Hrvatska Srednjovjekovna Drama [PDF]

Zitiervorschau

HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA DRAMA Hrvatska srednjovjekovna (crkvena) drama dijeli se na liturgijsku dramu i crkvena prikazanja (mirakuli, moraliteti, misteriji). CRKVENA DRAMA definira se kao vrsta, fikcionalno djelo specifična sadržaja u kojem nema autorskih komentara, a pisana je u obliku dijaloga. Opća obilježja crkvene drame:  pisana je narodnim jezikom  tematski se bazira na biblijskim temama i motivima te apokrifnim i legendarnim tekstovima crkvene predaje (širenje teme u odnosu na ranija djela)  usmjerava se religiozno-didaktičnoj pouci (nikako ne subjektivnom pogledu na svijet)  snažno se utječe na čovjekove emocije  izlazak iz crkvenog prostora na trg ispred crkve  spuštanje stila na razinu slušatelja  izravno obraćanje gledaocima  dijalozi su organizirani tako da se obraćaju izravno gledatelju, ili imaju funkciju moralne pouke, molitve, pohvale… Crkvena drama pisana je bez obaziranja na jedinstvo mjesta i radnje, likovi nisu psihološki motivirani, scene se odvijaju na nepromijenjenoj pozornici, a čudesna zbivanja nisu moguća zbog nedostatka scenske tehnike. Autori crkvenih prikazanja jesu anonimni, pisana su osmeračkim distisima, a prilagođavala su se mogućnostima glumaca i mjesta. Puk je u crkvenim prikazanjima nositelj – strah od grijeha i smrti, koji mu se utjelovljuje propovijedanjem dovodi do toga da traži izbavljenje, štuje svece, pa čak i kult mrtvih, grijeha i pokore te želi vlastito spasenje kroz pošten i častan život. Crkvena prikazanja u Hrvatskoj, možemo reći, nastala su u 15. stoljeću, premda je vjerojatno da su postojala i prije (samo za to nema jakih dokaza). Već u 13. stoljeću pojavljuju se pobožne lirske laude u dijaloškom obliku, koje

su potom dramatizirane te izvođene – recitirane ili pjevane - prvo u crkvi, a zatim i ispred crkve. Vjeruje se da je kolijevka crkvenih prikazanja Zadar s bližom i daljom okolicom, ali ona su se vrlo brzo proširila po cijeloj Hrvatskoj. Naši pobožni pisci prvo su počeli s dramatizacijom Isusova rođenja, njegove muke i uskrsnuća, a potom su prešli na druge biblijske teme (poput naviještenja Marijina, poklonstva triju kralja, Isusov polazak u Emaus, oslobođenje starozavjetnih otaca iz limba), a na koncu je slijedilo i dramatiziranje svetačkih legendi. STRUKTURA CRKVENE DRAME:    

nema podjela na činove (prolog, komentari unutar teksta, epilog) nema pravocrtno vođene radnje ne postoji izražena dramska napetost likovi poprimaju osobine “uloga”, nisu psihološki razrađeni, a postupci su im određeni strogo kodiranim predlošcima iz kojih su potekli

Iz takve strukture (radnje) proizlazi simultana pozornica – mjesto na kojem su se za vrijeme vjerskih praznika odigravale predstave; za srednjovjekovnog čovjeka to je doživljaj svijeta u kojem je sve na jednome mjestu istovremeno (raj, pakao) – događaji se izmjenjuju jedni za drugima na istome mjestu. KOMPOZICIJSKO NAČELO DUHOVNE DRAME: Ovdje dolazimo do uzastopnosti epizoda; epizode u radnju nisu nanizane s nekakvom uzročno-posljedičnom vezom, niti su motivirane novovjekovnom dramom. Nove epizode samo su epski, narativni proširak. Dominantan je postupak redanje, nizanje događaja, epizoda, raznih sporednih fabula, ali uvijek po kronološkom načelu. MOTIVSKO-TEMATSKI SLOJ: Motivsko-tematski sloj gradi se na istom materijalu kao i starozavjetni i novozavjetni apokrifi, legende, životi svetaca, vizije i čudesa. Siže je jedinstven – događaji u prikazanjima uzimaju se za istinite, bez obzira na to jesu li se

