Rade Končar - Životni put i revolucionarno delo [PDF]

Zitiervorschau

Biblioteka LEGENDE dobitnik je Povelje »4. jul« -najvećeg društvenog priznanja za doprinos u gajenju revolucionarnih tradicija naših naroda i narodnosti Ovu knjigu o RADI KONČARU BRKI, legendarnom sekretaru CK KP Hrvatske i jednom od najbližih saboraca druga Tita iz uočiratnih godina i ustaničke 1941. izdavač posvećuje jubilejima pobeda NOVJ na Neretvi i Sutjesci i Drugog zasedanja AVNOJ -a

JOVO POPOVIĆ

RADE KONČAR BRKO ŽIVOTNI PUT I REVOLUCIONARNO DJELO

Gornji Milanovac, 1983.

Biblioteka »Legende< posebna izdanja

Rade Končar, koji će u partijskoj ilegali biti poznat kao drug Brko, rođen je 6. augusta 1911. godine u kapelskom seocetu Končarev Kraj. Roditelji, Štaka i Gedeon Geco, bili su zemljoradnici i stočari, potomci ličkih graničara. Imao je pet sestara i sedmo­ ricu braće. Oni koji požive otići će iz Končarevog Kraja, tako da sad u djedovskoj kući nitko ne živi. Rade je Kapelu prvi napustio. Imao je nešto manje od 11 godina kad je, maštajući o odlasku i nekom boljem svijetu, pisao svoju prvu molbu: »Rad sam da pođem u svijet na izučavanje kakvog valjanog zanata, pa Vas molim da me preporučite kome poznatom majstoru, a ja ću se uvijek u svemu pokoravati zapovijestima starijih. Vas molim, da vi od­ redite zanat kako z n ate . . . « Tu molbu je, po savjetu svog učitelja Delića, poslao »Privredniku«, humanitarnom društvu, osnova­ nom u Karlovcu 1897, sa zadatkom da se u zanate šalju i školuju »iz svih krajeva svevaljani sposobni Srbi đačići od 12 do 13 godina«. Rade je molbu poslao 27. juna 1922. godine. Na poleđini molbe, umjesto nepismenog Gece, Rade je napisao očevu volju: »Ja se pridružujem ovoj molbi, jer želim i ja da mi se dijete makne u svijet za napretkom, pa Vas ovim molim i ovlašćujem, da vi mjesto mene i ispred mene s gospodarom ugovor učinite, zaključite i svr­ šite, i uopće mene u svemu zastupate.« »Privrednik« je, kao što se vidi iz sačuvane arhive, o mladom Radi brinuo do 9. septembra 1925. godine. Tada je Rade završio bravarski zanat i večer­ nju zanatsku školu u Leskovcu. Zanat je izučavao šegrtujući u najstrašnijim uslovima u »Prvoj srpskoj metalnoj fabrici i gvožđarskoj radnji Kuhar i Jović«. U aprilu 1925. godine, kad je završavao zanat i školu, Kuhar-Jović su obavijestili »Privrednik« da nji­

7

hov »pitomac-šegrt« šegrtsku školu »polazi sa uspehom«, da mu rok »šegrtovanja ističe 22. jula 1925«, da »u poslu zadovoljava odlično«, da »ima jaku volju za rad i prihvaća ga sa razumevanjem«, da »napreduje u snazi i zdravlju odlično«, da je »sposoban za svoj posao i imaće dobru budućnost«, da je »među najodličnijima«. .. Poslodavci su bili s njim vrlo zadovoljni, ne samo stoga što je brzo ovladao bravarskim majstori­ jama već i stoga što je jednome od dvojice gazda zabavljao sina, ili okopavao vrt, a drugome čistio stan, i cipele. . . Školovanje je završio 22. jula 1925, a šest sed­ mica potom odlučio je da poseti roditelje, koje nije vidio od odlaska iz Končarevog Kraja, 5. jula 1922. Ušparao je nekako dovoljno dinara da doputuje do Beog­ rada, ali za voz do Like nije imao - bilo je predaleko i preskupo. Zbog toga se javio »Privredni­ ku«, u Beogradu. Ali ni tamo nije dobio pomoći. No, u »Privrednikovoj« arhivi je o tom posjetu Be­ ogradu ostao kratak zapis: »Rade Končar, bravarski pomoćnik, poslao ga gos­ podar kući na viđenje, pa se navratio kod nas da mu dademo besplatnu kartu. Rečeno mu je da ka­ rata više nema nego neka se vrati natrag gospodaru, pa kad nešto zaradi da onda ode kući. .. « Ima u tom zapisu i podatak o Radi: »Dosta malen i neugledan dečko.« A tri godine ranije, kad je počeo šegrtovati, bio je visok 140 centimetara, s kvrgom na donjoj usnici. Tek pet godina poslije šegrtovanja nestat će te kvrge na donjoj usnici, a u policijs­ kom kartonu će biti zapisano da je visok 182 cen­ timetra.

Bravarski pomoćnik Rade Končar je najprije radio kod Kuhara i Jovića u »Prvoj srpskoj metalnoj fabrici i gvožđarskoj radnji«, a zatim u Grdelici, u tvornici Jovanović-Popović. Monter Jozef Mlotek, Čeh porijeklom, koji je montirao kotlove njemačke firme Vilim Bakof u Leskovcu i Grdelici, svog mladog pomoćnika Radu Končara je pozvao sa sobom i u Beograd, kad je dobio monterske poslove kod Direk­ cije tramvaja i osvjetljenja općine grada Beograda. Stigli su u glavni grad u februaru 1927. godine.

8

Rade je tada, sjećaju se radnice tekstilne fabrike »Ječmenica i komp«, »bio jako loše obučen«, obično je »ulicama išao gologlav«, a bio je »jako mršav, suh, s prelijepim bijelim zubima, zbog čega smo ga mi djevojke prozvale Talijan«. Stigavši u Beograd, u prvo vrijeme je stanovao s majstorom Mlotekom u nekom kućerku u dvoriš­ tu Elektrocentrale. Mlotek i Rade su u Elektrocentrali montirali njemačke kotlove, dobijene kao ratna ošteta. Radina dnevnica je iznosila 50 dinara; radna ocjena: »Vredan i pouzdan kalfa bravarski«. Ali iako je bio »vredan i pouzdan«, u augustu 1927. je, zbog sma­ njenja poslova, otpušten. Kad je ponovo primljen u septembru, dnevnica mu je umanjena za 10 dinara. Od jeseni 1927. godine nastavio je sa školovanjem u večernjoj višoj zanatskoj školi. Istovremeno je vrlo aktivan i u radničkom sportskom društvu »Elekrocentrala«; plivač je i nogometaš. Dvije godine poslije dolaska u Elektrocentralu, Končar je izabran za radničkog povjerenika. Zbog zastupanja radničkih interesa ponovo je dobio otkaz, ali - opet je vraćen na posao. To je bilo tmurno, teško, često gladno vrijeme. Uveče škola, ujutro posao. A nedjeljom - sport. »Jedino čega se rado sjećam iz toga razdoblja« pričao je kasnije, kako su to zapamtili njegovi dječji prijatelji iz Like, Jovo Bogdanović i Milan Vukmirović Škarpa - »to je moja sportska aktivnost. Ne samo zbog igre, zbog razonode. Uglavnom zbog toga što mi je jačao organizam, pa sam iz dana u dan postajao sve otporniji. Sva ona mučenja na policiji mislim da ne bih ni izdržao, da se nisam bavio sportom«. Krajem 1931. godine, na kraju druge godine kra­ ljevske diktature, bravarski kalfa Rade Končar, radnički povjerenik u Direkciji tramvaja i osvjetljenja općine grada Beograda, postaje član Saveza komunističke omla­ dine Jugoslavije. Od tada, njegov život ima samo jedan smisao: borba za pobjedu radničke klase, borba za socijalizam, borba za ljudske odnose među ljudima. Skojevska aktivnost kalfe Končara u Beogradu pre­ kinuta je 3. juna 1932. godine, kad je morao da se javi u Otočcu, u Lici, na regrutaciju. Tada je, ravno poslije deset godina, vidio roditelje, braću, sestre, jarane iz Končarevog Kraja i Babinog Potoka. U majčinom oku suza:

9

- Rano moja, kako li mi naraste, a slab si mi! Vojsku je služio u 22. sarajevskom artiljerijskom puku. Zakratko, tek nekoliko nedjelja. Dva mjeseca poslije odlaska iz Like, štab 22. puka je Gedeonu Končaru pisao: »Dođite po sina!« Crne li vijesti! »Povazdan sam kukala, jadna i čemerna: tako se javlja samo kad ti je dijete na umoru!« - pričala nam je sedamdesetih godina Štaka Končar, Radina majka, koja je tada bila devedesetogodišnja starica. Radina bolest nije bola tako teška, kao što su po­ mislili njegovi najmiliji u Končarevom Kraju. Mladić se dosta brzo oporavio, u kasarni, ali na liječničkoj komisiji su odlučili da ga otpuste zbog privremene nespo­ sobnosti. Znao je da će teško dobiti posao, pa je molio šefa komisije da ga zadrže u vojsci: 7 Jak sam ja, izdržat ću! Šef je podviknuo: - Dripac remački, boga ti gejačkog, gubi se, zar da ja mislim na tvoje zaposlenje . . .

