Kako su čitali Grci kako Rimljani 8676592721, 9788676592722 [PDF]

Zitiervorschau

JESPER SVENBRO GUGLIELMO CAVALLO

KAKO SU ČITALI GRCI KAKO RIMLJANI Sa španskog prevela, priredila i predgovor napisala: Dr Lenka Blehova Čelebić

OKTOIH

Naslov originala: Jesper Svenbro: La Grecia arcaica y clasica La invencion de la lectura silenciosa Guglielmo Cavallo Entre el volumen y el codex La lectura en el mundo romano In: Historia de la lectura en el mundo occidental

bajo la direccion de Guglielmo Cavallo y Roger Chartier Taurus, Madrid 1998.

POGLED KLASICKE FILOLOŠKE NAUKE NA NAČINE ČITANJA 1 ČITALAČKE NAVIKE U ANTICI

Knjiga koju čitalac ima pred sobom sadrži zapravo dva rada iz opsežnog naučnog korpusa od ukupno njih trinaest, iz pera isto toliko naučnika i klasičkih filologa, pod zajedničkim naslovom Istorija čitanja u zapadnoj civilizaciji, čijom izradom su rukovodili i zajednički ga priredili Guglielmo Cavallo i Roger Chartier za pariškog izdavača Seuil i madridskog Taurus. Ova dva izdvojena rada u našem kratkom izboru, prevodu i priređivačkom poslu odnose se na početke čitanja kao fenomena i recepcije teksta uopšte a imaju za predmet formu, praksu i filosofiju čitanja kod starih Grka (u dva najupečatljivija antička razdoblja) i starih Rimljana; može se reći da na izvjestan način i sami predstavljaju uvod u rečeni cjelokupni korpus posvećen istoriji čitanja tekstova i recepciji njihove semiotike u zapadnom svijetu. Nastanak čitanja bez sumnje je isto tako složen i tajanstven kao i nastanak same knjige, a uticaj recepcije jednog teksta na sadržaj drugog i obrnuto proces je koji odvajkada zaokuplja pažnju i pisaca i čitalaca. Interaktivan odnos između određenog teksta i njegove upotrebe (upotrebne vrijednosti) i odnosno načina na koji je bio, jeste i biće čitan funkcioniše kao kulturni fenomen još od najstarijih vremena. Knjiga, primjera radi, samo da bi dospjela do svog prvog oblika nalik današnjem, latinski volumen, svitak, i kasnije, nakon izuma pergamenta, codex, odnosno snop ili svežanj papira,

morala je prevaliti put od starovjekovnih grčkih drvenih tablica dug stotinama i stotinama godina. Logično je zaključiti da je upotreba (čitanje) teksta na tom putu zacijelo doživjela ne manje ako ne i više semantičkih preobražaja i praktičnih modifikacija te da su bezbrojni pokušaji, načini i modeli čitanja kroz vjekove bez sumnje sastavni dio fenomenologije razvoja teksta kao jedne od baza cjelokupne istorije i kulture. Tekstualna kritika, danas već znatno zastupljena ne samo u književnosti već i u mnogim drugim pisanim formama, koja svoj korijen vuče iz djelatnosti aleksandrijskih gramatičara (Zenodot, 325 - 260 p. n. e., Aristofanes, 257 - 180 p. n. e., Aristarh sa Samotrake, 216 - 144 p. n. e.), inače stručno obrađena mnogo kasnije od strane vizantijskih gramatičara u XII stoljeću, u okviru one njene funkcije koju poznaje novi vijek sve do danas pridavala je i pridaje prvorazredan značaj načinu čitanja i receptivnoj metodologiji kao mehanizmima za semiotičko uobličenje teksta. Najstarija sačuvana knjiga u obliku što ga mi danas koristimo, na primjer, koja potiče iz IV stoljeća prije Hrista (lirski spjev Persijanci od Timoteja, pjesnika iz V stoljeća p. n. e.), u odnosu na savremena djela iz svoga žanra ne razlikuje se toliko u književnom koliko u receptivnom pogledu, što je dokaz da način čitanja i recepcije čak i u okviru jednog jedinog žanra predstavlja sastavni dio pisma i knjige, tretmana i tumačenja, razumijevanja i reprodukcije jedne kulture. Kako se čitalo u staroj Grčkoj, a kako u starom Rimu, kako u ranom, visokom i poznom srednjem vijeku, kako u vrijeme sholastike, te u jevrejskim enklavama u Evropi, kasnije u vrijeme reformacije i protivreformacije. te u renesansi, konačno kako se neki tekst čita, razumijeva i tumači u naše doba, čime se sve bave pomenuti i ostali djelovi korpusa na6

učnih radova o povijesti čitanja na Zapadu, uključiv naravno Grčku kao kolijevku zapadne civilizacije, - sa naučne tačke gledišta izuzetno je zanimljivo pitanje i čini se u ovom opsežnom radu iz pera znamenitih savremenih naučnika i filologa tretirano na visoko stručan i multidisciplinaran način. Sto se, pak, tiče grčke i latinske filosofije odnosno prakse čitanja ona je dostupna naučnom pogledu prije svega zato što je utemeljena na originalnim izvorima grčke i rimske književnosti i ova dva jezika, koji se uostalom iz istih razloga smatraju jezicima kritičkog aparata. Žanrovske podjele tekstova i književnosti, namjena knjige za zabavu, edukaciju, nauku, političku, vojnu ili trgovačku strategiju, za razonodu ili za kontemplaciju, kao i klasifikacija istih ovih knjiga u filološkom, istorijskom, dramskom, filosofskom ili nekom drugom pogledu - sve ovo, fundamentalno važno za održanje i razvoj teksta i pisma, ima svoje korijene u pomenutim jezicima i znatne istraživačke mogućnosti u pisanim dokumentima antike. Antika, na koju je, kako smo se osvrnuli, zasad ograničen naš izbor i priređivački rad, na ovaj ili onaj način predstavlja istoriju čitanja u malom iz razloga što su antički modeli, matrice. sheme i kodeksi i u ovoj oblasti stvaralaštva i saznanja bili i ostali primjeri koji su se, doduše, mijenjali i modifikovali kroz vjekove ali koji nikad nijesu izgubili rudimentaran i ha/ičan karakter u kontekstu čitave zapadne civilizacije. Pitanje uticaja antike na vanzapadne kulturne tokove predmet je nekog drugog istraživanja i drugih naučnih disciplina i postupaka, pa i drugačijeg pristupa u okviru eventualnog izučavanja fenomenologije recepcije pisma i teksta kroz vrijeme, pri čemu karakter i domet uticaja antičkih modela u okviru njenog vlastitog kulturnog dometa a posteriori (evropski Zapad)

7

nije i ne mora biti od adekvatnog uticaja i na druge prošle i savremene kulture i svjetove, ali čitalačka samosvijest o tekstu, čitalačko učešće u receptivnom vrednovanju i kreaciji istog, te fenomen čitanja kao akcije sa svim njenim padovima i uzletima bez sumnje predstavlja dominantan faktor u hronici teksta i pisma kao nezaobilaznih uslova za stvaranje i opstanak istorije. Ne na margini, nego u centru istraživačkog rada koji je pred nama našle su se brojne okolnosti vezane za pismo i tekst što na prvi pogled ne spadaju u krug pojava imanentnih knjizi i čitanju: izrada i distribucija teksta, oficijelna i neoficijelna njegova upotreba, praktikovanje govora javno i u tišini, religiozni i laički pristup čitbi, imaginativna i dakako intuitivna recepcija čitanog, sporost i automatizam usvajanja značenja samo su zapravo neke od pojava čiji značaj se ne može zaobići u procesu valorizacije čitanja kao zahtjevne i naporne aktivnosti čula u raznim mentalitetima i okolnostima. Takođe klasički filološki pristup u okviru ovog istraživanja nezaobilazan je kao metod prikupljanja činjenica relevantnih za rekonstrukciju mentalnog sklopa intelektualca u starom svijetu i tajanstvenog stila prijema i obrade, "varenja"', kako je govorio Sokrat, receptivnog materijala kojeg u antici na njenim velikim jezicima, prije svega grčkom i latinskom ali isto tako hebrejskom, aramajeskom, koptskom i drugim razvijenim filološkim sistemima uopšte nije bilo malo. Posebna pažnja u okviru istraživanja razvoja čitalačkih metoda, načina i navika posvećena je, poglavito u grčkom ali takođe i u latinskom odjeljku pomenutog korpusa, pozorištu i profesionalnoj recitaciji kao formama koje su obogatile čitanje u njegovom razvoju na način što su emancipovale ovu aktivnost a njena izražajna sredstva dovele do perfekcije. 8

Več od pojave prvog tragičara Tespisa (VI stoljeće p. n. e.), koji je prvi uveo i glumca kao čitaoca sui generis. čitanje se razvija ne samo kao javna djelatnost na kakvu redovno nailazimo sve do naših dana več i kao manifestacija glasa, vokalna, dakle muzička aktivnost čije forme, faze i preobražaji logično i prirodno su uticale na formiranje i očuvanje tekstualnog stvaralaštva od antičkih prozaika, preko tragičara i komediografa, lirskih pjesnika do srednjovjekovnih trubadura i dalje nastavljača javnog glasnog čitanja u neprekidnoj izvedbi i recepciji teksta za slušanje i uživanje te u njegovoj instrumentalizaciji i vokalizaciji. Rad koji stoji pred savremenim čitaocem, dakle, budući da za polazne osnove uzima originalne pisane dokumente iz antike i gdjekad se oslanja na dostignuća klasičkih filologa iz XIX stoljeća, prije svega njemačkih, engleskih i francuskih koji su pružili i najveći doprinos na tom polju, na popularan način koliko je to dozvoljeno u naučnoj metodologiji ove vrste približava mjesta, prostore i problematiku iz djela grčkih i latinskih klasika ali strogo u funkciji istraživanja toga kako se čitalo u starom vijeku. Polazeći od toga da su djela klasika najautoritativniji tumači i svjedoci filoloških i naučnih pretpostavki iznijetih u ovim radovima, te od činjenice da je provjera naučnih pretpostavki najozbiljnija u svijetlu stvaralaštva upravo onih koji su bili i najviše zainteresovani za čitanje i čitaoca - dakle starih pisaca -, čija je aktualizacija, interpretacija i neprestano iščitavanje upravo utkana u temelje zapadne civilizacije, radovi pred nama, kao i čitav ovaj naučni korpus ispunjeni su selektivnim ali pouzdanim, etimološki preciznim informacijama iz djela klasika odnosno mjestima koja se odnose na interesovanje za tekst i čitanje u grčkom i latinskom svijetu i u orbiti njihovog kulturnog uticaja. 9

Činjenica da se nije oduvijek čitalo kao danas, štaviše da se savremeno čitanje i čitalačke navike znatno razlikuju od istih u antičkoj epohi, ili da se razumljivo gotovo u potpunosti razlikuju od svog arhetipa u homersko odnosno doba početaka čitbe kod Rimljana, ne djeluje nimalo anahrono kada se pažljivo promatra u ovom radu budući da je čitanje sastavni dio tekstualnog fenomena - uključiv njegov fundament, pisanje, dakle sastavni dio stvaralačkog procesa u širem smislu. Konkretno Grčka i Rim. koji su civilizovali svijet putem jezika, pisma, teksta namijenjenog čitanju glasno ili u tišini, javno ili u privatnosti utire u ovom korpusu radovima J. Svenbra i G. Cavalla put ka kulturnoistorijski prepoznatljivom čitanju u zrelom srednjem vijeku (obradio Malcolm Parkes), u sholastici (Jacqueline Hamesse), u poznom srednjem vijeku (Paul Sanger), u jevrejskim enklavama u zapadnoj Evropi (Robert Bonfil), te u humanizmu (Antonv Grafton), reformaciji i kontrareformaciji (Jean-Francois Gilmont i Dominique Julia), u renesansi (Roger Chartier), u XVIII stoljeću (Reinhard Wittmann), u XX vijeku (Martin Lyons) i konačno do budućnosti čitanja (Armando Petrucci); širok i tajanstven, dug i nepredvidljiv, uzbudljiv i dramatičan krug čitanja i tekstualne recepcije nije time iscrpljen, ali je filološki osvijetljen na način koji pomalo podsjeća u najboljem smislu na prapočetke katalogizacije i sistematizacije velikih prapočetnika ove nauke, na metod aleksandrijskih filologa Kalimaha iz Kirene (310 - 240 p. n. e.) i Filete sa Kosa (320 - 270 p. n. e.). U Kotoru. 16. avgusta 2002.

10

Priređivač

JESPER SVENBRO

ARHAIČNA I KLASIČNA GRČKA: PRONALAZAK ČITANJA U TIŠINI

ada je, počev od VIII stoljeća naše ere, prodrlo alfabetsko čitanje u grčku kulturu, stiglo je u jedan svijet koji je već bio ostavio za sobom mnogo vremena u znaku usmene tradicije. Ali ako se usmena riječ rodila ovako ispočetka u skladu sa poznatom formulom, možda je i ostala nadasve dominantna. Jer u jednoj Grčkoj ranih vremena izgovarana riječ vladala je suvereno, a naročito kao vrsta klasifikacije, "fama", primijenjivana na junake epopeja iz doba homerskog obrasca. Za Grke arhaičkog doba je ova kategorija imala prvostepenu važnost koja je prerastala u jednu istinsku opsesiju. Ako je jedan homerski junak prihvatao smrt na bojnom polju, to je bilo iz razloga što je očekivao da će zadobiti slavu neprolaznu iz čega rječito proističe da je riječ, prevođena kao ugled ili bolje rečeno kao slava, za njega bila kategorija, te imala dubok smisao glasa (kako svjedoče slične etimologije u germanskim jezicima, na primjer njemačke riječi Laut). Slava Ahilova, prema tome, bila je slava namijenjena sluhu, jedna akustična, zvučna slava. U pluralu, klea je u posljedici bila terminus technicus koji je Homer koristio da bi opisao vlastitu epsku poeziju. Samo ako je bila zvučna, omogućavala je trajnost jednom junaku. Dovoljno je razmotriti samo vrjednovanje zvukova koje su Grci primjenjivali na konsonantsku abecedu što su je koristili Semiti: kao što je poznato, izdvojili su određenu grupu

K

13

znakova da bi mogli označiti vokale. Da bi se shvatilo zašto i u kojoj perspektivi je dolazilo do prilagođavanja feničanskom pisanju neće biti zgorega da se pozabavimo ovim vrjednovanjem. Moglo bi se učiniti da je ovo spadalo u paradokse života. Zašto? Čemu je moglo služiti nijemo čitanje u jednoj kulturi, gdje se vjerovalo da je usmeno predanje kadro da opravda vlastito trajanje oslanjajući se isključivo na pamćenje i ljudski glas? Najjednostavniji odgovor je, čini se, sljedeći: upravo da bi se postigla veća proizvodnja klea, na primjer, uz pomoć nadgrobnih- natpisa, i tako se obezbijedilo novo potomstvo pokojniku. Tako se, kasnije, vještina pisanja vjerovatno stavila na raspolaganje usmenoj kulturi u sljedeću svrhu: ne samo da bi se očuvala epska tradicija (premda je ova zadnja prestala da to bude), nego i da bi sudjelovala u proizvodnji glasa, djelotvornih riječi, bučne slave. Ovaj odgovor se u suštini poklapa sa pretpostavkom o prirodi čitanja kod starih Grka: izgleda da je nepobitna činjenica da su prvi grčki čitaoci upražnjavali čitanje naglas. Jer u kulturi koja je vrjednovala izgovaranu riječ u toj mjeri u kojoj su to činili Grci, čitanje nije imalo ambiciju da predstavlja nešto više od sredstva došaptavanja usmenom čitanju. Moglo bi se činiti da naša pretpostavka izvrće naopačke misao koju smo maloprije iznijeli o antičkom čitanju. Ako se formuliše odvojeno od kulturnih podataka, podudaraće se sa drugom hipotezom koja nije ništa drugo nego umetak svjedočanstava mlađeg razdoblja: ako su Grci klasične epohe čitali naglas, treba prihvatiti kao moguće da su njihovi preci radili to isto. S obzirom na nedostatak dokumenata preostaje nam da mislimo kako čitanje naglas promoviše originalan oblik čitanja.

14

Semiotika glagola čitati na grčkom Ako je, na prvi pogled, evidentan nedostatak svjedočanstava, koja bi nam kazala nešto pobliže o arhaičnom čitanju, budući da pod "svjedočanstvima" podrazumijevamo opise djelatnosti čitanja ili suočavanje sa njim, situacija će se promijeniti budemo li analizirali rječnik, sastavljen počev od arhaične epohe, za izražavanje pojma čitanja. Da budemo precizni, grčki posjeduje više nego deset glagola koji znače "čitati", evidentnih počev od godine 500. prije naše ere. Možda ovaj visok broj iznenađuje: bez sumnje, tu ima udjela i dijalektološka raznovrsnost jezika kao i činjenica da se uzima u obzir i "probni period" u kojem su novi izrazi puštani u opticaj; tek na kraju tog probnog perioda data je prednost nekima od njih. A "probni period" još nije bio pri kraju, kada počinju da se pojavljuju ove riječi u natpisima i tekstovima. Uistinu, ovi glagoli usmjeravaju vodeći pravac pristupa ka logici arhaičnog čitanja: osnovno značenje toliko upotrebljavanog glagola u značenju "čitati" će nam pokazati način na koji je akt čitanja bio zamišljan u trenutku kada se pojavio ovaj specijalni značaj, ili možda nešto kasnije. Ova svjedočanstva su utoliko vrjednija ukoliko više iskaču iz okvira individualnog ili slučajnog, da bi se smjestila na nivou zajedničkog znanja: jezika. Podrazumijeva se, dakle, zašto je sada neophodno da se pribjegne rječniku i gramatici koji su podesni za izradu i obrazloženje hipoteze o vokalnoj prirodi arhaičnog čitanja. Ova metoda istovremeno podsjeća na uzvišenost čitanja u kulturi sasvim drugačijoj od naše, premda dovoljno srodnoj da bi ovo poređenje imalo težinu. Od godine 1950. nam stoji na raspolaganju članak Pjera Šantrena (Chantraine) posvećen grčkim glagolima - nosiocima 15

značenja "čitati".1 Koristan članak, ali ograničava se na proučavanje samo četiri riječi. Između riječi koje veliki francuski naučnik nije uzeo u obzir ima jedna koja mi se čini osobito važna i koja će nam služiti kao polazna tačka: glagol znati, nemein, u doslovnom značenju "dijeliti". Sudeći prema našim pisanim dokumentima ova riječ nije bila često korišcena u smislu "čitati" i njen mali opticaj bi mogao poslužiti kao objašnjenje činjenice da je pala u zaborav. Osim toga, tri pomena u djelu aleksandrijskog leksikografa Hesika koji je živio u V stoljeću naše ere, samo su jedanput potvrdili glagol u njegovoj prostoj formi. Sofokle (496 - 406 p.n.e.) je glagol upotrijebio u jednom kratkom odlomku, što je sačuvao tačnu i propisnu namjenu riječi koja nas ovdje zanima. U predvečerje uoči pohoda na Troju, Grci su vršili smotru svojih jedinica: "Ti koji sjediš na tronu i koji držiš u ruci tablice sa pismom, čitaj (neme) nam spisak, da bismo znali ima li odsutnih među onima koji se zakleše."2 I kada je Tindar morao izabrati supruga za njegovu kćer Jelenu, među brojnim zainteresovanim koji su pohrlili u Spartu, naredio je da se svi oni zakunu da će štititi prava onoga kome pripadne izborna pobjeda. Na osnovu toga je Menelaj mogao računati na mnoštvo junaka, kada je Paris oteo Jelenu. U citiranom odlomku čitalac drži u ruci spisak onih koji su se zakleli. Njegovo čitanje, ili doslovce, dijeljenje, nabrajanje, skretalo je pažnju na očita odsustva. Radilo se o čitanju naglas pred publikom kojoj se usmeno "dijelila" sadržina tablica sa pisanim tekstom. I tako je poslije došlo do toga da je glagol nemein, čiji osnovni značaj je bio "dijeliti", mogao poprimiti značenje 1

Pierre Chantraine: Les verbes grecs signifiant "lire", en Melanges Henri Gregoire, II, Brussel, 1950, str. 115-126. 2 Sofocles.fr. 144 Nauck.

16

"čitati" ili, tačnije, značenje "čitati naglas". Međutim, izgleda da su to bile prije svega složene forme, korišćene u ovom zasebnom značenju, počev od glagola ananemein, koji je bio u opticaju, prema pjesniku Teokritu, "u dorskom dijalektu".3 Ovaj podatak potvrđuju dva drevna svjedočanstva. Prvo se srijeće u djelu pjesnika Epikarma (oko 530-440 p.n.e.), Sicilijanca, što će tim samim reći u dorskom dijalektu4 ; drugo , na jednoj čaši sa dorskim natpisom, otkrivenoj na Siciliji i izrađenoj u prvim dekadama V stoljeća5. Hesik je takođe poznavao ovu riječ u smislu čitati, kao i antički komentator Pindara6. Sljedstveno tome, zajedno sa Teokritom treba smatrati ananemein dorskom riječju koja je imala značenje "čitati". Međutim, iako se aktivan oblik ananemein kretao u dorskom dijalektu, kako u Sparti tako na Siciliji, nalazimo prelaznu formu ananemeszai u jednom natpisu u jonskom dijalektu, koji je nastao u prvoj polovini V stoljeća, a otkriven je u Euboji. Radi se nadgrobnom kamenu nekog Mnesiteja, čiji epitaf zvuči ovako: "Budite zdravi, prolaznici! Počivam mrtav dolje. Ti koji se približiš, čitaj (ananemeszai) ko je čovjek pokopan ovdje: jedan stranac porijeklom iz Egine, imenom Mnesitheos"7. 3

Teokrit, Idile, 18,47-48. Epicarmo, fr. 224 Kaibel. 5 Vid. C. Gallavoti, Letture epigrafiche, en Quaderni urbinati di cultura classica, num, 20 (1975), str. 172-177; B. Forssman, ANNEMOTA in einer dorischen Gefasinschrift, en Miinchener Studien zur Sprach.wissensch.aft, 34 (1934), str. 39-44. 6 Hesiquio, s. v. annemein ( t. j. ananemein); Escolios a Pindaro, III, 222, 16-17 Drachmann. 7 W. Peek, Ghechische Vers-Inschriften, I, Berlin, 1955, br. 1210, 1-3. 4

U dorskom dijalektu aktivna forma ananemein pretvara čitaoca u instrumenat u službi napisanog: u Sparti se čitaocu nije postavljalo pitanje da li će on sam lično primiti poruku koju je "dijelio" drugim osobama; isto zapažanje važi podjednako za prosto nemein i za složeno epinemein, prisutno u smislu "čitati" kod Hesika. Nasuprot tome, prelazna forma istog glagola, korišćena u Mnesitejovom epitafu imala je prefinjeniji smisao nego "dijeliti". U suštini je značila "dijeliti uključujući se u dijeljenje"8 Čitalac, koji je stupio na scenu posredstvom eubojskog "dijeljenja", dakle, prenosi sadržaj napisanog ne samo "prolaznicima", prozivanim u tekstu, nego, jednako, sebi samom. Ili, drugačije rečeno, riječi izgovorene od strane čitaoca usmjerene su kako u pravcu slušalaca tako samog čitaoca. Zaključno, ovaj čitalac može da "dijeli" sadržaj napisanog, makar i ne imao slušaoce: dijeliće ga sebi samom i preobraziće se u svog vlastitog slušaoca, kao kada bi, da bi razumio grafičku sekvencu, morao naglas sricati slova što treba da stignu do njegovog sluha, spremnog za prihvatanje njihova zvuka. Za njega, vlastiti glas mu se pretvorio u instrumenat. Razmišljajući o ovom čitaocu koji "dijeli", dakle, saopštava sebi samom napisano i koji, da bi čitao, radi ono što nama izgleda kao zaobilazan, akustičan put, da bi dospio do čula, ne možemo se oteti utisku da se njegovo tumačenje napisanog odvijalo sporo i naporno. Njegovo čitanje, izgleda, zahtijevalo je nastojanje, nastojanje koje se može smatrati izraženim 9 putem prefiksa ana-, kako napominje Chantraine. Naknadno se može uočiti ova radna karakteristika čitanja sa stanovišta 8

Vid. E. Benveniste, Problemes de linguistique generale. I, Paris, 1966, str. 168-175 (Actifet moyen dans de verbe). 9 Chantraine, nav. dj. str. 115.

