Rasprava o prvom principu 9536093324 [PDF]

Zitiervorschau

Izvornik JOANNIS D U N S SCOTI TRACTATUS DE PRIMO PRINCIPIO J O H A N N E S D U N S SCOTUS A B H A N D L U N G UBER DAS ERSTE PRINZIP

Edidit, transtulit, adnotationibus instruxit WOLFGANG KLUXEN Wissenschaftlichc Buchgescllschaft, Darmstadt, 1974

Objavljivanje p o d u p i r e :

LIBROKON poduzeće za izradu knjiga Zagreb

Editor: ©DEMETRA d.o.oZeleni trg 2/XVII, 10000 Zagreb. Tel. (+358-1)65-222-96 i tel/fax. 535-998 E-mail: dimitrije.savic @zg. tel. hr Sva prava pridržana

IVAN DUNS ŠKOT 1266 - 1308

Ludger Honnefelder je pokazao da je Skot utemeljio novi tip metafizike: metafiziku kao ontologiju umjesto metafizike kao ontoteologije. Skot, dakle, ne polazi u svom razmišljanju od najvišeg (božanskog) bića, nego od bića kao takvog (ens inquantum ens). Osnovni pojam njegove metafizike jest pojam bića kao takvog. To je, dakle9 transcendentalni pojam koji se svim bićima (uključujući i Boga) pripisuje na jednoznačan (univokan) način, što znači da je metafizika eksplikacija modusa (mogućnost—stvarnost, kontingentnost—nužnost, konačnost—beskonačnost) bića kao takvog. Polazeći od bića kao takvog u svojoj Raspravi o prvom principu (Tractatus de primo principio) dolazi do pojma Boga kao beskonačnog bića, što je najviši domet njegove metafizike. L. Honnefelder pokazuje da je Skot svojim drugim početkom u srednjovjekovnoj metafizici, svojim novim polazištem u metafizici, utjecao na novovjekovnu metafiziku (F. Sudrez, Chr. Woljf) i na modernu metafiziku (Ch. S. Peirce) te da je Kantov kritički projekt zapravo transformacija Skotova temeljnog polazišta. Mile Babić (1997)

DEMETRA FILOSOFSKA BIBLIOTEKA DIMITRIJA SAVIĆA Svezak 24 ISBN

953-6093-32^ Recenzenti

Dr. sc. Damir Barbarić Dr. sc. Mirko Jozić Dr. sc. Dimitrije Savić Sponzor BRANKO BABIĆ «ODEON» Zagreb, Kačićeva 26 Grafička priprema

P c . grafičke usluge d.o.o.

Korektura Marija Savić Likovna oprema korica Miroslav Ozmec - EPROMA Tisak LIBROKON d.o.o. Zagreb

S A D R Ž A J

WOLFGANG KLUXEN

UVOD I. O ŽIVOTU I DJELU IVANA DUNS ŠKOTA

1. Spisi o "Sentencijama" Petra Lombarda 2. Disputacije 3. Spisi o Aristotelu 4. Samostalni traktati II. TRAKTAT O PRVOM PRINCIPU

3

.. 6 7 7 8 11

III. O SADAŠNJEM IZDANJU

14

IV. BIBLIOGRAFSKE UPUTE

17

1. O Uvodu u sadašnje izdanje 2. Izdanja teksta 3. Literatura V. POPIS IZVORA

17 18 19 22

VI. O APARATU VARIJANATA

23

Napomena

24 VII

TRACTATUS DE PRIMO PRINCIPIO RASPRAVA O PRVOM PRINCIPU CAPITULUM PRIMUM PRVO POGLAVLJE

28 29

CAPITULUM SECUNDUM DRUGO POGLAVLJE

38 39

CAPITULUM

TERTIUM

De triplici primitate in primo principio TREĆE

62

POGLAVLJE

O trostrukoj prvosti u prvom principu CAPITULUM

63

QUARTUM

De simplicitate et infinitate et intellectualitate primi entis ČETVRTO

90

POGLAVLJE

0 jednostavnosti, beskonačnosti i duhovnosti prvog bića

91

WOLFGANG KLUXEN

KOMENTAR Prvo poglavlje: 1—8 Drugo poglavlje: 9—23 Treće poglavlje: 24-48 Četvrto poglavlje: 49-98

169 177 201 229 MILE BABIĆ

SKOTOVA RASPRAVA O PRVOM 1 II II I IV V VI VI I Biografija Mile Babića Index rerum

PRINCIPU 305 311 318 331 386 394 399 405 407

VIII

I. O životu i djelu Ivana Duns Skota O životu i djelu Ivana Duns Škota znamo veoma malo1. Naime, osim dana smrti poznat nam je uglavnom samo datum njegova svećeničkog ređenja. Za svećenika gaje zaredio 17. ožujka 1291. u Northhamptonu biskup iz Lincolna Oliver Sutton. U dijecezi Lincoln nalazio se Oxford. U tom trenutku mogao je on imati barem 25 godina, tako da se njegovo rođenje može datirati najkasnije 1265. ili 1266. Dakako ništa ne govori protiv ranijeg datiranja. Da je bio Škot, svjedoči njegov nadimak, koji se u 13. stoljeću vjerojatno ne bi mogao nadjenuti jednom Ircu. "Duns" bi moglo biti ime mjesta i označavati njegovo podrijetlo, pogotovu što se on često naziva "de Duns". Nije moguće pouzdano ustanoviti koje je to mjesto. Najvjerojatnijim se čini, d a j e to gradić Duns u grofoviji Berwick, gdje mu je 1966. postavljen spomenik. Isto tako nam je nepoznato kada i gdje je stupio u Franjevački red. Naravno, najprije ćemo pomisliti na Newcastle, ali za to ne

1

Stanje istraživanja kod C. Balić, John Duns Scotus, Rim 1966. (dopunjeni sažetak dvaju priloga C. Balića, u: John Duns Scotus 1265-1965, izdali John K. Ryan i Bernardine M. Bonansea, Washington 1965, str. 1 - 2 7 ; 368-379).

3

Uvod postoje potvrde. Pojedinosti koje priopćavaju biografi potječu iz slobodne mašte jednog kroničara 18. stoljeća2. O njegovim ranim studijama također ne znamo ništa. Ako ga susrećemo u Oxfordu 1291., moguće je da je tamo bio i ranije, a u godinama koje slijede ostaje povezan s Oxfordom. Mnoštvo biografa pretpostavlja da je Duns Škot nešto kasnije otišao na studij teologije u Pariz. Vodstvo Reda je željelo da tamo odu nadareniji studenti, a pouzdano znamo da je Škot naučavao teologiju u Parizu od 1302. kao 'baccalar'. Pretpostavka je za pristup djelatnosti naučavanja bila, prema Pariškim statutima, da je kandidat barem četiri godine proveo u Parizu, od propisanih devet studijskih godina. Ima razloga vjerovati da su to četiri godine između 1291. i 1298. Svakako, nezgodno je to, da se ova pretpostavka mora oslanjati na sveučilišne statute, koji se, do danas, kako je poznato, nikada ne održavaju strogo. Upravo su u Parizu, uvijek nanovo, postojale iznimke, osobito za redovnike. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da je Oxford također imao statute, koji su propisivali nazočnost u mjestu za vrijeme cijelog trajanja studija i nisu poznavali nikakve dispenze za redovnike3. Stoga je vrlo vjerojatno, čak i vjerojatnije nego ono suprotno, da Škot prije 1300. nije nikad bio u Parizu. Štoviše, novootkrivena svjedočanstva također upućuju na to, daje on naučavao u Cambridgeu i to vjerojatno prije početka svoje oxfordske znanstvene djelatnosti. Možda je već u Cambridgeu

2

Usp. Henry Docherty, The Brockie Mss. and Duns Scotus, u: De doctrina Joannis Duns Scoti. svezak I. Rim 1968, str. 327-360. - Već 1950. od Ludger Meiera (v. sljedeću bilješku) očitovane slutnje su time potpuno potvrđene. 3

Usp. Ludger Meier, Zur Biographie des Duns Skotus, u: Wissenschaft und Weisheit, 15 (1952), str. 216-221, koji odlučno zastupa tezu da Škot prije 1302. nije bio nikada u Parizu. U stvari suprotstavljena teza A. Callebauta (Jcan Duns Scot etudiant a Pariš vers 1293-1296, u: Arch. franc. hist. 17 (1924) str. 3 - 1 2 i E. Longprea (Les sejours de Jean Duns Scot a Pariš, u: La France franciscaine 12 (1929), str. 353-373), koja do sada jedva da je bila osporavana, nije ništa više nego slobodna slutnja.

4

O životu i djelu Ivana Duns Skota posljednjih godina 13. stoljeća započeo svoje prvo predavanje o Sentencijama Petra Lombarda ( t i 159), oficijelnom udžbeniku teologije, čije je tumačenje bilo dužnost 'baccalara' — kandidata za službu magistra teologije. Veliko predavanje o Sentencijama u Oxfordu, čiji nam je spis sačuvan, mora se smjestiti oko 1300. Za ovu godinu je zasvjedočena njegova nazočnost u Oxfordu. Od 1302. ponovno je predavao Sentencije, i to u Parizu. Ali već sljedeće godine ova djelatnost se prekida: Filip Lijepi zahtijevao je od pariškog docenta potpis spisa u kojem se protiv pape Bonifacija VIII. apeliralo na Koncil, a Škot je pripadao onima koji su svoj potpis uskratili te bili isključeni iz Kraljevstva Francuske4. Kamo je otišao, ne znamo. Možda je jednu godinu ponovno predavao u Oxfordu. U svakom slučaju on se već krajem 1304. ponovno pojavljuje u Parizu, jer ga u to vrijeme njegov general Reda Gonsalvus Hispanus 5 preporučuje za promociju u magistra. Promocija bi mogla uslijediti 1305., ali se tek za 1306/7. Škotu dodjeljuje služba 'Magister regens'. 1307. poslan je u Koln kao 'Lector principalis' Franjevačkog samostana. Tamo je umro 8. studenog 1308. Leži pokopan u Kolnskoj minoritskoj crkvi. Kako iz ovih skromnih biografskih podataka proizlazi, literarna se djelatnost Duns Škota ne proteže na razdoblje duže od jednog desetljeća. Unatoč tome opseg njegova djela je znatan. Kasnije mu je tradicija, osim nesumnjivo autentičnih, pripisala izvjestan broj spisa, koje je kritika uglavnom tek u našem stoljeću mogla pokazati kao neautentične. Neki od tih, prije svega De rerum principio (ne zamijeniti s Tractatus deprimoprincipio), čiji je autor kardinal Vitalis de Furno, znatno su pridonijeli tome da se iskrivi

4

Usp. Ephrem Longprć, Le B. Jean Duns Scot O. F. M. pour le Saint Siege et contre le Gallicanisme, Quaracchi 1930. - Potpis su - koliko znamo - zaista posve uskratili nefrancuzi, tako se odatle ne može zaključiti na Skotovu herojsku vjernost papi. 5 Mogao bi biti njegov učitelj, ako je Škot bio u Parizu prije 1300., ali oboje je nedokazano.

5

Uvod sveukupna slika škotovske doktrine6. Ono što treba gledati kao nesumnjivo autentično, to su djela koja slijede7. 1. Spisi o Sentencijama Petra Lombarda Kako je spomenuto, Duns Škot je više puta držao predavanja o Sentencijama. Prvi spis ovih predavanja se označuje kao Lectura. Ona u rukopisima postoji za prve tri knjige Sentencija, ali je do sada tiskana samo prva knjiga (Editio Vaticana, sv. 16-17). Plod pariških predavanja su takozvane Reportationes (ili Reportata). Time se označuju zapisi predavanja što su ih pribilježili slušači, koji naravno mogu biti različite kvalitete, ali unatoč tome ne žele nuditi ništa drugo nego autorovu autentičnu nauku. Takvih Reportationes postoji o prvoj knjizi Sentencija četiri, o drugoj knjizi dvije, o trećoj četiri, o četvrtoj dvije. Jedna je od ovih Reportationes tiskana, iako je sam Škot nije autorizirao8. Ni Lekturu ni Reportationes nije sam Škot odredio za objavljivanje. U ovu svrhu je on postojeći materijal još jedanput preradio, nešto dopunio, nešto brisao. Definitivna redakcija nosi oznaku Ordinatio. Radi se dakle o izdanju zadnje ruke. Na žalost, Škot nije dovršio Ordinatio. Očito je umro dok je još bio u poslu i ostavio je iza sebe spis u kojem još nisu bila svuda provedena precrtavanja, dodavanja i promjene; stari i novi tekst stajali su jedan pored drugog, praznine slobodne, upute na dopune bez odnosišta, ukratko, radni primjerak, a ne dotjeran opus. Pijetet onih koji su ovo nedovršeno djelo našli zahtijevao je da su oni, prema mogućnosti, upotpunjavali ovaj rad, katkad manjim dopunama

6

Zato je starija literatura (otprilike prije 1930.) o Škotovoj nauci praktično neupotrebljiva, osim kao dokument povijesti djelovanja i 'skotizma\ 7

Usp. C. Balić, u: 'Disquisitio historico-critica' za Editio Vaticana, svezak I, p. 141* —154* (pregled nesumnjivo autentičnih spisa). 8

Reportatio za knjigu I u Cod. Vindobonensis, bibl. nat. lat. 1453; usp. C. Balić, na nav. mj., (bilješka 1), str. 37 i str. 78.

