Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu [PDF]

Zitiervorschau

JOSIP A. SOLDO SEOBA RAMLJAKA U SINJSKU KRAJINU Stariji franjevački povjesničari! epički su prikazali seobe koje su se odvijale pred 300 godina, pa i iseljenje naroda iz ubave doline Rame u plodnu Cetinu. Pri tome su prenaglašavali ulogu franjevaca bilo kao pokretača borbe protiv osmanske vlasti i migracija, bilo kao djelitelja zemalja novodošlim obiteljima na mletačkom području. Idealiziranje dođajaja bio je plod romantičarskog pristupa prošlosti, težnje da se sve pretvori u junačku povjesnicu, ali i nepoznavanja karaktera Mletačke države. Mlečani su ljubomorno čuvali. vlast posebno u pokrajinama,za njih polukolonijama, što je, zapravo, bila Dalmacija. Stoga nisu pripuštali privatnim licima, pa bila to i crkvena, miješanje u državne ili administrativne poslove. To su, uostalom, iskusili i ramski fratri prema kojima su službenici u početku bili nepovjerljivi. Jednako to nije shvaćao episkop Nikodem Milaš,' tim više što je pristupio subjektivna, projicirajući međuvjerske sukobe s kraja XIX. stoljeća na prošlost a pisanje opteretio otvorenim antifratarskim stavom. Tvrdnjom da je opći providur Petar Valier bio poslušni sluga zadarskog nadbiskupa Ivana Evanđeliste Parzaga, inače franjevca, pokazuje da nije znao osnovne stavove mletačke vjerske politike. događajima

Mlečani su, doduše, službeno priznavali jedino Katoličku Crkvu ali pripadnost bilo kojoj konfesiji za njih je bila privatna stvar. Državni autoritet bio je iznad svega. Stoga nisu dozvoljavali ni katoličkim prelatima zadiranje u državne poslove zbog čega su nastajali mnogi sukobi sa Svetom Stolicom. ćak i papinske enciklike važite su tek kad ih odobri vrhovna državna vlast. Kako su imali i previše neprilika s rimskom kurijom, Mlečani nisu druge crkve prihvaćali i zbog toga je

I. M. V. BATIN!ć, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. II, Zagreb 1883, str. 156. i sl.; S. ZLATOV!ć, Franovci države Presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1888, str. 152. i sl.; I. MARKOV!ć, Sinj i njegovo slavlje, Zagreb 1898, str. 21. i sl. 2. N. MILAS, Pravoslavna Dalmacija, Novi Sad 1901, str. 214. i sl.

J osip A. Soldo

24

došlo i do podlaganja pravoslavnih katoličkim biskupima. U tome nije vladala dosljednost nego je odlučivala državna korist momenta ili kako se izrazio povjesničar P. Pisani »diplomacija od dana do dana•.' Prijateljstvo, pa i istovjetnost ideja, moglo je postojati između klera i bilo kojega državnog službenika, pa i zadarskog nadbiskupa i općeg providura, ali državni poslovi, u što je ulazio i odnos prema pravoslavcima, bili su vođeni isključivo interesima države. U njima treba tražiti ,razloge a i odluke Valiera iz godine 1886. kojom su se novodošli pravoslavci Zadra i Nina stavili pod vlast katoličkih prelata a jednako i dekreta ostalih općih providura izdanih uz pripomenu da »interes Gospodina Boga nije nikada odijeljen od interesa principa«. Istina, postojale su i tada prikrivene želje katoličkog svećenstva da privuku pravoslavce na katolicizam, kao i odbojnost kod pravoslavaca, što će se pogoršati nakon ratova kroz XVIII. stoljeće. Teža je Milaševa pogreška što je utvrdio kako su franjevci službeno, i to provincijska uprava, stvorili određeni plan, pokrenuli mase »da mogu terati propagandu među pravoslavcima i tijem im se osvetiti bar u Dalmaciji, kad nisu mogli u Bosni, a ujedno tijem i zadobiti sebi Rim, da im ne gleda potanko u njihov privatni život i društveno njihovo ponašanje, a da ih pusti da na parohijama živu ... « (str. 215). Time je jednostavno pretvorio franjevce u pokretače seoba koje bi bile sredstvo gušenja pravoslavlja u Mletačkoj Dalmaciji. Do seoba Hrvala i Srba, zapravo, došlo je zbog brojnih unutarnjih i vanjskih društvenih razloga, ekonomske nužde, opće psihoze straha od osmanlijskih osveta, što ćemo opširnije iznijeti u daljnom izlaganju. Svećenstvo obiju crkava davalo je, doduše, tim pokretima, kao i uopće borbi protiv Osmanskoga carstva, vjersku obojenost, ali nije bilo pokretač migracija osim pojedinaca, individualno jakih, kao na primjer fra Pavla Vučkovića. Glavni pokretač je bila, međutim, mletačka popopulaciona politika a djelatnici krajišnici koji su upadali iz njena područja u Basnu i Hercegovinu, ginuli i stradali, zapravo, na korist Serenissime, bez naročito velike vlastite koristi. Istina, prema izvještajima Senatu, mletački službenici u Dalmaciji više su vjerovali katoličkim »morlacima« jer su im se ovi lakše podlagali, ali su nagrađivali bez obzira na vjeru, što. se može vidjeti i iz uzdizanja pravoslavne obitelji Janković. Svećenici obaju obreda bili su harambašama i serdarima pomagači, osobito ako su znali talijanski jezik, a .ne ostvarivači nekoga određenog plana seljana a još manje pokatoličenja Dalmacije. Neki pravoslavci u blizini gradova prilagođa­ vali su se novoj sredini i prelazili na katolicizam, ali većina, uglavnom okupljena oko manastira na Zrmanji, Krki i Cetini, ostali . su pravoslavci sve do danas kao i u selima ili zaseocima usred katolika. U vrijeme migracije nisu postojale jače tendencije vjerskih prijelaza kod seljaka jer je to bilo doba borbe za goli život.

