Čovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog industrijskog društva [PDF]

Zitiervorschau

BIBLIOTEKA

LOGOS

Uređuju: M. Čaldarović, dr M. Filipović, dr I. Focht, dr B. Ibrahimpašić, dr V. Jokanović, dr A. Krešić, N. Smailagič, dr V. Sutlić, dr Lj. Tadić i A. Šarčević

Odgovorni urednik: Dr

VANJA

SUTLIĆ

HERBERT MARCUSE

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE RASPRAVE Ο IDEOLOGIJI RAZVIJENOG INDUSTRIJSKOG DRUŠTVA

Naslov originala ONE DIMENSIONAL MAN Studies in the Ideology of Advanced Industrial Society by Herbert Marcuse Beacon Press Boston, 1964.

POSVEĆENO Prevela: BRANKA BRUJIĆ

INGI

IZRAZI ZAHVALNOSTI Moja žena je, u najmanju ruku, djelomice zaslužna za stavove izražene u ovoj knjizi. Beskrajno sam joj za­ hvalan. Moj prijatelj Barrington Moore, Jr., uvelike mi je pomogao svojim kritičkim primjedbama; u diskusijama s njim tokom niza godina ja sam izoštrio svoja shvaćanja. Robert S. Cohen, Aron J. Mayer, Hans J. Meyerhoff i David Ober čitali su rukopis u raznim fazama i pružili dragocjene primjedbe. The American Council of Learned Societies, the Louis M. Rabinowitz Foundation, the Rockefeller Foun­ dation i the Social Science Research Council produžili su mi dotacije, koje su uveliko olakšale dovršenje ovih ras­ prava.

UVOD PARALIZIRANJE KRITIKE: DRUŠTVO BEZ OPOZICIJE Ne služi li prijetnja atomskom katastrofom, koja bi mogla zbrisati čovječanstvo, očuvanju baš onih snaga koje perpetuiraju ovu opasnost? Napori da se spriječi ovakva ka­ tastrofa zasjenjuju traženje njenih potencijalnih uzroka u suvremenom industrijskom društvu. Ovi uzroci ostaju ne­ određeni, nerazotkriti, nenapadnuti od javnosti jer su u dru­ gom planu, iza opće-razabrane prijetnje izvana — za Za­ pad s Istoka, a za Istok sa Zapada. Jednako općeprihvaćena je potreba za spremnošću da se živi na rubu opasnosti, da se sučeli s izazovom. Mi se prepuštamo mirnoj proizvodnji razornih sredstava, usavršavanju rasipanja, školovanju za odbranu koje deformira branitelje i ono što oni brane. Pokušaj da se dovedu u vezu uzroci opasnosti s nači­ nom na koji je organizirano društvo i na koji ono organizira svoje članove namah je konfrontiran s činjenicom da razvi­ jeno industrijsko društvo postaje bogatije, veće i bolje per­ petuiranjem ove opasnosti. Odbrambena struktura olakšava život većem broju ljudi i proširuje čovjekovo gospodarenje prirodom. U takvim okolnostima naša sredstva masovne ko­ munikacije nemaju mnogo poteškoća kad prodaju posebne interese za interese svih razumnih ljudi. Političke potrebe društva postaju individualne potrebe i aspiracije, njihovo za­ dovoljenje podstiče biznis i opći prosperitet pa se cjelina pojavljuje kao samo utjelovljenje uma.

10

UVOD

Pa ipak je to društvo u cjelini iracionalno. Njegova produktivnost je destruktivna za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti; njegov mir je održavan konstantnom prijetnjom rata; njegov rast ovisi ο represiji realnih moguć­ nosti za pacifikaciju*) borbe za egzistenciju — individualne, nacionalne i internacionalne. Ova represija, tako različita od represije koja je karakterizirala prethodne, manje razvijene stupnjeve našeg društva, danas ne operira s pozicije prirodne i tehničke nezrelosti, već s pozicije snage. Mogućnosti (inte­ lektualne i materijalne) suvremenog društva su neizmjerno veće nego ikad prije. To znači da je razmjer dominacije dru­ štva nad pojedincem takođe neizmjerno veći nego ikad prije. 'Naše društvo je karakterizirano upokorenjem centrifugal­ nih društvenih snaga tehnologijom, a ne terorom, i to na dvostrukoj bazi: nadmoćnom efikasnošću i porastom život­ nog standarda., Dio cilja kritičke teorije suvremenog društva jest da se istraže korijeni tih razvojnih tokova, te da se ispitaju nji- i hove povijesne alternative. Kritička teorija analizira društvo , s obzirom na njegove upotrijebljene i neuopotrijebljene, ili pervertirane mogućnosti za poboljšanje bitnih ljudskih okol­ nosti, š t o su mjerila takve kritike? Zacijelo, vrijednosni sudovi imaju udio. Postojeći na­ čin organiziranja društva je procijenjen spram drugih mo­ gućih načina za koje se smatra da pružaju bolje šanse za olakšanje čovjekove borbe za opstanak; određena povijesna praksa je ocijenjena spram svojih vlastitih povijesnih alter­ nativa. Tako je svaka kritička teorija društva od početka konfrontirana s problemom povijesne objektivnosti. Ovaj *) »Pacify« i »pacification« nemaju u Marcuseovoj upotrebi značenje nasilnog umirenja vanjskim snagama, što bi ova riječ mogla aso­ cirati s obzirom na smisleni kontekst Pax Romana. »Pacifications u Marcusea znači: smiraj egzistencije u umirenju b o r b e z a o p s t a n a k . Ovu r i j e č nismo prevodili stoga što bismo je adekvatno mogli samo opisno prevesti, a k a k o ona u Marcusea označava temeljni smjer »transcendiranja postojećeg«, to, zbog uče­ stale upotrebe, jezično ne dozvoljava opisno prevođenje. (Op. prev.)

UVOD

11

problem se javlja u dva uporišta u kojima analiza implicira vrijednosne sudove: 1. Sud da je ljudski život vrijedan življenja ili, pre­ ciznije, da može i treba biti učinjen vrijednim življenja. Ovaj sud je u osnovi svih intelektualnih napora; on je a pri­ ori teorije društva i iz njegova neprihvaćanja slijedi (što je sasvim logično) neprihvaćanje same teorije. 2. Sud da u danom duštvu postoje određene moguć­ nosti za poboljšanje ljudskog života i određeni putevi i sred­ stva za realiziranje tih mogućnosti. Kritička teorija mora demonstrirati objektivnu vrijednost tih sudova, a demonstra­ cija se mora odvijati na empirijskim osnovama. Postojeće društvo raspolaže ustanovijivim kvantitetom i kvalitetom in­ telektualnih i materijalnih sredstava. Kako mogu ta sredstva biti upotrijebljena za optimalan razvoj i zadovoljenje indivi­ dualnih potreba i sposobnosti uz minimum tegobna rada i mizerije? Teorija društva je povijesna teorija, a povijest je domena šansi u domeni nužnosti. Prema tome, koji među raz­ ličitim mogućim i aktuelnim modima organiziranja i kori­ štenja raspoloživih sredstava pružaju najveće šanse optimal­ nog razvoja? Pokušaj da se odgovori na ova pitanja uključuje s po­ četka niz apstrakcija. Da bi identificirala i odredila moguć­ nosti optimalnog razvoja, kritička teorija mora apstrahirati od postojeće organizacije i korištenja sredstava društva i od rezultata ove organizacije i korištenja. Teorija društva prin­ cipijelno polazi od takva apstrahiranja koje ne prihvaća dani univerzum činjenica kao konačan kontekst valjanosti. To je, naime, analiza koja transcendira činjenice na osnovu njiho­ vih pritomljenih i negiranih mogućnosti. Teorija društva je suprotna svoj metafizici na temelju rigorozno povijesnog ka­ raktera trascendencije l ).Mogućnosti« moraju biti unutar

1) Termine »transcendentan« i »transcendencija« upotrebljavani u cijeloj knjizi u empirijiskom, kritičkom smislu: oni označavaju ten

UVOD

UVOD

dohvata analiziranog društva; one moraju biti odredljivi ci­ ljevi prakse. Iz toga slijedi da apstrahiranje od postojećih institucija mora biti izraz neke zbiljske tendencije — tj. tran­ sformacija tih institucija mora biti stvarna potreba stanov­ ništva koje potpada pod njih. Teorija društva se bavi povi­ jesnim alternativama koje obitavaju u danom društvu kao subverzivne tendencije i snage. Vrednote vezane za alternati­ ve postaju činjenice kad su povijesnom praksom prevedene u realitet. Teorijski koncepti rezultiraju društvenom promje­ nom.

Sažeta komparacija između formativnog stupnja teo­ rije industrijskog društva i njezine sadašnje situacije može pomoći da se pokaže kako je izmijenjena osnova kritike. U vrijeme svog nastanka, u prvoj polovini devetnaestog stolje­ ća, kritika industrijskog društva je, izrađujući prve koncepte alternativa, zadobila konkretnost u povijesnoj medijaciji te­ orije i prakse, vrednota i fakata, potreba i dane usmjere­ nosti. Ta povijesna medijacija se zbivala u svijesti i političkoj akciji dviju velikih klasa koje su se suprotstavljale jedna drugoj u društvu: buržoazije i proletarijata. To su još uvi­ jek osnovne klase u kapitalističkom svijetu. No, razvitak ka­ pitalizma je izmijenio strukturu i funkciju ovih dviju klasa tako da one više nisu akteri povijesne transformacije. U naj­ razvijenijim područjima suvremenog društva bezobziran inte­ res očuvanja i poboljšanja institucionalnog status quoa sje­ dinjuje prethodno antagonističke snage. U onoj mjeri u ko­ joj tehnički progres osigurava rast i koheziju komunističkog društva, uzmiče ideja ο kvalitativnoj promjeni pred realis­ tičkim pojmovima ο neeksplozivnoj evoluciji. U odsutnosti aktera i akcija društvene promjene koje bi se dale demon­ strirati, kritika je bačena natrag na visoki stupanj apstrak­ cije. Nema više tla na kome se sastaju teorija i praksa, mi­ sao i akcija, č a k i najempirističkije analize povijesnih alter­ nativa poprimaju izgled nerealističke spekulacije, a preda­ nost njima stvari ličnog (ili grupnog) preferiranja.

12

U ovom aspektu 'razvijeno industrijsko društvo kon­ frontira kritiku sa situacijom koja, čini se, lišava kritiku same njezine osnove. Tehnički progres, proširen na cio sistem dominacije i koordinacije, stvara takve oblike života (i moći) koji pomiruju snage koje se suprostavljaju sistemu, koji poražavaju ili opovrgavaju svaki protest preduzet u ime povi­ jesnih mogućnosti slobode od rada i dominacije. Jzgleda da je savremeno društvo u stanju da obuzda društvenu prom­ jenu — kvalitativnu promjenu koja bi ustanovila bitno dru­ gačije ustanove, novo usmjerenje proizvodnog procesa, novi način čovjekove egzistencije. Ovo sputavanje*) društvene promjene je, možda, najkarakterističnije ostvarenje razvije­ nog industrijskog društva. Integraciju suprotnosti, koja je, kako rezultat tako i pretpostavka ovog ostvarenja, potvrđu­ je opće prihvaćanje nacionalnog cilja, dvopartijski sistem, opadanje pluralizma, sporazumijevanje biznisa i radnika unu­ tar jake države. dencije, u feoriji i praksi, koje u danom društvu »premašuju» postojeći univerzum zbivanja i akcije u smjeru povijesnih alternativa (realnih mogućnosti). *) Kako »contain«: znači i »sadržavati«, »obuhvaćati« i »obuzdavati«, »zadržavati«, »ograničavati«, a kako je izraz »containment« u ovoj Marcuseovoj knjizi najčešće u kontekstu: sadržanost mogućnosti za transcendiranje postojećeg i i s t o v r e m e n o njihovo zadržavanje unutar granica postojećeg — to smo ga slobodno prevodili sa: »spu­ tavanje«, ponekad čak »apsorbiranje«, nastojeći da bar približno izrazimo sabiranje oba značenja u jednu riječ.

13

Pa ipak: da li ta odsutnost opovrgava teoriju? Uprkos činjenicama koje, po svemu sudeći, govore suprotno, kritička analiza ustrajava u insistiranju da je neophodnost kvalitativ­ ne promjene tako urgentna kao nikad prije. Kome je potreb­ na? Odgovor je konstantno isti: društvu kao cjelini, svakom od njegovih članova. Sjedinjenost porasta produktivnosti i porasta destrukcije, čovječanstvo na rubu uništenja, izručenost misli, nade i straha odlukama postojećih moći, perzistencija bijede uprkos bogatstvu bez presedana — konstitu­ iraju optužbu koja nije nimalo pristrana, č a k ako ovi pobrojeni elementi nisu raison d'être ovog društva, već samo nje­ gov nusprodukt: iracionalna je sama njegova zamašna raci­ onalnost, koja pokreće efikasnost i rast.

14

UVOD

Ü V O D

15

analiza, tako, prinuđena da proslijedi s pozicije »izvan«, kako pozitivnog tako i negativnog, kako produktivnih tako i de­ struktivnih tendencija u društvu. Moderno industrijsko dru­ štvo je upravo ekspanzivan identitet ovih suprotnosti. U to­ me i jest srž problema. Naporedo s tim, pozicija teorije ne može biti pozicija puke spekulacije. Ona mora biti povijesna pozicija u tom smislu što mora biti zasnovana na sposobno­ stima danog društva. Ova neizvjesna situacija uključuje još fundamentalniju neizvjesnost, '»čovjek jedne dimenzije« će odpočetka do kraja oscilirati između dvije kontradiktorne hipoteze: (1) da je razvijeno industrijsko društvo kadro sputati kvalita­ tivnu promjenu, konstituens predvidljive budućnosti; (2) da postoje snage i tendencije koje će moguće slomiti ovo sputa­ vanje i revolucionirati društvo.' Ne mislim da može biti dat jasan odgovor.1 Prisutne su obje tendencije, jedna uz drugu — i čak jedna u drugoj. Prva tendencija je dominantna, pa, ma kakvi preduvjeti za preokret mogli egzistirati: — oni su upotrijebljeni tako da ovaj bude spriječen. Možda neki slučaj može promijeniti situaciju. No, ni katastrofa neće donijeti promjenu ako poimanje onog što se zbiva i onog što je zapriječeno ne preokrene svijest i ponašanje čovjeka. Analiza je centrirana oko razvijenog industrijskog dru­ štva, u kome tehnički aparat produkcije i distribucije (sa sektorom automacije u porastu) ne funkcionira kao zbir-total pukih instrumenata koji mogu biti izdvojeni od njihovih društvenih i političkih učinaka. Naprotiv, to je sistem koji a priori determinira kako proizvod tog aparata tako i opera­ cije koje mu služe i proširuju ga. U tom društvu proizvodni aparat tendira tome da postane totalitaran utoliko što de­ terminira ne samo društveno potrebna zanimanja, vještine i stavove već i individualne potrebe i aspiracije. On tako čini zastarjelom suprotnost privatne i javne egzistencije, individu­ alnih i društvenih potreba. Tehnologija služi postavljanju novih, efektivnih i ugodnijih formi društvene kontrole i dru­ štvene kohezije. Totalitarna tendencija ovih kontrola potvr­ đuje se, izgleda, u još jednom smislu — time što se širi na manje razvijena i, čak, na predindustrijska područja svijeta,

Ovo društvo nije manje iracionalno i manje podobno kritici time što ga ogromna većina stanovništva prihvaća i što joj je nametnuto da ga prihvaća. Još je smislena distinkcija istinske i krive svijesti, pravog i neposrednog interesa. Ali ova distinkcija mora biti osnažena. Treba da ljudi dođu do toga da je sagledaju i da nađu put od krive ka istinskoj svi­ jesti, od svog neposrednog k svom pravom interesu. Κ tome će prispjeti samo ako je oživotvorena potreba da se promijeni njihov način života, negiranje pozitivnog, odbijanje. Upravo ovu potrebu postojeće društvo uspijeva potisnuti u onoj mjeri u kojoj je sposobno za »snabdijevanje dobrima« u sve masovnijim razmjerima upotrebljavajući, pri tome, znan­ stveno pokoravanje prirode za znanstveno pokoravanje čov­ jeka. Suočena s totalnim karakterom ostvarenja razvijenog industrijskog društva, kritička teorija ne raspolaže os­ novom za transcendiranje ovog društva. Vacuum poga­ đa i samu teorijsku strukturu jer su kategorije kritičke teorije društva bile razvijene tokom perioda u kome je po­ treba za odbijanjem postojećeg i njegovim prevratom bila in­ korporirana u akciji utjecajnih društvenih snaga. Te kate­ gorije su bile bitno negativni i kritički pojmovi koji su odre­ đivali aktualne suprotnosti u evropskom društvu devetnaes­ tog vijeka. Već je i sama kategorija »društvo« izražavala oštar sukob društvene i političke sfere — društvo kao antagonističko državi. Slično tome, »individuum«, »klasa«, »privatan«, »porodica« označavali su sfere i snage koje još nisu bile inte­ grirane u dane uslove — označavali su sfere napetosti i kon­ tradikcije. Naporedo s porastom integracije industrijskog dru­ štva, ove kategorije gube svoju kritičku konotaciju i tendira­ ju tome da postanu deskriptivni, zavaravajući ili operacionalni termini. Pokušaj da se ponovo zadobije kritička intencija tih ka­ tegorija i da se razumije kako je njihova intencija bila anulirana društvenim realitetom odpočetka se javlja kao regres od teorije povezane s povijesnom praksom na apstraktnu speku­ lativnu misao: od kritike političke ekonomije na filozofiju. Ovaj ideologijski karakter kritike proizlazi iz činjenice da je

•

16

UVOD

a, isto tako, po tome što proizvodi sličnosti u razvitku kapi­ talizma i komunizma. 4| Ne može više — u suočenju s totalitarnim karakteris­ tikama ovog društva — biti prihvaćeno tradicionalno shva­ ćanje ο »neutralnosti« tehnologije. Tehnologija kao takva ne može biti izolirana od upotrebe u koju je stavljena; tehnolo­ ško društvo je sistem dominacije koji je djelotvoran već u pojmu i konstrukciji tehnike.* Način kojim društvo organizira život svojih članova uključuje prvobitan izbor među povijesnim alternativama koje su determinirane naslijeđenom razinom materijalne i in­ telektualne kulture. Ovaj izbor rezultira iz igre dominantnih interesa. On anticipira specifične mode transformiranja i iskorišćavanja čovjeka i prirode i odbacuje druge mode. To je jedan od više »projekata« — »projekt« realizacije 2 ) . A kad, jedanput, projekat postane operativan u temeljnim in­ stitucijama i odnosima, on tendira tome da postane eksklu­ zivan i da determinira razvoj društva u cjelini. Kao tehno­ loški univerzum, razvijeno industrijsko društvo je politički univerzum, posljednji stupanj u realizaciji specifičnog povi­ jesnog projekta — iskustva, transformacije i organizacije pri­ rode kao pukog materijala podređivanja. U svom odvijanju projekat oblikuje sve rasuđinje i akciju, intelektualnu i materijalnu kulturu. Kultura, po­ litika i ekonomija se u medijumu tehnike stapaju u svepri­ sutan sistem koji guta, ili suzbija, sve alternative. Produktivnnost i potencijal rasta ovog sistema stabiliziraju društvo i sadržavaju tehnički progres unutar strukture dominacije. Tehnološka racionalnost je postala politička racionalnost. Raspravljajući ο poznatim tendencijama razvijenog in­ dustrijskog društva, rijetko sam davao posebne referencije. U obimnoj sociološkoj i psihološkoj literaturi sakupljen je 2 ) Termin »projekte naglašava elemenat slobode i odgovornosti u povijesnoj determinaciji: on povezuje autonomiju i kontigenciju. U tom smislu je izraz upotrijebljen u djelu Jean-Paul Sartrea. Za dalje raspravljanje vidi poglavlje VIII.

UVOD

17

i opisan materijal ο tehnologiji i društvenoj promjeni, ο znan­ stvenoj organizaciji, korporacijskom preduzimanju, ο pro­ mjenama karaktera industrijskog rada i radne snage itd. Ima veći broj neideoloških analiza ο činjenicama — poput Berle i Means, The Modem Corporation and Private Property, refe­ rata Privremenog nacionalnog ekonomskog komiteta 76-og kongresa: Concentration of Economic Power, publikacija AFL-CIO-a * ) : Automation and Major Technological Change, takođe publikacija u News and Letters i Correspondence u Detroitu. želeo bih naglasiti vitalan značaj rada C. Wrighta Millsa i studija koje su često loše primljene zbog simplifikacije, pretjerivanja ili žurnalističkog tretmana. — U tu kategori­ ju spadaju: The Hidden Persuaders, The Status Seekers, The Waste Makers Vancea Packarda; The Organization Man Wiliama H. Whytea; The Warfare State Freda. J. Cooka. Zacijelo, nedostatak teorijske analize u ovim radovima ostavlja pokri­ vene i zaštićene korjenove opisanih okolnosti. No, ostavljene da govore same za sebe, one govore dovoljno glasno. Možda se najupečatljivija evidencija može dobiti jednostavno gledajući televiziju ili slušajući radio, glavni program, neprekinuto u trajanju jednog sata, a u toku nekoliko dana, ne isključujući oglase, a mijenjajući povremeno stanice. -& Moja analiza je centrirana oko tendencija u najrazvi­ jenijim suvremenim društvima. Ima prostranih područja unu­ tar i izvan tih društava gdje ne prevladavaju opisane tenden­ cije — rekao bih: još ne prevladavaju. Ja ocrtavam te ten­ dencije i pružam neke hipoteze, ništa više. Jt

* American Federation of Labour i Congress of Industrial Organisations (Up. prev.)

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

1. NOVI OBLICI KONTROLE U razvijenoj industrijskoj civilizaciji prevladava ugod­ na, uhodana, razumna, demokratska nesloboda. To je znamen tehničkog progresa. Zaista, što može biti razumnije nego obuzdavanje individualiteta u mehanizaciji društveno potrebnih, no bolnih izvedbi; koncentracija individualne inicijative u efektivnije, produktivnije korporacije; reguliranje slobodne kon­ kurencije među nejednako opremljenim ekonomskim subjek­ tima; ograničenje prerogativa i nacionalnih suvereniteta koji koče internacionalnu organizaciju sredstava. Može se poneg­ dje zažaliti da ovaj tehnološki poredak također uključuje po­ litičku i intelektualnu koordinaciju — no, ipak je to razvoj koji obećava. Prava i slobode koji su bili vitalni faktori u počecima i ranijim stupnjevima industrijskog društva prepuštaju se vi­ šim stupnjevima tog istog društva: oni gube svoje tradicio­ nalno opravdanje i sadržaj. Slobode misli, govora i savjesti su bile — upravo kao slobodna inicijativa koju su proizvele i zaštićivale — bitno kritičke ideje sačinjene da bi nadomje­ stile zastarjelu materijalnu i intelektualnu kulturu jednom produktivnijom i racionalnijom. Kad su postali instituciona­ lizirani, ove slobode i prava su dijelili sudbinu društva u ko­ me su integralni dio: ostvarenje ukida premise. Kako sloboda od nužde — konkretna supstancija svake slobode — postaje realna mogućnost tako slobode pripadne stanju niže produktivnosti gube svoj sadržaj. Neovisnost mi­ sli, autonomija i pravo na političku opoziciju lišeni su svoje bazične kritičke funkcije u društvu koje je, čini se, sve spo­ sobnije da zadovolji potrebe pojedinaca posredstvom načina na koje je organizirano. Takvo društvo može s pravom zahti­ jevati prihvaćanje svojih principa i institucija i reducirati

22

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

opoziciju na raspravljanje i proizvođenje alternativnog pro­ gramiranja politike unutar status quoa. U tom pogledu, čini se da je mala razlika da li porast zadovoljenja potreba ostvaruje autoritaran ili neautoritaran sistem. U uslovima po­ rasta životnog standarda nekonformizam sa sistemom izgleda kao društveno nekoristan, tim više što on uključuje osjetne ekonomske i političke reperkusije i prijeti glatkom funkcio­ niranju cjeline. Zaista, čini se da nema razloga — bar što se tiče životnih potreba — da bi se proizvodnja i raspodjela odvijala posredstvom takmičarske konkurencije individual­ nih sloboda. Slobodna inicijativa već od početka nije bila, u cjelini, blagodat. Kao sloboda da se radi ili gladuje, ona je uklju­ čivala mukotrpan rad, neizvjesnost i bojazan za veliku većinu stanovništva. Kad čovjek ne bi više bio prisiljen da se potvr­ đuje na tržištu kao slobodan ekonomski subjekt, iščezavanje te vrste slobode bi bilo jedno od najvećih ostvarenja civili­ zacije. Tehnološki proces mehanizacije i standardizacije bi mogao osloboditi individualnu energiju za još neispisanu do­ menu slobode s onu stranu nužnosti. Sama struktura čovjeko­ va egzistiranja bi bila izmijenjena; čovjek bi bio oslobođen svijeta rada, koji mu nameće strane potrebe i strane mogu­ ćnosti; bio bi slobodan da upotrijebi autonomiju u životu, ko­ ji bi bio njegov vlastiti. Ako bi proizvodni aparat mogao biti organiziran i usmjeren spram zadovoljenja vitalnih potreba, kontrola nad njim bi mogla biti i centralizirana. Takva kon­ trola ne bi priječila individualnu autonomiju, već bi je omo­ gućavala. To je cilj unutar mogućnosti razvijene industrijske ci­ vilizacije, »svrha« tehnološkog racionaliteta. Pa, ipak, u po­ stojećem djeluje suprotan smjer: aparat nameće svoje eko­ nomske i političke zahtjeve za odbranom i ekspanzijom u rad­ no vrijeme i slobodno vrijeme, u materijalnu i intelektualnu kulturu. Suvremeno industrijsko društvo tendira totalitari­ zmu na osnovu organizacije njegove tehnološke baze. Jer »to­ talitaran« ne znači samo terorističku političku koordinaciju društva već, također, neterorističku, ekonomsko-tehnološku koordinaciju koja djeluje posredstvom manipuliranja potre­ bama, dodjeljujući interese. Ona tako sprečava izbijanje efi-

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

23

kasne opozicije protiv cjeline. Ne pogoduje totalitarizmu sa­ mo određena forma vladavine ili načela partije već, također, određeni sistem proizvodnje ili raspodjele koji ne isključuje »pluralizam« partija, novinskih listova, »sila protuteže« itd. 1 ) Političke snage se danas potvrđuju svojom moći nad mašinskim procesom i tehničkom organizacijom aparata. Vla"da razvijenih industrijskih društava, i društva u industrij­ skom razvitku, može se održati i osigurati samo kad uspije mobilizirati, organizirati i eksploatirati tehničku, zanatstvenu i mehaničku produktivnost raspoloživu industrijskoj civiliza­ ciji. Ova produktivnost mobilizira društvo u cjelini, iznad, i s onu stranu bilo kakvih posebnih individualnih ili grupnih interesa. Gola činjenica da fizička (samo fizička?) moć ma­ šine nadmašuje moć pojedinca i bilo koje posebne grupe po­ jedinaca čini mašinu najefikasnijim političkim instrumentom u svakom društvu u kome je bazična organizacija — organi­ zacija mašinskog procesa. No, politički smjer može biti pre­ okrenut; moć mašine je bitno samo nagomilana i projektira­ na moć čovjeka. U ovoj mjeri u kojoj svijet r a d a u sebi nosi mašinu i, prema tome, mehaniziranje on postaje potencijalna baza za novu slobodu čovjeka. Savremeno industrijsko društvo pokazuje da je dose­ glo stupanj na kome »slobodno društvo« ne može više biti adekvatno određeno tradicionalnim terminima ekonomskih, političkih i intelektualnih sloboda. Ovo ne zbog toga što su te slobode postale beznačajne, već zato jer su suviše važne da bi bile svedene na tradicionalne forme. Potrebne su nove forme realizacije koje odgovaraju novim mogućnostima društva. Takvi novi oblici mogu biti indicirani samo u negativ­ nim određenjima jer bi ona significirala negaciju dominan­ tnih formi. Tako bi ekonomska sloboda značila oslobođenje od ekonomije — od nadređenosti ekonomskih snaga i odnosa, oslobođenje od svakodnevne borbe za egzistenciju, od zarađi­ vanja za življenje. Politička sloboda bi značila oslobođenje individuuma od politike koju oni sad stvarno ne kontroliraju. Slično tome, intelektualna sloboda bi značila restauraciju in­ dividualne misli koja je sada apsorbirana u masovnoj komu1) Pogledaj str. 62, 63.

24

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

nikaciji i nametnutom mišljenju, značila bi ukidanje »jav­ nog mnjenja« skupa s njegovim tvorcima. Nerealističan ton ovih propozicija ne indicira njihov utopistički karakter već jakost onih snaga koje priječe njihovu realizaciju. Najefikas­ nije i najotpornije oružje protiv oslobođenja jest nametanje materijalnih i intelektualnih potreba koje perpetuiraju za­ starjele forme borbe za egzistenciju. Uvijek je bio preduvjetovan intenzitet, zadovoljenje i čak karakter ljudskih potreba iznad biotičke razine. Ο usmje­ renosti predominantnih društvenih institucija i interesa ovisi da li će mogućnost da se nešto čini ili pusti, uživa ili uništi, prisvoji ili odbaci postati potreba. U tom smislu su ljudske potrebe povijesne potrebe; u razmjeru u kome društvo za­ htijeva represivan razvoj individuuma, njegove potrebe i za­ htjev za njihovim zadovoljenjem jesu predmet bezkompromisnih kritičkih mjerila spram postojećeg. Treba razlikovati istinske od krivih potreba. »Krive« su one koje su individuumu nametnuli posebni društveni in­ teresi u njegovu obuzdavanju: potrebe koje perpetuiraju mukotrpan rad, agresiju, mizeriju i nepravdu. Zadovoljenje takvih potreba može u najvećoj mjeri ugoditi čovjeku. No, ovakva sreća nije okolnost koju treba podržavati i štititi ako ona služi tome da se blokira razvoj njegove sposobnosti da raspozna zarazu cjeline i da prione uz šanse za ozdravljenje. Rezultat je, tad, euforija u nesrećnosti. Većina predominant­ nih potreba za relaksacijom, razveseljavanjem, ponašanjem i konzumcijom prema oglasima — da se voli i mrzi ono što drugi vole i mrze — spada u tu kategoriju krivih potreba. Takve potrebe imaju društveni sadržaj i funkciju koji su predodređeni izvanjskim moćima nad kojima individuum nema kontrole. Razvoj i zadovoljenje takvih potreba su heteronomni. Mada takve potrebe, reproducirane i učvršćene uslovima egzistiranja, mogu postati čovjekove vlastite potre­ be, ma kako da se on identificira s njima i nalazi u njima zadovoljstvo, — one ostaju to što su bile od početka: proizvo­ di društva u kome dominantan interes zahtijeva potiskivanje. Dominacija represivnih potreba je kompletirana činje­ nica prihvaćena u ignoranciji i porazu. No, ova činjenica treba da bude raščinjena kako u interesu onog sretnog indi-

J E D N O D I M Ë N Z I O N A L N O DRUŠTVO

25

viduuma tako i u interesu onih čija je bijeda cijena zado­ voljenja ove sreće. Jedine potrebe čiji je zahtjev za zadovo­ ljenjem neumanjiv jesu vitalne potrebe — ishrana, odjeća, stanovanje na postignutom stupnju kulture. Zadovoljenje ovih potreba je preduslov za realizaciju svih potreba, kako onih nesublimiranih tako i onih sublimiranih. Za svaku svijest i savjest, za svako iskustvo koje ne prihvaća preovlađujuće društvene interese kao vrhovni za­ kon misli i ponašanja — postojeći univerzum potreba i za­ dovoljenja je činjenica koja treba biti preispitana s obzirom na istinitost i krivost. Istinitost i krivost su potpuno povi­ jesne, pa je njihova objektivna zasnovanost povijesna. Sud ο potrebama i njihovu zadovoljavanju pod datim uvjetima uključuje mjerila prioriteta — mjerila u odnosu na optima­ lan razvoj čovjeka, svih ljudi, pod optimalnim korištenjem raspoloživih materijalnih i intelektualnih sredstava. Sred­ stva su proračunljiva. »Istina« i »krivost« potreba određuju objektivne uslove utoliko što su univerzalno zadovoljenje vi­ talnih potreba i, iznad toga, progresivno reduciranje rada i siromaštva općevaljani kriteriji. Kao povijesni kriteriji, oni ne variraju samo u odnosu na područja i stupanj razvoja već, također, oni mogu biti određeni samo u (većoj ili ma­ njoj) kontradikciji spram postojećih. Koje sudište može po­ lagati zahtjev na to da bude autoritet odlučivanja? U posljednjoj instanci, pitanje koje su istinske, a koje krive potrebe moraju riješiti sami individuumi. No, samo u konačnoj analizi, tj. kad su i ako su oni slobodni da daju svoj vlastiti odgovor. Sve dok su ljudi spriječeni u tome da budu autonomni, dok im se nameću stavovi i dok su objekt manipuliranja (sve do i samih instinkata), njihov odgovor na to pitanje ne može biti prihvaćen kao njihov vlastiti. Na osnovu gornjeg proizlazi da nikakav tribunal ne može s pravom prisvojiti prerogative da odluči koje potrebe treba da budu razvijene i zadovoljene. Svako takvo sudište je krivo iako naša osuda ne rješava pitanje: kako mogu lju­ di koji su objekt efikasne i produktivne dominacije sami kreirati uslove slobode? 2 ) 2

) Pogledaj, str. 54, 55.

26

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

Sto represivno upravljanje društvom postaje racio­ nalnije, produktivnije, tehničkije i totalnije, to je manje mo­ guće zamisliti sredstva i načine kojima bi ljudi mogli slo­ miti svoje sužanjstvo i zadobiti vlastito oslobođenje. Namet­ nuti um cijelom jednom društvu jest, zacijelo, paradoksalna i skandalozna ideja. — No, s druge strane, trebalo bi podvrći pitanju pravednost društva koje nipodaštava ovu ideju dok cijelo svoje pučanstvo pretvara u objekt totalnog upravlja­ nja. Sve oslobođenje ovisi ο osviještenosti ο sužanjstvu, a razvoj ove svijesti je stalno priječen predominacijom potre­ ba i zadovoljenja, što su, u velikim razmjerima, postale vla­ stite potrebe pojedinca. Proces uvijek nadomješta jedan sis­ tem preduvjetovanja drugim; optimalan cilj je nadomješta­ nje krivih potreba istinskim, napuštanje represivnog zado­ voljavanja. Specifično obilježje razvijenog industrijskog društva jest uspješno zagušivanje onih potreba koje treba da budu oslobođene — oslobođene također od onog što je snošljivo, što se isplati i što je ugodno jer podržava i odrešuje destru­ ktivnu moć i represivnu funkciju društva izobilja. Upravo društvene kontrole insistiraju na svemoćnoj potrebi za proiz­ vodnjom i konsumcijom suvišnog; potrebi za zaglupljujućim radom kad on više nije nužnost; na potrebi za takvim na­ činima relaksacije koji olakšavaju i prolongiraju ovo zaglupljivanje; na potrebi da se održe takve varljive slobode kao što su slobodna konkurencija pri upravljanim cijenama, slo­ bodna štampa koja samu sebe cenzurira, slobodan izbor ro­ ba u koje su utisnuti znakovi različitih tvornica i patenata. Pod vladavinom represivne cjeline sloboda može posta­ ti moćan instrument dominacije. Raspon izbora, otvoren po­ jedincu, nije odlučan faktor u određenju stupnja ljudske slo­ bode, već što može biti izabrano i što izabire pojedinac. Kri­ terij slobodnog izbora nije nikad apsolutan, no on nije ni potpuno relativan. Slobodno biranje gospodara ne dokida ni gospodare ni robove. Slobodan izbor u širokoj raznolikosti potrošnih dobara i usluga ne significira slobodu ako ta dob­ ra i usluge podržavaju društvenu kontrolu nad životom rada i tjeskobe, — tj. ako podržavaju alijenaciju. Spontana rep-

rodukcija čovjeku nametnutih potreba ne zasniva autonomi­ ju; ona samo svjedoči ο efikasnosti kontrole. Naše insistiranje na dubini i efikasnosti kontrola je spremno na prigovor da uvelike precjenjujemo moć sred­ stava masovne komunikacije u nametanju mišljenja i da bi ljudi, sami po sebi, osjećali i zadovoljavali potrebe koje su im sad nametnute. Objekcija promašuje ono bitno. Ono što predodređuje ne počinje masovnom proizvodnjom radija i televizije i centralizacijom njihove kontrole. Ljudi ulaze u ovaj stadij kao dugotrajno predeterminirani primaoci; odlu­ čna razlika je u niveliranju kontrasta (ili konflikta) između datog i mogućeg, između zadovoljnih i nezadovoljnih potre­ ba. Upravo tu takozvano izjednačenje klasnih razlika poka­ zuje svoju ideološku funkciju. Kad se radnik i njegov upra­ vitelj raduju istom televizijskom programu i posjećuju ista mjesta okupljanja, kad se tipkačica isto tako atraktivno dot­ jeruje kao kćer njena poslodavca, kad crnac posjeduje Ca­ dillac, kad oni svi čitaju iste novine — tad ovo asimiliranje ne indicira nestanak klasa, već razmjer u kome svi slo­ jevi društva učestvuju u potrebama i zadovoljenju što slu­ že očuvanju postojećeg.

27

U najrazvijenijim područjima suvremenog društva je prevođenje društvenih potreba u individualne tako efikasno da je razlika među njima, izgleda, samo čisto teorijska. Da li je stvarno moguće razlučiti sredstva masovne komunika­ cije kao instrumente informacije i razonode i kao agense ma­ nipulacije i indoktrinacije? Automobil kao nonsens i pogod­ nost? Grozote i komfore funkcionalne arhitekture? Rad za nacionalnu obranu i rad na zaradu korporacije? Privatno za­ dovoljstvo i komercijalnu, te političku korist involviranu u porastu stanovništva? Ponovno smo konfrontirani s jednim od najmučnijih aspekata razvijene industrijske civilizacije: racionalnim ka­ rakterom iracionaliteta.Produktivnost i efikasnost tog dru­ štva, njegova sposobnost da uvećava i širi udobnost, da pre­ okrene suvišno u potrebu i destrukciju u konstrukciju, raz­ mjer u kome ta civilizacija transformira svijet objekta u produžetak čovjekova duha i tijela — dovodi u pitanje sam pojam alijenacije. Ljudi poznaju sebe u svojim robama; na-

28

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

laze svoju dušu u automobilima, hi-fi setovima, kućama u kojima prostorije za dnevni boravak i spavaonice nisu na istoj prostornoj razini, u kuhinjskim aparatima. Promijenio se mehanizam koji veže pojedinca za njegovo društvo, dru­ štvena kontrola je ukotvljena u novim potrebama koje je proizvela. Dominantne forme društvene kontrole su tehnološke u jednom novom smislu. Tehnička struktura i efikasnost pro­ duktivnog i destruktivnog aparata je bila, zacijelo, tokom ci­ jelog novog vijeka glavni instrument podređivanja lju­ di postojećoj društvenoj podjeli rada. Štaviše, takva integra­ cija je uvijek bila praćena očitijim formama prinude: gu­ bitkom sredstava za život, upravljanjem pravdom, policijom, oružanim snagama. To je još uvijek. No, u suvremenom pe­ riodu se tehnička kontrola javlja kao utjelovljenje uma na dobrobit svih društvenih grupa i interesa, •— i to u tolikoj mjeri da svaka kontradikcija izgleda iracionalna, a svaka kontraakcija nemoguća. Tad nije začudno što je u najrazvijenijim područji­ ma ove civilizacije društvena kontrola toliko introjicirana da je čak individualni protest podsječen u korijenu. Intelek­ tualno i emocionalno odbijanje da se »ide naprijed« poprima vid neurotičnosti i impotentnosti. To je društveno-psihološki aspekt političkog zbivanja koje obilježuje suvremeni period: iščezavanje povijesnih snaga koje su u prethodnom periodu, očito, reprezentirale mogućnost novih formi egzistencije. Izraz »introjekcija«, izgleda, više ne opisuje način na koji i sam individuum reproducira i perpetuira izvanjsku kontrolu koju vrši njegovo društvo. Introjekcija sugerira raznolike, relativno spontane procese kojima vlastitost (Ego) premješta »izvanjsko« u »unutarnje«. Tako introjekcija implicira egzistenciju unutarnje dimenzije, različite i čak an­ tagonističke spram izvanjske nužde — individualnu svijest i 3 individuuma nesvjesnog izvan javnog mnjenja i ponašanja. ) 3 ) Promjena u funkciji familije ovdje igra odlučnu ulogu: njene funkcije »socijaliziranja« su uvelike preuzele izvanjske grupe i sred stva masovne komunikacije. Pogledaj moju knjigu E r o s i c i v i l i ­ z a c i j a , Naprijed, 1965. g., str. 81. i dalje.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

29

U tome je realitet »unutarnje slobode«: ona uobličuje priva­ tan prostor, u kome čovjek može postati i ostati »vlastitost«. Tehnološki racionalitet je osvojio i reducirao taj pri­ vatni prostor. Masovna proizvodnja i masovna potrošnja tra­ že cijelog čovjeka, a industrijska psihologija je već odavno prestala biti ograničena na tvornicu. Mnogostruki procesi introjekcije su, izgleda, okoštali u gotovo mehaničke reakcije. Rezultat nije harmoniziranje, već mimesis: neposredno iden­ tificiranje individuuma sa svojim društvom i, posredstvom toga, s društvom u cjelini. Ovo neposredno, automatsko identificiranje (koje je moglo biti karakteristika primitivnih formi udruživanja) po­ novo se javlja u visokoj industrijskoj civilizaciji. Njegova no­ va »neposrednost« je, ipak, proizvod rafiniranog znanstvenog upravljanja i organizacije. U tom procesu je odsječena unu­ tarnja dimenzija duha u kojoj se može ukorijeniti opozicija status quo-u. Gubitak ove dimenzije, koja je obitavalište mo­ ći negativnog mišljenja — kritičke moći uma, jest ideološki komplement materijalnog procesa u kome razvijeno industrij­ sko društvo utišava i pomiruje opoziciju. Udar progresa obr­ će um u podređivanje faktima života i dinamičkoj sposobno­ sti da se proizvodi više činjenica i veće činjenice istovrsnog života. Efikasnost sistema otupljuje ljudsko raspoznavanje da on ne sadržava činjenice koje nisu povezane s represiv­ nom moći cjeline. Kad ljudi nalaze sami sebe u stvarima ko­ je oblikuju njihov život, to nije na osnovu toga što oni daju zakon stvarima, već na osnovu toga što ga prihvaćaju — ne zakon fizike, već zakon njihova društva. Naprijed sam sugerirao da je, izgleda, pojam alije­ nacije došao u pitanje kada se čovjek identificira s egzisti­ ranjem koje mu je nametnuto i kad u njemu nalazi svoj vla­ stiti razvitak i zadovoljenje. Ovo identificiranje nije iluzija, već stvarnost. Pa, ipak, ta stvarnost konstituira jedan razvije­ ni stupanj alijenacije. Alijenacija je postala potpuno objektiv­ na; alijenirani subjekt je progutan putem svoje alijenirane egzistencije.Postoji samo jedna dimenzija i ona je svugdje i u svim formama. Ostvarenja progresa se opiru kako ideologij-

30

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

skoj optužbi tako i opravdanju; pred sudištem ovih ostvare­ nja »kriva svijest« ο njihovoj racionalnosti postaje istinita svijest. Apsorbiranje ideologije u realitet ipak ne označava »kraj ideologije«. Naprotiv, razvijeno industrijsko društvo je, u određenom smislu, ideologičnije nego njegov prethodnik. Ovo utoliko što je ideologija u samom procesu proizvodnje. 4 ) U provokativnoj formi ova postavka razotkriva političke as­ pekte dominirajuće tehnološke racionalnosti. Proizvodni apa­ rat i dobra i usluge koje on proizvodi — »prodaje« ili na­ meće društveni sistem kao cjelinu. Sredstva masovne transportacije i komunikacije, robe za stanovanje, hranu i odije­ vanje, neodoljiva produkcija industrije razonode i informa čija — donose propisane stavove i navike, izvjesne emocio­ nalne i intelektualne reakcije koje povezuju, više ili manje ugodno, konzumatore s proizvođačima, a preko ovih s cjeli­ nom. Proizvodi indoktriniraju i manipuliraju; oni proizvode krivu svijest koja je imuna spram svoje krivosti. Kad ovi beneficijalni proizvodi postaju pristupačni sve većem broju ljudi u sve više slojeva, tad indokrinacija koju oni nose pre­ staje biti publicitet; ona postaje način života. To je dobar način života — mnogo bolji nego prije — i, kao takav, on se protivi kvalitativnoj promjeni. Tako nastaje model jed­ nodimenzionalne misli i ponašanja u kome su odbijene, ili reducirane na određenja univerzuma postojećeg, one ideje, aspiracije i objektivne mogućnosti koje, po svom sadržaju, transcendiraju postojeći svijet rasuđivanja i akcije. One su redefinirane racionalitetom danog sistema i njegova kvanti­ tativnog rasta. Ovaj smjer je u relaciji s razvojem znanstvene meto­ de: operacionalizam u fizikalnim, biheviorizam u društvenim znanostima. Opće obilježje je totalan empiricizam u tretira­ nju koncepata; njihovo značenje je ograničeno na reprezen­ taciju određenih operacija i ponašanja. Operacionalno sta4 ) Theodor W . Adorno, P r i s m e n . K u l t u r k r i t i k G e s e l l s c h a f t ; F r a n k f u r t : Suhrkamp, 1955, s t r . 2 4 . i dalje.

und

31

novište dobro ilustrira P. W. Bridgman u analizi pojma du­ žine: 5 ) »Mi, očito, znamo što podrazumijevamo pod dužinom ako možemo reći što je dužina nekog i svakog objekta, a od fizičara se više i ne traži. Da bismo našli dužinu objekta, moramo izvesti određene fizikalne operacije. Pojam dužine je fiksiran zato što su fiksirane operacije kojima se mjeri dužina: to jest, pojam dužine ne uključuje ništa više doli skup operacija kojima je dužina određena. Uopće, pod poj­ mom ne razumijevamo ništa više nego skup operacija; pojam je sinonim odgovarajućeg skupa operacija.« Bridgman je vidio široke implikacije ovog načina mi­ šljenja za društvo u o p ć e 6 ) : »Usvajanje operacionalnog shvaćanja uključuje mnogo više nego što je samo ograničenje smisla u kome razumijemo 'koncept'. Ono znači dalekosežnu promjenu u svim našim po­ stupcima mišljenja, u tome da se više nećemo dozvoliti da upotrijebimo pomagala u našem mišljenju pojmova ο kojima ne možemo položiti adekvatan račun u odnosu na operacije.« Bridgmanovo predviđanje se ostvarilo. Nov način miš­ ljenja je danas predominantna tendencija u filozofiji, psiho­ logiji, sociologiji i drugim područjima. Mnogi od onih najoz­ biljnije zabrinjavajućih pojmova su »eliminirani« na taj na­ čin što se pokazuje da se ο njima ne može adekvatno polo­ žiti račun operacijama ili ponašanjem. Radikalni empiricistički proboj (ja ću kasnije, u poglavljima VII i VIII, preispitivati njegovu pretenziju da bude empiricistički) ta­ ko pribavlja metodološko opravdanje da se duh ospori inte5 ) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s ; New York: Macmillan, 1928., str. 5. Operacionalna doktrina je od tad usavršena i kvalificirana. Bridgman je proširio pojam »operacije« tako da on uključi operacije »olovkom i papirom« teoretičara (u Philipp J . F r a n k , T h e V a l i d a t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s ; Bo­ ston: Beacon Press, 1954, Poglavlje I I ) . Glavni impuls ostaje isti: »po­ željno je da operacije olovkom i papirom budu kadre za eventualan kontakt, iako možda indirektno, s instrumentalnim operacijama.« 6 ) P . W . Bridgman, T h e L o g i c o f M o d e r n P h y s i c s , Ioc. cit., str. 31.

32

ČOVJEK JEDNE

DIMENZIJE

lektom. — To je pozitivizam koji svojim negiranjem transcendirajućih elemenata uma formira komplementaran akadem­ ski udio u društveno traženom ponašanju. Ozbiljnija je »dalekosežna promjena u cjelokupnoj obviknutosti mišljenja« izvan akademskih ustanova. Ona služi koordiniranju ideja i ciljeva s onima koje zahtijeva postoje­ ći sistem, tome da se oni zatvore u sistem i da se suzbiju one ideje i ciljevi koji se ne daju izmiriti sa sistemom. Vla­ davina takvog jednodimenzionalnog realiteta ne znači da vla­ da materijalizam, da su nestale spiritualne, metafizičke i boemske preokupacije. Naprotiv, ima dosta onog »Obožavajmo ovaj tjedan zajedno«, »Zašto ne probati obraćenje Bogu«, Zen, egzistencijalizam, bitnički način života, itd. Ali takvi mo­ di protesta i transcendencije više nisu suprotni status quo-u, nisu više negativni. Oni su, prije, ceremonijalan dio biheviorizma u praksi, njegova bezopasna negacija, pa je status quo brzo probavlja kao dio svoje zdrave dijete. Jednodimenzionalnu misao sistematski proizvode tvor­ ci politike i njihovi snabdjevači masovnim informacijama. Njihov univerzum rasuđivanja je dobiven putem hipoteza koje same sobom daju važenje, a koje, konstantno i monopolistički ponavljane, postaju hipnotičke definicije ili zapo­ vijedi. Na primjer, »slobodne« su one institucije koje operi­ raju (i kojima se operira) u zemljama slobodnog svijeta i drugi transcendirajući modi su, po definiciji ili anarhizam, komunizam ili propaganda. »Socijalistički« su svi zahvati u privatnu inicijativu ako ih nisu preduzele same privatne ini­ cijative (ili na osnovu ugovora s vladom), kao, na primjer, univerzalno i široko zdravstveno osiguranje, ili zaštita priro­ de od jurnjave komercijalizacije, ili osnivanje javnih službi koje mogu oštetiti privatni profit. Ova totalitarna logika eta­ bliranih činjenica ima svoj istočni pandan. Tamo je sloboda način života koji je uveo komunistički režim, a svi drugi, transcendirajući modi slobode su ili kapitalistički, ili revizionistički, ili lijevo sektaštvo. Kretanje misli je zaustavlje­ no na barijerama koje se javljaju kao ograničenja samog uma. Ovakvo ograničenje misli, zacijelo, nije novo. Rast mo­ dernog racionalizma, kako u svojoj spekulativnoj tako i u

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

33

empirijskoj formi, pokazuje upadan kontrast ekstremnog kri­ tičkog radikalizma u znanstvenoj i filozofskoj metodi, s jedne strane, i nekritičkog kvijetizma u odnošenju spram postojećih društvenih institucija i njihova funkcioniranja, s druge strane. Tako je trebalo da Descartesov ego cogitans ostavi »velika javna tijela« netaknuta, a Hobbes je držao da »sadašnjost treba uvijek biti preferirana, podržavana i smatrana najbo­ ljom«. Kant se slagao s Lockeom u opravdavanju revolucije ako i kad ona uspije u organiziranju cjeline i sprečavanju subverzije. Pa, ipak, ovim akomodirajućim konceptima uma je uvijek protivurječila evidentna mizerija i nepravda »velikih javnih tijela« i djelotvorno, više ili manje svjesno rebeliranje protiv njih. Postojali su društveni uslovi koji su izazva­ li i dozvoljavali stvarnu disocijaciju od postojećeg stanja. Bila je prisutna kako privatna tako i politička dimenzi­ ja u kojoj se to odvajanje moglo razviti u efikasnu opozici­ ju koja je oprobavala svoju snagu i valjanost svojih ciljeva. S postepenim zatvaranjem te dimenzije od strane dru­ štva, samoograničenje misli poprima veće razmjere. Poveza­ nost znanstveno-filozofskih i društvenih procesa, teorijskog i praktičnog uma se potvrđuje »iza leđa« naučenjaka i filo­ zofa. Društvo isključuje čitav tip opozicionalnih operacija i ponašanja pa, uslijed toga, pojmovi pripadni ovima izg­ ledaju kao iluzorni ili besmisleni. Povijesna transcendencija se javlja kao metafizička transcendencija neprihvatljiva zna­ nosti i znanstvenoj misli. Operacionalno i bihevioralno sta­ novište, prakticirano na veliko kao »habitus misli«, postaje nazor postojećeg univerzuma rasuđivanja i akcije, potreba i aspiracija. »Lukavstvo uma« radi, kao što je to često čini­ lo, u interesu sila koje jesu. Insistiranje na operacionalnim i bihevioralnim pojmovima se okreće protiv napora da se mi­ sao i ponašanje oslobode od danog realiteta, a za suzbite al­ ternative. Teorijski i praktični um, akademski i društveni biheviorizam se susreću na zajedničkom tlu: tlu razvijenog dru­ štva, kome je znanstveni i tehnički progres oruđe dominacije. »Progres« nije neutralan termin. On se kreće prema specifičnim ciljevima koji su određeni mogućnošću da se po­ boljšaju ljudske okolnosti. Razvijeno industrijsko društvo se

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

približava stadiju u kome bi kontinuirani progres tražio ra­ dikalan raskid s preovlađujučim smjerom i organizacijom progresa. Taj stadij bi bio postignut onda kad materijalna proizvodnja (uključujući potrebne službe) postane automacija do te mjere da sve vitalne potrebe mogu biti zadovo­ ljene pri reduciranju nužnog radnog vremena na marginalno vrijeme. Od tada bi tehnički progres transcendirao domenu nužnosti gdje je služio kao instrument dominacije i eksplo­ atacije, što je, uslijed toga, ograničavalo njegovu racionalnost. Tehnologija bi postala predmet slobodnog razvoja sposobno­ sti u borbi za pacifikaciju prirode i društva. Takvo stanje je sagledano u Marxovu pojmu »ukida­ nja rada«. Izraz »pacifikacija egzistencije« čini nam se po­ godniji da označi povijesnu alternativu svijeta koji, putem internacionalnog konflikta, napreduje na ivici globalnog ra­ ta. Taj konflikt transformira i suspendira protivurjecnosti unutar postojećih društava. »Pacifikacija egzistencije« zna­ či razvoj čovjekove borbe s drugim čovjekom i prirodom pod uslovima koji više ne organiziraju konkuretnske potrebe, že­ lje i aspiracije interesima zasnovanim u dominaciji i oskudi­ ci — u organizaciji koja perpetuira destruktivne forme te borbe. Današnja borba protiv povijesne alternative nalazi čvr­ stu masovnu bazu u stanovništvu, a svoju ideologiju u nepo­ pustljivoj orijentaciji misli i ponašanja na dani univerzum činjenica. Potvrđivan kompletiranjem nauke i tehnologije, a opravdan rastom produktivnosti, status quo prkosi svoj transcendenciji. Zrelo industrijsko društvo je suočeno s mogu­ ćnošću pacifikacije na osnovu svojih tehničkih i intelektnih ostvarenja, a zatvara se spram te alternative. Operacionalizam u teoriji i praksi postaje teorija i praksa sputavanja. Prividno dinamičko, ovo društvo je potpuno statički sistem života: samo sebi daje zamah u svojoj tlačiteljskoj produk­ tivnosti i beneficijalnoj koordinaciji. Sadržavanje tehničkog progresa ide ruku pod ruku s njegovim rastom u postojećem smjeru. Što tehnika postaje sposobnija da stvori uslove pa­ cifikacije, — uprkos političkim zaprekama koje nameće sta­ tus quo — to su duh i tijelo čovjeka organiziraniji protiv ove alternative.

Najrazvijenija područja industrijskog društva u sva­ kom pogledu pokazuju ove dvije značajke: kompletiranje teh­ nološkog racionaliteta i intenzivni napori da se ono zadrži unutar postojećih institucija. Tu je stalna protivurječnost ove civilizacije: iracionalni elemenat u njenoj racionalnosti. To je znamen njenih ostvarenja. Industrijsko društvo koje prisvaja tehnologiju i znanost organizirano je za sve efika­ sniju dominaciju čovjekom i prirodom, za sve efikasnije is­ korištavanje svojih sredstava. Ono postaje iracionalno onda kad uspjeh njegovih napora otvara nove dimenzije ljudske realizacije.· Organizacija koja služi miru je drugačija od or­ ganizacije za rat; institucije koje su služile borbi za opsta­ nak ne mogu služiti pacifikaciji egzistiranja. Život kao cilj je kvalitativno različit od života kao sredstva.

34

35

Takav kvalitativno novi mod egzistencije ne može se nikad sagledati kao puki nusprodukt ekonomskih i politič­ kih promjena, kao, više-manje, spontan rezultat novih insti­ tucija koje konstituiraju nužne preduvjete. Kvalitativna pro­ mjena takođe uključuje promjenu u tehničkoj bazi na kojoj ovo društvo počiva — bazi koja podržava ekonomske i poli­ tičke institucije posredstvom kojih je stabilizirana »druga priroda« čovjeka kao agresivnog objekta upravljanja. Tehni­ ka industrijalizacije je politička tehnika, a kao takva, ona prejudicira mogućnosti uma i slobode. Zacijelo, rad mora prethoditi redukciji rada, a indu­ strijalizacija razvoju ljudskih potreba i zadovoljenja. No, kako sva sloboda ovisi ο pokoren ju izvanjske nužnosti, to ostvarenje slobode ovisi ο tehnici tog pokorenja. Najviša pro­ duktivnost rada može biti upotrijebljena za perpetuiranje rada, a najefikasnija industrijalizacija može služiti restrikci­ ji potreba i manipuliranju s njima. Kad je postignut taj stupanj, proširuje se dominacija — u ruhu izobilja i slobode — na sve sfere privatne i javne egzistencije, integrira svu autentičnu opoziciju, apsorbira sve alternative. Tehnološka racionalnost razotkriva svoj po­ litički karakter kad postaje značajan posrednik bolje domi­ nacije, kreirajući istinski totalitaran univerzum, u kome su društvo i priroda, duh i tijelo držani u stanju permanentne mobilizacije za njegovu odbranu.

JËDNOD1MENZIONALNO DRUŠTVO

2. ZATVARANJE POLITIČKOG UNIVERZUMA Društvo totalne mobilizacije, koje se oblikuje u naj­ razvijenijim područjima industrijske civilizacije, kombinira, u plodnom sjedinjenju, karakteristike države izobilja i države ratne angažovanosti. U poredbi s društvom koje mu prethodi to je zaista »novo društvo«. Očišćene su, ili su izolirane, mrlje koje su svjedočile nezgode, a nad elementima koji su potresa­ li društvo zadobivena je kontrola. Poznati su glavni tokovi: koncentriranje nacionalne ekonomije na potrebama velikih korporacija, pri čemu je vlada sila koja stimulira, potpoma­ že, a, ponekad, čak kontrolira; uključivanje te ekonomije u svjetski razgranat sistem vojnih saveza, monetarnih aranžma­ na, tehničke pomoći i shema za razvoj; postepeno asimilira­ nje radnika i zanimanja koja ne pokrivaju manuelni rad, vodstva radnika i biznisa, aktivnosti ili apstrakcije razonode u različitim društvenim klasama; njegovanje unaprijed utvr­ đene harmonije između školovanja i nacionalnog cilja; osva­ janje privatnog domaćinstva putem njegove istovetnosti s javnim mnjenjem; otvaranje spavaonice sredstvima masovne komunikacije. U političkoj sferi se ovaj tok manifestira upečatljivom unifikacijom ili konvergencijom suprotnosti. Pod prijetnjom internacionalnog komunizma, dvopartijnost u vanjskoj poli­ tici prelazi preko sukobljenih grupnih interesa i širi se u domaću politiku, gdje su programi velikih partija sve manje podobni razlikovanju — čak do stupnja hipokrizije i prisu­ stva klišeja. Ovo unificiranje suprotnosti je relevantno upra­ vo za mogućnosti društvene promjene jer obuhvaća nosioce sistema progresa — klase, čije postojanje je nekad otjelovljavalo suprotstavljanje sistemu kao cjelini. U Sjedinjenim Državama je uočljivo sporazumijevanje i savezništvo između biznisa i organiziranih radnika. U La-

37

bor Looks at Labor: A Conversation, djelu koje je publicirao Centar za istraživanje demokratskih institucija 1963. g., kažu nam: »Dogodilo se to da se više sindikat, u svojim vlastitim očima, gotovo ne razlikuje od korporacije. Svjedoci smo po­ jave da, danas, sindikati i korporacije glasaju povezano. Sin­ dikat neće biti u stanju da uvjeri radnike projektila da kom­ panija za koju rade izdaje njihove interese kad i sindikat i korporacija glasaju za veće ugovore ο proizvodnji projekti­ la i kad pokušavaju za to pridobiti druge industrije ratne obrane ili kad se povezano pojavljuju pred Kongresom i za­ jednički traže da se prave projektili umjesto bombardera, ili bombe umjesto projektila — zavisi od toga kakve ugovo­ re imaju u džepu.« Britanska Laburistička partija, čije se vođe natječu s rukovodiocima Konzervativne partije u unapređenju naciona­ lnih interesa, ima teškoća u očuvanju čak i umjerenog progra­ ma djelomične nacionalizacije. U Zapadnoj Njemačkoj, gdje je Komunistička partija stavljena van zakona, Socijaldemok­ ratska partija uvjerljivo dokazuje svoju respektivnost oficije­ lno odbacivši marksistički program. To je situacija u vodećim industrijskim zemljama Zapada. Na Istoku postepeno redu­ ciranje direktnih političkih kontrola ukazuje na povećano oslanjanje na efikasnost tehnoloških kontrola kao instrume­ nata dominacije. Jače komunističke partije, u Francuskoj i Italiji, potvrđuju opći politički smjer okolnosti time što prih­ vaćaju minimum program, koji odbacuje revolucionarno uzi­ manje vlasti, a udovoljavaju pravilima parlamentarne igre. Iako je neispravno smatrati francusku i talijansku par­ tiju »stranim« u smislu potpomognutosti stranim silama, po­ stoji neitendirano zrno istine u toj propagandi: one su stra­ ne utoliko što ilustriraju prošlu (ili buduću?) povijest u reali­ tetu našeg vremena. Ako su se suglasile s tim da rade unutar okvira postojećeg sistema, to nije samo na taktičkim osno­ vama i kao privremena strategija već zato što je oslabila nji­ hova društvena baza i jer se transformacijom kapitalističkog sistema promijenila objektivna situacija (kao što se promi­ jenila objektivna situacija u Sovjetskom Savezu, koji potvr­ đuje tu promjenu u politici). Ove nacionalne komuni-

38

JEDNODIMENZIONALNO

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

stičke partije, historijski gledano, igraju ulogu legalne opo­ zicije kojoj je »dosuđeno« da bude neradikalna. One svjedo­ če ο dubini i obimu kapitalističke integracije i ο uslovima iz kojih proizlazi da se kvalitativne razlike suprotnih interesa javljaju kao kvantitativne razlike unutar postojećeg društva. Ne izgleda da je potrebna analiza u dubinu da bi se našli razlozi za ove razvojne tokove. Što se tiče Zapada, oni su u slijedećem: prethodni konflikti unutar društva su modi­ ficirani i sređeni pod dvostrukim (i međusobno povezanim) udarom tehničkog progresa i internacionalnog komunizma. Klasne borbe su smanjene, a »imperijalističke suprotnosti« suspendirane pred prijetnjom izvana. Mobilizirano protiv ove opasnosti, kapitalističko društvo pokazuje trajno jedinstvo i koheziju, nepoznate ranijim fazama industrijske civilizacije. Kohezija je u samim materijalnim osnovama; mobilizacija protiv neprijatelja djeluje kao moćni stimulus proizvodnje i zapošljavanja podupirući, tako, visok standard. To su osnove izrastanja sveobuhvatne administracije, koja je zadobila kontrolu nad depresijama i stabilizirala kon­ flikte posredstvom beneficij alnih učinaka rasta produktiv­ nosti i prijetnji nuklearnog rata. Da li je ovo stabiliziranje »privremeno«, u tom smislu što ne zadire u kor fenove suko­ ba koji je Marx našao u kapitalističkom načinu proizvodnje (suprotnost između privatnog vlasništva sredstava za proiz­ vodnju i društvene proizvodnosti) ili je transformacija sa­ me antagonističke strukture koja rastvara suprotnosti tako što ih čini snošljivim? I, ako je ova druga propozicija alter­ native istinita: kako ona mijenja odnos kapitalizma i socija­ lizma po kome se socijalizam javlja kao povijesna negacija kapitalizma? Sputavanje

društvene

promjene

Klasična marksistička teorija predviđa prelaz iz kapi­ talizma u socijalizam kao političku revoluciju: proletarijat razara politički aparat kapitalizma, ali zadržava tehnološki aparat podređujući ga socijalizaciji. U revoluciji je konti­ nuitet: tehnološka racionalnost, oslobođena iracionalnih og­ raničenosti i razaranja, održava se i kompletira u novom

DRUŠTVO

39

društvu. Zanimljivo je čitati ο sovjetskom marksističkom stavu ο ovom kontinuitetu, tako odlučnom po značaju za po­ jam socijalizma kao odlučne negacije kapitalizma 1 ): »(1) Iako razvoj tehnologije pripada ekonomskim zako­ nima svake društvene formacije, on se ne završava, poput drugih ekonomskih činilaca, prestankom zakona formacije. Kad se u procesu revolucije razbiju stari proizvodni odnosi, tehnologija ostaje, i, podređena eko­ nomskim zakonima nove ekonomske formacije, ona se dalje razvija povećanom brzinom. (2) Suprotno raz­ voju ekonomske baze u antagonističkim društvima, tehnologija se sad ne razvija skokovito, već postepe­ nom akumulacijom elemenata novog kvaliteta, pri če­ mu iščezavaju elementi starog kvaliteta, (3) (irelevan­ tno u kontekstu).« Tehnička racionalnost je u razvijenom kapitalizmu, uprkos njenoj iracionalnoj upotrebi, inkorporirana u proizvodni apa­ rat. To se ne odnosi samo na mehanizirane tvornice, oruđa, iskorištavanje sredstava već i na način rada kao adaptaciju na mašinski proces i rukovanje njime — na »znanstveno organi­ ziranje«. Ni nacionalizacija ni socijalizacija ne mijenjaju same po sebi ovo fizičko utjelovljenje tehnološke racionalno­ sti. Naprotiv, ona ostaje preduslov za socijalistički razvitak svih proizvodnih snaga. No, Marx je držao da će organizacija i usmjerenje pro­ izvodnog aparata od strane »neposrednih proizvođača« unijeti kvalitativnu promjenu u tehnički kontinuitet: naime, proiz­ vodnju spram zadovoljenja individualnih potreba koje se slo­ bodno razvijaju. Pa, ipak, kvalitativna promjena bi involvirala promjenu u samoj tehnološkoj strukturi, i to u onom raz­ mjeru u kome tehnički aparat prodire u javnu i privatnu egzi­ stenciju svih sfera društva, — tj. postaje medij kontrole i kohezije u političkom univerzumu koji inkorporira radničku klasu. Ova promjena bi pretpostavljala da su radne klase u samom svom biću alijenirane od ovog univerzuma, da osvje1

) A. Zworkine, »The History of Technology as a Sciense and a s a Branch o f Learning, a Soviet view«,. T e c h n o l o g y a n d C u l ­ t u r e , Detroit: W a y n e State University Press, Winter, 1961, str. 2.

40

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

štavaju totalnu nemogućnost da nastave živjeti u ovom uni­ verzumu tako da je potreba za kvalitativnom promjenom pi-. tanje života i smrti. Utoliko negacija prethodi promjeni; ka­ men temeljac marksističke teorije 2 ) jest stanovište da se os­ lobodilačke povijesne snage razvijaju unutar postojećeg dru­ štva. Sad društvo, u kome, kako subjekt tako i objekt, kon­ stituiraju instrumente u cjelini čiji je raison d'être kompletiranje nadmoćne produktivnosti, zaprečuje upravo takvu novu svijest, takav »prostor unutar«, prostor za transcendiranje povijesne prakse. Vrhunsko obećanje postojećeg dru­ štva jest sve komforniji život za sve veći broj ljudi. Budući da je integralni dio danog društva sposobnost da subverzivna imaginacija i napori budu sputani i da se manipulira njima, to ljudi ne mogu, u striktnom smislu, zamisliti kvalitativno drugačiji univerzum akcije i rasuđivanja. Brutalnost, kojom su uključeni u dani tok oni čiji je život pakao društva izobi­ lja, podsjeća na određena prakticiranja srednjeg vijeka i po­ četka novog vijeka. Potrebu za liberalizacijom drugih, ma­ nje neprivilegiranih, zbrinjava društvo tako što zadovoljava potrebe. Uslijed toga je sužanjstvo ugodno, a možda čak ne­ primjetno. Društvo kompletira ovaj fakat u samom procesu produkcije. Pod pritiskom tog procesa radnička klasa u raz­ vijenim područjima industrijske civilizacije podvrgnuta je odlučnoj transformaciji. Ova je postala predmet obimnog so­ ciološkog istraživanja. Nabrojat ću glavne činioce transfor­ macija. (1) Mehanizacija znatno reducira kvantitet i intenzitet psihičke energije upotrijebljene u radu. Ova evolucija je uve­ like relevantna za Marxov pojam radnika (proletera). Za Marxa je proleter, u prvom redu, manuelni radnik koji troši i iznurava svoju fizičku energiju u radnom procesu, čak i kad radi s mašinama. Marksistički pojam govori protiv fizičke muke i mizerije rada; kupovanje i upotreba fizičke energije je u neljudskim uslovima jer privatno prisvajanje viška vrijed­ nosti nameće revoltirajuće, nehumane aspekte eksploatacije. To je materijalni, opipljiv elemenat u ropstvu najamnine i 2

) Pogledaj, str. 54.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

41

alijenacije — fiziološka i biološka dimenzija klasičnog kapi­ talizma. »Tokom prošlih stoljeća je važan razlog alijenacije bilo posuđivanje biološkog individualiteta ljudskog bića tehničkom aparatu: on je bio nosilac oruđa; tehničke jedinice ne bi mo­ gle nastati bez inkorporiran ja čovjeka kao nosioca oruđa. Pri­ roda ovog zanimanja je bila takva da je rezultirala i psihi­ čkom i fiziološkom deformacijom.« 3 ) Sve kompletnija mehanizacija rada u razvijenom kapi­ talizmu modificira ponašanje i status eksploatiranih, iako za­ država eksploataciju. Mehaniziran rad, u kome automatske i poluautomatske reakcije ispunjavaju veći dio radnog vreme­ na (ako ne i čitavo), ostaje, kao životni poziv unutar tehno­ loškog ansambla, iscrpljujuće, zagljupljavajuće nehumano robovanje. — Ono je uslijed porasta tempa, kontroliranja mašinskih operacija (više nego proizvoda) i izolacije radnika jednog od drugog postalo još zamornije 4 ) . Doduše, sve to izražava zaustavljenu, djelomičnu automaciju, koegzistenciju automacijskih, poluautomacijskih i neautomacijskih sekcija unutar iste tvornice. No, čak pod tim uslovima »tehnologija je za muskulaturni umor supstituirala napetosti i (ili) men­ talni napor 5 )«. Za poduzeća koja su više uznapredovala u automaciji naglašava se transformacija fizičke energije u tehničku i mentalnu umješnost: » . . . vještina glave više nego ruke, logičara radije nego radnika u cehu; nerva prije nego mišića; navigatora, a ne manuelnog radnika; čovjeka koji podržava radije nego izvršioca operacije« 6 ). Ova vrsta vještog porobljavanja nije bitno razli­ čita od porobljenosti tipkačice, bankovnog blagajnika, pro­ davača koji radi velikom brzinom, televizijskog spikera. Stan­ dardizacija rutine asimilira proizvodne i neproizvodne službe. 3 ) Gilber Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s ob­ t e c h n i q u e s ; Paris: Aubier, 1958, str. 103. bilješka. 4) Pogledaj Charles Denby, »Workers Battle Automation«, N e w s a n d L e t t e r s ; Detroit, 1960. 5 ) Charles R . Walker, T o w a r d t h e A u t o m a t i c F a c t o r y ; New Haven: Yale University Press, 1957, str. XIX. 6) Ibid., str. 195.

jects

44

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

Tehnološka promjena koja tendira da prevlada mašinu kao individualni instrumenat proizvodnje, kao »apsolutnu je­ dinicu«, dokida, izgleda, Marxovo shvaćanje ο »organskom sastavu kapitala« i s njim teoriju ο stvaranju viška vrijedno­ sti. Prema Marxu, mašina nikad ne stvara vrijednost, već sa­ mo prenosi svoju vlastitu vrijednost na proizvod, dok višak vrijednosti ostaje rezultat eksploatacije živog rada. Mašina je otjelovljenje ljudske radne snage i posredstvom nje se čuva minuli rad (mrtvi rad) i determinira živi rad. Sad automacija kvalitativno mijenja odnos mrtvog i živog rada; ona tendira ka stanju u kome je proizvodnost determinirana »ma­ šinom, a ne individualnim učinkom« 1 4 ), štaviše, postaje ne­ moguće i samo mjerenje individualnog rezultata: »U najširem smislu automacija znači, po svom učin­ ku, kraj mjerenja rada . . . S automacijom ne možete mjeriti rezultat rada pojedinog čovjeka; treba mjeriti, naprosto, ko­ rištenje opreme. Ako se ovo generalizira kao neka vrsta poj­ ma . . . nema više, na primjer, uopće razloga za plaćanje čovjeka po komadu ili po satu, to će reći, nema više razlo­ ga da se zadrži »dvostruki sistem plaćanja« — plaća i nadni­ ca« 1 5 ). ' Daniel Bell, autor ovog izvještaja, ide još dalje; on povezuje tehnološku promjenu s historijskim sistemom same industrijalizacije: — industrijalizacija nije nastala s uvođenjem fabrika, ona je »ponikla iz mjerenja rada. To jest, kad rad može biti mjeren, kad čovjek može biti upregnut u službu, kad možete staviti na njega jaram i mjeriti rezultate njegova rada, izražene u pojedinom komadu, te ga platiti, po komadu 1β ili po satu, — dobili ste modernu industrijacizaciju« ) . Ono što je u pitanju na osnovu ove tehnološke pro­ mjene, mnogo je više nego platni sistem, odnos radnika spram drugih klasa i organizacija rada. U pitanju je kompati­ bilnost tehničkog progresa s institucijama u kojima se razvila industrijalizacija. 14

) Serge Mallet, u A r g u m e n t s br. 12-13, Paris, 1958, str. IS. ) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l o g i c a l Chan­ g e , loc. cit., str. 8. 16 ) Ibid. 15

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

45

(3) Ove promjene u karakteru rada i instrumentima proizvodnje mijenjaju stav i svijest radnika koji se mani­ festiraju u široko raspravljanoj »društvenoj i kulturnoj inte­ graciji« radničke klase u kapitalističko društvo. Da li je ta promjena samo u svijesti? Afirmativan odgovor, koji često daju marksisti, čudno je inkonzistentan. Može li se razum­ jeti takva fundamentalna promjena u svijesti bez pretpostavljanja određenih promjena u »društvenoj egzistenciji«? Čak pod pretpostavkom visokog stupnja ideološke neovisnosti, spone koje povezuju ovu promjenu s transformacijama proiz­ vodnog procesa govore protiv takve interpretacije. Asimilira­ nje u potrebama i aspiracijama, u životnom standardu, u aktiv­ nosti razonode, u politici proizlazi iz integracije u samoj tvornici, u materijalnom procesu proizvodnje. Zacijelo je pi­ tanje da li se može govoriti ο »dobrovoljnoj integraciji« (Ser­ ge Mallet) u ikakvom drugom doli ironičnom smislu. U sada­ šnjoj situaciji su predominantna negativna obilježja automacije: ubrzan tempo, tehnološka nezaposlenost, jačanje po­ zicije organiziranja, porast nemoći i rezignacije na strani radnika. Kako ménagement preferira inženjere i ljude s fa­ kultetskom diplomom, to opadaju šanse napredovanja 1 7 ) . No, postoje i druge tendencije. Ista ova tehnološka organizacija koja pospješuje mehaničku zajednicu na radu takođe rezul­ tira većom međusobnom ovisnošću 1 8 ) , te integriranjem rad­ nika s fabrikom. Može se zapaziti »gorljivost« radnika »da učestvuju u rješavanjima proizvodnih problema«, »čežnja da se aktivno pridruže, primjenjujući na tehničke i proizvodne probleme vlastiti mozak koji se, očito, dobro uklopio u teh­ nologiju« 19 ). U nekima od tehnički najrazvijenijih podu­ zeća radnici čak pokazuju vlastiti interes za njega — često zamijećen rezultat »radničkog učestvovanja« u kapitalistič­ kom preduzimanju. Provokativan opis koji se odnosi na vi17 ) Charles R. Walker, loc. cit., str. 97. i dalje. Pogledaj tako der Ely Chinoy, A u t o m o b i l e W o r k e r s a n d t h e A m e r i c a n D r e a m ; Garden City, Doubleday, 1955., na više mjesta. 18 ) Floyd C . Mann and L . Richard Hoffman, A u t o m a t i n a n d the Worker. A Study of Social C h a n g e in P o w e r P l a n t s ; New York, Henry Holt, I960., str. 189. 19 ) Charles R. Walker, loc. cit., str. 213. i dalje.

