tamo ih je čekala Aurora ponosno usi­

81

drena kod Engleskog keja, nasuprot Zimskoga. U 18 sati, osim topova Aurore na Zimski su usmjereni i topovi „Pijamislava” , „Slave” , „Narodovoljeca, „Pulkova” i „Okeana” . Carska pala­ ča je s tri strane opkoljena pješadijskim, a s četvrte - s nevske strane —mornaričkim jedinicama. Nešto iza 18 sati Nikolaj Podvojski je poslao u Smoljni motorista-kurira: trebalo je vođu revolucije obavijestiti da su trupe spremne za juriš. Podvojski je, naime, Lenjinu bio obe­ ćao da će vlada biti zarobljena i zatvorena prije nego počne zasjedanje II kongresa sovjeta. Do početka zasjedanja ostalo je samo nekoliko sati, ali Lenjin ipak ne izistira na jurišima: - Vrlo je važno ovladati dvorcem do početka zasjedanja, ali sve poduzmite da se ne prolijeva radnička krv odgovo­ rio je Lenjin u 19 sati. Štab svih trupa koje su opsjele Zimsku palaču imao je vrlo precizne podatke o razmještaju vladinih snaga. Podatke o tome je pribavio kino-snimatelj, mladi boljševik I. S Kobozov. Njemu je kabinet Kerenskoga 6. studenoga odobrio da snimi dokumentarni film o Zimskom dvorcu za žurnal „Slo­ bodna Rusija” . Polkovnikov je snimatelju dodijelio nekog po­ ručnika, koji je - zainteresiran da se na žurnalu vidi koliko mnogo znade - pokazao Kobozovu raspored svih jedinica u dvorcu. Sve podatke sakupljene u Zimskom dvorcu mladi Kobozov je predao Svjerdlovu. Ujedno ga je obavijestio i o bijegu Kerenskoga, ali vijest nije bila provjerena. Sam Svjerdlov je vjerovao da se ministar—predsjednik sakrio u nekom kabine­ tu. Dok je Kobozov izviđao u Zimskom dvorcu, u susjed­ stvo, u Marijinski dvorac, u kojem su bili okupljeni zastupnici koalicionog pretparlamenta, upali su naoružani odredi Crvene garde Litvanskog i Keksholjmskog puka, grupa matroza i radni­ ka praćeni jednim oklopnim automobilom. Jedan od matroza je izletio s puškom na podijum: - Pretparlament je raspušten. Vi ste slobodni! Svi zastupnici su pušteni, i oni iz najcrnje reakcije. Revo­ lucija je u svojim prvim koracima bila nevjerojatno veliko­ dušna. Željelo se izbjeći krvoproliće. Kasnije će mnogi od onih koji su u 13 sati i 5 minuta 25. oktobra izišli iz Marijinskog dvorca voditi najogorčeniju borbu — uključujući se u među­ narodnu imperijalističku zavjeru - protiv boljševičke Rusije. Koliko je sve to bilo mirno, gotovo dogovorno izvođeno,

82

svjedoči jedan sačuvani dokument sastavljen u Manjinskom dvorcu: zapisnik o zasjedanju jedne od mnogih pretparlamentarnih komisija. Tačno u 13 sati zapisničar je pismeno ustvr­ dio: „Prekida se rad. Sekretar predsjednika vlade obavještava da dvorac moramo napustiti jer to zahtijeva odred revolucio­ narnih trupa.” Sa Zimskim dvorcem nije išlo bez krvarenja. Oko Dvorcovoj ploščadi stješnjavale su se trupe revoluci­ je: pješadijske čete, oklopni automobili, mitraljesci, topovi, brodovlje na Nevi. Čete napada su se rasporedile od Trojickog mosta i Marsova polja po Mojci do Trga Senata i kasarne Bal­ tičke divizije. Po prostranom Nevskom prospektu i ispod arka­ da Glavnog štaba nastupale su čete Petrogradskog, Litovskog, Volinskog, Pavlovskog i Preobraženskog puka. U centralnom rasporedu su se nagruvali crvenogardijci Petrogradskog, Viborskog, Moskovskog, Obuhovskog, Roždestvenskog rajona i odred matroza prispjelih iz Kronštata. Kod glavnoštapskog sla­ voluka i na Policijskom mostu raspoređene su oklopne jedinice i artiljerija. Matrozi koji su doplovili iz Helsinkija nastupali su s odredima prijestolničkih radnika od Marsova polja prema šta­ bu okruga. Treća grupa matroza s crvenim se odredima raspo­ redila prema obali ispred Admiraliteta i Aleksandrovskog mosta. Sa sjevera, s Petropavlovske tvrđave, dvorac su gađali to­ povi. U napadu je učestvovalo oko 20.000 boraca. U Zimskom je bilo manje od 3.000 vojnika. Nestrpljenje je neprekidno raslo: crvenogardijci su željeli konačno ovladati i posljednjim utočištem kontrarevolucije. Odredi neprestano šalju kurire Podvojskom, Antonov-Ovsjejenku i Čudnovskom, koji čine štab svih revolucionarnih trupa oko Zimskog. Svi zahtijevaju juriš. Posebno nestrpljenje je ispoljio jučer osnovani odred oslobođenih robijaša iz Petro­ pavlovske tvrđave. Najstariji među njima Stjepan Paramanov, sav mokar od kiše koja je vazdan sitno sipila, popeo se na papuču oklopnog automobila, ljut: Učili su me da u revoluciji nema čekanja i premišljanja! Oko Parmanova je grupa boraca, dojučerašnjih robijaša. Jedan od njih, komandir čeie (demokratski izabran) ističe se visinom, snažnim plećima i smirenom, staloženom naravi. Dva-

83

desetogodišnjak je, a kad odgovara Paramanovu, odmah se osje­ ća da je stranac: — Što se uzbuđuješ, starino, ta zar nam svima baš ti nisi govorio o mudrosti čekanja, o mudrosti izbora pravog trenut­ ka... Dok to govori, visoki stranac smireno zavija krdžu u mokri novinski papir. On nikome ne odaje koliko ga muči neizvjesnost. Sve je to košmar u kojem se nije posebno lako snaći. Tom dugajliji je revolucija jasna samo u osnovnom mir, zemlja seljacima, tvornice radnicima - ali sav joj se pre­ dao. Kasnije će on biti jedan od prvih, jedan od najslavnijih vojnika Crvene konjice. Pola stoljeća poslije Oktobra koman­ dant Crvene konjice Semjon Budjoni će nam o tom visokom mladiću kazati: „Danilo Srdić je bio neviđeno hrabar, ali - što je još važnije - pravi komandant, istinski majstor borbene tak­ tike. Bio je iskusan rukovodilac kojeg je krasila čudesna smio­ nost.” Dugajlija iz odreda robijaša bio je Danilo Srdić. (Dane Srdić iz Vrhovine, general Crvene armije, ubijen s Tuhačevškim, Jakirom, Bliherom, sa sekretarom petrogradskog Vojnorevolucionarnog komiteta Antonov-Ovsjejenkom i drugim ve­ likim komandantima Oktobra u staljinskim čistkama). On je zapamćeno je - u snagama obruča oko Zimskog dvorca, kao rijetko koji crvenogardijac, umio suspregnuti nervozu neumit­ nu uoči juriša. Slutio je da komanda ima razloga što čeka s naređenjem za napad. Nikolaj Podvojski, koji je trebao dati signal za napad, mnogo godina kasnije će reći: „Znao sam da bismo i u 18 mogli osvojiti Dvorac. Heroj­ ska krv naših radnika bi osigurala uspjeh. Ali onog velikog dana slušah smo Lenjinov zahtjev: dragocjena je svaka kap krvi bor­ ca revolucije. Čekali smo koliko god se moglo da iznurimo protivnika, da ga prisilimo na predaju... Samo jedno smo znali: moramo biti u Dvorcu kad počne zasjedanje Sveruskog kongre­ sa sovjeta...” U slučaju da juriš bude neophodan, morale su se očeki­ vati žrtve, jer je obrana — iako brojčano znatno slabija — imala izvanredne uslove da se štiti. Dvorac s Ermitažom i kaza­ lištem, sagrađen 1762. (poznat po tome što je bio carska rezi­ dencija, ali i po tom što je pred njima strijeljana 1905. godine radnička delegacijar koja je nosila proletersku peticiju samodršcu), imao je unutrašnji razmještaj hodnika, salona i soba

84

takav da to izvanredno pogoduje najpovoljnijem razmještaju obrambene vatre. Zbog toga - dogovorno s rukovodstvom iz Smoljnoga- štab prije naređenja za napad pokušava iznuditi predaju vladinih snaga. O odluci je obaviješten štab revolucije u Smoljnom. Lenjin je Podvojskom poslao pisamce: „Tek ako odbiju naš ultimatum, napadajte!” Štab istovremeno obavještava sve odrede: ako napada­ mo, signal za napad će biti artiljerijski hici ispaljeni s Aurore. Odmah potom Zimski je trebala zasuti artiljerija Petropavlovske tvrđave. No, tek u posljednji tren je shvaćeno da to s tim tvrđavskim topovima neće biti baš jednostavno. Od tamošnjihdeset topova samo je iz jednoga pucano svakog dana: taj je pucanj stanovnike prijestolnice obavještavao o podnevu. Podvojski i Ovsjejenko su se sami željeli uvjeriti o mogućnostima korištenja topova. U tvrđavi im je rečeno da bi se ipak mogla organizirati artiljerijska vatra, ali ne topovima s kule, nego iz tri golema oruđa spremljena u arsenalu. Na žalost, topovi su bili toliko teški da ih se bez posebne mehanike nije moglo izvući na tvrđavske zidove. Gađati iza zidova bilo je nemoguće zbog neposredne blizine Zimskog dvorca. Podvojski se opredi­ jelio za jedino moguće: - Izvucite topove ispred tvrđave, na obalu! Komesar tvrđave Grigorij Blagonravov, delegiran 24. ok­ tobra, pozvao je probrane artiljerce da s oruđima krenu na obalu. No artiljerci su odustali. Bilo je - objašnjavali su kome­ saru - isuviše rizično: junkeri su ih mogli gađati puškama i mitraljezima s prozora Zimskoga. Osim toga, tumačili su, opas­ niji od junkerskih pušaka bili su kompresori koji su mogli pri prvoj salvi eksplodirati. A, nabrajali su dalje, nisu imali ni grana­ te kalibra topova iz arsenala. Podvojski je šutio slušajući artiljerce. Bilo je mnogo logi­ čnog u njihovom stavu. Ipak, Podvojski će Lenjinu, preko Svjerdlova, javiti: „Artiljerci su sumnjivi!” Svjerdlov je interveniro, preko Dibenka, kod baltičkih matroza. A matrozima je u izvođenju revolucije bilo sve jèdnostavno, sve izvodljivo, čak i ono nemoguće. Čim su stigli u tvrđavu, sve je bilo u redu. Topovi su veoma brzo osposobljeni za paljbu i izvučeni ispred zidina, na obalu. U 18,50 Podvojski je naiedio da mu dovedu vojnike boljševike iz samohodnog bataljona V. Frolova i A. Gaeanina. S preciznim instrukcijama šalje ih u štab vojnog okruga:

85

- Saopćite neprijatelju da im dajemo 20 minuta za raz­ mišljanje, a ako se ne predaju, napadamo u 19.20. Galanin i Frolov su u štabu vojnog okruga zatekli genera­ la Bagratuna s novoimenovanim diktatorom Kiškinom i minis­ trima Rutenbergom, Paljčinskim i Poradjelovom. Šutljivo su saslušali crvenogardijski ultimatum. Ministri su se zgledavali. Bagratun je našao nešto neobično zanimljivo na svojim čizma­ ma: bulji u njih. Kiškin je ustao, kašljuca, a onda pokušava dati oštrinu glasu: - Kako.se usuđujete ucjenjivati legalno izabranu vladu! Crvenogardijci su samo ponovili: - Rok je 20 minuta! Kiškin je nešto šapnuo Rutenbergu, a potom se poluglas­ no obratio Bagratunu: - Trebalo bi da se posavjetujemo. Predlažem da se povu­ čemo u Zimski. Vijećanje ministara i nekolicine generala bilo je krajnje uzbudljivo. Osobiti se razgalamio ministar rada Gvozdjev. Maljantovič je mučaljivo sjedio u fotelji buljeći neprestano u jed­ nu istu tačku; gotovo neprisebno mrmlja: - Sve je to smiješno, sve je to nepotrebno... Vrhovni komesar Stankjevič, jedini koji je već u izrav­ nom sukobu bio iskusio opasnost boljševičkog plotuna, smrknuto je tvrdio: - Normalnom bi čovjeku moralo biti jasno da se Zimski dvorac ne može obraniti. Nervozni Gvozdjev je padao u vatru, uzbuđeno je gala­ mio, a onda je odjednom podržao Stankjeviča: - Vjerojatno ste vi u pravu, obrana je uzaludna. Kiškin je smirivao ministre i molio ih da ne žamore u grupicama. Trebalo je odgovoriti na ultimatum. Inž. Rutenberg je bio čak i protiv pomisli o kapitulaciji. Drži kratak govor. Predlaže da se boljševicima odgovori: - Stavka (generalštab) šalje pukove u pomoć vladi. Kozački korpus generala Krasnova je na vratima Pitera. Dok po­ moć stigne mi ćemo odoliti svim napadima. Kiškin odustaje od izjašnjavanja o prijedlogu. Imao je dekret o „pravu samostalnog odlučivanja” . Smatra da je ono što je Rutenberg kazao najprihvatljivije. Tako i odgovara na ultimatum. Dvadeset minuta kasnije revolucionarna vojska je prodrla

86

u zgradu iz koje su upravo bili izišli Frolov i Galanin. Štab vojnog okruga je bio osvojen. U 19.20 s one strane Zimskog dvorca, gdje se carsko zdanje spaja s polukružnom građevinom Glavnog štaba, iznena­ da su zaštektali mitraljezi. Puščani plotuni grme. Danilo Srdić odbacuje u lokvu uz pločnik nezapaljenu cigaretu i naglo ska­ če: - Hura! Crvena vojska jurnu prema ulazu u Ermitaž. Kroz Ermitaž bi se moglo prodrijeti i u Dvorac. Crvenogardijci s tim računaju. Bilo ih je - tamo gdje je jurišao Srdić —oko stotinu. Junkeri su se pred njima brzo povlačili u carsku rezidenciju. Imali su domišljat plan povlačenja. Ni Srdić ni njegovi drugovi nisu se mogli snaći u zamršenom labirintu salona, soba, hodni­ ka i stubišta. Činilo im se da se vrte u krugu. Ta golema građe­ vina ima više od 1000 soba i salona. Ravno 1876 vrata, 117 stubišta ... Junkeri su čekali da se crvena četa razbije u grupe, a onda su ih dočekivali mitraljeskom i puščanom vatrom Je­ dan od matroza je shvatio zamku. Pozvao je svoje drugove: - Natrag, ne gini badava. Srdić je u taj čas u dva skoka preletio hodnik i upao među junkere. Sa sabljom u jednoj ruci sjekao je pred sobom, a kundakom je mlatio. Matroz i dva Srdićeva druga s robije su poginula. Srdić je ostao sam. Stjepan Parmanov ga doziva: - Skloni se, Danilo! Skačući preko mrtvih, visoki Ličanin se sklonio za ugao zida, a onda uzmakao među svoje. Prodor prema Zimskom dvorcu bio je zaustavljen. Ulazak crvene vojske u štab vojnog okruga i upad Paramanovljevog odreda u Ermitaž unio je zbrku u redove obrane. U Zimskom dvorcu, u jednom dijelu jedinica, pojavila se pani­ ka. To je bilo jasno u trenutku kad se iza barikada u Aleksandrovskoj koloni pojavila bijela zastava u rukama krivonogog kozaka. Bio je to emisar: traži dopuštenje od crvenih da propu­ ste tri eskadrona kozaka, koji nisu željeli da ginu za bankare i pomeščike u Zimskom dvorcu. Odmah iza kozaka na izlasku iz dvorca pojavio se general Bagratun. Njegov štab se bio povukao u Zimski dvorac. Sam general je bio i protiv povlačenja i protiv obrane. Nije vidio šanse za opkoljene, To je izjavio i ministarskom vijeću. Kiškin mu se u brk nasmijao:

87

- Kukavica, a ne general. - Ja ipak izlazim! - izjavio je general i krenuo za kozaci­ ma. Crvenogardijci su ga dočekali i nerazoružanog odveli u svoj štab. Poslije predaje kozačkih eskadrona i Bagratuna, u 21 sat, odmah poslije kratkog razgovora s prebjeglim komandantom vojnog okruga, vojnorevolucionarni trijumvirat (Podvojski, Antonov - Ovsjejenko, Čudnovski) odlučuje da jedan od njih pokuša uspostaviti izravnu vezu s ministrima. Najmlađi među njima, Grigorij Čudnovski, stasit i samouvjeren momak guste, žilave kose, na kojoj ćubi šubara, inzistira da njega pošalju. Ovaj put rok za kapitulaciju je smanjen na 10 minuta. Jer više se nije moglo čekati. Svakog trenutka kongres je mo­ gao početi, a kongres mora biti obaviješten daje sav Petrograd u vlasti vojske revolucije. Lenjin tih trenutaka govori Poljaku, prokušanom boljševiku, Dzeržinskom: „Dobro, ako je ultima­ tum odbijen, šta onda sad čekaju, što rade naši komandiri: igraju se rata, što li! Zar nam je protivnik ravan, da toliko oklijevamo...” Bilo je 21. 15 kad se Grigorij Čudnovski zaputio preko čistine prostranog Trga dvorca. Ispred palače su barikade. Reed opisuje jednu od barikada: „od sanduka, buradi, starog madraca i nekakvih kola” . Sa sjevera je Neva, sa istoka kanal Zimskog dvorca, Trg je s južne strane goleme dvokatne palače. Uz Dvorac, u polukrugu oko Trga smješteno je zdanje Glavno­ ga štaba. Čudnovski je prošao centrom Trga. Stražari Zimskog su ga razoružali kod barikada. Predao im je oružje bez otpora: - Vodite me Kerenskom ili nekom od ministara. Na ulazu u Dvorac zatekao je ministra Paljčinskog. Upra­ vo je smirivao uznemirene junkere. Obavještavao ih je - Čud­ novski promrsi za se: „Lažov!” — da je Kerenski s nekoliko pukova već stigao do Luge četrdesetak kilometara ispred Petrograda. Upao mu je u riječ: - Ne bi valjalo govoriti toliko neistina, građanine. Morali ste kazati da su pukovi vjerni - ako su vjerni - Kerenskom udaljeni ovog trenutka oko 150 kilometara od prijestolnice. Paljčinski je pozelenio. Naređuje junkerima da Čudnovskog odmah zatvore. Mladi, ponosni parlamentarac se nadmoć­ no osmjehuje: - Samo zatvarajte, momci. Vi mene sad, ja vas za deset minuta.

88

Čim se Paljčinski korak-dva udaljio, zaputivši se nervoz­ no k ostalima ministrima, junkeri su se počeli uznemireno ras­ pitivati o prilikama u gradu, o tome je li Lenjin zaista izišao iz ilegalnosti, što će boljševička vlast učiniti s junkerima... Čudnovski je smireno odgovarao. Uvjerljivo obećava: - Svi koji do isteka ultimatuma napuste Dvorac, slobod­ ni su. Ostalima, koji ostanu i ne poginu, sudit će revolucionarni sud! Junkeri su tada izabrali delegaciju koja je potražila Paljčinskog. Zahtijevali su od ministra da odmah oslobodi Čudnovskog. Ministar ih je histerično opominjao na zakletvu, na vjernost vladi, na junkersku riječ,'ali njima nije bilo ni do zakletve, ni do vlade. Vidjevši daje ministar tvrdoglav, sami su oslobodili Čudnovskog, a onda su - njih nekoliko stotina zajedno izišli iz Zimskog dvorca. U 21.40 Čudnovski je svoje drugove izvijestio o stanju u Dvorcu, o razgovoru s Paljčinskim i o odluci onih koji su ostali u Zimskome da se „do posljednjeg brane” - Više ne možemo čekati! - odlučio je Nikolaj Podvojski. S kule Petropavlovske tvrđave tada je dao dogovoreni znak komesaru Aurore Saši Bjeliševu. Znak je bio velika vatra zapaljena na zidinama tvrđave. Čim je u mrkloj, kišnoj večeri liznuo plamen, Bjelišev je požurio do Jevdokima Ognjeva i nje­ gove artiljerijske posade na palubi Aurore: - Jevdokim,’ agonj! - vikao je iz svega glasa Bjelišev i trenutak kasnije - tačno u 21 sat i 45 minuta - s krstarice je ispaljena prva granata. Probila je krov Zimskog dvorca ukrašen statuama od olova i crnim vazama. Granata je - utvrdit će se kasnije - eksplodirala u spavaonici careva, koju je 1917. za prekraćivanje stalne histerične besanice povremeno koristio i Aleksandar Kerenski. Nevu i njene obale osvijetlilo je blještavilo topovskih pucnjeva. Silovito je grmjelo nad Dvorcem i Trgom. S eksplozi­ jama granata slile su se i eksplozije ručnih bombi, štektanja mitraljeza i puščani plotuni. A u svoj toj kanonadi ipak se čulo - snažnije od sve one grmljavine —tisućljudsko „hura” . Prvi jurišnici revolucije teško se probijaju. Potrče pa uzmiču. Trg je izgledao neizmjerno širok. Činilo se da je na prosto nemoguće pretrčati ga obasutog kišom metaka. Kiša je baš u vrijeme juriša prestala. Oko dvorca lokve

89

vode. Borci skaču preko lokvica, neki se poskliznu i padaju, neki su pogođeni, pa i oni padaju. Iza barikada i s prozora junkeri tuku prokleto ubojito. Koliko god je do tog trenutka revolucija imala izgled mirnog prevrata, toliko je početkom predzadnjeg sata 7. studenoga bila krvava. Presudno u tim juri­ šima bila je činjenica što oni koji su napadali nisu bili vojnici obaveze, s oficirima koji su isukanih sabalja gonili u atak stre­ ljački stroj, nego su bili vojnici tvrde vjere, odani revoluciji. Taj moral, taj siloviti poticaj gonio ih je i kroz plotune. Može izgledati neobično da se više od deset hiljada onih koji su jurišali tako teško probijaju i tako očajno prodiru u palaču koju je branilo svega dvije hiljade junkera. Ali treba imati na umu da je obrana bila iza tvrdih zidova i iza dobro utvrđenih barikada. Zidovi Zimskog su sa svih pristupa izrovani mecima. Nije bilo ni jednog čitavog prozora. I velika dvorana, u kojoj su zasjedali unezvijereni ministri, bila je na udaru paljbe. Meci su zafljukali nad glavama kadeta i menjševika, uglednih industrija­ laca i generala. Vrhovni komesar je prvi shvatio - ili se prvi usudio otkriti strah - opasnpst ostanka u velikoj dvorani: - Gospodo, potražit ću sobu u kojoj je čovjek sigurniji. Ostali su požurili za njim natiskujući se na raskriljena vrata. Pola sata poslije prvog juriša na jednom od izlaza zalepršala je bijela zastava. Srdić je upravo bio sa grupom bivših zatvorenika prodro do tog mjesta. Nadvikujući se u kanonadi, naredio je: - Izlazi, nećemo pucati! Odmah potom, kad je vidio tko izlazi iza bijele zastave, istinski se zaprepastio: u paničnom krkljancu iz Dvorca su se u vojničkim uniformama natiskivale žene. Netko mu objašnjava da su to vojakuše ženskog udarnog bataljona - „elitna” trupa Kerenskog. Takvi su bataljoni u julu osnivani u Petrogradu u organizaciji Ženskog saveza za pomoć domovini. „Ženski bataljon smrti” trebao je biti upućen na front. U julu je prijestolnička štampa o toj jedinici mnogo pisala, no uskoro se povika stišala. U Petrogradu - gdje je bilo više takvih jedinica - u njihovom logoru van grada ostao je samo jedan bataljon i njega je Kerenski 6. studenog ujutro pozvao u Zimski. Dok su žene iz „bataljona smrti” prolazile pored Srdića, momak im je pod­

90

viknuo: - Koji vas je vrag tjerao u ovaj pakao! Jedna od njih je obrisala suzu: - Rekli su da idemo na paradu, a ono, vidite i sami... Poslije izlaska „bataljona smrti” iz Dvorca, juriši su bez dogovora i naređenja —splasnuli. Na Trgu su ležali mrtvi. Ranjenici su se sami izvlačili. U 23 sata napad je punom žesti­ nom obnovljen. Ispod zidina Petropavlovske tvrđave silovito su gruvali topovi. U vrlo kratkom razmaku ispaljene su 32 grana­ te. Osim bljeska eksplozija, Dvorac je osvjetljavao i golemi reflektor montiran na zidinama Tvrđave. U 23.15 sati prestali su grmiti topovi. Tačno tog trenut­ ka savjetnik švicarske misije u Petrogradu Fischer šalje brzojav svojoj vladi: „Po svemu sudeći boljševički prevrat može se smatrati završenim činom. U toku nekoliko sati prijestolnica je potpu­ no u rukama Petrogradskog sovjeta, na čiju je stranu prešao gotovo čitav garnizon” . U 23.16 sati prolomio se nanovo pobjedonosni „hura” . Podvojski pamti: „Strašan, zanosan kliktaj što ujedinjuje raznorodnu ma­ su. Ori se izmiješan s neprekidnim štektanjem mitraljeza i puša­ ka. Nepojmljiv trenutak: i barikade, i njihovi branioci, i oni što su na njih jurišali stopili su se u crnu nedjeljivu masu koja je vulkanski ključala. Trenutak zatim poklik pobjednika čuo se već s one strane barikada...” Prva kongresna sjednica je u to vrijeme trebala da traje već 5 sati. Začudo, delegati svih frakcija su —svaki sa svojim razlozima - željeli da se početak odgodi. Desni socijalistički reakcionari (eseri), bundovci i menjševici najradije bi odgodili kongres. Boljševička frakcija, znatno brojnija od svih drugih u sovjetima —od 650 prispjelih deputata bilo je 390 boljševika na okupu je u sobi broj 18. Nekoliko stotina boljševik^ nagruvalo se oko predsjednika Petrogradskog sovjeta Ljeva Bronštejna, budućeg narodnog komesara za vanjske poslove. Boljševici su se dogovarali o sastavu vlade: ne tko će biti u vladi —to je bilo jednostavno riješiti, nego da li da sami obrazuju vladu, ili da u nju uključe i predstavnike drugih frakcija koje imaju de­ putate u Sveruskim sovjetima. Svjerdlov je partijske drugove obavijestio o bitnim događajima, iznio je i podatke o partijskoj pripadnosti delegata...

