Dojmovi - Ogledi [3] [PDF]

Zitiervorschau

ANTUN GUSTAV MATOŠ / SABRANA DJELA S v e z a k III.

JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI Razred za suvremenu književnost Institut za književnost i teatrologiju

SABRANA DJELA A NTUNA GUSTAVA MATOŠA ( 1873—

1914— 1973)

Urednički i izdavački odbor: MARIJAN MATKOVIČ, predsjednik Članovi: NIKOLA BATUŠIČ, SLAVKO BATUŠIC, VIDA FLAKER, SLAVKO GOLDSTEIN, DUBRAVKO JELČIĆ, BRANKO JURIČEVIĆ, DAVOR KAPETANIĆ, IVAN KROLO, NEDJEUKO MIHANOVIC, DRAGUTIN TADIJANOVIć, LOVRO ŽUPANOVIć

Tajnica odbora VIKICA MANHALTER

Lektor BRATOUUB KLAIĆ

S v e z a k III. DOJMOVI OGLEDI

»MLADOST«, IZDAVAĆKO-KNJIŽARSKO PODUZEĆE, ZAGREB »LIBER«, IZDANJA INSTITUTA ZA ZNANOST О KNJIŽEVNOSTI

ANTUN GUSTAV MATOŠ

DOJMOVI OGLEDI

Uredio DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

JUGOSLAVENSKA AKADEMIJA ZNANOSTI I UMJETNOSTI LIBER /MLADOST ZAGREB 1973

φ

' &Η i *

ί

ς ]

DOJMOVI

EUGENU

KUMIČIĆU

U ZNAK ŠTOVANJA

Sad ti živem bez uhvanja, brate, U dalekoj, opuštenoj zemlji... (August Kaznačić) Velecijenjeni Gospodine, Posvećujem Vam tu knjižicu — jedino čime Vam mogu poka­ zati svoje štovanje. Jer V i ste od onih rijetkih hrvatskih pisaca koji su nezavisni, slobodni ljudi. Vi niste tek beletrista, V i ste i borac. Vi niste tek slavitelj prošlosti i tješitelj sadašnjosti; Vi ste i vjesnik budućnosti, pobornik slobodne Hrvatske. Pošto je taj uzor — ideal slobode — možda jedini koji veze nas mlađe sa starijima — tamo od slobodnog pjesnika slobodne D u b r a v k e pa do pisca S e l j a č k e b u n e — nadam se da ćete u ovim dojmovima naći osjećanja slična onima kada ste, mladićem, putovali i uspoređivali domovinu sa slobodnijom tuđi­ nom. I Vas, ako se dobro sjećam, ocrnjivahu sa pretjeranog mo­ dernizma, sa naturalizma, prećutjevši da Vam se od svih modernizama činjaše najplemenitijim — sloboda, kao i našim mladim drugovima koje skupi ista misao oko Mlade Hrvatske. I mene je ovdje vodila ista težnja. Ta bi pisma bila bez sum­ nje mnogo uspjelija, mnogo dotjeranija, da ne bijaše tako mučna borba za moje lično oslobođenje (a ta se borba možda nikada neće svršiti). Često ih pisah, nemajući drugo osim pera — često pokvarenog — i komadića hartije, misleći da su posljednja u mom životu. No, srećom, »čovjek nije nikada tako srećan ili tako nesrećan kako misli« (La Rochefoucauld). Nesreće i nedaće su, ako nas ne uništuju, glavni uslov za energiju. Uostalom, ovake epistole ne postaju kao piramide ili tragedije, već kao dječica, dosjetke ili muzika u Wohltemperiertes Clavier. Pravopis je u njima i fonetski i etimološki, jer sam ih preštampao iz listova nesložnih u pravopisu. To je, mislim., sitnica, je r između b i e d e i b i j e d e nema velike razlike. Nekima je krivo što ne pisah svršivši kako sveučilište, a ja zalim te izgubih toliko zdrav­ lja i vremena posjetama gimnazije. Sokrat ne poznavaše sličnih

7

zavoda, α ζηαο /е grčki vise i od gramatike gosp. Musiča. Predajući preko Vas ovu knjigu, molim hrvatske kritičare, koji se odlikuju mnogobrojnošću, da se sjete nepoznatog hrvatskog Sokrata kada veli da u slijepoj zemlji i ćoravi konji prolaze. Onima kojima sam odviše radikalan, koji se boje batine, je r ima dva kraja, odgova­ ram da — slomljena batina nema dva, nego četiri kraja. Onima kojima sam odviše staromodan, reći ću da nisam političar, je r za to treba mnogo studija i iskustva, i da zbog loših političara ne treba prezreti političke borbe, rodoljublja zbog nadripatriota (među koje mnogi ubrajaju i gosp. Tresića Pavičića, premda on sâm javno i privatno tvrdi da je prvi pjesnik i prvi rodoljub). Socijalista nisam, jer sam individualista i Hrvat, i jer bastaduri koji se u nas grade socijalist ama, ne vide da su u Hrvatskoj, a ne u slobodnoj Njem ačkoj ili Francuskoj, ne uviđaju da narod moze biti izrabljivan kao pojedinac ili klasa i da je haračenje narodnog jezika, morala i imena opasnije od svake materijalne globačine. Herostrat bijaše možda junak, ali u zao čas. Uostalom, naši soci­ jaliste nisu klasici, a da jesu, preporučio bih im onu »N e sutor u ltra . . . « One kojima je patriotizam ispod njihove visoke umjet­ nosti podsjećam na riječi jednog od najsjajnijih modernista: »P rvi put vidjeh Rajnu: sa vrelim suzama u očima zakleh se ja, bijedni njemački umjetnik, m ojoj njemačkoj domovini na vječnu vjer­ nost« (R. Wagner iza 30-godišnjeg pariškog progonstva). Koliko hrvatskih očiju osjeća danas ovake suze, a mi ih ne vidimo jer ih piju oceani, je r ih suši ekvatorsko sunce i ždere prašina u ame­ ričkim robovalištima. »A znade li štov. ug. kralj, odbor koli neiz­ mjeran broj ovršnih prodaja te uništenih egzistencija krije ta brojka nazadovanog razmjerja porezne snage? Koliko one znače nevolja, koliko nesreće, koliko suza, koliko očajanja!« — kliče gosp. dr. J. Frank, Vaš prijatelj, spasitelj slobodoumne misli A. Starčevića. A ako ne klonu u blatu bratske klevete koja se gradila kršćanskom, ako je radio dok zlopamtila pozljeđivahu stare rane kao djeca što grebu kraste ili diraju jezikom bolni zub, bit će da tu ima zasluge Vaše i onih koji scijene — poput vrlih svećenika Vučetića i Tomca — da ima jedna misao, jedan sveti barjak, pod koji treba da stanu svi Hrvati, svih vjera i svih načela. Taj je uzor i mene, cijenjeni Gospodine, vodio kod pisanja tih listića, dajući m i snage da ne posrnem na putu iskušenja koja me izjednačuju i s onima koji mogahu nešto uraditi. Genij Hrvat­ stva je, poput svih anđela čuvara paćenika, pun junačke utjehe, a sa sjetnog mu oka jamačno kanu melemska suza na suha usta našeg Vođe kada šapnu umirući: »D o b ro . . . « Stari ne očaja iza tolikih razočaranja jer ga patriotizam opasa snagom nadanja.

