Rasprava o marksističkoj ekonomiji [I] [PDF]

Zitiervorschau

BIBLIOTEKA

»LOGOS«

Knjige u prodaji:

A n drija Krešić DIJALEKTIKA POLITIKE

Engels Fridrih IZBOR IZ RANIJIH RA D O V A

Hegel G. V. F. OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA

H o lc-K o lfe r-A b e n d o rf RA ZG O VO RI SA GYORGYEM LUKACSEM

Straus Leo PRIRODNO PRAVO I ISTORIJA

BIBLIOTEKA

»LOGOS«

BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr A. Krešić, N. Smailagić, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić, d r A. Sarčević i f dr V. Jokanović |

Odgovorni urednik: Dr VANJA SUTLlC

ERNEST M ANDEL

RASPRAVA O MARKSISTIČKOJ EKONOMIJI PRVA KNJIGA

IZDAVAČKO PREDUZEĆE

»VESELIN MASLEŠA« SARAJEVO, 1970.

Naslov originala: Ernest Mandel TRAITS D’ECONOMIE MARXISTE Paris, Ren6 Julliard, 1962

Sa francuskog preveo: Dr 2ARKO VIDOVIC

0

19C2 by Renć Julliard

U spom en i na m og oca

ANRIJA MANDELA neustrašivog duha, plemenitog srca, koji me upoznao s M arksovim učenjem i naučio da se borim protiv eksploatacije i svakog tlačenja kako bi svi ljudi mogli da budu braća.

UVOD Neki čudan paradoks određuje stav akademskog svijeta prem a m arksističkoj ekonom skoj teoriji. Već pola vijeka ta teo rija izaziva sve veći teoretski interes univerzitetskih kru­ gova i p o staje p redm et njihovih strasnih diskusija. Ali toj teoriji su osporavali svaku p rak tičk u efikasnost: socijalistič­ ka ekonom ija »ne bi mogla da funkcioniše«, govorili su eko­ nomisti*. Danas niko ne osporava m arksističkoj ekonom iji da ona može da inspiriše (i to uspješno) ekonom sku politiku država, velikih ili malih; ali u akadem skim krugovim a ona nailazi samo na ravnodušnost ili omalovažavanje*. Ako je ponekad i uzim aju kao predm et opsežnijih proučavanja, to ne čine zbog njene sopstvene vrijednosti, nego je tre tiraju kao dio jedne nove »nauke«, zvane »sovjetologija«, ukoliko to nije u okviru jedne još čudnije discipline, »m arksolo g ije « .. . Ko god priznaje m arksističku m etodu istraživanja i m asu rezu ltata d o kojih se tom m etodom došlo — a autor to čini otvoreno, i to bez ikakvih rezervi — mogao bi se s istim argum entim a oboriti n a pom enute k ritik e i, jasno, konstatovati d a u tim stavovima nem a ničeg čudnog. N ije li aka­ dem ska nauka »u službi vladajuće klase«? * J. M. Keynes karakteriše Marksov K a p i t a l kao »zastario ekonomski priručnik. . . ne samo pogrešan s ekonomskog gledišta nego i bez interesa za modemi svijet i bez mogućnosti primjene u njemu«2. A. A. Berle jr. smatra da je »Marksova politička eko­ nomija prevaziđena i opovrgnuta«3. Francois Perroux tvrdi da »nijedna od .hroničnih tendencija’ (kapitalizma, koje je otkrio Marx) ne može biti logički pokazana niti dokazana naučnim posmatranjem«4. Raymond Aron piše: »Marksizam ne igra neku na­ ročitu ulogu u zapadnoj kulturi, pa čak ni u Francuskoj i Italiji, gdje se znatan dio inteligencije otvoreno priključuje staljinizmu. Uzalud bismo tražili nekog ekonomistu koji bi zasluživao da se tako nazove, a koji bi mogao biti istovremeno okvalifikovan i kao marksist u strogom smislu te riječi«5. ltd.

8

RA SPR AV A

O M A R K S IST IČ K O J EK O N O M IJI

Zar kapitalistički svijet ne vodi »borbu n a život i smrt« pro tiv »socijalističkog bloka«? N ije li m arksistička teorija osnovno oružje toga »bloka«? Nisu li oni koji služe kapita­ lizm u prim orani da sistem atski obezvređuju sve što služi njihovom klasnom protivniku? O bezvređivanje m arksizm a na Zapadu bilo bi tako jedino m anifestacija sam e klasne borbe, te bi ono zaobilaznim putem sam o dokazivalo vrijednost m ark sističk ih teza. Takvom argum entacijom bi moglo da n astan e n ešto slično dijalogu gluvih koji se najzad završava uzajam nim grdnjam a »tehničke« prirode, kao izm eđu m ark­ sista i p sihoanalitičara . . . Ne osporavam o da postoji neko zrno istine u tim tvrd­ njam a. Ali sam o zrno! Ako bez ikakvih iluzija i lažnog stida pogledam o sve te ljude koji stvaraju i b ran e ideje, nećemo moći osporiti da m eđu n jim a im a dosta cinika i kruhobo­ raca, ljudi koji p ro d a ju svoje pero i svoj m ozak onom e ko bolje plaća, ili koji neprim jetno mogu da prom ijene usm je­ renost svojih misli čim ona zasm eta njihovoj karijeri. Treba, uostalom dodati da i S ovjetski Savez, koji je m aterijalno sve m oćniji i bogatiji, vrši već više decenija isti uticaj na sve takve ljude. M eđutim, nijedan pravi m arksist, vjeran velikoj naučnoj trad iciji sam og K arla Marxa, neće moći problem idejnih k retan ja da svede na p ro sta p itan ja korum piranosti, direktne (k ad je po srijedi lični in teres) ili in d irek tn e (kad se radi o p ritisk u sredine na p isca). M arx i Engels su više p u ta utvrdili da isto rija ideja im a svoju sopstvenu dijalektiku, da se ideje kreću polazeći od onoga što je jedna generacija zavještala drugoj, te u sukobim a izm eđu raznih škola koje se m eđusobno takm iče. (Vidi pism o Engelsa Franzu Mehringu od 14. ju la 1893.) D ruštvena uslovljenost toga procesa djeluje, što se tiče bitnog, na tako datu m ateriju, sa svim pro tiv rječn ostim a i m ogućnostim a da proces iznenada krene različitim pravcim a. K om entarišući »Theorien iiber den Mehrvvert«, koje su trebale da budu izložene u IV-om tom u K a p i t a l a , Ru­ dolf H ilferding je s razlogom istakao da nam je sa tim djelom M arx dao stu d iju o dijalektici ideja koje se razvijaju

UVOD

9

po svojoj soipstvenoj logici i njim a svojstvenim protivrječnostim a ( »Selbstentw icklung der nationalokonom ischen Wissenschaft«). M arx je društveni fak to r uzim ao u obzir samo kao o bjašnjenje onog što u k rajn jo j liniji pokreće taj razvoj, a ne kao neposredno objašnjenje6. Tako i m arksistička tra d icija rezim ira razvoj buržoaske, tj. »zvanične« ili »akademske« političke ekonom ije u tri faze, od kojih se svaka po d u d ara sa jednom od faza razvoja kapi­ talizmu. U prvoj fazi, k a d je buržoazija u usponu k a poziciji vladajuće klase, politička ekonom ija se usm jerava ka ovla­ davanju ekonom skom realnošću: to je faza izrade teorije o robnoj vrijednosti od W illiama Pettya do Ricardoa. Zatim na­ staje faza u kojoj buržoaska klasa stupa u sve o štriju klasnu b o rb u sa p ro le tarijato m a d a p ri tom e još nije definitivno elim inisala stare vladajuće klase: u tom e periodu je široko rastv o ren a lepeza p ro tu rje č n o s ti svojstvenih buržoaskoj teo­ riji o robnoj vrijednosti, pa tako n astaje i m arksistička škola, s jedine strane, i razne postrikardovske buržoaske škole, s druge strane. Najzad, u trećoj fazi, pošto je definitivno učvr­ stila svoje vladajuće pozicije, buržoazija vodi samo defanzivnu b o rb u protiv p ro le tarijata . To je period opadanja bu r­ žoaske političke ekonom ije. Od naučne, ona postaje čisto apologetska. Teorija o robnoj vrijednosti zam ijenjena je naj­ p rije »vulgarnom ekonom ijom « (eklektičkom ), zatim marginalističkom školom ili m ješovitim školam a koje sintetizuju eklektizam i m arginalizam . A nalizirajući razvoj zvanične ekonom ske misli u trideset p o sljednjih godina, prim ijetićem o, ipak, da ta podjela nije potpuna. Poslije velike krize 1929—1933. lako ćemo uočiti i č e t v r t u f a z u buržoaske političke ekonom ije: fazu č is t o p r a g m a t i č k e t e o r i j e . Cista apologetika je efi­ kasna sam o dok je sistem ugrožen jedino u sferi njegove teorije. O na po staje sm iješna čim sistem zapadne u opasnost da p rak tičk i propadne. Od toga m om enta, politička ekonom ija odbacuje većinu svojih čisto akadem skih preokup acija da bi se pretvorila u tehniku praktičkog učvršćivanja kapita­ l i z m a . To je njena stvarna funkcija od vrem ena »kejn-

10

R A S P R A V A O M A R K S IST IČ K O J EK O N O M IJI

sovske revolucije« u ekonom skoj teo riji i izrade raznih teh­ nika ekonom etrije*. Tu otkrivam o i jedan od korijena ravnodušnosti koju krugovi »zvaničnih« ekonom ista pokazuju danas prem a m ark­ sizmu. Naime, oni b rk aju m arksizam sa svim školam a »stare političke ekonom ije«, usm jerene na m ikroekonom ske proble­ me, koje su se bavile » apstraktnim razm išljanjem «, a nisu davale nikakve recepte o tom e kako da se poveća b roj za­ poslenih ili ukloni deficit u platnom bilansu. Staviše, jedini savrem eni ekonom isti koji M arxu p rid a ju značajnije m jesto u isto riji ekonom skih ideja je su upravo oni koji ga sm atraju pretečom m akroekonom skih teorija, kakve su sad u m odi'*. Pa čak i neki m ark sisti traže načina da dokažu kako se M arxova vrijednost sastoji, p rije svega, u tom e što je on »predosjetio« Keynesa, te o riju ekonom skih ciklusa i p ro ra ­ ču n nacionalnog dohotka . . . No, ako je u našoj epohi, k arakterističnoj po silnim d r u ­ štvenim p reo k retim a", neosporno opalo interesovanje za »čiste« ekonom ske problem e, interesovanje nezavisno od ne­ p osrednih p raktičkih zadataka, to su za opadanje interesov anja za m arksističku ekonom sku te o riju djelim ično odgo­ vorni i sam i oni koji se sm a tra ju m arksistim a. Već oko pe­ deset godina oni ponavljaju Marxovo učenje dato u raznim rezim eim a K a p i t a l a koji sve više gubi kontakt sa savrem enom stvarnošću. Tu je još je d an ko rijen onog paradoksa koji sm o pom enuli u sam om početku: nesposobnost m ark­ sista d a ono što je M arx izvršio u prošlom stoljeću ponovo o stvare u drugoj polovini XX-og stoljeća. Ta nesposobnost im a, p rije svega, političke uzroke. Ona je posljedica potčinjenog položaja u kojem se teorija nala­ zila u SSSR-u i kom unističkim p artija m a u staljinističkoj eri. Tada je te o rija bila pom oćnica dnevne politike, jednako kao što je srednjovjekovna filozofija bila sluškinja teologije. Zbog toga je doživjela pragm atičku i apologetsku deform a­ ciju, k o ja je naročito pogađala ekonom sku teoriju. Kako je • Vidjeti XVIII poglavlje, paragrafe: »Kejnsovska revolucija« i »Ekonometrija ili trijumf pragmatizma«. ** Naročito Schumpeter7, Henri Guitton*, Condliffe9, Alvin Hansen10 ltd.

UVOD

11

staljinistička era bila, osim toga, karakteristična i po zabra­ n jivanju svakog autonom nog teorijskog istraživanja, to se n ad tu apologetsku deform aciju nadnijela sjenka neplodnog dogmatizma, što je sve skupa činilo jednu cjelinu koja je odbijala m lade generacije kako na Istoku tako i na Zapadu. A misao k oja je bila sprečavana i deform isana tokom 25 go­ dina* oporavlja se polako, naročito ako nisu radikalno uklo­ njeni oni društveni uslovi k o ji su, u k rajn jo j liniji, i izazvali taj zastoj misli. Im a, m eđutim , i jedan sekundarni uzrok tom e zastoju u razvitku m arksističke ekonom ske misli ne samo u SSSR-u i p artija m a koje su orijentisane prem a njem u nego i na Za­ padu, u svim m arksističkim školam a koje su ostale neza­ visne prem a Sovjetskom Savezu. Uzrok je u jednom nespo­ razum u u pogledu samog m arksističkog metoda. U čuvenom tekstu iz predgovora P r i l o g u k r i t i c i p o l i t i č k e e k o n o m i j e , M arx opisuje m etod po kojem bi treb alo naučno izlagati političku ekonom iju: poći od ap strak tn o ga d a bi se rekonstruisalo konkretno13. Bezbroj vulgarizatora se inspirisalo tim M arxovim tekstom , kao i stru k tu ro m triju knjiga K a p i t a l a da bi uvijek iznova, u skraćenom i često nezadovoljavajućem obliku, ponovilo ekonom ska izlaganja dokaza kako ih je Marx izradio u pro­ šlom stoljeću. M eđutim, sam m e t o d i z l a g a n j a s e n e s m i j e b r k a t i s a t o k o m n a s t a j a n j a s p o z n a j e . Koliko god M arx in sistira na činjenici da ono što je konkretno ne može b iti shvaćeno a da prethodno nije razloženo na ap stra k tn e odnose koji ga konstituišu, toliko ističe i činje­ nicu da sam i ti a p stra k tn i odnosi ne mogu biti prosto proiz­ vod neke genijalne intuicije ili neke više sposobnosti apstra­ hovanja. Oni treb a da budu rezultat proučavanja em pirijskih podataka, koji su sirovina svake nauke. Da se uvjerim o da je M arx zaista tako mislio, dovoljno je da tekst o metodu * '»Kod nas je marksizam-lenjinizam lišen ma kakvog fundamentalnog stvaralačkog rada. Većina naših teoretičara se bavi okretanjem i prevrtanjem starih citata, formula i teza. A je to nauka bez stvaralačkog rada? To je prije skolastika, domaći zadatak, a ne nauka; jer nauka je, prije svega, stvaranje, stva­ ranje nečeg novog, a ne ponavljanje starog«.

12

R A SPR A V A

O M A R K S IST IČ K O J EK O N O M IJI

u P r i l o g u k r i t i c i p o l i t i č k e e k o n o m i j e uporedim o sa sljedećim tekstom iz predgovora drugom izdanju Kapitala: »Ipak, m etod izlaganja treba jasno lučiti od m etoda istra­ živanja. I s t r a ž i v a n j e t r e b a d a d e t a l j n o u đ e u s a m u m a t e r i j u , d a analizira njene različite form e raz­ voja i da istraži njihove u n u ta rn je odnose. I t e k k a d j e t a j r a d z a v r š e n , može se izlagati stvarno k retan je na način koji odgovara njem u. Ako je to uspjelo i ako je kre­ ta n je m aterije odista odslikano na idealan način, može onda n astati u tisak kao da se nalazim o pred nekoan a p r i o r ­ n o m konstrukcijom « ( p o d v l a č i m o m i ) 14. I onda je jasno d a izlaganje, koje se u XX-om stoljeću zadovoljava m anje ili više vjernim rezim iranjem poglavlja K a p i t a l a pisanih u prošlom stoljeću, nikako ne odgovara zadatku, pogotovo ne sa gledišta samog m arksističkog me­ toda. M eđutim, još m anje vrijede b ro jn e odlučne tvrdnje k ritiča ra m arksizm a po kojim a je m arksizam prevaziđen »jer se oslanja n a podatke nauke iz prošlog stoljeća«. N aučno ispravan stav je očigledno onaj k o j i n a s t o j i da p o đ e od e m p i r i j s k i h p o d a t a k a d a n a š n j e n a u k e , d a bi i s p i t a o d a li j e o n o š t o j e b i t n o u Marxovim ekonom skim tezama zadržalo s v o j u v r i j e d n o s t i d a n a s * . U ovom d je lu mi smo n asto jali d a se pridržavam o baš toga m etoda. Nužna je, dakle, jed n a napom ena: čitalac koji ovdje bude tražio b ro jn e citate M arxa, Engelsa ili njihovih važnijih uče­ * Razni autori, poimence Frangois Perroux, dosta su puta ustvrdili da zakoni kapitalističkog razvoja koje je otkrio Marx nikad nisu mogli biti dokazani posmatranjem ili pomoću stati­ stičkih podataka (vidjeti citat gore). Mi nastojimo da ovdje doka­ žemo upravo suprotno — polazeći, naravno, od zakona razvoja kako ih je formulisao sam Marx, a ne od zakona koje pogrešno pripisuju Marxu (kao što je npr. »zakon o apsolutnoj pauperi­ zaciji«, o stalnom opadanju realnih najamnina, i druga slična shvatanja). Zanima nas da li će zvanični ekonomisti moći opovr­ gnuti materijalne dokaze koje smo prikupili o tome, te da li će i nadalje odlučno tvrditi kako je »Marx prevaziđen«, i tako po­ kazivati ono isto odsustvo naučne ispravnosti kakvo pokazuju pseudomarksisti, koji se zadovoljavaju ponavljanjem cifara i pri­ mjera iz prošlog stoljeća.

U V OD

13

nika biće razočaran ovom knjigom kad je pročita. Za razliku od ostalih pisaca m arksističkih ekonom skih priručnika, mi smo — osim u izuzetnim slučajevim a — odlučno izbjegavali da navodimo posvećene tekstove ili da se upuštam o u nji­ hovo tum ačenje. Mi, naprotiv, obilno navodimo glavne savremene ekonom iste, ekonom ske istoričare, etnologe, antropo­ loge, sociologe, psihologe ukoliko oni form ulišu svoje sudove o fenom enim a koji su u vezi sa prošlom , sadašnjom ili bu­ dućom ekonom skom aktivnošću ljudskih društava. Želimo da pokažemo da je moguće rekonstruisati ekonom ski sistem K arla M arxa i kada se koriste em pirijski podaci savrem enih nauka, štaviše — želimo da dokažem o da sam o m arksističko ekonom sko učenje om ogućuje sintezu društvenih nauka u jed n u cjelinu, a, p rije svega, sintezu ekonom ske isto rije i ekonom ske teorije, kao što sam o ono omogućava harm oničnu integraciju m ikroekonom ske i m akroekonom ske analize. M arksistički m etod kada se uporedi sa m etodim a drugih ekonom skih škola uveliko ih nadilazi, i to n a osnovu upravo te dinam ične sinteze ekonom ske istorije i ekonom ske teorije, sinteze ko ju može da ostvari sam o on. M arksističku eko­ nom sku teoriju ne treb a sm atrati definitivnim rezultatom prošlih istraživanja, nego, prije, cjelinom jednog m etoda i rezultata koji se stalno m oraju iznova ispitivati. Nemarksistički autori, kao Joseph Schum peter i Joan Robinson, če­ znuli su upravo za tom sintezom 15. Sam o m arksizam je mo­ gao, m eđutim , da je i ostvari. Uostalom , m arksistički m etod može se shvatiti sam o kao i n t e g r a c i j a dijalektičkog racionalizm a i em pirijskog (i praktičkog) uočavanja činje­ nica*. Metod treb a da bude, dakle, genetičko-razvojni, kritički, m aterijalistički i dijalektički. G e n e t i č k o - r a z v o j n i : je r ta jn a svake »kategorije« može biti otkrivena samo ako se ispita u isto vrijem e i porijeklo i razvoj te kategorije. * Upor. Marxovo pismo Engelsu od 1. februara 1858: »On (Lasal) će, na svoju štetu, uvidjeti da je usavršavanje jedne nauke njezinom kritikom, da bi zatim ta nauka mogla biti izložena dija­ lektičkim načinom, nešto sasvim drugo nego što je primjena jed­ nog apstraktnog i završenog sistema logike, primjena koja polazi od puke slutnje takvog sistema«.16.

14

R A S P R A V A O M A R K S IST IČ K O J EK O N O M IJI

koji je samo kretanje njenih u n u ta rn jih protivrječnosti. Tako se otk riv a sam a njena priroda*. K r i t i č k i : je r nijedna »kategorija« ne treb a d a bude usvojena kao nešto »samo po sebi jasno«, pa čak ni kategorija »društvo«, »rad«, »potreban proizvod« (održanje), baš kao ni kategorija »roba«, »razm je­ na«, »novac«, »kapital«, koje je sam M arx otkrio. Da bism o bili k ritični, m i sm o se uglavnom oslanjali na misaone frag­ m en tarn e prim jedbe koje je M arx posijao svuda po svojim spisim a. P onekad smo m orali da dodam o i nešto novo. U svakom slučaju, kritičk o genetičko-razvojno ispitivanje tih »osnovnih kategorija« odvodi nas u antropologiju, u so­ ciologiju i u socijalnu psihologiju. Da ne bism o obeshrabrili čitaoca, a i da ne bism o prekidali logički redosljed u izla­ ganju, m i smo glavninu te analize prebacili u pretposljednje poglavlje ovog djela, što je bolje nego d a bude u prvom**. Izloženi smo, uostalom , i jednom očigledno dijalektičkom iskušenju da produbem o pojam rada, i to više u svjetlu soci­ jalističkog negoli u svjetlu prvobitnog društva. Ne pokazuje li se p riro d a nekog fenom ena u punom svom sjaju i bogatstvu upravo onda k ad je negirana, ili još više, kad je prevaziđena, u negaciji svoje negacije? * Upor. Hilferding: »Ono po čemu se Marx razlikuje od svih svojih prethodnika jest, njegova teorija društva kao baza njegovog sistema, materijalističko shvatanje istorije. Ne samo zato što ta teorija omogućuje da se shvati da su i ekonomske kate­ gorije istorijske: za nju samu to još nije bitno. Nego više zbog toga što — po toj teoriji društva — mi možemo samo otkrivajući karakter zakona društvenog života razotkriti i pokazati mehanizam razvoja, nastanak ekonomskih kategorija, njihove preobražaje i nestanak, te i kako se sve to zbiva«.17 Razumljivo da tu treba uzeti u obzir sukob između nastanka spoznaje i metoda izlaganja onoga što smo spoznali. Prije nego što potpuno obuhvatimo zna­ čenje jedne kategorije u fazi kad se ona tek pojavljuje, potrebno je da smo je već analizirali u njenoj potpunoj zreloj formi. Zato Marx svjesno napušta metod genetičko-razvojnog izlaganja u prvim poglavljima K a p i t a l a . No, ako je već jednom dobio ključ misterije, savremeni istraživač koji želi da provjeri njegovu vrijednost na novim empirijskim podacima, zainteresovan je sa­ svim za to da ponovo prođe razvojni put od samog početka. ** Vidjeti poglavlje XVII, paragrafe: »Otuđeni rad, slobodni rad, iščezavanje rada«, »Socijalna revolucija, ekonomska revolu­ cija i psihološka revolucija«, »Granice čovjeka«.

U V OD

15

N ajzad, m etod je m a t e r i j a l i s t i č k i i d i j a l e k ­ t i č k i , je r posljednju ta jn u bilo koje od kategorija nije izmislio čovjek; ona uvijek počiva n a društvenim odnosima u koje su ljudi bili prim orani da stupe u proizvodnji svog m aterijalnog života. A taj život, kao i ti odnosi ispituju se istovrem eno kao jedna nerazlučiva cjelina, i to kao protivrječna cjelina koja se razvija po snazi svojih sopstvenih protivrječnosti. Jedan prigovor će, bez sum nje, biti upućen autoru protiv njegovog m etoda i rezultata do kojih je tim m etodom došao: ako se, naime, i oslanjao n a em pirijske podatke savrem ene nauke, on je te podatke t e n d e n c i o z n o o d a b i r a o . On je o dabirao podatke koji p otvrđuju »njegov« sistem , smi­ šljen već p rije tih podataka, a nije uzim ao u obzir s v e po­ datke. On je obrazlagao povodom č i n j e n i c a , a ne samo činjenice. Taj prigovor je opravdan samo u onoj m jeri u kojoj je au to r zaista nastojao d a se oslobodi d je tin jaste opsesije »da n apiše isto riju sa s v i m detaljim a«, opsesiju k o ju Anatole France ism ijava sa toliko duha u L e L i v r e d e m o n A m i. Taj zadatak bi bio ne sam o m aterijalno nem oguć — trebalo bi za nj više ljudskih života d a se sam o p ro č ita ju sva djela i svi izvori na svim jezicim a svijeta, sve što se odnosi na eko­ nom sku čovjekovu djelatn o st — nego bi bio i potpuno nekoristan. V jerodostojne sinteze su ostvarene na nivou različitih — disciplina. M arksist koji želi d a prouči zaključke o prim i­ tivnim oblicim a zauzim anja zem lje u srednjovjekovnoj Fran­ cuskoj ne m ora da pregleda b rojne izvore o tom e; može se sa sigurnošću osloniti n a takva djela kao što je djelo Marca Blocha: L e s c a r a c t e r e s o r i g i n a u x d e l ' h i s t o i rc r u r a l e f r a n g a i s e . Uostalom , jasno je da sva nauka, prirodna kao i dru­ štvena, m ora d a odabira činjenice*. N ije protunaučno to neiz­ bježno o dabiranje »tipičnih činjenica«; protunaučno je kad * »Nauka nije masa činjenica, nego način na koji se činjenice prirode sređuju tako da im se dade jedinstvo i da postanu ra­ zumljive«, kaže dr Bronowski, predsjednik »British Association«18. »Ako se mnogo ne varam, među statističarima preovlađuje mišlje­ nje da izbor statističkog postupka zavisi od teorije koja treba

16

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N Q M IJ1

se svjesno odbacuju (ili falsifikuju) iskustva i zapažanja u svrhu »negiranja« fenom ena koji se ne slažu sa shemom . Mi sm o n astojali da izbjegnem o subjektivizam te vrste. Ipak je istina da se može činiti presm jelim n ap o r koji sm o učinili da uklonim o »zapadnjački« pečat sa proučavane m aterije — osim onda kad se rad i o kapitalizm u X IX sto­ l j e ć a — tj. d a i z n a đ e m o z a j e d n i č k e c r t e p r e t kapitalističkih ekonomskih kategorija u svim c i v i l i z a c i j a m a koje su d o s p j e l e u sta­ d i j r a z v i j e n e i n t e r n a c i o n a l n e t r g o v i n e . Ne­ m am o ni lingvističkih ni isto rijsk ih potrebnih znanja da bi­ smo s uspjehom dovršili takav poduhvat. Pa ipak to ostaje neophodno i zato što javnost kojoj se m arksizam danas ob­ raća više nije pretežno zapadnjačka i zato što su vulgarizatori m arksizm a »i toj oblasti nauke izazvali silnu zbrku svojom teo rijom o »uzastopnim stadijim a« kroz koje je d ru ­ štvo, tobože, u svom razvoju prošlo, ili m oralo bi proći, u čitavom svijetu. Tu te o riju je, m eđutim , sam M arx izričito odbacio (vidjeti naročito njegova pism a upućena na »Otečcstvennije Zaprški« novem bra 1877. i Veri Zasulič od 8. m arta 1881)21*. da bude ispitana. Osim slučajno, logički, je nemoguće da se teo­ rije ispituju nekako usputno, kao neka vrsta sporednog posla, u širem izučavanju činjenica«, izjavljuje ekonomist Metzler19. I ekon.jmiflti Edey i Peacok jasno kažu: »Činjenice koje nas zanimaju u većini oblasti saznanja — mnogobrojne su i veoma složene u svojim uzajamnim odnosima. Detaljno poznavati sve činjenice koje se odnose na neko posebno izučavanje jednog problema, i biti sposoban da se ocrtaju svi pojedinačni odnosi tih činjenica — pa to ne može niko, ma kako bio radin. Prirodna reakcija ljudskog duha u tim uslovima je da činjenice i one značajne odnose među njima klasifikuje (više ili manje precizno, što zavisi od istraži­ vača i od prirode problema) u dovoljno smanjen broj kategorija kako bi mogli biti shvaćeni i sagledani u njihovoj cjelini, poslije čega oni mogu biti osnova za naše sudove o prirodi svijeta i njegovih stanovnika, pa čak možda i osnova za razna predvi­ đanja«20, itd. * Ipak treba skrenuti pažnju na to da su istoričari NR Kine još prije nekoliko godina ozbiljno doveli u pitanje tu nemarksističku dogmu o »uzastopnim stadijima« zajedničkim za sva dru­ štva na svijetu i vratili se uoravo onim Marxovim koncepcijama koje se odnose na »azijsko društvo«22.

U V O D

17

Taj poduhvat ostaje, dakle, sam o pokušaj, pa istovre­ meno i skica, koja će m orati biti podvrgnuta mnogim korek­ tu ram a, i poziv m ladim generacijam a m arksista u Tokiju i Limi, u Londonu i Bom baju, pa — što da ne? — i u Moskvi, N jujorku, Pekingu i Parizu, da izazov prim e i da ekipnim radom dovrše ono što se, očigledno, ne može postići indivi­ dualnim naporom . Ako ovo djelo uspije da izazove takvo n astavljanje posla — kritičko nastavljanje, u redu! — autor će u p o tp u nosti ostvariti svoj cilj. Jer on neće da pronalazi nove form ule i da otkriva vječite istine. On želi da samo pokaže začuđujuću svježinu živog m arksizm a. Taj cilj će mnogo prije biti ostvaren kolektivnim radom na sintezi em­ p irijsk ih podataka sveopšte nauke nego tum ačenjem tekstova ili apologijom . 1. maja 1960.

ERNEST MANDEL

POGLAVLJE I

RAD, POTREBNI PROIZVOD, VIŠAK PROIZVODA Od svih vrsta, jedino čovjek n e m ože preživjeti prilago­ đ ujući se prirodnoj sredini, nego m ora da u sm jeri svoje na­ po re n a to d a sredinu prilagodi svojim sopstvenim potrebam a1. Rad, aktivnost istovrem eno i svjesna i društvena, koja je n astala iz m ogućnosti kom unikacije i spontanog uzajam nog pom aganja članova te vrste, je st način n a koji čovjek d jeluje na svoju p riro d n u okolinu. Druge životinjske vrste se prilagođavaju određenoj pri­ rodnoj sredini zahvaljujući razvoju svojih specijalizovanih organa. Speci jalizovani organi čovjeka, ruka sa slobodnim palcem i razvijen nervni sistem , ne om ogućuju m u da sebi p ribavlja h ran u neposredno iz same određene prirodne sre­ dine. Ali m u oni om ogućuju da up o trijeb i o ru đ a za rad i, na osnovu razvitka jezika da izloži opću sliku jedne društvene organizacije koja ljudskom rodu omogućuje da se održi u jednom b ro ju koji ne zavisi od prirodne sredine*. Rad, dru­ štvena organizacija, jezik, svijest — jesu karakteristična svoj­ stva čovjeka, svojstva k o ja su nerazdvojno povezana jedna s drugim a i koja se uzajam no uslovljavaju. O ruđa za rad, bez kojih čovjek ne može da proizvodi, tj. da p rije svega pribavi h ran u neophodnu za održanje vrste, su n ajp rije vještačko produženje njegovih p rirodnih organa. * »Biće koje je potpuno prilagođeno svojoj prirodnoj sredini, životinja čija je sva efikasnost i vitalna snaga usredsredena i utrošena na to da uspije ovdje i odmah ne raspolaže više ničim da bi se mogla suočiti sa radikalnom promjenom te sredine. Ona mora da pobijedi sve suparnike u toj specifičnoj sredini, ali iz istog razloga će iščeznuti ako se ta sredina izmijeni. Objašnjenje za nestanak ogromnog broja »vrsta« nalazimo upravo u uspješnoj prilagođenosti tih vrsta na određenu sredinu«.2

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

20

»Čovjeku su p otrebna oruđa za rad da bi njim a nadoknadio svoju nedovoljnu fiziološku sprem u«3. U praskozorju čovje­ čanstva ta oruđa za rad su veoma nerazvijena: štapovi, tesa­ no kam enje, kom adi kosti i šiljatog roga. I, zaista, predistorija i etnologija razvrstavaju prvobitne narode prem a siro­ vinam a pom oću kojih i od kojih oni prave svoja glavna o ru đ a za rad. Po toj klasifikaciji, svuda se prvo javlja doba grubo tesanog kam ena, m ada je kod predistorijskih stanov­ nika Sjeverne Amerike, izgleda, pravom kam enom dobu p re t­ hodilo koštano doba. Malo^pomalo se iz neprestanog ponavljanja istih radnih p o k reta razvija proizvodna tehnika. N ajvažnije tehničko otkriće u ljudskoj pred isto riji je, bez sum nje, bilo pravljenje v atre i njeno održavanje. Mada više nem a prvobitnog ple­ m ena koje nije poznavalo v atru i p rije kontakta sa stranom im civilizacijom*, mnogi m itovi i legende svjedoče o dobu bez vatre, a zatim o dobu u kojem čovjek još nije znao kako da održava vatru. S ir Jam es George F razer je od gotovo dvije stotine prvo­ bitn ih naroda prikupio m itove o porijeklu vatre. Svi ti mi­ tovi ukazuju na odlučujući značaj koji je u praskozorju lju d ­ skog po sto janja im alo otkriće tehnike pravljenja i održavanja vatre5. Potrebni proizvod Svoje osnovne potrebe ljudi zadovoljavaju radom . Jesti, piti, odm arati se, zaštititi se od nevrem ena ili prevelike hlad­ noće ili toplote, osigurati održanje vrste rađanjem , jačati mišiće: to su, po etnologu Malinovskom, najelem entarnije potrebe. Sve te potrebe se zadovoljavaju d r u š t v e n o , tj. ne čisto fiziološkom aktivnošću, dvobojem i sukobom između jedinke i prirodnih sila, nego aktivnošću koja je rezultat uzajam nih odnosa između članova jedne ljudske grupe6. * U XVI stoljeću je istraživač moreplovac Magellan naišao r.a Marijanskim ostrvima, u Tihom okeanu, na ljudske zajednice koje nisu poznavale vatru. U XVIII stoljeću su Steller i Krašinikov posjetili Kamčadale, stanovnike poluostrva Kamčatke, koji takode nisu poznavali vatru4.

R A D . P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

21

Što je jedan narod zaostaliji, to je veći dio njegovog rada, pa i čitavog njegovog života, posvećen traženju i proiz­ vodnji hran e7. N ajran iji načini proizvodnje hrane su skupljanje divljih plodova, hvatanje bezopasnih malih životinja, kao i elemen­ tarni oblici lova i ribolova. N arod koji živi na tako ranom stadiju, na p rim jer australijski urođenici ili, još više prvo­ bitni stanovnici Tasm anije, koji su još prije 3/4 stoljeća potpuno iščezli, ne zna ni za stalno stanište, ni za domaće životinje (osim ponekad za psa), ni za tkanje odjeće, ni za pravljenje posuđa za hranu. Tim ljudim a je potrebno da p ređ u veoma širok p ro sto r da bi sakupili dovoljno nam irnica. Jedino starci, fizički nesposobni da se neprestano kreću, mo­ gu biti djelim ično oslobođeni neposrednog sakupljanja hrane i baviti se pravljenjem oruđa za rad. Većina najzaostalijih naro d a koji su do danas još preživjeli, kao što su stanovnici Andam anskih ostrva u Indijanskom okeanu, Fuagi i Botokudosi u Latinskoj Americi, Pigmeji u centralnoj Africi i u Indoneziji, divlji Kubui u Maleziji, žive životom australijskih urođenika®. Ako se uzm e da čovječanstvo postoji već m ilion godina, ono je 980.000 godina živjelo u stan ju k rajn je oskudice. Glad je bila stalna opasnost koja je ugrožavala održanje vrste. Prosječna proizvodnja hrane bila je nedovoljna da pokrije p rosječne potrebe potrošnje, čuvanje rezervi hrane bilo je nepoznato. R ijetki periodi izobilja i blagostanja završavali su se velikim rasipanjem hrane. »Bušmani, A ustralci, Vede sa Cejlona i Fuagi nem aju, tako reći, nikad rezervi za budućnost. Stanovnici centralne A ustra­ lije žele da dobiju svu svoju h ran u odjedanput da bi se mogli dobro nažderati. Zatim se p rep u šta ju g la d o v an ju . . . K ad se prem ještaju, oni ostavljaju i svoja kam ena oruđa. K ad im ponovo zatrebaju, oni prave druga. Papuanac ima samo jedno oruđe i upotrebljava ga dok ga ne istroši; ne pada m u n a pam et da odm ah proizvede još jedno unaprijed kako b i im ao rezervu za staro oruđe kad ga is tro š i. . . Nesi­ gurnost je om etala stvaranje rezervi u tim prvobitnim vre­ m enima. Periodi obilja i polugladi redovno su se sm jenji­ vali«9.

22

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

Ta »kratkovidost« nije uzrokovana nedostatkom pam eti prvobitnog čovjeka. Ona je više rezultat m ilenija nesigurnosti i endem ijske gladi, što ih je navodilo da se što više najedu k ad god im se za to pruži prilika, i što im nije dopuštalo d a razviju tehniku čuvanja nam irnica. C jelokupna proizvod­ n ja daje sam o p o t r e b a n p r o i z v o d , tj. hranu, odjeću, stan ište zajednice i jednu, više-manje, stalnu zalihu o ruđa za rad k oja služe proizvođenju tih dobara. N em a nikakvog stalnog viška. Početak društvene podjele rada Sve dok nem a osigurane hran e u dovoljnoj količini, ljudi ne m ogu da se dosljedno bave nekom drugom ekonom skom aktivnošću osim proizvodnjom nam irnica. Jedan od prvih istraživača C entralne Amerike, Cabeza de Vaca, naišao je tu na in d ijan ska plem ena koja su znala da prave slam ne p ro ­ stirk e za svoje nastam be, ali im ta aktivnost nikada nije bila glavno zanim anje: » O n i č i t a v o s v o j e v r i j e m e h o ć e da p r o v e d u na s a k u p l j a n j u h ran e, j e r a k o ga b u d u p r o v o d i l i d r u g a č i j e , m u č i ć e se o d g l a d i«10. Pošto se svi ljudi posvećuju proizvodnji hrane, ne može se uspostaviti stvarna društvena podjela rada, specijalizacija raznih zanim anja. Za izvjesne narode je apsolutno nerazum ­ ljivo to što svi ljudi nisu sposobni da prave predm ete za tekuću upotrebu. Indijanci centralnog Brazila su stalno za­ pitkivali njem ačkog istraživača K arla von d er Steinena da li je on sam pravio svoje pantalone, svoju m režu za kom arce i mnoge druge predm ete. Bili su veom a začuđeni kad im je odgovarao da n ije11. č a k i na tom e stad iju društvenog razvoja im a pojedi­ naca k oji su obdareni posebnim sposobnostim a za ovaj ili onaj posao. Ali im ekonom ska situacija, tj. odsustvo stalne rezerve nam irnica, nije dopuštalo da još više uvježbavaju svoje posebne sposobnosti. O pisujući aktivnosti stanovnika o strv a T ikopija (arhipelag Salom on u Tihom okeanu), Ray­ m ond F irth piše: »Svaki m uškarac n a T ikopiji je ra ta r i ribolovac, a u izvesnoj m jeri vičan je i obradi drveta; svaka žena plijevi zasade, lovi ribu i rakove ispod stijenja uz obalu,

R A D , P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

23

pravi odjeću od kore drveta i plete rogožinu. Ako ima speci­ jaln o sti u poslu, onda je to posebna sposobnost u nekom zanim anju, ali ne i i s k l j u č i v o b a v l j e n j e t i m z a ­ n i m a n j e m « 12. Što važi za društvo koje je već relativno razvijeno, koje poznaje i poljoprivredu, to, u još većoj m jeri, važi za prvo­ bitno društvo. Ali d ru štvena organizacija k o ju je opisao Raym ond F irth pokazuje istovrem eno i začetak podjele rada, koju možemo razaznati na svim stadijim a ekonom skog razvoja čovječan­ stva: t o j e p o d j e l a r a d a i z m e đ u p o l o v a . Kod prvobitnih naroda m uškarci se bave lovom, žene sakupljaju plodove i h vataju male bezopasne životinje. Kod razvijenijih naro d a nekim već stečenim tehnikam a se koriste isključivo bilo m uškarci, bilo žene. Žene se bave poslovim a koji se ob avljaju oko nastam be: održavanjem vatre, predenjem , tka­ njem , pravljenjem g m čarije itd. M uškarci se udaljavaju od nastam be, love kru p n iju divljač i iskorištavaju osnovne si­ rovine za proizvodnju oruđa za rad: obrađuju drvo, kamen, slonovaču, rogove, kosti. N epostojanje podjele rada koja bi dovela do form iranja specijalizovanih zanim anja onem ogućava i izradu tehnika koje se ne m ogu usavršavati bez dužeg perioda učenja i specijalnih znanja. Ali to isto nepostojanje podjele rada omo­ gućava harm oničan razvoj ljudskog tijela i čovjekove aktiv­ nosti. N arodi koji još ne znaju za podjelu rada, ali koji su već savladali opasnost od gladi i epidem ija, zahvaljujući po­ voljnim uslovim a p riro d n e sredine (Polinezijci, neki od Indi­ jan aca Sjeverne Amerike p rije dolaska bijelih osvajača i dr.), stvorili su ljudski tip koji je izazivao divljenje m odernog civilizovanog čovjeka. Prva pojava društvenog viška proizvoda Postupno nagom ilavanje pronalazaka, otkrića i znanja omogućava da se poveća proizvodnja hrane uz sm anjen fi­ zički n apor proizvođača. To je prvi pokazatelj p o v e ć a n j a p r o i z v o d n o s t i r a d a . Pronalazak luka i strijele, kao i harpuna, poboljšao je tehniku lova i ribolova i tako doprinio da snabdijevanje ljudi nam irnicam a postane redovno. Od

24

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

tada te aktivnosti po staju važnije od sak u p ljan ja divljih plo­ dova, koje je sada sam o dopunska ekonom ska aktivnost. Koža i krzno životinja koje su sada redovno hvatane, kao i njihovi rogovi, kosti, slonovača p o staju sirovina za čiju o b rad u čovjek im a slobodnog vrem ena. Pronalazak posebno bogatih lovišta ili obala bogatih ribom om ogućuje prelaz od nom adskog načina života na život polusjedilačkih lovaca i rib a ra (sa sezonskom prom jenom stan išta) ili čak na stalnu nastanjenost. Tako je kod naroda kao što su M inkopi (obal­ ski stanovnici A ndam anskih ostrva), K lam ati (Indijanci na obalam a K alifornije), neka plem ena u Maleziji itd.13. Prelaz za privrem eni ili stalni sjedilački život, om ogućen poveća­ njem proizvodnosti rada, djeluje, sa svoje strane, na pove­ ćanje te proizvodnosti. Sada o ru đ a za rad m ogu d a se nago­ m ilavaju i preko one ograničene količine koju su selilački narodi mogli da nose sa sobom. Tako se, pored proizvoda potrebnog za održanje zajed­ nice, polako javlja i prvi stalni suvišak, prvi oblik društve­ nog v i š k a p r o i z v o d a . Njegova bitna funkcija je u tome što omogućava da se stvaraju rezerve sredstava za život kako bi se izbjegli povrem eni periodi gladovanja ili kako bi se gladovanje ublažilo. H iljadam a godina su prvobitni na­ rodi pokušavali da riješe problem čuvanja nam irnica. M ^oga plem ena su rješenje našla tek u ko n tak tu sa višim civiliza­ cijam a. Tako nijedan od prvobitnih naroda koji su ostali lovci nom adi i koji uglavnom ne proizvode redovan višak proizvoda, ne poznaje so, najefikasnije sredstvo za konzer­ viranje m esa14 *. Drugi aspekt prvobitne funkcije društvenog viška proiz­ voda je da omogući savršeniju podjelu rada. Cim plem e ra ­ spolaže više ili m anje tra jn im rezervam a hrane, neki nje­ govi članovi m ogu veći dio svog vrem ena da posvete proiz­ vodnji predm eta koji nisu nam ijenjeni ishrani: oruđa za rad, uk rasnih predm eta, posuđa za čuvanje hrane. Ono što * Prije upotrebe soli za konzerviranje hrane — a to otkriće je od odlučujućeg značaja za stvaranje stalnih rezervi proteina — bile su za konzerviranje mesa primjenjivane na j različiti je me­ tode. Meso je bilo sušeno, dimljeno, čuvano u bambusovim cije­ vima ispražnjenim od vazduha itd. Sve te metode su nepogodne za duže čuvanje hrane

K A D . P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

25

je ranije bila sposobnost, lična nadarenost za ovu ili onu tehniku postaje sada specijalnost, začetak posebnog zani­ m anja. Treći aspekt prvobitne uloge društvenog viška proizvoda je da omogući brži porast stanovništva. Polugladovanje prak­ tički ograničava zdrave m uškarce i žene da umnožavaju jedno pleme. Pleme, naime, može da održi u životu samo mini­ m alan broj m ale djece. Većina prvobitnih naroda poznaje i u širokoj m jeri p rim jen ju je vještačko ograničavanje rađa­ n ja, što je apsolutno neophodno u uslovim a nedovoljnog snabdijevanja h ranom 15. Samo m alen broj bolesnih i nemoć­ n ih može biti njegovan i održavan u životu. U bijanje djece je uobičajeno. R atni zarobljenici se, uopšte uzev, ubijaju osim ako ne bivaju pojedeni. Svi ti napori d a se ograniči p rira štaj stanovništva nikako nisu znak neke urođene okrut­ nosti prim itivnog čovjeka. Oni su više znak nastojanja da se izbjegne veća opasnost: iščezavanje čitavog življa usljed nestašice hrane. No, čim se javi više ili m anje tra jn a rezerva hrane, može biti postignuta nova ravnoteža između količine hrane sa ko­ jom plem e raspolaže i veličine stanovništva. Broj porođaja je veći i paralelno se sm anjuje i sm rtnost djece. Nemoćni bolesnici i starci mogu da žive duže, povećava se prosječna staro st članova plem ena. Sa većom proizvodnošću rada veća je i gustina naseljenosti na datom teritoriju, što je izvrstan pokazatelj ekonom skog i društvenog progresa16. A sa pove­ ćanjem b ro ja stanovnika i sa specijalizacijom njihovog rada, rastu i proizvodne snage čovječanstva. N eophodan uslov toga po rasta je pojava društvenog viška proizvoda. Neolitska revolucija Stvaranje stalnog viška hrane čini m aterijalnu osnovu za izvršavanje najvažnije ekonom ske revolucije koju čovje­ čanstvo poznaje od svog nastanka: početka poljoprivrede i p rip ito m ljavanja i gajenja životinja. Po epohi predistorije u kojoj se odigrava — a to je epoha glačanog kam ena ili epoha neolitska — ta revolucija se naziva neolitskom . P oljoprivreda i stočarstvo pretp o stav ljaju postojanje iz­ vjesnog viška hrane, i to iz dva razloga. Prvo, zato što poljo­

26

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

p riv red n a i stočarska tehniika traži upo treb u sjem ena i živo­ tin ja ne neposredno za ishranu, nego radi povećanja bilja i m esa u k asnijoj etapi. Ako ne raspolažu drugim rezervam a nam irnica, narodi koji h iljadam a godina žive na ivici gladi n e d o p u štaju tako lako d a se ono što odm ah može biti po­ jedeno u p o trijeb i za neke daleke ciljeve*. A zatim , ni poljo­ priv red a ni stočarstvo ne d aju odm ah h ran u potrebnu odr­ žanju plem ena, a p o tre b n a je i rezerva za p reh ran u od vrem e­ n a sjetve do vrem ena u b ira n ja plodova i žetve. Zato ni prvo­ b itn a p o ljoprivreda ni stočarstvo nisu mogli biti odm ah pri-, hvaćeni kao glavno u sistem u proizvodnje jednog naroda. Oni se ja v lja ju postupno i spočetka su sm atrani drugoraz­ rednim d jelatnostim a u po ređ en ju sa lovom i sakupljanjem plodova i dugo bivaiu dopunjavani ovim djelatnostim a, pa čak i u vrijem e kad već p red sta v ljaju osnovu života jednog naroda. P retp o stavlja se općenito da je gajenje pripitom ljenih životinja (početak oko 10.000 godina p rije H rista) počelo tek poslije prvih po k u šaja sistem atske poljoprivrede (s kojom se počelo oko 15.000 godina p rije H rista), m ada su se te dvije djelatnosti mogle javiti i istovrem eno, a kod nekih n aroda se čak stočarstvo m oglo javiti i p rije poljoprivrede18. N ajran iji oblik poljoprivrede, upražnjavan još i danas u m no­ gih naro d a Afrike i O keanije, je st d rljan je površine tla po­ m oću šiljatog štapa ili prekopavanje m otikom . K ako se na taj način tlo brzo iscrpljuje, ljudi m o ra ju tako obrađi­ vana polja napuštati već poslije nekoliko godina i uputiti se na druga. Mnogi narodi, na p rim jer gorštačka plem ena Indije, stv araju ta nova polja paleći džunglu; pepeo pri tome služi i kao prirodno đubrivo (ecobuage)** 19. N eolitska revolucija prvi put od čovjekova nastanka podređuje proizvodnju sredstava za održanje neposrednoj kontroli čovjekovoj: u tom e je njen najveći značaj. Saku­ pljan je plodova, lov i ribolov su p a s i v n i način snabdi­ * »Poljoprivreda traži . . . asketsku samodisciplinu, koja se ne razvija automatski iz instrumentalne svijesti«, ističe Gehleu. Autor se pita, za/to, da li bi prve kulture bile očuvane da nisu bile namijenjene isključivo za obrede17. ** Tako Francuzi nazivaju takav način priređivanja zemlje za obradu — prim. prev.

