145 44 4MB
Croatian Pages [29] Year 2000
UDK314 (497.6 Duvno) 1116/17" Izvorni znanstveni članak
STANOVNiŠTVO DUVANJSKOG KRAJA U XVII. i XVIII. STOUEĆU Fra Josip Ante SOLDO[ Franjevački samostan, Sinj
. 1. Nakon osmanskog osvajanja Bosne i Hercegovine, zauzimanja Makarskog primorja i dalmatinskog zaleđa te osobito poslije organiziranja pokrajinskih uprava (Bosanskog pašaluka ili ejaleta), Duvno (Županjac) je postalo središtem istoimenoga kadiluka (prvi put spomenutog 1633. g.)~ a pripadala muje nahija Buško blato.' Time je duvanjski kraj pronalazio svoje mjesto u novoj, moćnoj Osmanskoj Carevini. Stanovništvo se dijelom islamiziraio, doduše mnogo manje nego u srednjoj Bosni, jer je bilo, bez naročitog razvoja obrta i trgovine, rijetko napučeno. O brojnim uzrocima prelaska s kršćanstva (obaju obreda) na islam u novije vrijeme pisao je Nenad Moačanin2 i njegove tvrdnje mogli bismo sažeti ovako: želja pojedinaca ili grupa da žive "malo manje tegobno", da izbjegnu plaćanje poreza, da prihvate vojne ili administrativne službe, da sposobniji, sretniji i snalažljiviji uđu u privilegirani stalež - dakle iz praktičnih razloga. Do toga je dolazilo i zbog nemogućnosti intenzivnije pastorizacije katolika, što Dominik Mandić posebice nagLaŠava; a i zbog nasilja i prisila. Širenje islama odvijalo se valovito - odmah nakon osvajanja u XVI. st., od 1606. do 1640. godine,3 te u XVIII. st. Broj katolika II Duvanjskoj krajini različit je II izvješćima i popisima, te stoga nesiguran, a osmanski defteri za Duvno nisu mi poznati. Ipak, iz nedovoljnih povijesnih izvora možemo doći do nekih zaključaka. Splitski nadbiskup Mat'kantun Dominis (1560.-1624.), želeći proširiti svoju jurisdikciju na te granične krajeve, isticao je (1608. g.) kako je duvanjski kraj "prepun katolika'" što je potvrdio godinu kasnije i njegov protivnik šibenski kanonik don Tadija Milinić, pretpostavljajući da je katolika u duvanjskom kraju živjelo oko 14.000. Naprotiv, prema popisu Bosanskog pašaluka (1624.) vezira Ibrahimovića-paše Memibegovića, kojije uzimao u obzir i muslimane, u Duvanjskom polju bilo je oko 800 kuća s tisuću vojnika. 4 O l
2
4
Rasim ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, Sarajevo 1982; Ivo BAGARIĆ, Duvno. Povijest župa duvanjskog samostana, prigodom 150 obljetnice današnje župe Duvno 1839-1989, Duvno, 1989. Nenad MOAČANIN, Turska Hrvatska, Zagreb 1999, 102. i sl. O islamizaciji pisao je Dominik MANDIĆ, Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1967, 171. i sl. Dominik MANDIĆ, n. dj., 175. Franjo RAČKI, Prilozi za geografsko-statistički opis Bosanskog pašaluka, Starine JAZU, sv. 14, Zagreb, 1882, 178.