U Liku se nije vratio; porodica je gladovala. Opet: Beograd, sad bez zaposlenja. Doputovao je poslednjih dana u avgustu. Primjećivalo se da je pre­ bolio upalu pluća, ali ništa opasno, baš kao što je govorio: »Jak sam ja, izdržat ću.« Budući da nigdje nije mogao dobiti posao, nije bilo sredstava ni za kiriju. Bio bi na ulici, da ga nije u svoj pretjesni stan primio drug iz Elektrocentrale, Božo Milenković, koji je imao ženu i dvoje djece. Pristao je »za koji dan, dok se nađe bolje rješenje«, a to je potrajalo osam mjeseci i devet dana, sve do 9. maja 1933. godine. Nakon nepuna dva mjeseca ponovo je zaposlen, i ovoga puta u Elektrocentrali, sad »majstor bravar u Ložionici sa nagradom od 50 dinara dnevno«. To je podatak iz rješenja beogradske općine od 11. novemb­ ra 1932. Međutim, bio je to samo petodnevni posao za kojeg mu je, tek 5. decembra, isplaćeno 250 dinara. To vrijeme besposlice bilo je, u stvari, vrijeme ižuzetne aktivnosti, sad znatno više političke nego sportske. Družeći se s mladićima iz Elekrocentrale,

10

najpouzdanije je organizirao u skojevsku ćeliju. Osim među radnicima, školske 1932/33. godine djelovao je i među studentima, kojima je predstavljen kao Nikola Mašinac. Ali osnovno mjesto djelovanja Rade Končara tada postaju sindikati u koje je pod brojem 23413 upisan 28. januara 1933. godine. Već u martu izabran je za sekretara tek osnovane podružnice metalaca ujedinje­ nih radničkih saveza sindikata Jugoslavije. U toj podruž­ nici je Končar skojevce i nekoliko novoprimljenih članova Partije, među kojima je i sam od jula 1933. godine orga­ nizirao - po zadatku partijskog rukovodstva - u tajnu »revolucionarnu sindikalnu opoziciju«. Tako je skojevac Končar, majstor bravar povremeno zaposlen u Električnoj centrali, postao i član Partije i vođa najbrojnijeg dijela beogradske podružnice metala­ ca. Pa kad je u drugoj polovini 1933. Asim Mujkić, instruktor CK KPJ, počeo obnavljati razbijene organiza­ cije i rukovodstva, u Električnoj centrali će naći snažno uporište. Osim te Končareve ćelije, u Beogradu je tada bilo još samo 12 ćelija, manje od 80 članova Komunističke partije. Tek što se rad u ćeliji i sindikatu zahuktao, a Rade - da bi u aktivnostima bio što slobodniji - preselio od Bože Milenkovića u Kajmakčalansku 61 na Crvenom Krstu, ponovo je došao poziv za odsluženje vojnog roka. Rade je u vojsku, opet u 22. artiljerijski sarajevski puk, u Kalinoviku, otišao u maju 1934, a dva mjeseca potom pukla je jedna od karika u lan­ cu beogradske komunističke ilegale. 1 Končar, i veći dio njegovih saboraca, otkriveni su gotovo sasvim slučajno, kao što to obično i biva. Provala je počela u 13. kvartu Uprave grada Beograda, 7. jula 1934. Jednog petnaestogodišnjeg šegrta toga dana brat je doveo u kvart, jer je kod njega našao »zabranjenu boljševičku literaturu«. Kod dječaka je nađen »Mladi komunist« i »Komunistički manifest«. Pod batinama, priznao je da je to dobio od metalskog radnika Filipa Filipovića. Odmah je izvršena premetačina i kod Filipovića. Nađen je još jedan primjerak Marksovog i Engelsovog »Manifesta« partije komunista, koji »se razlikuju od ostalih proleterskih partija time što, s jedne strane, ’u različitim nacionalnim borbama proletera ističu i provode zejedničke, od nacionalnosti nezavisne interese cjelokupnog proletarijata, a s druge strane time

11

što na različitim stupnjevima razvitka, kroz koje prolazi borba proletarijata i buržoazije, stolno zastupaju interese cjelokupnog proletarijata«. Tako je uhapšen prvi u lancu Rade Končara. Poslije Filipovića pao je sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a, dvadesetjednogodišnji Slobo Škerović, pa kovinotokar Nikola Adnaski, električar Vidoje Vulić, Dragoslav Radovanović, metolostrugar Elektrocentrale Aleksandar Simić, bravar Aleksandar Zdravković, metalostrugar Petar Štokić, student Milenko Stojanović, bravar Stevan Kostić, kovinotokar Marko Simić, obućar Živko Antonić.. . Kako su nabrojeni, tim redom su i hapšeni, od 7. do 28. jula. O Končaru, majstoru bravaru Elektrocentrale, sad vojniku u Kalinoviku, prvi je progovorio Dragoslav Radovanović, poslije desetak sati krvavog batinanja. Odeljenje opšte policije Uprave grada Beograda je 28. jula 1934. godine izdalo nalog sarajevskoj žandarmeriji da uhapsi i privede vojnika 4. baterije 22. puka Radu Končara: »Odmah odredite jednu patrolu koja će od 22. artiljerijskog puka u Kalinoviku da preuzme redova Končar Radu i da istog sprovede. .. « Tako je Rade 7. augusta 1933. s lisicama na rukama, u pratnji žandarmerijske patrole, »upućen komandantu Drinskog žandarmerijskog puka u Sarajevo radi sprovoda Upravi grada Beograda«. U objavi Rade Končara uneseni su osnovni podaci: da je star 23 godine, smeđe kose, a očiju plavih, visokog stasa i pravil­ nog nosa, bez posebnih znakova. U Upravu grada Beograda isljednik Ilija Kostić i zloglasni Svetozar Vuković, tada »delovođa pisar«, preuzeli su ga od žandarmerijske sarajevske patrole 10. augusta. Istraga je počela iste večeri, »zbog delà iz čl. 1. Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi«. Tada je bravarski radnik Končar, neoženjen, Srbin, podanik Kraljevine Jugoslavije, »stupanj obrazovanja: 4 razreda osnovne škole, 3 razreda niže i 3 razreda više zanatske škole«, dotad neosuđivan, upozoren »da govori istinu«, našto je izjavio sledeće: »Nije mi ništa poznato o ma kakvom radu u ilegal­ nom komunističkom pokretu niti sam ja bio pročel­ nik ćelije kao što me oni terete. Nikada nisam dobijao ilegalnu komunističku literaturu niti sam je

12

čitao, o svemu tome nije mi poznato ništa. Radovanovića Dragoslava, bravarskog radnika uopšte ne poznajem niti sam se sa njime ma kada video«. Kada bi suočen sa Radovanović Dragoslavom i on mu, okrenut u lice, reče da ga poznaje i da je on bio pročelnik ćelije u Električnoj centrali, Končar od­ govori: Nije istina da sam ja bio pročelnik ćelije u Električnoj centrali niti uopšte tebe poznajem. Ja se sa tobom nikada nisam video niti te poznajem. Kada Končaru behu pročitani iskazi ostalih okrivlje­ nika: Radovanović Dragoslava, Veljović Velizara, Simić Marka i Koštica Stevana, u kojima ga oni terete iskazi­ ma, on izjavi: »Sve što su napred navedeni protiv mene naveli nije istina i o svemu tome ja nemam pojma. Ja nikada nisam bio pročelnik ćelije niti mi je ma što o tome poznato.« Tad, ni kasnije, neovisno o načinima mučenja, Končar ništa nije priznavao, ponekad čak ni poznanstvo s ljudima s kojima se godinama iz dana u dan družio. »Policiju treba ljutiti, ništa im ne reći, to je jedini način da uspijemo u svojoj borbi« - pisao je osam godina poslije prvog batinanja u beogradskoj Glavnjači. Končar ništa nije priznao, ali isljednik Ilija Kostić ga je ipak zadržao u Glavnjači, u zatvoru, s obraz­ loženjem da je »član ilegalne Komunističke partije, koja ima za svrhu propagiranje komunizma i terorizma i ubeđivanja drugih da bi se nasilnim putem trebao promeniti ceo socijalni i društveni poredak u našoj zemlji i što je kao takav sve do svog odlaska na odsluženje vojnog kadrovskog roka u vojsku, u maju mesecu tekuće godine bio pročelnik ćelije u Električ­ noj centrali. . . « Zadržan je »u pritvoru kod ove vlasti« do 23. augusta: 12 dana gotovo bez sna, bez hrane, žedan i batinan, zagušljiva soba u prizemlju Glavnjače: 10 me­ tara dužine, 4 širine, 3 visine - osamdesetak zatvo­ renika. Ležali su izbatinani i okrvavljeni, ili su sjedili naslonjeni, u nemoći, jedan na drugoga. Rade je, kao i svaki novajlija, dobio mjesto na ulazu u ćeliju, uz zatvoreničku kiblu iz koje se širio grozan vonj fekalija. Mučili su ga po zlu čuveni agenti Đorđe Kosmajac i

