Antički grad na istočnom Jadranu [1 ed.] [PDF]

Zitiervorschau

l MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS

l

~

J l

J: :::._

l

INSTITUT ZA ARHEOLOGIJU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

(·

STUDIJE IZ HISTORIJE URBANIZMA, KNJIGA I

J. MATE SUIĆ

l

j. ·,~

t

ANTIČKI GRAD NA ISTOČNOM JADRANU

l r-\ l

l .

l ! •

l

l-i

l

l

l:

...

'

l

l

'

Recenzent:

MILAN PRELOG ---i

MATE SUIĆ

ANTIČKI GRAD NA ISTOČNOM JADRANU

~YEUČIU~ NIIKLI\M UBER

ZAGREB

1976

·r, r.' ,l 1

~

1-:'!

. l

ll', l

•'! -'

ll l

l

ll\.' ~~J

l'

!

l

l' ' l

i' l

l'

j

l

l'

Otlobrcnjc Odbora za

izdavačku

djelatnost skupštine

br. 08-177/1 od 13. ožujka 1975. godine.

Sveučilišta

UMJESTO PREDGOVORA

Pisca ovog djela život je odmah po završetku rata doveo u Zadar koji je bio gotovo potpuno porušen. Obnova grada bila je već tada i dugo vremena nakon toga glavna preokupacija njegovih stanovnika i tadašnjih vlasti, pa je po sebi razumljivo, da je u tim naporima i arheologija dobila svoju ulogu kad se zna da je riječ o gradu koji ima tako bogatu urbanu tradiciju i tako istaknuto urbanističko nasljeđe, kome počeci sežu upravo u antičko razdoblje. Zbog toga su arheološka istraživanja u gradu već na početku bila usklađena s planovima buduće obnove i izgradnje, jer je još onda prevladalo mišljenje i jedino ispravno stanovište da pri tome valja u najvećoj mogućoj mjeri valorizirati sve kulturno-urbanističke presedane. Na taj je način bila uspostavljena aktivna suradnja između arheologa i urbanista, pa koliko su se ovi posljednji trudili da što potpunije shvate historijske vrijednosti grada, toliko je arheolog bio primoran da se uvodi u načela i metode suvremene urbanistike i urbanizma uopće. U toj suradnji imali su koristi i jedni i dmgi. Ona je uputila arheologa da se obrati k problemima antičkog urbanizma. U ovoj se kulturno-povijesnoj sintezi razmatra antički urbanizam na našem obalnom prostoru uzet u širem smislu riječi: problemi poleogeneze, problemi antičke urba· nistike i problemi antičkog urbanizma u užem smislu riječi. P o l e o g e n e z o m se označuje proces postanka i razvitka naselja od njegovih najstarijih početaka do njegova potpunog oblikovanja kao urbanog središta, pa njezino proučavanje zapravo predstavlja studij historijsko-socioloških problema i uvjeta koji su inicirali i stimulirali taj proces. Koliko je poznato, ovo je prvi pokušaj u našoj znanstvenoj literaturi da se takva pitanja raspravljaju, pa otuda težina zadatka i moguć­ nost nedostataka u njegovu izvršenju. Ovo tim prije kad se zna kako su još uvijek oskudna naša znanja o najstarijim naseljen jima u našoj zemlji, kako je raspoloživa materijalna građa ograničena svojom kvantitetom i kvalitetom, što vrijedi i za odgovarajuću stručnu literaturu. Smatrali smo potrebnim da, obrađujući antički grad na našem primorju ko· ji je u mnogim primjerima dosegao svoju klasičku punoću, iznesemo i neke osnovne teoretske postavke s područja antičke ur b a n i s t i k e, koja obuhvaća ukupnost antičke teorije i prakse u planiranju i u izgradnji gradova (njem. Stadte-bau, franc. !'art de biitir une ville, engl. Town-building) te da pokušamo utvrditi kako se to odrazilo u urbanističkoj morfologiji grada na našem primorju. Shvaćajući grad kao živi organizam s posve definiranom ulogon1 u društvenoj sredini, nismo mogli mimoići razmatranja iz domene u rb a n i z m a uzetog u užem smislu riječi, tj. grada kao nosioca urbane kulture, sa svim njegovim odlikan1a u kojima se očituje njegova »gradskost«, kako bi se jasnije uočila ne samo sveukupna dostignuća našeg primorskog grada u antici u odnosu prema gradovima drugih regija naše zemlje i prema drugim pokrajinama antičkog svi-

s

jeta, nego također i sa svrhom da se uzmogne ocijeniti u čemu se sastojala urbanost i ruralnost antičkih naselja uopće na ovom prostoru. Zbog toga i termin ur b a n i z a. e i j a shvaćamo samo kao jednu etapu, inače veoma važnu i često odlučnu za razvitak naselja, u kojoj neka uža regija, pokrajina ili zemlja doživljava pr e o br a ž a j svojih naselja u smislu stjecanja urbanih kvaliteta.