18

sposobnosti čitaoca i ponude pisanog materijala. U vezi sa prvim, zahvaljujući Plutarhu znamo da se učenje slova u Sparti ograničavalo "na strogo najnužnije"10, a ni situacija u Euboji vjerovatno nije bila drugačija. Definitivno, sposobnost prolaznika koji čita natpis drugima naokolo, ne bi li ih privolio da ga saslušaju, možemo prihvatiti samo kao veoma relativnu. U vezi sa drugim aspektom treba istaći da je pisanje jednog natpisa kao Što je bio onaj Mnesitejev uobičajeno lišeno razmaka između riječi: njegove riječi se nižu bez prekida, što je stvar - kako može svako da se uvjeri - koja usporava, zbunjuje i obezoružava intervenciju čitalačkog glasa. Zbog toga je glagol nemein u središtu leksičke porodice čiji članovi su nosioci značenja "čitati". I to u mjeri koja nas tjera da se zapitamo da možda nije nomos, aktivno ime stvoreno od nemein, imalo osnovno značenje "čitanje". Sa formalne tačke gledišta ne postoji prepreka za sličnu hipotezu. Sigurno je da naši rječnici ne sadrže ništa što bi nagovještavalo ovo značenje nomos-a, jer se ova riječ redovno prevodi kao "zakon". Ništa, izuzev onih nomoi ptica kod Alkmana", pjesnika iz VII stoljeća prije naše ere. Na prvi pogled, "melodije" ptica (jer tako je preporučljivo prevoditi izraz u ovom slučaju) ne izgleda da imaju mnogo zajedničkog sa arhaičnim zakonodavcima. Ali nemojmo se zavaravati: kod Haronde, jednog od velikih zakonodavaca stare Grčke, su se nomoi "pjevali", kako se izrazio jedan antički autor.12 Dakle, distribucija zakona mogla je sadržati pjevanu formu. Zbog toga, ptice i nomode-nomoidoi, "pjevači zakona"13 ostvarivali su 10

Plutarh, Život Likurgov, 16, 10. Alkman, fr. 40 Page. 12 Hermippo, fr. 88 Wehrli. 13 O sudskom činovniku zvanom nomoidos, vidjeti Strabon, XII, 2, 9. 11

19

savršeno iste "distribucije". Zakon je bio vokalna distribucija; na početku se čuvao pamćenjem a poslije pisanjem. To se slaže sa dvojnim značenjem riječi nemein i ananemeszai. Jer ova dva glagola se mogu odnositi na jednu vokalnu distribuciju koja se čuva u pamćenju, kada se kod Simonida "navodi" jedna izreka (glagol: nemein) ili kada se kod Herodota "recituju" genealogije {ananemeszai)14. Kao što smo vidjeli, oba se mogu podjednako odnositi na jednu vokalnu distribuciju koja se krije u napisanom, a to je čitanje sa spiska ili čitanje natpisa. U VII stoljeću prije naše ere kraljevi Euboje što ih pominje Hesiod "dijelili su" {nemein) pravdu koja je, kako nas je učio isti Hesiod, bila pravda za "slušanje", pravda, dijeljena usmenim putem.15 Ovoj pravici nije trebalo ništa osim pisanog oslonca, da bi se njena "distribucija" pretvorila u čitanje. Zbog toga, usmena distribucija na koju su se odnosili nemein i nomos mogla je biti jedna distribucija, potpomagana koliko pamćenjem, toliko pisanjem i, sljedstveno tome, kako recitacija napamet tako čitanje naglas. Nomos se prilagođavao situaciji usmenog i pisanog. Sto ne važi, opet, za riječ rhetra, što je korišćena u Sparti u smislu "zakon". Naime, zahvaljujući Plutarhu znamo da je u Sparti bilo zabranjeno učvršćivati zakon posredstvom pisanja16. Iz tog razloga je logično zaključiti da je riječ, koja je označavala "zakon", u Sparti, vodila svoje porijeklo od glagola eirein, "reći". U Rimu, međutim, izgleda da je zakon bio pretpostavljen onome što je bilo pisano. Lex je bilo ime za djelatnost legere, "čitati", i značio je, dakle, u osnovi isto što i "čitanje"17 (bez dvo-

jakosti koju je sadržala riječ nomos). Kada sve ovo saberemo dobijamo sljedeću šemu: USMENOST

eirein, "reći"

rhetra

USMENOSTIPISANJE

nemein, "recitovati/čitati"

nomos'

PISANJE

legere, "čitati"

lex

Zašto su Rimljani odabrali riječ legere da bi rekli "čitati"? Odgovarajući na to pitanje, moramo imati na umu nedvojbenu činjenicu, koja, doduše, nije sadržana u rječnicima: grčki glagol legein može imati značaj "čitati". Dovoljno je zadržati se na ovom stihu u Platonovom Teetetu: "Dođi, robe, uzmi knjigu i čitaj! /lege/"18. Ili kod formulacije lege ton nomon, "čitaj zakon", učestale među govornicima IV stoljeća prije naše ere.19 Iako lego znači "čitam", sa razlogom se može misliti da su Rimljani čuli ovu riječ od Grka od kojih su preuzeli alfabetu. Onda ništa nije prirodnije nego koristiti srodni latinski izraz lego, čiji imperativ lege "zvuči" savršeno grčki... I tako, značenje "skupljati" nije bio prvobitni smisao latinskog legere, "čitati", premda je vremenom glagol poprimio taj smisao. Iz tog razloga legein bi moglo značiti "čitati", isto kao nemein. A isto tako, tu su prije svega derivati prostog glagola, ovi koji se izgleda podudaraju sa značenjem "čitati", počev od analegein, osvjedočenom u jednom natpisu Tea, što datira između 470-460 p.n.e.20, i dalje preko analegeszai, či21 ja svjedočanstva se datiraju kasnije . Ono što se govorilo u 18

14

Simonides, fr. 11-12 Page; Herodot, I, 173. 15 Hesiod: Poslovi i dani, 213 i 224. 16 Plutarh, ibid. 13, 1-4. 17 A. Magdelain, La hi a Rome, 1978, str. 17.

20

Platon, Teetos, 143 c. Vidi Demostenes, XXI, Protiv Midije, 8 i 10, itd. 20 P. Herrmann, Theos i Abdera u 5. vijeku prije Hrista, Chiron, 11 (1981), str. 8 i 11. 21 Chantraine, nav. dj., str. 126. 19

21

vezi sa prefiksom ana-, kao da smanjuje razliku između aktivnog ananemein i medijalnog ananemeszai i važi podjednako za oba glagola; ovaj paralelizam potkrepljuje istovremeno nemein u smislu "usmeno distribuirati" i "čitati". De facto su glagoli nemein i legein se našli na raskršću i od njih su se račvale leksičke staze porodice čiji svi članovi su značili "čitati", iako sa različitom nijansom. Međutim, da bi porodica legein bila potpuna, treba da se uvrsti i važan član kao što je bio epilegeszai. Ovaj glagol, čest kod Herodota, koji je pisao na jonskom dijalektu u V stoljeću prije naše ere, značio je "čitati" i upotrebljavao se jedino u svom medijalnom obliku (dok njegov dvojnik, epinemein, "čitati", se srijeće samo u aktivnom obliku)22, obliku koji se objašnjava na isti način kao medijalni glagol ananemeszai, "distribuirati uključivši se u distribuciju", i analegeszai, "čitati uključivši se u čitanje". Medijalna forma je podrazumijevala da je čitalac čitao naglas kako za eventualno okupljene slušaoce, tako za sebe samog. Što se epilegeszai tiče, ovaj glagol je doslovce značio "dodati pričano ka". Čitalac je dodavao njegov glas ka pisanom, po svoj prirodi nepotpunom. Pretpostavlja se da je pisanje sadržalo nužnost onoga legein i onoga logos koji mu je čitalac dodavao; bez njega, bila bi samo slova na papiru. Ili, da se čitanje dodavalo pisanom kao jedan "epf-logo". Na ovaj način ćemo dobiti sljedeću šemu sa jednom dosta iznenadnom simetrijom: Epinemein

ananemein ananemeszai

nemein

legein analegeszai

analegein epilegeszai

Međutim, glagol koji pada na um kada se postavlja pitanje kako su Grci izražavali pojam "čitati", bez sumnje je anagignoskein, riječ koja je upotrijebljena prvi put kod Pindara u jednoj poemi, nastaloj vjerovatno godine 474. p.n.e. 23 Naime, ako je ananemein bio ključni glagol dorskog i ako je epilegeszai bio čest u jonskom, glagol koji je izražavao čitanje u Atini bio je anagignoskein. U atičkom dijalektu, čitati je doslovce značilo "prepoznavati", jer to je bilo osnovno značenje tog glagola. Chantraine piše: "Ovaj glagol se savršeno poklapa sa značenjem 'čitati', to jest, raspoznavati rukopise i dešifrovati ih" 24 . Slično tumačenje, u suštini podudarno, pruža prestižni rečnik Liddel-Scott-Jones, ali po mom mišljenju nije sasvim prihvatljivo. Jer raspoznavanje, na koje se odnosi ovaj glagol, nije bilo raspoznavanje individualnog alfabetskog reda slova koje je grčki označavao riječju grdmma. Svi znamo da se čitanje ne svodi na puku identifikaciju slova alfabeta: "prepoznavati njena slova", "ta grdmmata epistastazai"25 nije dovoljno da bi se razumio sadržaj. Da bismo ilustrovali način na koji smatram da treba shvatati "prepoznavanje" u čitanju, navešću jedan moderan primjer. Na prvoj strani Zazie dans le metro autora Ravmonda Quenaua možemo da pročitamo DOUKIPUDONKTAN. Imajući na umu način kako mi čitamo, opažamo ovdje razne anomalije: 1) fraza je napisana u scriptio continua (bez prekida), što je obilježje grčkog pisanja; 2) nije napisana na etimološki način kako je pravilo u francuskom, nego na način fonetski (uobičajen u starom grčkom); 3) svojom sintaksom pripada govornom jeziku, kao što je to bio slučaj svih grčkih 23 24

22

22

Hesiquio, s. v. epineimato.

25

Pindaros, Olimpike, 10, 1. Chantraine, nav. dj. str. 115. O izrazu, vidjeti Hipokrates, O vladanju, I, 23.

23

fraza prije stvaranja pisanog jezika koji se znatno razlikovao od govornog. Iz ova tri razloga se francuski čitalac zbuni kada prvi put naiđe na frazu DOUKIPUDONKTAN. Dolazi do toga da se nađe u sličnoj situaciji kao čitalac u staroj Grčkoj. Samo ako prizove u pomoć njegov glas - kako dokazuje iskustvo, - biće kadar da prepozna ono što je na prvi pogled izgledalo nejasno. Njegovo oko (i time se analogija završava) bi naravno dalo prednost sljedećoj verziji, koja zvuči: " < C est>d ou qu ils puent, done, tant? " (Gdje se krijete, do vraga?) Ili, takođe: "C est done de quel endroit qu ils degagent tant d' odeur infeete?" (Odakle tako otrovan smrad?) Drugim riječima prepoznavanje o kojem se radi jedan je grafički postupak (a ne individualni sa slovima). Ili, još tačnije: imamo posla sa prepoznavanjem jezika kao grafičkog postupka. Čitalac koji izgovara niz slova DOUKIPUDONKTAN prvi put prepoznaje samo jezik, zahvaljujući svom sluhu, i vjerovatno pomisli: "A, to treba da znači to!" Već ranije, prije no što je prepoznao uz pomoć glasa i sluha, mogao je identifikovati slova i opažati strano prisustvo dva K; ali ova tačna identifikacija još uvijek nije čitanje. Odlučujući trenutak, trenutak prepoznavanja, je onaj u kojem slova, na prvi pogled neprozirnog smisla i zbog toga prividno slučajno odabrana, izađu alfabetski znakovi na vidjelo kao nosioci smisla, zahvaljujući glasu čitaoca. Postoji trenutak u kojem su se, u grčkoj perspektivi, pretvarali u stoeia, "jezikotvorne elemente" i, tačnije, u "slova, oblikujući pritom jedan postupak."26 Tek izgovarajući ova slova, čitalac će prepoznati da li stvaraju razumljivu formaciju ili ne. 26 Anecdota graeca, 11,793-795 Bekker; vidjeti Liđdell-Scott-Jones, s. v. stoikheion, II, 1.

24

Sigurno da je osim skupa ovih riječi koje znače "čitati" stari grčki imao još neke čiji značaj vjerovatno nije bio povezan sa usmenim čitanjem. Nakon arhaičnog razdoblja akt čitanja se mogao izraziti posredstvom glagola, koji su doslovce označavali "odmotavati" (anelissein)21 - knjigu, dakle, ispravno "pregledati" (diexienai)2*, ili, takođe, "razgovarati" ili "imati odnose sa" (entunjanein i sungigneszai)29. Ali većina glagola koji su značili "čitati" su nepobitno svjedočili o praksi usmenog čitanja i bili u skladu sa stanjem kada se bez sumnje čitalo malo i sa naporom. Svjedočili su prije svega o tome koliko se vrednovao zvučni logos, ovaj "kralj", kako je rekao sofista Gorgijas30, u jednoj kulturi koja je zvučni zakon uzdigla na "kraljevski"31 prijesto.

Trostruko čitanje riječi sa značenjem čitati U razmatranju kojem smo podvrgli glagole sa značenjem čitati možemo registrovati u najmanju ruku tri obilježja, karakteristična za čitanje u staroj Grčkoj, što su crte čiju važnost treba podvući. Prva je instrumentalni karakter čitaoca ili glas čitaočev, koje smo zapazili prilikom analize riječi nemein i njenih složenih oblika. Druga je nepotpun karakter pisanja koji pretpostavlja i nameće glasnu interpretaciju, kako svjedoči 27

Ksenofon, Memorahilia dicta I, 6, 14. Ezop: Bajke, 276 Chambry. 29 O ova dva glagola vidi Chantraine, nav. dj., str. 122-126 odnosno; za drugi značaj "imati odnose sa" vidi Plutarh: Život Solonov, 20, 4 i Ksenofon: Anabasis, I, 2, 12, etc. 30 Gorgias, fr. 11, 8 Diels-Kranz. 31 Pindaros, fr. 152 Bowra, etc. 28

25

glagol epilegeszai. Treća pojava je logična posljedica ovih prvih. Jer, ako glas čitaoca zahvaljujući tipu pisanja dođe do izražaja, to znači da oni kojima je namijenjeno napisano nijesu čitaoci u strogom smislu riječi, nego "slušaoci", kako su ih zvali sami Grci. "Slušaoci" teksta, akouontes ili akroatai nijesu bili njihovi čitaoci, kako potvrđuju naši rječnici. Nijesu čitali uopšte ništa, ako apstrahujemo čitaoca "koji se uključuje u čitanje i koji sluša svoj vlastiti glas". Nijesu radili ništa drugo nego slušali čitanje, kao oni "prolaznici" kraj Mnesitejevog nadgrobnog natpisa. Zadržimo se prvo na ovom, sa gledišta Grka, nepotpunom karakteru pisanja. Ako je tačno da je čitanje bilo neophodno, da bi se tekst kompletirao, iz gore rečenog logično proizlazi da je čitanje bilo sastavni dio teksta. Slijedi zaključak koji se poklapa sa tvrdnjom koja predstavlja polaznu tačku Michela Charlesa u Rhetorigue de ta lecture: "Ovdje ćemo imati na umu bitnu činjenicu: čitanje stvara dio teksta, zapisano je u njemu".32 Kako se ova koncepcija primjenjuje na situaciju u staroj Grčkoj? Na koji način je glasni čin formirao dio onoga što je za nas nijemi čin? Na koji način jedno podrazumijeva drugo? Prije svega, moramo se podsjetiti na materijalni karakter rukopisa u Grčkoj, pošto smo več utvrdili da je scriptio continua u praksi neminovno mijenjala vokalizaciju. Nepostojanje razmaka (kao kod normalne ortografije) prouzrokovalo je da je svako čitanje bilo jedno glasno iskustvo. Ovo nepostojanje razmaka dovodilo je do programiranja (na negativan način) usmenog čitanja, koje se sljedstveno tome krilo upisano u tekstu. Ali treba iči još dalje. Igrajući se sa etimologijom riječi "tekst" (od latinskog textus, "izatkan"), imam utisak da se sve zbiva32

26

M. Charles: Rhetoric/ue de la lecture, Pariš 1977, str. 9.

lo kao da se tekst prethodno oblikovao preko pisane osnove i vokalne potke, koje su se spajale u čitanju i poslije razdvajale. Unutar ove koncepcije koja po mom mišljenju izražava klasično iskustvo čitanja, tekst, dakle, ne bi bio nepomičan objekat, nego poimenovanje dinamičkog odnosa između napisanog i glasa, između pisaca i čitalaca. Tako se tekst preobražavao u glasno ostvarenje pisanog, pisanog koje se nije moglo dijeliti, distribuirati ili iskazati bez glasa čitaoca. Međutim, ako je pisano bilo nepotpuno bez glasa, to istovremeno znači da se moralo podesiti sa glasom da bi na kraju iskaz bio potpun. Kako smo gore već vidjeli, pisac je pripovijedao ujedno sa dolaskom čitaoca, spremnog da stavi svoj glas u službu pisanog sa ciljem da podijeli njegov sadržaj prolaznicima, "slušajućim" taj tekst. Pripovijedao je zajedno sa čitaocem koji je slijedio obavezni prijelaz slova. Citati je, dakle, značilo staviti svoj glas na raspolaganje onome pisanome (naposljetku i piscu). Čitanje je podrazumijevalo odmah ustupiti svoj glas. Glas koji je napisano na tren usvojilo bio je podjednako vrijedan, jer glas u tom trenutku nije pripadao čitajućem; taj ga je ustupio napisanome. Njegov glas se ponudio, ujedinio se sa napisanim. Biti pročitan značilo je, sljedstveno tome, ispoljavati moć preko tjelesnosti čitaoca, premda sa velike razdaljine u prostoru i vremenu. Pisac, doduše već mrtav, uspijevao je da izdejstvuje da bude čitan i dejstvovao je preko vokalnog aparata drugog, kojim se služio kao instrumento vocali, što će reći kao nekim ili nečim uslužnim, kao robom. Slična koncepcija čitanja se očigledno uklapala u jednu kulturu, za koju se pretpostavlja da je bitno obilježje građanina bilo nepostojanje stega. Da bi uzeo učešća u životu grada, građanin je morao biti eleuthero, slobodan, "bez stega".

27

Prema tome, Atinjanin koji je bio prostitut i obespravio sam sebe, prodavši svoju autonomiju, nije više mogao uzeti riječ u Savjetu niti u Skupštini: ako bi to uradio, bio bi osuđen na smrt, kako nam saopštava govornik Eskin33. Kako je ispravno pokazao Michel Foucault, ova koncepcija građanstva dolazila je u sukob prije svega sa praksom pederastije, u mjeri u kojoj je držala obojicu ljubavnika u okovima nadmoći i podaništva: efeb, taj budući građanin, pokoravao se željama odraslog partnera34. To je sadržalo opasnost da će ga moralno onesposobiti, ako već nije davalo primjer suzdržljivosti izbjegavanjem poistovjećivanja sa nalogom starijeg. Ako je efeb stupio pred erasta, nije smio da tako uradi po vlastitoj volji, već što je to bila volja partnera. Nije smio da se poistovjeti sa papirom instrumenta. Jer, u homoseksualnom odnosu bio je toliko instrumentalizovan, koliko čitalac u odnosu prema piscu. Na taj način su Grci mogli razmišljati o pisanoj komunikaciji u terminima homoseksualnog odnosa, kako se primjećuje u dorskom natpisu sa Sicilije o kojem je već bilo govora;35 onom koji pokušava ništa manje nego da definiše prirodu čitanja, jednom od prvih koje poznajemo: "Onaj koji piše ove riječi spustiće ga otraga (pugixei) onome ko čita". Čitati je ovdje bilo, dakle, naći se u ulozi pasivnog, prezrenog partnera; dok se pisac poistovjetio sa aktivnim partnerom, dominantnim i cijenjenim. Prezir prema čitaocu koji ova metafora dokazuje (a nije jedina) nedvojbeno objašnjava zašto je bilo uobičajeno pre33

Eskinos; Protiv Timarka, sa analizom K. J. Dovera, Greek Homosexuality; N e w York 1978. 34

M. Foucault: Histoire de 1982, str. 205-269. 35 Vidi gore, str. 60 i br. 5.

28

sexualite,

II, L'usage de plaisirs, Paris,

pustiti zadatak čitanja robu. Jer funkcija ovoga je bila, tačnije rečeno, služiti i pokoriti se. Rob je bio instrumenat - u "instrumentom dotiranim" glasom. Analizirajmo scenu iz Teeta: u ovom platonskom dijalogu, Euklidov rob čita logos koji je njegov gospodar uložio u napisano. Terpsio i sam Euklid su slušaoci ovoga logos-a što ga rob čita. Istovremeno, tendencija da se smanji značaj zadatka čitaoca objašnjava relativnu odbojnost, prema čitanju, osvjedočenu činjenicom da se nastava slova morala ograničiti na "apsolutno neizbježno", kako u Sparti tako, bez sumnje, na dragim mjestima. I tako, dakle, čitanje nije bilo nespojivo sa statutom građanina, ali se stvara utisak da se moralo uvježbavati sa izvjesnim ograničenjem da se ne bi pretvorilo u porok: onaj koji je čitao nije trebao da se pretjerano poistovjećuje sa dužnošću čitaoca, ko je želio da ostane slobodan, ili, bolje, oslobođen od stega namijenjenih drugim osobama. Više mu je vrijedilo ostati pri otd grammata phaulos, "slab u čitanju", da se poslužimo Sokratovim36 izrazom, što znači biti kadar da čita i nizašta drugo.

Ja i glas Nastojaćemo da opišemo problem podrobnije. Ako je, istinu govoreći, trebalo da govori "svojim riječima", en idiois logois - prema drugom izrazu Sokratovom37 - šta je trebao da misli arhaični čitalac koji je naglas dešifrovao jedan natpis, tipa "Ja sam grobnica Glauka"38 naspram grupice slušalaca? 36

Platon, Fedra, 242. Platon, Republika, II, 9, 366 e. 3X G. Pfohl: Greek Poems on Stones. I, Epithaphs. From the Seventh to the Fifth Century (Textus Minores, 36), Leiden, 1967, br. 15. 37

29

Kasnije, pjesnici komičan su se pokazali senzibilnim u ovom tipu dvosmislenih situacija, što će reci, u jednoj mogućnosti miješanja iskazanog čitanog i iskazanog koje potiče od samog čitaoca; naizgled se ovaj fenomen već bio pojavio u prvim natpisima u kojima se pisani objekat obilježavao kao "ja", naime, u prvobitnim grčkim natpisima VII stoljeća prije naše ere. Čitalac gorespominjanog natpisa je stavljao u vlastita usta "ja" koje nije bilo njegovo ja. Pošto je ovo "ja" bilo infleksibilno, čitalac nije mogao da ga modifikuje i da kaže: "Pokušava da bude grobnica Glaukova". Ovo ne bi bilo čitanje. Naprotiv, trebalo je izgovoriti natpis u tom obliku u kome je bio napisan. Ako je to čitalac radio, to je bilo uistinu zato što se zatekao u službi pisanog, kome je ustupio fonetski aparat, tijelo, glas. Pripadao mu je. Sljedstveno tome nije bilo nikakve protivurječnosti, jer sa pomirenjem sa pretpostavljenim rasuđivanjem, glas koji je izgovarao "ja" pripadao je napisanome, oblikovao je zajednicu sa njim, udruživao se sa njim u toku čitanja. Nije postojala protivurječnost, nego se radilo o izvjesnom obliku nasilja protiv kojeg se naoružao do zuba: odbojnošću prema čitanju. Činjenica, da je korišćenje prve osobe u grčkim natpisima, određene za napisani objekat, bilo toliko iznenađujuće i istovremeno često, zahtijeva dublje promišljanje. Jer, iako je postojao trag uslužnosti čitaoca, podređenog napisanome, time još nije bio iscrpljen njegov značaj. U suštini to otkriva poseban način, rasprostranjen u čitavoj jednoj kulturi: misliti o odnosu unutar napisanog, to jest pisanog objekta i čitaoca. Ovaj način mišljenja se može sažeti ovako: pisani objekat se naznači u prvom licu, dok se pisac naznači u trećem licu (sve do godine 550. p.n.e. nije se počelo sa obilježavanjem određenih objekata na izričit način, uz pomoć trećeg lica, to30

bože da bi se maskiralo suštinsko nasilje označeno sa "ja"). Kao primjer možemo navesti amforu iz VI stoljeća: "Klemaj me napravi i svoja sam (ekeinou eimi)".i9 U trenutku čitanja, Klemaj nije prisutan, što tačno oslikava demonstrativ ekeinos (ekei - nos je demonstrativ trećeg lica koji saopštava da osoba nije "ovdje", nego "tamo", čak "onamo": ekei). Umjesto toga, amfora će biti prisutna: niko ne može bolje od nje prihvatiti "ja" natpisa. Klemaj ne može. Ostavio je natpis na svojoj amfori jer je predvidio vlastitu odsutnost u budućnosti (u obrnutom slučaju, ne bi vrijedilo napora da piše). Deklariše se kao odsutni posjednik onoga što je stavio u natpisu. Ostalo će se odigrati između amfore i čitaoca, suočenih licem u lice kao "ja" i "ti". Zahvaljujući njihovim natpisima u prvom licu, grobnica Glaukova i amfora Klemajeva pripadaju jednoj kategoriji objekata koji se već neko vrijeme nazivaju "govoreći" predmeti. Mario Burzachechi, autor jednog klasičnog članka iz godine 1962., posvećenog ovim objektima, pokušao je da pruži objašnjenje čudnog izbora prve osobe koja je označila predmet natpisom.40 Radi se o objašnjenju na osnovu animizma, prema Burzachechiju, akt dodjeljivanja duše i glasa predmetu je tipičan za primitivne civilizacije i tek od druge polovine VI stoljeća prije naše ere "se počinje nazirati određena racionalizacija kipa koji gubi njegovo magično ruho". Ali princip ove kategorizacije se pomijera na drugi nivo: smješta se u odnos koji je nastao između glasa i prve osobe što obilježava predmet natpisom (jedini kriterijum izbora corpusa). Da bi se deklarisao kao "ja" ili ponekad kao "mi", 39

