Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine [PDF]

Zitiervorschau

Udruga regionalnog razvoja Dalmacije

2010

[Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine]

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Sadržaj: 1.

Uvod ............................................................................................................................................................................... 4

2.

Osnovne karakteristike Imotske krajine ........................................................................................................ 5 2.1.

3.

4.

Imotska krajina kroz povijest ................................................................................................... 6

Kulturna baština Imotske krajine ...................................................................................................................... 9 3.1.

Antički putovi......................................................................................................................... 10

3.2.

Fortifikacije ............................................................................................................................ 10

3.3.

Stećci ..................................................................................................................................... 10

3.4.

Franjevci ................................................................................................................................ 14

3.5.

Sakralna arhitektura .............................................................................................................. 15

3.6.

Tradicijska arhitektura ........................................................................................................... 15

3.7.

Tradicijsko privređivanje ....................................................................................................... 17

3.8.

Imotski Pazar ......................................................................................................................... 18

3.9.

Ganga..................................................................................................................................... 19

3.10.

Šijavica ............................................................................................................................... 20

3.11.

Asanaginica ........................................................................................................................ 20

3.12.

Identifikacija kulturne baštine prema administrativnim granicama ................................. 21

3.12.1.

Grad Imotski .................................................................................................................. 21

3.12.2.

Općina Cista Provo ........................................................................................................ 25

3.12.3.

Općina Lokvičići ............................................................................................................. 26

3.12.4.

Općina Lovreć ................................................................................................................ 27

3.12.5.

Općina Podbablje .......................................................................................................... 30

3.12.6.

Općina Proložac ............................................................................................................. 31

3.12.7.

Općina Runovići ............................................................................................................. 33

3.12.8.

Općina Zagvozd ............................................................................................................. 35

3.12.9.

Općina Zmijavci ............................................................................................................. 38

Prirodna baština Imotske krajine ................................................................................................................... 40 4.1.

Jezera ..................................................................................................................................... 41

4.2.

Rijeke ..................................................................................................................................... 47

4.3.

Lokve i bunari ........................................................................................................................ 50

4.4.

Špilje ...................................................................................................................................... 51 2

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine 4.5.

Park prirode Biokovo ............................................................................................................. 52

4.6.

Tradicijski lov na žabe, rakove i ribe ...................................................................................... 54

Literatura............................................................................................................................................................................ 55 Izvori slika.......................................................................................................................................................................... 56

3

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

1. Uvod Razvoj turizma kao djelatnosti zahtjeva analitički pristup različitim turističkim resursima kojima određeno područje raspolaže kako bi se isti u budućnosti valorizirali. Jedan od prvih koraka je izrada vodiča Imotske krajine koji ima za svrhu upoznati širu javnost s neotkrivenim ljepotama, do sada, turistički nedovoljno atraktivne Imotske krajine.

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

obuhvaća detaljnu analizu prirodne i kulturne baštine Imotske krajine koja predstavlja podlogu za izradu cjelovitog Vodiča promatranog područja. Na samom početku dane su osnovne karakteristike Imotske krajine te pregled njene povijesti koja se danas ogleda u bogatoj kulturnoj baštini. Obzirom da Imotska krajina obuhvaća više jedinica lokalne samouprave, identifikacija

kulturne baštine započinje definiranjem zajedničkih kulturnih karakteristika cijeloga kraja da bi se zatim dao pregled kulturne baštine prema administrativnim jedinicama.

Prirodna baština

promatra se prema genetskom podrijetlu te obuhvaća identifikaciju jezera, rijeka, bunara...i drugih prirodnih karakteristika Imotke krajine koje su zaista impresivne. Upravo zbog prirodnog i kulturnog bogatstva, ovaj dokument, koji na jednom mjestu objedinjuje njegove najznačajnije elemente, omogućit će i

generiranje novih razvojnih

projekata. Na taj način dugoročno će se ulagati u daljnji razvoj turizma Imotske krajine kroz turističku

valorizaciju raspoloživih resursa.

4

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

2. Osnovne karakteristike Imotske krajine Imotska krajina smještena je u Splitsko-dalmatinskoj županiji, površinom zauzima 642,02 km². Na sjeveroistoku je omeđena bosansko - hercegovačkom granicom, na jugu graniči s makarskim primorjem, dok je na sjeverozapadu obrubljuje sinjsko-omiški kraj. Osim Grada Imotskog, administrativnog centra, Imotskoj krajini pripadaju sljedeće općine: Cista Provo, Lokvičići, Lovreć, Podbablje, Proložac, Runović, Zagvozd i Zmijavci. Slika 1: Splitsko – dalmatinska županija i općine Imotske krajine

Izvor: PPUO Runovići, 2007., www2.hgk.hr

Prostor Imotske krajine može se podijeliti u tri prirodne cjeline koje obuhvaćaju: •

kraško područje uz obod Imotskog polja,

•

prostrane kraške površine i uvale na širem prostoru te

•

planinski masiv Biokovo.

Vodene površine koncentrirane su na kraška jezera (Modro i Crveno, Dva Oka, Prološko jezero, Galipovac, Knezovića jezero, Krenica, Jezerina itd.) koja se podzemnim tokovima opskrbljuju vodom. Kraški predio Imotske krajine siromašan je vegetacijom te prevladava nisko raslinje - makija, dok brdski predjeli obiluju šumom pretežno bjelogorice: hrast, grab i jasen. Drugu reljefnu cjelinu koja se izdvaja tvore Imotsko

polje s Prološkim blatom te izvorišni i

gornji tok rijeke Vrljike. Prološko Blato kao povremena i prirodna akumulacija za visokog vodostaja prekriva dva kraška jezera, Provaliju i Krenicu. Ovaj kompleks zanimljiv je više kao hidrografski fenomen, povoljan za lov i ribolov, nego kao fenomen kraškog reljefa.

Rijeka

Vrljika je od neprocjenjive važnosti za Imotsko polje stoga što ga obilno natapa, a također je znamenita po rijetkoj endemskoj vrsti mekousne pastrve. Imotsko polje gotovo je u cijelosti obrađeno, a zasađeno je pretežito vinovom lozom.

5

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Planinski masiv Biokovo sa svojim istaknutim i dostupnim točkama, koje predstavljaju izvanredne vidikovce, zanimljiv je, ne samo planinarima amaterima i ljubiteljima prirode, već i profesionalnim speleolozima. Mnogobrojne pećine i špilje Biokova još uvijek nisu dovoljno istražene, što planinu čini još zanimljivijom. Svojevrsna atrakcija Biokova su ledenice, pećine vječnog leda, koje se smještaju uglavnom u blizini vrha sv. Jure. Također, Biokovo je zanimljivo kao obitavalište divokoza i muflona. Naziv Biokovo nastalo je skraćivanjem od „Bilkovo brdo“, „Bilkova planina“, što je prijevod od latinskog Albanus (lat. albus – bijel), pojma kojim su se označavale bijele, snježne planine. Zanimljivo je da se za planinu koriste dva naziva: Biokovo i Biokova. Stanovnici koji žive istočno i zapadno od planine i koji ju gledaju s boka (Vrgoračka krajina i Poljica) nazivaju je Biokovo, dok stanovnici Zabiokovske župe, tj. Imotske krajine te Makarskog primorja koji su smješteni simetrično sa smjerom pružanja planine koriste naziv Biokova. Iako od mora odijeljena planinom Biokovo, veliki dio Imotske krajine u klimatskom pogledu je pod utjecajem mediteranske klimatske struje. To obilježje zahvaljuje specifičnim reljefnim prilikama, odnosno otvorenosti prema dolini Neretve. Ovaj tip klime utječe na uspijevanje nekih izrazito mediteranskih kultura, kao što su maslina, smokva i badem. Ipak, hladni prodori bure koji stižu preko planine Dinare bitno utječu na klimatsku sliku posebice sjeveroistočnog dijela Krajine, zbog čega su u tom području zime nešto oštrije.1

2.1.

Imotska krajina kroz povijest

Administrativne granice prostora Imotske krajine kroz povijest su se često mijenjale te su određena područja bila pripajana Krajini dok su se druga od nje odjeljivala. •

Imotska krajina od prapovijesti do rimskih osvajanja

Na području Imotske krajine postoje tragovi življenja još od prapovijesti, o čemu svjedoči veliki broj sačuvanih prapovijesnih gomila iz mlađeg kamenog doba – neolitika. Prvi poznati narod koji je živio na području današnje Imotske krajine bili su Iliri i to ilirsko pleme Delmati, jedno od od najbrojnijih i najratobornijih ilirskih plemena..2 Međutim, osobito važno za razvoj kulturne baštine Krajine je razdoblje rimske vladavine. Nakon dugotrajnih sukoba Ilira i Rimljana, koji su s prekidima trajali više od dva stoljeća (229. pr.n.e. do 9. st. n.e.), a u kojima su Iliri konačno pobijeđeni, Rimljani osvojenim područjem šire vlastitu kulturu o čemu u Imotskoj krajini postoje brojni povijesni ostaci. •

Huni, Goti, Avari i Slaveni u Imotskoj krajini

Dalmacija je počela doživljavati provale barbarskih naroda, i to Huna i Gota, tek 375. godine. Ipak, Huni i Goti nisu se dugo zadržali u ovim krajevima jer su ih istisnuli Bizantinci koji su potčinili Dalmaciju svojoj vlasti. Između 630. - 640. godine, za vladanja bizantskog cara Heraklija, u ove krajeve počinju doseljavaju Hrvati, već kao organiziran narod. Prema pisanju

1

Izvor: http://www.imotski.hr/index.php?option=com_content&view=article&id

2

Također, pronađeni su ostaci koji svjedoče o prisustvu Grka na području Imotske krajine.

6

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Konstantina Porfirogeneta, Hrvate je upravo car Heraklije pozvao da se bore protiv Avara.

•

Imotska krajina pod vlašću Turaka (Ako u brdo – vuci! Ako u polje – Turci!)

Nakon pada Imotskog 1493. godine, Turci su se učvrstili na području Imotske krajine. U razdoblju turskog vladanja, promet se odvijao slabo, putovi se nisu obnavljali jer je Turcima bilo u interesu održati područje što neprohodnijim za neprijatelje. Za vrijeme turske vladavine značajne grane gospodarstva su bile poljodjelstvo i stočarstvo. Franjevci su odigrali veliku ulogu za vrijeme turske vladavine jer su upravo oni stanovništvo upoznavali s kulturnom djelatnošću i pismenošću. Crkvene građevine u to vrijeme su bile jako skromne, a Turci nisu dopuštali gradnju novih, već samo popravak postojećih crkvi. Ipak iz tog razdoblja datira nekoliko crkvica, od kojih je se posebice izdvaja ona u Zagvozdu.3 •

Imotska krajina za vrijeme Mlečana

U mletačko-turskom ratu od 1715.-1717. godine, Mlečani su osvojili Imotsku krajinu te je Krajina u tom periodu i za Mlečane bila važno pogranično područje u blizini turske Bosne i Hercegovine. Mlečani su područje Imotske krajine osvojili 1717.godine te im je isto pripojeno Požarevačkim mirom 1718. godine. Cilj mletačkog osvajanja Imotske krajine, kao i ostalih krajeva Dalmacije, bio je zaštititi miran razvitak mletačke trgovine po Jadranskom moru te iscrpljivanje bogatstava ovog područja. Imotska krajina zadnji je dio hrvatskog tla koje su Mlečani oteli Turcima i potegli na njega ime Dalmacija. Granica koja je tom prigodom formirana nepromijenjena je ostala do danas. Za vrijeme mletačke vlasti ceste još više propadaju, a prosvjetne prilike bile su izrazito loše, dok je škola i dalje bila u rukama franjevaca.4 •

Imotska krajina za vrijeme prve Austrijske vladavine (1797.-1806.)

Oslabljenu Mletačku Republiku ruše Francuzi u dogovoru s Austrijom, kojoj su tajnim dogovorom u Leobenu ustupili Dalmaciju i Istru. Za vrijeme austrijske vlasti u Imotskom je otvorena jedna javna pučka škola zahvaljujući franjevcima. U tom vremenu uspostavljena je poštanska služba te su 1803. godine uvedene dvije linije s pomoću pješaka poštonoša. Jedna linija je bila brdska od Zadra do Vrgorca, dok je druga, obalna, spajala Zadar s Neretvom (Opuzenom). Sljedeće godine promet se učvršćuje i proširuje, veže se Split sa Sinjem te Makarska s Imotskim. Za vrijeme austrijske vladavine zabranjena je sadnja duhana5, a poticala se sadnja krumpira.6 •

Imotska krajina pod vlašću Francuza (1806.-1813.)

3

Izvor: Ujević, A., Imotska krajina, Matica Hrvatska, Imotski 1991.godine

4

Izvor: Ujević, A., Imotska krajina, Matica Hrvatska, Imotski 1991.godine

5

Valja napomenuti da je uzgajanje duhana bila veoma raširena privredna djelatnost u Imotskoj krajini od 1884. kada je Austrija dopustila nekim krajevima Dalmacije saditi duhan do približno 30-ih godina 20. st.

6

Izvor: Ujević, A., Imotska krajina, Matica Hrvatska, Imotski 1991.godine

7

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Francuzi su

mirom u Bratislavi dobili Dalmaciju i pridružili je kraljevini Italiji. Za vrijeme francuske vlasti seljacima je bilo omogućeno da postanu vlasnici zemlje koju su obrađivali te su bili poticani da aktivnije obrađuju svoju zemlju kroz dijeljenje besplatnih sadnica. Za vrijeme francuske vlasti izgrađena je najznačajnija cesta Imotske krajine koja je povezivala GrabovacZagvozd-Župu-Rašćane. Francuzi su poticali stanovništvo da grade zgrade uz ceste kao prenoćišta za putnike. Također, otvaraju se mnoge škole te je također uveden i građanski brak te su sve vjeroispovijesti proglasili ravnopravnima. •

Imotska krajina za vrijeme druge Austrijske vladavine (1814.-1918.)

Nakon tri velika Napoleonova poraza, Austrija na Bečkom kongresu 1814.-1815. dobiva Dalmaciju. Tijekom Austrijske vlasti trgovina se preko Imotske krajine odvijala na isti način kao i ranije, preko Bosne u dalmatinske primorske gradove te na poznatom sajmu u Zadvarju. Poljoprivredni proizvodi su u to vrijeme bili jedini izvor prihoda za stanovništvo te su se od njih uzimali porezi i drugi nameti. Za vrijeme austrijske vladavine posebno se ulagalo u ratarstvo, naročito u žitarice te u uzgoj voća i povrća. Građevinska djelatnost ograničena je najviše na izgradnju župskih kuća i crkava, međutim, u to je vrijeme izgrađena i Duhanska stanica u Imotskom, dovršeno je nekoliko mostova na rijeci Vrljici te se uz njezin tok grade vodenice. Uvode se nove poštanske linije i otvaraju novi poštanski uredi. Za vrijeme austrijske vladavine primjetan je porast stanovništva, čemu je uzrok mirno razdoblje bez ratova.

8

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

3. Kulturna baština Imotske krajine Prije opisivanja kulturne baštine na području Imotske krajine bitno je definirati kulturno dobro, stoga je u nastavku teksta dana njegova definicija, prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnog dobra, te svrha zaštite istoga. Prema Zakonu o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN., br. 69/99, 151/03, 157/03), kulturna dobra jesu: •

pokretne i nepokretne stvari od umjetničkog, povijesnog, paleontološkog, arheološkog, antropološkog i znanstvenog značenja;

•

arheološka nalazišta i arheološke zone, krajolici i njihovi dijelovi koji svjedoče o čovjekovoj prisutnosti u prostoru, a imaju umjetničku, povijesnu i antropološku vrijednost;

•

nematerijalni oblici i pojave čovjekovog duhovnog stvaralaštva u prošlosti kao i dokumentacija i bibliografska baština;

•

zgrade, odnosno prostori u kojima se trajno čuvaju ili izlažu kulturna dobra i dokumentacija o njima;

Prema članku 5. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN., br. 69/99, 151/03, 157/03), svrha zaštite kulturnih dobara je: •

zaštita i očuvanje kulturnih dobara, u neokrnjenom izvornom stanju, te prenošenje kulturnih dobara budućim naraštajima;

•

stvaranje povoljnih uvjeta za opstanak kulturnih dobara i poduzimanje mjera potrebnih za njihovo redovito održavanje;

•

sprječavanje svake radnje kojom bi se izravno ili neizravno mogla promijeniti svojstva, oblik, značenje i izgled kulturnog dobra i time ugroziti njegova vrijednost;

•

sprječavanje protupravnog postupanja i protupravnog prometa kulturnim dobrima te nadzor nad iznošenjem i uvozom kulturnih dobara;

•

uspostavljanje uvjeta da kulturna dobra prema svojoj namjeni i značaju služe potrebama pojedinca i općem interesu;

U nastavku dokumenta identificirana je kulturna baština na području Imotske krajine i to tako što su opisane zajedničke karakteristike promatranog područja, nakon čega su značajni kulturni resursi opisani prema pripadnosti pojedinoj jedinici lokalne samouprave.