46

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

soko amerikanizirane Caltex rafinerije, u Ambèsu, Francuska, može poslužiti karakteriziranju ovog smjera. Radnici te ustanove su svjesni spona koje ih udružuju s preduzećem: »To su profesionalne, društvene, materijalne spone: vje­ ština koju stiču u rafineriji, činjenica da su se navikli na od­ ređene proizvodne odnose koji su tamo ustanovljeni; mnogo­ struke socijalne beneficije na koje mogu računati u slučaju nagle smrti, ozbiljne bolesti, nesposobnosti za rad, na kraju, starosti. Ovo proširenje njihove sigurnosti preko produktiv­ nog perioda života n a p r o s t o je na temelju toga što pripadaju firmi. Tako iz shvaćanja ο živom i nerazorivom sporazumu s Caltexom proizlazi da radnici misle ο financijskom poslo­ vanju firme s neočekivanom usredotočenošću i lucidnošću. Delegati u .Comités d'enterprise' ispituju i raspravljaju ο ra čunima kompanije s istom ljubomornom pažnjom koju bi im posvetili savjesni dioničari. Uprava Caltexa može, doista, zadovoljno trljati r u k e kad se sindikati slažu da, radi potrebe novih investicija, odgode svoje zahtjeve za povišenjem plaća. No, oni počinju pokazivati znakove ,legitimne' zabrinutosti kad delegati ozbiljno uzimaju falsificirane bilanse Francus­ kih ogranaka i kad su zabrinuti zbog nepovoljnih udjela koje su zaključile te filijale. Oni se usuđuju da idu tako daleko da osporavaju troškove proizvodnje i sugeriraju mjere za štednju.« 20 ) (4) Novi tehnološki svijet rada tako ojačava slabljenje pozicije radničke klase kao pozicije negacije. Radnička klasa nije više živa opozicija postojećeg društva. Ta tendencija je 20

) Serge Mallet, Le Salaire de la technique, u: La N e f , n o . 25, Paris, 1959, str. 40. T e n d e n c i j u integracije u Sjedinjenim Državama ilustrira slijedeća z a p a n j u j u ć a izjava sindikalnog vođe Ujedinjenih au­ tomobilskih radnika: »Često . . . bi se sastali u holu sindikata i razgo­ varali ο pritužbama k o j e su podnijeli radnici, te što da napravimo povodom njih. Kad sam slijedeći dan zakazao sastanak s upravom or ganizacije poduzeća, p r o b l e m je bio već riješen i sindikatu nije pri­ pala zasluga udovoljenja pritužbi. Postaje to borba lojalnosti . . . sve stvari za koje smo se b o r i l i korporacija sad daje radnicima. Moramo pronaći druge stvari koje r a d n i k želi, a poslodavac nije voljan da mu i h pruži . . . M i istražujemo. M i istražujemo« L a b o r L o o k s a t L a b o r . A C o n v e r s a t i o n ; Santa B a r b a r a : Center for the Study of Democratic Institutions, 19R3., str. 16. i dalje.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

47

ojačana rezultatima tehnološke organizacije proizvodnje na drugoj strani branika — na strani organizacije i direkcije. Dominacija je transformirana u upravljanje 2 t ) · Kapitalisti šefovi i vlasnici gube svoj identitet kao odgovorni akteri; onrpreuzimaju funkciju birokrata u mašini korporacije. Opipljiv objekt eksploatacije iščezava iza fasade objektivnog realiteta, a u sklopu obimne hijerarhije izvršnih i upravnih odbora koji se proširuju daleko preko pojedinačne ustanove u znan­ stveni laboratorij i istraživački institut, nacionalnu vladu i nacionalni cilj. Mržnja i frustacija su lišene svoje određene mete, a tehnološki veo prikriva reprodukciju nejednakosti i porobljavanja 2 2 ) . U formi mnogih sloboda i komfora, a s tehničkim progresom kao njezinim instrumentom biva perpetuirana i intenzivirana nesloboda u smislu čovjekova podređivanja proizvodnom aparatu. Novo, bitno obilježje je premoćna racionalnost u ovom besmislu, te dubina preduslovljenosti koja oblikuje instinktne porive i aspiracije zamra­ čujući razliku krive i istinite svijesti. Jer činjenicu da se odluke ο životu i smrti, ο ličnoj i nacionalnoj sigurnosti donose na mjestima nad kojima čovjek nema kontrole, ne može kompenzirati ni korištenje administrativne kontrole, za razliku od fizičke (glad, lična ovisnost, snaga), ni pro­ mjena u karakteru teškog rada, ni asimiliranje različitih gru­ pa zanimanja, a niti izjednačenje u sferi konzumacije. Robovi razvijene industrijske civilizacije su sublimirani robovi, no oni su robovi jer ropstvo nije određeno — »ni poslušnošću niti težinom rada, već statusom pukog instrumenta, reduciranjem čovjeka na status stvari« 2 3 ). To je čista forma sužanjstva: egzistirati kao instru­ ment, kao stvar. Takav način egzistiranja nije prevla21 ) Je li još uvijek potrebno optuživali ideologiju »revolu­ cije upravljanja«? Kapitalistička proizvodnja se odvija posredstvom investiranja privatnog kapitala jer je privatno iscjeđivanje i prisvaja­ nje viška vrijednosti, te kapital, instrument dominacije čovjeka nad čovjekom. Bitna obilježja ovog procesa nisu ni na koji način promi­ jenjena povećanjem broja dioničara, odvajanjem vlasništva od uprav­ ljanja. 22 ) Pogledaj str. 27, 28. 2 3 ) François Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e ; Paris, Presses Universitaires, 1958., vol. III, str. 600.

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

48

JEDNODIMENZIONALNO

dan kad je ta stvar oživljena i kad bira svoju mate­ rijalnu i intelektualnu hranu, kad ne osjeća da je stvar, kad je čista, zgodna, pokretna stvar. I obratno, kako reifikacija tendira da postane totalitarna na osnovu svoje tehnološke forme, sami organizatori i upravljači sve više ovi­ se ο mašineriji koju organiziraju i kojom upravljaju. Ova uzajamna ovisnost nije više dijalektički odnos Gospodara i Sluge koji puca u borbi za međusobno priznavanje, već za­ tvoren krug koji obuhvaća i Gospodara i Slugu. Upravljaju li tehničari ili njihova vladavina pripada drugima, onima koji se oslanjaju na tehničare kao svoje planere i egzekutore? » . . . pritisak današnje, visoke tehnološke utrke u nao­ ružanju oduzeo je iz ruku odgovornih službenika vlade inici­ jativu i moć da donose presudne odluke i dao je u ruke tehni­ čara, planera i naučen jaka uposlenih u velikim industrijama i zaduženih za interese svojih poslodavaca. Njihova je duž­ nost da izmisle nov sistem oružja i da uvjere rukovodioce vojske da budućnost njihove vojne profesije, a i budućnost zemlje ovisi ο kupovanju toga što su oni izmislili«. 2 4 ) Ako se proizvodne ustanove oslanjaju, u svrhu samoočuvanja i rasta, na vojsku, vojska se oslanja na korporacije »ne samo radi svoga oružja već i radi njihova znanja kakvo je oružje njoj potrebno, koliko će ono stajati i za koliko će ga vremena dobiti» 2 5 ) . Zatvoreni krug je, odista, adekvatna sli­ ka društva koje samo sebe širi i perpetuira u vlastitom una­ prijed utvrđenom cilju — gonjeno porastom potreba koje ono stvara i, istovremeno zadržava unutar sebe. Izgledi

sputavanja

Postoji li bilo kakav izgled da bi pukao ovaj lanac porasta produktivnosti i potiskivanja? Odgovor bi zahtijevao pokušaj da se suvremeni razvoj projicira u budućnost uz pretpostavku relativno normalne evolucije, tj. zanemarujući 24

) Stewart Meacham, L a b o r a n d t h e C o l d W a r ; Ame­ rican Friends Service Committee, Philadelphia, 1959. str. 9. 25) Ibid.

DrUSTVO

49

vrlo realnu mogućnost nuklearnog rata. Po toj pretpostavci bi neprijatelj ostao »permanentan«, — tj. komunizam bi na­ stavio da koegzistira s kapitalizmom. U isto vrijeme kapi­ talizam bi, i nadalje, bio sposoban da zadrži i, čak, poveća životni standard za sve veći dio stanovništva. — Ovo, uprkos intenziviranju proizvodnje razornih sredstava i metodičkom rasipanju sredstava i sposobnosti, i posredstvom toga. Ta spo­ sobnost se potvrdila uprkos svjetskim ratovima i ogromnom fizičkom i intelektualnom nazadovanju koje su donijeli fa­ šistički sistemi, i posredstvom njih. Materijalna baza za ovu sposobnost bi i nadalje bila na raspolaganju u a) b) c) d)

porastu produktivnosti rada (tehnički progres); povećanju nataliteta stanovništva; permanentnoj ekonomiji odbrane; ekonomsko-političkoj integraciji kapitalističkih ze­ malja i izgradnji njihovih odnosa s nerazvijenim područjima.

Tad bi produžena suprotnost između proizvodnih sposobnosti društva i njihova destruktivnog i ugnjetavačkog korištenja tražila intenzivirane napore da se zahtjevi aparata nametnu stanovništvu — da se odstrane ekscesivni potencijaliteti, da se kreira potreba za kupovanjem dobara koja moraju biti prodana uz profit, te želja da se radi na njihovoj proizvodnji i stvaranju. Vladajući javnim i privatnim poslovanjem, jača­ jući unaprijed zasnovanu harmoniju između interesa velikih javnih i privatnih korporacija i njihovih mušterija i slugu, sistem tako ide ka totalnom upravljanju i totalnoj ovisnosti ο upravljanju. Sve dok su radnici afirmativna snaga i podu­ pirači sistema dominacije, njega neće izmijeniti sami po sebi ni djelomična nacionalizacija ni prošireno učešće radnika u rukovođenju i profitu. Postoje centrifugalne tendencije iznutra i izvana. Jed­ na od njih je inherentna u samom tehničkom progresu — upravo automacija. Smatram da je širenje automacije više nego kvantitativan rast mehanizacije — ona je promjena u

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

50

karakteru bazičnih proizvodnih snaga 2 δ ) . Izgleda da je automacija do granica tehničke mogućnosti inkompatibinla s dru­ štvom baziranim na privatnoj eksploataciji ljudske radne snage u procesu proizvodnje. Gotovo stoljeće prije nego što je automacija postala stvarnost, Marx je naslutio njene eks­ plozivne tendencije: »Industrijska napredovanja velikih razmjera, stvaranje zbiljske moći ovisi manje ο radnom vremenu i kvantitetu ut­ rošenog rada nego ο moći instrumenata pokretnih u toku rad­ nog vremena. Ti instrumenti i njihova moćna efikasnost nisu u razmjeru s neposrednim radnim vremenom koje zahtijeva i njihova proizvodnja; njihova efikasnost ovisi ο postignutom stupnju znanstvenog i tehnološkog progresa — drugim rije­ čima, ο primjeni znanosti na proizvodnju . . . Ljudski rad nije više zatvoren u proizvodni proces, već se čovjek odnosi spram njega kao nadziratelj i regulator . . . Umjesto da bude glavni akter procesa produkcije, on sad stoji izvan njega . . . U ovom preinačenju nije više glavni potporanj proizvodnje i bogatstva neposredan rad koji vrši sam čovjek niti je to nje­ govo radno vrijeme, već prisvajanje njegove proizvodne snage, njegovo razumijevanje prirode i vladanje njome posredstvom njegova društvenog bića — jednom riječju, razvoj društve­ nog individuuma. Krađa tuđeng radnog vremena, na kojoj sad još uvijek počiva (društveno) bogatstvo, javlja se tad kao mizerna baza spram one novorazvijene, stvorene samom velikom industrijom. Cim ljudski rad u svojoj neposrednoj formi prestane biti veliki izvor bogatstva, radno vrijeme pre­ staje biti, i mora prestati da bude, mjera bogatstva. Odatle slijedi da i prometna vrijednost nužno prestaje biti mjera upotrebne vrijednosti. Višak rada mase prestaje biti uslov razvoja općeg bogatstva, isto tako kao što i nerad manjine prestaje biti uvjet razvoja univerzalnih sposobnosti čovjeka. Tako se ruši onaj način proizvodnje koji počiva na promet­ noj vrijednosti . . . 2 7 ) 26

) Pogledaj, str. 43. ) Karl Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s ­ c h e n O e k o n o m i e ; Berlin, Dietz Verlag, 1953., str. 592. i dalje. Pogledaj također str. 596. 27

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

51

Automacija je, odista, veliki katalizator razvijenog in­ dustrijskog društva. Ona je eksplozivan ili neeksplozivan ka­ talizator u materijalnoj bazi kvalitativne promjene, tehnički instrument za promjenu kvantiteta u kvalitet, jer, društveni proces automacije izražava transformaciju ili, preciznije, transupstancijaciju radne snage, u kojoj ova, odvojena od čovjeka, postaje neovisan producirajući objekt, te, tako, i sam subjekt. Automacija bi, postavši proces materijalne proiz­ vodnje, revolucionirala cijelo društvo. Dovedena do savršen­ stva, reifikacija ljudske radne snage bi slomila postvarenu formu režući lanac koji veže čovjeka za mašineriju, — tj. me­ hanizam posredstvom koga čovjeka porobljuje njegov vlastiti rad. Potpuna automacija u domenu nužnosti bi otvorila di­ menziju slobodnog vremena kao onu u kojoj bi se konstitu­ iralo čovjekovo privatno i društveno biće. To bi bila povijesna transendencija prema novoj civilizaciji. Na suvremenom stupnju razvijenog kapitalizma orga­ nizirana radnička klasa se suprotstavlja automaciji koja ne kompenzira zaposlenost. Radnička klasa insistira na eksten­ zivnom korištenju ljudske radne snage u materijalnoj proiz­ vodnji i utoliko se opire tehničkom progresu. Postupajući tako, ona se suprotstavlja efikasnijem korištenju kapitala — priječi intenzivirane napore da se podigne produktivnost ra­ da. Drugim riječima, kontinuirano zaustavljanje automacije može oslabiti konkurentsku nacionalnu i internacionalnu po­ ziciju kapitala, prouzrokovati dalekosežnu depresiju i, na osnovu toga, reaktivirati sukob klasnih interesa. Ova mogućnost postaje utoliko realističnija što se bor­ ba za prestiž između kapitalizma i komunizma pomjera od vojnog i društvenog na ekonomsko polje. Kad je zadobiven određen tehnički nivo, automacija u sovjetskom sistemu mo­ že brže proslijediti posredstvom moći totalnog upravljanja. U zapadnom svijetu to bi izazvalo opasnost u pogledu presti­ ža u njegovoj internacionalnoj poziciji i prisilio bi ga da ubr­ za racionalizaciju proizvodnog procesa. Takva racionalizacija nailazi na čvrst otpor od strane radnika. No, taj otpor nije praćen političkom radikalizacijom. U najmanju ruku, u Sje­ dinjenim Američkim Državama rukovodstvo radnika, po svo-

52

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

jim ciljevima i sredstvima, ne prekoračuje okvir koji je zajed­ nički nacionalnim i grupnim interesima (pri čemu su ovi po­ sljednji izručeni i podređeni prvima). Ove centrifugalne sna­ ge se još uvijek dadu srediti unutar postojećeg. Također i ovdje opadanje udjela ljudske radne snage u proizvodnom procesu znači umanjenje političke moći opocizije. Kako u tom procesu raste udio inženjera, tehničara, službenika i slično, politička radikalizacija bi morala biti praćena izrastanjem neovisne političke svijesti i akcije unu­ tar grupa bijelih ovratnika * ) , za to su, međutim, mali iz­ gledi u razvijenom industrijskom društvu. Realiziranje težnje da se element bijelih ovratnika obuhvati organizacijom indu­ strijskih sindikata 2 8 ) , ako uopće uspije, može rezultirati po­ rastom sindikalne svijesti tih grupa, no teško da bi urodilo njihovom političkom radikalizacijom. »Politički, prisustvo više radnika .bijelih ovratnika* u radničkim sindikatima dat će liberalnim i radničkim zagovor­ nicima šansu da s više osnova identificiraju interese radnika s interesima zajednice u cjelini. Masovna baza radnika, kao grupe koja vrši pritisak bit će još više proširena, a radnički predstavnici će neizostavno biti uključeni u dalekosežna po­ gađanja oko nacionalne političke ekonomije« 2 9 ) . Pod tim uvjetima, izgledi za suzbijanje toka centrifu­ galnih tendencija ovise, u prvom redu, ο sposobnosti ovla­ štenih interesa da adaptiraju kako sami sebe tako i svo­ ju ekonomiju zahtjevima države dobrobiti. U te zahtjeve spa­ da ogroman porast usmjerenja od strane vlade, te porast nje­ nih troškova, planiranje u nacionalnim i internacionalnim razmjerima, proširen program inostrane pomoći, opsežna društvena sigurnost, javni radovi širokih razmjera, mo28

) A u t o m a t i o n and Major T e c h n o l g i c a l Chan­ g e , Ioc. cit. str. 11. i dalje. 29 ) C . Wright Mills, W h i t e C o l l a r ; New York: Oxford Uni­ versity Press, 195ft., str. 319. i dalje. *) Bijeli ovratnik (white collar) jezična je metafora koja ozna­ čava zanimanja koja nisu manuelni rad (plavi okovratnik — blue collar). — Op. prev.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

53

30

žda, čak i djelomična nacionalizacija ). Vjerujem da će do­ minantni interesi postepeno i oklijevajući prihvatiti te zahtje­ ve i da će povjeriti svoje prerogative efikasnijoj moći. Pređimo sad na izglede apsorbiranja društvene prom­ jene u drugom sistemu industrijske civilizacije, u sovjetskom društvu 3 1 ).Raspravljanje je već od početka konfrontirano s dvostrukom inkomparabilnošću: a) kronološki, sovjestsko društvo je na ranijem stupnju industrijalizacije, s velikim sektorima koji su još uvijek na pretehnološkoj razini, i b) strukturalno, njegove ekonomske i političke institucije bitno su različite (totalna nacionalizacija i diktatura). Isprepletenost ova dva aspekta pojačava teškoće ana­ lize. Historijska zaostalost ne samo da sankcionira sovjetsku industrijalizaciju u tome da teče bez planiranih rasipanja i antikviteta, bez restrikcija na produktivnost koje nameću interesi privatnog profita, a uz planirano zadovoljenje još uvijek nepodmirenih vitalnih potreba — već je ona prisiljava na to. U tome kursu su vitalne potrebe po rangu iza prioriteta vojnih i političkih potreba ili, možda, simultane su s njima. Ima li izgleda da ta veća racionalnost industrijalizacije, samo znak i prednost historijske zaostalosti, iščezne onda kad je postignut razvijen stupanj? Da li, s druge strane, baš ta historijska zaostalost — u uslovima prestiža u koegzisten­ ciji — prisiljava na totalan razvoj i kontrolu svih sredstava pod diktatorskim režimom? I, napokon, da li bi sovjetsko društvo, nakon što je postiglo cilj »dostizanja i prestizanja«, bilo sposobno da liberalizira totalitarne kontrole u tolikoj mjeri da bi se mogla odigrati kvalitetna promjena? 30 ) Jaki segmenti borbenog radničkog pokreta u onim manje razvi­ jenim kapitalističkim zemljama gdje je taj pokret još uvijek živ (Fran­ cuska, Italija) odmjeravaju svoje snage s p r a m snage ubrzane tehnologij­ ske i političke racionalizacije u autoritarnoj formi. Urgentnost inter­ nacionalne borbe za prestiž će vjerovatno ojačati snage ove raciona­ lizacije i pogodovat će adaptaciji i savezu s predominantniin tendenci j a m a u najrazvijenijim industrijskim područjima. 31 ) U vezi s ovim pogledaj moj S o v i e t Columbia University Press, 1958.

M a r x i s m ; New York:

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

54

Argument historijske zaostalosti — prema kome, u predominantnim uslovima materijalne i intelektualne zaosta­ losti, oslobođenje, nužno, mora biti djelovanje prisile i uprav­ ljanja — nije samo srž sovjetskog marksizma već, također, i teza teoretičara »prosvijećene diktature« od Platona do Rousseaua. Lagano joj se izrugivati, ali ju je teško opovrgnu­ ti. Njena je zasluga što priznaje, bez mnogo hipokrizije, ma­ terijalne i intelektualne uslove koji sprečavaju genuino i in­ teligentno samoodređenje. Štaviše, pred tim argumentima je detronizirana repre­ sivna ideologija ο slobodi, po kojoj ljudska sloboda može cvjetati u životu ispunjenom mukotrpnim radom, siromaš­ tvom i glupošću. Odista, prije nego što društvo može postati slobodno, ono mora stvoriti materijalne preduvjete slobode za sve svoje članove. Najprije mora kreirati bogatstvo pa ga tek onda raspodjeljivat prema slobodno razvijenim potre­ bama pojedinca; mora robove osposobiti da uče, vide i misle, pa tek onda oni mogu znati što se zbiva i što oni sami mogu učiniti da to izmijene. I, nadalje, u onoj mjeri u kojoj su robovi prekondicionirani da egzistiraju kao robovi i da bu­ du zadovoljni u toj ulozi, nužno je da njihovo oslobođenje dođe izvana i odozgo. »Političko telo će ga prinuditi slobo­ dom« »da vide predmete onakve kakvi su, ponekad onakve kakvi treba da izgledaju«, mora im se pokazati »pravi put« koji oni traže 3 2 ) . No, pri svoj svojoj istinitosti, taj argument ne može odgovoriti na vječno živo pitanje: tko odgaja odgajivače i gdje je dokaz da su oni u posjedu »dobra«? Pitanje ne može biti apsolvirano na osnovu argumenta da je ono jednako pri­ mjenljivo na određene demokratske forme vladavine u koji­ ma sudbonosne odluke ο onome što je dobro za naciju donose izabrani predstavnici (ili, preciznije, koje potvrđuju izabrani predstavnici) — izabrani u uslovima efikasne i dobrovoljno prihvaćene indoktrinacije. Jedini moguć izgovor (koji je do­ sta slab!) za »prosvijećenu diktaturu« jest da očajan rizik 32

) Ruso, D r u š t v e n i u g o v o r , Prosvjeta, 1949, str. 20. i 34.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

55

koji ona uključuje, vjerovatno, nije očajniji, ni po veću cije­ nu, od rizika koje sad preuzimaju velika, kako liberalna tako i autoritarna društva. Pa, ipak, dijalektička logika insistira, suprotno jeziku brutalnih činjenica i ideologije, da robovi moraju biti slo­ bodni za svoje oslobođenje prije nego mogu postati slobodni, te da cilj mora biti operativan u sredstvima kojima se zado­ biva. Marxov stav da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase postavlja to a priori. Socijalizam mora postati zbilja s prvim aktom revolucije jer on mora biti već u svijesti i akciji onih koji su nosili revoluciju. Istina, tu je i »prva faza« socijalističke izgradnje, to­ kom koje novo društvo »nosi na sebi tragove starog društva iz čije utrobe izlazi« 3 3 ) . No, kvalitativna promjena iz starog u novo društvo se dogodila početkom te faze. Prema Marxu je »druga faza«, doslovno, konstituirana u prvoj fazi. Kvalita­ tivno nov način života, koji izvire iz novog načina proizvod­ nje, pojavljuje se u socijalističkoj revoluciji. Revolucija je, ujedno, kraj i na kraju kapitalističkog sistema. Socijalistička izgradnja počinje prvom fazom revolucije. Na osnovu toga je prvom fazom određen i prelaz od »svakome prema njegovu radu« na »svakome prema njegovim potrebama« — i to ne samo stvaranjem tehnološke i materijelne baze već, također, (a to je odlučno!) načinom na koji se ona stvara. Kontrola proizvodnog procesa od strane »ne­ posrednih proizvođača« treba injicirati razvoj koji distingvira povijest slobodnih ljudi od prethistorije čovjeka. To je dru­ štvo u kome ranije objekti produktivnosti prvi put postaju ljudska bića koja planiraju i upotrebljavaju instrumente svo­ ga rada za realizaciju svojih vlastitih ljudskih potreba i spo­ sobnosti. Prvi put u historiji ljudi bi djelovali slobodno i ko­ lektivno, u nužnosti koja ograničava njihovu slobodu i humanitet i nasuprot njoj. Zato bi potiskivanje, nametnuto nužnošću, bilo istinska samonametnuta nužnost. Za razliku od ove koncepcije, faktički razvoj u sadašnjem komunistič33 ) K . Marx, K r i t i k a 1950, str. 21

G o t s k o g p r o g r a m a , izd. Kultura,

56

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

kom društvu odgađa (ili je na osnovu internacionalne situ­ acije prisiljen da odgađa) kvalitativnu promjenu prema dru­ goj fazi, pa se prelaz iz kapitalizma u socijalizam, uprkos re­ voluciji, javlja, još uvijek, kao kvantitativna promjena. Na­ stavlja se porobljavanje čovjeka instrumentima njegova rada u visoko racionaliziranoj, uvelike efikasnoj formi koja ima sve izglede na uspjeh. Situacijom neprijateljske koegzistencije mogu se obja­ sniti teroristička obilježja staljinističke industrijalizacije. No, ona je stavila u pokret također i snage koje tendiraju k to­ mu da perpetuiraju tehnički progres kao instrument domina­ cije; sredstva unaprijed presuđuju i sam cilj. Tehnički pro­ gres će uroditi kontinuiranim porastom životnog standarda te liberalizacijom kontrola (ponovo, pod pretpostavkom da nu­ klearni rat ili kakva druga katastrofa ne presiječe njegov ra­ zvoj). Nacionalizirana ekonomija će moći eksploatirati pro­ duktivnost rada i kapital bez strukturalnog otpora 3 4 ) reduci­ rajući, u ovećoj mjeri, radne sate i povećavajući komfor. I sve to bi mogla izvršiti ne napuštajući totalno upravljanje ljudi­ ma. Nema razloga za pretpostavku da će tehnički progres plus nacionalizacija rezultirati »automatskim« oslobođenjem i odriješenjem snaga negacije. Naprotiv, vjerovatnije je da će se poravnati nego da će ojačati suprotnost između rasta pro­ izvodnih snaga i njihove porobljavajuće organizacije, koju je otvoreno priznao i Staljin 3 5 ) . š t o su oni koji vladaju sposob­ niji da pruže dobra konzumacije, to će stanovništvo biti čvršće vezano za različite vladajuće birokracije. Dok su tendencije ka sputavanju kvalitativne promjene u sovjetskom sistemu, izgleda, istosmjerne s tendencijama razvijenog kapitalističkog društva, iz socijalističke baze pro­ izvodnje proizlaze odlučne razlike. Organizacija proizvodnog procesa u sovjetskom sistemu, zacijelo, odvaja »neposredne S4 ) Ο razlici strukturalne rezistencije i rezistencije koja se može uklopiti u proces organizacije pogledaj m o j S o v i e t M a r x i s m , str. 109. i dalje. 35) »Economic Problems of Socialism in the U . S . S . R.« (1952), u : Leo Gruliow ed. C u r r e n t S o v i e t P o l i c i e s ; New York: F. A. Praeger, 1953., str. 5, 11, Ι-ί.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

57

proizvođače« (radnike) od kontrole nad sredstvima za pro­ izvodnju i tako vodi ka klasnim razlikama u samoj osnovi si­ stema. Ovo odvajanje je bilo uvedeno na osnovu političke odluke, poslije kratkog »herojskog perioda« boljševičke re­ volucije, a podržava se sve od tada. Pa, ipak, ono nije motor samog proizvodnog procesa; ono nije ugrađeno u ovaj proces kao što je to odijeljenost kapitala i rada koja proizlazi iz pri­ vatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Shodno to­ mu, vladajući slojevi su odvojivi od proizvodnog procesa — to jest, oni su nadomjestivi bez eksplodiranja temeljnih insti­ tucija društva. To je istinit dio u tezi sovjetskih marksista da preovlađujuća suprotnost »zaostalih proizvodnih odnosa i karak­ tera proizvodnih snaga« može biti razriješena bez eksplozije i da se »usklađenost« ova dva faktora može postići putem »postepene promjene« 3 6 ) . Druga polovica istine je u tome da bi kvantitativna promjena još uvijek morala biti obrnuta u kvalitativnu promjenu, u nestajanje Države, Partije, Pla­ na itd. kao nezavisnih sila nametnutih čovjeku. Ukoliko bi ta promjena ostavila netaknutu materijalnu bazu društva (na­ cionalizirani proizvodni proces), bila bi ograničena na poli­ tičku revoluciju. Ako bi ona mogla voditi ka samoodređenju u samoj bazi ljudske egzistencije, naime u dimenziji nužnog rada, bila bi to najradikalnija i najkompletnija revolucija u historiji. Distribucija sredstava za podmirenje vitalnih potre­ ba bez obzira na radni učinak, sniženje radnog vremena na minimum, univerzalno svestrano obrazovanje u smjeru izmjenljivosti funkcija — to su preduslovi, no, ne i sadržaji samoodređenja. Dok stvaranje ovih preduslova još uvijek treba da bude djelo nametnutog upravljanja, njihovo konstitu­ iranje bi značilo kraj ovog upravljanja. Zrelo i slobodno indu­ strijsko društvo bi i nadalje ovisilo ο podjeli rada, koja uklju­ čuje nejednakost funkcija. Na takvu nejednakost prinuđavaju genuine društvene potrebe, tehnički zahtjevi, te fizičke i men­ talne razlike među ljudima. Pa ipak, izvršne i nadzorne funkcije ne bi više nosile privilegije vladanja životima drugih u nekom posebnom interesu. Prelaz u takvo stanje nije evo36) Ibid., str. 14. i d a l j e .

58

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

lucioni, već revolucionarni proces, čak i na osnovama potpu­ no nacionalizirane i planirane ekonomije. Možemo li prihvatiti pretpostavku da će komunistički sistem, u svojim postojećim formama, razviti (ili, radije da će na osnovu internacionalne borbe za prestiž biti prisiljen da razvije) uslove koji bi pripremili taj prelaz? Postoje jaki ar­ gumenti protiv ove pretpostavke. Apostrofira se moćan otpor koji bi pružila ušančena birokracija — otpor čiji je raison d'être upravo isti onaj motiv koji pokreće potrebu za stvara­ njem preduslova oslobođenja, naime, borba na život i smrt s kapitalističkim svijetom. Možemo pokušati potražiti uporište u pojmu ο ljud­ skoj prirodi urođenog »nagona za moći«. Međutim, to je u visokom stupnju dubiozan psihološki pojam i uvelike nea­ dekvatan za analizu društvenog razvoja. Nije pitanje u tome da li će komunistička birokracija »napustiti« svoju privile­ giranu poziciju onda kad se postigne nivo za moguću kvali­ tativnu promjenu, već da li će ona biti sposobna da spriječi zadobivanje takve razine. Da bi, pak, to učinila, morala bi zaustaviti materijalni i intelektualni rast na onom stup­ nju na kome je dominacija još uvijek racionalna i ima pred­ nosti, na kome stanovništvo još uvijek može biti vezano za službu i za interese države i drugih postojećih institucija. I ovdje je, izgleda, odlučan faktor globalna situacija koegzisten­ cije koja je postala, već dugo, čimbenik unutarnje situacije dva suprotstavljena društva. Imperativ apsolutnog korištenja tehničkog progresa i nadzivljavanja na osnovu superiornog života može se pokazati jači od rezistencije ovlaštene biro­ kracije. Želio bih dodati nekoliko primjedbi ο rezoniranju, ko­ je se često čuje, da bi novi razvoj zaostalih zemalja mogao ne samo promijeniti perspektive razvijenih industrijskih ze­ malja već, također, konstituirati »treću silu« koja treba da izraste u relativno nezavisnu silu. Na osnovu prethodnog ra­ spravljanja: postoje li ikakvi znakovi da bi bivša kolonijalna i polukolonijalna područja mogla utrti put industrijalizaci­ je bitno različit od kapitalizma i suvremenog komunizma? Postoji li išta u autohtonoj kulturi i tradiciji tih područja što bi moglo indicirati takvu alternativu? Ograničit ću svoje

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

59

primjedbe na modele onih zaostalih zemalja koje su već u procesu industrijalizacije, — tj. zemlje u kojima industrija­ lizacija koegzistira s neuništivom pred- i antiindustrijskom kulturom (Italija, Egipat). Ove zemlje ulaze u proces industrijalizacije sa stano­ vništvom nenaviknutim na vrijednosti produktivnosti, efika­ snosti i tehnološkog racionaliteta. Drugim riječima, s ogrom­ nom većinom stanovništva koje još nije transformirano u radnu snagu odvojenu od sredstava za proizvodnju. Pogodu­ ju li takvi uslovi stjecanju ujedno industrijalizacije i oslobo­ đenja — bitno različitom načinu industrijalizacije koji bi sagradio proizvodni aparat ne samo u suglasnosti s vitalnim potrebama ljudi već i s ciljem pacifikacije borbe za opsta­ nak? Industrijalizacija u ovim zaostalim područjima se ne zbiva u vacuumu. Ona se događa u historijskoj situaciji u kojoj društveni kapital, potreban prvobitnoj akumulaciji, mo­ ra biti dobiven, u velikoj mjeri, izvana, iz kapitalističkog ili komunističkog bloka — ili od oba. štaviše, široko je raspro­ stranjeno stanovište da održanje nezavisnosti zahtijeva veoma brzu industrijalizaciju i postizanje stupnja produktivnosti koji bi osigurao, u najmanju ruku, relativnu autonomiju u konkurenciji s dva džina. U ovakvim uvjetima transformacija nerazvijenih dru­ štava u industrijska mora napustiti, što je moguće brže, predtehnološke oblike. To je pogotovo slučaj u zemljama gdje su najvitalnije potrebe stanovništva daleko od toga da budu za­ dovoljene, gdje očajan životni standard traži, prije bilo čega drugog, količine en masse, mehaniziranu i standardiziranu masovnu proizvodnju i distribuciju. U istim tim zemljama inertnost predtehnoloških i čak predburžoaskih običaja i uslova pruža jak otpor takvom nametnutom razvitku. Mašinski proces (kao društveni proces) zahtijeva poslušnost spram sistema anonimnih moći — totalnu sekularizaciju i destrukci­ ju vrijednosti i institucija čija desentifikacija jedva da je otpočela. Može li se, s dovoljno razloga, pretpostaviti da će, pod udarom dva velika sistema totalne tehnološke admini­ stracije, dezintegracija ovog otpora proteći u liberalnim i de­ mokratskim formama? Da li nerazvijene zemlje mogu uči-

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

60

.

niti historijski skok iz predtehnološkog u posttehnolosko drušvto u kome ovladani tehnološki aparat može pružiti ba­ zu za genuinu demokraciju? Naprotiv, veći su izgledi da će razvoj, nametnut tim zemljama, dovesti do perioda totalne administracije, oštrijeg i krućeg od onog koji prolaze razvi­ jena društva koja mogu graditi na ostvarenjima liberalisti­ čkog razdoblja. Da sumiramo: zaostala područja će, vjerovatno, podleći ili jednoj od različitih formi neokolonijalizma, ili više-manje terorističkom sistemu prvobitne akumulacije. No, izgleda da je moguća još jedna alternativa 3 7 ) . Ako industrijalizacija i uvođenje tehnologije u zaostale zem­ lje naiđu na jak otpor autohtonih, tradicionalnih načina ži­ vota i djelatnosti — otpor koji nije napušten čak pri vrlo opipljivim izgledima na bolji i lakši život — da li bi ta predtehnološka tradicija, sama po sebi, mogla postati izvor pro­ gresa i industrijalizacije? Takav autohtoni progres bi zahtijevao planiranu poli­ tiku koja bi, umjesto nametanja tehnologije na tradicionalne načine života i djelatnosti, ove proširila i poboljšala na nji­ hovim vlastitim osnovama eliminirajući tiranske i eksploatatorske snage (materijalne i religiozne), koje su tradicionalne forme onesposobile za osiguranje razvoja humanog života. Društvena revolucija, agrarna reforma i reduciranje nata­ liteta bili bi preduslovi, no, ne bi označili industrijalizaci­ ju po uzoru razvijenih društava. Autohtoni progres izgle­ da zaista moguć u područjima u kojima su prirodna bogat­ stva, ako su oslobođena od zahvata ugnjetavanja, još uvi­ jek dostatna za human život, a ne samo za opstanak. A gdje to nisu, ne bi li mogla biti pospješena postepenom i djelo­ mičnom pomoći tehnologije — u okvirima tradicionalnih formi? U tom slučaju, postat će predominantni uslovi koji ne egzistiraju ni u starim ni u industrijski razvijenim društvi­ ma (i nikad nisu u njima postojali). — Naime, »neposredni proizvođači« bi imali šansu da vlastitim radom i u slobod­ nom vremenu kreiraju svoj vlastiti progres, da ga procijene 37

) U vezi s ovim aspektom pogledaj vanredne knjige Renéa Dumonta, naročito T e r r e s v i v a n t e s ; P a r i s , Pion, 1961.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

61

i usmjere. Samoodređenje bi teklo iz osnove, rad neophodan za opstanak bi se transcendirao prema radu za zadovoljenje ljudskih potreba. Čak i u ovim apstraktnim pretpostavkama moramo uvažiti brutalnu ograničenost samoodređenja. Jedva se može i zamisliti revolucija kao spontana akcija — revolucija koja bi injicirala ukidanje mentalne i materijalne eksploatacije i izgradila pretpostavke za novi razvoj, štaviše, autohtoni pro­ gres pretpostavlja promjenu u politici dvaju velikih indu­ strijskih blokova moći koji danas oblikuju svijet — napušta­ nje neokolonijalizma u svim njegovim formama. Za sada ni­ šta ne indicira takvu promjenu. Država prosperiteta

i

ratne

angažiranosti

Kao rezime proizlazi: izgledi sputavanja promjene, ko­ je pruža politika tehnološkog racionaliteta, ovise ο mogućno­ stima države prosperiteta. Izgleda da je ta država u stanju da podiže standard života kojim se upravlja. Ova sposobnost je inherentna u svim razvijenim industrijskim društvima u kojima tehnički aparat kao predominantni tok zbivanja — us­ postavljen kao odvojena sila nad čovjekom i iznad njega — ovisi, u svom funkcioniranju, ο intenziviranom razvoju i eks­ panziji produktivnosti. U takvim uslovima opadanje slobode i opozicije nije pitanje moralne i intelektualne pokvarenosti i korupcije. To je objektivan društveni proces utoliko što su proizvodnja i raspodjela sve veće količine dobara i uslu­ ga u kolotečini racionalnog tehnološkog odnosa. No, država prosperiteta je, uza svu svoju racionalnost, država neslobode jer je njeno totalno upravljanje sistemat sko ograničenje (a) »tehnički« dostupnog slobodnog vreme­ na 3 8 ) ; (b) količine i kvaliteta dobara i usluga »tehnički« do­ stupnih za podmirenje vitalnih potreba čovjeka; (c) inteli­ gencije (svjesne i nesvjesne) kadre da razumije i realizira mogućnosti samoodređenja. Kasno industrijsko društvo je više uvećalo nego što 38 ) »Slobodnog« vremena, a ne »dokolice·- (leisure time) jer ona prosperira u razvijenom industrijskom društvu, n o , neslobodna je uto­ liko što njome upravlja biznis i politika.

62

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE,

je reduciralo nužnost parazitskih i alijeniranih funkcija (ako ne za pojedinca, ono za društvo kao cjelinu). Trgovačka pro paganda, dobra reputacija, indoktriniranje, planirano zastarjevanje nisu više neproduktivni rashodi, već elementi osnov­ nih proizvodnih troškova. Da bi bila efikasna, takva proiz­ vodnja društveno potrebne suvišnosti zahtijeva kontinuiranu racionalizaciju — beskompromisno iskorištavanje tehničkih otkrića i znanosti. Na osnovu toga je dizanje životnog standar­ da, tada kad je već prevladana određena razina zaostalosti, gotovo neizbježan nusprodukt politički manipuliranog indu­ strijskog društva. Porast produktivnosti rada, ne isključuju­ ći širenje raznolikosti proizvodnje, stvara uvećanje viška proizvoda koje dozvoljava sve jaču konzumaciju bilo da je taj višak proizvoda privatno ili centralizirano prisvajan i di­ stribuiran. Sve dok dominira ova konstelacija, ona reduci­ ra upotrebnu vrijednost slobode. Nema razloga da se insisti­ ra na samoodređenju ako je život kojim se upravlja udoban i čak »dobar«. To je racionalan i materijalan osnov unificiranja suprotnosti, jednodimenzionalnog političkog ponašanja. Tako su sputane transcendirajuće političke snage unutar društva, pa mogućnost kvalitativne promjene preostaje jedi­ no izvana. Jedva se može i zamisliti odbacivanje države prospe­ riteta u ime apstraktnih ideja slobode. Gubitak ekonomskih i političkih sloboda, koje su realne tekovine prethodna dva stoljeća, može izgledati neznatna šteta u državi sposobnoj da zaštiti život kojim upravlja i da ga učini komfornim 3 9 ) . Ako su ljudi u tolikoj mjeri zadovoljeni potrošnim dobrima i servisima koje im pruža upravni aparat da se osjećaju sretni, zašto bi insistirali na drugačijim institucijama za dru­ gačiju proizvodnju drugačijih dobara i servisa? Nadalje, ako su ljudi preduvjetovani u tom smislu da potrošna dobra, ko­ ja ih zadovoljavaju, takođe uključuju misli, osjećaje, aspi­ racije, zašto da oni žele da sami za sebe misle, osjećaju i maštaju? Istina, materijalne i mentalne robe koje se nude mogu biti loše, suvišne, ništavne — no duh i znanje ne go­ vore protiv zadovoljenja potreba. 39

) Pogledaj str. 22.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

63

Kritika države prosperiteta s pozicija liberalizma i kon­ zervativizma (bez ili s prefiksom »neo«) počiva, s obzirom na svoje važenje, na postojanju upravo onih uslova koje je nad­ mašila država prosperiteta — naime, na nižem stupnju druš­ tvenog bogatstva i tehnologije. Odiozni aspekti ove kritike po­ kazuju se u borbi protiv opsežnog socijalnog zakonodavstva i adektavnih troškova vlade za sve druge službe osim vojne odbrane. Optužba ugnjetavačkih sposobnosti države prosperiteta služi, tako, zaštićivanju ugnjetavačkih obilježja društva koje prethodi državi prosperiteta. U najrazvijenijem stadiju kapi­ talizma to prevladano društvo je sistem pluralizma u kome međusobno konkurentske ustanove koincidiraju u solidari­ ziranje moći cjeline nad pojedincem. Pa ipak je za pojedin­ ca, kojim se upravlja, pluralistička administracija daleko bo­ lja od totalne. Jedna institucija ga je mogla zaštititi protiv neke druge; neka pojedinačna organizacija je mogla ublažiti udar druge; moglo je biti kalkulirano izbjegavanje i ponovno zadobivanje balansa. Vladavina zakona, bez obzira koliko ograničenog, još uvijek pruža neizmjerno veću sigurnost nego vladavina iznad zakona ili bez njega. No, s obzirom na predominantne tendencije, moramo postaviti pitanje: ne ubrzava li pluralistička forma organi­ zacije društva destrukciju pluralizma? Razvijeno industrij­ sko društvo je, odista, sistem kontrabalansirajućih snaga. Te snage se međusobno poništavaju u višem jedinjenju — u zajedničkom interesu da brane i proširuju postojeću pozi­ ciju, da se bore protiv povijesnih alternativa, da zapriječe kvalitativnu promjenu. Snage u kontrabalansu ne uključuju one snage koje se suprotstavljaju cjelini 4 0 ). One nastoje da postojeće u cjelini učine imunim protiv negacije, kako iz­ nutra tako i izvana; vanjska politika blokiranja prevladava­ nja postojećeg javlja se kao proširenje istosmjerne unutar­ nje politike. 40

) Za kritičku i realističku ocjenu Galbraithove ideologijske kon­ cepcije pogledaj E a r l L a t h a m »The Body Politic of the Corporation«, u Ε . S . Mason T h e C o r p o r a t i o n i n M o d e r n S o c i t y , Cam bridge: Harvard University Press, 1959, str. 223, 235. i dalje.

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODOeatnONALNO DRUŠTVO

Stvarnost pluralizma postaje ideološka, varljiva. On vi­ še proširuje nego što reducira manipuliranje i koordinaciju, izvodi sudbonosnu integraciju više nego što joj se suprot­ stavlja. Slobodne institucije se natječu s autoritarnim u to­ me da neprijatelja učine đavolskom snagom unutar sistema. Ova đavolska snaga stimulira rast i inicijativu, i to ne na osnovu značaja i ekonomskog prodora »sektora« obrane, već na osnovu toga što društvo kao cjelina postaje odbrambeno društvo. Jer, neprijatelj je permanentan. On nije u izvanred­ nim situacijama, već u toku normalnog stanja stvari. On pri­ jeti u vrijeme mira koliko i u ratu (a možda i više nego za vrijeme rata). Tako on biva ugrađen u sistem kao koheziona snaga. Ni rast produktivnosti, kao ni visok životni stan­ dard ne ovise ο prijetnji izvana, ali ovisi njihovo iskorišta­ vanje za sputavanje društvene promjene i perpetuiranje sužanjstva. Neprijatelj je zajednički nazivnik za sve što se čini ili ne čini. On nije identičan s postojećim komunizmom ili postojećim kapitalizmom — on je, u oba slučaja, sablast os­ lobođenja. Još jedanput: besmislenost cjeline oslobađa krivnje po­ jedine ludosti i preokreće zločine protiv čovječanstva u racio­ nalan pothvat. Kad su ljudi, prikladno stimulirani javnim i privatnim autoritetima, spremni na živote totalne mobiliza­ cije, oni su razboriti ne samo radi prisutnog neprijatelja već, također, radi investicija i mogućnosti uposlenosti u industri­ ji i razonodi. Postaju smislene čak i najluđe kalkulacije: pre­ ferira se uništenje pet miliona spram uništenja deset miliona, dvadeset miliona itd. Beznadno je dokazivati da civiliza­ cija, koja svoju odbranu opravdava takvim kalkulima, prok­ lamira svoj vlastiti kraj. U takvim uslovima čak i postojeće slobode i pribježišta padaju unutar organizirane cjeline. Ublažava li konkurenci­ ja, ili intenzivira, na današnjem stupnju dirigiranog tržišta, trku za veću i bržu prođu i zastarijevanje? Natječu li se po­ litičke partije u pacifikaciji ili u jačoj i skupljoj vojnoj in­ dustriji? Da li proizvodnja »obilja« stvara, ili odgađa, zado­ voljenje još neispunjenih vitalnih potreba? Ako su ove prve mogućnosti alternativa istinske mogućnosti, tad suvremena

forma pluralizma ojačava tendenciju sputavanja kvalitativne promjene i tako sprečava, a ne nagoni na »obrat« samood­ ređenja. Demokracija se pokazuje kao najefikasniji sistem dominacije.

64

65

Skica države izobilja, ocrtane u prethodnim poglavlji­ ma, skica je povijesne igre između organiziranog kapitalizma i socijalizma, sužanjstva i slobode, totalitarizma i sreće. Mo­ gućnost države izobilja je dovoljno indicirana predominantnim tendencijama tehničkog progresa i dovoljno ugrožena eksplozivnim snagama. Najmoćnija je, svakako, opasnost da se pripremanje za totalan nuklearni rat može okrenuti u realizaciju: zastrašivanje služi, takođe, obeshrabrenju napo­ ra da se eliminira potreba zastrašivanja. U zbivanju su pri­ sutni i drugi činioci koji mogu zapriječiti ugodno poveziva­ nje totalitarizma i srećnosti, manipuliranja i demokracije, heteronomije i autonomije — ukratko, perpetuiranje unapri­ jed zasnovane harmonije između organiziranog i spontanog ponašanja, preduvjetovane i slobodne misli, korisnosti i uvjerenja. čak i najorganiziraniji kapitalizam zadržava društvenu potrebu privatnog prisvajanja i raspodjele profita kao regu­ latora ekonomije. To jest, on kontinuirano povezuje realizi­ ranje općih interesa i posebnih ovlaštenih interesa. Tako je kapitalizam i nadalje suočen s konfliktom između ra­ sta potencijala za pacifikaciju borbe za opstanak i nužnost da se ta borba intenzi vira; između progresivnog »ukidanja rada« i potrebe da se očuva rad kao izvor profita. Ovaj kon­ flikt perpetuira nehumanu egzistenciju onih koji sačinjava­ ju ljudsku bazu društvene piramide — autsajdera i siroma­ ha, nezaposlenih i nezapošljivih, progonjenih obojenih ra­ sa, obitavalaca zatvora i mentalnih institucija. Neprijatelji izvana, zaostalost i naslijeđe terora u suv­ remenim komunističkim zemljama perpetuiraju okrutnošću obilježeno »dostizanje i prestizanje« postignuća kapitalizma. Time ojačava prioritet sredstava pred ciljem — prioritet koji bi mogao biti slomljen samo ako se ostvari pacifikacija — a kapitalizam i komunizam nastave takmičenje bez vojne sile, u sveobuhvatnim razmjerima i posredstvom sveobuhva-

66

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

tnih institucija. Pacifikacija bi značila nastajanje genuine Svjetske ekonomije — smrt države nacije, nacionalnog inte­ resa, nacionalnog biznisa skupa s njihovim internacionalnim savezima. Upravo protiv te mogućnosti je sadašnji svijet mo­ biliziran: »Ignorancija i nesavjesnost vladaju u tolikoj mjeri da nacionalizam i nadalje cvjeta. Ni naoružanje ni industrija dva­ desetog stoljeća ne dozvoljavaju 'otadžbinama' da osiguraju svoju bezbjednost i svoju egzistenciju osim posredstvom or­ ganizacija na kojima je težište ekonomskih i vojnih pitanja u svjetskim razmjerima. No, na Istoku, kao ni na Zapadu, kolektivna uvjerenja se ne adaptiraju stvarnoj promjeni. Ve­ like sile oblikuju svoja .carstva' ili popravljaju njihovu arhi­ tekturu ne prihvaćajući, pri tome, promjene u ekonomskom i političkom režimu koje bi dale efikasnost i sadržaj ovoj ili onoj koaliciji«, i »Izigrane od strane nacije i od klase, mase, koje strada­ ju, svugdje su uključene u okrutnost konflikta. Tu su njihovi jedini neprijatelji gospodari koji znalački iskorištavaju mistifikacije industrije i moći. Sporazumijevanje moderne industrije i teritorijalne mo­ ći jest defekt, zbiljskiji od kapitalističkih i komunističkih in­ stitucija i struktura, koji nikakva nužna dijalektika neće nuž­ no odstraniti.« 4 1 ) Odlučna međuovisnost jedina dva »vrhovna« društve­ na sistema u suvremenom svijetu izražava činjenicu da je sukob između progresa i politike, čovjeka i njegovih gospo­ dara postao totalan. Kad se kapitalizam sreta s izazovom ko­ munizma, susreće on svoje vlastite mogućnosti: spektakula­ ran razvoj svih proizvodnih snaga nakon podređivanja pri­ vatnih interesa stvaranja profita, koji koče takav razvoj. I komunizam u susretu s izazovom kapitalizma nalazi svojo vlastite mogućnosti: spektakularan komfor, slobode, olakša­ nje životnih tegoba. Oba sistema su te mogućnosti iskrivila tako da se one jedva raspoznaju, i, u oba slučaja, razlog je, u posljednjoj instanci, isti: borba protiv načina života koji bi raščinio bazu za dominaciju. 41) François Perroux, loc. cit., vol. III, str. 631-632, 633.

3. POKORENJE NESRETNE SVIJESTI: REPRESIVNA DESUBLIMACIJA κ Nakon što smo ukazali na političku integraciju razvi­ jenog industrijskog društva, na postignuće rasta tehnološke produktivnosti i ekspanzivnog pokoravanja čovjeka i priro­ de, prelazimo sad na korespondirajuću integraciju u domeni kulture. U ovom poglavlju će određeni ključni pojmovi i sli­ ke literature, te njihova sudbina ilustrirati likvidiranje opo­ zicionih i transcendirajućih elemenata »više kulture« u pro­ cesu razvoja tehnološkog racionaliteta. Ove elemente prevla­ dava, zapravo, proces desublimacije, predominantan u razvi­ jenim područjima suvremenog društva, i Ostvarenja i neuspjesi ovog društva obezvređuju nje­ govu višu kulturu. Cijenjenje autonomne ličnosti, humaniz­ ma, tragične i romantične ljubavi javlja se kao ideal zaosta­ lih stupnjeva razvoja.Ono što se sad zbiva nije degenerira­ nje visoke kulture u masovnu kulturu, već opovrgavanje kul­ ture realitetom. Realitet nadilazi svoju kulturu, čovjek da­ nas može učiniti više nego heroji i polubogovi kulture; on je riješio mnoge nerješive probleme. No, on je i iznevjerio na­ du i uništio istinu koje su bile sačuvane u sublimacijama vi­ še kulture. Zacijelo je viša kultura bila uvijek u suprotnosti s društvenom stvarnošću, a samo je privilegirana manjina uživala njene blagoslove i predstavljala njene ideale. Uvijek su koegzistirale dvije antagonističke sfere društva; viša kul­ tura se uvijek prilagođavala, dok je stvarnost rijetko bila uznemiravana njenim idealima i istinama. Novina suvremenog svijeta jest iščezavanje antagoniz­ ma kulture i društvenog realiteta putem zastarjevanja opo­ zicionih, stranih i transcendirajućih elemenata više kulture na osnovu kojih je ona konstituirala jednu drugu dimenziju

58

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

stvarnosti. Ovo likvidiranje dvodimenzionalne kulture ne zbi­ va se negiranjem i odbijanjem »kulturnih vrijednosti«, već putem njihova inkorporiranja na veliko u postojeći poredak, putem njihova masovnog reproduciranja i izlaganja. One, u stvari, služe kao elementi društvene kohezije. Veličina slobodne literature i umjetnosti, ideali humanizma, radosti i tuge pojedinca, ispunjenje ličnosti jesu značajne stavke u borbi za prestiž Istoka i Zapada. One teško optu­ žuju sadašnje oblike komunizma, a svakodnevno se prodaju i njima se upravlja. Ne uvažava se činjenica da protivurječe društvu koje ih prodaje. Upravo kao što ljudi znaju, ili osjećaju, da oglasi i političke platforme ne moraju nužno bi­ ti istinite ili prave, a ipak ih slušaju i čitaju, i čak se pušta­ ju njima da ih vode — tako prihvaćaju i tradicionalne vri­ jednosti i čine ih dijelom svog mentalnog inventara. Kad sredstva masovne komunikacije harmonično i često neprim­ jetno slijevaju umjetnost, politiku, religiju i filozofiju s ko­ mercijalnim oglasima, ona dovode domene kulture na nji­ hov zajednički nazivnik — na formu robe. Muzika duše je takođe muzika trgovine. Uvažava se prometna, a ne istinska vrijednost. Na njoj je centrirana racionalnost statusa quo ko­ me se povinjava svaka strana joj racionalnost. Kako velike riječi slobode i ispunjenja izgovaraju vo­ đe i političari u kampanjama, na filmskim platnima, radiju i pozornicama, one postaju besmisleni zvukovi koji dobivaju značenje samo u kontekstu propagande, biznisa, discipline i relaksacije. Asimiliranje ideala i realiteta pokazuje razmjere prevladavanja ideala. On je spušten iz sublimirane domene duše ili duha, odnosno čovjekove intime, i preveden u operacionalne termine i probleme. Tu su progresivni elementi masovne kulture. Njihova perverzija indicira činjenicu da je razvijeno industrijsko društvo suočeno s mogućnošću materijalizacije ideala. Potencijalne mogućnosti ovog društva sve više reduciraju sublimiranu sferu u kojoj su uslovi čovjekova života bili predstavljeni, idealizirani i optuženi. Viša kultura postaje dio materijalne kulture. U toj transformaciji ona gubi veći dio svoje istine. Viša kultura Zapada — čije moralne, estetičke i inte­ lektualne vrijednosti industrijsko društvo još uvijek dekla-

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

69

rira — bila je predtehnološka kultura, kako u funkcional­ nom tako i u kronološkom smislu. Njeno važenje je proizla­ zilo iz iskustva svijeta koji više ne postoji i koji se ne može vratiti jer je u striktnom smislu obezvrijeđen tehnološkim društvom, štaviše, ta kultura je ostala velikim dijelom feu­ dalna kultura čak kad joj je buržoasko razdoblje dalo neke od njenih najtrajnijih formulacija. Ona je bila feudalna ne samo zbog svoje ograničenosti na privilegirane manjine, ne samo zbog inherentnih joj romantičnih elemenata (o kojima ćemo raspravljati nešto kasnije) već, takođe, zbog toga što su njena autentična djela izražavala svjesnu, metodičku ali­ jenaciju od cjelokupne domene biznisa i industrije i pripadnog im poretka profita i kalkula. Iako je taj buržoaski poredak našao svoju bogatu — i čak afirmativnu — reprezentaciju u umjetnosti i literaturi (kao u holandskih slikara sedamnaestog stoljeća, u Goetheovom Wilhelmu Meistern, u engleskom romanu devetnaestog stoljeća, u Thomasa Manna) — ostao je to poredak zasje­ njen, razbijen, opovrgnut jednom drugom dimenzijom koja je bila nepomirljivo antagonistička poretku biznisa, optuži­ vala ga je i negirala. Nije ta druga dimenzija bila reprezen­ tirana religioznim, spiritualnim, moralnim herojima (koji su često podržavali postojeći poredak), već više takvim izopće­ nim likovima kao što su umjetnik, prostitutka, brakolomnica, veliki kriminalac i vagabund, ratnik, pjesnik bundžija, đavo, luda — onima koji ne zarađuju za življenje, u najma­ nju ruku — ne na regularan i normalan način. No, ti likovi nisu iščezli iz literature razvijenog indu­ strijskog društva; oni preživljuju bitno transformirani. Vamp, nacionalni heroj, bitnik, neurotična kućanica, gangster, star, idealizirani magnat imaju sasvim različitu, i čak suprotnu funkciju od svojih kulturnih prethodnika. Oni više nisu li­ kovi drugog načina života, već ćudljivosti, ili tipovi istog ži­ vota koji služe više kao afirmacija nego kao negacija pos­ tojećeg poretka. Bez sumnje je svijet njihovih prethodnika bio zaostao predtehnološki svijet, svijet dobre savjesti ο nejednakosti i mukotrpnom radu u kome je rad još uvijek bio sudbinska nesreća. No, ipak, bio je to svijet u kome priroda i čovjek

70

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

još nisu bili organizirani kao stvari i instrumenti. Svojim ko­ deksom formi i manira, stilom i vokabularom pripadne joj literature i filozofije, ta prošla kultura je izražavala sadržaj svijeta u kome su doline i šume, sela i krčme, plemići i kmetovi, saloni i dvorovi bili dio iskustva ο realitetu. U stihu i prozi te predtehnološke strukture je ritam onih koji lutaju ili se voze u kočijama, onih koji imaju vremena i za­ dovoljstvo da misle, kontempliraju, osjećaju i pripovijedaju. To je zastarjela i prevladana kultura, a može se vra­ titi samo u snovima i djetinjim regresijama. No, ta kultu­ ra je u nekim svojim odlučnim elementima također posttehnološka. Njeni najrazvijeniji stavovi i slike, izgleda, nadživljavaju svoje apsorbiranje u upravljana zadovoljstva i sti­ mulanse; oni i nadalje proganjaju svijest s mogućnošću svo­ ga ponovnog rođenja u kompletnosti tehničkog progresa. Oni su izraz slobodne i svjesne alijenacije od postojećih ob­ lika života kojom se literatura i umjetnost suprotstavljaju tim oblicima čak i tamo gdje ih ukrašavaju. Za razliku od Marxova koncepta, koji označava čov­ jekov odnos spram samog sebe i svog rada u kapitalističkom društvu, umjetnička alijenacija je svjesna transcendencija otuđene egzistencije — »viša razina«, ili posredovana alijena­ cija. Konflikt sa svijetom progresa, negiranje poretka biz­ nisa, antiburžoaski elementi u građanskoj literaturi i umjet­ nosti ne mogu se pripisati ni estetskoj niskosti tog poretka niti romantičkoj reakciji — nostalgičnom uzvisivanju iščezavajućeg stupnja civilizacije. »Romantičan« je izraz prezri­ vog omaložavanja, olako primijenjen na diskreditirajuće avan­ gardne pozicije. Isto tako, izraz »dekadentan« daleko češće diskreditira genuino progresivna obilježja kulture na umoru negoli stvarne činioce raspada. Tradicionalne slike umjet­ ničke alijenacije su odista romantične jednakomjerno svojoj estetskoj inkompatibilnosti s datim razvojem društva. Ta inkompatibilnost je znamen njihove istine. Ono na što one prisjećaju i čuvaju u pamćenju pripadno je budućnosti: ocrtavanja su to zadovoljenja koje bi rastočilo ovo društvo koje ga obuzdava. Ta ocrtavanja, u njihovoj oslobodilačkoj i sub­ verzivnoj ulozi nanovo nalazimo u velikoj nadrealističkoj li­ kovnoj umjetnosti i književnosti dvadesetih i tridesetih godina

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

71

našeg vijeka. Njihov smjer i pripadnost, te dimenziju koju razotkrivaju, mogu indicirati i ne specijalno odabrani primje­ ri iz bazičnog literarnog vokabulara: duša, duh, srce; la recherche de l'absolu, Les Fleurs du mal, la femme-enfant; the Kingdom by the Sea; Le Bateau ivre i Long-legged Bait; Feme i Heimat; no, takođe demon rum, demon mašina i de­ mon novac; Don Juan i Romeo, Master Builder i When We Dead Awake. Ovo puko njihovo nabrajanje pokazuje da pripadaju izgubljenoj dimenziji. Nisu te umjetničke preokupacije obezvažene zbog njihove literarne zastarjelosti. Neke od njih pripadaju i suvremenoj literaturi te preživljavaju u najna­ prednijim djelima. Obezvažena je njihova subverzivna snaga, njihov destruktivni sadržaj — njihova istina. Transformira­ jući se, one nalaze svoje utočište u svakodnevnom životu. Otuđena i otuđujuća djela intelektualne kulture postaju opće rasprostranjena dobra i servisi. Da li je njihova masovna rep­ rodukcija i konzumcija samo promjena u kvantitetu, naime porast razumijevanja i cijenjenja, demokratizacija kulture? Umjetnička istina je uvijek bila dopuštena (ako je uopće bila dopuštena) kao »viši« poredak, koji ne bi trebalo da ome­ ta poredak biznisa i zaista ga nije ometao. Ono što se promi­ jenilo u suvremenom periodu jest razlika tih dviju sfera i njihovih istina. Apsorbirajuća moć društva ispražnjuje um­ jetničku dimenziju time što asimilira njezine antagonističke sadržaje. U domeni kulture se manifestira novi totalitarizam baš u pluralizmu koji harmonizira, pa naj kontradiktorni ja djela i istine mirno koegzistiraju u indiferentnosti. Prije ovog izmirenja, umjetnost je bila bitno alijena­ cija koja je podržavala i zaštićivala kontradikciju — nesrećna svijest podijeljenog svijeta, poražene mogućnosti, neispunje­ ne nade i iznevjerena obećanja. Ona je bila racionalna, spo znajna snaga koja je razotkrivala u realitetu potiskivanu i odbijenu dimenziju čovjeka i prirode. Njezina istina je bila u probuđenim iluzijama, u insistiranju na kreiranju svijeta u kome je teror života osviješten i suspendiran — savladan prepoznavanjem. To je čudo chef-d'oeuvre; to je tragedija podnošena do kraja, a kraj tragedije je — nemogućnost njena rješenja. Živjeti svoju ljubav i mržnju, živjeti ono što netko

72

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

jest znači poraz, rezignaciju i smrt. Zlodjela društva, pakao koji je čovjek učinio za čovjeka postaju nepokorljive kozmi­ čke snage. Napetost između aktualnog i mogućeg je preoblikova­ na u nerješiv konflikt u kome je pomirenje po gracilnosti djela kao forme: ljepota kao »promesse de bonheur«. U for­ mi djela su stvarne okolnosti postavljene u jednu drugu di­ menziju u kojoj se realitet pokazuje kao što jest. Tako on govori istinu ο sebi; njegov jezik prestaje biti jezik varke, ignorancije i prepuštanja. Umjetničko kazivanje naziva fakte njihovim imenom i njihova vladavina se ruši; ono potko­ pava svakodnevno iskustvo i pokazuje da je ovo osakaćeno i lažno. No, umjetnost ima tu magičnu moć samo kao moć negiranja. Ona može govoriti svojim vlastitim jezikom samo dok su žive slike koje odbijaju i opovrgavaju postojeći po­ redak. Flaubertova Madame Bovary se razlikuje od jednako tužnih ljubavnih priča suvremene literature činjenicom da je skromni Vokabular njenog stvarnog života još uvijek sa­ državao vizije ove heroine, ili, ona je čitala priče koje su sadržavale te vizije. Njena težnja je bila fatalna jer tamo nije bilo psihoanalitičara. Nije ga bilo jer on u njenom svijetu ne bi bio u stanju da je izliječi. Ona bi ga bila odbila kao dio poretka Yonvillea, koji ju je uništio. Njena priča je »tra­ gična« jer je zaostalo bilo društvo u kome se odigrala, sek­ sualni moral još neliberaliziran, a psihologija još neinstitucionalizirana. Društvo koje je tad tek dolazilo »riješilo« je njen problem tako što ga je obuzdalo. Zacijelo bi bilo bes­ misleno reći da je njena tragedija, ili tragedija Romea i Ju­ lije, riješena modernom demokracijom. No, isto tako bi bes­ misleno bilo poreći historijsku bit te tragedije. Razvoj tehno­ loškog realiteta ne potkopava samo tradicionalne forme već i samu bazu umjetničke alijenacije — to jest, on tendira obezvaživanju ne samo određenih »stilova«, već, također, sa­ me supstancije umjetnosti. Bez sumnje, alijenacija nije jedina karakteristika um­ jetnosti. Analiza, a čak i naznačavanje tog problema jest iz­ van okvira ovog djela, no, možemo pružiti neke sugestije u cilju pojašnjenja. Kroz cijele periode civilizacije umjetnost se

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

73

javlja kao potpuno integrirana u pripadno društvo. Egipat­ ska, grčka i gotička umjetnost poznati su primjeri; obično se navodi Bach i Mozart da bi se potvrdile »pozitivne« strane umjetnosti. Mjesto umjetničkog djela u predtehnološkoj i dvodimenzionalnoj kulturi veoma je različito od njegova mje­ sta u jednodimenzionalnoj civilizaciji, ali alijenacija karakterizira kako afirmativnu tako i negativnu umjetnost. Odlučna razlika nije psihološka — između umjetnosti kreirane u radosti i umjetnosti sačinjene u tuzi, između duševnog zdravlja i neuroze, već razlika između umjetničke i društvene zbilje. Bitan kvalitet čak najafirmativnije umjet­ nosti je rascjep od društvenog realiteta, iracionalno ili racio­ nalno suprotstavljanje; ona je otuđena takođe od same pub­ like kojoj se obraća. Bez obzira koliko su hram i katedrala bili blizu i poznati ljudima koji su živjeli oko njih, oni su ostail u zastrašujućem i uzvišenom kontrastu spram svako­ dnevnog života roba, seljaka i obrtnika — a, možda, čak spram svakodnevnog života njihovih gospodara. Bilo da je to ritualizirano ili ne, umjetnost sadrži racionalitet negacije. U svojim naprednim pozicijama, ona je veliko odbijanje — protest protiv onoga što jest. Sačinjeni modi u kojima se čovjek i stvari pojavljuju, pjevaju, ogla­ šavaju i govore jesu modi opovrgavanja, slamanja i krei­ ranja nanovo njihove faktične egzistencije. No, ti modi ne­ gacije plaćaju danak antagonističkom društvu s kojim su vezani. Kako je svijet umjetnosti koji oni tvore odvojen od sfere rada u kojoj društvo reproducira sebe i svoju mizeriju, ostaje on, sa svom svojom istinom, privilegija i iluzija. Uprkos svoj demokratizaciji i popularizaciji, umjetnost nastavlja u toj formi kroz devetnaesto i u dvadeseto stoljeće. »Viša kultura« u kojoj se izvodi ta alijenacija ima svoj vlas­ titi ritual i stil. Salon, koncert, opera, kazalište oblikovani su tako da kreiraju i zazivaju jednu drugu dimenziju rea­ liteta. Njihovo posjećivanje zahtijeva pripreme kao za sve­ čanost; oni odsijecaju i transcendiraju svakodnevno iskustvo. Sad razvijeno tehnološko društvo sve više zatvara taj bitni rascjep između umjetnosti i poretka svakodnevnog ži­ vota što ga je održavala umjetnička alijenacija. Njegovim

i . ;

, «

74

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

zatvaranjem je sad odbijeno i veliko neprihavaćanje; »druga dimenzija« je apsorbirana u predominantnom toku zbivanja. I samo djela alijenacije su inkorporirana u ovo društvo, pa cirkuliraju kao dio ili pošiljka opreme koja dekorira i psihoanalizira predominantan tok. Ona tako postaju komerci­ jalna dobra — prodaju se, pružaju udobnost i uzbuđenje. Neokonzervativni kritičari Ijevičarskih kritičara maso­ vne kulture izruguju se protestu protiv instaliranja Bachove muzike čak i u kuhinje, protiv Platona i Hegela, Schelleya i Baudelairea, Marxa i Freuda u prodavaonicama robe široke potrošnje. Oni insistiraju na uvažavanju činjenice da su kla­ sici napustili mauzolej i da su oživjeli, da su ljudi baš utoli­ ko obrazovaniji. Istina, no, oživljujući kao klasici, oni žive drugačije nego što su sami; lišeni su svoje antagonističke sna­ ge, osuđenja, koje je upravo i bilo dimenzija njihove istine. Ta­ ko se fundamentalno izmijenila intencija i funkcija tih djela. Dok su nekad bila u kontradikciji sa statusom qvo, sad ta kontradikcija iščezava. Takvo asimiliranje je historijski preuranjeno; ono za­ sniva jednakost u kulturi, a očuvava dominaciju. Društvo eliminira prerogative i privilegije feudalno aristokratske kul­ ture skupa s njenim sadržajem. To da su transcendirajuće istine umjetnosti, estetika života i misao bili pristupačni sa­ mo manjini bogatih i obrazovanih jest greška represivnog društva. Ona se ne može korigirati džepnim izdanjima, op­ ćim školovanjem, long-play pločama i ukidanjem svečane od­ jeće za kazalište i koncertnu dvoranu *)· Privilegije u kulturi su izražavale nepravdu slobode, suprotnost između ideolo­ gije i stvarnost, odvojenost intelektualne proizvodnje od ma­ terijalne. No, one su, takođe, osigurale zaštićenu domenu u kojoj su tabuirane istine mogle preživjeti u apstraktnoj pu­ nini — udaljene od društva koje ih je obuzdavalo. Sad je odstranjena ta udaljenost — as njom suprot­ stavljanje i optužba. Još uvijek postoje tekst i ton, ali je po­ korena distancija po kojoj su bili Luft von anderen Plane1) Da ne bude nesporazuma: u granici svoga dosega, džepna iz­ danja, opće obrazovanje i long-play ploče istinski su blagoslov.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

75

ten 2 ) . Umjetnička alijenacija postaje tako funkcionalna kao i arhitektura novih kazališta i koncertnih dvorana u kojima se prikazuje. Također su i ovdje racionalno i zlo nerazdvojivi. Bez sumnje je nova arhitektura bolja, tj. ljepša i praktičnija od čudovišta viktorijanske ere. No, ona je i »integriranija« — kulturni centar urasta u trgovinski centar, centar mjesne vlasti ili u sjedište vlade. Dominacija ima vlastitu estetiku, a demokratska dominacija demokratsku estetiku. Dobro je da sad gotovo svatko može imati umjetnička djela u svojim prstima tako što okreće dugme svoga televizora ili što samo stupi u obližnju prodavnicu robe široke potrošnje. Pa ipak, u tom emitiranju, ona se pretvaraju u kotačiće u mašini kulture koja prepravlja njihov sadržaj. Skupa s drugim modima negacije, umjetnička alije­ nacija je prevladana procesom tehnološkog racionaliteta. Kad je sagledana kao učinak tehničkog progresa, promjena razot­ kriva svoju dubinu i stepen svoje ireverzibilnosti. Suvremeni stupanj razvoja daje novo određenje mogućnostima čovjeka i prirode u skladu s novim raspoloživim sredstvima za nji­ hovu realizaciju. U svjetlosti tih mogućnosti predtehnološke koncepcije gube svoju moć. Valjanost njihove istine je vilikim dijelom ovisila ο ne­ uključenoj i nepokorenoj dimenziji čovjeka i prirode, ο uskim granicama organizacije i manipulacije, ο »nerastvorljivoj sr­ ži« koja se opirala integraciji. U potpuno razvijenom indu­ strijskom društvu tu nerastvorljivu srž sve više istanjuje teh­ nološki racionalitet. Bez sumnje, fizička transformacija svi­ jeta zahtijeva mentalnu transformaciju njegovih simbola, sli­ ka, ideja. Očito, kad gradovi, i magistrale, i nacionalni par­ kovi niču na negdašnjim selima, dolinama i šumama, kad motorni čamci jure po jezerima, a avioni paraju nebo — tad ova područja, kao područja suprotstavijenog, gube karakter kvalitativno drugačije stvarnosti. Kako je kontradikcija djelo logosa — racionalna kon­ frontacija »toga što nije« s onima »što jest« — ona mora 2 ) Stefan George, u Arnold Schönbergovu kvartetu u Fis-molu. Pogledaj : Th. W. Adorno, P h i l o s o p h i e d e r n e u e n M u s i k , J. C. B. Mohr, Tübingen, 1949, str. 19. i dalje.