159
ZBORNIK
istom području Atanazije Jurjević (Grgičević) izvijestio je 1626. godine bečkog cara da oko Županjca ima mnogo sela s 1000 kuća. Iz tih slučajeva može se vidjeti nesigurnost podataka. 5 Osim tih, ima i drugih izvješća, koja se tiču katolika - Hrvata. U izvješću makarskoga biskupa fra Bartula KačićaŽarkovića (1615.-1645.), rađenom 1630. godine, piše kako se na području Duvna nalaze samo dvije župe s 200 kuća u kojima su živjele zadružne obitelji od 20,40 i 50 članova. Biskup je zapisao kako postoji samo jedna crkva, vjerojatno sv. Ivana u Roškom Polju. U drugom izvješću (1635.) isti biskup piše kako je u župi Lipi krizmao 300, a u Brišniku 470 vjernika. U Lipije biskup pomirio s Crkvom 31 osobu, a u Brišniku deset. Bili su to javni grešnici, izopćeni iz Crkve,jer su bili otpadnici, nevjenčani, pa i inovjerci (pravoslavni). Ti otpadi znak su prelaznog vremena i snalaženja u novim političkim prilikama. Istina, oni svjedoče i o ne baš velikom djelotvornom vjerničkom životu kod nekih katolika. O smanjenju vjernika svjedoči i bosanski biskup fra Marijan Maravić Olovčanin(1645.-1647.) kojije 1645. godine opisao bosanske samostane i zapisao kako su ramski fratri posluživali samo 600 duša smještenih oko samostana.6 Malen broj stanovnika u izvješću biskupa Kačića prema Mandiću nastao je zbog toga što je makarski prelat uzeo u obzir samo obitelji koje su posjedovale imetak i time mogle pridonositi uzdržavanje svećenika - župnika. Stoga je Mandić ostao pri pryoj tvrdnji da je oko Duvna bilo više od 1000 kuća (8000 duša).7
2. Prividno mirno stanje,. iIi bolje rečeno, mrtvilo nije dugo potrajalo. SKandijskim ratom (1645.-1669.) počelo je razdoblje krvavih borba, koje se nastavilo Morejskim 1. ili Bečkim (1683.-1699.) i završilo Morejskim II. ili Sinjskim ratom (1714.-1718.). To je bilo vrijeme ne samo ratnih operacija, borba za krajine i tvrđave, nego i obračuna opisanih u Šilobadovićevoj kronici, tom tužnom svjedočanstvu osveta, pJjenidaba i ubojstava. Upadi domaćih četa (ćernida), sastavljenih od hrvatskih ljudi u mletačkoj ratnoj mašineriji, unosili su preko Dinare ne samo nemir, nego i buđenje težnje osmanskih podanika, kršćana obiju obreda, za oslobođenjem od spahija i duhovne prevlasti islama. Ta se iskonska snaga probudila u Kandijskom, a razvila u Morejskom I. ratu i završila migracijama na ratom opustošenim prostorima oko Cetine, što je dovelo do promjene demografske slike osvojenih i raseljenih prostora. Za naše razmatranje važanje pohod makarskog biskupa fra Marijana Lišnjiča iz Imotskog (1664.-1686.).8 U spisu vizitacije nakon Kandijskog rata (1670. i 1671.) Lišnjić je zapisao kako su Duvanjskoj župi pripadala brojna sela: Kongora, Lipa, Mandino Selo, Oplećani, Županj Potok (Duvno), Mokronoge, Kolo i Stipanjići, ali da ni u jednom nije 5
7
8
160
Marijan Vjenceslav BATINIĆ, Nekoliko priloga k bosanskoj crkvenoj povijesti, Starine JAZU, knj. 17, Zagreb, 1885,86. i sl. Eusebije FERMENDŽIN,Acta Bosllae, MSHSM JAZU, vol. 23, Zagreb, 1892,478. Dominik MANDIĆ, n. dj., 176. Ivo BAGARIĆ, Duvno, 86.
J. A -Soldo: Stanovništvo dU\lQnisk()a
u XVII. i XVIII.