R A D . P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

27

jevanja. U kupna bogatstva koja priroda na odrađenoj teri­ to riji stavlja na raspolaganje čovjeku tim m etodam a se sma­ n ju ju ili, u najboljem slučaju, ostaju na datom nivou. Poljo­ privreda i stočarstvo su, naprotiv, a k t i v n i načini snab­ dijevanja pošto uvećavaju p riro d n a bogatstva d ata čovjeku i stv araju nova. Istim utroškom rada količina nam irnica ko­ jom čovjek raspolaže biva udesetostručena. Ti načini pred­ stavljaju, dakle, ogrom no povećanje društvene proizvodnosti ljudskog rada. N eolitska revolucija daje isto tako silan podstrek i raz­ voju o ru đ a za rad. S tvarajući t r a j n i v i š a k p r o i z v o d a, ona stvara i m ogućnost profesionalnog zanatstva: »Uslov za form iranje zanatskih (tehničkih) sposobnosti je st po sto janje izvjesnog slobodnog vrem ena koje je oduzeto od (radnog) vrem ena posvećenog proizvodnji sredstava za održanje«20. P očetak poljoprivrede i gajenja dom aćih životinja vodi uz to i prvoj velikoj društvenoj podjeli rada: pored ratarskih, ja v lja ju se i stočarski narodi. Žene su, bez sum nje, zaslužne za odlučujući napredak u poljoprivrednom načinu proizvodnje. P rim jer naroda koji su ostali na stu p n ju prvobitnih ratara, kao i m noštvo mi­ tova i legendi* svjedoče o činjenici da je žena, koja se u prvobitnom društvu bavila sakupljanjem plodova i najčešće ostajala u neposrednoj blizini staništa, prva počela da sije zrna sakupljenih plodova kako bi osigurala snabdijevanje plem ena. Žene indijanskog plem ena Vinebago su, uostalom, m orale da s a k r i v a j u pirinač i kukuruz nam ijenjene sjetvi, je r bi to inače m uškarci pojeli. U uskoj vezi s ulogom žena u razvitku poljoprivrede n asta ju u mnogih prvobitnih ratarsk ih naroda religije zasnovane na kultu boginja plod­ nosti. I ustanova m a trijarh ata , koja može biti dokazana kod mnogih naroda na istom stu p n ju razvoja, povezana je s ulo­ gom koju su žene igrale u nastanku poljoprivrede. Sum ner i Keller i Fritz H eichelheim 22 n ab rajaju m noštvo dokazanih slučajeva m a trija rh a ta kod prvobitnih ratarsk ih naroda. * »Indonezijski narod Bataki naziva žene p a s s i g a d o n g , tj. sredstvima za dobijanje (passi) hrane (gadong)«21.

28

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

Organizacija kooperacije u radu H obhouse, W heeler i G insberg su proučavali način proiz­ vodnje u svih prim itivnih naroda koji su još postojali do p očetka XX stoljeća. Ta tri naučnika su utvrdili da nijedno od plem ena koja poznaju sam o začetke poljoprivrede i sto­ čarstva — a fortiori svi narodi koji su ostali na još nižem stad iju ekonom skog razvoja — ne zna za upotrebu m etala i raspolaže samo najnerazvijenijim oblikom tehnike grnčarstva i tkanja. Arheološki podaci p o tvrđuju ove etnografske podatke. U neolitskoj epohi nailazim o sam o na najgrublje oblike grn­ čarstva. U Indiji i sjevernoj Kini, u sjevernoj i zapadnoj Africi nailazimo na slične tragove u slojevim a između Vl-og i V-og m ilenija p rije naše e re23. N epostojanje grnčarije ili usavršenog tk an ja ukazuje na nepostojanje jednog potpuno sam ostalnog zanatstva. Višak koji društvu daju poljopriv­ reda i stočarstvo još ne omogućava da se zanatlija potpuno oslobodi zadatka da proizvodi h ran u sam o za sebe. Tako je još i danas u kineskom selu Tajtuu: »Nijedan zanatlija .ne živi iskl jučivo od svog sopstvenog zanatskog r a d a . . . Svi tesari, tkači, radnici koji rade u svo­ jim m alim topionicam a, kao i sam seoski učitelj, zatim ču­ var žetve i razni m jesni službenici rade sa svojim porodi­ cam a na svojoj zemiji u doba sjetve i žetve ili kad god nisu zauzeti svojim poslom 24«. Kao i na ranijim stupnjevim a ekonom skog razvoja, dru­ štvo ostaje zasnovano na kooperativnoj organizaciji rada. Zajednici je p o treb an rad svakog od njenih članova. Ona još nem a dovoljno velik višak proizvoda da bi mogla nastati p rivatna svojina koja ne bi dovela u opasnost opstanak cje­ line društva. Plem enski običaji i shvatanje o poštenju su­ p ro tstav ljaju se svakoj i n d i v i d u a l n o j akum ulaciji koja bi prem ašivala prosječnu norm u. Razlike u individualnoj proizvodnoj sposobnosti nisu izražene i u raspodjeli. Spo­ sobnost kao takva ne daje pravo na proizvod individualnog rada; isto to važi i za m arljiviji rad 25. »Raspodjela kod Mao­ ri ja«, piše B ernard M ushkin, »bila je p određena jednom osnov­ nom cilju: zadovoljiti p otrebe zajednice. Niko nije smio

K A D , P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

29

u m rijeti od gladi sve dok je bilo zaliha u skladištim a za­ jed n ice26«. Tako su nastale specijalne ustanove — npr. ceremoni­ ja ln a razm jena darova i priređivanje svečanosti poslije žetve — a svrha im je bila da se osigura pravedna podjela nam ir­ nica i drugih potrebnih proizvoda m eđu sve članove zajednice. Opisujući svečanosti priređivane u papuanskom narodu Arapeša, M argaret Mead sm atra da ta ustanova »predstavlja u stvari efikasnu prepreku nagom ilavanju dobara u rukam a pojedinca, nagom ilavanju kojim bi on prem ašivao druge po­ jedince27«. Georges Balandier piše isto to o plem enu Bakongo u Ekvatorijalnoj Africi: »Ustanova kao što je ova, nazvana m a 1 a t i, je rješenje za ovu nejasnu situaciju. U početku je ona im ala karakter godišnje svečanosti (održavane u sušno doba godine) koja je slavila jedinstvo loze odajući poštovanje zajedničkim pre­ cima i koja je davala prilike da se uzajam ne veze jačaju. Tom prilikom je m noštvo dobara nagom ilanih tokom go­ dine zajednički trošeno i pojedeno u pravoj atm osferi uži­ v anja i obilja. Rezerva (?), kojom su raspolagali glavari loze služila je o b n a v l j a n j u s r o d n i č k i h i b r a č n i h v e z a . Po pravilnim vrem enskim razm acim a u kojim a je p riređivan i po bogatstvu koje je za njeg potrebno, m a 1 a t i d jeluje kao jedan od pokretača i regulatora ekonom ije ba­ kongo . . . . . . On je svjedočanstvo o jednom m om enlu ekonomskog razvoja (ta j m om ent je teško d atirati) kad je višak proizve­ denih dobara stvarao ljudim a nove problem e: dobra se po­ stavljaju u sistem odnosa među ljudim a i kvare ga-«. O pisujući običaje Indijanaca iz K ejp F laterija (država V ašington u SAD), Jam es Swann kaže da pojedinac koji bi proizveo suviše hrane, bilo koje vrste, obično poziva niz su­ sjeda ili članova svoje rodbine da jedu zajedno s njim . čim je Indijanac sakupio dovoljno zaliha nam irnica, obavezan je da priredi svečanost, koja tra je sve dok se ta zaliha ne pojede29. Takvo društvo naglašava d r u š t v e n u s o l i d a r ­ n o s t i sm atra nem oralnim ekonom sko takm ičenje i am bi­ ciju ličnog bogaćenja.

30

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

Solom on Asch, koji je n a licu m jesta izučavao način života Hopi Indijanaca, prim jećuje: »Svi pojedinci m o raju ovdje biti tre tiran i na isti način, niko ne može biti viši ili niži. Ličnost koju hvale ili koja se sam a hvali autom atski biva izložena zlobi i kritici (od stran e d rugih) . . . Većina Hopi Indijanaca odbija da bude predradnik. Ponašanje djece u igri isto tako je karakteristično. Iz istih izvora sam saznao d a m ala djeca, isto onako kao i om ­ ladina, niikad neće d a broje poene ili znaju rezultat u toku igre. Oni igraju košarke čitav sat a da p ri tom e ne znaju ko ja ekipa dobija, a k o ja gubi. Oni p ro sto igraju dalje zato što im sam a igra p rija 30.« K ooperacija p ri rad u obuhvata, s jedne strane, zajed­ ničko vršenje izvjesnih ekonom skih djelatnosti — kao grad­ n ju koliba, lov na k ru p n u divljač, prokrčivanje staza, obaran je drveća, k rčen je novih po lja za o bradu — a, s druge strane, ona je i uzajam no pom aganje raznih porodica u sva­ kodnevnom poslu. A m erički antropolog John H. Province je opisao takav sistem rad a u plem enu Sijang D ajak, na B orneu. Svi članovi plem ena, uključiv tu i sam og vrača-ljekara, rade naizm jenično n a svom pirinčanom polju i na po­ lju neke druge porodice. Svi idu u lov, sku p ljaju drva za vatru i obavljaju dom aće poslove31. M argaret Mead opisuje sličan sistem kod Arapeša, gorštačkog plem ena n a Novoj Gvineji32. K ooperacija p ri radu, organizovana u čistom obliku, znači d a nijedan odrasli član ne izbjegava učešće u radu. Ona, dakle, znači da tu nem a »vladajuće klase«. R ad pla n ira zajednica prem a starim obi­ čajim a i obredim a koji se zasnivaju na dubokom poznavanju priro d n e sredine (klim e, sastava tla, navika divljači itd.). Poglavica, ako ga im a, nije n išta drugo do otjelovljenje tih obreda i običaja, čije strik tn o izvršavanje on osigurava. K ooperacija se, uopšte uzev, održava tokom vjekovnog — ako ne i hiljadugodišnjeg rastočavanja seoske zajednice33. Treba upozoriti d a je običaj zajedničkog vršenja poslova, na š ta nailazim o i m nogo kasnije u društvim a već podijeljenim n a klase, bez sum nje u korijenu i samog k u l u k a , tj. ne­ plaćenog viška rada, vršenog u korist države, hram a ili ple­

R A D , P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

31

mića. Taj razvoj od prvobitne kooperacije do kuluka vrlo je vidljiv u Kini. Melville J. H erskovits34 ukazuje na jedan vrlo intere­ santan slučaj prelaznog oblika u D ahomeju. Zajednički rad, d o k p w e uopšte se sprovodi u korist svakog urođeničkog dom aćinstva. No, suprotno tradiciji — pa i posvećenim for­ m ulam a — p rije se udovoljava pozivu k o ji upućuje jedno relativno im ućnije dom aćinstvo nego pozivu jednog sirom a­ šnog dom aćinstva, štaviše, vođ d o k p w e a je već postao član vladajuće klase. D ahomejci su, uostalom , svjesni u šta se razvio taj d o k p w e , pa su sam i oni H erskovitsu ispri­ čali ovo: » D o k p w e je starinska ustanova. On je postojao i p ri­ je kraljeva. U stara vrem ena nije bilo poglavica, d o k p w eg a a je (upravljač toga kooperativnog rad a), bio na čelu sela. Svi m uškarci sela bili su d o k p w e u kao i danas. Zem lja se obrađivala zajednički. A kasnije, kad su se po­ javili poglavice i kraljevi, izbili su i sporovi .. ,35«. Po N adelu, u nigerijskoj kraljevini Nupe zajednički rad nazvan e g b e , ' obavlja se n ajp rije — i naročito! — na zemlji poglavica; Joseph Bourrilly ukazuje na sličan razvoj t a u i z a e, zajedničke radne akcije kod B erbera36. Prvobitno zaposjedanje zemlje U vrijem e kad plem ena počinju da se bave poljopriv­ redom , ona su po pravilu, organizovana po principu srodničkih veza. N ajsta rija društvena organizacija je, jasno, bila h o r d a , kakva postoji još i danas m eđu urođenicim a Au­ stralije. »Horda je grupa lica koja raspolažu, zaposjedaju i za­ jednički iskorištavaju jasno om eđen dio nekog kraja. Prava horde n a te rito riju mogu uk ratk o biti definisana tako što nijedno lice koje n ije član horde ne može uzeti nijedan ži­ votinjski, biljni ili m ineralni proizvod sa te teritorije, osim na poziv ili sa dozvolom jednog od članova horde37«. N orm alne organizacione form e prvobitnih naroda u vri­ jem e kad počinju da se bave poljoprivredom kasnije su ve­ lika porodica, klan, plem e kao savez klanova, savez plem ena

32

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

srodstvom povezanih je d n a sa drugim a. Dakle, nije čudo što prvobitno zaposjedanje zem lje ili uspostava ovakve ili onak ve kontrole (svojine) nad zem ljom biva podređena takvoj društvenoj organizaciji. Sve d o k se nije prešlo na intenzivnu poljoprivredu, u kojoj se p rim jenjivalo nađubrivanje i navodnjavanje, zem lja se, po pravilu, zaposjeda tako d a velika porodica, grupa ljudi i žena srodnički povezanih m eđu sobom zaposjeda neko selo. Audrey I. Richards kon statu je da narod Bem ba u Sjevernoj Rodeziji »živi u m alim zajednicam a od po 30 do 50 k o lib a . . . Svako selo je velika porodica kojom upravlja glavar38«. Kod n astan jen ih m arokanskih B erbera »tip države nije pleme, nego nešto što mi dosta netačno nazivamo, dio plem ena (velika p orodica) . ..« Svi članovi tog dijela izjavljuju da potiču od istog p retka čije i ime nose39. »U slovenskim zem ljam a od Vl-og do IX-og stoljeća plem ena su živjela svako sa svojim sopstvenim klanovima, na sopstvenim poljim a, svaki klan kao svoj gospodar40«. O pisujući seoski život srednjovjekovne Francuske, Mare Bloch zaključuje: »Uopšte uzev, selo i njegova polja su djelo veće grupe, m o ž d a ... jednog plem ena ili jednog klana; m a n s e s (u Engleskoj h i d e s , u N jem ačkoj H u f e ) dijelovi su dodi­ jeljen i . . . m anjim podgrupam a. Šta je bila ta sekundarna zajednica, koja je u okviru m a n s e živjela kao u svojoj školjci? Vrlo je vjerovatno da je to porodica koja se razli­ kuje od klana . .., porodica tipa još patrijarhalnog, dovoljno b ro jn a te obuhvata više pobočno srodnih parova. Riječ h ih i d e u Engleskoj je sinonim latinskoj t e r r a u n i u s f a ­ m i 1 i a e (zem lja jedne porodice)41«. Govoreći o seljačkom životu u Loreni, Ch. Edm ond P er­ rin to potvrđuje: »Da je m a n s e bila prvobitno clio zemlje koji obra­ đ uje sam o jedna porodica, za to je kao dokaz dovoljan obi­ čaj ko ji je bio ulstaljen u doba M erovinga; u VII-om vijeku su dažbine seljaka korisnika zemlje u okviru posjeda crkve i k ralja bile računate po glavarim a porodica, a ne po m a n-

R A D . P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

33

Selo, dakle, zaposjeda velika porodica, klan, a porodica je u pravom sm islu riječi ta koja stvara im anje. Naime, prvobitnoj poljoprivredi se p rije svega nameće problem periodičnog k rčen ja nove zemlje, što radi čitavo selo, kako 0 tom e svjedoče prim jeri naroda koji su još do danas ostali na tome stu p n ju razvoja i kako to opjevaju drevne kineske pjesm e. Logično je da obradiva zemlja, dobivena zajednič­ kim radom u okviru kooperacije, ostaje svojina zajednice 1 biva povrem eno preraspodjeljivana. Jedino bašta uz kuću, ko ju je raskrčila sam a ta porodica, ili voćka koju je za­ sadila, sve više postaje privatna svojina43. V rt i znači, uosta­ lom, ograđen prostor, tj. polje zatvoreno za druge, nasuprot poljim a koja nisu ograđena i koja su zajednička svojina*. D odjeljivanje zemlje i povrem enu preraspodjelu obra­ divih polja, pri čem u su se parcele izvlačile kockom, potvr­ đ u ju i mnoga istorijska i lingvistička svjedočanstva. Di­ jelovi obradive zem lje u Loreni su n ajp rije nazivane s o r s; zem lja kockom dodjeljivana u biblijskoj starozavjetnoj Pa­ lestini bila je nazivana n a h a l a (kocka), a ta riječ je docnije dobila i značenje »svojina« itd. Isti je slučaj bio i u antičkoj G rčkoj45. Kad je sa pojavom razvijenijih poljoprivrednih m etoda zem lja mogla najzad da sačuva i tra jn iju plodnost i kad je kolektivni rad na k rčen ju p restao da igra značajnu ulogu u životu sela, počela je da se jav lja i privatna svojina polja. No čak i tada, i sve dok se seoska zajednica nije osula, stara zajednička svojina se održava u različitim oblicima. T rećina seoske svojine — osim okućnice i vrta, s jedne strane, i obradivih polja, s druge — trećina, koju su sači­ njavali pašnjaci i šum a, ostaje zajednička svojina. Pravo besplatne ispaše, tj. pravo svih članova zajednice da stoku odgone na polja p rije sjetve i d a pabirče ostatke usjeva poslije sjetve, pravo podizanja i k o rište n ja zajedničkih mli­ nova i vode, zatim p retv aran je sela u jedinstvenu cjelinu * Kada je, zahvaljujući ustanku seljaka, na vlast u Kini došla dinastija T’ang (618. god. naše ere), ona je obnovila sistem perio­ dične preraspodjele obradive zemlje, ali je vrtove (koji su činili nešto oko jedne petine svakog imanja) ostavila u nasljednu svojinu seljačkim porodicama44. 3 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

34

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

koja je kao takva kolektivno odgovorna za plaćanje poreza i nam eta, poštivanje o bičaja uzajam ne pomoći, pravo zasni­ v an ja novih im anja n a raskrčenim dijelovim a šum e — sve te pojave pokazuju da se vijekovim a održala silna solidarnost zajednice u seoskom životu, solidarnost ko ja vuče korijen iz nek ad ašnje zajedničke svojine. Nemoguće je n ab ro jati sve izvore koji p o tvrđuju posto­ ja n je te zajedničke svojine zem lje kod svih civilizovanih na­ ro d a na jednom stu p n ju njihovog razvoja. Ukazaćemo u k ra t­ ko sam o na neke od glavnih izvora. Japansku seosku zajed­ nicu, zvanu m u r a, opisao je Jošitom i, a Josoburo Takekoši, u svom m onum entalnom d je lu E c o n o m i c A s p e c t s o f t h e H i s t o r y o f C i v i l i s a t i o n o f J a p a n , opisuje zajedničku svojinu zem lje u staro doba, sa podjelom parcela kockom . U Indoneziji je »prvobitno bila seoska zajednica« piše d r J. H. Boeke. W ittfogel je ispitao sistem t s i n g - t i e n , po d jelu p o lja u kineskom selu na devet kvadrata, i otkrio da seoska zajednica potiče od zajedničkog p risv ajan ja zem­ lje46. U d jelu o staro m carstvu egipatskih faraona, profesor Dyckmans izričito kaže da je zem lja bila prvobitno svojina klana i da je periodično preraspodjeljivana u parcelam a. Isto to tv rd i i p ro feso r J a c q u e s P ire n n e o sv o jo j H i s t o i r e d e s I n s t i t u t i o n s et du D r o i t p r i v e de l ' a n c i e n n e E g y p t e47. Jacques W eulersse je, opisujući poljoprivredni sistem arapskog n aro d a Alauita, otkrio do danas očuvane tragove zajedničke svojine, koja je nekad preovladavala u čitavom islam skom svijetu: » M u š a a su sela u ko jim a sva zem lja prip a d a cjelini seoske zajednice. N ijedan od članova ove zajednice ne po­ sjed u je zem lju privatno, nego sam o im a pravo na cjelinu seoskog posjeda. Po tom e pravu, njem u dolazi u dio jedan dio te zajedničke zem lje prilikom periodične preraspodjele z e m lje . . . a ta preraspodjela se vrši svake tri godine48«. Poluzvanični A f r i c a n S u r v e y navodi za čitavu cen­ tra ln u i istočnu A friku da je »tačna tv rd n ja da u čitavom ovom dijelu Afrike preovlađuje shvatanjeipo kojem je zem lja zajednička svojina plem ena ili grupe49«. Govoreći o ekonom iji na polinezijskom ostrvu Tikopija, Raym ond F irth k o n statu je da su »po tradiciji, voćnjaci i

R A D , P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

35

vrtn e parcele svojina velikih porodičnih grupa (klanova)50.« Isto rijsk a istraživanja p o tvrđuju nostojanje kolektivne svo­ jin e zemlje i u hom erskoj G rčkoj, u germ anskoj M a r k i , u drevnom selu Acteka, u drevnom indijskom selu iz vre­ m ena budističke literature; u selima Inka su obrađivana po­ lja nazivana s a p s l p a š a , tj. »zemlja ( p a š a ) koja p ri­ pada svima«; isto je i u selim a V izantijskog carstva, naime u Egiptu, Siriji, Trakiji, Maloj Aziji i na Balkanu prije do­ seljavanja Slovena; u staroj R usiji je isto u seoskoj zajednici, zvanoj o b š č i n a; kod Južnih Slovena, Poljaka, M ađara itd. U stu d iji rađenoj za F. A. O. Sir Gerald Clausen potvrđuje, uostalom , d a je poljoprivreda prvobitno bila svuda u okvi­ rim a zem ljoposjeda zasnovanog na zajedničkoj svojini seo­ ske zajednice, sa povrem enom preraspodjelom zemlje51. Obrada navodnjavanog tla, kolijevka civilizacije P oljoprivreda je u početku bila nevjesta i neredovna: čovjek nije znao kako da sačuva plodnost tla. Otkriće na­ vodnjavanja i ugarenja iz osnova je izmijenilo poljoprivrednu tehniku. Posljedice te poljoprivredne revolucije bile su nedogledne. G ajenje dom aćih životinja i prvi počeci poljoprivrede omogućili su čovjeku da pod kontrolu stavi svoja sredstva za održanje. S istem atska p rim jena ugara i, naročito, navod­ njavanje, u p o treb a životinja za poljske radove omogućili su ljudim a da sebi obezbijede stalan i značajan višak nam irnica, koji je poticao sam o od sopstvenog rada ljudi. Svako zasi­ jano zrno u M esopotam iji je donosilo sto ' zrna prilikom žetve52! P ostojanje stalnog viška nam irnica omogućilo je zanat­ skim tehnikam a da postanu autonom ne, da se specijalizuju i usavrše. D ruštvo je moglo da hrani hiljade ljudi koji nisu imali neposrednog učešća u proizvodnji nam irnica. Grad je mogao da se odvoji od sela. Rođena je civilizacija. Već stari Grci Homerovog doba su civilizaciju sm atrali djelom poljoprivrede53. Kinezi klasične epohe su m itskom caru Čen-Nungu54 pripisivali d a je istovrem eno »pronašao« i poljoprivredu i trgovinu i civilizaciju. Zanimljivo je da actečko predanje p ripisuje narodno blagostanje jednom bo­

36

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

žanskom otkrovenju koje je veliki sveštenik prim io u snu, otkrovenju kojim bog »M eksikancima nalaže da nasipim a zaustave vodu velike rijeke koja je tekla oko podnožja jed­ nog brijega i da se voda tako razlije po ravnici«55. Isto ričar H eichelheim ide dalje od tih ograničenih p rim jera i ne u stru ­ čava se da izjavi, s pravom , da je p o l j o p r i v r e d a b i l a o s n o v s vih c i v i l i z a c i j a sve do m o d e r n o g k a p i t a l i z m a 56. A u am eričkoj Enciklopediji društvenih nauka stoji: »Ni isto rija ni arheologija nisu dosad otkrile posto jan je neke velike civilizacije koja ne bi u najvećoj m jeri zavisila od triju žitarica: pšenice, kukuruza i pirinča57«. Prelaz ka obradi navodnjavanog tla i pojava gradskog života, koji potiče otud, odigrao se na više m jesta Zemljine kugle na kojim a su p rirodni uslovi to omogućavali. Još je teško odrediti u kojoj m jeri se taj razvoj kod raznih naroda odigravao bez uzajam nih u ticaja; no, za izvjesne istraživače je izvjesno da tih uticaja nije bilo. Razvoj poljoprivrede na­ vodnjavanjem , veliki i stalni višak nam irnica, specijalizacija zanata i razvoj gradova odigravali su se kao uzastopne pojave u dolinam a Nila, E u frata i Tigra tokom V-og m ilenija p rije naše ere; u dolini Hoang-Hoa u Kini, u Iran u i na ostrvu K ipru tokom IV-og m ilenija; u dolini Inda; u centralnoj Aziji i na ostrvu K ritu tokom IH-eg m ilenija; u kontinen­ talnoj G rčkoj, u Anadoliji, u dolini Dunava i na Siciliji tokom II-og m ilenija; u Ita liji i južnoj A rabiji (u m inejskoj kra­ ljevini* i sabejskoj civilizaciji) tokom I-og m ilenija prije naše ere; u zapadnoj Africi (civilizacije Gane, M alija i Sangoje u dolinam a Nigera i Senegala), kao i u Americi (M eksiko, Gvatemala, P eru) tokom prvog m ilenija naše ere. Metalurška revolulcija Poljoprivredna revolucija se, uopšte uzeto, odigrava kra­ jem epohe glačanog kam ena. Oslobođeni robovanja gladi, k oja ih je držala na k rajn je niskom nivou, ljudi mogu da * Etimološki, Minea znači »izvorska voda, voda proljeća«5*. U isto vrijeme se i Njemačka i Galija započinju civilizovati zahva­ ljujući primjeni ugarenja.

K A D . P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

37

razvijaju svoje urođene osobine kao što su radoznalost i tehničko eksperim entisanje. Oni su već odavno bili saznali da se neke vrste gline mogu peći na vatri i tako praviti posuđe. Izlažući vatri izvjesne vrste kam ena, otkrili su me­ tale a zatim i njihovu upotrebu, čudesno pogodnu za proiz­ vodnju oruđa za rad. U zastopno pronalaženje bakra (u Vl-om m ileniju p rije naše ere u dolini E ufrata i Tigra, kao i u dolini Nila), kalaja, pa pogodne mješavine bakra i kalaja, zvane bronza (u III-em m ileniju p rije naše ere u Egiptu, M esopotam iji, Iran u i In d iji), i, najzad, gvožđa (oko 1300 godina p rije H rista kod H etita, poslije sporadične upotrebe gvožđa kod stanovnika crnom orske obale) — predstavljaju najznačajnije etape te tehničke revolucije. Posljedice m etalurške revolucije su se pokazale značaj­ nim n ajp rije u sam oj poljoprivredi, koja i nadalje ostaje osnovna ekonom ska djelatnost društva. S upotrebom m etal­ nih o ru đ a za rad u poljoprivredi, p rije svega pluga sa me­ talnim lemešom, postaje neophodna upotreba životinjske sna­ ge, te proizvodnost poljoprivrednog rada doživljava nov skok. U potreba pluga sa gvozdenim lemešom omogućava razvoj ekstenzivne poljoprivrede i pojavu gradova na inače nepo­ godnoj zemlji Evrope u V III—V II stoljeću prije naše ere59. U vođenje m etalnih o ruđa u V III stoljeću naše ere omogućuje znatno p ro širenje obrađene površine, te otud i velik porast stanovništva60. Tako je stvoren m aterijalni uslov za poletan razvoj za­ natskih tehnika i za odvajanje grada od sela. Porast stanov­ ništva, omogućen opštim porastom blagostanja*, stavio je na * Kao i kod svih živih bića, to povećanje stanovništva ie najobjektivniji pokazatelj boljih uslova razvitka. Geograf RatzelM daje sljedeću tabelu, koja pokazuje odnos između broja stanov­ ništva i različitih načina života na početku ovog stoljeća, tabelu koju mi ovdje reprodukujemo nešto uproštenu: Stanovnika na jednu englesku kvadratnu milju Plemena lovaca i ribolovaca u perifernim krajevima naseljenog svijeta (Eskimi) od 0,005 do 0,015 Plemena ribolovaca i lovaca u stepama (Bušmani, Australci, Patagonci) od 0,005 do 0,025

38

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M I TI

raspolaganje znatnu rad n u snagu. Povećanje viška nam irnica dalo je sredstva za život toj gradskoj radnoj snazi. Sami m etali čine glavnu sirovinu zanatlijam a. U suštini, n ajp rije kao tehnika za luksuz i ukrase, m e­ talu ršk i zanat se specijalizuje u izradi o ruđa za rad i oružja svih v rsta. Sa kovačkim radom zanatstvo definitivno stiče svoju autonom iju*. Plemena lovaca sa začecima poljoprivrede (Dajaci, Papuanci, neka plemena u Indiji, najsiromašnija crnačka plemena) od 0,5 do 2 Plemena ribolovaca nastanjenih na oba­ lama mora ili rijeka (američki Indijanci u sjeverozapadnoj Americi; stanovnici ma­ lih polinezijskih ostrva itd.) do 5 Stočari nomadi od 2 do 5 Poljoprivrednici sa začecima zanata i tr­ govine (centralna Arfika, Malezijski arhi­ pelag) od 5 do 15 Nomadi koji se bave i poljoprivredom (Kordofan, Persija, Senar) od 10 do 15 Nomadi koji se bave ekstenzivnom poljo­ privredom (islamske zemlje zapadne Azije i Sudana, zemlje istočne Evrope) od 10 do 25 Plemena ribolovaca koja se bave i zem­ do 25 ljoradnjom (pacifička ostrva) Krajevi sa intenzivnom poljoprivredom 100 (narodi centralne Evrope) Krajevi sa intenzivnom poljoprivredom 200 u južnoj Evropi Krajevi sa poljoprivredom na navodnja­ vano j zemlji u Indiji više od 500 Industrijski krajevi u zapadnoj Evropi više od 750 * U južnoj Evropi kovač je prvi zanatlija koji profesionalno radi za tržište. Latinska riječ f a b e r , tj. kovač, i njemačka ri­ ječ S c h m i e d , koja takođe znači kovač, označavale su u po­ četku prosto zanatliju, uopšte zanatliju62. Međutim, u zapadnoj i centralnoj Evropi se urbana civilizacija još ne javlja u bronzano doba; tek pomoću pluga sa gvozdenim lemešom stvara se tu obilan višak proizvoda. Naprotiv, u Centralnoj Americi klima i manja gustina naseljenosti omogućuju napredak civilizacije još prije nego što su u upotrebu ušla metalna oruđa za rad. No, baš taj izuzetak pokazuje da proizvodnja i koncentracija znatnog društvenog viška proizvoda uslovljavaju pojavu civilizacije. Različitost prirodne sredine neizbježno izaziva i razlike u načinima proizvodnje toga viška proizvoda i razlike s obzirom na vrijeme u kojem se pojedini narodi uspinju do tog stupnja.

R A D , P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

39

Proizvodnja i akumulacija Poljoprivreda, koja može da sačuva i poveća plodnost tla, stvara stalan višak nam irnica, značajan d r u š t v e n i v i š a k p r o i z v o d a . Taj višak proizvoda čini osnovu ne samo društvene podjele rada, odvajanja zanatstva od poljo­ privrede, grada od sela nego i osnovu društvene podjele na klase. Sve dok je društvo isuviše sirom ašno da bi moglo stvoriti stalan višak proizvoda, društvena nejednakost se ne može ni razviti u većoj m jeri. Još i danas u zem ljam a Levanta »na planinskim oranicam a žetva je tako sirom ašna da zemlja nikako ne može da hrani i zakupnika i vlasnika«, dok je plodno zem ljište svojina veleposjednika koji uzim aju od se­ ljak a polovinu žetve, ako ne i više63. »U uslovim a prvobitnog društva ne postoji rob. K a d j e d a n č o v j e k n e p r o i z ­ vede više nego što sam može pojesti, onda n e m a e k o n o m s k e o s n o v e za r o b o v l a s n i š t v o . Ono se jav lja tek kad su se ljudi naučili da' nagom ilane proiz­ vode rada sklone u skladišta i upotrijebe za velike radove na izgradnji«64. Ispitavši društvene ustanove 425 prvobitnih plemena, H obhouse, W heeler i G insberg su utvrdili da u naroda koji ne znaju ni za poljoprivredu ni za stočarstvo nikako nem a robova. O tkrili su začetke robovlasništva kod 1/3 naroda koji su prešli na stupanj stočarstva ili na početke poljoprivrede i tek na stu p n ju potpuno razvijene poljoprivrede robovlasni­ štvo je opšta pojava. T rideset godina kasnije C. Darryl Forde dolazi d o istih zaključaka65. čim je stvoren stalan višak proizvoda, javlja se i m o­ gućnost za jedan dio društva da prestane produktivno raditi, da stekne slobodno vrijem e na račun drugog dijela društva. Iskorištavanje ratn ih ili bilo kojih drugih zarobljenika kao robova (u Polineziji se rob označava riječju tangata-taua, što znači doslovce: čovjek stečen u ratu 66 predstavlja jedan od d va n ajuobičajenija oblika prve podjele društva na klase. Drugi oblik te prvobitne podjele društva na klase je kad jedan dio d ru štv a m ora da plaća nam ete. K ad se poljoprivreda razvila već u mnogo m alih sela, svako od n jih proizvodi jedan višak, koji, uzet svaki za se, jed v a da bi mogao pomoći nastanku profesionalnog zanat­

40

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

stva, a još m anje osnivanju gradova*. Efektivno korištenje toga viška je moguće tek ako on biva koncentrisan iz svih sela na jedno m jesto: »Višak k o ji je proizvela jedna zasebna porodica, iznad po treb a njene dom aće potrošnje, bio je vjerovatno jako m a­ len u jed n oj tako zaostaloj seoskoj ekonom iji da je veliki dio teladi m orao svake godine biti pojeden. Da bi takva za­ jednica mogla pribaviti nužnu količinu tuđih proizvoda — na p rim jer so ili m etale — trebalo je koncentrisati te vi­ škove (pojedinih porodica). Isto rijsk a svjedočanstva o civi­ lizaciji bronzanog doba na starom O rijentu, kao i etnograf­ ska svjedočanstva iz Polinezije i Sjeverne Amerike pokazuju da ustanova poglavice predstavlja jedan način koncentracije, a k u lt jednog boga drugi način. Stvarni poglavica i im agi­ narn i bog mogu p rik u p ljati znatan višak koji se daje kao običajni d ar ili kao žrtveni d a r bogu što je svaka porodica članica poglavičine skupine ili poklonica boga davala od svojih sopstvenih m alih viškova68«. Ono što je u početku još dobrovoljno i neredovno, po­ staje k asnije obavezno i redovno. Prim jenom sile, tj. organi­ zacijom države, uspostavlja se jedan društveni poredak za­ snovan na tom e da seljaci u stu p aju višak nam irnica novim gospodarima**. Govoreći o najran ijim narodim a, Malinovsky objašnjava: »Ti narodi nem aju ni centralne ni političke vlasti. P rem a to­ me, oni n em aju ni vojsku, ni oružane odrede ni policiju. A nem a n i borbi m eđu plem enim a. Kad je neko povrijeđen, on se sveti iznenadnim napadom na pojedince ili borbom šakam a . . . Rat m eđu njim a ne postoji«. C. D arryl F orde isto tako opisuje prvobitni kom unizam klana, u kojem nem a na­ * Po američkom asirologu A. L. Oppenheimu, prvi mesopotamski gradovi su bili samo velika sela i zadržavali su strukturu identičnu strukturi seoske zajednice67. ** u nigerijskoj kraljevini Nupe još uvijek se renta davana poglavarima naziva darom, »kinta«, po selima, dok se u okolini kraljevog grada Bide naziva već »desetinom« (dzanka)6'>. Karakte­ ristično je da arapska riječ »makhzen«, što znači »vlada«, potiče od glagola »khazana« »nagomilavati« i »stavljati u skladište«, te da od te arapske riječi potiču i francuska riječ »magasin« i španska riječ »almacćn«!

R A D , P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

41

sljednog poglavice, 'kod Tungua u sjeveroistočnom Sibiru70*. U prvim gradovima, naprotiv, Hjdchelheim konstatuje po­ javu državne organizacije: »U novim centrim a (urbanim ) stanovništvo se s a s to ji. . . u većini od gornjeg sloja, ko ji živi od rente (tj. od prisva­ ja n ja viška rada seljaka), zem ljoposjednika, plemića i sveštenika. Tu još treba dodati f u n k c i o n e r e , č i n o v n i k e i s l u g e k o j i su i n d i r e k t n o h r a n j e n i od to­ g a g o r n j e g s l o j a tj. državni ap a ra t) .. .72«. Osim koncentrisanja i akum uliranja društvenog viška proizvoda, te nove klase posjednika vršile su i druge dru­ štveno nužne i progresivne funkcije. One su omogućavale raz­ vitak um jetnosti, nastale od um jetničkih zanata koji su ra­ dili za nove gospodare. One su omogućile i diferencijaciju društvenog viška proizvoda zahvaljujući akum ulaciji, a dife­ ren cijacija viška proizvoda je isto što i diferencijacija same proizvodnje. Omogućile su, a djelim ično i lično osigurale zahvaljujući svojoj dokolici, povećanje tehnike, znanja i nor­ m i kojim a je obezbijeđeno održanje i razvoj sam ih poljopri­ vrednih proizvodnih snaga: astronom skih i m eteoroloških znanja, kojim a se reguliše režim voda, približno vrijem e i eventualnu odbranu žetve, geom etrijskih znanja, koja su po­ magala pri diobi polja; obavljanje radova na krčenju, koje je bilo nužno usljed porasta stanovništva — sve se to obav­ ljalo na nivou koji je prevazilazio snage jednog sela ili jedne grupe sela; izgradnju kanala, nasipa i sprovođenje drugih radova neophodnih za navodnjavanje itd.**. T ehnika akum ulacije služi kao opravdanje velikim m a­ terijalnim privilegijam a. M ada je akum ulacija istorijski neop­ * Kod Indijanaca Nambikvara poglavica (nilikande, tj. onaj koji ujedinjuje) uživa autoritet koji se zasniva na saglasnosti, i nema nikakvo pravo prinude. Kad je Levy-Strauss zapitao jednog Indijanca kakve privilegije ima poglavica, dobio je odgovor isti onakav kakav je dobio i Montaigne god. 1560, kad je isto pitanje postavio jednom Indijancu, naime: »Mora da bude prvi u borbi!«71. ** Prije 2.400 godina je Kautilia, prvi ministar Sandragupte, kralja države Maurija u Indiji, u svom djelu »Artačastra« pori­ jeklo čitave civilizacije objasnio radom seljaka: »jer činjenica da sela zadovoljavaju svoje sopstvene potrebe i da ljudi jedinu ra­ dost (!) nalaze u poljima, omogućava povećanje kraljevog blaga, robe (trgovina!), žita i pokretnih stvari (pokretnog bogatstva).«

42

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

hodna, nikako nije dokazano d a je u izvjesnom dužem roku ne bi mogla postići i sam a zajednica, š to se tiče privilegija, narod, koji je bio žrtva tih privilegija, svakako ih je osjećao kao o tim ačinu te su one izazvale proteste, kao što u starom Egipatskom carstvu p ro te stu je seljak koji govori u S a t i r i o z a n a t i m a74. M arksistička kategorija »istorijske nužnosti« je, uosta­ lom, mnogo složenija nego što to vulgarizatori obično p re t­ postavljaju. U n ju je dijalektički uključena ne sam o akum u­ lacija društvenog viška proizvoda koju su vršile stare posjed­ ničke klase nego i b orba seljaka i robova protiv tih klasa, b orba bez koj^ bi napori m odernog p ro le tarijata da se oslo­ bodi bili beskonačno teži. Postoji li »ekonomski višak« Pojam društvenog viška proizvoda, koji potiče od poim a stalnog viška sredstava za život, bitan je za m arksističku ekonom sku analizu. A taj pojam je sve do sada bio prihvaćen ne samo od većine ekonom ista nego, što je važnije, i od svih antropologa, arheologa, etnologa i poznavalaca prvobitne ekonom ije. Cesta navođenja djela tih poznavalaca, posvuda u prvim poglavljim a ove knjige, ukazuju na to da em pirijski podaci savrem ene nauke p o tv rđ u ju osnovne hipoteze m ark­ sističke ekonom ske analize. Jedini ozbiljan naučni napad uperen protiv pojm ova o ekonom skom višku i društvenom višku proizvoda u pretkapitalističkoj ekonom iji potiče od profesora H arrya W. P earsona, u jednom poglavlju kolektivne publikacije objav­ ljene u redakciji K arla Polanyia, Conrada M. Arensberga i samog Pearsona, » T r a d e a n d M a r k e t i n t h e E a r l v E m p i r e s « . Taj napad zaslužuje da se detaljno ospori. K ritika profesora P earsona može biti sažeta u pet tačaka: 1. Pojam »ekonomskog viška« je zbrkan, je r se u njem u zapravo k riju dvije različite kategorije: apsolutni višak, u fiziološkom sm islu te riječi, ispod kojeg društvo ne može da o pstane; i relativni višak, o kojem odlučuje društvo. 2. A »ekonomski višak«, uzet u apsolutnom smislu, u biološkom sm islu riječi ne postoji. Nemoguće je odrediti

R A D . P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

43

onaj minim alni nivo sredstava održanja ispod kojeg bi je­ din k a propala; nemoguće ga je odrediti za društvo kao cje­ linu76. U svakom slučaju, taj nivo je tako nizak da nema nikakvog dokaza da je ikad neko ljudsko društvo živjelo u cjelini na tom e nivou. 3. š to se relativnog viška tiče, on nije rezultat ekonom­ skog razvoja, poglavito porasta prosječne proizvodnosti rada. Uvijek i svuda je bilo potencijalnih višaka. Odluke da se stvore ili uvećaju sredstva koja nisu nam ijenjena proizvođa­ čima za njihovu potrošnju, te odluke su društvene i mogu biti donesene iz apsolutno neekonom skih razloga (religioznih, političkih, radi prestiža). 4. N ema ni traga od nekog dokaza ( n o t a s h r e d o f e v i d e n c e ) da su »privatna svojina, razm jenjivanje, trgo­ vina, podjela rada, tržište, novac, trgovačka klasa i eksploa­ tacija« nastali zbog ekonom skog viška u kritičnim m om enti­ m a razvoja ljudskog društva. Takve tvrdnje mogu biti oprav­ dane sam o postulatom da »logičan tok ekonom skog razvoja vodi k a sistem/u tržišta u Evropi u XIX-om stoljeću76«. 5. Uostalom, čitavo to shvatanje je izvedeno iz najgrub­ ljeg m aterijalizm a, koji »ekonomski i društveni razvoj zasni­ va na uskom kapacitetu ljudskog stom aka77«. Na svim nivoi­ m a m aterijalne egzistencije ekonom ska sredstva su upotreb­ ljavana za neekonom ske svrhe. U svojoj argum entaciji profesor Pearson polazi od raz­ likovanja »apsolutnog viška« i »relativnog viška«, razlikova­ nja koje je, da se razum ijem o, sam on unio u spor. Koliko mi znamo, ni fiziokrati, ni engleski ekonom isti klasične škole, a posebno M arx i Engels — nisu nikad »nivo održanja života«' p osm atrali kao apsolutni biološki pojam . No, otud nikako ne tre b a zaključiti da taj pojam nem a precizno istorijsko zna­ čenje, u svakom konkretnom slučaju, tj. da se proizvoljno može sm anjiti nivo koji jedan narod u određenoj epohi sma­ tra m inim alnim . Zato je pogrešno tvrditi da čitavo društvo p o sjed u je potencijalni izvor višaka, nezavisan od porasta p rosječne proizvodnosti rada. Istina, nijedno društvo ne može opstati ako, obezbjedivši n ajsk rom niju ishranu, ne može da proizvodi u_ m jeri dovoljnoj za održavanje zaliha oruđa za rad. U »apsolutnom«

44

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

sm islu riječi — nijedno društvo ne bi moglo preživjeti kad bi se svelo na sam nivo »biološkog« života. No, sve dok čovjek ne k o n t r o l i š e svoja sredstva za život — dru ­ gim riječim a: sve dok ljudi u prvobitnim hordam a ili ple­ m enim a žive sam o od sak u p ljan ja plodova, od lova i ribo­ lova — taj »višak« je i neizvjestan i k rajn je ograničen. Iz p rostog razloga što svako izuzetno povećanje tekuće proiz­ vodnje ne bi donijelo i »stalni višak«, nego bi, naprotiv, iza­ zvalo glad je r bi porem etilo ekološku ravnotežu toga n asta­ njenog kraja. K ad profesor Pearson piše da nijedno ljudsko društvo nije nikad živjelo n a takvom s tu p n ju sirom aštva, on zapravo čini sličnu grešku kakvu s pravom prebacuje neoklasičnim ekonom istim a. Kao što ovi čitavu ekonom sku djelatnost shvataju u funkciji tržišne ekonom ije, tako i p rofesor Pear­ son čitavu ekonom sku prošlost čovječanstva posm atra u svjetlosti ekonom ije prvobitnih naroda koji su već na po­ četku civilizacije ili su već civilizovani pošto su prošli »neo­ litsku revoluciju« te se već bave poljoprivredom i stočar­ stvom. Ali kad se uzm e u obzir kako je to vrijem e poslije neolitske revolucije m inim alno k ratk o u poređenju sa d ru ­ gim vrem enom p o sto ja n ja čovječanstva p rije te revolucije, kad sebi predstavim o kako su stotine, ako ne i hiljade, prvobitnih plem ena iščezle ne dočekavši stadij neolitske re­ volucije upravo zato što nisu mogle da riješe problem odr­ žanja života u jednoj prirodnoj sredini koja se m ijenjala, onda ćemo razum jeti koliko je neodrživa ta tvrdnja. N aprotiv, dokazi, kako logički tako i em pirijski, potvr­ đ u ju da je većina ljudskih društava p rije neolitske revolu­ cije* m orala da vodi stalnu borbu za golo održanje, da su ta društva bila pod jakim dojm om te borbe, k o ja je izgledala da se nikad neće završiti čovjekovom pobjedom , i da su sve društvene ustanove koje je profesor Pearson naveo kao do­ kaze suprotne teze (naim e da u tim društvim a značajno m je­ sto zauzim aju m agija i religija) im ale čisto ekonom ske f u n k c i j e , tj. upravo su im ale da doprinesu rješenju za­ strašu ju ćeg problem a pribavljanja sredstava za život. * Treba odvajati plemena koja su živjela u izuzetno povolj­ nim prirodnim sredinama, plemena koja se obično označavaju kao »napredniji lovci«.

R A D , P O T R E B N I P R O IZ V O D , V IS A K

P R O IZ V O D A

45

Otud ključna važnost neolitske revolucije. Prvi put u ljudskoj p redistoriji kontrola nad sredstvim a za život p re­ lazi od prirode na samog čovjeka. Tada prvi put ta sredstva mogu biti i umnožavana, ako ne bezgranično, a ono bar u m jeri koja je do tada bila apsolutno nepoznata. Iz istih raz­ loga, jedan značajan dio društva može biti oslobođen potrebe da neposredno doprinosi proizvodnji nam irnica. Ne postoji nijedan arheološki ili antropološki podatak koji bi danas doveo u p itanje taj očigledni dokaz o povezanosti između pojave s t a l n o g i z n a č a j n o g v i š k a n a m i r n i c a , s jedne, i, s druge strane, odvajanja zanata od poljoprivrede, odvajanja grada od sela, podjele društva na klase. Istin a je da povećanje prosječne proizvodnosti rada stva­ ra samo n u ž n e m a t e r i j a l n e u s l o v e za društveni razvoj i preobražaje. N ema nikakvog ekonom skog autom a­ tizm a k oji bi bio nezavisan od društvenih snaga*. Ljudi sami stv araju svoju istoriju: a postojeće društvo se brani od sna­ ga preobražaja. Prvobitno društvo brani svoju stru k tu ru za­ snovanu na jednakosti. Dakle, potrebna je društvena revo­ lu cija da bi se prvobitno društvo jednakosti rastočilo i da bi se stvorilo društvo podijeljeno na klase. Ali ta dru­ štvena revolucija je m o g u ć a samo ako je dostignut stu­ p anj proizvodnosti koji jednom dijelu društva omogućava da se oslobodi m aterijalnog rada. Dok god nem a toga m ateri­ jalnog uslova — toga potencijalnog viška društvena revolu­ cija o kojoj je riječ nem oguća je. Profesor Pearson će odgovoriti da se na osnovu svega toga može zaključiti da je odlučujući pokretač bio ipak društveni, tj. želja da se jedan »model« organizacije društva zamijeni drugim . Mi smo sprem ni da priznam o prim at društvenog faktora. No, da li bi jedan savez plem ena prvobitnih lovaca mogao da osnuje Rim sku im periju, štaviše samo Hamurabijev Vavilon? Da li bi m esopotam ski seljaci mogli da stvore m odernu ind u striju ? O dgovoriti na ta pitanja znači shvatiti strategijski značaj povećanja ekonom skog suviška i društve­ nog viška proizvoda u istoriji čovječanstva, viška koji na­ staje povećanom proizvodnošću rada. * Vidjeti poglavlje II, paragraf: »Društvo s organizovanom kooperacijom i društvo koje počiva na ekonomiji radnog vremena «.