9

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

3.1.

Antički putovi

Zbog svojeg važnog geoprometnog položaja, između rijeka Cetine i Neretve te između mora i današnje Bosne i Hercegovine, Imotska krajina predstavljala je veoma važno područje stoga što su ovuda prolazili putevi rimskog osvajanja, eksploatacije i trgovine. Iako su neke postojale i prije Rimljana, mnogobrojne su ceste antičkog razdoblja uglavnom djelo rimskih legija. Ceste su korištene za vojne svrhe odnosno za što bržu komunikacija unutar osvojenog područja, ali su također služile i za prijevoz putnika i trgovinu. Bile su široke između 5-6 metara, imale su čvrstu podlogu te su bile označene miljokazima s naznakom udaljenosti izraženom u rimskim miljama.

Glavna rimska cesta

presijecala je Imotsku krajinu u pravcu sjeverozapad–jugoistok. Cesta se protezala iz Salone preko Trilja i Imotske krajine do Neretve. Na području Krajine je prolazila naseljima Biorine-Cista-Lovreć-Lokvičići-Krivodol-Podbablje-Runovići, nastavljala se do mjesta Drinovci u Bosni i Hercegovini i završavala u Naroni. Od spomenute glavne ceste odvajale su se tri sporedne ceste, dvije na sjevernu te jedna na južnu stranu.7

3.2.

Fortifikacije

Na stvaranje naselja djeluju mnogostruki i različiti uvjeti, od zemljopisnih i gospodarskih do prometnih i strateških. Gradinska naselja kojima Imotska krajina obiluje, podizali su Delmati, ilirsko pleme koje je Rimljanima pružalo najveći otpor od svih ilirskih plemena.8 Za vrijeme Rimljana, utvrde na nepristupačnim uzvisinama nisu imale obrambeno značenje kakvo su imale u ilirsko doba. One su se koristile s različitim namjenama (kao promatračnice, izvidnice, stražarnice i sl.), a o tome svjedoče utvrde Bošnjakova gradina-Lovreć, Kokića glavicaProložac, promatračnica i „statio“ Berinovac, promatračnice i stražarnica Trbotor i Sidoč i dr. te promatračnica i ljetnikovac Borak-Imotski.

Turska osvajanja također su ostavila traga na području Imotske krajine. Na području Prološca vidljivi su ostaci utvrda iz turskog doba gdje su nad klisurama rječice Suvaje podignute četiri utvrde. Iako tvrđave nisu izvorno turskog podrijetla, Turci su ih nadograđivali te su jasno vidljivi ostaci iz turskoga doba. Osim spomenutih, ostatke turskih kula nalazimo i u Lovreću, Runovićima, Studencima i nekim drugim mjestima Imotske krajine. S obzirom da su još neistraženi, spomenute lokalitete je potrebno istražiti i zaštititi.

3.3.

Stećci

Stećak je veliki nadgrobni kamen čija je svrha u prvom redu da zaštiti grob od zvijeri i provale. Nastaju krajem 13. stoljeća i javljaju se do kraja 15. stoljeća, tj. do prvih desetljeća 16. stoljeća.

7

Prva sjeverna cesta vodila je od glavne ceste iz Ciste, preko Dobranja i Aržana prema Bosni i Hercegovini (Duvno, Livno), s lijevim ogrankom Dobranje-Tijarica i desnim ogrankom Aržano–Vinica. Druga sjeverna cesta je kretala od Lovreća–Studenci-Proložac-Imotski-Gorica (BiH) te se kod Drinovaca spajala s glavnom cestom. Trasa treće, južne ceste polazila je od glavne rimske ceste kod Ugljana preko Šestanovca, Grabovca, Zagvozda, Krstatica i Slivna te je izbijala na glavnu cestu kod Runovića.

8

Naziv Dalmacije veže se upravo uz Ilirsko pleme Delmati. Naime, Rimljani su imali običaj nazivati osvojena područja prema neprijateljima koji su im pružali najveći otpor.

10

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Dok prestanak proizvodnje stećaka povezujemo sa širenjem Otomanskog carstva i raseljavanjem stanovništva koje ih stvara, počeci njihova korištenja još uvijek su nejasni. Postavljaju se oko crkava, uz lokve i bunare, na prethistorijske tumule-gomile te na visoke gradine. Na središnjem prostoru nekadašnjeg rimskog cestovnog pravca Salona-Tilurium-Narona tijekom 14., a osobito 15. stoljeća nastaje oko 20 većih i manjih groblja sa stećcima. Stećci uglavnom prikazuju svakodnevicu srednjovjekovnog čovjeka. Mogu se promatrati prema devet osnovnih oblika i to kao ploča, ploča s podnožjem, sanduk, sanduk s podnožjem, visoki sanduk, visoki sanduk s podnožjem, sarkofag, sarkofag s podnožjem i križ. Kod stećaka je posebice važna pripadnost određenom narodu koji je u njima ostavio materijalni odraz svoje kulture i svoga vjerovanja. Ovisno o simbolima na njima, stećci se dijele na ukrašene i obilježene.

Ukrašeni

su oni stećci čije su plohe obrubljene bordurama različitih motiva, kao što su stilizirane grane, konopasti vijenci, valovite linije i sl. te su ispunjeni raznim geometrijskim, arhitektonskim i figurativnim motivima (borba, lav, turnir, kolo i dr.). Ukrašeni stećci su vrlo rijetki (čine samo 10 % od postojećih stećaka). Za razliku od ukrašenih, obilježeni se stećci odlikuju samo vjerskim simbolima (polumjesec9, zvijezda, svastika, križ i dr.) te staleškim obilježjima (motika, ralo, mač, štit, redovnički štap, ...)10. Na sljedećoj karti su prikazane lokacije stećaka na području Imotske krajine.

9

Česti su stećci s motivima polumjeseca i spirala. Mjesec se tijekom svojih mijenja obnavlja, tako se očekivalo da će se i pokojnikov život obnoviti. Spirala se također povezuje s ponovnim rođenjem.

10 Izvor: Ante Škobalj: Obredne gomile na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji, Sveti Križ na Čiovu 1970.godina; Slobodna Dalmacija, Split 1999.godine

11

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Slika 2: Stećci na području Imotske krajine

12

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Kako čitamo s karte, stećke nalazimo na ukupno 65 lokaliteta unutar područja Imotske krajine. Značajno je da na pojedinim lokalitetima nalazimo samo po jedan stećak, dok se neki lokaliteti odlikuju nekolicinom stećaka11 Najpotpuniji popis stećaka na području Imotske krajine izradio je Šefik Bešlagić12, a u sljedećoj tablici prikazan je broj stećaka u naseljima Imotske krajine.13 Tablica 1: Popis stećaka na području Imotske krajine

Naselje

Broj stećaka

Biorine

13

Cista Provo

94

Lovreć

78

Studenci

29

Medov Dolac

30

Lokvičići

78

Proložac

4

Vinjani

32

Poljica

2

Zagvozd

26

Župa

5

Runovići

9

Slivno

54

Ukupno

454

Također je važno napomenuti da je u Cisti Velikoj, općina Cista Provo, otkriven najveći broj stećaka u cijeloj Imotskoj krajini (i Dalmaciji) s oko 100 primjera sljemenjaka, ploča i sanduka. Na području Ciste nekada se nalazila i posebna radionica za izradu stećaka u kojoj su radili brojni majstori klesari tzv. kovači. Osim u Cisti, radionice su se nalazile i u Lovreću,

11

Kartu s lokacijom stećaka na području Imotske krajine izradio je i ustupio za potrebe ovoga rada kustos Muzeja Hrvatskih arheoloških spomenika, Ljubomir Gudelj.

12

Šefik Bešlagić, povjesničar iz BiH, istraživao je nekropole stećaka te je napravio prvi cjeloviti popis stećaka na području bivše Jugoslavije. Prema njegovom popisu, ukupno ima 66.573 stećka na 2.988 lokaliteta. Najviše ih je zabilježeno u Bosni i Hercegovini, 58.457 na 2.612 lokaliteta, od čega većina u Hercegovini. U Hrvatskoj je do 1971. zabilježeno 3.253 stećaka na 188 lokaliteta (najveće groblje sa stećcima u Hrvatskoj je kod crkve Sveti Spas na izvoru rijeke Cetine s oko 1160 grobova i 850 stećaka), u Srbiji 2.060 stećaka na 110 lokaliteta, te u Crnoj Gori 2.803 stećka na 87 mjesta. 13

Izvor: Zbornik radova simpozija u prigodi 250 .obljetnice prijenosa franjevačkog samostana u grad Imotski, Čuvari baštine, Imotski 1989.godine, Franjevački samostan Imotski

13

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Zagvozdu, Grabovcu, Lokvičićima i Prološcu. Neki stećci su bili impozantnih dimenzija, mogli su težiti do 30 tona, pa su njihova izrada i prijevoz predstavljali veliki poduhvat.14 Valja napomenuti da su stećci, osim u svojoj prvotnoj funkciji, bili korišteni i kao građevni materijal pa su često ugrađivani u temelje crkava u blizini kojih su pronađeni. Tako su, primjerice, stećci uzidani u temelje stare crkve Svetog Mihovila u Podstranju, a u Gospinoj crkvi kod Opačca su od njih napravljeni postolje i menza.

3.4.

Franjevci

Franjevci su crkveni red kojega je osnovao Sv. Franjo iz Asiza u Italiji (1181-1226), a još za života sv. Franje došli su u Hrvatsku i osnovali svoje samostane. U Imotsku krajinu franjevci su došli oko 1300. godine i nastanili se uz rijeku Vrljiku na lokalitetu Opačac, gdje je prethodno bila benediktinska opatija, a pretpostavlja se da je izvor rijeke Vrljike, Opačac, po tome benediktinskom samostanu, odnosno opatu koji ja na čelu samostana, dobio i ime.15 Osnivanjem samostana franjevci su uskoro preuzeli u pastirsku službu više naselja Imotske krajine. Samo u pojedinim selima djeluju franjevci trećega reda, tzv. popovi glagoljaši, tada jedino savjetodavno svećenstvo u zagorskim mjestima Dalmacije. Ime su dobili prema upotrebi starocrkvenoslavenskog jezika i glagoljice u liturgiji. U Imotskoj krajini sačuvan je spomen na glagoljašku župu jedino u Zagvozdu. Krajem 15. stoljeća, točnije od 1493. godine, započinje razdoblje turskog vladanja Imotskom krajinom te su franjevci zbog prijetnji vlastitoj sigurnosti bili prisiljeni mijenjati prebivališta. Djelovali su na Kamenmostu te oko 1600. godine prelaze na otočić u Prološkom blatu. Otočić su nekoliko puta napuštali, da bi privremeno boravili u Dobrinču i dva puta u Makarskoj. Trajno su otočić napustili 1715. godine te se nastanili u Dobrinču, mjestu između Rogoznice i Donjih Brela, a zatim su se preselili u Omiš gdje su osnovali prvi samostan. U Imotsku krajinu se vraćaju 1738. godine i podižu samostan u Imotskom. 16 Kroz svoju dugu povijest Franjevački je samostan bio vjersko i kulturno središte Imotske krajine. S obzirom da su imotski franjevci osnovali samostan u Omišu, prilikom podjele imovine i župa veći dio je pripao omiškom samostanu. Tako su dugo godina pod omiškim samostanom djelovale sve franjevačke župe u Imotskoj krajini osim Prološca i Vinjana. Tek je 1968. godine ta odredba promjenjena pa danas samostanu u Imotskom pripadaju sve franjevačke župe u Krajini tj. Imotski, Lovreć, Podbablje, Proložac, Runovići, Slivno, Studenci, Vinjani i Zmijavci.17

14

Izvor: Ante Škobalj: Obredne gomile na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji, Sveti Križ na Čiovu 1970.godina; Slobodna Dalmacija, Split 1999.godine. 15

Izvor: Fra Bruno Pezo, Župe Franjevačkog samostana u Imotskom, vodič, Proložac, 2004. godine (Dalmacijatisak-Split).

16

Izvor: Ante Ujević, Imotska krajina, Matica Hrvatska, Imotski 1991.godine

17

Izvor: Fra Bruno Pezo, Župe Franjevačkog samostana u Imotskom, vodič, Proložac, 2004. godine (Dalmacijatisak-Split)

14

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Osim kulta Majke Božje, raširenoga na području cijele Imotske krajine, djelovanje franjevaca utjecalo je na pojavu širenja kultova franjevačkih svetaca, u prvom redu sv. Ante Padovanskog i sv. Paskala. Također, franjevci su gotovo jedini na području cijele Imotske krajine posjedovali neka farmaceutsko-medicinska znanja te su upravo oni pučanstvu pružali potrebnu medicinsku skrb. Kao recepti narodne medicine, i recepti sastavljeni svećeništvom osnovani su na pojednostavljenim medicinskim znanjima te također nisu bili lišeni činova magično-religijskog karaktera. Posebice je u tom smislu zanimljiva rukopisna ljekaruša fra Šimuna Gudelja Imoćanina iz 1771. godine, zbirka recepata i uputa o liječenju ljudi i životinja.

3.5.

Sakralna arhitektura

Imotska krajina obiluje ostacima sakralnih objekata ranokršćanskog razdoblja i ranog

trobrodnu baziliku s dvije apside ostatke ranokršćanske crkve iz 5.

srednjovjekovlja. U tom smislu posebice valja izdvojiti

različite veličine u Zmijavcima iz 5. stoljeća, zatim stoljeća i predromaničke crkve s kraja 9. ili početka 10. st na groblju u Prološcu Donjem te

Crkvine u Cisti Velikoj koje predstavljaju složeni kompleks profanih antičkih i ranokršćanskih i ranosrednjovjekovnih sakralnih građevina koje su okružene pripadajućim grobljima. Osim navedenih, ranokršćansko svetište se nalazilo i u Grabovcu, ali mu ostaci još uvijek nisu pronađeni.

Župne crkve u Imotskoj krajini su većinom novijeg datuma, jer su izgrađene uglavnom na mjestima starih koje su bile trošne i loše zidane. Jedino crkva sv. Lovre na Kamenmostu datira iz 16. stoljeća dok su ostale novije, uglavnom iz polovice 17. stoljeća i kasnije. Za vrijeme turske okupacije na području Imotske krajine postojale su i dvije đamije, jedna u Imotskom, a druga u Prološcu. Imotska đamija se nalazila unutar Imotske tvrđave, a đamija u Prološcu nalazila se na mjestu gdje je sada cesta Imotski-Studenci.

3.6.

Tradicijska arhitektura

Jedna od osnovnih karakteristika tradicijske arhitekture Imotske krajine je prevladavanje kamena kao osnovnog građevnog materijala. Raspon upotrebe kamena je veoma širok, preko pašnjačkih ograda, poljskih skloništa i nastambi za domaće životinje do stambenih, javnih i sakralnih zgrada. Raspon tehnika je također širok, počinje slaganjem neobrađenog prirodnog materijala bez ikakva vezivanja u tzv. suhozid, čemu su bili vični mnogi obični ljudi, a završava znalački obrađenim kamenim blokovima vezanih žbukom. Upravo suhozidne međe predstavljaju jedno od osnovnih obilježja kultiviranog agrarnog krajolika Imotske krajine. Međe su ograđivale obradivi prostor, štitile ga od stoke koja se slobodno napasala, a ujedno su i razgraničavale posjede. Gotovo svi obradivi prostori obilježeni su ovakvim suhozidnim ogradama, koje predstavljaju jedno od najdojmljivijih obilježja ljudskog rada.

