Rođen jednog plavog dana 9789532660883 [PDF]

Zitiervorschau

Za razliku od drugih savanta sa sličnim sposobnostima Tammet svoje sposobnosti umije opisati i pritom razvija vlastiti jezik. Sada se znanstvenici pitaju jesu li njegove vještine ključ za razumijevanje autizma. Guardian

Način na koji gospodin Tammet opisuje očaravajući, duboko emocionalni, halucinantni proces kojime dolazi do rješenja razjašnjava cjelokupni misaoni proces. New York Times

Fascinantan prikaz života s autizmom... Tammet je katkada prilično poetičan, oso­ bito kad piše o brojevima... Njegova knjiga nadilazi granice žanra. Kirkus Reviews

Bilo je zapanjujuće spoznati koliko je um savanta nadarenog za matematiku isto­ dobno sličan i različit od mojega vizual­ noga. Danielova je percepcija vezana uz boje, oblike i odnose među brojevima, a ne uz fotorealistične slike. Ova je knjiga obvezno štivo za sve koji žele shvatiti ka­ ko funkcionira mozak. Temple Grandin, autistica te autorica knjiga Životinje u prijevodu i Slikovno mišljenje

Rođen jednog plavog dana

Daniel Tammet

Rođen jednog plavog dana moj život između autizma i genijalnosti prevela s engleskog Mirna Čubranić

Fraktura

naslov izvornika Bom on a Blue Day © 2006 Daniel Tammet © za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. © za prijevod M im a Čubranić i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. N ijed an dio ove knjige ne sm ije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-088-3 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 699862

Mojim roditeljima, jer su mi pomogli da postanem osoba kakva danas jesam, i Neilu, jer mi je uvijek podrška

Zahvale Želio bih zahvaliti sljedećim ljudima, bez kojih ova knjiga ne bi bila mo­ guća: svojim roditeljima, Jennifer i Kevinu, na njihovoj neizmjernoj ljubavi i strpljenju i na svemu što su me naučili, svojoj braći Leeju, Stevenu i Paulu te sestrama Claire, Mariji, Natashi, AnnaMarie i Shelley, na njihovoj ljubavi i razumijevanju, Rehanu Qayoomu - svojem najboljem prijatelju iz školskih dana, Elfriede Corkhill - svojoj najdražoj nastavnici, lanu i Elaine Moore, lanu i Anni Williams te Ollyju i Ash Jeffery - svojim najbližim prijateljima, Birute Ziliene - osobi koje se sjetim svaki put kad pomislim na vrijeme koje sam proveo u Litvi, Sigridur Kristinsdćttir - svojoj učiteljici islandskoga, Suzy Seraphine-Kimel i Julienu Chaumonu - na velikoj pomoći s webstranicom Optimnem.co.uk, Martinu, Steveu, Tobyju, Danu i Nicoli - ekipi koja je snimila dokumen­ tarni him Brainman,

Andrewu Lowniju, svom književnom agentu; Roweni Webb, Helen Coyle i Kerry Hood u nakladničkoj kući Hodder na pomoći i savjetima glede knjige, i na kraju svom partneru Neilu, jer je to što jest.

Sadržaj Predgovor dr. Darolda Trefferta Predgovor profesora Simona Baron-Cohena

ii

15

Plave devetke i crvene riječi

17

Rane godine

27

Pogođen munjom: epilepsija Školski dani Čudak

39 53 73

Adolescencija Karta za Kaunas Zaljubljivanje

87 103 123

Dar jezika Veoma velika kriška broja pi

149

Susret s Kimom Peekom Reykjavik, New York, dom

159 173

Pogovor hrvatskom izdanju

191

dr. sc. Zorana Bujaš Petković

139

Predgovor dr. Darolda Trefferta Ovo je sažeta knjiga o veoma opsežnom umu. Ali ovo nije knjiga samo o umu Daniela Tammeta nego i o njegovu svijetu. A i jedan i drugi vrijedni su istraživanja. Danielova fenomenalna matematička sposobnost jednostavno je ne­ vjerojatna. Ako ga upitate koliko je 37 na četvrtu potenciju, gotovo će vam odmah odgovoriti da je to 1,874.161. Recite mu da podijeli 13 sa 97 i u od­ govor će vam dati broj s više od sto decimalnih mjesta, ako želite. On smje­ sta i bez napora nadmašuje običan kalkulator. Da biste provjerili je li točno odgovorio, trebat će vam računalo. A naravno da je odgovorio točno. Tu je zatim i njegova sposobnost da nauči posve novi jezik - gramatiku, sprezanje i razumijevanje - u samo tjedan dana. Dokumentarni film Brainman, koji je u Ujedinjenom Kraljevstvu prvi put prikazan 2005., bilježi Danielovo svladavanje islandskoga u nevjerojatno kratkom vremenu, s kulmi­ nacijom u nastupu uživo na televiziji, u kojemu se u živahnu razgovoru s islandskim domaćinima koristio novonaučenim jezikom. No ono što je meni posebno zanimljivo nije samo ono u čemu je Daniel toliko izvanredan nego i njegova sposobnost opisivanja kako to postiže. Takva objašnjenja neobičnih sposobnosti iz prve ruke veoma su rijetka, zapravo gotovo da i ne postoje. O posebnim sposobnostima uglavnom ne pišu osobe koje su tim posebnim sposobnostima obdarene, nego netko drugi. Daniel je jedini koji daje izvanredno pronicav prikaz svojih mental­ nih sposobnosti. Njegov iskaz sada se može povezati s CT-om i drugim

12

PREDGOVOR

neuropsihološkim testovima, od kojih su neki već u tijeku, čime se pruža rijetka prilika za potpunije istraživanje onog nedokučivog “Kako to uspi­ jevaju?” Ali i druge su stvari zanimljive. Danielova sinestezija, koju tako bogato opisuje, jedinstvena je po tome što on “vidi” pojedine brojeve - sve do io.ooo - ne samo kao zasebnu boju nego i kao oblik, boju, teksturu, pokret, a ponekad čak i kao osjećajnu “nijansu”. Kad računa s golemim brojevima, doslovce “vidi” odgovor u glavi, ne u obliku brojki kao u telefonskom ime­ niku, nego u stjecištu oblika, boja i kontura u “odgovoru” predočenom u novonastalom obliku, teksturi i boji. Daniel nam govori da se njegova sinestezija pojavila nakon niza epileptičkih napadaja u djetinjstvu. To ga, za mene, stavlja u kategoriju “stečenih” savanta - ljudi kod kojih genijalne sposobnosti, ponekad u čudesnim raz­ mjerima, nastanu nakon neke traume, bolesti ili poremećaja središnjega živčanoga sustava. “Stečeni” savanti potiču važna pitanja o skrivenome potencijalu koji možda spava u svima nama i o tome kako taj potencijal pokrenuti bez traumatičnog događaja. Pomnijim proučavanjem Daniela - a on je veoma voljan u tome sudjelovati - možda ćemo se približiti tome da pokrenemo “malog Kišnog čovjeka”, koji možda postoji u svima na­ ma. Danielu je ujedno dijagnosticiran visokofunkcionirajući autizam, odno­ sno Aspergerov poremećaj, o kojemu otvoreno piše. Za razliku od izrazitijih simptoma i ponašanja koji su ga karakterizirali u djetinjstvu, Danielova sadašnja veoma visoka razina funkcioniranja podcrtava njegovu izjavu da je ponešto svog autizma “prerastao”. Takav se napredak, srećom, sa stare­ njem pojavljuje i kod nekih drugih ljudi unutar autističnog spektra. Dani­ ela je njegov napredak potaknuo na iskreno životno poslanje - da posluži kao nadahnuće drugim ljudima, bilo epileptičarima ili oboljelima od Aspergerova poremećaja, i da vlastitim primjerom pokaže da te bolesti ne moraju uvijek utjecati na općeniti razvoj i potencijal. Svrha njegove misi­ je empatična je - učiniti svijet mjestom koje će “srdačnije primiti” ljude s takvim bolestima. Daniela sam upoznao u Milwaukee Art Museumu dramatične arhitek­ ture, bogatih boja i upadljivih slika. Bilo je to savršeno okruženje. Kip

PREDGOVOR

13

koji se u mnoštvu staklenih komada svih oblika, veličina i boja uzdizao nad nama pomogao mije da u konkretnom smislu vizualiziram neke živo­ pisne mislene slike koje mije Daniel opisivao riječima. Daniel je jasan i razgovijetan, ljubazan i ugodan, pristojan, srdačan i skroman. Te osobine isijavaju i iz njegova pisanja. Njegovi planovi za bu­ dućnost uključuju daljnje pomaganje dobrotvornim organizacijama kao što su Nacionalno društvo za autizam i Nacionalno društvo za epilepsiju. Status zvijezde osigurava mu pozornost na podijima u čitavome svijetu, s kojih će ispuniti taj divljenja vrijedni cilj. Također želi nastaviti surađivati sa znanstvenicima kako bi pomnije proučili njegove posebne sposobnosti. I želi promovirati različite načine učenja, osobito vizualnoga, koje je tako često veoma važno za bolje razumijevanje i poučavanje ljudi s poremeća­ jima iz autističnog spektra. Na veoma osobnoj razini njegovi ciljevi zrcale ciljeve većine nas - pro­ dubiti odnose s partnerom, obitelji i prijateljima. Također želi pronaći one prerijetke ali dragoqene trenutke mira i zadovoljstva, koje opisuje u završ­ nim odlomcima svoje knjige, i uživati u njima. To su “blaženi” trenuci. Daniel kaže da su brojevi njegovi prijatelji. Doista, čini se da su mu u ranome djetinjstvu brojevi bili jedini prijatelji. Ali danas Daniel traži i sklapa nova prijateljstva - doslovce u čitavom svijetu. A prijateljstvo je uzajamno. Zahvaljujući Danielovoj otvorenosti, iskrenosti i komunikativnosti, čitajući ovu knjigu čovjek ima dojam - barem sam ga ja imao - da je i sam stekao novog prijatelja. Darold A. Treffert, dr. med. stručni savjetnik na filmu Kišni čovjek

Predgovor profesora Simona Baron-Cohena Koliko je rijetka sinestezija? Pojavljuje se kod manje od i% stanovništva. A koliko su rijetki poremećaji iz autističnog spektra? Ponovno, manje od 1% stanovništva ima te poremećaje. Kod Daniela Tammeta ta su se dva stanja poklopila, i ako pretpostavimo da su neovisna, vjerojatnost da će ista osoba imati i sinesteziju i autizam zanemarivo je malena - otprilike jedan na io.ooo. U svojoj prvoj knjizi Daniel simpatično podrobno pripovijeda o svome životu, od djetinjstva, kad je neprestano imao osjećaj daje autsaj­ der, do odrasle dobi, kad je, među mnogim drugim izvanrednim posti­ gnućima, postavio britanski i europski rekord u navođenju matematičke konstante broja pi do 22.514 decimalnih mjesta, iz glave. Među drugim njegovim talentima jest učenje stranih jezika s lakoćom, pa čak i smišljanje vlastitoga jezika. Jesu li njegovi talenti posljedica pojavljivanja tih dvaju rijetkih sindroma u jednoj osobi? Sinestezija mu daje bogato teksturiran, multiosjetilni oblik pamćenja, a autizam pomnu usredotočenost na broj i sintaktičke obrasce. Knjiga koja je iz toga nastala priča je o životu koji je izvanredan i koji istodobno nadahnjuje. Simon Baron-Cohen ravnatelj Centra za istraživanje autizma Sveučilišta Cambridge

I

Plave devetke i crvene riječi Rođen sam 31. siječnja 1979. - jedne srijede. Znam da je bila srijeda jer je taj datum u mojem umu plav, a srijede su uvijek plave, jednako kao i broj devet ili zvuk glasne svađe. Sviđa mi se datum mojega rođenja zbog načina na koji vizualiziram većinu brojeva u njemu kao glatke i okrugle oblike, nalik na oblutke na plaži. To je zato što su to prosti brojevi: 31,19,197,97, 7 9 i 1 9 7 9 , svi djeljivi samo s brojem jedan i sa samim sobom. Proste broje­ ve do 9973 prepoznajem po tome što “nalikuju na oblutak”. Tako funkci­ onira moj mozak. Imam rijetku bolest poznatu kao sindrom savanta, o kojemu se malo znalo prije nego što ga je glumac Dustin Hoffman prikazao u Oscarom nagrađenom filmu Kišni čovjek 1988. Kao i Raymond Babbitt, lik kojega tumači Hoffman, i ja osjećam gotovo opsesivnu potrebu za redom i rutinom, koja zahvaća praktično svaki vid mojega života. Na primjer svakoga jutra za doručak jedem točno 45 grama zobene kaše; kako bih bio siguran, izvažem zdjelicu na elektronskoj vagi. Zatim, prije odlaska iz kuće, prebrojim broj odjevnih predmeta koje sam odjenuo. Postanem nervozan ako svoju šalicu čaja ne mogu popiti svaki dan u isto vrijeme. Kad god sam pod pre­ velikim stresom i ne mogu normalno disati, zatvorim oči i brojim. Razmi­ šljanje o brojevima pomaže mi da se smirim. Brojevi su moji prijatelji i uvijek su oko mene. Svaki je jedinstven i ima vlastitu osobnost. Jedanaest je prijateljski, a pet glasan, dok je četiri isto­ dobno stidljiv i tih - četiri je moj najdraži broj, možda zato što me podsjeća

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

18

na mene. Neki su brojevi veliki - 23,667,1179 - a neki maleni: 6,13,581. Neki su lijepi, kao 333, a neki ružni, kao 289. Za mene je svaki broj pose­ ban. Bez obzira na to kamo idem i što činim, brojevi nikad nisu daleko od mojih misli. U jednom razgovoru s Davidom Lettermanom, voditeljem zabavne emisije u New Yorku, Davidu sam rekao da izgleda kao broj 117 visok i mršav. Poslije, vani, na primjereno brojčano nazvanom Times Squareu, pogledao sam divovske nebodere i osjetio se okružen devetkama - brojem koji ponajviše povezujem s osjećajem neizmjemosti. Znanstvenici moje vizualno, osjećajno doživljavanje brojeva nazivaju sinestezijom, rijetkim neurološkim miješanjem osjeta, koje najčešće re­ zultira sposobnošću viđenja slova i/ili brojeva u bojama. Moj oblik sinestezije neobičan je i zamršen, i u njemu brojeve vidim kao oblike, boje, teksture i pokrete. Broj jedan na primjer blistav je i sjajnobijel, kao da mi je netko uperio baterijsku svjetiljku ravno u oči. Pet je prasak groma ili zvuk valova koji se razbijaju o stijene. Trideset sedam grudast je kao zobe­ na kaša, a osamdeset devet podsjeća me na snijeg koji pada.

37

Vjerojatno je najčuveniji slučaj sinestezije onaj jednog novinara s izvan­ rednim pamćenjem po imenu Šereševski, kojega je od 20-ih godina 20. stoljeća trideset godina proučavao i o tome pisao ruski psiholog A. R. Lurija. “S”, kako ga je nazvao Lurija u svojim bilješkama za knjigu Um jednog mnemotehničara, imao je izrazito vizualno pamćenje koje mu je omogući­ valo da riječi i brojeve “vidi” kao različite oblike i boje. “S” je već nakon trominutnog proučavanja mogao zapamtiti matricu od 50 znamenki, i sjećao je se još mnogo godina. Lurija je sinestetičko doživljavanje Šereševskoga smatrao temeljem njegova izvanrednoga kratkoročnog i dugoročnog pamćenja.

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

19

Služeći se vlastitim sinestetičkim doživljajima od ranoga djetinjstva, stekao sam sposobnost računanja velikih brojeva u glavi bez imalo svjesnog napora, baš kao Raymond Babbitt iz filma. Zapravo, taj je dar prisutan kod još nekolicine savanta iz stvarnoga života (koje ponekad nazivaju “mu­ njeviti kalkulatori”). Dr. Darold Treffert, liječnik iz Wisconsina i vodeći istraživač sindroma savanta, u svojoj knjizi Iznimni ljudi navodi primjer slijepca koji ima “sposobnost računanja takvih razmjera da bi se mogla smatrati čudesnom”: Kad su ga upitali koliko bi zrna kukuruza bilo u svakoj od 64 kutije ako je u prvoj jedno zrno, u drugoj su dva, u trećoj če­ tiri, u četvrtoj osam i tako dalje, odmah je dao odgovore za četrnaestu (8192), osamnaestu (121.072) i dvadeset četvrtu kutiju (8,388.608), a šest sekundi poslije i za četrdeset osmu kutiju (140,737.488,355.328). Također je točno izračunao ukupan zbroj u sve 64 kutije (18,446.744,073.709,551.616) za četrdeset pet sekundi. Moja je najdraža računska operacija množenje broja samim sobom određeni broj puta. Množenje broja samim sobom naziva se kvadriranje; na primjer kvadrat od 72 jest 72 x 72 = 5184. Kvadrati su uvijek simetrični oblici u mojemu umu, što ih za mene čini posebno lijepima. Množenje istoga bro­ ja tri puta naziva se kubiranje ili “podizanje” na treću potenciju. Kub ili treća potencija broja 51 jednaka je 51 x 51 x 51 = 132.651. Svaki rezultat množenja nekoga broja samim sobom vidim kao jasan vizualni obrazac u glavi. Kako brojevi i njihovi rezultati rastu, tako i oblici i boje koje doživlja­ vam u umu, postaju sve zamršeniji. Petu potenciju broja trideset sedam - 37 x 37 x 37 x 37 x 37 = 69,343.957 - vidim kao veliki krug sastavljen od ma­ njih krugova koji se protežu u smjeru kazaljke na satu od vrha nadolje. Kad jedan broj podijelim drugim, u glavi vidim spiralu koja se okreće prema dolje u sve većim petljama koje kao da se savijaju i iskrivljuju. Ra­ zličita dijeljenja proizvode različite veličine spirala s različitim krivuljama. Iz mentalne slike mogu izračunati na primjer 13 : 97 (0,1340206...) do gotovo stotinu decimalnih mjesta.

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

20

Dok računam, nikad ništa ne zapisujem, jer oduvijek računam u glavi i mnogo mi je lakše vizualizirati odgovor s pomoću svojih sinestetičkih oblika nego pokušavati se pridržavati onih tehnika “jedan pamtim” kojima nas uče u školskim udžbenicima. Dok množim, dva broja vidim kao dva različita oblika. Slika se promijeni i pojavi se treći oblik - točan odgovor. Taj postupak traje tek nekoliko sekundi i događa se spontano. Kao da raču­ naš, a da ne moraš razmišljati.

6943 Na gornjem crtežu množim broj 53 brojem 131. Oba ta broja vidim kao jedinstven oblik i prostorno ih smještam jedan nasuprot drugomu. Prostor između ta dva oblika stvara treći oblik, koji doživljavam kao novi broj: 6943, rješenje zadatka. Različiti zadaci uključuju različite oblike, a neke brojeve također doživ­ ljavam kroz osjećaje ili osjete. Uvijek kad množim brojem jedanaest, imam osjećaj da se znamenke ruše u mojoj glavi. Od svih brojeva najteže mi je zapamtiti šestice, jer ih doživljavam kao male crne točke, bez jasna oblika ili teksture. Opisao bih ih kao rupice ili otvore. Na svaki broj do 10.000 imam vizualnu i ponekad osjećajnu reakciju, kao da imam vlastiti vizual­ ni, brojčani rječnik. I baš kao što pjesnik odabire riječi, tako su i meni neke kombinacije brojeva ljepše od drugih: jedinice pristaju uz tamnije brojeve kao što su osmice i devetke, ali ne tako dobro uz šestice. Telefonski broj sa slijedom 189 mnogo mi je ljepši od broja sa slijedom kao što je 116. Ta estetska dimenzija moje sinestezije ima svoje prednosti i mane. Ako na nekom natpisu na trgovini ili na registarskoj tablici automobila vidim neki broj koji doživljavam posebno lijepim, zadrhtim od uzbuđenja i užit­ ka. S druge pak strane ako brojevi ne odgovaraju mojem doživljaju, na

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

21

primjer ako je “99p” na natpisu u trgovini napisano crvenom ili zelenom bojom (umjesto plavom), smatrat ću to iritantnim i neugodnim. Nije poznato koliko mnogo savanta ima sinestetičke doživljaje koji im pomažu u područjima u kojima briljiraju. Jedan od razloga jest i taj što su mnogi, kao Raymond Babbitt, ozbiljno mentalno i/ili tjelesno nesposobni, pa drugima ne mogu objasniti kako čine to što čine. Srećom, ja ne bolujem ni od jedne bolesti koje često prate sposobnosti kao što su moje. Kao i većina osoba sa sindromom savanta, i ja bolujem od poremećaja iz autističnog spektra. Imam Aspergerov poremećaj, razmjerno blag, visokofunkcionirajući oblik autizma, koji pogađa otprilike svakog tristotog čovjeka u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema jednom istraživanju Nacional­ nog društva za autizam iz 2001., kod gotovo polovine svih odraslih osoba koje boluju od Aspergerova poremećaja on se dijagnosticira tek nakon nji­ hove šesnaeste godine. Meni je naposljetku dijagnosticiran kad mi je bilo dvadeset pet godina, nakon niza testova i razgovora u Centru za istraživa­ nje autizma u Cambridgeu. Autizam, uključujući i Aspergerov poremećaj, definira se prema oslabjeloj društvenoj interakciji, komunikaciji i inventivnosti (problemi s apstrak­ tnim ili fleksibilnim razmišljanjem i empatijom na primjer). Nije ga lako dijagnosticirati i dijagnoza se ne može postaviti na temelju krvne slike ili snimke mozga; liječnici moraju promatrati ponašanje i proučiti razvojnu povijest osobe od ranoga djetinjstva. Ljudi kojima je dijagnosticiran Aspergerov poremećaj često posjeduju dobre jezične vještine i mogu živjeti razmjerno normalnim životima. Mno­ gi imaju iznadprosječni kvocijent inteligencije i briljiraju u područjima koja podrazumijevaju logično ili vizualno razmišljanje. Kao i drugi oblici autizma, i Aspergerov poremećaj pogađa mnogo više muškaraca nego žena (oko 80% autista i 90% onih kojima je dijagnosticiran Aspergerov poreme­ ćaj muškog su spola). Fanatičnost je obilježje koje ih određuje, kao što je snažna potreba analiziranja pojedinosti i uočavanja pravila i obrazaca u sustavima. Česte su specijalizirane vještine koje uključuju pamćenje, bro­ jeve i matematiku. Ne zna se pouzdano što izaziva Aspergerov poremećaj, iako se s njime čovjek rađa.

22

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

Otkad znam za sebe, brojeve doživljavam vizualno, sinestetički. Brojevi su moj prvi jezik, jezik na kojemu često razmišljam i osjećam. Ponekad mi je teško shvatiti osjećaje ili znati kako reagirati na njih, pa zato često tražim pomoć od brojeva. Ako mi neki prijatelj kaže da je tužan ili potišten, zami­ slim se kako sjedim u mračnoj šupljini broja šest kako bih i sam osjetio isti osjećaj i shvatio ga. Ako u novinskom članku pročitam da je neku osobu nešto prestrašilo, zamišljam se kako stojim pokraj broja devet. Kad god netko opisuje obilazak nekog lijepog mjesta, sjetim se svojih krajolika brojeva i kolikom me srećom ispunjaju. Time mi brojevi doista pomažu da što bolje shvatim druge ljude. Ponekad me ljudi koje prvi put vidim podsjete na neki određeni broj i to mi pomaže da se u njihovu društvu osjećam ugodno. Možda su veoma visoki, pa me podsjećaju na broj devet, ili okrugli, pa me podsjećaju na broj tri. Ako sam nesretan ili nervozan, ili se nalazim u situaciji u kakvoj nika­ da prije nisam bio (kad je mnogo veća vjerojatnost da ću biti pod stresom i osjećati se nelagodno), brojim u sebi. Dok brojim, brojevi stvaraju slike i obrasce u mom umu koji su dosljedni i ohrabruju me. Tada se mogu opu­ stiti i djelovati u situaciji u kojoj jesam. Dok razmišljam o kalendarima, uvijek se osjećam dobro, sa svim onim brojevima i uzorcima na jednome mjestu. Različiti dani u tjednu izazivaju u mojoj glavi različite boje i osjećaje: utorci su tople boje, dok su četvrci pahuljasti. Kalendarsko računanje - sposobnost da odrediš kojega je dana u tjednu bio ili će biti neki određeni datum - uobičajeno je mnogim savantima. Mislim daje to tako vjerojatno zahvaljujući činjenici da su brojevi na kalendarima predvidljivi i da stvaraju sisteme između različitih dana i mjeseci. Na primjer trinaesti je dan u mjesecu uvijek dva dana prije onoga dana u tjednu kad pada prvi, a neki mjeseci oponašaju ponašanje drugih, na primjer siječanj i listopad, rujan i prosinac, te veljača i ožujak (prvi dan siječnja isti je kao i prvi dan listopada). Dakle ako je prvi siječnja neke određene godine u mojoj glavi pahuljaste teksture (četvrtak), trinaesti li­ stopada bit će tople boje (utorak). U svojoj knjizi Čovjek koji je ženu zamijenio šeširom pisac i neurolog Oli­ ver Sacks spominje slučaj teškog oblika autizma blizanaca Johna i Michaela kao primjer koliko su neki savanti vješti u kalendarskom računanju.

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

23

Iako se nisu mogli brinuti za sebe (od sedme godine života bili su u raznim institucijama), blizanci su mogli izračunati dan u tjednu za svaki datum u rasponu od 40.000 godina. Sacks također opisuje kako su John i Michael satima igrali igru me­ đusobne zamjene prostih brojeva. Jednako kao njih, i mene su oduvijek opčinjavali prosti brojevi. Svaki prosti broj vidim kao oblik glatke teksture, različit od složenih brojeva, koji su hrapaviji i manje jasni. Kad god neki broj identificiram kao prosti, u glavu mi (posred čela) nagme osjećaj koji je teško izraziti riječima. Poseban je to osjećaj, poput nenadanih žmaraca. Ponekad sklopim oči i zamišljam prvih trideset, pedeset, stotinu bro­ jeva, doživljavajući ih prostorno, sinestetički. Tada u mislima vidim koliko su lijepi i posebni prosti brojevi po tome kako i koliko uočljivo odskaču među oblicima drugih brojeva. Upravo ih zbog toga uvijek i iznova pro­ matram; svaki je toliko različit od svoga prethodnika i svoga sljedbenika. Njihova ih osamljenost među drugim brojevima čini tako uočljivima i zanimljivima. Postoje trenuci, navečer dok tonem u san, u kojima se moj um iznena­ da ispuni jakim svjetlom i jedino što vidim jesu brojevi - na stotine, tisuće njih - koji brzo plivaju pred mojim očima. To mi je iskustvo lijepo i utješno. Ponekad, kad ne mogu zaspati, zamišljam kako prolazim svojim krajolikom brojeva. Tad se osjećam sigurnim i sretnim. Nikad se ne osjećam izgublje­ nim, jer su oblici prostih brojeva za mene putokazi. I matematičari provode mnogo vremena razmišljajući 0 prostim broje­ vima, djelomice zato što ne postoji brza i jednostavna metoda testiranja broja kako bi se utvrdilo je li prosti ili nije. Najbolja se naziva “Eratostenovo sito”, po drevnome grčkom znanstveniku Eratostenu iz Kirene. Metoda sita djeluje na sljedeći način: ispišite brojeve koje želite iskušati, na primjer 1-100. Započnite sa 2 (1 nije ni prosti ni složeni broj), prekrižite svaku drugu brojku: 4,6,8... do 100. Zatim prijeđite na 3 i prekrižite svaku treću brojku: 6,9,12... zatim prijeđite na 5 i prekrižite svaku petu brojku: 10,15, 20... i tako dalje, dok vam ne ostane samo nekoliko brojki koje nikad ne prekrižite: 2,3,5,7,11,13,17,19,23,29,31... To su prosti brojevi; građevni blokovi mojega svijeta brojeva.

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

24

2 E X 2 2 } H X K m X m >Q x

x m n

x

x

x

X X E 2 M X X X X E 9 X ’

x

^d31M >S^^^[I3Ko

Moja sinestezija utječe i na način na koji doživljavam riječi i jezik. Riječ "ljestve” na primjer plava je i sjajna, dok je “obruč” mekana, bijela riječ. Isto se događa i kad čitam riječi na drugim jezicima: jardin, francuska riječ za vrt, zamagljeno je žuta, dok je hnugginn - islandska riječ za “tužan” bijela s mnoštvom plavih točkica. Znanstvenici koji proučavaju sinesteziju izvijestili su da obojene riječi najčešče dobiju boju po početnom slovu, i to je općenito istina u mom slučaju: “jogurt” je žuta riječ, “video” ljubi­ časta (možda povezana s ljubičicom), a “vrata” su zelena. Promjenu boje neke riječi mogu izazvati kad im u mislima dodam početna slova kako bih tu riječ pretvorio u neku drugu: “at” je crvena riječ, ali ako dodamo slovo H i dobijemo "hat”, postat će bijela. Ako zatim dodam slovo T i dobijem “that”, boja te riječi sad je narančasta. Ne uklapaju se sve riječi u pravilo početnog slova: riječi koje počinju slovom A na primjer uvijek su crvene, a one koje počinju slovom W tamnoplave. Neke riječi savršeno odgovaraju onomu što opisuju. Malina je i crvena riječ i crveno voće, dok su "trava” i “čaša” zelene riječi koje opisuju zelene stvari. Riječi koje počinju slovom T uvijek su narančaste, kao tulipan ili tigar ili stablo (na engleskome “tree”) ujesen, kad mu lišće postane naran­ často. Za razliku od toga, za neke mi se riječi ne čini da pristaju onomu što opisuju: riječ “guske” zelena je, ali opisuje bijele ptice (meni bi se boljim činilo “heese”), riječ “bijel” plava je, dok je “narančast” jasna i blistava kao led. “Četiri” je plava riječ, ali šiljast broj, barem meni. Boju vina (plava riječ) bolje opisuje francuska riječ vin, koja je grimizna.

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

25

Viđenje riječi u različitim bojama i teksturama olakšava mi da zapamtim činjenice i imena. Na primjer sjećam se da biciklist koji pobijedi u svakoj etapi utrke Tour de France, dobiva žuti gornji dio dresa (ne zeleni ili crveni ili plavi), jer je riječ “dres” za mene žuta. Slično tome, pamtim da finska zastava ima plavi križ (na bijeloj pozadini) jer je riječ “Finska” plava (jed­ nako kao što su plave sve riječi koje počinju slovom F). Kad se s nekim upoznam, često toj osobi zapamtim ime prema boji imena: Richardi su crveni, Johnovi žuti, a Henriji bijeli. Takvo mi viđenje riječi ujedno poma­ že da brzo i jednostavno naučim druge jezike. Trenutačno znam deset je­ zika: engleski (svoj materinji jezik), finski, francuski, njemački, litavski, esperanto, španjolski, rumunjski, islandski i velški. Različite boje i osjeća­ ji koje doživljavam uz pojedine riječi i povezujem s njihovim značenjem pomažu mi oživiti riječi. Na primjer finska je riječ tuli za mene narančasta i znači “vatra”. Kad pročitam ili pomislim na tu riječ, u glavi odmah vidim boju, koja prizove i značenje. Drugi je primjer velška riječ gweilgi, koja je zelene i tamnoplave boje te znači “more”. Mislim da je to izvanredno dobra riječ za opisivanje boje mora. Tu je i islandska riječ rokkur, koja znači “su­ mrak” ili “suton”. Ta je riječ grimizna i kad je vidim pomislim na krvavocrveni zalazak sunca. Sjećam se da sam kao malen dječak, tijekom jednog od čestih posjeta lo­ kalnoj knjižnici, proveo sate i sate gledajući jednu knjigu za drugom, uza­ ludno nastojeći pronaći jednu na kojoj će pisati moje ime. Budući da je u knjižnici bilo toliko mnogo knjiga, na kojima je bilo toliko mnogo različitih imena, pretpostavio sam da jedna od njih - negdje - mora biti moja. Tada nisam shvaćao da se ime osobe na knjizi pojavljuje zato što ju je ta osoba napisala. Sad kad mi je dvadeset šest godina znam da je tako. Ako želim ikad pronaći svoju knjigu, najprije ču je morati napisati. Pisanje o vlastitom životu pružilo mi je priliku da steknem uvid u to koliko sam daleko dogurao i slijedim luk svojega putovanja do sadašnjeg trenutka. Da je netko prije deset godina mojim roditeljima rekao da ću živjeti posve neovisno, imati čvrstu vezu i posao, mislim da mu ne bi vje­ rovali, a nisam siguran ni da bih mu i sam vjerovao. Ova će vam knjiga reći kako sam to postigao.

26

PLAVE DEVETKE I CRVENE RIJEČI

Momu mlađem bratu Stevenu nedavno je dijagnosticiran isti oblik visokofunkcionirajućeg autizma kao i meni. S devetnaest godina suočava se s mnogim izazovima s kojima sam se i ja suočavao dok sam odrastao, od problema tjeskobe i osamljenosti do neizvjesnosti glede budućnosti. Kad sam bio dijete, liječnici nisu znali za Aspergerov poremećaj (kao zasebni poremećaj priznat je tek 1994.) i zato sam mnogo godina rastao ne shvaća­ jući zašto se osjećam toliko drukčije od svojih vršnjaka i tako odvojeno od svijeta oko sebe. Pišući o vlastitim iskustvima odrastanja u autističnom spektru, nadam se da ću drugim mladim ljudima s visokofunkcionirajućim autizmom, kao što je moj brat Steven, pomoći da se osjećaju manje izoli­ rano i da imaju povjerenja u spoznaju da je u konačnici moguće živjeti sretnim i produktivnim životom. Ja sam živući dokaz.

Rane godine Bilo je nemilo hladno siječanjsko jutro u istočnom Londonu. Moja majka Jennifer, tad već u visokoj trudnoći, sjedila je i kroz jedini veliki prozor u stanu nijemo promatrala usku, zaleđenu cestu ispred kuće. Moj otac Kevin, koji se uvijek rano budio, iznenadio se zatekavši je budnu kad je ušao u stan noseći dnevne novine iz lokalne trgovine. Zabrinut da nešto možda nije u redu, tiho joj se približio i uhvatio je za ruku. Djelovala je umorno, jednako kao proteklih nekoliko tjedana, i ostala nepokretna i nijema, pogleda pri­ kovana uz cestu. Zatim se polako okrenula prema njemu, lica preplavljena osjećajima, dok su joj ruke nježno lebdjele iznad trbuha, i rekla: "Što god da se dogodi, voljet ćemo ga, jednostavno ćemo ga voljeti.” Majka se raspla­ kala, a otac joj je stisnuo ruku i nijemo kimnuo. I ona se kao dijete uvijek smatrala autsajderom; njezina su najranija sjećanja ona o braći, koja su bila prestara da bi se igrala s njom (otišla su od kuće dok je još bila djevojčica) te o majci i ocu kao prilično ukočenim i suzdržanim ljudima. Nedvojbeno, bila je voljena, ali je to odrastajući rijet­ ko osjećala. Njezina sjećanja iz djetinjstva bila su puna emotivne dvosmi­ slenosti čak trideset godina poslije. Moj je otac bio odan mojoj majci od trenutka kad ju je upoznao, preko zajedničkih prijatelja. Strastveno su se zaljubili i osnovali dom. Smatrao je da joj ima malo što ponuditi, osim svoje privrženosti. Kao dijete sam je odgajao mlađu braću i sestre dok je njegova majka, rastavljena od mog djeda, u duljim razdobljima radila daleko od kuće. U

28

RANE GODINE

dobi od deset godina, kad se obitelj preselila u hostel za beskućnike, moj je otac preuzeo na sebe brigu za mlađu djecu. Imao je malo vremena za školu ili uobičajene djetinje nade i snove. Poslije će se dana kad je upoznao moju majku sjećati kao najsretnijega u životu. Iako su veoma različiti, jedno uz drugo osjećali su se posebnima i, usprkos svim poteškoćama u vlastitome odgoju, i za mene su željeli to isto. Nekoliko dana nakon tog razgovora punog osjećaja majka je dobila tru­ dove. Kad se te večeri otac vratio s posla, zatekao ju je shrvanu bolovima. Čekala ga je, bojala se otići u bolnicu bez njega. On je pozvao vozilo hitne pomoći i, još uvijek u radnom odijelu skorenom od ulja i masti od limarskih poslova, pohitao s mojom majkom u bolnicu. Porođaj je bio brz i ja sam stigao na svijet, težak samo dva i pol kilograma. Kažu da dolazak bebe na svijet sve mijenja, pa je i moje rođenje svaka­ ko zauvijek promijenilo živote mojih roditelja. Bio sam im prvo dijete te je stoga možda prirodno da su u mene, i prije nego što sam se rodio, uložili toliko svojih nada za budućnost. Majka je mjesecima prije mojega rođenja gorljivo pročešljavala popularne ženske časopise i njihove rubrike sa savje­ tima o brizi za dijete i zajedno s ocem štedjela za zipku. No majčini prvi dani sa mnom u bolnici nisu bili onakvi kakvima ih je zamišljala. Stalno sam plakao, satima. Činilo se da nije nimalo važno grli li me, miluje li mi lice prstima; ja sam samo plakao i plakao. Stan u kojemu su živjeli moji roditelji bio je malen i trebao sam spavati u zipci u kutu njihove spavaće sobe. Po mom dolasku iz bolnice roditelji su uvidjeli da me neće staviti u nju; nisam htio spavati i nastavio sam nepre­ kidno plakati. Sljedećih sam osamnaest mjeseci sisao; između ostaloga i zato što je to bila jedna od rijetkih uspješnih metoda kojima bi me majka smirila. Za sisanje se već dugo zna da je dobro za djecu, da pomaže kogni­ tivnom razvoju i osjetilnim vještinama, kao i imunološkom sustavu dje­ teta. Također se smatra korisnim za emocionalni razvoj djece iz autističnog spektra jer pruža posebnu priliku stvaranja bliskoga tjelesnoga i emocio­ nalnoga kontakta između majke i djeteta. Istraživanja pokazuju da su autistična djeca koja su dojena prijemljivija, bolje društveno prilagođena i srdačnija od svojih vršnjaka hranjenih na bočicu. Drugi način koji su moji roditelji otkrili da smire moj plač bio je osjećaj

RANE GODINE

29

kretanja. Otac me redovito ljuljao na rukama, ponekad i dulje od sat vre­ mena u komadu. Nije bilo neobično da mora jesti jednom rukom, a u dru­ goj držati mene i ljuljuškati me. Nakon posla vodio me u duge šetnje u kolicima, često rano ujutro. Čim bi se kolica zaustavila, ponovno bih počeo urlati. Uskoro više nije bilo nimalo važno je li dan ili noč, jer se život mojih roditelja brzo počeo vrtjeti oko mojega plača. Mora da sam ih izludio. Očaj­ ni, često bi me stavili u dekicu, majka bi uhvatila jedan kraj, a otac drugi, i ljuljali me s jedne na drugu stranu. Ponavljanje pokreta kao da me smiri­ valo. Tog sam ljeta kršten. Iako moji roditelji nisu odlazili u crkvu, bio sam im prvorođenac i smatrali su ispravnim krstiti me. Okupili su se svi rođaci, prijatelji i susjedi, vrijeme je bilo toplo i vedro. Ali ja sam sve vrijeme obre­ da samo plakao, nadglasavajući izgovorene riječi. Roditeljima je bilo straš­ no neugodno. Posjetili su nas majčini roditelji i čudili se zašto sam tako nemoguća beba. Predložili su majci da me ne uzima u naručje kad počnem plakati. “Brzo će se umoriti”, rekli su. No kad je majka poslušala njihov savjet, moj je plač samo postajao sve glasniji. Roditelji su mnogo puta pozvali liječnika, ali bi on uvijek rekao da patim od grčeva i da će mi ubrzo biti bolje. O kolikama se često govori kao o “ne­ objašnjivom plaču”, kad dijete plače dulje i glasnije nego prosječno i teže ga je utješiti. Otprilike svako peto dijete plače dovoljno dugo da zadovolji definiciju kolika. Liječnici i znanstvenici već desetljećima pokušavaju pro­ naći uzrok tog prekomjernog plača malih beba. Najnovija je ideja da je većina oblika kolika razvojna i neurološka te da nastaju u mozgu, a ne u djetetovu probavnom sustavu - kako mnogi roditelji pretpostavljaju. Na primjer djeca koja pate od kolika uglavnom su neobično osjetljiva na po­ dražaje i osjetilnu preopterećenost. Trajanje moga pretjeranog plača - plakao sam još dugo nakon prvog rođendana - neobično je čak i za djecu sklonu kolikama. Nedavno su znan­ stvenici koji su proučavali razvoj djece s poviješću produljenog plača u najranijem djetinjstvu utvrdili da bi on mogao biti znak budućih problema u ponašanju. U usporedbi s djecom koja su kao bebe plakala uobičajeno,

30

RANE GODINE

djeca koja su pretjerano plakala imala su u dobi od pet godina slabiju koor­ dinaciju ruka-oko i bila sklona hiperaktivnosti ili problemima s discipli­ nom. Srećom, u drugim sam se područjima lijepo razvijao: prohodao sam i progovorio nedugo nakon prvog rođendana. Jedan je od kriterija za dija­ gnozu Aspergerova poremećaja odsutnost značajnoga kašnjenja u razvoju govora (za razliku od jačih oblika autizma, u kojima dolazi do znatnoga kašnjenja u razvoju govora ili dijete nikad ne progovori). Nakon toga se dogodio niz upala uha koje su se stalno ponavljale i zbog kojih sam dobivao antibiotike. Zbog bolova uzrokovanih upalama, i u dru­ goj godini života ostao sam mušičavo, boležljivo i plačljivo dijete. Sve to vrijeme roditelji su me, iako bih ih često iscrpio, nastavili svakodnevno ljuljuškati u dekici i njihati u naručju. A onda je, usred tog stalnog plača i bolesti, moja majka otkrila da je trudna. Roditelji su od lokalnog vijeća zatražili veći stan i ubrzo smo se preselili u stan u blizini. Moj brat Lee rodio se jedne svibanjske nedjelje i bio je sušta suprotnost meni: sretan, miran i tih. Mora da je za moje rodi­ telje to bilo neizmjerno olakšanje. Moje se ponašanje međutim nije popravilo. U dobi od dvije godine počeo sam prilaziti uvijek istom zidu u dnevnom boravku i lupati glavom o njega. Njihao sam se naprijed-natrag i snažno udarao glavom, ritmično i opeto­ vano. Ponekad bih udario tako snažno da sam imao modrice. Kad god bi čuo poznati zvuk udaranja, otac bi me silom odvukao od zida, ali ja bih otrčao natrag i počeo sve iznova. Ili bi me uhvatili siloviti napadaji bijesa, pa bih se pljuskao rukom po glavi i vrištao iz sve snage. Roditelji su pozvali patronažnu sestru. Ona ih je umirila rekavši da je udaranje glavom djetetov način da se smiri kad osjeti neku tjeskobu. Za­ ključila je da sam frustriran i nedovoljno stimuliran i obećala im je pomoći da pronađu mjesto za mene u lokalnome dječjem vrtiću. Tad su mi bile dvije i pol godine. Kad su nekoliko tjedana poslije primili telefonski poziv u kojemu im je rečeno da sam primljen u dječji vrtić, roditeljima je la­ knulo. S novim djetetom u kući moji su roditelji morali promijeniti dnevne navike koje su zajedno stekli u prethodne dvije godine. Dječji vrtić postao

RANE GODINE

31

je velik dio te promjene. Njihovi se dani više nisu vrtjeli gotovo u cijelosti oko mene. Uvijek sam imao lagan san, budio se nekoliko puta noću i bez iznimke ustajao veoma rano ujutro. Kad bi bilo vrijeme doručku, otac bi me nahranio, oprao i odjenuo, dok se majka brinula za moga mlađeg brata. Vožnja u kolicima do vrtića bila je dugačka jednu zakučastu milju, putem uz kvekersko groblje na kojemu je pokopana reformatorica zatvorskoga sustava iz devetnaestoga stoljeća Elizabeth Fry, i uz skupinu velikih sta­ nova, prije no što bismo došli do arkade koja je vodila na nogostup i do niza uličnih uglova. Dječji vrtić bio je moje prvo iskustvo izvanjskoga svijeta i moja sjećanja na to doba malobrojna su, ali snažna, poput uskih krhotina svjetla što pro­ diru kroz maglu vremena. Bio je ondje pješčanik, u kojemu bih satima čeprkao po pijesku, opčinjen pojedinačnim zrncima. Zatim je došla opse­ sija pješčanim satovima (u vrtiću ih je bilo nekoliko različitih veličina) i sjećam se da sam netremice promatrao curenje pijeska, posve nesvjestan djece koja su se igrala oko mene. Roditelji mi kažu da sam bio samotnjak, da se nisam družio s drugom djecom i da su me odgajatelji opisivali kao zaokupljenog vlastitim svijetom. Opreka mojih najranijih godina i toga vremena mora da je bila itekako ži­ vopisna mojim roditeljima, jer sam se od vrištavog, uplakanog djeteta ko­ je lupa glavom o zid razvio u tihog, suzdržanog dječarca zaokupljenog samim sobom. Sad kad razmišljaju o tome, shvaćaju da ta promjena nije nužno bila znak poboljšanja kakvom su je tada smatrali. Postao sam gotovo predobar - previše tih i premalo zahtjevan. U to je doba autizam kao kompleksan razvojni poremećaj bio slabo poznat u široj javnosti, a moje ponašanje nije bilo takvo da bi ga mnogi smatrali tipično autističnim - nisam stalno njihao tijelom, govorio sam i pokazivao barem malo sposobnosti interakcije s okolinom oko sebe. Proći će još desetljeće prije nego što visokofunkcionirajući autizam, a s njime i Aspergerov poremećaj, bude priznat u medicinskoj zajednici i postupno postane poznatiji u širokoj javnosti. Postojalo je još nešto. Moji me roditelji nisu željeli etiketirati, nisu želje­ li da osjećam da me na bilo koji način sputavaju. Više i od čega drugoga željeli su da budem sretan, zdrav i sposoban voditi “normalan” život. Kad

32

RANE GODINE

bi se prijatelji, rođaci i susjedi redovito raspitivali za mene, moji bi im rodite­ lji rekli da sam veoma “stidljiv” i “osjetljiv”. Mislim da su se moji roditelji ujedno bojali i moguće ljage koja bi pala na obitelj s djetetom s teškoćama u razvoju. Drugo od mojih sjećanja na prve mjesece u dječjem vrtiću sjećanje je na različite teksture poda - neki su dijelovi bili prekriveni prostirkama, drugi sagovima. Sjećam se kako sam sporo koračao, nepokolebljivo pognu­ te glave, i promatrao svoja stopala gazeći po različitim dijelovima poda, doživljavajući razne oćute pod tabanima. Budući da mi je glava uvijek bila pognuta dok sam hodao, ponekad bih se zabio u drugu djecu ili odgajate­ ljicu, ali kako sam hodao veoma polako, sudar bi uvijek bio tek neznatan i ja bih se samo malo okrenuo i nastavio dalje. Kad je vani bilo suho i toplo vrijeme, odgajatelji bi nam dopustili da se igramo u malom vrtu pripojenom vrtićkoj zgradi. U njemu je bio tobogan i nekoliko ljuljački, uz malobrojne igračke na travi: lopte jarkih boja i uda­ raljke. U podnožju tobogana i ispod ljuljački bili su otirači obloženi plasti­ kom, u slučaju da neko dijete padne. Volio sam hodati bos po tim otiračima. Kad je bilo vruće, stopala bi mi se oznojila i lijepila na otirače, a ja bih po­ digao nogu i ponovno je spustio kako bih iznova stvorio osjećaj ljepljivosti na tabanima. Što li su druga djeca mislila o meni? Ne znam, jer ih se uopće ne sjećam. Za mene su ona bila pozadina mojih vizualnih i taktilnih doživljaja. Igru uopće nisam smatrao interaktivnom aktivnošću. Čini se da su odgajatelji u vrtiću ugađali mom neobičnom ponašanju, jer me nikad nisu nastojali prisiliti da se igram s drugom djecom. Možda su se nadali da ću se s vreme­ nom priviknuti na djecu oko sebe i početi družiti s njima, ali nisam. Otac bi me uvijek vodio u vrtić i ponekad bi došao po mene. Došao bi ravno iz tvornice, često još odjeven u radno odijelo. Nije bio nimalo opte­ rećen izgledom. Silom prilika, bio je čovjek s mnogim talentima. Kad bi došao kući, preodjenuo bi se i počeo pripravljati večeru. Uglavnom je on kuhao; mislim da mu je to pomagalo da se opusti. Bio sam izbirljiv i uglav­ nom jeo žitarice, kruh i mlijeko. Natjerati me da pojedem povrće bila je prava borba. I odlazak na spavanje uvijek je bio mučenje - često sam trčao naokolo

RANE GODINE

33

ili skakutao i trebalo mi je dugo da se smirim i zaspim. Uvijek sam zahti­ jevao istu igračku, malog crvenog zeca, s kojim sam spavao u krevetu. Ponekad ne bih uopće spavao i plakao bih dok roditelji ne bi popustili i dopustili mi da spavam s njima u njihovu krevetu. Kad bih zaspao, često sam imao noćne more. Jednu od njih pamtim do današnjega dana. Probudio sam se nakon sna o golemom zmaju koji stoji iznad mene. U usporedbi s njime bio sam majušan. Taj se isti san ponavljao iz noći u noć. Užasavao sam se spavanja od straha da će me zmaj pojesti. Onda je jedne noći zmaj nestao jednako nenadano kao što se pojavio. Iako sam i nadalje imao noćne more, s vremenom su postale manje učestale i manje zastrašujuće. Na određeni način pobijedio sam zmaja. Jednoga jutra na uobičajenom putu do dječjeg vrtića otac je odlučio skrenuti na drugome mjestu. Na njegovo iznenađenje, počeo sam urlati u kolicima. Nisu mi bile još ni tri godine, ali sam zapamtio svaku pojedinost puta od kuće do vrtića. Jedna je starica u prolazu zastala, zagledala se u mene i zamijetila: “Svakako ima dobra pluća.” U nelagodi, otac se okrenuo i nastavio uobičajenim putem. Odmah sam prestao plakati. Iz dana provedenih u vrtiću sjećam se i kad je jedna odgajateljica puha­ la balone od sapunice. Mnoga su djeca pružala ruke kako bi ih uhvatila dok im lebde iznad glave. Ja nisam ispružio ruke kako bih ih dodirnuo, ali sam netremice promatrao njihov oblik, kretanje i način na koji se svjetlo odra­ žava od njihove blistave, vlažne površine. Posebice mi se sviđalo kad bi odgajateljica jako puhnula i proizvela dugi niz manjih balončića, jedan za drugim u brzom slijedu. U vrtiću i kod kuće nisam se igrao s mnogo igračaka. Kad bih držao igračku u ruci, na primjer svog zeca, kruto bih ga uhvatio za rubove i okre­ tao s jedne na drugu stranu. Nisam ga pokušavao zagrliti ni privinuti uza se, ili učiniti da zeko skoči. Jedna od mojih omiljenih zanimacija bila je zavrtjeti kovanicu na podu i zatim je promatrati kako se okreće. Činio bih to uvijek iznova i kao da mi nikad ne bi dojadilo. Roditelji pamte da sam uporno bacao majčine cipele na pod, jer mi se sviđao zvuk koji su proizvodile padanjem. Čak sam ih počeo obuvati i opre­ zno u njima hodati po sobi. Moji su ih roditelji zvali klip-klop-cipele. Prilikom jedne šetnje u kolicima s ocem, uzviknuo sam dok smo prola-

34

RANE GODINE

žili pokraj jednog izloga. Otac nije bio voljan uvesti me u trgovinu. Inače me roditelji nikad ne bi vodili u trgovine jer sam u onih nekoliko prigoda kad su to učinili briznuo u plač i dobio napadaj. Svaki su se put morali ispričavati: “Silno je osjetljiv”, objasnili bi i žurno izišli. Ovaj je put moj plač bio drukčiji, odlučan. Kad me otac uveo u trgovinu, zamijetio je veliko mnoštvo knjiga Mr. Men. Bio je tu jarkožuti oblik Mr. Happyja i ljubičasti trokut Mr. Rusha. Uzeo je jednu i dao mi je. Budući da je nisam želio pustiti iz ruke, kupio mi ju je. Sutradan smo prošli pokraj iste trgovine i ja sam ponovno zavikao. Otac je ušao u trgovinu i kupio još jednu knjigu Mr. Mena. To se ubrzo pretvorilo u rutinu, dok mi nije kupio sve junake u se­ riji. Moje knjige Mr. Men i ja ubrzo smo postali nerazdvojni. Nisam želio izići iz kuće bez knjige u ruci. Navečer bih satima ležao na podu s knjigama u rukama te promatrao boje i oblike na ilustracijama. Roditelji su bili sret­ ni što me mogu prepustiti opsjednutosti likovima Mr. Mena. Prvi se put činilo da sam sretan i spokojan. To se također pokazalo korisnim načinom poticanja boljeg ponašanja. Ako bih izdržao čitav dan bez napadaja mušičavosti, obećali bi mi kupiti novu knjigu Mr. Mena. U svoju prvu kuću preselili smo se kad su mi bile četiri godine. Nalazila se na uglu Blithbury Roada. Kuća je bila neobična oblika, sa stubama do kojih se moglo doći samo iz zasebnoga uskoga hodnika uz dnevni boravak. Ku­ paonica je bila u prizemlju, nedaleko od ulaznih vrata. Ponekad kad bi nas posjetio neki rođak ili prijatelj, ušavši u kuću iznenadio bi se oblacima pare koji su lepršali iz kupaonice u vrijeme kupanja. Sjećanja mojih roditelja na Blithbury Road nisu lijepa. U kuhinji je uvi­ jek bilo vlage, a kuća je zimi uvijek bila hladna. Bez obzira na to imali smo dobre susjede, uključujući i jedan vremešni par koji je posebno zavolio mojega brata i mene te nas zasipao slatkišima i limunadom kad smo bili u vrtu. Vikendom bi se otac zabavljao povrtnjakom ispred kuće, koji je brzo postao pun krumpira, mrkve, graška, luka, korabice, rajčice, jagoda i rabarbare. Nedjeljom poslijepodne uvijek smo za desert jeli rabarbaru i kremu od jaja.

RANE GODINE

35

Sobu sam dijelio s bratom. Bila je malena, pa smo, kako bismo uštedje­ li prostor, imali krevete na kat. Iako je bio dvije godine mlađi od mene, moj je brat spavao na gornjem krevetu. Roditelji su se bojali da bih se tijekom noći mogao uznemiriti i pasti s kreveta. Prema bratu nisam gajio snažne osjećaje i živjeli smo usporednim živo­ tima. On se često igrao u vrtu, dok bih ja ostajao u sobi. Jedva da smo se ikad igrali zajedno. Ako i jesmo, nije to bila zajednička igra - ja nikad nisam osjetio poriv da s njim podijelim svoje igračke ili doživljaje. Sad kad razmi­ šljam o tome ti mi se osjećaji čine ponešto tuđima. Sad shvaćam pojam uzajamnosti, zajedničkog iskustva. Iako mi je ponekad još uvijek teško otvoriti se i dati od sebe, osjećaji koji su za to potrebni definitivno se nala­ ze u meni. Možda su se uvijek i nalazili, ali trebalo mi je vremena da ih pronađem i shvatim. Postajao sam sve mirniji i većinu vremena provodio u svojoj sobi sjede­ ći sam na posebnome mjestu na podu, zaokupljen tišinom. Ponekad bih gumuo prste u uši kako bih se još više približio tišini, koja u mojem umu nikada nije bila statična, nego svilenkasto, kapavo kretanje oko moje glave nalik na kondenzaciju. Kad bih zatvorio oči, zamišljao bih je mekom i srebmastom. Nisam morao razmišljati o tome; jednostavno bi se dogodilo. Ako bih začuo izne­ nadnu buku, kao što je kucanje na vratima, osjetio bih bol, kao da se taj doživljaj razmrskava. Dnevni boravak u prizemlju uvijek je bio pun knjiga. Moji su roditelji bili strastveni čitači i još uvijek se sjećam kako sam sjedio na podu i pro­ matrao ih s njihovim knjigama, novinama i časopisima u ruci. Ponekad, kad sam bio dobar, dopustili bi mi da im sjedim u krilu dok čitaju. Volio sam zvuk okretanja stranica. Knjige su mi postale veoma posebne, jer kad god bi moji roditelji čitali prostoriju bi ispunila tišina. To me smirivalo i činilo zadovoljnim. Počeo sam stvarati zalihe roditeljskih knjiga i jednu po jednu u rukama ih odnosio do svoje sobe. Stube su mi predstavljale problem i svladavao sam ih korak po korak. Ako bi knjiga koju sam nosio bila teška ili velika, znala mi je biti potrebna čitava minuta da se uspnem desetak stuba. Neke su knjige bile prilično stare i mirisale na plijesan.

