Crvena Hrvatska i Dubrovnik. [PDF]

Zitiervorschau

www.crohis.com

D R . N. Z. B J E L O V U Č I Ć

C R V E N A HRVATSKA I DUBROVNIK

ZAGREB MCMXXIX I Z D A L A

M A T I C A

H R V A T S K A

ri

U SVIJETLOJ USPOMENI

HRVATSKE KRALJICE M A R G A R I T E . KOJA POČIVA U GRADU DUBROVNIKU, GDJE ŽIVLJAŠE KAO DUVNA I TAMO SVETO PREMINU

I MUŽU JOJ HRVATSKOM KRALJU

S T J E P A N U MIROSLAVU KOJI OBOJE POHODIŠE GODINE 948. SLAVNI GRAD DUBROVNIK

PRIKAZUJE OVU RADNJU DR. NIKOLA ZVONIMIR BJELOVUČIĆ

o

D

Kod gradskih zidova u dvorištu biskupskog sjemeništa u Dubrovniku vide se razvaline stare crkve sv. Stjepana. Sva su vrata te stare crkve danas zatvorena. Ulaz je jedini kroz pretkuće sjemeništa. Ruševine desetvjekovne crkve stoje tužne i žalosne, kao da čekaju u velikoj tuzi neku utjehu. Rekao bih, da se tu u povijesti odigralo nešto važno. I zbilja je tako! G. don Niko Gjivanović, gradski župnik i istraživač starina, g. Ivo Scattolini. slikar, i pisac ove radnje stado­ smo nedavno otkopavati prizemlje ruševine crkve sv. Stje­ pana, i to s dopuštenjem pokojnoga dubrovačkog biskupa dra. Marčelića, jer je to vlasništvo biskupskoga sjemeništa. Dubrovačka općina dala nam je inžinire, da oni pomognu s teliničke strane naš posao, i još nekoliko radnika, pa za tu njezinu dobrotu neka joj je naša hvala! Iskopavanje se započelo u početku mjeseca rujna, a posao se dovršio oko polovice studenoga g. 1927. Iz rukopisa i tiskanih djela dubrovačkih povjesničara saznao sam, da je ovu crkvu sv. Stjepana dao podignuti hrvatski kralj Stjepan Miroslav i žena mu kraljica Mar­ garita, kad oko sredine X. stoljeća, i to baš god. 948., poho­ ti iše Dubrovnik. To učiniše prema svome zavjetu, da će se pokloniti sv. moćima u maloj crkvici sv. Stjepana. Nad tom crkvicom podigao je malo kasnije kralj Miroslav veću crkvu sv. Stjepana, koja je sada ruševina. Iz spomenutih djela saznao sam još i to, da je kralj tu svoju zadužbinu nadijelio kraljevskim darovima i dao joj posebnoga žup-

M A T I C A

H R V A T S K A

nika. Dubrovački pisci pripovijedaju dalje, da se kraljica Margarita poslije smrti svoga muža, koji je poginuo god. 949. od ruke bana Pribine, vratila opet u Dubrovnik, po­ stala duvna i sveto živjela, pa je najzad pokopana negdje pred tom crkvom. Napokon sam iz starih pisaca saznao i to, da je dubrovački plemić Junij Gradić iskopao sve kosti pred crkvom sv. Stjepana i oko nje g. 1590. i sahranio ih u novom i za to naročito sagrađenom grobu, pa tada u taj novi grob dospješe i kosti kraljice Margarite. Taj je grob nađen. Ukrašen je monogramima imena Kristova, i križevima gotskoga oblika u crvenoj boji. U tom grobu ima odista mnogo kosti. Opazismo, da se u rečenoj crkvi moralo i prije iskopa­ vati, jer su se našle jame, gdje se gasio klak i kreč, i bacalo se tamo sitnije i otučeno kamenje. Dubrovnik grad, zvan kruna hrvatskih gradova, može biti ponosan, što u njegovoj sredini počivaju kosti hrvat­ ske kraljice Margarite! Osobitu sam pažnju obratio na to, da historijskim do­ kazima dokažem, da je hrvatska država do kraja X. sto­ ljeća sezala do Bojane. Osim toga prikazujem izobilje osta­ taka starohrvatske ornamentike iz IX.—XI. v. sa teritorija bivše dubrovačke republike, i krunu sa slike, koja prika­ zuje hrvatskog kralja Tomislava a koja se sačuvala u crkvici sv. Mihajla u Stonu. Svoje misli i zaključke potkrepljujem pismenim doka­ zima, koje sam našao u samom Dubrovniku, a nadam se, da ću tako pridonijeti nešto k razbistrenju mnogih zamrše­ nih pitanja hrvatske historije u X. stoljeću. Treba da istaknem, da su ovo novija otkrića, koja mi nisu bila poznata god. 1920., kad sam pisao Povijest Pe­ lješca, pak ju ovim popunjujem. Dubrovnik,

na Jurjev-dan 1929. Dr. N. Z.

Bjelovurir.

www.crohis.con

HRVATSKI KRALJEVI U DUBROVNIKU KRALJ MIROSLAV I KRALJICA MARGARITA U starom dijelu grada Dubrovnika kod zidina na Pustjerni bijaše nekada mala crkvica sv. Stjepana Prvo­ mučenika, koju spominje i Konstantin Porfirogenet god. 949. On kaže, da se u njoj čuvaju moći sv. Pankracija. Bit će po nekim piscima, da je to bila ondašnja katedrala, premda su joj dimenzije bile vrlo malene. God. 1927. otko-^ pali smo prizemlje sadašnje veće crkve sv. Stjepana, koju su nad onom malom crkvicom dali podignuti hrvatski kralj Stjepan Miroslav i žena mu kraljica Margarita oko sredine X. stoljeća. Ali i ta je crkva sada već ruševina. Našli smo usred nje i temeljne zidove i ostatke apside one prve male 1 crkvice sv. Stjepana, koju spominje Porfirogenet. ) (SI. 1.) O toj crkvi pišu mnogi dubrovački povjesničari, a do­ 2 sta kritički pisac Juni je Rastić ) kaže po prilici ovako: kralj trebinjski Pavlimir (?) na povratku iz Rima oko god. 920. (?) udijelio je velike milostinje ovoj crkvi i tu je po­ hranio moći petero svetaca, koje je donio iz Rima: sv. Nereja, sv. Ahileja, sv. Pankracija, sv. Domitile i sv. Petro') Time je posve razbistreno pitanje, koje se g. 1897. raspra­ vljalo u dubrovačkim listovima dosta polemičnim tonom, gdje se prigovaralo dubrovačkom svećenstvu, da je ono dalo porušiti onu prvu crkvu sv. Stjepana. Prigovaratelji su mislili, da je neka sakristija sa strane bila ta prva crkva. 2 ) Chronica ragusina Junii Resti. Script. VII. Monum. spect. histor. Slav. mer. XXV. str. 26—27.

M A T I C A

H R V A T S K A

nile, kćeri sv. Petra. Radi vjerovanja, da su tu neke sv. moći, postade ta crkva glasovita i znalo se za nju po svoj Hrvatskoj, Bijeloj i Crvenoj. Hrvatska država do potkraj X. v. sezala je na jug do rijeke Bojane. Zvala se Bijela Hrvatska od rijeke Raše u Istri do rijeke Neretve, a od Neretve do Bojane zvala se Crvena Hrvatska, kako nam svjedoče osim Ljetopisa popa Dukljanina i dubrovački povjesničari Crijević (Cerva), Orbini, Lukarić, Rastić, pa Dandulo i Vitezović, što ćemo iznijeti malo poslije. Grad Dubrovnik sa zemljištem od sv. Jakova u Višnjici do Tri Crkve na Boninovu blizu granice Gruža bio je osobita općina (communitas), a oko toga dubrovačkog ze­ mljišta prostirala se oblast Travunja, koja je bila u Crve­ noj Hrvatskoj, i ona je bila pod suverenskom vlašću hrvat­ skih kraljeva sve do potkraj X. stoljeća. U ono su doba Dubrovnik, Kotor, Split, Trogir, Zadar i kvarnerski otoci sačinjavali posebnu oblast Dalmaciju (temat dalmatinski), koja je bila u vlasti bizantinskoga cara. Već je prvi hrvatski kralj Mihajlo Tomislav vladao tom Dalmacijom u ime bizantinskoga cara, a i neki nje­ govi nasljednici sve do kralja Petra Krešimira Velikoga, koji je sjedinio ovu Dalmaciju s Hrvatskom u jedno kra­ ljevstvo: regnum Croatiae et Dalmatiae. 3 ) Hrvatski kralj Stjepan Miroslav, koji je kraljevao od g. 945. do 949., radi slaba zdravlja zavjetovao se, da će se sa ženom kraljicom Margaritom pokloniti čuvenim moćima u crkvi sv. Stjepana u Dubrovniku, a to su oni i učinili. Da vidimo što jasnije, koje mjesto u lozi hrvatske narodne dinastije zauzima taj vladar, donosimo čitavo rodoslovlje Trpimir ovića. 3

) D r . Šišić, P o v i j e s t greb. 1925., str. 440.

Hrvata u vrijeme

n a r o d n i h • v l a d a r a . Za­

BJELOVUĆIĆ CRVENA HRVATSKA

Trpimir 845.-864. Petar 852

Zdeslav 878.-879.

Mutimir 892.—910.

( _ Tomislav 910.—928.

l_

Krešimir I. 928.-945. Stjepan I. Miroslav 945.-949. žena mu Margarita umrla u Dubrovniku

Mihajlo Krešimir II. 949.-969. žena Jelena t 975. Stjepan II. Držislav 969.-997.

Svetoslav 997 _ 1 0 0 0 .

Krešimir III. 1000., t poslije 1030.

Gojslav 1000.—1020.

Stjepan III. poslije 1030.—1058. žena mu Hicela, rođena Orseolo Petar Krešimir IV. 1058.—1074.

N (sin) prije 1074.

l-J_

Stjepan IV. 1089.—1090.

7

8

M A T I C A

H R V A T S K A

Dr. Ferdo Šišić u svojoj Povijesti kaže, 4 ) da je kralj Krešimir I. znao hrvatsku državu održati na onoj visini i snazi, do koje ju podiže kralj Tomislav. 5 ) Kralj Krešimir I. umr'o je god. 945. i ostavio dva sina, Miroslava i Mihajla Krešimira. Vladanje preuze jamačno stariji Miroslav (945.—949.), i ako je po slavenskom drev­ nom običajnom pravu trebao podijeliti vlast s bratom. Iz toga porodi se buna u korist Mihajla Krešimira, a na čelu te bune bio je ban Pribina. To je urodilo velikim smut­ njama u hrvatskoj državi i najzad građanskim ratom, u kojem kralj Miroslav pogibe od ruke bana Pribine. Tada posta kraljem Mihajlo Krešimir II. (949.—969.). Za toga građanskog rata Hrvatska oslabi, i tada srpski župan Časlav Klonimirović proširi svoju vlast na ondašnju oblast Bosnu i na oblast Soli (kraj oko Tuzle), koje su dotada bile pod vlašću hrvatskih kraljeva. Kad se opet prilike u Hr­ vatskoj središe, kralj Mihajlo Krešimir povrati Bosnu Hrvatskoj po smrti srpskog župana Časlava oko g. 960. Mihajlo Krešimir II., obnovitelj hrvatske države, umr'o je 969. g. O tome svemu piše i dr. Šišić u svojoj Povijesti Hrvata. Kralja Miroslava dubrovački pisci zovu i Stjepanom i Miroslavom, a trogirski rukopis zove ga Stjepan Miroslav. Kralju je jamačno bilo krsno ime Stjepan, a narodno Mi­ roslav. Dubrovački povjesničari, kao na pr. Rastić (Resti), Crijević (Cerva), Appendini, Lukarić, Farlati, Orbini, Matijašević i drugi pišu, da je kralj Hrvatske i Dalmacije Stjepan, zvan po drugima i Miroslav, pohodio Dubrovnik sa svojom ženom kraljicom Margaritom, koja je bila ro4

) Šišić, nav. dj., str. 431.—437. ) Šišić je doduše između Tomislava i Krešimira I. umetnuo Trpimira IL, ali toga vladara nije po svoj prilici ni bilo, kako je to dokazao pokojni Klaić. 5

BJELOVUĆIĆ

CRVENA HRVATSKA

9

dom 6 ) rimska plemkinja, a po ženskoj lozi u svojti s dubro­ vačkom plemićkom obitelji De Croce (Križić); da je s njima došla u Dubrovnik i kraljevska svita, baruni i velmože, te velikašice, dvoranke kraljičine, i velika vojnička pratnja; da su bili dočekani od senata, puka, nadbiskupa i klera veličanstveno i s kraljevskim dočekom; da su pohodili (prvu malu) crkvu sv. Stjepana na Pustjerni; poslije da su sagradili kao zadužbinu nad tom crkvicom novu veću crkvu sv. Stjepana, ukrasivši je bogato; toj su crkvi postavili i župnika; da je kralj darovao svojom suverenskom vlašću gradu Dubrovniku zemlje: Župu, Brgat, Šumet, Gruž, Ri­ jeku dubrovačku, Zaton do Orašca, iz zahvalnosti što ga sjajno primiše, ali pod uvjetom, da se i u tim mjestima sagrade crkve sv. Stjepana iste veličine i istoga sloga; kra­ ljica je Margarita darovala crkvi sv. Stjepana osim zlata i srebra još i sv. moći i dva komada drva sv. Križa, koje je sa sobom donijela; kraljevski se par onda vratio u Bijelu Hrvatsku, i tu je kralj poginuo, ubijen od bana Pribine; grad je Dubrovnik dugo vremena za njim korotovao i obdržavao svečane zadušnice; 7 ) kraljica Margarita udovica vratila se skoro u Dubrovnik, postala duvna, sagradila čedan stan za stanovanje, živjela sveto sa svojim dvorankama, koje postadoše također duvne; kraljica je sagradila crkvu sv. Margarite, a njezine dvoranke sagradiše crkve sv. Jelene i sv. Luci je, kojih su imena nosile; nećak kraljičin tražio je od Dubrovnika, da mu izruči kraljicu duvnu radi njezina imetka: kasnije je taj nećak i sam živio u Dubrov6

) Jedan anonimni pisac iz god. 1771. u talijanskom rukopisu, koji se čuva u biblioteci dubrovačke aristokratske obitelji g. dra Artura pl. Sarake, advokata (tiskano u kalendaru »Epidauritano« g. 1911.) piše, da je kraljica bila po majčinoj lozi rimske krvi. 7 ) Isti anonimni pisac iz rukopisa kod obitelji pl. Sarake piše, •da je iduće godine poginuo kralj, kad je otišao iz Dubrovnika. (L'anno seguente venne a Ragusa la nuova, che il re sia morto). Pošto je umr'o god. 949., to je kralj s kraljicom bio u Dubrovniku god. 948.

10

M A T I C A

H R V A T S K A

niku i darovao iz zahvalnosti Dubrovniku otoke Daksu, Koločep, Sv. Andriju, Lopud, Rudu, Sipan, Jakljan i druge otočiće; kraljica Margarita umrla je sveto u Dubrovniku i pokopana je na groblju uz crkvu sv. Stjepana. Mnoge ove pojedinosti dosada nisu bile prikazane u našoj historiografiji. Kraljica je Margarita bez sumnje prva od poznatih hrvatskih kraljica. Mjeseca listopada g. 1927. pronađen je u iskopinama u crkvi sv. Stjepana i onaj grob, u koji su god. 1590. prene­ sene kosti hrvatske kraljice Margarite. Deset je gotovo vjekova počivala u Dubrovniku hrvat­ ska kraljica Margarita, pa je došlo vrijeme, da joj se oda dostojno poštovanje, koje će nas sjećati moći i veličine starodrevne naše hrvatske države. 8 )

www.crohis.com

BIJELA I CRVENA HRVATSKA Od sedmoga vijeka prostirala se Hrvatska od rijeke Raše u Istri do Bojane uz Jadransko more, i zvala se od Raše do Neretve Bijela Hrvatska, a od Neretve do Bojane (možda i do Drača) Crvena Hrvatska. Crvena Hrvatska j e obuhvatala uglavnom današnje kotare: Stolac, Ljubinje, Nevesinje. Gacko, Bileće, Trebinje, dubrovačku okolicu sa Pelješcom i Mljetom, Boku kotorsku i Bar, te okolice Cetinja, Virpazara, CrnojevićRijeke, Podgorice i Nikšića. Planine Maglić, Dormitor, Vojnik i Kom, kao i rijeke Piva i Tara, te okolica Gusinja i Kolašina ni jesu spadale u bivšu Crvenu Hrvatsku. 8

) Stjepan Miletić, hrvatski dramatičar, napisao je prikaz: »Pribina«, hrvatski kraljevi, dio II., gdje prikazuje kako je hrvatski kralj Stjepan Miroslav sa ženom bio u Dubrovniku, kako ga je ban Pribina ubio i kako se kraljica vratila poslije toga u Dubrovnik. »Vijenac« god. 1903.

••

BJELOVUĆIĆ CRVENA

HRVATSKA

11

God. 925. obraćaju se hrvatski kralj Tomislav, knez zahumski Mihajlo Višević, splitski nadbiskup, biskup za­ darski, »biskup hrvatski« Grgur Ninski s ostalim bisku­ pima papi Ivanu X. s molbom, da se uredi crkveno pitanje u hrvatskoj državi. Papa j e tada poslao svoje delegate na crkveni sabor u Split i po njima je poslao dva pisma: 9 ) jedno splitskom nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima, a drugo upra­ vljeno ovim osobama: kralju Tomislavu, knezu Mihajlu Viševiću i svim županima, svećenicima i cijelom narodu, koji boravi u »slovinskoj« (t. j . hrvatskoj) zemlji i u Dalmaciji (t. j . u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Zadru, i na otocima Rabu, Krku i Osoru). U pismu, upravljenom na kralja Tomislava, kneza Viševića, njihove svećenike i na sav narod, veli papa, da su oni (»Sloveni«, t. j . Hrvati), pravi sinovi rimske crkve, još u apostolskim vremenima primali hranu »s mlijekom vjere«. Zašto se papa u tom drugom pismu nije obratio na su­ sjedne vladare: na suvremenoga srpskog kneza Zahariju, ili na bugarskog cara Simeona? Lako se domišljamo: zato, što su to bili vladari drugih država, a ne Hrvatske, a papa je imao da riješi pitanje nadbiskupske vlasti i crkvenog jezika samo u Hrvatskoj. Stoga se i obraća on na poglavice u hrvatskoj državi, naime na kralja Tomislava i zahumskog kneza Mihajla Viševića. Otuda treba zaključiti i to, da je knez Višević, koji je bio nazočan hrvatskom crkve­ nom saboru u Splitu, sa svojim oblastima Zahumljem, Travunjom i Dukljom, dakle područjem od Neretve do Bo­ jane, bio u hrvatskoj državi. Njegovoj oblasti, zvanoj Zahumlje, pripadala je i stonska biskupija u gradu Stonu na poluotoku Pelješcu. I taj je naime poluotok sve do god. 1333. bio dio Zahumlja. Kako bi mogao taj Višević, knez zahumski, da se mi­ ješa u poslove hrvatske države, u poslove crkvenog jezika ") Šišić, nav. dj., str. 417—18.

