Marija Bursać - Životni put i revolucionarno delo [PDF]

Zitiervorschau

Biblioteka LEGENDE dobitnik je Povelje »4. jul« — najvećeg društvenog priznanja za doprinos u gajenju tradicija narodnooslobodihčkog rata naroda i narodnosti Jugoslavije.

Izdavač

NIRO »Dečje novine« Gornji Milanovac Za izdavača

Miroslav Petrović generalni direktor Recenzent

Nikola Kotle Odgovorni urednik

Radmilo Lale Mandić Uređivački odbor

Mirko Vujačić Radmilo Lale Mandić Ivo Matović (urednik) Dragan Marjanović Lektor

Zora Maksimović Korektor

Dobrila Petrović Grafički dizajn

Rade Rančić Tehnički urednik

Mirjana Avramović Štampa

»Nikola Nikolić«, Kragujevac Štampanje u tiražu od 3.000 primeraka završeno avgusta 1978. godine

BOZO MAJSTOROVIĆ

Marija Bursać ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DELO

BIBLIOTEKA »LEGENDE« VIII KOLO NARODNI HEROJI JUGOSLAVIJE

PRVA ŽENA NARODNI HEROJ 0 tebi pjevam, Marijo s Kamenice, djevojko-ratniče iz bataljona, što si pod titovku svila pletenice 1 srcem krenula protvu betona. B. Copić: MARIJA NA PRKOSIMA

U sačuvanom dokumentu kojim je štab Pe­ tog udarnog korpusa NOVJ, oktobra 1943. godi­ ne, predložio Vrhovnom štabu da se Marija Bursać proglasi za narodnog heroja Jugoslavije, sem ostalog piše: »DRUGARICA MARIJA BUSAĆ, kao bombaš, jurišajući na rovove, razoružala je četiri Nijem­ ca i tom prilikom je, iako teško ranjena, iznijela i četiri puške. Prenešena u bolnicu, podlegla je ranama — sa pjesmom na usnama...« Na kraju tog dokumenta, kojeg su potpisali komandant Slavko Rodić i politički komesar Veljo Stojnić, naglašava se da je smrt Marije Bursać »težak gubitak, ali je ostala ponos svih boraca Desete krajiške brigade i naroda drvarsk doline«. Zbog toga je, u ime korpusa i na­ roda, predloženo da joj se, posmrtno, dodijeli

najveće ratno priznanje — Orden narodnog he­ roja Jugoslavije, odlikovanje koje je dodijeljeno 91 Jugoslovenki. Prva je za narodnog heroja pro glašena Marija Bursać, a posljednja Mika Bos­ nie, obje rodom iz revolucionarnog i ustaničkog grada-heroja Drvara. Komesar konpusa Velimir Stojnić Veljo, se­ oski učitelj na Kamenici i organizator prve partijske ćelije u drvarskom kraju (takođe u Kamenici),, u »Prosvetnom pregledu« je, novem­ bra 1973. godine, sačuvao od zaborava neke po­ jedinosti o proglašenju Marije Bursać za prvu partizanku narodnog heroja Jugoslavije: »U prvoj polovini oktobra 1943. godine bio sam u Jajcu, na referisanju kod druga Tita. Tom prilikom trebalo je da ga izvijestim i o ishodu bitke na Prkosima. Naime, Deseia krajiška bri­ gada je, po zadatku štaba korpusa, trebalo da li­ kvidira niz neprijateljskih uporišta na Prkosi­ ma, između Vrtoča i Kulen-Vakufa. Međutim, kako su na Prkosima bile jake neprijateljske snage, Deseta brigada se upustila u neravnu ro­ vovsku borbu u kojoj je pretrpjela teške gubit­ ke, naročito prilikom povlačenja. U toj borbi je ranjena i borac Marija Bursać. Marija je hit­ no prenijeta u bolnicu u Vidovo Selo, gdje je ubrzo podlegla ranama. Umrla je pjevajući bor­ bene pjesme. Po odluci Oblasnog komiteta KPJ za Bosan­ sku krajinu i štaba V bosanskog sorpusa, ja sam lično bio dužan da predložim drugu Titu da Vrhovni štab NOV Jugoslavije odlikuje Ma­ riju Bursać Ordenom narodnog heroja. Drug Ti­ to se odmah složio sa tim predlogom i Manja Bursać je 15. oktobra 1943. godine proglašena za narodnog heroja. Istovremeno, drug Tito nam je zamjerio na načinu na koji je izvedena operacija na Prkosi­ ma. On je prosto bio ogorčen kada je slusao ka­ ko su se borci Desete brigade tukli sa nadmoć­ nijim neprijateljem, prsa u prsa. ^ 'Bitka na Prkosima’ — rekao je Tito je­ ste primjer kako se ne smije ratovati. Po bro­ ju i veličini žrtava ona je, i pored sve hrabrosti koju su pokazali borci Desete bngade, ravna POraTito je zahtijevao da iz tog slučaja izvuče­ mo pouku i da više ne dozvolimo da se nešto slično ponovi. Bio je veoma kategoričan u j ocjeni«.

U Biltenu Vrhovnog štaba, broj 33 iz ok­ tobra 1943. godine, objavljena je odluka, potpi­ sana od Vrhovnog komandanta, o dodijeli nazi­ va narodnog heroja »drugarici M a r i j i B u rs a ć, borcu-bombašu III bataljona X krajiške brigade. Drugarica Marija Bursać je primjer ju­ naštva u svim borbama i na kraju je dala svoj život za slobodu svoga naroda — jurišajući na rovove neprijatelja kod s. Prkosa.« Ubrzo poslije Marijine herojske smrti, borac i pjesnik Branko ćopić je ispjevao pjesmu »Ma­ rija na Prkosima«. To je pjesniku ostalo u ži­ vom sjećanju: — Poslije bitke na Prkosima dobio sam, u jesen 1943. godine, zadatak, danas se više ne sjećam tačno od koga, da prikupim sve potreb­ ne podatke o Mariji Bursać. Buo je već riješe­ no da Marija Bursać bude proglašena za narod­ nog heroja i da se na taj način — ne samo toj hrabroj djevojci, već i čitavoj krajiškoj omla­ dini, posebno omladini ustaničkog i junačkog Drvara, a onda još i osobito ženskoj omiadini — i čitavom narodu drvarske doline koji se tako herojski pokazao... oda zasluženo priznan je. A u liku Marije Bursać je prosto oličena omladina Drvara, čitava naša krajiška omladina... Pa, kad sam prikupio podatke o Mariji Bur­ sać i poslao ih Vrhovnom štabu ili Centralnom komitetu KPJ, danas ne znam tačno kuda je to upućeno, ja sam bio, svim tim što sam saznao, veoma dirnut. I, inspirisan tim herojstvom par­ tizanke Marije Bursać, napisao sam zatim pjes­ mu »Marija na Prkosima«. 0 snazi istinske pjesničke inspiracije svje­ doče i ovi stihovi: Posljednje svitanje gledaju joj oči 1 zadnja pjesma iz srca se toči. Zapjeva o svome prvom Ilinj-danu kada je sveto breme ponijela, poklonila mu mladost k’o draganu. Marija Bursać je ne samo zbog herojskog podviga bombaša na Prkosima i pjesme s ko­ jom je umrla, već, i prije svega, kao oličenje jedne generacije, jedne mladosti koja je sve od sebe davala za borbu i u borbi — ušla u narod­ nu pjesmu i predanje, u zvaničnu istoriju narodnooslobodilačkog rata našeg naroda, u buk-

vare za đake prvake, u stvaralaštvo pjesnika re­ volucije. To je, uz zvanje narodnog heroja Jugo­ slavije, najljepše i najveće priznanje koje je­ dan junak iz naroda može zadobiti, najdublji i najčasniji trag koji iza sebe borac za slobodu i pravdü može ostaviti, do čega se u Marijinom zavičaju izuzetno drži. I ovo kazivanje o toj pr­ kosnoj heroj ini sa Prkosa, satkano od prisjeća­ nja desetina njenih saboraca, o tome treba da posvjedoči. Kamenica — to su zaseoci, s kućama bez reda razbacanim po kamenitoj planinskoj viso­ ravni s južne strane i poviše Drvara. Ona je i dobila ime po tome što oko 80 odsto njene po­ vršine pokriva kamen — ljuti kras pa se i je­ dan predio u Danjoj Kamenici zove Kras. Preo­ stalih 20 odsto zemlje čine kraška poljica pod livadama, ili vrtače u kojima su posne oranice. Nieni zaseoci se nalaze na 5 do 10 km jugoza­ padno od Drvara, a njenom jugoistočnom stra­ nom prolazi stara cesta Drvar — Bosansko Gra­ hovo i dalje, prema Dalmaciji i moru. Sjevernom kameničkam hrinom krivuda uskotračna pruga koja je prilikom gradnje još vi­ še izrazila taj silni kamen i krš. Podno same Kamenice nalazi se Bastaška greda, čija je sti8 jena vertikalno zasječena i čini klisuru duboku 400 metara; u podnožju te stijene izvire jako vrelo rječice Bastašice. Samo dvadesetak meta­ ra nizvodno, na lijevoj obali Bastašice, u stije­ ni, nalazi se omanja pećina u kojoj je drug Tito radio i stanovao za vrijeme svog boravka u Dr­ varu, u proljeće 1944. godine. Godine 1878, kada je došlo do sloma posljed­ nje bosanske bune na Crnim Potocima, i na mjestu gdje je kasnije izrasla Kamenica, bile su samo četiri ku,će. Šezdesetak godina kasnije, 1940. godine, na Kamenici će biti 180 ognjišta sa oko 600 stanovnika. Ipak, ni tada Kamenica »kao selo nije postojala«, već je, kako zapisuje Savo Pužić, »pripadala okolnim selima: Trninić-Brijegu, Drvar-Selu, Gornjem i Donjem Vrtoču i Bastasima.« Kako se od škrte kameničke zemlje nije moglo prehranjivati toliko življa, to je, pored od­ laska u pečalbu (najčešće u berbu kukuruza u Vojvodini), oko 250 Kameničana radilo u drvar­ skoj industriji. Bili su to, uglavnom, mlađi muš­ karci, dok žene i djevojke nisu radile u gradu

pošto je to smatrano nekom vrstom sramote, a istini za volju teško se i zapošljavala ženska radna snaga. U jednoj od kameničkih kuća zemljoradnik i radnik Nikola-Nidžo i domaćica Jovanka-Joka Bursać izrodili su i podigli šestoro djece, od ko­ jih je Marija prva došla na svijet.

BURSACI SA KAMENICE Rođeni na Kamenici, oboje 1900. godine, Jovanka i Nikola su se, na jednom od jesenjih sabora u prvoj godini slobode, 1919, zarekli jed­ no drugom, a ubrzo i pred oltar stali. I četiri decenije potom, u razgovorima od kojih se po­ šlo u stvaranju prvog cjelovitijeg zapisa o Ma­ riji, stari Nidžo se tih dana živo sjećao: — Pa, jesen je i u nas, inače, vrijeme kao stvoreno za ženidbe i udaje. A ta naša 1919. go­ dina, ta prva slobodna jesen poslije dugog i teškog prvog velikog svjetskog rata — bila je obaška godina ženidba i udadbi, mladenaca i seoskih svadbi. Ljudi su se vratili sa vojne, mo­ mci odrasli i djevojke stasale, sve srećno što je preživjelo, pa se veseli, misli o budućnosti, o sreći. Tako smo se i moja Joka, rodom iz Trikića, i ja — zagledali na zboru kod Spasovine, obe­ ćali jedno drugom, pa požurili u Drvar, pred popa. U braku će Joka i Nidžo izroditi dvije kće­ ri i četiri sina. Odmah da kažemo: petoro od njih su, kada je narodu bilo najteže, u Titovu vojsku poslali — da bi dvoje, Marija i Duško, herojski poginuli za slobodu i čast domovine. Marija je rođena 4. avgusta 1920. godine. Os­ novnu školu nije učila, ali je pred sam početak drugog svjetskog rata završila domaćičku ško­ lu krojenja i šivenja. Tada joj je i kupljena no­ va šivaća mašina marke »singer«, što je bio sim­ bol »ruva djevojačkog«, vrijednost dovoljno ve­ lika da ni najveće zakeralo ne bi moglo reći ka­ ko je, eto, Bursaćeva cura već za udaju stasala, a bez ruva je i udadbene opreme. Duško, rođen iza Marije, 1923. godine, kao prvo muško dijete je veoma obradovao svoje roditelje. U poodraslim godinama završio je os­ novnu školu, a onda se, kao samouki stolar, za-

poslio u drvarskoj industriji drveta. Čim je po­ čeo ustanak Duško je, prvi iz Bursaćeve kuće, pošao među prvoborce. Poginuo je 25. maja 1944. godine, u vrijeme njemačkog desanta na Dr­ var, zajedno sa svih sedam članova Okružnog komiteta SKOJ-a, čiji je on bio sekretar. Brane­ ći, do zadnjeg metka i daha, rodni Drvar i dru­ ga Tita — svi su herojski izginuli. Zbog toga je taj Okružni komitet SKOJ-a za Drvar i odliko­ van Ordenom narodnog heroja. Druga kćerka Bursaćevih, Milka, rođena je 1925. godine. Nije završila osnovnu školu, već ostala samouka. Odmijenila je sestru Mariju u čuvanju stoke, da bi se ona mogla posvetiti te­ žim poljskim poslovima. Kada je u Sobotovom (Zlatonjića) gaju, na Kamenici, krajem 1942. go­ dine, formirana Treća krajiška proleterska brigara, partizanska aktivistkinja Milka Bursać po­ stala je borac u jedinici već proslavljenog Kameničanina Vicka Bodrože. Dragan, drugo muško dijete Bursaćevih, ro­ đen je 1927. godine. On je pored osnovne škole završio i zanat — prvo krojački pa trgovački. Čim mu je poginuo brat Duško, i on je otišao u partizane. Vodio je analfabetski tečaj na Kame­ nici, da bi ubrzo postao omladinski i skojevski rukovodilac, a maja 1944. godine je primljen u KPJ. Vaso, peto dijete Bursaćevih, rođen je 1931. godine. Rat ga je omeo da završi osnovnu ško­ lu, ali je ubrzo poslije ustanka postao partizan­ ski kurir i pionirski rukovodilac. Milan, rođen ratne 1944, najmlađe je dijete Jovanke i Nikole Bursać, četvrto muško, što je glava porodice naglašavala, jer su se u Krajini — krvavoj haljini, uvijek posebno brojila muš­ ka djeca — puškonoše i nasljednici. Djeca su, eto, dolazila na svijet jedno za drugim, a sve oskudnije se živjelo, pa su Joka i Nidžo naporno radili i sa sto muka vezivali kraj s krajem, noseći se sa sirotinjom. O tome Nidžo kazuje: — Kada je počeo onaj prvi veliki rat, avgusta 1914 imao sam četrnaest godina. A pošto je u oca bilo malo zemlje, još kamenite i posne, a mnogo- gladnih usta, morao sam da tražim zapo­ slenje. Prvo sam radio kao radnik na uskotračnoj pruzi Drvar-Lička Kaldrma-Knm tačmje na održavanju te pruge. Zatim sam, 1917, p

u Akcionarsko društvo »Stambajz«, odnosno »Šipad«, i sve do 1935. godine radio kao polukvalifikovani zidar. Kasnije sam prešao na rad kod iste firme kao ložač na parnim kotlovima, u kotlarnici. Aprila 1936. godine dogodila se teška ne­ sreća: eksplodirao je parni kotao pod napo­ nom od 14 atmosfera. Eksplozija je bila straho­ vita. Tom prilikom su poginula četiri radnika, a više ih je teže ili lakše povrijeđeno. U toj ne­ sreći Nikola Bursać je ostao bez desnog oka. Nesreća u kotlarnici dogodila se zbog kraj­ nje nemarnosti poslodavaca. Parni kotlovi su, naime, bili veoma stari i toliko istrošeni da ih je odavno trebalo zamijeniti. Inspektori koji su vršili povremene preglede bili su dužni da za­ htijevaju da se tako stari i dotrajali kotlovi, kao i druga amortizovana postrojenja, izbace iz upo­ trebe. Međutim, oni su i tim kotlovima, podmi­ ćeni od poslodavaca, »produžavali« vijek. I ta­ ko se, eto, produžavalo sve dok nije došlo do katastrofalne eksplozije i ljudskih žrtava. O svojoj teškoj povredi Nidžo je govorio: — Rana na oku je ubrzo zaliječena, ali su posljedice ostale trajne. Tako sam se, onog zlosrećnog proljeća 1941. godine kada su ustaše isukale kamu, našao u Zagrebu, u jednoj od veli­ kih zagrebačkih bolnica. Pošao sam onamo da tražim pomoć ljekara, jer su posljedice one po­ vrede od prije pet godina bile takve da je pri­ jetila opasnost da potpuno izgubim vid i na drugo oko. Kada je počela ustaška strahovlada, ljekarl Nikolu nisu puštali iz bolnice, jer još nije bio potpuno izliječen, ali je on žurio da se što pri­ je vrati svojoj porodici. Znao je dobro da su drvarski radnici, naročito poslije generalnog štrajka 1938. godine, na zlu glasu kod nenarod­ nih režima i svi od reda sumnjivi za policiju, za kraljevsku vlast i sve one koji su bili protiv komunista i svih koji napredno misle i rade, a ustaše su od prvih dana okrenule upravo pro­ tiv njih. Stari radnik i borac je, uprkos protiv­ ljenju ljekara, napustio bolnicu i okrenuo k ju­ gu, svom slobodarskom Drvaru. Ličkom pru­ gom, preko Karlovca i Gospića, stigao je u Knin, a odande uskotračnom, pravo na Kamenicu, pa u Drvar, među drugove. Majka Joka najbolje pamti kako je bilo teš­ ko odgajati toliku djecu — sa jednom, pre-

skromnom radničkom platom. Zbog toga se mo­ ralo, kad god se moglo, istrčati u njivu, na oranje ili kopanje, da se neka korist ima i od te uboge kameničke kamenjare. Jedva su Joka i Nikola čekali kada će im djeca, muška prije svega, porasti do motike, do šumarske sjekire, do bilo kakvog zanata i dru­ gog posla. Trebalo je prehranjivati sedmoro us­ ta u tako pasivnom kraju, u siromašnoj drvar­ skoj dolini koja, valjda od kako u njoj postoji pijaca (od 1900. godine, kada su na Uncu uda­ reni temelji šumskoj industriji, pilani i celu­ lozi), spada među najskuplje krajeve u zemlji. K tome, trebalo je i djecu školovati, bar toliko da ne ostanu slijepa kod očiju. — Kada je, školske 1934/35. godine, u Kame­ nici završena zgrada osnovne škole, moj Duško je već bio prerastao za prvi razred i učenje az­ buke iz bukvara, ali ja sam svog Nikolu moli­ la pa, bogme, i zaklinjala da ga damo da završi bar četiri razreda osnovne — oživljava uspome­ nu na svoga sina-heroja partizanska majka Jo­ ka Bursać. — Prvo je pošao kod učitelja Laze Tešanovića, zatim kod našeg najboljeg i najdra­ žeg učitelja Velje Stojnića i, na kraju, kod mla­ de i lijepe učiteljice Marije Uglj evičanin. Učitelj Veljo Stojnić je na Kamenicu do­ šao s jeseni 1938. godine. Potiče iz porodice kra­ jiškog učitelja, rodom iz Podgrmeča. Bio je član KPJ još od 1936. godine. Redovno je, pored na­ stave u školi, organizovao i politički rad u selu Kamenici. Održavao je posebne školske časove sa odraslijim Kameničanima, u koje je spadao i Duško Bursać. Mladi učo Stojnić je ubrzo stekao simpati­ je seljačke i radničke omladine Kamenice, Dr­ vara i drugih mjesta. On je često navraćao u mnoge seoske domove i u svima je veoma rado priman. Tako je sve češće svraćao i u kuću Bursaćevih. Posebno je prijatelj Marijinih i Duškovih roditelja, Nikole i Joke Bursać. — Odmah sam osjetio da J e učitelj Veljo veliki političar, ali da on to vješto krije pris' jeca se Nikola Bursać. — Više sam osjetio da će on »školovati« moju djecu, a Duško se vec toliko s njim zbližio i sprijateljio da su, sto ono narod ovdje kaže, bili nerazdvojni, »kao lonac i poklopac«. Pravo da kažem, nije me mnogo ra­ dovalo to što se oni druže, jer sam se bojao i

zazirao od svake političke »veze« koja bi mogla da ugrozi moju porodicu, moju djecu i moju kuću. Taj moj strah je postajao sve veći što sam saznavao više pojedinosti o tome kako ta­ dašnje vlasti ne gledaju bogzna kako na našeg novog učitelja. Duško je zavolio svog učitelja Velju, za raz­ liku od popa s kojim je, na časovima, ubrzo do­ šao u sukob. Svakog četvrtka je, iz Bastasa, radi održa­ vanja časova iz vjeronauke, u školu na Kameni­ ci dolazio pop Novo Dclić — prisjećaju se Joka i Nikola. — Naš Duško, već poodrastao i »svjes­ tan«, nešto se od samog početka nije dopadao popu, a ni njemu pop, jer ga je ne jednom uvredljivo i pred drugovima nazivao »matori magarče«: — Priča popo priče! — omalovažavao je Duško Novino »učenje«. — Bezbožniče, istjeraću ja nečastivog iz te­ be! — prodrao se pop Delić i golemim ključevi­ ma od crkvenih vrata udario Duška posred čela. Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije

— Aaaah! — samo je prostenjao Duško Bursac i pognuo glavu, ne toliko od bola koliko zbog uvrede i da se povuče u sebe i smisli novu osve­ tu popu Novi. Na tu osvetu nije trebalo dugo čekati. Đa­ ci sja se, brzo i potajno, dogovorili da popu is­ praše. Stotine kamenica ispratilo je crnu man­ tiju strmim puteljkom prema Drvaru. I vjero­ učitelj se više nikada nije pojavio na Kamenici. — Pročuo se taj »slučaj« brzo i dalje od Ka­ menice, a svi, nekako najviše, kao kolovođu i glavnog »bezbožnika«, spominju moga Duška, — sjeća se Joka. Zabrinuta, počela je da kara sina, kad li on i njoj poče da »čita očenaš« protiv popova i nji­ hovog lažnog učenja, a sve u korist zdravog ra­ zuma, radnika... — Tako sam mislila i ja, i milo mi je što ne da na se, da što misli to i govori, ali sam se, kao svaka majka, bojala za svoju djecu, zazirući i od popa i od žandara, i od vlasti i policajaca... Ubrzo se pokazalo da se majka Joka s raz­ logom pribojavala, jer se u čitavu stvar umiješa­ la policija i žandari. — Pred sam početak rata Duško se zaposlio u Drvaru — sjeća se otac Nikola, koji mu je ku­ pio i nešto stolarskog alata. — Uštedjeli _ smo nešto i od njegove prve zarade, jer je najprije radio na nekim vojnim montažnim barakama. Počeo je kao samouki stolar... DJETINJSTVO KAMENICKE ČOBANICE Bosonogo djetinjstvo Marije Bursać ni po čemu se naročito «nije razlikovalo od djetinjstva ostale seoske djece u njenom rodnom kraju. Majka Joka živo se sjeća i, kako ona kaže, sjećaće se dok je živa, bezbroj pojedinosti ve­ zanih za njenu djecu, a ponajviše za prvenče Mariju: — Bila je radoznala i poletna. Htjela je da uči, da se školuje, a u Kamenici još nije ni bi­ lo škole, niti je u to vrijeme u našem kraju bio običaj da ženska djeca idu na škole. Više puta mi se jadala kako je, eto, ostavih slijepu kod njenih rođenih očiju. Plakala je, bogme, i kada je u Kamenici otvorena škola, u koju su pošla

njena mlađa braća — već i prerasli Duško, i ta­ man stasali Dragan, a pristizao je i najmlađi, Vaso. — Mila moja majčice, zašto li sam ja tako nesrećna?! — rekla je kada ju je majka Joka jednog prepodncva zatekla svu uplakanu iza kućerka, oslonjenu pored prozorčića te pomoćne zgradice, koja je služila kao ljetnja kuhinja. — Zašto pištiš kao guja, 'ćeri moja, i zašto bi bila tako nesrećna?! Pa, lijepa si, od kuće Bursaća, udaćeš se, imati djecu, živjeti bolje od nas — tješila ju je maika Joka, znajući na šta Marija misli i pokušavajući, baš zato, da je »za­ govori« razgovorom o veselijim pitanjima. — Mamo, svi drugi idu u školu, a ja ... To je Marija govorila, vrškom šarenog rup­ ca brišući krupne oči. — Dobro si, 'ćeri, zametnula onaj vez, trebaće ti uskoro! — pokušala je Joka, iznova i poizdalje, da skrene razgovor. Majka je Mariju od malih nogu, priprema­ jući je za život na selu, upućivala u tajne i vje­ štine ručnog rada. Njena ljubimica je za to po­ kazivala i ljubav i talenat, o čemu svjedoči i je­ dan vezeni peškir koji se danas čuva u Vojnom muzeju na Kalemegdanu, u Beogradu, među hi­ ljadama najrazličitijih predmeta, dokumenata i oružja, što sve, kao bogata zbirka i na svojevr­ stan način, govori o ljudima i događajima NOR-a. Taj eksponat, vezan za Mariju, originalan je i neobičan: neko se pametno i znalački, odmah poslije oslobođenja, sjetio da na stalnu i glav­ nu vojnoistorijsku izložbu donese i neku uspo­ menu, neki predmet ili dokumenat vezan za ži­ vot i rad prve žene narodnog heroja Jugoslavije. Tako se sada, u Vojnom muzeju, kao posebna dragocjenost, čuva i za tu ustanovu neuobičajen izložbeni predmet, peškir-ručnik od lana i pamu­ ka, kojeg je, uz pomoć svoje majke Joke, izatka­ la i svojom rukom izvezla Marija Bursać. Ona je, mladim i nevještim rukama seoske čobanice, nacrtala »crvene cvjetove«, a poviše dugih, od pamuka izvezenih kita, izvezla krupna i nahere­ na slova, tako da je s jedne strane dobila tekst »Srećni svatovi«, a s druge svoje ime — »Mara Bursać«. Igrom surove ratne sudbine, Marijin vezeni peškir nije stigao da okiti kićene svatove, niti njenog dragog đuvegiju, već vitrinu najveće riz-

