Oslobođenje Imotske krajine od Turaka [PDF]

  • 0 0 0
  • Gefällt Ihnen dieses papier und der download? Sie können Ihre eigene PDF-Datei in wenigen Minuten kostenlos online veröffentlichen! Anmelden
Datei wird geladen, bitte warten...
Zitiervorschau

Dr. fra Andrija OSLOBOĐENJE

Nikić

IMOTSKE KRAJINE OD TURAKA UVOD

U isto vrijeme (1463.) kad su Turci osvojili Bosnu i veći dio Hercegovine su ugrožavati Imotsku krajinu pljačkajući njezino zemljište, naročito plodno polje i njegovu okolinu. Konačno su zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog, god. 1493. Nakon pada u turske ruke Imotska krajina je proživljavala teške dane kao i ostali osvojeni naši krajevi. U to je doba još teže stanje u neosvojenim dijelovima Hrvatske. To su ostaci Hrvatske, u kojima se nastavljaju ogorčene borbe protiv Turaka. Te borbe sve više gutaju hrvatske sinove, koji se žrtvuju za Evropu i kršćanstvo. Za te neizmjerne žrtve, koje su Hrvati nekoliko stoljeća podnosili za Zapad, dobili su naslov predziđe kršćanstva. Kroz šesnaesto i sedamnesto stoljeće Imotska krajina s jedne strane stenje pod turskim jarmom, a s druge strane prestaje ono strahovito krvarenje s Turcima, koje se nastavilo u preostaloj Hrvatskoj. Istina, ovo ubrzo oživljava zbog približavanja Turaka i Mlečana, koji za svoj račun uvlače ponovno hrvatski narod u borbe s Turcima i iskorištavaju ga na sve moguće načine. Glas o turskoj blizini prisiljavao je stanovništvo Imotske krajine na iseljavanje. Jedan dio najotpornijeg stanovništva odlaze kao uskoci u susjedno primorje, najprije na Klis, a kasnije u Senj. Nazivali su se hercegovačkim uskocima, jer je Imotski bio u Hercegovini. Za njima je pošao manji dio stanovništva u Primorje, na otoke, a jedan dio· u Italiju. Manji dio stanovništva zaustavio se u napustjelim selima Makarske okolice. Konačno, jedan dio naroda ostao je u staroj postojbini i silom se priučio teškom kmetovanju Turcima. Odmah nakon zauzimanja Krajine u Imotski se naselila nekolicina turskih upravitelja-činovnika, vojnika, zaslužnih Turaka i njihovih obitelji. Oni zauzeše najplodnije zemljište Imotskog polja i njegove okolice. Tu Turci podigoše svoj e kule i čardake.i počeli