12

M A T I C A

H R V A T S K A

i ostalih crkvenih pitanja u hrvatskoj državi, kad ne bi pripadao toj državi? Što je došao na sinod u Split? Zašto mu papa Ivan X. piše baš u isti mah kad i kralju Tomi­ slavu, pa još k tome u istom pismu, gdje njega naziva »kne­ zom«, a Tomislava »kraljem«? Jasno je dakle, da je Višević bio član i jamačno naj­ ugledniji velikaš hrvatske države. Bio je knez zahumski. koji je imao nasljednu kneževinu od Neretve do Bojane, koja se sastojala od manjih oblasti: Zahumlja, Travunje i Duklje. To je svakako znamenit diplomatski dokaz, utvrđen pismom pape Ivana X., koji svjedoči, da se suverena vlast hrvatskoga kralja i hrvatska država protezala od Raše do Bojane, ako ne prije, a ono barem od god. 925., t. j . od vre­ mena kralja Tomislava. A to ćemo zaključiti također i iz čina hrvatskog kralja Stjepana Miroslava, kada on dariva svojom suverenskom vlašću Dubrovniku zemlje od Župe do Dubrovnika iz oblasti Travunje, i od Dubrovnika do Orašca iz oblasti Zahumlja. Na splitskom crkvenom saboru g. 925. raspravljalo se o prilikama svih biskupija u Hrvatskoj i Dalmaciji, pa i o biskupiji dubrovačkoj i kotorskoj, jer su Dubrovnik i Ko­ tor bili dijelovi tadašnje Dalmacije, a Dalmacija je bila, kako znamo, u vlasti hrvatskog kralja Tomislava. Riječi XII. kanona, prihvaćenoga na splitskom crkve­ nom saboru, glase: »Ako bi kralj Hrvata i hrvatski velikaši (rex et proceres Chroatorum) poželjeli, da sve dijeceze (bi­ skupije) u granicama naše splitske metropolije (dakle i stonsku, dubrovačku, te kotorsku biskupiju) stave pod vlast svog biskupa ninskoga, onda ne će naši biskupi (latinaši) ni krstiti ni svećenike posvećivati u čitavoj njihovoj 10 zemlji«. ) D

i Šišić, nav. dj., str. 420.

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

15

To svakako znači, da su biskupije stonska, koja je bila u Zahumlju, dubrovačka i kotorska, koje su zalazile i u Travunju, bile u okviru hrvatske države, jer su po papi­ nim riječima hrvatski kralj i hrvatski velikaši mogli da odlučuju o ovim biskupijama splitske metropolije. I to je diplomatski dokaz o prostiranju hrvatske države po obla­ stima Viševićevim: Zahumlju, Travunji i Duklji, i o vlasti hrvatskog kralja nad Kotorom i Dubrovnikom. Na oba si­ noda u Splitu, g. 925. i 928., raspravljalo se o biskupijama stonskoj, dubrovačkoj i kotorskoj upravo tako, kao i o za­ darskoj, rapskoj, krčkoj, osorskoj, duvanjskoj i sisačkoj. Pismo pape Leona VI. iz g. 929., koje se odnosi na drugi splitski crkveni sabor, na onome mjestu, gdje govori o bi­ skupima u hrvatskoj državi (zadarskom, ninskom i t. d.), veli i ovo: Opominjemo biskupe osorskoga, rapskog i du­ brovačkoga, da zadrže svoje biskupije i t. d. 11 ) I po tome se vidi, da su te biskupije bile na hrvatskom državnom teritoriju. Kad je Simeon Veliki, bugarski car, god. 926. namje­ ravao udariti na Bizant, Bizantinci zaključiše savez s Hr­ vatima, t. j . s kraljem Tomislavom i knezom Viševićem, da zajedno udare na Bugarsku. Hrvati g. 926. razbiju nemilice bugarsku vojsku u istočnoj Hrvatskoj. Tu su se dakle bo­ rili Hrvati iz Bijele Hrvatske i Viševićeve Crvene Hrvatske. Treba istaći još i ovo: Kralj Tomislav dobio je ravno iz Bizanta vlast nad ta­ dašnjom Dalmacijom, t. j . nad dalmatinskim tematom, a to su bili gradovi na moru, u koje su se potegli Romani za seobe naroda, dakle Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar 12 i otoci Rab, Krk i Osor (Lošinj i Cres). ) Znamo, da je samo tolika bila tadašnja Dalmacija, i da je pripadala prvom hrvatskom kralju Mihovilu Tomislavu. Njegova se suve" ) Šišić, nav. dj., str. 427. ) Šišić, nav. dj. str. 440.

12

M A T I C A

u

H R V A T S K A

rena vlast protegla prema tome na kvarnerske otoke i spo­ menute dalmatinske gradove. Ostali gradovi u današnjoj Dalmaciji, kao Nin, Biograd, Šibenik, Knin, Imotski, Omiš, Makarska i svi ostali otoci, bili su u Hrvatskoj, t. j . izvan dalmatinskog temata. Kralj Tomislav g. 925., kralj Stjepan Miroslav g. 948., pa i Stjepan Držislav g. 988. spominju se kao kraljevi Hr­ vatske i Dalmacije, ali to su još onda bila dva rastavljena dijela iste države, koji su se združili u jednu cjelinu istom za vladanja kralja Petra Krešimira IV. Biskupije stonska, dubrovačka i kotorska i god. 925. i g. 928., kako se vidi iz spisa Tome Arhiđakona, bile su pod splitskim nadbiskupom, dakle u okviru Hrvatske i Dalma­ cije, jer biskupi ne mogu biti sufragani nadbiskupa, koji je u tuđoj državi. Tako mi nalazimo još i god. 1060. za vla­ danja hrvatskog kralja Petra Krešimira na splitskom crkve­ nom saboru i dubrovačkog biskupa, budući da je bio za­ visan od splitskog nadbiskupa. 1 3 ) God. 1081., u doba hrvatskog kralja Zvonimira, bore se kod Krfa Hrvati, a s njima i Dubrovčani, na strani voj­ vode Roberta Guiskarda protiv Bizanta i protiv Mletaka. 1 4 ) Da je po sreći više izvora, još bi se bolje utvrdio odnos između posljednjih hrvatskih kraljeva i zemalja bivše Crvene Hrvatske, ali i ovo je dovoljno, što do danas imamo. I arhiđakon Toma piše, da Zahumlje pripada hrvat­ skom kraljevstvu; a opet Ivan Mlečanin kaže, da Višević vlada hrvatskom zemljom. Tako govori i Edrisij, da je Du­ brovnik najjužniji grad Hrvatske. Različiti grčki pisci na­ laze u Duklji i Boki Kotorskoj hrvatsku vlast. Ovo su sve dokazi iz diplomatskih vrela za X. i XI. stoljeće i oni nam jasno i očigledno dokazuju, da se vlast hrvatske države najkasnije od 925. g. pa dalje protezala 13

) Šišić, nav. dj., str. 504.

") Šišić, nav. dj., str. 581.

BJELOVUĆIĆ

CRVENA

HRVATSKA

15

od rijeke Raše u Istri na jug do rijeke Bojane. Tako je bilo sve do potkraj X. stoljeća, t. j . do god. 990. Poslije se po­ dručje hrvatske države skratilo od Raše do Neretve. Da li je ono i poslije X. stoljeća još kadgod zalazilo tako daleko, ne zna se zasada više, ali znamo pouzdano, da su Dubrov­ čani u XI. vijeku ratovali zajedno s hrvatskim kraljem Zvonimirom protiv Mletaka i Bizanta. Kako su knezovi Viševići vladali u Zahumlju, Travunji i Duklji, tako je i Neretvanska krajina imala svoje stare hrvatske knezove Kačiće, 1 5 ) od kojih su potekli i kralj Slavac i posljednji hrvatski kralj Petar, koji je g. 1097. pao u Petrovoj Gori (Gvozdu). Ova moćna kneževska porodica davala je hrvatskoj državi admirale i vodila je često po­ morske bojeve na svoju ruku, t. j . ne pitajući za to hrvat­ skog kralja. Ti nasljedni neretvanski knezovi Kačići ulazili su na svoju ruku i u gusarske pothvate, osobito protiv Mlečića, ali to oni dakako nisu činili kao vladari kakve naročite države, jer se atributi neretvanske oblasti kao države ni­ gdje ne ističu. Ta je oblast bila samo dio hrvatske države sve od dolaska Hrvata, pa bi sad otpala, a sad bi se opet pri­ družila Hrvatskoj, ali se nije nikad ispoljila kao posebna država. Za Tomislava bila je neretvanska oblast bez sumnje dio hrvatske kraljevine. Otpala je malo poslije Tomislavove smrti za borbe između Stjepana Miroslava i brata mu Mi­ hajla Krešimira, i baš je tada Porfirogenet pisao, da se granice hrvatske države onaj čas protežu na jug do Cetine. Nije dakako time rečeno, da su te granice bile i prije ili da su ostale takve i poslije toga događaja, jer je kralj Mihajlo Krešimir, kako znamo, odmah opet obnovio snagu hrvatske države. Neretvanci izričito priznaju nad sobom vlast na pr. kraljeva hrvatskih Slavca i Svetoslava (god. 15

) Knezovi Kačići su se razdijelili kasnije u više grana, u Kačiće Miošiće, Kačiće Andrijaševiće, Kačiće Dimitre i t. d.

M A T I C A

16

H R V A T S K A

997.—1000.), pa i posljednjega kralja Petra, o čem imamo i diplomatskih dokaza. 1 6 ) Od god. 1000. pa dalje vazda je Neretvanska Krajina bila u hrvatskoj državi. Kao što zahumski knez Mihajlo I. Višević tako i njegov sin Mihajlo II. Višević i nasljednici mu priznavahu vrhovnu vlast hrvatskih kraljeva sve do potkraj X. stoljeća. Stoga je i mogao hrvatski kralj Stjepan Miroslav s kra­ ljicom Margaritom darovati oko sredine X. v. gradu Du­ brovniku svojom suverenskom vlašću zemlju od Župe do Orašca, koja je pripadala oblasti Travunji' i Zahumlju u Crvenoj Hrvatskoj. Nesamo to, nego je on poslao tom prilikom, dok je boravio u Dubrovniku, u Župu i Konavle u travunjskoj oblasti veliki dio svoje vojničke pratnje i ko­ nja. Da nije bio gospodar Travunje, kojoj su pripadali Konavle i Župa, ne bi mogao tamo, u stranu državu, slati svoju pratnju, vojnike i konje. Pod sam konac X. v., za vladanja hrvatskog kralja Stjepana Držislava oko g. 990., prestaje suverenska vlast hrvatskih kraljeva nad najjužnijim zemljama do Bojane^ ali je i dalje od Neretve do Bojane živio hrvatski narod, koji se do danas očuvao najviše uz obalu sve do uvale Valdenuza, Baru na istok, dokle seže Mrkojevića pleme. i do albanskog sela Salča, blizu Ulcinja. Potkraj X. v., oko g. 990., proglasi se u Skadru Ivan Vladimir dukljanskim vladarem i protegne svoju vlast preko Travunje i Zahumlja do Neretve. Tako on otrgne Crvenu Hrvatsku od Bijele Hrvatske. Hrvatska je država odsele sezala samo od Raše do Neretve. Ali su ipak ostali tamo hrvatski prasjedioci, oso­ bito uz obalu od Neretve do Bojane. Nesamo to, nego se tu sačuvalo sve do kraja XII. vijeka i ime »Crvene Hrvatske«, 16

) Šišić, nav. clj.. str. 558—555. i 591—625.

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

1?

a ime hrvatsko od Neretve do Bojane nalaze različiti strani pisci i u potonje doba. God. 996. osvoji bugarski car Samuel istom osnovanu dukljansku državu sve do Neretve. Crijević (Cerva), 17 ) dubrovački historiograf, u rukopisu u Franjevačkoj biblioteci u Dubrovniku piše: Dioclea m et r o p o l i s C r o a t i a e R u b e a e , tempore Samuelis Bulgarorum i m p e r a t o r e . . . (Duki ja bijaše metropoli ja Crvene Hrvatske u vrijeme Samuela, cara bugarskoga). Bugari su vladali Crvenom Hrvatskom (dukljanskom državom) samo 22 godine (996—1018.). Tada je Zahumlju bio na čelu knez Ljudevit. Bizantinski car Vasilije II. Bugarobijac preote Buga­ rima Crvenu Hrvatsku, t. j . dukljansku državu do Neretve, kojom Bizantinci vladahu oko 17 godina (od 1018.—1035). Godine 1055. proglasi se u Skadru dukljanskim knezom Stjepan Vojislav. On oslobodi Duki ju 1 8 ) od Bizantinaca. Naslijedi ga sin mu Mihajlo, koji kasnije proširi svoju vlast sve do Neretve. Za vladanja kneza Mihajla hrvatski kralj Petar Krešimir IV. Veliki (1058.—1074.) raširi hrvatsku 19 državu na istok preko Bosne do rijeke Drine ) i preko Ne­ retve na zapadni dio Zahumlja. To je tada prvi put, da hrvatsko kraljevstvo prelazi opet rijeku Neretvu, otkako je potkraj X. stoljeća Hrvatska izgubila to područje. Za kralja Petra Krešimira IV. dubrovački biskup bio je su­ fragan splitskoga nadbiskupa. Poslije Mihajla, kome je papa Grgur VII. dao naslov »kralja«, u Duklji (Zeti) vla­ dao je kralj Bodin (1081.—1100.), koji je bez uspjeha na­ valjivao na Dubrovnik držeći ga podsjednutoga dulje vre17

) Cerva, Metropolis ragusina. Sv. I.

18

) Zemlja od Kotora do Skadra, katkada i do Drača, zvala se Duki ja (poslije Zeta); od Kotora do Rijeke dubrovačke bijaše Travunja, a od Rijeke dubrovačke do Neretve bilo je Zahumlje. " ) Šišić, nav. dj., str. 550. Crvena Hrvatska s

M A T I C A

18

H R V A T S K A

mena. Uto nastadoše u Duklji dinastičke borbe. Duki ja propade za slabog i posljednjeg kralja Rađoslava II. oko god. 1168. Tada baš potkraj XII. stoljeća, ljetopisac pop Dukljanin 2 0 ) zove tu zemlju još uvijek »Crvenom Hrvat­ skom«. To se ime upravo počelo gubiti, kada propade Duklja. Godine 1168. osvoji čitavo dukljansko kraljevstvo i proširi granice svoje države do rijeke Neretve veliki župan Stevan Nemanja, utemeljitelj srpske dinastije Nemanjića, i priključi to područje tadašnoj raškoj državi (Srbiji). U Zaliumlju, i to sa sjedištem u gradu Stonu, imenova on svoga brata Miroslava knezom. Godine 1198. preote opet raškoj državi hrvatski herceg Andrija iz Arpadove dinastije Zahumlje bez Stona 2 1 ) te ga držaše sve do god. 1210. Tako se opet Zahumlje održa pod hrvatskom vlašću nekih 12 godina. Andrija se potpi­ sivao: »herceg hrvatski i knez zahumski«. Godine 1237. od raške države odvoji Zahumlje hrvatski herceg Koloman, Andrijin sin, poslije borbe sa zahumskim knezom Toljenom, čuvenim bogumilom. Zahumlje osta opet pod hrvatskom vlašću tri godine (do god. 1240.). Godine 1254. hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. osvoji Bosnu i Zahumlje. Knez zahumski Radoslav priznade se kletvenikom kralja Bele. God. 1304. moćni hrvatski ban Pavao Bribirski iz plemena Šubića osvoji Bosnu i Zahumlje. Još i njegov sin Mladen vlada tim zemljama, jer se potpi­ suje sve do god. 1318.: Banus totius Bosnae, comes et do­ minus totius terrae Him, Ban čitave Bosne, knez i gospodar čitave zemlje humske. Tako ponovo, peti put, dođe za ne­ kih 14 godina Zahumlje pod hrvatsku vlast. U to doba kneževao je u Zaliumlju u banovo ime knez Nikola. 30

) Ljetopis popa Dukljanina. Dr. Šišić, Kralj. srp. akad. Beo­ grad 1928. 21 ) Vj. Klaić, Povijest Bosne.

BJKLOVUĆIĆ

CRVENA HRVATSKA

19

God. 1325. preote bosanski ban Stjepan Kotromanić Zahumlje srpskom kralju Stjepanu Urošu III. Dečanskom, ocu Stjepana Dušana Silnoga. Tako je vlast srpskih kra­ ljeva Nemanjića sezala do Neretve od 1168.—1325. god., ali prekinuta četiri puta od hrvatsko-ugarskih kraljeva. God. 1325. Zahumlje se pripoji Bosni, uz koju osta do danas. U XV. v. prozove se Zahumlje i dio Travunje Hercegovinom. Prikazali smo, eto, ukratko stariju političku prošlost zemalja od Neretve do Bojane, a osobito Zahumlja i Tra­ vunje, i to od kraja X. v., kad je nad njima prestala suverenska vlast hrvatskih narodnih kraljeva. 2 2 ) VIJESTI STARIH PISACA Dubrovački pisci Rastić, Crijević, Farlati, Matijašević, Orbini, Appendini, Lukarić i drugi opisali su dolaz kra­ ljevskoga hrvatskog para u Dubrovnik i druge neke do­ gađaje. Morali su svakako imati još starija vrela za to, a osobito za ono, što opisuju podrobno. Trebali bismo svakako koji suvremeni dokumenat o dolasku kralja Stjepana Miroslava i kraljice Margarite u Dubrovnik. Posve je sigurno, da je bilo takvih dokume­ nata, pa ih je kasnije nestalo, kako uopće u Dubrovniku nestadoše pismeni dokumenti iz starijega doba, pa dakle i iz X., i iz XI. i XII. stoljeća. Makušev u svojoj radnji o dubrovačkim piscima veli, da je u Dubrovniku već IX. v. bilo potpuno dotjeranih anala i kronika. 2 3 ) 24 Dr. Šišić u Ljetopisu popa Dukljanina ) vrlo dobro kaže: »Analistika grada Dubrovnika mnogo nam je bolje 22

) Rački, Hrv. drž. Jug. Akad. Zagreb. Vj. Klaić, Povijest Bosne. — Dr. Šišić, Povijest Hrvata. 1925. 23 ) Makušev, Isljedovanja o povj. piscima Dubrovnika. Petro­ grad 1867. 24

) Navedeno izdanje, str. 11.