nice vojnih dokumenata, oružja i ratnih trofeja naroda Jugoslavije. Marijina majka Joka i danas, među kućnim dragocjenostima i najdražim porodičnim uspo­ menama, čuva još dvije Marijine rukotvorine: torbu-šareniou (za muškarce, veliku naprtnjaču) i torbicu-kićenku (malu, za žene i djevojke). Njih je Marija, razumije se uz pomoć majke Jo­ ke, tkala i pripremala kao svoje »ruvo djevojač­ ko«, kao osnovnu potrepštinu za svaku pravu ženu i domaćicu, ali i za kićenje skorašnjih sva­ tova. — Uvijek je bila vesela, raspoložena, nasmi­ jana; uvijek orna za razgovor, šalu, pjesmu — otimaju se uzdasi i suze Marijinoj majci. — Ne bi se lako i brzo naljutila kada bi ne znam šta pogriješila, nenadno napravila neki kvar, neho­ tice nešto oštetila. Drugo bi bilo ako bi vidjela neku veliku ljudsku nepravdu, ili bi je neko oz­ biljno uvrijedio. E, onda bi, jedva primjetno skupljajući mišiće oko očiju, pocrvenjela, ali opet ne bi galamila. — Samo zao čovjek i velika uvreda mogu me ozbiljno razljutiti — govorila je Marija, ka­ ko je, stvarno, i bilo. Nasred kamenite visoravni, koju su, valjda, zbog kamena i nazvali Kamenicom, malo kao pri strani, podno planinskog predjela Bobare, šću­ ćurila se Bursaćova kuća. To je tipična krajiško-lička zidanica, dijelom nad podrumom, malo ,poduža i použa. Brvnara, sa dva mala prozora od po četiri stakla, pokrivena šimlom, sa badžom nasred kuće, ispod koje je veliko ognjiš­ te, verige i skoro uvjek pristavljen lonac ili za­ pretan kruv. Uz kuću je i kućerak, nova građevina, neš­ to kao ljetnja kuhinja, u stvari zgrada za mladence, u kojoj je i rođeno prvo Jokino i Nikolino dijete, Marija, samo nešto više od godinu dana od kako su se uzeli. Uz kuću je i ruševna kukuruzana-pletara, do nje oveći tor za ovce, malo podalje kotarina i štala za sijeno. Dvorište poravnato »samoniklim« kamenim pločama. U blatu, često presahle lokve, rokće ranjenik za posjek, a kokoši i pilići najčešće u živici ili plo­ tu skriveni od orla ili lisice. Dalje, bunar, od be­ tona slivena cisterna za pijacu vodu. To je gotovo sve, takvo je Bursaćovo stanje i imanje. To je, skoro u dlaku, prva slika kak-

vu je Marija doživjela u najranijoj mladosti i posljednja koju je iz roditeljskog doma ponijela na svoj posljednji put, na Prkose. No, i s tom slikom je, kao i s mnogo čime — bilo pa prošlo. Ona je od rata naovamo, sa­ svim izmijenjena: od kućerka u kojem je rođe­ na Marija ni traga, a ostali samo zidovi stare Bursaćeve brvnare; Simla je davno istrulila, tor i kotarine polomljeni, nigdje ništa živo oko ne­ kadašnjeg porodičnog gnijezda, a preživjeli Bursaći su daleko... Rasla je i stasala Marija, poput svih dru­ gih seoskih djevojaka na Kamenici, na Krajini. Najranije djetinjstvo provela je u igri — bez igračaka. A ako bi se šta i našlo za igru, on­ da su to bile igre i igračke seoske djece: ljesko­ va motčica — kao vreteno; nagorio proštac — kao preslica; kriv štap — kao motika; drenova grana — kao zaprežna kola; kukorjek — kao ko­ njić, itd. S time se igrala »majke-prelje«, »kopa­ nja kukuruza«, »sušenja sijena«... Od najranijeg djetinjstva, već o:l pete-šeste godine, Marija je, kao najstarije dijete u seos­ koj porodici, počela da »ide za blagom« — čuva ovce, krave, konje... Umjesto da ide u školu, Marija je, sve neg­ dje do 14. ili 15. godine, bila čobanica; preskakutala je svaki kamen na Kamenici, znala ime svakoj svojoj ovci. Poznavala je ćud svake krave, manu konja... Pjesma je bila drugo glavno »zanimanje« Ma­ rijino: baš poput ptice pjevačice, poput ševe ili slavuja, Marija je povazdan pjevala; počinjala bi još ujutru, ispred kuće, pa nastavljala sve do uveče, dok ne bi prebrojila blago i zatvorila strugu na toru. Kako nije imala od koga čuti neke prigod­ ne dječije pjesmice, to je, kako se sjeća majka Joka, sama »uvijek nešto izmišljala«. Budući da nije znala onih prvih pjesmica za djevojčice, od­ više rano je počela da pjevuši pjesme koje bi slušala od seoskih cura i momaka, često nesvjes­ na njihova smisla i poruke, recimo: Curica sam k’o u čaši cv'jeće, Koga volim uzeti me neće! O Marijinom sazrijevanju, izrastanju u dje­ vojku i udavaču, uključivanju u život sela, o promjenama i o događajima »koje samo majči2 M arija B ursać

17

18

no oko može da vidi i srce da osjeti« — najvjer­ nije i najuverljivije svjedoči upravo majka Joka: — Počela je vrlo rano da mi pomaže u svim kućnim poslovima, pa i onim najtežim. Odlazila je na pranje rublja — prvo sa mnom, a onda i sama. Najprije na veliku lokvu, a onda dalje, u Bastase, na vrelu Bastašice... Učila sam je, po tadašnjem adetu, da sve zna, da u svemu bude besprijekorna. A kako je bila i naše najstarije dijete, na njena pleća je, htjeli m;, i ona, to ili ne, padao mnogo veći teret nego što je trebalo i što je žensko dijete moglo i umjelo da ponese. Vrlo rano, već u 12. godini, išla je u polje, da kupi sijeno, a koju godinu kasnije i da ore, ko­ pa, sadijeva stogove... Kako je glava naše kuće, naš dobri Nidžo, odlazio zorom, i vraćao se o mraku s posla u Drvaru, Mariji je »padalo u dio« i da sječe i cijepa drva... Sve je Marija htjela, sve znala, um jela i sti­ zala. Podjednako je željela da, s majkom, kuva, pere, šije, tka, plete, veze; da čuva ovce i krave, ili da ih timari preko zime; da pomaže u ora­ nju, da kupi i plasti sijeno, kopa krompir; da siječe drva, dovlači ih iz šume i cijepa, kako bi majka skuvala jelo i ogrijala njenu sestru i braću... Laćala se i kosidbe, naročito da bi u okrajku nakosila svježe trave steonoj ili oteljenoj kravi. Skoro podjednako je imala volje i postiza­ la uspjeh u »ženskim« i»muškim« poslovima, bi­ lo u kući ili u polju. — Što Marija Bursaćeva očima vidi — to rukama stvori! — govorilo se po selu. I dodavalo: — Baš je kao muško — otresita i snažna! — Kad bi, rano moja ljuta, odlazila u Bobaru, da usiječe i dotjera drva, sama bi uzjašila na osamarena konja, upravila ga stazom ka pla­ nini, pa iz njedara izvadila klupko i igle pa ple­ la, pjevajući — sa sjetom govori njena majka. Čuvajući ovce i goveda, Marija je stigla da oprede, isplete ili izveze toliko mnogo i lijepo urađenih rukotvorina da su joj se svi čudili, a poneke djevojke joj, bogme, malkice i zavidjele.

SPREMLJENO RUVO DJEVOJAČKO Brzo je Marija izrastala, stasala u lijepu dievoiku za udaiu, što je majci Joki punilo sr­ ce. ispunjavalo je ponosom, čega će se kasnije često i rado sjećati: — Zor li cure Bursaćeve! — zgledale bi se i sašaptavale majke koje su imale sinove za že­ nidbu, pa došle na spasovinski sabor, na zagledanje cura i momaka. — Vidi joj samo oči; krupne li su i vedre Ii su. blago onom koga će njima milovati! — podgurkivale bi se. — Pogledaj joj lice, drugo moja, k’o u soko­ liće! — Bog da me ubne ako danas na saimu ima tako čista i okrugla obraza, tako rumenih jago­ dica! — Majka je poželjela, kako samo ima mio osmijeh! A slika je ovakva: igra kolo kraj novoizgrađene crkve na Spasovini, narod se komeša, mo­ mci zapjevaju, stariji ljudi ispijaju čaše i fla­ še, a majke zagledaju momke i djevojke, traže­ ći priliku za svoje najmilije: — Zubi joj baš ko dva niza bisera, štono u pjesmi vele! — I kose, bome, ima; kako ih je samo, be­ štija, podijelila na oko! — Ima, sele, i prsa, i stas, i noge, ma sve, sve, sve! . . . — Blago li će biti onome koga zapadne! Kad bi neko i od onih s druge strane Unca pitao čija je to cura, tako jedra, ponosita i li­ jepa, odgovorili bi mu: — Bursaćeva, s Kamenice, bog da joj sreću da i porod blagoslovi! Majka Joka je ponijela upečatljivu sliku i sa posljednjeg predratnog narodnog zbora kod crkve na Spasovini, dolje, u središtu drvarske doline, tačno na sredokraći između Kamenice i Drvara. Tu su se od davnina, bar jednom godiš­ nje, okupljali ljudi iz čitave doline gornjeg i sred­ njeg Unca — da se provesele, porazgovaraju, pritvrde stara i sklope nova prijateljstva i poznan­ stva, a bogme i da sebi izaberu snahu ili zeta.

— Marija je, tada prvi put, sada već i cura za udaju, išla na tu svetkovinu — veli Joka. — Imala je jedno 18 godina, a to je, po našim sta­ rinskim krajiškim običajima, najbolja dob dje­ vojci za udaju, dok muškarac može biti nešto i stariji. Iako je svježinom lica i nevinošću svega što se na njoj vidjelo i što je iz nje izbijalo iz­ gledala veoma mlada, znatno mladolikija nego što je imala godina — po opštem spoljašnjem utisku, od jedrine stasa do zdravog i zrelog rezonovanja, Marija je izgledala sasvim ozbiljna djevojka, »prava cura za udaju«, kako se to ov­ dje kaže za udavaču. — Odavno je bila već poznata kao »prava pjevačica«, svi su znali da nema pjesme dok je Marija prva ne povede. Hvatala se, u posljednje vrijeme, i u kolo. Onako, pred nama i među naj­ bližima. Nije u kolu nikada prednjačila kao u Djesmi. Ali, što je postajala zrelija to je sve vi­ še voljela da igra, pa ie počela i da vodi i, ka­ ko mi to kažemo, zavodi kolo. Onako, uz tamburicu-šargijicu, uz usne harmonike, svirale-diple, ier drugih instrumenata niie ni bilo. A kola su tada kod nas bile »kukonješće«, »vranjanka«... Bilo je to, najčešće, u samoj kući, ili u dvo­ rištu Bursaćevih. Obično kad se skupi seosko prelo ili sijelo, rede moba. Kuća Bursaćeva, ka­ ko je i red kad je puna cura i dječaka, bila je često sastajalište ne samo seoske omladine, već i snaša, pa i starijih ljudi. — I sama sam se začudila kad sam moju Mariju, na tom narodnom zboru kod Spasovine. mislim i posljednjem pred rat, odjednom vidiela kako igra i zavodi veliko kolo u kome ie bilo i nepoznatih, i to mnogo — kazuje Mariji­ na mati, koja je onamo stigla sa mužem Niko­ lom i odraslim sinovima, ponajmanje da »špiju­ nira« Mariju. — Kosa joj je podijeljena po sredini čela, oa joj onako kao malo pala iznad očiju, a ona se, pusta, zacrvenjela i zadihala. Čim mi uhva­ ti pogled — istrgnu se između meni nepoznatih momaka što su igrali do nje — pa pravo k meni: v — Rođena moja, majo, gledaš li me, gledaš iz prikrajka! — Maro, dijele moje, ali ti srce kuca!

— Igrala sam, kao nikada, ta vidiš da sam i okolo povela! — Vidim, vidim, ćerce, ali me nekakav stra’ hvata — da mi se ne oznojiš i ne prehladiš!. . . — Ih, majke! Znam ja zašto se ti plašiš, znam... — Moja ćerco, kako da se jadna mati ne boji za žensko dijete! — Eh, majko, majko, ja dijete; djevojka sam, vidi koliko me, ali se ne boj, ne — neću vas ja tako lako i brzo ostaviti! . .. — 'Ajde, 'ajde, dijete, proveseli se još ma­ lo, pa ćemo kući! — reče joj i isprati je, umil­ nim pogledom, do drugarica. Sunce je zašlo za Stranu i sjenka se protegla sve do Spasovine, što je bio znak da je kraj­ nje vrijeme da Kameničani polaze kućama. — Idemo mi polako, a vi još malo poigrajte pa krenite za nama — rekoše svojoj djeci Joka i Nikola i uputiše se pod Stranu, želeći da i na taj način utiču na osamostaljivanje svoje djece. Marija, Duško, Milka i Dragan su krenuli, svako sa svojim društvom, a svi u povelikom ja­ tu Kameničana, sve kršnih cura i momaka. Ta­ ko su, u priči i veselju, stigli i do kuće. U kući Bursaćevih su prije rata, pored Jo­ ke, Nikole i njihove djece, živjeli i Nikolin otac Rade (umro 1. aprila 1941) i majka Đuja (umrla aprila 1947. u Krajišniku, u Banatu), te braća Buran, Jovo i Stevan, sa svojim ženama i po­ rodom. Dosta prostrana, kuća je na sredini imala kuvariju i ognjište, a s obje strane, u pročelji­ ma, po jednu sobu. Nasuprot ulaznih vrata bi­ la su i izlazna, koja su, po običaju, pravljena i za to da bi se kroz njih moglo umaći pred neže­ ljenim gostom, ili, još prije, ispred kakve pot­ jere. Sporedna vrata vode u oveću baštu, od­ nosno voćnjak, zasađen, mahom, šljivama požegačama, pokojom trešnjom, kruškom ili jabu­ kom. Za voćnjak se nekako veže dosta rijetka šuma, zvana Bursaćev gaj, a iza njega kuće os­ talih bratstava ovog kameničkog zaseoka: Bosnići, Rodici, Trikići i, još dalje, prema Drvaru, seoska škola na Kamenici. Ispred kuće Bursaćevih bilo je uvijek ured­ no, prije svega, zahvaljujući Mariji. Majka Joka se sjećala:

— Prvo što bi Marija svake nedjelje, ili blagdanom, uradila bilo je da uzme oveću metlu od grabova pruća, pa, pošto ga prethodno vo­ dom poprska, počisti čitavo dvorište. Onda po spremi kuću, promijeni posteljinu, potom po­ sebno uredi svoju i sestrinu sobu, sprema stvari. Preturala bi, zatim, po svom kovčegu, sla­ gala prigotovljeno »ruvo«. A kad bi se tu naš­ la i koja njena drugarica, ona bi — preturajući svatovske darove, koje je trebalo na vrijeme pripremiti — više recitovala nego pjevala one poznate »kletve djevojačke« iz narodne pjesme: Jetrvi sam čarape oplela, Dabogda ih u zemlju odnjela. . .

ŠTRAJK DRVODELJSKIH RADNIKA Na formiranje karaktera djece Bursaćevih, kao i drugih mladih ljudi ovog kraja, te na nji­ hovo napredno političko opredjeljenje, bitno su uticali neki značajni istorijski događaji u dr­ varskom kraju. Jedan od njih je i generalni štrajk pilanskih radnika Drvara koji je izbio 1938. godine. O tome štrajku i uopšte događa­ jima vezanim za njega govori metalski radnik, rodom sa Kamenice, Nikola Kotle koji će 1941. godine biti jedan od organizatora opšteg ustan­ ka u Drvaru, a tokom NOR-a poznati partizan­ ski komesar i komandant: — Pošto radnici nisu htjeli da prihvate za­ konsku proceduru oko štrajka, to štrajkom ni­ su mogli da rukovode radnički povjerenici, pa su radnici na zboru izabrali štrajkački odbor ko­ ji je rukovodio štrajkom. Štrajkački odbor je za predsjednika izabrao Milana Tankosića, nadložača, a za sekretara Nikolu Kotla, metalskog radnika i sindikalnog funkcionera. Oni su bili zaduženi da pripreme predlog zahtjeva u vidu kolektivnog ugovora. Na pregovore sa poslodav­ cima moralo se ići sasvim spremno i slobodno. Nakon usvojenih zahtjeva od strane svih radnika Tankosić i Kotle su zvanično ovlašćeni da potpišu kolektivni ugovor sa poslodavcima, razumije se u koliko do njega i dođe. Predlog kolektivnog ugovora sadržavao je 23 tačke, a u svakoj od njih su postavljani i od­ ređeni zahtjevi koje su već bili usvojili radni-

ci na svom zboru. Trećeg dana štrajka — otpo­ čeli su pregovori. Zahvaljujući jedinstvu radni­ ka i čvrstoj riješenosti da istraju do kraja — svi su se nalazili na svojim radnim mjestima i niko nije napustio radno mjesto do završetka štrajka — poslodavci su morali usvojiti sve rad­ ničke zahtjeve postavljene u svakoj od 23 tačke kolektivnog ugovora. Kotle će poslije tog štrajka, vjerovatno i zbog njegove značajne uloge u tim zbivanjima, biti primljen u Partiju, čega se on ovako sjeća: — Član KPJ postao sam 1939. godine, u mo­ joj rodnoj Kamenici, a primio me Veljo Stojnić, naš novi učitelj na Kamenici. Prije toga ni­ sam bio ni skojevac niti kandidat za člana Par­ tije. Veljo me i predložio za prijem u KPJ upra­ vo u trenutku kada je trebalo da se ostvari di­ rektiva najvišeg partijskog rukovodstva — da se u Drvaru, kao značajnom radničkom centru i, naročito, poslije čuvenog generalnog štrajka, stvori jaka partijska organizacija. Inače, u vri­ jeme tog velikog štrajka drvarskih radnika iz 1938. godine, kao i prije i poslije njega, bio sam u žiži aktivnosti i na »crnoj listi« žandara i policije. Do opšteg štrajka pilanskih radnika u Dr­ varu došlo je poslije niza većih i manjih radnič­ kih štrajkova i nemira. Štrajk je imao snažan odjek i dao Drvaru pečat jednog od najnapred­ nijih i najrevolucionarnijih proleterskih grado­ va ne samo u Bosni nego i u cijeloj zemlji. On se, u pregledu istorije KPJ i radničkog pokreta između dva svjetska rata, spominje među če­ tiri najznačajnija radnička štrajka u Jugoslavi­ ji — od preko 300 radničkih pobuna, štrajkova i nemira — koliko ih je bilo u 1938. godini širom Jugoslavije. Počelo je time što je oko 1.200 pilanskih radnika Drvara, 17. avgusta 1938. godine — obu­ stavilo proizvodnju. Radnici su ubrzo zaposjeli pilanu i na svim važnijim mjestima postavili svoje straže, tako da niko sa strane nije mogao da uđe u krug pilane. Uprava pilane našla se u nezavidnoj situaciji, tim prije jer tako organizovan štrajk radnika u to vrijeme nije očeki­ vala, a još manje masovnu podršku seljaka i di­ jela građanstva, koji su štrajkačima donosili hranu. U tome su, dakako, učestvovali i Bursaćevi, što je, uz razgovore o uzrocima štrajka i

snazi radnika, bitno uticalo na političko opredje­ ljenje mladih Kameničana, među kojima i Ma­ rije i njene braće. Čitav Drvar je bio — u znaku generalnog štrajka u kome je učestvovao Nikola Bursać, Marijin otac. Sutradan, 19. avgusta, u Drvar je iz Saraje­ va stigao i generalni direktor »Šipada«, Ulmanski. U gradiću na lijevoj obali Unca »gospodin generalni« se pojavio oko 11 časova. Oko njega je bilo čitavo jato direktora i raznih šefova. Uz to, u Drvar je, već prvog dana štrajka, iz Banje Luke, upućen velik broj žandarma, tačnije reče­ no čitava žandarmerijska škola. Pošto je detaljno upoznat o štrajku, Ulmanski je, istog dana oko 14 časova — pozvao na sastanak predstavnike radnika, tj. štrajkački od­ bor. Svi su došli. Pregovori su se odvijali s naporom i podugo. Na kraju, svi radnički zahtjevi su, kako je rečeno, usvojeni, čime je štrajk u potpunosti uspio. Dok je trajao štrajk vlast je izbjegavala da ga nasilno uguši. Plašila sc radničkog jedinstva i straha da radnici neće izaći na predstojeće iz­ bore za koje je agitacija bila u toku. Međutim, kad su izbori prošli, organi vlasti su preduzeli oštre mjere protiv svih koji su se isticali u štrajku, tim prije jer je, prema navodima jed­ nog od sudionika tih zbivanja, cijelih 98 odsto birača drvarske opštine glasalo za — opoziciju. Tako je iz »Sipadove« pilane, januara 1939. go­ dine, otpušteno 90 radnika -— zbog držanja u štrajku i za vrijeme proteklih izbora. Dvadese­ tak radnika je uhapšeno i oni su odležali u za­ tvoru od 5 do 20 dana. Sekretar štrajkačkog od­ bora, Nikola Kotle, osuđen je na maksimalnu kaznu koju je mogao izreći sreski načelnik 52 dana zatvora. Pored toga, predsjedniku i se­ kretaru štrajkačkog odbora, Milanu Tankosicu i Nikoli Kotli, ministar šuma i ruda je, svojim dekretom, zabranio rad u svim preduzećima njegovor resora. Tankosić je još kažnjen sa 400 di­ nara globe i izgonom iz Drvara zbog toga sto je vlast cijenila »da je njegov utjecaj među rad­ ništvom bio nepodesan za red i mir, te da bi nje­ gov povratak u Drvar mogao biti samo od šte­ te po opšte interese« ...

Neosporno, i držanje Drvara u štrajku, i takvi rezultati izbora, i progoni najistaknutijih naprednih ljudi — bitno su doprinijeli brzom sazrijevanju uslova za formiranje prve ćelije KPJ za područje Drvara. To se zbilo koncem 1939. godine, u selu Kamenici. Uz to, u ljeto 1940. godine, na području Drvara su formirana i dva aktiva SKOJ-a — u Drvaru i Kamenici. Od tada su se događaji i u Drvaru sve br­ že odvijali. Decembra 1940. godine ovdje su uki­ nuti URS-ovi sindikati i počela hapšenja napred­ nih ljudi, među kojima i nekih članova KPJ, ali su organi vlasti, pod pritiskom radnika, bili pri­ morani da ih puste. Krajem decembra 1940. go­ dine, metalski radnik i predsjednik Međustrukovnog odbora sindikata za Drvar Nikola Kotle interniran je u koncentracioni logor Međurečje kod Ivanjice. A u februaru 1941. godine neki čla­ novi KPJ, da bi bili onemogućeni u svom poli­ tičkom djelovanju, pozvani su na »vojnu vjež­ bu«; među njima je bio i kamenički učitelj Veljo Stojnić. Povodom događaja od 27. marta 1941. godine u Drvaru je došlo do masovnih demonstracija, a neposredno poslije njih u selu Kamenici je odr­ žan sastanak svih članova Partije iz Drvara i Bo­ sanskog Grahova, gdje je izabran Sreski komi­ tet KPJ za Drvar i Grahovo, sa sekretarom Ni­ kolom Kotlom na čelu. Pored niza usvojenih odluka, na tom skupu komunista je naglašen zadatak Sreskog komite­ ta, da radi na što bržem omasovljenja Parti,e i SKOJ-a i otvaranju partijskih ćelija u naseljima gdje ih još nije bilo. Zauzet je stav i u vezi od­ brane zemlje, koji se temeljio na jasnoj politici Partije. Na osnovi zaključaka Oblasnog partijskog savjetovanja za Bosansku krajinu, održanog po­ četkom juna 1941. na Šehitlucima iznad Banje Luke, u Drvaru i većim selima stvorena je mre­ ža vojnih povjerenika pri partijskim rukovod­ stvima, čime je ubrzan rad na pripremanju us­ tanka. Ubrzo je uslijedila odluka o formiranju gerilskih odreda. Na području Drvara formirano je više odreda, brojnih i dosta dobro naoruža­ nih; odred »Kamenica« imao je 48 pušaka, puškomitraljez i 22 pištolja; odred »Crvljivica« preko 100 pušaka i teški mitraljez; odred »Javorje« oko 60 pušaka i puškomitraljez.