za

3. Iz knjige: M. BOGOVIC, Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji vladavine, Zagreb 1982, str. 147.

mletačke

Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu

25

Međutim, i »neprevaziđena

u novije vrijeme Marko Jačov' ukazuje na Milaševa djela« jer se po njemu on odnosi kritički prema izvorima i literaturi. Milaš je, naprotiv, produkt svoje sredine, što je bila velika šteta, te je pisao u »vjerskim kategorijama«, što je dobro primijetio Gligorije Stanojević.s Naprotiv, još je Boško Desnica pristupio ramskoj seobi mnogo bolje s poznavanjem novih izvora koje je objavio." Još bolje je ušao u bit uzroka. sudbonosnih pokreta naroda isti Stanojević.7

2. Mlečani nisu u XVII. stoljeću bili dovoljno vojnički jaki da se, zbog teških i neuspješnih borba u Kandiji a kasnije u Moreji, suprotstave domaćim spahijskim snagama u Dalmaciji koji su, zapravo, nametnuli Kandijski rat (1645-69).S Stoga su slabu vojničku snagu zamijenili .lukavom taktikom, oživjeli staru ustanovu - cernidu iz XVI. stoljeća.' Time su posegli za snagom naših ljudi - krajišnika. S uskog područja uz obalu bunili su narod u osmanlijskoj Dalmaciji protiv spahija povezujući se sa serdarima i harambašama pa i preko visovačkih i makarskih franjevaca.

Zna se, da su Mlečani [ioš za Kandijskog rata nastojali oko preseljavanja naroda i da je iz Bosne u Dalmaciju došlo oko 10.000 ljudi osim onih koji su prispjeli na područje oko Šibenika iz , Petrova polja i Promine.10 Međutim, veći dio osvojenih krajeva s novodošlim narodom nakon rata ponovno je pripao Osmanlijskom carstvu. Spahije, bojeći se da im neće imati tko obrađivati zemlje, prihvaćali su ih nakon amnestije i nisu im se osvećivali z~ izdaju, kao ni fratrima s Visovca, koji su se

4. M. JAčOV, Venecija i Srbi u Dalmaciji u XVIII veku, Beograd 1984, str. 8. : · S. G. STANOJEVIC, Marko Jačov... , Ist. glasnik 1984, br. 1-2, str. 163--168. 6. B. DESNICA, Seoba ramskih franjevaca u Dalmaciji, Novo doba 12/1929, br. 145, od 7. listopada, str. 5. i br. 146, 8. listopada, str. 3; ISTI, Smrt Stojana Jankovića i seoba ramskih franjevaca u Dalmaciji, u Magazinu sjeverne Dalmacije, Split 1934, str. 36-42; ISTI, !storija kotarskih uskoka 1646-1684, sv. II, SAN, Zbornik za istorijµ, jezik i književnost srpskog naroda, knj. 13, sv. 2, Beograd 1951, str. 198. i sl. (unaprijed: !storija). 7. G. STANOJEVIC, Dalmacija u doba Morejskog rata 1684-1699, Beograd 1962, str. 111. i sl. (unaprijed: Dalmacija). 8. H. KRETSCHMAYR, Geschichte von Venedig, sv. III, Stuttgart 1934, str. 310. i sl.; R. CESSI, Storia della republica di Venezia, sv. II, Milano-Mesina· 1946, str. 180. i sl.; E. EICKHOFF, Venedig, Wien und die Osmanen, Mtinchen 1970, str. 29. i sl.; R. CESSI, La republica di Venezia e il prob· lema adriatico, Napoli 1953, str. 233. piše da su u početku Mlečani mislili braniti Dalmaciju samo mornaricom. 9. J. RAVLIC, Makarska i njeno Primorje, Split 1934, str. 122. 10. B. DESNICA, !storija, sv. I, str. 26-28.