20

M A T I C A

H R V A T S K A

poznata. Istina, danas nama poznati dubrovački ljetopisi nisu svojim postanjem stariji od XV. v., no uza sve to jedva može da bude sumnje, da su njihovi redaktori crpli, bar neke svoje podatke, iz starijih predradnja, koje sezahu unatrag možda i do XII. v.« »Najzad —- nastavlja Šišić — treba da svratimo našu pažnju na neke — kako se kaže — drevne ljetopise, koji su danas izgubljeni, ali ih spominju i citiraju dubrovački ljetopisci Mavro Orbini i Jakov Lukarić na početku XVII. v.« Onda spominje Lukarićeve »zasebne izvore«. I dr. Šišić, eto, piše, da su izgubljeni drevni dubrovački ljetopisi i neki zasebni izvori. A u njima su jamačno bile i pojedinosti o hrvatskom kralju Stjepanu Miroslavu i kraljici Margariti, kad tako opširno o njima pišu poznati dubrovački povje­ sničari. Dubrovački pisci vele, da još u njihovo doba opstojaše i predaja o dolasku hrvatskog kralja Stjepana Miroslava i kraljice Margarite u Dubrovnik. Oni su se svakako poslužili starijim vrelima, iz kojih su uzeli taj događaj, što ga je povrh svega toga u njihovo doba potvrdila još i predaja u gradu Dubrovniku. Ne da se izmisliti i, da tako kažem, iz prsta isisati čitav događaj, još tome u sitnim pojedinostima, iz kojih se osjeća dah povjesne suštine. Tu je, eto, iskopan i kraljičin grob, u riznici se još i danas čuva komad drva sv. Križa, što ga je daro­ vala kraljica Margarita, tu su crkve sv. Stjepana i t. d. Osim tih starih vrela, tradicije i pisanja dubrovačkih analista i historiografa, tijesne veze između Dubrovnika i hrvatske prošlosti utvrđuju i ostaci starohrvatske umjet­ nosti, naročito ornamentike iz IX.—XI. stoljeća, koje ima još dosta sačuvano u Dubrovniku, kako ćemo čuti. Pop Dukljanin u svom Ljetopisu govori o tome hrvat­ skom kralju ovako: Crescimiro autem fratri eius natus est filius, cui Stephanus nomen imposuit. Iste post mortem

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

21

patris rexit Croatiam Albam et Bosnam, et post eum semper regnaverunt in Croatia. Orbini je preveo to talijanski: A Crescimir, altro suo fratello, naque un figliuolo, cui fu imposto nome Stefano; il quale, morto il suo padre, governö la Bosna con la Croatia Alba. II che fecero etiandio i suoi posteri. Hrvatski to znači: Krešimiru, njegovu bratu, rodi se sin, kojemu bi nadjenuto ime Stjepan. On je po smrti svoga oca zavladao u Bijeloj Hrvatskoj i Bosni, a poslije njega vladahu njegovi nasljednici. Pop Dukljanin, ako i miješa imena kraljeva, koje spo­ minje, vidi se očito, da je znao ime kralja Krešimira i nje­ gova sina Stjepana, koji se zvao narodnim imenom Miro­ slav, jer je Stjepan Miroslav bio u Dubrovniku i tamo sa­ gradio crkvu sv. Stjepana oko godine 950., dakle nekih 230 godina prije postanka Dukljaninova ljetopisa. To je lako upamtila i narodna predaja onoga doba, koja je to lakše došla do Bara, j e r Bar nije daleko od Dubrovnika. A u Baru je živio i pisao pop Dukljanin. Dukljanin spominje još i nekoga kralja Silvestra, koji da je s majkom došao u Dubrovnik. To, što pop Dukljanin piše, da je kralj Stjepan Miro­ slav bio kralj Bijele Hrvatske i Bosne, bit će da je zavelo i neke dubrovačke pisce, pa su toga kralja zvali kraljem Bosne, jer je u njihovo doba postojala Bosna kao posebna država, dok je Hrvatska s Ugarskom činila već državnu zajednicu. Dubrovački povjesničari pišući o kralju Stjepanu Mi­ roslavu i kraljici Margariti, ne pogađaju doduše točno go­ dine, ali to nije ni čudo, jer u njihovo doba izvori za hrvat­ sku narodnu dinastiju bijahu vrlo mršavi. Rastić je skoro pogodio, kad kraljev dolazak u Dubrovnik stavlja u god. 940. Stjepana Miroslava zove većina pisaca kraljem Hrvat­ ske i Dalmacije, ili kraljem Dalmacije, dok ga Ranjina naziva kraljem Bosne. Rastić ga zove kraljem »onog dijela

M A T I C A

22

H R V A T

SKA

Bosne, koji se zove Bijela Hrvatska.« Kraljicu Margaritu neki pisci zovu kraljicom Bosne i ženom hrvatskog kralja. Ove netočnosti dubrovačkih pisaca dobro nam tumači Crijević (Cerva, 1686.—1759.) ovako: Solent autem iidem Annales nostri Croatos et omnes fere finitimos populos Bosnenses appelare. (Običavaju pak naši anali Hrvate i sve susjedne narode nazivati Bošnjacima). 25 ) To priznanje našega Crijevića 2 6 ) rješava nam zabludu Ranjine, dubrovačkog analiste, i njegovo netočno prikazi­ vanje povijesti X. v., budući da je on pisao u XVI. stoljeću, znajući, da je Bosna nekada pripadala Hrvatskoj (»onaj dio Bosne, koji se zove Bijela Hrvatska«, kako veli Rastić) i da je Bosna za kralja Tvrtka sezala do rijeke Cetine. Zato taj pisac upotrebljava riječi »kralj Bosne« i »kraljica Bosne«, a čitao je tako i u Ljetopisu popa Dukljanina. 1. Isti Serafin C r i j e v i ć na 66. strani veli: Stefanus iste non alius videtur, quam Dalmatiae atque Croatiae Rex, Crescimiri regis filius. (Taj Stjepan nije nitko drugi, nego kralj Dalmacije i Hrvatske, sin kralja Krešimira). Onda nastavlja po prilici ovako, kako ćemo u kratko iz latinskoga teksta sažeti glavni sadržaj: 2 7 ) Stjepan, ne Bosne, kako krivo drže neki naši pisci, nego Dalmacije i Hrvatske kralj, kra­ lja Krešimira sin . .. obnovio je crkvu sv. Stjepana u Du­ brovniku, trošnu od starosti. .. Zajedno s kraljicom, svojom ženom Margaritom, vrlo pobožnom, došao je u Dubrovnik, gdje je primljen kraljevskom čašću, kako se dolikuje vla­ daru . . . Darova im (Dubrovčanima) sve polje Župe, zaljev Rijeke, Gruž, Zaton i sve zemlje i obalu do uvale, koja se zove Orašac . . . Ne zna se, gdje je umr'o Stjepan . .. 25

) Cerva, Metropolis ragusina, sv. I., str. 66. u rukopisu u fra­ njevačkoj biblioteci u Dubrovniku god. 1756. 26 ) Šteta, što Akademija u Zagrebu nije još tiskala Crijevića. On je dosta dobar i objektivan i pozna povijest Hrvatske, Bosne, Duklje i Srbije. 27 ) Latinski tekst vidi u Prilogu 1.

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

23

Žena njegova Margarita, ili po lošem nazivu hrvatskom Mara, kraljica milostiva i glasovita, s mnogo velmoža dođe u Dubrovnik, gdje sebi odredi stan i ostane sve do smrti, kako se još pamti. Učiniše tako i neki velikaši, koji s njom dođoše. Neki kažu, da je Stjepan umr'o bez djece. Crijević dalje nastavlja pripovijedanje ovako: Bogoslav (?, ili Boleslav?), kralj Dalmacije, sin Prelimira (?), a kralja Stjepana nećak po bratu mu, zahtije­ vao je, da mu senat preda kraljicu Margaritu radi njezina blaga. 2 8 ) Podsjedne stoga grad sa 10.000 vojnika i opustoši zemlje, koje je kralj Stjepan darovao Dubrovčanima, ali ovi ga nadariše i on ode. Njegov sin Silvestar (?) s maj­ kom Sivom (?, Živom ?) dođe u Grad i oni bjehu s kra­ ljevskom čašću primljeni, gdje ostadoše nekoliko godina. Darova on Dubrovčanima tri otoka: Koločep, Lopud i si­ pan, oko god. 1080. (?). 2. I. M. M a t i j a š e v i ć (Mattei), koji je umr'o pot­ kraj XVIII. vijeka, ostavio je rukopis, a taj se čuva u fra­ njevačkoj biblioteci u Zibaldone. U poglavlju »O hrvat­ skim kraljevima« veli on ovako: Pribun bano di Croazia si rebella a Miroslavo e dopo averlo tolto a vita si fä Duca dei Croati per forza. (Pribina, ban Hrvatske, uroti se pro­ tiv Miroslava i ubivši ga proglasi se nasilno knezom Hrvata). Isusovac Matijašević ovo je točno napisao, 2 9 ) jer je kralj Stjepan Miroslav zaista ubijen od moćnoga bana Pri28

) Crijević piše: Et a jo sine nulla dubitatione in Dalmatia et Croatia ut pote Bogoslavus (?) Crescimiri nepos, Silvester (?) pronepos fortasse post Zvonimirom, qui sine liberis descedit... vel forte in aliqua eoiumque regnorum parte, vivente adhuc Zvonimiro, quod certe incredibile minime videri debet, cum regiae stirpis essent, et illos haereditario quodam jure Regni regimen p e r t i n e r e t . . . 29

) Matijašević spominje knezove i kraljeve Porina, Mislava, Trpimira, Domagoja, Zdeslava, Branimira, Mutimira, Krešimira, Mi­ roslava sina Krešimirova, bana Pribinu. Spominje Tomislava i Grgura

M A T I C A

24

H R V A T S K A

bine. Taj historik uvrstio je u svojoj »Memorie storiche su Ragusa« (Zibaldone, sv. I., str. 222.) i popis relikvija u crkvi sv. Stjepana u Dubrovniku, pa opisujući komad drva sv. Križa kaže ovo: »Drži se, da je taj komad doni­ jela Margarita, žena Stjepana, kralja Hrvatske i Bosne«. Matijašević (Zibaldone, sv. IL, str. 13., Memorie sto­ riche su Ragusa) piše o kralju Stjepanu nadugo kao i Rastić i Crijević. Tako pripovijeda, da je kralj sagradio crkvu sv. Stjepana, da žena mu Mara bijaše Rimljanka po rodu, a po ženskoj lozi bila je u svojti s dubrovačkom ple­ mićkom obitelji de Croce 3 0 ) (Križić); da je kraljica dala srebra i zlata za tu crkvu i za relikvije. Kralj i kraljica doživješe veličanstven i sjajan doček u Dubrovniku, kada dođoše s dvorskom pratnjom. Pripovijeda, da je do onda Dubrovnik imao samo zemlju od sv. Jakova do blizu Gruža i do blizu brda sv. Srđa, a kralj je darovao Dubrovča­ nima Župu, Brgat, Šumet, Rijeku i Zaton. Još im je ostavio i sv. moći, koje je donio crkvi sv. Stjepana u Dubrov­ niku. Onda da je kralj umr'o u svojoj zemlji, a ne u Du­ brovniku. Kraljica Margarita, koja je l)ila bez djece, po­ pravila je trošne gradske zidine prema Lokrumu oko god. 828. (?) i preminula je u Dubrovniku kao duvna. Još Matijašević ističe (sv. III., str. 16.), da se ne zna točno, u koje je doba živio kralj Stjepan, što odista i nije čudnovato oko sredine XVIII. vijeka, kada još nije bilo dosta znanstvenih vrela, da bi se mogla ustanoviti točna kronologija onoga davnog doba. Rastić je međutim prininskoga i Mihajla, kneza zahumskoga, koji da su imali staroslovenski jezik u crkvi (glagolicu); te Krešimira, Držislava, bana Slavicu, koji posta k r a l j i kog Normani odvedoše u Pulju. Zatim Dmitra Zvoni­ mira, krunidbu Kolomana u Biogradu, i ostale ugarsko-hrvatske kra­ ljeve, onda povijest Bosne do god. 1400. 30

) U obitelji de Croce bilo je više imena Margaritus, zacijelo iz počasti kraljici Margariti, s kojom su bili u rodu, kako je to našao g. Don Niko Gjivanović u župničkim knjigama i arhivu.

BJELOVUĆIĆ

CRVENA HRVATSKA

25

lično dobro pogodio vrijeme, uzevši god. 940. Matijašević piše: De aetate, qua vixerit Stefanus rex, non consentiunt scriptores. 3. Juni je R a s t i ć 3 1 ) piše ovako: »I malo zatim Stje­ pan, kralj onog dijela Bosne, koji se zove Bijela Hrvatska, 31

) Cronica ragusina Junii Resti. Script. VII. Monum. Spect. hist. Slav. mer. XXV., str. 26—27. Rastić je živio 1671.—1735. god. Dr. Šišić piše o Rastiću u »Priručniku izvora hrvatske histo­ rije« ovo: Rastić je najbolji i najpouzdaniji ljetopisac dubrovački, jer je glavni dio svoje građe pocrpao iz državnog arhiva, koji mu je kao zvaničniku vazda bio pristupačan . . . Nastoji da bude kritičan. Prof. Natko Nodilo: »Resti je kroničar najbolji i najvjerodo­ stojniji između dubrovačkih kroničara. Resti bijaše vrlo ugledan dubrovački senator; njemu su bili pristupni arhivi državni, i mogao je crpsti svoje vijesti iz najpouzdanijih izvora. Stoga historijska istina događaja, dokle ih crpe iz dubrovačkih arhiva, je nepobitna. Što se najstarijega doba tiče, očito je, da njegovo pripovijedanje može imati onu istu vrijednost, koju imaju stariji analisti, s kojima se je on poslužio. Pripovijedajući o zgodama i nezgodama Dubrovnika kronologijskim redom Restiju je uvijek pred očima izvorna isprava, on te isprave spominje, i sam se na više mjesta ponosi, što on izlaže istinu onakovu, kakvu je našao u javnim arhivima. Ali, ako ćemo vjerovati Crijeviću, vrlo uglednom piscu, Resti je tek uredio mate­ rijal, što ga bijaše sabrao Ivan Gundulić Marinov, koji je umro 1650. god. Ovaj Gundulić je vršnjak i rođak velikoga našega pjesnika Ivana Gundulića, koji se za razliku od prvoga pisao »Franjin«. Kro­ ničar Gundulić obnašao je najviše časti u republici, zanosno je pro­ učavao starije doba, pa mu je stoga senat rado otvarao državne arhive. Plod njegova rada bijaše dubrovačka kronika od prvoga osnutka grada pa do god. 1484. Kako je Resti upotrijebio djelo ovoga Gundulića, tako se okoristio i spisima još jednoga odličnika iz iste obitelji Gundulića, a to bijaše Franjo Gundulić Marinov, koji je umr'o 1588., a bijaše jedan od najuglednijih državnika dubrovačkih. On je bio prvi pisac, kojemu je senat dopustio, da istražuje u drž. arhivima, i on je prvi sabrao gradivo za pouzdanu dubrovačku kro­ niku. I s tim se gradivom okoristio Resti. Stoga Restijeva kronika nije drugo nego konačni rezultat tro­ strukih istraživanja arhiva dubrovačkih. Što Resti pripovijeda o Dubrovniku, to je istina, to je točno«.

26

M A T I C A

H R V A T S K A

i koji je dio Bosne zapao djelomično Krešimira, njegova oca, radi teške bolesti zavjetovao se, da će restaurirati crkvu sv. Stjepana u Dubrovniku, a kako je ona bila sa­ građena u Gradu već od davnina, kako kaže Porfirogenet, bila je već sasvim trošna i stara. Zastupnik rečenog kralja Stjepana stanovao je dvije godine u Dubrovniku zbog po­ pravka te crkve, potrošivši veliku svotu novaca. Kralj po­ stavi toj crkvi za župnika popa Stojka, svoga pobožnog rođaka. Kralj nije samo restaurirao tu crkvu, nego on i Njegova žena kraljica Margarita, po rodu Rimljanka, poslaše mnogo srebra, da se ukrase moći, svete relikvije, kojih bijaše dosta u toj crkvi. Kraljica, koja je bila po­ božna vladarica, htjela je da lično pohodi tu crkvu, i kralj pristane na to. Kralj obavijesti Dubrovčane, da će onamo stići On, kraljica i Njegov dvor. Dubrovčani odgovoriše, da će im biti osobito drago, ako kralj, kraljica i njihove velmože dođu u Dubrovnik. Kralj, kraljica, velmože i kra­ ljičine dvoranke stigoše zaista u Dubrovnik i posjetiše crkvu sv. Stjepana i ostaviše velike milostinje u svrhu, da se u crkvi obavljaju svečanosti. Dubrovniku darova kralj, budući da ga vlastela po­ štovahu, okolicu Župe, Brgata, dio Šumeta, Gruž, Rijeku i Zaton do Orašca, pod uvjetom, da se u svim ovim mje­ stima sagrade crkve sv. Stjepana iste veličine. Po kraljevoj smrti u Dubrovniku su se obdržavale za­ dušnice, kao za vladarom, zaslužnim za Dubrovnik. Kra­ ljica Margarita, udova bez djece, vratila se u Dubrovnik, Ovako detaljni prikaz mogao se crpsti jedino iz arhivskih izvora, iz čistih i nepobitnih prvotnih dokumenata, koje je stariji Gundulić morao imati pri ruci. Bosna se u doba pisanja Restića protezala kao bosanski pašaluk ili beglerbegat na zemlje i gradove bivše Bijele Hrvatske, sve do blizu gradova Zadra, Šibenika, Trogira i Splita. Zato i spominje Rastić ondašnju Bosnu, koja se protegla na bivšu Bijelu Hrvatsku, a valjda i zato, jer ju je i Dukljanin spomenuo.