M. Guarducci, Epigrafia greca, III, Roma, 1975, p. 482. M. Burzachechi, Ogetti parlanti nelle epigrafie greche, u Epigraphica, 24(1962), str. 3-54. 40

31

o tom predmetu se mora pretpostaviti da "govori". Pretpostavlja se da objekat uživa dar "riječi" iz prostog razloga: predstavlja se kao "ja". Dabome, ova veza između prve osobe i glasa može izgledati kao nešto što se podrazumijeva. Međutim, da bismo posumnjali u ovu definiciju, biće dovoljno da se formuliše sljedeće opažanje: ako bi glas bio stvaran od strane prve osobe, nijema jedinka ne bi mogla postati ja. Potpuni apsurd koji nas obavezuje da poništimo ovu vezu, ako ne želimo da ostanemo zarobljenici određene metafizike glasa. Prva osoba više nije bila gospodar glasa - ili unutrašnjosti - kao ona treća. U sebi samoj, ona nije apsolutni vlasnik glasa. I obrnuto, prva osoba za obilježavanje predmeta natpisom odgovarala je za izvođenje na scenu istog predmeta, prisutnog ("ja") naspram čitaoca ("ti") u odsustvu pisca ("on, ona"). Istovremeno je potvrđivala nedovoljnu težinu koju su Grci pridavali onome "ja", ali to je već druga priča. Iz ovih razloga će biti bolje zaobići izraz "govoreći predmet" u njegovom opšteprihvaćenom smislu, odnosno definisati ga na nešto drugačiji način: da se primijeni tačno za natpisani predmet koji svojata glas autora. Jer u jednoj kulturi koja je praktikovala "govoreće predmete" svaki je natpisani objekat bio "govoreći objekat" nezavisno od svoje strukture uslovnog izgovaranja čim se nađe čitalac. Korišćen na taj način termin bi bio nesumnjivo lako odbranjiv, da teren već nije zaposjednut drugim izrazom "natpisani predmet". Izgleda, dakle, razboritije ostaviti ga isključivo za predmete koji koriste, prema svom nahođenju, metaforu glasa kao sljedeći natpis na koji ćemo se uskoro vratiti da bismo mu se posvetili podrobnije: "Na sve što me ko pita, odgovoriću isto: da je Andron, sin Antifanov, mene namijenio kao desetinu (dažbi32

nu)". 41 Arhaična mala statua opremljena ovim natpisom je bila "govoreći objekat" vjeran svom zanimanju, ne onom prve osobe, "ja", nego prvog glagola koji znači "odgovoriti" (očigledno usmeno). Statua je uzdigla njen metaforički "glas". Tokom arhaične ere ova je metafora bila izuzetno rijetka i spominjani natpis, datiran krajem VI stoljeća p.n.e., jeste, istinu govoreći, naš prvi nepobitni primjer. Međutim, dok ovaj natpis ostaje klasifikovan kao "govoreći predmet", u smislu Burzachechija, njegov isključiv karakter nosi rizik da prođe nezapažen, jer, šta bi inače moglo osnažiti metaforu objekta koji očigledno već govori. Posvetimo pažnju ovoj metafori koja je, u stvari, toliko značajna da nas podstiče na proučavanje odjednom, globalno i potanko. Logika, koju nameće praksa, izgleda da protivurječi svemu onome što smo rekli o čitanju u antičkoj Grčkoj na prethodnim stranicama. Ili, tačnije, u jednoj kulturi gdje je čitalac posuđivao svoj glas pisanome da bi ovo došlo do potpunog, zvučnog izraza, metafora glasa, što se tiče natpisanog predmeta koji ju je koristio, izgleda čudnovata i suvišna. To znači da je "govoreći predmet" već posjedovao jedan "glas" bez da bude čitan naglas od strane čitaoca. U konačnom zbiru sve se zbiva kao da je natpis Androna, sina Antifanovog, mogao izmicati glasu Čitaoca i time se staviti u prvi plan. Iz gore rečenog, razumjeće se zašto je bilo potrebno ostati pri terminu "govorećih predmeta", a dati mu novu definiciju: objekat koji upotrebljava metaforu glasa da bi obilježio svoj vlastiti napisani izgovor ("ja odgovaram") nam dozvoljava da razmotrimo, hipotetički, postojanje jednog oblika 41

M. L. Lazzarini, Le formule delle dediche nella Grecia arcaica (Atti della Accademia Nazionale dei Lincei. Memorie. Classe di scienze morali, storiche e filologiche, 8" serie, XIX,2), Roma, 1976, br. 658.

33

neobjavljenog čitanja. Radi se o obliku čitanja suprotnom onome koji je dosad bio u centru naše pažnje. Jer logika Andronovog natpisa se izgleda više ne poklapa sa tradicionalnim čitanjem. Naše izučavanje je imalo prednost da nas učini osjetljivim na kobajagi šokantan karakter neusmenog čitanja, ili, drugim riječima, na čitanje bez glasa. Neskladnost ovoga je donekle dvojna: poštovanje usmenog čitanja koje je bez sumnje bilo oblik čitanja u klasičnoj antici, i poštovanje modernog istraživanja koje je u cjelini zauzelo skeptičan stav prema mogućnosti neusmenog čitanja u staroj Grčkoj42. Ako je za stare Grke cilj alfabetskog pisanja bila, kako je gore utvrđeno, proizvodnja zvučnog, dakle djelotvornih riječi, odzvanjajuće slave, zašto su došli na pomisao da čitaju bez glasa? Zašto su krenuli da čitaju ćutke u jednoj kulturi za koju je, biti prećutan, bio sinonim zaborava? Prepreka se čini jeziva i nepremostiva. Da bi se bolje učvrstila pretpostavka čitanja u tišini neophodno je tražiti u kulturnom kontekstu epohe o kojoj govorimo elemente podesne da je podupru. Naći će se na terenu koji nema veze, kao što smo vidjeli, sa čitanjem: na terenu zakona, pravde, nomosa. Teren koji, u toku V stoljeća p.n.e., potvrđuje jednu sasvim izvjesnu interiorizaciju glasa. U jednoj veoma pozorišnoj sceni Platonovog Kritona, usred dijaloga, personifikovani Nomoi ("Zakoni") uzimaju riječ i zadržavaju je praktično sve do kraja. Pobune se protiv Sokrata i Kritona i opširno objašnjavaju zašto Sokrat nije smio pobjeći iz svog zatvora. Šta je mislio Sokrat, dakle taj, koji je pomjerio scenu iz ove rasprave u dijalog, formuliše sljedeće opažanje: 42

Navedimo klasični članak J. Balogh: Voces paginarum. Philologus, 82 (1927), str. 84-'09 i 202-240. Kritika u B. M. W. Knox: Silent Reiiding in Antiquity. Greeek. Roman and Byzantine Studies, 9 (1958), str. 421-435.

34

Gle ovdje, dragi Kritone, ono šta, da znaš, vjerujem da čujem, isto kao koribanti koji u svom zanosu vjeruju da čuju flaute; to je prasak ovih riječi koje riču u meni i koji utiče na mene da ja sada presudim svemu što bi mogao da odgovoriš, a govorićeš uzalud.43 Kao što će se utvrditi, glas Nomoi, bez obzira na njegovu bučnost, nije bio glas realan, spoljašnji. Od strane Sokrata inscenirani nomoi isti su oni koje on sluša iznutra, bez ikakvog akustičnog stimulansa koji bi prethodno došao spolja. Naravno, unutrašnji dijalog Sokrata, - dijalog duše sa samom sobom -, ne osvrće se na glas, kako se kaže u Sofisti i u Teetetu.44 Razmišljanje Sokrata se odvija u tišini. Ali ovdje to više nije slučaj. Glasovi Nomoi su posjedovali toliku snagu da Sokrat nije bio kadar da "čuje išta više" i čak da "posluša ostale". Poslušaće Nomoi-e koji su urlali u njegovoj utrobi. Neće poslušati Kritona, svog starog prijatelja. Sokrat više nije slušao ništa osim svoj unutrašnji glas, koji mu je govorio što ne smije da čini. Sa ovim se veoma poklapa "demonski" glas o kojem je riječ u Teagesu, u Fedru i, prije svega, u Apologiji gdje Sokrat kaže: Počeci sežu u moje djetinjstvo: bio je to jedan glas (phone) koji se čuje u meni i koji, svaki put kada do toga dođe, odvraća me od toga što sam u datom trenutku gotov da učinim, ali nikad me ne tjera na djelanje.45 U istom odjeljku saznajemo da je Sokrat imao naviku da priča o ovom unutrašnjem glasu svojim sugrađanima; na taj 43 44 45

Platon: Kriton, 54 d. a Platon: Sofista, 263e-264 ; Teet, 189e-190a. Platon: Apologia, 31d (vid. Theages, 128d, 242 b-c).

35

glas je, izgleda, aludirala optužba koja ga je povela u smrt. Ono što bismo mogli nazvati "glasom savjesti" predstavlja se ovdje kao jedna novost, sposobna da izazove skandal. Jer, za većinu Sokratovih suvremenika glas nomosa je uvijek, o tome nema spora, glas spoljašnji a ne glas ugrađen u jedinku. Za njih, nomos se dijelio javno. Koštalo ih je truda da zamisle svog "malog distributera" koji je bio sokratovski daimonion46 izgovarajući raspravu - na način isključivo lični unutar jedinke, bez da bi ovu raspravu mogli istovremeno slušati ostali. Pokazuje se da se nomos može obuhvatiti jednom vokalnom distribucijom, kao jedna recitacija ili čitanje naglas. U svakom slučaju, kao fenomen zvučni, akustičan: distribucija pravde, dike, bila je spoljašnja operacija čiji instrumenat je bio glas. Dakle, dike je bila spoljna pravda, širena javno, na primjer preko hesiodovskih kraljeva koje smo spominjali prilikom razmatranja smisla nemein. Dakle, kako je ispravno pokazao Eric Havelock, ova dike se ne preobražava u unutrašnju, sve do ere Herodota i Protagore, savremenika Sokratovih, sve do pojave riječi dikaiosune koja je značila "osjećaj pravde"47. Ovaj preobražaj u unutrašnji akt se može lokalizovati na leksičkom planu i sljedstveno tome objašnjava postojanje nomosa u "glasu savjesti", kako pripisuje Platon Sokratu u svom djelu. U stvari se radilo o jednom pukom pokretu preobražavanja u unutrašnji akt, završenom u toku V stoljeća što je bilo, takođe, stoljeće koje nam je ponudilo prva direktna svjedočanstva o čitanju u tišini, što znači, o interiori46 Daimonion je deminutiv od daimon, doslovce distributer (od claiesyai, distribuirati). 47 E. A. Havelock, Dikaiosune: An Essav in Greek Intellectual Hislory, in: Phoenix, 23 (1969), str. 49-70.

36

zaciji glasa čitaoca koji je otada, vidimo, već bio kadar da "čita u svojoj glavi".

Čitanje u tišini U svom članku "Silent Reading in Antiquity" (1968.) citira Bernard Knox dva teksta iz V stoljeća p.n.e., koji naizgled dokazuju da su Grci ili, da budemo tačniji, neki od njih - upražnjavali čitanje u tišini, i da su dramski pjesnici u vrijeme peloponeskog rata mogli računati na publiku koja je bila dobro upućena u čitanje u tišini.48 Prvi od ovih tekstova je odjeljak u Euripidovom Hipolitu datiran 428. godine p.n.e. Tesej vidi ispisanu tablicu koja visi iz ruke Fedre i pita se šta je to, šta bi mu ona mogla saopštiti. Slomi pečat. Uključuje se hor pričajući o njegovom nemiru, dok ih Tesej ne prekine uzvikom: "Aj! Koja zla kob nepodnošljiva, neiskaziva pridružiće se nesreći? Nesretan ja!" 4 9 Na zahtjev hora otkriće napokon sadržaj tablice, ne čitajući ga naglas, nego sažimajući njegovu sadržinu. Pročitao ju je, očigledno, u tišini dok je hor pjevao. Drugi Knoxov tekst je jedan odjeljak iz Aristofanovih Konjanika, datiran godine 424. p.n.e. Radilo se o čitanju pisanog proročanstva koje je predskazivalo da će Nikija uspjeti da opljačka Paflagona. "Ostavi mene da ja čitam", kaže Nikiji Demosten, koji mu je točio prvu čašu vina i pita ga: "Šta kaže proročanstvo?" Na šta mu Demosten, zaprepašćen time što čita, odgovara: "Naspi mi još jednu čašu!" -"Stvarno kažeš da ti napunim još jednu?" - pita ga, pak, Nikija jer misli 48 49

Knox, nav. dj., str. 432-435. Euripid: Hipolit, 874-875.

37

da se radi o Demostenovom čitanju naglas. Ova šala se ponavlja i razvija u daljim stihovima, sve dok Demosten ne otkrije Nikiji: "Ovdje se kaže na šta će ličiti imovina Paflagona." 5() Nakon čega mu pruža sažetak proročanstva. Ne čita ga: to je već uradio u tišini. Ovaj odjeljak nam predstavlja čitaoca koji je običavao čitati u sebi (i koji je znao istovremeno da zamoli za piće) u društvu slušaoca koji izgleda nije bio vičan ovom načinu, jer je riječi izgovorene od strane čitaoca smatrao čitanim, premda to nijesu bile. Scena iz Konjanika je posebno poučna, u najmanju ruku kao uvod, jer pokazuje da praksa čitanja u tišini nije bila poznata svima u godini 424. p.n.e. (Platon je, dakle, imao 5 godina), premda se pretpostavljalo da su je znali gledaoci komedija. Radilo se o načinu koji je bio namijenjen za ograničeni broj čitalaca i bez sumnje nepoznat velikom broju Grka, vjero vatno velikim dijelom - analfabetima koji nijesu poznavali pisanje drugačije nego spolja. Uz to, treba se podsjetiti da su citirani dokumenti bili atinskog porijekla; u mjestima kao što je bila Sparta, gdje se nastojalo da se podučavanje pisanju i čitanju ograniči na "isključivo neophodno", čitanje u tišini je morala biti praksa nepodobna za to da bude upoznavana, a još manje upražnjavana. Za čitaoca koji je čitao malo, rijetko, bilo je za pretpostaviti da sporo i nesigurno razjašnjavanje pisanog ne bi pobuđivalo potrebu interiorizacije glasa, jer je glas bio isključivo posrednički instrumenat koji je omogućavao da grafički redosljed bude raspoznat kao jezik. Već smo vidjeli da se ozvučenje pisanog programiralo, negativno, posredstvom odsustva intervala. Pa ako je ova sonorizacija bila vrijednost kao takva, zašto će se osjećati neophodnost da se napusti scriptio continua, tehnička prepreka razvoja čitanja u tišini?

Nepostojanje razmaka je bila prepreka i smetala je i nadalje. Ali nije to bila nepremostiva prepreka, kako bi se moglo vjerovati polazeći od iskustva srednjeg vijeka u kojem je prema Paulu Saengeru, word division bio neophodan uslov da bi se moglo proširiti čitanje u tišini koje su praktikovali monasi, kopirajući tekst ćutke.51 Jer, kao što smo upravo dokazali, Grci su, izgleda, znali čitati u tišini, premda su zadržali svoje scriptio continua. Kako napominje Knox, često baratanje sa velikim količinama teksta otvorilo je mogućnost čitanja u tišini u antici, čitanja u tišini i tim samim brzog. U V stoljeću p.n.e. je sva vjerovatnoća da se Herodot prepustio čitanju naglas u toku svog istoričarskog rada; i da je, već u drugoj polovini VI stoljeća, bilo onih koji su se za vrijeme vladavine Pisistrata bavili u Atini homerskim tekstom sa namjerama maltene filološkim, poput pjesnika Simonida, - i imali su bez sumnje priliku da primijene ovu tehniku. Tehniku koja je bila namijenjena manjini, jasna stvar, ali manjini veoma važnoj u koju su se odmah svrstali i dramski pjesnici. Uvođenje razmaka nije bilo dovoljno da bi čitanje u tišini ušlo u opštu upotrebu u srednjem vijeku. Bilo je to, tačnije rečeno, nešto više nego ova tehnička inovacija koje je srednji vijek priveo kraju. Bili su neophodni prohtjevi skolastičke nauke da bi se u velikom rasponu otkrile i iskoristile prednosti čitanja u tišini: brzina i razumljivost. Zaista, bilo je jedno udubljenje u skolastičkoj nauci gdje se moglo "zgrušati" čitanje u tišini, premda je, doduše, ostajala praktično ne52 poznata ostatku srednjovjekovnog društva. I na isti način, po mom mišljenju - baratanje sa velikim količinama teksta 51

P. Saenger, Silent Reading. !rs impact on Late Medieval Script and

Society, in: Viator, 13 (1982), str. 378. 5

38

" Aristofan: Konjanici. 118-127.

52

Saenger, nav. dj., str. 378-384; 405.

39

nije bilo dovoljno da se čitanje u tišini "zgusne" u toku čitavog V stoljeća p.n.e. u određenim krugovima stare Grčke. Ekstenzivno čitanje je, izgleda, plod kvalitativne inovacije djelatnosti u pogledu pisanog. Plod čitavog jednog mentalnog konteksta, novog i snažnog, kadrog da ponovo gradi kategorije tradicionalnog čitanja. Jer nije dovoljno da čitanje u tišini bude izgrađeno kvantitativnim činom: istina je da sam Knox citira samo postklasične autore, na primjer, veoma obrazovanog Didima iz Aleksandrije, autora mnogih knjiga, kada želi da dozove u sjecanje brojna čitanja klasika. Možemo se, promjene radi, osvrnuti na iskustvo pozorišta.

Model pozorišta Pogledajmo sada koja su obilježja pozorišne interpretacije dovoljno jasna i originalna, da bi mogla izgraditi novu praksu čitanja u tišini. Prirodno, dovoljno je prije svega imati na umu veoma izrazito odvajanje pozornice i publike. Ovo razgraničenje je određivalo lažnu igru koja se razvijala na pozornici i na svoj način sama po sebi stvarala originalnost pozorišta: publika nije mogla stupiti u tu igru. Gledaoci nijesu mogli, primjera radi, saopštiti liku koji je stajao na daskama ono što su već znali o njegovoj sudbini. Nijesu mogli zaustaviti tok zbivanja tako da bi objasnili likovima šta treba da urade. Morali su se ograničiti na njihovo "posmatranje" (zeaszai) kada su, u tragičnoj drami, krenuli na put samouništenja. Napetost, stvorena ovom situacijom, prouzrokovala je da je pozorišna radnja bila neuporedivo fascinantnija: pozorišna predstava se zbiva u autonomiji koja se javno ne može poremetiti, kako iziskuju pravila "igre" (paidia) o kojoj govori

Tespis prilikom odbrane svog novog djela protiv žestoke kritike Solonove, na kraju VI stoljeća p.n.e.53 Publika, - i to već ona Tespisova, - morala je da gleda i sluša. Nije bila stvar gledaoca da stupi u scenario niti da čita tekst koji je, udaljen od pozornice, potpuno zavladao u čitavoj radnji. Čim su ga glumci naučili napamet tekst nije bio opipljiv, osim u trenutku kada su ga deklamovali.54 Glumci su ga zamjenjivali i predavali ga "vokalnom pisanju" - izraz ćemo kasnije sasvim opravdati -, više nego glasno čitanje. Glumci ga nijesu čitali: proizvodili su zvučnu kopiju. U tome su se razlikovali od uobičajenog čitaoca koji posuđuje svoj glas tome što piše u njegovim rukama. Kod redovnog čitaoca se ne može pretpostaviti da, čitajući, proizvodi drugi pisani tekst - vokalni - iz jednostavnog razloga što je njegov glas shvatan kao "prirodni" produžetak napisanog, kao njegovo nužno usavršavanje ili njegova dopuna. Na kraju, njegov glas se ne može razmatrati kao njegova kopija. Čitanje naglas se obavlja u prisustvu pisanog na sljedeći način: onaj koji ga sluša ne može da pogriješi što se tiče odnosa neposredne blizine između pisanog i glasa. Za razliku od riječi izgovaranih od strane glumca, riječi čitaoca nijesu riječi naučene napamet (doduše, svaki čitalac ima neograničenu slobodu da nauči napamet ono što čita). Umjesto toga, odvajanje dramskog teksta i njegovo širenje koje obavljaju glumci izgleda dovoljno veliko da bi zaslužilo kvalifikaciju, zasad privremenu, vokalnog teksta. Prije predstave su glumci možda čitali tekst da bi ga utisnuli u pamćenje. U toku izvođenja, međutim, njihovi glasovi zamjenjuju tekst. Gledaoci slušaju njihov "vokalni tekst". I kao 53 54

40

Plutarh: Život Solonov. 29. Vidi Ch. Segal: La Musique du Sphin.x, Paris, 1897, str. 263-298.

41

što se glumac i čitalac ne poistovećuju, ni slušanje ne preobražava gledaoce u tradicionalne čitaoce. Gledaoci ne moraju aktivirati ili reaktivirati pisano posredstvom intervencije vlastitog glasa, jer tekst progovara potpuno nezavisno. Slušaju tekst, vokalni tekst, pasivno. Podjela između pozornice odakle se emituje ovaj vokalni tekst i publike koja ga sluša bila je, sva je vjerovatnoća, dovoljno očigledna da bi mogla Grcima sugerisati jednu sličnu podjelu između pisca i čitaoca. Ili, bolje rečeno: da bi im otvorila mogućnost djelatnosti u pravcu pisanog. Tradicionalni čitalac kojem je vlastiti glas potreban da bi "prepoznao" grafički redosled, održava sa tekstom, na planu sonorizacije, jedan jednostavan i aktivan odnos (premda, u odnosu na pisca čiji se program izvodi, može vršiti dužnost "pasivnog sabjesednika"). Mora da uloži misaoni napor i trud da bi ispunio svoju instrumentalnu svrhu, jer, ako to ne bi uradio, ostala bi prazna slova bez značenja. Nasuprot tome, ko zna da čita u tišini taj sa tekstom održava odnos u kojem igra više pasivnu ulogu. Nije više instrumenat teksta, jer ono napisano progovara samo. Čitaocu odgovara da pasivno sluša. Još tačnije: čin čitanja u tišini nije doživljavan kao napor dešifrovanja, nego kao aktivnost preko koje se prelazi ovlaš (isto kao što je čin tumačenja "čuvenog, slušanog" pri slušanju jednog zvučnog redosljeda aktivnost koju kao takvu niko ne opaža: prije se doživljava kao pasivna recepcija). Njegovo "prepoznavanje" smisla je neposredno; ne stiže iz jednog mračnog trenutka. Čitalac koji čita u sebi ne mora niti da aktivira niti da reaktivira tekst posredstvom stupanja glasa u akciju. Njemu se jednostavno čini da tekst govori. Osluškuje tekst, isto kao što gledalac u pozorištu sluša vokalni tekst glumca. Tekst, koji je predmet "prepoznavanja," na vizuelan 42

način izgleda posjeduje istu nezavisnost kao onaj u pozorištu. Slova se čitaju - ili bolje rečeno izgovaraju - sama. "Ćuteći" čitalac ne mora da interveniše na pozornici teksta: slova, sposobna da "govore", mogu izostaviti njegovu glasniju intervenciju. Već posjeduju glas. I čitalac više ne mora da ga "osluškuje" u sebi: tako glas čitaoca nastavlja da se pretvara u unutrašnju pojavu. Ako je ova pasivnost čitaoca rezultat pasivnosti gledaoca u pozorištu, do koje tačke možemo da ga ispitujemo prateći tok vremena? Analize Georgea Thomsona glagola hypokrineszai, "odigrati ulogu"55, mogu da nam pomognu da odredimo odlučujući trenutak u kojem se ova pasivnost nametnula. Kako zapaža Thomson, hypokrineszai u homerskim spjevovima označava dvije različite stvari: "odgovarati" i "tumačiti" (predskazanje ili san). Za razliku od drugih naučnika koji su pokušavali izabrati između ova dva značenja da bi objasnili porijeklo riječi hypokrites, "glumac", pita se Thomson, zašto su se ta dva značenja sakrila u jednom izrazu , kao u jednom odjeljku Odiseje kada Pisistrat kaže Menelaju: "Objasni da li je Bog učinio da predskazanje bude vidljivo za nas ili samo za tebe." Dalje, Homer nastavlja: "Kada je čuo ove riječi, Menelaj razmišlja da mu da odgovor {hypokrinaito) koji bi bio prikladan."56 Moglo bi se prevesti na sljedeći način: "da mu pruži tumačenje koje bi bilo prikladno." Ključ problema prema Thomsonu nam nudi pasaž iz Timeja, u kom se kaže da "proroci" (prophetai) su otada hypokritai riječi i zagonetnih znakova, ali ni u kom slučaju mdnteis (što su bili proricatelji koji su izricali njihove riječi 55