76

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

XIX

imati medijum komunikacije. Borba za taj medijum ili, pre­ ciznije, borba protiv njegova apsorbiranja u predominantnu jednodimenzionalnost očituje se u avangardnim naporima da se kreira otuđenje koje bi nanovo učinilo umjetničku istinu komunikativnom. Bertolt Brecht je dao nacrt teorijskih fundacija tih na­ pora. Totalni karakter postojećeg društva suočava dramskog pisca s pitanjem da li je još uvijek moguće »predstaviti su­ vremeni svijet u teatru« — to jest, predstaviti ga tako da gledalac shvati istinu koju komad treba da isporuči. Brecht odgovara da suvremeni svijet može biti tako predstavljen sa­ mo ako je predstavljen kao predmet koji treba izmijeniti 3 ) — kao stanje negativnosti koja treba biti negirana. To je dok­ trina koju treba naučiti, razumjeti i slijediti u igri. No, tea­ tar jest, i treba da bude, razonoda, zadovoljstvo. Pa, ipak, zabava i učenje nisu suprotnosti; zabavljanje može biti naj­ efikasniji mod učenja. Teatar mora slomiti gledaočevo identi­ ficiranje s događajima na pozornici da bi poučio što suvre­ meni svijet doista jest iza ideološkog i materijalnog vela, te kako može biti promijenjen. Potrebni su distanca i refleksija, a ne emfaza i osjećanje. Efekat otuđivanja (Verfremdung­ seffekt) treba da proizvede disocijaciju u kojoj svijet može biti raspoznat kao ono što jest. »Stvari svakodnevnog života su izdignute iz sfere samoevidentnog . . ,«4) »Ono što je .pri­ rodno' mora poprimiti obilježja čudnog. Samo tako se mogu razotkriti zakoni uzroka i učinka.« 5 ) »Efekat otuđivanja« nije nametnut literaturi. To je vla­ stiti odgovor književnosti na opasnost totalnog biheviorizma — pokušaj da se spase racionalitet negativnog. U tom pokuša­ ju veliki »konzervativac« literature udružuje snage s radikal­ nim aktivistom. Paul Valéry insistira na neizbježnoj pripadno­ sti poetskog jezika negaciji. Stihovi tog jezika »ne parlent ja­ 6 mais que de choses absentes« ). Oni govore o onom što, iako 3 ) Bertolt Brecht, S c h r i f t e n z u m T h e a t e r , Berlin i Frankfurt, Suhrkamp, 1957, str. 7, 9. 4 ) Ibidem, str. 76. 5 ) Ibidem, str. 63. 6 ) Paul Valéry, »Poésie et Pensée Abstraite«, u O e u v r e s ; édition de la Pléiade, Paris, Gallimard, 1957, vol. I, str. 1324.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

77

odsutno, proganja postojeći univerzum rasuđivanja i ponaša­ nja kao njegova najzabranjenija mogućnost — ni nebo ni pa­ kao, ni dobro ni zlo, već jednostavno »le bonheur«. Tako po­ etski jezik govori ο onome što je ovosvjetsko, što je vidljivo, opipljivo, čujno u čovjeku i prirodi — a ο onome što se ne vidi, ne dodiruje, ne čuje. Stvarajući i krećući se u medij umu koji prikazuje otsutno, poetski jezik je jezik spoznaje — no, spoznaje koja narušava pozitivno. U svojoj kognitivnoj funkciji poezija ispunjava veliki zadatak misli: »napor iz koga proizlazi da u nama živi ono što ne egzistira.« 7 ) Imenovanje »odsutnih stvari« lomi opčinjenost stvarima koje jesu. Štaviše, to je ulaženje drugačijeg reda stvari u po­ stojeći — »le commencement d'un monde« 8 ). U ovom izražavanju drugačijeg reda, koji je transcendencija unutar jednog svijeta, poetski jezik ovisi ο transcendentnim elementima u običnom jeziku"). No, totalna mo­ bilizacija svih sredstava u odbrani postojećeg realiteta je koordinirala sredstva izražavanja do te mjere da komunici­ ranje s transcendirajućim sadržajima postaje tehnički nemo­ guće. Opsesija koja je proganjala umjetničku svijest od vre­ mena Mallarméa — nemogućnost da se govori nereificiranim jezikom, da se komunicira negativno — prestala je biti op­ sesija. Ona se materijalizirala. Istinski avangardna književna djela saopćavaju pre­ lom s komuniciranjem. S Rimbaudom, a zatim s dadaizmom i nadrealizmom, književnost odbacuje upravo strukturu rasu­ đivanja koja je tokom povijesti kulture povezivali umjetnički i obični jezik. Sistem propozicije 1 0 ) (s rečenicom kao jedini­ com značenja) bio je medijum u kome su se dvije dimenzije zbilje mogle sresti, komunicirati, te biti dovedene u vezu. To sredstvo izražavanja je bilo zajedničko najsublimiranijoj ρο­ 7

Ibidem, str. 1333. Ibidem, str. 1327. (u odnosu na jezik muzike) 9 ) Pogledaj poglavlje VII knjige. 10 ) Pogledaj poglavlje V ove knjige. 8)

78

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

eziji i najnižoj prozi. Zatim je moderna poezija »razorila je­ zične sveze i vratila govor na stupanj riječi«11). Riječ odbija sjedinjenje, pravilo smisla rečenice. Ona razbija prethodno utvrđenu strukturu značenja i sama po­ staje »apsolutni objekat«, označuje nesnosni univerzum koji sam sebe poražuje — diskontinuum. Ovo narušavanje ling­ vističke strukture uključuje narušavanje iskustva ο prirodi: »Priroda postaje diskontinuum usamljenih i groznih obje­ kata zato što imaju samo faktične veze. Nitko za njih ne izabire privilegirano značenje, upotrebu ili služenje. Nitko ih ne reducira na to da znače mentalni odnos ili intenciju, što će reći, u posljednjoj analizi, nježnost . . . Taj svijet riječi bez veze, naoružan silom svoje eksplozivne moći, . . . te poetske riječi isključuju ljude. Nema poetskog humaniz­ ma u, modernosti': to nasilno rasuđivanje je puno terora, što znači da povezuje čovjeka, ne s drugim čovjekom, već s najnehumanijim slikama prirode, neba, pakla, svetosti, djetinjstva, ludosti, čiste materije itd.« 1 2 ). Tradicionalna umjetnička materija (slike, harmonije, boje) javlja se ponovo samo kao »citati«, rezidijumi prošlog značenja u kontekstu odbijanja. Tako nadrealističke slike — — »jesu skup onog što stvarstvenost zastire tabuom, dok je on opominje na njezino vlastito predmetno biće i na to da ona nije gotova ,da njezin racionalitet ostaje iracionalan. Nad­ realizam sabire ono što reifikacija odriče čovjeku; izopačenja pokazuju što su zabrane učinile onom koji teži. Posredstvom njih spašava nadrealizam zastarjelo, album idiosinkrazija iz kojih odiše čežnja za srećom ljudima uskraćenom u njihovu vlastitom tehniciranom svijetu.« 13 ) Ili, djelo Bertolda Brechta očuvava »promesse de bon­ heur« sadržano u romansi i kiču (mjesečina i plavo more; melodija i slatki dom; lojalnost i ljubav) tako što ga pretvara u politički ferment. Njegovi likovi pjevaju ο izgubljenim ra11 ) Roland Barthes, L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e , Paris, Editions du Sevil, 1953, str. 72 (potcrtao H. M.) 12 ) Ibidem, str. 73. i dalje. l3 ) Theodor W. Adorno, N o t e n z u r L i t e r a t u r , BerlinFrankfurt, Suhrkamp, 1958, str. 160.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

79

jevima i ο nezaboravnoj nadi (»Siehst du den Mond über Soho, Geliebter?« »Jedoch eines Tages, und der Tag war blau«. »Zuerst war es immer Sonntag«. »Und ein Schiff mit acht Segeln«. »Alter Bilbao Mond, Da wo noch Liebe lohnt«) — a pjesma je ο okrutnosti, lakomosti, eksploataciji, prevari i laži. Razočarana pjesma njihove izigranosti, no oni uče (ili su na­ učili) uzroke tomu, a samo učenjem uzroka (i kako da se bakće s njime) oni ponovo zadobivaju istinu svoga sna. Napori da se povrati Veliko Odbijanje u jeziku litera­ ture snose sudbinu apsorbiranja u ono što opovrgavaju. Mo­ derni klasici — avangardisti i bitnici imaju istu funkciju: oni razonođavaju ne dovodeći u opasnost dobru savjest ljudi dobre volje. Tehnički progres opravdava ovo apsorbiranje; ublaženje bijede u razvijenim industrijskim zemljama opovr­ gava odbijanje. Likvidiranje kulture je nusprodukt pokorenja prirode i sve većeg nadvladavanja neimaštine. Ovo društvo pokazuje u kolikom razmjeru postaju sredIjivi nerješivi konflikti time što obezvređuju srcu prirasle likove transcendencije inkorporirajući ih u sveprisutnu sva­ kodnevnu realnost. Ono pokazuje u kojoj mjeri su tragedija i romansa, prototipovi snova i briga, postale podatljive teh­ ničkom rješenju i raščinjenju. Psihijatar pazi na Don Juane, Rome, Fauste isto tako kao što pazi na Edipa — on ih lije­ či. Vladari svijeta gube metafizička obilježja. Teško da je pogodno za dramu, koja dopire dalje od oglasa 1 4 ), njihovo po­ javljivanje na televiziji, na konferencijama za štampu, u par­ lamentu, pred parlamentarnim odborima i državnim komisi­ jama, dok konsekvencije njihova djelovanja prelaze okvire drame. Racionalno organizirana birokracija upravlja recepti­ ma za nehumanost i nepravdu, no ona je nevidljiva u svom vitalnom centru. Duša sadrži malo tajni i težnji koje ne bi mogle biti razumno raspravljene, analizirane i izglasane. Usamljenost, taj bitni uslov koji je održavao pojedinca protiv i preko društva, — postaje tehnički nemoguća. Logička i lin14 ) Još uvijek postoji legendarni revolucionarni heroj koji može prkositi čak televiziji i štampi — njegov svijet je svijet »nerazvijenih« zemalja.

80

ČOVJEK JEDNE DIMÉNZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

gvistička analiza demonstrira da su stari metafizički problemi iluzorni. Pitanje ο »značenju« stvari je preformulirano kao p-i tanje ο značenju riječi, a postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja može pružiti sasvim adekvatne kriterije za od­ govor. To je racionalan univerzum koji pukom težinom i sna­ gom svog aparata blokira svaki izbjeg. U svom odnosu spram realiteta svakodnevnog života, kultura prošlosti je bila i opo­ zicija i ukras, i povik i rezignacija. Ona je bila takođe i jav­ ljanje domene slobode: odbijanje poslušnosti. Takvo odbi­ janje ne može biti blokirano bez kompenzacije koja, iz­ gleda, pruža veće zadovoljenje nego što ga pruža odbijanje. Pokorenje i objedinjenje suprotnosti, što nalazi svoje ideolo­ ško veličanje u transformaciji više kulture u popularnu, zbiva se na materijalnim osnovama poraslog zadovoljenja. To je ta­ kođe osnova zamašne desublimacije. Umjetnička alijenacija je sublimacija. Ona kreira slike situacija koje su neizmirljive s postojećim principom rea­ liteta, no koje, budući da su umjetničke vizije, postaju snoš­ ljive, čak odgojne i korisne. Sad su te vizije obezvažene. Nji­ hovo inkorporiranje u kuhinju, ured, dućan, komercijalno širenje u svrhu biznisa i razonode — u izvjesnom smisluje desublimacija, nadomještanje posredovanog zadovoljenja neposrednim. To je desublimacija s »pozicije snage« — prakti­ cirana u društvu koje sebi može dozvoliti da pruži više nego ranije jer su njegovi interesi postali najvlastitije potrebe gra­ đana i jer radosti koje ono pruža proizvode društvenu kohe­ ziju i zadovoljstvo. Princip zadovoljstva je inkorporiran u principu reali­ teta; seksualnost je oslobođena (ili, preciznije, liberalizirana) u društveno konstruktivne forme. Ovaj pojam implicira da 15 postoje represivni modi desublimacije ), u poređenju s ko­ jima sublimirani nagoni i objektivi sadrže više zastranjenja, slobode i odbijanja da se respektiraju društveni tabui. Tako se represivna desublimacija javlja kao zaista operativna u seksualnoj sferi. I ona je, kao i desublimacija kulture, na 15 ) Pogledaj moju knjigu pogllavlje X.

Eros

i

civilizacija,

naročito

81

djelu kao nusprodukt društvenih kontrola tehnološke stvar­ nosti koja proširuje slobodu intenzivirajući dominaciju. Povezanost desublimacije i tehnološkog društva će, vjcrovatno, najbolje biti osvijetljena ukazivanjem na promjenu u društvenoj upotrebi energije instinkata. Nije u ovom društvu sve vrijeme potrošeno na meha­ nizme, i s njima, radno vrijeme (tj. neradostan, nužan rad) i nije sva energija koju ušteđuje mašina radna snaga. Mehani­ zacija je također »prištedjela« libido, energiju instinkta života — to jest, isključila ju je iz prethodnih realizacija. To je jezgro istine u romantičnom kontrastu modernog putnika i pjes­ nika, ili obrtnika lutalice, proizvodnje na tekućoj vrpci i obrta, grada i velegrada, tvornički proizvedenog kruha i domaćeg kruha, jedrilice i motornog čamca, itd. Istina, taj romantični predtehnološki svijet je bio prožet bijedom, teš­ kim radom i prljavštinom što su okruživali sve zadovoljstvo i radost. Pa, ipak, postao je »krajolik«, medijum libidinoznog iskustva koji više ne postoji. S njegovim iščezavanjem (historijskim preduvjetom progresa), deerotizirana je cijela dimenzija ljudske aktivnosti i pasivnosti. Nepopustljivo je reducirana okolina iz koje je čovjek mogao postići zadovoljstvo — koja je mogla biti go­ tovo tako zadovoljavajući objekt-cathexis kao ekstenzirana zona tijela. Time je reducirana i cjelina libidinoznog cathexisa. Rezultat je lokalizacija i kontrakcija libida, reduci­ ranje erotskog iskustva i zadovoljenja na seksualno 1 6 ). Na primjer, uporedite izlive ljubavi na livadi i u auto­ mobilu, ili šetnju ljubavnika van gradskih zidina i u Man­ hattan ulici. U prvim navedenim slučajevima okolina sudje­ luje, poziva libidinozni cathexis i tendira tome da bude erotizirana. Libido prelazi neposredne erotogene zone — to je proces nerepresivne sublimacije. Za razliku od toga, izgleda da mehanizirana okolina blokira takvo samotranscendiranje libida. Gonjen težnjom da proširi polje erotičkih zadovolje16 ) Prema terminologiji upotrijebljenoj u kasnijim Freudovim djelima: seksualnost kao specijaliziran«, parcijalan nagon; Eros je nagon cijelog organizma.

82

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

nja, libido postaje manje »polimorfan«, manje sposoban za erotiziranje preko lokaliziranog seksualiteta, pa je ovaj in­ tenziviran. Tako se umanjuje erotska, a intenzivira seksualna ener­ gija, tehnološka stvarnost limitira djelokrug sublimacije. Ona također umanjuje potrebu za sublimacijom. Izgleda da je u mentalnom aparatu znatno snižena napetost između onog za čime se čezne i onog što je dozvoljeno, pa princip realiteta ne traži više zamašnu i bolnu transformaciju instinktnih potreba. Pojedinac se mora adaptirati svijetu koji više, čini se, ne zahtijeva odricanje od najvlastitijih potreba — svijetu koji nije bitno neprijateljski. Tako je preduvjetovano ono što organizam spontano prihvaća kao ponuđeno. Veća sloboda djeluje u prilog sta­ tus quoa opće represije, a ne protiv njega, utoliko što ne uključuje ekstenziranje i razvoj instinktnih potreba, već, na­ protiv, njihovo kontrahiranje. To je »institucionalizirana desublimacija«. Ona je vitalan faktor u sačinjanju autoritarne ličnosti našeg vremena. često je zamijećeno da razvijena industrijska civiliza­ cija operira s ovećim stupnjem seksualne slobode — »ope­ rira« u tom smislu što ova postaje tržišna vrijednost i faktor društvenog ponašanja. Tijelu je dozvoljeno da izloži svoja seksualna obilježja u svakodnevnom svijetu rada i u radnim odnosima iako ono nije prestalo biti instrument rada. To je jedno od vanrednih ostvarenja industrijske civilizacije. Ono je omogućeno reduciranjem prljavog i teškog fizičkog rada, dostupnošću jeftine, privlačne odjeće, kozmetike i fizičke hi­ gijene, zahtjevima koje postavlja industrija oglašavanja itd. Seksualno privlačne činovnice i prodavačice, muška ljepota pomoćnika direktora i šefa odjela uvelike su podobne robe, a posjedovanje prikladne ljubavnice — nekad privilegija kra­ ljeva, prinčeva i lordova — olakšava karijeru čak i manje istaknutih redova u zajednici biznisa. Funkcionalizam u svom artističkom vidu proizvodi taj trend. Dućani i uredi se otvaraju i izlažu svoj personal po­ sredstvom ogromnih staklenih prozora; u unutrašnjem ure­ đaju je sve manje visokih blagajničkih pultova i neprovidnih pregrada. Iščezavanje privatnosti u masovnim stambenim ku-

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

83

ćama i domovima predgrađa slama barijeru koja je ranije odvajala individualnu egzistenciju od javne i lakše razotkri­ va atraktivna svojstva tuđih žena i muževa. Ovo podruštvljavanje nije suprotno, već komplementar­ no deerotizaciji okolice. Seks je integriran u radne i javne odnose, pa je tako postao podatljiviji (kontroliranom) zado­ voljenju. Tehnički progres i konfornije življenje dozvoljavaju sistematsko uključivanje libidinoznih komponenti u domenu proizvodnje i razmjene roba. Bez obzira na to koliko je kon­ trolirana mobilizacija instinktne energije (ponekad to seže i do znanstvenog ovladavanja libidom), bez obzira na to u kolikoj mjeri je ta kontrolirana mobilizacija potporanj status quou — ona zadovoljava i pojedinca, objekt organizacije, ta­ ko što ga raduje motorni čamac, upotrebljavanje motorne kosilice trave i brza vožnja automobila. U mobilizaciji libida i upravljanju njime je, velikim dijelom, razlog dobrovoljnoj koordinaciji s postojećim, od­ sustvu terora, predodređenoj harmoniji između individualnih potreba i društveno traženih želja, ciljeva i aspiracija. Dakle, i u sferi instinkata potvrđuje se tehnološko i političko pokorenje transcendirajućih faktora u ljudskoj egzistenciji, tako karakteristično za razvijenu industrijsku civilizaciju. Zadovo­ ljenje je put koji rađa podređivanje i slabljenje ratia pro­ testa. Uveliko je proširen niz društveno dozvoljenih i poželj­ nih zadovoljenja. No, posredstvom tog zadovoljenja reduci­ ran je Princip Zadovoljstva — on je lišen svojih zahtjeva nepomirivih s postojećim društvom. Zadovoljstvo harmonizi­ rano s postojećim rezultira podređivanjem. Za razliku od zadovoljstava u postojeće ukolotečene desublimacije, sublimacija čuva svijest ο odricanju koje repre­ sivno društvo nameće pojedincu i time čuva potrebu za oslo­ bođenjem. Zacijelo, moć društva ojačava sublimaciju; no, nesrećna svijest te moći već probija kroz alijenaciju. Isto tako svaka sublimacija prihvaća društvene barijere, zadovo­ ljenja instinkata, ali ih, također, i krši. Cenzurirajući podsvjesno i prožimajući ga savješću, Super-ego također cenzurira cenzora jer razvijena savjest re-

84

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoljenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrecnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahîverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

JEDNODIMENZIONALNO

DRUSTVO

85

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubij ana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno, muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksplo­ atacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi ukliučivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem υ fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

84

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

gistrira zabranjen rđav akt ne samo u individuumu već i u njegovu društvu. Obratno, gubitak savjesti, proizašao iz zado­ voljavajućih sloboda pruženih od strane neslobodnog društva, ojačava sretnu svijest, koja olakšava prihvaćanje zlodjela tog društva. To je znamen opadanja autonomije i razumijevanja. Sublimacija zahtijeva visok stupanj autonomije i razumijeva­ nja; ona je posredovanje između svjesnog i nesvjesnog, iz­ među primarnih i sekundarnih procesa, intelekta i instinkta, odricanja i pobune. U svojim najpotpunijim formama, takvim kao što je umjetničko djelo, sublimacija postaje kognitivna snaga koja poražava potiskivanje klanjajući mu se. Iz aspekta spoznajne funkcije ovakvog načina subli­ macije, desublimacija, predominantna u razvijenom industrij­ skom društvu, razotkriva svoju istinsku konformističku funk­ ciju. Ovo oslobođenje seksualnosti (i agresivnosti) oslobađa instinktne težnje od mnogo nesrećnosti i nezadovoljstva što pokazuju represivnu moć postojećeg univerzuma udovoIjenja. Bez sumnje, postoji penetrantna nesrećnost, a sretna svijest je dosta klimava — tanka površina iznad straha, frustracije i gađenja. Ta nesrećnost se lako stavlja na raspo­ laganje političkoj mobilizaciji. Bez prostora za svjesni razvoj, ona može postati nagonski rezervoar za novi fašistički način života i smrti. No, ima mnogo načina kojima nesrećnost ispod srećne svijesti može biti preokrenuta u izvor snage i kohezije društvenog poretka. Konflikti nesrećnog individuuma su sad daleko podobniji izlječenju od onih koji su potvrđivali »ne­ lagodu u civilizaciji« Freuda. Adekvatnije ih određuje »neurotička osoba našeg vremena« nego vječna borba Erosa i Thanatosa. Kontrast u prikazivanju seksualnosti u klasičnoj i ro­ mantičnoj književnosti i suvremenoj književnosti osvjetljuje način kojim kontrolirana desublimacija oslabljuje instinktualni revolt protiv postojećeg principa realiteta. Ako se iz dje­ la koja su po svojoj supstanciji i unutarnjoj formi određena erotičkim preokupacijama izaberu bitno različiti primjeri kao što su Racineova Fedra, Geotheov Vahlverwandschaften, Les Fleurs du Mal Baudelairea, Tolstojeva Ana Karenjina, seksu­ alnost se konzistentno javlja u visoko sublimiranoj, »posre-

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

85

dovanoj«, refleksivnoj formi. Ali ona je apsolutna, beskom­ promisna, bezuslovna. Domena Erosa je od početka i domena Thanatosa. Ispunjenje je destrukcija — ne u moralnom ili sociološkom, već u ontološkom smislu. Ono je s onu stranu dobra i zla, s onu stranu društvenog morala, te tako ostaje van dohvata postojećeg principa realiteta koga taj Eros od­ bija i razara. Nasuprot tome, desublimirana seksualnost je na djelu u O'Neillovih alkoholičara i Faulknerovih grubijana, u Tram­ vaju nazvanom čežnja i pod Vrućim limenim krovom, u Loliti i u svim pričama ο hollywoodskim i newyorskim orgija­ ma, kao i u avanturama kućanica iz predgrađa. To je besko­ načno realističnije, odvažno, neinhibirano. To je dio društva u kome se događa, no nigdje nije negacija. Ono što se tu zbiva sigurno je divlje i nedecentno. muževno i sladokusno, sasvim nemoralno — i upravo zbog toga savršeno bezopasno. Sublimirana forma seksualnosti — forma koja je stil, jezik kojim je ispričana priča — bila je znamen nepomirivih snova. Seksualnost oslobođena ove forme preokreće se u sred­ stvo bestselera ugnjetavanja. Ni ο jednoj seksualno privlač­ noj ženi u suvremenoj literaturi ne može se reći ono što Bal­ zac kaže ο prostitutki Esther: da joj je bila svojstvena njež­ nost koja cvate samo u beskonačnosti. Ovo društvo preokre­ će sve čega se dotakne u potencijalan izvor progresa i eksnloatacije, robovanja i zadovoljenja, slobode i ugnjetavanja. Sek­ sualnost nije iznimka. Koncept ο kontroliranju desublimacije bi uključivao mogućnost simultanog otpuštanja potisnutog seksusa i agre­ sivnosti. To izgleda inkompatibilno s Freudovim učenjem ο fiksnom kvantumu instinktne energije što stoji na raspola­ ganju za distribuciju između dva primarna nagona. Prema Freudu bi jačanje seksualnosti (libido) nužno uključivalo slabljenje agresivnosti, i vice versa. No, ako bi društveno dozvoljeno i podržavano opuštanje libida bilo oslobođenje parcijalnog i lokaliziranog seksualiteta, ono bi bilo jedno­ značno sa stvarnim potiskivanjem erotičke energije, pa bi ovakva desublimacija bila kompatibilna s rastom kako sub­ limiranih tako i nesublimiranih formi agresivnosti. Agresiv-

86

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

nost je na djelu u cijelom suvremenom industrijskom dru­ štvu. Da li je ona dosegla stupanj normalizacije kad se lju­ di navikavaju na rizik svog vlastitog istrebljenja i dezinte­ gracije u kursu normalne nacionalne spremnosti? Ili je to suglašavanje potpuno zasnovano u njihovoj nemoći da do­ gađanja značajnije uplivišu? U svakom slučaju, rizik izbježljive destrukcije koju je čovjek sačinio postaje normalan dio mentalnog i materijalnog obitovališta ljudi pa ne može više služiti za optuživanje i opovrgavanje postojećeg društvenog sistema, štaviše, kao dio njihovog svakodnevnog domaćinstva, čak ih može vezati za sistem. Dovoljno je transparentna eko­ nomska i politička povezanost između apsolutnog neprijatelja i visokog životnog standarda (te željenog stupnja zaposleno­ sti), ali ona je i dovoljno racionalna da bude prihvaćena. Pod pretpostavkom da je rušilački nagon (u konačnoj analizi: instinkt smrti) značajna komponenta energije koja hrani tehničko pokorenje čovjeka i prirode, razvoj sposob­ nosti društva da manipulira tehničkim progresom povećava, također, njegovu sposobnost da manipulira tim instinktom i da ga kontrolira, tj. da ga zadovolji »proizvodno«. Tad bi dru­ štvena kohezija ojačala do najdubljih instinktnih korjenova. Žrtve bi primale najveći rizik, a čak i fakat rata ne samo uz bespomoćno prihvaćanje već, također, s povlađivanjem instin kata. I ovdje bismo imali kontroliranu desublimaciju. Institucionalizirana desublimacija se tako javlja kao aspekat »upokorenja transcendencije« postignutog u jednodi­ menzionalnom društvu. Iste su tendencije društva u domeni politike i kulture i u sferi instinkata — reduciranje i čak ap­ sorbiranje opozicije (kvalitativna razlika!). Rezultat je atro­ fija mentalnih organa u pronicanju protivurječnosti i alterna­ tiva, pa srećna svijest dominira u jednoj preostaloj dimenziji tehnološkog ratia. Ona odražava vjerovanja da je stvarnost racionalna i da postojeći sistem, uprkos svemu, snabdijeva dobrima. Ljudi su usmjereni tako da u proizvodnom aparatu nalaze djelotvo­ ran pokretač misli i akcije kome njihova vlastita misao i ak­ cija može i mora biti izručena. U tom transferiranju aparat

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

87

preuzima ulogu moralnog faktora. Savjest je apsolvirana reifikacijom, općom nužnošću stvari. U toj općoj nužnosti nema mjesta za krivnju. Jedan čovjek može signalizirati likvidiranje stotina i hiljada ljudi, i tad se proglasiti slobodnim od svake grižnje savjesti, te živ­ jeti sretno navijeke poslije toga. Antifašističke snage koje su bile fašizam na bojnim poljima žanju beneficije nacističkih naučenjaka, generala i inženjera; oni imaju historijsku pred­ nost onog koji stiže kasno. Počinje preokretanje užasa kon­ centracionih logora u prakticiranje privikavanja ljudi na ab­ normalne uslove — život ljudi pod zemljom i svakodnevno pri­ manje radioaktivne hrane. Kršćanski ministar izjavljuje da ne protivuriječi kršćanskim principima da se svim raspolo­ živim sredstvima spriječi ulazak susjeda u sklonište od bom­ bardiranja. Jedan drugi kršćanski minisatr oponira svom kolegi i kaže da protivurječi. Tko je u pravu? Ponovo se ra­ zotkriva neutralnost tehnološkog ratia, u politici i iznad po­ litike, i ponovo se ona razotkriva kao hinjena — jer u oba slučaja služi politici dominacije. »Svijet koncentracionih logora . . . nije bio iznimno monstruozno društvo. Ono što smo tamo vidjeli bila je slika i, u izvjesnom smislu, kvintesencija paklenog društva u koje smo gurani svaki dan.« 1 7 ) Izgleda da čak i najluđi prestupi mogu biti potisnu­ ti na takav način da kao praktički ciljevi prestaju biti opasnost za društvo. Ili, ako njihovo izbijanje vodi funkcio­ nalnim neprilikama pojedinca (kao u slučaju pilota Hirošime), ono ne narušava funkcioniranje društva. Bolnica za duševno oboljele sređuje uznemirenja. 17 ) E . Ionesco u N o u v e l l e R e v u e F r a n ç a i s e , juli 1956. prema citatu u L o n d o n T i m e s L i t e r a r y S u p p l e m e n t , 4. m a r t 1960. H e r m a n Kahn predlaže u RAND istraživanju 1959 (RM-2206-RC) »da bi trebalo preispitati preživljavanje stanovništva u okolini sličnoj prenapučenim skloništima (koncentracioni logori, ruska i njemačka upotreba prenapučenih teretnih vagona, brodova za trupe, prepunjenih zatvora . . . itd.). Tu bi se mogli naći korisni orijentacioni principi koji bi mogli biti adaptirani na program skloništa.«

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

Sretna svijest nema granica — ona priređuje igre smr­ ću i razaranjem u kojima se miješaju zabave, timski rad i strateški značaj u društvenu harmoniju koja nagrađuje. Kom­ panija Rand, koja objedinjuje učenje, istraživanje, vojsku, klimu i dobar život, izvještava ο takvoj igri u stilu dovinjavanja, u svojim »RAND-om News«, torn 9, br. 1. pod naslovom BOLJE SIGURAN NEGO POŽALITI. Projektili zveče, Η-bomba čeka i sateliti lete, a problem je »kako oču­ vati naciju i slobodni svijet«. Sve to zabrinjava vojne planere jer »troškovi rizikovanja, eksperimentiranja i eventualne po­ greške mogu biti strašno visoki«. No, tad ulazi RAND; RAND pruža olakšanje i »izumi poput RAND-ovog SIGURNOSNOG dolaze na scenu«. Slika na kojoj su prezentirani neklasificirana je. To je slika na kojoj »svijet postaje mapa, rakete puki simboli (živjela utješna moć simbolizma!), a ratovi ništa doli (ništa doli) planovi i kalkulacije zapisani na p a p i r u . . . « Na toj slici je RAND preoblikovao svijet u interesantnu tehnolo­ gijsku igru, i čovjek može odahnuti — »vojni planeri mogu postići vrijedno .sintetičko' iskustvo bez rizika«.

to jest da održe snagu koja je u stanju da odbije crvene, tako da crveni tim neće biti voljan da rizikuje napad. (Plavi dobivaju, također, informacije ο politici crvenih.) Kurs crvenih je da ostvare nadjačanje snaga plavih. Budžeti plavih i crvenih se upoređuju sa stvarnim bu­ džetom obrane . . . Utješno je čuti da igra teče od 1961. g. kod RAND-a, »dolje, u našem labirintnom suterenu negdje ispod buffeta« i da »jelovnici u sobama plavih i crvenih nabrajaju raspolo­ živa oružja i tehničku opremu što ih kupuju timovi . . . U svemu oko sedamdeset tačaka . . .«. Tu je i »direktor igre«, koji tumači pravila igre, jer, iako »knjiga pravila, kompleti­ rana dijagramima i ilustracijama, ima 66 strana«, problemi neizbježno niču tokom igre. Direktor igre ima i jednu drugu značajnu funkciju: »bez prethodnog upoznavanja igrača« on »oglašava rat da bi postigao mjeru efikasnosti postojećih voj­ nih snaga«. No, sad naslov poglavlja najavljuje »kava, kolač i ideje«. Odmor! »Igra se nastavlja kroz preostale periode — do 1972. g., kad se završava. Tad plavi i crveni tim sahra­ njuju projektile i sjedaju skupa uz kavu i kolač na ,post mor­ tem' sjednicu«. No, nemojte odviše relaksirati: postoji »jedna stvarna svjetska situacija koja ne može efikasno biti transponirana u SIGURNOSNO«, a to je »pregovaranje«. Zahvalni smo za to: jedna nada koja preostaje u faktičnoj svjetskoj situaciji je iznad dohvata RAND-a. Očito je da u sferi sretne svijesti nema mjesta osjećaju krivnje, a kalkul se brine za savjest. Kad je cjelina u pitanju, nema zlodjela osim odbacivanja cjeline ili odustajanja od nje­ ne odbrane. Zlodjelo, krivnja i osjećaj krivnje postaju pri­ vatna stvar. Freud je u individualnoj psihi razotkrio zlo­ djela čovječanstva, u individualnom slučaju povijesti, povi­ jest svega. Ta fatalna sveza je uspješno potisnuta. Oni koji se identificiraju s cjelinom, oni instalirani kao vođe i branitelji cjeline mogu praviti pogreške, no, oni ne mogu činiti krivo — oni nisu krivci. Oni mogu postati krivi ponovo kad pre­ stane to identificiranje, kad nestanu.

88

Igranje igre Da bi se igra razumjela, treba uzeti učešće, jer razu­ mijevanje je »u iskustvu«. Kako sigurnosni igrači dolaze iz gotovo svakog odjela RAND-a, a isto tako iz zrakoplovnih snaga, možemo tu, u Plavom timu, naći fizičara, inženjera, ekonomistu. Crveni tim će predstavljati slična pomiješana grupa. Prvi dan je utrošen u razabiranju ο čemu se radi u igri i u učenju njenih pravila, u glavnim crtama. Kad timovi ko­ načno sjede oko mapa, svaki u svojoj sobi, igra počinje. Svaki tim prima stavke svoje politike od direktora igre. Te stavke, koje obično priprema član kontrolne grupe, daju procjenu svjetske situacije u vrijeme igranja, informacije ο politici pro­ tivničkog tima, objektivnu situaciju s kojom će se tim su­ sresti i budžet tima. (Politika se mijenja za svaku igru da bi bila istražena široka skala strateških mogućnosti.) U našoj hipotetičkoj igri zadatak plavih ie da zadrže sposobnost zastrašivanja protivnika za cijelo vrijeme igre —

89

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

91

panja demonstriraju njegovo izobilje i »visoki stupanj blago­ stanja«; »zajednica je suviše bogata da bi morala paziti!« 1 ) Jezik

4. ZATVARANJE UNIVERZUMA RASUĐIVANJA »U sadašnjem stanju historije svaki politički na­ pis može samo potvrditi univerzum javnog poretka, upravo kao što intelektualni napisi mogu proizvesti samo paraliteraturu, koja se više ne usudi reći svoje ime.«

Roland

Barthes

Sretna svijest — vjerovanje da je stvarnost racionalna i da dani sistem isporučuje dobra — odražava novi konformi­ zam, jedan vid tehnološke racionalnosti preveden u društveno ponašanje. On je nov zato što je racionalan u tolikoj mjeri da je bez presedana. Podržava društvo koje je reduciralo — a u najrazvijenim područjima eliminiralo — nerazumnosti pri­ padne ranijim, primitivnijim stupnjevima, društvo koje produžava i poboljšava život sistematični je nego ikad prije. Rata uništenja još nije bilo, a nacistički koncentracioni logori su likvidirani. Sretna svijest otklanja svaku vezu. Tortura je ponovo uvedena kao normalna stvar, no, u kolonijalnom ratu, koji se odigrava na rubovima civiliziranog svijeta. A tamo se prakticira mirne savjesti, jer rat je rat. Nadalje, taj rat je na rubovima — on razara samo »nerazvijene« zem­ lje. Inače vlada mir. Efikasnost i produktivnost ovog društva ga svakodnev­ no opravdava za silu nad čovjekom koju je provelo. Asimi­ lirajući sve čega se dotakne, apsobirajući opoziciju, igraju­ ći se sa kontradikcijom — ono demonstrira superiornost svo­ je kulture. Isto tako, razaranje sredstava i porast rasi-

totalnog

upravljanja

Ovu vrstu dobrobiti — proizvodna superstruktura nad nesrećnom bazom društva — prožimaju »sredstva komunika­ cije« koja posreduje između gospodara i ο njima ovisnih. Agensi publiciteta oblikuju univerzum komunikacije u kome se izražava jednodimenzionalno ponašanje. Njegov jezik svje­ doči ο identifikaciji i unificiranju, ο sistematskom stvaranju pozitivnog mišljenja i djelovanja, ο sinhroniziranom napadu na transcendentne, kritičke pojmove. U predominantnim na­ činima govora javlja se kontrast između dvodimenzionalnih, dijalektičnih moda mišljenja i tehnološkog ponašanja ili društvenih »navika mišljenja«. U tim navikama mišljenja izražena je tendencija išče­ zavanja napetosti između pojave i realiteta, fakta i činioca, supstancije i atributa. Elementi autonomnosti, oktrivanja, de­ monstriranja i kritike povlače se pred parcijaliziranjem, po­ tvrđivanjem i imitacijom. Magični, autoritarni i ritualni ele­ menti prožimaju govor i jezik. Rasuđivanje je lišeno posre­ dovanja, koja su stupnjevi procesa spoznaje i kognitivnog procjenjivanja. Pojmovi koji proniču činjenice, i time ih transcendiraju, gube svoju autentičnu lingvističku rerpezentaciju. Bez tih posredovanja jezik tendira ka izražavanju i proiz­ vođenju neposredne identifikacije uma i činjenice, istine i postojeće istine, esencije i egzistencije, stvari i njene funkci­ je. Ova identificiranja, koja smo sreli kao obilježja operacionalizma 2 ), ponovo se javljaju kao obilježja rasuđivanja u društvenom ponašanju. Ovdje funkcionaliziranje jezika poma­ že da se suzbiju nekonformistički elementi iz strukture i kre­ tanja govora. Pogođeni su i Vokabular i sintaksa. Društvo iz­ ražava svoja potraživanja direktno u jezičnom materijalu, no, 1 ) J o h n K . Galbraith, A m e r i c a n Houghton Mifflin, 195fi, str %. 2 ) Pogledaj str. 30.

Capitalism;

Boston.

ČOVJEK ÎEDNE DIMENZIJE

92

ne bez opozicije. Upada u oči popularni jezik svojim prko­ snim i neposlušnim humorom u odnosu na oficijelno i poluoficijelno rasuđivanje. Rijetko su sleng i kolokvijalan govor bili tako kreativni. Kao da običan čovjek (ili njegov anoni­ man govornik) u svom govoru želi potvrditi svoju humanost nasuprot postojećim silama, kao da će odbijanje i revolt, savladani u političkoj sferi, izbiti u vokabularu koji naziva stvari njihovim imenom: »headshrinker«, i »egghead«, »boob tube«, »think tank«, »beat it« i »dig it«, te »gone, man, go­ ne«.* No, drugačijim jezikom govore laboratoriji odbrane i službenici egzekutive, vlade i mašine, kontrolori i menedžeri, eksperti za efikasnost i glasnogovornici političke lakirovke (koji snabdijevaju vođe odgovarajućim uresivanjem). Izgle­ da da zasada ovima pripada posljednja riječ. To je riječ koja zapovijeda i organizira, nagovara ljude da rade, kupuju i prihvaćaju. Ona je prenesena u stil koji je dostojna lingvisti­ čka kreacija. To je sintaksa u kojoj je struktura rečenice skraćena i kondenzirana na takav način da ne ostaje napetost, »prostora« između dijelova rečenice. Ova lingvistička forma ide na uštrb razvijanja značenja. Pokušat ću u ovom poglavlju da ilustriram taj stil. Obilježje operacionalizma — da se pojam učini sino­ nimom dane skupine operacija 3 ) —javlja se ponovo u lingvis­ tičkoj tendenciji »da imena stvari treba smatrati indikativnim, istovremeno za njihov način funkcioniranja i za nazive svoj­ stava i procesa simboličnih za aparat upotrijebljen da se stvari otkriju i proizvedu« 4 ). Ovo je tehnološko rezonira­ 5 nje koje tendira »identificiranju stvari i njihovih funkcija« ). 3

) Pogledaj str. 31. ) Stanley Gerr, »Language and Science«, P h i l o s o p h y o f S c i e n c e , April 1942, str. 156. 5 ) Ibidem *) U američkom slengu »head-shrinker« (onaj koji suzuje gla­ vu) izraz je za psihijatra; »egghead« (jajoglavac) znači intelektualac; »boob tube« (budalasta cijev) televizija; »think tank« (kanta za mo­ zak) mozak; »beat it« znači: gubi se, »dig it« — shvaćati, »gone man gone« — u transu, ekstreman. Op. prev. 4

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

93

Kao obviknutost mišljenja van znanstvenog i tehničkog jezika ovakvo rezoniranje izražava specifičan društveni i po­ litički biheviorizam. U bihevioralnom svijetu riječi i pojmovi tendiraju koincidiranju, ili preciznije, riječi sve više apsorbi­ raju pojmove. Pojam nema drugog sadržaja doli onog mode­ liranog riječju u publicističkoj i standardiziranoj upotrebi, a riječ treba da nema drugačiji respons doli ponašanje uskla­ đeno s publicistikom, tj. standardizirano (reakcija). Riječ po­ staje kliše i kao kliše upravlja govorom i pisanjem; komu­ nikacija tako isključuje genuini razvoj značenja. Bez sumnje, svaki jezik sadrži bezbrojne izraze koji ne zahtijevaju razvijanje njihova značenja. To su termini koji iz­ riču predmete i oruđa svakodnevnog života, vidljivu prirodu, vitalne potrebe i htijenja. Ovi izrazi su opće razumljivi tako da njihovo golo javljanje proizvodi respons (lingvistički ili operacionalni) adekvatan kontekstu u kome su rečeni. Sasvim je drugačije s izrazima koji označavaju stvari i događaje s onu stranu tog nekontroverznog konteksta. Ovdje funkcionalizacija jezika izražava stezanje značenja što ima političku konotaciju. Nazivi stvari nisu samo »indikativ­ ni za način njihova funkcioniranja« već njihov (aktualni) način funkcioniranja, takođe, određuje i »zatvara« značenje stvari isključujući druge načine funkcioniranja. Imenica vla­ da rečenicom na autoritaran i totalitaran način i rečenica postaje deklaracija koju treba prihvatiti — ona suzbija de­ monstriranje, kvalificiranje, negiranje svoga kodificiranog i deklariranog značenja. U centralnim tačkama danog univerzuma javnog rasu­ đivanja javljaju se analitičke propozicije koje same sebe kva­ lificiraju. One funkcioniraju poput magično-ritualnih formu­ la. Konstantno ulivane u svijest primaoca, one rezultiraju njegovim zatvaranjem u krug uslova nametnutih formulom. Već sam se osvrnuo na hipoteze, kao propozicijske for­ me u postojećem političkom rasuđivanju koje same sebi daju važenje 6 ). Takve imenice kao što su »sloboda«, »jednakost«, »demokracija« i »mir« impliciraju, analitički, određen niz at») Pogledaj str. 32,

94

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

ributa koji se beziznimno pridijevaju kad je dotična imenica izgovorena ili napisana. Na Zapadu je analitička predikacija s terminima slobodno preduzimanje, inicijativa, izbori, indivi­ duum; na Istoku, terminima radnici i seljaci, izgradnja ko­ munizma i socijalizma; ukidanje neprijateljskih klasa. Na obje strane je oponiranje događanju koje bi sezalo preko zatvorene analitičke strukture neispravno, ili je propaganda, iako su sredstva potkrepljivani a istine i stupnjevi kažnjava­ nja veoma različiti. U takvom univerzumu javnog rasuđivanja jezik se kreće u sinonimima i tautologijama; u stvari, nikad ne ide ka kvalitativnoj razlici. Analitička struktura odvaja imenicu, po kojoj se ravnaju druge riječi, od onih njezinih sadržaja koji bi obezvažili, ili, u najmanju ruku, omeli prih­ vaćenu upotrebu imenice u iskazima politike i javnog mnje­ nja. Ritualiziran pojam je učinjen imunim spram kontradik­ cije. Tako je određenjem tih poj om va, zatvorenim termini­ ma onih moći koje oblikuju odnosni univerzum rasuđivanja, zaprečeno izražavanje činjenice da je predominantan mod slo­ bode sužanjstvo i da je predominantan mod jednakosti na­ metnuta nejednakost. Rezultat je poznati orwellianski jezik (»mir je rat« i »rat je mir« itd.), koji je, bez sumnje, samo jezik terorističkog totalitarizma. Ništa manje nije orwellian­ ski kad kontradikcija nije eksplicitna, već kad je uključena u imenicu. Sasvim je udomaćeno to da se partija koja radi za odbranu i rast kapitalizma naziva »socijalistička«, a des­ potska vlada »demokratska«, te falsificirani izbori »slobod­ ni«. Ovakva lingvistička i politička obilježja datiraju mnogo prije Orwella. Relativno novo je opće prihvaćanje ovih laži u javno i privatno mnijenje, prikrivanje njihova monstruozna sadržaja. Širenje i efikasnost ovog jezika potvrđuje trijumf društva nad protivurječnostima sadržanim u njemu; one se reprodu­ ciraju bez pucanja društvenog sistema. Otvorena, bučna kon­ tradikcija je postala shema govora i publiciteta. Sintaksa kra­ tica proklamira pomirenje suprotnosti tako što ih spaja u čvr­ ste i udomaćene strukture. Pokušat ću da pokažem da su »čista bomba« i »neopasne radioaktivne padavine« samo ekstremne kreacije normalnog stila. Nekad smatrana glavnim logičnim

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

95

prestupom, kontradikcija sad postaje princip logike manipu­ liranja — realistička karikatura dijalektike. Logika je to dru­ štva koje sebi može dozvoliti da raspolaže logikom i da se igra destrukcijom, društva s tehnološkim ovladavanjem du­ hom i materijom. Univerzum rasuđivanja u kome su pomirene suprotno­ sti ima čvrstu bazu za takvo sjedinjenje — beneficijelnu ra­ zornost. Totalna komercijalizacija spaja one sfere života koje su ranije bile antagonističke, a ovo jedinjenje se izraža­ va u neometanom ligvističkom spajanju onih dijelova govo­ ra koji se sukobljuju. Veliki dio javno govorene i štampane riječi čini se nedovoljno prekondicioniranom čovjeku kraj­ nje nadrealistički. Naslovi poput »Radnik traži harmoniju projektila« 7 ) i oglasi poput »Luksuzno sklonište od radio­ aktivnih padavina« 8 ) još uvijek mogu evocirati naivnu reak­ ciju da su »radnik«, »projektil« i »harmonija« nepomirljive protivurječnosti i da nema ni logike ni jezika koji bi bili u stanju ispravno objediniti luksuz i atomske radijacije. No, i logika i jezik postaju savršeno razumljivi kad čujemo da je cijena nuklearne podmornice naoružane projektilima 120,000.000 dolara i da je model skloništa po 1.000 dolara opremljen tepisima, scrabbleom* i TV aparatima. Važenje nije primarno u činjenici da je to jezik prodaje (izgleda da biznis sa skloništima od posljedica atomskog bombardiranja nije bio tako dobar), već u tome što on proizvodi neposred­ no identificiranje posebnih i općih interesa, biznisa i nacio­ nalne moći, prosperiteta i potencijalnog uništenja. U kazali­ šnoj najavi »Posebna večernja predstava povodom izbora, Strindbergov Ples smrti«9) slučajno je promakla istina. Ova najava programa razotkriva povezanost u manje ideologij­ skoj formi nego što je ona obično dopuštena. Unificiranje suprotnosti što karakterizira komercijalni i politički stil, jest jedan od mnogih načina kojima se rasu7

) ) 9 ) *)

8

N e w Y o r k T i m e s , Decembar 1 , 1960. Ibidem, Novembar 2, 1960. Ibidem, Novembar 7, 1960. Društvena igra — op. prev.

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

đivanje i komunikacija imuniziraju protiv izraza protesta i odbijanja. Kako mogu protest i odbijanje naći pravu riječ kad organi postojećeg poretka priznaju i oglašavaju da je mir zapravo ivica rata, da fundamentalna oružja nose ozna­ ke svojih cijena (u kojima je, dakako, sadržan i profit), da sklonište od bombardiranja treba da pruži udobnost. Manife­ stirajući protivuriječnosti koje označavaju njegovu istinu, ovo rasuđavanje se zatvara spram svih drugih rasuđivanja koja ni­ su na njegovom vlastitom stanovištu. Svojom sposobnošću da asimilira sve druge pozicije u svoje vlastite ono pruža mogućnosti kombiniranja najveće tolerancije s najvećom uniformnošću. No, ipak njegov jezik svjedoči ο represiv­ nom karakteru tog jedinstva. To je jezik konstrukcija ko­ je nameću primaocu iskrivljeno i skraćeno značenje, bloki­ ran razvoj sadržaja, primanje onog što se nudi u formi u kojoj je servirano.

Kako je to jezik istovremeno »pripitomljavanja i glo­ rifikacije« I 0 ) , konsekvencije prelaze relativno bezopasnu sfe­ ru trgovanja i prilično su ozbiljne. Određenja poprimaju for­ mu sugestivnih zapovijedi — ona su više evokativna negoli demostrativna. Predikacija postaje recept, sva komunikacija ima hipnotički karakter. Ona je istovremeno obojena lažnom familijarnošću — rezultat konstantnog ponavljanja i vješto sa­ činjenog popularnog usmjerenja komunikacije. Ova je u ne­ posrednom odnosu s primaocem — bez distancije statusa, naobrazbe i radnog mjesta — pogađa ga u neslužbenoj atmo­ sferi kuhinje, spavaće sobe ili protsorije za dnevni boravak.

96

Analitička predikacija je takva represivna konstrukci­ ja. Stalno sparivanje određne imenice s istim »objašnjavajućim« pridjevima i svojstvima čini rečenicu hipnotičnom for­ mulom koja, beskonačno ponavljana, fiksira značenje u svi­ jesti primaoca. On ne misli ο bitno drugačijim (i moguće istinskim) eksplikacijama imenice. Kasnije ćemo ispitati dru­ ge konstrukcije u kojima se razotkriva autoritarni karakter jezika. Svima im je zajedničko zatvaranje i skraćenje sin­ takse što odsijeca razvoj značenja, a stvara fiksirana obličja koja se nameću premoćnom i krutom konkretnošću. Dobro je to poznata tehnika industrijske propagande, gdje se takav jezik metodički upotrebljava za »udomaćenje određenih sli­ ka« koje se usijecaju u svijet i u proizvod i pomažu da se prodaju ljudi i robe. Govorni i pisani jezik je grupiran oko »čvrsto fiksiranih pravaca« i »atraktivnosti« što posre­ duju tipificiranje. Bilo da se govori ο »slobodi«, »miru«, ili »simpatičnom čovjeku«, »komunistu«, »gospođici Rheingold«, čitalac, odnosno slušalac, treba da asocira (i on zaista aso­ cira) fiksiranu strukturu institucija, stavova, aspiracija, a, isto tako, treba i da reagira na specifičan, utvrđen način.

97

Jednaka familijarnost je utvrđena posredstvom personaliziranog jezika koji igra značajnu ulogu u razvijenoj ko­ munikaciji 1 1 ). To je »vaš« član kongresa, »vaša« autocesta, »vaša« najdraža robna kuća, »vaše« novine; to je doneseno »vama«, poziva »vas« itd. Na taj način su nametnute, stan­ dardizirane i opće stvari i funkcije predstavljene kao »speci­ jalno za vas«. Mala je razlika u tome da li onaj kome se tako obraća to vjeruje ili ne vjeruje. Uspjeh indicira to da ovakav jezik proizvodi samoidentificiranje pojedinaca s funkcijama koje izvode oni i drugi. U najrazvijenijim sektorima funkcionalne i manipuli­ rane komunikacije jezik nameće istinski zapanjujućim kon­ strukcijama identificiranje osobe i funkcije. Tjednik Time može poslužiti kao ekstreman primjer tog smjera. Upotreba posvojnih oblika prikazuje pojedince kao puk aneks njiho­ va mjesta, službe, poslodavca ili poduzeća. Predstavljeni su kao Byurd Virdžinije, Blough SAD čelika, egipatski Naser. Složenica atributivne konstrukcije stvara utvrđen sindrom: »Georgijanski samovoljni, neintelektualni guverner . . . prošlog tjedna imao je sve pripremljeno za jedan od svojih divljih, političkih zborova.« 10 ) Roland Barthcs, L e D e g r é z é r o d e l ' é c r i t u r e , Paris, Editions du Seuil, 1953, str. 33. 11 ) Pogledaj Leo Lowenthal, L i t e r a t u r e , P o p u l a r C u l ­ t u r e a n d S o c i e t y , Prentice-Hall, 1981, str. 109. i dalje, i Richard Hoggart, T h e U s e s o f L i t e r a c y , Boston, Beacon Press, 1961, str. 161. i dalje.

98

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

Guverner 1 2 ), njegova funkcija, fizička obilježja i nje­ gova politička praksa sliveni su u nerazdvojivu i nepromjen­ ljivu strukturu koja svojom prirodnom nevinošću i neposred­ nošću ovladava čitaočevom sviješću. Struktura ne daje mje­ sta distinkciji, razvoju, diferencijaciji značenja: ona se kreće i živi samo kao cjelina. Nakon tako zadobivenog dominira­ nja personaliziranih i hipnotičkih obrisa, članak može prosli­ jediti na davanje čak i bitnih informacija. Naracija je oču­ vana u dobro publiciranom okviru, manje-više, ljudski inte­ resantne priče određene politikom izdavača. Široko je rasprostranjena upotreba kratica s vezicom. Na primjer: »četkasto-obrvi« Teller, »otac Η-bombe«, »bikorameni projektilaš von Braun«, »znanstveno-vojni banket« 1 3 ) i »nuklearni-pogon odašiljač-projektila« podmornica. Možda nije slučajno da su ovakve konstrukcije osobito česte u teh­ nološkim, političkim i vojnim frazama. Izrazi koji označava­ ju posve drugačija područja i kvalitete sagnani su u čvrstu, nadmoćnu cjelinu. To i ovdje rezultira magičnim i hipnotičkim djelova­ njem — projekcijama koje pronose neodoljivo jedinstvo, har­ moniju protivurječnosti. Tako voljen otac koji ulijeva strah, onaj koji živi život rađa Η-bombu za uništenje života; »znan­ stveno-vojni« povezuje napore za smanjenje strepnji i strada­ nja sa službom koja ih stvara. Ili, bez vezice, Akademija slo­ bode, u koju spadaju specijalisti hladnog rata 1 4 ) i »čista bom­ ba« — pridaje destrukciji svojstvo moralnog i fizičkog integriteta. Izgleda da su ljudi koji govore i prihvaćaju ta­ kav jezik imuni spram svega i prijemljivi na sve. Skraćiva­ nje vezicom (eksplicitno ili neeksplicitno) ne izmiruje uvijek nepomirljivo; često je kombinacija sasvim blaga — kao u slu12 ) Izjava se ne odnosi na sadašnjeg guvernera već na Mr. Talmadgea. 13 ) Posljednja tri podatka s u citirana u T h e N a t i o n , f e b . 22. 1958. 14 ) Sugestija magazina L i f e , citirana u T h e N a t i o n , aug. 20. 1960. P r e m a Davidu Sarnoffu, Kongres treba uskoro da donese uredbu ο osnutku takve akademije. Pogledaj J o h n K. Jessup, Adlai Stevenson i drugi, T h e N a t i o n a l P u r p o s e (sačinjeno pod nad­ zorom i uz pomoć uredništva magazina L i f e , New York, Holt, Rinehart and Winston, 1960, str. 58.

JEDNODIMENZIONALNO

DRUŠTVO

99

čaju »projektilaš bikovskih ramena« — ona prenosi ili pri­ jetnju ili, pak, animirajuću dinamiku. No, rezultat je sličan. Struktura koja se nameće ujedinjuje aktere i akcije nasilja, moći, zaštite i propagande u istu silu. Čovjeka i stvar vidimo u operaciji, i samo u operaciji, — ne može biti drugačije. Bilješka ο skraćivanju. NATO, UN, AFL-CIO, AEC*, takođe SSSR, DDR itd. Većina ovih kratica je sasvim razumna i opravdana na osnovu dužine neskraćenih oznaka. Pa, ipak, netko bi se mogao usuditi da u nekima od njih vidi »lu­ kavstvo uma« — skraćivanje treba da pomogne kako bi se potisnula neželjena pitanja. NATO ne ističe pakt nacija sje­ vernog Atlantika, dok bi se pri jasnom percipiranju znače­ nja kratice moglo postaviti pitanje ο članstvu Grčke i Tur­ ske. SSSR skraćuje socijalistički i sovjetski; DDR demokrat­ ska. UN oslobađa od naglašavanja ujedinjenosti, koje, eto, i nije obavezno; a SEATO od eventualnog objašnjenja činje­ nice da neke jugoistočne države Azije ne pripadaju toj orga­ nizaciji. AFL-CIO pokopava radikalne političke razlike koje su nekad razdvajale ove dvije organizacije, dok je AEC sa­ mo jedna administrativna agencija među mnogim drugima. Kratice označavaju samo ono što je institucionalizirano na takav način da je transcendirajuća konotacija odsječena. Zna­ čenje je fiksno, korumpirano, opterećeno. Kad je jednom po­ stalo oficijelan Vokabular, konstantno ponavljan u općerasprostranjenoj upotrebi, a »sankcioniran« od strane intelektu­ alaca, izgubilo je svoju kognitivnu vrijednost i služi samo prepoznavanju fakata nepostavljenih u pitanje. Taj stil je nadmoćna konkretnost. »Stvar Identificira­ na sa svojom funkcijom« realnija je od stvari koja se razli­ kuje od funkcije, a jezični izraz te identifikacije (u funkcio­ nalnoj imenici i u mnogim formama sintakse skraćenica) tvori bazičan Vokabular i sintaksu, koji zaprečuju diferenci­ jaciju, separaciju i distinkciju. Ovaj jezik, koji konstantno nameće odraze, suprotstavlja se razvoju i izražavanju pojmo­ va. U svojoj neposrednosti i direktnosti on koči pojmovno mišljenje i tako mišljenje uopće. Jer pojam ne identificira stvar s jednom funkcijom. Takvo identificiranje može biti le*) Atomic Energy Commission — op. prev.

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

100

• JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

gitimno, a možda i jedini smisao operacionalnih i tehnolo­ ških pojmova. No, operacionalna i tehnološka određenja su specifična upotreba pojmova za specifične svrhe, štaviše, ona rastvaraju pojmove u operacije i isključuju one intenci­ je pojma koje su u kontrastu s takvim rastvaranjem. Pret­ hodno svojoj operacionalnoj upotrebi, pojam odriče identi­ fikaciju stvari s njenom funkcijom; on razlikuje ono što je stvar od kontigentnih funkcija stvari u postojećem realitetu. Predominantne tendencije govora koje odbijaju ova razlikovanja izražavaju promjene u načinu mišljenja ο kojima smo raspravljali u prethodnim poglavljima — funkcionali'.iran, unificiran jezik kratica jest jezik jednodimenzionalne mi­ sli. Da bih ilustrirao novum takvog jezika, pokazat ću sažeto razlike spram klasične filozofije gramatike, koja transcendira bihevioralan plan i povezuje lingvističke kategorije s ontolo­ škim. Prema toj filozofiji, gramatički subjekt rečenica jest, prije svega, »supstancija«, i to ostaje u različitim stanjima, funkcijama i kvalitetima koje rečenica predicira subjektu. Ovaj je aktivno ili pasivno povezan sa svojim predikatima, ali ostaje različit od njih. Ako subjekt nije vlastita imenica, on je više od imenice: on imenuje koncept stvari, univerzal­ no, koji rečenica određuje u posebnom stanju funkcije. Gra­ matički subjekt tako pronosi značenje koje premašuje ono izraženo u rečenici. Riječima Wilhelma von Humboldta: imenica kao gra­ matički subjekat označava nešto što »može ući u određene 15 odnose« ), no, nije identično s tim odnosima, štaviše, ona ostaje to što jest u tim odnosima i »protiv« njih; ona je nji­ hova »univerzalna« i supstantivna srž. Sinteza propozicije po­ vezuje radnju (ili stanje) sa subjektom tako da je subjekt oz­ načen kao akter (ili nosilac) pa se razlikuje od stanja ili fun­ kcije u kojoj se nalazi u određenom slučaju. U izreci »munja udara« čovjek »ne misli ο golom udaranju munje, već ο samoj munji koja udara«, misli subjekt koji je »prešao u akciju«. Kad rečenica daje određenje svog subjekta, ona ga ne rastva15

) W . v . Humboldt, O b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s , Berlin, 1936, str. 254.

des

101

ra u stanja i funkcije, već ga definira kao biće u dotičnom stanju, vršenju određene funkcije. Subjekt niti iščezava u svojim predikatima, niti egzistira kao entitet prije i izvan svojih predikata, već se konstituira u njima — rezultat je procesa posredovanja izraženog u rečenici 1 6 ). Aludirao sam na filozofiju gramatike da bih osvijetlio razmjer u kome jezična skraćenja indiciraju kratkoću misli koju ona, sa svoje strane, utvrđuju i izvode. Insistiranje na filozofskim elementima u gramatici, na povezanosti gramati­ čkog, logičkog i ontološkog »subjekta«, pokazuje sadržaje koji su potisnuti u funkcionalnom jeziku, zaprečeni u izrazu i komunikaciji. Reduciranje pojma na fiksne odraze; zapri­ ječen razvoj samovrednovanja, hipnotičke formule; imunost spram kontradikcija; identificiranje stvari (i osobe) s nje­ nom funkcijom — to su tendencije koje razotkrivaju jedno­ dimenzionalan duh u jeziku kojim on govori. Kad jezično ponašanje blokira razvoj pojma, kad se suprotstavlja apstrakciji i posredovanju, kad se predaje ne­ posrednim činjenicama, ono suzbija prepoznavanje činilaca iza činjenica, a time suzbija i saznanje činjenica i njihova povijesna sadržaja. U društvu i za društvo je od vitalnog zna­ čaja ova organizacija funkcionalnog rasuđivanja; ona je sred­ stvo koordinacije i subordinacije. Unificiran funkcionalni je­ zik je nepomirivo antikritičan i antidijalektičan. U njemu operacionalni i bihevioralni razum absorbira transcendentne, negativne, opozicione elemente uma. 17 Ja ću raspravljati ) ο tim elementima u odnosu na na­ petost »jest« i »treba da«, esencije i pojave, potencijalnosti i aktualnosti — ulaženje negativnih logičkih određenja u po­ zitivna. Održavana napetost prožima dvodimenzionalni uni­ verzum rasuđivanja u kome je na djelu kritička, apstraktna misao. Dvije dane dimenzije su antagonističke, a realitet je prisutan u obje, dok dijalektički pojmovi razvijaju zbiljske proturječnosti. U svom vlastitom razvoju je dijalektička mi­ sao došla do poimanja povijesnog karaktera protivurječnosti 16 ) Pogledaj u vezi s filozofijom gramatike i dijalektičkom lo­ gikom Hegelov koncept »supstancije kao subjekta« i »spekulativne re­ čenice« u Prodeovoru F e n o m e n o l o g i j i d u h a . 17 ) U poglavlju V.

102

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

i procesa njihova posredovanja kao povijesnog procesa. Tako se »druga« dimenzija misli javila kao povijesna dimenzija — potencijalnost kao povijesna mogućnost, a njezina realizaci­ ja kao povijesno događanje. Potiskivanje ove dimenzije u društvenom totalitetu operacionalne racionalnosti je potiskivanje povijesti, a to nije akademsko, već političko pitanje. To je potiskivanje vlastite prošlosti društva — i njegove budućnosti utoliko što se ta budućnost obraća kvalitatavnoj promjeni, negaciji postoje­ ćeg. Totalitet u kome su kategorije slobode postale razmjenIjive, i čak identične sa svojim suprotnostima, ne samo da prakticira orwellianski i ezopovski jezik već i suzbija i zabo­ ravlja historijsku stvarnost — užas fašizma; ideju socijaliz­ ma; pretpostavke demokracije; sadržaj slobode. Kad birok­ ratska diktatura vlada komunističkim društvom i određuje ga, kad fašistički režimi funkcioniraju kao partneri slobod­ nog svijeta, kad je program prosvijećenog kapitalizma uspje­ šno poražen tako što ga se etiketira »socijalizmom«, kad su temelji demokracije harmonično dokinuti u demokraciji, tad su stari povijesni pojmovi obezvrijeđeni modernim operacionalnim redefinicijama. Te redefinicije su falsifikacije, koje, nametnute od strane postojećih sila i moći činjenica, služe transformiranju krivosti u istinu. Funkcionalni jezik je radikalno antipovijesni jezik; operacionalna racionalnost ima malo mjesta za povijesni um i malo koristi od njega 1 8 ). Da li je taj antipovijesni trend dio borbe protiv one dimenzije duha u kojoj bi se mogle razvi­ ti centrifugalne sposobnosti i snage — sposobnosti i snage koje bi trebale zapriječiti totalnu koordinaciju individuuma s društvom? Sjećanje na prošlost može rezultirati opasnim uvidima, a izgleda da je postojeće društvo shvatilo subver18 ) To ne znači da historija, privatna i opća, iščezava iz danog univerzuma događanja. Dosta često se evocira bilo u vezi s očevima osnivačima, ili Marxom — Engelsom — Lenjinom, ili pak sa skromnim porijeklom predsjedničkog kandidata. No i ovo su ritualizirana zazi-' vanja koja ne dozvoljavaju razvoj prisjećenog sadržaja; često puko za­ zivanje služi blokiranju takva razvoja koji bi p o k a z a o njegovu povi­ jesnu neadekvatnost.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

zivnost sadržaja memorije. Sjećanje je mod disocijacije od danih fakata, mod »posredovanja« koji na trenutke razbija sveprisutnu moć datih činjenica. Pamćenje sabire teror i nadu prošlosti. I teror i nada oživljuju, no dok se u stvarnosti te­ ror ponavlja u uvijek novim formama, nada ostaje nada. Bo­ jazni i aspiracije čovječanstva potvrđuju se u individualnoj memoriji koja oživljuje lične doživljaje — opće je u pojedi­ načnom. Povijest očuvana pamćenja. Nadvladava ga totalitar­ na moć bihevioralnog univerzuma: »Ljudsko strašilo bez memorije . . . nije proizvod propa­ danja . . . već je ono povezano s principima napretka građan­ skog društva.« »Ekonomisti i sociolozi, poput Wernera Sombarta i Maxa Webera, princip tradicionalizma su pridali feu­ dalnim formama društva, a princip racionaliteta građan- skim. To znači ništa manje nego da građansko društvo u svom razvoju likvidira sjećanje, vrijeme, uspomenu kao ne­ ku vrstu iracionalnih ostataka .. .«.,9) Sve veći racionalitet razvijenog industrijskog društva tendira likvidiranju uznemirujućih elemenata vremena i sje­ ćanja kao »iracionalnog ostatka«, a isto tako i likvidiranju uz­ nemirujuću racionalnost sadržanu u tom iracionalnom ostat­ ku. Prepoznavanje prošlosti i odnošenje na prošlost kao sada­ šnjost suprotstavljeno je funkcionalizaciji misli u postojećem realitetu, funkcionalizaciji kao učinku postojećeg realiteta. Ono se opire zatvaranju danog univerzuma rasuđivanja i pona­ šanja; ono omogućuje razvoj pojmova koji destabiliziraju i transcendiraju zatvorenost u postojeće tako što ga razumije­ vaju kao povijesnu datost. Suočena s danim društvom kao ob­ jektom svoje refleksije, kritička misao postaje povijesna svi­ 20 jest, a kao takva ona je bitno prosuđivanje ). Ovo prosuđiva­ nje je daleko od toga da bi nužno uključivalo indiferentni re­ lativizam. Ono u zbiljskoj povijesti čovjeka traži kriterije isti19 ) Th. W. Adorno, »Was bedeutet Aufarbeitung der Vergangen­ heit?«, u: Bericht über Erzieherkonferenz am 6 und 7 November in Wiesbaden; Frankfurt, 1960, str. 14. Ο borbi protiv povijesti bit će dalje raspravljano u poglavlju VII. 20 ) Pogledaj str. 10, 11. i poglavlje V.

ČOVJEK J E D N E

104

nitosti i krivosti, napredovanja i nazadovanja 2 1 )- Posredo­ vanje prošlosti sa sadašnjošću razotkriva činioce koji su re­ zultirali činjenicama, determinirali način života, uspostavili gospodare i sluge; ono zacrtava granice i alternative. Kad ta kritička svijest govori, ona govori »le langage de la con­ naissance« (Roland Barthes), koji rastvara zatvoreni unjyer^_ zum rasuđivanja.! njegovu krutu strukturu. Ključni termi­ ni tog jezika nisu hipnotičke imenice koje beskonačno sazi­ vaju iste zamrznute predikate. Naprotiv, oni dozvoljavaju ot­ voreno razvijanje; čak, štaviše, razvijaju svoj sadržaj u kon­ tradiktornim predikatima. Komunistički manifest pruža klasičan primjer. Ovdje svaki od dva ključna termina — buržoazija i proletarijat, »vlada« suprotnim predikatima. Buržoazija je subjekt tehni­ čkog progresa, oslobođenja, pokoravanja prirode, stvaranja društvenog bogatstva — izopačenja i destrukcije tih ostva­ renja. Slično tome, proletarijat nosi atribute totalnog ugnje­ tavanja i totalnog poražavanja ugnjetavanja. Takav dijalektički odnos suprotnosti, sadržan u gor­ njoj postavci omogućen je poimanjem da je subjekt povijesni činilac čiji se identitet konstituira u povijesnoj praksi i sup­ rotstavljanju povijesnoj praksi, u društvenoj stvarnosti i na­ suprot njoj. Raspravljanje razvija i izriče konflikt između stvari i njezine funkcije, a taj konflikt nalazi svoj jezični iz­ raz u rečenicama koje povezuju kontradiktorne predikate u logičku jedinicu — pojmovni izraz objektivne stvarnosti. Za razliku od orwellianskog jezika, suprotnost je demonstrirana, učinjena ekspiicitnom, objašnjena i optužena. Kontrast između dva jezika ο kojima je riječ ilustrirao sam stilom Marxove teorije, no kritički kvaliteti spoznaje nisu ekskulzivne karakteristike Marxova stila. Možemo ih ta­ kođer naći (iako u drugačijim modima) u stilu velike kon­ zervativne i liberalne kritike građanskog društva u razgranjavanju. Na primjer, s jedne strane jezik Burkea i Tocquevillea, a s druge strane jezik Johna Stuarta Milla je u velikoj 21

VIII.