-i

""1

" l

l

l

L l

Primjera takvom pristupu istraživanja historijskoga grada kod nas jedva da smo našli, pa ukoliko neki propusti djela odatle potječu, bit će ih lakše opravdati. Treba već na ovom mjestu naglasiti da ovo nije ni povijest naših gradova u antici niti povijest antičke arhitekture na našem primorju, no vjerujemo da će i ovo djelo, već zbog svog sadržaja i naravi izlaganja, donekle poslužiti i rasvjetljavanju nekih poglavlja iz tih znanstvenih područja. Djelo je namijenjeno svima onima koji žele da se uvedu u probleme antičkog urbanizma i historijskog urbanizma uopće, a posebno studentima drugog i trećeg stupnja. Pojedina poglavlja i materija što se u njima tretira predstavljaju sistematičnije obrađena predavanja održana na Filozofskom i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a neka od njih, prikladno prilagođena, bila su prezentirana javnosti u III programu Radio-Zagreba. Na ovom mjestu izričem kolegijalnu zahvalnost prof. dr Milanu Prelogu koji mi je dao poticaja da se latim ovakva zadatka i koji je izvršio recenziju djela. Zahvaljujem i drugu Krešimiru Rončeviću s Arheološkog instituta Sveučilišta u Zagrebu koji je uložio mnogo truda u izradbi priložene dokumentacije.

Zagreb,

l,...!

"'

!l

;l

l; l'

6

siječnja

1975.

Pisac

jeta, nego također i sa svrhom da se uzmogne ocijeniti u čemu se sastojala urbanost i ruralnost antičkih naselja uopće na ovom prostoru. Zbog toga i termin ur b a n i z a. e i j a shvaćamo samo kao jednu etapu, inače veoma važnu i često odlučnu za razvitak naselja, u kojoj neka uža regija, pokrajina ili zemlja doživljava pr e o br a ž a j svojih naselja u smislu stjecanja urbanih kvaliteta. Primjera takvom pristupu istraživanja historijskoga grada kod nas jedva da smo našli, pa ukoliko neki propusti djela odatle potječu, bit će ih lakše opravdati. Treba već na ovom mjestu naglasiti da ovo nije ni povijest naših gradova u antici niti povijest antičke arhitekture na našem primorju, no vjerujemo da će i ovo djelo, već zbog svog sadržaja i naravi izlaganja, donekle poslužiti i rasvjetljavanju nekih poglavlja iz tih znanstvenih područja. Djelo je namijenjeno svima onima koji žele da se uvedu u probleme antičkog urbanizma i historijskog urbanizma uopće, a posebno studentima drugog i trećeg stupnja. Pojedina poglavlja i materija što se u njima tretira predstavljaju sistematičnije obrađena predavanja održana na Filozofskom i na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a neka od njih, prikladno prilagođena, bila su prezentirana javnosti u III programu Radio-Zagreba. Na ovom mjestu izričem kolegijalnu zahvalnost prof. dr Milanu Prelogu koji mi je dao poticaja da se latim ovakva zadatka i koji je izvršio recenziju djela. Zahvaljujem i drugu Krešimiru Rončeviću s Arheološkog instituta Sveučilišta u Zagrebu koji je uložio mnogo truda u izradbi priložene dokumentacije.

Zagreb,

6

siječnja

1975.

Pisac

ANTIČKI GRAD NA ISTOČNOM

JADRANU

I gradovi imaju neku sudbinu kao i ljudi. App. Alex: Syr. 58.