POGLAVLJE II

RAZMJENA, ROBA, VRIJEDNOST P ro sta razm jena Ako sc sretn u horde koje sak upljaju različite plodove ili horde koje vole različite životinje, onda je taj susret prilika za prigodnu razm jenu. »Tram pa i trgovina se razvijaju u k rajevim a koji im aju različite proizvode, gdje u šikari ili na obali, u šum i i ravnici, planini i dolini rastu drugačiji proizvodi, što daje p odstreka za uzajam nu razm jenu1«. Govoreći o rodezijskom narodu Bem bam a, koji veoma m alo u p ražnjavaju trgovinu, Audrey I. R ichards k onstatuje d a »prirodni uslovi u kojim a žive Bem be objašnjavaju u izvjesnoj m jeri zašto je trgovina m eđu njim a m alo razvijena, pošto su uslovi u toj oblasti uopšte tako jednoliki d a postoji veom a malo razloga da jed an k raj te oblasti razm jenjuje svoja do b ra sa drugim 2«. Porijeklo razm jene je, dakle, i z v a n jedinice prvobit­ nog društva, pa bilo to horda, klan ili plem e. U k rilu te jedinice v ladaju u početku u zajam na pom oć i kooperacija pri radu, što isključuje razm jenu. Obaveza svakog pojedinca pre­ m a zajednici određena je tu običajem ili obredom ; ona se razlikuje već prem a dobu, polu i sistem u srodstva. Ali ta obaveza nije uslovljena protuuslugom . A b i t n u k a r a k ­ teristiku razmjene čini upravo izmjerena protuusluga. Ta m jera ne m ora biti e g z a k t n a . Na stu p n ju proste, slučajne i prigodne razm jene, m jera protuusluge ne može ni biti egzaktna. H orde i plem ena koji veom a malo poznaju p rirodu, porijeklo i uslove proizvodnje, kao i pravi način up o treb e proizvoda koji p rim aju »u razm jenu« za drugi proiz­ vod, neizbježno se rukovode proizvoljnošću, ćudljivošću ili slučajem p ri određivanju uslova te razm jene. Razmjena,

R A Z M JE N A . R O B A , V R IJ E D N O S T

47

najegzaktnije »mjereni« čin m odernog ekonomskog života, nastala je u m aterijalnim uslovim a koji su isključivali svaku mogućnost egzaktnog m jerenja. P rosta razm jena je slučajna i prigodna, te ne može biti sastavni dio norm alnog m ehanizm a života prvobitnih ljudi. Ona može da se javi kao rezultat slučajnog nastanka jednog viška proizvoda, ali isto tako i usljed iznenadne krize u eko­ nom iji prvobitnog društva (usljed gladi)*. U oba slučaja, prvobitna grupa koja zna za susjedne grupe pokušavaće da uspostavi razm jenu i vršiće je bilo p ljačkom bilo m irnim putem . Prigodan susret dviju grupa sa viškovima različitim po prirodnom kvalitetu, po korisnosti, po u p o t r e b n o j v r i j e d n o s t i — stvara najnorm al­ niji uslov za čin proste razm jene. Nijema trampa i ceremonijalni darovi Ako jedna prvobitna grupa redovno raspolaže viškom bilo kojih proizvoda pošto je zadovoljila svoje sopstvene po­ trebe za p otrošnjom , p ro sta razm jena može p rerasti u raz­ vijenu razm jenu. A razvijena razm jena više nije slučajan čin koji se sada odigrava u izuzetnim m om entim a, nego je to više-manje regulisan niz razm jena. Do u spostavljanja strogih pravila razm jene dolazi tek poslije dugog prelaznog vrem ena, počev od situacije u kojoj se povrem ena razm jena vrši bez egzaktne m jere. Dvama na­ činim a snabdijevanja tuđim proizvodim a — prostoj razm jeni i pljačkaškom pohodu — odgovaraju dva prelazna oblika razm jene u prvobitnih grupa: cerem onijalni d ar i nijem a tram pa. K ontakti između prvobitnih grupa koje nisu u srodničkim vezama gotovo nikad nisu kontakti grupa jednakih po snazi. Ti kontakti graniče s neprijateljstvom , a granica biva lako prekoračena. Iskustvo uči slabije grupe da je bolje pobjeći kad se približavaju opasni stranci. A ove druge iskustvo uči da ne * Govoreći o plemenu Bašiga u istočnoj Africi, May Mandelbaum-Edel konstatuje da se »trgovina (razmjena) ovdje vrši samo onda kad je nužno da se dopuni nedovoljna snabdjevenost namir­ nicama usljed rđave žetve3«.

48

R A S P IIA V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

treb a prorjeđivati slabije grupe čije proizvode žele pribav­ ljati, je r tako m ogu izgubiti svaku mogućnost da te proiz­ vode pribave*. Tako se na granici otvorenog neprijateljstva prećutno uspostavljaju regulisani odnosi razm jene koji se nazivaju nijem a tram pa. Slabija grupa ostavlja proizvode nam ijenjene razm jeni na pustom m jestu i uklanja se dok p a rtn e r ne ostavi svoje sopstvene proizvode na isto m jesto. Ekonom ska isto rija obiluje p rim jerim a nijem e tram pe. H erodot govori o takvim odnosim a između M avara i Crnaca zapadno od G ibraltara, a arapski putnik Ib n B atutah o tak­ vim odnosim a persijskih, ta tarsk ih i grčkih trgovaca u juž­ noj Rusiji sa stanovnicim a hladnih stepa sjeverne Rusije. Takvi p rim jeri su samo jedan dio klasične litera tu re o toj pojavi. Danas nalazim o nijem u tra m p u u mnogim krajevim a svijeta: u k o ntaktu sibirskih ču k ča sa stanovnicim a Aljaske; u N e g r i t o s a, koji žive u dolinam a na sjeveru ostrva Luzona, Filipini, u njihovim odnosim a sa hrišćanskim sta­ novnicim a iste oblasti; u plem ena Avatva u sjevernoj Ro­ deziji, u njihovim odnosim a izm eđu stanovnika un u trašn jo sti zemlje i stanovnika m očvara; na Novoj Gvineji, Novim Hebridim a, u Indiji, u Indoneziji itd.5. N ijem a tram pa i, još više, razm jena koja se vrši uz otvo­ reno n ep rijateljstvo potiču od k ontakta izm eđu prvobitnih grupa koje nisu bile vezane srodstvom . U nutar same grupe, vidjeli smo, prvobitno nem a odnosa razm jene. H rana i drugi predm eti za zadovoljavanje p rim arn ih potreba nisu bili razm jenjivani, nego dijeljeni6. Ono što tu postoji — jesu prosto darovi, pokloni (dragocjeni predm eti, talism ani, ukrasi), na koje se po običaju uzvraća poklonom , kao što je to i danas uobičajeno sa poklonim a u n u ta r m oderne porodice, a da pri tom e niko ne vodi tačan račun o vrijednosti i p ro tuvrijed­ nosti poklona. * »Mundugumori (pleme lovaca na ljudske glave na Novoj Gvineji) lutaju veoma daleko tražeći ne samo neprijatelja koga će iznenada napasti nego isto tako i partnere sa kojim će trgo­ vati . . . Od mršavih, napola izgladnjelih plemena koja žive u obla­ sti istočnih močvara oni kupuju lonce za kuhanje, košare za hranu, mreže protiv kom araca. . . Oni kažu da dobro vode računa o tome da ih ne pobiju sve, jer tada ne bi bilo proizvođača lonaca.. /«•

R A Z M J E N A , R O B A , V R IJ E D N O S T

49

Ali kad se grupe povezane istim precim a prošire i raziđu po terito riju isuviše širokom da bi imale zajedničko vodstvo, one se dijele u posebne grane istog stabla. Razmjena poklona — a pokloni su različiti proizvodi karakteristični za teritorije na kojim a žive razne podgrupe — tada se pretvara u stalnu ustanovu, ponavlja se periodično sa cerem onijam a i postaje redovna. Ceremonijal izražava odnose stvarne m aterijalne m eđuzavisnosti između podgrupa i činjenicu da jedna ne mo­ že da postoji bez druge ili, pak, prosto srodničke veze7. Ista ustanova cerem onijalne razm jene poklona održava se u prvobitnim grupam a koje su već prešle i na stupanj inokosne poljoprivrede, ali koje ostaju okupljene u seoskoj zajednici. Razlika izm eđu žetvi pojedinaca u okviru iste za­ jednice, ili između žetvi raznih sela koja su povezana srod­ stvom, biva povrem eno izravnavana razm jena poklona; brojni oblici cerem onijalne razm jene poklona, čija je ekonom ska funkcija danas um anjena ili se ne opaža, imali su takvo funk­ cionalno porijeklo. U L e s S t r u c t u r e s e l e m e n t a i r e s d e l a par e n t e Claude Levy-Strauss ubjedljivo je pokazao koliko su te razm jene darova, isto kao i razm jene žena, urasle u ekonom ski život na tom e stu p n ju društvenog razvoja i ko­ liko su ta dva paralelna toka poklona — koja, uostalom, prvobitni ljudi sm atraju istovetnim a pošto se i same žene sm atraju poklonima! — neophodna z a o d r ž a n j e d r u ­ š t v e n e p o v e z a n o s t i g r u p e . Podjela rada je tada u suštini bila podjela rad a između polova, a svaki neprom i­ šljen izbor žene mogao bi dovesti do slabljenja izvjesnih grupa, pa čak i do njihovog iščezavanja. Zato pravila o uzajam nosti podrazum ijevaju da jedan m uškarac »može uzeti ženu samo iz grupe iz koje se može tražiti žena, je r je u prethodnoj generaciji jedna sestra ili jedna kći bila izgubljena; dok jedan b ra t duguje drugim a jed n u sestru (ili dok jedan otac duguje kćer), je r je u prethodnoj generaciji jedna žena udajom došla u tu grupu8«. »Egzogamija, zaključuje Cl. Levy-Strauss jedino je sred­ stvo održanja grupe kao grupe, jedini način da se izbjegne beskonačno dijeljenje grupe n a zatvorene dijelove, do čega bi i došlo kad bi brakovi bili sklapani između srodnika9*«. 4 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

50

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

U plem enu O zuitem Ibo (južna N igerija) razm jenu poklona u hrani o b jašn jav aju sam i članovi plem ena na sljedeći na­ čin: »Ljudi kažu da je u prošlosti, još prije nego što je početkom ovoga vijeka do nas došlo brašno od m anioke, često vladala teška oskudica u hrani tokom tri m jeseca (juni-avgust) p rije godišnjeg b ran ja biljke jam . Još uvijek se u ta tri m jeseca upražnjava stari sistem prenosa hrane: svi koji im aju nam irnica, po k lan jaju i h . . . Tako su ljudi obavezni da svojim ženam a i rođacim a po m ajci čine poklone u h ran i.11«. C erem onijalna razm jena može da p rem aši granice jed ­ nog plem ena i da se proširi na više plem ena ili naroda koji žive u nekoj određenoj oblasti. Kao god što cerem onijalna razm jena u n u ta r jedne uske grupe sam o izražava uske veze solidarnosti i kooperacije u radu, tako i njeno protezanje na više plem ena i naroda izražava n ap o r da se izm eđu njih ustale m iroljubivi odnosi kooperacije12. »U početku su poslanstva (koja su dolazila da izm ire dažbine) slata pro sto od vladara zem lje N anjang (na jugoi­ stoku Azije) u kinesku prestonicu kao izaslanici koji iskazuju čestitke ili izraze poštovanja za kineski dvor. Ta poslanstva su uvijek bila prim an a kao ponizni izaslanici koji predstav­ lja ju i izražavaju potčinjenosti svojih gospodara Sinu neba. Naravno, oni su donosili i proizvode svojih zem alja kao po­ klone i car je, u dobroti svog srca, činio zauzvrat i njim a poklone. Ti kineski pokloni su često im ali više vrijednosti nego pokloni donijeti sa Jave, sa Bornea i iz Malezije; no čak da su pokloni bili i jednake vrijednosti, tu se jasno * Levy-Strauss polemiše sa Frazerom, koji razmjenu žena tu­ mači time da prvobitni ljudi nisu imali čime da plate »cijenu« (s i c) za ženu. On ima pravo kad Frazera kritikuje što u prošlosti pretpostavlja »račune« koji se vode tek u mnogo »razvijenijim« društvima. Ali Lćvy-Strauss nema pravo kad zaključuje: »U raz­ mjeni žena nema ničeg sličnog jednom smišljenom rješenju eko­ nomskog problema . . . To je akt prvobitne i nedjeljive sv ijesti...« . U stvari, sam Lćvy-Strauss je ukazao na to koliko vitalnu eko­ nomsku ulogu igra žena u prvobitnoj ekonomiji. Zelja da se »cir­ kulacija žena« uredi tako da svi zreli muškarci imaju najveću jednakost u šansama za sklapanje braka odgovara, dakle, sasvim jednoj e k o n o m s k o j nužnosti održanja društvene ravnoteže10.

R A Z M JE N A , R O B A , V R IJ E D N O S T

51

radilo o začetku m eđunarodne trgovine, koja se upravo uspo­ stavlja.13« Kad je individualna ekonom ska djelatnost — prije svega u poljoprivredi — počela da zauzima sve značajnije m jesto u okviru seoske zajednice, kad su se veze cerem onijalne raz­ m jene i nijem e tram pe umnožile i postale redovne, tada p o staju sve češći elem enti m j e r e n j a i i z r a č u n a v a n j a razm ijenjenih poklona u zajednici kako bi se održala njena ekonom ska ravnoteža. Tako u d e s a i , indonezijskoj seoskoj zajednici, postoje, jedan pored drugog, dva oblika ekonom ske djelatnosti: s a m b a s i n a m b a t , nenagrađena djelatnost, usm jerena ka zadovoljavanju životnih potreba, i t o e l o e n g m e n s e l o e n g , djelatnost usm jerena ka za­ dovoljavanju individualnih potreb a za koju onaj ko je obav­ lja nekom e im a pravo da očekuje i, više ili m anje, odgova­ raju ću p rotuuslugu14. Ispitavši većinu prim jera cerem onijalne razm jene poklona, S chechter15, je našao da u većini slučajeva načelo ekvivalencije, dakle tačnog m jerenja protuusluge, već igra odlučujuću ulogu. Istina, još smo daleko od tržišne eko­ nom ije zasnovane na proizvodnji roba. Ali ekvivalencija je već opšte prihvaćena i čak institucionalizirana, kao što se vidi u H am urabijevom zakoniku16. Razvijena razmjena N ijem a tram pa i cerem onijalni dar su prelazni oblici između proste razm jene i razm jene kao opšte pojave, raz­ mjene koju možemo označiti uobičajenim nazivom r a z v t jena razmjena. Razvijena razm jena ne potiče više iz susreta dvaju slu­ čajnih višaka, nego iz susreta redovnog viška sa drugim proizvodima. Tako nijem a tram pa i cerem onijalni dar mogu uzeti oblik razvijene razm jene; oni isto tako mogu da prevaziđu čak i taj oblik i da se uključe u pravu sistem atsku razm jenu. U prvobitnom d ruštvu u kojem zanatstvo još nije steklo svoju autonom iju, m ogu se, usljed specifičnih svojstava jedne date terito rije, pojaviti r e g i o n a l n a s p e c i j a 1 i z a c i i a i regionalna podjela rada. Pleme koje živi na takvoj teritoriji može se uveliko posvetiti proizvodnji toga specijalnog proiz­ voda i pojaviti se prem a susjednim plem enim a kao kolektiv

52

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

specijalista. Ono će proizvoditi znatan višak toga specijalnog proizvoda i razm jenjivaće ga za specifične proizvode drugih plem ena. N auka o pred isto rijsk o m dobu i etnografija u k a­ zuju na to da su o r u đ a z a r a d i u k r a s i prvi proiz­ vodi koji m ogu u velikoj količini da poteku iz nekog centra date proizvodnje, pom oću razvijene razm jene. Već u epohi tesanog kam ena bile su organizovane prve radionice za izradu kam enih oruđa, naročito u Sent-Ašelu i n a ostrv u Bemlo, jugozapadno od Norveške. U epohi gla­ čanog kam ena postojali su pravi rudnici krem ena u Egiptu, na Siciliji, u Portugaliji, u F rancucskoj (G ran-Presinji), u Engleskoj (G rim s’Greiv i C isbari), u Belgiji (O bur i Spien), u švedskoj, u Poljskoj (istočna Galicija i okrug K ielce). Na ostrvu M arua su nađeni ostaci radionice za izradu kam enih o ruđa koja je snabdijevala veliki dio Nove G vineje17. Heichelheim navodi velik b roj izvora koji svjedoče o kolanju, u n ajran ije doba, ukrasnih p redm eta na veoma širokom pro­ sto ru 18. Sa povećanjem proizvodnosti rada i obrazovanjem malih ali redovnih višaka u mnogih plem ena i m alih susjednih na­ roda, taj sistem regionalne specijalizacije može da se proširi i pretvori u stalnu m režu razm jene i da dovede do prave regionalne podjele rada. N a p rim jer, u bazenu Amazona raz­ ličita plem ena im aju svoje sopstvene specijalnosti: Menimeli su naročito poznati po svojoj gm čariji; K arahoni proizvode naročito jake otrove; Boroi su specijalisti za proizvodnju pro stirk i, tkanica i šupljih cijevi od trstike; N itotoi se ističu u proizvodnji m reža ležaljki19. Izm eđu tih plemena, a na osno­ vu njihove specijalnosti, razm jena postaje sve redovnija. No, za svako od tih plem ena proizvodnja specijalnih proizvoda je sam o dopunska, drugorazredna djelatnost eko­ nom skog života. E konom ija ostaje u suštini zavisna od sa­ k u p ljan ja plodova, od lova i ribolova (ponekad ima i začetak a p o ljoprivrede), tj. od tražen ja sredstava za ishranu u p rirodi. Još nikakva zanatska specijalizacija ne postoji unu­ ta r plem ena, u kojem je potpuno odsutna razvijena razm jena, osim ako cerem onijalni d ar ne sm atram o začetkom te raz­ vijene razm jene. Oni koji danas proizvode grnčariju m oraju su trad a n ići u lov ili rad iti na zemlji, inače plem e ne bi moglo da izbjegne p ro p ast od gladi.

R A Z M JE N A , R O B A , V R IJ E D N O S T

53

Trgovina Razvoj poljoprivrede i stvaranje stalnih viškova, počev od neolitske revolucije, stvaraju m ogućnost stalne razm jene sa narodim a koji još ne raspolažu takvim viškovima; raz­ m jena ulazi u novu fazu. Razm jena nije više ograničena na rijetk e proizvode regionalne specijalizacije. Ona sada obu­ hvata sve proizvode čitave oblasti. Javljaju se l o k a l n a t r ž i š t a . Svako plem e ili svako selo i dalje zadovoljava svoje sopstvene potrebe još u velikoj m jeri samo. Ali nijedno pleme i nijedno selo nije više potpuno nezavisno od nabavke tuđih proizvoda. »Mnoge zajednice (u južnoj N igeriji) raspolažu viškom nam irnica i drugih dobara za svakodnevnu upotrebu, kao što je grnčarija, rogožina ili drvena oruđa, koja preko mnogih lokalnih tržišta dospijevaju do kupaca iz drugih zajednica . .. Tako p rašum ska sela Agoi, na padinam a brežuljaka Oban . .. m ijen jaju nadim ljeno sušeno meso divljači na seoskim trgo­ vima pored rijeke Kruz, gdje kupuju korijenje biljke jam koje pak nisu ubrali stanovnici tih sela, nego Iboi, koji žive desetak kilom etara dalje uz rijeku. Isto tako sela grnčara, koja su relativno m alobrojna i jedna od drugih udaljena, proizvode gotovo sve viškove i njihovi proizvodi razm jenom šire se po te rito riji od 200 kvadratnih kilom etara i više. I tako, m ada je porodična zajednica, a još više seoska, u ve­ likoj m jeri autarhična u pogledu nam irnica i većine pred­ m eta svakodnevne upotrebe, ona često ne pokriva, ili čak nikad ne pokriva sve svoje potrebe iz sopstvene proizvod­ nje20«. Sistem o p š t e r a z m j e n e se vrem enski podudara sa počecima profesionalnog zanatstva u n u ta r sela ili plemena. Ali to je specijalizacija u n u ta r s e o s k e z a j e d n i c e . Za­ natlije, koji sve više nap u štaju poljoprivredni rad, dobijaju sredstva za život u naknadu za svoje usluge. Razmjena unu­ ta r sela ili plem ena ostaje, dakle, u z a č e t k u . Tako je, na prim jer, kod stanovnika ostrva M arkiza na Pacifiku, ili kod plem ena Kafličo i Gugo u istočnoj Africi. Neke zanatlije su tu postale već potpuno autonom ne. Drugi to još nisu. Zanatlije prve vrste dobijaju svake godine od seoske zajed­ nice izvjesnu količinu hrane, odjeće i ukrasa kao naknadu

54

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

za sav svoj rad. Z anatlijam a druge vrste pom ažu ostali čla­ novi plem ena obrađujući polja, sa kojih zanatlije treba da d o biju svoja sredstva za život21. Ni u jednom od ta dva slu­ čaja se ne radi o pravoj razm jeni. O pšta razm jena izm eđu različitih sela, plem ena i m alih n aroda vrši se više-m anje kolektivno, od stran e sam ih proiz­ vođača, od jednog dijela zajednice (na p rim jer, obavljaju je žene)* ili pom oću predstavnika zajednice. To obavljanje razm jene nije sam o po sebi još specijalizovana ekonom ska aktivnost: »U srednjovjekovnoj Evropi, kao i danas u poljoprivred­ nim oblastim a, prosječan proizvođač je bez usluga profesio­ nalnog trgovca mogao da p ro d a ili razm ijeni m ale viškove sa svog porodičnog gazdinstva (ja ja, sir, kokoši, povrće, m li­ jeko, stoku, pa čak i žito). Isto tako su svuda gdje se ra ­ dinost sastojala od proizvodnje po m alim zanatskim jedini­ cam a i gdje su robe bile proizvođene u m alim količinam a ili po porudžbini, mogli da k o n ta k tira ju neposredno, bez posredstva trgovaca. Ne sam o kovač ili seoski grnčar nego i m esar, p ekar ili proizvođač svijeća po gradovim a prodavali su sam i svoje proizvode24«. Ta situ acija se m ijenja sa m etalurškom revolucijom . Prvi m etali kojim se čovjek znao da koristi, bak a r i kalaj, nisu mogli da se nađu u svim zem ljam a, a naročito u onim zem­ ljam a u kojim a se, zahvaljujući poljoprivredi sa navodnja­ vanjem , javio prvi uspon civilizacije. Rudnici su sm ješteni u izvjesnim, sasvim određenim krajevim a, naročito u planin­ skim, gdje su ti m etali mogli svakako da budu upotrebljavani već odavno u dekorativne svrhe a da tim e nije, u ekonom ­ skom sm islu te riječi, prouzrokovana m etalurška revolucija. * Ukoliko su to žene, koje su prve upražnjavale poljoprivredu, razumljivo je da su one prve upražnjavale redovnu razmjenu viškova namirnica. Po kineskom predanju, žene su se prve bavile trgovinom. Još donedavno je čitava trgovina bila u rukama žena kod sljedećih naroda: Toga, Somalija, Gala, Masai u Africi, Tatari i Tibetanci u Aziji22. Forde, Scott i Nadel konstatuju istu pojavu i u Nigeriji. U Nikaragvi prije Kolumba samo su žene mogle da donose robu ma tržište23. Isto tako su u kraljevini Dahomej (Afrika) samo žene prodavale robu na lokalnom tržištu.

R A Z M JE N A , R O B A , V R IJ E D N O S T

55

Da bi nabavili te rude, poljoprivredni narodi, koji su raspolagali dovoljnim viškovima nam irnica, tehnikom i slo­ bodnim vrem enom, m orali su ići po te rude tam o gdje ih je bilo, i nabavljali su ih, bez sum nje, najprije pljačkom , a zatim norm alizovanom razm jenom 25. Razm jena na velike daljine, m eđunarodna razm jena između krajeva udaljenih jednih od drugih i stotinam a kilom etara, nije mogla biti neka dopunska djelatnost kojom bi se zanatlija ili poljo­ privrednik bavili pored svojih poslova u proizvodnji. Tako je nastala nova podjela rada, bavljenje razm jenom se od­ vojilo od drugih ekonom skih djelatnosti. Rodila se trgovina. Kod prvobitnih naroda m etalurška revolucija izaziva isto­ vrem enu pojavu profesionalnog zanatstva i opšte razm jene. Prve zanatlije koji su potpuno odvojeni od poljskih radova jesu p u t u j u ć i k o v a č i (im a ih još i danas kod Bantu C rnaca u Ekvatorijalnoj Africi i kod Fulba u Zapadnoj Afri­ ci). Kod tih naroda m etalurška revolucija čini autonom nim trgovca, definitivno ga odvaja od zanatlije, a ovoga od po­ ljoprivrede. Zanimljivo je napom enuti da dva oblika razm jene, opšti, još nespecijalizovani oblik, i trgovina kao specijalizovano bavljenje razm jenom , postoje po pravilu u isto vrijem e u poljoprivrednim krajevim a. Tako kod Indijanaca plemena S o r t i , u Gvatemali, seljaci i zanatlije odlaze sami na lo­ kalno tržište jednom sedmično, a na šire jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca, da p rodaju svoje male viškove. Ali trgovac koji donosi proizvode iz drugih krajeva — prolesionalni je trgovac. Ista razlika zapažena je i kod Nupea, u Nigeriji26. U bakreno doba, trgovina se razvija ulpravo u prvoj egi­ patskoj p rijedinastičkoj civilizaciji; u prvoj m esopotamskoj civilizaciji, zvanoj pretpotopskoj; u civilizaciji najstarijeg otkopanog sloja Troje, u Maloj Aziji; u kritsko-m ikenskoj civilizaciji u G rčkoj; u civilizaciji Acteka u M eksiku prije španskog osvajanja; u staroj indijskoj, kineskoj i japanskoj civilizaciji itd. U jednom djelu iz klasične kineske literature, u D o ­ datku Konfučijevom kanonu o promjena­ ma , govori se da su tržišta (tj. trgovina) pronađeni u isto vrijem e kad i plug, tj. u isto vrijem e kad se odigravaju zna­

56

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

čajne p rom jene u poljoprivredi izazvane m etalurškom revo­ lucijom 27. Sa bronzanim dobom razvoj trgovinskih veza postaje neophodan preduslov za p rim jen u tehničkih znanja u proiz­ vodnji. Brižljivo proučavajući nalazišta b a k ra i kalaja kojim a je raspolagala ta epoha, G ordon Childe je pokazao da su m editeranski narodi m orali da uspostave m eđunarodne trgo­ vinske veze sa m nogim zem ljam a upravo u onoj m jeri u kojoj su prelazili na proizvodnju bronzanih predm eta. Od In d ije do Skandinavije postoje, naim e, sam o četiri oblasti u kojim a su mogli da se nađu oba ta m etala istovrem eno, a to su: Kavkaz, Ćcška, Španija i K ornvol28. A bronzano doba nije nastalo ni u jednoj od te četiri oblasti. N arodi koji su razvili civilizaciju bronzanog doba morali su, da bi nabavili te dragocjene m etale, preduzim ati krupne trgovinske pohode — ukoliko to nisu bili povrem eni pljač­ kaški pohodi, kao što su oni koie je radi rudnika na poluostrvu Sinaja preuzeo F. razlika u najam ninam a je više od 50%. Isto ta o čeličane im aju fizičku proizvodnost za 38% veću o za 80%. A li a m e r ič k e skih, a finansijsku proizvodnost veću

160

RA SPR A V A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

najam nine su za više od tri p u ta veće od britanskih. Ame­ rička proizvodnost je dvostruko veća od japanske, a najam ­ nine su p e t p u t a veće! Japanska čeličana N akavam a ima proizvodnost istu kao i am erička, ali najam nine iznose svega jed n u č e t v r t i n u am eričke! M. M adinier je ubjedljivo pokazao, u svom nedavno izdalom djelu, da se stalna razlika u najam ninam a od 2 0 °/o izm eđu francuske provincije i Pariza u suštini može obja­ sniti sam o razlikom u snazi pariških i provincijskih sindi­ kata. Bilo bi, m eđutim , pogrešno sm atrati moć sindikata n ez a v i s n o m varijablom p ri određivanju najam nina. Moguć nost prevladavanja konkurencije izm eđu radnika — osim izvjesnih sindikata visokokvalifikovanih radnika koji p rak ­ tično p rim jen ju ju n u m e r u s c l a u s u s za obučavanje i prijem novih članova — postoji sam o ako rezervna arm ija nezaposlenih ne raste stalno. Čak i u povoljnim uslovim a povećanje najam nina nailazi na i n s t i t u c i o n a l n e pre­ preke, što nem a nikakve veze sa tehničkim ili »čisto ekonom ­ skim« preprekam a. T eorijski, povećanje realnih najam nina je moguće sve dok je cjelokupni iznos najam nina m anji od čistog nacionalnog proizvoda. Povećanje najam nina tada tra ­ ži da se izvrši p r e r a s p o d j e l a d o h o d a k a i p r e ­ bacivanje sredstava izm eđu odjeljka potrošnih dobara i o d jeljka proizvodnih dobara, dva procesa koji mogu da izazovu teškoće i otpore, ali koji zato ipak ostaju mogući, a da ne izazovu ni stvarnu krizu ni stvarnu inflaciju. Ti procesi traže sam o p rom jenu i n s t i t u c i j a , tj. da nestane moći kapitala, a posebno njegove moći da obustavlja inve­ sticije čim m u p rofitna stopa padne suviše nisko. Ali u kapitalističkom uređ en ju povećanje najam nina nai­ lazi na jed nu p rep rek u koja iskrsava mnogo p rije nego fizič­ ka ili ekonom ska granica mogućnosti povećanja. K ada se. u k orist pune zaposlenosti, najam nine povećavaju više od proizvodnosti, tada pada profitna stopa, pa čak i stopa viška vrijednosti. A opasnost od toga padanja brzo stavlja u pogon m ehanizm e pom oću kojih se privreda zasnovana na profitu prilagođava novoj situaciji: povećavaju se cijene da se na­ doknade gubici kapitalovih izdataka za najam nine, jav ljaju se inllacione tendencije, sm anjuju se investicije, sm anjuje se

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

161

broj rad n ih m jesta, vrši se užurbana racionalizacija proiz­ vodnje, radnici bivaju zam jenjivani m ašinam a. I sm anjenjem investicija i racionalizacijom prouzrokuje se nezaposlenost. A čim se ona javila kao »prepreka«, povećanje realnih na­ jam n in a p o staje u kapitalizm u nemoguće. Zato najotvoreniji branioci kapitalizm a tvrde da je on neodrživ u uslovima »prezaposlenosti« tj. u uslovim a pune zaposlenosti. Kako onda u okviru teorije o vrijednosti rada objasnili povećanje realnih najam nina kakvo se javlja u gore opisanim uslovim a? V rijednost radne snage ne podrazum ijeva samo cijenu dobara nužnih za život i za čisto tjelesnu nadoknadu izgub­ ljene snage (kao i dobara potrebnih za održanje radnikove djece, tj. za reprodukciju radne snage uopšte). V rijednost radne snage podrazum ijeva isto tako i jedan moralni i isto­ rijski elem ent, tj. cijenu onih roba (i nekih ličnih usluga) koje je već tra d icija jedne zemlje uključila u nužni životni minimum*. Te potrebe zavise od relativnog nivoa prošle i sadašnje civilizacije, dakle, u k rajn jo j liniji od prosječnog nivoa proizvodnosti rad a u nekom srednjem ili dužem vre­ m enskom razdoblju. Sve dok pritisak rezervne arm ije neza­ poslenih sprečava da se te potrebe uračunaju u nužni »životni m inimum«, n a j a m n i n a , t j . c i j e n a r a d n e s n a g e ć e b i t i i s p o d v r i j e d n o s t i r a d n e s n a g e . Po­ većanjem realne najam nine cijena radne snage samo dospi jeva na nivo svoje vrijednosti, a ta vrijednost teži ka povećanju zajedno sa prosječnim p orastom nivoa civilizacije. Mi, dakle, konstatujem o da p o v e ć a n j e p r o i z v o d ­ n o s t i r a d a i m a na n a j a m n i n e s u p r o t n o djejs t v o . U onoj m jeri u kojoj povećana proizvodnost rada sm anjuje vrijednost sredstava za život, ona teži da smanji ako ne apsolutnu najam ninu, a ono b ar relativnu najam ninu (onaj dio radnog dana u kojem radnik proizvodi u vrijed­ nosti ekvivalent svoje najam nine), ona teži da smanji vrijed­ nost radne snage. U onoj, pak, m jeri u kojoj povećana proiz­ vodnost sm anjuje cijenu i vrijednost mnogih luksuznih proiz­ * Uticaj »tradicije« na proračun najamnine odlučno je iste­ kao Polanyi42 i Joan Robinson43. 11 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

162

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

voda, razvija serijsku proizvodnju (često i na štetu kvaliteta tih proizvoda!) i uključuje u životni m inim um niz novih roba*, ona naprotiv teži da poveća vrijednost radne snage. I sam a a k u m u l a c i j a k a p i ta l a ima protiv u r je č n o d je l o v a n j e na ob im za p o sl e n o s ti i n a t e n d e n c i j u n a j a m n i n a . U onoj m jeri u kojoj m ašina zam jenjuje čovjeka, raste i rezervna arm ija nezapo­ slenih. Ali u m jeri u kojoj se akum ulira višak vrijednosti p ro širu je se i sfera djelovanja kapitala, te stalno niču nova preduzeća i povećavaju se postojeća, te se rezervna arm ija nezaposlenih sm anjuje i kapital traži novu rad n u snagu koju će eksploatisati**. Vodeći računa o cjelini tih činilaca, mogu se objasniti glavne tendencije razvoja najam nina od početka kapitalizm a. Treba u tom e razlikovati dvije velike epohe u zapadnoj Ev­ ropi: prvo, epohu od XVI do sredine X IX stoljeća, kad se najam nine sve više sm an ju ju dok ne padnu na nivo cijene s i t o s a; drugo, epohu od sredine X IX stoljeća do danas, u kojoj n ajam nine prvo rastu, a zatim se u sta lju ju (ili padaju), da bi ponovo rasle. 0 p s i d i o n i višak troškova za život povećavaju se količinski i u velikoj m jeri se diferenciraju, ali ponekad opada njihov kvalitet, što važi, uostalom , i za kvalitet s i t o s a. Epoha prvobitne akum ulacije industrijskog kapitala je epoha p ad anja realnih najam nina, izazvanog, p rije svega, suviškom rad ne snage, stalnim porastom rezervne arm ije neza­ poslenih i tim e što radnička klasa nije im ala svoju efikasnu organizaciju. K apital povećava proizvodnju apsolutnog viška * »Još do prije dva stoljeća nijedna osoba od hiljadu nije nosila čarape. Jedno stoljeće kasnije 1 na 500. Ali danas nema jedne osobe od hiljade koja ih ne nosi«, trijumfalno izjavljuje god. 1831. pisac pamfleta »The Results of Machinery«, koji je objavilo S o c i e t y f o r D i f f u s i o n o f U s e f u l K n o w l e d g e 4-'. ** U zemlji koja je već visoko industrijalizovana nagla ma­ sovna potražnja radne snage može biti zadovoljena, ako je puna zaposlenost već ostvarena, samo ako se u proletarijat uključe i milioni domaćica, mladih i penzionera. To se dogodilo u toku dru­ gog svjetskog rata u SAD, u Njemačkoj, u Velikoj Britaniji itd. Kad je i to učinjeno, preostaje još samo da se privuče inostrana radna snaga.

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

163

vrijednosti sm anjujući najam nine do te m jere da je britan­ ski radnik, kako bi pokrio svoje godišnje potrebe u hljebu, m orao da radi: 1495. 10 sedm ica 1533. 14 do 15 sedmica 1564. 20 sedmica 1593. 40 sedmica 1653. 43 sedmice 1684. 48 sedmica 1726. 52 sedmice Pošto se zbila revolucija cijena, ona je pomogla da se sretno pobijedi svako »besposličenje«45. Nedavno su E. H. Phelps Brow n i Sheila V. H opkins u potpunosti potvrdili te klasične podatke J. E. Th. Rogersa. Oni su našli da su se realne najam nine britanskih zidara kretale ovako: 100—115 god. 1475—1480. 56 1528. 45 1600. 38 1610—1620. 55 1700. 65—70 1740—1750. 53 1765—1770. 47 1772. 38 1800. preko 100 tek 1880. Dakle tek je 1880. po­ novo prem ašen indeks 1 0 0 !46. N išta drugačije nije ni u Francuskoj, Vikont d ’Avenel je izračunao da je od 1376. do 1525. jedan radnik tesar morao raditi prosječno pet dana da bi zaradio ekvivalent za 1 hekto­ litar žita; njegova najam nina je vrijedila 3 kg mesa. Godine 1650. on je m orao da radi 16 dana da bi zaradio istu koli­ činu žita, a njegova najam nina je tada vec vrijedila samo 1 ,8 kg m esa47. Od sredine X IX stoljeća realne najam nine počinju, na­ protiv, da rastu. U Velikoj B ritaniji i Francuskoj one od 1850. do 1914. p o staju praktično dva puta veće48. U čitavom tom e periodu kapitalisti uspijevaju da izazovu znatno sma­ njenje cijena poljoprivrednih proizvoda (ukidanje c o r n l o w s u Velikoj B ritaniji: sve veći izvoz žita iz prekom or­

164

R A SPR A V A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

skih zem alja). K apitalistički način proizvodnje je zabilje­ žio značajnu ekspanziju osvajajući p ro stra n a m eđunarodna tržišta. On je tako zaposlio u izvjesnoj m jeri rezervnu a r­ m iju nezaposlenih u zem ljam a zapadne Evrope, stvarajući je, »ponovo izvozeći« u većoj m jeri u Indiju, Kinu, Latinsku Ameriku, A friku i na Bliski istok. M asovna em igracija radne snage iz Evrope u prekom orske zem lje sa bijelim stanovni­ štvom još više je sm anjila ponudu radne snage na evropskom tržištu. Svi ti činioci, povezani m eđusobno i karakteristični za d atu s tru k tu ru svjetskog tržišta, stvorili su povoljne uslove za jačanje moći sindikata i za povećanje realnih n ajam ­ nina u zapadnoj Evropi. K onkurencija ženske i d ječje radne snage dugo je bila jedno od glavnih sredstava za sm anjivanje prosjeka najam ­ nine*. Drugo sredstvo prim jenjivano još od srednjeg vijeka za sm anjivanje najam nina bio je t r u c k s y s t e m : plaćanje n ajam nina u naturi, tj. u proizvodim a čiju cijenu sam ovoljno o d ređuje ili kvalitet pogoršava sam poslodavac. Radnički o tp o r je otklonio taj oblik supereksploatacije, i pored svih n asto jan ja poslodavaca da se taj sistem zadrži50. On se ipak održao u jednoj posebnoj form i, u obliku prodavnica koje otvara sam o in d u strijsk o društvo kao svoje vlasništvo, i u k ojim a su radnici obavezni da k u p u ju svoju robu, da se zadužuju i da tako budu stalno vezani za istog poslodavca. * Do 1816. mnoge londonske parohije su imale običaj da sto­ tine siromašne djece »prodaju tvornicama pamuka u Lankaširu i Jorkširu, na 300 do 350 km daleko od Londona! Ta djeca su bila tamo slata teretnim vagonima, i filantrop sir Samuel Romilly tvr­ di da su oni zauvijek bivali izgubljeni za svoje roditelje, kao da su bili poslati u zapadnu Indiju. Isti pisac navodi sljedeći, naro­ čito otvoren, ciničan i mrzak tekst iz govora koji je 1811. god. odr­ žao M. Vorthey u Donjem domu: »Gospodin Worthey, koji je go­ vorio za istu stranu (dosl. s iste strane), insistirao je na činjenici da je istina da je odgajanje dječje ljubavi prema roditeljima izvor svih vrlina, ali da je to istina samo za više slojeve društva, dok nije tako u pogledu nižih klasa, i da je u tim klasama za samu djecu dobro da budu oduzeta od svojih bijednih i pokvarenih roditelja. On je dodao da bi bilo jako suprotno javnim interesima da se obustavi transportovanje tolikih mladih radnika pamučnim ma­ nufakturama, jer b i t o n e i z b j e ž n o i z a z v a l o p o v e ć a ­ n j e c i j e n e r a d a . . . 49.

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

165

(to je još i danas jedan od preo vladu jućih oblika p e on a ž e * na jugu SAD, na p rim jer u industriji terpentina). Izuzim ajući najam ninu plaćanu u naturi, dva glavna ob­ lika najam nine su s a t n i c a i plaćanje po k o m a d u (po učinku). Sa stanovišta interesa radničke klase, satnica jo j je m anje štetna. N aprotiv, plaćanje po komadu, koje stalno podstrekava na povećanje učinka, na ubrzavanje ritm a proiz­ vodnje, na sve veću intenzivnost rada, je st idealan instru­ m ent poslodavaca da povećaju proizvodnju relativnog viška vrijednosti. P rikriven oblik plaćanja najam nine po kom adu je n aj a m n i n a k a o p r e m i j a , koja se javlja u am eričkoj m etalurgiji oko 1870. Sada su na snazi nekoliko različitih m etoda izračunavanja: sistem i Rowan, Halsey, Bedeaux, Em erson, Refa itd. Svim tim m etodam a je zajedničko da učinak radnikovog rad a ipak raste brže od odgovarajuće na­ jam nine. Od m ase vrijednosti koju je radnik stvorio sve je m a n j i dio koji prip a d a njem u kao njegov dohodak, a srazm jerno tom e sve je veći relativni višak vrijednosti. Tako npr. u sistem u Rowan: ako se

učinak povećava za 50% najam nina se poveć. za 33% 100% „ „ 50% 200% „ „ 66%

i tako dalje. Sto se tiče sistem a Bedeaux cijeni se da je u SAD on uopšte doprinio povećanju proizvodnje za 50%, a uz poveća­ nje najam nine za svega 2 0 % . 51 Autori otvorene pristalice prem ijskog sistem a najam nina, kao dr. A. Perren, priz n aju koristi koje poslodavac ima od tih sistem a izračunavanja52. Isti rezultat se postiže i različitim sistem im a u č e š ć a u p r i h o d i m a p r e d u z e ć a : rad­ nici su podstrekivani da povećavaju ne samo svoj sopstveni nego i učinak preduzeća. * Iskorišćavanje najamnih radnika do n j i h o v o g svođenja na nivo peona, najsiromašnijih radnika Latinske Amerike prim, red.

166

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

Još neke primjedbe o teoriji apsolutnog osiromašenja »Teorija o apsolutnom osirom ašenju proletarijata« ne postoji u M arxovom djelu. N jem u tu te o riju p rip isu ju nje­ govi politički protivnici, p rije svega stru ja takozvanih »revizionista« u njem ačkoj Socijaldem okratskoj partiji. U n aj­ m an ju ru k u je paradoksalno što je čitava jedna škola, koja se poziva na ortodoksni m arksizam , sm atrala nužnim da p ri­ hvati »teoriju osirom ašenja« i da je brani žestoko i zlona­ m jerno, izazivajući tim e nepovjerenje u m arksističku teo­ riju*. Id eja da realne radničke najam nine im aju tendenciju da sve više pad aju — p otpuno je stran a M arxovom djelu: tu ideju je form ulisao M althus, a od njega preuzeo niko drugi do sam Lassalle kad govori o »gvozdenom zakonu« n ajam nina. M arx je čitavog života vodio žestoku bo rb u pro ­ tiv toga »gvozdenog zakona«, b o rbu koja ipak ne može biti o b jašn jen a nekim pro stim »nesporazum om«, kako to tvrdi John S trachey58. U istinu, kao što sm o to jasno kazali, on je uvijek insistirao n a činjenici da najam nine odgovaraju * Zadovoljićemo se sa dva primjera: U P r i r u č n i k u z a p o l i t i č k u e k o n o m i j u , —ob­ javljenom avgusta 1954. u SSSR-u, tvrdi se: »Apsolutno osiro­ mašenje se ogleda u padu realne najam nine. . . U XX stoljeću re­ alna najamnina radnika Engleske, SAD, Francuske, Italije i dru­ gih kapitalističkih zemalja nalazi se na nižem nivou nego što je bila sredinom (!) XIX stoljeća«53. »U S A D . . . realna najamnina je pala toliko da u 1938. god. iznosi 74°/o od one u 1900. god. U Fran­ cuskoj, Italiji i Japanu. . . realna najamnina je u XIX i XX sto­ ljeću padala jače nego u SAD«54. »U Francuskoj i Italiji realna najamnina se u 1952. god. podigla bar za polovinu (!) iznad pred­ ratne«. »U SAD 72,2% svih američkih porodica imalo je 1949. god. dohodak niži od životnog minimuma, i to onog minimuma koji je bio službeno i pretjerano skromno određen«56, itd. U listu T r u d akademik A. Leontijev u julu 1955. objavio je niz članaka u kojima se doslovce moglo pročitati i ovo: »Ap­ solutno osiromašenje se izražava, prije svega, padom realne na­ jamnine velike mase radnika . . . Prosječna realna najamnina jed­ nog američkog radnika. . . bila je za period 1947—1951. niža za 15% od prosječne najamnine 1938—1940. U 1951. godini realna na­ jamnina američkog radnika bila je za 23% niža od one iz 1946. a za 21% od predratne. Za svoje najamnine američki radnici su mogli da kupe namirnice, odjeću i druga dobra opšte potrošnje

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

167

složenim zakonim a i da optužbe protiv kapitalističkog ure­ đenja m o raju biti nezavisne od relativnog nivoa najamnina*. Ono što možemo naći kod M arxa jest ideja o apsolutnom osirom ašenju ne najam nih radnika, nego onog dijela prole­ ta rija ta k oji kapitalističko uređenje i z b a c u j e iz procesa proizvodnje: nezaposlenih staraca, invalida, osakaćenih, po­ vrijeđenih, za rad onesposobljenih, bolesnih itd., sloja u b o ­ g i h L a z a r a proletarijata, kako ih Marx naziva, najsiro­ m ašnijeg sloja koji je »žigosan svim m ukam a najamnog ra­ da.« Ta analiza nije izgubila ništa od svoje vrijednosti, čak ni u današnjem »socijalnom« kapitalizm u. U SAD teško da je sirom aštvo iščezlo, i pored značajnog p o rasta realnih najam nina61. Dovoljno je upoznati s l u m o v e, najru žnije četvrti N jujorka, Čikaga, D etroita, San Franciska, N ju O rleansa i gradova juga SAD, pa da shvatimo koliko te žrtve jednog nečovječnog, zatupljenog i raščovječenog društva i dalje postoje kao strašna optužba protiv najbogatijeg kapitalizm a svijeta**. Uz to stalno apsolutno osirom ašenje »infraproletarijata« postoji i p o v r e m e n o apsolutno osirom ašenje radnika koje je privredni zastoj ili kriza ostavila bez posla ili im je pala najam nina, itd. samo u smanjenoj mjeri, svega 59°/o od one količine koja im je potrebna«57. Radi zabave mogli bismo navesti čitav niz takvih izjava. Na­ jamnina od 1951. za 21% je niža od one iz 1938. a ova iznosi sve­ ga 74% od najamnine iz 1900. god. Prema tome, američke realne najamnine bi od 1900. do 1951. pale od indeksa 100 na 58,5%. A najamnine iz 1900. su već niže od sredine XIX stoljeća. Treba, dakle, pretpostavljati, po tim »statistikama«, da su od 1850. do 19o0. američke realne najamnine smanjene toliko da najamnina iz i9ou. ne iznosi ni polovinu one iz 1850. Da li bi se našao i jedan eko­ nomist koji bi zaista mogao povjerovati u takve besmislice. * Roman Rosdolsky59 je sakupio sve tekstove iz Marxovih ekonomskih djela o teoriji najamnina i našao je samo jedno mje­ sto koje može da izazove zabunu u pogledu moguće tendencije povećanja realne najamnine usljed izrazitog povećanja " nosti. Isto je učinio i Steindl u svom značajnom djelu M a t u r i t y and S t a g n a t i o n in A m e r i c a n Capi alisrn^ ** Allison Davis je konstatovao da su ljudi toga sloja navikli da žive na ivici nesreće i gladi da čak ne: znaj to neka ambicija ili čežnja da steknu visa znanja. » izvieon, ambicija i želja za napredovanjem su luksuz j

168

RA SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

Jedna rafin iran a varijan ta škole »apsolutnog osirom aše­ nja« tru d i se da dokaže d a ono postoji čak i onda kad se realne najam nine povećavaju. D iskusija se ta d a gubi u kri­ vinam a sem antike. A rzoum anian tvrdi da se »apsolutno osi­ rom ašenje« ispoljava u intenzifikaciji rada, u većem bro ju nesreća na poslu, u povećanoj (!) vrijednosti radne snage i u činjenici da su rastuće realne najam nine sve niže od te v rijednosti63. »Apsolutno osirom ašenje«, koje se ispoljava u p o v e ć a n j u vrijednosti radne snage i u p o v e ć a n j u realnih najam nina, p rije bi bilo nasilje nad logikom, kako form alnom tako i dijalektičkom . Očigledno je da sve te for­ mule misle na r e l a t i v n o osirom ašenje, tj. na osirom a­ šenje u apsolutnim podacim a o životnom standardu (je r ti podaci pokazuju poboljšanje životnog stan d a rd a), nego rela­ tivno u odnosu na cjelokupno društveno bogatstvo, na višak vrijednosti, na proizvodni n apor p ro le tarijata itd. U stvari, tu je riječ o r e l a t i v n o m o s i r o m a š e n j u, koje je najtipičnije za kapitalistički način proizvodnje. Povećanje stope viška vrijednosti je istovrem eno i glavni in stru m en t kapitala za akum ulaciju kapitala i njegovo glav­ no oružje kojim se suprotstavlja tendencijam a pada prosječ­ ne profitne stope. Baš u tom e povećanju stope viška vrijed­ nosti se i ispoljava eksploatatorska priroda kapitalističke p ri­ vrede. E m pirijski podaci svuda po tv rđ u ju tu tendenciju da se sm anji relativni udio n a j a m n i n a * u neto-proizvodu koji stvara rad. John Strachey, inače strog (i nepravedan) k riti­ čar Marxovog ekonom skog sistem a, tvrdi: »Udio najam nina u nacionalnom dohotku je b i o . . . oko 50% u M arxovo doba; on je pao na 40% u prvim godinam a XX stoljeća; na tom e nivou se održao do oko 1939, da bi stan garantovan minimum materijalne sigurnosti. Tek kad je čo­ vjek obezbijeđen u pogledu ishrane i stana za sljedeći mjesec, on sebi može dozvoliti neko učenje ili dugoročnije profesionalno ob­ razovanje62. * U sljedećem poglavlju ćemo govoriti o tome u kojoj mjeri namještenici mogu biti smatrani proizvođačima viška vrijedno­ sti i da li su plaćeni iz onog dijela viška vrijednosti koji su pro­ izveli radnici.