91

Za vrijeme sjednice Vladimir Uljanov je sjedio u uglu šutljiv i zamišljen. Pustio je druge da izraze svoje stavove, a kad se javio za riječ svi su potpuno utihnuli. Govorio je kratko, uobičajeno precizan: - Ili ćemo učiniti gigantski skok naprijed i izvojevati punu pobjedu ili ćemo tapkati na mjestu, uklupčeni s onima koji vuku natrag, i tako biti poraženi. Ulazna vrata sobe broj 18 su otvorena. Rasprava se čuje i na hodniku. Ono što u diskusiji začimlju delegati, nastavljaju u žustrim debatama matrozi, radnici i vojnici na hodniku, na ulazu, u dvorištu. Svatko ima svoj stav. S Lenjinom se slažu u tom trenutku dvojica odlučujućih: Trocki i Svjerdlov. Jasno se u hodniku čuje: - Nećemo slušati ostale frakcije. Mi smo pobijedili i mi ćemo osvajanje pozicije sačuvati. Sve do 22.40 vodile su se rasprave na frakcijskim sastan­ cima, a onda su u prostranu bijelu dvoranu, s dva reda masiv­ nih mramornih stubova između kojih je bilo nagruvano hiljadu sjedala, deputati krenuli na zasjedanje. Deputate je dočekala ogromna masa svijeta: ljudi su se tiskali u prostoru oko stubo­ va, po prozorima, u hodniku na ulazu u bjelomramomu dvora­ nu. Kraj stubova drijemaju iscrpljeni crvenogrardijci, u krilima im puške, opasani su redenicima. U sali su mahom sve same vojničke uniforme izmiješane s tamnim radničkim ili šarenim seljačkim bluzama. Poneka ženska marama, poneka zlatna ili crvena epoleta. Ta šarena gomila, ta oktobarska Rusija nagruvana u nekadašnoj plesnoj sali Instituta plemenitih djevica, gdje su se pod pokroviteljstvom samodržaca sveruskih okuplja­ le dvoijanke i kćeri boljara s imenima starim više stoljeća, nag­ lo je živnula (i matrozi se bude, tiska se čovjek na čovjeka) kad se stolu prezidijuma uputio debeli, zdepasti čovjek u krat­ koj vojnoj bluzi s trakom vojnog liječnika na rukavu. Svi su ga znali. Čitava je Rusija znala lidera menjševika F. I. Gurviča Dana koji je posljednjih tjedana u pretparlamentu i na sastanci­ ma sovjeta vodio žestoku bitku za Kerenskog, protiv saziva kongresa. U ime dotadašnjeg Centralnog izvršnog komiteta Sve­ ruskih sovjeta otvorio je prvu sjednicu II kongresa u 22. 45 sati. U prvi mah se učinilo da će njegov govor biti prihvatljiv većini deputata. Ali poslije uvodnih uopćenih fraza govornik se najednom izmijenio. Zalamatao je rukama — uzbuđen valjda glasom nekog matroza iz publike: „Renegat!” - i upro prst

92

prema Zimskom dvorcu otkud je odjekivala grmljavina: - Tamo su naši prijatelji, naši partijskidrugovi i saveznici nalaze se na stratištu, a mi ćemo ovdje isprazno diskutirati. Oni vrše svoju svetu dužnost, a mi brbljamo... Aleksandra Kolontaj, koja je na 6. kongresu izabrana u Centralni komitet Boljševičke partije (a nekoliko dana poslije II sveruskog kongresa sovjeta, kad je popunjavana Lenjinova vlada dobit će resor socijalnog staranja) glasno govori drugovi­ ma oko sebe, ali može je čuti i predsjedavajući: -O čito , menjševici i desni eseri došli su da smetaju. Do Kolontajeve sjedi nizak, zgruvan čovjek kratkih nogu i dugog trupa. Lice mu je široko, malo spljošteno, nekako čudno zgrčeno oko zarumenjelih usta. Kratka brada poigrava. Na njemu je jednostavna uniforma s oznakama djaka oficira. To je budući - i prvi - komandant crvene vojske Oktobra Nikolaj Vasiljevič Krilenko. On govori tiše od Kolontajeve: — Najzagonetniji su mi lijevi eseri: hoće li oni ostati s nama ili će pobjeći s kongresa? Na prošlom kongresu, koji je održan od 3. do 24. juna, dominirala je konzervativna koalicija. Esera, menjševika i ma­ njih socijaldemokratskih frakcija, koje su se povodile za veći­ nom, bilo je 117; boljševika samo 105.Na II kongresu u Smoljnom jedina monolitna grupa konzervativne koalicije zadržana je u Centralnom izvršnom komitetu. Kasno uveče 7. studenoga na tribini, za predsjedničkim stolom našli su se samo neboljševici. John Reed će, sjedeći uz anarhističkog delegata Obuhovske tvornice Petrovskog („Neobrijan i prljav, on je posrtao od umora poslije tri besane noći rada u Vojnorevolucionarnom komitetu.”), one je večeri zapisao da ljudi u predsjedništvu „imaju posljednji put vlast nad ovim buntovnim sovjetima, ko­ jima su upravljali od prvih dana, a koji su se sad digli protiv njih. Ovo je bio kraj prvog perioda ruske revolucije, koju su ovi ljudi pokušali da vode obazrivim putovima. Tri najvažnije lič­ nosti nisu bile prisutne: Kerenski, koji je jurio na front kroz provincijske gradove u kojima se osjećalo neko čudno komešanje, Čheidze, stari orao, koji se s prezrenjem povukao u svoje gruzijske planine da tamo boluje od tuberkuloze i, najzad, ple­ meniti Cereteli, također smrtno bolestan, ali koji će se uprkos tome vratiti da bi svoj divni govornički dar izlio za jednu izgu­ bljenu stvar. Tu su sjedili: Goc, Dan, Liber, Bogdanov, Brojdo,

93

Filipovski - blijedi, upalih očiju i ogorčeni. Iznad njih je vrio i ključao Sveruski kongres sovjeta, dok je iznad njihovih glava Voj nerevolucionarni komitet radio punom parom, držeći u svojim rukama sve konce ustanka, dijeleći udarce dalekosež­ nom rukom...” Dobar, stari Reed, jedan od prvih internacionalista koji­ ma je po Lenjinovom odobrenju nađeno mjesto u kremaljskom groblju, među najizuzetnijima, u svojim zapisima o Oktobru za sve je stare socijaldemokrate imao poneku lijepu riječ. Tekst o njima pun je razumijevanja. Ali oni koji su dolazili uveče 7. studenoga ni za šta, stoje po idejama pripadalo minulim vreme­ nima, nisu imali razumijevanja. Većina u Smoljnom gledala je naprijed. Oni su na II sovjetski kongres sovjeta, krenuvši tjednima prije zakazanog dana, stigli iz 309 gradova - iz 358 radničkih i 44 vojnička sovjeta. Među njima je nešto preko 390 boljševika, 160 esera, 72 menjševika i 27 iz drugih manjih, više ili manje, desnih grupa. Odmah poslije Danovnog uvodnog govora, koji je izviždan, kongres je saslušao obavještenje Avanjeseva o izboru predsjedništva kongresa; rekao je daje popodne postignut spo­ razum između boljševika, lijevih esera i menjševika-internacionalista da se radno predsjedništvo bira prema partijskoj zastu­ pljenosti kongresnih delegata. Menjševici, koji nisu sudjelovali u dogovoru, viču: —Teror, diktatura! Grupa matroza se smije: —A kad ste vi bili u većini, onda ste nas milovali! Smijeh. Na tribinu skače desni eser Hendelman. Kaže da on i njegova dva druga, koji su dobili mjesto u radnom predsjedištvu, odustaju. To izjavljuje i predstavnik nepomirljivih menjše­ vika Kinčuk, koji će se mnogo godina kasnije pojaviti u Berli­ nu, u centru HitlerovogReicha,kao Staljinov ambasador. Preds­ tavnik ukrajinskih delegata traži mjesto. Kamenjev kaže: —Može! 1 tada staro predsjedništvo silazi s tribina. Iako su svi oni već decenijama imali vanredno značajnu ulogu ne samo u rus­ koj nego i u evropskoj socijaldemokraciji, mnogi tribuni II intemacionale, one kasne oktobarske večeri, sišavši s tribina u velikoj dvorani Smoljnoga zapravo su izišli iz političkog života. Ako će se negdje i javiti kojim člankom ili kojom intrigom, sve

94

će to biti beznačajno, izvan povijesti. S onima koji su izišli na tribine, stizala je budućnost. Za predsjedničkim stolom je i predstavnik Ukrajine, 4 lijeva esera i 14 boljševika. O tome koji će boljševici sjediti u predsjedništvu dogovoreno je popodne na sastanku deputata— boljševika; izabrani su: Vladimir Iljič Uljanov Lenjin, V. A. Antonov-Ovsjejenko, M. A. Kolontaj, N. V. Krilenko, A. V. Kmačanski, V. P. Nogin, J. M. Skljanski. G. J. Zinovjev, P. I. Stučka, L. D. Bronštejn Trocki, L. B. Rozenfeld Kamenjev, J. M. Svjerdlov, F. I. Golšeckin i G. I. Čudnovski. Prvi predsjedava Kamenjev. On jednostavno kaže: - Počinjemo s radom. I odmah prijedlog: - Tri tačke dnevnog reda: organizacija vlasti, prvo; drugo: rat i mir; treće: odnos prema selu. Od Zimske palače odjekuje mukla tutnjava. Eser Lazovski se izjašnjava za dnevni red, ali prethodno inzistira na izvještaju Petrogradskog sovjeta. Opet se čuju topovi. Julij Martov skače: - Drugovi, to je početak građanskog rada; to stari revo­ lucionar govori još prije nego je stao za govornicu na tribini. On je političku aktivnost počeo s Lenjinom, zatim je, u vrije­ me cimervaldske konferencije bio vrlo blizak s Trockim, a rat je proveo u Švicarskoj, kao i Lenjin. On je stigao s posljednjom grupom emigranata, zajedno s Lunčarskim, Akselrodom i Rjazanovom. Bila je to velika ličnost ruske socijaldemokracije, iz­ vanredan intelektualac, među menjševicima sve do raskola s Certelijem, Čheidzeom i Danom, neosporno najveći autoritet. Od povratka u oktobru nikako se nije mogao opredijeliti izme­ đu menjševika. koje je napadao zbog koalicije s buržoazijom, i boljševika, koje nije prihvaćao uvjeren da ih većina nikad neće slijediti. Ušao je u povijest kao „Hamlet revolucije” , a s revolu­ cijom se definitivno razišao upravo u trenucima kad je izlazio na podij velike dvorane u Smoljnom kasno uveče 7. studenoga. Tražio je pomirenje, a izazivao još veći rascjep. Njegov govor je zapisan: - Odmah moramo tražiti miroljubivo rješenje krize. Moramo odmah razmotriti sredstva za sprečavanje građanskog rata. Drugovi, imajte na umu: na ulicama ubijaju našu braću. U ovom trenu, kad je pitanje vlasti riješenoprijeotvaranja kongre­ sa vojnom zavjerom... Značajna rečenica iz zapisnika:

95

„Od zaglušne vike, od protesta ništa se ne čuje!” Opet se čuju topovi. Martov nastavlja: — Moramo stvoriti silu koju će priznati čitava sveruska demokracija. Ako kongres želi biti glas sveruske demokracije, ako želi da bude izraz revolucionarne demokracije, onda ne smijemo ovdje sjediti skrštenih ruku pred građanskim ratom koji se širi i može izazvati opasnu kontrarevoluciju. Problem možemo riješiti samo uspostavljanjem ujedinjene demokratske vlasti. Stari lav, mrka, patničkog izgleda, sporo silazi s tribina. Ljulja se u hodu, i on pijan od umora. Nekoliko lijevih esera iz klupa podržavaju Martovljev prijedlog. Î ujedinjeni socijal­ demokrati su za to. Trocki nešto šapće Kamenjevu, a onda Lunčarskom. Lunčarski sluša zagledan u Martova koji se gura između deputata tražeći mjesto u dvorani. Godinama su drugovali. Ko­ liko su npći proveli u raspravama, često složni, uvijek obojica uvjereni da isto žele, da su istinski marksisti! Konačno ustaje, i kad je ustao dvorana se stišava: — Slažem se s drugom Martovom. Suzbijmo građanski rat. Ali revoluciju nitko ne može suzbiti. U ovom trenu, prije nego pređemo na dnevni red, podržavam Martova: svaka se frakcija treba izjasniti o revoluciji, treba iznijeti svoj stav o vlasti sovjeta i svoje prijedloge za sprečavanje krvoprolića. Samo pri tome treba imati na umu da su ovi sovjeti zreli da preuzmu vlast. To više nisu februarski sovjeti, kad je jedan od njihovih rukovodilaca, menjševik-internacionalist Suhanov bio za apstinenciju sovjeta od vlasti. Mi smo se borili za vlast i uzimamo svu vlast! Zatim govori Kinčuk, zastupa menjševike. Prijeti odlas­ kom svojih drugova s Kongresa „pošto su boljševici, uz pomoć petrogradskih sovjeta, skovali vojnu zavjeru” . Desni eser Hendelman, predlaže antiboljševičku - on kaže „antizavjereničku” — deklaraciju. Zatim su na redu dva oficira, kapetan Karaš i poručnik Kučin. „Vojska smatra da Kongres nema potrebnog autoriteta” . To je izazvalo buru protesta, čitavu seriju protes­ ta. Netko traži vojne dokumente. Netko viče dovoljno razgovi­ jetno da može ući u zapisnik: —To su štapski govori. Vojska tako ne misli! Na tribinu skače mladić, vojnik u poderanom šinjelu. Još

96

mu je stubljena šubara na glavi. Stao je uz šiljatobradog Kuči­ na: - Zovem se Peterson, 2. streljački letonski puk. Čuli ste izjave predstavnika armijskih komiteta. Lažu. Ne govore uime vojnika. Ja sam vojnik, ja znam što vojnici žele. Dosta nam je rezolucija, dostaje laži. Hoćemo djela. Hoćemo stvarnu revolu­ ciju. Živio Lenjin! Zatim govore još tri vojnika. Za vlast sovjetal U ime menjševičke grupe . Bunda (židovska socijal­ demokratska organizacija čiji su se članovi iz Švicarske vraćali u onom Lenjinovom plombiranom vagonu) najprije je govorio Erlih. Ali kako - bez ikakvog autoriteta - nije uspio sihiriti krajnje uzbuđenu dvoranu, za govornicu je elegantnim hpdom autoritativnog lidera izišao Rafael Abramovič, koji će kasnije, u emigraciji pisati u knjižurini The Soviet Revolution da je Lenjin „provokacijama izazivao građanski rat” . Abramovič je na kongresu podržao menjševike i esere izjavljujući da i grupa Bunda napušta kongres. Prijeti: - Sve ovo što se događa u Peirogradu golema je nesreća. Naša dužnost prema proleterijatu Rusije i svijeta ne dopušta nam da i dalje ostanemo u Smoljnom. Mi smo se dogovorili... - Tko to: mi? - Mi,Gradska duma, menjševici, eseri. S nama je i izvršni komitet seljačkih sovjeta. Odlazimo. Ovog trenutka idemo da u Zimskom dvorcu izginemo zajedno s ministrima Privremene vlade. Idemo bez oružja. Idemo goloruki na bajunete.... Govorio je još. Više se nije čulo. Kamenjev zvoni. Traži da delegati ostanu na svojim mjes­ tima. - Neka idu, neka odu sporazumaši. Svi su oni smeće koje će biti bačeno na djubrište povijesti! - vikao je Trocki. Tada se još jednom javio Martov. On i ovaj put izistira na „koalicionoj vladi socijaldemokratske revolucionarne demokra­ cije” . I uz to novi prijedlog: - Kongres mora biti odgođen dok ovo ne iješimo! Lev Bronštejn Trocki govori u ime boljševika: - Svi vi, osim boljševika, čitav život s nekim kolaborira­ te. Vaš život je život kompromisa. To je neprihvatljivo. Naša je dužnost, drugovi deputati, da nastavimo raditi ovdje, na kong­ resu, onako kako nam to nalaže snaga radničke klase i njen ustanak...

97

Dok Trocki govori, poručnik Kučin i Kinčuk izlaze: za njima 60 menjševika. Izlazi i Hendelman s 25 desnih esera. I Martov izlazi s grupom internacionalista. Tog trenutka se na svoju stolicu penje Martovljev partijski kolega Sagirašvili, menjševik internacionalist, koji je bio protiv napuštanja kongresa. Njegov glas nadjačava buku u dvorani: - Buržoaske vucibatine! Ustaje čitava dvorana. Naglo rastu glasovi protesta u ma­ si između stupova, tamo gdje je najviše matroza: - Izdajnici, kolebljivci, bando kontrarevolucionarna! Većina deputata nije napustila kongres. Ostali su svi bolj­ ševici i velik dio lijevih esera, a nisu otišli ni svi menjševici i desni eseri. Oko ponoći sjednica je prekinuta. Trocki je obavi­ jestio delegate kongresa: - Pauza do 3 sata!

98

VLAST SOVJETA

26. oktobra — 8. studenoga četvrtak

Čim je ponoć minula, postalo je jasno da je otpor u Zimskom dvorcu na izdisaju. U naizmjeničnim valovima masa ustanika je preskakala barikade i upadala na sve ulaze u carsku palaču. U 1 sat dvorac je bio pun matroza, radnika i revolucio­ narnih vojnika. Čuli su se još samo sporadični pucnji otpora. Vojniči minulog vremena su se zabarikadirali u nekoliko soba i ispaljivali ostatke municije. Ta se pucnjava nije stišavala sve do druge ure, kad se iz Smoljnog - kamo je bio otišao o ponoćivratio član predsjedništva II sveruskog kongresa sovjeta, budu­ ći vrhovni komandant crvenih armija Ukrajine Vladimir Alek­ sandrovu: Antonov, koji je prije revolucije bio jedno vrijeme član Martovljeve stranke menjševika—internacionalista. S njim je u Dvorac ušao i Grigorij Isakovič Čudnovski, dvadesetogo­ dišnji proleter, komesar Preobražanskog puka, koji će čim je stigao u Smoljni — na prvom kratkom sastanku VRK — biti imenovan komandantom Zimskog dvorca. Kroz dvorac su čla­ nove Vojnorevolucionamog komiteta (od kojih su trojica ujed­ no bili i ratni štab jedinica koje su napadale Zimski dvorac) pratili bivši robijaši Petropavlovske tvrđave, među kojima je bio i Dane Srdić. Uputili su se u središnje prostorije. Grupa junkera je išla ispred njih: javili su se dobrovoljno da pokažu salon u kojem su se sakrivali ministri. U jednom neosvijetljenom uglu najprije su naletjeli na Paljčinskog, koji je sat-dva ranije na posljednjoj sjednici ministarskog vijeća (ako bi se ono panično nagvaždanje moglo nazvati sjednicom!) ime­ novan - a nitko nikad neće znati objasniti zašto - za generalgubernatora prijestolnice. U dvoranu, gdje su bili ministri, prvi je uletio krakati Srdić, a uz njega Čudnovski. Bivši vojnik crno-žute carsko-

99

-kraljevske armije bivši zarobljenik, dobrovoljac Srpskog korpusa u Rusiji i bivši zatočenik Petropavlovske tvrđave (zatvoren zajedno s Josipom Brozom zbog sudjelovanja u srpanjskoj pobuni u Petrogradu) Danilo Srdić stao je uz otvorena vrata. Drži pušku na gotovs uperenu prema ministri­ ma. Čud'novski je već unutra, a za njim upada Antonov-Ovsjejenko: - Po naređenju Vojnorevolucionarnog komiteta od ovog vas trenutka smatramo uhapšenicima! Ministar Konovalov, zelen u licu, zagrcnu se: - Da bismo izbjegli krivoproliće, mi ćemo se pokoriti... Čudnovski ga blago gumu: - Da ste željeli izbjeći krvoproliće i pogibiju onih buda­ lastih, naivnih junkera, odustali biste od otpora na vrijeme, a ne sad, kad biste se sami trebali boriti... Ministri su šutjeli, očigledno prestrašeni. Prije nego su crvenogardijci upali k njima Kiškin je nagađao: „Vjerojatno će nas sve odmah pobiti” . No vojnici revolucije nisu govorili o strijeljanju. Naložili su uhapšenima da predaju sve svoje doku­ mente i osobno naoružanje. Odložene stvari je zapisivao Čud­ novski u funkciji komandanta Zimskog dvorca. Na stolu je bila naslagana hrpa nagana, a pored njih ministarske isprave. Čud­ novski je zapisao imena uhapšenih. Osim ministara, tu su bili general Birosov (zadužen po nalogu Kerenskog za specijalne poslove) i generalštabni oficir Čistjakov. Ovsjejenko je bio vrlo nezadovoljan što nisu uhvatili i Kerenskog. Srdić i njegovi dru­ govi su - saznavši za bijeg Kerenskog - predložili da odmah likvidiraju sve uhapšene ministre, ali Čudnovski im je vrlo oš­ tro odgovorio: - Nismo banda. Ubijamo samo po presudi revolucionar­ nog suda. Zatim je svojim momcima naredio da uhapšene odvedu u Petropavlovsku tvrđavu, tamo gdje su do juče ti isti ministri slali borbene radnike. Među onima koji su bili bitku za Dvorac našla su se i četiri američka novinara. Zanimljivo je kako je jedan od njih, John Reed, doživio te trenutke povijesti: ,, ...Crvenogardijci i vojnici odmah su se bacili na nekoli­ ko golemih sanduka. Poklopce obijaju kundacima i izvlače tepihe, plahte, zavjese; izvlače porculan, staklariju... Pljačka je tek bila počela kad se zaorio glas: ‘Drugovi, ne dirajte, ne

1 00

uzimajte ništa. Sad je sve to narodno vlasništvo.’ Odmah je dvadesetak glasova ponovilo: ‘Stojte. Vraćajte se na svoja mjes­ ta. Nemojte ništa uzimati, to je narodna imovina!’ Nekoliko ruku dograbilo je krivce... Kad su stvari na brzinu vraćene u sanduke, javili su Se dobrovoljci da uz njih stražare. Reakcija je bila sasvim spontana. Po hodnicima i dvoranama, oslabljene zbog razmaka, odjekivale su riječi kao ‘revolucionarna discipli­ na’ i ‘narodna imovina’...” Kad su stražari odveli ministre u Tvrđavu, u zatvor, pred­ sjednik Vojnorevolucionarnog komiteta je u Smoljni poslao kratki izvještaj: „Zimski je u našim rukama. Ministri, bez Kerenskog, koji je još jutros pobjegao, otpraćeni su u Petropavlovsku tvrđavu. Podvojski.” Jednog od motociklista-kurira Podvojski je pozvao: —Ovo predati direktno u ruke Vladimiri^ljiču! Na ulazu u Smoljni kurira je dočekao član VRK Sergej Ivanovič Gusjev, koji će dvije godine kasnije postati načelnik političke uprave Crvene armije. Pružio je ruku da uzme poruku od Podvojskog. Kurir, mladi radnik, osamaestogodišnjak, vojni­ čki salutira, ali pismo ne predaje: —Naređeno mije da ga predam lično drugu Lenjinu. Sergej Ivanovič je tih dana već bio navikao na sve te mlade (i ne samo mlade) crvenogardijce i matroze, vojnike i deputate koji su sve poduzimali da se osobno rukuju s Lenjinom, da barem koju riječ s njim progovore. Stoga se prijateljs­ ki osmjehnuo kuriru, a onda je pozvao dežurnog telefonistu: - Astapkoviču, zamolite Vladimira Iljiča da iziđe. Lenjin je odmah došao. Najprije se rukovao s kurirom, a onda je pismo pročitao za sebe. Tek potom reče glasno poruku iz Zimskoga. Gusjev potrča među matroze i vojnike. Sa stepe­ nica viče i njegov glas odjekuje Smoljnim: - Zimski je pao! Smoljnim se prolamaju usklici oduševljanja. Najprije po grupicama i u ponekoj sobi, a onda iz svih grla prolama se usklik „hura” i potresa sve hodnike, sve salone i sve sobe u kojima su donedavna lješkarile ili plesale boljarske kćeri. Odmah poslije toga, u 3 sata i 10 minuta 8. studenoga u dvorani bijelih stubova predsjedništvo Kongresa je zauzelo svo­ ja mjesta. Za vrijeme pauze nitko od deputata nije legao, nitko se nije odmarao. Predsjedavajući Kamenjev čita upravo primlje-

101

nu poruku iz Zimskog dvorca: ,,VRK saopštava u 20.10 po odluci komiteta koju je sproveo Antonov, da su uhapšeni kontraadmiral Verdervski, ministar državne pomoći Kiškin, ministar industrije i trgovine Konovalov, ministar poljoprivrede Maslov, ministar saobraćaja Liverovski, načelnik ministarstva rata Malinovski, ministri Gvozdjev, Maljantovič, Tretjakov, general Borisov, ministar držav­ ne kontrole Smirnov, ministar prosvjete Salazkin, ministar fi­ nancija Bernacki, ministar vanjskih poslova Terščenko, vladin savjetnik Rutenberg, ministar pošta i telegrafa Nikitin, ministar vjere Kartašev, inž. Paljčinski. Oficiri i junkeri su razoružani i pušteni!” Deputati stoje. Dvorana grmi: hura, hura, hura! Za predsjedničkim stolom, desno od predsjedavajućeg, sjedi Vladimir Iljič Lenjin. On je tada prvi put u dvorani bijelih mramornih stubova: na prvoj sjednici nije bio — pripremao je materijale. Lijevo od Kamenjeva sjedi Trocki, pa Zinovjev i Aleksandra Kolantaj. Osim boljševika, za predsjedničkim sto­ lom su lijevi eseri Kampkov, Karelin, Kalagajev i Marija Spiri­ donova, lider grupe „Novi život” Karamanov i bundovac Abramovič, koji je prijetio da će otići, ali se predomislio. Kad su, nakon saopćenja Kamenjeva o hapšenju ministara, u dvoranu ušli internacionalisti i velika grupa desnih esera, lider Bunda R. A. Abramovič je još jednom pokušao protestirati - ponav­ lja već kazano: — Učinjeno je zlodjelo i poštena se ruska demokracija s tim ne može složiti. Pozivamo delegate da napuste Kongres; i Abramovič ustaje iza stola, spušta se u dvoranu, izlazi. Oni koji su bili tek ušli opet izlaze. Kamenjev povišenim glasom opomi­ nje: — Vi pokušavate kukavički zaustaviti trijumfalni hod re­ volucije. Znajte, proletersku revoluciju nitko ne može zaustavi­ ti. I tada bez dogovora, bez ičijeg poziva, osjetivši odjed­ nom uzavrelo nadahnuće revolucionarne uzajamnosti, deputati radničke klase ustaju. Ljudi se grle. Suze teku i niz mladolika i niz neobrijana lica. Jedan od sudionika zapisuje: ,,Sve nas po­ tresa duboko oduševljenje: mir, dugo Čekani mir, sloboda, početak opće revolucije, kraj zla, preporod svijeta... I prolama se naše: Ustajte, vi zemaljsko roblje, vi sužnji koje mori glad...” Dok boljševici pjevaju himnu iz dvorane izlazi i posljed­

10 :

nja grupa otpadnika iz revolucionarnog stroja - desni eseri. Kamenjev smiruje deputate. Moli mir. Opominje: - Mi nemamo vremena. Treba pripremiti snage za obra­ nu Petr ograda! Jedan matroz se popeo na ramena svojih drugova. Grmi: - Živio sjeverni vojnorevolucionarni komitet! Lenjin nešto šapće budućem ministru kulture Antoliju Lunačarskom koji sjedi desno od njega. Kad se dvorana počela stišavati (mada je to bilo na sve drugo više nalik nego na mirni, utišani skup), Lunčarski ustaje i dostojanstvenim hodom filo­ zofa prilazi govornici. Predlaže boljševičku rezoluciju. A zatim, prokašljavši se, podiže glas i s patosom čita tekst što mu gaje predao Lenjin: „Drugi sveruski kongres sovjeta radničkih i vojničkih deputata počeo je s radom... Mandat sporazumaškog Central­ nog izvršnog komiteta je istekao. Oslanjajući se na volju gole­ me većine radnika, vojnika i seljaka, oslanjajući se na pobjedo­ nosni ustanak radnika i garnizona u Petrogradu, Kongres uzima vlast u svoje ruke... Sovjetska vlast predložit će neodgodiv demokratski mir... Vlast sovjeta će osigurati predaju spahijske. krunske i manastirske zemlje bez ikakvih odšteta na raspolaga­ nje seljačkim komitetima, zaštitit će prava vojnika provodeći punu demokraciju vojske, uvest će radničku kontrolu nad pro­ izvodnjom, osigurat će pravodobni saziv ustavotvorne skupšti­ ne, osigurat će svim nacijama puno pravo na samoopredjelje­ nje... Kornilovci - Kerenski, Kaledin i ostali — pokušavaju sa svojim trupama prodrijeti u Petrograd. Vojnici, pružite organi­ ziran otpor kornilovcu Kerenskom. Budite na oprezu! Željez­ ničari, zaustavljajte sve ešalone koje Kerenski šalje protiv Petrograi'a. Vojnici, radnici, službenici, u vašim je rukama sudbi­ na revolucije i sudbina demokratskog svijeta! Živjela revolucija!” U prvi čas, poslije čitanja lenjinskog proglasa, činilo se da će Kongres bez ijednog suzdržanog glasa prihvatiti komple­ tan tekst. Ovacije su bile duge, oduševljenje pola sata nije prestajalo. No, tek što su deputati prestali pljeskati i pjevati, na tribinu se brzim, kratkim koracima popeo Gutman: „Govorim u ime Ujedinjene židovske socijaldemokratske radničke parti­ je!” Kategorički je zahtijevao da se deputati uzdrže od glasanja za lenjinski proglas, isto to, istupajući poslije Gutmana, zahti­

