Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.-1941. [PDF]

Zitiervorschau

A L E K S A N D A R JAKIR

DALMACIJA U M E Đ U R A T N O M RAZDOBLJU 1 9 1 8 . -

L E Y K A M Inte rna tional

194 1.

NAKLADNIK

Leykam international d.o.o., Ilica 42, HR-10000 Zagreb www.leykam-international.hr ZA NAKLADNIKA

Jurgen Ehgartner BIBLIOTEKA

HRUflCSKfl

D pouuesc

UREDNIK BIBLIOTEKE

Neven Budak UREDNIK SVESKA

Neven Budak RECENZENTI

Tihom irC ipek Zdravka Jelaska Marijan © Leykam international d.o.o., Zagreb, 2018. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pismenog dopuštenja. ISBN 978-953-7534-65-3 (cjelina) - tvrdi uvez ISBN 978-953-340-070-9 (sv.2) - tvrdi uvez CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001009779. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Knjigu posvećujem uspomeni na moga dida Slavka Jakira Brela (1908. - 1990.), koji je kao težak-ribar-brodar u Dalmaciji proživio razdoblje o kojemu je riječ u ovoj knjizi.

SADRŽAJ

Sadržaj

8

Predgovor

9

U vodne n apom ene

11

Uvodne napomene o izvorima i literaturi

20

1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

23

l i , Nacija i nacionalizam kao pojava i historiografski problem i»2. Uloga vjerskih pripadnosti u oblikovanju nacionalnih identiteta

1 .3 .

37

1.2 .2 . K a t o lič k a C r k v a u D a lm a c iji

38

1.2 .3 , S rp s k a p r a v o s la v n a C r k v a u D a lm a c iji

41

Kulturne razlike u procesu oblikovanja nacionalnih identiteta

48 52

2. Kraj Velikog rata i kraj Austrije u Dalmaciji

6

35

i / 2 .i. D r u š t v e n i i v je r s k i m ilje i u p o v ije s n o m k o n t e k s tu

Bibliografija

3.

27

54

2 /i,

Posljedice Velikoga rata u rubnoj austrijskoj pokrajini Dalmaciji

55

2 .2 .

Prvi svjetski rat u dalmatinskoj svakodnevici

59

2 3 . Implozija austrijske vlasti i prvi politički potezi u novoj i privremenoj državi

63

2,4 Iluzije o političkoj idili u prvoj jugoslavenskoj državi

69

Bibliografija

71

Dalmacija i Jadransko pitanje

72

3/i, Talijanska teritorijalna presizanja

74

3 .2 . Opasnost

78

talijansko-hrvatskog rata na Jadranu

33* Blagotvorna uloga američke ratne mornarice

80

3,4«Diplomatska borba oko Dalmacije

85

Bibliografija

91

4. Politička mobilizacija u znaku jugoslavenstva i pokušaj stvaranja nove nacije

93

4.1. Jugoslavenstvo u međuratnoj Dalmaciji

95

4.2, Unitarističko O m la d in s k o ju g o s la v e n s tv o

99

4.3 Jugoslavenski nacionalizam bez jugoslavenske nacije. ORJUNA kao protofašistički pokret

103

Bibliografija

110

5. Politički i gospodarski život u Dalmaciji u međuratnom razdoblju

112

5.1. Split kao političko i gospodarsko središte Dalmacije

118

5.2. Razvoj industrije

127

5.3. Borba za željeznicu u Dalmaciji

129

5.4 Privredna struktura i socijalno pitanje u Dalmaciji

139

5.5. Iseljavanje iz Dalmacije

157

Bibliografija

160

6. Dalmatinsko selo u međuratnom razdoblju

164

61, Položaj dalmatinskih težaka

166

6.2. Osnovne značajke i problemi dalmatinskog sela

170

6.3. Kolonat kao specifičan oblik zemljišnih odnosa

183

6.4. Manjkava agrarna reforma u novoj državi

184

6.5. Gospodarska kriza i zaduženost

209

6.6. Zaostala agrarna proizvodnja i prenapučenost

216

Bibliografija

222

7

SADRŽAJ

7.

Glavne značajke društvenih i političkih procesa

223

Školstvo i prosvjeta

7.1.

7: 2, Zadrugarstvo 7 3 « Politički uspon Hrvatske seljačke stranke

223

.

231 238

74 -

Dalmacija u Banovini Hrvatskoj

254

7.5.

