149 56 4MB
Croato-Serbian Pages 170 Year 1987
11., Edicija K ulturnog radn ika »11. teza« pokrenuta je s namjerom da prati i u trajnijem obliku prezentira najozbiljnije i najstudioznije tekstove svojih suradnika, koji su u cjelini ili djelomično već publicirani na stranicam a časopisa. Naziv ove edicije već sam po sebi govori o njenom osnovnom motivu i smislu. U njoj će. naime, naći mjesta svi tekstovi koji na zavidnoj teorijsko-publicističkoj razini i sredstvim a m arksističke kritičke analize pokazuju kako se u našem vremenu, na našem i širem prostoru, odvija revolucionarna praksa zbiljske izmjene svijeta. Riječ je, dakle, o takvim člancima, esejima i studijama koji iz raznih teorijskih uglova politekonom skog, sociološkog, filozofskog, političkog itd. analiziraju procese i proturječnosti nastajanja novoga u našem društvu i suvrem enom svijetu. Ukratko, pažnja je ove edicije usmjerena na tekstove koji popularnim jezikom i jasnim kritičkim opredjeljenjem problematiziraju susret revolucionarne teorije i revolucionarne prakse. Edicija »11. teza« pojavljivat će se u kolima odnosno svake godine po jedno kolo. Budući da je namijenjena širokom krugu čitatelja, posebno đačkoj i studentskoj omladini, te polaznicim a raznih oblika idejno-teorijskog obrazovanja, cijene će joj biti vrlo pristupačne i primjerene m ogućnostima navedenih korisnika.
iTLtoza
naslov originala
tom bottomore political sociology hutchinson of london 1979. prevela
sanja lovrenčić
recenzenti
ivan kuvačić Ivan cifrlć
Veljko Cvjetičanin Politička sociologija i suvremeno društvo
T. B. Bottom ore pripada m eđu najpoznatije su vremene sociologe politike. Objavljuje na engleskom jezičnom području, aLi njegova djela sve više prevode na strane jezike. Objavio je dosad desetak knjiga, a na hrvatski ili srpski jezik prevedene su slijedeće: Eli te i društvo, Sedm a sila, Beograd 1966, Sociologija kao društvena kritika, N aprijed, Zagreb 1977. i u biblioteci »11 teza« dobivam o vrijedno djelo Politička sociologija. U nas je B ottom ore poznat kao aktivni učesnik Korču lanske filozofsko-sociološke ljetne škole, te a u to r za paženih radova u časopisu »Praxis«. Djelovao je na po znatim sveučilištim a u Engleskoj i Kanadi. Sada je profesor sociologije na Univerzitetu u Sussexu. Djelo Politička sociologija ne bi trebalo predgovor ni zbog stila ni zbog teorijsko-idejne pozicije autora. Stil je jasan i razgovjetan, a m etodološko-teorijska in terpretacija kreće se na M arxovu tragu. U našem ko m entaru m agistralnih teza upozorit ćemo posebno na dvije vrste nepotpunosti ovog djela, zbog čega ne optu žujem o autora. Prva nepotpunost proizlazi iz nesklada naslova Politička sociologija i izloženog kategorijalnog sustava. U njem u nisu sadržane sve relevantne katego rije političke sociologije, posebno je odsječena od po vijesnog poim anja politike i razvoja tzv. stare znanosti o politici. Druga nepotpunost proizlazi iz vrem ena obja vljivanja djela. Prvo izdanje Političke sociologije izašlo je prije gotovo deset godina, otkad su se u veoma kom pleksnoj političkoj sferi suvrem enih globalnih d ru štava odigrali značajni događaji i prelom ne tendencije. Ovo djelo je više teorijski dokum ent svojeg vrem ena
6
Politička sociologija
nego analiza recentnih političkih zbivanja i elaboracija b udućnosti koja je već započela. Angažirana politička sociologija, kako je shvaća i naš autor, ne n astu p a »post festum «, već na stu p a kao konstituens suvrem e ne političke scene, zbog čega stalno m ora b iti »au courant«. Uvodno B ottom ore naznačuje tem e i način obrade u cjelokupnom djelu. Započinje s određenjem političke sociologije. »Glavni p redm et političke sociologije je moć na nivou globalnog društva«.' Moć određuje u veberijanskoj tradiciji, ali na pojednostavljen način. M etoda izlaganja je kritička analiza k reta n ja suprotstavljenih ideja i koncepcija u uzročno-posljedičnoj ve zi sa socijalnim kontekstom . U sred ište istraživanja B ottom ore stavlja pojm ovne teškoće različitih teorija u o dređenju moća. U eksplikaoiji geneze moći polazi od razlikovanja građanskog d ruštva i političke države. Ta razlika je prvi p u t form ulirana kao su p ro tn o st izme đu građanskog dru štv a i države, a kasnije je in terp re tira n a na različite načine. A utor iznosi dva m agistralna pravca u tu m ačenju građanskog društva i političke d r žave, odnosno u određivanju političke moći u global nom društvu. Polazi od kontroverze Hegel — Marx i težište stavlja na M arxovu koncepciju razum ijevanja države (moći) iz m aterijalnih uvjeta društvenog života. U skladu s vlastitom m etodom , M arxovu koncepciju sm a tra prim jerenom novom tipu društv a — m odernom kapitalizm u u kojem sistem proizvodnje dobiva najve ću snagu. N asuprot M arxovoj koncepciji, razvija sc politička m isao koja na d rukčiji način o dređu je odnos građan skog d ruštva i države, te pridonosi drukčijem shvaća n ju političke sociologije. Rani izraz takvom shvaćanju nalazim o u Tocqucvilleovoj tezi o »novoj političkoj zna nosti neophodnoj za novi svijet«. U stv aran ju novog svi je ta sudjelovale su dvije revolucije: d em okratska i indu s trijsk a u toku 18. stoljeća. Tocqueville je ob ratio veću pažnju dem okratskom po k retu u stv a ra n ju novog svi1 Tom B ottom ore: Politička sociologija, Biblioteka K ulturnog radnika »11. teza«, Zgb. 1987, str. 33.
7
Veljko Cvjetićanin
jcta. Dem okratskom pokretu pripisivao je nezavisnu djelatnost u određivanju općih uvjeta društvenog ži vota. Tocqueville, na žalost, u nas još bez prevedenog retka, posljedice dem okratskog pokreta, odnosno de m okratske zajednice, am bivalentno određuje, istodob no kao poželjne i nepoželjne. Dalekovidno upozorava da bi kao nepoželjna stran a dem okratskih zajednica mogla dovesti do »jednakosti u ropstvu«. Ideju o autonom iji političke sfere nasuprot Marxo vu shvaćanju, elaborirali su kasnije mnogi mislioci. Ta se ideja na specifičan način javlja u političkoj sociolo giji Maxa W ebera, kada raspravlja o koncentraciji sred stava uprave kao pandanu koncentraciji sredstava za proizvodnju. U dokazivanju autonom ije političke sile, odnosno političke moći u društvu, još intransigentnije m arksizm u se su protstavljaju konzervativni teoretičari elite V. Paretto i G. Mosca. U tom pravcu razm išljanja B ottom ore navodi nezaobilaznog konzervativca Karla Poppera koji iznosi neutem eljenu tezu da m arksistička teorija društva podrazum ijeva nemoć sveukupne poli tike, je r politički sistem i njegove prom jene uvjetuju nepolitičke sile. Usprkos različitim interpretacijam a i ocjenam a, au tor s nepodijeljenim uvjerenjem , ali također bez argu m enata, tvrdi da se »m arksistička teo rija široko su protstavlja svim a koji zastupaju nezavisno djelovanje političkih institucija«.2 Valja im ati u vidu da je politika postala prva socijalna sila suvrem enog svijeta. Sudbi na suvrem enog čovjeka i njegova svijeta sve više zavisi od osam ostaljenih centara političke moći. Epohalno je teorijsko i p raktičko pitanje kako v ratiti politiku čovjeku i društvu. Naravno, ovo nije jedino veliko pitanje sukoblja vanja u političkoj sociologiji. Bottom ore nas uvodi u noviji opći sukob onih koji se bave postojećim politič kim institucijam a kao faktorom ravnoteže, očuvanja društvenog sistem a i onih koji usm jeravaju svoj pog led na sile koje teže narušavanju, prom jeni društveIbidem , sir. 39.
8
Politička sociologija
nog sistem a. Prvi prip a d a ju funkcionalističkoj teoriji koja je bila utje c a jn a pedesetih godina. Gubitak u vjer ljivosti funkcionalističkih ideja B ottom ore tum ači p ro m jenom socijalnog konteksta, ponovnim izbijanjem po litičkih sukoba u in dustrijskim društvim a tokom šez d esetih godina. Zato je došlo do snažne obnove intere sa, sa zadovoljstvom ko n statira a utor, za model široke m arksističke in te rp re tac ije koji kao polaznu osnovu uzim a su p rotnosti i konflikte u suvrem enom in d u strij skom društvu. Tako je bilo u vrijem e n a sta jan ja Bottom orcova djela, ali se situacija na prijelazu ovog d esetljeća poče la naglo m ijenjati, barem u razvijenim in d u strijsk im društvim a. U čestalost sukoba i konflikata sm an ju je se i ponovno jač a konzervativna m isao kao osnovica isto takve političke strategije. Ova dva su p rotstavljena pravca m išljenja: autono m ija na su p ro t ovisnosti političkih sila, te stalnost na su p ro t prom jenljivosti, pružaju nam , kaže B ottom ore, četiri m oguća m odela koji će biti pred m et razm atran ja u knjizi. A utor ne sm a tra da je ovom eksplikacijom m etodološko-teorijskih sukoba iscrpio sve fundam en talne problem e političke sociologije. Spom inje još neka neslaganja, n pr. razlike izm eđu priro d n ih i društvenih znanosti u čiji m eritum ne ulazi, već sam o navodi ispoljene oblike neslaganja. U tom m etodološko-epistem ološkom kontekstu, navodi i sporove m eđu m arksis tim a, p ristalice prim jene m etoda priro d n ih znanosti i p ristalice m arksizm a kao filozofijskog p ro m išljan ja po vijesti. To se reflektiralo u djelim a Poulantzasa o drža vi i H aberm asovoj raspravi o legitim nosti. Druga metodološko-epistem ološka rasprava kojoj su najviše p rido nijeli suvrem eni m arksisti i stru k tu ra listi, posebno is tiče doprinos Godeliera, odnosi se na em pirizam . Na osnovi ovih polem ičkih rasprava, B ottom ore razabire tri velike grane m arksističke teorije društva: hegelijan sku, pozitivističko-em pirističku i stru k tu ralističk u . To je jed n a od klasifikacija različitih tendencija i in te rp re tacija u suvrem enom m arksizm u koja će tak o đ er biti predm et istraživanja u povijesnom kontekstu. Ova raz nolikost p ristu p a u okviru m arksizm a, s pravom tvrdi
9
Veljko Cvjetičanln
Bottomore, onemogućuje neposredno i konzistenlno izlaganje principa i elem enata političke sociologije. U realizaciji p rojekta političke sociologije, Botto more sm atra prvobitno najvažnijim tem am a socijalne posljedice dem okracije i političko značenje razvoja d ru štvenih klasa. Tim se dvjem a tem am a pristupalo na na čin koji je omogućio pojavu suprotstavljenih teorija, uvjetovanih socijalno-povijesnim kontekstom . Dvije re volucije koje su inspirirale novu političku znanost: po litička i industrijska, razvijale su se u suprotnom prav cu, prva prem a jednakosti, a druga prem a nejednakos ti. Tako su teorija o dem okraciji i teorija o društve nim klasam a postale glavni elem enti u stv aran ju zna nosti o politici. B ottom ore poduzim a istraživanje raz voja tih teorija u o b jašnjenju prirode političke znanos ti. Polazi od najznačajnijih predstavnika tih teorija, A. Tocquevillea i K. Marxa. Bottom ore pokazuje antitetičnost njihovih teorija. Tocqueville je dem okratski politički pokret shvaćao kao glavnu snagu u stvaranju novog društvenog poretka i rušenju stare hijerarhije. Indu strijsk i razvoj, prem a njemu, može im ati utjecaj na stvaranje nove aristo k ra cije u industriji, ali sam o privrem eno. Marx je, kaže Bottom ore, prvi razum ljivo form ulirao teoriju klasa, pomoću koje je težio da. objasni dem okraciju kao po sljedicu prom jena u društvu. Pitanje dem okracije po stavio je u širi društveni kontekst sukobljavanja klas nih interesa i političkih o rijentacija. Marx otkriva pro turječje, nastavlja autor, izm eđu principa dem okracije i ograničenog oblika što ga dem okracija dobiva u klas nom buržoaskom društvu. Zato je slijedeći korak viši oblik ostvarenja dem okracije, klasnim borbam a prole tarijata. B ottom ore prati razvoj ovih suprotstavljenih teo rija, vodi kritički dijalog s njihovim autorim a, ali je bliži M arxovu shvaćanju. Na nizu prim jera pokazuje da u političkim sistem im a 20-tog stoljeća, dem okracija nije raširena praksa u svijetu. S tim u vezi objektivno upozorava na dva problem a: zapreke koje se dem okra ciji postavljaju u praksi i tendenciozne rein terp reta
10
Politička sociologija
cije dem okracije zbog njezina ograničavanja. U pregle du p raktičkih sre d stav a ograničavanja dem okracije, na vodi skrom an izuzetak Jugoslavije »gdje je sistem om radničkog sam o u p ra v lja n ja učinjeno ponešto«.3 Pitanje je da li tre n u tn o n aš sistem socijalističkog sam ouprav lja n ja i tako skro m n u ocjenu zaslužuje. Od teo rija koje ograničavaju dem okraciju, osim teorije elita, raz m a tra W eberovu i Schum peterovu kon cepciju d em okracije. W eber dem okraciju red u cira na sredstvo izbora političkih vođa, a ne sistem u kojem postoji neka v rsta neposredne dem okracije. Moguća ie sam o p redstavnička dem okracija, što znači da narod p resta je im ati istin sk u kontrolu nad političkim odlu k am a koje p o sta ju privilegija b irokracije i vođa politič kih p a rtija . P rem da se W eberova koncepcija dem okra cije u najvećoj m jeri verificira u socijalnoj političkoj p raksi, iznenađuje d a B ottom ore ni na nivou teorije nije p roblem atizirao teze o eventualnoj nemogućnosti neposredne dem okracije. W eberovu redukcionističku koncepciju dem okracije sistem atičnije je razvio J. A. S chum peter shvaćanjem dem okracije kao n atjecan ja za političko vodstvo. Osnovu za ovu koncepciju dem okra cije pronalazi u kapitalističkom poduzetništvu, a poli tičku p a rtiju uzim a kao poslovnu firm u u kon k u ren t skoj borbi za vlast i p rofit. B ottom ore s pravom upo zorava na razlike izm eđu klasične d o ktrine dem okra cije i S chum peterova ograničenog shvaćanja dem okra cije. Jedna od glavnih razlika je shvaćanje dem okra cije kao histo rijsk o g p okreta koji neprestano teži ši renju po d ru čja uprav ljan ja. Tako nakon stan ja liberal ne dem okracije razvija se stupanj socijalne dem okra cije. Tim e se p riro d a m odernih dem okratskih režim a povezuje s klasnom s tru k tu ro m društva. N akon što je veoma kratk o skicirao Marxovu teo riju klasa, zaustavlja se na klasnim p ro tu rječjim a u svjetlu novog povijesnog iskustva. Objektivno ističe da je radnički po k ret u kapitalističkim zem ljam a vlastitom borbom pridonio izgrađivanju dem okratskog politič kog sistem a i p oboljšanju životnog stan d ard a. Zatim J Ibidem sir. 51.
11
Veljko Cvjetičanin
ponavlja poznatu tezu da radnička klasa u zapadnim zemljam a uglavnom nije bila revolucionarna, osobito u SAD. Nije došlo do snažne polarizacije dviju glavnih klasa, kao što je Marx predviđao. U o b jašn jen ju tog fenomena Bottom ore polazi od poznate teze da je to zbog ekonomskog uspjeha kapitalizm a, ali ga to ne za dovoljava. Klasna borba je ublažena vlastitim rezulta tima, tj. povećanjem socijalnih i ekonom skih prava, ali u najvećoj m jeri prom jenam a u klasnoj stru k tu ri, ras tom srednje klase. Pojava i rast nove srednje klase u zapadnim zem ljam a izazvali su velik interes teoretičara različitih o ri jentacija. Bottom ore znalački kom entira njihova gle dišta o eventualnoj ulozi i dom etim a srednje klase u suvrem enom društvu. V rijedno je spom enuti njegovu prim jedbu m arksistim a da nisu problem atizirali vlasti tu koncepciju o klasnoj stru k tu ri suvrem enog kapita lizma. Porast srednje klase m ora izm ijeniti predodžbu o kapitalizm u kao društvu jednostavnih klasnih antagonizama koje se sve više dijeli na dva neprijateljska tabora. Zajednička tem a o izm ijenjenoj klasnoj stru k turi pitanje je uloge industrijske radničke klase u re volucionarnoj transform aciji društva od kapitalizm a u socijalizam. B ottom ore pro širu je ovo epohalno pitanje na cjelokupnu strategiju prelaska u socijalizam. Ova pitanja razm atra u kritičkom dijalogu s n aj istaknutijim m isliocim a 20-tog stoljeća. Ono što Schum peter naziva »m aršem u socijalizam« izgleda da je us porilo korak, a socijalizam što se pojavio u 19-lom sto ljeću kao idealna slika alternativnog društva, koja jc bila elem ent ujedinjavanja radničkog pokreta, postao je problem atična realnost. B ottom ore nas ne ostavlja bez odgovora zašto dolazi do usporavanja koraka u razvoju socijalizm a. Ne sam o da socijalistička društva u Istočnoj Evropi i drugdje, zbog ekonom ske zaostalos ti i političke au to ritarn o sti, posjeduju m inim alnu priv lačnost kao m odel budućeg razvoja, već je dem okrat ski socijalizam SDP i RP kapitalističkih zem alja, u sp r kos stvarnim dostignućim a u poboljšanju životnih uv jeta radnika, zbog tendencije centralizacije i propisiva n ja načina privatnog življenja izgubio tak o đ er kao po
12
Politička sociologija
kret koji želi stvarati novu civilizaciju. Takve p ro m je ne u društvenoj i političkoj misli imale su velikog u tje c aja na k a ra k te r i ciljeve političke akcije u 20-tom sto ljeću. N jihov utjecaj pojačan je pojavom novih pokre ta koji su im ali relativno m alo veze s klasnom politi kom . Kao refe ren tn u točku a u to r je upravo uzeo tra d i c ionalnu klasnu politiku u kritičkoj valorizaciji četi ri nova stila političke akcije: stil elite koja se obave zuje na racionalnost u proizvodnji i u pravljanju, stil različitih pokreta, naročito studentsk ih , koji napadaju biro k raciju i tehnokraciju, stil regionalnih i nacional nih po k reta i stil različitih nadnacionalnih po k reta kao što je panafrički ili evropski. Ova tipologija stilova po litičke akcije im a operabilnu vrijednost ali je n epotpu na za egzaktniju analizu suvrem ene situacije je r se na socijalnoj sceni jav ljaju novi stilovi političke akcije u obliku novih socijalnih pokreta. B ottom ore kao vrstan a nalitičar p o sjeduje senzibi litet za nove stilove političke akcije, ali kao autentični m ark sist ne zanem aruje klasne političke pokrete. U po lem ici sa S. M alletom i A. T ouraineom uvjerljivo poka z uje da politička bo rb a m eđu klasam a nije prestala, već da su se sam o izm ijenili m odaliteti borbe. Dva pokreta: d em okratski i radnički, koji su se razvili u 19. stoljeću, im aju velik utjecaj u politici, sam o se odnos m eđu nji m a prom ijenio. Radnički pokret može se sm atrati na stavkom dem okratskog pokreta, što je izraženo u imenu »socijaldem okratski«. Ovo je originalna Bottom oreova in te rp re tac ija kojom pokušava osvijetliti ali i pro jek tira ti proces nadvladavanja povijesne sup ro tstav ljen o sti dem okratskog i klasnog radničkog pokreta. Id eja koju involvira term in »socijaldem okratski« označava da rad nički p okret može ne sam o dovršiti ozbiljenje političke dem okracije, već i pro širen je na druge sfere društvenog života. B ottom ore ponovno kao ilustraciju novodi in s titu c iju radničkih savjeta u Jugoslaviji. Kao d obar poznavalac m eđunarodnog radničkog pokreta, B ottom ore analizira teorijske i političke kon troverze oko ozbiljenja ideje socijalne dem okracije. SDP A ustrije, prem a njegovu m išljenju, n ajbolje je
13
Veljko Cvjetičanin
razradila dem okratski put prelaska kapitalizma, u so cijalizam prije prvog svjetskog rata. M eđutim, ruska revolucija 1917, tako a utor naziva O ktobarsku revolu ciju, kreirala je drugu s tru ju m arksističke m isli o pri jelazu u socijalizam koja uključuje ideju d ik ta tu re pro letarijata. Naravno, nije mu bilo teško pokazati dege neraciju ove ideje u au to ritarn i birokratsk i sistem . Zna tan dio radničkog pokreta i jedna škola socijalne mi sli, konstatira B ottom ore, bili su identificirani s tak vim, na m om ente tiranskim , sistem om u p rav ljan ja. Ta se situacija postepeno m ijenjala nakon Staljinove sm r ti. U tom smo suslasni s autorovom analizom zbivania u m eđunarodnom radničkom pokretu. M eđutim , dalj nja Bottom oreova analiza zaslužuje kritički, kom entar. N ajznačajnije doktrinarne i političke prom jene, u vjera va nas autor, mogu se obuhvatiti term inom evrokom unizma je r napušta koncepciju dik tatu re p ro le tarija ta i nešto kasnije lenjinizam . Taj novi pogled je , navodno, dobro form ulirao S. Carillo u djelu E vrokom unizam i država. Predstavnici evrokom unizm a doista su tako postu pili, odbacili su ideju dik tatu re p ro le tarija ta i lenji nizam su brisali iz svojih program a, sam o je p itan je jesu li to učinili s dovoljnim razlogom. Na ovom m jestu u tem eljitiju eksplikaciju nc možemo ulaziti, već ćemo se ograničiti sam o na nekoliko napom ena. Tijekom vre m ena nastale su kontroverzne interp retacije d ik ta tu re p roletarijata s osnovom u praksi, koje valja odbaciti. Marxovu ideju d ik tature pro le tarija ta kao osvajanja dem okracije treba dalje elaborirati. Lenjinizam kao univerzalni vodič političke akcije, kako ga in terp reti ra naš autor, nije djelo V. I. Lenjina, već »njegovih sljedbenika«. Zato tre b a kritički distingvirati lenjinizam od autentične Lenjinove m isli koja ostaje izvor inspi racije suvrem enim revolucionarnim pokretim a. Naš au to r kao da se zapalio nad evrokom unizm om , ne želimo biti zluradi, ali nakon deset godina, što je ostalo od tog fenom ena? Iznenađuje također Bottom orcovo odu ševljenje djelom S. Carilla E vrokom unizam i država. B ottom ore naprosto kliče: »Taj novi pogled dobro je form ulirao S. Carillo«. Ograničit ćemo se samo na k rat
14
Politička sociologija
ki k om entar navedenih Carillovih teza, nećem o se pi tati u kojoj m jeri njihov tvorac danas slijedi vlastitu m isao. N aprosto nije točno da je Lenjin u načelu protiv dem okracije, njegove teze tre b a č itati u socijalno-političkom kontekstu. N aravno, prihvatljiva je Carillova teza da se ne m ogu odbaciti dem okratske institucije, bez obzira na klasno porijeklo, ako pred stav ljaju civiliza cijski napredak. Prom jena političke d o ktrine tekla je paralelno, ka že B ottom ore, s tem eljitom revizijom m arksističkog učenja koju su izvele različite m arksističke škole. Iz vršio je izbor onih škola i pojedinaca koji naglašavaju relativnu nezavisnost politike odnosno političke moći u suvrem enom društvu. Od spom enutih teoretičara mo žda je za ovu tem u najin tere san tn iji Clauss Offe, samo je pitan je da li su njegove teze m arksističke. U analizi političke akcije, što znači borbe za moć, B ottom ore ispravno polazi p rije svega od društvenih grupa, a ne pojedinaca. Utjecaj određenih pojedinaca uzim a u obzir sam o u izučavanju posebnih situacija. Prvi korak koji poduzim a u ovoj analizi jesu razlike m eđu društvenim grupam a koje se u k lju ču ju u poli tičku akciju. Oblike djelovanja grupa svodi na dvije stru je: društvene pokrete i organizirane političke for m acije. U kom parativnoj analizi društvenim pokretim a daje p rednost nad tzv. organiziranim političkim form a c ijam a u koje uvršćuje političke p artije. U razm atran ju d ruštvenih po k reta iscrpniji je u njihovoj povijesnoj dim enziji, nego u ra z m a tra n ju suvrem enih socijalnih pokreta. M etodično je postupio što je p o n ajp rije form u lirao b itn e razlike izm eđu društvenih p o k reta i politič kih p a rtija . Da navedem o sam o n ajzn ačajn ije razlike, veom a in struktivne za političku teo riju i praksu. Po k rete definira kao kolektivni napor da se provede ili spriječi p rom jena u postojećem društvu. D ruštveni po k reti teže većim prom jenam a, djeluju tako što stvara ju p reduvjete za prom jenu politike ili sistem a, dovo deći u pita n je njegovu legitim nost. Pokreti pretežno djelu ju spontano, im aju m asovnije članstvo koje na akciju potiče entuzijazam . P ripadati p o k retu znači sla
15
Veljko Cvjetičanln
gati se s određenim socijalnim stavovima ili doktri nom i biti sprem an na sudjelovanje u povrem enim ak cijama. Političke p artije su čvršće organizirane političke form acije koje neposredno sudjeluju u borbi za moć — političku vlast. Partije im aju jasnu ideološku usm je renost, članstvo je određeno pravilim a, te im aju izabra no rukovodstvo. Bottom ore se ne zadovoljava sam o utvrđivanjem tipologije društvenih pokreta, je r ne dopire do najvaž nijeg određenja, značenja za održanje ili prom jenu društvenog sistema. Autor ima veće am bicije, polaže osnovu za izgradnju teorije društvenih pokreta. Između prvih pokreta u povijesti i m odernih političkih pokreta uočava veliki jaz. Bottom ore inače razlik u je tri glavne faze u razvoju m odernih društvenih p okreta. Pokreti su fenomen m odernih društava. Kao ključni elem ent po kreta Bottom ore ističe to što se naziva »samostvaranjem« m odernih društava. Ova ideja o novatorskoj sna zi pokreta očito m nogo duguje događajim a šezdesetih godina kada su se pojavili masovni pokreti. Oni se ja vljaju nakon dvije decenije stabilnih dem okracija na Zapadu i isto tako stabilnih au to rita rn ih sistem a na Istoku, a prethodila im je pojava Trećeg svijeta. Do lazi do širenja socijalnih pokreta, p o staju stalni konsti tutivni elem ent političkog života, izražavajući težnju za proširenjem dem okracije. Prem da B ottom ore visoko ocjenju je socijalne po krete, njegova analiza zbog vrem enske ograničenosti nije na nivou recentnih teorijskih istraživanja*. Uopće ne koristi sintagm u novi društveni pokreti i značajnije od njih nije ni spom enuo. Novi društveni pokreti obilježavaju početak dubo ke stru k tu ra ln e krize klasnih društava. M otivacijska snaga je potreba za slobodom i dem okracijom , a n aj veća vrijednost senzibilitet za potrebe suvrem enog čo * U naSoj teorijskoj literaturi pojavio se vrijedan zbornik u redakciji VukaSina Pavlovića: Obnova u to p ijskih energija, Istraživaćko-izdavaiki cen tar SSO Srbije, Beograd 1987.
16
PolitiCka sociologija
vjeka i budućih generacija. Naravno, svi novi socijalni pokreti nisu progresivni. Mirovni, ekološki, neofeministički, da spom enem sam o najvažnije, im aju emancip atorski k a ra k te r i dem okratske potencijale, ali ima p okreta koji ugrožavaju dem okraciju, »totalitarni po kreti« (H. Arendt) j »mas pokreti« (Kornhauzer) koji su konzervativni, pa i reakcionarni. Novi socijalni po kreti pred stav ljaju danas najozbiljnije društvene snage osporavanja tehnokratsko-birokratske dom inacije u raz vijenim industrijskim društvim a. Pojavom novih d ru š tvenih pokreta, revolucionarni subjek t našeg vrem ena može biti sam o pluralistički. Uz daljnje resp ek tiran je klasičnih revolucionarnih pokreta m ora se uvažavati sve em ancipacijske snage suvrem enog svijeta. M išljenja sam da ekološki i m irovni pokret zaslu žuju najveću pažnju o čem u svjedoče sve b ro jn ije ak cije i lite ra tu ra o njim a. Ekološki p o k ret od p ro te st nog p rera sta u sve aktivniji politički pokret. Taj po kret sve uvjerljivije ukazuje na destruktivni k arak ter suvrem enih in d ustrijskih društava koja svoj razvoj za snivaju na rasipničkom odnosu prem a prirodnim re sursim a. Naše stoljeće je već neosporno ušlo u svjetsku po vijest kao stoljeće ratova, m asovnog u ništavanja ljud skih života, raz a ra n ja i nasilja. N astavlja se m ilitariza cija proizvodnje još razornijeg naoružanja, koje ne ugrožava sam o svjetski m ir, već opstan ak civilizacije. Kao odgovor na ra t javio se pokret za m ir. Suvremeni m irovni p okret dovodi u p itanje vladajuću političku form ulu o »ravnoteži straha« m eđu supersilam a, o tk ri vajući da se iza toga koncepta m ira k rije sve veća trk a u naoružanju. U jezgru današnjeg pokreta za m ir je antinuklearni pokret koji je protiv svake upotrebe nuklearne energije. Usm jeren je protiv nuklearne energije kao osnove no vih oblika dom inacije u suvrem enom svijetu. U središ tu kritike tih pokreta nalazi se suvrem ena država i vojno-industrijski kom pleks, njihova represivna mili tarističk a politika.