G. Thomson: Aeschylus and Athens, 2, izdanje, London 1950, str. 181-183. 56 Homer, Odiseja XV, 167-170.

43

u ekstazi).57 I Thomson zaključuje: hypokrites je prvobitno bilo označenje lika za koji su se oblikovala pitanja vezana za "riječi" i zagonetne znakove, a njegovo tumačenje je utvrdilo odgovor. Ako se ovaj lik sučelio sa horom, koji je privodio kraju obred, čiji značaj je ostao nepoznat prisutnima, hypokrites je mogao "odgovarati" na pitanja tumačeći ono što se zbilo kad je na primjer deklamovao sljedeće: "Ja sam Dionizije i ove su kćeri Eleuterija, kod kojih sam izazvao ludilo." I dalje, kada je počeo nuditi "odgovore"- tumačenja, bez da bude zamoljen za to, više nije bio hypokrites u starom smislu. Upravo zbog toga je postao glumac. I na taj način se obnavljala podjela između scenskog prostora (ubuduće autonomnog) i publike (ubuduće pasivne). Dakle, glagol hypokrineszai je onaj u čijem značenju je natpis Androna, sina Antifanova, na koji je sad zgodno vratiti se. Ovaj metrički natpis, pronađen u Atini, je sačinjen u antičkom dijalektu i pripadao je malom bronzanom kipu kojeg više nema. Datira s kraja VI stoljeća p.n.e. i sadrži sljedeće: Pasin is' anthropois hypokrinomai hostis erotai hos m' anethek' Andron Antiphdnous dekdten Svakom čovjeku koji pita istovjetno odgovaram dade me Andron sin Antifanov u zalog Prije natpisa koji se prepisuje i prevodi na ovaj način nameće se nekoliko zapažanja. Na zalasku VI stoljeća p.n.e. pozorište je već postojalo u njegovoj institucionalizovanoj formi: natjecanja tragičara počela su godine 534. p.n.e., a izvođenja tragedija - prije Eshila sa samo jednim glumcem i

jednim horom - sežu nekih 30 godina ranije.58 Kada je mali kip dobio natpis, tragički pjesnik Tespis (autor koji je uveo glumca), već se nalazio na vrhuncu slave. Poslije, vjerovatno, glagol hypokrinomai posjedovao je bogatije značenje nego što se može naslutiti na osnovu prevoda "ja odgovaram". U antičkom dijalektu, bez sumnje, "odgovoriti" nije bilo hypokrineszai kao u jonskom. U Atini se u tom smislu koristilo apokrineszai. Ako bi autor natpisa htio napisati "ja odgovaram", upotrijebio bi apokrinomai, što je bilo metrički ekvivalentno onome hypokrinomai. Međutim on to nije uradio, što nas ovlašćuje da pretpostavimo da je ovaj glagol bio odabran da bi izrazio nešto više nego jednostavnu predstavu odgovora. Da bi upotrijebio hypokrinomai, mali kip je digao njegov "glas". "Govorio je". I sticajem okolnosti njegov iskaz je bio toliko pozorišan koliko vokalan: sa njegovim metaforičnim glasom natpis je odgovarao na jedno pitanje koje se za njega nije formulisalo, ali sa svom autonomnošću se podrazumijevalo. Isto kao hypokrites u pozorištu, davao je odgovor bez da je zamoljen. Ali ako je hypokrinomai značilo istovremeno ono što je imalo da bude zagonetka - dakle: pitanje čije značenje je trebalo pripisati maloj statui sa natpisom -, natpis je tumačio sebe samog, dešifrovao se pred pogledom gledaocačitaoca koji nije morao da sili sebe samog da bi vokalizovao napisano. Licemjerna čitateljica koja nam je nudila reprezentaciju glasa! Kao prva, istinu govoreći. Jer, prije pronalaska čitanja u tišini pisanje je ciljalo na produkciju, a ne na reprezentaciju glasa. Sve do sonorizacije oglašavanje nije predstavljalo ništa više no što za nas predstavljaju slova koja je namlatio majmun na pisaćoj mašini. 58

57

44

Platon: Timaios, 12" a-b.

A. Pickard-Cambridge, Dithyramb, Tragedy and Comedy, 2. izdanje, Oxford 1962, str. 68.

45

Kada se usmjerio na gledaoca-čitaoca, koji nije morao čuti vlastiti glas, natpis, dakle, mogao je da nudi njegov glas direktno očima: zašto da se čita naglas, ako je natpis znao "govoriti" u tišini? Značenje objekta stiže do očiju kao posrednik jedne vrste zračenja, ili "izliv". Objekat je zračio njegovo značenje prema čitaocu. Smisao objekta više nije bio mukotrpno aktiviran glasom čitajućeg. Njegov tekst je bio autonoman, "govorio" je. Takva je bila, po mom mišljenju, logika ovog natpisa koja je na indirektan način (a ne na direktan, poput odlomka iz Hipolita i Konjanika) svjedočila o praksi čitanja u tišini u Atini na zalasku VI stoljeća p.n.e. i, istovremeno, o interiorizaciji pozorišnog prostora u pisanom prostoru. Prema tome, pisani prostor je bio prihvatljiv da postane scenario,,da izađe na pozornicu. Ova nova forma čitanja, u kojoj je čitalac prepoznavao sebe kao "pasiviziranog" posmatrača aktivnog teksta, koji je emitovao vlastito značenje, povinovala se šemi koja se ponavlja u teoriji vizualne percepcije onako kako je bila izrađena od strane Empedokla, Leukipa i Demokrita tokom V stoljeća p.n.e. Kako kaže Aristotel, Empedokle liči na ono59 ga koji vjeruje da vidi kada iz oka izlazi svjetlost." Ili, ako hoćemo, Empedokle je prilagodio stav obrnut stavu koji je primjenjivan za čitanje u tišini, prema kojem je tekst zračio vlastito značenje u pravcu oka. Međutim - i to je karakteristično - Aristotel je dodao: "Empedokle izjavljuje ponekad da vidimo ovako, a drugi put zastupa mišljenje da se vizija proizvodi zahvaljujući emanacijama (aporrhoiai) viđenih predmeta." 60 I stvarno, ovaj posljednji stav je bio onaj koji je prevladao kod sljedbenika: atomisti, počev od Leukipa, 59 60

46

Aristoteles: De la sensacion, 437 b. Ibid: vidi Empedokle, fr. 89 B Diels-Kranz.

razmatrali su viđenje kao plod emanacije i izliva (aporrhoe) usmjerenih u pravcu oka od strane predmeta. U III stoljeću naše ere, jedan filozof je rezimirao njihovu teoriju kako slijedi: Pripisuju viđeno određenim slikama koje, istog oblika kao i predmeti, teku (glagol aporrhein) bez da napuštaju ove posmatrane predmete, i stižu do oka; takav je stav Leukipove i Demokritove škole.61 Stoga je za atomiste viđenje postojalo zahvaljujući neprekidnom odašiljanju, emitovanju čestica od strane viđenog objekta; odašiljanju koje, na način više ili manje komplikovan (jer atomistička teorija sadrži određena ograničenja) ljudsko oko na kraju prihvata. Razlog dvojakosti Empedoklovog stava je bez sumnje počivao u činjenici da je filosof morao napustiti jednu prihvaćenu teoriju da bi izradio drugu, novu i više zadovoljavajuću. Sa druge strane, stav atomista nasljednika ove nove teorije - izgleda da se razlikuje od početka, u najmanju ruku u odnosu na gledište koje nas ovdje zanima. Oko nije odašiljalo iskru da bi vidjelo, nego da bi primilo izliv viđenih predmeta; to je pravac u kojem se izgleda prema njima kretala vizuelna informacija. Ovaj analogni odnos između vizuelnog prijema i čitanja u tišini, u kojem su stvari izgledale kao da oko na pasivan način prihvata zračenje teksta, nije, ipak, stekao punu težinu dok se nije sučelio sa osnovnom stvari atomističke teorije. Za njih se kombinacija elemenata u tjelesnom svijetu objašnjavala uz pomoć kombinacije 24 slova: u grčkom, stoijeia značila je, 61

Aleksandar iz Afrodizije: De la sensacion, 56, 12.

47

kako "slova"," tako "elementi".62 Tragedija i komedija se pišu sa istim riječima, čitamo kod Leukipa63, te na taj način u tjelesnom svijetu su ti isti elementi ovi koji su se kombinovali i rekombinovali da bi došlo do promjene stvari. Potpuno opravdano se govorilo o "ontografiji" atomista (Heinz Wismann). Tako bi, u njegovoj teoriji, vizualna percepcija bila prihvatljiva kad bi se pretvorila u čitanje, čitanje u tišini i krenula u svijet. Ako je, u VI stoljeću p.n.e., mali kip, darovan od strane Androna bio izolovani čin, kao govoreći objekat (u smislu koji smo precizirali gore), u toku V stoljeća p.n.e. njegova metafora bila je međutim sve učestalija. Ne samo na planu natpisa, nego i među autorima koji su upražnjavali manje lakonsko pisanje i koji su iz tog razloga bili spremniji da promijene svoje običaje u pogledu čitanja. Kao prvi primjer, navešću Eshila čije anticipacije na ovom polju ispada da su od priličnog značaja (brzo ćemo shvatiti zašto). Kod njega je korišćenje metafore bilo nadahnuto posredstvom štita trojice junaka, to jest: Kapanea, Eteokla i Polinicija u Sedmorici protiv Tebe.64 U tragediji kaže glasnik Eteoklu: Na tvom grbu Kapaneos drži golog čovjeka kojeg iznosi iz vatre, jedna buktinja naoružava njegove ruke i izjavljuje, zlatnim slovima: "Zapaliću grad". U jednom pozorišnom komadu u kojem se nalazi poznat izraz "vidim vrevu", izgleda logično da predmeti uzimaju riječ i da lik, nacrtan na "glasonosnom" štitu, kao što je goreopisani štit Eteoklev "progovara" ili "vi62 Vidi S. Sambursky, The Physical World of ihe Greeks, Oxford, 1956, str. 126-128. 63 Leukip, fr. A 9 Diels-Kranz. 64

Citati koji slijede odgovaraju stihovima 432/434; 103; 465/469; 646/648.

48

če" (boai) uz pomoć slova alfabeta nakićenih na njemu. Naposljetku, na štitu Polinicija se vidi oličena Pravda, identifikovana ne putem tradicionalnih atributa nego zahvaljujući jednoj legendi: "I ova ovdje pokušava da bude Pravda, kako kaže (legei) natpis nakićen kraj nje." Kao drugi primjer, navešću Herodota. Kod njega, slova alfabeta počinju podjednako da govore (legein) i to na odveć ozbiljan način; i pisana proročanstva, nadgrobne ploče i tronožci takođe dižu svoj "glas", isto kao mali kameni kip egipatskog faraona Sithija koji je "izgovarao" svoj vlastiti natpis.65 Za istoričara koji je pisao na ekstenzivan način i koji je još više čitao, prirodno se nametalo čitanje u tišini, mentalno omogućeno pozorišnim iskustvom (podsjetimo se ovdje da je Herodot bio prijatelj Sofoklov). Imao je potrebu da čita žurno, pored ostalog i zbog toga da bolje obradi vlastita djela. I ubrzati čitanje neizbježno znači interiorizovati od određene tačke svoj čitalački glas, ili, ako hoćemo, apstrahovati se u odnosu na glas i čitati za sebe iznutra.

Pozornica pisanog i pisanje u duši Natpis Androna, sina Antifanovog, obilježio je odlučujuću granicu u odnosima Grka toga razdoblja: nije bilo slučajno što je ta razlika odjekivala u Platonovoj Fedri s razlikom 66 od preko sto godina, u odjeljku koji se odnosi na tekst. Ako uporedimo tekst sa slikarstvom Sokrat prigovara tekstu da "znači svaki put isto", što će reći, prebacuje mu tačno to čime 65

Herodot I, 124, 187; II, 102,106,0133, 136, 141; III, 88; IV, 91; V, 60,061, 90, 92; VI, 77; VII, 228; VIII, 22, 136. 66 Platon, Fedra, 275d.

49

se Andronov natpis hvalisao. Naravno, filosof bi mogao uputiti isti prigovor glumcu čiji glas nije bio ništa više nego alatka nepromjenljivog teksta, a ne vlasništvo nekog ko posjeduje znanje, episteme. Čini to, uistinu, na drugom mjestu. Obije stvari su ekvivalenti jer, kao što smo već vidjeli, tekst i glumac bili su analogni, uzajamno zamjenljivi. Glumac je zastupao tekst u scenariju, i tekst je zastupao glumca u Andronovom natpisu. Kada se proizvodilo on što ja nazivam "vokalnim tekstom", glumac je otvarao mogućnost nove aktivnosti za tekst, mogućnosti čitanja u tišini. U stvari, mali kip sa natpisom koji je Andron darivao karakterisao je sebe samog kao "glumca", hypokhtes. Ispisani prostor nalazio se na "pozornici" koja je osvajala svoju logiku u pozorišnoj predstavi i pripisivala čitaocu ulogu posmatrača. Time je interiorizovala pozorište. Ovaj zaključak u isti mah pravda Andronov natpis, kao i odlomci poput onog već navedenog iz Euripidovog Hipolita u kojem Fedrova mrtva "ispisana" tablica "viče, viče strahote", boai, boai deltos alasta. Tako kako je to na scenu uveo Euripid, zahtijevajući da se značenju govoriti pridoda takođe "vikati". Sve dok je bio kadar da pjeva, Tesej nastavlja nekoliko stihova kasnije:" "Takva je, takva zvučna pjesma koju sam vidio kako se diže iz ovih napisanih redaka", hoion hoion eidon 1 en grafais melos fzengomenonP Glumac koji je pjevao ulogu Teseja (radi se o lirskom odlomku) pjevao je, dakle, zvučni melos koji se dizao iz napisanog, iz jedne pjesme za oči. Na pozornici je jedan glumac koji pjeva nad ispisanom tablicom - koja se čitala u tišini i na kraju je interiorizovala pozorišni prostor - slova, koja su "pjevala". Teško je zamisliti scensko događanje poučnije od čitanja u tišini. I to iz dva 67

50

Euripides: Hipolit, 865, 877, 878-880.

razloga. Na prvom mjestu, u jednoj pjesmi prvostepeno sceničkoj posredovalo je i time, posredstvom ovog obuhvatanja, podvlačilo analogiju između pozorišnog prostora i u tišini čitanog teksta. U kasnijem nastupu je jasno uspostavilo uzajamnu vezu između "govorećeg predmeta" i čitanja u tišini: glasu, osluškivanom u unutrašnjosti, tokom čitanja u tišini, tačno je odgovarao "govoreći objekat". Uostalom, svjedočenje Hipolita nije se ograničavalo samo na spoljna djela - koja nijesu dozvoljavala da se na neosporan način razlikuje između čitanja tihog i čitanja jednostavno nečujnog za one ostale, - osim ako je prodirao unutrašnji pogled koji podupire interpretaciju Bernarda Knoxa, dodajući činove vezane za mentalnu arhitekturu jednog čitanja uistinu tihog. Ako se ovaj pozorišni način interiorizovao u knjizi, knjiga se interiorizovala kanteriorizovala katkad u mentalnoavanom ponekad riječju fren, ponekad riječju pauje. I to, mnogo prije Platona koji je u Fedru suprotstavio redovno pisanje, pisanju u duši.68 Naše prvo svjedočanstvo o metafori "knjiga duše" nudi nam Pindar, koji, u jednom spjevu o kojem je već bilo govora (u analizi glagola anagignoskein), uzvikuje: "Čitajte ime olimpijskog pobjednika, ovdje, gdje je upisano (glagol: grafein) u mojoj misli (frien)!"69 Međutim, kod tragičara, ova metafora bila je poznata i živjela je svoj život još prije nego što se njome poslužio Platon. I to s razlogom: dramski pisci koji su pisali tekstove namijenjene da ih glumci nauče napamet, oživljavali su na veoma konkretan način utiskivanje teksta u misao glumca. Za dramskog pjesnika je glumac dobijao jedan natpis, isto kao kamen ili tablica za pisanje. Unutrašnjost glumca bila je prostor za pisanje. 68

Platon, Fedra 275d-276", vidi Filebo, 38e-39a .

69

Pindar: Olimpike 10, 1-3.

51

To znači da je dramski tekst bio "upisan" u misao onoga koji je deklamovao scenario. To nas ovlašćuje da koristimo izraz "vokalni tekst" na stranicama ove studije i osvjetljava zašto je Eshil - koji je uveo drugog glumca70 - upisivao to u pamćenje njegovih glumaca, dok Homer (premda je bio pisac) nije mogao biti tretiran kao neko ko je nešto utiskivao u pamćenje njegovih pjevača, previše udaljenih od njega, kako u vremenu tako u prostoru, za koje bi slična metafora mogla biti prikladna. Navedimo primjere koji potiču iz djela Eshila, premda se ova ista metafora ponavlja i kod drugih velikih tragičara. U Okovanom Prometeju glavni lik izjavljuje: "Tebi prvome, Io, ću reći greške tvog burnog druma: upiši ih u tablice vjerne tvom pamćenju (frienes)]"71 Prometej je bio lik prikovan za početke pisanja; prema predanju, Danaj je bio to isto. Vidimo kako se posljednji obraćao njegovim kćerima: "I sada, na zemlji, moja slutnja vas hrabri da sačuvate moje savjete dobro urezane u vas." Isto poređenje se ponavlja nekoliko stihova naprijed kada Danaj kaže: "I sada, brojnim lekcijama skromnosti koje je u vas upisao vaš otac, dodajte sljedeći zapis!" U Eumenidu, Hor upoređuje pamćenje Hada sa tablicom za pisanje: "Had, ispod zemlje, traži od smrtnika užasan račun; i njegova duša (frien) koja vidi sve ovo, o svemu čuva vjeran prijepis." I u mom posljednjem primjeru, uzetom iz Eshila, kaže Elektra Orestu: "Slušaj i upiši u tvoje srce (frienes)." Radi se o jednom obrtu koji je tragični pjesnik mogao da koristi kada se obraćao jednome od svojih glumaca.

Atina: Inscenacija alfabeta Na taj način se upliću odnosi interiorizacije, između, kako pozorišta i knjige, tako knjige i duše. Međutim, ovim kretanjima interiorizacije - od pozorišta ka tekstu, od teksta ka duši - odgovaraju kretanja eksteriorizacije koja imaju suprotan značaj. Na prvom mjestu, misaoni prostor je prirodno eksteriorizovan u knjizi. U tom kontekstu se nužno nameće pretpostavka postojanja pisanja u tišini, doduše, teško dokazivog konkretnim dokumentima. Dakle, hypomnema6 (napisano) može zamijeniti pamćenje koje popušta72: to sačinjava pamćenje eksterno, objektivno, jedno pamagalo pamćenja koje ne treba brkati sa živim pamćenjem jedne osobe. Platon, svjestan ograničenja ovog objektiviziranog pamćenja, pribjegava mu, isto kao dramski pjesnik koji oblikuje tekst hyp6mnemao, pišući ga ne za kasnije čitaoce, nego imajući u vidu jedinu predstavu za koju je izgleda bio neizbježan uslov. Ovako se, otprilike, mogao eksteriorizovati misaoni prostor u prostoru napisanom, a napisani tekst mogao se sa svoje strane eksteriorizovati u pozorišnom prostoru. Na prvom mjestu, prirodno, kada se dramski tekst inscenirao, gibanje je u određenom smislu u ovom sistemu nezavisnih predstava davalo prostora onome što sam nazvao "vokalnim tekstom". Međutim, ova eksteriorizacija bila je doslovce postavljena na pozornicu antičke Grčke u Predstavi alfabeta (iliti, na grčkom, grammatike theoria) atinskog pjesnika Kalije.73 Ovo 72

70

Aristotel: Poetika, 4, 1449a l6. 71 Eshil: Okovani Prometej, 788-789. Citati koji slijede uzeti su iz sljedećih partija: Molecci, 178-179; Eumenid, 273-275; Coefora. 450.

52

Platon: Fedra, 276 d. a Ateneo, VIII, 276 ; X, 448b; 453c-454" Callias, fr. 31. Edmonds Vidi E. Poehlmann, Die ABC Komodie des Kallias, in Rheinisches Museum, 114, 1971, str. 230-240. 73

53

djelce postavlja teške zadatke u vezi sa datumom kompozicije i odnosima na planu muzike i metrike, sa Euripidovom Medejom (datiranom godine 431. p.n.e.) i sa Sofoklovim Edipom (datiranim nešto kasnije, poslije 430. p.n.e.). Da li je ona inspirisala ova dva komada, ili predstavlja njihovu parodiju? Ovdje ne možemo da se upuštamo u tu debatu. Zadovoljicu se sa tim da pripišem djelu pretpostavljani datum i kazaću da pripada drugoj polovini V stoljeća p.n.e.: svi već spomenuti datumi se uklapaju u granice ovog razdoblja. U svakom slučaju, ova tvrdnja će biti dovoljno obuhvatna za moju pretpostavku. Šta nudi Predstava alfabeta kontemplaciji (theoria) njenih gledalaca (theatai)? Ništa manje nego hor od 24 žene koje predstavljaju jonsku alfabetu, predstavljeni u prologu na sljedeći način: "alfa, beta, gamma, delta, ei (slovo Apola), dseta, eta, yeta, iota, kappa, lambda, mii, nii, xei, u, pei, rho, sigma, tau, u: phei prisutno, isto kao chei, od psei po o..." Nakon toga se hor podijeli u parove i mi prisustvujemo vježbama iz osnovne škole: "Beta alfa: ba; beta eta: be; beta iota: bi; beta u: bu; beta o: bo; i poslije, u jednoj antistrofi: "gamma alfa, ga; gamma ei, gue"; i tako zaredom, postavlja se, dakle, u cjelini 16 strofa, pjevanih u jednom jedinom tonu. Iza ovog "silabičnog hora", koji bi donio mnoge besane noći savremenim stručnjacima za izučavanje čitanja, - slijedi dijalog između Učitelja u školi i dviju žena: Učitelj: Alfa se mora izgovarati sama, čujte, gospođe, i na drugom mjestu, ei samo. Vi, vi ćete reći treći samoglasnik... Prva žena: Dakle, reći ću eta. Učitelj: Poslije, vi ćete reći četvrti ... Druga žena: Jota. Učitelj: Peti ... 54

Prva žena: U. Učitelj: Recite vi šesti... Druga žena: To je ii. Učitelj: Ali posljednji od sedam samoglasnika, dugačko o, reći ću već ja; i uz to, njih sedam u metričkom slogu. Kada ih budete izgovarale, izgovorite ih u sebi. U odlomku koji slijedi, Kalija se zabavlja dajući detaljan opis dva slova bez da izgovara njihove nazive, ali na takav način da se može shvatiti o čemu se radi. Euripid u Teseju radi to isto: nepismen pastir opisuje slova imena Tesej bez da zna njihovo značenje.74 U Kaliji, već znamo zašto, isti razvoj događaja ne pripisuje se nepoznavanju slova: "Trudna sam, gospe", - kaže jedna žena (moguće da se radi o vještini pisanja): "zbog stida, prijateljice moje, izgovoriću ime djeteta tako da ću opisati oblik slova. Ima jedan ravan i dugačak štap; u njegovoj sredini se ukrštaju dvije male linije, iskrivljene nagore, sa svake strane jedna. Poslije dolazi jedna nalik zatvorenom krugu sa dvije šapice." To su bila slova pso i omega, oba znaka jonskog alfabeta i zbog toga u atinskoj sredini tuđa. Upravo sa ova dva slova se. trebala završiti sedamnaesta strofa "silabičnog hora". Nažalost, ne znamo tačno, to je izgleda nepristojno značenje - silaba pso. Bilo kako bilo, pso se sigurno odnosilo na nešto što se jedna žena stidjela da kaže. I zbog činjenice da je u ovom scenariju šala imala svoje mjesto, možemo dodati da ova dva slova imaju vlastitu piktografsku vrijednost za prostačke šale. Nakon svega Sofokle je koristio u satiričkoj drami Amfiaraos glumca koji je plesao, i plesom opisivao oblik slova na pozornici.75 74 75

Euripid, fr. 382 Nauck 2. Sofokle, fr. 117 Nauck 2.