15

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Ipak, ako zagrebemo nešto dublje u prošlost, na području Imotske krajine naći ćemo kuće od pletera, drva, kamena bez maltera.18 U polju su bile kuće od pletera omazane glinom, pokrivene slamom, ševarom, daskama, a rijetko i škriljavim pločama.19 Tako i danas u zabiokovskim selima nalazimo poneku očuvanu kuću ili pojatu s biljnim pokrovom od ozimice, ševara koje ljudi nazivaju ševaruše ili kuće s krovom. Pomak u materijalu korištenom za izgradnju dogodio se u drugoj polovici 18. stoljeća kada u sve širu upotrebu ulazi kamen s malterom, dok se pleter, suhozidina i drvo sve manje upotrebljavaju. Posebice značajan izraz tradicijske arhitekture ovoga područja nalazimo u bunjama, kružnokupolastim skrovištima imanentnima području Zagvozda. 20 Bunje su cijele sagrađene od neobrađenog ili jedva obrađenog kamena u tehnici suhozida, bez ijednog drvenog dijela, i kao takve se jedva naziru u krajoliku, čineći s njime skladnu cjelinu. Nizak cilindrični zid s uskim ulazom nadsvođen je stožasto izvedenom nepravom kupolom od pločastog kamenja, slaganog u spiralnom nizu ili prstenovima koji se sužavaju, a posljednji gornji otvor prekriven je kamenom pločom. Važno je naglasiti da građenje bunja takvom arhaičnom tehnikom, poznatom i drugdje na Mediteranu, datira iz pretpovijesnih vremena. Tijekom 19. stoljeća kuće se opremljuju cisternama s kišnicom te zamjenjuju opskrbu vode izravno iz izvora. Tako cisterne, bunari, postaju jednim od zaštitnih znakova ovoga vodom bogatog područja. Iako pojedina gospodarstva posjeduju vlastitu cisternu, osobito zanimljivi za seosku društvenost su zajednički bunari kao mjesta okupljanja. Osim toga, žene su se često sastajale na izvoru boćate vode, gdje su običavale prati rublje. Još donedavno, otprilike do 70-ih godina prošloga stoljeća, su se izvan naselja palile klačine, vapnenke, u kojima se dobivao klak, kreč korišten pri gradnji stambenih objekata, ali i za bijeljenje kuća, voćaka i dr. Klačina je rupa u zemlji, promjera oko 4 metra, iznad koje je od većih komada kamenja sazidan svod, a u kojoj se danonoćno ložilo po nekoliko dana. Oko svoda je bio sagrađen zid oko kojeg se oplete plot od debljeg pruća uz koji se sipa zemlja u širini od oko pola metra. Na vrh klačine bi se stavio kamenčić, tzv. pivac koji bi se uslijed djelovanja topline raspuknuo što je bio znak da je klačina gotova. Nakon toga se vrata klačine zazidaju kamenjem, zaspu zemljom i klačina se ostavi nekoliko dana da se hladi.

Bunari

(ili saranči u imotsko-vrgoračkom kraju), kružno udubljenje u zemlji desetak metara široko, su se gradili na mjestima zaklonjenima od sunca, gdje se slijeva voda. Nad zemljom su bunari ograđeni većim kamenom koji je zasut zemljom crvenicom kako bi se ostvarila što bolja povezanost kamena. Uz svaki se bunar nalazilo korito za napajanje blaga, te ploča za bijeljenje rublja. Svakih deset do petnaest godina, za sušnoga vremena, vršilo se čišćenje bunara iz kojih je vađen mulj. Osim bunara koji su pripadali pojedinim obiteljima, postojali su i veći bunari kojima su se služili stanovnici više zaselaka pri čemu je svaki zaselak imao svoj pristup vodi. S obzirom

18

Malter je vezivni materijal koji nastaje miješanjem osnovnog veziva (kao što su cement ili razne vrste kreča), vode i agregata/pijeska. 19

Lovrećka crkva koja je u 18. stoljeću zidana suhozidom te pokrivena slamom, lijep je primjer tradicijske arhitekture toga vremena primjenjene na crkvena zdanja.

20

Zanimljivo je ovdje spomenuti da se jedan predio Zagvozda naziva Bunje.

16

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine da područje Imotske krajine nije obilovalo pitkom vodom, uz bunare ovakvog tipa je bilo organizirano oružano čuvanje bunara kako bi se spriječila krađa vode. O tome, ali i o važnosti koju je voda imala, svjedoče sljedeći stihovi zabilježeni u Vinjanima Gornjim:

Hvaljen Isus vodo moja Kod tebe je straža tvoja Tebe čuva straža tvoja Mene čuva Gospe moja.21

Poštujući svaki pedalj obradive zemlje, objekti su se gradili na rubovima kraških polja, kraj vrtača ili uz živu vodu tako tvoreći raštrkana naselja, sastavljena od više skupina međusobnu udaljenih gospodarstava. Unatoč odvojenim kućištima, u raštrkanim je selima postojalo zajedničko središte s javnim objektima, a najčešće je to bila crkva s grobljem. Osim pojedinih raštrkanih naselja, na prostoru Imotske krajine u većoj mjeri prepoznajemo

zbijena naselja.

Ova naselja su često položena na kosama obronaka radi korištenja insolacije padinskog smještaja što, pak, oslikava smišljeni odnos njihovih graditelja prema ekonomičnoj i ekološkoj izgradnji. Gospodarski objekti, posebice stočne nastambe, su u ovom tipu naselja smješteni na vanjskom obodu sela. U njihovoj blizini nalazimo i gumna, guvna, često potaracana kamenim pločama i obrubljena niskim zidićem. Uz svoju primarnu funkciju mjesta za vršenje žita, gumna su bila i prostorom za okupljanje22. Jedna od značajnih karakteristika Imotske krajine su sekundarna, stočarska naselja, specifična za sela i zaseoke sjeverne strane planine Biokovo. Jednostavne i skromne kućice u planini, tzv. stanovi, staje, podizane uz lokve ili bunare, bile se namijenjene cijeloljetnom boravku pastira sa stokom, u prvom redu ovcama.

3.7.

Tradicijsko privređivanje

Osnovu privređivanja područja Imotske krajine treba se tražiti među paleobalkanskim i vlaškim stanovništvom koji su se bavili stočarstvom, točnije jednim vidom transhumantnog stočarstva. Stočarstvo je bilo, ako ne jedini, onda svakako dominantni oblik privređivanja sve do romanskog (a kasnije i slavenskog) stanovništva koji uz stočarstvo njeguju i poljodjelstvo. Utjecaj romanske kulture osobito se očituje u bavljenju maslinarstvom i vinogradarstvom.23

21

Stihovi preuzeti iz Dinka Alaupović Gjeldum: Zagora nepoznata zemlja

22

Guvna zauzimaju značajno mjesto i unutar vjerovanja u nadnaravna bića Imotske krajine, i to kao mjesto okupljanja pojedinih bića iz tog sustava.

23

Drži se da s Grcima vinova loza dospijeva u naše krajeve uz more, dok je Rimljni šire u unutrašnjost. Ipak, treba napomenuti da neki teoretičari smatraju da su Iliri poznavali uzgajanje vinove loze i prije rimske kulture.

17

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine S obzirom da je najbolja zemlja bila korištena za uzgoj žitarica kojima se stanovništvo Imotske krajine često hranilo, vinova loza se sadila na malobrojnim ostacima slobodne zemlje, koja je u pravilu bila stjenovita i teško obradiva. Sadila se uglavnom divlja loza aram i mantikula, na koje se navrće babić, vlasina, pulićanac… Berba se odvijala između 1. i 10. listopada, a do 2. pol. 20. stoljeća se mastilo bosim nogama, nakon čega u upotrebu ulaze gumene čizme. Posebo su lijepe posude (tipa bukare ili suska) od dužica s metalnom ručkom iz kojih se pila bevanda, napitak vode i vina u jednakom omjeru. Valja naglasiti kako je Venecija sprječavala razvoj vinogradarstva kako bi što efikasnije zaštitila svoje vinogradske regije, pa se ova grana znatnije razvija tek nakon mletačke vlasti. Osnovu prehrane Imotske krajine sačinjavale su žitarice, od srednjeg vijeka uzgajala se pšenica (šenica), ječam (ječim), proso, zob, raž (ozimica) i sirak. Žele su žene, i to do 2. pol. 20. stoljeća srpom, kojega je zamijenila kosa, dok se vršilo na gumnu. Osim žitarica, stanovnici Imotske krajine poznavali su i bob, leću i kupus koji su se na ovome području uzgajali barem od kraja 13. stoljeća. Kroz dvadeseto stoljeće počinju se uzgajati krumpir, kukuruz, bar te duhan koji je imao veliki značaj za ovaj kraj, ali je njegov uzgoj bio pod strogim nadzorom države. Naime, seljaci su imali ograničenje sadnje, svaki je mogao posaditi 2.000 strukova duhana, što je rezultiralo potajnim uzgajanjem i krijumčarenjem ove biljke. Od voća su se sadile smokve, višnje, trešnje, kruške i bademi, dok su seljaci uz okućnice imali češnjak, ljutiku, slanutak i bob.

3.8.

Imotski Pazar

Sve od početka turske okupacije do razdoblja pred Drugi svjetski rat glavnim sajmišnim mjestom stanovništva cijele Imotske krajine, bosansko-hercegovačkog područje, te makarskog primorja bila je Bazana, najstariji dio grada Imotskog. Samo ime nastalo je od perzijske riječi koje označuje mjesto trgovanja svakojakom robom. Na Bazani se nudila roba uobičajena u primorskim i planinskim područjima: stoka, koža, vuna, žito, drvena građa (daske i grede), željezna roba, sol, ulje, sušena riba, šljive, orasi i drugo. Glavni sajmišni dan bila je srijeda koja se nazivala Velikim

pazarom.

pazarom, dok se subota, manje važan dan za trgovinu, nazivala Malim

Godine 1929., tadašnje vlasti otvaraju novi sajmišni prostor u istočnom dijelu

grada, koji se naziva sajmišnog mjesta.

Novi Pazar, te koji preuzima dotadašnju ulogu Bazane kao središnjeg

Osim na Bazani, sajam se održavao i na imotskim skalinama, na prvoj pati, podestu, i to od izgradnje skalina do sedamdesetih godina 20. stoljeća kada se pazar preselio na novu tržnicu s južne strane Trga Stjepana Radića. Ovaj pazar je nudio proizvode kućne i zanatske radinosti. To su u prvom redu bili drveni proizvodi, primjerice naćve, lopari, bukare, tronošci, sinije i stolice, čamci, kudjelje i vretena, kalupi za izradu opanaka, razni glazbeni instrumeni itd., zatim proizvodi od željeza: brave i ključevi, gargaše, igle, čekići, sjekire, motike, sač za pečenje kruha i dr. Osim ovih, na pazaru su se mogli pronaći proizvodi od pečene gline (kotluše, lule, opeke za komin i dr.), zatim od vune (terluci, čarape, kumparani, jačerme, šalovi i razni drugi), te od kože

18

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine (opanci, fišeklije, konjska oprema i sl.). Ovdje se prodavala i hrana: mlijeko i mliječni proizvodi, pršut, pečenica, lovina te u određeno doba godine i riba, rakovi, žabe i puževi. Osobito zanimljiva je činjenica da cijene proizvoda nisu bile fiksne, što je rezultiralo cjenkanjem, koje je pazaru pridavalo posebitu živost.

3.9.

Ganga

Ganga je najreprezentativniji glazbeni oblik autohtone folklorne glazbe većeg dijela područja središnje dinarske zone, a važnost Gange prepoznata je i od strane Republike Hrvatske te je Ganga imotskog i vrgoračkog kraja zaštićena kao nematerijalno kulturno dobro. Ganga predstavlja višeglasno pjevanje na dah: pjesma traje koliko i dah glavnog pjevača koji u pravilu otpjeva prvi stih sam, dok ga u drugom stihu prate ili priginjaju ostali pjevači, uglavnom dva, tri, najviše četiri glasa koji su uvijek viši u odnosu na vodeći glas. Istraživači su suglasni u zaključku da je ganga relativno novija pojava, nastala oko 1900. godine. U vrijeme svojeg nastanka bila je znatno različita od svojih prethodnica i suvremenica, a kasnije i suputnica u vremenu do danas od kojih je od svake uzimala po nešto. Ganga je tako najviše preuzela od tzv. putničkog pjevanja (naziv kojim mnogi ljudi Imotske krajine i zapadne Hercegovine označavaju jednu od brojnih varijanti ojkanja24, tj. treskanja) koje joj je prethodilo, od zvuka gusala, odnosno sviranja na guslama. Danas se, prema svjedočanstvima nekolicine istraživača, za pjevače koji prate vodećeg pjevača muklim vokalima ili slogovima, kaže da gusle. Otuda i uzrečica pjevača gange: Ti pivaj, ja ću guslit. S obzirom da ganga uglavnom nema strogo zadani tekst, njezini stihovi ovise o trenutačnom nadahnuću i raspoloženju gangaša, a također i o njegovoj kreativnosti. Tako kroz stihove gange, osim što pjevač dijelom otkriva svoju osobnost, prepoznajemo i kontekst vremena s obzirom da se na njega stihovi gange često odnose. Nasuprot glavnome, prateći pjevači nisu neophodno morali znati tekst pjesme, što opet upućuje na veoma zanimljiv način njezina oblikovanja, a to je bez pripreme, u dobro uhvaćenom trenutku.

24 Ojkanje je poseban način pjevanja karakterističan za glazbenu tradiciju dinarskog područja. Karakteriziraju ga melodijski ukrasi i potresanje glasom na slog „oj“. Uglavnom se temelji na kromatskim tonskim nizovima u kojima prevladavaju polustepeni, s intervalima koji nerijetko odstupaju od temperiranog sustava. Također valja ukazati na starinu ovog tipa pjevanja. Naime, ojkavica se smatra predslavenskim naslijeđem, što znači da su se Hrvati s njome upoznali dolaskom na područje današnje Hrvatske.

19

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

3.10. Šijavica Koji momak ne zna šije - šete, Podajte mu igle neka plete! Već gore navedeni stihovi ukazuju ne samo na široku prisutnost ove igre, već i na to da ona pripada muškoj domeni provođenja slobodnog vremena. Tako postoje podaci da se ženske osobe nisu smjele ni približiti skupini igrača šijavice, inače bi se smatrale neženstvenima te bi se nazivale muškarama. Riječ šijavica nastala je od talijanske riječi sei, što znači šest. Budući da je upravo šest zbroj prstiju kojega su često dobila dva igrača, igra je malo izmijenila talijansku riječ i formirala naziv šijavica. Šijavicu najčešće igraju četiri igrača, ponekad i šest, smješteni svaki sa svoje strane stola, a jedino pomagalo i potreban rekvizit su im vlastiti prsti. Za sve moguće zbrojeve prstiju tijekom igre (od dva do deset) u šijavici se upotrebljavaju termini talijanskog jezika i to: za zbroj dva prsta igrač glasno zove do, tre za tri prsta, kvatro za četiri, cinkve za pet, šije za šest, šete za sedam, oto za osam, nove za devet i tuti za deset prstiju - što u prijevodu s talijanskog jezika znači svi, a ne deset, kako bi se na prvi mah moglo pomisliti. Dva igrača istovremeno pokazuju prstima jedan broj, od nule koju označava zatvorena šaka, do pet (ispruženi svi prsti jedne ruke), pri čemu nagađaju zbroj prstiju oba igrača glasno izvikujući svoju prognozu. Ako ni jedan od igrača nije pogodio zbroj prstiju, igra se nastavlja. Kada jedan od igrača pogodi, odnosno dobije punat, zaviče ''mojeee'' ili ''oćeee'' ili „je“. Igrač koji je dobio punat svom snagom dlanom lupi u stol i kaže svoje ime. Ova brza, i neupućenom promatraču, ponekad neshvatljiva igra, dijelom je života ljudi dalmatinske zagore te je kao takva u novije vrijeme pronašla svoje mjesto i na sceni kroz izvedbe raznih kulturnoumjetničkih društava.

3.11. Asanaginica Što se bili u gori zelenoj? Al su snizi, al su labutovi? Da su snizi, već bi okopnili, labutovi već bi poletili: ni su snizi, nit su labutovi, nego šator age Asan-age..... Slavna pjesma Žalosna pjesanca plemenite Asanaginice – Asanaginica uzvišeno, dirljivo i psihološki produbljeno prikazuje sudbinu žene – majke, ali i žene općenito, u sredini koja je gotovo oduvijek bila opterećena strogim patrijarhalnim propisima. Ispjevana je u muslimanskoj sredini u pograničnome kraju dalmatinsko-hercegovačkom, tada turskom Imotskom kadiluku. U 18. stoljeću objavio ju je talijanski putopisac Alberto Fortis te je ovom pjesmom hrvatska usmena poezija učinila prvi veći prodor u svijet, posebice nakon uvrštenja u Herderovu zbirku Volkslieder 1778. godine, u Goetheovu prijevodu na njemački iz talijanskoga predloška, a odatle je prevedena na mnoge svjetske jezike. Također valja napomenuti da je pjesma osnovana na stvarnim događajima i likovima. Tako u liku Asanage prepoznajemo Hasana Arapovića, koji je u pjesmi opjevane ozljede vjerojatno zadobio tijekom kandijskoga rata, u borbi s kršćanskim odmetnicima 20

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine (1645-69), tako da iz pjesme, osim složenih obiteljskih odnosa, iščitavamo i duh vremena njezina nastanka.

3.12. Identifikacija kulturne baštine prema administrativnim granicama 3.12.1.

Grad Imotski

Smješten u dubokom zaleđu Dalmatinske zagore grad Imotski je administrativno središte Imotske krajine. Grad se smjestio na uzvisini Podi i dominira nad Imotskim poljem i zaseocima, a proteže se površinom od 73,25 km2 te obuhvaća naselja Glavinu Donju, Glavinu Gornju, Imotski, Medvidovića dragu, Vinjane Donje i Vinjane Gornje. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine na području grada Imotskog je živjelo 10.049 stanovnika.