Pored toga, uz odrede »Kamenica« i »Crvi iivica« formirana su i po dva diverzantska odre­ da sa po 30—40 ljudi. Drvarska dolina je, dakle, spremno dočeka­ la početak ustanka 1941, a u okviru nje i ponaj­ prije, Kamenica, što je bio rezultat višegodišnje aktivnosti Partije i Skoja na ovom području, do­ brim dijelom vezane za ime i djelo Velje Štojnića. PARTIJA PRIPREMA KADROVE

26

Kada se, početkom jeseni 1938. godine, u ne­ koliko godina ranije sagrađenoj školi, oglasilo prvo školsko zvono — pred redovnim ili preraslim osnovcima pojavio se novi učitelj Velimir Stojnić Veljo. Bio je to vjesnik nečeg novog i vrlo značajnog što je u to siromašno krajiš­ ko selo donio novi prosvjetni radnik, »miran i lijep kao djevojka, a nemiran i mudar kao sva­ ki pravi mladi revolucionar«. Time škola na Kamenici nije postala samo obrazovna ustanova za opismenjavanje kako tek dorasle tako i za školu odavno prerasle mla­ deži sa Kamenice, nego i rasadnik kulture u najširem smislu. A, povrh svega, i veoma znača­ jan politički činilac u neposrednoj blizini Drva­ ra, najvećeg radničkog centra u zapadnom dijelu Bosanske krajine, — Kada je na Kamenicu došao učitelj Veljo Stojnić, mladi komunista, rodom iz Dobrog Se­ la kod Bihaća, sve je bilo lakše, i, činilo nam se, nekako drukčije — sjeća se poznati radnik i revolucionar Vaso Trikić. — On je, kao mlad i ambiciozan prosvjetar i komunista, odmah po­ čeo da, u isto vrijeme, djeluje na više kolos je­ ka. Pored redovnog rada sa mališanima, okupio je u školi i oko škole i odrasle, a onda je sve slobodno vrijeme koristio za razne aktivnosti s omladinom. Škola je ubrzo postala pravi centar prosvjetnog, kulturnog i sportskog, a uz to i pri­ je svega — političkog života. Veljo je znao li­ jepo i sa narodom; zalazio je u kuće i vrlo brzo sticao naklonost i prijateljstvo svih... Dolaskom Velje Stojnića na Kamenicu, os­ novna škola postaje centar cjelokupnog života: počelo je vanredno školovanje prerasle djece; selo je proširilo Narodnu knjižnicu i čitaonicu;

rad kulturno-umjetničke grupe je živnuo, kao i rad »kluba za fiskulturu i sport«; izvršene su pripreme za otvaranje djcčije kuhinje... Povrh svega toga — i kroz sve to — mladi i poletni učitelj i komunista Veljo Stojnić vršio je snažan idejno-politički uticaj, neposredno sprovodeći u život sve one tada osnovne zadatke Partije. U najkraćem, on je politički pripremao i pridobijao za ideje Partije mlade ljude, radni­ ke i seljake, vezao ih za SKOJ i KPJ, odnosno za napredni radnički pokret, kojima su predsto­ jali sudbonosni događaji i istorijski zadaci — dizanje narodnog ustanka i izvođenje revolucije. Kamenica je doživljavala neviđen polet, a iz svake želje i akcije njenih žitelja izbijala je neodoljiva žeđ za preobražajem. To su podsticali i učitelj Veljo i ostali komunisti, jer su u sva­ kom napretku naroda vidjeli ostvar.vanje ideja Partije, a u svakom okupljanju mladeži moguć­ nost više za sprovođenje svog uiicaja. Pored ostalog, ovdje je, početkom 1939, organizovan i »Singerov« domaćički tečaj, za koji se, među prvima, prijavila i Marija. O tome Du­ ka Bačkonja, udata Tomanović, nosilac »Parti­ zanske spomenice 1941«, kazuje: — Kuće mojih i Marijinih roditelja su bli­ zu, pa smo, kao komšije, postale dobre drugari­ ce još od ranog djetinjstva. Zajedno smo čuvale stoku, radile u polju, odlazile na prve sastanke seoske mladeži poviše pruge, na prve zabave i Skupove kod škole, na prve seoske zborove... Zajedno sam s Marijom išla i na šestomje­ sečni »Singerov« kurs krojenja, šivenja, kuhanja i održavanja higijene u domaćinstvu. Znala sam već da je Marija vrlo vrijedna, a tada smo se svi uvjerili i u to da je i veoma umješna. Ispoljila je tada i druge vrline: drugarstvo, nesebičnost, dovitljivost. Tako je, krijući od stručne učitelji­ ce, pomagala mlađima i onima koje su slabije shvatale — kako da kroje, šiju, vezu. A kad bi usmeno nešto odgovarale pa se zbunile u odgo­ voru, Marija bi im tiho došaptavala, pokazivala pokretom... Još za vrijeme održavanja »domaćičke škole«, Marijini roditelji skupe ono malo ušteđevine, a nešto novca posude i od rođaka, pa joj, među prvim »šnajdericama« u selu, kupe novu šivaću mašinu onda čuvene marke »singer«.

Marija nije strijepila nad svojom novom ši­ vaćom mašinom, niti je ljubomorno čuvala od pogleda i ruku svojih drugarica. Naprotiv, sve­ srdno ju je pokazivala svojim drugaricama. čak je onima koje iz porodičnih razloga nisu mogle da pohađaju tečaj, dozvoljavala da »malo proba­ ju šiti«. — Mi smo sa Bursaćima duže vrijeme za­ jednički obrađivali zemlju, — prisjeća se dalje Duka Bačkonja. — Kako je moj otac umro još 1936. godine to je moja majka, da bi što lakše prehranila djecu, potražila savezništvo sa nekim od dobrih susjeda. Ali, na nevolju, bili smo ja­ ko siromašni, pa se niko nije baš jagmio za nas. Ipak, pristali su, i to bez dvoumljenja, Bursaći — Nikola i Joka. Mi smo imali jedno slabo konjče, koje nije moglo orati, a Bursaći dvoje do­ brih konja. I tako: Bursaćevim konjima bi smo orali, a našim drljali. Pošto je u nas, Bačkonja, opet, bilo petoro poodrasle djece, mi smo, za uzvrat, davali malo više radne snage, na kopa­ nju, recimo... Marija je bila i »velika kupačica kukuruza«, kako tvrde njene najbliže komšije, drugarice i vršnjaci s Kamenice. Kad bi udarila motikom po suvoj i pjeskovitoj zemlji, »samo bi se diza­ li klobuci prašine i sijevalo kao munje!« — Rado bi, rano moja ljuta, svi do Marije kada se kopa, jer je ona »gonila dupli red«. Ši­ rokim zahvatima brzo bi okopavala struk za stru­ kom, jer joj je taj, valjda i najteži, seoski posao nekako i najbolje išao od ruke. Makar da je ces­ to i »duplo više« od drugih kopača »ćerala«, pr­ va je izlazila na kraj jarka i počinjala odmah s šalama i doskočicama. Prva bi u toj prilici po­ činjala pjesmu — sjeća se majka Joka svoje uis­ tinu vrijedne i umješne kćeri. Marija je po fizičkoj razvijenosti i^ snazi bi­ la prosječna seoska djevojka, veoma ženstvena, ali i djevojka jake volje, velikih zelja i zdravih ambicija, po čemu se isticala među svom omla­ dinom napredne, radne i složne Kamenice po solidarnosti i čvrstini ljudi nadaleko čuvene. Prvoborac Savo Pužić, rodom iz Bastasa, u svojoj kraćoj hronici o susjednoj Kamenici za­ pisao je: »Iako administrativno podijeljeni na pet sus­ jednih sela, Kameničani su, udruženim snagama 1930. godine otpočeli izgradnju nove škole, a

dovršili su je 1934. godine, uz materijalnu po­ moć države. Bili su složni i na izgradnji puteva i mlinova u Misijama i na riječici Bastašici. Pored Nikole Kotle, Vicuke Bodrože i dru­ gih, u Kamenici je bio veoma poznat i ugledan seljak i samouki majstor Milan Bursać. On je radio kao tesar na izgradnji seoskih kuća i sta­ ja. Istovremeno, bio je poznat i kao najbolji kosac na Kamenici i široj okolini. Bili majstor u ta dva »zanata« od posebnog je ugleda među sta­ novništvom brdskoplaninskih sela na »tromeđi«. Osim toga, Milan Bursać je i jedan od prvih ko­ munista u ovom kraju, što je još više doprino­ silo njegovom velikom ugledu među Kameničanima i u čitavoj drvarskoj kotlini«. Dolaskom na Kamenicu učitelja i komuniste Velimira Stojnića, ovo siromašno i jedno od najmanjih sela u drvarskom kraju, postaje za vladajući režim osinjak u koji često navraćaju žandarmi« — zapisuje dalje Savo Pužić. Kamenička škola postala je centar okuplja­ nja ne samo školske djece već i sve seoske om­ ladine i starijih naprednijih ljudi. Učitelj i ko­ munista Stojnić je, pored svog redovnog posla sa đacima, neumorno radio na kulturno-prosvjet nom uzdizanju seoskog stanovništva. Tumačio je i rasturao naprednu literaturu među radnici­ ma, seljacima i omladinom. U kameničkoj školi su ubrzo počele i prired­ be. Omladina je uvježbavala i prikazivala pozorišne komade bliske seljacima, kao što su »Slu­ ga Jernej i njegovo pravo« od Cankara, »Jaza­ vac pred sudom« od Kočića i si. Na ovim priredbama u kameničkoj školi pri­ sustvovali su i mnogi Drvarčani, Bastašani, Vrtočani i dr. Početkom 1941. godine na priredbu u Kamenici organizovano je došla čitava sokolska četa iz Bastasa, koju je predvodio Savo Grahovac. DOLAZE ZBILJSKI DANI U uočiratnom vremenu, bremenitom bezna­ đem i bezizlazom, narodu i ovog kraja vjeru u bolje sjutra, u izvjesniju budućnost, ulivale su napredne snage, oličene u SKOJ-u i Partiji. Uči­ telj Veljo Stojnić, sa čijim je dolaskom nastao opšti preporod sela Kamenice, bio je pravo oli-

čenie najnaprednijih političkih snaga. Konačno, na Kamenici je već bilo stvoreno jače političko jezgro, koje je postajalo sve šire i uticajnije. — Nepunu godinu dana poslije formiranja partijske ćelije (1939. godine), na Kamenici je osnovana i prva skojevska organizacija u drvar­ skom kraju — sjeća se Milan Bosnie, jedan od organizatora opštenarodnog ustanka u Drvaru i okolini. — Komunista Veljo Stojnić, mladi seos­ ki učitelj, nesumnjivo ima glavne zasluge za stva­ ranje i partijske i skojevske organizacije u Ka­ menici i uopšte za razvoj komunističkog pokre­ ta u drvarskom kram u vrijeme kada je on, uis­ tinu, bio najpotrebniji. Pored Duška Bursaća, uč;telj Veljo Stojnić je oko sebe okupio više mladih ljudi sa Kame­ nice, mahom onih koji su već bili radnici u Dr­ varu. I već u prvoj polovini 1940. godine na Ka­ menici je osnovana i organizacija SKOJ-a. — Moj brat Dušan Bačkonja — kazuje Duka — bio je izabran za sekretara skojevske organi­ zacije na Kamenici, jer je prije toga bio kandi­ dat za člana Partije. Uz Duška Bursaća, Veljo ie imao posebno povjerenje u moga brata Duša­ na, a i u ostale mlade Kameničane koje je po­ litički okupio i organizovao. Marija Bursać, Duka Bačkonja, Štaka Bašić, Dragica Basic i još neke djevojke i žene sa Ka­ menice prvi put su tada počele da se »bave po­ litikom«, makar za tu riječ većma od njih nije čestito ni čula do dolaska učitelja Velie u njiho­ vo selo. Tada su one, vjerovatno prvi put, čule i za riječ »komunista«, »skojevac«, »borba rad­ ničke klase«. Sa takvim razvojem političkog rada, po Ka­ menici počinju da se vrzmaju i žandarmi, pom­ no prateći aktivnost učitelja Stojnića i omladine koja se okuplja oko njega. — Džaba mu bilo što se oko učitelja Velje kupe muškarci, nego i ženskin'e poludjelo za njim! — bobnjala je baba Bodroža. — Kog će vraga naše cure s učiteljem — ni­ je on prilika za njih! — slagala se s njom susjetka, od Trikića. , . — O cureee! Nije za vas politika vec pleti­ vo! — savjetovale bi ih, ne i bez prizvuka iro­ nije i skoro u horu, starije žene, majke i bake. Ali, mlade Kameničanke su se, kao i sve dje­ vojke svijeta, oduvijek interesovale za sve ono

što rade momci, pa su se i one prepustile toj »opasnoj« boljki — da se bar donekle upoznaju sa »političkom situacijom«. Nema sumnje, dje­ vojke su ponajviše strahovale od toga da im mla­ dići uskoro ne odu u soldačiju, pa su se zani­ male za vojnu i političku situacju. A šta to znači kad mladi ljudi odu na vojnu — ne jed­ nom su slušale od svojih majki i baka, koje su godinama čekale svoje muževe iz prvog svjetskog rata — da ih mnoge nikad i ne dočekaju... Kako je Duško Bursać svakodnevno bio u društvu, na vezi i u akcijama s učiteljem Veljom Stojnićem, sasvim je prirodno što je Bursaćeva kuća, već od početka političkog vrenja i previranja u Kamenici, bila jedan od centara rada i stjecišta naprednih ljudi, skojevaca i ko­ munista. U isto vrijeme, u Jokinoj i Nikolinoj kući se sve češće sastajala omladina, na preli­ ma i sijelima, ostajući ponekad i do duboko u noć. — Ama, Nidžo, brate, jesi li čuo da je učitelj Veljo osumnjičen za »širenje komune« i da vlast hoće da ga proćera iz našeg sela i iz čitave dr­ varske opštine?! — priupita jednom, u povjere­ nju, komšija Bodroža inače ćutljivog Nikolu Bursaća. — E, govorio sam ja mom Dušku da mu pri­ jeti velika opasnost ako i dalje bude nerazdvo­ jan s tim našim učiteljom za koga se skoro jav­ no govori da je »crveni«, da propagira prevrat u državi — oteo se uzdah Nikoli. — Ali, neka, neka ih; siguran sam ja da ni Veljo ni moj Du­ ško, ni oni što se s njima druže, ne mogu ne­ časno ni misliti ni činiti... Onda je došlo, na žalost Kameničana i pre­ brzo, do rastanka sa učiteljem Veljom Stojni­ ćem. .. U jesen 1940. godine Veljo je dobio zadatak da obavezno pođe u Sarajevo, na Pokrajinsko savjetovanje SKOJ-a. Obaveza se, razumije se, morala ispuniti, ali se postavio ozb ljan problem: kako napustiti školu, pogotovu što je već bio pod prismotrom policije. Na sastanku partijske ćelije u Kamenici, dogovoreno je da Veljo, ipak, pođe na Konferenciju. Krenuo je — naravno ile­ galno. I pored svih mjera predostrožnosti, poli­ cija je saznala da učitelj Stojn:ć nije u školi. Naime, još ranije je uprava grada Beograda po­ slala u Drvar svog policijskog agenta Srećkovića,

sa specijalnim zadatkom — da otkriva komuni­ ste i rad njihovih organizacija. Čim je taj prevejani agent saznao da je Stojnić odsutan iz ško­ le, dojurio je sa još dva agenta pravo na Kame­ nicu. Izvršili su detaljan pretres. Pri tom je is­ kusni agent našao toliko »dovoljno kompromitujućeg materijala« u školi, odnosno Stojnićevom stanu, da ga je mogao odmah uhapsiti. Pred par­ tijskom ćelijom se, kako ističe Nikola Kotle, po­ stavio zadatak da spriječi policiju da uhapsi Velju: — Došlo se do zaključka da je jedini izlaz — organizovati javne demonstracije u Drvaru, na kojima bi učestvovala čitava Kamenica, i to pr­ venstveno zbog pretresa škole. Demonstracije Kameničana su u'spjele preko svih očekivanja. Na taj način vlast je preduhitrena i spriječena da uhapsi Velju Stojnića. Policija je bila planirala da Velju uhapsi na željezničkoj stanici u Drvaru, ali je partijska će­ lija poslala tajnu »vezu« da ga presretne između Srnetice i Oštrelja. Tako je on sišao s voza u Oštrelju, pa preko Crvijivice i Pasijaka okrenuo pješice na Kamenicu. U kancelariji sreskog na­ čelnika čuo je: — Slobodno možeš da nastaviš rad sa djecom u školi i ni dlaka ti više sa glave ne smije da fali. To je, nesumnjivo, bila jedna od značajnih pobjeda napredne Kamenice i njene partijske i skojevske organizacije. Ipak, vlasti su, u februaru 1941. godine, kameničkog učitelja Stojnića, osumnjičenog za »pro­ pagandu komunizma« i kao »opasnog prevrat­ nika« — pozvale u rezervu, u kojoj će, u Banjoj Luci, služiti sve do napada Hitlera na Jugoslavi­ ju i sloma kraljevske vojske. Ali iako je u »pre­ vratu «1941. Stojnić bio daleko od Kamenice — njegov uticaj je bio itekako »prisutan«, naročito u radu partijsko-skojevskog jezgra što ga je up­ ravo on stvorio. Sve to što je u selu činio učitelj Veljo veo­ ma je interesovalo paladu braću Bursaće i njiho­ vu nešto stariju sestru Mariju. Ali, kako nije bio običaj da ženska djeca uče škole — već kako će kuću kućiti i djecu podizati -— to nije ni do­ lazilo, ne bar ozbiljnije, u pitanje da h jh ne, da i Marija Bursać nauči čitati, pisati i računati. — Eh, moj braco Vaso, blago tebi kad i tj već znaš da čitaš i pišeš, pa možeš da naučiš

i napamet ove divne pjesmarice — govorila je, s tugom u srcu, Marija svom tada najmlađem bratu, koji je upravo pošao u prvi razred osno­ vne škole. — Pa nauči i ti, sejo, da čitaš i pišeš, ko ti brani! — Svi, baš svi, eto, vele: »Nije za ženske knjiga, već kolijevka!« — Nemoj ti plakati, Majo, ja ću tebe nauči­ ti! — tješio ju je Vaso. — 'Ajde, braco, čitaj mi nešto... — A šta bi najvolila da ti čitam? — One lijepe pjesmice, od onog Zmaja!... Lako je pamtila i kratke narodne priče i baj­ ke, a posebno pjesme o junacima, pogotovu o Kosovu i Braći Jugovića, što je slušala od Du­ ška i Dragana, te još neke od seoskih guslara... Krijući od roditelja i susjeda, Marija bi se nadnosila nad bukvar brata Vase, učeći slovo po slovo. Hvalila bi se, kriomice, braći Dušku i Draganu — kako je već pola slova naučila, a naučiće, zacijelo, i čitavu azbuku, samo ako je oni nikome ne odaju. Molila ih je, po koji već put, da glasno recituju pjesmice koje su naučili napamet, kako bi i ona upamtila makar koju. Među prvim epskim pjesmama naučila je »Smrt majke Jugovića«, najčešće ponavljajući stihove: Ako su nam odletjeli idrali, Ostali su ptići ždralovići, Hranićemo ptiće ždraloviće, Naše pleme ostat' pusto neće! Između dva rata, posebno je bila popularna Zmajeva pjesma »Dižimo škole«. U Kamenici su, u vrijeme izgradnje nove školske zgrade, od 1930. do 1934. godine, svi znali i izgovarali Zmajeve stihove: Dižite škole, deçà vas mole, jer ima V goreg srama i stida neg' svome čedu — ne dati vida... A izgovarali su Kameničani, zamišljeni nad njom, i onu Zmajevu vizionarsku poruku mla­ dima: 3 Mai na Bui.sac:

33

Pamtite, deco, ove zbiljske dane, Ove zbiljske dane, jedva dočekane ! . . .

A ti »zbiljski dani«, u prenesenom značenju, dolazili su i ovdje, uvodeći i Kameničane u uis­ tinu ozbiljno vrijeme, donoseći trenutke sudbo­ nosnih odluka i konačnog obračuna, kako to i narodna pjesma kaže: Zeman doš’o — valja vojevati, Za slobodu krvcu proljevati, Dižite se, braćo, na oružje!

VICUKA, MARIJINA LJUBAV O djevojci Mariji u roditeljskom domu na Kamenici, njenim ljubavima i željama, autor ovog štiva dugo je razgovarao s njenim najbližima. Sa Marijinim roditeljima, Jokom i Nikolom, prvi put 3. maja 1960, u njihovoj novoj kući u Bač­ koj Palanci, u Ulici Maršala Tita broj 66. — Pitaju nas često o Marijinim djevojačkim danima, o simpatijama prema momcima, o pri­ likama za udaju... To, izgleda, interesuje mla­ dež, a mi im ne možemo mnogo reći, jer je krat­ ko poživjela, još u teška vremena — veli Mari­ jin otac Nikola, — Bila je, bome, kao i svaka druga mlada i zdrava cura: imala je simpatija, željela je da živi, da voli i da bude voljena, da nađe pravu priliku i temeljnog životnog druga s kojim će proživjeti u slozi i ljubavi, izroditi djecu i po­ dizati ih u boljem vremenu — kaže starica Joka i, gledajući nekud u daljinu, dodaje: — Imala je momka kojeg je, možda, jedino, a svakako najviše voljela. Bio je to naš komšija, Vid Bodroža koga smo svi zvali Vicuka. Što jest — što nije, tek lijepo su se gledali i pazili. A bili su, bogme, i par, što vele kao bor i jela, baš jedno za drugo i po izgledu, i po naravi. Sa­ stajali su se počesto, na zborovima, na prelu, kod stoke... Naša djeca su često, i kada nije bilo nasta­ ve, odlazila školi, naročito od kako se Duško po­ vezao s učiteljom Veljom Stojnićem. Vicuka i Marija sretali bi se i tamo, ili na putu.

— Po selu se, istina, govorkalo da se u Ma riju zagledao i Živko Bodroža, kršan i dobar mo­ mak, isto iz našeg prvog komšiluka, koji će ju nački poginuti u bici na Prkosima, kada je i Marija smrtno ranjena. Učesnici te bitke su nam kazivali da mu je Marija pritrčala i previla mu rane junačke, ali je ubrzo ponovo ranjen i izdah nuo je baš tu, na tom krvavom bojištu — pri­ povijeda Nikola, dodajući i on da je njihova kći »imala dosta lijepih prilika za udaju«, ali da joj je srcu, ipak, bio najdraži Vicuka, a i ona njemu Ako se, dakle, može govoriti o pravoj s'm patiji, o momku djevojke Marije stasale za uda­ ju, o njenoj nepodijeljenoj ljubavi, onda je to Vid Bodroža Vicuka. To kažu njeni roditelji, ta­ ko priča većina Kameničana, toga se sjećaju i Marijini i Vicukini drugovi iz mladalačkih dana s Kamenice, te njihovi ratni drugovi i saborci. Vida Bodrožu svi su, od milja, zvali Vicu­ ka. Rođen je 1919. godine u Kamenici. To je onaj opjevani drvarski radnik i prvoborac ustan­ ka iz pjesme borca i pjesnika Branka ćopića čiji je naslov »Dva heroja bratstvo kuju i kroz borbu učvršćuju«. Pjesma je posvećena dvojici znanih junaka, kasnije narodnih heroja, Vicuki Bodroži i Anti Rukavini (rodom iz Žegara, kraj Bihaća). Njen dio glasi: Ponesi nas, striče vjetre, i ne štedi kilometre — Kamenici, kršnoj Lici na granici, nedaleko od Drvara, ima jedna kuća stara, od kamena građe grube, o nju vrijeme tupi zube; tu je gorki hljebac gricko Bodroža hrabri Vicko. .. Kada je odrastao, Vicuka je, uz seoske po­ slove, katkad zamjenjivao i oca na pruzi, odno­ sno posluživao u seoskoj školi, da bi se zatim zaposlio u Fabrici celuloze u Drvaru. Kada je u aprilu 1941. godine došlo do rasula bivše jugoslovenske vojske, u Drvaru i okolini se oružja i vojničke opreme moglo naći tako reći pored puta, doslovno na sve strane. Tako je Vid Bodroža Vicuka, izvršavajući direkt vu KPJ da se prikuplja oružje i ostali ratni materijal, do­ šao do mitraljeza. S njim će, kada je KPJ, 27. jula, pozvala u juriš na Drvar, učestvovati i is­ taći se u tom okršaju. Naročito će se, nešto kas-

36

nije, pokazati za vrijeme ustaške ofanzive iz prav­ ca Bihaća, u borbi koja je vođena na Oštrelju. Ugledan i omiljen, Vicuka je znatno dopri­ nio i omasovljenju ustanka u svom kraju, što je bilo veoma važno. U okršajima na cesti Bosanski Petrovac — Oštrelj — Drvar, Vicuko Bodroža se sa svojim vo­ dom nalazio na pravcu glavnog neprijateljskog udara. Daleko nadmoćniji i bolje naoružan, ne­ prijatelj je prisilio i lijevo i desno krilo parti­ zanske zasjede da se povuče iz okršaja i odstupi u šume Klekovače. Međutim, iako izložen najžeš­ ćem udaru i uragans'koj vatri neprijatelja, Vicu­ ka nije odstupao. Uz njega su ostali i nekolici­ na boraca njegovog voda. Ispod samog Oštrelja oni su se ušančili i nisu dali neprijatelju da pro­ dre na slobodnu teritoriju Drvara. Kada su os­ tali borci vidjeli da se Vicuka sa grupom drugo­ va odlučno odupire neprijatelju na pravcu njego­ vog glavnog udara, uz samu cestu, pribrali su se, sredili za napad i izvršili opšti juriš. Nepri­ jatelj je ne samo zaustavljen, nego i potpuno razbijen i vraćen tamo odakle je i došao. O partizanskoj pobjedi na Oštrelju i pod­ vigu Vicuke Bodrože brzo se pronio glas širom Krajine i Like. Vijest o uzaludnom pokušaju Pavelićevih ustaša da iz Bihaća prodru preko Bosanskog Petrovca za Drvar i Grahovo, odjek­ nula je širom »Nezavisne Države Hrvatske«, pa i dalje. Vicko Bodroža se istakao i u borbama iz­ među Drvara i Bosanskog Grahova, početkom 1942. godine, On je, samo sa jednim vodom, do­ čekao i više puta razbio daleiko nadmoćnijeg ne­ prijatelja. Tako je izvršio napad na istureni italijanski položaj na predjelu Gornje Kamenice. Bilo je to na sam 1. maj — Međunarodni praz­ nik rada 1942. godine. Partizanska pobjeda bila je potpuna. I praznikovanje Prvog maja bilo je tim veće i radosnije. Samo nekoliko dana posli­ je toga, na prijevoju Ploče, na cesti Drvar — Ka­ menica — Ploče — Resanovci — Bosansko Gra­ hovo, Vicuka Bodroža sa svojim borcima sačekuje italijansku kolonu i uništava dva kamiona. Te, druge, ratne godine Vicuka je primljen u Partiju. Godine 1943. Vicko Bodroža se istakao u vi­ še borbi tako da je dobio i posebnu pohvalu šta­ ba Prvog bosanslkog korpusa. Naime, on je sa svojim borcima, u okršajima između Sanskog Mosta i Prijedora, uništio bataljon Nijemaca, a

u jednoj bici između Bihaća i Bosanskog Petrov­ ca potukao je dvije čete Nijemaca... Maja 1943. Vicko je, sa komesarom svog bataljona, upao, jašući na konjima, u selo Čećavu i strojnicama su rastjerali preko 200 četnika!... Četvrta krajiška brigada, formirana 9. sep­ tembra 1942. godine na Tičevu kod Bosanskog Grahova, prošla je dug i slavan borbeni put od planine Šatora, preko Srbije i dijela Crne Go­ re, do bitke za Beograd i posebno se istakla u borbama na Sremskom frontu. U mnogim bor­ bama vođenim u operacijama prodora u Sr­ biju, u bici za oslobođenje Beograda i na srem­ skom frontu, komandant te brigade NOVJ bio je već legendarni junak Vid Bodroža Vicuka, što je bilo priznanje njegovoj ličnoj i starješinskoj hrabrosti. »Popunjena i odmorna, brigada je iz Beo­ grada pošla na sremski front« — stoji u opisu borbenog puta te brigade. »Tu je vodila teške borbe sve do aprila 1945. godine, kada je krenu­ la u posljednju ofanzivu za konačno oslobođe­ nje zemlje. Na sremskim ravnicama brigada je

Viciiko Bodroža, jedina M arijina ljubav

izgubila više svojih rukovodilaca i starih i novih boraca. Među njima je bio i komandant brigade Vicuka Bodroža..,« On je, kako je zapisano, he­ rojski poginuo, »omogućivši da se dvije briga­ de NOVJ izvuku iz vrlo kritične situacije«. Za narodnog heroja proglašen je 5. jula 1951. godine. Tako su, u ratnom vihoru, poginuli i Marija i Vicuka. Time je i njihova ljubav, ljubav izme­ đu dvoje heroja, ostala neostvarena, što narod kaže — nesuđena. KAMENICA — CENTAR USTANKA Došli su: rat, kapitulacija zemlje, strahovla­ da ustaša i, srećom, ubrzo — opštenarodni usta­ nak kojeg su poveli komunisti... S dolaskom rata, simpatije su prekinute, ljubavi otete, mladosti zapućene na staze borbe i neizvjesnosti. Marija Bursać, kao, uostalom, i većina nje­ nih drugarica i drugova, imala je sada samo je­ dnu i istinsku ljubav — borbu protiv fašizma, žestok boj protiv okupatora i ljutu bitku sa do­ maćim izdajnicima, ustašama i četnicima. — Sloboda je najveća svetinja! — govorila je često Marija, dodajući da se tome mora podre­ diti, doslovno i bezrezervno, sve: i mladost, i ljubav, i udaja, i ženidba, i kuća i djeca, i zdrav­ lje i život! Sve je trebalo, sve se moralo žrtvo­ vati samo jednom: borbi za pobjedu, za oslobo­ đenje domovine, za bolju, pravedniju i srećniju budućnost svoga naroda. Pojedinosti o tome kako se Marija Bursać predala toj svojoj, sada i jedinoj, ljubavi — bor­ bi za narod, za slobodu, i kako je istinski i do­ kraja sve podredila i žrtvovala interesima revo­ lucije — živo se sjeća i Milan Tminić, istaknuti prvoborac od Drvara, u ratu član Mjesnog i se­ kretar Sreskog komiteta SKOJ-a: — Bar tridesetak puta sam u ratu ručao, večerao ili zanoćio u kući Bursaćevih, na Kame­ nici. Ali Mariju sam rijetko kad zaticao u kući. U prvo vrijeme radila je na sakupljanju po selu i odnošenju na položaje hrane, pa zatim obuće i odjeće, pokrivača i zavoja za borce. Tek kasno u noć dolazila bi iz akoije i odmah se prihvatala brojnih seljačkih poslova i domaćickih obave­ za u kući.