17
Veljko Cvjetičanin
Bottom ore je na fragm entaran način izložio genezu i elem entarnu tipologiju političkih partija. Partije na staju zajedno s dem okracijom nakon am eričke i fran cuske revolucije. U početku su nastajale p artije ugled nih ljudi. Značajniji korak učinjen je stvaranjem ma sovnih radničkih i socijalističkih p a rtija krajem 19. stoljeća. Masovne političke p artije postale su p rak sa u svim dijelovim a svijeta. Masovne socijalističke partije bile su uglavnom, produžetak radničkog pokreta, a se be su sm atrale avangardnim . Konzervativne i liberal ne p a rtije imale su jak a uporišta u parlam entim a i vladam a i djelovale su na očuvanju društvenog poretka. Bottom ore priznaje da nije uvijek moguće u sposta viti jasnu razliku između reform ističkih i revolucio narnih p artija. Velik broj reform i može dovesti do sa svim različite vrste društva, a revolucionarne partije mogu prihvatiti više postojećih institucija nego u p r vom zanosu stvaranja novog društva. Bottom ore se ne u pušta u šire problem atiziranje političkih p artija, ali iznosi dvije interesantne zaključne teze. Političke p ar tije su visoko organizirane, dijelom nezavisne i relativ no tra jn e organizacije. S tarost političkih p a rtija p ri vukla je pozornost Michelsa koji tvrdi da p a rtije poči nju personificirati njihovi plaćeni službenici — b iro krati, čiji se interesi mogu razlikovati od interesa član stva, a još više od interesa klase koju p a rtija p red stavlja. Sve političke pa rtije ne zadržavaju vitalnost, već propadaju. Iluzija je vjerovati u neprom jenjivost političkih p a rtija i političkih sistem a. Osobito je velika p artijska dinam ika stvaranja novih i iščezavanja posto jećih p a rtija kod novih nacija. Im a pojava da političke p artije izm ijene program , ali da zadrže ime. Kao nezaobilazna tem a B ottom oreu se nam etnulo razm atranje tipologije političkog sistem a. S redišnja ka tegorija ovih razm atranja je institucija države. U d ija logu s poznatim teoretičarim a, referirao je njihove teze, iznio prim jedbe i postavio niz interesan tn ih pitanja, ali zapaženiji teorijski doprinos nije učinio — problem tipologije političkih sistem a ostavio je otvorenim . Uvodno razm atra m etodološko-epistem ološke dis tinkcije i problem e. Svi pokušaji stv aran ja tipologije
18
Politička sociologija
političkih sistem a, objektivno tvrdi B ottom ore, obilje ženi su m iješanjem znanstvenih analiza i vrijednosnih sudova, proizašlih iz stvarnih političkih sukoba. Za po litičku sociologiju, kaže autor, glavni je problem odnos izm eđu globalnog oblika društva i tipa političkog si stem a. Fragm entarnost izlaganja na ovom m jestu mo že stvoriti utisa k da a u to r ne pravi jasn u distinkciju izm eđu tipologije globalnih društava i tipova političkih sistem a. Kao teorijski okvir uzim a Spencerovu i Marx ovu tipologiju globalnih društava. Naravno, Marxove teze znatno šire in te rp re tira uz b ro jn a p itanja i p ri m jedbe. Njegovu koncepciju a u to r sm atra samo ski com koja sadrži više neriješenih pitanja. N ajznačajnija su upravo ona neriješena pita n ja koja se odnose na uvjetovanost političkih sistem a i oblika države speci fičnim načinim a proizvodnje i ekonom skim stru k tu ram a. Ova p itan ja ni kasnije, tvrdi Bottom ore, nisu dobila odgovore koji bi preobrazili Marxov uopćeni model u sistem atičnu i dobro utem eljenu teo riju po vijesnog razvoja, ali su inicirale b ro jn a istraživanja sa čijim rezultatim a nas upoznaje. N apuštena je ideja jedinstvenog slijeda o razvoju društva i su p stitu ira n a je koncepcijom o postojanju više društvenih oblika koji su uslijedili nakon prvo bitnog društva. O sporeno je postojan je azijatskog na čina proizvodnje kao paradigm e za o b jašn jen je povi jesti istočnih naroda. T vrdnjom da se i zapadnoevrop ska društva također m ogu razum jeti sam o kao po sljedica djelovanja političkih, religijskih i drugih sna ga, a ne sam o istočna društva, au to r je ostao neuvjer ljiv u pobijanju posebnosti azijatskog načina proizvod nje. Ne postoji svjetska povijest s jasn o određenim i univerzalnim stupnjevim a razvoja, već sam o posebne po vijesti raznih dijelova svijeta. Ova teza je prihvatljiva, ali teško da p redstavlja k ritiku autentičnog Marxova teorijskog n asljeđa. M arx je govorio o proizvođenju svjetske povijesti, ali »ne s jasn o određenim i univer zalnim stupnjevim a razvoja od provobitne zajednice«, već u uvjetim a krupne in d u strije i sveopće konkurencije. Takva in te rp re tac ija p rip a d a tzv. M arxovim n astavlja čim a. Problem atični su i rezultati istraživanja koji u
19
Veljko Cvjetičanln
Marxovoj misli otkrivaju elem ente teleologije, tj. je dinstvenog toka razvoja kroz nužne stupnjeve prem a ostvarenju socijalizma. I postkapitalistička društva ko ja već djelim ice postoje, mogu biti raznolika ,i različita od ideološke predodžbe kom unizm a, obilježene teleolo gijom. Ova društva nisu samo različita od ideološke predodžbe kom unizm a, kako tvrdi B ottom ore, već su prije svega, nastaja u povijesno različitim , drukčijim uvjetim a od onih koje je Marx utvrdio kao pretpostav ke razvoja kom unizm a, ali ne kao predodžbe, već kao stvarnog pokreta. Ukoliko ne budu ispunjeni suponirani uvjeti, Marx je predviđao da će se nakon p rev rata ob noviti »staro smeće«, što se i dogodilo. U svjetlu rezultata novijih znanstvenih istraživanja, Bottom ore iznosi prim jedbe na m arksističku teoriju države. Odbacuje shem u da je razvoj tekao od prvo bitnih »bezdržavnih« društava, preko klasnih društava i države do ponovno bezdržavnih društava. N asuprot ovoj shemi, više nab ra ja nego što razrađuje, što bi jedna teorija države trebala sve obuhvatiti, zatim po novno iznosi konkretne teškoće m arksističke teorije države. Sm atra da nastanak države nije moguće pro tum ačiti sam o prom jenam a u načinu proizvodnje iz kojih proizlaze imovinske razlike, već da treba im ati u vidu i druge faktore. Rezultati novijih istraživanja otkrivaju političku dom inaciju u n ajran ijim ljudskim zajednicam a, zatim ratove i sve veći opseg društava koji su mogli utjecati na nastanak države. Bottom orea više zaokuplja razvoj države u m oder nom kapitalističkom društvu, i osobito budućnost d r žave. Iz iskustva suvrem enih država, kaže autor, teško je prihvatiti ideju o nekom budućem društvu bez d r žave i politike. Ovo je stvarno sve teže i kom pleksnije pitanje, je r su i početna iskustva od u m iran ja države gotovo iščezla, a u teorijskoj elaboraciji m ark sista nije se daleko odm aklo. Ponavljaju se teze da represivne funkcije države odum iru, a o staju jednostavne stručne funkcije, što nije više dovoljno. Isto tako govori se o procesu p odruštvljenja politike u socijalizm u i odum i ran ju politike sam o kao sile iznad društva, što se p re tvorilo u frazu. Budući da su teze o o d u m iran ju d r
20
Politička sociologija
žave i politike bez tra jn ije em pirijske verifikacije, nji hovo prom išljanje je m ožda prim jeren ije filozofiji po litike, nego znanstvenoj analizi u okviru političke sociologije. U suvrem enoj sociologiji opada interes za evolu cijske sheme, kaže Bottom ore, poklanja se sve veća pažnja problem im a »razvoja«, je r pojam razvoja nije uključen ni u jednu opću koncepciju povijesti ljudskog društva. Naime, pojavom radničkog po k reta n astala je nova razlika: kapitalizam — socijalizam , ali iskustva 20-tog stoljeća ovu podjelu su počela zam jenjivati d ru gom razlikom izm eđu »totalitarizm a« i »demokracije«, ili jed n o p a rtijsk ih i višepartijskih sistem a. Na pitanje je li moguće izvesti klasifikaciju u n u tar jedinstvene tipologije globalnih društava, B ottom ore odgovara ni ječno, je r su evolucionističke sheme suviše ap strak tn e i vezane za ideju progresa. Moguće je samo razabrati neke opće tokove u razvoju političkih sistem a. M eđu tim , p rije toga razm otrit će u potrebu pojm ova država i politički sistem . Taj autorov naum možemo ocijeniti am bivalentno, kao opravdani m etodički postupak, ali i kao bijeg od elaboracije tipologije političkih sistema, b a r u općim crtam a. Svako društvo im a politički sistem , ali ne i državu, nastavlja naš a u to r u polem ičkom tonu s m arksistim a. Nem oguće je točno saznati kada se i kako pojavila d r žava u povijesti ljudskog roda. U zapadnim dem okra cijam a kasnog 20. stoljeća što au to ra najviše zanim a država dobiva sasvim različita svojstva od onih iz raz doblja laisser-faire kapitalizm a. Država postaje odgo vorna i za djelovanje javnih službi i opće reguliranje privrednog sistem a. U »državi blagostanja« m akar bila represivnog k a raktera, obavljaju se i druge neophodne funkcije u u p ravljanju i koordinaciji složenih društava. P itanje je što će ostati od države blagostanja, ali ne zbog idejnog stava m arksista, kako misli naš autor, već praktičke politike vladajućih društvenih grupa. Na ime, oživljava neoliberalistička orijen tacija koja teži savezu krupnog kapitala i stare sred n je klase u raz vijenim in d ustrijskim društvim a. N apušta se politi
21
Veljko Cvjetičanin
ka klasnog kom prom isa čime se dovode u pitanje socijalne tekovine i opravdanost same sintagm e »drža va blagostanja.« Bottom ore podvrgava kritici i Parsonsovu teoriju države kao sistem a dobrobiti i pravog u tjelovljenja op će volje. U ovoj teoriji politička moć se izjednačuje s općom sposobnosti da se osigura izvršenje obaveza. Bottom ore opravdano kritizira identifikaciju političke moći sa zakonitom vlašću, je r zanem aruje borbu koja se vodi u vezi sa zakonitošću. Nakon kritičkog razm atranja suprotstavljenih teo rija o državi, Bottom ore je iznio nekoliko općih m eto dičkih napom ena o izučavanju političkih sistema. Au tor nam savjetuje da je korisnije usm jeriti analizu na političku s tru k tu ru i prom jene u n u tar određenog tipa političkog sistem a nego ga uvrstiti u neku sveobuhvat nu povijesnu shemu. Da mu se ne bi prigovorio pozitivizam, Bottom ore akceptira da su pri takvom prou čavanju potrebni neki opći pojmovi koji se mogu pri m ijeniti u analizi političkog sistem a. Zadnjih godina, veoma točno zapaža B ottom ore, u političkoj sociologiji razlikovanja političkih sistem a proizlaze iz tekućih po litičkih sukoba. Ne možemo na neutralan način razli kovati glavne h istorijske tipove političkih sistem a, jer na naše stavove o onom e što je bilo važno u prošlosti utječu suvrem eni problem i koji im aju veliko praktičko značenje. Političke prom jene i sukobi su tem a Bottomoreovih razm atranja. U svakom društvu stalno se zbivaju izvjesne političke prom jene. N a nivou različitih teorija autor razm atra uzroke i činioce, kara k te r i vrste poli tičkih prom jena. Naravno, polazi od Marxove teorije koja glavni uzrok političkih prom jena otkriva u nači nu proizvodnje m aterijalnog života. Bottom ore odm ah s odobravanjem prim jećuje da ova teo rija m eđu m arksi stim a danas izaziva velike diskusije. Druga velika teo rija prekretnicom u društvenom životu sm atra pojavu i razvoj industrijskog društva u kojem rast m oderne znanosti i tehnologije igra presudnu ulogu. Produkcija teorijskih znanja u privredi i d ruštvu u velikoj m jeri
22
Politička sociologija
B ottom ore bez objekcija razm atra neke starije te orije o ra tu kao sredstvu političkih prom jena. U svim povijesnim razdobljim a politički poredak bio je u ve likoj m jeri proizvod osvajanja, oružanih borbi za na cionalnu nezavisnost. U vezi s tom teorijom iscrpno je iznio posebne k a ra kteristike ratova u 20. stoljeću. Sm jena generacija, otkriva B ottom ore, zanem are na je također kao uzrok političkih prom jena. Ovu teo riju au to r evocira iz m anje poznatih M annheimovih radova o generaciji koja im a određenu stru k tu ra ln u sličnost s društvenom klasom . Ista generacija, prem a toj teoriji, im a sklonosti određenom načinu života, mi šljen ja i specifičnom tipu povijesno značajne akcije. N akon pregleda m ogućih uzroka političkih p ro m je na, B ottom ore p ristu p a analizi kara k te ra i vrste poli tičkih prom jena. Na konzistentan način sistem atizira različite političke prom jene: postepene i nagle, m anje i veće, m irne i nasilne. T em eljitije razm atra sukob iz m eđu reform ista i revolucionara oko političke stra te gije gdje je uključeno i poim anje revolucije. P rijelaz iz jedne u drugu društven u form aciju Marx je shvaćao kao veliku revolucionarnu prom jenu. Izvor M arxovih teorijskih shvaćanja bila je analiza revolu cija u 18. stoljeću i općih karak teristik a prijelaza iz feudalizm a u kapitalizam . M eđutim , Marxova teorija, otkriva autor, nije pouzdan vodič u buduće društvene prom jene iz dva razloga: oštrine prijelaza iz feudaliz m a u kapitalizam koji navodno nem a ravna prem a du bini prom jena i nejasnoće koncepcije socijalizm a zbog p om anjkanja iskustva. U svijetu postoji k retan je ka kolektivizm u, ali ono može poprim iti različite oblike. Koliko je u političkoj prom jeni koja uvijek sadrži neku vrstu sukoba, prisu tn a upotreba sile odnosno na silja? M anje političke prom jene mogu ovisiti o upo trebi sile, utvrđ u je a u to r a velike prom jene mogu se ostvariti m irnim putem , ali najčešće proizlaze iz na silja. Nova zaokupljenost socijalnih m islilaca moguć nostim a m irne prom jene u našem vrem enu ne poriče činjenicu političkog sukoba niti zapada u utopijsko zam išljanje društvene harm onije. N ijedna od razm a
23
Veljko Cvjetičanin
tranih pretpostavki ne nagovještava naglo sm anjivanje političkog nasilja, a još m anje njegovo iščezavanje. Za to bi svako razm atranje političkih sukoba s ekstrem nih pozicija, racionalnog uvjeravanja ili upotrebe sile, bilo nepotpuno. Izm eđu tih ekstrem a, realistično rezo nira Bottom ore, postoji čitava skala sredstava za pro vođenje političkih prom jena. B ottom ore polazi od zasnovane pretpostavke da u svakom društvenom sistem u postoje objektivne stru k ture i svjesna socijalna akcija. U skladu s tim, prihva ća Godelierovo shvaćanje o proturječn o stim a u kapita lizmu. S tru k tu raln a kontradikcija ne proizvodi poslje dice na neki m ehanički, bezličan način, već je izvor svjesne borbe na koju utječu b rojn i ostali društveni i kulturni činioci. Ako je ova shem a prim jenjiva na svaki tip društva, posebno je interesantno pitanje, ka že Bottom ore, postoje li p roturječnosti u realnom so cijalističkom društvu, a ne u zam išljenom . Bottom ore bez teškoća otkriva pro tu rječn o st izm eđu onih koji usm jeravaju i onih čiji rad je usm jeren odozgo u real nom socijalizmu. Time dolazi do problem a istraživanja kako se razvijaju sukobi m eđu društvenim grupam a, do kojih političkih prom jena dovode i koje društvene grupe im aju glavnu ulogu. I napokon, spom inje klase kao jedan od glavnih elem enata političke borbe u m nogim tipovim a d ru šta va, što je trebalo učiniti ranije u pregledu činilaca koji izazivaju političke prom jene. Ovo je Bottom ore podu zeo da bi m inorizirao sposobnosti pojedinih društvenih klasa u političkim prom jenam a. Za ilu straciju i to nezasnovanu, uzim a seljaštvo koje je navodno apolitično i u revolucijam a 20. stoljeća vode ga ljudi iz grada. Či njenica je da je upravo seljaštvo bilo masovni nosilac svih velikih revolucija s elem entim a vlastite organiza cije u našem stoljeću u kojim a su upravo kadrovi sa sela doživjeli najveću društvenu prom ociju. Primjcnivši W eberove teze o određenju klasa te odnosu klasnih položaja i zajedničke akcije na radničku klasu u mo dernoj državi blagostanja, au to r je izveo neke konzekvencije koje zaslužuju tem eljito razm atranje. Sporne-
24
Politička sociologija
nut ćem o sam o dvije: slabljenje osjećaja klasne soli darnosti i duboka sum nja u h istorijsk u m isiju prole tarija ta u stvaranju nove civilizacije. S tvaranje novih nacija, nacionalizam i razvoj Bot tom ore analizira kao m eđusobno povezani kom pleks značajnih i veoma osjetljivih pitanja. U prethodnim razm atran jim a priprem io je teorijski koordinatni su stav anaLize tih problem a. U m odernom svijetu nacija p ostaje sve značajnija politička zajednica. U m jesto d ru gih kohezionih faktora, jača nacionalna veza u m oder noj državi. Naoije sačinjavaju nezavisnu osnovu poli tičkog djelovanja čim e ograničavaju i značenje p rip a d anja društvenim klasam a. Analizira pojavu nacionalnih država u Zapadnoj Evropi i ostvarivanje nacionalnog suvereniteta. Polaze ći od teze H ansa K ohna tvrdi da jc razum ijevanje ideje nacionalnog suvereniteta bitno za poim anje naciona lizma. A utor s pravom u većoj m jeri razm atra naciona lizam nego naciju. Početke m odernog nacionalizm a p ro m atra kao jed an vid klasnog pokreta trećeg staleža u borbi za dem okraciju. Težište analize B ottom ore stav lja na bo rb u n a cionalnih pokreta, stvaranje novih nacija i m anifesta c iju nacionalizm a u velikim prostranstv im a tzv. Trećeg svijeta. T reba reći da naprosto plijeni njegova objektiv nost i otvorenost u analizi tih planetarn ih zbivanja. U 20. stoljeću, kaže B ottom ore, posebno nakon drugog svjetskog rata, nacionalni pokreti im aju uglavnom ob lik borbe protiv im perijalističke vladavine evropskih sila. U većini ovih po k reta bilo je značajnih socijalis tičkih u tjecaja, a u nekim zem ljam a kulm inirale su so cijalne revolucije. Nove države su rezultat b orbe razli čitih društvenih grupa i klasa. Oblici političkih režima zavisili su od ishoda tih borbi, ali je svugdje jačao osjećaj nacionalnog identiteta i moć nacionalne države nad društvom . Na širokim p rostranstv im a tog svijeta rađao se sukob izm eđu socijalizm a i nacionalizm a. Bot tom ore v jero jatn o preuveličava kad tvrdi da je sukob izm eđu socijalizm a i nacionalizm a bio najvažnija opća c rta političkog života u p o sljednjih sto tin u godina. Na
25
Veljko Cvjetičanin
ravno, kao progresivnog m islioca, ne rad u ju ga dosa dašnji rezultati tog sukoba, već gotovo sa žaljenjem priznaje kako se ne može reći da je socijalizam bio efikasna protu-ideologija nacionalizm u, niti da je so cijalistički pokret uspio obuzdati akcije nacionalnih država. Nacionalizam se pokazao u svakoj neposrednoj konfrontaciji kao jača sila od socijalizma. U okviru pojedinih teorija, Bottom ore pokušava objasniti rastuću snagu nacionalizm a. M arksistim a pri govara da su to veoma složeno pitanje naprosto zane marili. M arx je pridavao veći značaj klasnoj borbi nego nacionalizm u. I oni m arksisti koji su posvetili više pa žnje nacionalizm u, pristupili su s klasne pozicije. Iznio je objekcije, ali druge vrste, na još dva velika socio loga: M. W ebera i E. Durkheim a. Maxa W ebera naziva gorućim nacionalistom čija je politička sociologija vo đena principom prvenstva interesa nacionalne države, a da nije ispitao zasnovanost tog principa prvenstva. Za E. D urkheim a kaže da je na sličan način, samo bez tako žestokog žara, usm jerio svoju sociologiju na »regeneraciju Francuske« prevladavanjem različitih po djela, posebno klasne podjele, proizvođenjem solidar nosti. Odbacio je ideju internacionalizm a radničke kla se i kao gotovu činjenicu uzeo postojanje nacionalne države u funkciji m oralnog obrazovanja m lade gene racije. Nakon drugog svjetskog rata sociolozi su pokazali mnogo veći interes za nacionalne pokrete, form iranje nacionalnih država i polet nacionalizm a, usm jerenog protiv dom inacije zapadnih naci ja. Postojala je očigled na potreba za stvaranjem teorijske shem e tum ačenja tih značajnih zbivanja. B ottom ore nem a am bicije da stva ra takvu teorijsku shem u već sam o form ulira nekoliko ključnih elem enata. Naime, radi se, zapravo, o sažetku njegovih teorijskih razm atranja. N acionalnom osjećaju, kaže B ottom ore, značajno pridonose slijedeći univerzalni činioci: zajedničko po rijeklo, terito rij, jezik i zajednička kultura. To je os nova na kojoj počiva sam o m ogućnost nacionalne d r žave. Nacionalna država pokazala se izuzetno u sp ješ nom u povećanju društvenog bogatstva i političke mo
26
Politička sociologija
ći. Zato ne iznenađuje da su pokreti m eđu kolonijalnim narodim a kao uzor preuzeli nacionalnu državu i bili u velikoj m jeri ispunjeni nacionalizm om. Svugdje u svijetu je velika snaga nacionalizm a, tvr di Bottom ore, i to iz dva razloga: ukorijenjenog osje ćaja pripadnosti terito rijaln o j zajednici i čvrstog sa veza s naoionalnom državom . B ottom orea očito raduje što su sociolozi danas postali kritičniji prem a naciona lizmu. N ešto skeptičniji i kritičniji stavovi sociologa prem a nacionalizm u, nada se autor, mogli bi možda pom oći da se osjećaj p rip ad an ja b a r donekle u sm jeri na druge političke zajednice. Pod naslovom »Svjetska politika u 20. stoljeću«, ko ji bi više odgovarao publicističkoj deskripciji nego so ciološkom analitičko-sintetiičkom postupku, Bottom ore kao u fokusu sažim lje m agistralne teze i glavne prob leme »oko prelaska u dem okratski socijalistički svjet ski sistem«. Kao angažirani sociolog, au to r sa zado voljstvom iznosi da se u knjizi često pojavljivalo p ita nje odnosa teorije i prakse u političkom životu. U ok viru političke sociologije potvrđuje se m isao da bi teo rija bez prakse bila prazna, a praksa bez teorije slijepa. Političke ideje na sta ju iz prakse i za političku praksu. M iješanje teorije i prakse očituje se u prvom redu u tom e da je sistem atski politički studij daleko od toga da bude ograničen ustanovam a visokog obrazovanja. Kao ilustraciju iznosi poznati prim jer, koji se u poli tičkoj sociologiji lako zaboravlja, da su mnogi mislioci oblikovali svoje ideje izvan akadem skih institucija, jer su bili duboko angažirani u političkim borbam a. Izvan akadem skih institucija nastala su velika djela teorije politike. Slijedeće opće pitanje jest odnos intelektualaca i politike. N akon što je problem atizirao pojam intelek tualca, B ottom ore utvrđ u je da postoje tri glavna tipa njihova odnosa prem a politici: 1. mislioci koji form u liraju načela politike u n u ta r vlastite opće teorije ili stvaraju značajnije doprinose u okviru velikih teorija;
27
Veljko Cvjetičanin
2. mislioci koji su m anje povezani s političkim organi zacijama, ali sistem atski istražuju i prom išljaju krup na politička pitanja; 3. eksperti koji sudjeluju u po slovima vlade i adm inistracije. Grupa intelektualaca eksperata je u porastu, što povećava moć nove tehnokratsko-birokratske elite i političke sadržaje tran sfo r m ira u tehničke problem e i rutinske poslove. Za daljnja razm atranja Bottom ore sm atra najzna čajnijim drugi tip odnosa intelektualaca prem a politi ci. Posebno je m arksistička teorija bila podvrgnuta in tenzivnom kritičkom ispitivanju iz kojeg su rezultirale značajne izmjene. U početku je m arksizam bio shvaćen kao »W eltangschaung« u kojem se nalaze svi potrebni elem enti za stvaranje nove »integralne civilizacije«! Da nas postoji različit odnos naspram m arksizm a: od nje gova reduciranja na najgrublji putokaz u političkoj ak ciji do razočaranja u m arksizam . B ottom ore optim is tički tvrdi: revalorizacije većinom nisu vodile odbaci vanju m arksističke teorije, već raspravam a o osnovnim pojmovima. Takva optim istička ocjena odnosa prem a m arksizm u m ožda je više bila opravdana ju če r nego danas. Od početka osam desetih godina učestale su ocje ne da je m arksizam u krizi koju ne može nadići. A. Touraine u djelu L ’apres socialism e piše, budući da ulazimo u program irano društvo, dolazi do prom jena u svim sferam a života, m arksistička teo rija gubi na značenju, je r se stvaraju novi oblici društvene organi zacije za koje ona nem a više rješenja. Za Tourainea je socijalizam samo još ideologija koja otežava shva ćanje suvrem enog društva u nastajanju . B ottom ore tvrdi da je teško sagledati eventualne posljedice odnosa prem a m arksizm u. Jedna od poslje dica je da kom unističke p a rtije vrem enom p ostanu so cijaldem okratske pa rtije i da dođe do njihova ujed i njenja. Gotovo sa zabrinutošću predviđa da bi u tom slučaju najista k n u tija radnička p a rtija bila socijalde m okratskog tipa. Kom unističke pa rtije kao m arksističke p artije u ovom radoblju zadesila je teža sudbina: m inorizacija njihove uloge u političkom životu i rapidno sm anjiva nje b ro ja članstva. Prem a tome, socijaldem okratizacija
28
Politička sociologija
nije najteža stvar niti je baš neizbježiva sudbina ko m unističkih partija. Uostalom, KP Italije već je otvo rila proces reform atorske, a ne reform ističke, socijal dem okratske p artije. R eform atorstvo je p ro jek t p ro m jene sistem a i m ijenjanje sam e kom unističke p artije u novim uvjetim a. Inače, u jedinjenje ili jedinstvo po k reta pod im enom evroljevice također postaje realnost, ali još više »conditio sine qua non« razvoja d em okrat skog socijalizm a u visokorazvijenim in d u strijsk im d ru š tvima. M arksizam nije jedina politička teo rija 19. stolje ća koja je doživjela nova tum ačenja. Ponovno je oživje la liberalno-evolucionistička teo rija o političkom raz voju i m odernizaciji. K onzervativna politička misao ta k ođer doživljava neke prom jene, kaže B ottom ore, ali m anje je plodna u stvaranju novih ideja. Im a različi tih s tru ja u novijoj konzervativnoj misli, nastavlja au tor, najvažnija je ona koja zastupa nadm oć kapitalis tičkog privrednog sistem a nad planskom privredom so cijalizm a, nadm oć u poticanju lične slobode, opozicija rastućoj moći države — novi »laissez-faire«. Je d n a od slabosti m arksizm a i lijeve misli uopće, što je došlo do izražaja kod našeg autora, jest da potcje n ju je teorijsku desnicu ili konzervativnu misao. O sam desete godine su u znaku opće prevlasti konzervativaca. Njihov cilj nije prosto očuvanje postojećeg sta nja, već prom jena koju su oni zacrtali. Te prom jene su zacrtane ne sam o u ime političkog p ro jek ta, već su fundirane na teorijskim idejam a socijaldarvinizm a: »Ako nam je već potreban progres, onda ne možemo b rinuti o svakome. N am a je potrebno snažno društvo, snažan kapitalizam , zato ćemo m orati da pobijedim o slabe«*. Izvršen je utjecaj i na lijevu misao, gubi se vizija o m ogućnosti epohalnog prevrata i učvršćuje se konzervativna slika svijeta. B ottom ore je razm atranje p raktičkih p itan ja svjetsko politike u našem stoljeću sistem atizirao prem a općosti u tri glavne skupine: opća p itanja, odnosi m eđu d ru š 4 C itirano prem a L. Castcllina, »Zeleno« kao činilac »crveno!:«. Soci ja-
29
Veljko Cvjetičanin
tvima i karakteristična pitanja određenih tipova d ru š tava. U razm atranju općih p itanja suvrem enog svijeta uglavnom slijedi teze Rimskog kluba o granicam a rasta koje su u to vrijem e bile vrlo popularne. Sto će biti u uvjetim a u kojim a potrebe osobito želje, ne mogu biti ispunjene? Autor predviđa dva moguća scenarija: 1. da socijalizam utem eljen u pokretu već daje ili može po nuditi novo rješenje i 2. najavljuje razdoblje sve veće političke nestabilnosti i nem ira. Prije deset godina bilo je realnije očekivati da će socijalizam ponuditi novo rješenje, ali ni danas šanse nisu izgubljene, je r se epohalni svjetski problem i zao štravaju, na čem u upravo izrastaju novi socijalni po kreti. Najavljivanje razdoblja sve većih političkih ne stabilnosti i nem ira nije se ostvarilo, barem u razvije nim in d ustrijskim društvim a. R azm atranje odnosa m eđu globalnim društvim a kreće se na nivou poznatih teza s dosta izraženim pe simizmom. Dijalog Sjever—Jug p rerastao je zapravo u konfrontaciju bogatih i sirom ašnih. Dom inira sukob SAD — SSSR zbog m ogućnosti nuklearnog rata. Nema i vjerojatno ne može biti izravnog sudara m eđu supersilama, ali postoji m išljenje da je treći svjetski rat neprim jetno već započeo. Lokalni ratovi su sam o vid ljiv dio jedne nove vrste globalnog rata. Um jesto tre ćeg svjetskog rata dobili smo rat u Trećem svijetu. Atomsko oružje je roba koja se proizvodi da se ne bi prodala i upotrebila. Taj neisplativi vrhunac znanstveno-tehnološke revolucije m ora se na neki način kom penzirati vojno-industrijskom kom pleksu. Lokalni ra tovi i klasično naoružanje upravo to naplaćuju. Zato jednom stvorena žarišta u vanblokovskom svijetu ni kad se ne gase. M eđutim, lokalnim ventilim a opće na petosti m eđu supersilam a i blokovim a polako ističe ga rantni rok. N eobuzdana trk a u naoružavanju i stratešk i lomovi u Trećem svijetu u velikoj m jeri paraliziraju vi talne funkcije suvrem ene civilizacije, u ime zaštite od op ćeg sloma. Ako je sm isao povijesti u širen ju m ira, kao što je govorio I. Kant, onda povijest koju stvaram o sve više gubi smisao.
30
Politička sociologija
B ottom ore sm atra da ova analiza koju smo proši rili, pokazuje potrebu za prom išljenim planiranjem i regulacijom svjetske privrede u cilju pravednije raspo djele dobara i prihoda m eđu nacijam a. Bottom ore više želi nego što očekuje takav razvoj događaja. »Put u b udućnost za ovu generaciju vrlo je pogibeljan, a poli tička sociologija može osvijetliti tek malo unaprijed«5. Ne dijelim u cijelosti pesim izam au to ra, prem da ne s m atram da je sociologija u načelu svemoćna, osim toga, sociologija politike zaostaje za ubrzanim društve nim i političkim prom jenam a. U trećoj skupini B ottom ore razm atra karak teris tična obilježja određenih tipova društava. Nije izosta vio nijedan od bro jn ih tipova suvrem enih društava. U zem ljam a u razvoju bitno je ostvarenje visoke stope privrednog rasta. U zem ljam a S rednjeg istoka, bogatim naftom , najveći problem i su u n u tarn je socijalne nejed nakosti i a u to k ra tsk i režimi. Slična je situacija u La tinskoj Americi, što izaziva različite oblike klasne b o r be. Osnovno pitan je indu strijsk ih zem alja je st buduć nost države blagostanja. Sukobljavaju se k o n trad ik to r ni pokreti oko ograničenja njezinih socijalnih službi. Na žalost, državu blagostanja koja je mnogo obećavala, danas se veom a energično osporava. Troškovi su, na vodno, postali nepodnošljivi u silaznom privrednom tren d u i država blagostanja negativno utječe na osobnu inicijativu i naročito m otivaciju radnika. Čini se da je nova desnica dobila b itku za ograničenje funkcija i socijalnih službi države blagostanja. Kolektivistička ili socijalistička dru štv a im aju ne što drugačije problem e. B ottom ore navodi dva osnovna problem a: teškoće u održanju ekonom skog rasta i prelazak u dem okratskiji sistem . H onoriram o autorovu b lagonaklonost prem a ovim društvim a, ali njihovo je stanje danas znatno teže. Suprotno očekivanju, posto jeći socijalistički sistem i u kojim a KP im aju monopol, tj. rukovode društvom bez autentične javnosti i kon kurencije, pokazuju znake kronične krize. Ovi sistem i n isu uspjeli da pronađu vlastiti način neprinudne re 5 Ibidem str. 158.
31
Veljko Cvjetičanin
produkcije. Jugoslavenski eksperim ent proizvođenja cjelokupnih društvenih stru k tu ra na osnovi asocijacija slobodnih proizvođača, doživljava povijesni neuspjeh. Prema tome, ta društva ne počivaju na svojim vlastitim tem eljim a, već sve više reproduciraju elem ente produktivističke logike kapitalističkog sistem a. Ovi sistem i se odlikuju prevlašću politike nad ekonom ijom , a »države-partije« nad cjelokupnim društvom . Klasno d ruš tvo i njegove glavne posljedice nisu nikad bile dokinu te, već se jedino prom ijenio klasni oblik. Nastali su novi oblici stratifikacije »građeni rukam a p ristalica je dnakosti, kako kaže Sorokin, kojim a raste apetit za neravnopravnošću čim osvoje političku vlast.« O hrab ruju započete reform e, prije svega u dvije najmnogoljudnije sooijalističke zemlje, ali je pitanje, ne samo evidentnih otpora, već koliki je njihov k rajn ji dom et. Da li su m oguće radikalne prom jene i očuvanje identi teta ovih društava. I napokon, da zaključim o o odnosu političke socio logije i suvrem enog društva u djelu T. B ottom orea. Njegovo određenje ciljeva i značenja političke socio logije za praktički život je prihvatljivo. Predm et ana lize — suvrem eno društvo s posebnim osvrtom na glav ne problem e današnjice oko prelaska u dem okratski svjetski socijalistički sistem epohalna je tem a. Da li je dijagnoza točna, sam a u to r tvrdi da će to moći po kazati daljnje sociopolitičke analize. Prije jednog desetljeća činilo se da je socijalizam kao svjetski proces odnio pobjedu prem a m ogućnosti ma razvoja. M eđutim, započele su dram atične prom jene kada je kapitalizam ponovno postao »pravi duh našeg vremena«. Danas se sve više zem alja okreće pojedincu kao osnovnom činiocu ekonom skog života, a ne državi s njenim planskim instrum entim a, ako žele da se brzo razvijaju u ovom razdoblju naglih ekonom skih prom je na, izazvanih znanstveno-tehnološkom revolucijom . Do duše, kapitalistički svijet kroz suštinsku nestabilnost koju sam generira, i n apuštanje postojećih odnosa i ustanova, ugrožava m noštvo društvenih činilaca. Čo vječanstvo je suočeno s golemim posve novim, čak egzi stencijalnim problem im a koje kapitalizam nije više u
32
Politička sociologija
stan ju riješiti. Socijalizam nije iscrpio svoju emancip atorsku energiju, već su se iscrpili određeni modeli i oblici razvoja socijalizma. U uvjetim a suvrem ene znanstveno-tehnološke revolucije, okosnica strateg ije soci jalizm a na prijelazu u 21. stoljeće može b iti radikalna dem okratizacija, proizvodna m odernizacija i revitaliza cija hum ane društvene sredine suvrem enog čovjeka.
33
Tom Bottomore
Tom Bottom ore Politička sociologija Uvod Politička sociologija bavi se pitanjem moći u d ru štvenom kontekstu. »Moć« u ovom slučaju znači spo sobnost pojedinca ili društvene grupe da d jeluje (da donosi i izvršava odluke, ili da, općenito govoreći odre đuje djelokrug odlučivanja) ako je neophodno u su protnosti s interesom drugih pojedinaca ili grupa, ili čak boreći se s njihovom opozicijom . Ova tv rd n ja nije zamišljena kao potpuna i prikladna definicija pojm a moći, već sam o kao priprem na skica p o dručja istraži vanja. U nutar pojedinih političkih teo rija postoje ra zličite koncepcije moći', a neke od glavnih pojmovnih poteškoća u izgradnji takvih teorija b it će potpunije istražene u ovoj knjizi. Uz pitanja koja se mogu po staviti uz središnji pojam moći niču druga koja se tiču srodnih pojm ova kao što su »vlast«, »utjecaj«, »sila« ili »nasilje«, koja također treba ispitati u kontekstu pojedinih teoretskih shema. Očigledno je da moć, u širokom sm islu koji sam naznačio, igra ulogu u većini društvenih odnosa, ako ne u svim — u porodici, vjerskim zajednicam a, sve učilištim a, sindikatim a itd. — i važno je zadržati na umu taj širi aspekt područja političkog istraživanja. Ipak, glavni predm et političke sociologije bio je, i tre ba da bude, fenom en moći na nivou globalnog društva (tu se može raditi o plem enu, nacionalnoj državi, car stvu ili nekom drugom uređenju); nadalje, odnosi me đu takvim društvim a, te društveni pokreti, organizacije i institucije koje su neposredno uključene u određenje moći. U ovoj sferi, naim e, moć se pojavljuje u najčišćem, najizrazitijem obliku, te je sam o s tog povoljnog V idjeti, npr. raspravu Stcvana I.ukcsa, Power: A Radical View,
34
Politička sociologija
položaja m oguće pravilno shvatiti njezine m anifesta cije u drugim sferam a i oblicima. Po mom m išljenju, nemoguće je uspostaviti neku z načajniju teoretsku razliku između političke sociolo gije i političke znanosti. U najboljem slučaju, izgleda da postoje razlike koje proizlaze iz tradicionalnih bav ljenja ili iz prikladne podjele rada; npr. politikolozi su pokazali poseban interes za ono što bi se moglo naz vati »m ehanizmom uprave« — za sistem i tokove za konodavstva, adm inistracije i pravosuđa — i bavili se tim pitanjim a donekle ne uzim ajući u obzir društveni kontekst, te im prilazili uglavnom na deskriptivan na čin. S druge strane, može se rasprav ljati da li m oder na politička znanost (tj. nešto što se ne može razliko vati od političke sociologije) duguje svoj osoben razvoj od 18. stoljeća ustanovljenju jasne razlike izm eđu »po litičkog« i »socijalnog«, stv a ra n ju pojm a »društva« kao p redm eta sustavnog istraživanja, te razm atran jim a o odnosim a izm eđu političkog i društvenog života koja iz takvog razlikovanja proizlaze.2 Ta razlika prvi put je form uliran a kao sup ro tn o st izm eđu »građanskog društva« i »države«, a tum ačili su je na različite načine, enciklopedisti i Saint-Sim on, škot ski filozofi i historičari, posebno Adam Ferguson u Essay on the H istory o f Civil Society, te Hegel u spi sim a o filozofiji prava i države. Zatim je dobila klasi čan izraz u M arxovom izlaganju ključnog principa nje gove socijalne teorije: »Proučavanja su m e dovela do zaključka da se prav ne odnose, kao ni oblike države, ne može razum jeti sam e po sebi, niti objasniti takozvanim općim razvo jem ljudskog um a, je r su oni ukorijenjeni u m aterijali Vidicti W. G. R uncim an, Social Science and Political Theory, drugo izdanje (Cambridge University Press, 1959), prvo poglavlje. Ova tvrdnja ima Sire značenje. Ako se sm atra da je nova politička znanost nastala određenjem područja istraživanja koie se tiče odnosa između »politike* i »društva*, tada je nužno priznati da je do takvog ob rata došlo u nizu naučnih disciplina, tako da nova znanost ne uključuje samo tradicionalnu političku misao i sociologiju, već i pravo, sociologiju prava, političku ekonom iju i političku antropologiju. Dakle, politička sociologija oslanja se na metode i dostignuća nekolicine disciplina, te predstavlja samo p ri kladan opisni naziv za specifično područje istraživanja, za skup teoret skih problem a, koji bi se lako moglo imenovati i drugačije.
35
Tom Bottomore
nim uvjetim a života koje je Hegel, na način engleskih i francuskih pisaca 18. stoljeća, sabrao pod nazivom građanskog društva, a politička ekonom ija treba da istražuje anatom iju građanskog društva.«’ Ova nova koncepcija politike razvijala se zajedno s nastajanjem novog tipa društva, m odernog kapitaliz ma, u kojem u je sistem proizvodnje zadobio mnogo veću snagu i nezavisnost nego što je im ao u ijednom drugom društvu. O tuda djelom ično izjednačenje »gra đanskog društva« s »buržoaskim društvom «, spoznaja suštinskog značenja političke ekonom ije kao »politič ke« znanosti, te form ulacija središnjeg problem a raz doblja — odnosa između sfere proizvodnje, vlasništva i rada s jedne strane i organizirane političke moći — države — s druge. Ove problem e i kontekst u kojem su se pojavili jasno je izrazio Hegel u Filozofiji prava tvrdeći da je »stvaranje građanskog društva dostignu će m odernog svijeta« i definirajući građansko društvo pomoću ekonom skog m odela slobodnog tržišta, čije čla nove na stvaranje udruženja »navode vlastite potrebe, pravni sistem — sredstvo osiguranja ličnosti i svojine — te vanjska organizacija za ostvarivanje njihovih po jedinačnih i zajedničkih interesa«.4 Po Hegelovom m iš ljenju građansko društvo postavlja niz problem a koje mora rješavati država; prvenstveno, problem povezanog rasta bogatstva i sirom aštva, te društvene polarizacije i sukoba koji iz njega proizlaze. Nije teško uvidjeti koliko su te teze značajne za razvoj Marxove teorije. Marxove izm jene Hegelovih postavki obuhvaćaju u prvom redu odbacivanje ideje države kao višeg pojm a u kojem je m oguće prevladati suprotnosti građanskog društva, te utvrđivanje ovisnos ti države upravo o suprotnosti koju sadrži kapitalis tički način proizvodnje, izm eđu bogatstva i sirom aš tva, a stoga i o sukobu dviju klasa — buržoazije i p ro letarijata — koje su utjelovljenje p ro tu rječn ih pojava ' Karl Marx Predgovor Prilogu kritici političke ekonom ije (1859), BICZ. Beograd 1976. 4 Postoji sjajn a rasprava o Hcgelovoj koncepciji građanskog društva i njegovom odnosu prem a državi u djelu S. Avineria. Hegel's Theory oj the M odern Slate (Cambridge University Press, 1972), posebno str. 141-54,
36
Politička sociologija
u društvu. Država jc shvaćena kao ovisan elem ent ukupnog društvenog procesa u kojem u glavne pokretač ke snage proizlaze iz specifičnog načina proizvodnje. Ali, postoji i s tru ja političke misli koja se na d ru gačiji način bavi odnosim a građanskog društva i d r žave, te pridonosi drugačijem shvaćanju političke so ciologije. Rani izraz tog shvaćanja nalazi se u Tocquevilleovoj »novoj političkoj znanosti neophodnoj za novi svijet«5, znanosti koja se bavi razvojem dem okracije i stvaranjem »modernog« d ruštva (nasuprot ancien regime-u) u Francuskoj, Engleskoj i Americi. Posebnost Tocouevilleove koncepcije sastoji se, grubo rečeno, u tom e što je on, p ro m atrajući dvije revolucionarne stru je u 18. stoljeću — dem okratsku i in d u strijsk u revolu c iju — koje su sudjelovale u stv aran ju »novog svijeta«, obratio više pažnje prvoj i pripisao joj veće značenje u oblikovanju m odernih društava. Kakvi god bili uz roci dem okratskog pokreta, mislio je, njegove poslje dice su jasne: njegova je glavna težnja stv aran je d ru štvene jednakosti ukidanjem nasljednih razlika, te o t varanjem svih zanim anja, položaja i časti svim člano vima društva. Ta je težnja imala, po njegovom sudu, poželjne i nepoželjne strane. D em okratski pokret vjero jatn o bi se posvetio dobrobiti najvećeg b ro ja i stvorio liberalno, um jereno i sređeno društvo. S druge strane, težnja društvenoj jednakosti, po Tocquevilleu »neza sitna strast« dem okratskih zajednica, mogla bi doći u sukob sa slobodom pojedinaca, koju bi vjero jatn o nad vladala, vodeći u k rajn jem slučaju prem a »jednakosti u ropstvu«. Tocqucville nije zanem ario industrijsk i kapitalizam kao kontekst razvoja dem okratskog pokreta, što se mo že vidjeti naročito u njegovoj analizi revolucija 1848,' ali je dem okratskom političkom režimu, na koji u tje ču geografija, zakoni i tradicija — te se stoga u razli čitim sredinam a različito razvija (Tocquevillea je naj ’ Alexis ilc Toci|iieville, Democracy in America (I8i5— 10. engleski prijevod, Oxford University Press, 1946). 6 Vidjeti J. P. Mayer (cd.), The Recollections o f Alexis tie Tocqueville (Harvill Press, 1948) i u sporedbu Tocquevilleovih i Marxovih shvaćanja kod Irvinga M. Zeitlina, Liberty, E quality and R evolution in Alexis de Tocqucville (Little, Brown & Co., Boston 1971), str. 97-120.
37
Tom Bottomore
više zanim ala razlika između Amerike i Francuske) — pripisao nezavisnu djelotvornost u određivanju općih uvjeta društvenog života. Ideju o autonom iji političke sfere razradili su mnogi kasniji mislioci, svjesnije se suprotstavljajući m arksizm u, stvarajući jedno od glav nih žarišta političke teorije za razdoblje od k raja 19. stoljeća. Ta se ideja pojavljuje kao specifična c rta u političkoj sociologiji Maxa W ebera, očigledna u njego vom izlaganju o koncentraciji sredstava uprave, koju prom atra kao pandan koncentraciji sredstava za pro izvodnju, te joj pridaje jednako značenje; općenitije je prisutna u njegovom bavljenju ulogom nacionalne države i sam ostalnim utjecajim a različitih političkih struja — a posebno socijalističkog po k reta — na nacio nalnu politiku. Kao što je Robert N isbet prim ijetio, kod W ebera postoje »duhovne sklonosti vrlo bliske Tocquevilleovima«\ i posebno, sličan, iako možda izrazitiji pesimizam u vezi s budućnošću lične slobode u društvim a kojim a vlada ne toliko stra st za jednakošću (iako i ona značajna) koliko sile racionalizacije. Značajnost nezavisnih političkih sila dokazuje u drugom obliku, neposrednije se sukobljavajući s m ark sizmom, teo rija o elitam a koju je form ulirao Mosca, a još nepom irljivije Pareto. Prem a Mosci: »Među stalnim činjenicam a i s tru janjim a koja se nalaze u svim političkim organizm im a jedna je pojava toliko očigledna da se otkriva i slu čajnom pogledu. U svim društvim a — od onih koja su vrlo slabo razvijena, te jedva dopiru do pragova civilizacije do najrazvijenijih i najm oćnijih društava — pojavljuju se dvije grupe ljudi — oni koji vladaju i oni kojim a se vlada. Prva grupa, uvijek m anje brojna, vrši sve političke funkcije, m onopolizira moć i uživa u prednostim a koje moć donosi, dok druga, b ro jn ija grupa živi pod upravom i kontrolom prve, a ta uprava i kontrola provedene su na m anje ili više zakonit na čin, m anje ili više proizvoljno i nasilno.«' 7 Robert A. Nisbet, The Sociological Tradition (Basic Books, New York 1966). str. 292. • Gaetano Mosca, The R uling Class (ispravljeno i prošireno, 1923; engleski prijevod McGraw-Hill, New York 1939), str. 50.