36

R A N E G O D IN E

U sobi bih razvrstao knjige u hrpe na podu dok ne bih sa svih strana bio okružen njima. Mojim je roditeljima bilo teško ući u sobu jer su se bojali da će na mene srušiti jednu od tih hrpa. Ako bi ijednu knjigu pokušali od­ nijeti, rasplakao bih se i razbjesnio. Svaka stranica mojih knjiga bila je obilježena brojkama i osjećao sam se sretan okružen njima, kao da sam umotan u dekicu brojeva. Mnogo prije nego što sam znao pročitati rečeni­ ce na stranicama, znao sam brojiti. A kad bih brojio, brojevi bi se u mojem umu pojavili kao kretnje ili obojeni oblici. Prilikom jedne ekspedicije stubama, ruku čvrsto ovijenih oko posebno teške knjige, poskliznuo sam se i pao. Osjećaj padanja kao daje ispunio moj um brzim bljeskovima jake i površne boje, kao raštrkano sunčano svjetlo. Samo sam sjedio u podnožju stuba, ošamućen i u bolovima. Nisam se sjetio zazvati u pomoć, nego sam čekao da otac dođe provjeriti kakva je to bila buka. Rijetko sam govorio, gotovo nikad, ako mi se netko ne bi obratio. Nakon toga moji su roditelji počeli skrivati veće i teže knjige bojeći se da ću ponovno pasti i gadno se ozlijediti. Vikendom smo najčešće pješačili u obližnji park. Roditelji bi mi razmrvili kriške kruha kako bih njime hranio patke. Obično su nas vodili rano ujutro kad u parku nije bilo mnogo ljudi. Znali su da me prisutnost mnoštva ljudi plaši. Dok je moj brat trčkarao naokolo, ja sam sjedio sam na zemlji, izvla­ čio vlati trave i čupkao latice s tratinčica. Moj najdraži doživljaj iz parka bio je odlazak na ljuljačke. Otac bi me podigao, posjeo na ljuljačku i lagano ljuljao. Kad bi se umorio i prestao me ljuljati, vikao bih “Još... još” dok me ne bi ponovno počeo ljuljati. U parku se nalazio i vrtuljak, i ja bih sjeo u sredinu vrtuljka, a moji roditelji stali bi svaki s jedne strane i polako ga okretali. Dok se vrtuljak vrtio, zatvorio bih oči i smješkao se. Osjećao sam se dobro. Kad smo se vraćali kući, cesta uz park ponekad bi bila bučna. Ako bi automobil u prolazu proizveo neki iznenadni, glasan zvuk - na primjer zatrubio - zaustavio bih se, podigao ruke i čvrsto priljubio dlanove uz uši. Često je ta buka bila više nenadana nego glasna. Upravo zato što je bila neočekivana, silno me pogađala. Zbog toga sam mrzio i balone i uvijek bih

R A N E G O D IN E

37

ustuknuo kad bih vidio nekoga s balonom u ruci. Bojao sam se da će ek­ splodirati i proizvesti glasnu, silovitu buku. Nakon preseljenja u Blithbury Road do svoje pete godine nastavio sam pohađati dječji vrtić u lokalnoj školi nazvanoj po Dorothy Barley, nadstoj­ nici ženskog samostana iz šesnaestoga stoljeća koja je živjela u tom kraju u doba vladavine Henrika VIII. Često smo dobivali papire i bojice i odgaja­ telji su nas poticali da crtamo i bojimo. Uvijek sam uživao u tome, iako mi je bilo teško držati bojicu među prstima, pa bih je čvrsto uhvatio dlanom. Volio sam crtati krugove različitih veličina. Krug mi je bio najdraži oblik i neumorno sam ga crtao. U kutu prostorije nalazila se kutija prepuna stvarčica za igranje. Omi­ ljene su mi bile šarene perlice koje sam pronašao; držao bih ih u rukama i tresao kako bih ih mogao gledati dok podrhtavaju na mojim dlanovima. Kad bismo za igru dobili kartonske valjke (kako bismo od njih načinili dalekozor ili teleskop na primjer), ispustio bih perlice kroz valjak, opčaran činjenicom da ulaze kroz jedan, a izlaze kroz drugi kraj valjka. Kad bih pronašao staklenku ili kakvu posudu, ubacio bih perlice u nju i zatim je ispraznio, i tako stalno. Na jednome zidu nalazila se polica s odabranim knjigama. Najdraža mi je bila The Very Hungry Caterpillar (Veoma gladna gusjenica). Volio sam rupe na stranicama i vedre, okrugle ilustracije. U blizini se nalazio kutak za čitanje, gdje su djeca sjedila na velikoj prostirci na podu oko odgajatelji­ ce koja im je čitala knjigu. Jednom takvom prigodom sjedio sam straga prekriženih nogu i pognute glave, zaokupljen vlastitim svijetom. Nisam čuo ni jednu jedinu pročitanu riječ. Umjesto toga, i ne shvativši, počeo sam pjevušiti. Kad sam podigao pogled, odgajateljica je prestala čitati i svi su zurili u mene. Prestao sam pjevušiti, pognuo glavu i čitanje se nastavilo. Ne sjećam se da sam se u vrtiću osjećao osamljeno, vjerojatno zato što sam bio posve zaokupljen svojim knjigama, perlicama i krugovima. Mislim da me polako obuzimao osjećaj da sam drukčiji od ostale djece, ali mi to iz nekog razloga nije nimalo smetalo. Još nisam osjećao nikakvu želju za prijateljima; bio sam posve sretan igrajući se sam. Kad bi bilo vrijeme za društvene igre kao što je na primjer ples oko

38

R A N E G O D IN E

stolaca, odbijao sam priključiti se. Užasavao sam se pomisli da će me osta­ la djeca dodirnuti naguravajući se do preostalih stolaca. I nije upalilo ni neizmjerno nježno uvjeravanje odgajateljica. Umjesto muzičkih stolaca dopustile su mi da stojim uza zid i promatram djecu koja se igraju. Aja sam bio sretan, samo da me ostave na miru. Čim bih se vratio kući iz vrtića, uvijek bih otišao u svoju sobu. Kad sam bio umoran ili uzrujan, zavukao bih se u mrak ispod kreveta i ležao ondje. Moji su roditelji naučiti lagano kucnuti na vrata prije no što uđu provjeri­ ti kako sam. Majka je uvijek željela da joj pričam što sam radio u vrtiću. Željela me potaknuti da govorim jer sam većinu vremena bio veoma tih. Moja soba bila je moje utočište, moj osobni prostor u kojemu sam se osjećao najugodnije i najsretnije. U njoj sam provodio toliko vremena da su roditelji počeli dolaziti onamo kako bi bili sa mnom. Nikad nisu izgle­ dali nestrpljivi. Dok sad sjedim ovdje i pišem o tim prvim godinama života, zadivljen sam kad pomislim koliko su moji roditelji učinili za mene, iako su tada zacijelo dobivali veoma malo zauzvrat. Čuti njihova sjećanja na moje prve godine za mene je bilo čarobno iskustvo; vidjeti u retrospektivi koliko su presudnu ulogu odigrali u tome da danas budem osoba kakva jesam. Unatoč svim mojim mnogobrojnim problemima, svim suzama, napadajima mušičavosti i drugim poteškoćama bezuvjetno su me voljeli i posvetili se tome da mi pomognu - malo-pomalo, dan po dan. Oni su moji junaci.

Pogođen munjom: epilepsija Sjedio sam na podu u dnevnom boravku kad se to dogodilo. Bile su mi četiri godine i sjedio sam sa svojim bratom Leejem dok je otac u kuhinji pripremao večeru. U to doba nije mi bilo neobično osjećati trenutke posve­ mašnje nepovezanosti, razdoblja totalne zaokupljenosti samim sobom pomno sam proučavao linije na dlanovima ili promatrao kako mi se sjena mijenja dok se sporim, ritmičnim pokretima ljuljam naprijed-natrag. Ali ovo je bilo nešto drugo, iskustvo kao nijedno drugo, kao da se prostorija u kojoj se nalazim povlači od mene na sve strane i svjetlo iz nje curi van i sam tijek vremena zgušnjava se i proteže u jedan jedini spori trenutak. Tada to nisam znao i nisam mogao znati, ali imao sam veoma jak epileptički na­ padaj. Epilepsija je jedna od najčešćih bolesti koja pogađa mozak - u Ujedinje­ nom Kraljevstvu oko 300.000 ljudi pati od nekog oblika epilepsije. Napadaji su posljedica kratkotrajnih električnih poremećaja u mozgu. Zasad se ma­ lo zna zašto do tih napadaja dolazi te kako počinju i prestaju. Nije utvrđen nijedan očiti uzrok, ali liječnici misle da bi epilepsija mogla biti posljedica poremećaja u vezama između živčanih stanica ili u ravnoteži kemikalija u mozgu. U danima prije napadaja otac je primijetio da trepćem i da mi se ruke koče dok ležim na dvosjedu u dnevnom boravku i gledam televiziju. Za­ brinuo se i nazvao liječnika da me dođe pregledati. Bilo je vruće i vlažno vrijeme i liječnik je rekao da sam vjerojatno samo malo “nadražen”. Pre­

40

PO G O Đ EN M U N JO M : E P ILE P SIJA

poručio je ocu da me budno motri i odmah izvijesti o daljnjim takvim epizodama. Imao sam veliku sreću što je brat bio sa mnom u trenutku drugog na­ padaja. Obuzeli su me grčevi i izgubio sam svijest. Otac je čuvši brata kako plače dojurio provjeriti razlog gunguli. Instinktivno me oprezno podigao u naručje i otrčao iz kuće do obližnjeg stajališta taksija. Ušao je u prvo vozilo i zamolio vozača da ga odveze do najbliže bolnice - St. George najbrže što može. Dok je taksi jurio ulicama, moj otac nije mogao učiniti ništa drugo doli privinuti me uza se i moliti. Obilno se znojeći, otac je istrčao iz taksija i utrčao ravno na dječji odjel. Nisam se osvijestio, napadaj je trajao, što može biti opasno za život i po­ znato je kao status epilepticus. Bolnička sestra na prijmu uzela me iz očeva naručja i pozvala liječnike, koji su mi najprije dali injekciju valija koja će mi stabilizirati stanje. Nisam disao i počeo sam modrjeti, pa su liječnici izveli srčano-plućno oživljavanje kako bih se vratio u život. Otprilike sat vremena nakon početka napadaja moje se stanje naposljetku počelo stabi­ lizirati. Kad je to čuo, moj je otac, izmožden, od olakšanja briznuo u plač. Svojom mi je brzom reakcijom pomogao i spasio život. Dijagnosticirana mi je epilepsija sljepoočnog režnja. Sljepoočni režnjevi nalaze se iznad ušiju. Igraju veliku ulogu u unošenju osjetilnih podataka, pamćenju, slušanju i percepciji, a napadaji u tom dijelu mozga mogu osla­ biti pamćenje i utjecati na osobnost. Prevalencija epilepsije među ljudima iz autističnog spektra mnogo je veća nego među zdravom populacijom. Epilepsija sljepoočnog režnja do adolescentske se dobi javlja kod otprilike trećine djece s poremećajem iz autističnog spektra. Zbog toga se smatra da bi te dvije bolesti mogle imati zajednički uzrok u strukturi mozga ili genetici. Kao dio dijagnoze obavio sam pretragu koja se zove elektroencefalogram (EEG). Tijekom EEG-a na glavu se stavljaju elektrode koje mjere električnu aktivnost mozga i provjeravaju abnormalnosti moždanih valova. Sjećam se kako je tehničar stajao iznad mene i na razne dijelove moje glave stavljao elektrode - malene, okrugle metalne kapice - lijepio ih je kako se ne bi pomicale. Trzao sam se i izvijao lice u grimasu svaki put kad bi zalijepio koju elektrodu jer mi se nije sviđalo da mi itko dodiruje glavu.

PO GO Đ EN M U N JO M : E PILE PSIJA

41

Bio sam podvrgnut i magnetnoj rezonanciji (MRI) mozga. MRI upotre­ bljava veliki, jaki magnet, radijaciju mikrovalova i računala kako bi stvorio podrobne slike unutrašnjosti mozga. Prije pretrage dobio sam sredstvo za smirenje, vjerojatno zato što se tehničar pribojavao da neću moći podnije­ ti buku stroja i mogući osjećaj klaustrofobije u unutrašnjosti skenera. Sje­ ćam se da su me položili na neki mekani, zasljepljujuće bijeli kauč, koji su potom gurnuli u uski tunel za pretragu, koja je trajala tridesetak minuta. Mora da sam zaspao, jer se sjećam da me otac probudio kad je kauč izvučen iz tunela. I to unatoč činjenici da je skener tijekom pretrage zacijelo bio veoma bučan. Nekoliko dana ostao sam u bolnici na raznim pretragama. Roditelji su naizmjence ostajali sa mnom, danonoćno. Bojali su se da bih se mogao probuditi i uspaničiti ne ugledam li poznato lice. Odjel na kojemu sam ležao imao je blistav pod s mnoštvom majušnih ogrebotina, a plahte na mom krevetu bile su drugačije teksture od onih kod kuće - bockavije i manje mekane. Roditelji su mi dali narančin sok, bojanke i bojice kojima ču se zabavljati, ali mnogo sam vremena jednostavno prespavao jer sam osjećao silan umor. Liječnici su mojim roditeljima rekli da je prognoza dobra - gotovo po­ lovina djece kojima je dijagnosticirana epilepsija sljepoočnog režnja pre­ raste to stanje. Propisali su mi lijekove protiv napadaja i otpustili me iz bolnice. Moja dijagnoza epilepsije snažno je utjecala na moje roditelje, osobito oca. Njegov je otac - moj djed - patio od epileptičkih napadaja veći dio odrasloga života i prerano je umro, nekoliko godina prije mojega rođenja. Zvao se William John Edward. Bio je rođen u istočnom Londonu počet­ kom dvadesetoga stoljeća. Radio je kao postolar. Borio se u Drugome svjet­ skom ratu i bio evakuiran iz Dunkirka prije nego što je stacioniran u vojnoj bazi u sjevernoj Škotskoj, gdje je upravljao protuzračnim topom. Oženio se i imao četvero djece; moj je otac bio najmlađi. Napadaji su počeli nakon rata i bili su posebno siloviti - baka se brzo naviknula na zvuk razbijanja tanjura i šalica koje bi djed srušio s kuhinjskoga stola na pod. U to su doba sredstva pomoći oboljelima od epilepsije bila ograničena. Liječnici su tvrdili daje djedovu bolest izazvao šok pretrpljen tijekom rata.

42

PO G O Đ EN M U N JO M : E P ILE P SIJA

Baki su savjetovali da se rastane od njega i krene dalje. Naposljetku, imala je malu djecu i čitav život pred sobom. Mora da je to bila najteža odluka koju je baka ikad morala donijeti, ali poslušala je savjet liječnika i preuda­ la se. Djed je prebačen u ustanovu za bivše vojnike s mentalnim tegoba­ ma. Prekid braka moje bake i djeda imao je katastrofalne posljedice za obitelj. Baka je osnovala novu obitelj, ali je njezin drugi suprug teškom mukom pronalazio posao. Prokockao je i ono malo što bi zaradio, tako da su se, bez redovitih prihoda, ubrzo zatekli s velikim dugovima za stanarinu. Jednog se dana obitelj vratila kuči i pronašla svoje pokućstvo u hrpi na travnjaku, a vrata stana zatvorena lokotom. Sudski su izbačeni iz stana zbog neplaća­ nja stanarine - postali su beskućnici. Isprva je jedna obiteljska prijateljica primila djecu, uključujući i mojega oca, koji je svojoj polubraći igrao ulogu starijega brata, prije nego što su s bakom prebačeni u hostel za beskućnike. Obiteljska prijateljica koja je pomagala brinuti se za djecu mom je ocu za rastanak darovala lego-kocke. Hostel se sastojao od kolibica sa zajedničkim zahodima, kupaonicama i kuhinjom za stanare. Hodnici između soba bili su uski, a pod prekriven crvenim betonom. Otac je raspoznavao članove osoblja po odjeku koraka u hodniku. Jednomu je dao nadimak “Jackboots”. Obitelj je smještena u dvije skučene prostorije bez pokućstva. Televizi­ ja i radio nisu bili dopušteni. U jednoj sobi - dječjoj - bilo je mjesta za tri krevetića. Bakina je soba imala krevet, stol i stolac. Muškarcima boravak nije bio dopušten, tako da je bakin suprug morao unajmiti sobu iznad jedne trgovine. Tijekom boravka obitelji u hostelu baka i on bili su razdvojeni. Život u hostelu bio je turoban - osim što je smještaj bio skroman, nije bilo ni privatnosti; vrata su sve vrijeme morala biti otključana, a osoblje je bilo strogo i upravljalo zgradom na vojnički način. Obitelj je mrzila svaku sekundu u tom hostelu u kojemu su ostali godinu i pol. Jedina svijetla točka tog razdoblja bilo je prijateljstvo koje je baka uspjela sklopiti s upra­ viteljicom hostela, nekom gospođom Jones. S vremenom je obitelj preba­ čena u novu kuću. Moj je otac prvi put vidio svog oca kad mu je bilo jedanaest godina. Tada su već djedovi napadaji bili manje učestali, pa mu je bilo dopušteno

PO GO Đ EN M U N JO M : E PILE PSIJA

43

da tijekom dana radi u svojoj postolarskoj radionici. Navečer se vraćao u ustanovu. Moj je otac bio veoma malen kad se djed razbolio, pa ga se uopće nije sjećao, niti je znao kako izgleda. Sreli su se u domu one obiteljske prijateljice koja je nekoliko godina prije pomogla njemu i njegovoj polubraći. Otac se sjeća da se rukovao sa sjedokosim muškarcem u odjeći koja mu nije pristajala, a koji mu je potom predstavljen kao njegov otac. S vre­ menom su se zbližili. Kako je djed stario, zdravlje mu se brzo urušavalo. Otac gaje posjećivao u bolnici što je češće mogao. Kad je djed umro, od zatajenja organa nakon moždanoga udara i epileptičkoga napadaja, ocu je bila dvadeset jedna go­ dina. Po svemu sudeći, djed je bio srdačan i blag muškarac. Volio bih da sam imao priliku upoznati ga. Neobično sam sretan što živim u doba brojnih važnih medicinskih ot­ krića i napretka, tako da moje iskustvo epilepsije nije bilo nimalo nalik na iskustvo mojega djeda. Nakon napadaja i dijagnoze moje je roditelje, mi­ slim, najviše preplašila mogućnost da neću moći živjeti “normalnim” živo­ tom kakav su za mene priželjkivali. Kao mnogi roditelji, i moji su normalnost izjednačivali sa srećom i produktivnošću. Napadaji se nisu ponovili - kao što je slučaj kod otprilike 80% ljudi koji žive s epilepsijom, moji su lijekovi bili djelotvorni, što je značilo da sam živio bez napadaja. Mislim da je to bio presudni čimbenik koji je po­ mogao mojoj majci da se nosi s mojom bolešću. Bila je veoma osjetljiva na činjenicu da sam oduvijek bio nekako drukčiji, ranjiv, da mi je potrebna dodatna briga, potpora i ljubav. Ponekad bi se uzrujala na pomisao da bih u bilo kojem trenutku mogao dobiti novi napadaj. Tada bi otišla u drugu sobu i tiho plakala. Sjećam se da mi je otac govorio da ne idem majci u drugu sobu kad je uzrujana. Bilo mije veoma teško shvatiti majčine osjećaje. Pritom nije pomagalo to što sam ostajao u vlastitom svijetu, zadubljen u najsitnije stvarčice, no nesposoban shvatiti razne osjećaje i napetost u kući. Moji su se roditelji ponekad prepirali, kao što se, mislim, većina roditelja prepire oko djece i najboljeg načina na koji treba riješiti neku situaciju. Kad bi se prepirali, njihovi bi glasovi u mojemu umu postajali tamnoplavi te bih čučnuo na pod i s rukama na ušima priljubio glavu uz sag dok buka ne bi jenjala.

44

PO G O Đ EN M U N JO M : E P ILE P SIJA

Otac je bio taj koji mi je svakodnevno pomagao da popijem tablete, uz čašu mlijeka ili vode u vrijeme obroka. Zbog lijeka koji sam uzimao - karbamazepina - morao sam svaki mjesec s ocem ići u bolnicu na vađenje krvi, jer karbamazepin može utjecati na rad jetre. Mom je ocu jako stalo do točnosti, pa smo u bolničkoj čekaonici uvijek bili barem sat vremena ranije od dogovorenog pregleda. Dok smo čekali, kupio bi mi kekse i na­ rančin sok u plastičnoj čaši. Stolci na kojima smo sjedili bili su plastični i neudobni, ali se sjećam da nisam želio sam ustati, nego sam čekao da otac ustane prije mene. Stolaca je bilo mnogo i vrijeme sam provodio uporno ih brojeći. Kad bi bolničarka prozvala moje ime, otac bi sa mnom otišao do malenog prostora odvojenog zastorom, gdje bih ja sjeo, a bolničarka bi mi podigla rukav i lupnula prstom posred moje ruke. Mnogo sam puta vadio krv i znao sam što mogu očekivati. Bolničarka je savjetovala pacijentima da okrenu glavu na drugu stranu dok uvodi iglu, ali ja sam nepomične glave netremi­ ce promatrao kako se prozirna qevčica iznad igle ispunjava tamnocrvenom krvlju. Kad bi završila, bolničarka bi očistila krv s ruke i na mjesto uboda flasterom s nasmiješenim licem zalijepila vatu. Jedna od najčešćih nuspojava lijeka koji sam uzimao bila je pretjerana osjetljivost na sunčano svjetlo, pa sam ljetne mjesece provodio u kući, dok se moj brat igrao vani u vrtu i parku. Nisam imao ništa protiv jer me još i danas sunčano svjetlo često čini nervoznim i nemirnim, i po sunčanu vre­ menu rijetko se odvažujem izići na dulje vrijeme. Nakon napadaja rodite­ lji su još više pazili na mene, pa bih sve vrijeme bio u dnevnom boravku, gdje me majka mogla držati na oku dok sam gledao televiziju ili se igrao kovanicama ili perlicama koje sam dobio za računanje. Osjećaj vrtoglavice ili omamljenosti također je bila uobičajena nuspo­ java. Kad god bih osjetio vrtoglavicu, odmah bih sjeo, prekrižio noge i čekao da taj osjećaj prođe. Roditeljima bi zbog toga ponekad bilo neugodno, jer kad bi hodali sa mnom ulicom najednom bih stao i sjeo nasred pločnika. Naleti vrtoglavice, srećom, nisu trajali dugo, samo nekoliko sekundi. Gu­ bitak nadzora i nepredvidljivost tih naleta plašili su me i često bih nakon njih bio razdražljiv i plačljiv. Postoji kompleksan odnos između spavanja i epilepsije, pri čemu se kod

PO GO Đ EN M U N JO M : EPILE PSIJA

45

epileptičara zamjećuje veća učestalost poremećaja spavanja. Neki znan­ stvenici vjeruju da bi događaji u snu kao što su snomorice i mjesečarenje mogli zapravo predstavljati aktivnost noćnih napadaja u mozgu. Povre­ meno sam mjesečario - u nekim razdobljima često, u drugima rjeđe - od svoje šeste godine do početka adolescentske dobi. Mjesečarenje (somnambulizam) nastaje u prva tri sata spavanja, kad se moždani valovi spavača povećaju, a san je dubok i nema snova. Mjesečar uglavnom ne odgovara ako mu se obratiš, a kad se probudi, ne sjeća se da je mjesečario. Izvukao bih se iz kreveta i hodao uvijek istim putem kroz sobu. Ponekad bih se zabio u zidove ili vrata u sobi i time probudio roditelje, koji bi me nježno odveli natrag u krevet. Iako nije zapravo štetno probuditi nekoga tko mjesečari, mjesečara se time može zbuniti i uzrujati. Kako bi osigurali moju sigurnost tijekom noći, roditelji su poduzeli nekoliko mjera opreza. Svake večeri prije spavanja uklonili bi sve igračke s poda moje sobe i u hodniku ostavili upaljeno svjetlo. Na vrhu stubišta postavili su vratašca nakon što sam se jednom, izgleda, u snu spustio stu­ bama i otišao u stražnji dio kuće, gdje su me pronašli kako potežem kuhinj­ ska vrata koja vode u vrt. Možda ne iznenađuje da sam se tijekom dana često osjećao kao da mi je netko isisao svu energiju i samo sam želio spavati. Za mene je bilo nor­ malno da na satu spustim glavu na klupu i zaspim. Nastavnici, koje su moji roditelji uputili u situaciju, uvijek su bili suosjećajni i snošljivi. Često sam se osjećao dezorijentirano kad bih se nakon deset, dvadeset ili trideset minuta spavanja probudio i zatekao učionicu praznu, jer su djeca trčala školskim igralištem, no moja je učiteljica uvijek bila tamo da me umiri. Ukupni učinak raznih nuspojava lijeka koji sam uzimao bio je značajan tijekom prve godine u školi. U razredu se nisam uspijevao usredotočiti ni raditi odgovarajućom brzinom. Posljednji sam u razredu svladao abecedu. Moja me učiteljica, gospođa Lemon, dodatno bodrila šarenim naljepnicama kad bih abecedu napisao s manje pogrešaka. Nikad mi nije bilo nelagodno niti sam patio jer zaostajem za drugom djecom; ona jednostavno nisu pri­ padala mom svijetu. Dvaput godišnje s ocem sam posjećivao dječju bolnicu Westminster u Londonu zbog pregleda mozga kojim su pratili moje stanje. Odlazili bismo

46

PO G O Đ EN M U N JO M : E P ILE P SIJA

taksijem, stigli prerano kao i obično te zatim čekali da nas specijalist pozo­ ve. Mora da sam tih godina proveo doista mnogo sati sjedeči u bolničkim čekaonicama. Nakon tri godine odlučeno je da se postupno ukine uzimanje lijeka protiv napadaja. Majka se uspaničila na pomisao da bi se epilepsija mogla vratiti, iako, na svu sreću, do danas nisam imao novi napadaj. Prijašnje nuspojave lijeka nestale su i otad se moj uspjeh u školi poboljšao. Nije jasno kakav je trajni učinak - ako uopće jest - epilepsija imala na moj mozak i kako on djeluje. Napadaji u djetinjstvu nastali su u lijevome sljepoočnom režnju i neki znanstvenici smatraju da je jedno objašnjenje savantskih sposobnosti ozljeda lijevog mozga, što za posljedicu ima kompenzaciju desnoga. To je zato što su vještine koje se najčešće zamjećuju kod savanta, a među njima su brojevi i računanje, povezani s desnom moždanom polut­ kom. No nije lako odrediti je li epilepsija uzrok ili simptom ozljede lijevog mozga i moguće je da su moji napadaji u djetinjstvu nastali kao posljedica postojećeg oštećenja mozga, vjerojatno još od rođenja. Zbog toga znanstvenici žele proučiti moje sposobnosti percepcije, kako bi vidjeli po čemu se razlikuju od sposobnosti drugih ljudi. Jedno je is­ traživanje provedeno ujesen 2004. u Centru za istraživanje autizma u Cambridgeu. Upravitelj je Centra Simon Baron-Cohen, profesor razvojne psihopatologije i vodeći stručnjak za poremećaje iz autističnog spektra. Istraživanje je provjerilo teoriju “slabe središnje koherencije”, prema kojoj pojedinci koji pate od poremećaja iz autističnog spektra češće procesuiraju pojedinosti nauštrb globalne informacije (“šire slike”), dok većina ljudi integrira informaciju u kontekst i bit, a često im izmiču sitnije poje­ dinosti. Na primjer istraživanja su pokazala da autistična djeca bolje od neautistične prepoznaju poznata lica na fotografijama na kojima je prika­ zan samo dio lica. U testu Navon od sudionika se traži da identificiraju odabranu metu na lokalnoj ili na globalnoj razini. Kad su me testirali u Centru, morao sam lijevom rukom pritisnuti gumb kad bih vidio slovo A, a desnom kad ga ne bih vidio. Slike su prikazivane na zaslonu ispred mene i reakcije su bile

PO GO Đ EN M U N JO M : E PILE PSIJA

47

automatske. U nekoliko sam prigoda pritisnuo “ne”, samo da bi moj mozak nekoliko sekundi poslije shvatio da cjelokupna konfiguracija slova daje oblik slova A. Znanstvenici taj fenomen nazivaju “interferencija” i često se upotrebljava u optičkim varkama. Kod večine ljudi interferenciju uzro­ kuje globalni oblik - na primjer kad im predoče slovo H sastavljeno od mnoštva malih A, većina ljudi neće odmah vidjeti slova A zbog interfe­ rencije oblika H pred očima. U mom slučaju, kao i kod većine ljudi u autističnom spektru, interferencija je obratna i ja teškom mukom uočavam cjelokupni oblik slova jer se moj mozak automatski usredotočuje na poje­ dinosti.

H H H H H HHHH H H H H

A A A

A A A

a a a a a

A A

A A

Na gornjim crtežima slika s lijeve strane prikazuje slovo A sastavljeno od manjih H. Slika s desne strane pokazuje slovo H sastavljeno od manjih A. UAustraliji je profesor Allan Snyder, ravnatelj Centra za proučavanje uma na Sveučilištu Sydney, privukao znatno zanimanje svojim tvrdnjama da savantske sposobnosti može reproducirati s pomoću tehnike nazvane transkranijalna magnetna stimulacija (TMS). TMS se upotrebljava kao medicinsko oruđe u operacijama mozga, sti­ mulirajući ili potiskujući određena područja mozga kako bi liječnici mogli pratiti učinak operacije u stvarnom vremenu. Nije invazivan i naizgled nema ozbiljnih nuspojava. Profesor Snyder vjeruje da autistična misao nije potpuno drukčija od obične misli, nego njezin ekstremni oblik. Privremenim sprečavanjem

PO G O Đ EN M U N JO M : E P ILE P SIJA

48

određene moždane aktivnosti - na primjer sposobnosti kontekstualnoga i konceptualnog razmišljanja - TMS se, tvrdi profesor Snyder, može upo­ trebljavati za poticanje povećanog pristupa dijelovima mozga koji su od­ govorni za prikupljanje sirovih, nepročišćenih informacija. Nada se da će time povećati moždanu funkciju isključujući neke dijelove mozga i mije­ njajući način na koji subjekt opaža različite stvari. Profesor upotrebljava kapicu spojenu elektrodama s TMS-uređajem. Stroj šalje različite valove magnetne energije do sljepoočnih režnjeva. Neki od ispitanika koji su prošli taj postupak tvrde da su im se vještine crtanja i korekture privremeno povećale; crteži životinja postali su vjerni­ ji izvorniku i podrobniji, a čitanje preciznije. Većina ljudi čita prepoznavanjem poznatih skupina riječi. Zbog toga mnogima promiču sitne pravopisne pogreške ili ponavljanje riječi. Uzmite sljedeći primjer: Bolje vrabac u ruci nego golub na na grani Kad brzo čita, većina ljudi neće uočiti ovaj drugi, suvišni prijedlog “na”. Usputna korist djelomičnoga umjesto holističkog procesuiranja infor­ macija jest u tome da sam, s dobrim okom za pojedinosti, odličan korektor. Nedjeljom ujutro, dok bih za stolom čitao stranice dnevnih novina, dodijavao bih roditeljima upozoravajući na svaku gramatičku i pravopisnu pogrešku koju bih pronašao. “Zašto ne možeš jednostavno čitati novine kao svi drugi?” očajno bi upitala moja majka odslušavši kako navodim već dvanaestu pogrešku u novinama. Profesor Snyder tvrdi da bi savantske sposobnosti mogle postojati u svakome, samo što ih većina nas nije kadra osloboditi. Vjeruje da su moji epileptički napadaji mogli odigrati ulogu sličnu onoj valova magnetne energije njegovaTMS-uređaja, i da su utjecali na određene dijelove mojega mozga utirući put mojoj sposobnosti s brojevima i raznim opažajnim procesuiranjem. Postoje primjeri onih koji su savantske vještine stekli nakon bolesti ili

PO GO Đ EN M U N JO M : E PILE PSIJA

49

ozljede mozga. Jedan je od njih Orlando Serrel, kojega je lopta za bejzbol pogodila u glavu kad mu je bilo deset godina. Nekoliko mjeseci nakon toga počeo je pamtiti golemu količinu informacija, uključujući brojeve registar­ skih tablica, stihove pjesama i vremenska izvješća. Slične su preobrazbe navedene i u slučajevima oboljelih od frontotemporalne demencije (FTD), degenerativne bolesti mozga koja pogađa čeone i sljepoočne režnjeve. Kako se bolest razvija, utječe na osobnost, ponašanje i pamćenje. FTD se uglavnom pojavljuje kod odraslih osoba u četrdesetim, pedesetim i šezdesetim godinama života. Brace Miller, neurolog sa Sveučilišta Kalifornija u San Franciscu, kaže da se kod nekih njegovih pacijenata koji boluju od FTD-a spontano razvije zanimanje i vještina u umjetnosti i glazbi. Istraživanja mozga pokazuju da su u pacijenata kod kojih se razviju te vještine, protok krvi ili metabolička aktivnost u lijevome sljepoočnom režnju uvelike smanjeni. Desna pak moždana polutka, u kojoj je smješteno vizualno i prostorno procesuiranje, mnogo je bolje očuvana. Čini se da su moji napadaji u djetinjstvu itekako mogli odigrati presud­ nu ulogu u tome da postanem osoba kakva sam danas. I mnogi dragi to isto smatraju za svoje iskustvo epilepsije, među kojima i Fjodor Dostojevski. Ruski pisac iz devetnaestoga stoljeća - autor književnih klasika kao što su Zločin i kazna i Braća Karamazovi - imao je rijedak oblik epilepsije sljepo­ očnog režnja poznat kao “ekstatična epilepsija”. Dostojevski je napadaje uglavnom dobivao noću i pogađali su mu čitavo tijelo. Njegovo ga je iskustvo epilepsije navelo da u četiri svoja romana stvori junake s epilepsijom: Ki­ rilova u Bjesovima, Smerdjakova u Braći Karamazovima, Nellie u Poniženima i uvrijeđenima i kneza Miškina u Idiotu. Dostojevski je svoje iskustvo epilepsije opisao ovako: “Nekoliko trenutaka osjećam sreću koja je u običnom stanju nemoguća i koju drugi ljudi ne mogu pojmiti. Osjećam posve­ mašnji sklad u sebi i u čitavome svijetu, a taj je osjećaj tako jak i sladak da bi za nekoliko sekundi takvoga blaženstva čo­ vjek mogao dati deset godina života, ako ne i cijeli život. Osjetio sam da se raj spustio na zemlju i progutao me. Do-

50

PO G O Đ EN M U N JO M : E P IL E P S IJA

ista sam dosegnuo boga i čitavog me prožeo. Svi vi zdravi ljudi i ne slutite što je sreća, ona sreća koju mi epileptičari iskusimo trenutak prije napadaja.” I za pisca i matematičara Lewisa Carrolla smatra se da je imao napadaje u sljepoočnom režnju, koji su ga možda nadahnuli da napiše svoje najpozna­ tije djelo Alisu u zemlji čudesa. Sljedeći odlomak opisuje iskustvo nevoljkog padanja, koje je veoma slično iskustvu epileptičkog napadaja: “Alisa nije imala ni časa vremena razmisliti bi li se tu zausta­ vila; ona se otisne i počne padati u dubinu... ‘Poslije ovoga padanja’, mislila je u sebi, ‘bit će za mene šala, ako se gdjegod skotrljam sa stepenica!’ (...) Sve niže, niže, niže. Nikad kraja. Zar ova jametina nema dna?” Neki znanstvenici čak vjeruju da bi mogla postojati povezanost između epilepsije i kreativnosti. Spisateljica Eve LaPlante to tvrdi u svojoj knjizi Seized: Temporal Lobe Epilepsy as a Medical, Historical and Artistic Phenome­ non. U njoj navodi čuveni slučaj slikara Vincenta Van Gogha, koji je patio od jakih napadaja zbog kojih je postao deprimiran, zbunjen i uzrujan. Una­ toč bolesti Van Gogh je naslikao na stotine akvarela, ulja i crteža. U dobi od osam godina nekoliko sam mjeseci kompulzivno pisao po kilometrima računalnog papira, često pišući satima u komadu, prekrivaju­ ći jedan list papira za drugim gusto nanizanim riječima. Moji su mi rodite­ lji morali kupovati goleme smotke papira jer mi je stalno manjkao. Imao sam sitan rukopis - jedna se učiteljica žalila da je morala promijeniti diop­ triju kako bi mogla čitati moje zadaće - i on je bio posljedica straha da će mi ponestati papira na koji ću zapisivati riječi. Priče koje sam pisao, prema onome čega se sjećam, bile su pune opisa - ponekad bi čitavu stranicu zauzimao opis raznih pojedinosti jednoga jedinog mjesta ili lokacije, njegovih boja, oblika i tekstura. Nije bilo dijalo­ ga, ni osjećaja. Umjesto toga pisao sam o dugačkim, vijugavim tunelima duboko ispod neizmjernih, ljeskavih oceana, o krševitim špiljama i tomjevima što se uzdižu visoko u nebo.

PO GO Đ EN M U N JO M : E PILE PSIJA

51

Nisam morao razmišljati o onome što pišem; riječi jednostavno kao da su izvirale iz moje glave. I bez svjesnog planiranja moje su priče uvijek bile razumljive. Kad sam jednu pokazao učiteljici, svidjela joj se toliko da je neke dijelove pročitala naglas ostatku razreda. Moj poriv za pisanjem ubrzo je iščeznuo, jednako naglo kao što me i obuzeo. No ostavio me trajno opčinjena riječima i jezikom - a to mi je u životu bilo od velike koristi. Sve više epileptičara danas može živjeti bez napadaja zahvaljujući stalnom napretku medicine i tehnologije. Stigma s kojom su nekoć obilježavani oboljeli od bolesti kao što je epilepsija (i autizam) brzo nestaje. Unatoč tome mnogi ljudi i nadalje pogrešno shvaćaju moždane poremećaje. Rodi­ teljima djece kojoj je dijagnosticirana epilepsija savjetovao bih da nauče što je više moguće o toj bolesti. No najvažnije od svega jest da svojoj djeci uliju samopouzdanje kako ne bi odustali od svojih snova, jer oni su ono što oblikuje budućnost svake osobe.

4

/\ Školski dani Škola je za mene počela u rujnu 1984., u isto vrijeme kad je moj brat Lee krenuo u vrtić. Otac bi me ujutro doveo na nastavu - ponekad nestrpljivo jer sam hodao veoma polako i stalno zastajkivao kako bih podignuo ka­ menčiće i držao ih među prstima. Moja učiteljica gospođa Lemon bila je visoka, mršava gospođa kratke crne kose. Sviđalo mi se njezino prezime jer bih kad god bih ga čuo, odmah zamislio oblik i boju limuna. “Lemon” je bila jedna od prvih riječi koju sam naučio pisati. Pokraj ulaznih vrata škole nalazila se svlačionica, u kojoj su djeca odlagala kapute prije ulaska u učionicu. Nisam se baš volio njome koristiti jer je prostorija uvijek bila sumorna, sa samo jednim prozorčićem visoko na zidu. Toliko sam se užasavao da ču među svima ostalima izgubiti svoj kaputić ili uzeti neki sličan i odnijeti ga sa sobom kući da sam počeo brojiti vješalice kako bih otkrio koja je moja. Ako bih ušao u svlačionicu i vidio da je moja vješalica već zauzeta, uzrujao bih se i uspaničio. Sjećam se da sam jednom ušao ravno u učionicu još uvijek u kaputu jer je na mojoj vješalici bio kaput nekog drugog djeteta, iako je bilo mnogo slobodnih vješalica na koje sam mogao objesiti svoj kaput. Učionica je bila pravokutna oblika i u nju se ulazilo s desne strane. Unu­ tra su se nalazili nizovi ladica kamo su učenici odlagali olovke i papire, i svaka je bila obilježena imenom i prezimenom djeteta. Svatko od nas dobio je i plastični fascikl na kojemu je također bila naljepnica s imenom, zalije­ pljena u gornji lijevi kut. Na vrhu fascikla nalazio se plastični zatvarač u

54

ŠK O LS K I D A N I

boji i rečeno nam je da u njemu držimo svoje udžbenike i školske zadaće. Ja sam svoj upotrebljavao krajnje pedantno - i uvijek bih se sjetio vratiti u njega knjige kad mi više nisu trebale. Moja se klupa nalazila u stražnjem dijelu učionice uz prozor na kojemu su bili zalijepljeni kolaži i crteži učenika. Iz klupe sam mogao promatrati drugu djecu u učionici, a da nikoga od njih nisam morao gledati u oči. Ne sjećam se imena ni lica nijednog od svojih školskih kolega prvih nekoliko godina - uvijek sam ih smatrao nečime s čime se treba nositi i nadmetati, oko čega treba ploviti, a ne pojedincima koje treba upoznati i s kojima se treba igrati. Kad sam stajao u učionici ili hodao njome, često sam držao ruke sklo­ pljene u visini prsa. Ponekad bih preklopio prste, a zatim poneki podigao i jednostavno stajao s jednim ili više prstiju uperenih u strop učionice. Jed­ nom sam tako uperio srednji prst i iznenadio se kad mi je jedan dječak prišao i rekao da psujem. “Kako prst može psovati?” upitao sam, ali umje­ sto odgovora dječak je glasno pozvao učiteljicu, koja me spremno prekori­ la zbog nepristojna ponašanja. Jutarnji zbor učenika bio je nešto u čemu sam doista uživao. Kao prvo, bio je izrazito predvidljiv, svakoga jutra u isto vrijeme. Učiteljica bi nam rekla da se poredamo po abecedi ispred učionice, a zatim u vrsti uđemo u dvoranu. U njoj su mirno sjedila djeca iz drugih razreda dok smo mi prola­ zili, prije nego što bi nam bilo rečeno da i sami sjednemo iza ostalih. Snažan osjećaj reda i rutine smirivao me i često bih zatvorenih očiju sjeo na pod dvorane i lagano se ljuljuškao nešto pjevušeći - što sam često činio kad sam bio opušten i zadovoljan. Najbolji dio svakog zbora bilo je pjevanje himni: “He’s Got the Whole World in His Hands” i “Oats, Peas, Beans and Barley Grow” bile su mi naj­ draže. Zatvorio bih oči i pozorno slušao kako ostala djeca zajedno pjevaju, a tonovi se stapaju u ohrabrujuće ravnomjeran, glatki ritam. Glazba je u meni uvijek izazivala osjećaj unutarnjega mira i sreće. Vrijeme zbora bilo je najsvjetliji trenutak školskoga dana. S prvim Božićem u školi došla je i tradicionalna božična predstava. Ja sam dobio ulogu jednoga od pastira. Užasavala me pomisao da ću morati stajati pred čitavom školom - svim učenicima, nastavnicima i roditeljima

ŠK O LSK I D A N I

55

i bio sam očajan, pa sam odbijao probati kostim pastira i razgovarati o tome s učiteljicom. Na kraju se umiješala moja majka, koja me potkupila slatkišima u zamjenu za sudjelovanje u predstavi. Sve vrijeme na pozorni­ ci tijekom predstave gledao sam u pod, ali to nije spriječilo moje roditelje da mi poslije kažu koliko su ponosni na mene. Nakon predstave nisam želio skinuti kostim, pa su moji roditelji uvjerili učiteljicu da im ga posudi za božične blagdane. Te noći, i svake do nakon Nove godine, spavao sam u pastirskoj halji i šeširu. Učenje na nastavi nije mi bilo lako - teško sam se usredotočivao kad bi druga djeca međusobno razgovarala ili kad bi po hodnicima netko hodao ili trčao. Iznimno mije teško ne obazirati se na izvanjsku buku, i redovito stavljam prste u uši kako bih se lakše koncentrirao. Moj brat Steven ima isti problem i upotrebljava čepiće za uši kad god želi čitati ili razmišljati. Dok bih pisao, mozgao bih nad svakim slovom, riječi i točkom. Kad bih zamijetio kakvu mrljicu ili pogrešku, sve bih obrisao i počeo iznova. Ta želja za savršenstvom značila je da sam ponekad radio puževom brzinom i nastavni sat završio gotovo izmožden, iako s malo rezultata. Bez obzira na to nikad se nisam brinuo da će me učiteljica smatrati lijenim ili nespo­ sobnim, i nikad nisam mario što bi druga djeca mogla misliti. Tada još nisam shvaćao pojam učenja na vlastitim pogreškama. Pisanje mi je uvijek bilo gnjavaža. Određena slova, a osobito “g” i “k”, bila su mi posebno zamorna jer jednostavno nisam mogao zapamtiti kako se pišu. Vježbao sam ispisujući čitave redove slova “g” i “k” na jednome listu papira za drugim, ali njihove su mi se petlje i "krakovi” činili neintuitivnima i prošlo je još mnogo vremena prije nego što sam ih mogao napi­ sati sa sigurnošću. Zaostajao sam u pisanju jer nisam mogao spojiti slova u riječi. Već su mi pojedina slova bila dovoljno teška, a kombinacije kao što su “gh” i "th” nikako nisam mogao napisati u jednom potezu. I danas veći­ nu slova u riječi pišem pojedinačno jedno za drugim. Svatko u razredu redovito je dobivao staru limenku punu komadića papira, koju je sa sobom nosio kući. Na svakom komadiću papira bila je različita riječ koju je trebalo vježbati, a svakoga tjedna pisali smo kontrol­ ne kako bi učiteljica provjerila koliko smo dobro naučili te riječi. Ja sam na

56

ŠK O LS K I D A N I

tim kontrolnima uvijek postizao veoma dobre rezultate jer sam svaku riječ mogao vizualizirati u glavi na temelju oblika koji bi činila slova u njoj. Na primjer riječ “dog” sastoji se od tri kruga s crticom uvis na prvom slovu i petljom na dnu zadnjega slova. Ta riječ zapravo uvelike nalikuje na psa ako tu crticu uvis zamislite kao pseće uho, a onu petlju kao njegov rep. Slično tome dva “o” u riječi “look” podsjećaju me na dva oka. Palindromi - riječi koje se jednako čitaju sprijeda i straga - kao što su “mum” i “noon” bili su mi posebno lijepi i među najdražim riječima. Otprilike u vrijeme kad sam krenuo u školu silno sam zavolio bajke i očarao se njima - zapleti i zakučasto potanke ilustracije ispunjavale su moju glavu živopisnim mentalnim slikama gradova prepunih zobene kaše i kraljevni koje spavaju na krevetu sa stotinu madraca (ispod kojih je jedno jedino zrno graška). Jedna od mojih najdražih bajki bila je “Cvilidreta” braće Grimm. Prije spavanja volio sam slušati roditelje kako čitaju egzotič­ na imena kojima je kraljica pogađala ime patuljka koji prede zlato: Gaspar, Melkior, Baltazar, Teleća žljezdica, Ovnova goljenica, Riblja koščica... Druga priča koja je doista utjecala na mene bila je “Kamena juha”. U njoj zalutali vojnik dolazi u jedno selo i traži hranu i utočište. Seljani, po­ hlepni i prestrašeni, ne daju mu ni jedno ni drugo, pa vojnik kaže da će im skuhati juhu od kamena, za koju su potrebni samo veliki kotao, voda i kamen. Kad vojnik počne kuhati svoje jelo i oblizivati usne od iščekivanja, seljani se okupe oko njega. “Naravno, juhu od kamena s kupusom teško je nadmašiti”, kaže vojnik sebi u bradu, ali glasno. Jedan od seljana tada se približi i stavi u kotao glavicu kupusa. Zatim vojnik kaže: “Juha od kamena s kupusom i malo slane govedine kraljevska je hrana!” I naravno, seoski mesar donese malo usoljene govedine pa jedan po jedan ostali seljani do­ nesu krumpire, luk, mrkve, gljive i tako dalje, dok ne bude zgotovljeno ukusno jelo za čitavo selo. Kad sam je čuo, ta me priča zbunila jer nisam shvaćao pojam prijevare ni da vojnik hini kako kuha juhu od kamena da bi seljane naveo da i oni pridonesu. Tek sam mnogo godina poslije naposljet­ ku shvatio o čemu je u toj bajci zapravo riječ. No neke su mi bajke jednostavno bile previše zastrašujuće. Jednom tjedno u našu bi učionicu dogurali televizor i puštali nam obrazovni pro­ gram. Look and Read bio je omiljeni BBC-jev program za djecu, a jedna od

ŠK O LSK I DA NI

57

najgledanijih serija bila je Dark Towers, u kojoj je mala djevojčica sa svojim psom tražila skrivena blaga u neobičnoj staroj kući po imenu Dark Towers. Serija se prikazivala deset tjedana. U prvoj epizodi djevojčica - Tracy - otkriva Dark Towers i saznaje da se u njemu navodno pojavljuju duhovi. Na kraju te epizode obiteljski se por­ tret zatrese i u sobi postane veoma hladno. Tracy začuje glas koji joj govo­ ri da je kuća u opasnosti i da će je ona pomoći spasiti. Sjećam se da sam s ostatkom razreda u tišini gledao tu epizodu, lagano njišući skupljene noge ispod stola. Do samoga kraja nisam ništa osjećao, a onda najednom kao da se pritisnuo prekidač u mojoj glavi i iznenada sam shvatio da se bojim. Uzrujao sam se i pobjegao iz učionice - i odbio vratiti se dok televizor nije bio odnesen. Sad kad razmišljam o tome, shvaćam zašto su me druga djeca zadirkivala i zvala “cmizdravac”. Bilo mi je skoro sedam godina, a nijedno drugo dijete u razredu nije bilo ni najmanje uzrujano ni prestrašeno pro­ gramom koji smo odgledali. Bez obzira na to svakoga tjedna dok je ostatak razreda gledao novu epizodu te serije mene bi odveli u ravnateljev ured, gdje bih sjedio i čekao da serija završi. Ravnatelj je u uredu imao mali tele­ vizor i sjećam se da sam gledao automobilsku utrku - automobili su veoma brzo jurili po pisti; to je barem bio program koji sam mogao gledati. Druga serija iz programa Look and Read za koju pamtim daje silno utje­ cala na mene bila je Through the Dragon’s Eye. U njoj troje djece prolazi kroz sliku koju su naslikali na zidu igrališta i ulaze u neobičnu zemlju po imenu Pelamar. Zemlja umire i djeca pokušavaju popraviti njezinu životnu ener­ giju, šesterokutnu strukturu koja se raspala u eksploziji. Uz pomoć prija­ teljskog zmaja Gorwena djeca traže dijelove koji nedostaju. Ovaj put nisam imao napadaj straha. Kao prvo, bio sam stariji, imao sam deset godina, i usto me sama serija opčinila. Bila je vizualno prelijepa, djeca su na svom putu kroz čarobnu zemlju bila okružena raznim bogato obojenim krajolicima. Nekoliko likova te serije - čuvara životne energije - bilo je od glave do pete naslikano živim nijansama ljubičaste, narančaste i zelene boje. Tu je bio i golemi miš koji govori te divovska gusjenica. U jednome prizoru snježne pahulje padaju iz zraka i djeca ih hvataju rukama, u kojima se one čarobno preobražavaju u slova koja čine riječi (što je djeci trag s pomoću kojega će pronaći jedan od dijelova životne energije koji

58

ŠK O LS K I D A N I

nedostaje). U drugome zvijezde noću osvijetle nebo blistavim putokazima za letećeg zmaja Gorwena. Takvi su me prizori fascinirali jer je priča bila ispričana ponajprije u slikama, s kojima sam se mogao najbolje povezati, a ne kroz dijaloge. Gledanje televizije kod kuće postalo je redovni dio moje dnevne rutine poslije nastave. Majka se sjeća da sam uvijek sjedio veoma blizu televizora i uzrujao se ako bi me pokušala natjerati da se malo udaljim kako bih zašti­ tio oči. Čak i kad je bilo vruće, uvijek bih ostao u kaputu kad bih iz škole došao kući i ne bih ga skidao sve vrijeme dok bih gledao razne programe, a ponekad ni nakon toga. Smatrao sam ga dodatnim zaštitnim slojem od izvanjskoga svijeta, kao što je vitezu njegov oklop. U međuvremenu obitelj je rasla. Moji roditelji nisu bili nimalo religiozni, jednostavno su voljeli djecu i oduvijek su željeli imati veliku obitelj. Jedna sestra, Claire, rođena je dvije godine nakon moga drugog brata Stevena. Nedugo nakon toga majka je otkrila da je peti put trudna, nosila je mog brata Paula, i morali smo se preseliti u veću kuću. Isprva nisam reagirao na sve veće mnoštvo braće i sestara; sjedio bih i igrao se sam u miru i tišini svoje spavaće sobe dok su moja braća i sestra bučili, igrali se i trčali po pri­ zemlju i vrtu. Njihova je prisutnost u konačnici veoma pozitivno utjecala na mene: primorala me da s vremenom razvijem društvene vještine. S obzirom na to da sam neprestano bio okružen ljudima, lakše sam se i uspješ­ nije nosio s bukom i promjenom. Također sam počeo učiti kako stupiti u odnose s drugom djecom, nijemo promatrajući s prozora svoje sobe kako se moja braća igraju međusobno i s prijateljima. Sredinom 1987. preselili smo se u Hedingham Road, na broj četrdeset tri. Zanimljivo, brojevi kuća na sve tri adrese iz mojega djetinjstva bili su prosti brojevi: 5,43,181. Još bolje, i svi naši prvi susjedi na svojim su ula­ znim vratima također imali proste brojeve: 3 (i 7), 41,179. Takvi se parovi brojeva zovu “blizanci” - prosti brojevi koji se razlikuju za dva. Što dalje brojiš, to parovi prostih brojeva postaju rjeđi, tako da bi pronalaženje su­ sjeda s prostim brojem kojemu je prva znamenka 9 zahtijevalo veoma dugačku ulicu; prvi je takav par 9011 i 9013.