Bila je orna za svaki posao i sposobna da sve brzo i kako valja uradi: od dočekivanja i smještaja gostiju do podmirivanja blaga. Nikada nije mirovala, ni trena nije imala slobodnog... Starija braća su otišla u borbu, a mlađa osta­ la premlada, pa je ona jedina mog'a da pomog­ ne već postarijim i bolešljivim rod.teljima. Ona kod nas, istina, ni po tome nije bila ne­ ki naročiti izuzetak od dobrog dijela naše divne omladine. Bila je, što bi se reklo, tipična seoska, »nepismena«, djevojka. Ipak je, po mnogo če­ mu, služila kao primjer svim svojim vršnjaki­ njama. S njom, s njenim radom i uspjesima, ne­ rijetko smo prekorijevali druge djevojke, pa i mladiće — ističe Tminić. Čim je, sredinom aprila 1941. godine, kapi­ tulirala bivša kraljevska vojska, na scenu, pod okriljem njemačkih i italijanskih fašista, stupa kvislinška tvorevina »Nezavisna Država Hrvat­ ska«. Poglavnik Ante Pavelić brzo uvodi ustašku strahovladu. Na udaru su: komunisti i skojevci, pa Srbi, Židovi, Gigani... I u drvarskom kraju su počeli: pljačke, mal­ tretiranja, odvođenja nedužnih ljudi — prvo u policijsko-žandarmerijska mučilišta, zatim na streljanje, bacanje u bezdane, u rijeke... Ali, Komunistička partija Jugoslavije nije priznavala kapitulaciju. U radničkom Drvaru ona je imala ne toliko brojnu koliko jaku organiza­ ciju, računajući, uz to, i na novoformirane skojevske organizacije i veliki broj svojih saradnika i simpatizera. Na čelo naroda drvarskog kraja stavili su se najbolji njegovi sinovi — komunisti i revolu­ cionari, među kojima su se isticali: Ljubo Babić, Veljo Stojnić, Milutin Morača, Slavko Rodić, Ni­ kola Kotle, Vaso Trikić, Milan Bosnie, Bogdan Pećanac, Ilija Materić, Milan Bursać, Miloš Bauk. Vaso Kelečević i mnogi drugi. Oni, prvo, organizuju prikupljanje svog ras­ položivog oružja, zatim povlačenje odrasiih lju­ di i šume, okupljanje prvih borbenih grupa, ustaničkih vodova, četa i odreda. Već početkom jula 1941. godine Kameničani su organizovali i svoj logor u šumi Praščijaku poviše Kamenice, a već za nekoliko dana spustili su se iznad samih kuća, u šumi zvanoj Trninića

Okliak. Tamo su danjivali i nooivali, hranili se, prebrojavali sakupljene puške, municiju, bombe, pištolje, rogulje, sjekire i drugo oružje i oruđe s kojim će poći u prve borbe. To je, u stvari, bio prvi gerilski odred slobodarske Bosanske krajine. Istovremeno, na terenu Kamenice nala­ zio se i štab drvarskih ustanika, s komandan­ tom Ljubom Babićem na čelu, kojeg je partijsko rukovodstvo Bosanske krajine odredilo za vojnog povjerenika u srezu Bosansko Grahovo (i Drvar). Zamjenik komandanta Štaba bio je Milutin Morača, student prava iz kolonističkog sela Novi Žednilk kraj Subotice, rezervni oficir bivše jugoslovenske vojske. To što su Kameničani i u tome prednjačili u širem kraju, rezultat je djelovanja prve partij­ ske ćelije i prvog skojevskog aktiva u drvarskoj dolini — formiranim na Kamenici. Uostalom, na Kamenici je, tačnije rečeno u njedrima šume Bobare, noću 26/27. jula 1941. donijeta i odluka 0 otpočinjanju opštenarodnog ustanka u Bosni 1 Hercegovini, odakle su razaslati kuriri k Srbu, slobodarskom ličkom mjestu u kome je, istog dana kada i u Drvaru, sutradan 27. jula, planula prva ustanička pušlka — osvetnica u bratskoj Hrvatskoj. Ubrzo poslije dizanja narodnog ustanka, Ka­ menica postaje »zasebno selo«, na glasu ^ kao partizansko i borbeno, čime Kameničani, baš kao i prije rata, u radničkim štrajkovima, zauzimaju istaknuto mjesto u drvarskoj kotlini. Poslije prvog oslobođenja Drvara, 21. avgus ta 1941. godine — na inicijativu Štaba drvar­ ske brigade i u saradnji sa članom CK KPJ Mar­ kom Oreškov.ićem Krntijom — na Kamenici je održana konferencija žena, na kojoj su, pored žena i devojaka sa Kamenice i iz okoline, uces tvovale i Muslimanke i Hrvatice iz šire okoline Drvara, kao i žene iz Slovenije, koje su se za vrijeme ustanka zatekle na ovoj teritoriji, ka­ mo su ih Nijemci protjerali sa ognjišta iz oko­ line Maribora i iz drugih krajeva Sloven je. Na toj konferenciji žena manifestovano je bratstvo i jedinstvo Srba, Hrvata,^ Muslimana i Slovenaca, a borcima je, na položaje upućeno pismo, sa porukom da istraju u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, te da se uzdrze od osvete nad nedužnim stanovništvom drugih nacionalnosti, a prije svega nad Hrvatima i Mus-

limanima koji nisu bili krivi za nedjela izdajni­ ka i krvoloka iz njihovih redova. Takav stav up­ ravo ubjedljivo govori o uticaju Partije u ma­ sama i visokoj svijesti naroda Kamenice i dr­ varske doline, tim prije jer su mnoge od tih že­ na ostale bez svojih najmilijih, koje su Nijemci ili ustaše zvjerski umoril'. Krajem prve ustaničke godine Kamcničani su, na potpuno demokratski način, izabrali i svoj prvi narodnooslobodilački odbor. Predsjed­ nik odbora bio je Nikola Bodroža, a članovi: Jovo Bursać, Dušan Rodić, Vid Bodroža i Dragan Dejanac. Na toj »kamenitoj Kamenici« je, u proljeće 1942. godine, osnovana i prva partizanska ekono­ mija na slobodnoj teritoriji Bosanske krajine. Stvorena od dobrovoljnih priloga seljaka iz oko­ line Drvara i od rekvizicije i konfiskacije imo­ vine neprijatelja naroda, ekonomija je jedno vri­ jeme raspolagala i sa 6.000 ovaca i koza, oko 320 grla goveda i konja i dr. Magacini su se nalazili u kućama i oborima Jovana Papka i Davida Kamenka u Koritima i u zaseoku Razboj kod Bastasa, a kasnije u samoj Kamenici. Pekara, otvo­ rena pri ekonomiji, bila je u selu Boboljusci. Upravnik te ekonomije bio je Kameničanin Đuro Bodroža. U jesen druge ratne godine, tačnije 22. avgusta 1942, na Kamenici je osnovano jezgro slavne Treće proleterske krajiške brigade. U svim tim i drugim zbivanjima Marija Bur­ sać je imala veoma zapaženu ulogu, zbog čega je njena aktivnost za NOP i ostala u tako ži­ vom sjećanju učesnika tih istorijskih događaja. Po sjećanju mnogih, Marija je već u predustaničko vrijeme, a obaška u prvim ustaničkim danima, predano izvršavala sve zadatke koje su postavljali Partija i SKOJ, mada ona, zvanično, još nije bila »organizovana«. Ubrzo je postala glavna ličnost među žena­ ma u čitavom kraju: kao vjetrom nošena, ona obavlja niz kurirskih zadataka na relaciji Kame­ nica — šuma Bobara — logori gerilaca — Drvar. A kada su organizovane prve ustaničke gru­ pe, čete i odredi, Marija, s još nekoliko druga­ rica i drugova, održava kurirske veze između pr­ vih ustaničkih četa i odreda u Drvaru i čitavoj drvarskoj kotlini.

Danju se oprezno kreće po kamenjaru, kroz išume i preko proplanaka, kako je ne bi primije­ tili i uhvatili neprijatelji. A noću se tako slo­ bodno kretala kako se može kretati najsmioniji muškarac, ne plašeći se »ni vuka, ni hajduka«. Pisma je krila u njedra, u opanke, zašivala u odjeću, a usmene poruke tako dobro pam­ tila — da ih je znala naizust. Poput košute je skakala s kamena na ka­ men, od kuće do kuće — kada bi sakupljala hra­ nu i odjeću, odnosno od položaja do položaja — na kurirskim zadacima. Sa strinom, Anđukom Bursać, Dukom Bačkonja i drugim djevojkama i mladim ženama, prikuplja i sprema hranu za ljude u šumi. čak se, kako kazuje Branko Vještica, rodom iz zaseoka Gornje Vrtoče, raspituje po selu da li još gdje-gdje ima skrivenog ili zabačenog oružja, starinskih kremenjača i lovačkih pušaka. Organizuje prikupljanje odjeće i obuće; sakuplja ši­ vaće mašine u seoskoj školi i rukovodi radom u improvizovanoj krojačnici... — Primjetno Marijino isticanje, kao veoma vrijedne i sasvim odane djevojke, zapaženo je u radu Odbora fonda. To su u nas bili prvi po­ moćni vojno-pozadinski organi vlasti kojima je osnovni zadatak bio snabdijevanje ustanika. E, Marija je bila najaktivniji član tog našeg odbo­ ra — sjeća se još vrijedna aktivistkinja na Ka­ menici Duka Bačkonja. — Taj Odbor fonda ve­ ćinom je i bio sastavljen od žena i djevojaka. Pored hrane, sakupljale smo gotove odjevne predmete, ali i tkanje i sukno, pa bi to šile u krojačnici što smo je organizovali u seoskoj ško­ li. U njoj je uvijek bilo spremno za rad bar de­ setak drugarica, onih što su uoči rata, zahvalju­ jući učitelju Velji Stojniču, završile »Singerov« tečaj šivenja i krojenja. Odnosile bi to u šumu, u logore ili u Drvar, kod tzv. »Kantine«, gdje je bio sabirni centar hrane d odjeće — za ustanike.

MARIJA POSTAJE SKOJEVKA Prvi skojevski aktiv u ovom kraju, kako je rečeno, formirao je, još 1940. godine, učitelj V e ­ l i o Stojnić. Bio je to skojevski aktiv — na Ka­ menici. Za sekretara je izabran Marijin susjed

Duško Bačkonja, radnik u Drvaru kao i većina Kameničana. Rad skojevaca se prvo osjetio na kulturno^prosvjetnom i sportskom polju, a s vremenom i u pogledu idejno-poliličkog djelovanja. To je privlačilo, intcresovalo i okupljalo sve veći broj mladića i djevojaka. To druženje mladih za starije je bilo upad­ ljivo i pomalo čudno, da ne kažemo i sumnjivo, naročito za brižljive majke, koje su itekako pa­ zile s kim njihove kćeri »idu«. Odgovor na to njihovo pitanje doći će ubr­ zo, s vijestima o narodnom ustanku u Drvaru, 27. jula 1941. godine. Mladi su se družili — da bi se organizovali za borbu. — Još u septembru 1941. Marija je postala član SKOJ-a — kaže njen brat Dragan. — Sasta­ nak na kome je primljena održan je u kući ro­ ditelja aktivistkinje Duke Bačkonje. Bilo je to prvo primanje u SKOJ najaktivnijih mladića i djevojaka sa Kamenice, poslije izbijanja ustan­ ka. A Marija je važila za najaktivniju i najrevo­ lucionarniju omladinku, slobodnu, istrajnu, odvažnu. Poslije su primani novi članovi. Tako je krajem prve ratne godine skojevska organizaci­ ja na Kamenici imala 23 člana i bila toliko jaka i tako organizovana da je mogla da izvrši sve povjerene zadatke. Svi sposobni mladići sa Kamenice ubrzo će stupiti u partizanske odrede, a drugarice u rad­ ne čete, zatim i one u partizanske redove... U isto vrijeme, znatno je ojačana i partijsika ićelija na Kamenici, koju su uoči svenarodnog ustanka 1941. godine činila svega četiri člana: Velimir Stojnić Veljo, učitelj, Nikola Kotle, metalski radnik, Milan Bursać, seljak i Husein Habdičević, učitelj u Resanovcima (Bosansko Gra­ hovo), rodom od Doboja, (streLjan 1942. godine od strane neprijatelja). Vlado Grujić, iz Podbrine kraj Drvara, poza­ dinski radnik iz vremena ustanka, Mariju Bur­ sać je upoznao preko njene braće Duška i Dra­ gana koji su, jedno vrijeme, pješice, s Kamenice dolazili u školu u Drvar: — Obojica su bili divni drugovi, dobri đaci. Bio sam nešto mlađi od njih, pa bi me oni šti­ tili i od ponekog odraslijeg oškop:ce. Od njih sam prvi put ponešto čuo o radničkom pokre­ tu, SKOJni, Partiji. A nije ni čudo; to su bili uče-

nici naprednog učitelja i komuniste Velje Stojnica. Duško je ubrao postao vrlo uticajan u školi, djelovao je na sve nas i okupljao nas oko sebe. Oprezno nam je govorio o onome što će da dođe, o idejama Partije i SKOJ-a, o predsto­ jećim odlučujućim borbama. Nije prošlo dugo, a »ono što nas čeka« je došlo. Ubrzo je, poslije ustanka, formirana speci­ jalna, Drvarska omladinska četa, kojom je Duš'ko, u saradnji sa starijim drugovima, upućenih u oružje i vještine u ratovanju, rukovodio. Iz­ vodili smo vojničku obuku i pripremali se za skori odlazak u ustaničke, partizanske redove. Vježbali smo u Drvaru, na terenima Kamenice, Zaglavice... Tada je Vlado upoznao i Mariju, o kojoj je mnogo slušao i od njene braće: — Bila je stalno u akciji, uvijek vrijedna i politički dobro »potkovana«, što je u ono vri­ jeme bila prava rijetkost kod žena i djevojaka. Ostala mi je u uspomeni i kao veoma lijepa dje­ vojka, okrugla lica, rumenih obraza, crnoputa, krupnih crnih očiju, skladno razvijena. Nije baš mnogo govorila, ali ono što bi rekla imalo je svoje mjesto. I riječima, i djelom, i šalom, i ipjesmom, — bila je za borbu. Dok bi radila pjevušila je i, sigurno, tako osjećala: Mila majko ti ne zali sina, Kad ga u boj zovne domovina.

U iskrenost Marijinih riječi duboko vjeruju i njene najintimnije drugarice koje su je, jed­ nog julskog dana 1941. godine, zatekle zamišlje­ nom nad otvorenim kovčegom, punim njenog ruva djevojačkog. Odjednom joj se otelo: — Rat je. Pokolj je počeo. I sad: ili u rop­ stvo robovati ili bunu buniti! Izbora nema — domovina zove! Daću joj sebe i — darove!... To je rekla i onda na kićene biljce, šarene vunene čarape, tkane torbe, na veliko ruvo — složila i ono malo, tkano, veženo, bijelo, sve naj­ urili ie. .. To je bilo u praskozorje ustanka. Marija se obećala — borbi, narodu.

PRVI USTANICKI DANI Bila je nedjelja, 27. jul 1941. godine. Ustanak na Uncu! Došli su oni »zbiljski da­ ni — jedva dočekani« kako je pjevao Zmaj. Za­ kucala na svaka vrata poruka iz narodne pjesme: Zeman đoš'o valja vojevali, Dižite se, braćo, na oružje! Došli su dani Drvara, da se pokaže i doka­ že zašto mu je narod, još davno, spjevao snažan stih: »Nema Unca do — žarkoga sunca!«, što je u svojim djelima oteo od zaborava veliki krajiš­ ki pjesnik i borac Petar Kočić. Ova junačka krajina, čuvena »tromeđa« i gnijezdo junaka, sve što je dobro znala i valjano imala, upjesmila je, sve mjerila epskim aršinima... Sad je sve što je do puške doraslo — kre­ nulo u ustanak, u bunu; doslovno sve se stavilo u službu borbe za slobodu, za pobjedu... S planinskih visova ove slobodarske trome­ đe Krajine-Like-Dalmacije, snažan vjjtar donosi, a valovi rijeke odnose, i opet neke neuhvatljive snage natrag vraćaju, kao snažan eho, kao opo­ menu, kao ohrabrenje — slobodarsku pjesmu na­ roda, nepokorenog i zbratimljenog: Sastala se Dalmacija s Likom Ne daju se pokoriti nikom ... Kordun, Bosna, Banija i Lika To je, braćo, čvršće od čelika. Ne samo što ovdje nije bilo uobičajeno, ne­ go je bilo i neprihvatljivo da žensko, još ako je djevojka za udaju — obuče muško odijelo! To joj selo nikada ne bi oprostilo, a navući na se ljagu muškarače — najružnije je što se može do­ goditi jednoj djevojci, ili bar toliko velik porok kao kad se okopili ili prevari vjerenika... Ipak, vrijeme poslije okupacije zemlje, zatim u doba pljačke, pokolja, bacanja u bezdane, ise­ ljavanja, zbjegova u šume, danonoćnog straha od njemačkog »šmajsera«, italijanske »kuse« i ustaške »kame«, od stotine nevolja koje je do­ nio rat — bilo je takvo da se i muško i žensko moralo držati muževno, jer su, slikovito govoreći, došla muška vremena. — Još one večeri, između subote i nedjelje, to jest između 26. i 27. jula četrdeset prve, kada

J® u okliaku, poviše Kamenice, usvojena odluka Partije o podizanju narodnog ustanka u Bosanskoj krajini i Lici — moia Mara se, boga­ mi, odmah obukla u muško odijelo. Našla'je ne­ ke »svetačke« pantalone jednog od braće pa neki kaput i kapu. Ona je prva od cura na Kame­ nici obukla pantalone, a odmah su joj se pridru­ žile još neke djevojke u selu. Tako je to i proš­ lo bez većih zamjerki i najvećih zakerala u selu. Sve je tada znalo u kakvim smo nevoljama, kak­ ve sve aie zijevaju na nedužni narod, i sada je najglavnije bilo da se te aie smire i pobiju, a ko se kako nosi — to je najmanje bilo važno. Ta­ ko se i događalo da mnogošta što nam ranije »niije išlo pod kapu« — ne vidimo, a i što i vi­ dimo — da ga lakše prihvatimo... Tako pripovijeda majka Jovanka, navodeći kao glavni razlog takve Marijine odluke — želju da, u slučaju susreta sa neprijateljskim vojnikom, izgleda kao muškarac, pa ,će i on »odmah imati veći zort nego kada bi vadio ženskinju...« Znano je da su sa Kamenice, te istorijske noći, kuriri požurili da jave drugovima na ličkoj strani, u Srbu, da sutradan, 27. jula, zajednički otpočnu sa — narodnim ustankom. Veza između komunista drvarskog kraja i Sr46 ba uspostavljena je još u vrijeme povratka ko­ lonista iz Novog Žeđnika, sa sjevera Bačke. Oni su tamo imali svoju skojevsku i partijsku orga­ nizaciju od preko 110 članova i veoma aktivno su radili. Riječ je o ljudima koji su, poslije ka­ pitulacije bivše jugoslovenske vojske, bez igdje ičega, protjerani sa svojih dotadašnj h domova, od strane mađarskih fašista. Hort'jevoi su, nai­ me, odmah počeli masovno da ubijaju i odvode u internaciju sve one koji su im smetali u ostva­ rivanju fašističke politike. Umjesto u smrt ili ropstvo, ovi ljudi — poslije prvog svjetskog ra­ ta, kao dobrovoljci, kolonizirani blizu Subotice — vratili su se s porodicama u zavičajna mjesta, k svojima. Među njima je bilo više skojevaca i komunista, kao što su bili: braća Milutin i Pero Morača, Drvarčani, a iz Srba d okoline: braća Dušan i Vojo Mileusnić, Đoko Jovanić, Danić Damjanović, troje mladih skojevaca i komunista iz porodice Bujić i dr. Jedna od Bujićevih, Mira, prvih dana ustanka će preći u partijsko rukovod­ stvo Drvara i udati se za Milutina Moraču, svog vjerenika i jednog od glavnih vojnih rukovodi­ laca drvarskih ustanika.

Svi ti ličko-krajiški Žedničani bili su ili čla­ novi KPJ i SKOJ-a, odnosno kandidati za člano­ ve tih organizacija, ili simpatizeri Partije i njena uzdanica. — Vrlo velik doprinos tih drugova i druga­ rica Žedničana, u narodnom ustanku u Drvaru i Srbu — kaže Nikola Kotle, u vrijeme ustanka komesar gerilskog odreda na Kamenioi i sekre­ tar Sreskog komiteta KPJ za Bosansko Graho­ vo, a kasnije komesar bataljona »Sloboda«, za­ tim član prvog Okružnog komiteta KPJ za Dr­ var, sekretar Okružnog komiteta za Podgrmeč i dr. — Eto, mi smo odmah za zamjenika koman­ danta Štaba gerilskih odreda za Drvar postavi­ li Milutina Moraču; Pero Morača je angažovan za agitaciju i propagandu, a Mira Morača-Bujić odmah je uključena u rad Partije na drvarskom području. Njihova djelatnost bila je veoma boga­ ta i vrlo uspješna. Oni su bili i glavna i najsigur­ nija veza s Partijom i ustanicima u Srbu i dru­ gim ličkim borcima. Zbog toga nikako nije slu­ čajno što su prve ustaničke puške u Krajini i Lici, tj. u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pla­ nule usaglašeno, istog dana i gotovo u isti čas. Žedničani su u svemu tome, zaista, dali značajan doprinos; oni su imali idejne nadgradnje, inicija­ tive i partijskog ii vojničkog iskustva...