)

JEDNODIMENZIONALNO

DIMENZIJE

Za dalje raspravljanje ο ovim kriterijima pogledaj poglavlje

DRUŠTVO

105

mjeri demonstrativan, konceptualan, otvoren — još se nije podredio hipnotičko-ritualnim formulama današnjeg neokonzervativizma i neoliberalizma. Autoritarno ritualiziranje rasuđivanja je još upecati jivije tamo gdje upliviše i sam dijalektički jezik. Zahtjevi pre­ stiža u industrijalizaciji i totalnog podređivanja čovjeka pro­ izvodnom aparatu očituje se u autoritarnoj transformaciji marksističkog jezika u staljinistički i poststaljinistički. In­ terpretacija ovih zahtjeva od strane vođa koji kontroliraju aparat određuje što je ispravno, a što krivo, što je istinito, a što lažno. Oni ne ostavljaju ni prostora ni vremena za ras­ pravljanje koje bi pokazalo rascjepničke mogućnosti alterna­ tive. Ovaj jezik nije više uopće podoban za »rasuđivanje«. On artikulira činjenice i utvrđuje ih na osnovu moći aparata — proklamiranje je koje ratificira samo sebe. Na ovom mje­ stu 2 2 ) je dostatno da citiramo i parafraziramo Rolanda Bart­ hesa: »Više nema bilo kakva razmaka između imenovanja i prosuđivanja, zatvaranje jezika je kompletno . . .« Zatvoren jezik ne demonstrira i ne objašnjava — on saopćava odluku, dictum, zapovijed. Kad daje određenja, ona postaju »odvajanje dobra od zla«. Jezik utvrđuje nesumnjivo ispravno i krivo, a pri tome je jedna vrijednost opravdanje neke druge vrijednosti. On se kreće u tautologijama, a tautologije su vraški efektne »rečenice«. One izriču sudove u »prejudiciranoj formi«; artikuliraju službenu osudu. Na pri­ mjer, »objektivni sadržaj«, tj. određenje termina kao što su »skretanje«; »revizionist« jest kazneni zakon. Valjanost takve vrste proizvodi svijest za koju je jezik postojećih moći jezik istine 2 "). Na žalost, to nije sve. Proizvodni rast postojećeg ko­ munističkog društva osuđuje, takođe, slobodarsku komunis­ tičku opoziciju; ritualizacija nadvladava jezik koji pokušava dozvati u svijest izvornu istinu i očuvati je. Orijentacija rasu­ đivanja (i akcije) na termine kao što su »proletarijat«, »rad­ nički savjeti«, »diktatura staljinističkog aparata« postaje ori22 23

) Pogledaj moj S o v i e t M a r x i s m , loc. cit, -tr. 87. i dalje. ) Roland Barthes, loc. cit., str. 37—40.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

jentacija na ritualne formule, kad »proletarijat« više ne egzi­ stira ili ga još nema, kad bi direktna kontrola »odozdo« ome­ tala progres masovne proizvodnje, a borba protiv birokracije oslabila efikasnost jedine stvarne snage koja može biti mobi­ lizirana protiv kapitalizma u internacionalnim razmjerima. Tu je prošlost ukočeno zadržana, no nije posredovana sa sadašnošću. Na djelu je suprotstavljanje pojmovima koji su shvatili povijesnu situaciju, odsustvo njihova razvijanja u savremenoj situaciji — blokiranje njihove dijalektike. Ritualni autoritarni jezik se širi svuda po suvremenom svijetu, u demokratskim i nedemokratskim, kapitalističkim i nekapitalističkim zemljama 2 4 ). Prema Rolandu Barthesu, to je jezik »svojstven svim autoritarnim režimima«, a ima li danas u orbitu razvijene industrijske civilizacije društva koje nije pod autoritarnim režimom? Kako se supstancija razli­ čitih režima više ne javlja u alternativnim načinima života, ona se svodi na različite mode tehnike manipuliranja i kon­ trole. Jezik ne samo da odražava te kontrole već i sam po­ staje njihov instrument, čak i tamo gdje ne prenosi zapo­ vijedi, već informacije, kad ne zahtijeva kontrolu i podre­ đivanje, već izbor i slobodu. Ovaj jezik upravlja putem reduciranja lingvističkih formi i simbola refleksija, apstrakcije, razvoja, kontradik­ cije; nadalje, putem supstituiranja odraza za pojmove. On odriče ili apsorbira transcendentni Vokabular; on ne tra­ ga za istinom, već uvodi i nameće istinu i lažnost. No, ovakvo komuniciranje nije terorističko. Ono je, izgleda, neov­ lašteno da pretpostavi da primaoci vjeruju, i ti su prisiljeni da vjeruju ono što im se kaže. Svojstvo novog magično ri­ tualnog jezika jest da ljudi ne vjeruju, ili im nije stalo, a ipak djeluju u skladu s danim trendom. Čovjek ne »vje­ ruje« u ono što deklarira operacionalni koncept, no, ovaj 24

) Za Zapadnu Njemačku pogledaj relevantne studije preduzete u Institutu für Sozialforschung, Frankfurt am Main 1950—1951: G r u ­ p p e n E x p e r i m e n t , izd. F. Pollock, Frankfurt, Europaeische Verlagsanstalt, 1955, poglavito str. 545. i dalje. Takođe, Karl Korn, S p r a c h e i n d e r v e r w a l t e t e n W e l t , Frankfurt, Heinrich Scheffler, 1958, za oba dijela Njemačke.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

107

se opravdava u akciji — u obavljanju posla, u prodavanju i kupovanju, u neobraćanju pažnje na druge, itd. Tendencija političkog jezika da postane jezik komerci­ jalne propagande, tj. premošćivanje rascjepa između ranije dva različita područja društva, pokazuje u kojoj su mjeri dominacija i upravljanje prestali biti neovisne funkcije teh­ nološkog društva. To ne znači da se umanjila moć profesi­ onalnih političara. Naprotiv. Njihova sloboda od efektivnog narodnog suvereniteta je veća što je globalniji izazov koji izgrađuju da bi se s njim suočavali i što normalnije postaje srođavanje s mogućnošću totalne destrukcije. No, ta domina­ cija političkih vođa je inkorporirana u dnevne aktivnosti i relaksaciju građana, a »simboli« politike su, takođe, simboli biznisa, trgovine i zabave. Promjene u jeziku su paralelne s promjenama u poli­ tičkom ponašanju. U prodaji opreme za opuštenu razonodu u skloništima od bombardiranja, u televizijskim spektakli­ ma konkurentskih kandidata za vodstvo nacije jest komp­ letna sveza politike, biznisa i zabave. No, to je lažna spona i fatalno je preuranjena — biznis i zabava su još uvijek poli­ tika dominacije. Nije to satira nakon tradegije; nije finis tragoediae — tragedija može upravo početi. I ponovo, nije heroj onaj koji će biti ritualna žrtva, već je to narod. Istraživanja preduzeta

u

totalnom

upravljanju

Funkcionalno komuniciranje je samo izvanjski sloj jed­ nodimenzionalnog totaliteta u kome je čovjek podučavan da zaboravi — da prevodi negativno u pozitivno tako da može i nadalje funkcionirati, reduciran, no prilagođen i prilično zadovoljan. Institucije slobode govora i misli ne zaprečuju mentalnu koordinaciju s postojećim realitetom. Odigrava se zamašno redefiniranje same misli, njene funkcije i sadržaja. Koordinacija pojedinca s društvom seže do u sfere svijesti u kojima se zgotavljaju pojmovi kojima se smjera razumjeti postojeća stvarnost. Ti pojmovi su preuzeti iz intelektualne tradicije i prevedeni u operacionalne termine. Ovo prevođe­ nje rezultira reduciranjem napetosti između misli i zbilje putem slabljenja negativne moći misli.

108

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

To je filozofski razvoj. Da bi rasvijetlila razmjer nje­ gova napuštanja tradicije, analiza mora postati znatno ap­ straktnija i ideološka. Riječ je ο sferi najudaljenijoj od kon­ kretnosti društva, koja najjasnije treba da pokaže u kojoj je mjeri društvo pokorilo misao. Štaviše, analiza će morati zaci u povijest filozofske tradicije i pokušati pokazati ten­ dencije koje su vodile ka prelomu. Prije nego što pređemo na filozofsku analizu, naime, na putu k apstraktnijem teorijskom području, iznijet ću sažeto dva slučaja (po mom shvaćanju reprezentativna) u graničnom području empirijskog istraživanja, a direktno povezana s određenim uslovima karakterističnim za raz­ vijeno industrijsko društvo. Predmet našeg raspravljanja — pitanja jezika, mišljenja ili pitanja riječi i pojmo­ va — lingvistička i epistemološka analiza opiru se či­ stim akademskim distinkcijama. Odvajanje čisto lingvis­ tičke od konceptualne analize već je i samo izraz no­ vog usmjerenja misli, koje će naredna poglavlja poku­ šati objasniti. Kako je slijedeća kritika empirijskog istra­ živanja preduzeta kao priprema za potonju filozofsku analizu — a i poduprta je njome —, preliminarno određenje ο upo­ trebi termina »koncept«, koja rukovodi kritiku, može poslu­ žiti kao uvod. »Koncept« znači specificiranje mentalnog reprezentiranja nečega što je razumljivo, shvaćeno, saznato kao rezultat procesa refleksije. To nešto može biti objekt svakodnevne prakse, neka situacija, društvo, roman. U svakom slučaju, ako su oni shvaćeni (begriffen; auf ihren Begriff gebracht), po­ stali su objekti misli, pa su im sadržaj i značenje identični s realnim objektima neposrednog iskustva, no ipak i različni od ovih. »Identični« su utoliko što označavaju istu stvar; »ra­ zlični« su po tome što je pojam rezultat refleksije koja je stvar razumjela u kontekstu (i u svjetlosti) drugih stvari koje se nisu javile u neposrednom iskustvu, a koje »objašnjavaju« dotičnu stvar (posredovanje). Ako pojam nikad ne označava određenu konkretnu stvar, ako je uvijek apstraktan i opći, to je zato što obuhva­ ća više, drugo u odnosu spram pojedinačne stvari — univer­ zalan uslov, ili odnos bitan za pojedinačno koji determinira

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

109

formu u kojoj se ono javlja kao konkretan objekt iskustva. Pojam bilo čega konkretnog je proizvod mentalne klasifika­ cije, organizacije i apstrakcije utoliko što ti mentalni procesi rekonstruiraju pojedinačno u njegovim općim okolnostima i odnošenju transcendirajući njegovu neposrednu pojavu u smjeru njegova realiteta. Na osnovu toga svi kognitivni koncepti imaju tranzitivan smisao: oni idu preko deskriptivnog referiranja pojedi­ načnih fakata. Ako su činjenice društveni fakti, pojmovi spo­ znaje prodiru s onu stranu danog konteksta činjenica — u procese i okolnosti na kojima počiva neko društvo, a koje su prisutne u svim pojedinačnim činjenicama — proizvode, podržavaju i destruiraju dano društvo. U svojoj upućenosti na povijesni totalitet pojmovi saznanja transcendiraju svaki operacionalni kontekst, no to transcendiranje je empirijsko jer rezultira prepoznavanjem činjenica po onom što stvarno jesu. Nadilaženje operacionalnih pojmova značenjem razot­ kriva ograničenu i čak varljivu formu u kojoj je dopušteno da se iskuse činjenice. Otuda napetost, diskrepancija, konflikt između pojma i neposredne činjenice — konkretne stvari, između riječi koja se odnosi na pojam i one koja se odnosi na stvari. Otuda shvaćanje ο »realitetu općeg«. Otuda, tako­ đer, nekritički akomodirajući karakter onih moda mišljenja koji tretiraju pojmove kao mentalne doskočice i prevode opće pojmove u termine s posebnom, objektivnom referencijom. Tamo gdje ovi reducirani pojmovi upravljaju analizu ljudske stvarnosti — bilo individualne bilo društvene, mental­ ne ili materijalne — prispijeva ona u krivu konkretnost — konkretnost izdvojenu iz uslova koji konstituiraju stvarnost. U ovom kontekstu operacionalno tretiranje pojmova poprima političku funkciju. Pojedinac i njegovo ponašanje su analizi­ rani u terapeutskom smislu ·— u smislu prilagođenja njegovu društvu. Misao i izraz, teorija i praksa treba da budu ukolotečeni s činjenicama njegova egzistiranja tako da ne ostav­ ljaju prostor za konceptualnu kritiku tih činjenica. Terapeutski karakter operacionalnih pojmova se naj­ jasnije pokazuje tamo gdje se pojmovno mišljenje metodički infiltrira u službu iskorištavanja i poboljšavanja postojećih

110

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

društvenih uslova u okvirima danih društvenih institucija — u industrijsku sociologiju, ispitivanje motiviranosti, tržišta i javnog mnjenja. Ako dana forma društva jest i ostaje krajnji obzor teorije i prakse, tad se ništa ne može prigovoriti toj vrsti so­ ciologije i psihologije. Humanije je i produktivnije imati u organizaciji rada dobre odnose nego loše; ugodne uslove za rad umjesto loših, harmoniju umjesto sukobljavanja želja kupaca i potreba biznisa i politike. No, u drugačijem svjetlu se javlja racionalnost ovakve vrste društvene znanosti kad dano društvo, kao okvir razma­ tranja, postane objekt kritičke teorije koja smjera upravo na strukturu društva, prisutnu u svim pojedinačnim činjeni­ cama i uslovima, te determinantnu za njihovo mjesto i funk­ ciju. Tad se očituje ideološki i politički karakter činjenica, pa elaboracija adekvatnih pojmova saznanja zahtijeva prevazilaženje varljive konkretnosti pozitivističkog empiricizma. Terapeutički i operacionalni koncept postaje lažan utoliko što izolira i atomizira činjenice, stabilizira ih unutar represivne cjeline i prihvaća stanovište te cjeline kao stanovište analize. Metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam tad postaje represivno reduciranje misli 2 5 ). Za ilustraciju ću uzeti »klasičan« primjer industrijske sociologije: ispitivanje radničkih odnosa u poduzeću Havvthor25 ) U teoriji funkcionalizma se ne pojavljuje terapeutički i ide­ ološki k a r a k t e r analize; on je prikrit a p s t r a k t n o m općenitošću poj mova (»sistem«, »dio«, »jedinka«, »elemenat«, »mnogostruke konsekvencije«, »funkcija«). Oni su, u principu, primjenljivi na bilo koji »sistem« koji sociolog odabere kao objekt svoje analize — od najma­ njih grupa do društva kao takvog. Funkcionalna analiza je uključena u selekcioniran sistem, a ovaj nije i sam predmet kritičke analize koja bi ograničenost sistema transcendirala u smjeru povijesnog toka — a tek u ovome funkcije i disfunkcije sistema postaju to što jesu. T a k o funkcionalna teorija pokazuje varljivost krivo postavljene apstraktnosti. Općost pojmova je postignuta apstrahiranjem od upravo onih svojstava koja čine sistem povijesnim i koja daju kritičko-transcendentni smisao njegovim funkcijama i disfunkcijama.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

111

ne Zapadne električne kompanije 2 6 ). To je stara studija, preduzeta pred oko četvrt stoljeća, pa su metode odonda postale znatno rafiniranije. No, po mom mišljenju, njihova supstan­ cija i funkcija su ostali isti. štaviše, taj način mišljenja se otada ne samo proširio u druge društvene znanosti i u filo­ zofiju već je, također, utjecao na oblikovanje subjekata — ljudi koji su predmet njegova proučavanja. Operacionalni pojmovi završavaju u metodama usavršene društvene kontro­ le: postaju dio znanosti ο organizaciji, odio za ljudske od­ nose. Ovo su riječi radnika automobilske industrije u Labor Looks at Labor: Uprave »nas nisu mogle zaprečiti' u spro vođenju orga­ niziranih protesta; nisu nas mogle zaustaviti taktikom bloki­ ranja i tako su počele izučavati ljudske odnose' u ekonomici, društvu, politici da bi pronašli kako da zaustave sindikate.« Analizirajući pritužbe radnika ο radnim uslovima i na­ jamnini, istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana »neodređenim, maglovitim terminima«, da im nedostaje »objektivno pozivanje« na »opće prihvaćene mjere« i da ih karakterizira »bitna razlika spram svojstava općenito povezanih sa svagdašnjim činjenicama« 2 7 )· Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izja­ vama kao što su »prostorije za pranje su nezdrave«, »ova služba je opasna«, »najamnina je preniska«. Rukovođeni principima operacionalnog mišljenja, istra­ živači su se uputili na prevođenje ili reformuliranje tih izjava, tako da je njihova maglovita općenitost mogla biti reducirana na okvire pojedinačnog, na termine koji označavaju posebnu situaciju iz koje je potekla pritužba, ocrtavajući, tako, »detalj­ no uslove u kompaniji«. Opća forma je bila raščinjana u iz­ reke koje ustanovljuju posebne operacije i uslove iz kojih je 26 ) Citati s u iz: Roethlisberger and Dickson, M a n a g e m e n t a n d t h e W o r k e r , Cambridge: Harvard University Press, 1947. Pogledaj izvrsnu raspravu u Loren Baritz, T h e S e r v a n t s o f P o w e r . A H i s t o r y of the Use of S o c i a l S c i e n c e in A m e r i c a n I n d u s t r y , Middletown, Wesleyan University Press, 1960, poglavlje 5. i 6. 27 ) Roethlisberger and Dickson, loc. cit., str. 255, i dalje.

112

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE

izvedena pritužba, dok je pritužbi bila posvećena briga mije­ njanjem tih posebnih operacija i uslova. Na primjer, izjava »praonice su nehigijenske« brla je prevedena u »tom i tom prilikom, išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština«. Informiranje je tad potvrdilo da je to »poglavito zbog nepažnje nekih radnika«, bila je pro­ vedena kampanja protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, postavljen je dežurni na stalnu dužnost u pra­ onice. »Na taj način su mnoge od pritužbi bile reinterpretirane i upotrijebljene za uplivisanje na poboljšanje« 2 8 ). Jedan drugi primjer: radnik Β izjavljuje da je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Intervju otkriva »da mu je žena u bolnici i da je zabrinut oko zapadanja u troškove ^ liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B, uslijed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove financijske oba­ veze« 29 ). Takvo prevođenje značajno mijenja smisao stvarne tvrdnje. Neprevedena izjava formulira opće stanje u njegovoj općenitosti (»najamnina je preniska«). Ona nadilazi posebno stanje u nekoj tvornici i pojedinačnu radnikovu situaciju. U svojoj općenitosti, i samo u svojoj općenitosti, izjava izraža­ va zamašnu optužbu koja uzima pojedini slučaj kao mani­ festaciju općeg stanja i daje da se nasluti da ovo neće biti izmijenjeno poboljšanjem pojedinih slučajeva. Tako netransformirana izjava ustanovljuje konkretan odnos između pojedinog slučaja i pripadne cjeline — a ta cjelina uključuje uslove van pojedine službe, pojedinog po­ duzeća, van pojedine lične situacije. Cjelina je u prevođenju eliminirana. Upravo ta operacija čini izlječenje mogućim. Radnik može i ne biti svjestan toga, za njega pritužba može imati odista pojedinačno i lično značenje koje prevođenje iz­ nosi kao »latentan sadržaj«. No, jezik koji on upotrebljava potvrđuje svoje objektivno važenje nasuprot radnikovoj svi­ jesti — izražava uslove koji jesu, iako oni nisu »za njega«. 28) I b i d e m , s t r . 256. 29) I b i d e m , s t r . 2 6 7 .

J E D N O D I M E N Z I O N A L N O DRUŠTVO

113

Konkretnost pojedinačnog slučaja koju ostvaruje prevođenje jest rezultat niza apstrakcija od realne konkretnosti koja leži u univerzalnom karakteru dotičnog slučaja. Prevođenje povezuje općenitu izjavu s ličnim isku­ stvom radnika koji je izriče, no, ne ide do uporišta na kome bi radnik iskusio sebe kao »radnika«, i na kome bi se njegova služba pokazala kao »služba« radničke klase. Treba istaknuti da operacionalni istraživač u svojim prevođenjima naprosto slijedi proces stvarnosti, a možda, čak, i radnikova vlastita prevođenja. Sputano iskustvo nije njegovo vlastito djelo, a nje­ gova funkcija nije da misli pretpostavkama kritičke teorije, već da nauči nadzornike »humanijim i efikasnijim metodama u saobraćaju sa svojim radnicima« 3 0 ) (no, izgleda da je ter­ min »human« neoperacionalan i da zahtijeva analizu). Kako se menedžerski način mišljenja i istraživanja širi u druge dimenzije intelektualnog napora, tako službe koje prezentira ovaj način mišljenja postaju sve neodvojivije od njegove znanstvene valjanosti. U tom kontekstu funkcionalizacija ima istinski terapeutički učinak. Kad je lično nezado­ voljstvo izolirano iz opće nesrećnosti, kad su univerzalni poj­ movi koji se protive funkcionalizaciji raščinjeni na pojedi­ načne referencijé, dati slučaj postaje incident podoban tret­ manu i rukovanju. Pojedini slučaj ostaje instanca univerzalnog — ne mo­ že način mišljenja poništiti opće pojmove — no drugačijeg genusa no što je onaj mišljen u neprevedenoj izjavi. Kad se pokazala briga za račune liječenja, radnik Β će shvatiti da, općenito govoreći, najamnina nije odviše niska, i da je ona bila teškoća samo u njegovoj pojedinačnoj situaciji (koja može biti slična drugim pojedinačnim situacijama). Njegov slučaj je supsumiran pod drugi genus — genus pojedinačnih slučajeva teškoća. On više nije »radnik« ili »najamni radnik« (član klase), već radnik B, zaposlen u tvornici Hawthorne Zapadne električne kompanije. Autori Management and the Worker bili su uvelike svje­ sni tih implikacija. Oni kažu da je jedna od temeljnih funkci30) L o c . cit., s t r . V I I I

114

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

ja koju treba da ostvari industrijska organizacija »specifična funkcija vlastitog rada«, te da se u tu svrhu, u bavljenju od­ nosima poslodavac—radnik, mora »imati na u m u svijest pojedinog radnika iz pretpostavki njegove vlastite historije« ili »iz pretpostavki specifičnosti mjesta službe nekog radnika u tvornici koje ga povezuju s specifičnim osobama i grupa­ ma . . . « Autori odbijaju stav koji ide za »prosjekom«, »tipič­ nim« namještenikom, ili »radnikovim preokupacijama opće­ nito« — smatraju ga inkompatibilnim sa »specifičnom fun­ kcijom ličnog rada« 3 1 )· Rezimirajmo te primjere kontrastirajući izvorne izjave s njihovim prevođenjem u funkcionalan oblik. Uzimamo iz­ jave u obje forme, tako kako su prezentirane, ostavljajući po strani problem njihove verifikacije. 1) »Najamnina je preniska« — subjekt suda je »najam­ nina«, ne pojedinačna najamnina, pojedinog radnika, u poje­ dinoj službi, čovjek koji daje izjavu možda misli ο svom indi­ vidualnom iskustvu, no, u formi u kojoj izjavljuje, on transcendira to individualno iskustvo. Predikat »preniska« je relacioni pridjev koji traži referenci ju nepokazanu u sudu — preniska za koga i za što? To bi se moglo odnositi, ponovo na onog pojedinca koji daje izjavu ili na radnike koji zajed­ no s njim rade; no, opća imenica (najamnina) nosi cijelo kretanje misli izraženo sudom, pa i drugi elementi suda ima­ ju opći karakter. Nema pobližeg navođenja — »općenito pre­ niska« ili »preniska za svakog tko je, poput govornika, najam­ ni radnik«. Propozicija je apstraktna. Ona se odnosi na opće uslove, koji se ne mogu substituirati posebnim slučajem; zna­ čenje je »tranzitivno« spram svakog pojedinog slučaja. Sud ο kome je riječ odista traži »prevođenje« u konkretniji kon­ tekst, no takav u kome univerzalni pojmovi ne mogu biti od­ ređeni nikakvim posebnim skupom operacija (kao što je li­ čna historija radnika Β i njegova posebna funkcija u poduze­ ću W). Pojam »najamnina« se odnosi na grupu »najamnih radnika« koja integrira sve lične historije i posebne službe u konkretno opće. 31

) Loc. cit., str. 591.

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

115

2) »Sadašnje zarade B-a su uslijed bolesti njegove že­ ne nedovoljne da bi pokrile njegove izdatke«. U ovom pre­ vođenju gornjeg primjera je zamijenjen subjekt. Univerzalni pojam »najamnina« je nadomješten sa »sadašnje zarade B-a«, čije je značenje potpuno određeno posebnom skupinom ope­ racija koje Β treba da izvede kako bi kupio svojoj obitelji hranu, odjeću, lijekove, osigurao stanovanje itd. Iščezla je »tranzitivnost« značenja; grupiranje onih »koji žive od najam­ nine« nestalo je zajedno sa subjektom »najamnina«, a ono što ostaje poseban je slučaj koji, okljaštren od svog tranzitivnog značenja, postaje podoban za prihvaćene standarde tretmana od strane pripadne kompanije. Šta je u tome krivo? Ništa. Prevođenje pojmova i propo­ zicija u cjelini je kvalificirano od strane društva kome se is­ traživač obraća. Terapija je na djelu jer su poduzeće ili vlada kadri da snose, u najmanju ruku, značajan dio troškova, jer su voljni da to čine i jer je pacijent voljan da se podredi tret­ manu koji ima izgleda na uspjeh. Magloviti, neodređeni uni­ verzalni pojmovi koji su se javili u neprevedenim pritužba­ ma odista su ostaci prošlosti, njihovo održavanje u jeziku i misli je odista bila zapreka (iako sekundarnog značaja) ra­ zumijevanju i surađivanju. Operacionalna sociologija i psiho­ logija su sastavni dio materijalnog i intelektualnog progresa utoliko što doprinose ublaženju neljudskih uslova. No, one isto tako svjedoče ο ambivalentnoj racionalnosti progresa ko­ ji zadovoljava ljude svojom represivnom snagom i represi­ van je u zadovoljstvima koja pruža. Eliminiranje tranzitivnog smisla ostaje obilježje empi­ rijske sociologije. Ono karakterizira čak veliki dio studija ko­ je ne idu za tim da ispune terapeutsku funkciju u nekom po­ sebnom interesu. Rezultat: kad je dokinuto »nerealističko« prekoračivanje značenja, istraživanje je zatvoreno unutar obimnog područja u kome postojeće društvo kvalificira i dis­ kvalificira propozicije. Taj empirizam je na osnovu svoje me­ todologije ideološki. Da bismo ilustrirali njegov ideološki ka­ rakter, pogledajmo studiju ο političkoj aktivnosti u Sjedinje­ nim Državama. Morris Janowitz i Dwaine Marvick u svom spisu »Com­ petitive Pressure and Démocratie Consent« žele da »prosude

ČOVJEK JEDNE

116

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

DIMENZIJE

u kojoj su mjeri izbori efikasan izraz demokratskog proce­ sa«. Takvo prosuđivanje implicira procjenjivanje izbornog procesa »na osnovu uvjeta za održavanje demokratskog društva«, a to sa svoje strane traži određenje »de­ mokratskog«. Autori pružaju izbor među dva alternativ­ na određenja — »mandatne« teorije demokracije i teorije ο demokraciji »prestiža«: »Mandatne teorije, koje potječu iz klasičnih koncepci­ ja demokracije, postuliraju da proces reprezentacije proizla­ zi iz jasno profiliranih direktiva koje birači nameću svojim predstavnicima. Izbori su pogodan proces i metod osigura­ vanja suglašavanja predstavnika s direktivama birača«,,2). Ova »predrasuda« je bila »unaprijed odbačena kao nerealistička jer pretpostavlja takvu razinu artikuliranog mnjenja i idejne orijentacije ο ključnim pitanjima tokom kampanje koja ne postoji u Sjedinjenim Državama«. Ova prilično otvo­ rena izjava je nekako ublažena utješnom sumnjom »da li je takva razina artikuliranog mnjenja postojala u bilo kom bi­ račkom tijelu sve od vremena proširenja biračkog prava u devetnaestom stoljeću«. U svakom slučaju, autori umjesto od­ bačene koncepcije, prihvaćaju teoriju demokracije »presti­ ža«, prema kojoj su demokratski izbori proces »selekcije i odbacivanje kandidata«, koji se »međusobno bore za javnu funkciju«. Da bi ova definicija bila stvarno operacionalna, potrebni su »kriteriji« na osnovu kojih treba procijeniti kara­ kter političke konkurencije. Kad ona rezultira »procesom pristajanja«, a kad »procesom manipulacije«? Predložena su tri kriterijuma: 1) Demokratski izbori zahtijevaju borbu protivničkih kandidata koja prožima cijelu konstituantu. Moć birača pro­ izlazi iz njihove mogućnosti da izaberu između najmanje dva protivnički orijentirana kandidata za koje se vjeruje da sva­ ki ima uvjerljive šanse da pobijedi. 2) Demokratski izbori zahtijevaju da se obje (!) par­ tije angažiraju u ravnoteži napora da održe postojeće glasa-

čke blokove, da regrutiraju nezavisne glasače i da zadobiju obraćenike iz protivničkih partija. 3) Demokratski izbori zahtijevaju da obje (!) partije budu vitalno angažirane u nastojanju da pobijede na teku­ ćim izborima; no, pobijedile ili izgubile, obje partije moraju težiti da uvećaju svoje šanse za uspjeh na narednim izbori­ m a . . . 33) Mislim da ova određenja dosta precizno opisuju stvar­ no stanje u američkim izborima 1952, koji su predmet anali­ ze. Drugim riječima, kriteriji za prosuđivanje danog stanja su isti oni koje pruža (ili, s obzirom da proizlaze iz čvrsto etabliranog društvenog sistema, — nameće) postojeće stanje. Analiza je »zatvorena«; doseg prosuđivanja je ograničen unu­ tar konteksta činjenica koji isključuje prosuđivanje ο konte­ kstu u kome su sačinjeni fakti, sačinjeni čovjekom, i u kome je determiniran njihov smisao, funkcija i razvoj. U tom okviru istraživanje postaje kružno, samo sebi daje valjanost. Ako je »demokratski« određen ograničavaju­ ćim, no realističkim pretpostavkama aktualnog izbornog pro­ cesa, tad je taj proces unaprijed demokratski — i prije rezul­ tata istraživanja. Operacionalni okvir još uvijek dozvoljava (i čak traži) razlikovanje između pristajanja i manipulacije; iz­ bori mogu biti više ili manje demokratski u srazmjeru s utvr­ đenim stupnjem pristajanja i manipulacije. Autori dolaze do zaključka da su izbori 1952. g. »bili karakterizirani proce­ som genuinog pristanka u većoj mjeri nego što su to impresionističke procjene mogle implicirati« 3 4 ) — iako bi bila »velika pogreška« da se previde »barijere« pristanka i da se 35 negira da su »bili prisutni manipulativni pritisci« . Opera­ cionalna analiza ne može ići dalje od ove izjave, koja jedva da išta rasvjetljava. Drugim riječima, ona ne može postaviti odlučno pitanje — nije li i pristanak djelo manipulacije — pitanje potpuno opravdano aktualnim zbivanjem. Ova analiza ga ne može postaviti jer bi ono transcendiralo njezine pre­ 33

32

cal

) H. Eulau, S. J. Eldersveld, M. Janowitz (izdavači), P o l i t i B e h a v i o r , Glencoe Free Press, 1956, str. 275.

117

) Ibidem, str. 276. ) Ibidem, str. 284. 35 ) Ibidem, str. 285. 34

118

ČOVJEK JEDNE

DIMENZIJE

postavke i vodilo tranzitivnom značenju — vodilo bi koncep­ tu demokracije koji bi razotkrio demokratske izbore kao do­ sta ograničen demokratski proces. Upravo takav neoperacionalan pojam navedeni autori odbacuju kao »nerealističan« jer on na suviše artikularnoj razini određuje da je demokracija jasno profilirana kontro­ la birača nad predstavnicima — narodna kontrola, odnosno narodni suverenitet. Taj neoperacionalni pojam uopće nije izvanjski. On nipošto nije izmišljotina mašte ili spekulacije, već određuje povijesno smjeranje demokracije, uslove za ko­ je se vodila bitka za demokraciju i koji još uvijek treba da budu izvojevani. Štaviše, taj pojam je nedvojben u svojoj semantičkoj egzaktnosti jer znači upravo to što kaže — naime, da, u stva­ ri, birači nameću direktive predstavnicima, a ne obratno —• da predstavnici nameću smjernice biračima, koji tad selek­ cioniraju i izabiru izaslanike. Autonomni birači, slobodni za­ to što su slobodni od manipuliranja i indoktrinacije, odista bi bili na »razini artikuliranog mnjenja i ideologije« razini koja se ne može naći u stvarnosti. Zato pojam mora biti od­ bačen kao »nerealističan« — mora, ako se prihvati faktično preovlađujući nivo mnjenja i ideologije kao onaj koji propi­ suje važeće kriterije sociološke analize. Kad su indoktrina­ cija i manipulacija toliko razvijene da je predominantno mnjenje postalo krivo, više mu nije transparentno stvarno događanje, tad je pripadna krivoj svijesti i analiza koja me­ todološki odbacuje tranzitivne pojmove. Upravo je njezin empiricizam ideološki. Autori su svjesni problema. »Ideološka okoštalost« pre­ dstavlja »ozbiljnu implikaciju« u procjenjivanju stupnja de­ mokratskog pristajanja. Zaista, pristajanja uza što? Prirodno uz političke kandidate i njihovu politiku. No, to nije dostat­ no jer bi tad pristanak na fašistički režim (a može se go­ voriti ο istinskom pristanku na takav režim) bio demokrat­ ski proces. Tako sam pristanak treba da bude preispitan — preistipan u pogledu njegova sadržaja, njegova objektiva, njegovih »vrednota« — a to uključuje tranzitivnost značenja. Pa pak se smatra da takav »neznanstveni« korak može biti iz­ bjegnut ako ideološka orijentacija, koju treba procijeniti, ni-

JEDNODIMENZIONALNO DRUŠTVO

119

je druga doli ona dviju postojećih partija koje se »efikasno« bore za prestiž i »ambivalentno-neutralizirana« orijentacija glasača 3 6 ). Tabela koja daje glasačke rezultate idejne orijentacije pokazuje tri stupnja prijanjanja uz ideologije Republičke i Demokratske partije i »ambivalentnih i neutraliziranih« na­ zora 3 7 ). Nisu podvrgnute pitanju postojeće partije, njihove politike i makinacije, a ni stvarna razlika između njih, bar što se tiče vitalnih pitanja (atomska politika i totalna prip­ ravnost). Ovi procesi su bitni za ocjenu demokratičnosti, izim ako analiza operira pojmom demokracije koji — nap­ rosto sabira oznake postojeće forme demokracije. Takav operacionalni pojam nije sasvim neadekvatan za dani pred­ met ispitivanja. On dovoljno jasno ističe kvalitete koji u suv­ remenom periodu razlikuju demokratske od nedemokratskih sistema (na primjer, efikasna borba za prestiž među kandi­ datima različitih partija; sloboda birača da izaberu među tim kandidatima). No, ova adekvatnost nije dostatna ako je zadatak teorijske analize više i nešto drugo negoli deskripci­ ja — ako joj je zadaća da pronikne u činjenice, da pojmi što zbiljski jesu, kakvo imaju »značenje« za one kojima su date kao činjenice, za one koji moraju s njima živjeti. U dru­ štvenoj teoriji je razotkrivanje činjenica kritika činjenica. Ali operacionalni pojmovi nisu dostatni čak ni za opi­ sivanje fakata. Oni postižu samo određene aspekte i segmen­ te činjenica pa, ako se ovi uzmu za cjelinu, lišavaju opis nje­ gova objektivnog, empirijskog karaktera. Kao primjer uz­ mimo koncept »političke aktivnosti« u studiji Juliana L. Woodwarda i Elma Ropera »Political Activity of American Citizens« 38 ). Autori daju »operacionalno određenje termina 'politička aktivnost'« konstituiranog s »pet načina ponaša­ nja: 1) glasanje na izborima; 2) podupiranje mogućih glasa­ čkih blokova . . . ; 3) lično komuniciranje sa zakonodavcima; 4) učestvovanje u političkoj aktivnosti partije . . . ; 5) anga36) Ibidem, str. 280. 37) Ibidem, str. 138. i dalje. 38) Ibidem, str. 133.

120

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

žiranje u konstantnom širenju političkih nazora putem ne­ posredne komunikacije... To su, zacijelo, »kanali mogućeg utjecanja na članove zakonodavnog tijela i službenike vlade«, no, da li su oni do­ voljni da stvarno pruže »metod za razlučivanje ljudi koji su relativno aktivni u pitanjima nacionalne politike od onih koji su relativno neaktivni?« Uključuju li oni tako odlučne aktiv­ nosti »u odnosu na pitanja nacionalne politike« kao što su tehnički i ekonomski kontakti između korporacija, biznisa i vlade i između samih ključnih korporacija? Uključuju li oni formuliranje i širenje »nepolitičkih« nazora, informacija, ra­ zonode putem velikih posrednika publiciteta? Da li uzimaju u obzir veoma diferentnu političku težinu raznih organizaci­ ja koje učestvuju u javnim pitanjima? Ako je odgovor negativan (a ja vjerujem da jest), tad činjenice ο političkoj aktivnosti nisu adektavno opisane i ut­ vrđene. Mnoge, a ja mislim determinantne, konstitutivne či­ njenice ostaju van dohvata operacionalnih koncepata. Na os­ novu tog ograničenja — tj. metodološkog isključenja tranzi-č tivnih pojmova koji bi mogli pokazati činjenice u njihovu is­ tinskom svjetlu i nazvati ih njihovim istinskim imenom — deskriptivna analiza fakata blokira shvaćanje činjenica i postaje elemenat ideologije koji ih podržava. Proklamirajući postojeći društveni realitet kao svoju vlastitu normu, sociolo­ gija učvršćuje u ljudima »bezvjeračku vjeru« u realitet ko­ ga su oni žrtve: »Od ideologije ne preostaje ništa doli priz­ navanje toga što jest — model ponašanja koje se podređu­ 39 je nadmoćnoj sili postojećeg« ). Nasuprot tom ideološkom empiricizmu, čista kontradikcija ponovo ustvrđuje svoje pra­ 40 vo: » . . . ono što jest ne može biti istinito.« )

39 ) Theodor W. Adorno, »Ideologie«, u Kurt Lenk (izdavač) I d e o ­ l o g i e Neuwied, Luehterhand, 1961, str. 262. i dalje. 40 ) Ernst Bloch, P h i l o s o p h i s c h e G r u n d f r a g e n , I , Frankfurt, S u h r k a m p , 1961, str. 65.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

5. NEGATIVNO MIŠLJENJE: PORAŽENA LOGIKA PROTESTA » . . . ono što jest, ne može biti istintio«. Za naše dobro priučene uši i oči ova izjava je neozbiljna i smiješna, ili isto tako pretjerana kao i ova druga tvrdnja, koja, čini se, izriče suprotno: »što je zbiljsko, to je umno«. Pa, ipak, u tradiciji zapadnjačke misli obje razotkrivaju, u provokativno skra­ ćenoj formulaciji, ideju uma koja je vodila njenu logiku. Cak, štaviše, obje izražavaju isti pojam, naime antagonističku strukturu zbilje i misli koja pokušava razumjeti zbilju. Svijet neposrednog iskustva •— svijet u kojem se zatičemo — mora biti shvaćen, transformiran i čak oboren da postane to što on stvarno jest. U jednačenju um = istinito = realnost, što povezuje subjektivni i objektivni svijet u antagonističko jedinstvo, um je rusilačka moć, »moć negativnog«, koji ustanovljuje, kao teoretski i praktični um, istinu za ljude i stvari — tj. uvjete u kojima ljudi i stvari postaju ono što jesu. Izvorna preokupacija zapadnjačke misli je bilo nastojanje da se po­ kaže kako ta istina teorije i prakse nije subjektivna, već ob­ jektivna okolnost. To je i porijeklo njene logike — logike ne u smislu posebne filozofijske discipline, već kao oblika miš­ ljenja primjerenog razumijevanja stvarnog kao umnog. Totalitarni univerzum tehnološke racionalnosti jest po­ sljednja preobrazba ideje uma. U ovom i slijedećem po­ glavlju ću pokušati da identificiram glavne etape u razvitku te ideje -- proces po kome je logika postala logika domina­ cije. Takva ideologijska analiza može doprinijeti razumi jeva nju realnog razvitka utoliko što je usredotočena na jedinstvo

124

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

(i razdvanje) teorije i prakse, misli i akcije; u povijesnom procesu je odvijanje teoretskog i praktičnog uma ujedno. Zatvoreno operacionalni univerzum razvijene industrij­ ske civilizacije, sa svojom zapanjujućom harmonijom slobode i ugnjetavanja, produktivnosti i razaranja, rasta i regresije, zacrtan je u toj ideji uma kao specifičan povijesni projekt. Neki temeljni pojmovi ο čovjeku i prirodi zajednički su teh­ nološkoj i predtehnološkim etapama; to izražava kontinuitet zapadnjačke tradicije. Unutar tog kontinuiteta sukobljuju se različiti načini mišljenja. Oni pripadaju različitim putevima razumijevanja, organiziranja, mijenjanja društva i prirode. Tendencije stabiliziranja se sukobljuju s elementima prevra­ ta na koje navodi um, moć pozitivnog mišljenja s moći ne­ gativnog, sve dok ostvarenja razvijene industrijske civilizacije ne vode trijumfu jednodimenzionalne realnosti nad svom kontradikcijom. Sukob datira još od samih početaka filozofske misli i nalazi upečatljiv izraz u kontrastu između Platonove dija­ lektičke logike i formalne logike Aristotelova Organona. Na­ redna skica klasičnog modela dijalektičke misli neka pri­ premi teren za analizu kontrastnih obilježja tehnološkog racionaliteta. U klasičnoj grčkoj filozofiji um je spoznajna sposob­ nost razlikovanja istinitog i krivog utoliko što je istina (i krivost), u prvom redu, okolnost bitka, realnosti — i samo na temelju tog svojstvo tvrdnje. Istinit govor, logika, razot­ kriva i izražava ono što jest — za razliku od onog što se po­ javljuje (kao realno). Na temelju tog jednačenja istine i (realnog) bitka, istina je vrijednost jer bitak je bolji od nebitka. Ovo zdanje nije naprosto ništa; to je potencijalnost bitka i prijetnja bitku — destrukcija. Borba za istinu je bor­ ba protiv uništenja za spasenje (σώωςθυ) bitka (napor koji se i sam pojavljuje kao destruktivan ako napada postojeći realitet kao »neistinit«: Sokrat protiv atenske države-grada). Utoliko što borba za istinu »spašava« realnost od destrukci­ je, istina obvezuje i i angažira ljudsku egzistenciju. Ona je bitno ljudski projekt. Ako je čovjek naučio da vidi i zna što realno jest, on će djelovati u saglasnosti s istinom. Epistemologija je u samoj sebi etika, a etika je epistemologija.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

125

Ta koncepcija odražava iskustvo ο svijetu, koji je u sebi antagonističan — svijetu koga muče htijenje i negativnost, kome stalno prijeti destrukcija, ali, također, ο svijetu koji je kosmos, struktuiran prema finalnim uzrocima. U onim razmjerima u kojima iskustvo ο antagonističkom svijetu upu­ ćuje razvitak filozofskih kategorija, filozofija se kreće u uni­ verzumu, koji je u sebi razlomljen (déchirement ontologique)' — dvodimenzionalan. Pojava i realnost, neistina i istina (i kao što ćemo vidjeti, nesloboda i sloboda) ontološke su okol­ nosti. To razlikovanje nije ni zaslugom ni krivnjom apstrak­ tne misli; ono se, zapravo, korijeni u iskustvu univerzuma u kome misao uzima učešća u teoriji i praksi. U tom univer­ zumu postoje modi bitka u kojima su ljudi i stvari »o samima sebi« i »sami sobom« i modi u kojima to nisu, tj. u kojima egzistiraju u iskrivljenju, ograničenju ili uskraćivanju svoje prirode (esencije). Proces bitka i misli jest to da se prevla­ davaju ti negativni uslovi. Filozofija izvire u dijalektici; njen univerzum rasuđivanja odgovara činjenicama antagonističkog realiteta. Što je kriterijum tog razlikovanja? Na osnovu čega je taj status »istine« pripisan jednom modu ili uslovu više nego drugom? Klasična grčka filozofija se naveliko pouz­ dava u ono što je kasnije nazvano (u prilično krnjem smislu) »intuicija«, tj. na oblik spoznaje u kome se objekt misli pojavljuje jasno kao ono što realno jest (u svojim bitnim svojstvima) i u antagonističkom odnosu spram svog slučaj­ nog, neposrednog stanja. Zaista, ta evidentnost intuicije nije suviše različita od kartezijanske. Nije to misteriozna spo­ sobnost duha niti čudno neposredno iskustvo, a nije ni ras­ tavljeno od pojmovne analize. Intuicija je, zapravo, (preli­ minarni) cilj takve jedne analize — rezultat metodičkog in­ telektualnog posredovanja. Kao takva, ona je posredovanje konkretnog iskustva. Pojam biti čovjeka može poslužiti kao ilustracija. Ana­ liziran u stanju u kome se zatiče u svom svijetu, čini se da je čovjek u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga osposobile da vodi »dobar život«, tj. život koji je što je više moguće slobodan od mukotrpnog rada, zavisnosti i na·

126

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

kaznosti. Postići takav život, znači postići »najbolji život«: živjeti u skladu s biti ljudske prirode. Zacijelo, to je još uvijek dictum filozofa; on je taj koji analizira ljudsku situaciju. On podvrgava iskustvo svom kri­ tičkom rasuđivanju i to sadržava vrijednosni sud — naime, da slobodu od mukotrpnog rada valja preferirati nad muko­ trpnim radom, inteligentan život nad glupim. Tako se de­ silo da je filozofija bila rođena s tim vrijednostima. Znan­ stvena misao je morala slomiti to jedinstvo vrijednosnih su­ dova i analize jer je postajalo sve jasnije da filozofske vrijed­ nosti nisu rukovodile organizaciju društva niti transformaciju prirode. One su bile neefikasne, nerealne. Već grčko shva­ ćanje sadržava povijesni element — bit čovjeka je različita za roba i slobodnog građanina, za Grka i barbarina. Civiliza­ cija je prevladala ontološko stabiliziranja te razlike (bar u teoriji). Ali taj razvitak još neobezvređuje distinkciju između esencijalne i kontingentne prirode, između istinskog i krivog moda egzistencije — uz pretpostavku da razlikovanje proističe iz logičke analize empirijskog stanja i da razumije kako njegovu mogućnost tako i slučajnost. Za Platona u kasnijim dijalozima i za Aristotela modi bitka su modi kretanja — prelaz iz potencijalnog u aktual­ no, realizacija. Konačno biće je nepotpuna realizacija, pred­ met promjene. Njegovo nastajanje je krnjenje prožeto negativitetom. Tako nije prava realnost — istina. Filozofsko istra­ živanje teče od ograničenog svijeta ka konstrukciji realnosti u kojoj nema bolne razlike između potencije i stvarnog, re­ alnosti koja je savladala svoj negativitet i kompletna je i ne­ zavisna u samoj sebi — slobodna. To otkriće je rad Logosa i Erosa. Ta dva ključna ter­ mina označavaju dva oblika negacije; erotska, isto tako kao i logička spoznaja razbija vlast postojećeg kontingentnog rea­ liteta i bori se za istinu, koja je s tim realitetom inkompatibilna. Logos i Eros su ujedno i subjektivno i objektivno. Uspinjanje od »nižih« k »višim« oblicima stvarnosti jest kre­ tanje kako materije tako i duha. Prema Aristotelu, savršena realnost, bog, privlači svijet ispod ώ5 έρώμενον; on je finalan uzrok svih bića. Logos i Eros su u samima sebi jedinstvo

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

127

pozitivnog i negativnog, kreacije i destrukcije. U zahtjevima misli i ludilu ljubavi sadržano je destruktivno odbijanje po­ stojećih načina života. Istina transformira mode misli i egzi­ stencije. Um i sloboda konvergiraju. Ipak ta dinamika ima svoja inherentna ograničenja ukoliko se pokazuje da je antagonistički karakter realnosti, njegovo cijepanje na istinite i neistinite mode egzistencije nepromjenljiva ontološka okolnost. Postoje modi egzistencije koji nikada ne mogu biti »istinski« jer nikada ne mogu po­ čivati u realizaciji svojih mogućnosti, u radosti bitka. Tako je u ljudskoj stvarnosti »neistinsko« i neslobodno sve ono eg­ zistiranje koje se troši u priskrbljivanju onog što tek omogu­ ćuje opstanak. Zacijelo, to pokazuje, uopće ne ontološki uslov društva baziranog na postavci da je sloboda inkompatibilna s aktivnošću priskrbljivanja potreba života, da je ta aktiv­ nost »prirodna« funkcija posebne klase i da spoznaja istine i istinskog egzistiranja uključuje slobodu od cijele dimenzije takve aktivnosti. To je zaista predtehnološka i antitehnološka konstelacija par excellence. Realna granica između predtehnološkog i tehnološkog racionaliteta nije ona između društva zasnovanog na neslobo­ di i slobodnog društva. Društvo je još uvijek organizirano na takav način da obezbjeđivanje životnih potreba sačinjava za­ nimanje određenih društvenih klasa u punom radnom vre­ menu i tokom cijelog života. One su zbog toga neslobodne i spriječene u ljudskoj egzistenciji. U tom smislu je još uvijek na snazi klasična pretpostavka prema kojoj je istina inkom­ patibilna s porobljavanjem putem društveno nužnog rada. Klasično shavaćnje uključuje postavku da sloboda mi­ sli i govora mora ostati klasna privilegija tako dugo dok pre­ vladava to porobljavanje. Jer misao i govor pripadaju sub­ jektu koji misli i govori, pa ako njegov život ovisi ο izvođe­ nju nametnutih funkcija, ovisi i ο ispunjenju zahtjeva koji se postavljaju toj funkciji — tako ovisi ο onima koji kontroli­ raju te zahtjeve. Granica predtehnološkog i tehnološkog pro­ jekta je u načinu kako je organizirao podređivanje potrebama života, »zarađivanju za život« i u novim modima slobode i neslobode, istine i krivosti koji odgovaraju toj organizaciji.

128

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

Tko je po klasičnom shvaćanju, subjekt koji razu­ mijeva ontološki uslov istine i neistine? To je onaj tko je ovladao čistom kontemplacijom (theoria) i praksom rukovo­ đenom teorijom, tj. filozof-državnik. Zacijelo, istina koju on zna i razlaže potencijalno je dokučiva svakom. Vođen filozo­ fom, rob u Platonovu Menonu je sposoban da zahvata istinu geometrijskog aksioma, tj. istinu onkraj promjena i propada­ nja. Ali, kako je istina stanje bitka isto kao i misli, a kako je ovo posljednje izraz i manifestacija prvog, dohvat istine osta­ je puka mogućnost sve dok se ne živi u istini i s njom. Takav način egzistiranja je zatvoren robu — i bilo kome tko mora provesti svoj život obezbjeđujući životne potrebe. Konsekven­ tno tome, ako ljudi više ne bi morali provoditi svoje živote u sferi nužnosti, istina i istinska ljudska egzistencija bile bi univerzalne u strogom i stvarnom smislu riječi. Filozofija na­ zire jednakost čovjeka, ali u isto vrijeme se podvrgava faktič­ kom nijekanju jednakosti. Jer, u datoj realnosti, osigu­ ravanje životnih potreba jest za većinu posao tokom cijelog života, a one moraju biti osigurane i zadovoljene da istina može biti (ona je, naime, sloboda od materijalne nužnosti). Ovdje povijesna barijera zatvara i iskrivljuje traganje za istinom; društvena podjela rada zadobiva dignitet ontološ­ kog uslova. Ako istina pretpostavlja slobodu od mukotrpnog rada, i ako je sloboda u društvenoj realnosti povlastica ma­ njine,—tad ta realnost dozvoljava takvu istinu samo u aprok­ simaciji i za privilegiranu grupu. Ova okolnost protivuriječi univerzalnom karakteru istine koja određuje i »propisuje« ne samo teoretski cilj već najbolji život čovjeka kao čovjeka, i s obzirom na bit čovjeka. Za filozofiju ta kontradikcija nije razrješiva, ili pak, ona se ne javlja kao kontradikcija jer fi­ lozofija ne transcendira strukturu roba ili ropskog društva. Tako ona pretječe povijest ne ovladavši njome, i štiteći isti­ nu, izdiže je iznad povijesnog realiteta. Tamo je istina saču­ vana nepovrijedena, ne kao ostvarenje neba ili na nebu, već kao postignuće misli — nepovrij edena zato jer sam njen po­ jam izražava uvid da oni koji posvećuju svoj život zasluživanju za život nisu u stanju da žive ljudsku egzistenciju.

.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

129

Ontološki pojam istine je u centru logike, koja mo­ že služiti kao model predtehnološkog racionaliteta. To je racionalitet dvodimenzionalnog univerzuma rasuđivanja koji odudara od jednodimenzionalnih moda mišljenja i ponašanja što se razvijaju u izvršenju tehnološkog projekta. Aristotel upotrebljava izraz »apophantički logos« da bi razlikovao određen tip Logosa (govor, saopćavanje) — onaj koji otkriva istinu i neistinu i determiniran je, u svom razvo­ ju, razlikom između istine i krivosti (De Interpretation, 16 b — 17a). To je logika suda, ali u emfatičkom smislu (sudske) presude: pridjevanje (p) k (S) jer, i ukoliko, on pripada k (S) kao svojina od (S); ili odricanje (p) od (S) jer, i ukoliko, ne pripada k (S); itd. S te ontološke osnove aristotelovska fi­ lozofija prosljeđuje na postavljanje »čistih formi« svih mo­ gućih istinitih (i krivih) predikacija; ona postaje formalna logika suda. Kad je Husserl oživio ideju apophantičke logike, na­ glasio je njenu izvornu kritičku intenciju. On je našao to smjeranje baš u ideji logike suda, — tj. u činjenici da misao nije zaokupljena direktno bitkom (das Seiende selbst), već »pre­ tenzijama«, propozicijama ο bitku 1 ). Husserl u toj orijentaci­ ji vidi sužavanje djelokruga logike i predrasudu s obzirom na njezinu zadaću. Klasična ideja logike zaista pokazuje ontološku predra­ sudu — struktura suda (tvrdnje) odnosi se na podijeljeni re­ alitet. Raspravljanje se kreće između iskustva bitka i nebitka, escencije i činjenice, nastajanja i propadanja, potencijali teta i aktualiteta. Aristotelov Organon apstrahira od ovog jedinstva suprotnosti općih formi suda i od njihovih (ispravnih ili ne­ ispravnih) povezanosti; pa ipak odlučni dijelovi ove formalne logike ostaju pripadni aristotelovskoj metafizici 2 ). Prije te formalizacije iskustvo podijeljenog svijeta na­ lazi svoju logiku u Platonovoj dijalektici. Ovdje su nazivi »Bi­ tak«, »Nebitak«, »Kretanje«, »Jedan i Mnogo«, »Identitet«, 1 ) Husserl, F o r m a l e u n d T r a n s z e n d e n t a l e L o g i k (Halle, Niemeyer, 1929), naročito str. 42. i 115. i dalje. 2) Carl Prantl, G es c h i c h t e d e r L o g i k im A b e n d l a n ­ d e . Darmstadt, 1957. Vol. I, 135, 211. Argumente protiv te interpre­ tacije vidi na str. 134.

130

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

»Kontradikcija« metodski držani otvorenim, dvosmislenim, nisu potpuno definirani. Oni imaju otvoren vidokrug, potpunu sveobuhvatnost značenja, koje se postepeno strukturira u sa­ mom toku saopćavanja, ali koje nikada nije zatvoreno. Tvrd­ nje se prepuštaju dijalogu i u njemu se razvijaju i provjerava­ ju. U njemu je subesjednik vođen tako da ispituje u svakida­ šnjici nepropitivan totalitet iskustva i govora i da zađe u no­ vu dimenziju raspravljanja — inače je on slobodan i rasprav­ ljanje se obraća njegovoj slobodi. On treba da ide iznad ono­ ga što mu je dato — kad govornik u svojoj propoziciji ide pre­ ko početnog postavljanja termina. Ti termini imaju mnogo značenja jer su mnogostrane okolnosti na koje se odnose i jer imaju mnogo implikacija i efekta koji ne mogu biti izo­ lirani i stabilizirani. Njihovo logičko razvijanje odgovara pro­ cesu realnosti ili same stvari (Sache selbst). Zakoni mišlje­ nja su zakoni realnosti ili, bolje reći, postaju zakoni realnosti ako mišljenje razumijeva istinu neposrednog iskustva kao po­ javljivanja jedne druge istine, a to je ona istinskih formi re­ alnosti — ideja. Tako je tu sadržana prije kontradikcija negoli korespondiranje između dijalektičkog mišljenja i da tog rea­ liteta; istinito suđenje ne prosuđuje taj realitet njegovim vla­ stitim određenjima, već određenjima koja sagledavaju njegov prevrat. U tom prevratu realitet prispijeva u svoju vlastitu istinu. U klasičnoj logici je taj sud koji je konstituirao izvor­ no jezgro dijalektičkog mišljenja bio formaliziran u formu tvrdnje »S je p«. Ta forma više prikriva nego razotkriva te­ meljnu dijalektičku postavku koja izriče negativni karakter empirijskog realiteta. Prosuđivani s obzirom na njihovu bit i ideju, čovjek i stvari opstoje kao nešto drugo nego što jesu; prema tome, misao protivuriječi tome šio jest (dato), suprot­ stavlja svoju istinu istini datog realiteta. Ta istina sagledana mišlju jest ideja. Kao takva, u određenjima datog realiteta ona je »puka« ideja, »puka« esencija — mogućnost. Ali bitna mogućnost nije poput mnogih mogućnosti sadržanih u datom univerzumu rasuđivanja i akcije; bitna mogućnost je sasvim različitog reda. Njena realizacija uklju­ čuje prevrat postojećeg jer mišljenje u skladu s istinom jest obaveza na egzistiranje u skladu s istinom (ekstremne postav-

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

131

ke kod Platona koje ilustriraju taj prevrat jesu: smrt kao po­ četak života filozofa i nasilno oslobođenje iz špilje). Tako rušilački karakter istine nameće misli imperativno svojstvo. Logika se centrira oko sudova koji su kao demonstrativne tvrdnje imperativni — predikativno »je« uključuje »treba da«. Taj kontradiktorni, dvodimenzionalni stil mišljenja jest unutarnja forma ne samo dijalektičke logike već sve filozofije koja se hvata ukoštac s realitetom. Stavovi koji određuju re­ alitet afirmiraju kao istinito što nije (neposredno) takvo; oni tako protivurječe onom što jest i poriču njegovu istinu. Afirmativni sud sadržava negaciju koja iščezava u formi stava (S je p ) . Npr., »vrlina je znanje«; »pravednost je takvo stanje u kome svatko vrši onu funkciju koja najbolje odgovara njego­ voj prirodi«; »potpuno realno je potpuno spoznatijivo«; »Ve­ rum est id, quod est«; »čovjek je slobodan«; »država je real­ nost uma«. Ako ovi stavovi jesu istiniti, tad kopula »je« izražava »treba da«, diseratum. Ona sudi ο stanju u kome vrlina nije znanje, u kome ljudi ne vrše funkcije prema svojim sposob­ nostima, u kome oni nisu slobodni, itd. Ili, kategorička Sp forma izražava da S nije S; S je određen kao nešto drugo ne­ go on sam. Verifikacija propozicije uključuje proces kako u činjenici tako i u misli: (S) mora postati to što jest. Katego­ rički iskaz se tako preokreće u kategorički imperativ; on ne iskazuje fakat, već nužnost da se ovaj realizira. Npr., to se može ovako čitati: čovjek nije (faktično) slobodan, podaren neotuđivim pravima itd., ali on to treba da bude jer je slobo­ 3 dan u očima boga, po prirodi, itd. ). Dijalektička misao razumijeva kritičku napetost izme­ đu »jest« i »treba da« prije svega kao ontološku okolnost koja 3 ) Ali zašto stav ne k o ž e »treba da« ako to z n a č i ? Zašto negacija iščezava u afirmaciji? Da li je metafizičko porijeklo logike determiniralo formu stava? Predsokratovska, kao i sokratovska misao prethodi odvajanju logike od etike. Ako samo ono što je istinito (Logos; Ideja) realno j e s t , tad realitet neposrednog iskustva ima udjela u unôv u tome što n i j e . A ipak to μήον j e s t, i za neposredno iskustvo (koje je za većinu ljudi nepremašiva realnost) ono je jedini realitet. Dvostruko značenje »jest« t a k o izražava dvodimenzionalnu strukturu jednog svijeta.

132

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

se tiče strukture samog bitka. Međutim, razaznavanje tog sta­ nja bitka — njegova teorija — od početka smjera na konkret­ nu praksu. Kad su date činjenice sagledane u svjetlosti istine, koja se u njima javlja iskrivljena i porečena, one se same pokazuju krive i negativne. Dakle, misao je rukovođena situacijom svojih objekata da mjeri njihovu istinu određenjima jedne druge logike, jed­ nog drugog univerzuma rasuđivanja. A ta logika projektira drugi način egzistiranja: realizaciju istine u riječima i djelima čovjeka. Ukoliko taj projekt uključuje čovjeka kao »društvenu životinju«, polis, djelovanje misli ima politički sadržaj. Tako je sokratovsko raspravljanje političko raspravljanje utoliko što protivurječi postojećim političkim institucijama. Traga­ nje za ispravnom definicijom, »pojmom« vrline, pravednosti, pobožnosti i znanja postaje rušilački poduhvat jer pojam smjera na novi polis. Misao nema moći da dovede do takve promjene ako se ', ne transcendira u praksu, a baš razdvajanje od materijalne prakse, u kome izvire filozofija, daje filozofskoj misli svoj­ stvo apstraktnosti i ideologičnosti. Na osnovu te razdvojeno­ sti kritička filozofska misao je nužno transcendentna i ap­ straktna. Apstraktnost je zajednička svakoj pravoj misli jer nitko realno ne misli tko ne apstrahira od onoga što je dato, tko ne dovodi u relaciju fakte s faktorima koji su ih uzro­ kovali, tko u — svojoj svijesti — ne raščinjava fakte. Ap­ straktnost je sam život misli, znamen njene autentičnosti. No, postoje krive i istinske apstrakcije. Apstrahiranje je povijesan događaj u povijesnom kontinuitetu. Ono se od­ vija na povijesnom osnovu i ostaje u odnosu upravo sa teme­ ljom od koga uzmiče: postojećim društvenim univerzumom. Čak tamo gdje kritička apstrakcija stiže do negacije postoje­ ćeg univerzuma rasuđivanja, ta baza preživljava u negaciji (prevratu) i ograničava mogućnosti nove pozicije. U klasičnim izvorima filozofske misli transcendirajući pojmovi su ostali povezani uz predominantnu razdvojenost in­ telektualnog i manuelnog rada — uz postojeće društvo rop­ stva. Platonova »idealna« država reformira i zadržava rop­ stvo kad ga organizira u skladu s vječnom istinom. I u

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

133

Aristotela filozof-kralj (kod koga su bile još uvijek kombi­ nirane teorija i praksa) ustupa supremat bios-theoreticosu koji jedva može svojatati prevratničku ulogu i sadržaj. Oni koji su snosili glavni teret neistinite realnosti i kojima je zato, čini se, bilo najpotrebnije postizanje prevrata nisu bili preokupacija filozofije. Ona je od njih apstrahirala i ustrajala u tom apstrahiranju. U tom smislu je »idealizam« bio primjeran filozofskoj misli. Jer shvaćanje ο nadmoćnosti misli (svijesti) također izražava impotenciju misli u empirijskom svijetu koji filozo­ fija transcendira i korigira — u misli. Racionalnost, u ime koje je filozofija davala svoje sudove , zadobila je tu apstrakt­ nu i opću »čistotu« koja ju je učinila imunom naspram svi­ jeta u kome je čovjek morao živjeti. Uz izuzetak materijalis­ tičkih »heretika« filozofska misao je rijetko bila mučena pat­ njama ljudske egzistencije. Paradoksno je da je baš kritička intencija filozofske misli ona koja vodi idealističkom očišćenju — kritička inten­ cija koja cilja na empirijski svijet kao cjelinu, a ne samo na određene mode mišljenja ili ponašanja unutar njega. Kako svoje pojmove određuje na osnovu potencijaliteta, koji su bitno drugačijeg reda misli i egzistiranja, filozofska kritika se nalazi blokirana realitetom od koga se odvaja, pa na­ stavlja da konstruira domenu uma očišćenu od empirijske kontingencije. Dvije dimenzije misli — ona bitnih i ona pojavnih istina — više se ne prepliću, a njihov konkretni di­ jalektički odnos postaje apstraktno epistemološki ili ontolo­ ški. Prosuđivanja ο danom realitetu nadomještena su stavovi­ ma koji definiraju opće forme mišljenja, objekte mišljenja i odnose između mišljenja i njegovih objekata. Predmet mi­ šljenja postaje čista i univerzalna forma subjektiviteta od koje je odstranjeno sve posebno. Za takav formalni predmet odnos 5v ί μή ου promje­ ne i permanencije, potencijaliteta i aktualiteta, istine i krivosti nije više egzistencijalno pitanje, već je više stvar čiste filo-

134

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

zofije 4 ). Pada u oči kontrast između Platonove dijalektičke Aristotelove formalne logike. U Aristotelovom Organonu silogističko »određenje« (horos) »tako je ispražnjeno od supstancijalnog značenja da je slovo alfabeta potpuno ekvivalentna supstancija«. Ono je potpuno različito od »metafizičkog« »određenja« (također ho­ ros) koje označava rezultat bitne definicije, odgovor na pita­ nje: » β ésxtv ?«5) Kapp, nasuprot Prantlu, drži »da su ta dva različita značenja potpuno neovisna jedno ο drugom i da nikada nisu bila pomiješana kod samog Aristotela«. U sva­ kom slučaju, misao organizirana u formalnoj logici veoma je različita od Platonovog dijaloga. U formalnoj logici misao je indiferentna naspram svo­ jih objekata. Bilo da su oni mentalni ili fizički, bilo da se tiču društva ili prirode, oni postaju predmet istog općeg za­ kona organizacije, kalkulacije i zaključka, i to kao nadomjestivi znakovi ili simboli, apstrahirani od njihove određene »supstancije«. To opće svojstvo (kvantitativni kvalitet) jest preduslov zakona i reda — u logici isto tako kao i društvu — cijena univerzalne kontrole. »Općenitost misli, kako ju je razvila diskurzivna logi­ ka, ima svoj osnov u realitetu dominacije.« 8 ) Aristotelova Metafizika izriče povezanost pojma i ovla­ davanja: znanje »prvih uzroka« je, kao znanje ο općem, — najefikasnije i najizvjesnije znanje jer raspolaganje uzroci­ ma znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Na osno­ vu općih pojmova misao postiže savladavanje posebnih slu­ čajeva. I najformaliziranija logika se, u svojoj cjelini, ipak 4 ) D a izbjegnemo nesporazum: n e vjerujem d a j e F r a g e n a c h d e m S e i n i slično, životno pitanje ili da to treba da bude. Sto je bilo smisleno u počecima filozofske misli može postati besmisleno na njenom kraju, a gubitak smisla se ne m o r a pripisati nesposobnosti da se misli. Historija čovječanstva je dala definitivne odgovore na »pita­ nje ο bitku« i dala ih je u vrlo k o n k r e t n i m postavkama, koje su do­ kazale svoju efikasnost. Tehnološki univerzum je jedan od njih. Dalje raspravljanje vidi u poglavlju VI. 5 ) Ernst Kapp, G r e e k F o u n d a t i o n s o f T r a d i t i o n a l L o g i c , New York, Columbia University Press, 1942, str. 29. 6 ) M . Horkheimer i T . W . Adorno, D i a l e k t i k d e r A u f k l ä ­ r u n g ; Amsterdam, 1947, str. 25.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

135

još uvijek odnosi na najopćenitiju strukturu datog svijeta iskustva; čista forma je još uvijek forma sadržaja, koji formalizira. Sama ideja formalne logike je historijski doga­ đaj u razvitku mentalnih i fizičkih instrumenata za univer­ zalno ovladavanje i proračunljivost. U tom poduhvatu čov­ jek je morao iz stvarnog nesklada kreirati teoretsku harmo­ niju, očistiti misao od kontradikcija, u kompleksnom proce­ su društva i prirode hipostazirati one jedinice koje se daju identificirati i nadomjestiti. Pod vladavinom formalne logike, pojam koji sadržava sukobljavanje biti i pojave upotrebljiv je ako nije besmis­ len; materijalni sadržaj je neutraliziran; princip identiteta odvojen od principa kontradikcije (kontradikcije su pogreška neispravnog mišljenja); finalni uzroci su odstranjeni od logi­ čkog reda. Pojmovi, dobro određeni u njihovu djelokru­ gu i funkciji, postaju instrumenti predskazivanja i ovladava­ nja. Formalna logika je tako prvi korak na dugom putu ka znanstvenoj misli — samo prvi korak, jer se još uvijek traži mnogo viši stupanj apstrakcije i matematiziranja da se obli­ ci misli prilagode tehnološkom racionalitetu. Metode logičkog postupka su veoma različite u staroj i modernoj logici, ali je pri svoj toj razlici, u obje prisut­ na konstrukcija općenito važećeg reda mišljenja, neutral­ na s obzirom na materijalni sadržaj. Svijest je postala po­ datijiva apstraktnoj generalizaciji daleko prije nego što su ponikli tehnološki čovjek i tehnološka priroda kao objekti racionalnog ovladavanja i kalkulacije. Oslobođena protivurječnosti, ili uz sredivu protivurječnost, određenja podobna za organiziranje koherentnog logičkog sistema bila su odvoje­ na od onih za to nepodobnih. Izvršena je distinkcija izme­ đu univerzalne, proračunljive, »objektivne« dimenzije mišlje­ nja i partikularne, neproračunljive, subjektivne. Ova druga je ušla u znanost tek posredstvom niza redukcija. Formalna logika nagovještava reduciranje sekundar­ nih kvaliteta na primarne, u kome sekundarni kvaliteti pos­ taju mjerljivi i ovladljivi, te na raspolaganju fizici. Tad ele­ menti misli mogu biti znanstveno organizirani — kao što ljudski elementi mogu biti organizirani u društvenu stvar­ nost. Predtehnološka i tehnološka racionalnost, ontologija i

136

ČOVJEK JEDNE

DIMENZIJE

tehnologija povezane su onim elementima mišljenja koji pri­ lagođuju pravila mišljenja pravilima kontrole i dominaci­ je. Predtehnološki i tehnološki modi dominacije su funda­ mentalno različiti — tako različiti kao što su ropstvo i slo­ bodan najamni rad, paganizam i kršćanstvo, grad-država i na­ cija, pokolj stanovništva osvojenog grada i nacistički koncen­ tracioni logori. Pa, ipak, uza sve to povijest je — povijest dominacije, a logika misli ostaje logika dominacije. Formalna logika je tendirala univerzalnom važenju za­ kona misli. Odista, bez univerzalnosti bi misao bila privatna stvar, ničim vezana, nesposobna da razumije i najmanje sek­ tore egzistencije. Misao je uvijek više i nešto drugo nego individualno mišljenje; kad počnem misliti ο pojedinim oso­ bama u određenim situacijama, nalazim ih u nadindividualnom kontekstu u kome one učestvuju, mislim u općim poj­ movima. Svi objekti mišljenja su opći pojmovi. Ali isto tako je istina da nadindividualan smisao, univerzalnost pojmova nikada nije puko formalna; konstituirana je u međuodnosu subjekata (koji misle i djeluju) i njihova svijeta 7 ). Logi­ čka apstrakcija je, također, sociološka apstrakcija. Postoji logička mimesis, koja formulira zakone misli u zaštitničkoj suglasnosti spram zakona društva, no to je samo jedan mod misli. Često je zapažena sterilnost aristotelovske formalne lo­ gike. Filozofska misao se razvijala naporedo s njom, pa čak izvan te logike. Ni idealistička, ni materijalistička orijentaci­ ja, niti racionalističke i empirističke škole ne duguju, čini se, u svojim glavnim naporima, bilo što logici. Formalna logika je po samoj svojoj strukturi bila netranscendentna. Ona je ka­ nonizirala i organizirala misao unutar postavljenog okvira preko koga silogizam ne može preći — ostala^ je »analitika«. Logika je ostala specijalna disciplina naporedo sa glavnim tokom razvoja filozofske misli, bitno nepromijenjena uprkos novim pojmovima i novim sadržajima koji karakterizi­ raju ovaj razvoj. 7 ) Pogledaj: T . W . Adorno, Z u r M e t a k r i t i k d e r E r k e n ­ n t n i s t h e o r i e , Stuttgart, 1956. poglavlje I , K r i t i k d e r l o g i ­ schen Absolutismus.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

137

Odista, ni skolastičari ni racionalizam i empirizam ra­ nog novog vijeka nisu imali razloga za objekcije na način mišljenja koji je kanonizirao svoje opće forme u Aristotelo­ voj logici. Njezina intencija je, u najmanju ruku, bila u sug­ lasnosti sa znanstvenom validnošću i egzaktnošću, a osta­ lo nije ometalo pojmovnu elaboraciju novog iskustva i no­ vih činjenica. Suvremena matematska i simbolička logika su, bez sumnje, veoma različite od njihove klasične prethodnice, ali je objema zajednička radikalna opozicija spram dijalektičke logike. I stara i nova formalna logika izražavaju, na osnovu te opozicije, isti način mišljenja. Ono je očišćeno od »nega­ tivnog«, koje se uvelike naziralo na počecima logičke i filo­ zofske misli — očićšeno od iskustva uskraćujuće, varljive i iskrivljujuće moći postojeće stvarnosti. Eleminiranjem ovog is­ kustva, iz cjelokupne misli, koja treba da bude objektivna, eg­ zaktna i znanstvena, eliminiran je konceptualan napor da se održi napetost između »jest« i »treba da« i da se postojeće obrati u ime svoje vlastite istine. Naime, znanstveni preokret neposrednog iskustva, koji utemeljuje znanstvenu istinu na­ suprot istini neposrednog iskustva, ne razvija pojmove koji u sebi nose protest i odbijanje. Nova znanstvena istina ko­ jom znanstveni pojmovi oponiraju prihvaćenoj istini ne sadr­ ži osudu postojeće stvarnosti. Za razliku od toga, dijalektička misao jest i ostaje nez­ nanstvena u onoj mjeri u kojoj je osuda, a taj sud nameće dijalektičkoj misli priroda njezina objekta — objektivnost. Ovaj objekt je realnost u njezinoj istinskoj konkretnosti; di­ jalektičkoj logici je strana takva apstrakcija koja ne zasijeca u konkretan sadržaj, već ga za sobom ostavlja neshvaćena. Hegel razotkriva u kritičkoj filozofiji svoga vremena »strah od objekta« (Angst vor dem Objekt), zahtijeva da prava znan­ stvena misao prevlada tu poziciju i razumije »logično i čistoumno« (das Logische, das Rein-Vernünftige) u samoj kon­ 8 kretnosti svog o b j e k t a ) . Dijalektička logika ne može biti for8 ) Wissenschaft 1923, vol. I, str. 32.

d e r L ο g i k, ed. Lasson, Leipzig, Meiner

138

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

malna jer je determinirana realnim, koje je konkretno. Kon­ kretnost se ne protivi sistemu općih principa i pojmova — dapače, ona zahtijeva takav logički sistem jer se kreće po općim zakonima, koji potvrđuju umnost realnog. Umnost je to kontradikcije, suprotstavljenih snaga, tendencija, eleme­ nata što konstituiraju kretanje realnog i, kad je ono shvaće­ no, pojam realnog. Egzistirajući kao živa kontradikcija biti i pojave, objek­ ti misli su objekti »unutarnje negativnosti« 9 ), koja je specifi­ čno svojstvo njihova pojma. Dijalektička definicija određu­ je kretanje stvari od onoga što one nisu ka onome što jesu. Razvoj kontradiktornih elemenata koji određuje strukturu objekta misli određuje, također, strukturu dijalektičke misli. Objekat dijalektičke logike nije ni apstraktna, opća forma objektiviteta, ni apstraktna opća forma misli — a ni data nepo­ srednog iskustva. Dijalektička logika raščinjava apstrakcije formalne logike i transcendentalne filozofije, no, također, po­ riče konkretnost neposrednog iskustva. Iskustvo suženo na stvari kako se pojavljuju i kako slučajno jesu — ograniče­ no je, i čak krivo iskustvo. Ono dobiva svoju istinitost kad se oslobodi varljive objektivnosti koja skriva činioce iza či­ njenica — to jest, kad razumije svoj svijet kao povijesni uni­ verzum u kome su postojeći fakti djelo čovjekove povijesne prakse. Ova praksa (intelektualna i materijalna) jest realnost u danome iskustvu; to je, također, realnost koju poima dija­ lektička logika. Kad povijesni sadržaj uđe u dijalektički pojam i kad metodološki određuje njegov razvoj i funkciju, dijalektička misao postiže konkretnost koja povezuje strukturu misli sa strukturom stvarnosti. Logička istina postaje povijesna isti­ na. Ontološka napetost između biti i pojave, između »jest« i »treba da« postaje povijesna napetost, a »unutarnji negativitet« svijeta objekta je shvaćen kao djelo povijesnog subjekta — čovjeka u borbi s prirodom i društvom. Um postaje povi­ jesni um. On je u kontradikciji spram etabliranog poretka ljudi i stvari u ime postojećih društvenih snaga koje razot-

krivaju iracionalan karakter tog poretka — jer racionalan oz­ načava onaj mod mišljenja i djelovanja koji pokreće reduci­ ranje ignorancije, destrukcije, brutalnosti i ugnjetavanja. Transformacija ontološke u povijesnu dijalektiku zadr­ žava dvodimenzionalnost filozofske misli kao kritičko, nega­ tivno mišljenje. No, sad se bit i pojava, »jest« i »treba da« konfrontiranju u sukobu aktualnih snaga i mogućnosti u dru­ štvu. Ove se ne konfrontiraju kao umsko i neumsko, pravo i krivo — jer obje su dio istog postojećeg univerzuma, obje participiraju na umskom i neumskom, pravom i krivom. Rob je u mogućnosti i da dokine gospodare i da surađuje s nji­ ma. Gospodari su u mogućnosti i da poboljšaju život roba i da usavrše njegovo eksploatiranje. Ideja uma se odnosi na kretanje i misli i akcije. Ona je teorijski i praktični zahtjev. Dijalektička logika razumijeva proturječnosti kao »nuž­ nost« pripadnu samoj »prirodi misli« (zur Natur der Denk­ bestimmungen)10) zato što je proturječnost u samoj prirodi objekta misli, u stvarnosti u kojoj je umsko još uvijek neum­ sko, a iracionalno još uvijek racionalno. Konsekventno tomu, postojeća stvarnost se protivi logici proturječnosti — ona favorizira one mode misli koji podržavaju postojeće for­ me života i one mode ponašanja koji ih reproduciraju i usavršavaju. Dani realitet ima svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu. Napor da se shvate kao takve i transcendiraju pretpostavlja drugačiju logiku, istinu koja proturječi. Ove pripadaju takvom mišljenju koje po svojoj strukturi nije operacionalno; one su strane kako znanstvenom operacionalizmu tako operacionalizmu zdravog razuma; njihova povijesna kon­ kretnost se opire kvantificiranju i matematiziranju, s jedne strane, te pozitivizmu i empiricizmu, s druge. Otud se ovo rebelirajuće mišljenje doima kao ostatak prošlosti, poput svake neznanstvene i neempirističke filozofije. Ono se povlači pred efikasnijom teorijom i praksom uma.