Sredinom 20. stoljeća grad Imotski je prerastao u urbanu cjelinu Imotske krajine.25 Tako staru gradsku jezgru odlikuje urbana arhitektura s brojnim kamenim kućama, strmim uskim ulicama te kamenitim stepenicama koje svjedoče o nekadašnjem izgledu grada.26 Zgrade s lijepim pročeljima i okovnim secesijskim ogradama svjedoče o stilskim strujanjima koja nisu mimoišla ni ovu sredinu.

Imotske skaline,

stepenice, koje spajaju Bazanu, najstariji dio Imotskog, sagradili su Mlečani potkraj 18. stoljeća, a ima ih ukupno 92. Na prvom podestu podignut je 1980. godine spomenik velikom hrvatskom pjesniku

Tinu

Ujeviću

(1891 - 1955), rad kipara Krune Bošnjaka. Skalini završavaju u ulici Stjepana Radića s drvoredom iz 1933. godine. 27

25

Izvor: http://hvm.mdc.hr/zavicajni-muzej-imotski,763:IMS/hr/zbirke/?zbId=214

26

Fra Silvestar Kutleša navodi da su grad Imotski početkom 20. stoljeća seljaci Imotske krajine nazivali varuš (Kutleša, Hazu, Imotski 1993.)

27

Izvor: http://www.tz-imotski.hr/content/view/5/42/lang,hr/

21

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Iznad

Modrog

jezera

smještena

je

tvrđava

Topana.

Izgradena je na ostacima prapovijesnih i ilirskih gradina, a u 10. stoljeću utvrđuje ju se kao strateški izuzetno značajnu točku. Turci osvajaju Topanu i imotski krajem 1493. godine te tada postaje sjedište kadiluka do 1717. godine kada pada pod ruke Mlečana. Požarevačkim mirom iz 1718. godine su utvrđene granice između Venecije i turskog Carstva, a zanimljivo je da je ta granica oko Imotskog utvrđena topovskim hicem s Topane prema Imotskom polju. Na taj način utvrđena granica je opstala do danas te čini sadašnju granicu između Hercegovine i Hrvatske.28 Unutar Topane je 1718. godine izgrađena

crkvica

Gospe od Anđela,

zaštitnice grada Imotskog. Blagdan Gospe od Anđela slavi se 2. kolovoza i ima poseban značaj za stanovnike Imotske krajine kao podsjetnik na važan povijesni događaj iz 18. stoljeća. Naime, na taj dan 1717. godine uspjela je kršćanska vojska pod zapovjedništvom mletačkih časnika osloboditi Imotsku krajinu od stoljetne turske tiranije.29

Još jedna značajna sakralna građevina grada Imotskog je i

Crkva sv. Frane

građena u neoromantičnom stilu od 1861. do 1881. godine od domaćeg kamena. Pročelje ima tri portala, a unutrašnjost krasi pet oltara. Glavni oltar od bijelog kamena djelo je talijanskog kipara Artura Ferraronija. Crkvene vitraje izradio je poznati slikar Josip Botteri Dini. Pred crkvom se nalazi spomenik graditelju samostana fra Stjepanu Vrljiću, rad kipara Josipa Poljana.30 U blizini crkve smješten je franjevački samostan u kojem se čuva bogata muzejska zbirka, a među posebno vrijednima su izlošci oltarne pregrade ranokršćanske bazilike iz Zmijavaca (5. st.) te veliki antipedij (goblen s euharistijskim motivom, 18.st.). Stvarni počeci muzejske zbirke datiraju iz prijelaza 19. u 20. st., a posebno važno razdoblje je od 1961. godine kada gvardijanom postaje fra Vjeko Vrčić koji je sakupljao arheološko, sakralno i

28

Izvor: http://www.zkd.hr/novi_uvez_9.pdf

29

Izvor: http://www.imotski.net/2009/02/12/sto-je-imocanima-blagdan-gospe-od-andela/

30

Izvor: http://www.tz-imotski.hr/content/blogcategory/7/49/lang,hr/

22

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine etnografsko blago po crkvama, tavanima i ostavama. Samostan je renoviran 1988. godine, a zbirka premještena na današnju lokaciju. Izložbene prostorije zauzimaju prostor od 180 m².31 Imotski franjevci danas čuvaju dva zanimljiva glazbena rukopisa. Prvi od njih je Antifonarij iz 1748. godine, posebice zanimljiv trima barokim monodijskim misama koje su dopisane u glavno tijelo mise. Jednu od tih misa nalazimo u jednom rukopisu iz Zaostroga. Drugi glazbeni rukopis, Gradual iz 17. stoljeća, sadrži napjeve misnog proprija. Prethodno je bio u vlasništvu samostana u Živogošću. U Vinjanima je u sklopu crkvenih obreda od Velikog četvrtka do Uskrsnuća zanimljiv običaj stražara, rondara uz Kristov grob.32 Iz četiri crkve (Sv. Roka, Sv. Nikole Tavelića, Sv. Kate i Sv. Ante) kreće po jedna procesija na čelu s križonošom. Procesije se sastanu kod kapelice Gospe Lurdske gdje se odvija prislanjanje križeva jedan uz drugoga, što simbolički označava sjedinjenje procesije.

O životu u gradu Imotskom i ruralnim sredinama svjedoče artefakti iz Muzeja grada Imotskog koji je smješten u zgradi izgrađenoj 1888. godine na samom istočnom ulazu u grad. 33 Muzej ima tri odjeljenja: arheološki, etnografski i poseban dio koji svjedoči o životu u gradu Imotskom te životu u ruralnim sredinama Imotske krajine.

Režija duhana

je bila upravna zgrada za djelatnost pakiranja i prerade duhana koja se odvijala u obližnjim sušarama. Objekt je sagrađen krajem 19. stoljeća prema projektu češkog arhitekta Thare. Režija duhana je registrirano kulturno dobro Republike Hrvatske.34

31

Izvor: http://www.tz-imotski.hr/content/blogcategory/7/49/lang,hr/, http://www.imotski.hr/

32

Običaj je poznat u Runovićima, Slivnu i nekim drugim selima Imotske krajine, kao i drugdje u Dalmaciji i šire.

33

Izvor: http://www.tz-imotski.hr/content/blogcategory/7/49/lang,hr/

34

U Registru kulturnih dobara RH vodi se pod brojem RST – 1402.

23

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Muzeji kao institucije čuvaju materijalne dokaze koji svjedoče o prošlosti stanovnika koji su na tome području boravili. Međutim, jednakog značaja su i određena mjesta na otvorenome koja samo svojim postojanjem svjedoče o stanovnicima koji trenutno obitavaju na tim prostorima. Jedan takav je i nogometni stadion Gospin dolac koji se smjestio podno tvrđave Topana, na samoj obali Modrog jezera. Ime je dobio po zavjetnoj crkvici Gospe od Anđela, a izgrađen je 1989. godine. Stadion je uvršten među

12 najčudnijih stadiona

na svijetu

zbog svog položaja između Modrog jezera, strmih litica i tvrđave Topana.

Zaštitnim znakom Imotskog (te okolice Imotskog) mogu se smatrati i galantari, putujući trgovci – pokućarci koji su se bavili prodajom sitne robe (pozamanterije, nakita manje vrijednosti, iglama i koncima, ogledalima, novčarkama, britvama...). S kutijom ovješenom o ramenima, galantare se u prvoj polovici 20. stoljeća moglo susresti u svim većim gradovima Europe, gdje su se upoznavali s novim strujanjima u znanosti i umjetnosti. Galantari su tako nedvojbeno utjecali na oblikovanje interijera imotskih stambenih zdanja prve polovine 20. stoljeća. Putnički način života imotskih galantera lijepo oslikava uzrečica: Čovik iđe po svitu, ka pčela po cvitu.

U sklopu godišnjih običaja u gradu Imotskom, posebno se izdvajaju Bakove svečanosti, pokladne svečanosti. Dobile su naziv prema Baku, glavnome liku pokladne povorke koji (u skladu s raskalašenošću pokladnih običaja) glumi pijanca, proždrljivca. Bako sjedi na kolima koja se voze gradom na Pokladni utorak (ranije u nedjelju); ispred sebe drži bačvu od 200 litara, a u ruci vrč ili bukaru. Prate ga muškarci maskirani u ženske likove s kojima se za vrijeme pokladne povorke neprestano nadvikuje i svađa. U Bakovoj pratnji su i pijanci koji pjesmom veličaju njegovu pojavu, usput zastajkujući kod svake kuće i primajući od domaćina darove; nekada u vinu, danas u novcu. Prije nego bi se darovano vino pretočilo u bačvu, Bako bi malo popio, a za njim i ostali. Nakon što bi obišla cijelu varoš, cijela pokladna povorka bi zajedno s Bakom otišla na ranije naručenu večeru. Stanovnici Imotskog, rođeni početkom 20. stoljeća, pamte ovakvu pokladnu povorku iz najranijeg djetinjstva, a postoje kazivanja prema kojima je ovaj običaj iz Italije donijela obitelj Tadić, koja je u Imotskom sagradila kuću sredinom 18. stoljeća. Danas Bakove svečanosti 24

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine započinju objavom pokladnog slavlja, kada grupa maškara uz bubnjeve obilazi ulice grada objavljujući vrijeme mačkaravanja, a gradonačelnik jednome od njih predaje ključeve grada. Tijekom tih nekoliko dana odvijaju se dječji maskenbal, glavni maskenbal, Bakova povorka, čita se Krnjina oporuka, a sve završava u Pokladni utorak Večeri humora i svečanom večerom sudionika Bakovih svečanosti i Krnjevala.

3.12.2.

Općina Cista Provo

Općina Cista Provo smještena je na samom zapadu Imotske krajine te zauzima površinu od 98,00 km2. Obuhvaća naselja Aržano, Biorine, Cistu Provo, Cistu Veliku, Dobranje i Svib, a prema Popisu stanovništva iz 2001. godine, na području općine živjelo je ukupno 3.249 stanovnika. O bogatoj povijesti područja općine Cista Provo svjedoči i

arheološka zona oko crkve sv. Jakova koja obuhvaća nekoliko lokaliteta te se na tom prostoru može pratiti kontinuitet naseljavanja gotovo od prapovijesti (brončano doba) do srednjeg vijeka. Prostorom dominira prapovijesno naselje, tzv.

Maglića gradina.

Bedem, odnosno nasip gradine sačuvan je cijelom dužinom od jugoistočne preko sjeverne do jugozapadne strane. Na lokalitetu Crkvine gotovo su u potpunosti istraženi ostaci antičke vile, ranokršćanskih crkava te srednjovjekovne crkve. Isto tako su istražene grobnice, od onih presvođenih kasnoantičkih do starohrvatskih grobova ranog srednjeg vijeka. Najpoznatija nekropola je

nekropola stećaka

Crljivica,

nastala na nadgrobnom humku iz pretpovijesnog doba, što je čest slučaj kod groblja sa stećcima. Nekropola obuhvaća 87 stećaka standardnih oblika (ploča, kovčeg, sarkofag). Po svome broju ova nekropola pripada onima srednje veličine.

Za vrijeme rimske uprave neposredno uz naselje Aržano nalazilo se mjesto Sarsentrum koje se spominje na solinskim saborima. U zaseoku Mandarići-Rojnice nalazi se turska kula Ale Matuzovića. Predaja kaže da je Matuzović u ovoj kuli ljetovao, a u Zadvarju zimovao. Kula je građena od poluobrađenog kamena različitih dimenzija u vapnenom mortu s uglovima ojačanim klesancima većih dimenzija zidanim na zub. Danas je u izrazito ruševnom stanju – djelomično je sačuvan samo sjeverni zid do visine zabata sa ostacima puškarnica na 1. katu, te sjeveroistočni dio kule.

25

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Kroz Cistu prolazi antička cesta koja je povezivala Tilurium (Trilj) i Novae (Runoviće), a bila je sastavnim dijelom važne prometnice koja je povezivala Salonu i Naronu. Ova je cesta obnovljena u 19. stoljeću (između 1854. i 1861. godine). Kasnije je tuda trasirana i današnja cesta Sinj – Imotski (građena 1978.-1979. godine). U općini postoji 9 sakralnih građevina od kojih su u nastavku opisane crkva sv. Jakova Apostola i crkva svetog Petra.

Župna crkva sv. Jakova Apostola

sa zvonikom građena je 1884.-1888. godine na mjestu ranije crkve koja se nalazila u središtu groblja, a datirala je iz poslijeturskog razdoblja. Crkva sv. Jakova jednobrodna je građevina s kvadratičnom apsidom, zidana lokalnim kamenim klesancima. Već 1899.-1900. godine pokrov crkve i piramida zvonika su popravljani, krov je pokriven utorenim crijepom. Na bočnim pročeljima su polukružni prozori, a u osi glavnog pročelja je zvonik s ložom i piramidalnim završetkom.

Crkva sv. Petra je jednobrodna crkva podignuta 1913. godine. Gradnja je započela na inicijativu mještana, obzirom da je crkva sv. Jakova bila znatno udaljena od središta sela. Crkva je građena klesancima od lokalnog kamena, kao jednobrodna građevina s kvadratičnom apsidom i sakristijom. Uz crkvu je 1963. godine dograđen zvonik zatvorenog tipa s ložom i piramidalnim završetkom.

3.12.3.

Općina Lokvičići

Općina Lokvičići smještena je na jugozapadnom obodu Imotskog polja. naselja Dolića jugozapadnom stanovništva iz stanovnika.

Zauzima površinu od 31,11 km2 i obuhvaća Dragu i Lokvičiće koja su smještena na obodu Imotskog polja. Prema popisu 2001. godine, na području općine živi 920

Iako se općina Lokvičići odlikuje lijepim krajolikom i prirodnim zanimljivostima, ona obiluje i povijesnim spomenicima kao što su prapovijesne gomile, nekropole stećaka i gradine. Poznati su stećci u Berinovcu i Pezićima. Za vrijeme Rimljana područjem Lokvičića je prolazila glavna rimska cesta koja se se protezala iz Salone preko Trilja i Imotske krajine do Neretve. 26

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Prva crkva sv. Ante, koja će kasnije postati župskom crkvom, sagrađena je nakon oslobođenja od Turaka, posvećena je 1760. godine i danas služi kao grobljanska crkva. Nova crkva, crkva Krista blagoslovljena 1931. godine.

3.12.4.

Kralja, sagrađena je i

Općina Lovreć

Općina Lovreć

smještena je na jugozapadu Imotske krajine, a proteže se površinom od 105,25 km2. Područje općine Lovreć obuhvaća naselja Lovreć, Dobrinča, Medov Dolac, Opanci i Studenci, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine na području općine živi ukupno 2.248 stanovnika. Prostor općine Lovreć, kao zapadni dio povijesnogeografskog područja Imotske krajine ističe se neprekinutim kontinuitetom življenja od prapovijesti i antike do danas te je bogat kulturno-povijesnim naslijeđem, nastalim u različitim vremenskim razdobljima i pod različitim kulturnim utjecajima.35 Mnogobrojni arheološki nalazi iznad samog Lovreća upućuju na antičko naselje –

rimski Tronum,

stari

Labineca. Po nekim izvorima Laurentiumom (Ludrumom)

koje se prema nekim podacima naziva

Lovreć se dovodi u vezu i s trećim antičkim naseljem obzirom na činjenicu da se tu križao stari antički put. Pretpostavlja se da je tadašnje naselje porušeno u vrijeme kad i Salona (614. godine).

Na jugozapadnom području Lovreća, naselja Dumančići, Kasumi i Olujići zajednički se imenuju Kula zbog kule Urum bega koja je sagrađena u 17. st. Kula je trokatnica kvadratičnog tlocrta, zidana priklesanim kamenom, izvorno zakrovljena dvostrešnim krovom sa pokrovom od kamenih ploča. Na nosivim zidovima veći je broj puškarnica sačuvanih na više nivoa, a na istočnom pročelju su lučna vrata. Krovna konstrukcija, kao ni međukatne konstrukcije do danas nisu sačuvane. Kula je izvorno imala dvostrešni krov sa zabatima na jugu i sjeveru. Također, na kuli nalazimo i ugrađen natpis na bosančici iz 1640. godine. Prema sačuvanoj predaji Urum beg je napustio imanje dolaskom Mlečana 1717. godine, dok se njegova kći pokrstila i udala za svojeg kmeta Olujića.

35

Izvor: PPUO Općine Lovreć

27

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Na području općine Lovreć postoji više sakralnih građevina i to tri crkve, kapela svetog Ante, 6 kapelica te veći broj križeva u naseljima. Nova župna crkva Duha Svetoga počela se graditi 1935. godine. Ipak, oblikovno je definirana još 1897. godine, i to kao trobrodna bazilika s polukružnom apsidom i zvonikom, u nacrtima Ćirila Ivekovića. Gradila se po nacrtu arhitekta Celića, kojeg je preoblikovao arhitekt Lavoslav Horvat. Zvonik je sagrađen 1938. godine. Danas crkva dominira naseljem, a ističe se kako volumenom, tako i položajem, obzirom da je izgrađena na uzvisini.