6

V

O životu i cijelu Ivana Duns Skota teksta iz vlastitih, ali uglavnom iz postojećih tekstova. Kritičko izdanje Ordinatio, postavilo je sebi za cilj da jasno istakne stanje Ordinatia, kako gaje Skot ostavio iza sebe. Ovim radom je prvi put jasno istaknuta razlika između Lectura, Reportationes i Ordinatio (k tomu još pridolaze Additiones magnae o prvoj knjizi Sententija, kao i različita skraćivanja, izvaci itd.). Definitivni sud o nauci i, prije svega, o Škotovu razvoju, moći će se dobiti tek nakon završetka ovog kritičkog izdanja. U starijim izdanjima je Ordinatio označen kao Opus Oxoniense, prema kojemu stoje Reportata Parisiensia. Tomu je u temelju bila predodžba da prvo djelo nudi oxfordska, a posljednje pariška Skotova predavanja. Noviji su radovi pokazali ovu predodžbu kao zabludu. Škotovi spisi o Sentencijama nisu nikakvi pravi komentari — jednako malo kao i spisi o Aristotelu - nego su to kvestije, samostalna istraživanja, koja se nikako ne obaziru na Lombardov tekst. Zapravo je zadržana podjela na četiri knjige i unutar ovih knjiga na distinkcije, a predmet svake kvestije uzima za povod sadržaje komentirajućeg teksta. U biti je ovaj Komentar ipak samostalno djelo teološke spekulacije. Po opsegu, kao i po značenju, ovo je glavno Duns Škotovo djelo. 2. Disputacije Ovdje možemo navesti opsežni Quodlibetum, tj. zbirku disputacija kako ih je Magistar održao u određenim prilikama, pri čemu se postavljanje pitanja prepuštalo sudionicima. Ovo značajno djelo može, po svom literarnom karakteru, potjecati samo iz Skotova pariškog magistarskog vremena. Tomu se pridružuje izvjestan broj Collationes, koje ipak ne ponavljaju propovijedi nego su isto tako disputacije. 3. Spisi o Aristotelu Škot je napisao komentare o Porfirijevu Uvodu, o spisu Kategorije, o Perihermeneiasu (O tumačenju, dva komentara) i o Sofis7

Uvod tičkim pobijanjima. Važni su dalje komentari o knjigama O duši (ovdje je još posve nejasno koliko su suradnici odgovorni za postojeću redakciju) i, prije svega, o prvih devet knjiga Metafizike. 4. Samostalni traktati Osim Tractatus de primo principio Škot je napisao raspravu Theoremata. Nije osporena autentičnost ovoga spisa (ona je barem sigurna za Theorema I—XI po ranim citatima), ali je njegov sadržaj osporavan. Dosadašnji pokušaji interpretacije nisu zadovoljavajući. Ovdje će također tek kritičko izdanje omogućiti definitivno razjašnjenje. Postoje dva cjelovita izdanja Škotovih djela. Prvo je obradio franjevac Lucas Wadding a tiskano je 1639. u Lyonu, u 12 svezaka. Sadrži neke neautentične spise, a daje i komentar različitih autora o Škotovim djelima. Drugo izdanje je objavila izdavačka kuća Vives 1891 — 1895. u Parizu, u 26 svezaka. Ono je pretisak Waddingova izdanja a dodatno uključuje samo neautentični spis De perfectione statuum. Ni jedno ni drugo izdanje ne može izdržati moderna kritička mjerila te je u našem stoljeću Franjevački red poduzeo, povjerivši to Skotističkoj komisiji pod vodstvom Karla Balića OFM, priređivanje kritičkog izdanja. Prva dva sveska ove Editio Vaticana pojavila su se 1950. Za to vrijeme su tu prva knjiga Ordinatio kao i prva knjiga Lectura prima. Novo izdanje i objavljeni radovi K. Balića, koji su služili njegovoj pripremi, predstavljaju najhitniji prilog literarno-povijesnom razjašnjenju povijesti škotovskih znanstvenih radova. Svako buduće istraživanje trebalo bi polaziti od toga9.

9

Posebna istraživanja o Škotovoj nauci mogu jamčiti pouzdanost samo onda kada se oslanjaju na kritički priređenim tekstovima. Ova ograničenja interpretatorskom radu će još dugo trajati: završetak Editio može se očekivati tek nakon desetljeća.

8

Franjevački red dao je niz značajnih filozofa u srednjem vijeku, uključujući Bonaventuru (prikazan ovdje sa sv. Franjom), Ivana Duns Skota i Williama Ockhama.

II Traktat o prvom principu Autentičnost djela Tractatus deprimo principio, kako se obično naziva, je neosporna. To svjedoče rukopisi, citati kod suvremenika i učenika prve generacije, a napokon i sam Duns Škot, koji upućuje na njega u vlastoručnoj primjedbi na rubu Ordinatia10. Tekst koji je pred nama pokazuje neke redakcijske neujednačenosti, koje, kako svjedoči predaja, nisu mogle u njega dospjeti naknadno, nego ih treba pripisati originalu. One se u pojedinostima mogu ustanoviti posebno tamo gdje je tekst preuzet iz Ordinatio. Na dva mjesta mogu se čak naći pogreške koje su mogle nastati samo prepisivanjem iz Ordinatio i moraju se korigirati iz Ordinatio11. Njihovo se pojavljivanje može najprije objasniti time daje Škot imao suradnika kojemu je označivao dijelove koje treba preuzeti iz Ordinatio. Ovaj socius ipak ni na koji način nije bio redaktor, od kojega bi se, štoviše, očekivalo uklanjanje neujednačenosti, nego nesamostalni amanuensis, kojemu su se katkad potkradale pogreške i koji je jednom kopirao riječ previše, drugi put riječ premalo 12 . U svakom slučaju nedostaje posljednja autorova obrada koja bi bila potrebna prije objavljivanja. Očito je predaja našla nedovršen tekst i tako ga ostavila. To može značiti samo da ga je autor takvog ostavio. Na to da autor nije još bio gotov s radom, upućuje također 10 Additiones, koje su predane s tekstom13. U nekima se naširoko diskutiraju problemi koji su u sklopu teksta samo dodirnuti, ali ne i do kraja obrađeni. Teško možemo sebi predočiti da one imaju za začetnika nekog drugog, a ne autora teksta, i stoga moraju vrijediti

10

Usp. C. Balić, na nav. mj., (bilješka 7), str. 161*-164*.

11

U našem tekstu kod Br. 64 i 78, usp. bilješku tamo.

12

R. P. Prentice, The basic quidditative metaphysics of Duns Scotus as seen in his de primo principio, Rim 1970, str. 196 i dalje, vjeruje da može identificirati 'sociusa' (Jakob von Ascoli), ali ga smatra 'ko-autorom'. 13

U rukopisima kao i u izdanjima umetnute su u tekst, većinom odvojene onim "Extra". U Milllerovu kritičkom izdanju (vidi dolje) su izvučene i pridodane, ipak u redoslijedu, čiji princip nisam mogao naći.

li

Uvod kao autentične. Unatoč tome nije ih moguće dobro obraditi kao sastavne dijelove teksta, jer su od teksta jasno odmaknute, a barem jedna od njih (po Mullerovu brojanju, peta) pokazuje čak znak brisanja 14 . Rečeno ukazuje na vrijeme sastavljanja spisa. Njegovi nedostaci ni u kojem slučaju se ne mogu tumačiti kao nesavršenost ranog djela. Ovisnost o Ordinatio (koja naposljetku nije dokazana spomenutim pogreškama prepisivanja) to isključuje. Prije se može pretpostaviti da je Skot svojom ranom smrću bio spriječen da ga dovrši, tako da bi Traktat mogao biti njegovo posljednje djelo. U svakom slučaju mlađe od prve knjige Ordinatio. Otprilike polovica teksta potječe iz njezinih distinkcija: II, III, i VIII. 15 Tu se nameće misao, kako se Škotu, upravo prilikom rada na ovim dijelovima Ordinatio, javlja potreba da tamo raspršene materijale o metafizičkoj nauci o Bogu skupi u jednom vlastitom djelu i izradi ih u njihovoj sistematskoj dosljednosti. Ta se autorova nakana dade spoznati pri pogledu na cjelinu spisa16. Od četiri poglavlja prva dva su posvećena Ordo essentialis, koji se sistematski eksplicira. Prema ovom dijelu ne postoji nikakva izričita paralela, iako se, naravno, u pojedinačnom nalaze odjeci Ordinatio. Treće poglavlje dalje gradi dosljedno na ovom poglavlju i izvodi dokaz egzistencije i jedinstva prve naravi u trima bitnim porecima: tvorne uzročnosti, ciljne uzročnosti i prvenstva. Ovdje

14

Ova se "peta" sastoji uistinu iz dvaju dijelova, koji jedan s drugim nemaju nikakve veze. Prvi dio (str. 159, redak 2 - 1 0 , Miiller) nalazi se samo u jednom rukopisu i povezan je slučajno sa sljedećim dijelom u ovoj Additio (str. 159, redak 11 do str. 161, redak 31, Miiller) - na kraju Traktata (usp. P. 134, nota 124a, Miiller). Drugi dio sadrži vlastitu 'conclusio', koja se ne može ugraditi u sklop teksta i već iz unutrašnjih kriterija mu ne pripada. Ovo posljednje se može reći o svim 'Additiones'. 15

C. Balić, na nav. mj. (bilješka 7), str. 161* izračunava preuzete retke.

16

Točniju analizu izgradnje daje ovdje izloženi komentar. R. P. Prentice je u knjizi, citiranoj u bilješci 12, izložio sveukupnu interpretaciju; usp. dalje njegove članke: Some aspects of the significance of the first chapter of the "De primo principio" of John Duns Scotus, u: Antonianum 36 (1961), str. 225-237, i: The "De primo principio" of John Duns Scotus as a thirteenth century "Proslogion", u: Antonianum 39 (1964), str. 7 7 - 0 9 .

12

Traktat o prvom principu se Ordinatio provlači opširno, kao i u 4. poglavlju, u kojem se predstavlja prijelaz od jedinstva i jednostavnosti prve naravi prema njezinu određenju kao beskonačnog bića. Time je dosegnut temeljni pojam istinske teologije, na kojem počiva njegova nauka o Bogu. Tako se u jednom potezu izvodi metafizička nauka o Bogu od svoje osnove do najviše točke, na kojoj dodiruje teologiju. Upravo zaokruženost misaonog vođenja odlikuje ovaj spis, i to je zaista najviše pridonijelo njegovu označavanju kao Tractatus vere aureus. Motiv njegova sastavljanja također možemo vidjeti u tome. Doista se nameće slutnja da je Škot ovdje htio reći posljednju, definitivnu riječ o metafizičkoj nauci o Bogu. Za uvrštavanje spisa u sveukupno Škotovo djelo važno je to, da sam autor upućuje na drugi Traktat koji će moći slijediti ovaj aktualni Traktat. Ovaj (drugi) Traktat treba sada, pošto se ovdje govorilo "metafizički", govoriti o "creditis"17. S tim se podudara to, da se u jednom starom rukopisu naš Traktat označuje kao 'primus tractatus de primo principio'.18 U tome se htjelo vidjeti aluziju na Theoremata, točnije na određeni dio (Theorema XIV—XVI), koji u izdanjima nosi naslov 'De creditis'. Iako se ne stavlja u pitanje autentičnost Theoremata i ovog dijela posebno, ipak će se teško moći navesti drugi razlog za navođenje ove upute, budući da nijedan drugi Škotov spis ne nosi ovaj naslov. Sva sadržajna i formalna očekivanja, koja bi se na temelju upućivanja mogla gajiti, razočaravaju, i bez izričitog upućivanja ne bi zaista nijedan čitatelj, koji je bez predrasuda, mogao doći na misao da su ova dva spisa u takvom međusobnom odnosu.19 Ja odlučno zastupam nazor da traktat De creditis — od kojega bih prije svega mogao očekivati obradu nauke o Trojstvu - nije nikada bio napisan. Možda je Škota

17

Usp. u našem tekstu br. 93.

18

1 to u relativno najstarijem i najboljem (Madrid, bibl. palat. realis cod. 411 = Ma. Miiller). 19

Usp. o tome A. B. Wolter koji u Uvodu svoga izdanja 'De primo principio' (vidi dalje), str. X I I I - X V I , uz to pokazuje da su dotični odlomci 'Theoremata' preneseni u krivom poretku.

13

Uvod smrt spriječila da ga sastavi. To bi moglo govoriti u prilog kasnijeg datiranja našeg spisa.