10) 9

) Ibidem, str. 38.

139

Ibidem.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

6. OD NEGATIVNOG KA POZITIVNOM MIŠLJENJU: TEHNOLOŠKA RACIONALNOST I LOGIKA DOMINACIJE Uprkos svoj promjeni, dominacija čovjeka nad čovje­ kom je u društvenoj zbilji povijesni kontinuum koji povezu­ je predtehnološki i tehnološki um. Društvo koje projektira i preduzima tehnološku transformaciju prirode mijenja bazu dominacije tako što postepeno nadomješta ličnu ovisnost (roba ο robovlasniku, kmeta ο feudalcu, feudalca ο podaritelju feuda, itd.) ovisnošću ο »objektivnom poretku stvari« (o ekonomskim zakonima, tržištu, itd.). Bez sumnje je »ob­ jektivni poredak stvari« rezultat dominacije, no iz nje sad proizlazi viša racionalnost — racionalnost društva koje sve efikasnije eksploatira prirodne i mentalne izvore i distribuira beneficije ove eksploatacije na sve široj osnovi zadržavajući pri tom hijerarhijsku strukturu. Ograničenost ove racionalno­ sti i njezina izopačena sila očituju se u sve većem poroblja­ vanju čovjeka od strane proizvodnog aparata koji perpetuira borbu za opstanak i proširuje je u totalnu internacionalnu borbu što osakaćuje živote onih koji grade i upotrebljavaju proizvodni aparat. Na ovom stupnju postaje jasno da je sama racional­ nost sistema problematična. Problem leži u načinu društve­ ne organizacije rada. Kako su veliki preduzetnici i sami volj­ ni da žrtvuju dobrobiti privatne inicijative i »slobodne« kon­ kurencije dobrobitima vladinih naređenja i uredaba, a kako se, s druge strane, socijalistička izgradnja odvija putem pro­ gresivne dominacije, to ova organizacija rada nije više podvr­ gnuta preispitivanju. No, pitanje ovdje ne može zastati. Kriva organizacija društva zahtijeva dalje objašnjenje u pogledu situacije razvijenog industrijskog društva, u kome integraci­ ja prethodno negativnih i transcendirajućih društvenih sna­ ga s postojećim sistemom, izgleda, stvara novu društvenu strukturu.

141

Transformacija negativne opozicije u pozitivnu ukazu­ je na slijedeći problem: postavši totalitarna na unutrašnjim osnovama, »kriva« organizacija odbija alternative. To da su opipljive beneficije sistema smatrane vrijednima odbrane — pogotovo s obzirom na odbojnost suvremenog komunizma, koji se javlja kao historijska alternativa, •— jest, zacijelo, sa­ svim prirodno i ne izgleda da traži dublje objašnjenje. No, to je prirodno samo onom mišljenju i ponašanju koje nije voljno, a možda je čak i nesposobno da razumije što se događa i zašto se događa, onom načinu mišljenja i ponaša­ nja koje je imuno spram bilo kog drugog racionaliteta osim postojećeg. U onoj mjeri u kojoj mišljenje i ponašanje ko­ respondira danoj stvarnosti, izražavaju oni krivu svijest — odgovaraju i doprinose očuvanju krivog poretka činjenica. Ova kriva svijest je utjelovljena u predominantnom tehnič­ kom aparatu koji je i sam reproducira. Racionalno i produktivno živimo i umiremo. Znamo da je destrukcija cijena progresa kao što je smrt cijena ži­ vota, da su odricanje i rad pretpostavke zadovoljenja i ra­ dosti, da biznis mora napredovati i da su alternative utopis­ tičke. Ta ideologija pripada postojećem društvenom apara­ tu; ona je rekvizit njegova kontinuirana funkcioniranja i dio njegova racionaliteta. Pa ipak, taj aparat poražava svoju vlastitu svrhu ako je ona u tome da se sačini humano egzistiranje na osnovu humanizirane prirode. Ako, pak, to nije svrha aparata, tad je njegov ratio još više sumnjiv. No, on je, također, više logi­ čan jer je od početka negativno u pozitivnom, nehumano u humanizaciji, porobljenje u oslobođenju. Ta dinamika pri­ pada stvarnosti, a ne duhu, stvarnosti u kojoj je znanstve­ ni duh imao odlučnu ulogu u povezivanju s teorijskim i praktičnim umom. Društvo se reproduciralo u tehničkom kompletiranju stvari i odnosa koji su uključivali tehničko iskorištavanje ljudi. Drugim riječima, borba za opstanak i eksploatacija čovjeka i prirode postale su sve znanstvenije i racionalnije. U ovom kontekstu je relevantno dvostruko značenje »racio­ nalizacije«. Znanstvena organizacija i podjela rada su uveli­ ko povisile produktivnost ekonomskog, političkog i kultur-

142

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

nog preduzimanja. Rezultat je: viši standard života. Istovre­ meno, i na istim osnovama, ovo racionalno preduzimanje proizvelo je takav model duha i ponašanja koji je oprav­ davao i apsolvirao čak i najdestruktivnije i najtlačiteljskije strane preduzimanja. Znanstveno-tehnička racionalnost i ma­ nipulacija su slivene u nove forme društvene kontrole. Mo­ že li se čovjek zadovoljiti objašnjenjem da je neznanstven ishod rezultat specifične društvene primjene znanosti? Sma­ tram da je generalan smjer aplikacije znanosti bio inheren­ tan u čistoj znanosti, čak tamo gdje se nije smjeralo na pra­ ktičke ciljeve. To se može pokazati okrećući teorijski um društvenoj praksi. U pokušaju da to pokažem, podsjetit ću, sažeto, na metodološke izvore nove racionalnosti kontrastirajući ih s značajkama pretehnološkog modela, ο kome se ra­ spravljalo u prethodnom poglavlju. Kvantificiranje prirode, koje je vodilo njezinoj ekspli­ kaciji na osnovu matematskih struktura, odvojilo je reali­ tet od svih inherentnih ciljeva i, sljedstveno tome, odvojilo je istinito od dobrog, znanost od etike. Bez obzira na to ka­ ko znanost danas određuje objektivnost prirode i relacije nje­ zinih dijelova, ona je ne može znanstveno izraziti posred­ stvom »finalnih uzroka«. Ma kako da je konstitutivna uloga subjekta u vezi s opažanjem, mjerenjem i kalkulacijom, on ne igra znanstvenu ulogu kao etički, estetski, ili politički agens. Napetost između uma, s jedne, i potreba i želja stanovni­ štva (koje je bilo objekt uma, no rijetko subjekt), s druge strane, prisutna je od početka filozofske i znanstvene mis­ li. »Priroda stvari«, uključujući i društvo, bila je određena tako da je opravdavala potiskivanje, i čak zatomljenje, kao sasvim racionalne. Istinito znanje i um zahtijevaju dominaciju nad osjetima, ako ne i oslobođenje od njih. Jedinjenje logosa i erosa već je u Platona vodilo supremaciji logosa; u Aristo­ tela je odnos između dobra i svijeta koji ono pokreće »ero· tički« samo po analogiji. Tad je pukla nesigurna ontološka po­ vezanost logosa i erosa, pa znanstvena racionalnost postaje bitno neutralna. Ono za čim može težiti priroda (uključujući čovjeka), znanstveno racionalno jest samo na osnovu gene­ ralnih zakona kretanja — fizikalnih, kemijskih i biologijskih.

143

U svijetu vrednota živi se van tog racionaliteta, a vred­ note odvojene od realiteta postaju subjektivne. Jedini na­ čin da se za njih spase neko apstraktno i neškodljivo važe­ nje jest metafizička sankcija (božanski i prirodni zakon). Takva sankcija se ne da verificirati i tako nije realno obje­ ktivna. Vrednote mogu imati viši dignitet (moralno i spiritualno), no one nisu realne i tako manje kotiraju u realnoj poslovnosti života — i to sve manje što su uzdignutije nad realitet. Isto takvo lišavanje karaktera realnosti pogađa sve ideje koje po samoj svojoj prirodi ne mogu biti verificirane znanstvenim metodom. Ma koliko da su sagledane, respekti­ rane i uzvisivane, one, u svom vlastitom pravu, ispaštaju zbog toga što nisu objektivne. No, baš po odsutnosti njihove ob­ jektivnosti one su činbenici društvene kohezije. Humanistič­ ke, religiozne i moralne ideje su samo »ideali«; one ne uznemiravaju nedolično postojeći način života, a nisu obezvažene time što im protivurječi ponašanje diktirano svakodnev­ nim potrebama biznisa i politike. Ako dobro i lijepo, mir i pravda ne mogu biti izvedeni ni iz ontoloških ni iz znanstveno-racionalnih uvjeta, ne mo­ gu logički zahtijevati univerzalno važenje i realizaciju. Po postavkama znanstvenog uma, ostaju stvar preferiranja. Oživljavanje neke vrste aristotelovske ili tomističke filozofi­ je ne može spasti situaciju jer filozofija je a priori opovrgnu­ ta znanstvenim umom. Neznanstven karakter ideja ο kojima je riječ fatalno slabi opoziciju postojećem realitetu; one po­ staju puki ideali i njihov konkretni, kritički sadržaj isparava u etičku ili metafizičku atmosferu. Pa ipak, paradoksno, objektivni svijet, opremljen samo jedino preostalim kvalitetima podobnim kvantificiranju, po­ staje, u svojoj objektivnosti, sve ovisniji ο subjektu. Taj du­ gi proces počinje s algebrizacijom geometrije što nadomještava »vidljive« geometrijske figure čisto mentalnim opera­ cijama. Njegova ekstremna forma je u nekim koncepcijama suvremene filozofije znanosti po kojima sva materija fizike tendira rastvaranju u matematske i logičke relacije, čini se da je dezintegriran upravo pojam objektivne supstancije sup­ rotstavljene subjektu. Iz veoma različite usmjerenosti nau-

144

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

čenjaci i filozofi znanosti dolaze do sličnih hipoteza ο isklju­ čenju partikularnih vrsta entiteta. Na primjer, fizika »ne mjeri objektivne kvalitete vanj­ skog i materijalnog svijeta — oni su samo rezultati dobive­ ni izvođenjem takvih operacija« 1 ) Objekti se održavaju sa­ mo kao »pogodni posrednici«, kao zastarjele »postavke kultu­ re« 2 ). Nema više gustoće i neprobojnosti stvari: objektivni svijet gubi svoj »objekcijski« karakter opozicije subjektu. Uz izuzetak interpretacije na osnovu pitagorejsko-platoničke me­ tafizike, matematizirana priroda, znanstveni realitet manifes­ tira se kao realitet ideacije. To su ekstremni stavovi; ne prihvaćaju ih konzervativ nije interpretacije, koje insistiraju na tome da se postavke suvremene fizike još uvijek odnose na »fizičke stvari« 3 ). No, ispada da su fizičke stvari »fizikalno događanje«, pa se tad postavke odnose na (i odnose samo na) atribute i odno­ se koji karakteriziraju raznovrsne fizikalne stvari i proce­ se 4 ). Max Born izjavljuje: »... teorija relativiteta . . . nikad nije napustila pokušaje da pripiše svojstva materiji ...«. Ali »često mjerljivi kvantitet nije svojstvo stvari, već njezina odnosa spram drugih stva­ ri . . . Većinom, mjerenja u fizici nisu direktno pitanje stvari koje nas interesiraju, već neke vrste projekcije u najširem mogućem smislu riječi.« 5 ) A. W. Heisenberg: 1)

Herbert Dingler, u N a t u r e , vol. 168, 1951. g., str. 630. W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w , Cambridge, Harvard Univ. Press, 1953. g., str. 44. Quine govori ο »mitologiziranju fizičkih objekata«, te da se »s epistemološkog stajališta fizički objekti i bogovi (Homera) razlikuju samo po stupnju, a ne po vrsti«. (Ibid.) No, mit ο fizičkim objektima je epistemološki supe­ riorniji »po tome što se pokazao efikasnijim od drugih mitova kao sredstvo za izradu strukture sređivanja struje iskustva«. Vrednovanje znanstvenih shvaćanja određenjima »efikasan«, »sredstvo« i »sređivanje razotkriva njegove manipulativno-tehnološke elemente. 3) H . Reichenbach, u Philipp G . F r a n k (ed.), T h e V a l i d a ­ t i o n o f S c i e n t i f i c T h e o r i e s , Boston, Beacon Press, 1954, str. 85. i dalje (citirao Adolf G r ü n b a u m ) . 4) Adolf Grünbaum, ibid., str. 87. i dalje. 5) Ibidem, str. 88. i dalje (potcrtao H. M.). 2)

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

145

»Ono što matematički utvrđujemo manjim je dijelom Objektivni fakat', a većim pregled mogućnosti.« 6 ) Sad »događaji«, »odnosi«, »projekcije«, »mogućnosti« mogu imati značenje objektivnog samo za subjekt — ne samo s obzirom na zamjetljivost i mjerljivost već i s obzi­ rom upravo na strukturu događanja ili odnosa. Drugim ri­ ječima, subjekt, ovdje uključen, jest konstitutivan, to jest mogući subjekt za koji neka data moraju biti ili mogu biti shvatljiva kao događanje ili odnos. Ako je to tako, još važi Reichenbachova formulacija da u fizici propozicije mogu biti formulirane bez obzira na aktualnog promatrača, a »smetnje s obzirom na opažanje« ne treba pripisati ljudskom faktoru već instrumentu kao »fizikalnoj stvari« 7 ). Doduše, možemo zaključiti da jednadžbe postavljene matematskom fizikom izražavaju (formuliraju) stvarnu kon­ stelaciju atoma, tj. objektivnu strukturu materije. Bez obzi­ ra na bilo kakvo promatranje i mjerenje, »izvan« subjekta može A »uključivati« B, »prethoditi« B, »rezultirati s« Β; Β može biti »između« C, »veće nego« C, itd. — što bi, još uvi­ jek, značilo da ovi odnosi impliciraju lokaciju, distinkciju i identičnost u razlici između A, B, C. Oni tako impliciraju sposobnost bitka identičnog u razlici, bitka u odnosu s . . . u određenom modu bitka rezistentnog na druge odnose, itd. Samo, ta sposobnost bi bila u materiji, a tad bi sama mate­ rija objektivno bila struktura svijesti. — To je interpreta­ cija koja sadrži jak idealistički elemenat: » . . . neživi objekti, bez oklijevanja, bez pogreške, nap­ rosto svojom egzistencijom integriraju jednadžbe ο kojima ništa ne znaju. Subjektivno, priroda nije duhovna — ona ne misli matematskim premisama. No, objektivno je priroda du­ hovna — ona može biti mišljena u matematskim određenji­ ma« 8 ). 6) Über den Begriff, Abgeschlossene Theorie', u D i a l e c t i c a, vol, I I , br. 1, 1948. g., str. 333. 7) Philipp G. F r a n k , loc. cit., str. 85. 8) C . F . von Weizsäcker T h e H i s t o r y o f N a t u r e ; Chi cago, University of Chicago Press, 1949, str. 20.

146

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Karl Popper 9 ) pruža manje idealističku interpretaciju. On smatra da u svom historijskom razvoju fizika razotkriva i određuje različite slojeve jedne iste objektivne stvarnosti. U ovom procesu historijski prevladani pojmovi su napušte­ ni, a njihova intencija je ugrađena u naredne pojmove. Ova interpretacija sugerira progres ka zbiljskoj srži realiteta, to jest k apsolutnoj istini. Jer, inače bi slijedilo da je stvarnost plod bez srži, pa sama ideja znanstvene istine može biti ugro­ žena. Ne sugeriram da filozofija suvremene fizike niječe ili uopće postavlja u pitanje stvarnost vanjskog svijeta, već da, na ovaj ili onaj način, skida s dnevnog reda prosuđivanje ο tome što bi mogla biti sama stvarnost, odnosno samo pita­ nje smatra besmislenim i neodgovorivim. Kad je postalo me­ todološki princip, ovo suspendiranje ima dvostruke konsekvencije: a) ono ojačava prebacivanje teorijskog naglaska od me­ tafizičkog »što jest ...?« ( τΐ εστίν ) na funkcionalno »ka­ k o . . . ?«, i b) ono uspostavlja praktičnu (iako nikako apsolut­ nu) izvjesnost koja je, u svojim operacijama materijom, mir­ ne savjesti slobodna od obaveze spram bilo kakve supstancije van operacionalnog konteksta. Drugim riječima, teoretski, transformacija čovjeka i prirode nema drugih objektiv­ nih granica osim onih koje daje brutalna činjeničnost materije, njezin još uvijek neovladani otpor znanju i kontroli. U onoj mjeri u kojoj ova koncepcija postaje pri­ mjenljiva i efikasna u realitetu, njemu se pristupa kao (hipotetičkom) sistemu sredstava, metafizičko »biće kao takvo« ustupa pred »bićem instrumentom«, štaviše, pro­ vjerena u svojoj efikasnosti, spomenuta koncepcija dje­ luje kao neko a priori — ona predeterminira iskustvo, ona projektira smjer transformacije prirode, organizira cjelinu. Kao što smo upravo vidjeli, suvremena filozofija zna­ nosti se bori s idealističkim elementima, a u svojim ekstrem­ nim formulacijama se opasno približava idealističkom shva9 ) U: B r i t i s h P h i l o s o p h y in t h e Mid — C e n t u r y , New York: Macmillan, 1957, ed. C. A. Mace, str. 155. i dalje. Slično: Mario Bunge, M et a s c i e n t i f i c Q u e r i e s , Springfield, 111., Charles C. Thomas, 1959, str. 108. i dalje.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

147

ćanju prirode. U svakom slučaju, novi način mišljenja pono­ vo postavlja idealizam »na svoje noge«. Hegel je povukao konsekvencije idealističke ontologije: ako je um zajednički nazivnik subjekta i objekta, on je to kao sinteza suprotnosti. Ovom idejom je ontologija obuhvatila napetost između subje­ kta i objekta; bila je prožeta konkretnošću. Realitet uma je bio iscrpljivanje te napetosti u prirodi, povijesti, filozofiji. Ta­ ko najekstremniji monistički sistem zadržava ideju supstan­ cije koja se razotkriva u subjektu i objektu — ideju antago­ nističke zbilje. Znanstveni duh je uvelike oslabio ovaj anta­ gonizam. Moderna filozofija znanosti bi mogla početi ope­ rirati shvaćanjem ο dvije supstancije, res cogitans i res extensa — samo što res extensa gubi karakter neovisne supstanci­ je jer se razumijeva matematskim jednadžbama, koje, pre­ vedene u tehnologiju, nanovo sačinjaju materiju. »Stara podjela svijeta na objektivne procese u prostoru i vremenu i na svijest, koja ove procese odslikava, — drugim riječima, kartezijanska razlika res cogitans i res extensa — nije više prikladno polazište našem razumijevanju moderne znanosti« 1 0 ). Kartezijansko razdvajanje svijeta je također bilo pod­ vrgnuto pitanju na svom vlastitom tlu. Husserl je pokazao da kartezijanski Ego, u konačnoj analizi, nije zbiljski neovi-, sna supstancija, već, zapravo, »residuum« ili krajnja granica kvantificiranja; izgleda da je Galilejevo shvaćanje svijeta kao »univerzalne i apsolutno čiste« res extensa a priori odredilo kartezijansku koncepciju 1 1 ). U tom slučaju bi kartezijanski dualizam bio varljiv, a Descartesova misleća ego-supstancija srodna res extensa, anticipirajući znanstveni subjekt kvantifikativnog opažanja i mjerenja. Descartesov dualizam bi 10) W . Heisenberg, T h e P h y s i c i s t ' s C o n c e p t i o n o f N a ­ t u r e , London, Hutchinson, 1958. g., str. 29. U svojoj P h y s i c s a n d P h i l o s o p h y , London, Allen and Unwin, 1959. g., str. 83, Heisen­ berg piše: »,Stvar ο sebi' je za atomskog fizičara, ako uopće upotreb ljava taj pojam, u osnovi, m a t e m a t s k a s t r u k t u r a ; no, ova struktura je — nasuprot Kantu — indirektno deducirana iz iskustva.« 1 1 ) Die Krisis der Europäischen Wissenschaf­ t e n u n d d i e t r a n s c z e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e ed. W. Biemel, Haag, Nijhoff, 1954. g., str. 81.

148

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

već uključivao svoju negaciju; on bi prije utirao nego­ li blokirao put prema utemeljenju jednodimenzionalnog znanstvenog univerzuma u kome je priroda »objektivo du­ hovna«, tj. sazdana prema subjektu. A subjekt se odnosi pre­ ma svom svijetu na sasvim poseban način. » . . . priroda je u znaku aktivnog čovjeka, čovjeka koji upisuje tehniku u prirodu« 1 2 ). Prirodna znanost se razvija pod tehnološkim a priori, koji projektira prirodu kao potencijalno sredstvo, materijal ovladavanja i organizacije. Zahvatanje prirode kao (hipotetičkog) instrumentarija prethodi razvoju sve posebne tehni čke organizacije: »Novovjeki čovjek uzima cjelokupnost bića kao sirovi­ nu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svijet zama­ hu i redu proizvodnje (Herstellen)«.* » . . . Upotreba mašina i proizvoda mašina nije sama sobom tehnika, nego samo tehni­ ci primjeren instrument za usmjerenost biti tehnike u predmetnosti njezina sirova materijala« 1 3 ). Tehnološko a priori je političko a priori utoliko što transformacija prirode uključuje transformaciju čovjeka, kao i utoliko što »čovjekove kreacije« potječu iz društvene cjeline i u nju se vraćaju. Netko može još uvijek insistirati na tome da su mašine tehnološkog univerzuma »kao takve« in­ diferentne spram političkih ciljeva — one mogu revolucionirati ili retardirati društvo. Elektronski brojač može slu­ žiti jednako kapitalističku i socijalističku upravu; ciklotron može biti jednako efikasno oruđe u ratu kao i u vrijeme mira. Neutralnost tehnike je osporavana u Marxovoj kontroverznoj formulaciji: »Ručni mlin daće vam društvo s feu12 ) Gaston Bachelard, L ' A c t i v i t é r a t i o n a l i s t e d e l a p h y s i q u e c o n t e m p o r a i n e , Paris, Presses Universitaires, 1951. g., str. 7 . u odnosu n a Marx—Engels: D i e D e u t s c h e I d e o l o g i e , trad. Molitor, str. 163. i dalje. 13) Martin Heidegger, H o l z w e g e , Frankfurt, Klostermann, 1950. g., str. 266. i dalje. Pogledaj t a k o đ e r njegove V o r t r ä g e u n d A u f s ä t z e , Pfüllingen, Günther Neske, 1954. g., str. 22, 29. * Upoređujući citat s izvornim tekstom M. Heideggera za ovu prvu rečenicu nismo našli original, pa je prevodimo isključivo na osnovu Marcuseova prijevoda na engleski jezik. — Op-. prev.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

I49

dalnim gospodarem, a parni mlin društvo s industrijskim kapitalistima« 1 4 . Ova formulacija je dalje modificirana u sa­ moj Marxovoj teoriji: bazični povijesni faktor nije tehnika, već društveni način proizvodnje. No, kad tehnika postane univerzalna forma materijalne proizvodnje, ona određuje cje­ lokupnu kulturu; projektira povijesni totalitet — »svijet«. Možemo li reći da evolucija znanstvene metode napro­ sto »odražava« transformaciju prirodne stvarnosti u tehničku u procesu industrijske civilizacije? Formulirati odnos između znanosti i društva na taj način znači pretpostaviti dvije odvo­ jene sfere i događanja koja se susreću, naime, 1) znanost i znanstvenu misao s njima pripadnim pojmovima i istinom i 2) upotrebu i primjenu znanosti na društveni realitet. Dru­ gim riječima, ma kako da je bliska veza između ta dva raz­ vojna reda, oni ne uključuju i ne određuju jedan drugog. Čista znanost nije primijenjena znanost; ona zadržava svoju identičnost i važenje neovisno ο njezinu iskorištavanju. Što­ više, ovo shvaćanje ο bitnoj neutralnosti znanosti je prošire­ no, također, na tehniku. Mašina je indiferentna spram druš­ tvenih upotreba u koje je stavljena, pod uslovom da te upo­ trebe ostaju unutar njezinih tehničkih sposobnosti. Ova interpretacija je neadekvatna s obzirom na, u osnovi, instrumentalistički karakter znanstvene metode. Na djelu je uža povezanost znanstvene misli i njezine primjene, univerzuma znanstvenog rasuđivanja i svakodnevnog rasuđi­ vanja i ponašanja — odnos je to u kome se oba područja odvijaju po istoj logici i racionalitetu dominacije. . U paradoksalnom razvoju, znanstveni napori da se ustanovi stroga objektivnost prirode vodili su sve većoj dematerijalizaciji prirode: »Mit je novovjekovne znanosti ideja ο beskrajnoj pri­ rodi koja egzistira kao takva. Tu ideju smo morali na­ pustiti. Razvoj znanosti je otpočeo razaranjem srednjo­ vjekovnog mita, a sad je znanost prisiljena svojom vla14) Beda filozofije, Druga glava, Druga primedba, izd. Kultura. 1946. g., str. 94.

150

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

štitom konzistentnošću da shvati kako je i sama, naprosto, uspostavila jedan drugi mit« 1 5 ). Proces koji otpočinje eliminiranjem neovisne supstan­ cije i finalnih uzroka dovodi do ideiranja objektivnosti. To je veoma specifično ideiranje u kome se objekt konstruira u sa­ svim praktičnom odnosu spram subjekta: »A što je materija? U atomskoj fizici je materija odre­ đena svojim mogućim reakcijama na čovjekove eksperimente i matematičkim — to jest, intelektualnim — zakonima koji­ ma se povinjava. Određujemo materiju kao moguć objekat ljudske manipulacije« 1 6 ). Ako je to tako, znanost je u samoj sebi postala tehno­ loška: »Pragmatička znanost tretira prirodu u skladu s tehni­ čkom erom« 1 7 )· U onoj mjeri u kojoj ovaj operacionalizam postaje centralna tačka znanstvenog preduzimanja racionalitet po­ prima formu metodičke konstrukcije; organizacija materije i manipuliranja njome kao pukim materijalom kontrole, kao sredstvom koje se prilagođuje svim svrhama i ciljevi­ ma, — instrumentalna je per se, »u samoj sebi«. »Ispravan« odnos za instrumentalnost je tehnički pri­ stup, ispravan logos je tehno-logija koja projektira tehnolo­ ški realitet i odgovara na njega 1 8 ). U ovom realitetu je »neutralna« kako materija tako i znanost; objektivnost nema u sebi telos niti je strukturirana prema telosu. Upravo neu­ tralan karakter dovodi objektivnost u odnos sa specifičnim 15 ) C . F . von Weizsäcker, T h e H i s t o r y o f N a t u r e , loc. cit., str. 71. 16) Ibidem, str. 142 (potcrtao Η. Μ.). 17') Ibdem, str. 71. 18) Nadam se da neću biti krivo shvaćen kad sugeriram da su pojmovi matematske fizike sačinjeni kao »oruđa«, t j . da imaju tehničku, praktičnu intenciju. Tehnologijska je a p r i o r i »intuicija« ili shavaćanje prirode u kome se kreće znanost, u kome se konstituira kao č i s t a znanost. Čista znanost ostaje vezana z a a p r i o r i o d koga apstrahira. Možda bi bilo jasnije da se govori ο instrumentalističkom h o r i z o n t u matematske fizike. Pogledaj Suzanne Bachelard, L a C o n s c i e n c e d e r a t i o n a l i t é , Paris, Presses Universitaires, 1958, str. 31.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

151

povijesnim subjektom — naime sa sviješću predominantnom u društvu po kome i za koje je etablirana neutralnost. Ona djeluje — više kao unutarnji negoli izvanjski faktor — u sa­ mim apstrakcijama koje konstituiraju novi racionalitet. Čisti i primijenjeni operacionalizam, teorijski i praktični um, znan­ stveni pothvat, kao i pothvat biznisa izvršavaju reduciranje sekundarnih kvaliteta na primarne, kvantificiranje i apstra­ hiranje »posebnih vrsta entiteta.« Istina, racionalitet čiste znanosti ne sadrži u sebi vred­ note niti insistira na nekim praktičnim ciljevima, neutralan je spram bilo kakvih izvanjskih vrednota koje bi mu mo­ gle biti nametnute. No, ova negativnost je pozitivno određe­ nje. Znanstveni racionalitet vodi određenoj organizaciji dru­ štva upravo zato što projektira puku formu (ili puku materi­ ju — inače suprotni termini ovdje konvergiraju) koja se može skrenuti na gotovo sve ciljeve. Formalizacija i funkcionalizacija prethode svakoj primjeni, »čista forma« su konkretne društvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od in­ herentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih kvantificiranju, društvo je oslobodilo ljude od »pri­ rodne« hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusoban odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao je­ dinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama. »Na osnovu racionalizacije načina rada preneseno je eliminiranje kvaliteta iz znanosti u svijet svakodnevnog iskustva.« 19 ) Radi li se u procesima znanstvenog i društvenog kvantificiranja ο paralelizmu i uzročno posljedičnom odnosu ili je njihova povezanost naprosto rezultat naknadnog sociološ­ kog uvida? Prethodno raspravljanje je sugeriralo da je nova znanstvena racionalnost bila operacionalna u sebi samoj, upravo u svojoj apstraktnosti i čistoti utoliko što se razvi­ jala u obzoru instrumentalnog odnosa. Nikad se opažanje, eksperiment niti metodička organizacija i koordinacija data, sudova i zaključaka ne odvijaju u nestrukturiranom, neutralnom teorijskom prostoru. Projekt spoznaje in19 ) M . H o r k h e i m e r i T . W . Adorno, k l ä r u n g , loc. cit., str. 50.

Dialektik

der

Auf­

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

volvira operacije na objektima ili apstrahiranje od ob­ jekata koje sretamo u datom svijetu rasuđivanja i dje­ lovanja. Znanost vrši opažanje i kalkulacije i daje teorij­ ska objašnjenja s određene pozicije u tom svijetu. Zvi­ jezde koje je opažao Galilej bile su iste u antička vremena, no drugačiji svijet rasuđivanja i djelovanja — ukratko druga­ čija društvena realnost otvorila je nov smjer i krug opažanja, te nove mogućnosti sređivanja opaženih data. Ne raspravljam ovdje ο povijesnom odnosu znanstvenog i društvenog racionaliteta početkom novog vijeka. Cilj mi je da pokažem unu­ tarnji instrumentalni karakter znanstvenog ratia po kome je on a priori tehnologija, i a priori jedne specifične tehnologi­ je — naime tehnologije kao forme društvene kontrole i do­ minacije. Utoliko što je čista, novovjekovna znanstvena misao ne projektira određene praktične ciljeve, niti pojedine forme dominacije. No, ne postoji tako nešto kao dominacija per se. U svom toku teorija ne uzima u obzir, ili odbacuje, faktički teleološki kontekst — kontekst datog, konkretnog svijeta ra suđivanja i akcije. Unutar tog svijeta se zbiva ili ne zbiva znanstveni projekt, i, unutar svijeta, teorija poima ili ne po­ ima moguće alternative čije hipoteze proširuju prethodno etabliran realitet, odnosno destruiraju ga. Principi novovjekovne znanosti su bili a priori struk­ turirani tako da su mogli služiti kao pojmovni instrumenti svijeta samopogona, proizvodne kontrole; teorijski operacionalizam rezultira odgovarajućim praktičnim operacionalizmom. Znanstveni metod, koji je vodio sve efikasnijem gospodarenju prirodom, pružio je kako čiste ideje tako i sredstva za sve efikasnije gospodarenje čovjekova čovjekom posredstvom dominacije nad prirodom. Ostajući čist i neut­ ralan, teorijski um je ušao u službu praktičnog uma. Me­ đusobno prožimanje se pokazalo plodno za oba. U naše vrijeme se dominacija perpetuira i širi ne samo putem tehnologije već i kao tehnologija; tehnologija pruža obimno legitimiranje ekspanziji političke moći koja apsorbira sve sfere kulture. U ovom svijetu, tehnologija pruža također i obimnu ra­ cionalizaciju čovjekove neslobode i demonstrira »tehničku«

nemogućnost da čovjek bude autonoman, da određuje svoj vlastiti život. Jer, nesloboda se ne manifestira kao neracional­ na, niti kao politička, već kao podređivanje tehničkom apa­ ratu koji uvećava životni komfor i povisuje produktivnost rada. Tako tehnološka racionalnost ne anulira legitimnost do­ minacije, već je štiti, pa se instrumentalistički obzor uma otvara u racionalno totalitarno društvo; »Mogli bismo nazvati autokratskom filozofiju tehnike koja uzima tehniku u cjelini kao polje upotrebe mašina u ci­ lju postizanja moći. Mašina je samo sredstvo; cilj je pokore- £ nje prirode, domestificiranje prirodnih snaga posredstvom , primarnog porobljavanja: mašina je rob koja služi poroblja-, vanju drugog. Takav nagon nasilja i porobljavanja može ići i naporedo sa zahtjevom za ljudskom slobodom. No, teško je osloboditi samog sebe prenoseći porobijivanje na druga bića — ljude, životinje ili mašine; vladati mašinama podređujući cijeli svijet, još uvijek znači vladati, a svako vladanje uklju­ čuje prihvaćanje sheme podređivanja.« 2 0 ) Stalna dinamika tehničkog progresa je postala prožeta političkim sadržajem, a logos tehnike je načinjen u logos kontinuirane porobljenosti. Oslobodilačka snaga tehnologije — instrumentalizacija stvari — postaje okov oslobođenja; instrumentalizacija čovjeka. Ovoj interpretaciji je stalo do povezivanja projekta znanosti (metode i teorije), prije svih aplikacija i iskori­ štavanja, s određenim društvenim projektom, te do toga da se sagleda upravo unutarnja forma znanstvene racional­ nosti, tj. funkcionalni karakter njezinih pojmova. Dru­ gim riječima, univerzum znanosti (to će reći, ne određene po­ stavke ο strukturi materije, energiji, ο njihovu odnosu, itd., već projekcija prirode kao kvantifikativne materije koja , vodi hipotetički pristup i matematsko-logičko izražavanje objektivnosti) bi bio obzor konkretne društvene prakse koju . konzervira razvoj znanstvenog projekta. * Cak ako prihvatimo imanentni instrumentalizam znan- , stvenog racionaliteta, time još nije zasnovano sociološko va-

152

20)

153

Gilbert Simondon, D u M o d e d ' e x i s t e n c e d e s o b j e t s t e c h n i q u e s , Paris, Aubier, 1958. g., str. 127.

154

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

I

ženje znanstvenog projekta. I uz supoziciju da formiranje najapstraktnijih znanstvenih pojmova održava međuodnos sub­ jekta i objekta u danom svijetu rasuđivanja i djelovanja, po­ vezanost teorijskog i praktičnog uma može se razumjeti na sasvim različite načine. Tako Jean Piaget u svojoj »genetičkoj epistemologiji« pruža drugačiju interpretaciju. On interpretira formiranje znanstvenih pojmova na temelju različitih apstrakcija iz op­ ćeg međuodnosa subjekta i objekta. Apstrahiranje ne teče ni od strane samo objekta, a da bi subjekt funkcionirao kao pu­ ka neutralna pozicija opažanja i mjerenja, niti od subjekta kao sredstvo čistog spoznajnog uma. Piaget razlikuje spoznaj­ ne procese u matematici i fizici. Ovaj prvi je »à l'intérieur de l'action comme telle«. »Nasuprot onom što se često kaže, matematski entiteti nisu rezultat apstrahiranja baziranog na objektima, već apstrahiranja provedenog usred akcija kao takvih. Sastaviti, zapovjediti, kretati se itd. opcija su djelovanja negoli misliti, gurnuti itd. zato jer insistiraju baš na koordiniranju poseb­ nih akcija i jer ulaze u ove kao faktor koordinacije . . .«21) Matematičke propozicije tako izražavaju »une accomo­ dation générale à l'objet« — za razliku od pojedinačnih adap­ tacija koje karakteriziraju prave fizikalne propozicije. Logika i matematička logika su »une action sur l'objet quelconque, c'est-à-dire une action accomodée de façon générale« 22 ), a to »djelovanje« je općevažeće utoliko što — — »se ovo apstrahiranje ili diferenciranje proširuje na sam centar naslijeđenih koordinacija jer su koordinirajući mehanizmi akcije uvijek vezani, u svom izvoru, za koordina­ cije refleksa i instinkta.« 2 3 ) U fizici apstrahiranje teče od objekta, ali na osnovu određenog djelovanja sa strane subjekta, tako da apstrahira­ nje nužno poprima logičko-matematičku formu, jer — — »pojedinačne akcije rezultiraju znanjem samo onda 21

] Introduction à l'épistémologie génétique tome III, Presses Universitaires, Paris, 1950. g., str. 287. 22) Ibidem, str. 288. 23) Ibidem, str. 289.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

155

kad su međusobno koordinirane i ako je ta koordinacija po svojoj prirodi logičko-matematička« 2 4 ). Apstrahiranje u fizici vodi nužno natrag na logičko-matematičke apstrakcije, a matematika je kao čista koordina­ cija opća forma djelovanja — »djelovanja kao takvog« (»l'ac­ tion comme telle«). Ova koordinacija konstituira objektivnost jer zadržava naslijeđene »refleksne i instinktne« strukture. Piagetova interpretacija uočava imanentan praktični karakter teorijskog uma, no izvodi ga iz opće strukture akcije koja je u osnovi naslijeđena biološka struktura. Znanstveni metod bi, po njemu, primarno počivao na biološkoj fundaciji koja je supra — (ili, bolje infra — ) povijesna. Čak ako prihvatamo da sve naučno znanje pretpostavlja koordinaciju pojedinačnih akcija, ne vidim zašto bi ona »po svojoj prirodi« bila logičko-matematička — osim ako su »pojedinačne akci­ je« znanstvene operacije novovjekovne fizike, a u tom slu­ čaju se interpretacija vrti ukrug. Za razliku od Piagetove, ponajviše psihološke i biološ­ ke analize, Husserl je dao genetičku epistemologiju, koja je centrirana oko društveno-povijesne strukture znanstvenog uma. Ovdje se osvrćem na Husserlovo djelo 25 ) samo utoliko što ono ističe u kojoj mjeri je novovjekovna znanost »meto­ dologija« prethodno datog povijesnog realiteta unutar koga se znanost kreće. Husserl polazi od činjenice da je matematiziranje pri­ rode rezultiralo valjanim praktičnim znanjem: konstruk­ cijom »ideirane« stvarnosti koja je mogla biti efikasno dove­ dena u korelaciju s empirijskim realitetom (str. 19, 42). No, znanstveni rezultati su upućivali na pred-znanstvenu praksu, koja je konstituirala izvornu bazu (Sinnesfundament) galilej­ ske znanosti. Galileo nije podvrgao pitanju predznanstvenu bazu znanosti u svijetu prakse (Lebenswelt) koji je determi­ nirao teorijsku strukturu. Ona je bila skrivena (verdeckt) daljim razvojem znanosti. To je rezultiralo izluzijom da je matematiziranje prirode urodilo »autonomnom (eigenstän24)

Ibidem, str. 291. ) Die K r i s i s der E u r o p ä i s c h e n W i s s e n s c h a f t t e n u n d d i e t r a n s c e n d e t a l e P h ä n o m e n o l o g i e , loc. cit. 25

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

dige) apsolutnom istinom« (str. 49. i dalje), dok je, zapravo, ostalo specifična metoda i tehnika za Lebenswelt. Ruho ideacije (Ideenkleid) matematske znanosti je takvo ruho sim­ bola koji istovremeno predstavljaju i maskiraju (vertritt i verkleidet) svijet prakse (str. 52). š t o je ta izvorna, predznanstvena intencija i sadržaj sa­ čuvan u pojmovnoj strukturi znanosti? Mjerenje u praksi otkriva mogućnost upotrebe nekih bazičnih formi, obličja i odnosa koji su opće »upotrebljivi, kao potpuno isti za egzakt­ no određenje i kalkuliranje empirijskih objekata i odnosa« (str. 25). U svim apstrakcijama i generalizacijama znanstveni metod zadržava (i maskira) svoju predznanstveno-tehničku strukturu; razvoj znanosti reprezentira (i maskira) razvoj predznanstvene strukture. Tako klasična geometrija »ideali­ zira« praksu razmjeravanja i mjerenja zemlje (Feldmes­ skunst). Geometrija je teorija praktične objektivizacije. Bez sumnje, algebra i matematička logika konstruiraju apsolutni ideacioni realitet oslobođen neproračunljivih neiz­ vjesnosti i pojedinačnosti Lebenswelta i subjekta koji u nje­ mu živi. No, ta konstrukcija ideacije jest teorija i tehnika »idealiziranja« novog Lebenswelta: »U matematskoj praksi postižemo ono što nam je us­ kraćeno u empirijskoj, tj. egzaktnost. Naime, idealne forme je moguće odrediti u odnosu na apsolutnu identičnost... kao takve one postaju univerzalno podešljive i uporabljive . . . « (str. 24.) Koordinacija (Zuordnung) ideiranog i empirijskog svi­ jeta nas osposobljava da »projektiramo anticipirane pravilno­ sti praktičnog Lebenswelta«: »Kad jedanput čovjek posjeduje formule, on posjeduje predviđanje željeno u praksi« — — predviđanje onoga što treba očekivati u iskustvu konkret­ nog života (str. 43). Husserl je istakao predznanstvenu, tehničku konotaciju matematske egzaktnosti i sposobnosti fungiranja. Ovi cen­ tralni pojmovi novovjekovne znanosti ne nastaju kao puki nusprodukti čiste znanosti, već su pripadni njezinoj unutar­ njoj idejnoj strukturi. Znanstveno apstrahiranje od konkret­ nosti, kvantificiranje kvaliteta, što rezultira kako egzakt-

nošću tako i univerzalnim važenjem, uključuje određeno konkretno iskustvo Lebenwelt-a — određen mod »gledanja« svijeta. Ovo »gledanje« je, uprkos svom »čistom«, dezinteresiranom karakteru, gledanje unutar svrhovitog, praktičnog konteksta. Ono je anticipiranje (Voraussehen) i projektiranje (Vorhaben). Galilejska znanost je znanost metodičkog, siste­ matskog anticipiranja i projektiranja. Ali — a ovo je odlučno — specifičnog anticipiranja i projektiranja — naime, onog koje ima iskustvo ο svijetu, razumijeva ga i oblikuje na osno­ vu proračunljivih, predvidljivih odnosa među jedinicama ko­ je se dadu egzaktno identificirati. U ovom projektu je univer­ zalno kvantificiranje preduslov za gospodarenje prirodom. Individualni kvaliteti koji se ne daju kvantificirati isprečuju se organiziranju ljudi i stvari prema mjerljivoj sili koju tre­ ba iz njih ekstrahirati. No, radi se ο specifičnom društvenohistorijskom projektu, a svijest koja ga preduzima skriveni je subjekat galilejske znanosti; ova znanost je tehnika, umije­ će anticipacije prošireno u beskonačnost (ins Unendliche erweiterte Voraussicht, str. 51). Upravo zato što je galilejska znanost u formaciji svo­ jih ideja tehnika određenog Lebenswelta, ona ga ne može transeendirati i ne transcendira ga. Ona ostaje suštinski unutar okvira iskustva i ciljeva koje je postavila ta realnost. Po Husserlovoj formulaciji, u galilejskoj znanosti »konkretni svijet kauzaliteta postaje primijenjena matematika« (str. 112), — ali svijet percepcije i iskustva, — — »u kome provodimo naš cijeli praktični život, ostaje to što jest, u svojoj bitnoj strukturi, u svom vlastitom konkretnom kauzelitetu, nepromijenjen ...« (str. 51; podcrtano Η. Μ.). Ovo je provokativan stav. Kako bismo ga mogli olako potcijeniti, uzimam slobodu da ga ponovo interpretiram. For­ mulacija se ne poziva, jednostavno, na činjenicu da uprkos neeuklidovskoj geometriji još uvijek opažamo i djelujemo u trodimenzionalnom prostoru; ili da uprkos »statističkom« shvaćanju kauzaliteta još uvijek djelujemo, po zdravom razu­ mu, prema »starim« zakonima kauzaliteta. Isto tako, gornji stav ne protivurječi stalnim promjenama u svijetu svako­ dnevne prakse koje su rezultat »primijenjene matematike«. Mnogo više je, možda, u pitanju: naime, inherentna granica

156

157

158

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

postojeće znanosti i znanstvene metode na osnovu koje se proširuje, racionalizira i osigurava predominantni Lebenswelt bez mijenjanja njegove egzistencijalne strukture — to jest bez sagledavanja kvalitativno novog moda »gledanja« i kvalitativ­ no novih odnosa među ljudima i između čovjeka i prirode. S obzirom na institucionalizirane oblike života, znanost bi tako (kako čista tako i primijenjena) imala stabilizirajuću, statičku, konzervativnu funkciju, č a k i najrevolucionarni­ ja postignuća bi bila samo konstrukcija i destrukcija u skladu sa specifičnim iskustvom i organizacijom stvarnosti. Stalno samokorigiranje znanosti — revolucija njezinih hipoteza ugra­ đena u znanstvenu metodu — pokreće i proširuje isti povijes­ ni svijet, isto bazično iskustvo. Ono zadržava isto formalno a priori koje vodi baš materijalnom, praktičnom sadržaju. Daleko od toga da bi umanjila fundamentalnu promjenu koja se zbila s utvrđenjem galilejske znanosti, Husserlova inter­ pretacija ističe radikalni prelom s predgalilejskom tradici­ jom; instrumentalna orijentacija misli je zaista bila nov ob­ zor. Ona je kreirala nov svijet teorijskog i praktičnog uma, no ostala je pripadna određenom povijesnom svijetu koji ima svoje očite granice — kako u teoriji tako u praksi, kako u čistim tako u primijenjenim metodama. čini se da prethodno razmatranje sugerira ne samo unutarnje granice i predrasude znanstvene metode već i nje­ zinu povijesnu subjektivnost, štaviše, izgleda da ono impli­ cira potrebu za svojevrsnom »kvalitativnom fizikom«, oživlja­ vanje teleoloških filozofija itd. Dozvoljavam da je ta podozrivost opravdana, no, zasad, mogu samo ustvrditi da ne 26 smjeram na takve mračne ideje ). Bez obzira na to kako su određene, istina i objektiv­ nost ostaju u odnosu s čovjekom, akterom teorije i prakse, i njegovom sposobnošću da poima i mijenja svoj svijet. Naporedo s tim, ova sposobnost ovisi ο tome koliko se materija (ma što da je ona) respektira i razumije u njezinim pojedi načnim formama kao to što navlastito jest. Na osnovu toga je suvremena znanost neuporedivo veće objektivne vrijedno­ sti od prethodne. Moglo bi se čak reći da je zasada znanstve26) Pogledaj poglavlje IX i X.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

159

na metoda jedina metoda koja može polagati pravo na objek­ tivnu vrijednost; međuigra hipoteza i zamjetljivih činjenica provjerava hipoteze i utvrđuje činjenice, želim istaći da je znanost svojom vlastitom metodom i idejama projektirala i ; proizvela univerzum u kome gospodarenje prirodom ostaje vezano na gospodarenje čovjekom — veza rezultira pogubno za univerzum kao cjelinu. Znanstveno shvaćena i zagospodarena priroda se očituje u tehničkom aparatu produkcije i destrukcije, koji održava i poboljšava život ljudi podređujući ih gospodarima aparata. Tako se racionalna hijerarhija isprepliće s društvenom. Ako je to tako, tad bi promjena u smjeru progresa, koja bi mogla razdvojiti navedenu fatalnu vezu, utjecala, također, i na samu strukturu znanosti — na znan­ stveni projekt. Znanstvene hipoteze bi se tad razvile u bitno drugačijem eksperimentalnom kontekstu (kontekstu pacifici­ ranog svijeta) a da pri tom ne izgube svoj racionalni karakter. Konsekventno tomu, znanost bi došla do bitno drugačijih ide­ ja ο prirodi i zasnovala bi bitno drugačije činjenice. Racio­ nalno društvo subverzionira ideju uma. Istakao sam da su elementi prevrata, ideje ο druga­ čijem racionalitetu bile prisutne u povijesti misli od njena početka. Antička ideja ο državi, gdje bitak postaje ispunjen, gdje je napetost među »jest« i »treba da« razriješena u ciklu­ su vječnog vraćanja, pripadna je metafizici dominacije. No, ona je isto tako pripadna i metafizici oslobođenja — pomirenju logosa i erosa. Ova ideja sagledava smirenje rep­ resivne produktivnosti uma, kraj gospodarenja u zadovolje­ nju. Dva kontrastna racionaliteta ne mogu biti dovedena u korelaciju putem njihova jednostavnog identificiranja s antič­ kom, odnosno novovjekovnom misli, kao što je to učinjeno u formulaciji Johna Deweya »od kontemplativnog užitka k aktivnoj manipulaciji i ovladavanju« i »od znanja kao es­ tetskog užitka svojstava prirode ka znanju kao sredstvu svjetovnog vladanja« 2 7 ). Antička misao sadrži dovoljno logi­ ke svjetovnog usmjeravanja, a moderna misao dostatnu 27) J o h n Dewey, T h e Q u e s t f o r C e r t a i n t y , Minton, Balch and Co., 1929. g., str. 95, 100.

New York,

160

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

komponentu optužbe i odbijanja da dezavuira formulaciju Johna Deweya. Um kao konceptualna misao i ponašanje nužno je gospodarenje, dominacija. Logos je zakon, pra­ vilo, zapovijed na osnovu znanja. Misao ovladava posebnim slučajevima supsumirajući ih pod univerzalne, podređujući ih njihovom općem. Ona postaje sposobna ne samo da ih razu­ mije već i da djeluje na njih, da ih podvrgne sebi. No, dok cjelokupna misao stoji pod vladavinom logike, odvijanje te logike je različito u raznim modima misli. Klasična formalna logika i moderna simbolička logika, transcendentalna i dija­ lektička logika — svaka vlada drugačijim univerzumom rasu­ đivanja i iskustva. Sve se one razvijaju unutar povijesnog kontinuiteta dominacije kojoj plaćaju danak. Taj kontinuum podaruje pozitivnim modima mišljenja njihov konformistič­ ki i ideologijski karakter, a onima negativnog mišljenja njihov spekulativni i utopistički karakter. Rezimirajući, pokušat ću jasnije odrediti skriveni subjekat znanstvenog racionaliteta i skrivene ciljeve u njegovoj čistoj formi. Ideja znanosti ο univerzalno ovladanoj prirodi projektira prirodu kao beskonačnu materiju u funkciji, puki materijal teorije i prakse. U toj formi je svijet objekta ušao u konstrukciju tehnološkog univerzuma — univerzuma mental­ ne i fizičke instrumentalnosti, sredstava u samima sebi. Ta­ ko je to istinski »hipotetički« sistem ovisan ο subjektu koji daje važenje i verificira. Procesi potvrđivanja i verifikacije mogu biti čisto teo­ rijski, no oni se nikad ne odigravaju u vakuumu i nikad ni­ su ograničeni na privatnu, individualnu svijest. Hipotetički sistem formi i funkcija postaje ovisan ο jednom drugom si­ stemu — ο prethodno postavljenom univerzumu ciljeva u ko­ me i za koga se on razvija. Ono što se činilo izvanjsko, strano teorijskom projektu pokazuje se kao dio njegove same struk­ ture (metoda i pojmovi); čista objektivnost se razotkriva kao objekat za subjektivitet koji daje telos, ciljeve. U konstrukciji tehnološke stvarnosti nema nečeg takvog kao čisto racionalni znanstveni poredak; proces tehnološkog racionaliteta je poli­ tički proces.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

161

Jedino u medijumu tehnologije čovjek i priroda po­ staju funkcionalni objekti organizacije. Univerzalna efikas­ nost i produktivnost aparata pod koji su subsumirani prikri­ va posebne interese što organiziraju aparat. Drugim riječima, tehnologija postaje značajan nosilac postvarenja — postvarenje u njegovoj najzrelijoj i najefikasnijoj formi. Ne samo da se društveni položaj pojedinca i njegov odnos spram drugih pokazuje kao uslovljen objektivnim kvalitetima i zakonima već ovi kvaliteti i zakoni gube svoj misteriozni i nekontrolivi karakter — pokazuju se kao proračunljive manifestacije (znanstvenog) racionaliteta. Svijet ide k tome da postane materijal totalnog upravljanja koje apsorbira čak upravljače. Tkivo dominacije je postalo tkivo samog uma, i ovo društvo je sudbonosno upleteno u njega. Iz toga proizlazi da misao koja doista transcendira postojeće — transcendira i sam um. U danim uslovima znanstvena misao (znanstvena u ši­ rem smislu, suprotno konfuznom, metafizičkom, emocional­ nom, alogičkom mišljenju) van fizike poprima formu čistog i samozadovoljnog formalizma (simbolizma), s jedne strane, i totalnog empiricizma, s druge. (Kontrast nije i konflikt. Pog­ ledaj empirijske primjene matematike i simboličke logike u elektronskoj industriji.) Ne-kontradikcija i ne-transcendencija su zajednički nazivnik u odnosu na postojeći univerzum rasuđivanja i ponašanja. Totalni empiricizam razotkriva svo­ ju ideologijsku funkciju u suvremenoj filozofiji. U odnosu na tu funkciju, u slijedećem poglavlju ćemo razmatrat neke aspekte lingvističke analize. To raspravljanje treba da pri­ premi tlo za pokušaj da se pokažu barijere koje stoje na putu empiricizmu da se uhvati ukoštac sa zbiljom i da sačini (ili bolje, raščini) ideje koje bi mogle slomiti te barijere.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

7. TRIJUMF POZITIVNOG MIŠLJENJA: JEDNODIMENZIONALNA FILOZOFIJA Redefiniranje misli, koje pomaže koordinaciji mental­ nih operacija s operacijama u društvenoj stvarnosti, pretendi­ ra na terapiju. Misao je poravnana s realitetom kad je izliječe­ na od nadilaženja postojećeg pojmovnog okvira koji je ili čisto aksiomatski (logika, matematika) ili koekstenzivan s etabliranim univerzumom rasuđivanja i ponašanja. Tako ling­ vistička analiza tvrdi da ozdravljuje misao i govor od konfuz­ nih metafizičkih pojmova — od »utvara« manje zrele i manje znanstvene prošlosti koje još uvijek proganjaju svijest iako one ne objašnjavaju niti određuju. Akcenat je na terapeutskoj funkciji filozofske analize — korigiranju abnormalnog pona­ šanja misli i govora, odstranjenju opskurnosti, iluzija, zastranjenosti ili, u najmanju ruku, njihovo izlaganje. U poglavlju IV sam raspravljao ο terapeutičkom empiricizmu sociologije u izlaganju i korigiranju abnormalnog po­ našanja u industrijskim poduzećima, ο postupku koji impli­ cira isključivanje kritičkih pojmova podobnih da dovedu u vezu takvo ponašanje s društvom kao cjelinom. Na osnovu tog ograničenja teorijski proces postaje direktno praktičan. On oblikuje metode boljeg rukovođenja, sigurnijeg planira­ nja, veće efikasnosti, potanje kalkulacije. Analiza u smjeru korekcije i poboljšanja završava u afirmaciji; empirizam se potvrđuje kao pozitivno mišljenje. Filozofska analiza nije neposredna aplikacija takve vr­ ste. Terapeutsko tretiranje misli, u poređenju s ostvarenjima sociologije i psihologije, ostaje akademsko. Egzaktno mišlje­ nje, oslobođenje od metafizičkih utvara i besmislenih poj­ mova odista se može smatrati svrhom u samoj sebi. Štaviše, tretiranje misli u lingvističkoj analizi njegova je vlastita stvar

163

i njegovo vlastito pravo. Ideologijski karakter takva tretmana misli ne treba prejudicirati dovodeći u vezu borbu protiv poj­ movne transendencije preko postojećeg univerzuma rasuđi­ vanja s borbom protiv politike transendencije preko posto­ jećeg društva. Poput bilo koje filozofije koja zaslužuje taj naziv, ling­ vistička analiza govori sama za sebe i određuje svoj vlastiti stav spram stvarnosti. Svoju glavnu brigu ona vidi u raskrin­ kavanju transcendentnih pojmova; za svoj okvir razmatra­ nja proklamira opću upotrebu riječi, različitost unutar predominantnog ponašanja. S tim karakteristikama ona naznaču­ je svoju poziciju u filozofskoj tradiciji — ona je na suprot­ nom polu spram one misli koja je izgradila svoja shvaćanja u napetosti, čak proturječju spram predominantnog svijeta rasuđivanja i ponašanja. Takvi modi misli koji proturječe postojećem svijetu, negativno su mišljenje. »Moć negativnog« je princip koji vla­ da razvojem pojmova, a proturječje postaje bitno svojstvo uma (Hegel). Ovo svojstvo misli nije bilo ograničeno na od­ ređen tip racionalizma; ono je bilo odlučan element u tra­ diciji empirizma. Empirizam nije nužno pozitivan; njegov stav prema postojećem ovisi ο svojevrsnoj dimenziji iskustva koja funkcionira kao izvor znanja i kao temeljni okvir raz­ matranja. Na primjer, čini se da su senzualizam i materijali­ zam per se negativni spram društva u kome su neispunjene vitalne nagonske i materijalne potrebe. Za razliku od toga, empiricizam lingvističke analize se kreće u okvirima koji ne dozvoljavaju takvo proturječje — u preovlađujućem svijetu ponašanja samo-nametnuto ograničenje na predominantno ponašanje vodi k imanentno pozitivnom stavu. Uprkos nepo­ pustljivo neutralnom pristupu filozofa, prethodno ograniče­ na analiza podliježe moći pozitivnog mišljenja. Prije nego što pokušam pokazati taj inherentno ideo­ loški karakter lingvističke analize, treba da opravdam svoje, kako može izgledati, arbitrarno i omalovažavaj uče poigrava­ nje terminima »pozitivan« i »pozitivizam«. To ću učiniti tako što ću se ukratko osvrnuti na njihovo porijeklo. Sve od nje­ gove prve upotrebe, vjerovatno u školi Saint-Simona, termin »pozitivizam« obuhvaća 1) važenje spoznaje na osnovu iskus-

164

ČOVJEK

JEDNE

DIMENZIJE JEDNODIMENZIONALNA

tva činjenica; 2) orijentaciju spoznaje na prirodne znanosti kao model izvjesnosti i egzaktnosti; 3) vjerovanje da progres u znanju ovisi ο toj orijentaciji. Konsekventno tomu, pozitivizam je borba protiv svake metafizike, transcendentalizma i idealizma kao opskurantističkih i regresivnih načina mišlje­ nja. U onoj mjeri u kojoj je dani realitet znanstveno obuhva­ ćen i transformiran, u kojoj društvo postaje industrijsko i tehnološko, pozitivizam nalazi u društvu medij za realizira­ nje (i važenje) svojih shvaćanja — harmoniju teorije i pra* kse, istine i činjenica. Filozofska misao se obrće u afirmativnu misao; filozofska kritika kritizira unutar danog društve­ nog okvira i žigoše nepozitivne pojmove kao puku spekula­ ciju, sanje ili fantazije 1 ). Svijet rasuđivanja i ponašanja, koji progovara u Saint-Simonovom pozitivizmu, jest svijet tehnološke stvarnosti. U njemu se vrši transformiranje svijeta objekta u instrumen­ talni svijet. Mnogo toga što je još uvijek izvan instrumental­ nog svijeta — nepokorena, slijepa priroda — sad se pokazuje unutar dohvata znanstvenog i tehničkog progresa. Metafizička dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, postoje ira­ cionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju. Na kasnijem stupnju, u suvreme­ nom pozitivizmu, nisu više znanstveni i tehnički progres ono što motivira odbijanje; sužavanje misli nije manje oštro zato što je nametnuto po samom sebi — kao vlastiti metod filo­ zofije. Ogroman je napor u suvremenom svijetu da se redu­ cira djelokrug i istina filozofije, a filozofi sami proklamiraju nemoć i neefikasnost filozofije. Ona ostavlja postojeći rea­ litet nedirnut; ona se grozi prestupa. 1)

Konformistički stav pozitivizma, u odnosu na radikalno nekonformistačke načine mišljenja, javlja se, možda, prvi put u optuž­ bama Fouriera. Sam Fourier je vidio (u La F a u s s e I n d u s t r i e , 1835. g., vol. I, str. 409.) totalnu komercijalizaciju građanskog društva kao plod »našeg progresa u racionalizmu i pozitivizmu«. Citirano u André Lalande, V o c a b u l a i r e T e c h n i q u e e t C r i t i q u e d e l a P h i l o s o p h i e , Paris, Presses Universitaires de France, 1956. g., str. 792. Za razne konotacije izraza »pozitivan« u novoj znanosti ο društvu i ο suprotnosti spram »negativan«, pogledaj D o c t r i n e de S a i n t — S i m o n , ed. Bougie i Halévy, Paris, Rivière, 1924. str. 181. i dalje.

MISAO

165

Austinovo prezrivo tretiranje alternativa spram opće upotrebe riječi i njegovo ozloglašenje onog što »razmišljamo popodne u svojim naslonjačama«, nadalje Wittgensteinovo uvjeravanje da filozofija »ostavlja sve takvo kakvo jest« — takve izjave 2 ) očituju, po mom mišljenju, akademski sadomazohizam, samoponižavanje i samooptužbu intelektualca čiji rad ne rezultira znanstvenim, tehničkim ili sličnim ostvare­ njima. Ovo afirmiranje nemoći i ovisnosti prisvaja Humov stav legitimiranog zadovoljstva ograničenjima razuma, koja, kad su shvaćena i prihvaćena, štite čovjeka od beskorisnih avantura svijesti i potpuno ga osposobljuju da se orijentira u onom što ga okružuje. No, kad je Hume detronizirao sup­ stancije, on se borio s moćnom ideologijom, dok njegovi da­ našnji sljedbenici pružaju intelektualno opravdanje za ono što je društvo već odavno postiglo — naime oni ozloglašuju alternativne mode mišljenja koji proturječe postojećem svi­ jetu rasuđivanja. Vrijedan analize je stil u kome se prezentira taj filo­ zofski biheviorizam. čini se da se on kreće između dva pola — nepogrešivog, vrhunskog autoriteta i indolentne familijar­ nosti. Oba trenda su potpuno stopljena u Wittgensteinovoj če­ stoj upotrebi imperativa s intimnim, udostojavajućim »ti« (»du »thou«) 3 ); isto tako, u uvodnom poglavlju The Concept of Mind Gilberta Rylea, gdje iza prikaza »Descartesova mita« kao »oficijelne doktrine« ο odnosu tijela i svijesti slijedi pre­ liminarno pokazivanje njezine »apsurdnosti«, a ovo evocira Johna Doea i Richarda Roea i što oni misle ο »prosječnom plaćaocu takse«. 2 ) Za slične deklaracije pogledaj Ernest Gellner, W o r d s A n d T h i n g s , Boston, Beacon Press, 1959, str. 100, 256. i dalje. Teza d-i filozofija ostavlja sve kao što jest može biti istinita u kontekstu Marxovih Teza ο Feuerbachu (gdje je u isto vrijeme negirana), ili, kao samokarakterizacija neopozitivizma, no, netačna je kao opći sud ο filo­ zofskoj3 misli. ) P h i l o s o p h i c a l I n v e s t i g a t i o n s , New York, Macmillan, 1960. g.: »I tvoji obziri su nesporazumi. Tvoja pitanja se odnose na riječi . . .« (str. 49.) »Nemoj više nikada misliti na razumijevanje kao duševni događaj! — Jer način govora je ono što te zbunjuje. Nego se upitaj . . .« (str. 61). »Prevedi sebi slijedeći slučaj . . .« (str. 62) i passim.

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

U cijelom djelu lingvističke analize prisutna je famili­ jarnost s čovjekom s ulice, čiji govor igra tako odlučnu ulo­ gu u lingvističkoj filozofiji. Familijarnost u govoru je bitna utoliko što od početka isključuje intelektualni Vokabular »metafizike«; ona se opire inteligentnom nekonformizmu, is­ mijava eggheada. Jezik Johna Doea i Richarda Roea je jezik kojim odista govori čovjek na ulici; to je jezik koji izražava njegovo ponašanje; utoliko je znak konkretnosti. No, isto ta­ ko je znamen lažne konkretnosti. Jezik koji čini većinu mate­ rijala za analizu je očišćen jezik — očišćen ne samo od svog »neortodoksnog« vokabulara već također od sredstava za izra­ žavanje bilo kojih drugih sadržaja doli onih koje individuumu pruža društvo. Lingvistička analiza zatiče očišćeni jezik kao gotovu činjenicu i uzima taj osiromašeni jezik onako kako ga nalazi izolirajući ga od onoga što u njemu nije izraženo iako ono pripada postojećem univerzumu rasuđivanja kao elemenat i faktor smisla. Respektirajući predominantnu raznolikost značenja i upotreba, moć zdravog razuma i svakodnevnog govora, a blo­ kirajući (kao sporedni materijal) analizu ο tome što taj govor kaže ο društvu koje ga govori, i lingvistička filozofija potis­ kuje ono što je stalno potiskivano u ovom univerzumu rasu­ đivanja i ponašanja. Autoritet filozofije blagosilja snage koje čine ovaj svijet. Lingvistička analiza ne uzima u obzir ono što razotkriva svakodnevni jezik u govoru — osakaćenje čovjeka i prirode. Štaviše, svakodnevni jezik ponajčešće nije onaj koji rukovodi analizu, već su to raspršeni atomi jezika, smiješni fragmenti govora koji zvuče poput dječijeg razgovora — na primjer: »To mi izgleda kao čovjek koji jede mak«, »On je vidio crvendaća«, »Imao sam šešir«. Wittgenstein posvećuje mnogo oštroumlja i prostora analizi »Moja metla je u uglu«. Citiram analizu iz »Other Minds« 4 ) J. L. Austina kao repre­ zentativan primjer. 4 ) U L o g i c a n d L a n g u a g e , Second Series, ed. A . Flew, Oxford, Blackwell, 1959, str. 137. i dalje (Austinove fusnote su ispu­ štene). I ovdje filozofija demonstrara svoju lojalnu konformnost sa svakodnevnom upotrebom služeći se kolokvijalnim skraćenicama svako­ dnevnog govora: »Don't . . .« »isn't . . .«.

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

167

»Razlučujemo dva različita načina oklijevanja a) Uzimamo slučaj kad osjećamo izvjestan okus. Može­ mo reći 'Jednostavno ne znam što je to: nikad ranije nisam okusio ništa ni izdaleka slično tome . . . Ne, bes­ korisno je: što više mislim ο tome, to sam zbunjeniji: to je sasvim posebno i potpuno specifično, potpuno je­ dinstveno u mom iskustvu!' Ovo ilustrira slučaj kad ne mogu naći ništa u mom prošlom iskustvu s čim bih mo­ gao usporediti sadašnji slučaj; siguran sam da ovo nije dovoljno slično bilo čemu što sam okusio ikad prije, da nije dovoljno slično bilo čemu što zavre­ đuje isti opis. Ovaj slučaj, iako dovoljno poseban, stapa se s općijim tipom slučaja kad nisam sasvim si­ guran, ili kad sam samo prilično siguran, ili gotovo si­ guran da je to okus, recimo, lovora . . . U svim takvim slučajevima pokušavam prepoznati sadašnji slučaj traga­ jući za nečim poput njega u mom prošlom iskustvu, za nekom sličnošću na osnovu koje dati slučaj zaslužuje da bude više-manje pozitivno opisan istom deskriptiv­ nom riječju; pri tome postižemo različite stupnjeve uspjeha. b) Drugi slučaj je drugačiji, iako se, prirodno, kombi­ nira s prvim. Tu pokušavam okusiti dato iskustvo, kon­ centrirati se na njega, osjetiti ga živo. Nisam siguran da je to okus ananasa: u njemu nema možda upravo onog nečeg, specifičnog okusa, zagriza, nedostajanje zagriza, prisutni zasitan okus nije baš svojstven ananasu? Nije li tu možda čudan nagovještaj zelenog što isključuje svijetloljubičasto i ne bi odgovaralo bradavki*)? Ili je možda to ponešto neobično: moram pažljivije pogledati, nanovo promotriti: možda nađemo neprirodno svjetlucanje, tako da to nije slično običnoj vodi. U onome što je aktualni osjet nedostaje oštrine, a s tim se može izaći na kraj, ne tako, ili ne naprosto tako što mislimo, već oštrijim razabiranjem, senzornim razlučivanjem (iako *) heliotrop — op. prevo.

168

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

je, jasno, istina da mišljenje drugih artikuliranijih slu­ čajeva u našem prošlom iskustvu može pomoći i pomaže . sposobnosti našeg razlučivanja).« Što se može zamjeriti ovoj analizi? Svojom egzaktnošću i jasnošću ona je možda nenadmašiva — ona je korektna. Ali to je sve, a meni je stalo da pokažem ne samo da to nije dosta već da se tu radi ο destrukciji filozofske misli i kritičke misli kao takve. S filozofskog stanovišta relevantna su dva pitanja: 1) Može li se eksplikacija pojmova (ili riječi) ikad orijentirati na aktualni svijet svakodnevnog rasuđivanja i završiti u njemu? 2) Jesu li egzaktnost i jasnoća same sebi cilj ili pripadaju drugim ciljevima? Na prvo pitanje, u vezi s prvim njegovim dijelom, od­ govaram afirmativno. Najbanalniji primjeri govora mogu, baš zbog svoje banalnosti rasvijetliti empirijski svijet u njegovu realitetu, te služiti tome da se objasni naše mišljenje i govor ο tome svijetu — poput Sartreova analiziranja grupe ljudi koja čeka na autobus, ili Karl Krausova analiziranja novina. Takve analize rasvjetljavaju zato jer transcendiraju neposred­ nu konkretnost situacije i njezina izraza. Transcendiraju je ka činbenicima koji proizvode situaciju i ponašanje ljudi koji govore (ili ćute) u datoj situaciji. (U ovim navedenim prim­ jerima transcendentni činbenici su naznačeni u društvenoj po­ djeli rada.) Utoliko se analiza ne okončava u univerzumu sva­ kodnevnog rasuđivanja, ona ga prelazi i otvara kvalitativno različit svijet, čija određenja mogu biti čak u proturječju s danim svijetom svakidašnjice. Uzmimo jedan drugi primjer: i u Hegelovoj Logici bi mogle biti rečenice kao što je »moja metla je u uglu«, ali bi tamo bile razotkrivene kao neprimjereni, čak krivi primjeri. Bile bi ono odbačeno, ono što treba prevladati rasuđivanjem koje je po shvaćanjima, stilu i sintaksi drugačijeg reda — rasuđivanjem kome nikako nije »jasno da je svaka reče­ 5 nica našeg jezika u 'redu kakva jest'« ). Dešava se sasvim su­ protno — naime, svaka rečenica je tako malo u redu kao i svijet koji taj jezik saopćava. 5 ) Wittgenstein, P h i l o s o p h i c a l cit. str. 45. , (

I n v e s t i g a t i o n s , loc.

169

Gotovo mazohistička redukcija govora na unižen i obi­ čan sačinjena je u programu: »ako su riječi Jezik', ,iskustvo', ,svijet' upotrebljive, upotreba mora biti tako nepretenciozna kao kod riječi ,stol', ,lampa', ,vrata'« 6 ). Moramo »prionuti uz predmete svog svakodnevnog mišljenja, ne smijemo zastranji­ vati i umišljati da treba da opisujemo ekstremne suptilno­ sti .. .«7) — kao da bi one bile jedine alternative i kao da »ek­ stremne suptilnosti« ne bi bio prikladan termin za Wittgensteinovo poigravanje jezikom prije negoli za Kantovu Kritiku čistog uma. Ne samo da je mišljenje (ili, u najmanju ruku, njegov izraz) stiješnjeno na svakodnevnu upotrebu već je nje­ mu i nametnuto da ne traži rješenja preko onih koja su već tu. »Problemi se ne rješavaju privođenjem novog iskustva, već organiziranjem onoga što uvijek već znamo« 8 ). Bijeda filozofije, u koju se ona sama dovela, filozofija izručena sa svim svojim shvaćanjima postojećem, ne vjeruje u mogućnosti novog iskustva. Podređenje vladavini postoje­ ćih činjenica je totalno — doduše, samo lingvističkih činje­ nica ,no društvo govori svojim jezikom, a nama se kaže da slušamo. Prohibicije su stroge i autoritarne: »Filozofija ni na koji način ne treba da ometa aktualnu upotrebu jezika« 9 ). »Nadalje, ne treba da unapređujemo bilo kakvu vrstu teorije. Ništa hipotetično ne smije biti u našim razmatranjima. Mo­ ramo prestati s objašnjavanjem, a ima ga nadomjestiti jedino deskripcija« 1 0 ). Netko bi se mogao upitati što ostaje od filozofije, š t o ostaje od mišljenja, od inteligencije kad se isključi sve hipotetičko, kad se isključi objašnjavanje? U pitanju nije defini­ c i j a i dignitet filozofije, već šanse očuvanja i zaštite prava, potrebe da mislimo i govorimo na drugačijim osnovama od onih u svakodnevnoj upotrebi — osnovama koje su smisle­ ne, racionalne i valjane upravo zato što su drugačije. Na dje­ lu je širenje nove ideologije koja preduzima da opiše što se 6) 7 ) 8) 9) 10)

Ibidem, Ibidem, Ibidem, Ibidem, Ibidem,

str. str. str. str. str.

44. 46. 47. 49. 47.