ŠK O LSK I DA NI

59

Godina našeg preseljenja bila je obilježena i neuobičajeno hladnim vre­ menom. U siječnju je temperatura u južnoj Engleskoj bila najniža u poslje­ dnjih sto godina, na nekim mjestima čak minus devet stupnjeva. Hladno­ ća je donijela jake snježne padaline i dane kad nije bilo nastave. Vani su se djeca grudala i sanjkala, ali ja sam bio zadovoljan sjedenjem uz prozor i promatranjem snježnih pahuljica koje su lepršale s neba. Kasnije, kad su svi ušli u kuće, odvažio bih se izići sam i složio snijeg u vrtu ispred kuće u posve jednake oko metar visoke stupove. Kad sam ih promatrao s prozora svoje sobe, činili su krug - moj omiljeni oblik. Jedan je susjed došao k nama i rekao mojim roditeljima: “Vaš je sin sagradio Stonehenge od snijega.” Godina 1987. bila je i godina velike listopadske oluje - najgore koja je pogodila jugoistok Engleske od 1703. Vjetar je na nekim mjestima bio ja­ čine sto milja na sat i od posljedica oluje poginulo je osamnaest ljudi. Te sam noći jedva zaspao. Roditelji su mi nedugo prije toga kupili novu pi­ džamu, ali me tkanina bockala i stalno sam se vrpoljio po krevetu. Probu­ dio me zvuk lomljave - vjetar je s krova iščupao crepove i bacao ih na cestu. Popeo sam se na prozorsku dasku i pogledao van: svuda je bio mrkli mrak. Bilo je i toplo, neobično toplo za to doba godine, i ruke su mi bile znojne te ostale zalijepljene za dasku kad sam se spustio. Zatim sam čuo kako se vratima moje sobe približava neka škripa. Vrata su se otvorila i nahrupilo je treperavo narančasto svjetlo na debeloj, dugačkoj bijeloj svijeći. Netre­ mice sam ga promatrao sve dok me jedan glas, majčin, nije upitao jesam li dobro. Nisam ništa odgovorio jer je majka držala svijeću ispred sebe i pitao sam se pruža li mi je, kao onu jarkocrvenu svijeću na torti koju mi je dala za rođendan, ali ovu nisam želio jer mi još nije bio rođendan. “Želiš li malo toploga mlijeka?” Kimnuo sam i polako pošao za njom niza stube u kuhinju. Posvuda je bilo mračno jer je nestalo struje i nijedan prekidač za svjetlo nije radio. Sjeo sam s majkom za stol, pio pjenušavo mlijeko koje mi je skuhala i natočila u omiljenu šalicu - prekrivenu šarenim točkama - iz koje sam uvijek pio. Kad me odvela natrag u moju sobu, zavukao sam se u krevet, navukao prekrivač preko glave i ponovno zaspao. Ujutro me probudio otac i rekao da toga dana nema nastave. Kad sam

6o

ŠK O LSK I D A N I

pogledao kroz prozor svoje sobe, vidio sam razbijene crepove s krovova, poklopce kanti za smeće raštrkane ulicom i ljude koji razgovaraju u malim skupinama i odmahuju glavama. U prizemlju se moja obitelj nagurala u kuhinji, koja je imala pogled na stražnje dvorište. Veliko stablo u dnu dvorišta bilo je olujnim vjetrom išču­ pano iz tla, njegove grane i korijenje nakošeni na travi. Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što smo to drvo mogli prepiliti i odnijeti. U međuvreme­ nu sam proveo mnoge sretne sate verući se sam po deblu i skrivajući se među granama i, neizbježno, vraćao bih se u kuću prekriven blatom, kuk­ cima i ogrebotinama. Kuća u Hedingham Roadu nalazila se točno nasuprot školi. S prozora svoje sobe vidio sam parkiralište za nastavnike i zbog toga se osjećao sigur­ nim. Svaki dan nakon nastave otrčao bih u svoju sobu promatrati kako automobili odlaze. Brojio sam ih jedan po jedan dok su odlazili i svakome znao broj registarske tablice. Tek kad bi i zadnji automobil otišao, spustio bih se s prozora i sišao u prizemlje na večeru. Moje su najživlje sjećanje na tu kuću oprane pelene koje se suše iznad vatre i bebe na krilima mojih roditelja koje plaču za mlijekom. Godinu dana nakon preseljenja majka je šesti put rodila, blizanke. Maria i Natasha bile su dobrodošli dodatak obitelji za moju majku, koja se dotad, s četvo­ ricom sinova i samo jednom kćeri, jako nadala djevojčicama kako bi joj pomogle izjednačiti omjer spolova. Kad se vratila iz bolnice, majka me pozvala da dođem vidjeti sestrice. Bio je lipanj - vrhunac ljeta - i vidio sam da joj je vruće jer joj se kosa zalijepila za čelo. Otac mi je rekao da sjednem na kauč u dnevnom boravku, ravnih leđa. Zatim je polako uzeo bebe u naručje, donio ih k meni i pažljivo spustio na moje ruke. Pogledao sam ih; imale su bucmaste obraze i majušne prstiće i bile odjevene u jednake ruži­ časte košuljice s plastičnim gumbima. Jedan je gumb bio otkopčan, pa sam ga zakopčao. Veličina naše obitelji donijela je sa sobom vlastiti niz izazova. Kupanje je uvijek bilo užurban posao pun gužve. Svake nedjelje u šest navečer moj bi otac zasukao rukave i pozvao dječake (mene i moju braću Leeja, Stevena i Paula) u kupaonicu na tjedno kupanje. Mrzio sam vrijeme kupanja: mrzio sam što moram dijeliti kadu s braćom, mrzio sam što mi otac izlijeva vruću

ŠK O LSK I D A N I

gl

sapunastu vodu iz vrča na kosu i lice, mrzio sam što se moja braća prskaju, mrzio sam vruću paru koja je ispunjavala prostoriju. Često sam plakao, ali su roditelji ustrajali u tome da se kupam s ostalima. S toliko ljudi u kući vruća je voda bila premija. Jednako kao i novac. S petero djece mlađe od pet godina i otac i majka ostali su kod kuće kako bi mogli odgajati obitelj. Činjenica da nitko nije radio uvelike je opteretila mog oca i majku; svađe glede toga na što, gdje i kada potrošiti novac postale su sve učestalije. No bez obzira na to moji su roditelji učinili sve što su mogli kako bi osigurali da nama djeci nikad ne manjkaju stvari kao što su hrana, odjeća, knjige ili igračke. Moja je majka kupnju na rasprodajama, u trgovinama rabljenom robom i na tržnicama pretvorila u svojevrsni oblik umjetnosti, dok se otac pokazao veoma spret­ nim po kući. Zajedno su bili nenadmašiv tim. Koliko god mi je bilo moguće, držao sam se podalje od dnevne graje; obitelj je znala da će me u svako doba dana pronaći u sobi koju sam dijelio s bratom Leejem. Čak i ljeti, kad su moji braća i sestre zajedno trčkarali vani na suncu, ja bih ostao sjediti na podu svoje sobe prekriženih nogu, s rukama u krilu. Sag je bio debeo, čupav i boje gline; često bih trljao ruke o njegovu površinu jer sam volio osjetiti njegovu teksturu na koži. Kad je bilo toplo vrijeme, u sobu je dopiralo sunčano svjetlo koje bi obojilo mnoš­ tvo zrnaca prašine što su plivala po zraku oko mene stapajući se u zajedni­ čku šablonu pjegastoga svjetla. Satima nijemo i nepomično sjedeći, marljivo sam promatrao naplavinu raznih nijansi i boja koje su se pojavljivale i, kako bi dan odmicao, nestajale na zidovima i pokućstvu moje sobe; vidlji­ vi protok vremena. Znajući za moju opsesiju brojevima, majka mije darovala knjigu mate­ matičkih zagonetki za djecu koju je uočila u jednoj trgovini rabljenom robom. Sjećam se da je to bilo u doba kad sam krenuo u osnovnu školu, jer bi me gospodin Thraves - moj nastavnik - prekorio kad bih tu knjigu donio na nastavu. Smatrao je da previše vremena provodim razmišljajući o bro­ jevima, a nedovoljno sudjelujem u drugim aktivnostima, i naravno da je imao pravo. Jedan od zadataka u knjizi glasio je: U prostoriji je dvadeset sedam ljudi i svatko se sa svakim rukuje. Koliko su se puta rukovali svi zajedno?

ŠK O LS K I D A N I

62

Kad sam pročitao taj zadatak, zatvorio sam oči i zamislio dva muškarca u velikom balonu, a zatim jedan polubalon s trećom osobom utaknut uz bok većeg balona. Ona dvojica u velikom balonu najprije su se rukovala jedan sa drugim, a zatim i s onim trećim muškarcem u polubalonu. To je značilo tri rukovanja za tri osobe. Zatim sam zamislio drugi polubalon s četvrtom osobom utaknut na drugu stranu onog velikog balona. Par u velikom balonu morao se rukovati i s njim, a onda su se rukovali i muškar­ ci iz polubalona. Nastavio sam na isti način, zamišljajući još dva čovjeka u dva nova polubalona, dok sveukupno nisu bila šestorica sa šesnaest ruko­ vanja. Slijed rukovanja izgledao je ovako: i, 3,6, io, 15... I shvatio sam da su to trokutasti brojevi. To su brojevi koji se, kad ih prikažeš kao niz točkica, mogu složiti tako da daju oblik trokuta:

• • •• • •• ••• • •• ••• •••• Trokutasti brojevi nastaju na sljedeći način: 1 + 2 + 3 + 4 + 5... pri čemu su 1 + 2 = 3,1 + 2 + 3 = 6, i + 2 + 3 + 4 = io i tako dalje. Možda zamijetite da dva trokutasta broja u nizu daju kvadratni broj, na primjer 6 +10 = 16 (4 x 4) i 10 +15 = 25 (5 x 5). Da biste to vidjeli, vizualno zarotirajte šesticu kako bi se uklopila u gornji desni kut iznad desetice.

Shvativši da je odgovor na pitanje s rukovanjem trokutasti broj, uočio sam obrazac koji mi je pomogao da dođem do rješenja. Kao prvo, znao sam da prvi trokutasti broj - jedan - počinje s dvije osobe, koliko je najmanje po­

ŠK O LSK I DA NI

63

trebno za jedno rukovanje. Ako slijed trokutastih brojeva počinje s dvije osobe, tad će se dvadeset šesti broj u tom slijedu poklopiti s brojem ruko­ vanja između dvadeset sedam osoba koje se sve međusobno rukuju. Zatim sam vidio da je deset, četvrti broj u slijedu, u odnosu s četiri: 4 + 1x 4/2, a to je vrijedilo za sve brojeve u slijedu; na primjer petnaest, peti trokutasti broj, jednako je 5 +1 x 5/2. Stoga je odgovor na pitanje bio jednak 26 +1 x 26/2 = 27 x 13 = 351 rukovanje. Volio sam takve zagonetke; razvijale su me na način na koji matemati­ ka koju sam učio u školi nije mogla. Satima sam čitao i rješavao pitanja, bilo na nastavi, na igralištu ili kod kuće u svojoj sobi. Na stranicama te knjige pronašao sam i mir i užitak, i neko vrijeme knjiga i ja bili smo ne­ razdvojni. Jedan od najvećih izvora frustracije mojim roditeljima bilo je moje opsesivno skupljanje raznih stvari, kao što je blistavo, smeđe kestenje koje je ujesen u velikim količinama padalo s golemih stabala načičkanih uzduž ceste u blizini naše kuće. Otkad pamtim, bio sam očaran stablima; volio sam trljati dlanove 0 grubu hrapavu koru i jagodicama prstiju slijediti braz­ de na njoj. Lišće koje je padalo stvaralo je spirale u zraku, nalik na spirale koje bih vidio kad bih dijelio u glavi. Roditelji nisu voljeli da izlazim sam, pa sam kestenje skupljao s bratom Leejem. Nisam imao ništa protiv - bile su to još dvije ruke. Svaki bih kesten podigao prstima s tla i priljubio njegov glatki okrugli oblik uz dlan (tu sam naviku sačuvao do današnjega dana - taktilni osjet predstavlja mi svojevrsnu utjehu, iako danas za to rabim kovanice ili špekule). Jedan po jedan natrpao bih džepove kestenjem, sve dok ne bi bili dupkom puni. Bilo je to poput kompulzije, jednostavno sam morao uzeti svaki kesten koji sam vidio i sta­ viti ih sve zajedno na isto mjesto. Skinuo bih i cipele i čarape pa i njih napu­ nio kestenjem, a kući bih se vratio bosonog, prepunih ruku i džepova. Kad bih došao kući, istresao bih kestenje na pod u svojoj sobi i uporno ga prebrojavao. Zatim bi došao otac s plastičnom vrećom za smeće i natje­ rao me da ga prebrojavajući stavljam u nju. Svakoga sam dana provodio sate i sate skupljajući kestenje, donoseći ga u svoju sobu i sve više ispunja­ vajući vreću u kutu. Nakon nekog vremena roditelji su iznijeli vreću u vrt,

64

ŠK O LS K I D A NI

bojeći se da bi težina nagomilanoga kestenja mogla oštetiti strop sobe ispod moje. Popuštali su mojoj opsesiji i dopuštali mi da se i nadalje igram keste­ njem u vrtu, ali više ga nisam smio donositi u kuću da ne bi koji ostao na podu jer bi se moje sestrice mogle ugušiti. Kako su mjeseci prolazili, moje je zanimanje naposljetku splasnulo i kestenje se upljesnivilo, dok najzad roditelji nisu dogovorili da bude prevezeno na lokalno odlagalište otpada. Nedugo nakon toga pojavilo se opsesivno zanimanje za skupljanje le­ taka svih mogućih veličina. Često bi ih gurnuli kroz otvor za poštu zajedno s lokalnim novinama ili jutarnjom poštom i bio sam fasciniran njihovom blistavom glatkoćom i simetričnim oblikom (nije mi bilo važno što se na tim lecima reklamira - tekst me nije nimalo zanimao). Roditelji su se žustro potužili na rastresite hrpe nagomilanih papira u svakoj ladici i na policama svih ormara u kući, posebice zato što bi skliznule na pod svaki put kad bi se otvorila vrata ormara. Jednako kao i s kestenjem, i moja manija za lecima s vremenom je nestala, na veliko olakšanje mojih roditelja. Za dobro ponašanje bio bih nagrađen džeparcem. Na primjer ako je bilo letaka na podu, roditelji bi me zamolili da ih podignem i vratim u ladicu. Zauzvrat bih dobio kovanice male novčane vrijednosti, gomilu njih, jer su moji roditelji znali koliko volim krugove. Satima bih pomno slagao kova­ nice jednu na drugu, dok ne bi nalikovale na svjetlucave, drhtave tornjeve, svaki gotovo metar visok. Majka je u trgovinama uvijek tražila sitniš, tako da sam uvijek imao spremnu zalihu kovanica za svoje tornjeve. Ponekad bih sagradio nekoliko hrpa jednake visine u krugu oko sebe pa bih sjedio u sredini, sa svih strana okružen njima, smiren i sretan. Kad su se u rujnu 1988. održavale Olimpijske igre u Seoulu u Južnoj Kore­ ji, razni prizori i zvukovi, kakve nikada dotad nisam vidio, prikovali su me uz televizijski ekran. Sa 8465 sudionika iz 159 zemalja bile su to najveće Olimpijske igre u povijesti. Izvanrednih slika bilo je nebrojeno: plivači paraju blistavu zapjenjenu vodu, glave im ritmično poskakuju sa svakim zamahom; trkači jure stazama, smeđih mišićavih ruku i nogu svedenih na mrlju; gimnastičari skaču, okreću se i izvode salta u zraku. Bio sam opčinjen prijenosom Olimpijskih igara i svakodnevno ga gledao u dnevnom boravku, bez obzira na sportsku disciplinu ili događaj.

ŠK O LSKI DA NI

65

Zato je za mene bila prava sreća kad nam je učiteljica zadala zadatak na temu Igara u Seoulu. Sljedeći tjedan proveo sam izrezujući iz novina i ča­ sopisa na stotine fotografija sportaša i događaja te ih lijepeći na šarene kartone, pri čemu mi je i otac pomagao. Odluka kako ču rasporediti izreske bila je motivirana posve vizualnom logikom: sportaši odjeveni u crveno bili su zalijepljeni na jedan karton, oni u žutome na drugi, u bijelome na treći i tako dalje. Na manje komade papira s crtama najboljim sam rukopi­ som ispisao dug popis imena svih zemalja sudionica Igara koje sam prona­ šao u novinama. Također sam napisao popis svih disciplina, uključujući tae kwon do - korejski nacionalni sport - i stolni tenis, koji se u Seoulu prvi put pojavio na Olimpijskim igrama. Bio je tu i popis statistika i rezultata, uključujući postignuta vremena, oborene rekorde i osvojene medalje. Na kraju je bilo toliko stranica s izrescima i tekstom da je otac na svakoj morao izbušiti rupu i povezati ih špagom. Na naslovnici sam nacrtao znak Igara: plavi, žuti, crni, zeleni i crveni krug. Učiteljica mije dala odlične oqene za vrijeme i trud koje sam uložio u projekt. Čitajući o toliko različitih zemalja koje su sudjelovale na Olimpijskim igrama, poželio sam saznati više o njima. Sjećam se da sam iz knjižnice posudio jednu knjigu o raznim svjetskim jezicima. U njoj se nalazio opis i ilustracija drevnoga feničkog alfabeta. Datira iz otprilike 1000. godine prije naše ere i smatra se da su mnoga pisma modernoga svijeta, kao što je hebrejsko, arapsko, grčki alfabet i ćirilica, nastala iz njega. Kao i arapsko i hebrejsko pismo, i fenički je alfabet suglasnički i nema znakova za samo­ glasnike; njih treba razabrati iz konteksta. Čitave riječi obično su se pisale slijeva nadesno. Bio sam opčinjen jasnim linijama i krivuljama različitih slova, čak sam počeo ispunjavati bilježnice, jednu za drugom, dugim reče­ nicama i pričama isključivo na feničkome pismu. Kredom u boji prekrio sam unutarnje zidove šupe u dvorištu svojim najdražim riječima napisanim feničkim slovima. Ovo dolje je moje ime, “Daniel”, na feničkom pismu:

66

ŠK O LS K I D A N I

Sljedeće godine, kad sam napunio deset, umro je jedan naš vremešni susjed i u ulicu se doselila mlada obitelj. Jednoga je dana majka otvorila vrata djevojčici plave kose koja je rekla da je vidjela kako se u vrtu igra jedna djevojčica iz naše kuće (ta djevojčica bila je moja sestra Claire) i upitala može li se igrati s njom. Majka ju je upoznala s mojom sestrom i sa mnom - smatrala je to dobrom prilikom da se i ja družim s djecom iz susjedstva - pa smo otišli do njezine kuće i sjeli na trijem ispred kuće. Moja sestra i ta djevojčica postale su dobre prijateljice i uglavnom se igrale u njezinu vrtu. Zvala se Heidi i bilo joj je šest ili sedam godina. Majka joj je bila Finkinja, ali joj je otac bio Škot, pa je Heidi najprije naučila engleski jezik i tek tada počinjala učiti prve riječi finskoga. Heidi je imala nekoliko slikovnica s ilustracijama predmeta živih boja, ispod kojih je bila finska riječ za taj predmet. Ispod crteža blistave crvene jabuke nalazila se riječ omena, a ispod onoga cipele riječ kenka. Nešto u obliku i zvuku tih finskih riječi koje sam pročitao učinilo mi se lijepim. I dok su se Heidi i moja sestra igrale, ja sam sjedio, proučavao te knjige i učio riječi. Iako su se veoma razlikovale od engleskih, brzo sam ih naučio i lako zapamtio. Kad god bih odlazio iz Heidina vrta, okrenuo bih se i rekao joj: Hei Hei! - finsku riječ za “Doviđenja!” Tog mi je ljeta prvi put dopušteno da kratki put od kuće do škole i natrag prelazim sam. Put je bio obrubljen nizom živica i jednog poslijepodneva pri povratku s nastave zamijetio sam kako po jednoj živici puzi majušni crveni kukac prekriven crnim točkicama. Bio sam opčinjen njime, pa sam sjeo na pločnik i pomno ga promatrao kako se penje po listićima i grani, zastajkujući i iznova krećući na svom putu. Malena kukčeva leđa bila su okrugla i sjajna, i ja sam uzastopce brojio točkice na njima. Prolaznici na ulici zaobilazili su me, poneki nešto mrmljajući ispod glasa. Mora da sam im smetao, ali ja tada nisam mislio ni o čemu drugome osim o bubamari ispred sebe. Oprezno sam ispružio prst da se popne na njega i otrčao kući. Bubamare sam prije toga vidio samo u knjigama, ali sam pročitao sve o njima i znao da se na primjer u mnogim kulturama smatraju znakom sreće jer jedu štetočine (mogu pojesti čak pedeset do šezdeset biljnih uši dnevno) i tako štite usjeve. U srednjemu vijeku zemljoradnici su njihovu pomoć smatrali božanskom i zbog toga su ih nazvali po Djevici Mariji. Crne toč­

ŠK O LSKI D A N I

67

kice bubamara upijaju sunčanu energiju, a svojom bojom plaše moguće grabežljivce jer većina njih povezuje žive boje s otrovom. Također proizvo­ de kemikaliju koja ima grozan okus i miris, pa ih grabežljivci ne jedu. Bio sam strašno uzbuđen svojim otkrićem i želio sakupiti što više bu­ bamara. Kad sam ušao u kuću, majka je opazila bubu u mojoj ruci i rekla mi da su bubamare “ljepljive” i da bih trebao reći “Bubamaro, bubamaro, odleti kući!”, ali ja to nisam rekao jer nisam želio da odleti kući. U svojoj sam sobi imao plastičnu posudu u kojoj sam čuvao zbirku kovanica. Ispra­ znio sam je istresavši kovanice u hrpu na podu, a zatim u posudu stavio bubamaru. Potom sam se vratio na ulicu i nekoliko sati po živici tražio druge bubamare, dok se nije previše smračilo. Kako bih koju pronašao, nježno bih je podigao jagodicama prstiju i smjestio u posudu s ostalima. Pročitao sam da bubamare vole lišće i biljne uši, pa sam iščupao gomilu lišća i malo kopriva na kojima je bilo biljnih uši i stavio ih u posudu s bubama­ rama. Kad sam se vratio kući, odnio sam posudu natrag u svoju sobu i odložio je na stol uz krevet. Iglom sam probušio rupice na posudi kako bi bubama­ re u svome novome domu imale dovoljno zraka i svjetla, a zatim na vrh posude stavio veliku knjigu kako se ne bi razletjele po čitavoj kući. Sljede­ ćih tjedan dana svaki sam dan brao novo lišće i biljne uši za bubamare te ih nosio u svoju sobu. Neke sam listove poškropio vodom kako bubamare ne bi bile žedne. U razredu sam neumorno govorio o bubamarama dok mi očajni nastav­ nik, gospodin Thraves, nije rekao da ih donesem. Sutradan sam ponio po­ sudu s bubamarama u školu pa gospodinu Thravesu i ostaloj djeci u razredu pokazao svoju zbirku. Dotad sam već pronašao na stotine bubamara koje sam smjestio u tu posudu. Gospodin Thraves samo je pogledao i rekao mi da spustim posudu na njegov stol. Pružio mi je presavijeni komad papira i zamolio me da ga odnesem nastavniku u susjednoj učionici. Nije me bilo nekoliko minuta. Kad sam se vratio, moja je posuda nestala. Zabrinut da bi bubamare mogle pobjeći iz posude i razletjeti se po njegovoj učionici, gospodin Thraves rekao je jednom od učenika da je iznese van i oslobodi bubamare. Kad sam shvatio što se dogodilo, imao sam osjećaj da će mi se glava rasprsnuti. Rasplakao sam se i trčao čitavim putem do kuće. Bio sam

68

ŠK O LS K I D A N I

sav izvan sebe; tjednima nakon toga nastavniku nisam rekao ni riječ, i silno bih se uzrujao čak i kad bi me samo prozvao. U drugim je pak prilikama gospodin Thraves znao biti iznimno ljubazan prema meni. Kad god bih na nastavi postao tjeskoban ili utučen, odveo bi me u glazbeni kabinet, gdje bih se lakše smirio. Bio je glazbenik i često je učenicima na satovima svirao gitaru. Glazbeni kabinet bio je pun raznih glazbala, uključujući činele, bubnjeve i glasovir, koji su se tijekom godine upotrebljavali u školskim priredbama. Pokazao mi je kako tipke na glaso­ viru proizvode različite tonove i naučio me svirati jednostavne melodije. Volio sam odlaziti u kabinet, sjediti za glasovirom i eksperimentirati s tipkama. Oduvijek sam volio glazbu zbog njezine sposobnosti da ublaži tjeskobu koju sam osjećao i pomogne mi da se smirim i osjetim unutarnji spokoj. Osjećaj izrazite tjeskobe bio mi je uobičajen sve vrijeme školovanja. Uzrujao bih se ako bi školski događaj u kojemu se očekivalo da će svi su­ djelovati bio najavljen kratko prije roka ili kad bi došlo do promjena uobi­ čajene nastavne rutine. Predvidljivost mi je bila veoma važna, svojevrstan osjećaj da vladam određenom situacijom, kako bih odagnao tjeskobu, barem privremeno. U školi se nikad nisam osjećao ugodno i rijetko sam bio sretan, osim kad bi me pustili da u miru činim što želim. U tom su razdoblju gla­ vobolje i bolovi u želucu bili česti znakovi moje napetosti. Ponekad bi bilo tako strašno da ne bih ni otišao na nastavu, na primjer kad bih zakasnio nekoliko minuta i shvatio da je moj razred već otišao na školski zbor. Uža­ savao sam se pri pomisli da sam uđem u dvoranu, a nisam želio ni čekati da se gomila bučne djece vrati nakon zbora, pa bih se uputio ravno kući u svoju sobu. Školski godišnji sportski dan bio je izvor ovećeg očaja. Nikad nisam želio sudjelovati, a ni sport me nije nimalo zanimao. Na taj bi se dan oku­ pile gomile bučnih promatrača na natjecanjima kao što je utrka u vrećama ili nošenje jaja na žlici, i ta kombinacija mnoštva ljudi i galame (i prilično često ljetne vrućine) za mene je bila previše. Roditelji su mi često dopušta­ li da ostanem kod kuće, radije nego da riskiraju da se posve izbezumim. Kad bi mi neka situacija bila nepodnošljiva, znao sam jako pocrvenjeti u licu i snažno udarati glavom dok me ne bi veoma zaboljela. U sebi bih osje­

ŠK OLSKI D ANI

69

ćao tako veliku napetost da sam jednostavno morao učiniti nešto, bilo što, kako bih je barem malo ublažio. To se jednom dogodilo na satu prirode kad je gospodin Thraves jednom od učenika pomagao da pripremi eksperiment s lopticom plastelina obje­ šenom na komad užeta. Bio sam opčinjen tim neobičnim prizorom i - ne­ svjestan da je to dio pokusa - prišao loptici te je počeo dodirivati i potezati prstima. Nastavnika je razljutilo što sam se (po njegovu mišljenju) umije­ šao bez ikakvog razloga, pa me izgrdio, ali ja nisam imao pojma zašto je srdit na mene i to me silno zbunilo i uzrujalo. Istrčao sam iz učionice i tako jako zalupio vratima da se prozorsko staklo razbilo na komade. Još se sjećam zapanjenih uzdaha djece iza sebe dok sam istrčavao iz učionice. Kad sam došao kući, roditelji su mi objasnili da se moram silno truditi da više tako ne reagiram. Morali su posjetiti ravnatelja, napisati pismo isprike i platiti trošak zamjene prozorskoga stakla. Moji su roditelji smatrali kako će mi preskakanje užeta pomoći da se bolje nosim sa svojim osjećajima. Nadali su se da ću njime poboljšati koor­ dinaciju pokreta i biti više na otvorenome, izvan svoje sobe. Iako mi je trebalo neko vrijeme da se priviknem, ubrzo sam mogao preskakivati uže prilično dugo i tada bih se osjećao mnogo bolje i smirenije. Dok sam skakao, brojio sam svaki zamah te vizualizirao oblik i teksturu broja kakvima sam ih zamišljao. Često me zbunjivalo kad bismo na nastavi dobili matematičke zadatke s različitim brojevima otisnutima u istoj veličini i istom crnom bojom. Meni su se ti zadaci činili prepuni pogrešaka. Na primjer nisam mogao shvatiti zašto osam nije veći od šest, ili zašto devet nije otisnut plavom umjesto crnom bojom. Smatrao sam da je škola u prethodnom zadatku otisnula previše devetki, pa joj je uzmanjkalo tinte prave boje. Kad bih napisao odgovore na papir, nastavnik je prigovarao da mi je rukopis previ­ še neravan i neuredan. Rečeno mi je da sve brojke pišem jednako veliko. Nije mi se svidjelo što moram pogrešno zapisivati brojke. Ali nijednom drugom djetetu to kao da nije smetalo. Tek sam u tinejdžerskoj dobi shva­ tio da je moje iskustvo brojeva bilo veoma različito od načina na koji su ih doživljavala druga djeca. Matematičke zadatke uvijek bih riješio mnogo prije ostale djece u raz­

70

ŠK O LS K I D A N I

redu. S vremenom sam doslovce bio udžbenike ispred svih ostalih. Kad bih završio, bio bih zamoljen da sjednem u svoju klupu i budem tih kako ne bih ometao druge dok rade. Spustio bih glavu među ruke i razmišljao o brojevima. Ponekad bih tako zadubljen u vlastite misli tiho pjevušio, posve nesvjestan da to činim, dok nastavnik ne bi prišao mojoj klupi, pa bih shva­ tio i prestao. Da prekratim vrijeme, izmislio sam vlastite šifre zamjenjujući slova brojevima, tako da je na primjer "2417953 6z” bila brojčana šifra za riječ “Daniel”. Spario sam slova abecede: (ab), (cd), (ef), (gh), (ij) i tako dalje, i svakom paru dodijelio jedan broj od 1 do 13: (ab) = 1, (cd) = 2, (ef) = 3, (gh) = 4 >(ij) = 5 i tako dalje. Tada je još samo bilo potrebno razlikovati slova u paru. To sam postigao dodajući neki nasumičan broj kad sam želio drugo slovo u paru, u protivnom bih jednostavno napisao broj koji odgovara paru u kojemu se slovo nalazi. Tako je “24” označivalo drugo slovo u drugom paru, “d”, dok je “1” bilo prvo slovo prvoga para, odnosno “a”. Uz nastavnikovo dopuštenje često sam nakon nastave nosio matema­ tičke udžbenike kući. Legao bih potrbuške na pod svoje sobe s knjigama raširenima ispred sebe i satima računao. Jednom je u sobi bio moj brat Lee i promatrao me. Znajući koliko volim množiti broj njime samim, dao mi je nekoliko zadataka i provjeravao odgovore kalkulatorom: “23? 259”, “48? 2304”, “95? 9025.” Zatim mi je dao mnogo veći zadatak: “82 x 82 x 82 x 82?” Razmišljao sam desetak sekundi, čvrsto stisnutih šaka i glave pune oblika, boja i tekstura. “45,212.176”, odgovorio sam. Moj brat nije ništa rekao, pa sam ga pogledao. Lice mu je izgledalo drugačije; smiješio se. Do tog trenutka Lee i ja nismo bili bliski. Bio je to prvi put da sam ga vidio da mi se nasmiješio. Posljednjeg ljeta u školi Dorothy Barley nastavnici su za nekoliko ra­ zreda, među kojima i moj, organizirali jednotjednu nastavu u prirodi u Trewernu, školskom odmaralištu smještenom na granici Engleske i Wale­ sa. Moji su roditelji vjerovali kako će mi to biti sjajna prilika da na nekoliko dana iskusim drukčije okruženje. Po učenike i nastavnike došao je dugač­ ki sjajni autobus s vozačem koji je mirisao na duhan. Otac mi je pomogao da spakiram odjeću i knjige za put te me ispratio. U odmaralištu su djeca bila podijeljena na manje skupine i svaka je

ŠK O LSKI DA NI

71

dobila kolibicu u kojoj će boraviti tih tjedan dana. U svakoj je kolibici bilo tek dovoljno mjesta za krevete na kat, umivaonik, stol i stolac. Mrzio sam što sam daleko od kuće jer je sve bilo zbrkano i teško sam se nosio s tolikom promjenom. Od nas se očekivalo da se budimo veoma rano - oko pet ujutro svakoga dana - zbog trčanja u prirodi u majicama i kratkim hlačama. Sve sam vrijeme bio jako gladan jer u odmaralištu nije bilo ništa od hrane kakvu sam jeo kod kuće, na primjer Weetabix ili sendviči s maslacem od kikiriki­ ja. Usto sam imao malo vremena za sebe jer se od djece očekivalo da svaki dan sudjeluju u skupnim aktivnostima. Jedna od njih bilo je jahanje ponija u organizaciji lokalne konjušnice. Najprije su nam pokazali kako kontrolirati ponija, a zatim smo u pratnji vodiča jahali lokalnim stazama. Bilo mi je veoma teško sačuvati ravnotežu na poniju i stalno sam klizio sa sedla, pa sam uzde držao veoma čvrsto kako ne bih pao s konja. To je opazila jedna od vlasnica konjušnice, koja se rasrdila i izvikala na mene. Silno je marila za svoje životinje, ali ja tada nisam shvaćao u čemu sam pogriješio i jako sam se uzrujao. Nakon toga sam se sve više povlačio i provodio što sam više vremena mogao sam u kolibi. Bilo je i drugih skupnih aktivnosti, među njima posjet podzemnoj špi­ lji. Posvuda je bilo mračno, pa su svi morali nositi kape sa svjetiljkama. U špilji je bilo hladno, mokro i sklisko, pa sam jedva dočekao da se vratimo na dugački most preko rječice. Dok sam polako hodao po mostu, smijući se pritrčao mi je jedan od dječaka iz skupine i gurnuo me tako jako da sam pao u vodu. Šokiran, dugo sam šutio i samo sjedio u plitkoj vodi dok mi se odjeća natapala i prianjala uz kožu. Zatim sam izišao iz rječice i sam se vratio u svoju kolibu, vatrenocrven u licu, svim se silama trudeći da ne briznem u plač zbog nenadanoga gubitka samokontrole. Maltretiranje mi je ponekad bilo problem jer sam bio drukčiji i samotnjak. Neka su me dje­ ca vrijeđala ili zadirkivala zato što nemam prijatelja. Srećom, uvijek bi im dojadilo i udaljili bi se, jer se ja nisam želio svađati s njima. Takva su iskustva ojačala moje uvjerenje da sam autsajder i da nikamo ne pripadam. U tjednu koji sam proveo u Trewemu bila je i jedna svijetla točka - na kraju tjedna radnici odmarališta dodijelili su razne nagrade za postignuća, moja je skupina dobila nagradu za najčišću kolibu.

72

ŠK O LS K I D A N I

Uvijek je bilo lijepo biti kod kuće. Kod kuće sam se osjećao sigurnim i mirnim. Postojalo je još samo jedno mjesto gdje sam se osjećao jednako lokalna knjižnica. Otkad sam naučio čitati, roditelji su me svakodnevno morali voditi do male ciglene zgrade s grafitima na zidovima u kojoj se nalazila prostorija s mnogobrojnim policama šarenih knjiga za djecu u plastičnim koricama i vrećama za sjedenje jarkih boja u kutu. Posjećivao sam knjižnicu svakoga dana nakon nastave i tijekom školskih praznika, bez obzira na vremenske prilike, i ostajao u njoj satima, često do zatvaranja. U knjižnici su vladali mir i tišina, koji su me uvijek ispunjavali zadovolj­ stvom. Moje omiljeno štivo bile su enciklopedije, a one su bile veoma teške, pa sam morao sjesti za stol kako bih ih čitao. Volio sam učiti različite poda­ tke i brojeve, kao što su imena glavnih gradova, i sastavljati popise imena i datuma vladavine engleskih kraljeva i kraljica, američkih predsjednika i sličnoga. Knjižničari su se naviknuli na moje svakodnevne dolaske i dok sam ja čitao razgovarali bi s mojim roditeljima. Glavna knjižničarka bila je toliko zadivljena mojom redovitošću da me predložila za nagradu za trud i čitateljska postignuća, koju sam potom i dobio. Nagradu je dodijelio gra­ donačelnik na kratkoj ceremoniji u Gradskoj vijećnici - primjereno, nagra­ da je bila knjiga. Kad sam prišao po svoju nagradu, gradonačelnik se sagnuo i upitao me kako se zovem, ali ja ga nisam čuo i nisam ništa odgovorio jer sam bio previše zaposlen brojenjem karika na njegovu lancu, a meni baš ne ide od ruke činiti više od jedne stvari odjednom.

Čudak Sjećam se kako stojim sam u sjeni stabala načičkanih oko rubova školsko­ ga igrališta i promatram drugu djecu kako trče, kliču i igraju se. Deset mi je godina i znam da sam drugačiji od njih na način koji ne mogu izraziti ni shvatiti. Djeca su bučna i brzo se kreću, međusobno se sudarajući i gurkajući. Stalno se bojim da će me pogoditi neka od lopti koje djeca stalno ba­ caju ili šutiraju u zrak, i to je jedan od razloga zašto uvijek radije stojim na rubu igrališta, daleko od svojih školskih drugova. Činim to svaki put kad je vrijeme za igru, bez iznimke, tako da to brzo postaje šala i općepoznata je stvar da Daniel razgovara s drvećem i da je čudan. Zapravo, nikad nisam razgovarao sa stablima. Besmisleno je razgovara­ ti s nečim što ti ne može odgovoriti. Obraćam se svojim mačkama, ali to je zato što one barem mogu odgovoriti mijaukom. Volio sam provoditi vrije­ me među stablima na igralištu jer sam ondje mogao šetati zadubljen u misli, bez straha da će me netko gurnuti ili srušiti. Dok sam šetao, na krat­ ke bi mi se trenutke učinilo kao da mogu nestati stanem li iza svakog stabla. Situacija kad bih poželio iščeznuti nikako nije nedostajalo. Činilo se da se jednostavno nikamo ne uklapam, kao da sam se rodio u pogrešnom svijetu. Osjećaj nikad potpune opuštenosti i sigurnosti, osjećaj da sam uvijek ne­ kako odvojen i zaseban teško me pritiskao. S vremenom sam postajao sve svjesniji vlastite samoće i počeo čeznuti za prijateljem. Svi moji školski kolege imali su najmanje jednoga, a većina njih nekoliko prijatelja. Noću bih satima ležao budan u krevetu i zurio u

74

ČUDAK

strop zamišljajući kako bi bilo biti nečiji prijatelj. Bio sam siguran da bi me to nekako učinilo manje drukčijim. Možda me tada druga djeca neće sma­ trati tako čudnim, mislio sam. I nije mi pomagalo što moj mlađi brat i sestra imaju nekoliko prijatelja, koji bi ponekad s njima došli iz škole. Sjedio bih uz prozor s pogledom na vrt i slušao kako se igraju. Nisam mogao shvatiti zašto jedni drugima ne govore o doista zanimljivim stvarima, kao što su kovanice i kestenje, ili brojevi i bubamare. Ponekad bi druga djeca u razredu pokušala razgovarati sa mnom. Kažem "pokušala” jer je meni interakcija s njima bila teška. Kao prvo, nisam znao što bih rekao ili učinio. Gotovo uvijek gledao bih u pod dok sam govorio i nije mi padalo na pamet da bih ih trebao gledati u oči. Ako bih i podigao glavu, promatrao bih sugovornikove usne kako se miču dok govori. Ponekad bi me nastavnik zamolio da ga gledam u oči kad bi mi se obratio. Tada bih podigao glavu i pogledao ga, ali za to mi je bila potrebna silna snaga volje jer sam se osjećao neobično i nelagodno. Kad bih s nekim razgovarao, obično bi to bilo dugim, neprekinutim nizom riječi. Zamisao da zastanem ili da se u razgovoru izmjenjujem sa sugovornikom jednostavno mi nije pala na pamet. Nikad nisam bio namjerno nepristojan; nisam znao da je svrha razgo­ vora išta drugo doli govoriti o onome što te najviše zanima. Govorio bih, veoma potanko, dok iz sebe ne bih ispraznio sve što sam želio reći i imao sam osjećaj da bih eksplodirao kad bi me netko prekinuo usred riječi. Nikad mi nije palo na pamet da tema o kojoj govorim sugovorniku možda nije zanimljiva. I nikad ne bih zamijetio vrpolji li se slušač ili osvrće oko sebe, pa bih nastavio govoriti dok mi on ne bi rekao nešto poput "Moram ići.” Nije mi lako slušati druge ljude. Kad mi netko nešto govori, često imam osjećaj kao da pokušavam namjestiti određenu radiopostaju i mnogo izre­ čenoga jednostavno ulazi i izlazi iz moje glave poput smetnji. S vremenom sam naučio razabrati dovoljno da uspijem shvatiti većinu onoga o čemu se govori, ali ponekad nastane problem kad mi netko postavi pitanje, a ja ga ne čujem. Tada se onaj tko ga je postavio ponekad naljuti na mene, a ja se zbog toga osjećam loše. Razgovore u učionici i na školskom igralištu redovito je priječila moja nesposobnost da ostanem usredotočen “na temu”. Misli bi mi često odlu­

ČUD A K

75

tale, djelomice zato što zapamtim veoma mnogo od onoga što vidim ili pročitam, tako da neka slučajna riječ ili ime usred razgovora može pota­ knuti bujicu asocijacija u mojem umu, kao domino-efekt. Kada danas čujem ime “lan”, u mojoj se glavi automatski pojavi mentalna slika nekoga koga poznajem, a da uopće ne moram razmišljati o tome. Zatim se ta slika pre­ tvori u Mini koji on vozi, što zauzvrat u meni izaziva razne prizore iz filma Dobar posao u Italiji . Slijed mojih misli nije uvijek logičan, ali često nastaje vizualnom asocijacijom. U školi su te vizualne zaobilaznice ponekad zna­ čile da bih prestao slušati ono što mi se govori, pa bi me nastavnici često prekorili kako ih ne slušam ili nisam dovoljno usredotočen. Ponekad čujem svaku riječ i razabirem svaku pojedinost onoga što mi govore, ali svejedno ne reagiram primjereno. Kad mi na primjer netko kaže “Pisao sam esej na računalu, kad sam slučajno pritisnuo pogrešnu tipku i sve izbrisao”, ja ću čuti da je pritisnuo tipku koju nije smio i da je kad je pritisnuo tu tipku pisao esej, ali neću spojiti te dvije tvrdnje i shva­ titi glavnu misao - da je esej izbrisan. To je kao kad spajaš točkice u dječjoj bojanki i vidiš svaku točkicu zasebno, ali ne i ono što predstavljaju kad ih spojiš. Meni je gotovo nemoguće “čitati između redaka”. Jednako mi je teško znati kad treba reagirati na rečenice koje nisu obli­ kovane kao jasna pitanja. Ono što mi se govori uglavnom prihvaćam kao informaciju, što znači da mi je teško upotrebljavati jezik “društveno”, kao većina ljudi. Ako ti netko kaže “Danas mi nije dobar dan”, naučio sam da govornik od tebe očekuje nešto kao “Oh, stvarno” i zatim da ga upitaš zašto mu dan nije dobar. Na nastavi bih imao problema kad bi nastavnik pomislio da ne reagiram, a ja zapravo ne bih shvatio da se od mene očekuje da odgo­ vorim. Na primjer on bi gledajući me rekao “Sedam puta devet” i, naravno, ja sam znao da je odgovor šezdeset tri, ali nisam shvaćao da se od mene očekuje da taj odgovor glasno izgovorim čitavom razredu. Odgovorio bih tek kad bi nastavnik izričito ponovio pitanje kao “Koliko je sedam puta devet?” Jednostavno, ne znam intuitivno kad netko od mene očekuje od­ govor na izjavu i moja sposobnost razgovaranja razvila se tek kao rezultat česte vježbe. Vježbanje takvih stvari bilo mi je važno jer sam više i od čega drugoga želio biti normalan i imati prijatelje kao sva ostala djeca. Kad god bih svla­

76

ČUDAK

dao neku novu vještinu, na primjer zadržavanje kontakta očima, za mene je to bilo veoma pozitivno jer sam u to uložio mnogo truda, a osjećaj osob­ nog postignuća uvijek je bio nevjerojatan. Morao sam se naviknuti na osjećaj samoće koji je lebdio oko mene na školskom igralištu. Osim šetnjom među stablima, vrijeme sam kratio bro­ jeći kamenje i brojke na “školici” nacrtanoj na pločniku. Često bi me vla­ stite misli posve zaokupile i bio bih nesvjestan onoga što drugi oko mene vide ili misle. Kad bi me nešto uzbudilo, prinio bih ruke licu i priljubio jagodice prstiju uz usne. Ponekad bih pljesnuo rukama. Kad bih to učinio kod kuće, majka bi se uzrujala i rekla mi da prestanem. Ali ja to nisam činio namjerno - jednostavno bi se dogodilo - i mnogo puta nisam ni znao da to činim dok me netko ne bi upozorio. Jednako je bilo i kad sam razgovarao sa samim sobom. Mnogo puta nisam ni bio svjestan da to činim. Ponekad mi je veoma teško nešto misliti, a ne izgovoriti. Kad me zaokupe misli, obuzme me snažan osjećaj koji utječe i na moje tijelo; u njemu naraste napetost. Još ni danas ne mogu spriječiti svoje ruke da se razmašu i nesvjesno polete k usnama dok razmišljam u sebi. Razgovor sa samim sobom pomaže mi da se smirim i usredotočim. Neki od dječaka na igralištu znali bi mi prići i zadirkivati me oponaša­ jući moje lamatanje rukama i vrijeđati me. Nisam volio kad bi mi se posve približili, pa bih osjećao njihov dah na koži. Tada bih sjeo na tvrdi betonski pločnik, rukama prekrio uši i čekao da odu. Kad bih bio jako napet, računao sam potencije broja dva, ovako: 2,4, 8,16, 32... 1024,2048,4096, 8192... 131.072, 262.144... 1,048.576. Ti su brojevi u mojoj glavi činili vizualne obrasce koji bi me smirivali. Budući da sam bio toliko različit od njih, dje­ čaci nisu bili posve sigurni kako bi me zadirkivali i ubrzo bi im dojadilo kad nisam reagirao kako su željeli, odnosno kad bih se rasplakao i otrčao. Po­ grdna su se imena nastavila, ali ja sam naučio ne obazirati se na njih i nisu me previše uzrujavala. Ljudi koji boluju od Aspergerova poremećaja žele imati prijatelje, ali im to teško polazi za rukom. Snažan osjećaj osamljenosti nešto je što sam veoma duboko proživljavao i što mi je bilo silno bolno. Kako bih nadomje­ stio prijatelje, sam sam ih izmišljao kako bi me pratili u šetnji među stabli­ ma na igralištu. Jedne od njih još i danas se jasno sjećam, i kad zatvorim

Č UD A K

77

oči, vidim joj lice - naborano ali lijepo, barem meni. Bila je veoma visoka, viša od metar osamdeset, od glave do pete prekrivena dugom plavom pe­ lerinom. Lice joj je bilo mršavo i izbrazdano borama jer je bila jako stara, starija od sto godina. Oči su joj bile nalik na uske vodenaste proreze i često su bile zatvorene kao da je zadubljena u misli. Nisam je pitao odakle dola­ zi; nije mi bilo važno. Rekla mi je da se zove Anne. Vrijeme igre provodio sam u dugim, promišljenim razgovorima s Anne. Glas joj je bio tih i uvijek srdačan, nježan i ohrabrujući. S njom sam bio smiren. Njezina je prošlost bila prilično zamršena: nekoć je bila u braku s muškarcem po imenu John, koji je radio kao kovač. Bili su sretni, ali nisu imali djece. John je davno umro i Anne je bila sama i jednako zahvalna što ima društvo kao i ja. Osjećao sam veliku prisnost s njom jer nije postojalo ništa što bih mogao reći ili učiniti, a da bih joj zbog toga omrznuo ili bi me poželjela napustiti. Mogao sam se rasteretiti svih misli, a ona bi me strplji­ vo slušala i nijednom me ne bi prekinula, niti bi mi rekla da sam neobičan ili čudak. Mnogo su puta naši razgovori bili filozofski, o životu i smrti i svemu između. Govorili smo o mojoj ljubavi prema bubamarama i tornjevima od kovanica, o knjigama, o brojevima, o visokim stablima i divovima i kraljev­ nama iz mojih omiljenih bajki. Ponekad bih Anne postavio pitanje na koje ne bi odgovorila. Jednom sam je upitao zašto sam toliko drugačiji od ostale djece, ali je ona odmahnula glavom i rekla da mi ne može reći. Pobojao sam se daje odgovor strašan i da me želi zaštititi, pa to pitanje više nikad nisam ponovio. Umjesto odgovora rekla mi je da se ne brinem zbog drugih dječa­ ka i da ću biti dobro. Mnogo onoga što mi je rekla bilo je mišljeno kao ohrabrenje i uvijek bi upalilo jer bih se nakon razgovora s njom uvijek osjećao sretan i smiren. Jednoga se dana pojavila dok sam kao i obično šetao iza stabala i lupao petama o debelu, hrapavu koru. Stajala je veoma mimo, kao nikad prije. Zamolila me da je pogledam jer je ono što će mi reći važno. Bilo mi je teško gledati je u oči, ali podigao sam glavu i pogledao je. Usnice su joj bile čvrsto stisnute, a lice nježnije i vedrije nego onih nekoliko puta koliko sam ga imao prilike vidjeti izbliza. Nekoliko minuta nije rekla ni riječ, a zatim je progovorila, veoma tiho i polako, i rekla mi da mora otići i da se ne može

78

ČUDAK

vratiti. Silno sam se uzrujao i upitao za razlog, a ona je odgovorila da umi­ re i da se došla oprostiti sa mnom. Zatim je nestala i više je nikad nisam vidio. Plakao sam i plakao dok mi suze nisu presušile, i nastavio sam je oplakivati još mnogo dana. Bila mi je posebna i znam da je nikad neću za­ boraviti. Kad sada razmišljam o tome, Anne je bila personifikacija mojih osjeća­ ja osamljenosti i nesigurnosti. Bila je proizvod onoga dijela mene koji se želio upustiti u borbu s vlastitim ograničenjima i početi ih se oslobađati. Kad sam je pustio da ode, donio sam bolnu odluku da ću pokušati pronaći svoj put u svijetu i živjeti u njemu.

Dok su druga djeca izlazila igrati se na ulicama i po parkovima, ja sam ostajao kod kuće u svojoj sobi i sjedio na podu zaokupljen vlastitim mislima. Ponekad bih igrao pasijans koji sam sam smislio, sa snopom karata kojima sam dao brojčanu vrijednost: as je bio i, dečko i i , kraljica 12, kralj 13, a ostale su karte bile određene brojkama koja je na njima napisana. Cilj igre bio je zadržati što više karata. Karte se najprije promiješaju i četiri stave jedna na drugu. Ako je nakon prve karte ukupan zbroj karata na hrpi prosti broj, tad su te karte izgubljene. Ovdje, kao i u mnogim drugim oblicima pasijansa, u igru ulazi element sreće. Zamislite da su prve četiri karte dvoj­ ka, sedmica, kralj (13) i četvorka. Taje hrpa zasad sigurna jer je 2 + 7 = 9, što nije prosti broj, a 9 +13 = 22, što također nije prosti broj, kao ni 22 + 4 = 36. Igrač sada odlučuje hoće li riskirati i staviti novu kartu na hrpu ili započe­ ti novu hrpu. Ako igrač odluči ne riskirati s novom kartom na hrpi, tada su karte u toj hrpi sigurne i može ih zadržati. Ako igrač odluči otvoriti novu kartu i ukupan je zbroj prosti broj, tada su sve karte u hrpi izgubljene i započinje s novim kartama. Igra završava kad su sve pedeset dvije karte u špilu složene na hrpe, neke izgubljene, a neke uspješno sačuvane. Igrač prebroji ukupan broj sigurno sačuvanih karata i tako dobije rezultat. Meni je ta igra bila fascinantna jer uključuje i matematiku i pamćenje. Kad igrač ima četiri karte kojima zbroj nije prosti broj, odluka o tome hoće li nastaviti tu hrpu ili započeti novu ovisi o dva čimbenika: ukupnom zbro­

Č UD A K

79

ju karata u tom trenutku i vrijednosti preostalih karata u špilu. Na primjer ako su prve četiri karte kao u prethodnom primjeru, 2,7,13 (kralj) i 4 = 26, tada igrač najprije mora razmisliti koliko bi prostih brojeva mogao "dobiti” sljedećom kartom na toj hrpi. Prosti brojevi nakon 26 jesu 29,31 i 37 (bu­ dući da je najveća vrijednost karte 13, odnosno kralj, u ovom primjeru nije potrebno uzeti u obzir brojeve veće od 39). Dakle ako izvuče 3,5 ili dečka (11), izgubit će hrpu, ali sa svim ostalim kartama hrpa će sigurno rasti. Igraču pomaže i ako pamti vrijednosti preostalih karata u špilu. Na primjer ako je ukupni zbroj sedam od deset karata 70, očito je prednost znati da su tri preostale karte u špilu na primjer 3,6 i 9. U takvoj situaciji igrač bi trebao zadržati tih deset karata i započeti novu hrpu jer su i 73 i 79 prosti brojevi. Ja sam u svakom trenutku znao vrijednost svih preostalih karata u špilu na sljedeći način: postoje četiri od svake vrste karata u špilu (četiri asa, četiri dvojke i tako dalje). Svaki niz od četiri karte vizualizirao sam kao kvadrat sastavljen od točkica. Kvadrati su bili različitih boja i tek­ stura, ovisno o vrijednosti karte; na primjer četiri bih asa vidio kao sjajni kvadrat, jer broj jedan uvijek vidim kao veoma jako svjetlo. Broj šest vidim kao majušnu crnu točkicu, tako da bih četiri šestice vidio kao četvrtastu cmu rupu. Tijekom igre, kako okrećem karte, kvadrati u mojoj glavi mije­ njaju oblik. Kad se pojavi prvi as u špilu, blistavi kvadrat preobrazi se u sjajni trokut. S prvom šesticom crni kvadrat postaje crni trokut. Kad se u špilu pojavi drugi as, sjajni trokut pretvara se u sjajnu liniju, a s trećim asom u blistavu točkicu. Kad iz špila odigram sva četiri asa, oblik u mojoj glavi za taj niz karata nestaje. Karte pomažu da se ilustrira posebna značajka prostih brojeva - njiho­ va nepravilna distribucija. U igri su neke ukupne vrijednosti hrpica bolje od drugih. Na primjer ukupni zbroj od 44 bolji je nego 34 jer nakon 44 igrač može dobiti samo dva prosta broja, 47 i 53> dok )e nakon 34 moguće dobiti njih četiri: 37, 41, 43 i 47; dakle dvostruko više. Sto kao ukupna vrijednost hrpe posebno je nesretna okolnost jer je sljedećom kartom mo­ guće dobiti pet prostih brojeva: 101,103,107,109 i 113 (asom, trojkom, sedmicom, devetkom i kraljem). Moji su se roditelji uvijek brinuli da previše vremena provodim sam u sobi i da se baš ne trudim igrati s drugom djecom na ulici. Majka se sprija

80

ČUDAK

teljila s jednom ženom koja je živjela nekoliko kuća dalje od nas i imala kćer mojih godina. Jednoga me dana povela sa sobom susjedima u posjet, da sjedim i razgovaram s djevojčicom dok majka i njezina prijateljica čavr­ ljaju uz čaj. Kad god bih počeo govoriti o stvarima koje me zanimaju, dje­ vojčica bi me prekinula i ja sam zbog toga bio jako ljut jer nisam mogao izbaciti riječi iz svoje glave, pa sam imao osjećaj da ne mogu disati. Jako sam se zacrvenio u licu i ona se nasmijala. Od toga sam postao još crveniji i najednom se toliko uzrujao da sam ustao i udario je tako da se rasplakala. Nikakvo čudo da me više nikad nisu pozvali. Stoga je moja majka potaknula mog brata Leeja da me vodi sa sobom kad se ide igrati s prijateljima. Leejev najbolji prijatelj bio je dječak po ime­ nu Eddie, koji je živio dvije ulice dalje. Većinu vremena moj brat i Eddie igrali bi se u Eddiejevu vrtu - imao je mnogo više igračaka od nas i obojica su uživala u stolnom tenisu ili nogometu dok sam ja sjedio na ljuljački i ritmično se ljuljao naprijed-natrag. Ljeti bi Lee s Eddiejevom obitelji otišao na jednotjedni odmor na more. Majka je predložila da i ja pođem s njima i Eddiejeva je majka rado pristala. Oklijevao sam jer mi se nije sviđala pomisao da ču biti daleko od kuće. Ali majka je silno željela da pođem, nadajući se da ću tako steći veće samopo­ uzdanje u društvu. Nakon mnogo nježnog ali upornog nagovaranja napokon sam pristao. Kad smo stigli, činilo se da će sve biti u redu. Vrijeme je bilo toplo i vedro, a Eddiejeva obitelj ljubazna i pažljiva prema meni. Ali nakon samo jednog dana daleko od kuće osjetio sam neizdrživu čežnju za domom i želio raz­ govarati s majkom. Blizu mjesta gdje smo odsjeli nalazila se javna govorni­ ca, pa sam uzeo kovanice iz džepova i nazvao roditelje. Majka se javila i čula kako plačem u slušalicu. Upitala je što se dogodilo, ali ja sam joj samo mogao odgovoriti da se ne osjećam kako treba i da se želim vratiti kući. Nakon nekoliko minuta više nisam imao novca i zamolio sam je da me nazove, spustio slušalicu i čekao. Nisam shvatio da ona ne može znati tele­ fonski broj koji mora nazvati, ako joj ga ja ne dam; jednostavno sam pret­ postavio da će ga znati. Čekao sam i čekao, stajao uz telefon dulje od sat vremena prije nego što sam najzad otišao. Ostatak odmora protekao je zamućen suzama. Eddiejeva je majka bila očajna i ljuta što se ne želim

ČUD A K

8l

družiti, već provodim većinu vremena sjedeći na podu s rukama preko ušiju, sam u sobi u kojoj je obitelj spavala. Bili su to moji prvi i posljednji praznici s Eddiejem i njegovom obitelji. Većinu djetinjstva moji su prijatelji bili moja braća i sestre. Iako su bolje od mene bacali i hvatali loptu i sklapali školska prijateljstva mnogo prije mene, voljeli su me jer sam bio njihov stariji brat i čitao im priče. S vreme­ nom su naučili uključiti me u igru čineći one stvari za koje su znali da ću u njima uživati i u kojima sam mogao u cijelosti sudjelovati. Nakon što sam neko vrijeme promatrao majku kako glača, izvukao sam svu odjeću iz la­ dica i ormara u svojoj sobi i odnio je u dnevni boravak u prizemlju. Kad se glačalo ohladilo, majka je pristala dati mi ga, pa sam uzimao jedan odjevni predmet za drugim i prelazio preko njega glačalom. Braća i sestre gledali su me i pitali mogu li se igrati sa mnom. Vidio sam da majka neku odjeću prije glačanja prska vodom, pa sam svojoj sestri Claire rekao da uzme raspršivač i poprska svaki odjevni predmet prije nego što mi ga doda. I moj brat Lee poželio nam se pridružiti, pa sam mu rekao da stane s druge stra­ ne, uzima od mene odjeću koju izglačam i uredno je slaže. Svom bratu Stevenu, kojemu su tada bile četiri godine, rekao sam da složenu odjeću stavlja na hrpe: na jednu hrpu majice, na drugu veste, na treću hlače i tako dalje. Kad nam je ponestalo odjeće, rekao sam Stevenu da sve ispremiješa i vrati Claire, koja će je iznova poprskati prije nego što mi je doda na po­ novno glačanje, a ja ću je proslijediti Leeju na slaganje, nakon čega će je Steven iznova razvrstati u hrpe - i tako iznova. Znali smo se tako igrati satima. U drugoj igri koju sam igrao s braćom i sestrama, prikupio bih sve knji­ ge u kući - na stotine njih - i donio ih u najveću sobu, u kojoj su spavale moje sestre. Tamo bih najprije sve knjige razvrstao na dvije hrpe, na jednu prozu, na drugu publicistiku, a zatim te hrpe dodatno razvrstao po temi: povijest, ljubavni romani, pustolovine... Potom bih sve knjige u hrpama složio po abecednom redu. Izrezao bih listove papira na male četverokute i za svaku knjigu napisao karticu s naslovom, imenom autora, godinom objavljivanja i kategorijom (publicistika>povijest>“D”). Knjige bih stavio u kutije, poredao kutije i rasporedio ih po sobi kako bi ih moja braća i sestre mogli prelistavati i čitati. Kad god bi netko od njih htio odnijeti neku knji­