Kraj Prve Jugoslavije

266

Bibliografija

271

Z aključna razm atra nja

273

Prilozi: povijesni zemljovidi

283

Kazala

289

8

Kazalo osobnih imena

291

Kazalo imena mjesta

297

Predgovor

O Dalmaciji u razdoblju između dvaju svjetskih ratova nema opsežnijega sustavnog historiografskog djela na hrvatskom jeziku, no postoje brojni vrijedni znanstveni radovi o pojedinim aspektima njezina povijesnog razvoja između 1918. i 1941. Ova knjiga pokušaj je da se čitatelju pruži sintetički pregled nekih od važnijih aspekata povijesti Dalmacije u međuratnom razdoblju kroz prikaz glavnih političkih i društvenih procesa na njezinu području. Tekst predstavlja drugi svezak u nizu posvećenom hrvatskoj povijesti u 20. stoljeću i nastao je temeljem postojeće literature, koja se na kraju teksta navodi u bibliografiji po pojedinim poglavljima, te kao plod vlastita dosadašnjeg bavljenja nekim od ovdje spomenutih tema. Rezultati tih istraživanja objavljeni su u raznim člancima te u jednoj monografiji 1999., a koja je nastala na temelju mojega doktorskog rada koji je dvije godine prije toga obranjen na Sveučilištu Erlangen-Nurnberg u Njemačkoj.1 Svoje ondje izložene teze nadopunio sam uvidima do kojih sam došao dodatnim vlastitim istraživanjem i predajući tu materiju u sklopu nekoliko kolegija na studiju povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu i, dakako, temeljem dodatnih spoznaja iz radova povjesničara koji su se također bavili Dalmacijom u tom razdoblju. Iskreno sam zahvalan svim kolegicama i kole­ gama koji su mi svojim promišljanjima i sugestijama pomogli u formiranju ovdje izloženih stajališta o problemima o kojima će biti govora u ovom tekstu. Posebno bih istaknuo koliko mi je pomoglo iskustvo sveučilišne nastave. Rasprave sa studenticama i studentima u sklopu kolegija u kojima smo se zajedno bavili suvremenom nacionalnom poviješću značajno su mi pomogle u pokušaju razumijevanja najvažnijih aspekata povijesnog procesa u razdoblju između dvaju svjetskih ratova u Dalmaciji.

1

Aleksandar Jakir: Dalmatien zwischen den VVeltkriegen. Agrarische und urbane Lebenswelt

und das Scheitern der jugoslawischen Integration. (Oldenbourg-Verlag) Munchen, 1999. (= Sudosteuropaische Arbeiten 104), 534 str., ostali radovi navedeni su u bibliografiji. 9

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | Predgovor

Od srca zahvaljujem recenzentima rukopisa, prof. dr. sc. Tihomiru Cipeku s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i dr. sc. Zdravki Jelaska Marijan, višoj znanstvenoj savjetnici na Hrvatskom institutu za povijest, kao i svojim kolegicama i kolegama splitskog Odsjeka za povijest, naročito kolegi i prijatelju prof. dr. sc. Marku Trogrliću, čiju

D a lm a c iju u 19. s to lje ć u

ovaj

svezak nastavlja, i mojim bivšim i sadašnjim studenticama i studentima u Splitu. Velika hvala dvojici vrsnih poznavatelja Dalmacije, prof. dr. sc. Inoslavu Beškeru, kolegi filologu sa splitskog fakulteta, i Cojku Boriću, publicistu, književnom prevoditelju i intelelektualcu demokratskih uvjerenja, rođenom 1932. u Podgori, te mojim mlađim kolegama iz nove generacije povjesničara, doktorandima na Filozofskim fakultetima Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Zagrebu, Marijanu Buljanu i Matku Clobačniku, mag. hist., mag. educ. hist. et phil. Svi oni pročitali su rukopis o Dalmaciji između 1918. i 1941. i sa mnom podijelili svoje dojmove, a njihova opažanja i napomene bili su mi itekako dragocjeni. Aleksandar Jakir