13

Svetozar Vujković. Šef odsjeka opšte policije, isljednik Ilija Kostić samo se cinično smijao: - Nešto ste nevešti, gospodo, nikako da ptičica propeva! - Progovoriće to kopile, gospodine načelnice, samo nam dajte vremena! - uveravao ga je batinaš Kosmajac. Končar je u početku govorio da je već sve rekao na prvom saslušanju, da je već potpisao izjavu i da tome nema šta da doda, a onda je, nasmrt iz­ nuren, sasvim ušutio. Oko ponoći su mu vezali ruke na leđa, a na noge mu stavili teške lance. Lance s ruku i nogu su na leđima bravarskog majstora spo­ jili željeznom oprugom. Tako vezanog zvjerski su povalili na beton, kroz čelične veze su provukli kolac i onda ga objesili na tom kolcu: noge su mu se maksi­ malno zategle prema potiljku, s leđa, a glava se objesila k prsima, pa je krv navirala u mozak. Pendrecima i volovskim žilama su ga mlatili po iskrvavljenim tabanima. Činilo mu se, pričao je kasnije komunistima u svom Končarevom Kraju, da ga svaki udarac po tabanima udara izravno u mozak. S vremena na vrijeme bio je u nesvijesti. Tada bi ga Kosmajac polijevao hladnom vodom. U trenucima kad bi po­ mislio da je došao kraj, sjetio bi se riječi Blagoja Parovića: »Komunist ne smije priznati, komunist ne odaje drugove!« Poslije prve noći mučenja, poluživog su ga ubacili u sobu zvanu »salamura«. Zajedno s njim u »salamuru« su ubačena i dva provokatora, ali Končar ni u »salamuri« nije priznao ništa o svojoj komunističkoj aktivnosti. Takve, »tvrde«, iz »salamure« su prebacivali u »ćorku«, u samicu gdje je primjenjivan posebni režim. Prije nego što je odnesen u ćorku, ubadali su mu igle ispod nokata, ali on je i to otrpio. Samo je molio da mu dadu malo vode. - Daj mu, neka se napije - čuo je, i zapre­ pastio se onoliko koliko se uopće može zaprepaštavati nasmrt prebijeni čovjek, kako Kosmajac sasvim ozbiljno govori jednom od svojih pomoćnika. Odmah su mu pružili vrč do vrha pun. Končar je gotovo sve ispio u jednom gutljaju, a onda je uz bolni krik vrč bacio na pod i počeo povraćati. Voda je bila

14

puna soli. Gotovo nepodnošljiv osjećaj. Činilo m u se da u njemu sve gori. A okupljeni oko Kosmajca su se smijali, ponovo su donosili slanu vodu i nalijevali je vezanom zatočeniku u u s ta ... Opet nesvijest, pa buđenja puna boli, opet vješanje na drvetu, s le đ a . . . U »ćorki« je, kao što se vidi iz dokumenata, proveo pet dana, iz noći u noć uzastopno mučen. Začudo, sve to vrijeme odnekud je smagao snage i ništa nije govorio. Kostić je već počeo gubiti nerve. Tada su Kosmajac i Vujković primijenili jednu još rigorozniju mjeru: 16. augusta su ga smjestili u naj­ goru jazbinu Glavnjače, u takozvani »odžak«, gdje se nije moglo ni leći, ni sjesti, pa čak ni stajati uspravno. Moglo se samo u nekom neprirodnom polo­ žaju čučati. Pod u »odžaku« bio je od željeznih rešetki, a pod tim rešetkama ognjište na kojem su policajci palili suhe, ljute paprike. Dim je strašno grizao oči i gušio, sve dok zatočenik u »odžaku« ne bi gubio svijest Tada bi ih izvlačili i ponovo ispiti­ vali. Kad su ga prvi put izvukli iz »odžaka« na ispiti­ vanje, zamalo je nasjeo Vujkovićevoj zamci. Još u magluštini polusvijesti, gotovo obnevidio od ljutog dima, ljuljao se, pridržavan, pred agentom koji m u je pružio izjavu s priznanjem: - Potpiši! Rade je već bio pružio ruku da uzme pero i da potpiše, a onda se umah sjetio: trik. Mrmlja poluglasno: - Potpisao sam sve što sam imao re ć i. . . I opet udarci. Kosmajac je u svojoj zbirci mučilačkih vještina imao i jedno drevno iješenje: običnu ciglu bi »tvrdome« nekoliko noći zaredom vezao o mošnje i tako to držali sve dok se mučeni ne bi onesvijestio. U svim tim mu­ čenjima, u trenucima svjesnosti, bravarski majstor iz Končarevog Kraja, unuk graničara Vasilija Končara, sina Mojsijevog, shvatio je da čovjek, psihički prip­ remljen, pouzdan u svojim revolucionarnim opredjelje­ njima, može sve podnijeti. Bilo je trenutaka očaja, bilo je trenutaka kad je i smrt želio - pričao je kasnije drugovima - a ipak: nije progovorio. Najteže mu je bilo kd su ga suočavali s drugo­

15

vima koji su gotovo sve priznali, a svaki podatak iz njihovog priznanja bio je za Končara optužujući. Kad su prvi put, poslije Radovanovića, pred njega doveli uhapšene drugove iz Centrale, Veljovića, Koštica i Si­ rnica, pomislio je kako je bilo uzaludno njihovo zajedničko izučavanje ilegalne direktive: »Konspiracija i držanje pred policijom i na sudu«. U Glavnjači se dvanaest dana govorilo o Končarevoj tvrdoglavoj ustrajnosti. Njegovi drugovi su bili zadivljeni. Bobi Radosavljević će mnogo godina kasnije reći kako su svi oni bili zadivljeni čudesnim drža­ njem Rade Končara: »Nije hteo ništa da prizna, čak ni neke stvari koje je već policija dobro znala i koje već ne bi ni malo uticale na istragu. Takav je ostao do kraja, do izricanja presude.« S ostalim optuženim iz grupe Slobe Škerovića, Radu su 23. augusta iz Glavnjače odveli u sudski zatvor na Adi Ciganliji. Tamo je Končar uspostavio kontakt sa drugovima koji su ga u istrazi optuži­ vali. Svi su pristali da na procesu, pred sudom, po­ vuku izjave. »Lagali smo zbog mučenja!« Proces je počeo 10. decembra 1934. godine. Glavni pretres je pred vijećem Državnog suda za zašti­ tu države dovršen 15. decembra, a presuda je izrečena 20. decembra. Šesnaestorica optuženih su osuđeni na ukupno 27 godina i 2 mjeseca strogog zatvora. Među osuđenima Končarevo ime je pročitano deseto po redu: »jedna godina strogog zatvora i tri godine gubitka časnih prava«. Sudac Bubanj je obrazložio presudu: »Svi optuženi sem Škerović Slobodana, Papa Pavla, Radovanovića Dragoslava i Radosavljevića Dobrivoja odstupili su na glavnom pretresu u suštini od svojih ranijih iskazivanja pred istražnim sudijom a da to nisu nikako opravdali, pa stoga valja istaknuti da je sud u prosuđivaju pitanja njihove krivice uzeo za podlogu njihove iskaze uvedene u zapisnik u pripremnom sud­ skom postupku. . . « Jedini koji nije priznao na istrazi ni jedan po­ datak iz optužnice, kao što nije priznao ni jedan optužujući navod svojih drugova, Rade Končar citiramo presudu - »iskazao je pred istražnim sudijom na pretresu da je, doduše, agitovao među radnicima da se upišu u sindikate i da je bio sekretar podružnice Saveza metalskih radnika, ali je odlučno porekao da je

16

radio na organizovanju neke opozicije, te prisustvo­ vao bilo kakvim sastancima na kojima se čitala ko­ munistička literatura. Veljovića, Sirnica Marka, te Stevana Koštica priznaje da poznaje, ali samo iz Cent­ rale, dok za Radovanovića tvrdi da ga uopće ne poznaje. Ova se odbrana optuženog ukazuje neistinitom, pa je sud nije usvojio. Optuženi Radovanović je is­ kazao da se putem lozinke sastao sa Končarem te ga je pitao da li je teoretski spreman za ilegalni rad i ima li koga sa sobom, a ovaj da mu je odgovorio da ima jednog čovjeka na kojeg računa za ilegalni rad. Ra­ dovanović je nadalje iskazao da je on Končara i nekog niklera podučavao u taktici ilegalnog rada u konspiraciji; nadalje, d aje poslao optuženog Končara kao pročelnika grupe iz Centrale na sastanak na kojemu su pojedinci iz raznih grupa imali doći u vezu sa teh­ ničkim aparatom u svrhu dobivanja komunističke literature. Optuženog Končara tereti i Kostić Stevo, koji veli da mu je Končar Rade dao list ’Komunist4 i nagovorio ga da stvore opoziciju u sindikatima. Prema iskazu istoga, Končar je držao s njime i Veljovićem u stanu potonjega jedan sastanak na kojem se razgovaralo o radu u sindikatu i čitao list ’Komunist’. Optuženi Končar, prema iskazu Veljovića, doveo je ovoga putem lozinke u vezu s jednim licem koje mu je dalo list ’Komunist’ broj 2 iz godine 1934. Optuženog Končara tereti i optuženi Veljović koji je iskazao da je i njega Končar Rade organizovao da prave opozicije u sindi­ katima i da je on, Veljović, na nagovor Končara, doveo Radovanovića u vezu sa Simić Aleksandrom. Prema izloženom, sud se uvjerio da je Končar Rade bio ne samo pročelnik grupe iz Centrale i da je bio svjestan da se to udruženje bavi propagandom komunizma, te da je sam u tome radu sudelovao time što je nagovarao druge da se organizuju i rasturao komunističku literaturu, pa se u njegovom delu stiču sva obeležja zločina iz člana 1, citiranog Zakona, te ga oglasio krivim zbog zločinstva.” Stičući tako »sva obeležja zločina« dvadesettrogodišnji Rade Končar je 21. decembra 1934. godine s Ade Ciganlije doveden, u lisicama, u robijašnicu u Sremskoj Mitrovici. Tu je, lišen ličnog imena i samo pod brojem 3453, robijao 229 dana: 60 u samici i 169 u zajedničkoj sobi grupe osuđenih komunista.