55

U konačnom zbiru, u drugoj polovini V stoljeća p.n.e. jonski alfabet se adaptirao za pozorište u Dionizijevom teatru u Atini. U istom razdoblju su slova počela da "govore" naveliko u djelu Herodota, prijatelja Sofoklovog, koja pojava je indirektno dokazivala postojanje prakse čitanja u tišini (i dodajmo vlastitog čitanja u tišini). Posredstvom upravo obrnutog kretanja nego što je natpis Androna, Predstava alfabeta je omogućavala uvid u ono što je uobičajeno bilo prećutkivano u pozorištu, dakle, pisano. "Velika nepoznanica" pozornice privela je ovdje kraju akt stupanja na scenu. Naslov djela upravo nastoji da to izrazi: theoria, riječ koja potiče isto kao theatron od theaomai ("vidim", "posmatram"), značila je doslovce "predstavu za oči". Ili: da bi se vidjela slova u pozorištu, da se ne bi čulo samo "vokalno pisanje" glumaca. Alfabetska slova su imala da budu ponuđena očima, ne samo da budu upisana u pamćenje glumaca. Čitav scenario se činio vidljivim kao u osnovi pisani prostor, sposoban da "odgovara": da bude skandiran i čitan, i interpretiran naglas.

voljno opširnu da bi njegovali interiorizaciju čitalačkog glasa. Za prosječnog čitaoca je uobičajen način čitanja i dalje ostajalo čitanje naglas, kao da je bilo nemoguće zbrisati prvobitni smisao grčke pismenosti: proizvoditi, a ne predstavljati zvuk. U grčkoj antici glas nije nikad položio oružje. Iz kulturnih razloga njegova vladavina nije izgledala ozbiljno ugrožena. Čitanje u tišini nije razvilo svoj vlastiti rječnik, nego se jednostavno pribjegavalo terminima već poznatim, poput anagignoskein koji se dalje nije odnosio samo na vizuelno prepoznavanje grafičkog redosljeda, već je "govorio" direktno za oči. Uprkos svom inovatorskom karakteru, čitanje u tišini kod Grka je ostalo direktno ograničeno čitanjem naglas, od kojeg je sačuvalo nešto kao neuništivi unutrašnji odjek.

Ideja ovog predstavljanja je mogla niknuti samo u misli nekog za koga su slova već bila autonomna i za koga glasno čitanje nije bio uslov neophodan za njihovo razumijevanje. To znači, u misli nekog za koga su se slova pretvorila u "puko predstavljanje" glasa (stvarno prepisana ili fiktivna, kao što je to bio slučaj kod čitanja u tišini) i za kog njihova originalna namjena, - to jest, proizvoditi zvučni oblik, - više nije bila i jedina. Ukratko rečeno, u misli nekog za kog je čitanje u tišini bila prisnost. Ovaj zaključak ipak nije bio odgovarajući u mjeri u kojoj sugerise da je čitanje u tišini upravo trijumfovalo u grčkom svijetu. U stvari, to je i dalje bila marginalna pojava, koju su upražnjavali profesionalci pisane riječi, udubljeni u čitbu do56

57

GUGLIELMO CAVALLO

ČITANJE U RIMSKOM SVIJETU: IZMEĐU VOLUMENA I KODEKSA

a koje doba se može vezati postojanje stvarnih knjiga i govoriti o pojavi realne prakse čitanja u Rimu? U Rimu prvih stoljeća upotreba pisma mora se ograničiti na grupu sveštenika i rodova, na sloj koji čuva riznicu osnovnih znanja grada, sakralnih, pravnih mjera vremena, analitičkog redosleda zbivanja: dakle na saznanja sabrana u knjigama zvanim lintei (od lanenog platna gdje se temeljno čuvalo sakralno znanje) ili na drvenim tablicama zvanim tabulae. Počev od ovog aspekta koji je veoma specifičan za rimsku književnost, njen primitivni oblik je bio povezan sa ograničenim krugom vladajuće klase i sa konkretnim nasušnim potrebama socijalnog života: retorička proza trezvenog stila, mortuorum laudationes, izvještaji ureda, memorijali grada, pisani bez ikakvog retoričkog ukrasa. Katon Cenzor (234-149 p.n.e.) čitao je svoje govore iz tablica1; on sam je slagao i pisao "u grubim slovima" - sa ciljem da učini jasnijom za čitanje -jednu istoriju Rima, zbog toga da bi njegov sin, kada nauči osnove čitanja i pisanja, mogao da se rukovodi i služi iskustvom prošlosti.2 Po našem mišljenju, te tablice bile su još daleko od stvarnih knjiga i prakse čitanja, ali epoha Katona je obilježena trendom razvoja. Godine 181. p.n.e. bile su pronađene takozvane "Numove knjige", svici hartije namotani na kedrove latice. Ovi svici -

Z

1 2

A. E. Astin, Oxford, 1978, str. 135-137. Plutarh: Katon Stariji, 20, 7.

61

zaključujemo iz izvora koji ne dopuštaju dvojbu - bili su djelimično napisani na grčkom i njihov sadržaj je bio filosofskodoktrinarne prirode. Bili su spaljeni jer su protivurječili zvaničnoj religiji; drugi, latinski dio se odnosio na ius pontificum, svešteničko pravo.3 Ipak, radilo se o falsifikatima: Livije ih opisuje kao "suviše novog izgleda"4, što znači da u ovoj eri svezaka je knjiga u formi svitka, rasprostranjenog odranije u helenskom svijetu, već bila poznata u Rimu i da se ovamo uvozio isti papir u dovoljno velikoj količini za proizvodnju knjiga. U istom tom razdoblju, u doba Enija i, nekoliko decenija kasnije, Lučila, pojavljuju se prva autentična svjedočanstva o upotrebi ovog materijala za pisanje - i, iz tog razloga, svitka kao rudimenta književnih tekstova - u književnom svijetu.5 Ova pojava je povezana sa dvjema okolnostima od prvostepenog značaja koje su bitne za rimsku kulturu od III stoljeća do početka I stoljeća p.n.e.: rođenje latinske književnosti koja se temeljila na grčkim modelima, i pristizanje u Rim kompletnih grčkih biblioteka koje su imale porijeklo u ratnom plijenu, u razdoblju u kojem je sve više narastao značaj grčkog uticaja ujedno sa strasnim kolekcionarstvom predmeta grčkog porijekla. Tako su grčke knjige predstavljale model za latinsku knjigu koja se nalazila u povoju i tački nastajanja. Djela poput Odiseje Livija Andronika, te Rat punski Nevijev, bila su pisana na nečemu što se naziva vohumna, dakle na ovicima od papira, ali, kako se čini, prvobitno se ni3

O ovom pitanju upućujem čitaoca na knjigu N. Lewis: Papyrus in Ckissual Antiquity. Oxford, 1974, str. 85-87. 4 Livije, 40, 29, 6. 5

Levvis, Papvnts..., nav. dj., str. 88. T. Dorandi, Lucilio, fr. 798 Krenkcl in: Studi italiani di filologia classica, n. S., LXIII (1982), str. 216-218, i ibid. Glutinatore, en: Zeitschrift fuer Papvrologie und Epigruphik, L (1983), str. 25-28.

62

jesu dijelila u jedan niz raspoređena prema knjigama u skladu sa izdavačkom zamisli.6 Nasuprot tome, dalje dijeljenje Enijevih Annales na 18 knjiga7 i podjela Nevijevog uvoda na sedam knjiga, koju je kasnije izvršio gramatičar Ottavio Lampadione, nagovještavaju da se korak po korak krčio put - za svijest o odnosu između teksta i knjige zahvaljujući prisutnosti sve šireg asortimana grčkih uzora. Radilo se ne samo o ostvarenju prenosa exemplaria Graeca u jedan kulturno različit kontekst, nego takođe o osvajanju učenja o književnom rasporedu, pri čemu su se Rimljani inspirisali ovim uzorima da bi mogli rasporediti i tekst za čitanje svaki put svrsishodnije.

Rođenje javnog čitaoca Po predanju, Katoh Utički, prije no što je izvršio samoubistvo, povukao se u svoje odaje, uzeo Platonov dijalog Fedon koji pretresa temu duše i pročitao dobar dio. Poslije je primijetio da njegov mač nije bio na uobičajenom mjestu; pitao je slugu zašto ali nije dobio odgovor; nakon toga je ponovo nastavio da čita, ali opet je prekinuo sa čitanjem da bi naredio slugi da mu vrati mač. Odjednom je svršio sa knjigom; kako mu niko nije donosio traženi mač, počeo je da viče da ispune njegovo naređenje; i pošto je na kraju postigao izvršenje naloga, vratio se na Platonov spis i ponovo ga je čitao dva puta. Na kraju, nakon što je malo spavao, izvršio je samoubistvo tako Što je mačem probo sebi prsi.8 6

J. Van Sickle: The Book-Roll and Some Conventions of the Poetic Book, in: Arethusu, XIII (1980), str. 77-23. 7 S. Mariotti: Edizioni su Ennio, Urbino, 1991, str. 17-23. 8 Plutarh: Katon Mlađi, 68, 2-70, 2.

63

Ovo je slika ne toliko posebnog psihološkog trenutka u kojem se zatekao Katon, koliko scenario čitanja u povučenosti vlastite sobe koji je bio prekinut, da bi se izdalo nekoliko naređenja slugama i da bi se Katon nakratko prepustio snu. Pri kraju Republike su pojava čitanja u kuci, izolovanog, i pojava "povučenosti", intime, u Rimu izgleda bila dva paralelna fenomena. Čitana knjiga je bila, što nije slučajno, jedan od Platonovih dijaloga u jednom razdoblju, I stoljeću p.n.e., u kojem se njegovano čitanje prije svega grčkih pisaca širilo među vladajucom rimskom klasom. Ciceron nam saopštava de je isti Katon imao običaj da stiže u Senat sa knjigom u ruci, ili su ga nalazili zadubljenog u čitanje stoičkih filozofa u Tuskulu, u vili Lukula Mlađeg9, nasljednika biblioteke koju je njegov otac u toku godina 71-70 p.n.e., pošto ga je porazio Mitridat, donio sa Istoka u Rim kao pontica praeda,"pontski plijen. Prve privatne biblioteke u Rimu bile su biblioteke stečene osvajanjem, zapljenom.10 Još prije Lukula, Emilio Paolo je donio u Italiju knjige Persea, makedonskog kralja i diktatora Sille, što ih je oteo u Atini i preselio njihove tomove u njegovu vilu u Pozzuoliu, u biblioteku Apelikiona iz Teosa, bibliofila i peripatetičkog filosofa koji je nagomilao jednu zavisti vrijednu zbirku knjiga, što je uključivala i knjige koje su pripadale Aristotelu i Teofrastu. Krajem Republike, ove biblioteke, raspoređene prema helenističko-aleksandrijskom modelu, inspirisale su one privatne, nedavno nastale u Rimu, ohrabrivane narastajućim brojem čitalaca, premda su se čitaoci ograničavali samo na elitu. I uprkos tome, u Rimu se po9 10

Ciceron: O posljednjim stvarima, III, 7.

0 bibliotekama, stečenim prilikom osvajanja, i upšteno, o privatnim bibliotekama u Rimu između kasnog perioda Republike i prvih vjekova carstva vidi barem H. Blanck, Das Buch in der Antike, Minhen 1992, str. 152-160.

64

lako formira novi model biblioteke, kako proizlazi iz Ciceronovih zbirki pisama; Ciceron, kada je priveo kraju sređivanje biblioteka (u Rimu i u vilama Formia i Tuskulum), kako njegovih tako brata mu Quinta, podučava kako rasporediti knjige: jedan raspored preporučuje za latinske, drugi za grčke knjige. Svaki raspored je podoban da predstavlja dvije kulture i njihov susret, koji se polako odomaćivao u Rimu. Formiranje ovih novih biblioteka - imamo na umu Katonovu, Ciceronovu i Ciceronovog brata Quinta, ujedno sa bibliotekom Atika i Varrona - vodi porijeklo iz knjižne produkcije latinskih spisa, premda je ova još bila daleko od toga da dostigne kvalitet grčke": "Ne znam šta da radim, što se latinskih knjiga tiče, toliko su krnje i pune grešaka sve te kopije u prometu", piše Ciceron Quintu12, koji već posjeduje jednu grčku biblioteku, ali ima namjeru da formira latinsku. Sam Ciceron ima teškoće da smjesti latinska djela koja je pročitao i kojima se divio u momačko doba13; da bi proširio latinsku biblioteku, ne dvoumi se da naloži da se za nju- pre14 pisuju knjige koje mu je poslao nadri pjesnik poput Vibija ; i kada mu je Lucije Papirije Peton poklonio biblioteku naslijeđenu od brata, ne zaboravlja da ga podsjeti na latinske knjige, zahvaljujući mu na njima još više nego na grčkim15. Činjenica da smo sreli Katona uronjenog u lektiru stoika u Lukulovoj biblioteci, ili, primjera radi, samog Cicerona koji 11

O knjigama i bibliotekama u Ciceronovom razdoblju vidi zanimljive bilješke O Pecere: / meccanismi della tradizione testnale u Lo spazio letterario di Roma antica, G. Cavallo, P. Fedeli, A. Giardina (Editori), sv. III, La ricezione del testo, Roma, 1990, str. 314-319. 12 Cicero: Ad Quintum, fr. III, 5, 6. 13 Cicero: Brut, 65, 122, 129, 133. 14 Cicero: Poslanice Atiku, II, 20, 6. 15 Cicero: ibid. I, 20, 7 (vidi takođe II, 1, 12).

65

je uživao ne samo u njegovim vlastitim knjigama, nego i u knjigama Fausta Sile, Lukula i svog prijatelja Atika16, svjedoči o tome da je u osnovi ovih biblioteka ležala ideja vlastelinskog odmaranja ili odmaranja na selu kao jedne mirne prilike da se čovjek posveti otium-u posredstvom knjiga i prijatelja. Ove poljske kuće su imale ne samo biblioteke, nego i stuborede, sale za odmor, zbirke slika (pinakoteke), vrtove i druge prostorije podobne da dozovu svojim nazivom u sjećanje helenske ustanove kao akademiju, - gimnaziju, licej, palestru (borilište); bila su to, dakle, mjesta za opuštanje i olakšanje društvenih odnosa koji bi oblikovali scenarije za privatno čitanje obrazovanih slojeva.17 Sa druge strane, okolnost da su privatne biblioteke bile otvorene za sugestiju spolja - premda ograničen na "zatvorenu kastu" - pokazuje da su neke od ovih mogle podmiriti potrebe čitanja (studija, razonode) izdašnije i bolje u odnosu na prošlost, kada biblioteke nijesu mogle udovoljiti potrebama pošto je književna produkcija još uvijek bila skučena, neorganizovana i nezadovoljavajuća. Na ovaj način se objašnjava još i to da se pribjegavalo iskusnim librari, ljudima od knjige i prijateljima, kada je Ciceron smatrao za shodno "publikovati" veliku količinu knjiga. No, bez obzira na to Katul i Ciceron na prvom mjestu jamče djelatnost knjižara18 i spadaju u prve, koji lokalizuju određene kategorije čitalaca. Na tezgama knjižara mogla su se naći volumina - izrade još neuke -, tzv. pessimipoetae, rđavih pjesnika, prezrenih od strane onih koji su držali do istančanog ukusa, a ipak čitanih u vlastitom čitalačkom krugu. 16

Cicero: ibid., IV, 10, 1 i IV, 14, 1 i De finibus (O posljednjim stvarima) III, 7. 17

P. Zanker: Augustus und die Macht der Bilder. Minhen 1987, str. 35-38. Katul, 14, 17-18, Phil. 2, 21. Vidi takođe T. P. Wiseman, Looking for Camerius: the Topography of Catullus, 55, Papers of the Britisch School at Rome, XLVIII (1980), str. 6-16. 18

66

Ciceron otkriva multitudo, mnoštvo izdanja sa učenjem perfacilis (veoma jednostavnim) i preporučivanih od strane epikurejca Caia Amafinija, i njegovih sljedbenika sve do tačke kada su autori tog izdavača krenuli Italiam totam (u čitavu Italiju).19 Ali sam Ciceron ističe, aludirajući na slabo utemeljena filosofska učenja, da pojedini čitaoci ovih su bili pisci i njegovi bliski rođaci.20 Činjenica da se Ciceron usmjerio na jedinke porijeklom iz skromnih društvenih staleža poput zanatlija i staraca koji su se zanosili istorijom, zahtijeva opsežniji komentar. Uistinu, Ciceron ističe da sve ove osobe su čitale (ili slušale) djela iz domena istorije iz razloga zadovoljstva, voluptas, jer su uživali u čitanju, a ne zbog utilitas koju su takođe mogli izvući, ali do koje je prije držao čitalac visokog obrazovanja21. Raznovrsnost čitbe koju je zahtjevao Ciceron, bila je paralela tipova čitalaca. Vjerovatno je da jednostavniji pisci, poput - nekih desetak godina kasnije - autora životopisa Kornelija Nepota, ili pripovjedanja o podvizima Cezarovim su uopšteno rečeno mogli uključiti takođe grupu manje obučenih čitalaca22. Katul, ili još izrazitije Ciceron, polemički se odnose prema kulturnim kontekstima i krugovima neobučenih čitalaca, a sa poštovanjem prema eliti koju sami predstavljaju, ali u ovom razdoblju se prije svega radilo o krugovima koji su postojali u okviru veoma suženih granica i interesa. Tip biblioteke, kako "profesionalne", tako one "za čitanje", dakle prve privatne zbirke se srijeće u jedinoj očuvanoj: 19

Cicero: Quaestiones tusculanae, IV, 6.

20

Cicero: Quaestiones tusculanae, I, 6.

21

Cicero: De finibus, V, 52. E. Rawson: Intellectual Life in the Late Roman Republic, London 1985, str. 49, gdje se, uprkos tome, moli za proširenje prakse čitanja suviše proširene za republikansko doba. 22

67

iskopanoj biblioteci nazvanoj "Vila papirusa" u Herkulaneu. Grčki dio, sastavljen najvećim dijelom od epikurejskih knjiga, bio je dijelimice prenesen sa Istoka do Herkulanea a dijelom smješten u unutrašnjosti vile od strane Filodema iz Gadare; radi se u stvari o biblioteci za profesionalno korišćenje; nasuprot tome, latinski dio - koji predstavljaju oskudni odlomci savremenih spisa, među njima Spjev o ratu aktijskom, Carmen de bello Actiaco2i, - bio je namijenjen prije svega za raznovrsne tipove čitanja. Međutim, ova latinska biblioteka nas već uvodi u carsko doba čiji scenario čitanja se promijenio. U ovom razdoblju se širi novus liber (nova knjiga)24, koju je otkrio Ciceron a opisao Katul, latinski volumen vrhunskog kvaliteta namijenjen čitanju temeljno obrazovanih, nadahnut grčkim modelima koji su bili već stoljećima prisutni u helenskom svijetu i koji se se u razdoblju od posljednjih godina Republike i Principata proizvodili takođe u Italiji, kako dokumentiraju grčke knjige u obliku svitaka iz Herkulanea: na prvoklasnom papiru, korišćenom prvi put, sa marljivim obilježavanjem stranica, korigovanim tekstom, sa korišćenjem osobitih početnih slova i posebnim pisanjem imena autora i naziva djela na svršetku svakog književnog djela i, na kraju, sa korišćenjem štapića za razmotavanje svitka. Po latinskim svicima ovog tipa možemo zaključiti da potiču iz carskog doba, što se odnosi kako na poeziju (Kornelije Gal) 25 , tako na 26 prozu (Salustije) . 23

E. A. Lowe: Codices Latinis Antiquiores, III, Oxford 1938, br. 385. Katul, 22. Vidi L. Gamberale: Libri e letteratura nel carme 22 di Catulo, u Materiali e discnssioni. VIII (1982), str. 143-169. 25 R. D. Anderson-P. J. Parsons - R. G. M. Nisbet, Elegicus by Gallusfrom Quasr Ibrim, u The Joumal of Roman Studies, LXIX (1079), str. 125-155. 26 E. A. Lovve: Codices Latini Antiquiores, II, Oxford, 1972 (2. Izd.), br. 223, i Suppl., Oxford, 1971, br. 1721. 24

68

Ovo interesovanje za knjigu, za njenu izdavačku sistematizaciju, za mehanizme čitanja odgovara novoj rimskoj književnosti na visokom nivou i otvorenoj zahtjevima grčke kulture (imamo u vidu ponovo Katula i pjesnike neoteroi). Međutim, sa druge strane srijećemo prisustvo publike koja je, ravnodušna prema kvalitetu i tehničkim izumima knjige, čitala isključivo voluptas (zadovoljstva) radi, a ne radi utilitas (koristi). Ova činjenica pokazuje progresivni naraštaj čitalačkih interesovanja sve do oblikovanja autentične publike, koja više nije bila u toj mjeri ograničena na krugove mjesnog porijekla nego je bila porijekla anonimnog i nepoznatog autorima što će, za razliku od Cicerona, u carskom Rimu prestati da stalno imaju na umu strategiju u pogledu sudbine njihovog djela. Ova publika, premda je bila ograničena na Italiju, već je u epohi Avgusta bila ustaljena i postajala sve brojnija, raznovrsnija i šira na čitavoj teritoriji Carstva sve do kraja julijansko-klaudijevske ere, još više u pogledu na to kako je sociopolitička i kulturna hegemonija Italije počela slabiti u korist provincija, jer tada pisci i čitaoci, zahvaljujući izrazitoj etničkoj i društvenoj mobilnosti, niču iz srednjih slojeva i u provincijskim gradovima. U nadahnutom viđenju književnika ovog vremena, njihovi spisi preko knjiga su se rasprostranjivali i širili sve do granica svijeta. Javni čitalac, ipak, predstavljao je manjinu: "Ni milioni, čak ni stotine hiljada, možda ne više nego nekoliko desetina hiljada u najboljim vremenima" 27 : jedna manjina koja je bila u svakom slučaju kadra da održi književnu i knjižnu produkciju prilagođenu različitim kulturnim sadržajima. Ipak, moramo da se odreknemo svake namjere da uspostavimo sa većom tačnošću broj čitalaca, 27

E. Auerbach: Literatursprache und Publikum in der lateinischen Spaetantike und im Mittelalter, Bern 1958, str. 178.

69

"broj primjeraka", to jest, izrađenih kopija, knjiga koje su bile zbilja čitane i knjiga koje su više upotrebljavane. U čitalačku publiku su spadali, na prvom mjestu, obrazovani plemićki slojevi, posvećeni oduvijek otium-u, dokolici. Usko povezane sa njima bile su istovremeno grupe gramatičara i retora, robova i slobodnih; neki od njih su bili pristalice čitanja "klasika", neki bliži drugoj vrsti čitbe. I, kao posljednje, postojala je publika novih čitalaca koji su se razlikovali sa jedne strane od ovih književnih, ili akademskih krugova što su posjedovali jedno opsežno kulturno obrazovanje, a sa druge strane od mase neobrazovanih: radilo se o jednoj srednjoj publici koja je bila u dodiru sa slojevima srednjim do nižih. Ekspanzija prakse čitanja u carsko doba se mora razmatrati kao direktno povezana sa vrlo napredujucim širenjem alfabetizacije tokom ovog razdoblja. Na pitanje "do koje mjere je bila alfabetizacija povlastica visokih slojeva", jedan istoričar je odgovorio vrlo sažeto i istovremeno jednostavno: Iz egipatskih papirusa proizlaze bez dvojbe tri stvari: postojali su nepismeni kojima je bilo neophodno da drugi pišu za njih; postojala je grupa iz naroda koja je znala da piše; nalazimo književne tekstove klasika u predgrađima gdje bismo to očekivali najmanje... sve ostalo je prepirka oko nijansi 2ii . U rimskom okruženju nalazimo tragove pisanja one pismene publike, koja je posjedovala srednje obrazovanje, a u nekim slučajevima i na zidinama i u kućama Pompeje, gdje 28 P. Veyne, L impero romano, en: La vita privada dali lmpero romano ali unno Mille, Roma-Bari 1986, str. 12; ibid. La vita privata nell Impero romano, Roma-Bari, 1992, (2. Izdanje), str. 14.

70

natpisi sadrže bestidnosti, vulgarne šale, neke stihove poznatih autora i čak elegantne pjesničke kompozicije. Nema sumnje da je vještina čitanja i studiranja u Rimu "ukras" tradicionalno društvenih klasa, koje oponašaju neke grupe novopismenih i parvenus-a (skorojevića). U svakom slučaju, multiplikacija čitbe između I i III stoljeća naše ere u rimskom svijetu (ili, bolje rečeno, grčko-rimskom svijetu) je podatak do kojeg smo došli, ili prije koji smo dokazali putem konstatacije velike učestalosti scena sa čitanjem na freskama, na mozaicima i skulpturnim reljefima toga doba. Procvat biblioteka u Rimu i u rimskom svijetu može biti povezan sa nuždom koja je nastala samo do određene tačke 29 . Ove biblioteke su stvorene kao jedna zamisao kontrole na podstrek carstva, u kontekstu koncentracije i prilagođavanja pisane kulture za potrebe vlasti. U najmanju ruku to važi za velike biblioteke Rima poput Apolonove biblioteke na Palatinu koju je osnovao Avgust, i Ulpijeve na Foru Trajanu koje su bile određene da biraju i konzerviraju jedno književno nasljeđe ili pisane spomenike, građanske i religiozne, rimskog porijekla. Manjkaju nam ikonografski izvori koji bi pokazali scene čitanja u unutrašnjosti javne biblioteke; što se ostalog tiče, uobičajena praksa čitanja naglas, ostvarivana ponekad pješice i praćena gestama i pokretima tijela, nije odgovarala tipu kolektivnog čitanja i čitanja za brojnu publiku. Biblioteke su prije pohađali čitaoci u potrazi za djelima starim ili rijetkim, ili oni koji su htjeli uporediti neki tekst ili čitati konkretni odlomak; čak su biblioteke služile i kao mjesto susreta, kao gradski prostor da bi građanin "bio viđen". Radilo se o bibliotekama za erudite, stvorenim prvobitno da 29

O javnim bibliotekama u Rimu, vidi još jedan put Blanck, Das Buch... nav. dj. str. 160-178.