BJELOVUĆIĆ

CRVENA HRVATSKA

2?

praćena hrvatskim velmožama. Ona darova Dubrovča­ nima dosta srebra i zlata. Zbog žalosti za kraljem mužem postane duvna i sagradi čedan stan, (koji je postojao do XV. v.) 3 2 ) uz crkvu sv. Stjepana, gdje je živjela svetim ži­ votom. Sagradi u blizini i crkvicu u čast sv. Margarite, ali poslije se sagradi druga crkvica malo dalje (tamo gdje je sada dvorište vojne bolnice). Na mjestu, gdje je bila prva crkvica sv. Margarite, koju je sagradila kraljica, repu­ blika dubrovačka podigne (g. 1570.) tvrđavu, koja nosi ime sv. Margarite. Kraljica Margarita donijela je u Du­ brovnik i darovala Dubrovniku dva komada drva sv. Križa, od kojih se veći i danas čuva u riznici u Dubrov­ niku. Živući neko vrijeme u Dubrovniku kao uzoran pri­ mjer strogosti, divnog samoprijegora i svetog života, preminu i bi pokopana na groblju kod crkve sv. Stjepana u Dubrovniku.« Rastić dalje veli, a to spominju i drugi pisci, kako je bila velika kraljeva pratnja u Dubrovniku, i da nijesu imali u Gradu mjesta za svu pratnju, pa se neki smjestiše u dubrovačkoj Župi i u Konavlima, a osobito konji zbog paše. Ovim se potvrđuje činjenica, da je Travunja, kojoj su pripadali Konavli i dubrovačka Župa, bila oko sredine X. v. zaista pod suverenskom vlašću hrvatskih kraljeva, jer se u stranoj državi ne bi smjela smjestiti pratnja, voj­ nici i konji hrvatskoga kralja. Rastić piše također i to, da je kralj Slavonije (t. j . Hr­ vatske) oko god. 932. (?) dao Dubrovčanima tri otoka: Koločep, Lopud i Sipan. 4. A p p e n d i n i (1769.—1837.) u svome spisu »Notizie istorico-critiche«, na str. 252. piše ovako: »Stjepan, kralj Dalmacije i Hrvatske, pobožni vladar, radi bolesti zavjetova se da će pohoditi crkvu sv. Stjepana u Dubrov32

) Gjelčić također tvrdi, da je iz dokumenta dokazano, da je kuća kraljice Margarite postojala do XV. v.

28

M A T I C A

H R V A T S K A

niku, pa u društvu svoje žene kraljice Margarite i s odlič­ nom pratnjom stigne u Dubrovnik. Radi velebnog dočeka u Dubrovniku, dade Gradu kao zadužbinu 6800 perpera, da se obnovi crkva sv. Stjepana, i ujedno obdari tu crkvu dragocjenim relikvijama, uvezenim u zlato i srebro, i ostavi novaca za uzdržavanje crkve, te za župnika toj crkvi postavi svog rođaka sa stanom i prihodom za uzdr­ žavanje. Taj kralj darova Dubrovniku i zemlje: Župu, Gruž, Rijeku dubrovačku i Zaton sve do Orašca, i dade sagraditi na svoj trošak u svim tim mjestima crkve sv. Stjepana iste veličine, koje i danas postoje. Kad je kralj Stjepan umi-'o, Dubrovčani, sjećajući se njegova dobro­ činstva, osam dana obdržavali su svečane zadušnice, a žene naricaljke naricale su po Gradu. Kraljica Margarita po­ božna nastani se poslije toga sa svim svojim bogatstvom u Dubrovniku. Rodom bijaše Rimljanka i svojta dubrovač­ koj patricijskoj obitelji de Croce, koje je već nestalo. 33 ) Darovala je senatu 200 libara srebra, obnovila gradske zidine na mjestima, gdje su bile srušene, i načinila sebi grob još za života.« Appendini piše dalje, kako je prije kraljičine smrti njezin nećak tražio od Dubrovčana, da mu izruče kraljicu, jer da on ima pravo na njezin imetak i blago, ali Dubrov­ čani ne pristadoše. Zato da je on navalio na dubrovački teritorij, ali je bio odbijen. Kasnije je postao kraljem u Hrvatskoj, a sin toga hrvatskog kralja, Silvestar (?), pranećak kraljice Margarite, s majkom Sivom (?), radi raz­ mirica u Hrvatskoj, prešao je u Dubrovnik. Dubrovčani ih počastiše baš kraljevski. Zato im on darova otoke Koločep, Lopud i Sipan, jer da mu pomogoše dočepati se kra­ ljevske vlasti u Hrvatskoj. On je pozvao i neke Dubrov­ čane za učitelje na svoj dvor, da zajedno s nekim učenja­ cima iz Grčke sastave zakonik i knjižnicu skupljajući 3

) Ta plemićka obitelj izumrla je u Dubrovniku u XVI. v.

BJELOVUCIĆ

CRVENA HRVATSKA

29

odasvud rukopise. »Zemlja, koju je kralj Stjepan dao Du­ brovčanima, počinje se od ruševina Cavtata, dvadeset morskih milja duga, a zove se Astarea, te seže do Orašca.« Ovako piše Appendini, koji kralja zove kraljem Dalma­ cije i Hrvatske. 5. F a r l a t i (1690.—1773.) u svom djelu »Illyricum Sacrum« knj. VI. piše ovo: »Stefanus D u x sive Banus Crobatiae et Bossinae, quem Lucarus regem Dalmatiae vocat, cum Margarita conjuge Ragusium venit. Hie erat filius Crescimiri, Ducis Crobatiae.. .« (Stjepan, knez ili ban Hrvatske i Bosne, kojega Lukarić zove kraljem Dal­ macije, dođe u Dubrovnik sa ženom Margaritom. On bi­ jaše sin Krešimira, kneza Hrvatske . . . ) . I Farlati pripovijeda, da su Stjepana dočekali s kra­ ljevskim sjajem i primili ga nadbiskup, kler, senat i puk. Kralj darova Dubrovniku Župu, Gruž, Rijeku i Zaton. Onda Farlati, sasvim neupućen, miješa dinastije i na­ stavlja, da se kraljica Margarita, udova kralja Stjepana, vratila u Dubrovnik radi nesuglasica s nećakom, koji je tražio njezino blago, da je donijela dva komada sv. Križa i sagradila lijepu crkvu sv. Margarite u Dubrovniku. Do­ vela je sa sobom dvoranke Jelenu i Luciju, koje sagradiše crkve sv. Jelene i sv. Luci je. Kraljica je u Dubrov­ niku i grob sebi načinila. 6. Jakov L u k a r e v i ć (Lukarić, 1551.—1615.) u spisu »Anali di Ragusa« piše ovako: Stjepan, kralj Dalmacije, dođe u Dubrovnik sa ženom Margaritom, rodom iz Rima. Radi uslužnosti, koju mu iskazaše Dubrovčani, darova im Kaštel u Župi sa svom jurisdikcijom i okolišem, Gruž, Ri­ jeku i Zaton. Po smrti kralja Stjepana žena mu Marga­ rita preseli se u Dubrovnik donijevši dva komada drva sv. Križa i druge moći svetaca, te ih pohrani u crkvi sv. Stjepana Prvomučenika. Sagradi ona i oratorij sv. Margariti, koje je ime nosila, gdje napravi sebi grob. Kraljica nagovori i svoje dvoranke Jelenu i Luciju, pa i one sagra-

30

M A T I C A

H R V A T S K A

diše crkve sv. Jelene i sv. Lucije. Kraljica Margarita posta duvna i umre sveto. Nećak kraljičin Bogoslav (?, da nije Gojislav ili Svetoslav?) stade sa 10.000 vojnika iz hrvat­ skog kraljevstva (ex regno Grobatiae), iz njegove domo­ vine, navaljivati na Dubrovnik tražeći da mu izruče kra­ ljicu radi njezine imovine. Dubrovčani ga odštetiše i umiriše. Lukarić priča dalje, da je hrvatski kralj Silvestar (?) Dubrovčanima darovao tri otoka (Koločep, Lopud i Sipan) i pozvao Dubrovčane kao učitelje na svoj dvor, da mu urede zakonik. 7. Mavro O r b i n i {f 1687.) u djelu »II regno degli Slavi« u poglavlju »O hrvatskim kraljevima« veli »da se još u Dubrovniku pamti, da je kraljica Margarita umrla u Dubrovniku i da je pokopana u crkvi sv. Stjepana, a bila je žena hrvatskog kralja Krešimira«. Zamijenio je očito ime kralja Stjepana Miroslava s kraljem Krešimirom. 8. A n n a l e s r a g u s i n i A n o n y m i . To je prvi nacrt kronike N. Ranjine, koji je on poslije obradio i po­ punio. U tim analima pripovijeda pisac isto što i Rastić. Kraljicu Margaritu zove Mara, t. j . Margarita. Kralja Stje­ pana zove kraljem Bosne i stavlja ga u godine 815.—818. Zna se, da Bosna od svog početka pa u X. i XI. v. pri­ padaše hrvatskom kraljevstvu i da je istom u XII. stoljeću imala svoje banove, a tek u XIV. v. svoje kraljeve. To je znanost danas utvrdila. Stoga nije kralj Stjepan Miroslav oko sredine X. v. kralj samo Bosne, nego i Dalmacije i Hrvatske, kojoj je onda Bosna pripadala. (Šišić, Nav. dj. str. 463.) Dalje veli pisac tih anala, da je dubrovački teritorij tada bio samo od sv. Jakova u Višnjici do blizu Gruža i bez vrha sv. Srđa. Sva ostala susjedna zemlja da je pri­ padala kralju Stjepanu. 9. N. R a n j i n a (1494.—1582.) piše, kako je već re­ čeno, jednako kao Rastić. Ističe baš kao i ostali pisci, da

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

31

su dva mjeseca Dubrovčani žalili smrt kralja Stjepana radi njegovih zasluga za Dubrovnik i da je kraljica Mar­ garita bila po ženskoj lozi u svojti s dubrovačkom plemić­ kom porodicom de Croce, što ističu i drugi pisci. 10. R a z z i (1531.—1611.) u spisu »La storia di Raugia« priča ono isto, što pričaju i drugi povjesničari o do­ lasku kralja Stjepana i kraljice Margarite, za koju kaže, da je pokopana u crkvi sv. Stjepana. Samo veli, da se događaj zbio u IX. v. i da je to bio Stjepan Nemanja. Prof. Gjelčić, koji je priredio ovo izdanje, čudi se, da Razzi nije znao, da je Nemanja živio u drugoj polovici XII. v., dakle više od 200 godina poslije toga događaja. Razzi kao stranac slabo je poznavao našu povijest, veći­ nom je prepisivao od drugih. Uzeo je prvi nacrt kronike Ranjinove, a to su anali anonimnog pisca, pa je po njima pisao svoju povijest. Ali taj prvi nacrt kronike Ranjina je poslije preradio i popunio. Po tome je jasno, da Razzi i nije mogao biti dobro upućen u dubrovačku povijest. 11. Prof. G j e l č i ć kaže, da je crkva sv. Stjepana ra­ zorena za potresa god. 1667.; ali mi ćemo iz arhivskih spisa još vidjeti, da se je u njoj vršila Božja služba sve do god. 1740. 34 12. Kan. Stjepan Š k u r i a ) piše ovako: »Margarita, udovica Stjepana, kralja hrvatskoga, donese dva komada sv. Križa. Bogoljubna kraljica po smrti svog muža (1050.?) preseli se u Dubrovnik, gdje i umrije, sprovodivši život u milostinjama i svakojakim dobrim djelima. Darovala je, osim ostaloga, moćniku sv. Stjepana 200 libara srebra po­ miješana zlatom za oklopnice sv. moći. Stjepan, kralj hrvatski, pritisnut teškom i dugom bo­ lešću, zavjetova se, da će popraviti i opskrbiti naročitom zakladom crkvu sv. Stjepana u Dubrovniku. Crkva ova bijaše na glasu cijeća čudesa, što po isprošenju svetijeh 34

) Škurla, Moćnik dubrovačke crkve. 1868.

52

M A T I C A

H R V A T S K A

moći u njoj se događahu; a bijaše potreba, da se načini i popravi zbog njezine starodavnosti. A kad Stjepan ozdravi, posla u Dubrovnik svog povjerenika sa svotom od 6000 dubrovačkijeh perpera, naredivši mu, da crkvenu gradu popravi i taj posao nadzire. To je svršeno u dvije godine dana. Tada povjerenik po kraljevoj naredbi ute­ melji zakladu za jednoga crkovnjaka, »koga dužnost bi­ jaše imati pomnju od iste crkve«, i preda za prvi put tu službu kraljevu rođaku, kojemu bijaše ime Stojko. Malo zatijem isti kralj sa svojom ženom Margaritom dođe da pohodi Dubrovnik; i tom prilikom, da bi zahvalio Dubrov­ čanima za prijateljski doček, darova im Župu, Brgat, dio Šumeta, Gruž, Rijeku, Zaton sve do Orašca, koje se zemlje nalaze oko Dubrovnika, ali uz taj uvjet, da u svim reče­ nim mjestima podignu po jednu crkvu na čast sv. Stje­ pana. Dubrovčani sagradiše zaista crkve, koje se vide i dan današnji u Sustjepanu, u Rijeci i u Zatonu. Malo vre­ mena prođe, što kralj ostavi Dubrovnik, a smrt ga odijeli od ovoga svijeta. To se dogodilo oko god. 1050. (?), te odmah po njegovoj smrti žena mu Margarita skupivši svoje blago preseli se u Dubrovnik. Ucviljena i ožalošćena radi smrti svoga muža odluči posvetiti se sasvijem Bogu, te pokri svoju glavu koludričkom pokrivaČom i odabra za svoje prebivalište kuću, koju dade sazidati pokraj crkve sv. Stjepana. Toj Crkvi —• kako ju je svom dušom zavo­ ljela — darova 200 libara srebra sa zlatom pomiješana, da bi se od toga načinile oklopnice za moći svetijeh. A od svih darova, što istoj crkvi pokloni, najplemenitiji i naj­ dragocjeniji dar jesu dva velika komada drva sv. Križa. Što se pak tiče preostaloga života kraljice Margarite, — nastavlja Škurla — pripovijedaju nam domaći povjesni­ čari, da u društvu dviju svojih dvoranka, koje je sa so­ bom dovela iz Bosne (?), provede u pokori i svetinji svoje dane, kad napokon predade Bogu dušu. Tijelo njezino bi pokopano pred crkvom sv. Stjepana. I kraljica i dvoranke

BJELOVUĆIĆ

CRVENA HRVATSKA

55

ostaviše nam na uspomenu svoje bogoljubnosti svaka po jednu crkvicu, koje sagradiše o svom trošku, posvetivši ih svaka svetici svoga imena.« Dalje piše Škurla: 3 8 ) Da Stefano di Croazia (1050. ?) di cui la seconda moglie Margarita, rimasta vedova, si ritirö e mori a Ragusa, ricevettero (i Ragusei) la valle di Breno, di Gionchetto, di Gravosa, Ombla, e Malfi fino alia chiesa di s. Tecla. Silvestro (?) per gratitudine ai benefici ricevuti, donö loro (1080. ?) le isole Daksa, Calamotta, Mezzo, Giuppana, Jakljan, Ruda, S. Andrea, e altri vicini scoglietti. (Od Stjepana, od Hrvatske, čija je druga (?) žena bila Margarita, koja ostavši udovica, povuče se u Du­ brovnik, gdje preminu, primiše (Dubrovčani) uvalu Župe, Šumeta i Gruža, Rijeku i Zaton do sv. Tekle. Silvestar iz zahvalnosti za primljena dobročinstva darova im otoke: Daksu, Koločep, Lopud, Sipan, Jakljan, Rudu, sv. Andriju i ostale bližnje školje). To je prvi pisac, koji Margaritu zove drugom ženom kralja Stjepana. 3 0 ) 13. T r o g i r s k i k a t a l o g u biblioteci kneza Fanfogne Garanjina. Anonimni pisac toga kataloga hrvatskih banova i kraljeva veli u br. XVIII. o kralju Stjepanu Mi­ roslavu i kraljici Margariti ovako: Stefanus I. ab aliis Miroscabus, Mirosclaus, 37 ) persegvente fratre Ragusium fugit. Redux a Pribina bano necatus, cum regnasset annos quattuor. Uxor Margarita, nobilis Romana, quae Ragusii obiit sanctimonialis. (Stjepan I., po drugima Miroslav, pobježe u Dubrovnik, jer ga je brat progonio. Vrativši se ubijen je 35

) Škurla, Ragusa, Cenni storici. Zagreb, 1876.

36

) Škurla pogrešno istovetuje ovog kralja Stjepana Miroslava s hrvatskim kraljem Stjepanom III. 1030.—1058., sinom kralja Kreši­ mira III., a ocem kralja Petra Krešimira IV. Velikoga, te veli, da mu je prva žena Hicela, a druga Margarita. Stjepan Miroslav, o kom govorimo, nije imao djece, dok je Stjepan III. imao dva sina s Hicelom. 37 ) Don Frane Bulić veli, da je tu interpolacija. Crvena Hrvatska 3

M A T I C A

34

H R V A T S K A

od bana Pribine, pošto je kraljevao četiri godine. Žena mu Margarita, rimska plemkinja, umre sveto u Dubrovniku). 3 8 ) Trogirski rukopis pa i uz interpolaciju slaže se dakle potpuno s dubrovačkim piscima o kralju Stjepanu Miro­ slavu i ženi mu Margariti, a to je vrlo važno za historiju hrvatske narodne dinastije. I ako je naknadna interpola­ cija, znači, da se u pređašnjim vjekovima ipak znalo za kralja Stjepana Miroslava i ženu mu Margaritu. KOMAD SV. KRIŽA U dubrovačkoj riznici čuva se još i danas komad drva sv. Križa, i to veći od onih dvaju, koje je donijela sa so­ bom u Dubrovnik hrvatska kraljica Margarita. Svećenici od pamtivijeka, kad ga pokazuju strancima, govore, tla je taj križ darovala kraljica Margarita. Ta tradicija u moć­ niku potječe već iz davnine, pa tako su pisali i dubrovački kanonici opisujući naš moćnik u crkvenoj riznici, i dubro­ vački povjesničari. (Slika 2.) Matijašević (Mattei) u »Memorie storiche su Ragusa« (Zibaldone, sv. I., str. 222.) piše u Popisu relikvija crkve sv. Stjepana na Pustjcrui u Dubrovniku ovako: Veliki komad drva sv. Križa, gotovo kabast, u pozlaćenom srebru, izvrsna je radnja. Drži se, da je to donijela Margarita, žena Stjepana, kralja Hrvatske i Bosne. Škurla 3 9 ) piše također, da je kraljica Margarita, udo­ vica hrvatskog kralja Stjepana, darovala dva komada sv. Križa moćniku crkve sv. Stjepana. Pri potresu god. 1667. **) U ovom opis» pogrešno je ime brata kraljeva, što | e jasno Šegvić a »Vijencu« 1903. dokazao poslije otkrića solinskog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Pa i nije čudo, da su historiografi u ime­ nima gdjekada pogriješili. Solinski natpis kraljice Jelene razbistrio je mnogu stranicu iz doba hrvatskih narodnih kraljeva, kao što razbistruju i ovi natpisi i historiografi u Dubrovniku. 39

) Škurla, Moćnik crkve dubrovačke, 1868.