bilo crkve. Stare su nestale, a nove se nisu smjele graditi. Nasuprot tome, muslimani su u Duvnu imali džamiju. Katoličko stanovništvo bilo je malobrojno. Muslimana je bilo više, ali ni njih previše. Župnik slabo naseljenih sela bio je poznati pisac fra Ivan Ančić iz Lipe (1624. -1685.). 9 U Roškom po Iju biskup je našao svega pet katoličkih i sedam muslimanskih kuća, među njima porušenu crkvu sv. Ivana. Ti podaci svjedoče o slabljenju života tog kraja,· opustošenog napadima, pljačkama i rušenjem. Biskup je pohodio i kapelaniju Skopie (Uskoplje) gdje je živjelo dosta muslimana a i raskolnika (pravoslavaca) koji su imali dvije oštećene crkve, a malobrojni katolici nijednu. Župnikje bio fra Grgo Drežničanin. Biskup je u tom selu krizmao 250 vjernika. Na planini Vitorogu i na Ljubuši obišao je pastire među kojima je djelovao fra Ante Ripčanin. Stanovništvo je živjelo pod šatorima. Biskup nije ulazio na područje ramskog samostana jer je ono pripadalo bosanskoj biskupiji. 10 U takvom sivilu svakodnevice ima i po koja svijetla zraka. Sačuvano je pismo Kopčića iz Kongore od 30. lipnja 1666. godine koje svjedoči i o pomirljivu stavu ponekih muslimanskih spahija prema katolicima u duvanjskom kraju. Pismo je pisano ikavicom i bosančicom:
Poklon i pozdrav biskupu od nas Kopčića Ćelil-bega i Alil-bega. Zatizim eto smo čuli da se šapaš i niko tije govorio, da ti mi branimo amo doći; mi nismo dosada branili pratrom oditi po našem čitluku. Zato hodi, evo te župa i kmeti zovu radi skakavaca. A od nas ti tvarda vira, čista Muamedova da ti nikakva zarara neće biti; i odi sutra zašto je potriba radi ove cvarni. A lako ćemo s časti učiniti mirno i s Alaj-begom; i fala ti na časti. Pisasmo mi Kopčići iz Duvna na 30.juna 1666. (na poleđini: "da se dade u ruke biskupa u Imoti ili gdi bude". II
Takve prijateljske, skoro zaštitničke, veze sigurno su bile rijetke, posebice stoga što su se u vrijeme novoga rata (Morejskog I.) odnosi još više pogoršali. Osmanske spahije) nakon sudbonosno g poraza pod Bečom, vraćali su se bez plijena, poraženi i poniženi. Svoj bijes znali su'iskaljivati na siromašnoj raji, ali i na njihovim vođama - svećenicima. Rješenje se nalazilo uhajdučiji, u priključivanju krajiškim četama koje su upadale iz osvojenih krajina iz Dalmacije na bosansko-hercegovačka područja te nagovarali sunarodnjake da napuste rodni kraj i domove) da pobjegnu na područja Mletačke Republike. U tome su ponajveću promidžbu vršili vjersko-idejni razlozi, ali i prizemni, jer se obećavalo da će onima koji pribjegnu, princip (dužd) osigurati dovoljno zemlje za život. Upadi su ostavljali iza sebe pustoš, što se odražavalo na granična područja Livna i Duvna, koja su u ratu ostajala poluprazna. ' Prema spomenutom izvješću Splićanina Atanazija do kraja stoljeća iselilo se četi ri petine (oko 100 000 osoba) stanovništva uglavnom II Dalmaciju, Ban,sku Hrvatsku i Slavoniju. To se u Bosni i Hercegovini odrazilo porazno. Tvrdi se da j e 1725. godine tamo ostalo jedva 25000 katolika. U takvoj pustoši Duvno je bilo mala, ali ugodna kasaba, koju je na svoj način uljepšavanjaopisao osmanski putopisac Evlija Če1ebi (+poslije 1676. g.). Za njegaje ono bilo
10
ANČIĆ, Ivan, Hrvatski biograjskileksiko/l, knj. 11 Zagreb 1983.~ 107-108. Karlo JURIŠIĆ, Katolička crkva na Biokovsko-neretvanskom području tl doba osmanske vladavine.
"
Analeeta Croatica Christiana, Zagreb 1972,57-58. Karlo JURIŠIĆ, ll. dI, 50-51.
')
161
DUVANJSKI ZBORNIK
"kasabica kao rajska bašća uređena " 12 s 400 kuća "od tvrdog materijala, pokrivene su kamenom pločom od škriljca". U mjestu se dizala "velebna" džamija, više bogomolja (mesdžida) koje nisu imale ambon (propovjedaonicu - minber), a često ni minaret. Postojalo je i skromno javno kupatilo (haman), svratište (han) i desetak dućana.