8

» Narod hervatski dade pokolenje koje će obnovit i učverstit njegovu sreću, slavu i veličinu; narod hervatski kroz i uz svoje sinove i prijatelje okrepit će se na suncu koje se rađa za unesre­ ćene narode. . . « Pariz, 15. ožujka 1901. A. G. M.

*

9

P I S M A » NAD I« (1895— 1898) I. P i s m a

iz

Beograda

(1895— 1897):

1 Biograd, 18. jula 1895. IV KOV A SLAVA. Pripovetka od S t e v a n a S r e m c a . Izda­ nje Srpskog pregleda. Tako se zove knjiga koja je ovih dana preštampana iz Srpskog pregleda. Na strani 193, gdje se piscu prohtjelo da onako gogoljski malo proćereta s čitaocem, čitamo ovo: »------ Pisac samo htede ovom pripovetkom d a -------očuva jednu sliku iz veselih i bezbrižnih dana staroga Niša; jednu sliku starih i dobrih Nišlija onih dana koje je mutna Nišava šumom svojim odnela u Moravu, Morava u Dunav, a Dunav bestraga negde; iščezlu sliku onih dana koji se nigda više neće vratiti kao ni mladost naša.« I zaista, u ovoj poplavi grošićarskih romana i knjiga koje nas zapljuskuju sa svih strana — npr. s onog pitomog Smiljeva, uhvatismo se kao za slamku i za ovu lijepu sliku minulog i lijepog starog vremena. Evo sadržaja te lijepe knjige: Na slavu Ivka jorgandžije dolaze i njegovi prisni drugovi: Mita, zvan Kurjak, Jovan Smuk i onaj po čitavoj čaršiji poznati Kalča, Mića Tanin Kalča. Sve su to »ljudi o d r e d ; esnaf čoveci, što se kaže« — kako veli za njih Ivko. Pošto Kalča svojim nimrodskim lažima — on je strastan lovac — rastjera dosadno ono i »službe­ no« društvo zajedno sa lijepom Marijolom, koja je već prije ne­ koliko nedjelja bila kaparisana da poslužuje, ostanu ova trojica bančeći s nekakim problematičnim neznanovićem, koji je onako iz oblaka pao u Ivkovu kuću. I siledžije ostaju na slavi čitava tri dana pa sve bez Ivka kolju njegovu živad i jagnjad. Dobri se Ivko naposljetku razjedi i javi gotovane opštinskom predsjedniku. »Isti G. Predsednik je bio poznat kao jedan slavan drug za društvo. ---------------- Bio je to stari joldaš i ašik, о čijim se veseljima rado pričalo i još radije slušalo. Za njega pričaju da je pređe kao

11

sreski bio sila i nosio na zlatnim mamuzama kao žvrkove dva napoleona.« Kada taj gospodin dođe u Ivkovo dvorište da rastjera društvo, osvoje ga veseljaci, pečenje i ćurlinsko vino toliko, te je i on ostao, i časkom pokrije sva niška muzikalna ciganija Ivkovo dvorište. »Ivko je sedeo dotle u jednoj kafanici i poručivao kafe i primao izveštaje koji su ga potpuno umirili jer je čuo da je vlast stigla već na mesto nereda. Pošao je umiren i pun nade; ali što se bliže kući primicaše, sve ga više neki strah obuzimaše. ---------- Zatekao je šest ciganskih družina.--------Kalča se izvalio na jedno jastuče, zažmirio sladostrasno ko mačak, pa viknuo: 'Ahana, čičino malecno!', ispali pušku uvis i otera radoznale vrapce čak u devetu mahalu.------------- Grešni Ivko kad vide to, a on stao pa se skamenio, i stoji ne drukče nego kao jedan veliki u salon­ ski kaput i svileni prsluk sa cvetićima u saksijicama obučen znak pitanja ili divljenja« ... Tu je vršak komike, a gospodin predsjednik sada divno raz­ mrsi tešku situaciju. Onoga problematičnoga mladića i Garricka in spe, koji je u društvo pao kao iz oblaka, Svetislava, imenuje pisarom i zaručuje s onom Jolom što je posluživala, a Kurjaka s njezinom materom Sikom. Kalča i Kurjak mora da se toga radi malo i počupaju u Eminoj Kutini kamo odoše od Ivka na fijake­ rima, ali šta ćemo kada je veseli Kalča Siku već odavna toliko »begenisaja«. I tako Kurjak i Svetislav postanu rođaci Ivkovi. Pripovijetka završuje slikom iz srećnog obiteljskog života pi­ sara Svetislava i njegove Marijole. Izrodiše dvoje djece, a ona ga voli usprkos njegovim fantastičkim deklamacijama i budalašti­ nama. Osim zdravog humora resi tu pripovijetku dobra karakteri­ stika. Od svih predstavnika starog niškog društva najvjernije su slike: skromni Ivko, dobrodušni lažov i veseljak Kalča i onaj slavni predsjednik. Svetislav, nadriglumac i silom-činovnik, je slika novi­ jih dana i tip novije, poznate vrsti omladine i činovništva i odiše više satirom nego vedrim humorom. Premda je Ivkova slava pripovijest naskroz dramatična (do strane 81. je — recimo — prvi, do strane 131. drugi; — a ostalo bi bio treći čin) — i živa, to nema u njoj opisa mjesta, vanjštine itd., nema onoga slikarskog, lokalnog kolorita bez kojega ne možeš za­ misliti modemu pripovijest, a i dijalozi su katkada odviše razvu­ čeni. Tako je npr. ona scena između Ivka i predsjednika ne samo dosadna i dugačka (od str. 110. sve do str. 131), nego je njome pokvaren efekat najhumorističnijeg dijela pripovijetke. A opis i razgovori gostiju prije dolaska »kardaša« nisu samo razvučeni i do­ sadni, nego — i suvišni. Ali ako je pisac s onim suvišnim strani-

12

cama htio i u nama pobuditi čuvstvo e se ta slava nešto odviše produžila, e, onda je što drugo. Niški je dijalekat pisac majstorski pogodio, i mi mu rado vjerujemo »da se nije (kao što, na žalost, mnogi i naši i tuđi, čak i odlični pisci rade) poslužio izmišljoti­ nama« (str. 190), i da je mutna Nišava odnijela šrnnom svojim i po koje parče njegove mladosti, po koju »sliku iz onih dana koji se nigda više neće vratiti kao ni mladost naša«. A da se nije »ogrešio о dosadanju skrupuloznost i savesnost svoju, i što je još gore, tim e. .. izgubio dojakošnji lep glas vero­ dostojna beležnika, pa naposletku i stečeno poverenje poštovanog publikuma« (str. 190), vjerovat će svako pročitavši ovu knjigu, pa ma i ne čuo još za lijep glas, stečeno povjerenje, savjesnost i skru­ puloznost gospodina pisca. Knjiga je posvećena Stojanu D. Ribarcu, jednome od naših najmarkantnijih političkih lica. * SRBI I H R V A TI od dra M i l o v a n a D. M i l o v a n o v i č a . (Iz Dela.) »Mi smo svi jedan narod, ostavimo Srbije i Hrvate!« — Ova slavna riječ bana Jelačiča kao da provijava svu broširu, punu lijepih opomena za naše chauvine i trijezne objektivnosti koja je već davno iščeznula iz sličnih novijih knjiga. Kako je ta knji­ žica izišla iz centra koji je najmanje zaražen bratoubilačkom mržnjom, a pisana duhom više praktičnim i političkim nego doktrinarno-historijskim, to će ju s poukom i nasladom pročitati svaki pravi prijatelj bratske sloge između Srba i Hrvata. * Naskoro će izići nakladom poznatog knjižara Valožića u Bio­ gradu tri pripovijetke od našega J. M. V e s e l i n o v i č a pod naslovom Z E L E N I VAJATI. I u ovima nam crticama, zadahnutim vedrinom i jednostav­ nošću koja te podsjeća na narodne pjesme, crta pisac istinitim bojama idilski život seoski. Ko hoće da se u svim dnevima teške sumnje okrijepi, neka se skloni u hladovinu Zelenih vajata, a dušu će mu razvedriti naivno pričanje i snažni optimizam ovoga sina bujne Mačve koja je krasote svoje najljepše razvila — u duši njegovoj. Mi imadijasmo prilike pročitati svih deset priča pod onim naslovom. Na javnost — na žalost — izlaze samo tri: Jarani, Воgati sirotani i Kevilj. Mi vrlo sumnjamo ima li gospodin Veseli­ novič optimističko ubjedenje i о našim književnim prilikama. ..