KAMENICANI NA BARIKADAMA Drvar je oslobođen u prvom jurišu i ostao slobodan puna dva mjeseca: od 27. jula do 25. septembra 1941, kada su u njega, poslije žesto­ kih okršaja sa partizanima, upali Italijani. Braneći centar slobodne ustaničke teritori­ je, gerilski odredii su pružili žilav otpor italijanskim fašistima. Najžešći okršaj je vođen upra­ vo u blizini Kamenice, na cesti Drvar — Bosan­ sko Grahovo — Knin. Na šumskom prevoju Plo­ če, između Kamenice i Resanovaca, cesta je bi­ la prekopana, zatrpana golemim stablima drveća... U međuvremenu, organiizovano je povlačenje stanovništva iz Drvara, kao i evakuacija svega onoga što bi moglo korisno da posluži ustanici­ ma, odnosno za šta bi bila živa šteta da padne u ruke neprijatelju. Tako je, pored hrane i odje­ će, izvlačen građevinski materijal, oprema dz Fa­ brike celuloze, gateri sa pilane i alat iz Željez-

48

ničke radionice koja je već bila pretvorena u prvu ustaničku radionicu za izradu i popravku oružja. Sve je to odveženo na zaprežnim kolima, prenošeno na samarima konjića ili na ljudskim plećima i sklanjano duboko u obližnje šume Klekovače i Jadovnika, u izgrađene tajne magacine i iskopane zemunice. U svemu tome na očitu aktivnost ispoljava li su skojevci i sva omladina. Na vanrednom skojevskom sastanku u Kamenici, Marijin brat Duško je, kako se sjećaju sudionici tih događaja, kra­ tko i odlučno govorio: — Skojevci! Neprijatelj nadire od Knina i Grahova! Slobodni Drvar i čitava naša teritori­ ja su ugroženi. Cestu na Pločama moramo još dublje prekopati i pregraditi drvljem i kamenjem! Isto tako, moramo porušiti prugu kod Hrnjadi, kako nas fašisti ne bi iznenadili od Ličke Kaldr­ me. Takođe, moramo zarušiti i cestu i prugu kod Oštrelja — da neprijatelj ne bi upao, ili ne bar lako i brzo, iz pravca Bihaća i Bosanskog Petrovca, odnosno od Prijedora i Jajca... Na rat­ ne zadatke, drugovi i drugarice!... Zadaci su bili vrlo hitni i krajnje ozbiljni. Ali ne i prvi, a neće ostati ni posljednji te vrs­ te. I zbog toga se hrabri skojevoi sa Kamenice nisu plašili ni težine ni opasnosti koje je pod­ razumijevalo izvršavanje povjerenih im zadata­ ka. Iako se znalo da neki mogu i da poginu, ili da budu zarobljeni od neprijatelja, odnosno da i selo, što znači i rodna kuća, može biti, u znak odmazde, popaljeno — niko od njih nije ustuk­ nuo pred zadacima. Naprotiv, sve to kao da im je ulijevalo novu snagu, hrabrost, odvažnost. Sastanak je, kao i toliko drugih, održan u kući Duškovih roditelja. Tu je bila d Marija. Ona je znala da među njenim drugovima i drugaricama .ima mnogo ogladnjelih. I brzo s e pobrinu­ la za ječmen hljeb i poveću z d j e l u mladoga sira. S pravom je mislila: kada se najedu lakše će prekopavati cestu i rušiti prugu. Poslije jela Milan Bačkonja, komandir rad­ ne čete, i Duško Bursać, rasporediše ko ce u koju akciju. Usput, kroz selo pokupiše i ostalu omladinu, naoružanu krampovima, asovima, sjeLjiidi s Kamenice su od davnina poznati kao veoma vrijedni, pošteni, hrabri ji odvazm.S pra­ vom se i danas u tom kraju kaže da su Kamenv čani kremen-karakteri. Jer, sto reknu — to ne

poreknu — što naume to i izvrše. Riječ je za njih, kao, uostalom, i za većinu čitavog ovog gorštačkog elementa sa tromeđe Like, Krajine i Dalmaaije — zakon, svetinja. Tako su Kameničani, uoči ustanka, u samom ustanku i tokom čitavog rata — služili primje­ rom ostalim selima ustaničkog i ratničkog drvar­ skog kraja. — Neće tako lako ni Švabo ni Italijan, ni svojim tenkovima, ni kamionima, prijeći preko ovih prepreka — čulo se žagorenje mladića i djevojaka dok su prekopavali i zatrpavali stabli­ ma i kamenjem put između Kamenice i Resanovaca, krajem septembra prve ustaničke godine. — Ni blindirani voz ovuda ne može proći! — odjekivalo je, uz zveket pijuka, ćuskija i lo­ pata, sa druge strane Bobare, tamo kod Hrnjadi, gdje je prekopavana i rušena važna uskotračna pruga. Iako ustaničke snage još nisu bile toliko ja­ ke da bi mogle potpuno spriječiti prodor daleko nadmoćnijih i do zuba naoružanih neprijateljskih vojnih formacija, bar je njihov upad na slobod­ nu drvarsku teritoriju usporen. Deset dana vodi­ la se nadčovječanska borba kako bi se narod mirno mogao evakuisati, sve najpotrebnije izvući u šume, ustanički redovi konsolidovati. Po naređenju vojno-političkog rukovodstva, trebalo je uništiti svu industriju drveta u Drvaru i sve drugo što bi moglo korisno da posluži ne­ prijatelju — trenutno ii dugoročno. Polazilo se od toga da će fašistički okupatori, ako u Drvaru zateknu veliku pilanu, Fabriku ceiuloze i Željezničku radionicu, svim silama na­ stojati ne samo da to koriste za potrebe svoje vojne mašinerije nego i da se tu za stalno na­ stane i što duže i više eksploatišu prirodna bo­ gatstva i industrijska postrojenja. Teška srca su se Drvarčani, radnici iz Pila­ ne, Celuloze, Željezničke radionice i drugih pogo­ na odlučili da potpale svoje fabričke hale. Jer, to su im bile, uz njihove rodne domove, najdra­ že kuće, njihove prave hraniteljice. Uostalom, drvarski kraj je veoma pasivan, kamenit, bezvodan, sa surovim zimama, dosta odvojen od svijeta, pa hljeba sa sopstvene zem­ lje nikad ni do Božića, ali zato uvijek do Muče­ nika. Ti »mučenici« bi, za svaku kuću koja nije imala radnika u »Šipadu«, nastajali onoga dana M ariia Bursnć

49

kada bi bili pometeni plitki ambari za žito, pri čemu domaćinu nije ostajalo ni prebijene pare da kupi štogod kukuruza, a o pšeničnom brašnu ili bijelom hljebu nije bilo ni govora. Tako je sada bilo nedoumice, ali nije smjelo biti neodlučnosti: — Naredba je vojno-političkog rukovodstva da se smjesta zapale: i pilana »Šipad«, i Fabri­ ka celuloze, i Radionica za popravku i izradu oružja i municije! Dana 25. septembra 1941. godine Drvarčani su sami zapaliLi dio svoga grada: svu svoju in­ dustriju drveta!... Bila je to najveća diverzija u porobljenoj Evropi u 1941. godini. Plameni jezici su se izvijali do neba. Golema količina gustoga dima prekrila je čitavu drvar­ sku kotlinu. Huka i buka, iz grada koji gori, pro­ dirala je gore, kroz Sklop, u Mokronošku župu i razbijala se dolje, kanjonom Unca, te odjeki­ vala po kameničkoj i pasijačkoj visoravni. To je bio prvi put u toku narođnooslobodilačkog rata da Drvar gori. Kasnije ie još dva pu­ ta gorio, ali se nije pokorio: drugi put u vrije­ me strašne »četvrte« neprijateljske ofanzive, s početka 1943. godine, a treći, posljednji, put — onog dramatičnog 25. maja 1944. godine, za vri­ jeme njemačkog desanta, kada je H:tler krenuo sa svojom operacijom »Konjićev skok«, sračuna­ tom da uništi Tita, ali i tog puta — bezuspješ­ no. Tako je nastala i ostala pjesma: Oj, Drvaru, triput si gorio, Al, se Švabi nisi pokorio!

Borba se razgarala, zadaci skojevaca i uopšte omladine s Kamenice uvećavali, pa i broj nji­ hovih sastanaka učešćao. Sastanke, bolje reći ra­ dne dogovore, većinom su održavali u kući Bursaća. Tu im je nekako bilo najsigurnije, jer za­ selak je bliže šumi, u središnjem dijelu sela, pa ako bi otkud i izbio neprijatelj — najlaikše bi se izvukli iz opasnosti. Iz Bursaćeve kuće već četvoro su članovi skojevske organizacije, što činii jednu petinu akti­ va To su: Duško, sekretar aktiva, Marija i ses­ tra joj Milka, te strina Anđuka, čiji je muž Đuran, kao ustanik, junački poginuo početkom av-

gusta 1941, na Srnetici. I domaćini kuće, Nikola i Joka, već su osvjedočeni saradnici NOP-a, po starom gostoprimljivi ali i veoma oprezni prema svakom nepoznatom.

DAROVANO RUVO DJEVOJAČKO U sobi, gdje se održava sastanak, nema do­ voljno sjedišta za sve, makar je tu oveća klupa, te nekoliko stolica i tronožaca. Marija se brzo do­ sjeti, pa donosi biljac ili ponjavu, te neki posje­ daše na pod. Ilegalni skojevski sastanci kratko traju. Sažet je dnevni red. On se u ustaničkim danima svo­ dio uglavnom na ocjenjivanje izvršenih i postav­ ljenje novih borbenih i pozadinskih zadataka: — Sada nam je glavno da obezbijedimo do­ voljno hrane za sve drugove u šumi, u četama i odredima! — kaže strina Anđuka. — Zima je na pragu, treba već da se brine­ mo za obuću — dodaje kratko Marija. — Briga za ishranu, odjeću i obuću je je­ dan od naših glavnih zadataka, jer imamo sve više boraca iz drugih krajeva, naročito iz Like, a dolaze i iz Banije, Korduna, sa Kozare, iz Dal­ macije — izvlači zaključak sekretar Duško. — Ima, ih, bogami, polugolih i gotovo pot­ puno bosih — kaže uzbuđeno jedan od najmla­ đih skojevaca. — Daleko su od svojih kuća, od majki i se­ stara — drugi će. — Na nama je, cure, da prve otključamo kovčege i darujemo borcima i narodu ruho dje­ vojačko, a kad nas, skojevke, vide onda će to ra­ diti sve djevojke — predloži Marija, dodajući: — Ko zna, uostalom, kako će biti: ko će ima­ ti sreću da se uda, da daruje dragana. Složiše se, sve u jedan glas, da »načnu« dje­ vojačke kovčege,. — Evo, ja dajem prva! — ustade Marija i otvori svoj sanduk, pa nastavi: — Drugovi koji su na položaju i koji odla­ ze u borbu — najljepši su mi i najmiliji svatovi! Vadi Marija iz kovčega smiljem namirisano ruvo: vuneni džemper, dva-tri para čarapa, onih bijelih i »malo šaranih«, što ih je svojim ruka­ ma, pošto je isprela vunu, plela i prala.

— Biće darova i za đuvegije, samo da izvoiujemo slobodu! — govori sekretar Duško, oče­ vidno zadovoljan ovom akcijom skojevki. Dogodilo se kako je Marija predvidjela: nje­ nim primjerom pošle su ne samo sve skojevke ne­ go i sve seoske djevojke, pa i snaše i starije že­ ne. Tada je sakupljeno pravo brdo raznih odjev­ nih predmeta, sve domaće izrade i najboljeg kva­ liteta, što će se, kroz rat, stalno ponavljati. Kuća Bursaća, puna boraca i skojevaca pod njenim krovom odnjihanih, bila je otvorena za sve borce za slobodu. Dolazilo se tu danju i no­ ću, nalazilo sigurno sklonište, uspostavljene ve­ ze, sačekivane poruke... — Bili su nam to dragi ljudi, ali je zlo bilo što nikada nismo bili sigurni da neko neće i ne­ zvan, nepoželjan, iznenada banuti u kuću — pri­ povijeda Marijin otac Nikola. — U.padoše tako, jednom, četnici već ozloglašenog »vojvode« Mane Rokvića. A u našoj kući sklonjen teže ranjeni partizan Dane Rodić... Čim su namjernici ugledali Danu, njihov star­ ješina je podviknuo: — Partizan, a!? — Nije, već bolesnik! — odgovori domaćica Joka. — E, dolijao si, vala, gerilski golaću! — us­ tremi se drugi bandit. — Pustite čovjeka na miru, zar ne vidite da ie na umoru! — umiješa se Nikola, predosjećaju­ ći da se može zlo dogoditi. — A ko je taj čovjek i odakle je? — opet će četnički »vođa«. Svi se zgledaše; nisu naučili da govore neis­ tinu, ali im sada druge niije bilo. Marija se pr­ va pribra, pa reče otresito: — To je moj muž! — A kad se, tako mlada, već stiže udati?! — Zimus sam >se udala! — Za bogalja i bolesnika? Eh, živa šteta! — zagleda je naočit četnik. — I ja često velim da je šteta, naročito sa­ da kada vidim da nisam imala sreće da^ pnje sretnem takvog deliju kao što si ti reče po­ sprdno Marija. Svi prasnuše u smijeh, pa i četnici koji, sre­ ćom, odoše.

Tako je teško ranjeni partizan Dane Rodić, zahvaljujući Marijinoj dovitljivosti i odvažnosti u toj veoma kritičnoj situaciji, spašen od sigur­ ne smrti. On je ubrzo prebačen u bolnicu. U pre­ bacivanju je učestvovala i Marija, koja u povrat­ ku sa tog zadatka, zamalo nije nastradala. Vraća­ la se sa krvavim jastukom i čaršafom u ruka­ ma, između Italijana u Drvaru, ali se i tu neka­ ko snašla. Slabije sreće u tim kritičnim trenuci­ ma bili su borci Lazar Rodić d Nikola Bašić, dok je Duško Bursać u posljednjem trenutku uspio da se sakrije u trap za krompir... Nekako u vrijeme kada su Krajinom izbija­ li po zlu poznati četnički pučevi, na Kamenici je zakazan širi politički skup. Italijanski fašisti još su bili u Drvaru, pa je i opasnost bila u ne­ posrednoj blizini. Ipak, u zgradi kameničke ško­ le se sleglo na stotine duša, čak i iz susjednih Bastasa, Vrtoča, Prnjavora i Trnimića Brijega. Marija, s grupom skojevki, dočekuje sve na vratima i razmješta po već punoj i pretijesnoj učionici. Skup je održan radi ojačavanja bloka­ de Italijana. Pri tome je svima bio jasan stav: — Svaki onaj ko Italijanima odnosi mlijeko, sir, meso, jaja i druge ponude, da bi ih razmije­ nio za so, petrolej, odjeću, i slično — ne samo što slabi narodnu borbu, nego i direktno sarađuje s neprijateljem! To je bio zvaničan i čvrst stav vojno-političkog rukovodstva koje je, sa jedinicama i naro­ dom, faktički, blokiralo Drvar pun Italijana, jer su na sve strane bile partizanske zasjede i straže. Školska učionica je odjednom izgledala i ma­ nja nego što je bila, a još zagušljivija od isparavanja mokre obuće i odjeće, od dima duvana i petrolejke. Ipak, ljudi su pažljivo slušali svoje rukovodioce: — Umjesto da švercujemo s italijanskim fa­ šistima i kokošarima, moramo dati sve od sebe da prehranimo naše drugove borce, da ih obujemo i odjenemo! — podržavala je Marija predgovornika. — Sta ti ima da pričaš i nekoga učiš! — us­ protivi se jedan mladić, očevidno pročetnički na­ strojen. — Ne treba nam niko da soli pamet! — is­ toga časa se uzjoguniše još dva-tri nenarodna elementa. Nasta opšta gungula.

— Nećete nas omesti! Ako ne uspije ova — uspjeće druga konferencija! Nas je više i ne bo­ jimo se ni vas ni Italijana! — nadvikivala je Ma­ rija one što su galamili. Smilja Grubor-Morača, rodom iz sela Zaglavice, u ratu rukovodilac partijske ćelije u svom selu, a potom sekretar Opštinskog komiteta KPJ za Drvar, ovako se sjeća prvog susreta s Ma­ rijom: — U selu Hrnjadi, u jednoj šumi, održavan je zbor u čast Prvog maja 1942. godine. Govorila sam okupljenom narodu o doprinosu žena i om­ ladine u NOB. Ispred vojske je govorio koman­ dant Slavko Rodić. Tu se našla i Marija Bursać, o kojoj se već pronio glas čitavim drvarskim kra­ jem. S pažnjom su je posmatrali. Imala je bom­ bu na opasaču! Ponosila se tim. Igrajući u ko­ lu, bomba se tresla, samo što ne otpadne. Svi su joj se divili! Imala je i hlače, što je takođe bila rjetkost tada vidjeti na ženama i djevojkama. Lijepo joj je stajala i partizanska kapa s peto­ krakom zvijezdom...

OTIMANJE ŽITA NEPRIJATELJU Razvojem ustanka jačala je i »neborbena« aktivnost na slobodnoj partizanskoj teritoriji. Najprije se išlo na idejno-politički rad, a onda je red došao i na kulturno-prosvjetno uzdizanje. Cilj je bio da što veći broj mladića i djevojaka, mlađih žena pa i poneki stariji čovjek, budu uk­ ljučeni u kulturni rad, u pripremanje i izvođenje priredaba sa folklornim, recitatorskim, horskim i dramskim »tačkama«. S time je nekako i iš­ lo, ljudi su to prihvatali. Nešto teže je sprovođena u život parola: »Ni jedan omladinac ni omladinka — ne smiju biti nepismeni!«. Prvo su na analfabetske tečajeve i grupna opismenjavanja okupljani skojevci i kandidati za članove Partije, a zatim, po ugledu na njih, i ostala omladina. I ovaj zadatak je sasvim oz­ biljno i odgovorno shvaćen, bezmalo, kao i sva­ ki drugi — borbeni zadatak. Jer, borba protiv nepismenosti bila je itekako važna za dagnji ra­ zvoj i jačanje oslobodilačkog pokreta. Teškoća je bilo s školskim priborom, ali i tu se snalazilo:

— Treba da sakupimo sve tablice i pisaljke, pa makar i komadiće, svaki komad papira, olov­ ku, stila, pera i mastilo! — govorila je Marija, uključujući se zdušno u akciju opismenjavanja, mada je i sama jedva znala sva slova što ih je samoinicijativno naučila uz svoju braću. S vremenom su ti analfabetski tečajevi na Kamenici okupljali i sve žene do pedesetih godina. Kada su, 6. septembra 1941. godine, ustaničke snage iz Like, potpomognute ustanicima iz Bo­ sanske krajine, zauzele jako ustaško uporište Kulen-Vakuf i okolinu, čitava teritorija, s jedne i druge obale Une, ostala je pusta. Luke i plodne oranice okb Kulen-Vakufa, Kliške Luke, polja u Orašcu, Gradu, Ćukovima i dr. bila su zasijana kukuruzom, a djelimično i krompirom, koji je upravo stizao za vađenje. Istovremeno je trebalo obrati goleme količi­ ne šljive, jer je te godine, kao retko kada u do­ lini Une, rodila »požegača«. Direktiva je bila da se od što veće količine šljiva pravi pekmez koji može dugo da se čuva i da služi za ishranu bora­ ca i ranjenika. — U jesen 1941. godine, kada su ustaše pro­ tjerane iz Kulen-Vakufa i okolnih sela, išla je omladina i drvarskog kraja u berbu kukuruza, šljiva i drugih plodova jeseni — prisjeća se Bran­ ko Vještica. — Oko toga su se angažovali i Duško Bursać, kao sekretar skojevske organizacije, i njegova sestra Marija, tada već rukovodilac omladine i žena u Kamenici. U berbi kod Kulen-Vakufa, u Klisi i Orašcu, sreli smo se sa omla­ dinom i narodom iz ličkih i krajiških sela donjolapačkog i petrovačkog sreza. To su, ustvari, bile prve dobrovoljne radne akcije omladine ovog kraja. Istina, ta berba plo­ dova rodne godine sa poveće teritorije u gor­ njem toku Une, oko Kulen-Vakufa, nije obavlje­ na sa nekim radnim jedinicama, brigadama i če­ tama, već je predstavljala sveopštu akciju naro­ da, pionira i omladine, preduzetu sa ciljem da se što prije, s golemih površina, poberu rodni kukuruz i šljive. Sve je to odmah izvlačeno u obližnja sela, na visoravni s lijeve i desne obale Une, duboko u planinu Plješevicu, Lupinu, Osječenicu. Tamo su stvorene i prve partizanske baze, magacini sa žitom i hranom, kakvih je, prvo, najviše bilo na visoravni Kamensko, tamo između Donjeg Lapca i Korenice, duboko u planini Plješevici, na teritoriji Like.

KOMESAR RADNE CETE Za Mariju i njene drugarice i drugove u stvari, nisu prestajale ni prave žetve ni »žetve« narodne pomoći vojsci, ranjenicima i nejači iz zbjegova. Stalno se ponešto, uvijek s ljubavlju, skupljalo ili pravilo, prenosilo, čuvalo pokla­ njalo. .. ^ Krajem jula 1942. slavna Prva krajiška bri­ gada je, uz pomoć drugih odreda i bataljona, osobodila Ključ i prostranu i rodnu Saničku do­ linu. Valjalo je skupiti i, često ispred cijevi ne­ prijatelja, iznijeti bogatu i dragocjenu ljetinu. Zbog toga se u Saničku dolinu slegla omladina od Petrovca, od Drvara, od Mrkonjić-Grada. Ma­ rija je i u tome bila među prvima, o čemu Milan Trninić kazuje: — U ljeto 1942. godine i mi iz Trninić-Brijega, Drvar-Sela i drugih naselja, slali smo omla­ dinu u prve radne brigade za berbu ljetine is­ pred neprijateljskih bunkera u pitomoj Saničkoj dolini. Tamo je pošla i Marija. Iako je bila politički delegat u radnoj četi, čime je imala znatno više obaveza od drugih, ona je, samopri­ jegornim radom na njivi i u voćnjaku, neustrašivošću kada zazvižde zrna oko ušiju — služila za primjer svima i o tome su dugo pričali učes­ nici tih prvih dobrovoljnih i slavnih omladin­ skih radnih akcija u nas. Zborno mjesto za drvarsku omladinu bilo je kod Komande područja u Drvaru. Sjatila se za rad raspoložena mladež, s pjesmom, uzvicima, pretnjama fašističkim okupatorima. Preko Oštrelja, put je vodio do BraVska, kuda prolazi i uza­ na pruga, gdje su se slijevale radne čete i bri­ gade drugih srezova. Zastave su se viorile na planinskom povje­ tarcu, šarenile se narodne nošnje: kiklje, bluze, bijele i šarene marame, crveni džemperi i sive maje. Komandir 3. čete 3. bataljona Prve radne bri­ gade bio je Brane S. Bosnie iz Drvara, a Mari­ ja Bursać njen politički komesar. Radna četa je brojala oko 80 brigadista, od čega samo četiri mladića, dok su sve ostalo bi­ le devojke. Najmlađi je bio omladinac kojeg su svi zvali Mali Ševo. Njega je već prvog dana že­ tve nešto iznenada ujelo tako da je odmah na se skrenuo pažnju, pa su ga djevojke zadirki­ vale:

— Ujela Ševu — žaba! . .. — Nije to za šalu i smijeh već drugu treba pružiti pomoć — govorila je Marija i počela da mu priprema neke obloge, donosi hranu i brine za njegovo što brže ozdravljenje. — Ja i Manija Bursać bili smo rukovodioci Treće čete — sjeća se Brane S. Bosnie. — Kre­ nuli smo preko pasijačke visoravni ka planin­ skoj prevojnici Oštrelj i, dalje, preko Bravska, u Saničku kotlinu. Ostala mi je u živom sjeća­ nju Marijina pjesma, koju je ona vodila sve do blizu sela Bajer, gdje smo stigli predveče. Pošto smo sada već bili u neposrednoj blizi­ ni neprijatelja, nije se više smjelo pjevali i podvriskivati, čak ni preglasno govoriti. Smjestili smo se u improvizovani logor, u nekom šljiviku i štalama preko puta nekadašnje žandarmerijske stanice, sada porušene. Borci Prve krajiške brigade još su se borili na periferiji prostrane Saničke doline, nastoje­ ći da neprijatelja što dalje potisnu i stvore što prostraniju slobodnu teritoriju za žetvu i berbu. Mnoga sela bila su bez žive duše, jer su se s ustašama povlačile i njihove porodice i simpa­ tizeri, ostavljajući puste kuće i neobranu ljetinu. Čim su omladinske radne brigade stigle ras­ poređene su svaka na svoj sektor i određeni im radni zadaci na širokom potezu od Ključa, Gor­ nje i Donje Sanice, čak tamo do Sanskog Mosta. Radne jedinice štitili su sa položaja prolete­ ri koje je ovdje doveo Tito, zatim borci Treće krajiške brigade, te partizanske jedinice sa ovog terena. S Marijom je u akciji skupljanja ljetine, u ljeto i jesen 1942. godine, u Saničkioj dolini bila i Mika Knežević, rodom iz Malog Cvijetnića. Ona se sjeća da je Marija bila politički komesar Kameničke radne čete. Radilo se udarnički i rat­ nički, a Marija je davala primjer svima: — Otimali smo žito ispred neprijatelja, i Marija je uvijek bila u pokretu, a onako lijepo građenu lako smo je zapažali. Istina, ona je u našem selu bila poznata još prve ustaničke go­ dine, pa je omladina s Cvijetnića jedva čekala da vidi i nju i njenog brata Duška, koji je bio komandant prve radne brigade, Drvarske, u ko­ joj je bila i Cvijetnička radna četa. Žito smo, zbilja, želi ispred neprijateljskih cijevi i bunke­ ra, uglavnom noću. Danju smo se sklanjali, od-

marali, ili prebacivali dalje, na slobodnu terito­ riju, ono što smo prethodne noći oteli nepri­ jatelju ispred nosa. Pri tome su nas štitile naše partizanske snage, ali danju je to bilo gotovo nemoguće, naročito na otvorenim poljima, koja su nerijetko nadlijetale nemačke »štuke«. Marija je u Sariičkoj dolini prednjačila — kako u žetvi tako i u svim drugim aktivnostima. Pošto, uglavnom, nismo smjeli da pjevamo, ka­ ko nas noću, kada smo želi u tajnosti, ne bi ot­ krio neprijatelj, to sam ja zapamtila po duho­ vitim pričama i šalama, koje je tiho kazivala, a što je među nas unosilo posebnu živost i ve­ drinu, odgonilo pomisli na opasnosti. I Milka Grbić Mika, prvoborac sa Velikog Cvijetnića, takođe je bila s Marijom u istoj rad­ noj četi, čega se ovako sjeća: — Imali smo bazu u Bajeru, blizu šume Paunovac, između Ključa i Gornje Sanice. Spava­ le smo u štali seljaka Stipe, koji je tu sam os­ tao. U blizini smo imale organizovanu kuhinju i drugarice koje su radile oko kazana. Bio je to pravi vojnički život, samo što smo se, umjesto puškama, »borile« srpovima i vilama, radeći na mašini za vršidbu. Po svu noć smo znali da vršemo na toj vršalici i veoma nam je bilo žao što smio jednog dana morali da je na brzinu za­ trpamo slamom i zapalimo — da se njome ne bi koristio neprijatelj koji je, iznenada, žestoko navalio... U Saničkoj dolini smo radili sve seoske po­ slove vezane za sabiranje ljetine: prvo smo že­ le ječam, pšenicu i zob, zatim čupale i »tukle« grah, pa brale kukuruz, vadile krompir, izvla­ čile kupus i drugo povrće, brale šljive, jabuke, kruške i ostalo voće. Naša Marija, iako rukovodilac u četi, ni jed­ noga časa se nije ponašala kao »predradnik« ili »šef«, već prva uzimala srp, prva se laćala vila ili motike, prva prinosila snopove do vršalice. Sestrinski brižljivo je komesar Marija obi­ lazila žeteoce, raspoređene po štalama i voćnja­ cima, zalegle na slami, ne želeći da, onako pre­ morena, legne dok ne vidi da su svi na broju, zdravi i veseli, nahranjeni i smješteni, da je sve u najvećem redu. Spavalo se mahom pod ved­ rim nebom. Miješao se miris slame i četine, a »hor« zrikavaca bi do kasno u noć uspavljivao umorne brigadiste, koje je čekao nov, naporan i nerijetko opasnostima bremenit dan.