38
Politička sociologija
Pareto je razvio verziju ove teorije u kojoj je vla davina elita predstavljena kao opća, neprom jenjiva i n eoboriva činjenica društvenog života, čije je posto jan je uvjetovano psihološkim razlikam a m eđu ljudi m a’; ali Mosca je ograničio svoju prvobitnu zamisao priznajući da h istorijske prom jene u sastavu elite, kao 1 u odnosim a izm eđu onih koji vladaju i onih kojim a se vlada, m ogu n a sta ti pod utjecajem različitih »dru štvenih sila« koje p red stav ljaju brojne, raznolike in terese u d ruštvu.10 Obje koncepcije ovdje prikazane u glavnim crta ma mogu se predstaviti u ekstrem nim oblicim a — kao što su mnogi k ritičari pokazali — tako da b ran e ili više-manje potpunu nezavisnost politike ili njezinu više-manje potpunu ovisnost o drugim društvenim sna gama, pogotovo onim a koje proizlaze iz ekonom ske sfere. Tako K arl Popper, u djelu The Open Society and its E nem ies, tvrdi da m arksistička teo rija dru štv a pod razum ijeva »nemoć sveukupne politike«, budući da politički sistem nekog društva kao i njegove tran sfo r m acije, uv jetu ju nepolitičke sile: a ovaj stav ponavlja se, na različite načine, u kasnijim spisim a. S druge strane, često se susreće in te rp re tac ija teo rija elite p re ma kojoj ove dokazuju da postoji suštinska sličnost izm eđu političkih sistem a svih društav a — bez obzira na raznolikost ekonom skih i socijalnih okolnosti — koja proizlazi ili iz vječite suprotno sti položaja orga nizirane m anjine i neorganizirane većine ili iz neke opće c rte u ljudskoj p rirodi i nejednolike raspodjele talenata. Uglavnom se, m eđutim , ideje obiju stran a tum ače s m nogim ograničenjim a, a osnovni problem odnosa »političkog« i »društvenog« shvaća na kom pleksniji na čin, uzim ajući u obzir m eđusobne utjecaje i h isto rij ske prom jene. Ipak, ovaj odnos ostaje ključna točka sukoba, u kojoj se m arksistička teorija (usprkos unu tra šn jo j raznolikosti i novim procjenam a o ulozi d r * V ilfredo Pareto, Treatise on General Sociology (1916, engl. prijevod, 2 tom a, Dover Publications. New York 1963). 10 U vezi s teorijom elita vidjeti također I II. poglavlje u ovoj knjizi i T. Bottom ore. E lites and Society (C. A. W atts, 1964).
39
Tom Bottomore
žave koje iznose neki suvrem eniji mislioci) široko su protstavlja teorijam a koje se uglavnom isključivo bave neovisnim djelovanjem političkih institucija — p a rtij skim sistem im a ili tipovim a vlasti i uprave — ili onima koje analiziraju politički život u okviru nacionalnih zajednica radije nego u okviru društvenih klasa. Ovo nije jedino veliko pitanje oko kojega su iskrsnule proturječne teoretske zamisli. U političkoj so ciologiji proteklih nekoliko desetljeća postoji opći su kob onih koji se uglavnom bave djelovanjem postojećih političkih institucija, shvaćajući ih kao elem ent koji u društvenom sistem u teži stan ju ravnoteže, i onih koji usm jeravaju pažnju prvenstveno na sile koje leže narušavanju ravnoteže i stvaranju mogućnosti za pro mjenu. Prva stru ja blisko je povezana s funkcionalističkom teorijom koja je bila posebno u tjecajn a u so ciologiji 50-tih godina 20. stoljeća, te stvarala sliku društva kao potpunog sistem a koji se održava kom ple m entarnim odnosim a između različitih elem enata ili sub-sistema i, u k rajn jo j liniji, počiva na nizu općih vrijednosti. U nutar te slike ili m odela nastao je pojam »stabilne dem okracije« (o kojem će b iti više riječi u slijedećem poglavlju) a isti je model u velikoj m jeri utjecao na rasprave o »razvoju« i »modernizaciji«, poj movima koji su uglavnom shvaćeni kao proces kroz koji se agrarna društva postepeno prilagođavaju uvje tim a života, vrijednostim a i institucijam a m odernih industrijskih društava. Takve poglede energično izla že, npr. Sam uel P. H untington u djelu Political Order in Changing Societies koje počinje postavkom da se »najvažnija politička razlika između država o d n o si... na stupanj uprave u njim a«, te zatim razdvaja države »čija politika utjelovljuje suglasnost, zajedništvo, zako nitost, organizaciju, stabilnost« od onih kojim a nedo staju te kvalitete, a um jesto njih pokazuju k arak teri stike kao što su žestok etnički ili klasni sukob, buntovništvo ili nasilje gomile, fragm entacija stranaka. Na taj način H untington posvećuje stabilnost kao najvišu političku vrijednost, najbolje predstavljenu u politici dem okratskih ind u strijsk ih društava.
40
Politička sociologija
Ovakve ideje izgubile su velik dio svoje uvjerlji vosti uslijed ponovnog izbijanja oštrog političkog su koba u indu strijskim društvim a tokom 60-tih godina ovog stoljeća, te naletu ekonom ske i političke krize koja još uvijek ne pokazuje znakove popuštanja. Sljedstveno tome, došlo je do izrazite obnove interesa za suprotni m odel, široko m arksističke inspiracije, koji kao polazišnu točku uzim a postojanje napetosti, su protnosti i sukoba u svim društvenim sistem im a, a održavanje reda i stabilnosti djelom ičnim i privrem e nim (m ada ne nužno i k ratkotrajnim ) rješenjem razno likih antagonizam a. Ovom m odelu svojstveno je i pri pisivanje veće uloge upotrebi sile, nasu p ro t masovnom zalaganju za »opće vrijednosti«, u stv aran ju i održa vanju određenog tipa društva; a same vrijednosti i čitav kulturni sistem koji tvore mogu se velikim dije lom sm a tra ti proizvodom »simboličkog nasilja«," a ne nekim intelektualnim dogovorom bez prisile. To me đutim ne znači da se u takvom m odelu ili u samoj m arksističkoj teoriji politička dom inacija m ora sm a tra ti zasnovanom isključivo ili najviše, u najvećem b ro ju slučajeva, na upotrebi sile; njezina uspješnost u održavanju postojećeg društvenog sistem a proizlazi iz složenog niza uvjeta koji može uključivati ekonom sku dom inaciju, kontrolu nad stvaranjem k u ltu rn ih vrijed nosti i bolju organizaciju m anjina. U kratko, ovaj m o del predstavlja, barem u jednoj svojoj verziji, shvaća n je političke dom inacije kao pojave utem eljene na općenitim »socijalnim silama«. Uzete zajedno, ove dvije stru je suprotstavljenih m išljenja — autonom ija nasuprot ovisnosti političkih sila, stalnost, cjelovitost i određenost vrijednosti n a su p ro t prom jenjivosti, sukobu i upotrebi sile kao n aj značajnijim k a ra kteristikam a društvenih sistem a — p ružaju nam četiri m oguća modela, čijim se sastavnim dijelovim a u m anjoj ili većoj m jeri mogu sm atrati teorije i istraživanja kojim a ću se baviti u ovoj knjizi. No, tim e se m noštvo koncepcija kojim a obiluje poli 11 V idjeti posebno, Pierre Bourdieu i Jean-Claude Passeron, Repro duction: In E ducation, Society and Culture (Sage Publications, 1977).
41
Tom Bottomore
tička sociologija ne iscrpljuje. M etodološka neslaganja među sociolozima dolaze do izražaja i u političkim pro učavanjima; a budući da opredijeljenost za određenu m etodu im a značajne posljedice u izboru problem a, izvođenju istraživanja i načinu zaključivanja, poželjno je da ovdje ispitam o, m akar i ukratko, glavne proble me koji se pojavljuju u tom području, pogotovo zato što se često predstavljaju na ograničen i pojednostav ljen način. Veliko, dugotrajno neslaganje razdvaja one koji sm atraju da nema bitnih razlika izm eđu p rirodnih i društvenih nauka, te stoga žele doprijeti do uzročnih objašnjenja društvenih događaja, od onih koji odba cuju ideju društvene znanosti u ovom sm islu i sm a traju da se proučavanje društva sastoji u razum ije vanju značenja svjesne akcije kojom vladaju određeni zakoni.12 Ovo neslaganje ispoljilo se u nekoliko oblika: u kritičkom stavu koji su predstavnici »interpretativne« (verstehende) m etode imali prem a »pozitivizmu«, po sebno u raspravi izm eđu njem ačkih sociologa i histo ričara koja je započela u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, a oživljena je u širem kontekstu tokom proš log desetljeća; u nedavnoj kritici socioloških znanosti iz fenom enološke perspektive; u dugotrajnim rasp ra vama m eđu m arksističkim m isliocim a, koji se razdva jaju na zastupnike prim jene m etoda iz prirodnih zna nosti — takav stav iznijeli su, na posve različite na čine, au strijsk i m arksisti početkom ovog stoljeća i Althusser nedavno — i one koji m arksizam shvaćaju kao filozofsko shvaćanje povijesti, poput Lukacsa, Gramscia, frankfurtske škole te, s različitim ograni čenjima, takvih »kritičkih teoretičara« kao što je H a berm as.15 U sam oj političkoj teoriji ova m etodološka debata nije uzela tako širok i sistem atičan tok kao u sociologiji i filozofiji znanosti, ali se velik dio ovih l! Koristan pregled ovih suprotstavljenih pogleda postoji u G. H. von W right, Explanation anti Understanding (Routlcdgc & Kegan Paul, 1971). 11 O pširniju raspravu o »inlcrprctativnoj« metodi, njezinom kasnijem razvoju i općem kontekstu polemike, vidjeti u William Oullnvaile, Under standing Social Life (Allen & Unwin, 1975). O pozitivizmu vidjeti Anthony Giddens, »Positivism and its Critics« u T. Bottomore and R. Nisbet (eds), A H istory of Sociological Analysis (Basic Books, New York 1978).
42
Politička sociologija
rasprava doticao problem a iz p odručja političkih stu dija, npr. u djelim a Poulantzasa i drugih o državi ili u H abcrm asovoj raspravi o legitim nosti. N adalje, »bihevioristički pokret«, koji se često sm atra uzročnikom radikalne prom jene u političkim znanostim a tokom p rotekla dva desetljeća, nesum njivo teži m etodam a srodnim onim a iz p riro d n ih nauka, ali bez ograničava n ja na takve stavove; naim e, opću u p u tu da treba o b ratiti pažnju na stvarno političko ponašanje više nego na form alnu stru k tu ru in stitu c ija m oguće je sli jed iti na različite načine, već prem a tome da li se »po našanje« shvaća kao fizička aktivnost koja se može neposredno p ro m a tra ti ili kao svjesna djelatn o st čije značenje treb a tum ačiti. U ovom sm islu fenomenološka analiza svakodnevnog političkog života mogla bi se sm a tra ti biheviorističkim izvještajem , kao što nagoviješta B. F. S kinner u B eyond Freedom and Dignity. D ruga m etodološka rasprava, kojoj su najviše pri donijeli noviji m arksistički i stru k tu ra listič k i mislioci tiče se em pirizm a. Oni su, ne ulazeći u složenost p ro blem a,14 iznijeli razne prigovore em pirizm u — defini ranom kao stav prem a kojem se znanstvena spoznaja stvara i provjerava pro m a tra n jem i sk u p ljan jem »datih« činjenica — koji, po njihovom m išljenju, prevla dava u društvenim naukam a. Oni tvrde, prvo, da se znanost ne razvija skupljanjem neposredno vidljivih činjenica već razvijanjem ideja određenih činjenicam a koje tvore p odručje te znanosti; drugo, da ta teoretičarsk a aktivnost u k ljučuje o tkrića i analizu stvarnosti, koji nadilaze ono što se neposredno može opaziti. Kao što G odelier prim jećuje, su protstavljaju ći em pirističkc i stru k tu ra listič k e koncepcije društvene stru k tu re : »Za M arxa kao ni za Levi-Straussa s tru k tu ra nije nepo sredno vidljiva realnost koja bi se mogla neposredno pro m a tra ti, već stu p a n j realnosti koji postoji s onu stra n u vidljivih odnosa m eđu ljudim a, a čije djelova 14 Ova složenost dobro je ilu striran a dokum entim a u I. Lakatos i A. Musgravc (cds). Criticism and the Growth o f Knowledge (Cambridge University Press, 1970).
43
Tom Bottomore
nje stvara un u tra šn ju logiku sistem a, un u trašn ji red kojim se vidljivi red može objasniti.«'5 Takve ideje, sada sasvim uobičajene i široko pri hvaćene, izgleda da se odnose uglavnom na naivne oblike em pirizm a i induktivizm a, te ne mogu mnogo pomoći u pitanjim a provjere, utvrđivanja falsifikata, procjene suparničkih teorija, razlučivanja znanosti od ne-znanosti. O tuda različiti pokušaji — o nekim a od njih se raspravlja u zborniku C riticism and the Growth of Knowledge koji su izdali Lakatos i M usgrave — for m uliranja razrađenijih verzija pojm a em pirijske provjerljivosti. Strukturalizam se suprotstavlja ne samo sirovijim oblicima em pirizm a, već i historicizm u, obnavljajući tako rasprave o h istorijskoj m etodi u društvenim zna nostima. Pitanje se ovdje ne tiče suprotnosti između »generalizirajuće« i »individualizirajuće« znanosti (kao što je form ulirao Rickert) koja p rije spada u raspravu o prirodnim i društvenim znanostim a, već prave na ravi generalizirajuće znanosti o društvu: da li njezin cilj treba da bude izražavanje univerzalnih postavki o društvenim s tru k tu ra m a i njihovim elem entim a (npr. o unutrašnjoj stru k tu ri srodstva, političkih odnosa itd.) ili o kodovima kulture (strukturalno m analizom mi tova npr.); ili je njezin cilj, naprotiv, da uočava histo rijske zakone, kao što je bila želja socioloških evolucionista. Ova suparnička gledišta po javljuju se u na ročito zanim ljivom obliku u m arksističkoj misli unu tar koje stru kturalistički mislioci odbacuju in terp re taciju m arksizm a kao »teorije o historijskom proce su« (Lukžcs). Oni shvaćaju m arksizam kao teoriju o društvu, kao »hipotezu koja se bavi raščlanjivanjem unutrašnjih slojeva društva i osobitom hijerarh ijsk o m uzročnošću m eđu njima«'*, ali se ipak m ora suočiti s pitanjem — koje postavlja Marxova skica točno odre đenog slijeda društvenih oblika — može li postojati nauka o h istoriji, tj. o uzročno povezanim p reobraža 15 Maurice Godclicr, RatiunaUtv and Irrationality in Econom ics (New l.cft Books, 1974), Predgovor, str. XIX. 14 Maurice Godelier, R ationality and Irrationality, Predgovor, str. X XVIII.
44
Politička sociologija
jim a jedne stru k tu re u drugu prem a nekom neizbjež nom procesu kojim vladaju utvrđeni zakoni. Ova rasprava nam eće i posljednji m etodološki problem kojim se nam jeravam ovdje baviti: da li za ista postoji, kao što se često tvrdi, posebna m arksisti čka m etoda, i ako postoji, kako ju je m oguće opisati. Gore spom injana rasprava može sugerirati negativan odgovor. Ne postoji sam o jedna verzija m arksizm a već više njih; a svaka verzija — čiji se elem enti izvjesno mogu naći u sam om M arxovom djelu — nudi novu m etodu koja se donekle slaže s idejam a nem arksističkih m islilaca, u kojoj se može razabrati utjecaj m isa onih s tru ja n ja u filozofiji znanosti. Široko govoreći, m oguće je razabrati barem tri velike grane m arksistič ke društvene teorije: hegelijansku, koja ima srodnosti s »interpretativnom « m etodom i fenom enološkim pri stupom ; pozitivdstičko-empirističku, na koju su na raz ne načine utjecali neokantovska epistem ologija, mo deli iz p rirodnih znanosti i m aterijalizam ; te stru k tu ra lističku, čiji su glavni izvori u stru k tu ra ln o j lingvistici i antropologiji, te u francuskim epistem ološkim uče njim a (naročito u djelu Bachelarda). Suočeni s raznovrsnošću ovih m etoda možemo ipak tvrditi da se m arksistički p ristu p razlikuje od drugih po osnovnoj jezgri teorijskih ideja i pretpostavki, za jedničkoj svim njegovim strujam a; ali tim e problem nism o riješili, je r su teorija i m etodologija povezane, te m eđu različitim m arksističkim m isliocim a dolazi i do teoretskih i do m etodoloških neslaganja. Možda je bolje sm a tra ti različite verzije m arksizm a suparničkim obrascim a,17 te se pitati jesu li sličnosti m eđu njim a dovoljno velike da ih je, na nekoj općenitoj razini, mo guće kao cjelinu su protstaviti drugim , nedvojbeno nem arksističkim koncepcijam a. Po mom m išljenju, to je zaista m oguće, prem da, treba priznati, postoje i 17 U sm islu koji predlaže Thomas Kuhn u Pogovoru /a Tlic Structure ni Scientific Revolutions, drugo prošireno izdanje (Chicago University Pic-'-, Chicago 1970) (iisn. S tru k tu ra naučnih revolucija, Nolit, Beograd 1974), sm atrajući da obrazac uključuje sim boličke generalizacije, uzore (od heurističkih do ontoloških), vrijednosti i prim jerna rješenja proble ma, koji su zajednički grupi specijalista — stvaralaca i ocjenjivača na učnog znanja na određenom polju — ili podgrupi takvih znanstvenika.
45
Tom Bottomore
druge sličnosti koje proturječe ovoj podjeli, te je zbog toga granicu između m arksističke i nem arksističke te orije nemoguće jasno i trajno odrediti. M arksizam nije zatvorena shema, otporna prem a vanjskim utjeca jim a, te se može dogoditi, na prim jer, da m arksist fenomenolog osjeća veću intelektualnu bliskost s d ru gim fenomenolozima nego s drugim m arksistim a. Ukoliko m arksizam kao jedinstven uzorak m anje ili više jasno odvajam o od ostalih teoretskih stru ja pojavljuju se, čini mi se, još dva problem a koji nisu teoretski ni m etodološki. Jedan se tiče odnosa m ark sističke teorije i prakse društvenog života; drugi je u vezi s njegovom ideološkom orijentacijom . U vezi s prvim pitanjem treb a reći da se razlika između m ark sizma i drugih pravaca socijalne misli ne sastoji u to me što bi m arksizam svjesno utvrdio i priznavao vezu između teorije i prakse a drugi pravci ne bi — je r se svijest o toj vezi pojavljuje u svakoj socijalnoj misli, iako s različitim stupnjem jasnoće — već u tome što se praksa shvaća, Marxovim riječim a, kao »revolucio narna praktičko-kritička djelatnost«. Kao što je Lukacs kasnije tvrdio, m arksistička teorija »u b iti nije ništa drugo do m isaoni izraz samog revolucionarnog proce sa«. Ovakav pogled na teoriju i praksu sadržava, m akar implicitno, određenu ideologiju. M arksistički proučavalac društva nije sam o intelektualno uvjeren u teo retsku i m etodološku nadm oć m arksizm a; on također prihvaća — kako god raznoliki i neodređeni bili oblici tog prihvaćanja — općenitiji pogled na svijet, prem a kojem pojmovi kao »revolucija«, »klasno društvo«, »kraj otuđenja«, »socijalizam« ili nova »integralna ci vilizacija« (kojoj, prem a Gram sciju, m arksizam pruža osnovne elem ente) izražavaju vrijednosne sudove o po stojećim društvenim oblicima, te vjeru u m ogućnost i poželjnost novog društva, a tako potiču i vode poli tičku akciju. Na sličan način, m ada ne uvijek tako uočljivo, druge socijalne teorije izražavaju druge vri jednosne sudove ili vjerovanja, usm jeravaju teoriju i praksu drugim tokovim a, kroz pojmove »demokraoije«, »nacije« ili »liberalnog društva«. Ova bitn a p itanja
46
Politička sociologija
odnosa političke znanosti i političkog djelovanja pojavljivat će se neizbježno u ovoj knjizi, te b iti pom nije ispitana u zadnjem poglavlju. R aznolikost p ristu p a (ukratko o crtan a u ovom uvodu) koja danas obilježava društvene znanosti one m ogućuje neposredno i neprijeporno izlaganje »eleme nata« ili »principa« političke sociologije. O dređenje onoga što predm et rasprave jest, tj. određenje proble m a i rješenja koji od njega stv a ra ju po d ru čje naučnog istraživanja, razm atran je njegovog razvoja kroz nakup lja n je znanja i m etoda, ili kroz znanstvene revolucije, može se provesti jedino suprotstavljaju ći različita idej na u sm jerenja i sm ještajući ih u kontekst povijesnog procesa koji ne obuhvaća sam o razvoj znanosti, no šene istraživanjim a različitih grupa m islilaca, već i ne prestani preobražaj njezine okoline uslijed ekonom skih, političkih i k u ltu rn ih prom jena. U idućim poglavljim a p redstavit ću suparničke koncepcije i razm o triti ih u njihovom društvenom i kulturnom kontekstu; i pos tavljat ću pita n je koja specifična, isključiva ili nepo m irljiva gledišta na politički svijet, koji sudovi o nje govim osnovnim elem entim a i njihovim odnosim a, o bitnim p itanjim a koja treb a postaviti i m etodam a istra živanja koje treba prim ijeniti, razdvajaju različite gru pe istraživača i škole m islilaca.
1. DEMOKRACIJA I DRUŠTVENE KLASE Najvažnije tem e političke sociologije u njezinom početnom periodu, u prvoj polovici 19. stoljeća, bile su socijalne posljedice pojave dem okracije kao oblika u p ravljanja, te političko značenje razvoja društvenih klasa na osnovi industrijskog kapitalizm a. Tim se dvje ma tem am a pristupalo na način koji je omogućio po javu a ntitetičkih teo rija u kojim a je bio jače naglašen ili utjecaj političkih form i i snaga na društvo ili pak utjecaj različitih socijalnih elem enata na političke for me. Moglo bi se rasp rav ljati o tom e koliko ta su p ro t nost na p odručju id eja odgovara supro tn o sti u društve noj stvarnosti, onoj izm eđu čovjeka kao građanina —
47
Tom Bottomore
političkog čovjeka s određenim pravim a — i čovjeka kao člana građanskog društva — egoističnog čovjeka čiji je položaj određen privatnim interesim a i m jestom u ekonomskom sistem u.1 Bez obzira na koji je način ta oprečnost form ulirana (mogli bism o npr. reći da su se dvije revolucije koje su inspirirale novu političku na uku — politička i in d u strijsk a — počele razvijati u suprotnim pravcim a — u prvom slučaju prem a jed n a kosti, u drugom od nje) u njoj je sadržan velik dio građe političkih istraživanja i političke doktrine od 19. stoljeća do danas. Tako su teorija dem okracije i teo rija o društve nim klasam a glavni elem enti2 u stvaran ju nauke o po litici, te će istraživanje razvoja tih teorija pomoći u objašnjavanju prirode i problem a te nauke. Kao po laznu točku možemo uzeti Tocquevilleovu koncepciju demokracije. K om entatori su uvijek isticali da pos toji dvosm islenost u Tocquevilleovoj raspravi. S jedne strane je zaokupljen dem okracijom kao oblikom vla davine — opisuje ju kao režim u kojem »narod m anje ili više sudjeluje u upravljanju« i kaže da je »njezino značenje usko povezano s idejom o političkoj slobodi«; na drugim m jestim a on upotrebljava pojam dem okra cije da bi opisao tip d ruštva i govori šire o d em okrat skim institucijam a, spom injući ono što će kasnije biti nazvano dem okratskim načinom života.5 Ipak, sasvim je jasno da je shvaćao dem okratski politički pokret kao glavnu snagu u stv aran ju novog društvenog po retka; je r upravo dem okratki sistem daje važnost bla gostanju većeg b ro ja ljudi te, rušeći sta ru h ijerarh iju , stvara otvoreno i m obilno društvo i potiče razvoj trgo vine i proizvodnje. Naravno, Tocqueville je shvaćao da razvoj proizvodnog sistem a može im ati u tjecaja na 1 Tako je Marx form ulirao problem u spisu Prilog židovskom pitanju (Marx-Engels, Rani radovi, Zagreb 1953. str. 41-72) u vrijeme kad je još smatrao sebe sudionikom u dem okratskom pokretu, ali je postajao svje stan, kao i drugi mislioci, ograničenja tog pokreta. 1 Ali ne samo elem enti; kasnije će biti nužno razm otriti pojam »na cije« i teorije o nacionalizmu. ’ U The Old Regime and the French Revolution, kako navodi Ray mond Aron u Main Currents in Sociological Thought (Basic Books, New York 1965), I svezak, str. 186-7. Vidjeti također opću raspravu o ovom pitanju u: Irving Zeitlin, Liberty, Equality and R evolution in Alexis de Tocqueville (Little. Brown & Co.. Boston 1971), II. poglavlje.
48
Politička sociologija
dem okratski režim, pogotovo kroz stvaranje nove ari stokracije u in dustriji, ali je to ipak sm atrao izuzetnim i privrem enim fenom enom koji neće biti sposoban da om ete opću tendenciju dem okracije prem a većoj jed nakosti. Teorija o društvenim klasam a, prvi pu t razum lji vo form ulirana u Marxa, prilazi istom problem u s druge strane, težeći da objasni dem okraciju kao posljedicu prom jena u društvu. Prem a tom shvaćanju političku revoluciju je izvela nova klasa — buržoazija — koja se form irala u procesu razvoja trgovačkog i in d u strij skog kapitalizm a; buduća dem okracija bila bi pod od lučujućim utjecajem tendencija inherentnih k apitali stičkoj proizvodnji i odnosa izm eđu buržoazije i druge nove klase u kapitalističkom d ruštvu — p ro letarijata. Glavni problem za M arxa i za one na koje je ta teorija utjecala bilo je »socijalno pitanje« tj. položaj, interesi i borbe radničke klase u društvim a koja su kapitali stička i dem okratska. Tako je pitanje dem okracije po stavljeno u širi društveni kontekst u kojem su najvaž niji interesi i političke o rijentacije društvenih grupa koje su uvučene u klasni sukob. To ne znači da je de m okracija shvaćena sam o kao politički oblik vladavine buržoazije, iako, h istorijski, ona jest dostignuće b u r žoazije i stvarno na p re d n ija u odnosu na preth o d n a d ruštvena uređenja. Marx uviđa nap eto st p ro tu rječn o sti izm eđu principa dem okracije — punog sudjelovanja svih članova društva u u ređenju zajedničkog života — i ograničenog, čak iskrivljenog oblika što ga dem okra cija dobiva u klasnom d ruštvu u kojem je buržoazija vladajuća klasa. Za Marxa, dem okracija je historijski fenom en koji još nije iskoristio sve svoje m ogućnosti i koji će biti glavni fak to r u budućem razvoju pokreta radničke klase. Iako su Tocqueville i M arx naglašavali različite c rte u razvoju evropskog i sjevernoam eričkog društva 19. stoljeća, obojica su uočili povezanost ekonom skih i političkih snaga: Tocqueville, povezujući dem okraciju s vrijednostim a zem ljoradničkog i trgovačkog društva srednje klase i uviđajući mogući zaplet u tek započetoj klasnoj podjeli u n u tar prerađivačke industrije; Marx,
49
Tom Bottomore
naglašavajući političke borbe radničke klase kao po kreta za proširenje dem okracije, bilo u kom entaru o čartističkom zahtjevu za opće pravo glasa (1852) — za taj zahtjev on kaže da bi, ostvari li se, bio »znatno više socijalistička m jera nego m a što drugo n a konti nentu što je dobilo takvo ime« — ili u kasnijoj ana lizi Pariške kom une kao novog oblika dem okratske uprave — ona je »konačno otkriveni politički oblik u kojemu se može ozbiljiti ekonom sko oslobođenje ra da«. Ta rastuća povezanost između dem okracije, ka pitalizma i društvenih klasa, koja postaje još složenija posredstvom nacionalizm a, sačinjava političku histo riju prošlog stoljeća i predm et je najvažnijih političkih teorija tog perioda. Prvo treba p rim ijetiti kako je sporo bilo n apre dovanje dem okracije i koliko je bilo p rep rek a i naza dovanja. U onim zem ljam a za koje se obično sm atra da im aju stabilnu dem okraciju opće pravo glasa ostva reno je za m uškarce uglavnom između k raja 19. sto ljeća i prvog svjetskog rata, dok je u punom sm islu opće i jednako pravo glasa uvedeno jo š kasnije (u Njemačkoj 1919, Švedskoj 1920, Francuskoj 1945, Ve likoj B ritaniji 1948)4; u ostalim zem ljam a gdje uopće postoji uvedeno je tek poslije drugog svjetskog rata. Još uvijek im a zem alja — Rodezija i Južna Afrika su najizrazitiji prim jeri — gdje većina stanovništva nikad nije imala više od k rajn je ograničenog prava glasa, kao i zem alja gdje je to pravo u različitim razdobljim a bilo ograničavano ili ukidano. U Evropi su izm eđu dva rata fašistički pokreti srušili dem okraciju u nekoliko zemalja, a određeni broj vojnih dik ta tu ra postojao je sve do nedavno. U sadašnjem tre n u tk u desne m ilita rističke grupe su na vlasti u većini latinoam eričkih zemalja, a razne vrste a u to rita rn ih vlasti mogu se naći 4 D etaljnije o širenju prava glasa u zapadnoj Evropi vidjeti u Stein Rokkan. »Mass Suffrage, Secret Voting and Political Participation« u Archives E tiropieim es de Sociologie, II, 1 (1961), str. 132-52. U SAD
-udavalo se enosti kim drugim grupam a, onemogu „ glasanje 0 ------------ testovim a pism ,-------------**'i drugim načinim a, sve dok p okret za g rađanska prava nije donio si suštin građanskim pravim 1964. : ske prom jene, potvrđene Z akonc~ — *— ------’—a iz ,ncA
50
Politička sociologija
u Africi .i Aziji. U socijalističkim zem ljam a Istočne Evrope pravu glasa oduzeto je značenje zabranom opozicijskih p a rtija , čak i disidentskih grupa u nutar ili izvan jedine vladajuće partije, dok su pokreti za d em okratsku reform u, koji su se pojavljivali od 1956, bivali silom svladavani. Tako bi se teško moglo tvrditi da je u političkim sistem im a 20. stoljeća dem okracija raširen a p raksa u svijetu, čak u onom najužem sm islu — kao pravo svih odraslih građana da b ira ju svoje političke vođe putem slobodnih izbora. D em okracija je nov, rijed ak i o sjet ljiv proizvod kojem stalno prije te i često ga guše pri vilegirane posjedničke grupe koje se uvijek boje sva kog autonom nog, neregularnog m iješan ja »masa« u po litiku. To postaje jasn ije ako razm otrim o dem okraciju u širem sm islu — kao situaciju u kojoj svi građani su d jelu ju i p o taknuti su da sudjelu ju u organizaciji i regulaciji društvenog života. Tu treb a o b ratiti paž nju na dva problem a: prvo, na zapreke koje su se po stavljale i neprekidno se u praksi po stav ljaju takvom sudjelovanju i, drugo, na rein terp reta c iju dem okracije u političkim naukam a i doktrinam a koje smišljene teže ograničavanju njezina dosega. P ostojanje zapreka i ograničenja vidljivo je ne sam o u polaganom , nesigurnom i često om etanom ši ren ju prava glasa o kojem u sam već govorio, već i u o štrom nasilju i nep rijateljstv u koje se uvijek pojav ljivalo -protiv napora građana i radn ik a da se organi z iraju u sindikate, kooperative, grupe za zajedničku akciju i slično. Posebno je rana povijest radničkog p okreta puna zastrašivanja i represija — od zatvaranja i d eportacija do angažiranja plaćenih revolveraša i voj nih snaga da bi se spriječilo organiziranje sindikata ili razbili štrajkovi; u nekim zem ljam a, posebno u SAD5, u p o treba nasilja, iako dakako u m anjem opsegu, n astavlja se do danas. I drugi narodni p ro testn i i re form atorski p okreti često se guše nasiljem — npr. 5 O tome opći prikaz vidjeti u eseju Philipa Tafta i Philipa Rossa u Hugh G raham and Ted G u rr (eds). The H istory o f Violence in America: H istorical and Comparative perspectives, (Bantam Books, New York 1969), str. 281-390.
51
Tom Bottomore
pokret za građanska prava šezdesetih godina u SAD i, u još većoj m jeri, različiti pokreti u Istočnoj Evropi kao i mnogim dijelovim a Trećega svijeta, koji su svla davani vojnom silom. Ali, upotreba nasilja da bi se ograničila dem okra cija, iako prevladava u današnjem svijetu, nije jedino sredstvo ograničenja. Čak i u društvim a s utvrđenim demokratskim institucijam a kao što su konkurentske partije, slobodni izbori i manje-više nezavisno (iako ne uvijek i nepristrano) sudstvo, postoji neposredno obeshrabrivanje svake političke akcije koja se provodi van tradicionalnih okvira pa rtijsk e politike i izbornih borbi. Kao p rim je r možemo uzeti odnos vladajućih gru pa prem a pokretu šezdesetih godina. Ćak ako zanem ari mo sporadičnu u p otrebu nasilja protiv p o k reta i ubaci vanje špijuna i provokatora, jasn o je da su upravna ti jela univerziteta i p a rtijsk i političari sm atrali pokret nezakonitim oblikom političke akcije, iako je njegov glavni cilj bilo p roširenje dem okratskog sudjelovanja u jednoj od (i ekonom ski i kulturno) najvažnijih insti tucija m odernog društva, iako je pokret u mnogim slu čajevima uspio oživjeti akadem ski studij i poboljšati metode učenja i ocjenjivanja. Pokreti za in d u strijsk u dem okraciju bili su na sli čan način obeshrabrivani, i čak su socijalističke vlade, bilo reform ističke, bilo revolucionarne, pokazale malo oduševljenja za sm anjivanje vlastite moći, koje bi om o gućilo veće sudjelovanje naroda u svakodnevnim eko nomskim poslovima. N aprotiv, s izuzetkom Jugoslavi je, gdje je sistem om radničkog sam o u p rav ljan ja uči njeno ponešto da bi se raširila odgovornost u dono šenju odluka, postojala je tendencija prem a sve više centraliziranoj i biro k ra tsk o j adm inistraciji u ekonom skoj i drugim sferam a društvenog života.6 N eprijateljstvo prem a bilo kakvom većem sudjelo vanju naroda u javnim poslovima, koje se pojavljuje neprestano i u mnogo više oblika nego što sam spo menuo kao ilustraciju, uključeno je na nekoliko na * Različiti izvori ove centralizirajuće tendencije i pokreti koji joj se suprotstavljaju potpunije su razm otreni u VI. poglavlju.
52
Politička sociologija
čina i u političku nauku. O stavljajući po strani ek strem nije teorije elite, na p rim jer P areta ili Ortege y Gasseta, koji razlikuje inertnu m asu od izabranih, ple m enitih ljudi koji su jedini aktivni a ne sam o re-aktivni7, možemo izdvojiti dva tipa političkih teorija koje, prihvaćajući neke aspekte m oderne dem okracije, po kušavaju ograničiti njezino značenje. U prvom slučaju dem okraciju se sm atra sredstvom bira n ja političkih vođa, a ne sistem om u kojem po stoji neka vrsta neposredne vladavine naroda. Tu kon cepciju form ulirao je Max W eber u knjizi Privreda i društvo, iako na fragm entaran način, a izražena je i u njegovoj kritici njem ačke politike: Parlament i vlada u obnovljenoj N jem ačkoj. Po W eberu, dem okracija je m oguća samo u malim i relativno jednostavnim d ru š tvim a, dok je iznad tog stupnja, u društvim a koja su postala veća, kom pleksnija, više diferencirana — po sebno u m odernim društvim a — neposredna vladavina naroda nemoguća. N ju zam jenjuje predstavnička de m okracija, što za W ebera znači da narod p restaje imati ikakvu istinsku kontrolu nad političkim odlukam a koje postaju povlastica, s jedne stran e b irokratske adm inistracije, s druge vođa političkih partija. W eber objašnjava tu poziciju b irokratskih elita njihovim po sjedovanjem sredstava upravljanja i činjenicom da su to male grupe koje se lako mogu dogovoriti o ma kakvoj akciji potrebnoj za održanje njihove vlasti.' U svakom slučaju, W eber nije m nogo zabrinut zbog od sustva narodne kontrole nad političkom elitom . Za n je ga je vrijednost predstavničke dem okracije u tome što ona om ogućuje selekciju sposobnih političkih vođa’ i osigurava za njih obučavanje. U okolnostim a koje pre vladavaju u industrijskim društvim a, s njihovim m a sovnim partijam a, jedini oblik dem okracije koji može 7 O rtega y Gasset, The Revolt of the Masses (1930, engl. prijevod 1932, novo izdanje, Allen & Unwin, 1961), str. 49 (usp. Pobuna masa. Zagreb 1941). • To se podudara s Moscinim shvaćanjem da će »organizirana m a njina« uvijek vladati neorganiziranom većinom; iz te situacije nema iz laza je r, ako se većina poćne organizirati stvorit će samo još jednu organiziranu m anjinu. * To znači sposobnih da ostvare nacionalne ciljeve, da učvrste Nje m ačku kao »veliku silu«.
53
Tom Bottomore
preživjeti jest ono što on naziva »plebiscitarnom de m okracijom vođa« u kojoj harizm atički vođe postav ljaju ciljeve »koji se kasnije ’p ro d aju ’ n arodu na ve liko pom oću ’partijske m ašine’ a potom ispunjavaju uz pomoć adm inistrativne birokracije.«10 W eberov je argum ent u drugom obliku i sistematičnije (s istom nakanom ) prikazao J. A. Schum peter u djelu Kapitalizam, socijalizam i demokracija. Schum peter eksplicitno odbacuje »klasičnu doktrinu« dem o kracije" po kojoj pojam dem okracije sadrži određene ideale, uključujući sudjelovanje naroda u političkom životu i povezanost s vođama, te je zam jen ju je d ru gom teorijom dem okracije kao »natjecanja za politi čko vodstvo«: »Dem okratska m etoda ostv aru je takav institucionalni sistem donošenja političkih odluka u kojem pojedinci stižu do moći odlučivanja putem b o r be za glasove birača«.'2 Osnova za ovu teo riju dem o kracije jest teorija o kapitalističkom poduzetništvu i Schum peter naglašava povezanost kapitalizm a i dem o kracije, sm atrajući političku p a rtiju analognom poslov noj firm i u konkurentskoj borbi (u drugom slučaju za profit, u prvom za vlast) u kojoj je svakoj p a rtiji/p o duzeću cilj da poveća udio na tržištu (koje sačinjavaju birači ili potrošači). Tu su teo riju u obliku »ekonom ske teorije dem okracije« kasnije razvili neki autori, naročito A. Downs'3, u čijoj analizi postoje »stvarno sam o dvije vrste a k tera — pa rtije i birači«'4. To ograničavajuće shvaćanje dem okracije kao teh nike za biranje političkih vođa znatno je utjecalo na vodeće politologe i navelo ih da posvete previše paž 10 Wolfgang J. Mommsen, The Age o f Bureaucracy (Basil Blackwell, 1974). str. 79. Ovo poglavlje Mommscnovc knjige (str. 72-94) pruža dobar kratki prikaz Wcbcrovc koncepcije dem okracije. U vezi s kritičkom a n a lizom te koncepcije, na koju ću se još vratiti, vidjeti; Paul Q. H irst, Social Evolution and Sociological Categories (Allen & Unwin, 1976), str. 110-23. 11 J. A. Schum peter, Capitalism, Socialism and Democracy, peto izda nje (Allen Si Unwin, 1976), poglavlje XXI (usp. Kapitalizam , socijalizam i demokracija, K ultura. Beograd I960). 17 Schum peter, str. 269. Anthony Downs, An Econom ic Theory o f Democracy (H arp er Si B rothers, New York 1957). 14 Brian Barry, Sociologists, E conom ists and Democracy (Collicr-Macmillan Ltd, 1970), str. 14. Barry daje korisnu kritičku analizu kasni jih verzija teorija ovog tipa.