82

ČUDAK

gu iz sobe, izvadio bih karticu, stavio je u staklenku i dao mu drugi koma­ dić papira na kojemu je pisao datum do kojega je knjigu trebalo vratiti. Tijekom ljetnih praznika roditelji su nam dopuštali da knjige držimo u kutijama, iako smo inače kad bismo završili s igrom morali izvaditi sve kartice i pomoći vratiti knjige na brojne police i stolove po kući. Ponekad, kad bih se igrao s braćom i sestrama, prišao bih im i kažiprstom dotaknuo vrat jer sam volio taj osjećaj, topao i ohrabrujući. Nisam imao osjećaj da im smeta to što činim ili daje to društveno neprimjereno i prestao sam to činiti tek kad mi je majka rekla, iako bih i nadalje povremeno dota­ knuo nekomu vrat kad bih se jako uzbudio, jer mi je osjet dodira bio način da to uzbuđenje priopćim ljudima oko sebe. Nikako nisam mogao shvatiti pojam vlastitoga, osobnog prostora u koji se ne smije zadirati i koji uvijek treba poštovati. Nisam imao pojma da bi moje ponašanje moglo biti iritan­ tno i nametljivo, i bio sam uvrijeđen kad bi se netko od moje braće naljutio na mene bez, kako sam smatrao, ikakvog razloga. Mnogo mi je toga bilo teško, na primjer pranje zubi. Škripanje četkice po zubima izazivalo je u meni tjelesni bol, a kad bih prolazio pokraj kupa­ onice, morao sam prekriti uši rukama i čekati da ta buka prestane prije no što bih mogao učiniti išta drugo. Zbog te prekomjerne osjetljivosti zube sam prao tek kratko, a i to često samo uz intervenciju roditelja. Srećom, rijetko sam imao zubobolju, vjerojatno ponajviše zato što sam pio mnogo mlijeka i nisam jeo mnogo slatkiša. Taj je problem potrajao nekoliko godi­ na i dovodio do čestih svađa s roditeljima, koji nisu mogli shvatiti zašto ne želim oprati zube bez njihove prisile, pa bi donosili četkicu i pastu u moju sobu, iz koje ne bi izišli dok ne bih oprao zube. Tek sam početkom puber­ teta shvatio da moram pronaći način da redovito perem zube. Osobito stoga što su moja braća i sestre i djeca u školi primjećivali da su mi zubi tamni i zadirkivali me zbog toga, što me samo činilo sve nevoljkijim da uopće otvorim usta i progovorim zbog uvreda koje bi uslijedile. Na kraju sam pokušao staviti vatu u uši kako ne bih čuo zvukove dok perem zube. Istodobno bih gledao mali televizor koji sam imao u sobi kako ne bih raz­ mišljao o činjenici da upotrebljavam četkicu za zube; inače bi mi išlo na povraćanje. Ti su mi napori pomogli da svakodnevno perem zube. Prilikom prvoga posjeta zubaru nakon mnogo godina, imao sam vatu u ušima kako

Č UD A K

83

ne bih čuo zvuk bušilice i drugih zubarskih instrumenata. Danas bez pro­ blema mogu oprati zube dvaput dnevno. Upotrebljavam električnu četki­ cu, koja ne proizvodi onaj bolno škripavi zvuk kao ručna četkica. Naučiti zavezati vezice na cipelama bio je jednako velik problem. Ma koliko se trudio, jednostavno nisam mogao natjerati ruke da izvedu pokre­ te koje su mi roditelji uvijek iznova pokazivali. Na kraju mi je majka kupi­ la igračku - veliku čizmu Mother Hubbard s debelim, hrapavim vezicama - kako bih na njoj vježbao. Vježbao sam satima, često dok mi ruke ne bi pocrvenjele i počele me svrbjeti od dugog dodira s vezicama. U međuvre­ menu mi je otac zavezivao cipele svakoga jutra prije odlaska u školu. Vezi­ ce sam svladao tek s osam godina. Tu je bio i problem razlikovanja lijeve i desne strane (i dandanas se moram koncentrirati kako bih ih razlikovao). Ne samo da mi je otac morao vezati vezice na cipelama do osme godine nego mi je i najprije morao nazuti cipele. Ponekad bih se razljutio kad bih pokušao sam obuti cipele i u napadaju bijesa bacio ih. Moji su se roditelji dosjetili staviti oznaku - “L” i “D” - na cipele. To je upalilo i najzad sam mogao sam obuti cipele i shvati­ ti jednostavne upute mnogo bolje nego prije. Kad sam hodao, čak i po ulici, uvijek sam to činio nepokolebljivo pognu­ te glave, promatrajući svoja stopala. Često bih se u nešto zabio i iznenada zaustavio. Majka je hodala sa mnom i stalno me opominjala da podignem glavu, ali čak i kad bih je podigao, već u sljedećem trenutku ponovno bih je spustio. Na kraju mi je rekla da odaberem neku točku u daljini - ogradu, stablo ili zgradu - i da gledam u nju dok hodam. Ta mi je jednostavna za­ misao pomogla da hodam podignute glave i u sljedećih nekoliko mjeseci moja se koordinacija uvelike poboljšala; prestao sam se zabijati u predme­ te i samopouzdanje mi je naraslo. Za Božić netom prije devetog rođendana dobio sam na dar bicikl, jedna­ ko kao i moj brat Lee. Roditelji su na oba bicikla stavili pomoćne kotače, no moj je brat svoje brzo skinuo, a moji su ostali još mjesecima, premda je Lee dvije godine mlađi od mene. Imao sam slabu ravnotežu i koordinaciju, pa mi je bilo teško upravljati volanom i okretati pedale istodobno. Vježbao sam sjedeći na kuhinjskome stolcu s dugačkom drvenom kuhačom ispred sebe, pokušavajući “pedalirati" nogama uz noge stolca. Uz dovoljno vježbe

84

ČUDAK

mogao sam se voziti s bratom ulicama oko kuće. On bi se utrkivao sa mnom i vozio tako brzo da bih se ja uspaničio i sapleo. Na padanje s bicikla brzo sam se naviknuo, kao i na brojne ogrebotine i modrice na rukama i no­ gama. Zbog moje slabe koncentracije i učenje plivanja bilo je spor i frustrira­ jući proces; posljednji sam u razredu uspio preplivati jednu širinu bazena. Bojao sam se vode, bojao sam se da će me nešto povući na dno i da se više neću moći vratiti na površinu. Učitelji plivanja imali su razumijevanja, te su mi dali narukvice i komade stiropora s kojima sam sigurno plutao, ali je problem učenja plivanja samo pojačao moj osjećaj da sam drugačiji i odvo­ jen od svojih vršnjaka, koji su svi bez ikakvih poteškoća naučili plivati mnogo godina prije nego što sam ja najzad uspio zaveslati rukama. Tek sam se na pragu puberteta najednom riješio straha od vode i uvidio da mogu plutati i plivati sam, bez narukvica. Obuzeo me silan osjećaj oduševljenja, imao sam dojam da sam napravio golem korak naprijed. Moje je tijelo ko­ načno počinjalo činiti ono što želim. U završnom razredu osnovne škole dobili smo novoga, malog Iranca po imenu Babak, čiji su roditelji pobjegli od Homeinijeva režima. Babak je bio pametan, govorio tečno engleski i bio veoma dobar u matematici. U njemu sam najzad pronašao svoga prvog pravog prijatelja. On je bio prva osoba koja se doista potrudila zanemariti ono što me činilo različitim i umjesto toga usredotočila na ono što nam je bilo zajedničko: ljubav prema riječima i brojevima. I njegova je obitelj uvijek bila veoma ljubazna prema meni sjećam se da nam je njegova majka donosila šalice čaja dok sam s Babakom sjedio u vrtu i igrao Scrabble. Babak je bio vrlo samopouzdan i dobro se slagao sa svima u razredu. Nikoga nije iznenadilo kad je odabran za glavnu ulogu u ambicioznoj škol­ skoj predstavi Sweeney Todd, morbidnoj priči o brijaču ubojici koji od svojih žrtava pravi mesne pite. Babak je nekoliko tjedana svakodnevno išao na pokuse i pozvao me da mu se pridružim i gledam. Sjedio sam na kutiji s kostimima u kutu, skriven, i čitao replike dok su ih glumci izgovarali. Bio sam na svim pokusima. Onda se na dan predstave Babak nije pojavio na završnom pokusu; razbolio se i nije mogao doći. Nastavnici su se uspaničili i upitali me znam li ikoga tko bi ga mogao zamijeniti. Shvatio sam da sam

Č UD A K

85

stalnim dolascima na pokuse naučio svaku riječ priče i nervozno pristao sudjelovati. Navečer sam na predstavi izgovorio sve replike lika koji sam tumačio točnim redoslijedom, tek povremeno kasneći jer mi je bilo teško slušati druge na pozornici, pa nisam mogao lako procijeniti koje su replike za publiku, a koje za dijalog između glumaca. Moji roditelji, koji su bili u publici, poslije su rekli da nisam pokazao mnogo osjećaja i da sam stalno gledao u pod, ali izdržao sam do kraja, te je i za njih i za mene to bio dovoljan uspjeh.

6

Adolescencija Izbrojio sam onih devet sekundi koliko je trebalo da moj otac zatetura i muklo padne na pod dnevnog boravka, u vlastitu sjenu. Dok je ležao na leđima, disao je hrapavo i isprekidano, promatrajući me okruglim, nepo­ mičnim, krvavim očima. Bolest mojega oca nagovještavale su postupne promjene ponašanja nakon rođenja mojih sestara blizanki. Prestao je raditi u vrtu i odbijao vi­ đati stare prijatelje. Iz dugih razdoblja razgovorljivosti prelazio je u razdo­ blja gotovo posvemašnje šutnje. Kao da je za nekoliko mjeseci tjelesno ostario deset godina: jako je smršavio i bio kost i koža, te se sve sporije i opreznije kretao po kući. Čak su se i bore na njegovu licu produbile. Tada sam postao slučajan svjedok prvoga psihičkog sloma svog oca. U mjesecima prije njega majka je činila sve što je mogla kako bi nas zaštitila od zvukova i prizora njegova nepredvidljivog propadanja. Toga sam dana međutim ušao neprimijećen u dnevni boravak i zatekao ga kako tetura prostorijom, širom otvorenih iskolačenih očiju, i nešto nerazumljivo mr­ mlja sebi u bradu. Samo sam ga promatrao u tišini, nesiguran što bih osjećao, ali istodobno ga nisam htio ostaviti sama. Buka očeva pada brzo je dozvala majku i ona me nježno odgurnula i rekla mi da odem u svoju sobu. Obja­ snila je da ocu nije dobro i da čeka liječnikov dolazak. Desetak minuta poslije stiglo je vozilo hitne pomoći, isključenih sirena. S vrha stuba pro­ matrao sam kako oca podižu na nosila, omataju dekom i iznose. Sutradan je kuća bila tiša i nekako hladnija. Sjećam se da sam sjedio u

A D O L E S C E N C IJA

svojoj sobi i pokušao promisliti o svojim osjećajima prema ocu jer sam znao da bih nešto trebao osjećati, ali nisam znao što. Na kraju sam shvatio da se kuća doima nepotpuna bez njega i želio sam da se vrati. Rečeno nam je da ocu treba vremena da se odmori i da je odveden u bolnicu gdje će se oporaviti. Nije ga bilo nekoliko tjedana i nama djeci nije bilo dopušteno vidjeti ga, iako ga je majka posjećivala putujući autobusom. Bolnica je bila psihijatrijska, ali mi smo bili premali da bismo shvatili što je psihički poremećaj. Majka ni s kim od nas nije razgovarala o očevoj bolesti i samo bi rekla da se otac oporavlja i da će brzo doći kući. U međuvremenu, sa sedmero djece (od kojih je petero bilo mlađe od četiri godine) za koje je morala skrbiti, majka se uvelike oslanjala na podršku roditelja i obiteljskih prijatelja te pomoć socijalne službe. Od brata i mene također se očekivalo da pomognemo najviše što možemo, pospremamo, brišemo posuđe i nosi­ mo namirnice. Kad se otac vratio kući iz bolnice, nije bilo proslave. Umjesto toga poku­ šali smo se nekako vratiti u normalu, pri čemu je otac nastojao činiti one svakodnevne stvari - mijenjati pelene i pripremati večeru - koje su bile osnova njegove dnevne rutine prije nego što je obolio. No sad je bilo druk­ čije i mislim da sam već tada znao da nikad više neće biti isto. Muškarac koji me štitio i brinuo se za mene svom svojom snagom i energijom nestao je i zamijenio ga je muškarac kojemu je samom trebala zaštita i briga. Lije­ čnici u bolnici propisali su mu lijek i savjetovali da se redovito odmara, pa je svakoga dana nakon ručka odlazio u svoju sobu i spavao nekoliko sati. Majka bi zamolila mlađu djecu da se igraju tiho, jednako tiho kao ja, kako ne bi ometala očev odmor. Kad bi jedna ili obje blizanke počele plakati, majka bi pohitala iznijeti ih u vrt i tek se ondje pobrinula za njih. Promijenio se i odnos oca i majke. Moja majka, koja se dotad uvelike oslanjala na oca, i emocionalno i u praktičnim stvarima, sada je morala iznova stvoriti predodžbu njihova zajedničkog života i na neki način po­ četi ispočetka. Njihovi razgovori postali su kratki, a suradnje koju su prije očeve bolesti usavršili kao da više nije bilo. Činilo se kao da su morali po­ novno uspostaviti odnos. Sve su se češće svađali, glasno i jetko, i ja bih prekrio uši rukama jer ih nisam volio slušati dok se prepiru. Nakon osobi­

A D O LE SCE N C IJA

89

to glasne svađe majka bi često sjedila sa mnom u miru moje sobe. Želio sam je omotati nježnom tišinom kao dekicom. Očevo je zdravlje variralo iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Ponekad bi dulje razdoblje govorio i ponašao se kao prije, ali bi to prekinuli iznenadni napadaji nesuvislog, repetitivnog govora, zbunjenosti i izolacije od obite­ lji. U sljedećih nekoliko godina još je nekoliko puta bio hospitaliziran, svaki put na nekoliko tjedana. A onda, jednako nenadano kao što se njego­ va bolest pojavila, otac kao da se oporavio - počeo je mnogo više jesti i spavati, tjelesno i emocionalno ojačao te povratio samopouzdanje i inici­ jativu. Odnos između roditelja postao je bolji i u ljeto 1990. rodilo se i osmo dijete, moja sestra Anna-Marie. Sedamnaest mjeseci poslije rodilo se po­ sljednje dijete mojih roditelja, Shelley, četiri dana prije mojega trinaestog rođendana. Poboljšanje očeva zdravstvenog stanja i daljnje povećanje broja članova obitelji značilo je novo preseljenje, 1991., u kuću s četiri spavaće sobe u Aveniji Marston. Bila je to kuća u nizu, u blizini trgovina i parka, s velikim stražnjim dvorištem. Kao i sve kuće u kojima smo dotad živjeli, i ova je imala samo jednu kupaonicu i WC za jedanaesteročlanu obitelj. Redovi ispred kupaoničkih vrata bili su čest prizor. Dnevni boravak i blagovaonica bili su odvojeni vratima, koja često nisu bila zatvorena, tako da su se prosto­ rije u prizemlju pretapale jedna u drugu. Kad god bih 0 nečemu razmišljao ili bi mi na pamet pala neka zamisao, hodao bih kroz te sobe, iz dnevnog boravka u blagovaonicu pa u kuhinju i hodnik natrag do dnevnog boravka, u neprekidnom krugu, pognute glave i ruku priljubljenih uz tijelo, posve zaokupljen mislima i nesvjestan svih oko sebe. U srednju školu krenuo sam u rujnu 199°- T°g ljeta majka me odvela u središte grada po moju prvu školsku uniformu: crni blejzer i hlače, bijelu košulju i kravatu s crvenim prugama. Otac me pokušao naučiti da zavežem kravatu, ali meni to nije polazilo za rukom ni nakon brojnih pokušaja, pa je predložio da jednostavno olabavim čvor i ne razvezujem kravatu čitav tjedan. Silno sam se vrpoljio isprobavajući uniformu - blejzer je bio izrađen od debele tkanine i težak na mojim ramenima, a nove crne kožnate cipele

90

A D O L E S C E N C IJA

bile su uske i žuljale mi nožne prste. Morao sam imati i torbu u kojoj ću nositi knjige i pribor u školu: olovke i kemijske, šiljilo, gumicu, šestar, ravnalo, kutomjer, bilježnicu i blok za crtanje. Škola je bila Barking Abbey (u blizini crkve Svete Margarete, u kojoj se 1762. oženio kapetan James Cook). Prvoga mi je dana otac pomogao da zavežem kravatu i zakopčam gumbe na manšetama rukava košulje. Auto­ busom smo stigli do vrata škole, gdje mi je otac rekao da budem hrabar, da je prvi dan u novoj školi uvijek veliki izazov i da bih trebao pokušati uži­ vati. Promatrao sam ga kako se udaljava, dok nije nestao iz vida. Zatim sam neodlučno krenuo za drugom djecom u obližnju gimnastičku dvoranu, u kojoj se ravnatelj trebao obratiti novim učenicima. Dvorana je bila tek toliko velika da sva djeca sjednu na pod, s nekoliko profesora koji su staja­ li uza zidove. Pod je bio prašan. Sjeo sam na pod u dnu dvorane upravo u trenutku kad je ravnatelj - gospodin Maxwell - zamolio za tišinu i počeo govoriti. Bilo mi je teško usredotočiti se i slušati što govori, pa sam zurio u pod, jagodicama prstiju trljao zrnca prašine i čekao da zbor učenika završi. Dobili smo brojeve učionica i razrednikovo ime te mimo krenuli prema učionicama. Oduševio sam se otkrivši da se moja učionica nalazi tik uz školsku knjižnicu. Kad smo se upisali, dobili smo tjedni raspored. Svaki je predmet predavao drugi profesor u kabinetima u raznim dijelovima škole. Seliti se iz sata u sat s jednog predmeta na drugi, iz jednoga kabineta u drugi i od jednog profesora do drugog bila je jedna od najtežih stvari na koje sam se morao naviknuti na prijelazu iz osnovne u srednju školu. U mom je razredu bilo poznatih lica iz stare škole Dorothy Barley. Babak, moj jedini dobar prijatelj iz osnovne škole, upisao se u neku drugu školu u drugom dijelu grada. Bio sam krajnje nervozan i nisam razgovarao ni s kim u svome novom razredu, čak ni kako bih se predstavio. Umjesto toga stal­ no sam gledao na sat želeči da se kazaljke okreću sve brže i brže i da taj dan završi. Na prodoran zvuk školskoga zvona učenici su nagrnuli na igralište. Zastajkivao sam i čekao da ostali odu, uplašen da će me netko gurnuti ili se sudariti sa mnom dok se probija van iz učionice. Otišao sam u školsku knjižnicu, izvukao enciklopediju s police, sjeo za stol i čitao. Na vrijeme sam pazio pogledavajući na sat na zidu knjižnice, jer nisam želio zakasniti na nastavu. Pomisao da bih ušao u razred i vidio da su sva djeca već u svojim

a d o l e s c e n c ija

91

klupama te da me promatraju bila mi je zastrašujuća. Kad je zazvonilo za ručak, ponovno sam otišao do školske knjižnice i čitao za istim stolom. U osnovnoj školi jeo sam ono što bi mi večer prije pripremila majka. No roditelji su sada inzistirali da ručam u školi jer sam kao dijete iz obitelji s niskim primanjima imao pravo na besplatne bonove za ručak. Nakon pola sata čitanja krenuo sam prema ulazu u blagovaonicu. Gužva se dotad ras­ pršila, pa sam mogao s pladnjem neometano prići pultu i odabrati hranu koju želim. Pokazao sam na riblje štapiće, krumpiriće i grah. Bio sam gladan, pa sam među desertima odabrao krafnu i stavio je na pladanj. Prišao sam blagajni i pružio blagajnici bon za ručak. Bon nije uključivao i moju krafnu, pa mi je blagajnica rekla da moram dodatno platiti. Nisam očekivao da će se to dogoditi. Osjetio sam da crvenim i uhvatila me strašna tjeskoba, kao da ču svakog časa briznuti u plač. Žena je zamijetila moj jad i rekla mi da se ne brinem, jer mi je prvi dan u novoj školi i da zadržim krafnu. Pronašao sam slobodni stol i sjeo. Blagovaonica je bila poluprazna, ali ja sam pojeo svoj ručak najbrže što sam mogao prije no što itko priđe i sjedne za moj stol, a zatim otišao. Po završetku nastave čekao sam da gomila djece nagrne na ulicu i tek se tada uputio prema autobusnoj postaji, koju sam poznavao jer sam na njoj tog jutra izišao. Bio mi je to prvi put u životu da se sam moram kori­ stiti javnim prijevozom i nisam shvatio da moram ući u autobus koji ide u suprotnome smjeru kako bih se vratio kući. Kad je autobus došao, ušao sam i rekao vozaču svoje odredište, što sam nebrojeno puta vježbao u mislima. Vozač mi je nešto odgovorio, ali ga ja nisam dobro čuo i automatski sam ispružio novac za kartu. Vozač je ponovio to što mi je netom rekao, ali ja nisam mogao pojmiti njegove riječi jer sam se svim silama usredotočio da ne paničim zbog toga što sam sam u autobusu. Stajao sam tako dok na kraju vozač nije glasno uzdahnuo i prihvatio novac. Istrgnuo sam kartu i sjeo na najbliže slobodno sjedalo. Kad je autobus krenuo, čekao sam da negdje skrene i krene u smjeru moje kuće, ali to se nije dogodilo i samo se nastavio sve više udaljavati od mjesta kamo sam želio stići. Obuzela me tjeskoba i potrčao sam do vrata, nestrpljivo čekajući da se autobus zausta­ vi i vrata otvore. Shvativši svoju pogrešku, iskočio sam iz autobusa i prešao preko ceste do druge autobusne postaje. Ovaj put, kad je autobus stigao,

92

A D O L E S C E N C IJA

rekao sam vozaču svoje odredište i on mi je samo izrecitirao cijenu karte, koju sam već znao. Laknulo mi je što sam u pravom autobusu - a još i više kad sam, dvadesetak minuta poslije, kroz prozor autobusa ugledao svoju ulicu i znao da sam najzad sigurno stigao kući. S vremenom i iskustvom, mogao sam sam putovati autobusom do ško­ le i natrag. Autobusna postaja nalazila se nedaleko od naše kuće u Aveniji Marston, a kako sam zapamtio vozni red, nikad nisam kasnio, osim kad bi sam autobus zakasnio. Nastavni dan počeo bi prijavom u matičnom razredu, nakon čega bi počeli za taj dan predviđeni satovi u raznim kabinetima i zgradama na školskom posjedu. Na žalost, budući da prirodno nemam smisla za orijen­ taciju, veoma se lako izgubim, čak i u onim područjima gdje sam godinama živio, osim na rutama koje sam posebno zapamtio pukim ponavljanjem. Za mene je rješenje bilo slijediti školske kolege na svaki nastavni sat. Matematika je, naravno, bila jedan od mojih najdražih predmeta u ško­ li. Na početku polugodišta svaki je učenik morao riješiti test iz matematike, prema kojemu je bio ocijenjen i razmješten u skupine prema sposobnosti­ ma, od jedan (najviše) do četiri. Ja sam bio smješten u prvu skupinu. Od prvoga dana nastave zamijetio sam da se gradivo obrađuje mnogo brže nego u osnovnoj školi. Činilo se da su svi u razredu zainteresirani i angaži­ rani. Učili smo široki raspon gradiva. Omiljeni su mi bili brojčani nizovi kao što je Fibonaccijev (i, i, 2, 3, 5, 8,13, 21, 34, 55...), u kojemu je svaki novi broj u nizu zbroj dvaju prethodnih članova, obrada podataka (kao što je izračunavanje aritmetičke sredine i medijana određenog niza brojeva) i zadaci iz vjerojatnosti. Vjerojatnost je nešto što mnogi ljudi smatraju neintuitivnim. Na primjer odgovor na zadatak “Žena ima dvoje djece, od kojih je jedno djevojčica. Ko­ lika je vjerojatnost da je i drugo dijete djevojčica?” nije jedan naprama dva, nego jedan naprama tri. To je zato što nam, budući da znamo da žena već ima jednu kćer i stoga ne može imati dva sina, preostaju sljedeće mogućnosti: SK (dječak i djevojčica, odnosno sin i kći), KS (kći i sin) i KK (kći i kći). Zadatak “Tri karte” još je jedan primjer iz vjerojatnosti koji daje naizgled neintuitivno rješenje. Zamislite tri karte: jedna je s obje strane crvena, druga je s obje strane bijela, a treća je s jedne strane crvena, a s druge bije-

a d o l e s c e n c ija

93

la. Stavite karte u vrećicu i protresite ih prije nego što jednu izvučete i stavite je licem naviše na stol. Vidi se crvena strana - kolika je vjerojatnost da će i druga strana biti crvena? Neke inačice toga zadatka ukazuju da bi, budući da postoje samo dvije karte s crvenim stranama, jedna s obje crve­ ne strane i druga s jednom bijelom stranom, vjerojatnost bila jedan naprama dva, odnosno da bi druga strana karte jednako mogla biti crvena i bijela. No stvarna vjerojatnost da je ta karta crvena i s druge strane jest dva na­ prama tri. Da biste to zamislili, zamislite da na jednu stranu karte koja je s obje strane crvena napišete "A”, a na drugu “B”. Na karti koja je s jedne strane crvena, a s druge bijela, zamislite da na crvenoj strani napišete “C”. Sad razmislite o situaciji u kojoj je izvučena karta kojoj vidimo jednu cr­ venu stranu. Na njoj može pisati “A”, “B” ili “C”. Ako piše “A”, druga je strana “B” (crvena); ako piše “B”, druga je strana “A” (crvena); a ako piše “C”, druga je strana bijela. Stoga je vjerojatnost da će i druga strana karte biti crvena dva naprama tri. U srednjoj sam školi volio i povijest. Od veoma rane dobi volio sam učiti popise informacija, a satovi povijesti bili su ih puni: posebice su me zanimali popisi imena i godina vladavine kraljeva, predsjednika i premijera. Mnogo mije draža publicistika od proze, pa mije čitanje i učenje o brojnim raznim činjenicama i protagonistima najvažnijih povijesnih događaja pred­ stavljalo neizmjeran užitak. Također sam morao analizirati tekstove i poku­ šati shvatiti odnose između raznih ideja i povijesnih situacija. Oduševila me zamisao da bijedan, naizgled zaseban događaj mogao izazvati niz mno­ gih drugih događaja, kao domino-kockice koje se ruše jedna za drugom. Fascinirala me kompleksnost povijesti. Od svoje jedanaeste godine počeo sam stvarati vlastiti svijet povijesnih likova, kao što su predsjednici i premijeri, i za svakoga od njih smišljao zakučaste biografije. Njihova imena, datumi i događaji često bi mi pali na pamet sami od sebe i provodio sam mnogo vremena razrađujući izmišljene činjenice i statistike svakoga od njih. Na neke je utjecalo moje znanje o stvarnim povijesnim likovima i događajima, dok su drugi bili posve druk­ čiji. Još i danas razmišljam o svojim vlastitim povijesnim kronologijama i pridodajem im nove osobe i događaje. Ovdje navodim primjer jednog od svojih izmišljenih povijesnih likova:

94

A D O L E S C E N C IJA

Howard Sandum (1888.-1967.) Trideset drugi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Sandum se rodio u veoma siromašnoj obitelji na sjeverozapadu Ameri­ ke i borio u Prvome svjetskom ratu, nakon čega je kao republikanac 1921. izabran u Zastupnički dom Kongresa i tri godine nakon toga u Senat, u dobi od samo trideset šest godina. Godine 1930. postao je guverner, a u studenome 1938. izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država porazivši šezdesetčetverogodišnjega demokratskog protivnika Evana Kramera. Sandum je bio ratni predsjednik i u prosincu 1941. objavio je rat nacističkoj Njemačkoj i Japanu. U studenome 1944. na predsjedničkim izborima (održavali su se svakih šest godina) pobijedio ga je demokrat William Griffin (rođen 1890.), nakon čega se Sandum povukao iz državne politike. U mirovini je napisao memoare - objavljeni su 1963. Sandumovo jedino dijete sin Charles (1920.-2000.) pošao je očevim stopama u politiku i od 1966. do 1986. bio član Zastupničkog doma SAD-a. Bilo je i školskih predmeta koje sam uistinu mrzio i mučio se s njima. Obra­ da drva, na primjer, bila je predmet koji sam smatrao dosadnim i nikako nisam mogao prionuti na njega. Moji su školski kolege s veseljem pilili, strugali drvo i gradili, ali meni je bilo teško slijediti nastavnikove upute i često sam zaostajao za svima u razredu. Ponekad bi nastavnik izgubio str­ pljenje, prišao mi i dovršio zadatak umjesto mene. Mislio je da sam lijen, ali istina je bila da sam se u tom okruženju osjećao posve strano i nisam želio biti ondje. Isto je vrijedilo i za tjelesni odgoj. Uživao sam u aktivnostima koje nisu zahtijevale interakciju s drugima - vježbe na trampolinu i skok u vis bile su aktivnosti koje sam stvarno volio i radovao im se. Na žalost, većinu sa­ tova na igralištu igrali smo ragbi i nogomet, koji zahtijevaju timski rad. Uvijek sam se užasavao odabira kapetana momčadi. Oni su zatim birali igrače jednog po jednog, dok ne bi ostala još samo jedna osoba - a ta sam osoba gotovo uvijek bio ja. Problem nije bio u tome da nisam mogao brzo trčati ili ravno šutnuti loptu. Jednostavno nisam mogao surađivati s ostalim igračima u momčadi; nisam znao kada se treba pomaknuti i dodati, a kada dopustiti nekom drugom da preuzme loptu. Tijekom utakmice oko mene

a d o l e s c e n c ija

95

je bilo toliko buke da bih se i ne shvaćajući isključio, i ne bih znao što se događa oko mene dok mi netko od igrača ili trener ne bi prišao, stao iznad mene i rekao mi neka “obraćam pozornost” ili “sudjelujem". Čak i kad sam bio malo stariji, još uvijek mi je bilo veoma teško družiti se i sklapati prijateljstva sa školskim kolegama. Nekoliko mjeseci nakon što sam krenuo u srednju školu imao sam sreće upoznati Rehana, momka azijskoga podrijetla čija se obitelj prije pedeset godina doselila u Veliku Britaniju. Rehan je bio visok i mršav, veoma guste crne kose koju je često češljao četkom koju je nosio u školskoj torbi. Djeca u školi zadirkivala su ga zbog njegova neobičnog izgleda - nije imao dva prednja zuba, a na gornjoj je usnici imao ožiljak od nezgode u djetinjstvu. Možda zato što je i on bio stidljiv i nervozan i - kao i Babak - pomalo autsajder, brzo smo se sprijate­ ljili i provodili mnogo vremena zajedno. Na satovima sam uvijek sjedio pokraj Rehana i hodao školskim hodnicima s njim, razgovarajući o onome što me zanimalo, dok su se druga djeca za vrijeme odmora igrala vani i na igralištu. Ponekad bi mi Rehan recitirao poeziju; čitao je mnogo poezije, pisao vlastite pjesme i silno su ga zanimale riječi i jezik. I to nam je bilo zajedničko. Rehan je volio London i redovito se vozio podzemnom željeznicom, posjećivao povijesne dijelove grada u kojima su nekoć živjeli i radili čuve­ ni pjesnici, a petkom odlazio moliti u džamiju u Wimbledonu. Iznenadio se saznavši da sam ja, iako sam čitavoga života živio u Londonu, od grada jedva vidio išta drugo osim ulica oko svoje kuće. Zato bi me Rehan viken­ dom ponekad poveo sa sobom na putovanja podzemnom željeznicom do atrakcija kao što su Londonski most, Big Ben i Buckinghamska palača. Kupio bi mi kartu i spustio se sa mnom do perona na kojemu smo čekali vlak. Bilo je polumračno i vlažno, i sjećam se da sam gledao u svoja stopala te zamijetio izgorjelu šibicu i zgnječenu kutiju cigareta s riječima: Upo­ zorenje: pušenje može ozbiljno ugroziti zdravlje.” Dok smo zajedno sjedili u vlaku, Rehan mi je pokazao kartu raznih li­ nija i postaja podzemne željeznice: žuta za Circle line, plava za Victoria line, zelena za District line. Vlak se često drmusao u vožnji, kao da stalno kiše. Nije mi se svidjelo središte Londona - bilo je prepuno ljudi, buke i različitih mirisa, prizora i zvukova - i za mene je to bilo previše informa

96

A D O L E S C E N C IJA

cija da bih ih mogao organizirati u mislima. Zaboljela me glava. Laknulo mi je kad me Rehan poveo na mirnija mjesta daleko od gomila turista i posjetitelja znamenitosti: u muzeje, knjižnice i galerije. Veoma mi se sviđao Rehan i kad sam bio s njim uvijek sam se osjećao sigurnim. Tijekom srednje škole Rehan je često bio bolestan i propuštao sve više satova. S vremenom sam morao naučiti biti u školi bez njegova društva, što mi nije bilo lako i postao sam osjetljiv na zadirkivanje školskih kolega jer nemam nijednog prijatelja. Kad bi školska knjižnica bila zatvorena, odmore sam provodio šećući sam po hodnicima dok ne bi zazvonilo za sljedeći sat. Užasavao sam se skupnih aktivnosti u učionici, iako sam prije u njima sretno sudjelovao s Rehanom. Sada bi nastavnik glasno zapitao: “Tko će mi učiniti uslugu i raditi s Danielom?” Ne bi bilo dobrovoljaca i često sam morao raditi sam, što mije i odgovaralo. Kad mi je bilo trinaest godina, otac me naučio igrati šah. Jednog mi je dana pokazao šahovsku ploču i figure kojima je igrao šah s prijateljima i upitao želim li naučiti. Kimnuo sam, pa mije pokazao kako se svaka figura pomi­ če na šahovnici i objasnio osnovna pravila igre. Otac je bio samouk i igrao šah tek povremeno, za razonodu. Svejedno, iznenadio se kad sam ga pobi­ jedio već u prvoj zajedničkoj partiji. “Početnička sreća”, rekao je i vratio figure u početni položaj pa smo odigrali još jednu partiju. Ponovno sam pobijedio. Tada je ocu palo na pamet da bi za mene moglo biti dobro da se učlanim u šahovski klub. Znao je za jedan u blizini i rekao mi da će me odvesti da tamo igram. U šahu je mnogo matematičkih problema; najpoznatiji od njih, i meni najdraži, poznat je kao “šetnja skakača", a riječ je o slijedu poteza skakačem (koji se pomiče po šahovnici u obliku slova L - dva kvadrata okomito ijedan vodoravno, ili jedan okomito i dva vodoravno), pri čemu svaki kvadrat na ploči posjećuje samo jednom. Mnogi su čuveni matematičari stoljećima proučavali taj problem. Jednostavno rješenje koristi se Wamsdorffovim pravilom, prema kojemu se skakač pri svakom koraku mora pomaknuti na onaj kvadrat koji ima najniži stupanj (stupanj kvadrata jest broj kvadrata na koje se skakač s toga kvadrata može pomaknuti). Ovdje dajem primjer uspješno dovršene “šetnje skakača”:

A D O LESCEN C IJA

97

Klub gdje sam igrao nalazio se dvadeset četiri minute hoda od naše kuće. Otac me vodio u klub svaki tjedan i dolazio po mene na kraju večeri. Klub se sastajao u maloj dvorani pokraj neke knjižnice i vodio ga je niski muš­ karac po imenu Brian kojemu je lice bilo smežurano kao suha šljiva. U dvorani su bili stolovi i stolci za kojima su pogureni nad šahovskim ploča­ ma sjedili postariji muškarci. Dok se igralo, bilo je veoma tiho, uz iznimku zvukova pomicanja figura, udaranja po satovima, lupkanja nogama i brujenja fluorescentnog svjetla u dvorani. Otac me upoznao s Brianom i rekao mu da sam početnik koji je veoma stidljiv, ali željan naučiti, i da uživam u šahu. Brian me upitao znam li složiti figure na šahovnicu za početak igre. Kimnuo sam, pa mi je rekao da sjednem za prazan stol na kojemu se nala­ zila šahovnica i figure te da rasporedim figure na ploču za početni položaj. Kad sam to učinio, Brian je pozvao jednoga vremešnog muškarca s debelim naočalama da sjedne i odigra sa mnom jednu partiju. Brian i moj otac sta­ jali su i promatrali, a ja sam nervozno pomicao figure dok pola sata poslije moj protivnik nije prevrnuo svoga kralja i ustao. Nisam znao što to znači dok nam Brian nije prišao i jednostavno rekao: “Čestitam - pobijedio si. Volio sam tjedne odlaske u klub. Ondje nije bilo bučno i nisam morao razgovarati ni mnogo se družiti s ostalim igračima. Kad u klubu ne bih igrao šah, čitao sam o njemu iz knjiga koje sam posudio u lokalnoj knjižnici. Ubrzo je šah bio jedino o čemu sam govorio - govorio sam čak da želim biti profesionalni šahist kad odrastem. Kad me Brian upitao bih li se natje cao za klub protiv šahista iz drugih klubova, bio sam uzbuđen jer je to značilo da mogu igrati još i više, pa sam smjesta pristao. Natjecanja su se

98

A D O L E S C E N C IJA

održavala u različite dane u tjednu, ali je svaki igrač u ekipi mnogo unapri­ jed znao kad su. Brian bi došao po mene svojim automobilom i odvezao me na natjecanje, ponekad s još nekim iz naše ekipe. Na natjecanjima se igra­ lo formalnije nego u klubu i svaki je igrač morao zapisati svoje poteze kao da se partija igra na listu papira koji bismo dobili prije početka igre. Pobijedio sam većinu partija i brzo postao stalni član klupske natjecateljske ekipe. Nakon svake partije svoj bih papir ponio sa sobom kući, ponovno odigrao sve poteze na šahovnici na podu svoje sobe i analizirao ih ne bih li pronašao način da poboljšam svoju igru. Bio je to savjet koji sam pročitao u jednoj knjizi o šahu, koji mi je pomogao da izbjegnem ponavljanje pogrešaka i da se upoznam s različitim uobičajenim položajima tijekom igre. Za mene je u šahu bilo najteže sačuvati duboku razinu koncentracije tijekom duge igre koja je često trajala dva ili tri sata. Uglavnom duboko razmišljam u kratkim i intenzivnim naletima, nakon kojih slijede duga razdoblja kad je moja sposobnost koncentracije uvelike smanjena i manje postojana. Usto mi je teško isključiti se iz sitnica koje se zbivaju oko mene i to utječe na moju koncentraciju: na primjer kad netko bučno izdahne na suprotnom kraju prostorije. Bilo je partija u kojima sam bio u prednosti, ali sam izgubio koncentraciju, odigrao slab potez ili niz poteza i na kraju izgubio. To me uvijek silno frustriralo. Svakoga sam mjeseca u lokalnoj knjižnici čitao najnoviji broj šahovskog časopisa. U jednom sam broju pročitao reklamu za skori turnir nedaleko od moje kuće. Pisalo je: “Pristupnina: unaprijed - £ 5 popust. Na dan tur­ nira - £ 20.” Sklon sam pročitati sve veoma doslovno i zaključio sam da “£ 5 popust” znači da je pristupnina pet funti. Zamolio sam roditelje da su­ djelujem na turniru i oni su se suglasili te mi dali novčanu uputnicu na pet funti, koliko sam mislio da trebam poslati. Dva tjedna poslije stigao sam u dvoranu u kojoj se održavao turnir i predstavio se. Muškarac je pogledao svoje bilješke i rekao da mora da sam pogrešno shvatio jer još uvijek dugu­ jem dodatnih petnaest funti (budući da sam plaćao na dan turnira, morao sam platiti punu cijenu pristupnine). Srećom, imao sam sa sobom nešto novca, pa sam platio, ali sam i nadalje bio veoma zbunjen povodom čitave te situacije. Partije su se mjerile i ja sam prvu započeo samopouzdano te brzo igrao.

a d o l e s c e n c ija

99

Ubrzo sam imao mnogo jači položaj na šahovnici i veliku vremensku pred­ nost pred protivnikom. Bio sam veoma siguran u sebe. A onda je moj pro­ tivnik naglo povukao potez, pritisnuo gumb na satu i brzo ustao. Gledao sam ga kako korača dvoranom čekajući moj potez. Nisam očekivao da će to učiniti i shvatio sam da se ne mogu dobro koncentrirati dok on hoda goredolje, stružući cipelama po tvrdom, sjajnom podu. Posve rastresen, odigrao sam niz slabih poteza i izgubio partiju. Bio sam krajnje razočaran i nisam mogao nastaviti protiv drugih protivnika jer se jednostavno više nisam mogao koncentrirati. Izišao sam iz dvorane i otišao kući zaključivši da ša­ hovski turniri nisu za mene. Nastavio sam redovito igrati sam, sa šahovnicom na podu svoje spavaće sobe. Moja je obitelj znala da me ne smije uznemirivati usred igre. Kad sam ga igrao sam, šah me smirivao svojim postojanim, utvrđenim pravilima i ponovljenim obrascima figura i položaja. Sa šesnaest godina smislio sam igru od osamnaest poteza i poslao je jednom šahovskom časopisu koji sam požudno čitao pri redovitim posjetima knjižici. Na moje iznenađenje, obja­ vljena je kao glavna tema na stranicama pisama čitatelja. Moji su roditelji bili tako ponosni da su tu stranicu uokvirili i objesili na zid moje sobe. Ranije te iste godine, 1995., položio sam završni ispit s najvećom mo­ gućom oqenom, A*, iz povijesti, ocjenom A iz engleskoga jezika i književ­ nosti, francuskoga i njemačkoga, dvije ocjene B iz prirodnih znanosti i oqenom C iz obrade drva. Na pripremnom ispitu iz matematike dobio sam A, ali sam na završnome dobio oqenu B jer sam u algebri bio razmjerno slab. Teško sam svladavao jednadžbe u kojima su brojevi - na koje sam re­ agirao sinestetički i emotivno - bili zamijenjeni slovima, na koja uopće nisam reagirao. Zbog toga sam odlučio da u završnim razredima neću na­ staviti s matematikom, pa sam umjesto nje odabrao učiti povijest, francu­ ski i njemački. Jedna od mojih profesorica francuskoga u završnim razredima srednje škole, gospođa Cooper, pomogla je organizirati moj prvi prekooceanski posjet Nantesu, gradu na obalama rijeke Loire na sjeverozapadu Francuske. Bilo mi je sedamnaest godina. Profesorica je u tom gradu poznavala jednu obitelj, koja je drage volje pristala pružiti mi smještaj i brinuti se za mene tijekom mog boravka. Nikad prije nije mi trebala putovnica i morao sam je

IOO

A D O L E S C E N C IJA

u kratkome vremenu izvaditi, prije odlaska u Francusku sredinom ljeta. Sjećam se da sam osjećao silnu tjeskobu na pomisao da ću napustiti obitelj, letjeti u zrakoplovu i otići u drugu državu. Ali dobro sam se nosio sa strahom jer sam ujedno bio veoma uzbuđen što ću moći govoriti francuski. Tijekom desetodnevnog posjeta Nantesu moji su domaćini bili krajnje ljubazni prema meni, omogućivali mi samoću kad mi je bila potrebna i stalno me poticali da vježbam i govorim francuski. Svi naši razgovori bili su enfrancais - i kad smo igrali tenis, i kad smo išli na plažu, i uz duge i ležerne obroke morskih plodova. Kući sam se vratio čitav, uz iznimku opeklina od sunca na svojoj osjetljivoj koži. Tog istog ljeta u našu je školu došao jedan mladi Nijemac po imenu Jens. Došao je kako bi usavršio svoj engleski. Kako sam ja bio jedini učenik u razredu koji je govorio njemački, na satovima je Jens sjedio sa mnom i slijedio me kamo god sam išao. Volio sam što imam nekoga s kime ću raz­ govarati i provoditi školske odmore. Razgovarali smo mješavinom njemač­ koga i engleskoga. Jens me naučio mnoge modeme njemačke riječi, kao što je Handy za mobitel i Glotze za televizor, za koje dotad nisam čuo niti sam ih igdje pročitao. Kad se vratio u Njemačku, ostali smo u kontaktu putem elektroničkih poruka; on meni piše na engleskome, a ja mu odgo­ varam na njemačkome. Pubertet me promijenio - narastao sam i glas mi se produbio. Roditelji su mi pokazali kako se upotrebljava dezodorans i kako ću se obrijati, iako sam brijanje smatrao veoma teškim i nelagodnim i često dugo puštao dla­ čice na bradi. Nalet hormona utjecao je i na način na koji sam doživljavao i vidio ljude oko sebe. Nisam shvaćao osjećaje; bili su nešto što mi se jed­ nostavno događalo i često su se pojavljivali naizgled niotkuda. Znao sam samo da želim s nekime biti prisan, ali prisnost nisam shvaćao kao nešto izrazito emocionalno, pa bih prišao nekom drugom učeniku na školskom igralištu i stao veoma blizu njega dok na svojoj koži ne bih osjetio toplinu njegova tijela. Još uvijek nisam shvaćao pojam osobnog prostora ni da je ljudima oko mene neugodno zbog toga što činim. Od svoje jedanaeste godine znao sam da me privlače drugi dječaci, iako će proći još nekoliko godina prije no što se počnem smatrati "homoseksu­ alcem”. Dječake u mom razredu zanimale su djevojčice i često su govorili

a d o l e s c e n c ija

0 njima, ali ja se zbog toga nisam osjećao još većim autsajderom - već sam bio i više nego svjestan daje moj svijet mnogo drugačiji od njihova. Nikad se nisam stidio ni libio svojih osjećaja, jer ih nisam svjesno odabrao; bili su spontani i stvarni kao i sve ostale fiziološke promjene u pubertetu. U tinejdžerskim godinama samopouzdanje mi je stalno bilo nisko zbog zadirkivanja školskih kolega i moje nesposobnosti da ležerno komuniciram sa svojimvršnjacima, tako da izlasci za mene nikad nisu bili mogućnost. Iako smo u školi imali satove seksualnog odgoja, oni me nikad nisu zanimali i nisu se obraćali osjećajima koje sam proživljavao. Prvi sam se put zaljubio sa sedamnaest godina, po upisu u šesti razred. Moj je razred bio mnogo manji nego dotad, sa samo desetak učenika, a među novopridošlicama bio je i jedan momak koji se nedavno doselio u susjedstvo i kojemu je jedan od odabranih predmeta bila povijest, kao i meni. Bio je visok, samouvjeren i druželjubiv, usprkos tomu što je bio nov u školi - po mnogočemu sušta suprotnost meni. Već kad bih ga pogledao, osjećao bih se čudno: usta bi mi se osušila, želudac stisnuo, a srce snažno zalupalo u prsima. Isprva mi je bilo dovoljno to što ga svakodnevno viđam u školi, iako se, kad bi kasnio na nastavu, ne bih mogao usredotočiti na gradivo i samo bih čekao da uđe u učionicu. Jednoga dana vidio sam ga kako čita u školskoj knjižnici i sjeo pokraj njega za stol. Bio sam tako nervozan da sam se zaboravio predstaviti. Sre­ ćom, on me prepoznao sa satova i samo nastavio čitati. Sjedio sam tako petnaest minuta, nesposoban progovoriti, dok se nije oglasilo zvono za kraj odmora i on je ustao i otišao. Zatim mi je palo na pamet da će mi biti mno­ go lakše komunicirati s njim ako mu pomognem oko gradiva iz povijesti. Ispisao sam stranice i stranice bilješki s proteklih mjesec dana predavanja iz povijesti i dao mu ih kad sam ga sljedeći put vidio u knjižnici. Iznenadio se i upitao me zašto sam to učinio za njega. Odgovorio sam da mu želim pomoći jer je nov u školi. Uzeo je bilješke i zahvalio mi. Napisao sam mu i druge bilješke, koje je prihvatio tek kad sam ga uvjerio da mi to doista nije bilo teško. No ni u jednom trenutku nije mi se obratio kao prijatelju, niti se ikad potrudio družiti sa mnom. Ubrzo sam postao nespokojan i u kratkoj poruci, koju sam mu dao tijekom jednog odmora u knjižnici, napisao što osjećam. Čim sam mu predao poruku, izišao sam iz prostorije jer nisam

102

A D O L E S C E N C IJA

mogao ostati dok on čita moje najskrivenije misli. Poslije, na kraju škol­ skoga dana, dok sam išao prema izlaznim vratima, vidio sam ga kako stoji nasred staze, promatra i čeka. Duboko u sebi poželio sam se okrenuti i pobjeći jer se još uvijek nisam mogao suočiti s njime, ali bilo je prekasno: opazio me. Stajali smo zajedno na stazi i jedan kratak, sretan trenutak či­ nilo se kao da je on ušao u moj svijet. Vratio mi je poruku koju sam mu napisao te nježno i jednostavno rekao da ne može biti osoba kakva želim da bude. Nije bio srdit ni uzrujan i nije pobjegao, nego je strpljivo stajao i gledao me dok nisam pognuo glavu i udaljio se. Kad sam se vratio kući, učinio sam što i uvijek u trenucima tuge i nesi­ gurnosti - slušao svoju omiljenu glazbu koja mi je uvijek pomagala da se smirim. Moja omiljena grupa bili su The Carpenters, ali pozorno sam slušao i druge glazbenike kao što su Alison Moyet i The Beach Boys. Veoma dobro podnosim ponavljanja i ponekad jednu te istu pjesmu puštam na svom walkmanu stotinu puta zaredom i satima je slušam. Posljednje dvije godine srednje škole bile su teške i iz drugih razloga. Promjena organizacije satova i pristupa predmetima za mene je bila šok i nikako se nisam mogao prilagoditi. Na satovima povijesti teme koje sam učio prethodne dvije godine bile su zamijenjene nepovezanim gradivom koje me nimalo nije zanimalo. Znatno se povećala i količina pismenih ra­ dova, pa sam se mučio napisati više o događajima i idejama koje sam slabi­ je poznavao i mnogo manje mario za njih. No moj odnos s profesorom povijesti, gospodinom Sextonom, bio je veoma dobar, mnogo bolji nego i s jednim od mojih vršnjaka. On je poštovao moju ljubav prema povijesti i nakon nastave uživao u razgovoru sa mnom o onim područjima koja su me najviše zanimala. Dodatna fleksibilnost napredne razine također je znači­ la da sam mnogo više nego prije mogao učiti vlastitim tempom, a razredi su bili manji i usredotočeniji. Ali na kraju posljednjeg polugodišta osjećao sam se iscrpljeno i nesretno. Iako sam na završnim ispitima postigao dobre rezultate, to mi nije pomoglo da odgovorim na pitanje koje sam si tada već stalno postavljao: “Što sad?”

Karta za Kaunas Moji su roditelji oduvijek očekivali da ću ići na fakultet. Nepokolebljivo su me podržavali tijekom školovanja i ponosili se mojim akademskim posti­ gnućima. I otac i majka prekinuli su školovanje ne stekavši kvalifikacije i nitko iz obitelji dotad nije studirao. Ali meni se zamisao da idem na fakul­ tet nikad nije sviđala. Iako sam se trudio poboljšati svoje društvene vješti­ ne, među ljudima sam se i nadalje osjećao čudno i nelagodno. Također mi je dozlogrdila učionica i želio sam učiniti nešto novo i izazovno. No kao i mnogi osamnaestogodišnjaci nisam još znao što bi to moglo biti. Kad sam majci rekao da sam odlučio ne upisati fakultet, rekla mi je da je razočarana. Uto vrijeme moji roditelji nisu bili sigurni hoću li se moći u cijelosti prilago­ diti zahtjevima vanjskoga svijeta. Naposljetku, i dalje su mi i najjednostav­ nije sitnice - kao što su pranje zubi i brijanje - zahtijevale mnogo vremena i truda. Svakoga dana čitao sam stražnje stranice novina na kojima su bili ogla­ si za poslove. U školi sam savjetnicima za profesionalnu orijentaciju rekao da jednoga dana želim razvrstavati poštu ili biti knjižničar. Pomisao da radim u uredu za razvrstavanje pošiljki i stavljam pisma u točno određene proreze, ili u knjižnici, okružen brojkama i riječima, u okolini koja je struk­ turirana, logična i mirna, oduvijek mi se činila idealnom. No knjižnice u mom dijelu grada nisu tražile nove zaposlenike, a neke su tražile stanovi­ te kvalifikacije koje ja nisam imao. Tada sam ugledao mali novinski oglas u kojemu se traže osobe zainteresirane za dobrovoljni rad u prekomorskim

104

KA RTA Z A K A U N A S

zemljama. U knjigama sam toliko pročitao o raznim svjetskim zemljama - znao sam imena svih europskih glavnih gradova - da mi se zamisao da živim i radim u nekoj drugoj zemlji istodobno činila zastrašujućom i kraj­ nje uzbudljivom. Čak i sama pomisao na to bila je golem korak, ali znao sam da ne želim zauvijek živjeti s roditeljima. Razgovarao sam o tome s obitelji. Nisu bili sigurni, ali su rekli da nazo­ vem broj iz oglasa i dodatno se raspitam. Nekoliko dana poslije kroz vrata su ubačeni neki leci. Ljudi koji su dali onaj oglas u novinama predstavljali su ogranak mladeži VSO-a - Dobrovoljne službe u prekomorskim zemljama - međunarodne dobrotvorne organizacije i najveće volonterske organizacije na svijetu. Posebice su se trudili pružiti mladim ljudima iz siromašnijih obitelji Ujedinjenoga Kraljevstva priliku koja im inače ne bi bila dostupna - da volontiraju u nekoj drugoj državi. Uspješne kandidate poslali bi na radna mjesta u Istočnoj Europi te im osigurali obuku i podršku u poslu. Nakon daljnjih razgovora s obitelji ispunio sam molbu i čekao da mi se organizatori jave. Osjećao sam veliku nervozu zbog mogućnosti da napustim obitelj i otputujem stotinama kilometara daleko u novi život u novoj zemlji. Ipak, sada sam bio odrastao čovjek i znao sam da moram nešto učiniti ako ikad želim uspjeti u svijetu izvan vlastite sobe i doma. Moj njemački prijatelj Jens ohrabrio me da otputujem, jednako kao što je on doputovao u Brita­ niju. Bio je uvjeren da ću tim iskustvom steći samopouzdanje i otvoriti se drugim ljudima. Ja sam se, u svakom slučaju, nadao da ću putovanjem preko oceana mnogo više saznati o sebi, o tome kakva sam osoba. Stiglo je pismo s obaviješću da je moja molba prihvaćena i da moram doći na razgovor u ured u središtu Londona. Na dan razgovora roditelji su mi dali novac za taksi kako bih bio siguran da neću zakasniti. Otac mi je pomogao da zavežem kravatu koju sam odjenuo uz novu košulju i hlače. Etiketa na košulji grebla me po leđima, pa sam se češao dok mi koža nije pocrvenjela i počela me boljeti. Kad sam stigao do zgrade, popeo sam se dizalom - promatrajući brojke koje su bljeskale na malom zaslonu iznad vrata - i stigao do recepcije, gdje sam se predstavio. Gospođa je prelistala neke papire, ljubičastim nalivperom označila kvačicom moje ime i zamo­ lila me da sjednem.

KARTA ZA KA U NAS

105

Čekaonica je bila malena i mračna jer su prozori bili premaleni i postav­ ljeni previsoko na zidovima da bi kroz njih dopiralo mnogo svjetla ili zraka. Sag je bio izblijedio, a na podu pokraj mojega sjedala bilo je žutih mrvica gdje je netko jeo keks čekajući da ga pozovu. Na stolu nasred prostorije nalazila se hrpica zgužvanih časopisa, ali nije mi se čitalo, pa sam gledao u pod i brojio mrvice. Najednom su se vrata otvorila i jedan je glas prozvao moje ime. Ustao sam i prišao uredu pazeći da u prolazu ne srušim časopise sa stola. U uredu je prozor bio mnogo veći i bilo je više svjetla. Žena za radnim stolom rukovala se sa mnom i zamolila me da sjednem. I pred njom je bilo mnoštvo listova papira. Uslijedilo je pitanje koje sam najviše očeki­ vao: "Zašto mislite da biste bili dobar dragovoljac?” Spustio sam pogled, duboko udahnuo i sjetio se kako me majka upozorila da treba naglasiti ono pozitivno. “Pomno razmišljam o svakoj situaciji, razumijem i poštujem različitosti drugih ljudi i brzo učim.” Uslijedila su dodatna pitanja, kao što je imam li partnericu kojoj ću nedostajati bude li mi dodijeljena služba u nekoj prekomorskoj zemlji (ni­ sam imao) i smatram li se osobom bez predrasuda prema drugim državama i kulturama (smatrao sam se). Ispitivačica me upitala što bih volio raditi kao dragovoljac, u kakvom sam poslu najbolji. Odgovorio sam da sam mla­ đim učenicima ponekad pomagao sa stranim jezicima i da bih uživao po­ učavajući engleski. Žena se nasmiješila i nešto zapisala. Zatim je upitala znam li išta o Istočnoj Europi, a ja sam kimnuo i rekao da sam u školi učio povijest Sovjetskoga Saveza te da znam imena i glavne gradove svih zema­ lja. Tada me prekinula i upitala bi li mi smetao život u mnogo siromašnijoj zemlji. Kratko sam šutio jer ne volim da me prekidaju, ali onda sam podigao glavu i rekao da mi to ne bi smetalo i da bih ponio sa sobom one stvari koje su mi doista potrebne, kao što su knjige, odjeća i glazba koju ću slušati. Na kraju razgovora žena je ustala sa stolca, rukovala se sa mnom i rekla mi da ću brzo biti obaviješten o njihovoj odluci. Kad sam stigao kući, maj­ ka me upitala kako je prošao razgovor, ali ja nisam znao što bih joj odgovo­ rio jer nisam imao pojma. Nekoliko tjedana poslije primio sam poštom pismo da sam prošao prvu fazu razgovora i da se očekuje da prođem jedno tjednu obuku u Midlandsu. Bio sam uzbuđen što sam prošao na razgovoru, ali ujedno i veoma nervozan jer nikad dotad nisam sam putovao vlakom.