170

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

zbiva (i mnije) eliminirajući pojmove kadre da razumiju što se zbiva (i mnije). U prvom redu postoji ireduktibilna razlika svijeta sva­ kodnevnog mišljenja i jezika, s jedne, i svijeta filozofijskog mišljenja i jezika, s druge strane. U normalnim okolnostima je obični jezik odista bihevioralan — praktični je instrument. Kad netko stvarno kaže »Moja je metla u uglu«, on možda misli da će netko drugi tko je stvarno pitao ο metli uzeti metlu ili je ostaviti tamo, da će biti zadovoljan ili ljut. U svakom slučaju, rečenica je ispunila svoju funkciju prouzrokujući bihevioralnu reakciju: »učinak proždire uzrok; cilj apsorbira sredstva« 1 1 )· Za razliku od toga, ako u filozofskom tekstu, ili ras­ pravljanju, riječ »supstancija«, »ideja«, »čovjek«, »alijenaci­ ja« postaje subjekat stava, ne dešava se takva transformacija značenja u bihevioralne reakcije, a i ne smjera se na to. Ri­ ječ ostaje kao što je bila, neispunjena — osim u misli gdje inicira druge misli. I tokom dugih serija posredovanja, unutar historijskog kontinuuma, stav može pomoći da se uobliči i vo­ di praksa. No, čak i tad stav ostaje neispunjen — samo su­ jeta apsolutnog idealizma utvrđuje finalni identitet misli i njenog objekta. Zato riječi na koje je upućena filozofija ni­ kad nemaju upotrebu »tako nepretencioznu . . . kao što je upotreba riječi ,stol', ,lampa', /vrata'«. Stoga egzaktnost i jasnost u filozofiji ne mogu biti po­ stignute unutar svijeta svakodnevnog iskustva. Filozofski poj­ movi ciljaju na dimenziju činjenice i značenja koja »izva­ na« osvjetljuje atomizirane fraze, ili riječi svakodnevnog ra­ suđivanja, pokazujući taj »izvana« kao bitan za razumijeva­ nje svakodnevnog rasuđivanja. Ili, ako sam univerzum sva­ kodnevnog rasuđivanja postaje predmet filozofske analize, je­ zik filozofije je »meta-jezik« 12 ). č a k kad se kreće u nepretencioznim terminima svakodnevnog rasuđivanja, taj jezik ostaje antagonističan. On rastvara postojeći iskustveni kon11) Paul Valériy, »Poésie et pensée abstraite, u: O e u v r e s , loc. cit., str. 1331. T a k o đ e r »Les Droits du poète sur la langue«, u: P i è c e s s u r l ' a r t , Paris, Gallimard, 1934, g., str. 47 i dalje. 12 ) Pogledaj str. 183, 184.

JEDNODIMENZIONALNA

MISAO

171

tekst značenja u kontekst njegove realnosti; apstrahira od ne­ posredne konkretnosti da bi postigao istinsku konkretnost. S te pozicije postaju upitni gore citirani primjeri ling­ vističke analize kao valjan predmet filozofske analize. Može li ikad i najegzaktnija deskripcija, deskripcija koja posvema pojašnjava kušanje nečeg što može imati ili nemati okus ana­ nasa, pridonijeti filozofskoj spoznaji? Može li ona ikad služiti kao kritika u kojoj su u pitanju kontroverzne okolnosti čov­ jeka — okolnosti drugačije od medicinskih ili psiholoških te­ stiranja okusa, koja, zacijelo, nisu intencija Austinove anali­ ze. Izvučen iz šireg i gušćeg konteksta u kome se govori, i živi, objekt analize je odsječen od općeg medijuma u kome se formiraju pojmovi i u kome postaju riječi, što je taj uni­ verzalni, širi kontekst u kome ljudi govore i djeluju i koji daje govoru njegovo značenje — kontekst koji se ne javlja u pozitivističkoj analizi, kontekst a priori zatvoren kako pri­ mjerima tako i samom analizom? Taj širi kontekst iskustva, realni empirijski svijet, da­ nas je još uvijek svijet gasnih komora i koncentracionih lo­ gora, Hirošime i Nagasakija, američkih cadillaca i njemačkih mercedesa, Pentagona i Kremlja, svijet nuklearnih gradova i kineskih komuna, Kube, zaglupljivanja i pokolja. Ali stvaran empirijski svijet je i to da su sve te stvari pretpostavljene ,' ili pak zaboravljene, potisnute, nepoznate, svijet u kome su ljudi slobodni. Svijet je to u kome su metla u uglu ili okus nečeg sličnog ananasu nešto značajno, u kome su svakodnevni rad i komfor možda jedino što sačinjava sve iskustvo. Ovaj drugi, ograničeni empirijski svijet dio je prvoga; moći koje vladaju prvim također oblikuju ograničeno iskustvo. Utvrđenje ovog odnosa nije posao svakodnevnog miš­ ljenja i svakodnevnog govora. Ako se radi ο nalaženju metle ili kušanju ananasa, tad je apstrahiranje spomenutog odnosa opravdano i značenje može postati izvjesno bez narušavanja političkog univerzuma. No, u filozofiji se ne radi ο nalaženju metle ili ο kušanju ananasa — a još manje ο tome da bi danas empirijska filozofija trebala da se bazira na apstraktnom is­ kustvu. Ova apstraktnost nije korigirana ako se lingvistička analiza primjenjuje na političke termine i fraze. Jedna cijela grana analitičke filozofije je angažirana u tom pothvatu, ali

172

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

već metod odsijeca pojmove političke, tj. kritičke analize. Operacionalno ili bihevioralno prevođenje asimilira takve ter­ mine kao što su »sloboda«, »vlada«, »Engleska« s »metlom« i »ananasom«, a isto tako realitet ovih prvih s realitetom drugih. Svakodnevni jezik u svojoj »nepretencioznoj upotrebi« može odista biti od vitalnog značaja za kritičku filozofsku misao, ali u medijumu ove misli riječi gube svoju jednostavnu prostodušnost i razotkrivaju ono nešto »skriveno« što ne za­ nima Wittgensteina. Imajte na umu analizu »ovdje« i »sad« u Hegelovoj Fenomenologiji, ili (sit venia verhol) Lenjinovu sugestiju kako adekvatno analizirati »ovu čašu vode« na stolu. Takva analiza otkriva povijest13) u svakodnevnom govoru kao skrivenu dimenziju smisla — vladavinu društva nad svojim jezikom. Ovo otkrivanje razbija prirodnu i reificiranu formu u kojoj se dani univerzum rasuđivanja najprije pojavljuje. Ri­ ječi se razotkrivaju kao genuini termini ne samo u gramatič­ kom i formalno logičkom već također u materijalnom smislu; naime, kao granice koje određuju značenje i njegov razvoj — uslovi koje društvo nameće rasuđivanju i ponašanju. Ova po­ vijesna dimenzija značenja više ne može biti rasvijetljena pri­ mjerima poput »moja metla je u uglu« ili »sir je na stolu«. Doduše, takve tvrdnje razotkrivaju mnoge dvosmislenosti, ne­ doumice, neobičnosti, no, sve su one u istoj domeni jezične igre i akademskog dosađivanja. Orijentirajući se na reificirani svijet svakodnevnog ra­ suđivanja, te izlažući i objašnjavajući to rasuđivanje određe­ njima postvarenog svijeta, analiza ne uzima u obzir negativno, ono što je strano i antagonističku i što se ne može razumjeti na osnovu dane upotrebe. Klasificiranjem i distinkcijom zna­ čenja, te njihovim razdvajanjem, ona čisti misao i govor od kontradikcije, iluzija i prekršaja. Ne radi se ο prekršajima »čistog uma«. Nisu to metafizička prekoračivanja preko gra­ nica mogućeg znanja, već ona otvaraju sferu znanja s onu stranu zdravog razuma i formalne logike. Zatvarajući prodor u tu sferu, pozitivistička filozofija etabilira svoj vlastiti samodovoljni svijet, zatvoren i dobro za') Pogledaj str. 170, 171

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

173

štićen od upadanja uznemiravajućih eksternih faktora. U od­ nosu na to mala je razlika da li je kontekst u ocjenjivanju matematički, logičkih stavova, ili običaja i upotrebe. Na svaki način, svi su mogući smisleni predikati prejudicirani. Preju­ dicirano suđenje može biti tako široko kao govorni engleski jezik, ili rječnik, ili neki drugi kodeks konvencije. Jedanput prihvaćeno, ono konstituira empirijski a priori koji se ne mo­ že transcendirati. Ovo radikalno prihvaćanje empirijskog narušava empi­ rijsko jer u njemu govori osakaćeni, »apstraktni« individu­ um koji iskusi (i izražava) samo ono što mu je dato (dato u doslovnom smislu), koji ima samo činjenice a ne činioce, čije je ponašanje jednodimenzionalno i manipulirano. Ν τ. osnovu faktične represije, svijet iskustva rezultat je ograni­ čenog iskustva, a pozitivističko očišćenje svijesti usklađuje svijest s njim. U tako pročišćenoj formi empirijski svijet postaje ob­ jekt pozitivnog mišljenja. Sa svim svojim ispitivanjem, tuma­ čenjem i raščišćavanjem konfuznosti i opskurnosti neopozitivizam ne uzima u obzir veliku i opću konfuznost i opskurnost postojećeg svijeta iskustva. Ova mora ostati van razmatra­ nja jer metod koji prihvaća spomenuta filozofija diskredi­ tira ili »prevodi« pojmove koji bi mogli voditi razumijevanju postojećeg realiteta u njegovoj represivnoj i iracionalnoj strukturi — pojmove negativnog mišljeja. Transformiranje kritičkog mišljenja u pozitivno događa se poglavito u terapeutičkom tretiranju univerzalnih pojmova; njihovo prevođenje u operacionalne i bihevioralne termine usko je povezano sa sociološkim prevođenjem, ο kome smo prethodno rasprav­ ljali. S emfazom se naglašava terapeutički karakter filozofske analize — da liječi od iluzija, zabluda, opskurnosti, nerješivih enigmi, neodgovorivih pitanja, od prikaza i utvara. Tko je pa­ cijent? Po svemu sudeći, neka vrsta intelektualca čiji se duh i jezik ne suglašavaju s određenjima svakodnevnog rasuđiva­ nja. Zaista, dobra doza psihoanalize — analize bez Freudova fundamentalnog uvida da su nevolje pacijenta ukorijenjene u općoj bolesti koja ne može biti izliječena analitičkom tera­ pijom. Odnosno, bolest pacijenta je u određenom smislu, pre-

174

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ma Freudu, protestna reakcija protiv nezdravog svijeta u ko­ me on živi. No, liječnik mora ostaviti po strani »moralni« problem. On treba da vrati pacijentu zdravlje, treba da ga osposobi da normalno funkcionira u svom svijetu. Filozof nije liječnik; njegov posao nije da ozdravljuje pojedince, već da pojmi svijet u kome oni žive — da ga ra­ zumije u odnosu na ono što je učinio čovjeku i što može uči­ niti za njega. Jer filozofija je (povijesno, a njezina povijest još uvijek važi) suprotna onom što Wittgenstein smatra da jest kad je proklamira kao odricanje od svake teorije, kao pothvat koji »ostavlja sve takvo kakvo jest«. Filozofija ne po­ znaje beskorisnije »otkriće« od onog koje »daje filozofiji mir tako da više ne pati od pitanja koja samu nju dovode u pi­ tanje« 1 4 ). Nema nefilozofskijeg mota od proklamacije biskupa Butlera koja ukrašava Principia Ethica G. E. Moorea: »Sve je ono što jest, a ne nešto drugo« — osim ako se ovo »jest« razumije tako da se odnosi na kvalitativnu razliku realnog i načinjenog. Neopozitivistička kritika još uvijek usmjeruje svoj glavni napor protiv metafizičkih pojmova. Pri tom je moti­ virana egzaktnošću shvaćenom ili formalno logički ili empirički deskriptivno. Bilo da se za egzaktnošću teži u analitičkoj čistoti logike i matematike ili u skladu sa svakodnevnim je­ zikom, — na oba pola suvremene filozofije nalazi se odbijanje i devalorizacija onih elemenata misli i govora koji transcendiraju prihvaćen sistem vrednovanja. Neprijateljstvo je najzamašnije tamo gdje poprima formu tolerancije — to jest kad je određena valjanost istine za transcendentne pojmo­ ve dopuštena u odvojenoj dimenziji smisla i značenja (poetska istina, metafizička istina). Jer, stavljanje u stra­ nu specijalnih rezervata, u kojima je dozvoljeno misli i jeziku da budu legitimno neegzaktni, neprecizni, i čak kontra­ diktorni, jest upravo najefikasniji način da se zaštiti normalni svijet rasuđivanja od ozbiljnog uznemirenja nepodobnim ide­ jama. Ma što da je istina sadržana u literaturi, to je »poetska« istina, ma što da je istina sadržana u kritičkom idealizmu, to je »metafizička« istina — njezina valjanost, ako je uopće ima, 14) Philosophical Investigations, loc. cit., str. 51.

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

175

ne obvezuje ni svakodnevno rasuđivanje i ponašanje niti filo­ zofiju ovima prilagođenu. Ova nova forma doktrine ο »dvo­ strukoj istini« sankcionira krivu svijest poričući relevantnost transcendirajućeg jezika za svijet uobičajenog jezika, prokla­ mirajući totalno njihovo neprožimanje. U stvari se valjanost istine transcendirajućeg jezika sastoji u njegovoj relevantnosti za uobičajeni jezik i u uzajamnom djelovanju s njim. U represivnim uslovima u kojima ljudi misle i žive mo­ že miso — bilo koji mod mišljenja koji nije ograničen na pra­ gmatičku orijentaciju unutar statusa quo — shvatiti činjeni­ ce i reagirati na njih samo tako da ide »preko njih«. Iskustvo se odigrava ispred zavjese koja zakriva, a ako je svijet nešto što se javlja iza zavjese neposredna iskustva, tad smo, po Hegelu, mi ti koji su iza zavjese. Ne mi kao subjekti zdrava razuma, kao u lingvističkoj analizi, niti »purificirani« subjek­ ti znanstvena mjerenja, već kao subjekti i objekti povijesne borbe čovjeka s prirodom i s društvom, činjenice su ono što jesu kao događanja u toj borbi. Njihov fakticitet je povijestan čak tamo gdje je još uvijek okrutna, nepokorena priroda. Misaono rastvaranje i čak destrukcija danih činjenica je povijesna zadaća filozofije i filozofske dimenzije. Znanstve­ ni metod također ide preko činjenica neposrednog iskustva. On se razvija u tenziji između pojave i stvarnosti. No, posre­ dovanje između subjekta i objekta misli je bitno drugačije. U znanosti Je medijum subjekt koji opaža, mjeri, kalkulira, eksperimentira, subjekt ogoljen od svih drugih kvaliteta; ap­ straktni subjekt projektira i određuje apstraktni objekt. Za razliku od tog, objekti filozofske misli su u relaciji sa sviješću za koju konkretni kvaliteti ulaze u pojmove i nji­ hov međusobni odnos. Filozofski pojmovi zadržavaju i raz­ vijaju predznanstveno posredovanje (djelovanje svakodnev­ ne prakse, ekonomske organizacije, političke akcije), koje je učinilo svijet objekta onim što zbiljski jest — svijet u kome su sve činjenice događaji, zbivanja u povijesnom kontinuumu. I samo odvajanje znanosti od filozofije je povijestan događaj. Aristotelova fizika je bila dio filozofije i kao takva priprava za »prvu znanost« — ontologiju. Aristotelov pojam materije se razlikuje od galilejskog i postgalilejskog ne samo po različitim stupnjevima u razvoju znanstvenog metoda (i u

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

176

otkriću raznih »slojeva« stvarnosti) već također, a možda pri­ marno, na osnovu različitih povijesnih projekata, različitog povijesnog pothvata koji je uspostavio drugačiju kako priro­ du tako i društvo. S novim iskustvom i razumijevanjem pri­ rode, s povijesnim uspostavljanjem novog svijeta subjekta i objekta, Aristotelova fizika postaje objektivno kriva, pa se ovo novo shvaćanje da je Aristotelova fizika kriva sada pro­ širuje unatrag u prošlo i prevladano iskustvo i razumije­ vanje 1 5 ). No, bilo da su integrirani u znanost ili ne, filozofski pojmovi ostaju antagonistički spram domene svakodnevnog rasuđivanja jer kontinuirano uključuju sadržaje koji nisu ispunjeni u govornoj riječi, javnom ponašanju, uočljivim stanjima i dispozicijama ili predominantnim tendencijama. Filozofija tako kontinuirano sadržava »privide«, »fikcije« i »iluzije« koje mogu biti racionalnije od njihova opovrgavanja utoliko što su to pojmovi koji uviđaju granice i varljivost predominantnog racionaliteta. Oni izražavaju iskustvo koje Witt­ genstein odbija — naime da je »nasuprot našim prethodno koncipiranim idejama moguće misliti ,tako i tako' — ma šta da to znači« 1 6 ). Zanemarivanje, odnosno sređivanje ove specifično filo­ zofske dimenzije dovelo je suvremeni pozitivizam do toga da se kreće u sintetički osiromašenom svijetu akademske kon­ kretnosti i da stvara iluzornije probleme od onih koje je ra­ zorio. Rijetko kad je filozofija pokazala zakučastiji esprit de sérieux od onog u takvim analizama kao što je interpreta­ cija Tri slijepa miša u raspravi »Metaphysical and Ideograp­ hic Language«, gdje se raspravlja ο »umjetno konstruiranoj trostrukoj primarnoj mišjoj sljepoći, asimetričkoj sekvenciji konstruiranoj prema čistim principima ideografije« 17 ). Možda ovaj primjer nije fer. Ali je sasvim u redu da se kaže kako ni najnerazumljivija metafizika nije ispoljila tako artificijeine i besmislene brige kao što su one ponikle u vezi 15

) Pogledaj poglavlje VI, naročito str. 157, 158. ) Wittgenstein Joe. cit., str. 47. ) Margaret Masterman, u.: B r i t i s h P h i l o s o p h y i n t h e M i d — C e n t u r y , ed. C. A. Mace, London, Allen and Unwin, 1957, str. 323. 16

17

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

177

s problemima redukcije, prevođenja, opisa, označavanja, vla­ stitih imena, itd. Primjeri su vješto držani u balansu između ozbiljnosti i šale: razlike Scotta i autora Waverly; ćelavost francuskog kralja; Joe Doe sreta ili ne sreta na ulici »pro­ sječnog plaćaoca taksi« Richarda Roea; vidim ovdje i sad mr­ lju crvenog i govorim »to je crveno«; otkrovenje u činjenici da ljudi često opisuju osjećanja kao uzbuđenja, probadanja, oštru bol, jaka kucanja srca, uganuća, svrbež, ubod, studen, užarenost, pretrpanost, mučnine, čežnje, zgrušavanje, tonjenje, napetosti, izgrizanje i šokove 1 8 ). Ova vrsta empiricizma supstituira nevoljeni svijet me­ tafizičkih priviđenja, mitova, legendi i iluzija svijetom poj­ movnih i osjetilnih izrezaka, riječi i izraza koji su tad organi­ zirani u filozofiju. Sve to ne samo da je legitimno već je i korektno jer razotkriva u kojoj su mjeri neoperacionalne ide­ je, aspiracije, sjećanja i likovi postali istrošeni, iracionalni, zbunjujući, ili besmisleni. U raščišćavanju tog nereda analitička filozofija kon­ cipira ponašanje u prisutnoj tehnološkoj organizaciji reali­ teta. Ona prihvaća također presude ove organizacije; degra­ diranje stare ideologije postaje dio nove ideologije. Nisu de­ gradirane samo iluzije već i istina sadržana u njima. Nova ideologija nalazi svoj izraz u takvim proklamacijama kao što je »filozofija izjavljuje samo ono što svatko priznaje«, ili da općeupotrebljavane riječi obuhvaćaju »sve distinkcije koje ljudi smatraju vrijednim da budu povučene«. Što su »svakidašnje riječi«? Uključuju li one Platonovu »ideju«, Aristotelovu »esenciju«, Hegelov duh, Marxovo postvarenje u ma kakvom adekvatnom prevođenju? Uključuju li ključne riječi poetskog jezika? Ili nadrealističke proze? Ako ih uključuju, da li ih sadržavaju u njihovoj negativnoj kono­ taciji — to jest kao obezvređivanje univerzuma svakodnevne upotrebe? Ako ne uključuju, tad je odbačen, premješten u sferu fikcije i mitologije cijeli sistem distinkcija koje je čov­ ječanstvo smatralo vrijednim da budu povučene, a osakaćena, iskrivljena svijest je postavljena kao istinska svijest koja od1 8 ) Gilbert Ryle, T h e i dalje.

concept

of

M i n d , loc, cit., str. 83.

JEDNODIMENZIONALNA 178

MISAO

179

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

lučuje ο smislu i izrazu onog što jest. Ostalo je optuženo — i odobreno — kao fikcija ili mitologija. No, nije jasno koja je strana odana mitologiji. Naime, mitologija je primitivna i nezrela misao. Proces civilizacije obezvažuje mit (to je gotovo definicija progresa), no on mo­ že, također, vratiti racionalnu misao na mitološki status. U tom slučaju, teorije koje prepoznavaju i projektiraju povije­ sne mogućnosti treba da postanu iracionalne, naime one pop­ rimaju izgled iracionalnog jer protivurječe racionalitetu pos­ tojećeg univerzuma rasuđivanja i ponašanja. Tako je u procesu civilizacije mit Zlatnog doba i mit ο dolasku Mesije pod udarom sve veće racionalizacije. Nemo­ gući (povijesno) elementi su odvajani od mogućih — san i imaginarno od znanosti, tehnologije i biznisa. U devetnaestom stoljeću su teorije socijalizma prevele u sociološka određe­ nja ono što je primarno bilo mit — one su, naime, otkrile u danim povijesnim mogućnostima racionalnu srž mita. Tad je nastalo obrnuto kretanje. Danas opet racionalni i realistič­ ki pojmovi od jučer izgledaju mitološki kad se konfrontiraju sa stvarnim uslovima. Stvarnost radničke klase u razvijenom industrijskom društvu pretvara Marxov »proletarijat« u mi­ tološki pojam; stvarnost u suvremenom socijalizmu pretvara Marxovu ideju u san. Ovo preokretanje je uzrokovano protivuiječnošću između teorije i činjenica — protivurječnošću ko­ ja sama po sebi još ne čini teoriju pogrešnom.'Neznanstveni, spekulativni karakter kritičke teorije proizlazi iz specifičnog karaktera njezinih pojmova koji pokazuju i određuju iracio­ nalno u racionalnom, mistifikaciju u realnosti. Njihov mitolo­ ški prizvuk odražava mistifikatorska svojstva danih činjeni­ ca — varljivo harmoniziranje društvenih protivurječnosti. Tehničko postignuće razvijenog industrijskog društva i efikasno manipuliranje mentalne i materijalne produktivno­ sti doveli su do promjene mjesta mistifikacije. Opravdano je reći da ideologija postaje inkorporirana u sam proces proiz­ vodnje, a isto tako da, u ovom društvu, racionalno, više no iracionalno, postaje najefikasnije oruđe mistifikacije. Faši­ zam i nacionalsocijalizam su opovrgnuli stanovište da se sve veće potiskivanje u suvremenom društvu manifestira u ide­ ologijskoj sferi, prije svega u porastu iracionalnih pseudofi-

lozofija (Lebensphilosophie; pojmovi ο zajednici nasuprot društvu, krv i tlo, itd.). Ovi režimi su opovrgli spomenute i svoje vlastite iracionalne »filozofije« potpunom tehničkom organizacijom aparata. Bila je to totalna mobilizacija mate­ rijalnog i mentalnog pogona koja je uspjela i uvela mistifi­ cirajući silu nad društvom. Posredstvom nje su pojedinci postali nesposobni da iza pogona prepoznaju one koji su ga iskoristili, one koji su imali koristi od njega i one koji su platili za njega. Danas su mistificirajući elementi savladani i iskorišta­ vani u proizvodnom publicitetu, propagandi i politici. Oda­ vanje magiji, čarolijama i ekstazi je ukolotečeno u svakodnevici doma, dućana, ureda, a racionalno kompletiranje prikri­ va iracionalnost cjeline. Na primjer, znanstveni pristup uznemiravajućem problemu međusobnog uništenja — matema­ tika i kalkulacije usmrćenja i prekobrojnih usmrćenja, mje­ renja širenja, i ne tako potpunog širenja, radioaktivnih padavina, eksperimenti ο izdržavanju u abnormalnim situacija­ ma — mistificira utoliko što proizvodi (i čak zahtijeva) po­ našanje koje prihvaća ludost. Ono se tako suprotstavlja istin­ ski racionalnom ponašanju, — naime naporima da se dokraj­ če uslovi koji proizvode ludost. Treba razlučiti novu mistifikaciju, koja preokreće ra­ cionalnost u njezinu suprotnost. Racionalno nije iracionalno, a razlika između egzaktnog utvrđivanja, te analize fakata i nejasne emocionalne spekulacije bitna je kao i bilo kad prije. Nevolja je u tome što statistika, mjerenja i polje istraživanja sociologije i političke znanosti nisu dovoljno racionalni. Oni mistificiraju utoliko što su izolirani od istinski konkretnog konteksta iz koga proizlaze činjenice, konteksta koji determi­ nira njihovu funkciju. Ovaj kontekst je širi i drugačiji od onog istraživanih poduzeća i institucija, razmatranih grado­ va i velegradova, područja i grupa kojih je javno mnjenje re­ gistrirano brojem glasova ili čije su šanse preživljavanja pred­ met kalkulacije. Kontekst ο kome je riječ je, također, zbiljskiji u tom smislu što proizvodi i determinira istraživane, kalkulirane i brojem glasova utvrđene činjenice. Taj zbiljski kon­ tekst, u kome predmeti posebnih istraživanja zadobivaju svoj istinski značaj, odredljiv je jedino unutar teorije društva. Jer

180

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

činioc i činjenice nisu neposredno data opažanja, mjerenja i preslušavanja. Oni postaju data jedino u analizi podobnoj da pokaže strukturu iz koje proizlaze dijelovi i procesi društva i koja determinira njihov međusobni odnos. Odrediti Društvo (s velikim D) kao taj metakontekst znači hipostazirati cjelinu pored i iznad dijelova. No, ovo hipostaziranje se dešava u stvarnosti, jest stvarnost i analiza ga može prevladati samo tako da ga ne zaobiđe i da shvati nje­ gov doseg i njegove uzroke. Društvo je odista cjelina koja provodi svoju neovisnu moć nad jedinkama, pa je to dru­ štvo neuhvatljiva »sablast«. Njegovo čvrsto empirijsko jezgro je u sistemu institucija koje su postojeći i zaleđeni odnosi među ljudima. Kad se od njega apstrahira, iskrivljena su mje­ renja, ispitivanja i kalkulacije — ali iskrivljeni ίι dimenziji koja se ne očituje u mjerenjima, ispitivanjima i kalkulacija­ ma, koja se zato ovima ne suprotstavlja i ne uznemiruje ih. Ona zadržavaju svoju egzaktnost, a upravo su u njoj mistifikatorska. . JJ svom izlaganju mistifikatorskog karaktera termina koji označavaju transcendentno, neodređenih pojmova, me­ tafizičkih općenitosti i tome slično, lingvistička analiza mistificira izraze svakodnevnog jezika time što ih ostav­ lja u represivnom kontekstu postojećeg univerzuma rasu­ đivanja. Upravo unutar tog represivnog konteksta odvija se bihevioralna eksplikacija značenja — eksplikacija kojoj je do izganjanja starih lingvističkih »priviđenja« kartezijanskog i drugih zastarjelih mitova. Lingvistička analiza ustvrđuje da Joe Doe i Richard Roe, kad govore ο onom što im je na pa­ meti, naprosto ukazuju na određene, pripadne im percepcije, pojmove i raspoloženja; svijest je verbalizirano priviđanje. Is­ to tako, volja nije realna sposobnost duše, već naprosto odre­ đen mod određenih raspoloženja, sklonosti i aspiracije. Slično je sa »sviješću«, »vlastitošću«, »sloboda«, — one se daju eksplicirati izrazima koji označavaju posebne načine i mode usmjerenja i ponašanja. Vratiti ću se kasnije na tretiranje univerzalnih pojmova. Analitička filozofija često stvara atmosferu denuncira­ nja i ispitivanja od strane komiteta. Intelektualac je pozvan na odgovornost, š t o mislite pod tim i tim . . . ? Ne prikrivate

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

181

li nešto? Govorite sumnjivim jezikom. Ne govorite kao mi drugi, poput čovjeka s ulice, već kao stranac koji ne spada ovdje. Moramo vam podsjeći krila, razotkriti vaše trikove, očistiti vas. Naučit ćemo vas da kažete ono što mislite tako da bude jasno, da »pokažete svoje karte«. Dakako, mi se ne namećemo vama i vašoj slobodi misli i govora; možete misliti što god hoćete. Ali kad mislite, morate nam prenijeti svoje misli — na našem jeziku ili na vašem. Zacijelo možete go­ voriti svojim vlastitim jezikom, no on mora biti prevodljiv i bit će preveden. Možete govoriti poeziju — to je u redu. Mi volimo poeziju. Ali mi želimo da razumijemo vašu poeziju, a to možemo samo ako intepretiramo vaše simbole, metafore i slike terminima svakodnevnog jezika. Pjesnik bi mogao odgovoriti da on odista želi da njego­ va poezija bude razumljiva i shvaćena (ta radi toga je i piše), no ako bi ono što on kaže moglo biti rečeno rječnikom sva­ kodnevnog govora, prvi bi, vjerovatno, on to sam učinio. On ', će možda reći: razumijevanje moje poezije pretpostavlja uru-1 šenje i obezvređenje upravo onog svijeta rasuđivanja i pona- :. sanja u koji je vi želite prevesti. Moj jezik se može naučiti po- }« put bilo kojeg drugog jezika (zapravo je to, također, vaš via- a štiti jezik) i tad će se pokazati da moji simboli, metafore itd. •>. nisu simboli, metafore itd., već da znače upravo to što kažu. .; Varljiva je vaša tolerancija. Kad mi namjenjujete specijalni > kutak značenja i značaja, pružate mi azil za nenormalne i ne­ razumne, no, po mom shvaćanju, ludnica je negdje drugdje. Pjesniku se može također činiti da solidna trezvenost lingvističke filozofije govori jezikom predrasuda i emocional­ nim jezikom — jezikom gnjevnih starih ili mladih ljudi. Nji­ hov Vokabular obiluje s »neprimjeren«, »čudan«, »apsurdan«, »zbunjujući«, »suvišan«, »blebetav«, »brbljalo«. Neprimjerene i zbunjujuće suvišnosti treba odstraniti ako hoćemo da do­ minira razborito razumijevanje. Komunikacije ne smije bi­ ti iznad ljudi; sadržaji koji prelaze zdrav i znanstven razum ne treba da ometaju akademski i svakodnevan svijet rasu­ đivanja. No, kritička analiza se mora disocirati od onog što te­ ži razumjeti; da bi osvijetlila puni smisao svakodnevnih ter­ 19 mina, filozofija mora upotrebljavati drugačije ). Jer posto-

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

JEDNODIMENZIONALNA MISAO

jeci svijet rasuđivanja je potpuno označen specifičnim modima dominacije, organizacije i manipulacije kojima su podvrgnuti članovi društva. U svom životu ljudi ovise ο šefo­ vima i političarima, službama i susjedima koji ih navode da govore i misle isto što i oni; društvenom nužnošću su ljudi prisiljeni da identificiraju »stvar« (uključujući svoju vlasti­ tu ličnost, svijest, osjećanje) sa njezinim funkcijama. Kako to znamo? Gledamo televiziju, slušamo radio, čitamo novine i ilustrirane listove, razgovaramo s ljudima.

može se uzeti po nominalnoj vrijednosti — ne zato što ljudi lažu, već zato što je totalitet misli i prakse u kome oni žive totalitet manipuliranih kontradikcija. Ovakve okolnosti mogu biti irelevantne za analizu iz­ java poput »svrbi me«, ili »on jede mak«, ili »to mi sada iz­ gleda crveno«, no, one mogu postati vitalno relevantne kad ljudi stvarno nešto kažu (»ona ga je naprosto voljela«, »on nema srca«, »to nije fer«, »što mogu učiniti s tim u vezi«?). One su vitalne i za lingvističku analizu etike, politike itd. Kad ih lingvistička analiza ne uzima u obzir, ona ne može postići empirijsku egzaktnost drugačiju od one na kojoj se insistira u postojećem, niti drugačiju jasnoću od one koja je dopušte­ na — to jest, lingvistička analiza ostaje unutar granica misti­ ficiranog i varljivog rasuđivanja. Tamo gdje se čini da ga nadilazi, kao u logičkom čistu­ nstvu, ostaje samo skelet istog svijeta — sablast daleko sa­ blasnija od one na koju se analiza obara. Kad je filozofija više negoli jedno od zanimanja, pokazuje ona temelje iz kojih proizlazi da je dano rasuđivanje osakaćen i varljiv univerzum. Ostaviti taj zadatak kolegama u odsjeku za sociologiju ili psi­ hologiju znači učiniti metodološki princip iz postojeće podjele akademskog rada. Zadaća se ne može odstraniti umjerenim insistiranjem na tome da je skromni cilj lingvističke analize da samo razjasni »konfuzno« mišljenje i govor. Ako takvo razjašnjenje prelazi puko nabrajanje i klasifikaciju mogućih značenja u mogućim kontekstima, ostavljajući svakome širo­ ko otvoren izbor prema okolnostima, tad je ono sve drugo sa­ mo ne skroman zadatak. Razjašnjenje bi uključivalo analizi­ ranje svakodnevnog govora u stvarno kontroverznim područ­ jima prepoznajući konfuzno mišljenje ondje gdje se ono to najmanje pričinja, razotkrivajući iskrivljenost u tako mnogo normalne i jasne upotrebe. Tad bi lingvistička analiza zado­ bila razinu s koje postaju vidljivi i shvatljivi određeni dru­ štveni procesi koji oblikuju i ograničavaju postojeće rasuđi­ vanje. Tu nastaje problem »metajezika«; termini kojima se analizira smisao određenih termina moraju biti drugačiji, razlučivi od analiziranih. Oni moraju biti nešto više i drugo od pukih sinonima koji još uvijek pripadaju istom (neposred-

182

Pod ovim okolnostima je govorna fraza izraz individu­ uma koji je govori i onih koji ga prisiljavaju da govori tako kako govori, te svih onih napetosti i kontradikcije njihova me­ đusobna odnosa. Govoreći svojim vlastitim jezikom, ljudi go­ vore, također, jezikom svojih gospodara, dobročinitelja, oglaši­ vača. Tako oni ne izražavaju samo sami sebe, svoje vlastito znanje, osjećanja i aspiracije, već također nešto drugo nego što su sami. Kad »samostalno« opisuju političku situaciju, bi­ lo u svojim gradovima, bilo na internacionalnoj sceni, oni (ovo »oni« uključuje nas, intelektualce koji to znamo i kritiziramo) opisuju ono što im kažu sredstva masovne komunikacije — a to je stopljeno s onim što oni stvarno misle, i vide i osje­ ćaju. Kad opisujemo jedan drugom ono što volimo i ono što mrzimo, naše sentimente i resentimane, moramo upotrijebi­ ti izraze naših oglasa, filmova, političara i bestselera. Mo­ ramo upotrijebiti iste izraze kad opisujemo naše automobile, hranu i pokućstvo, kolege i suparnike — i mi se savršeno ra­ zumijemo. To nužno mora biti tako jer jezik nije nešto pri­ vatno i vlastito, već je privatno i vlastito posredovano raspo­ loživim lingvističkim materijalom koji je društveni materijal. Ovakva situacija diskvalificira jezik svakodnevne upotrebe da bude kriterij vrednovanja, a upravo ta uloga mu je data u analitičkoj filozofiji. »Ono što ljudi misle kad kažu . . . « jest u relaciji s onim što ne kažu. Ili, ono što ljudi misle ne 19 ) Suvremena analitička filozofija je na svoj način sagledala ovu nužnost k a o problem m e t a j e z i k a ; pogledaj str. 170. i naprijed, str. 184.

J83

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

J E D N O D I M E N Z I O N A L N A MISAO

nom) svijetu iskustva. Ako ovaj metajezik treba da stvarno probije totalitarna smjeranja postojećeg svijeta rasuđivanja, u kome su integrirane i asimilirane različite dimenzije jezika, mora on biti kadar da ukaže na društvene procese koji su determinirali i »zatvorili« postojeći svijet. Prema tome, to ne može biti tehnički metajezik konstruiran poglavito s obzirom na semantičku ili logičku jasnost. Želi se postići to da iz po­ stojećeg jezika progovori skriveno ili isključeno; ono što tre­ ba razotkriti i osuditi operativno je unutar danog svijeta ra­ suđivanje i djelovanje, a predominantan jezik apsorbira me­ tajezik.

svako izraženo značenje spada u nekoliko međusobno poveza­ nih, djelomično ukrštenih i suprotnih »sistema«. Na primjer, ono pripada: a) individualnom projektu, tj. određenoj komunikaciji (novinski članak, govor), sačinjenoj u određenom slučaju za određenu svrhu; b) postojećem supraindividualnom sistemu ideja, vri­ jednosti i objektivnih okolnosti na kojima partici­ pira individualni projekt; c) određenom društvu koje integrira različite, i čak su­ protne individualne i supraindividualne projekte. Da ilustriramo: neki govor, novinski članak, ili čak privatno saopćenje sročio je neki pojedinac koji je (auto­ riziran ili neutraliziran) govornik određene grupe (političke, intelektualne, po zanimanju, po mjestu stanovanja) u odre­ đenom društvu. Ta grupa ima svoje vlastite vrijednosti, objek­ tivne okolnosti, norme mišljenja i ponašanaja koje ulaze — afirmirane ili suprotstavljene — u individualnu komunikaciju uz različite stupnjeve osviještenosti i eksplicitnosti. Tako in­ dividualno saopćavanje »individualizira« supraindividualni sistem značenja koji konstituira dimenziju rasuđivanja razli­ čitu od individualnog saopćavan ja, a ipak isprepletenu s njim. Supraindividualni sistem je, pak, dio opsežne, svepri­ sutne sfere značenja koju razvija i obično »zatvara« društve­ ni sistem unutar koga, i od strane koga, teče komunikacija^ Doseg i ospeg društvenog sistema značenja znatno vari­ ra u različitim povijesnim periodima i prema postignutom stupnju kulture, no njegove su granice dovoljno jasno određe­ ne, ako se komunikacija ne odnosi samo na nekontroverzne od­ nose i instrumente svakodnevnog života. Danas društveni si­ stem značenja objedinjuje razne nacionalne države i jezična područja. Ovi obimni sistemi značenja koincidiraju, s jedne strane, s područjem više ili manje razvijenih kapitalističkih društava, a s druge, s komunističkim društvima u razvoju. Dok se društveni sistem značenja u funkciji determiniranja nepopustljivo potvrđuje u kontroverznom političkom univer­ zumu rasuđivanja, djeluje on također, na mnogo prikriveniji, nesvjestan, emocionalan način, u svakodnevnom rasuđivanju. Istinski filozofska analiza značenja mora uzeti u obzir sve te

184

To je postignuto u djelu Karla Krausa. On je pokazao kako »unutarnje« preispitivanje govora i pisanja, interpunk­ cije, čak tipografskih pogrešaka može razotkriti čitav moralni, odnosno politički sistem. Ovo preispitivanje se još uvijek kre­ će unutar svakodnevnog svijeta iskustva; njemu ne treba artificijelna »viša razina« jezika da bi extrapoliralo i objasnilo preispitivani jezik. Riječ, te sintaktička forma čitane su u kon­ tekstu u kome se pojavljuju — na primjer u novinama koje u nekom gradu ili kraju podržavaju određena shvaćanja po­ sredstvom pera određenih lica. Leksički i sintaktički kontekst se tako otvara u jednu drugu dimenziju — koja nije izvanj­ ska, već konstitutivna za značenje i funkciju riječi — dimen­ ziju bečke štampe u toku prvog svjetskog rata i poslije njega, stava njegovih izdavača u odnosu prema masakrima, monar­ hiji, republici itd. U svjetlosti ove dimenzije upotreba riječi i struktura rečenice poprimaju značenje i funkciju koja se ne očituje u »neposredovanom« čitanju. Ogresenja ο jezik koja se javljaju u novinarskom stilu svojstvena su pripadnom po­ litičkom stilu. Sintaksa, gramatika i Vokabular postaju mo­ ralni i politički čini. Kontekst može biti i estetski ili filozof­ ski: književna kritika, obraćanje učenom skupu ili slično. Ovdje lingvistička analiza poeme ili eseja konfrontira dati (neposredni) materijal (jezik analizirane poeme ili eseja) s onim koji je pisac našao u literaturnoj tradiciji i koji je trans­ formirao. U takvoj analizi je potrebno da termini ili forme bu­ du razvijeni u multidimenzionalan univerzum, pri čemu

185

186

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

dimenzije značenja jer lingvistička očitavanja sudjeluju u svi­ ma njima. Prema tome, lingvistička analiza u filozofiji upu­ ćuje na nešto vanlingvističko. Kad odlučuje ο dinstinkciji legitimne i nelegitimne upotrebe, autentičkog i varljivog zna­ čenja, smisla i besmisla, obraća se ona političkom, estetskom i moralnom suđenju. Može se prigovoriti da je takva »izvanjska« analiza (pod znakovima navoda jer, zapravo, nije izvanjska, već je unu­ tarnji razvoj značenja) neumjesna kad je intencija da znače­ nje termina bude zadobijeno analizom njihove funkcije i upo­ trebe u svakodnevnom rasuđivanju. Ističem da je upravo to ono što ne čini lingvistička analiza u suvremenoj filozofiji. Ne čini to utoliko što transferira svakodnevno rezoniranje u specijalan akademski univerzum koji je pročišćen i sinteti­ čan čak kad je (i upravo kad je) ispunjen svakodnevnim je­ zikom. U tom analitičkom tretiranju svakodnevnog jezika on je steriliziran i anesteziran. Od multidimenzionalnog jezika je učinjen jednodimenzionalan, a u ovome se različita i suprot­ na značenja više međusobno ne prožimaju, već su držana od­ vojeno jedno od drugog; utišana je eksplozivna povijesna di­ menzija značenja. Ponovo može poslužiti kao primjer Wittgensteinova bes­ konačna jezična igra elementima kompozicije, ili konverza­ cije Joea Doea i Dicka Roea. Uprkos jednostavnoj jasnoći primjera, ostaju neodređeni govornici i njihova situacija. Oni su χ i y ma kako familijarno da govore. No, u stvarnom rasu­ đivanju su χ i y »priviđenja«. Oni ne egzistiraju, proizvod su analitičara filozofa. Doduše, razgovor x-a i y-a je savrše­ no razumljiv i lingvistički analitičar se s pravom obraća stan­ dardnom razumijevanju prosječnih ljudi. No, u stvarnosti se međusobno razumijevamo samo u cijelim područjima ne­ sporazuma i kontradikcija. Realni svijet svakodnevnog je­ zika je svijet borbe za opstanak. To je zaista dvosmislen, mutan i opskuran svijet i zacijelo mu je potrebno objašnje­ nje. I, više, takvo objašnjenje treba da ispuni terapeutičku funkciju, a ako bi filozofija postala terapeuticka, došla bi odista na svoje. Filozofija pristupa tom cilju ukoliko oslobađa misao od njena porobljivanja od strane postojećeg svijeta rasuđiva-

JEErNODIMENZIONALNA MISAO

187

nja i ponašanja, ukoliko pokazuje negativnost postojećeg (njegovim pozitivnim aspektima je, u svakom slučaju, dat obilan publicitet) i projektira njegove alternative. Doduše, fi­ lozofija se suprotstavlja i projektira samo u misli. Ona je ide­ ologija i upravo taj ideološki karakter je sudbina filozofije koju ne može prevladati scijentizam i pozitivizam. No, njezin ideologijski napor može biti istinski terapeutički — da poka­ že stvarnost kao ono što ona zbiljski jest i da pokaže ono što ta stvarnost priječi da bude. Kako postojeći svijet svakodnevnog jezika tendira skrućivanju u totalno manipuliran i indoktriniran svijet, terapeuticka zadaća filozofije u totalitarnoj eri mora biti politička zadaća. Tad bi se politika javila u filozofiji kao smjeranje njenih pojmova da razumiju neiskrivljenu zbi­ lju, a ne kao specijalna disciplina ili predmet analize, ne kao specijalna filozofija politike. Kad lingvistička analiza ne pridonosi takvom razumijevanju i kad, umjesto toga, doprinosi zatvaranju misli u krug osakaćenog svijeta svakodnevnog rasuđivanja, tad je ona, u najbolju ruku, nekonsekventna. Zapravo je gore od toga — bijeg u nekontroverzno, nezbiljsko, u ono što je samo akademski kontroverzno.

ŠANSE ALTERNATIVA

8. POVIJESNA SVEZA FILOZOFIJE Pripadnost analitičke filozofize osakaćenoj zbilji mišlje­ nja i govora očituje se u njezinu tretiranju univerzalnih poj­ mova. Problem je već prethodno pomenut iz aspekta inhe­ rentno povijesnog i u isto vrijeme transcendentnog, općeg karaktera filozofskih pojmova. Ο tome je sad potrebno opširnije raspraviti. Pitanje ο statusu općih pojmova nikako nije samo jedno apstraktno pitanje epistemologije ili pseudokonkretno pitanje jezika i njegove upotrebe — ono je u samom centru filozofske misli. Tretiranje općih pojmova razotkriva položaj filozofije u sklopu kulture — njezinu povijesnu funkciju. Suvremena analitička filozofija želi odagnati takve »mi­ tove« ili metafizička »priviđenja« kao što su Duh, Svijest, Vo­ lja, Duša, Sopstvo, rastvarajući intenciju tih pojmova u izjave ο pojedinačnim odredljivim operacijama, izvedbama, snaga­ ma, sklonostima, tendencijama, vještinama itd. Na čudan na­ čin rezultat pokazuje nemoć destrukcije — priviđenja i dalje proganjaju. Dok svaka interpretacija, odnosno prevođenje, može adekvatno opisati pojedinačan mentalni proces, što za­ mišljam kad kažem »ja« ili što misli svećenik kad kaže da je Mary »dobra djevojka«, čini se da ni jedna od tih reformulacija, a ni njihov ukupan zbir ne zahvaća, a čak i ne opisuje puno značenje takvih termina kao što su Svijet, Volja, Sop­ stvo, Dobro. Ovi opći pojmovi se održavaju kako u općoj tako i u »poetskoj« upotrebi, a obje upotrebe ih razlučuju od raz­ nih moda ponašanja i dispozicije koji, po analitičkim filozo­ fima, ispunjavaju njihovo značenje. Takvi opći pojmovi ne mogu, nikako, biti vrednovani tvrdnjom da oni označavaju cjelinu koja je više i drugo nego njezini dijelovi. Oni, zapravo, označavaju cjelinu, no ona za­ htijeva analizu neosakaćenog iskustvenog konteksta. Kad se

192

ČOVJEK

JEDNE DIMENZIJE

odbija ta supralingvistička analiza, kad je svakodnevan jezik uzet po svojoj neposrednoj vrijednosti — tj. kad je predominantan univerzum nesporazuma i upravljane komunikacije supstituiran varljivim univerzumom općeg razumijevanja me­ đu ljudima — tad su inkriminirani opći pojmovi odista prevodljivi, a njihova »mitološka« supstancija može biti rastvo­ rena u mode ponašanja i dispozicija. No, upravo to rastvaranje mora biti podvrgnuto pita­ nju — ne samo u ime filozofa već i u ime običnih ljudi u či­ jem se životu i rasuđivanju događa rastakanje ο kome je riječ. Nije ono njihovo vlastito djelo i njihova vlastita riječ; ono se ljudima događa i oskvrnjuje ih tako što su »okolnostima« prisiljeni da identificiraju svoj duh s mentalnim proce­ sima, sebe s ulogama i funkcijama koje moraju odigrati u društvu. Ako filozofija ne shvati ove procese prevođenja i identificiranja kao društvene procese — tj. kao osakaćenje duha (i tijela) nametnuto čovjeku od strane njegova dru­ štva — filozofija se bori samo s priviđenjem supstancije koju želi demistificirati. Mistifikatorski karakter ne proizlazi iz pojmova »duh«, »sopstvo«, »svijest«, itd., već od njihova bihevioralnog prevođenja. Prevođenje je lažno upravo zato što pojmove dosljedno prevodi u mode stvarnog ponašanja, tendencija i dispozicija pa tako uzima osakaćene i organizi­ rane pojave (same po sebi dovoljno realne!) za realitet. No, čak i u tom ratu priviđenja su naznačene snage koje bi mogle dokrajčiti taj fiktivni rat. Jedan od uzne­ mirujućih problema u analitičkoj filozofiji jesu izjave ο op­ ćim pojmovima kao što su »nacija«, »država«, »Britanski ustav«, »Oxfordski univerzitet«, »Engleska« 1 )· Nikakav poje­ dinačan entitet ne odgovara tim općim pojmovima, a ipak je 1 ) Pogledaj Gilbert Ryle, T h e C o n c e p t o f M i n d , loc. cit., str. 17. i dalje, passim; J. Wisdom, »Metaphysics and Verification«, u : P h i l o s h o p h y a n d P h y c h o - A n a l y s i s , Oxford, 1953. g.; A . G . N . Flew, Introduction t o L o g i c a n d L a n g u a g e (First Se­ ries), Oxford, 1955. g.; D. F. Pears, »Universals«, u ibid., Second Series, Oxford, 1959. g.; J . 0 . Urmson, P h i l o s o p h i c a l A n a l y s i s , Oxford, 1956; B . Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t . New York, 1959. g., str. 223. i dalje; Peter Laslett (ed.) P h i l o s o p h y , r u i i t i c s a n ü S o c i e t y , Oxford, 1956. g., str. 22. i dalje.

ŠANSE

ALTERNATIVA

193

sasvim smisleno, čak nezaobilazno reći da je »nacija« mobili­ zirana, da je »Engleska« objavila rat, da sam studirao na »Oxfordskom univerzitetu«. Svako reduktivno prevođenje takvih izjava, smatram, mijenja njihovo značenje. Možemo reći da univerzitet nije poseban entitet pored i iznad njego­ vih raznih koledža, biblioteka itd., već je upravo način na koji su ovi organizirani. Isto modificirano objašnjenje može­ mo primijeniti na druge izjave. No, način na koji su takve tvorbe i ljudi organizirani, integrirani i upravljani djeluje kao entitet različit od njegovih sastavnih dijelova — i to do te mjere da raspolaže životom i smrću, kao u slučaju naci­ je, ustava. Lica koja izvršavaju odluku, ako se uopće daju identificirati, ne djeluju kao individuum, već kao predstavnici nacije, korporacije, univerziteta. Kongres Sjedinjenih Država, okupljen na zasjedanjima, centralni komitet, partija, uprava direktora i organizatora, predsjednik, članovi vijeća i fakul­ tet jesu, sastajući se i odlučujući ο svojoj politici, opipljivi i djelotvorni entiteti, pored i iznad pojedinaca koji ih sači­ njavaju. Oni su opipljivi u dokumentima, u rezultatima nji­ hovih zakona, u nuklearnom oružju koje naručuju i proizvode, u imenovanjima, plaćama i zahtjevima koje ustanovljuju. Sa stajući se na skupovima, pojedinci su govornici (često nesvejsni) institucija, utjecaja, interesa inkorporiranih u organizacicijama. U svojoj odluci (glasanje, pritisak, propaganda) — •nroizašloj iz konkurencije mstitucija i interesa — nacija, par­ tija, korporacija, univerzitet je stavljena u gibnje, očuvana i reproducirana — kao (relativno) posljednja, univerzalna stvarnost što nadilazi podređene joj institucije ili ljude. Ova stvarnost je poprimila neovisnu, nadređenu egzi­ stenciju; zato izjave koje se odnose na nju sadrže zbiljski op­ će i ne mogu biti adekvatno prevedene u izjave kojima su predmet pojedinačni entiteti. S druge strane, potreba da se pokuša takvo prevođenje, protest protiv njegove nemoguć­ nosti indicira da nešto nije u redu. Da bi bile potpuno smis­ lene, »nacija« ili »partija« treba da budu prevodljive u svoje komponente i elemente koji ih sačinjavaju. Činjenica da to nisu jest povijesna pa se isprečuje lingvističkoj i logičkoj analizi.

194

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Disharmonija između individualnih i društvenih potre­ ba, nepostojanje takvih predstavničkih ustanova u kojima individuum radi i govori za sebe, rezultira stvarnošću takvih općenitosti kao što su nacija, partija, ustav, korporacija, crkva — stvarnošću koja nije identična ni sa jednim od po­ jedinačnih odredljivih entiteta (individuum, grupa, ili insti­ tucija). Takve općtenitosti izražavaju razne mode i stupnjeve reifikacije. Iako stavrna, njihova neovisnost je patvorena utoliko što je pripadna određenim moćima koje su organizi­ rale dano društvo u cjelini. Još je uvijek diseratum, no poli­ tički diseratum, takvo prevođenje koje bi raščinilo krivu op­ ćenitost u njezinoj supstanciji. »Oni vjeruju da umiru za Klasu, a umiru za partijske ljude. Vjeruju da umiru za Domovinu, a umiru za Industri­ jalce. Vjeruju da umiru za slobodu Ličnosti, a umiru za Slo­ bodu dividenda. Vjeruju da umiru za Proletarijat, a umiru za Birokraciju. Vjeruju da umiru po zapovijedi Države, a umiru za novac koji država drži. Vjeruju da umiru za naciju, a umiru za bandite koji joj začepljaju usta. Oni vjeruju — ali zašto bi čovjek vjerovao u takvu opskurnost? Vjerovati — umrijeti? — kad je stvar u tome da se nauči živjeti?« 2 ). Ovo je genuino »prevođenje« hipostaziranih općenitosti u konkretnosti, a ono ipak uvažava stvarnost općenitosti nazi­ vajući je njezinim pravim imenom. Hipostazirana cjelina se opire analitičkom rastvaranju; ne zato što je neki mitski en­ titet s onu stranu pojedinačnih entiteta i izvedbi, već zato što je konkretna, objektivna osnova njihova funkcioniranja u danom društvenom i povijesnom kontekstu. Kao takva, ona je stvarna snaga koju ljudi osjećaju i provode u svojim dje­ lovanjima, okolnostima i odnosima. Oni sudjeluju u njoj (na vrlo nejednak način); ona odlučuje ο njihovoj egzistenciji i njihovim mogućnostima. Realna utvara je stvarnost veoma prinuđavajućeg karaktera — odvojena i neovisna sila cjeline nad pojedincem. Cjelina ο kojoj je riječ nije puki zamijećen Gestalt (kao u psihologiji), ni metafizički apsolut (kao u He2 ) François Perroux, L a C o e x i s t e n c e p a c i f i q u e , loc. cit., vol. III, str. 631.

3

Š A N S E ALTERNATIVA Ο

195

gela), niti totalitarna država (kao u lošoj po'itičkoj znanosti) — to je postojeće stanje stvari koje deteriminira život ljudi. No, čak ako i dopuštamo stvarnost takvih političkih općenitosti, nemaju li druge općenitosti sasvim drugačiji sta­ tus? Imaju, ali je njihova analiza olako držana u granicama akademske filozofje. Naše raspravljanje ne pretendira da uđe u »problem uni verzali ja«; ono pokušava da samo osvijetli ograničeni (umjetno) obzor filozofske analize i da indicira potrebu nadilaženja ovih granica. Raspravljanje će i ovog puta biti koncentrirano na supstancijalne opće pojmove za razliku od logičko-matematskih općih pojmova (skup, broj, razred itd.), i to na one apstraktnije i kontroverznije pojmo­ ve koji predstavljaju stvaran izazov za filozofsku misao. Supstancijalan opći pojam ne samo da apstrahira od konkretnog entiteta već i označava drugačiji entitet. Svijest je drugo i više nego svijesni akti i ponašanje. Njezin realitet bi mogao uslovno biti opisan kao način ili mod individuumova sintetiziranja, integriranja pojedinačnih akata. Moglo bi se reći da su pojedinačni akti a priori sintetizirani »transcenden­ talnom apercepcijom« u tom smislu što integriranje sinteze prethodi pojedinačnim procesima i aktima, omogućuje ih, oblikuje i distingvira od »drugih svijesti«. Ova formulacija bi povrijedila Kantov pojam jer je prioritet svijesti ο kome go­ vorimo empirijski, a uključuje nadindividualno iskustvo, ide­ je, aspiracije pojedinih društvenih grupa. U pogledu navedenih karakteristika možemo svijest na­ zvati dispozicija, tendencija ili sposobnost. Nije to jedna od dispozicija, odnosno jedna od sposobnosti, već, u striktnom smislu, generalna dispozicija, u raznim stupnjevima zajednič­ ka članovima neke grupe, klase, društva. Na osnovu ovoga je smislena razlika istinite i krive svijesti. Istinita svi­ jest će sintetizirati iskustvena data pojmovima koji u danim činjenicama što potpunije i što adekvatni je odražavaju dano društvo. »Sociološku« definiciju ne sugeriramo zbog predra­ suda u korist sociologije, već radi stvarnog ulaženja društva u iskustvena data. Iz toga slijedi da je zapostavljanje društva u vezi s formiranjem pojmova izraženo u akademskom ogra­ ničavanju iskustva, restrikciji značenja.

196

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Štaviše, uobičajena restrikcija iskustva prožima napetošću »svijest« i mentalne procese, svjesne akte; čak rezultira njihovim konfliktima. Kad govorim ο svijesti neke osobe, ne podrazumijevam time naprosto mentalne procese očitovane u njezinu izrazu, govoru, ponašanju itd., ne podrazumijevam naprosto dispozicije ili sposobnosti tako kako su iskušene, odnosno izvedene iz iskustva. Mislim, naime, pri tome na ono što čovjek ne izražava, na ono za što ne pokazuje sklonost, a što je ipak prisutno i što u znatnoj mjeri determinira nje­ govo ponašanje, razumijevanje, formiranje i doseg njegovih pojmova. Tako su »negativno prisutne« određene snage »okoline« koje preduvjetuju svijest za spontanu repulziju izvjesnih data, uslova, odnosa. One su prisutne kao odbijen materijal. Njihova odsutnost je stvarnost — pozitivan faktor koji objaš­ njava aktuelne mentalne procese pojedinog čovjeka, smisao njegovih riječi i ponašanja. Smisao za koga? Ne samo za pro­ fesionalnog filozofa, čiji je zadatak da odstrani iskrivljenost koje je puno svakodnevno rasuđivanje, već za one koji snose tu iskrivljenost iako je možda nisu ni svjesni — za Joea Doea i Richarda Roea. Suvremena lingvistička analiza izmiče iz tog zadatka tako što pojmove interpretira određivanjima pripadnim osiromašenoj i determiniranoj svijesti. U pitanju je neokljaštrena i neprofiltrirana intencija izvjesnih ključnih pojmova u nerepresivnom razumijevanju stvarnosti — u nekonformističkoj, kritičkoj misli. Odnose li se upravo iznesene primjedbe u vezi s prisu­ stvom stvarnosti u sadržaju takvih pojmova kao što su »duh« i »svijest« i na druge apstraktne, a supstancijalne opće pojmove — ljepota, pravda, sreća i njihovi kontrarni pojmovi? Izgleda da perzistencija ovih neprevodljivih općih pojmova, kao ključnih pojmova misli, odražava nesretnu svijest podijeljenog svijeta u kome je to što jest insuficijentno spram onog »što može biti«, i čak ga niječe. Čini se da je ireducibilna razlika općih pojmova i odgovarajućih poje­ dinačnih slučajeva ukorijenjena u primarnom iskustvu neprevladljive razlike potencijalnosti i aktualnosti — dviju di­ menzija jednog svijeta. Opći pojam obuhvaća u jednoj ideji

ŠANSE ALTERNATIVA

197

mogućnosti koje su realizirane i istovremeno u realnosti blo­ kirane. Kad govorimo ο lijepoj djevojci, lijepom krajoliku, lije­ poj slici, zacijelo mislim na različite stvari. Ono što im je svi­ ma zajedničko — »ljepota« — nije ni misteriozan entitet ni misteriozna riječ. Naprotiv, možda nema ništa direktnije i jasnije u iskustvu od pojave ljepote u raznim lijepim objek­ tima. Zaljubljen mladić i filozof, umjetnik i američki vlasnik pogrebnog poduzeća mogu je »definirati« na razne načine, no svi oni određuju isto specifično stanje ili okolnost — neki kvalitet, odnosno kvalitete, po kojima je lijepo u kontrastu s drugim objektima. U toj direktnosti i neizdiferenciranosti je ljepota doživljena u lijepom — to jest, ona je viđena, slu­ šana, mirisana, dotaknuta, osjećana, shvaćena. Doživljena je gotovo kao šok, što, možda, proizlazi iz kontrastnog karaktera ljepote, koja lomi krug svakodnevnog iskustva i otvara (za trenutak) jednu drugu stvarnost (čiji integralni element mo­ že biti strah) 3 ). Ovaj opis je upravo taj metafizički karakter koji po­ zitivistička analiza želi eliminirati prevođenjem, ali prevođe­ nje eliminira ono što je trebalo odrediti. Ima mnogo, više ili manje, zadovoljavajućih »tehničkih« definicija ljepote u este­ tici, no čini se da je samo jedna koja čuva iskustveni sa­ držaj ljepote i ona je zato najmanje egzaktna definicija — ljepota kao »promesse de bonheur« 4 ). Ovo određenje ukazuje na stanje ljudi i stvari i na odnos između ljudi i stvari, koji se zbivaju trenutno, iščezavaju i javljaju se u toliko različitih formi koliko ima ljudi, a iščezavajući manifestiraju ono što može biti. Protest protiv nejasnog, opskurnog, metafizičkog ka­ raktera takvih općih pojmova, insistiranje na familijarnoj konkretnosti i zaštitničkoj sigurnosti zdravog razuma i zna­ nosti još uvijek pokazuje nešto od one primarne tjeskobe koja je rukovodila registrirane izvore filozofske misli u njezi­ nu razvoju od religije preko mitologije do logike; obrana i sigurnost su još uvijek značajne stavke kako u intelektual3 4

) Rikle, D e v i n s k e ) Stendhal.

E l e g i j e , Prva Elegija.

198

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

nom tako u nacionalnom budžetu. Neprofiltriranom iskustvu je, izgleda, bliže apstraktno i univerzalno nego analitička filo­ zofija; čini se da se ono smješta u metafizički svijet. Univerzalije su primarni elementi iskustva — općenito­ sti ne kao filozofski pojmovi, već upravo kao svojstva svijeta s kojim je čovjek svakodnevno konfrontiran. Iskusili smo, na primjer, snijeg, kišu ili vrućinu; ulicu; ured ili šefa; ljubav ili mržnju. Pojedinačne stvari (entiteti) i događaji se pojav­ ljuju samo kao skupina i kontinuum odnosa, kao slučajevi i dijelovi u općoj konfiguraciji (i čak kao opća konfiguracija) od koje su neodvojivi, oni se ne mogu javiti drugačije a da ne izgube svoj identitet. Pojedinačne stvari i događaji jesu samo na potki općeg koje je više nego potka — ono je kon­ kretna osnova na kojoj pojedinačno nastaje, egzistira i pro­ lazi. Struktura te osnove su opći pojmovi kao što su boja, oblici, gustoća, tvrdoća ili mekost, svjetlo ili tama, pokret ili mirovanje. U tom smislu opće oblikuje »materijal« svijeta. »Možda bismo mogli odrediti ,građu' svijeta kao ono što je modelirano riječima koje su, kad su pravilno upotrijebljene, subjekti predikta ili uvjeti odnosa. U tom se smislu građa svijeta sastoji, ja bih rekao, od predmeta sličnih bjelini, ra­ dije nego od objekata koji imaju svojstvo da su bijeli«. »Tra­ dicionalno, kvalitete kao što su bijelo, tvrdo ili slatko sma­ trali su univerzalijama, no, ako gornja teorija važi, oni su sintatički srodniji supstancijama.« 5 ) Supstancijalan karakter »kvaliteta« ukazuje na iskus­ tveno porijeklo supstancijalnih univerzalija, na način kojim pojmovi potiču iz neposrednog iskustva. Humboldtova filozo­ fija jezika naglašava iskustveni karakter pojma u odnosu pojma i riječi; on ga dovodi do postavke ο izvornoj srodnosti ne samo između pojmova i riječi već, također, između poj­ mova i glasova (Laute). No, ako je riječ, kao sredstvo pojmo­ va, realan »elemenat« jezika, ne saopćava ona gotov pojam niti sadrži već fiksiran i »zatvoren« pojam. Riječ samo suge­ rira pojam, postavlja se u odnos s općim. 0 ) 5 ) Bertrand Russell, M y P h i l o s o p h i c a l D e v e l o p m e n t , New York, Simon and Schuster, 1959. g., str. 170—171. 6 ) Wilhelm v . Humboldt, U e b e r d i e V e r s c h i e d e n h e i t d e s m e n s c h l i c h e n S p r a c h b a u e s . . . l o c . cit., str. 197,

SANSE

ALTERNATIVA

199

Po Humboldtu, upravo na osnovu odnosa riječi spram supstancijalno univerzalnog (pojma) ne možemo za izvor je­ zika prihvatiti signifikaciju objekata riječima koje bi se tek naknadno vezivale u svoj sklop (Zausammennfiigung). U stvarnosti, govor nije sastavljen od riječi koje bi prethodile, već je upravo obrnuto: riječi nastaju iz cjeline govora (aus dem Ganzen der Rede). 7 ) »Cjelinu« o kojoj je ovdje riječ treba osigurati od kri­ vog razumijevanja u smislu neovisnog entiteta, »Gestalt-a« i tome slično. Taj pojam na neki način izražava razliku i ten­ ziju između potencije i aktualnog — identitet u toj razlici. Ova se javlja u odnosu između kvaliteta (bijel, tvrd; no tako­ đer lijep, slobodan, pravedan) i odgovarajućih pojmova (bje­ lina, tvrdoća, ljepota, sloboda, pravednost). Apstraktan ka­ rakter ovih posljednjih pokazuje, čini se, ona konkretnija svojstva kao djelomične realizacije, aspekte, manifestacije, univerzijalnijeg i potpunijeg kvaliteta što dolazi do iskustva u konkretnom 8 ). Na osnovu tog odnosa konkretan kvalitet predstavlja kako negaciju tako i realizaciju univerzalnog. Snijeg je bijel, no nije »bjelina«, djevojka može biti lijepa, čak ljepotica, no ne ljepota, zemlja može biti slobodna (u poređenju s dru­ gim) jer ljudi u njoj imaju izvjesne slobode, ali nije i samo utjelovljenje slobode, štaviše, pojmovi su smisleni samo u iskušenom kontrastu s njima suprotnim: bijelog s nebijelim, lijepog s nelijepim. Negativne izjave mogu ponekad biti pre­ vedene u pozitivne: »nebijelo« u »crno« ili »sivo«, »nelijepo« u »ružno«. Ove formulacije ne mijenjaju odnos između apstrakt­ nog pojma i konkretnih realizacija: univerzalan pojam ozna­ čava ono što pojedinačan entitet jest i što nije. Prevođenje može eliminirati sakrivenu negaciju preformuliranjem znače­ nja u nekontradiktoran stav, no, neprevedena izjava sugerira stvarnu težnju. U apstraktnoj imenici (ljepota, sloboda) sadr­ žano je više nego u svojstvima (»lijep«, »slobodan«) prida7) Ibidem, str. 74—75. 8) Pogledaj str. 200, 201.

200

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

nim pojedinim osobama, stvarima ili stanjima. Supstancijalan opći pojam smjera na kvalitete koji nadmašuju sve pojedi­ načno iskustvo, no perzistiraju u svijesti — ne kao izmišljevine mašte niti kao logičnije mogućnosti, već kao »građa« iz koje je sačinjen naš svijet. Nijedan snijeg nije čisto bijel, nijedna okrutna zvijer, ili čovjek, nije sva okrutnost koju čovjek poznaje — poznaje kao gotovo neumornu silu u po­ vijesti i imaginaciji. Postoji široka skupina pojmova — usuđujemo se reći filozofski relevantnih pojmova — u kojoj kvantitativan od­ nos općeg i pojedinačnog poprima kvalitativan aspekat, gdje apstraktno opće, čini se, označava mogućnosti u konkretnom povijesnom smislu. Ma kako da su definirani »čovjek«, »pri­ roda«, »pravednost«, »ljepota« ili »sloboda«, oni sintetiziraju sadržaje iskustva u ideje koje transcendiraju svoje pojedi­ načne realizacije kao nešto što treba nadići, prevladavati. Tako pojam ljepote obuhvata svu ljepotu još ne realiziranu; pojam slobode svu još ne postignutu slobodu. Ili, da uzmemo drugi primjer, filozofski pojam »čovjek« smjera na potpuno razvijene ljudske sposobnosti koje su nje­ gove distinktivne sposobnosti, i javljaju se kao mogućnosti uslova u kojima čovjek stvarno živi. Pojam artikulira svoj­ stva koja su smatrana »tipično ljudskim«. Ova maglovita fra­ za može poslužiti da osvijetli ambiguitet u takvim filozofskim definicijama — naime, one sabiru svojstva pripadna svima ljudima za razliku od drugih živih bića, a istovremeno su zahtijevana kao naj adekvatni ja ili najviša realizacija čov­ 9 jeka ). 9 ) Ovu interpretaciju, koja naglašava n o r m a t i v n i k a r a k t e r univerzalnih pojmova, možemo dovesti u vezu sa shvaćanjem univer­ zalnog u grčkoj filozofiji — naime, s pojmom najopćijeg kao najvišeg, prvog po »eminentnosti« i zato zbiljskom realnošću: » . . . općost nije subjekt već predikat, zapravo predikat prvosti implicitne u superlativnoj eminentnosti ostvarenja. Općost, to će reći opće upravo zbog toga, i samo utoliko, što je ,popuf prvosti. Tad ono nije opće na način logički univerzalnog ili pojma vrste, već kao n o r m a koja uspijeva da objedini mnoštvo dijelova u jednu cjelinu jer univerzalno povezuje. Vrlo je važno da se shvati da odnos te cjeline spram svojih dijelova nije mehanički

Š A N S E ALTERNATIVA

201

Takve univerzalije se na taj način javljaju kao pojmov­ ni instrumenti za razumijevanje pojedinačnih stanja stvari u svjetlosti njihovih mogućnosti. One su povijesne i nadpovijesne, konceptualiziraju materijal od koga se sastoji svijet isku­ stva, i to u svjetlosti njegovih mogućnosti, u svjetlosti nje­ gove stvarne ograničenosti, prigušenosti i prikraćenosti.· Ni iskustvo ni prosuđivanje nije privatno. Filozofski pojmovi se formiraju i razvijaju u svijesti ο općem stanju u povijesnom kontinuumu; oni su izrađeni s individualne pozicije unutar određenog društva. Tako je materijal misli povijesni materi­ jal — ma kako apstraktan, općenit i čist može postati u filo­ zofskoj ili znanstvenoj teoriji. Apstraktno-univerzalni i istov­ remeno povijesni karakter ovih »vječnih predmeta« misli uviđa i jasno izražava Whitehead u Science and the Modem Worlds). »Vječni predmeti su . . . po svojoj prirodi apstraktni. Pod .apstraktnim' podrazumijevam ono što je vječni objekt po samom sebi — to će reći, njegova esencija je shvatljiva bez pozivanja na neko pojedinačno iskustvo. Biti apstraktan znači transcendirati pojedinačne slučajeve stvarnog zbivanja. No, transcendirati neki aktualan slučaj ne znači biti' van veze s njim. Naprotiv, smatram da svaki vječni objekt ima svoju vlastitu specifičnu povezanost sa svakim takvim slučajem što označujem njegovim modom ulaženja u taj slučaj«. »Tako je metafizički status vječnog objekta status mogućnosti neke aktualnosti. U pogledu svog karaktera je svaki stvarni slučaj određen time kako su te mogućnosti realizirane za taj slučaj.« (cjelina = suma njezinih dijelova), već imanentno teleološki (cjelina = različito od sume njezinih dijelova). Osim toga, taj i m a n e n t n o tele­ ološki aspekat cjelovitosti kao funkcionalne, a ne namjerne, pri svoj svojoj relevatnosti za fenomen života, nije primarno »organizmička« kategorija. Ona, je zapravo, ukorijenjena u imanentnoj, samosvojnoj funkcionalnosti eminentnosti kao takve koja ob j e d i η j uj e mno­ štvo u p r a v o u procesu kojim ga ,aristokratizira' jer su eminentnost i jedinstvo bitni uslovi pune stvarnosti mnoštva baš kao mnoštva«. Harold A . T . Reiche, » G e n e r a l B e c a u s e F i r s t « : A P r e s o c r a t i e M o t i v e i n A r i s t o t l e ' s T h e o l o g y , Massachusetts Institute of Technology, Cambridge, 1961. g., Publikacije u Humanities no. 52, str. 105. i dalje. 10) New York, Macmillan, 1962. g„ str. 228. i dalje.

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

S ANSE ALTERNATIVA

U pojmovne sinteze ulaze elementi iskustva, projekcije i anti­ cipacije realnih mogućnosti — u respektabilnoj formi kao hi­ poteze, a u nerespektabilnoj kao »metarizika«. Mogućnosti variraju samo u stupnju nerealističnosti, a sve su nerealistič­ ne zato jer prelaze okvire postojećeg; u interesu tačnosti i egzaktnosti čak mogu biti i nepoželjne. Zacijelo, u filozof­ skoj analizi — »malo stvarnog napretka . . . se može očekivati od pro­ širenja našeg univerzuma uključivanjem takozvanih mogućih entiteta«, 1 1 ) — ali, sve ovisi ο tome kako se primijeni Ockhamova britva, to će reći koje mogućnosti treba odrezati. Mogućnost posve različite društvene organizacije života nema ništa zaje­ dničko s »mogućnošću« da se sutra pojavi na vratima čovjek sa zelenim šeširom, a to da ih se tretira istom logikom služi diskreditiranju neželjenih mogućnosti. Kritizirajući uvođenje mogućih entiteta, Quine piše da je takav — — »prenapučeni univerzum mnogostrano nezgodan. On vrijeđa estetski smisao nas koji imamo ukusa za osamljen krajolik, no, to još nije najgore. (Takva) bijeda mogućeg je plodno tlo za elemente koji unose nered« 1 2 ). Suvremena filozofija je rijetko kad postigla autentičniju formulaciju ο konfliktu svojih intencija i svoje funkci­ je. Lingvistički sindrom »zgodnost«, »smisao za estetsko« i »osamljen krajolik« evocira slobodarski duh Nietzscheove mi­ sli presijecajući zakon i poredak, dok »plodno tlo za elemen­ te koji unose nered« pripada jeziku koji govore autoriteti za istraživanje i informacije. Ono što se s logičkog stanovišta javlja kao nezgodno i kao unošenje nereda može se skladno uklopiti u drugačiji poredak i može tako biti bitan elemenat materijala od koga su sazdani filozofski pojmovi. Ni najrafiniraniji smisao za estetsko, kao ni najegzaktniji filozofski pojam nije imun spram povijesti. Elementi koji unose ne­ sklad ulaze u najčistije objekte misli. Oni su takođe odvojeni od društvene osnove, pa ispušteni sadržaji vode apstrakciji.