2 Rade Končar Brko

17

Iz mitrovačke kaznionice Rade Končar je, vezan i čuvan od dvojice stražara, „šupiran” u rodno mjesto. U Zagrebu je, u pritvoru u Petrinjskoj, zadržan dva dana, do 16. augusta 1935. godine. U zavičajnu plitvičku općinu 17. augusta dopratio ga je, sve do izlaska iz auto­ busa u Plitvicama, čvrsto vezanog, jedan policajac. Otac, oronuo, ali vidljivo obradovan, dugo je, ne krijući osjećaje, mada gorštaci to nerado čine, grlio sina: - Takva ljudina, a mene ćeraju da te se odreknem! Majka je brisala suze: - Janje materino, samo kost i koža... S porodicom je ostao samo pet sedmica. U septembru su mu, kao što je to bilo još u zatvoru dogovoreno, drugovi iz Zagreba javili da dođe. Do stanice u Vrhovinama pratio ga je tada jedini komunist u onom kraju, Petar Končar. A u Zagrebu ga je čekao Dragutin Saili, prijatelj s robije, stari komunist Partija je za Končara imala mnogo zadataka, ali nije mogla da mu nađe zaposlenje. Počeo je od bravarske podružnice Saveza metalskih radnika URSS Ju­ goslavije. Jedan od rukovodilaca podružnice još od vremena kad je sekretar metalaca bio Josip Broz, Brane Resimić, kasnije će se sjećati Radinog dolaska u Haulikovu ulicu: »Imao je smeđu, zagasitu p u t razvijenu donju vilicu, jače izbočenu ispod uha. Bio je visok, tjelesno razvijen, koščat i mišićav. Njegove tamnosmede oči brzo su preletjele po prostoriji, zadržale se na slikama Marksa i Engelsa i u taj čas na Končarevim tankim usnicama pojavi se lak, zadovoljan smiješak koji pokaza njegove bijele, sedefaste, pravilne zube. Bio je gologlav, imao je tamnokestenjastu, prirodno valovitu, gore začešljanu, kratku kosu, a sa strane visokog čela jake zaliske. Na sebi je imao neko prugasto odi­ jelo.« Uskoro je uključen u dvije uprave: u upravu bra­ varske sekcije zagrebačke podružnice metalaca, i u upravu radničkog sportskog društva »Metalac«. A od zaposlenja s plaćom - ništa. Stanovao je kod Milana Končara, vozača tramvaja, zemljaka i prijatelja iz djetinjstva. Imali su zajedničku sobicu u dvorišnoj zgradi u Savskoj 6. Tada je u Zagrebu radio i Radin mlađi brat, Božo, koji je još bio šegrt, bez zarade i prilike da

18

pomogne bratu. Milan je, pak, mjesečno zarađivao 1031 dinar, dok su životni troškovi samca u ono vrijeme - po procjenama sindikata - iznosili 1099 dinara. Ipak, i od svog manjka pomagao je prijatelju, svom uzoru, kojemu će kasnije biti i vjenčani kum. U upravi bravarske sekcije Končar je imao zadatak da zaposlene, ali i nezaposlene, metalce organizira u Savez metalaca_URSS-ovih sindikata. Tada su komunisti - po rezoluciji Četvrte zemaljske konferencije KPJ, koju je pripremao Josip Broz - morali »znatno više nego u drugim uslovima iskorišćavati sve mogućnosti legalnog rada, u prvom redu u reformističkim sindikatima i u svim masovnim reakcionarnim organizacijama, zatim u monopolističkim fabričkim sindikatima za pripremanje, organizovanje i samostalno predvođenje svakodnevnih borbi radničke klase, za otimanje radnika od uticaja vođa tih organizacija i njihove reicacionarne ideologije«. Končaru je još iz beogradskog razdoblja jasno da je »ulazak komunista u sindikate put ka pretvaranju tih organizacija u organe klasne borbe, put ka ostvarenju akcionog jedinstva radničke klase«. U Zagrebu je tada bilo oko tri i pol hiljade metalskih radnika. U URSS-ovom Savezu metalaca samo 10 posto. Godinu dana poslije Končarevog djelovanja u podružnici, uglavnom u bravarskoj sekciji, već je u SRMJ 746 metalaca. U Upravni odbor zagrebačke podružnice metalaca Končar je izabran prvi put dvije godine poslije dolaska u Zagreb; do tada je bio u odboru bravara, kojih je sredinom tridesetih godina u Zagrebu 420. Istovremeno, s pretvaranjem reformističkih sindi­ kata u borbenu organizaciju radničke klase, obnavljana je i ilegalno organizirana avangarda radničke klase, Komu­ nistička partija. U Zagrebu je početkom 1936. godine osnovan novi Pokrajinski komitet, a nešto kasnije i Mjesni komitet. Komunistička partija je tada na području čitave Hrvatske imala samo 180 ćelija: tek nešto više od hiljadu članova. Poslije IV zemaljske konferencije, koja je održana u vrijeme Končarevog robijanja, postupno je počeo rasti i broj ćelija i broj članova KPJ. U Zagrebu je prevladano stanje, koje je Tito zatekao početkom 1934; ocjenjivao je tada, u pismu birou CK KP u Beču, da »Partija, kao organizacija, uopće

19

ne postoji«, iako ima »još mnogo« onih »koje bi se moglo i smjelo privući na rad«. Končar je u partijsko rukovodstvo ušao u sep­ tembru 1936. godine. Do tad se na sve načine posvje­ dočio kao blistavi, nepokorni, beskompromisni radnički tribun, čovjek kojeg su mase s ljubavlju slijedile. Kako je Končar ulazio »pod kažu« radnicima, naj­ bolje se vidi po njegovom djelovanju po tvrtki »Ju­ goslavensko siemens dioničarsko društvo«. Glavnina ka­ pitala tog dd bila je njemačka, Siemensy Halske A.G. Berlin. U zagrebačkom Simensu Rade Končar je zaposlen 12. marta 1936. godine, nekoliko dana poslije preboljene žutice. U to vrijeme mala radionica, koja jc početkom 1935. zapošljavala semo 14 radnika i 2 namješ­ tenika, prerastala je u fabriku. Plaća Rade Končara u simensu: 5 dinara na sat. Dovoljno da se preživi. S Končarom se u Simensu pojavila i sindikal­ na organizacija, a nešto kasnije, iste godine, i partijska ćelija. Cirila Boštijančič, jedna od prvih radnica koje su bile organizirane, mnogo godina kasnije se sjećala: »Končar je od svih koje sam znala bio druga­ čiji. Povezivao nas je polako, neopazice. Nitko ni za koga nije znao. Odjednom shvatiš: svi smo zajedno, a činilo ti se: samo ste ti i Rade, i drugih nema u organi­ zaciji.« To postupno, ali ne i odugovlačeno organiziranje Simensovih radnika, možemo pratiti i po sačuvanim za­ pisnicima uprave bravarske sekcije zagrebačke podružni­ ce metalaca: o Petnaestog dana zaposlenja Rada Končara, od 40 zaposlenih, u Savez metalaca se učlanilo njih 9. o Mjesec dana po zaposlenju: »organizovani drugovi nastoje s drugom Radom da pojedinačno agituju i da što više drugova dođe u organizaciju«. o Poslije nepuna dva mjeseca, 8. maja, Končar raz­ bija krug ilegalnog organiziranja: u Simensu je zakazan prvi sindikalni sastanak. Končarev zapisani podatak: „Stvar se budi ili kreće s mrtve tačke!« o Poslije tri mjeseca: »Vlada veći interes za organiza­ ciju, tako da se spremaju i u tarifni pokret, koji ima izgleda za uspjeh.« o Poslije četiri mjeseca, svi zaposleni radnici su u Savezu metalaca; uspjela je tarifna akcija: uprava je

20

odobrila radničke zahtjeve, »da ne bi buknuo opći štrajk«. U proljeće 1936, stigavši u Simens, Končar nije imao ni autoriteta, a ni organizaciju, da bi upravi Simensa mogao diktirati uvjete. Ali ubrzo će doći vrijeme - sjeća se jedan od njegovih saradnika iz onih godina, istarski komunist Franjo Debeuc - kada će Končar »ne samo sprečavati otpuštanje radnika, nego i odobravati zaposle­ nje novih«. Već »u ljeto 1936. godine Končar je bio takav za sve nas: gdje god se pojavi, kao snažni vjetar raščišćava učmale odnose«. Pojavio se u sekciji bravara, i odmah postaje inicijatorom akcija, najagilniji agitator, član uprave, a nekoliko mjeseci potom i tajnik sekcije. Pojavio se u radničkom sportskom društvu »Meta­ lac«, i odmah je izabran za pročelnika nogometne sekcije, ubrzo osniva juniorske sekcije i sekciju hazane, postaje član upravnog odbora. Pojavio se u Simensu, i Simens je odmah dobio borbenu radničku organizaciju. »Kad se pojavio u Haulikovoj 10, u našoj bravarskoj sekciji«, sjeća se Miro Diminić,« postavio se tako da nam se učinilo da bez Končara naprosto dalje ne ide. Ne sjećam se da smo ga ikad kooptirali u odbor bravarske sekcije. Možda se o tome nije ni govorilo. Ali on je bio tu, trebao nam je i svi smo bili sretni što ga imamo.«