106

KA RTA Z A K A U N A S

Uz pismo je bio priložen i list papira s uputama za one koji dolaze vlakom i ja sam te upute zapamtio od riječi do riječi kako bih se ohrabrio. Kad je svanulo prvo jutro predviđenog tjedna seminara, roditelji su mi pomogli da se spakiram, otac me dopratio do željezničke postaje i čekao sa mnom u redu za kartu. Pobrinuo se da odem na odgovarajući peron i mahnuo mi u pozdrav dok sam se ukrcavao u vlak. Bio je vruć ljetni dan i u vlaku je bilo zagušljivo i neudobno. Brzo sam sjeo na sjedalo do prozora u blizini kojega nije bilo drugih putnika, stavio torbu na pod između nogu i čvrsto je stisnuo koljenima. Sjedalo je bilo poput spužve i ma koliko se vrpoljio nisam se mogao udobno smjestiti. Nisam volio sjediti u vlaku. Bilo je prljavo, plastični omoti slatkiša na podu i zgužvane novinama na praznome sjedalu preko puta mene. Vlak je u vožnji proizvodio strašnu buku zbog koje se nisam mogao koncentrirati na druge stvari, kao što je prebrojavanje ogrebotina na prozorskome staklu pokraj mene. Putujući od jedne do druge postaje, vlak se postupno punio ljudima i hvatao me sve veći strah kad je bujica putnika koji su sjedili i stajali oko mene postala brojnija. Kakofonija raznih zvukova - listanje stranica časopisa i glasna, ritmična glazba iz walkmana, kašljanje, kihanje i bučan razgovor - u meni je izazvala mučninu, pa sam gurnuo prste u uši kad mi se učinilo da će mi se glava rasprsnuti na tisuće komadića. I jedva sam dočekao da vlak najzad stigne na moje odredište. Olakšanje koje sam tada osjetio bilo je opipljivo. Ali zbog slabog smisla za orijentaciju bojao sam se da ću se na kraju izgubiti. Srećom, uočio sam taksi koji je čekao, ušao u njega i vozaču dao adresu. Nakon kratke vožnje stigao sam do velike crveno-bijele zgrade načičkane prozorima i okružene drvećem, s natpisom na kojemu je pisalo “Harbome Hali - centar za konferencije i obuku”. Letak koji sam pronašao u zgradi obavještavao je posjetitelje da dvorana datira iz osamnaestoga stoljeća i da je nekoć bila samostan. Recepcija je bila turob­ na sa smeđim drvenim stupovima koji su dosezali do stropa, tamnosmeđim kožnatim naslonjačima i drvenim stubama s ogradom sučelice stolu. Dobio sam značku sa svojim imenom koju sam trebao nositi sve vrijeme boravka u Centru, ključ i broj svoje sobe te raspored tjednih događanja. U mojoj sobi na katu bilo je svjetlije i mnogo svježije. U kutu se nalazio mali umivaonik, ali su tuševi i zahodi bili malo dalje u hodniku. Pomisao

KARTA ZA K A U NAS

107

da ću se morati koristiti zajedničkim prostorijama da bih se oprao (kod kuće sam se svakodnevno tuširao) bila mi je neugodna i tijekom tog tjedna budio sam se veoma rano svakog jutra kako bih bio siguran da ću u kupao­ nici završiti prije nego što se itko drugi probudi. Prvoga dana u Centru rečeno mi je da mi je dodijeljeno mjesto učitelja engleskoga jezika u Litvi. Dotad sam samo čuo za ime te države i njezina glavnoga grada - Vilniusa - i sada sam dobio knjige i letke iz kojih ču više naučiti 0 Litvi i njezinim stanovnicima. Zatim sam se upoznao s još desetak mladih ljudi koji su se spremali na razne dobrovoljne poslove po čitavoj Istočnoj Europi. Sjedili smo u krugu i svatko od nas imao je minutu da se predstavi. Bio sam jako nervozan i nastojao ne zaboraviti gledati druge u oči izgovarajući svoje ime i ime države u koju sam raspoređen. Od ostalih dragovoljaca koje sam ondje upoznao jedan je bio Irac duge kovrčave kose, koji je raspoređen u Rusiju. Druga, jedna djevojka, dobila je namještenje u Mađarskoj, za rad s djecom. U dugim razdobljima kad smo bili slobodni ostali su se dragovoljci dru­ žili u prostoriji za društvene igre, razgovarali i igrali biljar. Ja sam radije ostajao u svojoj sobi i čitao ili odlazio u radnu sobu, prepunu knjiga i gra­ fikona, gdje sam u miru učio. U stankama za ručak pojurio bih u blagovao­ nicu kako bih prvi dobio hranu i pojeo je najbrže što sam mogao, samo da oko mene ne bude mnogo ljudi. Na kraju svakog dana sjedio sam sam na travi na osami ispred Centra te zaokupljen vlastitim mislima i osjećajima netremice promatrao stabla koja su se uzdizala na toplim, blijedećim bo­ jama večernjega neba. Osjećao sam strah glede putovanja i uspješnosti na dodijeljenome mi mjestu. Ali osjećao sam još nešto: uzbuđenje što napokon preuzimam kormilo vlastitoga života i sudbine. Od te mi je pomisli zastajao dah. Obuka se sastojala od tri dijela. Prvi je bio smišljen da potakne timski rad, sudjelovanje i suradnju. Dragovoljci su podijeljeni u male skupine i od njih se tražilo da smisle sustav s pomoću kojega će iz pune kutije kakvu je do bila svaka ekipa vaditi šarene plastične loptice u određenom slijedu. Kad bi mi moji kolege u ekipi dali jasne i jednostavne upute, postizao sam dobre rezultate i bio zadovoljan što sam za potrebe vježbe ispunio što se od mene

108

KA RTA Z A K A U N A S

očekivalo. Takve su vježbe ponekad trajale nekoliko sati, pa je za mene najveće iskušenje bilo ostati usredotočen i sačuvati razinu koncentracije do kraja vježbe. Bila je tu i skupna rasprava o kulturnim vrijednostima i običajima, ko­ joj je namjera bila potaknuti debatu između dragovoljaca, osporiti predra­ sude i promicati snošljivost. U jednom trenutku, nakon što smo zajedno odgledali videokasetu o egzotičnoj hrani koja se jede u raznim dijelovima svijeta, voditelj diskusije upitao nas je kakvo bi bilo naše mišljenje o zemlji u kojoj ljudi jedu mnogo hrane premazane životinjskom masnoćom. Mno­ gi su dragovoljci u prostoriji iskrivili lica i rekli da im to zvuči odvratno. Shvativši da se pitanje vjerojatno odnosi na maslac (kako je i bilo), odgo­ vorio sam da mi nimalo ne smeta što ga ljudi jedu. Pri kraju tjedna održano je predavanje o istočnoeuropskim zemljama, njihovim geografskim obilježjima i društveno-političkoj situaciji. Preda­ vanje je trajalo sat vremena i od nas se očekivalo da zapisujemo bilješke. Sjedio sam i slušao, ali ništa nisam zapisao. Predavač me u jednom trenut­ ku upitao zašto ne zapisujem, a ja sam rekao da sam zapamtio sve što je dotad rekao i da bilješke pravim u glavi. Uvijek sam tako činio i to mi je uvelike pomoglo na školskim ispitima. Postavio mi je nekoliko pitanja kako bi me iskušao i na svako sam točno odgovorio. Kad sam se nakon obuke vratio kući, čekao sam konačnu potvrdu namještenja u Litvi. Stigla je poštom: veliki paket tiskanog materijala s kar­ tama, imenima i telefonskim brojevima osoba za kontakt, pojedinostima smještaja i posla te zrakoplovnom kartom. Roditelji su bili veoma nervozni zbog mene i brinuli se kako ću se snaći tako dugo daleko od doma, ali ja sam bio silno uzbuđen što poduzimam nešto što sam smatrao važnim korakom naprijed u životu. Jedva sam mogao vjerovati, ali u dobi od skoro dvadeset godina najzad sam odlazio od kuće, tisuću tristo kilometara daleko. Republika Litva jedna je od tri baltičke države i graniči s Letonijom na sjeveru, Bjelorusijom na jugoistoku, Poljskom na jugu i Kalinjingradskom oblasti na jugozapadu. Godine 1940., u Drugome svjetskom ratu, Sovjetski Savez pripojio je Litvu svom teritoriju. Poslije se našla pod njemačkom okupacijom i ponovno pripala Sovjetskom Savezu 1945. Litva je bila prva

KARTA ZA KA U NAS

109

sovjetska republika koja je proglasila neovisnost, u nedjelju 11. ožujka 1990. Sovjetske su snage pokušale spriječiti osamostaljenje Litve - osobito tije­ komincidenta u televizijskom tornju u glavnome gradu, koji je rezultirao smrću nekoliko civila - ali to im nije pošlo za rukom. Godine 2004. Litva je postala punopravna članica NATO-a i Europske Unije. U taksiju do zračne luke promatrao sam automobile koji su prolazili pokraj nas i brojio ih. U glavi mi je bubnjalo i osjećao sam mučninu. Nisam mogao vjerovati da gotovo godinu dana neću vidjeti svoju obitelj. Prije odlaska obećao sam majci da ću ih svaki tjedan nazvati i izvijestiti o svom napretku te da ću paziti da dovoljno jedem. Na registraciji putnika bilo je iznenađujuće tiho - bio je listopad i ljetni praznici davno su prošli - pa sam bez problema prijavio prtljagu i prošao kroz sigurnosnu provjeru do odlaznog terminala. Nakon dugog čekanja, kad sam već tisuću puta prohodao cijeli terminal, redovito provjeravajući popis odlaznih letova, najzad je najavljen i moj let, pa sam otrčao do svog izlaza i ukrcao se u zrakoplov. Bio je poluprazan i osjetio sam silno olakšanje što nitko ne sjedi pokraj mene. Potonuo sam na svoje sjedalo i čitao bilješke koje sam dobio o centru koje­ mu sam bio dodijeljen, ispod glasa vježbajući izgovor raznih imena ljudi i mjesta. Domaćice u zrakoplovu nisu me ometale tijekom leta i kad je zra­ koplov sletio u međunarodnoj zračnoj luci Vilnius, provjerio sam jesam li ponio sa sobom fotografski aparat; približavala se zima i jedva sam čekao fotografirati snijeg. Na imigracijskoj provjeri bili su kratki redovi i policajci od glave do pete odjeveni u crno, koji su pomno promatrali putnike u prolazu. Provje­ rili su moju putovnicu, udarili crveni pečat s riječima Lietuvos Respublika (Republika Litva) i mahnuli mi da prođem. Kad sam uzeo svoju prtljagu, dočekao me koordinator dragovoljaca za baltičke države i odvezao u moj stan u Kaunasu, drugom po veličini litavskom gradu, koji se nalazi u samom središtu države. Stambena zgrada bila je od betona i metala, s povrtnjakom ispred ulaza za koji su se brinuli vremešni stanovnici zgrade, svi sedamdesetogodišnja ci i osamdesetogodišnjaci. Nalazila se u mirnom dijelu grada, daleko od glavnih prometnica i prometa. Predstavili su me kućevlasniku, muškarcu srebrne kose po imenu Jonas, koji mi je na lošem engleskome objasnio

no

KA RTA Z A K A U N A S

pravila zgrade i kako 61 učiniti temeljne stvari kao što je uključiti i isklju­ čiti grijanje. Dao mi je svoj telefonski broj da ga nazovem u hitnom sluča­ ju. Koordinator je potvrdio adresu centra u kojemu sam trebao raditi i dao mi pismene upute kako da onamo stignem trolejbusom. Bio je petak, pa sam imao vikend da se na miru smjestim prije prvoga radnog dana. Stan je bio iznenađujuće prostran i sastojao se od kuhinje, dnevnoga boravka, kupaonice i spavaće sobe. Bio je ukrašen teškim tamnim tkani­ nama i za oblačnih dana često djelovao sumorno. U kuhinji se nalazila stara pećnica, ormarići i hladnjak. Pločice na bočnim zidovima bile su bije­ le, neke od njih okrhnute. U boravku je bio regal s fotografijama i ukrasima koji su pripadali Jonasovoj obitelji. Bili su tu i jedan stolić, sofa i televizor. Kupaonica je bila opremljena tušem i perilicom rublja, što se tada u Litvi smatralo pravom raskoši. Moja spavaća soba bila je pristojne veličine, s velikim ormarom, stolom i stolcem, krevetom i telefonom. Taj će stan sljedećih devet mjeseci biti moj dom. Tog prvog vikenda u Kaunasu bio sam previše nervozan da bih izišao iz stana i istražio susjedstvo. Stoga sam se zaposlio raspakiravanjem i nasto­ janjem da dokučim kako upotrebljavati razne predmete u svom novom domu. Malo sam gledao televiziju i ubrzo shvatio da su mnogi programi uvezeni iz Amerike s litavskim prijevodom. Jonas mi je u kuhinji ostavio ono najnužnije: mlijeko, kruh i žitne pahuljice. Nikad dotad nisam morao kuhati za sebe i isprva sam se snašao s gomilom sendviča i žitnim pahulji­ cama u mlijeku. No ubrzo sam morao prikupiti svu hrabrost i zaputiti se u središte grada. U ponedjeljak ujutro probudio sam se rano, istuširao i odjenuo debeli kaput i šal. Već je bilo veoma hladno, iako zima još nije počela. Kratka šetnja od stana dovela me do glavne ceste. U uputama koje mi je koordina­ tor dao pisalo je da se karta za trolejbus može kupiti na svakome od brojnih novinskih kioska načičkanih uzduž najdužih litavskih ulica. Budući da sam zapamtio sadržaj priručnika litavskih fraza koji sam dobio u priboru za dragovoljce, zamolio sam vienq troleibusq bilietq (jednu kartu za trolejbus) i u zamjenu za nekoliko litas (litavski novac) dobio malenu četvrtastu kartu. Trolejbus je gmizao dugačkom, strmom cestom i zaustavljao se go-

KARTA ZA K A U NAS

III

tovo svake minute kako bi sve više ljudi ušlo. Bilo je tu muškaraca u teškim krznenim kaputima s kapama na glavama, mladih žena s djecom pod miš­ komi niskih, starijih žena glava omotanih rupcima, s mnoštvom plastičnih vrećica pod nogama. S malo sjedala i mjesta za stajanje trolejbus je ubrzo bio prepun, pa me počela hvatati mučnina i vrtoglavica. Hvatao sam zrak kao da se utapam u moru ljudi. Kad se trolejbus polako približio sljedećoj postaji, naglo sam ustao sa svog sjedala, gotovo oborio muškarca koji je uz njega stajao i pognute se glave progurao van, na svjež zrak. Znojio sam se i drhtao, i trebalo mi je nekoliko minuta da se ponovno smirim. Ostatak puta po strmoj uzbrdici Savanoriii Prospektas (Avenije dragovo­ ljaca) prošao sam pješice, dok nisam stigao do broja jedan, visoke smeđe betonske zgrade. Uspeo sam se stubama na drugi kat i pritisnuo zvonce uz vrata. Najednom su se vrata otvorila i na dobrome me engleskome pozdra­ vila jedna niska žena s mnogo šminke na licu i nakita: “Dobro došao! Ti si zacijelo Daniel. Izvoli, uđi. Kako ti se sviđa Litva?” Odgovorio sam da još nisam dospio mnogo vidjeti. Žena se predstavila kao Liuda, osnivačica i direktorica centra. Liudin centar zvao se Sodaliniit Inovaciju Fondas (Fondacija za društve­ ne promjene), nevladina organizacija za nezaposlene i gospodarski ugro­ žene žene u zajednici. Mnoge su Litavke ostale bez posla u prevratu nakon odqepljenja od Sovjetskoga Saveza i njoj je palo na pamet da osnuje orga­ nizaciju koja će ženama kao što je ona pomoći da se snađu u novome gos­ podarstvu. Dragovoljci su obavljali velik dio posla u centru i bili presudni za njegov uspjeh. Neki su, kao ja, bili iz drugih zemalja, bližih i dalekih. Ja sam pouča­ vao engleski s jednim dragovoljcem američkoga Mirovnoga korpusa koji se zvao Neil i imao sedamdesetak godina. U stankama za kavu volio se prisjećati prošlosti, pričati mi o kući koju je sebi sagradio u Sjedinjenim Državama i kući na kotačima koju je sa suprugom kupio kad je otišao u mirovinu i u kojoj su proputovali svih pedeset država SAD-a. Druga nastavnica u centru bila je Olga, Ruskinja kovrčave crvene kose s obojenim staklima naočala. Kad god bi progovorila, vidio sam njezina dva zlatna zuba u suprotnim kutovima usana. Olga je shvaćala moj nemir zbog

112

KA RT A Z A K A U N A S

boravka u okolini posve drugačijoj od one na koju sam bio navikao i obja­ snila mi da je posve normalno čeznuti za domom i biti nervozan započi­ njući nešto novo. Njezine su mi riječi doista mnogo značile. Moja glavna uloga kao dragovoljca bila je u učionici. Centar je nabavio nekoliko udžbenika i radnih listova, ali osim toga nije bilo drugih nastavnih pomagala i bilo mi je dopušteno da satove organiziram kako god želim, što mi je i odgovaralo. Polaznice nastave bile su žene različite životne dobi, podrijetla i obrazovanja i nikad ih nije bilo više od dvanaest, što je značilo da se sve učenice dobro poznaju i da je atmosfera na satovima uvijek bila opuštena i prijateljska. Isprva sam bio veoma nervozan kad bih morao stati pred svoje učenice i održati nastavu, ali sve su bile veoma ljubazne i srdačne prema meni, pa sam se s vremenom posve opustio. Upravo sam zahvaljujući tim satovima engleskoga upoznao osobu koja će mi postati jedna od najprisnijih prijateljica, sredovječnu ženu po imenu Birute. Radila je kao prevoditeljica i dobro znala engleski, ali joj je manj­ kalo samopouzdanja, pa je dolazila na satove ne bi Umalo vježbala. Nakon sata mi je prišla i obratila mi se pitanjem kako mi se sviđa život u Litvi. Jednom je upitala bih li želio da me malo provede po gradu. Budući da sam bio previše nervozan da se sam otputim u grad, zahvalno sam prihvatio njezinu ponudu. Prošetali smo zajedno glavnom pješačkom alejom u Kaunasu, Laisves Aleja (Aleja slobode), dugačkom 1621 metar i smještenom u samom središtu grada. Najednom kraju te aleje nalazi se crkva Svetog Mihovila arkanđela, golemo zdanje s plavom kupolom i bijelim stupovima koje je bljeskalo i svjetlucalo na sunčanom svjetlu. Crkva je u doba sovjetske vladavine bila pretvorena u umjetničku galeriju i ponovno otvorena vjernicima tek kad je Litva stekla neovisnost. Na drugoj strani aleje Birute me povela u kaunaški stari grad, s kaldrmom na ulicama i dvorcem od crvene cigle, prvim obrambenim bastionom države, koji datira iz trinaestoga stoljeća. Oko podneva svakoga dana, nakon jutarnje nastave, Birute bi me pričekala i zajedno bismo odšetali do lokalne Gradske vijećnice na ručak. Ta mi je rutina pomogla da se počnem navikavati na svoj novi život jer je svakom novom danu davala postojan i predvidljiv oblik koji me radovao. Kantina se nalazila u prizemlju i bila slabo osvijetljena te uvijek poluprazna.

KARTA ZA KA U N AS

113

Hrane je bilo u izobilju i nije bila skupa, uključujući brojna tradicionalna litavska jela kao što je krem-juha od cikle s valjušcima od mesa. Moje su se djetinje prehrambene navike uvelike promijenile i sada sam jeo mnoštvo različite hrane. Kad nisam imao poslijepodnevnu nastavu, Birute i ja jeli bismo u jednom od brojnih restorana uzduž Aleje Laisves. Najdraže mi je bilo litavsko nacionalno jelo Cepelinai, nazvano tako zbog toga što je obli­ kom podsjećalo na cepeline. Pripravlja se od ribanoga krumpira i mljeve­ noga mesa te poslužuje s kiselim vrhnjem. S vremenom se moje prijateljstvo s Birute produbilo i postalo osobito. Prema meni je uvijek bila strpljiva i puna razumijevanja, voljna saslušati me te puna savjeta i ohrabrenja. Ne znam kako bih preživio u Litvi bez nje. Kad mi je nekoliko žena u centru reklo da im treba više vježbe engleskoga jezika, ali da ne mogu platiti dodatne satove, palo mi je na pamet da u svome stanu organiziram tjedno okupljanje, u čemu mi je Birute pomogla. Žene bi donijele kekse, skuhale čaj i kavu, a zatim bi se razmjestile po stolcima i sofi pa razgovarale 0 svemu i svačemu na engleskome. Jedne je večeri Birute donijela i pokazala nam dijapozitive sa svojega ljetovanja s obitelji, a žene su postavljale pitanja i govorile o svojim iskustvima s puto­ vanja. Žene koje sam poučavao i koje su radile u centru često bi me znale upitati jesam li se sprijateljio i sa kim svoje dobi. Inga, Liudina zamjenica, upoznala me sa svojim nećakom, tri godine mlađim od mene, i potaknula nas da se družimo. Peter je dobro govorio engleski, bio prilično sramežljiv i jako pristojan. Zajedno smo išli u kino i gledali najnovije američke filmove. Kad bi glazba bila preglasna, gurnuo bih prste u uši, no činilo se da Peter to ne primjećuje. U Litvi je bilo i drugih dragovoljaca iz Ujedinjenoga Kraljevstva. Poti­ cali su nas da budemo u kontaktu kao mreža međusobne potpore. Jedan od tih dragovoljaca, Vikram, nedavno je bio diplomirao pravo, ali je tada za ključio da se njime ne želi baviti. Nismo imali mnogo zajedničkoga - on je često govorio o nogometu, rock-glazbi i drugim stvarima koje mene nisu nimalo zanimale - i u našim je razgovorima često vladala duga šutnja, jer meni je ponekad teško nastaviti razgovor ako me tema ne zanima. Riječi mi jednostavno ne dolaze.

114

KA RTA Z A K A U N A S

Druga dragovoljka u Litvi bila je Denise, visoka, mršava Velšanka tri­ desetih godina, energična u svemu što kaže ili učini. Denise je radila u litavskome glavnom gradu Vilniusu i pozvala dragovoljce iz Kaunasa da je dođu posjetiti i upoznati grad. Putovali smo autobusom - sjedio sam straga kako ne bih bio okružen drugim putnicima - sat vremena dmdanja do središta Vilniusa. Vilnius je bio posve drukčiji od Kaunasa - ljudi su brže hodali i brojne nove zgrade bile su od svjetlucavog stakla i metala. Denisein stan bio je čist i vedrih boja, s drvenim podovima. I kuhinjski stolci bili su drveni, s naslonima u obliku brežuljaka. Prelazio sam prstima preko njih - tekstura im je bila pomalo zrnasta i lagano su me škakljali. Pili smo čaj, jeli kekse i gledali fotografije koje je Denise snimila tijekom svojega dota­ dašnjega boravka. Svidjelo mi se što me ostali dragovoljci potiču da sudje­ lujem u razgovoru i naizgled me ne osuđuju zato što sam drugačiji. Svi oni bili su osobe za sebe i svi su bili veoma otvoreni i srdačni jedni prema dru­ gima. Najiskusnija od svih dragovoljaca bila je Gurcharan, žena azijskoga po­ drijetla. Imala je gustu, kovrčavu tamnu kosu i nosila sarije jarkih boja. Njezin je stan bio blizu mojega i redovito je dolazila s vrećama prljavoga rublja kako bi ga oprala u mojoj perilici. Zauzvrat me Gurcharan pozivala nakon posla u svoj stan da bismo razgovarali i večerali zajedno. Sve zidove u stanu ukrasila je šarenim indijskim slikama, a stol u dnevnome boravku prekrila svijećama i zapaljenim mirisnim štapićima. Gurcharan je govorila brzo i ponekad mi je bilo teško pratiti je. Bila je veoma otvorena i često govorila o svome privatnom životu, a i mene poticala na to. Nisam imao privatni život, pa nisam znao što bih rekao. Kad me upitala imam li djevoj­ ku, odmahnuo sam glavom. Tada me upitala imam li dečka. Mora da sam pocrvenio, jer me zatim upitala jesam li homoseksualac. Brzi slijed pitanja nekako me shrvao i prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što sam joj odgovorio. Nasmiješila se od uha do uha i upitala imam li ijednog prijatelja homoseksualca. Ponovno sam odmahnuo glavom. Na jednom od letaka koje su prije odlaska dobili svi dragovoljci nalazio se popis korisnih telefonskih brojeva. Držao sam ga u svom stanu, tik uz telefon. Razgovor s Gurcharan potaknuo me da nazovem jedan od tih bro­ jeva, skupinu homoseksualaca u Litvi, i za sutradan nakon posla s jednim

karta

ZA K A U NAS

115

od njezinih lokalnih članova dogovorim sastanak ispred Gradske vijećnice. Već mi je bilo dojadilo da ne znam tko sam, dojadio mi je osjećaj da sam nepovezan s dijelom sebe kojega sam davno postao svjestan. Taj telefonski poziv bio je jedna od najvećih odluka u mom životu, i jedna od najvažnijih. Sutradan na nastavi osjećao sam kako mi srce uzbuđeno lupa, i nisam mo­ gao pojesti ni zalogaja. Poslije, kad sam se spuštao avenijom prema Gradskoj vijećnici, osjećao sam kako se tresem i morao sam se silno potruditi da se ne okrenem i pobjegnem. Kad sam se približio, vidio sam da je osoba s kojom sam se trebao sastati već stigla te da mimo stoji i čeka me. Duboko sam udahnuo, prišao i predstavio se. Bio je visok i mršav, u crnoj jakni koja je odgovarala boji njegove kose. Vytautas - često ime u Litvi - bio je mojih godina i uzbuđen što je upo­ znao nekoga iz Britanije. Govorio je dobrim engleskim jer je obožavao američke filmove i televizijske emisije. Pozvao me da za vikend posjetim njega i njegova partnera Žygintasa u njihovu domu i ja sam pristao. Budu­ ći da nisam volio putovati pretrpanim trolejbusima, njih dvojica došla su po mene automobilom i odvezla me do svoga stana na drugom kraju grada. Mnoge od modernih naprava koje su imali, na primjer televizor velika zaslona i CD-player, u to su doba u Litvi bile razmjerno rijetke. Žygintas je volio britansku glazbu i sakupio je mnoštvo CD-a, od kojih mi je neke pustio. Uz hranu smo razgovarali o svojim životima - Vytautas je studirao, a Žygintas radio u zubnoj ordinaciji. Upoznali su se u skupini koju sam i sam nazvao i bili zajedno već nekoliko godina. Sljedećih tjedana redovito sam ih posjećivao i razgovarao s njima, jeo i slušao glazbu. Kad bih na kra­ ju večeri krenuo kući, uvijek je bio mrak i iako je Žygintas bio zabrinut za moju sigurnost i uvijek mi ponudio da me odveze radovao sam se dugoj šetnji kroz tihe, prazne, mjesečinom osvijetljene ulice. Gurcharan se oduševila mojim prijateljstvom s Vytautasom i Žygintasom i željela ih upoznati. Ponudila je da će za nas četvero pripremiti veče­ ru u svome stanu, što smo rado prihvatili. Bila je studena jesenska večer kad smo stigli i trebalo nam je nekoliko minuta da skinemo kapute, šešire, šalove i rukavice, prije no što smo ušli u dnevni boravak. Gurcharan je već u susjednoj kuhinji pripremala nekoliko jela istodobno, miomirisni začini ispunjavali su prostoriju i otvarali apetit. Posljednji traci dnevnoga svjetla

116

KA RTA Z A K A U N A S

brzo su iščezavali i zamijenio ih je treperavi, topli sjaj svijeća na policama i kutijama. Na stolu u sredini prostorije već su bili postavljeni tanjuri, je­ daći pribor i čaše koje su svjetlucale na svjetlu svijeća. Gurcharan nam je natočila vino, a hranu poslužila na tanjurima koje ćemo jedni drugima dodavati za stolom. Pripremila je nekoliko curryja s povrćem i mesom i više nego dovoljno riže za sve nas. Gurcharan je bila razgovorljiva kao uvi­ jek i uz večeru je ispitivala Vytautasa i Žygintasa o njihovu životu. Slušao sam najpozornije što sam mogao između zalogaja ukusne, domaće hrane, ali većina njihova razgovora nije me zanimala, pa sam, završivši s večerom, uzeo jednu knjigu s obližnje police i počeo čitati. Bilo mije neugodno kad je Gurcharan uzviknula da sam jako nepristojan; nisam imao pojma da sam nepristojan. Tada je, dovršavajući večeru, Žygintas najednom zastao i kri­ knuo jednu riječ na litavskome, a zatim je zbog nas ponovio na engleskome: “Miš, imaš miša!” Pokazao je na radnu ploču u kuhinji na kojoj se miš netom prije toga pojavio, skočio i nestao pred njegovim očima. Gurcharan se la­ gano nasmiješila i jednostavno rekla: “Da, znam.” Objasnila nam je da njoj nije nikakav problem živjeti s mišem, i da je već prije s jednim živjela, kod kuće u Ujedinjenom Kraljevstvu. Dok god joj ne smeta, ne vidi razlog za zabrinutost. Ja nikad dotad nisam imao priliku vidjeti miša izbliza i sada sam bio razočaran što sam ga propustio. Razgovor se nastavio kao prije i ovaj put nitko kao da nije imao ništa protiv kad sam se vratio čitanju. Na kraju večeri Gurcharan nas je sve željela poljubiti na odlasku; oklijevao sam, pa me samo uhvatila za ruku i čvrsto je stisnula. Bila je svjesna da sam drugačiji i rekla mi da je ponosna na mene jer sam voljan riskirati. Po prilici tjedan dana poslije bio sam u svom stanu i pripremao sendviče u kuhinji kad sam zamijetio kako po pločicama na suprotnome zidu hoda neka mrljica. Približio sam se i vidio da je riječ o nekom kukcu kojega nikad dotad nisam vidio. Sutradan u centru upitao sam Birute o tom kukcu. “To je tarakonas”, odgovorila je, a zatim malo promislila pokušavajući se sjeti­ ti engleske riječi, “žohar.” Ubrzo sam saznao da su ti kukci čest problem u starijim litavskim zgradama. Netko je izvijestio moga kućevlasnika Jonasa, koji se silno ispričavao te obećao riješiti pošast. No valjalo se riješiti žohara u cijelome susjedstvu, a kako su moji susjedi svi bili itekako poodmakle

KARTA ZA K A U NAS 117

dobi, pokazalo se teškim brzo to dogovoriti. U međuvremenu mi je Jonas dao sprej, kojim sam prskao sve žohare koje bih opazio. Meni žohari nisu pretjerano smetali, iako bi mi odvukli pozornost ako bih kojega vidio dok se pokušavam koncentrirati na razgovor s nekime ili gledam televiziju. Kad sam u jednom od redovitih javljanja kući roditeljima spomenuo problem žohara, bili su jako nesretni i morao sam ih uvjeriti da je moj stan, uz iznim­ ku žohara, čist, da sam ja posve zdrav i da kućevlasnik spremno rješava problem. Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što je Jonas uspio organizi­ rati deratizaciju u čitavome susjedstvu, ali žohari su čak i tada opstali, iako su se pojavljivali tek s vremena na vrijeme. Nekoliko mjeseci nakon mog dolaska u Litvu nastupila je nemilosrdna zima, s mnogo snijega i velikom studeni u čitavoj državi. Temperature bi se u Kaunasu noću spustile čak na minus trideset stupnjeva. Moj stan nije bio u modernoj zgradi; izolacija je bila slaba i bilo je teško sačuvati toplinu. Posudio sam radijator od jednog dragovoljca iz centra koji je sebi kupio novi i rado mi ustupio rezervni. Stavio bih ga u dnevni boravak dok sam navečer gledao televiziju ili čitao, a poslije bih ga prenio u svoju spavaću sobu kako mi ne bi bilo hladno i kako bih udobno spavao. Kad je Birute, kojoj sam objasnio problem stalne hladnoće, intervenirala za mene, Jonas je oko vrata i prozora stavio izolaciju protiv propuha. Uz iznimku strašne hladnoće, volio sam zimu: škripu koraka u svježem snijegu na putu do posla i pogled na blistavu, svjetlucavu bjelinu svuda oko sebe. Noću bih ponekad navukao kaput i čizme i hodao nepomičnim ulicama dok su mi se snježne pahulje kovitlale oko glave. Zastao bih ispod plamteće ulične svjetiljke i podigao lice k nebu, ispružio ruke i vrtio se u krugovima. U prosincu, kako se približavao Božić, žene u centru upitale su me za moje blagdanske planove. Shvatio sam da će to biti moj prvi Božić bez obitelji i da je Božić posebno vrijeme koje dijelimo s drugima. Jedna od mojih kolegica u centru, Audrone, inzistirala je da blagdane provedem s njom i njezinom obitelji te sam sa zahvalnošću prihvatio njezin poziv. U Litvi je Badnjak mnogo važniji od Božića i pripreme su dugotrajne. Mora se očistiti čitava kuća i svi se moraju okupati i odjenuti čistu odjeću prije večere. Audrone je sa suprugom došla po mene automobilom i odvezli su me u svoj stan u velikoj stambenoj zgradi. Kad su izlazili iz automobila,

118

KA RTA Z A K A U N A S

zamijetio sam da je njezin suprug veoma visok - viši od dva metra. Podsje­ tio me na broj devet. U stanu su čekali Audroneini sin i majka. Svi su se smješkali i djelovali radosno što me upoznaju. Do dnevnoga boravka vodio je dugačak, taman i uzak hodnik, ali dok sam polako koračao njime, polumrak je jenjavao i najednom me dočekao val snažnog svjetla i jarkih boja. Dugačak stol na sredini prostorije bio je prekriven glatkim lanenim stolnjakom, a ispod njega je bilo rasprostrto fino sijeno. Rečeno mi je da nam je to podsjetnik da se Isus rodio u štalici i ležao u jaslicama sa sijenom. Na stolu je bilo dvanaest različitih jela, sva bezmesna (broj jela predstavlja dvanaest apo­ stola). Među njima su bili usoljena haringa, riba, zimska salata, kuhani krumpiri, kiselo zelje, kruh, puding od brusnica i mlijeko s makom. Prije jela Audronein je suprug podigao tanjur božičnih hostija i ponudio ih svima za stolom, uključujući i mene. Potom je svoju hostiju pružio Audrone, ona je odlomila komadić i zauzvrat njemu ponudila svoju. To se nastavilo dok svi za stolom nisu otrgnuli komadić svačije hostije. Poslužena jela nisu se konzumirala nikakvim određenim redoslijedom, ali mi je rečeno da je običaj makar kušati svako jelo. Svako je simboliziralo nešto važno za na­ dolazeću godinu: kruh je na primjer predstavljao hranu u sljedećim mje­ secima, krumpir poniznost. Meni je bilo najbolje mlijeko s makom - na litavskome aguonupienas - koje je bilo posluženo s okruglicama od tijesta. Mlijeko se pripravlja tako da se mak ofuri i samelje pa pomiješa s vodom, šećerom ili medom te lješnjacima. Tijekom objeda Audrone mije objasnila neka od tradicionalnih litavskih božičnih vjerovanja. Na primjer vjeruje se da se na Božić točno u ponoć sva voda u potocima, rijekama, jezerima i bunarima pretvara u vino, premda samo na trenutak. Drugo je vjerovanje da u ponoć životinje mogu govoriti, iako se ljudima ne savjetuje da ih sluša­ ju. Sutradan, 25. prosinca, obitelj me povela u park prekriven snijegom, u šetnju i razgovor uz golemo zaleđeno jezero. Bio je to Božić za pamćenje. Jedno od najvrednijih iskustava koje sam stekao tijekom boravka u Litvi bilo je to da sam naučio litavski jezik. Kad sam ženama u centru rekao da želim naučiti litavski, bile su zbunjene: zašto želim naučiti tako malen i težak jezik? Istina, mnogi su Litavci govorili dovoljno engleskoga, tako da

KARTA ZA KA U N AS

119

nije bilo nužno da naučim litavski. Zapravo, nitko od britanskih dragovo­ ljaca, ni Neil, dragovoljac američkoga Mirovnoga korpusa, nije znao više od nekoliko litavskih riječi. Smatralo se veoma neobičnim da neki stranac uopće pokuša naučiti litavski. No bio je to jezik koji sam svakodnevno slušao oko sebe i znao sam da bih se u Litvi osjećao ugodnije i opuštenije kad bih sa svojim prijateljima, učenicama i kolegama u centru mogao raz­ govarati njihovim jezikom. Birute je drage volje pristala poučavati me. Veoma se ponosila svojim jezikom i uživala razgovarati na i o njemu sa mnom. Čim bih naučio koju riječ, zapisao bih je, tako daje lakše vizualiziram i zapamtim, te proučavao slikovnice koje su Biruteine kćeri čitale dok su bile djeca. Birute me naučila i popularnu dječju pjesmicu: Mano batai buvo du Vienas dingo, nerandu. Ašsuvienu batuku, Niekureitinegaliu!

Što znači: "Imao sam dvije cipele, jedna nedostaje, ne mogu je pronaći. S jednom cipelicom nikamo ne mogu!” Nekoliko Hana nakon što sam počeo učiti litavski, uz Biruteinu pomoć već sam mogao sklapati vlastite rečenice, na njezino veliko iznenađenje. Za nekoliko tjedana mogao sam bez problema razgovarati s izvornim go­ vornicima. Od velike mi je pomoći bilo to što sam kolege u centru zamolio da sa mnom što je više moguće govore litavski. Svi s kojima sam razgovarao p o h v a lili su moj litavski, uključujući i jednu vremešnu susjedu, koja je bila posebno zadivljena time što jedan mladi Englez s njom razgovara nje­ zinim jezikom. Poznavanje litavskoga pokazalo se prednošću i kad sam s drugim dragovoljcima bio pozvan na objed u restoranu. Konobar nije znao engleski, što je dragovoljce poprilično uzrujalo, pa sam mu ja preveo na rudžbu na litavski. Nisam imao ništa protiv toga da ostalim dragovoljcima ponekad poslužim kao prevoditelj jer mi je to iskustvo bilo veoma zani mljivo i još jedna prilika da vježbam svoje jezične vještine. Jednom su čak pomislili da sam rođeni Litavac. Kad sam se vraćao kuci

120

KA RT A Z A K A U N A S

iz centra, prišao mi je jedan muškarac i upitao za smjer, ne odustajući ni kad sam mu nekoliko puta na litavskome ponovio da ne znam gdje je mjesto za koje se raspituje. Na kraju sam rekao: “Atsiprašau , bet tikrai nežinau. Aš nesu Lietuvis. Esu išAnglijos.” (“Oprostite, ali doista ne znam. Nisam Litavac. Iz Engleske sam.”) Razrogačio je oči od čuđenja, ispričao se i udaljio. Do proljeća sam se posve navikao na svoj život u Litvi. S vremenom sam razvio rutine koje su mi davale osjećaj mira i sigurnosti i pomogle mi no­ siti se s izazovima promjene. Rano svakoga jutra, netom prije zore, probu­ dio bih se i navukao toplu, udobnu odjeću, a zatim krenuo u dugu šetnju ulicama do obližnjeg parka punog hrastovih stabala. Stabla su bila visoka, kao da sežu do neba, i pomagala mi da se osjećam sigurno dok sam na po­ četku dana gazio istim, dobro utabanim putem oko njih. Nakon povratka u stan istuširao bih se i odjenuo za posao pa zaputio pješice dugačkom strmom ulicom do centra, gdje bih sjedio i pio kavu dok su žene razgova­ rale o privatnim stvarima koje mene nisu zanimale. Neila su od Božića sve jače boljela leđa, a brojni posjeti liječniku nimalo nisu pomagali. Na kraju se morao vratiti u Sjedinjene Američke Države na liječenje. Preuzeo sam njegove satove kako bih ispunio prazninu, što je značilo da sam većinu dana u tjednu poučavao engleski, i ujutro i poslijepodne. Došlo je i do dru­ gih promjena - Birutein se suprug ozbiljno razbolio i prestala je dolaziti na satove kako bi mogla skrbiti za njega. U stanci za ručak često sam ostajao u centru i jeo sendviče koje bih pripremio večer prije, iako sam povremeno ručao u lokalnoj kafeteriji sa Žygintasom, koji je radio blizu centra. Nakon posla kupio bih nekoliko zaleđenih ribljih štapića, kruh, sir i ostale osnov­ ne namirnice, vratio se kući, pripremio i pojeo večeru pa prije odlaska na spavanje čitao i gledao televiziju. Nije mi smetalo što sam češće sam, iako mi je Birute nedostajala i nadao sam se da ču je ubrzo ponovno vidjeti. Tijekom ljeta posao u centru sveo se na sitnicu jer su učenice sa svojim obiteljima uglavnom otišle na duge praznike na obalu. Kao mnogi Litavci Žygintasova je obitelj imala vikendicu na selu i Žygintas me pozvao da ga dođem posjetiti. Objasnio mi je kako ću doći autobusom koji je prolazio nedaleko od kuće te rekao da će doći po mene na dogovoreno mjesto i od­ vesti me ostatak puta. Autobus je bio star i klimav, i put me brzo odveo

KARTA ZA K A U NAS

121

izvan grada na dugačke blatne ceste okružene samo stablima i poljima. Zygintas mi je dao ime koje sam trebao potražiti, ali ja ga nigdje nisam vidio, a i bio sam previše nervozan da bih ikoga pitao, pa sam samo sjedio, čekao i nadao se. Najzad je autobus stigao do postaje pokraj niza drvenih građevina, prvih koje sam ugledao u pola sata, pa sam skupio svu hrabrost, ustao i na litavskome objasnio da sam se izgubio. Tri ostala putnika u au­ tobusu samo su me promatrala, pa sam izišao iz autobusa i brojio u sebi jer sam se tresao i nisam znao što bih. Tada mi je prišao vozač i bez ijedne rije­ či pokazao na vozni red. Ime koje mi je Žygintas dao nije se nalazilo u njemu. Pogledao sam na sat; već sam sat vremena kasnio na dogovoreni sastanak sa Žygintasom. Ušao sam u prvu zgradu i na litavskome objasnio situaciju ženi iza pulta. Odmahnula je glavom i nije ništa odgovorila. Po­ kušao sam ponovno, na litavskome, ali je ona ponovno odmahnula glavom. Zatim sam, iz pukog očaja, pokušao na engleskome. “Imate li telefon?” upitao sam. Na riječ “telefon” žena je najednom kimnula i pokazala na cmi telefon u kutu. Otrčao sam do njega i nazvao Žygintasa. “Gdje si?” upitao je i ja sam mu rekao ime koje sam vidio u voznom redu na autobusnoj postaji. “Kako si dospio onamo?” upitao je i nastavio: “Čekaj me ondje, dolazim po tebe.” Pola sata poslije stigao je pa smo se odvezli u njegovu vikendicu. Putem mi je Žygintas objasnio da sam se zatekao u jednom od dijelova Litve naseljenih Rusima, koji nisu razumjeli litavski. Kašnjenje je značilo da je moj posjet bio skraćen, ali upoznao sam Žygintasovu obitelj i stigao baš na vrijeme za roštilj, nakon čega smo otišli plivati u obližnjoj rijeci. I Birute je željela da je posjetim i provedem neko vrijeme u njihovoj obiteljskoj vikendici. Odvela me u posjet svojoj sestri pjesnikinji. Ona nam je uz nekoliko šalica kave recitirala svoje pjesme, a zatim smo prošetali uz bistro modro jezero. Na nebu nije bilo oblačka, a sunce je sjalo svjetlucaju­ ći na površini vode kao sunčana naplavina. Pri kraju dana Birute me odve la na mjesto s kojega smo promatrali zalazak sunca. Bio je to naš prvi susret u nekoliko tjedana i ujedno posljednji, jer je moj ugovor istekao i došlo je vrijeme da se vratim kući. Birute mi je rekla da joj je naše prijateljstvo mnogo značilo, posebice u za nju teškim trenucima, kojih je bilo mnogo. Smatrala je da sam uvelike odrastao otkad me upoznala. I sam sam toga bio

122

K A RT A Z A K A U N A S

svjestan i već neko vrijeme osjećao da se mojom odlukom da dođem u Litvu nije promijenio samo moj svakodnevni život; i sam sam se promijenio i nekako obnovio. Dok smo sjedili u tišini i promatrali zalazeće ljetno sunce, srca nam nisu bila teška jer smo znali da unatoč tome što jedna pustolovi­ na završava, druga tek što nije počela.

Zaljubljivanje Nikad nije lako reći zbogom, osobito zemlji koja ti je postala dom daleko od doma, što je Litva meni u godinu dana, koliko sam ondje boravio, posta­ la. Bio je srpanj, ljeto je bilo na vrhuncu kad sam hodao avenijom prema centru posljednji put. U učionici su se okupili Liuda i ostali dragovoljci kako bi se oprostili sa mnom. Zahvalio sam im svakom pojedinačno na li­ tavskome na pomoći i ljubaznosti. Liuda mi je za oproštaj darovala ilustri­ rani, u kožu uvezani dnevnik i rekla da se nada da ću ga ispuniti novim z a m is lim a i budućim pustolovinama. Dio mene bio je tužan što odlazim, ali duboko u sebi znao sam da sam postigao sve - i osobno i profesionalno - što sam mogao u Litvi i da je vrijeme da krenem dalje. Činilo mi se da let natrag u London nikad neće završiti. Dio vremena proveo sam uzastopce čitajući pismo koje su mi tjedan dana prije poslali roditelji. Nedugo nakon mog odlaska u Litvu otac je čuo za jednu veliku, novosagrađenu kuću u susjedstvu koja se mogla unajmiti. Bile su to zapra­ vo dvije kuće spojene u jednu, sa šest spavaćih soba i dvije kupaonice. Za moju obitelj bio je to dar s neba i ubrzo su se preselili. Sad sam se vraćao na tu novu adresu te je u pismu bila i fotografija kuće i upute kako da do nje dođem. Poznato lice, moj prijatelj Rehan, dočekalo me u zračnoj luci. Sve vrije­ me mojega boravka u Litvi ostali smo u kontaktu razglednicama, ali je svejedno bilo lijepo vidjeti ga uživo nakon sveg tog vremena. Kao i mnogo godina prije Rehan je bio moj vodič kroz labirint podzemne željeznice. Dok

124

Z A L JU B L JIV A N JE

smo sjedili zajedno u vlaku, strpljivo je slušao o mojim zgodama tijekom boravka u gradu Kaunasu i zamolio me da mu pokažem fotografije ljudi i raznih mjesta koja sam vidio i upoznao. Malo poslije naglo je ustao i rekao da se približavamo mojoj postaji. Imao sam tek toliko vremena koliko je bilo dovoljno da zgrabim svoje torbe i zahvalim Rehanu na društvu. Čim sam sišao na peron i okrenuo se, vlak je krenuo dalje, brzo nestajući u tami tunela. Ulica na koju sam izišao bila mi je posve nepoznata. Dugo sam hodao prije nego što sam shvatio da sam zapeo: ime ulice u kojoj sam se nalazio nije bilo ime koje je pisalo u pismu mojih roditelja. Možda sam negdje pogrešno skrenuo. Nervozno sam zamolio jednog prolaznika za pomoć. “Samo ravno i na sljedećem skretanju desno”, rekao je. Kad sam došao do ulice koju sam tražio, najednom mi je palo na pamet kako je neobično da moram pitati gdje se nalazi ulica u kojoj živi moja vlastita obitelj. Moji su bili oduševljeni što me vide i satima smo sretno čavrljali. Braća i sestre rekli su mi da imam lagani naglasak, što vjerojatno i nije bilo veliko čudo jer sam dugo bio odsutan i više govorio litavski nego engleski. Majka me provela po kući i pokazala mi moju novu sobu, koja se nalazila u stra­ žnjem dijelu, daleko od ceste, i koja je bila najtiša od svih prostorija. Bila je malena, osobito u usporedbi sa svim onim prostorom koji sam u Litvi imao na raspolaganju, iako je uz krevet bilo dovoljno mjesta za stol, stolac i te­ levizor. Svidjelo mi se što je u sobi sve novo; to je predstavljalo konkretan dojam da je moj povratak u Ujedinjeno Kraljevstvo korak naprijed u mom životu, a ne povratak u prošlost. Bio je to novi početak. Trebalo mije neko vrijeme da se ponovno naviknem na svoje okruženje. Samostalni život dao mi je osjećaj neovisnosti i volio sam što vladam svime što me neposredno okružuje, bez potrebe nošenja s bukom i nepredvidljivošću drugih osoba oko sebe. Isprva mi je bilo teško naviknuti se na zvu­ kove koje su moja braća i sestre proizvodili trčeći stubama ili prepirući se. Majka im je svima rekla da pokušaju poštovati moju potrebu za mirom i tišinom, i oni su to uglavnom činili. Iskustvo života u inozemstvu nedvojbeno me promijenilo. Kao prvo, mnogo sam naučio o sebi. Sada sam jasnije no ikad vidio koliko moja “ra­ zličitost” utječe na moj svakodnevni život, a osobito na moju interakciju

ZA LJUBLJIV ANJE

125

s drugim ljudima. Konačno sam shvatio daje prijateljstvo osjetljiv, postu­ pan proces koji ne treba požurivati ni forsirati ga, nego mu treba dopustiti i ohrabriti ga da se s vremenom razvije. Zamišljao sam ga kao leptira, pre­ krasnog i krhkog istodobno, koji jednom kad poleti pripada zraku i svaki bi ga pokušaj da ga uhvatiš samo uništio. Sjetio sam se kako sam u prošlosti u školi gubio potencijalne prijatelje jer sam se, bez instinkta za društvene odnose, previše trudio i ostavljao posve pogrešan dojam. Litva mi je ujedno omogućila da se odmaknem od samoga sebe i pomi­ rim sa svojom “različitošću”, pokazujući mi da ona ne mora nužno biti nešto negativno. Kao stranac mogao sam svoje litavske učenike poučavati engleskome jeziku i ispričati im 0 životu u Britaniji. To što nisam bio isti kao drugi u Kaunasu mi je bila prednost i pružilo mi priliku da pomažem drugima. Sad sam također znao da imam bazu podataka najrazličitijih iskustava na koja sam se mogao pozvati u budućim situacijama. Zbog toga sam bio samopouzdaniji glede vlastite sposobnosti nošenja sa svime što mi život može donijeti. Budućnost više nije bila nešto čega bih se bojao. U svojoj novoj sobici kod kuće osjećao sam se slobodniji nego ikad prije. Kao dragovoljac koji se vratio zadovoljavao sam uvjete za novčanu pot­ poru kako bih napisao o svojim iskustvima u Litvi i onome što sam ondje naučio. Poslao sam sve obrasce i čekao. U međuvremenu sam počeo raditi kao privatni učitelj, pomažući djeci iz susjedstva u matematici, čitanju i pisanju. Nekoliko mjeseci nakon što sam se prijavio za novčanu potporu, najzad sam je i dobio, početkom 2000. Taj mi je novac dostajao da kupim računalo; za mene je to bilo ostvarenje snova i prvo računalo koje je moja obitelj ikad imala. Kad je stiglo i kad sam ga raspakirao, trebalo mi je neko vrijeme da ga uz pomoć braće i oca sastavim i pokrenem. Prvi put u životu imao sam pristup World Wide Webu i oduševio se pukim obiljem informa­ cija koje su mi sada bile dostupne pritiskom na miša: online-enciklopedije, rječnici, popisi sitnica, zagonetke riječima i brojevima - sve je to bilo ondje. Jednako kao i poruke i brbljaonice. Za osobe iz autističnog spektra komunikacija s drugim ljudima preko intemeta uzbudljiva je i ohrabrujuća. Kao prvo, brbljaonice i slanje elek troničke pošte ne zahtijevaju od vas da znate kako započeti razgovor ni

126

z a l ju b l jiv a n je

kada se nasmiješiti, niti brojne zakučastosti govora tijela, kao u drugim društvenim situacijama. Nema kontakta očima i moguće je shvatiti svaku riječ druge osobe jer je sve napisano. Uporaba emotikona, kao što su © i ©, olakšava da saznate kako se druga osoba osjeća, jer vam ona to prenosi na jednostavan, vizualan način. Svog partnera Neila upoznao sam online ujesen 2000. On izrađuje soft­ verske programe i svakodnevno se služi računalom. Kao i ja, Neil je veoma stidljiv i internet mu je pomogao da upozna nove ljude i stekne nove pri­ jatelje. Gotovo odmah počeli smo se svakodnevno dopisivati o svemu, od omiljenih pjesama do svojih nada i snova za budućnost. Imali smo mnogo toga zajedničkog i nije prošlo dugo kad je Neil predložio da razmijenimo fotografije i telefonske brojeve. Neil je bio prekrasan: visok, guste tamne kose i blistavih plavih očiju, a kad bismo razgovarali telefonski, uvijek je bio strpljiv, pristojan i nije mario što je uglavnom on govorio. Bio je moje dobi, dvadeset četiri godine, i živio i radio u Kentu, nedaleko od moje kuće u Londonu. Što sam ga bolje poznavao, to sam češće pomišljao: pronašao sam svoju srodnu dušu. Zaljubljivanje se ne može usporediti ni s čime: nema ispravnog ili po­ grešnog načina da se u nekoga zaljubiš, nema matematičke jednadžbe za ljubav i savršenu vezu. Osjećaji koje nisam osjetio nakon one tinejdžerske simpatije sada bi me obuzeli naglo i snažno, i zadugo me ispunjali čežnjom, tako duboko da me boljelo. Bez obzira na to što činio, nisam prestajao razmi­ šljati o Neilu i s mukom sam jeo i spavao. A kad me u jednoj poruci početkom 2001. upitao možemo li se naći, ipak sam oklijevao. Što ako sastanak loše prođe? Što ako učinim ili kažem nešto pogrešno? Jesam li ja uopće netko koga se može voljeti? Nisam znao. Prije no što sam mogao odgovoriti Neilu, zaključio sam da roditeljima moram reći za njega, odnosno suočiti ih s istinom o sebi. U kući je tog poslijepodneva bilo mirno; moji braća i sestre igrali su se vani ili bili u svojim sobama dok smo majka, otac i ja u dnevnome boravku gledali televiziju. Uvježbao sam što želim reći ponovivši to mnogo puta u glavi, ali kad sam ušao u sobu svejedno me probo žalac mučnine jer nisam znao kako će moji roditelji reagirati, a ne volim nepredvidljive situacije jer me od njih hvata vrtoglavica i mučnina. Budući da sam želio njihovu punu pozornost,