1. Usp. ANTE uJEvxc, Imotska krojtna, SpUt, 190., str. 011-73~

173

Još god. 1470. Hercegovina je oformljena kao zaseban sandžak koji se širio s turskim osvajanjima novih predjela na Zapad. Kad je godine 1580. osnovan bosanski pašaluk hercegovački sandžak ulazi u njegov sastav. Prema putopisu s početka sedamnaestoga stoljeća za Imotski piše: »Imotski - gradić i neutvrđen s varoši unaokolo. Može imati oko 130 kuća, uračunavši i neka sela oko blize rječice koja se zove Imotska i završava kod jednog jezera, a (na cijelom području) ima 1000 osoba. Nema artiljerije ni drugog obrambenog oružja. Tu ima dizdar, ali nema aga. Na zapadnoj je strani Neretve. Tu je rezidencija kadije koji sudi i na smrtnu kaznu. Od Splita prema jugu udaljen je dva dana.~~ 2 Jurisdikcija imotskog kadije protezala se na okolne krajeve i mjesta. U Vitini je nađena isprava od 8. kolovoza 1670. godine koju je izdao imotski kadija Omer, Nezirov sin.a Vitina nas potiče da se prisjetimo da je najuglednija begovska obitelj u toj varošici podrijetlom iz Imotskog od plemena Zdilar-Cvitković. Jozo Zdilar-Cvitković prešao je na islam, dobio ime Sulejman-beg i u Vitini imao svoju veličanstvenu kulu. Oko godine 1815. postao je kapetan Ljubuškoga." Nakon učvršćenja u Imotskoj krajini Turci su napadali i osvajali susjedne predjele. Tako su god. 1499. prodrli do Splita i odveli zarobljenike u Hercegovinu. God. 1501. prodiru do Trogira i osvajaju Marinu. Zbog učestalih turskih prodora prema moru i u cetinska područje iste (1501.) godine prodire Ivaniš Korvin sa 700 konjanika i 500 pješaka u Cetinu s namjerom, da udari na turski Imotski.' Nakon neuspjelih napada i obrane Vladislav sklapa 1503. s Turcima primirje na sedam godina. Ovim primirjem turska vlast se još jače učvršćuje u Imotskoj krajini. Ta primirje, čini se, još više je ohrabrilo Turke te su iste godine mostarski i hercegovački sandžaci skupljali vojsku u Imotskom i očekivali pomoć od Skender-paše kako bi osvojili i preostalo hrvatsko područje što ga je svojatala Mletačka republika. Konačno svi planovi su propali. A nakon isteka primirja god. 1510. ponovno dolazi do sukoba s Turcima. Cak 12. ožujka 1537. i Klis je pao u turske ruke i ubrzo postaje sjedište sandžakata, kojemu pripadaju: srednja Dalmacija i okrajci Bosne. A nakon više uzastopnih ratova, pustošenja i paljenja god. 1541. sklopljen je mir s Turcima. Po tom sporazumu Turci su postali gospodari čitavog primorja južno od Cetine. Od 280 sela, koliko ih je tada bilo, Mlečanima je ostalo samo njih 19 u zadarskoj okolici, a sve ostalo je pripalo Turcima.G Cetrdesetih godina sedamnaestoga stoljeća izbio je Kandijski rat (1645.). U tom ratu Mlečanima se pridružilo stanovništvo između Neretve i Cetine. Za vrijeme višegodišnjeg ratovanja bilo je dosta gubitaka i na jednoj i na drugoj strani i na području Imotske krajine. To je period brojnih pljačkanja i otimanja sredstava za život i ljudi. Mnogi ljudi su uhvaćeni, odvedeni i prodavani kao robovi. Te akcije su bile posebno česte između god. 1662. i 1686. Kroz to vrijeme hajduci i uskoci su iz Imotske krajine preveli silu plijena i učinili mnogo zla, ne samo turskim pristalicama, nego i siromašnom hrvatskom narodu. Na ove strahote tuži se i ondašnji župnik Vrhdola. Ti ustanici, 2.

Usp. FRANJO RACKI,

»Prilozi zu

geografsko-statistički

opis bosanskog

paSaluka.••

Starine JAZU, 14/1882., str. ·175-179. Prijevod uzet iz knjižice: A. NIKIC, Franjevci u Hercegov!nt u doba tra Matije Divkovh!a (1563.-1631.), Mostar. 1985., str. 10. 3. Usp. Franjevački arhiv (u Mostaru), Sptst fra Duje Ostoj-t6a, te K. GUJIC, ... vitinu, najromantičnije mjesto zapadne Hercegovine.« Napredak (kalendar), 1939), str. 175.-177. 4. Usp. Arhiv franjevačkog samostana u Imotskom, Matična knjiga 1cr§tenlh, sv. 2, str. 54. 5. Usp. Arhiv za povjesntcu Jugoslavensku, sv. 6. Zagreb, 1863., str. 206-207. 6. Usp. P. PISANI, .. Mletački posjedi Dalmacije od XVI. do XVIU. vijeka.... BuUetttno, l\181., str. 100-101.

174

ističe se u tužbi, (hajduci) primorci i izbjeglice iz Imotske krajine, u razmaku od 24 godine za vrijeme Kandijskog rata i kasnije, odveli su iz okolice Imotskoga, Glavine, Prološca, Vin,iana, Runovića, Gorice, Sovića i t. d. 1364 zarobljenika. Među njima je bio i dobar dio kršćanske raje, koja je prodavana kao radna snaga za teški rad na galijama. Toj akciji su se suprostavili fratri.7 Mirom od 6. rujna 1669. Mlečani su dobili Klis i još neka mjesta u Dalmaciji. Poljica i primorje južno od Cetine de facto postadoše mletački a de jure turski. Stoga se Turci nisu odrekli svojih prava na ove krajeve, nego su od njih tražili poreze. Tako je god. 1682. došlo 350 Turaka Imoćana, Vrgorčana i Gabeljana na Makarsku da kupe porez za bosanskog pašu. Prikupili su 600 groša i, kao redovito, opljačkali franjevački samostan.8 Slične akcije će se susresti i nakon oslobođenja Imotske krajine tijekom cijelog osamnaestog