U proljeće 1936. osnovao je ilegalnu ćeliju Komuni­ stičke partije u »Simensu«. Četiri mjeseca poslije toga, u septembru, odlukom Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku, im enovanje članom Mjesnog komiteta. O tome mnogo više znamo iz policijskih arhiva, nego iz sjećanja sudionika. Končar je, po ocjeni pokrajinskog komiteta, bio »na sve načine provjeren: na suđenju, na robiji, u sindikalnoj akciji«. Tri godine je bio član Par­ tije, a već je bio u redu onih za koje se s pravom govorilo: prekaljeni komunist. U jesen 1936. godine obnovljeni Mjesni komitet je imao samo tri člana - i sva tri su bili metalci: Ivan Bobinée je bio sekretar, a Vilim Kuhn i Rade - čla­ novi. Od tada, po ocjenama mnogih autoriteta, počinje

21

Dragica i R ade Končar. oboje narodni heroji Jugoslavije

razdoblje političkog uspona proleterskog masovika, raz­ doblje borbenih revolucionarnih akcija, vrijeme koje po svakom danu, čak po svakom satu - i onda kad je riječ o nečemu ličnom, intimno končarevskom - ulazi u historiju radničke klase. Tada Končar raste, kako će to jednom dr Vlado Bakarić kazati, »do zvijezda«, postaje »nezaboravna ličnost«, ličnost kakve »u KPH nema kao što je on bio, od njega pa do sada je nema”. Končar u Mjesnom komitetu nije djelovao duže od tri mjeseca kad je uhapšen. Tada je došlo do izuzetno 22

velike provale u partijskoj organizaciji. Provala je po­ čela hapšenjem partijskog kurira Vinka Tomičića. Otkri­ vena je partijska organizacija Ljubljane (14 uhapšenih) i Zagreba, gdje je najprije uhapšen geodet Ivan Knežić, rukovodilac partijske tehnike.Po ocjeni ondašnjeg člana Biroa CK KPJ Rodoljuba Čolakovića, Knežić je bio „neiskusan u tom delikatnom partijskom poslu«. Do tada je dva puta hapšen, i oba puta se dobro držao, ali 1936. godine je tako krvavo mučen, da je konačno »propjevao«. Znao je vrlo mnogo. Drugovima koji su u Zagreb dolazili iz Beča ili Moskve najčešće je bio prva, osnovna veza. Policija je, na osnovu Knežićevih priznanja, provela istragu i hapšenja u nekoliko pravaca. Do Končara, odnosno do Mjesnog komiteta, put je vodio od Knežića do Dragutina Sailija, od njega do Stjepana Vlaheka, od Vlaheka do Drage Petrovića pa do Franje Likera, i - Ivana Bobinca, sekretara MK. U sačuvanom policij­ skom izvještaju piše: ».. .potom je odmah uhapšen Bobinée Ivan, pa je i on na saslušanju svoju saradnju u Mjesnom komitetu priznao, izjavivši da u istom vrši funkciju sekretara. On je osim toga, veli, i veza sa ogrankom Centralne teh­ nike i to preko Knežić Ivana, s kojim se preko parole dobivene od Petrovića povezao. Nadelje je izjavio da je u Mjesnom komitetu pored Likera i limar Kuhn Vilim sarađivao. Nešto docnije, da je Liker iz Mjesnog ko­ miteta ispao, a umjesto njega bravar Končar Rade ušao. Mjesna organizacija da je imala četiri rejona, s kojima pak da im je vezu Petrović Dragutin d a o .. . Nato je izvršeno hapšenje Kuhn Vilima i Končar Rade, pa su i oni odmah saslušanju bili podvrgnuti, ali dok Končar, kod kojega je prilikom pretresa nađen jedan sastavak ko­ munističke sadržine, svoje učešće poriče, dotle Kuhn sve gore izneto što se tiče njegove saradnje s Mjesnim komitetom priznaje...« Kuhn je nešto duže od Bobinca trpio mučenje. Pro­ govorio je šestog dana mučenja, 21. decembra. Obojica su zapravo, priznavala samo ono što je policiji otkrio stu­ dent Ivan Majerhold, koji je bio veza između Knežića i Mjesnog komiteta. Na policiji Majerhold je postao konfident-provokator. Končar m u to nikad nije oprostio. I 1941. godine, kad ustaška policija »preuzme« od kra­

23

ljevske konfidenta Majerholda, Končar će od udarnih gru­ pa tražiti da ga što prije onemoguće. Končar je od pada svojih drugova Sailija i Špoljarića očekivao hapšenje. A kad su mu drugovi uveče 15. decembra javili da je i Bobinée uhapšen, dobro je očistio svoju sobu u kući broj 75 Prilaza baruna Filipovića. U cik narednog jutra gazdarica ga je probu­ dila: - Gospon Končar, došla su gospoda od policije! Agente je predvodio Ladislav Šoprek, koji je bio poznat po podmuklosti i lukavosti, ali i po batinanju. Končara su odmah vezali i gurnuli prema prozoru, a onda su počeli s premetačinom sobe. Rade je bio uvjeren da neće naći ništa što bi ga kompromitiralo. A kad je Šoprek ispod ormara izvukao malo zgužvani, šapirografirani tekst Dimitrovljevog referata održanog na Sedmom kongresu Kominteme, osjetio je mučninu u stomaku. Naprosto nije htio vjerovati daje referat njegov, iako ga je imao. Ta morao je i njega kao i drugu ilegalnu literaturu, skloniti! I dok je Šoprek slavo­ dobitno čitao početak referata, Končar se pobunio obraćajući se dvojici privedenih građana: To nije moje, to ste mi podvalili! Šoprek mu priskoči i snažno ga udari rubom desnog dlana po vratu. Vezani Končar posrne, ali ipak se održa na nogama: - Gospoda svjedoci će potvrditi da ste mi to po­ kušali podvaliti. Vidite kako ste to zgužvali u džepu... Šoprek je dobro znao da Končar nije nevin. Ta toliko se činjenica nagomilalo protiv njega, da naprosto nije mogao da se izvuče. Ne samo Bobinée i Kuhn, nego i sekretar rajonskog komiteta, jedna od Radinih veza, Mato Šneberger, tvrdili su da je Končar, zvan Štef, član Mjesnog^ komiteta. A i Dimitrovljev referat nije bio podmetnut; Šoprek ga je zaista našao pod ormarom. Osim toga, sva Končareva aktivnost u sindikatima upu­ ćivala je lukavog Šopreka na Radinu komunističku djelatnost. Svoje uvjerenje da je »Rade dolijao«, Šoprek nije krio. Pred njim kaže: - U mišolovci ste, gospodine čitaču Dimitrova, i iz ove mišolovke nema bijega! Šoprek je dugo, postupno, stručno, kao što su to činili najvrsniji jezuitski isljednici, u proračunatim etapa­ ma slamanja, mučio Radu Končara. Imao je Vujkovi-

24

ćevo iskustvo u lukavosti i Kosmajčevo u primjeni istra­ ženih sistema mučenja. Vješanje s leđa, vezanih ruku i nogu, bikovača po golim tabanima, lagano paljenje vršaka prstiju ili igle pod noktima, mlaz snažnog svjetla u zjenicam a.. . I stalno, uporno, s pripremljenom izjavom za potpis, zahtjev: - Priznaj, Končar! Potpiši, Končar! Mučili su ga od 16. do 21. decembra 1936. godine. Jedino što je rekao, bilo je ono tvrdoglavo »ne«. Pokazivali su mu izjave u kojima su iznošeni detalji optužujućih podataka. »Lažu«, reći će u tim trenucima, ili: »I njih ste mučenjima prisilili da lažu!« Bačen u za­ jedničku sobu, drugovima je savjetovao: - Ako ne možete izdržati, sve svalite na mene. To su zapamtili svi koji su bili tada, s Radom, zatvoreni u Petrinjskoj ulici. Mladen Iveković je pisao ka­ ko su on i ostali iz njegove grupe »kucanjem po zidovima« bili povezani s grupom Mjesnog komiteta: »Jednoga dana poručivao je Rade Končar kucanjem preko zidova ćelije nekim drugovima iz svoje grupe da prebace sva terećenja i priznanja - ako ne mogu izdržati mučenje - na njega, to jest da ne provaljuju nove ljude. Poručivao je da će on izdržati i da neće ništa priznati. Mi smo te poruke iz naše ćelije slali dalje, preko drugih ćelija, sve do određenih ljudi. Rade Končar nije ništa priznao i na njemu se provala zaustavila.« Na Božić, 25. decembra, Končara je u zatvoru pos­ jetila grupa »Simensovih« radnika. Među njima je bila i dvadesetogodišnja Dragica Stojić, koja će nekoliko godina kasnije, tada već Dragica Končar, prijateljicama iz Like pričati: - Samo sam ga po smijehu poznala. Posivjelo mu lice, usne izranjavane, još svježe rane po čelu i obrazima, a smije se. Smije se tako, pa nam veli: što me gledate tako zbunjeno, kao da ne znate kako čovjek izgleda, kad se malo zakači s klasnim neprijateljem, a ruke mu vezane! Istraga nad Končarem je zaključena 22. decembra. Dokumenti su sačuvani. Šoprek je toga dana „perovođi” Ljubici Rosenberg diktirao: »Predveden iz uza Končar Rade, rođen 28.X 1911. godine u selu Končarev Kraj, opština Plitvička jezera, srez Korenica, "tamo i zavičajan, sin Gece i Stake