54
Politička sociologija
nje sistem u izbora i glasanja. Zaista, to je neko vri jem e bila prava opsesija koja je om ogućila da u odre đenim akadem skim krugovim a nikne ideja o čitavom novom polju proučavanja koje bi se zvalo »psefologija«,15 a u nižim sferam a političke kom unikacije ta je opsesija dovela do televizijskog prenošenja nacio nalnih izbora u kojem precizne analize p rik lan jan ja glasačkog tijela jednoj ili drugoj p a rtiji i predviđanja mogućeg rezultata izbora z a sjenjuju bilo kakvu ozbilj nu diskusiju o suštini političkog konflikta. Kao posljedica ove koncepcije jav lja se i shvaća nje dem okracije kao m anje-više savršenog in stru m en ta koji dozvoljava sam o m anja tehnička usavršavanja. U tom e postoji suglasnost s drugom predodžbom o de m okraciji koja je razrađena uglavnom u poslijeratnim d ecenijam a, a bila je izražena pojm om »stabilne de m okracije«. Prem a tom shvaćanju posto jan je stabilne ili životno sposobne dem okracije u nekom dru štv u ovisi p rvenstveno o stanovitim vrijednostim a kojih se drži n arod u tom društvu; to znači, o po sto jan ju onoga što se ponekad naziva zajedničkim sistem om vrijed nosti. Ne ulazeći u detaljno istraživanje ove ideje16, u ovom bih kontekstu sam o p rim ijetio kako njezini za stupnici sm a tra ju da je dem okracija dosegla stupanj m anje-više dovršenog razvoja, te da ona, kao tip po litičkog sistem a, može s ta ja ti naspram drugih tipova kao što su totalitarizam , d ik ta tu ra ili »nestabilna de m okracija«. Ono što S chum peter naziva klasičnom doktrinom dem okracije razlikuje se u nekoliko vidova od teorija koje sam upravo spom injao. Jedna od glavnih razlika je u shvaćanju dem okracije kao historijskog pokreta koji neprestano teži širenju podru čja u n u tar kojeg članovi d ruštva mogu u pravljati, sudjelujući potpuno i slobodno u reguliranju zajedničkog života. D em okrat ski p okret shvaćen je u velikoj m jeri kao socijalni pokret, prvo buržoazije koja se oslobađa feudalnih 15 Imo je nestalo zajedno s opsesijom. 16 D etaljnije ju analizira, suprotstavljajući je »ekonomskoj teoriji de m okracije« Brian Barry, posebno u trećem i četvrtom poglavlju gdje razm atra teorije Almonda i Verbe, Ecksleina, Lipseta i Parsonsa.
55
Tom Bottomore
ograničenja i vlasti aristokracije, a zatim radničke klase koja se oslobađa dom inaoije buržoazije. Tako se mogu razlikovati dva stupnja pokreta — stupanj liberalne dem okracije u kojem je uveden sistem po litičke konkurencije uz tržišnu privredu, i stupanj so cijalne dem okracije u kojem dolazi do izražaja ideja političke dom inacije najbrojnije klase — radničke — i transform acije tržišne privrede u socijalističku. S tog stajališta priroda m odernih dem okratskih režima, njihova ograničenja i sm etnje blisko su pove zani s klasnom stru k tu ro m i odnosim a klasa što su se razvili u kapitalističkim društvim a, te u društvim a koja ću za sada nazvati postkapitalističkim . Marxova soci jalna teorija, iako od analize kapitalizm a kao načina proizvodnje ne stiže do proučavanja države i politike, ipak skicira shvaćanje političkog razvoja koje je ušlo u doktrine i u praksu velikog dijela evropskog radnič kog pokreta. Glavni elem enti te koncepcije mogu se ovako u k ratko iznijeti: s razvojem kapitalističkog na čina proizvodnje pojačavaju se dvije osnovne p ro tu rječnosti u kapitalizm u — između proizvodnih snaga i društvenih odnosa proizvodnje, te izm eđu radničke klase i buržoazije. Prva proturječnost, koju M arx opi suje kao »osnovnu p roturječnost razvijenog kapitaliz ma«, jest ona izm eđu društvenog k arak tera proizvod nje, s tendencijom prem a neograničenom razvoju pro izvodnih snaga, i privatnog vlasništva nad sredstvim a za proizvodnju (i, prem a tome, privatnog p risvajanja proizvoda) kojem u je cilj održavanje i povećavanje ka pitala, stoga i određivanje granica širen ja proizvodnje.17 Proturječnost se očituje u fenom enu nedovoljne po trošnje i u periodičkim krizam a, a to je osnova Marxovom očekivanju m ogućeg slom a kapitalističkog d ru š tva. Ipak, Marx ne očekuje slom kao posve određenu i autom atsku posljedicu razvoja kapitalizm a. N apro i; Marxov pojam p roturječnosti, kako sc pojavljuje u Kapitalu i u Grundrisse. potpunije je ispitan u dva eseja (koji se donekle razlikuju u pristupu): M artin Nicolaus, »The Unknown Marx« i Maurice Godclier, •S tructure and Contradiction in Capital«. Oba eseja objavljena su u: Robin Blackburn (ed.). Ideology in Social Science (Fontana/C ollins, 1972).
56
Politička sociologija
tiv, njegovoj je teoriji, kao što je uočio Nicolaus, svoj stvena širina i fleksibilnost." M eđutim , tu veliko značenje dobiva druga p ro tu rječnost — izm eđu radničke klase i buržoazije — kroz koju se više izražava suprotnost interesa nego inkop atibilnost sru k tu ra. Propast kapitalizm a može nastu piti sam o kao posljedica političke borbe i na nam a je da ispitam o tok te borbe u uvjetim a koje je stvorio razvoj kapitalističkog načina proizvodnje. Marxova te orija klasne borbe jedva je više od skice, u odlom cim a koji su rasuti po njegovim spisim a, i nikad nije siste m atski izložena. Osim toga, m aterijal kojim je on ra spolagao bio je iz ranih stadija industrijskog kapita lizma i radničkog pokreta, tako da bi bilo važno raz m otriti tu teo riju u svjetlu novog historijskog isku stva. Taj je cilj izvan okvira ove knjige, pa ću se ogra ničiti na shem atski prikaz nekih bitnih točaka. Postoje dvije grupe problem a koje treb a razm a trati: prvo, politički utjecaj radničkog po k reta u kapi talističkim društvim a tokom njihovog razvoja od k raja 19. stoljeća i, drugo, politički sistem i koji su nastali iz revolucija izvedenih pod zastavom m arksizm a kao p roleterske revolucije — u R usiji, Kini itd. U vezi s prvim problem om očito je da je radnički p okret imao velikog utje c a ja na p roširenje prava glasa i stvaranje m asovnih pa rtija , a to znači i na izgrađivanje demo kratskog političkog sistem a kakav postoji u razvijenim kapitalističkim zem ljam a. Dapače, p ritisak radničkih p a rtija i sindikata potakao je državu da se više um ije ša u ekonom iju, a ta situacija, iako se može tum ačiti kao jav ljan je novog tipa organiziranog kapitalizm a, ta kođer osigurava određen stupanj zaštite .interesa rad ničke klase od moći kapitala, zaštite kroz opću regu laciju privredne djelatnosti i osiguranje m reže d ruš tvenih službi, m a kako loše to bilo učinjeno. Također je očito da radnička klasa u razvijenim kapitalističkim zem ljam a uglavnom nije bila revolu cionarna, ni u svojim pogledim a ni u akciji; najm anje " Nicolaus, str. 328.
57
Tom Bottomore
u najrazvijenijoj zemlji — SAD. Revolucionarnih je pokreta bilo (i oni će biti razm otreni kasnije), ali nisu uspjeli dobiti podršku većeg dijela radničke klase. Na ravno, bilo je historijskih kolebanja u revolucionarnoj aktivnosti1’ i razlika između pojedinih zem alja — na prim jer, revolucionarne su p artije imale mnogo veći utjecaj u Francuskoj i Italiji nego u drugim dijelo vima zapadne Evrope i Sjevernoj Americi — ali vla dajući stil politike radničke klase posvuda je bio re form istički, usm jeren prem a postepenom m ijenjanju neregulirane tržišne privrede. Nije došlo do one jake polarizacije i revoluoionarnog sukoba dviju glavnih klasa kao što je predviđao Marx, barem u jednom di jelu svoje analize. Kako objasniti taj historijski razvoj? Prvo, kao što su nagovijestili sociolozi, od B ernsteina do Schumpetera, ekonom skim uspjehom kapitalizm a. Iako je bilo perioda ekonom ske stagnacije ili krize, uključu jući i izuzetno ozbiljnu krizu 1929/32 (koja u većini zemalja nije uspjela izazvati velike revolucionarne po krete), opća tendencija kapitalizm a bila je neprestano, i ponekad brzo, poboljšanje m aterijalnih uvjeta živo ta, u koje je uključen velik dio radničke klase, ako ne i čitava. Taj činilac m aterijalnog prosperiteta, koji je Som bart već iznio kao djelom ično o bjašnjenje ne postojanja velikog socijalističkog pokreta u SAD”, po stao je posebno značajan u periodu poslije drugog svjetskog rata, kada je ekonom ski rast bio brži nego ikad ranije, tako da se može postaviti pitanje da li SAD pokazuju kapitalističkoj Evropi sliku njezine b u dućnosti koju obilježava n estajanje socijalističkih i uopće revolucionarnih pokreta i p a rtija .'1 ” Vidi sir. 45-7. 97-8. '■'>W erner Som bart, Why is there no Socialism in the United States? (1906, engleski prijevod, Macmillan, 1976). 11 Ovu ideju izrazio je S. M. Lipscl u eseju »The Chancing Class Structure and Contem porary European Politics« u S. R. G raubard (ed.). A New Europe? (Houghton Mifflin Co., Boston 1964). Tokom 1950-ih medu sociolozima sc širila rasprava o torn »cmbourecoiscment« (poburžoa/.cnju) zapadne radničke klase i o »kraju ideologije«; dvije različite analize glavnih problem a s tim u vezi vidjeti u: John H. Goldthorpc, David Lockwood, Franck Bechhofer, Jennifer Platt, The A ffluent Worker in the Class Structu re (Cambridge University Press, 1969) i H erbert Mar cuse, One-Dimensional Man (Routledge & Kegan Paul, 1964). (Usp. čovjek jedne dim enzije, V. Maslcša, Sarajevo 1968.)
58
Politička sociologija
M eđutim, rastuće blagostanje nije jedini faktor kojim se može objasniti nepostojanje uspješnih revo lucionarnih pokreta, ili revolucionarnih pokreta uopće, u zapadnim kapitalističkim zem ljam a. K lasna je borba ublažena sudjelovanjem radničke klase u izm ijenjenom i reform iranom kapitalizm u kroz povećanje socijalnih i ekonom skih prava, te stvaranjem čitave stru k tu re nagodbi i kom prom isa u n u tar postojećeg društva. Kla sna je borba također ublažena i sk ren u ta prem a re form izm u prom jenam a u prirodi klasne stru k tu re i, posebno, rastom srednje klase. Akcija radničke klase u ekonom skoj sferi, putem sindikata, nužno se odvija u kontekstu uzajam ne ovi snosti radnika i poslodavaca, a ta je ovisnost pojačana institucionalizacijom proizvodnog konflikta. U raspravi o »abnorm alnim oblicima« podjele rad a22, D urkheim je već davno o bratio pažnju onom e što je vidio kao sta nje »anomije« u sferi proizvodnje, za koje je k arak te rističan nedostatak pravila koja bi u pravljala odnosi m a m eđu različitim društvenim funkcijam a, prije sve ga izm eđu rada i kapitala. U vezi s tim sm atrao je i v jerojatnim i poželjnim stvaranje norm ativne regula cije proizvodnih odnosa. To se zaista dogodilo u raz vijenim kapitalističkim zem ljam a i glavne su poslje dice bile ograničavanje proizvodnog konflikta na eko nom sko područje, uz izbjegavanje šireg p itan ja kon trole nad poduzećem , i praktična integracija radnika u postojeći način proizvodnje.23 Tako bi se moglo ras pravljati (kao što su M arcuse i drugi činili) o tome kako je velik dio radničke klase zaista uključen u ekonom iju i društvo razvijenog kapitalizm a, ne samo u sferi potro šnje (kao rezultat rastućeg prosperiteta), već i u sferi proizvodnje posredstvom sve razrađcnijc regulacije proizvodnih odnosa zakonim a i običajem , te posredstvom tehnoloških im perativa dru štv a visoke pro” Emilc D urkheim, The Division of Labour in Society (1893, engleski prijevod, M acmillan, New York 1933), III dio. 15 Raspravu o ovom i nekim srodnim pitanjim a vidjeti u Michael Mann, Consciousness and Action among the Western Working Class (Mac m illan, 1973).
59
Tom Bottomore
duktivnosti i potrošnje.24 R ezultat je vidljiv u situa ciji gdje postoji znatna borbenost sindikata u vezi s plaćama, radnim vrem enom i slično, ali relativno slaba klasna svijest u širem , revolucionarnijem smislu du boke spoznaje ili uvjerenja o životu u društvu koje je određeno klasnim odnosim a, kao i o potrebi sudjelo vanja u neposrednoj, intenzivnoj borbi da se stvori druga vrsta društvenog poretka. Nema sum nje ni u to da su na razvoj klasne svi jesti utjecale prom jene u klasnoj stru k tu ri. Pojava i rast nove srednje klase u zapadnim kapitalističkim društvim a predstavlja fenom en koji je izazivao interes i m arksističkih i nem arksističkih sociologa od k raja 19. stoljeća. Postoji o tom e značajno razm atran je u Bem steinovoj »reviziji« m arksističke teorije25, a p ro blem su kasnije iscrpnije analizirali austrom arksistički mislioci koji su shvatili politički značaj rastuće slo ženosti klasne stru k tu re 26 i posebno onoga što je Karl R enner nazvao »servisnom klasom«.22 Među nemarksističkim piscima, naročito tokom pedesetih godina, ši renje tog srednjeg sloja često se tum ačilo kao početak društva srednjih klasa u kojem u neće b iti rascjepa ni sukoba.26 U svakom slučaju jasno je da rast srednje klase m ora izm ijeniti predodžbu o kapitalizm u kao društvu jednostavnih klasnih antagonizam a i »društvu koje se sve više dijeli na dva n e p rijateljsk a tabora,
” Vidjeti E duard Bernstein, E volutionary Socialism (1899. engleski prijevod, Schockcn Books, New York 1961) i studiju o Bernsteinovim stavovim a, Peter Gay, The Dilemma of Democratic Socialism (Columbia University Press, New York 1952). -4 V idjeti posebno raspravu u posljednjem , nedovršenom djelu Rudolfa H ilfcrdinga, Das Historisclic Problem (prvi put objavio, s uvodom, Bcncdikt K autsky u Zeilschrift fiir Polilik, vol. 1 (1954), str. 293-324. 77 O Rennerovoj studiji vidjeli u: Tom Bottomore i Patrie Goode (eds), Austro-M arxism (Oxford U niversity Press. 1978), str. 249-52. ” Vidjeti, između ostalog, radove Raymonda Arona, Danicla Bella i S. M. Lipset. Ideju dobro izražava Aron prim jećujući da ». . . iskustvo najrazvijenijih zemalja nagoviješta da polum iroljubivo suparništvo poste peno zam jenjuje tzv. sm rtnu borbu u kojoj će jedna klasa uništiti drugu« (Progress and Delusion, Pall Mail Press, 1968, str. 15). Ja sam se više bavio različitim interpretacijam a prom jena u klasnoj stru k tu ri u dva eseja, »In Search of a Proletariat« i »Class and Politics in Western Europe«, koji su objavljeni i u: Tom Bottom ore, Sociology as Social Criticism (Allen & Unwin, 1975), poglavlja VI. i V III (usp. Sociologija kao druilvena kritika, N aprijed, Zagreb 1977).
60
Politička sociologija
dvije velike klase koje se direktno sup ro tstav ljaju jedna drugoj — buržoaziju i proletarijat«, kao što su Marx i Engels pisali u K om unističkom m a n ifestu , a m ark sisti i drugi sociolozi uglavnom prihvaćali bez mnogo rasprave sve do početka 20. stoljeća. Pojavila se po treba da se analizira i ocijeni m ogući politički stav i akcija raznih grupa srednje klase u odnosu prem a rad ničkoj klasi i socijalističkom pokretu, desnim p a rtija ma i pokretim a (naročito prem a fašizm u u kontekstu evropske politike dvadesetih i tridesetih godina, te u Latinskoj Americi) i raznim tipovim a nezavisne poli tike u obliku liberalnih ili populističkih p artija. U vezi s tim pitanjem pojavio se niz odgovora. Jedan, već spom enut, govori o postepenom stvaran ju nove vrste postindustrijskog” društva srednje klase, koje se za sniva na naprednoj tehnologiji, m ješovitoj privredi i širokom općem konsenzusu o socijalnim i političkim ciljevim a, d ruštva koje će biti m iroljubivo, liberalno i, u izvjesnom sm islu, besklasno.” Drugi sm atraju da će sred n ja klasa im ati m nogo konzervativniju ulogu koja će se izraziti u aktivnom su p ro tstav ljan ju soci jalizm u kao procesu povećavanja općeg sudjelovanja u vlasništvu i kontroli in d u strije i usluga, te u ponovnoj težnji za više ekonom ije tipa laissez-faire.51 Treća analiza shvaća neke dijelove srednje klase (tehničare, m enadžere, inženjere, službenike u javnim službam a i privatnoj industriji) ili kao značajan dio »nove radničke klase« koja će, vjerojatno, na svoj na čin sudjelovati u izm ijenjenom socijalističkom pokre tu 32, ili kao novu klasu pored indu strijsk e radničke klase, koja se uključuje u nov tip borbe, izravno proDanici Boll, The Cuming o f I'o st-lndustrial Society (Basic Books, New York 1973). w V idjeti zanim ljivu raspravu o ■-ncegalitarnoj besklasnosti« u Slanislaw Ossoxvski, Class S tru ctu re in the Social Consciousness (Routlcdgc Si Kcgan Paul, 1963), poglavlje V II. Ova vrsta shvaćanja najbolje je izražena u djelim a kao što su Milton Friedm ann, Capitalism and Freedom (Chicago U niversity Press, Chicago 1969) i F. A. von Hayck, Imw, Legislation and Liberty (tri sveska, Routledge & Kcgan Paul, 1973-8). O tome je također pisao, ocjenjujući soci jalističku politiku J. A. Schum peter u Capitalism, Socialism and Demo cracy, neto izdanje (Allen Si Unwin, 1976). (Usp. Kapitalizam, socijalizam i dem okracija, K ultura, Beograd 1960). Serge Mallet, The New W orking Class (Spokesman Books, 1975).
61
Tom Bottomore
tiv onih koji kontroliraju institucije donošenja politič kih i ekonom skih odluka i koji ograničavaju njihov udio u važnijim javnim poslovima.” Zajednička tem a ovih različitih gledišta o prom i jenjenoj ekonom skoj i klasnoj stru k tu ri razvijenih ka pitalističkih društava jest pitanje uloge industrijske radničke klase u tem eljnoj, revolucionarnoj tran sfo r maciji od kapitalizm a u socijalizam . Postavlja se i šire pitanje o čitavoj koncepciji prelaska u socijalizam .” Ono što J. A. Schum peter u djelu Kapitalizam, socija lizam i dem okracija naziva »m aršem u socijalizam« iz gleda da je usporilo korak, a socijalizam što se pojavio u 19. stoljeću kao idealna slika alternativnog društva, koja je bila elem ent ujedinjavanja radničkog pokreta, postao je problem atična realnost. Ne samo da je so cijalističkim društvim a u Istočnoj Evropi i drugdje uglavnom svojstvena ekonom ska zaostalost i politički autoritarizam , te stoga im aju malo privlačnosti kao model budućeg razvoja za razvijena in d u strijsk a d ru š tva, nego je dem okratski socijalizam socijaldem okrat skih i radničkih pa rtija kapitalističkih zemalja, usprkos stvarnim dostignućim a u poboljšanju životnih uvjeta radnika, podvrgnut kritici zbog tendencije prem a sve većoj centralizaciji u donošenju odluka, rastu biro k racije i propisivanju načina privatnog življenja, te je izgubio na uvjerljivosti koju je nekad imao kao po k ret koji želi stvoriti novu civilizaciju. Takve prom jene u društvenoj i političkoj misli imale su velikog u tje caja na karak ter i ciljeve političke akcije u 20. stolje ću.” Njihov utjecaj pojačan je pojavom novih proble ma i pokreta koji su imali relativno m alo veze s klas nom politikom (problem okoline, prirodni izvori, po ložaj žene) kao i zbog obnovljenog poleta etničke i !! Alain Touraine, The Post-Industrial Society (Random House, New York 1971). 14 Vidi rasprave u Bhikhu Parek (ed.), The Concept of Socialism (Crooin Helm. 1975). Lcszck Kolakowski i S m art Ham pshire (eds), The Socialist Idea: A Reappraisal (Weidenfeld & Nicolson, 1974) i Svetozar Stujanović, Between Ideals and Reality: A Critique of Socialism and its Future (Oxford University Press. New York 1973) (usp. Izm eđu ideala i stvarnosti, Prosveta, Beograd 1969). 15 O pširniju raspravu o ovom p itanju vidjeti u VI. poglavlju.
62
Politička sociologija
nacionalne svijesti koja se izražava u raznim pokre tim a za nezavisnost.” Na drugom sam m jestu” izdvojio i pokušao ocije niti četiri, u odnosu na tradicionalnu klasnu politiku, nova stila političke akcije: stil elite koja se obavezuje na racionalnost u proizvodnji i uprav ljan ju , te potvr đuje svoju dom inaciju povlasticam a stalnog ekonom skog rasta; stil različitih pokreta, naročito studentskih pokreta šezdesetih godina, koji napad aju tehnokraoiju i b irokraciju su protstavljajući im vrijednosti zajedniš tva i sudjelovanja; stil regionalnih i nacionalnih po k reta koji tak o đ e r zastu p aju vrijednosti zajedništva koje se zasniva na kulturnom jedinstvu; napokon, stil različitih nadnacionalnih pokreta, kao što je panafrički ili evropski, koji žele organizirati veće dijelove svijeta iste histo rijsk e tradicije, ekonom skih in teresa i k u ltu r nih sličnosti. Govoriti o ovim novim stilovim a u poli tici ne znači sm a tra ti da je politička b orba između klasa p restala, nego da je ponešto izm ijenjena utjeca jem drugih v rsta političke akcije i nije toliko dom i n antna u političkom životu kao cjelini; to ne znači ni dokazivati da se p riro d a sredstava i oiljeva glavnih klasa supstancijalno prom ijenila, kao što tvrde Mallet i Touraine. Bez sum nje, dva povezana po k reta — de m okratski i radnički — koji su se razvili u 19. stoljeću, i dalje im aju velik utjecaj u politici. M eđutim, odnos m eđu njim a prom ijenio se tokom ovog stoljeća tako da je utjecao i na k a ra k te r novijih pokreta. Pojedno stavljeno, radnički pokret 19. stoljeća može se sm a tra ti, i sm atrao je samog sebe, nastavkom dem okrat skog pokreta; taj je k o ntinuitet izražen čak i u im enu »socijaldem okratski«, koje su uglavnom usvojile rad ničke političke p artije. Id eja koja leži iza term ina »so cijaldem okratski« bila je da radnički p o k ret može ne sam o dovršiti proces ozbiljenja političke dem okracije uspostavljanjem općeg prava glasa (što je zahtijevalo d u g o trajnu borbu), već i proširiti dem okraciju u druge sfere društvenog života, posebno putem dem okratske “ Vidjeti V poglavlje. 17 Tom Bottom ore, Sociology as Social Criticism 1975), str. 129-31.
.. . . . . (Allen & Unwin,
03
Tom Bottomore
kontrole privrede, te, prem a tome, stvoriti nove de m okratske ustanove. Jedna od najvažnijih takvih u sta nova su radnička vijeća koja su se pojavila početkom ovog stoljeća kao m etoda uvođenja kontrole radničke klase nad proizvodnjom , a u suprotnosti su i s kapi talističkim vlasništvom d sa centraliziranom državnom kontrolom. Taj pokret »vijeća« bio je osobito intenzi van u godinam a neposredno prije i poslije prvog svjet skog rata ”, a u zadnja dva desetljeća ponovno se po javio interes za njega kao rezultat pojave sam ouprav ljanja u Jugoslaviji (i nekih probnih koraka u tom sm jeru u drugim istočno-evropskim zem ljam a) i ideje o »participacijskoj dem okraciji« u novim pokretim a šezdesetih godina.” Radeći na proširenjim a dem okracije, evropske so cijaldem okratske partije, bilo da su sebe sm atrale re volucionarnim i m arksističkim ili ne, čvrsto su se ve zale za političku dem okraoiju u užem smislu. Tamo gdje su neophodni uvjeti postojali — legalnost socija lističkih p artija, izbori barem na osnovi općeg prava glasa za m uškarce, sudjelovanje u parlam entu i vladi — postalo je jasno da ove p artije, prem da se ne odri ču vanparlam entarnih oblika klasne borbe, shvaćaju prijelaz iz kapitalizm a u socijalizam kao proces koji se zbiva voljom većine građana, jasno i javno izraženom kroz izbore. Ideju o m irnom i dem okratskom preuzi m anju vlasti od strane radničke klase možda je n aj potpunije razm otrila au strijsk a so cijaldem okratska stranka na svojim godišnjim konferencijam a i u spi sima vodećih m islilaca.40 Ali ruska revolucija 1917. i razvoj sovjetskog društva stvorili su naglašenu drugu stru ju m arksističke misli o prelasku u socijalizam , ko“ Vidjeti Branko Pribićcvić, The Shop Stew ards' M ovement and W orkers' control 1910-22 (Basil Blackwell, 1959) i studiju Karla Rennera -Democracy and the Council System«, dio rasprave preveden je i objav ljen u Tom Bottomore i Patric Goode (eds), Ausiro-M arxism (Oxford University Press, 1978), str. 187-201. M Opći prikazi jugoslavenskog iskustva u širem kontekstu: Paul Blumberg, Industrial Democracy: 7 he Sociology of Participation (Constable. 1968) i M. J. Broekmever (ed.), Yugoslav W orkers' Self-Management (D. Reidcl Publishing Co., 1970). w V idjeti posebno stu d iju Otta Baucra o au strijsk o j revoluciji; u vezi s općim austrom arksistićkim shvaćanjima vidjeli Tom Bottomore i Patric đoode (eds), Ausiro-M arxism, Uvod.
64
Politička sociologija
ja uključuje ideju dik ta tu re p roletarijata. Specifični uvjeti R usije, različiti od onih u Zapadnoj Evropi pre tvorili su to u praksi u d ik ta tu ru boljševičke partije, zatim p a rtijskog centralnog kom iteta, i konačno u di ktatu ru pojedinca. Znači, tokom nekoliko desetljeća, znatan dio radničkog pokreta i jedn a škola socijalne misli bili su identificirani s a u to ritarn im — neko vri jem e tiranskim — sistem om upravljan ja. Ta se situa cija postepeno m ijenja tek poslije Staljinove sm rti s pojavom opozioionih p okreta i pobuna u sferi sovjet skog utjecaja. Događaji u Istočnoj Evropi, zajedno s' tekućim prom jenam a u zapadnim kapitalističkim zem ljam a, doveli su do reorijentacije u ideologiji i politici evropskih kom unističkih partija , koje su ran ije bile usko i nekritički vezane uz teoriju i prak su boljše vizma. N ajznačajnije u d o ktrinarnim i političkim prom je nam a koje se mogu obuhvatiti term inom evrokomunizma — napuštanje koncepcije dik ta tu re p ro le tarija ta i, nešto kasnije, lenjinizm a kao univerzalnog vodiča poli tičke akcije — je st shvaćanje dem okracije kao nezavi sne vrijednosti i sredstva klasne borbe. Taj je novi po gled dobro form ulirao Santiago Carillo u knjizi Evrok om unizam i država gdje piše: »Generacije m arksista koje su preživjele strašno iskustvo fašizma i, u drugom p oretku stvari, iskusile staljinističku degeneraciju, pro m atraju dem okraciju drugačije (nego Lenjin), ne kao sup ro tn o st socijalizm u i kom unizm u, već kao pu t p re m a njim a i njihovu glavnu kom ponentu.« (str. 90) i dalje: »Što se tiče političkog sistem a stvorenog u Za padnoj Evropi, koji se tem elji na predstavničkim po litičkim in stitu c ija m a — parlam entu, političkom i filo zofskom pluralizm u, teoriji o podjeli vlasti, decentrali zaciji, ljudskim pravim a — taj sistem je u osnovi do b a r i bio bi još efikasniji na socijalističkoj, nego na kapitalističkoj ekonom skoj bazi. U svakom slučaju, pi tan je je kako da se taj sistem učini jo š dem okratski jim , a moć dovede bliže narodu.« Prom jena političke doktrine tekla je paralelno s tem eljitom revizijom m arksističkog učenja koju su iz veli m arksisti raznih škola i u kojoj je naglašena rela-
65
Tom Bottomore
tivna nezavisnost politike. Na takav način stru k tu ra listi m arksisti, uglavnom inspirirani djelom Louisa Althussera, raspravljaju o četiri sfere ili razine u sva kom društvu (ili, u njihovoj term inologiji, društvenoj formaciji) — ekonom skoj, političkoj, ideološkoj i teo rijskoj ili naučnoj — a svaka od tih razina ima o dre đenu sam ostalnost, tj. sposobnost nezavisnog utjecaja, unutar određenih granica, na reprodukciju ili tran s form aciju društvene stru k tu re .41 Prem a Nicosu Poulantzasu (Politička m oć i društvene klase) jedino u k raj njoj instanci ekonom ska razina im a odlučujuću ulogu. Ta neprecizna napom ena om ogućuje veliku p okretlji vost u tum ačenju političke akcije. Jedna novija verzija te vrste potpuno napušta ideju ekonom ske određenos ti (čak i u krajnjoj instanci) i zastupa m išljenje da ne ma općeg p rioriteta ekonom skog nad ostalim nivoim a, te zaključuje da »tekuće rasprave o prirodi države i po litičkoj sferi otkrivaju osnovne nejasnoće i teškoće u tem elju m arksističke teorije«42. Slično tome, kasniji predstavnici frankfurtske škole odbacuju ideju o uvje tovanosti političkih sistem a i akcije klasnim odnosim a koji proizlaze iz načina proizvodnje. Albrecht W ellmer odbacuje pojam »ekonomski zasnovanog m ehanizma emancipacije«. Po njegovom m išljenju taj je pojam potpuno diskreditiran, pa sm atra da je u reform uliranju Marxove pretpostavke o sredstvim a za uspješnu revoluciju nužno, u slučaju kapitalističkih zemalja, uključiti socijalističku dem okraciju, pravosuđe, etiku i »socijalističku svijest«, kao kom ponente socijalistič kog društva koje treba da se pojave u n u tar kapita lizma.42 S druge strane, Klaus Offe dokazuje da se klasno kapitalističko društvo od početnih buržoaskih form i razlikuje po »opsežnoj državnoj regulaciji svih procesa vitalnih za društvo«. On tak o đ er tvrdi da je
Barry Hindess i Paul h ir s t. Mode of Production and Socidl Forma tion (Macmillan, 1977). U drugom djelu, Social Evolution and Sociological Categories (Routledge Si Kcgan Paul, 1975), str. 110-23. Paul H irst tvrdi, kritizirajući Maxa W ebera, da »su ćak i u n u tar modernog kapitalističkog društva mogući manje represivni i a u to ritarn i oblici uprave i dem okrat skiji oblici vlasti«. te da ih je moguće ostvariti političkom akcijom . ° Albrecht Wellmer, Critical Theory of Society (H erder Si H erder, New York 1971), str. 121-2.
66
Politička sociologija
u analizi organizacije društvene moći u takvim društvi m a p o trebno sta ru koncepciju »interesa vladajuće kla se« zam ijeniti koncepcijom objektivnog zahtjeva koji nadilazi pojedinačne interese, zahtjeva da politički si stem rješava tri vrste problem a: one koji su vezani uz ekonom sku stabilnost, vanjsku politiku i osigura vanje lojalnosti m asa. U takvim društvim a reguliranog kapitalizm a »beskom prom isni klasni konflikt nije više pokretačka snaga socijalne prom jene«, razlike i sukobi izm eđu vitalnih sfera istupaju u prvi plan, a različite interesne grupe traže intervenciju i podršku države." Te analize im aju sličnosti s Touraineovom in te rp re ta cijom pokreta šezdesetih godina koji su se, po njego vom m išljenju, m anifestirali »u direktnoj političkoj b o r bi, kroz revolt protiv sistem a integracije i m anipula cije. Bitni je naglasak više na političkoj i kulturnoj nego na ekonom skoj akciji. To je velika razlika u od nosu na radnički pokret, koji je stvoren kao opozicija liberalnom kapitalizm u.«45
2.
DRUŠTVENI PO KRETI, STRANKE I POLITIČKO DJELOVANJE
U analizi političke akcije — što znači borbe za moć — m oram o razm otriti djelovanje društvenih gru pa p rije nego pojedinaca, prem da se u tjecaj određenih pojedinaca može uzeti u obzir u proučavanju nekih posebnih situacija. Prvi korak koji treb a poduzeti u ovoj analizi je st određena razlika izm eđu pojedinih načina na koje se društvene grupe m ogu u ključiti u politiku, te izm eđu sam ih grupa. Očigledno, postoje m nogi oblici djelovanja, od sporadičnih p rotesta, po buna ili državnih udara do dugotrajne djelatnosti o r ganiziranih političkih stranaka, grupa koje vrše poli tički p ritisak >ili politiziranih oficira; no, većina tih fe44 Claus Offe, »Political A uthority anti Class S tru ctu re — An Analysis of Late C apitalist Societies«. International Journal of Sociology, II, 1 (1972), str. 74-105. 44 Alain T ouraine, The P ost-Industrial Society (Random House, New York 1971), str. 74.
67
Tom Bottomore
nomena može se svrstati, čini mi se, u jed n u od dvije široke stru je koje ću nazvati »društvenim pokretima« i »organiziranim političkim form acijam a«. Od šezdesetih godina, kad je niz novih socijalnih pokreta — između ostalih studentski pokret, razni na cionalni i etnički pokreti i fem inistički p o k ret — po stao vrlo aktivan u političkom životu, sociolozi su po čeli obraćati mnogo više pažnje takvoj političkoj akciji koju je moguće shvatiti ne sam o kao osnovu ili kon tekst nekom organiziranijem političkom djelovanju, već kao zasebnu političku snagu koja postoji pored organiziranih p a rtija i grupa, a ponekad i u sukobu s njima. Široko rečeno, društveni pokret možemo defi nirati kao kolektivan napor da se provede ili spriječi prom jena u postojećem dru štv u 1; no, ovu definiciju treba ograničiti ako želimo zadržati jasn u razliku iz među »pokreta« i »stranke«. To možemo učiniti ističući manji stupanj organizacije kao svojstvo pokreta u ko jem ne m ora postojati stalno ili lako utvrdivo članstvo (nema »partijske iskaznice« ni članarine) a rijetk o po stoji nešto poput glavnog ureda ili štaba. Pripadati pokretu znači slagati se s određenim socijalnim stavo vima ili doktrinom , izražavajući to u svakodnevnim političkim raspravam a i biti sprem an na sudjelovanje u povrem enim akcijam a kao što su dem onstracije ili »pobunjenički zborovi«. Može se tako đ er tvrditi da, za razliku od organiziranih političkih fo rm acija kao što su stranke, koje neposredno učestvuju u borbi za moć, pokušavajući zadržati ili osvojiti vlast u nekoj poli tičkoj zajednioi, društveni pokret djeluje na razuđeniji način, a njegov se uspjeh očituje u stv aran ju uvje ta za prom jenu politike ili režim a tj. dovođenju u pi tanje zakonitosti postojećeg političkog sistem a (u cje 1 Ova definicija zasniva se na onoj koju su predložili Ralph H. T urner i Lewis M. Killian, Collective Behavior, drugo izdanje (Prcntice-Hall, Englewood Cliffs, NJ 1972), str. 246. Mnoge opće studije društvenih p o kreta nude slične definicije, iako s nekim razlikam a u naglasku. Vrijedna je ranija studija Rudolfa Heberlea, Social M ovements (Appleton-Century-Croft, New York 1951) u kojoj piSe da »pokret« podrazumijeva ». . . uz: nem irenost, komešanje naroda, nem ir, zajednički napor da se ostvari predočeni cilj, a posebno prom jena u nekim društvenim institucijama« (str. 6), a pokret se suprotstavlja p a rtiji ili organiziranoj grupi je r »mada mogu sadržavati i grupe koje su form alno organizirane, pokreti kao takvi nisu organizirane grupe« (str. 8).
68
Politička sociologija
lini ili nekih njegovih dijelova), stv aran ju drugačije duhovne klim e i predlaganju alternativa. Razlika izm eđu pokreta i partije, ili neke druge o rganizirane grupe, očituje se i u tom e što se u n u tar velikih pokreta često oblikuje nekoliko više ili m anje neposredno političkih grupa, kao u radničkom pokretu 19. stoljeća. U takvom slučaju daljn ji tok političke akcije treb a dijelom razm atrati u okviru odnosa izme đu šireg pokreta i raznih organiziranih grupa. U m ark sističkoj teoriji i praksi ovaj problem se postavlja kao odnos klase i p artije, a bio je od k raja 19 st. predm et sukoba kojem u se prilazilo na razne načine, od M ichelovih raz m a tra n ja o »željeznom zakonu oli garhije« do Lenjinove koncepcije boljševičke partije koju je teoretski razradio Lukacs2 ili do novijih »plu ralističkih« o p red jeljen ja evrokom unista. N akon što smo ustanovili razliku izm eđu društve nih pokreta i organiziranih političkih form acija i uk ratk o ocrtali kara k te ristik e društvenih pokreta, ne bi bilo teško izgraditi tipologiju tih pokreta, kao što je već pokušao niz pisaca5, s obzirom n a veličinu (broj sudionika), doseg (lokalni, nacionalni, m eđunarodni), tra jan je , ciljeve (posebne ili opće, usm jerene prem a m ije n ja n ju pojedinaca ili nadindividualnih sistema) itd.4 Ali, prem da ovakve podjele mogu ponekad biti korisne u p raktičnom istraživanju, čini mi se da ne 1 V idjeti esej »Class Consciousness« u G. Luk4cs, H istory and Class C onsciousness (1923. encl. Merlin Press, 1971). (Usp. Povijest i klasna svijest. N aprijed, Zagreb 1970.) O općim temam a klase i partije vidi raspravu R alpha Milibanda, M arxism and Politics (Oxford University Press, 1977), poglavlje V. * D obar prim jer pruža poglavlje »A Classification of Social Movements« u knjizi Davida F. Aberlea, The Peyote Religion Am ong the Navaho (Aldine Publishing Co., Chicago 1966), str. 315-33, gdje se društveni po k ret definira na ponešto različit način kao »organizirani pokušaj grupe ljudskih bića da provedu neku prom jenu suočavajući se s otporom drugih ljudskih bića« i odvaja se od sasvim individualnih pokušaja, od akcija gomile, od tehnološke prom jene (koja je usm jerena prem a m aterijalnom svijetu); a takvi po k reti zatim su klasificirani prem a stu p n /u promjene (potpuna ili djelom ična) ili u sm jerenju prom jene (prem a pojedincim a ili nekom nadindividualnom sistem u). * Bilo bi moguće stvoriti vrlo razrađenu tipologiju društvenih pokreta koristeći petnaest krite rija klasifikacije socijalnih grupa, koje je predlo žio Georges Gurvitch u La vocation actuelle de la soctologte (Presses Umversitaires de France, Paris 1950), 1. svezak, poglavlje V. »Typologic des groupem ents sociaux«.