I dio

UVOD-PREDMET I METODE ISTRAŽIVANJA

Velike civilizacije antičkoga svijeta stvorile su urbane kulture. To vrijedi jednako za svijet antičkog Orijenta kao i za zapadne civilizacije što su ih izgradili Grci, Etruščani i Rimljani. Kao fenomen kulture određene srecline i grad se mora promatrati u kontekstu razvoja određene kulture, počevši od njegove primitivne emancip~cije iz kruga osta~ lih naselja nekog područja ili etničkog sklopa pa sve do njegova oblikovanja u tip naselja koje posjeduje sve odlike i sve atribute gradskog naselja u datom kulturnom i vremenskom horizontu. To ujedno znači da i na proces postanka i razvoja grada utječu sve one povijesne silnice koje pokreću opći razvoj nekog društva u svim sferama na polju materijalne i duhovne kulture. Promatrajući ta pitanja u dijakroniji mo· gu se utvrditi (barem u načelu) tr i fa z e tog procesa nastajanja gradskih naselja. Onu najstariju mogli bismo nazvati pr e d urb a n o m fazom, odnosno razdobljem u kome se dotično naselje ničim ne odvaja od ostalih naselja promatrane sredine i u kome to isto naselje ne posjeduje nikakvih atributa koji su karakteristični za grad kulturne epohe kojoj pripadaju. Slijedeća faza je prijelazna i nju nazivamo protourbanom. To je razdoblje razvitka naselja na putu od ruralnog do urbanog središta. U ovoj fazi naselje je steklo neke značajke naselja-centra i mnoge osnovne preduvjete za konačno izrastanje u pravu urbanu formaciju. Treća faza jest razdoblje u kome imamo pred sobom već potpuno razvijeni grad u svim nje govim funkcijama: upravno-političkim, organizacijskim, ekonomskim i socijalnim, što se sve odražava i u novoj kvaliteti materijalne realizacije i organizacije naselja. To je ono što bismo, promatrajući grad u njegovu razvoju, nazvali ur b a n o m fazom. Kako 4

t Zanimljiv suvremen pristup proučavanju historijskog, pa i antičkoga grada ima L. M u mfor d 1968, prva poglavlja. Za naša antička na-

se vidi, proučavanje razvitka i postanka gra. da pripada u historijska razmatranja i dio je proučavanja opće povijesti određenoga društva, ambijenta, naroda ili šire etničke zajednice. Pristup tim proučavanjima može biti različit, kao što uopće može biti različit pristup svakom povijesnom istraživanju.' Veće izglede u konačni uspjeh imat će ona istraživanja koja problem promatraju u širem sociološkom kontekstu, koja uzimaju u obzir sve komponente i faktore, sve one povijesne snage koje kondicioniraju povijesni razvitak određenog društva. Zacrtati i objasniti čitav povijesni put nekog naselja ili skupine naselja zapravo znači izraditi povijesnu s i nt e z u na planu povijesti urbanizacije i urbanizma promatranog područja. To je zadatak ovoga djela u kome se obrađuju ti problemi na širem prostoru istočne jadranske obale. U proučavanju te problematike sudjeluje niz disciplina od kojih svaka ima svoje uže područje istraživanja i svoje vlastite metode što ih primjenjuje kod istraživanja, kako će se vidjeti. Svaka od njih uzeta zasebno ne bi bila kadra da dođe do potpunoga konačnog rezultata. U tome se ogleda i n t er d i s e ip l i n ar n i karakter studija procesa urbanizacije i urbanizma uopće.

l. VREMENSKO I PROSTORNO RAZGRANičENJE

P _r_us t or_ što ga razmatramo nije _unaprijed determiniran ni povijesno ni geografski. Oslanjamo se na današnje shvaćanje pojma obale i obalnog područja. Uklapanje proselja upor. M. S u ić 1973, 1975; za probleme suvremenoga grada M. Pr e I o g 1973.