13

2 Biograd, mjeseca januara 1896. Stara se godina na našem pozorištu završila Dumasovim P ri­ jateljem žena koji se uzastopce prikazivao 29. i 30. decembra (po st. kal.) — Ko zna Ženskog prijatelja s pozornice ili iz lektire, ne treba da mu se iznosi sadržina komada, a ko ne zna, taj će se jamačno vrlo teško zadovoljiti kakim referatom; ta referati, oso­ bito о valjanim pozorišnim komadima, tek su blijede sjenke spram originala! Pozorište bijaše posjećeno tek prvog dana; sutradan, u ne­ djelju, bijaše osim orkestra sve prazno. Šta ćemo, kada našu širu publiku privlače samo komadi s pjevanjem! Drama i moderna salonska komedija kakog Paillerona, Rubija ili Sudermanna ne puni kuće, prosto zato što biogradski elegantniji svijet po primjeru mnogih malovaroških high-lifeova gleda na domaće svoje pozorište skeptički, s uobraženog višeg nekog gledišta. Pa ipak je i ovoga puta gosp. Dušan Đokić, prevodilac, dao, kao i u mnogo drugih prijevoda s francuskoga, dokaza о svom prevodilačkom talentu, pa ipak naši vrijedni umjetnici i ovog puta pokazaše svu opsežnost svog stvaranja i shvatanja... Naročito je gosp. M. Gavrilović viveur i dandy par excellence. Njegovo je kretanje otmjeno i sigurno, ruke mu nijesu nikada suvišne, a mimika mu je vazda karakteristična. Od svib naših glu­ maca ima on ponajviše ono čime nas toliko ushićuje naša subreta gđa Todosićka — ono što se zove chic. Tako nas je gosp. Gavrilović u Ženskom prijatelju i opet, onako krupan, elastičan i distingiran, podsjetio na kakog aristokratskog bečkog oficira koji se u nedjelju bacio u civil da bi se lakše zabavio i razonodio. — Samo je velika šteta što gosp. Gavriloviću kao i gđici Nigrinovoj u strastvenijim ulogama često nedostaje ono što je glumcu najpotrebnije: čist i snažan organ.

14

Naprotiv je gosp. Ljuba Stanojevič predestinirani prikazivalac gigantskih i romantičnih karaktera. Glas mu je onaki kaki je u Homerovog Marta u Ilijadi, a stas mu je atletski razvijen i lijep. U ulogama, kao što je zvonar Bogorodičine crkve i Otelo, briljira on upravo tom svojom velikom sličnošću originalima. U Lindauovoj Krvavoj svadbi (bartolemejska noć) Gavrilović prikazuje Kar­ la IX, dobro ga prikazuje — ali — tek ga prikazuje, a Lj. Stanojevič Henrika IV. ne prikazuje — on jest Henrik IV. Mnogi su ovdje tog mišljenja da je kod nas komedija bolje zastupana od ozbiljne građanske drame ili tragedije. Tako je gosp. Ilija Stanojevič, poznat ovdje pod imenom čiča Ilije, stvorio od većine uloga svojih tipove. On je, uostalom, i kao pripovjedač po­ kazao velik talenat za duboku karakteristiku i humor. Baba Ruška, Niđa jestestvo, Kole čarlama, Srećko, Kako para fino raste, Idila, Habeas corpus, Modus dividendi, Koncerat u palanci, Duševan Turčin, sve su to stvari koje kao cjelina osiguravaju spomen na čiča-lliju i u literarnoj našoj historiji. I kao glumac je čiča hu­ morista, a tipovi su mu dobroćudno-smiješni. Kao glumac satiričar, prikazuje on samo pritvoricu — ali nedostižno. Na njega se kao humorista dično naslanja veteran našeg pozorišta, gosp. Rajkovič, pisac Života za dinar, lokalne dramske slike, koja je našla svoju publiku. Gosp. Sava Todorovič je glumac satiričar, on imitira i kari­ kira. čiča nam Ilija daje tipove, a Todorovič nijansira. Kako on i najsitniju ulogu savjesno obrađuje, uzdigao se do onoga što je stari Rajkovič u ozbiljnim komadima — do najboljega komičara epizodiste. I čiča Ilija i Todorovič dotjeraše svog Cincarina do savršenstva, i u tim se ulogama vidi njihova dijametralna razlika, čičin je Cincarin stvor glup ali dobroćudan, a Todorovičev je pakostan, nabusit, tvrdica. čiča je više subjektivan, a Sava objekti­ van, čiča je više pjesnik, a Sava više prozaik. Svi oni koji i u glumi poštuju neki verizam, poštuju u Todoroviču, tome niderlandski mirnome i objektivnome posmatraču, snažan, ali na žalost slabo priznan talenat. Od mlađih naginje gosp. Lazar Rajkovič — bez sumnje naj­ darovitiji — čiča Ilijinom humoru, a gosp. Stankovič Todorovičevu maniru. Ko cijeni glumački dar po opsežnosti njegovoj, toga će odu­ ševiti gosp. Miljkovič, službeni naš Phileas Fogg! Ko se od srca nasmijao njegovu đeneralu Adamu (Bogat majdan) ili kapetanu Mathieuu (Pokojni Tuponelj), ne može da ga raspozna u nervoznom i patetičnom Ruy Blasu. A ako je ko čitao po koju njegovu riječ (osobito onu u Dnevnom listu od 6. decembra pr. god.), požalit će što je sudbina i glumca, kao njegovog po Apolu brata, pjesnika,