71

bi bile pristupačne bilo kojem čitaocu, koje je, međutim, u stvari posjećivala ograničena publika učenjaka i profesionalnih književnika. Moguće je da su takođe postojale određene manje biblioteke prisajedinjene ka grandes termas (banje u Rimu) 30 koje su posjedovale knjižni fond drugačijeg tipa, većinom zabavnog žanra; ipak, djela su se čitala, sasvim sigurno, ne u unutrašnjosti polukružnih zgrada u kojima su pronađene knjige nego na drugim mjestima, od šetališta do unutrašnjosti bazilika i sala banjskih kompleksa. Potencijalni čitaoci javnih biblioteka su bili dobrim dijelom isti oni koji su bili u prilici da posjeduju, a često i posjedovali privatne biblioteke koje su takođe bile sve brojnije počevši od razdoblja između I stoljeća p.n.e. i I stoljeća naše ere. Privatna biblioteka se čak pretvara u obavezni znak prebivališta svakog imućnijeg građanina, bez obzira da li je sam posjedovao nisku kulturu ili bio kadar da shvati pročitano. Knjiga i čitanje stupile su u svijet prebivališta koja ističu određenu društvenu pripadnost. Premda se u ovom razdoblju ne može ustanoviti konkretni sistem distribucije knjige, u skladu sa ustaljenom tradicijom postoji knjižna produkcija u aristokratskim kućama što su je upotrebljavali za krug prijatelja i clientes, klijenta vlasnika; i, s druge strane, postojale su tabernae librariae - to jest, knjižare, sve brojnije i pod upravom gazda, pripadnika nižih društvenih grupa, uglavnom oslobođenih robova. U carsko doba su u Rimu već postojale knjižare manje ili više slavne, poput, primjera radi, knjižara Sosi, Doro, Trifon i Atrecto, sa skladištima natiskanih polica, unutra, a spolja sa natpisima koji su pravili reklamu knjigama. Istovremeno se 30

V. M. Strocka: Roemische Bibliotheken, LXXXVIII (1981), str. 315.

72

en

Gymnasium,

u provincijama moglo doći do knjižara, zasigurno u Galiji, Vijeni, Lionu ili Britaniji.31 Ove knjižare su mogle biti mjesta susreta i učenih rasprava: Gelije se sjeća da je u Rimu kao mladić prisustvovao (nalazimo se, vjerovatno, na početku II stoljeća) - vatrenoj raspravi oko načina čitanja Salustijevih Historiae dok je bio u magacinu u kvartu Sandalara32. Nekoliko stoljeća kasnije, u VI stoljeću, ovoga puta na Istoku, u Konstantinopolju, knjižare su izgleda ostala mjesta za društveni život, mjesta kultivisanih običaja i zabave za "nazovi intelektualce".

Kako se sve čitalo Čitanje književnog djela zahtijevalo je visok stepen tehničkog i kognitivnog znanja. U drugim slučajevima bilo je dovoljno posjedovati određeni nivo pismenosti: uistinu, čitanje proglasa, dokumenata ili povelja bilo je olakšano ponavljanjem izvjesnih formula33. Sve do II i III stoljeća "čitati knjigu" je uobičajeno značilo "čitati svitak". Desnom rukom se uzimao svitak koji se razmotavao lijevom, a ova je podupirala već pročitani dio; kada se završavalo čitanje svitak je ostajao čitav omotan u lijevoj ruci. Ove faze, kao i neki gestovi i dopunski momenti su ostavile bogatog traga u figura34 tivnim slikama, prije svega u pogrebnim . U njima nalazimo: svitak između dva valjka što ga drže obije ruke koje 31

Blanck, nav. dj., str. 120-129.

32

Gelije: Atičke noći XVIII, 4, 1-11.

33

H.-J. Martin: Histoire et pouvoirs de l'ecrit. Paris 1988, str. 81.

34

H. -I. Marrou: Etude sur les scenes de la vie intellectuelle figurant

sur les monuments funeraires romains, Grenoble, 1938, str. 24-197.

73

ograničavaju jedan duži ili kraci upravo čitani odjeljak; otvoreni svitak kao akt "prekinutog čitanja" koji podupire jedna ruka a spajaju ga dva valjka, pri čemu druga ostaje slobodna; posljednji dio svitka koji još uvijek drži desna ruka , ali čitanje se bliži kraju; i, na kraju, pergament ponovo smotan u lijevoj ruci. Neki izvori, kako likovni tako književni, dokazuju takođe upotrebu drvenog pulta koji je držao svitak dok se čitao i koji je bio naslonjen na krilo čitaoca koji sjedi, ili čak montiran na mali stub. Sudeći prema ovim načinima čitanja mogao se nesmetano čitati samo jedan stubac teksta ili, naravno, više njih, valjda do pet ili šest, kako zaključujemo na osnovu razmjera odmotanog djela koji prikazuju neke slike; u ovom posljednjem slučaju se pogled čitaoca upravljao i u trenutno čitani stubac i lagano je prelazio na drugi stubac, kako je napredovao sa čitanjem teksta. U slučaju ilustrovanih svitaka su oči čitaoca mogle "čitati" redosljede slika kobajagi istodobno, pri čemu je njegova misao popunjavala vremenska i prostorna rastojanja između prikazanih scena.35 Međutim, likovni opisi pokazuju istodobno situacije čitanja. Može se zapaziti čitalac u osami sa knjigom ili onaj pred slušaocima; nastavnik u punom zamahu čitanja u školi, govornik koji deklamuje svoju raspravu sa tekstom pred očima, putnik koji čita u kočiji; kućni gost sa svitkom u rukama koji se nagnuo i zaspao čitajući; mladić koji pažljivo čita stojeći ili sjedeći, u dvorani. Iz književnih izvora se zna da se čitalo takođe kad se vraćalo iz lova, dok se čekalo kad će zvjerka upasti u kljusu ili u toku noći da bi se ublažio otpor prema bdjenju. Čitanje, konačno, u vremenu o kojem je riječ, iz35

Za ovu opasku dugujemo zahvaljnost zanimljivim istraživanjima S. Settisa, u: S. Settis-A. La Regina- G. Agosti-V. Fannella, La Colonna Trauma, Torino 1988, str. 107-114.

74

gleda da je postalo vrlo slobodna djelatnost, ne samo u ovim ili onim situacijama nego takođe fiziološki. Uslovi za učenje pri čitanju su se razlikovali zavisno od razdoblja, socijalnog položaja i prilika. Nastava se generalno obavljala u porodičnom okruženju i sa privatnim učiteljima, ili u javnoj školi. Faze i nivoi obuke bili su različiti i vjerovatno se počinjalo od raznih tipova slova, počev od onih najvećih. Kapacitet čitanja je mogao ostati na nivou najnužnijeg (čitanja velikih slova, kao Hermerot, lik Petronijev36) ili doseći kompletno vladanje materijom sa učiteljima gramatike i retorike, te opseg naprednijih nivoa sve do savršenog poznavanja. Međutim, još prije no se pristupilo nastavi čitanja učilo se pisanje. Djeca u školskom uzrastu (doduše, moramo da primijetimo da se ovaj uzrast mijenja zavisno od razdoblja, položaja u središtu ili na periferiji, klasne pripadnosti, tako da se ne može uspostaviti baš tako lako)37, morala su da uče prije svega figure i imena slova u strogom alfabetskom redu, tu i tamo uz pomoć figurica od slonovače i drugih sličnih objekata, i onda su učili pisati tako da su slijedili crtu slova koju je nastavnik izrezbario na drvenoj tablici; u sljedećim fazama crtali su slogove, čitave riječi i na kraju fraze38. Shvatanje čitanja, odvojeno od pisanja, dešavalo se u drugom trenutku, premda je bilo pojedinih slučajeva - koji su zapustili učenje u prvim godinama, - to jest, osobe koje su znale da pišu ali ne i da čitaju. Isto tako, početne vježbe čitanja su kao polaznu tačku uzimale poznavanje slova, nakon toga silabične spojeve i spojeve čitavih riječi; vježba se nastavljala sa 36

Petronije: Satirikon, 58, 7. R. P. Duncan-Jones, Age Rounding: Illiteracy and Social Differentiation in the Roman Empire, in: Chiron, VII (1977), str. 335-353. 3S Kvintilijan: Umijeće govora. I, 1, 25-34. 37

75

čitanjem koje je trajalo dugo, dok se malo po malo stiglo do emendata velocitas, to znači do jednog poželjnog stepena brzine bez zapadanja u greške. Nastava se obavljala naglas, i dok je glas izgovarao pročitane riječi, oči su već morale pratiti sljedeće riječi, koju radnju je Kvintilijan, izvor ovih podataka, smatrao vrlo napornom, budući da je zahtijevala tzv. dividenda intentio animi, to jest, cijepanje i odvlačenje pažnje. Kada je čitanje već bilo pouzdano i neusiljeno, pogled je postao brži od glasa. Radilo se o vizuelnom čitanju i vokalnom u jedan mah. Petronijev pohvalni izraz librum ab oculo legit (čita knjigu od oka) koji se odnosio na jednog roba-čitaoca, aludira na ovu sposobnost oka vičnog munjevitom raspoznavanju pisanog. Međutim, ostaje sumnja da li se radilo o samo vizuelnom čitanju (i time čitanju u tišini) ili je ono takođe bilo glasno39. Uobičajeniji način je bilo čitanje naglas, bez obzira na nivo ili objekat, o čemu nas izvještavaju sam Kvintilijan i druga svjedočanstva40. Čitanje je moglo biti direktno ili takođe ostvareno od strane čitaoca koji je posredovao između knjige i slušaoca, bilo pojedinca bilo publike. U slučaju određenih pjesničkih sastava redali su se razni glasovi čitalaca, zavisno od strukture teksta. Ova praksa istodobno objašnjava tijesnu povezanost između književnog pisanja i čitanja. Prvo je dominiralo u retorici koja je nametala njene kategorije drugim književnim formama: poeziji, istoriografiji, filosofskim i naučnim raspravama. Iz tog razloga ona je zahtijevala, prije 39

Petronije: Satirikon, 75, 4. Premda je u određenim shvatanjima bilo prevaziđeno i u drugim su neophodne ispravke, uvijek je korisno, što se tiče prikupljene bibliografije, djelo J. Balogha: Voces paginarum, Beitraege zur Geschichte desLaiiten Lesens unci Schreibens, u: Philologus, LXXXII (1927), str. 84-129 i 202-240. 4(1

76

svega u slučaju čitanja za određeni auditorij, ekspresivno čitanje modifikovano u tonovima i kadencama odgovarajućeg glasa, adekvatnog karakteru i formalnim svojstvima teksta. Nije slučajno da termin koji označava čitanje poezije je često cantar i canora, budući da je to glas koji je tumači. Ukratko, čitati književni tekst bilo je, praktično, izvoditi muzičku partituru41. Već od školskog čitanja u Rimu se predvidjelo da se puer, mladić, nauči "gdje da zaustavi dah, u kojoj tački ima da razdijeli redak i napravi pauzu, gdje se zatvara smisao a gdje započinje, kada treba da se povisi a kad stiša glas, kakvu modulaciju glasa primjeniti na svaki elemenat, koji elemenat zahtijeva brzinu, a koji usporenje, koji se mora izgovarati sa žestinom, a koji blaže"42. Kod ovoga tipa vježbi se započinjalo sa čitanjem Homera i Vergilija; poslije se prelazilo na liričare, ili na tragičare odnosno komičare. Međutim, primjera radi, od Horacija su se čitali samo djelovi i izbjegavali se previše slobodni pasusi; takođe su se čitali arhaični pjesnici i prozaici; i na kraju su se čitali govornici i istoričari u tišini, tako da su pratili čitanje nastavnika ili su se redali u glasnom čitanju budući da su na ovaj način uspijevali da izbjegnu i otklone moguće formalne nedostatke teksta. Čin čitanja u dubinu jednog kompletnog autora je podrazumijevao ne ostati na "koži", površini, nego prodrijeti do "krvi" i do 43 "srži" verbalnog izraza . O naporu što ga je glasno čitanje često zahtijevalo pruža svjedočanstvo ritmika, koja se bavi čitanjem kao jednom od 41 Vidi, uopšteno K. Quinn: The Poet and his Audience in the Augustan Age, in Aufsrieg undNiederung der roemischen Welt, II, Principat, 30, 1. ; W. Haase (Ed.), Berlin - N. Jork, 1982, str. 155-158. 42 Kvintilijan, nav. dj. I, 8, 1. 43 Gelije: Atičke noći, XVIII, 4, 2.

77

fizičkih vježbi sa dobrim učinkom na zdravlje44, čak i više ako se ima na umu da je ovo bilo praćeno manje ili više naglašenim pokretima glave, grudnog koša i ruku. Time se može objasniti likovni motiv koji se često srijeće kod čitanja svitaka: motiv "prekinutog" čitanja. Čitanje se prekidalo ne samo zbog slučajnih razloga (da bi se pojasnio odlomak, nešto komentarisalo, napravila pauza) nego, takođe, da bi se jedna ruka oslobodila i da bi se pojedini momenti istaknuli izrazitije - gestom. Glas i gest pridavali su čitanju karakter performansa. Ekspresivno čitanje uslovljavalo je na svoj način književno pisanje, jer je bilo određeno da bude čitano obično naglas i samim tim je zahtijevalo postupke i stil svojstvene usmenosti45. Tako je dolazilo do toga da su granice između knjige i riječi bile vrlo zamagljene. Iz tog razloga je kompozicija teksta, praćenog šapatom glasa, bila pisana svojeručno ili se diktirala, ili se praktikovala kao generalna proba teksta koju su izvodili autor i prijatelji - o čemu takođe nalazimo brojna svjedočanstva - što su bila sredstva za jedno pisanje koje je u suštini bilo namijenjeno sluhu i kojem se moglo zamjeriti zbog odstupanja od strogih stilističko-retoričkih normi. Dakle, glas je stupao da bi oblikovao dio napisanog teksta u svakoj fazi njegovog toka od odašiljućeg ka primajućem. "Mora se komponovati uvijek na isti način, na koji se pozajmljuje glas onome što je napisano", učio je Kvintilijan. U svakom slučaju postojale su razlike 46 u zvučnosti glasnog čitanja, zavisno od prilika i tipa teksta .

Ako ostavimo po strani iskusne i profesionalne čitaoce, čitanje je bila spora operacija. Prva teškoća se mogla sastojati u tipu teksta, ponekad "knjižnog", ponekad kaligrafskog a katkad i pisanog polukurzivom ili kurzivom i ukrašenim složenim čvorovima: ne svi, koji su već imali praksu u jednom tipu sloga, su bili kadri čitati s lakoćom (ili makar samim iščitavanjem) drugi tip slova i sloga. Zvučni ritam, uz to, kočio je brzinu pogleda, i čim češće je bilo kočenje tim jasnije je bilo čitanje, dakle precizirao se izgovor svih tonova. Međutim, bilo je i drugih faktora koji su otežavali brzo čitanje. Sve do I stoljeća naše ere u Rimu su se koristila interpuncta, tačkice koje su nagovještavale razmake između riječi; međutim, počev od kraja I stoljeća prevagnula je scriptio continua (pisanje bez razmaka), vrlo ukorijenjena u grčkom svijetu47. Pisanje je bilo poprilično zamršeno, jer tekst bez prekida je sprječavao pogled nedovoljno naviknut da odmah odvaja riječi i uhvati smisao. Za razumijevanje smisla teksta vokalna artikulacija je bila sigurno pomagalo, dakle sluh, čak više nego pogled, potpomagao je shvatanje već dešifrovanog teksta: redosled riječi, smisao fraza, trenutak za prekid čitanja jednim predahom. Pravopisni ili punktualni znakovi bili su svrsishodni ne samo za logičku interpretaciju, nego i za "retoričko" raspoređivanje teksta, i kao objekat oznake prekida za predah glasnog čitanja; iz tog razloga su se koristili sistematski ili su imali nepromjenjljivu vrijednost. Postojala je još jedna prednost koju je posjedovala scriptio continua. Ova je predlagala čitaocu neutralni tekst, u kojem je

44

Ova svjedočanstva možemo vidjeti sabrana od strane F. Di Capue: Osservazioni silila lettura e sulla preghiera ad alta voće presto t>li antkhi, u: Rendiconti dell Accademia di Archeologia, Lettere e Belle Arti di Napoli, n. S., XXVIII (1953), str. 59-62. 45 J. Marouzeau: Le style oral latin, u: Revue des Etudes Latines, X (1932), str. 147-186. 46 Kvintilijan, nav. dj. IX, 4, 138 i XI, 2, 33.

78

47

O punktuaciji u antici vidi fundamenatalno djelo R. W. Muellera: Rhetorische und syntaktische Interpunktion. Untersuchungen im antiken Latein, Tibingen 1964 (Diss.); vidi takođe važna zapažanja M. B. Parkesa: Pasuse and Effect. An Introduction to the Histoij of Punctuation in the West. Aldershot, 1992, str. 9-19.

79

mogao na ovaj način da obilježi podjele i razmake na svoju ruku prema težini teksta i stepena njegovog vlastitog shvatanja, što će reći, prema sopstvenom načinu čitanja. U svakom slučaju u nedostatku čvrstih i brzih odrednica autora i izdavačkog predstavljanja knjige, jedno dobro čitanje zahtijevalo je još mnogo znanja i vježbi, jednu odgovarajuću materijalnu pripremu teksta uz pomoć ispravnih intervencija koje su dalje dijelile riječi, označavale pauze i nagovještavale potvrdne ili upitne fraze ili metričke šeme. "L' un des grands procedes des romains"A% bila je takođe praksa čitanja pred javnošću. "Puštanje u obrt" književnih djela ostvarivano je uz posredstvom kolektivne ceremonije, tzv. recitationes49 i, u stvari, recitare na latinskom nije značilo bilo koju recitaciju napamet, nego "dvojnu operaciju vida i glasa", to znači, čitanje napisanog ostvareno naspram slušalaca50. Ove recitationes su se održavale u javnim prostorijama: auditoria, stationes, theatra. Njihovo trajanje je, prirodno, zavisno od sadržaja svitka; zbog toga je svako trajalo različito, u okviru granica tehničkih uslova što ih je određivao sam svitak, a osim toga postojali su i posebni slučajevi. Međutim, najvažnije je bilo istaći karakter društvenog puta, modne komplikacije i komplikovanost intelektualnih navika ovih javnih čitbi. Ako su "običaji" književni i društveni, nalagali prisustvo ne samo načitanih i obrazovanih pojedinaca koji su bili manje posvećeni vojnim pitanjima i time naklonjeni prije čitanju, takođe su bili prisutni pojedinci koji nijesu niti marili

niti su se zanimali za ove stvari. Zahvaljujući ovim "obredima", učešće u "lansiranju" knjiga i u kolanju određenih djela obuhvatalo je raznovrsniju publiku a ne samo prave čitaoce. Osim vježbe individualnog čitanja, intimnog, ex private, bilo je upražnjavano domaće čitanje koje je upražnjavao lector, čitalac, bilo rob bilo slobodan građanin; to je bila uobičajena publika u kućama imućnih Rimljana o čemu raspolažemo brojnim svjedočanstvima. Sam Avgust je imao lektore na usluzi. I više je vjerovatno da su djelatnost praktikovali oni koji su bili kadri da čitaju za sebe same. Isto tako, ima svjedočanstava o čitanju u privatnosti, od strane lectora prilikom nekog svečanog sastanka; i takođe ima slučajeva "književnih proba" što ih je autor nekog teksta priređivao za mali krug prisnih prijatelja51. Ova čitanja su doprinosila da se na taj način utemelje prijateljstva i da se uspostave novi društveni odnosi, te da se sklope na trajno vrijeme ili, u slučaju klasa u usponu, da se oponašaju otmeni običaji. Manje često je bilo čitanje u tišini, međutim, ne može se 52 reći da je bilo sasvim neuobičajeno . Često se koristilo kao osnovno u slučaju pisama, dokumenata i poruka, ali postoje svjedočanstva - od Horacija pa do Sv. Avgustina - da mu se pribjegavalo i u slučaju književnih tekstova53. U suštini, prije svega, u svijetu carskog Rima, tipovi čitanja, isto kao tipovi 51

P. Fedeli: / sistemi di produzione e diffussione, u: Lo spazio letterario di Roma antica, G. Cavallo, P. Fedeli y A. Giardina (izdav.), vol. II, La circolazione del testo, Roma 1989, str. 349-367. 52

48

H. J. Martin: Pour une histoire de la lecture, u: Revue francaise d'

histoire du Uvre, n. S., XVI (1977), str. 585. 49 50

Vidi Quinn: The Poet and his Audience, nav. dj., str. 158-165.

U. E. Paoli: Legere et recitare, u: Atene e Roma, nav. dj. III (1922), str. 205-207.

80

B. M. V. Knox: Silent Reading in Antiquity, u: Greek, Roman and Byzantine Studies, IX (1968), str. 421-435; S. Mollfulleda: La lectura, eslabon entre la lengua ascrita y la hablada, u: Revista espanola de linguistica, XVIII (1988), str. 38 i dr. 53 Horacije: Satire, I, 6, 122 i II, 5, 68; Sv Avgustin: Confessiones, VI, 3, 3 (u izlaganju o Sv Ambroziju).

81

ponašanja i okolnosti, bili su očigledno pitanje slobodnog izbora. U savremenoj epohi čitanje u tišini predstavlja posljednju fazu učenja koje započinje metodom glasnog čitanja i nastavlja preko čitanja u poluglasu, na način na koji razlika između dva čitanja - vokalnog i vizuelnog -, može biti razmatrana, što pokazuje nizak sociokulturni nivo u određenom društvu54. Međutim, u antici čitanje u tišini nije pokazivalo napredniju tehniku u pogledu na uvježbano glasno čitanje; iz iskaza koji stoje na raspolaganju a odnose se na ovu temu proizlazi da se radilo o izboru, na koji su uticali posebni faktori ili uslovi, poput stanja duha čitaoca. Moramo da vjerujemo da su, ovo posljednje, praktikovali pojedinci koji su htjeli da prate glasno čitanje. Osim toga, postojalo je poluglasno čitanje; ono je isto tako bilo ogledalo ne toliko nivoa čitanja, koliko nekih uticaja drugog tipa povezanih sa situacijama čitanja ili sa prirodom teksta. Čitanja koja su bila posebno "ekspresivna" prije svega su se odnosila na određeni tip književnosti, onaj koji je dominirao u retorici i njenim vještinama i onaj koji je mogao da se obraća manje obrazovanim pojedincima koji su poznavali retoričke finese. Međutim, bilo je drugih čitanja, koja su odgovarala potrebama raslojene publike, kao što je bilo ono koje se izdvojilo tokom prvih vjekova rimskog Carstva. Kada Apulej, u uvodu svog romana, kaže da bi volio da se približi uhu nje55 govih čitalaca lepido susurro (divnim šapatom) , on određuje svoje Metamorfoze kojima je namijenjeno individualno, poluglasno čitanje. Dakle, poluglasno ili tiho čitanje moralo je davati prednost ne samo narativnoj književnosti, nego i zabavnoj književnosti manje podobnoj za javno izvođenje. 54

R. Chartier: Du Uvre au lire, u: Practiques de la lecture. R. Chartier (Izd.), Marselj-Pariz, 1985, str. 67. 55 Apulej: Metamorfoze. 1, 1. 1.