9

učavanja

u historijske kategorije, na primjer u teritorij rimske provincije ili sl. udaljilo bi nas od teme i znatno otežalo studij i donošenje zaključaka, a sama materija izuča· vanja neminovno bi morala biti proširena novim kvantitetima, što bi dovelo do povećanja opsega djela i do načimanja novih tema koje ne namjeravamo obrađivati, dok u pogledu kvaliteta ne bi dovelo do bitno novih spoznaja. U proučavanju procesa urbanizacije i urbanizma samog u antičkoj epohi obalni prostor je dovoljan sam sebi, a primjeri što ih on pruža mogu dakako biti korisni kao komparacije i analogije s drugim područjima iz dubljeg zaleđa. No bez obzira na to kojim se kriterijem rukovodili, pitanje prostornog ograničenja uvijek će biti stvar konvencije, jer ni danas nije lako precizno utvrditi što je to obalni pojas i dokle on seže. U ovom djelu obrađujemo urbana naselja na području današnje Istre koja kao poluotok čitava ima karakter priobalnog područja. Izostavljen je iz razmatranja grad Trst (stare Tergeste) koji je u etničkom i u geografskom pogledu bio sastavni dio te regije, ali je izvan teritorije naše zemlje. Na isti način neće se detaljnije obrađivati dva važna središta uz južnu periferiju našeg Jadrana, Skadar (Scodra) i Lješ (Lissos), da· nas u NR Aibaniji, iako su u antici pripadali istoj etničkoj i administrativno-političkoj cjelini kao i gradovi na našoj obali. Dalje od Istre i Kvarnera prema jugoistoku ograničit ćemo se na gradove uz same izdanke Velebita, dakle na najuži pojas uz more, jer je s one strane Planine u antici živio kontinentalni japodski element koji je i tada predstavljao svijet za sebe i procesu urbanizacije nije dao tako vrijednih priloga. Kvarnersko otočje (Krk, Cres) naravno ulazi u razmatranje, kao i otok Rab, jer su to jedini otoci s urbanim središtima pored srednjodalmatin~ skih na kojima su još prije nastali grčki gradovi. Kad pak prelazimo u današnju sjevernu Dalmaciju, na područje što ga omeđuju rijeke Zrmanja (Tedanius flumen) i Krka (Titus fl.), tu moramo dublje zaći u unutrašnjost i obuhvatiti teritoriju Ravnih ko· tara i Bukovice, sve do padina planinskog vijenca Dinarida koji tu regiju zatvaraju prema zaleđu. To je, vidjet ćemo, i najgušće ur~ banizirana regija u antici našeg primorja. Na području današnje srednje i južne Dalmacije ograničit ćemo se opet na uski pojas oko Kozjaka, Mosora i Biokova, koji isto kao i Velebit· određuju dis krimina n tu između obale i zaleđa. Nešto dublje u unutrašnjost potrebno je zaći tamo gdje je to učinila i sama priroda otvorivši vrata prema unutrašnjosti donjim tokom rijeke Neretve (Naro fl.), jedinim prodorom kroz teške masive Dinarida i putom od mora k zaleđu. Dalje u

10

južnom dijelu hrvatske obale i u današnjem crnogorskom primorju valja se opet ograničiti na usku crtu uz more, gdje je u antici bilo nekoliko cvatućih gradova s bogatim tradicijama još iz helenističke epohe. Ta regija, uz Liburniju, predstavlja regiju gušće urbanizacije na našoj obali. V re mens ko o p redj'elj e nj e fiksirano je samim pojmom antike. Međutim, ni taj pojarll nije u vremenskim terminima po.sve čvrst, bilo kad se govori o počecima antike ili o njezinu završetku. Jasno je da antika nije svugdje počela u isto vrijeme. Regiani koji su bili zahvaćeni izravnom eks· panzijom klasične kulture i urbanizacije, kao što su to naši srednjodalmatinski otoci na kojima su bile osnovane grčke kolonije počevši od prvih decenija 4. st. prije n. e. mnogo su prije ušli u antičko razdoblje od ostalih. Dobrim dijelom to vrijedi i za južno ja· dransko područje, od Epidaura (Cavtata) daIje, gdje .se osjećaju snažni uplivi grčkog i helenističkog svijeta, iako tu grčkih naseobina nije bilo. Pa i u drugim regijama uz morsku obalu nije antika počela tek afirmacijom rimske vlasti. Neizravni grčki utjecaji, a i rimski, pojavili su se na mnogim točka­ ma prije rimskih legija i pacifikacije provincije. Nastup antike, dakle, ne možemo fiksirati za čitavo obalno područje ni stoljećem a kamo li decenijem. Međutim, kako nas zanima i problem poleogeneze, tj. proces nastajanja grada na našoj obali, a taj moces je imao svoje početke i dobar dio prevaljenog puta i prije ulaska u orbitu klasičkih civilizacija, to će biti potrebno zaći u nešto dublje retrospekcije, u predantičko, odnosno u prethistorijsko i u protohistorijsko razdoblje. Isto tako valjat će se dogovoriti o vremenu u kojemu je antika ovdje završila. Ni tu nemamo nikakvih apsolutnih datuma. Svakako to nije bio pad Zapadnorimskog Carstva (476. god.), jer su naši kasnoantički gradovi uz obalu i dalje nastavili život na istim kulturnim i ekonomskim osnovama, jer su u većini bili pošteđeni od barbarskih najezdi u epohi seobe naroda. čak ni okupacija tih gradova od Istočnih Gota u prvoj polovici 6. st. još ne predstavlja kraj antike, a to je i shvatljivo kad znamo kako je mudro i efikasno gotska uprava i kod nas i u Italiji znala čuvati i eksploatirati tekovine antičke urbane kulture. Većina naših gradova uz more prestala je egzistirati provalom Avara početkom 7. st. Samo nekoliko njih na kopnu (Zadar, Trogir, Kotor) sačuvali su svoju antičku bazuJ kao i oni koji su preživjeli kao nasljednici porušenih gradova: Split (Aspalatlws) kao nasljednik Salone i Dubrovnik (Raousion) kao nasljednik Epidaura. Na otocima opet samo njih troje: Rab, Krk i Osor,