15

kaznila tolikom mjerom osjetljivosti. Ali šta da tužimo? Evo nam dosjetljivog biogradskog Girardija, gosp. Dinulovića. Tek što se pojavio na pozornici, odletješe u nasmijani pozorišni vazduh sve brige iz zabrinutih biogradskih glava. Pa ipak, kraj svega toga obilja izvrsnih glumačkih sila osjeća se u pozorišnom osoblju prilična praznina. Naše pozorište nema prvog ljubavnika, tj. specijalnog prvog ljubavnika. Gosp. Lj. Sta­ nojevič je za tu ulogu često odviše patetičan, gosp. Gavrilović od­ više rafiniran, a gosp. Miljkovič odviše nervozan i sentimentalan. A sva su trojica za tu struku u neku ruku odviše muževni. Mi to tvrdimo onako kao kad npr. velimo da se Rossiju u Hamletu ne divimo kao ljubavniku nego kao prikazivaocu one zagonetne borbe duha s voljom . .. Još se veća osjeća praznina u ženskom personalu. Gospođe: Lugumerska, Radulovićka i Grgurova, ta nenadoknadiva tragetkinja, oštarješe; gđica Nigrinova i gđa Gavrilovićka prelaze u ma­ trone . .. I tako u naivnim ulogama moramo da si mučimo fanta­ ziju s gđom Gavrilovićkom u djevojačkim suknjicama, često i s gđom Pavlovićkom, a u manjim ljubavničkim s gđicom Jurkovićevom koja na sreću ima mnogo spoljašnjosti. Pošto je Raja Pavlovič, najbolji naš pjevač i baritonista, obo­ lio, angažovala je uprava g. S. Deskaševa, poznatog tenoristu, koji je ovamo došao s g. Delinijem, vrlo darovitim mlađim glumcem, kojemu je na žalost oslabio onaj njegov sonoran i muški glas koji toliko diči starijeg Rajkoviča i Mandrovića u Zagrebu. Premda ni gosp. Deskašev nije što nekada bijaše, ipak uz našu vječno mladu subretu, gđu Todosićku, uvelike privlači publiku (Mam’zelle Nitouche). I gđica Pavlica, učenica Mandrovićeva, došla je jesenas na poziv uprave iz Zagreba, da nas osvoji svojim — kod početnica vrlo rijetkim — prirodnim prikazivanjem. Ona je jedina od našeg ženskog podmlatka od koje mnogo očekujemo. Uopće se može reći da je naš pozorišni personal — iako ma­ len — vrlo dobar. A ako možda katkada nema uspjeha, kao nje­ gove kolege po ostalim prijestonicama, kriva je njegova malo­ brojnost zbog koje naš glumac mora da radi tako reći i danju i noću — svake se nedjelje daje najmanje pet predstava sa naj­ manje toliko pokusa — i, a to je glavni razlog, nehajnost naše publike koju više privlače šantani i druge zabave od ovog »mo­ ralnog« zavoda. Da se onomad kada se davala repriza Prijatelja žena, broju prisutne publike pripisalo u ništicama svako prazno mjesto, bilo bi u Knez-Mihajlovu domu više svijeta od pijeska u moru. Ta slaba posjeta bit će jamačno uzrokom što gosp. N. Petroviču, upravitelju, ne polazi usprkos njegovoj administrativ­ noj rutini za rukom da stvori operetu ili operu. Dosta je naših

16

glumaca za silu i pjevač; drugi, novoangažovani pozorišni kapelnik, g. Malata, pun je talenta i ambicije, ali čini se da nedostaju sredstva kojima bi se angažovalo još pjevača solista i pojačalo pjevački hor i orkestar. Pa onda, ko zna ne zadovoljuju li našoj publici zasada razni vodvilji i komedije s pjevanjem. Angažovanjem g. Hartla, đaka poznatog bečkog dekoratera Kautskÿja, dobila je naša pozornica mnogo sa tehničke strane. Svojim dekoracijama u novitetu Potera pokazao je taj mladi »Di­ rector der Natur« prilično ukusa i vještine. Nikoja, pa ni naša pozornica nije pošteđena od smiješnih »kiksova« i slučajnosti. Tako se npr. neizmjerno vragoljasto u komadu Severo Torelli pokazao — mjesec, pozorišni mjesec. Do­ jurio je na svoje mjesto među oblake brzo kao ono kazalo na satu u Put oko zemlje i iznenada je stao — baš kao i ono kazalo na cifri X II. Odjedared pane na raspoloženi mjesec sjena, ogromna sjena nekog glumačkog nosa, a mjesec, veseli pozorišni mjesec, stade skakutati zdesna nalijevo. U istom komadu se Severo (Ga­ vrilović) sa svojim zavjerenicima na javnom mjestu tako derao kao da pizanski »špicli« ne imađahu organa za slušanje. — Ali to su — kako rekosmo — kiksovi koji se dešavaju i na najmodernijim pozornicama i koji su i kod nas sve rjeđi. Kako je naše pozorište jedno od slabije subvencioniranih i kao takovo zavisno od ćudi publike, nije čudo te se često (u ne­ djelje i praznike) mora spuštati na stepen nižeg estetskog gledišta. Ali i djeca u ukusu treba da počnu od »špilšule«, a naše pozorište kao jedino u Biogradu mora svakako da vodi brigu о masi koja nije imala prilike da se osposobi za više umjetničke i pjesničke užitke. I tako nije čudo što se daje Baka Hrka, Vampir i čizmar, Seoska lola itd. Narodno naše pozorište nije samo srpski Burgtheater ili Comédie Française, nego i srpski Théâtre de Gaieté i Theater an der Wien. A ko je vidio na Staro ljeto Ženskog prijatelja, morao je priz­ nati da se napredovalo u svakom pogledu. Ut desint vires, tamen est laudanda voluntas! * Za više muzikalno uživanje treba gotovo više umjetničkog vaspitanja i ukusa nego za uživanje scensko, a Biograd, koji još prije nekoliko godina bijaše varoš turska i koji vrvi Ciganima sviračima, nije još dospio ili još nije imao potrebe da podigne kaku školu specijalno za muziku. Ali, kao da se taka potreba već osjetila. Onomad je Nj. Veličanstvo kralj Aleksandar I. društvu 2

m atoš

ni

17

»Stankovič«, uz »I. biogradsko« najvrednijem pjevačkom društvu u Biogradu, veledušno poklonio zemljište da si sagradi društvenu kuću koja će jamačno biti temelj prvom srpskom konzervatoriju. * Byron negdje veli da uz toliko obilje žive i realne ljepote ne osjeća potrebe za slike i kipove. I zaista, plastičke umjetnosti nijesu toliko — da se tako izrazimo — fiziološki potrebne kao muzika. U prirodi i životu ima i suviše lijepih forama i slika, ali vrlo malo lijepih zvukova, da ni ne spominjemo akorada. Rafael i Murillo mogahu stvoriti svoje Madone ideališući kaki živi živcati nježni original, ali da Beethoven nije posegnuo u unutrašnjost svoju, teško da bi ikada u realnom svijetu našao i traga svojoj E roiki ili Es-dur sonati. Stoga se u masi potreba muzike javlja ponajprije. I kod nas je tako. Plastičke su vještine kod nas još u povoju. Ali popularna naša pjevačka društva izvađaju narodne i crk­ vene melodije u formi koju im dadoše Stankovič i Mokranjac, a sa Đidom i Suđajama udomi Jenko i Marinkovič narodnu melodiju i u pozorištu. Šteta što je naša kritika premalo muzikalna, jer bi i u Poteri (Veselinovič i čiča Ilija glumac) našli ono što je Đido i Suđaje: embrion srpske nacionalne operete i opere, zametak narodne muzikalne drame. Sada da je samo kaki Mascagni ili Glinka koji bi iz tog silnog blaga narodnih arija stvorio narodnu glazbenu dramu, ili kaki Chopin čiji bi ih talenat obukao u mo­ derno ruho, pa da se zadivi muzikalan evropski svijet, sit stare škole i stare muzike. Pošto još nema u Biogradu konzervatorija, gaje klasičnu i modernu muziku samo diletantska, privatna društva. Danas se od ovih diletantskih društava ponajviše ističe Akademsko muzičko društvo kome predsjedava uz Lj. Nediča jamačno najobrazovaniji biogradski bel-esprit i kritičar, gosp. В. Popovič. Akademsko je muzičko društvo orkestar od otprilike 10— 12 đaka Velike škole, a diriguje im gosp. Svoboda, profesor muzike, koji je, ako ne po­ najviše, a ono zacijelo vrlo mnogo nastojao oko čiste muzike u Biogradu. To doduše društvo zbog malobrojnosti svoje ne može još da izvodi epohalnih orkestralnih kompozicija, ali о dobrom glasu koje je društvo steklo u ovo dvije godine svog života svje­ doči posjeta Nj. Veličanstva kralja na posljednjem koncertu. Po­ što još u Biogradu nema dvorane za specijalno muzikalne pro­ dukcije, to se posljednji puta opazilo da je velikoškolski salon zaista odviše malen za koncerte ovog društva. .. Evo i programa posljednjeg koncerta: Suppé: Pique dame (orkestar), Saint-Saëns:

18

Allegro appassionato (gospođa Ruža Vinaver), Moszkowsky: Serenata, Gillet: Lom baZ (kvintet), Wagner: Tannhäuser-uvertira (orkestar), Schumann: U noći (gđa Ruža Vinaver), Koch: Jugoslovjensko kolo (orkestar). * Gospodin Friedenthal, kako sam reče, đak znamenitog Kuhlaua, bijaše jedini gost naše muzikalne sezone. Prije četrnaest dana je koncertirao u salonu Građanske kasine. Salon je vrlo malen, ali one večeri bijaše pun vrlo velike praznine. To, a još više kukavan, uzajmljen glasovir, pokvari g. Friedenthalu volju za sviranje, a nama bome za slušanje. Više virtuoza (na žalost i slavni Sauer) odoše odovud sa žalosnim uspomenama. Kako je na taj primam­ ljivi prag Istoka sa slavujima dopršilo mnogo čvoraka (kao prošle godine neki tenorissimus Pazzini i neka diva Šarlota N.), nije čudo te je publika postala nepovjerljiva spram neznanih imena. Go­ spodin se Friedenthal uostalom hvalio da ga u Americi malo te nijesu zasuli cvijećem. Koliko je nama poznato, od biogradskih ruža nije mogao napraviti ni najskromniju ružičnu pasteticu. Ne bijaše, horribile dictu, suđeno da gosp. Friedenthal bude ružama zadavljen na mirnoj dolini Save! O, nijesu Biograđani kao oni svirepo-neronski Jenki, о!

2*

19

3 Biograd, 18. februara 1896. Ciča je zima popustila. Ispod vratolomne naše kaldrme kao da se čuje kucanje srca Velikog Pana, a topli duh mladog Feba je već probudio po koju ljubičicu. Baš je dosadila ta zima! A i da nam bijaše barem kakove dobre nove knjige ili valjane novine u pozorištu — ali — ama baš ništa. Oh, to pozorište! Koliko li nam se puta ne ogrija tijelo u gostoljubivim prazninama njegovim, ali koliko li nam se puta u njima smrzla duša! Tako npr. u Alpijskom caru, u sceni, kada postiljona (gosp. Kundovića) stade iznenada dizati u visine njegov drveni parip, kojega vucijaše za uže momak na pozorišnom ta­ vanu. Kanaf bijaše vrlo debeo, ali naši živci vrlo tanki, te ih ne uzmože umiriti ni griva, ni uši, ni jezik, ni rep konjski, pa ni jockeyska vještina gosp. Kundovića. Ali uže bijaše debelo, gosp. Kundoviću i pozorišnom se Pegazu ne desi ništa, a ako se ko na­ patio — patijahu naši živci i onaj momak na Schnürbodenu. O, često smo se zgražali i strahovali na primjer u Rože Laroku ili Anđelu ponoći, a u Moru bez prim orja se osvjedočismo da — uz — Homera — i slavni Echegaray pokatkada zadri jema. Šta ćemo, kada je i more s primorjem dosta veliko, pa da zaluta i iskusni brodar. Prošlog se mjeseca davao i nov prijevod Mačem, dramat u samo pet činova (Anđeo ponoći ima ih šest) i samo osam slika. Događa se u Ravenni 1359. godine. Komad je napisao Jean Richepin, a gosp. Đokić pokazao je tom prilikom jamačno više dara u prevođenju nego u ukusu. Stvar uostalom nije baš tako užasna. Od dvadeset i četiri lica ostaje ih prilično živih. Prama sličnim komadima stoji autor kao vic i obratno — ergo dva vica. A pošto je prevodilac napravio treći, mislimo da bi bilo odviše za Mačem da napravimo četvrti. Ima komada о kojima se ne da napisati ni dobar »vitac«.

20

Od originala gledasmo Đidu i Poteru (Veselinovič), Podvalu i Dva cvancika (Glišić) i Protekciju (Nušić). Nadali smo se novini, Matavuljevu Zavjetu, ali je pisac, kako se čuje, trgao tu svoju prvinu iz nepoznatih razloga. Poznavajući književničku prošlost gosp. Matavulja, nadamo se da ovih razloga ne bijaše u samom Zavjetu, iako se i kod nas dokazalo da su valjani pripovjedači često slabiji dramatičari. 4. februara davaše se svakako najinteresantnija stvar ove go­ dine, Blodekova čuvena opera u jednom činu, U bunaru. Evo joj libreta: Stara Verana jadikuje pred svojom kolibom kod sela: kako je nastanulo rđavo doba, kako mladež provodi raskalašan život; kako su nju nekad zvali ljepoticom, a sada je zovu vješticom, i kako će sad svi povrvjeti к njoj da im vrača, jer je petrovsko veče. Dok se Verana tako jada, dolazi Lidunka, djevojka iz sela, i donosi kotarčicu jaja i masla, pa moli Veranu da joj vračanjem domami dragana Đorđa (Vojtëha). Verana odvraća Lidunku od vračanja, kaže joj kako to ne valja, i kako su vradžbine đavolji poslovi. Lidunka je opet salijeće i veli da svi u selu govore: kako ona (Verana) umije čitati zvijezde i stare knjige, zna ljekovite trave, zna sve, pa je eto moli da joj pomogne bar dobrim savjetom. Zatim joj ispriča kako je zavoljela Đorđa, kako bi htjela da se uda za nj, ali jo j smeta stari udovac Janko za kojeg hoće mati da je uda. Onda joj Verana kaže da tog večera kad mjesec iziđe dođe к bunara koji je pod jednim drvetom blizu njene kolibe, pa da pogleda u bunar, i tu će vidjeti lik svoga suđenika. Taj je razgovor prisluškivao stari udovac Janko, pa se popne na drvo nad bunarom kako bi Lidunka kada pogleda u bunar vidjela nje­ gov lik u vodi. — Tu se počne pomaljati mjesec. Momci i djevojke iz sela spremaju se da nalože vatra po brdima i da motre kada će Verana kao vještica poletjeti na metli. U tome se mladi Đorđe sprema da se popne na drvo kako bi Lidunka vidjela njegov lik u bunara. I taman on pođe к drvetu, a stari se Janko omakne s drveta i padne u bunar. Lidunka dođe к bunara i zgrozi se kada pogleda u vodu i ugleda dolje starog udovca Janka. Ona vrisne: — To je sam đavo! — Nato dolete momci i djevojke к bunara i stanu se podsmijavati starcu što je pao u bunar. On ih šalje sve do đavola, iziđe iz bunara i pobjegne. Tako se Lidunka oslobodi starca i ostane sa svojim draganom Đorđem. Dubokom muzikalnom, katkada veoma humorističnom (pje­ sma Jankova i Verunina) karakteristikom, čistotom stila koji uopće nosi slovjenski karakter, preciznošću orkestralne obrade i onom divnom jednostavnošću koncepcije dolazi U bunaru u red klasič­ nih opera. Kroz vascijelo djelo vije se neka tiha čežnja i sjeta