Tako nastaje čudovište »historicizma«. Ako misao polazi od povijesnih uslova, koji su prisutni i u apstrakciji, postoji li objektivna baza za distnkciju između raznih mogućnosti projektiranih mišlju — za distinkciju između različitih i sup­ rotnih načina pojmovne transcendencije? štaviše, ο tom pita­ nju se ne može raspravljati samo s obzirom na različite filo­ zofske projekte 1 3 ). U onoj mjeri u kojoj je filozofski projekt ideologičan on je dio povijesnog projekta — to jest svojstven je određenom stupnju i razini društvenog razvoja; kritički fi­ lozofski pojmovi se odnose (ma kako indirektno!) na alterna­ tivne mogućnosti tog razvoja.

202

1 1 ) W . V . O . Quine, F r o m a L o g i c a l P o i n t o f V i e w , loc. cit., str. 4. 12) Ibidem. ,

203

Pitanje ο kriteriju za prosuđivanje različitih filozofskih projekata vodi, tako, pitanju ο kriteriju za prosuđivanje raz­ ličitih povijesnih projekata i alternativa, različitih aktualnih i mogućih puteva razumijevanja i mijenjanja čovjeka i priro­ de. Izložit ću samo nekoliko propozicija koje sugeriraju da imanentno povijesni karakter filozofskih pojmova ne samo da ne dovodi u pitanje njihovu objektivnu vrijednost već i odre­ đuje osnovu za njihovo objektivno važenje. ' Kad govori i misli za sebe, filozof govori i misli s odre­ đene pozicije u svom društvu, i to s materijalom koji to dru­ štvo posreduje i kojim se ono koristi. Na taj način on govori i misli u zajedničkom univerzumu činjenica i mogućnosti. Pu­ tem različitih individualnih agensa i slojeva iskustva, putem različitih »projekata« koji rukovode način mišljenja od biz­ nisa svakodnevnog života do znanosti i filozofije, perzistira interakcije između kolektivnog subjekta i zajedničkog svijeta i konstituira objektivno važenje univerzalija. Ono je objek­ tivno: 1) Na osnovu materije (materijala) suprotstavljene su­ bjektu koji zamjećuje i shvaća. Formiranje pojmova ostaje determinirano strukturom materije koja se ne da rastvoriti u subjektivitet (čak ako je struktura posve matematsko-logičk a ) . Ne može biti valjan onaj pojam koji određuje pripadni mu objekt svojstvima i funkcijama koje ne pripadaju tom objektu (na primjer, individuum ne može biti određen kao 13

) Za upotrebu izraza »projekt« pogledaj Uvod, str. 16.

204

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

sposoban da postane identičan s nekim drugim individuom; čovjek kao sposoban da ostane vječno mlad). No, materija je konfrontirana subjektu u povijesnom univerzumu, te se objektivitet javlja u otvorenom povijesnom horizontu; on je promjenljiv. 2) Na osnovu strukture određenog društva u kome se odvija razvoj pojmova. Ta struktura je zajednička svima sub­ jektima danog univerzuma. Oni egzistiraju pod istim prirod­ nim uslovima, istim poretkom proizvodnje, istim načinom is­ korištavanja društvenog bogatstva, istim nasljeđem prošlosti, istom skalom mogućnosti. Sve razlike i sukobi klasa, grupa, pojedinaca odvijaju se unutar istog zajedničkog okvira. Objekti mišljenja i percepcije, onako kako se pružaju pojedincima prije svake »subjektivne« interpretacije, ima­ ju zajedničke izvjesne primarne kvalitete u odnosu na spomenuta dva sloja realiteta: 1) fizičku (prirodnu) struktu­ ru materije i 2) na formu koju je materija poprimila u kolek­ tivnoj povijesnoj praksi što materiju čini objektima za sub­ jekt. Ova dva sloja ili aspekta objektivnosti (fizički i povijes­ ni) tako su isprepletena da ne mogu biti odvojena jedan od drugog; povijesni aspekt nikad ne može biti tako radikalno eliminiran da bi preostao »apsolutni« fizički sloj. Pokušao sam pokazati da, na primjer, u tehnološkoj stvarnosti objektni svijet (uključujući subjekte) dolazi u is­ kustvo kao instrumentalem svijet. Tehnološki kontekst unap­ rijed određuje formu u kojoj se javljaju objekti. Naučenjaku se oni a priori pojavljuju kao vrijednosno neutralni elemen­ ti ili kompleksi odnosa podatljivi organiziranju u efika­ san matematsko-logički sistem; zdravom razumu se nadaju kao materijal rada i dokolice, produkcije i konzumcije. Ob­ jektni svijet je tako svijet specifičnog povijesnog projekta i nikad nije dohvatljiv izvan povijesnog projekta koji organi­ zira materiju, a organizacija materije je istovremeno teorijski i praktični pothvat. Upotrebljavam izraz »projekt« tako učestalo zato što mi se čini da najjasnije apostrofira specifični karakter povi­ jesne prakse. Ona rezultira iz određenog izbora, posezanja za jednim između različitih načina razumijevanja, organiziranja

ŠANSE ALTERNATIVA

205

i transformiranja realiteta. Primaran izbor određuje opseg mogućnosti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogućnosti inkompatibilne s njim. Predložit ću sad neke vrijednosne kriterije za istinitost kad se radi ο različitim povijesnim projektima. Ti kriteriji moraju imati u vidu puteve kojima povijesni projekat reali­ zira dane mogućnosti — ne formalne mogućnosti, već one ko­ je uključuju načine ljudskog egzistiranja. Takva realizacija se, zapravo, ostvaruje u svakoj povijesnoj situaciji. Svako pos­ tojeće društvo jest takva realizacija; nadalje, ono tendira prejudiciranju racionalnosti mogućih projekata, teži da ih drži unutar svog okvira. Istovremeno je svako postojeće društvo konfrontirano s aktualnošću ili mogućnošću kvalitativno raz­ ličite-povijesne prakse koja bi mogla razoriti dani instituci­ onalni okvir. Postojeće društvo je već demonstriralo vrijed­ nost svoje istine kao povijesni projekt. Ono je uspjelo u orga­ niziranju čovjekove borbe s čovjekom i prirodom; ono re­ producira i štiti (više ili manje adekvatno) ljudski život (uvi­ jek s izuzetkom života onih koji su proglašeni za otpadnike, tuđince—neprijatelje, i drugih žrtava sistema). Protiv tog projekta u punoj realizaciji nastaju drugi projekti, a među njima oni koji bi totalno promijenili postojeći. S obzirom na takav transcendentni projekt najbolje se mogu formulirati kriteriji objektivne povijesne istine kao racionalni kriteriji: 1) Transcendentni projekt mora biti u skladu s real­ nim mogućnostima koje se otvaraju na postignutom stupnju materijalne i intelektualne kulture. 2) Da bi diskvalificirao postojeći totalitet, transcen­ dentni projekt mora pokazati superiornost svog vlastitog racionaliteta u trostrukom smislu. Da a) ima perspektive za očuvanje i poboljšanje produk­ tivnih ostvarenja civilizacije; b) da određuje postojeći totalitet u njegovoj bitnoj strukturi, bazičnim tendencijama i odnosima; c) da njegova realizacija pruža veće izglede za pacifi­ kaciju egzistencije u okvirima institucija koje da­ ju veće šanse za slobodan razvoj ljudskih potreba i sposobnosti.

206

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Bez sumnje, ovakvo shavaćanje racionalnosti, pogotovo u posljednjem stavku, sadrži vrijednosni sud. Podsjećam na ono što sam već ranije rekao: smatram da sam pojam Uma izvire iz vrijednosnog suda i da se ne može rastavljati istina od vrednote uma. »Pacifikacija«, »slobodan razvoj ljudskih potreba i spo­ sobnosti« — ove pojmove možemo naznačiti empirijski kao raspoloživa intelektualna i materijalna sredstva i mogućnosti, te njihovu sistematsku upotrebu u svrhu reduciranja borbe za opstanak. To je objektivna osnova povijesne racionalno­ sti. Kad sam povijesni kontinuum pruža objektivne osnove za određenje istine raznih povijesnih projekata, determinira li on, također, njihov slijed i njihove granice? Povijesna isti­ na je poređenje; racionalnost mogućeg ovisi ο racionalnosti aktualnog, istina transcendirajućeg projekta ο istini projekta što je u realizaciji. Aristotelovska znanost je bila nedostatna na temelju svojih ostvarenja. Kad bi kapitalizam bio diskva­ lificiran komunizmom, bilo bi to na osnovu njegovih vlastitih realizacija. Kontinuitet se čuva kroz prelome: kvantitativ­ ni razvoj postaje kvalitativna promjena kad zahvati samu strukturu sistema postojećeg; postojeća racionalnost postaje iracionalna onda kad mogućnosti sistema, u toku njegova unutarnjeg razvoja, nadrastu njegove institucije. Takva unu­ tarnja negacija je konstitutivni dio povijesnog karaktera real­ nosti. Otud i kritička usmjerenost pojmova koji poimaju real­ nost. Oni uviđaju i anticipiraju iracionalno u racionalnosti postojećeg — projektiraju povijesnu negaciju. Je li negacija »definitivna« — naime, predodređuje li struktura totaliteta, nastala iz povijesnog projekta, imanentni slijed povijesnog projekta? Ako jest, tad je izraz »projekt« varljiv. Ono što je povijesna mogućnost postalo bi, kad-tad, stvarnost; definicija slobode kao shvaćene nužnosti imala bi represivnu konotaciju, koju u stvari nema. Sve to ne mora biti primarno. Odlučno je to da bi takva povijesna determinacija (uprkos rafiniranoj etici i psihologiji) sankcionirala zlodjela spram čovječanstva koja civilizacija kontinuirano vrši i tako olakšava tu kontinuiranost.

Š A N S E ALTERNATIVA

207

Da bih naglasio prodor slobode u povijesnu nužnost, predlažem izraz »determiniran izbor«. Ovaj izraz samo sažima stav da ljudi prave vlastitu povijest, no prave je pod datim uslovima. Determinirane su 1) specifične proturječnosti koje se razvijaju unutar nekog povijesnog sistema kao manifestaci­ je konflikta između potencijalnog i aktualnog; 2) materijalna i intelektualna sredstva koja stoje na raspolaganju dotičnom sistemu; 3) raspon teorijske i praktične slobode kompatibil­ ne s tim sistemom. Nabrojeni uslovi ostavljaju otvorenim alternativne mogućnosti razvoja i iskorištavanja raspoloživih sredstava, alternativne mogućnosti osiguravanja životnih po­ treba, organiziranja čovjekove borbe s prirodom. Tako unutar okvira dane situacije industrijalizacija mo­ že teći na različite načine, pod privatnom ili kolektivnom kon­ trolom, a čak i pod privatnom kontrolom u različitim smjero­ vima progresa i s različitim ciljevima. Izbor je primarno (no, samo primarno!) privilegija onih grupa koje su zadobile kon­ trolu u proizvodnom procesu. Njihova kontrola projektira način života za cjelinu, a porobljujuća nužnost koja potom slijedi rezultat je njihove slobode. Moguće prevladavanje te nužnosti ovisi ο novom proboju slobode — ne bilo kakve slo­ bode, već slobode ljudi koji u danoj nužnosti vide nepodno­ šljivu, a nepotrebnu patnju. Kao povijestan proces, dijalektički proces uključuje svijest: uviđanje i iskorištavanje oslobodilačkih mogućnosti. Tako on involvira slobodu. Ukoliko je svijest determinirana potrebama i interesima postojećeg društva, ona je »neslobod­ na«; naporedo s iracionalnošću postojećeg društva svijest po­ staje slobodna za višu povijesnu racionalnost samo u borbi protiv postojećeg društva. Istina i sloboda negativnog mišlje­ nja imaju svoj razlog i svoje tlo u toj borbi. Tako je, prema Marxu, proletarijat oslobodilačka povijesna snaga samo kao revolucionarna snaga; definitivna negacija kapitalizma se zbiva kad i ako proletarijat postane svjestan sebe i uslova i procesa koji sačinjavaju to društvo. Proleterska svijest je kako pretpo­ stavka tako i element prakse negiranja. Ovo »ako« je bitno za povijesni progres — ono je elemenat slobode (i šansa!) koja

208

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

otvara mogućnosti ovladavanja nužnošću danih činjenica. Bez njega povijest ponovo zapada u mrak nepokorene pri­ rode. Već smo se sukobili s »circulus vitiosus« slobode i oslo­ bođenja 1 4 ); ovdje se on ponovo javlja kao dijalektika određe­ ne negacije. Transcendencija preko postojećih uslova, (mišlje­ nja i djelovanja) pretpostavlja transcendenciju unutar tih us­ lova. Ta negativna sloboda — tj. sloboda od ugnjetavačke i ide­ ološke moći danih činjenica — a priori je povijesne dijalekti­ ke; ona je elemenat izbora i odluke u povijesnoj determinaci­ ji, a protiv nje. Nijedna od danih alternativa nije sama po sebi definitivna sve dok nije svjesno zahvaćena u cilju slamanja moći nesnosnih uslova i zadobivanja racionalnijih, logičnijih uslova koje omogućuju dani uslovi. U svakom slučaju, racio­ nalnost i logika, na koje se pozivaju mišljenje i akcija, idu za transcendiranjem danih uslova. Negacija se odvija na empi­ rijskim osnovama; povijesni je to projekat unutar, a s onu stranu projekta koji je u realizaciji, pa je njegova istinitost i šansa da bude određen na tim osnovama. No, kriterij istinitosti povijesnog projekta nije ex post putem uspjeha, to jest činjenicom da je prihvaćen i realiziran od strane društva. Galilejska znanost je bila istinita još u vri­ jeme osude; Marxova misao je bila istinita još u vrijeme Komunističkog manifesta; fašizam ostaje neistinit čak ako se širi u internacionalnim razmjerima (»istinit« i »neistinit« uvi­ jek u smislu povijesne racionalnosti, kako je prethodno odre­ đena). U suvremenom periodu svi povijesni projekti tendi­ raju polarizaciji u dva konfliktna totaliteta — kapitalizam i komunizam, a ishod, čini se, ovisi ο dvije antagonističke serije činilaca; 1) ο sve većoj sili destrukcije; 2) ο sve ve­ ćoj produktivnosti bez destrukcije. Drugim riječima, viša povijesna istina bi bila svojstvena sistemu koji pruža veće šanse za pacifikaciju.

•) Pogledaj, str. 55.

9. OBRAT OSLOBAĐANJA Pozitivno mišljenje i njegova neopozitivistička filozo­ fija suprotstavljaju se povijesnom sadržaju racionalnosti. Taj povijesni sadržaj nije nikad neki izvanjski faktor koji treba ili ne treba uključiti u analizu; on ulazi u pojmovno mišljenje kao konstitutivan faktor i determinira valjanost njegovih ideja. Kako je postojeće društvo iracionalno, anali­ za koja polazi od povijesne racionalnosti uvodi pojmovno negativan elemenat — kritiku, proturječnost i transcenden­ ciju. Negativan element ne može biti asimiliran s pozitivnim. On u potpunosti mijenja pojam, mijenja ga u njegovoj usmje­ renosti i valjanosti. Tako u analizi neke ekonomije, kapita­ lističke ili nekapitalističke, koja djeluje kao »neovisna« sila nad pojedincima, negativne strane (superprodukcija, nezapo­ slenost, nesigurnost, rasipanje, ugnjetavanje) nisu shvaćene sve dok se javljaju kao puki, manje-više neizbježni nusprodukt, kao »druga strana« priče ο rastu i progresu. Doduše, može se desiti da totalno upravljanje pospješi efikasno iskorištavanje svih sredstava, da nuklearno militarno organiziranje osigura milione zaposlenja posredstvom enormne kupovne moći; iscrpljujući rad i čirevi na želucu mogu biti nusprodukt sticanja bogatstva i odgovornosti, a fa­ talne, stupidne greške i zlodjela vođa — naprosto način života. Čovjek je spreman da dozvoli ekonomsko i političko ludilo — i on snosi njegove konsekvencije. No, ovakav pristup »drugoj strani« dio je i aspekt konsolidacije postojećeg, zamašnog objedinjenja suprotnosti, koje se suprotstavlja kvali­ tativnoj promjeni. Suprotstavlja se utoliko što je svojstveno potpuno beznadnom i potpuno predeterminiranom egzistira­ nju koje se udomaćilo u svijetu gdje je čak i iracionalno umno.

210

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Toleriranje pozitivnog mišljenja je nametnuta toleran­ cija — nametnuta ne kakvom terorističkom akcijom, već od strane nadmoćne, anonimne moći i efikasnosti tehnološkog društva. Ona prodire u opću svijest — i svijest kritike. Apsor­ biranje negativnog pozitivnim potvrđuje se u svakodnevnom iskustvu, koje nivelira razliku racionalne pojave i iracionalne realnosti. Evo nekih banalnih primjera tog harmoniziranja: 1) Vozim se u novom automobilu. Doživljujem njegovu ljepotu, sjaj, snagu, ugodnost — no tad postajem svjestan činjenice da će on za relativno kratko vrijeme biti u kvaru i da će ga trebati popravljati; da su njegova ljepota i površina jeftine, njegova snaga nepotrebna, a njegova veličina idiotska; za­ tim, da neću naći mjesta za parkiranje. Počinjem misliti ο svojim kolima kao proizvodu jedne od ve­ likih triju automobilskih korporacija. One određuju izgled mojih kola i proizvode, kako njihovu ljepotu tako i njihovu nesolidnost, njihovu snagu isto kao i njihovo treskanje, njihovo funkcioniranje, a i zastar­ jelost. Osjećam se djelomično prevaren, čini mi se da moj automobil nije ono što bi mogao biti, da bi i bolja kola mogli praviti, i to jeftinije. Ali i drugi čovjek treba da živi. Plaće i takse su previsoke; po­ trebno je obrtanje; ipak nam je bolje nego prije. Napetost između pojave i zbilje iščezava i obe se slijevaju u dosta ugodno osjećanje. 2) Šetam u prirodi. Sve je kao što treba da bude: pri­ roda je tako lijepa kako samo može biti. Ptice, sun­ ce, meka trava, pogled kroz granje u planini, nikoga uokolo, ni radija, ni mirisa benzina. Tad staza zavija i završava na autoputu. Ponovo sam među reklamnim panoima, servisnim stanicama, motelima i gostioni­ cama. Bio sam u Nacionalnom parku i sad znam da to nije bila realnost. To je bio »rezervat«, nešto što se čuva poput vrsta koje izumiru. Da nije bilo vlade, oglasni panoi, štandovi sa sendvič-kobasicama i mo­ teli već bi odavno navrli u taj komad prirode. Zahva­ lan sam vladi; mnogo nam je bolje nego prije . . .

Š A N S E ALTERNATIVA

211

3) Podzemna željeznica u večernjim satima gužve. Na ljudima vidim samo umorna lica i udove, mržnju i ljutnju, čini mi se da svaki trenutak netko može po­ tegnuti nož. Ljudi čitaju ili, još bolje, utonuli su u svoje novine, tjednike ili džepna izdanja. A, ipak, nekoliko sati kasnije ti isti ljudi, oprani, odstranjena znoja, obučeni ili svučeni, vjerovatno, bit će srećni i nježni, stvarno će se smijati i zaboraviti (ili će pam­ titi). No, većinu njih, po svoj prilici, čeka očajno ve­ će kod kuće nasamo ili s drugima. Ovi primjeri ilustriraju srećnu simbiozu pozitivnog i negativnog — objektivni ambiguitet koji ulazi u iskustva. Objektivan je zato što tok mojih senzacija i refleksija odgo­ vara načinu međusobnog odnosa činjenica iskustva u stvar­ nosti. Ovaj međuodnos, kad je shvaćen, razara harmonizirajuću svijest i njezin lažni realizam. Kritička misao nastoji da pokaže iracionalan karakter postojeće racionalnosti (koji postaje sve očitiji) i da odredi tendencije uslijed kojih ta ra­ cionalnost rezultira svojom vlastitom transformacijom. »Svo­ jom vlastitom« utoliko što je kao povijesni totalitet razvila snage i mogućnosti koje i same postaju projekat s onu stranu totaliteta postojećeg. To su mogućnosti sve veće tehnološke racionalnosti, a kao takve one uključuju cjelinu društva. Teh­ nološka transformacija je istovremeno politička transforma­ cija, ali će se politička promjena obratiti u kvalitativnu dru­ štvenu promjenu samo ukoliko izmijeni smjer tehničkog pro­ gresa — to jest, razvije novu tehnologiju. Jer postojeća tehno­ logija je postala instrument destruktivne politike. Takva kvalitativna promjena bi bila prelaz u viši stu­ panj civilizacije ako bi tehnika bila koncipirana i upotrijeb­ ljena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove formulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog progresa bilo obrat postojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativan rast predominantnog (znan­ stvenog i tehnološkog) racionaliteta, već njegova prevratnička transformacija, nastanak nove ideje Uma, u teoriji i praksi.

212

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

Nova ideja uma je izražena u Whiteheadovoj postavci: »Funkcija Uma je da proizvodi umjetnost življenja« 1 ). U po­ gledu tog cilja, Um je »smjer destruiranja onog što nas okru­ žuje«, što proizlazi iz »trostruke potrebe: 1) da se živi, 2) da se živi dobro, 3) da se živi bolje« 2 ). Whiteheadove postavke izražavaju stvarni razvoj Uma, kao i njegov neuspjeh. Naime, one, rekao bih, sugeriraju da Um još uvijek valja otkriti, shvatiti i realizirati jer je do sad povijesna funkcija uma bila i to da potisne, pa čak i uništi potrebu da se živi, da se živi dobro i da se živi bolje — odno­ sno da je odgodi i da postavi izvanredno visoku cijenu za ispunjenje te potrebe. Termin »umjetnost« u Whiteheadovoj definiciji funkci­ je Uma sadrži i suznacenje specifične negacije. Um je u svo­ joj aplikaciji u društvu bio uvelike suprotstavljen umjetno­ sti, dok je umjetnosti pružena privilegija da bude u izvjesnoj mjeri iracionalna — da ne bude predmet znanstvenog, teh­ nološkog i operacionalnog Uma. Ratio dominacije je odvojio Um znanosti od Uma umjetnosti, ili pak iskrivio Um umjet­ nosti integrirajući umjetnost u univerzum dominacije. Ο od­ vajanju je opravdano govoriti utoliko što je znanost od po­ četka sadržavala estetski Um, slobodnu igru i čak ludorije imaginacije, fantaziju transformacije; racionalizacijom mo­ gućnosti znanost je pružala zadovoljstvo. No, ova slobodna igra je ostala izručena predominantnoj neslobodi u kojoj je bila rođena i od koje je apstrahirala. Mogućnosti s kojima se znanost igrala bile su također mogućnosti oslobođenja — mogućnosti jedne više istine. Tu je izvorna veza (unutar univerzuma dominacije i bijede) znanosti, umjetnosti i filozofije. Ona je svijest ο diskrepanciji između realnog i mogućeg, pojavne i auten­ tične istine, te napor da se razumije i svlada ta diskrepanci­ ja. Razlika između bogova i ljudi, konačnosti i beskonačno­ sti, mijene i stalnosti 3 ) bila je jedna od prvih formi u kojoj je došla do izraza diskrepancija ο kojoj je riječ. Nešto od te 1 ) A . N . Whitehead, T h e F u n c t i o n o f R e a s o n , Boston, Beacon Press, 1959, str. 5. 2 ) Ibidem, str. 8. 3 ) Pogledaj poglavlje V.

ŠANSE ALTERNATIVA

213

mitološke relacije između stvarnog i mogućeg preživjelo je u znanstvenom mišljenju; i to je bilo stalno usmjeravano prema racionalnijoj i istinskijoj stvarnosti. Smatralo se da je matematika realna i »dobra« u istom smislu kao Platonove metafizičke ideje. Kako je, onda, razvoj matematike postao znanost, dok su Platonove ideje ostale metafizika? Znanstvene apstrakcije su, bez sumnje, u velikim raz­ mjerima ušle u stvarno pokorenje i transformaciju prirode i dokazale svoju istinitost dok filozofske apstrakcije nisu — i nisu mogle. Pokorenje i transformacija prirode zbivali su se unutar zakona i poretka života, koji je filozofija transcendirala subordinirajući ga pod »dobar život« drugačijih principa i poretka. Taj drugi poredak, što je pretpostavljao visoki stu­ panj slobode od teška rada, ignorancije i bijede, bio je nerea­ lan kako u počecima filozofske misli tako i tokom njezina ra­ zvoja ,dok je znanstvena misao stalno bila primjenjivana na sve moćniju i univerzalniju stvarnost. Posljednja filozofska pitanja su odista ostala metafizička; ona nisu bila, a i nisu mogla biti podobna verificiranju na osnovu postojećeg svijeta rasuđivanja i djelovanja. Ako je tako, tad je pitanje metafizike, a naročito pi­ tanje smislenosti i istine metafizičkih postavki — povijesno pitanje. To će reći da istinu, spoznajnu vrijednost tih postavki određuju povijesni, a ne čisto epistemološki uslovi. Poput svih stavova koji pretendiraju na istinitost, i metafizičke postavke se moraju dati verificirati; one moraju stajati unutar svijeta mogućeg iskustva. Taj svijet nije nikad koekstenzivan s pos­ tojećim, već se proteže u granicama onog svijeta koji može s; biti sačinjen transformiranjem postojećeg, a pomoću sred­ stava koje ovaj pruža ili sadržava. U tom smislu skala onog što se može verificirati raste u toku povijesti. Tako spekulacije ο Dobrom Životu, Dobrom Društvu, Permanent­ nom Miru poprimaju sve realističniju sadržinu; na tehnolo­ škim osnovama metafizičko može postati fizičko. Osim toga, ako je istinitost metafizičkih postavki deter­ minirana njihovom povijesnom sadržinom (tj. ukoliko odre­ đuju povijesne mogućnosti), tad je odnos između metafizike i znanosti striktno povijestan. U našoj vlastitoj kulturi je pri­ hvaćen, u najmanju ruku, onaj dio Saint-Simonova sustava

214

SANSE ALTERNATIVA

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

po kome metafizika prethodi znanstvenom stupnju civiliza­ cije. Da li je to konačan slijed? Ili, sadrži li znanstvena trans­ formacija svijeta svoju vlastitu metafizičku transcendenciju? Znanstveni racionalitet, preveden u političku moć, na razvijenom stupnju industrijske civilizacije javlja se kao odlu­ čan faktor u razvoju povijesnih alternativa. U vezi s tim se nameće pitanje: tendira li ta moć svojoj vlastitoj negaciji — to jest k proizvođenju »umjetnosti života«? S mehanizacijom cjelokupnog društveno nužnog no individualno represivnog rada kontinuirana primjena znanosti unutar postojećih dru­ štava dosegla bi krajnju tačku. (Pod »društveno nužnim« ovdje podrazumijevamo svu proizvodnju koja se efikasnije može izvesti mašinama, čak ako ta proizvodnja proizvodi pri­ je luksuz i nepotrebno negoli nužno.) Taj stupanj bi također bio kraj i granica znanstvenog racionaliteta u njegovoj posto­ jećoj strukturi i usmjerenosti. Dalji progres bi značio prelom, pretvaranje kvantiteta u kvalitet. On bi otvorio mogućnost bitno nove humane stvarnosti — naime, egzistiranja u slo­ bodnom vremenu na bazi ispunjenih vitalnih potreba. Pod takvim uslovima bi i sam znanstveni projekat bio slobo­ dan za transutilitarne ciljeve, slobodan za »umjetnost živ­ ljenja« s onu stranu nužnosti i luksuza dominacije. Dru­ gim riječima, kompletiranje tehnološke stvarnosti ne bi bilo samo preduvjet već, također, i zasnovanost transcendiranja tehnološkog realiteta. To bi značilo obrat tradicionalnog odnosa između zna­ nosti i metafizike. Ideje koje određuju zbilju iz drugačijih pretpostavki nego što su one egzaktnih i bihevioralnih zna­ nosti izgubile bi svoj metafizički ili emotivni karater koji je rezultirao iz znanstvene transformacije svijeta. Tad bi znan­ stvene koncepcije mogle projektirati i odrediti moguće kom­ ponente slobodnog i pacificiranog egzistiranja. Izrada takvih koncepcija bi značila više nego što je evolucija predominantnih znanosti. Ona bi obuhvaćala znanstveni racionalitet kao cjelinu, do sad pripadan neslobodnom egzistiranju, značila bi: novu ideju znanosti, uma. Ako kompletiranje tehnološkog projekta uključuje pre­ lom s predominantnom tehnološkom racionalnošću, to, s dru­ ge strane, prelom ovisi ο kontinuiranom postojanju same teh-

215

ničke baze. Jer ta baza omogućuje zadovoljenje potreba i reduciranje mukotrpna rada — upravo ona ostaje baza svih oblika ljudske slobode. Kvalitativna promjena leži u rekon­ strukciji te tehničke baze — to će reći, u njenom razvoju ori­ jentiranom po drugačijim ciljevima. • Naglasio sam da to ne znači oživljavanje »vrednota«, duhovnih ili drugih, koje su dopuna znanstvenoj transforma­ ciji čovjeka i prirode 4 ). Naprotiv, povijesna ostvarenja zna­ nosti i tehnologije omogućila su prevođenje vrednota u teh­ ničke zadaće — materijalizaciju vrednota. Dakle, treba zado­ biti novo određenje vrednota u tehničkim određenjima, uspo­ staviti ih kao elemente tehnološkog procesa. Novi ciljevi kao tehnički ciljevi tad bi bili djelotvorni u projektu i konstruk­ ciji mašinerije, a ne samo u njezinu korištenju, štaviše, njih bi trebalo uspostaviti čak i u konstrukciji znanstvenih hipo­ teza — u čistoj znanstvenoj teoriji. Znanost bi prešla od kvantificiranja sekundarnih kvaliteta na kvantificiranje vred­ nota. Na primjer, ono što je proračunljivo jest minimum ra­ da za vrijeme kojeg bi mogle biti zadovoljene vitalne potrebe svih članova društva — uz preduvjet da su raspoloživa sred­ stva upotrijebljena u tu svrhu, da nisu restrikcionirana dru­ gim interesima i da nema zapreka akumulaciji kapitala nuž­ noj za razvoj dotičnog društva. Drugim riječima, raspoloživi nivo oslobođenja od potrebitosti dade se kvantificirati. Ili, proračunljiv je stupanj do koga se može, pod datim uslovima, osigurati briga za bolesne, nejake i starce — to jest dade se kvantificirati moguće smanjenje tjeskobe, moguća sloboda od bojazni. Zapreke što se isprečuju materijalizaciji u navedenom pravcu očite su političke zapreke. Industrijska civilizacija je došla do razine na kojoj je neodrživo znanstveno zapostavlja­ nje finalnih uzroka s obzirom na ljudske aspiracije na huma­ no egzistiranje, dakle, neodrživo je iz vlastitih pretpostavki znanosti. Sama znanost je omogućila da finalni uzroci budu prava domena znanosti. Društvo — 4

) Pogledaj poglavlje I, naročito str. 35.

216

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

— »mora posredstvom ekstenzivnog i intenzivnog rasta tehničke sfere tretirati kao tehničke probleme pitanja finaliteta, pogrešno smatrana za etička, a ponekad religijska pita­ nja. Nekompletnost tehnike fetišizira probleme finaliteta, zarobljuje čovjeka ciljevima koje on smatra apsolutnim.« 5 ) U tom aspektu »neutralna« znanstvena metoda i tehno­ logija jesu znanost i tehnologija povijesne faze koju prevlada­ vaju njezina vlastita ostvarenja — faze koja je došla do svoje odlučne negacije. Nasuprot dosadašnjoj odvojenosti metafi­ zičkih ideja ο oslobođenju od znanosti i znanstvenog metoda, za razliku od njihove prepuštenosti subjektivnom preferira­ nju i iracionalnom, transcendentnoj sankciji, mogu one posta­ ti pravi objekt znanosti. No, takav razvoj konfrontira znanost s neprijatnom zadaćom da postane politička — da shvati da je znanstvena svijest politička svijest i znanstveno preduzimanje političko preduzimanje. Jer transformiranje vredno­ ta u potrebe, finalnih uzroka u tehničke mogućnosti novi je stupanj u pokorenju ugnjetavačkih, nesavladivih snaga kako u društvu tako i u prirodi. Ono je akt oslobođenja: »Čovjek se sam oslobađa od svoje situacije podređeno­ sti svrhovitosti svega, i to tako što uči da kreira svrhovitost, da organizira ,finaliziranu' cjelinu koju procjenjuje i prosu­ đuje, čovjek prevladava porobljenost svjesno organizirajući svrhovitost . . .«e) Konstituirajući se metodički kao politički pothvat, zna­ nost i tehnologija bi prispjele s onu stranu etape u kojoj su zbog svoje neutralnosti bile podređene politici i protiv svoje intencije djelovale kao politički instrumenti. Tehnološko redefiniranje finalnih uzroka te tehničko ovladavanje njima jest konstrukcija, razvoj i korištenje sredstava (materijalnih i in­ telektualnih) oslobođeno svih partikularnih interesa koji su priječili zadovoljenje ljudskih potreba i razvoj ljudskih spo­ sobnosti. Drugim riječima, to je racionalno preduzimanje čov­ jeka kao čovjeka, ljudskog roda. Tehnologija tako može pru­ žiti povijesnu korekciju preuranjena identificiranja uma i slo5

) Gilbert Simondon, loc. cit., str. 151, potcrtao H. M. ) Ibidem, str. 103.

6

ŠANSE

ALTERNATIVA

217

bode, po kome čovjek može postati i biti slobodan u samim sobom perpetuiranom progresu produktivnosti na bazi ugnje­ tavanja. Ukoliko se tehnologija razvija na toj osnovi, spome­ nuta korekcija nikad ne može biti rezultat tehničkog progre­ sa per se. Ona involvira politički preokret. Industrijsko društvo posjeduje instrumente za transfor­ miranje metafizičkog u fizičko, unutarnjeg u vanjsko, avantu­ ra duha u avanture tehnologije. Grozne fraze (i pripadni im realiteti) »inženjeri duša«, »head shrinkers«, »naučno rukovo­ đenje«, »nauka ο potrošnji« sažimaju (u jadnoj formi) sve veću racionalizaciju iracionalnog, »spiritualnog« — nijekanje idealističke kulture. No, kompletiranje tehnološkog racionaliteta bi prevođenjem ideologije u realitet transcendiralo ta­ kođer materijalističku antitezu idealističke kulture. Prevođe­ nje vrednota u potrebe je dvostruk proces, 1) proces mate­ rijalnog zadovoljenja (materijalizacija slobode) i 2) proces slobodnog razvoja potreba na bazi zadovoljenja (nerepresivna sublimacija). U tom je procesu odnos između materijalnih i intelektualnih potreba i sposobnosti podvrgnut fundamen­ talnoj promjeni. Slobodna igra mišljenja i imaginacije popri­ ma racionalnu i usmjerujuću ulogu u realizaciji pacificiranog egzistiranja čovjeka i prirode. Tad ideje pravde, slobode i humaniteta postižu svoju istinu, umiruju savjest na onoj osnovi na kojoj to principijelno jedino i mogu — na osnovu zadovoljenja čovjekovih materijalni potreba, racionalne orga­ nizacije domene nužnosti. - Izraz »pacificirana egzistencija« nepotpuno prenosi namjeru da se u jednoj centralnoj ideji sabere tabuirana i neozbiljno tretirana svrha tehnologije, potisnuti finalni uzrok što stoji iza znanstvenog preduzimanja. Ako bi finalni uzrok bio u materijalizaciji i efikasnosti, logos tehnike bi otvorio univerzum kvalitativno drugačijih odnosa između čovjeka i čovjeka i čovjeka i prirode. S tim u vezi moramo oštro reagirati — opomenuti na opasnost tehnološkog fetišizma. Tehnološki fetišizam je ne­ davno došao do izražaja poglavito među marksističkim kriti­ čarima suvremenog industrijskog društva — u idejama ο bu­ dućoj omnipotenciji tehnološkog čovjeka, ο »tehnološkom

218

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Erosu« itd. čvrsto jezgro istine u tim idejama zahtijeva emfa­ tičku opovrgavanje mistifikacije koju one izražavaju. Tehnika kao instrumentalan svijet može povećati kako moć tako i bes­ pomoćnost čovjeka. Na sadašnjem stupnju je on možda nemoćniji spram svog sopstvenog aparata nego što je bio ikad ranije. Mistifikacija se ne otklanja prenošenjem tehnološke omnipotencije s pojedinih grupa na novu državu i centralni plan. Tehnologija je u potpunosti ovisna ο ciljevima koji nisu imanentno tehnološki, š t o više društvenu produkciju deter­ minira tehnološki racionalitet oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja, to će on više postati ovisan ο političkom usmje­ renju — ο kolektivnom naporu da se zadobije pacificirano egzistiranje s ciljevima koje slobodni individuumi mogu sami sebi postaviti. »Pacifikacija egzistiranja« ne sugerira akumuliranje moći, već obratno. Mir i moć, sloboda i moć, Eros i moć go­ tovo su kontrarni pojmovi! Pokušat ću da pokažem da rekon­ strukcija materijalne baze društva, s obzirom na pacifikaciju, treba uključiti kako kvalitativnu tako i kvantitativnu reduk­ ciju moći da bi se kreiralo mjesto i vrijeme za razvoj produk­ cije potaknute samoodređenjem. Poimanje ovog preokreta je značajan motiv u dijalektičkoj teoriji. Ukoliko cilj pacifikacije determinira logos tehnike, mi­ jenja se odnos između tehnologije i njezina primarna objekta, prirode. Pacifikacija pretpostavlja gospodarenje prirodom ko­ ja jest i ostaje suprotstavljena subjektu u razvoju. No, posto­ je dvije vrste gospodarenja: represivno i oslobodilačko. Ovo posljednje involvira reduciranje bijede, nasilja i okrutnosti. Borba za opstanak je, kako u prirodi tako i u povijesti, zna­ men neimaštine, trpljenja i lišenosti. To su svojstva slijepe materije, sfere neposrednosti u kojoj život pasivno podnosi egzistiranje. Ova sfera je postepeno posredovana u toku povi­ jesne transformacije prirode. Neposrednost postaje dio ljud­ skog svijeta — utoliko su svojstva prirode povijesna. U pro­ cesu civilizacije priroda prestaje biti puka priroda, i to uto·

Š A N S E ALTERNATIVA

219

liko ukoliko je borba slijepih sila shvaćena i savladana — ukoliko je očitovanje slobode 7 ). Povijest je negacija prirode. Ono što je samo prirodno prevladano je i reproducirano pomoću moći uma. Metafizički pojam da priroda u povijesti dolazi sama sebi ukazuje na nesavladane granice uma. On ih ustvrđuje kao povijesne granice — kao zadatak koji treba dovršiti, ili bolje, koji treba tek preduzeti. Ako je priroda u sebi racionalan legitiman objekat znanosti, tad je ona legitiman objekat ne samo uma kao moći već i uma kao slobode; ne samo dominacije već, tako­ đer, oslobađanja. S pojavom čovjeka kao animal rationale — bića kadra da transformira prirodu u odnosu na sposobnosti duha i mogućnosti materije — puko materijalno kao subracionalno poprima negativan status. Ono postaje sfera koju Um treba da pojmi i organizira. Kako um uspijeva u podređivanju materije racionalnim standardima i ciljevima, tako se sve subracionalno pokazuje kao lišenost i oskudica, a reduciranje ovih postaje povijesna zadaća. Stradanje, nasilje i razaranje jesu kategorije kako pri­ rodne tako i ljudske stvarnosti, kategorije bespomoćnog i bezosjećajnog svijeta. Grozna koncepcija da je subracionalan život prirode osuđen da zauvijek ostane takav svijet ne pripada ni filozofiji ni znanosti; ona dolazi od autoriteta dru­ ge vrste. »Kad se Društvo za sprečavanje okrutnosti nad životi­ njama obratilo papi za podršku, on ih je odbio s argumenta­ cijom da ljudska bića nemaju obaveza spram nižih životinja i da loše postupanje s životinjama nije grešno. To zbog toga što životinje nemaju dušu.« 8 ) Nezaražen takvom ideološkom preverzijom duše, mate­ rijalizam ima univerzalniju i realističniju koncepciju spase7 ) Hegelov pojam slobode pretpostavlja totalnu svijest (u Hege lovoj terminologiji: samosvijest). P r e m a tome, »realizacija« prirode ni­ je i nikad ne može biti vlastito djelo prirode. Kako je priroda u sebi negativna (tj. po svom vlastitom bivstvovanju nedostatna), to je povijes­ no transformiranje prirode prevladavanje te negativnosti, oslobođenje prirode. Ili, Hegelovim riječima, priroda je u svojoj biti ne-prirodna — »duh«. 8 ) Citirano u : Bertrand Russell, U n p o p u l a r E s s a y s , NewYork, Simon and Schuster, 1950, str. 76.

220

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

nja. On dozvoljava postojanje pakla samo na jednom određe­ nom mjestu, ovdje na zemlji, i tvrdi da je taj pakao stvorio čovjek (i priroda). Dio tog pakla je loše postupanje sa životi­ njama — djelo ljudskog društva čija je racionalnost još uvi­ jek iracionalna. Sva radost i sva sreća proizlaze iz sposobnosti transcendiranja prirode — transcendiranja u kome je gospodarenje prirodom i samo podređeno oslobođenju i pacifikaciji egzis­ tencije. Spokoj i užitak su rezultat svijesnog posredovanja, autonomije i kontradikcije. Glorifikacija prirodnog je dio one ideologije koja štiti neprirodno društvo u njegovoj borbi pro­ tiv oslobođanja. Obaranje na kontrolu prirasta stanovništva je instruktivan primjer. U nekim zaostalim područjima »prirod­ no« je da je crna rasa inferiornija od bijele, i da psi dobivaju otpatke i da se ne može bez biznisa. Prirodno je, također, to da velika riba guta sitnu ribu •— iako se to može činiti nepri­ rodno sitnoj ribi. Spoznajnom moći uma i njegovom moći transformiranja civilizacija proizvodi sredstva za oslobođenje prirode od njezine vlastite brutalnosti, njezine vlastite insuficijentnosti, njezine vlastite sljepoće. Um može ispuniti tu funkciju samo kao posttehnološki ratio kome je i sama tehni­ ka sredstvo pacifikacije, organon »umjetnosti života«. Tad funkcija uma konvergira s funkcijom umjetnosti. Grčko shvaćanje povezanosti umjetnosti i tehnike mo­ že poslužiti kao preliminarna ilustracija. Umjetnik posjeduje ideje koje kao finalni uzroci usmjeruju konstrukciju određe­ nih stvari — upravo kao što inženjer ima ideje koje kao fi­ nalni uzorci vode konstrukciju mašine. Na primjer, ideja obitavališta za ljudska bića determinira arhitektovu konstrukci­ ju kuće; ideja nuklearne eksplozije u velikim razmjerima de­ terminira konstrukciju aparata koji treba da posluži toj svrsi. Naglašavanje bitne veze između umjetnosti i tehnike ističe specifičnu racionalnost umjetnosti. Poput tehnologije i umjetnost kreira jedan drugi svijet mišljenja i djelovanja nasuprot postojećem, a unutar njega. No, u kontrastu spram tehničkog svijeta, svijet umjetnosti je svijet iluzije, privida,Schein Ali taj privid podsjeća na neku stvarnost koja jest kao prijetnja i obećanje onoj postojećoj 9 ). U raznim formama prerušenosti i tišine svijet umjetnosti je

ŠANSE

ALTERNATIVA

221

organiziran slikama života bez straha — u prikritosti i tišini jer je umjetnost nemoćna da ostvari taj život, i čak nemo­ ćna da ga adekvatno predstavi. Pa ipak, nemoćna iluzorna istina umjetnosti (nikad nemoćnija i iluzornija no danas kad je postala sveprisutni sastavni dio upravljanog društva) očituje vrijednost svojih slika, š t o se upadljivije očituje ira­ cionalnost društva, to je veća racionalnost svijeta umjetnosti. Tehnološka civilizacija uspostavlja specifičan odnos umjetnosti i tehnike. Naprijed sam spomenuo preokret Sustva ο Tri stupnja i »revalorizaciju« metafizike na bazi znan­ stvene i tehnološke transformacije svijeta. Isti princip se mo­ že sad proširiti na odnos znanosti i tehnologije spram umjet­ nosti. Smislenost umjetnosti, njezina sposobnost da »projek­ tira« egzistenciju, da odredi još nerealizirane mogućnosti, tad bi mogla biti sagledana tako što bi ona bila vrednovana i dje­ lotvorna u znanstveno tehnološkoj transformaciji svijeta. Od sluškinje postojećeg aparata, koja uljepšava njegov biznis i mizeriju, postala bi umjetnost tehnika destrukcije tog bizni­ sa i te mizerije. Estetska »redukcija«, čini se, karakterizira tehnološku racionalnost umjetnosti: » . . . umjetnost umije da svede aparat, koji je potreban spoljašnjoj pojavi za njeno samoodržavanje, u granice u ko­ jima spoljašne može biti manifestacija duhovne slobode.« 10 ) Prema Hegelu, umjetnost reducira neposrednu kontigentnost u kojoj egzistira neki objekt (ili totalitet objekata) tako da objekt poprima formu i kvalitet slobode. Ovakva transformacija je redukcija jer je kontigentna situacija izvrg­ nuta izvanjskim zahtjevima koji priječe njezino realiziranje u slobodi. Ovi zahtjevi konstituiraju »spravljeno« (»appara­ tus«) utoliko što nisu puko prirodno, već su predmet slobo­ dne racionalne promjene i razvitka. Dakle, umjetnička tran­ sformacija siluje prirodni objekat, no i samo silovano je ugnjetavalačko; tako je estetska transformacija oslobađanje. Estetska redukcija nastaje u tehnološkoj transforma­ ciji prirode kad i ako ona uspije u povezivanju gospodarenja 9) Pogledaj poglavlje I I I . 10) Hegel, E s t e t i k a , I, Kultura, 1952. g., str. 171.

222

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

s oslobođenjem usmjerujući gospodarenje prema oslobođe­ nju. U tom slučaju pokorenje prirode reducira slijepost, ok­ rutnost, breme prirode — a to uključuje i reduciranje okrut­ nosti čovjeka spram prirode. Kultiviranje tla je kvalitativno različito od njegove destrukcije, ekstrakcija prirodnih bogat­ stava od pustošenja, raščišćavanje šuma od likvidiranja šu­ ma. Bijeda, bolest i porast kanceroznih oboljenja jesu kako prirodna tako i ljudska zla — njihovo reduciranje i uklanja­ nje je oslobođenje života. Civilizacija je ostvarila ovu »drugu«, oslobodilačku transformaciju u svojim vrtovima i parkovima — u rezervatima. Izvan tih malih, zaštićenih područja civili­ zacija tretira prirodu onako kako tretira i čovjeka — kao in­ strument destruktivne produktivnosti. Estetske kategorije bi ušle u tehnologiju pacifikacije srazmjerno konstruiranosti proizvodne mašinerije s obzirom na slobodnu igru sposobnosti. Ali, nasuprot »tehnološkom Erosu« i sličnim nesporazumima, »rad ne može postati igra . . . «; Marxov stav nepopustljivo isključuje svako roman­ tično interpretiranje »ukidanja rada«. Ideja ο blagodati takve vrste je jednako ideološka u razvijenoj industrijskoj civiliza­ ciji kao što je to bila u srednjem vijeku, možda i više. Jer, čo­ vjekova borba s prirodom je sve više borba s njegovim dru­ štvom, čije moći nad pojedincem postaju sve »racionalnije« i zato nužnije nego ikad ranije. Pa ipak, dok sfera nužnosti ostaje, organiziranje ove sfere s obzirom na kvalitativno raz­ ličite ciljeve promijenilo bi ne samo način već i opseg dru­ štveno nužne proizvodnje. Ova promjena bi, pak, utjecala na ljudske aktere proizvodnje i njihove potrebe: .· »Slobodno vrijeme mijenja onog koji ga posjeduje u -drugačiji subjekt; on tad ulazi u neposredan proizvodni proli ces kao taj izmijenjeni subjekt.« 11 ) •' U više navrata sam istakao povijesni karakter ljudskih potreba. U slobodnom i racionalnom društvu će čak i životne potrebe iznad animalne razine biti drugačije od onih proizve­ denih u neslobodnom društvu i za to društvo. I ovdje »redu­ kcija« može ilustrirati razliku. 1 1 ) Marx, G r u n d r i s s e d e r K r i t i k d e r p o l i t i s c h e n O e k o n o m i e , loc. cit., str. 599.

SANSE ALTERNATIVA

223

U suvremenom svijetu je savladavanje bijede još uvijek ograničeno na mala područja razvijenog industrijskog dru­ štva. Njihov prosperitet sakriva užas unutar i izvan njihovih granica; on također širi represivnu proizvodnju i »krive po­ trebe«. Represivna je to proizvodnja po tome što zadovoljava one potrebe koje traže nastavljanje utrke u dostizanju part­ nera i planiranom zastarijevanju, po tome što apstinira od naprezanja mozga, što radi sa sredstvima razaranja i za sred­ stva razaranja. Nesumnjiv komfor koji pruža ova vrsta proiz­ vodnje, a još više podupiranje koje ona pruža sistemu beneficijalne dominacije, olakšava njezino importiranje u manje razvijena područja, gdje uvođenje takvog sistema još uvijek znači ogroman ljudski i tehnički progres. Uska povezanost tehničke i političko-manipulativne umješnosti, lukrativne proizvodnje i dominacije, pruža svla­ davanju bijede oruđe za apsorbiranje oslobođenja. Ovo ap­ sorbiranju velikim dijelom se provodi pukim kvantitetom do­ bara, servisa, rada i rekreacije u prekomjerno razvijenim zem­ ljama. Prema tome, kvalitativna promjena pretpostavlja kvan­ titativnu promjenu u razvijenom životnom standardu, reduci­ ranje prekomjerne razvijenosti. Ako je pacifikacija cilj, tad životni standard postignut u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja. S obzirom na to što je standard učinio od čov­ jeka i od prirode, treba ponovo postaviti pitanje zavrijedi li on žrtvovanje i žrtve podnošene za njegovu obranu. Ovo pita­ nje nije neodgovorno postavljeno jer je društvo obilja posta­ lo društvo permanentne mobilizacije protiv rizika uništenja, jer prodaju njegovih dobara prati zaglupljivanje, perpetuira­ nje rada i stvaranje frustracija. U tim okolnostima oslobođenje od društva obilja ne znači povratak na zdravo i robustno siromaštvo, na moralnu čistotu i jednostavnost. Naprotiv, eliminiranje probitačnog traćenja povećalo bi društveno bogatstvo na raspolaganju za distribuciju, dok bi eliminiranje permanentnog mobiliziranja snaga smanjilo potrebu društva da uskraćuje vlastita zado­ voljenja individuuma — da odriče ono što je sad kompen­ zirano kultom podesnosti, snage i pravilnosti.

224

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Danas, u državi dobrobiti i spremnosti na rat su svi ljudski kvaliteti pacificiranog egzistiranja tretirani kao aso­ cijalni i nepatriotski — kvaliteti poput neprihvaćanja zahtije­ vane ustrajnosti, konformizma i brutalnosti; neposlušnosti spram tiranije većine; priznavanje straha i slabosti (najraci­ onalnija reakcija spram ovog društva!); senzibilna inteligen­ cija bolesna zbog onog što se čini; pribjegavanje nemuštim i izrugivanim akcijama protesta i odbijanja. I ovi izrazi ljud­ skosti će biti narušeni nužnim kompromisom — nužnošću da se čovjek zaštiti da bi nadmudrio one koji ga vuku za nos, tj. živio i mislio uprkos njima. Ljudski stavovi u totalitar­ nom društvu sve više postaju stavovi izmicanja, slijede savjet Samuela Becketta: »Ne čekaj da budeš gonjen da se sakriješ . . .« Cak i lično povlačenje mentalne i fizičke energije od društveno zahtijevanih aktivnosti i stavova danas je moguće samo nekolicini. To je samo jedan od aspekata blokiranosti preusmjerenja energije, koje mora prethoditi pacifikaciji. Nadilazeći domenu pojedinca, samoodređenje pretpostavlja raspolaganje slobodnom energijom, energijom koja nije upo­ trijebljena u nametnutom materijalnom i intelektualnom ra­ du. Energija mora biti slobodna također i u tom smislu da ni­ je kanalizirana u pogonu dobara i usluga što zadovoljavaju čovjeka dok ga onesposobljavaju da ostvari svoju vlastitu eg­ zistenciju, da shvati mogućnosti suzbijene posredstvom nje­ gova zadovoljenja. Komfor, biznis i sigurnost posla u društvu koje se sprema za nuklearno uništenje i protiv njega može poslužiti kao univerzalan primjer porobljujućeg zadovoljenja. Oslobođenje energije od radnji koje podržavaju destruktivan prosperitet znači smanjenje visokog standarda porobljenosti kako bi ljudi bili u stanju da razviju onu racionalnost koja navodi na pacifikaciju egzistencije. Novi standard života po mjeri pacifikacije egzistencije pretpostavlja također smanjenje populacije u budućnosti. Ra­ zumljivo je, čak je smisleno, da industrijska civilizacija sma­ tra legitimnim pokolj miliona ljudi u ratu, kao i svakodnevno žrtvovanje svih onih za koje ne postoji odgovarajuća briga i zaštita, dok pokazuje svoje moralne i religijske obzire kad se radi ο izbjegavanju prirasta stanovništva u društvu koje

ŠANSE ALTERNATIVA

225

je još uvijek u jarmu planiranog uništenja života u nacional­ nom interesu i neplaniranog lišavanja života u ime privatnih interesa. Ove moralne skrupule su razumljive i smislene jer takvom društvu je potreban sve veći broj potrošača i nosi­ laca; treba upravljati stalno obnavljanim preobiljem kapa­ citeta. No, zahtjevi koje postavlja masovna proizvodnja profi­ ta nisu nužno identični sa zahtjevima čovječanstva. Problem nije samo (i možda čak nije primarno) u adekvatnoj ishrani i brizi ο populaciji — to je prije svega, problem broja, pu­ kog kvantiteta. Optužba koju je prije pola stoljeća izrekao Stefan George više je nego licentia poetica: »Schon eure Zahl ist Frevel!« Zlodjelo je to društva kad u njemu rast populacije otežava borbu za život uprkos njezina moguća oterećenja. Poriv za više »životnog prostora« prisutan je ne samo u inter­ nacionalnoj agresiji već također unutar nacije. Tu je eks­ panzija u svim formama timskog rada, zajedničkog života i zabave prodrla u unutarnji prostor privatnosti i praktično je eliminirala mogućnost takve izolacije u kojoj pojedinac, povučen u samog sebe, može misliti, pitati i nalaziti. Ova vrsta privatnosti — jedina okolnost koja, na bazi zadovolje­ nih vitalnih potreba, može dati smisao slobodi i neovisnosti misli — odavno je već postala najskuplja roba, dostupna samo veoma bogatima (koji se njom ne koriste). I u tom po­ gledu kultura pokazuje svoje feudalno porijeklo i ograniče­ nost. Ona može postati demokratska samo putem ukidanja masovne demokracije, tj. ako društvo uspije u ponovnom uspostavljanju prerogativa privatnosti pružajući ih svima i štiteći ih za svakoga. Uskraćenju slobode, čak mogućnosti slobode, korespon­ dira pružanje takvih sloboda koje ojačavaju represiju. Zastra­ šujuće je u kolikoj mjeri je stanovništvu dozvoljeno da naru­ šava mir gdje još ima mira i tišine, da bude gadno i da zaga­ đuje stvari, da izlučuje familijarnost, da se ogrešuje ο dobru formu. Zastrašujuće je zato što izražava dozvoljene i čak orga­ nizirane napore da se odbaci onaj drugi u njegovim vlastitim pravima, da se spriječi autonomija čak i u malim rezervatima egzistiranja. U prekomjerno razvijenim zemljama sve veći dio

226

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

stanovništva postaje ogroman zarobljen auditorij — zarob­ ljen ne od strane totalitarnog režima, već slobodama građana čija sredstva razonode i uzdizanja prisiljavaju i onog drugog da sudjeluje u njihovim zvukovima, prizorima i mirisima. Može li društvo koje je nesposobno da zaštiti privatnost , pojedinca čak unutar njegova četiri zida polagati pravo na to da respektira individuum i da je slobodno društvo? Bez sumnje je slobodno društvo određeno s više dostignuća i s ostvarenjima fundamentalnijim od privatne autonomije. Pa ipak, odsustvo ove autonomije zadire u temelje čak i najuglednijih institucija ekonomske i političke slobode time što . je osporava u njezinim skrivenim korijenima. Masovno podruštvljavanje počinje kod kuće i priječi razvoj svijesti i sa­ vjesti. Ostvarenje autonomije traži takve uslove u kojima oživljuju potisnute dimenzije iskustva. Njihovo oslobođenje, pak, zahtijeva ograničavanje heteronomnih potreba i zadovo­ ljenja koje organiziraju život u ovom društvu, š t o ove posta­ ju vlastitije potrebe i zadovoljenja pojedinca, to će se više njihovo potiskivanje javiti kao gotovo fatalno lišavanje. No, baš po tom fatalnom karakteru ono bi moglo stvoriti primar­ ni subjektivni preduslov za kvalitativnu promjenu — naime, redefiniciju potreba. Uzmimo jedan (na žalost fantastičan) primjer: kad na­ prosto ne bi bilo reklama ni drugih indoktrinirajućih sredsta­ va za informiranje i razonodu, čovjek bi bio gurnut u trau­ matsku prazninu, gdje bi imao šansu da se čudi i da misli, da poznaje sebe (ili, prije, svoj negativ) i svoje društvo. Li­ šen svojih lažnih otaca, vođa, prijatelja i predstavnika — on bi ponovo morao učiti svoju abecedu. Riječi i rečenice koje bi formirao mogle bi ispasti sasvim drugačije, a isto tako i njegove aspiracije i bojazni. Bez sumnje bi takva situacija bila nesnosna mora. Dok ljudi mogu podržavati kontinuirano stvaranje nuklearnih oružja, radioaktivnih padavina i problematične hrane, oni ne mogu (baš zbog istog tog razloga!) tolerirati lišavanje od tak­ ve razonode i obrazovanja koja ih osposobljuje za reproduciranje uređaja za odbranu i ili uništenje. Izostajanje djelovanja televizije i srodnih sredstava tako bi moglo početi ostvarivati

Š A N S E ALTERNATIVA

227

nešto što nisu postigle unutarnje proturječnosti kapitalizma — dezintegraciju sistema. Kreiranje represivnih potreba je već odavno postalo dio društveno naučnog rada — nužnog u tom smislu da se bez njega ne bi mogao održati postojeći na­ čin proizvodnje. Ne radi se ni ο problemima psihologije ni estetike, već ο materijalnoj bazi dominacije.

ŠANSE

10. ZAKLJUČAK Rast jednodimenzionalnog društva mijenja odnos izme­ đu racionalnog i iracionalnog. U kontrastu spram fantastičnih i suludih aspekata racionalnosti ovoga društva, domena ira­ cionalnog postaje obitavalište zbiljski racionalnog — ideja koje bi mogle »proizvesti umjetnost života«. Kad postojeće društvo sređuje svu normalnu komunikaciju tako što je pre­ ma svojim zahtjevima uvažava ili ne uvažava, tad vrijednosti­ ma, koje su tuđe tim zahtjevima, preostaje, čini se, jedino me­ dij abnormalne komunikacije putem fikcije. Estetska dimezija još uvijek zadržava slobodu izraza, koja omogućuje pis­ cu i umjetniku da nazove stvari njihovim imenima — da imenuje ono što je inače neizrecivo. Stvaran profil našeg vremena se pokazuje u romanima Samuela Becketta; njegova stvarna povijest je napisana u komadu Rolfa Hochhuta Der Stellvertreter. Tu više ne govori imaginacija, već um u stvarnosti koja opravdava sve i razrje­ šava od svega, osim grijeha protivljenja njezinu duhu. Ima­ ginacija abdicira pred ovom stvarnosšću, koja ju dostiže i prestiže. Auschwitz je i nadalje prisutan — ne u memoriji, već u čovjekovim ostvarenjima — svemirskim letovima, ra­ ketama i projektilima, »labirintskom suterenu ispod restora­ na«, zgodnim elektronskim poduzećima, čistim, higijenskim i s gredicama cvijeća, u otrovnom plinu koji zaista ne šteti ljudima, u tajnosti u kojoj svi uzimamo učešća. To je okvir u kome se zbivaju velika ljudska ostvarenja znanosti, medi­ cine, tehnologije; jedino obećanje u opasnosti jesu napori da se spase i poboljša život. Hotimična igra s fantastičnim mo­ gućnostima, sposobnost da se djeluje mirne savjesti, contra naturam, da se eksperimentira s ljudima i stvarima, da se iluzija pretvori u zbilju i fikcija u istinu potvrđuju razmjere u kojima je imaginacija postala instrumenat progresa. To je

ALTERANTIVA

229

instrument koji je, poput drugih instrumenata u postojećem društvu, konstantno zloupotrebljavan. Dajući tempo i stil po­ litike, moć imaginacije u manipuliranju riječima, preokreta­ nju smisla u besmisao i besmisla u smisao, daleko premašuje Alisu u Zemlji čuda. Na tehničkim i političkim osnovama stapaju se pret­ hodno antagonistične domene — magije i znanosti, života i smrti, radosti i mizerije. Ljepota kao visoko klasificirana nu­ klearna tvornica razotkriva svoj teror, laboratoriji postaju »industrijski parkovi« u ugodnoj okolini; centar civilne za­ štite izlaže »luksuzno sklonište od radioaktivnih padavina«, sa sagovima od zida do zida (»mekim«), dubokim naslonja­ čima, televizijom i Scrabbleom — »projektirano kao kombi­ nacija obiteljske sobe za vrijeme mira (sic!) i obiteljskog 1 skloništa od radioaktivnih padavina ako bi izbio rat« )- To što užas ovakvih ostvarenja ne prodire do svijesti i što je prihva­ ćen bez otpora treba pripisati tome da su ta postignuća a) savršeno racionalna s pretpostavki postojećeg; b) da su znak ljudskog umijeća i moći koja prelazi tradicionalne granice imaginacije. Bestidno stapanje estetskog i realiteta opovrgava filo­ zofije koje suprotstavljaju »poetsku« imaginaciju znanstve­ nom i empirijskom umu. Tehnološki proces je praćen sve većom racionalizacijom i čak realizacijom imaginarnog. Ar­ hetipovi kako strave tako i radosti, kako rata tako i mira gube svoj katastrofički karakter. Njihovo javljanje u svako­ dnevnom životu ljudi ne spada više u iracionalne snage — njihove moderne inkarnacije su predmet i elementi tehno­ loške dominacije. Reducirajući, čak dokidajući romantički raspon imagi­ nacije, društvo prisiljava imaginaciju da se potvrdi na novim osnovama na kojima se tvorevine mašte prevode u povijesne mogućnosti i projekte. Prevođenje će biti tako loše i tako iskrivljeno kao što je i društvo koje ga preduzima. Kad je bila odvojena od sfere materijalne proizvodnje i materijalnih po1 ) P r e m a T h e N e w Y o r k T i m e s , Novembar 11, 1960. g., izloženo u New York City Civil Defense Headquarters, Lexington Ave i Fifty fifth Sreet.

230

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

treba, imaginacija je bila puka igra, nevažeća u domeni nu­ žnosti, a pripadna samo fantastičkoj logici i fantastičkoj istini. Kad tehnički progres dokida to odvajanje, on ulaže u tvorevine mašte svoju vlastitu logiku i svoju vlastitu istinu; on reducira slobodnu sposobnost duha. On isto tako reducira rascjep između imaginacije i uma. Ove dvije antagonističke sposobnosti postaju međuovisne na zajedničkoj osnovi. Nije li s obzirom na sposobnosti razvijene industrijske civilizacije, sva igra imaginacije igranje tehničkim mogućnostima koje mogu biti potvrđene kao mogućnosti realizacije? Romantička ideja ο »znanosti imaginacije« poprima, izglede, sve više empirijski aspekat. Već je odavno prepoznat znanstveni, racionalni karak­ ter imaginacije u matematici, u hipotezama i eksperimentima prirodnih znanosti. On je isto tako sadržan u psihoanalizi, koja je teorijski bazirana na prihvaćanju specifičnog racionaliteta iracionalnog; tu shvaćena imaginacija biva preusmjera­ vana, postaje terapeutička snaga. No, ta terapeutička snaga može ići mnogo dalje od liječenja neuroza. Učenjak, ne pjes­ nik, skicira slijedeće perspektive: »Cjelokupna materija psihoanalize nam može pomoći da se izliječimo od naših tvorevina imaginacije ili, u najma­ nju ruku, da ograničimo opsesiju tih tvorevina. Tad se čovjek može nadati da će usrećiti fantaziju, da će joj mirne savjesti dozvoliti sva sredstva izražavanja, sve materijalne slike što nastaju u prirodnim snovima, u normalnoj aktivnosti sna. Omogućiti imaginaciji da bude srećna, dozvoliti joj svu nje­ zinu bujnost, znači, zapravo, dopustiti joj njezinu stvarnu funkciju kao psihičkom impulsu i snazi.«2) Imaginacija nije ostala imuna spram procesa reifikacije. Opsjednuti smo tvorevinama naše imaginacije, one nas muče. Psihoanaliza je to dobro znala, i znala je konsekvencije. Pa, ipak, bila bi to regresija »da se dadu imaginaciji sva sred­ stva izražavanja«. Osakaćeni ljudi (osakaćeni također u svo­ joj sposobnosti imaginacije) organizirali bi i uništili čak više 2 ) Gaston Bacherald, L e M a t é r i a l i s m e r a t i o n n e l , Pa­ ris, Presses Universitaires, 1953. g., str. 18.

SANSE ALTERNATIVA

231

nego što im je to sad dozvoljeno da čine. Takvo opuštanje bi bilo neobuzdan užas — ne katastrofa kulture, već slobodan za­ mah njezinih najrepresivnijih tendencija. Racionalna je ona imaginacija koja može postati a priori rekonstrukcije i preusmjerenja proizvodnog aparata prema pacificiranoj egzisten­ ciji, prema životu bez straha. To ni u kom slučaju ne može biti imaginacija onih koji su opsjednuti zamislima dominaci­ je smrti. Oslobođenje imaginacije tako da joj mogu biti data sva njezina sredstva izražavanja pretpostavlja potiskivanje mno­ go toga što je sad slobodno i što perpetuira represivno dru­ štvo. Takav preokret nije pitanje psihologije ili etike, već po­ litike u onom smislu u kome taj termin upotrebljavamo ov­ dje od početka: prakse kojom su razvijene, određene, održa­ vane i mijenjane bazične društvene institucije. Praksa je to čovjeka, kakogod da je on organiziran. Tako opet ne može­ mo zaobići pitanje: kako može čovjek kojim se upravlja — koji od svog osakaćenja čini svoje vlastite slobode i zado­ voljenje, te ih tako ekstenzivirano reproducira — osloboditi sebe kako od sebe samog tako i od svojih gospodara? Kako se može uopće zamisliti da se zatvoreni krug dade razbiti? Paradoksno je, no čini se da pojam novih društvenih institucija ne predstavlja najveće teškoće u pokušaju da se odgovori na to pitanje. Sama postojeća društva mijenjaju ili su već izmijenila bazične institucije u smjeru porasta pla­ niranja. Kako je razvoj i iskorištavanje svih raspoloživih sred­ stava za univerzalno zadovoljenje vitalnih potreba pretpostav­ ka pacifikacije, to je ona inkompatibilna s predominancijom posebnih interesa koji koče postizanje tog cilja. Kvalitativna promjena je uslovljena planiranjem u korist cjeline protiv partikularnih interesa, pa slobodno i racionalno društvo mo­ že nastati samo na toj bazi. Tako se institucije unutar kojih se može sagledati pa­ cifikacija ne daju svrstati unutar tradicionalne klasifikaci­ je, na autoritarnu i demokratsku, centraliziranu i liberalnu upravu. Danas opozicija centralnom planiranju u ime liberal­ ne demokracije, koja je u stvarnosti negirana, služi re­ presivnim interesima kao ideološko uporište. Postizanje au­ tentičnog samoodređenja čovjeka ovisi ο efikasnoj društvenoj

232

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

kontroli nad proizvodnjom i distribucijom potrepština (na osnovu zadobivene razine materijalne i intelektualne kul­ ture). Tehnološki racionalitet, oslobođen svojih eksploatatorskih obilježja, jest tu, u planiranju i razvoju raspoloživih sredstava za sve, jedino mjerilo i usmjeritelj. Samoodređenje u proizvodnji i distribuciji vitalnih potrošnih dobara bilo bi suvišno. To je tehnički posao, i kao istinski tehnički doprinosi redukciji fizičkog i mentalnog iscrpljivanja. U toj sferi je cen­ tralizirana kontrola racionalna ako uspostavlja preduslove za smisleno samoodređenje. Ono tad može postati efikasno u navlastito svojoj domeni — u odlukama koje involviraju proizvodnju i distribuciju ekonomskog viška te u individual­ nom egzistiranju. U svakom slučaju, kombiniranje centraliziranog autori­ teta i direktne demokracije može beskrajno varirati u odnosu na stupanj razvoja. Samoodređenje će biti zbiljsko srazmjerno tome koliko su se mase raščinile u individuume oslobođe­ ne od sve propagande, indoktriniran ja i manipuliranja, spo­ sobne da znaju i shvate činjenice i procjene alternative. Dru­ gim riječima, društvo bi bilo racionalno i slobodno ukoliko je organizirano, održavano i reproducirano bitno drugačijim povijesnim subjektom. Na današnjem stupnju razvoja razvijenog industrijskog društva i materijalni sistem i sistem kulture niječu taj zaht­ jev. Moć i efikasnost ovog sistema, potpuno asimilira­ nje duha s činjenicom, misli s zahtijevanim ponašanjem, aspiracije s realitetom isprečuju se nastajanju novog povijes­ nog subjekta. Ovi nabrojeni aspekti u postojećem se također suprotstavljaju ideji da bi uspostavljanje »kontrole odozdo« nad proizvodnim procesom značilo zbivanje kvalitativne promjene. Ova ideja je vrijedila i još uvijek vrijedi tamo gdje su radnici bili, odnonso gdje su još uvijek živa negacija i optužba postojećeg društva. No, tamo gdje radnička klasa postaje potporanj postojećeg načina života njihovo promica­ nje u kontroliranje procesa prolongiralo bi isti taj način u različitoj postavi. Pa ipak, prisutne su sve činjenice koje potvrđuju kri­ tičku teoriju ovog društva i njegova fatalnog razvitka: sve

Š A N S E ALTERNATIVA

233

veća iracionalnost cjeline; suvišnost i restrikcije produktiv­ nosti; potreba za agresivnom ekspanzijom; konstantna prijet­ nja rata; intenzivirana eksploatacija; dehumanizacija. Sve one ukazuju na povijesnu alternativu: planirano iskorištava­ nje sredstava za zadovoljenje vitalnih potreba uz minimum rada, transformiranje dokolice u slobodno vrijeme, pacifika­ ciju borbe za opstanak. No, činjenice i alternative su prisutne poput fragmena­ ta koji nisu povezani, poput svijeta nijemih objekata bez subjekta, bez prakse koja bi te objekte pokrenula u novom smjeru. Dijalektička teorija nije opovrgnuta, no ona ne može pružiti izbavljenje. Ne može biti pozitivna. Zacijelo, poimaju­ ći činjenice, dijalektički pojam ih transcendira. Baš to je znak njegove istinitosti. On određuje povijesne mogućnosti, čak nu­ žnost. No, njihova realizacija može biti samo u praksi koja odgovara teoriji, a današnja praksa ne daje takav odaziv. Dijalektički pojam izražava svoju vlastitu bespomoć­ nost kako u teoriji tako u empiriji, čovjekova stvarnost je u njegovoj povijesti, a u njoj proturječnosti ne eksplodiraju sa­ me od sebe. Ma kako da postane očita suprotnost između beneficijalne dominacije, smjera danog toka, s jedne strane, i nje­ zinih dostignuća koja omogućavaju samoodređenje i pacifi­ kaciju, s druge strane — lako se može desiti da to i nadaije ostane podešljiva, čak produktivna suprotnost jer s rastom pokorenja prirode raste i pokoravanje čovjeka od strane čov­ jeka. Pokoravanje smanjuje slobodu koja je nužno a priori oslobađanja. Radi se ο slobodi misli u jednom jedinom smi­ slu slobode misli u upravljanom svijetu — kao svijesti ο represivnoj produktivnosti i kao apsolutnoj potrebi da se uči­ ni proboj iz danog totaliteta. No, baš ta apsolutna potreba nije predominantna tamo gdje bi mogla postati pokretačka snaga povijesne prakse, efektivan činilac kvalitativne promje­ ne. Bez te materijalne snage čak i najizoštrenija svijest osta­ je nemoćna. Ma koliko da se jasno očituje iracionalni karakter cje­ line, a s njima nužnost promjene, uvid u nužnost nije nikad dostatan za zahvat mogućih alternativa. Konfrontirane sa sve­ prisutnom efikasnošću danog sistema, alternative se uvijek javljaju kao utopijske. Uvid u nužnost, svijest ο zlu neće biti

234

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

dostatni čak ni u stadiju kad kompletiranje znanosti i nivo produktivnosti eliminiraju utopijske konture alternative — kad je postojeći realitet utopijski više nego njegova suprot­ nost. Znači li to da kritička teorija društva abdicira i pre­ pušta polje djelovanja empirijskoj sociologiji, koja, oslobo­ đena teorijskog usmjeravanja (osim u metodologiji), podlije­ že obmanama krivo postavljene konkretnosti i tako odigrava ideologijsku ulogu dok proklamira eliminiranje vrijednosnih sudova? Ili, pak, dijalektički pojmovi još jedanput potvrđuju svoju istinitost time što shvaćaju svoju vlastitu situaciju kao situaciju društva koje analiziraju? Odgovor se i sam nadaje ako se ima u vidu kritička teorija s obzirom na njezinu naj­ veću slabost — da nije kadra demonstrirati oslobodilačke ten­ dencije unutar postojećeg društva. U vrijeme svog nastanka kritička teorija društva bila je suočena s prisutnošću stvarnih snaga (objektivnih i sub­ jektivnih) u postojećem društvu koje su se kretale (ili su mogle biti tako usmjerene) prema racionalnijim i slobodni­ jim institucijama, dokidajući postojeće — smetnje napretku. To je bila empirijska osnova nastanka teorije, a iz nje je proizašla ideja oslobođenja inherentnih mogućnosti — razvoja intelektualne i materijalne produktivnosti, sposobnosti i po­ treba, razvoja koji je inače iskrivljen i blokiran. I bez demon­ striranja takvih snaga, kritika društva bi još uvijek bila smi- i slena i valjana, ali bi bila nesposobna da prevede svoj smisao u određenja povijesne prakse. Zaključak? »Oslobođenje inherentnih mogućnosti« ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu. Sputane mogućnosti razvijenog industrijskog društva su: razvoj proizvodnih snaga na sve široj osnovi, proširenje pokorenja prirode, rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ., ljudi, kreiranje novih potreba i sposobnosti. No, ove mogućnosti se postepeno realiziraju putem sredstava i institucija ; koje dokidaju njihov oslobodilački potencijal, pa proces reali­ zacije upliviše ne samo na sredstva već i na sam cilj. Instru- , menti produktivnosti i progresa organizirani u totalitaran si­ stem determiniraju ne samo aktualno već i moguće iskoriš­ tavanje.