103

jevaju i ujedinjeni internacionalisti. Kamenjev moli delegate da se izjasne. Čini se dignute su sve ruke. Tko je protiv proglasa? Dižu se dvije ruke. Uzdržani? Kamenjev broji. Nekoliko ruku se diže, pa spušta. Kame­ njev ponavlja: - Tko se uzdržao od glasanja? Još jednom broji. Broji pažljivo. Diktira zapisničaru: „Dvanaest uzdržanih!” Kamenjev je zaključio drugu sjednicu u 5 sati i 15 minuta. Lenjin je izišao čitav sat ranije. Desetak minuta prisustvovao je sjednici ratnog štaba Vojnorevolucionarnog komiteta, a zatim, zamoljen od Bonč-Brujeviča da nakon dvije probdjevene noći barem koji sat odspava, napustio je Smoljni. Bonč-Brujevič prethodno je telefonirao komitetu Roždestvenog rajona (tamo je on bio sekretar). Svoje je drugove zamolio da osiguraju ulice kojima će proći on s Lenjinom. Iz Smoljnoga su izišli na sporedni izlaz gotovo neprimjetno u pokrajnu tamnu ulicu, gdje ih je čekao mornar Rjabov. On je bio šofer: - Izvolite! Otvorio je vrata automobila Vladimiru Iljiču koji je, namjestivši se na posljednjem sjedištu, istog časa zadrijemao. Trgnuo se tek kad su kola stala. Bonč Brujević i šofer mornar prijateljski mu se osmjehnu: Potreban je odmor, Vladimire Iljiču! - Odmorit ću se, bit će vremena, odsutno obećava Lenjin. Bonč-Brujevič ga je nagovorio da poslije skromnog objeda pde u sobu i legne. Lenjin se u početku nećkao. Domaćin je znao zbog čega Lenjin neće da ide u spavaonicu. Smirio gaje: - Ima pisaći stol, papira, tinte, knjiga... Lenjin se škrto osmjehnuo: - Hajde da spavamo! Čim je ušao u spavaonicu, ugasio je svjetlo. Ali tek što je Bonč-Brujevič pridrijemao na kauču u kuhinji, u spavaonici je svjetlo opet bljesnulo. Tiho, da ne probudi domaćina za kojeg nije znao da ne spava, Lenjin je ustao s kreveta, navukao šlape, oprezno prišao pisaćem stolu. I pisao je, pisao, pisao, precr­ tavao, ustajao, tiho šetao, opet sjedao, opet pisao, opet precrtavao. Jutro je već svanjivalo, sporo jutro tamne petrogradske jeseni, kad je Vladimir Uljanov načisto prepisao svoje

10 4

sastave. U krevetu je ostao sat vremena. Nezamijećen od Bonč-Brujeviča i njegovih ukućana izišao je u kuhinju: - Sretan vam prvi dan socijalističke domovine! Sjeli su za čaj. Lenjin otpi gutljaj, a zatim iz unutrašnjeg džepa izvuče presavijeni papir: bio je to jedan od presudnih dokumenata revolucije: - Dekret o zemlji. Lenjin ustaje. Govori zagledavši se kroz prozor: - Ovaj dekret treba objaviti i njegove postavke ostvariti. A onda neka netko pokuša da ga povuče! Nitko više nikada neće zemlju oteti seljaku i vratiti je zemljoposjednicima! Poslije toga zaputili su se u Smoljni. Dan je bio hladan i vjetrovit. Sjevernjak je nosio otpatke poderanih plakata, vojnih zapovijesti, obavještenja Privremene vlade, kazališnih oglasa, apela. Eto, tako je za Vladimira Uljanova počelo jutro novoga svijeta. S napisanim Dekretom o zemlji otišao je u štab revolucije. Stražari su ga dočekali u stavu mirno. Prepoznali su ga. Jedna grupa u prvom katu - radnici i mornari - dočekali su ga u živoj dikusiji: hoće li se ujedinjena buržoazija oružano oduprijeti revoluciji ili će pokunjeno prihvatiti poraz? Lenjin zastade uz crvenogardijce. Slušao ih je nekoliko trenutaka, a onda presiječe: - Imperijalizam neće priznati poraz bez borbe. - Znači borit ćemo se, tiho je konstatirao jedan dvadesetogodišnjak kojemu se iza drugova mogla vidjeti samo visoka šubara. - Borit ćemo se, druže! Lenjin dvojicu najbližih uze za laktove: - Jeste li spremni za borbu? - Mi nemamo što izgubiti. Možemo samo dobiti, rekoše crvenoarmijci. A Lenjin, zaputivši se dalje s Bonč-Brujovičem i svojom suprugom Nadeždom Krupskom, ponovi: - Radnik nema što izgubiti. Radnik će žilavo braniti revoluciju: svoje pravo da bude čovjek. Čim se u Smoljnom pročulo daje stigao Lenjin, k njemu su u sobu nahrupili gosti: bilo je običnih vojnika, matroza, deputata, partijskih drugova, bilo je stranih i ruskih novinara, bilo je seljaka, bilo je i oficira. Svakog je posjetioca saslušao punom pažnjom kao da sve ovisi baš o tome što će mu gost kazati. Lenjin je slušao, šetao, sjedao, ispitivao, nanovo slušao, odgovarao na pitanja, savjetovao...

105

Lenjin je čitav dan 26. oktobra rukovodio i predsjed­ ništvom II sveruskog kongresa radničko-vojničkih i seljačkih deputata. Sjednicama su prisustvovali osim boljševika i lijevi socijalrevolucionari koje su predvodili Kamkov i Spiridonova. Predsjedništvo Kongresa izdalo je nalog o hapšenju i zatvaranju Aleksandra Kerenskog, izdano je i jedno naređenje važno za armiju: na frontu je ukinuta smrtna kazna. Uoči treće sjednice Kongresa zasjedao je boljševički Centralni komitet. Predsjedavao je Vladimir Uljanov. Sjednica je održana na I katu Smoljnoga, soba 71. Lenjin je kratko objasnio: - Treba donijeti odluku o sastavu socijalističke vlade. Trocki: Ja sam protiv pregovora s lijevim eserima... Lenjin: Mi sami trebamo donijeti odluku. Mi smo pobijedili... Zinojev: Previše je udruženih sila protiv nas. Svjerdlov: Zar i dosad nismo bili sami? Kamenjev: Ponavljam, izdvojimo li se, izgubljeni smo! Lenjin: Neka ostale stranke prihvate naš program i onda mogu da uđu u vladu. Važno je znati: ni za dlaku ne ustupamo. Ako ovdje, među nama, ima drugova koji nemaju volje i odvažnosti da smjelo sve to i upravo na taj način prihvate, neka idu k ostalim plašljivcima i sporazumašima. Radnici i vojnici su uz nas. Mi ćemo produžiti započeto. Kamenjev: Ali naše izdvajanje... Lenjin: Možemo, ostajući na našim pozicijama, razgo­ varati s lijevim eserima. Jakove Mihajloviču, pozovite, molim, predstavnike lijevih esera... Oko 18 sati sjeli su oko istog stola lijevi eseri i boljševici, članovi Centralnog komiteta. Boris Davidovič Komkov, jedan od onih koji su u mnogo čemu imali ista stanovišta kao i boljševici, vodio je predstavnike lijeve eserovske frakcije. Bio je uvjeren da su lijevi eseri u najboljoj poziciji: oni će držati sve konce u svojim rukama jer će boljševici - koji usamljeni ne mogu ništa učiniti — biti primorani da s ostalim frakcijama preko njih pregovaraju. Ali da bi došlo do pregovora moralo se odlučiti o koalicionoj vladi. - Mi smo za zajedničku demokratsku vladu. Sve ćemo učiniti da se takva vlada formira. Svjerdlov je poluglasno razgovarao s Dzeržinskim: - Nije, Felikse Edmundoviču, važno tko je u vladi, nego

10 6

kakav je program te vlade... Kamkov se naglo okrenuo prema Svjerdlovu: - Mi smo spremni da nanovo okupimo predstavnike frakcija koje su noćas napustile Kongres. Treba pregovarati... Kamenjev: Mi smo se i sastali da pregovaramo... Dzeržinski: Ne da pregovaramo, nego da vidimo jeste li sposobni prihvatiti naše stavove i boriti se zajedno s nama... Lenjin: Držim da je suradnja s lijevim eserima moguća. Konačno, Kamkov i njegovi drugovi su ostali sami. Ali mislim da je suvišno pregovarati s ostalim frakcijama. Možemo pokušati, ali iz toga se neće roditi ništa korisno. Kamkov: Zajednička vlada stvarno bi predstavljala svu demokratsku Rusiju, bila bi to vlada čitave demokracije... Lenjin: Mi ustankom nismo preuzeli vlast za to da uprežemo u sovjetske taljige labuda, štuku i raka, da stvaramo vladu nesloge koja nas neće pokrenuti s mjesta... Takva je vlada propast revolucije. Surađivati možemo s onima koji su spremni izvršavati revoluciju. Više od dva sata rastegao se razgovor između lijevih eserai boljševika. Boljševici se s lijevim eserima nisu mogli dogovoriti. Sporazum će postići tek nekoliko tjedana kasnije i tad će u Sovnarkom ući nekoliko lijevih esera, ali u vladi su se zadržali samo do 15. marta 1918. Lenjin je 6. studenoga zaključio sjednicu: - Formirat ćemo vladu od samih boljševika! Kamenjev se natmurio: - To je poraz revolucije... Mladenački glas Jakova Svjerdlova sve je nadjačavao: - Samo boljševička vlada može spasiti revoluciju. Dan nabijen zbivanjima, za mnoge pun nepojmljivoga, brzo je prošao. Stranci zatečeni u Petrogradu u većini slučajeva nisu znali što da misle. Američki ambasador telegrafirao je svojoj vladi da će novi režim „trajati najduže nekoliko dana” . I jedan Francuz — kapetan francuske armije i član savezničke vojne misije - izjašnjavao se uveče 26. oktobra o Oktobru. Zvao se Jacques Sadoul. Pisao je jednom svom prijatelju, francuskom narodnom poslaniku A. Thomasu: „... vijesti su dobre samo za boljševike... Armija je njihova. Pukovi koje je pozvala u pomoć Privremena vlada, prije nego su ministri zatvoreni, prelaze jedan po jedan na

107

stranu boljševika. Ipak, u prijestolnici se priprema antiboljševićki ustanak. Ali na koga da se osloni taj Komitet društvenog spasa? Naši službeni predstavnici u Petrogradu okupljeni oko ambasadora Nulansa, kojeg sam jutros posjetio, uopće ne shvaćaju kakve su snage moćnog, dobro organiziranog ustanka boljševika. Od sto Rusa osamdesetorica su javni, a dvadesetori­ ca stidljivi boljševici. Naši vjeruju u kozačku vojsku. Ali zar je kozaka dovoljno i neće li, možda, i oni prihvatiti ustanak? ... Bio sam u Smoljnom. Nijednog Francuza, čak ni novinara, a desetak angloameričkih dopisnika... Saznao sam da se boljše­ vici neće složiti ni s kakvim ustupcima, osnovat će samostalnu vladu... Taj novi raskol revolucionarnih partija još više će otežati stanje... Prijatelju, ja nisam boljševik... Pišem vam objektivno. Ovdje je boljševizam jedino što je važno. Moram to ustvrditi. To je snaga koju, čini mi se, ništa ne može slomiti: u Rusiji nema snage jače od boljševizma...” U 20.55 zaputivši se u dvoranu bijelih stupova, Lenjin je krenuo prema stolu kongresnog predsjedništva. Nosio je tri povijesna dokumenta: Dekret o miru, Dekret o zemlji i Dekret 0 vlasti. Dvorana je klicala. Svi su stajali: Lenjin, Lenjin, Lenjin! Dvorana bijelih stupova jako je rasvijetljena kao i prethodne noći. Nigdje nijednog slobodnog mjesta. U dvorani su uglavnom mladi ljudi. Enegleski žurnalist Morgan Philips Price javit će svom listu: „... To je, reklo bi se, omladinski kongres. Čitavi redovi bili su ispunjeni momcima Baltičke flote i s fronta. Vide se i cme rubaške i krznene šubare tvorničkih radnika Moskve i Petrograda. Seljački su delegati uglavnom vojnici s fronta koji su, vrativši se u svoja sela, djelovali revolucionarno. Prisutno je 1 nekoliko intelektualaca, ali i oni su mladi. Samo se može vidjeti poneki sredovječni intelektualac ili poneki postariji mužik s dugom nečešljanom sijedom bradom...” Tako je izgledala kongresna dvorana u trenutku kad je Lenjin krenuo za predsjednički stol u 9 sati uveče 26. oktobra 1917. Dugo i toplo, a u isto vrijeme nervozno i žestoko, ratnički, plješću delegati Baltika, Moskve, Urala, Ukrajine, Povolžja, Sibira... Desetak minuta deputati su stajali na nogama. Predsjedavatelj Jakov Svjerdlov tri puta ponavlja: - Drugovi! - ali aplauz i usklici Lenjinu ne stišavaju se. Tek kad je Lenjin ustao i naklonio se: - Hvala, drugovi!” -

108

dvorana se stišala. Svj[erdlov čita o odlukama prezidijuma: nabraja — i ujedno traži suglasnost — sve što je odlučeno između prethodne i ove sjedniĆei na frontovima je ukinuta smrtna kazna; poduzete su mjere za brzo zatvaranje Kerenskoga; iz zatvora se oslobađaju svi oficiri i vojnici, utamničeni zbog revolucionarne aktivnosti; iz tamnica se oslobađaju članovi seljačkih komiteta koje je zatvorila Privremena vlada. Poslije govora bundovca Gutmana i menjševika Rozovskog, koji su se vratili na zasjedanje da još jednom pokušaju razbiti boljševičku upornost, predsjedavatelj Svjerdlov najavlju­ je diskusiju o presudnom: — Kongres na ovoj sjednici treba riješiti tri važna pitanja: o miru, o zemlji i o vladi. Dajem riječ drugu Lenjinu. Vladimire Iljiču, izvolite! Dvorana nanovo trešti. Kongres kliče: Lenjin, naš Lenjin, naš dragi Lenjin! Kongres je na nogama. Svi koji su se tog trenutka zatekli u dvorani bijelih stupova pjevaju himnu revolucije. Oči Vladimira Iljiča žmirkaju. To je veličina pobjede. Ne može pritajiti radost motreći dvoranu koja likuje. Lice mu je ozareno smiješkom sreće. Bilo je 10 sati uveče 26. oktobra. Smoljni je utihnuo. Čulo se: —Govori Lenjin! Reed ga opisuje: „Gromoglasan aplauz objavi ulazak... Niska, zdepasta stasa, s velikom ćelavom i ispupčanom glavom na kratkom snažnom vratu, malih očiju zatupasta nosa, velikih i lijepih usta i snažne brade; bio je obrijan, ali već je probijala njegova brada, nekad dobro poznata, koju će kasnije stalno nositi. Bio je u iznošenom odijelu. Pantalone su bile suviše dugačke za njega. Neupadljive pojave da bi bio idol masa, on je bio voljen i poštovan kao rijetko koji vođa u povijesti. To je bio neobičan narodni vođa — vođa zahvaljujući samo snazi svog intelekta; prirodan, staložen, nepopustljiv i bez upadljivih sklonosti - ali sposoban da duboke misli izrazi jednostavnim riječima, da analizira konkretnu situaciju; sve je to bio udruženo s oštroumnošću, koja predstavlja najveću smionost intelekta...”

109

One večeri Lenjinov govor je slušao samo Smoljni, a već sutra čuo ga je - prenesenog morzeovim znacima - čitav svijet: Rusija je ušla u budućnost. Vođa revolucije je govorio: - Pitanje mira je goruće, najbolnije pitanje današnjice... Zato mi dopustite da pročitam dekret koji je dužna objelo­ daniti vlada od svih nas izabrana... Tiho je u dvorani bijelih stupova. Nikad tu nije bilo tiše. Dok Lenjin čita nacrt tokom dana sastavljene Poslanice narodima i vladama svih zaraćenih zemalja - onaj povijesni tekst koji znamo kao Dekret o miru —u dvorani se mogao čuti svaki šum. Deputati su željeli upamtiti svaku riječ dekreta: „Radnička i seljačka vlada, koju je stvorila revolucija od 24. i 25 oktobra, vlada koja se oslanja na sovjete radničkih, vojničkih i seljačkih deputata, predlaže svim zaraćenim narodi­ ma i njihovim vladama da odmah počnu pregovore o praved­ nom, demokratskom miru...” Lenjin je čitao devet minuta. A kad je izgovorio: „Vlade i buržoazije upotrijebit će sve snage da se ujedine i da u krvi uguše radničku i seljačku revoluciju. Ali tri ratne godine bile su dovoljno poučne za mase. Sovjetski pokret razvija se i u drugim zemljama. Pobunu u njemačkoj floti ugušili su junkeri krvnika Wilchelma... Radnički pokret odnijet će pobjedu i prokrčit će put miru i socijalizmu - aplauz i poklici vođi revolucije nisu se stišali 15 minuta. Lenjinov govor imao je dva dijela. Poslije tri reda uvoda čitan je Dekret, a zatim je uslijedilo nenapisano objašnjenje. Dok je objašnjavao značenje Poslanice narodima i vladama zaraćenih zemalja, Lenjin se makao od govornice, šetao je govoreći, sasvim se približavao delegatima, kao da želi svakog pojedinačno uvjeriti u ono što je iznosio. Jedan od deputata sjeća se: „Imao sam dojam da baš meni govori. Činilo mi se: u oči me gleda, izabrao između svih nas upravo mene i ne skida pogleda....” Osim boljševika, za Poslanicu su se izjasnili i lijevi poljski socijalisti i socijaldemokrati Poljske, Litve i Latvije. Kramarov, predstavnik socijaldemokrata - internacionalista takođe se izjasnio za Poslanicu, ali je svoj pristanak uvjetovao: - Jesam za Dekret. Jesam za mir. Ali glasam za dekret o miru koji će svijetu ponuditi vlada sastavljena od čitavog demokratskog bloka.

1 10

Jedan od delegata nepartijaca, Jeijemjejev, govorio je takođe u prilog Poslanici, ali je zahtijevao ultimativno prihva­ ćanje Dekreta od svih zaraćenih zemalja. Lenjin se nije složio. Mladenački hitro, ne sačekavši da ga Svjerdlov najavi, prilazi govornici: - Ne, ne i ne. Ni u kom slučaju, drugovi, naš zahtjev ne treba biti ultimativan. Ultimativnost se može pokazati pogub­ nom za sve što smo postigli. Ne smijemo dopustiti da neko nevažno odstupanje od našeg stava dade priliku imperijalistič­ kim vladama da kažu kako je s nama bilo nemoguće pregovarati zbog naše nepomirljivosti... Neka svatko zna što misli njegova vlada. Mi ne želimo tajni. Želimo da je vlada uvijek pod nadzorom svoga naroda... Nema razloga da se bojimo priznati istinu o umoru, ta zar postoji država koja danas nije umorna, zar postoji neki zaraćeni narod koji ne govori o iznurenosti... Jakov Svjerdlov zamolio je poslije Lenjinovog govora delegate II sveruskog kongresa sovjeta da se izjasne za Dekret, odnosno protiv njega. Činilo se da su sve ruke bile dignute „za” . Svjerdlov provjerava: - Neka digne ruku tko se ne slaže s Dekretom? Digla se samo jedna ruka. Oko toga deputata nastade žamor. Svi su protestirali i ruka se naglo spusti. Svjerdlov je još jednom upitao: - Tko glasa protiv Dekreta? - a zatim, ne vidjevši ni jednu dignutu ruku, konstatirao je: —Svi su za Dekret! U taj mah dvoranom se prolomilo: - Kraj ratu! Dolje rat! Dvorana je grmjela: - Hura za mir! Hura, hura, hura! Na ulazu u Smoljni odjeknuše pucnji. Dzeržinski predlaže: - Sjetimo se palih za slobodu! U znak odavanja počasti cijela je dvorana ustala. Tada je iz svih grla zao rio posmrtni marš.

111

L E N JIN O V A V L A D A

27. oktobra — 9. studenoga petak

Ponoć je bila minula. Revolucija je ušla u četvrti dan. Zaori pljesak kad se Lenjin po treći put te noći pojavi, odjeknuše usklici, a onda kad vođa progovori: „Smatramo da je revolucija dokazala i pokazala koliko je važno da se pitanje o zemlji postavi jasno” - sve nanovo utihnu... I eseri i ono malo preostalih menjševika, i internacionalisti, i bundovci, i vanpartijci - svi lijevi i svi desni, žudno su slušali govor Iljiča: prijedlog dekreta kojim se „spahijsko vlasništvo na zemlji ukida odmah bez ikakvog otkupa” , a sva imanja - i spahijska i krunska, i ministarska i crkvena zemlja — „do Ustavotvorne skupštine prelaze na raspolaganje općinskih agrarnih instituta i kotarskih sovjeta seljačkih deputata” . Kad je Vladimir Iljič čitao četvrtu točku Dekreta, sastavljenog prošle noći u stanu Bonč-Brujevičevih, o tome da će „kao rukovodstvo za ostvarenje velikih agrarnih reformi... služiti seljačka instrukcija, koju je na osnovu 242 mjesne seljačke preporuke izradila redakcija Izvestija Sveruskog sovje­ ta seljačkih deputata u augustu 1917., netko je iz redova socijalista revolucionara doviknuo: - To nije boljševički program, to je naše djelo! Lenjin je govorio naslonjen na pult, na listiće zabilješki. Govorio je ujednačenim glasom tražeći dodir sa slušaocima. Uvijek je na taj način nastojao postići uzajamnost; - Čujem prigovore i povike kako su Dekret i Instrukciju sastavili eseri. Dobro. Zar nije svejedno tko je sastavljač? Kao demokratska vlada mi ne možemo mimoići odluku narodnih masa, čak ni kad se s tom odlukom ne slažemo. U vatri života, primjenjujući tu odluku u praksi, provodeći je na terenu, seljaci će sami vidjeti gdje je istina i ako seljaci čak i odsad 113

budu išli za socijalistima - revolucionarima, ako čak toj stranki daju u ustavotvornoj skupštini većinu, mi ćemo i onda reći: dobro. Život je najbolji učitelj, on će pokazati tko ima pravo... Život će nas zbližiti u općoj rijeci revolucionarnog stvaralaštva, u izgradnji novih državnih oblika... Rusija je velika, u pojedinim su krajevima uvjeti različiti i sami vjerujemo da će samo seljaštvo bolje od nas umjeti da pravilno, onako kako treba, riješi pitanje. Da li u duhu našem ili u duhu eserovskog programa, to nije bitno. Njegovo lice odjednom ozari dobrodušan, vedar osmijeh. Svi razumješe: naš, najprisniji, najdraži... Razliježe se pljesak. - Bitno je da seljaštvo stekne potpunu sigurnost, da spahija u selu više nema; bitno je da seljaci sami rješavaju sva pitanja, da sami organiziraju svoj život. - Živio Iljič! - klicala je prepuna dvorana. Delegat Tverske gubernije, sredovječni seljak, tromo se uspeo na tribinu. Govorio je tvrdo, promuklo - U ime mojih birača, tverskih mužika, molim ovaj kongres da se ne ustručava zatvoriti čitav Izvršni komitet sovjeta seljačkih deputata. U tom komitetu nisu naši seljački predstavnici, nego kadeti. Oni ne štite interese naroda. Njihovo je pravo mjesto u zatvoru. U ime mojih birača od srca pozdravljam revoluciju i zahvaljujem drugu Lenjinu, najpouz­ danijem zaštitniku siromašnih seljaka. Na govornici se poslije tverskog deputata izmjenjuju boljševici. Svjerdlov ubojitom logikom pobija stavove esera: - Kongres ne može prihvatiti proteste onih demokrata koji su oduviiek bili i sad su ostali u lageru komilovca Kerenskog. Zar su zaboravili julske dane, kad je Kerenski, uz podršku ministarske gospode iz redova socijalista, nasilno zatvorio članove Centralnog izvršnog komiteta? A mi smo sad ministre zatvorili privremeno dok se ne izjasne o svojoj pripadnosti. Konačno, još tokom dana iz zatovra će biti pušteni svi ministri socijalisti... Poslije Svjerdlova, predstavnici raznih frakcija izjašnjavali su se o Lenjinovu dekretu. Prvi se javljaju eseri maksimalisti: oni će glasati za Dekret bez ikakvih izmjena. Već tada su se počeli pretakati u boljševičku partiju, a 1920. će joj se i formalno pridružiti. Socijalisti revolucionari, oni koji su se busali u prsa kao „tvorci seljačke instrukcije o zemlji” izjavili su da pozdravljaju Dekret, ali:

11 4

- Zahtijevamo prekid sjednice kako bismo na zatvore­ nom sastanku svoje frakcije izmijenili mišljenja o tom važnom dokumentu. Ujedinjeni internacionalisti i lijevi eseri izjasnili su se za prijedlog desnih esera. Svjerdlov je prijedlog prihvatio, ali prije nego su se delegati povukli na zatvorena vijećanja, još jednom se javlja Lenjin i upozorava: - Ne smijemo gubiti vrijeme, drugovi. Kad ujutro svane, čitava Rusija treba da sazna novosti grandioznog značenja. Molim, nikakvih odugovlačenja! Kad su se delegati vratili u vijećnicu, za riječ su se javila dva vojnika: prvi je govorio ,,u ime ruskih vojnika poslanih na makedonski front, u pomoć Srbima” , a drugi je pozdravio Kongres u ime sveukrajinske vojničke skupštine (Rade). Jakov Svjerdlov smiruje žamor u dvorani, a zatim predlaže: - Pređimo na posao. Molim delegate da se izjasne o predloženom projektu Dekreta o zemlji. Tko je za Projekt bez izmjena? Kao i kod prethodnih glasanja i ovoga puta se diže šuma ruku. - Tko glasa protiv Projekta? U zraku je jedna ruka. - Da li se netko suzdržava od glasanja? Osam ruku. Hvala! - kaže Svjerdlov, a dvorana se uzbuđeno potrese, ljudi su poskakali sa svojih mjesta, pljeskali, klicali, bacali šubare pod plafon, pjevali... Jedan starčić, Sibirac, lica obrasla u dugu bijelu bradu skinuo je janjeću šubaru, gnječi je žilavim rukama i neprestano, ganut, ponavlja: - O bože, bože sad je i zemljica majčica naša, i sinovi će se s fronte vratiti, o bože, bože... I Lenjinovo se lice ozari. Dugo trese ruke svojih drugova iz predsjedništva. Govori dovoljno glasno da ga mogu čuti i mnogi delegati: - Izvršena je, eto, i agrarna revolucija. Sad će seljaštvo biti uz nas. Diktatura proletarijata će ojačati, postat će nepobjediva. Do jutra treba riješiti još jedno važno pitanje: sastav nove, prve sovjetske vlade — Sovjet narodnih komesara. Vlada bi imala biti sastavljena od samih boljševika. Protiv toga su