dakle samo antički gradovi na otočju sjevernog Jadrana. Svi ostali, uz -more, na otocima i u unutrašnjosti, umrli su nasilnom smr. ću. U onim drugima antika je još živjela u agoniji neko vrijeme dok nije umrla prirodnom smrću podlegavši snazi slavenske asimilacije. Područje što ga promatramo nije ni u_ a_ntici predstavljalo jednu jedinstvenu pohtlč­ ko-teritorijalnu cjelinu. Istra, stara Histria, dugo je vremena potkraj Republike bila na periferiji Italije koja je sve do Cezara sezala tek do rijeke Rubikona i isto tako na periferiji Ilirika, koji još nije bio dokraja organiziran kao provincija. Tek za Augusta Italija će se konačno integrirati i Istra će, zajedno s Venetijom, biti uklopljena u desetu regiju Italije', s granicom na rijeci Raši (Arsia fl.), gdje je ujedno počinjala provincija Ilirik (Illyricum) ili Dalmacija (Dalmatia). Za principata, od Augusta pa do Dioklecijana, čitav naš obalni pojas od Raše dalje bio je u sastavu te pokrajine, kao i gradovi u današnjoj sjevernoj Albaniji, jer je granica provincije sezala do rijeke Drima (Drilo fl.). Dioklecijanovom reformom i novom teritorijalno-administrativnom podjelom Carstva južna je Dalmacija s današnjim Crnogorskim primorjem sačinjavala posebnu provinciju, Gornju Dalmaciju (Da/matia Superior) ili Prevalitanu (Praevalis) s glavnim gradom Skodrom, dok je Salona i dalje ostala središtem preostalog dijela nekadašnje provincije, sada Donje Dalmacije (Da/matia Inferior) ili jednostavno Dalmacije, jer se za onu drogu udomaćio naziv Prevalitana. Metropola provincije krajem Republike i za Carstva bila je Salona. čitav Ilirik bio je podijeljen u t1:_i_st1S!Q~na .konventa (co_nventus iuridicus), od kojih je jednome SJedište bilo u Skardoni (za Liburne i Japode), jednome u Saloni (za područje današnje središnje Dalmacije i za narode koji su živjeli u Zagori i u bosanskom zaleđu), te jednome u Narani (za sve etničke skupine koje su nastavale južno od Neretve). Ta institucija je i za naša razmatranja iznimno važna jer su i ti konventi na mnogim poljima (sudstvo, uprava, fiskalna politika i dr.) predstavljali most između domaćega peregrinskog stanovništva i rimske vlasti, a prema tome i između domaćih i rimskih institucija. Nije ovo mjesto da se iscrpnije izlaže povijest provincije i da se obrađuju prilike u njoj.' Koliko je to potrebno za tumačenje procesa urbanizacije i za studij urbanizma na našoj obali bit će izneseno u toku daljnjeg izlaganja. 'A. Degrassi 1954, str. 54 d. Iscrpniji prikazi antičke prošlosti Dalmacije u G. Novak 1944; J. Wilkes 1969; rimsko osvajanje G. Z i p p e l 1877. 1