69
Tom Bottomore
dotiču najvažnija pitanja, tj. ona koja se tiču značenja društvenih pokreta u procesu održavanja ili preobra žaja čitavih društvenih sistema. To znači, da spome nute podjele ne pridonose baš mnogo teoriji društve nih pokreta. Da bi se razum jelo kako je moguće izgraditi takvu teoriju prvo treba reći da su društveni pokreti u biti fenomen m odernih društava. Sam term in ušao je u op ću upotrebu početkom 19. stoljeća u Zapadnoj Evropi, a jedna od prvih sistem atskih rasprava s njim u vezi može se naći u knjizi Lorenza von Steina Povijest so cijalnog pokreta u Francuskoj od 1789. do danas,’ u kojoj se socijalni pokret prikazuje kao borba za veću socijalnu nezavisnost koja kulm inira u klasnoj borbi proletarijata. Možda je Steinova knjiga utjecala na prvo bitnu form ulaciju Marxove koncepcije p ro letarijata u kapitalističkom društvu,* ali bez obzira na to, ona ne sumnjivo izražava na vrlo jasan i snažan način tada vrlo raširene ideje u vezi s glavnim političkim pitan ji ma u evropskim društvim a 19. stoljeća; čak u tolikoj mjeri da se uvelike počelo izjednačavati socijalni po kret s radničkim , naročito u N jem ačkoj. Naravno, izje dnačavanje nije bilo potpuno. Kao što smo vidjeli, Tocqueville je veće značenje davao dem okratskom po kretu koji potiče i održava srednja klasa nego radnič kom, ali je utjecaj radničkog pokreta stalno rastao, a on sam se često predstavljao kao nastavak dem okrat skog pokreta na što ukazuje naziv »socijaldem okratski«. Bez obzira na ovakve razlike u interpretaciji, sva kako je postojala opća svijest o tom e da se velik broj ljudi u postrevolucionarnim društvim a Evrope i Sjever ne Amerike na ovaj ili onaj način aktivno i svjesno uključio u stvaranje i obnovu društvenih u ređenja svo jih zemalja. Ovu h istorijsku situaciju možemo opisati kao početak ere m asovnih pokreta, m eđu kojim a u drugoj polovici 19. stoljeća radnički pokret postaje po jam socijalnog pokreta. Otada se, prvo u Evropi i Sje
70
Politička sociologija
vernoj Americi, a zatim i u drugim dijelovim a svijeta, razvio velik broj društvenih pokreta — nacionalni po k reti srednje i jugoistočne Evrope, kakvi su se kasni je pojavili i u kolonijam a; fem inistički p o k ret koji je započeo borbom za pravo glasa; pokreti m ladih; i niz m anjih, ograničenijih pokreta. Radnički pokret, m eđu tim , nastavio je ^napredovati stvarajući m noštvo novih o rganizacija nacionalnih i m eđunarodnih razm jera. Na osnovi ovog historijskog iskustva m odernih d ru štvenih pokreta, uz pom oć pojm ova koji su uvedeni da bi ih se objasnilo, sociolozi i h istoričari počeli su pro učavati slične ali ograničenije pokrete u drugim d ru štvenim uređenjim a, npr. m ilenijanske pokrete,7, selja čke pobune,' djelovanje »svjetine« i »gomile«.’ V rijed nost ovakvih proučavanja je u tom e što jasno pokazu ju posvudašnju p risu tn o st narodne političke akcije, ko ja može b iti raspršena, kratkog daha, bez ikakve odre đene doktrine ili se izražavati u religioznim ili k u ltu r nim okvirim a, ali uvijek osigurava potku iz koje u po voljnim uvjetim a može nići politička organizacija. Ipak, jaz izm eđu ovih pokreta (koji su nazivani i »predpolitičkim «) i m odernih društvenih p o k reta osta je velik, je r se ovi kasniji razvijaju u znatno većim raz m jerim a, neposrednije se u k ljučuju u politički sukob, stoje pod utjecajem strožih i razrađen ijih ideologija i, u pravilu, su dugotrajniji. Njihov je poseban značaj u tom e što tvore ključni elem ent u onom e što je nazva no »sam ostvaranjem « m odernih društava. Prem a ovom shvaćanju, dru štv a su počela shvaćati sam a sebe « . . . kao rezultat društvene akcije, odluka ili nagodbi, prc■ V itlorio Lantcrnari u knjizi The Religious of the O ppressed (Alfred A. Knopf, New Y ork 1963), razm atra m esijansko pokrete u rodovskim zajednicam a, posebno u kontekstu kolonijalne vladavine: vidjeti također N. Colin, The P ursuit o f the M illennium , drugo prošireno izdanje (Oxford University Press, 1970). ' Vidjeti E. J. Hobsbaw m, P rim itive Rebels, treće izdanje (Manchester University Press, 1971) i Eric R. Wolf, Peasant Wars o f the 20th Ceufiiry (H arper & Row. New York 1970). kao i stu d ije o značajnim sta n ju n seljačkim pobunam a poput »seljačkih ratova« u Njemačkoj. i Vidjeti George Rude, The Crowd in H istory (John Willey. New York 1964). Autor prim jećuje kako se odnedavno počelo ozbiljno proučavati pučke pokrete, te kako je donedavno bilo rašireno shvaćanje vladajučc klase da su ustanci i ' !‘ J '*“*
71
Tom Bottomore
vlasti ili sukoba«.10 U tom procesu sam ostvaranja d ru štveni pokreti su snage koje osporavaju neki utvrđeni sistem djelovanja i žele usm jeriti razvoj društva u d ru gačijem pravcu." Ova ideja o novatorskoj snazi pokreta očito mnogo duguje događajim a iz šezdesetih kada su se prilično naglo pojavili veliki pokreti koji su izražavali masovno nezadovoljstvo i suprotstavljali se postojećem društve nom i političkom poretku. Oni su uslijedili nakon dva desetljeća učvršćivanja »stabilnih demokracija« u kapi talističkom svijetu Zapada, a »stabilnih autokracija« u socijalističkom svijetu Istočne Evrope, a prethodila im je i pojava Trećeg svijeta (koji uključuje mnoge nove nezavisne države) za koji je većina zapadnih politologa sm atrala da je ušao u tok postepene »modernizacije« i »industrijalizacije«. Vodeći elem ent u ovoj pobuni bio je studentski pokret i, m ada su studenti bili neza visno aktivni u političkom životu po čitavom svijetu — u Istočnoj Evropi i u Trećem svijetu kao i na Za padu — glavni izraz posebno radikalnoj doktrini i shva ćanju političke akcije, koji je u velikoj m jeri postao model za čitav m eđunarodni pokret, dali su studenti SAD u Pokretu studenata za dem okratsko društvo" (SDS). SDS započeo je skrom no 1959. kao obnovljena sek cija m ladih u staroj Ligi za in d ustrijsk u dem okraciju, ali je uskoro počeo rasti kao dio opće obnove radikal nih ideja i pokreta nove ljevice, a posebno kroz sudje lovanje studenata u pokretu za građanska prava. U nji hovom prvom m anifestu — Port H uron S ta te m e n t" — pojavljuje se ideja o »participacijskoj demokraciji«, koja je prenesena u političku praksu prvo u planovim a ■’ Alain Toitrainc, The Self-Production o f Socictv (Chicago University Press. Chicago 1977), str. 1. 11 Touraine pod društvenim pokretom shvaća »sukobljeno djelovanje nredstavnika društvenih klasa« ali ic takvo gledište suviše ograničeno. Naravno, klase su bile glavni izvor društvenih pokreta, a radnički pokret jc do danas ostao prim je r velikog, obnavliajućeg, revolucionarnog pokreta. Ali. postoje i druge vrste društvenih pokreta i čini se da je nemoguće »vesti sve njih — npr. feministički ili nacionalne pokrete — na klasne pokrete. 11 Detaljnu povijest j>okrcla s mnogo dokum enata vidjeli u K irk patrick Sale, SDS (Vintage Books, New York 1974). ■i Sale.
72
Politička sociologija
zajedničke akcije, a zatim u raznim oblicim a neposred nog djelovanja na sveučilištim a (počevši s berklejskim pokretom za slobodu govora 1964) i protiv vijetnam skog rata. Članstvo SDS«a brzo je raslo, od 4000 ljudi 1965. do nekih 100 000 tri godine kasnije, a kroz to vrijem e po kret je imao mnogo veći broj pristalica koji su se na neki način s njim poistovjećivali. Studentski je pokret, u Evropi kao i u SAD, do segao vrhunac 1968, što se n ajdram atičn ije pokazalo u m ajskoj pobuni francuskih studenata koja je im ala k ra tk o tra jn u p o dršku velikog dijela radničkog pokre ta." Nakon toga, pokret se skoro svuda počeo gasiti velikim dijelom uslijed represivnih m jera kakve su bi le sovjetska v ojna okupacija čehoslovačke, de Gaulleova p rije tn ja da će upo trijeb iti francusku vojsku u p ra vom građanskom ratu i opći progon radikala, osobito u SAD i Zapadnoj N jem ačkoj (gdje su se policijska ispi tivanja pojedinaca povezanih s radikalnim organizacija m a i izbacivanja s posla nastavila do današnjeg dana). Nije sam o studentski p okret stradao na taj način; crn a čki pokret u SAD, naročito kad je uzeo revolucionar ni oblik u P artiji crnog p antera, silom je ugušen, a u Latinskoj su Americi uništeni dem okratski i radikalni pokreti te uvedene vojne d iktature, često uz am eričku pom oć, posebno u čileu. Poput radničkog pokreta u početnoj fazi — poput čartizm a, ranih strukovnih saveza ili u topijskih zajed nica — društveni pokreti šezdesetih težili su oslobođe n ju i tražili odgovarajuću dok trin u i način borbe s najopresivnijim dijelovim a društava u kojim a su sc razvili. Zbog toga su se različito usm jeravali — protiv kolonijalne vlasti, dom inacije stran ih ekonom skih sila, vladavine vojno-feudalnih elita, etničke potčinjenosti, ovisnosti žena, ili društva koje se služi krutim , cen tra liziranim i b irokratskim upravnim aparatom . Ne izgle da v jerojatno da će sadašnje ugasnuće tih pokreta biti dugovječno je r okolnosti kojim a su se suprotstavljali postoje još uvijek i još uvijek ih je potrebno m ijenjati. 14 Među brojnim analizam a ovih događaja vidjeti posebno Alain Touraine. The Mav M ovement (Random House, New York 1971) i Alfred W illener. The Acrion-lmage of Society (Tavistock Publications, 1970).
73
Tom Bottomore
Ipak, neki od tih pokreta nastavili su se razvijati, iako na m anje dram atične načine: neki nacionalni i sepa ratistički pokreti postali su jači, kao u Škotskoj i Quebecu, a i utjecaj fem inističkog pokreta je rastao, iako ovaj nije uspio ostvariti svoje glavne ciljeve. I sam a politička a patija koja je zahvatila niz ze m alja, a posebno Veliku B ritaniju, sredinom sedam de setih godina donekle svjedoči o nestabilnosti postoje ćih političkih sistem a, budući posljedica razbijanja ilu zija o učvršćenim političkim organizacijam a i njihovoj politici. To razočaranje uzelo je i aktivnije oblike. Bilo je značajnih političkih prom jena i pokreta u Španjol skoj, Portugalu i Grčkoj, dok je u Francuskoj i Italiji rastao utjecaj m oćnih socijalističkih pokreta. U svim ovim političkim akcijam a jako se osjećao utjecaj po kreta iz prethodnog desetljeća, kao i u m lađim sekcija ma socijaldem okratskih stranaka u drugim evropskim zemljam a. To ipak ne znači da danas postoji raširena sklonost novim eksperim entim a u političkoj akciji koji bi dosegli raspon događaja iz šezdesetih. »Samostvaranje« društva, koje uključuje m asovno sudjelovanje vla stitih članova, složen je i težak pothvat, koji možda traži življe i optim ističnije raspoloženje od onog koje danas prevladava. Brzi razvoj socijalnih p okreta u in dustrijskim društvim a šezdesetih dijelom je ovisio o trajnom ekonom skom rastu, općoj zaposlenosti, širenju višeg obrazovanja i općem osjećaju da su ta društva ušla u razdoblje »nakon oskudice« u kojem u su osnov ni problem i proizvodnje riješeni i stvoreni uvjeti za razvoj novog društva dokolice i uživanja. Ta je čvrsta vjera u obilje nestala; sad postoji veća zabrinutost u vezi s iskorištavanjem prirodnih izvora i sve veći skep ticizam kad je u pitanju m ogućnost neograničenog eko nom skog rasta, koji je bio neizrečena prem isa u m no gim političkim raspravam a deset godina ranije. Doktri na nastala u svrhu nacionalnog oslobođenja, em ancipa cije neke klase, em ancipacije žena ili ostvarenja nekog drugog općeg cilja m ora uključivati društvenu teoriju koja može rastum ačiti glavne problem e, objasniti cilje ve i načine da ih se ostvari i ocrtati nove društvene form e. Na ovaj način razvijao se radnički pokret i, unu-
74
Politička sociologija
ta r užih okvira, nacionalni pokreti 19. stoljeća. Društve ni pokreti šezdesetih uglavnom nisu uspjeli u stvara n ju takvih doktrina, a studentski je p okret ugasnuo u kom ešanju su p rotnih gledišta o načinu djelovanja i ci ljevim a radikalne socijalne prom jene, opsjed n u t ras pravam a o vlastitom odnosu prem a radničkom pokre tu, o značenju k u ltu rn ih naspram ekonom skih i stru k tu ralnih prom jena u društvu, te o ulozi nasilja u po k retim a koji teže za socijalnim prom jenam a. Crnački p okret u SAD također je bio podijeljen, ne samo u vezi s odnosim a p rem a bijelom radikalizm u, i zbog stavova p rem a upotrebi nasilja, već i zbog mnogo dubljeg ne slaganja o k rajn jim ciljevim a — treba li težiti potpunoj asim ilaciji u am eričko društvo ravnopravno s drugim etničkim grupam a ili nekom obliku odvajanja i neza v isnosti.15 P ostoji i drugi važan uvjet za usp jeh društvenog pokreta. U jednom tre n u tk u on m ora stvoriti organizi ranije političke grupe, ili izm ijeniti ili osvojiti postoje će političke organizacije koje će biti sposobne da se neposredno uključe u b orbu za vlast i da se, osvojivši je, njom e i posluže u svrhu preobražaja društva. Velik dio pokreta šezdesetih oklijevao je pred ovim korakom , uglavnom zbog n ep rijateljstv a prem a biro k ratsk o m ka rak te ru tradicionalnih stranaka, a izgleda da nisu do šli ni do jasnih zamisli kako bi se stvarno odigrao že ljeni preobražaj privrede, političkog sistem a i k u ltu r nih obrazaca (uključujući obrazovanje). Cesto su se pripadnici ovih po k reta oduševljavali djelovanjem guerrille i direktnom akcijom , ne shvaćajući da je us pješne gerilske pokrete vodila organizirana i discipli n irana p a rtija (kao u Kini) ili su se sam i pretvarali u stra n k u tradicionalnog tipa (kao na Kubi) kad bi po stalo neophodno da učvrste vlast ili ispune svoje tež nje. U mnogim zem ljam a Trećeg svijeta čiji pokreti za nacionalno oslobođenje nisu uspjeli stvoriti djelotvor ne političke p a rtije vodstvo su preuzele vojne elite ili |; Dobru analizu ovih nroulcina vidjeti u H arold Cruse, i he Crisis o f the Negro Intellectual (William Morrow & Co., New York 1967).
75
Tom Bottomore
su vojni udari srušili tek stvorene vlade.14 S druge stra ne, nacionalni pokreti u industrijskim zem ljam a imali su nekog uspjeha ukoliko su bili sposobni da stvore jake stranačke organizacije poput Škotske nacionalne partije ili Parti Quebecois. Dok su mnogi učesnici društvenih pokreta šezde setih bili nepovjerljivi prem a partijam a, ponekad shva ćajući društvo — idealno društvo — kao beskonačni tok djelovanja kreativne m ašte, bez ikakvih trajn o us postavljenih institucija, drugi, duboko um iješani u p ar tijsku politiku često su bili skloni da nove pokrete sm atraju razornim i neodgovornim . U onim društvim a kasnog dvadesetog stoljeća gdje postoji i najm anja sloboda izražavanja i udruživanja društveni pokreti su sredstvo kojim članovi društva mogu izraziti nezado voljstvo i neslaganje na neposredan način i su p ro tsta viti se ravnodušnosti, udaljenosti ili nem arnosti p ar tijskih m ašina. S tranke su, s druge strane, neophodno sredstvo osvajanja ili održavanja vlasti zato što su sposobne da izvršavaju ili o dređuju složenu društvenu politiku kroz duža razdoblja. Izm eđu ova dva oblika političkog djelovanja po stoji neprekidna napetost, čija će se p riro d a bolje osvi jetliti nakon što ispitam o razvoj sam ih stranaka. Po put socijalnih pokreta, političke stran k e su m oderan fenomen." One n a staju zajedno s dem okracijom — s razvojem skupština i izbora — nakon am eričke i fran cuske revolucije. U početku su to bile »stranke ugled nika«, tj. relativno mali izborni odbori sačinjeni od po jedinaca koji su uživali ugled i bogatstvo u svojim iz bornim m jestim a ili okruzim a. Postepenim širenjem prava glasa i porastom vlasti izbornih skupština stra n ke su postale stalnije organizacije na nacionalnom ni 16 O ovom pitanju vidjeti Peter C. IJovd. Classes, Crisses and Coups (MacCibbon & Kec, 1971) posebno V III. poglavlje, i Morris Janowitz, The M ilitary in the Political Development of Nciv Nations (Chicago Uni versity Press, Chicago 1968). Neki drugi vidovi uloge vojske u politici razm otreni su u idućim poglavljim a ove knjige. 17 Prije 19. stoljeća može se reći da su stranke postojale samo u zametku, bez ikakve stabilne organizacije ili stalnog članstva (npr. vigovci i torijevci u Donjem domu britanskog Parlam enta ili jakobinci i iirondinci u skupštinam a francuske revolucije. Opći prikaz razvoja partija vidjeti u M. Duvcrger, Political Parties, drugo izdanje (Methuen, 1959).
76
Politička sociologija
vou. Slijedeći veći korak u razvoju uslijedio je tek kra jem devetnaestog stoljeća, nastankom radničkih i so cijalističkih stra n a k a (prvo u N jem ačkoj i A ustriji) ko je su težile m asovnom članstvu koje ne bi samo služilo financiranju izbornih kam panja i drugih aktivnosti, već bi se politički obrazovalo i sudjelovalo u političkoj b or bi. Od tog vrem ena stalne m asovne stran k e postaju vladajući činilac u politici zapadnih kapitalističkih d ru štava, a tokom dvadesetog stoljeća ova se p rak sa ra širila drugim dijelovim a svijeta, iako u raznim oblici ma. Važno je razlikovati načine na koje su nastale m asovne p artije. U slučaju socijalističkih p artija, ko je su dale početni poticaj stvaranju m asovnih organiza cija, p a rtija je uglavnom produžetak postojećeg m a sovnog p okreta u sferu političkih izbora, dok su kon zervativne i liberalne partije, koje su već imale jaka predstavništva u skupštinam a i vladam a, uglavnom stvarale svoje m asovne organizacije odozgo, pod kon trolom parlam en tarn ih vođa." Ovi različiti tokovi razvoja utjelo v lju ju različite koncepcije politike i političkih institucija. Socijalistič ke stranke sm atrale su sebe avangardom klase koja se bori za stvaranje novog društva i za njih je b orba za vlast radničke klase bila, u principu, važnija od ijedne postojeće institucije. S te točke gledišta, sudjelovanje u izborim a sam o je jedan vid borbe, a parlam entarni vođe sm atrani su podređenim a m asovnoj p a rtiji koja istovrem eno pruža vodstvo sam oj klasi. Konzervativne i liberalne stranke, m a koliko stvarno predstavljale klasne interese, sm atrale su se strank am a koje djeluju u utvrđenom društvenom poretku i sistem u političkih institucija od kojih je p arlam ent najviša. Zbog toga su p arlam en tarn i vođe iznad m asovne stran k e koju s m a tra ju tek sredstvom dobivanja izbora. Socijalistička koncepcija stranke vrlo se jasno iz ražava kroz rani razvoj N jem ačke socijaldem okratske p a rtije (SDP). U političkoj situaciji N jem ačke prije
77
Tom Bottomore
1914. stranke nisu imale direktnog u tjecaja na stvara nje carske vlade koja je djelovala nezavisno od njih tako da SDP nije imala razloga da svoje djelovanje shvaća u parlam entarnim okvirima. Um jesto toga ona je, nakon razdoblja ilegalnosti između 1878. i 1890. brzo rasla kao m asovna pa rtija (s više od m ilijun čla nova 1914) van postojećeg političkog sistem a, stvara jući ono što je Nettl nazvao »nesudjelujućom opozi cijom«, a do 1911. poprim ila je »izgled države u drža vi«." U to vrijem e ona je bila, da se poslužimo Nettlovim izrazom, »nasljednička stranka«20 tj. ona koja čeka da naslijedi vlast nakon propasti i zbacivanja postoje ćeg političkog sistem a i njegove društvenoekonom ske osnove. Nije se sam o velik broj takvih stran ak a poja vio na političkoj sceni tokom ovog stoljeća — kom uni stičke i antikolonijalne stranke kao što je Indijski n a cionalni kongres21 — već upravo u svim socijalističkim strankam a (kao i u nekim desničarskim , poput fašistič kih iz dvadesetih godina) postoji elem ent nesudjelujuće opozicije. Tako je jedna od velikih zam jerki d ru štvenih pokreta šezdesetih i radikalnih grupa u n u tar socijalističkih i radničkih stranaka usm jerena protiv »politike sporazum a«, koja daje veliku vrijednost po stojećim parlam entarnim institucijam a i ne posvećuje se dovoljno radikalnim prom jenam a u društvenom si stemu. Ovo razdvajanje donekle odgovara onom e između »reformističkih« i »revolucionarnih« partija. Prve se bave ublažavanjem neizbježnih prom jena (ako su kon zervativnije) ili uvođenjem poželjnih prom jena (ako su radikalnije), dok druge p o k u š a v a j u stvoriti novi pore dak. U ovom sm islu sve su socijalističke stran k e revo lucionarne je r im je cilj da zam ijene kapitalističko društvo socijalističkim ; isto vrijedi i za nacionalne p a rtije koje žele zbaciti kolonijalnu upravu, a donekle 19 Peter Nettl, »The German Social Democratic Party 1890-1914 as a Political Model«, Past and Present, 30 (April 1965), str. 67. 78. :o Nettl, »The German Social Democratic Party«, sir. 67. !1 U vezi s posljednjim a Nettl prim jećuje: »Kako sc te protestne p artije razvijaju, sve više z abranjuju sudjelovanje u kolonijalnoj upravi, osim kao nedvosmislen uvod u odlazak kolonijalnih vlasti. U svim tim slučajevim a postoji jaki elem ent očekivanja nasljeđa. . .« (The German Social Democratic Parly, str. 67).
78
Politička sociologija
i za desničarske p artije, poput fašističkih, koje teže uspostavljanju h ijerarhijskog i a utoritarn o g tipa d ru š tva. Cesto se sm atra da m eđu obilježja revolucionarne, n asuprot reform ističkoj partiji, spada težnja za stva ranjem poptuno novog društvenog po retk a i sklonost brzoj i nasilnoj društvenoj prom jeni. Ali ova obilježja, čini mi se, m anje su značajna. Nema kontradikcije iz m eđu pojm ova »spore revolucije« O tta B auera i m irne dem okratske revolucije m nogih socijalista. Cijena po koju je izvedena socijalna prom jena i uloga nasilja u političkom životu pita n ja su drugačije v rste od onih o revolucionarnoj prom jeni i treb a ih ispitati odvo jeno.” Ćak i ako se ograničim o na razdvajanje ciljeva reform ističkih i revolucionarnih p a rtija (ili društvenih p okreta koje se može slično grupirati) nemoguće je uvijek uspostavljati jasn u sliku. Velik b ro j reform i može zapravo stvoriti sasvim različitu vrstu d ru štv a2’, a okolnosti mogu dovesti reform ističke p a rtije do to ga da z a stupaju ili vrše mnogo znatnije društvene p ro m jene nego što im je u početku bila nam jera. S druge strane, moguće je da revolucionarne p a rtije počnu p ri hvaćati više postojećih društvenih in stitu cija nego u prvom zanosu za stvaranjem vrlog novog svijeta. Čini se da se nešto slično dogodilo s evropskim kom unis tičkim partija m a; tako Santiago Carillo u već c itira nom tek stu 24 jasno kaže da je » ...p o litič k i sistem koji postoji u Zapadnoj E v ro p i. . . u suštin i valjan« čime se jak o udaljava od gledišta nekih ran ijih m arksista — čak i današnjeg lijevog krila takozvanih groupuscitles — koji govore o »rušenju buržoaske države«. M ada je razlika izm eđu reform ističkih i revolucio n arnih stra n a k a postala donekle zam agljena — čemu pridonose i teškoće u točnom određen ju suštinskih p ro ” O njim a se dalje raspravlja u IV. poglavlju. 25 Postoji prilično veliko područje za raspravu, i rasprave je doista bilo, u vezi s pitanjem da li je m oeuće dan ašn ja društva Zapadne Evrope i Sjeverne Amerike s pravom obilježiti kao po stind u strijsk a, postkapitalistička ili ncokapitalistička i u kojoj m jeri se »država blagostanja« ra zlikuje od društava 19. stoljeća u ovim područjim a sviieta. U svakom slučaju, treba priznati da u ovim društvim a postoje neke sasvim nove
79
Tom Bottomore
mjena u društvenom poretku — ona ipak ostaje važna u usporedbi s nekim drugim razlikam a među p a rtija ma ili stranačkim sistem im a. Tako je razlika između jednopartijskih i višepartijskih sistem a dobrim dije lom tek jedan vid razlike koju smo razm atrali, je r su jednopartijske režime ili »režime jedne vladajuće p ar tije«25 uglavnom stvorile »nasljedničke stranke«, bilo socijalističke, bilo nacionalističke. U nutar višepartij skih sistema, čije je postojanje povezano s m odernom zapadnom dem okracijom , može se izvršiti daljnje raz dvajanje društava u kojim a postoje dvije glavne stra n ke (kao u B ritaniji, SAD, Kanadi) i onih u kojim a ih ima tri ili više, a svaka uživa značajnu podršku (kao u Francuskoj). No, i ovakvo razlikovanje daleko je od točnosti. U nekim dvopartijskim sistem im a postoje značajne treće stranke (poput Liberalne p a rtije u Bri taniji, Nove dem okratske partije u Kanadi), a u fede ralnim državam a može postojati prilična razlika izme đu stranaka koje su najjače u nacionalnim izborim a i onih koje uživaju znatnu podršku na nivou pojedi nih država ili pokrajina. Tako je u Kanadi S tran k a društvenog povjerenja predstavljala značajnu silu u Alberti i B ritanskoj K olum biji, Nova dem okratska p a r tija jaka je u B ritanskoj Kolum biji, M anitobi i Saskatchewanu, a u zadnjih nekoliko godina u Quebecu je postala značajna Parti Quebecois. Nadalje, dvopartijski sistem može podsjećati na onaj s više stranaka, ako svaka p a rtija predstavlja relativno labav skup razli čitih grupa bez stroge glasačke discipline, kao što je donekle slučaj s D em okratskom i R epublikanskom strankom u SAD. S druge strane, u v išepartijskim ure đenjim a izborni savezi mogu stvoriti situaciju sličnu dvopartijskom sistem u, kao što je zadnjih godina slu čaj u Francuskoj. 15 Ovaj term in je upotrebljavao W. H. Morris-Jones, The Government and Politics of India, treće revidirano izdanje (Hutchinson, 1971), da bi opisao situaciju u kojoj, pogotovo nakon uspješnog pokreta za nacio nalno oslobđenje, može postojati nekoliko p artija, ali jedna od njih ima tako raširenu podršku da ostale ne mogu ozbiljno ugroziti njezinu vlast. Nedavna povijest Indije i drugih novih nacija pokazuju, m eđutim , da takva situacija mo/e biti k ratk o trajn a, te da se iz nje može razviti pravi višepartijski sistem ili vladavina jedne p artije ili vojne grupe. Vidjeti daljnju raspravu u V. poglavlju.
78
Politička sociologija
i za desničarske p artije, poput fašističkih, koje teže uspostavljanju hije rarh ijsk o g i a u toritarn o g tipa druš tva. Često se sm atra da m eđu obilježja revolucionarne, n asuprot reform ističkoj p a rtiji, spada težnja za stva ranjem poptuno novog društvenog po retk a i sklonost brzoj i nasilnoj društvenoj prom jeni. Ali ova obilježja, čini mi se, m anje su značajna. Nem a kon trad ik cije iz m eđu pojm ova »spore revolucije« O tta B auera i m irne d em okratske revolucije m nogih socijalista. Cijena po koju je izvedena socijalna prom jena i uloga nasilja u političkom životu pita n ja su drugačije v rste od onih o revolucionarnoj prom jeni i treb a ih ispitati odvo jeno.” Čak i ako se ograničim o na razdvajanje ciljeva reform ističkih i revolucionarnih p a rtija (ili društvenih p o k reta koje se može slično grupirati) nemoguće je uvijek uspostavljati jasn u sliku. Velik broj reform i može zapravo stvoriti sasvim različitu vrstu dru štv a”, a okolnosti m ogu dovesti reform ističke p a rtije do to ga da zastu p aju ili vrše m nogo znatnije društvene pro m jene nego što im je u početku bila nam jera. S druge strane, m oguće je da revolucionarne p a rtije počnu p ri hvaćati više postojećih društvenih in stitu cija nego u prvom zanosu za stvaranjem vrlog novog svijeta. Čini se da se nešto slično dogodilo s evropskim kom unis tičkim partija m a; tako Santiago Carillo u već citira nom tek stu 24 jasn o kaže da je » ... politički sistem koji postoji u Zapadnoj E v ro p i. . . u suštin i valjan« čime se jako udaljava od gledišta nekih ran ijih m arksista — čak i današnjeg lijevog krila takozvanih groupuscules — koji govore o »rušenju buržoaske države«. M ada je razlika izm eđu reform ističk ih i revolucio n arn ih stra n a k a postala donekle zam agljena — čemu pridonose i teškoće u točnom određen ju suštinskih pro 22 O njim a se dalje rasp rav lja u IV. poglavlju. 23 Postoji prilično veliko područje za raspravu, i rasprave je doista bilo, u vezi s pitanjem da li je moguće današnja društva Zapadne Evrope 1 Sjeverne Amerike s pravom obilježiti kao p o stin d u strijsk a, postkapitalistička ili ncokapitalistička i u kojoj m jeri se »država blagostanja« ra zlikuje od društava 19. stoljeća u ovim područjim a sviieta. U svakom slučaju, treba priznati da u ovim društvim a postoje neke sasvim nove
79 Tom Bottomore
mjena u društvenom poretku — ona ipak ostaje važna u usporedbi s nekim drugim razlikam a m eđu p a rtija ma ili stranačkim sistem im a. Tako je razlika između jednopartijskih i višepartijskih sistem a dobrim dije lom tek jedan vid razlike koju smo razm atrali, je r su jednopartijske režime ili »režime jedne vladajuće p ar tije«” uglavnom stvorile »nasljedničke stranke«, bilo socijalističke, bilo nacionalističke. U nutar višepartij skih sistema, čije je postojanje povezano s m odernom zapadnom dem okracijom , može se izvršiti daljnje raz dvajanje društava u kojim a postoje dvije glavne stra n ke (kao u B ritaniji, SAD, Kanadi) i onih u kojim a ih ima tri ili više, a svaka uživa značajnu podršku (kao u Francuskoj). No, i ovakvo razlikovanje daleko je od točnosti. U nekim dvopartijskim sistem im a postoje značajne treće stranke (poput Liberalne p artije u Bri taniji, Nove dem okratske p artije u Kanadi), a u fede ralnim državam a može postojati prilična razlika izme đu stranaka koje su najjače u nacionalnim izborim a i onih koje uživaju znatnu podršku na nivou pojedi nih država ili pokrajina. Tako je u Kanadi S tran k a društvenog povjerenja predstavljala značajnu silu u Alberti i B ritanskoj Kolum biji, Nova d em o k ratsk a p a r tija jaka je u B ritanskoj Kolum biji, M anitobi i Saskatchewanu, a u zadnjih nekoliko godina u Quebecu je postala značajna Parti Quebecois. N adalje, dvopartijskj sistem može podsjećati na onaj s više stran ak a, ako svaka p a rtija predstavlja relativno labav skup razli čitih grupa bez stroge glasačke discipline, kao što je donekle slučaj s D em okratskom i R epublikanskom strankom u SAD. S druge strane, u višepartijskim u re đenjima izborni savezi mogu stvoriti situaciju sličnu dvopartijskom sistem u, kao što je zadnjih godina slu čaj u Francuskoj. 15 Ovaj term in je upotrebljavao W. H. M orris-Jones, The G overnm ent and Politics of India, treće revidirano izdanje (H utchinson. 1971), da bi opisao situaciju u kojoj, pogotovo nakon uspješnog pokreta za nacio nalno oslobđenje, može postojati nekoliko p a rtija, ali jedna od njih ima tako raširenu podršku da ostale ne mogu ozbiljno ugroziti njezinu vlast. Nedavna povijest Indije i drugih novin nacija pokazuju, m eđutim , da takva situacija m o/e biti k ratk o tra jn a, te tla se iz nje može razviti pravi višepartijski sistem ili vladavina jedne p artije ili vojne grupe. Vidjeti daljnju rasp rav u u V. poglavlju.
80
Politička sociologija
Raznolikost stranačkih sistem a u zapadnim demo k racijam a posljedica je društvenih, ku ltu rn ih i histo rijskih okolnosti i sam ih izbornih sistem a. Sto se tiče posljednjih, često je prim ijećeno da sistem izglasava nja jednostavne većine u kojem svaki birač im a po je dan glas, vodi stv a ra n ju dvopartijskog uređenja, sis tem proporcionalnog predstavništva stv aran ju višepartijskog uređenja, a sistem izglasavanja jednostavne ve ćine s po dva glasa stv aran ju uređen ja s više stran ak a čiji izborni savezi mogu stvoriti nešto poput dvopar tijskog sistem a. Možda bi bilo bolje reći da izborni procesi ojačavaju postojeće tendencije je r su i sami rezultat različitih sklopova političkih interesa i stra naka, kao i prom jena u tim sklopovima. Tako su dvopa rtijsk i sistem i 20. stoljeća nastali tam o gdje postoji jasna podjela na dvije glavne klase (dobar p rim je r p ru ža B ritanija), dok su se višepartijsk i sistem i pojavili tam o gdje je klasna podjela zam ršenija zbog religioz nih razlika, posto ja n ja dovoljno značajnog sloja selja ka, razilaženja socijalističke i kom unističke stru je un u ta r radničkog pokreta, ili raznolikosti drugih kul turoloških činilaca i historijskog nasljeđa. Sam e ove okolnosti podložne su povijesnim pro m jenam a u skladu s kojim a se u n u ta r postojećih po litičkih sistem a mogu pojaviti novi društveni pokreti i stranke, o čem u svjedoči pojava socijalističkih partiia, a kasnije kom unističkih i fašističkih, u Evropi. Na uspjeh ili p ropast takvih novih p a rtija utječu mnogi d ruštveni činioci, kao i sam o političko uređenje, u k lju čujući i izborni sistem . U SAD npr., gdje socijalistička stra n k a nakon prilično brzog rasta tokom prva dva desetljeća ovog stoljeća nije uspjela da se učvrsti kao jed n a od velikih p a rtija , dugo se tvrdilo da je p red sjednički sistem velika prep rek a razvoju trećih stra naka", i doista su ti ustavni faktori bili značajni; ali jasno je da su mnoge druge društvene i ekonom ske 24 Taj elem ent naglasio je Engels 1893. i M orris H illquit. vođa ame ričke socijalističke stran k e u knjizi H istory o f Socialism in the u nited States (1910; peto izdanje. Dover Publications, New York 1971). Noviju raspravu o ovom p itan ju vidjeti u S. M. Lipset, »Radicalism in N orth America: A Com parative View of the Party System s in Canada and the United States«, tra n s a c tio n s of the Royal Society of Canada, serija IV, XIV (1976), posebno str. 36-43.
81
Tom Bottomore
osobenosti SAD imale važniju ulogu u sprečavanju po jave velikog nezavisnog socijalističkog pokreta ili stran ke.” U nekim evropskim zem ljam a s dvopartijskim si stemom, u kojim a su stranke tradicionalno blisko po vezane s glavnim klasam a kapitalističkog društva, p ro mjene u klasnoj s tru k tu ri — kakve su razm otrene u prethodnom poglavlju — omogućile su pojavu ili ob novu p a rtija »centra«. Skrom na obnova Liberalne p ar tije u Velikoj B ritaniji tokom zadnjih desetak godina prim jer je takvog razvoja, štoviše, prom jene ove vrste mogu utjecati na sam izborni sistem; u B ritaniji se u zadnje vrijem e začeo politički sukob zbog p itan ja pro porcionalnog predstavništva — pitanje je silovito po stavila Liberalna stranka koja u nacionalnim izborima dobiva do 18% glasova, ali u n u tar postojećeg sistem a izglasavanja jednostavne većine jednim glasom ne mo že dobiti više od dva sjedišta u parlam entu. Iz svega rečenog slijedi da je političke stranke moguće p rom atrati na dva različita načina. One su kao što sam naglasio, visoko organizirane političke grupe, dijelom neovisne o društvenim interesim a koji su im dali početni zam ah i o prom jenam a sredine, ta ko da mogu steći svojstva (ili barem izgled) trajn ih elem enata u političkom sistem u. Socijaldem okratske partije u Evropi postoje već čitavo stoljeće i više; De m okratska i Republikanska stra n k a u SAD stare su preko stotinu godina, a može se uspostaviti i neka ve za između njih i još sta rijih stranaka iz vrem ena am e ričke revolucije; konzervativne stran k e s masovnom podrškom stvorene su ubrzo nakon pojave socijalde m okracije u Evi opi; a kom unističke stran k e u svjet skim razm jerim a n a staju poslije ruske revolucije. Up ravo taj vid problem a privukao je pažnju Michelsa, koji u studiji o socijalističkim stran k am a (a posebno u Njem ačkoj socijaldem okratskoj p artiji)", tvrdi da pa rtiju počinju personificirati njezini plaćeni službc” Ranu i opsežnu analizu vidjeti u W erner Som barl, Why is there no Socialism in the United Stales? (1906, engleski prijevod s vrijednim uvodom C. T. H usbanda, Macmillan, 1976). Noviju raspravu širokog ras pona može se naći u prilozima za J. H. M. Lasletl i S. M. Lipsct (cds), Failure of a Dream? Essays in the H istory of American Socialism (Anchor/ /Doublcday, Carden City NY, 1974).