115

govorili predstavnici lijevih esera, menjševika-intemacionalista i socijaldemokrata-internacionalista. To neće biti vlada sverevolucionarne demokracije —obrazlažu. Takva vlada neće se moći održati, protiv takve vlade izjasnit će se saveznici. Ako se Rusija nađe izolirana, bez podrške saveznika, uništit će je njemački imperijalistički osvajači. S tim stavom složio se i predstavnik Sveruskog central­ nog komiteta Saveza željezničara: — Ne bude li nova vlada istinski predstavnik saveza čitave revolucionarne demokracije, ako vladu formiraju sami boljševici, željezničari će obustaviti dopremu hrane u prijestol­ nicu! —Marš! —zagrmili su mornari. Na pozornicu hita još jedan eser: Grinjevič, predstavnik željezničara iz Taškenta. Žestoko govori: — Znajte, drugovi, nisu svi željezničari uz Centralni komitet Saveza željezničara. Željezničari Taškenta srcem i dušom glasaju za sovjetsku vlast. Ovdje nam je jasno da se željezničarski CK pokazao politički nezrelim i nedoraslim da vodi radničku klasu... Prije zaključenja posljednje sjednice Kongres je izabrao novi Izvršni komitet. Za predsjednika je izabran Kamenjev koji je i u pripremama ustanka, a i kasnije - što će izazvati krizu u rukovodstvu — zajedno sa Zinovjevom i Rikovom smatrao da boljševici bez kompromisa s dijelom buržoazije ne mogu opstati na vlasti („buržoaska revolucija nije završena i suviše odlučni potezi u socijalističkom smjeru mogu samo izolirati proletarijat i akciju dovesti do poraza”). Kamenjev je bio predsjednik samo desetak dana, a onda ga je zamijenio Svjerdlov. Dok se još pregovaralo sa eserima o zajedničkoj vladi, izbio je vrlo oštar sukob između Kamenjeva i Trockog, iako će se kasnije, poslije Lenjinove smrti, oni naći na istom frontu protiv Staljina. U Smoljnom je Trocki odbacio ideju o koaliciji: čemu koalicija, s kim koalicija? Ne koalicija, nego „savez s masama, s radnicima, s njihovim istinskim interesima; to smo ostvarili i zbog toga smo tako brzo, bez krvarenja, pobijedili. Koalicija sa političarima koji su u svim svojim akcijama izdali radničku klasu, to ne!” U Izvršni komitet Sveruskih sovjeta izabran je 101 član. U tom rukovodstvu eseri se još zadržavaju: dobili su 29 mjesta;

16

boljševici su premoćni - njih je 72. Drugi kongres Sveruskih sovjeta je izabrao i prvu sovjetsku vladu koja je nazvana Sovjet narodnih komesara. Neki sovjetski autori pišu da je to ime sovjetskoj vladi dao Lenjin, a Trocki to pripisuje sebi; navodno: sjetio se na Commisares iz velike francuske revolucije. Sasvim je sigurno da su o vladi razgovarali Lenjin i Trocki uveče 7. studenoga, uoči početka prve sjednice Kongresa. Kad je Centralni komitet prvi put raspravljao o vladi, u svakom slučaju bila je zamišljena kao nadmoćno boljševička neovisna o odzivu lijevih socijalrevolucionara Komkova i Spiridon ove; predloženo je da Trockog izaberu za predsjednika. Trocki nije htio ni čuti: - Među nama je prvi bio i prvi ostaje Vladimir Iljič. Lenjin se skanjivao, ne samo da se prihvati predsjedništva u Sovnarkomu, nego čak i da bude jedan od ministara narodnih komesara (narkoma), jer je — zapisat će Suhanov po kazivanju Lunaćarskog Iljičeve riječi - više bio sklon da še potpuno posveti vođenju partijskih poslova. Svi članovi Cent­ ralnog komiteta su se izjasnili za Lenjina, a sam Lenjin za Trockoga. A kad je već prihvatio mjesto predsjednika Sovnarkoma, onda je Trockog predložio za narodnog komesara za unutrašnje poslove: u borbi protiv unutrašnje kontrarevolucije „ruka druga Trockog će biti najubojitija” . Trocki i to odbija. Deutscher objašnjava: „djelomično zato što je bio iscrpljen od napora posljednih mjeseci, a djelomično zato što se bojao da bi na tom mjestu njegovo židovsko porijeklo moglo predstavljati opasan nedostatak — kontrarevolucija je mogla raspaljivati antisemitska osjećanja i okrenuti ih protiv boljševika. Ta se primjedba Lenjinu činila bespredmetnom. Ali Svjerdlov, drugi Židov među boljševičkim rukovodiocima, dijelio je strahovanje Trockoga, i Lenjin je popustio.” Svjerdlov je tada predložio da se Trockom povjeri mjesto narodnog komesara za vanjske poslove. Umorni Trocki je u taj mah pljesnuo rukama: — Bravo, to je za mene! ^Revoluciji je diplomacija nepotrebna. Objavit ću nekoliko revolucionarnih proglasa i onda zatvoriti radnju... Konačan sastav prvog Sovjeta narodnih komesara na čistom papiru ispisao je Bonč-Brujevič: predsjednik Sovnarkoma: Vladimir Iljič Uljanov Lenjin; narkom za unutrašnje poslove: Aleksej I. Rikov, koji će

117

poslije 7 godina nakon Lenjinove smrti zauzeti predsjedničko mjesto; narkom za poljoprivredu: Vladimir P. Miljutin; narkom rada: Aleksandar G. Šljapnikov; narkomi vojske i mornarice: Vladimir Antonov-Ovsjejenko, Nikolaj V. Krilenko, Pavel J. Dibenko; narkom trgovine i industrije: Viktor P. Nogin; narkom narodne prosvjete: Anatolij V. Lunačarski; narkom financija: Ivan Skvorcov—§tjepanov; narkom vanjskih poslova: Ljev D. Bronštejn Trocki; narkom pravde: Georgij Lomov Opokov; narkom snabdijevanja: Ivan A. Teodorovič; narkom pošte i telegrafa: Nikolaj Gljebov Avilov; narkom za socijalno staranje: Aleksandra Kolontaj; predsjednik komiteta za nacionalnost: Josif Džugašvili Staljin. Na kongresu sovjeta Dekret o osnivanju Sovjeta narodnih komesara pročitao je Kamenjev. Dok je čitao kako će „rad vlade biti potčinjen kontroli Kongresa sovjeta i Centralnog izvršnog komiteta” i da „Izvršni komitet i Kongres imaju pravo smjenjivati narkome” , dvorana je još jednom snažno klicala Lenjinu i revoluciji. Bilo je tačno 5 sati i 15 minuta kad je predsjedavajući Svjerdlov zaključio rad Kongresa. Dvorana je i ovoga puta grmjela kličući revoluciji, miru i Lenjinu. Članovi Predsjed­ ništva su sišli među deputate i nanovo je odjeknula borbena Internacionala. A šta se za to vrijeme dešava u protivničkom taboru? Najprije, zbog previda Vojnorevolucionamog komiteta iz Petrograda je pobjegao general Lav Kornilov. On je bio samo formalno zatvoren; uistinu: nalazio se u kućnom pritvoru slabo čuvan. Obaviješten o prevratu, odmah napušta Petrovu prije­ stolnicu u kojoj su vlast preuzeli sovjeti. Kornilova je put odveo na jug, na Don, do Kaledina. Kerenski je jurio za svojim pukovima. Njihovo nervozno prevashodstvo baš tih dana nije imalo sreće. Prvo je razoča­ ranje bilo u Gatčini, drugo u Lugi, a treće u Pskovu. Nigdje vjernih jedinica. Umjesto odanih trupa u Pskovu zatiče revolucionarno stanje: i tu je izvršen boljševički prevrat. Predsjednik saznaje da je za njim izdana potjernica. Ne usuđuje se posjetiti štab komandanta sjevernog fronta generala Čjerje-

118

mislova, nego odlazi u privatni stan odanog mu generala Baranovskog, koji je bio na dužnosti glavnog konac ara sjevernog fronta. Saznavši daje Čjerjemislov zadržao pokret 3. konjičkog korpusa prema Petrogradu, ministar-predsjednik je zapao u očaj. — Zar i oni da me napuste! - jadao se Baranovskom. Bio je, naime, uvjeren da će 3. korpus prije ijedne druge jedinice prodrijeti u Petrograd, kao stoje to - pod komandom generala Krimova - učinio za vrijeme srpanjskih radničkih demonstra­ cija. U studenom je korpusom komandirao general Krasnov, koji je imao štab u Oštro vu dvadesetak kilometara južnije od Pskova. U stanu Baranovskog Kerenski je zakazao sastanak s Čjeijemislovim. Poslao je po nj kurira: telefonirati se nije usudio, jer mu je kazao da štab kontrolira pskovski Vojnorevolucionarni komitet. To mu je i glavnokomandujući general priznao kad je došao. Iako je Kerenski bio vrhovni komandant, Čjerjemislov mu je otvoreno rekao da ,,nije smatrao neophod­ nim svoju sudbinu vezati uz sudbinu Privremene vlade” (Isto će to petnaest dana kasnije - 24. studenoga - kazati i novoimenovanom vrhovnom glavnokomandujućem N.V. Krilenku, koji će zbog toga generala razoružati i pod pratnjom dovesti u Petrograd. Kerenski je bio zamolio generala da ga barem poveže s Krasnovim, ali Čjerjemislov ni to nije učinio, iako se u 1 sat u noći sastao s komandantom 3. konjičkog korpusa. Generali su se porječkali: Krasnov je bio za pohod na Petrograd, Čjeijemislov je naređivao mirovanje. Zbog toga je Krasnov odlučio da sam nešto poduzme. Potražio je komesara sjevernog fronta, menjševika Vôjtinskog (nekad je bio boljševik), koji je sve pokušao da oformi neki puk i uputi ga u prijestolnicu. Četrdeset i tri godine kasnije, kad je Vojtinski već bio umro (u Americi, u emigraciji), izići će njegovi memoari iz kojih saznajemo kako je uzaludno lutao po pukovima i skupljao čete. Nalazio je pojedince vjerne Kerenskom, ali - čim bi neku četu formirao i poslao - ona bi bila razbijena od vojske vjerne revoluciji. Ljudi bivšeg vremena, Krasnov i Vojtinski, saznali su da je Kerenski u Pskovu; Krasnov odmah odlazi da ga posjeti. Vrhovni glavnokomandujući mu se obradovao kao što se raduje dijete. Upale oči iznurenog ministra -predsjednika su

119

naglo živnule. - Pobogu, generale, gdje su kozaci? General Krasnov, budući komandant bijele vojske Dona, onaj kojemu će u veljači 1918., u Novočerkasku, Kozački odbor uručiti atamansko žezlo (poslije Kaledinovog samoubistva), objašnjavao je kako je njegovih 9 kozačkih i dragonskih pukova razvučeno na frontu i kako mu glavni komandant izričito zabranjuje da pokrene vojsku. Kerenski je tada zatražio od Krasnova njegovu vojnu knjižicu i u nju je vlastoručno upisao da generala Pjotra Krasnova imenuje glavnim koman­ dantom svih grupa koje napadaju pobunjeni Petrograd. - Ja ću sve poduzeti! - obećao je general ministru-predsjedniku, ali ni sam, priznat će kasnije, nije mnogo vjerovao u uspjeh. Ipak poziva Kerenskog da pođe s njim u Oštro vu: možda će prisustvo Kerenskog povoljno djelovati na nediscipliniranu vojsku. Čim je Kerenski stigao u dvorac oficirskog kora u Ostrovu, čitavo se mjesto uzbudilo. Ljubimac građanske Rusije, miljenik dama i šiparica, bio je - mada mu do toga u onaj mah nije bilo —opsjednut gospođama i gospodicama, koje su ga obasule cvijećem. A vojnici su bili nezadovoljni: njima se nije ratovalo s Petrogradom. Najbuntovniji su predlagali da se Kerenski zatvori. Krasnov zbog toga određuje vod najpouz­ danijih kozaka da čuvaju Kerenskog i da ga prate na željezničku stanicu gdje je — nakon nekoliko sati krzmanja pratnji pošlo za rukom da nabave specijalni vagon vrhovnom glavnokomandujućem. Vagon je priključen kompoziciji u koju se bilo smjestilo dvanaest kozačkih satnija i nešto topova. Vlak je krenuo prema Pskovu i Gatčini. Strojovođi je naređeno da ni po koju cijenu nigdje ne smije stati. Vojska se iskrcala na teretnoj stanici u Gatčini. Postrojenim satnijama govori najprije Kerenski, a potom general Krasnov: - Odavde ćemo udariti na prevratnike! O udaru na Petrograd istovremeno su krojeni planovi i u generalštabu u Mogiljevu. Poražene snage u Petrogradu esersko—menjševička grupa okupljena oko bivšeg predsjednika Izvršnog komiteta Sveruskog sovjeta Fjodora Dana, osniva „Komitet spasa” , a kadeti i industrijalci - okupljeni oko takozvanog Malog ministarskog savjeta kojim rukovodi zamje­ nik ministra pravosuđa Demjanov — sve su nade polagali u

12 0

načelnika glavnog generalštaba u general-lajtnanta Nikolaja N. Duhonjina u Mogoljevu i generala Pjotra Krasnova u Gatčini. Dio kontrarevolucije u Petrogradu počeo je okupljati tridesetosmogodišnji pisac socijalno—filozofskih romana Boris Savnikov, jedan od onih pseudosocijalista koji su revoluciju poistovjećivali s osobnim terorom (šef vojno—terorističkog odreda eserske partije). Aktivnost je počeo posjetom bivšem načelniku Stavke Nikolaja II, jednom od najuglednijih carskih generala, šezdesetogodišnjem Mihailu Vasiljeviću Aleksjejevu, iako je upravo taj general najružnije govorio o Savnikovu. Nisu se razumjeli, što će kasnije u štabu bijele vojske, Kornilov zamjeriti Aleksjejevu. Stari general je tada objasnio: - Kako sam mogao razgovarati s čovjekom koji je na nivou primitivizma krvne osvete! „Nehat” generala Aleksjejeva je razbjesnio Savnikova. Sa stepenica mu je, odlazeći dobacio kako će „kad generali to ne umiju, sam povesti vojsku na Petrograd” . Izvukao se iz Petrograda i u Gatčini priključio Kerenskom i Krasnovu, pa kad već u povijest nije uspio ući kao filozof i pjesnik, zabilježen je, eto, kao glasnogovornik kontrarevolucije. Istovremeno, kad je vođen neuspješni razgovor Savinkov - Aleksjejev, razgovarala su i dva u Petrogradu vrlo poznata političara: predsjednik raspuštenog pretparlamenta Avksjentjev i engleski ambasador sir George Wiliam Buchanan. O tome se ambasadoru govorilo kako je bio u dosluhu s buržoaskim revolucionarima koji su srušili cara Nikolaja. Inače, na Zapadu je bio jedan od najgovorljivijih zastupnika interesa Privremene vlade Aleksandra Kerenskog. Čini se da je i ovaj razgovor bio neuspješan: nije došlo ni do kakvog dogovora o konkretnoj akciji, iako je Nikolaj Avksjentjev uvjeravao prijatelje da je ambasador „obećao svesrdnu pomoć u antiboljševičkoj koali­ ciji” . U prosincu ambasador će požaliti što ništa konkretnije nije učinio prvih dana ustanka: —Da smo onda intervenirali, uspjeh bi bio siguran! Američki diplomati u Rusiji - ambasador Francis i moskovski konzul, boljarski zet Maddin Summers — od svoje su vlade odmah, početkom drugog tjedna u studenom, zahtijevali da organizira vojnu intervenciju i da se pomogne Kerenskom. Američki oficiri Robins i Thompson su u sve to sumnjali. Zapisano je ono što je Robins govorio Thompsonu 9. studenoga:

121

- Zar itko priseban može povjerovati da će Kerenski pokrenuti jače snage! E, baš će mu doći svi kozaci s Dona... Ako i krenu na putu do Petrograda naići će na naoružane mužike koji će ih rastjerati. Uvjeren sam da će ono što je upravo instalirano u institutu Smoljni očuvati svoje mjesto... Poslije takvog razgovora s Thompson om, Robins je otišao u Smoljni. Lenjin je našao vremena da i njega sasluša: - Bio sam za Kerenskog, ali sad - zatečen pred političkim ološom - nema razloga da budem za nj. U mene se, gospodine Uljanov, možete pouzdati: ako smatrate da vam američki crveni križ može pomoći, sve ću poduzeti da dođe do te pomoći. Tokom razgovora Lenjin je kapetanu rekao: - Kod vas govore da sam ja tipični diktator. Da, vidite, i tako bi se moglo kazati. Ali imajte na umu da onaj koji izvršava volju narodnih masa ne može biti diktator. Kad ne bi radio ono što mase žele, mase bi me otjerale i Lenjin bi bio politički leš kao što rekoste za Kerenskog ili cara. O razgovoru s Lenjinom Robins je vrlo detaljno infor­ mirao vojnog atašea genèrala W. Judsona, koji je uveče telegrafirao u Washingon: „Sovjetska je vlada de facto u*™stavljena i s njom treba uspostaviti kontakt” . Odgovc. odmah uslijedio: državni sekretar Linsig je naložio ambasadoru Francisu da američki službeni predstavnici „omdah prekinu svaku direktnu vezu s boljševičkom vladom” . Judsonu je naređeno da se vrati u SAD. Do podne 9. studenoga u Smoljnom je zasjedao Vojnorevolucionarni komitet. Prisutan je i narodni komesar Trocki. Snage obrane treba brzo učvrstiti i na najosjetljivijim mjestima rasporediti. Trocki zahtijeva da se u Crveno Selo pošalje odred matroza: „Očito je da će se Krasnov tim pravcem probijati prema Petrogradu” . (Trocki se prevario. Krasnov je udario na Carsko Selo). Podvojski i vojnopomorski ministri Krilenko, Ovsjejenko i Dibenko se slažu. Dibenko odmah naređuje da se u Crveno Selo upute četiri čete baltičkih matroza s mitra­ ljezima. Na sjednicu je došao i Lenjin: - Front obrane mora biti povezaniji! - inzistira vođa revolucije i po njegovom zahtjevu grupa crvenogardijskih odreda i Litovski puk su upućeni u jugozapadna predgrađa (Zaliv-Neva). No, dogodilo se i nešto što se u štabu revolucije nije

122

očekivalo. Neki pukovi su odbili naređenje revolucionarnog štaba i nisu željeli napustiti kasarne. Čovjek koji je u triumviratu vojnih narkoma dobio titulu vrhovnog koman­ danta svih armija Republike | Rusije, Antonov—Ovsjejenko, suvonjavi dugajlija s debelim* naočalima, žalio se Vladimiru Iljiču: — Garnizon u rasulu zadaje mi više brige nego sve pristaše raspuštenog pretparlamenta! Kasnije će u svojoj čuvenoj, u Sovjetskom Savezu već decenijama neštampanoj, višetomnoj knjizi o građanskom ratu zapisati kako se „bjesomučna i besprimjerna orgija proširila Petrogradom... Sad tu, sad tamo iskrsavale su gomile razbi­ jača, većinom vojnika, provaljivale u vinske podrume i pljač­ kale. Onih nekoliko vojnika koji su sačuvali disciplinu i revolucionarni crvenogardijci potpuno su iscrpljeni od stražarenja...” Visoki, bradati mornar, u izvještajima zapadnih novinara onih dana opisivan kao „dopadljivo momče bistrih, šeretskih očiju” , Pavel Dibenko smrknuto je gledao preda se. Naglo je ustao, nervozno šeće. Predlaže: - Rastreljat, vsjo rastreljat, Vladimir Iljič! Lenjin tiho odgovara: —Lako je strijeljati. Treba spašavati! Boljševički komandant petrogradskog vojnog okruga, potpukovnik Muravjov, koji će kasnije prebjeći bijelima, i vrhovni komandant svih petrogradskih snaga Nikolaj Podvojski - Muravjov u Krasnom Selu a Podvojski u Petrogradu - bili su izdali naređenja „svim komandantima, načelnicima štabova, komandirima, svuda i svima, svima, svima” (Muravjov) i „svim rajonskim sovjetima i tvorničko-zavodskim komitetima” da se „trupe jednog slobodnog naroda ne povlače i ne predaju” i da „odmah bude upućeno što više radnika za kopanje rovova, podizanje barikada i pojačanje žičanih prepreka”4 jer je „revolucionarnoj armiji i Crvenoj gardi potrebna hitna pomoć radnika” . Lenjin je letimično pregledao naređenja. List pruža Trockom: - Potpišite i vi, zbog autoriteta! Nikolaj Podvojski zdvojno objašnjava Vladimiru Iljiču da su neki pukovi postali „pijani i neposlušni” . Preobraženski puk, sve do ovog jutra vrlo discipliniran, „sad je sasvim pijan,

123

ispraznio je podrume Zimskog dvorca” . Ni Preobraženci, niti vojnici nekih drugih pukova ne žele nikud iz prijestolnice. Podvojskom su poručili: „Naš je zadatak da Petrograd štitimo u Petrogradu!” . Nabrajanja Podvojskog Lenjin presijeca: - Revolucionar se ne smije prepuštati događajima, već ih mora usmjeravati! Predsjednik VRK se opravdava: - Pokušao je drug Krilenko da ih izvede iz kasarni. Neće. I sam sam išao u kasarne. Vele: idite vi, Podvojski, na front, a mi znamo svoje... Lenjin ustaje. Brzo hoda. Govori vrlo oštro: - Ako pukovi odmah ne iziđu na front, vi ćete odgovarati Centralnom komitetu! U taj mah je ušao jedan matroz. Na grudima mu prekriženi redenici. Pušku pridržava u desnoj ruci. Vidjevši razljućenog Lenjina matroz se htio povući, ali ga je Lenjin zaustavio: - Vi ste iz Kronštata? - Da, druže Vladimire Iljiču. Radi se o vašem zahtjevu... - Zar i vi s Kronštata ne izvršavate zadatke? - Odred je na izvršenju zadataka. Ja sam Aleksej Grigorijevič Provin. Dobio sam naređenje da vas obavijestim o našem rasporedu. Lice vođe se ozari: - Vi ste, znači na stanici ligovo. To je dobro. A za detalje trenutno nemam vremena. - Zatim se opet okreće Podvojskom, koji (sam će kasnije priznati: posramljen!) salutira: - Idem, druže predsjedničke Sovnarkoma. Vaš zadatak će biti izvršen. Lenjin mu pruža ruku: - Hvala, Nikolaj Ivanovič. Imajte na umu da pukovi moraju izići na front. Podvojski se sa zadatka vratio kasno uveče, upravo u trenutku kad je Lenjin otvorio zajedničku sjednicu Centralnog komiteta i Sovjeta narodnih komesara. Sjeo je za stol i na listiću napisao kratku poruku Valdimiru Uljanovu: „Pukovi izvršavaju vaš nalog” . Lenjin je na poruku bacio pogled, lakim jedva zamjetnim smješkom zahvalio Podvojskom, a onda posvema uvjeren da o tome više nema potrebe raspravljati — nastavio je već ranije započeto izlaganje o potrebi osnivanja

1 24

specijalne komisije koja bi rukovodila obranom Pitera. Na prijedlog Svjerdlova za. predsjednika komisije je izabran Lenjin. Od tog trenutka on osobno preuzima svu odgovornost za obranu glavnog grada upravo rođene zemlje socijalizma.