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

35

nesta jednoga komada sv. Križa. Škurla još nastavlja: Ali pošto smo kazali ukratko povijest sv. drva onako, kako je donose gotovo svikolici naši Ijetopisci, nastaje pitanje: otkuda su ti komadi došli do ruku kraljice Margarite i kako ih je ona mogla dobaviti ? . . . Dalje se domišljava Škurla: »Što se dakle mora izvesti iz navedenih događaja u pogledu predmeta, o kome go­ vorimo? Može se izvesti to: budući da su dokazani prija­ teljski odnosi između carigradskoga dvora i hrvatskijeh kraljeva, možemo pomisliti, da je kojemu od njih bio iz Carigrada na dar poslat komad sv. drva. To će nam se još vjerojatnije činiti, kad pomislimo, da uvijek bijaše običaj bizantinskijeh careva slati na dar osobama, koje bi odlikovali svojim prijateljstvom, koji komad sv. d r v a . . . A sada da čujemo još, kako Škurla zaključuje o toj čuvenoj relikviji: Tako dakle nalazimo u Carigradu najveći komad sv. Križa, i istumačeno je, kako istočni carevi mogahu njim počastiti svoje prijatelje, a naročito kraljevski dvor hrvat­ ski, otkuda dođe u Dubrovnik znameniti komad, o kome je riječ u ovome članku . . . U kapeli stolne crkve dubrovačke na uzoritome prije­ stolju stoji danas komad sv. drva, o kome smo eto govorili, zatvoren u Križu od pozlaćena srebra. Taj srebrni križ visok je 55.5 centimetara, a poprijeko mjeri 45 cm. Na če­ tiri kraja, s prednje strane, na oskok (relijefno) su izra­ đena četiri evanđelista: na vrhu sv. Ivan, odozdo sv. Luka, na desnome laktu sv. Mato, a na lijevome sv. Marko. S druge strane također su četiri lika, to jest ozgo bi. Gospa s djetetom, dolje sv. Klara s piksidom u ruci, na desnome laktu sv. Vlaho, koji drži u ruci Grad, a na lijevome sv. Stjepan, prvi mučenik, koji nosi kadionik. 4 0 ) U sredini križa w ) Don Frane Bulić veli, da je taj srebrni okvir s likovima iz XV.-XVI. vijeka. *

36

M A T I C A

H R V A T S K A

ima šupljina duga 25.5 cm., široka 12 cm., a duboka oko 3 cm., zatvorena s jedne i s druge strane staklom, povrh kojega je mrežica, spletena od srebrene pozlaćene žice; u toj je šupljini sv. drvo, koje se tako može gledati s jedne i druge strane. (Slika 2.) Taj križ iznosio se prije litijom kroz Grad na 9. siječnja svake godine, i to na uspomenu kuge, koja se pojavila u Dubrovniku godine 1691. Istom prilikom nosile su se glava i noge sv. Vlaha. Jednako se taj križ nosio na 6. travnja, na dan velikoga potresa god. 1667., zajedno sa sv. Sakra­ mentom, Pelenicom, slikom bi. Gospe, glavom i rukom sv. Vlaha. Isto tako i 3. svibnja na uspomenu kuge god. 1586. Sada se više ne iznosi izvan crkve, samo na 9. siječnja svake godine čini se s njime litija u crkvi. Ujedno se izlaže puku na štovanje svaki korizmeni petak i kad su svetko­ vine sv. Križa. Komad sv. drva nema pravilna oblika, nego je negdje uži, a negdje širi, a tako isto negdje tanji, a negdje deblji. Površina njegova nije ravna i na jednoj je strani izrupana. Ima još tamo i amo pukotina, od kojih se neke jedva mogu opaziti, a neke su pošire. Zbog te nepravilnosti debljina mu se ne može točno označiti, ali držimo, da iznosi oko 2.5 cm, dok mu j e najveća duljina 24 cm, a širina 2.8 cm. Boja mu je poput koštanja, dosta tmasta, gotovo tamna; a tvrd je taj komad toliko, da se ne da rezati ni najoštrijim nožem, nego se pod njim cijepa na malahne mrvice, käo da je od stakla, a tvrdoća drveta uzrok je, cijenimo, sa­ dašnje njegove nepravilnosti. Ako bismo naime držali, da mu je oblik i bio pravilan u onome času, kad je bio otkinut od većega komada u Carigradu, vjerojatno je poslije — kad se nalazio u hrvatskijeh kraljeva, a zatim pri dubro­ v a č k o j vladi — od njega kidano za različite pobožne po­ trebe i darove i kako se nije moglo drvo pravilno rezati zbog tvrdoće, sva je prilika, da su otud odovud cijepali, kako su bolje znali. Premda, kako smo rekli, sadašnji oblik

BJELOVUĆIĆ

CRVENA HRVATSKA

3?

toga komada upućuje na to, da se nekada kidalo od njega, ili u Dubrovniku, ili prije, ipak mi nemamo o tome izvjesnih dokaza do god. 1844., kad je ondašnji dubrovački biskup Toma Jederlinić otkinuo od njega malo, te nešto poslao na dar u Rim kardinalu Jakobu Fransoniju, načelniku Kongregacije de propaganda fide. Taj komad, kako nam je neki očevidac kazao, mogao je biti po prilici dugačak 6—7 cm., širok oko 2 cm., a debeo blizu jedan centimetar. Nešto pak poklonio je biskup g. 1853. nadvojvodi austrij­ skom Ferdinandu Maksimilijanu, potonjem meksikanskom caru, koji zatvori primljeni komad u zlatnu oklopnicu, obloženu dragijem kamenjem, a poslije za svoga putovanja po Palestini darova tu relikviju kapeli sv. Jelene u Jerusolimu sa željom da se usadi u Križ, što ga sv. Jelena drži u ruci, da bi tako vazda bio pred očima pobožnome puku. Kolik je bio taj komad, nije nam poznato. Sitnijeh otkidaka sv. drva, odcijepljenih u rečenoj prigodi, bilo je tako­ đer razdijeljeno nekim crkvama naše biskupije i različi­ ti jem pobožnijem osobama. Ne znajući, kolika je bila prvotna veličina sv. komada, ne možemo ni zaključiti ko­ liko ga je prikratio biskup Jederlinić. Samo nam se čini, da je kidano od njegove debljine, a u duljinu i širinu nije se diralo. Što se tiče vrste drveta sv. Križa, nijedan od starijih crkvenih povjesničara ne ostavi nam o tome spomen. Ako je vjerovati nekim starinskim stihovima, bilo ga je četiri vrste, to jest od cedra, čempresa, paome i masline. Najposlije učeni Francuz g. Rohault de Fleury, koji će, nadamo se, uskoro izdati rezultate svoga istraživanja o kakvoći i vrsti križnog drva, piše nam, da mikroskopska razgleda­ nja, učinjena na njegov nalog od botaničkih profesora u Francuskoj i u Italiji, dadoše vazda istu vrstu Conifera, pinija ili bora po prilici.« Ovaj komad sv. Križa može se vidjeti sada svake sri­ jede i subote u riznici prvostolne crkve bi. Gospe u Du­ brovniku. (Slika 2.)

www.crohis.com 38

M A T I C A

H R V A T S K A

KRALJEVSKA CRKVA SV. STJEPANA Kralj Stjepan Miroslav i kraljica Margarita ostaviše zadužbinu u Dubrovniku, sagradiše naime nad malom crkvicom sv. Stjepana veću crkvu oko sredine X. v. Postaviše joj i župnika 4 1 ) s kućom odmah uz crkvu. Crkva je duga 19.50 metara, široka 6 metara, a visoka oko 7.50 metara. (Vidi: slika i., 3., 4.) Ta je crkva građena s bačvastim svodom, koji se još vidi sa strane i sa pročelja. Ukrašena je bila stupovima, pilastrima i kapitelima, te različitom starohrvatskom orna­ mentikom iz X. vijeka. Crkva kraljevska bila je zidana u dubrovačkom gra­ đevnom slogu, kako se vidi na apsidi, kojoj je vrijeme od gotovo 1000 godina uništilo kamenje. Pročelje kraljevske crkve sv. Stjepana građeno je također s bačvastim svodom, kako se to vidi s unutrašnje strane. Vrata su kasnije zatvorena običnim kamenjem. Još je sačuvan ugao prve gradnje. Odmah uz ugao veže se kasnija gradnja, iz vremena poslije potresa 1667. g. Poviše vrata su kameni potpornjaci, koji su nosili svod, t. j . polu­ kružni mali krov pred ulazom u crkvu. Možda je tu bila luža ili trijem. S unutrašnje strane vratiju ima još saču­ vanih desetak ploča bivšega crkvenoga pločnika. Vrata crkve sv. Stjepana prenesena su poslije potresa god. 1667. na crkvu sv. Bartula uz biskupsku palaču u Dubrovniku. Za prenosa razbio se lijevi okvir na dva tri mjesta, što se vidi i na slici. Vrata su monumentalna staro­ hrvatska radnja X. v. Iznutra se vidi trotračni pletenac, izvana i gore zavijača, a naglavak je sastavljen od palmeta. Rijetko se mogu naći u svoj Hrvatskoj ovaki vratni okviri iz toga vremena potpuno sačuvani (vidi si. 5.). 41 ) Župnik j e imao perpetuis temporibus čitati misu u toj crkvi za duše kralja i kraljice. (Anonimni pisac iz biblioteke dra Sarake).

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

59

Prikazat ćemo još nekoliko primjera starohrvatske plohorezbe iz X. v. sa crkve sv. Stjepana u Dubrovniku. Ponajprije imamo relijef, na kojemu su izrezana dva staro­ hrvatska križa i dvije palmete. 4 2 ) Ta dva križa podsjećaju nas na dvije osobe: na kralja i kraljicu. Držim, da je ovaj niski relijef u početku bip u crkvi negdje do oltara, a možda i na pročelju crkve. Kasnije su ga uzidali u izvanj­ ski zid crkve, iznad pokrajnih vratiju, koja su bila poslije otvorena, a sad su opet zatvorena. Ova je plohorezba slična palmetama na starohrvatskom kamenitom lijesu u Donatovu muzeju u Zadru. (Slika 6.) Iskopali smo među ruševinama još više ostataka staro­ hrvatske ornamentike i ukrasnog kamenja iz X. v., kao što je na pr. komad zvjezdače, prozorna ploča sa tri okna sa zavijačama, odlomak trotračnog pletenca, ulomak ptice, te različni uvojci i ulomci pleterne plastike, kao i komad s rakovicom. (Slika 7. gornja.) Dok su isusovci prije 60 godina imali u svojim rukama gimnaziju i sjemenište, sakupljali su pojedine komade stare ornamentike i plastike, pa su sa zemljišta crkve sv. Stjepana, gdje je bilo igralište sjemeništaraca, dali preni­ jeti nekoliko ukrasnih fragmenata u zgradu gimnazije. Na slici se vide ostaci starohrvatske ornamentike sa kraljevske crkve sv. Stjepana u gimnaziji: tri podnožnjaka, komadi rakovice, trotračni pletenac, starohrvatski krizi; odlomci zavijača i uvijačica, prozorni okvir s trotračnim pletencem. (Slika 7. donja.) U uskom međuziđu između desnoga zida crkve i po­ bočne kuće pri vrhu pod stropom nalaze se dvije velike masivne grede od kamena, slične arhitravu, sa starohrvat­ skom ornamentikom, ali ih nije bilo moguće fotografirati. I Gjelčić tvrdi, da je ovaj basrelief iz doba kraljice Margarite.

40

M A T I C A

H R V A T S K A

U toj susjednoj kući bili su nekada grobovi, sad je pod cimentiran. Tu su bila i pobočna crkvena vrata. Nedavno dižući klačinaru (kreč), otkrili smo vratne okvire sa zavijačama. P r i j e k r š ć e je starohrvatska ploha iz X. v., posve slična onoj na splitskoj krstionici, gdje je lik hrvatskoga vladara. Ovo prijekršće je sa kraljevske crkve sv. Stje­ pana na Pustjerni odneseno poslije potresa g. 1667. u istu ulicu Pustjernu prema Karmenu i uzidano pod jedan svod koji pokriva ispod jedne kuće ulicu Pustjernu. Prijekršće je ploha s trotračnim pletencem u jakim vezovima, i čini mi se, da znači jakost i snagu. Ja zaklju­ čujem prema pleternoj plastici IX.—XI. v., gdje nije obi­ čajan ljudski lik, da je ovakav ornamenat značio jakost i snagu, označenu trotračnim pletencem u jakim i snažnim vezovima, da je to bio možda i kraljevski simbol u doba hrvatske narodne dinastije. Taj kraljevski simbol vidimo i nad likom hrvatskoga kralja u Splitu, vidimo ga kod dvora hrvatskog kralja u Ninu, vidimo ga, eto, i tu kod crkve sv. Stjepana, koju je dao sagraditi kralj Stjepan Miroslav. Možda je taj relijef bio postavljen nad kralje­ vom stolicom u toj crkvi ili nad kakvom kraljevom spomenpločom. Kako je kraljevska crkva sv. Stjepana stradala za potresa god. 1667., a poslije godine 1740. nije se u njoj na­ vodno vršio nikakav obred, to su različni ukrasni predmeti preneseni u neke druge crkve. Na samostan sv. Marije, gdje je sad Upravni Sud u Dubrovniku, postavljena je ploča sa starohrvatskim križem s trotračnim pletencem i palmetama (slika 8.), te starohrvatska kropinica. (Slika 9.) Prije dvije godine otkrila se u crkvi sv. Nikole predivna starohrvatska plastična radnja sa dvije plohe. Lijeva je s velikom zvjezdačom i ukutnicama sa dva kola, s lijeve strane trotračni pletenac. Između kola su četiri ptice, koje piju iz čaše, što simbolično znači, da se krijepe vjerom.

BJELOVUCIĆ

CRVENA HRVATSKA

41

Druga je ploha izvijena zavijača uz trotračni pletenac. Držim, da je to jedan od najljepših primjeraka staro­ hrvatske umjetnosti, koji je mogao krasiti samo dvore i zadužbine hrvatskih vladara. (Slika 10.) Kod staroga franjevačkoga samostana, koji stoji po­ više današnjega ispod tvrđave Minčete, upravo na drugoj stepenici ispod nove franjevačke voštarnice, nalazi se ka­ men s trotračnim pletencem. Jednako pred crkvicom sv. Roka na Boninovu nalazi se uresni starohrvatski kamen s trotračnim pletencem i zavijačom. Na taraci dumana od »Tri crkve« u Dubrovniku uzi­ dana je u novi zid jedna starohrvatska ploha u izmiješanom kolutastom i kosom trotračnom pletencu. Nije isključeno, da i taj relijef potječe iz crkve sv. Stjepana. (Slika 11.) Kraljevsku crkvu sv. Stjepana spominje godine 1440. Filip de Diversis 43 ) veleći, da ima u njoj dosta sv. moći. U njoj je bilo prekinuto vršenje službe Božje poslije velikoga potresa, kad je i crkva ljuto postradala. Lijevi je zid bio kasnije dva puta popravljan, kao što i dio pročelja. U knjigama pak biskupskih vizitacija, koliko su nam saču­ vane, zapisano je, da je crkva služila još godine 1740. za obrede. 44 ) 43

) Situs aedifitiorum. Program zadarske gimn. 1879.—80. Prof. Brunelli. **) G. Don Niko Gjivanović, gradski župnik i pisac, izvadio je o toj crkvi iz rukopisne knjige »Yisitationes 1728.—46.« u arhivu stare dubrovačke nadbiskupije ovo: Knjiga »Visitationes 1728.—46. — Franchi«: — 11. XII. 1728. Nadbiskup dubr. fra Anđeo Franchi, pošto je pohodio kapelu sv. Margarite, odmah je zatim pohodio ka­ pelu sv. Stjepana Prvomučenika. Tu se piše: IHmus et Revmus Dom. Archiepiscopus se contulit cum suis convisitatoribus ad visitandum sacellum collcgiatae S. Stcphani Prntoinartyris dirutae in Terremotu, et facta absolutione mortuorum, mandavit fieri candelabra, et apponi Crucem in Casula diversorum colorum. In eo sacello est onus celebrandi annuatim Viginti quinque missas per R. D. Petrum Vachetti.

42

M A T I C A

H R V A T S K A

Sad je i ta kraljevska crkva ruševina s apsidom, pro­ čeljem i zidovima sa strane. 4 5 ) Iskopavanjem se našao grob dobro sagrađen sa dva jednaka monograma imena Kristova, jedan prema dru­ gome, i dva križa, sve to gotskoga stila crvene boje. Grob je bio pun kosti. U njega je god. 1590. J unije Gradić Matov pokupio sve kosti iz svih grobova pred crkvom. (SI. 12.) Gradić u nadgrobnoj spomenploči kaže, da je u taj grob — in hoc sepulchrum — pohranio i kosti kralja Stje­ pana, muža kraljice Margarite. Gradić je to čuo po pri­ čanju — fama ferrebat — veli u spomenploči. Pogriješio je u tome Gradić, jer tu nijesu kosti kralja Stjepana Miro­ slava, nego njegove žene kraljice Margarite, kojoj je muž poginuo u Bijeloj Hrvatskoj u buni god. 949. I Škurla 4 6 ) piše tako: L'inscrizione che ricorda la regina Margarita come fondatrice della medesima (chiesa) ed eroneamente pretende, che presso quella chiesa sia stato seppelito il di lei marito Stefano. (Natpis pogrešno veli, da je tu ukopan kralj Stjepan). Škurla izrijekom veli u »Moć­ niku dubrovačke crkve« da je tijelo kraljice Margarite bilo ukopano pred crkvom sv. Stjepana. Ovo potvrđuju i prije spomenuti dubrovački povjesničari. Ipak nam je ploča važna, jer dokazuje, da je do god. 1590. bila živa tradicija Beneficiarium eiusdem D. a. Collegiata est de Jure Patronatus Illmorum DD. Thesaurariorum S. Mariae. — 23. X. 1731. Nadbiskup dubr. fra Anđeo Franchi pohodio je kapelu sv. Stjepana. Visitavit supradictam Capellam et mandavit fieri coronam Iconis, duo Corporalia, Tobaliam ac casulam violaeei coloris, et pingi gradus pio candelabris. Zatim je pohodio kapelu sv. Margarite. — 8. VIII. 1740. Isti nadbiskup dubr. pohodio je kapelu sv. Stjepana Prvomučenika. Tu se piše: Yisitavit supradictam Ecclesiam, et mandavit fieri novam Casulam variorum colorum, et amictum. 46 ) Okvir oltara sa stupovima iz crkve sv. Stjepana nalazi se u crkvi na Kliševu. Taka je predaja u Kliševu. *') Škurla, Ragusa, Cenni storici. Zagreb, 1876.