Stara župna crkva sv. Duha,

vjerojatno kasnosrednjovjekovna građevina, rekonstruirana je 1755. godine, o čemu svjedoči natpis na glavnom pročelju, postavljen u spomen na posvetu crkve koju je obavio biskup Blašković: «1759. BI. POSVECHENA. OVA. CZRKVA. S. DUA. OD. P.G.D. STIPANA. BLASCKOVICHA. BOD. MAKARSKE. NA. 7. SARPGNA.» Crkva je jednobrodna svođena građevina s kvadratičnom apsidom, dvostrešni je krov pokriven kamenom pločom, a u osi glavnog pročelja je trodijelna preslica kasnobaroknog oblikovanja. Na groblju oko crkve ima stećaka, što govori o kontinuitetu ukopišta još od kasnog srednjeg vijeka.

Etnograđevine

u općini Lovreć karakteriziraju kamene kuće koje predstavljaju prototip stanovanja u ruralnim naseljima lovrećkog kraja. Kuće su prizemnice i katnice, redovito su građene na terenu u padu, tako da je dio prizemlja ukopan, a nad njim se organiziraju ognjište i kuhinja, kužina. Na katu ili u krovnom prostoru uobičajeno je bio prostor za stanovanje, a u prizemlju konoba ili prostor za stoku. Kuće imaju naglašene zabate i strme dvostrešne krovove.

U općini postoji i zbirka etnografskih predmeta koja je počela nastajati šezdesetih godina 20. stoljeća, a 1982. godine zbirka je upisana na listu Zavoda za istraživanje folklora hrvatskog etnografskog društva u Zagrebu. Zbirka se nalazi u OŠ „S.S. Kranjčevića“ i broji oko 290 predmeta, uglavnom kućnog inventara i oruđa za gospodarske djelatnosti. S obzirom da u općini Lovreć nema voda tekućica te je problem nedostatka vode uvijek bio naglašen, očekivano postoje bunari i lokve koji danas predstavljaju kultivirane krajolike. Na prostoru Pridivišća sačuvana su 4 zidana bunara kružnog tlocrta, obzidana priklesanim kamenom, s kamenim stubama koje se spuštaju do vode. Također, ove krajolike karakteriziraju i brojni suhozidi koji su se gradili kako bi se dobio prostor za sadnju vinove loze. Svojevrsna znamenitost Lovreća je i kuća spaljenih u središtu mjesta, koja predstavlja memorijalni spomenik. Kuća je sačuvala vanjske gabarite, bez krova i međukatnih konstrukcija, 28

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine a spomen je na stradanje većeg broja mještana, koji su živi zapaljeni u kući od strane okupatora u Drugom svjetskom ratu.

Arheološka zona Studenci

jedan je od arheološki najbogatijih prostora na području Imotske krajine. Zona se prostire oko tzv. Studenačkog polja i obuhvaća 15-ak poznatih lokaliteta koji ukazuju na kontinuitet naseljavanja ovog područja od prapovijesti do danas. U prvom redu tu su prapovijesne gradine Bilića ili Mala gradina te Velika Gradina koje su naseljene kroz cijelo željezno doba tj. od 9 st. pr. Kr. Južno od njih je velika gradina Jova. Zapadno, kod zaseoka Šakići, na koti 680, također se nalazi jedna manja gradina. Na svima su vidljivi ostaci bedema (kameni nasipi) te ulomci brončanodobne i željeznodobne keramike. Plato Male gradine opasan zidinama površine je oko 120 x 60 m. Za njih su vezene tzv.

gomile tj.

prethistorijski grobni tumuli:

tri gomile u ogradi istočno od Musinca, Gomila na samom vrhu Jove te izvan njenih bedema oko 50 m u pravcu zapada, istraživane gomile na položaju Osoje na platou sjeverno od Osnovne škole, dvije skupine od po tri gomile po vrhu mamutovog brda.

Antičke ostatke nalazimo na Jovi gdje je pronađen i žrtvenik bogu Jupiteru. Antičkih nalaza ima i na položaju Dvorine kraj Podgrede tj. između bunara Ševar i župne kuće. Iznad zaseoka Jurčevići sačuvana je i trasa rimske ceste. Osim antičkim, srednjovjekovnim

ovo područje bogato je i ostacima, lokalitetima sa

stećcima.

Stećke tako nalazimo kod bunara u zaseoku Bekavci i Dobrinče, jedna skupina nalazi se i južno od Šakića, nekoliko stećaka (ukrašenih ploča i jedan sljemenjak) nalazi se oko izvora Zvizda, velika skupina stećaka i kasnosrednjovjekovnih grobova nalazi se od Alibegovca (sačuvane turske kule), prema Bilića-Maloj gradini, a također postoji manja nekropola stećaka zapadno od stare župne crkve na Lovreću. Nekropola je većim dijelom uništena, ali postoji mogućnost da je manji dio sačuvan ispod zemlje. Uz izvor Zvizdu vezuje se priča o dvoje mladenaca čiju je sreću prekinula turska vojska. Nakon svadbe, kada su se svatovi vraćali kući, turska vojska ih je dočekala u zasjedi i ubila mladoga i sve ostale svatove. Kazuje se da je jedino djevojka dočekala noć živa i da je tako gorko plakala da su se njezine suze pretvorile u potok Zvida, nazvanim tako po toj jasnoj zvjezdanoj noći. Navodno ovaj izvor nikada nije presušio. Uz pomoć seljaka okolnih sela djevojka je zakopala sve mrtve na brežuljku koji se zove Stećci. Priča se da je godinama nakon toga djevojka sama na glavi donosila velike nadgrobne spomenike, te da je i danas u ponoć, dugo nakon njezine smrti, poneki mogu vidjeti kako obilazi svoje mrtve.

29

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

3.12.5.

Općina Podbablje

Općina Podbablje smještena je na južnoj strani Imotskog polja, a proteže se površinom od 41,76 km2. Općina obuhvaća naselja Drum, Grubine, Hršćevane, Ivanbegovinu, Kamenmost, Krivodol, Podbablje gornje i Poljica. U navedenim naseljima, prema popisu stanovništva iz 2001. godine, živi 4.777 stanovnika. Administrativno središte općine je naselje Drum. Uz tok rijeke Vrljike pronađeni su brojni arheološki

ostaci koji se nalaze u nekoliko muzeja diljem svijeta. Također valja spomenuti i bogatu etnografsku zbirku i knjižnicu koju je skupio pjesnik Ante Žužul. U sklopu općine Podbablje je i naselje Kamenmost koje je bilo rimska naseobina o čemu svjedoče brojni pronađeni ostaci, a u kuću Tonković uzidan je rimski milenarij s ceste Pons Tiluri-Novae koji potječe iz 168. godine poslije Krista. Kamenmost je naziv dobio po mostu izgrađenom od kamena podignutom preko rijeke Vrljike. Na Kamenmostu je nađen natpis posvećen caru Marku Aureliju. Natpis je bio uzidan u stari most, ali je pri njegovu popravku 1888. godine izvađen. Most je nakon toga doživio mnogo oštećenja zbog čega je 1945. godine nanovo izgrađen. Za vrijeme proširenja dionice Lovreć-Imotski na državnoj prometnici D-60, pronađeno je

kasnosrednjovjekovno

groblje

smješteno pedesetak metara od spomenutog mosta u pravcu Imotskoga, a ispod nasipa suvremenog kolnika, debljine oko 2 metra.

Na 90 m2 površine otkriven je ostatak kaldrme-naboja starije ceste te 24 groba, pretežno s jednim ukopom u jame, dio kojih je bio obzidan i pokriven kamenim pločama. Na spomenutom nalazištu je pronađen i stećak koji je nakon završetka istraživanja postavljen na obali rijeke Vrljike u neposrednoj blizini nalazišta.

Na Kamenu Mostu, u vremenu između četrnaestog i petnaestog stoljeća, izvjesni majstor Ratko Gostojević kovao je sablje. Zanimljivo je da mu je jednu odnijela rijeka Matica, a nađena je tek 1985. godine iznad Padine mlinice u Zmijavcima.

Franjevački samostan na Kamenmostu, u ondašnjem

Podbablju, postojao je od 1562.1593. godine, a zabilježeno je da je samostan u Imotskom već 1630. godine obuhvaćao župe Podbablje, Sovići, Drinovci te Kamenmost. 30

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Crkva Sv. Luke

građena je u predtursko doba. U njezinu podnožju ugrađen je veći broj stećaka. Crkva se u dokumentima prvi put spominje 1562. godine, a franjevci su 1624. tražili od sultana Murata IV dozvolu za popravak crkve koja je ipak obnovljena tek 1705. godine te ponovno 1772. godine kada je izgrađena barokna trodijelna preslica. Tijekom sanacije crkve 1981. godine na sjevernom su pročelju pronađene puškarnice, izgrađene tijekom posljednje obnove sa svrhom zaštite pučanstva.36

3.12.6.

Općina Proložac

Općina Proložac smještena je zapadno od grada Imotskog, uz granicu s Bosnom i Hercegovinom, a smještena je na površini od 85,60 km2. Obuhvaća naselja Donji Proložac, Gornji Proložac, Postranje, Ričice i Šumet, a prema popisu stanovništva iz 2001. godine, na području općine živi 4.248 stanovnika. Proložac obiluje arheološkim lokalitetima; prapovijesnih nekropola-gomila ima na više mjesta. Tragovi neolitika i predpovijesne gomile svjedoče o ranom nastanjivanju područja Prološca. Mnogobrojni su nalazi ilirskog i rimskog nakita, oružja i oruđa. Nakon pokoravanja Ilira ovo područje postaje dio rimske provincije Dalmacije. Izgrađeni su putevi i ceste od kojih je većina i do danas u upotrebi. Podizani su logori i naselja za veterane i koloniste. Jedan takav logor bio je u Prološcu o čemu svjedoči nadgrobna ploča podignuta pripadniku IX rimske legije. Tu su nađeni kameni zapisi posvećeni Cereri i Trivijama te kameni reljef s likom Dijane37, božice lova iz 2. stoljeća.38 Dijanin reljef jedan je od rijetkih svjedočanstava autorske samosvjesnosti ovoga vremena. Naime, reljef je potpisao Maksimin, putujući kipar-klesar čije se djelovanje smješta u drugu polovicu 2 stoljeća. Umjetnik je prikazao Dijanu u klasičnoj ikonografskoj formi s lukom u jednoj ruci, dok drugom vadi strijelu iz tobolca. Osim spomenutih nalaza, svakako valja istaknuti i brončanu figuricu Fortune-Izide, jedini primjer egipsatskoga kulta na ovome prostoru.

36

Izvor: Ante Gamulin, Kule u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini za vrijeme Turske uprave, Dalmatinska zagora

37

Valja napomenuti da je božica Dijana izvorno južnoilirski kult u kojemu se ona prepoznaje kao božica svjetla, te nije sasvim jasno je li taj kult istovrsan ili srodan ovome Dijane lovkinje kakvom se štovala po Dalmaciji. Rimljani su zatečene na ovome prostoru kultove interpretirali kao sebi svojstvene sa svrhom asimilacije lokalnog stanovništva 38

http://www.imoart.hr/portal/iz-proslosti/povijest-imote/povijestni-osvrti/111-rije-spovodom.html(16.02.2010.)

31

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Proložac je također dugo vremena bio i vjersko središte Imotske krajine. Uz izvor rijeke Vrljike postojao je najprije benediktinski samostan (6.st.), a od 8.stoljeća i franjevački samostan, odakle su se fratri oko 1600. godine povukli na otočić u Prološkom blatu, močvarnu regiju Imotskog polja koje se prostire na površini od 10,24 km2. To je prostrano poplavno područje u zapadnom dijelu Imotskog polja, koje je dio godine pod vodom. Iako Prološko blato svakako predstavlja značajku prirodne baštine ovog kraja, ono što ga ujedno čini i kulturnopovijesnom baštinom jesu i danas vidljivi ostaci

franjevačkog samostana i čatrnje

na otočiću. Na području Prološca postoji ukupno 6 crkvi i 7 kapelica, a u nastavku teksta opisana je župna crkva svetog Mihovila. Na groblju ispod crkve svetog Mihovila otkrivena je ranokršćanska trobrodna

bazilika iz

5. stoljeća. Na njezinim temeljima je podignuta jednobrodna predromanička starohrvatska crkva od koje su ostali ulomci pletera i sarkofag. Ovdje je pronađen i mitrički reljef iz prve polovine 4. stoljeća koji svjedoči o raširenosti ovog najznačajnijeg orijentalnog kulta na našem području. Na aversu se javlja tauroktonija, u gornjim kutovima prikazane su biste Sola i Lune, dok na reversu nalazimo prikaz božanske gozbe. Posebnost reljefa je u tome što je jedan od rijetkih primjera dvostranog reljefa toga vremena, a koristio se u liturgiji tijekom koje se okretao. Na istom lokalitetu je u 17.stoljeću sagrađena i stara

Župna Crkva sv. Mihovila koja je 1753. godine obnovljena i proširena. 39 Današnja kamena crkva izgrađena je izvan groblja, a temeljito je obnovljena 1983. godine.40

U općini Proložac smještena je i najstarija vinarija na području Imotske krajine –

Vinarija

Grabovac, o čemu svjedoči priznanje iz 1812. godine koje je obitelj Grabovac dobila za svoja vina od francuskih (Napoleonovih) vlasti.41

39Izvor:

Fra Bruno Pezo, Župe Franjevačkog samostana u Imotskom, vodič, Proložac, 2004.godine (Dalmacijatisak-Split) 40

Izvor: Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine

32

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Jedna od najzanimljivijih atrakcija Božićnog vremena u Prološcu su Žive jaslice.42 Naime, mještani Prološca od 2000. godine za blagdan Božića upriličuju prizore porođenja Isusa Krista te na taj način obilježavaju ovaj vjerski blagdan. Radnja upriličenja se odvija u presušenom koritu rijeke Suvaje ispod starovjekovnog Prološkog mosta, a scena se prostire na tisuću i petsto metara četvornih. U ovome, za lokalno stanovništo veoma važnome događaju, kojega nazivaju žive jaslice, sudjeluje dvjestotinjak ljudi, od čega oko 70 glumaca-amatera, s time da se bilježi tendencija povećavanja broja sudionika. Pripreme za ovaj događaj traju po nekoliko mjeseci. Naime, lokalni majstori već od listopada počinju podizati drvene objekte uz tok rijeke kako bi uprizorenje bilo što vjerodostojnije, a organizira se i natječaj za glumce svete obitelji. Također, svi sudionici – glumci odjeveni su u odjeću koja podsjeća na vrijeme Isusova rođenja, a koju se izradile prološke žene uz pomoć časnih sestara iz imotskoga samostana. Posebnu draž igrokazu daju magarac, ovce i druga živina. Ovaj neobičan i zanimljiv način proslavljanja Božića privlači posjetitelje iz cijele Imotske krajine, pa i iz daljih mjesta i gradova, primjerice Splita, Kaštela, Sinja i Dubrovnika. Most ispod kojega se odvija ova manifestacija najvjerojatnije je građen u 17.-18. stoljeću, a premošćuje potok Suvaju i spaja dva naselja, Proložac i Podstranje. Građen je od kamenih klesanaca slaganih u pravilne redove, a sastoji se od četiri bačvasta svoda. Na sredini sjeverne strane podignuta je kapelica sa slikom sv. Mihovila i uklesanom godinom 1895., dok se s južne strane nalazi ploča s godinom 1891. Vremenom je mijenjao izgled.

3.12.7.

Općina Runovići

Općina Runovići smještena je uz Imotsko polje na jugoistoku Imotske krajine, a obuhvaća naselja Podosoje, Slivno i Runović koje je i administrativno središte općine. Općina se proteže površinom od 59.42 km², a prema popisu stanovništva iz 2001.godine na njezinom području živi 2.643 stanovnika.

Današnja općina Runović razvila se na području glavnog rimskog naselja u Imotskom polju koje je nosilo naziv Novae. Municipij Novae se spominje iznimno rano, već 194. g.n.e.

41

Izvor: http://www.vinarijagrabovac.hr/ff/vina.html

42

Tek rijetki krajevi njeguju tradiciju Živih jaslica koju je daleke 1223. godine u mjestu Greccio započeo sv. Franjo. Za tadašnje vrijeme neobičnu navadu nastavila su Franjina redovnička braća, a običaj se očuvao do danas.

33

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Prema natpisima koji su pronađeni u Runovićima, vrhovni bog kojega su stanovnici ovoga municipija štovali bio je bog Jupiter. Također, među bogovima njihova sustava vjerovanja nalazimo i Silvana, boga polja i stada.43 Kroz Novae je vodila glavna rimska cesta Salona-Novae-Narona (Vid kod Metkovića). Kao važno mjesto Novae se spominju se sve do 532. godine, kada se o municipiju govori na crkvenom saboru u Solinu. Potom gubi važnost, naročito provalom Avara i Slavena, nakon čega ga se uopće ne spominje u spisima.44 Na području općine Runović nalazimo ukupno 6 crkvi i 6 kapelica, a u nastavku teksta opisane su crkva Gospe od Karmela i kapela Gospe od zdravlja.