stoljeća. 9

U početku Bečkog rata (1683.-1699.) popravljane su dalmatinske tvrđave. Kao utvrđeno mjesto često se spominje i Imotski. Ta tvrđava je jedinstvena i nije sastavljena iz više dijelova. Ona je dominirala cijelom okolicom do podnožja Biokova, ogranka Mosora i čitavim imotskim poljem. Za vrijeme spomenutog rata jedan dio Imotske krajine pokušao se odcijepiti od Turaka i pripoji Mlečanima. To su bila sela: Proložac, Runovići, Vinjani, Zagvozd i Zupa. Oni su zatražili zaštitu od Mlečana, ali ih ovi, Karlovačkim mirom (1699.) ponovno prepustiše Turcima. 10 Iza Karlovačkog mira (1703.) vratili su se i imotski franjevci u svoj samostan na Blatu. Tada franjevci pastoriziraju cijelu Krajinu. Taj potez upozorava na činjenicu da su franjevci učvršćivali svoju jurisdikciju i, još presudnije, prisutnost na području na kojem se širila sudska i politička vlast Imotskoga. A to je bio veliki dio Imotskog polja u susjednoj Hercegovini i mali dio Bosne.H Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godineL Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno biće, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domaćih hajduka i hrvatska narodna pjesma, većinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor. 12 7. VriJedno je citirali dio IzvjeStaja fra Pavla iz Rovinja koji je god, 1640. posjetio 1 sa~ mastan u Blat,U. Evo njegova teksta: ..... Ujutro trečeg dana Uskrsa, 10. travnJa uzoru, otLšh smo od kneza Marka zahvaljujući mu na gostoprimstvu. Stigosmo u Imotski (zapravo, u Blato na otočić) t. j. u njegov samostan, u predvečerje. u ovom samostanu stanovalo je 8 svećenika, 4 klerika, 3 laika 1 4 mladića (đaka) na nauku. Oko otoka su tri ograde, jedna iznad druge. Unaokolo se vide brda puna stoke - i koza i ovaca. Cuje se pjesma janjaca, ta se čuje milju daleko - be, be, be - pjesmu pastirica, koncert žaba, itd. Uistinu je uživanje, na jednom mjestu toliko raznih glasova. Oci imaju tri drvena čamca za prevoz. Ovi od ml rekoSe, da su radi velikog turskog uznemiravanja prebactU neku robu u Poljica, kao paramente 1 drugo, 1 da su tamo počeli graditi drugi samostan, ali da Turci to ometaju. Jednom ocu, koji je bio u Italiji, rekoh: 'Dragi oče, vi ste navikli na one lijepe predjele u Italiji, pa zašto ste se vrat111 u ovu bijedu, u ove pogibelji da vas nevjernici neprestano muče?' Odgovori: 'MnogopoStovani oče, Domovina!'« Usp. Startne JAZU, 23/1890., str. 19-23. Za zarobljenike usp, A. UJEVIC, Imotska ..• cit,:. dj. str. 80. 8, Usp. A. UJEVIC, Imotska .•• cit. dj. 83-84. 9. U arhivima franjevačkih samostana postoje dokumenti na turskom jeziku koji se odnose na navedenu temu. Usp. Franjevačkt arhiv, Mostar, 1984. - kazalo imena: Imotski, kao i brojne dokumente u Htstorijs1com arhfvu u Zadru. O tome će biU riječi malo kasnije. 10. Usp, ANTE LULIC, Memoria della Proulncla. Spalato, 1867., str. o!O. 11. Arhiv franjevačkog samostana u Imotskom, Prijepis samostanske kronike i~ tranjeva~kog samostana u Omt.§u. Tu su, odmah tspočetku popisane župe koje su služili tmotskt franjevci na području 1 današnje Beklje. 12. Usp. A. UJEVIC, Imotska .•. cit. dj. str. 73.