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

43

u Dubrovniku o kralju Stjepanu Miroslavu i kraljici Margariti. Orbini oko 1650, god. veli, da se još pamti, da je kraljica Margarita živjela u Dubrovniku. Isto za nju i njezine velmože veli Crijević oko godine 1750. Na ploči nije točno ni to, da je kraljica Margarita sama sagradila crkvu sv. Stjepana, nego kralj i kraljica zajedno. Ali nije nikakvo čudo, što Gradić god. 1590. ne pozna točno povi­ jest X. v. Dobro je, da nam je ipak sačuvao ime kralja, koga zove Stjepanom, kraljem Bosne, kako ga zove nepot­ punim imenom i naslovom i manji dio naših pisaca. Gradić je dobio dopuštenje za prijenos kostiju iz sviju starinskih grobova oko crkve sv. Stjepana već od pape Grgura XIII. (1572.—1585.), ali taj je prijenos izvršio nešto kasnije, naime godine 1590. Isusovac o. Adelazij je prije nekih 60 godina nagrobnu ploču digao, jer je tu bilo igralište sjemeništaraca, kako je i danas, da je đaci ne gaze, i uzidao je u apsidu kraljevske crkve iznutra, što je i sam pripovijedao toliko puta. On je dao i nekoliko ukrasnih odlomaka prenijeti u gimnaziju. Ploča je opet postavljena na kraljičin grob. 4 7 ) (Slika 13.) ") Natpis te ploče: IVNIVS GRADIVS MATTAEI FILIVS PIETA TE MOTVS OSSA EX SEPVLCHRIS ANTE HANC AEDEM POSITIS IAM PENE VETUSTA TE DIRVTIS IN QUIBVS ETIAM STEPHANI REGIS BOSNAE CVIUS UXOR MARGARITA HANC AEDEM DIVO SVI VIRI COGNOMINI POSVERAT CONDITA FVISSE FAMA FEREBAT COELI ET HOMINUM IN IVRIIS OBNOXIA IN HOC SEPVLCHRUM SVA IMPENSA FACTVM ANNVENTE SVMMO PONTIFICE GREGORIO XIII. TRANSFERENDA CVRAVIT ANNO MDLXXXX.

www.crohis.com

u

M A T I C A

H R V A T S K A

STAROHRVATSKE CRKVE Crkva sv. Margarite, zvana »de Labibus«, 48 ) koju je hrvatska kraljica Margarita sagradila blizu crkve sv. Stje­ pana oko sredine X. v., bila je god. 1570. srušena, jer je dubrovačka republika na tom mjestu sazidala tvrđavu prema Lokrumu na gradskim mirima, i tu tvrđavu nazvaše imenom sv. Margarite. Zbog toga je sagradila republika godine 1571. drugu crkvicu sv. Margarite, sada u vojnoj bolnici. 49 ) Dvoranke kraljice Margarite, koje bijahu hrvatske plemkinje, sagradiše svojim troškom još dvije crkvice, posvećene sveticama njihova imena, jednu u čast sv. Je­ leni, a drugu sv. Luciji. U drugoj polovici XVIII. v., po pisanju o. I. Matijaševića (Mattei), vidjele su se još ruše­ vine crkvice sv. Lucije u vrtu današnje vojne bolnice. Po crkvici sv. Lucije zove se još i danas ulica Lučarica, koja se protezala od Luže, trga ispred crkve sv. Vlaha, do te crkvice u sadanjoj vojnoj bolnici. Crkva je postojala do potresa god. 1667. Crkva sv. Jelene kasnije se je prozvala imenom sv. Križa, ali joj se izgubio trag. I crkve sv. Stjepana, koje je dubrovačka republika po želji hrvatskog kralja Stjepana Miroslava gradila u Ku48

) Libri reformationum. Monumenta XXVIII. Dubrovački arhiv: G. 1378. Die 23 Augusti. In consilio rogatorum. »Prima pars est, de perficiendo turrim ligneaminis quae fit prope ecclesiam sanctae Margaritae de Labibus«. 4e

) Na nju je postavljen ovaj natpis: REGINA BOSNIAE MARGARITA TRADITVR DICASSE TEMPLVM MARGARITAE VIRGINI OLIM BEATA CVM FVERE SAECULA IN HVNC SACELLVM TRANSTVLERE PROVIDI PATRES FREMENTE MARTE CIRCVM MOENIA DVM CLASSE CYPRO REX SELIM IMINET.

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

45

pa rima, 6 0 ) u Sustjepanu, 5 1 ) u Zatonu, 5 2 ) i t. d.B3) bile su prvo­ bitno građene i ukrašene starohrvatskom Ornamentikom. Poslije su popravljane i stari se slog promijenio i izgubio svoje osebine. Osim tih crkava sv. Stjepana u Dubrovniku, Kuparima, Sustjepanu i Zatonu, ima ih još u dubrovačkoj biskupiji: na otoku Šipanu u Luci, u Gornjim Majkovima, u Riđici; na poluotoku Stonskom Ratu u varoši Janjini, u Gaju kod Prizdrine, privatna crkvica u Postu pn. na Orebićima, u Stonskom Primorju u Topolu, na graniti Herce­ govine, gdje je starodrevna crkva građena na svod; te u Konavlima u Dubi kod Stravča. Ima ih i u bližnjoj Herce­ govini u Gabeli, u Gorici i Čerinu pa i u Opuzenu na donjoj Neretvi. Svagdje se u tim crkvama slavi svečanost sv. Stjepana dneva trećeg augusta, jer se toga dana po katoličkom kalendaru spominje »Iznašašće tijela sv. Stje­ pana.« U Janjini postoji i bratovština sv. Stjepana 5 4 ) iz god. 1635. U predvečerje sv. Stjepana pale se u Janjini veliki snopovi šume zvani »kralj« i »kraljica«. Taj običaj postoji od davnine. 5 5 )

50

) Crkva je obnovljena. Iza crkve ima križ, u kojega se pod­ nožju nalaze dva starohrvatska uresna kamena. 51 ) Crkva ima još stari oblik. Navodno nije bila ni proširena ni produžena. 52 ) Crkva je bila obnovljena. 53 ) Ima i u Brsečinama ruševina male starodrevne crkve sv. Stjepana. " ) N. Z. Bjelovučić, Pravilnik bratovštine sv. Stjepana u Ja­ njini. Jugoslavenska Akademija. Zagreb, 1902. Starine 30. 55 ) O ovom običaju u Janjini pisah i ja, a i drugi mnogo. Da li taj običaj potiče iz doba kralja Stjepana Miroslava i kraljice Marga­ rite ib: iz doba bogomilskog, nije još utvrđeno.

www-crohis.com BJELOVUČIĆ

STAROHRVATSKA U M J E T N O S T Hrvati su imali svoju osobitu umjetnost, 56 ) koju su u po­ čecima donijeli već iz svoje pradomovine. Ta se umjetnost očitovala u gradnji crkava, dvorova i u ornamentalnoj plastici. Najviše se u doba hrvatske narodne dinastije od IX. do XI. v. razvila pleterna plastika, pa je zato i zovemo »starohrvatska umjetnost«. Spomenici starohrvatske arhitekture i umjetnosti nastali su duž čitave naše obale, od zapadne Istre do Bojane. Gdje naiđete na takve ostatke, znajte pouzdano, da je tu živio i da živi još i danas hrvatski narod. Ti spo­ menici govore jasnije od svih pisanih dokumenata, da je tu već u ono davno doba opstojala izgrađena hrvatska na­ rodna kultura. Slična se doduše ornamentika kao u nas razvila u sta­ rije doba i drugdje: na sjeveru i istoku, u Iranu, u Arme­ niji, a osobito u sjeverno-germanskih naroda. Ona se ipak kod Hrvata razvijala na osobit način i posve nezavisno i od Rima i od Bizanta. Njezine su glavne karakteristike: trotračni pletenac, zavijača, rakovica, ukutnica i zabat. Pa i crkve sa svodovima, kao na pr. crkva sv. Stje­ pana u Dubrovniku, starodrevne crkve sv. Ivana i sv. Petra u Stonu, sv. Stjepana u Topolom, crkve s kubetom na če56 ) J. Strzygowski, Starohrvatska umjetnost. Izd. Matica Hrvat­ ska. Zagreb, 1927. — Radić, Starohrvatska Prosvjeta. Prijašnja izda­ nja. — Dr. Šišić, Povijest Hrvata za narodne dinastije. Zagreb, 1925. — Don F r a n e Bulić, Vjesnici arheološkog društva Split. — Staro­ hrvatska Prosvjeta 1927. i 1928. — J. Strzygowski, Die Altslavische Kunst. Augsburg, 1929.

CRVENA HRVATSKA

4?

tvorini s trompama, crkve s jednom lađom i valjkastim svodom s polupilovima, crkve s jednom lađom, valjkastim svodom i sa slijepim lukovima iznutra i izvana ili s izvanj­ skim potpornim zidovima — jesu čiste starohrvatske grad­ nje. Apside (sakristije) starohrvatskih crkava većinom sn pravokutne, ili sa pet ili osam stranica poligona ili zaokru­ žene. Take su baš crkve između ostalih i na poluotoku Pelješcu, u prvom redu glasovita crkva sv. Mihajla u Stonu. Na slici (vidi si. 14.) vidi se izvanjski dio prve stare crkvice i građevni slog; gore pri vrhu imamo starohrvatski prozor sa četiri okna; pogledajmo i donji prozor, gdje su uzidani ostaci tranzena, dvije golubice i zavijače! S unu­ trašnje strane toga prozora bio je oltar. Crkvica je duga 4.50 m., a široka 2.50 m. Krov je bio već u rasulu, 5 7 ) ali se nedavno popravio. Crkvica ima s obje strane po tri pre­ grade, koje sežu od dna na vrh. Ta je crkva bila najprije katolička, a služila se od IX. do kraja XII. v. u njoj služba Božja staroslovenskim jezikom i obredom. U doba zahumskog kneza Miroslava (potkraj XII. v.) posta pravoslavna crkva i ostade takva do god 1333. Dubrovačka republika uvede g. 1333. opet na poluotoku katoličku vjeru, koju bi­ jahu knez Miroslav Nemanjić i njegovi nasljednici gotovo iskorijenili. Od kraja XIV. do kraja XV. v. uvede dubro­ vačka republika u Stonu ponovo staroslovensku Božju 58 službu. ) Ta je crkva jednoć, a možda i dvaput postradala od požara. Klak (kreč) pokrio je divne slike. Vidi se još dobro 57

) Za popravak te crkve uzalud se pisac ove radnje kao po­ vjerenik konservatornog ureda u Splitu za starine na Pelješcu i Mljetu obraćao u Beograd ministarstvu, a osobito ministru prosvjete. Nije mogao dobiti ništa za popravak ove divne starohrvatske crkve u Stonu. G. 1928. zagrebački oblasni odbor i konservatorni ured u Splitu i neki drugi dali su potporu, te se napokon ova crkva pokrila. 58 ) A. Liepopili, Slovensko bogoslužje u Dubrovniku i na teri­ toriju dubrovačke republike. Jug. Akad. Rad. 220.

48

M A T I C A

H R V A T S K A

slika nekoga kralja s hrvatskom krunom, koji kao njezin donator drži u ruci sliku ove crkve. Druga slika prikazuje sveca, čije ime svršava na —gius (Georgius, Sergius ili slično), dok su prva slova pod klakom nečitljiva. Tu je i slika sv. Ivana Krstitelja s uzdignutom desnicom i kaži­ prstom. Još se vidi i cijela četvrta slika, koja prikazuje također nekoga sveca. Inače je nekada sva crkvica bila naslikana svecima. 59 ) Uz tu je crkvicu dominikovski ženski samostan, koji potječe iz XVII. v., a uz nju je dograđena i novija crkvica sv. Mihajla. (Slika 15.) Imamo i ruševine sv. Petra u Stonu sa zaokruženom bacvastom apsidom, i ruševine crkve sv. Martina u Stonu sa tri unutrašnje pregrade. Ta je crkva duga 4 m., a široka 2.20 m. Na ruševinima crkve sv. Ivana u Stonu vidimo, da je imala bačvastu zaokruženu apsidu, izvana potpornjak, a iznutra svod sa pet pregrada s obje strane. 6 0 ) (SI. 16., 17.) Na Gorici u Stonu imamo i ruševine crkve sv. Manda­ ljene s bacvastom apsidom. Crkva je duga 20 m., a široka 850 m. (Slika 18.) Crkva bi. Gospe u Lužinama u Stonu obnovljena je s nepromijenjenom od davnine kupolom. (Slika 19.) U Ponikvama je zapuštena crkva sv. Jurja s tri pre­ grade. Crkva je duga 4.40 m., a široka 2.60 m. U Janjini su ruševine crkve sv. Jurja, gdje su nađeni ostaci transena i arhitrava s čistom starohrvatskom orna­ mentikom. Crkve sv. Vida u Potomju, sv. Stjepana u Prizdrini i sv. Lovra u Žukovcu građene su u starohrvatskom slogu i na bačvasti svod. 69

) O toj crkvi i kraljevoj slici pisao je dr. Lj. Karaman, Vje­ snik hrv. arh. dr. Zagreb, 1928. Ser. 15. 60 ) Radić, Starohrvatska Prosvjeta. Prij. izd.

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

49

Crkva sv. Petra na obali u Trpnju s potpornim stupo­ vima pred tri je godine srušena. 6 1 ) Sve te crkve građene su u starohrvatskom slogu. 62 ) Ali ima još takvih ruševina starohrvatskih crkava nesamo na poluotoku Pelješcu, nego i na svem teritoriju bivše dubro­ vačke republike. Treba istaći divnu starohrvatsku crkvu s kupolom i izdubinama na Koločepu. (Slika 20.) Slabljenjem hrvatske države na jugu i premještavanjeni težišta hrvatskoga narodnog života u početku XII. stoljeća u sjevernije krajeve, propade starohrvatski slog i starohrvatska umjetnost, koja se bila proširila sve do Bojane. Već smo prikazali ostatke starohrvatske ornamentike iz samoga grada Dubrovnika, ali takvih ostataka ima po svem teritoriju bivše dubrovačke republike. Tako nala­ zimo i na otoku Lokrumu kod Dubrovnika nekoliko fra­ gmenata u zidu bivšeg vrta benediktovskoga. (Slika 22.) Na otoku Koločepu kod Dubrovnika ima mnogo osta­ taka starohrvatske ornamentike. Bivši župnik i hrvatski pisac g. Don Vice Medini skupio je bolje komade i uzidao u crkvu. Tu vidimo divan ostatak zabata s rakovica ma na rubovima. Zabat ima oblik trokuta. Lik predstavlja na­ vodno sv. Mihovila. Ovaj su zabat napravili stari Hrvati 61 ) Povjerenik za starine za Pelješac i Mljet, pisac ove radnje, po nalogu glavnog konservatora starina u Splitu Don Frane Bulića bio je u Trpnju zbog te crkvice i naredio, da se ima sačuvati. Trpanjci u seoskoj skupštini odlučiše ipak srušiti je, a time su uništili 1000 godina staru hrvatsku crkvu. Tamo su onda napravili park. e2 ) Ja sam te crkve u svojoj Povijesti Rata (Pelješca) g. 1921. nazvao većinom pravoslavnima, krivo računajući, da je taj slog bizantinski i da su zato pravoslavne. Kako je Dr. Strzygowski do­ kazao, da je to starohrvatska arhitektura, rado ispravljam ono svoje pogrešno mnijenje. Sada se može konstatirati, da na poluotoku Ratu ili Pelješcu ima još mnogo ostataka starohrvatske arhitekture i orna­ mentike, i da su te crkve građene u doba, kad je Zahumlje (s Pelješeom) bilo pod vlašću hrvatskih kraljeva.