3. Mlečani su u XVII. i XVIII. st. vodili tri rata za očuvanje svojih posjeda na Kreti (Kandiji) i na Peloponezu (Moreji), koja su se odrazila i na Dalmaciju, jer su domaće spahije željele zavladati obalama Jadranskog mora. I dok su osmanskim snagama na Bliskom istoku Mlečani suprotstavili ponajbolje svoje, osobito pomorske snage, sva tri rata bila su za njih neuspješna. Samo su u Dalmaciji uspjeli proširiti dominaciju i uspostaviti prirodne granice na Dinari. Uspjesi u Dalmaciji postignuti su ne toliko vojnom mletačkom silom, koliko narodnim snagama} koje su se borile više srcem nego vještinom i znanjem. Uz podršku redovne vojske zauzete su tvrđave Klis, Skradin, Drniš, Sinj, Knin, Vrlika, Zadvarje, Makarska, Imotski, pa i Gabela i Herceg-Novi, zemlja je ostala bez muslimana, a na njihova sjedišta nadolazi novo stanovništvo. Time je izvršena vjerska i nacionalna promjena stanovništva u Dalmaciji. Krajiške čete provaljivale su brdskim putovima u obližnje bosanske i hercegovačke krajeve) nagovarale sunarodnjake da pobjegnu prema Cetini, a odatle u splitsku Zagoru~ kninsko područje pa i dalje. Redovito se piše kako se prva brojnija seoba zbila pod vodstvomramskih fratara (1687. g.), pod vodstvom fra Pavla Vučkovića iz Duvna. 13 No zbjegovi iz Osmanske Carevine u Dalmaciju nisu nastajali voljom pojedinaca ili grupa, pogotovo ne redovnika. Oni su plod atmosfere sazrele nakon osmanskog poraza pod Bečom, kadje zavladalo opće uvjerenje daje osmanskoj sili došao kraj, Fra Gašpar Vinjalić (+ 1781.)14 piše u svojoj neobjavljenoj povijesti kako su krajišnici odmah nakon osvajanja Sinja prešli Prolog, upali u Livanjska polje, zapalili varoš, odveli mnoge kršćanske obitelji i naselili ih u Dicmu. Prije same ramske seobe krajišnici su spremali napade na Duvno, Livno, Glamoč i Skopie pod vodstvom konjaničkog providura Antonija Zena 'i Stojana Jankovića, i to ne toliko radi preseljenja stanovništva, koliko da se olakša i ubrza mletačka opsada HercegNovog. 15 Da bi se olakšalo zauzimanje Herceg-Novog, Zeno je navalio na Gabelu i VarcarVakuf, čemu je služila i ramska seoba. U isto vrijeme Zeno je uspio napadom Klišana i krajišnika iz Zadvarja na Skopie osigurati preseljenje grkoistočnjaka. 16 Sinjski providur 12
14
15
16
162
Ev\ija ČELEBI, Pmopis, Sarajevo 1973, 194. Josip Ante SOLDO, Seoba Ramljaka II Sinjsku krajinu, u knjizi: Selidba Ramljaka, Sarajevo, 1988, 23-24. Gašpar VINJAUĆ, Compendio istorico e cronologico delle cose pillll1emorabili ocem'se agli Slavi in Dalmazia. Rukopis neobjavljen koji se čuva na Visovcu. Prijepis Sime Urlića u 11lkopisima u Sinju. Zenova akcija nije uspjela, a najteži je udarac bio što je poginuo Stojan Janković. V Boško DESNICA, Istory'a kotarskih uskoka 1684-1749, SANU, Zbornik za istoriju, jezik i knj iževnost, 2. odelenj e, knj. 13, sv. 2, Beograd 195 L, 188. i sl. Izvještaj od·26. kolovoza 1687. ISTI, ll. dj., 192.