Crkva Gospe od Karmela podignuta je 1869. godine u blizini stare crkve. Na pročelju crkve upisano stoji da je crkva sagrađena „Skladom G.G.“. Tijekom godina je više puta doživljavala restauracije. Unutar crkve nalaze se tri oltara od kojih se posebice izdvaja oltar s kipom Gospe Karmelske iz 1871. godine, koji je napravljen od drva s pozlaćenom krunom. Unutar ove župe djelovala je jaka Karmelska bratovština utemeljena 1735. godine, jedna od najstarijih u ovome kraju. Bratovština se s vremenom ugasila, a kao spomen na nju ostale su rijetke medaljice s likom Gospe od Karmela.

Kapela Gospe od zdravlja sagrađena je 1894. godine. Ova kapela se nalazi u dvorištu župske kuće i sagrađena je od klesanog kamena. Od 1792. godine blagdan Gospe od zdravlja se svakog 21. studenog slavi kao zapovjedni blagdan.

Kantanje je lokalni naziv za crkveno korizmeno pučko pjevanje u selima Imotske krajine. To je jedini oblik glazbovanja u korizmenome razdoblju koji svoju kulminaciju doživljava kroz procesije Velikog petka. Iako je kantanje poznato u cijeloj Imotskoj (i Vrgoračkoj) krajini, osobito je poznato kantanje u Runovićima, koje za tekstualni predložak koristi jedan od Gospinih plačeva, tzv. Babušu, koju je sastavio franjevac Toma Babić. Prvo je izdanje tiskano u Veneciji 1726., a ukupno je izišlo 7 izdanja. Prema nekim mišljenjima način runovićkoga tugaljiva kantanja ostatak je staroga ilirskog pjevanja kojega mnogi uspoređuju s gangom, ali za razliku od

43

Treba naglasiti da vrijeme početka štovanja Silvana, baš kao i Dijane, nedvojbeno trebamo tražiti prije dolaska Rimljana na ovaj prostor.

44

Ante Ujević, Imotska krajina, Matica Hrvatska, Imotski 1991.godine

34

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine gange, u kojoj samo jedan pjevač pjeva tekst dok ga drugi pjevači prate, kantanje kantaju dva pjevača, isključivo muškoga roda.45

3.12.8.

Općina Zagvozd

Općina Zagvozd

smještena je u podnožju planine Biokovo na samome jugu Imotske krajine. Proteže se površinom od 134 km² te obuhvaća naselja Biokovsko Selo, Krstatice, Rastovac, Rašćane Gornje, Zagvozd, Župu i Župu Srednju. Administrativno središte općine je naselje Zagvozd. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine na području općine Zagvozd živjelo je 1.642 stanovnika. Najstarije tragove prisutnosti ljudi na području općine Zagvozd skrivaju ostaci niza prapovijesnih gradina i grobnih gomila-tumula. Na promatranom području pronađeni su primjerci bizantskog novca iz 11. st., dvije grčko ilirske kacige, kamene sjekire i keramička posuda iz brončanog doba.46 Međutim, u Zagvozdu se nisu udomaćili ni Rimljani niti Osmanlije.47 Prvi veliki demografski uspon dogodio se nakon izgradnje francuske ceste početkom 19. stoljeća.

Car Franjo Josip I je 1875. godine posjetio Zagvozd na putu iz Imotskog i tom je prigodom caru priređen svečan doček, o čemu su sačuvana dva izvještaja, u kojima je Zagvozd opisan kao «žalosno, krševito i najubožnije selo Dalmacije».48 Stoga ne čudi da je razvoj općine Zagvozd uvelike potaknut izgradnjom ceste koja je povezivala Knin i Metković, a prolazila je preko Trilja, Zagvozda i Vrgorca.

Ta cesta, nazvana Napoleonova cesta, građena je uz veliku pomoć lokalnog stanovništva u razdoblju od 1806. do 1809. godine. Asfaltirana je 1967. godine i klasificirana je kao državna cesta D62. Na slici je prikazana ploča postavljena na predjelu Turija, podignuta u čast izgradnje ceste.

45

Izvor: http//public.carnet.hr/, http://biblio.irb.hr/prikazi-rad?&rad=174553

46

Izvor: Program ukupnog razvoja općine Zagvozd

47

Izvor: Ljubomir Gudelj, Imota-gramatika prostora

48

Izvor: Konzervatorski elaborat o kulturnim dobrima na području obuhvata Prostornog plana Općine Zagvozd, Split, travanj 2005. godine

35

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Napoleonova cesta jednim svojim dijelom, na predjelu Turski klanac ispod zaseoka Drljići, dijeli bunare i ostatke

kule Hasan-age Arapovića

čije je ime sačuvano u baladi Hasanaginica. Prema narodnoj predaji Hasan-aga se, nakon ranjavanja, liječio na Grabovniku - biokovskoj uzvisini nasuprot svoje kule. Kula je bila smještena na sredini zagvoške visoravni na strateški važnom mjestu s pregledom cijelog okoliša.49

Na području općine Zagvozd nalazimo nekoliko lokaliteta na kojima se nalaze stećci. Jedan od najpoznatijih stećaka Zagvozda zasigurno je

stećak

pod nazivom

Vukov

greb.

Nalazi se na lokalitetu Golubčina, iznad Bartulovića kuća. Stećak je trapezoidnog oblika, na «dvije vode», ukrašen spiralama. Na jednoj je strani prikaz lova: lovac s mačem u ruci goni dva jelena, dok se na bočnim stranama nalaze spirale koje izlaze iz zajedničke stabljike. U neposrednoj blizini nalazi se još nekoliko ploča kao i nešto sjevernije gdje je sačuvana i manja prapovijesna gomila sa stećcima. U blizini Vukova greba nalazi se i Zaranač ploča. Na ploči-stećku stoji upisana godina 1645. Ispod Zaranač ploče je pronađen grob s ljudskim kosturom. Don Petar Kaer navodi da se pokraj Zaranč ploče nalaze još četiri groba, međutim dr. Katić tvrdi da grobove 1935. godine nije pronašao. Uz ovaj stećak vezuje se zagvoška pjesma: Ona poni ploču na Zaranču ovce pasuć, a kudilju preduć. Bože mili, čuda velikoga! Trista godin mlada carovala, trista godin mlada nevovala, trista godin mlada udovala.

Na području općine Zagvozd izgrađeno je devet crkava i kapela te veći broj kapelica, a u nastavku teksta su izdvojene tri najznačajnije crkve.

49

Prema podacima iz Konzervatorskog elaborata općine Zagvozd, kula je sačuvana u arheološkom sloju, s dosta obrušenog građevinskog materijala na lokalitetu, a smatra se potrebnim provesti arheološka istraživanja i prezentirati lokalitet.

36

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Na mjesnom groblju u Zagvozdu nalazi se

crkva

Uznesenja Marijina

koju mještani nazivaju Kod Gospe. Crkva je izgrađena oko 1620. godine, također pod turskom vladavinom. Ovo je prva crkva izgrađena na prostorima pod turskom okupacijom, za vrijeme same okupacije.50 Sljedeće kazivanje izgradnju crkve:

opisuje

zgodu

vezanu

uz

„Kad se crkva ova radila doli, morala se u udređenon roku napravit. Ako se ne napravi u tome roku, gotovo je – crkva više neće bit sagrađena. I dolazio je providur, ovaj valjda turski taj koji je bio, i jedan ? turski koji je iša vidit jel crkva napravljena. Tako da se crkva pusti, il da bude napravljena, il da je sruše. I dok je on dolazio, još je tribalo neki kamen stavit, baš gori povezat. I ovaj viče ovome doli: Daj mi taj kamen, znaš. A ovi kaže Koji?. I ovi: Daj, a vidi na konju ovi dolazi otamo, razumiš. I ovaj dok je tražio kamen, a on čekičon, ne znan šta je ima, bum! I njega doli pogodi, i ovi da je umra. Da je pogodio ga u glavu. I da je neki drugi dotrča brže-bolje i dobacio mu taj kamen da on zatvori ta...tako da je crkva ostala. Inače da crkva bi bila srušena. Tako je ta priča.“51

U crkvi Uznesenja Marijina se nalaze dva groba. Za jedan grob vjeruje se da pripada đakonu Petru Miliću.52 Zanimljiva je zgoda o pomorcu Frani Bartuloviću, kojega je na moru zadesila oluja zbog čega je odlučio darovati svojoj zagvoškoj Gospi zlatni lanac. Osim toga, taj Frane se pamti i kao donositelj prve hrvatske zastave u Zagvozd, u koju je umotan prilikom pokopa. Jedno od dva zvona, zvono zvano Sveti Ivan, izliveno je 1720., i kao takvo se smatra najstarijim u Imotskoj krajini. Crkva je obnovljena 1973. godine pri čemu je svetište uređeno po novim liturgijskim propisima.

50

Tijekom prve polovice 17. stoljeća podignute su 4 crkve u Zabiokovlju: crkva Svetog Križa u Rastovcu Gornjem, crkva Uznesenja Marijina i crkva Svih Svetih u Zagvozdu te Sv. Mihovil u Rašćanima. Makarski biskup Nikola Bijanković 1715. godine s ponosom piše u Rim: „Ovo je selo jedinstveno i neobično po tome što jedino u Otomanskom Carstvu ima tri crkve. 51

Kazivač I.Š., rođen 1954. godine. Zapisale Mirjana Svaguša i Ivana Vuković u Zagvozdu tijekom proljeća 2010. godine. 52

On je kao dvadesetogodišnji mladić poginuo na Dobrinču, u ratu s Turcima. U spomen na njegovu smrt, svake godine krajem travnja tri dana pred crkvom cvate perunika.

37

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Crkva Svih Svetih,

nazivana još i Gospina crkva, izgrađena je u prvoj polovici 17. stoljeća. Na glavnom pročelju je jednostavan ulaz s kamenim pragovima, uz kojega na pročelju nalazimo škropionicu, a u zabatu jednodijelnu kamenu preslicu baroknog oblikovanja. Krov je pokriven kamenim pločama. Prema natpisu na pročelju, pisanim bosančicom, crkvu je 1644. godine posvetio fra Pavao Posilović, biskup Skradinski: Prema navodima Petra Kaera (koji je obnašao funkciju župnika od 1877. do 1882. godine), oko crkve Svih Svetih bilo je 27 stećaka što upućuje na postojanje srednjovjekovnog groblja na ovoj lokaciji. Od spomenutoga broja stećaka do danas ih je sačuvano pet.53

Crkva svetog Križa u Donjem Rastovcu građena je 1612. godine. Oko crkve se nalazi groblje sa stećcima. Crkva je jednobrodna građevina s kvadratičnom apsidom, pokrivena kamenim pločama. Na južnom pročelju crkve nalazimo natpis isklesan bosančicom, dok je na sjevernom pročelju uklesana 1628. godina, što vjerojatno označava godinu posvećenja crkve. U osi glavnog pročelja je jednostavan ulaz s kamenim pragovima, a nad njim je na mjestu rozete nedavno ugrađen sat. U zabatu je novija jednodijelna preslica jednostavnog oblikovanja. U crkvi je

umjetnička slika

koja se smatra

najstarijom u Imotskoj

krajini, a koju je naslikao nepoznati majstor u 16. stoljeću. Za vrijeme Turaka u Zagvozdu je utvrđena i župna kuća, sklop stambene katnice pravokutnog tlocrta i gospodarske kuće izvorno s dvostrešnim krovom. Danas su očuvani samo ostaci ovoga sklopa s dobro vidljivim obrambenim elementima na obodnim zidovima.

3.12.9.

Općina Zmijavci Padaj, kišo, nemoj po Zmijavcin, jer su cure u bilin opancin.

Općina Zmijavci

smještena je jugoistočno od grada Imotskog. Najmanja je općina Imotske krajine i broji samo jedno naselje–Zmijavce, a proteže se površinom od 13,82 km2. Prema podacima Popisa stanovništva iz 2001. godine na području općine Zmijavci živi ukupno 2.023 stanovnika.

53

Izvor: Konzervatorski elaborat o kulturnim dobrima na području obuhvata Prostornog plana Općine Zagvozd, Split, travanj 2005. godine

38

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Područje Zmijavaca naseljavali su već Iliri, a potom i Rimljani, o čemu svjedoče razni arheološki nalazi.54 O kršćanstvu na području općine Zmijavci svjedoče ostaci

starokršćanske

trobrodne

bazilike

iz 5. stoljeća. Bazilika, od koje su sačuvani ostali samo temelji, nalazi se na lokalitetu Crkvina. Bazilika je u sklopu imala i zgradu krstionice sa krsnim zdencem u obliku križa. U samoj bazilici nađen je još jedan zdenac manjih dimenzija, što ovu crkvu svrstava među rijetke primjere bazilika s dvije krstionice. Imala je bogatu kamenu dekoraciju oltarnih pregrada s reljefnim prikazom biblijskog motiva sv. Danijela u borbi s lavovima.55 U Zmijavcima se nalazi veliki broj starih groblja, a sačuvano je i dosta ilirskih nekropola. Također, ovo područje obiluje i stećcima (2 stećka sarkofaga, 3 stećka sanduka i 23 pločasta stećka).56

Na području općine Zmijavci nalazi se crkva Svih Svetih koja je opisana u nastavku teksta i grobljanska crkva svetog Josipa na Suvači te kapelice svetog Ante, Gospe Lurdske, blaženog Alojzija Stepinca i svetog Mihovila. Župna crkva Svih Svetih podignuta je 1891. godine na mjestu manje crkve iz 1761. godine.57 Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća na crkvi je dograđen zvonik. Na unutarnjoj strani pročelja crkve nalazi se trodijelna presica i drveni oltar tirolske presice. Crkva je dovršena 1903. godine.58

54

Izvor: Fra Bruno Pezo, Župe Franjevačkog samostana u Imotskom, vodič, Proložac, 2004. godine (Dalmacijatisak-Split)

55

Izvor: http://www.imotski.hr/imotski.hr/povijest.htm

56Izvor:

Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine

57Izvor:

Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine

58Izvor: Fra Bruno Pezo, Župe Franjevačkog samostana u Imotskom, vodič, Proložac, 2004. godine (Dalmacijatisak-Split)

39

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

4. Prirodna baština Imotske krajine Očuvanje prirodne baštine najvažniji je preduvjet razvoja područja Imotske krajine, stoga je potrebno zaštititi sva područja koja su potencijalno ugrožena bilo kojim od prethodno navedenih čimbenika. Ukoliko se ne zaštite prirodna bogatstva područja Imotske krajine, nemoguće je razmišljati o razvoju područja i njegovoj valorizaciji. U svrhu identifikacije prirodnih resursa, prirodna baština se promatra kao resurs u budućem razvoju područja. Sljedeća tablica stoga prikazuje podjelu prirodnih resursa prema genetskom podrijetlu, obilježja prirodnih resursa te ista opisuje. Tablica 2: Podjela prirodnih resursa prema genetskom podrijetlu59 Genetsko podrijetlo resursa

Obilježja

Klimatska

Geomorfološka Prirodni resursi

Hidro geografska Bio geografska Pejsažna

Opis

Sredozemna klima, umjereno svježa klima i planinski tip klime, Planinski lanac Biokovo, kanjon rijeke Vrljike, Suvaje pećine, špilje, Imotsko polje, polje u Župi Biokovskoj, krški oblici (vrtače, škrape..) Modro i Plavo jezero, jezero Dva Oka, Lokvičićka jezera, Prološko jezero i Blato, rijeke Vrljika, Suvaja, podzemne vode,... flora i fauna –biokovsko zvonce planinski pejzaži, nizinski ili pejzaži relativno niskog reljefa,

Prema podacima koji su prikazani u tablici razvidno je da Imotska krajina obiluje bogatstvom prirodnih resursa koji u budućnosti, ako se istima bude odgovorno upravljalo, mogu predstavljati značajne turističke resurse područja.60

59

Izvor: efzg.hr/dok//TUR//Turistički_resursi_i_atrakcije.ppt,

60 U ovom dokumentu promatraju se prirodni resursi prema genetskom podrijetlu. Isti nisu promatrani s ekonomskom stajališta, odnosno njihove daljnje valorizacie, već se prirodnim resursima pristupa isključivo sa strane njihove identifikacije.

40

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

4.1.