Crvena Hrvatska A

50

M A T I C A

H R V A T S K A

od nekoga navodno starokršćanskoga kipa iz IV.^-V. v. po Kr., koji prikazuje dva lika, te ga s druge strane oklesali tako, da je s te strane izišao starohrvatski zabat, ali kipove su okrenuli glavama dolje. Čitaju se i ove riječi: (E) R SOROR ET BE . . ili (E) R SORORE BE .. (SI. 21., 23.) Na Koločepu uzidao je u crkvu g. Don V. Medini i divan odlomak starohrvatskog relijefa sa trotračnim pletencem, i palmetama, kao i fragmente plohe s palmetama, pleten­ cem, križem u sredini, u dnu pas, koji goni vjerojatno zeca, a sa strane dva gola lika bez glava. Vidi se na desnome kraju zavijača. Desni lik (erot) ima rhyton ili rog, iz ko­ jega pije. Gore je krilati grif. (Slike 23., 24.) Na otoku Šipanu ima također ostataka starohrvatske umjetnosti. Tako na prozoru kuće g. Vlaha Fortunića, nadučitelja i hrvatskog narodnog folklorističkog pisca u Ši­ panu, ima odlomak trotračnog pletenca. U župnom domu čuva se komad s rakovicama, a gornji mu je dio trotračni pletenac. (Slika 25., 26.) Isto tako ima dosta te starohrvatske ornamentike i po stonskom i po slanskom Primorju. Tako je u Slanomu prozorni okvir sa 11 okna, koji je od starine ležao na međama. Prije petnaest godina dade ga gvardijan silom utjerati u prozor franjevačkog zvonika u Slanome. Tom je prilikom taj divni primjerak starohrvatske ornamentike okresan i puknuo je s obje strane i po sredini na tri mjesta. (SI. 27.) Takvih krasnih ostataka ima i u Župi dubrovačkoj i po Konavlima, na Mljetu u Babinu Polju, i sežu sve do Kotora, kako je to ispravno kazao prof. Strzygowski; ali ih ima i po svim otocima dubrovačkim, te mnoštvo na po­ luotoku Stonskom Ratu ili Pelješcu, a najviše ih je saču­ vanih u samome Stonu. I na sredini poluotoka Rata u varoši Janjini kod ruše­ vine crkve sv. Jurja našlo se dosta odlomaka starohrvatske ornamentike. Jedan je komad arhitrava s trotračnim ukutnicama i rakovicama, s natpisom: In omine Domini ego

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

51

Pet(rus) . . . , a drugi je komad istog arhitrava; komad kapitela, različni ulomci trotračnih ukutnica, pletenaca te zavijača. (Slika 28., 29.) Grad Ston j e pun starohrvatskoga ukrasnog kamenja. To je čitavi muzej! Ston je bio znamenit trgovački grad već za Rimljana, municipij, a u VI. v. imao je već kršćan­ sku biskupiju. Čuven bijaše i u doba, dok je poluotok pri­ padao oblasti Zahumlju, a Zahumlje Crvenoj Hrvatskoj, i osobito u X. v., kad se nad Zahumljem, Travunjom i Dukljom protezala vlast hrvatskih kraljeva. O tome nam svjedoče toliki ostaci starohrvatske ornamentike i staro­ hrvatske crkve u Stonu. Osobito u predjelu zvanom Stari grad, gdje je nekada bio stari Ston, prije nego što je ku­ pila g. 1333. dubrovačka republika poluotok od bosan­ skoga bana i prije nego što sazida g. 1335. zidine oko no­ voga sadašnjeg Stona. Na pobočnim vratima franjevačke crkve sv. Nikole u Stonu dvije su divne starohrvatske ukrasne plohe. Jedna prikazuje granu s cvijećem i pticu, koja kljuje cvijeće, a u sredinu je umetnut kip sv. Nikole. S desne je strane druga ploha s takvim cvijetom bez ptice. (Slika 30.) Na apsidi crkve Gospe od Lužina u Stonu ima sa strane prozora dva veća ostatka starohrvatske ornamen­ tike. (Slika 31. dolje.) Pred crkvom Gospe od Lužina čuvaju se dvije velike starohrvatske ploče, što su nekada zacijelo bile na oltaru u nekoj drugoj crkvi, a možda i u ovoj istoj. (SI. 31. gore.) Na slanici kod te crkve pri vrhu uzidana su dva fragmenta starohrvatska: zavijača i tri križa s trotračnim pletencem, slično onome n a crkvi sv. Mihajla. Kao da su blizanci. Na Mihajlu, brežuljku kod Stona, gdje je znamenita starohrvatska crkvica sv. Mihajla, ima nebrojeno odlo­ maka starohrvatske ornamentike. Tu su i vrata sa staro­ hrvatskom ornamentikom, i to zavijača izvana i iznutra. *

52

M A T I C A

H R V A T S K A

Prije su ta vrata bila na staroj crkvi, a sad su na novijoj, koja je nastavak stare crkve. Isto smo tako otkrili nedavno i dvije plohe na oltaru, koje su prije morale biti na oltaru prve crkve. (SI. 32. dolje.) I prozori su te crkve bili ukrašeni divnom ornamenti­ kom starohrvatskom: zavijačama izvana, iznutra, gore, dolje, te trotračnim pletencem. Učitelj u Stonu g. Frano Vlašić, Stonjanin, otkrio je također divan prozor na podu u dumanskom samostanu. Drugi je prozor na crkvi zatvoren, ali s različnim ulomcima transena, na većem komadu vide se u sredini golubice. (Slika 32. gore.) Oko crkve, po samostanu, u dvorištu i na zgradama ima mnogo ostataka starohrvatske ornamentike. Tako se u kuhinji dumanskoj u uzidanim sjedalima nalazi divni trotračni pletenac, tako i na ždrijelu (pucalu) od čatrnje (zdenca), na zidu dvorišta, pa onda tri križa u zidu ko­ šare. (SI. 35.) Tome trokrižu sličan je onaj na slanici kod crkve Gospe od Lužina u Stonskom polju. (SI. 34.) I u samostanskom dvorištu ima odlomak plohe starohrv. relijefa, i to kamen s rakovicama i cvijetom. (SI. 36.) Kod stuba u tom dvorištu ima relijef, ako se ne va­ ram, kuniće, koja je razbijena i oblijepljena krečom. Vide se noge i rep. Tu j e i starohrvatski prag iz X. v. (SI. 33.) Kad je propao starohrvatski slog, tada se razvio po­ slije XI. v. hrvatsko-romanski slog, koji je trajao sve do XV. v. i stvorio lijepa djela u većim gradovima, kao na pr. u Zadru i drugdje. Prof. Strzygowski u spomenutom djelu na strani 47.—48. veli ovako: »Među svim narodima evropskog Istoka jedini su Hrvati, kod kojih nalazimo golemo mno­ štvo ostataka unutrašnje opreme najstarijih crkava, kao

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

53

što su pregrade, natkrovlje i si. Samo se Langobardi na zapadu mogu u tome s njima mjeriti. Otuda se dade pro­ tumačiti i to,' zašto su stručnjaci dosada tako rado sma­ trali uopće starohrvatsku umjetnost dijelom langobardske umjetnosti. To je međutim bilo moguće do god. 1885. Bilo se naime posve uobičajilo, da se ono malo poznatih spome­ nika iz Dalmacije bez ikakva predomišljanja strpa za­ jedno s talijanskim primjercima iste vrste, od prilike onako, kako se prije i finska umjetnost obrađivala zajedno sa švedskom, ili armenska zajedno s georgijskorn. No to se s hrvatskim umjetničkim spomenicima od 30 godina nazad ne da više raditi, — odonda naime, otkada su se od Siverića do Knina pronašli ostaci, koji su upravo zasjenili sve, što se do tada našlo u Italiji. Zato bismo danas mnogo bolje činili, da raspravljajući o spomenicima te vrste po­ lazimo od Dalmacije, umjesto da se i dalje uporno služimo starim načinom u razmatranju tih pitanja. U Dalmaciji se od toga doba iskapalo na mnogo mjesta, te su otkriveni takovi ostaci, da bezuvjetno zaslužuju svaku pažnju, ako želimo biti na čistu s pitanjem evropske umjetnosti pod konac prve tisućgodišnjice. Pogledajmo spomenik, koji je točno datiran: to je Branimirov kamen (Dux Chroatorum). nađen u Muću kod Splita s oznakom g. 888. Nad natpisom vidimo najprije trotračni pletenac, a onda redom spirale, koje se nadovezuju na trotračne peteljke. Takav bi spomenik trebao da ima u muzeju dolično mjesto, jer bi mnogi narodi s pra­ vom mogli zaviđati Hrvatima za tako stalno datirani i u jednom komadu tako dobro uščuvani spomenik. Slaveni, koji su došli sa Sjevera, imaju isto tako kao i Germani drugu umjetnost, nego što je ona, što su je na Sredozemnome moru stvorili Grci i Rimljani, doselivši se ovamo tisuće godina prije njih; oni svi zajedno ni jesu prvobitno poznavali prikazivanja ljudskoga lika. No zato nipošto nisu bili manje vrijedni u umjetnosti. Naprotiv danas biva

54

M A T I C A

H R V A T S K A

sve jasnije, da je oponašanje ljudskoga lika dosta često odvratilo umjetnost od njezinih čisto umjetničkih ciljeva.« Ima dosta starohrvatskih umjetničkih motiva, koji se mnogo razlikuju od langobardskih, a nemaju u isti mah nikakve sličnosti s rimskim i bizantinskim. Z a b a t je uobičajeni i omiljeli motiv starohrvatske pla­ stike. Vidimo ga na slici sa Koločepa. Na njemu je prika­ zan valjada sv. Mihovil, na rubu su rakovice, pa tu je i zavijača. (SI. 21.) Poznat je zabat kneza Mutimira u Splitu. Takva ornamentika, kao kod nas, veli Prof. Strzygowski, nalazi se i na sjeveru, i na istoku, u Iranu i u Arme­ niji, a osobito kod sjeverno-germanskih naroda. Ali taj učenjak dobro primjećuje, da se na starohrvatsku umjet­ nost dosada nije obraćala prava pažnja. Istom se počelo na tome raditi prije nekih 30 godina; stoga su poznati arheolozi, ne poznavajući starosti i davnine starohrvatske umjetnosti, ni njezine izvore, sve te naše ukrase jedno­ stavno okrstili ili bizantinskima ili langobardskima ili rimskima. Strani arheolozi donekle su s prezirom gledali i cije­ nili staru umjetnost Hrvata, misleći, da su bili barbari i da su sve pozajmili od drugih naroda. To njihovo mišlje­ nje obaraju naši umjetnički spomenici, koji svjedoče o razvitoj kulturi hrvatskoga naroda u doba hrvatske na­ rodne dinastije. T r o t r a č n i p l e t e n a c je jedan od najomiljelijih motiva starohrvatske umjetnosti. Susrećemo ga svugdje uz obalu Jadrana, doklegod se nekada prostirala hrvatska dr­ žava i gdje živi hrvatski narod. Ima ga dakle i na teritoriju bivše dubrovačke republike, pa sve tamo do Kotora i Bo­ jane. O pletencu prof. Strzygowski veli ovako: »I Goti su poznavali pletenac, koji je kasnije postao značajan za langobardsku kao i za hrvatsku umjetnost. Činjenica je na­ dalje, da taj nakit dolazi već na gotskim predmetima od

BJELOVUČIĆ

CRVENA HRVATSKA

55

kovine u zemljama sjeverno od Crnoga mora, kao i u Ita­ liji, a isto tako i kod zapadnih Gota u Španiji. Time ne mislim naravno reći, da su baš samo Goti bili zastupnici toga višetračnog pletenca. Dapače on je poznat kod svih sjevernih naroda, prije nego što se iz Azije i po evropskom sjeveru razvio životinjski ornamenat, koji se kasnije uz onaj stariji višetračnog pletenca počeo sve više upotreblja­ vati. Svakako je moguće, da su Goti prvi, dakle prije svih sjevernih naroda, udomili taj sjeverni nakit u Južnoj Evropi Ptice i životinje nalazimo često na starohrvatskim ukrasima. Na plohi u crkvi sv. Nikole u Dubrovniku imamo četiri ptice; u crkvi sv. Stjepana u Dubrovniku iskopao se također jedan fragmenat s pticom; u dubrovač­ koj Župi u dominikovskoj crkvi nalazimo pticu, kao i na franjevačkoj crkvi u Stonu na uzidanom fragmentu, a kod sv. Mihajla u Stonu postoji fragmenat neke životinje, va­ ljada kuniće, u dvorištu, i dvije golubice na prozoru; na Koločepu na ostacima starohrvatske ornamentike ima krilati grif, psi, zec i eroti. A svugdje vidimo trotračni plete­ nac, koji je eminentno obilježje starohrvatske plastike, kao i rakovica, zavijača, ukutnica i zabat. Neki učeni Nijemac izjavio je: »Dok su vaši oci, stari Hrvati, u IX.—XI. v. imali ovako visoku kulturu, mi smo bili poludivlji.« Mletačka je republika doduše po dalmatinskoj Hrvat­ skoj postavila nekoliko krilatih lavova sv. Marka, ali nije mogla izbrisati stare biljege hrvatstva u toj zemlji, koja je bila kolijevka hrvatske države.

www.crohis.com BJELOVUČIĆ

HRVATSKA

KRUNA U STONU

U staroj crkvi sv. Mihajla u Stonu, za koju prof. Frano Radić tvrdi, 6 3 ) da je iz VIII. v., bilo je mnogo slika, koje je požar uništio, a neke su se premazale pri bijeljenju crkve. U lijevoj prvoj pregradi našao sam neki lik, kad sam g. 1909. obilazio stonske starine tražeći građu za moju povi­ jest Poluotoka. Radi kreča (klaka) nije se moglo u gor­ njem dijelu razabrati, koga slika prikazuje. Pregledava­ jući i g. 1920.—21. (prije tiskanja moje »Povijesti Pe­ lješca«) crkvu u Stonu ni jesam mogao ništa podrobnije ustanoviti, nego sam postojano na to upozoravao konservatora u Splitu Msg. Don Franu Bulića, koji je napokon nedavno poslao arheologa g. dra. Ljubu Karamana u Ston. On je odstranio kreč i tada se prikazala na glavi toga lika kruna. Trebalo bi, da se umjetnim sredstvima odstrani sav klak sa slika, da dobijemo, što je bolje moguće, sve slike po crkvici. Jasno je sada, da taj lik s krunom predstavlja kralja, koji u desnoj ruci prikazuje crkvicu sv. Mihajla kao njezin donator ili osnivač. (Slika 37.) Ako je opravdana tvrdnja prof. Frana Radića, da je crkvica iz VIII. v., onda su slike bez sumnje mlađe, t. j . nastale su u X. v. Možda je crkva obnovljena u X. v., a možda i ona sama potječe iz X. v. Kruna na glavi znači, da lik predstavlja kralja. To nam pokazuje i cijela kraljeva figura, jer se vidi kraljev­ sko odijelo, plašt i obuća, te crkva u ruci, koja valjada označuje prijašnju crkvu sv. Mihajla, jer nije baš velika; a onolika je i mogla biti crkva na onom prostoru u X. v. 63

) Starohrvatska Prosvjeta. Predratna izdanja.

CRVENA HRVATSKA

5?

Proučavajući druge sačuvane primjere srednjevjekovne ikonografije dolazimo do uvjerenja, da ova slika prikazuje upravo okrunjena vladara (kralja), a ne možda kneza, ili župana, ili kojega sveca. A to tim više, što je u toj crkvici sačuvano više slika svetaca, koji imaju oko glave svetački kolut, kojega nema na kraljevoj slici. Na ovoj slici kralj stoji držeći u ruci crkvu. Ne sjedi dakle na prijestolju, jer kad bi sjedio, morao bi po pravi­ lima srednjovjekovne ikonografije imati uza se žezlo i kuglu zemaljsku kao simbol vlasti. Budući da kralj drži crkvu u svojoj ruci, svakako je donator, t. j . dao ju je o svom trošku sagraditi ili obnoviti. Na crkvici se vide dvije kupole. (Slika 38.) Oblik krune je franački. Ta je kruna odozgo ravna sa tri križa: dva na krajevima, a jedan u sredini. Križevi se na slici u crkvi vide dobro i jasno, a tamne su boje. Na lijevoj strani uhobran na kruni pokriva uho, dok se desna strana ne vidi. U kruni je pet dragih kamena, i to po­ više čela tri, a poviše ušiju po jedan. (Slika 39.) Bizan­ tinske k r u n e imaju samo jedan križ na vrhu. Kruna na relijefu s hrvatskim kraljem u Splitu sasvim je jednaka ovoj u Stonu. I ondje su tri križa i uhobrani, samo što je na kruni u Splitu više dragih kamena. 6 4 ) To bi dakle bila dva jedina do danas sačuvana pri­ mjerka hrvatske krune. Pošto je kruna franačkog oblika, kao i ona u Splitu, isključeno je za X. stoljeće, da bi to bio u onom kraju koji drugi k r a l j osim hrvatskoga. Mi znamo, da je u Duklji Mihajlo Vojislavljević (1050. do 1081.) dobio od rimskog pape Grgura VII. kraljevski naslov. Znamo, da je i Stjepan Prvovjenčani Nemanjić u M ) Dr. Ljubo Karaman, Basrelijef u splitskoj krstionici. Split, 1925. — Prof. Strzygowski, Strohrvatska umjetnost. Zagreb, 1927. — Dr. Šišić, Povijest Hrvata. 1925. — Don Frane Bulić, Razne radnje. — Prof. Strzygowski, Die Altslavische Kunst. Augsburg, 1929.

58

M A T I C A

H R V A T S K A

XIII. v. dobio kraljevsku krunu opet od rimskoga pape. Teško je odista iskonstruirati, d a bi lik na slici u Stonu mogao predstavljati kojega od ta dva vladara. Na Stjepana Prvovjenčanog iz XIII. v. uopće se ne može ni pomišljati, dok za kralja Mihajla treba mnogo truda i muke, da ga pronađemo na slici u Stonu. Dukljanski kralj nije nigdje ostavio ni svoje slike ni lika, dok je naprotiv hrvatski kralj ostavio svoj lik u relijefu u Splitu, i to baš s isto takvom krunom kao što je ona u Stonu. Da bi slika predstavljala Mihajla Viševića, kneza zahümskoga, nemoguće je, jer on nije uopće bio kraljem. Kruna je u Stonu, kako nas upućuje splitski relijef, hrvatska: i ona u Stonu i ona u Splitu sasvim su jednake. Stoga ova slika može da predstavlja samo hrvatskog vla­ dara, i to u doba, kad je Zahumlje pripadalo hrvatskim vladarima, u najmanju ruku od 925.—990. godine, t. j . u X. v. U to su doba vladali kraljevi Mihajlo Tomislav, Kre­ šimir L, Stjepan Miroslav, Mihajlo Krešimir II. i Stjepan Držislav (969.-997.). God. 990. postane Zeta (Duklja) po­ sebna država, koja se raširi sve do Neretve, a s time presta hrvatska državna vlast nad poluotokom Pelješcem. Koji je od navedenih hrvatskih vladara prikazan na slici u Stonu? Mihajlo Tomislav, prvi hrvatski kralj, ili Mihajlo Krešimir IL? Držim, da će biti jedan od te dvo­ jice, budući da su imali krsno ime Mihajlo. Zato držim, da i crkvica sv. Mihajla i njezina slika potječe iz X. v. Da j e Tomislav imao krsno ime Mihajlo, znamo otuda, što jedan kronist iz Bari ja u Italiji piše: Michael rex Sclavorum, a u ono doba nije bilo drugoga okrunjenog vladara ni u Hrvata ni u Srba osim Tomislava. Pa zato je i njegov unuk dobio ime Mihajlo (Krešimir II.). Crkva j e posvećena sv. Mihajlu, a to po zadužbini jednog kralja Mihajla: ili Tomislava, ili Krešimira II. Držim, da je crkva u Stonu posvećena sv. Mihajlu baš po zadužbini kralja Mihajla Tomislava, i da ju je baš on