125

KERENSKI NASTUPA S KOZACIMA

28. oktobra — 10. studenoga subota

Četvrta je noć Lenjinova bdjenja. Revolucija ne dozvoljava predah. Sjednica CK i vlade je završila u 1 sat u noći. Smoljni je neizmijenjen: hodnici i sale, stepeništa i dvorište, sve je krcato. Lenjin se probija kroz gužvu, pozdravlja se, odgovara na pitanja, savjetuje. Okružuju ga Svjerdlov, Dzeržinski, Staljin, Urickij, Kolontajeva i Trocki. Idu u štab Vojnog okruga, gdje ih čeka novoimenovani komandant toga štaba Antonov-Ovsjejenko. Tamo su sat ranije, radi pripremanja izvještaja za Lenjina i rukovođenja operacijama, bili otišli Podvojski, Mekonošin i Neveski. „Lenjin nije imao naročitog povjerenja u vojne rukovodioce” —shvatio je te noći i to će zapisati Nikolaj Podvojski. Sam Lenjin je svoje interesiranje za zbivanja na forntu i za odluke ratnog štaba drugačije tumačio: — Ja u vas ne sumnjam, ali morate imati na umu da radničko-seljačka vlada mora znati što se događa. Mi moramo znati što rade vojna rukovodstva... Ovsjejenka ne uznemiruje Lenjinovo prisustvo. On je zaokupljen događajima, jednostavno kaže: dobro je da se zajednički posavjetujemo. Vodi Lenjina i njegovu pratnju do operativne karte i na karti, nezaoštrenom olovkom -povlači liniju rasporeda, pokazuje utvrđena mjesta. Ovsjejenkov je glas tih, gotovo uspavljuje. Lenjin stoji ispred karte, ali ne motri kartu, nego Ovsjejenka. Prekida ga: —Još mi nije jasno s kakvim snagama raspolaže Kerenski, To ne zna ni Ovsjejenko: —Izvještaji su kontradiktorni. Lenjin prilazi prozoru. Gleda u zamračeni grad: — Odučite se od razglabanja o nejasnom. Sad na svako

127

pitanje treba odgovarati i brzo i precizno. Inače, sve ćemo prokockati. Tada je progovorio Trocki: on smatra da je Ovsjejenko veoma umoran. Predlaže da ga zamjeni Podvojski. Lenjin se slaže. Staljin šuti. (Osam godina kasnije Staljin je Ovsjejenka isključio iz Partije, zbog „trockističkih zastranjivanja”). Prije odlaska iz štaba Vojnog okruga Lenjin još jednom govori Podvojskom o odgovornosti komandanta pred vladom revo­ lucije i zahtijeva: - Redovno me obavještavajte. I nemojte previdjeti važne podatke. Na izlazu iz Vojnog okruga Lenjina je zaustavio predsjed­ nik Pomorskog VRK Vekramejev: - Vladimire Iljiču, trebali bismo još brodova iz Helsinkija. - Objasnite! - Vojsku Kerenskog možemo lako tući artiljerijom s brodova. Dovoljno je da minonosce uputimo Nevom do sela Ribackog, a da neke od ratnih brodova postavimo na ulazu u Morski kanal. Samo, na žalost, većina brodova je još u Helsinkiju... - Dobit ćete brodove! - kaže Lenjin, a petnaest minuta kasnije u Smoljnom naređuje da ga telefonski spoje s Oblasnim komitetom flote, armije i radnika Finske. Dežurni, član Komiteta, koji se javio, nije mogao obavijestiti Lenjina o brodovima. Potražio je predsjednika ratnog odjela Mihajlova, koji se žurno odazvao: - Koliko bajuneta trebate, koliko brodova! Lenjin: Maksimum. Ali samo one ljude u koje se potpuno možemo pouzdati. Koliko je takvih. Mihajlov: Odmah možemo takvih poslati 5.000. Lenjin: Hvala. Znam da ćete sve poduzeti da što prije stignu u Piter. Kad ih možemo očekivati? Odmah počnite slati ljude. A za brodove, s kim da se dogovorim. Je li tu netko tko zamjenjuje Dibenka? Javio se Dibenkov zamjenik dvadesetpetogodišnji matroz Nikolaj Izmajlov. Kaže da će odmah poslati tri minonosca i ratni brod „Republika” . Posada se već priprema za isplovljavanje. Lenjin: Molim da brodovi odmah krenu, ovog trena, ako je to moguće. „Republiku” uputite u Morski kanal i neka se

128

usidri što bliže obali. Izmajlov: „Republika” je veliki ratni brod s topovima od 12 palaca i teško će pristati uz samu obalu. A i neprijatelj bi ga mogao osvojiti. Uz obalu mogu stati minonosci s lakim topovima i mitraljezima. Topovi s „Republike” mogu tući i na udaljenosti od 25 kilometara. Lenjin: Minonosce uputite u Nevu, do Ribaskog, moraju štititi Nikolajevski put i prilaze tome putu. Izmajlov: Učinit ćemo tako, Vladimire Iljiču. Lenjin: Ima li „Republika” radio—stanicu? Izmajlov: Ima i „Republika” i minonosci. Naredit ću da budu s vama u radio—vezi. Matrozi Baltika su odmah isplovili iz helsinške luke. Izmajlov je u odnosu na dogovor učinio samo jednu izmjenu: umjesto „Republike” u Morski kanal je uputio krstaricu „Oljeg” . Brodovi su zaplovili pred zoru. Tek što su izišli na pučinu radio-telegrafist s „Oljaga” je potražio zapovjednika i bez riječi mu predao radiogram: „Brodovi upućeni u Petrograd bez odobrenja Privremene vlade i Stavke bit će potopljeni podmornicama. Vrhovni glavnokomandujući A. Kerenski” . Zapovijednik „Oljega” je zamolio telegrafistu: - Piši i odmah šalji u Smoljni: „Mi stižemo!” Radiograme iz štaba Kerenskog primili su i minonosci. Nisu reagirali. Naređenje za napad na konvoj upućen za Petrograd dobile su toga jutra i komande podmornice. „Naivči­ na je taj Kerenski” - smijali su se i matrozi i njihovi oficiri: na podmornicama u Oktobru nije bilo ni jednog jedinog čovjeka koji bi poslušao Kerenskog. O zahtjevu Kerenskog i o odgovoru baltičkih matroza Lenjin je obaviješten u 5 sati. Za dugim i širokim stolom s 28 sjedala upravo je bio po Lenjinovom zahtjevu okupljen petrogradski Izvršni komitet Partije. Partijski izaslanici su sa svih područja zemlje javljali o uspješnom hodu revolucije. - Sad sve ovisi o nama u Petrogradu. Izgubimo li ga u ovom trenu, znači izgubiti vjeru u revoluciju, znači sveproigrati - gotovo zagrižljivo govori Lenjin. - Ne bismo li ipak pokušali ujediniti sve demokratske snage i stvoriti koalicionu vladu - inzistira Kamenjev. Lenjin je umoran od tih rasprava. Učinilo sè daje prečuo Kamenjava. Kao da je prečuo i Svjerdlova, koji govori da je

129

vrijeme kad se mora misliti samo o organiziranju fronta, a ne o koalicijama sa sporazumašima. Lenjinov reski glas odzvanja u zadimljenoj sali: — Uz nas je sav proletarijat i uglavnom sva vojska. Nema opasnosti da ćemo ostati usamljeni. Naša opasnost može biti samo u nama samima: prepuštanje malodušnosti. Mi smo Kongresu sovjeta predložili čistu boljševičku vladu. Kongres se izjasnio za takvu vladu. Kongres predstavlja mase. Te mase odobravaju naš stav. A onda se naglo okrenuo Kamenjevu: Što vi sad mutite vodu, što vi uporno stvarate štrajkbrehersku atmosferu, što vi to stalno podmećete klipove revoluciji! Ako želite smetati i rovariti u vrhu partije, izvolitf, odlazite. Ako nastavite rovariti, sami ćemo vas odstraniti... Svi su zašutjeli. I vođa revolucije je trenutak—dva r ičao. A oftda je nešto stišanije kazao da bi se „slabići, su njàla i kolebljivci trebali stidjeti. Neka je sram sve one koji re dadu zaplašiti od buržoazije, pa nasjedaju povicima buržoa kih trabanata. Ni trunke kolebanja nema u masama petrogradskih radnika i vojnika!” Za Lenjinov stav se izjašnjavaju Trocki, Staljin, Svjerdlov, Urickij, Dzeržinski, Jofe, Bubnov, Skoljnikov i Muranov. Stav: nema kompromisa, nema kolaboriranja, ne može biti razvodnjavanja revolucije; Kamenjev, Zinovjev, Miljutin i Rikov nude ostavke u partijskom rukovodstvu jer „ne mogu snositi odgovornost za tako opasnu politiku” . Ostavke tada nisu prihvaćene. Poslije sastanka u štabu Vojne oblasti napisano je naređenje svim odredima Crvene garde. U tom naređenju Podvojski i Antonov—Ovsjejenko (oba su potpisani) traže da „do 8 sati ujutro 11. novembra svi odredi pošalju na moskovsku priječnicu 20.000 ljudi za kopanje rovova” . Dibenko i Krilenko su pismeno zahtijevali od komesara kronštatske tvrđave 4norda „da do sutra u zoru” u Petrograd pošalje „tri tisuće naoružanih matroza sa svom raspoloživom artiljerijom” . Gradu prijeti opsada i glad. Čudnovski odlazi u tvornicu municije. Tamo potpisuje naređenje da „muriicije ne smije manjkati” . Proizvodnja mora biti danonoćna i „nijedan radnik ne smije napustiti svoje radno mjesto” . Iz tvornice municije Čudnovski je otišao među crveno-

1 30

gardijce. Bivše zatočenike Petropavlovske tvrđave upućuje na položaj kod Krasnog Sela. Komandant odreda je pozvan u Smoljni. Na prvom katu ga je zaustavio stražar: —Propusnicu, molim —a onda je naglo raširio ruke: - Dane, brate, živ li si? Tako su se nakon gotovo jednogodišnjeg rastanka sreli Danilo Srdić i Mane Opalić. Obradovani susretom govorili su uplićući se jedan drugom u riječ. Tada je iz sobe izišao Vladimir Uljanov. Kratko se osmjehnuo stražaru, a onda se obratio Srdiću: —Na Kerenskog, je li? Srdić nije prepoznao Lenjina. Ali bilo mu je jasno da pred njim stoji neki od najviših rukovodilaca. Pomisli ,,možda čak neko ko je vazdan s Lenjinom” . Smije se: —Na kontrarevoluciju, druže! Lenjin mu pruži ruku: —Spasibo, Sjerb, tak nada! (Dvije godine kasnije, na kongresu boljševičke partije u Moskvi, Lenjin će - govoreći Srdiću i Dundiću - reći kako oni „na djelu, na jedini pravi način pokazuju kako se bore istinski proleteri internacionalisti”). Vođen Lenjinom, radničko-vojnički i mornarski Petrograd naglo je pretvoren u tvrđavu revolucije. Borbeni zanos rastao je svakog trenutka. Specijalni kuriri vojnorevolucionarnog štaba, štaba vojnog okruga i štaba obrane prijestolnice kružili su gradom na motociklima i u automobilima raznoseći borbene plakate, pozive, apele i letke: ,,K oružju, kucnuo je čas...” Tvorničke sirene su neprestano tulile. Crvenogardijci, čak i starci, žene i dječaci - čini se: čitav Petrograd — marširaju ulicama prema južnim izlazima. Radnici jure u rajonske štabove Crvene garde, gdje ih darivaju karabinima i mitraljezima, redenicima i bombama. „Imam dojam” - pisat će jedna engleska novinarka koja se tih sudbonosnih dana zatekla u Piteru - „da će prijestolnica opustjeti. Sve živo, čini mi se, hrli prema Pulkovu, Krasnom i Carskom Selu...” Ali tokom dana crvene trupe još nisu bile zaposjele obrambene položaje i Kerenski je, slijedeći isturene kozačke satnije, bez značajnijeg otpora prilazio prigradskim rajonima Petrograda. Zajedno s generalom Krasnovom, Gatčin je na­ pustio — ustremivši se na Carsko Selo — u 2 sata 28. oktobra,

131

baš u trenutku kad je nezadovoljni Lenjin s uglednom pratnjom ušao u štab petrogradskog vojnog okruga.Ministar-predsjednik nije sumnjao u uspjeh, mada mu vojska od jučer nije ojačana ni za cigli jedan bajunet. Zapovjednik kozačkih pukova, novoimenovani armijski komandant, general Krasnov, „slatkoiječivi kicoš, ženskar, romansijer, pjesnik i političar koji je umio izvrsno manevrirati i brzo se snalaziti” , nije s mnogo oduševljenja slijedio svog generalisimusa, ali je svoje osjećaje umio kriti ranije, tada, i kasnije, kad će se na bajunetima Wilchemovih grenadira dočepati žezla donskog atamana. U noći 21 : i 28. oktobra taj budući pisac dvijetisućestranične „Sintetične slike carske i boljševičke Rusije” (roman je pod naslovom „Od dvoglavog orla do crvenog barjaka” objavljen u Zagrebu u osam tomova 1922. godine, kad je uvodničar predstavio Krasnova čitaocima kao čovjeka velike državničke sposobnosti, koji će možda još ovog proljeća — godine 1922 — uskrsnuti staru rusku slavu i veličinu... složio se s Kerenskim: - Napast ćemo iznenadno, u svitanje, neprimijećeni. Ispred generala i glavnine prema Carskom Selu jahali su izviđači. Slijedile su ih kozačke čete, a na kraju ešalona po lošoj raskvašenoj carskoselskoj cesti valja se artiljerija. Noć je bila mrkla, hladna i kišovita. Predstraža revoluci­ je, jedna četa strijelaca raspoređena kod sela Romanovke, desetak kilometara sjevernije od Gatčine, nije primijetila neprijatelja sve dok se kozaci nisu javili. Atadaje za otpor bilo kasno. Čitava se četa strijelaca bez ijednog ispaljenog metka predala. Kerenski je likovao: —Generale, brže malo, Petrograd nas čeka! Ali do Pitera udaljenog 45 kilometara od Gatčine, bile su još mnogp prepreke. Prva od tih prepona otkrivena je na 25. kilometara od Pitera, na južnim prilazima Carskom Selu: bataljon crvenih vojnika. Straže su pravodobno otkrile kozake i po njima osule mitraljesku vatru. Boj se brzo razgorijevao. Bijeli su artiljeriju aktivirali, ali se crveni bataljnon nije predao. Tada Krasnov prebacuje kozačke odrede u zaleđe branilaca, koji su - u opasnosti da se nađu u opkoljenju - postupno, od položaja do položaja, uzmakli na sjever. Pred samim Carskim Selom, ispred prvih kuća, bio je na položajima kompletan garnizon: tisuću vojnika. Oficiri su zarana otkrili nezavidan položaj isturenog bataljona, ali se nisu

13 2

upuštali u borbu. Kompletan oficirski kor carskoselskog garnizona bio je protiv revolucije. Uvjeravali su: - Vojnici, ne ginite. Prijeđimo u redove regularne vladine vojske! Jedan od oficira pretrčao je bojište i prebacio se do Krasnovljevih izvidnika. General je odmah shvatio situaciju i odredio_deset emisara koji su ,,u ime armije” ponudili mirni sporazum carskoselskom garnizonu. Istovremeno je i komanda garnizona poslala svoje pregovarače. Krasnov je nervozno čekao ishod pregovora. Znao je da sa svakim trenom njegove šanse slabe. Pozvao je ađutanta: - Dosta čekanja! - i s njim se uputio emisarima. S konja, nadmen i umišljen, predlaže: - Gospodo, krvoproliće je suvišno. Odložite oružje i odlazite svojim kućama. Za vas je rat okončan... Krasnov je uvjerio emisare u suvišnost boja, ali emisari u to nisu mogli uvjeriti sve vojnike. Garnizon se podvojio. Dio snaga je s oficirima odlagao oružje, a ostali su se razišli po rubu parka zauzimajući ratne položaje. Živjela revolucija! —netko je muklo uzvikivao. Boris Viktorović Savinkov, „koji je u to vrijeme po opisu Alekseja Tolstoja- jer je minula njegova kratkotrajna slava pisca i terorista, opustošena mozga i srca prodavao samoga sebe za utvaru vlasti” , zgranuto mjeri Krasnova. - Što sad? - Krasnov se prenu iz trenutne obamrlosti. A onda živnu! - naprijed! Ginemo mi ili oni. Povučemo li se, zna se, ginemo sigurno mi. U taj mah je u automobilu stigao i Kerenski. Pratili su ga ađutanti i tri nakinđurene ženske, koje su se čitavo vrijeme nečemu — samo njima smiješnome —smijale; Kerenski je pred njima izigravao junaka. Krasnov ga moli da se vrati u Gatčinu: - Ovdje se može poginuti! - opominje. Kerenski, odjednom vrlo hrabar gestom vrhovnog glavnokomandujućeg odmahuje rukom: - Sad je i moje mjesto u prvim redovima fronta. Sad ću ja da pregovaram, ja ću ih uvjeriti... Kerenski se vojnicima carskoselskog garnizona uputio praćen četom kozaka. Stajao je na sjedištu uz šofera i govorio zbunjenim soldatima o vjernosti domovini. Kozaci iz pratnje su za to vrijeme sakupljali odbačeno oružje. Gomila neodlučnih nije se suprotstavljala. Ali oni koji su se ranije povukli u park

133

nisu odustajali od borbe. Pucajući, počeli su opkoljavati kozake. —Tobdžija, pali! —naredio je Krasnov. Obrana nije imala artiljerije. I mada je nekoliko stotina vojnika čitavog dana pružalo otpor, oduprijeti se nisu mogli. Oko 18 sati Kerenski je u automobilu ušao u Carsko Selo. Pola sata kasnije, u jednom od samoljubivih naloga, pisao je: Početi pripremu napada na Petrograd.” U 19 sati o pobjedi Krasnova u Carskom Selu saznalo se i u Pètrogradu. Stari socijaldemokrat Cederbaum, poznatiji po nadimku Martov, umoran i nervozan govorio je tiho, ali razgovijetno u gradskoj skupštini —Dumi: — Boljševičkoj gospodi nije se htjelo s nama. Sad će se u provaliju sunovratiti bez nas! — Kroz umrljano staklo cvikera, koje su mu bile pale na vrh nosa, Martov ništa nije mogao vidjeti, ali mu to nije smetalo. Veselio se. I ostali oko njega članovi „Komiteta spasa” - bili su radosni. Cereteli zahtijeva: —Na ustanak! „Komitet spasa” počeo je zasjedanje u 19 sati, najprije u plenumu, a zatim u dvije komisije: za organizaciju vlasti i za vojna pitanja. Plenarnoj sjednici predsjedavao je osobni i stranački prijatelj Aleksandra Kerenskog, Abram R. Goc. Istina, kasnije će se pokazati da to prijateljstvo nije bilo baš naročito čvrsto, ali sve do Oktobra nije bilo beznačajno moći kazati: „Kerenski je moj prijatelj” Desno od Goca sjedio jè predsjednik raspuštenog pretparlamenta Nikolaj Avksjentjev, jedan od pretendenata na položaj prvog ministra u republi­ kanskoj vladi. S lijeve strane predsjedavajućeg Goca, zagledan u plan grada, na kojem je s vremena na vrijeme nešto ucrtavao, sjedio je tašti kozački pukovnik Georgij Polkovnikov, donedav­ ni zapovjednik vojnog petrogradskog okruga, a od prethodnog daha vrhovni komandant „armije spasa domovine i revolucije” . Komesar u toj kratkovjekoj komandi, desni eser Sinani, uporno pokušava svratiti pažnju glavnokomandujućeg na se šapćući- mu nešto, ali Polkovnikov šuti zagledan u kartu dok mu se bore u krajičcima usana mreškaju u podrugljiv smiješak. U „Komitetu spasa” zastupljeno je nekoliko uglednüi institucija iz vremena privremene vlade. Neke je začudilo što je na sjednicu došao i bivši konzervativni poslanik carske Dume, monarhist Vladimir Puriškevič koji je nepunu godinu ranije 16. decembra 1916. - u dvorcu boljara Jusupovih, zajedno s

134

članom carske porodice velikim knezom Dmitrijem Pavlovičem i s knezom Jusupovim, ubio razvratnog monaha i mračnog mistika Grigorija Raspučina. Puriškeviča je, dogo­ vorivši se o tome samo s Avksjentjevim i Polkovnikovim, pozvao Goc, koji je znao da braća Puriškeviči s knezom Jusupovim, grofom Sumarkov-EljStonom i hercegom Litenbergom organiziraju prevrat pripremajući monarhističku „voj­ sku spasa majčice Rusije” i maštaju o vraćanju Romanovih iz uralskog zatočeništva. Baš u ono vrijeme kad je Goc pozvao Puriškeviča na sastanak „Komiteta spasa” — na „važan dogovor za sve rodoljube” —vođa petrogradskih monarhista pisao je donskom atamanu Kaledinu u Rostov: .. Domovinu možemo spasiti samo brzim organiziran­ jem oficirskih pukova.. . Politika sporazumijevanja i obećanja propala je. Sve vrijedno i časno zatrto je. U ovoj tmini vlast su prigrabili prijestupnici s kojima se možemo raspraviti samo na jedan način: izvevši ih na strelište ili na vješala. Generale, čekamo vas u prijestolnici. Naše će snage istupiti snažnim udarom čim se vi pojavite. . .” (Kad je uhvaćen ađutant Vladimira Puriškeviča kapetan Kovaljko, koji je u Rostov nosio povjerljivo monarhističko pismo atamanu Kaledinu, zatvoren je čitav štab pobunjenika. Početkom novembra održan je proces Puriškeviču, Jusupovu, Eljstonu, Litenbergu i drugima. Bio je to poslije Oktobra prvi politički proces u Petrogradu). Od članova „Komiteta spasa” samo je, čini se, Goc znao za Puriškevičevo pismo Kaledinu. Istina, ni on to nikada nije priznao. „Komitet spasa” je svog Kaledina („ili, ako hoćete, svog Kornilova” - rekao je u novembru Jakov Svjerdlov) vidio u Petru Krasnovu, koji će 80 dana kasnije, početkom 1918. u trenutku kad Kaledin ispali dva metka iz svog brauninga u vlastitu sljepoočnicu, preuzeti žezlo donskih atamana. Petrogradski pobunjenici su sve svoje nade svodili na Gatčinu. Avksjentjev je uvjeravao: - Tamo je koncentrirana vjerna armija. Ponavljam, ne korpus, kako neki govore, nego armije. Nas je o tome juče obavijestio Krasnov specijalnim telegramom. Prema tome telegramu ynaš je zadatak da u samom gradu odmah stupimo u akciju.. . Pukovnik Polkovnikov je najednom odgurnuo kartu

135

ispred sebe, naglo je ustao popravljajući balčak sablje, a onda, povisivši glas, kao da govori na mitingu ili postrojenoj diviziji, zagrokta: - Operacije vjerne vojske odvijaju se po planu. Pouzdano možemo u noći 29. i 30. očekivati prodor Krasnovljevih armija u predgrađa. Imamo, znači, 24 sata na raspolaganju. Čim počnu borbe u predgrađima, centar prijestolnice mora planuti. Najvažnija uporišta u zoru 30., u ponedjeljak, moraju biti u našim rukama. Ponedjeljak je naš dan. U ponedjeljak do podne ćemo definitivno zgromiti boljševike! Plan operacija bijelih pobunjenika nije razrađen na plenarnoj sjednici, nego kasnije oko 20 sati, u Inženjerijskom zamku, u dvorcu bivšeg cara Pavla I, gdje je početkom stoljeća smješteno Nikolajevsko inženjerijsko učilište, najsnažniji junkerski punkt u prijestolnici. Plan su, uz prisustvo i prešutnu suglasnost Puriškeviča, razradili Polkovnikov, Goc, Sinani i desni eser Bruderer. U dva posljednja sata 28. oktobra sastavljena su pobunjenička pisma, pozivi i apeli. Do 3 sata 29. oktobra obavijesti šu trebale biti predane svim junkerskim trupama i svima drugima „kojima je stalo do spasa domovine i revolucije” . Osnovno je bilo zaposjesti centralnu telefonsku stanicu, garažu oklopnih automobila, Petropavlovsku tvrđavu i, dakako, institut Smoljni. Polkovnikov je diktirao: „Centralnu telefonsku stanicu zaposjedaju junkeri Nikolajevskog vojnog učilišta. Dio njihovih snaga će u ranim jutarnjim satima opkoliti garažu boljševičkih oklopnih auto­ mobila u Mihajlovskom konjičkom vježbalištu i zaplijeniti strojeve. Petropavlovsku tvrđavu osvajaju združeno junkeri Vladimirskog i Pavlovskog učilišta. Udarni bataljoni smrti, junkeri Pažeškog korpusa i Mihajlovsko učilište, ojačavani ostalim snagama, napadaju i osvajaju Smoljni...” Lenjin je tada, nešto prije ponoći, u pratnji Bonč-Brujeviča i Podvojskog u otvorenom automobilu, zaogrnut jesen­ skim ogrtačem dignutog ovratnika, s kačketom na glavi, od vezen u Putilovske zavode. Noć je bila tmurna, màglena i hladna. Nije bilo kiše, ali je sve bilo vlažno. Bila je to druga noć građanskog rata, peta noć proleterske revolucije. U Putilovskim zavodima vođu nitko nije očekivao. Čak ni Pavle Danilov, kojeg je Lenjin tokom dana poslao u tvornicu da organizira odrede za front i bitne pošiljke nekih proizvoda,

1 36

nije znao da će doći predsjednik Sovjeta narodnih komesara. Zaprepastio se kad je u hodniku, ispred tvorničkog partijskog komiteta, čuo vedri glas Vladimira Iljiča: - Kako ste drugovi, kakvo je raspoloženje, spremate li se za odlučan boj s kontrarevolucijom? Pavle Danilov je u podne primio Lenjinovo naređenje: - Trebamo topove. Putilovci ih proizvode. Učinite što znate, ali front mora dobiti topove. Zapisat ću, druže Danilov, topovi do jutra moraju biti na frontu. Putilovci su tokom noći trebali dogotoviti oruđa. Majsto­ ri nisu oči dizali od posla. Radili su bez sna i bez hrane. Danilov se ipak plašio: hoće li sve biti gotovo do 6 sati? Upravo se bio vratio iz tvorničke ’ le kad se pojavio Lenjin. Znao je da će istog trenutka biti ^asut pitanjima: je li sve moguće učinjeno, kako radnici reagiraju, kakav je stav prema boljševičkoj vladi, kako su prihvaćene odluke Kongresa, jesu li radnici spremni da iziđu na front. . . Lenjin je uistinu sve pitao. Tek kad mu je Danilov rekao da će topovi biti u 6 ujutro pripremljeni za front, da su crvenogardijci u Nikolajevskom konjičkom učilištu uzeli konje za prijevoz, da su hranu za front dobili od rajonske uprave za opskrbu, da su telefonske aparate i žice uzeli u tvornici „Erikson” , Lenjin je sjeo: -Tako treba, tako rade boljševici! Danilov je odahnuo, a onda se sjetio da na limenoj pećici već odavno vrije čaj. Bili su sk u haj i krumpiri. Zamolio je predsjednika prve proleterske vlade: - Vladimire Iljiču, založite! - pružio mu je dva krumpira i šolju čaja. Vladimir Uljanov, zadovoljan, s prijaz­ nim osmijehom na licu, najednom shvati da čitav dan nije jeo: - Dobro, dakle, daj da založimo. A onda se prijazno nasmijao: - Hvala, drugovi, baš sam vučje gladan. Razgovor se nije stišavao ni za vrijeme skromnog objeda. Radnici su pričali o izvršenim zadacima, nisu se skanjivali iznositi svoja maštanja, povremeno su zasmijavali Lenjina dosjetkama, a ujedno su se i pohvalili: upravo „bez plana Vojnorevolucionarnog komiteta” završavaju oklopni vlak najobičniji vagon spavaćih kola pretvaraju u jurišnu oklopnjaču.