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

169

p ri k ra ju drugog svjetskog ra ta ponovo dostigao 50% (uklju­ čujući tu i plate vojnih snaga, kao što i treba)«64. Odbivši te plate vojnih snaga, koje ipak nisu proizvo­ đači, udio radničkih najam nina u 1949. godini iznosi 47%, a poslije 1951. taj udio je u opadanju s više tačaka gledišta65. M eđutim, ta m ala tendencija ka opadanju (ili, ako hoćete, ta začuđujuća stabilnost udjela rad a u nacionalnom dohot­ ku) nije proizašla iz norm alnog funkcionisanja kapitalizma, nego je plod žestoke borbe najam nih radnika za povećanje njihovog u djela u nacionalnom dohotku. Može li se onda negirati da je kapitalizm u svojstvena tendencija ka relativ­ nom osirom ašenju, ka sm anjenju udjela rada u neto-proizvodu ind u strije? »Ne može«, odgovara g. M. Strachey66. U SAD je ta tendencija, uostalom , veoma jasna. Evo u djela n ajam nina u neto-proizvodu (»value added«) prerađi­ vačke in d u strije: 1880 : 48,1% 1890 : 45,0% 1899 : 40,7% 1909 : 39,3% 1919 : 40,5% 1929 : 35,5% 1939 : 36,7o/o 1949 : 38,5o/o 1952 : 35,0%67. Još određenije: evo linije k retan ja realnog bruto-proizvoda za jedan radni sat i linije realnih bruto-satnica najam ­ nine, u p rosjecim a za svakih deset godina: Realni proizvod na sat u indeksima

Realna satnica najamnine u indeksima

1891— 1900. 100 100 1901—1910. 1 2 2 ,8 102 1911— 1920. 146,0 109,1 1921—1930. 196,4 137,2 1931— 1940. 233,5 158 1941— 1950. 281,3 2096«. Periodično apsolutno osirom ašenje nezaposlenih i dru­ gih žrtava kapitalističke proizvodnje; relativno osirom ašenje,

170

RA SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

više-manje opšte za p ro le tarijat (tj. povećanje realnih na­ jam nina, koje na duži rok zaostaje za povećanjem društve­ nog bogatstva i za prosječnom proizvodnošću rada) — eto to su zakoni po kojim a radnička klasa živi u kapitalističkom u ređenju. Dvostruka uloga radne snage U epohi sitne robne proizvodnje, glavna oruđa za rad, kao tkački razboj, kovački uređaji itd., steknu se jednom za čitav život i p red aju se od generacije generaciji. Kao i zem lja seljaka, ta oruđa nisu »sredstva za proizvodnju koja m o raju da se am ortizuju« u toku tekuće proizvodnje, nego su prosto uslovi i oruđe za zarađivanje. Proizvođač sukna p rodaje sitnom proizvođaču sirovine, a od njega kupuje go­ tov proizvod. Razliku između te dvije cijene čini. u stvari, samo n ajam nina isplaćena zanatliji. Kad preduzim ač daje da se tka o njegovom trošku, njegovi troškovi proizvodnje se u suštini svode na troškove za sirovine i za najam nine. Uloga radne snage, čiji rad on kupuje, isključivo je u tome da se vrijednosti sirovine doda nova vrijednost, čiji samo jedan dio (p rotuvrijednost data za najam nine) povećava preduzimačeve troškove proizvodnje, a drugi dio (za koji proiz­ vođač nije prim io ništa) predstavlja višak rada, višak vri­ jednosti koji prisvaja kapitalist*. D rugačije je kad se pojavio industrijski kapital, kapita­ listički način proizvodnje. K u p o v i n a m a š i n a sada je prethodni uslov za proizvodnju nam ijenjenu tržištu na ko­ jem vlada konkurencija. Da bi se kupile te mašine, treba u nap rijed uložiti znatan kapital. Te mašine nikako se neće prenositi od generacije generaciji, pa neće čak biti dovoljno iskorištavane ni onoliko koliko tra je preduzim ačev život. One će biti tako intenzivno iskorištavane da će poslije izvje­ snog vrem ena biti f i z i č k i i s t r o š e n e . Neće proteći ni mnogo vrem ena dok konkurenti ne konstruišu m odernije ma* Tada je logično što prvi klasici političke ekonomije, po­ sebno Adam Smith, svode vrijednost roba jedino na dohotke pro­ izvođača i posjednika, a zaboravljaju onaj dio vrijednosti koji reprodukuje djelić vrijednosti oruđa za rad.

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

171

Sine, koje proizvode jeftinije i koje će preduzim ač m orati i sam nabaviti ako neće da ga konkurenti tuku. Tako će stare m ašine koje još nisu fizički istrošene, biti m o r a l n o i s t r o š e n e . A kapitalistički preduzim ač će, suprotno sit­ nom robnom proizvođaču, m orati pribaviti nove mašine zato što on m ašine nikako ne sm atra kao prosto oruđe da njime zaradi za život, nego kao k a p i t a l k o j i m a k u m u l i š e višak vrijednosti. K apital unaprijed uložen u kupovinu mašina moraće, dakle, da bude am ortizovan u određenom roku, inače kapi­ talist ne bi bio u stan ju da ide uporedo sa tehničkim na­ pretkom i da pribavlja m odernije mašine. P rem a sadašnjim procjenam a u SAD, m ašina-alatljika se fizički istroši za deset godina; m eđutim , ona je m oralno istrošena već za sedam godina, te m ora biti već tada zam ijenjena m odernijom m a­ šinom 69. Dakle, vrijednost svojih mašina, ili kapital uložen u njih, kapitalist će m orati da am ortizuje već za sedam go­ dina. Sredstva za tu am ortizaciju mogu biti pribavljena samo na jedan način: prenosom jednog dijela vrijednosti sredstava za proizvodnju na proizvedenu robu. Tako, sa stanovišta kapitaliste, radna snaga igra dvo­ stru k u ulogu: prvo, ona čuva vrijednost sredstava za proiz­ vodnju iskorištavanih za proizvodnju i, drugo, ona stvara novu vrijednost. Pošto je u jednom dijelu te nove vrijed­ nosti p redstavljena i protuvrijednost najam nine, kapital ulo­ žen od strane kapitaliste, može se reći da radna snaga č u v a čitavu vrijednost postojećeg kapitala i s t v a r a č i t a v u n o v u v r i j e d n o s t koju prisvaja ka­ pitalista. Svaki industrijalac je potpuno svjestan te činjenice. On pokušava da do m aksim um a sm anji vrijem e u koje njegovi u ređ aji leže neiskorišteni. Svaki dan, svaki sat u koji m ašina nije iskorištena za proizvodnju, je st dan, odnosno sat u kojem se m ašina troši fizički, a naročito m oralno a da pri tom e radna snaga nije odgovarajući dio njene vrijednosti očuvala. To u mnogim preduzećim a vodi ka neprekidnom rad u u sm jenam a za čitava 24 sata. K apitalist koji otvara jedno industrijsko preduzeće mo­ ra svoj kapital da razdijeli na dva različita dijela: jedan dio

172

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

za nabavku m ašina, za zgrade, za sirovine i pom oćne proiz­ vode itd. V rijednost tog dijela kapitala biva očuvana u toku procesa proizvodnje, i to uključivanjem u vrijednost gotovih proizvoda. Zbog toga se naziva p o s t o j a n i k a p i t a l . Drugi dio kapitala m ora biti uložen u kupovinu radne snage. To je k apital koji biva uvećan, i to za višak vrijednosti koji su proizveli radnici. Zato se, dakle, zove p r o m j e n l j i v i k a p i t a l . Odnos izm eđu postojanog i prom jenljivog kapi­ tala se naziva o r g a n s k i s a s t a v k a p i t a l a , š to je jedno preduzeće razvijenije, ili što su razvijeniji jedan indu­ strijsk i sektor ili jedna zem lja, to je i organski sastav ka­ pitala viši i razvijeniji, tj. veći je udio postojanog kapitala, k apitala utrošenog za kupovinu m ašina i sirovina. Novi proizvod koji je stvorila rad n a snaga dijeli se iz­ m eđu poslodavaca i radnika prem a šemi odnosa između viš­ ka vrijednosti i najam nine. Taj odnos se naziva s t o p a v i š ­ k a v r i j e d n o s t i : on je m jerilo kojim se otkriva stupanj eksploatacije radničke klase, š to je ta stopa viša, to je veća nova v rijednost k oju je stvorila rad n a snaga, a prisvojio kapitalist. Za tu stopu su, dakle, u najvišem stepenu zainteresovani sami radnici. Ali na tu stopu nikako ne svraća pažnju sam posloda­ vac. On je, naprotiv, zainteresovan da p rik rije taj precizno određeni odnos, koji se skriva u razm jeni radne snage i na­ jam nine. Ono za šta je kapitalist zainteresovan — je st odnos između mase viška vrijednosti, koju m u donose njegovi po­ slovi, i cjeline kapitala koji je u te poslove uložio: nije li on cjelokupni taj kapital uložio sam o za to d a iz njega izvuče p rofit? Za kap italistu je kupovina m ašina »produktivan utrošak« sam o utoliko ukoliko m u kapitali uloženi u te mašine do­ nose profit, tačno onako kako je to sa ulaganjem kapitala za kupovinu radne snage. Inače, on ne bi kupio nijednu m a­ šinu. On, dakle, m asu viška vrijednosti koju je proizvelo njegovo preduzeće sm atra plodom cjelokupnog svog kapitala. Taj odnos zove se p r o f i t n a s t o p a . Ako p ostojani kapital obilježim o sa p, a prom jenljivi sa pr, i višak vrijednosti sa v, onda ćemo dobiti sljedeću form ulu:

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

173

organski sastav kapitala = — pr stopa viška vrijednosti

= — —• pr

p ro fitn a stopa

= —-— p + pr

Izjednačavanje profitne stope u pretkapitalističkom društvu U sitnoj robnoj proizvodnji, na trž ištu se pojavljuju dvi­ je vrste roba: prvo, m asa dobara za zadovoljenje prim arnih p otreba, dobara koja p rip a d aju proizvođačim a koji proizvode koristeći se svojim sopstvenim sredstvim a za proizvodnju (zanatlije i seljaci); ti proizvođači su, dakle, izvan sfere dje­ lovanja kapitala; drugo, niz luksuznih i egzotičnih proizvoda koje na tržište donosi trgovački kapital. U norm alno vrije­ me, prva vrsta roba se p rodaje po prom etnoj vrijednosti (k o ja je o dređena količinom društveno potrebnog rada) za proizvodnju tih proizvoda, dok se druga vrsta proizvoda pro­ daje po m onopolskim cijenam a, tj. iznad njihove vrijednosti, p ri čem u trgovci vrše u svoju korist prenos vrijednosti na štetu proizvođača i na štetu kupaca*. Da b i ta dva različita opticaja roba mogla ostati odije­ ljena jed n a od drugih, nužna su dva uslova. Prvi uslov je, iz ekonom skih razloga (radi stabilnosti i norm alnog snabdi­ jevanja tržišta) i iz društvenih razloga (da bi zakonodavstvo moglo određivati uslove nečijeg stu p an ja u jednu granu za­ natstv a), da kapital nem a p ristu p a u sferu proizvodnje. Drugi uslov je da relativna rijetk o st kapitala i relativno velika p o tražn ja robe omoguće uspostavljanje niza p a r a l e l n i h m o n o p o l a u sferi trgovine luksuznim proizvodima. Prvi * U srednjovjekovnoj Evropi cijene namirnicama su u gra­ dovima po opštem pravilu utvrđene i ne dopuštaju mogućnost velikih prihoda, osim kad je roba kupljena ispod njezine vrijed­ nosti, kao što su dugo kupovali trgovci Hanze. U Islamskom car­ stvu, gdje to utvrđivanje cijena nije opšte i gdje je uz to trgo­ vina žitom kapitalizovana, periodična smjena dobrih i rđavih že­ tvi izazivala je silne razlike u cijenama (i u profitima). Evo ci-

174

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

uslov se održao do k ra ja srednjeg vijeka. A počev od XVI stoljeća, m a n u fak tu ra i kućni ra d ulaze u sve veću konku­ ren ciju sa zanatstvom . No tek sa triju m fo m velike fabrike k apitalističko in d u strijsk o preduzeće počinje da proizvodi veći dio p o trošnih dobara tekuće upotrebe i da tako određuje vrijed n o st tih dobara. D rugačije stoji u pogledu drugog uslova. Od početka XVI stoljeća, k apital ulagan u m eđunarodnu trgovinu zapadne Evrope počinje da biva veći nego što je to dopuštala po­ tražn ja. Dok nekadašnji veliki m onopolski profiti još bivaju m ogući u poduhvatim a povezanim a s avanturističkim i da­ lekim p u to vanjim a (suvozem na trgovina sa Indijom i Ki­ n om ), dotle u onom e što R obert Lopez naziva »unutrašnjim krugom« m eđunarodne trgovine te epohe, a koji obuhvata Evropu i Bliski Istok, žestoka konkurencija dovodi, s jedne strane, do veće cijene proizvodim a koje su trgovci kupovali radi prep rodaje, a, s druge strane, do znatno nižih preprodajn ih cijena, pa dakle, i do znatno m anjih profita71. I dok su prvo Vizantinci, a onda Venecijanci imali prave monopole na p ro d aju svile i izvjesnih začina, sada na ravnoj nozi u toj trgovini učestvuju Đ enovljani, K atalonci, a ka­ snije i F rancuzi i N ijemci. Dok su flam anski vlasnici suknari im ali monopol na trgovinu suknim a, počev od XIV stoljeća taj monopol krše Italijani, Belgijanci, Englezi, Francuzi, Ni­ jem ci. Dok je njem ačka H a n s a im ala monopol na trgo­ vinu haringam a, drvetom i žitom Baltika, engleski, flam an­ ski, a naročito holandski trgovci p ro b ijaju taj m onopol72. XIV i XV stoljeće su, dakle, karakteristični po širokom prilivu i odlivu trgovačkih kapitala koji nadiru u monopolistička p o d ru čja p rethodnih stoljeća. Taj priliv kapitala jena žitu u Bagdadu, koje su godišnje prosječne cijene, a izraže­ ne u žerminalskim francima po jednom metričkom kvintalu: prosječna godišnja cijena godine jednog metričkog kvintala u žerminalskim francima: 960 — — — — — — 29,04 ž. fr. 970 — — — — — — 12,10 ž. fr. 993 — — — — — — 163,20 ž. fr. 1025 — — — — — — 96,81 ž. fr. 1083 — — — — — — 4,84 ž. fr.70

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

175

usm jeruje ih ka onim sektorim a u kojim a su cijene i profiti još visoki. Tako nastaje i z j e d n a č a v a n j e p r o f i t n i h S i t o p a trgovine, form iranje prosječne profitne stope, koju Lopez p ro cjen ju je n a 7—12%. Ako se naglo povećanje pro­ fita, kao po pratna pojava trgovinske revolucije XVI stoljeća, i zadržalo tokom jednog čitavog stoljeća, trgovačka konku­ rencija uskoro krši španske i portugalske monopole, te se izjednačavanje p rofita i cijena za luksuzne proizvode vrši u mnogo većoj m jeri u velikim stovarišnim centrim a m oder­ nog svijeta: u A ntverpenu, A m sterdam u, Londonu, Veneciji, H am burgu, Bordou itd.* Izjednačavanje profitne stope u kapitalističkom načinu proizvodnje Sličnu pojavu im amo i od samog nastanka kapitali­ stičkog načina proizvodnje. Kad se pronalazi jedan nov sek­ to r proizvodnje, kapitali se s početka upuštaju u nj s opre­ zom. Prvi konstruktori m ehaničkih razboja postali su i proiz­ vođači tek stila i dalje su nastavljali, često, da sami konstruišu svoje sopstvene m ašine. K apitali počinju da se prilivaju u te grane proizvodnje tek od onog trenutka kad su u tim g ranam a profiti visoki. Tako su u godinama 1820—1830., kad je stalno rasla p otražnja tekstilnih mašina, bile podig­ nute velike nezavisne fabrike za izgradnju m ašina u Velikoj B ritan iji74. Isto tako, kad su, poslije napoleonskih ratova, u Evropi, oslobođenoj od kontinentalne blokade, naglo počele da skaču cijene kafe, dok su cijene šećera od šećerne trske padale u konkurenciji sa šećerom dobijenim preradom repe, mnogi plantažeri na Javi, Kubi, H aitiju i u San Domingu počeše * Kuća Welsen iz Augsburga učestvovala je u finansiranju portugalske ekspedicije u Indiju 1505. godine, finansirala je i jed­ nu drugu, polutrgovačku poluvojnu, ekspediciju u V e n e c u e l i 1 5 2 J, bavila se trgovinom začinima između Lisabona, Antverpena i juž­ ne Njemačke, bila je partner u eksploataciji srebrnih i bakrenih rudnika u Tirolu i Mađarskoj, i posjedovala trgovinska zastup­ stva u glavnim gradovima Njemačke, Italije i Švajcarske7 . Uk­ ratko, kapital kuće Welsen prodire u sve sfere koje donose visok profit.

176

R A SPR A V A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

da na svojim p lantažam a gaje kafu u m jesto šećerne trske. Godine 1823. n asta je p ad cijena i profita, te su se profitne stope za kafu i tršća n i šećer izjednačile75. Prvi tehničar portland-cem enta u N jem ačkoj, M. Bleibtreu, deset godina je jedini eksploatisao tu granu proiz­ vodnje. Trebalo je da nastane boom za cem ent 1862—1864. i da p ro fit bude 25%' po toni pa da i drugi kapitali poteku u tu proizvodnju, što je oborilo cijene cem enta76. Izjednačavanje pro fitn e stope u kapitalističkom načinu proizvodnje posljedica je, dakle, priliva i odliva kapitala, priliva u p rivredne grane sa višim profitom od prosječnog i odliva iz sektora sa nižim profitim a. Odliv kapitala sm a­ nju je proizvodnju, stv ara oskudicu grane iz koje se kapital odlio, te čini da se u toj grani, dakle, cijene i p ro fiti penju. Priliv kapitala, naprotiv, izaziva u tim privrednim granam a žestoku k o nkurenciju i o b aran je cijena i profita. Tako je u cjelini svih privrednih grana, usljed konkurencije kapi­ tala i roba, postignuta p r o s j e č n a p r o f i t n a s t o p a ! U sitnoj robnoj proizvodnji proizvođači, norm alno, pro­ d aju robe po njihovoj vrijednosti (k o ja je određena dru­ štveno p o trebnim radom za njihovu proizvodnju). I u kapi­ talističkoj proizvodnji, robe im aju svoju sopstvenu vrijed­ nost. Ta v rijednost se, u kapitalističkom načinu proizvodnje, razlaže na vrijednost k oju je očuvala rad n a snaga, vrijednost p ostojanog kapitala utrošenog za proizvodnju tih roba, i na v rijednost n o v o s t v o r e n u , k oju je stvorila radna snaga (p rom jenljivi kapital + višak v rijednosti). Tako se vrijed­ nost svake kapitalističke robe shem atski dade predstaviti form ulom p -f p r + c. Zam islim o tri preduzeća iz tri razne industrijske grane: A, B, i C. A je, npr., fabrika tjestenina, koja upotrebljava relativno malo m ašina i mnogo radne snage. B je tekstilno preduzeće koje upotrebljava više m ašina, a C je fabrika m a­ šina, koja upotrebljava i još više m ašina. Tako je organski sastav najniži u preduzeću A, a najviši u preduzeću B. P retpostavim o sada da je dat prosječni nivo proizvod­ nosti i intenziteta rada, te da je stopa viška vrijednosti ista u sva tri preduzeća, tj. da je ona 100%. V rijednost proizvod­

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

177

nje u ta tri preduzeća bi mogla tada da se predstavi ovako (brojke označavaju hiljade franaka): A: 3.000 p + 1.000 p r + 1.000 v = 5.000

v pr “

*nrwi/ °

v

1000

p + pr =

4 .0 0 0

=

......................... = 25wo

B: 4.000 p + 1.000 p r + 1.000 v = 6.000 pr

ioo./„

—I — p + pr

_i ”!

5.000

= 20«/.

C: 5.000 p + 1.000 p r + 1.000 v = 7.000 pr

1 0 0 */.

-1

p + pr

6 .0 0 0

= 1 6 ,6 ./,

P rofitna stopa je, dakle, najniža u onoj privrednoj grani koja im a najviši organski sastav kapitala. To je i razumljivo pošto sam o prom jenljivi kapital proizvodi višak vrijednosti. No, kapitalisti su, vidjeli smo, zainteresovani samo za pro­ fitnu stopu k oju im donosi cjelina njihovog kapitala. Kapi­ tali će se,dakle, prih v ati ka privrednim granam a sa najni­ žim organskim sastavom , gdje je profitna stopa najviša. A priliv kapitala znači ogorčenu konkurenciju, širenje mašinizma i racionalizaciju rada. No, te prom jene dovode upravo do povišenja organskog sastava kapitala. A povišenje organ­ skog sastava kapitala je sniženje profitne stope. Priliv i odliv kapitala teži, dakle, da izjednači profitne stope u raz­ ličitim sferam a, m ijenjajući, posredstvom konkurencije, or­ ganski sastav njihovih kapitala. Proizvodna cijena i vrijednost roba Da li to znači da izjednačavanju organskih sastava ka­ pitala u raznim in d u strijsk im granam a m ora da p r e t h o d i izjednačavanje p rofitnih stopa? Nikako. Pogledajmo jos, je hom tri preduzeća, A, B i C, karakteristična za tri različite industrijske grane. Razlike u organskim sastavim a kapitala tih tr iju preduzeća odgovaraju, g r o s s o m o d o , raz i a ma u proizvodnosti rad a pošto proizvodnost rada moze i i posm atrana kao više-m anje srazm jerna organskom sas avu kapitala. 12 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, X

178

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

P retpostavim o da preduzeće B sa njegovim organskim 4.000 p sastavom k a p ita la — ^ predstavlja tačno pro sjek proiz-

1.000 pr

vodnosti rad a u datom vrem enu u jednoj zemlji. U tom e slučaju, preduzeće A, koje je po svojoj proizvodnosti rada ispod preduzeća B, radi ispod p r o s j e č n i h uslova proiz­ vodnosti. Sa društvenog stanovišta, preduzeće A r a s i p a r a d (tačno na isti način kao što u sitnoj robnoj proizvodnji suviše sp o r tkač rasipa rad ). N aprotiv, preduzeće C, koje je p o proizvodnosti iznad preduzeća B, u š t e đ u j e l j u d ­ ski r ad sa d r u š t v e n o g s ta no v iš ta . A rekli smo da društvenu vrijednost jedne robe odre­ đuje d r u š t v e n o p otrebna količina rada, tj. potrebna u p r o s j e č n i m uslovim a proizvodnosti. D ruštvena vrijed­ nost proizvodnje u preduzeću A biće, dakle, ispod stvarno uložene količine rad a za proizvodnju roba toga preduzeća, ispod njihove individualne vrijednosti; društvena vrijednost proizvodnje u preduzeću C biće iznad količine stvarno ulo­ ženog rad a za proizvodnju roba u tom e preduzeću. Dakle, konkurencijom kapitala i roba n astaje prenos vrijednosti i viška v rijednosti iz grana niske proizvodnosti u grane vi­ soke proizvodnosti. Ali preneseno može biti sam o ono što postoji. Cjelo­ kupna vrijednost svih roba ne može biti veća od cjelokupne vrijednosti očuvane i novostvorene u proizvodnji tih roba. Prenos vrijednosti, izjednačavanjem profitnih stopa, donosi sobom preraspodjelu viška vrijednosti izm eđu različitih gra­ na privrede. U p rim jeru koji sm o izabrali, cjelokupna m asa proizvod­ nog viška vrijednosti iznosila je 3.000. Cjelokupna m asa ulo­ ženih kapitala (4.000 -1- 5.000 + 6.000) iznosila je 15.000. Pro­ sječna d ru štvena p rofitna stopa je, dakle, 3000 : 15000, tj. 20%. Cijena koju će roba A, B i C postići n a tržištu biće: v 800 A = 3000 p + 1000 p r + 800 v = 4800 — ------= 7 7 ^ 7 = 20% y y p + pr 4000 v 1000 B = 4000 p + 1000 p r + 1000 v = 6000 — - — = =7™ = 20%

p ■+■p r

5000

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

179

C = 5000 p + 1000 p r + 1200 v = 7200 — - — = = 20» /0 H y p + pr 6000 /0 Cijenu koju robe postignu na kapitalističkom tržištu nazvaćemo p r o i z v o d n o m c i j e n o m , a nju čini kapital uložen u proizvodnju tih roba uvećan tim kapitalom koji je umnožen prosječnom profitnom stopom . Form iranje tih ci­ jena u norm alnim uslovim a konkurencije znači: da svaki kapital p risvaja jed an dio cjelokupnog viška vrijednosti koji je proizvelo društvo, dio jednak onome dijelu cjelokupnog društvenog kapitala koliki predstavlja i sam taj kapital. Ako fo rm iranje proizvodnih cijena može da te cijene dovede do znatnog odstupanja od i n d i v i d u a l n i h v r i ­ j e d n o s t i r o b a , ono nikako ne znači i odstupanje od samog zakona vrijednosti. To form iranje proizvodnih cijena samo je poseban oblik u kojem djeluje zakon vrijednosti, karak terističan za društvo kojim vlada, profit, a koje proiz­ vodi u uslovim a konkurencije i stalne revolucije u proizvod­ nosti rada. Upravo se konkurencijom ustanovljuje da li ko­ ličina rad a sadržana u robi p redstavlja ili ne predstavlja d r u š t v e n o p o t r e b n u količinu rada. Činjenica da je­ dan dio viška vrijednosti proizvedene u industrijskim gra­ nam a sa slabim organskim sastavom kapitala biva prenijet u grane sa jačim organskim sastavom kapitala — i to pre­ nijet upravo igrom konkurencije kapitala i izjednačavanja p ro fitn ih stopa — ta činjenica je izazvana rasipanjem druš­ tvenog rad a u granam a nižeg organskog sastava kapitala. Jedan dio ljudskog rada, utrošen u tim , slabijim granam a bio je n ekoristan sa društvenog stanovišta, te, prem a tome, neće biti, u razm jeni roba na tržištu, ni ekvivalentno plaćen.* D jelovanje fam oznog »zakona ponude i potražnje« nije ništa drugo do ilu stracija istog zakona vrijednosti. Kad po­ nuda neke robe prem ašuje p o tražnju za njom , to znači da * Mnogi autori su tvrdili da je Marx, prihvativši i izloživši teoriju o vrijednosti rada u prvom tomu K a p i t a l a , morao ka­ snije, u trećem tomu, u kojem je nastojao da analizira mehani­ zam cjeline kapitalističke privrede, da ćutke revidira tu teoriju. Međutim, poslije objavljivanja G r u n d r i s s e , ispostavilo se da je teoriju o proizvodnim cijenama Marx izradio još 1858. god., tj. prije nego što je redigovao prvi tom Kapitala!77.

180

RA SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

je u cjelini utrošeno za proizvodnju te robe više ljudskog rad a nego što je to potrebno u tom vrem enu. Cjelokupna tržišna cijena pada tada ispod proizvodne cijene. N aprotiv, kad je ponuda niža od potražnje, to znači da je za proizvodnju date robe utrošeno m anje ljudskog rada nego što je to bilo društveno nužno; tržišna cijena će, tada, da bude viša iznad proizvodne cijene. K ad padaju tržišne cijene, p adaju i profiti. K apitalisti 6 e p rilagođuju toj situaciji poboljšavajući prosječnu proiz­ vodnost rad a (tj. sm anjujući proizvodne troškove), čime se izbacuju iz konkurencije preduzeća sa suviše niskom proizvodnošću i ponuda se izjednačava sa potražnjom (m ada po­ tra žn ja može, uostalom , da još više poraste kad tržišne cijene jak o pad n u). K ad se tržišne cijene povećavaju, kapitali bi­ vaju privučeni u granu koja obećava visoke profite, proiz­ vodnja raste sve dok ponuda ne prem aši potražnju i dok cijene ne počnu da padaju. D jelovanje konkurencije, kole­ b an ja tržišnih cijena oko vrijednosti (oko proizvodnih ci­ jen a) roba, jedini su m ehanizam pom oću kojeg, u jednom anarhičnom društvu koje proizvodi za nepoznato tržište, ka­ pitalisti kao pojedinci nalaze svoje m jesto u okvirim a d ru ­ štvenih potreba. No, djelovanje »zakona ponude i potražnje« objašnjava sam o k o i e b a n j a cijena. Ono nikako ne od­ ređ u je o s oko koje se kreću ta kolebanja, je r ta o s je određena utroškom rada u proizvodnji roba. Izjednačavanje profitnih stopa i raspodjela kapitala i sredstava između raznih grana privrede, već prem a potre­ b am a kako se one ispoljavaju na tržištu, mogu da se vrše na klasičan način sam o ako su dati uslovi za savršenu kon­ kurenciju na svim stupnjevim a, tj. i između sam ih kupaca, i između sam ih prodavača, i između kupaca i prodavača*. Takva savršena konkurencija nije nikad postojala. Zato u početnoj fazi kapitalizm a im am o sam o p r i b l i ž a v a n i e tom e izjednačavanju; naime, m onopolistički i polumonopoJistički sektori su i dalje postojali kao zaostaci ranijih epoha. K asnije, pak, kad je i sam kapitalistički način proizvodnje * Taj uslov jest, uostalom, i i n s t i t u c i o n a l n o , samim načinom kapitalističke proizvodnje, isključen kad su u pitanju vlasnici radne snage.

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

181

prešao u stadij monopola, izjednačavanje profitnih stopa stiče novu i posebnu form u. Centralizacija i koncentracija kapitala Izjednačavanje profitnih stopa ide u korist onih kapita­ lističkih preduzeća koja im aju najviši stupanj proizvodnosti, a na štetu onih preduzeća koja rade uz više troškove proiz­ vodnje nego što su prosječne cijene proizvodnje. A rekli smo da sm anjenje troškova proizvodnje, povećana proizvodnost rada — znači, p rije svega, usavršavanje i uvećavanje sred­ stava za proizvodnju, zam jenjivanje živog rada (radne sna­ ge) radom stvari (oruđim a za rad koja su samo kristalizovani neplaćeni rad ). Dakle, najbolje oprem ljena predujeća, sa najvišim organskim sastavom kapitala, biće pobjednici u kapitalističkoj konkurenciji. »Sama m ašina je industrijskog preduzim ača gurala u nova osvajanja. On je m orao da bude na visini svojih kon­ k u ren ata snizujući cijene. A to je bio stalni podstrek i za p roširivanje njegove proizvodnje i za to da se oprem a boljim m ašinam a, koje se stalno proizvode. Bez sum nje, postojala je i dim enzija o p t i m u m preko koje preduzeće nije moglo preći a da ne izgubi na proizvodnoj efikasnosti, čak i onda kad je in d u strijsk a revolucija bila u punom zamahu. No, kako se taj o p t i m u m širio jako brzo, to je velika većina proizvođača zaostajala i bila u situaciji da tek ima da do­ stignu tu granicu«7®. Što se m ašinizam više usavršava, to više raste i organ­ ski sastav kapitala, potreban da bi preduzeće moglo da po­ stigne prosječan profit. U istoj razm jeri raste i potreban p rosječan kapital za otvaranje novog preduzeća koje bi bilo sposobno da postigne prosječan profit. Iz toga slijedi da se p ro sječn a dim enzija preduzeća povećava jednako u svakoj in d u strijsk o j grani. N ajsposobnija da izdrže i pobijede u k o nkurenciji biće ona preduzeća koja im aju organski sastav k apitala iznad prosječnog, koja raspolažu najvećim rezerva­ m a i fondovim a za najbrže ulaganje kapitala u tehničko usavršavanje. Neka, od mogućih hiljadu, ova tabela bude je­ dan, p rim jer koji ukazuje na sve veći značaj investicija, da­

182

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

kle, tehničkog usavršavanja. Tabela prikazuje kako u Zapad­ noj N jem ačkoj te investicije ra stu sa značajem i veličinom preduzeća: Investicije (u postocima od ukupnog iznosa poslova u 1955. godini79 Preduzeća sa brojem radnika od

1 do 49 50 do 199 200 do 999 preko 1000 radnika

Hemijska Industr. industr. za proizv. mašina

3,4»/o 3.80/c 4,70/0

13,6%

1.50/0 5,5o/o 6,Oo/o 8,2o/o

Elektro industr.

Tekstil. industr.

—

5,7o/o 6,lo/o 7,lo/o

—

4,2o/o 4,3o/o 4,8o/o

Razvoj kapitalističkog načina proizvodnje, dakle, nužno povlači za sobom c e n t r a l i z a c i j u i k o n c e n t r a c i j u kapitala. Prosječna veličina preduzeća neprestano raste. Ve­ lik bro j m alih preduzeća biva tučen u konkurenciji od m a­ log b ro ja velikih preduzeća k o ja kontrolišu sve veći dio kapitala, rada, fondova i proizvodnje u čitavim industrijskim granam a. N ekoliko velikih preduzeća centralizuju sredstva za proizvodnju i oku p ljaju toliki broj radnika u jednom p re­ duzeću koliko nekad nije radilo ni u desecima, p a čak ni U stotinam a m anufaktura. U konkurenciji velika preduzeća uništavaju mala. Mala proizvode po višoj cijeni, ne mogu da pro d aju svoje robe sa p rofitom i ban k ro tiraju . U periodim a krize i ekonom ske d epresije p ropadaju zbog toga n a stotine i hiljade m alih pre­ duzeća. Tako kapitalistička konkurencija nastavlja onaj p r o c e s e k s p r o p r i j a c i j e iz kojeg potiče i sam ka­ p italistički način proizvodnje. No, um jesto da sada glavne žrtve te ek sproprijacije bud u nezavisni proizvođači, sada po­ staju žrtve sami kapitalisti. I s t o r i j a k a p i t a l a i j e s t istorija uništavanja svojine velikog broja v l a s n i k a u k o r i s t sv o ji n e sve m a n j e g b r o j a

vlasnika.* * Vidjeti brojčane podatke u poglavljima VII i XII.

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

183

S ta biva od kapitalističkih preduzeća uništenih konku­ rencijom ? Ona su lišena svog kapitala, bilo neposredno ban­ krotom , bilo tim e što njihovu svojinu preuzim aju, u cjelini ili djelim ično, krupni kapitalisti. U najboljem slučaju, kapi­ talisti lišeni svojine po staju u svojim bivšim preduzećim a direktori, p rosto plaćeni najam nici. Ako ne i sitne poslovođe ili pak stručnjaci. Ako je njihovo preduzeće bilo suviše ma­ leno, a njihove veze sa poslovnim svijetom ubrzo zaborav­ ljene, mogu čak postati i obični radnici ili nam ještenici. To je već p r o l e t a r i z a c i j a * srednjih klaisa, njihov preo­ b ražaj iz sopstvenika kapitala u proste sopstvenike radne snage. Takve prom jene m ogu se vidjeti iz sljedeće tabele o SAD i Zapadnoj N jem ačkoj: Promjene u klasnoj strukturi** u SAD (u postocim a aktivnog stanovništva ) 80 R adnici svih vrsta P reduzim ači svih v rsta R adnici svih vrsta P red uz. svih vrsta

1880.

1890.

1900.

1910.

1920.

62 36,9

65 33,8

67,9 30,8

71,9 26,3

73,9 23,5

1930.

1939.

1950.

1960.

ls i

78,2 18,8

79,8 17,1

8^ 2 ~

20,3

14,0

Promjene u klasnoj strukturi u Njemačkoj (u postocim a aktivnog stanovništva ) 81 Za čitavu N jem ačku Nezavisni (računajući tu i članove porodice koji po­ m ažu u vođenju poslova) R adnici i plaćena lica

1882. 1895. 1907.

1933.

48.2 57.2

29,9 70,1

39,1 60,9

35 65

* Tako treba shvatiti naučno značenje toga termina, koji ne označava nužno i osiromašenje, u smislu pada životnog standarda. ** Strogo govoreći, ta formula nije sasvim ispravna, jer ka­ tegorija »radnika-plaćenih lica« obuhvata i izvjestan broj dlrek-

184

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

T erito rija Zapadne N jem ačke 1939. Nezavisni (računajući tu i članove porodice koji pom ažu u vođenju poslova) R adnici i plaćena lica

28,6 71,4

1950. 26,4 73,6

1956. 24,8 75,2

Isto tako i u F rancuskoj radnici čine sljedeći procent aktivnog stanovništva: g. 1906. 47 o/o g. 1921. 54,3o/o g. 1931. 57,6o/o g. 1953. 65 o/0. Kad uništavanje srednjih i m alih preduzeća, naročito zanatskih nije praćeno opštim razm ahom industrije koja bi stvarala nove potrebe za radnom snagom, nekadašnji vlasnici sredstava za proizvodnju, uništeni konkurencijom , ne pre­ tv araju se u najam nu radnu snagu, nego bivaju potpuno isključeni iz procesa proizvodnje. Oni nisu više samo proletarizovani nego i potpuno osirom ašeni. Upravo to se doga­ đalo na početku industrijskog kapitalizm a u zapadnoj Evropi, a kasnije i u zaostalim zem ljam a u koje je masovno prodrla kapitalistička roba. Slična pojava se stalno ponavlja, ali u m anjoj m jeri. U SAD je in d u strija svile odm ah nakon prvog svjetskog rata doživjela izuzetan b o o m , naročito mali grad P ater­ son. Kad su hiperprodukcija i zatim pojava sintetičke svile nanijeli težak udarac in d u striji svile, m nogi od onih neza­ poslenih koji su im ali ušteđevine, zahvaljujući visokim na­ jam ninam a u prethodnom periodu, kupili su plovne tkačke razboje i postali sitni preduzim ači. Ali su od 1927. do 1940. više od 50% tih preduzim ača radili stalno uz gubitak. Dohoci od svega 6 do 7 dolara nedjeljno nisu bili neki izuzetak za te »preduzimače«82. Kao i kod seljaka koji im aju male p ar­ cele, i ovdje se radi o p r i k r i v e n o m osirom ašenju, o tom e, naime, da »vlasništvo« sredstava za proizvodnju po­ stoji tam an za to da p rik rije činjenicu niskih dohodaka tako tora, inženjera, visokih funkcionera itd., koji, uprkos njihovom n ač i n u z a p o s l e n j a , pripadaju prije buržoaziji po načinu života, po društvenoj sredini, po tačno određenoj društvenoj funkciji itd.

F R O T IV R JE C N O S T I k a p i t a l i z m a

185

m alenih da su često bili niži čak i od sredstava koje su prim ali nezaposleni radnici. »Proizvodnost« toga rada je tako niska da tu im am o pojavu n e d o v o l j n e z a p o s l e n o ­ s t i , tj. prikrivene nezaposlenosti. M eđutim, proces centralizacije i koncentracije kapitala nije praćen i srazm jernim n asta jan jem srednjih klasa. Mno­ gi sitni i srednji kapitalisti se dobrovoljno povlače ;z jedne grane proizvodnje čim osjete da je konkurencija krupnih preduzeća u njo j suviše opasna, te nastoje da otpočnu rad u novoj grani industrije. S druge strane, sam a industrijska k o ncentracija izaziva pojavu novih tzv. »nezavisnih« aktiv­ nosti. Džinovske fabrike se okružuju m nogobrojnim radio­ nicam a za popravke. One od tih radionica poručuju mnoge odvojene dijelove ili, pak, specijalne vrste radova m alih pre­ duzeća ko ja su za tu vrstu proizvodnje unosnija. N ajzad, neslućen rast postojanog kapitala rađa i n o v u h i j e r a r h i j u u preduzeću koja je posrednik između ne­ kadašnjeg p red rad n ik a i direktora. Tu h ijerarh iju čine: teh­ ničari, inženjeri, pogonski inženjeri, direktori proizvodnje, biroi za planiranje, šefovi za pro d aju i reklam u, biroi za ispitivanje tržišta, šefovi istraživačkih laboratorija itd. Tako se javlja n o v a s r e d n j a k l a s a , čiji životni standard u glavnim crtam a odgovara životnom standardu nekadašnjih sred n jih klasa. Ali ta nova srednja klasa se od stare srednje buržoazije razlikuje po tom e što . n i j e v l a s n i k s r e d ­ s t a v a z a p r o i z v o d n j u , nego je plaćena, a od prole­ ta rija ta u pravom sm islu odvaja je sam o visina najam nine, tradicija, stil života i niz predrasuda. Tendencija opadanja prosječne profitne stope Izjednačavanje prosječne profitne stope unosi prom jene u podjelu viška vrijednosti m eđu preduzećim a, i to prom jene u ko rist preduzeća sa višim organskim sastavom kapitala. No, ako p rosjek organskog sastava kapitala za s v a pre­ duzeća raste, prosječna p rofitna stopa pada, pri čemu sve ostalo o staje isto. Uzmimo, na prim jer, prom jenu vrijednosti godišnje proizvodnje za jednu deceniju. Ako na početku prve decenije vrijednost godišnje proizvodnje iznosi: 300 m ilijardi p +

186

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

+ 100 m ilijardi p r+ 1 0 0 m ilijardi v, tj. ukupno 500 m ilijardi, i na početku druge decenije iznosi: 400 m ilijardi p + 100 m ili­ ja rd i p r -f 1 0 0 m ilijardi v, tj. ukupno 600 m ilijardi, — onda će povećanje organskog sastava kapitala, od 3 na 4, izazvati sm anjenje profitne stope, i to sa 100 : 400 = 25«/0 na 100 : 500 = 20%. »Kad jedan sistem akum uliše sve više i više oruđa i oprem e za proizvodnju, u m a n ju je se stopa odnosa između novog i starog kapitala«*3. Rekli smo da je povećanje organ­ skog sastava kapitala, tj. povećanje m rtvog rad a u odnosu p rem a živom radu, osnovna tendencija kapitalističkog načina proizvodnje. T e n d e n c i j a s n i ž a v a n j a p r o s j e č n e p r o f i t n e s t o p e je, dakle, zakon razvoja kapitalističkog načina proizvodnje. Evo pregleda k retan ja p ro fitn ih stopa u am eričkoj pre­ rađivačkoj in d u striji za godine*: Najamnine i Postojani plate kapital Fiksni Obrtni

Profiti

Profitna

stopa

1869 1889. 350 5162 1891 26,6% 1876 20,5% 1899. 512 6386 2259 18,1% 4106 3056 1909. 997 11783 16,2%** ** 1919. 2990 36229 12374 8371 Steindl predočava sljedeće brojčane podatke, koji označavaju tendenciju usporavanja ritm a akum ulacije kapitala u klasičnom kapitalizm u :*5 fo rm iran je novih poslovnih kapitala ( b u s i n e s s c a p i ­ t a l ) u postocim a od postojećeg prosječnog poslovnog kapi­ tala u toku jedne decenije: 1869—1878 : 3,75% 1909—1918 : 2,76% 1879—1888 : 4,65% 1919—1928 : 2,18% 1889—1898 : 4,30% 1929 : 1938 : 0,38% 1899—1908 : 3,75% * Način računanja: vrijednost proizvoda-dodata vrijednost = = postojani kapital u opticaju. Otpis = fiksni postojani kapital. Dodata vrijednost — (najamnine + plate + otpis) = profit. ** O kretanju profitne stope u epohi monopola vidjeti po­ glavlja XII i XIV.