III. O sadašnjem izdanju Tractatus de primo principio je prvi Škotov tekst koji je ponuđen u kritičkom izdanju, i to 1941. od Marianusa Miillera OFM. On je prikupio sve poznate rukopise, oslonio se, dakle, na sveukupnu predaju i registrirao u kritičkom aparatu sve varijante ovih rukopisa. Na žalost, izdanje je moralo biti završeno pod pritiskom vremena u drugoj godini rata. Zato se u njemu nalaze neki nedostaci koje je kritika uskoro zabilježila. Prije svega navođenje izvora nije završeno, a ono što je otiskano je nepotpuno. Kritički aparat nije osobito pregledan, katkad je čak nejasan i daje povoda nesporazumima. Napokon, iz današnjeg stanja istraživanja, ne samo da bi se moglo poželjeti bolje organiziran aparat (čak bi postavljanje potpunosti kao cilja trebalo kritički ispitati), nego bi valjalo donijeti neka poboljšanja na tekstu. Pri tome je izbor načina čitanja manje važan (iako se susreću pogreške i u ovom pogledu) od primjene interpunkcije. Upravo se ona pokazala kod rada na kritičkom izdanju Ordinatio kao najznačajnije sredstvo da se dobije jasan i shvatljiv tekst. Time ne treba suziti Miillerove zasluge: njegovo će izdanje morati dugo ostati kao temelj rada, dok se nadomjesti odgovarajućim tekstom iz Editio Vaticana, a njegovo pojavljivanje se još ne može sagledati. Na Miilleru se temelji i tekst koji je 1949. objavio Evan Roche OFM, zajedno s prijevodom na engleski. Roche je kolacionirao sedam rukopisa i tako je mogao popraviti neke Miillerove pogreške. Na više mjesta poduzeo je i promjene teksta, jer je, s obzirom na kritička vrednovanja rukopisa, došao do rezultata koji donekle odstupaju. Kako se meni čini, to nisu uvijek poboljšanja. Isto tako je previđeno ponešto od onoga što je trebalo poboljšati. Unatoč tome Rocheovi će radovi morati biti priznati i uzeti u obzir kao poštovanja vrijedan i samostalan prilog tekstu Traktata. 14

O sadašnjem izdanju Nakon Miillerova i Rocheova, kao treće izdanje treba spomenuti ono Allana B. Woltera OFM, objavljeno 1966. s novim engleskim prijevodom. Na žalost, ono također još ne donosi ona poboljšanja koja je bilo nužno očekivati. Neke pogreške obaju prethodnika su ostale. Pravi posao je ovdje novi prijevod, koji pruža važnu pomoć za interpretaciju. On danas nadomješta Rocheov prijevod koji je u cjelini bio nezadovoljavajući i koji je ono nerazumljeno u izvorniku jednostavno preuzeo u engleski. Wolter daje svuda verziju koja se može zastupati; katkad pretpostavlja čak latinski tekst, koji nema pogrešaka tiskanog teksta. Svoj temeljni tekst izradio sam prema ovim trima izdanjima. Polazim od Miillera, preuzimam korekture od Rochea i Woltera, ukoliko su one dobivene iz rukopisa. Ali, povrh toga, pokušavam na kritičnim mjestima dati novo rješenje na temelju materijala koji je ponudio Miiller. Ova su odstupanja zabilježena i, koliko je moguće, utemeljena. Također se ni u interpunkciji nisam osjećao vezanim svojim predlošcima, nego sam ih kao sredstva interpretacije stavio ponovno u službu čitatelja, dakako, ne težeći za perfekcijom Editio Vaticana. Navođenja izvora, koja se mogu naći kod Rochea i Waltera, ponovno su prerađena i dopunjena. O načinu citiranja usporedi dalje popis izvora. Iako se meni nova obrada teksta čini nezaobilaznom, s obzirom na potrebu poboljšanja postojećih izdanja, ipak se ovdje ne radi primarno o izdavačkim ili uopće historijsko-kritičkim ciljevima. Primarna je nakana učiniti tekst pristupačnim široj publici nespecijalista u obliku koji se dade zastupati, koji je prikladan za uvođenje u škotovsko mišljenje. Tractatus de primo principio posjeduje ovu prikladnost time što je on zaokružena cjelina koja čak razvija svoje pretpostavke, koja može biti shvaćena neovisno o Škotovu sveukupnom djelu i koja je umjerenog opsega. Svakako, Traktat nije do kraja zamišljen kao uvodni spis za početnike. On se radije obraća čitatelju koji je upućen u jezik i stil, pojmovni svijet i način argumentacije skolastike. Pritom naravno treba misliti na skolastiku vremena oko 1300., koja postavlja daleko više zahtjeve u poznavanju stručnoznanstvene tehnike, nego možda vri-

15

- Uvod jeme Tome Akvinskog ili vrijeme Suareza. Čak ni onaj tko se bavio ovim autorima neće bez ostatka svladati tehničke poteškoće koje se pokazuju pri studiju Škota. Ovo izdanje trudi se tome pripomoći tako što prijevodu dodaje i komentar. Obje pomoći trebaju voditi samom izvorniku. Prijevod se zbog toga odriče mogućnosti da skolastičke tehnike nadomjesti modernim ili vlastito pronađenim. Želi samo biti jezična pomoć i ne zahtijeva nikakvu samostalnu vrijednost. Zato se razlikuje od pokušaja koje je izložio Hans Louis Fah. Radije slijedi put koji je pokazao Philotheus Bohner i Timotheus Barth, možda s još tješnjim oslanjanjem na izvornik. Težilo se doslovnosti i terminološkoj ujednačenosti, a nikako purizmu. Čitatelj ne treba prijevod uopće uzimati kao samostalnu veličinu, nego preko njega naći izvornik. Samo se u njemu (izvorniku) može iskusiti Škotov misaoni stil i samo ovo iskustvo vodi razumijevanju misli. Po sebi je razumljivo da prijevod nije samo jezično nego i interpretacijsko pomoćno sredstvo. Interpretacija se izlaže isključivo u Komentaru. Upravo stoga jer je ovdje bila namjera dati uvod za nespecijaliste, komentar je neophodan. Pri tome su mi iskustva iz višestrukog, svaki put kroz više semestara, obrađivanja teksta u akademskoj nastavi učinila jasnim, da to nije učinjeno s objašnjenjima pojedinih točaka, koja su se svakako mogla donijeti u bilješkama. Potrebna je točna analiza misaonog tijeka, barem kod pristupa čitanju, gdje čitatelj nije još posve upućen u duktus argumentacije. Zato komentar slijedi tekst korak po korak. Svaki put obrađuje smisleni odlomak, koji je obilježen brojevima na rubu teksta, i umeće kako pojedinačna objašnjenja tako i općenitije upute i preglede na prikladnom mjestu. Komentar odgovara onome što bi mogao ponuditi spis koji je rezultat interpretacijskog seminara ukoliko je bilo moguće jedan takav tekst potpuno obraditi u uvijek ograničenom vremenu nastave. Komentar zbog toga nema nakanu obogatiti učeno historijsko-kritičko istraživanje Škota. On ne ide za mnogobrojnim nitima koje bi se, polazeći od ovog djela, mogle ispresti kroz sveukupno Škotovo djelo. Komentar ne slijedi historijsku filijaciju 16

— Bibliografske upute misli, koja Škota veže za Egidija iz Rima, Heinricha iz Genta i Gottfrieda iz Fontainea, i usto za Avicenu. Takvo bi se istraživanje uostalom moglo bolje, i stvari primjerenije, nadovezati na Ordinatio, pogotovu što aparat izvora i paralela ove Editio Vaticana pokazuje putove. Ovdje se radi samo o razumijevanju postojećeg teksta, i samo ukoliko tome služe, date su upute na paralele ili na opće povijesne sklopove. Jednom riječi, komentar slijedi didaktičke ciljeve. Svakako, to nema nikakve veze s populariziranjem ili svođenjem ad usum Delphini. Škota nije moguće popravljati izvana, nego samo doraditi intenzivnim ophođenjem s tekstom. Komentar i prijevod su samo pomoćna sredstva na ovom napornom i po tome nimalo kraljevskom putu. Ali jedino na ovom putu može čitatelju postati jasno, da se ovdje ostvaruje povijesno nova mogućnost metafizike, koju nije moguće dostatno označiti uobičajenim etiketama historije, kao što su: platonizam, neoplatonizam, aristotelizam, augustinizam, avicenizam ili franciskanizam.

IV Bibliografske upute 1. O Uvodu u sadašnje izdanje Temeljna su sljedeća izdanja Traktata: Marianus Miiller (ed.): Joannis Duns Scoti Tractatus de Primo Principio, Freiburg 1941. Evan Roche: The De Primo Principio of John Duns Scotus. A Revised Text and a Translation, St. Bonaventure - Louvain 1949. Allan B. Wolter (ed.): John Duns Scotus: A Treatise on God as First Principle, Chicago 1966. Uzeti su u obzir sljedeći njemački prijevodi Škotovih tekstova: Philotheus Bohner (Prijevod De primo principio, Nr. 91—93 ovog izdanja), u: Philotheus Bohner - Etienne Gilson: Christliche 17

Uvod Philosophie von ihren Anfangen bis Nikolaus von Cue, Paderborn 31954, 590-593. Timotheus Barth: Duns Scotus und die Notwendigkeit einer iibernatiirlichen Offenbarung. Ordinatio Prolog q. 1 prijevod, u: Franziskanische Studien 40 (1958), 382-404; 42 (1960), 51-65. Hans Louis Fah: Johannes Duns Scotus: Ist Gottes Dasein durch sich bekannt? Ordinatio I, d. 2. q. 2 prijevod i objašnjenja, u: Franz. Stud. 43 (1961), 348-373. Isti: Johannes Duns Scotus: Gottes Dasein und Einzigkeit. Ordinatio I, d. 2, q. 1 i 3. prijevod i objašnjenja, u: Franz. Stud. 44 (1962), 192-241. 343-382. Isti: Johannes Duns Scotus: Die Erkennbarkeit Gottes. Ordinatio I, d. 3, pars 1, q. 1 - 3 , u: Franz. Stud. 47 (1965), 187-299. Fah donosi bogat materijal u bilješkama uz svoje prijevode. To vrijedi također za talijanski prijevod Traktata: Duns Scoto: II primo principio degli esseri, a cura di Pietro Scapin, Rom 1968.

2. Izdanja teksta Tri izdanja sabranih djela: Editio Vaticana (Rim 1950. i dalje, do sada 8. svezaka); Ed. Wadding (Lyon 1639, 12 svezaka); Ed. Vives (Pariš 1890—95, 26 svezaka) - već su imenovana u Uvodu. Vrijedan preporuke za učenje je dvojezični izbor tekstova: Duns Scotus: Philosophical Writings. A Selection and Translation: Ed. and transi, by Allan B. Wolter, Edinburgh 1962. Za studijske svrhe upotrebljiva su dva sveska: Obras del Doctor Sutil Juan Duns Escoto. Dios uno y trino (Biblioteca de autores cristianos 193), Madrid 1960 (sadrži španjolski prijevod i latinski tekst iz Ed. Vaticana od Ordinatio I, prol. 18

— Bibliografske upute i d. 1 - 2 ; dalje: Tractatus de primo principio, prijevod Felixa Alluntisa, s tekstom Rochea). Obras ... Juan Duns Escoto. Cuestiones cuodlibetales (Bibl. de aut. crist. 277), Madrid 1968 (sadrži Quodlibetum, prijevod Felixa Alluntisa, tekst prema Wadding/Vives).

3. Literatura a) Bibliografija: Iscrpni navodi kod Odulfa Schaefera: Bibliographia de vita, operibus et doctrina Joannis Duns Scoti, Saec. X I X - X X , Rom 1955; nastavljeno u: Resenha abreviada da bibliografia escotista mais recente (1954—1966), u: Revista Portuguesa de Filosofia 23 (1967), 338-363. b) Skupna djela: Za 700. obljetnicu rođenja Duns Škota pojavila su se dva značajna skupna djela, koja omogućuju široki pregled o stanju diskusije: John Duns Scotus 1265-1965, ed. J. K. Ryan i B. M. Bonansea (Philosophy and the History of Philosophy Vol. 3), Washington 1965 (posebno su važni prilozi autora: F. Alluntis, A. B. Wolter, J. R. Creswell, T. Barth). De Doctrina Ioannis Duns Scoti (Studia Scholastico — Scotistica 1—4), 4. Bde., Rom 1968 (sadrži akte Kongresa o Škotu od 11. do 17. rujna 1966. u Oxfordu i Edinburgu; treba istaknuti iz prvog sveska - o historijskom svrstavanju Škota - priloge autora: Borak, Hoeres, Cruz-Hernandez, Berube kao i - o Škotovoj metodi — Balić; iz drugog sveska - o interpretaciji Škotove metafizike - priloge autora: Wolter, Kluxen, Stella, Van Breda, Prentica, Barth, Alluntis, Scapin). Daljnje informacije daje najnovije skupno djelo: Deus et Homo ad mentem J. Duns Scoti (Studia Scholastico—Scotistica 5), Rom 1972 (sadrži akte Kongresa o Škotu od 28. rujna do 2. listopada 1970. u Beču; ovdje treba posebno ukazati na priloge autora: C. Berube, W. Kluxen, L. Honnefelder).