Josip A. Soldo

Seoba Ramljaka u Sinjsku krajinu

Iz šibenika povratili u napušteni pa već i prodani samostan.11 Zemlja ne može, naime, ostati bez obrađivača i stoga su spahije trpjeli nevjernost seljaka - kmetova koji će uvijek pripasti jačemu.

narodnjak postao vojnik, pa i časnik kojega se neprijatelj boji i straši. Osobito se to odražavalo na ekonomski bogatije koji su se nadali da će, ukoliko se priključe mletačkoj strani, postati serdari ili harambaše s plaćom a i plijenom, što su mnogi i ostvarili. Taj viši sloj seljaka koji se tek nazrijevao, serdara i harambaša ili seoskih knezova, bio je jedan od pokretača seoskih pokreta. Obični čovjek, pritisnut dvjema vojničkim snagama, sve više je osjećao nesigurnost i nestabilnost na vlastitoj zemlji. Bogatiji se ispunjao prkosom a siromašniji i mirniji strahom. Stoga je dolazilo do uključivanja naroda u borbu i do bijega preko granice.

26

Stanje seljaka u Osmanskom carstvu, zavisno od spahije kojemu je desetinu, u XVII. stoljeću se pogoršavalo uvađanjem čiftluk sahibijskog sistema po kojem je seljak osim obaveza prema spahiji dobio i sahibiju i njemu morao davati koliko mu je obećao kad se kod njega zadužio. Mlečani su tom istom, seljaku obećavali slobodni posjed, doduše, prostorno malen (dva kampa po glavi) i uz plaćanje desetine državi. Ekonomski to ispada na isto, ako se uzme odnos .na spahijskoj zemlji, ali psihološke ne, jer se narod nadao da u Serenissimi iznad njega neće biti nikoga osim Boga i principa. Osim toga, Osmanlije su vjerskom isključivošću, jer je musliman jedino nešto značio, stvarali uvjerenje naroda da su podložnici tuđinske vlasti koju nije nikad prihvatio. U XVII. stoljeću osjećao se pritisak na stanovništvo da se pomuslimani. Vjera, ili bolje svećenstvo oba obreda, u tome je odigrala svoju ulogu. Osim toga, mali broj građana - trgovaca, u težnji za novim tržištem, podržavao je tendenciju prijelaza granica. Nisu bez razloga prvi izbjeglice u Cetinu, a odatle u Split, bili livanjski trgovci i obrtnici. Kako je Kandijski rat pokazao da je osmanlijska sila ranjiva, sve je čekalo obnovu pobjedonosnoga rata. đavao

Rat je u provinciji buknuo čim se doznalo za poraz turske vojske Bečom (1683). Krajišnici Ravnih Kotara sami su se digli na spahije i na neki način prisilili Mlečane da uđu u rat." Oni su, međutim, upadali na područja Osmanskog carstva i uznemirivali narod i nagovarali ga đa prijeđe pod krilo principovo. To su radili hrvatski i srpski serdari i harambaše ubacujući se preko granice od Like do Neretvanske krajine a i niže. Njih je narod dočekivao kao svoje i oni su unašali ponos ali i strah.

27

Skupa s ustankom, već godine 1685. došlo je do prvih seoba tako da je do kraja godine prešlo oko 13.000 lica. Naseljavanje se prvotno ograničavalo na Kotare i to iz Like i na Neretvansku krajinu kad su godine 1686. harambaša Nikola Nonković i đon Jure Sentić sklopili s Mlečanima ugovor o prijelazu naroda iz Zažablja u Neretvu, prvenstveno oko tvrđave Opuzen. Pa i iz Sinjske krajine godine 1685. prešao je granicu Ilija Peraica sa 600 sposobnih za oružje i s 30.000 glava sitne stoke i 10.000 volova te su ih prvotno smjestili u zaleđu Trogira. 13 Psihoza odlaska iz stare postojbine širila se pritiskom krajišnika a po nagovoru mletačke gospode i pretvarala u nezaustavljivi pokret ne toliko u sigurno, koliko u nepoznato. Uspjeh je bio to sigurniji što S" nosioci napadaja i osiguranja prijelaza bili na~i llndi.