21

koju tu i tamo prekidaju šaljivi zvuci. Vrhunac je te velebne mu­ zikalne idile u »rađanju mjeseca«, u intermezzu. — Ako muzika ne može da crta direktno, može indirektno, tj. da u nama pobudi podjednaka osjećanja koja pobuđuje dotični predmet ili situacija. To jeste, da tê muzikalne boje nemaju određenosti pera, riječi ili kista, stoga muzika i treba da crta onake neodređene i suptilne situacije koje može samo ton da ocrta. U silnoj produkciji mu­ zikalnih djela ima doduše koješta s cifras tim naslovima (npr. Posljednja ruža, Prva ljubav, Romance, Balade itd.), koji ni naj­ manje ne odgovaraju sadržim. Naslovi su došli u modu, i pitaš li ga što je svirao, odgovorit će ti kaki razbarušeni Orfejev potomak: — Zar nijeste pogodili? Taj se valcer zove Posljednji poljubac. — A nije se, jadnik, ni dosjetio da bi se valcer s istim pravom mogao zvati: Sjećanje na kiseo kupus, ili Valcer bez riječi. (Tu se sjetismo mnogih pjesama bez riječi!) Ali Blodekov intermezzo se zaista ne zove Rađanje mjeseca tek onako šale radi, kao ni Mondschein-sonata ili Griegov Notturno. To je zaista sjajna i duhovita muzikalna deskripcija one tihe tuge i velebne sjete kojom prožima blijeda Luna i tiha ambrozijska noć srce ljudsko. Pa onda sladostrasno nadanje i slatko očekivanje mladih, Đorđa i Lidunke, kraj hladnog kladenca. . . Ljepotom se taj intermezzo može mjeriti s Mascagnijevim, a beethovenskom gotovo lapidamošću i čistotom kristalnog stila bit će da ga i natkriljuje. Blodeku ostade još dosta genija da poludi. Umre 1874. Za Gounoda, Bizeta i pokojnog Thomasa kažu da su im djela sredina između vatrene i lake talijanske i hladne ali duboke nje­ mačke opere. Ko zna ne bi li se to isto moglo reći i za Glinku, Smetanu, Blodeka. .. Tenor i sopran-partiju pjevahu gosp. i gđa Deskašev i Todosićka, a bariton i alt gosp. Ilija Stanojevič i gđa Stanojevićka. I sviralo i pjevalo se bez grešaka, a to je — za naše prilike — dosta. Ali gosp. Deskaševu kao da nije prijalo u bunaru, jer je za nekoliko dana dao ostavku. I tako zasada u bunaru ostadoše prvi pokušaji da se pokuša s operom. Ali kao inkarnacija veselog karnevala osvanu u nas maglovi­ tog jednog jutra obožavana kraljica pariških subreta, gđa Ana Judie. A naša je publika zaista pokazala svoje galofilstvo, a pozo­ rište je, ako ništa drugo, pokazalo tu osobinu, da može biti dup­ kom puno. Evo, kako je to bilo. Onomad dođe u Biograd neki Galé (ili Galais, čitasmo mu ime samo fonetikom) sa svojom gospođom. Okladio se sa geografskim društvom u Bordeauxu da će sa nekakvim kolicima u stanovito kratko vrijeme obići svijet, i da se na taj način može prijeći i stanovitim putem preko Perzije i Hindostana. Gosp. je dakle Galé

22

htio trgovini otvorili nove putove. Bijaše zaista vrlo zanimljivo gledati toga bordeauxskog Kolumba, kako sa svojim čizmama, crvenom bluzom i ženicom u biciklističkim čakširama ukrašuje naše ulice. K oji su znali da Bordeaux ima mnogo slavnog vina i vode u Loiri, doznaše da Bordeaux ima i svog gosp. Galéa i svoju gospođu Galéovicu. .. Ali na žalost, i veliki geografi trebaju no­ vaca i ta k o ------ , i tako se prosjačilo dok se moglo, a onda. .. A onda se gosp. Galé jedne noči ništa manje nego objesi na Kalimegdanu. Ali u blizini se — 0, erklär mir, Oerindur, dieses Wunder der Natur! — desio neki Francuz, koji presiječe uže (ili kaiš) i spasi zemljaka. Kažu da je gospođa sasvim ravnodušno saslušala užasnu vijest i otišla (fuga similis) starim trgovačkim putem put Budima, grada bijeloga, mjesto put Carevog Stambola. Naskoro ode za njom, hvala viteštvu gosp. barona Rožena, ruskog posla­ nika, razočarani bordeauxski Kolumbo, ode kako se ovdje veli »s jednim iskustvom više i jednom predrasudom manje«, ode s uvjerenjem da je lakše obići svijet i sa deset »tačaka« nego s jednom ženom . .. Ono i po koji domaći dobija volju da se objesi, ali da se objesi Francuz, o, c'est terrible! Pa onda taj Cadet! Došao je ovamo po­ put aveti. Prikazivao je u Dvoru Silom-bolesnika. Mi smo očeki­ vali, nadali, radovali se, ali uzalud. — Coquelin iščeznu. Abiit, excessit, errupit, evasit — a mi ostadosmo ne znajući: ima li ili nema pravo gosp. Sarcey. I tako taman dođe gđa Judie i sve pohrli 6. februara u pozorište, jedno za inat Kukurekoviću, a drugo, da se dade Francuskoj zadovoljština za gosp. Galéa. — Operete uopće rijetko kada imaju dramsku vrijednost. Ali u Ninichi kao da je gosp. Alfred Hennequin malo poharao poetički vrt gosp. Alberta Millauda, i obratno, a nama ostade samo baštovanka, gđa Judie. Наес dissimilatio claudicat?! Ta prispodoba hramlje?! A zar, ako ih uopće i ima, ima malo takih u sličnim opereticama! Uostalom, evo sadržine: Niniche je ime jednoj kokoti koja je ranije ostavila galantan svijet pa se udala za nekog poljačkog diplomatu, po ime­ nu grofa Corniskog koji ne zna ništa о prošlosti svoje grofice (nekadašnje Niniche). — Ova grofica, došavši u morsko kupatilo na obali truviljskoj, odmah je zavrtila pamet svim tamošnjim gostima, pa i samom vlasniku kupališta, Gregoireu koji se oda na taj posao samo zato da bi imao prilike učiti plivanju mlade lijepe gospođe. Tu među gostima desi se i stari poznanik grofičin, vikont od Beaupersila, koji je podsjeti da je ona (kao Niniche) ostavila u Parizu izvjestan broj dugova i da su joj za te dugove uzapćene stvari u njenom nekadašnjem stanu od kojega ona, ne zna se zašto, nije predala ključeve. U fioci jednog stola, koji se s ostalim njenim namještajem imao prodati na javnoj licitaciji, nalazila se Ninichina dopisivanja s (horribile dictu!) nasljednikom