P R O T IV R J E Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

187

Mi znamo da rad n a snaga istovrem eno čuva stvorenu vrijednost i stvara novu vrijednost. Ako profitna stopa pada, sve veći dio godišnjeg proizvoda sastoji se u tom e č u v a ­ n j u vrijednosti postojeće zalihe kapitala i da za sve manji dio biva uvećana vrijednost te zalihe kapitala. Utvrdivši tu činjenicu teoretski, naći ćemo je i em pirijski, u sljedećoj' statistici, k oju je dao K uznets, godišnjeg postotka am eričke proizvodnje o ruđa koji nije nam ijenjen da zam ijeni posto­ jeća oruđa, nego p r o š i r i v a n j u postojeće oprem ljenosti' oruđem : 1879—1888 : 57,2% 1909—1918 : 43,1% 1889—1898 : 57,9% 1919—1928 : 36,6% 4899—1908 : 54,1% K uznets daje isto tako i sljedeće brojčane podatke o troškovim a am ortizacije postojećeg stalnog kapitala u po­ stocim a od brutto-form iranog kapitala: 1879— 1888 : 39,7% 1919—1928 : 62,4% 1889—1898 : 43,0% 1929— 1938 : 86,7% 1899— 1908 : 46,5% 1939—1948 : 67,8%“ 1909—1918 : 50,1% M eđutim, tendencija snižavanja profitne stope ne poka­ zuje se na jednak način iz godine u godinu i iz decenije u deceniju. N jeno djelovanje je ograničeno nizom činilaca koji' d jelu ju u suprotnom pravcu. a) P o v e ć a n j e s t o p e v i š k a v r i j e d n o s t i : po-^ rast organskog sastava kapitala znači porast proizvodnosti rada, koji, opet, može da znači povećanje relativnog viška vrijednosti, te tako i povećanje stope viška vrijednosti. Ako uzm emo dvije cjelokupne vrijednosti proizvodnje, od kojih jednu sa početka jedne decenije a drugu sa početka sljedeće decenije, te ako je prva: 300 m ilijardi p + 100 m ilijardi p r + 100 m ilijardi v = 500 m ilijardi, a druga: 400 m ilijardi p + 100 m ilijardi p r + 125 m ilijardi v = 625 m ilijardi, onda i stopa viška vrijednosti (v : p r) p orasta od 100% na 125%, te, u prkos povećanju organskog sastava kapitala od 3 na 4, pro fitn a stopa ostaje ista: 100 : 400 = 25% i 125 : 500 = 25%. M eđutim, e k v i v a l e n t n o povećanje stope viška vri­ jednosti i organskog sastava kapitala je nemoguće postići za duži period, je r sa povećanjem proizvodnosti rada nastaje

R A SPR AV A

188

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

često i povećanje radnikovih p otreba i odgovarajuće pove­ ćanje vrijednosti radne snage, što, opet, daje podstreka rad­ ničkom p o k retu koji ograničava p o rast stope viška vrijed­ nosti. Treba skrenuti pažnju i na to da povećanje stope viška vrijednosti nailazi na a p s o l u t n e granice (a te su da je nem oguće po treb n i rad sm anjiti na nulu), dok ne postoji ni­ kakva granica za povećanje organskog sastava kapitala. b) Snižavanje cijene postojanog kapita­ l a: organski sastav kapitala ne izražava odnos izm eđu m a ­ t e r i j a l n e m a s e o ru đ a za rad i b ro ja radnika, nego odnos između v r i j e d n o s t i sredstava za proizvodnju i c i j e n e radne snage zaposlene na tim sredstvim a. A rekli’ smo da, ako opšta proizvodnost rada raste, onda vrijednost svake pojedine robe opada. Taj zakon važi za sve robe, uključiv tu i mašine i druga sredstva za proizvodnju. Porast or­ ganskog sastava kapitala djeluje isto tako i u sm islu sni­ ženja cijena m ašinam a, dakle i sm anjenja vrijednosti posto­ janog kapitala u odnosu na prom jenljivi kapital, te tako djeluje i suprotno tendenciji snižavanja profitne stope. M eđutim, ako cjelokupni napredak proizvodnosti nepo­ sredno u m anjuje vrijednost svake jedinice postojanog ka­ pitala, taj napredak znači istovrem eno i značajan porast bn> ja tih jedinica. V rijednost svake pojedine mašine pada, ali u većoj srazm jeri raste broj m ašina, te se p rije može reći da v rijednost ukupnog b ro ja m ašina raste, nego da ostaje na istom nivou. Tako u SAD vrijednost sredstava za proiz­ vodnju ( p r o d u c e r s d u r a b l e s ) u odnosu prem a na­ cionalnom bogatsvu kreće se ovako: 7,4o/o 8,3o/o IO0/0

90/0 8 ,70/0 1 0 ,90 /0

1 1 ,90/0

1900. 1910. 1920. 1930. 1940. 1950. 1955.®7.

c) š ir e n j e baze k ap i ta l is tič k e proizvod­ n j e : spoljnom trgovinom kapital pribavlja jeftinije sirovine

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

189

i proizvode prim arne potrošnje, što sm anjuje i vrijednost' postojanog kapitala i vrijednost radne snage, te tako pove­ ćava stopu viška vrijednosti i profitnu stopu. Opadanje pro­ fitne stope se sprečava isto tako i uvođenjem kapitalističke proizvodnje u nove grane ili nove zemlje, u kojim a se s po­ četka uspostavlja proizvodnja sa nižim organskim sastavom kapitala. M eđutim, proširenje baze kapitalističke proizvodnje neiz­ bježno vodi i p roširenju razm jene. U zam jenu za robu koju in d u strijsk i razvijene zemlje uvoze iz zaostalih zemalja, one u te zemlje izvoze obrađene proizvode i kapitale koji najzad u tim zem ljam a potkopavaju dom aću proizvodnju i u njih unose kapitalistički način proizvodnje. Postajući sve rašire­ niji i opštesvjetski, kapitalistički način proizvodnje sužava i grane u kojim a se postiže viša profitna stopa. Mada je to širenje baze kapitalističke proizvodnje u čitavoj jednoj epohi igralo značajnu ulogu u ublažavanju ili zaustavljanju ten­ dencije o padanja profitne stope, efikasnost toga širenja se sve više sm anjuje, pa može čak da izazove i suprotno djejstvo kad zaostale zemlje, koje se i same inđustrijalizuju, p rim o raju razvijenije zemlje na jako povećanje organskog sastava k apitala kako bi mogle izdržati konkurenciju. d) Povećanje mase viška vrijednosti: stalno širenje sfere kapitalističkog djelovanja, akum ulacija kapitala, povećanje b ro ja najam nih radnika — odnose sa sobom stalno povećanje m a s e viška vrijednosti. Kad sni­ žavanje prosječne profitne stope biva relativno ublaženo, to apsolutno povećanje je takvo da »miri« kapitalistu sa siste­ mom. K apitalist, naim e, ne biva uplašen perspektivom da će zaraditi »svega« 1 0 % od jedne m ilijarde, radije nego ra­ nijih 1 2 % od svega 2 0 0 m iliona: povećanje m ase profita od 24 na 1 0 0 m iliona nadoknađuje ono što se gubi lakim opa­ danjem profitne stope. Povećanju mase viška vrijednosti do­ prinosi naročito skraćenje vrem ena o b rta kapitala koji je u opticaju. V rijednost jedne robe u kapitalističkom načinu proiz­ vodnje je p + p r + v. Zakoni razvoja kapitalističkog načina proizvodnje mogu biti predstavljeni ovakvom formulom:

190

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

a. a k o — raste, onda raste organski sastav kapitala; pr b. ako — raste, onda raste stopa viška vrijednosti; P c. ako se-j^—p — srnanjuje, onda opada prosječna profitna stopa. Ali te tri tendencije razvoja se pokazuju u različitim oblicim a, već prem a tom e da li ih posm atram o sa stanovišta njihovog opšteg istorijskog značenja, njihovog značaja u raz­ voju proizvodnih snaga ili, pak, vodim o računa sam o o s p e ­ c i f i č n o j f o r m i k oju te tendencije im aju u kapitalistič­ kom načinu proizvodnje. Povećanje m ase o ru đ a za rad koja radnici stavljaju u pogon u procesu proizvodnje; skraćenje onog dijela radnog dana koji je posvećen proizvodnji sam ih sredstava za život (tj. proizvodnji potrebnog proizvoda); sm anjenje udjela go­ dišnjeg iznosa proizvodnih bogatstava u ukupnom bogatstvu koje je društvo postepeno akum ulisalo — to su opšti poka­ zatelji n ap retka civilizacije, visoke razvijenosti proizvodnih snaga u bilo kojem društvu, pa i u socijalističkom . Specifična form a u kojoj se te tendencije pokazuju u kapitalizm u — je st a n t a g o n i s t i č k a f o r m a . Poveća­ nje društvenog viška proizvoda u odnosu prem a potrebnom proizvodu ne dovodi do nekog čudesnog povećanja blagosta­ n ja i kom fora za čitavo društvo u cjelini, nego do povećanog v i š k a r a d a k o j i s u p r i s v o j i l e v l a s n i č k e kl as e, do većeg stu p n ja eksploatacije radničke klase. Sm anje­ nje udjela novog bogatstva proizvedenog svake godine u ukup­ nom akum uliranom društvenom bogatstvu ne znači da čov­ ječanstvo može sve više i više d a živi isključivo od akum u­ liranog bogatstva, ne znači d a će b iti sve više slobodnog vre­ m ena, nego, naprotiv, postaje, izvor periodičnih grčeva, kriza i nezaposlenosti. Povećanje m ase m rtvog rad a u odnosu p re ­ m a živom radu ne znači da se sve više štedi ljudska energija, nego da se stvara rezervna arm ija nezaposlenih, pod čijim pritisk o m proizvođači bivaju ograničeni na to da troše samo po treb n i proizvod, a njihov n ap o r fizički biva intenzivniji i produžuje se. Ovaj antagonistički oblik u kojem dolaze do

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

191

izraza tendencije razvoja kapitalističkog uređenja dovodi neizbježno do njegovog razaranja. Glavna protivrječnost kapitalističkog uređenja Sve protivrječnosti kapitalističkog načina proizvodnje mogu biti sažeto izražene u opštoj i osnovnoj protivrječnosti izm eđu s t v a r n o d r u š t v e n o g k a r a k t e r a p r o i z ­ vodnje i privatnog kapitalističkog načina p r i s v a j a n j a .

P o društvljenje proizvodnje je najvažniji, najnapredniji istorijski rezultat širenja kapitalističkog načina proizvodnje. N am jesto rascjepkanosti patrijarhalnog, robovlasničkog i feudalnog društva na hiljade m alih proizvodnih i potrošač­ kih ćelija koje su jedna prem a drugoj nezavisne i m eđu ko­ jim a p ostoje sam o začeci nekih veza (posebno veza razm je­ n e), došlo je do s v e u k u p n i h l j u d s k i h o d n o s a . Podjela rada se potpuno razvija i usavršava ne samo u n u ta r jedne zem lje nego i u svjetskim okvirima. Niko ne proizvodi više u prvom redu upotrebne vrijednosti za sopstvenu po­ tro šn ju . Rad svakog pojedinca je neophodan za život društva, je r svaki pojedinac može da živi sam o zahvaljujući radu h iljada i hiljada drugih ljudi. Rad pojedinca se održao kao besk rajn o m alen dio društvenog rada. Zahvaljujući tome upravo kooperativnom ra d u svih ljudi, funkcioniše i održava se m oderna kapitalistička proizvodnja. Ta proizvodnja je, dakle, objektivno podruštvljena i ona u svoj tok uvlači sve čovječanstvo. P o društvljenje proizvodnje u kapitalističkom uređenju omogućuje silan razvoj proizvodnih snaga. Razvoj postoja­ nog k apitala, kao povećanje, p rije svega, mase m ašina i oru­ đa za in d u striju i tra n sp o rt, m oguć je sam o kao k rajn ja razvijenost podjele rada. Taj čudesni razm ah proizvodnih snaga sadržan je u sam om p o rastu organskog sastava kapi­ tala, u k o ncentraciji kapitala, u stalnom širenju baze kapi­ talističkog načina proizvodnje, koji teži da osvoji čitav svijet. To podrazum ijeva i ne m anje silan razvoj ljudskih potreba i buđenje svijesti o m ogućnostim a sopstvenog razvoja svih ljudi.

192

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

Ali ta podruštvljena proizvodnja, koja rad čitavog čov­ ječanstva p retv ara u objektivno kooperativni rad, nije regulisana, vođena i upravljana po svjesnom planu. N ju regulišu slijepe sile, »zakoni tržišta«, zapravo kolebanje profitne stope i igra izjednačavanja profitne stope, tj. poseban oblik zako­ na v rijednosti u kapitalističkom uređenju. Zato se cjelokupna objektivno podruštvljena proizvodnja razvija nezavisno od onih istih ljudskih p otreba koje je ona sam a izazvala, i je­ dini njezin p o dstrek je glad kapitaliste za profitom . Privatni oblik p risv ajan ja čini profit jedinim ciljem i pokretačem proizvodnje. Taj oblik daje neujednačen i grčevit k arak ter razvoju proizvodnih snaga. Proizvodnja se razvija u skokovima, i to ne u granam a u kojim a se osjećaju stvarne n ajh itn ije potrebe za razvojem , nego u kojim a m ogu biti ostvareni najviši profiti. Proizvodnja alkoholnih pića, c om i c b o o k s i zatupljujućih sredstava sm atra se važnijom od borbe p rotiv zagađivanja vazduha, za očuvanje prirodnih’ izvora nužnih za ljudski život, p a čak i od izgradnje škola i bolnica88. U Velikoj B ritaniji se danas troši više novca za klađenje nego za b o rb u protiv raka, dječje paralize i arterioskleroze . . . P rivatni oblik prisv ajan ja društvenog viška proizvoda, viška vrijednosti uzrok je a n a r h i č n o m ka­ rak teru kapitalističke proizvodnje. N edovoljna proizvodnja u jednoj grani stalan je pratilac suvišne proizvodnje u drugoj' sve dok opšta hiperprodukcija i periodična kriza ne unesu ispravke u ta nedjela anarhije. N eravnoteža i nesrazm jera između raznih grana proizvodnje neizbježni su elementi te anarhije. Razdioba ljudskog rada na razne grane proizvodnje nikad ne odgovara tačno kupovnoj moći za proizvode te grane. Kod ta nesrazm jera postane suviše snažna, ona se rješava krizom koja vodi novoj, ali prolaznoj i kratkovrem enoj ravnoteži. Protivrječnost između stvarne društvene proizvodnje u kapitalizm u i privatnog oblika p risvajanja ispoljava se kao p ro tiv rječn ost između tendencije neograničenog razvoja pro­ izvodnih snaga i uskih granica potrošnje. Tako je kapita­ listički način proizvodnje prvi u kojem se proizvodnja pot­ puno o sam ostaljuje od potrošnje, u kojem proizvodnja po­ staje cilj sam oj sebi. Ali periodične krize je grubo podsjećaju

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

193

na to da ona ne može da se, za duži period, potpuno osamo­ stali od mogućnosti potrošnje za koju društvo ima kupovnu moć. Slobodan rad i otuđen rad U prvobitnom društvu proizvođač ne odvaja uopšte svoju proizvođačku djelatnost, »rad«, od ostalih ljudskih djelat­ nosti. Doduše, tako visok stepen sraslosti čitavog njegovog života sa radom izražava p rije sirom aštvo društva i njegove k rajn je oskudne potrebe nego svjestan napor da se postigne svestrana razvijenost svih ljudskih mogućnosti. Tiranija ko­ joj je podvrgnut — je st tiran ija prirodnih sila. Ona podra­ zum ijeva rđavo iskustvo sa prirodnim am bijentom i nepo­ vjerenje prem a njem u, čovjekovo ponižavajuće potčinjavanje magiji, početni razvoj misli. Ali posljedica tog niskog nivoa jako je ublažena visokim nivoom društvene solidar­ nosti i kooperacije. U klapanje pojedinca u društvo relativno je harm onično. K ad p riro d n a sredina nije suviše nesklona čovjeku, rad se kom binuje sa tjelesnom i duhovnom radošću. On zadovoljava i tjelesne, i društvene, i estetske i m oralne potrebe.* Sa p o rastom proizvodnih snaga čovječanstvo se postepe­ no oslobađa tiranije p rirodnih sila. Ono stiče pravu svijest’ o p rirodnom am bijentu i uči kako da ga prilagodi svojim p o treb am a i ciljevim a. Ono potčinjava sile prem a kojim a je ran ije bilo osuđeno da bude njihov pasivan objekt. Tako počinje pobjedonosni hod nauke i naučne tehnike, koja će čovjeka učiniti gospodarem prirode i svijeta. Ali čovječanstvo veoma skupo plaća taj oslobodilački na­ predak. Prelaz iz apsolutno sirom ašnog društva u društvo relativne oskudice istovrem eno je i prelaz iz harm onično u jedinjenog društva u društvo podijeljeno na klase. Sa po­ javom slobodnog, neradnog vrem ena pojedinaca, u korist m anjine društva, javlja se isto tako i otuđeno vrijeme, vri­ jem e ropskog rada, neplaćenog i nenadoknađenog rada za drugog, rad a k o ji obavlja većina društva. S oslobađanjem * Vidieti kao primjer opis d o k p w e , Dahomeju89. 13 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

zajedničkog rada u

194

R A SPR A V A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

čovjeka od tiran ije priro d n ih sila, on sve više biva podvr­ gavan tiran iji slijepih društvenih sila, tiran iji drugih ljudi (ropstvo i km etstvo) ili, pak, tiran iji svojih sopstvenih proiz­ voda (u sitnoj robnoj proizvodnji i kapitalističkoj proiz­ vodnji). O tuđenom k arak teru ropskog rad a nije p otreban razvoj i on ga ne traži. Rob i km et nisu više gospodari svog života ni većeg d ijela svog vrem ena. Ne sam o da im njihov društveni položaj onem ogućuje slobodan razvoj njihove ličnosti nego n i svalki razvoj uopšte. Ali i rad u kapitalističkom društvu je otuđen rad, i on podrazum ijeva k rajn ji stupanj čovjeko­ vog otuđenja. Ta otuđenost se javlja, p rije svega, kao potpuna odvo­ jen o st izm eđu rad a i svih »neekonomskih« ljudskih aktiv­ nosti. O grom na većina članova jednog kapitalističkog društva ne rad i zato što bi voljela svoj posao, što bi sebe ostvarivala zahvaljujući radu, što bi to sm atrala neophodnim i dovolj­ nim uslovom za razvoj svojih tjelesnih, um nih i duševnih sposobnosti. N aprotiv, ta većina radi iz n u ž n o s t i , z a t o da bi m o g l a da z a d o v o l j i o n e s v o j e l j u d s k e p o t r e b e k o j e s e j a v l j a j u i z v a n r a d a . U po­ četk u kapitalističkog u ređ en ja — pa još i danas u velikom dijelu »trećeg svijeta« — te potrebe su svedene na gotovo životinjski nivo pukih p o tre b a sam oodržanja i tjelesne repro­ dukcije. Sa proširivanjem po tre b a i skraćivanjem radnog vrem ena, suprotnost između »izgubljenog vremena« i »osvo­ jenog vrem ena« sam o postaje izrazitija i oštrija. O tuđenost se, zatim , ogleda i u potpunom gubitku rad ­ nikove kontrole nad uslovim a svog rada, nad oruđim a za rad i nad proizvodim a svog rada. Taj gubitak kontrole biva sve naglašeniji u onoj m jeri u kojoj povećanje relativnog viška v rijednosti stupa n a m jesto apsolutnog viška vrijed­ nosti i u kojoj se rad n i dan skraćuje po cijenu intenzifikacije i sve nečovječnije m ehanizacije toga istog rada. N eprekidan rad (koji čini da radnici izgube sm isao i za norm alni ritam sm jene dana i noći), tekuća proizvodna trak a i poluautom atizacija, propast starih profesionalnih kvalifi­ kacija, o p šta raširenost radnika uskih specijalista — to su etap e toga otuđivanja. N a k raju toga razvojnog kretanja

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

195

radnik postaje n a jsitn iji beočug ili djelić u dvama čudovi­ šnim m ehanizm im a — sam e mašine, tj. oruđa za rad koji ga uništavaju*, i društvene m ašine, koja ga ništa m anje ne satire svojim redom , hijerarhijom , nalozima, globama i svojom organizovanom nesigurnošću. Tome satiranju koje melje ličnost treb a dodati i osjećanje praznine proizišlo iz mehanizovanog rada, dosade koja potkopava i, najzad, ruši životnu snagu radnika i kojoj podliježe i sve veći broj na­ m ještenika, već prem a stu p n ju mehanizacije adm inistrativ­ nog posla**. O tuđenost se, najzad, ispoljava i u kom ercijalizaciji i u opštoj atom izaciji kapitalističkog društva. Sve se prodaje i' sve se kupuje. B orba sviju protiv svih pretpostavlja odri­ canje od svih osnovnih i najk arak terističn ijih ljudskih mo­ tiva ponašanja: od zaštite slabih, staraca i djece; od grupne solidarnosti; od želje za saradnjom i uzajam nom pomoći; od ljubavi prem a bližnjem . Sve odlike, sve težnje, sve ljud­ ske m ogućnosti m ogu sada da se ostvare i postignu samo nabavkom stvari i plaćanjem usluga na tržištu, sticanjem koje kapitalizam teži da sve više i više kom ercijalizuje, pa, dakle, i da niveliše i m ehanizuje. Tako je i skraćenje radnog vrem ena praćeno daleko m anje porastom dokolice koja bi bila individualna, čovječna i očovječujuća, negoli razvojem dokolice kom ercijalizovane i raščovječene. Nedavno je nekolicina p ro testan tsk ih pastora i nam je­ snika u zapadnoj N jem ačkoj, po p rim jeru katoličkih sveštenika-radnika, radila nekoliko m jeseci u velikim fabrikam a. * U doslovnom značenju te riječi (ogroman porast nesreća na radu) i u prenesenom značenju. ** »Jedan poluspecijalizovan radnik otkriva, poslije 25 godina mučnog rada, da sedamnaestogodišnji dječak koji radi na susjed­ noj mašini, prima za svega nekoliko franaka manju satnicu nego on. Uostalom, hiljade oko njega zarađuju s malim razlikama istu sumu. I proizvodni pokret koji on izvodi satima i satima i uvijek ponovno isti postaje nepodnosivo dosadan. On misli na svog oca koji je, vjerovatno, imao manje dohotke i bio siromašniji, ali je bar bio ponosan na to što je sam pravio svoje proizvode, recimo bačve. A sada je sva inteligencija u mašini i ona je ono čime se ponosi. A uz to sve, pravila reda mu zabranjuju da razgovara sa susjedom i da mu nešto kaže ili da ide da popije jedan gutljaj vode van pauze*0.

196

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

Tom prilikom su oni u svojim zapažanjim a dali zapanjujuću sliku o tuđenosti rad a u kapitalizm u: »Stav (rad n ik a) prem a rad u je uopšte negativan, osim kod nekih zanatlija kod kojih kvalifikacija i stalno sticanje novog iskustva još igraju izvjesnu ulogu. Ostali sm atraju rad u fabrici n u ž n i m z l o m . Posao je radnikov »neprijatelj«, kom e o n m o r a d a s e , iz d ana u dan i dugo, p o t č in j a v a, sa svim onim što to potčinjavanje znači: on m ora da s l u ž i m ašini; on je p r e d a t kao p redm et h ijerarh iji preduzeća, od šefa ekipe do direkcije, bez ikakve m ogućnosti diskusije (»sa-učešće«, tj. savjeti preduzeća ne igraju p rak ­ tično nikakvu ulogu u našim p reduzećim a); ali taj am bijent radnikovog osjećanja potčinjenosti čine čak i njegovi drugovi s istog posla, je r i oni su sam o sastavni dio čitavog toga svijeta, te i njim e radnik na početku pauze prilazi s a n e ­ k i m o t p o r o m , a na k ra ju pauze ih napušta k a o d a bježi...

»Vrijeme pro v e d e n o u p red u ze ću se i z g u b l j e n i m d i j e l o m ži vot a. «

smatra

N ačin i oblik rada (iscrpljujući fizički rad ili prosto nadziravanje m ehanizovanog procesa) ne igraju toliku ulogu ko­ liku igra njihovo društveno vrednovanje, koje se izražava isto tako i u preduzećim a koja smo upoznali, s t a v l j a ­ n j e m p o d s t a r a n j e radnika kao p r e d m e t a o d ­ l u k a k o j e se d o n o s e o n j e m u . . . Radnik je neosporno — i pored sindikata i zakona o sa­ vjetim a preduzeća — najslabija strana našeg ekonom skog sistem a: privredna k retanja, povrem ena obustava rada pre­ duzeća i krize pogađaju radnika kao prvu žrtvu, stavljajući u p itan je njegovo zaposlenje, dok ostali faktori u procesu proizvodnje bivaju zaštićeni i izlaze iz svih tih privrednih nevolja bez velike štete. O s j e ć a n j e n e s i g u r n o s t i za e g z i s t e n c i j u i p o t p u n e z a v i s n o s t i od p r o i z v o l j n o g k r e t a n j a naše ekonom ije zasnovane na preduzim aču, nije ni u jednom drugom društvenom sloju tako jak o kao u ovome . . . Bez sum nje nasušna i poželjna

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

197

prom jena društvene svijesti radnika moguća je samo u vezi sa stvarnom izmjenom njihove društvene situacije.« (Mi pod­ vlačim o.)91* Klasna borba O tkako postoji podjela društva na klase, ljudi se nisu m irili sa društvenom nepravdom , pa čak ni onda kad se ona opravdava kao neizbježna etapa društvenog napretka. Teško da su proizvođači prihvatili kao norm alno i prirodno da višak proizvoda njihovog rad a prigrabe posjedničke klase, koje na taj način stiču i monopol na dokolicu i kulturu. Uvijek i ne­ prestano su se proizvođači bunili protiv takovog poretka stvari. I uvijek su najplem enitiji duhovi čak i sam ih vlasnič­ kih klasa nastojali da osude društvenu nejednakost i da se pridruže borbi eksploatisanih protiv eksploatacije. Isto rija čovječanstva nije ništa drugo do dug niz klasnih borbi. Sam početak klasnog društva je označen pobunom ro­ bova. Od tih pobuna opštepoznata je sam o Spartakova pobu­ na i pobune robova na Siciliji pod Veresom. Ali u isto to doba pobunilo se i 40.000 robova koji su radili u rudnicim a š p a ­ nije, pobunili su se robovi u M akedoniji i na Delosu, a pola stoljeća kasnije izbila ie velika pobuna ru d ara Lauriuma, u G rčkoj92. Počev od III stoljeća naše ere širok talas po­ b una robova i osirom ašenih seljaka zahvata čitav zapadni dio Rim skog C arstva (pokret zvani »begaudae«) i sjeverne Afrike (pokret »donatista«). Uopšte uzev, važnost uloge tih pobuna u propadanju Rim skog Carstva je potcijenjena93. Duh tih pobuna jesno je osjetio arapski hroničar Abu Zakarija, koji piše sljedeće o donatistim a: »Oni mrze gospodare i bogataše i kad sretnu gospodara na kolima, okruženog robovim a, oni ga n a tjeraju da siđe, popnu u kola robove, a gospodara n atjeraju da ide pješke. Oni se hvale da su došli da uspostave jednakost na zemlji i sami sebe nazivaju robovim a na slobodi .« 94 * Vidjeti analizu situacije radnika u Francuskoj, u A. Andrieux i J. Lignou: »L’ O u v r i e r d’ a u j o u r d’ h u i«. Ta ana­ liza je u svim tačkama slična sa analizom protestantskih sveštenika.

198

R A SPR A V A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

Najezde Vizigota n a V izantiju bile su isto tako praćene pobunam a robova, naročito pobunam a ru d a ra u T rakiji9*. K asnije (820—823) izbija nova i strahovita pobuna u Vizantijsk o m Carstvu, pom ognuta od običnih lju d i iz naroda, a k o ju je vojska ca ra M ihajla I I mogla savladati tek poslije tri godine ratovanja. U isto to doba, arm ija crnih robova koje su iskorištavali Arapi za isušivanje m očvara oko šat-el-Araba diže pobunu ( 8 6 8 . g.) i petnaest godina odolijeva napadim a carske vojske. A kad je evropski trgovački i m an u fak tu rn i kapital obnovio ropstvo u prekom orskim zem ljam a, i to u njegovim najgnu­ snijim oblicim a, onda je i u tim zem ljam a bilo niz ustanaka, kao što je u stan a k robova kojem je na čelu bio Surapati, na ostrvu Javi (1690— 1710), u stan a k bolivijskih Indijanaca (1686, 1695. 1704, 1742 i 1767) i ustanak Crnih jakobinaca na o strv u H aitiju 96. Seljaci, p ritisn u ti kulukom ili agrarnom rentom , takođe su u m nogo navrata pokušavali da se oslobode ja rm a eksplo­ atacije. čitav a isto rija antike, Egipta, Judeje, Atine i Rim a p u n a je ustaničkih p o k reta seljaka p rotiv zelenaštva, dugova i k o ncentracije svojine. U persijskom carstvu Sasanida u V i VI stoljeću naše ere javio se p o k ret m a z d a k i s t a , koji je tražio zajedničku svojinu dobara, u n ište n je svih privile­ gija i zabranu da se u b ije m a k oje živo biće. Zato ih, bez sum nje, istoričari u službi vlasničkih klasa nazivaju »bar­ bari« i »opaki«. Kroz čitavu kinesku istoriju, vladajuće dinastije su oba­ ran e ustan cim a potlačenih seljaka. D inastije H an i Ming su i same proizišle od seljačkih vođa, koji su u početku nastojali da se bore ne sam o protiv zem ljoposjednika nego i protiv zelenaškog i trgovačkog kapitala97. U zapadnoj Evropi je XIV stoljeće obilježeno »žakerijom« u gotovo svim zem ljam a: u Francuskoj, Velikoj B ritaniji, F landriji, češkoj, šp an iji itd. U XVI stoljeću se razbuktava veliki njem ački seljački rat sa sličnim društvenim tendencijam a i u gradovim a, a najsm jelije revolucionarne ideje se izražavaju kod Thom asa M iinzera i anabaptista. Isto rija Jap an a X V II i X V III stoljeća je obilježena dugim nizom seljačkih u stan a k a protiv pooštre­ ne eksploatacije, kojoj su bili izloženi seljaci sa širenjem

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

199

novčane privrede. Izm eđu 1603. i 1863. nije bilo ništa manje nego 1 .1 0 0 ustanaka98. Najzad, sitni zanatlije, njihove kalfe i sluge, preci m o­ dernog p roletarijata, dizali su se protiv političke obespravlje­ nosti u velikim gradskim centrim a i protiv eksploatacije ko­ joj su bili izloženi od strane trgovačkog kapitala*. Takve borbe su vodili ne samo zanatlije flam anskih i talijanskih srednjovjekovnih gradova nego i zanatlije islam skih gradova, u čijem su moćnom m eđunarodnom pokretu K varm ata došle do izraza sve napredne ideje IX stoljeća naše ere i koji se nastavio u nizu ustanaka gradskih esnafa u Anadoliji i Istambulu sve do XVII stoljeća100. Zašto su svi ti pokreti bili, u stvari, bezuspješni u svojim pokušajim a da ukinu društvenu nejednakost, pa bilo da su poraženi ili da su, u slučajevim a kad su bili pobjednici, i sami obnavljali slične društvene uslove protiv kojih su se bunili**? Zato što nisu bili zreli m aterijalni uslovi za uki­ danje eksploatacije i društvene nejednakosti. N epostojanje klasa u ljudskoj predistoriji objašnjava se tim e što je društveni proizvod bio uglavnom jednak potreb­ nom proizvodu. Podjela društva na klase odgovara onome stu p n ju razvoja proizvodnih snaga koji već omogućava stva­ ran je izvjesnog viška proizvoda, ali još ne dovoljno velikog viška da bi društvu mogla biti obezbijeđena dokolica za obavljanje funkcija društvene akum ulacije. Na osnovu tak­ vog, nedovoljnog razvitka proizvodnih snaga, ponovna pojava društvene nejednakosti, podjele društva na klase, čak i tamo gdje je ta podjela bivala za izvjesno vrijem e i ukidana, ne može biti za duži period izbjegnuta. * Prvi u istoriji poznat radnički štrajk je štrajk egipatskih radnika koji su oko 1165. godine prije naše ere, pod faraonom Ramzesom III, radili u Der-el-Medini, na desnoj obali Nila, kod Tebe99. ** U tom pogledu možemo navesti i istoriju katoličkih mana­ stira u kojima je s početka bila uvedena zajednica dobara, kao i istoriju grada Tabora u Češkoj. Kad je taj grad osnovan, trebalo je, prilikom stupanja u nj, ostaviti sva svoja dobra u »javne grobnice«, no sitna robna proizvodnja se javila, ipak, nekoliko godina kasnije101.

200

R A SPR A V A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

Tek k apitalistički način proizvodnje, čudesnim razm a­ hom proizvodnih snaga, stvara prvi p u t u isto riji ekonom ske uslove za u k idanje svakog klasnog društva. D ruštveni višak proizvoda bi bio dovoljan da na m inim um sk rati radno vri­ jem e svih ljudi, što bi osiguralo razvoj ku ltu re koja bi omogućila da funkcije akum ulacije (i u p rav ljan ja) vrši cijelo društvo. V ladajuće,klase na ta j način gube svako istorijsko o p ravdanje za svoje dalje p ostojanje. S vjesna organizacija rada, koji je objektivno već podruštvljen sa kapitalizm om , p o staje neophodan uslov za nov cjeloviti razvoj proizvodnih snaga. Razvoj kapitalističkog načina proizvodnje ne stvara samo e k o n o m s k e uslove za ukidanje klasnog društva. On za to stv ara i d r u š t v e n e uslove. On stvara jednu klasu čiji najviši interes je upravo u tom e d a se ukine svaki oblik p rivatne svojine nad sredstvim a za proizvodnju pošto ni sam a ta klasa nem a nikakvih svojih sredstava za proizvodnju. Ta klasa je istovrem eno uzela u svoje ruke sve proizvodne funkcije m odernog društva. Zbog svoje okupljenosti u veli­ koj fabrici, ona instinktivno i iskustvom stiče svijest da svoju sudbinu može b ran iti sam o zbijajući svoje snage, sam o isko­ rištav aju ći svoje velike kvalitete kao što su o r g a n i z a c i ­ j a , k o o p e r a c i j a i s o l i d a r n o s t . Ta svojstva ona iskorištava n a jp rije za to d a vlasnicim a oduzm e veći dio od nove vrijed nosti k oju ona stvara. O na se bori za ograničenje radnog vrem ena i za povećanje najam nina. No, uskoro ona uviđa da ta b orba donosi neke tra jn ije rezultate sam o ako se radnička klasa suoči sa cjelinom dom inacije k ap itala i njegovom državom*. K lasna borba m odernog pro­ • U djelu T h e T o w n L a b o u r e r , autori J. L. i B. Ha­ mmond, reljefno opisuju kako je sva država kao cjelina u službi Kapitala XIX stoljeća. U okruzima Caerphilly i Merthyr Tydfill jedine vlasti su bili dva kovačka majstora, koja su neprestano mo­ rali da sude (!) svojim sopstvenim najamnim radnicima. Oni su bili odgovorni i za primjenu z a k o n a ... i to zakona koji je njima (!) za­ branjivao t r u c k s y s t e m . Ta dva autora opisuju pokrete tru­

P R O T IV R JE Č N O S T I K A P IT A L IZ M A

201

letarijata razvija se tada u politički pokret, pokret za uki­ danje kapitalističke svojine, za podruštvljenje sredstava za proizvodnju i razm jenu, za nastanak besklasnog socijalistič­ kog društva.

pa u industrijskim oblastima »koje liče na zemlju pod stranom vojnom okupacijom ...; vojnici su bivali dopremani u one obla­ sti u kojima su najamnine i zaposlenja bili nestabilni«102.

PO G LA V LJE VI

TRGOVINA Trgovina je rezultat neravnomjernog ekonomskog razvitka U d ru štvu koje je u načelu zasnovano na proizvodnji u p o tre b n ih v rijednosti dobit trgovaca potiče o tud što oni ro b u k u p u ju ispod njene vrijednosti, a p ro d aju iznad njene v rijednosti. Iz toga slijedi da se trgovina nije mogla razvijati izm eđu naroda koji su živjeli na više-m anje istom nivou eko­ nom skog razvoja, je r bi, u slučaju istog nivoa razvoja, u ob jem a zem ljam a bilo poznato radno vrijem e približno po­ treb n o za proizvodnju razm jenjivanih roba. Ni prodavci ni kupci se ne bi upuštali u jako nepovoljnu razm jenu*. Tada, ak o su narodi na istom nivou, sam o izuzetni uslovi, kao naglo n astala oskudica u dobrim a tekuće p otrošnje ili u neophodnim sirovinam a, om ogućuju znatne dobiti u trgovini. N aprotiv, razm jena sa narodim a koji su na nižem stup­ n ju ekonom skog razvoja stvara idealne uslove za velike za­ rade. Od tih n aro d a se m ogu jeftin o kupiti sirovine ili na­ m irnice (m etali, drvo, žito, riba, vino), a prodavati im go­ tove zanatske proizvode iznad vrijednosti (grnčariju, m eta­ lu ršk e proizvode, ukrase, tekstiln e proizvode itd.). Porijeklo p rocvata trgovine od doba m etalurške revolucije i početaka civilizacije potiče od neravnom jernog ekonom skog razvitka m eđu narodima.** «. . . N ejednakost između različitih društava, susjednih ili sposobnih da jedna s drugim a saobraćaju, kao i različitost njihovih bogatstava — te vječite uslove svake razm jene . . . nalazim o svuda na zem aljskoj kugli, pa i u predistoriji, ko­ * Vidjeti poglavlje II i III. ** Vidjeti poglavlja II i III.

T R G O V IN A

203

liko god su predistoričari mogli da svojim proučavanjim a upoznaju naše pretke«1. Em pirijski podaci potpuno potvrđuju tu tezu. Prije sve­ ga, oni p o tvrđuju da se trgovina u prvobitnom društvu javlja sa pojavom s t r a n o g t r g o v c a , koji dolazi iz razvije­ nijeg društva. Prvi trgovci koje pom inju egipatski izvori su stranci2. U antičkoj Grčkoj, u arhajskoj epohi, u mladim gra­ dovima se prvo javljaju trgovci stranci3. U najstarijim tek­ stovim a iz A v e s t a, iranske svete knjige, trgovci su stranci koji donose luksuzne proizvode vladaru i plem stvu4. U R i g - V e d a, n ajstarijem zapisanom dokum entu indijske civilizacije, trgovci su stranci (pani) koji pu tu ju karavanima5. I u Rim u su prvi trgovci helenizovani stranci6. Prva k rupna trgovina u Vizantiji je u rukam a stranaca — Sirijaca, Jevreja i istočnjaka7. U Islam skom carstvu su prvi trgovci hrišćani, Jevreji i iranski zoroastrovci8. U zapadnoevropskom srednjem vijeku su takođe prvi trgovci Jevreji i S irijci9, dok u isto to doba prvu trgovinu u Japan donose K orejci10. U Kini, od doba dinastije Tang do doba dinastije Ming, svu spoljnu trgovinu drže stranci, prije svega H indusi i m usli­ mani. Prevlast stranih trgovaca — N ijem aca u Skandinaviji, Jevreja u Poljskoj, M ađarskoj i Rum uniji, Jerm ena u Tur­ skom carstvu Azije, Arapa u istočnoj Africi, Kineza na jugoi­ stoku Azije — svuda je početna faza krupne trgovine koja je tra jala stoljećim a. S druge strane, em pirijski podaci nam ukazuju na to kako isti zakon neravnom jernog ekonom skog razvitka izaziva i nagle prom jene pravaca trgovine čim neki narod i sam usvoji relativno p ro stu zanatsku tehniku sitne robne proiz­ vodnje, kad nedostatak skupih industrijskih uređaja povolj­ no djeluje na priliv tehnika i stručnjaka. U kontinentalnoj Grčkoj prvi trgovci su m eteki iz Male Azije; no, uskoro zatim grčke naseobine će u Maloj Aziji monopolizovati trgovinu, sve dok u helenističkoj epohi Mala Azija ponovno ne ovlada trgovinom kontinentalne Grčke. Prvi trgovci u Islam skom carstvu su Jevreji, hrišćani i Persijanci, no uskoro zatim prvu ulogu u trgovini Evrope, srednjeg Istoka i Persije igraju arapski trgovci. U V stoljeću naše ere trgovinom arabijskog m ora vladaju hinduski trgovci, a nekoliko stoljeća kasnije

204

R A SPRAVA

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

arap sk i trgovci vladaju trgovinom In d ije11; p o 4 carstvom Mogula, u X V II stoljeću, hinduski i persijski trgovci su po­ novo potisnuli arapske trgovce. Jevreji i vizantijski Sirijci im aju m onopol na kru p n u trgovinu u srednjovjekovnoj Ita ­ liji, a u XI st. V enecijanci i Đenovljani osvajaju glavno m je­ sto u trgovini u samoj V izantiji. Isto rija Rim skog C arstva je sva u tim naglim zaokreti­ ma. U II i I st. p rije H rista, rim ska osvajanja i trgovina koja ih je p ratila srušili su ekonom sku prevlast Malg Azije, ko ja je p o stojala još od Aleksandrovog doba. Ali u I st. naše ere rim sk a trgovina se povlači s Istoka p red novim slojem sirijskih trgovaca da bi se povukla prem a Galiji, čiji trgovci, opet, potiskuju u II st. naše ere rim sku trgovinu i onda zajedno sa Sirijcim a vladaju trgovinom čitavog Rim skog Car­ stva12. Proizvodnja i realizacija viška vrijednosti U p retkapitalističkim načinim a proizvodnje rani trgovač­ ki kapital je glavni oblik kapitala. On je otjelovljena novčana privreda n astala u privrednom am bijentu koji, bitno, proiz­ vodi u potrebne vrijednosti. On se tu pojavljuje u svoja dva hazardna oblika: krupna m eđunarodna trgovina i sitno lo­ kalno to rb arenje. U sitnoj robnoj proizvodnji sami proiz­ vođači p ro daju svoje proizvode na tržištu. U tom norm alnom robnom prom etu nem a m jesta za profesionalnu trgovinu. M eđutim, jedinstvo proizvodnje i trgovine postavlja teh­ ničke problem e koji mogu biti riješeni samo u jednom ogra­ ničenom okviru. Zanatlija koji svoje proizvode sam iznosi na tržište treb a da za vrijem e putovanja obustavi svoj proiz­ vodni rad. Zato se u društvu sitne robne proizvodnje tržišta održavaju po pravilu o praznicim a. Razgovarajući sa malijskim ribarim a, Raym ond F irth kon statu je da se oni ne bave trgovanjem u radne dane. Sam o kad, iz bilo kojeg razloga, ne idu u ribarenje, oni »kupuju ribu da bi je preprodavali«11. Da bi sitnim robnim proizvođačim a olakšali odlazak na trži­ šte, Indijanci K orti su usvojili »običaj da svakom nam jer­ niku, pa čak i strancu, daju hranu, postelju i svjetlo. Za tu uslugu dom aćin ne očekuje da bude plaćen, ali će zato i on sam, kad m u bude trebalo, moći tražiti isto gostoprim stvo«14.

T R G O V IN A

205

Svi ti običaji su korisni samo ako udaljenost između m jesta u kojem živi proizvođač i tržišta nije suviše velika. A kad je udaljenost veća, onda je i sam om proizvođaču preskupo da sam nosi svoje proizvode na tržište. N irberški zanatlije u srednjem vijeku odnosili su svoju robu na sajam u Frank­ furt; no, ako je m jesto sajm a udaljenije, oni svoje proizvode p ro d aju profesionalnim trgovcim a15. Profesionalna trgovina javlja se, dakle, kao rezultat po­ djele rada, kojom proizvođači izbjegavaju gubitke kakve bi imali kad bi prekidali proizvodni rad noseći sami svoje proiz­ vode na trž ište .16 Profesor Jacquem yns je izračunao kolike su gubitke imali flam anski tkači lanenog platna u prvoj po­ lovini XIX stoljeća, kad su m orali da sami idu i kupuju sirovine u m alim količinam a na susjednom tržištu i da pro­ d aju dio po dio svog platna na tim istim tržištim a. Izračunao je da je jedna petina njihovih skrom nih dohodaka odlazila na troškove toga putovanja17. Proučivši situaciju u britanskoj tekstilnoj industriji u X V III stoljeću, profesor Ashton dolazi do još jasnijeg za­ ključka: »(Tekstilni) radnik je sam m orao ići po proizvode (koji su m u trebali) i nositi i h . . . Na putovim a Sjevera mogao je čovjek vidjeti veliki broj tkača sa paketim a konca na leđim a ili sa teškim valjcim a platna pod rukom . U daljenost je često bila tolika da je čovjeku trebalo čitav dan pješače­ n ja . . . Tvrdilo se da je u in d u striji pletenina u M i d 1 a n d u radnik bio dva i po dana sedm ično zauzet traženjem porudžbina i m aterijala, odnošenjem gotovih proizvoda i na­ plaćivanjem najam nina«18. P osm atrajući jednu zajednicu zasnovanu na sitnoj rob­ noj proizvodnji, profesor Sol Tax kon statu je da proizvođači zaračunavaju, doslovno, t r o š k o v e r a d a proistekle iz direktne prodaje njihovih roba eventualnim kupcima, te trgovcim a p ro d aju svoje proizvode rado sam o onda i-ad je e k o n o m i j a r a d n o g v r e m e n a realna (kad je proiz­ vodnja, kojom bi proizvođač mogao da se bavi u vrijeme izgubljeno na prodaju, procijenjena većom sum om nego trgo­ vački p ro fit):

206

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

»U Pamahašelu trgovci odlaze na im anja i pogađaju se za kupovinu čitavih leja luka još p rije branja. Poljoprivred­ n ik tada računa da li bi za taj luk mogao da dobije više kad bi ga sam obrao i odnio na tržište i tam o ga prodavao na veliko ili na malo. Pri tom e on računa i vrijednost svog vre­ m ena (sic)«19. Isti problem se postavlja kad industrijski kapital stupa na m jesto nezavisnog sitnog robnog proizvođača i kad trgo­ vački kapital stupa na m jesto nekadašnjeg trgovca. Kad je proizvodnja robe dovršena, ind u strijsk i kapitalist već posje­ d uje višak vrijednosti koji su proizveli njegovi radnici. No, taj višak vrijednosti postoji u posebnom obliku: on je uz to i kristalizovan u robe, kao što je, uostalom , kapital uložen u in d u striju. Taj kapital kapitalist ne može ni ponovno stvo­ riti, ni p risvojiti višak vrijednosti sve dok oni. kapital i vi­ šak, im aju oblik robe. On robu m ora da pretvori u novac. R ealizacija viška vrijednosti je p ro d aja proizvedenih roba. Kako rekosm o, industrijalac ne radi za određene kupce (osim kad izvršava porudžbine za »konačne potrošače«; on radi za nepoznato tržište. Kad god se završi jedan ciklus proizvodnje, kapitalist bi m orao da obustavi dalji rad u fabrici dok, prodajom svoje robe, ne nadoknadi svoje troškove, pa da tek onda ponovno počne s proizvodnjom . No, kupujući industrijske proizvode, trgovci oslobađaju industrijalca brige da sam traži nepo­ sredno potrošače. Oni m u u šteđ u ju gubitke i troškove koji­ m a bi se izložio kad bi prekidao proizvodnju onoliko vre­ m ena koliko bi m u bilo potrebno da roba stigne do p otro­ šača. Oni, tako reći, unaprijed daju industrijalcu kapital-novac koji će m u omogućiti da nastavi s neprekidnom proiz­ vodnjom . Ali i trgovci, koji industrijalcu unaprijed daju novac koji m u je po treban da ponovno stvori kapital i realizuje višak vrijednosti, m oraju brzo prodati robe kupljene od industri­ jalaca kako bi i oni mogli da što p rije počnu s novom ope­ racijom . š to se više širi kapitalistički način proizvodnje i što proizvodnja u većoj m jeri postaje opšta robna proizvodnja, to su gradovi i sela prekriveni sve gušćom m režom prodavnica i skladišta na veliko i na malo. I kao god što je u srednjem vijeku širenje trgovine luksuznim proizvodima bilo

T R G O V IN A

207

praćeno p retvaranjem putu ju ćih trgovaca u stalno nasta­ njene trgovce20, tako je, u početku industrijskog kapitalizma, i širenje trgovine proizvodim a za tekuću potrošnju i p ri­ m arne potrebe bilo praćeno pretvaranjem sitnog putujućeg to rb a ra u stalno nastanjenog trgovca n a malo u selu21. * što se tiče proizvoda nam ijenjenih lokalnom tržištu, u srednjem vijeku trgovina na m alo i trgovina na veliko go­ tovo i da nisu bile odvojene jedna od druge. Cak je čest slučaj d a trgovine na veliko ni nem a. Sitni prodavci koji p ro d aju specijalno jednu vrstu robe javljaju se tek sa m e r c i e r - o m , a njih im a u čitavoj Francuskoj u 1292. god. 70, u 1570. g. 200, a 1642. g. 2.80023. Tek poslije trgo­ vinske revolucije odvaja se trgovina na veliko od trgovine na malo, i to za luksuzne proizvode, pri čemu velika kolo­ n ijaln a d ruštva rezervišu za sebe sam o trgovinu na veliko. In d u strijsk i kapitalist ne želi da višak vrijednosti samo r e a 1 i z u j e. On želi i da ga kapitalizuje, da pretvori u m ašine, sirovine i najam nine sav dio viška vrijednosti koji ne tro ši neproduktivno za svoje lične potrebe. D alje, i sama kapitalizacija viška vrijednosti podrazum ijeva, dakle, robni prom et u kojem se industrijalac ne pojavljuje kao prodavač, nego kao kupac. A kao kupcu, njem u je takođe u interesu da do m aksim um a sk rati vrijem e prom eta m ašina i sirovina, vrijem e čekanja između porudžbine i isporuke svojih proiz­ voda. Trgovački kapital mu, dakle, čini dvostruku uslugu: skraćuje m u vrijem e robnog prom eta za proizvode koje je on proizveo i vrijem e robnog prom eta za proizvode koje želi da kupi. Godišnja masa viška vrijednosti 1 godišnja profitna stopa Izbjegavajući troškove čekanja i nerada kojim a bi bio izložen kad bi sam iznosio na p ro d aju proizvode svog rada, * U istočnoj Evropi, na Balkanu i u Rusiji bili su još do po­ četka XX stoljeća poznati i česti ti sitni putujući prodavci, pa i putujuće zanatlije koji prodaju proizvode svog rada. U nerazvi­ jenim zemljama ima ih i danas; pa nisu potpuno iščezli ni u raz­ vijenim zemljama. B i j e l a k n j i g a belgijskog ministarstva ekonomskih poslova (1953. god.) ukazuje na to da je broj takvih pu­ tujućih trgovaca, koji idu od kuće do kuće, visok u flamanskim oblastima u kojima seljaštvo živi raštrkano22.