Jezera

Crveno

Jezero,

koje se nalazi 1,5 km sjeverozapadno od grada Imotskog, jedan je od najpoznatijih kraških fenomena Imotske krajine. Oblik jezera podsjeća na klasičnu krašku vrtaču, ali orijaških proporcija. Njegov obod je nagnut prema jugu uz visinsku razliku od 100 metara između dviju strana. Na razini površine vode jezero poprima kružni oblik promjera oko 200 metara. Dno Crvenog jezera je samo 19 metara nad razinom mora, a dubina jezera izmjerena za nižeg vodostaja iznosi oko 250 metara, iako postoje naznake da se na dnu nalaze prolazi koji vode i ka većim dubinama. Prema morfološkoj klasifikaciji Crveno jezero je najdublja jama Dinarskog krša koja je do polovice ispunjena vodom. Također, jedna je od najdubljih stalno potopljenih speleoloških jama u svijetu. Jezero je zaštićeno 1964. godine i predstavlja značajan spomenik prirode.61

Zbog svoje ljepote, mističnosti i nedostupnosti Crveno jezero je predmetom mnogih legendi i priča. Hrvatski književnik Josip Eugen Tomić je 1884. godine o Crvenom jezeru napisao62: „... Tu, po tamnoj, gluhoj noći Ako srca imaš proći, Uz vilinsku čut ćeš ciku, Vukodlaka strašnu riku Dok nad vodom vještice Ko plamteće zublje krijese ...“ Još davne 1876. godine fra Šimun Milinović je zapisao i objavio u Viencu zanimljivu legendu

o

Gavanu i njegovim dvorima: „Jednom u davna vremena živio je bogati Gavan i na rubu Crvenog jezera imao je velike i prekrasne dvore. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima; nije poznavao nevolju i njegova su vrata za sirotinju bila uvijek zatvorena, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera. Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, opakija i lakomija. Nije znala za Boga, a siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih, tjerajući ih ispred vrata dvora. Gore žene pod suncem nije bilo. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo. Djeca se ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše. Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje, koji su također bili raskalašni i proždrljivi kao i on. Bili su pretjerali svaku mjeru. U tom momentu prikaže se anđeo u liku odrpanog

61 62

Izvor: Kolovrat L., Delić Peršen M. – “Imotske modre vode“, 2008. godina Izvor: http://www.tz-imotski.hr

41

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine siromaha, tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim. Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: "Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti". Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: "Daj mi gospo, na put božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju". Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: "Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj"? Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnješe, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propuntaše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti. Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo. Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.“63

Modro jezero,

omiljeno imotsko šetalište i kupalište, smješteno je uz zapadni obod grada. Najveća dužina Modrog jezera iznosi 800 metara, a širina 500 metara. Međutim, spomenute dimenzije variraju ovisno o vodostaju, dok ljeti jezero ponekad i presuši. Dubina jezera također oscilira, a često dosegne i do 100 metara. Osim kišom, jezero se napaja i uz pomoć podzemnih voda koje hidrostatskim tlakom podižu razinu vode.

Od vidilice, koja se nalazi na 380 metara nadmorske visine, do njegove biste i čiste vode vodi deset serpentina koje su izgrađene još početkom 20. stoljeća, točnije 1904. godine. Posebna ljetna atrakcija Modrog jezera su skakači, popularne imotske tice, koji s okolnih hridi visokih i dvadesetak metara skaču u vodu.

63

Na području Imotske krajine legenda o Gavanu i njegovim dvorima povezana je s nastankom mnogih jezera u Imotskoj krajini kojima obiluje, u prvom redu Crvenim jezerom. Osnova legende o Gavanu je biblijska briča o propasti Sodome i Gomore koje su stradale zbog opačina svojih žitelja.

42

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Imotski novinar Braco Ćosić njihov let opisao je sljedećim stihovima: „Visina, modrina, Stine pune dice, Jata imotske lipote, Jezerske tice. Veru se lito cilo, Penju, puzu uz strminu. Onda polete ko iz gnjizda, U modrinu, u dubinu...“

Okolica jezera bila je zanimljiva zbog lova ptica pjevica (gvardelina, frzelina, fanganela, verduna) koji se u prošlosti odvijao tijekom većeg razdoblja godine. Po divljim golubovima koji su se u njoj nastanili, naziv je dobila Golubarska pećina, dok je osim nje spominjana i Vilinska pećina u koju navodno čovjek nikada nije stupio, a u kojoj, prema mnogobrojnim kazivanjima, žive jezerske vile.

Jezera Dva oka

su dva mala jezera kružnog oblika koja su smještena iznad izvorišta rijeke Vrljike i koja nikada ne presušuju.64 Jezera predstavljaju jedan od pet izvora rijeke Vrljike, te su, kao i ostali izvori, prepoznati kao poseban ihtiološki rezervat, zaštićeni spomenik prirode.

Omiljeno su okupljalište ribiča te su veoma pristupačna i umirujuća. Oko jezera se nalazi staza za šetnju. Sjeverno jezerce ima promjer 42 metra i duboko je 12,7 metara, dok je južno promjera 44 metra, a dubine oko 6 metara.65

U općini Lokvičići smjestila su se tri jezera -

Lokvičićko (ili Mamića) jezero,

Knezovića jezero i jezero Galipovac.

64

Izvor: http://www.tz-imotski.hr

65

Izvor: http://www.perla-tours.hr

43

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Ova tri jezera tvore jedinstvenu cjelinu s Prološkim jezerom i Imotskim poljem koje je na ovom području veći dio godine pod vodom zbog čega nosi ime Blato.66 67 Premda razina vode u ova tri jezera oscilira i desetak metara, jezera nikada ne presušuju što pretpostavlja da imaju siguran dotok vode. Ni sama okolica jezera ne oskudijeva zanimljivostima. Naime, sva su tri jezera, zajedno s Prološkim jezerom i Blatom, okružena mnogobrojnim vrtačama, suhim jezerima te brežuljcima po kojima su razmješteni vrtovi, kaskadni vinogradi, gradine i mnoga arheološka nalazišta.68

Jezero Galipovac smjestilo se uz najsjeverniju točku Imotskog polja. Stijene su mu izuzetno strme, tako da se vodi nešto lakše može pristupiti samo najnižom točkom sedla koja se nalazi uz samo polje. Dimenzije jezera su 170x115 metara. Njegova dubina je veća od 60 metara, iako zna varirati i desetak metara, ovisno o godišnjem dobu i prilivu vode. Iako je dno jezera muljevito, sama voda je relativno bistra, osim u vrijeme povećanog dotoka vode.69 Jugozapadno

od

Galipovca

nalazi

se

Knezovića

jezero,

ponikva izuzetno strma i nepristupačna sa svih strana, zbog čega se može mjeriti s Crvenim jezerom, premda je Knezovića jezero osjetno manje. Dubina vode je četrdesetak metara, a sama voda je izuzetno bistra.70

Lokvičićko (Mamića) jezero

posljednje je u nizu Lokvičićkih jezera, također smješteno na rubu Imotskog polja. Nešto je pristupačnije od ostalih jezera ove skupine, pa ljeti u njemu ima kupača, a tijekom ostatka godine i ribiča koji pokušavaju uhvatiti pokoji primjerak šarana koji tu obitavaju. Voda jezera je bistra, ovisno o dobu godine i mjestu mjerenja duboka 30 - 45 metara, dok je samo dno jezera kombinacija mulja i velikih kamenja.71

66

Blato je praslavenska riječ za močvarno zemljište.

67

Izvor: http://www.imotski.hr

68

Izvor: Kolovrat L., Delić Peršen M. – “Imotske modre vode“, 2008. godina

69

Izvor: http://www.imotski.hr

70

Izvor: http://www.imotski.hr

71

Izvor: http://www.imotski.hr

44

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Močvarna regija Imotskog polja prostire se površinom od 10,24 km2. To je prostrano poplavno područje u zapadnom dijelu Imotskog polja, koje je dio godine pod vodom, dok je samo mali dio tog područja pod vodom cijele godine – Prološko jezero ili blato. Blato je tipičan primjer poplavnog krškog polja u Dalmaciji, a nesumnjiva je njegova ekološka uloga kao staništa ptica močvarica, uglavnom na zimovanju i za vrijeme preleta. U krajobraznom smislu područje je sačuvano, a zaštićeno je 1971. godine.72

Tijekom zimskih mjeseci i početkom proljeća sva vrela iz Studenaca i Ričica povećavaju svoj kapacitet, te zajedno s kišnicom ulijevaju goleme količine vode u zapadni dio Imotskog polja povećavajući površinu Prološkog jezera. Jezero se razlije u Blato zbog čega poplavi 3 - 4 km2 površine. Dubina Blata je 1 - 6 metara izuzev Prološkog jezera kojemu je dubina oko 35 metara. Južni rub Prološkog jezera je potpuno nestao, stopio se s Blatom, a sjeverni kameniti dio je sačuvan.73

Kada Blato poplavi, brežuljak u Imotskom polju postaje otok na kojemu su se 1493. godine franjevci skrili od Turaka, od kada se otočić/brežuljak naziva Manastir. Po narodnim pričama, želeći se zaštititi od čestih i žestokih upada Turaka, fratri su zatrpavali ponore kako bi se što duže oko otočića zadržala voda. Od tada, vjeruje se, češće poplavljuje Imotsko polje.

Na sjeverozapadnom rubu Imotske krajine smjestilo se akumulacijsko Ričićko Zeleno jezero. Uz osam kilometara jezerske obale rasuti su zaseoci sela Ričice. Akumulaciju napajaju dvije rječice – Ričina i Vrbica. Kako bi se obuzdali iznenadni prodori vode i podvodnje u polju, 1985. godine izgrađena je brana.

72

Izvor: Kolovrat L., Delić Peršen M. – “Imotske modre vode“, 2008. godina

73

Izvor: http://www.imotski.hr

45

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Prema predaji, Zeleno ričićko jezero potopilo je kuće i polja te izmijenilo krajolik, a ljudi su se iselili u potrazi za boljim životom. Onima koji su ostali uz vodu, život je poprimio drugačiji sadržaj, odnosno, nastala je nova kvaliteta življenja s vodom i oko nje pa se nerijetko nailazi na čamce, jedrilice, ribiče i kupače.

Brojni fosili morske faune, pronađeni u okolnim stijenama, svjedoče da se u prapovijesti na ovom mjestu nalazilo jezero s razinom vode višom od današnje. Ipak, do sada nije bilo sustavnog istraživanja spomenutog lokaliteta.

Krenice

zauzimaju prostor Imotskog polja od približno jednog kilometra dužine i oko 200 metara širine. Voda je na vrelima duboka i do 8 metara, a kada presuši, ostaju zastrašujuće jame. Stanovnici okolnog područja drže da se na dubini od petnaestak metara ispod Krenica nalazi veliko podzemno jezero.

Mnoga su vrela zbog ljudskog nemara zatrpana. Ipak, još su uvijek dobro očuvana Čančića i Vileničino vrila te Kupinjak, na kojemu je za vrijeme Turaka izgrađena mala akumulacija i vodenica. To je ujedno i jedino vrelo u kojemu nikada nema ribe. Naziv Vileničino vrilo ne iznenađuje ako znamo da, prema predajama, na ovom predjelu žive vile koje noću silaze na rosne livade i igraju kolo.74 Na jugozapadnom dijelu Imotskog polja 2007. godine nastalo je novo jezero kojem su stanovnici okolnog područja nadjenuli naziv Bućuša. Jezero je nastalo tako što se zemlja promjera 70 x 50 metara iznenada urušila, a utonuće se ispunilo vodom. Danas postoji bojazan stanovništva po pitanju sigurnosti življenja jer se se jezero polako širi, a vjerojatno i produbljuje. Geolozi još nisu dali svoje mišljenje o ovom novonastalom jezeru.

74

Izvor: Kolovrat L., Delić Peršen M. – “Imotske modre vode“, 2008. godina

46

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

4.2.

Rijeke

Rijeke su u prošlosti bile žile kucavice određenog područja, a Imotska krajina sa svojim veličanstvenim rijekama nije iznimka. Na obalama rijeka Imotske krajine uzdizale su se vodenice koje su bile aktivne sve do uvođenja električne energije u kućanstva, i koje su bile posebno mjesto socijalizacije i rada. Naime, na obalama rijeka su se nalazile djevojke i žene pri pranju odjeće i izmjenama najnovijih ćakula iz sela.

Vrljika

je rijeka ponornica koja izvire u Glavini Donjoj i to iz više izvora. Ukupna dužina njezinog toka je 70 km i na tom putu čak pet puta mijenja svoj naziv. Tako Vrljika pod nazivom Matica uvire u ponor Šajnovac u hercegovačkom dijelu polja, izvire u Peć Mlinima kao Tihaljina, zatim postaje Mlada i Trebižat ovisno o teritoriju kroz koji protječe.75

Vrljika je po mnogočemu jedinstvena krška rijeka koja protječe cijelom dužinom Imotskog polja. 76 Nije ju moguće uklopiti u standardnu klasifikaciju jer je po svojim hidrološkim i geološkim značajkama od izvora do ponora jednaka zbog čega se ne može govoriti o gornjem, srednjem i donjem toku. Od izvora do uvira duga je 23 km, a cijelim svojim tokom vijuga poljem. Na izvorištu Vrljike nalazimo pet vrela: Jauk, Duboka draga, Dva oka, Opačac i Utopišće, od kojih su posljednja dva najveća. Uz ove izvore se vežu brojne priče i legende koje su ljude ispunjavale strahopoštovanjem prema vodi. O Vrljici je ovisio urod u Imotskom polju, a samim time i svekoliki život.77 Izvorišni dio i obalni pojas Vrljike od 100 metara sa obje strane toka rijeke od izvora do mosta na Perinuši, površinom od 0,50 km2, proglašen je 1971. godine posebnim ihtiološkim rezervatom. Iako po opsegu malen, rezervat se odlikuje visokom kvalitetom vode, a ihtiološki

75

Izvor: http://www.tz-imotski.hr/content/view/18/49/lang,hr/

76

Rijeka Vrljika je zanimljiva i zbog tridesetak mlinica koje su se nekada nalazile na njoj, primjerice: Jaukova, Perinuša, Markićuša, Pijanovića, Ankića, Padina, Đogića, Mazulova, Tonkića, Ljekovića, Rudića, Ćukova, Majića

77

Izvor: Kolovrat L., Delić Peršen M. – “Imotske modre vode“, 2008. godina

47

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine je veoma zanimljiv u europskim razmjerima. Vrljika se izdvaja nekolicinom endemičnih rodova i vrsta riba. Ipak, ti rodovi nisu još u potpunosti proučeni. Osim mekousne pastrve (Salmothymus obtusirostris), zaštitu uživa cjelokupna flora i fauna, uključujući i rakove.78 Treba naglasiti da su rakovi voda Imotske krajine gotovo u potpunosti nestali krajem 20. stoljeća, pa stanovnici odlaze loviti na vode oko Čapljine, gdje se lokalno stanovništvo ne bavi lovom rakova. Stanovnici Imotske krajine rakove najčešće pripremaju na lešo, na buzaru, dok se manje frigaju i jedu uz puru.

Kanjon Badnjevice

spaja Ričice i Proložac, te predstavlja jednu u dugom nizu prirodnih zanimljivosti Imotske krajine o kojima se malo zna. Prema arheološkim nalazima, u pretpovijesno vrijeme su se u kanjonu nalazile mnoge prirodne brane koje su zadržavale vodu u predjelu Ričica i tako formirale omanje jezero. Za plovidbu po jezeru su Iliri, nekadašnji žitelji ovoga kraja, koristili lađe koje su privezivali na obalu za željezne prstenove kojih je veliki broj pronađen.

Postupno je snaga vode koja je tekla kroz kanjon Badnjevice rušila sve prirodne brane i voda Ričičkog jezera slijevala se u Imotsko polje. To se događalo otprilike na prijelazu iz staru u novu eru, prije dolaska Rimljana na ovo područje.

Za vladavine Austrije, do 1918. godine, uređen je donji tok kanjona i izgrađeno je pet kamenih pregrada za što je utrošeno 328 tadašnjih zlatnih kruna. Nakon ovih zahvata, kao i prethodnih za vladavine Mlečana, smanjile su se bujice iz kanjona koje su nanosile znatne štete poljoprivrednicima često poplavljujući zapadni dio Imotskog polja.

78

Izvor: http://www.perla-tours.hr

48

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Izgradnjom brane Ričice i akumulacijskog jezera zaustavljen je prodor vode. Brana je sagrađena u sklopu vodonatapnog sustava za Imotsko polje, ali potpunom uređenju ovog sustava predstoje opsežni radovi. Donji dio kanjona predstavlja stanovnicima Prološca omiljeno kupalište. Kada se od Prološca uzvodno krene prema Ričicama, kanjon i rijeka Suvaja koja njime protječe vrlo brzo pokažu svoje draži. Tako se uzastopce izmjenjuju niska voda koja se može pregaziti i vodeni džepovi s nekoliko metara dubine, a koji zahtijevaju prelazak plivanjem ili obilazak po kamenjaru i šikari. Rječica Suvaja je bogata ribom, rakovima, žabama, a u vodi se često mogu zamijetiti i zmije. Izvan vode, po kamenjaru, nije rijetkost susresti poskoka, kao ni raznovrsno mediteransko aromatično bilje. Na vrhu klisure nalaze se ostaci kompleksa od četiri utvrde koje su koristili i Rimljani i Turci. Pred kraj kanjona, u predjelu zvanom Skakala, obilazak postaje nemoguć. Strme i glatke litice na pojedinim mjestima sužuju kanon na samo nekoliko desetaka centimetara, a za vrijeme visokog vodostaja potrebno je čak i preroniti jedan uglavljeni kamen.