J. A-Soldo: Stanovništvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII.
stoljeću
Lorenzo Zorzi u ispravi od 4. ožujka 1689. godine nabrojio je sljedeća mjesta odakle su pod Sinj dolazili izbjeglice: Glamoč, Kupres, Livno, Skopie, Duvno, Rakitno, Rama i Doljani. 17 Planinskim prodolima Dinare i njezinim okrajcima spuštale sU,se grupe predvođene harambašama u Cetinu, praćene fratrima, i to najprije iz Livna, Duvna i Rame, nekako do 1689. godine. Kasnije (od 1690. godine) nadolazili su Poljičani na područja Trilja, Garduna, Uglj ana, Tijarice i dr. Od 1692.-1693. godine nadošao je val Hercegovaca ii blizine Mostara, koji se prodolinama spuštao prema Trilju ili Aržanu u Grab, da bi se tu zaustavio, a neki su krenuli prema Otoku i Rudi, drugi brdovitom Potraviju iSatriću, Zelovu ili preko Sutine na Muć i dalje u Zagoru (Postinje). U tome je kao kapelan sudjelovao fra Franjo Marinović. 18 Kad sam pisao o promjenama stanovništva Sinjske krajine u XVII. st. i XVIII. St.,19 služio sam se spisima mletačkih općih providura, kojima su novodošlom pučanstvu podjeljivali investiture na zemlje, te katastarskim popisima (1709. g.). Time sam uspio rekonstruirati demografsku sliku Cetine i podjeljivanje zemlje, ali ne i odakle su izbjeglice prispjele. To je tim teže što iz tog vremena nisu poznati spisi, crkvene knjige, pa ni popisi bosansko-hercegovačkog područja. Stoga je teško sa sigurnošću utvrditi koje su obitelji pristizale iz duvanjskog kraja na područje Cetine, te se može potvrditi samo za dio pučan stva. Podaci s imenima i prezimenima za duvanjski kraj i cijelu katoličku Bosnu i Hercegovinu datiraju tek iz 1743. godine, a potječu iz izvješća duvanjskoga biskupa i apostolskogvikara fra Pavla Dragičevića (1740.-1767.) i iz 1768. godine fra Marijana Bogdanovića (1767.-1772.).20 Iako se pitanja migracija ne mogu lako riješiti, ipak ću pokušati ponešto osvijetliti migracijska kretanja iz Duvanjske krajine u Cetinu. U najstarijoj očuvanoj Matici krštenih (1699. do 1727.)21 župe Sinja (i Hrvaca) upisano je do 1707. godine odakle su neke osobe (obitelji) prispjele u župu. Iako je riječ o kratkom razdoblju, donosim ta prezimena kako bismo vidjeli iz kojih su obližnjih krajeva pristizali novi stanovnici u plodne krajeve Cetine: 17
lB
19
20
21
Josip Ante SOLDO, Prilozi za upoznavanje razvoja Sinja pod Venecijom, Sinjska spomenica, Sinj, 1965., 125, bilj. 134. Državni arhiv u Zadru (dalje: DAZd), Spisi op. provo D. Dolfina, knj. III, list 186-188. Josip Ante SOLDO, Etničke promjene i migracije stanovništva u Sinjskoj krajini krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Zbornik Cetinske krajine, knj. 4, Sinj, 1989,81-145. Dominik MANDIĆ, Craali catholici Bosnae et Hercegovillae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis, Chicago-Roma, 1982; u izdanju ANUBlll izišlaje kompjutorska obrada tih podataka za 1743. godinu: Luka ĐAKOVIĆ, Prilozi za demografsku i ollomastičku građu Bosne i Hercegovine (J) (Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743, godine), Sarajevo, 1979. Za duvanjsku župu podatke je donio I. BAGARIĆ, n. dj.. 103. i sl.; Robert JOLIĆ, Župa Kongora (Uz 75. obljetniclI postojanja, 19171992.), Tomislavgrad, 1993.,109. i sl. DAZd, Fond matičinih knjiga, Inv. br. 1964. Na Visovcu (Arhiv Franj. samostana, knjige, br. 97-99.) čuvaju se dijelovi prvih matica vrličke župe: od 1688. do 1691. g., zatim od 1718. do 1719. i 1726. do 1727. godine. U njima nije upisano iz kojeg su mjesta ili kraja stigle obitelji. Prema usporedbi s popisom iz 1743. godine najviše ihje iz Livanjske krajine: Bogić (Postunović, Stupnić); Klepčić (Rujani); Teklić (prkovo - Kicaići); Perković; Budišić - Budiša (Rujani Donji); Drasić (Glamoč - Prkovo); Bilobrk; Blažević (na više mjesta); Duvnjak (Livno); Ercegović (Grgurići, Vražerali); Reić (Kioprazlije); Samardžić (Svaeia, Zabrišće); Škorić - Škoro (Potočani - Zagoričani); Kujundžija (Zastinje), Klepčić (Rujani); Rimac (Grguričić); Totić (Prkovo).