208

RA SPRAVA

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

sitni zanatlija ostvaruje na taj način zaradu od koje je zain­ teresovan da jedan dio p repusti trgovcu. In d u strijsk i kapi­ talist nem a drugih zarada osim viška vrijednosti koji proiz­ vede radna snaga njegovih radnika. Da li on skraćenjem p rom eta roba koje prodaje i kupuje povećava višak proiz­ voda proizveden od strane njegovih radnika? Sa stanovišta njegovog prom eta, industrijski kapital se sastoji od dva dijela. Dio kapitala, s t a l n i k a p i t a l , sa­ stoji se od zgrada i m ašina koji bivaju zam jenjivani tek poslije dužeg vrem ena, poslije m nogih ciklusa proizvodnje. V rijednost tog kapitala koji je industrijalac uložio odjednom ponovno se stvara — am ortizuje se — malo-pomalo. Na kraju svakog ciklusa proizvodnje, kad proizvedena roba biva prodata, biva obnovljen samo jedan dio toga kapitala. Period nužan za ponovno stvaranje cjelokupnog tog stalnog kapi­ tala naziva se periodom o b rta stalnog kapitala i obuhvata, dakle mnoge cikluse proizvodnje. D rugačije je s o p t i c a j n i m k a p i t a l o m . Opticajnij kapital čine sirovine, pom oćni proizvodi, kao i prom jenljivi kapital, najam nine uložene u proizvodnju od strane kapita­ liste. O pticajni kapital treb a da bude uložen u početku sva­ kog ciklusa proizvodnje. No, čim su robe proizvedene u toku toga ciklusa prodate, kapitalist je ponovno stekao svoj ulo­ ženi kapital, te može opet da počne sa novim ciklusom proiz­ vodnje. Vri jeme obrta opticajnog kapitala razloženo je, dakle, na ciklus proizvodnje roba i period prom eta tih istih roba. Jako sk ratiti period robnog prom eta znači sk ratiti period o brta opticajnog kapitala, te tako omogućiti da se u odre­ đenom roku (npr. za godinu dana) izvede veći broj ciklusa proizvodnje. Uzmimo da u jednoj tvornici pam učnih proizvoda svaki period o b rta opticajnog kapitala tra je dva m jeseca, od čega jedan m jesec da ide na proizvodnju određene količine pa­ m učnih proizvoda, a jedan m jesec na prodaju tih proizvoda i kupovinu nove zalihe sirovina. G odišnje će, dakle, biti šest ciklusa ob rta opticajnog kapitala. Ako se period potreban za p ro d aju pam učnih proizvoda i kupovinu nove zalihe siro­ vina sk rati od jednog m jeseca na jednu sedmicu, onda će period o b rta opticajnog kapitala biti skraćen 5,3 sedmice i, na taj način, um jesto ran ijih 6 krugova biće ih 1 0 .

T R G O V IN A

209

Rekli sm o da svaki ciklus proizvodnje donosi istu m asu viška vrijednosti (ako kapital i stopa viška vrijednosti osfcaju isti). Povećati broj ciklusa proizvodnje u jednoj godini, to znači povećati cjelokupnu m asu viška vrijednosti proizve­ denu godišnje. S kratiti vrijem e robnog prom eta, to, dakle, znači sam o b r ž e realizovati višak vrijednosti, a to, opet znači p o v e ć a t i m a s u v i š k a v r i j e d n o s t i . »Što se brže u jednom preduzeću obrće kapital-novac, to je veća njegova rentabilnost (njegova godišnja profitna sto p a)24«. Sa gledišta vrijednosti roba, nikakva prom jena ne na­ staje skraćenjem perioda o b rta opticajnog kapitala. Sve dok se ciklus proizvodnje roba ne prom ijeni, vrijednost roba ostaje ista. Ali drugačije je sa profitnom stopom kapitala. Ta stopa se ne obračunava na osnovu ciklusa proizvodnje, nego na osnovu fiskalne godine. Pretpostavim o da kapitalist ima uređ aje u vrijednosti od 1 . 0 0 0 miliona franaka, od koje se am ortizuje 1% u svakom ciklusu proizvodnje. P retposta­ vim o i to da on u svaki ciklus proizvodnje m ora da uloži 2 0 m iliona, od čega 1 0 m iliona za kupovinu sirovina, a 1 0 za isplatu najam nina. V rijednost proizvodnje svakog ciklusa će se, dakle, postaviti na sljedeći način, p ri čem u je stopa viška vrijednosti 1 0 0 %: 20 m iliona p + 10 miliona p r+ 1 0 m iliona v= 4 0 miliona. G odišnja vrijednost proizvodnje poslije 6 ciklusa proiz­ vodnje iznosiće, dakle, 240 m iliona. Ali da bi izračunao svoju godišnju profitnu stopu, kapitalist ne pridružuje svoj profit u k u p n o m i z n o s u p o s l o v a , nego k a p i t a l u k o j i j e e f e k t i v n o u t r o š i o : 6 % stalnog kapitala, tj. 60 miliona, 4- opticajni kapital od 20 m iliona = ukupno 80 miliona. A kako m u svaki ciklus proizvodnje donosi 10 m iliona profita, to će godišnja p rofitna stopa iznositi 60 : 80 = 75%. Ako sad broj ciklusa proizvodnje poraste od šest na deset godišnje, onda će godišnji utrošak kapitala iznositi deset puta 1 0 miliona stalnog kapitala, tj. 1 0 0 milio­ na, što, zajedno sa 2 0 m iliona opticajnog kapitala, iznosi 120 miliona. Profit će porasti na d e s e t puta 10 miliona, tj. na 100 miliona. G odišnja p rofitna stopa će tada biti 1 0 0 : 120 = 83,3%, što je, svakako, povećanje prem a prethod­ nih 75%. 14 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

210

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

S kraćenje perioda robnog prom eta om ogućuje, dakle, da se poveća godišnja p ro fitn a stopa. N eprekidna proizvodni? je značajan oblik kapitalističke r a c i o n a l i z a c i j e . N jo­ me se kapitalist uspješno suprotstavlja tendenciji opadanja prosječne profitne stope. Tako je japanska prerađivačka in­ d u strija postigla značajnu racionalizaciju te vrste od vre­ m ena poraza 1945. g. i am eričke okupacije, kako bi tom racionalizacijom nadoknadila ono što je izgubila sa kineskim i korejskim tržištem i sa povećanjem izdataka za radnu sna­ gu (s opadanjem stopa viška vrijednosti). Broj perioda o b rta p olugodišnje za čitav kapital uložen u japansku industriiu (izuzev ru d nika i saobraćaja) rastao je ovim tem pom : 0,66 u prvom polugodištu 1936. 1,54 „ „ „ 1950. 1,84 u drugom „ 1951. Dok je p rije 25 godina trebalo 40 sedm ica da ind u strijsk i kapitalisti ponovno dođu do novca uloženog kao kapital u proizvodnju, danas je trebalo čekati svega 14 nedjelja25. Da bi se vrijem e robnog prom eta što više skratilo, m režu stovarišta, prodavnica i trgovina dopunjava gusta m reža puteva, kanala, vodenih saobraćajnica i željeznica. K apital nije progonjen sam o glađu za viškom vrijednosti nego i da što više sk rati period o b rta opticajnog kapitala. To skraćenje om ogućuje d a s e o p t i c a j n i k a p i t a l s t a l n o p r e ­ t v a r a u s t a l n i k a p i t a l , da se ovaj stalno povećava na račun prvog. U tom e i je st suština industrijske revolucije26. Trgovački kapital i trgovački profiti In d u strijsk i preduzim ač je veom a zainteresovan za što veće skraćenje perioda robnog prom eta. Zato on veći dio operacija u oblasti raspodjele (u tran sp o rtu , zaliham a, pro­ d aji i kupovanju na sam om izvoru, u reklam i itd.) prepušta jed n o j specijalnoj grani kapitala, trgovačkom kapitalu. No. d a bi ta specijalnost mogla da se obavlja, treba da i kapital' uložen u djelatnost raspodjele donosi istu profitnu stopu kao i kapitali uloženi u industriju. K ako trgovačka predu­ zeća traže mnogo m anje početne fondove nego krupna indu­ strija, tako su i fluktuacije izlaza i ulaza u raspodjeli mnogo

T R G O V IN A

211

lakše nego u proizvodnji. K ad bi trgovačka profitna stopa bila viša od industrijske profitne stope, to bi izazvalo priliv kapitala u trgovini, priliv koji bi, povećanjem kankurencije, oborio i p rofitnu stopu. A trgovačka profitna stopa niža od in d ustrijske profitne stope izazvala bi odliv kapitala iz sfere raspodjele u sferu proizvodnje, a tim e i pojačanu konku­ renciju u industriji i odgovarajuće opadanje industrijske pro­ fitne stope. Trgovački kapital sudjeluje, dakle, u opštoj podjeli viška vrijednosti, ali sam ne proizvodi nijedan djelić viška vrijed­ nosti. U kupna m asa proizvedenog viška vrijednosti potiče uvijek i samo od p r o i z v o d n j e roba, samo od unošenja neplaćenog rada tokom proizvodnje u te robe. Ne sudjelujući sam u proizvodnji viška vrijednosti, trgovački kapital sudje­ luje u podjeli viška vrijednosti na jednakoj nozi s in d u strij­ skim kapitalom , jer, skraćujući vrijem e robnog prom eta, on pomaže in dustrijalcim a da povećaju m asu i godišnju stopu viška vrijednosti. To važi za svaku granu trgovačkog kapi­ tala: za kapital trgovine na veliko, na malo i srednje trgo­ vine. Trgovački p ro fit je, dakle, srazm jeran kapitalu ulože­ nom u trgovinu, kao što je i industrijski profit srazm ieran kapitalu uloženom u proizvodnju. Zahvaljujući izjednačivan ju profitne stope, trgovački kapital p redstavlja onoliki dio ukupnog viška vrijednosti koliko je srazm jeran jednom di­ jelu ukupnog društvenog kapitala, i to onom e dijelu koji o tpada na trgovački kapital. Uzmimo da ukupna proizvodnja u jednoj zemlji vrijedi 900 m ilijardi franaka, od čega 800 m ilijardi kapitala (postoja­ ni i p rom jenljivi) čuva rad n a snaga,, a 1 0 0 m ilijardi viška vrijednosti ta radna snaga proizvodi. Uzmimo da ukupni trgovački kapital iznosi 2 0 0 m ilijardi, te da od tih 2 0 0 m ili­ jard i pokriva trgovinu na veliko 1 0 0 m ilijardi, srednju trgo­ vinu 40 m ilijardi, a trgovinu na m alo 60 m ilijardi. P rosječna profitna stopa će biti 1 0 0 : 1000, tj. 10%. Ind u strijalci će prodati proizvedene robe trgovcim a na veliko za 880 m ilijardi, ostvaruju ći tako prosječnu profitnu stopu od 10%. Trgovci na veliko će prodati istu robu sred­ njo j trgovini za 890 m ilijardi ostvarujući tako 1 0 m ilijardi profita, tj. 1 0 % od svog kapitala od 1 0 0 m ilijardi veliko-

212

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

pro d aja će p ro d ati robe trgovcim a na m alo za 894 m ilijarde ostvarujući profit od 4 m ilijarde, tj. 10% od svog kapitala od 40 m ilijardi. N ajzad će trgovci na m alo prodati robe potrošačim a za 900 m ilijardi ostvarujući p ro fit od 6 m ili­ ja rd i franaka, tj. 1 0 % od svog kapitala od 60 m ilijardi fra­ naka. Poslije svih tih uzastopnih p ro d aja robe su prodate tačno po svojoj vrijednosti: za 900 m ilijardi franaka. Ni­ kakva nova vrijednost nije stvorena u toku njihovog pro ­ m eta. Svaki kapital je dobio isti prosječni profit od 10%. Moglo bi se ustvrditi da bi, bez intervencije trgovačkog kapitala, in dustrijski kapital izvukao veći profit, tačno 12,5%. No, ko to tvrdi, ta j zaboravlja da bi ukupna m asa viška vrijednosti ( 1 0 0 m ilijardi) bila m anja kad ne bi bilo skra­ ćeno vrijem e robnog prom eta. A to skraćenje postiže trgo­ vački kapital. Ili, što je isto, da bi industrijski kapital m o­ rao raditi sa većom količinom kapital-novca, koja bi m orala biti uložena u proizvodnju da bi se ova mogla neprestano odvijati, tj. odvijati i u ono vrijem e dok još nije prodata potrošačim a ni roba iz prethodnog ciklusa. Na taj način se pokazuje da niko nije oštećen skraćenjem vrem ena robnog prom eta. Praktično uzeto, takva a p s o l u t n a jednakost profit­ ne stope u raznim granam a trgovine, kao i između trgovine i između trgovine i industrije, naravno ne postoji. Koleba­ nja trgovačkog profita su m nogostruka i zavise naročito od k onkretne etape u kojoj se trenutno nalazi industrijski ci­ klus. U fazama ekonom skog oživljavanja i boom a — kad cijene brzo rastu, kad se zalihe lako unovčuju i otiču, kad je p otražnja veća od ponude — trgovci ostvaruju ekstraprofite u odnosu na industriju. U tim m om entim a naglo raste broj trgovačkih preduzetnika. Pošto trgovina zahtijeva za svoj postojani kapital mnogo m anja ulaganja nego što su ulaganja u postojani kapital industrije, to može da se javi mnogo malih kapitalista koji, u periodu opšteg poleta eko­ nom ije, okušavaju sreću. Sličnu pojavu smo imali u zapad­ noj Evropi poslije 1945. i u N jem ačkoj (Zapadnoj) poslije novčane reform e u ljeto 1948. No, uopšte uzeto trgovačka, pro fitn a stopa ne može dugo da odstupa od prosječne pro­ fitne stope, inače bi sami industrijalci počeli da stvaraju sve

T R G O V IN A

213

veći broj svojih organizacija za neposrednu prodaju potro­ šačima. Naprotiv, uoči krize i depresije i za vrijem e njih, tr ­ govci su prvi na u d aru zbog loše prodaje roba. S m anje re­ zervi nego što ih im aju krupni industrijalci i teže dobijajući kredit od banaka, oni su prim orani da se svojih zaliha os­ lobađaju po bilo ikoju cijenu, tj. da ih prodaju i uz gubi­ tak. Tada trgovačka p rofitna stopa pada i ispod industrij­ ske profitne stope. Upravo tim konjunkturnim kolebanjim a se i vrši, u k rajn jo j liniji, izjednačavanje trgovačke profitne stope i in dustrijske profitne stope. To k o n ju n k tu rn o sužavanje i širenje trgovine se vidi iz sljedećih podataka: godine 1929, a to je bila godina prospe­ riteta, 61,3% od ukupnih troškova potrošača pripalo je u SAD robnim kućam a na malo; godine 1933. a to je godina krize, robne kuće na malo su od potrošača prim ile svega 49% od u kupnih njihovih troškova; godine 1939. taj posto­ tak se diže na 62,9%, a godine 1945., koja je bila godina bo­ oma, on dostiže 72,9%27. Trgovački kapital 1 radna snaga zaposlena u raspodjeli Na prvi pogled izgleda kao da trgovački kapital prolazi kroz iste m etam orfoze kroz koje i industrijski kapital. K rup­ ni trgovac osniva svoje preduzeće ulažući n ajp rije određeni kapital-novac u s t a l n i k a p i t a l (zgrade kao što su magazini, skladišta, stovarišta itd.) i u o p t i č a j n i k a ­ p i t a l (zalihe roba i plate radnoj snazi). Moglo bi se čak govoriti i o »organskom sastavu« njegovog kapitala po­ što njegov stalni i njegov opticajni kapital doživljavaju, isto onako kao i industrijski kapital, jako različite periode obrta. No, tu p restaje svaka prividna sličnost. U stvari, »pro­ m jenljivi kapital« trgovca — kapital nužan za kupovinu rad­ ne snage zaposlene u sektoru raspodjele — nikako nije prom ­ jenljiv pošto on ne proizvodi nikakvu novu vrijednost, nika­ kav višak vrijednosti. R adna snaga kupljena od trgovačkog k apitaliste omogućava m u sam o to da sudjeluje u opštoj po­ djeli viška vrijednosti koji su proizveli radnici proizvođači. Pojmovi produktivnog i neproduktivnog rada sa gledi­ šta p r o i z v o d n j e n o v e v r i j e d n o s t i ne treba da

214

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

bud u pobrkani sa pojm ovim a produktivnog i neproduktiv­ nog rad a sa gledišta opštih interesa društva. Proizvodeći ra­ sprsne m etke, opijum ili pornografske rom ane, radnici stva­ ra ju nove vrijednosti pošto te robe, nalazeći kupce na trži­ štu, im aju upotrebnu vrijednost koja im omogućuje da os­ tvare svoju prom etnu vrijednost. No, sa stanovišta opštih interesa ljudskog društva, ti radnici su izvršili apsolutno nekoristan, pa čak i štetan rad. Bilježeći ulaze i izlaze roba u nekoj velikoj robnoj kući, om ogućujući potrošačim a iz­ b o r izm eđu raznih uzoraka iste robe, trgovački nam je­ štenici vrše produktivan i koristan rad sa stanovišta opštih interesa društva, a da p ri tom e ne stvaraju nikakvu novu vrijednost. M eđutim , teško je povući granicu izm eđu rad a koji pro­ izvodi nove vrijednosti i rad a koji ih ne proizvodi. Uopšte uzev, može se reći da rad koji stvara, m ijenja ili čuva upo­ trebne vrijednosti, ili rad koji je t e h n i č k i n e o p h o ­ d a n za ostvarivanje u potrebnih vrijednosti, je st proizvod an rad, tj. rad koji povećava njegovu prom etnu vrijednost. U tu kategoriju rad a spada ne sam o proizvodni rad u in­ d u striji nego i na stvaranju zaliha, rukovanju robom i tra n ­ sportu, rad bez kojeg upotrebne vrijednosti ne bi mogle biti potrošene*. N aravno da nije isti slučaj sa gom ilanjem roba u trgo­ vinskim skladištim a, koje n asta je usljed spekulacije, nem o­ gućnosti prodaje, konkurencije ili pogrešnih procjena. U to­ m e slučaju ne sam o da ne raste vrijednost robe nego ona čak i gubi od svoje vrijednosti, je r nagom ilana roba u zali­ ham a najčešće propada (realno ili m oralno). Isto tako ni tr ­ govačka am balaža većine roba ne dodaje ništa njihovoj vri­ jednosti. Ono predstavlja vještačke troškove raspodjele, u ra­ čunate u uloženu sum u trgovačkog kapitala, iz kojeg ovaj ra­ čuna da izvuče svoj prosječni profit. Ali nije isti slučaj i sa staklenim posudam a za tečnosti (m lijeko, sokovi, ukuhano voće i konzerve svih v rsta), bez čega te robe ne bi mogle dospjeti do potrošača. Ti troškovi su, već, neophodni za os­ * Zanimljiivo je utvrditi da je šest stoljeća prije Marxa svoti Toma Akvinski postavio u suštini, istu ra2diku između ta dva ob­ lika, »trgovačkog« rada — proizvodan i neproizvodan rad24:

T R G O V IN A

215

tvarivanje upotrebne vrijednosti jedne robe, te se oni, daIđe, dodaju vrijednosti, proizvodnoj cijeni robe. Uostalom, ti troškovi često mogu da čine veći dio cijene. Sa stanovišta trgovačkog kapitaliste, cjelina uloženog ka­ pitala, pa bilo da je on uložen u kupovinu roba, u unaj­ m ljivanje radne snage ili u zakup poslovnih prostorija, pred­ stavlja kapital iz kojeg tre b a da bude izvučen prosječni pro­ fit. Isto tako je i sa stanovišta industrijskog kapitaliste. In­ d u strijsk i kapitalist sm atra neophodnim samo ona trgovačka ulaganja koja njem u om ogućuju da unaprijed realizuje vri­ jednost svojih roba. Sve ostalo njem u su suvišni i nekori­ sni troškovi, povećanje troškova raspodjele na koje se on žali, je r se tim e povećava i m asa kapitala koji će sudjelo­ vati u podjeli viška vrijednosti stvorenog od strane »nje­ govih« radnika. Pod uticajam industrijskog kapitala politi­ č k a ekonom ija razlikuje trgovački »kapital«, potreban za ku­ povinu roba, od njegovih »opštih troškova« potrebnih za ku­ povinu radne snage, za zakup poslovnih p rostorija itd., te su ti »opšti troškovi« jako neelastična stavka i »nekorisno« o p te reću ju cijenu roba. Treba dodati da je »organski sastav kapitala« mnogo ni­ ži u trgovini nego u industriji, te da često ni nem a fondova uloženih u stalne investicije. U SAD osiguravajuća društva ili d ruštva za prodaju nekretnina, te finansijski trustovi — •često k u puju zem ljište, grade na njem u velike robne kuće i iznajm ljuju ih onda trgovcim a na malo29. Koncentracija trgovačkog kapitala Kao i industrijski kapital, trgovački kapital je podvrg­ n ut istoj osnovnoj tendenciji i koncentraciji. U periodim a krize i žestoke konkurencije, velike robne kuće, koje raspo­ lažu jačim rezervam a i većim kreditim a, bolje odolijevaju u d arim a neugodne sudbine nego sitni vlasnici prodavnica, koji, u stvari, žive od skrom ne zarade. Isto tako u periodi­ m a visoke konjunkture, velike robne kuće mogu da ulože zna­ čajnije sume kapitala, da kupe veće zalihe roba, te da u većoj m jeri iskoriste m ogućnost za realizovanje ek stra pro­ fita. Velike robne kuće m ogu da pro d aju jeftinije, je r ku­ p u ju na veliko i u takvom su stanju da znatno um anje m ar­

216

RA SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

žu p ro fita koja se dodaje u trgovini na m alo cijenam a robe kupljene na veliko: »Plaćanje posredništva, predstavništava za p rodaju na veliko, zarada trgovačkim putnicim a, troškova za rekla­ m u . . . potiče djelim ično od napora prodavača i in d u strija­ laca da nađu kupce za svoju robu u p rodaji n a m alo . . . (Ali) k ad je p ro d aja na veliko integrisana sa prodajom n a malo, onda n ije nužno da se prodavnice na m alo »osvajaju«. U tom e je ključ za objašnjenje mnogih, ako ne i svih, pred­ nosti koje im aju špecerajske prodavnice sa m nogo filijala n asp ram sistem a p ro d aje na veliko odvojene od prodavnica na m alo«30. Druge prednosti se sastoje u mogućnosti prim jene mo­ d ernijeg i efikasnijeg m aterijala, u m ogućnosti neposrednog, s tv aran ja novih po treb a za skupim proizvodim a, u pogodni­ jem sm ještan ju prodavnica, u specijalizaciji zaposlenog oso­ blja, u standardizaciji proizvoda, u racionalizaciji usluga itd.31. Velike robne kuće p rim aju isto tako i ogrom nu bes­ platn u pom oć od kru p n ih in d u strijsk ih preduzeća za rekla­ m u njihovih proizvoda. Za godinu 1934. am eričke robne ku­ će sa razgranatom m režom filijala dru štv a A t l a n t i c a n d P a c i f i c prim ile su 6 m iliona dolara za »troškove reklame« i 2 m iliona dolara za »posredničku propagandu«, uprkos to ­ m e što njihovi stvarni troškovi reklam e iznose sam o 6 mi­ liona dolara!32. K oncentracija kapitala, koja je plod konkurencije u tr ­ govini im a mnogo oblika: a) V e l i k e r o b n e k u ć e sa m n o g o b r o j n i m p r o d a v n i c a m a , koje su se razvile n ajp rije u Parizu proširivanjem prodavnica »za novitete (robna kuća L a B e ­ l l e J a r d i n i e r e osnovana je 1826.), a onda se tip rob­ n ih kuća širi u drugoj polovini X IX stoljeća po svim kar pitalističkim zem ljam a. Godine 1852. osnovana je robna kuća B o n M a r c h e u Parizu a god. 1860. u Velikoj B ritaniji W h i t e l e y , P e t e r R o b i n s o n , S e l f r i d g e ’s i H a r r o d ' s ; god. 1858. R. J. M a v y ’ s u N jujorku, M a r ­ s h a l l F i e l d s u Cikagu i W a n n a m a k e r u Filadelfiji (god. 1861), u SAD; god. 1881. K a r s t a d t i 1882. T i e t z u N jem ačkoj itd. Takve robne kuće naročito se koriste poveća­

T R G O V IN A

217

njem poslovnog prom eta, a to povećanje je srazm jem o veće od povećanja uloženog kapitala13. b) V e l i k e r o b n e k u ć e s a j e d i n s t v e n i m c i ­ j e n a m a potiču iz SAD, gdje je 1879. osnovana kuća W o o l w o r t h . Oko 1910. filijala te iste kuće je otvorena u Velikoj Britaniji, a od 1925. kuće takvog tipa se osnivaju po Francuskoj i N jem ačkoj, a od 1930. i po ostalim zemlja­ m a Evrope. Te kuće m aksim alno sm anjuju opšte troškove (m anje je am balaže, nem a osoblja koje bi m oralo biti specijalizovano za naplaćivanje računa, nem a dostave robe ku­ ći itd.), te om ogućuju mnogo brži o b rt svog kapitala (8,4 p u ta godišnje, naspram 3—4 o b rta u robnim kućam a p ret­ hodnog tipa u 1938.), te im je i godišnja profitna stopa viša34. c) R o b n e k u ć e s a m r e ž o m f i l i j a l a su naj^ karak terističniji oblik koncentracije trgovačkog kapitala. One om ogućuju znatno proširenje polja djelovanja toga kapi­ tala ne povećavajući p ri tom e m asu kapitala imobilizovanog u nepokretnim uređajim a. Povećanje profitne stope potiče u n jim a naročito od jeftinijeg kupovanja, je r se kupuju ve­ će količine, te i od ušted e u troškovim a adm inistracije35*. U čestale od k ra ja X IX stoljeća, takve robne kuće su uspjele da u p iju znatan dio od sveukupnog trgovačkog kapitala. U F r a n c u s k o j postoje god. 1906., 22 takve trgovačke kuće s ukupno 1.792 filijale u sektoru p rehram benih proiz­ voda, a god. 1936. već ih im a 120 s ukupno 22.000 filijala, ko­ je čine 16°/o od svih francuskih prodavnica za p rodaju tih proizvoda. U V e l i k o j B r i t a n i j i se broj takvih kuća i nji­ hovih filijala neprestano povećava od posljednje četvrtine X IX stoljeća: • Galbraith, Holton i drugi ukazuju da se obim poslova u Puerto Ri'ku po jednom zaposlenom povećava od 254 dolara mje­ sečno do 466, 724, 1.061, 1.485 i 1.901 dolar, krećući se od prodav­ nica sa mjesečnim obimom poslova ispod 500 dolara mjesečno do onih s obimom poslova od 500 do 1.000, od 1.000 do 2.000, od 2.000 do 4.000, od 4.000 do 10.000 i od 10.000 do 40.000 dolara mjeseč­ no34.

RA SPR AV A

218

Godina

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

Broj firmi sa više od 1 0 filijala

Broj filijala

29 978 1875. 1880. 48 1.564 88 1885. 2.787 ' 1890. 135 4.671 201 1.807 1895. 257 1900. 11.654 1905. 322 15.242 1910. 395 19.852 1915. 433 22.755 1920. 471 24.713 552 1925. 29.628 633 1930. 35.894 1935. 668 40.087 1939. 680 44.487 1950. 638 44.80037. Od tad a se i te firm e sve više koncentrišu. N jihov broj se sm anjuje, dok broj njihovih filijala raste*. Ukupno, udio robnih kuća sa njihovim filijalam a u b ri­ tan sk o j trgovini na m alo iznosi: 3 — 4,5% god. 1900. 7 —10°/o 1920. 14 — 17% 1935. 18 —20,5% 1950. No, za izvjesne proizvode, posebno za odjeću i obuću, ta sražm jera je i mnogo veća i iznosi (za iste godine: 3,5—5,5%, 11,5— 14%, 27—30,5%.39 U S A D »chain stores«, m eđu kojim a je najm oćniji tru st A t l a n t i c a n d P a c i f i c T e a Co, osnovan 1859. ostva­ rili su god. 1929. u p rodaji na malo 20,8% od cjelokupnog prom eta, a taj postotak se u 1939. god. penje na 22,7% i u 1954. na 30,7%40. Broj filijala se povećao od 8.000 u 1914. god. na 105.000 u 1950. god. * Godine 1880. je samo jedna firma imala više od 200 fili­ jala. Već godine 1900. ih je bilo U. God. 1920. ih je bilo 21, a god. 1950. 40. Prva firma sa više od svojih 500 filijala pojavila se 1890. a 1910. već ih je bilo 2 sa po više od 1.000 filijala, a god. 1950. je bilo 5 sa po više od 1.000 filijala (svih 5 ukupno sa 9.695 filijala)3*.

-TR GOV IN A

219

S druge strane, u trgovačkom sektoru nailazimo na k l a ­ s i č n e pokazatelje koncentracije kapitala. Broj plaćenog osoblja u velikim robnim kućam a biva sve veći u odnosu na broj zaposlenog osoblja u m alim prodavnicam a. U F r a n ­ c u s k o j broj zaposlenog osoblja u trgovačkim preduzećim a sa više od 10 zaposlenih porastao je od god. 1906. do god. 1931. sa 268.187 na 765.293, dok se u istom razdoblju broj zaposlenog osoblja u preduzećim a sa m anje od 1 0 zaposlenih povećao sa 517.650 na svega 631.796. Broj zaposlenih u malim i srednjim prodavnicam a iznosio je u 1906. godini 6 6 % od svega trgovačkog osoblja u Francuskoj, a u godini 1931. samo 45% 41. U godini 1958. 23%. od ukupnog b ro ja trgovačkih na­ m ještenika Francuske radi u preduzećim a više od 100 zapo­ slenih (tj. u preduzećim a koja čine svega 0,33% od ukupnog bro ja prodavnica!). U N j e m a č k o j trgovačka preduzeća sa preko 50 za­ poslenih obuhvataju god. 1882. svega 2,5%. od ukupnog broja trgovačkog osoblja a broj zaposlenih (u preduzećim a sa pre­ ko 50) raste 1895.

3,2%

1907. 1925.

8,9»/o 14,5®/o.

Obim poslova malog b ro ja velikih robnih kuća ravan je •obimu poslova veoma velikog b ro ja m alih prodavnica. S tati­ stički pregled raspodjele u E n g l e s k o j za god. 1950. po­ kazuje da je u trgovini prehram benim proizvodim a 255 naj­ većih preduzeća dostiglo ukupan obim poslova od 40 miliona fu n ti godišnje, tj. prom et koliki se mogao postići tek kad se sabrao prom et od 27.000 m alih prodavnica. 75% preduzeća o stv aru ju sam o 35% od ukupnog obim a prom eta42. U Z a p a d n o j N j e m a č k o j , u ukupnoj trgovini na malo, 76,7% malih prodavnica (čiji je ukupni obim godišn jeg p rom eta m anji od 100.000 m araka) ostvaruju u god. 1956. svega 22% od ukupnog obim a prom eta trgovine. 35% ukup­ nog obim a prom eta te otpada na 4.447 firm i velikih i srednjih koje čine svega 0,85% od ukupnog b ro ja trgovine na malo43. T e n d e n c i j a sve brže koncentracije osjeća se od 1950. godine. Tako se cijeni da u H anoveru udio velikih robnih kuća koje prodaju prehram bene proizvode izgleda ovako:

220

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

1951. 16,2«/o 1952. 19,40/0 1953. 23,6o/0 1954. 27,1% 1955. 28,6o/o “ U S AD, god. 1954. 65% prodavnica na m alo ostvaruje sam o 17,5o/o od ukupnog obim a prom eta. A samo 1% trgo­ vine na m alo (sa preko 1 milion dolara godišnjeg obima pro m eta) o stvaruju 26% od ukupnog obim a prom eta na m a­ lo. A m eđu robnim kućam a prehram benih proizvoda, »superm arketi«, koji čine 6 % od ukupnog broja, u 1955. ostvaruju 60% od ukupnog obim a prom eta, dok 80% m alih prodavnica sudjeluje sa svega 13,9% obim a prom eta45. N ajzad, u V e l i k o j B r i t a n i j i udio m alih prodav­ nica robe na m alo u ukupnoj trgovini na malo stalno se sm anjuje: 1900. 86,5—90% 1910. 81,5—85,5% 1920. 77—82,5% 1925. 76—80% 1930. 71—76% 1939. 63,5—67,5% 1950. 61,5—67,5% «. No, ako koncentracija trgovine i je st pokazala ogrom an napredak, naročito tokom XX stoljeća, prepreke toj koncen­ traciji, a n aročito prepreke za ostvarenje potpune nadm oći velikih robnih kuća, mnogo su veće nego u sferi proizvodnje. Već smo ukazali na to da je i m alen fond dovoljan da se otvori malo trgovačko preduzeće, što om ogućuje povrem eno otv aran je novih prodavnica koje otvaraju bivši seljaci, za­ n atlije pa čak i kvalifikovani radnici, naročito u periodim a visoke konjunkture. Ponekad se ta m ala prodavnica može o držati i uz m inim alnu zaradu, koja ne dostiže čak ni iznos n ajam nine jednog radnika; u takvim prodavnicam a žena ili penzionisani roditelji vlasnikovi rade za skrom an dopunski dohodak. Pošto se vlasnik zadovoljava i m inim alnim prihodom , to k onkurencija krupnih robnih kuća gubi od svoje efikasnosti, a mašinizam ne može da se širi i istiskuje ljudsku radnu

T R G O V IN A

221

snagu iz prodavnica onako kako je istiskuje iz industrijske proizvodnje. »Visoka konkurencija u trgovini n a veliko i na m a lo . . . i činjenica da je i m a n ja sum a novca dovoljna da se otvori jedna prodavnica, doprinose brzom porastu novih preduzeća koja isto tako brzo i iščezavaju, a (koja su p rije toga iščeza­ vanja radila i uz gubitak, bavila se neunosnim poslom i tako sm anjivala prosjek proizvodnosti industrije (trgovine) u cje­ lini. Neka lica zaposlena u takvim preduzećim a možemo sm a­ trati samo prividno zaposlenim a ako uzm emo u obzir visok stupanj n estabilnosti prodavnica na malo i niske dohotke ve­ likog dijela prodavača n a malo«47. Relativna lakoća stu p an ja u tu »kapitalističku« granu djelatnosti očigledno je u vezi sa zastrašujuće visokim stup­ njem nestabilnosti preduzeća u toj grani. Tako je u SAD go­ dine 1944— 1945. iščezlo ili prom ijenilo vlasnika 21,7% pro­ davnica n a malo, 28,9% bioskopskih preduzeća i drugih za­ bavnih kuća, 37,2% kafana, barova i restorana i 39,2% ben­ zinskih stanica48. Za te dvije godine propalo je oko 320.000 preduzeća. U trgovini, kao i u industriji, koncentracija kapitala je praćena povećanjem stalnog opterećenja pa otud i tenden­ cijom opad anja profitne stope. No, dok je ta tendencija opa­ dan ja profitne stope u in d u striji djelim ično ublažavana po­ javom m o n o p o l s k o g p r o f i t a * , takav monopol na profite je mnogo teže ostvarivati u sferi raspodjele u kojoj su monopoli rijetki ili nepostojeći. Tako su čisti profiti u »normalno« vrijem e mnogo niži u trgovini nego u monopolizovanoj in dustriji. H a r v a r d B u s i n e s s S c h o o l pro­ cjen ju je te profite u 1955. godini na: 2,6% u velikim robnim kućam a, 5,1% u »drugstoresim a«, 4,6% u robnim kućam a modnih noviteta, 2,25o/o u prodavnicam a m etalnih proizvoda itd.49. Iz toga slijedi da povećanje trgovinskih preduzeća ima jed n u granicu rentabilnosti, granicu preko koje koncentracija kapitala ne sm ije preći a da tim e ne sm anji m ogućnost pri­ * Vidjeti poglavlje XII.

222

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJ I

hoda. Povećanje stalnih opterećenja i vještački nam etnutih troškova poslovanja već je prim oralo krupne robne kuće da od k raja X IX stoljeća do 1939. godine povećaju svoj udio u pro d ajn o j cijeni robe sa 25—30% na 35—40%50. Taj udio u SAD raste ovako: 1944. 27,1% 1948. 31(2o/o 1954. 35,2o/o 51. Zato kru p ne robne kuće postaju faktori povećavanja, a nc o b aran ja cijena, i to je ono što se osjeća u njihovoj kon­ k urentskoj nadm oći nad m alim prodavnicam a*. S druge strane, sve veća k oncentracija industrije i po­ java m onopolističkih tru sto v a u sferi proizvodnje dovode do sve većeg u p litan ja tih trustova u sferu raspodjele. To uplitan je je m anje vidno u stv aran ju velikih robnih kuća, ono se ogleda više u osnivanju m noštva m alih zavisnih preduzeća: (kafane koje fin an siraju trustovi proizvođača vina, piva i drugih pića; benzinske stanice koje finansiraju petrolejski trustovi; prodavnice autom obila, garaže i radionice za po­ pravke koje zavise od tru sto v a proizvođača autom obila itd.). »šefovi preduzeća« su tu zapravo sam o upravnici pla­ ćeni od trustova. Ali visina njihove m arže prihoda je dovoljno sm anjena da bi om etala koncentraciju kapitala. N ajočigledniji p rim je r za to im am o u am eričkoj industriji autom obila, u kojoj 3 tru s ta drže 85% ukupne proizvodnje autom obila, dok p ro d aju tih autom obila vrši 40.000 predu­ zeća, k o ja 97% svoje dobiti fo rm iraju prodajom autom obil­ skih dijelova, a oko 25% tih preduzeća je p re d drugi svjetski ra t zatvoreno53. A lderer i M itchell oštroum no prim jećuju: »Prodaja autom obila je organizovana tako d a težina konku­ rencije p ad a uglavnom više na trgovce nego n a fabrikante«54. Sve veća zavisnost trgovaca na malo od velikih trustova izražava se takođe i u tom e što trustovi sve češće nam eću cijenu robe. Tako se cijeni da je u Velikoj B ritaniji godine 1938. pro dalo u prodavnicam a na malo, 31% robe po cije* Takvo kretanje izazvalo je i jednu reakciju: pojavu »supermarketa«, koji nastoje da smanje svoje marže dobiti odlučnim smanjivanjem broja zaposlenih. Pa, ipak, te marže ostaju na ni­ vou 18—20% i još imaju tendenciju da se povećaju52.

T R G O V IN A

223

nam a koje su trgovcima nam etnuli trustovi. Godine 1955. taj p ostotak se penje na 50%55! * U Zapadnoj N jem ačkoj neki trustovi nam eću čak tako niske m arže da trgovci ne mogu zaraditi više od 10—15%5°.

Kapital uložen u sferu transporta Poboljšanje tran sp o rtn ih sredstava omogućuje znatno skraćenje vrem ena robnog prom eta, te istovrem eno sm anjuje i vrijednost roba pošto se troškovi neophodni za transport robe uračunavaju u prom etnu vrijednost. D obavljanje luksuz­ nih proizvoda s Istoka bio je u početku srednjeg vijeka veoma kom plikovan i opasan poduhvat. Troškovi transporta bili su ogromni. Unosna je bila jedino trgovina proizvodima veoma m ale specifične težine i veom a velike vrijednosti57. I u XVI i XVII stoljeću su putovanja m orem i kopnom i dalje bila duga i opasna. To je bila jedna od velikih pre­ preka za razvoj trgovine teškim i jeftinim proizvodima. G radnja željeznica i parnih brodova je potpuno izmije­ nila tu situaciju. Od tada je povezanost između raznih k ra­ jeva svijeta i velikih prerađivačkih centara bila tješn ja nego nekada izm eđu gradova jedne iste zemlje. Istinski svjetska podjela rada i pravo svjetsko tržište bili bi nemogući bez silnog razvoja tra n sp o rtn ih sredstava i veza u X IX stoljeću. U vrijem e kad su trgovci putovali s robom , trgovački p ro fit i »troškovi transporta« su se stapali ujedno, pri čemu su troškovi tra n sp o rta bili, uostalom , samo mali dio profita i obuhvatali troškove za život sam og trgovca i njegovih po­ m oćnika, kao i troškove za održavanje tovarnih životinja. Brodovi, kola i vreće su bili jeftini i trgovac ih je am ortizovao iz dobiti jednog jedinog putovanja. No, više nije tako otkako su se tra n sp o rtn a sredstva silno razvila u savrem enoj epohi, željeznice, prekookeanski brodovi, tran sp o rtn i avioni traže značajna ulaganja. P otreban je dosta dug period da bi se am ortizovalo ono što je uloženo u takva sredstva. Tran­ sportni troškovi postaju tako stalna opterećenja koja se u cijenu roba uračunavaju, nezavisno od date etape industrij­ skog ciklusa. To obavezuje trgovački kapital da traži puteve i načine jeftinijeg tra n sp o rta za nepokvarljive proizvode, pa čak i po cijenu znatno dužeg vrem ena za transport te robe. Cijena tra n sp o rtu žita kretala se godine 1933. od 5,50 F po

224

RA SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

kilom etru-toni za tra n sp o rt m orem do 126 F po kilom etru-toni za tra n sp o rt suhozem nim putem , za ugalj od 3,5 F do 107 F, a za petrolej od 4 F do 210 F58. Trgovačka konkurencija prim orava na taj način kapital ne na skraćivanje, nego na produženje perioda prom eta teških roba. S druge strane, ogrom ne investioije u tra n sp o rt dale su k ap italu dvojaku posebnu funkciju u istoriji kapitalističke in d u strije: prvo, izgradnja tra n sp o rtn ih sredstava i veza igra­ la je k ljučnu ulogu u stvaranju k o njunkture za tešku indu­ striju , je r su n ajp rije željeznice, a odm ah potom proizvođači autom obila i, m alo zatim i aviona bili najbolji kupci proiz­ voda teške industrije; drugo, koncentracija kapitala je bila mnogo ko rjenitije i brže izvedena u grani tra n sp o rta nego u drugim industrijskim granam a. Borba protiv visokih cijena tran sp o rta, k oju su vodile druge grane kapitala, bila je uopšte okončana ili tim e što su m onopolistički trustovi industri­ jalaca ili b an k a ra obuhvatili i granu transporta, ili tim e što je ta grana nacionalizovana. U k rajn jo j liniji, jedino se d r­ žava pokazala sposobnom da sakupi onoliko kapitala koliko je bilo dovoljno da se u opštem interesu kapitalističke klase obore cijene tra n sp o rta. S rednji, pa čak i sitni privatni ka­ pital se odnedavno mogao ponovo javiti u grani tran sp o rta tek sa pojavom drum skog tra n sp o rta na duge staze. Međunarodna trgovina P retk apitalistička kru p n a trgovina odvijala se isključivo s inostranstvom . Svoja sredstva on je crpao iz neravnom jer­ nog ekonom skog razvoja raznih krajeva svijeta. S rascvatom kapitalističkog načina proizvodnje m eđunarodna trgovina do­ stiže obim kakav je ranije bio nepoznat. No, sa potpunim razvojem te trgovine, m ijenja se i sam a njena priroda. Dok je ona ran ije bila uglavnom trgovina luksuznim proizvodima, sada postaje, prije svega, trgovina dobrim a tekuće potrošnje, sirovinam a i sredstvim a za proizvodnju. Stvaranje s v j e t ­ s k o g tržišta odm ah isključuje podvale i lukavstva kao neke bitne izvore trgovačkih profita. Većina roba se prodaje na svjetskom tržištu po njihovoj efektivnoj proizvodnoj cijeni. Trgovački profiti se od tad a fo rm iraju iz opšte m ase viška v rijednosti koju su proizveli radnici.

T R G O V IN A

225

To, m eđutim , nikako ne znači d a je neravnom jernost eko­ nom ske razvijenosti, koja se zadržala, pojačala i pooštrila up rav o svjetskim razvojem kapitalističkog načina proizvod­ nje, prestala da biva izvor posebnih prihoda,, prenosa bogat­ stava iz jedne zemlje u drugu. K apitalistički način proizvod­ nje, izvoz industrijskih roba koje su proizvele prve velike industrijske zemlje, čini, naime, jedinstvenim sam o s v j e t ­ s k o t r ž i š t e . Ali kapitalistički način proizvodnje je da­ leko od toga da čini jedinstvenom i svjetsku p r o i z v o d ­ n j u , da izjednačuje i njene tehničke i društvene uslove, kao i stupanj prosječne proizvodnosti rada. N aprotiv, sa jedinstvenošću svjetskog tržišta koju postiže kapitalizam sp aja ju se u jednu cjelinu antagonistički, protivrječn i elem enti. Razlika između prosječne proizvodnosti rada jednog indijskog seljaka i jednog am eričkog ili britanskog rad n ik a daleko je veća od razlike koja je postojala u proiz­ vodnosti rad a između najvećeg rim skog robovlasničkog p re­ duzeća i najsirom ašnijeg seljaka sa periferije Rimskog Car­ stva. Ta neravnom jerna razvijenost postaje u kapitalističkom n ačinu proizvodnje poseban izvor e k s t r a p r o f i t a . V rijednost jedne robe je u količini društveno potrebnog rad a za n jenu proizvodnju. Ta količina društveno potrebnog rad a zavisi, opet, od prosjeka proizvodnosti rada. čim iz­ m eđu mnogih zem alja postoje jake razlike u nivoima pro­ sječne proizvodnosti rada, vrijednost (proizvodna cijena) jedne robe može u tim zem ljam a da bude jako različita. A stv aranje svjetskog tržišta znači da se stvara i jedin­ stvena svjetska cijena. K ako m oderna tekstilna industrija od samog svog početka — kao ni dan danas — nije u stanju da pokrije sve potrebe u odjeći svih stanovnika svijeta, to i dio ljudskog rada n a proizvodnji odjeće pom oću ručnog razboja ili pomoću drugih zastarjelih sredstava predstavlja jo š uvijek na svjetskom tržištu društveno potreban rad. Vri­ jednost pam učnih proizvoda biće, dakle, u zaostalim zem lja­ m a veća od vrijednosti tih proizvoda u zem ljam a postojbine pam učne industrije. Ali sam o j e d a n d i o , i to sve m anji dio ukupnog ljud­ skog rad a na proizvodnji odjeće pom oću zastarjelih sredstava proizvodnje, nije društveno suvišan, tj. nalazi i kupce za svoje proizvode. O tud je u zaostalim zem ljam a vrijednost pamuč15 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

226

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

nih proizvoda dosta niža od lokalnih proizvodnih cijena (p rije uvođenja m odernijih m etoda proizvodnje). U pućujući svoju robu u zaostale zem lje, snabdijevajući se u tim zem ljam a sirovinam a i prehram benim proizvodim a itd., in d u strijsk i razvijenije zem lje prodaju, dakle, svoju robu iznad n jene vrijednosti, a k u p u ju ro b u zaostale zemlje ispod v rijednosti te robe. M ada izgleda kao ravnopravna razm jena »po cijeni svjetskog tržišta«, trgovina izm eđu ekonom ski raz­ vijene zem lje — koja već uživa p rednost ili m onopol u proiz­ vodnosti — i ekonom ski zaostale zem lje predstavlja, dakle, razm jen u m anje količine rad a za veću količinu, ili što izlazi n a isto, p renos vrijednosti iz zaostale zem lje u razvijeniju*. »Cesto se tvrdilo da su se evropski narodi bogatili osiro­ m ašujući druge dijelove svijeta, i — u toj optužbi im a isti­ ne«60. M eđunarodna trgovina nije za razvijene zemlje sam o iz­ vor su p erp rofita. Ona je, isto tako, i neophodan sigurnosni ventil za razvoj kapitalističke industrije. In d u strijsk a proiz­ vodnja se u tim prvim in d u strijsk im zem ljam a širi m nogo brže nego što se u njim a širi tržište; u stvari, suprotnost izm eđu tendencije ka neograničenom razvoju proizvodnje i tendencije stalnog ograničavanja narodne potrošačke moći jed n a je od bitnih m anifestacija osnovne protivrječnosti ka­ pitalističkog načina proizvodnje. Silan razvoj kapitalističke in d u strije, prije svega engleske, u prvoj polovini X IX sto­ ljeća, bio je moguć sam o zato što je, izvan nacionalnog trži­ šta, postojalo i jedno m eđunarodno tržište koje se moglo osvajati, a koje je izgledalo neograničeno. Izvoz britanskih pam učnih proizvoda se razvija uporedo sa kapitalističkim načinom proizvodnje, te p o rasta od 1781. g. do 1825. g. sa 300 hiljad a funti na 30 m iliona funti61. Robna razm jena s Indijom po rasta od 1820. g. do 1880. g. sa 250 m iliona franaka na više od 3 m ilijarde franaka. A ukupan iznos svjetske trgo­ * Upravo u tome je objašnjenje za ogromne profite koje je ostvario britanski kapital u počecima modernog kapitalizma, a za­ hvaljujući čuvenoj »trgovini u trouglu«: prodaja pamučnih pro­ izvoda u zapadnoj Africi, gdje su kupovani robovi koji su zatim brodovima otpremani na Antile i prodavani, a s Antila je do­ preman šećer i rum, koji se prodavao u samoj Engleskoj59.

T R G O V IN A

227

vine porasta od 1830. g. do 1850. god. sa 10 m ilijardi na 30 m ilijardi franaka62.