175

l. SINJSKO-IMOTSKI RAT

Ni početkom 18. stoljeća Turcima se nije dalo mirovati. Tako već 8. prosinca 1714. Turska je navijestila Mlečanima rat u namjeri da bi joj otela Moreju (Peloponez, na jugu Grčke). Rat je započeo god. 1715. Slijedeće godine (1716.) u rat se umiješala i Austrija. Jedan od povoda rata bio je i crnogorski ustanak, koji je buknuo na -ruski poziv i zahvatio Crnu Goru i Hercegovinu. Ustanak je završio bez uspjeha. ·Iz bojazni od turske osvete jedan dio naroda iz tek spomenutih zemalja pobjegao je na mletački teritorij. Taj rat je, među­ tim, donio Mlečanima proširenje u Dalmaciji i to na području Imotske krajine. Mlečani su, ipak, izgubili Moreju. Evo i nekoliko pojedinosti. U početku rata Turci, pod vodstvom Mustaj-paše Celića, Mostarca, udarili su na Sinj sa 60.000 vojnika, ali ondje su sramotno nastradali. Nakon postignuog uspjeha pod Sinjem Mlečani su se uputili· prema Imotskom. Za vrijeme ·tog rata mostarski trgovac Soić pobjegao je iz Mostara u Imotski. Tu se, pored drugih, stavio na raspolaganje lVIlečanima. On im je zajamčio platiti topove ako ih izgube pri osvajanju Imotskoga. Pored Saića, Mlečanima su se za ovaj pothvat obratili imotski franjevci s fra Stipanom Vrljićem (iz Gorice) i fra Lovrom Sitovićem (iz Ljubuškog). Oni su predvodili sklanjanje oko 800 katolika (- iz više od 200 obitelji -) na·područje Omiša. Na njihova imanja u Imotskom polju doselile su katoličke obitelji iz Hercegovine, odnosno s turskog područja. Tako 16. srpnja 1718. godine piše providur general Moceniga: ~Matiša Alilović dovede u Imotska polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela i Mostarskog Mlata, Goranaca i Broćanca, nad ·kojima od bijaše glavar, kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegov župi, stoji u istom dokumentu, ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svu čeljad Prejasnoj Republici. Ja sam ga vrlo rado prihvatio, ističe isti Moceniga, obdario i naredio, da se ovi novi doseljenici nasele po Imotskom polju. Dao sam im imanja, naglašava isti general, pa će tamošnja granica biti bolje čuvana. Ovoj seobi pridonio je i knez Pavao Despotović Caralipeo iz Omiša, koji se sa spomenutim 'Alilovićem dopisivao. 13 U jasno nesigurnim okolnostima franjevci iz samostana s otočića na Blatu pobjegli su u Omiš. S fratima je, kao i redovito, pobjegao veći dio katolika iz sela: Opanci, Lovreć, Studenti, Lokvičići, Ričice i Poljica, njih oko 800. Naselili su se oko Zadvarja. Fratri su se, privremeno, sklonili u kuću Ivice Perinovića-Franceschi blizu Vrulje u Dobrču današnji Pisak -, jer u Omišu ·-nisu mogli naći prostraniji stan za sve svoje -članove. Tu su provodili težak život boreći se i strepeći od lopova i zlih ljudi, koji su iskorištavali ratno stanje te krali i pljačkali. Tu ih je ostalo petnaest (15): od siječnja do 25. srpnja 1715. godine. I mletačka vlast je zapazila taj pokret. Tako je 13. kolovoza 1716. glavni mletački providur zapisao u svom izvještaju: ~u Omiš su došli fratri iz bosanskog samostana sv. Franje. Doveli su više od 200 obitelji, koje su tamo bile pod njihovom duhovnom upravom. Ja sam im na njihovu molbu i na mlobu omiškog vijeća dop\lstio da sagrade samostan na Skalicama (u Omišu)*·'' 13. Usp. rsto, str. 88-89. Citat je: iz priloga: A. KUZMANIC, .. spomeni tz moga dnevnika.« U8t, 1876., br. 47. · · 14. Cit. prema: A. UJEVIC, Imotska ••• cit. đ;l., str. 88-89.