Š A N S E ALTERNATIVA

235

Na svom najrazvijenijem stupnju dominacija funkcio­ nira kao administracija; u najrazvijenijim područjima masov­ ne kozumcije život kojim se tako upravlja postaje dobar život cjeline pa se suprotnosti ujedinjuju u njegovu obranu. To je čista forma dominacije. I obratno, njezina negacija postaje čista forma negacije. Sve je tad reducirano na apstraktan za­ htjev za ukidanje dominacije — jedini istinski revolucionaran imperativ, događaj koji bi uvažio postignuća industrijske civilizacije. Kako je efikasno odbijana od strane postojećeg sistema, ova negacija se javlja u politički impotentnoj formi »apsolutnog odbijanja« koje se čini to nerazumnije što po­ stojeći sistem više razvija svoju produktivnost i što više ubla­ žuje životne tegobe. Riječima Maurica Blanchota: »Ono što odbijamo nije bez vrijednosti i značaja. Upra­ vo je zbog toga nužno odbijanje. Ne prihvaćamo više razlog, pojava mudrosti nas užasava, a opravdanja za suglašavanje i pomirenje neće više biti uzeta u obzir. Zbio se prelom. Re­ ducirani smo na takvu otvorenost koja više ne tolerira kompliciranost.« 3 ) No, ako je apstraktni karakter odbijanja rezultat total­ ne reifikacije, tad još uvijek mora postojati konkretna osno­ va odbijanja, inače je reifikacija iluzija. Iz istog razloga, sje­ dinjenje suprotnosti u medijumu tehnološkog racionaliteta mora biti pri svoj svojoj stvarnosti iluzorno sjedinjenje koje ne eliminira ni suprotnost između rasta produktivnosti i nje­ zine represivne upotrebe, niti vitalnu potrebu da se razriješi ova suprotnost. No, borba za rješenje suprotnosti je prerasla tradici­ onalne forme. Totalitarne tendencije jednodimenzionalnog društva čine neefikasnim tradicionalne puteve i sredstva — možda, čak i opasnim jer oni gaje iluziju ο narodnom suve­ renitetu. U toj iluziji je i nešto istine: »narod«, ranije ferment društvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je ferment društvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribuciji bogatstva i izjednačenju klasa, nova stratifikaciona karakteri­ stika razvijenog industrijskog društva. 3

)

»Le Refus« u

Le

14

J u i l l e t, n o . 2. P a r i s , Octobre, 1958.

236

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

Doduše, ispod površine konzervativne baze naroda je supstrat odbačenih i autsajdera, eksploatiranih i progonjenih drugačije rase i boje, nezaposlenih i nezapošljivih. Oni egzis­ tiraju izvan demokratskog procesa; njihov život je najrealnija i najneposrednija potreba za dokrajčenjem nesnosnih uslova i institucija. Otud je njihova opozicija revolucionarna, čak i ako njihova svijest to nije. Njihovo suprotstavljanje udara na sistem izvana i zato nije podvrgnuto devijaciji od strane sistema; ono je elementarna snaga koja ruši pravila igre i u tom rušenju je razotkriva kao igru trikova. Kad se sakupe i izlaze na ulice, nenaoružani i bez zaštite, da traže svoja ele­ mentarna građanska prava, oni znaju da ih čekaju psi, ka­ menice i bombe, zatvor, koncentracioni logori, čak smrt. Nji­ hova snaga je s onu stranu političke demonstracije za žrtve zakona i poretka, činjenica da oni počinju odbijati da sudje­ luju u toj igri mogla bi označiti početak kraja jednog doba. Ništa ne ukazuje da će to biti dobar kraj. Ekonomske i tehničke sposobnosti postojećeg društva su suviše velike da bi dopustile zadovoljenje i koncesije onom koji je gori od psa, a oružane snage toga društva dovoljno uvježbane i ekipirane da bi se osjećale ugroženim. Doduše, opet je sablast tu, unu­ tar i izvan granica razvijenih društava. Olako data historijska paralela s barbarima koji ugrožavaju carstvo civilizacije pre­ judicira ishod; drugi period barbarizma bi lako mogao biti kontinuirano carstvo same civilizacije. No, šansa je da bi se u tom periodu ponovo mogli sresti povijesni ekstremi: najrazvi­ jenija svijest ο humanitetu i njegova naj eksploatirani ja sna­ ga. To nije ništa do li šansa. Kritička teorija društva ne raspo­ laže pojmovima koji bi mogli premostiti jaz između sadašnjeg i njegove budućnosti; ne posjedujući obećanja i ne pokazu­ jući uspjeh, ona ostaje negativna. Tako ona hoće da ostane lojalna prema onima koji su, bez nade, dali i daju svoj život Velikom Odbijanju. Na početku fašističke ere Walter Benjamin je napisao: Nur um der Hoffnungslosen willen ist uns die Hoffnung gegeben. Samo radi onih bez nade, nada nam je dana.

POGOVOR

îiJ

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE Da li je utemeljena Marcuseova konstatacija da ima­ nentnim revolucionarnim zbivanjim nema mjesta u suvreme­ nom svijetu i da postojeća konstelacija snaga ne dozvoljava svjetlije perspektive — konstatacija koja je zaključak analiza poduzetih u ovoj knjizi? Neke od kritika — izrečene kako na Istoku tako na Zapadu — insistiraju na neopravdanosti tih Marcuseovih pesimističkih dijagnoza. Većina kritika izražava opće raspoloženje našeg doba: samouvjerenost u napredak, grananje i kompletiranje postojećeg — tehnički progres, progres u društvenoj i političkoj organizaciji — što bi sve trebalo da znači povijesni napredak. U ovom spletu korije­ ni se i široko rasprostranjena nekritična upotreba pojma »socijalizam«, koja ne uzima u obzir njegovu visoku idej­ nu pretenziju, nego ga nivelira na dane tokove porasta ži­ votnog standarda, smanjenje disproporcija u korištenju dru­ štvenog bogatstva, demokratizaciju u političkom životu, a ponekad, u slučaju dekolonijaniziranih zemalja, i na puki kurs ka industrijalizaciji pod kontrolom države uz restrikcije privatnog poduzimanja. Stoga se XX vijek često, u neodre­ đenoj prosječnosti, naziva »vijekom socijalizma«. Ako se opseg značenja i suzi na one pokrete koji se izrično pozi­ vaju na Marxa, nedostaje ipak razumijevanje njegova te­ meljnog usmjerenja na destrukciju čitavog sklopa društva koji je i danas još svugdje na djelu, ugroženo je razumi­ jevanje epohalnog obrata koji revolucija treba privesti, a ozbiljiti socijalizam i komunizam kao njezine faze. Iz odlučujuće upućenosti Marxova nauka na prelom povijesnih svjetova proizlazi da su, više od nauka bilo ko­ jeg drugog mislioca, u frapantnoj disproporciji njegova no­ minalna proširenost i stvarno razumijevanje. Historija mark-

240

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

sizma je u znaku revizionizma — izigravanja onog što Marxovu misao pronosi transepohalnim putem na račun onog što znači tek dovršavanje, konsolidiranje postojećeg svije­ ta. Marcuse je jedan od najeminentnijih mislilaca u XX sto­ ljeću koji, oživljavajući naspram revizije izvornog Marxa, raz­ vijaju njegov nauk, te na njegovu tragu nastoje misliti pre­ lom povijesnih svijetova 1 )· Knjizi koju sad pružamo našem čitaocu u osnovi je razmatranje suvremenog društva pod vidom povijesne kon­ kretnosti kao centralne Marcuseove misli, koja sadržava upu­ ćenost na Marxov nauk i određuje tendencije njegova pro­ dubljivanja. Od dostatne utemeljenosti tih tendencija u onom što zbivanje svijeta čini povijesnim, tj. od približa­ vanja samoj povijesnosti, ovisit će i doseg ove orijentacije u Marxovu nauku. S obzirom da proizlazi iz povijesne usmje­ renosti, tematiziranje suvremenog industrijskog društva pri­ kladno je da pokaže da li je Marcuseovo misaono stanovi­ šte dovoljno za poimanje biti vremena, a time i to da li je zaista povijesno djelotvoran Marxov nauk kako je zastup­ ljen u Marcuseovoj misli, u njegovim interpretacijskim apostrofiranjima Marxovih bitnih uvida i postavki, u daljem razvijanju temeljnog smisla samog nauka. 1 ) H e r b e r t M a r c u s e j e rođen 1898. u Berlinu, studirao u Freiburgu i Berlinu. Svoje prve rasprave, kojih je tematika Marxova misao i povijest, publicira u periodu 1928—33. u časopisima »Phi­ losophische Hefte«, »Die Gesellschaft«, »Archiv für Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik«. U »Zeitschrift f. Sozialforschung« surađuje od 1933, a rasprave publicira od 1936. god. Napisao je knjige: Hegels Ontolo­ gie, Klostermann Verlag, 1932. g., Reason and Revolution, Oxford Univ. Press, 1941. god., za koju je novi Predgovor »Bilješka ο dijalektici« napisao I960, g., izd. Beacon Press (Um i revolucija, Veselin Masleša, 1966. g.), Eros and Civilisation, 1955, g., (Eros i civilizacija, Naprijed 1965. g.,), Soviet Marxism, Columbia Univ. Press, 1958. g., One dimen­ sional Man, Beacon Press, 1964. g. Mnoge od rasprava 30-tih godina, uz neke novije, publicirao je u ediciji S u h r k a m p pod naslovom Kultur und Gesellschaft, I i II, 1965. g. Marcuse emigrira iz Njemačke skla­ pajući se pred nacionalsocijalizmom. Od 1934. g. živi u SAD. Profesor je najprije na Brandise University, a odnedavno na University of Ca­ lifornia. Njegovo ime se često vezuje uz M. Horkheimera i T. W. Adorna na osnovu višegodišnjeg zajedničkog r a d a te umnogome zajedničku misaonu orijentaciju: »Kritičku teoriju društva«. U posljednje vrijeme je vrlo aktivan u S. R. Njemačkoj.

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

241

U dosadašnjem Marcuseovom opusu dominira, među­ tim, orijentacija izražena kao Kritička teorija društva. Sto­ ga će biti potrebno da najprije prikažemo u kakvoj smisle­ noj vezi Marcuse prihvaća Marxov nauk kao supoziciju po­ vijesne angažiranosti Kritičke teorije društva, koja bi tre­ balo da iskazuje temeljna obilježja industrijski visoko raz­ vijenog društva (a time i suvremenog svijeta uopće, budući da su tzv. manje razvijena područja na putu u razvijeno in­ dustrijsko društvo). No, valja odmah naglasiti da postavke izložene u ovoj knjizi sadržajno nadmašuju Kritičku teoriju društva. One ipak implicitno smjeraju na povijesnu konstituciju suv­ remenog svijeta u njegovoj cjelini i njegovoj individualno­ sti. Implicitno prelaženje preko pozicije Kritičke teorije do­ diruje — preko fundamenata socijalno-ekonomske dimenzi­ je — podrijetlo konkretne povijesne cjeline. Proboj prospektivno otvara krug pitanja koji je Marcuse naznačio, dotak­ nuo, ali ne i obradio i promislio: bitno svjetovno-povijesne pretpostavke suvremenosti — olako prezentirane redukcijom na »induistrial society«. Tako nije mogao biti zadovoljen po­ stulat produbljivanja Marxove misli u pravcu ponajprije, kritičko-onologijski utemeljene, a zatim svaku povijesnu dimen­ ziju uopće omogućavajuće povijesnosti. Imamo posla, dakle, s jednim paradoksom: ono van tematsko u ovoj Marcuseovoj knjizi nosi sve analize, utemeljene sve njegove postavke. I Marcuse u Marxovoj kritici kako političke ekonomije tako i filozofije, u postulatu destrukcije »građanskog dru­ štva«, koji slijedi iz konsekventnosti i radikalnosti kritike, vidi revolucionarnu antropologijsku i historijsku usmjere­ nost Marxove misli. » . . . Građanska nacionalna ekonomija nema u vidu bit čovjeka i njegovu povijest, dakle, u kraj­ njem smislu nije znanost ο čovjeku, nego ο nečovjeku i ne­ čovječnom svijetu stvari i roba . . . 2 ) . A filozofija iskazu2 ) u »Die Gesellschaft«, Bd. I, 1932. g.: » N e u e Q u e l l e n zur Grundlegung des Historischen Materialis­ m u s « , str. 141. (Dalje u tekstu označeno s Ν. Q.)

ČOVJEK

242

JEDNE DIMEN2IJE

je bit čovjeka kao »slobodnog subjekta« u izvršavanju (Leis­ tung) istine, tj. zbilje — za »umnost« u Hegelovoj filozofiji koja je, kao u čitavoj novijoj filozofiji »pravi bitak«, kon­ stitutivno je zbivanje zbilje kao njezino »proizvođenje« (Produzieren) u suprotstavljenom materijalu. No, umnost ispostavljena apsolutnim znanjem i kao apsolutno znanje ostaje pri »razjašnjenju nužnosti u slobodu« 3 ). Politička ekonomija sadržava faktičke zakonitosti, znanje je fakticiteta, a filozofijska istina, smjerajući na istovetnost uma i zbilje nemoguću u »danoj diobi rada«, dobivena je »apstrakcijom« od faktičnog statusa postvarene predmetnosti (Ph. u. k. T., str. 640). Obje se jednako radikalno podvrgavaju kritici s obzirom na svoj medij — građansko društvo, u kome je uko­ rijenjeno razdvajanje »egzistencije« i »esencije«. No, politi­ čka ekonomija i filozofija za Marxa nipošto nisu spoznaje istog reda; to je za Marcusea jedna od temeljnih uporišnih tačaka u interpretaciji i razvijanju Marxove misli. Ranije, 1932. g., smatrao je Marcuse, shodno tadanjoj postavci problema, da je: »Kritika političke ekonomije u sa­ moj sebi filozofijski utemeljena, kao što, s druge strane, fi­ lozofija, koja je utemeljuje, već u sebi nosi revolucionarnu praksu«. I još, na istom mjestu: »Ekonomija i politika su postale ekonomsko-politička baza teorije revolucije na teme­ lju potpuno određene filozofijske interpretacije biti čovjeka i njegova povijesna ozbiljenja.« (N. Q. str. 137.) š t o je, da­ kle, Marcuse tada ispostavio kao bit čovjeka i njegovo po­ vijesno ozbiljenje? Temeljnim smatra Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće«: bit čovjeka je u njegovu odnosu spram »općenite biti bića«. To znači da čovjek može sve mogućno­ sti koje leže u »biću ο sebi« spoznati i zahvatiti, da nije ograničen jednokratnim neposrednim odnosom, nego može biće, prema njegovoj vlastitoj inherentnoj mjeri, izvesti,

ZATVORENI S V I J E T BADA I Š A N S E KBVOLUCIJK

prevladati njegovu neposrednu predmetnu određenost. Da­ kle, »izraditi ga, promijeniti, sačinjavati ga, obrađivati, dalje voditi (.proizvoditi')« (N. Q. str. 147). Očitovanjem svoje biti, ospoljenjem svojih suštinskih snaga, bivstvuje čovjek; pred­ metni svijet je zbilja čovjeka — čovjek jest time što sebe ozbiljuje u predmetu rada. Predmetni svijet opstoji, ispostavljen u svojoj biti, čovjekovim odnošenjem. Van tog odnosa on je »o sebi«, zat­ voren u sebe, u puninu svojih mogućnosti, koje bivaju pro­ izvedene, u određenost postavljene tek u čovjekovu radu. Radom je posredovana priroda »o sebi« i ozbiljen čovjek »o sebi« tako da u predmetu svog ospoljenja jest »za sebe« — »u predmetu rada se slobodno ozbiljuje« (N. Q. str. 155). Svojom »ljudskom prirodom« je čovjek u jedinstvu s pri­ rodom — iz krila koje pro-izvodi, koju reproducira, tako da je priroda uvijek već ljudska priroda. U tom smislu kasnije Marxovo određenje rada kao posredovanja čovjeka i prirode sadrži kvintesenciju svih njegovih uvida u fenomen rada: »Rad je kao tvorac upotrebnih vrijednosti; kao koristan rad uslov čovjekove egzistencije, uslov nezavisan od svih društve­ nih oblika, vječita prirodna nužnost da se posreduje razmjena materije između čovjeka i prirode, dakle ljudski život«.4) Pojam rada u Marxa upućuje na ontologijske implika­ cije: rad je »priroda« (bit) jednog odlikovanog bića — čov­ jeka, koje izvodi prirodu ο sebi u određenost, »ispostavlja« je. Utoliko je rad uvjet egzistencije svih bića. Ο istovetnosti rada se može govoriti samo u smislu općeg uvjeta svjetovanja svijeta: svijet je ispostavljen i uspostavljen iz prirode radom. Kao jedan određen, konkretan svijet — svijet je spe­ cifičan i neponovljiv. U toku je, povijestan jer je proizveden radom. Objekat rada je već rezultat rada prošlih generaci­ ja. U tome je »postojanost« (Ständigkeit) rada — po Mar4

3

) Hegel, Encyclopédie der philosophischen Wissenschaften im Grundrisse,§ 158, Dodatak. Usp. u »Zeitschrift f. Sozialforschung«, Jg. VI/1937 (također u Kultur u. Gesellschaft Ι): Η. Marcuse: » P h i l o ­ s o p h i e u. k r i t i s c h e T h e o r i e « , str. 634. (Dalje u tekstu ozna­ čeno s Ph. und k. T.)

243

) Usp. K. Marx: »Kapital I,« izd. Kultura, 1947, str. 9. U Marcu­ sea cit. u : U e b e r d i e p h i l o s o p h i s c h e n G r u n d l a g e n d e s W i r t s c h a f t s w i s s e n s c h a f t l i c h e n A r b e i t s b e g r i f f s, Ar­ chiv f. Sozialwissenschaft u. Sozialpolitik, 69 Bd., 1933. g. i Kultur u. Gesellschaft, II, str. 13 (dalje u tekstu označeno s Grund, des Arbeits­ begriffs).

244

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

cuseu jedno od bitnih određenja rada u ontologijskom nje­ govu određenju. — »Pri radu treba nešto ,proizaći što po svom smislu, odnosno svojoj funkciji, nadživljuje pojedini događaj rada, što pripada ,općem' događanju. Ono na čemu se radi, što se obrađuje biva urađeno u svijet rada, isto ta­ ko kao što je iz tog svijeta preuzeto u obrađivanje.« (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 18.) Tok svijeta u zbivanju rada 5 ) proizlazi iz mogućnosti nadmašivanja zatečenog, sadržane u biti čovjeka: »čovjekov bitak je uvijek više od njegova danog tubitka (Dasein) — on nadilazi svaku moguću situaciju i upravo zato stoji spram nje u nedokidivoj diskrepanciji: diskrepanciji koja zahtije­ va trajan rad na njenom prevladavanju, iako tubitak čov­ jeka nikad ne može počivati u posjedu samoga sebe i svo­ ga svijeta«. (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 27.) Marxovo određenje da je čovjek »generičko biće« uk­ ljučuje i odnošenje spram vlastitog roda. »Za razliku od ži­ votinje, koja se sa svojom egzistencijom neposredno stapa«, čovjek posreduje svijet u kome se zatiče time što mu vla­ stita egzistencija postaje upitnim predmetom, zadanošću: on je »dokida« — čini je sredstvom svoje biti (usp. N. Q. str. 155). One interpretacije koje odnos čovjeka spram predmet­ nog svijeta utemeljuju u sferi biotičkih potreba previđaju ontologijske implikacije sadržane u Marxovim tekstovima: povijesni bitak svijeta koji posreduje čovjek svojom biti — radom. Naj autentičnija čovjekova potreba je da svijet u ko­ me se zatiče učini svojim i svoje vlastito bivstvovanje punim ljudskim bivstvovanjem: »Čovjek potrebuje .totalitet' ljudskih ospoljenja života; da bi mogao ozbiljiti svoju bit, treba mu ospoljenje na predmetima koji su mu pretpostav­ ljeni i suprotstavljeni« (N. Q. str. 153). Kako je u »fakticitetu«, koji izražava politička ekono­ mija, na djelu »nebit« čovjeka? U ranim svojim studijama u intepretaciji Marxovih Ekonomsko-filozofskih rukopisa i 5 ) Radi terminologijske jasnoće napominjemo da je Marcuse u povijesnotvornom značenju upotrebljavao promiscue izraze »rad« i »pro­ izvodnja«, jednoznačno suprostavljajući obima »otuđeni rad«.

ZATVORENI S V I J E T RADA I S A N S B R E V O L U C I J E

245

u preduzetom pokazivanju ontologijskih temelja rada, Mar­ cuse otuđenost rada sabire u slijedeća određenja: 1. Predmet se prisvaja kao puko posjedovanje, troše­ nje. U sklopu produkcije kapitala, pro-izvođenje iz krila pri­ rode, bogata mnogostranost predmeta biva reducirana na stvar, robu — predmet postaje funkcija akumuliranja kapi­ tala. Čovjekova životna djelatnost stoji u službi vlasništva, umjesto da vlasništvo stoji u službi slobodne životne djelat­ nosti. \, 2. Osamostaljuje se i postvaruje produkt rada koji se r odvaja od radnika, pa se nužno postvaruje i biće samog pro­ izvođača — njegov tubitak postaje njegovoj navlastitoj slo­ bodi uskraćena, tuđa predmetna moć. 3. Dvodimenzionalnost rada — nužnost i sloboda, raz­ dvaja se i u razdvojenosti poklapa s društvenim položajem ; klasa tako da slučajna pripadnost porobljenoj klasi unapri- ' jed presijeca ljudske mogućnosti. 4. Međutim, praksa »ekonomske dimenzije« podređu­ je i slobodnu praksu (sve sfere djelovanja postaju funkcija kapitala), pa je odsutno ozbiljenje biti čovjeka: smisleno djelovanje iz cjeline tubitaka čovjeka. »Lišena svoje pune zbilje kao praksa, došla je ona dotle da u krajnjem smislu više nije rad« (Grund, des Arbeitsbegriffs, str. 47). Otuđeni rad nije rad (u punini ontologijskog značenja rada, koje za Marcusea, kako smo ukazali, involvira povijesnotvornost). U njemu čovjekova egzistencija nije »sredstvo« ozbiljenja nje­ gove biti, nego je, obrnuto, bit čovjeka sredstvo njegove pu­ ke egzistencije. Kako Marx preduzima kritiku građanskog društva u obzoru biti čovjeka i njene otuđenosti — te je ova ontologijski formulirana kao rascijepljenost »egzistencije« i »esenci­ je«, kako je njegova kritika inspirirana težnjom za oživotvorenjem takve »zajednice« u kojoj bi one bile u jedinstvu — kako joj, dakle, meta nisu ekonomske ili političke krize, nego »katastrofa biti čovjeka«, ono na što ona zapravo smje­ ra — prevladavanje »građanskog društva« — ostvarljivo je samo kao totalna revolucija. »Taj uvid unaprijed osuđuje svaku puku ekonomsku i političku reformu na neuspjeh.« ! Programatski zahtjev za ukidanjem privatnog vlasništva uk-

246

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

ljučuje (ne samo logički nego i izrijekom u Marxa) ukida­ nje otuđenog rada kojeg je privatno vlasništvo samo konsekvencija. Persistiranje društva kao sile nad individuumom, njegovo »ponovno fiksiranje kao apstrakcije nasuprot indivi­ duumu« samo prolongira nepoklapanje života zajednice s pu­ noćom ospoljenja života (usp. N. Q. str. 158, 163). II Pošto je u radovima svoje rane faze Marxov nauk interpretacijski aktualizirao u njegovoj historijskoj usmjere­ nosti na prevladavanje građanskog društva te ga nastojao samo ontologijski precizirati, doduše u duhu »fundamental­ ne ontologije«, ostajući ipak u okvirima Marxove misli i smat­ rajući je dostatnom za mišljenje povijesti, Marcuse je, čini se, smatrao pitanje povijesnosti svijeta apsolviranim s ob­ zirom na ontologijsko utemlejenje te je prešao na koncipi­ ranje neposrednijeg sudjelovanja misli na historijskom prev­ ratu sužavajući tematiku svojih spisa na destrukcione ten­ dencije građanskog društva. »Kritička teorija društva« iz­ ražava ovaj zaokret. Kritička teorija društva se distancira od filozofije — ne želi biti nova filozofija. Tradicionalna filozofija je i sa­ ma izraz otuđenja, i to u dvostrukom smislu: a) određenja uma, duha, moraliteta, srećnosti, bitna za filozofiju, dobive­ na su apstrahiranjem od faktičnog statusa čovjeka u otu­ đenom svijetu i žive u apstraktnoj filozofijskoj sferi biti; b) u sklopu otuđenja filozofija često uspostavlja kao bit čovjeka ono što nije ovisno ni ο čemu drugom jer jedino tako još je moguće participirati na autentičnosti i slobodi. I najistinitija filozofija — Hegelova, koja iskazuje zbivanje čov­ jeka zajedno sa zbivanjem svijeta i svijeta zajedno s čov­ jekom, ostaje unutar filozofijske tradicije time što pomiruje suprotnosti u umskoj spoznaji. Međutim: »Prema kriti­ čkoj teoriji nema više nove teorije, nego samo još umna zbi­ lja sama« (Ph. und k. T. str. 644). Afirmativni odnos Kriti­ čke teorije društva spram filozofije proizlazi iz usmjereno­ sti Kritičke teorije na »ozbiljenje« filozofije: filozofija je re­ siduum humanuma u otuđenom svijetu, a utopijsko istinski

Z A T V O R E N I S V I J E T RADA I Š A N S E REVOLUCIJU

247

napredan elemenat. No, kako filozofija živi u otuđenju i od otuđenja, prevladavanje otuđenja ne može se poistovetiti s ozbiljenjem vrednota filozofije. (»Kad um, sloboda, spozna­ ja, sreća od isprva apstraktnih pojmova postanu zbilja, tad će um, sloboda, spoznaja, sreća biti nešto potpuno druga­ čije. Oni će međusobno imati isto toliko zajedničkog koliko i asocijacija slobodnih ljudi s konkurentskim društvom proiz­ vođača roba«. — Ph. und k. T. str. 643.) Građansko društvo je u centru interesa Kritičke teori­ je zbog njezinog nastojanja oko ozbiljenja filozofije u dru­ štvenom realitetu, pa stoga, oko destrukcije građanskog dru­ štva. Marcuse smatra da je sloboda iskazana filozofijom ap­ straktna sloboda te da ta neprilika »dolazi, tako reći, izva­ na u filozofiju; otuda tu neistinitost treba prevladati tako­ đer samo van filozofije«. (Ph. und k. T. str. 642.) Kritička teorija je kritika političke ekonomije; kad se pozivamo na »zakonitosti« političke ekonomije, ne činimo to radi »filo­ zofijskog« raščljanjivanja ekonomskih pojmova (usp. Ph. und k. Th. str. 631), nego da bismo pokazali da je građansko društvo u svom totalitetu određeno ekonomskim odnosima, da »neobuzdana privredna sfera gospodari svim ljudskim odnosima, da je također sve neekonomsko sadržano u eko­ nomiji« (Ph. und k. Th. str. 638). Imanentna destrukcija gra­ đanskog društva, drugačije usmjerenje ekonomsko-društvenih odnosa, koje se nadaje u zbilji same produkcije, pre­ duvjeti su umstvene zbilje — vodećeg principa Kritičke teo­ rije. Odlučno je u tome da proces rada ne odlučuje ο tubitku (Dasein) čovjeka, nego obrnuto: opće potrebe čovjeka ο procesu rada. »Nije bitno to da je proces rada planski re­ guliran, nego kakav interes određuje reguliranje, da li su u tom interesu očuvane sloboda i sreća masa« (Ph. und k. Th. str. 638). Kako se Kritička teorija osniva na tendencijama prev­ rata u prezentnom totalitetu građanskog društva, smjeraju­ ći tako preko (trans) opstojećeg na buduće, ona se oštro distancira od svake sociologije koja računa s datostima. »Sociologija se bavi samo uvjetovanostima i utoliko ne is­ tinom . . . Ono što u prošlom znanju plaća danak društve­ noj koordinaciji tako i tako iščezava s društvom kojem je

248

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

koordinirano. Ne brine se ο tome Kritička teorija, nego ο tome da se ne izgube istine oko kojih se već trudilo prošlo znanje« (Ph. u. k. Th. str. 643). Temeljne postavke Kritičke teorije društva, kako je ona kao naziv i okvirni program deklarirana u citiranom članku »Philosophie und kritische Theorie«, smisleno nadovezuju na ontologijske implikacije Marxova nauka i na te­ meljni njegov impuls, što je, i jedno i drugo, Marcuse po­ kazao u ranijim spisima nastojeći da misli konkretno povi­ jesno angažirano: već supozicija da se historijsko zbivanje konstituira u biti čovjeka postulira sačinjanje takvih uvje­ ta egzistencije koji bi bili primjereni njegovim »navlastitim mogućnostima«. »Negativno« je u centru interesa Kritičke teorije s obzirom da sadrži takve manifestacije života koje pokazuju da se čovjek ne da svesti na opstojanje u »otuđe­ nom radu«. Ono je toliko akcentuirano radi što potpunijeg prezentiranja otuđene biti čovjekova bića, osakaćen ja raz­ ličitih sfera života i života u cjelini. Kritička teorija je, u perspektivi nadovezivanja na ranije spise, konkretizacija, hi­ storijski aktualan angažman misli u samoosmišljenju »nav­ lastitih mogućnosti«. Međutim, dok su kategorije ranijih Marcuseovih spisa: osmišljenje »navlastitih mogućnosti« i »odnos spram vlastitog roda« u kontekstu ontologijske in­ terpretacije povijesti i dokazivanja ontologijskog aspekta Marxova nauka, u »Kritičkoj teoriji« Marcuse napušta ontologijsku razinu mišljenja. Preispitivanje »navlastitih mogu­ ćnosti« čovjeka nije više u obzoru ontologijske eksplikacije. Kad formulira Kritičku teoriju — ontologijski rezultati ranije faze nekako su sačuvani i ukinuti u novom, »konkretnijem« htijenju. Tematika spisa koji slijede u osnovi je odre­ đena »programom« Kritičke teorije društva, koji implicira da se zadaća misli pred revolucijom iscrpljuje u sabiranju i raščlanjenju onih bitnih manifestacija života koje rebeliraju spram otuđenja. Zadatak se sada sastoji u pokaziva­ nju konkretnih, zbiljom otuđenja već priređenih kriterija koji istinski prevladavaju građansko društvo kao sidrište otuđenja. To je motiv radova kao što su: »Zum Begriff des Wesens« (Zeitschrift für Sozialforschung, 1936. god.), »Ueber den affirmativen Charakter der Kultur« (isti časopis, 1937.

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

249

god. — također u Kultur u. Gesellschaft, I ) , »Zur Kritik des Hedonismus« (isti časopis, 1938. god., također u Kultur u. Gesellschaft, I),te u knjizi »Eros i civilizacija« 1955. g. U spomenutom kontekstu su relevantne sfere života: folozofija, »kultura«, te proboji senzualnih težnji za puni­ nom života — življenog, neodgođenog i neukroćenog (hedo­ nistička etika i isticanje reperkusija koje izaziva potiskiva­ nje nagonske sfere, kako je to pokazao S. Freud). Kritička svijest spram opstojećeg sadržana je u filo­ zofijskom pojmu biti (Wesen). Izvorna dinamika iz koje izrasta filozofija, povijesni ciljevi implicirani u kritičkom suprotstavljanju realitetu, ispostavljanje bitnog za razliku od kontingentnog — sve to biva tokom predaje prikri to ta­ ko što pojmovi biti postaju formalnoopći pojmovi struktu­ ra. Za kritičko-etičku motiviranost općeg kao bitnog spram pukog empirijskog pojedinačnog, slučajnog, primjerna je Platonova filozofija. Razlučivanje općeg bitka od mnoštva istovrsnog ujedno je i razlučivanje istinskog od neistinskog, onog što može i treba biti od pukog opstojećeg. »Temeljni smisao Ideje je u άχαθ·6ν u tome što je tako kako prema svojoj vlastitoj mjeri može biti i k tom άχαλθ·όν se biće kreće« (B. des W. str. 3). Po svojoj navlastitosti čov­ jek je umno biće. Platon i Aristotel uviđali su da je navlastitost čovjeka neostvariva za one koji svoj život provode u mukotrpnom radu. Sankcioniranjem položaja robova i sta­ leža koji svoj život provode zbrinjavajući potrebe za održa­ nje vitalne egzistencije unaprijed je odsječena mogućnost ozbiljenja ljudske biti za sve ljude; ono je koncesija danom realitetu. Pa ipak, bit čovjeka ispostavljena je kao ono što po navlastitoj »mjeri« vrste treba biti — po njoj je odmje­ rena autentičnost svakog čovjeka kao čovjeka. » . . . čovjek je u posjedu određenih sposobnosti i moći koje bi ga ospobile da vodi ,dobar život', tj. život koji je što je više mogu­ će slobodan od mukotrpna rada, zavisnosti i nakaznosti. Po­ stići takav život znači postići .najbolji život': živjeti u skla­ du s biti ljudske prirode«. (Čovjek jedne dimenzije, V pog­ lavlje.) Tako je pojam biti bremenit tensijom fakticiteta i njegove negacije s obzirom na e n o što on po smislu treba biti.

250

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

No, filozofija apelira na ljudski um, a čovjek može participirati na umstvenom neovisno ο slučajnim, za svoju umsku bit nekonstitutivnim prilikama života. Tako je, npr., u Kanta, položaj sluge ili gospodara nebitna oznaka čovje­ ka koja označava njegove slučajne i vanjske prilike. (Usp. B. des W. str. 32.) U Hegela, umskom transcendencijom, ono što izgleda slučajno, nebitno, ne ostaje statično po strani, nego je karika u procesu u kome je ukinut neposredni bi­ tak ispoljenjem svoje biti. Sluga i gospodar su explicite uk­ ljučeni u tu dijalektiku — čak su i posebno apostrofirani — očituju impulse Hegelove filozofije, primljene iz zbilje vre­ mena, kad se ona trudi da uspostavi apsolutno znanje kao jedinstvo subjekta i objekta (Usp. Um i revolucija, str 113. i dalje). No, refleksija, u kojoj je neposrednost ukinuta i us­ postavljena kao posredovana, određenje je bitka samog, na­ ime bitka kao biti. »Nije čovjek onaj koji se sjeća biti, koji zahvaća suprotstavljeno mu biće, dokida njegovu lošu nepo­ srednost i iz spoznaje biti postavlja novo; naprotiv, sve se to u Hegela događa u samom umnom bitku, a čovjek uče­ stvuje u tom procesu samo kao spoznajni subjekt — ukoli­ ko je i sam umni bitak.« (B. des W., str. 22.) Medij filozo­ fije kao filozofije je transcendiranje fakticiteta umskom spoznajom, a ne promjena same stvarnosti. Filozofija živi u otuđenju i od otuđenja — da nema podvojenosti esenci­ je i egzistencije koju ona iskazuje izgubila bi svoj raison d'être. U ime ozbiljenja umskog, a u razlici spram filozofijske tradicije, Kritička teorija ne akcentuira čovjeka kao umno biće nasuprot slučajnim okolnostima života nego čov^ jeka kao »slobodnog i umnog stvaraoca (Schöpfer)« boljeg i srećnijeg života. (Usp. B. des W., str. 33.) I kultura je, posebice građanska umjetnost, čedo otu­ đenja. Ona transcendira mizeriju fakticiteta tako što u njoj žive vrijednosti koje ne surađuju na stvarnom životu dru­ štva. »Kultura je u svojim osnovnim karakteristikama ide­ alistička. Na muke izoliranog individuuma ona odgovara op­ ćom ljudskošću, na tjelesnu bijedu ljepotom duše, na vanjsko sužanjstvo — unutarnjom slobodom, na brutalan egoizam bo­ gatstvom vrline dužnosti.« (Ueber affirm. Charak. der Kultur, str. 62—63.) Tako kultura, prenoseći valere koji primarno ne

Z A T V O R E N I SVIJET RADA I

SANSE

REVOLUCIJE

251

održavaju društvenu mašineriju proizvodnog rada, niti pak ona njima rezultira, nego su joj ponajčešće suprotni, poka­ zuje da se čovjek u svojoj ljudskosti ne da reducirati na otuđeni rad. Medij kulture je čulnost. Odatle proizlazi spe­ cifičnost njezine pripadnosti otuđenju. U društvu koje vi­ talne snage čovjeka troši na rad neodrživo je punokrvno proživljavanje čulnosti usmjerene na nešto što bi bilo inkompatibilno s predominacijom tehničkog uma, pa je kul­ turi dosuđena produševljena čulnost, oplemenjivanje, inti­ ma duše. »Ne radi se ο tome da čovjek živi svoj život, nego da ga živi tako dobro kako je to moguće.« (Ibidem, str 83.) A kulturom oplemenjen život je ono najviše na što kultura poziva i što može dati. Tako kultura i transcendira fakticitet i afirmativna je spram opstojećeg. Afirmativna je zato što vanjski uvjeti, ili njihova izmjena, nisu konstitutivni za unutarnju supstanciju čovjeka koju uspostavlja i od koje živi kultura. Oplemenjivanje čovjeka i produševljenje čulno­ sti, iako prezentira drugačije vrijednosti od onih koje repro­ ducira fakticitet — zbiva se u zbilji takvoj kakva jest. »Du­ boke i fine duše mogu biti i po strani od borbe za bolju budućnost ljudi, ili na krivoj strani. Duša se zaprepašćuje pred neumitnom istinom Teorije koja pokazuje nužnost pro­ mjene bijedne forme tubitka: kako može izvanjsko preinačenje odlučiti ο navlastitoj, unutarnjoj supstanciji čovjeka!« (Ibidem, str. 76.) U hedonizmu je ispoljena težnja za neodgođenom i življenom srećom. Utoliko je hedonizam protest ne samo spram fakticiteta — odgađanja ili uopće obezvređenja užitka na osnovu postulata organizacije i rada — nego i spram ide­ alističke kulture i etike. Dok kultura (u mediju umjetno­ sti) sublimira čulnost, idealistička etika je omalovažuje — samo ono što čovjek čini bez obzira na užitak, u punoj slo­ bodi i neovisnosti ο njemu, čak i trpeći, konstituira moral­ nost persone (npr. u Kanta). No hedonizam i »amoralna po­ buna«, iako relevantni za istisnko ljudsko društvo time što su u njima sadržani proboji istinitosti punokrvno proživ­ ljenog života, ostaju unutar opstojećeg — pomiruju indivi­ dualnu sreću s općom nesrećom. Ostajanje unutar danih,

252

;

ČOVJEK J E D N E D I M E N Z I J E

statički uzetih mogućnosti direktno se dade očitati iz normi hedonizma — npr. epikurejskog tipa. Tako ni pun procvat umjetnosti (pogotovo građanskog tipa), ni zamah participiranja društva na filozofijskim isti­ nama, a ni oživotvorenje normi hedonističke etike još ne bi značili bitno drugačiji svijet: sve su to tvorevine pripadne stvarnosti danog društva — izraz su otuđenja. Njihov digni­ tet je u transcendiranju fakticiteta, pa ih revolucionarna praksa mora respektirati samo s obzirom na njihovo significiranje jedne — spram građanskog društva i njegovih za­ konitosti — drugačije dimenzije čovjeka. III Analizu suvremenog industrijskog visoko razvijenog društva poduzima Marcuse u ovoj knjizi s obzirom na stvar­ ne šanse obrata (catastrophe) postojećeg; ona je preispiti­ vanje aktualnih snaga prizivanog revolucionarnog zbivanja. Knjiga ostaje u okvirima ocrtanog stremljenja Kritičke teo­ rije društva — kako po općoj intenciji pothvata tako i po kritičkom očitavanju društvenih promjena kojima je obilje­ žen suvremeni svijet. — Puko umanjenje pauperizma, sve veće niveliranje klasnih razlika, pa ni golu činjenicu preuzi­ manja vlasti od strane radničke klase ne može Marcuse, shodno smislu revolucije kako ga je fiksirao u svojim rani­ jim radovima, smatrati već i signumom prave destrukcije društva otuđenog rada. Svi nabrojeni fenomeni, široko rasp­ rostranjeni u suvremenom društvu imaju, po Marcuseu, fun­ kciju etabliranja svijeta otuđenog rada. š t o je temeljna poluga konsolidiranja postojećeg dru­ štva unutar samog sebe kad čak i organizacijske forme, koje su trebale poslužiti revolucionarnom zbivanju (vlast radni­ čke klase), postaju funkcija tog konsolidiranja i etabliranja? To je širenje proizvodnje roba u sve sfere života putem na­ metanja krivih potreba. Krivih zato što ekstenziviranje i in­ tenziviranje postojeće industrijske proizvodnje u visoko raz­ vijenim područjima prelazi razinu do koje je ono »racional­ no«. Riječ je ovdje ο »racionalnom« u tom smislu što je pu­ tem specijalizirane proizvodnje moguće efikasno, tj. uz krat-

ZATVORENI S V I J E T RADA I Š A N S E R E V O L U C I J E

253

ko potrebno radno vrijeme, podmiriti osnovne potrebe vital­ ne egzistencije i osloboditi slobodan puni život individuuma. Radnik se počeo dobro osjećati u otuđenju: prihvaćanje kri­ vih nametnutih potreba, izraženo u prijanjanju uz trku za stalno preticanje već postignutog visokog standarda, obilja i luksuza — plaćeno je cijenom manipuliranog života. Naj­ drastičniji vid manipuliranog čovjeka je život na rubu rata — pripreme za rat, pa i gurnutost u rat. Cak ni to ne ometa glatko funkcioniranje cjeline — i ovdje je rekompenzacija očuvanje i rast društva obilja. Manipuliranje se to lakše pod­ nosi što je manje transparentno izraženo: nastupa indoktri­ nacija, koja rezultira iščezavanjem individualnosti na račun masovnog konformizma (»da se voli, mrzi, dopada i djeluje u skladu sa oglasima«). Ona je temeljan, ali manje je transparentan izraz manipuliranja jer upravo njom se, putem name­ tanja potreba, osigurava konzumacija ekstenzivirane i inten­ zivirane proizvodnje, a time i opstojeća tendencija kao rast ad infinitum. Slobodno vrijeme također je inkalkulirano u nju: ono je zanimanje za proizvode i s proizvodima kapitala faze »konzumentskog društva« ili »društva obilja«. Uslijed imanentno strukturalnih promjena društva, ra­ dnička klasa nije više negatorska snaga opstojećeg. U proce­ su automatizacije pada učešće fizičkog rada u procesu rada, što rezultira kako sve manjim fizičkim iscrpljavanjem radni­ ka tako i predominacijom tehničkog kadra — dakle, iščeza­ vanjem klasičnog tipa radnika. Na drugom polu polarizacije društva iz perspektive XIX st. — u klasi vlasnika sredstava za proizvodnju, privatni vlasnik sve više je ovisan ο tehnici planiranja pa postaje jedva odredijiva meta u mraži save­ znih i regionalnih korporacija koje preduzimaju planiranje, naučnih instituta koji se brinu ο tehničkom napretku k sve većoj automatizaciji, i si. (usp. II poglavlje knjige). Struktu­ ralne promjene unutar društva, dakle, u znaku su depolarizacije društva na dvije antagonističke klase. Nisu usamljeni slučajevi učestvovanja radnika u tijelima koja rukovode pro­ izvodnjom poduzeća, pa čak i u programima investicija (usp. II poglavlje knjige). Dani tokovi su, kao strukture instrumentalno-tehničkog odnosa i rada, sve manje providni za svi­ jest proizvođača, pa sve više poprimaju karakter prirodnih

254

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

tokova. Položaj radničke klase u razvijenim industrijskim područjima više nije podoban za probijanje postvarene svi­ jesti i prevladavanje otuđenog rada. Ove prilike domestificiranja radnika u otuđenom svi­ jetu, čak njihove angažiranosti u rastu opstojećeg, dosuđuju onim komunističkim partijama u razvijenim industrijskim društvima koje nisu izgubile utjecaj u masama, ulogu neradikalne »legalne opozicije« (usp. II poglavlje ove knjige). Opstojeći poredak socijalizma je, u biti, još uvijek i sam zbivanje otuđenog rada. Tome pogoduje izvršenje akta revolucije u industrijski nerazvijenim područjima, ili pak, u slučaju Sovjetskog Saveza, uklapanje u tehnologijsku utrku s najrazvijenijim kapitalističkim zemljama — u oštrom tem­ pu koji nameće potreba bojne spremnosti i prestiža. Tako konstelacija blokova objektivno navodi na mobilizaciju svih snaga na tehnologijski rast i odgađanje obrata postojećeg k »umjetnosti življenja«. No, identificiranje opstojećeg kur­ sa tehnokratizacije društva (koji je samo izraz zbivanja rada u njegovim razvijenim stadijima) s ciljem komunizma, čak pod uvjetom da je ukinuto privatno vlasništvo nad sredstvi­ ma za proizvodnju — idejno odvodi od prevladavanja svije­ ta otuđenog rada i stvarno doprinosi njegovu konsolidiranju. Svi oblici onog što je prije bilo negativno, rebelirajuće u sklopu društva rada, u kojima se manifestiralo, pa čak i osvještavalo otuđenje bivaju apsorbirani u apsolutnoj orga­ nizaciji društva rada i obilja kojim ta organizacija ujedno i rezultira i održava se. Marcuse to pokazuje opširno analizi­ rajući djelovanje umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu. Umjetnost je dostupna širokim slojevima: prisutni su ; i napori umjetnika da izraze odvajanje od opstojećeg, no su- vremeni čovjek se suviše domestificirao u otuđenju da bi • umjetnost još mogla utjecati na stvarno disociranje (usp. I I I I poglavlje knjige). Široka rasprostranjenost i dominantan utjecaj poziti. vizma pokazuju slabljenje »negativne dimenzije« misli, go- tovo do iščezavanja. Pozitivizam je abdikacija filozifije unu- t a r filozofije same. Suprotstavljanje zbilji trancsendiranjem i zbilje u sferi biti, koja pokazuje insuficijentnost onog što jest

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

255

spram onog što može i treba biti, pozitivizmom se obrće u konformizam time što činjeničko postaje istinsko. »Meta­ fizička dimenzija, ranije genuino polje racionalne misli, po­ staje iracionalna i neznanstvena. Na temelju svoje vlastite realizacije um odbija transcendenciju« (VIII poglavlje knji­ ge). Analiza funkcije umjetnosti i filozofije u industrijski visoko razvijenom društvu (kao i pokazano postvarenje u jeziku tog društva i pozitivističke tendencije u lingvistici) dana je iz perspektive smisla negativnog kako ga Kritička teorija vidi s obzirom na prevladavanje otuđenja. Spram fakticiteta društva rada ono negativno što se manifestiralo u filozofiji i umjetnosti nije samo sobom za Marcusea, uka­ zali smo, već i model svijeta koji prevladava to društvo. Nije to zato jer »oplemenjivanje« kao djelokrug kulture, uto­ pija i nada, »podvojenost egzistencije i esencije«, kao filozo­ fijska formula samo su komplementarni elementi zbilje tak­ ve kakva jest. Oni bi mogli biti kriteriji njezina nadilaženja samo ukoliko bi istini primjereni zbiljski život zajednice razriješio transcendentnu sferu biti. No, anuliranje te spram fakticiteta druge dimenzije, odnosno njezina beznačajna ulo­ ga, karakteristična za suvremeno društvo, nije isto što i razrješenje. Konstatacijom slabljenja i nestajanja utjecaja domene negativnog, konstatacijom jednodimenzionalnosti suvremenog svijeta, Marcuse nas suočava s problemom zat­ varanja svijeta rada u samog sebe. 6 ) Iz pokazanih komponenti zbivanja rada — apsorbiranja moći negativnog, konsolidiranja visoko razvijenog indu­ strijskog društva unutar samog sebe — te komponenti na osnovu kojih suvremeni socijalistički svijet još uvijek pri­ pada istom tom zbivanju slijede konsekvencije za programatsku orijentaciju zbiljskog prevladavanja otuđenog rada. Kako 6 ) Prigovor upućen Marcuseu da u svojoj kritici društva »pola­ zi od apstraktnog društveno-ćudorednog« koga su »idejni izvori djela romantičara« potpuno promašuje kontekst u kome Marcuse tematizira umjetnost, filozofiju etc. te analizira iščezavanje »druge dimen­ zije« u suvremenom industrijskom društvu. (Usp. I. S. Kon: »Weltan­ schauung u. .kritische Soziologie' in den U. S. A.« u Deutsche Zeit­ schrift f. Philosophie, 2, 19fiß. g.)

256

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

je tehnologijski instrumentalni odnos spram prirode, apsolut­ na organizacija društva u realiziranju tog odnosa, te zatomljivanje drugačijeg mogućeg egzistiranja u osnovi otuđenog ra­ da, a kako je nametanje krivih potreba, te u tom smislu in­ doktrinacija i manipuliranje individuumom samo izraz nje­ gova prolongiran]a, održavanje instrumentalnog odnosa kad više nije »racionalan«, — to je prevladavanje opstojećeg mo­ guće samo kao prelom s danim kursom tehnologijskog ra­ sta, kao usmjerenost k »pacifikaciji«. »Kvalitativna promje­ na bi bila prelaz u viši stupanj civilizacije ako bi tehnika bila modelirana i korištena za pacifikaciju borbe za život. U cilju jasnog indiciranja prevratničke implikacije ove for­ mulacije napominjem da bi novo usmjerenje tehničkog prog­ resa bilo obrat opstojećeg. Dakle, ne naprosto kvantitativni rast predominantnog (znanstvenog i tehnologijskog) racionaliteta, nego njegovo slamanje, transformacija, nastanak no­ ve ideje Uma u teoriji i praksi« (IX poglavlje knjige). Povijesni napredak je, ističe Marcuse, ostvarljiv pu­ tem radikalnog preloma s opstojećim instrumentalnim od­ nosom spram prirode koji konstituira svijet rada. Povijesni zaokret je u kontinuitetu s postignućima civilizacije samo utoliko što iskorištava njezina racionalna ostvarenja: tehni­ ka treba da postane »organon umjetnosti života«. Tako je za obrat pretpostavka »transcendencija unutar postojećih uvje­ ta«. Stoga životni standard u najrazvijenijim industrijskim područjima nije prikladan model razvoja jer je izraz umjet­ no stvorenih potreba i rezultira zatvaranjem opstojećeg u samo sebe, i tako — njegovom otpornošću spram povijesne transcendencije (usp. IX poglavlje knjige). Nadalje, »oslobo­ đenje inherentnih mogućnosti« (što znači: razvoj proizvod­ nih snaga na sve široj osnovi, ekstenziviranje pokorenja pri­ rode, rast zadovoljenja potreba za sve veći broj ljudi i dr.) »ne izražava više adekvatno povijesnu alternativu«, ne može više biti programatsko geslo prevladavanja građanskog dru­ štva u njegovoj biti jer su to prerogativi njegova vlastita održavanja. Uopće su, upozorava Marcuse, tradicionalni putevi i forme, sračunati na prevladavanje građanskog društva, neprimjereni totalitarnim tendencijama razvijenog industrij­ skog društva, i to, u prvom redu, zato jer gaje iluziju ο

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

257

narodnom suverenitetu: »,narod' (people), ranije ferment društvene promjene, promijenio je svoju poziciju, postao je ferment društvene kohezije. Tu je, prije nego u redistribu­ ciji bogatstva i izjednačenju klasa, nova stratifikaciona ka­ rakteristika razvijenog industrijskog društva« 7 ).

IV

;

f

Međutim, Marcuseova analiza industrijski visoko raz­ vijenog društva nije samo očitavanje biti razdoblja s pozi­ cije zadobivene u ranijim spisima i artikulirane kao Kriti­ čka teorija. Marcuse i ostaje na stajalištu Kritičke teorije i implicite ga nadilazi. Usredotočenost na »negatorsko« unu­ tar opstojećeg, konstatacija slabljenja, gotovo iščezavanja cijele te spram društvene stvarnosti druge dimenzije — i napokon, podvrgavanje pitanju (što ga inkludira radikalizacija dijagnoze) tradicionalnih puteva i sredstava revoluci­ je — sve je to, očito, na tragu Kritičke teorije. Čime je, pak, Marcuse prekoračuje? »Pacifikacija egzistencije« — u ovoj knjizi (a i u prethodnoj knjizi Eros i civilizacija) apostro­ firan put izbavljenja iz samoperpetuiranja opstojećeg u nje­ govu tehnologijskom rastu i njemu imanentnoj »manipula­ ciji« egzistencijom čovjeka — inkompatibilna je s radom u ontologijskom njegovu značenju povjesnotvornosti, kako 7 ) Utoliko su prigovori, npr. S. Malleta, Marcuseu da je uče­ stvovanje radnika u upravljanju poduzećima u razvijenim zemljama kapitalizma pogrešno ocijenio kao urastanje u postojeće ( » . . . radni­ čki pokret ne može čekati na osvajanje cjelokupne političke i eko­ nomske vlasti kako bi tek tada uspostavio organizme samoupravlja­ nja koji mu omogućavaju da u kasnijim stadijima uravnoteži i ko­ načno eliminira utjecaj tehnokracije« — Praxis, br. 2, 1965. god.) ispod idejne razine Marcuseova tematiziranja suvremenog društva. Pokret kome je do zbiljskog revolucionarnog obrata mora se orijen­ tirati — idejno i u razradi svoje taktike — u biti suvremenog svijeta i na osnovu temeljnih karakteristika njegove dane faze. U svakom drugom slučaju mu prijeti opasnost da samo kompletira opstojeće, dok samozadovoljno sabire varljive poene. Marcuse apostrofira: »Sve dok su radnici afirmativna snaga i podupirači sistema dominacije, nje­ ga neće izmijeniti, sami po sebi, ni djelomična nacionalizacija, ni pro­ šireno učešće radnika u rukovođenju i profitu« (II poglavlje knjige).

258

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

mu Marcuse, vidjeli smo, u svojim ranim radovima pridaje značenje. Jer, rad kao sama subjektnost čovjeka, kao ospoljenje bitnih čovjekovih snaga jest »sačinjanje«, »mijenja­ nje«, »dalje-vođenje« — »pro-izvođenje« predmetnog svijeta, a »pacifikacija« sugerira napuštanje kako subjektnosti tako i predmetnosti rada uopće. Ovo ne navodimo tek radi pu­ kog registriranja kontinuiteta ili diskontinuiteta u Marcuseovoj misli. Mnogo više je u pitanju. Anticipirajmo: radikali­ ziranjem problema rada pozicija Kritičke teorije društva po­ staje nedostatna jer se u okvirima Marxove misli, tj. pri neproblematiziranoj biti povijesti, ne da domisliti ono što zapra­ vo njegovu misao pokreće — prevladavanje samog izvora otuđenja. Da »pacifikacija« nije pojam kojim Marcuse slučajno barata i koji se radu može kontrapolirati tek sporadično, dakle, za čitavo usmjerenje obrata nebitno, nego da terminologijski pokriva jedan sasvim drugačiji, radu suprotan od­ nos spram prirode, očito je iz VI poglavlja ove knjige. U njemu Marcuse pokazuje rad kao aspekat tehničkog odnosa spram prirode, a kao konsekvenciju tog odnosa čitav sklop građanskog društva (dakle, i otuđeni rad ako je u ovom lo­ gičkom slijedu još uopće moguće ontologijski razlučiti otu­ đeni rad od rada). Marcuse presudno utvrđuje (za razliku od većine marksista, pa i samog Marxa) da tehnika i zna­ nost nisu neutralne spram svoje upotrebe, a ni jedna s dru­ gom tek naknadno u suradnji. — Znanost je u samoj sebi tehnologijska, instrumentalna. »Formalizacija i funkcionalizacija su prije svake primjene ,čista forma' konkretne dru­ štvene prakse. Dok je znanost oslobodila prirodu od inhe­ rentnih ciljeva i zderala s materije sve kvalitete osim onih podobnih za kvantificiranje, društvo je oslobodilo ljude od .prirodne' hijerarhije lične ovisnosti i dovelo ih u međusobni odnos u skladu s kvantificiranjem kvaliteta — naime kao jedinke apstraktne radne snage proračunljive u vremenskim jedinicama.« Apstraktni rad, dakle, otuđeni rad proizlazi iz obzora posredovanja prirode tehnologijskim racionalitetom. Dominacija i manipuliranje čovjekom — njegova podređe­ nost tehnološkom aparatu nerazdvojno je vezana za domi­ naciju prirodom. Marcuse, istina, ne govori eksplicitno ο

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

259

»neotuđenom radu« niti izrijekom revidira svoje ranije pos­ tavke. No, kako smatra da je razvijeni oblik rada (suvreme­ no visoko razvijeno industrijsko društvo, manipuliranje itd.) rezultat jednog ishodišnog načina »razumijevanja prirode«, ne može otuđenom radu suprotstaviti, kao ranije, proizvod­ nju kao povijesnotvorno posredovanje prirode. Pojam »proiz­ vodnje« ne može više razgraničiti od novovjekovnog »aktivizma« — od usmjerenosti na dominaciju prirodom. Drugim ri­ ječima: svaki rad, čak i onaj koji je ranije pozitivno ozna­ čio kao »proizvodnja«, sad je za njega otuđenje. Indirektno redefiniranje ranijeg stava ilustrira i navedena formulacija, direktivnog značenja, iz zaključnog poglavlja, da »osbolođenje inherentnih mogućnosti ne izražava više povijesnu alter­ nativu«. Na izbavljenje od otuđenog rada obratom u biti ra­ da samog upućeje i često naglašavanje — tokom cijele knji­ ge — da je pretpostavka slobode destruiranje ideje uma kao moći. Shodno stanovištu da društveni sklop proizlazi iz logosa, filozofija u ovoj knjizi nije preispitivana samo kao fe­ nomen društva — ono rebelirajuće negativno unutar njega — nego je ona interpretacijski zastupljena i kao komponen­ ta artikuliranja »određenog načina razumijevanja i organi­ ziranja« prirode. Tako, npr., Marcuse ističe pripadnost Descartesove filozofije strukturiranju svijeta po modelu Galilej­ ske znanosti. (Descartesov dualizam uključuje svoju negaci­ ju — res cogitans je srodna res-extensa — tj. priroda je sazdana prema subjektu, a subjekt se odnosi prema svome svijetu mjerenjima i opažanjima podobnim kvantificiranju 8 ). Nije samo Descartesova filozofija dovedena u vezu s destruktivno-konstruktivnim odnosom spram prirode. Svi­ jet rada i dominacije ima svoje daleko idejno-historijsko is8 ) Kad je u Marcuseovim ranijim radovima analiza fenomena fi­ lozofije bila poduzeta isključivo iz perspektive imanentnih suprotnosti, društva, koje se u filozofiji reflektiraju tako da je ona residuum hum a n u m a , slobode etc. — u prvom planu su, u interpretaciji, npr. Descartesove filozofije bili drugi aspekti: »Individuumu kome je do naj­ veće mogućne istinitosti i sigurnosti građanske prakse ostaje, zapra­ vo, samo sloboda mišljenja kao korelat njegove faktične neslobode* (usp. B. des W. str. fi—8).

260

ČOVJEK JEDNE DIMENZIJE

hodište u formuliranju općeg kao istinskog nasuprot empi­ rijskom kontingentnom. Znanje prvih uzroka je, kao znanje ο općem, najefikasnije i najizvjesnije jer raspolaganje uzro­ cima znači raspolaganje učincima njihova djelovanja. Tako izvore treba potražiti još u Aristotela i dalje u prošlosti. Odatle je u logosu dominacije kontinuitet zapadnjačke misli. Instruktivno je i određenje koje je Marcuse dao »po­ vijesnom projektu« — u ovoj knjizi jednom od centralnih pojmova s obzirom na problematiku povijesti. »Povijesna praksa rezultira iz određenog izbora, posezanja za jednim od različitih načina razumijevanja, organiziranja i transfor­ miranja realiteta. Primarni izbor određuje opseg mogućno­ sti na taj način otvorenih i isključuje alternativne mogu­ ćnosti inkompatibilne s njim« (VIII poglavlje). I iz ovog određenja proizlazi da rad nije više Marcuseu, nasuprot ra­ nijoj njegovoj orijentaciji, kategorija povijesnosti — jer tehničko-instrumentalni odnos, dakle i rad jest »projekat u rea­ lizaciji«. »Opseg mogućnosti« se pokazuje, s jedne strane, u nadvladanom hostilitetu prirode, a, s druge, u dominaciji, represiji i spekulativnom i utopističkom karakteru negativ­ nog mišljenja. Projekt koji transcendira opstojeći projekt treba da ovog pogodi u njegovim bazičnim tendencijama, kaže Marcuse. — Otud »pacifikacija« nasuprot »dominaciji« nad prirodom i čovjekom — dakle nasuprot radu. Citirano određenje povijesnog projekta navodi još na jedan zaklju­ čak. Ono implicite sadrži korekciju i onih Marcuseovih pos­ tavki iz ranije faze po kojima se povijest zbiva iz biti čov­ jeka — iz njegove usmjerenosti na ostvarenje boljeg i srećnijeg života, usmjerenosti u kojoj se sabiru sve povijesne borbe, ali i svi religijski i etički ideali (usp. B. des W., str. 23, 32, 33). Marcuseovo određenje »povijesnog projekta« kao ishodnišnog odnosa čovjeka spram realiteta — dakle, odno­ sa u kojem se zapravo otvara smisao bitka (»način razumi­ jevanja, organiziranja«), pretpostavlja misao »svjetovanja« svijeta, porijekla njegove artikulacije, »osvjetljenja« stvari iz primarnog odnosa koji ih čini onim što jesu i da jesu

ZVTVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

261 9)

— očituje bliskost, i to nesumnjivu, misli M. Heideggera. Značenje »povijesnog projekta« u Marcusea podrazumijeva da bivstvovanje svijeta kao povijesnog nije jednoobrazan tok: obzor u kome se otvara smisao bića svagda je već sadr­ žan u određenosti svijeta, no samo je jedan od mogućih »na­ čina« konstitucije svijeta10»). Odatle slijedi da Marcuse ne 9) Bliskost Heideggerovoj misli je, po našem mišljenju, u impli­ citnoj svjetovnoj povijesti bitka koju n a m kao, na žalost, nereflektiranu Marcuseovu supoziciju sugeriraju sve one navedene temeljne postakve s obzirom na povijesno zbivanje svijeta, koje ne bi uopće mogle naći mjesta u Kritičkoj teoriji kao orijentaciji (tehnički odnos spram prirode k a o ishodište r a d a ; pretpostavka prevladavanja r a d a je bitno drugačiji odnos spram svega što jest — pacifikacija; filozofija prom a t a r a n a iz aspekta njezina sudjelovanja u konstituciji opstojećeg svijeta). Kad Heidegger izričito govori ο novovjekovnoj tehnici (neke od tih tekstova spominje Marcuse samo usputno, u VI poglavlju), to je uvijek u okviru centralne tematike njegove misli: povjesnosti bitka i zaborava bitka. Određenja tehnike pogađaju novovjekovnu konstela­ ciju uvijek istog, no ne jednakog uvjeta svjetovanja svijeta — da u »svjetlu bitka već stoji svako polaženje od bića i povratak njemu«. (Piatons Lehre von der Wahrheit, Mit einem Brief ueber den Humani­ smus«, F r a n c k e Verlag, Bern, str. 76). Određenja tehnike, k a o npr.: »Tehnika nije puko sredstvo. Tehnika je jedan način razotkrivanja.« Ili: »Nije novovjekovna tehnika eksperimentalna zato što postavlja a p a r a t u r u za ispitivanje prirode, nego o b r n u t o : eksperimenat je ude­ šen zato što je fizika, već kao čista teorija, postav prirode u tome da se ona predstavi kao unaprijed proračunljiv odnos energija, naime, eksperimenat je udešen za ispitivanje da li se priroda javlja u tom postavu i kako se javlja.« (»Die Frage nach der T e c h n i k ' u »Vortraege u. Aufsaetze«, Neske, 1954. g., str. 20, 29.) Misao M. Heideggera zadu­ žuje Marcusea svojim određenjima tehnike koja proizlaze iz refleksije ο bitku suvremenog svijeta i povjesnosti bitka; Heideggerova misao nije prisutna u ovoj knjizi samo kao uvid u jedno od obilježja suvre­ menog svijeta! 9a ) U vrijeme revizije teksta prijevoda knjige i teksta Pogovora p o z n a t o n a m je da se u »Der Spiegel« od 12. j u n a 1967, u povodu Marcuseova eseja »Repressive Toleranz«, izd. Suhrkamp, 1967, g., kao i ve­ likog odjeka Marcuseovih radova među zapadno-njemačkim studenti­ ma (Marcuse = »studentski prorok«) navodi Marcuseov stav ο nje­ govom učitelju: »Heidegger je jedini koji misli« (str. 104). 10) Utoliko je u pojmu »projekat«, k a k o mu Marcuse pridaje značenje, više razlike negoli bliskosti s filozofijom J. P. Sartrea. Za­ čudno je da Marcuse uopće dopušta asociranje svoje misli sa Sartreovom (elemenat »slobode« i »odgovornosti« u pojmu »projekt«. — Vidi

264

ČOVJEK

JEDNE DIMENZIJE

Obje se nadaju i u vlastitoj Marcuseovoj, iz njegovog ranog perioda, interpretaciji ranih Marxovih radova, u kratkim ob­ risima već prikazanoj. Nadaju se baš zato što je to jedna od najboljih i samoj Marxovoj misli najadekvatnijih inter­ pretacija. Vlastiti Marcuseov misaoni razvoj instruktivno nas upućuje na potrebu kritičkog promišljanja Marxove misli, bilo u vidu nanovo poduzete intrepetacije Marxa bilo u ne­ koj drugoj formi koja bi strože poštovala povijesno mišlje­ nje. S obzirom na dosadašnji opus, tri su, po našem miš­ ljenju, razvojne etape u Marcuseovoj misli. Prva obuhvaća njegove radove prije formuliranja Kritičke teorije i radova u okviru njezina programa u »Zeitschrift f. Sozialforschung«. U njoj je središnje djelo »Hegels Ontologie«. Ona se u cjeli­ ni dade rezimirati kao domišljanje biti povijesne prakse proizašlo iz nastojanja da se osmisli revolucija i uputi na radikalnost povjesnotvornosti, te vice-versa: da se misao po­ vijesno revolucionarno konkretno angažira. Otud impuls: od Heideggera k Marxu, no istovremeno i legitimnost uzimanja u obzir Heideggerove misli. (Usp. Beitraege zu einer Phaenomenologie des Historischen Materialismus, u Philosophische Hefte, 1928. god.) U Hegels Ontologie Marcuse je pokušao pokazati da je već Hegelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti. To argumentira ispostavljanjem apsoluta kao pro-izvodnog života. U ovoj temeljnoj tezi da je povijest po pro-izvodnji (a ne obrnuto pro-izvodnja po povijesti), sabire se doseg Marcuseove misli tog razdoblja. U skladu s tim je to da je za Marcusea neproblematičan pojam rada u Mar­ xa, kao i to da apsolutum Hegelove filozofije u njegovu va­ ženju prolongira preko granica građanskog društva 1 3 ). U toj 13 ) Radi razjašnjenja ove ocjene rezimirati ćemo u k r a t k o te­ meljna Marcuseova interpretacijska uporišta u Hegels Ontologie. Samosvijest, medij apsolutnog znanja Hegelove filozofije, i pri­ kriva i iskazuje svjesnu p r o i z v o d n j u kao temeljan uvjet bivanja svih bića. Prikriva utoliko što apsolutno znanje, u mediju duha kao zbilj­ ske svijesti, nema kamo preći, može još samo sve ispostavljati u od­ nosu spram svoje istine: jedinstva subjekta i objekta; — ne prelazi od spoznavajuće i djelatne svijesti k objektu k a o novo ozbiljenje, nego

ZATVORENI SVIJET RAĐA I ŠANSE REVOLUCIJE

265

se tezi reflektira, nadalje, i utjecaj Heideggerove misli prve faze, niveau »Sein und Zeit«-a, tj. kako se prezentirala svojom transcendentalnom analitikom tubitka i temporalnom ekspli­ kacijom njegova bitka — dakle prije radikaliziranja pitanja istine bitka u dimenziji povijesti. je sačinjanje istine same ο onom što je zbilja. Duhu su, koji zna apsolutno, stalno prezentne ujedno sadašnjost, prošlost i budućnost kao njegova vlastita zbilja i istina — apsolutna ideja je atemporalna, vječna je i zato apsolutna sadašnjost. No, apsolutno znanje je osvi­ ješteno posredovanje subjekta i objekta koje je zbilja samog zbiva­ nja priredila — ono se uvijek već zbiva pa je pretpostavka apsolutnog znanja svjesno odnošenje života (čovjeka) spram predmetnog mu svi­ jeta. Život je svijest n a s p r a m svijetu u zadanosti pro-izvođenja, a duh je istinita samosvijest i zato mu je predmet identitet subjekta i objekta — svijest kao svijet. Slijedeće su implikacije pojma života inherentnog filozofaji apso­ lutnog znanja, na osnovu kojih Marcuse smatra da je već He­ gelova filozofija utemeljenje teorije povjesnosti: 1) odnos čovjeka spram predmetnog svijeta, kojim je proizvođenje, osmišljenje, etc., prirode; 2) odnos čovjeka spram samog sebe zahvatanjem i ozbiljenjem svojih navlastitih mogućnosti. Ovaj prvi aspekat je sadržan u Hegelovoj ontologici, koja utemeljuje objektnost objekta u razotkrivanju njegove biti iz bitka ο sebi putem razlikovanja spram drugog i sintetičkog obje­ dinjavanja određenja sviješću. Zahvatanje navlastitih mogućnosti čov­ jeka, kao konstituens života zajednice, sadržano je u Hegelovoj filo­ zofiji u osnovi odnosa apsolutnog i objektivnog duha. Prije Kojèvea, i u mnogo strože izvedenoj interpretaciji, Marcuse je pokazao da je pro-izvodnja (rad) osnova Hegelove ontologije. H e g e l o v a o n t o - l o g i k a , m e đ u t i m , n e u t e m e l j u j e i uopće n e sadr­ ži mogućnost različito artikuliranih svjetova. Naprotiv: a p s o l u t i z i r a j e d a n , d o m i n a n t n o novovje­ kovni odnos čovjeka spram prirode — odnos rada (iazgrađivanje u sebe zatvorenog bitka ο sebi, posredovanje s drugim kao konstituens njegova pojma). To ostaje izvan Marcuseove refleksije. Ontologija rada mu je do­ statno utemeljenje povjesnosti zato što nekritički prihvaća Marxov nep-i roblematizirani pojam r a d a samog — slijedi Marxa u pretpostavci da se razvijeni, specijalizirani, posredovani rad dade prevladati jed­ nostavnim. Analogno prihvaća od Heideggera više transcendentalno esencijalni niveau problematike nego povijesno pitanje ο istini bitka, koje već djeluje na tom niveau. Odlučujuće je u svemu da mu se zadatak povijesnog mišljenja postavljen i Marxom i Heideggerom uopće može postaviti, na žalost, samo kao mišljenje (ontologija, etc.) o po­ vijesti.

266

ČOVJEK J E D N E DIMENZIJE

Kritička teorija je, kako smo već napomenuli, logična posljedica ove prve etape utoliko što se, s jedne strane, pret­ hodnim interpretacijskim osiguravanjem Marxove konkretno povijesno angažirane misli s obzirom na smisao povijesti — povijesno mišljenje činilo kao nešto što u njegovoj povijesnosti ne treba više tematizirati, a, s druge strane, utoliko što je sam taj smisao bio sagledan unutar povijesno već ar1 tikuliranog. (Otud preusmjerenje danog ukazivanjem na ono što u njemu rebelira, a očitovanje je humanuma kao temelj­ na misaona okosnica Kritičke teorije.) Napuštanje ontologijske razine mišljenja, pak, iako smisleno nadovezuje na pret­ hodnu ontologijski utemeljenu poziciju — očituje prelom i razgraničava prvu etapu od druge. Posljednja etapa Marcuseove misli je u znaku reper­ kusija prerano napuštenog, nedovoljno promišljenog osigu­ ravanja svjetovno-povijesnih pretpostavki (što je valjalo uči­ niti u I etapi) te u isključivom usredotočenju na konkretni tretman (što je učinio u II etapi). Posljednja etapa Marcu­ seove misli — izražena počev od prvog izdanja »Eros i civi­ lizacija«, 1955. god., naovamo — sadržava, pak, uvid da je pretpostavka obrata »nova ideja uma«, da je tehnologijska zbilja i moć proizvoda rada nad čovjekom — u biti realiza­ cija subjekta u objektu (usp. Predgovor od 1960. god. za . »Um i revolucija«). Novu ideju uma je nagovijestio u poeti1 čko-kontemplativnom odnosu spram prirode u »Eros i civili­ zacija« tematizirajući metapsihologiju S. Freuda. Međutim, ovom implicitnom redefiniranju prvotne pozicije nedostaje spomenuto produbljenije utemeljenje. Raspravljajući ο metapsihologiji S. Freuda, Marcuse kriterij nerepresivne civi­ lizacije iskazuje u jedinstvu Erosa i Thanatosa. No, ovaj kri­ terij, s obzirom na nagonsku sferu, samo koincidira s poetsko-kontemplativnim odnosom, a nije bezuvjetno istovetan s njime. Zato istosmjernost Erosa i Thanatosa može biti samo aspekat nove ideje uma, a ne njezino utemeljenje 14 ). »Pacifikacija« kao telos povijesno novoga ostaje pomalo u clair 14 ) Ο tome usporedi naš članak: »Može li se Freuđovom me· tapsihologijom utemeljiti povijesnu budućnost?«, Naše teme, 6, 1966. god.

ZATVORENI SVIJET RADA I ŠANSE REVOLUCIJE

267

obscure-u i u »Čovjek jedne dimenzije«. Kad bi bili dovede­ ni u izvorniju vezu s temeljitije promišljenom povijesnošću — pojmovi »pacifikacija« i »igra« bi, pretpostavljamo, popri­ mili puniju i odlučniju dimenziju negoli je ova predominantna u dosadašnjoj Marcuseovoj interpretaciji, po kojoj paci­ fikacija ima značenje iskonske, ali zatomljene težnje huma­ numa (Eros i civilizacija) ili naprosto značenje suprotstav­ ljanja aktivizmu tehnologijskog odnosa spram prirode (Čov jek jedne dimenzije). No, Marcuseovi proboji iz svijeta rada takvi su kakvi jesu. Na osnovi njih, te po pokazivanju akutnosti problema zatvaranja svijeta rada u samog sebe, knjiga koja je pred nama jedno je od najznačajnijih marksističkih djela, a u ok­ viru suvremene misli pri/