25

rođene Končar, vjere pravoslavne, neoženjen, strojobravar stan Prilaz baruna Filipovića kbr. 75 - koji na postavljena pitanja iskazuje sledeće: 1. Prema izjavi Bobinée Ivana i Kuhn Vilima, vi ste u Komunističkoj partiji zajedno s njima sačinjavali Mjesni komitet, pa se pozivate da kažete otkad ste po­ čeli da se bevite komunizmom i u čemu se sve vaš ilegalni rad na tome polju sastojao? Izjava Kuhn Vilima i Bobinée Ivana ne odgovara istini, jer ja članom Komunističke partije, to jest Mjesnog komiteta nisam bio. Ja sam, doduše, 1934. godine po Državnom sudu za zaštitu države u Beogradu zbog komunizma na jednu godinu strogog zatvora i tri godine gubitka časnih prava bio kažnjen, ali i tada sam samo zbog lažne obede stradao. Bobinca i Kuhna poznajem iz Sindikata, te sam se tamo s njima znao pokatkada i da sastanem, ali nikakvih ilegalnih veza nisam s njima imao. 2. Prema izjavi Bobinée Ivana, vi ste kao član Mjes­ nog komiteta podržavali vezu s predstavnikom trećeg rejona, Denis Mijom i predstavnikom četvrtog rejona Šneberger Matom, pa to i sam Šneberger potvrđuje, stoga se prizivate da u toj stvari kažete pravu istinu? Nije istina da sam sa pomenutim licima bilo kakve veze imao, a niti ih uopšte ne poznajem. 3. Prilikom pretresa kod vas je u stanu nađen predočeni vam na mašini otkucani članak Dimitrova, koji imade naslov ’Uzimati u zaštitu obične teroriste, znači pomagati fašizam’, a koji završava sa ’Protiv trockističkih zaverenika’, pa se pozivate da kažete odakle vam isti? Ovde mi predočeni članak Dimitrova nije moje vlasništvo, niti sam ga ja video dok mi ga poli­ cijski organi prilikom pretresa nisu pokazali. Odakle to kod mene, nije mi poznato.« Do nove godine Šoprek je pustio Končara da se donekle oporavi od mučenja, a onda ga je ponovo počeo »obrađivati« 3. januara. Deset narednih dana Končar je gotovo danomice bio isljeđivan na šoprekovski način, a to znači s bikovačom, slanom vodom, ga­ šenjem cigareta po izranjavanom tijelu... Ali ni naj­ manji znak priznanja. Istraga je ostala na početku. Već izgubljenog strpljenja, prvi put sukobljen s komunis­

26

tom koji baš ništa nije priznavao, Šoprek je 14. januara suočio Končara s trojicom drugova koji su ga svojim izjavama optuživali. Ali i ta suočenja su ostala bez rezultata. Samo, sada je Šoprek imao priliku da čuje Končara kako sasvim drugačijim glasom, vidljivo prija­ teljski raspoložen, ali i povrijeđen, govori: - Pa dobro, čovječe, što me toliko teretiš, kad smo se samo slučajno sretali. Što baš mene izabra od tolkih... A drugovi su krili oči, posramljeni. Tako su završila tri suočenja. Šoprek je tri puta zaredom morao diktirati, i ovoga puta Ljubici Ro­ senberg: »U svrhu suočenja s Končar Radom bi predveden Kuhn Vilim, pa pošto se prema Končaru okrenu, istome u lice kaza: Ti sa, Končaru, nekako polovinom septembra mcseca 1936. godine postao članom Mesnog komiteta, u kojemu smo još i ja, te Bobinée članovima bili. Kao takav ti si prema sporazumu preuzeo vezu se' četvrtim rejonom, koju je pre tebe Liker Franjo imao. Konspirativ­ no ime ti je bilo ’ŠteP.« Zatim »iz uza u svrhu suočenja bi predveden Šneberger Mato«, koji, »pošto se okrenu prema Končar Radi, istoma u lice izjavi« da ih je »Bobinec Ivan povezao«, odnosno da je Rade s njim »vezu imao kao predstavnik višeg partijskog foruma«. Bobinec, takođe » Iz uza predveden« Radi je »u lice« izjavio: »Članom Mesnog komiteta ti si postao septembra meseca 1936. godine a u tu svrhu sa mnom te član Pokrajunskog komiteta Vlahek Stjepan povezao. . .« Rade Končar »na gornje izjave Kuhn Vilima, Šneberger Mate i Bobinec Ivana izjavljuje sledeće: Izjave Kuhn Vilima, Šneberger Mate i Bobinec Ivana ne odgovaraju istini, te i nadalje kod svoje ranije iz­ jave ostajem.« Zbog Končarevog potpunog poricanja, tužilac nije odustao od optužbe. Rade Končar je s još devet dru­ gova 17. februara 1937. odveden u zatvor kojeg je već dobro pozavao - na Adu Ciganliju, gdje su »u uzama« čekali suđenje svi koji su izlazili pred Državni sud za zaštitu države i poretka. Končar je, kao i 1934,

27

smirivao svoje drugove, koji nisu pretrpjeli mučenja, ali ih je istovremeno upozoravao: - Ono što priznaš policiji, pred sudom ne priznaj ni za živu glavu! Pred sudsko vijeće, kojemu je predsjedavao Živojin Vasiljević, Končar i drugovi su izvedeni krajem sep­ tembra 1937. Optužnica je kucana u 570 redak. Iz optužnice se vidi da je „starešina državnog tužioštva Državnog suda za zaštitu države« Radu Končara optu­ žio »da je neizvesnog dana 1936. godine u Zagre­ bu, nakon što je izdržao kaznu od 1 godine strogog zatvora na koju je bio osuđen zbog članstva u komu­ nističkoj organizaciji, postao članom Komunističke partije Jugoslavije i kao takav u mesecu septembru 1936. godine postao član Mesnog komiteta KPJ u Zagre­ bu, dakle postao i bio član udruženja, koje ima za svrhu propagandu komunizma«. U vezi s Končarom optužnica još donosi: »I na saslušanju kod policijske vlasti, a i na saslušanju dok suda poriče da je bio član Komunis­ tičke partije i da je imao sa ovom kakve veze. On je to poricao i onda kada su mu okrivljeni Bobinée, Kunh i Šneberger na suočenju u policiji tvrdili u oči da je u septembru 1936. godine postao član Mesnog komiteta KPJ u Zagrebu namesto Liker Franje i da mu ie ilegalno ime bilo Štef. Isto tako poriče da mu je bilo što poznato o onome članku Georgi Dimitrova koji je kod njega prilikom pretresa bio nađen. Prema izkazima okrivljenog Liker Franje kod poli­ cijskih vlasti on je na dva-tri mjeseca pre hapšenja prestao biti član Mesnog komiteta KPJ i to stoga jer je imao mnogo posla, što je saopštio i okrivljenom Bobinecu. Prema iskazima okrivljenih Bobinca Ivana i Kuhn Vilima u policiji, u mesecu septembru 1936. godine ispao je iz Mesnog komiteta KPJ u Zabrebu okrivljeni Liker Franjo, a na njegovo mesto je došao okrivljeni Končar Rade, čije je ilegalno ime bilo Štef. Da su kazivanja ovih okrivljenika kod policije istinita i slobodno dana, proizlazi iz onoga što je već rečeno kada je bilo govora o njihovom radu u komu­ nističkoj organizaciji. Uostalom, da je i okrivljeni Kon­ čar Rade bio član komunističke organizacije proizlazi i iz pisma okrivljenog Majerholda, o kojem je već bilo takođe govora, a u kojem on govori i o Končaru

28

kao članu komunističke organizacije. Prilikom pretresa stana kod okrivljenog Končara Rada pronađen je maši­ nom otkucani članak Georgi Dimitrova, što proizlazi iz za­ pisnika o pretresu, te iskaza svedoka Šarić Tome i Vargić Mirka. Ova činjenica govori za to da se je okrivljeni Končar i posle izdržane kazne interesirao za komunis­ tičku akciju, te se time potkrepljuju gore navedeni dokazi u pogledu subjektivne krivice okrivljenog Končar R ada...« Svi koji su pred Šoprekom, batinani, okrivljavali i sebe i Končara, opovrgli su svoje izjave pred sucem istražiteljem na Adi Ciganliji. Na glavnoj raspravi svi su tvrdili da su bili zlostavljani. »Samo zbog toga sam potvrđivao pojedina pitanja i kombinovao lažne odgo­ vore prema iskazima koji su mi na policiji predočeni« - tvrdili su zaredom i Bobinée, i Kuhn, i Šneberg e r.. . A kas su te izjave povučene, što je optužujuće ostalo protiv Končara? Živojin Vasiljević će kasnije reći: - Naprosto, sve je bilo prazno. Pomislili smo tada da je Končar i 1934. nevin osuđen. Ta ko bi, a kriv, prešutio pod batinama časnih istražitelja Kosmajca i Šopreka! Presuda je izrečena 1. oktobra 1937. godine. Evo citata iz obrazloženja presude: » .. .Optuženima Liker Franji, Bobinée Ivanu, Kuhn Vilimu i Končaru Radi optužnica je stavila na teret da su bili članovi Komunističke partije, odnosno članovi njenog Mesnok komitete u Zagrebu. Kao dokaz toga optužnica je iznela priznanje optuženih pred policijskom vlašću i njihova m eđusobna terećenja pred policijom. Sem toga optužnica je kao dokaz da je optuženi Kon­ čar bio član Komunističke partije iznela i fakat da je kod njega nađen članak Georgi Dimitrova. Ceneći taj dokazni materijal, iznet protivu op­ tuženih, sud nalazi da priznanja optuženih u smislu paragrafa 159 k.s.p. nisu dovoljna za njihovu krivičnu odgovornost, pošto sem golog priznanja nije bilo nikak­ vih drugih dokaza protivu optuženih. Pa i ta priznanja optuženi su povukli ne samo pred istražnim sudijom, već i_ na glavnom pretresu. Što se pak tiče fakta da je kod Končara prona­ đen članak Georgi Dimitrova, sud smatra da to nije dovoljno da se iz toga zaključi da je optuženi Končar