19

- Uvod c) Monografije: specijalno posvećene djelu Tractatus de primo principio: Robert P. Prentice: The Basic Quidditative Metaphysics of Duns Scotus as Seen in His De Primo Principio, Rom 1970. Obuhvatniji uvod nudi: Etienne Gilson: Johannes Duns Scotus: Einfiihrung in die Grundgedanken seiner Lehre, Diisseldorf 1959 (francusko izdanje: Jean Duns Scot, Pariš 1952). Za Skotovu metafiziku je temeljno: Allan B. Wolter: The Transcendentals and Their Function in the Metaphysics of Duns Scotus, St. Bonaventure 1964. Najnovije stanje temeljnog pitanja o "biću" nudi: Ludger Honnefelder: Der Begriff des Seienden als solchen als Gegenstand der Metaphysik nach der Lehre des Johannes Duns Scotus, Diss. Bonn 1971. Važna temeljna pitanja obrađuju (djelomice na originalan način): Heribert Muehlen: Sein und Person nach Johannes Duns Scotus, Werl 1954. Eberhard Wolfel: Seinsstruktur und Trinitatsproblem. Untersuchungen zur Grundlegung der natiirlichen Theologie bei Johannes Duns Scotus, Munster 1965. Walter Hoeres: Der Wille als reine Vollkommenheit nach Duns Scotus, Miinchen 1962. Značajniji radovi, koji pitanja škotovskog mišljenja obrađuju u širem historijskom okružju, su nadalje: Camille Berube: La connaissance de l'individuel au moyen— — age, Pariš 1964. Sebastian Day: Intuitive Cognition — A Key to the Significance of the Later Scholastics, St. Bonaventure 1962. 20

— Bibliografske upute d) Članci: sljedeći izbor (koji više ne uključuje priloge u gore imenovanim skupnim djelima) sastavljen je pod vidom tvorbe suda, koji je prisutan u temelju ovdje izloženog komentara. F. Alluntis: E1 "Tratado del primer principio" de Escoto, u: Verdad y vida 18 (1960), 549-561. C. Balić; Circa positiones fundamentales Ioannis Duns Scoti, u: Antonianum 28 (1953), 261-306. T. Barth: De fundamento univocationis apud Ioannem Duns Scotum, u: Antonianum 14 (1939), 181-206. 277-398. 373-392 (temeljno; u pojedinačnom prevladano). Isti: Das weltliche Sein und seine inneren Griinde bei Thomas von Aquin und Duns Scotus, u: Wissenschaft u. Weisheit 21 (1958), 170-187. H. Borak: Metaphysischer Aufbau des Seinsbegriffs bei Duns Scotus, u: Wissenschaft und Weisheit 28 (1965), 39-54. S. Brown: Avicenna and the Unity of the Concept of Being, u: Franciscan Studies 25 (1965), 117-150. W. Hoeres: Wesen und Dasein bei Heinrich von Gent und Duns Scotus, u: Franziskanische Studien 47 (1965), 121-186. A. J. O'Brien: Scotus's Teaching on the Distinction between Essence and Existence, u: The New Scholasticism 38 (1964), 61-77. J. Owens: Up to What Point is God Included in the Metaphysics of Duns Scotus?, u: Mediaeval Studies 10 (1948), 163-177. Isti: The Special Characteristics of the Scotistic Proof that God Exists, u: Analecta Gregoriana 67 (1954), 311-327 (jasno predstavljanje škotovskog Božjeg dokaza). R. P. Prentice: Some Aspects of the Significance of the First Chapter of the De primo principio of John Duns Scotus, u: Antonianum 36 (1961), 225-237. Isti: The De primo principio of John Duns Scotus as a Thirteenth Century Proslogion, u: Antonianum 39 (1964), 77-109. 21

G. Scheltens: Die thomistische Analogielehre und die Univozitatslehre des J. Duns Scotus, u: Franziskanische Studien 47 (1965), 315—338 (jasno i ispravno predstavljanje). A. B. Wolter: Duns Scotus and the Existence and Nature of God, u: Proceedings of the Catholic Philosophical Association 28 (1954), 94-121.

V Popis izvora Popis izvora u tekstu se ograničuje na izričite citate, s iznimkom Anzelma Kanterberijskog koji doduše nije citiran formalno, ali je odnos spram njega očit. Pokazivanja su označena s eksponentom (arapskim brojevima), brojenje se odnosi na poglavlje. Sljedeći popis izvora navodi ipak, prema citiranom tekstu, odlomak (broj nakon dvotočke) u kojem se nalazi citat. ANSELMUS CANTUARIENSIS (ed. F. S. Schmitt, Opera omnia /, Seckau 1938). Monologion c. 15: 53 Proslogion c. 2—3: 19 ARISTOTELES (nakon spisa i knjige navodi se svaki put tekst, tj. odlomak Averroesove podjele; izdanja: Venedig 1483, 3 sveska: Venedig 1559—64, 10 svezaka, tzv. "Iuntina"; u zagradama nakon toga poglavlja, u tekstu dalje stranica i redak po Bekkeru, Berlin 1831, 2 sveska). Analytica Posteriora: 11. 6 (c. 3): 9 Ethica Nicomachea: I. (c. 1): 45 Metaphysica: V t. 2 (c. 2): 11; t. 16 (c. 11): 4.29; t. 21 (c. 16): 45 11 VII t. 7 (c. 3): 16. 20; t. 27 (c. 8), t. 60 (c. 17): 14 // VIII t. 10 (c. 3): 39; t. 16 (c. 6): 14 // IX t. 13 (c. 8): 16; t. 15 (c. 8): 4.20 // XII t. 30 (c. 6): 88; t. 41 (c. 7): 81.88; t. 43. 48 (c. 8): 12; t. 51 (c. 9): 61; t. 52 (c. 10): 43 Physica: I. t. 49 (c. 4): 37 11II t. 49 (c. 5): 11; t. 66 (c. 6): 55; t. 22

Popis izvora / O aparatu varijanata 66-67 (c. 6): 11; t. 78 (c. 8), t. 89-91 (c. 9): 22 // III t. 31 (c. 4): 87; t. 64 (c. 6): 45 // VIII t. 78 (c. 10): 81; t. 79 (c. 10): 88; t. 80. 86 (c. 10): 81 AUGUSTINUS

De Trinitate (PL 42): I c. 1: 9 // IX c. 12: 72 Confessiones (PL 32; CSEL 33): XII c. 4: 16 De civitate dei (PL 41: CSEL 40): XII c. 12: 69 AVICENNA (Ausg. Venedig

1508)

Metaphysica: VI c. 2: 12. (28); c. 5: 11. 17. 28. 45 Neka bude dopuštena primjedba, da navođenje i popis izvora za Tractatus de primo principio ne posreduju nikakav dojam o činjeničnom korištenju izvora od Duns Škota. Pri tome treba razmisliti o tome je li autentični "izvor" Traktata Ordinatio, zbog čega prava istraživanja izvora moraju početi na ovom Ordinatio. To se pokazuje u Traktatu, gdje Škot upućivanje na izvore smatra važnim ili neophodnim, gdje se, dakle, predmetno-sistematsko izlaganje ne može odreći razračunavanja s autoritativnom tradicijom ili kritičkog priključivanja na nju. To se ovdje pokazuje ponovno isto tako jasno, ako ne i jasnije nego u Ordinatio, i utoliko je i ovdje ukazivanju na izvore poklonjen interes vrijedan pažnje.

VI. O aparatu varijanata Varijante su zabilježene eksponentima (malim slovima) na odnosnu riječ. Citirana su samo izdanja Mtillera, Rochea i Woltera (W), rukopisi nisu uzimani u obzir. Čitatelj koji se zanima za kritiku teksta upućuje se na Miillera. Odstupanja, koja ne diraju tekst (premještanja) ili gdje ne postoji nikakva odlučivost (ergo: igitur), nisu zabilježena. Primijenjene su uobičajene kratice za obilježavanje (om. - omisit, add. addidit itd.). 23

Treba istaknuti da je Josip Barbarić preveo tri poglavlja Skotove Rasprave o prvom principu i napisao kratki komentar te Rasprave, donio najosnovnije i najnovije podatke o Škotovu životu i djelu, te popis Skotovih autentičnih djela i djela u koja se sumnja da su Škotova, zatim popis prijevoda (izbor) Traktata te izbor literature o Traktatu (u što spadaju hrvatski autori koji su pisali o Škotu na latinskom jeziku: K. Balić, M. Belić, H. Borak; na njemačkom jeziku: H. Borak, B. Bošnjak, i na engleskom jeziku: I. Gavran) i literaturu na hrvatskom jeziku (hrvatski autori: K. Balić, M. Belić, H. Bošković, B. Bošnjak, V. Slugić i M. Babić). Barbarić je Škotovu Raspravu preveo s latinskog iz talijansko—latinskog izdanja: P. Scapin, II primo Principio degli esseri, Rim, 1968 (Padova, 1973, 2. izdanje). Vidi: J. Barbarić, Ivan Duns Skot, u: Hrestomatija filozofije, svezak 2, Školska knjiga, Zagreb, 1996, str. 571-656. M. B.

24

Justus van Ghent: Johannes Duns Scotus. Palazzo Barberini, Rim.

CAPITULUM PRIMUM

Primum rerum principium mihi ea credere, sapere ac proferre concedat, quae ipsius placeant maiestati et ad eius contemplationem elevent mentes nostras. Domine deus noster, Moysi servo tuo de tuo nomine filiis Israel proponendo a te doctore verissimoa sciscitanti, sciens quid posset de te concipere intellectus mortalium, nomen tuum benedictum reserans respondisti: Ego sum qui sumi Tu es verum esse, tu es totum esse. Hoc (credo, hoc>b si mihi esset possibile, scire vellem. Adiuva me, domine, inquirentem ad quantam cognitionem de vero esse, quod tu es, possit pertingere nostra ratio naturalis ab ente, quod de te praedicasti, inchoando. Quamvis entis sint plurimae passiones quarum consideratio valeret ad propositum prosequendum, tamen de ordine essentiali tamquam de medio fecundiori primo prosequar isto modo: In hoc primo capitulo divisiones quatuor ordinis praemittam, ex quibus colligetur quot sunt ordines essentiales. Manifestatio vero divisionis tot requirit: primo, ut dividentia notificentur et sic ostendantur contineri sub diviso; secundo, ut dividentium repugnantia declaretur; etc tertio, ut probetur dividentia evacuare divisum. Primum fiet in hoc capitulo, alia in secundo. Hic igitur divisiones narrando ponam et rationes dividentium assignabo.

veracissmo Muller (isto tako dobro posvjcdočeno) b

credo. hoc u većini rukopisa ispušteno, polazeći od smisla nužno, usp. ./. Koch, u: Wiss. u. IVeish. 11/1944, sir. 61 i dalje. c

et om. Roehe

• Izl. 3, 14

28

PRVO POGLAVLJE

Dopustio mi prvi princip stvari vjerovati, razumjeti i izložiti ono što se sviđa njegovu veličanstvu i što uzdiže naše duhove ka kontemplaciji njega.

1

Gospodine naš Bože, kada Tvoj sluga Mojsije pita Tebe, najistinitijeg učitelja, o Tvom imenu koje treba izložiti sinovima Izraelovim, jer znaš što razum smrtnika može o Tebi pojmiti, otkrivajući Svoje blagoslovljeno ime, odgovorio si: Ja sam koji jesam. Ti si istiniti bitak, Ti si cijeli bitak. To (vjerujem, to>, ako bi mi bilo moguće, htio bih znati. Pomozi, Gospodine, meni koji istražujem do kolike spoznaje o istinitom bitku, koji si Ti, može prispjeti naš naravni um, polazeći od bića, koje si Ti o Sebi izrekao. Ma koliko postojale veoma mnoge odrednice bića, čije bi promatranje bilo vrijedno za ispunjenje nakane, ipak ću najprije krenuti od bitnog poretka kao od plodnijeg sredstva na ovaj način: u ovom prvom poglavlju poslat ću naprijed četiri podjele poretka, iz kojih će se zaključiti koliko ima bitnih poredaka. Razlaganje podjele zaista zahtijeva toliko: prvo, da se pojmovno odrede članovi koji se dijele i tako se pokažu sadržanima u podijeljenom; da se pokaže kako se članovi podjele isključuju, i treće, da se pokaže kako članovi koji se dijele iscrpljuju podijeljeno. Prvo će biti u ovom poglavlju, a ostalo u drugom poglavlju. Ovdje ću, dakle, postaviti podjele izvješćujući i označit ću razloge članova koji se dijele.

29

2

Tractatus de primo principio12— Accipio autem ordinem essentialem non stricte — ut quidam loquuntur, dicentes posterius ordinari, sed prius vel primum esse supra ordinem — sed communiter, prout ordo est relatio aequiparantiae dicta de priori respectu posterioris et e converso, prout scilicet ordinatum sufficienter dividitur per prius et posterius. Sic igitur quandoque de ordine, quandoque de prioritate vel posteritate fiet sermo. PRIMA DIVISIO. Dico ergo primo quod ordo essentialis videtur primaria divisione dividi, sicut aequivocum in aequivocatad, in ordinem eminentiae et in ordinem dependentiae.

Primo modo prius dicitur eminens et posterius quod est execessum. Ut breviter dicatur: quidquid est perfectius et nobilius secundum essentiam, est sic prius. Hoc modo prioritatis probat Aristoteles 9 Metaphysicae2 actum esse priorem potentia, ubi istud prius vocat secundum substantiam et speciem: Quae, inquit, generatione sunt posteriora, specie et substantia sunt priora. Secundo modo prius dicitur, a quo aliquid dependet, et posterius, quod dependet. Huius prioris hane intelligo rationem quam etc Aristoteles 5° Metaphysicae3 testimonio Platonis ostendit: Prius secundum naturam et essentiam est quod contingit esse sine posteriori, non e converso. Quod ita intelligo quod, licet prius necessario causet posterius et ideo sine ipso esse non possit, hoc tamen non est quia ad esse suum egeat posteriori, sed e converso; quia si ponatur posterius non esse, nihilominus prius erit sine inelusione contradictionis; non sic e converso, quia posterius eget priore. Quam indigentiam possumus dependentiam appellare, ut dicamus omne posterius essentialiter a priore necessario dependere, non e converso, licet quandoque necessario posterius consequatur. Istud prius et posterius possunt dići secundum substantiam et speciem sicut alia dicta sunt; tamen ad distinete loquendum dicantur prius et posterius secundum dependentiam.

d scilicet add. Rochc W

- ARIŠ. Mel. IX t. 15 (c. 8? 1050 a 1 - 5 )

e

3 ARFS. MCL Vi. 16 (c. 11, 1019 a 1 - 4 )

et: etiam Rochc W

30

-

- -

-

Rasprava o prvom principu 3-4

Ipak ne prihvaćam bitni poredak u strogom smislu — kako neki kažu govoreći da se ono stoje poslije reda, ali da je ono stoje prije ili što je prvo iznad poretka — nego u općem smislu, ukoliko je poredak relacija poredljivosti, rečena o onom što je prije s obzirom na ono što je kasnije, i obratno, ukoliko se, dakako, poredano dijeli potpuno po onom što je prije i po onom što je kasnije. Tako će, dakle, biti katkad govora o poretku, katkad o priornosti ili posteriornosti. PRVA P O D J E L A . Kažem, dakle, najprije: bitni se poredak, kako se čini, dijeli glavnom podjelom, onako kako se ekvivokno dijeli na ekvivocirane članove, na poredak eminencije (izvrsnosti) i na poredak ovisnosti.