Jedne septembarske noći berači su se vra­ tili iz dnevne akcije sa saničkih njiva i voćnja­ ka. Brali su šljive, jabuke i kruške i tek kada su ih otpremili na sigurno mjesto, oko ponoći, došli su u logor i odmah pospali. Srećom, veći­ na je legla obučena i obuvena, kao da su pred­ osjećali opasnost... U gluvo doba noći, kad su svi spavali naj­ čvršćim snom — začula se jaka paljba. Nijem­ ci, predvođeni ustašama i četnicima, pokušali su da opkole logor omladinskih radnih brigada. Danima su se za to pripremali, izviđajući i špi­ junirajući naše položaje i snage. Ali, borci kra­ jiških brigada bili su dobro raspoređeni i pri­ pravni za borbu. Brigade žetelaca i berača brzo su se i na sigurna mjesta izvukle. Sad su se, pr­ koseći neprijatelju, mogli da pridruže Marijinoj pjesmi: Omladino, hajd' u berbu žila, Da hranimo vojsku druga Tita. Drugarice, ne broj radne dane, Jer radimo — sve za partizane! Uz sve to, stizalo se da se pripremi i kulturno-zabavni program. Pripremljen je i miting, ali je nekoliko puta odgađan zbog naleta neprijatelj­ ske avijacije i iznenadnih napada. Na kraju je održan: sve radne brigade su svečano postroje­ ne, u prisustvu boraca i naroda. Bila je to prava smotra rada i mladosti. Sve­ čanost je dugo trajala. Pjevalo se, igralo kolo, veselilo oko logorskih vatri. Čak je toga dana i hrana sa »vojničkog« kazana bila nešto bolja i obilatija... Omladina je na radu u Saničkoj dolini osta­ la do početka oktobra 1942. Tada su se omla­ dinke i omladinci, zdravi i veseli zbog radnih i ratnih pobjeda, vratili u svoja sela ili jedinice.

CLAN KOMUNISTIČKE PARTIJE Odmah po povratku iz Saničke doline Ma­ rija je, kao provjereni skojevac i poznati akti­ vist, primljena u Partiju. U Partiju ju je primi­ la Mira Morača-Bujić, koja o tome kazuje: — Marija je bila tako obična, a, opet, u mnogočemu neobična, jednom riječju — baš do-

bra djevojka. Njen brat Duško bio je već rani­ je uključen u SKOJ i Partijđ. Nekako u jesen druge godine rata raspravljali smo u Komitetu koga da primimo u KPJ. Sastanak Sreskog ko­ miteta KPJ održavan je u zgradi preko puta pra­ voslavne crkve u Drvaru. Više drugova i druga­ rica je, prosto kao u jedan glas, predložilo i pri­ hvatilo da to bude — Marija Bursać. Pozvali smo je u Komitet. Razgovarala sam s njom. Brzo sam je upoznala i stekla ubeđenje da je ona odavno sazrela i zaslužila da postane član KPJ. Bilo je oko 11 sati prije podne kada smo je primili u Partiju. Svi smo joj čestitali. Bila je vrlo uzbuđena, sva ustreptala, preplanula. Ne­ što je rekla, valjda u smislu zahvalnosti na ta­ ko velikom priznanju i povjerenju. Ne sjećam se šta je rekla, ali pamtim da je to bila tvrda, škr­ ta riječ. Znam samo da su te naše omladinke sa sela bile od malo riječi, a od mnogo rada i akcija. Takva je bila i Marija. Takvi su bili i svi Bursaći... Nastavila je i dalje da radi, sada sa još vi­ še zanosa, političkog žara i mladalačke vedrine. Povezala se s partijskom organizacijom na Ka­ menici, uskočila u akcije. Jedan od posljednjih Marijinih pozadinskih zadataka, a bila je tada sekretar USAOJ-a i novoosnovane organizacije AFŽ u Kamenici, kako se sjećaju njeni roditelji Joka i Nikola — bio je onaj kada je, sa još ne­ koliko aktivista, jedne noći potrgala telefonsku liniju uz cestu u blizini Drvara. A kada je, krajem 1942, zauzeto Bosansko Grahovo, tamo je bila i Marija. Evakuisano je sve što se moglo. Odande je u Drvar dotjerano i oko 300 goveda, što je predato partizanskoj eko­ nomiji na Kamenici, da se sačuva za našu voj­ sku. Ubrzo će Marija stupiti i u borbene jedini­ ce NOVJ, baš u jeku »četvrte« ofanzive koja je ovuda pustošila. Nekako baš u vrijeme kada se Neretvi pri­ bližavala grupa divizij'a koje je k jugoistoku vo­ dio Tito, obezbeđujući prikupljanje oko 4.000 ra­ njenika i tifusara, u Vrtoču je održavana skojevska konferencija. Prisus/tvuje i Marija Bursać, sada član Komunističke partije. Skup se održa­ va u šljivaru, pred Sobica kućom.

Na dnevnom redu je samo jedna tačka: po­ puna partizanskih jedinica i pomoć kod formi­ ranja nove, Desete krajiške narodnooslobodilačke udarne brigade. — Drugovi i drugarice, neprijatelj izvodi ve­ liku ofanzivu, pa se nalazimo u najvećoj opas­ nosti i moramo svi dati sve od sebe da se odu­ premo njemačkim fašistima i njihovim saradnicima — govori prvo Duško Bajić Mali, član Sreskog komiteta SKOJ-a. (Herojski poginuo 25. ma­ ja 1944, za vrijeme njemačkog desanta na Drvar). — Naši borci, u danonoćnim borbama, ginu. Moramo novim drugovima, prije svega sa sko­ jevcima i skojevkama, da popunimo njihova mje­ sta! . . . Osim toga, neprijatelj je preduzeo veli­ ku ofanzivu, sa ciljem da uništi našu vojsku i uguši našu borbu za slobodu. Moramo da stvara­ mo i nove partizanske jedinice! — govorila je, dosta uzbuđeno, Marija Bursać. — Tako je! . . . Bravo Marija! . . . Ura za Ma­ riju! — uzvikivali su prisutni, pljeskajući. — Mi moramo izdržati do kraja, naša bor­ ba će biti pobjedonosna. Mi moramo... Ja se odmah javljam u novu brigadu! . .. Svi prisutni mladići i djevojke istog časa su pošli primjerom Marije Bursać. Kratko su zapjevali i zaigrali, pa pohitali kućama — da se oproste od roditelja, braće i sestara.

BOMBAS DESETE KRAJIŠKE BRIGADE Prvi bataljon Drvarsko-petrovačkog NOP od­ reda tog mrzlog februarskog jutra nalazio se na predjelu zvanom Vrlinac. Tu je komandantu, Pe­ ri M. Pilipoviću, stiglo dvadesetak novih bora­ ca. Najviše je bilo drugarica, a među njima i Marija Bursać, s Kamenice. Na sebi su, uglav­ nom, imale suknje, vunene čarape i opanke od prijesne kože. Focrvenjela im lica, ruke skoro ukočene od hladnoće, koljena mrzla... Marija je željela da ostane u Prvom bataljonu, u kojem su bili sve njoj poznati i u bor­ bama očvrsli borci, u većini oni što su se poslije ranjavanja zalječivali i pripremali za nove okr­ šaje. Ipak, raspoređena je u Drugi bataljon. Žao joj je bilo što se morala rastati sa svojom vjer-

nom drugaricom Darom Rodić, sa Cvijetnića odakle je bio i komandant Pilipović, ali joj ni­ je moglo biti da bira, jer su interesi borbe bili najvažniji, što je shvatala i uvažavala. knjiška brigada, zbog većeg broja brkajlija u njenom stroju zvana i »Brkata bri­ gada«, zvaniono je formirana 10. februara 1943 godine. Prilikom njenog formiranja brojila je 900 boraca, naoružanih uglavnom italijanskim puš­ kama i sa nešto različitih puškomitraljeza. Kvalitet boračkog i komandnog kadra bio je dobar. Komandant Desete brigade, pri formiranju, bio je Velimir Knežević, politički komesar Ilija Materić, zamjenik komesara Obrad Malbašdć. Prilikom formiranja brigade Marija je, prvo, bila bolničarka, ali je, ubrzo, na svoju izri­ čitu želju, prešla za borca, i to bombaša, u Tre­ ći bataljon, kojim je komandovao Nikola Rokvić, zemljoradnik i radnik iz sela Podova, povi­ še Drvara. On o prvom susretu s Marijom ka­ zuje: —Mariju Bursać sam prvi put sreo u febru­ aru 1943, nekako pri kraju »četvrte« neprijatelj­ ske ofanzive, na našem terenu, u Trubaru. De­ seta krajiška brigada je bila tek u formiranju. Sa 18 omladinki iz drvarskog kraja, koje su do­ šle u moj, Treći bataljun, bila je i Marija. Posta­ la je borac 2. čete. S njom su u naše redove stu­ pile i Bosa Torbica, Milka Danić, Seja i Mika Rađenović i još neke drugarice. Bilo je to u vri­ jeme najžešćih okršaja s Nijemcima na Šatoru, zbog čega su nam te drvarske djevojke i tri-četiri Grahovljanke dobro-došle. Mariju sam zapazio po lijepom izgledu, ve­ drom duhu i zdravom rezonovanju, što sam pri­ mjetno dok sam ih raspoređivao, a većina ih je došla sa dužnosti bolničarki. — Druže komandante, radije u smrt, nego da me Švabe živu uhvate! — govorila mi je jed­ na od tih drugarica. — Ne predajem im se ja do posljednjeg met­ ka, do zadnje bombe! — presjekla je Marija. — Mi, bolničarke, nismo valjda u tolikoj ži­ votnoj opasnosti? — jedna će. — Eh, najviše bih voljela do dobijem puškomitra'ljez! — Marija je izrazila želju. — Ako mi baš odmah ne možete povjeriti puškomitraIjez, a ono mi dajte da budem pomoćnik nižandžije teškog mitraljeza. A kako se borim — vidjećemo već u prvom okršaju! ...

— Nemamo toliko mitraljeza, a potrebne su nam i bolničarke! — odgovorio je Rokvić zna­ jući koliko je tada, stvarno, bila dragocjena sva­ ka bolničarka, pogotovu iskusna i hrabra. — Druže komandante, hoću da budem bo­ rac, voljela bih da se ne razlikujem od ostalih boraca, želim da budem u borbenom stroju, mitraljezac, bombaš! — navaljivala je i dalje Ma­ rija. — Opasno je, Marija; nemaš iskustva, a tak­ vom ništa lakše nego poginuti... — Opasno je i za druge!... A kako onda da steknem iskustvo, ako mi ne date u borbu?! Uostalom, ako ginu drugi, zašto ne bih i ja?! Nije bilo druge, komandant Rokvić ju je ras­ poredio u četu kojom je komandovao Pero Pilipović. Evo kako je komandir upamtio Mariju: — Nije bilo borbenog ili bilo kakvog zadat­ ka kojeg se Marija, među prvima, ne bi prihva­ tila. Redovno je, sa ostalim drugovima i drugaricama, išla na stražu, u patrole i izviđanje te­ rena. Na najteže i najopasnije zadatke uvijek se javljala dobrovoljno. Nikada, ma i za trenutak dok je bila s nama, nije željela da ne bude u, što se kaže, prvim borbenim redovima. A kada se, kasnije, našla pri štabu brigade, kao kuvarica, iako je i to bilo po zadatku vojnog i par­ tijskog rukovodstva i sračunato da se malo od­ mori i oporavi — učinilo joj se da je zapostav­ ljena i osjećala se uvrijeđenom, maltene kažnje­ nom. — Borbe se vode na sve strane, a ja se, jad­ na, ovdje, u kuhinji, pored kazana, začahurila — govorila je, tužna i čemerna. — Volim da sam sa borcima, pa makar u prvoj borbi poginula. Udovoljili su joj. Vratila se u bataljon. Bila je ciča-zima. I glad. Borci su slabo od­ jeveni, polubosi. Počeo je i tifus da hara. A ne­ prijatelj nadire na sve božije strane. Ofanziva je bijesnila i svuda oko sebe zavijala u crno. — Iz Prekaje smo se prebacili na Bobaru — kazuje komandant Rokvić. — Jedan borac, sko­ ro bos, gladan i go, onako prozebao, odbio je da se dalje bori. Izveden je pred vojni sud. Sta je i mogao očekivati, u takvim uslovima, nego najstrožu kaznu? — Zar te nije sramota!? Ti si mi neki muš­ karac i partizan! Kolebaš se i prepao si se! Kao

da i mi, žene nismo gladne, bose i gole, pa opet vedra cela idemo iz bitke u bitku! — rekla mu je Marija, sva ustreptala, pred partizanskim stro­ jem. Njene rijeci bile su strelovitije od strije­ ljanja. Kolebljivac se postidio i pokajao. , .. ~ A P,osl.iJe .vatrenog krštenja u prvim okr­ šajima Manja je bila toliko ushićena da se kod nje zapažala izuzetna hrabrost, odvažnost i želja za podvizima — svjedoči komandant njenog bataljona Nikola Rokvić, pa nastavlja: — S pravom se može reći da nije bilo ak­ cije u kojoj se Marija nije isticala, da se iz nje nije vratila sa ponekom zaplijenjenom puškom, pištoljem, mitraljezom i drugom ratnom opre­ mom, što bi, s ostalim borcima, zaplijenila. Nabrojaću samo neke Marijine podvige, kojih se dobro sjećam: — U »četvrtoj« ofanzivi, u borbama na Plo­ čama, istakla se u likvidiranju dvojice Nijema­ ca i iz akcije je donijela dvije mašinke; — u Strmici, kraj Knina, s drugovima je ubila tri četnika i donijela tri zaplijenjene pu­ ške; — između Šatora i Gnjata, pod Dinarom, vo­ đena je borba sa četnicima popa Đujića i »voj­ vode« Bogunovića, u kojoj je Marija, sa svojom desetinom, zaplijenila šest pušaka, i, na opšte čuđenje, sve ih donijela u četu; — u ljeto 1943. godine, u bici za Livno, Ma­ rija je prva upala u jedan ustaški bunker, gdje su likvidirana tri ustaška koljača, i iznijela nji­ hovo naoružanje, među kojima je bio i puškomitraljez; — u Prkosima — Marija je triput jurišala na njemačke bunkere. .. Govorila je često: — Kakav si u borbi! — takav si i borac i čovjek! ... Služila je za primjer drugima. Borce je hrabrila uoči akcija. Jenjavala je »četvrta« ofanziva. Partizanske snage su se sređivale i popunjavale, sve uspješ­ nije se odupirući neprijatelju, pripremajući se za nove napade. Deseta krajiška brigada je, u maju 1943, bila na području Šatora. Borci Trećeg bataljona imali su predah na Tičevu. Evo jedne slike koju su odatle ponijeli preživjeli borci:

— Bombaš Marija Bursać je, sa ostalim drugaricama, iskoristila topao sunčan dan da, na obližnjem planinskom potočiću, opere nešto svo­ je odjeće i odjeće svojih drugova. Dok su muš­ karci čistili i podmazivali oružje, drugarice su prale njihov i svoj veš, krpile odjeću, "prale ča­ rape, dotjerivale s e ... Sada je Marija izgledala kao prava partizan­ ka. Umjesto klotne kiklje, crvenog pletenog džem­ pera, opanaka i košulje od domaćeg tkanja, u čemu je došla u brigadu, sada je imala gotovo kompletnu uniformu italijanskog vojnika (zelen­ kastu bluzu i hlače), a na glavi, preko bujne ko­ se upletene u debele pletenice, partizansku kapu sa crvenom zvijezdom izrezanom od ličke »crljenkape« ili dalmatinske »čoje«, što je partizan­ skim borcima darivao narod Like, Dalmacije i Krajine. Imala je i pušku, kratku »talijanku«, opasač sa po dvije bombe s obje strane, te fišeklije pune municije. Bilo je to nakon borbi koje ie Deseta kra­ jiška, zajedno sa Četvrtom krajiškom i još ne­ kim ličkim i dalmatinskim jedinicama, vodila na sektoru Knina. U tim okršajima Marijina bri­ gada je postigla zapažene uspjehe, a u borbama se naročito istakla mlada Drvarčanka Danica Materić.

DRAMA DANICE MATERIC U knjizi »Krajiške brigade«, izdatoj 1953. godine, sem ostalog je zapisano da »druga žena borac \z sastava Desete krajiške brigade, pored Marije Bursać, proglašena za narodnog heroja Jugoslavije — jeste Danica Materić«, siromašna seljančica i seoski sluga, rođena 1921. godine u Trninić-Brijegu — Šipovljandma, kraj Drvara. Kada je 1927. godine, iznenada i od teške jektike, umro Jovan Materić, radnik u Fabrici celuloze, iza njega je ostalo šestoro djece: četi­ ri sina i dvije kćeri. Danica, četvtrto dijete, ima­ la je tada tek šest godina, tako da oca čestito nije ni zapamtila. Siromaštvo se uselilo u kuću poluproletera iz zaseoka Golubić, između Tminić-Brijega i Šipovljana. Negdje 1929/31. Daničin ujak Nikola Tadić, siroče iz prvog svjetskog rata, nastanjen u plod­ noj Slavoniji, u okolini Bjelovara, odvede Da5 M arija B ursać

65

niču »kod sebe«, ali ubrzo je »da u najam« Kati Koprivnjak, iz sela Predavač. Tu je ostala sve do kraja 1936. godine. Kada se vratila u svoj rodni kraj, Danica je bila već stasala 15-godišnja djevojka. Imala je smeđu kosu, malko dugu­ ljasto lice i blage tamnomodre oči. Bila je pra­ va ljepota-djevojka. I sve ono »što je naučila u Šlavuniji« — jednu novu kulturu i običaje, druk­ čije nego u drvarskom kraju — upotpunjavalo je Daničinu skromnu ličnost. O njoj će se ubr­ zo pročuti po okolnim selima i u radničkom Dr­ varu. Počeće i zagledanja prvih momaka, ali... Ubrzo će doći strašni drugi svjetski rat i dani mladosti i Danice Materić krenuće sasvim drugim tokovima. Već od prvog dana narodnog ustanka, 27. ju­ la 1941. godine, Danica Materić će biti među pr­ vim i najaktivnijim djevojkama i ženama rad­ ničke i revolucionarne drvarske doline. Bila je član Odbora fonda, organa za snab­ dijevanje ustanika hranom, odjećom i obućom — na bazi dobrovoljnih priloga naroda. Danica Materić je ubrzo iza ustanka prim­ ljena u SKOJ, a krajem 1941. godine postaće i samom početku 1942. godine, negdje u januaru ili februaru, postala je i član Komunističke par­ tije, i to među prvim omladinkama i ženama Drvara. Valjda nijedna djevojka iz okoline Drvara nije tako brzo i uspješno politički napredovala kao Danica Materić; za nepune dvije godine, od početka ustanka do početka aprila 1943. godine i Daničine tragične smrti, mlada seljančica iz Šipovljana kraj Drvara imala je više političkih funkcija, među kojima: član Opštinskog i Sreskog komiteta KPJ, član Opštinskog i Sreskog od­ bora AFŽ-a, član Opštinskog i Sreskog odbora Narodnog fronta, član prvog Sreskog narodnooslobodilačkog odbora D,rvar itd. Danica Materić je bljesnula kao zvijezda me­ đu drvarskim djevojkama. Ali, Danica iz Drva­ ra, kojoj su sasvim slučajno nadjenuli ime naj­ veće i najljepše zvijezde, doživjeće sudbinu zvi­ jezde koja je najsvjetlija ikada pada. Početkom februara 1943. godine u prvom borbenom stroju Desete krajiške NOU brigade je preko 900 boraca. Danica Materić je zamje­ nik političkog komesara 3. čete Četvrtog bataljona.

Kada je, 7. oktobra 1943. godine, u Bugojnu, Deseta brigada ušla u sastav Pete divizije — Da­ nica Matgrić više neće biti u borbenom stroju, ali će živjeti legenda o n joj... Jenjavala je »četvrta «neprijateljska ofanziva. Glavnina snaga NOV i POJ odavno se probi­ la preko Neretve i već je u dolini divlje Drine. Uskoro će i sudbonosna bitka na Sutjesci... A, ovamo, na tromeđi Like-Dalmacije-Krajine, vode se žestoke borbe sa neprijateljem, naro­ čito sa četničkim snagama popa Đujića. Pored Desete, tu je i Četvrta krajiška, zatim jedinice slavne Šeste ličke proleterske divizije »Nikola Tesla«. Dolazi i do čuvene bitke na Golubiću, po­ red Knina. To će biti posljednji i najveći pod­ vig hrabre Drvarčanke Danice Materić. Zbog to­ ga će ona ući u legendu — postati druga žena drvarske doline koja će dobiti najviše odliko­ vanje — Orden narodnog heroja. Drvarčanka Marija Bursać je prva, a treći Orden heroja, tri decenije poslije oslobođenja, dobiće hrabra Dr­ varčanka Mika B osnie... Prema kazivanjima Daničinih saboraca i rod­ bine, zapisaćemo ono što je najbliže istini o po­ sljednjem boju i dramatičnoj smrti te odvažne djevojke. Bitka u selu Golubiću i zaseoku Kijevo sela Vrpolja vođena je 4. i 5. aprila 1943. godine. Is­ tovremeno, vršeni su napadi na selo Pađane, Strmicu i širu okolinu jugoistočno i sjeveroza­ padno od Knina. U borbama s Krajišnicima sa­ de jstvu ju i borci Splitskog NOP odreda, te ne­ ke ličke jedinice. Borbe su bile žestoke i duge. Četnici su se dobro snalazili, jer su odlično poznavali teren, pa su i italijanska dejstva bila sve opasnija. Po­ što iz pravca jugoistoka nije bilo partizanskog udara prema školi u Kijevu, gdje je bilo glav­ no neprijateljsko uporište, moralo se i odstu­ pati. Praskozorje se više pretvaralo u pravu zo­ ru. Svitao je novi dan. Odstupanje je bilo ote­ žano, a Četvrti bataljon je već bezmalo deset­ kovan. U najtežoj situaoiji našla se upravo Tre­ ća, Daničina četa; u najkritičnijem trenutku os­ tala je potpuno odsječena. U međuvremenu, čet­ nici su poiskakali iz škole i zauzeli nove položa­ je. Obruč oko prorijeđene partizanske jedinice stezao se sa svih strana. Četnioi su pozivali par­ tizane na predaju, a ovi su im »odgovorili« me­ cima, kratkim rafalima i bacanjem bombi.

68

— Juriš, drugovi! ... Naprijed, Krajišnici! ... Ura »brkata« — uzvikivala je, bodreći svoje saborce, Danica Materić. — Zalomi desno krilo... Pravac škola! — odjekivali su poklici. Između kuća-zidanica i kamenih ograda hra­ bri partizani su se probili do same škole u Ki­ jevu. Bombaši su izbili do kamena-međaša na rubu školskog dvorišta. Iz škole neprestano štekti mitraljez. Kiša metaka fijuče na sve strane... Svanulo je. Dan je oduvjek bio neprijatelj onima koji napadaju, a mogućnost za spas oni­ ma koji se brane. Taj sunčani 5. april 1943. bio je koban za djevojku iz Drvara Danicu Materić, borca-bombaša i komunistu-komesara čete. — Predajmo se, drugovi, nema nam drugog izlaza! — oglasio se teško ranjeni borac. — Partizani se ne predaju! ... Borićemo se do poslednjeg borca! — rekla je Danica i izdigla malko glavu — da osmotri. — Pokušaćemo da se povučemo! — rekao je drugi borac. — Eh, dan nas je izdao! — procijedila je Danica. Baš u tom trenu neprijateljsko tane pogodi hrabru partizanku Danicu Materić. Prema pri­ čanju mitraljesca Đure Kralja, Danicu je metak pogodio u potiljak. A prema svjedočenju drugog njenog saborca, Esada Bibanovića, Danica Ma­ terić je, u nekoj uvalici na sredini brda Mali Veljuh, pogođena metkom u grudi, pored samog srca, i to iz puške nekog četničkog kurira... Daničinu dramu, ipak, izgleda da niko nije vidio. I to je pogodovalo da se o njenoj smrti ubrzo ispletu čitave legende: o tome kako su je se četnici dokopali, kako su je i gdje mučili i ponižavali, od položaja do centra Knina, vodeći je nagu kroz narod, itd. Šta je od toga svega tačno, a što plod mašte naroda koji je uvijek veličao i pamtio svoje prave junake, teško je re­ ći, tim prije što ni poslijeratna istraživanja o tome pod kakvim je okolnostima Danica izdah­ nula nisu dala očekivane rezultate. Zna se sigur­ no da se i u toj borbi herojski borila i da je njeno tijelo, sa lješevima još 22 muškarca, zako­ pano u rupama iz kojih je ranije vađena pržina, u selu Vrpolju, odakle su joj posmrtni ostaci prenijeti 4. jula 1956. u zajedničku partizansku grobnicu u Kninu.

Poslije tih borbi oko Knina, na brigadnom savjetovanju su istaknuti i pohvaljeni mnogi ne­ ustrašivi mladi borci, a među njima, posebno, drugarice Marija Bursać, Danica Materić i Zora Danić, Marija i Zora su to, pak, primile sasvim mimo: — Borile smo se kao i ostali drugovi! — odsjekla je kratko Zora Danić. — Ne želimo ništa više nego da dokažemo da možemo sve što i muškarci! Ova borba je i borba za ravnopravnost muškaraca i žena — ob­ jašnjavala je Marija, kao da se branila od tih pohvala. Danica Materić nije više bila među živima...