29

bio zaista član komunističke organizacije, odnosno član njenog Mesnog komiteta u Zagrebu. Najzad, u pitanju su članovi Mesnog komiteta u Zagrebu. Iz celokupnog dokaznog materijala protivu optuženih sud nije mogao nigde utvrditi da je posto­ jala kakva aktivnost tog i takvog Mesnog komiteta, ako je on uopšte postojao, pa je zbog toga svu četvoricu oslobodio od optužbe. . .«

Končar se u Zagreb, i opet u Si mens, vratio dva mjeseca poslije »krnjeg« kongresa održanog u Anindolu, kod Samobora, kad je Josip Broz Tito u ime CK KPJ po odluci IV zemaljske konferencije, formirao Komu­ nističku partiju Hrvatske. Komunisti u sindikatima su oduševljeno dočeka­ li Končara. O njegovom držanju u zatvoru pričane su legende. »Svojim herojskim držanjem spasio je sve nas«, obavjestio je partijsko rukovodstvo Ivan Bobinée. U vrijeme Končarevog povratka u Zagreb, poslije 290 dana provedenih »u uzama«, pripreman je Četvrti kongres Ujedinjenih radničkih sindikalnih saveza Ju­ goslavije. Pripreme su počele još u proljeće 1937. godine. Istovremeno je pripreman i Deveti kongres Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije. Kongresima su prethodile godišnje skupštine podružnica pojedinih sindikata. Skupština zagrebačkih metalaca održana je 21. marta 1938. godine. Upravu su već do tad bili osvojili komunisti. Medu sedmoricom članova uprave, samo jedan nije bio član Partije. Partija tada nije »jurišala« na sindikalni vrh, nego na rukovodstva u bazi, sa shvatanjem da je važno imati uticaj na radnike. Na godišnjoj skupštini održanoj 27. marta 1938. godine podnesen je izvaštaj iz kojeg se vidi da je samo u jesen 1937. godine obnovljeno devetnaest kolektivnih ugovora i izvojevano isto toliko novih, da su predstavnici SRMJ u izborima za radničke povjerenike dobili 837 glasova i 45 povjerenika, a reakcionarna konkurencija, nacionalistički Hrvatski radnički savez, dobio je samo 89 glasova. Na toj skupštini u upravu podružnice prvi put je biran i Rade Končar. Da zagrebački metalci imaju u njega potpuno povjerenje

30

vidjelo se i po tome što su ga delegirali na Deveti kongres metalaca Jugoslavije. Kongres metalaca je održan 10. i 11. aprila 1938. godine. Bilo je 40 delegata, od toga 24 iz podružni­ ca, što znači da su mahom bili komunisti. Među­ tim i među članovima centralne uprave, koji su imali sva prava delegata, takođe je bilo komunista, ili bliskih komunistima. Najuzbudljivije je bilo između sjednica, u pauzama, kad su se u kancelariji socijalpatriote Bogdana Krekića, predstavnici Partije (i većine delegata) Rade Končar, Franjo Debeuc i Radoje Dakić natezali sa socijalis­ tima oko sastava buduće uprave. Komunistima je bio najopasniji neki Vinko Vrankar, koji je pomno kontrolirao djelovanje komunista i izvještaje o tome podnosio policiji. A Krekić nije htio da odustane od Vrankara. Konačno su se nagodili: Končar je morao popustiti, jer je Kre­ kić zaprijetio rascjepom organizacije. A »nama je u ovoj situaciji neuporedivo važnije jedinstvo sindikata, nego mjesta u centralama«, bio je stav Partije. Tako su tada u Centralnu upravu Saveza metalskih radnika industrije i obrta Jugoslavije izabrani i Krekić i Vrankar, ali i već čuveni radnički tribuni Radoje Dakić, David Pajić, Rade K ončar. . . Odmah poslije kongresa metalaca održan je i Čet­ vrti kongres URSSJ, gdje se takođe komunistima pos­ rećilo da se izbore za klasno sindikalno jedinstvo. Onoga davnog aprila,, »savezni povjerenik« metalaca, član Centralne uprave SRMiOJ Rade Končar, počeo je s partijskom ćelijom pripremati prvi štrajk Simensovih radnika. Jedna od radnica, u Savezu metalaca od 11. jula 1936. Cirila Boštijančič se sjeća: - Svi smo bili na sastanku kad je Končar postavio pitanje: štrajk - da ili ne? Ne pamtim njegove riječi, ali pamtim (o, kad se sjetim toga glasa, njegova načina, njegova osmijeha koji je uvijek više od obič­ nog ohrabrenja, i sad me prožimaju trnci!) kako smo žudno slušali njegove uvjerljive analize stanja. Tako on nabraja, pa nabraja, sve činjenica do činjenice, a sve kao kule, i tren se smješka, tren se podsmijava, tren borbeno diže pesnicu, tren s razumijeva­

31

njem pita za one koji se, možda, boje. . . Kako da izostaneš kad te Rade vodi! Svi radnici Simensa, Radini drugovi, izjasnili su se za štrajk. A uprava je tada odlučila, u nadi da će spriječiti štrajk, da podmiti Končara. Bilo je sasvim sigurno da štrajka neće ni biti, ako Končar odustane. Iz Berlina su stigli najvažniji dioničari. Direktor dd Simens iz Zagreba inž. Wiler im je predstavio »našeg najboljeg majstora, kojega vam predlažemo za speci­ jalizaciju u Berlinu« Radu Končara. Končar je mislio da će oni s njim govoriti o štrajku, a ne o njemu. Inž. Dolenc, uravnik pogona B, gdje je i Končar radio, sjećao se kasnije kako je Končar naoko zapre­ pašteno odmjerio Wilera i došljake iz Berlina: - Pa zar smo tu da o meni govorimo? - Pa naša ponuda je časna: stipendija, stan, hrana. . . - A mene čeka 96 radnika, čekaju da im kažem: hoćete li ispuniti njihove zahtjeve, ili ćete ih primo­ rati da štrajkuju? Tada nije dobio odgovor. Rok je isticao 9. jula 1938. godine. Odgovora nije bilo ni do 9. jula. Ujutro toga dana upravitelj pogona inž. Dolenc je obavijestio Končara da su uvjeti odbačeni. - Hvala, gospodine - naklonio se Končar i odatle otišao do tvorničke sirene. Sirena je, po dogovoru, označila početak obustave rada. Štrajk »Simensovih« radnika trajao je 44 dana. Končar je svoje drugove štrajkaše, svakodnevno okupljene na poljani, blizu tvornice gdje su bile or­ ganizirane javne kuhinje, napustio trideset i sedmog dana štrajka. Nije otišao dobrovoljno. Vlasti su se dosjetile kako da ga udalje. Bilo je utvrđeno da još nije odslužio vojni rok. I tako je po treći put poz­ van u vojsku. Poziv je upućen 12. augusta, a on je morao obući uniformu već 15. augusta. Nepuna tri mjeseca kasnije iz vojske, iz Novog Sada, pisao je drugarici iz tvornice Cirili Boštijančič. To je jedino sačuvano Radino pismo iz vojske, iako je mnogim pisao i od mnogih pisma primao (»o svršetku i konačnom rezultatu već sam obavešten, njih više mi je već reklo svoje mišljenje o svršetku štrajka...« ). Da su mu mnogi pisali, vidi se i po tome što