2. DEFINICIJA

ANTičKOGA

GRADA

Na pitanje što je to antički grad mogli bismo odgovoriti parafrazom duhovite defi• nidje što ju je B. Croce dao za umjetnost: »grad je ono što svi znamo što jest«. Time želimo reći da nije lako dati jednu jedinstvenu definiciju koja bi sadržavala sva ona zajednička obilježja svih gradskih formacija antičkog svijeta.• Sigurno je pogotovo da se ne može dati jedna definicija koja bi vrijedila za naselja gradskog tipa u svim povijesnim epohama, jer svaka epoha ima drugačiju ekonomsku, kulturnu i opću socijainu podlogu, pa se to očituje i u različitoj ulozi i u različitoj realizaciji grada u odgovarajućim epohama. No, i u samoj antici ne može se govoriti o općoj ujednačenosti gradova, bez obzira na njihovo postanje i na njihovo kulturno-etničko podrijetlo, na njihov ekonomski i društveno-politički značaj, na njihov izgled, veličinu i sl. U tom pogledu zaista je istinita ona misao što ju je izrazio historičar Apijan kad je napisao da i gradovi imaju nekakvu sudbinu sličnu ljudskoj sudbini. Time je naglasio i onu individualnost što je posjeduje svako gradsko naselje koja je nesumnjivo i privlačna strana pojedinih gradova, jer su kod nekih od njih određeni atributi, bilo formalni bilo sadržajni, više došli do izražaja a pojedini manje, neke opće značajke negdje su naglašenije negdje manje istaknute i sl. Moguće je ipak odrediti one glavne z a j e d n i č k e odlike antičkoga grada, njegove bitne sadržajne i formalne crte bez posjedovanja kojih se jednom naselju ne može pripisati svojstvo grada antičkog svijeta. Grad antike, uzete u širem smislu, u načeili je naselje e e n t ar. To jednako vrijedi za one gradove koji su se razvili u autohtonom kulturnom ambijentu kao i za one druge koji su nastali intervencijom izvana. Jer, kako je već spomenuto, naselje gradskog tipa u povijesnoj evoluciji i nastaje emancipacijom iz kruga ostalih naselja određene sredine. Osnovni je preduvjet te emancipacije upravo funkcija naselja koje preuzima ulogu središta u nekom ambijentu, bez obzira na kojim društvenint i ekonomskim temeljima počiva zajednica kojoj je to naselje središtem. To znači ujedno .da je grad centar gravitacije pojedinih sredina većeg ili manjeg prostranstva kome pripada hegemonija u svim manifestacijama života te društvene sredine. • F. R Hiorns 1956, str. 28; L. Mum ford 1968, pa~sim, posebno str. 105 d. u 4 poglavlju (»Priroda antičkoga gradaijan. A!eksandrijski posvetio je čitavu jednu knjigu svog djela Ilirima (Illyrikd) gdje je sažeto prikazao njihovu zemlju i njihovu povijest, a osobito ratove što su ih vodili s Ri· mom. Tu naravno spominje i niz gradova koji su izravno ili neizravno bili upleteni u zbi· vanja što ih opisuje. Na isti način korisno je djelo Kasija Diona, također rimskog historičara koji piše grčkim jezikom, jer je i on opisivao ratove što ih je Rim vodio s pojedi· nim ilirskim narodima. Najvrednije je za nas svakako djelo Natura/is historia iz pera l'!inija~Starijeg, dovršeno negdje sedamdesetih godina l. st. n. e. U njemu pisac donosi veoma mnogo podataka o istočnoj jadranskoj obali uopće, pa često i važnih historijskih reminiscencija, niz podataka važnih za poznavanje političkih, ekonomskih i opće­ društvenih pitanja. Za nas je posebno vrijedno njegovo nabrajanje gradova uz obalu, počevši sa sjeverozapada od Trsta (Tergeste) pa sve do Ulcinja na jugoistoku (Olcinium). Nižući gradove on d~finira i njihovo municipalna svojstvo, pa je i u tome posebna vrijednost djela.' Za poznavanje topografije urbanih naselja na našem obalnom prostoru osobitu vrijednost imaju geografska djela i itinereri. Od onih prvih svakako je najpouzdaniji, ali i najiscrpniji, Klaudije Ptolomej iz 2. st. n. e. koji je obradio geografiju metropole i pojedinih provincija, a onda pojedine uže regije unutar svake provincije. On donosi imena gradova i uz to njihove koordinate (izražene u dužin~ skim mjerama) pa je njegovo djelo često