Na prvi način onim prije naziva se ono što nadmašuje (ono što je izvrsno), a onim poslije ono što je nadmašeno. Tako se kratko može reći: ono što je savršenije i odličnije po biti - jest tako prije. U ovom načinu priornosti dokazuje Aristotel u 3. knjizi Metafizike da je čin prije potencije, gdje on to naziva onim prije po supstanciji i po vrsti: ono, kaže, što je po nastanku poslije, prije je po vrsti i supstanciji. Na drugi način naziva se onim prije ono o čemu nešto ovisi, a onim poslije ono što ovisi. Razlog ovoga prije razumijevam kao onaj koji Aristotel pokazuje u 5. knjizi Metafizike na temelju Platonova svjedočanstva: Prije je po naravi i biti ono što ima bitak bez onoga poslije, ali ne obratno. To razumijevam tako što, iako ono prije nužno prouzročuje ono poslije i zato ne može postojati bez njega, ipak ono ne postoji zato što bi trebalo za svoj bitak ono poslije, nego obratno; jer ako se pretpostavi da ono poslije ne postoji, ipak će ono prije postojati bez uključivanja protuslovlja, tako nije obratno, jer ono poslije treba ono prije. Ovo trebanje možemo nazvati ovisnošću tako da kažemo: svako poslije bitno ovisi o onom nužnom prije, ne obratno, iako katkad ono poslije slijedi nužno. To prije i to poslije mogu biti nazvani po supstanciji i vrsti, onako kako su druge stvari nazvane. Ipak, jer treba govoriti distinktno, neka budu nazvani prije i poslije po ovisnosti.

31

3

4

Tractatus de primo principio12— 5

SECUNDA DIVISIO. Ordine secundum eminentiam indiviso manente subdivido ordinem dependentiae: quia dependens aut est causatum et illud a quo dependet est eius causa; aut dependens est causatum remotius alicuius causae et illud a quo dependet est causatum propinquius eiusdem causae.

Huius divisionis secundae ratio primi membri satis nota est, et quod illud continetur sub diviso. Patet enim quid causa etf quid causatum et quod causatum essentialiter dependet a causa et quodg causa est a qua dependet, secundum rationem suprapositam prioris hic divisi. Sed secundum membrum huius secundae divisionis nec in se patet nec qualiter sub diviso continetur. Primum declaratur sic: Si eiusdem causae sint duo effectus, quorum unus prius et immediatius natus est causari ab illa causa, alius autem non nisi illo immediatiore iam causato, dico illum alium esse posterius causatum respectu eiusdem causae et immediatiorem esse prius causatum. Haec est ratio huius membri. Ex hoc secundo ostendo quod continetur sub diviso, quod scilicet effectus remotior dependet essentialiter a propinquiore: Tum quia non potest esse illo non existente. Tum quia causalitas causae respicit illa ordinate; igitur; et e converso: ista habent ordinem essentialem inter se, ut comparantur ad tertium quod est causa amborum; igitur et inter se absolute. Tum tertio quia causa tališ non intelligitur ex se nisi causa propinqua solius proximi, et illo non causato intelligitur quasi remota respectu aliorum; sed illo iam causato intelligitur ut proxima respectu secundi, a causa autem remota sola inquantum remota non est causatum; ergo secundum dependet a causa uth quae posuit propinquius in esse; igitur et ab esse propinquiore. 6

TERTIA DIVISIO. Istius secundae divisionis utrumque membrum subdividitur; subdivido1 primo secundum quia consonat iam praedictis. Nam prius quod est causatum propinquius causae non 1

et om. Miiller

zquodom.

Miiller

32

h

ut oni. Roche

1

subdividcndo Roche

Rasprava o prvom principu 5-6 DRUGA PODJELA. Dok poredak po eminenciji ostaje nepodijeljen, dijelim dalje poredak ovisnosti: jer ono što ovisi ili je prouzročeno, i ono o čemu ovisi jest njegov uzrok, ili je ono što ovisi prouzročeno udaljenije nekim uzrokom i ono o čemu ovisi jest bliže prouzročeno istim uzrokom.

5

Razlog ove druge podjele prvog člana dostatno je poznat, i to da je sadržan u podijeljenom. Jasno je naime što je uzrok a što prouzročeno, i da prouzročeno bitno ovisi o uzroku i daje uzrok to 0 čemu ovisi, prema gore navedenom razlogu onog prijašnjeg ovdje podijeljenog. Ali drugi član ove druge podjele niti je u sebi jasan niti je jasno kako je sadržan u podijeljenom. Najprije se objašnjava tako: ako su dva učinka istoga uzroka, od kojih se jedan, koji je nastao prije i neposrednije, prouzročuje onim uzrokom, drugi pak učinak, ako je samo neposrednije već prouzročen, tada kažem da je onaj drugi prouzročen poslije s obzirom na isti uzrok i da je neposredniji prouzročen prije. To je razlog ovoga člana. Drugo, iz ovoga pokazujem to što je sadržano u podijeljenom, 1 to da, naravno, udaljeniji učinak ovisi bitno o bližem učinku, jednom jer ne može postojati ako onaj ne postoji. Zatim, jer se uzročnost uzroka odnosi na one učinke po redu; dakle, i obratno: ti učinci imaju bitni poredak među sobom, kako se uspoređuju s trećim koje je uzrok obaju, dakle i između sebe apsolutno. Nadalje, treće, jer se takav uzrok razumijeva iz sebe samo ako je bliži uzrok samog najbližeg učinka, a ako taj učinak nije prouzročen, onda se (takav uzrok) razumijeva kao udaljeni uzrok s obzirom na ostale učinke; ali ako je već prouzročen, razumijeva se kao najbliži uzrok s obzirom na slijedeći učinak, nije pak prouzročen ukoliko je udaljen od samog udaljenog uzroka, dakle, drugo ovisi o uzroku ukoliko je postavio ono bliže u bitak, zbog toga i o bližem bitku. TREĆA PODJELA. I jedan i drugi član ove podjele dijele se dalje. Najprije dalje dijelim drugi član, jer je u skladu s već rečenim. Jer onim prije, što je bliže prouzročeno uzrokom, naziva se ne

33

6

Tractatus de primo principio12— tantum dicitur quod est propinquius causae proximae utriusque, sed etiam remotae; puta si proxima causa uniusi — sit A — non est aliquo modo causa alterius - sit B — sed aliqua alia causa prior est causa eius B proxima et est causa remota illius cuius alia est causa proxima: adhuc inter ista causata erit ordo essentialis ut causati prioris ad posterius causatum, et hoc si causalitas causae communis amborum secundum essentialem ordinem illa respiciat ut causata. Secundum membrum huius divisionis minus videtur esse sub diviso. Hoc autem sic probatur: nam et tunck respectu tertii, quod est causa ipsorum, essentialiter ordinantur1, igitur et inter se; tune etiam causa communis quasi remota causa intelligitur respectu posterioris priore non causato; tune etiam posterius non potest esse sine priore. 7

Primum membrum secundae divisionis, quod est causa, famose subdividitur in quatuor causas satis notas: finalem etm efficientem, materialem et formalem; et posterius sibin oppositum dividitur in quatuor sibi correspondentia, scilicet in ordinatum ad finem quod, ut breviter loquar, dicatur finitum; et in effectum; et in causatum ex materia quod dicatur materiatum; et in causatum per formam quod dicatur formatum. Huius divisionis dividentium rationes hic transeo, quia° alibi diffusius haec tractavi et inferius quandoque tangentur quando materia id requiret.

8

Huius capituli fruetum summatim colligo: Ordo essentialis per sex ordines dividentes evacuatur, videlicet per quatuor ordines causae ad causatum, et per unum causati ad causatum comprehendendo hic sub eodem duo membra tertiae divisionis, et per unum eminentis ad excessum.

QUARTA DIVISIO.

i causa om. Miiller k

tune Miiller (s najboljim rukopisima): utiumquc causatum Roehe W

1

ordinatur Roehe IV

111 n

et om. Roehe W

sibi om. Miiller

° quia om. Miiller

34

Rasprava o prvom principu 7-8 samo ono što je bliže najbližem uzroku i jednog i drugog, nego također i ono što je bliže udaljenom uzroku. Zamisli, ako najbliži uzrok jednog - nek bude A - nije ni na koji način uzrok drugog — nek bude B — nego neki drugi prijašnji uzrok je najbliži uzrok onog B i udaljeni je uzrok onoga čiji je neki drugi uzrok najbliži uzrok, tada će između tih prouzročenih postojati bitni poredak kao poredak prije prouzročenog prema poslije prouzročenom, i to ako se uzročnost zajedničkog uzroka oboga odnosi po bitnom poretku na njih kao prouzročene. Manje se vidi da je drugi član ove podjele u podijeljenom. Ali on se dokazuje tako: naime ijednom s obzirom na treće, koje je njihov uzrok, oba člana se bitno redaju, dakle i međusobno. Zatim, također se i zajednički uzrok razumijeva kao udaljeni uzrok s obzirom na kasniji član, ako raniji nije prouzročen. Nadalje, također kasniji član ne može biti bez ranijeg. ČETVRTA PODJELA. Prvi član druge podjele, koji je uzrok, glasovito se dijeli dalje na četiri dostatno poznata uzroka: finalni, tvorni, materijalni i formalni; i poslije sebi suprotstavljen dijeli se na četiri sebi odgovarajuća člana, dakle na onaj koji je usmjeren na cilj, koji se, da kratko kažem, može nazvati cilju usmjereni, i na učinak, i na onaj koji je prouzročen od materije, koji se može nazvati materijalizirani, i na onaj koji je prouzročen formom, koji se može nazvati formirani. Ovdje prelazim preko diobenih razloga ove podjele, jer sam to opširnije obradio na drugom mjestu i katkad se to dalje dodiruje kada materija to zahtijeva.

7

Plod ovoga poglavlja sažimam: bitni poredak se iscrpljuje putem šest poredaka koji se dijele, dakle putem četiri poretka od uzroka prema prouzročenom i putem jednog poretka od prouzročenog prema prouzročenom, obuhvaćajući ovdje u istom poretku dva člana treće podjele, i putem jednog poretka od onoga koje nadmašuje prema nadmašenom.

8

35

Tractatus de primo principio12— Harum divisionum ostensio duo adhuc ostendi requirit, scilicetp quod membra cuiuslibet inter se repugnent, et quod evacuent rationem divisi. Quae duo in sequenti capitulo, quantum opus erit ad propositum, ostendentur; in quo etiam quaedam generales propositiones necessariae proponentur, et praedicti ordines et eorum extrema secundum necessariam vel non necessariam concomitantiam conferentur, quia dictorum comparationes ad sequentia bene valent.

P scilicet om. Miiller

36

Rasprava o prvom principu13— Pokazivanje ovih podjela zahtijeva još dvoje: dakako to da se članovi ma koje podjele isključuju međusobno i da iscrpljuju sadržaj podijeljenog. Ovo se dvoje pokazuje u slijedećem poglavlju, ukoliko to bude trebalo za ovu nakanu, u kojem se također izlažu neke opće, nužne postavke, i imenovani redovi i njihovi članovi se uspoređuju po tome što donose sa sobom nužno ili ne nužno, jer usporedbe rečenih dobro vrijede za ono što slijedi.

37

CAPITULUM SECUNDUM

9

De dictis quatuor divisionibus ostendendis et de extremis dictorum ordinum essentialium comparandis hic proceditur arguendo. Domine deus noster, qui doctorem venerabilem Augustinum de te trino scribentem infallibiliter docuisti quod ipse in primo libro de Trinitate 1 scribit dicens: Nulla omnino res est quae seipsam gignat ut sit — nonne tu nobis aeque certitudinaliter impressisti hane similem veritatem: PRIMA CONCLUSIO:

Quia nulla omnino res essentialem ordinem

habet ad se. Nam de ordine eminentiae quid est impossibilius quam idem seipsum excedere secundum perfeetionem essentialem? De aliis sex ordinibus quid impossibilius quam idem a se essentialiter dependere, quam sine seipso posse esse secundum intellectum huius superius assignatum? Hoc etiam consonat veritati: SECUNDA CONCLUSIO:

Quia in quocumque ordine essentiali est

circulus impossibilis. Quia si quidquid est prius priore, est prius posteriore: sequitur oppositum primae ex secunda negata. Idem etiam erit prius essentialiter et posterius eodem, et ita perfeetius et minus perfeetum eodem, vel dependens et independens respectu eiusdem, quae longe sunt a vero. Hune circulum excludit Aristoteles a demonstrationibus, 1° Posteriorum 2 , nec minus impossibilis est in rebus. 1 AUGUSTINUS, De Trin. t c. 1 (PL 42, 820) 2

ARISTOTELES, Analyt. Post. 11. 6 (c. 3, 72 b 25)

38

D R U G O POGLAVLJE

Ovdje se ide naprijed dokazujući iz pokazivanja imenovanih ćetiriju podjela i iz usporedbe članova imenovanih bitnih poredaka. Gospodine naš Bože, koji si nepogrešivo poučio časnog doktora Augustina da piše o Tebi Trojedinom, jer on sam u prvoj knjizi O Trojstvu piše govoreći: Uopće ne postoji nijedna stvar koja bi mogla roditi samu sebe da bi postojala. - Nisi li Ti nama jednako sigurno utisnuo ovu sličnu istinu: PRVI ZAKLJUČAK:

Jer uopće nijedna stvar nema bitnog poretka

prema samoj sebi. Jer u poretku prvenstva stoje nemogućije nego da isto nadilazi samo sebe u bitnoj savršenosti? Kod drugih šest poredaka što je nemogućije nego da isto ovisi bitno o sebi, nego da isto može postojati bez samoga sebe po gore opisanom poimanju ovoga? Ovo je također sukladno istini: DRUGI ZAKLJUČAK:

Jer je krug u bilo kojem bitnom poretku

nemoguć. Jer ako je nešto prije onoga što je prije, prije je i onoga što je poslije: iz zanijekanog drugog suda slijedi suprotnost prvog suda. Isto bi također moglo biti bitno prije i poslije istog, i tako savršenije i manje savršeno od istog, ili ovisno ili neovisno s obzirom na isto, što je daleko od istinitog. Ovaj krug isključuje Aristotel iz dokaza, u prvoj knjizi Drugih analitika, i nije manje nemoguć u stvarima.