POSLIJE PRELEŽANOG TIFUSA Komesar Desete krajiške brigade postao je Nikola Kotle. On se nekih detalja iz tih borbi ovako sjeća: — Marija se istakla kao bombaš u jurišima. Dobrovoljno se javljala za sve! . . . Ali s proljeća 1943, u onoj golgoti četvrte ofanzive, bila je is­ crpljena i omršavila; poboljevala je, pa sam joj naredio da se povuče na lakšu dužnost, pri Šta­ bu brigade i u komoru, da se tu malo odmori od marševa i bitaka i oporavi za nove teške za­ datke. — Šta ću ja ovdje, dokona?! Hoću nazad, u četu! — bunila se, čak javno protestvovala, ali je, komesarskim autoritetom, ubijeđena da os­ tane još kratko vrijeme. Jedva je izdržala mjesec dana i, uporno tra­ žeći da ide među borce, ponovo se javila kome­ saru na raport: — Druže komesare, da ja nisam što pogri­ ješila kada me još držite u zaštitnici?! — Nisi, Marija, ali si oboljela, islabila, što bi rekli tvoji — odgovorio joj je drug Kotle, koji se i danas tog »zvaničnog« susreta s njom živo sjeća: — Znao sam joj dobro: i oca, i mater, i bra­ ću, njihove i Marijine zasluge za naš pokret, za borbu, znao da je ona mnogo dala za pozadin­ ski rad, za okupljanje omladine i djelovanje AFŽ. I sada, u borbd, prednjačila je još ovako iscrpljena. Pribojavao sam se da ozbiljno ne

oboli, pa, rekoh, da je malo poštedimo. Ali ona se ne da pa ne da. Hoće naprijed, u bombaše r opus tih. O-tišla je u svoj Treći bataljon, a s njim će, ubrzo, u svoj poslednji juriš, na Pr­ kose. Za vrijeme kratkog oporavka pri Štabu bri­ gade, u kuhinji i sa rekonvalescentima, Marija je dobila zadatak da ode u Komandu mjesta Drvar. Usput je svratila na Kamenicu, da pozdra­ vi roditelje, rodbinu i svoje suseljane, drugove i drugarice koji su ostali u selu. Došla Marija! — brzo se pronio glas kroz Kamenicu. Niko nije pitao: koja i čija Marija; svi su znali da se radi o dolasku iz brigade Marije Bursać, Jokime i Nikoline kćeri. I požurilo je, i mlado i staro, da je vidi, od nje čuje kako im je u jedinicama, da se raspi­ taju za zdravlje svojih. — Divno nam je u brigadi! Svi su živi i zdravi — kratko je odgovarala, počinjući i sama s pitanjima. — A bojiš li se, Maro, kad pucaju puške i gruvaju topovi? — pitale su je drugarice. — U početku sam se malo bojala, naročito ikad meci fijuču oko ušiju, ali sada se više ne plašim ni topovskih granata! Navikla sam i na štektanje mitraljeza. Akio se mora poginuti — svejedno je danas ili sutra, od topa ili puške. — A šta si ti u brigadi, je si li bolničarka? pripitkivali su je. — Drugovi su me ubeđivali da budem bolni­ čarka, čak referent saniteta, onda da radim u komori, ali ia sam željela da budem borac, ra­ me uz rame s drugovima. Htjela sam u mitraijesce. I postala — dobrovoljac i bombaš... — Imate li hrane i duvana? ... Gdje spava­ te?. .. Šta jedete? — redala su se pitanja. — Mogu da vam kažem da među nama vla­ da veliko drugarstvo i međusobna bratska lju­ bav i poštovanje. Ono, nema duvana, ali kada se slučajno odnekud nađe jedna cigareta — on­ da je svi od reda puše, sve dim po dim, dok ne dogori. Tako se dijeli i posljednje parče kruha! — Veselite li se? ... Ima li kola i pjesme? ... - pitanjima nema kraja, ali Marija mora dalje. — Moram vas sada ostaviti; put mi je da­ lek i naporan, a i neprijateljski avioni ometa­ ju kretanje...

— Marija, znaš li da nam je još u životu ona naša kamenička zastava, što je sašivena od tvoje crvene svilene haljine. Na njoj je i žutom svilom izvezen srp i čekić i petokraka! — doba­ cili su joj i ona je, sva razdragana, žurno nesta­ la u grmoviti kamenjar. Kako se iz ofanzive vratila gotovo bosa, otac Nikola joj je napravio opanke oputnjake od prijesne goveđe kože. U tim opancima će po­ ći i u poslednji juriš, na Prkose, u njima preležati rane, a u njima je i sahranjena, na Spasovini. Sa jenjavanjem neprijateljske ofanzive do­ šao je vrhunac još strašnije ofanzive — pjega­ vog tifusa. Opaka bolest je, na kraju, obhrvala i Mariju koja se dugo s njom hrabro hrvala. Sredinom 1943. nju su iz brigade, privremeno, uputili kudi, da se koliko-toliko oporavi od bo­ lesti. Tu ju je, u krevetu i krajnje iscrpljenu, zatekao Đura Sabljić, kada je došao da prisu­ stvuje partijskom sastanku u kući roditelja Ma­ rije Bursać, na Kamenici. — Hoćeš li, Marija, tako iscrpljena, da i daije ostaneš u brigadi? — pitao je Sablj'ić. — Ovo će me, Đuro, brzo proći — odgovo­ rila mu je. — Da vidimo sa Okružnim komitetom i sa štabom Desete brigade, pa da se više ne vraćaš bolesna i iznemogla. — Ne želim da ostanem u pozadini. Cijenim ja taj rad, ali ima za to i drugih, boljih od me­ ne. ćim malo ozdravim — odoh ja u svoju De­ setu! I — otišla je, a da još nije bila sasvim ni prezdravila. — Posljednji put je došla kući kada je nje­ na brigada naišla kroz Kamenicu — prisjeća se Marijin brat Vaso. — Iznenada je banula, obje­ sila se majci oko vrata i pitala za oca. Zatim je ušla u sobu, prišla svojem djevojačkom kovčegu koji je sada bio već skoro potpuno prazan. Ni­ je ga otvorila, već je samo malo posjedila na njemu, stavivši pušku preko koljena. Uzdahnula je i pogledom se oprostila sa svojom sobom, izljubila se sa svima nama. Dugo je majka Joka gledala za kćerkom i za kolonom boraca koja je odmicala Kamenicom - u nove borbe...

MARIJA NA PRKOSIMA Borbci na Prkosima, u kojoj je Marija Bursać doživjela svoj najblistaviji trenutak, vođe­ na je u noći između nedelje i ponedeljka, 17/18. septembra 1943. godine. O njoj je, u jednom od zvaničnih izvora o našem NOR-u, »Hronologiji oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije 1941— 1945«, na str. 545 zabilježeno: »U s. Prkosima (kod Kulen-Vakufa) dva bataljona 10. krajiške brigade i udarni bataljon Drvarsko^petrovačkog NOP odreda IV udarne divi­ zije NOVJ napali i, poslije žestoke borbe, uni­ štili dijelove 373. legionarske divizije. Izbačeno je iz stroja oko 250 neprijateljskih vojnika, dok su jedinice NOVJ imale 22 pogi­ nula (među kojima je i borac-bombaš 3. bataljona 10. krajiške NOU brigade Marija Bursać, na­ rodni heroj) i 44 ranjena. Zaplijenjeno: 4 haubi­ ce, 10 puškomitraljeza, 1 mitraljez, 5 tromblonskih pušaka, 2 minobacača i drugo oružje.« Hrabra, ponosna i prkosna Marija Bursać uvijek je bila željna borbe, a možda nikad željnija kao uoči juriša na Prkose. Upravo susreta sa njom, dok je Deseta brigada hitala na taj za­ datak, ovako se sjeća Đorđe Torbica Đoko, pr­ voborac rodom iz Drvara, a u to vrijeme mla­ di partizanski obavještajac: — Iz predjela Bosanskog Grahova, preko Kamenice, kolona je krenula prema Prkosima. I tada sam vidio Mariju. Koračala je u koloni. Njene krupne svijetlo-kestenjaste oči kao da su bile malko potamnile. Mi'lo lice više nije bilo okruglo kao prije bolesti. Sada je bilo blijedorumeno i nekako je odavalo sjetu. Crte te inteli­ gentne i odvažne žene, druželjubive, spremne za smijeh, šalu, pjesmu i igru — dopadale su se svima. Zbog toga su, valjda, i svi željeli da su s njom, da s Marijom razgovaraju, da uz nju ko­ račaju, da se s njom smiju. — Kako si, drugarice Marija? — upitao je prolazeći, Torbica. — Odlično! Jedva čekam da čujem »ura« 1 da jumem na fašiste! Ona će, stvarno, samo koji sat kasnije, za vrijeme strahovite borbe na Prkosima, za Zorom Danić, jurišati na čelu bombaških grupa i uzvi­ kivati:

— Razbucaj, Stevanija! . . . Opkoli, Mileva! — čime su hrabri Krajišnici, zanijeti borbom, zamjenjivali borbeni poklič »ura«. Miika Knežević Mika, borac Marijine čete, sjeća se da su na Prkose krenuli sa Jelinog Po­ lja, više Tiškovca. — Spustili smo se u drvarsku dolinu i za­ noćili u Bastasima. Dalje smo išli pored Pasijaka, kraj Oštrelja, rubom Klekovače: Kolunić — Medeno Polje — Bjelaj. Noću oko 10 sati stigli smo na Prkose. Prije nego što su krenuli u napad na brdo Krmarušu, komandant bataljona Nikola Rokvić je održao kratak govor i dao borbene zadatke. Na kraju je pitao: — Drugovi i drugarice, borci, ako ima ne­ ko među vama ko se plaši da ide u ovaj okršaj — neka slobodno istupi iz stroja. Niko se nije javljao. — Ko se i malo boji, i ko će stvarati pani­ ku, neka se jaVi ! . . . — Druže komandante, imam troje male dje­ ce, a predosjećam da ću noćas poginuti! — ja­ vio se samo jedan brkajlija. — Dobro, možeš izostati! Izostao je i ostao živ. Prvi plotun na Prkosima ispaljen je, kako se sjeća Nikola Rokvić, komandant 3. bataljona Desete krajiške NOU brigade, 17. septembra u 23,10 časova: — Prikrali smo se brdu Krma ruši što smo mogli tiše i opreznije. Svi koji su imali cipele sa đonom i potkovicama — izuli su se. Cigarete su odavno ispušene! Samo šapat i gestikulacije. Ali, septembarska mjesečina bila je — kao dan. Čuje se samo veselje Nijemaca i »Crne le­ gije«, iz bunkera, gore na brdu, gdje se, očigled­ no, osjećaju bezbjednim. Pirkao je blag povje­ tarac, iz pravca njihovog osinjaka prema nama, pa smo sve čuli. U akciji na Prkosima učestvovale su slije­ deće partizanske snage: 2. i 3. bataljon Desete krajiške brigade, Udarni bataljon Drvarsko-petrovačkog odreda i Vakufska četa tog odreda, u svemu oko 700 boraca, protiv dobro utvrđenog neprijateljskog diviziona sa oko 900 odlično na­ oružanih vojnika.

— Prvi napad je bio tako silovit da smo — računajući na iznenađenje neprijatelja koji je, očevidno, bio u pijanom raspoloženju — očeki­ vali brzo likvidiranje čitave neprijateljske posa­ de na brdu Krmaruši — sjeća se komandant Rokvić. — Ali, koliko god smo mi silovito napa­ dali toliko se i neprijatelj snažno odupirao. Jedan za drugim uslijedila su tri naša ju­ riša! Bio je to pravi ratni pakao. Negdje u to­ ku drugog juriša, možda između 2 i 3 sata uju­ tro 18. septembra, kad je bilo najgušće, pored mene grunu neprijateljska granata. Eksplozija me snažno odbaci i izbi mi dah. Na sreću — nisam ni ogreban. Otresoh se od prašine, počekah sekundu-dvije da se malo raziđe dim, kad, iza obližnjeg grma — Marija. Sprovodi četiri ne­ prijateljska podoficira. — Sta je to, Marija?! — pitam je iz zaklo— Ta, vidiš i sam: uhvatila sam četiri fašis­ ta iz artiljerije — kaže mi, očito iznenađena, jer me, vjerovatno, nije vidjela u onom krkljancu. Naredih joj da nama prepusti podoficire, pa dodadoh: — Bravo, Marija! Dosta je od tebe, sad se malo povuci dok... — Nisam stigao ni da joj do kraja kažem šta sam mislio, a ona se, na ćelu voda u kome je bila oolitički delegat, već stvorila u najgušćoj vatri, oko neprijateljske baterije. Odande sam joj, u jednom od kratkih prekida pucnjave, čuo poklič i poziv: — Drugovi, drugovi, zaplijenili smo njemač­ ke topove! ... Ko zna da s njima rukuje, neka požuri ovamo. Treba neprijatelja gađati iz nji­ hovih topova!... U neposrednoj blizini zaplijenjenih njemač­ kih topova nije se našao niko ko umije da s nji­ ma rukuje. Mariji se nije odazvao niko. Onda je ona poželjela da to uradi sama. Razumije se, ni­ je išlo. Zatim je pokušala da topove ošteti i izvuče zatvarače. Dograbila se neke željezne poluge, udarala njome po cijevima. Odjeknule se u nekolike snažne detonacije. Sa ioš nekoliko boraca — bombama je oštetila zaplijenjene topove koje je bilo nemoguće izvu­ ći, a nisu dali da neprijatelju dospiju u ruke.

Ubrzo je uslijedio i novi protivnapad nepri­ jatelja. I treći naš, partizanski juriš na neprija­ teljska uporišta Prkosi, na brdo Krmaruša. Marija Bursać je za kratko vrijeme zauzela busiju pokraj zaplijenjene i oštećenje neprija­ teljske haubice. Pa opet na juriš. Pripasala je oko sebe dva reda bombi i po­ čela pritrčavati najbližim neprijateljskim bun­ kerima. Na čelu bombaša i sa njima — uništi­ la je posadu tri neprijateljska ounkera! Tada je primjetila da je jedan od njenih drugova bom­ baša pao, teško ranjen. Prišla mu je i počela da mu ukazuje prvu pomoć. Odjednom je, iznena­ da, pored same nje, eksplodirala minobacačka granata. Ranjena je u obje noge, ali joj je naj­ teže povrijeđeno stopalo desne noge. Prosto je bilo raznijeto. Skakućući na jednoj nozi, posrćući i puzeći, sklonila se u najbliži zaklon. Sada već na opasaču nije imala ni jedne bombe, sve ih je baci­ la na bunker, među topdžije. A u juriš je pošla sa njemačkim karabinom i četiri bombe, dok je usred borbe, ono kada mi je privela četiri za­ robljena podoficira, već imala novu njemačku strojnicu, nekoliko šaržera municije u torbici i čitav niz bombi na opasaću. Sve je to »poslala« legionarima zaleglim na Krmaruši. Mnogi su ta­ mo i ostali ležeći zauvijek. Sada je Marija pala, pred narednim bunke­ rom, nemoćna da, i pored sve odlučnosti i hrab­ rosti, likvidira nove posade, otima i baca bom­ be, kosi rafalima. Na teško ranjenu Mariju naišao je njen drug s Kamenice, omladinski rukovodilac Trećeg bataljona, Nikola Bodroža: — Marija, sestro, pa ti si teško ranjena?! — Muči, Nidžo, nije to ništa! — Možeš li da se sama povučeš? Ako mo­ žeš — ja bih dalje, u borbu... — Ne mogu ,izgleda, sama, ali, izdržaću ov­ dje, a ti samo hajde naprijed — udri fašiste! Dok je Bodroža kretao u novi napad čuo je n jene riječi: — Živa ne smijem pasti neprijatelju u ruke! Na to se povratio, uzeo je na rame i izvu­ kao sa poprišta najžešće borbe. Sklonio ju je nešto pozadi, na mjesto koliko-toliko zaklonje­ no od vatre.

Tu je, sem ostalih, bio i komandant Drugog bataljona Mićo šušilović, u istom protivnapadu i takođe od granate, ranjen u desnu ruku. — Tebi, druže Mićo, ruku razni jelo — rekla je Marija kada ga je čula i vidjela. — Grunu granata, a geler se zari u moju desnicu! — Eh, prokleti fašisti, platiće oni sve naše žrtve! — Najteže mi je što me rani baš u trenut­ ku kad sam nanišanio i taman htio da potegnem obaraču... — I mene, brate, rani baš kad sam htjela da pomognem ranjenom drugu! — odgovori Ma­ rija, pa nekako naglo ućuta. U međuvremenu, opkoljenom neprijatelju je, dobro utvrđenom i naoružanom, još brojča­ no jakom, stiglo pojačanje od Vrtoča; bila je to motorizovana kolona od 400 do 600 vojnika. Ta­ ko osnažen, pošao je u novi, treći po redu protivnapad. Pred tom silom, koja još nije imala samo tenkove, četvrti juriš Krajišnika je morao biti obustavljen, tim prije jer je prijetila opas­ nost od pristizanja pojačanja legionarima i od Kulen-Vakufa, odnosno njemačke avijacije, jer je već svanjivalo. Sve u svemu, paklena bitka na Prkosima, računajući i puškaranja prilikom izvlačenja ranjenika, trajala je 4 do 6 časova. Moralo se nazad, uz znatne gubitke, ali je nepri­ jatelj pretrpio teške žrtve i izgubio velik ratni plijen.

HEROJSTVO ZORE DANIĆ Doja Kovačević — Grahovac je, zajedno sa Darom Grubor, Milkom Trikić i Dukom Jović, prva ponijela nosila na kojima je bila Marija. Doja je, inače, s Marijom Bursać na Prkosima bila u istoj desetini. Zajedno su tri puta jurišale i uzmicale, a četvrti put se — povukle. U toku tako dramatične borbe nabrzinu je grabljeno neprijateljsko oružje, odjeća, municija. Doja je izvukla »hrpu pušaka«, dva puškom itral jeza, tri uniforme sa svom spremom (pištoljima, opasačima, fišeklijama, bajonetima...) Kad bi se mje­ sec skrivao iza oblaka prostor su osvetljavale nje­ mačke rakete.

— Za sudbinu nekih boraca iz borbe sa Pr­ kosa nikada nismo tačtno saznali, a smrt ili ra­ njavanje mnogih smo gledali. U najbolniiem sjećanju mi je ostao prizor pogibije naše hrabre drugarice Zore Danić, iz sela Šipovljana poviše Drvara. Kad god su sumirani rezultati borbe, po­ sebno bitke na Prkosima, Zorino ime je spomi­ njano uz Marijino. Ta vitka, koštuniava crnka, bakrenastog lica, obično je bila tiha i povučena, a u borbi nezadrživa, hrabra i uvijek prva. — Razbucaj S te ... — zaustila je borbeni po­ klič za juriš ali ju je metak pogodio pravo u otvorena usta i presjekao joj glas... Na brzinu su je drugarice izvukle sa vatre­ ne linije, privukle prvoj gomili kamenja i gru­ bo zatrpale. — Tek kada smo Zoru sahranili u kamenja­ ru i razidjelili oružje, odjeću i municiju, vidjeli smo da se niko nije sjetio, niti je za to bilo vre­ mena, da sa ubijenih fašista skinemo cipele, ma­ da je i bosih među nama bilo više. Krenulo se u pravcu odakle je i počeo na­ pad. Naišli smo na Mariju Bursać, sa Kamenice i Miloša Pilipovića, sa Boboljusaka. (I Miloš će kasnije, kao i Marija, podleći ranama zadobijenim na Prkosima). Zatekli smo ih kako leže na­ sred uskog seoskog puta, krčeriika. Znali su da ćemo ih naći i ponijeti! Odatle su »civare« (nosila) ponijele četiri drugarice. A Marija je s nosila počela — da pjeva!... U izvještaju štaba Drvarskog NOP odreda štabu Petog korpusa NOVJ, ističe se i junaš­ tvo »drugarice Zore Danić, koja je pred svojim bataljonom jurišala na neprijateljske rovove i bunkere« i »bila smrtno pogođena«. Poginula je »jurišajući neustrašivo, uz vrisak i pjesmu« i bacajući bombe »na neprijateljske rovove i bun­ kere«. Zora je, kako je u izvještaju pisalo, »pred svojim bataljonom jurišala na neprijateljske ro­ vove i bunkere vičući: 'Razbucaj Stevanija!’ Na­ kon nekoliko minuta bila je smrtno pogođena«, i, u kratkom zatišju između dva juriša, »zako­ pana u kamenjaru pokraj stare ceste Kulen-Vakuf-Prkosi-Vrtoče«. Zora Danić je, prema riječima njenog stri­ ca Bogdana Danica Boška, nosioca »Partizanske spomenice 1941«, rođena 1920. godine u Selu Šipovljani, kraj Drvara. Otac Nikola, pozadinski

78

aktivist NOP-a (umro u 84. godini, u Krajišniku, kod Zrcnjanina) i m.'.ika Đurđi ja Kecman — Pe­ ru;, sa Trninić Brijega (umrla prije rata) imali su dvije kćerke: Zoru i Maru. Zora je završila četiri razreda osnovne škole u Drvaru, a zatim se uključila u rad napredne drvarske omladine. U to vrijeme održavala je čistoću u seoskom Domu kulture i čitaonici, u Šipovljanima, i sa­ ma učestvujući u kultumo^umjetničkom radu, Bila je radna i vrijedna, mještani su je voljeli i zvali je »Sirota«, jer je rano ostala bez majke. Čim je počeo narodni ustanak u Drvaru Zo­ ra se, sa ostalom omladinom Šipovljana i dru­ gih sela, uključila u razne akcije vezane za narodnooslobodilački pokret i prednjačila u selu. Tu aktivnost nastavila je i u drugoj ratnoj godi­ ni, kao skojevka. A kada je došlo do formiranja Desete krajiške brigade, Zora se dobrovoljno ja­ vila u borbene redove. Kao borac i bolničarka učestvovala je u bitkama na podnožju Dinare, oko Knina i drugim. Posljednja Zorina borba bi­ la je — na Prkosima. Poduža kolona boraca i ranjenika brzo se formirala i od Krmaruše kretala u pravcu Dr­ vara. Teško ranjenu Mariju Bur'sać drugarice su donijele do jedne kuće u selu Stjenjani, pod Čiovkom. Pored ognjišta je prostrto malo slame i preko nje čist čaršaf. Kršna planinka odmah je ranjenoj Mariji ponudila šoljicu mlijeka. Svakim minutom, zbog sve većeg isticanja krvi kroz ranu na raznešenoj peti desne noge, Marija je postajala sve bljeđa i nemoćnija. Ali, uiprkos svemu, kao da je svakim časom posta­ jala sve razdraganija, veselija. Razgovarala je sa svima. Čini se kao da je govorom htjela da otjera bolove i pomisli na ono najgore — smrt. Smogla ie snage da popije nepunu šolju tople varenike. Stalno je govorila drugaricama: — 'Ajte vi sa jedinicom, lako je za metne, stići ću ja!... Ranjenu ju je sreo i Vladio Grujić, onda skojevski aktivist. On je pripadao vodu za obezbijeđenje u Drvarsko-petrovačkom odredu. — Zaobilazeći kolonu sa ranjenicima, odjed­ nom smo čuli da neko uzvikuje parole i pjeva. Bila je to Marija Bursać. Čulo se, sa nosila: »Svi u borbu — za slobodu!«, »Naša je po­ bjeda!«, »Smrt fašizmu!«...

I pjesme su bile borbene, motivisane Mari­ jinim trenutnim stanjem zdravlja i bolovima ot­ vorene rane. Više puta je ponavljala tada veo­ ma popularnu partizansku pjdsnu »Naša borba zahtijeva — kad se gine da se pjeva!«, pa »Om­ ladinku Maru« i druge. Među ranjenicima je bila i Milka Knežević Mika, rodom iz Velikog Cvijctnića, koja je u toj borbi bacila na neprijatelja 5 »kragujevki«; za­ robila 4 neprijateljska vojnika, spasila nekolika ranjena borca i, na kraju, zadobila tri rane.

PJESMOM PROTIV BOLA Poslednje putovanje smrtno ranjene junaki­ nje Marije Bursać počelo je sa Prkosa, a zavr­ šilo se u Vidovu Selu i Spasovini. Nosili su je saborci, i omladina sa terena, na putu dugom dobrih 50 kilometara. To je put po bespuću, na­ poran i za momka bez bremena. Išlo se bez odmora. A rane sjeku i peku. Bezumno bole. Mrtav znoj probija... — Jesam li vam teška? — pita, po koj'i već put, Marija one koji je nose na nosilima. — Nisi nam teška, Maro, nisi! — odgovara­ ju njeni drugovi i drugarice, novopridošli i čili mladići i djevojke, iz sela kroz koja se prolazi i koji sami podnose svoja još vitka pleća pod nosila. Marija, prkoseći smrtnim ranama i boreći se pjesmom protiv bola, baš kao bombom protiv Švabe, pjeva sa nosila: Bolna leži omladinka Mara, Sa svojom se majkom razgovara: Mila majko, budi me u zoru, Primakni me,mojemu prozoru, Da ja vidim prije bjela dana Proletersku četu partizana, I pred četom mojega dragana; Da joj vidim samo desno krilo, Mislim, majko, lakše bi mi b ilo... Stigao je sa Prkosa tužan glas i na Kameni­ cu. Marijina majka Joka, sa grupom Kameničana, sišla dolje, u dolinu Unca, da presretne par­ tizane, da kćerki, bar materinskom miloštom, vida rane:

— Mila moja majko! — pridigla se da se iz­ ljubi s Jokom. — Zašto, 'ceri, pjevaš? Zar ti je sada do pjesme! — Ne boj se majko, ne boj, sve će se dobro svršiti! — Jadno mi i prežalosnio dobro, moja Maro! — Je li, majo, tata dobro? — Dobro je mojoj kući, bogme, reklo zbo­ gom kad mi je tebe tako ustrijelilo, sokoliće moja. — Gdje su Duško i Milka?... Jesu li zdravi? — Svi smo dobno, sem tebe, muko moja, mila!... — A kako je na našoj Kamenici, šta ima novo? — Sve je dobro, milošto moja, samo da nam ti ozdraviš! — odgovara majka Joka. Čim ču da su svi njeni najmiliji dobro, da je na Kamenici dobro — Marija zapjeva: Mila majko, kad u borbu pođem, Ti ne plači, ako ti ne dođem! Naša borba zahtijeva — Kad se gine da se pjeva!