Troškovi raspodjele Ukupni troškovi raspodjele — trgovine, reklame, teleko­ m unikacija itd. — jesu troškovi koje snosi trgovački kapital koji sudjeluje u opštoj podjeli viška vrijednosti. Sve dok taj kapital osigurava, p rije svega, p o v e ć a n j e godišnje mase i profitne stope, djelujući na skraćenje perioda robnog pro­ meta i obrt opticajnog kapitala, on doprinosi u svojoj cjelini opštem snižavanju cijena karakterističnom za kapitalističku epohu. Tako povećavana godišnja m asa viška vrijednosti se, naime, preobražava u sve m odernije i m odernije industrijske uređaje. Ali ta uloga trgovačkog kapitala se duboko m ijenja to­ kom evolucije kapitalističkog poretka. Kako se proizvodne snage sve silnije razvijaju, doživljavajući u tom e svom raz­ voju sve češće sudare s ograničenostim a kapitalističkog trži­ šta, tako se bitna uloga sistem a raspodjele sve m anje sastoji u tom e da povećava m asu viška vrijednosti, a sve više u tom e da o s i g u r a v a r e a l i z o v a n j e v r i j e d n o s t i . Za u kupnu količinu kapitalističkih roba to realizovanje vrijednosti postaje sve složenije. Ono traži sve više i više vrem ena. U njem u preovladava najžešća konkurencija. Zalihe roba počinju da se gom ilaju kao stalne zalihe na svim stup­ njevima, od samog proizvođača do najsitnijeg prodavca na malo. Te gomile zaliha ostaju nepokretne ne samo nedjelja­ m a nego i m jesecim a, a nekih proizvoda i godinama*. Tehnički nužnim t r o š k o v i m a r a s p o d j e l e do­ daju se na taj način i t r o š k o v i p r o d a j e određeni sa­ m om prirodom poretka, troškovi koji neposredno rastu opte­ rećujući sve više i više cijene po kojim a robu kupuje k rajn ji potrošač**. * Ipak napominjemo da te zalihe, d j e 1 i m i č n o služe i kao nužna rezerva društva, te zahvaljujući toj rezervi, društvo može da spremno dočeka iznenadan nagal porast potražnje ili društvene ili prirodne katastrofe. ** E. H. Chamberlin i Steindl su ustanovili tu razliku između troškova raspodjele u pravom smislu i troškova društvene pro­ daje63.

228

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

To povećanje troškova raspodjele izražava se, prije sve­ ga, u znatnom p o rastu b ro ja osoba zaposlenih u sferi raspo­ djele. U S jedinjenim D ržavam a se postoci osoba zaposlenih u trgovini kreću ovako: god. 1880. 10,7% 1930. 23,9% 1900. 16,4o/o 1939. 24,4o/o 1910. 18,9o/o 1950. 24,7o/o 1920. 21,2o/o i960. 27,6o/o«. H arold B arger cijeni da je 6,1% od ukupnog aktivnog stanovništva SAD zaposleno u sistem u raspodjele u god. 1870., a 9,9o/0 u 1 9 2 0 . god. u 16,4% u 1950. god.65. K retan je b ro ja zaposlenih u trgovini u N jem ačkoj izgle­ d a ovako: god. 1861. . . . 1 N ijem ac na svaka 83 N ijem ca 1875. 1 „ 65 1882. 1 „ 54 1895. 1 „ 39 1907. 1 „ 30 1925. 1 „ 19 1939. 1 „ 17,5 «. Taj p o rast izražava se zatim i u povećanju trgovačkih m arži u finalnoj p rodajnoj cijeni. Povećanje opštih troškova 1 stalnih o pterećenja u trgovini nije praćeno i pokretom ra­ cionalizacije kakvim je u in d u striji praćeno povećanje stal­ nog kap itala u odnosu prem a opticajnom kapitalu. Tako se uglavnom cijeni da troškovi raspodjele čine 35—40% od pro­ sjek a cijena roba p ro d atih na malo u velikim kapitalističkim zemljama*. Istovrem eno, sve veći dio od ukupnog raspolo­ živog k apitala biva u m rtvljen u raznim sferam a raspodjele, a u obliku zaliha koje gom ila sam a industrija. • J o u r n a l o f M a r k e t i n g procjenjuje da u godini 1939. vrijednost koju dodaju raspodjela i transport iznosi više od 50% od ukupne dodate vrijednosti nacionalne proizvodnje. Na os­ novu jednog nedavnog proučavanja u Zapadnoj Njemačkoj utvr­ đeno je da u cijenama svih nejestivih proizvoda troškovi raspo­ djele učestvuju sa 44% (ako se u te troškove ubroje i takse prenosa ili sa 37% (bez tih taksi). Izračunato je da u SAD u pro­ dajnim cijenama banana troškovi raspodjele i transporta uče­ stvuju čak sa 75% (1), pri čemu sami troškovi raspodjele učestvu­ ju sa 55%47.

T R G O V IN A

229

Nema očiglednijeg dokaza za sve izrazitiji p a r a z i t s k i k arak ter koji kapitalistička proizvodnja poprim a sve više i više svojim približavanjem m a k s i m u m a svoga prošire­ nja nego što je dokaz koji nam pruža sve jače sužavanje m jesta neposrednih p r o i z v o đ a č a u nekim važnim gra­ nam a industrije. Tako je 1. ju la 1948. u SAD bilo zaposleno u petrolejskoj industriji 2 m iliona plaćenog osoblja; od toga je u istraživa­ nju, proizvodnji, prerad i i drugim proizvodnim procesim a bilo zaposleno sam o 400 hiljada (svega 20°£o!), u adm inistra­ ciji i naučnom rad u 125 hiljada, u tra n sp o rtu 225 hiljada, u snabdijevanju i u servisim a 120 hiljada — sve u svemu 24% je bilo zaposleno u sferi koja posreduje između proizvodnje i trgovine. U raspodjeli i prodaji u svim njenim oblicim a je bilo zaposleno više od 1 m iliona i sto hiljada, dakle 55% od ukupnog b ro ja zaposlenih osoba u toj industrijskoj gra­ ni68. Isto tako i u autom obilskoj industriji iste godine od ukupnog b ro ja zaposlenih 978 hiljada je radilo u sferi proiz­ vodnje, a više od 1,5 m ilion plaćenih osoba radilo je u pro d aji i raspodjeli autom obila69. O dvraćanje kapitala od neposredne proizvodnje viška vrijednosti i njegovo usm jeravanje n a realizovanje viška vri­ jednosti p ostaje prava napast k ad kapitalizam dospijeva u svoje zrelo doba i već u fazu opadanja. »Američki građanin živi u pravom opsadnom stanju, od zore pa sve do tren u tk a kad legne da spava«, piše časopis F o r t u n e : »U stvari, sve što on vidi, čuje, opipa, okusi ili omiriše p redstavlja nečije nastojanje da m u nešto p ro d a ju . . . Da bi probila zaštitni oklop američkoga građanina i dospjela do nje­ ga, reklam a m ora stalno da ga šokira, zagolica, pecne ili razdraži ili da slom i njegov otp o r m etodom kineskog m učenja pomoću vodenih kapljica, tj. m etodom neprekidnog ponav­ lja n ja 70.« Jedna m isija belgijskog Zavoda za povećanje proizvod­ nosti, sastavljena isključivo od funkcionera kapitalističkih preduzeća, posjetila je 1953. SAD i dala zadivljujući rezime apsurdne bezizlaznosti savrem enog kapitalizm a: »Proizvodnja postaje sve lakša, pa m ožda već i uznemi­ rujuće (!) laka; ona pokazuje tendenciju da bude veća od same moguće efektivne potrošnje (!). Tehnološka nezaposle­

230

RASPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

nost može biti izbjegnuta sam o ako se stalno sa povećanom proizvodnjom p ro širu je i potrošnja, te zato upravo raspodjela m ora da do m aksim um a ide na ru k u tom e sve jačem razvoju proizvodnje. Samo raspodjela može učiniti da proizvodnja bude k orisna i da potrošač kupuje proizvode. W h y p r o ­ d u c e i f y o u c a n n o t s e l l ? Na p u tu koji proizvod pređ e od početka proizvodnje do samog potrošača odlučuje onaj zadnji m e tar toga p u ta o u spjehu ili neuspjehu cjelo­ kupnog ciklusa proizvodnje-potrošnje ( t h e l a s t t h r e e feet). »Velika opasnost koja sada ugrožava (!) više grana eko­ nom ije je st upravo superprodukcija. Kako u poljoprivredi tako i u in d u striji proizvodna moć je daleko veća nego što to zahtijevaju p otrebe za sam im proizvodim a . . . ». . . M ehanizam proizvodnje radi sada takvim tem pom i ritm om da i n ajm an ja neodlučnost potrošača (!) pri kupo­ vanju može da potrese čitavu ekonom iku71.« Specijalisti novih tehnika izučavanja tržišta spram po­ trošača, uključiv tu i stru čn jak e za reklam u, za m a r k e ­ t i n g i m o t i v a t i o n a l r e s e a r c h , nastoje da izbjegnu ili p red u h itre te »neodlučnosti« potrošača. Godine 1955. u tro ­ šeno je za reklam u proizvoda više od 9 m ilijardi dolara*. To nagovaranje potrošača — koje čini sm iješnom apologiju kapitalizm a kao sistem a potrošačeve slobode! — dospjelo je do k rajn jeg oblika ljudskog otuđenja: do masovne upotrebe sredstava za ubjeđivanje koja mobilišu podsvjesne i nagon­ ske sile čovjeka, sam o da bi ga se navela da kupi, da »iza­ bere« i da »djeluje« nezavisno od svoje volje i svoje svijesti! U T h e H i d d e n P e r s u a d e r s Vance P ackard je dao stravičnu sliku tog nagovaranja ljudskih m asa. U tom e djelu V ance P ackarde navodi riječi jednog specijaliste koji, u ča­ sopisu T h e P u b l i c R e l a t i o n s J o u r n a l , otvoreno kaže: »Jedan od osnovnih ciljeva koji uzim a u obzir reklam a je st pravo d a s e m a n i p u l i š e l j u d s k o m l i č n o šć u 72.« Tako su protivrječnosti kapitalizm a d otjerane do apsur­ da. U m jesto da se bogatstva stvorena silnim razvojem proiz­ * Uglavnom, te troškove reklame plaća sam potrošač, jer su troškovi reklame uračunati u cijenu mnogih proizvoda!

T R G O V IN A

231

vodnosti rada slobodno raspodjeljuju, um jesto da ta bogattsva čine osnovu za slobodan razvoj ljudske ličnosti — ka­ pitalizam je, težeći da održi profit i tržišnu privredu u uslo­ vim a poluobilja, prim oran da osakaćuje i prisiljava čovjeka sve više i u onoj m jeri u kojoj m ogućnosti njegovog, čovje­ kovog slobodnog razvoja rastu iz dana u dan! V ještački se organizuje nestašica u uslovim a punog obilja; vještački se stvaraju strasti u doba kad bi mogao da trijum fuje razum; vještački se stvara osjećanje nezadovoljenosti u vrijeme kad bi sve potrebe mogle biti zadovoljene; čovjek sve više biva potčinjavan stvarim a (i to stvarim a sumnjive i prosječne vri­ jednosti) u vrijem e kad bi on mogao da postane apsolutan gospodar m aterije — eto dokle dovodi kapitalistički način proizvodnje u njegovoj naj dobroćudni joj formi, najnapred­ n ijoj i n a jid e a ln ijo j. . .

Tercijarni sektor Ponavljajući jednu prim jedbu sir William Pettya, izre­ čenu prije industrijske revolucije, ekonom ist Colin Clark je razvio teoriju po kojoj bi »tercijarni sektor« (trgovina, trans­ port, javne usluge i javna adm inistracija, osiguranja, banke, slobodne profesije itd.) bio »produktivniji« od »sekundar­ nog« sektora, tj. od same industrijske proizvodnje. Po toj teoriji je nacionalni dohodak utoliko veći ukoliko je veći dio stanovništva zaposlen u tom e »tercijarnom« sektoru73. Daleko od toga da jednostavno služi realizovanju viška vri­ jednosti i da izražava sve veće teškoće toga realizovanja, »tercijarni« sektor i njegov razvoj bi označavali veliki eko­ nom ski napredak čovječanstva. Treba, prije svega, napom enuti da je definicija toga sek­ to ra — a tu definiciju uzima, proširuje i m odificira i fran­ cuski ekonom ist Jean Fourastie u svom djelu G r a n d E sp o i r d u X X e s i e e l e , djelu koje govori o sektoru »uslu­ ga«, — k rajn je zbrkana. Tu Colin Clark m iješa proizvodne aktivnosti (tran sp o rt, javne usluge: plin, voda i elektrika) s neproduktivnim aktivnostim a: m iješa korisne aktivnosti (nastava, higijena, javna adm inistracija i računovodstvo) sa aktivnostim a čija je korisnost mnogo m anja ili veoma sum ­ njiva (reklam a, v o j s k a , p o l i c i j a ) . M ilitarizacija nacističke Nje­

232

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M I.ir

mačke, k o ja je »tercijarni« sekto r uvećala na račun »sekun­ darnog« sektora, sigurno nije bila znak ekonom skog nap­ retka. P ojam »proizvodnosti« Colin Clark shvata u najvulgarn ijem smislu, tj. kao nešto što »donosi dohotke«. Ali činjenica da u o d r e đ e n i m društvenim i političkim u s l o v i m a je d an stru č n ja k za m o t i v a t i o n r e s e ­ a r c h , jedan adm iral flote ili jed n a p rim ab alerin a zarađuje više novaca od jednog inženjera, jednog ru d a ra ili radnika na visokoj peći u topionici ne može nam opravdati neispra­ van zaiključak d a bi je d n a n ac ija bila bogatija k ad bi ovi drugi bili u toj naciji zam ijenjeni onim p r v im a . . . N ajzad, te o riji Colina Članka p ro tiv rječe statistike koje je sam on naveo. Po tim statistik a m a je p rije drugog svjet­ skog ra ta u te rcijarn o m sektoru bilo zaposleno: u Japanu 34% zaposlenog stanovništva, u švedskoj 30,4%, a u Švajcarskoj 33,2%. M eđutim , niko neće poricati činjenicu da su šv ed sk a i šv ajc arsk a bile (i još su) zem lje sa višim stan­ d ard o m od japanskog. U tom e tercijarnom sektoru radi: u K ini 20% zaposlenog stanovništva, u Bugarskoj 16,8%, a u Jugoslaviji 15%. No, i pored svog zaostajanja u ekonom ici, B ugarska i Jugoslavija su ipak m anj£ sirom ašne od Kine. Egipat i Ita lija im aju isti postotak stanovništva zaposlenog u te rcijarn om sektoru, pa ipak pravi ponor sirom aštva dijeli E gipat od Ita lije itd.74. P ogreška Colina C larka sastoji se, u stvari, u tom e što je njegova definicija »tercijarnog« sektora zbrkana. U nje­ m u m ožem o razlikovati b a r p et različitih fenom ena, koji su, uostalom , i u p r o t i v r j e č n o s t i s ekonom skim progre­ som i pro sječnim nivoom proizvodnosti jedne nacije: 1. O d r ž a v a s e čitava m asa sitnih »prodavača na malo« i »posrednika«, koji su sam o izraz nedovoljne zapo­ slenosti, izraz prikrivene nezaposlenosti, a kad bi oni bili za­ posleni u industriji, to bi bio ogrom an ekonom ski progres. Taj fenom en zaostatka sitnoproizvođačkog društva o b jašn ja­ va naduvanost »tercijarnog« sektora u zaostalim zem ljam a kao što su K ina ili Egipat. 2. Specijalizovanost nekih nacija u tran sp o rtn o j aktiv­ nosti (k ao što je upravo pom orski tra n sp o rt), koja je zapravo proizvođačka, treba d a bude svrstana u sek to r »sekundarni«..

T R G O V IN A

233

Taj fenomen objašnjava kako je mogao biti preuveličan »ter­ cijarni« sektor u zem ljam a kao što su N orveška i djelimično, Japan. 3. U nekim aktivnostim a raspodjele i ličnih usluga (na­ ročito: u trgovini na malo, u osiguranju i bankam a,-u poprav­ ci obuće i odjeće, u frizerskom zanatu, u njezi tijela itd.y m ehanizacija i racionalizacija z a o s t a j u za mehanizaci jom i racionalizacijom industrijske proizvodnje*, te to čini da »tercijarni« sektor biva naduvan baš usljed porasta i nd u s t r i j s k e produktivnosti. Ta p retjeran o st obim a terci­ jarnog sektora nikako ne izražava neki viši nivo produktiv­ nosti »usluga«, nego, naprotiv, njihovo zaostajanje. No, ra­ zum ije se, tu se radi o p r i v r e m e n o m zaostajanju; kan­ celarijski poslovi se, naime, m ehanizuju, javlja se tip super-m arket prodavnica, proizvodi se rublje i posuđe koje se upo­ trijebi' jed an jedini put, te čitav niz fenom ena te vrste dopušta nam da pred.vidimo jedan drugačiji razvoj te rcijar­ nog sektora. Uostalom, tre b a tim povodom ulkazati i n a to da Colin Clark z a m j e n j u j e uzrok sa posljedicom . Tačno je, naim e što je jedna k a p i t a l i s t i č k a zem lja bogatija, to veći dio njenog viška vrijednosti može b iti utrošen na usluge, raznovrsnije su potrebe najbolje plaćenih radnika, te i oni troše veći dio svoje zarade na usluge. No, to ne znači da je razvoj sektora usluga u z r o k društvenom bo­ gaćenju, nego obratno: društveno bogaćenje je uzrok razvoju sektora usluga. 4. Prevelik obim »usluga« povezanih sa raspodjelom , u sljed sve većih teškoća da se, u epohi propadanja kapita­ lizma, reailizuje višak vrijednosti. Ta tendencija je neotklonjiva, ali neotklonjiva u okviru savrem enog k a p i t a l i z m a , a ne u okviru savrem ene tehnike. 5. Najzad, razvijaju se i stvaralačke struke koje nisu povezane sa neposrednom proizvodnjom roba: prim ijenjene nauke i čisto naučno istraživanje; um jetnost; m edicina i hi­ • Zanimljivo je da je Alfred Marshall zapazio istu pojavu kad govori o aktivnostima u kojima ima malo koristi od mašinizma75, ili još bolje, kad navodi primjere aktivnosti u kojima je napredak u pronalascima doprinio 6uviše malo tome da se uštede napori i poveća potražnja76.

234

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

gijena; nastava i školstvo; fizička kultura, kao i sve »nepro­ duktivne« aktivnosti povezane sa slobodnim vrem enom i pro­ vođenjem odm ora. To je jedini od pet fenom ena koji izgleda definitivno i neotklonjivo povezan sa ekonom skim napretkom i po rasto m proizvodnosti rada. On znači da je sve veći dio čovječanstva oslobođen obaveze d a rad i nestvaralački. To, pak, nije trag neke sive prošlosti, nego nagovještaj svijetle budućnosti. K ad autom atski strojevi b u d u obavljali sav rad n a proizvodnji dobara tekuće upotrebe, svi ljudi će postati inženjeri, naučnici, um jetnici, atlete, profesori ili ljekari. U tom e sm islu, ali sam o u tom e, budućnost stvarno pripada »tercijarnom sektoru« ..

* Vidjeti poglavlje XVII.

PO G LAVLJE VII

KREDIT Uzajamna pomoć i kredit Trgovina je nastala iz neravnom jernog razvitka proizvod­ nje u različitim zajednicam a; kredit je nastao iz neravnom jer­ nog razvitka proizvodnje raznih proizvođača iste zajednice. Cim su stočarstvo ili poljoprivreda počeli da se obavljaju na osnovi privatne eksploatacije, razlike u proizvođačkoj sposob­ nosti između pojedinaca, razlike u plodnosti stoke ili tla, bez­ broj okolnosti ljudskog života ili prirodnih prom jena dovode do toga neravnom jernog razvitka proizvodnje kod raznih proizvođača. Tako se uporedo javljaju gazdinstva koja nago­ m ilavaju viškove iz više godina i gazdinstva koja rade s. čistim gubitkom (kad je proizvodnja niža od potreba potroš nje i p otreba za sjem enom ). N eravnom jerni razvitak proizvodnje kod raznih proizvo­ đača u n u ta r jednog istog naroda ne dovodi a u t o m a t s k i do razvoja kredita. K redit nije prirodna pojava, nego proiz­ vod određenih društvenih odnosa. Privatno gajenje stoke i privatna obrada zemlje razvijaju se u .k rilu prvobitnih za­ jednica koje se polako raspadaju. U dugom periodu prclaza taj privatni način se kom binuje sa kooperacijom pri radu. A društvo zasnovano na kooperaciji pri radu ne zna ni za kakav kredit. Ono poznaje samo uzajam nu pomoć. Bogatiji i sretn iji članovi zajednice norm alno pritiču u pomoć siro­ m ašnijim , ne računajući na neke m aterijalne prednosti i ko­ risti koje bi mogli izvući od toga pom aganja. Tako je još uvijek kod mnogih nerazvijenijih naroda. U sjevernoam eričkom indijanskom plem enu Dakota h ra­ na i p rib o r za lov se pozajm ljuju bez ikakve naknade1. U indonezijskoj d e s a i nepoznata je bilo kakva kam ata na pozajmice u sjem enu ili plodovima za sađenje, za pozajm lji­

236

RA SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

vanje stoke itd.2, M alezijski ribari d o b ijaju bez ikakve nak­ nade n a zajam pirinač i novac od svojih p rija te lja u perio­ dim a m onsunskih vjetrova, kad ne mogu da se otisnu na m ore u ribolov3. Kad se prvobitna zajednica rastočila do te m jere da su odnosi razm jena i podjela ra d a postali već opšti, tad a pojam ekvivalencije vrijednosti, zasnovan n a ekonom iji radnog vre­ mena, prevladava nad pojm om nesebične uzajam ne pomoći koju su članovi iste zajednice bili pružali jedni drugim a. Sto sc više proizvodnja čistih upotrebnih vrijednosti povlači pred proizvodnjom prom etnih vrijednosti, to sve više n a m jesto b esplatne uzajam ne pom oći stup a davanje n a zajam s ka­ m atom . Kod stanovnika Novih H ebrida bio je običaj d a se članr vim a istog klana d aju predujm ovi u h r a n i , bez iikakve po­ misli n a to da bi se za uzvrat trebale postići neke koristi. N aprotiv, kada su na zajam davane š k o l j k e koje služe kao n o v a c , ili čam ac p o tre b an za trgovinu, ta d a su se m orali za sam u uslugu da d aju neki pokloni4. Alonzo de Zu­ rila. i M ariano Veytia, dva pisca iz XVI stoljeća koji su nam ostavili zanim ljive prikaze života stanovnika tadašnjeg i prijekolum bovskog M eksika, iznose isto, naim e, da su se kod Acteka predujm ovi uglavnom davali bez dobitka. M eđutim, u izvjesnim dijelovim a M eksika razvio se običaj da se za p redujm ove u n o v c u (a k ao novac su služili kakao, zlatni prah , b ak reni tan jiri, ja n ta r itd.) im a da učini protuusluga. K redit se, dakle, na p e r i f e r i j i prvobitnog ekonom skog ži­ vota, u zonam a aktivnosti koje nisu neposredno povezane sa sam im održanjem života, odvaja od ustanove uzajam ne po­ moći. S tari običaj uzajam ne pom oći radi održanja života svih članova zajednice očuvao se u poljoprivrednim kulturam a još dugo poslije početka rasp ad an ja seoske zajednice. Pozajm lji­ vanje žita bez kam ate bilo je u Kini uobičajeno sve do di­ nastije Šu5. Z abrana d a se uzim a k am ata n a zajam dat u žitu ili u stoci je u prvim zakonim a Veda, u Izraelu, u Persiji, kod Acteka, u Islam u6. U Suzi, u antičkom Iranu, u epohi zvanoj epoha V isokih povjerenika, zajam bez kam ata se odr­ žava sve do oko 2.000 god. p rije H rista uporedo sa zajm om uz k am atu 7. U ranom srednjem vijeku m anastiri d aju zajam

K R E D IT

237

bez kam ata8. Cak i u društvu potpuno razvijene sitne robne proizvodnje u Babiloniji, u društvu kako ga poznajemo iz Hamurabijevog zakonika, veom a česti su »besplatni zajmovi« (uzajam na pom oć) za sirom ašne, bolesne, za seljake pogo­ đene neplodnom godinom, pored poslovnih zajmova koji su davanf na kam ate9. Još i danas »u brojnim urođeničkim zajednicam a (Latin­ ske A merike) postoji očuvana tradicionalna ustanova uza­ jam ne pomoći izm eđu sitnih posjednika i kolona, koji jedni drugim a d aju m ale zajm ove ne tražeći, za to nikakvu ka­ m atu«10. B auer i Yamey konstatuju, isto tako, da je uzajam na pomoć široko rasp ro stran je n a svuda gdje se očuvao sistem »velike porodice« kao u In d iji11. O dvajanje k red ita od ustanove uzajam ne pom oći nastaje, dakle, p rije u odnosim a sa strancim a nego u odnosima) iz­ m eđu članova zajednice. Ta razlika izm eđu odnosa sa stra n ­ cim a i uzajam nih odnosa članova iste zajednice jasno je iz­ ražena u S tarom zavjetu i u K uranu. N ačelo da selo zajed­ nički plaća poreze, načelo koje se održalo u svim društvim a u kojim a seoska zajednica i sitna robna proizvodnja čine još cjelinu, p redstavlja poseban oblik uzajam ne pomoći i čuva najsirom ašnije seljake od potpune p ro p asti12. Porijeklo banaka Razvoj sitne robne proizvodnje izaziva to da robni pro­ met biva praćen opticajem novca i da se. u poram a društva zasnovanog na proizvodnji čistih upotrebnih vrijednosti javlja i novčana privreda. Tako se objašnjava moć z e l e n a š t v a nad proizvođačim a u toj etapi društvenog razvoja. Ali u nov­ čanoj privredi novac nije sam o i n s t r u m e n t razm jene; on postaje isto tako i p r e d m e t r a z m j e n e . Trgovina novcem odvaja se od trgovine kao takve, kao što se p re t­ hodno ova odvojila od zanatstva. U počecima novčane privrede plem eniti m etali su rijet­ kost i njihov opticaj je ograničen. Oni predstavljaju, prije svega, rezervni i sigurnosni fond društva; oni se radije zgrću kao blago, nego što se stavljaju u opticaj. A u tim nem irnim vrem enim a čuvanje blaga kod sebe p redstavlja veliki rizik, naročito opasnost da blago bude zaplijenjeno, ukradeno ili

238

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

uništeno. Tako nastaje običaj da se blago povjerava najpo­ štovanijim ustanovam a te epohe, tj. h r a m o v i m a . Nisu li, uostalom , plem eniti m etali, kao i svi predm eti koji su sm atrani dragocjenim a, im ali u početku m agijsko-obrednu ulogu, k oja je učinila da upravo hram ovi budu sm atrani logičnim čuvarim a znatnog blaga? Ta koncentracija plem e­ nitih m etala u hram ovim a pretvara hram ove u p r v e u s t a ­ n o v e p r i g o d n o g kredita, u vrijem e prvog rascvata nov­ čane privrede. Tako je bilo u M esopotam iji, od prvog velikog hram abanki u U ruku (3.400 do 3.200 god. p rije H rista) do epohe H am u rab ija (2.000 god. p rije H rista), kada je prosječnu ka­ m atnu stopu utvrđivao šam ašov h ram 13. U antičkom Iranu hram ovi su prvi zajm odavci novca14; tako će b iti i u epohi S asanida15. U Izraelu h ram ostaje sve do razorenja glavno m jesto pologa pokretnog bogatstva16. U antičkoj G rčkoj h ra­ movi u Olim piji, Delfima, Miletu, Efesu, na Delosu, na Kosu, na Siciliji d je iu ju u funkciji pologa novca i banaka17; tako o staje i u helenističkoj epohi18. U Rim u je bankarski centar u Panteonu. U V izantijskom carstvu m a n astiri su već u V stoljeću glavni vlasnici blaga; tek ikonoborački pokret V III stoljeća povukao je ta blaga u novčani o p ticaj19. Slično je i u Kini pod dinastijom Tang. B udistički hram ovi-banke sve više monopolizuju za sebe zalihe unovčivog m etala i kreditne opera­ cije; država ih napada, posvjetovljuje nekoliko hiljada m a­ nastira i hram ova i p retap a sve statue u plem eniti m etal god. 843.20\ U Jap anu su »religijske u s ta n o v e . . . bile jedina sigurna m jesta u srednjem vijeku, u periodu državnih potresa . . . Po­ slovi su sklapani i vođeni pod zaštitom grobnica i hram ova. Neki su povjeravali svoje dragocjene dokum ente i svoja bla­ ga svetim m jestim a kako bi to sačuvali u toku ratova od un išten ja i pljačke. G robnice i hram ovi djeluju isto tako i kao finansijski organi i d aju zajmove, organizuju kreditne * Jang Lien-Šeng ukazuje na to da su i davanje zajma uz zalog, u Kini i Japanu, uveli budistički hramovi. »Šang-šeng K’n,. tj. »davanje na zajam uz zalog«, jest izraz ikoji u budističkim manastirima ima prvobitno značenje »manastirsko blago«21.

K titJ -llT ;

zadruge, poznate kao m u j i n se i mjenicam a«22.

239

i tanomoshi,

a koriste

U epohi Ranog carstva budistički hram ovi su jedine ban­ ke u istočnom dijelu centralne Azije, gdje još preovlađuje n atu raln a privreda23. Najzad, u evropskom srednjem vijeku m anastiri su takođe jedine kreditne ustanove koje daju zaj­ move uz zalaganje nepokretne imovine24*. Početkom X II sto­ ljeća1katolički red T em plara postaje prva m eđunarodna položna banka koja obavlja virm anske prenose i daje hipotekarne k red ite25**. Kad je počela da se razvija krupna trgovina, plem eniti metali počinju da još više optiču. A krupna trgovina je, vi­ djeli smo, u početku p rije svega, m eđunarodna trgovina. Ta trgovina pretpostavlja, dakle, istovrem eno postojanje m noš­ tva kovanog novca različitog porijekla i različite vrijednosti, a taj novac m ora biti razm ijenjen jedan za drugi po njihovoj pravoj vrijednosti. To neizbježno izaziva pojavu nove tehnike, čiji je predm et djelovanja sam novac: radi se o m je­ njačim a novca. N udeći sa svoje stran e stvarne garancije vlas­ nicima plem enitog m etala koji žele d a ga polože na sigurr m jesto, ti m jenjači novca i trgovci plem enitim m etalom po­ staju na taj način, prvi svjetovni čuvari blaga, a zatim i prvi p r o f e s i o n a l n i b a n k a r i . Riječ »banka« dolazi uosta­ lom od talijanske riječi »banco«, koja označava sto za kojim su m jenjači novca obavljali sve svoje operacije. Isto tako i u antičkoj Grčkoj naziv kojim se označava bankar, »Trapezit«, dolazi od riječi »trapeza«, sto za razm jenu. * »Zajam uz zalaganje nepokretne imovine« (Pret a mort-gage«) znači da zajmodavac uzima u zalog zemlju, kuću, mlin itd. i dohodak od te založene imovine pripada njemu sve dok zaj­ moprimac ne vrati pozajmljenu sumu. To je bio glavni oblik hipotekamog kredita u ranom srednjem vijeku sve do XII stolje­ ća. kad ga je jednom bulom zabranio papa Aleksandar III. A. tada je taj oblik kredita bio zamijenjen prodajom rente. (Vidjeti poglavlje IV.) Riječ »mort-gage«. Zalaganje »mrtve«, tj. nepokret­ ne imovine — prim. prev. — prešla je i u engleski jezik kao »mortgage«, što znači hipoteka. Nasuprot mortgagu postojao je i »pret & vif gage« s tim da zajmodavac stalno obračunava doho­ dak sa založenog imanja kao vraćanje duga u ratama. ** Početni kapital Templari su akumulisali od otkupnina koje su tražili za zarobljene muslimane.

240

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

M jenjači novca su i u antičkom svijetu bili prvi profesio­ nalni b an k ari26. Isto je bilo u Indiji27 i u Kini, gdje različitost novca nije poticala od m eđunarodne trgovine, nego o tu d što je svaka p o k rajin a K ine kovala svoj poseban novac28 *. M je­ njači novca postaju pravi bankari u Japanu i epohi Tokugava29. Uvođenje zlata kao osnovne novčane m jere pored sre­ b rn e u Islam skom carstvu A basida učinilo je m jenjače novca, džahbadeh, ekonom ski neophodnim osobam a; uskoro zatim o n i p očinju da obavljaju svoje funkcije ban k ara30. K ulisher31 navodi sve one haotične prilike srednjeg vijeka koje su zahti­ jevale pojavu m jenjača i koje su doprinijele njegovom preo­ bražaju u bankara: »U X III i XIV stoljeću u F rancuskoj, pored novca koji je kovao kralj ili krupni vazali, u op ticaju su i novci arapski, sicilijanski, vizantijski, firentinski; u južnoj Francuskoj u o p ticaju su m ilanski 1 i b r i i venecijanski dukati, u šam p an ji su i španski r e a l i, burgonjski i engleski n o b i l i , nizozemske krune. Svuda su se mogli dobiti novci kovani u Libeku i Kelnu, engleski sterlingi i francuski t u r n o a . N aj­ rasp ro stran je n iji su venecijanski g r o s i i d u e a ti , i fi­ ren tin sk i f i o ri n i«. R. De Roover je ovako opisao nastanak srednjovjekovnih banaka: »Đenovljanski m jenjači su se n aj­ p rije specijalizovali za neposrednu razm jenu, iz ruke u ruku, ali su već rano proširili svoje polje djelovanja prim ajući i pologe isplative na zahtjev, vršeći prenose po nalogu svojih m u šte rija i najzad dajući ovim i predujm ove na tekući ra­ čun. Radni stolovi ili poslovne p ro sto rije tih m jenjača po­ staju, dakle, postepeno položne i virm anske banke. U Đenovi je taj p roces n asta n k a b an k ara od m jenjača završen p rije k ra ja X II stoljeća32.« I slavna A m sterdam ska banka, osnovana 1609. duguje svoj p o stanak haotičnoj raznolikosti novca koji je u toj epohi opticao u mladoj republici U jedinjenih P okrajina33. Kredit u pretkapitalističkom društvu Prve bankarske operacije, neposredna razm jena novča­ nica, polog — čuvanje blaga i p redujam iz fonda uz zalog * Vidjeti poglavlje III.

K R E D IT

241

nepokretne imovine (hipotekarni zajam ) nisu operacije »tr­ govine novcem« u pravom sm islu te riječi. U stvari, u epohi d e p o s i t u m r e g o l a r e , tj. polog novca na čuvanje i isplatu na p ro st zahtjev položioca, prim alac pologa ne samo da ne daje nikakvu kam atu svom klijentu nego, štaviše, traži d a m u on plati za uslugu čuvanja pologa34. Tako je bilo čak još i u A m sterdam skoj banci u XVII stoljeću*3S. U tim operacijam a učestvuju uglavnom društvene klase koje su izvan proizvodnje ili robnog prom eta ili koje su na njihovoj periferiji. S razvojem novčane privrede te klase po­ s ta ju klasične žrtve zelenaštva, gubeći m ali dio ili sve što im aju. U srednjem vijeku, velika trgovačkobankarska dru­ štva m eđunarodnog k araktera, kad posluju sa kraljevim a i prinčevim a, i tzv. 1o m b a r d i, skrom niji bankari koji po­ slu ju sa sitnijim feudalcim a ili s običnim građanim a obično d a ju z a j m o v e u z z a l o g 36. Tu se, u osnovi, radilo o p o t r o š a č k i m k r e d i t i m a 37. Prava »trgovina novcem« javlja se tek u vezi s klasam a koje su angažovane u prom etu roba i kapitala, tj. u vezi s m ladom buržoazijom , zelenašim a i trgovcima. Sam razvoj m eđunarodne trgovine nosi u sebi potrebu za kreditom . Vre­ m enska udaljenost kupovine od isporuke kupljene robe**; p ro ­ sto rn a odvojenost kupca od prodavca; potreba da se znatne sum e novca prenesu na veliku udaljenost, a uz činjenicu da je taj novac izložen stalnim prom jenam a39 — eto otkud potiče p otreba za trgovačkim kreditom ili za prom etnim kreditom . Svako društvo za m eđunarodnu trgovinu, ako je ta trgovina razvijena, stvara sebi bitne instrum ente toga kredita: m je­ nice i k reditna pism a: »Poslovanje sa m jenicam a potiče od m eđunarodne trgovine40.« • Običaj da se naplati mala t a k s a z a č u v a n j e polo­ ženog blaga, ponovo se javio u drugoj polovini XIX stoljeća u si­ stemu iznajmljivanaj sefa, a taj običaj je uvela njujorška banka S a f e D e p o s i t Co o f N. Y- g o d . 1861. ** »Kad kupuju i plaćaju vunu prije nego što će im biti is­ poručena, Đenovljani vode računa o tome da umanje cijenu te v u n e . . . A sami su spremni da plate i jedan ili dva r e a l a više po svakoj jedinici težine ako prodavač pristaje da mu plate sve tek kad im vuna bude isporučena, a naročito da plate više, čak i za polovinu iznosa više, ako prodavač pristaje da mu plate tri mjeseca po isporuci«38. 16 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

242

RA SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

EKONOMLTI

To se jav lja još oko 2.000 godina p rije H rista, u U ru u M esopotam iji, pod dinastijom Ceu u Kini (1134—256 god. p rije H rista), te u početku budističke ere u In d iji41. U antič­ koj G rčkoj se m jenice uveliko upo treb ljav aju već u IV sto­ ljeću p rije Hr., a zatim i u čitavom helenističkom svijetu42. O tud se njihova u potreba prenosi i u V izantiju i islam ske zemlje, p a preko V izantije i islam skih zem alja i u srednjo­ vjekovnu E vropu43. Prom etni kredit dodijeljen na osnovu tih prvih nepreno­ sivih trgovačkih vrijednosnih papira, ne proširuje sferu ope­ racija kapitalom . On dopušta sam o brži o brt kapitala i na taj način veći dobitak. K ad se jav lja i n v e s t i c i o n i k r e d i t, tj. kad se javlja p red u jam iz fondova za posao koji treb a da donese višak vrijednosti, tada se p roširuje i sfera u kojoj d jeluje kapital; »neplodni« novac, novac — blago pretv ara se tada u kapital, tj. učestvuje u proizvodnji viška vrijednosti. N ajstariji oblik toga k red ita preduzim aču je p o m o r ­ s k i z a j a m , tj. udruživanje onog koji tajno daje zajam i pom orskog kapetana avanturiste za neki pom orski trgovački poduhvat. Sam taj zajam potiče od djelovanja gusarskih d ru ­ žina, što se naročito ogleda u pogodbam a o podjeli dobiti44. Iz antičke Grčke i helenističkog svijeta taj »zajam za krupne avanture« prešlo je i u V izantijsko Carstvo i u islam ske d r­ žave, a onda se od IX stoljeća javio u vizantijskoj Italiji i o tu d p roširio na čitavu srednjovjekovnu Evropu u obliku zvanom k o m a n d i t n a d r u š t v a 45. S početka se takva društva stvaraju sam o za jedan jedini pothvat. No, kasnije, kada trgovinu od putujućih trgovaca preuzim aju stalno n astanjeni trgovci, c o m m e n d a ustupa m jesto d r u š t v u sastavljenom od v i š e p a r t n e r a , koje djeluje više godina. Sva velika talijanska društva počev od X III stoljeća (Peruzzi, Bardi, M edici i dr.) takve su vrste. D ruštvo Bardi, npr., koje je u 1331. godini poslovalo sa ka­ p italom o d 58 dionica, sastojalo se od 11 partn era46. N ajzad, kad je m eđunarodna trgovina već postala regu­ larn a i izgubila svoj prvobitni avanturistički karakter, bai; u nekim sferam a, ona privlači veliki dio do tada neaktivnog kapitala. Taj kapital se ulaže kod velikih trgovačko-bankarskih društava kao d e p o s i t u m i r r e g o l a r e , sa kojim

K R E D IT

243

društvo može da operiše onako kako m u se to čini najkori­ snije, a više se ne isplaćuje u kraćim rokovim a nego se plaća stalna k am ata od strane trgovaca a na im e učešća u dobiti koju su ostvarili trgovci47. Tako sitnom robnom proizvodnjom bankari postaju »po­ srednici između onih koji kapital-novac nude i onih koji ga traže«48. A u toj epohi n ajjaču potrebu za novcem ne osje­ ćaju privatne osobe, nego država (kraljevi, knezovi, kom une itd.). Tako se paralelno sa prom etnim kreditom i investicio­ nim kreditom razvija i d r ž a v n i d u g . N ajstariji poznati p rim je r k red ita državi je onaj o kojem nas izvještava pseudo-A ristotel u drugoj knjizi » E k o n o m i j e«: jonska kolonija K lazomena u Maloj Aziji, da bi platila zaostale p late vojnicim a, pozajm ljuje novac od njihovog ko­ m andanta, a taj dug vraća na taj način što raspisuje uzima­ nje zajm a od bogatih građana koji su prim orani da za svoje zlatnike i srebrenjake prim e u zam jenu gvozdeni novac. Ki­ neski ljetopisi H an-Šua govore da je godine 154. p rije H rista jedan zelenaš zvani V u-Jen-ših pozajm io kineskoj vladi 1.000 k atija zlata (nešto oko 244 kg. zlata ili oko milion zlatnih fra­ n aka) kako bi vlada mogla da vodi ra t protiv »pobune sedam kraljevina«. Za taj zajam zelenaš je dobio od države interes 1.000°/o, tj. oko 10 m iliona zlatnih franaka49. K redit državi uskoro dobija svoj klasičan vid tim e šio se kao zalog dobij a p r a v o n a b u d u ć e d r ž a v n e d o ­ h o t k e . U većini društava zasnovanih na sitnoj robnoj proiz­ vodnji takve operacije k red ita državi su rijetk e i opasne je r se uglavnom završavaju bankrotom zajmodavaca. No, počev od XVI stoljeća isprave p r e n o s i v i h d r ­ ž a v n i h d u g o v a * unose revolucionarnu prom jenu u isto­ riji kredita i om ogućuju da se znatno proširi polje djelovanja kapitala p retvarajući m asu nekapitalizovanog novca u kapital. Pod povoljnim uticajem pohoda francuskog k ralja u Italiji • »Fransoa I se izlagao ogromnim troškovima. Da bi imao dovoljno novca, bio je primoran da pribjegne novoj tehnici. Ob­ raćajući se pariškoj opštini, on je založio kod nje 20.000 livara ubranih na ime svog dohotka u svom feudu. Grad Pariz mu je vratio 200 hiljada livara, koje je pokupio od svojih građana pre­ puštajući im za to svoju rentu, a ta renta je iznosila 8°/o od pri­ hoda. To su te čuvene r e n t e G r a d s k e o p š t i n e « .

R A SPR AV A

244

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

i pod uticajem toga što se država cara K arla V počela da rastače, kredit državi postaje m eđunarodni. »Pošto je prethodno bilo pro st način obračunavanja, du­ govanje postaje vrijednost sam a po sebi, predm et prenosive i ustupive razm jene51.« Na berzi u Anversu slobodno su se prenosile obveznice k ralja K astilije, kreditnim pism im a vlade Nizozemske, kra­ ljeva Engleske i Portugalije, ren tam a koje su ustupali veliki evropski gradovi. U novčanim porem ećajim a i neredu javnih finansija XVI stoljeća propale su sve stare bankarske kuće. Zato n asta ju m o d e r n e d r ž a v n e b a n k e , koje neop­ h odnu g aranciju sigurnosti, d a tu buržoaskoj publici za njene pologe, kom binuju s obećanjem države da će ona biti glavni, ako ne i jedini korisnik tih pologa. B a n k a R i a l t o u Veneciji, osnovana 1587., odgovara naročito prvom cilju, a A m s t e r d a m s k a b a n k a , osnovana 1619., im a i ulogu da reguliše opticaj novca. H a m b u r š k a b a n k a iz 1619., godine, pored tih funkcija, služi i kao zajm odavac državi. Isto je i sa š v e d s k o m b a n k o m , osnovanom 1656., dok je u E n g l e s k o j b a n c i , osnovanoj 1696., najvažnija po­ sljed n ja pomenuta. funkcija52. Silan razvoj m eđunarodne trgovine poslije trgovinske re­ volucije XVI stoljeća izazvao je i novo širenje trgovačkog k redita. Po p rim jeru isprava državnog zajm a, i sa trgovačkim vrijednosnim papirim a se počinje poslovati od XVI stoljeća, p rem a praksi prenosa prava naplate duga na drugog i eskontu 53. S feru aktivnosti investicionog k red ita p roširuje i isto­ vrem eni razvoj akcionarskih kolonijalnih društava. No, trebaće čekati razvoj kapitalističkog načina proizvodnje p a da kred it pređe iz sfere sam e trgovine u sferu proizvodnje. Ponuda i potražnja kapital-novca u epohi trgovačkog

kapitala Tako sa poletom trgovačkog kapitala kredit, koji je bio izuzetna pojava, postaje redovna ustanova privrednog života. E skont trgovačkih vrijednosnih papira brzo se širi već u X V II stoljeću u Engleskoj, a u X V III stoljeću u Francuskoj i velikim centrim a m eđunarodne trgovine, n ajp rije za vanjsku trgovinu, a onda i za u n u tra šn ju 54, šire n je geografskih granica

K R E D IT

245

trgovine, vrijem e potrebno da se obavi prevoz do Amerike i Dalekog istoka, koncentrisanost glavnih trgovačkih kuća u nekoliko m eđunarodnih velikih centara — sve to povoljno djeluje da poslovanje sa trgovinskim vrijednosnim papirim a mobilise kapitale. Dok su mjenice ran ije bile sam o sredstvo za spekulisanje sa prom jenam a kursa novca55, sada one postaju redovan in­ strum ent za dodjeljivanje prom etnog kredita, kao i sredstvo za kratkoročne investicije koje »neplodni« novac pretvaraju u kapital. Tako se razvija t r ž i š t e k a p i t a l - n o v a c . Nosilac potražnje na tom e tržištu je p rije svih ostalih sam a država, koja ostaje u epohi trgovačkog kapitala nezasiti zajm otražilac. Clapham konstatuje da je do industrijske revo­ lucije Engleska banka najveći dio svojih kreditnih operacija obavljala baš sa kraljevskom vladom 56. Isti je slučaj i s Es­ kontnom bankom , osnovanom 1776., a da ne govorimo o ne­ sretnoj banci Law, koja je propala baš zbog takvih operacija k redita državi57. M eđutim, pored države, javljaju se i drugi dužnici ba­ naka. To su u prvom redu velika akcionarska trgovačka dru­ štva čije su potrebe za novcem u toj epohi bile ogrom ne i koja su se često m orala obraćati kreditnim ustanovam a da bi pokrila svoje novčane potrebe u periodu dok im se ne vrati flota trgovačkih brodova sa plovidbe. Tako H olandska istočnoindijska kom panija pozajm ljuje novac od A m sterdam ske banke, dok je, pored engleske drža­ ve, Engleska istočnoindijska kom panija glavni dužnik Engle­ ske banke tokom čitavog X V III stoljeća58. Zatim i vlasnici državnih vrijednosnih p ap ira (rentijeri, plemići, trgovci i b ankari) i vlasnici trgovačkih vrijednosnih p apira koji, usljed nestašice likvidnih fondova, eskontuju svoje vrijednosne papire. U početku preovlađuje eskont d r­ žavnih vrijednosnih papira, a u posljednjim decenijam a X V III stoljeća preovlađuje eskont privatnih vrijednosnih pa­ pira. Najzad, kao i u epohi sitne robne proizvodnje, i plem ­ stvo i visoki činovnici traže novac — potrošačke kredite — a na to traženje daje im se zajam uz zalog (plem enitih m etala, nakita, isprava itd.).