137

B IJ E L I PU Č

29. oktobra —11. studenoga nedjeya Hladna, mrkla, tiha noć sjevera. Rijetki su prolaznici. Uglavnom: crvenogardijci, poneki auto, poneki motocikl. Ipak ulični stražari su oprezni, naročito one grupe koje bdiju pred junkerskim učilištima. Revolucija je pobijedila, ali oni znaju: revolucija je napadnuta — Kerenski je započeo rat. Zar će njegove pristalice (trebalo bi reći: protivnici proleterske diktature) ostati mirne u Piteru? Ne može nitko u ove kasne sate proći nezaustavljen, bez propusnice. Crvenogardijci- se pridržavaju zapovijedi primljenih iz Smoljnoga. U 2 sata stražari su primijetili osobna kola ugašenih farova na putu za dvorac balerine Kšesinske, gdje je do julskih demonstracija bio smješten Centralni boljševički komitet. Kasnije su se u dvorcu nastanili i tu su prvih dana poslije revolucije ostali - specijalni dobrovoljački odredi Privremene vlade „udarni bataljoni smrti” . Osamnaestogodišnji radnik Ivan N. Fomjenkov iz 1. crvenogardijskog odreda bio je zadužen da s grupom svojih drugova čuva „smrtovođe” . Jedan od stražara, kovač .Vasiljev, primijetio je kola zagašenih farova kako se približavaju - on će reći: ..šuljaju” prema dvorcu. - Ivane, sumnjiv auto! - upozorio je komandira. — Zadržat ćemo putnike. Treba provjeriti — odlučio je Fomjenkov. Vozač kola ugašenih farova zaustavio je motor nedaleko od ulaza u dvorac, u Velikoj dvorskoj ulici. Iz auta je brzo izišao neki šeširdžija, pozvonio je na ulaznim vratima, predao zamotak, trenutak—dva popričao i žurno se vratio u kola. Tog trenutka iz mraka je izišao crvenogardijac Kločkov. Karabin otkočen, držao ga je u stavu na gotovs. Njegovi drugovi —

139

grupa Ivana Fomjenkova - opkolila je kola s lijeve i s desne strane. Kločkov zahtijeva: - Građanine, molim isprave! Propusnicu je pružio onaj koji se upravo bio vratio s ulaza dvorca. Držao se bahato: - No, što se uzbuđuješ, svoji smo — prigovorio je mladom Kločkovu. Kločkov je baterijskom lampom osvijetlio dokument. Bio je ispravan, u Smoljnom izdan. Ali istovremeno je uhvatio i zbunjen pogled šofera. Bilo je očito: šoferov je pogled na nešto upozoravao. Kločkov zovnu: - Druže Ivane, treba provjeriti! Kločkov je tada otvorio vrata kola. Osvjetljuje: uz vozača su dvojica — jedan u odijelu „smrtovođe” s crtežem mrtvačke lubanje na rukavu i s naganom o opasaču, a drugi je civil, elegantno odjeven sa šeširom na glavi. Ivan Fomjenkov ih mjeri preko ramena svoga druga: - Tko ste vi? Civil je nabusit: - Ja sam komesar nove vlade, iz Smoljnog idemo. - Prezime? - To se vas ne tiče. Čovjek sa šeširom se počeo uzbuđivati. — Raznosimo važne pakete. Ne smijemo gubiti vrijeme. Ako nas i dalje budete zadržavali, bit ćete zatvoreni i, vjerojatno, strijeljani. Miša Kločkov, Aleksej Vasiljev, Georgij Petrov i Ivan Fomjenkov uperili su cijevi svoga oružja u putnike. Fomjenkov mrmlja: - Drugovi iz Smoljnog s nama tako ne razgovaraju. Cijev Kločkovljeva karabina je pred čelom šeširdžije: - Izlazite, građani. Provjerit ćemo! Tek što su šeširdžija i „smrtovođa” izišli iz kola, Kločkov je naredio: - Diži ruke! Šofer je tada duboko odahnuo: - Već pola sata mi prijete da će me ubiti, ako samo zucnem .. . Dok su crvenogardijci vodili dvojicu sumnjivih u Petropavlovsku tvrđavu, svi su bijeli zatvorenici prvih dana revolu­ cije bili tamo, a kasnije su prebačeni k matrozima, u Kronštat. Šofer je ispričao što mu se dogodilo. Vozio se sam u Smoljni,

140

kad su ga dva neznanca zaustavila na Sampsonijevskom mostu. Nije ih mogao vidjeti u mraku, ali je jasno čuo: - Građanine, vašu propusnicu! Mislio je da su crvenogardijci. Mirno im je pružio propusnicu. Čim su je vidjeli, onaj s mrtvačkom glavom na rukavu trgnuo je nagan i pozvao drugoga: - Ovaj nam odgovara. A šoferu je sikteći šapnuo: - Mrdneš li, pucam u potiljak. Vozi po naređenju: najprije u Kadetsko pomorsko učilište, a zatim ćemo u Pavlovsko i Vladimirsko vojno učilište... Šofer sumnjivog auta je u Petropavlovskoj tvrđavi detalj­ no ispričao kud je sve vozio svoje neželjene putnike, a zatim je komandanta tvrđave Blagonravova zamolio da telefonira u Smoljni: - Javite drugu Lunačarskom da njegov šofer stiže. .. - Molim? - obrecnuo se komandant. - Znate, ja vozim narodnog koihesara Lunačarskog objasnio je, osmjehujući se šofer. Poslije razgovora sa šoferom i crvenogardijcima, Blagon­ ravov je ispitao uhapšene putnike. Na putu do komandanta šeširdžija je pokušao kriomice baciti neke papire iz svojih džepova, ali je to oprezni Aljoša Vasiljev primijetio, pokupio papire i —zaprepašten —viknuo: - Drugovi, pa ovi spremaju ustanak! Šeširdžija je — pokazalo se ubrzo —bio član „Komiteta spasa” , član CK partije esera i član kontrarevolucionamog ustaničkog štaba Polkovnikovljeve „armije spasa” Bruderer. U njegovim džepovima nađena su naređenja junkerskim trupama iž učilišta i bataljonima „smrtovođa” za pripreme i vođenje ustanka 30. oktobra. U Brudererovim dokumentima nađeni su i podaci o rasporedu pripremljenih trupa i popis specijalnih izaslanika upućenih od „Komiteta spasa” u kontrarevolucionarne jedinice. Uhvaćeni „smrtovođa” bio je blijedih obraza, do kraja prestrašen, neprestano je molio: - Sve ću reći, ne strijeljajte! Bruderer je namrgođeno šutio. A komandant tvrđave se izbezumio: - Brzo telefonirajte drugu Podvojskom. Pripremljena je pobuna! Podvojski je saslušao telefonski izvještaj, ispitivao je o nekim detaljima, a onda je naredio:

141

— Tog s mrtvačkom glavom dovedite odmah u Smoljni Bruderera zatvorite! Kod Podvojskog, u štabu vojnog okruga, otkrivena je kompletna igra „Komiteta spasa” . Uhapšenik je sve priznao. Pričao je i o tome kako su Polkovnikov, Purišević i drugi zavjerenici plan pobune razradili u inženjerijskom zamku, gdje je nekad boravio imperator sveruski Pavle I. Do osvita su o pripremljenoj pobuni bile obaviještene - i upozorene na oprez — sve partijske organizacije Petrograda. Obaviješteni su rajonski sovjeti, komesari VRK u vojnim jedinicama, tvornički komitet. .. Podvojski je uporno ponav­ ljao u telefon ili je pisao: — Po svaku cijenu onemogućiti neprijateljsku akciju kontrarevolucije! U 4 sata stražar pred Vojnorevolucionamim komitetom i štabom vojnog okruga javio je Podvojskom da dva crvenogardijca mole da ih primi: — Kažu hitno je. Radi se o opstanku revolucije. Tako k ažu ... Podvojskog je tražio član komiteta rajona Petrogradski predio mehaničar Miša Tiljičkin. S njim je bio njegov drug iz crvenogardijskog odreda tvornice „Lorens” Kolja Petrov. Obojica su se držali tajanstveno. Poluglasno govore: —Otkrili smo zavjeru. Njih dvojica su te noći, obilazeći svoj rajon, u Spaskoj ulici primijetili neuobičajenu živost u junkerskom vježbalištu. To ih je zainteresiralo. Ta otkud takva buka iza ponoći, zbog čega? Tihano su se približili i pritajeni pod prozorima prisluškivali razgovore uzbuđenih junkera. Podvojski je crvenogardijcima zahvalio na budnosti: — Prevarili se niste. Zaista, junker i su spremili pobunu, ah smo ih na vrijeme otkrili. Pogledajte, već imamo poziv pobunjeničke komande. I Podvojski je teatralno čitao pobun­ jenički apel pukovnika Polkovnikova. „. .. svim vojnim jedinicama, svima koji su se osvijestili od pijanosti boljševičke avanture, svima koji žele istinski pomoći revoluciji i slobodi nalaže se da se odmah okupe u Nikolajevskom inženjerijskom učilištu u Inženjerijskom zam­ ku...” Članovi „Komiteta spasa” su u 4 ujutro shvatili da je njihov plan otkriven. Polkovnikov i Goc ipak nisu odustali.

142

Prethodno naređenje je izmijenjeno. Kerenskog i generala Krasova više nisu mogli čekati, trebalo je da im pomognu. Bitka za prijestolnicu, bitka za opstanak diktature proletarijata, najodlučnija bitka u Petrogradu poslije boja za Zimski dvorac, počela je u 5 sati u nedjelju 29. oktobra. Dva prethodna sata radnički Petrograd užurbano je svrstan u ratne redove. Crvenogardijci su trčeći stizali na zborna mjesta, a zatim —obaviješteni o zbivanjima —još brže su se prebacivali na mjesta gdje su se očekivali udari pobunjenika. Tvorničke sirene su zatulile u 4 sata. Članovi Vojnorevolucionarnog komiteta, boljševički agitatori poslani iz Smoljnog, komesari, članovi rajonskih komiteta i rajonskih sovjeta, članovi Vijeća narodnih komesara - među njima su i Dibenko i Ovsjejenko, Podvojski i Prilenko, Svjerdlov i Kolontajeva, i Dzeržinski i Trocki i šef propagandnog ureda Karl Radek, pa Kamenjev i Zinovjev — razišli su se po tvornicama, okupljaju mase po trgovimà, zaustavljaju radnike na mostovima, govore: - Revolucija je u opasnosti. Na revoluciju će jutros biti usred Petrograda izvršen napad... Radnici, masa radnika, mornara i vojnika, oni koji su „počeli osjećati da žive, svjesni svog značenja” , slušaju stežući pesnice, slušaju užarenih očiju, slušaju zgrbljeni oko karabina, kliču: - Živjela revolucija! Ponavljale su se slike prethodnog dana: revolucionarne mase, naoružane i bez oružja, sa srcem koje je kucalo samo za revoluciju, hrlile su u borbu. Radnički odredi, starci pogrbljenih leđa i golobradi dječaci, baltički matrozi zažarenih očiju i buntovni soldati bezemljaši - isti oni ljudi koji su se 22. oktobra na Dan sovjeta zavjetovali revoluciji boljševika marširali su ponosno i smjelo. O tome kako su mase primile poziv iz Smoljnog najbolje svjedoči odziv Putilovaca. Dogodilo se u 4.20. U golemom tvorničkom dvorištu pozvani sirenama okupili su se svi oni koji jučer nisu otišli na bojišta ispred prijestolnice. Na tribini su članovi tvorničkog partijskog komiteta, član rajonskog vojnog revkoma i izaslanik iz Smoljnog Radek. Govori su kratki, sažeti. Govori su nalik plamenu. Član vojnog komiteta poslije govora poziva: - Dobrovoljci, istupite! Dobrovoljce je u onoj žurbi bilo nemoguće izbrojiti.

143

Radek će telefonirati u Smoljni: - Javilo se više od 2000 dobrovoljaca! Član rajonskog vojnog revkoma zbunjeno se češka po vratu: - Drugovi, nama je iz Putilovskih zavoda potrebno samo bataljon dobrovoljaca. Dovoljno je da se javi 500 drugova. Molim da se izdvoji 500 drugova. Član revkoma odlučuje: - Ja ću izabrati - i silazi u dvorište, bira jednog po jednog, bira mlađe i snažnije, bira one s boljim oružjem, ali pored probranih u jurišni bataljon se svrstavaju i neizabrani, pa kad je u 4.50 komandirao: - Naprijed! - iz dvorišta Putilovskih zavoda krenulo je 850 radnika. Nijedan od njih nije htio izostati, uvjereni da ne izvršavaju samo dužnost, da time ne pokazuju samo svoju revolucionarnu pripadnost, nego da revolucija bez njihova učešća može biti dovedena u opasnost. „Bilo je neumitno prisustvo svakog od nas” , bit će kasnije zapisano u jednoj kronici Oktobra. Nitko nije izbrojio dobrovoljce koji su između 5 i 6 sati ujutro 29. oktobra izišli na petrogradska bojišta. Jedna američka novinarka toga će dana po podne poslati svojoj redakciji telegram: ,,U ruskoj prijestolnici nije bilo čovjeka koji je izostao.. . ” Operacijom su rukovodili - uz stalnu kontrolu Vladi­ mira Iljiča — Podvojski i Antonov-Ovsjejenko. Njihova je taktika bila jednostavna: razdvojiti pobunjene snage i tući ih po odvojenim dijelovima. To je značilo da treba onemogućiti sjedinjavanje junkera iz različitih učilišta. Do 5 sati, mada to gotovo nevjerojatno izgleda, u štab revolucije motorizirani kuriri su donijeli izvještaje o svim odredima prikupljenima za borbu. Na velikoj karti prijestolnice, obilježavajući svaku grupu različitom bojom, Podvojski je označavao mjesta koncentra­ cije: odredi rajona Petrogradski kraj, Putilovci, Grenadirski puk i Kemijski bataljon napadaju Vladimirsko i Pavlovsko vojno učilište; radnički odredi iz Viborga i šliseljburških odreda opsje­ daju Inženjerijsko vojno učilište; druga grupa radničkih odreda iz Viboga i Šliseljburga opsjedaju Mihajlovsko vojno učilište. U 5.20, u prvim minutama borbe, kuriri su javili:

14 4

- Sve jedinice su na određenim položajima. Do 6 sati izSmoljnogasu izdavana i telefonska naređenja. A tad su najednom telefoni prestali raditi. Smoljni više nije imao telefonsku vezu s gradom. Telefoni su bili isključeni. Desetak minuta kasnije kurir je javio: —Junkeri su zaposjeli Centralnu telefonsku stanicu. To je bio jedini uspio manevar pobunjenika. U stanicu su ušli ne ispalivši nijedan metak. Stigli su lukavo točno u 6 sati, u ono vrijeme kad su se u telefonskoj centrali smjenjivale straže. Još je bilo mračno. Čovjeka se u jutarnjoj magluštini nije moglo prepoznati ni na par metara. Junkeri su se presvukli u vojničke uniforme i svrstani u omanji odred uputili se u glavnu telefonsku centralu. Iza njih je druga grupa stizala u oklopnom automobilu, koji su junkeri zaplijenili u Mihajlovskom vježbalištu. U 6 sati stražar pred glavnom telefonskom centralom čuo je bat koračaja i muklu tutnjavu oklopnih kola: - Stoj! - digao je pušku. Junkeri su stali. Komandir junkera se potpuno pripre­ mio. Zna lozinku. Zna čak i stražarevo ime. Čuje stražara kako govori nekome iza sebe: - Naši su, smjena! Smjena straže je obavljena po svim propisima. Čuvari Centralne telefonske stanice odložili su puške. U tom trenutku bili su u čvrstom junkerskom krugu. Komandir pobunjeničke grupe lupeški se smije: —Sve zatvori! Jedan crvenogardijac skoči prema njemu. Dva junkera ga zaustaviše: jednim snažnim udarcem kundaka po potiljku, a drugi ubodom bajunete u lijevu ruku. Čuvari centrale su zaključani u jednu sobu. Svi telefoni Smoljnog su isključeni. Štab „armije spasa” istog je trenutka dobio telefonsku vezu sa svim junkerskim učilištima u Petrogradu. Odmah potom junkeri su se u glavnoj telefonskoj centrali počeli utvrđivati. Barikade su na brzinu dizane pred centralom, na glavnom i sporednom ulazu. Pukovnik Polkovnikov zahtijevao je da ga neprestano izvještavaju. Upozoravao ih je: —Boljševici će uskoro navaliti na vas. Držite se junački! U 6 sati i 15 minuta ulicom ispred glavne telefonske centrale naišao je automobil V. A. Antonova—Ovsjejenka. Član

145

revolucionarnog ratnog štaba obilazio je odrede. On još nije znao što se dogodilo u centrali. Vidjevši tek dignute - u tom trenutku istom utvrđivane - barikade i stražare (junkere) u vojničkim uniformama, naredio je šoferu da zaustavi: - Kako je, drugovi? — zakoračio je prema barikadama. - Ruke, gore! - našao se najednom, u tren oka, pred puščanim cijevima. Junkeri su ga prepoznali. Povikaše: - Boljševički ministar vojske i mornarice. Bravo, bravo. Dražeg gosta nismo mogli očekivati. . . Iskusni Ovsjejenko shvatio je da je upao u zamku. Zna: otpor je uzaludan. Istina, kasnije će priznati da je u prvi mah htio da se maši pištolja, ali vjerojatno ne bi stigao ni da ga otkači, a već bi ga pokosila tanad protivničkih pušaka. Ostao je pribran: - No, građani, hvala - govorio je dok su mu skidali opasač s revolverom i vodili ga u jednu izdvojenu manju prostoriju u zatvor. Tek što je Antonov-Ovsjejenko zatvoren, iz Inženjerijskog zamka su javili junkerima u telefonskoj centrali da im stiže pomoć: oklopni automobil. Dobro naoružani junkeri su likovali: kad stigne oklopnjača, pretvorit će centralu u neosvojivu utvrdu. Oklopni automobil se pojavio tek u 16 sati. Brekćući, brzo se približavao. Junkeri napuštaju barikade, potrčaše prema oklopnjači, otvaraju glavna dvorišna vrata, puštaju kola unutra, jate se oko njih. Mitraljez s oklopnjače u taj mah ciknu: - Bando lupeška! - i osu dug mitraljski rafal po junkerima. S ulice se prolomi: - Ura, juriš! Junkeri se izbezumiše. Više ništa nisu shvaćali. Nisu, naime, mogli znati da su boljševici na putu od Inženjerijskog zamka do centrale preoteli oklopnjaču. Junkeri u oklopnjači bili su u vojničkoj uniformi, imali su i propusnice Vojnorevolucionarnog komiteta, ali im sve to nije pomoglo da se provuku. Junkeri iz oklopnjače su uhapšeni, a kola je zaposjela crvenogardijska posada. Iznenađeni junkeri u glavnoj telefonskoj centrali pružali su paničan, neorganiziran otpor. Neki su pokušali da se bijegom izvuku, ali su uhvaćeni. Nekolicina je provalila u sobu k zatvorenom Ovsjejenku. Mole ga za pomoć:

146

- Nemojte nas strijeljati! Ministar Lenjinov Antonov-Ovsjejenko savjetuje: - Odložite oružje, ne pružajte otpor i život će vam biti spašen. Inače, ni za jednoga od vas ne mogu garantirati. U 5 sati po podne u nedjelju 29. oktobra nanovo su proradili telefoni u Smoljnom. Otpor junkera u glavnoj centrali bio je slomljen. Pucnjava je u to vrijeme prestala u svim oredjelima grada. Svi otpori rano otkrivene zavjere su slomlje­ ni, ali je palo mnogo žrtava. Naročito teški gubici bili su kod onih odreda koji su morali savladati Vladimirsko vojno učilište u rajonu Petrogradski kraj. To je učilište bila najutvrđenija i najteže dostižna tačka pobunjenika. Do čvrste građevine Učilišta bilo se teško probiti: k čelu zgrade moglo se stići samo jednom uskom, preglednom ulicom, brisanim prostorom, a s bočnih prilaza juriši su bili onemogućavani preciznom junkerskom vatrom s mansardi i prozora. Štab revolucije je zahti­ jevao: - Pobunu slomiti u najkraćem roku! Ali da bi se to izvršilo, mnogi su morali pasti. Zbog toga je pred podne intervenirao sam Lenjin: - Ne puštajte' ljude da uzaludno ginu. Čuvajte ljude. Tucite bandu artiljerijom. Ne štedite granate! - naredio je Podvojskom u trenu kad se saznalo da su na prilazima Vladimirskom učilištu poginuli mnogi crvenogardijci, a osim toga da je „Nestao, vjerojatno poginuo, i narodni komesar Ovsjejenko” . Junkeri Vladimirskog učilišta su, pripremajući pobunu, ispravili grešku učinjenu 25. oktobra: najprije su onemogućili vojnike koji su služili pri komandi Učilišta. Budući da su ti vojnici četiri dana ranije bili razoružali junkere i spriječili njihovo prebacivanje u opsjednuti Zimski dvorac, junkeri su im se osvetili u osvit zore 29. oktobra. One koji nisu pružili otpor zatvorili su, a nepokorne su poubijali. Slomivši vojnike u Učilištu vladimirovci su se htjeli prebaciti u susjedno Pavlovsko vojno učilište, ali to im nije pošlo za rukom: vojska revolucije već je bila u akciji. Odredi Petrogradskog kraja u to su vrijeme, u cik zore, opkoljavali Učilište. Crvenogardijcima prve smjene brzo je pristizala sve snažnija pomoć: došli su putilovci, za njima grenadirski puk, potom kemijski bataljon. .*. Vojnika je bilo po broju dovoljno, ah svejedno u Učilište se nisu mogli probiti. Juriš crvene vojske

147

odbijen je čak i kasnije, kad su snage napadača bile ojačane mitraljescima koljtovskog bataljona, matrozima iz škole brd­ skih mašinista i oklopnjačom „Jastreb” . Oko 10 sati jurišali su junkeri. Pokušali su se probiti, ali su dočekani snažnom mitraljeskom vatrom i puščanim plotuni­ ma. Nekoliko desetaka junkera ostalo je „na mrtvoj straži” na čistini ispred Učilišta, a ostali su se nanovo zabarikadirali iza debelih, davno sazidanih kamenih zidova. U 11.30 — onih trenutaka kad je Lenjin razgovarao s Podvojskim zahtijevajući od njega da čuva živote crvenogardijaca — na prozorima Vladimirskog učilišta zavijorile su se zastave predaje: bijele plahte, košulje, maramice... U redovima napadača prolomi se radosno: - Ura! Ura! Ura! Crvenogardijci pohrliše prema ulazima u učilište. Trčali su u gomilama. Motociklist iz štaba rajonskog revkoma požurio je u Smoljni da javi radosnu vijest, ali tek što je zamakao za prvi ugao iz Učilišta se prolomiše snažni plotuni, zarzaše dugi mitraljeski rafali, u boli ciknuše jurišnici... Junkeri su na najpodliji način izigrali protivnike. Namamivši ih u klopku, silovito su udarali po njima. Žrtve revolucije su se povećale. Podvojski je bjesnio. Dojurio je na bojište srdit na štab Rajonskog vojnorevolucionarnog komiteta: —Pred revolucionarni sud ću vas poslati zbog lakovjerno­ sti! Lenjinov zahtjev da se na Učilište udari topovima, Podvojski je prenio zapovjedniku Petropavlovske tvrđave Blagonravovu. Artiljerci su brzo stigli dovukavši jedan top od tri cola. Oko 14 sati topdžije su ispalile prvu granatu. Ona je pogodila prozor na prvom katu, raznijela prozorski okvir i eksplodirala u unutrašnjosti zgrade. I naredne granate ispaljivane bez zastoja, sve dok se junkeri nisu povukli u unutrašnjost zgrade otkud više nisu mogli sprečavati jurišni pohod crvenogardijaca — gađale su cilj: neke su razbijale vrata, druge ranjavale drveni zid, treće grmjele u zgradi proletjevši kroz prozore... Ipak, juriš branilaca revolucije nije ni ovoga puta uspio. Istina, oni su se bili probili do zgrade, ali kad je obustavljena artiljerijska paljba, junkeri su se vratili na svoja mjesta i odbili crvenogardijce. U 15 sati Blagonravov je poslao još jedan top. Artiljerij-

148

ska paljba je pojačana. Eksplozije su potresale starinsko zdanje. S prozora i mansarda Vladimirskog učilišta više nitko nije pucao na crvenogardijce. Umjesto puščanih cijevi na prozorima su se pojavile bijele krpe. Ali ovoga puta ratnici revolucije nisu odmah nasrnuli prema zdanju. Tek tu i tamo neki su se odlučili da ispitaju stvarne nakane opkoljenih junkera. Po njima se i ovoga puta osula paljba. - Paljba! - naređeno je topdžijama. Artiljerijska vatra je pojačana. Lijevo krivo Učilišta bilo je izrovano eksplozijama. U zidu je bio stvoren otvor, dovoljno velik da vojska prodre kroz nj u zgradu. - Juriši Za revoluciju, za vlast Sovjeta! Crvenogardijci su u učilište upali kroz glavni ulaz, kroz otvore u zidu i na sporedna vrata. Otpor junkera ovoga je puta bio veoma slab. Samo su rijetki pucali, ali su i oni brzo savladani i razoružani. Svi zarobljeni junkeri otpremljeni su u Petropavlovsku tvrđavu. Ni jedan nije strijeljan, iako su neki ljutiti crvenoarmijci htjeli da ih sve likvidiraju na mjestu bitke. U 16 sati svladano je posljednje junkersko učilište. Sva ostala učilišta još su se dopodne prestala boriti. Odložili su oružje i podignutih ruku izišli pred crvenoarmijce. Samo članova štaba „armije spasa” nije bilo među zarobljenicima. Polkovnikov i njegovi i suradnici nestali su: sakrili su se. Jedna grupa organizatora zavjere —šef „Komiteta spasa” Goc i bivši vrhovni komesar bivše privremene vlade Stankjevič —uspjeli su se izvući iz Petrograda i prebaciti se u Carsko Selo gdje su zatekli i svojim-crnim vijestima razočarali Kerenskog i Krasno­ va. Nije bilo moguće zamisliti težu situaciju: s fronta nikakve pomoći, generali su iznevjerili, a vjerna buržoazija Petrograda, sakrivena iza junkerskih bajuneta, slomljena oduzimanjem bajuneta junkerima. Predvečer 29. oktobra Kerenskog su mučile mučne, zloslutne misli. Svom zastavniku Kniršu, onome koji mu je u srijedu nabavio kola za bijeg iz prijestolnice, turobno se jadao: - Kukavice su oko nas, dragi moj, sve same kukavice! Knirš tiho uzdiše: - Kozaci otkazuju poslušnost. Neće napasti Piter bez pješadijskih jedinica. Petar Krasnov to isto javlja Kerenskom. Objašnjava: Radi

149

morala moralo bi se nastaviti nastupanje, a kako nastupati kad su snage slabe, kad je borbeni moral počeo jenjavati, kad se oko pukovskih komiteta sve bučnije čuju protesti? U nedjelju ujutro, u vrijeme kad su u prijestolnici planule prve junkerske puške, Krasnov je morao odustati od prijašnjeg plana. Pohod na Petrograd morao je obustaviti. Sam je sebe tješio: „Sutra ćemo proslijediti na sjever, na Piter!” Znao je da čekanje ruši moral njegove „armije” , ali je isto tako znao daje inzistiranje na napadu pogubno. U Aleksandrovskom dvorcu, koji su kozaci pretvorili u komandni štab svrgnutog ministra-predsjednika i vrhovnog glavnokomandujućeg Kerenskog, general Krasnov je objašnjavao: - Ako tokom dana ne stigne obećana pomoć, možemo se povući! Nekoliko četa „pomoći” stiglo je tokom dana u Carsko Selo, ali sva ta vojska — grupa junkera, satnija orenburških kozaka naoružanih samo sabljama, dvije artiljerijske posade iz Pavlovska, oklopni vlak, tri satnije IX donskog i tri I amurskog kozačkog puka — nije u biti ništa mogla učiniti bez snažnijih pješadijskih jedinica. Stanje u Krasnovljevoj „armiji” nije obećavalo ništa dobro Aleksandru Kerenskom. Grupa kozačkih oficira žalila se svom komandantu Krasnovu: - Kerenski je običan pajac, ništa s njim ne možemo postići. Zapovjednik IX donskog kozačkog puka Lavruhin čak je zahtijevao - javivši se sa svojim oficirima Krasnovu - da se Kerenski „odmah ovoga trenutka udalji iz armije” . Nije bilo druge, Kerenski je morao otići iz Carskog Sela. U luksuznom automobilu prevezen je u Gatčinu u nedjelju uvečer, kad su u Carsko Selo stigli Goc i Stankjevič s crnim vijestima o ustanku u prijestolnici. Ipak, poraz u Piteru nije otrijeznio nijednoga od njih: nakana da slome boljševike još je više ojačala. Krasnovu su dizali moral: - Mi ćemo pobijediti. Pad boljševika je pitanje dana! Krasnov se složio s njima, ali je istodobno molio da oni svojim autoritetom učine ono što nije pošlo za rukom ni njemu ni Kerenskom: da vojnike carskoselskog garnizona nagovore neka se pridruže „armiji” . I Goc i Stankjevič odmah su krenuli među vojnike, ali su bili izviždani. - Želimo kući, mi smo za mir, mi smo neutralni! uzvikivali su vojnici carskoselskog garnizona. A da nevolja

150

bude još veća, pobunili su se i kozaci Donske i.Usurske divizije. Članovi komiteta tih divizija u 20 sati upali su bez najave u štab Petra Krasnova: - Od nas ne očekujte daljnju pomoć. Kozaci bez pješadije ne žele napadati Petrograd. Ako nema pješadijske pomoći, znači da je vojska protiv Privremene vlade, da je za boljševike. I što onda da mi sami radimo? Krasnov je autoritetom donskog generala pokušao uvjeri­ ti svoju vojsku „na dužnost, na vjernost, na odanost” : - Znam, mi sami ne bismo mogli osvojiti Piter. Ali u Piteru su tri donska kozačka puka, pridružit će nam se. Udruženi s njima, pobijedit ćemo. Zar sam vas ikada vodio s glavom u torbi? Ispitat ćemo neprijateljske snage, iskušat ćemo mu snagu, pa ćemo onda odlučiti što da radimo. Konačno, za to će vrijeme stići i pomoć. Članovi vojnih komiteta sumnjali su: - Ništa od pomoći, generale. Ipak, general je uspio: uvjerio je komitetlije da je nepotrebno odustajati od borbe prije nego se vidi što se može učiniti. Nitko od njih nije vjerovao u pobjedu - to će u svom romanu pet godina kasnije priznati i sam Krasnov - ali kozaci su se ponosili željama svoga zapovjednika. Odlučeno je da se izvrši pokusni napad prema Pulkovu. Tek što je završio razgovor sa članovima divizijskih vojnih komiteta, Krasnov je dobio najlaskaviju ponudu u svom životu: predloženo mu je da preuzme dužnost vrhovnog zapovjednika vojske i šefa države. To je - smišljajući jedan od svojih intrigantskih planova - predlagao filozof terorizma i atentata Savinkov. Uvjeravao je Krasnova: - Zatvorite Kerenskog. To će udobrovoljiti vojsku. . . Krasnov nije izričito odbio prijedlog Savinkova, ali nije ni pristao. Kasnije će, pišući o sebi u trećem licu, objasniti: „General je one kišne nedjeljne večeri donekle sumnjao u snage spremne da slome boljševike.” I sam Kerenski govorio je te večeri o svome nasljedniku. U biblioteci zamka u Gatčini, u istoj onoj sobi u kojoj je 48 sati ranije izdavao naređenja i krojio velike planove, brižan i neodlučan, umorno se jadao: - Generali od mene žele učiniti smiješna čovjeka. Njegovi sugovornici, oni koji su petrogradskom advokatu Kerenskom pomogli da postane prvi čovjek Rusije, a zatim mu