82

Novi prostori za književnost Novi čitalac prvih stoljeća rimskog Carstva je čitalac, koji više nije "obavezan" da čita zbog njegovog poziva pisca ili autora, tehničkog profesionalca, civilnog ili vojnog činovnika, nastavnika u školi ili čak prostog pitomca u profesiji; sada već postoji "slobodan" čitalac, koji čita jer mu se tako hoće, zbog navike i društvenog prestiža književnosti. Radi se, bez dvojbe, o onima koji su se posvetili čitanju više nego što je zahtijevala bilo kakva potreba praktične odnosno instrumentalne prirode, ili o pismenim i obučenim pojedincima, koji čitaju uprkos tome što lektira nema veze sa njihovom profesijom. Lukijan, autor neobuzdane satire, ocrtao je profil čitaoca II stoljeća naše ere ili bolje rečeno određenu kategoriju čitalaca, onih koji su u svojim kućama gomilali brojne knjige i koji su valjda i čitali većinu od njih, bez obzira što nijesu uspijevali da shvate dobar dio sadržaja, pošto su bili nesposobni da "razlikuju vrijednosti i nedostatke svega napisanog, da skopčaju značenje svakog odlomka, da daju sud o rasporedu riječi". Ovaj tip čitalaca je zbog navedenog smatran "nekompetentnim", po jetkoj ocjeni Lukijana; u svakom pogledu se radi o čitaocu koji "uvijek drži knjigu u ruci", koji neprekidno čita i zna da čita "glasom izvježbanim i samouvjerenim". Naravno, Lukijanov kolekcionar knjiga - kao u slučaju drugog "nekompetentnog", koji je izgleda čitao u Korintu Euripidove Bakhantkinje - ili drugo djelo, suviše uzvišeno za njegovu skromnu pripremljenost - je čitalac koji "vrijeđa knjigu, iskrivljavajući značenje", koji brka autore, djela i književne vrste, koji slabo vari poeziju i prozu, i koji ne bi bio iskompleksiran ako bi ga poučila "upućena osoba",

83

ali - dopušta čak i Lukijan - koji u svakom slučaju čita knjige (ili mu ih čitaju).36 Čitanja "uzvišene" i katkada "složene" poezije i proze, stare ili moderne, mogla su da se ograniče samo na obrazovanu publiku koja, premda brojnija nego u ranijim epohama, u svakom slučaju nije bila preširoka; a koliko njih je samo pristupalo kultivisanom čitanju kao zaljubljenici u knjige i biblioteke, bez da posjeduju neophodno obrazovanje, i završavalo kao oni koji su zlostavljali velike pisce i izlagali su se ruglu poput nedotupavog čitaoca kod Lukijana! Uprkos tome, bibliomanijaci, i drugi čitaoci kojima je nedostajala solidna intelektualna sprema, bez sumnje su bili kadri da uče i cijene manje napornu lektiru i tako su počeli stvarati jedan novi svijet čitalaca, koje namjeravamo da definišemo. Ovaj svijet što ga autori opisuju kao vulgus, plebs, media plebs, plebeiae manus - (puk) nije sačinjavala kulturno homogena zajednica, nego zajednica koja je bila dobro razvrstana prema društvenom porijeklu, i dosta prema stečenom obrazovanju, tako da se manifestovala kao publika vrlo raslojena i sljedstveno tome sa različitim interesima i sklonostima u pogledu lektire. Radilo se o anonimnoj publici, na koju se u vremenima Plinija i Tacita moglo nai57 ći na forumu, gradskom trgu ili u cirkusu , stvorenoj, uopšteno rečeno iz jedne manje-više obučene, a ponekad vrlo obrazovane, srednje klase koja je obuhvatala tehničare, činovnike i vojnike različitih činova, trgovce, zemljoradnike i zanatlije koji nijesu bili nepismeni, bogate parvenus (niskog porijekla), žene iz dobrostojećih kuća, puellae facilles (lake djevojke). 56

Lukijan, ind, 2-4, 7, 18-19, 24. 57 Plinije, ep. IX, 23, 2.

84

Sa tog gledišta epoha carstva bilježi značajan upliv žena u svijet pisane riječi. Jasno je da su i u republikanskom Rimu postojale matronae i puellae doctae (učene udate i neudate žene), sposobne da čitaju savršeno (što je bio slučaj Kornelije, majke braće Graha, ili Sempronije, koja dobro znavaše grčki i latinski), međutim, to su bili izuzeci. Žena čitalac, nije se pojavila prije avgustovske epohe, nego vjerovatno na kraju ove epohe kada izranja - zajedno sa drugim slikama čitalaca - u pompejskim mozaicima i na grobnicama. Ali, ovo učlanjenje žene u pisanu kulturu nije bio miran proces. Sa određene tačke gledišta rimskog društva, i autora ovog vremena bolje bi bilo da žena "ne razumije sve što čita u knjigama, budući da je obrazovana žena nepodnošljiva"58. No, uprkos tome, upravo Ovidije, pisac koji je imao njuh za brojna književna pitanja svoga doba, bio je taj koji je uključio ženu u media plebs, srednji stalež pisane kulture. Ovidije predstavlja, dakle, ključni lik u prihvatanju novog puta između žene i pisane kulture. Biblis, uzrujana zbog rodoskrvne ljubavi prema vlastitom bratu, pokušava da izrazi uz pomoć riječi, urezanih u tablicu , brisanih i ponovo pisa59 nih, njena bezumna i uzburkana osjećanja ; Filomela, sa isječenim jezikom, utkala je u tkaninu miserabile carmen (jadikovku) da bi opisala njenoj sestri, koja će poslije čitati, 60 obeščašćenje kojemu je bila izložena ; heroides poput Briseide pišu vlastoručna pisma, ponekad pokropljena suzama koje su pratile čitanje61. Ženama Ovidije posvećuje treću 58 59 60 61

Juvenal: Ovidije: Ovidije: Ovidije,

Satire, 6, 451. Metamorfoze IX, 522-525. Metamorfoze, VI, 576-583. ep. 3, 1-4.

85

knjigu Ars amatoha62; žene su te, neizbježno, koje čitaju njegov diskurs o kozmetici, zvani Medicamina faciei, o proizvodima i vještinama ženskog šminkanja; Remedia amoris pripovjedaju o ljubavnim mukama ne samo mladića, nego i žena. Nakon što su ušle u svijet pisane kulture, žene su prikazivane kako pišu ili čitaju nešto u čemu se ponovo priča o doživljaju i iskustvu ili osjećanju ženskom. Odgovor na rastuću glad za književnošću bio je različit; u dosluhu je, sa jedne strane sa funkcijom autora, a sa druge sa sociokulturnom raslojenošću publike. Ova raznovrsnost odgovora krije se, prije svega, u književnom motivu knjige pretvorene u otjelovljeni glas pisca.63 Horacije predstavlja knjigu kao mladića željnog da napusti porodičnu kuću - radi se o znaku moguće cirkulacije Horacijevog djela van skučenih individualnih krugova - koji će, međutim, morati da se suoči sa vulgus, pukom sumnjivog kulturnog porijekla, sa anonimnim, i tim samim se sučeljava sa rizikom nepodobne lektire koja toliko brine autora. Nasuprot tome, Ovidije vidi u knjizi posrednika između njegovog djela i jednog "prijateljskog čitaoca", koga knjiga moli da joj pripomogne, a tu se ima na umu upravo novi i nepoznati čitalac od ovog plebsa za koji Ovidije u osnovi piše: jednog plebsa, koji će u epohi Marcijala biti još brojniji i raznovrsniji tako da će se prožimati sa skupinama čitalaca srednje i niže kulture. Kao posljedica ovog naraštaja tolikih grupa čitalaca pojavila se u carskoj epohi svakodnevna i zabavna književnost, ona koja se ne može svrstati u tradicionalne književne vrste: 62

Ovidije: Umijeće ljubavi, II, 745-746 i III, 45-48. Odlomke je otkrio i podvrgnuo razmatranju M. Citroni: La recomanduzioni del poeta: apostrofe al libro e contatto col destinatario, u: Maia, n. S. XXXVIII (1986), str. 11 1-146. 63

86

pjesništvo oklijevanja, epika u tumačenju teksta, istorija svedena na biografije ili na izvode, rasprave o kuvanju ili sportu, djelca za igru i razbibrigu, erotska djela, horoskopi, čarobni tekstovi ili tekstovi tumačenja snova, ali, prije svega, pripovijedanja ostvarena posredstvom tipičnih situacija, uz pomoć opisnih stereotipa, šematske psihologije, sa razvojem radnje bazirane na spletkama, sa zamkama i iznenadnim obrtima zbivanja: sve to upakovano je u radnju koja izvire iz teme ljubavi i pustolovine. Ovoj književnosti, predviđenoj za široko kruženje, treba nadjenuti naziv pamphletering literature64, dakle, naziv Acta Alexandrinorum, koja potiču iz grčko-egipatskih iskopina. Radilo se o jednoj "subverzivnoj" književnosti, valjda potajnoj, koja je već izvještavala o robijama i mučenju paganskih mučenika u Aleksandriji pobunjenih protiv rimskih vlasti. Neki od ovih tekstova mogli su da zainteresuju kako srednje obrazovanog (ili, srednje-nisko, obrazovanog) čitaoca, tako čitaoca visokoobrazovanog, naviklog da čita u samoći. Naročito to važi za tekstove pisane u zabavne svrhe. Kulturne podjele između čitalaca nijesu uvijek pretpostavljale različit izbor lektire; često je izbor bio istovjetan, dok su i dalje postojale razlike u načinu čitanja i vrednovanju teksta. Radi se o lektiri koja često ima "ambivalentno dejstvo". Ponovo smo pribjegli Ovidiju koji pruža svjedočanstvo o knjigama što sadrže književne kompozicije poučnog tipa, ali uz to još nude savjete šta raditi za vrijeme otium-a (dokolice) 65 ; riječ je o biblioteci traktata i rasprava namijenjenih kao "praktični vodič kako provoditi slobodno vrijeme", što su 64 E. G. Turner: Greek Manuscripts of the Ancient World (Second edition revised and elarged), P. J. Parsons, Lonon 1987, str. 96. 65 Ovidije: Tristia II, 471-492.

87

poprimile posebnu aktuelnost u svetkovinama Saturnalija* i sa kojim je čitalac mogao uživati pri otkrivanju žanrova lakše književnosti, pravila i pouka o bilo kakvoj porodičnoj zabavi.66 Ovaj tip knjige je u doba Ovidija pored ostalog bio dodatak i instrumenat društvenog odnosa, pošto se već često uručuje kao poklon među obrazovanim prijateljima, književnicima koji ne preziru čitanje ove lakše književnosti. Sam Ovidije piše knjige sa ciljem da zabavi, a to su u suštini one koje publikuje kao erotski pjesnik i "koje se umnožavaju, bez sumnje, iz razloga rastuće potražnje javnosti".67 Međutim, ova vrsta književnosti i knjiga se nekoliko desetina godina kasnije počinje nuditi, ovog puta u uprošćenom obliku, kao čitba za širu publiku, raznovrsniju i sa manje istaknutim intelektualskim ponašanjem. Za Marcijala, koji računa sa brojnijom čitalačkom publikom od Ovidija, objavljivanje nove knjige na dan Saturnalija je "nova prilika koju on oduševljeno prihvata da bi dao čitaocima do znanja sposobnost koju sadrži njegovo pjesništvo: predstaviti se kao živ i aktivan elemenat za prijatnu razonodu koji se nudi kao lektira za te trenutke kada je u rimskom društvu bila rasprostranjena upotreba zabave i razbibrige i u kojima knjižna produkcija izlazi u susret ovoj trci za zabavom i predahom".68 * Saturnalije - sazuzdana svetkovina slavljena 17. decembra u pomen zlatnog doba vladavine Saturna. Za vrijeme svetkovine su se darivali i robovi, koji su tog dana uživali slobodu. (Bilješka L.Č.) 66

M. Citroni: Maniale e la letteratura per i Saturnali (poetica dell intrattenimiento e cronologia della pubblicazione dei libri), u: Illinois Classical Stuclies. XXIV (1989), str. 201-206. 67 M. Citroni: Poesia e lettori in Roma antica, Roma-Bari, 1995, str. 442 i dr. 68 M. Citroni: Maniale ... nav. dj., str. 206-226, razmatra sva ova svjedočanstva.

88

Ponekad je erotska literatura ona koja najbolje pokazuje oblike i načine smišljene da bi se pridobili čitaoci raznih kompetencija, ali objedinjeni istom potrebom za zabavom. Postojali su čitaoci razrađenih erotskih djela Ovidijevih; bilo je vojnih lica koja su čitala Milesiaka od Aristida, djelo poznato po svojoj obscenosti; međutim, takođe ima svjedočanstava koja potvrđuju kruženje erotskih vodiča poput molles libelli (ljubavne knjižice) Elefantida, koje su pratile obscenae tabellae, nepristojne ilustracije koje su bile u modi tokom I i II stoljeća naše ere (jedan primjerak ovih je posjedovao i car Tiberije); a bilo je čak i onih koji su "odvili" knjige u obliku svitka i ograničavali se na puki redosled figurae Veneris.69 Među ovim "ambivalentnim" postupcima čitanja zauzima važno mjesto pripovjedačka književnost, prije svega određene grčke novele, uslovno rečeno romani, nastale u razdoblju Druge sofistike - posebno Leukipo i Klitofont od Aquila Tacija, Dafnis i Hloe od Longa Sofiste i Etiopicas od Heliodora - mogle su udovoljiti potrebama pojedinaca, vičnih tekstovima visokog književnog nivoa, ali sa različitom sposobnošću prihvatanja i tako služiti razonodi čitalaca koji su bili čak solidno pismeni, ali kod kojih su veliki pisci antičke književnosti nailazili na malo prihvatanje (i malo razumijevanje). Longo Sofista kvalifikuje njegov roman kao "prijatnu imovinu", aludirajući na komociju i zadovoljstvo što ta imovina može da pruži,70 To što je prihvatao vulgus, sposoban da čita ove priče, bile su situacije koje su se stvarale oko dvoje ljubavnika sa pripovjedačkim ritmom koji se pretvarao u 69

Opsežnu zbirku materijala ovog karaktera analizirao je F. Martin: Per una storia del genere pornografico, u: La letteratura di consumo nel mondo greco e tatino, od O. Pecere i A. Stramaglia (izdavači) (u štampi). 70 Longo: Proemio, 3.

89

užurbani redosled zbivanja, iskušenja kojem su izlagani glavni likovi, opise kako su se neprestalno gubili, ponovo srijetali, izdavali jedno drugo i ponovo se sjedinjavali, sve to u okviru tragične ili komične atmosfere, mračne ili blistave, pobožne ili tjelesne.71 Upućena ženska publika sigurno je poklanjala pažnju ovoj vrsti sentimentalne i fantastične književnosti sa njenim pripovijestima o ženama - učesnicima zapleta. Antonije Diogen, prozni pisac čije djelo nam je poznato u fragmentarnom obliku, posvećuje njegov roman Čuda sa onoga svijeta Tule svojoj sestri Isigori72: istina ili fikcija, ova posveta nagovještava da su postojali književni žanrovi kao novele, predodređene takođe (ili prije svega?) za žensku publiku. Žena, udaljena od opterećenja javnog života, a ipak u neku ruku upućena, mogla je da izgradi vlastit prostor kao čitalac, vjerovatno čitajući zabavnu književnost u kojoj prepoznaje sebe samu 73 . Ovo čitanje, u tišini ili u najboljem slučaju poluglasno, moralo se razlikovati od retorike koja se uvijek čitala uglas i smatrala se "muškom". Scenarij ženskog čitanja kao grčke slike iz kasnog razdoblja, sačuvan u Pompeji, bila je porodična stvar; žena čita sama, ushićeno razvijajući knjigu. Nije po71

O javnom čitaocu ove vrste tekstova vidi T. Haegg: The Novel in Antiquity, Oxford 1983, str. 90-101; K. Treu: Der Antike Roman unci sein Publicum, u: Der Antike Roman. Untersuchungen zur literarischen Kommunikation und Gattungsgeschithte, H. Kuch (Ed.), Berlin, 1989, str. 178197; E. L. Bowwie: Les lecteurs du roman grec, u: Le monde du roman grec. Actes du Colloque International tenu a I Ecole normale superiore (Pariš 17-19 decembre 1987), M.-F. Baslez, Ph. Hoffmann i M. Trede, Paris 1922, str. 55-61. 72 73

Focije: Bibl, cod. 166, 11 T-b.

B. Egger: Zu den Frauenrollen im griechischen Roman. Die Frau als Heldin und Leserin, en Groningen Colloauia on the Novel I. Gronninigen, 1988, str. 33-66.

90

znat prikaz žene koja bi čitala javno: prikazivana žena obično je imala u rukama dva kraja otvorenog svitka a izgledalo je da čita jedan dio pošto je već pročitala drugi; u šetnji razgovara sa jednim od svojih pratilaca74. Ova žena, koju Lukijan opisuje, kako čita u šetnji i koja tu i tamo prekida da bi se obratila jednom od članova njene pratnje nam pokazuje jedan sjajan fragmenat ženskog čitanja. Ako se zadržimo kod fenomena pripovjedačke proze, a proširimo raspravu na latinski roman, privući će nam pažnju neki prosedei rasprostranjeni u književnosti, kao onaj koji nam nudi na uvid Satyhcon Petronijev i Apulejeve Metamorfosis. U Petronijevom romanu "istorije o nitkovima, pederastima, raspuštenim sveštenicima i bogatim skorojevićima gadljivog ponašanja"75 vesele koliko obrazovanog čitaoca toliko publiku srednjeg (ili srednje-niskog) obrazovanja, u koju spadaju ovi "bogati skorojevići" koji se srijeću, isto kao u romanu, u grčko-rimskom društvu Petronijevog doba. Međutim, obrazovani čitalac je uz to mogao zapaziti strasno unutrašnje traženje, dubinu gorčiju nego što bi mogla biti puka površna zabavna lektira, a dopale su mu se i različite kultivi76 sane stilske ravni . Ovom namjerom, na prvom mjestu, rukovode se Apulejeve Metamorfosis, namijenjene pedantnom čitaocu (lector scrupulosus).11 Apulej zamišlja čitaoca kao nekog ko je kadar da razumije sve nijanse i sve posljedice teksta namijenjenog za njega, a može da ih razumije ako i ne ostavi inspicere, to jest, "čitati poklanjajući pažnju svakom 74

Lucijan, imag. 9. R. Queneau: Segni, cifre e lettere e citri saggi, Torino 1981, str. 98 i dr. 76 P. Fedeli, u: Petronio Arbitro, I racconti del Satyricon, Rim 1988, str. 7-15. 77 Apulej: Metamorfosis, IX, 30, 1. 75

91

detalju"; njegov papyrum Aegyptiam, "svitak egipatskog pergamenta", prenosno je sredstvo teksta.78 U krajnjoj instanci, pripovjedački tekst (knjiga), izgleda da se rodio da bi zabavljao, ali, naravno, da bi zabavljao na kultivisan način. Naraštaj grupa čitalaca urezuje međutim tekst-knjigu u kulturnu šemu, drugačiju od one za prve adresate. Zbog toga su isti ti tekstovi i dalje bili korišćeni postepeno za publiku intelektualno manje pripremljenu, koja se ograničavala na približno čitanje povezujući rudimentarne ljubavne obrte, pustolovine i uobrazilje a imajući vezu sa tekstom isključivo relativnu. U ovom slučaju se radilo o jednom "lector-u koji nije scrupulosus" jer je posjedovao manje uzvišenu pripremu. I kada je ovaj lector s teškom mukom došao do ivice osrednje kulture, njemu su bili nuđeni tekstovi na nižem nivou koji su se redukovali na bitne elemente pripovjedačke fantastične radnje ili su se bar usredsređivali na opis trivijalnih osjećanja: na primjer, priče poput Phoinika od Lolijana79, djelimično sačuvane, ili Rhodiaka od Filipa iz Anfipolija, izgubljenog djela koje je smatrano učenim izvorom među "skroz obscenima" 80 . Neka pripovjedačka djela manje vrijednosti porijeklom iz Egipta namijenjena su neiskusnom čitaocu i navode 81 se čak u tekstovima za školsku upotrebu. Odlomak pripovijesti ovoga tipa je takozvani "Grčki Satirikon" koji sadrži mi82 se en texte sa težnjom da organizuje čitanje. Sve ovo nam daje za pravo ako vjerujemo da se u tim slučajevima radi o 78

Apulej: Metamoifosis, I, 1, 1. A. Henrichs: Die Phoinikika des Lollianos. Fragmente eines griechischen Romans, Bonn 1972. 80 Tako svjedoči bizantinski leksik Suda: Lipsiae, A. Adler (Ed.) IV, 1935, str. 724. 81 Parkes: Pause and Effect, nav. dj. str. 12. 82 The Oxyrynchus Papiri, LXII, London 1974, br. 3010. 79

92

uputstvima, čija svrha je bila da olakšaju shvatanje teksta manje upućenim čitaocima, koji su odjednom prekinuli obrazovanje u oblasti školske lektire, ma koliko napredne. Prema Geliju, u luci Brindisi nudile su se u prodajnim izlozima grčke knjige koje je dobio po niskoj cijeni pa ih "prelistava u dugim noćima83; ove knjige su sadržale, između ostalog, zgode o neobičnim događajima, nečuvenim i nevjerovatnim koji su mogli biti klasifikovani samo kao zabavna književnost, književnost vrlo prikladna na putovanjima za čitaoce različitih nivoa i za pomorce same. Sa druge strane, postoji podatak o jednoj ponudi knjiga koje su ostvarivale jednu vrstu colporteur-a što je nudio njegovu robu od vrata do vrata tražeći čitaoce 84 , od kojih je većina morala spadati u plebs što vjerovatno nije bio kadar da čita nešto više od knjiga ne previše složne književne strukture i često praćenih uputstvima za čitanje. Na kraju, vrijedi truda preispitati fragmente grčkih knjiga ilustrovanih u prvoj carskoj epohi, pronađene u Egiptu. Radi se svakako o tekstovima koji su sadržali znakove rada na njima, skraćivanja, uprošćavanja sadržaja, i to kako u slučaju visoke književnosti tako u slučaju homerskog pjesništva, ili sigurno novih tekstova, smišljanih da bi se pravila knjiga namijenjena za čistu zabavu. Primjerci ovog tipa, bilo da su nosili tragove siromašne i jednostavne izrade ili izvrsne izrade, nijesu bili namijenjeni za poznavaoce književnosti. Radilo se o jednoj kombinaciji između očiglednog i trivijalnog koje se nije moglo usmjeriti prema publici vrlo skromnih kulturnih potreba ili grupi skorojevića koja je zaobilazila instrumente unutar pisane kulture, koja je, međutim, isto kao Petronijev 83

Gelije: Atičke noći IX, 4, 1/5. E. G. Turner: Greek Papyri. An Introduction, Oxford 1980 (2. Izdanje), str. 204. 84

93

Trimalkion, posjednik tri biblioteke, bila kadra da čita jedino knjige sa jednostavnim sižeom, privlačnije i shvatljivije zahvaljujući ilustracijama.85 U ovim slučajevima otkrivamo licem u lice degradaciju originalnog modela volumen-a. u vulgarizovanim formama, sa ciljem da cirkulišu u društvenim slojevima srednje ili niske kulture. Sačuvani su fragmenti iz II i III stoljeća na osnovu kojih smatramo de je "knjižno zemljište" bilo zauzeto pretežno slikama, dok je tekst, sveden na suštinske elemente, igrao ulogu skoro isključivo poučnu: takvom moramo smatrati scenu koja čuva povijest Amor i Psihe*6, jednu ilustraciju Ilijade sa abductio Briseide87 i jednom vrstom homerske kompilacije, u kojoj se može vidjeti utvara Patrokla koja se pojavljuje ispred Ahila.88 I postoje još ilustrovane knjige najnižeg književnog i jezičkog nivoa, kao što je jedan volumen koji pripovijeda o Herkulovim podvizima i koji na neki način može da podsjeti na kratke dogodovštine prikazane u "vinjetama" ili ispričane uz karikaturalne deformacije likova.89 Carska epoha bilježi širenje književnosti za pismene, za razliku od tradicionalne književnosti za učene koja takođe postoji ali je rezervisana za ove posljednje, koji su, međutim, imali mogućnost pristupa a često je i koristili u književnosti onih prvih. To je jedan potpun i pomiješan svijet čitalaca što 85 N. Horsfall: The Origins ofthe Illustrated Book, u: Aegvptus, LXIII (1983), str. 199-216. 86 Papiri clell Instintto Papiroloi>ico G. Vitelli. I, Florencia 1988, str. 32 i dr. 87

A. Hartmann: Eine Federzeichnung auf einem Muenchener Papyrus, u: Festschrift fuer G. Leidinger mm 60. Geburtstag am 30. Dezember 1930, Minhen 1930, str. 103-108. 88 The Oxyrinchus Papyri LXI1, cit., br. 3001. 89 The Oxyrinchus Papyri XXII, London 1954, br. 2331.

94

su ga savremeni pisci primali na znanje i uzvraćali očekivanju publike ne samo djelima, podešenim za lakše prihvatanje, nego čak djelima sa drugim zapletom. Na izmaku Ovidijeve epohe zapažaju se neki pokušaji da se knjiga približi mogućim korisnicima i da se olakša pristup istoj. Radi se o običaju koji je već bio poznat u helenističkoj epohi, ali koji dobija na trajnosti u Rimu carskoga razdoblja. Ovidije, koji je imao sluha za njegovu anonimnu publiku, uvodi - prije svega u erotskim djelima, jer je njih smatrao najrasprostranjenijim stalna uputstva, da bi nagovijestio mjesto koje je morala zauzeti knjiga u odnosu na druge, već objavljene ili da bi se označile izmjene prvobitnog teksta u drugom izdanju, ili, da bi se uputilo na drugu knjigu istog autora koja se odnosila na konkretni problem.90 I Plinije komponuje sadržaj u obliku uvoda, dijeli ga po knjigama i detaljno opisuje da bi pretvorio njegovu upečatljivu knjigu Naturalis historia u tekst pristupačniji smjernom vulgus-u, dakle brojnim zanatlijama i zemljoradnicima, pa i svim koji su željeli da je upoznaju i čitaju. Na isti način i iz istog razloga bili su učlanjivani mnogi uvodi u druga naučno-tehnička djela ovoga doba. Sa ove tačke gledišta, da se knjiga približi čitaocu, moramo razmatrati ispitivanje različitih tipologija knjiga počev od svitka pa do codex-a, knjige sa stranicama. Kako je njegova izrada bila jednostavnija, kodeks je štedio vrijeme i omogućavao je brže kolanje knjiga; sa istom količinom teksta se znatno oslobađala pisana materija, već samim tim što se pisalo sa obije strane a ne samo sa jedne, pa je tako i trošak kodeksa ispadao niži nego za volumen; zahvaljujući njegovom obliku, kodeks je ostavljao slobodnu jednu ruku. Na kraju I 90

Na ovom aspektu, u vezi sa rastućim brojem čitalaca, insistira Citroni, Poesia e lettori, nav. dj., str. 442-459.