ZA LJUBLJIVANJE

127

prišao sam televizoru i ugasio ga. Otac se pobunio, ali majka me samo promatrala i čekala da progovorim. Otvorio sam usta i čuo svoj glas - tih i nesiguran - kako im govori da sam homoseksualac i da sam upoznao neko­ ga tko mi se jako sviđa. Nastupila je kratka tišina u kojoj me oboje samo nijemo promatralo. Zatim je majka rekla da to nije nikakav problem i želi da budem sretan. I očeva je reakcija bila pozitivna; rekao mi je da se nada kako ću pronaći nekoga koga ću voljeti i tko će voljeti mene. I ja sam se tome nadao. Sljedeći tjedan dogovorio sam susret s Neilom. Bilo je hladno siječanjsko jutro dok sam ga čekao ispred kuće, zamotan u debeli kaput, s kapom i rukavicama. Netom prije deset sati stigao je svojim automobilom i izišao. Prve riječi koje mi je rekao dok smo se rukovali bile su: "Mnogo si zgodni­ ji nego na fotografiji." Nasmiješio sam se. Neil je predložio da dan provede­ mo u njegovu domu u Kentu, pa sam sjeo na suvozačko mjesto i krenuli smo. Bilo je to neobično putovanje. Nakon nekoliko minuta razgovora utonuo je u šutnju i ja nisam znao kako bih iznova započeo razgovor. Samo sam sjedio. Bio sam veoma nervozan i pomislio u sebi da mu se zacijelo ne sviđam. Vozili smo se više od sat vremena prije nego što smo stigli do Neilova doma u Ashfordu, trgovačkom gradu u središtu Kenta. Tada se Neil nagnuo preko sjedala, izvukao prekrasan buket cvijeća i pružio mi ga. Da­ kle ipak sam mu se sviđao. Neilova kuća bila je jedna od onih modernih građevina, okružena iden­ tičnim kućama, s obližnjim parkom u kojemu su bili jezerce, ljuljačke i vrtuljak. Zidovi su bili obloženi tapetama, na podu je bio crveni sag i crnobijela mačka po imenu Jay. Kleknuo sam i pomilovao je, pa je počela presti. Neil me poveo u dnevni boravak, gdje smo sjeli svaki na svoj kraj sofe i razgovarali. Nakon nekog vremena upitao me želim li malo glazbe. Malopomalo, nesvjesno, sve smo se više približavali jedan drugome na sofi, dok se nisam našao u Neilovu naručju, s glavom na njegovu ramenu. Zatvorio sam oči i slušao glazbu. Zatim smo se poljubili. U tom smo trenutku zaklju čili da smo stvoreni jedan za drugoga. Bio je to početak nečega velikog. Neilu nije bilo nimalo teško prihvatiti me kakav jesam. I njega su u školi maltretirala druga djeca i znao je kakav je osjećaj biti različit od svojih vršnjaka. Kako je i sam nerado izlazio, svidjelo mu se što ja radije ostajem

128

Z A L JU B L JIV A N JE

u miru i sigurnosti doma nego izlazim u metež i buku kafića i klubova. I što je najvažnije, i on je - baš kao ja - došao do prekretnice u životu i nije bio siguran kojim putem dalje. Zahvaljujući našem slučajnom susretu on­ line, obojica smo otkrila, na svoje iznenađenje i radost, ono što nam je obojici u životu nedostajalo: romantičnu ljubav. U sljedećim tjednima nastavili smo se svakodnevno dopisivati i redo­ vito razgovarati telefonski. Kad god je mogao, Neil bi se dovezao k meni. Šest mjeseci nakon našega prvog susreta, nakon dugog razgovora s Neilom, odlučio sam preseliti se u Kent kako bih bio s njim. Ušao sam u kuhinju i bez okolišanja objavio majci: "Selim se." Roditeljima je bilo drago zbog mene, ali bili su i zabrinuti kako ću se snaći u vezi, sa svim usponima i padovima i odgovornostima koje s njom dolaze. No tada je bilo važno samo ono što je, znao sam, apsolutna istina: da je Neil veoma posebna osoba, da ni prema komu u životu nisam osjećao to što osjećam prema njemu, da se jako volimo i želimo biti zajedno. Prvih mjeseci nakon preseljenja nije uvijek bilo lako. Život od jedne plaće značio je da smo morali jako paziti na troškove. Proći će više od dvije i pol godine prije našega prvog zajedničkoga godišnjeg odmora. Tijekom dana, dok je Neil radio u svom uredu u obližnjem Ramsgateu, ja sam obav­ ljao kućanske poslove i navečer kuhao. Pisao sam svim knjižnicama u okolici i raspitivao se za slobodno mjesto jer sam silno želio raditi i što je više moguće pridonijeti plaćanju troškova života. Jednog sam jutra poštom dobio pismo da sam pozvan na razgovor u ured knjižnice zadužen za pro­ nalaženje, narudžbu i nabavu novih knjiga. Na dan razgovora Neil mi je posudio jednu od svojih kravata, zavezao mi je i dao mi pismene upute za vožnju autobusom do adrese navedene u pismu. Iako sam se izgubio hoda­ jući oko raznih zgrada u potrazi za onom pravom, na kraju sam stigao na razgovor uz pomoć jednog zaposlenika koji me dopratio do pravih vrata. Komisija se sastojala od tri osobe. Kad je jedna ispitivačica progovorila, zamijetio sam da ima naglasak i upitao je odakle je. Kad mi je odgovorila da je podrijetlom iz Finske, države o kojoj sam mnogo pročitao u knjižnici dok sam bio dijete, počeo sam govoriti o stvarima koje sam znao o njezinoj rodnoj zemlji i čak sam progovorio par riječi finskoga s njom. Razgovor nije dugo trajao (što sam smatrao dobrim znakom) i kad sam izišao iz zgra­

ZA LJUBLJIVANJE

129

de bio sam uzbuđen; nisam zaboravio održati kontakt očima, bio sam lije­ po odjeven i srdačan. Shrvalo me kad sam nekoliko dana poslije primio telefonski poziv kojim sam obaviješten da nisam dobio posao. U sljedećim mjesecima dobivao sam samo odbijenice ili nikada ne bih primio odgovor na desetke potankih, rukom napisanih molbi za radno mjesto u knjižnica­ ma, školama i koledžima. Na žalost, moje je iskustvo uobičajeno. Istraživanje koje je 2001. pro­ velo Nacionalno društvo za autizam Velike Britanije pokazuje da samo 12 posto osoba s visokofunkcionirajućim autističnim poremećajem ili Aspergerovimporemećajem ima stalni posao. Za razliku od toga, prema podacima Ureda za nacionalnu statistiku, 2003. bilo je zaposleno 49 posto ljudi s drugim poremećajima i 81 posto bez ikakvih poremećaja. Nekoliko je važ­ nih razloga za tu nejednakost. Osobe koje pate od poremećaja iz autističnog spektra često teško saznaju za raspoloživa radna mjesta i ne shvaćaju zbu­ njujući žargon koji se često pojavljuje u oglasima za posao. Razgovori prije odabira kandidata zahtijevaju komunikacijske vještine i sposobnost druš­ tvene interakcije, što nekim autistima predstavlja posebnu poteškoću. Na svome informativnom letku Nacionalno društvo za autizam predlaže pro­ bni rad umjesto službenog razgovora, kao pošteniju alternativu. Pitanja na razgovorima ponekad je teško pratiti i na njih primjereno odgovoriti. Neka pitanja koja su meni postavljena u razgovorima za posao odnosila su se na hipotetične situacije koje mi je bilo teško zamisliti i na njih sam mogao samo kratko odgovoriti. Bilo bi mnogo bolje da su se pitanja odnosila na stvarno prošlo iskustvo kako bi se utvrdilo što osoba već zna. Ljudi s poremećajima iz autističnoga spektra mogu donijeti brojne ko­ risti tvrtki ili organizaciji koja ih zaposli: pouzdanost, poštenje, visoku razinu točnosti, minucioznost i dobro poznavanje raznih činjenica i broje­ va. Tvrtke koje upošljavaju pojedince s autističnim poremećajem ili Aspergerovim poremećajem pomažu svom osoblju da razvije svijest 0 različito­ sti, a upravitelji koji imaju autistične zaposlenike često uviđaju da sa svojom ekipom mnogo učinkovitije komuniciraju. Manjak novca nije za nas bio nepremostiv problem. Neil se na sve na čine trudio biti mi ohrabrenje i potpora, tješio me kad bih se osjećao fru strirano ili bio tužan te me nježno poticao da konstruktivno promatram

130

Z A LJU B LJIV A N JE

budućnost. Na Božić 2001. upoznao sam Neilove roditelje i obitelj. Bio sam silno nervozan, ali mi je Neil stalno ponavljao da nemam razloga za zabri­ nutost. Odvezli smo se do kuće njegovih roditelja, nedaleko od svoje, i na vratima nas je dočekala Neilova majka, koja me provela po kući i upoznala s ostalim članovima obitelji: Neilovim ocem, bratom, šogoricom i malom nećakinjom. Svi su se smiješili i ja sam bio smiren i sretan. Majka je pri­ premila obilan, ukusan objed, nakon kojega smo razmijenili čestitke i da­ rove. Sutradan nas je Neil odvezao u London u posjet mojoj obitelji. Sada je Neil bio na redu da se upozna s mojim roditeljima, braćom i sestrama, koji su bili uzbuđeni što će ga upoznati. Podrška naših obitelji mnogo je značila i Neilu i meni. Sljedećeg ljeta preselili smo se u maleni, mirni obalni gradić Heme Bay, u blizini industrijskoga grada Canterburyja. Selidba je veoma stresno raz­ doblje za svakoga, pa ni meni nije bilo drugačije. Prvi tjedni po dolasku u novu kuću bili su veoma dezorganizirani, s pokućstvom, bojom i kutijama po čitavoj kući i malo prilike da se opustim i odmorim. Kad je Neil bio za­ poslen nečim praktičnim, pomagao sam pripremajući hranu, kuhajući čaj i donoseći mu stvari iz raznih dijelova kuće. To mi je pomoglo da zaboravim na tjeskobu jer sam se usredotočio na ono što sam mogao učiniti, umjesto da se brinem zbog onoga što ne mogu učiniti. Bilo je uzbudljivo promatra­ ti preobrazbu kuće u dom. Smatram se veoma sretnim što imam nekolicinu prisnih prijatelja. Pu­ tem elektroničke pošte ostajem u stalnome ili povremenom kontaktu s dalekim prijateljima, kao što su Rehan i Birute. Prijateljstva koja sam sklo­ pio u novije vrijeme sva su na neki način bila slučajna, kao predivno izne­ nađenje. Na primjer jedan od mojih danas najboljih prijatelja (ime mu je lan) bio je Neilov susjed iz djetinjstva. Jednoga dana, nedugo nakon dose­ ljenja u Herne Bay, dobili smo Ianovu razglednicu koju su nam proslijedi­ li Neilovi roditelji. lan i Neil nisu se vidjeli petnaest godina, ali kad smo lana jedne večeri pozvali da nas posjeti bilo je kao da se nikad nisu rastali. Ubrzo smo spoznali da lan i ja imamo nekoliko zajedničkih interesa, kao što je ljubav prema knjigama i povijesti, i otad smo bliski prijatelji. Sjajno je kad otkrijem da neke svoje sposobnosti mogu upotrijebiti u dobru svrhu i pomoći prijateljima. Kad se lan nedavno oženio Rumunjkom,

ZALJUBLJIVANJE

131

zamolio me da mu pomognem u učenju suprugina materinjeg jezika. Za­ uzvrat me vikendom vodio na golf. Nisam baš osobit igrač, iako dobro po­ gađam u rupu. Ponekad se lan počeše po glavi kad me vidi kako hodam amo-tamo između loptice i rupe. Na taj način osjećam kako se tlo pomiče kroz moja stopala; tada imam bolju predodžbu kako će se kretati loptica kad je udarim palicom. Meni to odgovara. Naši prijatelji svjesni su moga Aspergerova poremećaja i nastoje, kad god je to moguće, pobrinuti se da mi je s njima ugodno. Često dogovaraju okupljanja za koja znaju da ču u njima uživati jednako kao oni. Svake go­ dine Neil i još jedan prijatelj po imenu lan organiziraju lov na zakopano blago u svome klubu automobila Mini Morris i pozvali su me da im se pridružim. Svaka ekipa dobije popis tragova i pitanja koja se rješavaju vo­ žnjom na različite lokacije označene na karti i pronalaženjem odgovora. Na primjer jedan bi trag mogao glasiti: “smještaj mladoga konja”, a odgovor na to otkrit će se vožnjom pokraj kafića po imenu Colt's House (u engle­ skome jeziku coltje ždrijebe). Dok lan vozi, Neil daje upute, a ja pokušavam otkriti i dokučiti odgovore na pitanja. Dobar je osjećaj činiti nešto u čemu svi uživaju iz različitih razloga. Kad posjetimo prijatelje, nakon večere obično igramo neku igru, kao što su karte ili Trivial Pursuit. Neil kaže daje pristojno pustiti domaćina da pobijedi, ali ja to ne razumijem, jer ako znaš odgovor na pitanje, zašto ga ne bi rekao? Volim rješavati kvizove i uživam gledati emisije kao što je Tko želi biti milijunaš? Obično znam odgovor na većinu pitanja, ali imam i ja svoje sla­ be točke, kao što su pop-glazba i književnost. Moja su omiljena pitanja ona s datumima (“Koje se godine prvi put održalo svjetsko prvenstvo u snookeru u Crucible Theatreu?” Odgovor: 1977O ili kronologijom (“Poredajte ova četiri povijesna događaja kronološkim redom”). Nedugo nakon preseljenja u Herne Bay Neil i ja odlučili smo zajedno po raditi na mojoj zamisli da pokrenemo obrazovnu web-stranicu s online tečajevima za učenje jezika. Sa svojim poslom s računalima Neil bi bio odgovoran za sve tehničke pojedinosti, dok bih ja pisao sadržaj stranice 1 tečajeve. Malo sam razmislio i odlučio stranicu nazvati Optimnem, po

132

Z A LJU B LJIV A N JE

Mnemozini, izumiteljici riječi i jezika u grčkoj mitologiji. Učenici dobiva­ ju lekcije elektroničkom poštom, zajedno s audioisječcima koje snimaju izvorni govornici, gomilom pisanih primjera uporabe jezika te zadacima za vježbanje i ponavljanje u svakom koraku tečaja. Osmišljavajući svaki tečaj, koristio sam se iskustvom koje sam stekao dok sam radio kao nastav­ nik u Litvi i privatni učitelj, kako bih se usredotočio na one vidove učenja jezika koji su ljudima često najteži. Jednako tako želio sam osmisliti teča­ jeve koji će odražavati i moja osobna iskustva kao učenika s poremećajem iz autističnog spektra. Zbog toga je svaki tečaj razlomljen na lako probav­ ljive komade informacija. Lekcije izbjegavaju žargon kao što je “nominativ”, “genitiv” i “konjugacija glagola” te umjesto toga jednostavnim i jasnim jezikom pokušavaju objasniti kako se riječi mijenjaju, na primjer ovisno o mjestu u rečenici. S pomoću mnoštva pismenih primjera učenici vide jezik na djelu u mnogim različitim situacijama i lakše pamte nove riječi kad su prezentirane vizualno i u kontekstu. Web-stranica pokrenuta je u rujnu 2002. i pokazala se uspješnom, s tisućama učenika svih dobnih skupina i sa svih strana svijeta te milijunima “hitova” (broj posjeta stranici). Optimnem je sada u svojoj četvrtoj godini i priznati član Nacionalne mreže za učenje, vladina portala koji pokazuje “put do obrazovno vrijednog sadrža­ ja na internetu”. Uspjeh web-stranice značio je da radim i zarađujem novac, na što sam bio ponosan i uzbuđen zbog toga. Dobro je bilo i to što sam radio od kuće, što je za mene nedvojbeno prednost zbog tjeskobe koju ponekad osjetim kad sam u okolini koju ne mogu nadzirati i gdje se ne osjećam ugodno. Sretan sam što sam samozaposlen, iako to, naravno, nije lako i na taj način može biti mnogo teže postići financijsku neovisnost. I Neil sada radi od kuće i samo jednom tjedno putuje u svoj ured u Ramsgateu. Vikendom najčešće sjedim pred računalom za kuhinjskim stolom u stražnjem dijelu kuće s prekrasnim pogledom na vrt dok Neil radi u radnoj sobi (preuređenoj spavaćoj) na katu. Ako mi zatreba savjet glede nečega na stranici, moram se samo popeti stubama i upitati ga. Za nas je dobro što se toliko vidimo, iako sam svjestan da to ne bi bilo dobro za svaku vezu. Za ručak sjednemo zajedno i razgovaramo uz sendviče ili juhu, koje ja pripre­ mim. Neil je sretan kad povremeno sudjeluje u mojim opsesivnim svakod­

ZALJUBLJIVANJE

133

nevnim ritualima: na primjer svaki dan sa mnom u isto vrijeme pije čaj Nakon posla zajedno pripremimo večeru, što nam obojici daje priliku da se opustimo i razmišljamo 0 drugim stvarima. Uvijek sam volio životinje, od svoje djetinje opčinjenosti bubamarama do opsesivna gledanja televizijskih emisija o životinjskome svijetu. Mislim daje jedan razlog u tome da su životinje često strpljivije i lakše prihvaćaju od većine ljudi. Kad sam tek počeo živjeti s Neilom, mnogo sam vremena provodio s njegovom mačkom Jay. Tada je imala malo manje od dvije godine i bila veoma suzdržana; radije je provodila sve vrijeme lutajući po vrtovima u susjedstvu i režala je svaki put kad bi je Neil pokušao pogladiti ili uzeti u naručje. Tada je Neil radio u uredu i svakoga dana izbivao iz kuće deset ili više sati. Dakle prije moga dolaska Jay je najveći dio prvih godina svojeg života provela sama. Bit će da se iznenadila - i šokirala - kad je najednom otkrila da čitav dan ima društvo. Isprva sam se držao suzdržano, znajući da nije navikla da je netko stalno u blizini. Zato sam ćekao da proradi njezina prirodna znatiželja, i doista, nije prošlo dugo, a ona mi je već počela prila­ ziti dok sam sjedio u dnevnome boravku, njuškati oko nogu i ruku kad bih ih spustio kako bi mi o njih protrljala njuškicu. S vremenom je Jay počela provoditi sve više vremena u kući. Kad god bi ušla, kleknuo bih i spustio lice na razinu s njezinim pa je polako obgrlio rukom i milovao na isti način na koji bi ona jezikom čistila krzno na leđima. Počela bi presti, pospano otvorila i zatvorila oči i ja sam znao da sam pridobio njezinu ljubav. Jay je bila pametna i tankoćutna mačka. Ponekad bih legao na pod kako bi mogla sjesti na moj trbuh ili prsa i odrijemati. Netom prije nego što bi sjela, nježno bi me mijesila šapicama. To je za mačke uobičajeno ponašanje, poznato kao "utiranje” ili “tapkanje” i smatra se da znači zadovoljstvo. Njegovi razlozi nisu jasni; iako sama radnja oponaša način na koji mace svojim šapicama potiče mlijeko da poteče iz majčine sise. Kad bi Jay sjela na mene, sklopio bih oči i usporio disanje, tako da pomisli da i ja drijemam. Ona bi se tad osjećala sigurnom jer je znala da neću učiniti nikakav nagli, neočekivani pokret, pa bi se posve opustila i ostala na meni. Često bih od jenuo jedan od debelih, grubih pulovera, čak i kad je bilo toplo, jer sam znao daje Jay njihova tekstura draža od teksture glatkih majica ili druge odjeće.

134

Z A LJU B LJIV A N JE

Uza svu svoju ljubav Jay je ponekad ipak znala biti ravnodušna prema nama i daleka, posebice prema Neilu. Znao sam da ga to silno uzrujava. Natuknuo sam mu da je Jay potrebno društvo, druga mačka s kojom će se družiti. Nadao sam se da će tako naučiti društvene vještine i postati pristu­ pačnija. Pročitali smo oglase u lokalnim novinama i uočili nečiji čija se mačka nedavno omacila. Nazvali smo i dogovorili da dođemo pogledati mačiće. Kad smo sutradan stigli na dogovoreno mjesto, rečeno nam je da je većina mačića već prodana i da ih je ostalo samo nekoliko. Pokazao sam na jednu majušnu, crnu, stidljivu mačkicu i rečeno mi je da za nju nitko nije pokazao zanimanje jer je posve crna. Odmah smo se dogovorili da ćemo je ponijeti sa sobom kući i nazvati Moomin. Jay ispočetka nije bila sigurna glede svoje nove sestrice, pa je siktala i režala na nju svakom prilikom. No s vremenom je prestala i počela barem podnositi njezinu prisutnost. Još nas je više ohrabrila postupna ali konačna promjena u njezinu sveukupnom ponašanju: postala je mnogo osjećajnija, s radošću je dopuštala da je podi­ gnemo i držimo u naručju i bila je mnogo sretnija, s dugim, glasnim razdo­ bljima predenja i izljevima razigranosti s Moomin i nama. Kad god bi nas vidjela, proizvela bi divan zvuk “brrp”, na koji bih ja odgovorio čučnuvši i protrljavši lice o krzno na njezinu licu. U ljeto 2004. proslavili smo Jayin peti rođendan darovavši joj dodatnu hranu i igračke kojima će se igrati. No ona kao da je gubila tek i energiju, što smo pripisali strašnoj vrućini. Često je sjedila ili spavala ispod nečega: kreveta ili stola ili sušila za ručnike u kupaonici. Dobro sam shvaćao takvo ponašanje jer sam se i ja kao dijete zavlačio pod krevet ili stol kako bih se lakše smirio i osjećao sigurnim. Ali Jay je to činila sve češće i pritom se povlačila od nas. Zatim je nastupila bolest. Stalno bi povraćala, ali bi iz nje izlazila samo tekućina. Isprva je to bila gnjavaža, ali kad se nastavilo zabri­ nuli smo se. Sad je već i gubila na težini te se sve sporije kretala po kući. Neil ju je odveo veterinaru, koji ju je zadržao na pretragama i promatranju. Ubrzo smo čuli da ima upalu bubrega, što je rijetkost kod tako mladih ma­ čaka, i da će morati ostati nekoliko dana na liječenju. Svaki smo dan zvali raspitujući se za novosti glede njezina zdravstvenoga stanja i rečeno nam je da je stabilna. Zatim smo, tjedan dana nakon što smo je odveli na liječe­

ZALJUBLJIVANJE

135

nje, primili poziv da Jay ne reagira na terapiju i da bi možda bilo dobro da je obojica dođemo posjetiti. Odmah smo se odvezli na kliniku. Žena na recepciji povela nas je uskim hodnikom do mirne, sive sobe u stražnjem dijelu zgrade i rekla da će nas nekoliko minuta ostaviti nasamo. Mislim da mi ni u tom trenutku nije bila jasna ozbiljnost situacije. Dok smo Neil i ja u tišini stajali nasred sobe, vidio sam je. Jay je nepomično ležala na bijelome madracu, okružena pla­ stičnim cjevčicama, i slabašno stenjala. Neodlučno sam ispružio ruku i pomilovao je; krzno joj je bilo masno, a ispod njega je bila sama kost i koža. Iznenada, kao val koji je svom silinom udario o stijenu izvan vidika, osjetio sam osječaj koji je za mene bio prejak da bih ga suspregnuo i lice mi je bilo mokro i znao sam da plačem. Neil je prišao i netremice promatrao Jay, a zatimje i on tiho zajecao. Ušla je bolničarka i rekla nam da oni čine sve što je u njihovoj moči, ali da je Jayina bolest rijetka i veoma ozbiljna. Odvezli smo se kući i ponovno plakali jedan drugome na ramenu. Sutradan smo primili poziv da je Jay umrla. U sljedećim dariima bilo je još mnogo suza, kao i trajni šok zbog tako nenadanoga i neočekivanoga gubitka družice koju smo duboko voljeli. Kremirana je i njezin smo pepeo zakopali u vrtu s kamenim spomenikom posvećenim uspomeni na nju. Na njemu piše: “Jay, 1999.-2004. Zauvijek u našim srcima.” Nijedna veza nije bez poteškoća, a to je svakako istina kad jedna ili obje osobe u vezi imaju poremećaj iz autističnoga spektra. Bez obzira na to vjerujem da ono što je uistinu nužno za uspjeh svake veze nije toliko sla­ ganje karaktera koliko ljubav. Kad nekoga voliš, praktično je sve moguće. Postoje neke naizgled trivijalne situacije kod kuće, kao što je ispustiti žlicu dok pereš posuđe, u kojima se ja uzrujam i treba mi vremena da se smirim prije nego što mogu nastaviti. Čak i maleni, neočekivani gubitak kontrole može me posve svladati, osobito kad ometa ritam nekih mojih rituala. Neil je naučio da se u takvim situacijama ne miješa, nego da pusti da prođu, što najčešće ne traje predugo, a i njegovo strpljenje uvelike po maže. Uz njegovu pomoć i potporu takve su situacije s vremenom postale manje učestale.

136

Z A LJU B LJIV A N JE

Druge mi pak situacije znaju prouzročiti znatnu tjeskobu, na primjer kad neki prijatelj ili susjed spontano odluči svratiti u posjet, lako sam sre­ tan što nju ili njega vidim, ponekad osjećam kako u meni raste napetost i sav se smetem, jer to znači da moram promijeniti raspored koji sam u gla­ vi već zacrtao za taj dan, a promjena plana uvijek me uzruja. Neil je ponov­ no taj koji me ohrabruje i pomaže mi da sačuvam smirenost. Društvene situacije za mene znaju biti velik problem. Ako jedemo u restoranu, radije sjedim za stolom u kutu ili uza zid, tako da nisam okružen drugim gostima. Tijekom jednog posjeta lokalnom restoranu sretno smo jeli i razgovarali kad sam odjednom osjetio dim cigarete. Nisam vidio oda­ kle dolazi, nisam ga očekivao i uhvatila me silna tjeskoba. Neil primjećuje kad se to dogodi jer je to već mnogo puta vidio: spustim pogled i komuni­ ciram jednosložnim riječima. Nismo mogli učiniti ništa drugo doli pojesti i što prije otići. Pravi sam sretnik što obojica uživamo provoditi mnogo vremena zajedno kod kuće i ne moramo često izlaziti. Kad iziđemo, obično odemo u kino ili neki mirni restoran. Naši su razgovori katkada problematični zbog moje povremene poteš­ koće da procesuiram informacije koje čujem. Neil mi nešto kaže i ja na to kimnem ili kažem “da” ili “u redu”, ali poslije shvatim da nisam razumio što mi je rekao. Njega ponekad frustrira što je potrošio vrijeme da bi mi nešto važno objasnio ili ispričao, a onda poslije shvati da ja to nisam razu­ mio. Problem je u tome što ja nisam svjestan da ne čujem što on govori; često čujem dijelove svake rečenice, koje moj mozak automatski spaja i nastoji u njima pronaći smisao. No budući da mi nedostaju ključne riječi, često ne shvatim pravi sadržaj izgovorenoga. Kimanje i izjave poput “dobro” kad mi se netko obraća s vremenom su postale moj način dopuštanja nor­ malnog tijeka komunikacije između mene i druge osobe, bez potrebe da druga osoba stalno prekida i ponavlja. Iako je ta taktika najčešće djelo­ tvorna, sada shvaćam da u vezi nije primjerena. Neil i ja stoga smo naučili ustrajati dok razgovaramo: ja mu obraćam svoju najpomniju pozornost kada mi nešto govori i pokazujem ako neku riječ ili neke riječi treba po­ noviti. Tako obojica možemo biti sigurna da u cijelosti razumijemo onog drugog.

ZALJUBLJIVANJE

137

Kao tinejdžer mrzio sam brijanje. Oštrice bi mi greble lice i porezale me dokbih se trudio držati britvu jednom rukom i mimo držati glavu drugom. Često bi mi trebalo dulje od sat vremena da se obrijem, nakon čega bi me koža žarila i svrbjela. To mi je bilo do te mjere neugodno da sam se brijao što sam rjeđe mogao i ponekad puštao bradu mjesecima dok mi ne bi po­ čela već toliko smetati da sam je morao obrijati. Na kraju sam se brijao dvaput mjesečno, često živcirajući braću i sestre jer bih provodio mnogo vremena u kupaonici. Sada me Neil svaki tjedan brije električnim aparatom, koji skrati bradu, a brz je i bezbolan. Moja iznimna osjetljivost na neke tjelesne osjete utječe na način na koji Neil i ja jedan drugome pokazujemo ljubav i prisnost. Na primjer laga­ ni dodir -.prst koji me miluje po ruci - meni je neugodan i to sam morao objasniti Neilu, jer bih se ja vrpoljio, a on bi mi samo pokušao pokazati svoju ljubav. Srećom, bez problema se mogu držati za ruke i ne smeta mi kad me Neil nježno zagrli. U godinama koje smo proveli zajedno od Neila sam mnogo naučio, kao i od iskustva ljubavi prema njemu i zajedničkoga života. Ljubav me defini­ tivno promijenila učinivši me otvorenijim prema drugima i svjesnijim svijeta oko sebe. Ujedno mi je dala veće samopouzdanje i vjeru u vlastitu sposobnost napretka iz dana u dan. Neil je dio mojega svijeta, dio onoga što čini moje “ja”, i ni na trenutak ne bih mogao zamisliti život bez njega.

9

i

Dar jezika Jezici su za mene oduvijek bili izvor fascinacije i sad kad sam se smjestio u svoj novi dom i pokrenuo web-stranicu mogao sam više raditi na njima. Prvi jezik koji sam učio nakon litavskoga bio je španjolski. Moje zanimanje za taj jezik potaknuo je razgovor s Neilovom majkom kad je ona govorila o raznim krajevima Španjolske u kojima je njihova obitelj ljetovala i spome­ nula da je godinama učila španjolski jezik. Upitao sam je ima li koju knjigu koju bih mogao posuditi i ona je pronašla jedan stari udžbenik za učenje kod kuče, koji sam ja ponio i pročitao. Sljedeči tjedan ponovno smo posje­ tili Neilove roditelje pa sam njegovoj majci vratio knjigu. Kad sam počeo ležerno razgovarati s njom na španjolskome, nije mogla vjerovati. Sličnu sam metodu upotrijebio i u učenju rumunjskoga, nakon što me prijatelj lan zamolio za savjet kako da nauči taj jezik da bi lakše komunici­ rao sa svojom suprugom Anom. Čitanje sam nadopunio rumunjskim online-izdanjem Saint-Exuperyjeva klasika Micul Print (Mali princ). Moj je posljednji projekt učenja jezika velški, lijep i osebujan jezik ko­ ji sam prvi put čuo i vidio na odmoru koji smo Neil i ja proveli u malenome gradiću Blaenau Ffestiniog u Sjevernome Walesu, u brdima Snowdonije. Mnogim je ljudima u tome području velški materinji jezik (sveukupno svaki peti stanovnik Walesa govori velški) i to je bio jedini jezik koji sam čuo da govore na mnogim mjestima koja smo pohodili. Velški ima čitav niz značajki koje su jedinstvene u odnosu na sve jezike koje sam učio. Riječi koje počinju određenim suglasnicima ponekad mije

140

D A R JE Z IK A

njaju svoje početno slovo, ovisno o tome kako se upotrebljavaju u rečenici. Na primjer riječ ceg (“usta”) mijenja se u dy geg (“tvoja usta” ) ,fy ngheg (“moja usta”) i ei cheg (“njezina usta”). Poredak riječi u velškome također je neobičan, s glagolom na početku rečenice: Aeth Neil i Aberystwyth (“Ne­ il je otišao u Aberystwyth”, doslovce “Otišao Neil u Aberystwyth”). Najte­ ži od svega u učenju velškoga bio mi je izgovor nekih glasova, kao što je “11”, koji se izgovara tako da staviš jezik kao da ćeš izgovoriti “1”, a onda pokušaš reći “s”. Neproqenjiv izvor u učenju velškoga bio je televizijski program na velškome jeziku S4C, koji zahvaljujući satelitskoj anteni mogu gledati. Emisije su raznolike i zanimljive, od sapunice Pobol y Cwm (Ljudi doline) do Newyddion (Vijesti). Kako se ispostavilo, za mene je to bio odličan način da poboljšam razumijevanje i izgovor. Odnos koji imam prema jeziku prilično je estetski, pri čemu su mi određe­ ne riječi i kombinacije riječi posebno lijepe i poticajne. Ponekad čitam neku rečenicu u knjizi mnogo puta uzastopce, zbog osjećaja koji u meni te riječi probude. Najdraže su mi vrste riječi imenice, jer mi je njih najlakše vizualizirati. Kad učim neki jezik, mnogo je stvari koje smatram nužnima za početak. Prva je od njih dobar rječnik. Trebaju mi i razni tekstovi na tom jeziku, kao što su slikovnice, priče i novinski članci, jer radije učim riječi u rečenicama koje mi daju osjećaj kako jezik funkcionira. Imam odlično vizualno pam­ ćenje i kad pročitam napisanu riječ, frazu ili rečenicu zatvorim oči, vidim je u glavi i savršeno je zapamtim. Pamćenje mi je mnogo slabije ako samo čujem neku riječ ili frazu, ali je ne vidim. Razgovor s izvornim govornicima pomaže usavršavanju izgovora, naglaska i razumijevanja. Ne smeta mi kad pogriješim, ali silno se trudim ne ponoviti pogreške na koje sam upo­ zoren. Svaki jezik može biti odskočna daska za drugi. Što više jezika osoba zna, to joj je lakše naučiti novi. To je zato što su jezici pomalo nalik na ljude: pripadaju “obiteljima” srodnih jezika koji imaju neke sličnosti. Jezici ta­ kođer utječu jedni na druge i posuđuju jedni od drugih. I prije nego što sam počeo učiti rumunjski, savršeno sam razumio rečenicu Unde este un creion

d a r je z ik a

galben?

("Gdje je žuta olovka?”), zbog njegove sličnosti sa španjolskim:

donde estd (“gdje je”), francuskim: un crayon ("olovka”) i njemačkim: gelb

(“žut”). Postoje i odnosi između riječi u svakom jeziku koji su jedinstveni za taj jezik. Ja te poveznice lako zamjećujem. Na primjer islandski ima bord (“stol”) i borba ("jesti”), francuski ima jour (“dan”) ijournal (“novine"), a njemački ima Hand (“ruka”) i Handel ("zanat” ili “obrt”). Učenje složenih riječi može obogatiti rječnik i pružiti korisne primjere gramatike. Na primjer njemačka je riječ za rječnik Wortschatz, što je kom­ binacija riječi Wort (“riječ”) i Schatz (“blago”). U finskome jeziku mogu se tvoriti složenice koje su ekvivalent mnogim zasebnim riječima u drugim jezicima. Na primjer u rečenici Han oli talossanikin (“Bio je u mojoj kući također”) zadnja riječ talossanikin sastavljena je od četiri zasebna dijela: talo (“kuća”) + -ssa (“u”) + -ni (“moj”) i -kin (“također”). Neki su mi vidovi jezika mnogo teži od drugih. Apstraktne riječi mno­ go mi je teže shvatiti i za svaku imam sliku u glavi koja mi pomaže da joj shvatim značenje. Na primjer riječ “složenost" podsjeća me na pletenicu kose - brojne pramenove upletene u cjelinu. Kad pročitam ili čujem da je nešto složeno, zamišljam da ima mnogo različitih dijelova koje treba među­ sobno povezati kako bi se dobio odgovor. Slično tome riječ “trijumf” u mojoj glavi stvara sliku velikoga zlatnog trofeja, kao što su oni koji se dobi­ vaju na velikim sportskim natjecanjima. Kad čujem za “izborni trijumf" nekog političara, zamišljam kako taj političar drži trofej iznad glave, kao kapetan pobjedničke momčadi u finalu nogometnoga kupa. Za riječ “krhak zamislim staklo; “krhki mir” zamišljam kao staklenu grlicu. Slika koju vidim pomaže mi da shvatim da se taj mir može u svakom trenutku raz­ biti. Određene rečenične strukture ponekad mi je osobito teško analizirati, na primjer: “On nije neiskusan u takvim stvarima”, u kojoj se dvije nega cije pobijaju. Mnogo je bolje kad ljudi jednostavno kažu: On je iskusan u takvim stvarima "Drugi je primjer kad rečenica započinje Žarne...? kao

u “Zar ne misliš da bismo sad trebali poći?” ili “Zar ne želiš sladoled. U takvim se situacijama strašno zbunim i glava me zaboli jer onaj kojipita ne daje jasno do znanja misli li “Želiš li sladoled?” ili Je li točno da ne že is

142

D A R JE Z IK A

sladoled?” i na oba je ta pitanja moguće odgovoriti sa “Da”, ali ne volim kad jedna te ista riječ može značiti dvije posve različite stvari. Kad sam bio dijete, idiomatski izrazi posebno su me zbunjivali. Kad za nekoga kažeš da je “u oblacima”, meni je to veoma neobično. Zbunjivalo me i kad bi moji roditelji opravdavali mrzovolju moje braće ili sestara go­ voreći “Bit će da je jutros ustao na krivu nogu.” “Zašto nije ustao na pravu nogu?” upitao bih. Odnedavna znanstvenici pokazuju sve veće zanimanje za proučavanje sinestetičkih iskustava jezika kakvo je moje, kako bi više saznali o tom fenomenu i njegovim izvorima. Profesor Vilayanur Ramachandran iz Cen­ tra za proučavanje mozga u San Diegu u Kalifomiji već više od desetljeća proučava sinesteziju i vjeruje da može postojati veza između neurološkog temelja sinestetičkih doživljaja i jezične kreativnosti pjesnika i pisaca. Prema jednome istraživanju, ta je pojava kod kreativnih osoba sedam puta učestalija nego u općoj populaciji. Profesor Ramachandran posebno naglašava lakoću s kojom kreativni pisci smišljaju i upotrebljavaju metafore - jezični oblik u kojemu se uspore­ đuju naizgled nepovezane stvari - i to uspoređuje s povezivanjem naizgled nepovezanih entiteta kao što su boje i riječi ili oblici i brojevi u sinesteziji. Neki znanstvenici vjeruju da su temeljni pojmovi (uključujući brojeve i riječi) usidreni u određenim dijelovima mozga i da bi sinesteziju mogla uzrokovati prekomjerna komunikacija između tih raznih područja. Takva “unakrsna umreženost” može dovesti do sinestezije i sklonosti poveziva­ nju naizgled nepovezanih ideja. William Shakespeare često je primjerice upotrebljavao metafore; mno­ ge su od njih sinestetičke i povezuju osjetila. Na primjer u Hamletu Shakespeareov lik Francisco kaže da je “gorka zima” - pri čemu kombinira osjet hladnoće s okusom gorkoga. U drugoj drami, Oluji, Shakespeare ide onkraj metafora koje uključuju samo osjetila i povezuje konkretna iskustva s apstraktnim idejama. Njegov izraz “Ova mi se glazba prišuljala na valovi­ ma” spaja apstraktnu “glazbu” s činom šuljanja. Čitatelj može zamisliti glazbu - o kojoj je inače veoma teško stvoriti mentalnu sliku - kao životi­ nju u pokretu.

DAR JE Z IK A

Ali ne povezuju samo kreativci na taj način - svi to čine. Svi se mi u manjoj ili većoj mjeri oslanjamo na sinesteziju. U svojoj knjizi Metaphors We Live By jezičar George Lakoff i filozof Mark Johnson tvrde da metafore nisu svojevoljne konstrukcije, nego slijede zadane obrasce koji zauzvrat strukturiraju misao. Daju nam primjere izraza koji upućuju na poveznice: "sretan” = “gore” i “nesretan” = “dolje”: I’m feeling up, my spirits rose; I’m feelingdown, he’s really low. Ili “više” = "gore" i manje" = “dolje”: My income rose last year; the number o f errors is very low. Lakoff i Johnson smatraju da mnogi od tih obrazaca nastaju iz naših svakodnevnih, tjelesnih iskustava; na primjer poveznica “tužan” = “dolje” možda je povezana s načinom na koji nam se ramena objese kad smo tužni. Slično tome, veza “više” = “gore” možda proizlazi iz činjenice da kad na hrpu dodamo neki predmet ili stvar ta hrpa raste. Drugi su jezičari zamijetili da neke strukturalne značajke mnogih rije­ či koje obično nisu povezane ni s kakvom funkcijom, kao što su skupine početnih fonema, značajno utječu na čitatelja/slušatelja. Na primjer za “si” postoji: “slack”, “slouch”, “sludge”, “slime”, “slosh”, “sloppy”, “slug”, "slut”, “slang”, “sly”, “slow”, “sloth”, “sleepy”, "slipshod”, “slovenly”, “slum”, “slobber”, “slur”, “slog”... pri čemu sve te riječi imaju negativne konotaci­ je, a neke su izrazito pogrdne. Zamisao da određeni tipovi zvukova “odgovaraju” određenim predme­ tima bolje od drugih datira iz vremena starih Grka. Očita je ilustracija onomatopeja, riječ koja zvuči kao ono što opisuje (“fizz”, “whack”, “bang” itd.). U testu koji su znanstvenici proveli 6o-ih godina 20. stoljeća stvorene su umjetne riječi s određenim slovima i kombinacijama slova za koje se sma­ tralo da izazivaju pozitivne ili negativne osjećaje. Kad su čuli izmišljene riječi, ispitanici su zamoljeni da uz izmišljene riječi napišu engleske riječi za neugodni ili ugodni osjećaj. Odgovarajući parovi bili su mnogo češći nego što bi to bilo slučajno. Takav tip latentne jezične sinestezije u praktično svakome može se vidje­ ti i u eksperimentu koji je izvorno proveden 20-ih godina 20. stoljeća, a koji je istraživao moguću vezu između vizualnih obrazaca i zvukovnih struktura riječi. Znanstvenik Wolfgang Kohler, njemačko-američki psiho­

D A R JE Z IK A

144

log, upotrijebio je dva proizvoljna vizualna oblika, jedan gladak i zaobljen, a drugi šiljast i uglat, i za njih izmislio dvije riječi: “takete” i “maluma” Od ispitanika se tražilo da kažu koji je od oblika “takete”, a koji “maluma”. Prevladavajuća većina pripisala je riječ “maluma” zaobljenom obliku, a “takete” uglatom. Nedavno je tim profesora Ramachandrana ponovio rezul­ tate tog testa upotrebljavajući izmišljene riječi "bouba” i “kiki”. Devedeset pet posto ispitanika smatralo je da je zaobljeni oblik “bouba”, a šiljasti “kiki”. Ramachandran smatra da je razlog taj što oštre promjene u vizual­ nom smjeru linija u liku “kiki” oponašaju oštre fonemske infleksije zvuka te riječi, kao i oštru infleksiju jezika na nepcu.

**

Profesor Ramachandran vjeruje da je ta sinestetička povezanost sluha i vida bila važan prvi korak prema stvaranju riječi prvih ljudi. Prema toj teoriji, naši su preci počeli govoriti upotrebljavajući zvukove koji su evo­ cirali predmet koji su željeli opisati. Također naglašava da bi pokreti usana i jezika mogli biti sinestetički povezani s predmetima i događajima o koji­ ma govore. Na primjer riječi koje se odnose na nešto maleno često imaju sinestetički kratak zvuk “i” usnama i suženim glasovnim traktom: “little”, “teeny”, “petite”, dok suprotno vrijedi za riječi koje označuju nešto veliko ili golemo. Ako je ta teorija točna, jezik je nastao iz golemog mnoštva sine­ stetičkih poveznica u ljudskome mozgu. Zanimljivo pitanje koje lingvisti tek počinju istraživati jest proteže li se moja sposobnost učenja jezika i na druge oblike jezika, kao što je znakovni jezik. Godine 2005. sudjelovao samu jednom eksperimentu koji je proveo Gary Morgan s Odsjeka za jezik i komunikologiju londonskoga Sveučilišta City. Doktor Morgan proučava britanski jezik znakova, prvi ili preferirani jezik oko 70.000 gluhih i nagluhih osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ne­

DAR JE Z IK A 145

koliko tisuća ljudi koji dobro čuju također upotrebljava taj vizualni/pro­ storni jezik koji se koristi rukama, tijelom, licem i glavom kako bi prenio značenje. Smišljen je test kojime se trebalo vidjeti mogu li ja naučiti riječi jezika znakova jednako brzo i jednostavno kao napisane i izgovorene rije­ či. Govornik je sjeo sučelice meni za stol i pokazao ukupno šezdeset osam različitih znakova. Nakon svakoga pokazao mi je stranicu s četiri ilustra­ cije i rekao da pokažem onu za koju smatram da najbolje opisuje znak koji mi je upravo pokazan. Riječi pokazane znakovima razlikovale su se po značenju, od onih razmjerno jednostavnih kao što je “šešir” do težih zna­ kova za pojmove kao što su “restoran” i “poljoprivreda”. Dvije trećine po­ nuđenih riječi uspio sam točno prepoznati i zaključeno je da pokazujem “veoma dobru sklonost znakovima”. Znanstvenici me sada na privatnim satovima s pokazivačem planiraju naučiti britanski jezik znakova, kako bi usporedili moje usvajanje tog jezika s ostalim jezicima koje znam. Esperanto je još jedan vrlo različit jezik. Riječ “esperanto” prvi sam put pročitao prije mnogo godina u jednoj knjizi iz knjižnice, ali o njemu sam malo više saznao tek kad sam kupio svoje prvo računalo. Tomu me jeziku ponajprije privukla činjenica da je njegov rječnik mješavina različitih je­ zika, uglavnom europskih, dok mu je gramatika logična i dosljedna. Vrlo sam brzo esperantigis (postao govornik esperanta) čitajući razne onlinetekstove na tom jeziku i dopisujući se s drugim govornicima esperanta iz čitavoga svijeta. Jezik esperanta (ta riječ znači “onaj koji se nada”) tvorevina je doktora Ludovika Lazarusa Zamenhofa, okulista iz Bialystoka u današnjoj Poljskoj. Svoj je jezik prvi put obznanio 1887., a Prvi svjetski kongres esperantista održan je 1905. u Francuskoj. Zamenhofov cilj bio je stvoriti univerzalni drugi jezik koji se lako uči i koji će potaknuti međunarodno razumijevanje. Danas se proqenjuje da na svijetu postoji između 100.000 i 1,000.000 govornika esperanta. Gramatiku esperanta odlikuje nekoliko zanimljivih značajki. Prva od njih jest da razne vrste riječi označavaju sufiksi: sve imenice završavaju na ■0, svi pridjevi na -a, prilozi na -e, infinitivi na -i. Na primjer, riječ rapido preveli bismo kao “brzina”, rapida kao “brz”, rapide kao brzo , a rapidi kao “žuriti se”.

146

D A R JE Z IK A

Glagoli se ne mijenjaju ovisno o licu, kao u većini priiodnih jezika: mi estas (“ja sam”), vi estas (“ti si”), li estas (“on je”), si estas (“ona je”), ni estas

(“mi smo”), ili estas (“oni su”). Prošlo glagolsko vrijeme uvijek završava na -is (mi estis - “bio sam”), buduće na -os (vi estos - “bit ćeš”). Mnoge riječi u esperantu tvore se s pomoću sufiksa - na primjer nastavak “-ejo” označuje “mjesto”, kao u riječima lemejo (“škola”), infanejo (“dječja soba”) i trinkejo (“bar”). Drugi česti sufiks jest “-ilo”, što označuje “oruđe ili instrument” i nalazimo ga u riječima kao hakilo (“sjekira”),flugilo (“kri­ lo”) i sercilo (“uređaj za sondiranje”). Možda je najpoznatija značajka tvorbe riječi u esperantu njegova upo­ raba prefiksa “mal-”, koji označuje suprotnost. Ta se značajka uvelike upotrebljava: bona (“dobar”) - malbona (“zao”), rica (“bogat”) - malrica (“siromašan”), granda (“velik”) - malgranda (“malen”), dekstra (“desno”) - maldekstra (“lijevo”), ferm i (“zatvoriti”) - malfermi (“otvoriti”), amiko (“prijatelj”) - malamiko (“neprijatelj”). Idiomi i idiomatski govor u esperantu su rijetki, ali ipak postoje neki primjeri “esperantskog slenga”. Novi učenik tog jezika može se nazvati fresbakito, od njemačkogafrischgebacken (“svježe pečen”), iako bi standar­ dna riječ bila komencanto (“početnik”). Primjer eufemizma u esperantu jest la necesejo (“potrebno mjesto”) za kupaonicu/WC. Tony Atwood, klinički psiholog i autor knjige Aspergerov poremećaj: vodič za roditelje i liječnike, zamjećuje da neke osobe koje boluju od Aspergerova poremećaja imaju sposobnost stvaranja vlastitog oblika jezika (po­ znatog kao neologizmi). Atwood daje primjer jedne djevojčice koja svoj gležanj opisuje kao “zapešće stopala”, a kockice leda kao “vodene kosti”. Doktor Atwood opisuje tu sposobnost kao “jedan od simpatičnih i istinski kreativnih vidova Aspergerova poremećaja”. Nakon rođenja svojih sestara blizanki smislio sam za njih riječ biplets, znajući da bicikl ima dva kotača, a tricikl tri, i da je riječ za troje djece koja se rode istodobno triplets. Drugi od mojih djetinjih neologizama bila je riječpramble, što je označivalo izla­ zak u dugu šetnju (ramble) s djetetom u kolicima (pram), što su moji rodi­ telji često činili. Dok sam bio dijete, nekoliko sam se godina bavio mišlju da izmislim vlastiti jezik, kako bih ublažio osjećaj samoće koji me često obuzimao i

D A RJEZIKA

H7

kako bih iskoristio užitak iskustva riječi. Ponekad, kad bi me obuzeo oso­ bito snažan osjećaj ili kad bih doživio nešto što sam smatrao posebno lije­ pim, u mojoj bi glavi spontano nastala nova riječ koja će to izraziti, ali nisam imao pojma odakle te riječi dolaze. Za razliku od toga jezik mojih vršnjaka često bi me uzdrmao i zbunio. Stalno su me zadirkivali jer sam se izražavao dugim, pomnim i pretjerano formalnim rečenicama. Kad bih u razgovoru pokušao upotrijebiti neku od riječi koje sam sam izmislio, da bih izrazio nešto što osjećam ili doživljavam u sebi, rijetko bi bila shvaćena. Roditelji su me odvraćali od "neobičnog izražavanja". Nastavio sam sanjati da ću jednoga dana govoriti jezik koji je moj, da me nitko neće zadirkivati ni koriti zbog njega i da će izražavati nešto o tome kako je biti ja. Kad sam napustio školu, otkrio sam da imam vremena ozbiljno se baviti tom zamišlju. Zapisivao sam riječi kako su mi padale na pamet i eksperimentirao s različitim metodama izgovora i tvorbe rečenica. Svoj sam jezik nazvao “manti” (izgovara se kao man-tee) prema finskoj riječi manty, što znači “bor”. Borovi su česti na sjevernoj poluči i posebno brojni u Skandinaviji i na baltičkom području. Mnoge riječi u mantiju skan­ dinavskoga su i baltičkog podrijetla. Još je jedan razlog zbog kojega sam odabrao to ime: borovi često rastu zajedno u velikom broju i simboliziraju prijateljstvo i zajednicu. Mantije još uvijek u nastajanju, sa smišljenom gramatikom i rječnikom od više od tisuću riječi. Privukao je zanimanje nekolicine lingvista koji vjeruju da bi mogao rasvijetliti moje jezične sposobnosti. U igranju jezikom ponajviše mi se sviđa stvaranje novih riječi i pojmo­ va. U mantiju pokušavam postići da riječi odražavaju odnose između raznih stvari: na primjer hamma (“zub”) i hemme (“mrav” - kukac koji grize) te rat (“žica”) i ratio (“radio”). Neke riječi imaju višestruka, povezana znače­ nja; riječ puhu na primjer može značiti “vjetar", “dah" ili “duh . Složenice su u mantiju česte: puhekello (“telefon”, doslovce zvono koje govori”), ilmaldv (“zrakoplov”, doslovce “zračni brod ), tontđo ( glaz ba”, doslovce “umjetnost tonova”) i ratalo (“parlament , doslovce mjesto za raspravu”) samo su neki primjeri. Apstraktni se pojmovi u mantiju rješavaju na nekoliko načina. Je an stvaranjem složenice koja ga opisuje: “sporost” ili kašnjenje prevo

14 8

D A R JE Z IK A

kao kellokiilt (doslovce "satni dug”). Druga je metoda uporaba “parova ri­ ječi”, što se može pronaći u ugrofinskim jezicima kao što je estonski. Za riječ kao što je diary (“mliječni proizvodi”) manti upotrebljavapimat kermat (“mlijeko krema”), a za “obuću” koetsaapat (“cipele čizme”). Iako je manti veoma različit od engleskoga jezika, mnoge su riječi pre­ poznatljive govornicima engleskoga: nekka (“neck”, odnosno vrat), kuppi (“cup”, odnosno šalica),purssi (“purse”, odnosno novčarka), noot (“night”, odnosno noć) i pepi (“baby”, odnosno dijete). Manti postoji kao opipljiv, priopćiv izraz mojega unutarnjega svijeta. Svaka riječ, sa svojom bojom i teksturom, za mene je poput umjetničkog djela. Kad govorim ili razmišljam na mantiju, imam osjećaj da slikam rije­ čima.

Veoma velika kriška broja pi Za broj pi saznao sam na satu matematike u školi. Pi - odnos opsega i pro­ mjera kruga - najglasovitiji je broj u matematici; ime je dobio po šesnae­ stome slovu grčkoga alfabeta ( tt) , a taj je znak usvojio matematičar Euler 1737. Pi me odmah fascinirao i naučio sam sva njegova decimalna mjesta koja sam uspio pronaći u raznim knjigama u knjižnici, na stotine njih. Krajem 2003. nazvao me otac i na kraju razgovora podsjetio da je prošlo dvadeset godina od mojih epileptičkih napadaja u ranome djetinjstvu. Rekaoje da bih trebao biti ponosan na svoj napredak. Dugo sam razmišljao 0 tome što mi je otac rekao i zaključio da želim učiniti nešto čime ću poka­ zati da me epilepsija u djetinjstvu nije spriječila u razvoju. Kasnije tog tjedna kontaktirao sam Odjel za prikupljanje financijskih sredstava Naci­ onalnog društva za epilepsiju, najveće dobrotvorne organizacije za epilep­ siju u Ujedinjenome Kraljevstvu. Kako bih pomogao prikupiti sredstva za tu organizaciju, planirao sam naučiti što više decimalnih mjesta broja pi u njihovu ispravnom slijedu, prije javnog nastupa predviđenog za 14. ožujka - Međunarodni dan broja pi (14. ožujka po američkom se sustavu piše 3/14) - što je ujedno Einsteinov rođendan. Organizacija se oduševila mojom idejom da pokušam srušiti europski rekord i postavljen je cilj od 22.500 decimala. Dok sam ja učio decimale, Simon Ekles, čovjek koji je u organi zaciji bio zadužen za prikupljanje financijskih sredstava, osigurao je prostor, Ashmolean Building u Prirodoslovnome muzeju u Oxfordu, gdje je me u raznim izlošcima bila i jedna ploča Alberta Einsteina.

V E O M A V E L IK A K R IŠK A B R O JA PI

Pi je iracionalni broj, što znači da se ne može napisati kao jednostavni razlomak dvaju cijelih brojeva. Ujedno je beskonačan: znamenke desno od decimalne točke idu unedogled u beskonačnome brojčanom nizu, tako da nitko ne može točno napisati broj pi, čak ni da ima komad papira velik kao svemir. Zbog toga se u računanju uvijek uzima njegova približna vrijednost, kao što je 22 : 7 ili 355 :113. Taj se broj pojavljuje na svakojakim neoče­ kivanim mjestima u matematici, a ne samo u krugovima i kuglama. Na primjer pojavljuje se u dijeljenju prostih brojeva i u vjerojatnosti da će pribadača bačena na niz usporednih linija presijecati jednu od njih. Pi se pojavljuje i kao prosječni omjer aktualne duljine i izravne udaljenosti iz­ među izvora i ušća vijugave rijeke. Najranije vrijednosti broja pi gotovo su sigurno utvrđene mjerenjima. Postoje čvrsti dokazi da su drevni Egipćani imali 4(8/9)* = 3,16 kao vrijed­ nost broja pi, dok su Babilonci upotrebljavali približnu vrijednost 3 +1/8 = 3,125. Grčki matematičar Arhimed iz Sirakuze dao je prvi teoretski izračun vrijednosti broja pi oko 250. godine prije Krista. On je odredio gornji i donji opseg broja pi utvrdivši obodnicu šesterokuta u krugu, koji je manji od obodnice kruga (slika 1) i šesterokuta opisanog oko kruga, koji je veći od obodnice (slika 2).

Udvostručenjem broja stranica šesterokuta u dvanaesterokut, a zatim i pravilni mnogokut od dvadeset četiri i četrdeset osam stranica, i najzad devedeset šest stranica, Arhimed je sve više približavao obodnice obodnici kruga i tako došao do približne vrijednosti. Izračunao je da je pi manje od 31/7, ali veće od 310/71. U decimalnim brojevima to iznosi između 3,1408 i 3,1429 (zaokruženo na četiri decimalna mjesta), što je veoma blizu stvar­ ne vrijednosti od 3,1416. U srednjem vijeku njemački je matematičar Ludolph van Ceulen veliki

VEOMA V E LIK A K R IŠK A BRO JA PI

151

dio života proveo izračunavajući brojčanu vrijednost pi, koristeći se u osno­ vi jednakim metodama kao i Arhimed nekih 1800 godina prije njega. Go­ dine 1596. izračunao je vrijednost broja pi u deset decimala u svojoj knjizi Van den Circkel (O krugu), koju je poslije proširio na 35 decimalnih mjesta. Kad je umro, te su znamenke ugravirane u njegovu nadgrobnu ploču. Kasniji matematičari, među kojima i Isaac Newton i James Gregory, smislili su nove aritmetičke formule kako bi poboljšali izračune vrijedno­ sti broja pi. Godine 1873. Englez Willliam Shanks objavio je svoj izračun broja pi od 707 decimalnih mjesta. Za to mu je trebalo više od petnaest godina, odnosno prosječno jedna decimala tjedno. Na žalost, 40-ih godina 20. stoljeća pri provjeri mehaničkim kalkulatorima otkriveno je da je po­ griješio na 528. decimali, nakon koje su sve sljedeće znamenke bile netoč­ ne. Pojavom modernih računala postalo je moguće izračunati pi u mnogo više decimala nego ikad prije. Prva kompjutorska kalkulacija broja pi izve­ dena je 1949. na ENIAC-u (Electronic Numerical Integrator and Computer) - golemom stroju koji je težio trideset tona i bio velik kao omanja kuća koji je za sedamdeset sati izračunao 2037 decimalnih mjesta. Otad je brz napredak računalne tehnologije pomogao znanstvenicima da izračunaju pi s još više decimalnih mjesta. Godine 2002. računalni stručnjak Yasumasa Kanada sa svojim je kolegama iz Informacijsko-tehnologijskog centra Sveučilišta Tokyo izračunao pi u više od trilijun decimalnih mjesta. Godinama su mnogi entuzijasti broja pi pokušavali zapamtiti barem dio beskonačnoga niza znamenki toga broja. Najčešće metode koriste se reče­ nicama, pa čak i cijelim pjesmicama sastavljenima od brižno odabranih riječi, pri čemu broj slova u svakoj od njih predstavlja uzastopne znamen­ ke broja pi. Možda je najpoznatiji primjer onaj koji se pripisuje britanskomu matematičaru Sir Jamesu Jeansu: How I want a drink, alcoholic o f course, after the heavy lectures involving quantum mechanics!