32

kaže kako »nemam ni toliko vremena da pišem onima koji meni pišu, kamoli onima kojima ja treba da se prvi javim«. Čak piše Cirili: »Znaj da si_ se ti meni javila, i ja bih tebi odgovorio.« Što se tiče sindikalne organizacije i štrajka pisao je Cirili: »Verujem da ima mnogo i takvih koji su izgubili veru u organizaciju, pa možda neće da plaćaju članarinu i govore što će nama organizacija, mogli smo to dobiti i bez organizacije, itd. Kaži, Cirila, tim drugovima i drugaricama, koji tako govore, da greše, jer dabez organizacije i zajedničke borbe radnika nema ništa. Hoću samo da te podsetim šta da kažeš tima koji kažu da im ne treba organizacija, kakvo je bilo stanje i položaj nas radnika kod Simensa kada nismo bili organizovani ovako: da su pomoćne radnice imale 2.50 - 3 dinara na sat, da je onda najveća plata žene bila 4 dinara na sat, da su tada pomoćni radnici radili 10-12 sati na dan za 25 dinara, da su tada kvalifikovani radnici imali 3-3.50 i 4 dinara, a da nismo imali plaću prvi tjedan bolovanja, da je bilo šikaniranja do krajnjih granica, da su otpuštani radnici i radnice kako je ko hteo i još mnoge druge stvari događale su se. Danas je sasvim drugačije, danas kada smo organizovani i ujedinjeni oko naše radničke organizacije. . . « U vrijeme pripremanja sindikalnih kongresa i štrajka u »Simensu«, Rade Končar se oženio sa Dragicom Stojić, koja je već tada bila član Partije i jedna od najborbenijih Simensovih radnica. Vjenčali su se 24. februara 1938. godine. U matičnoj knjizi vjenčanih za godinu 1938. crkve Preobraženija Gospod­ njeg u Zagrebu, ondašnji protojerej Kostić je ostavio zapis da su kumovi bili Končar Milan, tramvajski namješ­ tenik, i M amula Dušan, strojobravar, »stanovnici zagre­ bački.« Kumovi su njihovi bili komunisti, kao i njih dvoje. Mamula je u ono vrijeme rukovodio Savezom komunističke omladine u Hrvatskoj. Oba kuma, Milan i Dušan, poginut će 1941. od ustaša. S Dragicom, Rade je u Končarev Kraj prvi put došao u junu 1938. godine. O dolasku su bili obaviješteni i Dragičini roditelji u Jošanima do kojih je, putevima kroz šumu i uz Krbavu, preko Trnovca, 3 Rade Končar Brko

33

Krbavice i Debelog Brda, tridesetak kilometara. O tom dolasku s Dragicom, nama je sedamdesetih godina epski opširno, s osjećajem za svaki detalj, pripovije­ dala Radina majka: - Nosila ja užinu koscima, kad eto ti ih, snaša i moj Rade. Smije se moj Rade, i veli mi, sreća majčina: evo ti je, majko, evo ti snaje, vavijek si plakala kad ću ti je dovesti, pa ti je eto. A sna­ ša Dragica, govorili smo joj i snaša Draga i snaša Dragica, bože moj, lijepog li čeljadeta, i dobra ki kruv! Nego, velim i ne govoreći, pometnut ću ja uz put užinu, neka kosci pričekaju, a odvest ću moje kući. Moj Rade ne da, nego veli: daj ti, majko, nama ključ, sami ćemo. Ja tako do kosaca, a kad se vratim, gle: kuća počišćena, sve oprano. Niko nije bio ki moja snaša D raga. . . A ujutro šjutradan, eto ti prijatelja iz Jošana. Moj ti prijatelj Nikola, ćaća Dragin, Stojić, uprega bijesne ajngire, kola natrpa mesom i pršutom, brave zakla, poveza bačvu rakije, pa oće da sve selo časti: moja, veli, miljenica se udala, a takav dičak, tako on o mome Radi, milo ga gledati, pa kako da ne časti! Samo moj Rade malo jede, i ne pije, nikako, pa prijatelju Nikoli i priji Jeki ža: misle, valjda, ljut nešto, a moj Rade nije ljut, vidi mu se po majčinom oku, nego baš nikad nije pio, sunce materino. . . Uveče odoše, i moj Rade i snaša Dragica. . .

Po treći put vojnik, Rade je vojnikovao od 15. augusta 1938. do 1. novembra 1939. godine. Iako u uniformi, nije se odvajao od svoje klase i Partije. Bio je povezan sa novosadskom partijskom organizacijom. Ponekad je čak i u Vrdnik odlazio, na rudarske zborove. Kao vojnik odlazio je i na sastanke partijskog rukovodstva Vojvodine, pa i na sjednicu najvišeg rukovodstva KPJ, to jest na savjetovanje Centralnog komiteta KPJ. Tako se dogodilo da je Rade, još vojnik, dobio najodgovorniju dužnost u reorga­ niziranom rukovodstvu Komunističke partije Hrvatske. U vezi s potrebom reorganiziranja KPH, Tito je u septembru, tada već u Moskvi, pisao:

34

»Kadrovi su naše bolno m jesto . . . U Hrvatskoj stvari stoje malo gore kad je riječ o sposobnosti sadašnjeg rukovodećeg kadra. Ali ovdje ima ljudi, samo mi nismo uspjeli da ih odaberem o. . . U CK Hrvatske dosad većinu čine drugovi koji su istovremeno i rukovodioci sindikata, tako da je ispalo da sindikati rukovode Partijom, umjesto da bude obrnuto. Zbog toga je bilo dosta grešaka oportunističkog karaktera. Osim toga, drugovi su posvećivali veću pažnju sindikatima, a manju partijskom radu i drugim organizacijama, organizacionom jačanju Partije, partijskom vaspitavanju kadrova, itd. Zbog toga se tamo manje i osjećala politička aktivnost Partije, zbog toga su pali pod ustjecaj nacionalne sitnoburžoaske ideologije čak i neki rukovodioci u Hrvatskoj. Mi smo sada reorganizovali CK Hrvatske, kooptirali smo tri nova druga, jedan od njih je španski borac. Ta tri druga čine sekretarijet C K ...« »Tri nova druga« bili su: Mirko Bukovec, u aprilu 1939. vratio se s desetogodišnje robije, Maijan Krajačić, povratnik iz Španije, i vojnik Rade Končar. Končar na čelo Komunističke partije Hrvatske dolazi u vrijeme kad Hitler, više godina prećutno podržavan od imperijalista, a od augusta 1939. godine uz pakt sa Staljinom, napadom na Poljsku započinje drugi svjetski rat. U Jugoslaviji u to vrijeme dolazi do nagodbe srpske i hrvatske buržuazije, to jest do sporazuma Cvetković - Maček. To je, u Jugoslaviji, početak svrstavanja zemlje u fašistički blok. Teror je ravan kraljevskom teroru od pred deset godina. Donošeni su zakoni i propisi nacističkog karaktera. Osnovani su koncentracioni logori u koje je, samo iz Hrvatske, do lcaja decembra 1939. godine prognano preko 60 poznatijih radničkih boraca. Takođe počinje još jači pritisak protiv lijeve orijentacije u URS-ovim sindikatima. U toku zbivanja, sad kao jedan od »tri nova druga« koji su bili odgovorni za organiziranje i djelovanje KP Hrvatske, Končar je - kao što se sjeća Stipe Ugarković, jedan od najbliskijih Radinih saradnika i intimnih prijatelja - naglavačke uletio u zbivanja. Nekoliko dana poslije njegovog dolaska u Zagreb, održana je konferencija Saveza metalaca Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Odluke su bile uperene protiv buržuaskih zastupnika u Centralnoj upravi, koja je

35

o tome raspravljala na plenarnoj sjednici 26. i 27. novembra. Na toj plenarnoj sjednici odlučeno je da se u martu 1939. održi kongres metalaca. Traženo je da sindikalne podružnice, a ne vrhuška, raspolažu sa članarinom. Izvršni odbor Centralne uprave je tada kooptirao nekog reakcionara Sovljanskog i s većinom je 30. decembra 1939. i 2. januara 1940. poništio odluke zagrebačke konferencije. Oblasni odbor SMRJ za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju 6. januara je oduzeo pravo Izvršnom odboru da odlučuje u ime većine. Izvršni odbor je, po toj ocjeni, »uzurpirao pravo da ruši i poništava odluke plenuma Centralne uprave, našeg najvišeg foruma«. Izvršni odbor je na to odlučio da članovi Oblasnog odbora SRMJ »najkasnije do 20. januara predaju agende delegatu Saveza u Zagrebu, Milanu Strmoti«. Oblasni odbor se opredjelio za borbu. Tada Izvršni odbor odlučuje da članovi zagrebačkog Oblasnog odbora, »pošto nisu predali dužnost«, prestaju biti članovi Saveza. Tada su iz Saveza metalaca isklju­ čeni najugledniji zagrebački metalci: Milan Zugelj, centralni broj 22.281; Lovro Brumen, 22.824; Rade Končar, 23.413; Franjo Debeuc, 24.371; Milisav Ivanović, 25.151; Eduard Leskovar, 25.970; Josip Cazi, 26.024. Zagrebački metalci su odgovorili istom mjerom: oni 29. januara, na sjednici proširenog plenuma, izražavaju jednodušnu podršku Oblasnom odboru i on »na osnovu želja cjelokupnog članstva. . . skida s duž­ nosti namještenika Podružnice i predlaže za isključenje iz Saveza« jedinog socijalistu u upravi, Milana Strmotu, onog kojeg je vrhuška Krekić-Vrankar imenovala za komesara Centralne uprave. Zagrebački metalci su u pismu Izvršnom odboru poručili: »Da je isključenje nepravilno i zlonamjerno, potvr­ đuje i činjenica da su među isključenima samo trojica, Brumen, Cazi i Leskovar, članovi Oblasnog odbora, koji po stanovištu Izvršnog odbora zaključuje kazne, a na temelju čega su onda isključeni Končar i ostali...«

36

a*

W 4 y \t a^ cJLm , j , aW

I j ^ J^ «> C. v

'*■/c«) *.

/vvo^c-i A tyw«,«*.

/»•uclu-V

' 4» ^

e* *>**.'■.

i>W-

at

,»

,