23

poljačkog prijestola. Ona je htjela da uzme ta pisma da se ne bi zbog njih kompromitovao čovjek kojega ona nije još sasvim zaboravila iako se udala. Međutim je i grof Comiski dobio poruku od svoje vlade da pošto-poto dograbi ta pisma Ninichina. I tako vikont Beaupersil i grof Comiski dođu u Pariz, i tu nastane čitava trka oko tih pisama koja na kraju krajeva dočepa vikont Beaupersil i preda ih Ninichi. Ko prizna da je — osim pjevanja — fabula »sve i svja« u jednoj opereti, morat će dozvoliti da Niniche zaista nije ništa. Muziku je napisao neki Boulard. Sada, pošto je umro slavni skladatelj Mignone i Hamleta, čut će se o gosp. Boulardu možda više. N ije nevjerojatno da bi gg. Hennequin i Millaud mogli stvoriti kaku zgodnu ženicu za striku, ujka ili za samog djedu, ali Tatina zena — nije osobita žena. Evo fabule toga komada: Mladi natu­ ralista, Aristid od Bukanijera, hoće da se oženi kćerkom učenog profesora Boden-Brideta koji ima tri kćeri, ali nađe da će biti dobro ako najprije oženi svog oca, barona Bukanijera, nekom mladom Belgijankom Anom, i tim učini kraj ljubavnim ludorijama očevim. Tako i bude. Sve ličnosti, otac, sin, mlada Belgijanka, profesor i njegove tri kćeri nađu se u prvom činu na ljetnjaku profesorovom. Tu se svrši i plan mladog Bukanijera. Odmah zatim baron Bukanijer (otac) i baronica Ana (maćeha) odu u Compiègne da potpišu bračni ugovor Aristidov. Tu tek nastaju zabune i za­ pleti. U gostionici kod Zlatnog lava gdje su Bukanijerovi odsjeli nađe se nekaki knez od Cipra koji misli da je nova baronica neka njegova stara ljubeznica Koralija. Međutim, prava je Koralija bila sluškinja kod Boden-Brideta i pomalo njegova ljubeznica, pa poslije ljubeznica baronova. I ta Koralija smeta sad profesoru u njegovim najmilijim studijama. Mladi Aristid, nalazeći se u ovoj zbrci, misli opet da je čast njegove mlade maćehe (baronice Ane) kompromitovana, pa traži na sve strane njenog ljubaznika, ali ga ne nalazi jer ga nikako ni nema. I sve ove zabune i zapleti, koji traju kroz cio drugi i treći čin, završuju se tim što najzad iziđe na vidjelo da je, pogreškom porodičnih dokumenata, na bračnom ugovoru baronice Ane zapisano ime sinovljevo mjesto očevoga. Ali usprkos tome je gđa Judie očarala publiku, kao da ima svaki od njezinih sjajnih dragulja neku neobičnu snagu fascina­ cije. U jednom je i u drugom komadu gđa Judie prikazivala ko­ kotu, doduše ne onaku kaku crta kaki Zola, nego onu iza restoracije, stariju, nježniju, koju opisaše Murger, Balzac, a donekle i Dumas mlađi, ono blatom poprskano cvijeće bulevarsko čiji je miris razblaživao jade kakom Heineu ili Bérangeru. Ta — danas

24

već historijska vrsta loreta više je dramatična, jer je tu grijeh zavijen u plašt koketne poezije. (Tako u La cigale, u komadu koji se prikazivao u konaku, gđa Judie zavoli nekog siromašnog sli­ kara.) Ako je ponajglavniji znak glumačkog talenta bogatstvo u pri­ kazivanju različitih, često sasvim suprotnih karaktera, onda gđa Judie kao glumica nije osobita umjetnica jer je sva njezina snaga u sjajnom prikazivanju onih operetskih tipova, koji toliko pod­ sjećaju na polusvijet. Ima ih koji u svojoj pedesetoj dapače po­ stignu da umru; gđi je Judie u toj dobi pošlo za rukom da istinito prikazuje dame k*§e vole da ih vole. Svaki kojega interesuje tip »slomljenog ljiljana«, svakako da je onih dviju nezaboravnih ve­ čeri priznao da ju*je ta studija morala stajati mnogo znoja. Do­ duše, u Parizu ima ih mnogo koji se bave sličnim proučavanjem, ali gđu Judie ne dostiže još niko. O, njezinu slavnu kokotu teško da će uskoro zaboraviti gdjekoji naš galantan orozlijić! Pa onda njezina nonšalansa, njezin čisti pariški »pšit«, pa onaj visok i ele­ gantan stas, pa onda one lijepe, izrazite i ispupčene crne oči! Tima bi divnim očima zaista mogao pristajati Homerov komplimenat boginji mudrosti. Ali, sapristi! Ta volovi jamačno još ni u Parizu ne mažu efekta radi svojih trepavica nekakom crnom farburinom! Premda ima danas više glasa nego glasa, pjevala je gđa Judie prekrasno. Učinilo nam se da više preludira i nijansira, da ima forte, ali da ga ne običaje upotrijebiti. Glas joj ima više čistine nego boje, a izgovara tako jasno da je nije niko razumio ko nije znao francuski, a takih nas bijaše u pozorištu mnogo, vrlo mnogo. I tako ulučismo priliku da posmatramo sve stepene smijeha о kojima govori onaj poznati humorista: gledali, tj. slušali smo one koji se smijahu gđi Judie; onda one koji se smijahu smijanju ovih srečnika; onda one koji se smijahu tome ismijavanju, pa onda — gđu Judie koja se smijaše našemu smijehu. Sapristi! (tu smo riječ mnogo slušali onih večeri), sapristi! mi u pozorištu često za jednostavnu cijenu dvostruko uživamo slušajući komad po dva puta: od šaptača i od glumaca. Kod gđe Judie, na našu žalost, toga dvostrukog uživanja nije bilo usprkos dvostrukim cijenama. Njezino osoblje znade izvrsno svoje uloge, a po kompetentnom mišljenju gosp. Gavrilovića, koji imađaše čast te je sa nekoliko kolega bio u Dvoru, židikovci su bolji od koklenovaca. Nama se od sviju najviše svidješe gg. Fioratti (ljubavnik), pa Chambly i Charletty. S njima se ne bi toliko proslavili naši šaptači gg. Likić i Anđelo (ne zove se Mikel nego Moša). I tako je u naše pozorište, koje je prazninom i šutanjem do­ čekalo dvadesetpetgodišnjicu umjetničke djelatnosti zaslužnog komponiste gosp. D. Jenka, domamilo silan svijet pedesetogodišnje