39

9

-

- Tmctatus de primo principio 10-11

Iuxta hane secundam tertiam quandam, quae a prima probatur et in ipsa satis ineluditur, explico, quia inferius utar ipsa: TERTIA CONCLUSIO:

Quod non est posterius priore, nec posteriore.

Sequitur ex affirmativa dicta. Et ex ista sequitur: Quod non dependet a priore, nec dependet a posteriore. Et ultra: Quod non est causatum causae prioris, nec posterioris, quia posterior in causando dependet a priore causante. 10

11

Iam te deo duce dictos sex ordines invicem comparemus, et primo quatuor ordines causae ad causatum. Istorum tamen differentiam vel in dividendo sufficientiam, quia satis nota videtur utraque, hic prosequi praetermitto; prolixum enima posset esse nec ad propositum necessario requisitum. Tantummodo dictos ordines quantum ad concomitantiam vel consecutionem ex parte causati in sex conclusionibus comparabo. QUARTA CONCLUSIO:

Quod non est finitum, non est effectum.

Probatur primo sic: Quia quod non est ab aliqua causa per se efficiente, non est effectum; quod non est ad finem, non est a causa efficiente per se; igitur etc. Maior sic probatur: Quia in nullo genere 'per accidens' est primum; quod Aristoteles satis exprimit 2° Physicorum3, ubi času et fortuna tamquam causis per accidens priores ponit necessario naturam et intellectum tamquam causas per se in illo genere causae. Quod autem non est a primo, non est a posteriori, ex tertia iam praemissab (loquor de positivis, quae sola sunt proprie effectibilia). Patet igitur maior. — Minor sic probatur: Agens per se omne agit propter finem quia nullum frustra, quod Aristoteles in 2° Physicorum4 determinat de natura, de qua minus videtur; ergo tale nihil efficit nisi propter finem.

"proxilum cnim: quia prolixum Roche W ARISTOTELES, Phys. II I. 66-67

(c. 6, 198 a 5—13)

b

et adcl. Roche W

4

ARISTOTELES, Phys. II L 49 (c. 5, 196 h 1 7 - 2 2 )

40

—

-

-

Rasprava o prvom principu 10-11 -

Iz ovog drugog suda razvijam onaj treći, koji se dokazuje iz prvog i u njemu je dostatno uključen, jer ću se njim dalje služiti. TREĆI ZAKLJUČAK:

Sto nije poslije onoga prije, nije ni poslije

onoga poslije. On slijedi iz imenovanog afirmativnog suda. I iz njega slijedi: Što ne ovisi o onom prije, ne ovisi ni o onom poslije. I dalje: Što nije prouzročeno prijašnjim uzrokom, nije ni kasnijim, jer kasniji uzrok u uzrokovanju ovisi o prijašnjem uzroku. Upravo pod Tvojim vodstvom, Bože, želimo usporediti međusobno šest imenovanih poredaka, i to najprije četiri poretka uzroka prema prouzročenom. Ipak propuštam ovdje slijediti njihovu razliku ili dostatnost u podjeli, jer se i jedna i druga čini dosta poznatom. Jer bi to moglo biti opširno i ne traži se nužno za (našu) nakanu. Samo ću imenovane poretke u šest zaključaka usporediti s obzirom na ono što njih prati ili što iz njih slijedi na strani prouzročenog. ČETVRTI ZAKLJUČAK:

Što nije ciljem određeno, nije učinjeno.

Najprije se dokazuje ovako: jer što nije od nekog uzroka po sebi tvornog, nije učinjeno; što nije radi cilja, nije od tvornog uzroka po sebi; dakle itd. Gornja se premisa dokazuje ovako: jer u nijednom rodu nije prvo ono što je 'per accidens', što Aristotel izražava dostatno u 2. knjizi Fizike, gdje slučaju i sreći kao uzrocima per accidens postavlja prirodu i intelekt nužno primarnijim kao uzroke po sebi u onom rodu uzroka. A što nije od prvog, nije ni od kasnijeg, upravo po trećoj premisi (govorim o pozitivnim učincima koji su jedino u pravom smislu učinljivi). Gornja je premisa, dakle, jasna. - Donja se dokazuje ovako: sve ono što je po sebi djelatno djeluje radi cilja, jer nijedno ne djeluje uzalud, što Aristotel u 2. knjizi Fizike određuje o prirodi, kod koje se to manje vidi; dakle takvo nešto ne čini ništa osim radi cilja.

41

10

11

Tractatus de primo principio 12

—

Probatur conclusio principalis secundo sic: Finiš est prima causa in causando; ideo ipsum dicit Avicenna5 esse causam causarum. Quod etiam probatur ratione: Quia enim finiš movet metaphorice ut amatus, ideo efficiens efficit formam in materia; non autem finiš movet ut amatus, quia aliqua alia causa causat; est ergo finiš prima causa essentialiter in causando. — Hoc etiam sic probatur: Aristoteles in 5° Metaphysicae6 finem esse causam ostendit, quia per ipsum respondetur ad quaestionem 'propter quid', quae quaestio quaerit causam; ergo cum per ipsum datur primum 'propter quid' erit prima causa. Assumptum patet: Quaesitoc 'quare efficit?' respondetur 'quia amat vel intendit finem', non e converso. Ex primitate finiš tripliciter iam ostensa sequitur conclusio principalis: quia cuius non est causa prior, nec posterior, iuxta tertiam iam praemissam. QUINTA CONCLUSIO: Qiiocl non est effectum, non est finitum.

Probatur: Quia finiš non est causa nisi inquantum ab ipso tamquam a priore essentialiter dependet esse finiti. Patet: quia quaelibet causa est sic prior inquantam causa. Non autem dependet finitum quantum ad esse a fine ut sic priore nisi inquantum finiš ut amatus movet efficiens ad dandum illi esse; ita quod efficiens non daret esse in suo genere nisi fine causante in sua causalitate. Nihil ergo causat finiš nisi quod efficitur ab efficiente quia amante finem. Hic corollarium sequitur: Non tacendum quod falsa imaginatio est de fine, quod illud est causa finalis entis, quod est operatio ultima vel obiectum quod per illam operationem attingitur. Si intelligatur quod tale inquantum tale est causa finalis, falsum est, quia illud consequitur esse nec esse finiti dependet essentialiter ab illo inquantum tale. Sed praecise illud, propter quod amatum ab efficiente efficiens facit aliquid esse, quia ordinatum ad amatum illudd inquantum amatum est causa finalis facti. -s AVICENNA. Met. VI e. 5 (f. 94 va)

c

enim add. Roehe W

6

d

illud. om Miiller

ARISTOTELES, Met. Vi 2 (c. 2, 1013 a 3 3 - 3 5 )

42

Rasprava o prvom principu13— Glavni zaključak se dokazuje zatim ovako: cilj je prvi uzrok u uzrokovanju. Zbog toga Avicena kaže daje on uzrok uzroka. — To se također dokazuje razmišljanjem: jer cilj doista, metaforički rečeno, pokreće kao ljubljen, zbog toga tvorni uzrok tvori formu u materiji; cilj ipak ne pokreće kao ljubljen, jer neki drugi uzrok prouzročuje. Cilj je, dakle, bitno prvi uzrok u uzrokovanju. — To se također dokazuje ovako: Aristotel u 5. knjizi Metafizike pokazuje daje cilj uzrok, jer se njime odgovara na pitanje 'radi čega?' Ovo pitanje traži uzrok, jer se njime, dakle, daje prvo 'radi čega', to će biti prvi uzrok. Pretpostavka je jasna. Na pitanje: 'Zašto nešto tvori?', odgovara se: 'jer ljubi cilj ili za njim teži', ne obratno. Iz prvenstva cilja već trostruko pokazanog slijedi glavni zaključak: jer što nema raniji uzrok nema ni kasniji uzrok, upravo prema trećoj premisi. PETI ZAKLJUČAK: Što nije tvoreno, nije ciljem određeno.

Dokazuje se: Cilj je uzrok samo ukoliko o njemu kao prijašnjem bitno ovisi bitak ciljem određenog. Jasno je: jer svaki uzrok je tako prijašnji ukoliko je uzrok. A ciljem određeno s obzirom na bitak ovisi o cilju kao tako prijašnjem samo ukoliko cilj kao ljubljen pokreće tvorni uzrok na davanje bitka njemu (ciljem određenom). Tako što bi tvorni uzrok davao bitak u svom rodu samo ako cilj uzrokuje u svojoj uzročnosti. Cilj, dakle, ne uzrokuje ništa osim što tvorni uzrok tvori zato jer ljubi cilj. Ovdje slijedi dopuna: Ne treba prešutjeti da je lažna predodžba cilja to da je finalni uzrok bića ono što je njegova posljednja djelatnost ili predmet koji se postiže tom djelatnošću. Ako se shvati da je takvo kao takvo finalni uzrok, lažno je, jer je ono posljedica bitka, i bitak ciljem određenog ne ovisi bitno o onom kao takvom. Ali točno ono, radi čega je ljubljeno od tvornog uzroka, tvorni uzrok čini neki bitak, jer je usmjeren na ljubljeno — ono ukoliko je ljubljeno je finalni uzrok učinjenog.

43

12

-

- -

Tmctatus de primo principio 13

-

- •

Quandoque bene obiectum operationis ultimae est tale amatum, ideo finalis causa: non quia terminus operationis tališ naturae, sed quia amatum a causante illam naturam. Tamen bene operatio ultima alicuius vel quod per ipsam attingitur quandoque dicitur finiš, quia ultimum et aliquo modo optimum, et ita habet aliquas condiciones causae finalis. Non ergo Aristoteles7 poneret intelligentias proprie habere causam finalem et non efficientem; sed vel tantum finem extendendo £finem'e ad obiectum operationis optimae, vel si proprie daret efficiens, non quidem per motum neque per mutationem, quia causae quatuor pertinent ad considerationem metaphysici et sic abstrahunt a seipsis ut pertinent ad considerationem physici. Nec poneret primum dare esse eis post non esse, si ponit eas sempiternas et necessarias, saltem kpost' duratione, sed 'post' ordine tantum naturae, sicut exponit Avicenna rationem creationis 6° Metaphysicae capitulo 2° Utrum autem causato repugnet necessitas an non, propositum non infringit. Si posset aliquod efficiens simpliciter necessario causare ec finiš aliquis necessario finiret, et non e converso, saltem quodlibet causatum non tantum est possibile ut opponitur impossibili, sed etiam ut opponiiur necessario ex se, quia est obiectum sive terminus potentiae suae causae; licet non sit possibile ut opponitur necessario in communi secundum philosophos, quia talem contingentiam a separatis negarent. Patet aliud corollarium, quod finiš non est causa finalis efficientis, sed effectus; unde quod dicitur: 'Agens agit propter finem', non intelligendum est suum, sed sui effectus. SEXTA

CONCLUSIO:

Quod non est effectum, non est materiatum.

Probatur: quia materia de se est in potentia contradictionis ad formam; igitur non est ex se actu per formam; ergo ab aliquof alio reducente istam potentiam ad actum. Illud est efficiens compositum, quia idem est Nacere compositum' et 'materiam esse actu per formam'. 7

cf. ARISTOTELES, Met. XII t. 43 et 48 (c. 8. 1073 a 34 ssq. ct 1074 a 17 ssq.)

* finem om. Miiller

* AVICENNA, Met. VI c. 2 (f. 92 ra)

44

f

aliquo om Miiller

Rasprava o prvom principu 13

—

Katkad je zaista predmet posljednje djelatnosti takvo ljubljeno, zato i finalni uzrok: ne jer je završetak djelatnosti takve naravi, nego jer je ljubljen od onoga koji uzrokuje tu narav. Unatoč tomu se zaista posljednja djelatnost nekoga, ili ono što se njome postiže, naziva cilj, jer je posljednje na neki način i najbolje i tako ima neke vlastitosti finalnog uzroka. Aristotel, dakle, ne bi smio pretpostaviti da inteligencije imaju u pravom smislu finalni uzrok, a ne i tvorni. Nego ili samo cilj protežući tako 'cilj' na predmet najbolje djelatnosti, ili ako bi dopustio tvorni uzrok u pravom smislu, tada zaista ne po kretanju i promjeni, jer se četiri uzroka tiču metafizičareva razmišljanja i tako apstrahiraju od samih sebe da pripadaju fizičarevu razmišljanju. Također ne bi smio pretpostaviti da Prvo daje njima bitak poslije nebitka, ako pretpostavlja da su one vječne i nužne, barem u smislu onog 'poslije' u trajanju, nego u smislu onog 'poslije' samo po poretku prirode, kako izlaže Avicena smisao stvaranja u 6. knjizi Metafizike, u drugom poglavlju. Protivi li se pak prouzročenom nužnost ili ne, nema nikakva utjecaja na izloženo. Ako bi moglo neko koje tvori uzrokovati jednostavno nužno i ako bi neki cilj nužno proizvodio ono ciljem određeno, a ne obratno, barem tada svako prouzročeno nije samo moguće kao ono koje se suprotstavlja nemogućem, nego se također suprotstavlja nužno iz sebe, jer je predmet ili završetak moći svoga uzroka; iako ne bi bilo moguće da se suprotstavlja nužno u općem smislu po filozofima, jer bi takvu kontingenciju zanijekali odvojenim supstancijama. Jasna je druga dopuna: Cilj nije finalni uzrok tvornog uzroka, nego učinka. Zato se kaže: 'Ono što djeluje djeluje radi cilja', ne treba pod tim razumjeti njegov cilj, nego cilj njegova učinka. ŠESTI ZAKLJUČAK:

Sto nije tvoreno, nije određeno materijom.