82
Politička sociologija
nici — biro k rati — čije se interesi mogu razlikovati od interesa članstva, a još više od interesa veće grupe, klase, koju p a rtija navodno predstav lja i koja bi tre bala im ati pretežan utjecaj na pa rtijsk u politiku. Ipak, treb a im ati na um u da ne zadržavaju sve p a rtije vitalnost, neke i potpuno pro padaju, da se no ve pojavljuju i ubrzo p o staju moćne, kao što se desilo sa socijalističkim stran k am a u Evropi, a m oguće je da p rom ijene k a ra k te r i politiku bez m ijen jan ja imena. Ćini se zapravo da je neprom jenjivost p a rtija i p a rtij skih sistem a, barem donekle, iluzija koja jednostavno slijedi iz nehistorijskog sagledavanja problem a. O stavlja jući po strani b ro jn e p rim jere uspona i padova stra naka u prošlom stoljeću, o staju mnogi slučajevi pro m jene čak 1 u relativno kratkom razdoblju nakon d ru gog svjetskog rata. Pogotovo su političke p a rtije »no vih nacija«, stvorene u pokretim a za nezavisnost, pro šle kroz različite prom jene — ili su učvrstile svoj po ložaj, ili su ih razorili vojni udari, ili su ih osporile i zam ijenile još novije partije. U starijim nacionalnim d ržavam a nakon ra ta nestale su fašističke p artije (prem da su se zadnjih godina ponovno počele pojav ljivati u m anjim razm jerim a), pojavile su se regional ne i nacionalističke stranke u n u ta r postojećih država, u L atinskoj Americi pojavio se niz novih političkih s tra naka (koje su uništene vojnim udarim a), a u nekim ev ropskim zem ljam a oživjele su liberalne i »centraške« p artije. I tam o gdje su se održale stare stranačke o r ganizacije došlo je do prom jena u o rijentaciji. U Ev ropi, u n u ta r m nogih socijalističkih p a rtija došlo je do sukoba u vezi s njihovim k rajn jim ciljevim a, u nekim slučajevim a počelo se pridavati m anje važnosti jav nom vlasništvu nad sredstvim a za proizvodnju, dok su se kom unističke p a rtije upustile u tem eljitu reviziju svoje doktrin e i političke prakse. U SAD se, kao što neki politolozi tvrde, D em okratska p a rtija razvila u nešto što podsjeća na evropske so cijaldem okratske stra n k e i čak uključuje izrazito socijalističke elem ente.’’ Robert Michels, Political Parlies (1911; engleski prijevod, Free Press, New York 1966). 29 Michael H arrington, Socialism (Saturday Review Press, New York 1972).
83
Tom Bottomore
Razm atrajući političke događaje ovog stoljeća ne stječemo dojam velike stabilnosti i trajn o sti već pri ličnog nem ira i prom jenjivosti u organiziranju i izra žavanju političkih interesa. Naravno, političke stranke predstavljaju značajan elem ent kontinuiteta, u nekim zemljama više nego u drugim , ali su ipak svugdje p ri lično otvorene u tjecaju prom jena u ekonomskim uvje tima, u odnosim a društvenih slojeva i interesnih gru pa, kao i utjecaju novih kulturnih usm jerenja. Upravo ovdje dolazi do izražaja ogrom an značaj društvenih po kreta je r oni — bilo da su velikih raspona i d u gotraj ni, poput pokreta strukovnih saveza, ili ograničeniji, povezani s posebnim problem im a nekog povijesnog razdoblja, poput pokreta nezaposlenih radnika iz tri desetih godina — stvaraju u nekim slučajevim a ne sa mo uvjete za pojavu novih ili preobražaj postojećih političkih organizacija, već predstav ljaju i nezavisan oblik političkog djelovanja koji je bitan, a često i vrlo djelotvoran elem ent u političkoj borbi. Piven i Cloward, npr., u odličnoj studiji o četiri pro testn a pokre ta nižih klasa u SAD”, p ripisuju veću djelotvornost masovnim protestim a nego naporim a da se stvori stal na m asovna organizacija: »Utjecaj koji niže klase im aju u am eričkoj politici ne dolazi od organizacija, već od masovnog p rotesta i njegovih razornih posljedica.«'1 Sličan značaj društvenim pokretim a daje Touraine u prikazu vlade narodnog jedinstva Salvadora Allendea u Čileu" gdje su, kako on tvrdi, djelovanje i utjecaj mnoštva pokreta u n u tar vladaj uče koalicije om ogućili sirom ašnim a da neposredno i tra jn o izražavaju svoje nevolje um jesto da njihov pro test bude sk ren u t u služ bene kanale jedinstvene vladajuće pa rtije (i tako mož da ugušen). U protekla dva desetljeća možda najviše privlači pažnju način na koji su raznoliki društveni pokreti po w Frances Fox Piven i Richard A. Cloward, Poor People's M ovements (Pantheon Books. New York 1977). U prvom poglavlju a u to ri daju izvrsnu opću analizu institucionalnih činilaca koji obuzdavaju i ograničavaju proteste i pobune nižih klasa. 11 Piven i Cloward, str. 36. u Alain Touraine, Vie et m ori dtt Chili populaire, (Editions du Seuil, Paris 1973).
84
Politička sociologija
stali prihvaćeni dio političkog života zapadnih demo k racija i donekle pružili uzore pokretim a u onim zem ljam a gdje je izražavanje kritike, nezadovoljstva i pro tivljenja kroz redovne političke institu cije onemoguće no (kao p o kretu za ljudska prava u Istočnoj Evropi). Moguće je, čini mi se, na ponešto shem atski način raz likovati tri glavne faze u razvoju m odernih društvenih pokreta. U prvoj su pokreti poput evropskog demo k ratskog ili radničkog pokreta, nešto kasnijeg femi nističkog, kao i p okreta za nezavisnost u kolonijalnim zem ljam a, ili današnjih pokreta u au to k ratsk im drža vam a, jedini djelotvoran način za izražavanje nezado v oljstva i sredstvo izvođenja političkih prom jena. Dru ga faza počinje kad se čini da predstavnička vlada, op će i jednako pravo glasa i slobodni izbori um anjuju značenje političke akcije izvan okvira form alnih insti tucija, iako se u kriznim razdobljim a m ogu razviti d ru štveni pokreti, poput fašističkog ili onog nezaposlenih rad n ik a u nekim evropskim zem ljam a. U trećoj, sa dašnjoj fazi u zapadnim dem okracijam a, čini mi se, dolazi do znatne obnove i širen ja socijalnih pokreta koji p o sta ju m anje-više stalna c rta političkog života, odražavajući težnju za p roširenjem dem okracije. Pred stavnička vlada stranke i izbori sve se više shvaćaju kao bitna okosnica dem okracije, ali i kao elem enti koji su sam i po sebi nem oćni da uspostave dem okrat sko društvo u radikalnijem sm islu, tj. vladavinu na roda. Opće uređenje ekonom skog i društvenog života na nacionalnom nivou i odnosa s drugim nacionalnim d r žavam a zahtijeva složeni a p a ra t vlasti i adm inistracije, p a rtije široko određenih ciljeva i m etoda, te natjecanje p a rtija ; ali postoji i potreba za neposrednijim načini m a političke akcije kojim a bi bilo m oguće djelotvor no izraziti određena nezadovoljstva i težnje, usprotiviti se nekim posljedicam a centralizacije i b iro k ratsk e up rave i om ogućiti tra jn ije p raktično učešće većeg broja građana u određivanju kvalitete vlastitog života. Dru gim riječim a, moglo bi se reći da su obnova i rast d ru štvenih pokreta u društvim a koja su ekonom ski na predna, a im aju i dugu tradiciju dem okracije, jedan
85
Tom Bottomore
od glavnih vidova onog »samostvaranja« društva o ko jem smo već govorili, koje već donekle postoji, ali jc zapravo ideal o društvu budućnosti, »slobodnom od dominacije«, u kojem u bi zajednica zaista upravljala samom sobom kroz racionalnu raspravu jednakih gra đana. Sporno je pitanje koliko daleko su današnja druš tva sprem na da slijede takav put razvoja (a na to pi tanje ću se vratiti u jednom od idućih poglavlja) ali je činjenica da je zadnjih godina ideja političke akcije bitno proširena, tako da postoji već prilično raširena svijest o raznolikosti načina na koje pojedinci i grupe na svim nivoima m ogu izraziti nezadovoljstvo politi kom vlade (jedna od nedavnih m anifestacija srednje klase kojoj je dan velik publicitet bila je pobuna po reznih obveznika) i uvesti u arenu javne rasprave no va shvaćanja.
3.
TIPOVI PO LITIČKIH SISTEMA
Postojeće podjele političkih sistem a izvedene su na različite načine i u razne svrhe. Sa stanovišta poli tičkih nauka, klasifikaciju se može sm atrati osnovnim oblikom stvaranja teorije, koji uključuje određenu ge neralizaciju neophodnu za razvrstavanje fenom ena.1 Zbog toga je pr.i razvrstavanju nužno služiti se pojm o vima koji definiraju političku sferu, priro d u političkih odnosa i institucija, državu, upravu, zakonodavstvo itd; a kao polazišna točka obično se uzim a šira m isao na shem a o čovjeku i društvu. Velik broj podjela izve denih u 19. stoljeću zasniva se na ideji društvene evo lucije, shvaćenoj na različite načine i često povezivanoj s idejom napretka. Ostala razdvajanja iz tog vrem ena — dem okracije od apsolutizm a, m onarhije od republi ke, zapadnjačkih političkih institucija i »orijentalnog 1 R. B. B raithw aitc, Scientific Explanation (Cambridge University Press. 1953) to naziva stupnjem »prirodne povijesti« znanosti, a S. F. Nade, u The Theory o f Social Structure (Cohen and West, 1957) spominje -manje ambiciozni« vid teorije u kojemu »tvrdnje služe klasifikaciji fe nomena, razvrstavanju u odgovarajuće cjeline, određenju njihovih odnosa i definiranju 'pravila p o stu p k a’, te 'shem a in te rp re ta c ije «.
86
Politička sociologija
despotizma« — odražavaju tre n u tn e političke interese i ideološka o predjeljenja; doista, svi pokušaji stvara nja tipologije političkih sistem a b a r donekle su obilje ženi m iješanjem naučnih analiza i vrijednosnih sudova proizašlih iz stvarnih političkih sukoba. To, m eđutim , ne znači da je nemoguće razdvojiti znanstvene i ideološke elem ente. N adalje, klasifikacije se m ogu podijeliti na one koje su pretežno opisne i one sa širim ideološkim sadržajem . Politolozi na koje je m alo utjecala sociologija izvodili su uglavnom des k riptivne klasifikacije, razdvajajući političke režime, npr., na m onarhije i republike, federalne ili un itarn e države. S druge strane, za političku sociologiju glavni je problem u odnosu izm eđu oblika d ru štv a i tipa po litičkog sistem a a s te točke gledišta deskriptivne kla sifikacije im aju m alo značenje. M oderni pokušaji raz v rstavanja političkih u ređ e n ja polaze uglavnom od neke opće teorije d ruštva i, kao što sam spom enuo, stoje od početka pod jakim utjecajem ideja o društvenoj evoluciji i razvoju (ovaj utjecaj je ponovno ojačao to kom zadnjih p a r desetljeća). Kao sasvim različite prim je re ovakvih n apora mo žemo uzeti teorije Spencera i M arxa. Iako je Spencer stvorio složenu shem u socijalne evolucije, uzim ajući u obzir rastući raspon i složenost društava, njegova po litička sociologija zasniva se većim dijelom na jedno stavnoj podjeli na »ratoborna« i »industrijska« društva — prva obilježava pretežno bavljen je aktivnostim a vezanim uz o branu i napadanjc (tj. ratovanje), a druga pretežno bavljenje aktivnostim a »izdržavanja« (tj. pro izvodnjom i trgovinom ). U in d ustrijsk o m tip u društva, prem a Spenceru, postoji težnja prem a sm anjivanju c entralne uprave i prinudne kontrole, na čije m jesto dolaze predstavničke institucije i rasp ršen iji sistem uprave; ali, ograničavajući ovo gledište na različite načine, Spencer konačno zaključuje da predstavnička uprava velikim dijelom ovisi o p o sto jan ju određenog oblika privrede — slobodnom poduzetništvu tip a laissez-faire — koji stvara uvjete u kojim a se » ...b ro jn i ciljevi postižu spontanim širenjem udruživanja građa na koji im aju predstavničku upravu«. Ova ideja o vezi
87
Tom Bottomore
kapitalističke ekonom ije i dem okratskog političkog si stema u raznim oblicima se pojavljuje u svjedočanstvi ma o prom jeni koja se događala u evropskim društvi ma 19. stoljeća (shvaćenoj npr. kao zam jena statusnog položaja ugovornim ili kao zam jena podaničke podre đenosti građanskim pravim a) a ima značajan utjecaj na političku teoriju do danas. Slično tome, shvaćanje društvenog razvoja kao procesa sve većeg razlikovanja i individualizacije zauzim a značajno m jesto u novijim sociološkim teorijam a, iako se o njegovim političkim im plikacijama sudi na različite načine. S jedne strane, može se sm atrati da društvena diferencijacija stvara m eđusobnu ovisnost pojedinaca i grupa koja je osnov ni elem ent stabilnog dem okratskog sistem a, dok ju je, s druge strane, (kao u Durkheim ovoj teoriji) moguće gledati kao opasnost za politički poredak ukoliko vodi pretjeranom individualizm u, te je treba kočiti m oral nim ugovorom, otjelotvorenim u državi. Društveni razvoj, po Spenceru, tek je dio općeg procesa kozmičke evolucije. Zbog toga se on njim e ba vi na vrlo ap stra k ta n i shem atski način. Marxova se teorija, m eđutim , bavi neposredno poviješću društava, oslanja se na h istorijska proučavanja i postavlja hi storijske problem e. Osnovu za njegovu teo riju o d ru š tvenom razvoju čini razlika između ekonom skih stru k tura ili načina proizvodnje — koja uklju ču je proizvod ne »snage« ili tehnička sredstva i »društvene odnose« proizvodnje, tj. raspodjelu sredstava za proizvodnju (vlasništva) i proizvoda, kao i društvenu podjelu rada — kojem u različiti oblici društva i države odgovaraju. Marx sažeto kaže o svojoj teoriji povijesti: »Način pro izvodnje m aterijalnih dobara određuje glavne osobine društvenih, političkih i duhovnih tokova ž iv o ta . . . Ši roko gledajući možemo razlikovati azijski, antički, feu dalni i m oderni buržoaski način proizvodnje kao raz vojne stupnjeve u ekonom skoj s tru k tu ri društva«2. Ra nije, u prvom sistem atičnom izlaganju svoje nove teo rije, Marx navodi četiri razvojna stu p n ja u podjeli ra da i oblicim a vlasništva u evropskim društvim a — raz: Karl Marx, Predgovor Prilogu kritici političke ekonom ije (1859).
88
Politička sociologija
voj teče od rodovskog oblika vlasništva do općinskog i državnog u antičko doba, od ovoga do feudalnog ili staleškog i konačno do m odernog, kapitalističkog vlas ništva.3 U rukopisu G rundrisse iz 1857—84 M arx se de taljn ije bavi društvenim razvojem , na osnovi većeg poznavanja povijesti koje više nije ograničeno samo na Evropu. U tom djelu uvodi pojam »azijskog d ru š tva« i, kao što je H obsbaw m prim ijetio, izgleda da sad postoje tri ili četiri a lternativna pu ta iz prim itivnog kom unalnog sistem a: istočnjački, antički, germ anski (ili šire shvaćeno, feudalni) i, m anje jasn o određen, sla venski.5 Sam Marx, kao što je dobro poznato, posvetio je veći dio svojih h istorijskih proučavanja razvoju m odernog kapitalizm a; njegovo znanje o nekim drugim oblicim a d ruštva bilo je ograničeno, posebno ono o prvobitnim kom unalnim društvim a kojim a se počeo sistem atski baviti tek 1879— 1882, nakon objavljivanja knjige L. H. M organa Drevno društvo *. Tako je M arxova zam isao o histo rijsk o m razvoju u m nogo čem u tek skica koja mnoge problem e ostavlja neriješenim a. Izdvajaju se četiri bitn a pitan ja: koliko posebnih »načina proizvodnje« postoji; kojim su slije dom oni sm jenjivali jedni druge i kako se taj slijed može objasniti; koji društveni oblici nužno proizlaze iz različitih načina proizvodnje, ovima odgovaraju ili su njim a uvjetovani; ii konačno, koji su oblici države ili politički sistem i specifični za različite ekonom ske stru k tu re i društvene oblike ili njim a uvjetovani. Teško se može tv rditi da su ova p ita n ja dobila odgovore koji bi preobrazili Marxov općeniti model u sistem atičnu i dobro utem eljenu teoriju historijsk o g razvoja. Ipak, taj je model potakao m noga iscrpna h isto rijsk a istraži vanja — mnogo pridonoseći razvoju ekonom ske i soci jalne povijesti — a tokom protekla dva desetljeća, di 1 Karl Marx, Njem ačka ideologija (1846), u: O istorijskom m aterija lizm u, Svjetlost, Sarajevo 1976. 4 V idjeti posebno dio koji je objavljen pod naslovom Pre-Capitalist Econom ic Form ations (Lawrence & W ishart, 1964), s uvodom E rica Hobsbaw m a. 5 H obsbaw m , Pre-Capitalist Econom ic Formations, str. 32. 6 V idjeti Lawrence K rader, The Ethnological Notebooks of Karl Marx (Van Gorcum & Co., Assen 1972).
89
Tom Bottomore
jelom kao rezultat objavljivanja dotad nepristupačnih Marxovih spisa, došlo je do značajnog n apretka u m ark sističkom proučavanju problem a koje sam ocrtao, koji se tiču načina proizvodnje7, rodovskih (tj. prvo bitnih kom unalnih) društava', povijesnog slijeda9 i od nosa političke vlasti i oblika d ruštva10. U tim je novijim proučavanjim a ideja jedinstve nog slijeda u razvoju društva uglavnom napuštena, ne sm atra se više ni da ju je sam Marx zastupao. Um jesto toga počelo se tvrditi — kao što sam već spomenuo — da postoji više društvenih oblika koji su uslijedili na kon prvobitnog kom unalnog sistem a. Među tim druš tvenim oblicima postoji značajna razlika — jedni su otporni prem a daljnjem razvoju dok ga drugi olakša vaju", čime se može o bjasniti suprotn o st izm eđu d ruš tvenog razvoja Zapadne Evrope kroz feudalizam i ka pitalizam i relativne neprom jenjivosti azijskih d ru šta va. Nadalje, u jednom novijem djelu 12 tvrdi se da ne postoji »azijski način proizvodnje« tako da se poseb nost povijesti Istoka m ora objašnjavati drugim u tje cajima um jesto posebnim načinom proizvodnje; na pri mjer, osobenošću razvoja političkih ili religijskih in stitucija. Poseban razvoj zapadnoevropskih društava može se, također, razum jeti sam o kao posljedica dje lovanja specifičnih političkih, religijskih ili drugih sna ga un u tar određenog načina proizvodnje. Ne postoji dakle, svjetska povijest s jasno određenim i univerzal nim stupnjevim a razvoja, već sam o posebne povijesti raznih dijelova svijeta; tako stižem o do koncepcije sli čne onoj Maxa W ebera u kojoj su naglašene specifič nosti u historiji Zapadne Evrope, a posebno one koje su dale poticaja razvoju kapitalizm a. 7 Vidjeti Barry Hindess i Paul 0 . H irst, Pre-Capitalist Modes of Production (Routlcdzc & Kcgan Paul, 1975). 1 Posebno rad Mauricca Codclicra, Rationality and Irrationality in Economics (New Left Books. 1974) i Perspectives in Marxist Anthropology (Cambridge University Press, 1977). 9 Vidjeti naročito studiju Perryja Andersona, Passages from A nti• unity to Feudalism (New Left Books, 1974) i Lineages of the Absolutist btUiC (New Left Books, 1974). 10 Npr. Nicos Poulantzas. Political Power and Social Classes (New Left Books, 1973). (Usp. Politička vlast i društvene klase, »Komunist«, Beograd 1978.) ,T Vidjeti: H obsbaw m. Pre-Capitalist Econom ic Formations, str. 33. 12 Hindess i H irst, Pre-Capitalist Modes of Production.
90
Politička sociologija
Slično odstupanje od zamisli o utvrđenom slijedu načina proizvodnje i njim a odgovarajućih političkih i k u ltu rn ih oblika postoji u novijim djelim a u kojim a se pažnja usm je ru je n a posebne tipove političkih režima koji ne p rip a d a ju nužno istom vrem enskom razdoblju. D obar p rim je r pruža Andersonova stu d ija o apsolutis tičkim državam a Evrope, u kojoj prim jeću je da ne po stoji » . . . jedinstveno vrijem e: je r vrem ena apsolutiz ma u Evropi — istočnoj i zapadnoj — u velikoj m jeri se ra z lik u ju ,. . . Z natna razilaženja u d a tiran ju ovih ve likih s tru k tu ra nužno odgovaraju razlikam a u njihovim stru k tu ra m a i razvoju.«” H istorijski problem više nije uspostavljanje slijeda političkih režim a povezanih s jedinstvenim procesom socioekonom skog razvoja, već o b jašnjavanje veza izm eđu različitih elem enata u n u tar određenog povijesnog tipa d ruštva i države. Glavna razlika koju postavlja A nderson je ona izm eđu kapita lizma i p redkapitalističkih društvenih form acija. »Kapitalizam je prvi oblik proizvodnje u povijesti u kojem se višak izvlači od neposrednog proizvođača na »čisto« ekonom ski n a č in . . . Svi ran iji oblici eks ploatacije djelovali su vanekonom skim putem — kroz srodstvo, običaje, religiozne, pravne ili političke sank cije . . . Prem a tom e, predkapitalističk i načini proizvodnje m ogu se objasn iti sam o pom oću njihovih politič kih, pravnih i ideoloških s u p e rs tru k tu ra . . . Stoga je pom no i točno razvrstavanje tih pravnih i političkih oblika uvjet za stvaranje cjelovite tipologije predkapi talističkih načina proizvodnje.«14 Slična shvaćanja, izražena na a p stra k tn iji način, p revladavaju u djelim a m arksista »strukturalista«; po sebno u Poulantzasovoj studiji o kapitalističkoj državi u kojoj se p redm et proučavanja — politika u kapita lističkim dru štvenim form acijam a — postavlja u od nos prem a općoj koncepciji »načina proizvodnje« shva ćenog kao cjelina sastavljena od više razina (ekonom ske, političke, ideološke i teorijske) koju u k rajnjoj instanci o dređuje ekonom ska razina, ali ne m ora uvijek Pcrrv A nderson. Lineages of The Absolutist state, str. 10. « Ibidem , str. 403-4.
91
Tom Bottomore
imati glavnu ulogu. Ono što razlikuje jedan oblik pro izvodnje od drugoga jest osobenost ustrojstva različi tih razina ili elem enata.15 U novijoj m arksističkoj misli, dakle, ističe se tež nja za zam jenom relativno jednostavne i određene she me evolucije iz Marxovog Uvoda iz 1859. složenijom i neodređenijom slikom povijesti društva prem a kojoj se, nakon prim itivnog kom unalnog stupnja, mogu razli kovati dvije društvene form acije — predkapitalistička i kapitalistička — od kojih svaka može razviti razno like ekonomske, političke i kulturne oblike. Istovrem e no se napuštaju teleološki elem enti Marxove misli; ne ma jedinstvenog toka razvoja kroz nužne stupnjeve prema ostvarenju socijalizma. Slom kapitalizm a i stva ranje novog društva shvaćaju se i o b jašnjavaju kao posljedica djelovanja određene stru k tu re — kapitalis tičkog načina proizvodnje i kapitalističkog društva — a ne kao rezultat povijesnog procesa; a postkapitalistička društva koja se mogu predvidjeti ili već djelo mično postoje, mogu biti raznolika poput feudalnih društava ili apsolutističkih država. N adalje, ona mogu biti vrlo različita od ideološke predodžbe o komunizmu, jako obilježene teleologijom , tj. predodžbe o društvu u kojem bi došao kraj otuđenju dok bi antagonistički društveni oblici bili prevladani. Ova v rsta analize utjecala je na m arksističku teo riju države. Ni nju se više ne može predstavljati u teleološkom obliku kao proizvod historijskog procesa koji počinje prvobitnim »bezdržavnim« društvim a, za tim prolazi kroz određen slijed klasnih društava u ko jim a država n astaje i razvija se, te završava višim ob likom kom unalnog društva koje je ponovno »bezdržavno«. U m jesto toga teorija m ora povezati pojedine ti pove države s određenim socio-ekonomskim s tru k tu rama, ne sm ještajući ih ni u kakav povijesni slijed i objasniti prom jene u državi osobinam a stru k tu re sva kog pojedinog oblika društva koje rađa stru k tu raln im preobražajim a. Ali u ovoj teoriji jo š nedostaje opća koncepcija države, a nju jc m oguće izvesti tako da sc 13 Poulantzas. str. 14-15.
92
Politička sociologija
zadrži, prikriveno, ideja o »bezdržavnim« društvim a koja stoje na početku i na k raju historijskog procesa. H indess i H irst, na prim jer, pišu da: » ... m arksizam p retp o stav lja neophodnost političkog nivoa kao uvjeta za p o stojanje nekih određenih oblika proizvodnje, tj. onih u kojim a odnosi proizvodnje nam eću društvenu podjelu rada na klasu radnika i klasu ne-radnika. U drugim oblicim a proizvodnje ne postoji dražva niti politički n iv o . . . Ukoliko je prisvajan je viška rada ko lektivno nem a klasa ni državne moći ni politike. U pro tivnom su klase, politika i država nužno prisutne.«16 No, u istom tekstu oni govore o »prim itivnom ko m unističkom « i »naprednom kom unističkom « načinu proizvodnje i prešutno pretp o stav ljaju posto jan je hi storijskog razvoja prem a un ap rijed zam išljenom kra ju .17 M eđutim , s neevolucionističkog stajališta, u n u tar m arksističke teorije, m ogu se postaviti slijedeći p rob lemi u vezi s državom : nastanak države kao posljedica stru k tu ra ln e tran sfo rm acije prvobitnih kom unalnih d ru šta v a (ukoliko je ova moguće točno locirati i prou čavati); tipovi države koji odgovaraju određenim , u prošlosti ostvarenim , načinim a proizvodnje i uvjeti ko ji vode prelaženju iz jednog tipa u drugi; i, u slučaju kapitalističkog društva, stru k tu ra ln a obilježja koja mo gu izazvati prelazak u drugi (nepoznati) tip društva. U takvoj analizi nem a m jesta apstra k tn o j ideji »napred nog kom unizm a« koja prip a d a filozofiji povijesti. Sasvim je drugo p itanje je li sam a m arksistička koncepcija države kao nužnog proizvoda podjele d ru š tva na klase (a ta je podjela dovoljna da dođe do po jave države) prihvatljiva, bez obzira na to je li uklo pljena u evolucionističku shem u. Ilu strira t ćemo neke od teškoća pom oću dva prim jera. Pretpostavim o, u skladu s m arksističkom teorijom , da u n a jran ijim lju d skim društvim a nije bilo političke dom inacije, niti u nekom početnom obliku (čak ni dom inaoije žena nad m uškarcim a) iako se to, u svjetlu novijih proučavanja životinjskih zajednica, čini m anje vjero jatn im nego ra “ H indess i H irst. Pre-Capitalist Modes o f Production, str. 32. 37. 17 H indess i H irst. Pre-Capitalist Modes o f Production, str. 22.
93
Tom Bottomore
nije. Kako u tom slučaju objasniti povijesni nastanak države razdvajanjem prim itivne zajednice; m arksistič ka teorija o ovom procesu (zanem arit ćemo ovdje raz ličite interpretacije i sukobe m eđu m arksistim a socio lozima i antropolozim a) zasniva se na ideji o prom jeni u načinu proizvodnje iz koje proizlazi imovinska ne jednakost, dok do same prom jene dolazi uslijed raz voja sredstava za proizvodnju tehnološkim napretkom . Marx, posebno u bilješkam a u vezi s M organom, spo minje različite činioce, uključujući i osvajanje, koji sudjeluju u stvaranju države," ali ne isp itu je utjecaj samog ratovanja i ratničkih organizacija", niti poslje dice sve većeg opsega društava. Ova dva elem enta su važna i u vezi s drugim pro blemom, tj. s pitanjem svojstava i razvoja države u m odernim kapitalističkim društvim a, te različitim ob licima postkapitalističkih društava. Teško je, mislim, s iskustvom ovih društava, prihvatiti id eju o nekom budućem društvu u kom e neće biti države ni politike. Veličina i složenost razvijenih indu strijsk ih društava, raznolikost interesa u n u tar njih, potreba za upravlja njem velikim pothvatim a u području proizvodnje ili prijevoza, obrazovanja, zdravstvenih službi itd., kao i m eđunarodna suparništva i sukobi, vode povećavanju djelokruga države u zakonodavstvu, upravi, pravnom reguliranju sukoba m eđu pojedincim a i grupam a, te unapređivanju onoga što se sm atra nacionalnim inte resima. Politička vlast može se donekle decentralizi rau, postati više dem okratska, uključiti aktivno su djelovanje većeg b ro ja ljudi, postati m anje prinudna, " Vidjeti L. K radcr. 19 Perrv Anderson postavlja ovo p itanje u vezi s apsolutističkom drža vom i prim jećuje da « . . . Dosad nije bilo m arksističke teorije o razli čitim društvenim funkcijam a rata u n u ta r različitih načina proizvodnje« (Lineages of the Absolutist State, sir. 31). Veću raspravu o ulozi ratova nja i osvajanja u stvaranju države može se naći u donekle zanemarenom djelu Franza Oppenheim era, The State (engleski prijevod. Free Life Edi tions, New York 1975). Izgleda da se u zadnje vrijem e pridaje sve više važnosti ovom elem entu u razvoju političkih sistema; tako Charles Tilly, razmatrajući stvaranje nacionalnih država iz mnoštva m anjih političkih jedinica u zapadnoj Evropi, prim jećuje da je « . . . većina političkih za jednica koje su nestale propala u ratu«, te zaključuje: »Rat je stvarao državu, a država rat«. Vidjeti Charles Tilly. »Reflections on the History of Europe and State-Making« u Charles Tilly (cd.), The Formation of National Stales in W estern Europe (Princeton University Press, Prince ton 1975). sir. 42.
94
Politička sociologija
ali nem a osnova za teo riju potpunog »odum iranja« d r žave i čitave političke sfere. Do sada sam uzeo u obzir dva pokušaja razlikova nja tipova političkih sistem a u okvirim a evolucijske sheme. Jedan od njih (Spencerov) suviše je ap strak tan da bi m ogao uspostaviti jasan h istorijsk i slijed, dok je u drugom e (Marxovom) evolucijski m om ent m anje va žan nego što se u prvi m om ent može prim ijetiti, a niz problem a koje nam eće izgradnja odgovarajuće tipolo gije p redkapitalističkih ii kapitalističkih d ruštava o sta je neriješen. Tokom zadnjih nekoliko desetljeća inte res sociologa za takve evolucijske shem e opada, iako se poklanja sve veća pažnja problem im a »razvoja«; je r pojam razvoja obično nije uključen ni u jed n u opću koncepciju povijesti ljudskog društva i, bez obzira na prvi dojam , uglavnom je nehistoričan. O razvoju ili m odernizaciji rasp rav lja se većim dijelom u okvirim a jednostavnog razlikovanja »tradicionalnih« i »moder nih«, »nerazvijenih« i »razvijenih«, »agrarnih« i »indus trijskih« društava u današnjem kontekstu ili onom ne davne prošlosti. Ta razlikovanja, m eđutim , podsjećaju na mnoga druga u političkoj znanosti koja, kao što sam spom e nuo na početku ovog poglavlja, često proizlaze iz glav nih političkih briga ovog vrem ena. Tako u Evropi 18. stoljeća tradicionalna tipologija m onarhije, oligarhije i dem okracije, koju su prvi stvorili Grci, u Montesquieuovim spisim a dobiva kroz su p ro tstav ljan je »istoč njačkog despotizm a« i m onarhija zapadne Evrope, no vi sm isao koji su kasnije razvili Adam Sm ith, Hegel i kasniji ekonom isti i historičari, a igrao je i znatnu ulogu u stv a ra n ju Marxove koncepcije azijskog načina proizvodnje; pri tom e se ističe »progresivnost« zapad nih društava nasu p ro t »nepokretnosti« azijskih.20 U de vetnaestom stoljeću, nakon am eričke i francuske re volucije, prid a je se velika važnost razlici izm eđu mo narh ije i republike, a republikanstvo se razvija kao radikalni politički pokret usm jeren protiv ostataka 20 Dobar prikaz razvoja ideja o »orijentalnom despotizm u. vidjeti u: Perry Anderson, Lineages of the Absolutist State, bilješka B f str. 462-549.
95
Tom Bottomore
ancien regime-a ili pokušaja njegove obnove, m iješaju ći se u velikoj m jeri s dem okratskim pokretom . Kas nije tokom 19. stoljeća, s pojavom radničkog pokreta, izbija u prvi plan nova razlika, između kapitalizm a i socijalizma, između »buržoaske demokracije« i »soci jalističke demokracije«, a ovo je razdvajanje obilježa valo političke sukobe do danas. Ipak, tokom 20. stolje ća, nakon iskustva raznih oblika d ik tatu re od kojih su neki uslijedili iz socijalističkih revolucija, ovu po djelu počela je zam jenjivati druga u kojoj se postav lja razlika izm eđu »totalitarizm a« i »demokracije«, ili jednopartijskih i višepartijskih sistem a.21 Nadalje, mo že se povući razlika između političkih sistem a »razvi jenih« i »nerazvijenih«, često u vezi s nestabilnošću drugih u odnosu prem a prvim a,22 koja se dijelom oči tuje u učestalosti vojnih udara i vojnih režim a u ne industrijskim zem ljam a. Suočeni s nizom podjela koje sam spom enuo može mo se pitati je li doista m oguće izvesti klasifikaciju unutar jedinstvene tipologije. Očigledno je, barem , da to dosad nije izvedeno na općeprihvatljiv način, te zbog toga neki od osnovnih elem enata u teoretskom kosturu političke sociologije o staju neodređeni. Evolucionističke shem e suviše su ap strak tn e i jednostavne da bi mogle objasniti različite političke sistem e koji su se pojavili u n u tar m eđusobno odvojenih povijesnih tokova u raznim područjim a svijeta; u sprkos svim og radam a te su teorije isuviše vezane uz ideju progresa — ako ne jedinstvenog onda barem onog koji vodi je dinstvenom cilju — da bi prihvatile m ogućnost ponav ljanja političkih sistem a, m utatis m utandis, tokom po vijesti: m ogućnost pojave novih oblika autokracije ili carstava nakon dem okratskih režima. Ne znači, m eđutim , da je nemoguće razabrati ne ke opće tokove u razvoju političkih sistem a. Gledajući
1971) okarakterizirao je Indiju kao zemlju sa sistem om »jedne vladajuće partije« i. prem da se situacija prom ijenila, takvo stunje stvari prilično je često u zemljama gdje su nacionalni pokreti ostvarili nezavisnost i došli na vlast. n Vidjeti rad Samucla P. H unlinglona o kojemu se raspravljalo na
96
Politička sociologija
dalje u prošlost, a pogotovo proučavajući razdoblje od pojave in dustrijskog kapitalizm a, možemo zapaziti — uz rast i u n u tra šn ju diferencijaciju društava — rast razm jera vlasti, sve veći stupanj političkog utjecaja na opći tok društvenog života i organiziranih politič kih aktivnosti, rast biro k ratsk e uprave i stv aran je po sebnog, sada vladajućeg oblika političke jedinice — dr žave. N adalje, dvadeseto stoljeće m oguće je shvaćati i kao vrhunac procesa kojim je svijet preobražen ne u jedinstven politički sistem , već u jedinstvenu poli tičku arenu u kojoj više ne postoje izdvojene i neza visne jedinice, već su sve države i društveni pokreti um iješani u globalnu politiku, a razlikuju se po stup nju ovisnosti ili neovisnosti. P rije nego što razm otrim o je li m oguće stvoriti prik la d n iju tipologiju političkih sistem a b it će koris no da pobliže ispitam o načine na koje se upo treb lja vaju pojm ovi »država« i »politički sistem«. Počnimo razlažući potpunije stav koji sam već nagovijestio, da političkih aktivnosti — tj. borhi za vlast izm eđu poje dinaca i grupa već prem a njihovim in teresim a i općem uređ en ju i u sm je re n ju zajedničkog života — im a u svakom ljudskom društvu. U tom sm islu svako druš tvo im a politički sistem — niz pravila i običaja, ma kako neform alnih, rud im e n ta rn ih i neodređenih koji sačinjavaju okvir (i sam podložan prom jeni) unutar kojeg se odvijaju borbe, uključujući sukobe različitih d jelatnih tokova — te mi se sasvim pogrešnom i va ravom čini teo rija nekih m arksista o društvim a u ko jim a ne postoji »politički nivo«. Reći da svako društvo im a politički sistem ne zna či, m eđutim , tv rditi da svako društvo ima »državu«, tj. određen i izdvojen politički aparat. Postojala su »bezdržavna« društva, u kojim a su se politički sukobi obuz davali a odluke donosile putem srodničkih odnosa ili kroz religiozne predodžbe i obrede tako da su svi od rasli članovi zajednice ili većina njih, mogli u tome sudjelovati, bez ikakve specijalizirane grupe koja bi polagala prava na posebnu odgovornost zbog reguli ran ja tog vida života zajednice. Na takvu situaciju od nosi se opis: »Bezdržavna društva su tako uređena da
97
Tom Bottomore
kaleidoskopska sm jena konkretnih društvenih situaci ja pruža poticaj svakom pojedincu da djeluje u svom interesu ili u interesu najbližih rođaka .i susjeda s ko jim a je usko povezan, a tako se održava društvena s tru k tu ra . . . nedostatak specijaliziranih uloga i slože nost društvene m reže koja iz njega proizlazi onemo gućuje ostvarenje isključivih ekonom skih i političkih ciljeva na štetu društva je r se razne težnje isprepliću usm jerene ritualom i obuzdane vjerovanjim a koja ri tual izražava.«” Bezdržavna društva obično su male rodovske za jednice, bez ikakve složenije podjele rada, ekonomski siromašne, no neka obilježja njihovog političkog ure đenja mogu se pronaći i u drugim tipovim a društva, poput seoskih zajednica srednjovjekovne Njem ačke ili Indije (gdje su opisane kao »male republike«) iako u tim slučajevim a već postoji određen ma kako neznatan stupanj potčinjenosti državi i elem ent raslojavanja i nejednake moći u n u tar sam e lokalne zajednice. Ako sm atram o da bezdržavna rodovska d ru štv a predstav ljaju rani oblik ljudske zajednice, možemo se p itati koji su uzroci doveli do stvaranja države i njezinog razvoja. Odgovori na to pitanje mogu se podijeliti u dvije kategorije. Jedna v rsta odgovora odnosi se na sve veće razdvajanje socijalnih funkcija uslijed rasta i sve veće složenosti društava, te na p o trebu za višom vlašću u društvu koja će biti sposobna da obuzdava sukobe interesa pojedinaca i grupa i predstavlja na neki način »opći interes«. Drugo je gledište da država nastaje i održava se kao sredstvo dom inacije do koje dolazi ili u nutrašnjom podjelom društv a na vladajuću i podređenu klasu (prem a M arxovoj teoriji) ili nam e tanjem vlasti jedne grupe ljudi nad drugom osvaja njem (kao što je tvrdio O ppenheim er). Te dvije koncepcije države tvore poznatu a n tite zu u historiji političke m isli i ponovljene su u raznim oblicima, te često tiho prenesene u m odernu političku 23 Aidan Southall »Stateless Society« u International Encyclopaedia o/ the Social Sciences (Macmillan. New York 1968), XV. svezak. V idjeti ta kođer raspravu u John M iddleton i David Tait (eds), Tribes w ithout Roules (Routlcdge & Kegan Paul, 1958).