' Geogr. VII 5, 5. ' V. Appendix II ' V. Appendix II L. J e l ić 1900. 14

važno i za ubikaciju onih naselja kojih je loka~ija sporn~-~ Od i.firie@rll. na prvo mjesto v~lJa postaVIti _Ta_bulu __ ('o'azyan~_ Peutinge, r!ana ;P~ K. Peut_mgetu. l". 16, st.), kop_iju sredn~I:-'ll_slmpinu_l'_ri· padaju gr č k i gradovi, odreda grčke kolonije Iia-našliil otoama·i na obali. Od stare ],;S>dalmajsk~:nn~kL!rr~(flmi smjestili na on"ji"ti prost()r_gcije_~l1 živjele grupe grčkiltiseJ'l~a~ ~kQji_ SJJ..S~e~prije_njih ovdje nalazili i ti]!;()VaH_S!l_zaleđem, Odgovor na ova pitanja dat će arheološka istraživanja. Važno je naglasiti da je taj prvi sloj urbanog stanovništva u Saloni i u drugim centrima uz obalu (Jader, Senija, Narona i dr.) ostavio vidljivog traga u tim centrima, da se on neprekidno perpetuirao i razvijao, pa i kasnije kad je bio preslojen novim doseljenicima i da je on već po svojoj prirodi i po svojoj društvenoj ulozi predstavljao urbani faktor prvoga reda. Prva rimska urbaoa misao pojavila se na našoj obali upravo zahvaljujući njemu. Drugi sloj sastojao se od pripadnika zemijopQSJei!ruck;og_stafezal.(OJi )eod aržiiveaObio_ terene za obrađiv3.:0Ie~na·-spOin.:elluiom publičkolJl_ager!l.- Njima su bile odsignirane velike površine plodnih područja u Istri i u Dalmaciji, kako je navedeno, i na njima su organizirali svoje ekonomije. Na imanjima većih posjednika rustička familija bila je sastavljena pretežno od robova, a imanjem je upravljao u ime gospodara njegov villicus. U ranom Carstvu, kako će se vidjeti, središta tih ekonomija - rustičke vile - slUŽe i kao ladanjsko boravište -viasrlfka- terena i člano-

45) Solin (Salona) -

izvorište magistralnih i vicinalnih komunikacija (Suić).

"S. J. De La et 1949, str. 230 d. 95

va njegove obitelji, ali on tu stalno ne boravi. Cesto on uopće i ne boravi u provinciji, on ima svojih imanja i u drugim pokrajinama, i sve poslove oko obradbe imanja, prodaje uroda i dr. vodi u njegovo ime poseban aparat sastavljen pretežno od iskusnih i sposobnih robova. To prveostveno vrijedi za pripadnike onih aristokratskih zemljoposjedničkib familija koje su živjele od latifundija. Oni izravno nisu pridonijeli ili su pridonijeli vrlo malo procesu daljnje urbanizacije pojedinih središta. Indirektno ipak jesu, moglo bi se kazati i veoma mnogo. Prvenstveno njima treba zahvaliti radikalnu preobrazbu poljoprivredne ekonomike, a ova je bila i te kako važna u životu urbanih centara, jer su sada gradovi i na području provincije ono što su donedavna bili na tlu Italije: »ackerbautreibende Stiidte« kako bi kazao Marx. Uvođenje napredne agrikulture koja je bila

sposobna da se uključi u tokove svjetske proizvodnje predstavljalo je jednu od bitnih pretpostavki egzistencije naselja kao urbanog središta. Manji posjednici što su dobili terene na dijelovima publičkog agera redovito su se ovamo preseljavati i trajno živjeli u gradovima-centrima kojima je adtribucijom bio povjeren dio državnog zemljišta. To mogu biti centri autohtonog postanja ili pak agrarne kolonije. Na taj način naši autohtoni centri teritorijalnih općina stječu građanstvo nove kvalitete, element koji ima svoje navike, način života i društvenog ponašanja, koji sa sobom nosi nove institucije u sferi gradske uprave i ekonomike, čime se ujedno inicira proces romanizacije tih središta. On sam većinom potječe iz urbanih sredina pa je na taj način imao važna udjela u daljnjem razvitku procesa urbanizacije pojedinih autohto-

46) Mreža centurija u agetu pulske kolonije (Suić).