Dokazuje se: jer je materija od sebe u moći proturječja prema formi, zato nije iz sebe u činu po formi, dakle od nekog drugog koji dovodi tu moć do čina. To (drugo) čini cjelinu, jer je isto 'činiti cjelinu' i 'materija je u činu po formi'.

45

.....

Tractatus dc primo principio 14

-

Prima consequentia patet: quia potentia mere passiva et contradictionis non se reducit ad actum. Sig dicas formam reducere ipsam potentiam ad actum, verum est formaliter. Sed cum praeintelligantur forma et materia non unita, illud a quo uniuntur habet rationem cuasae efficientis, quam sequitur actuatio formalis. Secundo probatur conclusio: quia efficiens est proxima causa finali; igitur prior materia. Cuius non est prior, nec posterior. — Prima propositio hic probatur: Nam metaphorice 'movere ut amatum' est causatio finiš: sic movet efficiens, non aliam causam. Tertio probatur: quia compositum est vere unum; ergo habet aliquam entitatem unam quae nec est entitas materiae nec formae. Et ista una entitas est causata non a duabus entitatibus primo, quia nihil unum est ex pluribus nisi virtute unius, nec ab altero duorum primo, quia utrumque illorum est diminutum respectu entitatis totalis; ergo ab uno aliquo extrinseco. SEPTIMA CONCLUSIO: Qiiod non est materiatum, non est forma-

tum, et e converso. Probatur: Quod non est materiatum, non est compositum ex partibus essentialibus; quia in omni sic composito per se uno altera pars est potentialis, quia non fit unum per se nisi ex potentia et actu - 7° et 8° Metaphysicae9. Quod igitur non habet partem per se potentialem, non est compositum; igitur nec formatum, quia formatum est compositum habens formam partem sui. - Sicut argutum est de materia et forma, ita potest argui de subiecto et accidente suo modo. Confirmatur ista probatio iuxta illud Aristotelis 7° Metaphysicae10: Si quid esset ex unico elemento, non esset nisi illud; imo illud non esset elementum - ex prima conclusione huius secundi. Igitur a simili: Si quid habet tantum unam partem essen-

y si: et si Roehe W ^ cl. ARISTOTELES. Met. VII t. 27 (c. 8. 1033 b 16-19); VIII t. 16 (c. 6, 1045 b 20) 10

ARISTOTELES. Met. VII t. 60 (c. 17. 1041 b 22)

46

Rasprava o prvom principu

13

—

Prva posljedica je jasna: jer čisto pasivna moć i koja je moć proturječja ne dovodi sebe do čina. Ako kažeš da forma dovodi samu moć do čina, formalno je istinito. Ali budući da se materija i forma predrazumijevaju kao nesjedinjene, ono koje ih sjedinjuje ima smisao tvornog uzroka, nakon kojega slijedi formalno aktuiranje (činjenje). Drugo, dokazuje se zaključak: jer je tvorni uzrok najbliži finalnom, zato je prije materije. Sto nema uzroka prije nema ga ni kasnije. — Prvi sud se dokazuje ovdje: jer, metaforički rečeno, 'pokretati kao ljubljeno' jest finalno uzrokovanje; koje tako pokreće tvorni uzrok, ne drugi uzrok. Treće, dokazuje se: Ono što je sastavljeno uistinu je jedno, dakle ima nekakav jedan entitet, koji nije ni entitet materije ni entitet forme. I taj jedan entitet nije prvotno prouzročen od dvaju entiteta, jer nijedno jedno ne dolazi od više (entiteta), nego snagom jednog, niti prvotno od jednoga od dvoga, jer i jedno i drugo od njih je manje od entiteta cjeline, dakle od nekog jednog izvanjskog. SEDMI ZAKLJUČAK:

Sto nije određeno materijom, nije određeno

ni formom, i obratno. To se dokazuje: Što nije određeno materijom, nije sastavljeno iz bitnih dijelova, jer u svakom tako sastavljenom, jednom po sebi, jedan je od dijelova potencijalan, jer jedno po sebi nastaje samo iz potencije i čina - prema 7. i 8. knjizi Metafizike. Što, dakle, nema dio koji je po sebi potencijalan, nije sastavljeno, zato ni formom određeno, jer ono što je formom određeno, jest sastavljeno, jer ima formu kao dio sebe. - Kako je dokazano o materiji i formi, tako se može dokazivati o subjektu i akcidentu na odgovarajući način. Ovaj se dokaz potvrđuje onim iz Aristotelove 7. knjige Metafizike. Ako bi se nešto sastojalo iz jedinog elementa, bilo bi samo to, štoviše ono ne bi bilo element - prema prvom zaključku ovog drugog poglavlja. Dakle slično tomu: Ako nešto ima samo jedan

47

Tractatus de primo principio12— tialem, non est nisi illa; imo illa non est pars nec causa, propter primam dictam. Ergo omne causatum ex aliqua causa intrinseca habet etiam aliam intrinsecam concausantem; et ita patet propositum. 15

OCTA VA CONCLUSIO: Quod non est causatum a causis extrinsecis, non est causatum ex intrinsecis. Haec ex praemissis quatuor satis patet; habet tamen probationes speciales. Prima est quia causalitates causarum extrinsecarum perfectionem dicunt cui non est annexa necessario imperfectio; causae intrinsecae de necessitate habent imperfectionem annexam. Itaque causae extrinsecae priores sunt in causando intrinsecis sicut perfectum imperfecto. Adiunge tertiam conclusionem: sequitur propositum. Secunda est istah: quia intrinsecae possunt esse in se causatae respectu extrinsecarum; ergo sunt posteriores in causando respectu earum. - Antecedens patet de forma, patet etiam de materia inquantum pars est; sed ' ipsa in se inferius ostendetur.

16

NONA CONCLUSIO: Quatuor genera causarum in causando idem essentialiter ordinantur. Patet ex quinque praemissis. Sed ex se videtur rationabilisJ quod multa a quibus idem essentialiter dependet ordinem habeant, secundum quem illud ab eis ordinate dependeat k . Nam omnia1 multa ex quibus non fit unum ut ex actu et potentia vel omnino nullam habent unitatem ordinis, non causant aliquid essentialiter idem. Cum igitur quatuor genera causarum™ non sunt partes alicuius unius compositi ex ipsis sicut ex actu et potentia, nec11 omnino nullam habent unitatem inquantum causant, quomodo tune aliquid idem causarent 0 ? Igitur habent unitatem ordinis h

ista om. Miiller

' de om. Miiller (nedostaje u najboljim rukopisima; to zahtijeva smisao) j rationabile Roche W

k

dependet Roche W

48

1

omnia om. Roche W

Rasprava o prvom principu 15-16 bitni dio, ono je samo to, štoviše ono nije ni dio ni uzrok, zbog prvog imenovanog suda. Dakle, sve ono što je prouzročeno nekim unutarnjim uzrokom, ima također drugi unutarnji suprouzročujući uzrok, i tako je jasno ono izloženo. OSMI ZAKLJUČAK: Što nije prouzročeno izvanjskim uzrocima, nije prouzročeno ni unutarnjim uzrocima.

15

Ovaj je zaključak dostatno jasan iz četiriju premisa, ipak ima posebne dokaze. Prvi je dokaz: uzročnosti vanjskih uzroka izriču savršenost s kojom nije nužno povezana nesavršenost; unutarnji uzroci imaju nesavršenost po nuždi povezanu. Zato su izvanjski uzroci u prouzročenju prije unutarnjih uzroka, onako kao što je savršeno prije nesavršenog. Tome dodaj treći zaključak: tada slijedi ono izloženo. Drugi je dokaz: Unutarnji uzroci mogu biti u sebi prouzročeni s obzirom na vanjske, dakle su u procesu prouzročenja poslije vanjskih. — Prethodni sud je jasan iz forme, također je jasan iz materije, ukoliko je ona dio, ali o njemu u sebi pokazuje se dalje. DEVETI ZAKLJUČAK: Četiri vrste uzroka su kod prouzročenja istog bitno poredane. Jasno je iz pet premisa. Ipak se čini utemeljivim da mnoge stvari, o kojima isto ovisi bitno, imaju poredak, po kojemu ono ovisi o njima poredano. Jer sve mnoge stvari, iz kojih ne nastaje jedno kao iz akta i potencije, ili nemaju uopće nikakvo jedinstvo poretka, ne prouzročuju nešto bitno isto. Budući da, dakle, četiri vrste uzroka nisu dijelovi nekog jednog, sastavljenog iz njih kao iz akta i potencije, i nemaju uopće nikakvo jedinstvo ukoliko prouzročuju, kako bi tada mogle prouzročiti nešto isto? Imaju, dakle,

m quatuor genera causarum: causae quatuor generum Miiller (s najboljim rukopisima); smisao je isti.

» nec: si etiam pojedini rukopisi; ovaj odstupajući način čitanja sigurno pogađa smisao, mišljen od Skota, gramatički korektnije od predanog teksta. ° causaretur Miiller

49

16

Tractatus de primo principio12— inquantum causant causatum, quo ordine omnes sunt unum, respectu tertii scilicet, in causando, sicut multa in universo per ordinem sunt unum in essendo. Et qualis sit ordo istorum generum causae, patet ex dictis de fine et efficiente: inter se exp secunda probatione quartae et secunda probatione sextae, et ad alias causas ex eisdem et ex octava. Qualis autem sit intrinsecarum inter se, nolo hic multum prosequi inquirendo; parum illis utar in processu. Videtur tamen materia prior secundum independentiam, quia contingens et informans videtur dependere a permanente et informato, quia informanti praeintelligitur formabile. Et ita exponunt quidam Augustini Confessiones11 de prioritate materiae respectu formae. Et si quaerisq quo ordine est prior, respondeo: sicut causatum propinquius eidem causae remotae; propinquius, inquam, necessario secundum istumr ordinem, secundum quem nunc forma causatur ab ipsas. Tamen forma est prior secundum eminentiam quia perfectior; quod tamquam planum accipit Aristoteles 7° Metaphysicae12 ubi comparat ea, licet ex dictis eius alibi, 9° Metaphysicae13, de actu et potentia, possit probari. Intellige autem quod aliud est causas in causando sive secundum causationem esse essentialiter ordinatas, et aliud est ea quae sunt causae esse essentialiter ordinata, sicut patet per Avicennam 6° Metaphysicae 5° 14. Nam primum verum est et ostensum; alias istae essent falsae: 'Quia amat finem, ideo efficit effectum', et 'Quia efficit, ideo forma informat et materia materiat', quae tamen communiter admittuntur. Sucundum autem falsum est. Nam illud quod est finiš non est causa eius quod est efficiens, nec quandoque e converso. Communiter autem illud quod est efficiens non est causa eius quod est materia, quia eam supponit.

11

P ex: u Miiller W i quaeras Roehe

r

AUGUSTINUS, Confess. XII c. 4 (PL 32, 827) s

illum Miiller

ipsa conieci: ipso Mss.

12

ARISTOTELES, Met. VII t. 7 (c. 3, 1029 a 5)

13

ARISTOTELES, Met. IX t. 13 (c. 8, 1049 b 5)

50

Rasprava o prvom principu13— jedinstvo poretka ukoliko prouzročuju prouzročeno, u tom poretku svi su jedno s obzirom, dakako, na treće u uzrokovanju, onako kako su mnoge stvari u univerzumu po poretku jedno u bitku. I kakav je poredak tih vrsta uzroka, jasno je iz onoga što je rečeno o cilju i tvornom uzroku: njihov odnos međusobno iz drugog dokaza četvrtog zaključka i iz drugog dokaza šestog zaključka, i njihov odnos prema drugim uzrocima iz tih istih i iz osmog zaključka. Kakav je pak odnos unutarnjih uzroka međusobno, neću ovdje nastaviti mnogo istražujući, u nastavku služit ću se njima premalo. Ipak se čini da je materija prije po neovisnosti, jer se čini da ono koje pridolazi i koje daje formu ovisi o onom koje traje i koje prima formu, jer se razumijeva da je formljivo prije onoga koje daje formu. I tako neki izlažu Augustinove Ispovijesti o prioritetu materije spram forme. I ako pitaš u kojem je poretku prije, odgovaram: kao što je prouzročeno bliže istom udaljenom uzroku, kažem, bliže je nužno po tom poretku, po kojem se sada forma pouzročuje od njega. Unatoč tome forma je prije po prvenstvu, jer je savršenija, što kao posve jasno prihvaća Aristotel u 7. knjizi Metafizike, gdje ih uspoređuje, iako bi se to iz njegovih iskaza o aktu i potenciji na drugom mjestu, u 9. knjizi Metafizike, moglo jasno dokazati. Ipak shvati to: Drugo je da su uzroci u uzrokovanju bitno poredani ili po uzročnosti, i drugo je da su oni koji su uzroci bitno poredani, kako je jasno po Aviceni, u 6. knjizi Metafizike, u 5. poglavlju. Jer ono prvo je istinito i pokazano, inače bi ti sudovi bili lažni: 'Jer ljubi cilj, zato tvori učinak', i: 'Jer tvori, zato forma daje formu, a materija daje materiju', koji se ipak općenito dopuštaju. Drugo je ipak lažno. Jer ono što je cilj, nije uzrok onoga što je tvorni uzrok, niti ikad obratno. Uopće ipak ono što je tvorni uzrok, nije uzrok onoga što je materija, jer nju pretpostavlja.