98
Politička sociologija
znanost. Ne čini mi se nužnim ni poželjnim opredije liti se isključivo za jedno ili drugo teoretsko stanoviš te. Nem oguće je točno saznati kad se i kako pojavila prva država u h istoriji ljudskog roda. Zbog toga nije neprihvatljivo da su začetni oblici države postojali uvijek kao nasljeđe iz životinjskih zajednica. U svakom slučaju, rana društvena povijest otkriva da su rat i osvajanja igrali značajnu ulogu u razvoju države, ne sam o stvarajući jasno određene vladajuće skupine već i povećavajući raspon društva i tako potičući u n u traš nju d iferencijaciju funkcija kao i rast centraliziranog a p a ra ta vlasti i uprave.” U većem dijelu ljudske povijesti politička domi nacija u obliku carstava, nasljednih vladara, a risto k ra cija, bila je uglavnom prihvaćena kao norm alna, bez obzira na povrem ene pobune; tako M oscina prim jedba da se »u svim društvim a — od vrlo slabo razvijenih koja su jedva doprla do praga civilizacije do n ajraz vijenijih i sređenih — pojavljuju dvije klase — ona koja vlada i ona kojom se vlada« sam o bilježi histo rijsk u i, kako on kaže, »očiglednu« č in je n ic u ” Tek u m oderno vrijem e, otkad se u ime dem okracije, a kas nije socijaldem okracije, počelo osporavati moć vladaju ćih grupa, pita n je o prirodi i osnovam a države po stalo je pred m et oštrih sukoba iz kojih su nikle dvije oprečne teorije koje sam spom enuo. Istovrem eno u m odernim dem okratskim društvim a o štra antiteza iz m eđu države kao sistem a dom inacije i države kao si stem a blagostanja postaje sve više sum njiva, te je po treb n o razm otriti oba njezina vida. U zapadnim d em okracijam a kasnog dvadesetog stoljeća država dobiva sasvim različita svojstva od onih iz razdoblja laissez-faire kapitalizm a ili ran ijih perioda, kada se njezina funkcija ograničavala n a skupljanje poreza, obuzdavanje u n u tra šn jih nereda i sukobe s drugim državam a. Sada država postaje odgovorna i za djelovanje niza javnih službi i opće reguliranje priv rednog sistem a. Među razvijenim ind u strijsk im zem14 D aljnju rasp rav u o političkom značenju ratovanja vidjeti :
99
Tom Bottomore
ljama, uglavnom je u socijalističkim uređenjim a Istoč ne Evrope još uvijek istaknuta represivna uloga drža ve na drugim a sličnoj podlozi ekonomskog planiranja i održavanja javnih službi. N estankom carstava svjet ski poredak se prom ijenio, iako su se zadržali razni oblici više ili m anje izrazite ovisnosti i podređenosti. Gledajući iz povoljnog položaja u »državi blago stanja« dvadesetog stoljeća možemo također prim ije titi da je svaka država, m akar bila u prvom redu re presivnog karaktera, vršila i druge, neophodne funkci je u upravljanju i koordinaciji složenih društava, po sebno kroz sve razvijeniji sistem zakonodavstva, te je u nekim slučajevim a — kao u Rimskom carstvu — imala općecivilizacijski utjecaj. Stoga se dešava da pristalice gledišta po kojem je država prvenstveno si stem dom inacije također priznaju po treb u za nekom organiziranom javnom vlašću u svakom društvu i bave se radije oblikom države nego sam im njezinim posto janjem . Postoji nagovještaj takvog pristu p a u Marxovoj sažetoj političkoj teoriji, ne sam o u ranoj kritici Hegelove filozofije koja, po M arxu, otkriva »nesavršenstvo m oderne države« i suprotstavlja »iluzoran opći interes« pravom općem interesu, već i u kasnijoj Kri tici Gotskog programa u kojoj postavlja p itanje ».. .kroz koje će prom jene država proći u socijalističkom d ruš tvu . . . koje će se socijalne funkcije odgovarajuće da našnjim funkcijam a države zadržati?« i ne daje odgo vor. Protutežu takvim m islim a stvaraju, također k rat ke, bilješke o »diktaturi proletarijata« u razdoblju p ri jelaza .iz kapitalizm a u socijalizam , o mogućem »ukida nju države«, u ništenju »političke moći u pravom smislu riječi« i zam jenjivanju »vladanja ljudim a upravljanjem stvarima« (zadnji pojam potječe od Saint-Simona). Ovakve fragm entarne bilješke — neke od njih, poput suprotnosti vladanja i upravljanja, zavode na pogre šan p u t“ — očito ne pridonose sistem atičnoj teoriji W Ekonomska i društvena uprava u m odernim industrijskim zajed nicama očigledno u ključuje politički izbor između različitih političkih smjernica koje se mogu usvojiti I različitih izvora — stoga je nužno »upravljanje ljudima«. O pćenitije, može se tvrditi da u ljudskim društvi ma uopće i ne može postojati u pravljanje »stvarima« kao takvima, je r se svako m ijenjanje p riro d e — Čak i u n u ta r same Marxove koncepcije — odvija unu ta r okvira saobraćanja i odno9a m eđu ljudim a,
100
Politička sociologija
političkog prelaska iz kapitalističkog u socijalističko d ruštvo ili teoriji o m ogućoj prirodi socijalističkog po litičkog sistem a. Tek posljednjih godina m arksistički mislioci su pokušali ponovno tem eljito ispitati odnose izm eđu države, privrede i društvenih klasa, te analizi rati histo rijsk o iskustvo pojave novog a u to ritarn o g ti pa države iz sam og revolucionarnog procesa ili iz cen tralizirane kontrole socijalističke privrede.27 Postoji i druga s tru ja u političkoj sociologiji, nt koju je m arksizam mnogo utjecao, koja tak o đ er jako naglašava obilježja države kao sistem a dom inacije; to su teorije elite P areta i Mosce. Oni sm a tra ju dom ina ciju općom i neiskorjenjivom crtom ljudskih zajedni ca, a o b jašnjavaju je ' V idjeti Jiirgen H aberm as, Legitimation Crisis (Heinemann, 1976).
113
Tom Bottomore
mjene i sukoba. Neophodno je razlikovati postepene i nagle, veće i m anje, m irne i nasilne političke pro mjene, te povezati, koliko je moguće, ove različite fe nomene s uzrocim a i posljedicam a. Kao što sam već prim ijetio, neka vrsta političke prom jene neprestano teče uslijed sm jena generacija, uspona i padova di nastija, suparništva raznih društvenih skupina, eko nomskog i kulturnog razvoja, prom jene vanjskopoli tičkih okolnosti i osjetljivijih činilaca koje se može razum jeti sam o uz pom oć podrobnih povijesnih pro učavanja. U m odernim zapadnim dem okracijam a tak ve postepene prom jene djelom ično su in stitucionali zirane u suparništvu političkih stran ak a i u utjecaju koji na vladu im aju razni društveni pokreti i inte resne grupe. Te prom jene izražavaju se u najvećoj mjeri u neprestanom obnavljanju i širen ju zakonodav nog tijela. Političke prom jene ove vrste mogu b iti postepene i malene, ali nisu uvijek i m irne. Do zam jene dinastije ili druge vladajuće grupe često je dolazilo političkim ubojstvim a ili nekim drugim oblikom nasilja, a da nije uslijedila nikakva bitna prom jena u političkom siste mu, a još m anje u društvu kao cjelini. O pćenitije go voreći, m eđutim , postavljam o pitanje da li se u odre đenim uvjetim a postepene i m anje prom jene — bez obzira na količinu nasilja koju donose — mogu nago milavati i možda prouzročiti veće preobražaje. Jedan od glavnih oblika u kojim a se raspravljalo o tom pi tanju dugotrajna je rasprava u n u tar socijalističkog po kreta izm eđu pristalica »reformističke« i »revolucio narne« političke strategije. Široko govoreći, došlo je do razdora izm eđu onih koji sm a tra ju da gom ilanje reform i i postupno slabljenje buržoaske vlasti vode prem a uvjetim a u kojim a će se moći ostvariti relativno lak i m iran prelaz u socijalističko društvo, i onih koji reform e sm atraju sam o ublažavanjim a situacije, pri daju borbi za reform e vrijednost sam o ukoliko raz vija svijest i organizaciju radničke klase, te misle da se socijalizam ostvaruje naglo, u m anje ili više nasil nom konačnom o k rša ju između buržoazije i proleta rijata. S obje strane, m eđutim , stavovi se mogu raz
114
Politička sociologija
vijati prem a jo š o štrijo j suprotnosti. Id eja reform i stičkog pu ta u socijalizam može se preobraziti u isklju čivu zaokupljenost reform iranjem postojećeg društva i o d ricanja od socijalizm a kao krajn jeg cilja. Revolu cionarni pnistup, pak, može se razviti u odbacivanje svake borbe za reform e, koju se počinje sm atrati ne povoljnom po rast revolucionarne klasne svijesti, te p rihvaćanje politike što gore to bolje i očekivanje ka tastrofalnog slom a kapitalizm a iz kojega će grupa po svećenih revolucionara .izvesti narod u socijalizam . U ovoj socijalističkoj raspravi, kao i uopće u raz m a tra n ju reform e i revolucije, postoji određena kon cepcija onoga što tvori veliku prom jen u u političkom sistem u. Za m arksističke m islioce takva p rom jena obi čno znači dolazak nove klase na vlast uz izm jene či tavog društvenog sistem a, kao u prelask u s feudalizm a na kapitalizam ili s kapitalizm a na socijalizam . U tom sm islu M arx je razlikovao, prvo u K ritici Hegelove fi lozofije prava, djelom ičnu, »samo političku revoluciju, koja ostavlja neoštećene stubove sistem a«, od socijalne revolucije. Tim e je izm ijenio sam pojam revolucije, kao što je kasnije tvrdio Max Adler" stvarajući »od p olitičke ideje preobražaja države socijalni pojam eko nom ske prom jene u tem eljim a društva«. S druge strane, liberalni sociolozi, uglavnom su bili m anje skloni oštrom o d vajanju h isto rijsk ih epoha u kojim a su prevladavali određeni tipovi političkih sistem a, kao i bliskom povezivanju političkog sistem a i društvene stru k tu re ." Zbog toga su većinom sm atrali da do velikih političkih prom jena dolazi na nezavisniji način, m anje naglo, te da se različiti stupnjevi razvoja m eđusobno m iješaju. Prim jere m ožem o naći u n jiho vim radovim a o rastu i učvršćivanju lične slobode ili o razvoju m oderne dem okracije. '• Max Adler, .T he Sociology of Revolution«, u Tom Bottomore i Patrick Goode (eds), A ustro-M arxism (Oxford University Press, 1978), str. 136-46. '* Prem da je n p r. L. T. H obhousc u p rikazu razvoja političkih in sti tu cija prim ijenio klasifikaciisku shemu prem a .kojoj su tri glavna tipa društva, koji su se pojavili u histo rijsk o m slijedu, im ala kao osnovnu društvenu vezu redom srodstvo, moč i građanstvo.
115
Tom Bottomore
Ranije” smo razm otrili neke problem e m arksističke teorije povijesti i b ro jn e nove interp retacije koje doz voljavaju veću autonom iju političkih prom jena — npr. u vezi s pojavom apsolutističke države. No, u ovom bih kontekstu želio u sm jeriti pažnju na dvije novije pojave te postaviti pitanje je li ih moguće sm atrati velikim prom jenam a političkog uređenja. Prvo, treba li državu blagostanja, koja se u m arksističku shemu uklapa loše ili nikako, sm atrati novim tipom države koji se bitno razlikuje od države kakva je postojala u laissez-faire kapitalističkim društvim a 19. stoljeća? Očito, m oguća su različita tum ačenja. Moglo bi se tvr diti, iako, čini mi se, teško, da nem a značajnih razlika između m odem e države blagostanja i države »noćnog čuvara« iz 19. stoljeća utoliko što je ova sadašnja još uvijek oruđe buržoaske dom inacije; ili da država bla gostanja — koja uključuje visok stupanj m iješanja d r žave u ekonom ska pitanja, razvijene društvene službe i značajan stupanj nacionalnog privrednog planiranja — odgovara novom stad iju u razvoju kapitalizm a koji bi se m ogao zvati »organizirani kapitalizam«; ili, na pokon, da je država blagostanja stupanj u općem kre tanju prem a kolektivizm u, inspiriranom radničkim po kretom i u tom ju je sm islu moguće sm a tra ti stepeni com prem a socijalizm u.” Posljednje dvije pretpostavke koje mi se čine m nogo vjero jatn ijim a od prve, priznaju, na različite načine, da je država blagostanja poseban tip političkog režima, nastao u društvim a koja su p ro šla kroz velike prom jene ekonom skog sistem a, društve nih odnosa i kulturnih u sm jerenja tokom prošlog sto ljeća. Drugu v rstu političke prom jene koju se teško može sm atrati neznatnom , predstavlja uspon i pad fašistič kih režim a u Evropi. Postoji golem a razlika između fašističkog političkog sistem a i liberalne dem okracije, mada oba tipa uređenja mogu posto jati u n u tar kapi talističkog društva. Nitko ne može sum njati da bi » Vidjeti str. 62-7. J1 O pširniju rasp rav u o ovim pitanjim a vidjeti posebno u Claus Offe, ■Political A uthority and Class Stru ctu res: An Analysis of Late C apitalist Societies«. International Journal of Sociology, II. 1 (1972), str. 73-105,
116
Politička sociologija
svjetska povijest drugačije izgledala da su fašističke sile odnijele pobjedu u drugom svjetskom ratu. No, posebnost fašizm a različito se tum ačila. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća neki m ark sisti — a po sebno oni skloniji boljševičkim nazorim a — sm atrali su fašizam m anje ili više neizbježnim oblikom koji do biva vladavina buržoazije u m onopolističkoj fazi raz voja kapitalizm a, te su istodobno potcjenjivali snagu fašističkih p okreta. Takvo shvaćanje danas nam se čini, najblaže rečeno, neprim jerenim , ne sam o zato što m onopolističkom kapitalizm u (tj. onom obliku ka p italizm a u kojem u velike korporacije vladaju privre dom) sasvim odgovara liberalni dem okratski režim, ako u n u ta r njega može izbjeći intervencijam a države. P ored toga, uspon fašizm a ovisio je o m nogim drugim činiocim a. Fašistički pokreti pojavili su se u uvjetim a ekonom ske krize i o štrih klasnih borbi, no njihov je razvoj om ogućilo i p o sto jan je velikog b ro ja deklasi ran ih i nezadovoljnih bivših vojnika i oficira koji su i sačinjavali fašističke odrede, uspon nacionalizm a, te tra d icija a u to rita rn e vlasti u zem ljam a gdje je uspio. Dakle, fašističke je režim e u Evropi (kao i jed n ak o to liko a u to rita ran , nacionalistički i m ilitarističk i režim u Japanu) m oguće sm a tra ti sredstvom kojim je pro vedena m odernizirajuća »revolucija odozgo« u društvi m a koja nisu im ala uspješne buržoasko-dem okratske revolucije.” S druge točke gledišta, ove je režime mo guće s m a tra ti utjelovljenjem tendencija svojstvenih m odernim »m asovnim društvim a« koja n a sta ju uslijed povećanja moći i utje c a ja države, rasta nacionalizm a i m eđunarodnih suparništava, te borbi političkih elita koje su, na ovaj ili onaj način, stekle pod ršk u masa. Ovakvo gledište pojavljuje se u teorijam a totalitarizm a kao posebnog političkog sistem a utjelovljenog u sta ljinističkoj d ik ta tu ri kao i u fašističkim režimima.*’’ B arrington Moore, Social .... „, ______ K Lane. 1967). :J Z načajnu analizu ovih tendencija daje H annah Arendt, The Origins of Totalitarianism (M eridian Books, 1958). K asnija ponovna ispitivanja ovakvih koncepcija vidjeti u: Carl J. Friedrich, Michael C urtis i Benja m in R. B arber (eds). Totalitarianism in Perspective: Three Vieivs (Pall Mall Press, 1969).
117
Tom Bottomore
Po mom m išljenju i razvoj države blagostanja i pojavu fašizma ili totalitarnih režima uopće treba shva titi kao velike političke prom jene. U svjetlosti iskusta va dvadesetog stoljeća, ali uzim ajući u obzir i neke druge historijske preobražaje, odredio bih veliku po litičku prom jenu kao onu koja donosi značajnu re organizaciju organa vlasti, prom jenu odnosa izm eđu vlasti i naroda, i u velikoj m jeri novo stru k tu rira n je drugih društvenih odnosa, uključujući prom jene u hi jerarhijskom poretku različitih društvenih grupa. Ali, kakav je odnos takvih prom jena prem a krupnim pro m jenama u čitavoj društvenoj stru k tu ri do kakvih do lazi uslijed prelaženja iz jedne socijalne form acije u drugu, a koje su ključni elem ent u m arksističkoj te oriji povijesti? Neki vidovi te teorije, bez obzira na njezinu golemu vrijednost kao intelektualne sheme koja usm jerava neke važne tokove historijskog istra živanja, čine mi se posve krivo usm jerenim a. Izvor teorije, za samog Marxa, bilo je analiziranje revolucija 18. stoljeća i općih karak teristik a prijelaza iz feudaliz ma u kapitalizam . No taj prijelaz po oštrini raskida s prošlošću, po revolucionarnom značenju za buduć nost, vjerojatno nem a pandana u prošlosti osim možda neolitske revolucije u osvitu ljudske povijesti. Nije dan historijski preobražaj nem a toliko jasan i određen karakter. Što je još važnije, teorija nije pouzdan vodič u buduću društvenu prom jenu, bez obzira na to što ju je velik broj m arksističkih m islilaca tako shvatio. Je dnostavno, ne postoji jasn a koncepcija prelaska iz ka pitalizma u socijalizam je r ne postoji takvo historijsko iskustvo. Očigledno, na svijetu je prisu tn o k retan je prem a kolektivizmu, no ono može poprim iti i popri milo je vrlo raznolike oblike, između ostalih fašističku korporacijsku državu, staljinističku a u to k raciju i d ru štvo čvrste uprave pod vlašću jedne p artije koje ju je nasljedilo, »m iješanu ekonom iju« kapitalističkih drža va blagostanja u kojim a postoji javno vlasništvo nad nekim važnim dijelovim a privrede, velika m reža d ru štvenih službi koje se javno financiraju i kojim a se javno upravlja, te nacionalna privreda koju regulira
118
Politička sociologija
i djelom ično planira država, zapošljavajući velik i sve veći dio aktivnog stanovništva. Konačno, ovom kre tan ju prem a kolektivizm u p ripada i jugoslavenski si stem sam oup ravljanja u privredi koja je uglavnom u javnom vlasništvu. No, pojavila se također, u zadnje vrijem e, i ja k a reakcija protiv kolektivizm a, popri m ajući oblik pobuna protiv poreza, sup ro tstav ljan ja vladinoj politici cijena i dohodaka, te općeg n ep rija teljstva prem a društvenom životu kojim u velikoj m je ri u pravlja javna b irokracija. Tako se socijalizam , kao ideja budućeg društva, m ora n a tje c ati s oživljenim zahtjevim a za individualizm om i dem okratskim p ra vim a n a su p ro t au to k ratsk o j vladavini. A izgleda da će prijelaz u socijalističko društvo, ako do njega uopće dođe, uzeti različite oblike, ovisno o d ru štv u u kojem u započinje, donoseći bitn e izm jene id eja o tom e što socijalizam jest.2' T akođer je važno pita n je koliko je u političkoj prom jeni, koja gotovo uvijek p retp o stav lja neku vrstu sukoba, p risu tn a sklonost prem a ostvarivanju ciljeva nasilnim sredstvim a. Kao što sam ran ije spom enuo, čak i m anje političke prom jene m ogu ovisiti o upo trebi sile, u slučaju državnih u d a ra ili sporadičnih po buna. No, isto tako, neke je prom jen e velikog znače n ja m oguće o stvariti m anje-više m irnim putem . Marx, govoreći o socijalnoj revoluciji — tj. velikoj prom jeni p relaženja iz jednog tipa d ruštva u drugi — ne kaže ništa direk tn o o u p otrebi nasilja. No, on je, kao i ka sniji m arksisti, bez sum nje sm atrao da u najvećem b ro ju slučajeva politička revolucija kojom se p ro m je ne dovršavaju i konačno uspostav lja novo društvo, zahtijeva oružanu borbu. Prem a ovom shvaćanju, n aj v jero jatn iji ishod svih klasnih borb i jest građanski rat; a u p o tre b a pojm a »revolucije« u ovom kontekstu, p risu tn a kod m nogih m ark sista i drugih radikalnih m islilaca15 dovela je u m odernoj misli do povezivanja ideje revolucije i oružanog sukoba. -4 D aljnju raspravu o ovom p itan ju vidjeti u 6. poglavlju. 3S Ali ne kod svih: a u stro n iark sisli, n p r., naročito su naglašavali mo gućnost i prednosti m irnog p relaska u socijalizam , a svoj odnos prem a upotrebi sile definirali kroz pojam »defanzivnog nasilja«.
119
Tom Bottomore
Doista, sasvim je očigledno da su velike političke promjene vrlo često proizlazile iz nasilja, ne samo u slučajevim a revolucija i kontrarevolucija već i u osva jačkim ratovim a ili onim a koji su se vodili za neza visnost. Štoviše, ra t i revolucija bili su blisko pove zani, pogotovo u m oderna vrem ena. Do ruske revolu cije i do revolucija u srednjoj Evropi krajem prvog svjetskog rata došlo je nakon vojnih poraza. U Kini je, pak, revolucionarni pokret koji je vodila kom uni stička pa rtija odnio pobjedu u građanskom ratu na kon poraza Japana u drugom svjetskom ratu, no ta je pobjeda bila u velikoj m jeri povezana s ranijim pora zima i povlačenjem kineskih nacionalnih arm ija u ratu s Japanom , te s uspjehom koji je kom unistička p artija imala u organiziranju gerilskog ratovanja u područji ma koja su zauzeli Japanci. No, takođ er je točno da nc postoji određen i neprom jenjiv odnos izm eđu rata, posebno poraza u ratu, i političke revolucije. Mnogo toga ovisi o snazi i koheziji države i vladajuče klase ili vladajućih elita poražene nacije, kao i o politici pobjedničkih sila. Nakon drugog svjetskog rata nije bilo značajnih revolucionarnih pokreta u poraženim zemljam a, a u Istočnoj Evropi, s izuzetkom Jugosla vije, velike političke prom jene nisu uslijedile iz do maćih revolucija već ih je u velikoj m jeri nam etnuo SSSR. Posljedice ratova za političke režime raznovrsne su. Tako bi se npr. moglo tvrditi da »totalni ratovi« dvadesetog stoljeća koji prekidaju uobičajen način ži vota čitavog stanovništva zaraćenih zem alja i nameću mu istodobno velike žrtve, potiču jake reform ističke pokrete čak i kod pobjedničkih nacija, te da značajno pridonose razvoju države blagostanja.16 U nekim d ru gim slučajevim a, npr. u borbam a za nacionalno oslo bođenje, oružani sukob može još neposrednije voditi pojavi snažnih reform ističkih ili revolucionarnih poVidjeti posebno esej Richarda M. T ilm nssa. »War and Social Po; licv« u Essays on the »Welfare State« (Allen & Unwin, 1958), te sim pozij »On the Welfare State« u European Journal of Sociology, II, 2 (1961) u kojem Asa Briggs, npr., govori o ». . . bliskoj vezi ratovanja i blago stanja«.
120
Politička sociologija
k reta i prom jenam a u političkom u ređ en ju koje prevazilaze ostvarenje nacionalne nezavisnosti. No, kao što sam već spom enuo, neke važne poli tičke prom jene ostvarene su m irnim putevim a. Država b lagostanja u suštini nije proizvod rato v an ja ni si lovitih revolucija, m ada su ratovi utjecali na njezin razvoj, a pratilo ju je povrem eno nasilje. Slično, mnogi n acionalni pokreti za oslobođenje, a posebno Indijski n acionalni kongres, ostvarili su svoje ciljeve uglavnom bez upo treb e sile. Ćak ni uspostavljan je fašističkih re žim a u Evropi koje je vodilo u p otreb i n a silja u velikoj m jeri, nije proizašlo iz značajnijeg oružanog sukoba ili građanskog rata. U p o slijeratno doba, m nogi su mi slioci sve više obraćali pažnju m ogućnostim a i načini m a m iroljubivih prom jena, uviđajući koliko je strašna cijena u sm rti i p a tn ji koju su donijeli ratovi i građan ski ratovi prve polovice stoljeća. Takvo usm jeravanje socijalne m isli u novim okol nostim a utjecalo je i na m arksističke m islioce. U spisu o a u to rite tu , usm jerenom protiv anarhizm a,” Engels u vezi s nasilnim političkim revolucijam a piše da je »revolucija sigurno n a jtira n sk ija stv ar koja postoji« ali ne raz m a tra dalje m ogućnost da se tiran stv o o ru žane revolucije učvrsti u postrevolucionam om razdob lju. Nije m ogao p redvidjeti ni da će se » diktatura pro letarijata« (term in su on i M arx povrem eno u p o treb ljavali da bi označiii vladavinu radničk e klase koja je shvaćena kao velika većina stanovništva, u početnoj fazi socijalističkog društva) p retvoriti u običnu dikta tu ru i vladavinu tero ra u sm jerenu protiv sam og naro da. Neki m arksisti, m eđu njim a Rosa Luxem burg i austro m a rk sisti, rano su kritizirali sovjetsku d ik tatu ru, no tek se u novije vrijem e pojavilo rašireno i te m eljito osporavanje čitave ideje dik ta tu re i ponovno vrednovanje m irnih, dem okratskih oblika političke pro m jene, pogotovo m eđu intelektualcim a i političkim vođam a povezanim s evrokom unističkim pokretom .” 27 Prvi put objavljeno 1874. na talijanskom . 21 V idjeti str. 38-9.
121
Tom Bottomore
Ta nova zaokupljenost socijalnih m islilaca raznih opredjeljenja m ogućnostim a m irne prom jene bez sum nje djelom ično proizlazi iz otpora krajn jem nasilju ko je je obilježilo prvu polovicu dvadesetog stoljeća i au toritarnim političkim režim im a koje su stvorili neki oblici nasilja, kao i iz duboke svijesti o k rajnjim po sljedicama nasilja u epohi nuklearnog oružja. No, mi slim da u tom e postoji i pozitivnije prihvaćanje ideje o sve većoj racionalnoj kontroli nad uvjetim a društve nog života koja uključuje priznanje postojećih moguć nosti za provođenje političkih prom jena racionalnim uvjeravanjem i zakonodavstvom , ali ne poriče činje nicu političkog sukoba niti zapada u utopijsko zamišljanje društvene harm onije. Istina, takva shvaćanja prisutnija su u un u trašn jim odnosim a današnjih d ru štava — i to uglavnom u zapadnim dem okracijam a — nego u odnosim a m eđu nacijam a, usprkos stalnim , i ne sasvim bezuspješnim pokušajim a da se stvori dje lotvoran sistem m eđunarodnog prava i oblika pregova ranja. Nadalje, nijedna pretpostavka koju sam razm otrio ne nagoviješta naglo sm anjivanje političkog nasilja, a još m anje njegovo nestajanje. Vladajućc su grupe bez sumnje sprem ne da se u određenim u vjetim a odupru političkim prom jenam a ili ih sruše pom oću vojne sile, bilo u Čileu bilo u Ćehoslovačkoj. A s druge strane, potčinjene grupe nem aju drugog sredstva osim oružanog otpora ukoliko ne postoje politička prava; ili se mogu naći u situaciji u kojoj form alna prava mogu postali djelotvorna sam o uz pom oć prije tn je ili upotrebe na silja. U jednom od prethodnih poglavlja spom enuo sam da proučavanja pokreta sirom ašnih u SAD dovode do zaključka da je utjecaj koji su imali potekao prije iz masovnih protesta nego iz sudjelovanja u izbornoj po litici;” a novija stu d ija o ekonom skom nap retk u am e ričkih crnaca tvrdi da su » ... crnci dobili p ristu p no vim poslovnim m ogućnostim a, vladi, m edijim a i bolje plaćenim stručnim poslovima zahvaljujući silovitosti * Vidjeti str. 56.
122
Politička sociologija
po k reta za g rađanska prava i pobunam a u ghettim a šezdesetih godina.«54 M eđutim , svako raz m a tra n je političkih sukoba ko je bi uzelo u obzir sam o k rajn je slučajeve racionalnog uvjeravanja s jedne stran e ali upotreb e fizičke sile s druge, bilo bi nepotpuno. Izm eđu tih ekstrem a postoji čitava skala sredstava koja se koriste da bi se provelo političke prom jene ili im se oduprlo: reproduciranje vladajuće .ideologije (koje su B ourdicu i Passeron na zvali »sim boličkim nasiljem «) i stvaran je i širenje protuideologija; ekonom ski pritisci različite v rste koji se provode u naoionalnim i internacionalnim razm jerim a, a kojim a se služe vlade, velike korporacije i m eđunarod ne agencije (kao p rim je r m ogu poslužiti ekonomske sankcije protiv određenih zem alja, politika posuđiva n ja koju provode agencije poput M eđunarodnog mone tarn o g fonda ili investicijska politika ban ak a i m ulti nacionalnih kom panija); p ro te stn i pokreti, m anje ili više m irne d em onstracije i politički štrajkovi. Stoga svaki povijesni p rim je r političke prom jene ili otpora p rom jeni tre b a analizirati uzim ajući u obzir m noštvo činilaca koji p o p rim a ju posebna obilježja i značenje u svakoj pojedinoj zem lji. No, u svijetu kasnog dvadese tog stoljeća, jednako je važno stvoriti jasn u predodžbu o odnosu procesa političkih prom jen a u jednoj zemlji ili grupi zem alja i spleta m eđunarodnih političkih sila. Bez sum nje, živimo u razdoblju znatne političke nesta bilnosti u kojem u postoji »kriza legitim iteta« (da upo trijebim o H aberm asov izraz) ne sam o u kapitalistič kim dru štv im a već i u socijalističkim državam a Istočne Evrope, te m nogim zem ljam a Trećeg svijeta. No, kriza se ispoljava u m eđunarodnom sistem u odnosa, te je događaje p o put zbacivanja vlade p red sjed n ik a AUcndea u Čileu ili sovjetske vojne intervencije u Čehoslovačkoj nem oguće u potpunosti razum jeti ukoliko ih se ne sagleda u okvirim a svjetskih političkih sukoba. Taj m eđunarodni kontekst jednak o je važan ako že lim o o tk riti tko su glavni nosioci političke prom jene. U 30 Robert C. Sm ith, »The Changing Shape of U rban Black Politics: 1960—1970« u The Annals of the American Academy of Political and So cial Science, 439 (septem bar 1978), s tr. 20.
123
Tom Bottomore
ovoj knjizi sam nekoliko puta spom injao te nosioce — među njim a narode, dinastije, društvene klase, elite različitih vrsta, generacijske, etničke i kulturne grupe — a sada je potrebno da pobliže ispitam o njihovu ulo gu u političkom životu, a posebno uvjete u kojim a neki od njih dobiva odlučujući utjecaj. Postoji, ipak, pita nje koje je potrebno prethodno razm otriti. U novijoj sociologiji, kao što sam spom enuo u Uvodu, poklanja se mnogo pažnje, naročito m eđu m isliocim a koje je moguće široko označiti kao m arksiste stru k tu raliste, analizi skrivene »logike struktura« ili »strukturalnoj uzročnosti«. Dobar prim jer takvog p ristu p a pruža esej Mauricea Godeliera S tru k tu ra i kontradikcije u Kapitalu", kao i rasprava Poulantzasa i M ilibanda o drža vi u kapitalističkom društvu.” Godelier tvrdi da je Marx u Kapitalu form ulirao dvije glavne proturječnosti: onu između kapitalističke i radničke klase i onu — glavnu — između razvoja i podruštvljavanja proizvodnih sna ga i privatnog vlasništva nad sredstvim a za proizvod nju. Ta osnovna p roturječnost određuje sudbinu kapi talizma tj. njegov slom i nastanak socijalističkog d ru štva koji nužno proizlaze iz stru k tu raln e pro tu rječn o sti, a ne iz ljudskog djelovanja. Slično Poulantzas u kritici M ilibanda naglašava da su država i društvene klase »objektivne strukture«, shvaćajući pojedince sa mo kao »nosioce« »objektivnih tokova«, te odbacuje teorije koje u analizu uvode ciljeve svjesnih sudionika u društvenom procesu. M iliband odgovara kritikom onoga što naziva »strukturalističkim naddeterminizm om«, te im plicitno zastupa — ne upotrebljavajući, doduše, ovaj term in — dijalektiku pojedinca (ili društvenog činioca) i stru k tu re, dijalektiku koju je S artre pomne istražio u K ritici dijalektičnog uma. U tekstu koji slijedi polazit ću od pretpostavke da u svakom društvenom sistem u postoje i objektivni i subjektivni elem enti, objektivne stru k tu re i svjesna so cijalna akcija, te da svaka realistična politička analiza zahtijeva ispitivanje obaju elem enata i njihovih odno31 Ponovno objavljeno u Robin Blackburn Science (Fontana/Č ollins, 1972), str. 334-68. 31 B lackburn, str. 238-62.
(cd.). Ideology in Social
124
Politička sociologija
sa. S te točke gledišta dvije p roturječn o sti kapitalizm a o kojim a govori G odelier izgledaju jednako osnovne i važne. S tru k tu raln a kontradikcija ne proizvodi poslje dice na neki m ehanički, bezlični način, već je izvor svjesne borbe klasa na koju u tječu b ro jn i drugi d ru štveni i kulturni činioci. Sloga je »stru k tu raln a uzročnosl« prem a ovom shvaćanju nešto m anje no strogo p redodređenje određenih posljedica. U m jesto toga, nju shvaćam o kao rezultat uvjeta i sila u čijem spletu su mogući različiti, ali ne i bezgranično bro jn i tokovi po litičkog djelovanja i razvoja.” Ovakva shem a p rim jenjiva je na svaki tip društva, a posebno je interesantno pitanje postoje li p ro tu rječ nosti i u socijalističkom d ruštvu tj. u socijalističkim d ruštvim a koja postoje i m ogu se proučavati u današ njem svijetu, a ne u nekom zam išljenom budućem u re đ e nju u kojem u po definiciji vlada potp u n a društvena harm onija. Nije teško razabrati takve p ro tu rječn o sti u obliku sukoba m eđu različitim društvenim grupam a, a posebno onom e — koji se povrem eno otvoreno oči tu je kroz štrajkove, p ro te ste ili čak pobune, teško obuzdavan i potiskivan — izm eđu onih koji nadgledaju i u sm jerav aju opći razvoj d ruštva i onih čiji su životi i rad p lanirani i u sm jereni odozgo. Pitanje da li je taj odnos, analogno s klasnim borbam a u kapitalističkom društvu, u vezi s nekom stru k tu ra ln o m suprotnošću u socijalističkom d ruštvu, mogo je šire, te ne može biti ovdje razm otreno.” Naš glavni cilj u ovom kontekstu jest ispitivanje kako se sukobi m eđu društvenim grupam a razvijaju u n u ta r granica datih stru k tu ra ln ih uvjeta, kako takvi sukobi dovode do političkih prom jena i koje vrste d ru štvenih grupa igraju glavnu ulogu u tom procesu. U jednom od p rethodnih poglavlja naglasio sam važnost -'3 V idjeti i rasp rav u u I poglavlju, str. 38-9. . 14 Prim jer takve su p ro tn o sti može pružiti odnos između javne zajed nice i države, koji sc pojavljuje uslijed napora da se ostvari njihovo jedinstvo; o ovom p itan ju vidjeti zanim ljivu raspravu u: Lcszek Kolakou sk i i Stu art H am pshire (cds) The Socialist Idea: d Reappraisal (Weidenfcls & Nicolson, 1974), str. 18-35. Sam pojam .proturječnosti« — bilo da se odnosi na neku vrst k o ntradikcije u .logici strukture« ih na suprotne tendencije u n u ta r » strukturalne uzročnosti« — očigledno bi mo rao b iti bolje o bjašn jen nego Sto je bio dosad u spisim a onih koji su ga upotrebljavali.
125
Tom Bottomore
društvenih klasa u političkim borbam a koje se odvijaju u m odernim kapitalističkim društvim a i ocrtao pro mjene u klasnoj stru k tu ri, kao i raznovrsnost politič kih pokreta i organizacija čiji su nosioci klase, u odno su prem a novijoj politici.” Razvoj države blagostanja i revolucije i kontrarevolucije 20. stoljeća u Evropi, ma nifestacije su tra jn e klasne borbe u kojoj se radnički pokret suprotstavlja predstavnicim a kapitala. No, tako đer je jasno da su društvene klase bile jedan od glav nih elem enata političke borbe u mnogim drugim tipovi ma društva; pobune robova, seljačke bune i buržoaske revolucije prim jeri su stalne borbe za kontrolu nad radnim procesim a i prisvajanje proizvoda rada. No, ovi povijesni prim jeri klasne borbe uzimali su različite oblike, njihove posljedice bile su različite, na različite načine su se odnosili prem a drugim društvenim pokretim a i grupam a. Tako u evropskim feudalnim društvim a nije sukob feudalaca i seljaka bio odlučujući u donošenju prom jene (tek je u dvadesetom stoljeću postalo moguće organizirati seljake u djelotvornim re volucionarnim p o k r e t i m a ) , ve(< pQj ava j razvoj novog elem enta, nespojivog s tim tipom društva — buržoazi je. Istodobno, rast nove klase i prelazak iz feudalizm a u kapitalizam koji je ona ostvarila u Zapadnoj Evropi, omogućile su druge prom jene, te politički ili kulturni sukobi: utem eljenje centraliziranih, nacionalnih država s djelotvornom upravom i vjerske borbe iz kojih je nikla protestantska crkva, te širenje p ro testan tsk e eti ke koja je mnogo pridonijela sam opouzdanju i odluč nosti buržoazije, stvorila klim u pogodnu za njezinu djelatnost i ubrzala njezin trijum f. M eđutim, ako želimo odrediti ulogu društvenih klasa u političkoj prom jeni nije dovoljno razm otriti samo složenost klasnih borbi koju prethodni p rim jer samo nagoviješta. Prvo treba prim ijetiti da ne poka zuje svaka klasa u svim uvjetim a sposobnost da stvo ri organizacije neophodne za ozbiljno sudjelovanje u političkoj borbi. P rim jer klase koja je u ovom smislu 33 Vidjeti str. 30-5.