10

Uvodne napomene

Dalmacija kao europska i mediteranska regija na istočnoj obali Jadrana nedvojbeno je jedan od najstarijih regionalnih pojmova u Hrvatskoj, a koji se upotrebljava još u antičko vrijeme. Pojam se danas odnosi na područje od otoka Paga i rijeke Zrmanje na sjeveru do Konavala, odnosno rta Oštro na jugu. Činjenica je da se Dalmacija kroz povijest nikada nije profilirala ni kao etnički ni kao nacionalni naziv, nego kao teritorijalni, administrativni i kulturalni pojam. Kraj Prvoga svjetskog rata, raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države 1918., u čiji je sastav Dalmacija najvećim svojim dijelom ušla, označava duboku državno-pravnu prekretnicu. Što je za Dalmaciju i njeno stanovništvo značio ulazak u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, proglašeno 1. prosinca 1918. u Beogradu (od 1921. Kraljevine SHS, od 1929. Kraljevine Jugoslavije) i temeljne razvojne procese pokušat ćemo pratiti na nekoliko područja od kraja Prvoga do početka Drugoga svjetskog rata, koji je u Dalmaciji kao u drugim hrvatskim krajevima započeo 6. travnja 1941. Stjepan Radić kao vođa stranke koja je u međuraću doista, kako je još 1902. najavljivao, postala n a ro d u

n a jv e ć a s tr a n k a u H rv a ts k o j,

u svojoj

P o ru c i s e lja č k o m

7. listopada 1918. nije isključivao zajedničku jugoslavensku državu,

ali je kao temeljno načelo isticao i postavljao p o s v e je d n a k o p o š to v a n je

p r a v o i je d n a k o

svih naroda u jednoj takvoj državi. Može se reći da je Radić

1918. pokušavao spasiti hrvatsku državnost u okviru svojih mogućnosti, ali svakako ne bismo smjeli zaboraviti na širi kontekst. Iz Radićeva spisa S e lja č k a s v ie s t i n a r o d n a v o lja - p u t k s e lja č k o j re p u b lic i,

što ga je objavio

pet godina nakon tih događaja, proizlazi da se već 20. studenoga 1918. trebao prihvatiti u Narodnom vijeću prijedlog d a lm a tin s k e

v la d e

da se prizna

dinastija Karađorđevića i imenuje središnja vlada za sve državne poslove i za cijelo područje novoga kraljevstva. I ponovno, 30. studenoga, kako je u historiografiji još Bogdan Krizman naveo, u Beograd je iz Splita stigao brzojav dalmatinske vlade u kojem se z a k lin ja lo

u im e č ita v o g a p u č a n s tv a

D a lm a c ije sve k o m p e te n tn e fa k to r e , d a bez d a lje g a o k lije v a n ja i be z o b z ira n a

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | Uvodne napomene

s p o re d n a p it a n ja p ro v e d u f o r m a ln o u je d in je n je s v ih S lo ve n a ca , H r v a ta i S rb a o d ja d r a n a d o V a rd a ra u je d in s tv e n u d r ž a v u te d a o d m a h s tv o re je d in s tv e n u re p r e z e n ta c iju i v o d s tv o .

Uzalud je Stjepan Radić u svome znamenitom govoru u noći na 25. stu­ denoga ostalim članovima Narodnog vijeća ukazivao na ponor s tr o v a liti s a v n a š n a ro d , a n a p o s e n a r o d h rv a ts k i,

u k o ji h o ć e te

i uzalud je nastojao odgoditi

odlazak delegacije tog vijeća u Beograd. Vrijedi se prisjetiti što je Radić tada rekao:

G o s p o d o ! V a m a su s v im a p u n a u s ta rije č i: n a r o d n o je d in s tv o , je d n a

je d in s tv e n a d rž a v a , je d n o k ra lje v s tv o p o d d in a s tijo m K a ra đ o rđ e v ić a . I vi m is lite d a j e to d o s ta g o v o r iti d a s m o m i H rv a ti, S rb i i S lo v e n c i je d a n n a r o d z a to š to g o v o r im o je d a n je z ik , p a d a z a to m o r a m o im a t i i je d in s tv e n u c e n tr a lis tič k u d rž a v u , i to k ra lje v s tv o , i d a n a s s a m o to, ta k v o je z ič n o i d rž a v n o je d in s t v o p o d d in a s tijo m K a ra đ o rđ e v ić a , m o ž e s p a s iti i u s re ć iti. K a k o je p o v rš n o , k a k o j e p lit k o i k a k o n e o p r a v d a n o to vaše m iš lje n je !