163
DUVANJSKI ZBORNIK
Iz Rame
Barać,
Batarelo,
Beratović, Đipalo, Franković, Malbašić, Marić,
Matić, Nikolić, Radojević, Rajčević,
Stupalo (Stupar),
Vučemilo,
Vukasović.
Iz Duvna
Iz Livna
Anić, Atlagić
(iz Rakitna), Boresić, Bulj anović, Božinović, Bešlić (iz Rakitna), Đipalović, Đurak, Filipović, Filjević (iz Drežnice), Grčić, Grubišić, Ilić, Janković (Žanko), Jandrić (Roško polje), Kiović, Kudić (iz Drežnice), Kantalić, Lovrić, Marković (iz Drežnice), Marić, Milasinović (iz Drežnica), Matasović (iz Drežnice), Matić (iz Brišnika), Medvidović, Novaković, Naletinić, Odrić (Odričević iz Drežnice), Parčić, Pavlović (iz Drežnice), Radoević (iz Drežnice), Roža (iz Duvna), Rudić (iz Drežnice), Sinković, Seljani, Simović, Šupragović (iz Drežnice), Tripalović (iz Brišnika), Tomašević, Trboglav, Tvrdić (iz Drežnice), Talaja, Vuković, Vučemilović, Vidić, Medvidović, Vučković, Vuletić, Zaprdica - Marković, Živić, Živković, Župeljević. Anušić, Barać, Bilonosić, Bolišević, Boi-osić, Budimir, Cekinić, Cilinović, Dedić, Dragaš, Grabovac, Ivačić, Jadrijević, Janković, Jeličić, Jelinčić, Kiović, Kekezović, Knežević, Kujundžić, Kukioković, Kujundžić, Lekušić, Lovrić, Ljubičić, Marasović, Masnić, Mastelić,
Mazucato,
Medaković,
Medvid,
Mihaljić,
Rgoli (1),
Runjić, Surić,
Šarić, Tadić, Terzić, Vicić, Vidić, Vidurinović, Živanović.
Iz Fojnice Iz Jajca Iz raznih mjesta
Sestanović,
Manda iz Fojnice, Kristijan iz Fojnice.
Dedićević, Pilešević.
Balajić iz Vardo va, Manda iz Vardova, Paulinović iz Vardova, Tona iz Vardova, Vrdoljak iz Vardova; Ljubičić iz Sviba; Ivančević iz Brda; Marić iz Doca; Juričević iz Vinjana; Božić iz Cetine, Čučić iz Cetine, Kovačević iz Cetine, Milanović iz Cetine, Pavić iz Cetine, Poljak iz Cetine, Vučković iz Cetine; Krilić ... "patrinus Iohannes de Regno di Ercegovina"; Anđa iz Mostara.
Popis tih obitelji pruža dobre, iako ne iscrpne podatke (samo 130 obitelji) sinjske župe, a podaci su još oskudniji za sela oko Sinjskog polja. Podaci su iz vremena neposredno nakon rata i Karlovačkog mira (1699.) kad je granica išla neprirodno, sredinom polja. U njimaje ponajviše podataka o obiteljima iz duvanjskoga i livanjskog kraja, nešto iz Vrdova, stočarskog zaselka na Dinari, a manji broj obitelji priklonio se novim staništima, naglašujući da su iz Cetine. Tako je u obitelji Krilić naglašeno da im je kum bio Ivan "de Regno di Ercegovina". Osim toga, većina prezimena harambaških obitelji, koje su pod tim naslovom vodili svoje ljude preko Dinare u Cetinu, ne nalazi se u spomenutim popisima katolika u Bosni i Hercegovini, jer su se ti rodovi u većini iselili i uglavnom prekinuli sa starim krajem.
164
~
;t>tl l::>
.,;
:::, §""
v>
o
o:: o
'y
r,
...
~:
v>
::> >:::
o
~
:::,.
:l
o
2:::
~ >:>
:l
Vi