126
Politička sociologija
apolitična prvenstveno pruža seljaštvo Zapadne Evro pe, koje je M arx usporedio s »vrećom krum pira«; a značajna je i činjenica da su u slučajevim a razvoja seljačkih revolucionarnih pokreta u drugim dijelovim a svijeta 20. stoljeća, na njihovom čelu gotovo uvijek bi le organizirane gradske političke stran k e koje su vo dili gradski političari. T akođer je moguće općenitije tvrditi, slijedeći Maxa W ebera, da »klasa sam a po sebi n ije zajednica«, te da »pojava društvene ili uopće za jedničke akcije uslijed zajedničkog klasnog položaja nije univerzalna pojava«, kao i da je »stupanj do ko jega se »zajednička akcija« i m oguća »društvena akci ja« razvija iz »masovne akcije« prip ad n ik a klase po vezan s općim k ulturnim u v je tim a . ..« “ To je naročito p rim jenjivo na radničku klasu u m odernoj državi bla gostanja u kojoj diferencijacija u n u tar klase, društve na i geografska pokretljivost, prom jen jiv o st odnosa s drugim klasam a, nove uloge države i razvoj »građan skog prava«, te određen stupanj kultu rn o g ujedinjava nja, slabe osjećaj p rip a d a n ja jasn o određenoj klasi s posebnim klasnim interesim a, a još više id eju neke »historijske misije« stv a ra n ja nove civilizacije. Možda je po posljedicam a na klasnu ak ciju još v ažnija povezanost pojedinaca s nekom rodovskom , etničkom , jezičkom ili nacionalnom zajednicom , s ko jom poistovjećuju svoje interese, su p ro tstav ljaju ći se ili sukobljavajući s drugom zajednicom . Ta društvena veza m ožda je n a jjača u m odernoj nacionalnoj državi, a pobliže ćem o se njom e baviti u slijedećem poglav lju. T vrdnja da je »povijest sv.ih dosad postojećih d ru štava povijest klasnih borbi« izražava istin u sam o d je lom ično. Postojanje »naroda« i »nacija«, te odnosi me đ u njim a sačinjavaju, rekao bih, u velikoj m jeri neza visnu osnovu za političke poglede na svijet i političko djelovanje, čim e se ograničavaju značenje i prak tičn e posljedice p rip a d a n ja klasam a. 14 Max W eber, E conom y and Society (B edm inster Press, New York 1948), I II. dio, IV poglavlje. (Usp. Privreda i drnStvo, Prosveta, Beograd 1976.)
127
5.
Tom Bottomore
STVARANJE NOVIH NACIJA: NACIONALIZAM I RAZVOJ
U m odernom svijetu nacija je značajna politička jedinica. M eđutim, nije oduvijek bilo tako. Rodovsko društvo, gradovi-države, stara carstva, feudalna država — svi se zasnivaju na različitim načelima, a njihova politička kohezija održavana je drugim sredstvim a. Uzdizanje nacionalne države na taj stupanj važnosti zapravo je izvršeno nedavno; u Evropi je jedna više nacionalna država — H absburška m onarhija — ostala velika sila do 1918, dok su drugi centri moći, naročito Velika B ritanija i Francuska, osporavali nacionalnu ravnopravnost narodim a u velikom dijelu ostalog svije ta i nakon drugog svjetskog rata. Broj članova u Ligi naroda od 1919— 1939. nikad nije bio veći od 54, dok sada organizacija U jedinjenih naroda obuhvaća 151 na cionalnu državu, a terito riji zem alja članica prekriva ju skoro čitavu zem aljsku kuglu. Pojava nacionalnih država do kojih je prvo došlo u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi, ovisi o dva glavna uvjeta: jed an je bio razvoj m oderne, centralizi rane uprave, koja se stvara pod apsolutnim vladarim a od 16. do 18. stoljeća, a drugi pojava nacionalne svije sti, tj. ideje o političkom sam oodređenju društvene grupe koja prekriva određen prostor, svjesna je svog posebnog etničkog i kulturnog k araktera i kroz borbu je ostvarila narodni suverenitet, rušeći dinastičku vla davinu. H ans Kohn, naglašavajući ovu zadnju karak te ristiku, zapaža da »nacionalizam nije moguće shvatiti bez prethodnog razum ijevanja ideje narodnog suvere niteta — bez potpunog pregleda položaja vladara i po danika, klasa i kasta«, te naglašava važnost pojave no ve klase — trećeg staleža: »Tamo gdje je treći stalež postao snažan u 18. stoljeću — kao u Engleskoj, Fran cuskoj, SAD — nacionalizam se uglavnom, ali nikad isključivo, izražavao kroz političke i ekonom ske p ro mjene. Gdje je, pak, treći stalež bio slab i tek se stva rao početkom 19. stoljeća — kao u N jem ačkoj, Italiji i m eđu slavenskim narodim a, nacionalizam se izraža vao prvenstveno na kulturnom polju. Među tim naro
128
Politička sociologija
d im a . . . kroz rast trećeg staleža, te političko i k u ltu r no buđenje m asa, tokom 19. stoljeća, taj se kulturni nacionalizam uskoro p retvara u želju za stvaranjem nacionalne države.«1 Dakle, početke m odernog nacionalizm a moguće je pro m a tra ti kao jedan vid klasnog po k reta koji je na šao politički izraz u općoj borbi za dem okraciju. Naj jasn ije se m anifestira u am eričkoj revoluciji, koju neki znanstvenici in te rp re tira ju kao stvaran je »prve nove nacije«,2 te u francuskoj revoluciji; one zajedno stva raju m odel za novu vrstu političkog sistem a u kojem u su utjelovljene ideje »građanstva« i »narodnog suvere niteta«. Proces stv a ra n ja nacionalne države nije po svuda imao isti razvojni tok. U društvim a gdje je tre ći stalež bio u početku slab — i jače se raslojio tokom razvoja u 19. stoljeću — buržoazija, kojoj već prijeti radnički pokret, stvorila je konzervativniji tip naciona lizma, te je do stv a ra n ja m oderne nacionalne države, bazirane na kapitalističkom načinu proizvodnje, došlo na a u to rita rn iji način, koji je nazvan »revolucijom odo zgo«.' M arksistički teoretičari nacionalizm a4 jak o su na glašavali tu vezu izm eđu uspona buržoazije i stv aran ja nacionalne države. Bauer, na p rim jer, dokazuje da »sva ki novi ekonom ski poredak stvara nove oblike držav nog u ređ e n ja i nova pravila razgraničavanja politič kih s tru k tu ra ( ...) ; s razvojem kapitalističkog načina društvene proizvodnje i s razvojem nacionalnih k u ltu r nih zajednica ( ...) težnja prem a nacionalnom jedinstvu na osnovi nacionalnog obrazovanja p o staje postepeno jača nego stare sile dezintegracije koje se zasnivaju na 1 H ans Kohn, The Idea o f Nationalism (Collier Books, New York 1967), Uvod, str. 3-4. 2 Posebno vidjeti S. M. Lipset, The First N ew Nation (Anchor/Doubledav. G arden City NY, 1974). 1 B arrington M oore, Social Origins o f D ictatorship and Democracy (Allen Lane, 1967). V idjeti i str. 88. ove knjige. 4 N ajvažnija su izlaganja a u stro m ark sista, Otta Bauera i K arla Rennera, k oji su se suočili s problem om nacionalnog suvereniteta i nacionalizma u posebno a kutnom obliku u h absburškom carstvu. Bauerovo djelo Die N tionalitatenfragc a n d die Sozialdem okratie (Wiener Volksbuchhandlunc, Beč 1907, prošireno 1924) sm atralo se najvažnijom m arksističkom studi jom na tom polju, iako je često zanem arivano u općim p rikazim a nacio nalizm a. U knjizi Anthony Sm itha Theories of Nationalism (Duckworth, 1971) Bauer i drugi au stro m ark sisli jedva su spom enuti.
129
Tom Bottomore
općem razdvajanju u oštro diferencirane lokalne gru pe«. Zaključujući raspravu o shvaćanju nacije Bauer piše: »Za mene povijest više ne odražava borbu naci ja; naprotiv, nacija se pokazuje kao odraz h istorijskih borbi. Jer, nacija se m anifestira samo kroz nacionalni karakter, kroz nacionalnost pojedinca; a nacionalnost pojedinca sam o je jedan vid njegove uvjetovanosti po viješću društva, razvojem uvjeta i tehnike rada.«5 Austrom arksisti su se također bavili kasnijim raz vojem nacionalizm a, naročito njegovim preobražajem u ideologiju im perijalizm a u drugoj polovici 19. stolje ća. R enner sm atra6 da »kao što kapitalizam sad prelazi iz industrijskog u financijsko-kapitalistički stadij«, ta ko i stari princip nacionalnosti »kao dem okratski, čak revolucionarni princip jedinstva, slobode i sam oodređe nja nacije, biva prevladan« i vladajuća nacionalna ide ja postaje »nacionalni .imperijalizam« čiji je nosilac vladajuća klasa. Istovrem eno, m eđutim , R enner se bo jao da bi vrlo rašireno i intenzivno nacionalno osjeća nje pobuđeno ratom moglo voditi nečem u što je on nazvao »socijalnim imperijalizm om «: im perijalizm om čitavog naroda.7 Rasprave liberalnih m islilaca o nacionalizm u, koji povezuju s borbom buržoazije za dem okraciju, i austrom arksista, koji ga vide kao jednu karak teristik u razvoja i uspona kapitalističkog načina proizvodnje koja sc kasnije razvija u im perijalizam , nisu jedina shvaćanja tog fenomena. Neki noviji mislioci stavljaju naglasak na intelektualne i kulturne utjecaje, ili na proces in dustrijalizacije i m odernizacije. E. Kedourie, na pri mjer, nalazi glavni izvor evropskog nacionalizm a u filo zofiji K anta i Fichtca, koji su sam oodređenje sm atrali vrhunskim dobrom , i u prodoru tog stila filozofskog razm išljanja u njem ačku (i zatim evropsku) politiku, koji je uslijedio nakon sloma tradicionalnog načina života i stabilnih zajednica. Ta »doktrina izm išljena u
6 Karl Renner, Marxisntus, Kricg im d Internationale (J. H. W. Diclz, Stuttgart 1917). . . . 1 K ritičku raspravu o austrom arksističkoj teoriji nacionalizma t imuniimo M Ulini-lmil tđ/l.tftl iLOlUIIl* ijalizma vidjeti ti u C R. M. Winslow, Tttdt The Pattern rt off Imperialism (ColuroUnivcrsity Press, New York 1948), str. 159-69, 179.
£
130
Politička sociologija
Evropi početkom 19. stoljeća« bila je zatim izvezena u druge dijelove svijeta kao rezultat kolonijalne eks panzije, što je — više nego ikakav narodni revolt pro tiv kolonijalne vlasti — pridonijelo nacionalnim pokre tim a 20. stoljeća, čiji su predvodnici nacionalistički in telektualci, »marginalni« u vlastitim društvim a.' No, ova se analiza koncentrira sam o na intelektualni sad r žaj nacionalizm a i zanem aruje njegove društvene iz vore,’ te daje intelektualcim a p retjera n o značenje kao vođam a nacionalnih p okreta.10 Odnos nacionalizm a i in d u strijalizacije/m o d ern iza cije najp o tp u n ije je form ulirao E rn est Gellner," izno seći zajedno ekonom ske i kultu rn e činioce. Njegova glavna teza je da se »val industrijalizacije i m oderniza cije kreće prem a van i razara p rija šn je političke jedi nice (koje su) ili m ale i prisne, ili velike ali nestalne i slabo centralizirane«. On piše: »Postoje dvdje stru je na cionalizm a — nacionalizam p ro le ta rija ta i nacionalizam inteligencije; prvi je u početku bez korijena, a zatim p ostepeno biva ugrađen u novu nacionalnu zajednicu, drugi u k ulturi osigurava nova određ en ja grupnog pri p ad an ja koja se ra s p ro s tra n ju ju širenjem m asovne pi sm enosti i nacionalnog sistem a obrazovanja koji indu s trijalizacija čini neophodnim «. Noviji teoretičari bilo da se bave intelektualnim p okretom — stvaranjem nove doktrine, ili društvenim procesom industrijalizacije, očigledno najviše p rouča v aju nacionalizam dvadesetog stoljeća, p retp o stav ljaju ći da su m u korijeni u društvenim , k u ltu rn im i politič kim prom jenam a koje su se odigrale u Zapadnoj Evro pi tokom 19. stoljeća. Ali, očito je da razvoj ideje na * E. K edouric, N ationalism , treće izdanje (H utchinson, 1966). » K ritiku u ovom sm islu vidjeti u: E. G ellner, Thought and Change (W eidenfeld & Nicolson, 1964) str. 151-3; Anthony D. Sm ith, Theories of N ationalism , str. 30-40; i Bryan T u rn er, Marx and the E nd of Orienta lism (Allen St Unwin, 1978), str. 54-7. ' » R obert Brym , Intellectuals and Politics (Allen & Unwin, 1979) u III poglavlju zapaža da su oficiri igrali važnu ulogu, pogotovo u uspostav lja n ju nacionalističkih režim a, i pokazuje da uopće im a m alo dokaza za shvaćanje revolucija ili b o rb i za nacionalnu nezavisnost kao intelektualnih coups d ’ć tat (kao što ih je shvaćao n p r. Lasswell), nego ih p riie treba sm a trati širokim društvenim pok retim a s kojim a su se neki intelektualci povezali. " E rnest Gellner, Thought and Change (Weidenfeld Si Nicolson, 1964), 7, poglavlje.
1 31
Tom Bottomore
cije i form iranje nacionalnih država u Evropi počinje mnogo ranije. Stoga je potrebno bolje razm otriti po vijesni proces da bi se razum jelo zamah kasnijih na cionalnih pokreta u Evropi i drugdje. Charles Tilly, u uvodu i zaključku knjige u kojoj detaljno ispituje neke važne vidove razvoja nacionalnih država u Zapadnoj E v r o p i,is p itu je posebne uvjete u kojima se te države stvaraju od početka 16. stoljeća, naglašava njihove različite karakteristik e i osvjetljava uzroke njihovog razvoja i eventualne dom inacije. Na cionalna država, u obliku koji uzim a u Zapadnoj Evro pi, vlada točno određenim kontinuiranim teritorijem , relativno je centralizirana, jasno se razlikuje od d ru gih organizacija, povećava svoje zahtjeve kroz poste peno stjecanje m onopola nad sredstvim a fizičke pri nude u n u tar svog područja. Taj se novi tip države, prem a Tillyu širio ratom , ali sam o ondje gdje su postojali neki opći uvjeti koji su olakšavali apsorbiranje stanovništva m anjih poli tičkih jedinica; u tom je sm islu značajna k u lturna ho m ogenost Evrope, postojanje jednolike privrede zasno vane na seljačkoj zem ljoradnji i m aloj ali raširenoj klasi zem ljoposjednika, te rasp ro stran jen a decentralizirana, ali relativno ujednačena politička stru k tu ra. Me đu posebne uvjete, pak, Tilly u b raja uspon gradova, trgovine, trgovaca i tvom ičara, te zapaža da »se kasnije stvara moć na osnovi snažnog uzajam nog odnosa iz m eđu širenja kapitalizm a i jačanja države«. Taj je odnos jedna od glavnih tem a Fernanda B raudela u stu diji o 16. stoljeću.” Veza s razvojem kapitalizm a važna je da bi se shvatilo zašto su neki nap o ri da se stvori nacionalna država uspjeli, dok je većina propala. Jedan od hitnih elem enata uspjeha bila je m ogućnost da se izdvoji dio populacije i posveti izgradnji državnog apa rata i vođenju ratova. Razvoj malog b ro ja moćnih drža va bio je blisko povezan s rastom ekonom ske podjele rada u širokim razm jerim a i pojavom onoga što je 12 Charles Tilly (ed.) The Formation oj National States in W estern Europe (Princeton University Press, Princeton 1975). 15 Fernard Braudel, La M iditerranćc el le m onde m id iterra n ien a Vipoque de Philippe II (Collins, 1972),
132
Politička sociologija
W allerstein nazvao »evropskom svjetskom ekonomi jom «.14 Osim toga, postojali su specifični politički činio ci za koje Tilly sm a tra da su značajno pridonijeli us pjehu; m eđu njim a neprestan priliv politički aktivnih ljudi i jak a povezanost centralne vlasti i većeg dijela zem ljoposjedničke elite. Jasno da je uspjeh u ratu , pre sudan u stv a ra n ju velikih država, ovisio o p ristu p ač nosti ekonom skih izvora i o djelotvornosti političke m obilizacije i iskorištavanja tih izvora. Takovo shvaćanje fo rm ira n ja nacionalnih država u Zapadnoj Evropi i razvoja nacionalnog osjećaja kao osnovne društvene veze, m nogo je razum ljivije i točni je od a p stra k tn ih .i histo rijsk i ograničenih teo rija koje p okušavaju o bjasniti m odem i nacionalizam i pojavu novih nacija :ili sam o prom jenam a u evropskoj misli, ili nekim općim procesom industrijalizacije. M oramo sad ispitati, kao što Tilly čini, kakvo svjetlo ova anali za baca na fenom en nacionalizm a i razvoj nacionalnih država u kasnijem vrem enu. Pri tom e je p otrebno ra zlikovati uvjete koji se mogu sm atrati općenito rele vantnim za stvaranje nacionalne države od onih koji su kara k te ristič n i za određeno h isto rijsk o razdoblje, š to se tiče drugih, jasn o je da su pokreti koji su težili nacionalnom u jed in jen ju ili nezavisnosti u 19. i u 20. stoljeću nikli u okolnostim a bitno različitim od onih koje su vladale u doba pojave prvih nacionalnih drža va. K asniji p o kreti imali su kao uzor postojeće nacio nalne države i prim ali u tjecaje ran ije form uliranih i rašire n ih nacionalnih ideja. U jedinjenja Italije i Nje m ačke u drugoj polovici 19. stoljeća bila su pozna do stignuća buržoazije u stv a ra n ju velike, djelotvorno or ganizirane m oderne države, suštinskog uvjeta za brz razvoj kapitalističke proizvodnje, koji je već bio ostva ren u većem dijelu Zapadne Evrope i Sjeverne Ameri ke. Ostali nacionalni pokreti u Evropi imali su pretež no obilježja oslobodilačkih borbi u sm jerenih protiv " Im m anuel W allerstein. The M odem World System : Capitalist Agri culture and the Origins o f the European WorUl-Economy in the Sixteenth Century (Academic Press, New York 1974).
133
Tom Bottomore
vladajućeg carstva poput habsburškog ili ruskog; i, kao što jc Seaton-W atson prim ijetio, neki od njih — npr. slovački i ukrajinski — počeli su kao kulturni po kreti nakon stvaranja standardnog književnog jezika.” Druge nacije, kao turska, također se pojavljuju na jezičkoj osnovi dok je m oderni arapski jezik i njegova veza sa svetim jezikom religije važan elem ent arapskog nacionalizm a.” U 20. stoljeću, posebno nakon drugog svjetskog rata, nacionalni pokreti im aju uglavnom oblik borbe za nezavisnost protiv im perijalističke vladavine evrop skih sila, ili protiv m anje direktnih vidova kontrole koji stvaraju situaciju ovisnosti. Oni se jav ljaju u kon tekstu kapitalističke svjetske ekonom ije i im perijaliz ma. U većini ovih pokreta bilo je značajnog socijalistič kog utjecaja, a u nekim zem ljam a, posebno u Kini, nacionalni pokreti su kulm inirali u socijalnoj revolu ciji. Ipak, oblici koje je uzeo nacionalizam i politički režimi koje je stvorio veoma su raznoliki. U Latinskoj Americi drugi val nacionalizm a, koji se može sm atrati nastavkom nacionalne borbe za nezavisnost protiv Špa njolske i Portugala od početka 19. stoljeća, snažno se razvio u ovom stoljeću suprotstavljajući se am eričkoj ekonomskoj dom inaciji, te je bio m anje ili više pove zan sa socijalističkim i reform atorskim pokretim a us m jerenim protdv un u trašn je dom inacije klase zem ljo posjednika i, kasnije, elem enata nacionalne buržoazije u tim društvim a. Ali, iako su socijalističke ili liberalno-reform ističkc teorije imale velikog u tjecaja u nekim slučajevim a — u kubanskoj revoluciji, u vladi narodnog jedinstva u Čileu, u peronističkom pokretu u Argentini — uglav nom je prevladao konzervativni nacionalizam, koji se izražava kroz m ilitarističke režime. Sličnu situaciju mo guće je naći u drugim dijelovim a svijeta. U Indiji, Kon gresna je stranka bila prvenstveno nosilac pokreta sred nje klase za nezavisnost iako je im ala i socijalističko krilo; a podjelom Indije nakon povlačenja engleske 15 Hugh Scton-Watson, Nationalism and Com m unism (Methuen, 1964), str. 9-10.
134
Politička sociologija
vladavine stvorena je u P akistanu država u kojoj vla d a ju zem ljoposjednici i vojnički sloj, a u In d iji libe ralni dem okratski režim , s m ješavinom socijalističkih i kapitalističkih elem enata. U Africi, neke nove nacije, nastale iz kolonijalne vlasti, socijalističke su na razne načine, ali druge, stvorene kroz pokrete o tp o ra u ko jim a je bilo i- važnih socijalističkih ili populističkih s tru ja — kao u Ghani — i koji su težili stv aran ju ne kog oblika »afričkog socijalizm a«, kasnije su se razvi le u m ilitarističke države. A rapske nacije, pak, očito su pretežno nacionalističke, ne socijalističke o rijen taci je, a ideologija koja ne sam o prevladava, već je u us ponu, posebno m eđu intelektualcim a — izrazit su p ri m je r stu d e n ti u E giptu i Ira n u — ideologija je islama. N apetost izm eđu ideje nacionalizm a i socijalizm a, te velika snaga prvoga, može se uočiti i u drugim , nešto d rugačijim sredinam a. U Quebecu, na p rim jer, Parti Quebecois p o ra st m oći sigurno više duguje nacionali stičkim nego socijaldem okratskim crtam a svog progra m a.'7 Nacionalni p okreti i nove nacije koje su se poja vile nakon drugog svjetskog rata razlik u ju se, dakle, u m nogočem u od ran ijih p okreta koji su vodili stva ra n ju nacionalnih država u Zapadnoj Evropi, je r su nikli u drugačijem nacionalnom kon tek stu — u viso korazvijenoj kapitalističkoj svjetskoj privredi, nakon podjele svijeta izm eđu m oćnih im perijalističk ih nacija, usred političkih p rom jena koje dolaze uslijed rasta so cijalističkog pokreta. Istovrem eno, m eđutim , stvaranje tih nacija u nekim važnim crtam a podsjeća n a stvara nje nacionalnih država u 18. i 19. stoljeću i čak ranije. P rije svega, ono se pojav lju je kao b ita n p red u v jet za ikakav intenzivniji razvoj određenog d ruštva. To nije u vezi sam o s ekonom skim rastom , iako je on postao vrlo značajan d m ožda dom inantan, nego i s općim 17 Proučavanje političkog slava m ladih ljudi u Q uebecu početkom Šez desetih godina, kad se p o k ret za nezavisnost počeo razvijati u velikim razm jerim a, pokazalo je da, iako su socijalističke ideje bile široko rasprostran je n e, nitko nije bio socijalist, a da nije bio i nacionalist, a u grupi kao cjelini nacionalna svijest jasn o jc prevladavala nad klasnom sviješću; vidjeti M arcel Rioux, »Conscience nalionale et classe au Quebec«. C ahiers in lcrnalionaux dc sociologie, X XXVUI (ltto j. str. 99-108.
135
Tom Bottomore
razvojem određene kulture i načina života koji bi omo gućili društvu da zauzme određeno m jesto kao auto nom na, sam oodređena jedinica m eđu drugim nacijam a svijeta. Drugo, nove države, kao i njihove preteče, rezul tat su borbe različitih društvenih grupa i klasa, pa oblici koje dobivaju njihovi politički režimi ovise o is hodu tih borbi. Seljaci, zem ljoposjednici, relativno ma le klase in dustrijskih radnika, intelektualci čija doktri narna opredijeljenost seže od konzervativnog, tradicio nalnog nacionalizm a do m arksizm a, službenici uprave, vođe političkih p a rtija i oficiri — svi su potencijalno sposobni da utječu na stvaranje nove države. Najznačaj nija razlika prem a ranijem procesu stv aran ja države možda se može naći u aktivnoj ulozi organiziranih po litičkih stranaka koje mogu dobiti m asovnu podršku, ili oficira, čija snaga leži u njiihovom iskustvu s m oder nom tehnologijom i adm inistracijom , te u kontroli nad sredstvim a fizičke prinude. Treće, vladari novih nacija, kojim god sredstvim a došli na vlast, m oraju ostvariti centralnu kontrolu nad društvom i pojačati osjećaj nacionalnog identiteta. I, ponovno kao kod njihovih prethodnika, što Tilly poka zuje uspoređujući novije i ranije napore za stvaranjem država, nastojanja da »izgrade arm ije, održe poreze, stvore uspješne koalicije protiv svojih suparnika, obuz daju one koji su im nom inalno podređeni, a i savezni ke, suzbiju p rije tn ju pobune običnog naroda« im aju kao »neplaniranu posljedicu« porast političke p artici pacije." Problem i kojim a se m oraju suprotstaviti novi režimi mogu biti različiti. Može se rad iti o rodovskoj, jezičkoj ili religijskoj podjeli koja stvara osnovu za druge centre moći; zem lja može biti sirom ašna ili bo gata prirodnim izvorima; njezin geopolitički položaj s obzirom na druge zemlje može biti povoljan ili nepo voljan; razlike m eđu klasam a i intenzitet klasnog su koba mogu biti veći ili m anji. Ti elem enti u tječu na pozitivan ili negativan ishod, kao i u ranijim pokuša jim a stvaranja države, posebno svojim djelovanjem na •• Tilly, str. 633.
136
Politička sociologija
ekonom ski rast, koji ne sam o da osigurava izvore za pro širen je državnog a p a ra ta i razvoj nacionalnog o bra zovanja, nego je i glavni činilac u ozakonjenju režima. Konačno, sam nacionalni razvoj može stvoriti in tenzivniji nacionalizam — kao što se i događa u stari jim nacionalnim državam a — te dati poticaj velikom internacionalnom suparništvu i sukobim a. U tom e za ista nem a razlike izm eđu sta rih i novih nacija i bilo bi potpuno pogrešno u sm jeriti pažnju sam o na nacio nalizam novih nezavisnih država. U 20. stoljeću dva svjetska rata proistekla su uglavnom iz konflikta evrop skih nacija, uz pro širen je sukobom SAD i Jap an a u drugom svjetskom ratu. N adalje, prem da se drugi svjet ski ra t može p ro m a tra ti kao ideološki sukob izm eđu fašizm a i dem okracije, u tjecaj nacionalizm a bio je vrlo velik. N acionalizam je bio odlučujući elem ent u poli tičkoj orije n ta c iji Njem ačke, Italije i Japana, dok je u SSSR-u »sovjetski nacionalizam« postajao sve izrazitiji kako je ra t odm icao. Od 1945. bilo je obnovljenih po k u šaja stv aran ja nadnacionalnih organizacija, ne sam o na svjetskoj ra zini kroz O rganizaciju u jedinjenih naro d a i njezine ra zličite službe, već i na regionalnoj osnovi. Takve su o r ganizacije, m eđutim , im ale sam o ograničen usp jeh u obuzdavanju nacionalnih am bicija i izbjegavanju su koba m eđu državam a. U jedinjeni narodi uglavnom su neefikasni kad se suočavaju sa sukobim a in teresa ve likih sila, pa čak i u rješavanju lokalnih konflikata u koje su uključeni interesi velikih sila, kao što je onaj izm eđu Izraela i a rapskih država. Također, različite re gionalne organizacije ne uspijevaju prevladati stalnu zauzetost nacionalnim interesim a. E vropska zajednica, na prim je r, zapravo duguje svoj nastan ak uglavnom Jcanu M onnetu, koji je pronicljivo uvidio francuske na cionalne interese. On je najodgovorniji za stvaranje Evropske zajednice za ugljen i čelik — preteče zajed ničkog tržišta — kao sredstva za zaštitu francuske in d u strije , pogotovo proizvođača čelika, od njihovih efi kasnijih, njem ačkih konkurenata.” Uglavnom je jasno 19 Jean Monnet, M em oirs (Doubleday, New York 1978).
137
Tom Bottomore
da su sada u raspravam a i odlukam a Zajednice najvaž niji nacionalni interesi, dok su izgledi za ujedinjenu Evropu sve slabiji. Čak i kad regionalne organizacije uspiju ublažiti čisto nacionalne interese — a jedno od najvažnijih dostignuća Evropske zajednice bilo je, bez sumnje, stišavanje dugog suparništva izm eđu Njem ač ke i Francuske — te organizacije mogu se samo razvi ti u snažne blokove koji transponiraju m eđunarodne konflikte na drugu razinu, na način koji podsjeća na ranije im perijalističke sukobe u ovom stoljeću. Ne može se ni s velikom uvjerljivošću tvrditi da je socijalizam bio efikasna protuideologija nacionaliz mu, ni da je socijalistički pokret uspio u većoj m jeri obuzdati akcije nacionalnih država. Sve do 1914. kad je većina vođa socijaldem okratskih p a rtija u Evropi podržala ratne napore svojih država — pod različitim utjecajim a, od kojih je jedan sigurno nacionalistička gorljivost naroda uključenih u sukob — sposobnost socijalističkog pokreta da stvori novu vrstu političkih odnosa m eđu narodim a svijeta dolazi sve više u pita nje. Sum nje su se povećale ne samo uslijed toka koji je uzela revolucija u Rusiji, kulm inirajući u ideji iz gradnje »socijalizma u jednoj zemlji«, koja je napo kon vodila u identifikaciju socijalizm a s nacionalnim interesim a SSSR-a, nego i zbog postojećih odnosa između socijalističkih zem alja u današnjem svijetu. Ve liki konflikt postoji između dvije socijalističke zemlje — SSSR-a i Kine — a nacionalizam je očito snažna i rastuća sila u odnosim a između SSSR-a i zem alja Istoč ne Evrope. Nadalje, u onim zem ljam a koje u svom sastavu im aju različite nacionalne grupe — npr. SSSR, Jugoslavija, Ćehoslovačka — bilo je m anifestacija na cionalističkog osjećaja kad god su politički uvjeti do puštali da se on izrazi. Taj sukob između nacionalizm a i socijalizma bio ie m ožda najvažnija opća crta političkog života u pos ljednjih sto godina. Do sada, kao što sam nagovijestio, nacionalizam se pokazao, u svakoj neposrednoj kon frontaciji, kao jača sila; bez sum nje su n ajrašireniji i popraćeni s najviše razaranja u 20. stoljeću bili ratovi između nacija, a ne borbe klasa. Očigledno je, štoviše,
138
Politička sociologija
d a nacionalizam postaje sve snažniji i u novim i sta rim nacijam a, a u n u ta r ovih sta rijih jed an od n aj u p adljivijih fenom ena u zadnjih p a r desetljeća pojava je snažnih sep aratističk ih p okreta kao u Quebecu ili u Školskoj. Kako se može o bjasniti neprekidna, čak rastuća snaga nacionalizm a? To je složeno p itan je koje su so ciolozi uglavnom zanem arivali. M arksistički mislioci, počevši od sam og M arxa i Engelsa, davali su naciona lizm u m anju važnost no klasnoj borbi: odbacivali su ga (npr. Rosa Luxem burg u izjavam a o poljskom po k retu za nezavisnost)’0 kao pokret sitne buržoazije ko ji će jačanjem socijalističkog po k reta izgubiti političku važnost; povezivali su ga posebno s prelaskom kapita lizm a u im perijalistički stadij; i, konačno, davali ogra ničenu v rijednost nacionalnim b orbam a protiv im peri jalista, sm a tra ju ć i ih dodatkom osnovnom sukobu rad ničke klase i buržoazije. N ekoliko m ark sista koji su posvetili ozbiljniju pažnju problem u nacionalnosti i na cionalizma. — p rije svega O tto B auer i Karl Renner — tak o đ er su m u prišli s klasne osnove. Shvaćali su na cionalizam kao buržoaski pokret, ali i kao opasnost za radnički po k ret koj.i bi mogao biti u k aljan nacionali stičkim tendencijam a. Istovrem eno, m eđutim , B auer i R enner optim istično su gledali na ishod su p arn ištv a iz m eđu dva po kreta; višenacionalno hab sb u ršk o carstvo, m islili su, može sc preobraziti u socijalističku federaci ju nacija u kojoj bi se značenje term in a naoija pro m ijenilo, a princip nacionalnosti izgubio nešto od svo je važnosti kao osnove za stvaranje države/' Stvarno, c arstvo se raspalo nakon prvog svjetskog rata na ne koliko novih država, iako je tom e p ridonijela politika p objedničkih država, koliko i autohto n i nacionalni po kreti novih država. Ali, ako m arksistički m islioci nisu mnogo pridoni jeli razum ijevanju nacionalizm a u cjelini, može se is•° V idjeti rasprav u u J. P. N ettl, Rosa Luxem burg (Oxford University Press, I960), posebno str. 91-4, 845-62. . . :l K asnije, kao Sto smo vidjeli, R enner je ponešto prom ijenio stav i uvidio da nacionalistička i im p erijalističk a d o k trin a mogu, u nekim okol nostim a, postati toliko utjecajne da o b lik u ju politički pogled čitavog n a roda.
139
Tom Bottomore
to reći i o drugim vodećim sociolozima. Max W eber bio je gorući nacionalist čija je politička sociologija vođena principom »prvenstva interesa nacionalne d r žave«, koji je silovito proglasio u svom uvodnom pre davanju u Freiburgu 1895. Ali, on sam nije uopće te m eljito ispitao osnove takvog »prvenstva«. Kao što Mommsen zapaža: »Weber nije nikad sagledao nijedan svijet osim svog vlastitog, koji je bio uvelike obilježen sukobom nacionalnih država«.22 Tek kasnije prihvatio se teoretske analize m odernog im perijalizm a i, čak i tada, samo je iznio skup pojedinačnih zapažanja, ne uspijevajući stvoriti koherentnu alternativu Marxovoj teoriji, kakvu je Schum peter stvorio otprilike u asto vrijem e.22 Na sličan način, iako bez tako žestokog izražava nja nacionalističkog žara, sociologija E. D urkheim a vo đena je brigom za »regeneraciju Francuske«, za pre vladavanje dubokih unu trašn jih podjela, posebno iz među klasa i ponovno stvaranje »solidarnosti«.24 Kao i W eber, Durkheim se odnosi izrazito n eprijateljski pre ma m arksizm u, i kao teoriji društva i kao političkoj d oktrini, a imao je više sim patija za reform ističku vrstu socijalizma, iako .izgleda da ga je shvaćao isklju čivo u nacionalnom kontekstu, a potpuno je odbacio ideju internacionalizm a radničke klase.25 Durkheim je uzeo kao gotovo činjenicu postojanja nacionalnih d r žava. Naglašavao je ulogu države kao »organa za mo ralnu disciplinu« i važnost nacionalnog obrazovanja kao m oralnog obrazovanja m lade generacije koja se njim e priprem a za buduće zadatke u kolektivnom životu na cije. Ćak više nego W eber, bio je ravnodušan prem a historijskom kontekstu u kojem su se razvile nacional ne države, kao i prem a mogućim posljedicam a nacio -2 Wolfgang Mommsen, The Age uf Bureaucracy (Basil Blackwell, 1974), u Max W eber, Econom y and Society (Bcdm inster Press, New York 1968). (Usp. Privreda i društvo, Prosvela, Beograd 1976). Vidjeti također raspravu kod M ommscna, str. 41-6. M onografija J. A. Schum petcra »Zur So/iologie der Impcrialism en« objavljena je 1919. (engleski prijevod. Im perialism and Social Classes, Augustus M. Kelley, New York 1951). Raspravu o Durkheimovom »nacionalizmu« i »patriotizmu« vidjeti u Steven Lukes, Cmile Durkheim: H is Life and Work (Allen Lane, 1973), str. 41-2, 338. “ Lukes, £m ilc D urkheim, str. 320-7.
140
Politička sociologija
nalizm a, im perijalizm a (koji on niti ne spom inje) i suparništva m eđu državam a. Njegova dva pam fleta na p isana u prvom svjetskom r a t u ' pokazuju totalno za n em arivanje — iznenađujuće za jednog sociologa — d ruštvenih uzroka rata; u prvom daje k ratk u diplo m atsku h isto riju događaja koji su doveli do rata, s n am jerom da pokaže njem ačku krivnju, dok u drugom znanstveno analizira »njem ački m entalitet« kao »sistem i d e j a . . . stvoren za rat«, koji proizlazi iz njem ačke »volje za moć«. Mnogo veći interes koji su sociolozi pokazali nakon drugog svjetskog rata za nacionalne pokrete i form i ran je nacionalnih država lako je razum ljiv je r se po d u d a ra s poletom nacionalizm a usm jerenog protiv eko n om ske i političke dom inacije zapadnih nacija — a u n jim a većina, sociologa živi i radi — poletom koji je stvorio sasvim novu situaciju i nove problem e za te nacije. Ali, ta činjenica je dovela, kao što sam ranije rekao, do p retjera n e koncentracije pažnje na naciona lizam dvadesetog stoljeća, u različitim pokušajim a da se stvori teo rija tog fenom ena. Postalo je očito p o treb n o poduzeti širu povijesnu analizu da bism o stvorili o dgovarajuću shem u tum ačenja. Neću ovdje pokušavati stvoriti takvu shem u, već bih sam o razm otrio nekoliko važnih elem enata koji bi u n ju ušli. N a prvom m je stu postoji nekoliko univer zalnih činilaca koji značajno pridonose, gotovo u svim slučajevim a, stv a ra n ju osjećaja nacionalnosti: zajedni čko porijeklo (tj. ideja o prip a d a n ju određenom »na rodu«), zauzim anje određenog terito rija , zajednički je zik i, šire, zajednička kultura. To sve čini osnovu na kojoj počiva sam a m ogućnost nacionalne države. Me đ utim , ovi elem enti igraju važnu ulogu i u drugim tipovim a političkih sistem a — rodovskom ili u grado vi ma-državama. — tako da je neophodno razm otriti specifičnije uvjete u kojim a na sta ju nacionalne države. S druge strane, postoje neki sistem i (carstva ili evrop ske feudalne zajednice) gdje su ti faktori m anje važni > P.rnile Durkheim . Oni a voulu la Gttcrrc? Les ortgtncs