(Kako želim piće, alkoholno, naravno, nakon teških predava­ nja iz kvantne mehanike!)

V E O M A V E L IK A K R IŠK A BRO JA PI

152

Ovdje riječ “how” = 3 (jer ima tri slova), “I” = i, “want” = 4 i tako dalje. Cijela se rečenica prevodiu 3,14159265358979, odnosno broj pi s četrnaest decimalnih mjesta. Drugi primjer (objavljen 1905.) daje pi s trideset decimala: Sir, I send a rhyme excelling In sacred truth and rigid spelling Numerical sprites elucidate For me the lexicon’s dull weight I f Nature gain Not you complain, Tho’ Dr Johnsonjulminate.

(Gospodine, šaljem rimu što briljira svetom istinom i krutim pravopisom; brojčani vilenjaci objašnjavaju mi dosadnu težinu rječnika; ako priroda dobiva, nije na vama da se tužite, iako dr. Johnson grmi od prijekora.) Izazov s kojime se suočavaju takvi pisci jest kako prikazati o, koja se prvi put pojavljuje na trideset drugome mjestu nakon decimalnog zareza. Jed­ no je rješenje interpunkcijski znak, na primjer točka. Drugo je riječ od deset slova. Neki pisci upotrebljavaju duže riječi za dvije uzastopne zna­ menke. Na primjer riječ od jedanaest slova “calculating” predstavljala bi znamenku 1nakon koje je ponovno 1. Kad promatram slijed brojeva, moju glavu počnu ispunjavati boje, obli­ ci i teksture koji se spontano spajaju u vizualne krajolike. Oni su mi uvijek veoma lijepi; kao dijete često sam satima istraživao krajolike brojeva u svojoj glavi. Da bih se sjetio svake znamenke, jednostavno moram evoci­ rati različite oblike i teksture u svojoj glavi i iz njih iščitati brojeve. Kod veoma dugačkih brojeva, kao što je pi, razlomim znamenke na manje segmente. Veličina segmenta varira ovisno o znamenkama koje ga čine. Na primjer ako je jedan broj u mojoj glavi veoma svijetao, a već sije-

VEOMA V E LIK A K R IŠK A BRO JA FI

153

deći veoma taman, vizualizirat ću ih zasebno, dok ću glatki broj iza kojega je drugi glatki broj zapamtiti zajedno. Kako se slijed znamenki povećava, moji krajolici brojeva postaju sve zamršeniji, sve dok - kao u slučaju broja pi - ne postanu poput čitave jedne zemlje u mojem umu, sastavljene od brojeva. Evo kako ja "vidim” prvih dvadeset znamenki broja pi:

Broj se uzdiže, zatim potamni i postaje kvrgav u sredini, prije nego što zavijuga nadolje. A evo kako vidim prvih sto znamenki broja pi:

Na kraju svakog segmenta brojeva krajolik se mijenja i pojavljuju se novi oblici, boje i teksture. Taj se postupak nastavlja sve dok traje slijed brojeva kojih se prisjećam. Najčuveniji je slijed brojeva u pi “Feynmanova točka”, koja obuhvaća od 762. pa sve do 767. decimalnog mjesta broja pi:...999999 - Dobio je ime po fizičaru Richardu Feynmanu zbog njegove izjave da bi volio zapamtiti znamenke broja pi sve do te točke, tako da kad ih recitira može završiti sa “devet, devet, devet, devet, devet, devet... i tako dalje”. Feynmanova točka vizualno mi je veoma lijepa; vidim je kao duboki, gusti obrub tamnoplavog svjetla. Jednako m ije lijep i slijed znamenaka od 19-437- do 19-453- decimalnog mjesta broja pi, "...99992128599999399 •”>gdJe se br° j devet na^pri^e p0 navija četiri puta zaredom, kratko zatim pet puta i još ponovno dvaput, sveukupno jedanaest puta u 17 decimalnih mjesta. To mi je najdraži niz znamenaka broja pi od svih među više od 22.500 koje sam zapamtio.

154

V E O M A V E L IK A K R IŠK A B RO JA PI

Pi sam počeo proučavati u prosincu 2003. Imao sam tri mjeseca da naučim sve znamenke (22.500+) kako bih pokušao srušiti rekord. Prvi problem bio je gdje pronaći toliko znamenki broja pi: u većini knjiga navodilo se samo prvih desetak ili stotinjak decimalnih mjesta. Pokazalo se da je odgovor internet, iako sam i tamo morao mnogo tražiti jer je na većini stranica bilo navedeno samo do tisuću ili nekoliko tisuća mjesta. Na kraju je Neil pro­ našao web-stranicu jednog superračunala u Tokiju, koje je imalo podatke 0 milijunima decimalnih mjesta broja pi. To je dakle bio naš izvor za poku­ šaj rušenja rekorda. Neil je isprintao brojeve na listove papira A4, tisuću brojeva po stranici, kako bi mi bilo zgodno učiti stranicu po stranicu. Nadalje, brojke su bile razlomljene u “rečenice” od sto znamenki, kako bi ih bilo što lakše čitati i kako bi se smanjila opasnost da ih pogrešno pročitam i neke netočno na­ učim. Listove s brojkama nisam učio svakodnevno. Ponekad sam bio preumoran ili previše nemiran da bih bilo što učio. Ponekad bih jednostavno zaronio u brojeve i upijao ih na stotine. Neil je zamijetio da dok učim brojeve mo­ je tijelo postaje napeto i uznemireno - ljuljam se naprijed-natrag na stolcu ili stalno čupkam usne prstima. U takvim mu je trenucima bilo gotovo nemoguće razgovarati sa mnom, kao da sam bio u nekom drugom svi­ jetu. Razdoblja učenja često su bila kratka (većinom sat vremena ili manje) jer moja koncentracija silno fluktuira. Odabrao sam najmirnije prostorije u stražnjem dijelu kuće gdje bih učio brojeve, jer mi već i najmanji šum može onemogućiti da se usredotočim na ono što činim. Ponekad prstima začepim uši kako ne bih ništa čuo. Dok sam učio, često sam kružio po sobi pognute glave i napola zatvorenih očiju kako se ne bih s nečime sudario. Ili sam sjedio posve zatvorenih očiju i vizualizirao svoje krajolike brojeva 1mnoge oblike, boje i teksture u njima. Budući daje znamenke broja pi trebalo izgovoriti, a ne napisati, bilo mi je važno vježbati glasno deklamiranje brojeva drugoj osobi. Jednom tjedno Neil bi stavio pred sebe jedan ili više listova papira s brojkama kako bi mogao provjeravati, a ja sam stajao ili hodao prostorijom recitirajući sve veće sljedove zapamćenih brojki. Isprva mi je bilo veoma neobično i teško

VEOMA V E LIK A K R IŠK A BRO JA PI 155

izgovarati brojeve naglas, jer su oni za mene posve vizualni, i prvi put kad sam ih recitirao pred Neilom oklijevao sam i nekoliko puta pogriješio. To me frustriralo i zabrinuo sam se kako ću se snaći kad se od mene bude očekivalo da čitav slijed izrecitiram pred gomilom ljudi. Kao uvijek, Neil je bio strpljiv i pun razumijevanja - znao je zašto mi je teško glasno izgo­ varati brojeve i ohrabrivao me da se opustim i pokušavam dalje. Uz vježbu, s vremenom mi je doista postalo lakše izgovarati brojeve, i kako se dan velikog događaja približavao, moje je samopouzdanje raslo. Budući da se broj znamenaka sve više povećavao, nije ih bilo moguće sve odjednom izdeklamirati pred Neilom, pa smo odlučili da ću svakog tjedna pred njim vježbati drugi dio niza broja pi. Inače bih glasno ponavljao broj samome sebi dok bih sjedio ili hodao po kući, sve dok mi tijek brojeva nije postao gladak i postojan. Kako bi pripomoglo prikupljanju sredstava, Društvo je na intemetu objavilo stranicu na kojoj su se primali novčani doprinosi i poruke podrške iz čitavoga svijeta. Na primjer jednu je donaciju osigurao razred iz Varšave u Poljskoj. Društvo je objavilo i izjavu za medije, a Neil i ja skupljali smo donacije od prijatelja i obitelji. Jedan naš susjed koji je čuo za događaj koji se spremao razgovarao je sa mnom o epilepsiji svoje kćeri i izrazio divljenje prema tome što činim. Takve riječi podrške, kao i razglednice te elektro­ ničke poruke sa željama da uspijem, silno su me nadahnule. U subotu 13. ožujka, kad je počeo vikend velikoga događaja, Neil nas je odvezao u Oxford, gdje sam sutradan trebao izrecitirati zapamćene znamen­ ke broja pi. Iako sam još nekoliko tjedana prije naučio brojke, svejedno sam bio veoma nervozan znajući da ih moram izgovoriti pred publikom. Preno­ ćili smo u jednom pansionu u blizini muzeja i ja sam se svim silama trudio zaspati, što nije bilo lako jer sam stalno razmišljao i brinuo se o tome što bi se sutradan moglo dogoditi. Najzad sam zaspao i sanjao da hodam kroz krajolike svoga broja pi - ondje sam barem bio smiren i samouvjeren. Sljedećeg jutra obojica smo se rano probudila. Nisam samo ja bio ner vozan, jer se i Neil požalio na grčeve u želucu, za koje je znao da su posije dica napetosti zbog dana koji je pred nama. Doručkovali smo i krenuli u muzej. Bio mi je to prvi posjet Oxfordu, pa sam bio uzbuđen što sam gradu čuvenom po sveučilištu (najstarijem u engleskome govornom po

156

V E O M A V E L IK A K R IŠK A BRO JA PI

dručju) i poznatom kao “grad usnulih tornjeva”, što se odnosi na arhitek­ turu sveučilišnih zgrada. Vozili smo se dugim, uskim, popločenim ulicama dok nismo stigli na odredište. Prirodoslovni muzej, smješten u Ulici Broad, najstarija je postojeća muzejska zgrada na svijetu sagrađena upravo za tu svrhu. Sagrađen 1683., bio je to prvi muzej na svijetu koji je svoja vrata otvorio javnosti. U njego­ voj zbirci sastavljenoj od oko 15.000 izložaka, od staroga vijeka do ranoga dvadesetoga stoljeća, nalazi se i širok raspon ranih matematičkih instru­ menata koji su se upotrebljavali za računanje, astronomiju, navigaciju, crtanje i mjerenje. Kad smo se dovezli na parkiralište nasuprot muzeju, ugledali smo mu­ zejsko osoblje, novinare, snimatelje i organizatore događaja, koji su stajali ispred zgrade i čekali naš dolazak. Simon, zadužen za prikupljanje finan­ cijskih sredstava u Društvu, prišao mi je kad sam izišao iz automobila i energično mi protresao ruku raspitujući se kako sam. Odgovorio sam da sam dobro. Upoznao me i s ostalim ljudima koji su me čekali i zatim zamo­ lio da sjednem na stubu na ulazu kako bi me fotografirali. Stuba je bila hladna i vlažna i nastojao sam ne meškoljiti se previše. Prostorija za recitaciju bila je duga i prašna, od zida do zida ispunjena staklenim vitrinama s raznoraznim izlošcima. Uz jedan zid nalazili su se mali stol i stolac na koji sam mogao sjesti. S tog sam mjesta imao izravan pogled na Einsteinovu ploču na zidu sučelice. Malo podalje od mog stola nalazio se jedan veći stol, na kojemu su bili listovi papira s brojkama i jedan digitalni sat. Oko stola su sjedili članovi Odsjeka za matematičke znanosti obližnjega oxfordskog Sveučilišta Brookes, koji su se dragovoljno prijavili za provjeru točnosti moje recitacije. Njihov je zadatak bio pratiti moje pamćenje i provjeriti govorim li brojeve apsolutno točno. Sat je trebalo pritisnuti kad počnem govoriti, tako da gledatelji mogu pratiti koliko dugo već recitiram brojeve. Događaj je bio oglašen u lokalnim novinama, a ispred zgrade bili su plakati koji su pozivali prolaznike da uđu u muzej, gdje su ih čekali članovi Društva s informativnim lecima i kablicama za donacije. Neil je još uvijek bio veoma napet, do te mjere da mu je bilo doista mučno, ali odlučio je ostati u dvorani kako bi mi pružio podršku i njegova me prisutnost svakako ohrabrivala i umirivala. Nakon poziranja za još

VEOMA V E LIK A K R IŠK A BRO JA PI

157

nekoliko fotografija u dvorani, sjeo sam na svoj stolac i stavio na stol neko­ liko stvarčica koje sam donio sa sobom. Imao sam bočice vode kako bih otpio gutljaj kad mi se osuši grlo, čokoladice i banane koje će mi dati ener­ giju dok recitiram. Kad je Simon zamolio za tišinu, bio sam spreman zapo­ četi i u 11.05 Simon je pritisnuo sat. I tako sam ja recitirao sad već dobro mi poznate uvodne znamenke broja pi, a krajolici brojeva u mojoj glavi rasli su i mijenjali se kako sam išao dalje. Dok sam recitirao, kontrolori su križali brojku po brojku koju sam točno izgovorio. U čitavoj je dvorani vladala gotovo posvemašnja tišina, osim tek povremenoga prigušenoga kašlja ili odjeka koraka kad bi netko išao s jedne strane dvorane na drugu. Ti mi zvukovi nisu smetali jer sam recitirajući osjećao kako me obuzima vizualna bujica boja i oblika, tekstu­ ra i pokreta, dok se nisam našao posve okružen svojim krajolicima brojeva. Recitiranje je postalo gotovo melodično i svaki je dah bio ispunjen jednim brojem za drugim, a onda sam najednom shvatio da sam posve smiren, jednako kao u snu prethodne noći. Trebalo mi je malo više od deset minu­ ta da dovršim prvih tisuću znamenki. Nakon toga sam otvorio bocu vode i malo otpio, a zatim nastavio. Dvorana se malo-pomalo ispunjavala gledateljima, koji su stajali neko­ liko metara podalje od mene i nijemo me promatrali dok sam recitirao. Iako sam se ponajviše brinuo kako ću izrecitirati pi pred toliko ljudi, na kraju ih gotovo nisam ni zamjećivao jer su mi misli bile posve zaokupljene ritmičnim, neprestanim tijekom brojeva. Sjećam se samo jednoga važnog prekida, kad je nekomu zazvonio mobitel. Tada sam prestao recitirati i pričekao da buka utihne prije nego što sam nastavio. Pravila su nalagala da tijekom recitacije ni s kime ne smijem razgova­ rati ni kontaktirati. Bile su dogovorene kratke, unaprijed utvrđene stanke, kad sam jeo čokoladu ili bananu. Kako bih i za vrijeme stanki sačuvao usredotočenost, hodao sam s jednoga kraja dvorane na drugi, pognute gla ve i pogleda uperena u pod, izbjegavajući poglede gledatelja. Stalno sjede nje na stolcu tijekom recitacije bilo mi je i teže nego što sam očekivao, jer se često mnogo vrpoljim. Prisjećajući se brojeva, vrtio sam glavom ili je prekrio rukama ili se lagano njihao zatvorenih očiju. U 13.15 došao sam do 10.000 znamenki, dva sata nakon početka

i

58

V E O M A V E L IK A K R IŠK A BRO JA PI

cije. Kako su sati prolazili, osjetio sam da me hvata sve veći umor i vidio da vizualni krajolici u mojoj glavi postaju sve nejasniji kako postajem umor­ niji. Nikad prije nisam izrecitirao sve znamenke zajedno, jednu za drugom, i sada sam se nadao da se neću umoriti toliko da ne mogu dovršiti. Na kraju se samo jednom dogodilo da mi se na trenutak učinilo da neću moći nastaviti. Bilo je to kad sam već stigao do 16.600. znamenke i na ne­ koliko trenutaka mozak mi se posve ispraznio: u njemu nije bilo nikakvih oblika, ni boja, ni tekstura, ničega. Nikad prije nije mi se dogodilo ništa takvo, kao da gledam u crnu rupu. Čvrsto sam stisnuo oči i nekoliko puta duboko udahnuo, a zatim u glavi osjetio zujanje i iz tame su ponovno po­ tekle boje, pa sam nastavio recitirati. Sredinom poslijepodneva najzad sam se približavao svršetku svoga broj­ čanog puta. Nakon pet sati bio sam doista iscrpljen i bilo mi je drago što je kraj na pomolu. Kao da sam u glavi pretrčao maraton. Točno u 16.15, glasa uzdrhtala od olakšanja, izrecitirao sam posljednje znamenke: “67657486953587” i pokazao da sam završio. Bez ijedne pogreške izreci­ tirao sam 22.514 znamenki broja pi za pet sati i devet minuta, čime sam postavio novi britanski i europski rekord. Gledatelji su gromoglasno zapljeskali, a Simon je dotrčao do mene i iznenadio me zagrljajem. Kad sam zahvalio kontrolorima koji su sve vrijeme nadzirali recitaciju, zamoljen sam da iziđem pred zgradu kako bi me fotografirali i kako bih popio svoju prvu čašu šampanjca u životu. Reakcija medija na taj događaj bila je fenomenalna i mnogo veća nego što smo Društvo i ja očekivali. U sljedećim tjednima dao sam intervjue za razne novine i radiopostaje, uključujući BBC World Service i postaje u dalekim mjestima kao što su Australija i Kanada. Jedno od najčešće mi postavljanih pitanja u tim intervjuima glasi: Zašto si naučio toliko decimala broja pi? Odgovor koji sam davao tada, a dajem ga i sada, jest da je pi za mene neobično lijep i posve jedinstven. Kao Mona Lisu ili neku Mozartovu simfoniju, i pi volimo zbog njega samoga.

II

o

o Susret s Kimom Peekom Upoplavi novinskih članaka i radijskih intervjua nakon mog postavljanja novog rekorda broja pi, došla je i ponuda jednoga velikog televizijskoga kanala u Ujedinjenom Kraljevstvu da snimi jednosatni dokumentarni film o mojoj priči, koji se sljedeće godine trebao prikazivati u Britaniji i Sjedi­ njenim Američkim Državama. Urednici programa bili su zadivljeni prilo­ gom koji je o meni snimljen u Oxfordu, a posebice mojom sposobnošću da se dobro nosim sa zanimanjem javnosti i medija za mene. Kasnije te godine planirali su otići u Ameriku kako bi snimili Kima Peeka, savanta koji je bio nadahnuće za junaka Kišnog čovjeka, i vjerovali su da bih ja sa svojom spo­ sobnošću artikuliranja vlastitih savantskih iskustava bio pristupačno ža­ rište emisije. Uz to što ću osobno upoznati Kima, imat ću priliku upoznati neke od vodećih svjetskih znanstvenika i istraživača sindroma savanta, kako u Americi tako i u Britaniji. Smatrao sam to životnom prilikom. Pristao sam sudjelovati iako sam bio veoma nervozan. Pet godina nisam bio izvan Ujedinjenoga Kraljevstva (niti sam u to vrijeme često napuštao grad u kojemu sam živio) i preplašila me pomisao da ću nekoliko tjedana izbivati iz kuće, putovati i snimati. Brinuo sam se hoću li se moći nositi sa zahtjevnim rasporedom putovanja bez svojih ustaljenih rutina i rituala brojenja. Nikad prije nisam bio u Americi (iako sam napamet znao datume, krsna imena i stranačku pripadnost svih američkih predsjednika od Mc Kinleyja nadalje) i nisam znao kako će mi se svidjeti: što ako je prevelika,

160

S U SR E T S K IM O M PEEKOK

prenapadna i prebučna za mene? Što ako se obeshrabrim i uspaničim u to golemoj zemlji s druge strane oceana? Pomisao da ću stalno biti u pokretu, iz jednoga mjesta u drugo iz dam u dan, bila je najveća briga mojoj obitelji, Neilu i meni. Iako su me podrža­ vali, savjetovali su mi da o svemu porazgovaram s produkcijskom ekipom U razgovorima s ekipom uvjerili su me da će se pobrinuti da nikad ne osta­ nem sam na javnome mjestu (gdje bih se mogao izgubiti) i da snimanje ne bude nametljivo, nego da slijedi događaje kako se zbivaju. Predviđeni raspored bio je ambiciozan: u dva tjedna trebali smo otići s jedne obale na drugu, svraćajući na tako različita mjesta kao što su San Diego u Kaliforniji i Salt Lake City u Utahu. Urednici su veoma brzo smi­ slili radni naslov Brainman - igru riječi na film s Dustinom Hoffmanom koji mi se isprva nije svidio, ali sam ga s vremenom prihvatio. Televizijsku ekipu upoznao sam tjedan dana prije puta, u srpnju 2004. Bili su srdačni i pomogli mi da se smirim. Snimatelj Toby bio je mojih go­ dina. Svi su bili uzbuđeni - za njih je to bila emisija posve drukčija od onih koje su inače snimali i nisu bili sigurni što mogu očekivati. I ja sam bio uzbuđen, djelomice zato što su oni bili uzbuđeni, a ja preuzimam mnoge emocionalne signale iz djela i reakcija ljudi oko sebe. Ujedno sam bio sretan; počinjala je nova pustolovina. Večer prije leta spakirao sam svoje stvari: jaknu, dva para cipela, četiri pulovera, šest pari kratkih i dugih hlača, osam majica, jedanaest pari sokni i donjega rublja, novu tubu zubne paste, električnu četkicu za zube, sred­ stvo za čišćenje lica, eterična ulja, gel za tuširanje i šampon. Neil mi je kupio mobitel kako bismo bili u kontaktu dok sam na putu. On zbog posla nije mogao poći sa mnom. Mobitel sam držao u desnome džepu, a putov­ nicu, zrakoplovnu kartu i novčarku u lijevome. Neil me odvezao u zračnu luku i zagrlio prije nego što sam ušao u ter­ minal. Prvi put u tri i pol godine bit ćemo razdvojeni. No ja nisam shvaćao da bih trebao pokazati ikakvu emociju i Neilov me zagrljaj zapanjio. U zgradi zračne luke bilo je mnogo ljudi s prtljagom. Hodali su svuda oko mene i počela me hvatati tjeskoba, pa sam počeo brojiti ljude u redovima i odmah mi je bilo bolje. Televizijska ekipa već je bila ondje i nakon nekog vremena otišli smo u čekaonicu pa u zrakoplov.

SUSRET S K IM O M P E E K O M I6 l

Bio je tipično vruć i vedar ljetni dan te sam sa svojega sjedala promatrao kako modro nebo nestaje ispod oblaka dok se dižemo visoko u zrak. Pilot nam je najavio da let do međunarodne zračne luke u Los Angelesu traje jedanaest sati. Kad god čujem neku vremensku procjenu, zamislim je u glavi kao komad tijesta na stolu, sat vremena dug. Na primjer mogu shva­ titi koliko traje tridesetominutna šetnja tako što zamislim komad tijesta presavijen na pola na stolu u mojoj glavi. Ali jedanaest sati bilo je za mene besprimjerno dugo razdoblje i nisam ga mogao zamisliti u glavi. Zbog toga sam postao silno nervozan, čvrsto zatvorio oči te ih zatim polako otvorio i zagledao se u stopala dok se nisam malo smirio. Volim se mentalno pripremiti za nadolazeće događaje, uvježbati u mi­ slima različite mogućnosti ili promjene jer se osjećam strašno nelagodno kad se dogodi nešto iznenadno ili neočekivano. Znao sam da će mi u odre­ đenom trenutku leta prići domaćica zrakoplova i nešto me upitati (na primjer što sam odabrao za ručak), pa sam zamislio kako stoji iznad mene i obraća mi se. U svojoj glavi sebe sam zamislio smirena i odgovorio bez ikakvih poteškoća. Ruke su mi se stalno vrzmale oko džepova, provjeravajući već stoti put je li mobitel u desnome džepu, a putovnica i novčarka u lijevome. Kad sam čuo kako se stolić na kotačićima štropoćući približava mom sjedalu, osjetio sam kako postajem sve napetiji i oprezniji. Pomno sam slušao razgovor domaćica u zrakoplovu s drugim putnicima, pa sam znao što će mi reći. U glavi sam već odlučio što ću jesti: piletinu s njokima. Stolić je došao i bez zapinjanja otišao. A ja sam dobro odabrao. I nadalje sam bio previše tjeskoban da bih tijekom leta zaspao. Zato sam čitao časopis aviokompanije i kroz plastične slušalice koje smo dobili u zrakoplovu slušao glazbu. Kad smo najzad sletjeli, osjetio sam nepogrešiv osjećaj postignuća: uspio sam. Glava me boljela i ukočile su mi se noge i ruke, ali bio sam u Americi. Vani je bilo vedro i toplije nego u Londonu. Čekao sam da redatelj unaj mi automobil. Kad je došao, ekipa je u prtljažnik natrpala našu prtljagu i brojne kutije s opremom za snimanje. Kao da gledam tetris. Nakon neko liko pokušaja napokon su uspjeli sve ugurati. Odvezli smo se u San Diego, u jedan hotel uz more. Iako sam bio iscrpljen, rečeno mi je da sutr

162

S U SR E T S K IM O M PEEKOM

ujutro moramo rano krenuti. U svojoj hotelskoj sobi pomno sam očetkao zube, oprao lice uobičajenim brojem zapljuskivanja (pet) i namjestio bu­ dilicu za 4.30, prije nego što sam se zavukao u krevet i odmah utonuo u dubok san. Kad se budilica krešteći oglasila, skočio sam i rukama prekrio uši. Bo ljela me glava jer nisam bio sviknut na zvuk budilice. Prtljao sam rukom dok nisam pronašao pravi prekidač i vratio tišinu u sobu. Vani je još bio mrak. Prao sam zube točno dvije minute i istuširao se. Nije mi se svidjeli što je u sobi sve drukčije nego kod kuće. Tuš je bio veći, voda teža na mojoj glavi, a i tekstura ručnika bila mi je neobična. Kad sam se obrisao, brzo san se odjenuo; barem je moja odjeća pristajala onako kako sam očekivao. Jako strepeći, polako sam izišao iz sobe i spustio se u blagovaonicu u prizemlju. Čekao sam da dođe Toby, neko poznato lice, prije nego što sam sjeo za do­ ručak. Pojeo sam pecivo i popio čaj, a kad su i ostali doručkovali, ušli smo u automobil i odvezli se do mnoštva visokih zgrada s blistavim prozorima. Trebali smo se naći s čuvenim neurologom profesorom Ramachandranom i njegovom ekipom u Centru za proučavanje mozga. Kad smo stigli, znanstvenici su izišli pozdraviti nas. Odveli su nas u profesorov ured hodnicima koji su blistali od jarka sunčana svjetla koje je dopiralo kroz prozore uzduž jedne strane. Ured je bio prostran, tamniji od hodnika koji su do njega vodili, sa zidovima prekrivenima zbijenim redo­ vima knjiga, masivnim stolom s plastičnim maketama mozga i raštrkanim listovima papira. Pozvan sam da sjednem, sučelice profesoru i jednom njegovu kolegi. Kad je profesor prozborio, glas mu je odjeknuo. Zapravo, sve je na nje­ mu djelovalo nekako glasno - njegove krupne okrugle oči, gusta kovrčava crna kosa i brkovi. Sjećam se da sam pomislio koliko su velike njegove ispružene ruke. Njegovo je oduševljenje bilo očito i nekako mi pomoglo da se smirim. Iako sam bio nervozan, u toj je nervozi bio i tračak uzbu­ đenja. Zamoljen sam da nešto izračunam u glavi, a profesorov pomoćnik pro­ vjerio je moje odgovore kalkulatorom. Glava me još boljela od umora zbog putovanja, ali sam, srećom, mogao računati. Zatim su mi pročitali niz bro­ jeva i zatražili da kažem koji su od njih prosti brojevi. Sve sam pogodio.

SUSRET S KIM O M PE E K O M

163

Objasnio sam da brojeve u glavi vidim kao boje, oblike i teksture. Profesor je djelovao zainteresirano i zadivljeno istodobno. Za ručkom me profesorov pomoćnik mladić po imenu Shai, ugljenocrne kose i krupnih, okruglih očiju poput profesorovih, otpratio do kantine u kampusu Centra. Shai je bio fasciniran mojim opisima vizualizacije bro­ jeva i računanjem u glavi. Poslije su me pozvali u drugu prostoriju, u kojoj sam upoznao Eda, još jednog člana ekipe profesora Ramachandrana. Shai i Ed željeli su saznati više o mojem specifičnom vizualnom doživljavanju različitih brojeva. Bilo mi je teško pronaći riječi kojima bih ih opisao, pa samuzeo flomaster i na bijeloj ploči počeo crtati oblike brojeva za koje su se raspitivali. Znanstvenici su bili zapanjeni. Nisu očekivali da će moj do­ življaj brojeva biti tako kompleksan kako se sada činilo, ni da ču ga moći prikazati s toliko pojedinosti. Reakcija znanstvenika sve je iznenadila. Zamolili su redatelja da im dade još vremena za proučavanje nekih od mojih specifičnih sposobnosti i vizualnog doživljavanja brojeva. Redatelj je nazvao producenta u London i on se suglasio. Sutradan, s upaljenim kamerama, zamolili su me da ponovno opišem i nacrtam razne brojeve koje sam crtao dan prije. Prišao sam bijeloj ploči i malo-pomalo prekrio je crtežima i ilustracijama svoga viđenja raznih broje­ va i zbrojeva u svojoj glavi, do kojih sam došao s pomoću svojih sinestetičkih oblika. Čak su me zamolili da neke od tih brojeva prikažem plastelinom. Zatim su pred mene stavili zaslon računala ispunjen znamenkama bro­ ja pi, a moje prste spojili s galvanskim mjeračem reakcije kože. Znanstve­ nici su kradomice zamijenili šestice devetkama na nasumce odabranim mjestima u nizu i zanimalo ih je hoće li te promjene izazvati ikakvu reak­ ciju koja će se očitati na mjeraču. Dok sam promatrao brojke na zaslonu, postalo mi je neugodno i često sam izvijao lice u grimasu jer sam vidio da su neki dijelovi krajolika brojeva razlomljeni kao da su vandalizirani. Gal vanski mjerač izmjerio je poprilične fluktuacije, koje su upućivale na to da sam imao fiziološku reakciju na promijenjene brojeve. Znanstvenici, oso bito Shai, bili su fascinirani. Ponekad me ljudi pitaju smeta li mi što sam pokusni kunić znanstvenicima. Ne smeta, jer znam da im pomažem da bolje shvate

)

162

SU SR E T S K IM O M PEEKOM

ujutro moramo rano krenuti. U svojoj hotelskoj sobi pomno sam očetkao zube, oprao lice uobičajenim brojem zapljuskivanja (pet) i namjestio bu­ dilicu za 4.30, prije nego što sam se zavukao u krevet i odmah utonuo u dubok san. Kad se budilica krešteći oglasila, skočio sam i rukama prekrio uši. Bo ljela me glava jer nisam bio sviknut na zvuk budilice. Prtljao sam rukom dok nisam pronašao pravi prekidač i vratio tišinu u sobu. Vani je još bio mrak. Prao sam zube točno dvije minute i istuširao se. Nije mi se svidjele što je u sobi sve drukčije nego kod kuće. Tuš je bio veći, voda teža na mojoj glavi, a i tekstura ručnika bila mi je neobična. Kad sam se obrisao, brzo sam se odjenuo; barem je moja odjeća pristajala onako kako sam očekivao. Jako strepeći, polako sam izišao iz sobe i spustio se u blagovaonicu u prizemlju. Čekao sam da dođe Toby, neko poznato lice, prije nego što sam sjeo za do­ ručak. Pojeo sam pecivo i popio čaj, a kad su i ostali doručkovali, ušli smo u automobil i odvezli se do mnoštva visokih zgrada s blistavim prozorima. Trebali smo se naći s čuvenim neurologom profesorom Ramachandranom i njegovom ekipom u Centru za proučavanje mozga. Kad smo stigli, znanstvenici su izišli pozdraviti nas. Odveli su nas u profesorov ured hodnicima koji su blistali od jarka sunčana svjetla koje je dopiralo kroz prozore uzduž jedne strane. Ured je bio prostran, tamniji od hodnika koji su do njega vodili, sa zidovima prekrivenima zbijenim redo­ vima knjiga, masivnim stolom s plastičnim maketama mozga i raštrkanim listovima papira. Pozvan sam da sjednem, sučelice profesoru i jednom njegovu kolegi. Kad je profesor prozborio, glas mu je odjeknuo. Zapravo, sve je na nje­ mu djelovalo nekako glasno - njegove krupne okrugle oči, gusta kovrčava crna kosa i brkovi. Sjećam se da sam pomislio koliko su velike njegove ispružene ruke. Njegovo je oduševljenje bilo očito i nekako mi pomoglo da se smirim. Iako sam bio nervozan, u toj je nervozi bio i tračak uzbu­ đenja. Zamoljen sam da nešto izračunam u glavi, a profesorov pomoćnik pro­ vjerio je moje odgovore kalkulatorom. Glava me još boljela od umora zbog putovanja, ali sam, srećom, mogao računati. Zatim su mi pročitali niz bro­ jeva i zatražili da kažem koji su od njih prosti brojevi. Sve sam pogodio.

SUSRET S K IM O M PE E K O M

I6 3

Objasnio sam da brojeve u glavi vidim kao boje, oblike i teksture. Profesor je djelovao zainteresirano i zadivljeno istodobno. Za ručkom me profesorov pomoćnik mladić po imenu Shai, ugljenocrne kose i krupnih, okruglih očiju poput profesorovih, otpratio do kantine u kampusu Centra. Shai je bio fasciniran mojim opisima vizualizacije bro­ jeva i računanjem u glavi. Poslije su me pozvali u drugu prostoriju, u kojoj sam upoznao Eda, još jednog člana ekipe profesora Ramachandrana. Shai i Ed željeli su saznati više o mojem specifičnom vizualnom doživljavanju različitih brojeva. Bilo mi je teško pronaći riječi kojima bih ih opisao, pa samuzeo flomaster i na bijeloj ploči počeo crtati oblike brojeva za koje su se raspitivali. Znanstvenici su bili zapanjeni. Nisu očekivali da će moj do­ življaj brojeva biti tako kompleksan kako se sada činilo, ni da ću ga moći prikazati s toliko pojedinosti. Reakcija znanstvenika sve je iznenadila. Zamolili su redatelja da im dade još vremena za proučavanje nekih od mojih specifičnih sposobnosti ivizualnog doživljavanja brojeva. Redatelj je nazvao producenta u London i on se suglasio. Sutradan, s upaljenim kamerama, zamolili su me da ponovno opišem i nacrtam razne brojeve koje sam crtao dan prije. Prišao sam bijeloj ploči i malo-pomalo prekrio je crtežima i ilustracijama svoga viđenja raznih broje­ va i zbrojeva u svojoj glavi, do kojih sam došao s pomoću svojih sinestetičkih oblika. Čak su me zamolili da neke od tih brojeva prikažem plastelinom. Zatim su pred mene stavili zaslon računala ispunjen znamenkama bro­ ja pi, a moje prste spojili s galvanskim mjeračem reakcije kože. Znanstve­ nici su kradomice zamijenili šestice devetkama na nasumce odabranim mjestima u nizu i zanimalo ih je hoće li te promjene izazvati ikakvu reak­ ciju koja će se očitati na mjeraču. Dok sam promatrao brojke na zaslonu, postalo mi je neugodno i često sam izvijao lice u grimasu jer sam vidio da su neki dijelovi krajolika brojeva razlomljeni kao da su vandalizirani. Gal­ vanski mjerač izmjerio je poprilične fluktuacije, koje su upućivale na to da sam imao fiziološku reakciju na promijenjene brojeve. Znanstvenici, oso­ bito Shai, bili su fascinirani. Ponekad me ljudi pitaju smeta li mi što sam pokusni kunić brojnim znanstvenicima. Ne smeta, jer znam da im pomažem da bolje shvate ljud­

164

S U SR E T S K IM O M PEEKOM

ski mozak, od čega će svi imati koristi. Za mene je ujedno zadovoljstvo naučiti više o sebi i načinu na koji moj um funkcionira. Kako je moje vrijeme brzo istjecalo u već ionako gušćem rasporedu nego prije, Shai je predložio da me odveze do obližnjih litica s kojih bih vidio more i zračne jedrilice na nebu. Želio je provesti neko vrijeme si mnom daleko od ekipe i kamera. Prošetali smo liticama i on se raspitivao o mojim osjećajima vezanim uz različite brojeve, zapisujući bilješke u blok koji je posebno zbog toga ponio sa sobom. Moji odgovori kao da su ga jc i više uzbudili. “Jesi li ti svjestan da si za znanstvenike prilika koja se pruža samo jednom u životu?” upitao je, ali ja nisam znao kako bih mu odgovoric. Svidio mi se Shai i obećao sam da ćemo ostati u kontaktu, što i jesmo do današnjega dana putem elektroničkih poruka. Naša sljedeća postaja bila je Las Vegas, Nevadin “grad snova” i neupitno središte kockarskoga svijeta. Producenti emisije željeli su pokazati neke moje sposobnosti kroz “ležerniji” televizijski pristup i to je sada trebalo učiniti, ugledajući se na čuveni prizor iz Kišnog čovjeka. Nisam znao što bih točno mislio o predloženoj sekvenci. Posljednje što sam želio bilo je trivijalizirati svoje sposobnosti ili osnažiti pogrešni stere­ otip da su svi autisti kao lik iz Kišnog čovjeka. Istodobno, shvatio sam da i emisiji treba biti malo zabave i vizualnih sekvenci koje će biti predah iz­ među onih ozbiljnijih, znanstvenih. Uživao sam u kartanju s prijateljima, ali nikad prije u životu nisam nogom kročio u kockarnicu. Znatiželja j» bila dovoljna da se na to odvažim. Vrućina u Nevadi bila je nevjerojatna, kao sušilo za kosu uključeno n? maksimum koje ti stalno puše ravno u lice. Čak i u laganoj pamučnoj maji­ ci i kratkim hlačama tijelo mi je brzo oblio znoj dok smo čekali automobil koji će nas odvesti do sljedećega hotela. Srećom, vožnja je bila brza i svi smo bili zahvalni na klimatiziranome hotelskom predvorju. Vožnja pokraj masivnih, drečavih zgrada bila je mučno iskustvo i osjećaj olakšanja mogao se opipati. Prizor koji nas je dočekao po dolasku na hotelsku recepciju, brzo je ublažio svako uzbuđenje koje smo osjećali. Budući da je bilo iznimno teško pronaći kockarnicu voljnu dopustiti snimanje televizijskim kamerama, producent je morao pristati na jednu u središtu grada. Bila je mnogo manja

SUSRET S KIM O M PE E K O M

I 65

od svojih čuvenih rođakinja i oduševljeno je prihvatila našu zamisao, čak nami osigurala besplatne sobe. No naš prvi dojam nije bio dobar. Sag je bio prljav, a u čitavom se predvorju stalno osjećao ustajali miris. Nije pomoglo ni to što je osoblju trebalo veoma dugo, dulje od sat vremena, da nam pri­ redi sobe. No kad smo dobili ključeve, iznenadili smo se prostranošću i udobnošću soba. Kad je pala noć, odveli su me do automobila i snimali u vožnji čuve­ nom zonom Vegasa, izbijeljenom sa svih strana blještavim svjetlima koc­ karnica. Čvrsto sam stisnuo ruke i osjetio kako mi tijelo postaje napeto i ukočeno, u nelagodi što sam okružen tolikim mnoštvom podražaja. Srećom, vožnja nije dugo trajala. Večerali smo svi zajedno u obližnjem restoranu i rano otišli na počinak. Sljedećeg jutra ekipa je dugo bila zaposlena postavljanjem opreme u mirnom dijelu kockarnice sa stolovima za blackjack, a onda su došli po mene. Upravitelj kockarnice pripremio je veliku količinu žetona koju ćemo upotrijebiti za snimanje. Upoznao sam vlasnika kockarnice i djelitelja ka­ rata (krupjea), koji mi je na brzinu objasnio pravila igre. Blackjackje jedna od najpopularnijih kockarskih kartaških igara; poznat je i kao "vingt-et-un”, odnosno "dvadeset jedan” ili "ajnc”. Cilj je igre kod svakog dijeljenja pogoditi hoće li karte igrača u zbroju biti veće od karata djelitelja, ali da taj zbroj ne premaši dvadeset jedan. As se broji kao jedan ili kao jedanaest, a slike (dečki, dame, kraljevi) deset. Na početku svakoga dijeljenja daju se početne oklade i djelitelj svakom igraču daje dvije karte, a dvije uzima sebi. Jednu od svoje dvije karte okre­ će licem nadolje. Slika i as zovu se “blackjack” i rezultat je neposredna pobjeda igrača koji ih ima. Inače djelitelj svakom igraču daje mogućnost da zatraži još karata (takozvani “hitting”) ili ostane s postojećim zbrojem (to se naziva “standing” ili “holding”). Ako igrač prijeđe zbroj od 21 (“busts”), gubi. Kad igrači odluče hoće li uzeti još karata ili ne, djelitelj otkriva skri venu kartu i odlučuje hoće li i sam uzeti još koju. Ako je zbroj njegovih karata manji od sedamnaest, mora vući još karata dok ne dođe do minimal noga ukupnog zbroja sedamnaest. Ako djelitelj prijeđe zbroj od 21, preostali igrači pobjeđuju. Brojenje karata dobro je poznato u blackjacku i podrazumijeva na

166

S U SR E T S K IM O M PEEKOM

janje igrača da prati odigrane karte kako bi pokušao steći malu prednost nad djeliteljem i povećati ulog kad je procjena dobra (na primjer kad osta­ tak špila sadržava mnogo slika) ili ga smanjiti kad je procjena loša. U svome najjednostavnijem obliku brojenje karata uključuje dodjeljivanje pozitiv­ ne ili negativne vrijednosti svakoj karti; karte niske vrijednosti, kao što m 2 i 3, dobivaju pozitivnu vrijednost, dok su desetice negativne. Brojač tada u glavi vodi stalnu evidenciju vrijednosti kako se otvori koja karta i stalno prilagođava ukupni zbroj, uzimajući u obzir približan broj preostalih kai i ta u špilu. Brojenje karata nije lako, tako da i najvještiji dobiju tek oko jedan pos o tom metodom. Kockarnice često potjeraju od stola one za koje sumnjaju da broje karte. Naš je stol upotrebljavao osam špilova, odnosno 416 karata u igri, što je broj dovoljno velik da svaku moguću prednost brojenja svede na najmanju mjeru. Kockarnice su bučne i odvraćaju pozornost, pa je u njima teško igrati, tako da je za mene jedan od najvećih izazova bio usredotočiti se. Sjedeći na stolcu bez naslona sučelice djelitelju, usredotočio sam se na špilove karata i pozorno promatrao kako ih djelitelj jedan po jedan otvara, miješa i slaže prije početka igre. Kamere oko mene privukle su promatrače i ubrzo ire okružilo mnoštvo. Trebao sam igrati unutar određenog vremena. Kockarnica je posebno za mene rezervirala stol, pa sam bio jedini igrač. Igrao sam protiv djelitelj 1 Želeći malo osjetiti igru, započeo sam s jednostavnim sudovima na teme­ lju karata koje bih dobio svakim dijeljenjem: ne bih uzeo dodatnu kartu kad bih dobio desetku i osmicu, a zatražio bih je ako bih dobio trojku i devetku (osim ako bi djeliteljeva karta bila četvorka, petica ili šestica, kad bih ostao s već podijeljenim kartama). Ta je tehnika poznata kao “osnovna strategija”. Čak i kad se igrač optimalno koristi tom osnovnom strategijom, djelitelj ima statističku prednost. S vremenom se moja hrpa žetona sve više sma njivala. No moj osjećaj za karte bio je mnogo bolji nego na početku; odluke sam donosio brže i sve se ugodnije osjećao za stolom. Iznenada sam odlučio da ću igrati instinktivno, prema tome kako doživljavam protok brojeva u

SUSRET S K IM O M P E E K O M I6 7

glavi kao kotrljajući vizualni krajolik s vrhovima i dolinama. Kad bi moj mentalni krajolik brojeva dosegnuo vrh, agresivnije bih podizao uloge. Došlo je do promjene; počeo sam sve više dobivati. Opustio sam se i uživao u igri mnogo više nego dotad. U ključnom trenutku dobio sam par sedmica, a djelitelj je okrenuo desetku. Osnovna strategija zahtijeva da uzmem još karata. No umjesto toga odlučio sam poslušati instinkt i raz­ dvojiti par udvostručivši prvotni ulog. Djelitelj mi je dao treću kartu, ta­ kođer sedmicu. Upitao sam mogu li razdvojiti tu sedmicu. Djelitelj je bio iznenađen - to je veoma neobičan potez na njegovu desetku. Karta je raz­ dvojena i sada sam imao tri sedmice, utrostručeni prvotni ulog, naprama djeliteljevoj desetki. Promatrači oko mene glasno su se snebivali. Jedan je muškarac glasno zamijetio: “Zašto razdvaja sedmicu protiv desetke?” Dje­ litelj je nastavio dijeliti karte na svaku od moje tri sedmice - na prvoj je zbroj bio dvadeset jedan. Zatim je podijelio karte na drugoj sedmici - ponov­ no dvadeset jedan. Naposljetku i na trećoj sedmici, i ponovno pobjednički ukupni zbroj dvadeset jedan. Tri puta zaredom dvadeset jedan u jednoj igri protiv djelitelja. Jednim ludim potezom nadoknadio sam gubitke i pobije­ dio kockarnicu. Svejedno mi je bilo drago kad smo otišli iz Las Vegasa. Bilo je prevruće, previše ljudi, previše blještavih svjetala. Ugodno sam se osjećao samo me­ du kartama. Obuzela me čežnja za domom, pa sam otrčao u hotel, nazvao Neila iz svoje sobe i čuvši njegov glas briznuo u plač. Neil mije rekao da mi dobro ide i da trebam nastaviti. Bio je ponosan na mene. Tada još nisam smio znati da je najvažnija epizoda čitavoga putovanja još uvijek preda mnom. Sutradan smo odletjeli u Salt Lake City, glavni grad države Utah i dom mormonske vjere. Vožnja od hotela do javne gradske knjižnice bila je krat ka. Zdanje je bilo izvanredno: šesterokatnica zakrivljenih staklenih zidova sa 240.000 četvornih metara i više od pola milijuna knjiga, s trgovinama i službama u prizemlju, galerijama za čitanje na katovima i gledalištem za tristo ljudi. Meni je, s mojom trajnom ljubavi prema knjigama i mojim sjećanjima na godine koje sam proveo svakodnevno satima čitajući u malim lokalnim knjižnicama, knjižnica u Salt Lake Cityju bila kao raj.

168

SU SR E T S K IM O M PEEKOM

Golemi prostor prožimalo je dnevno svjetlo i osjetio sam poznati mii Knjižnice su me oduvijek mogle smiriti. Nije bilo mnogo ljudi, tek skupine pojedinaca koji su čitali ili lutali između polica i stolova. Nije bilo naglih proloma buke, tek tiho okretanje stranica ili prisan šapat između prijatelji i kolega. Nikad u životu nisam vidio takvu knjižnicu niti sam boravio u njoj; doista mi se činila kao začarani dvorac iz bajke. Zamoljen sam da sjednem na jednu klupu u prizemlju i ondje pričekam, pa sam brojio nizove knjiga i ljude koji su u tišini prolazili. Mogao sam taJ o sjediti satima. Po mene je došao redatelj pa smo se uspeli dizalom na drugi kat. Tu su se unedogled pružali beskonačni nizovi knjiga. Prišao mije jedsn postariji muškarac i rukovao se sa mnom. Predstavio se kao Fran Peek, otac i skrbnik svoga sina Kima. Kim Peek je čudo. Kad se rodio 1951., liječnici su njegovim roditeljimi rekli da nikad neće hodati niti će išta naučiti i da bi ga trebali smjestiti u neku ustanovu. Kim je rođen s velikom glavom i vodenim mjehurom u lubanji, koji mu je oštetio lijevu polutku, dio mozga uključen u tako bitni područja kao što su jezik i govor. Godine 1988. neurolozi su utvrdili da Kim nema corpus callosum, opnu koja odvaja dvije moždane polutke. No Kirnje već sa šesnaest mjeseci naučio čitati i s četrnaest godina naučio sve sred­ njoškolsko gradivo. Kim je tijekom godina zapamtio golemu količinu informacija iz neko­ liko desetaka predmeta, od povijesti i datuma do književnosti, sport 1, zemljopisa i glazbe. Istodobno može čitati dvije stranice knjige, svaku jednim okom, i pritom gotovo sve zapamtiti. Kim je pročitao više od 9000 knjiga i sjeća se cjelokupnog sadržaja svake od njih. Ujedno je nadaren u preračunavanje iz jednoga kalendara u drugi. Godine 1984. Kim i njegov otac upoznali su na konferenciji Udruge retardiranih građana u Arlingtonu u Teksasu producenta i scenarista Barryji Morrowa. Rezultat je bio film Kišni čovjek. Dustin Hoffman proveo je jedan dan s Kimom i toliko se oduševio njegovim sposobnostima da je nagovorio Frana da svoga sina podijeli sa svijetom. Otad su Kim i njegov otac propu tovali Ameriku uzduž i poprijeko te razgovarali s više od milijun ljudi. To je trebao biti trenutak koji sam dugo čekao; prvi put u životu upoznat ću još jednog savanta i razgovarati s njim. Franje svom sinu rekao tko sam

SUSRET S K IM O M PE E K O M

169

i zašto dolazim upoznati se s njim. Odabir javne gradske knjižnice za naš susret bio je posve prirodan; i Kimu i meni knjižnice su posebna mjesta, puna mira, svjetla, prostora i reda. Upoznavši Frana, predstavljen sam Kimu. Stajao je tik uz oca, krupni sredovječni muškarac kuštrave, guste, prosijede kose i prodornih, radozna­ lih očiju. Brzo me uhvatio za ruke i stao veoma blizu mene. “Reci mu datum svog rođenja”, predložio je Fran. “ 31. siječnja 1979 ”, rekao sam. “Šezdeset pet godina napunit ćeš jedne nedjelje”, odgovorio je Kim. Kimnuo sam i upitao za njegov datum rođenja. “11. studenog 1951.” odgovorio je. Nasmi­ ješio sam se od uha do uha: “Pa ti si rođen u nedjelju!” Kimovo se lice oza­ rilo i znao sam da smo uspostavili kontakt. Fran je imao iznenađenje za mene: Oscar koji je osvojio scenarist Kiš­ noga čovjeka Barry Morrow, koji ga je velikodušno dao Peekovima za njiho­

ve turneje. Brižno sam držao kipić objema rukama; bio je mnogo teži nego stoje izgledao. Zamolili su me da sjednem s Franom i razgovaram 0 Kimovu djetinjstvu, pa smo otišli do kuta s udobnim kožnatim naslonjačima i smjestili se ondje, a Kim je dobio na čitanje jednu knjigu. Fran je strastve­ no govorio o reakciji liječnika na probleme svoga sina: “Rekli su nam da ga smjestimo u ustanovu i zaboravimo na njega.” Jedan je neurokirurg čak ponudio lobotomizirati Kima kako bi ga bilo lakše smjestiti u ustanovu. Želio sam saznati više o Kimovu današnjem životu i zamolio sam Frana da mi opiše njegov tipični dan. “Kim svako jutro telefonski razgovara s majkom i svaki dan na nekoliko sati dolazi ovamo čitati. Navečer idemo u posjet jednoj svojoj vremešnoj susjedi. Kim joj čita.” Upitao sam ga i za Kimove turneje. “Uvijek putujemo zajedno i nikad ne tražimo nikakav novac. Posjećujemo škole, koledže i bolnice. Kim im može reći gotovo sve što žele znati: datume, imena, statističke podatke, poštanske brojeve, što god se sjetiš. Publika mu postavlja svakojaka pitanja, a on uvijek iznese toliko informacija, više nego što sam i sam znao da zna. Gotovo nikad ne zapne s odgovorom. Njegova je poruka sljedeća, ne moraš biti hendikepiran da bi bio drukčiji, jer svi su drukčiji. Završili smo razgovor, pa smo Kim i ja sami prošetali oko raznih polica u knjižnici. Dok smo hodali, Kim me držao za ruku. “Ti si, Damele, savant kao i ja”, uzbuđeno je rekao i stisnuo mi ruku. Dok smo hodali izm

170

SU SR E T S K IM O M PEEKOV

polica, zamijetio sam da Kim nakratko zastajkuje i uzima knjigu s police prolista nekoliko stranica kao da mu je sadržaj već poznat i zatim vrać knjigu na policu. Ponekad bi glasno promrmljao neko ime ili datum. Nijed­ na od tih knjiga nije bila prozna; romani kao da ga nisu zanimali. I to nam je bilo zajedničko.

“Što ovdje najviše voliš raditi, Kime?” upitao sam ga i on me bez riječ odveo do odjeljka sa zbijenim knjigama uvezanim u crvenu kožu. Bili so to telefonski imenici svih gradova u Salt Lake Cityju. Kim je izvukao jed o s police i smjestio se za obližnji stol. Imao je bilježnicu i olovku pa je u bi lježnicu prepisao nekoliko imena i brojeva iz imenika. Promatrao sam gni upitao voli li brojeve; polako je kimnuo, zadubljen u svoje bilješke. Sjeo sam pokraj Kima i sjetio se da mi je Fran rekao da Kim voli pitanja povezana s povijesnim datumima i likovima. Povijest je jedna od omiljenih Kimovih tema. “Koje je godine Victoria postala kraljica Engleske?” upitao sam ga. “1837.” odmah je odgovorio. “Koliko bi godina imao Winston Chui chill da je danas živ?” “130.” “Na koji bi dan u tjednu ove godine pao njego? rođendan?” “Utorak, zadnji dan studenoga.” Pod nadzorom televizijske ekipe i Frana odvedeni smo u prizemlje knji­ žnice, gdje mi je Kim pokazivao police s knjigama i objašnjavao kakve fc knjige na njima nalaze. Išetali smo u jarko poslijepodnevno sunce i zastaii Kim me ponovno držao za ruku. Stojeći tik uz mene, pogledao me u oči i rekao: “Jednog ćeš dana biti glasovit kao ja.” Bio je to najveći komplimei .t koji sam ikad dobio. Pristao sam naći se s Kimom i Franom kasnije te večeri na objedu u lokalnom restoranu. Kirnje pričao o svom susretu s Dustinom Hoffmanoin i Hoffmanovoj zapanjenosti Kimovim sposobnostima i srdačnošću. I otac i sin naglasili su važnost daljnjega upoznavanja što većeg broja ljudi s Ki­ movim sposobnostima i njegovom porukom poštovanja različitosti. Kima i Frana poprilično smo nevoljko ostavili u Salt Lake Cityju. Svi članovi ekipe rekli su koliko su naučili upoznavši Kima i njegova oca. Nji­ hova priča o bezuvjetnoj ljubavi, posvećenosti i ustrajnosti unatoč svim poteškoćama, sve nas je nadahnula. Meni je to iskustvo jednostavno bilo nezaboravno. Kim me podsjetio koliki sam sretnik što unatoč svojim pro blemima mogu živjeti samostalnim životom kakav je njemu nemoguć

SUSRET S K IM O M P E E K O M

^

ujedno sam bio radostan što sam pronašao nekoga tko voli knjige, činjeni­ ce i brojeve jednako kao ja. Leteći natrag u Britaniju, glavom mi se vrzmalo nekoliko misli. Kim i ja imali smo mnogo toga zajedničkoga, ali najvažniji od svega bio je osjećaj povezanosti koji smo, vjerujem, obojica osjetila tijekom vremena što smo ga proveli zajedno. Naši su se životi u mnogočemu uvelike razlikovali, a ipak nas je povezivala ta posebna, uzvišena nit. Pomogla je da se spojimo i toga smo dana jedan drugoga podsjetili na izvanrednu vrijednost prija­ teljstva. Dimulo me oduševljenje s kojim su me Kim i njegov otac primili i s kojim su otvoreno i iskreno podijelili svoju priču. Kimov posebni dar nije samo njegov mozak nego i njegovo srce, njegova čovječnost, njegova sposobnost da na doista jedinstven način utječe na živote drugih ljudi. Susret s Kimom Peekom bio je jedan od najsretnijih trenutaka u mojemu životu.