Nilrođnt

176

2.

OSLOBOĐENJE

IMOTSKOG

N~ molbu So.ića i ~rat~ra, odluči generalni providur Dalmacije Alojzije

Mocen~go III. ot_e~• Turc1ma 1motsku tvrđavu, a s njom i čitavu krajinu. Stoga

Mocemgo naredi IZVanrednom providuru Baldu da skuplja vojsku. On prenese ~op ove, mu~iciju i _hranu do· Zadvarja. Da je to bilo teško učiniti, priznaje 1 spomenuh Mocemgo u dokumentu od 2. siječnja 1720. gdje ističe kako su ljudi _teškim, dalekim i neprovoznim putovima prevozili i na sebi prenosili topove.

Imotski početkom 18, st. U prvom se planu vidi franjevački samostan sa staTom crkvom

ba bi spriječio Turke· iz raznih susjednih krajeva i onemogućio im da pruže pomoć· .Imotskom, Moceniga je poslao Semitecola prema Neretvi, Nonkovića prema .Trebinju i Stanu, a Vrgorčani su imali obavezu spriječiti dolazak pomOći iz Livna i Glamoča. Kad je sve bilo dobro organizirano, Moceniga zapovijedi generalu Emu i serzent-majoru Rizzu da otpočnu napadom na Imotski. 15 .-_· 15. ·usP. His~OrijQki .arhtv ·u ~adru, .Dlspacct Alvtse Moceniga, knj. 2, (1717.), ft. 12-23, str: 167-187, 189-215 1 na~ mjesta. .

na

177

FranjevCi su skupljati narod za taj pothvat, a spremali su se i Mlečani s ostalim svojim privrženicima od 25. do 27. srpnja 1717. godine. Opsjedanje tvrđave u Imotskom i napadi na nju počeli su 27. srpnja. Noću između 26. i 27. srpnja Mlečani spremiše svoje topove te topnička vatra 27. srpnja ujutro poče obasipati tvrđavu. Dva puta su se barutane u tvrđavi zapalie i rasprsnule. Palo je 27 Turaka, ali se posada junački branila. Nečuvenom hrabrošću navaljivali su Imoćani i Sinjani na tvrđavu dižući jedan drugoga na ramenima. Unatoč junačkoj obrani Turaka, napadači prodru preko prvog bedema, razvale na njemu vrata i ovdje se učvrste. Nakon pada prvog bedema Turci se povukošu u drugi i dalje se žilavo odupirahu bacajući kamenje na osvajače i pucajući na njih iz pušaka. Dva dana i dvije noći kopali su lagumari podnožje tvrđave. Kada su to Turci saznali prestrašiše se i započnu pregovore za predaju. Pregovori završe l. kolovoza. Tako na Gospu od anđela (2. kolovoza 1717.) osvanu Imotski oslobođen od Turaka. Jedni su se predali i pokrstili (njih 37), a ostali preko noći pobjegoše u Mostar i Trebinje. 16 Operacijama pri osvajanju Imotskog rukovodili su general Erno i serzent-major topništva Rizzo. Njima su uz bok knez Mate Soić, franjevci fra Stipan Vrljić i fra Lovro Sitović, te serdar Stjepan Vučković i mletački podanici. Njih su Mlečani obilato nagradili zemljištem odbjeglih Turaka u Imotskoj krajini. Usto svi, osim franjevaca, dobiše i činove.17 Prvi kolonel Imotskog postade Mate Soić iz Mostara, a poslije njega Ivan Dešković. Pod mletačkom vlašću bijaše dosta naših ljudi, koji uskočiše s turskog na mletačko područje i proslaviše se u mletačkoj vojsci kao vrsne vojskovođe. Oni. su na čelu svojih sunarodnjaka prenosili slavu našeg junaštva, a sve na kor1st Mletačke Republike. Za uzvrat dobivaju posjede koje je naš narod, otimajući ih od Turaka, natopio svojom krvlju. Zauzimanjem Imot•kog i njegove krajine Mlečani protegoše ime Dalmacije i na to područje. To su bili zadnji uspjesi i zadnje njihovo širenje na štetu hrvatskog teritorija. Qni ih nazvaše »Aquisti novissimi"