14

AVICENNA, Met. VI c. 5 (f. 94 va)

51

Tractatus de primo principio12— 18

Expedito de comparationibus membrorum quartae divisionis de tertia breviter transeo, quia planum est eius dividentia repugnare et evacuare divisum. Quia: Si duo comparantur ad eandem causam, aut igitur proximam aut remotam. DECIMA CONCLUSIO:

De secunda divisione duas conclusiones propono. Prima est de distinctione membrorum: UNDECIMA CONCLUSIO: Non omne causatum causae propinquius est causa causati remotioris ab eadem causa; igitur est aliquod causatum prius, non tamen prius quod est causa.

Antecedens huius probatur exemplo et ratione. Ponitur tale exemplum: Quantitas est propinquius causatum qualitate, non tamen eius causa. Patet discurrendo per causas. — Probatur etiam ratione, quia...* 19

Secunda conclusio est de sufficientia divisionis: DUODECIMA CONCLUSIO: Nihil dependet essentialiter nisi a causa vel a causato propinquiori alicui causae.

Probatur: Quia si dependet ab aliquo alio, sit illud aliud A et dependens sit B. A non existente B non erit. Sed A non existente omnes per se causae ipsius B possunt concurrere, et etiam omnia causata istis causis propinquiora quam B possunt esse iam causata: Quia A nullum istorumu est per tev, igitur omnibus causis per se concurrentibus et omnibus causatis propinquioribus ipso B iam positis B non erit. Igitur omnes istae causae per se non sunt sufficientes causae etiam illis propinquioribus iam causatis. Consequentia patet: quia causae sufficientes iam causatis propinquioribus positis possunt causare remotius causatum.

* "Ratio" nedostaje; Miiller i Roche nadovezuju slijedeći tekst neposredno, ali što ne odaje nikakav smisao, kako pokazuje Rocheov prijevod. u

illorum Miiller

v

per te: parte Miiller, Roche, (tako češće krivo razumljeno); kod W-a nije poboljšano unatoč točnom prijevodu.

52

Rasprava o prvom principu 18-19 Lako od usporedbi članova četvrte podjele prelazim ukratko trećoj podjeli, jer je jasno da se njezini članovi podjele isključuju i iscrpljuju podijeljeno. Jer:

18

Ako se dva (člana) uspoređuju s istim uzrokom, zato ili s najbližim ili s udaljenim (uzrokom). DESETI ZAKLJUČAK:

O drugoj podjeli izlažem dva zaključka. Prvi je o distinkciji članova: Nije svako, koje je bliže prouzročeno uzrokom, uzrok udaljenije prouzročenog od istog uzroka; dakle, neko koje je prouzročeno prije, nije ipak prije koje je uzrok. JEDANAESTI ZAKLJUČAK:

Prethodni sud ovoga zaključka dokazuje se primjerom i razmišljanjem. Navodi se takav primjer: Kvantiteta je bliže prouzročena nego kvaliteta, ipak nije njezin uzrok. To je jasno iz prolaska kroz uzroke. - Također se dokazuje razmišljanjem, jer ... Drugi je zaključak o dostatnosti podjele: Sve ovisi bitno o uzroku ili o bližem prouzročenom od nekog uzroka. DVANAESTI ZAKLJUČAK:

Dokazuje se: Jer ako ovisi o nekom drugom, tada je jedno od toga A i ono koje ovisi je B. Ako A ne postoji, neće postojati ni B. Ali ako A ne postoji, tada svi uzroci po sebi samoga B mogu zajednički djelovati, i također svi prouzročeni, koji su bliže tim uzrocima nego tom B, mogu već biti prouzročeni: Jer A nije nijedno od tih po tebi, neće, dakle, biti B, iako svi uzroci po sebi djeluju zajednički i iako su svi prouzročeni, koji su bliži od samoga B, već postavljeni. Dakle, svi ti uzroci po sebi nisu dostatni uzroci, iako su već prouzročeni onim bližima. Posljedica je jasna: jer dostatni uzroci mogu prouzročiti udaljenije prouzročeno, ako su postavljeni bliži prouzročeni.

53

19

Tractatus de primo principio12— Si dicas quod argumentum non concludit quin possint, sed quod non causant, hoc nihil est. Nam A non positow esse per te B non potest esse. Positis omnibusx ex parte causarum omnium et causatorum priorum A non potest esse per illa, quia non est aliquod illorum nec causabile ab eis. Ergo B non potest esse per illa; nam per nihil potest aliquid esse, per quod non potest esse sine quo impossibile est illud esse. Si dicas; 'Compositum potest esse per agens naturale, non tamen potest materia esse per ipsum sine qua impossibile est compositum esse', instantia nihil valet; quia agens naturale non est causa tota compositi, a quo scilicet, circumscripto quocumque alio, potest esse compositum. De tali loquor; quia si omnes causas in omni genere causae ordinatas ad B coniungam et effectus omnes propinquiores ipso B sint producti, per omnes istas A non potest esse, quia non est causa nec causatum de numero istorum; et sine A, B non potest esse. Ergo per omnes istas simul iunctas B non potest esse; ergo omnes istae simul iunctae non sunt totaliter causa ipsius B: Quod est oppositum positi. De prima divisione similes conclusiones duas propono. Prima, quod eius membra invicem distinguuntur^. Non omne excessum dependet essentialiter ab eminente. Ergo primae divisionisz primum membrum non infert secundum. DECIMA TERTIA CONCLUSIO:

Probatio antecedentis: Species nobilior est eminens respectu minus nobilis, puta contrarium respectu minus contrarii; nec tamen respectu eius est aliqua causa - patet inductive - nec causatum propinquius, quia causalitas causae communis non respicit secundum ordinem essentialem illa ut causata. Tune enima non posset causare excessum nisi prius causaret eminens, quod est patens falsum de quacumque causa. Quia si contrarium vilius prow

potente Miiller, Roehe W (s mnoštvom rukopisa)

x

positis omnibus: omnibus praedictis Miiller, Roehe IV (s mnoštvom rukopisa); teško je smisleno prevesti!

54

Rasprava o prvom principu13— Ako kažeš da dokaz ne zaključuje da oni ne mogu, nego da ne prouzročuju, tada je to ništetno. Jer ako A nije postavljeno po tebi, B ne može biti. Ako je na strani svih uzroka i prije prouzročenih sve postavljeno, tada A ne može biti po njima, jer nije neko od njih, niti je od njih prouzročivo. B, dakle, ne može biti po njima, jer nešto ne može postojati po ničemu; po čemu ne može postojati, bez toga je nemoguće da ono jest. Ako kažeš: 'Ono sastavljeno može postojati po prirodnom agensu, materija ipak ne može postojati po njemu, bez nje je nemoguće da ono sastavljeno postoji'. Prigovor ne vrijedi, jer prirodni agens nije cijeli uzrok onog sastavljenog, od kojega, dakako, ono sastavljeno, isključivši svaki drugi, može postojati. O takvom govorim: jer ako sve uzroke, poredane u svakoj vrsti uzroka, povežem s B i ako su svi učinci, koji su bliži od samoga B, proizvedeni, A ne može postojati po svim tim, jer nije uzrok ni prouzročeno iz broja tih. I bez A ne može biti B. Dakle, po svim tim zajedno povezanim, B ne može postojati, dakle, svi ti zajedno povezani nisu potpuno uzrok samoga B: to je suprotnost postavljenom. O prvoj podjeli iznosim dva slična zaključka. Prvi da se njezini članovi međusobno razlikuju. TRINAESTI ZAKLJUČAK: Ne ovisi svako nadiđeno bitno o onom koje nadilazi. Dakle, prvi član prve podjele ne uključuje drugi.

Dokazivanje prethodnog suda: Plemenitija vrsta je nadilazeća s obzirom na manje plemenitu, npr. suprotno s obzirom na manje suprotno, nije ipak s obzirom na njega neki uzrok - jasno je induktivno — niti je bliže prouzročeno, jer se uzročnost zajedničkog uzroka ne tiče, s obzirom na bitni poredak, njih kao prouzročenih. Jer ne može tada prouzročiti nadiđeno, ako prije ne bi prouzročio nadilazeće, što je očito lažno kod bilo kojeg uzroka. Jer ako se manje suprotno proizvodi od ovoga uzroka, iako plemenitije su-

y distinguantur Miiller

z

prius add. Miiller

55

enim om Miiller

Tractatus de primo principio 52-53 ducitur ab hac causa contrario nobiliori a nulla causa producto, igitur respectu nullius causae sic ordinantur. Ulterius: Si eminens aliquod non est causa respectu excessi nec causatum propinquius causae amborum, igitur excessum non dependet ab ipso essentialiter. Haec b consequentia patet ex proxima praeostensa. Ex abundanti adiungo eius conversam: DECIMA QUARTA CONCLUSIO: Non omne dependens est excessum ab illo a quo dependet. Patet: Compositum dependet a materia, cum sit ipsa multo perfectius. Similiter forma fortassis a materia dependet — tactum est conclusione nona —, tamen forma est perfectior, 7° Metaphysicae15. In motibus etiam ordinatis quod est posterius generatione dependet a priore, quia prius est effectus propinquior causae amborum; tamen posterius est perfectius, 9° Metaphyisicae16. 21

Tertio, pro sufficientia huius divisionis hane generalem propono apud Aristotelem satis notam: DECIMA QUINTA CONCLUSIO: Numquam pluralitas est ponenda sine necessitate. Cum igitur nulla necessitas appareat ponendi plures ordines essentiales primos quam duos preadictos, illi soli sunt. Haec etiam generalis propositio c ostendit tantum sex esse ordines essentiales: Tot ostensi sunt, et ad ponendum alios necessitas non apparet.

22

Comparatis membris primae divisionis ad invicem in communi, comparo in speciali posterius primi ordinis ad duo posteriora specialia secundi ordinis; comaparo scilicet excessum ad effectum et finitum. Hic conclusionem unam propono quae tališ est:

b

haec om. Roehe

15 ARISTOTELES, Met. VII t. 7 (c. 3, 1029 a 5) 16 c

ARISTOTELES, Met. IX t. 15 (c. 8, 1050 a 4)

propositio om. Roehe

56

Rasprava o prvom principu 21-22 protno nije proizvedeno od nijednog uzroka, tada se oboje redaju s obzirom na nijedan uzrok. Dalje: Ako nadilazeće nije uzrok s obzirom na nadiđeno niti bliže prouzročeno uzrokom oboga, tada, dakle, ne ovisi nadiđeno bitno o njemu. Ova posljedica je jasna iz najbližeg suda prije pokazanog. Iz ovog (suda) koji obiluje pridodajem njegovo obrtanje: ČETRNAESTI ZAKLJUČAK: Nije svako koje ovisi nadiđeno od onoga o kojem ovisi. Jasno je: Ono sastavljeno ovisi o materiji, iako je samo mnogo savršenije. Slično možda ovisi forma o materiji - taknuto je u devetom zaključku - ipak je forma savršenija prema 7. knjizi Metafizike. Također kod poredanih pokreta ono što je poslije ovisi po rađanju o onom prije, jer je ono prije bliži učinak uzroka oboga, ipak je ono poslije savršenije prema 9. knjizi Metafizike. Treće, za dostatnost ove podjele iznosim ovaj opći zaključak dostatno poznat kod Aristotela:

21

PETNAESTI ZAKLJUČAK: Ne smije se nikada postaviti pluralnost bez nužnosti. Budući, dakle, da se ne pokazuje nikakva nužnost za postavljanje više bitnih prvih poredaka osim dvaju gore imenovanih, oni su jedini. Također ova opća propozicija pokazuje da je samo šest bitnih poredaka: toliko ih je pokazano, i za postavljanje drugih ne pokazuje se nužnost. Pošto su članovi prve podjele međusobno uspoređeni općenito, posebno sada uspoređujem ono kasnije prvoga poretka s dvama posebnim kasnijim drugoga poretka. Uspoređujem, dakako, nadiđeno s učinkom i s onim što je ciljem određeno. Ovdje iznosim jedan zaključak koji je takav:

57

22

Tractatus de primo principio 52-53 DECIMA SEXTA CONCLUSIO: Omne finitum est excessum. Probatur: Quia finiš estd melior eo quod estd ad ipsum. Hoc probatur: Quia finiš ut amatum movet efficiens ad causandum. A igitur non est minus bonum ipso B nec aequale; ergo maius. — Secunda pars antecedentis probatur: Quia qua ratione aequale moveret, eadem ratione et idem posset movere, quia aeque est amabile et desiderabile, et ita posset esse causa finalis sui — contra primam huius secundi. Ex hoc concluditur quod nec minus. Item: Natura agit propter finem sicut ars ageret si ageret naturaliter. Sed a fine in artificialibus sumitur principium cognitionis artificialis, de finito est conclusio, 2° Physicorum17. Principium autem est verius: Ergo finiš qui includit illam veritatem virtualiter est perfectior subiecto conclusionis. Obicies: Aliqua voluntas causat aliquid propter minus bonum amatum; igitur ibi finiš est excessus. Antecedens patet in actu omni bono ex genere ex malo ex fine, quia ordinatur ab agente ad finem inferiorem se. Respondeo: Conclusio procedit de fine ex natura rei, qualis est semper finiš naturae et finiš voluntatis ordinatae. Sed nec instantia de voluntate inordinata destruit conclusionem: quia tališ non est prima causa effectus. Igitur si a tali est ad finem non perfectiorem, ab alia superiore causa ordinata est ad perfectiorem, quia alias non