Među ranjenim drugovima iz Trećeg bataljona bili su: Rajko Pilipović, teško ranjen u pre­ dio vrata (ostao živ), Rade Rodić, sa Osredaka (također prebolio rane), Obrad Ševo i drugi. Od drugarica najteže su bile ranjene: Mari­ ja Bursać — u petu desne noge, Zorica Marinković — takođe u nogu, Mika Knežević — u de­ snu nogu, ruku i glavu. Prvo su sa Očijeva, prema Drvaru i parti­ zanskoj bolnici u Vidovu Selu, odnijeli^ ranjene drugove, pa su drugaricama rekli da još čekaju, dok ne stigne omladina iz susjednih sela. Pred očima su im još lebdjele strašne ratne slike sa Prkosa, a u ušima odzvanjali pucnji i eksplozije. O tome su tiho, posljednjom snagom, razgovarale. Marija i ostale teško ranjene drugarice pre­ noćile su u Očijevu, gdje ih je njegovala m]estanka Milka Rodić, koja sada živi u Backo.i Pa­ lanci, kao kolonist: . — Vidjela sam da je najteže partizanki Ma­ riji, ali umjesto da ječi i zapomaže, ona je ti-

ho, sasvim tiho pjevušila, kao da šapuće. Eh, Marija!... Kad god se sjetim mog pokojnog si­ na Nikole, koji je junački pao kao borac Tre­ će krajiške proleterske, 1944, godine, o čijoj sam smrti samo saznala od njegovih drugova, pred oči mi izađe i slika one krasne cure sa Kameni­ ce, Marije Bursać. Dok je Marija, teško ranje­ na, sa drugaricama i drugovima ležala na nosi­ lima, kod kuće Ilije Rodica, donijela sam im pu­ nu torbu lješnika, sira, kruha i komad mesa. Pred ranjenike su ponude iznosili mještani svih sela kroz koja je kolona nosila pronošena. I kako bi kolona kretala dalje, nosila bi preuzi­ mala omladina tog sela. Tako su stigli u Vidovo Selo, na istočnim obroncima Jadovnika, gdje je bila partizanska bolnica, smještena u kućama i štalama. Prvoborac Milan Knežević, rođeni brat Mi­ ke Knežević i tada pomoćnik političkog kome­ sara — intendant partizanske bolnice broj 3 (bol­ nica V divizije) Petog korpusa, dočekao je svo­ ju sestru Miku, Mariju, Zoricu i druge ranjeni­ ke sa Prkosa i, sa ostalim osobljem, učinio sve da im se brzo pomogne. On se sjeća da je u toj grupi doneseno ukupno 43 teža i teška ranjenika. — Bolnica u koju je, dan i po poslije ranja­ vanja, donesena i Marija Bursać, bila je smješ­ tena u jednoj štali i kući u zaseoku Bajići, na Vidovu Selu. Ljekari su bili dr Kišicki, šef bol­ nice, rodom iz Zagreba, i dr Đuro Gopčević. (Saznalo se da je kasnije dr Kišicki poginuo od četnika u Ataševcu, pod Klekovačom iznad Dr­ vara. kada je bolnica evakuisana prema Mliništu. S njim je bila i njegova žena, za čiju se da­ ljnju sudbinu ne zna).

AMPUTACIJA DESNE NOGE Ljekari su preduzeli najhitnije mjere i ura­ dili sve što su, u tim okolnostima i sa takvom opremom, mogli — da se spasi život teško ra­ njene Marije Bursać. Intendant bolnice Knežević se sjeća da je Mariju Bursać operisao dr Gopčević, specijalis­ ta za hirurgiju. Zapravo, trećeg dana nakon Ma­ rijina ranjavanja upravnik divizijske bolnice dr Kišicki je došao do zaključka da nema drugog 6 M arija B ursać

izlaza nego pokušati sa amputacijom njene de­ sne noge. Tada je dr Kišicki uzdahnuo i pred osobljem bolnice nekako nemoćno raširio ruke: — To je već težak tetanus! Svima je teško pala ta istina, jer im je od­ zvanjala u ušima Marijina posljednja još sasvim razgovjetno izgovorena želja: — Violjela bih da što prije ozdravim! U želji da se za Mariju pronađe lijek spase­ nja, neko je predložio da kuriri htino pođu do štaba V korpusa, odnosno njegovog sanitetskog odsjeka, ali je on bio u Ribniku, na vrelu Sane, na dan i noć hoda odavde. Dr Gopčević je tvrdio da se za Mariju ni tamo, ni nigdje ne može naći lijeka, jer joj je dobar dio krvi istekao, zatro­ van je krvi uzelo velikog maha, a nema nikakve mogućnosti da joj se da transfuzija. Iskusni par­ tizanski hirurg je još tračak nade vidio u am­ putaciji Marijine ranjene noge. Dok se o tome odlučivalo do ljekara je dopiralo pitanje, vapaj: — Jeee liii doooktor tuuu? To je pitala Marija, više u bunilu, u trenut­ ku kada bi je bolovi savladali. — Jeste, Maro, tu su — dva doktora!... — Aaaa, mooože liii mi seee pooomoćiii?! — ječala je. Čitavu noć i sljedeći dan svi su bđjeli nad Marijom. Sve što je bilo moguće, u takvoj situa­ ciji i s takvom bolničkom opremom i instrumen­ tima, preduzeto je da joj se spasi život. Na riječi dvojice ljekara i plemenitih ljudi, Kišickog i Gopčevića, o tome kako bi bilo divno kada bi se Mariji mogla dati transfuzija krvi, jedan ranjenik je poskočio: — Svi bismo joj dali svoju krv! To su bile riječi koje su dolazile iz srca sva­ kog borca iz te bolnice, a izrekao ih je^Neđo Grubor, teže ranjeni borac. On je Mariji, čim je donešena, ustupio svoj bolesnički krevet. Bio je pokretan i nije mu bilo teško da se stisne s jos jednim ranjenikom u istom krevetu, dok mu se ne pripremi drugi, samo da se smjesti teško ra­ njena drugarica. Sada je za Mariju nudio i svo­ ju krv, ali su svi znali da nema mogućnosti da joj se ona ubrizga u usahli krvotok. Polumračna sobica, u kojoj^ su, pored Ma­ rije, smještena još dva-tri najteža ranjenika, 1la je isuviše tijesna da primi sve one koji su ze-

ljeli da, makar i toplim pogledom, pomognu Mariji; da je bar vide kako, u samotnim grčevi­ ma, pjevuši — kao da se već sa svima oprašta: Pozdrav'te mi sve drugove moje, Neka hrabro na braniku stoje! Neka brane našu zemlju milu, Dok ne slome fašističku silu! Pozdrav’te ih, ja im doći neću, Kol’ko vidim, uskoro umrijeću. Ležala je na drvenom krevetu, nastrtom sla­ mom, prekrivenom bjeljenim čaršafom od konop­ lje i pamuka i domaćim vunenim biljcem. Na kraju, riješeno je da se Mariji odsječe desna noga. Dr Gopčević je rekao intendantu bol­ nice, Milanu Kneževiću, koji je stalno bio uz Mariju: — Milane, ti moraš da je dobro držiš! — Trebali bi je, doktore, opiti, da bi što lakše podnijela operaciju... — Da, ali gdje nam je ikakvo sredstvo za narkozu?! Nađeno je i neko umirujuće sredstvo, istina »na partizanski način«, no bolest je već bila uze­ la toliko maha da je Marija počela gubiti svi­ jest. .. — Donesite lampu! — zahtijevao je dr Kišickii. — Evo lampe, ali nekako neće da gori! — rekao je intendant. — Eh, zar baš sada da izda, kada nam je dragocjen svaki sekund?! — Dajte iglu, bašliju, ili neku tanku žicu — da izvučemo fitilj — tražila je bolničarka. Marija mimo leži, poluotvorenih očiju, trza se u bunilu. — Nemojte da me otkrivate! . . . Nemojteee!... Blijedo lice i tijelo probijale su krupne gra­ ške znoja: — Vvuće m'i je. Sva gorim !... Raskopčajte mi kaput!... Nemojte mi košulju razdrljivatiL. Ni kiklju!. . . — Evo, donio sam samo trn, igle nigdje ni za lijeka! — dotrča lakše ranjeni borac, koji se dosjetio čime da izvuče fitilj žmirkave petro­ lejke.

Komešanje i neprirodan tajac prekinula je opet Marija: — Evo, imam ja iglu... Drugovi!... Peto­ krake!. .. Dugmad!... Z akite!... U njedrima je!... Nije više mogla da podigne ruku do sredine grudi, već je samo trepnula — da očima poka­ že na rub košulje u koji seoske djevojke, obič­ no, zadijevaju šivaće igle, tako dobrodošle i par­ tizankama Dok joj je noga amputirana i previjana, Ma­ rija nije glasa pustila. Samo se povremeno trzala i podrhtavala. — Marija je, zapravo, i umrla pod operaaïjom! Izdahnula je a da to duže vremena nis­ mo znali, bolje reći nismo htjeli da vjerujemo u to. Marija Bursać je operisana noću 21. septem­ bra 1943, a Ijekari, koji su nad njom prebdjeli svu noć i cio dan, ustanovili su da je umrla su­ tradan kasno popodne — Umrla je, rano moja ljuta, u petak uveče, a ja sam sjedila uz nju do posljednje nade, vjerujući da će oživjeti i ozdraviti — kaže Ma­ rijina majka Joka, koja je opet doletjela s Ka­ menice, da obiđe svoju Maru, olakša joj muke. — Vode, doktore!... govorila je još poslije operacije. — Dajte joj malo mlijeka! — reče jedna bol­ ničarka u nadi da će joj to pomoći, dati više snage. — Doktore!... Viode!... Sva saaagorijevam!... — Dajte joj malo vode! — bdio je nad njom doktor. — Ne, ne, majčice moja, milaaa!... Nisam te obrukala!... — Smiri se Mano, gledaj samo kako da nad­ jačaš bolest... — I neću te obrukati, majkooo!... Ni ćaćuuu!... Ni braću!... Onda se, začas, smirila, kao da je usnula. A pred zoru se ponovo trgnu: — Naprijed, drugovi!... Juuuuuriš!... Uraaa!... Majka joj je svojim igrubim seljačkim ruka­ ma nježno trljala slijepočnice, milovala blijedo lice i razdijelila kosu na sredini širokog, već uve­ loga čega, baš kako je kosu uvijek nosila.

— Naprijed, drugovi!... Nema odstupanja!... Pob jeda je našaaa!... Smirila se kada je svanulo. Zraoi sunca su prodirali kroz prozorčić i oba­ sjali joj sada već sasvim blijedo lice. I ona je, poslednjim atomom snage — kroz već poluzatvo­ rene zube, bijele baš kao dva niza bisera — pre­ ko skoro ukočenih usana — prozborila posljed­ nje riječi, poslednju poruku, poslednju pjesmu prkosa i ponosa: Naša borba zahtijeva Kad se gine da se pjeva. .. Smirivao se dan, 22. septembra 1943. Smrt |e nastupila sa sutonom. Zauvijek su se zaklopi­ le i ugasile one krupne Lijepe oči boje kestena. Oči Marije Bursać. Osvanula je i subota, 23. septembar ratne 1943. godine. Pod planinom Jadovnikom, u Vidovu Selu, jad je bio u srcima svih prisutnih. Ćutke, suz­ nih očiju, Marijini drugovi, osoblje Partizanske bolnice, drugarice sa Kamenice, najuža rodbina, spremali su se za posljednje Marijino putovanje — od Vidova Sela, preko Drvara, do groblja na brežuljku Spasovine, podno njene rodne Kame­ nice. Čim se pronijela vijest da je podlegla rana­ ma hrabra partizanka Marija Bursać, sa Kame­ nice je došla omladina, njena rodbina, drugovi iz Drvara i okolnih sela. Među rukovetima posljednjeg ljetnjeg polj­ skog cvijeća, kraj mrtvog Marijinog lica, bilo je i nekoliko sasvim svježih svjetloljubičastih stru­ kova mrazovca. Oni, kao prvi glasnici jeseni, ospu planinske livade i proplanke na rubovima Klekovače. Sada i ovdje oni su bili simboli Ma­ rijine posljednje jeseni — mrazovci kraj mrtve Marije. Na seoskom groblju, pored crkvice na Spasovini, slegla se, tako reći, čitava drvarska kot­ lina. Okupili su se narod i vojska, doslovno sve što je saznalo za Marijinu smrt i moglo doći na njen posljednji ispraćaj. Bilo je tu nekoliko sto­ tina mladića, djevojaka, djece, starijih i starčadi. Svi su bili nijemi, pognutih glava. Komunista, bombaš, politički delegat voda i heroj-djevojka Marija Bursać, sahranjena je

s najvećim partizanskim počastima. Pored osta­ log, kulturna ekipa je otpjevala Lenjinov po­ smrtni marš. Odjekivalo je Spasovinom: Vi padoste žrtvom, vi dadoste sve, Krv , život, mladost, radi slobode.. .

Rukoveti cijeca i vijenci pored odra. Drveni sanduk prekriven zastavom, onom kameničkom napravljenom od Marijine curske cr­ vene haljine. Na njoj je ona svojom rukom, zlat­ nim navezom, izvezla srp i čekić i petokraku zvijezdu. Donesen je i vezeni peškir od bijelog doma­ ćeg tkanja, koji je Marija sebi za udaju pripre­ mila. On je, po drevnom običaju, prebačen pre­ ko drvene krstače. Na peškiru je, crvenim nave­ zom, bilo izvezeno poviše resa-kita: »MARA BURSAĆ« i »SRETNI SVATOVI«. Umjesto svatova i velikog slavlja — evo sahra­ na — mrtve Marije djevojke. Pored ostalih, od Marije se, u ime njene De­ sete krajiške NOU brigade, oprašta Veljko Ražnatović, pomoćnik političkog komesara i omladin­ ski rukovodilac u politodjelu brigade. Nad otvorenom rakom se od Marije Bursać posljednji oprašta njen brat Duško, sekretar Sreskog komiteta SKOJ-a za Drvar: — Draga sestro Marija, od tebe se opraš­ tam kao od sestre, člana SKOJ-a i Partije i hra­ bro pale partizanke... Ti si bila primjer naše herojske borbe, kako u pozadini tako i na fron­ tu. .. Nisi žalila svoje mladosti... Ni mi nećemo žaliti ni svoje živote — da istrajemo do konač­ ne pobjede nad fašizmom. I sloboda će nam do­ ći!... Ostaćeš vječno u sjećanju svoje braće i se­ stre, roditelja i rodbine, u vječitoj uspomeni ci­ jelog naroda Drvara i okoline... Tvojim prim­ jerom poćiće hiljade mladića i djevojaka naše domovine... Dok je masa stajala oko odra, njemački avio­ ni su dvaput nadlijetali drvarsku dolinu. Ipak, niko se nije pomjerio; Kamenica i narod čitavog drvarskog kraja dostojanstveno i hrabro su se opraštali od svoje slavne kćeri... Tako je sahranjena Marija Bursać, u groblju na domak rodne Kamenice — na Spasovini.

MARIJA VJEČNE MLADOSTI Tako je umrla jedna mladost — da bi vječ­ no živjela jedna legenda. Marija vječne mladosti! Pjesmom je i smrti prkosila... Desetak dana kasnije, 12. oktobra 1943, štab V korpusa NOVJ je predložio da se Marija Bursać proglasi za narodnog heroja, što je usvoje­ no, i ona je, kao prva žena u zemlji, dobila to najviše priznanje domovine za podvige u borbi za slobodu. Priznanje Mariji je i Titova pohvala krajiš­ kim ženama i omladini, i njegova ocjena da »voj­ ska koja ima takvu pozadinu, takvu omladinu i takve žene — mora biti nepobjediva!...« Ostala je o Mariji Bursać i pjesma Branka ćopića. O Mariji se često govori i dosta piše — kao o primernoj kćeri svoga naroda, a za ovu pri­ liku navodimo samo dio napisa o njoj iz Zbor­ nika »Narodni heroji Jugoslavije« (prvo izdanje): Marijini roditelji, Jovanka i Nikola

»U plejadi boraca narodnooslobodilačkog ra­ ta koje je dao junački narod Drvara, posebno se ističe ime Marije Bursać, prve žene u Jugo­ slaviji koja je dobila zvanje narodnog heroja. Kad se narod drvarskog kraja 1941, pod zasta­ vom Komunističke partije, masovno digao na ustanak protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika, među ustanicima sela Kamenice bila je i obična, nepismena djevojka Marija Bursać sa svojom sestrom i dva brata. Tada, van rodnog sela potpuno nepoznato ime te djevojke, za ne­ punih tri godine postalo je simbol hrabrosti i odanosti narodnooslobodilačkoj borbi i narod­ noj revoluciji u Jugoslaviji...« Marija Bursać je jedan od 4.600 boraca i 18 narodnih heroja čiji je zavičaj današnja dr­ varska opština. Drvar je jedan od osam grado­ va heroja u zemlji, a njegov ratni okružni ko­ mitet SKOJ-a takođe je proglašen za narodnog heroja. Veliko priznanje ovom kraju su i riječi vođe revolucije Tita, koji je rekao da »Drvar spa­ da u onaj mali broj mjesta koja su od prvih da­ na ustanka 1941. godine do završetka rata bila žarišta narodnog ustanka; Drvar je bio mali grad koji je čvrsto nosio buktinju revolucionarno-oslobodlilačkog pokreta u našoj zemlji«. Sama Kamenica, iako jedno od manjih sela drvarskog kraja, dala je 235 boraca NOVJ, me­ đu kojima su i 34 drugarice. Od boraca koji su preživi jeli rat 43 su nosioci Spomenice 1941, a selo je imalo i 63 žrtve fašističkog terora. Drvarčanka sa Kamenice Marija Bursać je, kako je rečeno, prva Jugoslovenka koja je odli­ kovana Ordenom narodnog heroja. Dosad je to najviše priznanje za ratne zasluge dobila 91 že­ na. Posljednja među njima, i posljednja uopšte od 1.322 nosioca tog odlikovanja jeste šesnae­ stogodišnja Drvarčanka Mika Bosnie iz Vrtoča (odlikovana 17. maja 1974, povodom proslave ju­ bileja operacije Desanta na Drvar). Rođena 1928. godine, kao jedna od sedmoro djece Jelice i Pera Bosnića, Mika je na početku ustanka imala tek 12 godina. Ipak, i ona se, kao i svi njeni ukućani, kao i čitav narod Drvara, uključila u oživotvorenje borbene parole: »Svi na front — sve za front!« Sa ostalom omladinom je prikupljala hranu, odjeću i obuću za ustani­ ke, pisala i lijepila parole po gradu, obavljala kurirske zadatke u pozadini...

U proljeće 1944. godine Mika Bosnie je prim­ ljena u SKOJ, a neposredno pred desant na njen rodni grad, čij!i je cilj bio uništenje voćstva re­ volucije, bila je kurir pri Komandi mjesta Drvar. Isticala se na svim zadacima. Za vrijeme fašističkog desanta na Drvar, Mi­ ka Bosnie, djevojka borac koja se do tada ni po čemu nije razlikovala od stotina Drvarčanki koje su svim srcem radile za narodnooslobodilački pokret — učinila je, kako je zapisano u knjizi »Narodni heroji Jugoslavije« (Izdanje »Mladosti«, Beograd 1975) »izuzetan podvig — primjer he­ rojstva omladine Jugoslavije u naro.inooslobodilačkom ratu«. Neposredno pred desant, u Drvaru je formi­ rana tenkovska četa 1. proleterskog korpusa. Ona je izvodila vježbe u okolini Drvara, tako da Su Drvarčani poznavali naše tenkove i njihovu po­ sadu. »U toku borbe protiv neprijateljskih pado­ branaca, jedan partizanski tenk našao se u opas­ nosti. U tenku su bili Dragoslav RadosavLjević — Soča, komesar tenkovske čete, vozač Spaso Đurašković i nišandžija Jelača. U jednom trenut­ ku Nijemci su na tenk nabaciLi ćebe, tako da je vozaču bio zaklonjen vidik. Svi članovi posade bili su ranjeni i prijetila je opasnost da padnu u ruke fašistima. U tom kritičnom trenutku po­ red tenka je prolaziila grupa zarobljenih Drvarčana, koje su Nijemci sprovodili. Među njima bila je i šesnaestogodišnja skojevka Mika Bos­ nie. Uviđajući opasnost u kojoj se našla posada tenka, Mika je iskočila iz kolone zarobljenika, pritrčala tenku i zbacila ćebe. Ranjenom vozaču ponovo se otvorio vidik, pokrenuo je tenk i na­ stavio borbu. Razbjesnjeli Nijemci, kojima je plijen tako iznenada izmakao, okomili su se na hrabru skojevku i sasjekli je bajonetima...« Kasnije su Drvarčani, očevici junaštva skojevke Mike Bosnie iz sela Vrtoča, kazivali da se on a... »otela iz ruku njemačkih padobranaca«, te da je« ... smrtno ranjena iz njemačkog auto­ mata — posljednjim samrtnim grčem — svukla zapaljeno ćebe sa vizira partizanske tankete«... Za vrijeme fašističkog desanta čitav Drvar je pružio nadčovječanski otpor, a najrječitiji pri­ mjeri za to su herojska pogibija čitavog Okruž­ nog komiteta SKOJ-a, na čelu sa sekretarom Duškom Bursaćem, rođenim Marijinim bratom, junaštvo skojevke Mike Bosnie i podvizi mno-

gih drugih, znanih i neznanih. Prema zvaničnim podacima za vrijeme desanta poginulo je oko 700 boraca i građana od kojih 370 Drvarčana i Drvarčanki. Među Drvarčanima poginulim 25. ma­ ja 1944, za vrijeme desanta, bila je i Mikina maj­ ka Jelica i brat Zdravko. Samo nekoliko dana kasnije njemački padobranci su ubili i drugog Mikinog brata, Đorđa. Otac Pero i najmlađa ses­ tra Radmila umrli su od pjegavog tifusa, u pro­ ljeće 1943. godine. Tako je od devet članova po­ rodice Petra i Jelice Bosnie iz sela Vrtoča kod Drvara, ostalo samo troje: sestre Dušanka i Dobrila i brat Vlado. Dušanka je za vrijeme de­ santa takođe izvedena na strijeljanje, ali je, pu­ kim slučajem, teško ranjena uspjela da se izvu­ če iz gomile lješeva i sakrije na tavanu obliž­ nje kuće, odakle je posmatrala kako joj Švabe ubijaju sestru Miku. Tako je šestoro Bosnića od­ nio strašan ratni vihor, a četvoro od njih je pa­ lo u paklu desanta. Ostaci partizanskog tenka danas stoje ispred drvarskog muzeja, podno Titove pećine, koji svo­ jim eksponatima podsjeća i na stravični i he­ rojski 25. maj 1944, što je najljepši spomenik i skojevki — heroju Miki Bosnie. Drvar, grad heroj, rastući i razvijajući se u socijalističkoj domovini, čuva uspomenu na svoju slavnu prošlost, na heroje među kojima su a tri djevojke: Marija Bursać. Danica Materić i Mika Bosnie. Prva od njih, Marija Bursać, u pjesmi opjevana, simbol je sto hiljada žena — boraca Jugoslavije: Ide brigada, nosi Domovinu i dijete raste, čarobna bajka nad njime nevidljivo Marija bdije i diše toplinom — djevojka i majka.

RIJEČ AUTORA Više od četvrt vijeka sam, istrajno i s povre­ menim prekidima, prikupljao sjećanja i tragao za pojedinostim a vezanim za život i djelo seoske djevoj­ ke sa Kamenice Marije Bursać, prve žene narodnog heroja Jugoslavije. Sada pred javnost izlazim sa ovom hronikom o Mariji Bursać, satkanom od sjećanja njene rodbi­ ne, Kameničana i saboraca. Priznanje i ohrabrenje su mi riječi iz recenzije druga Nikole Kotle, pred­ ratnog kovača i istaknutog komuniste sa Kamenice: »Naročita vrijednost rukopisa je u tome što o Ma­ riji govori mnogo ljudi, njenih seljana, drugarica i drugova, boraca i rukovodilaca — kroz čitav njen životni put — što čini jednu veliku kolektivnu isti­ nu o liku Marije Bursać,'narodnog heroja«. Drug Kotle mi je, svojim kazivanjima, prijedlo­ zima i primjedbama na rukopisu, značajno i svesrd­ no pomogao u radu na konačnom oblikovanju ove hronike, zbog čega mu se najsrdačnije zahvaljujem. Takođe su zaslužili moju iskrenu zahvalnost, za svoja nadahnuta kazivanja o Mariji Bursać i vre­ menu u kome je stasala u borca i heroja: njeni ro­ ditelji Joka i Nikola, braća Dragan i Vaso, zatim Velimir Stojnić Veljo, Vaso Trikić, Nikola Rokvić, Mika Grbić, Savo Pužić, Đorđe Torbica, Mika i Mi­ lan Knežević, Duka Bačkonja, Mira Bujić-Morača,

Milan Bosnie, Pera M. Pilipović, Milan Trninić, Bog­ dan Danić Boško, Duško Kurbalija i dr. Prilikom pisanja ove knjige o Mariji Bursać ko­ ristio sam se i slijedećom literaturom: 1. Hronologija oslobodilačke borbe naroda Jugo­ slavije 1941—1945; 2. Zbornici dokumenata iz NOB-a; 3. Krajiške brigade, 4. Sabrana djela Branka ćopića; 5. Bilten Vrhovnog štaba NOV i POJ; 6. Napisi iz listova »Radnička volja«, »Prosvetni pregled« i »4. jul«; Knjigom Milana N. Zorića »Dr­ var u ustanku«; Zbornik narodnih heroja Jugoslavi­ je« (prvo i drugo izdanje).

SADRŽAJ Prva žena narodni heroj Bursaći sa Kamenice Djetinjstvo kameničke čobanice Spremljeno ruvo djevojačko Štrajk drvodeljskih radnika Partija priprema kadrove Dolaze zbiljski dani Vicuka, Marijina ljubav Kamenica — centar ustanka Marija postaje skojevka Prvi ustanički dani Kameničani na barikadama Darovano ruvo djevojačko Otimanje žita neprijatelju Komesar radne čete Clan Komunističke partije Mombaš Desete krajiške brigade Drama Danice Materić Poslije preležanog tifusa Marija na Prkosima Herojstvo Zore Danić Pjesmom protiv bola Amputacija desne noge Marija vječne mladosti Riječ autora

5 9 14 19 22 26 29 34 38 42 45 47 51 54 56 59 61 65 69 72 76 79 81 87 92