151

pokušali otvoriti zauvijek za nj zatvorena vrata prijestolnice, predsjednik Goc i vrhovni komesar Stankjevič svaki sa svojim osobnim planom, uvjeravali su: - Treba odmah otići u Mogiljev. Kerenski je i sam vjerovao da će ga bijeg u Mogiljev, k Duhonjinu, spasiti i da će ga Duhonjin ,,s vjernom vojskom uskrsnuti” , ali se bojao: zar je moguće stići do Stavke? S glavom utisnutom u dlanove, očiju zatvorenih, mrmljao je: - Ne treba napuštati kozake. Treba još jednom okušati sreću.. . - Sreću treba okušati s Duhonjinom - tvrdio je Stankjevič. Goc je ustao i stao uz prozor zagledavši se u vlažnu tminu: - Aleksandre Fjodoroviču, sad smo svi vojnici, u ratu smo i sve što činimo može biti opasno. Znam da do Mogiljeva put nije siguran, ali zar je ovdje sigurno? Mora se u Mogiljev. Vojska čeka svog vrhovnog komandanta. Tu vojsku treba pokrenuti... Dvije okomite bore izrezale su čelo ministra-predsjednika. Ustaje, lista neku knjigu. Očito - nesvjesna kretnja. Opet sjeda: - Dobro. Idem u Stavku! Stankjevič se jedva vidno - samo očima - osmjehnuo: - Najpametnije! - rekao je, a dvadesetak minuta kasnije, kad su kod vrhovnog zapovjednika spremali sve kovčege, njegovo je lice poprimilo izgled brižnosti: - Možda bi za svaki slučaj valjalo imenovati nasljednika. Što mislite, Aleksandre Fjodoroviču? - Sad još i nasljednik - uzdahnuo je Kerenski. Stankjevič i Goc željeli su oporuku i u oporuci ime novog ministra-predsjednika. Bezvoljni Kerenski, smušen i uzbuđen, kratko diktira: Ako poginem... za svog nasljednika određujem predsjednika Državnog sovjeta (pretparlamenta) N. D. Avksjent j eva. . . . Ipak, Kerenski te večeri nije otišao k Duhonjinu u Mogiljev: zadržao ga je Boris Savinkov koji je oko 21 sata stigao iz Carskog Sela. Taj pjesnik, koji će 1920. godine zajedno s francuskim generalima organizirati bijele poljske armije za rat sa Sovjetskom Rusijom, bestidno se predstavio

152

Kerenskom kao najvjerniji prijatelj, iako je još iste večeri predlagao da se „Kerenski onemogući” . Stišćući ministra-predsjednika za nadlakticu lijeve ruke, zajapuren, govorio je kao u vrućici: - To je izdaja, dragi moj, to je zavjera protiv tebe, hoće da te odstrane da te se riješe... Kerenski se u 22 sata vratio u biblioteku. Goc i Stankjevič, svaki s po jednim primjerkom njegove oporuke, zaprepašteni su buljili u nj kad im je saopćio: - Odlučio sam da se produži napad na Piter! Trenutak kasnije njegov ađuntant Knirš poslan je u Carsko Selo po Krasnova. Trebalo je donijeti konačnu odluku o planu napada na prijestolnicu. Ni sam Kerenski tada više nije očekivao naročit uspjeh ako ostane bez najavljene pomoći, nije čak ni očekivao pomoć, ali je ostale tješio: - Armija će doći do jutra! Za vrijeme prepirki u Gatčinskom-dvorcu, u institutu Smoljni Lenjin je govorio na savjetovanju predstavnika svih pukova petrogradskog garnizona i brodova baltičke flote. Savjetovanje je organizirao Vojnorevolucionami komitet. Podvojski je predsjedavao: - Kontrarevolucija je u Piteru dotučena. Junkeri su zatvoreni. Ali Kerenski je na slobodi. Vojska generala Krasnova nalazi se u Carskom Selu. Sve snage sad moramo usmjeriti na Krasnova, moramo uhvatiti Kerenskoga. . . Poslije Podvojskog izvještaje su podnosili predstavnici jedinica, a zatim je riječ uzeo Vladimir Iljič: „. .. Političko pitanje sad je poistovjećeno s vojnim ... Pokušaj Kerenskoga - ta kukavna avantura - isto je ono što je pokušao Lav Kornilov. Ali sad je težak trenutak. Neizbježne su energične mjere da bismo osigurali i regulirali opskrbu, da bismo skratili ratne nedaće. Čekati ne možemo ni jedan dan, ne možemo podnositi ustanak Kerenskoga. Ako komilovci organiziraju nov napad, odgovorit ćemo im onako kako je danas odgovoreno na junkersku pobunu. . . - Mi smo u ratu. Svi na zadatke! - kaže Trocki. — Izdajnicima revolucije smo danas pokazali da je s našim oklijevanjem svršeno. Ne šalimo se kad su u pitanju bitni interesi radnika i seljaka. Sve što je potrebno vojsci revolucije, uzeti, rekvirirati. . . Svom prijatelju iz raspuštene grupe rheđurajonaca, jedno­

153

me od onih koji se s njim priključio boljševicima, Dmitriju Manuilskom, upućujući ga na ratni zadatak, rekao je: - Oni su počeli građanski rat. Nema milosti! Dmitrij Manuilski i Sergo Ordžonikidze, boljševik od svoje sedamnaeste godine, od 1903, upućeni su tamo gdje se očekivao ključni obračun s pobunjenim trupama Kerenskog i Krasnova, na Pulkovska brda, u štab komandanta obrane Petrograda bivšeg carskog potpukovnika Muravjova i njegovog komesara Jeremjeva. Lenjin i Trocki su čitav dan bili zauzeti dinamičnim poslovima obrane grada i slamanjem pobune u samom gradu. Za to vrijeme boljševički Centralni komitet, u odsutnosti Lenjinovog autoriteta i beskompromisnosti Trockoga, pokušao je „revoluciju spasiti mirnim putom” - pregovorima. Većini u Centralnom komitetu — a ta većina je dolazila do punog izražaja čim ne bi bio prisutan Vladimir Uljanov —bilo je stalo do izmirenja s menjševicima i socijalrevolucionarima i do njihovog uključivanja u Sovjet narodnih komesara. Na tome su naročito inzistirale vođe sindikata željezničara: njihove su poruke — „svaki željeznički promet će biti potpuno obustav­ ljen ne uspostavi li se koaliciona vlada” - stalno stizale u Smoljni. I menjševici i eseri su bili za pregovore, ali nisu pristajali da Sovnarkom bude odgovoran isključivo sovjetima, već „širokim krugovima revolucionarne demokracije” . Esersko-menjševički pregovarači inzistiraju i na razoružavanju radnič­ kih odreda, a što se tiče boljševičkih predstavnika u vladi „Lenjin i Trocki ni u kom slučaju ne dolaze u obzir” . Očito su menjševici i eseri nastojali da po svaku cijenu primoraju boljševike na kapitulaciju. Boljševike u pregovorima zastupaju Kamenjev, Rjazanov i Sokoljnikov. Ne mogu - govori Kamenjev - prihvatiti sve uvjete, ali pristajem na kompromis „prihvatljiv boljševičkoj partiji” , a zapravo misli na kompromis na kojeg će pristati Lenjin i Trocki. Vjerovali su da će bitka kod Pulkova biti zaustavljena, uspiju li sastaviti zajednički boljševičko—menjševičko-eserski apel vojnicima i kozacima. Odluka o pregovorima je trebala biti donesena na zajedničkoj sjednici Centralnog komiteta boljševičke partije s Petrogradskim komitetom i rukovodiocima vojnog odjela partije. Trocki je na sastanak dojurio ravno iz bitke kod Pulkova. Odmah je napao umjerenjaštvo Kamenjeva i Rjazano-

154

va: - Nije uopće bilo potrebno organizirati ustanak ako nismo željeli imati većinu u vladi i ako nismo htjeli vladu sovjeta! Lenjin je zatražio da se obustave svaki pregovori. Rjazanov i Lunačarski su mislili da bi se Lenjin i Trocki trebali povući iz vlade jer bi možda onda menjševici i eseri pristali na boljševičke prijedloge. Svjerdlov se izjasnio protiv pregovora. Prihvaćen je prijedlog Josifa Džugašvilija: da se pregovori nastave, ali da se prihvate samo rješenja koja jamče prevlast boljševičke partije u predloženoj koaliciji. Samo trojica u čitavom Centralnom komitetu —Lenjin, Svjerdlov i Trocki - nisu vidjeli ni jednog ozbiljnog razloga protiv vlade u kojoj bi bili isključivo boljševici. „Ništa sovjetsku većinu ne sprečava da preuzme svu odgovornost!” U raspravi s njima se kasnije složio i Dzeržinski. Kaže: „Za manjinu je bitno da neometano djeluje kao opozicija, pod uvjetom da to djelovanje ostane unutar ustavnog okvira što ga prihvaćaju vlada i opozicija” . Kamenjev, Rikov, Zinovjev, Rjazanski i Sokoljnikov upozoravaju da „glad prijeti Petrogradu” i da „boljševici ne mogu upravljati zemljom ako željeznice stoje” . Rikov tvrdi kako ,»nemamo nikakve šanse preživjeti potraje li građanski rat duže” . Lenjin, stamen kao i uvijek, s Trockim, Svjcrdlovom i Dzeržinskim uza se, ne poriče teškoće, ne poriče opasnost ni rizik, čak kaže: „Velik je rizik!” , ali vjeruje da „ćemo se održati djelujemo li odlučno” . Trocki dopunjava: „Zahtijevati koaliciju, znači priznati vlastite slabosti!” (Četiri dana kasnije, 15. studenoga, to je pitanje iznese­ no i na sjednici Centralnog izvršnog komiteta Sveruskih sovjeta. Tada su se, svjesni da time mogu izazvati rascjep u partiji, za izmirenje s menjševicima i eserima izjasnili i boljševici-izmiritelji na čelu s Kamenjevom, predsjednikom Centralnog izvršnog komiteta sovjeta. Protiv Lenjina su tada glasali, osim Kamenjeva, i najodgovorniji ljudi iz Sovnarkoma - narkomi Rikov, Miljutin, Nogin, Lunačarski, Teodorovič, a uz njih i najodgovorniji ljudi partije Zinovjev, Rjazanov, Lozovski i Jurenjev. To je izazvalo krizu i u partiji i u Sovnarkomu. Centralni komitet je o tome odlučivao 17. studenoga. Sačuvan je zapisnik sa stavom Lenjina i Trockog:

155

„Pokoriti se ultimatumima i prijetnjama manjine u sovjetima, značilo bi potpuno odricanje ne samo od vlade, zasnovane na sovjetima, već i od demokratskog stanovišta. Takvo bi stano­ vište bilo dokaz da se većina boji koristiti svojom većinom; značilo bi pokoravanje anarhiji i potaklo bi svaku manjinu da nam neprestano nameće nove ultimatume.” CK je ostao na stanovištu da se članovi moraju pokoravati odlukama većine. Na to su „izmiritelji” podnijeli ostavke na članstvo u Central­ nom komitetu i Sovnarkomu.)

156

B IJ E L I K O Z A C I B J E Ž E

30. oktobra — 12. studenoga ponedjeljak

Na jugozapadnim prilazima Petrograda, u rajonu Pulkova, Krasnog i Carskog Sela, štabovi obiju zaraćenih strana, i Krasnovljev i Muravjovljev naredili su svojim jedinicama da „do jutra većim izviđačkim odjeljenjima dođu u kontakt s neprijateljem” . Opći napad i crvenih i bijelih snaga trebao je početi, po zamislima komandanata, u ponedjeljak pred zoru. Na petrogradskom frontu, na početnom bojištu građan­ skog rata, obje su se vojske prestrojavale čitave noći. Jedna, zavjetovana da izgine ne povlačeći se, a druga - bez vjere u pobjedu, voljna samo da još jednom okuša ratnu sreću. Početkom druge ure iza ponoći na ulazu u institut Smoljni srela su se dva oficira — jedan ruski potpukovnik, Mihail Artemovič Muravjov, zapovjednik petrogradskog fronta i jedan francuski kapetan, Georges Sadoul, član savezničke vojne misije pri ruskoj vrhovnoj komandi. Obojica su u to vrijeme bili liberali bez čvršćih ideološko-političkih uvjerenja. Obojica su u više navrata onih dana izjavljivali kako nisu boljševici, a ipak su slijedili boljševike. Muravjov je bio stigao s fronta. Lenjin je čekao njegov raport o pripremljenoj ofenzivi. Sadoul je izlazio iz Smoljnog, gdje je razgovarao s Trockim o nuždi primirja na svim svjetskim ratištima. Vrativši se u ambasadu, Sadoul je - činio je to svakog dana - pisao izvještaj Parizu: „ .. . Poslije jučerašnjih krvavih bojeva u Petrogradu zavladao je potpun mir koji neprestanim patrolama po gradu osiguravaju mnogobrojni boljševički odredi. Treba priznati da je općedruštveni red osiguran bolje nego do ustanka. Donedav­ na razbojstva i provale više su uglavnom ne dešavaju. ’Komitet spasa’ prestao je funkcionirati poslije jučerašnjeg poraza. Taj

157

komitet se, očito, u svojim proračunima prevario računajući na zamorenost crvene garde i na protuboljševičko raspoloženje stanovništva... Nevjerojatno je, ali istinito: tokom krvavog tjedna sva komunalna poduzeća - tramvaj, telefon, telegraf, pošta, transport — nisu prestajala normalno funkcionirati, zahvaljujući čvrstoj kontroli,silnoj boljševičkoj organizaciji. Uređenje nikad nije bilo bolje osigurano.. . ” Lenjin ni te noći nije spavao. Neprestano je bdio uz telefon izdajući naređenja štabu fronta i Vojnorevolucionarnom komitetu. Inače, sam nije ostajao ni jednog trenutka. K njemu su svi dolazili: komandanti, ministri, obični vojnici, matrozi, partijski rukovodioci... Komandant Smoljnog postao je mornar s ,,Kame“ Aleksandar Vorobjov. Poslije Muravjova u predsjednikovu sobu ušli su Trockii I. S. Veger koji je od Vojnorevolucionarnog komiteta dobio zadatak da povede u pomoć moskovskim crvenogardijcima kombinirani petrogradski odred. U Moskvu je još 23. oktobra Lenjin poslao i starog boljševika dra Vukašina Markovića, Crnogorca koji je živio u Rusiji. Za vrijeme Lenjinova razgovora s Vegerom, Marković je telefonirao iz Moskve: Opkolili smo Kremlj. Junkeri nude primirje. . . - Junkeri ne mogu postavljati ultimatum! - povišenim glasom je govorio Lenjin. — Šaljemo pomoć. Sve snage revolucije su angažirane. . . U 3 sata kod Lenjina su bili Kamenjev, Svjerdlov, Rikov, Staljin, Trocki i Dzeržinski. Lenjin im je pročitao upravo napisani proglas: „Svima, svima, svima” : „. . . 29. oktobra junkeri, koje smo oslobodili 25. oktobra uz časnu riječ da će mirovati, digli su ustanak. Ustanak je istog dana ugušen. Kerenski i Savnikov s junkerima i dijelom kozaka na prijevaru su se probili do Carskog Sela. Sovjetska vlada mobilizirala je snage koje će ugušiti nov kornilovski pohod na Petrograd. U prijestolnicu je pozvana flota na čelu s oklopnjačom, ’Republika’. Junkeri i kozaci A.F. Kerenskoga kolebljivi su. K nama stižu zarobljenici iz logora Kerenskoga i izvještavaju da su kozaci obmanuti: ako saznaju o čemu se radi, odustat će od borbe. Sovjetska vlada poduzima sve mjere da se spriječi krvoproliće. Ako se ne uspije izbjeći krvoproliće ako i pored svega odredi Kerenskoga otvore vatru, sovjetska vlada se neće ustručavati da bespošted­ nim mjerama uguši novi kerensko—kornilovski pohod. .

158

Pola sata kasnije Lenjin je potpisao još jedan dokument: nalog da se otvore sve privatne banke. „Ako banke ne budu otvorejie i ako se novac ne bude izdavao, svi direktori i članovi bankarskih uprava odmah ce biti zatvoreni, a u banke će biti upućeni komesari. . . Radi sigurnosti u sve banke će odmah biti upućene vojne straže. . . ” Dok je Sovnarkom, okupljen oko Lenjina, u dinamičnim zasjedanjima rješavao osnovna pitanja života i borbe na prvom katu Instituta Smoljni, u prizemlju je pod predsjedništvom Kamenjeva vođena neprestana rasprava na stalnim sjednicama Centralnog izvršnog komiteta Sveruskih sovjeta. Komitet je pomno proučavao sve direktive i dekrete Sovnarkoma. Brzo prihvaćaju rješenja o osmosatnom radnom danu, o sistemu ratificiranja i obnarodovanja zakona, o tome kako je narkom Lunačarski zamislio „osnovni sistem narodne prosvjete” , o službenicima koji su napustili ministarstva, o bankama, o štampi, o osnivanju državne komisije za prosvjetu, o radničkoj kontroli, o pravu na ostavku i o pravu na smijenjivanje deputata.. . Inače, Smoljni nije bio kao prethodnih dana. Matrozi i crvenogardisti su na položajima. Oko Instituta su samo male patrole, na ulazima mitraljezi i stražari. U sali bijelih stupova snažno odjekuje glas izaslanika Vikžela - sindikata ruskih željezničara. Opetovano traži „neodgodivo sazivanje konferencije svih socijalističkih partija u cilju obrazovanja nove vlade” . Kamenjev mu nešto neodređe­ no odgovara, a Trocki, našavši trenutak da uleti u dvoranu, kratko kaže: „Nema pregovora!” i odmah prelazi na svoj ratni izvještaj: „Htjeli smo izbjeći krvoproliće. Ali kad je krv već prolivena, postoji samo jedan put: nemilosrdna borba. Bilo bi djetinjasto pomisliti da drugačijim postupkom možemo pobi­ jediti. . . Osvojili smo vlast. Sad je moramo sačuvati. . .” O početku sukoba Smoljni je obaviješten ujutro, kad je oko četiri sata Lenjina nazvao komesar fronta Jcremjev: „Kerenski napada!” . Lenjin uzdahnu: - Znači, krvoproliće nismo izbjegli. - A zatim naređuje da se prenese „Svima, svima, svima” . - Svim snagama ugušite te nove kornilovce! Krasnovljeva „armija” napadala je u tri pravca: Rekola Suza, Aleksandrovska i Kuzmino. „Osnovni udarac boljševici­

159

ma nanesen na polkovskim uzvisinama” - naredio je Krasnov u dogovoru s Kerenskim. Prva ispitivanja protivničkog bojišta, što su učinila izviđačka odjeljenja donskih kozačkih pukova oko ponoći, zamećući brze, kratke sukobe iz kojih su se izvlačili prije sudara s protivnikom, nisu bogzna što otkrila, ali to Krasnovu nije smetalo da u cik zore pokrene svoju glavninu u napad. Centralna grupacija koju je osobno vodio bila je ojačana artiljerijom. „Napadala je u području sela Rjetko Kuzmino odakle se za vedra dana vidi čitavo područje do prijestolnice, pa čak i sam Petrograd. Desno i lijevo od Rjetko-Kuzmina, preko Suze na desnom boljševičkom frontu i preko Velikog Kuzmina na lijevom krilu fronta, napadale su manje grupe 13. donskog puka. Jedan eskadron trebao je zaskočiti crvenogardijsko krilo kod Krasnog Sela, udarivši u pozadinu, a polueskadron 13. puka preko Velikog Kuzmina zaobilazio je Podgornje Pulkova. Zadatak tih odreda bio je Krasnovljevo lukavstvo: razvući crvene snage, oslabiti centar fronia, pravac: Rjetko-Kuzmina - rijeka Slavjanka — Pzlkovo, i tim putem skloniti se u Petrograd. Krasnov je zamolio Kerenskog da s Gocem, Savnikovim i Stankjevičem ostane u Gatčini, a sam je izišao u prvu borbenu liniju. Pobočni eskadron Krasnovljeve armije napali su u 4 sata. Nepun sat kasnije Krasnov je dojahao do svoje artiljerije raspoređene kod Rjetko-Kuzmina. Tačno u 5 sati komandir artiljerijskog diviziona III konjičkog korpusa naredio je, na znak generala Krasnova, da topovi otvore „maksimalno brzo paljbu po Pulkovu” . Od Kuzmina na sjever prema Pulkovu ravan siječe, duboka jaruga Slavjanke. Uz jarugu su rasute rijetke kuće, a na završetku jaruge i u podnožju blago nagnutih brežuljaka sagrađeno je Pulkovo: centar fronta obrane. Tu se "tokom prošlog dana ukopala glavnina crvenogardijskih petrogradskih odreda - oko deset tisuća boraca za koje je utvrde kopalo 20.000 Petrograđana. Udesno, oko Suze, front su držali baltički mornari, a ulijevo od Pulkova, prema Velikom i Podgomjem Pulkovu, bili su raspoređeni pukovi petrogradskog garnizona. Komandiri neprekidno prenose naređenje iz Smoljnog: - Nema povlačenja! Vješte u borbi i brze u manevru konjičke snage generala

160

Krasnova u prvim satima boja imale su prednost. Muravjov, Jeremjejev i Ordžonikidze neprestano su bili među borcima obrane. Bijela artiljerija ubojito je tukla. Ordžonikidze se ljutio: - Što je s našim topovima? Trocki je zajedno s Podvojskim i Ovsjejenkom urgirao brzo slanje topova iz Petrograda. U 7.30 Lenjin je telefonski razgovarao s Grigorijem Konstantinovičem: - Druže Ordžonikidze, sredite snage. Topove smo poslali. Opomenite Murovjova: nema povlačenja ni po koju cijenu! Osim precizne artiljerijske vatre, velike gubitke crvenim snagama nanosili su i mitraljezi kozačkog oklopnog vlaka. Krasnovljev kurir odgalopirao je u Carsko Selo, gdje je na lokalnoj radio-stanici trebalo pročitati „ratni poziv kozačkim trupama u Petrogradu” : ” . . . Kozaci, domovina vas zove. . . Zar ne čujete zakon naše artiljerije, zar na prilazu prijestolnici ne čujete jurišne poklike vaše braće s Dona... k oružju, kozaci!” . . . Kerenski je iz Gatčine također intervenirao. Svi korpusi sjevernog fronta dobili su njegov ponovljeni poziv, njegovo glavnokomandantsko naređenje da krenu u pohod na Petrograd. Neki komandanti uopće nisu odgovarali, drugi su se opravdavali: - Vojnici otkazuju svaku poslušnost! Posebnu su poruku Kerenski, Goc i Stankjevič (a poslije njih i Avksjentjev) uputili kongresu I armije sjevernog fronta. Kongres je na poziv iz Gatčine odgovorio uputama svim divizijama i pukovima I armije: „.. . Vlast Kerenskoga smatramo svrgnutom.. . Molimo da se sjedinite s I armijom i da pružite potrebnu podršku Vojnorevolucionarnom komitetu” . . . Na jugu Petrograda je gorjelo. Borba je postajala sve žešća. Kozački eskadroni štićeni artiljerijom i mitraljezima iz oklopnog vlaka prodirali su u crvenogardijski obrambeni raspored, ali su odatle u prva tri sata sukoba četiri puta izbacivani. Crvena garda bila je bez iskusnih oficira, bez znalaca taktike i bez manevarskih sposob­ nosti: jedina — i presudna prednost obrane bila je njena revolucionarnost. Ginulo se s poklikom: pobjeda će biti naša! Prokisli do kože i promrzli u hladnim rovovima, poderane

161

obuće i odjeće, crvenogardijci su odlučno sačekivali konjanike, skakali na njih i snažnim protujurišima silili ih da se povlače na polazne položaje. Sergo Ordžonikidze kasnije je pričao Lenjinu: - To su bili divovi! Vladimire Iljiču, takva je vojska nepobjediva. Ljudi su bili jači od smrti. Da ste samo vidjeli one koji su se sukobili s bijelim oklopnim vlakom... Vlak je crvenogardijcima bio izvan dometa. Činilo se da je neranjiv. Nalazio se na visokom nasipu bijući odatle lijevo i desno ubojitom mitraljeskom paljbom. Ipak, našlo se i onih koji su vjerovali da se i protiv oklopnog vlaka može nešto učiniti. Za akciju se javilo desetak radnika. Ponijeli su samo ručne granate. Ispuzali su nezamjetno iz rovova, ustali, ustrčali su uz nasip i - rasporedivši se duž vlaka - zasuli oklopnu grdosiju bombama. Komandir vlaka odmah je naredio strojovo­ đi da se povuku. Vlak više nije predstavljao opasnost. Oko deset sati crvene su se snage bile potpuno sredile i za njih uporni ataci bijelih konjanika više nisu bili opasni. Vojske su izmjenično jurišale i uzmicale do 12 sati, a onda su inicijativu preuzeli odredi revolucije: iz Obukovskih zavoda radnici su prebacili topove neophodne za napad. Odmah potom crvena artiljerija još je više ojačana: iz tvrđave Dino mornari su dopremili pomorske dalekometne haubice. Vikželj (Sveruski izvršni komitet Sindikata željezničara), jedina rad­ nička organizacija koja se bila priključila „Komitetu spasa” , u zoru 30. oktobra naredila je svim željezničkim službenicima da „uz prijetnju smrtnom kaznom” zadrže sve kompozicije s artiljerijom namijenjenom crvenogardijcima petrogradsko-pulkovskog fronta. Željeznički radnici odgovorili su na naređenje: „Primili uputu i razumjeli sve” , ali - uputu nisu proveli. Jedan od željezničara otvorio je put topovima: - Znam da je to radničko oružje. Neka me za ovo strijeljaju, ali ja vas svejedno puštam preko m osta... Dvedeset kilometara južno od Petrograda, u Pulkovo, zapadno od male Slavjanke, a istočno od Krasnog Sela, 8 kilometara sjeverozapadno od Carskog Sela, razgorjela se odlučujuća bitka na prvom frontu građanskog rata. U rano popodne, kad su u Pulkovu oko opservatorija raspoređeni obuhovski topovi i mornarske haubice, počela je druga faza boja: inicijativu su preuzeli radnici Petrograda. Stari boljševik Jeremjejev, onaj koji će u veljači 1918. komandirati prvim

1 62

korpusom tek osnovane Crvene armije, uvjeren da je pobjeda osigurana, pazio je da starinska, vrijedna zdanja ne budu razorena. Bilo mu je žao pulkovskog Opservatorija. Zamolio je Muravjova: - Rasporedimo topove na neko drugo mjesto. Protuakcija neprijateljske artiljerije uništit će Opservatorij. .. Muravjov je slegnuo ramenima: - Pustite, druže komesaru, Opservatorij. Izvršavamo svoj zadatak. Jeremjejev se požalio i Sergu Ordžonikidzeu, ali ni on nije želio napustiti povoljan položaj zbog starina: - Sagradit ćemo novo, ljepše —tješio je komesara. Uzvisina na kojoj je bio sagrađen pulkovski Opservatorij dominira nad svom okolicom. Bio je to veoma povoljan položaj za crvene artiljerce. Odatle se izvanredno vidjelo nastupanje neprijateljske konjice, mogla se kontrolirati željez­ nička pruga, a i baterija neprijateljskih topova bila je otkrive­ na. D. Z. Manuilski, kojeg su Lenjin i Trocki zajedno s Ordžonikidzeom poslali u Pulkov, preuzeo je na sebe brigu o topovima. Oko 14 sati, kad je Krasnov poveo dva konjička puka u juriš - još neobaviješten o prispjeću crvenih topova Manuilski je naredio: - Vatra! Dalekometne haubice udarile su po Krasnovljevoj artilje­ riji, a topovi dovezeni iz Obuhovskih zavoda ispalili su plotunske salve po polju razigranih konjanika. Bijelo „hura” naglo je umuklo. Polje ispred pulkovskih brežuljaka prekrili su ubijeni konji i ranjeni kozaci. Razlegoše se jauci umiješani s ubitačnom kanonadom eksplozija. Generalov konj, zastao iza jurišnih eskadrona, uznemireno poigrava na stražnjim nogama, a generalova sablja bijesno maše: - Juriš, juriš, kozaci! Čelični oganj bio je jači od generalove želje. Konjanici su naglo ustuknuli. Još veću paniku u neprijateljskim redovima izazvale su haubične granate. One su eksplodirale daleko u pozadini generala Krasnova. Bijela artiljerija bila je ušutkana. Granate su dosezale čak do bujnih, na 600 hektara zasađenih carskoselskih parkova. Carskoselski Jekaterinski dvorac, ponos ruskog baroka, potresao se od učestalih eksplozija.