246

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

Na tom tržištu kapitala nude ga oni koji raspolažu likvid­ nim kapitalom : p rije svega k ru p n i zem ljoposjednici, kao i tr­ govci koji su akum ulisali više novca nego što su uspjeli da ga in vestiraju u svoje poslove. K ontinentalni bankari bave se u X V II i u prvoj polovini X V III stoljeća isključivo mjenjačkim poslovim a i naplatam a; oni ne daju kredit. Ali se već u XVII stoljeću u Engleskoj jav lja tip trgovca koji po­ vrem eno p red u jm lju je iz fondova svojim m ušterijam a. Sa jačanjem novčanog opticaja, bogaćenjem društva i paralelnim razvojem ponude i potražnje kapital - novca, stv ara ju se, n ajp rije u Engleskoj a zatim i na kontinentu, sredinom X V III stoljeća, lokalne privatne banke koje vrše ulogu posrednika izm eđu onih koji traže kapital i onih kojih traže načina kako da svoje rezerve u likvidnom novcu p re t­ vore u kapital. Te lokalne banke, nastale obično od dobro stojećih trgovačkih kuća, p rim aju pologe, em ituju novčanice i esk o n tu ju trgovačke vrijednosne papire: tako se rađa mo­ d erni ban k arski sistem 59. In d u strijsk a revolucija brzo razvija tu početnu ban k a r­ sku m režu. Dok oko 1750. godine u Engleskoj postoji svega desetak takvih lokalnih banaka, krajem X V III stoljeća se taj b ro j penje već na više od dvije stotine ( p a čak i na 350, p o nekim a u to rim a )40*. O rganski način razvoja tih banaka u krilu načina proiz­ vodnje toga vrem ena najbolje se vidi na prim jeru kuće G ur­ ney u Norviču, a po jednom cirkularu koji je sam a ta kuća razaslala bankarim a, 5. o k to b ra 1838. godine: »Prikupiti sve količine konca koji su proizvele m anufak­ tu re istočne Engleske i sačuvati ih u m agazinim a zaliha da bism o ih isporučivali tkačim a . . . to je bio jako unosan po­ sao, i mi bez kolebanja postavljam o pitan je o tom e nije li kuća Gurney iz takvog posla nekada izvlačila veću godišnju dobit od m a koje druge banke na B ritanskim ostrvim a . .. * Pretražujući arhive privatnih banaka Londona s kraja XVII i iz XVIII stoljeća, D. M. Joslin konstatuje da banke ug­ lavnom ne predujmljuju iz fonda ni trgovcima ni preduzimačima. Tek oko 1770. godine osnivaju se neke banke u čijem osnivanju uče­ stvuju industrijalci, i tek tada se javljaju prvi poslovi Industrijskog kredita61.

K R E D IT

247

Tokom naših veza sa predionicam a vune, naša porodica je počela da im daje likvidni novac ikako bi one mogle d a ispla­ ću ju najam nine i da svoj rad n asta v lja ju bez prekida. U takvim uslovim a su nastali i bankarski jposlovi porodice .. Taj brzi razvoj objašnjava se, p rije svega, neravnom jer­ nim razvitkom raznih krajeva Engleske. Banke krajeva koji su ostali poljoprivredni im ale su, uglavnom, dovoljno polo­ ženog novca za koji su tražile gdje će ga investirati*, dok su banke in d u strijskih krajeva bile opsjedane tražiocim a kredita i stalno su tragale za fondom . N ovčano tržište se u Londonu rodilo iz takve situacije; ono je služilo kao posrednik između banaka koje su im ale suviše likvidnih fondova i banaka koje su ih im ale prem alo. Ponuda i potražnja kapital-novca u epohi industrijskog kapitalizma No, s industrijskom revolucijom tržište kapital-novca se u velikoj m jeri p ro širu je i preobražava. Pored ponude i p o tražn je kapital-novca od strane p retkapitalističkih slo­ jeva dru štv a (zem ljoposjednika, trgovaca, zanatlija, državnih činovnika i korisnika raznih ren ti itd.) ja v lja ju se i ponuda i p o tražn ja kapital-novca od stran e samog m ehanizm a ka­ p italističke proizvodnje. Kapital-novac je polazna i završna tačka o b rta kapi­ tala. No, on se ne jav lja sam o na početku i na k raju toga o brta. U toku samog procesa proizvodnje kapital-novac je stalno isključen iz toga procesa i, sa stanovišta kapitaliste, pretvoren u »neproduktivan novac«. A, isto tako, stalno se jav lja i d o p u n s k a p o tra žn ja kapital-novca od strane preduzimača, je r sam o kapital-novac može da im omogući da ostvare vrijednost svog sopstvenog kapitala u najboljim mogućim uslovim a rentabilnosti. * Do početka XIX stoljeća lokalne banke su plaćale nagrade posrednicima ( b r o k e r s ) u Londonu da im oni nađu trgovačke vrijednosne papire koje bi te banke eskontovale. Iz toga se vidi koliko su prilike za kratkoročno investiranje kapitala bile rijetke i tražene!63.

248

RASPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

Kapital-novac, p otreban radi obnavljanja stalnog ka­ pitala u jednom preduzeću, može biti sakupljen tek poslije više godina i poslije mnogih ciklusa o brta opticajnog kapi­ tala. U tom e periodu će taj a m o r t i z a c i o n i f o n d o stati »neproduktivan«, osim ako u m eđuvrem enu ne bude u p o trijeb ljen u druge svrhe. F o n d z a n a j a m n i n e jed­ nog velikog preduzeća, pred u jm ljen za početak svakog ciklu: sa proizvodnje, ostao bi neproduktivan u onoj m jeri u kojoj taj ciklus tra je duže od jednog m jeseca (ako se najam nine isplaćuju m jesečno), ili čak jedne sedm ice (ako se najam ­ nine isplaćuju sedm ično). Dio godišnjeg p ro fita koji kapita­ list troši za svoje sopstvene potrebe ( f o n d n e p r o d u k ­ t i v n e p o t r o š n j e ) biva u tro šen tek u toku čitave go­ dine; a veći dio godišnjeg p rofita ostaće neproduktivan u većem dijelu godine. F o n d a k u m u l a c i j e preduzeća, tj. dio p ro fita koji se ponovo investira u poslove preduzeća, nije čitav iskorišten od samog početka novog ciklusa proiz­ vodnje. K apitalist će čekati povoljan m om ent, npr. dobru k o n ju n k tu ru na tržištu, p rije nego što investira te profite u poslove. E to to su četiri uzroka koja čine da kapital-novac biva privrem eno isključen iz procesa proizvodnje i tako uči­ njen neproduktivnim . S druge strane, obnavljanje stalnog kapitala ne vrši se baš tačno u onom tre n u tk u kad su sakupljena sredstva po­ treb n a za am ortizacioni fond. Zahtijevajući znatan kapital i budući izloženo velikim rizicim a, to obnavljanje će se n aj­ prije v ršiti u onim m om entim a ekonom skog ciklusa kad ka­ pitalisti računaju na znatno proširenje tržišta64. Ako neki ka­ pitalist još nije sakupio am ortizacioni fond (i fond akum ula­ cije) baš u određenom m om entu ekonom skog ciklusa, on će m orati da potraži zajam kako bi imao kapital-novca i mogao k o ristiti tu povoljnu p riliku ekonom skog ciklusa. Ka­ p italist koji raspolaže jednim tehničkim pronalaskom kakav bi mogao da m u posluži da osvoji veći dio tržišta, a na ra­ čun konkurenata, nalazi se u istoj situaciji: i njem u je odm ah p otreban kapital-novac kako bi mogao da ostvari vrijed­ nost toga p ronalaska65. U izvjesnim m om entim a ekonom skog ciklusa in d u strija­ lac zna da bi tržište moglo da prim i i najveće moguće po­ većanje proizvodnje u njegovom preduzeću. U takvom m o­

K R E D IT

249

m entu njem u je potrebno da akum uliše svoj kapital, da svoje profite investira u proizvodnju. Ako te profite još nije realizovao, on će m orati da potraži zajam kako bi mogao da ih investira i prije nego što ih realizuje. Najzad, ponovna proizvodnja, po završenom prethodnom ciklusu proizvodnje, teoretski bi m orala početi tek kad se završi i ciklus robnog prom eta. No, mi sm o vidjeli da m asa i godišnja profitna stopa zavise od b ro ja ciklusa godišnje proizvodnje, dakle od m ogućnosti da industrijalac odm ah počne novi ciklus proizvodnje i p r i j e nego što je povratio svoj opticajni kapital koji je bio uložio u proizvodnju još neprodate robe. I tada će kapitalist, isto tako, m orati da traži na zajam dopunski kapital-novac, a moći će da ga vrati tek kad proda svoju robu. Uloga kreditnih ustanova u kapitalizm u sastoji se u to­ me da b u d u posrednice izm eđu onih koji posjeduju nepro­ duktivan novac i onih koji traže da povećaju svoje sopstvene kapitale kapitalim a pozajm ljenim . Pretkapitalistički odnos iz­ m eđu bankovnog kapitala i drugih oblika kapitala je, dakle, iz osnova izm ijenjen u kapitalističkom načinu proizvodnje; sada bankovni kapital postaje sluga podređen industrijskom kapitalu. No, dok je odvojenost m odernog kapitaliste trgovca od k apitaliste industrijalca sam o pitanje funkcionalne pod­ jele rada, odvojenost kapitaliste — b an k ara od kapitaliste — indu strijalca ili kapitaliste trgovca neizbježna je sa pojavom kapitalističkog društva. N asuprot industrijalcu ili trgovcu, b an k ar m ora, naime, da n e p o s r e d n o igra društvenu ulogu. U kapitalističkom načinu proizvodnje on je koristan samo u onoj m jeri u kojoj on može da prevaziđe rascjepkanost društvenog kapitala na mnoštvo privatnih svojina. Upravo u toj ulozi m o b i 1 i z atora i centralizatora društvenog kapitala se i sastoji sva njegova društvena važnost. Tom ulogom on, uostalom , prevazilazi klasne granice same buržoazije i svo­ jom centralizatorskom funkcijom obuhvata fondove koje su u štedjeli zem ljoposjednici, kulaci i srednji seljaci, zanatlije, državni funkcioneri, tehničari, p a čak i kvalifikovani radnici u periodim a visoke konjunkture. »Organizacija kojom je čitav raspoloživi britanski kapi­ tal (oko 1875) bio koncentrisan na novčanom tržištu u Lon­

250

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

do n u tunkcionisala je gotovo savršeno. Ona je vrlo efikasne, funkcionisala već dvadeset godina ranije. U tom e vrem en­ skom razm aku su banke, koje su im ale svoje filijale u Škot­ skoj i u provinciji, privukle sve do posljednjih novčanih za­ liha k oje je seosko stanovništvo bilo čuvalo po svojim ladi­ ca m a i orm arim a: i tako je prokopan kanal kojim su svi novčani viškovi Sjevera tekli k a Jugu. K anali iz Istočne En­ gleske, sa jugozapada, i iz sela Engleske bili su prokopani jo š ranije. Ono od priteklog novca što nije bilo iskorišteno u Sitiju, upućeno je u in d u strijsk e rejone, a putem eskonta i reeskonta in d u strijsk ih i trgovinskih vrijednosnih papira. To su bili veliki dani londonskih »bill-brokers«, eskontnih ku­ ć a L om bardstreet-a66.« Istovrem eno je n asta jala i sve veća specijalizacija unutar novčano-kapitalnog tržišta, te su nastale dvije vrste tržišta: — Novčano tržište, n a kojem se nudio i tražio k r a t k o ­ r o č n i k r e d i t . Tim tržištem kratkoročnog kredita domi­ n ira ju banke (osim u Engleskoj, gdje su dugo dominirali bill-brokers). — F inansijsko tržište, tj. tržište na kojem se nude i traže d u g o r o č n i k r e d i t i . Tim tržištem dom iniraju najprije banke i berza, a njim a se u XX stoljeću prid ru ž u ju osigura­ v aju ća društva, štedionice, b u i l d i n g s o c i e t i e s i dru­ ge ustanove institucionalne štednje (penzioni fondovi, bolesničko-invalidsko osiguranje, polujavne ustanove itd.) koji (često bez ikakvog p ro fita za samog vlasnika novca),* rade n a tom e da svaki novčani dohodak koji nije odm ah utrošen p reo b rate u kapital. Na, taj način centralizacija kapital-novca dostiže najviši stupanj i biva usavršena. Banke »ne d o p u štaju da i n ajm an ja sum a ostane neproduktivna«. K am ata 1 kam atna stopa Kao profit zelenaškog kapitala, sa kojim ima i zajedničko porijeklo, kam ata u početku svoje pojave u ekonom iji, nije ništa drugo do p r e b a c i v a n j e izvjesne vrijednosti sa * To je naročito slučaj sa fondovima štedionica i blagajnama socijalnog osiguranja, koje se koriste fondovima kao sredstvima za finansiranje državnih rashoda: vidjeti poglavlje XIII, paragraf .»Ratna privreda«.

K R E D IT

251

dužnika na povjerioca. Kad seljak treb a da od nekog uzajmi X količinu žita da bi preživio do sljedeće žetve, pa kad onda o d te sljedeće žetve treba, da bi povjeriocu vratio dug, da odvoji X + Y količinu žita, tim uzajm ljivanjem ukupna koli­ čina žita u vlasništvu povjerioca i dužnika nije uvećana. Je­ d ino je Y količina žita p r e b a č e n a sa dužnika na povje­ rioca. Taj oblik zelenaštva, koji nikako nije iščezao, stalno osirom ašuje svoje žrtve i potčinjava ih povjeriocim a: »Zakupnik u Košinšini, ,ta dien', uzajm ljuje od zem ljo­ posjednika h ran u za sebe i porodicu do sljedeće žetve; a kad ta žetva prispije, ona uopšte ne može da ga oslobodi duga, p a ,ta dien' ostaje, usljed svojih dugova, isto tako čvrsto vezan za zem lju kao što je i km et krajem srednjeg vijeka bio vezan običajnim pravom 67.« Sa prom etnim kreditom i investicionim kreditom u kapi­ talističkom dru štv u nije taj slučaj. P redujam fonda nem a više za cilj da dužniku omogući da preživi, nego upravo to d a m u o m o g u ć i d a r e a l i z u j e p r o f i t : »Preduzimači će rado platiti kred ito ru izvjesnu kam atu ako uzajm ljena su m a novca može da im u trgovini i industriji posluži tako ■da im donese još veću sumu« (tj. ako pozajm ljena sum a bude uvećana za višak vrijednosti, za p ro fit68*). Prom etni kredit im a za cilj da vrijednost proizvedenih ro b a realizuje prije roka; investicioni kredit im a za cilj da poveća kapital jednog preduzeća. U oba ta slučaja m asa viška vrijed n o sti se povećava bilo skraćenjem vrem ena o b rta ka­ pitala, bilo povećanjem mase kapitaia. K am ata, dakle, nije ništa drugo do d i o v i š k a v r i j e d n o s t i k o j i j e n a k n a d n o p o s tig n u t p o za jm ico m kapitala. K am ata je m a n ja od prosječnog profita**, je r k ad bi ona bila • »Poznat je princip. . . da u krajnjoj liniji novčana kamatna stopa zavisi od ponude i potražnje kapitala. . . da je kamatna sto­ pa regulisana profitima koji potiču od upotrebe samog kapitala«69. ** Nije tako u zaostalim zemljama, jer u njima kamatna sto­ pa sadrži u sebi i jedan dio zemljišne rente. Tako kamatna stopa u zaostalim zemljama premašuje i profitnu stopu trgovačkog ka­ pitala, što nam objašnjava činjenicu da u tim zemljama preovladuje zelenaški kapital. Godine 1955. N e w Y o r k T i m e s piše ■o jednom vlasniku praonice rublja iz Karačija (Pakistan) koji je

252

RASPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

jed n ak a prosječnom profitu, onda ne bi bilo nikakve koristi od pozajm ice pošto pozajm ljeni kapital im a upravo da do­ nese prosječni profit, Povjerilac je zadovoljen, je r m u je kapital, p rije nego što ga je dao na zajam , bio »nezaposlen«, nije donosio ništa. A zadovoljen je isto tako i dužnik, mada im a da plati k am atu povjeriocu, je r zaradi više nego da nije uzeo zajam . K am ata koju plaća kapitalistički preduzim ač na pozaj­ m ljeni kapital je st dio ukupnog viška vrijednosti koji su pro­ izveli njegovi radnici. Taj dio viška vrijednosti preduzim ač p rep u šta povjeriocu, je r m u je pozajm ica omogućila da ukup­ nu sum u viška vrijednosti uveća za sum u koja je veća od k am ate povjerioca. No, kako se kapitalistički način proizvod­ nje širi i postaje sveobuhvatan, to svaki preduzim ač traži dopunski kapital. Istovrem eno i centralizatorska društvena funkcija b anaka om ogućuje da se č i t a v a sum a postojećeg novca p retv ara u dopunski kapital-novac. Tako se, igrom ponude i potražnje kapital-novca, stvara p r o s j e č n a k a m a t n a s t o p a , »norm alan odnos« čitave sume novca koji više nije »nezaposlen«. T reba reći da ovo nem a nikakve veze sa nekim »bitnim svojstvim a« novca, nego je to rezultat određenih proizvodnih odnosa koji om ogućuju da se ta sum a novca k a p i t a l i z u j e i da onaj koji je taj novac kapitalizovao prisvoji sebi višak vrijednosti proizveden od svih rad­ nika društva. O tud navika buržoaskog društva da svaki do­ hodak sm atra dohotkom stečenim od nekog im aginarnog ka­ pitala, kapitalizovanog po prosječnoj kam atnoj stopi*: »Sa razvojem kapitalističkog m entaliteta razvila se i, ne­ sum njivo korisna, navika, još od XIV stoljeća u N jem ačkoj, nadme navika da svaki dohodak (osim dohotka koji smo ste­ kli ličnim radom ) sm atram o postotkom od izvjesne vrijed­ nosti kapitala.«71 Ta navika navodi buržoaske ekonom iste n a pom isao da i u slučaju kapitalističkog preduzim ača koji posluje isključivo svojim kapitalim a, odvajaju na isti način kam atu na njegov platio 3.925 rupija kamata na zajam od 100 rupija, dakle, sa sto­ pom od 25% mjesečno, tj. 300% godišnje, i tu kamatu je plaćao tokom 13 godina i 1 mjesec70. * Tako se godišnji dohodak od 500 funti ako je prosječna kamatna stopa 5%, smatra dohotkom kapitala od 10.000 funti.

K R E D IT

253

kapital od njegovog profita (koji neki autori, kao Marshall, nazivaju »rentom«) koji se dobija kad se ta kam ata odbije od ukupnog profita. Tu se, očigledno, radi o jednoj »ideo­ loškoj«, tj. fiktivnoj operaciji pošto nijedan preduzim ač ne računa na to da će od svog kapitala dobiti prosječnu kam atnu stopu, nego prosječnu profitnu stopu. Za buržoaske ekono­ miste ta navika je utoliko korisnija što im ona omogućuje da zabašure problem profita, tj. da zabašure činjenicu eks­ ploatacije, i da u svojim sistem im a svaku teoriju o profitu zamijene prostom teorijom o kamati*. K reditne ustanove ne vrše iz čistog altruizm a posrednič­ ku ulogu između lica koja nude i lica koja traže kapital-no­ vac. I one posluju sa sopstvenim kapitalom koji treb a da im donese prosječnu profitnu stopu. N jihov profit se javlja u obliku b a n k o v n o g p r o f i t a , koji se sastoji, p rije sve­ ga u razlici između kam atne stope, koje te kreditne ustanove p laćaju za kapital-novac čiji polog im je povjeren i ka­ m atne stope koju one traže od svojih dužnika. Tome treba dodati i druge dohotke kreditnih ustanova, kao što su kom i­ sioni poslovi, posredništvo p ri plasiranju akcija i obveznice, a g i o za m jenjačke usluge itd. Pošto kreditne ustanove, p rije svega banke, plaćaju ka­ m atu pa m akar i najm anju, na svaki iznos novca koji se po­ loži kod njih, pa čak na svega nekoliko dana »polog po vi­ đenju«, to je u njihovom interesu da daju na zajam sav no­ vac kojim raspolažu kako bi takvim davanjem zajm a mogle da izvuku za sebe neki profit. Tako se na novčanom tržištu pored pravog prom etnog kredita javlja i k r a t k o r o č n i d n e v n i k r e d i t (»call money«). Takav kredit je nastao u Engleskoj oko 1830, kad su se uoči trom jesečnog plaćanja kam ate na državne vrijednosne papire, nagomilavale u E n­ gleskoj banci veliki iznosi novca na računu engleske »Riz­ nice«, te je taj priliv novca izazivao nestašicu novca na nov­ čanom tržištu. Da bi se ta nestašica izbjegla i da ti iznosi novca ne bi ostali »neproduktivni«, oni su prcdujm ljivani na nekoliko nedjelja, pa i od nekoliko dana, onim tražiocim a * Sa Keynesom buržoaski ekonomisti ponovo otkrivaju da se kamata pojavljuje, samo u vezi sa potražnjom kapitala 1 i kv i d n i h kapitala, tj. kapitala-novca i da ne može imati veze sa profitom koji potiče od produktivnog kapitala.

254

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

koji su željeli zajam na tako k ratak rok, a p rije svega eskon­ tnim ban k am a (»discount houses«), koje su se tim novcem k oristile za povećanje obim a svoga poslovanja n a reeskontu. Ti predujm ovi, davani uz polog isprava i vrijednosnih papira mogli su biti zatraženi na p ro st zahtjev. Tako i štedionice uvode u p raksu da iz svojih raspoloživih fondova d aju k ra t­ koročne dnevne zajm ove72. Tako n asta je čitava skala kam atnih stopa, koje poste­ peno rastu , počev od stope koja se plaća na pologe po viđenju i koja se traži za kratkoročni dnevni zajam , do stope koja se plaća na dugoročne pologe i koja se traži na investicioni zajam . Svaki stupanj se razlikuje po stopam a koje p laćaju banke i k reditne ustanove, kao i po stopam a koje te ustanove traže od svojih dužnika. Razlika između tih raznih stopa zavisi, u prvom redu, od one m jere u kojoj krediti doprinose neposrednom pove­ ćan ju m ase viška v rijednosti koju proizvode društvo. N arav­ no da je najviša dugoročna k am atna stopa, koja se traži za investicioni zajam , tj. p rije svega za kupovinu sredstava za proizvodnju. Ta kam atna stopa se najviše približuje prosječ­ noj p rofitnoj stopi i, uzeto d u g o r o č n o , ta stopa usm je­ rava sva kolebanja raznih kam atnih stopa. K ratkoročna ka­ m atn a stopa, koja se traži p rije svega, na prom etni kredit, niža je od dugoročne k am atn e stope u onoj m jeri u kojoj pro­ m etni k redit, skraćivanjem vrem ena o b rta kapitala, o m o ­ g u ć u j e , ali ne i osigurava, povećanu m asu viška vrijednosti. K ratk o ro čna kam atna stopa može ipak da u izvjesnim prilika­ m a bude i veća od dugoročne kam atne stope, na p rim jer kad se radi o nestašici novca na novčanom tržištu, o nestašici koja bi mogla da ne sam o produži vrijem e o b rta kapitala nego i da ugrozi kapital u sam oj njegovoj egzistenciji (a to je opasnost od b an k ro ta). Treba, s druge strane, voditi računa i o prem ijam a osigu­ ran ja i rizika sadržanom u kam ati, a taj rizik je prom jenljiv u zavisnosti od roka u kojem se daje zajam kao i od odre­ đenog m om enta industrijskog ciklusa, pa i od posebnih uslo­ va ponude i potražnje kapital-novca n a raznim stupnjevi­ ma, uslovim a koji — na slobodnom trž ištu — izlažu razne

K R E D IT

255

kam atne stope dnevnim prom jenam a*. Ali te prom jene se kreću oko prosječnog nivoa, određenog u (krajnjoj liniji nivo­ om prosječne profitne stope. Ako se izuzmu redovna kolebanja koja su rezultat raznih faza industrijskog ciklusa, to je razlog teškoće da se u tvrde vrem enski zakoni razvoja kreditne stope. Ovaj razvoj zavisi, u k rajn jo j liniji od r e l a t i v n e nestašice ili obilja kapi­ tal-novca u odnosu na relativni nivo profitne stope. Tako, k am atna stopa opada u društvu sitne robne proiz­ vodnje k oja je ujedinila široko m eđunarodno tržište, a u čijem okviru se neravnom jernost ekonom skog razvitka raznih krajeva postepeno sm anjuje. Tako je bilo i u antici od doba Cezara** i u srednjovjekovnoj Evropi (zapadnoj i južnoj) od druge polovine XIV stoljeća73. K am atna stopa opada isto tako i kad novčana privreda postane opšta pojava u jednoj poljo­ privrednoj zemlji, te kad se usljed toga seljaci donekle oslo­ b ađ aju te reta zelenaškog kapitala koji je do tad preovlađivao; tada k am ata ne donosi više nego što je ranije donosio jed an dio zem ljišne rente. Uoči same velike im perijalističke ekspanzije, u posljed­ n joj četvrtini X IX stoljeća, sve industrijalizovane -zemlje su doživjele jak pad prosječne kam atne stope, a usljed toga što n ije bilo novog p ro sto ra za investiranje kapitala. O dm ah na­ kon drugog svjetskog rata, obilje kapitala u SAD i švajcarskoj i n edostatak pro sto ra za njegovo investiranje radi dobija n ja prosječnog profita, jako su sm anjili kam atnu stopu, dok se ona, naprotiv, povećala u drugim kapitalističkim zem­ ljam a, u kojim a se, zbog ratn ih razaran ja i opšteg osirom a­ šenja (kao u N jem ačkoj, Francuskoj i Ita liji), osjećala nesta­ šica kapitala. P rom etni kredit Svaki kredit koji se daje da bi prijevrem eno (tj. prije stvarne prodaje) bila realizovana v r i j e d n o s t r o b a — * O uzajamnom uticaju kolebanja kratkoročne i dugoročne kamate u toku industrijskog ciklusa vidjeti poglavlje XI. ** U tome momentu je unosnije da se seljacima daju z a j ­ m o v i u n a t u r i , zajmovi koji i nadalje don° se ve°ma v^ oku kamatu. Ti z a j m o v i u naturi postali su preovlađujući oblik zelenaštva u Rimskoj Imperiji.

256

RASPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

je st pro m etni k redit74. To je kratkoročni kredit, rijetk o duži o d tri m jeseca, a do d jelju ju ga banke speoijalizovane za ta­ kav kredit, a i druge. K ako se kapitalistički način proizvodnje potpuno razvija, tako se i proizvodnja sve više odvaja od tržišta, realizovanje vrijed n o sti roba i viška vrijednosti postaje sve složenije i p rijeti produženjem vrem ena o b rta kapitala, p a čak i onda kad p ri lom e pomaže i trgovački kapital svojim intervenci­ jam a. No, da bi onem ogućio tendenciju opadanja profitne stope, tendenciju koja proističe iz toga što sve veći dio ka­ p itala p ostaje nepokretan u stalnom kapitalu, k apitalist u p ra­ vo u toj fazi nastoji da s k r a t i vrijem e opticaja kapitala. Upravo u tom e je b itn a uloga prom etnog kredita, je r on na m inim um sm anjuje opticajni kapital sam og preduzim ača. »Govoreći o b ro jn ijim operacijam a posrednika u toku četiri ili pet godina p rije 1810, B u l l i o n R e p o r t je uka­ zao da su povećane m ogućnosti eskonta u Londonu im ale tendenciju da prošire poslovanje fab rik an ata iz provincije, om ogućujući im da brže obrću svoj kapital«75. M acrae p ro cjen ju je da 30—40% od ukupnog opticajnog k apitala b ritan sk e in d u strije potiče od k red ita76. U X IX stoljeću prom etni k red it je fim kcionisao u obliku e s k o n t a t r g o v i n s k i h v r i j e d n o s n i h papira. Pro­ izvođač pam učnih tkanina ne plaća sirovinu svom snabdje­ vaču gotovim novcem, nego m u daje vučenu m jenicu ili p ri­ znanicu. Snabdjevač odlazi u banku, a banka preuzim a na sebe taj vrijednosni p ap ir i plaća m u dužni iznos um anjen za jedan dio, kao svoju kam atu , zvani eskont. A kad dospije rok plaćanja priznanice, ta d a je proizvođač pam učnih tka­ nina plača u punom iznosu banci. B anka je, dakle, pozaj­ m ila na tri m jeseca tu sum u novca snabdjevaču sirovine om ogućujući mu tako da upravo za ta tri m jeseca sm anji vri­ jem e o b rta svog kapitala (tako vrijem e o b rta kapitala sma­ n ju je i proizvođač pam učnih tkanina, je r je od snabdjevača sirovine dobio robu na kredit upravo zato što je i ovaj dobio k redit u odgovarajućem iznosu od banke). M eđutim, od srednjeg vijeka postoji drugi oblik prom et­ nog k red ita77 *. Svaki kapitalist im a kod nekog bankara od­ • Polanyi tvrdi da su sistem predujma na tekući račun upražnjavali već i bankari drevne Asirije78.

K R E D IT

257

govarajućeg m jesta tekući račun i to m u omogućava da plaća i da prim a novčane iznose pom oću jednostavnog prom eta pism enih naloga (virm an sa jednog računa na drugi). Tako sav opticaj novca, p rim itak i izdatak, prolazi kroz ruke ban­ kara koji u neku ru k u postaje glavni kapitalistički računovo­ đa. No, dogodi se da u jedinom m om entu neki fabrikant, u svojoj banci na tekućem računu im a sam o jedan milion fra­ naka. Radi daljeg odvijanja proizvodnje, treba m u odm ah dva m iliona franaka, kako bi platio najam nine. B ankar zna da će za nekoliko nedjelja kasnije fabrikant u b rati velika sredstva od p rodatih roba. Zato m u b an k a r odobrava da sa svog računa povuče veću sum u novca nego što ga posjeduje (»overdraft«) u stvari, ban k a r daje tvorničaru p redujam od 1 m ilion franaka. N aravno da će tv o m ičar p la titi izvjesnu k am atu za taj »predujam na tekući račun«, a ta k am ata je n ajm an je 5°/o uglavnom, osim k ad se radi o veom a krupnim firmama*. Od posljednje četvrtine X IX stoljeća predujam na tekući račun sve više stupa n a m jesto eskonta trgovinskih vrijed­ nosnih papira kao glavni oblik prom etnog kredita79. Naime, k oncentracija kapitala je dovela do stvaranja tako krupnih preduzeća da ona uvijek im aju dovoljno k red ita u svojim bankam a, te m ogu da, predujm om na tekući račun, dobiju sav kratkoročni kredit koji im je potreban. N aprotiv, m ala preduzeća u sve većoj m jeri osjećaju te ret nužnosti da isplate svoje trgovinske vrijednosne papire eskontovane na f i k s i ­ r a n r o k i boje se javne kom prom itacije kojoj bi bila izlo­ žena ako ne bi platila m jenice (p ro te st). Najzad, integraci­ jom velikih preduzeća, snabdjevača sirovina i njihovih orga­ nizacija p ro d aje u jedan tru st, u finansijske grupe itd., ne­ staje onih klasičnih p a rtn era koji su se koristili trgovinskim vrijednosnim papirim a80. Tako je u Velikoj B ritaniji obim poslovanja sa prostim eskontovanim trgovinskim vrijednos­ nim p apirim a opao od 1913. do 1937. sa 250 miliona funti na 100 m iliona funti, dok su predujm ovi na tekući račun indu­ striji porasli od 1929. do 1938. sa 850 m iliona funti na 1 mili­ ja rd u fu n ti81. * 0 novčanim poglavlje VIII.

posljedicama toga oblika kredita vidjeti

17 Rasprava o m arksističkoj ekonom iji, I

258

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

M eđutim, sa velikom krizom od 1929, naročito u SAD, predujm ovi na tekući račun u krupnoj in d u striji počeli su da se sm anjuju usljed nagom ilavanja ogrom nih rezervi lik­ vidnog novca u rukam a m onopolskog kapitala*, usljed rela­ tivnog o p adanja in d u strija koje su bile posebno zavisne od bankovnih kredita, te usljed većeg plaćanja u gotovu u trgo­ vinam a n a m alo i razvitka in stitu ta specijalizovanog kredita. G lavninu onih koji traže predujm ove na tekući račun čine n aro čito sitni i srednji preduzim ači82. Paralelno s tim , u posljednjim godinam a smo svjedoci sve većeg obim a poslovanja eskontom u nekim evropskim zem ljam a, kao što su šv ajcarsk a, F rancuska i Belgija, što je posljedica politike k o ju vode finansijski autoriteti, a koja se sastoji u tom e da učine privlačnim reeskont m isleći da će moći direktnije uticati na m onetarni razvoj ako se p ro ­ m etni kred it dovede u veću zavisnost od eskonta nego od k redita na tekući raču n 83.

Investicioni kredit i finansijsko tržište Svaki kredit koji se daje da bi se uvećala m a s a k a ­ p i t a l a jednog industrijskog ili trgovačkog preduzim ača jest investicioni kredit. To je d u g o r o č n i k r e d i t , koji se daje u velikim iznosima, kredit koji se sa stanovišta kredi­ to ra d aje za to d a b i m u d o n o s i o s t a l a n d o h o ­ dak. Njegovo neposredno porijeklo je u kupovanju zem ljišne ren te u srednjem vijeku, u stvaranju srednjovjekovnih trgo­ vačkih društava, u pologu novca uz stalnu kam atu kod ve­ likih trgovačkih društava XIV stoljeća, i u dugoročnim zaj­ m ovim a koji su bili davani kraljevim a, knezovima i slobod-, nim gradovima od strane trgovaca i zelcnaša srednjeg vi jeka**^ Taj oblik kredita dobija svoje m oderne karakteristike tele od XVI stoljeća, s pojavom berze i prenosivih vrijednosnih papira. Tada se javl ja i društvena klasa koja nastoji da svoja dobra — svoje kapitale — uloži u investicije u poslovanjim a * Vidjeti poglavlje XIV, paragraf »Hiperkapitalizacija«. ** Vidjeti poglavlje IV, gdje je opisano i porijeklo berze, dr­ žavnog duga i akcionarskih društava.

k r e d it

259

sa dugoročnim kreditom , da bi taj kapital .uvećala zahvalju­ jući rezultatu tih investicija. Ta klasa je nosilac p o n u d e kapitala na finansijskom trž ištu koje je tek u začetku. No­ silac p o t r a ž n j e je ,.p rije svega, država, a zatim sve više i više akcionarska društva. Preovlađivanje državnih vrijed­ nosnih papira na finansijskom tržištu zapadne Evrope zadršaće se u čitavoj epohi trgovačkog kapitala, tj. u većini ze­ m alja sve do početka, pa čak i do sredine XIX stoljeća. Državni dug je veom a brzo dobio oblik vrijednosnih pa­ pira sa s t a l n i m d o h o t k o m , i ti vrijednosni papiri su bili garantovani budućim prihodim a države*; privatni vrijed­ nosni papiri su bili i ostali p rije svega vrijednosni papiri sa p r o m j e n l j i v i m d o h o c i m a , je r su zavisili od godiš­ njih (ili polugodišnjih itd.) p ro fita d ru štav a koja su ih izda­ vala. U o b a slučaja, kupovina jednog vrijednosnog papira predstavlja za k ap italistu kupovinu jednog v r i j e d n o s ­ n o g p a p i r a , p rav a da učestvuje u budućoj podjeli dru­ štvenog viška vrijednosti. D ruštveni k arak ter investiconog kredita je sve naglašeniji ukoliko se berzanske operacije više šire i ukoliko veći broj građana učestvuje u ukupnom broju vrijednosnih p apira u većem b ro ju društava, kao i u javnim vrijednosnim papirim a k o je izdaju mnoge države, oblasti, gradovi i drugi javni organizmi. Rizik kojem se izlaže p ozajm ljujući velike iznose novca preduzeću na duži rok traži, naravno, i posebne dopunske garantije: pravo uvida u upravljanje sa pozajm ljenim fondo­ vima i u opšte vođenje preduzećem . Zato je neposredno učeš­ će u pom ognutim preduzećim a, tj. stvaranje društava sa m no­ gim članovima, poslovnim partnerim a, bilo oduvijek n ajnor­ m alnija form a investicionog kredita. Antičke, kineske, srednjovjekovne, arapske, vizantijske i dr. kom panije bile su sve društva s a n e o g r a n i č e n o m o d g o v o r n o š ć u : naim e, p artn eri su se čitavom svojom imovinom, bez obzira n a to koliki dio te imovine je bio uložen u preduzeće, bili odgovorni za dugove društva. Otud i nagla * Vlade koje su bile nesposobne da plate kamate na svoje državne dugove morale su da upravu nad s v o j o m carinskom bom predaju strancima (jer carine su bile glavni izvor državnih prihoda); tako je bilo sa Kinom u XIX stoljeću i sa Venecuelom u X X - stoljeću.

260

R A SPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

E K O N O M IJI

p ro p ast svih srednjovjekovnih b anaka koje su davale inve­ sticioni kredit. U Veneciji su od 103 banke stvorene u XIV stoljeću 96 bankrotirale84. Razvoj kapitalističkog načina proiz­ vodnje najzad je potpuno d e p e r s o n a l i z o v a o kredit, što je dovelo do usavršenog oblika akcionarskog društva i do m odernog anonim nog društva. N orm alan način davanja investicionog kredita je kupovina akcija i obveznica predu­ zeća. M ada se akcionarsko društvo jav lja od XVI stoljeća, ono se konačno nam eće tek u X IX stoljeću. Dva bučna bankrota početkom X V III stoljeća, ban k ro t društva S o u t h S e a Co u Velikoj B ritaniji i društva C o m p a g n i e d e M i s s i s s i p i u Francuskoj, izazvala su u buržoaziji religiozan strah od rizika kojem je izložena ta form a k red ita85. U stvari, epoha m an u fak tu re još nije bila povoljna za takvo proširivanje kre­ d ita kakvo će tražiti kasniji procvat industrijskog kapitaliz­ ma. I investicioni k red it dodjeljivan privatnim preduzećim a je bio malo uobičajen izm eđu XVI i X V III stoljeća. Dok se akcionarska društva razvijaju tek polako, položne banke, im a­ jući na um u pouke s k ra ja srednjeg vijeka86, odvraćaju svoju p ažnju od investicionog poslovanja, koje im je, uostalom, bilo i zabranjeno kad su im ale statu s javnih banaka. Dugo­ ročne kredite daju banke isključivo državi i rijetkim privilegovanim pojedincim a. Tek sa britanskim m e r c h a n t b a n k e r s i s ustano­ vam a kontinentalne »visoke banke«, koje se ja v lja ju krajem X V III stoljeća, počinju ban k ari da se interesuju opet i aktiv­ no za privatne poslove, trgovačke i industrijske. Godine 1882. form irano je S o c i e t e G e n e r a l e d e B e l g i q u e , prva prav a poslovna banka koja, dajući s početka industrijskim preduzećim a predujm ove na k ratak rok, uskoro dospijeva u k ra jn ju u m rtvljenost i tako biva p rim orana da traži sudioni­ ke i da preduzm e inicijativu za stvaranje akcionarskih dru­ štava87. Za prim jerom toga društva u Belgiji povodi se i Fran­ cuska, ali skandalozni neuspjeh C r e d i t M o b i l i e r a bra­ će P ereira odložio je period poleta bankovnih poslova u ve­ ćini evropskih zem alja 1872. godine88. T ada su mnoge zemlje

k r e d it

261

doživjele procvat m ješovitih banaka, tj. banaka koje i pri­ maju depozite i daju istovrem eno investicioni kredit. U XX stoljeću finansijsko tržište se m ijenja pod uticajem razvoja osiguravajućih društava, štedionica, fondova soci­ jalnog o siguranja itd., tj. ustanova koje, m ada prikupljaju ogromne kapitale, ne sm iju da ih ulažu u kupovinu vrijednosnica sa prom jenljivim dohocim a. Više zem alja je donijelo zakone kojim a se o d ređ u ju ili p ro širu ju te granice čak i položnim bankam a. K ako su javni fondovi dobili pretežan uticaj na savrem enom finansijskom tržištu većine zemalja, kao što je to bilo i p rije X IX stoljeća89. Ta pojava ide uporedo sa s a m o f i n a n s i r a n j e m velikih preduzeća*. Bilo bi pogrešno sm atrati fondove položene u blagajnam a socijalnog osiguranja, u štedionicam a itd., kao a k u m u l a ­ c i j u k a p i t a l - n o v c a koja bi bila više-manje ekvi­ valentna akum ulaciji kapitalističkih fondova u bankam a. U stvari radničke uštede čine sam o f o n d o v e o d g a đ a n e * p o t r o š n j e , a one se većim dijelom i utroše još za života položioca. U globalnoj statistici o dohocim a r a d n i k a i n a m j e š t e n i k a trebalo bi, k ad se uzim aju u obzir te uštede, voditi raču n a o tom e da se bolesni radnici zadužuju, kao i radnici invalidi i penzioneri, da se m oraju obraćati javnoj ustanovi za pomoć, ili privatnim osobam a ili srodni­ cima, te d a sve to ipak ob ara nivo p otrošnje tih slojeva, tako da po tro šn ja pada i ispod nivoa životnog m inim um a, itd. Globalni bilans statistik a nam govori da jedna generacija radnika praktično ne akum uliše nikakve pokretne vrijednosti u toku svog života uzetog u cjelini. Berza K apitalisti i kreditne ustanove koji svoj raspoloživi ka­ pital-novac investiraju u obliku akcija i obveznica u akcio­ narska d ru štva raču n a ju na to da će n a te zajmove prim iti p r o s j e č n u k a m a t n u s t o p u . Za obveznice i isprave na stalne dohotke to im je garantovano unaprijed. Za ukupne akcije u pravom sm islu dobijena kam ata se m ijenja već p re­ ma ostvarenom profitu; ta kam ata se zove d i v i d e n d a . * Vidjeti poglavlje XIV, paragraf »Samofinansiranje«.

262

RASPR AV A

O M A R K S IS T IČ K O J

EK ON OM IJI

No, akcije, obveznice i druge pokretne vrijednosti, kao vrijednosni papiri, mogu biti p redm et poslovanja, te se i ku p u ju i prodaju na berzi. N jihova cijena nije tada ništa drugo do k a p i t a l i z a c i j a g o d i š n j e d i v i d e n d e (godišnjeg dohotka) u prosječnu kamatnu s t o p u . Ta cijena se naziva kursom akcija na berzi*. Kako se dividenda koju daje jedno društvo, uopšte uzev, iz go­ dine u godinu m ijenja i kako se u tom pogledu m ijenjaju tokom godine i predviđanja o kursu, ti kursevi m ogu da budu izloženi snažnim kolebanjim a. O rganizuje se i prava speku­ lacija sa povećanjem ili sm anjenjem kursa, što često izaziva i vještačke prom jene kursa; p u štaju se lažne glasine ili se skriva neka nagla prom jena k ursa od kojih zavisi rentabil­ nost preduzeća. U izvjesnim zem ljam a takve spekulacije se najčešće čine na kredit; tako u N ju jo rk u krediti spekulantim a u Volstritu čine glavne operacije novčanog tržišta90. Vlasnici akcija i obveznica dobijaju p r o s j e č n u k a ­ m a t u ; akcionska društva: industrijska, trgovačka i finansijska dobijaju p r o s j e č a n p r o f i t . K uda odlazi raz­ lika? U onoj m jeri u kojoj ona ne biva investirana u predu­ zeće i pretvorena u rezerve, ona se k a p i t a l i z u j e u n a ­ p r i j e d kao p r o f i t o s n i v a č a : dodjeljuju se paketi dopunskih akcija, izdaju sve privilegovane akcije, itd. . . . i te akcije p rip ad aju osnivačim a društva. Pretpostavim o da jedno industrijsko preduzeće im a ka­ pital od 100 m iliona franaka; ono želi da od javnosti dobije još 200 m iliona kako bi proširilo svoje poslove. Pretpostavi­ mo da je prosječna profitna stopa 10 2 „ (stočarskog) ranča 27—50 „

„

P O L JO P R IV R E D A

315

njuje i sistem odm aranja zemlje, onda je prinos po akru 32 m jerice žita24. Uzmimo ponovno prim jer triju polja A, B i C. Pretpo­ stavimo da dopunska investicija od 1 m ilion franaka na polju C doprinosi povećanju prinosa sa 120 na 220 kvintala žita. Pošto je sada investirano ukupno 2 m iliona franaka, kapita­ list treba da dobije p ro fit od 400.000 franaka, ako se p ret­ postavi navedena prosječna profitna stopa od 20%. A ako je p rodajna cijena, određena proizvodnom cijenom žita na najm anje plodnom tlu i nadalje 15.000 franaka po kvintalu, onda će 220 kvintala žita dati ukupno 3,300.000 franaka. Od toga 1,3 m iliona fran ak a viška vrijednosti, 400.000 franaka će biti prosječni p ro fit kapitaliste, 600.000 franaka će biti za zem ljoposjednika kao diferencijalna renta prvog tipa, a 300.000 fran ak a će biti diferencijelna ren ta drugog tipa, koju će farm er n asto jati da zadrži za sebe, a zem ljoposjednik da je uključi u svoja p rim anja kad bude sklapao novi ugovor o iznajm ljivanju zemlje*. N asuprot diferencijalnoj ren ti prvog tipa, ren ta drugog tipa je m anje prim jetna, te ju je, prem a tome, i teže prisvojiti od strane zem ljoposjednika. Apsolutna zemljišna renta Dosad smo vidjeli da ren ta ekstraprofit, postoji samo na onim p oljim a na kojim a je — bilo usljed povoljne plodnosti polja ili geografske situacije, bilo usljed dopunskih investi­ cija k apitala — proizvodna cijena niža od cijene na m anje rentabilnim zem ljištim a, tako dugo dok ova posljednja cijena određuje p ro d ajn u cijenu poljoprivrednih proizvoda. A šta je s ren to m sa tih m anje rentabilnih zem ljišta? Kad su obrađivač i vlasnik tih zem ljišta jedn a te ista osoba, nem a pro­ blema, je r će k apitalist biti zadovoljen sam im prosječnim profitom . Ali je drugačije kad zem ljoposjednik ne odrađuje * Upravo to ne shvataju mnogi kritičari Marxa kad mu, kao što to čini Arthur Wauters, prebacuju da brka kamatu sa dife­ rencijalnom rentom II tipa. Vlasniku pripada kamata od k a p it a l a ; a diferencijalna renta od t l a pripada vlasniku, cak onda kad u to tlo nije uložio nijednu paru. Ta renta mu pripada bar od momenta obnove ugovora o zakupu. Treba podsjetiti da i Marx odgovara na iste te kritičke primjedbe, ali koje su nekad bile upućene protiv Ricarda25.

316

R A S P R A V A O M A R K S IS T IČ K O J E K O N O M IJI

sam zem ljište. U tom e slučaju plaćanje rente zem ljoposjed­ niku o staje prethodni uslov za svako p ristu p a n je obradi toga zem ljišta. Sve dok je p rodajna cijena žita ili ravna proizvod­ noj cijeni žita na tom e zem ljištu, ono će ostati neobrađeno, je r farm er može plaćati ren tu sam o odvajajući dio svog pro­ sječnog p rofita. A čem u ulagati kapital u to zem ljište kad se prenosom kapitala u in d u striju ili trgovinu može ostvariti taj prosječni profit? Ali kad je p ro d ajn a cijena žita dovoljno visoka da d aje ren tu čak i na tim m anje plodnim zem ljištim a, tada će se p ristu p iti iskorišćavanju toga zemljišta*. I u či­ tavom početnom periodu kapitalističkog načina proizvodnje, zaostajanje poljoprivredne proizvodnosti za industrijskom i zaostajanje za porastom stanovništva — stvaralo je upravo takvu situaciju. | Odakle potiče ren ta koja se jav lja na m anje plodnim zem ljištim a? Otud što se u tim uslovim a proizvedeno žito ne pro d aje po svojoj proizvodnoj cijeni, nego po svojoj vrijed­ nosti, otud što je ta vrijednost veća od proizvodne cijene, je r je i organski sastav kapitala niži u poljoprivredi nego u in d u striji, dok m onopol zem ljoposjeda u isto vrijem e spre­ čava slobodno k retan je kapitala u poljoprivredu i iz nje, te tako sprečava poljoprivredni kapital i u tom e da »učestvuje« u društvenom izjednačavanju profitne stope i da dio viška vrijednosti, stvoren u »njegovoj« sferi, prepusti, opštoj ra ­ spodjeli toga viška vrijednosti. Uzmimo d a je godišnji iznos industrijske proizvodnje sljedeći: 400 m ilijardi p + 100 m ilijardi pr + 100 m ili­ ja rd i v = 600 m ilijardi. Da p oljoprivredna proizvodnja bude npr. ovakva**: 200 m ilijardi p + 100 m ilijardi pr + 105 m ilijardi v = 405 m ilijardi. P rosječna p rofitna stopa u industriji bi bila 100 : 500 = 20%. Poljoprivredni proizvodi neće biti prodati po proizvod­ noj cijeni, uračunavši u tu cijenu i profit od 20% (tj. 360 * To ne znači da se ta zemljišta posljednja uzimaju u ob­ radu. Ona su mogla biti već i obrađivana, ali ako prodajna cije­ na žita pada, onda proširivanje obrade na plodna zemljišta iza­ ziva napuštanje obrade manje plodnih zemljišta. ** Stopa viška vrijednosti je uopšte viša u poljoprivredi nego u industriji pošto su najamnine u poljoprivredi osjetno niže nego u industriji.

P O LJO P R IV R ED A

317

milijardi), nego će biti prodati po svojoj potpunoj vrijed­ nosti, tj. za 405 m ilijardi, a to znači sa 45 m ilijardi ekstra profita. Taj ek stra profit je a p s o l u t n a z e m l j i š n a r e n t a . Poljoprivredna profitna stopa će biti 105 : 300 = 35%. Uzmimo sad opet tri polja A, B i C, koja smo naveli kad smo govorili o diferencijalnoj renti I tipa:

fl

'rt rt «

£."•? o

c

>8

03 "O &2

U-M •£•£

£a

2° Pu a

|

£

om

8,g