Idući uzvodno, posljednji dio kanjona je najatraktivniji. Posjetitelji ulaze u mrak, labirint pećina, vode i smeđe– žuto obojenih stijena koje u određeno doba dana u igri sa sunčevim zrakama tvore jedinstveni vizualni doživljaj. Za svladavanje ovog dijela kanjona i za penjanje uz dvadesetak metara visok zid potrebna je alpinistička oprema, a zbog hladnoće vode nije naodmet ni kratko neoprensko odijelo.79

Tijekom zimskog razdoblja i u rano proljeće na području sela Ričice pojavljuju se brojni izvori vode, rječice koje se slijevaju u polje. Vode iz izvora su se slijevale u dvije rječice, Vrbicu i Ričinu, dok se danas slijevaju u Ričićko jezero.80

Vegetacijsku osobitost uz tok rijeke Vrbice predstavlja mnoštvo visokih, vitkih jablana latinskog imena Populus nigra, koji su razvijeniji i viši u donjem toku ove rječice.

79

Izvor: http://www.imotski.hr/imotski.hr/biseri-badnjevice.htm

80

http://www.ricice.hr/povijest_ricice.php

49

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Među vodama tekućicama trebalo bi izdvojiti zabiokovski Potok ili Župski potok koji se formira kod prijevoja Turija, laganim se padom spušta u župsko polje čijom cijelom dužinom protječe, te ponire u Ponoru u mjestu Rašćane. Njegovim tokom nailazimo na nekolicinu mostova izgrađenih za vrijeme austrougarske vladavine, a u obliku prinudnog rada lokalnog stanovništva, dok je samo jedan most, onaj u mjestu Rašćane, izgrađen 1970. godine. I danas među Vrgorčanima postoji uzrečica da nema jegulja dok Turija ne zamuti.

4.3.

Lokve i bunari

Barnik je naziv za lokvu koja se nalazi na pola puta između mjesta Svib i Ciste Provo. Prvotna funkcija Barnika kao lokve za pojenje stoke sačuvana je i danas, s time da je u novije vrijeme postao atraktivna lokacija za ribiče. Prema nekim izvorima, Barnik je u prošlosti korišten i kao kupalište. U njegovoj blizini nalazimo Baketine i Madunića staje, što je bilo posebno pogodno pastirima. S obzirom da je, prema predaji, rijetko u potpunosti presušivao, Barnik je poznat i kao svojevrstan rasadnik. Naime, zbog vode potrebne za zalijevanje, a koje je u okolnim zaseocima bilo u nedostatku, svako domaćinstvo posjedovalo je parcelu na kojoj se sijalo sjeme rašćike, raštike. Sjeme se zalijevalo vodom iz Barnika. Kad bi rasod, odnosno rasad dovoljno narastao, domaćice su grupno odlazile na Barnik, čupale ga i nosile u svoje vrtove na presađivanje.81

Bunari na Crljivici nalaze se uz državnu cestu Trilj – Imotski, između mjesta Cista Provo i Cista Velika. Ovi zanimljivi bunari koristili su se najprije za dobivanje pitke vode, a zatim za pranje odjeće (vuna, sukanci) i kupanje. Po predaji, bunari su djelo Turaka, koji su ih iskopali kako bi u njima imali zalihe pitke vode. Na ovoj lokaciji nalazimo ukupno 7 bunara, a imena su dobili po obližnjim zaseocima, ovisno o tome koji se zaseok iz kojeg bunara napajao vodom. Tako postoji Šitumov, Madunića,

81

Izvor: http://www.cistaprovo.hr

50

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Kegljov, Čelanov, Burazinov,… bunar. Zanimljivost ovih bunara je u tome što svi imaju isti vodostaj. Prije nekoliko godina bunari su očišćeni, uređen je pristup njima kao i okolni prostor, što privlači turiste koji posjećuju već poznati obližnji lokalitet sa stećcima.82 Osim spomenutih, u mjestu nalazimo još nekoliko bunara: Vrsnovac (kod zaseoka Bajići), Šušnjevac (kod zaseoka Ćubići), te bunar u Dvorupu.

Vodenjak u Zagvozdu

je možda jedan od najpoznatijih bunara na području Imotske

krajine. Naime, u neposrednoj blizini bunara svake se godine u kolovozu organizira Ribarska

noć Bunje,

kada Vodenjak postaje glavno okupljalište kako zagvožđana, tako i stanovnika cijele Imotske krajine i Dalmatinskog primorja.

4.4.

Špilje83

Donedavno su pećine u raznovrsnoj literaturi vrlo rijetko spominjane, a gotovo u potpunosti su izostala stručna promišljanja o njihovu arheološkom potencijalu. U travnju 2006. godine arheološki su pregledane pojedine špilje na području Parka prirode Biokovo. Na zagorskoj strani pregled je obuhvatio Raputina špilju u Zagvozdu te Gradsku, Samogorsku i Matijaševu peć na planinskom dijelu Župe.

Gradska špilja

nalazi se oko 200 metara zapadno od središta Župe prema unutrašnjosti planine Biokovo. Otvorom širine 5 metara okrenuta je prema jugoistoku. Ukupno je duga 26,5 metara, ujednačene širine od oko 8 metara i visine od 2,5 metra na ulaznoj strani kojem slijedi postupno snižavanje svoda prema začelju. Južna strana špilje uzdignuta je sigasta površina, dok je središnji dio dvorane razdijeljen stalagmatom. Pred ulazom u pećinu suhozidom je ograđen prostor veličine 5x3 metra. Ova špilja zanimljiva izgleda je bila korištena još u prapovijesti o čemu svjedoče pronađeni ostaci zemljanog posuđa koji datiraju većinom iz brončanog doba.

Samogorska špilja nalazi se u podnožju unutrašnje strane stjenovite kose, oko 120 metara istočno od planinske staze. Ulazom širine 3,5 metra špilja je okrenuta ka jugoistoku i nekoliko metara udaljenoj vrtači promjera oko 25 metara. Sveukupna dužina njezine unutrašnjosti iznosi 20 metara. Dužina zaravnatog, zemljanog tla dvorane iznosi 15 metara, dok je njezina širina 7,5 metra, što govori o prikladnosti špilje za obitavanje. Tome u prilog idu i pronađeni ostaci keramike koji svoje korijene vuku u prapovijest.

Matijaševa peć nalazi se s lijeve strane planinske komunikacije, od središta Župe udaljena je 1 kilometar. Otvorom, vidljivim sa staze, širine 2,7 metara okrenuta je prema istoku. Dužine je 12 metara i najveće širine 6 metara, te visine do 3 metra. Za razliku od Gradske i Samogorske špilje, koje su pogodne za obitavanje, Matijaševa peć je negostoljubiva uz veliki pad od 25% prema začelju.

82

Izvor: http://www.cistaprovo.hr

83

Izvor: http://www.scribd.com/full/16360203?access_key=key-2kxmdx5kozhqoosa504m

51

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

4.5.

Park prirode Biokovo Biakovo, i te tvoje gore, srušile se u Jadransko more.

Park prirode Biokovo smjestio se na području grada Makarske i Vrgorca, te općina Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje i Šestanovac. Podatak da se 30,8% Parka prirode nalazi u općini Zagvozd jasno oslikava značaj koji ovaj park ima za Imotsku krajinu.

Park prirode površinom zauzima 196 km2. Nalazi se na nadmorskoj visini u rasponu od 200 metara do 1.762 metra, dakle do najvišeg vrha Biokova, svetog Jure.

Najznačajniji geomorfološki fenomeni Parka prirode Biokovo predstavljaju vrtače, škrape, kamenice, zatim jame (do sada najdublja istražena jama jest jama Amfora koja prodire 788 metara u planinu), špilje te krški izvori. U parku nalazimo više od 40 endemičnih biljnih vrsta (primjerice, biokovsko zvonce - Edraianthus pumilio ili puzavo zvonce - Edraianthus serpyllifolius), značajna paleontološka nalazišta te prekrasne krajobraze i vidikovce. Posebitost parka prirode Biokovo predstavljaju ledenice, jame u kojima se led zadržava tijekom cijele godine, a koje su otprilike do sredine 20.stoljeća imale veliki značaj za obližnje stanovništvo u opskrbi vodom. O ledenicama sa zagvoške strane Biokova i njihovom značaju svjedoči sljedeće kazivanje: „To je jama, spilja, u kojon je voda. Prije nije bilo frižidera, ni skrinja, ni struje. I onda bi oni išli nosit vriće, vriće koje su pleli sami, tkali. (...) I zobnice, i vriće, i naprtnjača, ko sad rusak. I onda vriću na se i puton traži mahovinu. Mahovine nema gori na vrhu mahovine. I onda sađi u ledenicu... (…) Stepenice od leda. Sađi u ledenicu, kidaj led... (…) I kidaj to i nosi vanka, mataj u mahovinu da se ne rastopi, i u vriću... (…) I u vriću, i onda grma okolo stavi. Da sunce ne iđe. I u Makarsku na rivu. Doli ljudima prodaji za piće, za sladolede da mogu liti ladit. I onda što dobij para od toga, kupi šećera, ulje ili šta bilo, i vrati se nazad kući priko planine.“84

84

Kazivačica N.S. (r. 1957.god.) iz Zagvozda. Razgovor su vodile Mirjana Svaguša i Ivana Vuković u ljeto 2010.godine.

52

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Unutar Parka se uzdvajaju područja posebne zaštite, a to su: •

posebni geomorfološki rezervati (Nevistina stina, Ovčje polje, Kuranik-Šibenik-ŠtropacVošac);

•

posebni rezervati šumske vegetacije (rezervati šume bukve i jele - Kaoci, Kimet-Sutvid);

•

rezervati autohtone šume crnog dalmatinskog bora (Bukovac, Borovik, ŠibenikBorovac);

•

rezervat primorske šume bukve (Vošac);

•

botanički rezervati (Sv.Ilija-Šibenik-Štropac, Veliki Troglav koji obuhvaća najviši vrh Sv. Jure i s njim čini cjelinu).

U sastavu Parka, na površini 16,5 ha iznad sela Kotišina na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara, nalazi se

Biokovski botanički vrt Kotišina.85 Po

zamisli njegova utemeljitelja, fra Jure Radića, očuvana je izvorna biokovska vegetacija što omogućuje posjetiteljima upoznavanje jedinstvenog samoniklog biljnog svijeta. Biokovski botanički vrt nije botanički vrt u klasičnom smislu, gdje se svaka biljka unosi prema određenim pravilima, već je zamišljen kao «ograđeni dio prirode», gdje će se zadržati prirodni oblici vegetacije sa samorodnom florom.

Na relativno maloj površini nalaze se vrlo raznolika staništa kao što su kamenjare, točila, rletne stijene, obradive površine te kanjon Proslap s istoimenim slapom, koji je veći dio godine suh, a koji oživi za vrijeme jakih kiša. Na površini Biokovskog botaničkog vrta Kotišina utvrđeno je oko 300 samoniklih biljnih svojti, od tipično mediteranskih do planinskih, a na nekim područjima sađene su egzote, poljoprivredno i ljekovito bilje. U neposrednoj blizini ulaza u vrt, uz samu liticu, nalaze se zidine velikog Kaštela - fortifikacijskog objekta iz 17. stoljeća, koji impresionira svojim izgledom.86

85

Botanički vrt administrativno ne pripada Imotskoj krajini, međutim predstavlja značajan i neizostavan dio Parka prirode te je stoga sastavni dio ovoga dokumenta. 86

Izvor: http://www.biokovo.com/?show=21421

53

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine Biokovo je proglašeno Parkom prirode 1981. godine zahvaljujući svojim jedinstvenim geomorfološkim obilježjima, biološkoj raznolikosti s velikim brojem endema te posebice svojim prirodnim ljepotama.87 Na sjevernoj strani Biokova su se u značajnoj mjeri očuvale bukove šume. Upravo oko „zagoškog poda“, zaravni na kojoj se smjestio Zagvozd, i „fluvijalne pregače“ na kojoj se nalazi crkva sv. Križa, geolozi opisuju neke od najzanimljivijih krških procesa, rekonstruirajući razvoj i nastanak pradavne rastovačke rijeke koja je protjecala od jugoistoka prema sjeverozapadu, prema slivu Cetine.88

4.6.

Tradicijski lov na žabe, rakove i ribe

Za lova na rijeci Vrljici , Prološkim jezerima, Galipovcu, Kljukanu, Krenici te manjim jezerima koja pripadaju Lokvičićima koristile su se različite vrste košara koje su ljudi, koji su se bavili lovom, učili plesti od malih nogu. Posebitost ovoga područja su četvrtaste košare krtoli. Krtoli su dugački i do 2 metra, a njima su lovila dvojica ili trojica. Krtol se vukao po dnu kako bi se voda zamutila uslijed čega su se preplašene ribe, žabe i rakovi kretali prema površini te završavale u krtolu. Žabolovom su se stanovnici bavili od svetog Grgura do Svih Svetih. Žabe su se zasljepljivale svjetlošću zublji od hrastove grane koja je trebala biti usječena u razdoblju između Velike i Male Gospe. Na Prološkom jezeru za lov žaba koristile su se i mreže vučarice. Žabe su se obično pripremale na gradelama, frigale su se na ulju ili maslu. Također su se spremale na brudet, za što ih je dan ranije trebalo ostaviti natopljene u bijelom vinu, zatim pirjati s ljutikom, metvicom, selenom i peršinom. U Vinjanima Donjim zabilježen je osobit način lova riba gavica korištenjem prirodne izmjene kretanja vode ljeti i zimi. Naime, ljudi su iskoristili ljetno povlačenje vode kako bi obilježili lovišta na kojima tijekom zimskih dana (kada je riba na ispaši u površinskoj vodi) postavljaju vrše u koje se riba uhvati ujutro, vraćajući se iz podzemne vode. Gavica s purom najpoznatiji je donjovinjanski specijalitet.

87

Izvor: Vedrana Vela Puharić: Sakralni objekti i obilježja na Biokovu, Park prirode „Biokovo“

88

Izvor: Joško Belamarić: Kulturno-povijesni vodič Zagore Splitsko-dalmatinske županije

54

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Literatura •

Belamarić J.: Kulturno-povijesni vodič Zagore Splitsko-dalmatinske županije

•

Fra Bruno Pezo, Župe Franjevačkog samostana u Imotskom, vodič, Proložac, 2004. godine

•

Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine

•

Gamulin A., Kule u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini za vrijeme Turske uprave, Dalmatinska zagora

•

Gudelj Lj., Imota-gramatika prostora

•

Kolovrat L., Delić Peršen M. – “Imotske modre vode“, 2008. godina

•

Konzervatorski elaborat o kulturnim dobrima na području obuhvata Prostornog plana Općine Zagvozd, Split, travanj 2005. godine

•

Škobalj A.: Obredne gomile na temelju arheoloških nalaza povijesno-teološka rasprava o religiji i magiji, Sveti Križ na Čiovu 1970.godina; Slobodna Dalmacija, Split 1999. godine.

•

Ujević A., Imotska krajina, Matica Hrvatska, Imotski 1991. godine

•

Vela Puharić V.: Sakralni objekti i obilježja na Biokovu, Park prirode „Biokovo“

•

Zbornik radova simpozija u prigodi 250 .obljetnice prijenosa franjevačkog samostana u grad Imotski, Čuvari baštine, Imotski 1989.godine, Franjevački samostan Imotski

55

Identifikacija kulturnih i prirodnih resursa Imotske krajine

Izvori slika •

http://arhiva.net.hr

•

http://www.imotskenovine.hr

•

http://biokovo.blogspot.com

•

http://www.imotski.hr

•

http://img13.imageshack.us

•

http://www.imotski.net

•

http://media.photobucket.com

•

http://www.mhas-split.hr

•

http://sara5.fiuhost.com

•

http://www.os-zmijavci.skole.hr

•

http://static.panoramio.com

•

http://www.perla-tours.hr

•

http://tkope.files.wordpress.com

•

http://www.radioimotski.hr

•

http://www.biokovo.com

•

http://www.runovici.hr

•

http://www.cistaprovo.hr

•

http://www.scribd.com

•

http://www.cro-photos.com

•

http://www.serdar.hr

•

http://www.destinacije.com

•

http://www.summitpost.org

•

http://www.flickr.com

•

http://www.travel-design.com

•

http://www.geocities.com

•

http://www.tz-imotski.hr

•

http://www.gorgonija.com

•

http://www.zagvozd.googlepages.com

•

http://www.hrphotocontest.com

•

http://www.zagvozd.hr

•

http://www.hsls-imotski.com

56