96

izrađena

na temelju

zračnih

snimaka

;-~i

.':'J

:-_,

-

1

1

l'

~

~l

ll l

nih·.naselja. U ovo. vrijeme -smatralo se, ka:ko je rečeno, da čovjek pripada među uglednije (honestiores) ako posjeduje 6 do 8 jugera zemlje. Zavisilo je to, naravno, i od kvalitete terena što ih je posjedovao. To je uvjetovalo da se i na relativno manjim površinama državnog agera u pojedinoj municipalnoj zajednici mogao smjestiti veći broj malih i srednjih posjednika koji su se redovito sami brinuli za svoje čedno gospodarstvo. Za dalj1J-je odvijanje procesa urbanizacije naših autohtonih centara taj je sloj bio od velika značaja. Može se kazati da pretežno njemu treba zahvaliti urbanistički preobražaj autohtonih gradova na našem obalnom prostoru. On je bio u izravnom dodiru s domaćim pere' grinskim svijetom, on je pridonio da su mnoge autohtone teritorijalne općine stekle rimski civitet i rimsku municipalnu konstituciju, on je izazvao onu konvivenciju koja se odrazila u asimilaciji stranih tekovina u domaćem krugu, u toj simbiozi su se stapale domaće tradicije s rimskim inovacijama. Provenijenciju ovih novih građana, iz redova posjednika i poslovnog svijeta, moguće je utvrditi na temelju proučavanja njihovih imena što ih registriraju mnogobrojni natpisi sepulkralnog i javnog karaktera." Utvrđeno je da većina tih familija potječe iz šireg područja sjeverne Italije, iz gradova što su se tamo prij e razvili na venetskom i nekada keltskom području. Pojedine familije susreću se u određenim centrima na obalnom prostoru, ali se često može pratiti i njihova fluktuacija iz jednog centra u drugi. U te su familije ulazili, kako je navedeno, i pripadnici domaćih autohtonih obitelji (koje također prepoznajemo po epihorskim-ilirskim imenima) većinom kao radna snaga, pa su se tako u daljnjem razvoju formirale rimske familije domaćeg podrijetla. Pojedinci idućih generacija iz tih domaćih rimskih familija postigli su i visok društveni položaj ne sa~o u krugu svoje municipalne zajednice nego i izvan nje na različitim poljima. Mnogi su se i sami vinuli u one lwnestioresJ neki su imali lijepu karijeru u vojnoj službi u drugim provincijama pa su se nakon službe vratili svom zavičaju 1 pojedinci su se čak vinuli i do senatorskog staleža (ordo senatorius), 1

a :il1Ilogo·- više njih· ušlo je il red vitezova

(equites).". -

· ·-

Posebnu skupinu_ činJ' _rimski kolonisti u naseobinama na našoj obali."' Prije njihove pojave kod nas rimska je kolonizacija imala ·iza sebe dug historijat. Još -u ranijoj Rep_ublici Rim je slao svoje podanike na pojedine istaknute točke u kolonije da bi preko njih kontrolirao određena područja na tlu Italije. Bile su to u ovo vrijeme ..većinom kolonije_ s latinskim građanskim pravom, posebno tzv. coliintae-marftilllile"-(iiaseobliie tlZ morsku obalu), kao·npr: Brindizi (Brundusium, 3. st.); Akvileja (Aquileia, poč. 2. st.) i dr: Agrami pokret što su ga inicirala braća Grakhi u 2. st. imao je u planu da rehabilitira propaloga rimskog zemljoradnika i sada gradskog proletera, a s time ujedno i rimskog vojnika na kojemu je počivala moć Rima. Tome su imale poslužiti agrarne kolonije u koje bi se slali rimski građani, a potrebne terene je trebalo namaknuti ograničavanjem latifundija i distribucijom neraspodijeljenih cjelina državnog zemljišta, prvenstveno u provincijama. Njihov plan, poznato je, nije uspio, agrama politika je postala sredstvom političkih spekulacija i demagoške propagande, jednako populara .kao i optimata, pa su se često nadmetali nudeći kolonistima čak plodna zemljišta na tlu same Italije, na području državnog agera u Kampaniji. Iako ta politika uzevši u cjelini nije uspjela, ona je pokazala put diktatorima, imperatorima i ambicioznim političarima kako se i kolonizacija može iskoristiti kao efikasno politič­ ko sredstvo. Oni će u posljednjem stoljeću Republike slati u kolonije većinom svoje vojnike i veterane da bi ih s time nagradili ne za službu državi rimskoj već prvenstveno njima osobno pa na taj način vojska sada postaje instrument lične politike pojedinih vojskovođa, od Marija krajem 2. st. do cara Augusta. Bile su to većinom, kako je spomenuto1 agrarne kolonije. U tim novoosnovanim naseobinama koloJ1is.ti če