zaista odigrali. Središnja figura postaje skromno lice Krista (ili nekog sveca), koji je zapravo prefiguracija Spasiteljeva života. FUNKCIJA CRKVENIH PRIKAZANJA: Ista je kao i kod ostalih srednjovjekovnih žanrova; temeljna je funkcija djelovati na čovjekova osjetila, a preko osjetila na religiozni osjećaj vjernika. Usmjerena je na religiozno-didaktičnu i moralističku pouku srednjovjekovnog čovjeka, prikazujući izbavljenje griješnog čovječanstva od vječitog pakla kroz Kristovu žrtvu na križu. Crkvena prikazanja funkcioniraju kao kršćanska predaja i ideja, no više se ne izvode u crkvi, nego ispred nje te se ne obraća izravno Bogu, već običnom čovjeku (više srednjovjekovlje). TOK RADNJE U CRKVENOJ DRAMI: U crkvenoj drami radnja se od početka do kraja odvija u istom registru, a dramska napetost ne raste do zapleta i ne pada do raspleta. Sam tok radnje nije bitan element u stvaranju dramske napetosti, jer se u dramu mogu unositi razni sporedni motivi i epizode, digresije, slijepe fabularne linije te nevažni, sporedni likovi. Crkvena drama ne poznaje povijesno vrijeme, već samo mitsko; crkveno je prikazanje ahistorično – smješteno u svevremenost – i to ne samo po odrednicama vremena radnje, već i po smještaju publike u tu istu svevremenost. LIKOVI U CRKVENOJ DRAMI (PRIKAZANJU): Likovi su u crkvenoj drami samo tipovi, podređeni srednjovjekovnoj shemi ideološke i idejne opozicije dobro - zlo te nemaju mogućnost razvijanja do aktivnih nositelja događanja. Srednjovjekovni dramski autor dat će oduška mašti i stvaralačkom zaletu u kreiranju sporednih radnji i manje važnih likova. Dolazi do bujanja scena s đavolima i svakakvim mučenjima, a komično u takvim scenama dolazi do sve većeg izražaja. Često se radnja seli, bez neke prevelike motivacije, s jednog mjesta na drugo, ali i od jednog lika drugome.

Nijedan se lik ne suprotstavlja sudbini – sve se odvija kako je unaprijed od Boga određeno pa su tako likovi samo pasivni promatrači – nositelji unaprijed određene sudbine. Međusobni odnosi likova, kao i odnosi likova prema Kristu (ili nekom svecu) podređeni su određenoj tradiciji, običaju ili obredu vezanom za njegovo (svečevo ili Kristovo) slavlje. DIDASKALIJE U CRKVENOJ DRAMI (PRIKAZANJU): Didaskalije u crkvenoj drami nisu samo naputak redatelju i glumcima, već iznose i dio radnje, pričaju određeni dio fabule, djelujući kao da su uzete iz biblijskog proznoga teksta. One ne otkrivaju samo tko govori, već i kome se govori te unose dinamičnost i kretanje. LITURGIJSKE DRAME – nastale su s ciljem propagiranja crkvenih istina; obilježene su kršćanskom dogmom i učenjem o moralu, pisane su liturgijskim jezikom (latinskim ili crkvenoslavenskim), a izvođene od strane svećenika – glumaca u crkvenom prostoru za vrijeme bogosložuja (sastavni dio liturgije). Sve hrvatske liturgijske drame motive crpe iz dramski intoniranih dijelova liturgije: navještenja, rođenja, muke i uskrsnuća Isusova, a pisane su latinskim i staroslavenskim – službenim jezicima crkve toga doba. Visitatio sepulchri – najkraća liturgijska drama, nastala prema događaju iz Evanđenja (Marija dolazi do Kristova groba, ukazanje anđela). Tractus stellae – božićna igra, nastala prema primarnom tropu iz Isusova uskrsnuća. Ideši že milostivče, ka požrtiju – rudimentarni oblik drame, poseban po tome što je jedini od ove četiri pisan glagoljicom. Prophetae Christi – specifična jer motiv za nju nije bio liturgijski obred ili biblijski predložak, već propovijed.

RAZVOJNI STUPNJEVI PASIONSKIH TEKSTOVA: 1. 2. 3. 4.

lirsko-narativne pjesme dijaloški plač prvotna dramatizacija razvijeno prikazanje

LIRSKO-NARATIVNE PJESME: Nastale su za pjevanja u bratovštinskim pučkim pobožnostima; u njima su slobodno interpretirani dijelovi evanđenja te postupno dodavani motivi i pojedine epizode. Primjeri: Pesan od muki hristovi, Edga čusmo želne glase. Razlike među njima su kvantitativne promjene (dodavanja ili ispuštanje dvostihova). DIJALOŠKI PLAČ: Prijelaz iz lirsko-narativne pjesme u dijaloški plač izvršen je kvalitativnim i kvantitativnim promjenama; javlja se veći broj dvostihova (osobina novog tipa), tekst je organiziran kao dijaloški iskaz, podijeljen na uloge. Kvalitativne promjene očituju se u organizaciji dijaloga, a kvantitativne u širenju sadržaja. Primjeri: Plač Marijin, Plač blažene gospoje. PRVOTNA DRAMATIZACIJA: Prijelaz je izvršen također znatnim kvalitativnim i kvantitativnim pomacima. Kvalitativni: jasna podjela teksta na uloge, zorna scenska predodžba, složenija fabula; kvantitativni: interpolacija dvostihova, veći broj scena i motiva, umnažanje protagnista. RAZVIJENO PRIKAZANJE: Formiraju se didaskalije, kojima se određuju pokreti, događanja, geste, mimike te unose napetost (dramatičnost) i kretanje.