pod

Poražene spahije vratile su se iz vojne u Bosnu i Hercegovinu bez· plijena, bez imovine koju su izgubili na obalama Dunava, ali i puni bijesnog poniženja što je kršćanska sila uništila sultanovu vojsku. Stoga su se mnogi osvećivali da bi povratili ugled strahom i da bi nadoknadili štete u, za njih, nesretnom ratu. Situacija se pogoršavala sve većim upadima carske vojske iz Slavonije i Like, kao i krajišnika iz Dalmacije. Nakon povlačenja tih četa ostajala je pustoš i muslimani su se znali osvećivati na narodu koji je ostajao. Osim toga, upadi kra~ jišnika u Liku, Livno, Glamoč, Duvno sve do zaleđa Neretvanske krajine dizali su ponos osmanlijskim podanicima jer je ipak njihov su11. J. A. SOLDO, Samostan Majke od milosti na Visovcu, Kačić 2/1969, str. 173. 12. G. STANOJEVlć, Dalmacija, str. 43. iznosi kako je kardinal Cibo, prema izvještaju zadarskog nadbiskupa, pisao kako je papa odredio da se oružje iz Trsta uputi nadbiskupu da ga on podijeli krajišnicima. To je papino mišljenje ubrzalo ulaženje Mlečana u rat.

3. Isti mentalitet obuhvatio je i

franjevc~.

Neki su od njih, slično kao i u XV. stoljeću, smatrali ua treba stare položaje i da ne treba bježati izvan granica Osmanske države jer će se Bosna raseliti, što se i dogodilo. Drugi su smatrali da narod treba pokrenuti i tako prisiliti Austriju i Mlečane da nakon zauzimanja Slavonije i dalmatinskih tvrđava ne ostanu na čarkanju nego )i:renu u osvajanje širih područja preko Dinare. Međutim, nakon pada Herceg-Novoga (1687.) Mlečani nisu imali toliko vojske ni da očuvaju osvojeno područje iako nisu protiv sebe imali jače neprijateljske snage. Uskočki napadi, djelomično zbog plijena, pljačke i osveta, zamijenili su r~tne operacije. čuvati

Misao bijega iz Osmanske carevine rastao je i zbog osveta spahija i neodgovornih tipova kojih je u pograničnim i zabitnim krajevima bilo mnogo. Godine 1685. napušten je samostan u Modriči a godinu kasnije izgorio je s gradom samostan u Srebrenici i fratri pobjegli jer, piše fra Filip Lastrić, nisu bili »U stanju podnositi silnička zlostavljanja«. 13. B. DESNICA, !storija, sv. II, str. 68-70.

28

J osip A. Soldo

U Olovu je godine 1687. neki »Ciganin zapalio samostan po naredbi Sefer-paše iz Crne Rijeke, da bi njegovim kamenjem mogao sagraditi svoj dvorac«. Godine 1688. napušteni su samostani u Konjicu, Visokom, Gradovrhu a godine 1690. u Donjoj Tuzli. Tako su od brojnih samostana u Bosni na kraju rata ostala sa1no tri: u Sutjesci, Fojnici i Kreševu." Provincija! fra Mijo Radnić opisao je Propagandi u Rimu crnim riječima stanje u Bosni godine 1686, dakle uoči ramske seobe, osobito crkava i samostana i završio: »... životarimo samo na časove, držeći smrt u ustih, ter se sakrivanmo danju i noćju po špiljah i šumah i sa svim tim neima (bosanska provincija, op. p.) ni jednog od tolikih svojih milih, da ju utješi«.15 Sam je Radnić godinu kasnije utekao iz Bosne što je prema ljetopiscu fra Nikoli Lašvaninu bilo veoma negativno jer zbog toga »učini se smetnja i rasulo provincije«.16 Svim tim ratnim nevoljama godine 1686. pridružila se glad a i kuga.1 7 Ratne neprilike pogoršale su ekonomsko stanje i franjevaca. Fra Franjo Varadinac Sudić u knjizi »Pastor bonus ... « (Mleci, 1679.) - izvijestio je Benić - opisao je teško stanje zbog kojega su redovnici bili prisiljeni uduživati se kod muslimana uz 20 posto kamata i zalagati crkveno posuđe. 1 8 Stoga su poslali neke svjetovnjake u Italiju. Oni su, uz blagoslov Sv. Oca i Kongregacije za raširenje vjere skupili pozamašnu svotu tako da je od lihvara povraćen zalog. Benić, ogorčen na bijeg svoje subraće, predbacio je izbjeglicama - fratrima, iako sam nije u to bio siguran jer piše »kako ja mislim