25

i nerazumljivo mnogima pjevanje gđe Judie koju kao glumicu doduše odlikuje lijepo pjevanje a kao pjevačicu dobro glumlje­ nje, ali koja nije ni u kojem genreu postigla vrhunac. U kako­ vome vodviljčiču se ne kušaju čisto umjetnički temperamenti. Pojave kao gđa Judie ili Girardi mogu da imaju i neku lokalnu vrijednost — za Pariz ili Beč. Kakovi Max Nordau primijetio bi u njihovoj slavi neko opadanje ukusa dotične publike, ali se tje­ šimo poznavajući neizmjernu silu reklame. Ali, srećom, te nije sve guravo, jer onda bi i belvederski Apolo bio gurav. Ali naš je svijet spram stranaca vrlo šarmantan i predusretljiv, a gđi se Judie toliko pljeskalo da je na kraju Tatine zene morala dodati nekoliko vragolastih kupleta. Njezina je laka pjes­ mica odjeknula i u gostoljubivom salonu Dvora, a sirotica se gđa morala, pošto još nema kod nas ordena nikakove svetice, zadovoljiti redom sv. Save. Velikodušnost je vladareva odlikovala i njezinog kapelnika i impresarija. Još nešto, trijumf nad trijumfima! Poslije svršetka Tatine zene je gđica Nigrinova, kako se čuje, u prvoj vatri »vozbuždenija« odletjela na pozornicu i iza kulisa poljubila gđu Judie u ruku, premda je kao žena i koleginica imala pravo na svetinju njezinog lica ili na kakovi ženski shake-hands. Gđica je Nigrinova jedna od prvih naših glumica, i tako izgleda kao da se ponizila naša drama da u ruku cjeliva sklizavu parišku operetu. Ali ako je to bio poljubac bujne mladosti oveštaloj starosti, e, onda je nešto drugo. Biogradska se štampa dosele о gđi Judie izrazivala vrlo re­ zervirano. Kroz one kratke referate kao da zvučaše Puškinov stih: Pametni su sad u brizi, S morala nas drijemez hvata. Da nam je Pariz poslao svoju Saru, Réjanu ili gđu Moreno, podsigumo bi se otkravio led sa srdaca naših žumalista. Pogovara se da će naskoro doći i gđa Reichenberg, naivka Francuske komedije. Ali, što je glavno, ciča je zima popustila, a ispod biogradske kaldrme kao da se čuje kucanje srca Velikog Pana. Poklade su prošle, a pramaljeće će i pozorištem prosuti novu toplinu i novo cvijeće.

26

4 U Biogradu, oko Uskrsa [1896] IZ BRAČNOG ŽIVOTA. Pesme VI. M. J o v a n o v i č a , Bio­ grad. Izdanje Saviča i kompanije. 1896. Tako se zove najvažnija zbirka pjesama koju izbaci prošla zimska sezona. Iako odgovara njihov broj pjesama otprilike broju najmedenijih dana (97), pjesme, bog i duša, nijesu medene! Brak je formula u kojoj bujna čežnja i nebeska strast mladosti, ljubav, dobij a paragraf ski oblik. Trebalo je njegovog veleuma, pa da se taj suvi oblik obradi poetski. I tako nije čudo te su mnogi erotski poete mukom zamuknuli kada se obožavani genije mladosti nji­ hove pretvorio u realnu gospođu A. ili B. — Salomon i Dante, Heine i Musset, Petrarca i Goethe, naši Dubrovčani, Vraz e tutti quanti — sve to pjeva božanskom Amoru, ali vanbračnom Amoru. Ali V. je Jovanovič pjesnik realista, a pošto je brak realan — malne rekosmo legalan — oblik ljubavi, pjeva on brak. Pjesme je svoje razdijelio u dva dijela. Prvi Pred ženidbu, dakle najpoetičniji dio, ima samo četiri pjesme s ovim zaista realističkim na­ slovima: Momak pred ženidbu, Provodadzija, Isprošenica, Svatovi. Evo nam već u prvoj pjesmi tona koji vije kroz cijelu zbirku: Momak

za

ženidbu

čujte, mome i lepojke, Nameran sam da se ženim — Hoću život da uredim, Hoću narav da promenim! Dodijale duge noći; Dodijali teški dani; Dodijale sobarice (sic!) I pijanke po kafani, Hoću i ja da se ženim, Hoću život da promenim!

27

Ne može se, brate, više — Dugovi su već na vratu. Za petnaest pustih dana Uvek smirim celu platu. Te za ogrev, te za ruho, Te za kvartir, te za hranu — Zlo, da nisam još sa kecom Prvi junak na mejdanu. Zato hoću da se ženim, ltd.

šta je žena? Zlatna koka Što ti nosi zlatna jaja — Al i kraj nje ko ti smeta Da na zemlji tražiš raja? Hoću, brate, itd. Kao samac živeo sam Momčadiji svoj na diku; Obašo sam mnoge banje, čak sam bio u Lipiku!

Još ostalo malo zdravlja, Al me prošlost tišti mnogo; Trebaće m i verna ljuba, Kada budem iznemogo. Itd. Drugi dio zbirke, U braku, počinje pjesmom Prvo veće. Već sam naslov tako je pun poezije, da V. Jovanovič nije ni trebao poda se zapisati nekoliko stihova koji, na strah i užas svima koji poznavaju maniru one sotadeske1 vrsti kojekakih litografisanih pjesama — ovako počinju: Sama u sobi s njime ostadoh. .. Dakle — već, najzad, ljubom postadoh; N oć puna slasti i draži same, Već je prispela i došla za me, Sve me nasamo s njime ostavi 1 Sotádes, grčki pjesnik sklizavih pjesama.

28

Itd. Koža nam se naježila! I tako redom, dok se ne navršuje debela cifra 97, koja mora da je simbolična. Pošto nema ljubavi koja bi ih obasjavala, pro­ dire njihovu maglu trepetljiv žižak neke nehotimične, hladne ironije, koja tu i tamo, među redovima kakvog pustog refrena, po­ kazuje svoj grčevit i ukočen posmijeh, to te pjesme često nemaju prave unutrašnje veze. Ima npr. tu i neka balada, što li, Devojačka kula, u kojoj je neki kitajski silnik usplamtio grešnom željom za rođenim djetetom (dakle tema kao u Shelleyjevoj tragediji Cenci), — pa Junak Hrelja, Petöfi, Mormon, Perikle, Abelar, K ralj M ilutin itd. I što je u njima manje »realista«, to mu dotična pjesma bude sličnija pjesmi. Evnuh (str. 291) bio bi pun vatre i nekog ditirampskog odricanja, da u razbacanim onim verzovima ne do tu­ mara kaka blesasta misao, kao nepotrebno lice u kakoj nadritragediji. Tako je gotovo za uši dovukao pjesnik državu u taj stih! Jest, nije Evnuh, al je nesretan! Večno je tuzan, večno je setan; Večno, u želji i žarkoj strasti, Uzdiše, samo, za kratkom slasti, I kada u nju stane da tone, On i u zanos m rtvi potone. A za državu ništa ne haje — Sve to u ruke meni predaje. Ja sam Evnuh — Negujem duh! Kako to taj sultan predaje Evnuhu državu?! Bog da prosti! U samoj pjesmi P eńkles, posvećenoj g. Stojanu Boškoviću, ima prilično takih saltomortalskih mjesta. Npr.: Im a lepota dosta, al nisu lepe za me, Sve su studene, ledne, kao god sinji kamen... I Fidijeve glede, u s t e g o m n a me ! T i mi tek itd. Pa onda: Prezirem, s p r a m t v o g r u h a , i podsmeh što te prati! . . . К о bi mi plašt namešto — da tebe — kad ne bude??! Itd.

29