BJELOVUCIĆ

CRVENA HRVATSKA

59

dao sagraditi, a slika u njoj da prikazuje samoga kralja kao donatora, i to iz vremena poslije krunidbe. Ston je bio znamenit grad i za Rimljana (Stagnum). Imao je kršćan­ sku biskupiju već u VI. v. Bio je rimski municipij. Ston s poluotokom pri padao je Zahumlju, a čuli smo, da je zahumski knez Višević bio pod vrhovništvom hrvatskih kra­ ljeva. Kralj Mihajlo Tomislav htio je gradnjom ove crkvice, i to u najznamenitijem onda gradu Zahumlja, u Stonu, istaknuti, da se njegova suverenska vlast proteže i po Za­ humlju. Druga bi bila mogućnost, da slika prikazuje hrvat­ skog kralja Mihajla Krešimira II., »obnovitelja hrvatske države«, koji je umr'o oko 969. god. U njegovo doba Ne­ retvanska Krajina razbije Mlečiće u neretvanskim vo­ dama, možda baš u neretvanskom zalivu kod Stona. Da nije možda kralj Mihajlo Krešimir II. dao sagraditi tu crkvicu na spomen te svoje pobjede nad Mlečićima? Rekli smo već prije, da neretvanski knezovi ni jesu nikada imali atribute državne nezavisnosti, nego je njihova zemlja bila dio hrvatskog kraljevstva. Zato je i mogao hrvatski kralj pobjedu Neretljana proslaviti kao svoju, pobjedu. Nije ni to isključeno, da je kralj Mihajlo Krešimir II. podigao tu crkvu na spomen svoje pobjede nad srpskim knezom Časlavom u istočnoj Bosni god. 960., o čemu dr. Šišić govori u svojoj Povijesti. Tom je prilikom on opet obnovio dobre veze i državopravne odnose s dalmatinskim gradovima. Dobro ga je zato Šišić nazvao »obnoviteljem hrvatske države«. J a ne isključujem ni jednu ni drugu mogućnost, ali ipak držim, da će to biti najprije kralj Mihajlo Tomislav u slavno doba svojega krunjenja za prvoga hrvatskoga kralja, pa je bila možda i želja samoga zahumskog kneza Mihajla Viševića, da kralj sagradi t u crkvicu u Stonu na uspomenu svoje krunidbe.

www.crohis.com BJELOVUĆIĆ CRVENAHRVATSKA

PRILOZI Prilog 1. SERAFIN CRIJEVIĆ O KRALJICI MARGARITI Porro Stefanus, non Bosniae uti perperam habent nonulli Scriptores nostri, sed Dalmatiae, atque Croatiae Rex, Crescimiri regis, filius, ex voto, quod aeger morbo gravi omiserat sacram divi Stefani, Protomartiris aedem Ragusii vetustate collabentem instaurandam curavit, impensis in opus ex regio aerario sexies mille octigentis hipperperis multa suppellectile ornavit, Sacra . . . quae in ea servabantur, argenteis thecis includi jussit, censu perpetuo auxit, sacerdotemque, qui suo nomine sacris in ea vacaret officiis, certa illi decreta mercede domoque quam incolleret non procul errecta constituit. Qui primus eo sacerdotio functus est Stojko nomine appelatum perhibent. Deinde vero Rex cum pietate studio dum ragusinae urbis institutis, quam jam fama perceperat et summopere probabat permotus una cum regina conjuge sua Margarita feminarum piissima Ragusium venit, ubi regio cultu ut dandum decebat principem exceptus et omni officiorum genere devinctus et aliquod grati animi suis ospitibus argu­ mentum praeberet dono illis dedit. (Ajunt deidem modico aere mutasse) totum Brenensem agrum, Umblae sin um, Gravosium, Malfium, et quidquid t e r r a r u m est et maris litus usque ad vallem, quae a Nucibus appelatur. Jussit autem in singulis hisce locis divi Protomartyris Stefani nomine t empla ejusdem singula moliri, ac formae suis sumptibus errigi, quae adhuc extant. Reique tunc gestae et litteris traditae fidem faciunt. Haec quidem certa sunt atque indubia omnium testimonio scriptorum comprobata, nisi quod Maurus Orbinus sine teste et auctore immo adversum communem omnium sententiam Ste­ fano regi Crescimirum ejus filium suponit. At vero de tempore quo haec contigerunt, autquiquam conveniunt scriptores nostri Nicolaus Araneus adventum regis atque ideo agrarum donationem ad anuin 817 refert. Johannes Gundula, quem Junius Restius excripsit ad annum 940. Jacobus Lucarus non diu post annum 987. Orbinus post annum 1035. Verrum ut certa, vel saltern verro proxima rei gestae epocha haberi possit, necesse est Stefani regis, qua vixit aetatem

61

perspectam habere, quas nos supra in Prolegomeno exposuimus, ubi certissimis monumentis ostendimus Stefanum regem, de quo agimus, Crescimiri alterius filius, alterius patrem ab anno circiter 1030 ad annum 1052 imperasse. Hoc igitur temporis intervalle, annorum 17. et in urbem nostram venisse, et earn nova agrorum ditione ditasse. Certa res est atque perspecta. Cum porro non longe diu ante regis mortem, quae anno ejus saeculi 32 accedisse fertur, haec gesta fuisse memorant annales nostri; non tempore profecto, sed omnino recte ad annum 1050 referenda videntur. At vero mortuo Stefano rege ubi incertum, eum etiam Ragusii obiisse, eo in divi Stefani templo jacere vetus fama fuerit ad proavorum nostrorum memoriam, quod infra in Paulo Albero, ragusino pontifice diligentius expendemus. Statim uxor ejus romana stirpe Pavlimiri regis sodali nescio quo progenita Margarita sive ut quidam habent male profecto illyricum nomen Mära, quod potius Marinam, quam Margaritam, latine redderes, regina pietatis, quam profitebatur studio in ragusinis fascis celeberima, cum multis proceribus Ragu­ sium se contulit, ibique certi saede domicili sibi collocata, ad abitum usque permasit, quod etiam nonulli ex proceribus, qui cum ilia advenerant, fecisse memorantur. Cum autem relicto regno solum vertere decreverit Margarita nemo quod veri specie habeat litteris providit. Ajunt nonulli in prolem obisse Stefanum atque adeo ex regno ad alienos.. . viduam excepisse reginam. At Stefanum regem libero suseepisse (utrum ex Margarita, uxore incopertum) praestim Vukomirum et Crescimirum ex monumentis (in Prolegomenis) supra allatis certa res est atque perspecta. In statuendo anno adventum reginae, quem admodum e qua aetate vixerit, variant scriptores et certe ex Paulo ante dictis et in Prolegomenis conprobatis, avvenisse videtur, in hanc urbem anno 1053. Vitale Pontifice anno in vivis agente. Metropolis ragusina, so. /., str. 66., u rukopisu biblioteci u Dubrovniku, god. 1756.

u

franjevačkoj

Prilog 2. NEKI SVEĆENICI KRALJEVSKE CRKVE SV. U DUBROVNIKU

STJEPANA

Izvadio g. Don Niko Gjivanović. 1. God. 948 i dalje: Pop Stojko, pleban crkve sv Stjepana, rođak kralja Stjepana Miroslava (po dubrovačkim piscima). 2. Gervazij pl. Petrana, rektor ove crkve, opat. 3. Matijašević Zibaldone III. strana 88., piše:

62

MATICA

HRVATSKA

1493. 26. XI. R. D. Georgius Episcopus Marcanensis, biskup mrkansko-tribunjski, cui consegnata fuit clavis reliquiarum Ecclesiae S. Stephani, quae stare solet in manu antiquioris de stirpe illorum de Cruce (Križić), et hoc de consensu Ser Drago je Andr. de Cruce, cui legitime spectabat ad tenendam dietam clavem, fecit de sua manu unum scriptum suae manus . . . anno 1493 . . . Reliquiae de argento conservatae sunt in toto 38 et unus Calix in sanetuario s. Stefani. Item plura ossa St. Corporum. Item due petiae bonae qualitatis Ligni Domini. Georgius ep. Mercanensis m. pr. Ego Theodorus Prodanelli praesens fui. Vidi se dakle, da je obitelj Cruce vlasnica ključa crkve još i god. 1493. Svi dubrovački povjesničari pišu, da je kraljica Margarita bila u srodstvu te obitelji. Duga se pravda vodila između vlade dubrovačke republike i nadbiskupa, koji su htjeli svakako da imaju jedan ključ od moćnika. Vlada to nije htjela nikako dopustiti od straha, da ne bi nadbiskupi dali komegod dio sv. moći. Obitelj de Cruce čuvala je moći, zatim obitelj de Prodanelli, a potom plemići Tuduzići. 4. Don Stjepan Stanisalić reč. Saraxin, rektor ove crkve god. 1494. čuvar relikvija ove crkve (Div. Not. 1493. S 133 v.) 1493. Div. Not. XVIII. Sept.: Stephanus Stanisalich dictus Saraxin renuntiavit soldos quinque cum dimidio terrarum et vinearum in Breno (u Župi), pro quibas tenebatur offitiare Capellam reliquiarum S. Stephani di Ragusio se­ cundum forman testamenti olim dominae Slave de Vole de Vulzo, de quo testamento constat in libro testamentorum, notariae Ragusinae a. 1392. — Ova je Slave ostavila neke zemlje i vinograde u Župi, da se od prihoda tih nekretnina uzdržava kapela sv. Moći crkve sv. Stjepana u Dubrovniku. Div. Not. 1496. 16. aprila: Matijašević donosi u Zibaldone III.: Inventarium Paramentorum, Argentariarum, Librorum, et alliarum rerum in Eccl. s. Stephani in Pustjerna. — Jednako donosi katalog Čulić-Kaznačićev o inventaru u ovoj crkvi. 5. Don Antun Stjepanov iz Lastova rodom, pleban crkve sv. Stjepana na Pustjerni 1496.—1501. god. (Div. Not. 1496. knj. 76. str. 25.). 6. Don Nikola de Antibaro (Barski). 7. Don Mato Dobrašinović. 8. Don Pavo Antulinović. 9. Don Petar p'l. Gozze, kanonik, rektor i opat crkve sv. Stje­ pana na Pustjerni g. 1520. (Državni arhiv).

B J E L O V U Č I Ć CRVENA HRVATSKA

65

10. O. Tripo, pleban sv. Stjepana. (Cons. Rogat. 1573.—1580. str. 115. (v.). 11. O. Marin Ranjina, rektor župnik crkve sv. Stjepana u Du­ brovniku. (Diversa can. 1618.—20. St. 78). 12. Don Mato Šimunov, pleban sv. Stjepana, 1622. god. 13. O. Vlaho Radov, pleban sv. Stjepana. 1637.—1639. Matice Gradske Župe. 14. God. 1641. Don Vlaho Alegretti, pleban sv. Stjepana. Možda su ova dva posljednja imena istoga plebana. Prilog 3. Broj 6.951 — 1927.

ZAPISNIK KOMISIJE na licu mjesta porušene crkvice sv. Stjepana kraj sjemeništa u Du­ brovniku, dne 11. novembra 1927. Prisutni potpisani: Uslijed odluke 8. XI. 1927. pod gornjim brojem općinskog upraviteljstva u Dubrovniku pristupiše niže potpisani i nakon po­ dulje rasprave, u kojoj svi učestvuju, složno se uglavljuju što slijedi:

1. Da se snimi tloris stare crkve sv. Stjepana. 2. Da se cijela površina planira i povrati u prvašnje stanje, osim groba na sredini proširene crkve sv. Stjepana, na koji spada i sad će se postaviti opet sačuvana Gradićeva ploča sa imenima kralja Stjepana i kraljice Margarite, koji će se pokriti s jednom pločom tako, da se spriječi prodiranje vode i zemlje. Osim toga ploča sa natpisom da se postavi nad grobom i gvozdena rešetka horizontalno. 3. Da se označe na planiranom terenu konture prve crkve sv. Stjepana i to na način, da apsida ostane vidljiva i da njezine ivice budu utvrđene klakom, tako da bude vidljiva situacija prve saču­ vane crkvice sv. Stjepana. 4. Da se na pročelju -otvori zatrpani prozor i osigura daljne rušenje zida; da se rekonstruiše oba prozora na apsidi. P. P. P. 1. Vlaho Barbić s. r. uprav, sjemeništa, (biskup) 3. Don Niko Gjivanović s. r. 5. Lučić-Roki Damjan, inž. opć.

2. Dr. Bjelovučić Zvonimir s. r.

7. Marko Murat, s. r. vator)

8. Prof. Antonije Vučetić, s. r. (šef drž. arhiva)

(konser-

4. Ivo Scattolini, s. r. 6. Žile Mato, opć. tajnik

s. r.

MATICA

64

Pečat općinski

HRVATSKA

Prepis je po matici. Od Općinskog Upraviteljstva Dubrovnik, 15./XI. 1927. Načelnik: Dr. škvrce Miho. Prisjednik: Dr. Poković Baldo.

BJELOVUćIć

CRVENA HRVATSKA

65

U kraljičinom grobu nalazi se dakle i tuđih i njezinih kostiju, u koji su bile sve ove kosti, pa i kraljice Margarite prenesene 1590. g. po Juniju Matovu Gradiću, dubrovačkom vlastelinu. Iskopine su u ovoj crkvici počele početkom mjeseca rujna, a dovršene polovicom studenoga g. 1927. pod našim nadzorom i vel. g. Don Nika Gjivanovića. Površina je opet potpuno planirana. Dr. N. Z. Bjelovučić.

Ivo Scattolini.

Dubrovnik, 15. studenoga 1927.

Prilog 4. ZAPISNIK o sadanjem grobu kraljice Margarite u crkvi sv. Stjepana u Dubrovniku. Svi ugledniji dubrovački povjesničari tvrde, da se je kraljica Margarita žena Stjepana kralja Hrvatske i Dalmacije, postavši udo­ vica, poslije smrti muža opet povratila u Dubrovnik, gdje je postala duvna i sveto živjela, te da je ovdje u Dubrovniku umrla i da je pokopana na groblju oko crkve sv. Stjepana. Proučili smo spomen .ploču Junija Matova Gradića iz 1590. god. koji je dozvolom pape Grgura XIII. prenio sve kosti iz svih grobova trošnih ispred i oko crkve sv. Stjepana u onda sazidani 1590. g. novi grob, a među njima i kosti kraljice Margarite, za koje je po pričanju pogrešno — kako to i Škurla opaža — držao, da su kosti njena muža kralja Stjepana. Mi smo dali prekopati svu zemlju u crkvi sv. Stjepana uz naš nadzor i našli smo taj grob, u kojem je dosti kostiju, na kojem je prije bila ta Gradićeva spomenploča iz 1590. god., i koji je grob sa dva monograma imena Kristova i dva križa gotičke forme lijepo izrađen, radi kostiju tako visoke osobe. Prema izloženom kosti su kraljice Margarite u tom lijepo izra­ đenom grobu sa monogramima i križima gotičkog oblika, koji je u sredini kraljevske crkve. Ovaj je grob i građen savršeno, tako da izgleda kao da je cementiran. Vrh mu je od jednoga kamena, i ure­ šen je sa monogramima i križima. Na njemu je bila spomenploča iz 1590. g. koju je isusovac o. Adelazij uzidao pred nekih 60 godina u apsidu, da je đaci sjemeništarci ne slome, jer je tu odavno njihovo igralište na opsegu kraljeve crkve. Sjemeništem su onda upravljali o. isusovci, koji su nastojali sačuvati ne samo ovu spomenploču, nego i ostalu ornamentiku, te su većinu toga prenijeli u gimnaziju, kojom su upravljali. Ploča je opet stavljena na svoje mjesto na kraljičin grob, te potpuno pokriva isti, odakle je bila dignuta, jer su ostale iste dimenzije širine i duljine.

Prilog 5.

Dubrovnik, dneva 16./XI. 1927. ZAPISNIK

VII. sjednice »Braće Hrvatskog Zmaja« radnog ogranka u Dubrovniku u dvorani Hrvatske Radničke Zadruge. (ispušteno) Zaključuje se jednoglasno, da se postavi na grob, u kom poči­ vaju kosti hrvatske kraljice Margarite, slijedeća spomen ploča: 6 5 ) OVDJE LEŽE KOSTI KRALJICE MARGARITE, ŽENE STJEPANA MIROSLAVA, KRALJA HRVATSKOGA. PRENESENE U OVAJ GROB GODINE 1590. P. Braća Hrvatskog Zmaja — 1927. — da se postavi na vrata s desne strane crkve sv. Stjepana spomen ploča." 6 )

ova

KRALJ HRVATSKE I DALMACIJE STJEPAN MIROSLAV Sa ženom MARGARITOM posjeti g. 948. prvu crkvu Sv. Stjepana, nad kojom zgradiše ovu. Primljen Veličanstveno, darova Gradu Župu do Orašca. KRALJICA MARGARITA, postav udova, dumna, sveto Življaše ovdje, gdje bi i pokopana. Gradić 1590. G. prenese i njezine kosti u novi grob crkve Ove, čije iskopine bijahu obavljene 1927. god. P. Braća Hrvatskog Zmaja — 1928. os) j eej Obje ploče postaviše Braća Hrvatskog Zmaja. Prvu na grob kraljičin, a drugu na crkveni vanjski zid. Crvena Hrvatska 5

66

MATICA

HRVATSKA (ispušteno). Zaključeno.

Meštar Predsjednik ogranka B. H. Z. u Dubrovniku Dr. N. Z. Bjelovučić zmaj sutvitski advokat. Tajnik ogranka: Petar Krešimir Slovinić, zmaj budvanski Uprav. Okružnog ureda za osjeg. radnika.

Potpredsjednik ogranka: Dr. Koprivica Niko zmaj cavtatski Advokat-kazneni branitelj Predsjednik oblasnog odbora Podnačelnik dubrovački

Blagajnik ogranka: Dr. Kisić Niko, zmaj komolački posjednik. Odbornici ogranka: 1. Bjelovučić I. Stijepo, zmaj janjinski, upravitelj Hrv. Pučke Štedione; 2. Bjelovučić S. Niko, zmaj dubrovački II. posjednik; 3. Dr. Josip prof. Posedel, zmaj supetarski, bivši konservator, za umjetnost i spomenike, pokr. školski nadzornik u ni., općinski vijećnik u Dubrovniku; 4. Dr. Svilokos Vicko, zmaj gruški, advokat, profesor prava kod Pomorske Akademije, općinski vijećnik; 5. Kisić Miho, zmaj od Rijeke dubrovačke, javni bilježnik; 6. Rasica Gjuro, zmaj lapatski, knjižar.

SADRŽAJ

Strana

3

Uvod I. Hrvatski kraljevi u Dubrovniku 1. Stara crkva sv. Stjepana. Hrvatski kralj Stjepan Miroslav i žena mu hrvatska kraljica Margarita u Dubrovniku 948. god. Njihova zadužbina. Hrvatski k r a l j dariva Dubrovniku Župu do Orašca. Grob kraljice Margarite u Dubrovniku . 2. Vlast hrvatske države od Neretve do Bojane kroz X. v. Zatim druge države. Bijela i Crvena Hrvatska 5. Dubrovački i drugi pisci o kralju Stjepanu Miroslavu i kraljici Margariti 4. Komad sv. Križa u Dubrovniku darovan od hrvatske kraljice Margarite 5. Kraljevska crkva sv. Stjepana u Dubrovniku iz polovice X. v. 6. Starohrvatske crkve na dubrovačkom zemljištu . . . .

5

5 10 19 34 38 44

II. Starohrvatska umjetnost i zemljištu od IX.—XL v

građevni

nakit

na

dubrovačkom

46

III. Hrvatska k r u n a u Stonu

56

Prilozi

60