95

stoljeća nakon Hrista, Marcijal ne samo što daje u njegovim knjigama obavještenja o radionicama i knjižarama, da bi olakšao kupovinu91, nego uz to - kao prvi među književnicima - otkriva nove povoljnosti koje pruža kodeks92; uostalom Marcijal, kojeg su čitali veoma obrazovani čitaoci, piše ne ispuštajući iz vida brojnije i manje imućne čitaoce: centuriona, puellae, plebs iz ludi Florales, i sve te koji su, na različitoj ravni prihvatanja, htjeli na svaki način uživati u čitanju njegovih stihova u malim knjižicama.

O književnosti za odmor i o normativnom čitanju Kodeks - po definiciji knjiga sa sadržajem - se pokazuje kao rimski izum. Na izmaku II stoljeća nakon Hrista knjiga u obliku svitka koja stiže u Rim nekoliko stoljeća prije iz grčkog svijeta, počinje da gubi tlo, dok kodeks potpuno preuzme vodstvo. Slika koju pruža helenistički svijet - potkrijepljena brojnim grčko-egipatskim otkrićima - pokazuje razdoblje konačnog učvršćenja kodeksa na početku V stoljeća. Međutim, na rimskom zapadu, izgleda, ta pojava datira nešto kasnije, premda su raspoloživa svjedočanstva previše oskudna da bi na osnovu njih bilo moguće odgovoriti sa sigurnošću. U svakom slučaju, Marcijal, već od kraja I stoljeća, govori o kodeksu sa književnim sadržajem - Homera, Vergilija, Cicerona, Livija i Horacija, osim njegovih Epigrama kao o knjigama koje se proizvode u knjižnim radionicama, dakle, u neodređenom broju kopija, premda se može nagađati da se radi o jednoj novosti. I čak posljednje latinske knjige

96

91

Marcijal, I, 117, 10-17; IV, 72, 2; XIII, 3, 4.

92

Marcijal, I, 2, 1-4; XIV, 184, 186, 188, 190, 192.

u obliku svitka koje su sačuvane mogu se smjestiti u kasnije razdoblje, između kraja III stoljeća i početka IV. I najzad, jedan od najstarijih sačuvanih kodeksa, datiran između I i II stoljeća, sastoji se od fragmenta latinskog dijela, zvanog De bellis Macedonicis9i. Sve ovo nam nameće pomisao da se u književnoj praksi rimskog zapada kodeks definitivno učvrstio negdje na kraju III stoljeća, dakle, mnogo ranije nego na početku V stoljeća, kada se pojavljuje u grčkom svijetu. Nasuprot tome, znatno brže je bila - u čitavom sredozemnom svijetu grčko-latinske kulture - prednost data kodeksu od strane hrišćana, jer od početaka hrišćanstva su njegove svete knjige bile većinom tog tipa. Ali ne smijemo da mislimo da su hrišćani bili oni koji su izradili oblik kodeksa, koji, u formi tablica, svesaka i knjižica, bio je u rimskom svijetu poznat od najstarijih vremena. Uz to, u mladalačko doba hrišćanstvo je bila vjera zasnivana na riječi, na propovjedima, na glasu uživo, dok se helenističko-rimska tradicija temeljila na retorici, na školskoj obuci ili podučavanju tehničkih struka, premda je knjiga mogla imati dopunsku svrhu kao orijentaciono pomagalo. Uostalom hrišćanstvo je - kada se počelo razvijati u jednom razdoblju i jednom društvu proširenog učešća pojedinaca u pisanoj kulturi - željelo povjeriti knjizi širenje njegovog učenja i odlučno je usmjerilo njegov izbor u korist kodeksa. Razlozi ovog odlučivanja bili su često pretresani.94 Možda treba početi od konstatacije da je kodeks uspostavljao 93

Lowe: Codices Latini Antiquiores II, cit, br. 207. O ovoj diskusiji još vidi klasični rad C. H. Robertsa i T. C. Skeatsa: The Birth oflhe Code.x, Oxford 1983, i dalje: M. Me Cormick. The Birth ofthe Codex and the Apostolu Life-style. u: Saiptorium, XXXIX (1985), str. 150158; J. van Healst: Les origines du codex, u: Les debuts du codex, A. Blanehard (Ed.), Turnhout, 1989, str. 13-35; W. V. Harris: Why did the Codex Supplant the Book-Roll?, u: Renaissance Society and Culture. Essays in Honor of 94

97

model toga, što sadrži tekst različit od knjige u obliku svitka koja je bila vezana za tradicionalnu književnu kulturu vladajucih klasa. Hrišćanstvo u trenutku kada se nudilo kao pisana vjera za sve osobe, promovisalo je podstrek za pismene grupe na različitim kulturnim i društvenim ravnima: grupe, u čijem sastavu je bila ne samo stara publika vična svitku, nego takođe i pojedinci koji su posjedovali nisko ili srednje nisko obrazovanje. Ovi pojedinci, premda su poznavali knjige u obliku svitka sa jednostavnijim sadržajem ili zabavnom i popularizacionom književnošću, osjećali su bližom pisanu kulturu u obliku skromnih školskih lektira ili tehničkih predmeta, to jest, u obliku kodeksa koji je bio podobniji i za školske sveske, bilježnice i priručnike za profesionalnu upotrebu. Hrišćanski izbor kodeksa se, dakle, rukovodio potrebama te publike za koju je bio kodeks dosežniji takođe sa gledišta ekonomskog. Uspjeh je bio osiguran kapacitetom i paginacijom kodeksa, koji su na taj način dozvoljavali rasporediti veću količinu teksta nego što je mogla stati u svitak, i zbog toga se postigao jedinstveni red u spisima koji su postali kanoni nove vjere. Tim samim su se mogli lokalizirati pojedini odjeljci i odlomci i upućivati međusobno jedan na drugi. Sve ovo je pravdalo hrišćanski izbor koji se odnosio isključivo na Sveto Pismo, dok sami hrišćani, kako kupci, tako čitaoci knjiga ne samo klasične ili svjetovne književnosti, nego i patristike, nastavili neko vrijeme da koriste u određenim slučajevima svitak. U zamjeni knjige svitka za kodeks je kao materija za pisanje prevagnuo pergamen nad papirom. Izgleda da je ovom procesu doprinio rečeni hrišćanski izbor. Bilo kako bilo, antika je vidjela kako na Istoku tako na Zapadu opštu upotrebu kodeksa za svaki tip teksta, svjetovnog ili hrišćanskog i za svaki društveni sloj. 98

Širenje kodeksa nije mijenjalo čitalački postupak neposredno i odmah. Sami hrišćani koji su u potpunosti usvojili ovaj oblik knjige, i dalje su nastavili da se kreću starim putem: knjige su se pisale i razmjenjivale među vjernicima, čitanje je moglo biti individualno ili posredovano glasom lector-a na sastancima zajednice, hrišćanski tekstovi su bili izrađivani i dijeljeni publici srednjeg ili srednje-nižeg statusa koja se pojavljuje u carsko doba u čijim redovima je hrišćanstvo imalo veliku većinu obraćenika i novih pristalica. U ovom posljednjem smislu treba da vjerujemo da je ovakvo gusto, skoro neprohodno rastinje kao što je bila prva hrišćanska književnost, bilo čitano kao pripovjedanje95, kao jedan redosljed priča u kojima su dolazili do izražaja socijalni i duhovni nemiri tog vremena. Bilo je to, međutim, u jednom drugom momentu kada su se naznačeni tekstovi pretvorili u kanone - dok su tekstovi, smatrani za apokrife, bili odbačeni i osuđeni - i zbog toga su se uzdigli u svojstvu učenja, čitanja koje je svaki dobar hrišćanin bio dužan da izvrši zavisno od njegovog kapaciteta. Za ostalo, kako za kanone tako za apokrife (ove poslednje, dopunjavajuće prve u mjeri u kojoj je stil dopunjavan detaljima, slikama, epizodama, kao što su, takođe, spisi apokaliptičkog karaktera, koji su se odnosili na paganske misterije, ili na mučenike, živote svetih, - exempla i pripovjedanja hrišćanski nadahnuta nastavljala su jednu ponovnu praksu Eugene F. Rice. Jr. , J. Monfasani i R. G. Musto (Eds.), New York 1991, str. 71 -85; T. C. Skeat: Irenaeus and the Four-Gospel Canon, u: Novum Testametum, XXXIV (1992), str. 194-199, i ibid. The Origin of the Christian Codex, u: Zeirschrift fuer Papyrologie und Epigraphik, CII (1994), str. 263-268. 95 Vidi Haegg: The Novel... nav. dj., str. 154-165, i skorašnji volumen La narrativa cristiana antica. Codici narrativi, strutture formalu, schemi retorici. XXIII Incontro di studiosi dell antichita cristiana (Roma, 5/7 maggio 1994), Roma 1995.

99

zabavne paganske književnosti, konkretno romana, i obilovala su emotivnim karakterom likova i pripovjedanja, ponavljanim topoi poput okrutnog mučenja mučenika, nepokolebljivog ubjeđenja i amor mortis; kao u romanima, nijesu izostali ni putopisi, pustolovine i čudesni događaji. Radilo se, ponovo, o književnosti prilagođenoj za ograničenu upotrebu, budući da je bila namjenjena za grupe sa solidnom kulturom koje su mogle naučiti određene retoričke šeme ili kulturne povezanosti, kao i za pojedince srednjeg ili srednje-niskog obrazovanja čije interesovanje se uobičajeno usresredilo na pripovjedački zaplet i na shvatanje, u najgrubljim terminima, hrišćanskog morala. Bez obzira na sve, shodno tome kako se kodeks širio dok se pretvorio u uobičajeni oblik knjige, u istim vjekovima, III i IV, događale su se duboke društvene i kulturne promjene. Uistinu se smanjivao broj pismenih a tim samim i čitalaca, bilo pagana ili hrišćana. Iz toga je proizlazio prekomjeran analfabetizam među ženama. U IV stoljeću je Ćirilo Jerusalimski opominjao muškarce i žene da drže knjigu u rukama u toku bogosluženja, ali savjetuje da neki od muškaraca slušaju druge koji čitaju i da žene kao alternativu čitanju pjevaju.96 Ideal Svetog Avgustina bila je jedna litterata žena obučena samo za osnove alfabeta.97 U kasnoj antici jedino velike hrišćanske dame zračile su obrazovanjem i pokazivale ponekad znanje grčkog, latinskog, čak i hebrejskog, jezika neophodnih za proučavanje i shvatanje svetih spisa. Melanija, velika dama koja je postala svetica, posvećivala je nekoliko sati čitanju Svetog Pisma ili priča vezanih za propovijedi. Priče o Životima Otaca za nju su značile nešto kao zabavna književ96

Ćirilo Jerusalimski: Prokateh., 14 (PG, XXXIII, col. 356 A-B). Sveti Agustin: Soliloquia I, 10, 17, W. Hoermann ( E d ) , Beč 1986, str. 26 (CSEL, 89). 97

100

nost. Kao zaljubljenica u knjige, pokušavala je Melanija doći do najboljeg mogućeg broja, kupujući, pozajmljujući i svakodnevno ih prepisujući.98 Ipak, Melanija, isto kao druge hrišćanske dame tog doba poput Blesile, Paolaje i Eustokije, predstavlja dio veoma ograničene elite, osuđene na brzo nestajanje. U V i VI stoljeću vještina čitanja postaje sve rjeđa čak i među samim crkvenim starješinama. Kodeks se malo po malo pretvara u "džepnu knjigu", dakle, širi se kao odgovor na široku potražnju čitbe u jednom društvu u kojem je analfabetizam već u IV stoljeću, pa dalje u V i VI, bila stalno prisutna činjenica. Međutim, istovremeno je važna i prouzrokuje duboke transformacije u praksi i načinima čitanja. Kodeks je značio, prije svega, promjenu samog pojma knjige, koji je u slučaju knjige u obliku svitka bio postojan, budući vezan za tehničke i sadržajne konvencije; ovaj pojam je, u stvari, mogao neposredno povezati predmet i djelo , bilo da je ovo sadržano u jedinom svitku ili podjeljeno u više njih. Ovaj posljednji slučaj je podrazumijevao jedinstvo teksta zajedno sa jedinstvom knjige, čitanih pojedinačno ili čitanih više nego ostale, koje su se, pak, rijetko podudarale sa cjelokupnim djelom, na način da je pojam cjelokupnog iščitavanja mogao ponekad biti stvarnost ograničena na jedini svitak ili dvije ili tri kratke knjige sadržane u jednom svitku, premda je kompletno djelo obuhvatalo brojne knjige. Kodeks bi udružio u samo jednoj knjizi-sadržaju teksta seriju organičkih tekstualnih jedinica (jedno ili dva djela istog autora ili miscelanea od sličnih spisa) ili neorganske sastojke (razna 98

Vita Melaniae, jun. 23 (vidi takođe pasuse 26 i 33 korišćene naprijed), D. Gorce (Ed.), Paris, 1962, str. 174,178, 180 (SC, 90). O odnosu Sv Melanije prema pisanoj kulturi vidi divne stranice A. Giardine, Melania, la santa, u: Roma al femminile, A. Fraschetti (Ed.), Rim-Bari 1994, str. 277-283.

101

djela, toliko da bi se formirala takozvana biblioteka bez biblioteke)99 pa je određivao jednu duboku transformaciju u konceptu knjige i kompletnog čitanja; dakle, prvo se više nije neposredno uključivao u djelo i koincidirao je kao predmet gde su se mogli uključiti spisi takvog kvaliteta i kvantiteta da ne odgovaraju postojećim konvencijama; i drugo, podrazumijevao je lektiru koja, da bi bila potpuna, morala se odnositi na sadržaj cijele knjige-kodeksa, premda je ova uobičajeno sadržala više djela. Skraćivanje knjiga istog djela ili više njih, ponekad na nejednaki način, određuje između IV i VI stoljeća u kodeksu formaciju ili učvršćenje izdavačkih mehanizama podobnih da raspoznaju podjele unutar djela ili da jasno odvoje različite tekstove, tim prije ako ovi nijesu homogeni: mehanizama koji nijesu bili neophodni: u slučaju volumena kada je svaka tekstualna jedinica bila diferencirana, čak autonomno ograničena samoni knjigom čiji je sadržaj stvarala. Osobitoj potrebi koju kodeks nalaže odgovara karakteristika posebnih tekstova, različitih od onih koje pripadaju tekstu u tipografiji i uzoru koji su često imali dekorativne elemente ili određene hromatske dodire, korišćene za početne ili završne naslove na taj način da su obilježavali granice između tekstova; istu svrhu ima i sistem ukrasa koji se postepeno razvija i koji se često pridružuje raznim tekstovima. I, kao posljednje, veliko razdvajanje tekstova se uvodi uz pomoć napomena explicitlincipit koje obilježavaju kraj i početak svakog teksta ili unutrašnjeg dijelenja na knjige. Međutim, uprkos ovim odlikama, čitalac je završavao tako da je neizbježno smatrao 99

A. Petrucci: Dal libio unitaho al libio miscellaneo, end Societa romana e impero tardoantico, A. Giardina (Ed.), IV, Tradizione dei classici, transformazioni della cultura, Roma-Bari, 1986, str. 173-187.

102

pojedine tekstove sadržane u knjizi koju je držao u rukama jednom jedinom cjelinom i koristio ih kao takve, što je imalo veliki uticaj u praksi studija. U međuvremenu, kodeks nije bio povezan sa više manje ustaljenim tehničko-knjižnim konevencijama, ali mogao je usvojiti različite tipove formata, od podesnog za rukovanje pa do opsežnog, podešavao je odnos između knjige i fiziologije čitanja: određene knjige prema njihovoj materijalnoj građi, sugerisale su gestove i manire da budu čitane na sasvim određen način. Tako da, ako je kodeks, u trenutku prvog širenja bio od instrumenatalnog čitanja, slobodnijeg što se pokreta tiče, jer je za njega bila dovoljna samo jedna ruka, kasnije, nasuprot tome, u antici, razdoblju socijalnih i duhovnih nemira, sa sklonom spasiti, dovesti u red i očuvati nasljeđe hrišćansko i pagansko, njegov kapacitet, maksimalno korišćen, završio se knjižnom produkcijom zavidnih razmjera, koja je obuhvatala knjige Biblije sa njihovim komentarima, corpora zakonodavne prirode i rasprave o pravnim načelima, klasike podešene za školsku upotrebu, udružene na razne načine: na primjer, jedna knjiga neudobna za korišćenje čim samim je njena upotreba bila orijentisana ne samo na čitanje kao za savjet, to jest operaciju ponekad pojednostavljenu numeracijom stranica i napomenama tekstualne diferencijacije. Sa druge strane, mogućnost čitanja sa jednom rukom dozvoljavala je da se piše drugom i tako prati čitanje bilješkama na ivicama kodeksa. Na taj način se rađa navika da se dopisuje u knjigu tokom čitanja. Ima antičkih pisaca poput Kasiodora u VI stoljeću koji razrađuju teorije o načinu upisivanja i smješta100 nja čitalačkih bilježaka. Osim margina, čitalac je u kodeksu raspolagao i drugim mjestima koje je mogao zauzimati kako je 100

Casiodorus, Inst. I, 3, I.

103

htio: listovima ili djelovima listova koji su ostali prazni, praznim stranicama na početku ili kraju knjige, unutrašnjim izostavljenim mjesta nastalih vezivanjem u sveske koje su mogle obuhvatati bilješke različitije i anarhične. Na ivicama su se uvijek mogle taložiti intervencije različitih ruku koje su se odnosile na tumačenje; ili su mogle prenositi u druge knjige - kompletne komentare. Kodeks je dozvoljavao, na taj način, jedno simultano i koordinirano čitanje između osnovnog teksta i tekstova pomoćnih, dakle, pažljivije i uslovljeno tumačenjem komentara; bilo je to čitanje rezervisano za manjinu. Bez obzira na to, kodeks je u osnovi odredio potpuno drugačiji način čitanja tekstova. U knjizi u obliku svitka su stupci slijedili u otvorenim djelovima i time se stvaralo to što se naziva the panoramic aspect čitanja101, jer je pogled prelazio neposredno i bez prekida sa jednog stupca na drugi; u kodeksu, nasuprot tome, je dio teksta koji se mogao čitati bio određen razmjerama stranice koje su sprečavale neprekidno sagledavanje cjeline. Ovo je potpomagalo raskomadano čitanje ostvarivano stranicu za stranicom, dakle, preko segmenata teksta koji, u konkretnom slučaju Svetog Pisma, se kasnije često dalje komadao na kratke sekvence - cola i commata na koje su skretale pažnju razne napomene (veća početna slova, raspored samih odjeljaka u tekstu itd.) Rezultat svega ovoga je bilo jedno čitanje u fragmentima, dužim ili kraćim, koji su činili čitaocu smisao jasnijim102, ali koji su se mogli lako pronaći (i fiksirati u pamćenju) zahvaljujući jednoj mise en texte u obliku aforizama i drugih napomena koje su u svakom trenutku dozvoljavale vratiti se na već jednom pročitano. Takozvani codices distincti, to jest, sa punkcijom, po101 102

104

Skeat: The Ori^in..., nav. dj., str. 265 i dr. San Girolamo, praef. In Ezech (PL LXXVIII, col. 996 A).

stali su norma: punkcija se dodaje i uz ostale napomene, sve brojnije, izrađene sa ciljem da se stekne recepcija teksta ne više individualna, nego usmjeravana od strane tumača koji su se pozivali na poznate autoritates. Za Kasiodora distinciones, znakovi punkcije i dijakritički znakovi su viae koje vode ka smislu i koje podučavaju čitaoca na jasniji način, dakle odigravaju ulogu prosvetiteljskih komentara.103 U ilustrovanoj knjizi, redosljed scena koje je prihvatao vid čitaoca u knjizi-svitku, povezujući ih neprekidnim lancem pripovjedanja, zamjenivao se zbirkom likova izolovanih u listovima koji više nijesu bili ugrađeni u kontekst, nego su bili autonomni, sve do potpunog odvajanja između pisanog diskursa i diskursa likovnog.1041 opet je Kasiodor taj koji ističe važnost figurativne slike kao instrumenta spoznaje.105 Na čitanje književnog otium-a koje je pribjegavalo knjizi u neprekidnom nadovezivanju stubaca, što ih je glas čitaoca recitirao, nadovezivalo se jedno usresređeno i pažljivo čitanje, sve češće tiho, sa naglašenim smislom za tačne napomene, podobno za potpuno usisavanje teksta, orijentisano da snažno usmjerava način mišljenja i djelanja. Sa jednog slobodnog čitanja u časovima predaha prelazilo se na čitanje usmjereno i podložno pravilima. Zadovoljstvo od teksta je zamijenio spor napor tumačenja i proslijeđivanja, Melanija, koja je u njenoj ćeliji, usresređena na njene knjige Pisma, ne upućuje ni riječi njenoj majci, ni pogleda da ne bi propustila jedini izraz ili jedini pojam onoga šta je upravo čitala. Ona 103

Gasiodorus, Inst. I, 15, 12. O ovom procesu, vidi H. Toubert: Formes etfonctions de l enluminure, u: Histoire de I edition francaise, R. Chartier i H.-J. Martin (Eds.), I, Le livre conquerant. Du Mozen Age au milieau du XVII siecle, Pariš 1989, str. 110-114. 104

105

Casiodorus, Inst., I, 3 1 . 2.

105

biblioteka OSVIT CIVILIZACIJE pruža svjedočanstvo o čitanju, veoma udaljenom od onog ženskog lika koji je prije nekoliko stoljeća čitao svoj svitak u bučnom gradskom okruženju, prekidajući da bi uputilo po koju riječ ili po koji pogled svojim pratiocima. Sama Melanija imala je običaj čitati Stari i Novi Zavjet tri ili četiri puta godišnje i recitirala je Salomona napamet. Ova činjenica vrijedna je pažnje. Kodeks se malo po malo mijenjao sa nužnim nijansama u instrumenat prelaza iz jednog proširenog čitanja brojnih tekstova, podjeljenih među raznovrsnom i raslojenom publikom prvih stoljeća carstva - u jedno intenzivno čitanje nebrojnih tekstova, prije svega Biblije i pravne nauke, čitanih, iščitavanih i ponovo čitanih u obliku dokumenata, obrazaca, ugovora i proglasa. Antički svijet je počivao na spisima, dakle, na knjizi i na čitanju, kao uostalom i uzbuna njegove vlasti, crkvena hijerarhija, društvo i porodica. Ovu vlast je, prema tome, mogla predstavljati jedino knjiga.

Jesper Svenbro Guglielmo Cavallo KAKO SU ČITALI GRCI KAKO RIMLJANI Sa španskog prevela, priredila i predgovor napisala Dr Lenka Blehova Čelebić Urednik Radomir Uljarević Design Marina Vešović Kompjuterska obrada Milovan Parezanović Na koricama Matrona sjedi i dječak čita svitak, dio zidnog slikarstva iz vile Misterija u Pompeji druga polovina I vijeka n.e. preuzeto iz: A. Maiuri, La villa dei Misteri (Tavole), Roma 1931. Izdavač IŠM "OKTOIH" Njegoševa 2 81000 Podgorica Tel: 081/224-705; 225-471 e-mail:[email protected] web: oktoih.com Tiraž 1000 primjeraka Podgorica 2002.

106

Štampa "Lapčević", Užice

CIP - Katalogizacija u publikaciji 821.14'02 (091) 821.124'02 (091) SVENBRO, Džesper Kako su čitali Grci kako Rimljani / Jesper Svenbro, Galielmo Cavallo; sa španskog prevela, priredila i predgovor napisala Lenka Blehova Čelebić, - Podgorica: Oktoih, 2002. (Užice : "Lapčević") - 106 str.; 19 cm. - (Osvit civilizacije) Prevod djela: La Grecia arcaica y clasica la invencion de la lectura silenciosa / Jesper Svenbro; Entre el volumen y el codex La lectura en el mundo romano / Guglielmo Cavallo in Historia de la lectura en el mundo occidental. - "Knjiga... sadrži zapravo dva rada iz opsežnog naučnog korpusa od ukupno njih trinaest, iz pera isto toliko naučnika i klasičnih filologa, pod zajedničkim naslovom istorija čitanja u zapadnoj civilizaciji..." — > predgovor. - Pogled klasičke filološke nauke na načine čitanja i čitalačke navike u antici: str. 5-10 ISBN 86-7659-272-1 1. Kavalo, Guljelmo. - 1. Svenbro, Jesper v. Svenbro, Džesper. - II. Cavallo, Guglielmo v. Kavalo, Guljelmo. - III. Čelebić, Lenka Blehova - v. Blehova Čelebić. Lenka a) Klasična filologija COBISS. CG-ID 4374032