Reykjavik, New York, dom Popovratku u Ujedinjeno Kraljevstvo autori emisije imali su za mene još jedan izazov: naučiti novi jezik za tjedan dana pred kamerama. Nekoliko sumjeseci proučavali razne mogućnosti prije nego što su se konačno odluči­ li za islandski - jezik sa sklanjanjem, uglavnom nepromijenjen od trina­ estoga stoljeća i usporediv sa staroengleskim, danas s oko 300.000 govor­ nika. Navodim primjer kako biste stekli predodžbu: Mordur her mađur er kallađur var gigja. Hann var sonur Sighvats hins rauda. Hann bjo a Velli a Rangarvollum. Hann var rikur hofdingi og malafylgjumadur mikill og svo mikill logmadur ad engir Jjottu loglegir domar daemdir nema hann vaeri vid. Hann atti dottur eina er Unnur het. Hun var vaen kona og kurteis og vel ad ser og J>otti sa bestur kostur a Rangarvollum. "Bio jednom jedan čovjek po imenu Mord, kojemu je prezime bilo Guslač; bijaše sin Sigvata Crvenoga, i življaše u ‘dolcu rijeke Rang. Bio je moćan vladar i veliki parničar, i tako sjajan odvjetnik da se nijedna presuda nije smatrala zakonitom ako u njoj on nije imao svoje prste. Imaše kćer jedinicu po imenu Unna. Bija še lijepa, uljudna i darovita žena i smatrala se najboljom prilikom u čitavoj dolini rijeke Rang.” Izvadak iz Brennu-Njals Saga (Saga o Burntu Njalu), najpoznat' je islandske sage iz trinaestoga stoljeća.

174

R E Y K JA V IK , N E W Y O R K , DON

Islandski se smatra veoma zamršenim jezikom, teškim za učenje; na pri­ mjer postoji čak dvanaest različitih riječi za svaki broj od jedan do četiri, ovisno o kontekstu rečenice. Islandske imenice mogu biti muškoga, žen­ skog ili srednjeg roda. Pridjevi se mijenjaju prema rodu imenice koju opi suju: Gunnar er svangur (“Gunnar je snažan”), ali Helga ersvdng (“Helga t snažna”), pri čemu je Gunnar muško, a Helga žensko ime. Usto Islanđani ne posuđuju riječi iz drugih jezika kao što to čine Englezi, nego smišljaju vlastite riječi za moderne stvari: tolva za "računalo” i šim i za “telefon" (prema staroislandskoj riječi koja znači “nit”). U rujnu su mi urednici programa najzad otkrili koji su jezik odabra i poslavši mi paket na kućnu adresu. Paket je sadržavao džepni rječnik, sli­ kovnicu, dvije gramatike i nekoliko novina. Iz financijskih je razloga odlu­ čeno da ću umjesto prvotno planiranih tjedan dana na Islandu proboraviti samo četiri dana i zato mi je materijal za učenje jezika poslan kući nekoli­ ko dana prije puta. No postojala je ozbiljna poteškoća: rječnik koji sam dobio bio je veoma malen, tako da je bilo gotovo nemoguće početi dešifri­ rati tekstove koje su mi producenti poslali. Također sam bio nesretan što ću na Islandu provesti samo četiri umjesto planiranih sedam dana, jer je vrhunac jezičnoga izazova trebao biti izravni prijenos televizijskog razgo vora u Reykjaviku, isključivo na islandskome. Kako bih uspješno svladao taj izazov, trebala mi je što veća izloženost govomome jeziku. No kako nisam imao drugog izbora, učinio sam najbolje što sam mogai s materijalom koji sam imao. Iz gramatika sam naučio uobičajene fraze i riječi i vježbao tvorbu vlastitih rečenica s pomoću uzoraka riječi koje san razabrao iz raznih tekstova. Uz jednu je knjigu bio priložen i nosač zvuka, pa sam ga preslušavao kako bih osjetio naglasak i izgovor, ali bilo mi je veoma teško usredotočiti se zato što se moj mozak pri slušanju svojevoljno uključuje i isključuje. Kad slušam neku osobu, mogu pozorno slušati jer se posebno trudim sačuvati koncentraciju tijekom čitavoga razgovora, ali kad slušam nosač zvuka, to mi je mnogo teže, možda zato što se od mene ne zahtijeva da se toliko trudim ostati usredotočen. Zbog tih sam poteškoća na dan leta bio prilično obeshrabren. Ponovno sam se morao oprostiti od Neila, iako sada na samo nekoliko dana. Po mene je došao taksi i odvezao me u zračnu luku, gdje me dočekala

REYKJAVIK, N E W YO R K, D O M 175

televizijska ekipa. Srećom, bilo je mimo i nije bilo mnogo ljudi. Knjige sam ponio sa sobom, ali sam se nadao da ću po dolasku na Island dobiti bolji materijal za učenje. Let nije bio dug i većinu vremena proveo sam gledaju­ ći kroz prozor ili čitajući pripovijetke u jednoj islandskoj knjizi za djecu. Islandje jedna od najmanjih država na svijetu, s tek nešto više od četvrt milijuna stanovnika. Nalazi se na Sjevernom Atlantiku, južno od arktičko­ ga kruga. Smješten na geološki vrućoj točki srednjoatlantskoga grebena, taj je otok tektonski iznimno aktivan. Ima mnogo vulkana i gejzira, pa geotermalna energija zagrijava domove mnogih Islanđana. Postotak je pismenosti Islanđana sto, pjesništvo i književnost veoma su popularni. Po glavi stanovnika na Islandu se objavi više knjiga i časopisa nego igdje dru­ gdje na svijetu. Po dolasku u zračnu luku Keflavik odvezli smo se autobusom u najveći islandski grad, ujedno i glavni grad, Reykjavik (s populacijom nešto većom od 110.000 stanovnika, nadimak mu je Stcersta smaborg i heimi - “najveći mali grad na svijetu”). Ljeto je bilo pri kraju, iako je vrijeme još uvijek bilo lijepo: zrak je bio hladan i oštar, ali ne ledeno studen. S obje strane autobusa protezali su se dugački blistavi prozori kroz koje su se tijekom vožnje vidjele velike na­ kupine srebmosivih oblaka na nebu i ispod njih sumoran metalnoplavi krajolik u daljini. Kad smo se približili Reykjaviku, vidio sam da dnevno svjetlo postaje sve mekše i raspršuje se, pa sam sklopio oči i u sebi brojio naislandskome: einn, tveir,prir,Jjdrir... Uhotelu sam upoznao svoju učiteljicu islandskoga Sigridur, iako je ona rekla da je zovem “Sirry” jer je tako kraće. Sirry je na lokalnom sveučilištu poučavala strane studente islandski jezik, ali je rekla da nikad nije čula da bi netko pokušao naučiti islandski u tako kratkome roku i sumnjala je da je to uopće moguće. Sirry je u putnoj torbi donijela gomilu radnih materi jala koje ćemo zajedno proučavati. Kad god bi nam se pružila prilika, otvo rili bismo knjige i ja bih naglas čitao stranice kako bi ona mogla provjerit nioj izgovor i pomoći mi s riječima koje ne razumijem. Često čitanje pomoglo mi je da razvijem neki intuitivan osjećaj za gr^ matiku islandskoga jezika. Jedna od stvari koje sam zamijetio 1 J nmoge riječi kao da postaju duže što se dalje u rečenici pojavljuju. P

17 6

R E Y K JA V IK , N E W Y O R K , DON

mjer riječ bok (“knjiga”) često je duža na početku rečenice: B ćk in erskrifu i ("Knjiga je napisana na islandskome”), a još duža na kraju: Eger n y b u in n ad lesa bokina (“Upravo sam pročitao knjigu”). Drugi je primjer riječ borč (“stol”): Bordid ersto rto g p u n g t (“Stol je velik i težak”) i Ordabokin v a rđ b o rd in u (“Rječnik je bio na stolu”). Prostorni smještaj riječi u rečer ci pomogao mi je da predvidim njezin vjerojatni gramatički oblik. Manjak vremena bio je najveći problem. Većinu kratkog vremena koje sam imao na raspolaganju za učenje proveo sam u automobilu u vožnji između nekoliko različitih lokacija za snimanje - taj je problem dodatno otežala činjenica da Sirry ne podnosi vožnju. Posjet mnogim različitu i mjestima ima, naravno, i svojih prednosti; Island je vizualno zadivljujuće mjesto i za mene je to bila prilika da upijem atmosferu, što ne bi bilo mo­ guće u učionici ili hotelskoj sobi. Jedan dan proveli smo u Gullfossu, što znači “zlatni slap”. Smješten na ledenjačkoj rijeci Hvita, golemi bijeli slap pada trideset dva metra u uski klanac, sedamdeset metara dubok i dva i pol kilometra dug. Gledana izbli­ za, sitna kišica koja se stalno uzdiže u vlagom ispunjen zrak nalikovala je tome kako sam zamišljao broj osamdeset devet. Taj osjećaj nije bio jedin­ stven. Sklonivši se od kiše u obližnju malenu, tmurnu, vjetrom šibani špilju, imao sam osjećaj da sam se uspeo u mračnu prazninu broja šest. Čak su me i valovite krivulje dalekih planina podsjećale na brojčane nizove Tada sam se na Islandu najviše osjećao kao kod kuće. Posjet termalnom izvoru u dolini Haukadalur pružio mi je priliku da izbliza promotrim čuvene erupcije islandskih gejzira. Riječ “gejzir” potječ« od islandskoga glagola gjosa, što znači “izbiti, prokuljati”. Gejziri su rijetki fenomen - na čitavome svijetu samo ih je oko tisuću. Aktivnost gejzira uzrokuju površinske vode koje postupno prodiru kroz procijepe i sakuplja­ ju se u pukotinama. Tako zarobljenu vodu zagrijavaju okolne vulkanske stijene na temperaturu od oko 200 Celzijevih stupnjeva, pri čemu se ona širi i silom prodire uvis i van. Na kraju se preostala voda u gejzira ponovno ohladi na temperaturu ispod vrelišta i erupcija prestane; zagrijana povr­ šinska voda curi natrag u spremnik i ciklus počinje iznova. Fascinantno je promatrati erupciju gejzira. Isprva tirkizna voda počne ključati, zatim nastanu veliki mjehuri koji se rasprsnu povlačeći uvis vraa islensku

REYKJAVIK, N E W YO R K, D O M

177

ćuvodu. Sama erupcija nenadana je i snažna, uz gusti, visoki stup blistave vode visok deset i više metara. Zrak oko gejzira prožet je mirisom sumpo­ ra, kao pokvarena jaja, koji, srećom, odnese vjetar. Duga putovanja između snimanja bila su veoma naporna i stanke za obroke bile su itekako dobrodošle. Dok se televizijska ekipa davila ham­ burgerima i pomfritom, ja sam isprobavao tradicionalna islandska jela kao što su kjdtsupa (janjeća juha) iplokkfiskur (svojevrsni riblji ragu). Sa Sirry samšto je više bilo moguće razgovarao isključivo na islandskome i zapisivao bilješke u veliku crnu bilježnicu koju sam stalno nosio sa sobom. Vrhunac izazova bio je televizijski razgovor uživo u popularnoj infor­ mativnoj emisiji Kastljos (U žarištu). Prije razgovora bio sam nervozan, ali ujedno samouvjeren, iako nisam imao pojma što će me voditelji pitati. Gotovo četvrt sata razgovarao sam s dvojicom najavljivača isključivo na islandskome, pred publikom od stotina tisuća ljudi. Bilo je sablasno iskustvo sjediti ispred kamera i razgovarati na jeziku koji poznaješ tek tjedan dana. Još je neobičnije bilo to da sam ga posve razumio. Kad je taj tjedan prošao, nakon silnog promatranja i slušanja Islanđana dok govore materinjim je­ zikom, učinilo mi se da je njima tako lagan i prirodan kao da dišu islandski. Za razliku od njih, ja sam govorio sporije i teže. Objasnio sam: Eg er med islensku asma ("Imam islandsku astmu”). Intervjuirali su me i lokalni mediji u Reykjaviku, a nastupio sam i u glavnoj islandskoj jutarnjoj televizijskoj emisiji; i taj je razgovor vođen na islandskome. I u toj je emisiji sa mnom nastupila Sirry, koja je bila puna pohvalnih riječi o mom napretku u tjedan dana, koliko sam učio islandski. Sirry je također dala intervju na engleskome za dokumentarni film i u njemu rekla da nikad prije nije imala učenika kao što sam ja i da ja nisam čovjek”! Bio sam joj silno zahvalan jer su mi njezina pomoć i ohrabrenje bili neproqenjivi. Na povratku iz Reykjavika po svršetku snimanja dokumentarca, imao sampriliku razmisliti o tome koliko sam daleko dospio. Još samo nekoli godina prije činilo bi se nemogućim da ću moći voditi tako neovisan ^ ^ letjeti i putovati po državi golemoj kao što su Sjedinjene Američke D ^ . upoznavati svakojake ljude i posjećivati svakojaka mjesta te imati ovoj no samopouzdanja da svoje najskrovitije misli i osjećaje podijel

178

R E Y K JA V IK , N E W Y O R K , DOM

jetom. I posjet Islandu bio je zapanjujući i dirljiv istodobno, i osjećao sam se povlašteno jer su me Islanđani tako srdačno i toplo prihvatili. Najneobičnije je bilo upravo to da su mi one iste sposobnosti koje su me kao di­ jete i adolescenta odvajale od vršnjaka i izolirale od njih, u odrasloj dobi pomogle da se povežem s drugim ljudima i steknem nove prijatelje. 2a mene je to bilo nevjerojatnih nekoliko mjeseci, a još nije bilo gotovo.

Rano jednoga jutra sljedećeg proljeća primio sam telefonski poziv kojii i sam pozvan da sudjelujem u emisiji Late Show with David Letterman. Sve je dogovoreno posredovanjem Discoveryjeva znanstvenog programa, koji je prvi put emitirao Brainmana nekoliko tjedana prije u Sjedinjenim Ame­ ričkim Državama. Reakcija na dokumentarne bila je iznimno pozitivna, uključujući i potanki prikaz u New York lim esu. Iako nikad dotad nisam vidio nijednu Lettermanovu emisiju, čuo sam za nju i znao daje popularna i dugovječna. Ekipa znanstvenog programa pristala je pokriti troškove puta do New Yorka zbog jednodnevnog snimanja i već mije bio organiziran raspored. Postojala je samo jedna kvaka: morao sam odletjeti istog poslije podneva jer je razgovor bio predviđen za sutradan. Prava je sreća što Neil radi kod kuće, pa mi je pomogao spakirati stvari i odvezao me u zračnu luku. Karta je za mene bila rezervirana online, pt sam se samo morao spremiti i krenuti. Dobro je da se sve dogodilo tako neočekivano, jer nisam imao vremena za tjeskobu, pa sam se posve usre dotočio na rutinske stvari, kao što je istuširati se, odjenuti i spakirati torbu. U automobilu na putu do zračne luke Neil mije nastojao pomoći da sačuvam mir govoreći mi neka uživam u tom iskustvu i budem prirodan. Sjedalo u zrakoplovu bilo je prostrano i udobno te sam najveći dio leta spavao, što mi je itekako pomoglo. Kad smo sletjeli u zračnu luku JFK, pošao sam za ostalim putnicima kroz brojne prolaze, dok nismo stigli u dugi red za sigurnosnu provjeru i provjeru putovnica. Kad sam došao na red, prišao sam službeniku i pružio putovnicu. Muškarac s druge strane stakla upitao me koliko dugo kanim ostati u Americi, a ja sam odgovorio: “Dva dana.” Iznenađen, rekao je: “Samo dva dana?” i ja sam kimnuo.

REYKJAVIK, N E W Y O R K, D O M 179

Kratko me netremice promatrao, a zatim mi vratio putovnicu i mahnuo da prođem. Kad sam uzeo svoju torbu, izišao sam iz dolaznog terminala i vidio čovjeka koji je u ruci držao transparent s mojim imenom. Budući da mije bilo rečeno da će me u zračnoj luci JFK dočekati vozač, prišao sam mu pa je on uzeo moju torbu i odveo me do automobila, dugačkog, crnog i veoma sjajnog. Odvezao me je do hotela u Central Park South na Manhattanu i ondje iskrcao. Još nedavno bio bih prestravljen pomišlju da moram sam ući u neki hotel i pokušati se snaći među sobama različitih brojeva, nastojeći ne izgubiti se. Sad sam međutim već bio navikao na hotele i to mi nije predstavljalo problem. Uzeo sam ključ, popeo se stubama u svoju sobu i otišao na spavanje. Sljedećeg jutra sastao sam se s Beth, predstavnicom znanstvenoga ka­ nala. Njezin zadatak bio je da se pobrine da budem prikladno odjeven za emisiju (na primjer da ne odjenem ništa bijelo ni prugasto) i da se prije snimanja osjećam što smirenije i ugodnije. Zajedno smo prošetali dugačkim prometnimulicama do dvorane Ed Sullivan, radijskoga i televizijskog stu­ dija smještenog na Broadwayu 1697, domu Late Showa posljednjih dvana­ est godina. Kad sam dobio propusnicu, dočekalo me produkcijsko osoblje emisije i upoznalo s rasporedom snimanja toga dana. Zamolio sam da me provedu prostorom kako bi mi bilo ugodnije kad kasnije tog poslijepodnevabudem tijekom snimanja morao izići pred kamere. Nalazio se nedaleko od prostora iza pozornice i trebao sam se samo popeti stubom do glavnog podija, gdje ću se rukovati s Davidom i sjesti. Naslonjač je bio prostran i mekan, ali je sam studio bio veoma hladan; rečeno mi je da David zahtije­ va sobnu temperaturu od točno petnaest Celzijevih stupnjeva. Nadao sam se da tijekom emisije neću previše drhtati. Imao sam dovoljno vremena za ručak u hotelu prije povratka u studio za snimanje u 16.30. Odveli su me u malu prostoriju, iz koje sam na zašlo nu na zidu promatrao početak emisije, prije nego što su me odveli u šmin ku. Dlačice na četki za šminkanje bile su meke i umirujuće na mojoj koz i osjećao sam se iznenađujuće opušteno kad su me odveli i pokazali^ kamo da stanem dok ne prođe promidžbeni program. Zatim sam roe David najavljuje publici i inspicijent mi je dao znak da krenem

180

R E Y K JA V IK , N E W Y O R K , DOM

izišao i rukovao se s Davidom, prije nego što sam sjeo. Samog sam sebe podsjetio da tijekom razgovora održim kontakt očima. Publika je bila do­ voljno daleko od reflektora kojima smo bili osvijetljeni, tako da je nisam mogao vidjeti, samo čuti. Za mene je to bilo dobro jer mi je dalo osječaj da je David jedina osoba s kojom razgovaram. Počeo je ozbiljno, pitanjima i mom autizmu i epileptičkim napadajima u djetinjstvu, pohvalio je moje društvene vještine i tada je publika zapljeskala. Od tog trenutka nisam bio nimalo nervozan. Kad sam počeo opisivati svoj pi-rekord, David me prek; nuo i rekao da i on obožava pitu', na što se publika nasmijala. Također me upitao kojega je dana u tjednu on rođen i dao mi svoj datum rođenja: 12 travnja 1947. Rekao sam mu da je rođen u subotu i da če šezdeset peti ro­ đendan proslaviti u četvrtak 2012. Publika je glasno zapljeskala. Kad je razgovor završio, David se čvrsto rukovao sa mnom i svi su iza pozornice pljeskali dok sam prolazio. Beth mi je čestitala i rekla da sam bio veoma smiren i pribran na televizijskom ekranu. To mije iskustvo više od ijednog drugog pokazalo da sam sada doista sposoban snači se u svijetu, činiti za sebe stvari koje većina ljudi jednostavno podrazumijeva, kao što je otpu­ tovati na brzinu, odsjesti sam u hotelu ili prošetati prometnom ulicom bez osjećaja nemoći zbog raznih prizora, zvukova i mirisa oko sebe. Bio sair ushićen pomišlju da moj trud nije bio uzaludan, nego da me doveo do toč­ ke onkraj mojih najluđih snova.

Dokumentarni film Brainman prvi je put prikazan u Ujedinjenom Kraljev­ stvu u svibnju 2005. te je privukao rekordni broj gledatelja. Otad je prika­ zan ili prodan u više od četrdeset zemalja u čitavome svijetu, od Švicarske do Južne Koreje. Redovito primam pisma i elektroničke poruke pojedina­ ca koji su ga gledali i koje je taj film ganuo ili nadahnuo, i uzbudljivo je pomisliti da je moja priča pomogla tolikim ljudima.

‘ U engleskom e jeziku p i kao broj pi i pie, u značenju “pita”, izgovaraju se jednako, (op. prev.)

REYKJAVIK, N E W YO R K, D O M I8 l

I reakcija moje obitelji bila je veoma pozitivna. Otac mi je rekao da je veoma ponosan na sve što sam uspio postići. Otkad je nakon nedavnog pada djelomice nepokretan, živi u posebno opremljenom prostoru u ko­ jemu dobiva stalnu liječničku skrb i potporu, nedaleko od obiteljske kuće. Neil i ja redovito ga posjećujemo u Londonu. Sa starenjem se mentalno zdravlje mojega oca stabiliziralo i svoje je iskustvo upotrijebio u člancima objavljenima u biltenu lokalne skupine za potporu. Dok sam odrastao, nisam uvijek osjećao čvrstu emotivnu povezanost s roditeljima, braćom i sestrama, i tada to nisam doživljavao kao odsutnost jer oni jednostavno nisu bili dio mojega svijeta. Danas je situacija drugači­ ja: svjestan sam koliko me moja obitelj voli, koliko su tijekom godina uči­ nili za mene, i što sam stariji, odnos između mene i moje obitelji sve je bolji. Mislim da mi je zaljubljivanje pomoglo da se znatno približim svim svojim osjećajima, ne samo onima prema Neilu nego i prema svojoj obite­ lji i prijateljima, i da ih prihvatim. S majkom imam dobar odnos; redovito razgovaramo telefonom i ja u tim razgovorima uživam. Ona i nadalje igra veoma važnu ulogu u mome životu i velika mi je podrška, ohrabruje me i potiče, kao što je uvijek činila. Većina moje braće i sestara danas su mlade odrasle osobe, jednako kao ja. Kao dijete nisam se mnogo družio s njima, ali kao odrasli s vremenom smo se zbližili i mnogo sam više naučio o svakome od njih. Moj brat Lee, koji mi je najbliži po godinama, radi kao nadzornik na željeznici i pomalo je ovisan o računalu. Majka se tuži da sve slobodno vrijeme provodi pred zaslonom računala. Moja sestra Claire na posljednjoj je godini sveučilišta u Yorku, gdje stu dira englesku književnost i filozofiju. Kao i mene, i nju silno zanimaju ri ječi i jezik te nakon studija želi biti nastavnica. Steven, moj drugi brat, i nadalje treba veliku pomoć obitelji zbog svoga Aspergerova poremećaja. Pije lijekove protiv depresije, koja je uobičajeni problem kod osoba oboljelih od poremećaja iz autističnog spektra. Jedn kao ja, i on hoda u krug kad god o nečemu duboko razmišlja, u vrtu ) obitelji postoji dobro utabani krug kojim je Steven nebrojeno puta p Stevenje gorljiv glazbenik s posebnom sklonošću žičanim glazba im je naučio svirati gitaru i grčku lutnju. Također posjeduje enciklopedijs

182

R E Y K JA V IK , N E W Y O R K , DOW

znanje o svojoj omiljenoj glazbenoj skupini Red Hot Chilli Peppers. Pone­ kad se moji roditelji tuže na Stevenov osjećaj za odijevanje jer voli iznimne jarke boje (na primjer narančaste cipele) i iz tjedna u tjedan mijenja frizuru. Mislim da nemaju razloga za brigu jer, po mome mišljenju, Steven još uvijek pokušava dokučiti tko je i iskušava različite načine kako bi se ugod nije osjećao u svijetu oko sebe. Iz vlastitoga iskustva znam da taj proces zna potrajati. Steven radi kao dragovoljac u lokalnoj dobrotvornoj trgovini i trenutačno je opsjednut triopima, račićima za koje se vjeruje da su naj starija živuća životinjska vrsta na svijetu. Veoma je nježan i osjećajan ponosan sam na njega i optimističan glede njegove budućnosti. Tu je i moj brat Paul, koji je godinu dana mlađi od Stevena i radi kac vrtlar. On je veoma upućen u biljke: zna kad ih treba saditi, kamo ih treba smjestiti u vrtu, kakvu zemlju koja biljka zahtijeva, koliko je sunca kojoj biljci potrebno i tako dalje. Kad god mi zatreba neki savjet za vrt, uvijel pitam Paula. I blizanke su već odrasle: Maria, deset minuta starija, nedavno je prošla sve srednjoškolske ispite s odličnim ocjenama. Kao Claire, i ona je pravi knjiški moljac i provodi mnogo vremena čitajući. Natasha je upravo rodila sina, Matthewa, pa sam prvi put postao ujak. Na komodi u kuhinji držim nećakovu fotografiju. Kad je pogledam, sjetim se čuda života i ljubavi. Najzad, tu su i moje najmlađe sestre, Anna-Marie i Shelley. Obje su sada aktivne, bučne tinejdžerice. Shelly dijeli moju strast prema knjigama i posebice voli djela Jane Austen i sestara Bronte. Posjeti obitelji za mene su uvijek sretna iskustva. Sada sam sa svakim od njih bliži no što sam to mogao biti dok sam odrastao. Danas sam im svima iznimno zahvalan na ljubavi koju su mi dali i nastavljaju mi davati, Njihova podrška svakako je uvelike pripomogla svaki uspjeh koji sam u životu postigao. Pri svakom posjetu unaprijed se veselim našim raspravama o riječima i knjigama (i često, neizbježno, Red Hot Chilli Peppersima) te njihovim doživljajima, planovima i snovima za budućnost. Osjećam se istinski počašćenim što sam dio njihovih života. Većinu dana provodim kod kuće. Kod kuće sam najsmireniji, najopušteniji i najsigurniji jer su svuda oko mene red i rutina. Ujutro uvijek prije tuši-

REYKJAVIK, N E W YO R K , D O M

I 83

ranja operem zube. Svaki zub operem zasebno i poslije isperemusta vodom. Kad se tuširam, upotrebljavam prirodna ulja - čajevac i jojobu - kako bi mi koža ostala čista i meka, jer je sapun previše isušuje, pa me svrbi. Za doru­ čak jedem zobenu kašu; volim osjetiti teksturu zobi na jeziku. Kroz dan pijemtopli čaj s obranim mlijekom, svoje najdraže piće. Kuham redovito, jer je to taktilni doživljaj koji mi pomaže da se opu­ stim. Recept je kao matematički zadatak ili jednadžba; proizvod (bio to kolač ili složenac) zbroj je sastavnih dijelova. Sastojci u receptu u među­ sobnomsu odnosu; ako prepoloviš ili udvostručiš količinu jednog sastojka, moraš se sjetiti da to isto učiniš i s ostalim sastojcima. Kao primjer dajem osnovni recept za biskvit za šest osoba: 6 jaja 340 g brašna s kvascem 340 g maslaca 340 g šećera u prahu On se može napisati i ovako: 6 jaja + 340 g brašna s kvascem + 340 g maslaca + 340 g šećera u prahu = kolač (za 6 osoba) Da bih napravio kolač za tri osobe umjesto šest, promijenim jednadžbu, kolač (za 3/6); što je isto kao K2, tako da prepolovim svaku količinu u zbroju (3 jaja, 170 g brašna... itd.) kako bih dobio novi umnožak. Većinu hrane koju jedemo kod kuće pripravljam služeći se jednostavnim receptima koje prikupljam iz knjiga, od obitelji i prijatelja. Pečemo svoj kruh i za sendviče pravimo vlastiti maslac od kikirikija. Ponekad napr i zobeno mlijeko ili jogurt za užinu. Mijesimo ukusna, niskokalor jesta za pite, koje punimo jabukama iz svog vrta. Neil od jabuk®ku ® žujabukovaču. Neil mi često pomaže u kuhinji i zajednički ra receptu postaje mi prilika za vježbanje sposobnosti učinkovitog sudj vanja i komuniciranja kao dijela timskog nastojanja. rajčice, U vrtu je i veliki povrtnjak u kojemu uzgajamo luk, gra

RE Y K JA V IK , N E W Y O R K , DOM

krumpir, kelj, zelenu salatu i začinsko bilje kao što su metvica, ružmarin i kadulja. Uživam obrađivati vrt zbog mira, svježega zraka i topline sunca, a i zato što volim osluškivati pjev ptica te promatrati kako kukci brižno gmižu oko stabala i biljaka. Vrtlarenje je dobra tjelovježba i opuštajuće je, zahtijeva strpljenje i posvećenost te uz njega osjećam veću povezanost si svijetom oko sebe. Život na izrazitije samodostatan način daje snažni osjećaj mira i zado­ voljstva. Juha skuhana od netom ubranih, u vlastitom vrtu uzgojenih raj­ čica mnogo je ukusnija od svake kupljene u trgovini. Mojim se prijateljima uistinu sviđaju poosobljene rođendanske čestitke koje im izrađujem oc običnoga kartona, olovkom i bojicama. Naši računi za živežne namirnice nisu veliki jer ja sve naše obroke planiram tjednima unaprijed i prije odlaska u kupnju odredim budžet. Otprilike trećina hrane uzgojene u Ujedinjenom Kraljevstvu završi u smeću, djelomice zato što mnogi ljudi kupuju više nego što im je doista potrebno. Neko smo vrijeme kupovali svakog tjedna u lokalnom samoposluživa­ nju, kao što mnogi čine. No ja bih se ondje redovito isključio te postao tjeskoban i nekomunikativan zbog veličine trgovine, velikog broja kupaca i količine podražaja oko sebe. Samoposluživanja su također često pregrija­ na, što je za mene problem jer me koža počne svrbjeti i peckati kad mi je prevruće. Tu su i treperava fluorescentna svjetla od kojih me bole oči. Rje­ šenje je bio odlazak u manje, lokalne trgovine, u kojima se osjećam mnogo ugodnije, često su jeftinije i kupnjom u njima podržavamo male poduzet­ nike u zajednici. Kad idemo u kupnju, Neil nas uvijek vozi jer ja ne znam voziti. Dvaput sam, nakon velikog broja satova, izišao na vozački ispit i oba sam puta pao. Ljudima koji boluju od poremećaja iz autističnog spektra često treba doda­ tno iskustvo, vježba i usredotočenost kad uče voziti. To je zato što uglavnom nemamo dobre prostome vještine koje su potrebne za vožnju cestovnih vozila. Druga je poteškoća procjena ponašanja drugih sudionika u prome­ tu i shvaćanje da se svi vozači ne pridržavaju uvijek svih prometnih pravi­ la. Srećom, Neilu ne smeta što vozi za nas obojicu. Za budućnost imam nekoliko planova. Jedan je nastaviti pomagati do­ brotvornim organizacijama, kao što su Nacionalno društvo za autizam i

REYKJAVIK, N E W YO R K , D O M

I 85

Nacionalno društvo za epilepsiju, koji su mi važni. Kad u dobrotvorne svrhe govorim pred mnoštvom ljudi, sjedim ili stojim tako da u publici vidim Neila i zamišljam da se obraćam samo njemu. Tada nisam previše nervozan. Također planiram nastaviti surađivati sa znanstvenicima i istraživačima kako bi doznali što više o mom mozgu i načinu na koji funkcionira. Nakon mojega pi-rekorda i dokumentarnog filma Brainman preplavile su me mol­ be znanstvenika iz čitavoga svijeta koji bi me željeli proučavati. Godine 2004. upoznao sam vodećega svjetskog stručnjaka za sindrom savanta doktora Darolda Trefferta iz Winsconsina u SAD-u. Tijekom našega susre­ ta rečeno mi je da zadovoljavam dijagnostičke kriterije tog sindroma. Ota­ da redovito sudjelujem u raznim znanstvenoistraživačkim projektima. Evo dvaju primjera nedavnih istraživanja. Godine 2004. profesor Daniel Bor s Odjela za kognitivnu neurologiju u Cambridgeu analizirao je moje rezultate testa brojčanih nizova (takozva­ ni “digit span”) - sposobnost procesuiranja sekvencijskih brojčanih infor­ macija i njihova prisjećanja točnim redoslijedom. Za svaki dio testa sjedio sam ispred zaslona računala na kojemu su jedan po jedan bili prikazani sljedovi brojeva brzinom od jedne znamenke svakih pola sekunde. Nakon svakog slijeda od mene se zahtijevalo da utipkam brojeve u računalo. Re­ kordni broj brojčanog niza bio mi je dvanaest, što je dvostruko više od uobičajenog raspona od pet do sedam brojeva. Kad su na zaslonu računala bili prikazani brojevi nasumičnih boja, kako bi se provjerilo utječu li na moju sinesteziju, učinak mi se smanjio na deset ili jedanaest brojeva. Pro­ fesor Bor rekao je da nikad prije nije testirao nikoga s brojčanim nizom većim od devet i da je moj rezultat iznimno rijedak. Neil Smith, profesor lingvistike na Sveučilištu College u Londonu, pro veoje ljeti 2005. eksperiment koji je ispitivao kako procesuiram određene tipove rečeničnih konstrukcija. U svim je rečenicama bilo ono što lingvisti nazivaju “metalingvistička negacija”, pri čemu negacija ne djeluje kr riječi u rečenici, nego kroz način na koji je izražena. Na primjer re “John nije visok, on je div” većini je ljudi posve razumljiva, John je visine da se ne može opisati jednostavno visokim. No ja sam tu shvatio tek kad mi je brižno objašnjena. Eksperiment je pokaza

186

R E Y K JA V IK , N E W Y O R K , DOM

rečenice smatram proturječnima i da mi je teško uspješno ih analizirati. To je uobičajeni problem za osobe iz autističnog spektra, i to zbog doslovnosti procesa razmišljanja i shvaćanja. Nadam se da će moje sposobnosti u budućnosti pomoći drugima na još jedan način, potičući šire prihvaćanje različitih načina učenja. Vizualni pomagala za učenje mogla bi koristiti mnogim “neurotipičnim” učenicima, kao i onima iz autističnog spektra. Na primjer upotreba različitih boja za označivanje riječi poput imenica, glagola ili pridjeva može biti jednostavan i djelotvoran uvod u gramatiku. Slično tome, u online-jezičnim tečajevima koje sam napisao za svoju web-stranicu nove riječi predstavljene su slovi ma drukčije veličine, kako bi svaka riječ imala jedinstven oblik. Slova koja se rijetko pojavljuju, kao što su q, w, x i z, otisnuta su malim slovima, sred­ nje učestala slova kao što su b, c, f i h otisnuta su standardnom veličinom, a česta slova (samoglasnici i suglasnici kao što su 1, r, s i t) najveća su. Tako je njemačka riječ zerquetschen (“zgnječiti”) predstavljena kao zerquetschen, francuska riječ vieux (“star”) kao vieux, a španjolska conozco (“znam”) kao conozco. Težnje koje imam u privatnome životu rijetko su jednostavne: nasta­ viti se truditi u odnosu s Neilom, nastaviti vježbati komunikacijske vješti­ ne, učiti iz vlastitih pogrešaka i živjeti dan po dan. Nadam se da ću se još više zbližiti sa svojom obitelji i prijateljima i da će me zahvaljujući ovoj knjizi barem malo bolje upoznati i shvatiti. Još se živo sjećam iskustva koje sam doživio kao tinejdžer dok sam ležao na podu svoje sobe i zurio u strop. Pokušao sam u glavi zamisliti svemir, konkretno shvatiti što je “sve”. U mislima sam otputovao do rubova posto­ janja i pogledao preko njih, pitajući se što ću ondje pronaći. U tom se tre­ nutku doista nisam osjećao dobro i srce mi je snažno lupalo jer sam prvi put u životu shvatio da razmišljanje i logika imaju granice i da nas mogu odvesti samo do određene točke. Ta me spoznaja preplašila i dugo mi je trebalo da se pomirim s njom. Mnogi se iznenade kad saznaju da sam kršćanin. Zamišljaju da je autističnoj osobi teško ili nemoguće vjerovati u Boga ili baviti se duhovnim pitanjima. Doista je istina da mi Aspergerov poremećaj otežava suosjećanje

REYKJAVIK, N E W Y O R K , D O M I87

ili apstraktno mišljenje, ali nije me spriječio da razmišljam 0 dubljim pita­ njima koja dotiču takve stvari kao što su život i smrt, ljubav i odnosi. Za­ pravo, mnogi autisti pronalaze korist u religiji ili duhovnosti. Naglasak religije na ritualu na primjer pomaže osobama iz autističnog spektra, koji­ ma je potrebna stabilnost i postojanost. U poglavlju svoje autobiografije naslovljene Stubište do neba: religija i vjerovanje Temple Grandin, autistična spisateljica i profesorica veterine, opisuje svoje viđenje Boga kao sile koja uvodi red u svemir. Njezina vjerska uvjerenja potječu iz njezina iskustva rada u koljačkoj industriji i osjećaja da u umiranju mora biti nečeg svetog. Kao i kod mnogih autista, i kod mene je vjerska aktivnost ponajviše intelektualna, a ne društvena ili emocionalna. Kad sam bio u srednjoj ško­ li, vjeronauk me nije zanimao i nisam priznavao mogućnost Boga ni da bi vjera mogla biti blagotvorna u ljudskome životu. To je zato što Bog nije bio nešto što sam mogao vidjeti, čuti ili osjetiti i zato što mi vjerske rasprave koje sam pročitao i čuo nisu imale nikakvog smisla. Prijelomni trenutak bio je kad sam otkrio djela G. K. Chestertona, engleskoga pisca i novinara koji je početkom dvadesetoga stoljeća opširno pisao 0 svojim kršćanskim uvjerenjima. Chesterton je bio izvanredna osoba. U školi su ga učitelji opisivali kao sanjara i “ne na istoj razini kao ostali”; kao tinejdžer osnovao je s prijate­ ljima debatni klub, gdje su ponekad satima raspravljali 0 nekoj ideji; s bra­ tomCecilom jednom je raspravljao osamnaest sati i trinaest minuta. Znao je napamet čitava poglavlja Dickensa i drugih autora i upamtio zaplete svih 10.000 romana koje je procijenio kao čitatelj jednog izdavača. Njegovi su tajnici izvijestili da je diktirao jedan esej i istodobno rukom pisao drugi na drugu temu. No uvijek bi se izgubio, jer kad bi se toliko zadubio u misli, ponekad bi morao poslati brzojav supruzi da mu pomogne da se vrati kući. Bio je opčinjen svakodnevnim stvarima oko sebe i u jednom je pismu su pruzi napisao: “Mislim da ne postoji nitko tko iz stvari, takvih kakve jesu, crpi tako strastveno zadovoljstvo kao ja. Zapanjujuća vlažnost vode uzb duje me i opija. Vatrenost vatre, čeličnost čelika, neizreciva blatnja blata." Moguće je da je Chesterton bio na visokofunkcionirajućem kraju autističnog spektra; ja sam čitajući 0 njegovim iskustvima i ideja kako osjetio veliku bliskost s njime.

188

R E Y K JA V IK , N E W Y O R K , DOM

Čitajući Chestertona kao tinejdžer, uspio sam intelektualno pojmiti Boga i kršćanstvo. Pojam Svetog Trojstva, Boga sazdana od živućeg odnosa ljubavi, bio je nešto što sam mogao zamisliti u glavi i u čemu sam pronala­ zio smisao. Također sam oduvijek bio fasciniran idejom inkarnacije, Boga koji se objavljuje svijetu u opipljivome, ljudskom obliku Isusa Krista. Nc tek sam s dvadeset tri godine odlučio sudjelovati u tečaju u lokalnoj crkvi, čiji je cilj bila pouka o osnovama kršćanstva na tjednim okupljanjima. Svakoga bih tjedna došao na to okupljanje i izmoždio ostale u skupini po stavljajući nebrojena pitanja. Nisu me zanimale molitve za vodstvo ni slušanje tuđih iskustava, nego odgovori na moja pitanja. Srećom, Chester ton mi je na svako od njih odgovorio u svojoj knjizi. Na Božić 2002. postao sam kršćanin. Autizam mi ponekad može otežati da shvatim što bi drugi ljudi mogli misliti ili osjećati u određenoj situaciji. Zbog toga se moje moralne vrijed­ nosti temelje više na idejama koje su logične, u kojima pronalazim smisao i o kojima sam pomnije promislio nego na sposobnosti da se “zamislim u tuđoj koži”. Prema svakom koga sretnem ponašam se ljubazno i s pošto­ vanjem, jer vjerujem da je svaka osoba jedinstvena i stvorena na sliku Božju. Ne idem često u crkvu jer se znam uznemiriti kad oko mene sjedi ili stoji mnoštvo ljudi. No u onim prilikama kad sam bio u crkvi otkrio sam da je to iskustvo veoma zanimljivo i dirljivo. Arhitektura je često kompleksna i lijepa, i uistinu mi se sviđa imati mnogo prostora iznad glave dok proma­ tram visoke stropove. Kao u djetinjstvu, i danas uživam u crkvenim pje­ smama. Glazba mi definitivno pomaže da iskusim osjećaje koji se mogu opisati kao vjerski, na primjer osjećaj jedinstva i transcendencije. Moja je omiljena pjesma “Ave Maria”. Kad god je čujem, glazba me posve obuzme. Neke od priča koje mi se najviše sviđaju one su iz Biblije, na primjer priča o Davidu i Golijatu. Mnoge su napisane simboličnim i slikovitim je­ zikom koji mogu vizualizirati i koji mi pomaže da shvatim pripovijest. Biblija je puna prekrasnih, nadahnjujućih odlomaka, ali meni je posebno drag ovaj iz Prve poslanice Korinćanima: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi,

REYKJAVIK, N E W Y O R K, D O M

I 89

a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali je najveća među njima ljubav.” Kažu da svatko od nas ponekad doživi trenutak savršenstva, iskustvo posvemašnjega mira i povezanosti, kao kad gledaš s vrha Eiffelova tornja ili vidiš zvijezdu repaticu visoko na noćnome nebu. Ja nemam mnogo takvih trenutaka, ali Neil kaže daje to u redu jer su takvi trenuci posebni baš zato što su tako rijetki. Posljednji takav trenutak doživio sam jednog vikenda prošlog ljeta, kod kuće - često mi se dogode kad sam kod kuće - nakon obroka koji sam pripremio i pojeo s Neilom. Sjedili smo u dnevnom borav­ ku, siti i sretni. Najednom sam osjetio svojevrsni samozaborav i u tom kratkom, blistavom trenutku sva moja tjeskoba i nespretnost kao da su nestale. Okrenuo sam se Neilu i upitao ga je li i on osjetio isto i njegov je odgovor bio potvrdan. Takve trenutke zamišljam kao djeliće ili krhotine rasute u životnome vijeku. Kad bi ih čovjek mogao nekako sve sakupiti i zalijepiti zajedno, dobio bi jedan savršeni sat ili možda čak i savršeni dan. I mislim da bi u tom satu ili danu bio bliži tajni onoga što znači biti čovjek. Bilo bi to kao da nakratko ugledaš raj.

Pogovor hrvatskom izdanju Danielova dirljiva i nadasve zanimljiva životna priča koja budi nadu, vjeru i ufanje, a nudi ljubav i iskrenost, nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Knjiga emocionalno angažira čitatelje, a u isto vrijeme potiče na razmi­ šljanje o tim neobičnim osobama s neobičnim, gotovo nadnaravnim spo­ sobnostima. Kako je to moguće? Što je to autizam? Je li autizam uopće poremećaj ili se radi o čudnim osobama koje imaju posebne sposobnosti? Ukakvoj su vezi autizam i posebne sposobnosti? Što je to Aspergerov po­ remećaj? Osobito je impresivno kada sama osoba s autizmom ispriča svoju životnu priču, svoja unutrašnja psihička događanja i opiše svoje sposobno­ sti, ali i nedostatke i velike poteškoće na koje nailazi u svakodnevnom ži­ votu. To, na žalost, ne može većina osoba s autizmom, a rijetki su oni poput Daniela koji to mogu i koji su to i učinili. Šira javnost upoznata je s autizmom nakon prikazivanja filma Kišni čovjek, a glavni junak Raymond Babbitt, osoba s autizmom i matematičkim talentom nastala prema stvarnoj osobi Kimu Peeku, postala je, za većinu laika, prototip osobe s poremećajem iz autističnog spektra. Ipak, stvarnost je sasvim drugačija, a autizam i većina poremećaja iz autističnog spektra spadaju u najteže psihičke poremećaje rane dječje dobi i predstavljaju teš ki hendikep za cijeli život. Velik broj djece ima vrlo oskudno razvijen govor ili uopće ne govori, kod većine su prisutni naglašeni ometajući simptomi kao što su agresivno ponašanje, samoozljeđivanje, strah, teški ispadi bije sa, a 90 posto zahvaćenih ima i mentalnu retardaciju. Vrlo mali broj osoba

192

PO GO VOR H RV A TSKO M IZDANJU

posjeduje ovako neobične posebne matematičke sposobnosti, sposobnosti pamćenja ili likovne i glazbene sposobnosti. Aspergerov poremećaj jedan je od poremećaja iz autističnog spektra u kojem govor i inteligencija nisu oštećeni, a osoba ima poteškoća u socijalizaciji i razumijevanju socijalnih odnosa. Talenti se mogu pojaviti u osoba s Aspergerovim sindromom, ali i u osoba koje su mentalno retardirane. Autizam, poremećaj rane dječje dobi, koji je prije 65 godina opisao ame­ rički dječji psihijatar Leo Kanner, ostao je enigma i do danas. To su čudn; djeca, lijepa izgleda i neobična ponašanja, koja su zaokupljena vlastitom nemaštovitom ponavljajućom igrom, djeca koja ne gledaju sugovornika u oči, koja se ne obaziru na događaje i osobe oko sebe, djeca koja ne govore, izbjegavaju govor i teško razumiju tuđi govor, ne razumiju uzroke i poslje­ dice zbivanja oko sebe, opiru se promjenama rutine, imaju strah od svega novoga i povremeno imaju napadaje bijesa, osobito u za njih neugodnim situacijama, koje nisu razumljive drugima. Nelagodu prilikom promjene rutine Daniel je osjetio već kao trogodišnjak kada ga je otac pokušao iz vrtića povesti kući drugim putem od uobičajenoga, a on je plakao kao da mu se događa nešto jako strašno. Autizam ili poremećaji iz autističnog spektra, kako se danas u stručnoj literaturi nazivaju, najčešće nisu nalik na onaj Daniela Tammeta i Raymonda Babbitta. Autizam je težak pore­ mećaj, zapravo najteži razvojni poremećaj rane dječje dobi, u kojem su zahvaćena tri područja: područje socijalizacije, područje komunikacije i područje motorike. Djeca s poremećajem iz autističnog spektra ne mogu ostvariti socijalizaciju primjerenu dobi, imaju zastoj u razvoju govora ili je govor u potpunosti odsutan, pokazuju ograničene, ali i neobične interese te ponavljajuće motoričke (besmislene) radnje (stereotipije). Talenti se javljaju u malog broja djece, kao i epilepsija, koja je prisutna u oko 30 posto slučajeva. Što je uzrok poremećaja iz autističnog spektra? Što uzrokuje takvo neobično ponašanje osobe? Kako se liječi i može li se uopće izliječiti? Kakva je prognoza? Sve su to pitanja na koja do danas nemamo cjelovite odgo­ vore. Autistični poremećaj (infantilni autizam, autistični sindrom, autizam, poremećaji iz autističnog spektra) pervazivni je razvojni poremećaj koji

POGOVOR HRVATSKOM IZ D A N JU

193

počinje u prve tri godine života i traje cijeli život. Osnovni simptomi po­ remećaja jesu nedostatak emocionalnih odgovora prema osobama i pred­ metima iz okoline (nedostatak socijalne interakcije), nedostatak verbalne i neverbalne komunikacije, osobito poremećaj u razvoju govora, bizarnosti u ponašanju, stereotipije i ograničeni interesi. Osobe u odrasloj dobi veći­ nom nisu samostalne, već im je pomoć potrebna cijeli život. Godine 1943. američki dječji psihijatar Leo Kanner (John Hopkins Me­ dical Centar - Baltimore) prvi je opisao sindrom te je iz veće skupine djece sa psihičkim poremećajima izdvojio jedanaestero koja su izgledala tjelesno zdrava, ali su pokazivala specifične simptome od kojih je dominirao pore­ mećaj govora, komunikacije i ponašanja i koja su se po iskazanim sim­ ptomima razlikovala od drugih psihičkih poremećaja rane dječje dobi. Kanner je poremećaj nazvao infantilnim autizmom zbog simptoma i dobi u kojoj se pojavljuje (infantilni zbog pojavljivanja u ranom djetinjstvu, u prve tri godine života, a autizam zbog dominantnih simptoma poremeća­ ja komunikacije - grč. authos, “sam”). Izrazito lijep izgled te djece zavaravao je stručnjake dugi niz godina te su smatrali da je riječ o vrlo inteligentnoj djeci koja zbog emocionalnih razloga odbijaju kontakte s okolinom. I Ka­ nner je držao da je poremećaj uzrokovan psihogeno, tj. da uzroci leže u emocionalno hladnim roditeljima, osobito majkama. Ipak, brojnim istra­ živanjima i praćenjem te djece dokazano je da je 90 posto njih mentalno retardirano, a da manji broj djece ima normalnu inteligenciju. Talenti se mogu javiti i u jednih i u drugih. Daljnjim praćenjem prvih jedanaestero opisane djece s autizmom u troje se pojavila i epilepsija, dakle bilo je jasno da se radi 0 moždanom, a ne emocionalnom poremećaju. Gotovo istodobno, ne znajući za Kannera, sličan poremećaj opisao je austrijski dječji psihijatar Hans Asperger. Taj poremećaj postao je poznat široj javnosti tek devedese­ tih godina, kada je njegov opis preveden na engleski jezik i po njemu dobio ime. Osobe s Aspergerovim poremećajem normalne su inteligencije, ured­ no razvijena govora i imaju poremećaj razumijevanja socijalnih situacija te slabije razvijene motoričke sposobnosti (nespretni su). Neki od njih imaju razvijene posebne sposobnosti poput DanielaTammeta. Je li Aspergerov sindrom posebni oblik autizma ili su to odvojeni pore­ mećaji koji se mogu svrstati u isti kontinuum koji engleska psihijatrica

194

PO GO V OR H RV A TSKO M IZDANJU

Loma Wing, i sama majka autistične djevojke, naziva autistični spektar, teško je reći. Uzroci poremećaja do danas nisu poznati. Izvjesno je da se učestalije pojavljuje unutar nekih obitelji, što ukazuje na genetsku kom­ ponentu uzroka, što je opisano i u knjizi. Naime Danielov brat Steven, po zanimanju glazbenik, također ima Aspergerov poremećaj, depresivan je i zbog toga uzima lijekove. Prvi su pokazatelji poremećaja interesi koji so razlikuju od interesa vršnjaka, manjkavost neverbalne komunikacije, ne­ običan način kontakta oči u oči, nezainteresiranost za društvo vršnjaka fascinacija određenim uskim područjem interesa. Ranije se govorilo o dvjema velikim skupinama uzroka poremećaja: psihološkim i organskim. Psihološke teorije, koje su u početku dominirale, osobito zbog Kannerove teze da je autizam uzrokovan nenormalnim psi­ hičkim interakcijama unutar obitelji, poglavito hladnim i odbojnim drža­ njem majke prema djetetu, danas su sasvim odbačene. Normalan izgled djece, kao i činjenica da je dijete često u prvoj godini naizgled urednog razvoja i ponašanja, podupirale su mišljenje o psihološkim uzrocima. Or­ ganske teorije pretpostavljaju da je posrijedi moždani, neurološki pore­ mećaj koji uzrokuje razvojni hendikep sa specifičnim simptomima. Pojava epilepsije to potvrđuje, kao i nalazi sofisticiranih genetskih i radioloških pretraga. Danas je sasvim izvjesno da je autizam multikauzalno uzrokovan te da različiti neurološki čimbenici mogu uzrokovati kliničku sliku auti­ zma. Poteškoće osobe s autizmom mogu se opisati kao nesposobnost shva­ ćanja psihičkog stanja drugih osoba, iz čega nastaju poteškoće socijalnog funkcioniranja. Osoba s poremećajem iz autističnog spektra (a tu spada i Aspergerov poremećaj) ne može procesuirati vanjske poruke, uspješno ih shvatiti i povezati, zbog čega se usredotočuje na (nevažne) detalje, a ne na cjelinu. Usredotočenje na detalje i jedno područje interesa može dovesti do razvijanja posebnih sposobnosti u tom području. U stvarnosti se to ri­ jetko događa. Poteškoće u percepciji i drugačije percipiranje (sinestezija) nego u ve­ ćine drugih, koje se u Daniela javilo nakon prvog epileptičkog napadaja, česta su pojava u osoba s autizmom. Većina ne može opisati svoje osjećaje, ali se često vidi da dijete s autizmom zatvara oči kod jake buke ili uši pri

POGOVOR HRVATSKOM IZ D A N JU

195

treptavom svjetlu. Dijete također ima poteškoća u oblačenju nove odjeće i smeta mu kad ga druga osoba dodiruje, pa često zbog toga negoduje na neprimjeren i okolini čudan način. Danielova priča sretna je priča, za razliku od tisuća drugih nesretnih. Iz nje smo puno naučili, saznali da postoje osobe koje su drugačije, koje drugačije percipiraju, no emocionalno su tople, dobronamjerne, žele se uklopiti u društvo, ali često ne mogu jer su neshvaćene i socijalno izolira­ ne. Danielova priča napisana je uime onih koji to ne mogu, a žele isto što i Daniel. Na nama je da je uvažimo, bolje upoznamo autizam, prihvatimo osobe s autizmom i pomognemo im! dr. sc. Zorana Bujaš Petković

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Glavni urednik Seid Serdarević Urednica Ana Grbac Lektura i korektura M argareta M edjurečan Grafička urednica M aja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © presse-bild-poss / Alamy Tisak Denona, Zagreb G odina izdanja 2009., travanj (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-088-3 Biblioteka Platform a, knjiga 2 w w w .fraktura.h rffaktu ra@ ffaktu ra.h r T :+385 1 335 78 63 F :+385 1 335 83 20

Daniel Tammet rođen je 1979. u Londonu, kao prvo dijete u mnogobrojnoj radničkoj obitelji. Autist od rođenja, u djetinjstvu se suočava s mnoštvom teškoća, no zarana pokazuje i izniman dar za matematiku i jezike. Godine 2004. postavio je europsk: rekord u navođenju matematičke konstan te broja pi, a iste je godine o njemu sni mljen i dokumentarni film Brainman, ko ji je prikazan u četrdeset zemalja. Svoji prvu knjigu Rođen jednog plavog dana, ko ja govori 0 njegovu životu između autizmi i genijalnosti, objavio je 2006, Njezin gaje uspjeh potaknuo da pokrene internetski tvrtku za učenje stranih jezika 0 ptimnen i počne osmišljavati vlastiti jezik - manti U siječnju 2009. objavljena mu je i drugi knjiga Embracing the Wide Sky: A Tou Across the Horizons o f the Mind.

Knjiga Rođen jednog plavog dana Daniela Tammeta intrigantna je ispovijest osobe koja se morala suočiti s brojnim izazovima kako bi postala samostalna i sretna. Taj iznimno daroviti autist vizualno i osjećajno doživljava brojeve i riječi te zahvaljujući tome s lakoćom obavlja različite matematičke operacije i može naučiti potpuno nepoznat jezik u svega tjedan dana. Njegova su ga dostignuća potaknula da napiše ovu knjigu i vlastitim primjerom pokaže kako osobe s poremećajima iz autističnoga spektra mogu živjeti sretnim i produktivnim životom, što je nadahnulo mnoge. Rođen jednog plavog dana knjiga je koja je znanstvenicima s brojnih područja omogućila da proniknu u svijet autista, približe se Kišnom čovjeku i pomognu mu. “Otkad znam za sebe, brojeve doživljavam vizualno, sinestetički. Brojevi su moj prvi jezik, jezik na kojemu često razmišljam i osjećam. Ponekad mije teško shvatiti osjećaje ili znati kako reagirati na njih, pa zato često tražim pomoć od brojeva. Ako mi neki prijatelj kaže da je tužan ili potišten, zamislim se kako sjedim u mračnoj šupljini broja šest kako bih i sam osjetio isti osjećaj i shvatio ga. Ako u novinskom članku pročitam da je neku osobu nešto prestrašilo, zamišljam se kako stojim pokraj broja devet. Kad god netko opisuje obilazak nekog lijepog mjesta, sjetim se svojih krajolika brojeva i kolikom me srećom ispunjaju. Time mi brojevi doista pomažu da što bolje shvatim druge ljude.”

ISBN 978-953266088-3

9789532660883 ww w.fraktura.hr

Biblioteka Platforma