163

Vojnici mjesnog garnizona, dotad rasuti po parkovima, brzo - predvođeni grupom boljševika (onih koji 28. nisu uspjeli nagovoriti garnizon da se odupre Krasnovu) okupljali su se na mitinzima. Boljševici, i ne samo oni, nego i većina drugih zahtijevaju: - Krasnov mora obustaviti borbu. - Drugovi, napadnimo s leđa kozake! Vojnici postavljaju ultimatum: ako se borba u najkraćem roku ne obustavi, kompletan carskoselski garnizon, bez obzira na otpor nekih oficira, stupa u borbu protiv donskih kozačkih pukova. Krasnov se u to vrijeme nalazio u Rjetko-Kuzminu, na lijevoj obali Slavjanke. Posljednji neuspjeli napad njegove konjice, odbijen artiljerijom iz Pulkova i malokalibarskim topovima oklopnog vlaka koji su na front — „na dar drugu Lenjinu!” - poslali Putilovci, posvema se uvjerio da njegove trupe nikad neće stići u prijestolnicu. Tužno je mislio: „Boljševici su mogli biti razbijeni samo našim prvim, naglim i snažnim udarom, a kad nam to nije uspjelo neophodno je odstupati.” Crveni rovovi su oživjeli. Mase radnika, soldata i matroza, vojska revolucije svrstana u neravnomjerne odrede nasrnula je prema položajima bijelih oko 16 sati. Oblačni, kišoviti dan hladne sjeverne jeseni naglo je ulazio u noć. Ipak, crvenogardijci su primijetili: bijela artiljerija se povlači. - Bježe! —pronijelo se u redovima obrane. - Hura, juriš! - zagrmjeli su pulkovski bregovi. Borci revolucije na juriš su zauzeli Veliko Kuzmino, a zatim su zaobilaznim manevrom prodrli iza Rjetkog-Kuzmina. Krasnov je osjetio nakanu protivnika. Opasnost crvenog prodora bila je očita: general se veoma brzo mogao naći odsječen. Srdito je pozvao ađutanta: - Konja! - a zatim naredio: - Pravac Carsko Selo! Do svoje jučerašnje rezidencije, do Jekaterinskog dvorca, nije stigao. Čim je ušao u Carsko Selo, dočekala ga je delegacija mjesnog garnizona. Vojnici su zahtijevali: - Obustavite borbu ili se i mi uključujemo! General nije pregovarao. General ni jedne jedine riječi nije rekao vojnicima. Okrenuo se ađutantu: - Armija se povlači u Gatčinu! A uistinu je trebalo reći: neka se spasava kako tko zna.

164

On sam u galopu je odjurio 45 kilometara južno od Petrograda u Gatčinu, u dvorac miljenika Jekaterine II Grigorija Orlova. Bližila se ponoć kad je ušao u to drevno selo, u povijesti poznato od 1499. godine, u bivšu rezidenciju bivših careva sveruskog imperija. Do ponoći su sva naselja sjeverno od Gatčine bila oslobođena. Kozaci su bježali za svojim komandantom, u Gatčinu. U pola noći bojište je utihnulo.

165

R E V O L U C IJA PO B JEĐ U JE

31. oktobra - 13. studenoga utorak

Najznačajnija vijest s fronta je u neusnuli Smoljni stigla nešto prije 3 sata ujutro. Javljao se Trocki. Telegrafist je brzo pretvarao u slova morzeove znake i tek što bi koji redak ispisao, pružao ga je Lenjinovom kuriru: „Pulkovo, štab 2.10, jutro Noć 30. i 31. oktobra ući će u povijest. Pokušaj Kerenskog da krene kontrarevolucionarne Traps' protiv pri­ jestolnice revolucije odlučno je suzbijen. Kerenski se povlači. Mi napredujemo. Petrogradski vojnici, matrozi i radnici poka­ zali su da mogu i da hoće s oružjem u ruci sprovodjti volju i vlast demokracije. Buržoazija je pokušala da izolira revolucio­ narnu armiju. Kerenski je pokušao da je slomi kozacima. Oba plana su doživjela tragičan kraj. Velika ideja radničko-seljačke demokracije povezala je redove armije i učvrstila njenu volju. Čitava zemlja će od sada biti uvjerena da vlast sovjeta nije nešto prolazno, nego daje to neoboriva činjenica. Poraz Kerenskog znači poraz spahije, buržoazije i kornilovaca uopće... Nema povratka na staro. Pred nama su borbe, prepreke i žrtve. Ali put je jasan. Pobjeda je sigurna. . .” Kerenski je o porazu svojih trupa obaviješten prvih trenutaka 31. oktobra, osam dana poslije odluke Kerenskoga da se izvrši odlučan napad na boljševike u prijestolnici. Kerenski nije bio samo prestrašen, - bio je izbezumljen. Gologlav, s kabanicom zabačenom na ramenu, čvrsto stisnutih šaka, modrih podočnjaka, Krasnova je dočekao na ulazu u dvorac: —Generale, zar je istina?

167

Krasnov je namrgođeno šutio. - A sad što da radimo, generale? „Trebao sam ga zatvoriti” - pomisli Krasnov, ali kaže: -- Čekam pomoć koju mi neprestano obećavate. Dobro su rekli moji kozaci: nitko više nije uz Kerenskoga. Ako stigne pomoć, ako vas posluša pješadija i dođe, ući ćemo u Piter, inače ulazimo u pakao! U biblioteci Grigorija Orlova Krasnova su čekali visokodostojnici privremene vlade Savinkov, Goc i Stankjevič. S njima su sjedila trojica koje Krasnov nije poznavao. Kerenski ih je tiho predstavio: - Delegacija Vikželja! Eseri i menjševici iz uprave sindikalne organizacije željezničara, grupa koja je prvog dana revolucije bila javno neutralna, ali se već drugog dana opredijelila za kontrarevoluci­ ju, stigla je iz Petrograda u Gatčinu popodne 30. oktobra. Odlazeći iz prijestolnice, javili su se sovjetskoj vladi prijeteći „općim štrajkom željezničara ako se ratna neprijateljstva ne obustave” . Oni su inzistirali na neodgodivim pregovorima o primirju. Svoj zahtjev podnijeli su i Kerenskom. Čekat ćemo utorak! — rekao im je Kerenski nadajući se da će do utorka, do 31. oktobra, Krasnov prodrijeti u Piter. A kad se Krasnov s bojišta vratio poražen, Kerenski je shvatio da mu eserovsko-menjševička delegacija Vikželja može koristiti. Poluglasno je rekao Krasnovu nagnuvši se prema njegovu uhu: - Pristajemo na primirje. Dotle će vojska stići. . . Krasnov je shvatio igru. Na pregovore treba pristati odmah, ali ih treba što duže razvlačiti, treba Duhonjinu dati vremena da se probije iz Mogiljeva. Ojađenog Krasnova je ideja o pregovorima donekle smirila. Još uvijek sve nade nisu pokopane. Vratio se u svoj štab i u jedan sat izdao naređenje da se artiljerijom i mitraljeskim gnijezdima utvrde svi prilazi Gatčini. Pukovnik Markov, zapovjednik artiljerije, otišao je da izvrši naređenje, ali tek što je potpuno iscrpljeni general izuo čizme i legao na divan, ađutant gaje probudio: - Vaše prevashodstvo, pukovnik Markov... Markov je stigao sav zelen u licu: - Artiljerci su se pobunili. Gadovi kažu: neće više pucati na svoje, oficire će potući, prijete.. . Krasnov je gnjevno skočio s ležaja. Obrecnuo se na

168

ađutanta: - Čizme, tikvane! - a zatim, zapjenivši se, podviknuo Markovu: - Izvršavajte moje naređenje, pukovniče. Rat je. Arti­ ljerija mora biti izvedena na položaje. Smušeni Markov izjurio je kao tane. Kozački zapovjed­ nik Lavruhin sreo ga je na izlazu. Htio ga je nešto upitati, ali pukovnik ništa nije čuo niti je ikoga vidio. Lavruhin slegnu ramenima: „Bura kod generala!” - pomisli. Bilo mu je žao i Kerenskog i Krasnova i sebe, ali zar on tu nešto može učiniti. Pomisli u jednom trenutku da uopće ne ide generalu, da mu ništa ne govori, ali je prevagnuo urođeni osjećaj odgovornosti: glavnokomandujući uvijek mora znati sve, lijepo ili ružno, svejedno je. Raportirao mu je: - Kozaci IX donskog puka neće da izvršavaju naređenja. Niti odlaze na prilaze Gatčini, niti žele stražariti u selu. - To su moji vjerni kozaci! - uzdahnu zdvojno Petar Krasnov. Gorko se osmjehnu, a onda se pribra, trgnu se: - Lavruhine, zar su svi protiv nas? Ipak, svi kozaci nisu otkazali posluh. Dvaeskadrona 10. kozačkog puka poslušno su izišli u naselje da obavljaju stražarsku dužnost. Donekle smiren tom viješću, Krasnov se ponadao da će njegov autoritet - „general je bio veoma omiljen među svojim kozacima” , pisat će kasnije o sebi u trećem licu - uvjeriti i artiljerce u nužnost poslušnosti. Već je svanjivalo kad se pojavio kod kozaka artiljerijskog diviziona. Zanosno im je govorio o domovini i dužnosti, o kozačkoj časti i zakletvi, o paklu koji nose boljševici... Prvi put u svom životu osjetio je da ga kozaci ne slušaju. Sa svih strana dobacivali su: - Čemu rat, uzaludno je liti krv.. . - Pregovarajte! Netko iz kozačke gomile pruži Kerenskom letak: tokom jutra među kozake doturio ga je neki boljševički agitator. Na letku je pisalo „Naredba broj 1” , a potpis „Vrhovni koman­ dant svih snaga u borbi protiv kontrarevolucionamih trupa Kerenskog potpukovnik Muravjov” . Bilo je to naređenje „trupama pulkovskog odreda” : „31. oktobra 1917. godine, 9.38 sati. Poslije ogorčene borbe trupe pulkovskog odreda potpu­ no su razbile kontrarevolucionarne snage, koje su u neredu

169

napustile svoje položaje i povukle se iza Carskog Sela u pravcu Pavlovska Drugog i G atčine... Naredio sam pulkovskim snagama da okupiraju Carskoje Selo, da utvrde prilaze, naročito prema Gatčini. Isto tako sam naredio da zauzmu Pavlovskoje. .. One moraju stupiti u tijesnu vezu s kolpinskim i krasnoselskim odredom, kao i sa štabom vrhovnog komandanta odbrane Petrograda. .. U ime revolucionarne vlade naređujem svim trupama da krenu u.ofanzivu protiv neprijatelja revolucionarne demokraci­ je, da preduzmu sve potrebno da se Kerenski uhapsi i da spriječe svaku avanturu koja bi mogla ugroziti tekovine revolucije i pobjedu proleteijata.. Kerenski je blijedio. Slova mu igraju pred očima. Oko njega stalno galame uznemireni kozaci. Pokušava ih smiriti: - Mi smo već donijeli odluku da se povedu pregovori o primirju. A dotle zahtijevam od vas da izvršavate zadatke! - Nema i ne može biti dogovora s boljševicima! - žestio se propali literat. — Mi ćemo se boriti snagama koje imamo, a dok se borimo, stići će naše vjerne tru p e.. . Krasnov je umorno uzdisao: Od članova ratnog savjeta Boris Savnikov bio je najupor­ niji: nema prekida vatre, nema odstupanja, nema mira s boljševicima, ne može biti nikakvih pregovora. ,,Ja boljševike mogu gledati samo preko nišana na vintovki” - razjareno je govorio. Kerenski je rukama obujmio glavu. - Vjerni komandanti su mi obećali... Kerenski je umornim glasom pokušao ponoviti već brzbroj puta kazanu frazu o obećanoj pomoći, ali ga je prekinuo vrhovni komesar privremene vlade Stankjevič: - Daljnja borba je iluzorna. To je suvišno krvoproliće. Moramo pregovarati. Moramo se odmah, sad, danas, spora­ zumjeti, bez obzira na naše žrtve. Moramo pristati na ustupke. Stankjevič je ustao. Nervozno šeće. Stoji ispred Kerenskog: - Možemo u svom popuštanju ići tako daleko da u vladu kooptiramo i nekoliko boljševika. Kad se nađu u vladi, s nama, s jednakom odgovornosti, smirit će s e ... To je kapitulacija! - uzvikuje bijesno Savnikov. Krasnov je presjekao diskusiju. - Moramo pregovarati! To što je Krasnov rekao, to nije bio prijedlog. Govorio je

170

glasom odluke. On je konstatirao rješenje. Vojnici okupljeni oko njega složili su se nijemim klimanjem glave. Kerenski je gledao kroz prozor u požutjelo drveće gatčinskog parka. Savnikov je psovao. StankjeviČ je mrmljao: —Da, svakako boljševike treba uzeti u vladu... Tada je najednom progovorio Kerenski: — Nikad s boljševicima neću pregovarati. Trenutni teški položaj ipak nije dovoljan razlog za predaju. Ja znam, u tome Boris Savnikov ima pravo, pomoć će doći, ali treba strplje­ nja. .. —Moramo pregovarati! —ponovio je Krasnov. Kerenski je ušutio. Kerenski je osobno sastavio političke „uvjete za prekid građanskog rata” . StankjeviČ će o tim uvjetima reći: „Nemogu­ ći zahtjevi ministra—predsjednika nisu bili prihvatljivi ni jednom čovjeku u boljševičkoj organizaciji. Kerenski je to znao. On namjerno zahtijeva neprihvatljivo. Tražio je načina i vremena da ojača.. ." U isto je vrijeme i general Petar Krasnov sastavljao „ratni ultimatum” . Nije tražio ništa manje nego Kerenski. Njegovi emisari trebah su od crvene vojske zahtijevati da se sva crvena garda povuče u granice grada Petrograda, a da Carsko Selo, Pavlovak i Petergof budu prepušteni Krasnovljevim kozacima, ligovo i Pulkovo u tom bi slučaju ostali zona neutralnosti. Dok je Krasnov tražio vojne izaslanike, oko podne 31. oktobra, u Gatčinu je iz generalštaba vrhovne komande iz Mogiljeva stigao izuzetni gost. Bio je to francuski general Nisei. On je armiju svoje zemlje predstavljao u ruskoj vrhovnoj komandi. Gotovo puna četiri sata razgovarao je s Kerenskim, a kad je u 16.30 na razgovor pozvan i Petar Krasnov, francuski general dočekao ga je pitanjem: — Objasnite mi^ molim vas, gospodine generale, svoj položaj? —Neodrživ! - iskreno je priznao Krasnov. —Molim vas, generale.. . —skočio je Kerenski; Krasnov se blijedo osmjehnuo: — Sve skupa možda i ne bi bilo tako tragično kad bi nam u pomoć stigao barem jedan bataljon inozemne vojske. U tom bismo slučaju, uvjeren sam, uspjeh prisiliti na posluh Privreme­ noj vladi garnizon Carskog Sela, pa čak i Petrograda. General Nisei dugo je šutio. Zatim ustaje. Ponavlja:

171

- Bataljon savezničke vojske! > Osim toga, one večeri Nisei je rekao još samo dvije—tri uglađene oproštajne fraze. Krasnov će nekoliko godina kasnije plačljivo izjaviti: „Ništa mi nije rekao, baš ni riječi. Brzo se spremio i pobjegao” . Sam Nisei je priznao: „Više se ništa nije dalo učiniti. Kerenskom više nitko nije mogao pomoći. Da sam doveo kompletnu francusku armiju, Kerenskog ne bih mogao instalirati u Petrogradu.” Kozaci zatečeni u Gatčini nistf znali što da rade. Neki su sve učestalije, sve glasnije predlagali da se Kerenskog preda boljševicima. Neki su uvjeravali: —Rat je završen. Vratimo se na Don, majčicu našu! Mnogi su bježali. Čak i stari lukavi lisac Savinkov. Kerenski ga je — vjerujući u njegovu odlučnost — imenovao zapovjednikom obrane Gatčine, a on je, umjesto da ostane na položaju, među kozacima, pobjegao na jugozapad, u potragu za generalom Duhonjinom. Bilo je očito da je krah neizbježan. „Komitet spasa” u Petrogradu unatoč svemu tome još nije priznavao kapitulaciju. Članovi toga komiteta popodne su se sastali s vrhovnim komesarom Stankjevičem koji im je predao „prijedlog za pregovore Aleksandra Kerenskog” . Oficiri petrogradskog garnizona pomogli su delegatima „Komiteta spasa” . Izabrana je delegacija koja je upućena u Smoljni, da bi tamo - umjesto Stankjeviča - zastupala interese Aleksandra Kerenskog. Delegaciju je primio Lav Trocki. Rekao je vojnicima: - Nije li vam jasno: Kerenski treba predah da se spremi. Kerenski je zametnuo rat, a ne mi. Kerenski će napasti ponovo kad mu stigne pomoć . . . Sami vojnici delegati petrogradskih pukova predložili su Trockom da se kozacima pošalje nova delegacija. Vojnici su inzistirali: — Treba pregovarati s našim drugovima, s kozacima, a ne s Kerenskim i Krasnovom. Nas zanima mišljenje kozaka... Oko 9 sati uveče u Smoljnom su sastavljene tačke za razgovor s kozacima. Tako je proleterski Petrograd odgovorio na ultimatum predsjednika svrgnute Privremene vlade, a slično je odgovoreno i u komandi crvene vojske u Carskom Selu. Tamo je trojicu izaslanika Petra Krasnova primio komandant crvenih matroza

172

Baltika, Dibenko, jedan od trojice narodnih vojno-pomorskih komesara, prvi sovjetski ministar mornarice. Dibenku su se javili u 23 sata. Poslije razgovora od jednog sata Dibenko im je predložio: - Dobro, ako već vaši zapovjednici žele razgovore, idem, razgovarat ću! Dibenko je s Krasnovljevom delegacijom i s jednim mornarom stigao u 1 sat 1. novembra u Gatčinu. Zahtijevao je da se sastane s kozacima: - Odluku mogu donijeti samo kozaci. Oni i nitko u ime njih. S njima ću razgovarati. Krasnov i Kerenski su nevažni. U taj mah, nakon prve ponoćne ure, u drevnom dvorcu Kerenski je svoj očaj, gnjev i bijes istresao na Krasnova. Uporno je ponavljao: -Izdali ste me. I vi ste me izdali! Krasnov je bio pribran: - Izdali su vas kozaci i moji oficiri. Svi su protiv vas. I da sam na vašem mjestu, otišao bih u Piter i predao se boljševicima! - Ako nema drugog izlaza, učinit ću tako. Dogovorili su se: Kerenski će .odmah krenuti u Piter. Krasnov mu je obećao pratnju kozaka 10. donskog puka. General je odmah otišao u puk da organizira pratnju, a kad se vratio u dvorac s kozacima, Kerenskog više nije bilo. U 2 sata 1. novembra Kerenski je pobjegao. Kasnije će se saznati. .. pobjegao je preodjenuvši se u mantije pravoslavne kaluđerice. Krasnov je bio izbezumljen. Bojao se: odgovarat će umjesto Kerenskog. Kao lav u kavezu, hodao je tamnim hodnicima dvorca, sve dok mu najvjerniji kozaci nisu javili da u Gatčinu upravo stiže vojska revolucije. General je shvatio da ima samo jedno rješenje: izišao je u hladnu noć dignutih ruku, bez pištolja i opasača. Pola sata kasnije Dibenku je predao izjavu, uredno napisanu i cifrastim slovima starog pravopisa potpisanu: „Oko 3 sata u noći pozvao me vrhovni komandant Kerepski. Bio je vrlo uzbuđen i vrlo nervozan. ‘Generale, reče mi, vi ste me izdali. Vaši kozaci izjavljuju da će me uhapsiti i predati me mornarima.’ ‘Da, odgovorih, govori se o tome, a znam da prema vama nitko ne gaji simpatije.’

173

‘A li o fic ir i govore is t o .’

‘Da, uglavnom su i oficiri s vama nezadovoljni.’ ‘Sto da radim? Trebalo bi da izvršim samoubistvo.’ ‘Ako ste časan čovjek, iz ovih stopa ćete otići u Petrograd s bijelom zastavom, javiti se Vojnorevolucionarnom komitetu i započeti pregovore kao predsjednik Privremene vlade.’ ‘U redu. Tako ću učiniti, generale.’ ‘Dat ću vam stražu. Tražit ću da i jedan mornar pođe s vama.’ ‘Ne, ne mornara. Da lije istina daje Dibenko ovdje? ’ ‘Ne znam tko je Dibenko.’ ‘Moj neprijatelj.’ ‘Tu nema što da se učini. Ako igrate na veliko, morate znati da drugog izlaza nema.’ ‘Da. Krenut ćemo noćas.’ ‘Zašto? Izgledalo bi kao da bježite. Krenite mirno i otvoreno, tako da svi vide da ne bježite.’ ’Vrlo dobro. Ali morate mi dati stražu na koju se mogu osloniti.’ ‘Dobro.’ Izišao sam i pozvao kozaka Ruskova iz Desetog donskog puka i naredio mu da odredi deset kozaka da prate vrhovnog komandata. Pôîa sata kasnije došli su kozaci i rekli im da se Kerenski ne nalazi u svom štabu daje pobjegao. Digao sam 'uzbunu i naredio da tragaju za njim, pretpostavljajući da nije mogao napustiti Gatčinu, ali ga nisu mogli pronaći. Što se mene tiče, predajem se na raspolaganje Vojno­ revolucionarnom komitetu i dajem časnu oficirsku riječ da neću ništa poduzimati na svoju ruku.” Dibenka je s pratnjom generala poslao u Smoljni i Trocki je tamo Krasnova pustio na slobodu. Kad je mala kolona krenula u Petrograd, Dibenko je naredio da se Vladimiru Iljiču odmah pošalje telegram: „Kontrarevolucija slomljena. Revolucija je pobijedila!”

174

SADRŽAJ

LENJIN, OKTOBAR I NAŠ REVOLUCIONARNI POKRET .....................................

1

PUT DO OKTOBRA ........................................................

9

REVOLUCIJA POČINJE 24. oktobra —6. studenoga (utorak).......................

23

KONGRES SVERUSKIH SOVJETA 25. oktobra - 7. studenoga (srijeda).......................

65

VLAST SOVJETA 26. oktobra —8. studenoga (četvrtak) ...................

99

LENJINOVA VLADA 27. oktobra - 9. studenoga (petak) ....................... 113 KERENSKI NASTUPA S KOZACIMA 28. oktobra - 10. studenoga (subota)..................... 127 BIJELI PUČ 29. oktobra - 1 1 . studenoga (nedjelja)................... 139 BIJELI KOZACI BJEŽE 30. oktobra - 12. studenoga (ponedjeljak)............. 157 REVOLUCIJA POBJEĐUJE 31. oktobra - 13. studenoga (utorak).....................167

‘A li o fic ir i govore is t o .’

‘Da, uglavnom su i oficiri s vama nezadovoljni.’ Sto da radim? Trebalo bi da izvršim samoubistvo.’ ‘Ako ste časan čovjek, iz ovih stopa ćete otići u Petrograd s bijelom zastavom, javiti se Vojnorevolucionamom komitetu i započeti pregovore kao predsjednik Privremene vlade.’ ‘U redu. Tako ću učiniti, generale.’ ‘Dat ću vam stražu. Tražit ću da i jedan mornar pođe s vama.’ ‘Ne, ne mornara. Da lije istina daje Dibenko ovdje? ’ ‘Ne znam tko je Dibenko.’ ‘Moj neprijatelj.’ ‘Tu nema što da se učini. Ako igrate na veliko, morate znati da drugog izlaza nema.’ ‘Da. Krenut ćemo noćas.’ ‘Zašto? Izgledalo bi kao da bježite. Krenite mirno i otvoreno, tako da svi vide da ne bježite.’ ’Vrlo dobro. Ali morate mi dati stražu na koju se mogu osloniti.’ ‘Dobro.’ Izišao sam i pozvao kozaka Ruskova iz Desetog donskog puka i naredio mu da odredi deset kozaka da prate vrhovnog komandata. Pola sata kasnije došli su kozaci i rekli im da se Kerenski ne nalazi u svom štabu daje pobjegao. • Digao sam 'uzbunu i naredio da tragaju za njim, pretpostavljajući da nije mogao napustiti Gatčinu, ali ga nisu mogli pronaći. Sto se mene tiče, predajem se na raspolaganje Vojnorevolucionarnom komitetu i dajem časnu oficirsku riječ da neću ništa poduzimati na svoju ruku.” Dibenka je s pratnjom generala poslao u Smoljni i Trocki je tamo Krasnova pustio na slobodu. Kad je mala kolona krenula u Petrograd, Dibenko je naredio da se Vladimiru Iljiču odmah pošalje telegram: „Kontrarevolucija slomljena. Revolucija je pobijedila!”

174

SAD R ŽAJ

LENJIN, OKTOBAR I NAŠ REVOLUCIONARNI POKRET .....................................

1

PUT DO OKTOBRA .........................................................

9

REVOLUCIJA POČINJE 24. oktobra —6. studenoga (utorak).......................

23

KONGRES SVERUSKIH SOVJETA 25. oktobra - 7. studenoga (srijeda).......................

65

VLAST SOVJETA 26. oktobra - 8. studenoga (četvrtak) ...................

99

LENJINOVA VLADA 27. oktobra —9. studenoga (petak) ....................... 113 KERENSKI NASTUPA S KOZACIMA 28. oktobra - 10. studenoga (subota)..................... 127 BIJELI PUČ 29. oktobra - 1 1 . studenoga (nedjelja)................... 139 BIJELI KOZACI BJEŽE 30. oktobra - 12. studenoga (ponedjeljak)............. 157 REVOLUCIJA POBJEĐUJE 31. oktobra - 13. studenoga (utorak)..................... 167