Tih se dana u studenome 1918. nipošto nije radilo o ostvarenju ideje nekakva uzajamna romantičarsko-idealističkog slavenstva, o kakvom je i u nekim svojim panslavenski nadahnutim tekstovima znao maštati i Stjepan Radić. U tim povijesnim trenutcima na kraju dugoga i razornoga r a ta ,

Radić je gorkim riječima ukazivao da

r a d u N a r o d n o m v ije ć u n it i je

d e m o k ra ts k i, n it i je u s ta v a n , n iti je p ra v e d a n , a n ije n i p a m e ta n ,

koji su tada vodili glavnu riječ nisu marili

V e lik o g

n ik a k v i d e m o k r a ti

te da političari,

zato jer nimalo nisu

za sve o n o š to j e o v a j s tr a h o v it i r a t u č in io o d n a š e g a n a ro d a , a n a p o s e

o d n a š e g a s e lja k a .

Radićevo uvjerenje bilo je da je naš

s e lja k t o lik o d o z rio

d a z n a s v u d a d a je d rž a v a i d o m o v in a u p r a v ic i i u s lo b o d i, u b la g o s ta n ju i u p ro s v je ti. I k a d g a v i d a n a s več i b a tin a te p o o r u ž n ic im a i s ilo m g o n ite d a p ris ta n e uz vas, d a nas, to b o ž e , b r a n i o d T a lija n a , o n g o v o r i ili b a re m m is li d a ste v i is to o n o š to su b ili m a d ž a r s k i i n je m a č k i tla č ite lji. ( ...) Vi, d a kle , n a š n a r o d p la š ite k a o m a lu d je c u i m is lite d a ćete ta k o n a r o d p r id o b it i za s v o ju p o litik u . ( ...) z n a m d a H r v a te za to p r id o b it i nećete, a n e ć e te ih p r id o b it i z a to , j e r je s a v h r v a ts k i s e lja č k i s v ije t isto ta k o p r o t iv vašeg c e n tra liz m a k a k o je p r o t iv m ilita r iz m a , is to ta k o z a re p u b lik u k a o i z a n a r o d n i s p o ra z u m sa S rb im a .

Međutim, istovremeno je nepobitna povijesna činjenica da je Hrvatska tada bila dio poražene Austro-Ugarske, države u raspadanju, dio koji su njezini neprijatelji već prije uglavnom podijelili. U drugoj ratnoj godini, 1915., 12

obećani su poveliki dijelovi Italiji, samo da izda svoje saveznike u Beču i Berlinu te prijeđe na stranu Antante, a istovremeno su i Srbiji obećani razni teritoriji. Kraljevini Srbiji trebala je pripasti Bačka, sav Srijem, sva Slavonija, cijela Bosna i Hercegovina, te kopnena Dalmacija južno od rta Ploče ili Planke, od današnje granice između Šibensko-kninske i Splitsko-dalmatinske županije između Šibenika i Trogira, s otocima Bracem i Šoltom, dok su sav ostatak kopnene Dalmacije, svi otoci osim Krka i Raba, Rijeka i još Kastav te Istra trebali pripasti Italiji (uz to još i Trst, Furlanija, Trident, Južni Tirol, Valona sa Sasenom, Rodos i Dodekanezi). Zlatko Matijević u svom je radu o Narodnom Vijeću u Zagrebu dojmljivo opisao da je već 13. studenoga, istog dana kada je u Beogradu potpisano primirje između poražene Mađarske i savezničkih država, potpukovnik Dušan T. Simović stigao u Zagreb kao delegat Vrhovne komande srbijanske vojske. Srbijanski regent Aleksandar Simovića je imenovao za delegata te mu je zapovjedio da u Zagreb prenese njegove pozdrave, i pozdrave srbijanske vlade, i da izrazi njihovu spremnost izlaženja ususret svim željama glede održavanja unutarnjega reda i zaštite nacionalnih granica. U Sabornici, gdje se nalazilo sjedište Predsjedništva Narodnog vijeća, dočekali su ga Svetozar Pribićević, Ante Pavelić (zubar), Ivan Lorković i drugi. Ono što je Simović tada rekao valja imati na umu kako bi se razumio povijesni kontekst i političke datosti u narednom razdoblju:

S rb ija ,

naglasio je Simović,

k o ja j e u o v o m

r a t u d a la VA m ilio n a ž r t a v a za o s lo b o đ e n je i u je d in je n je s v o je je d n o k r v n e b ra ć e p re k o D u n a v a , Save i D rin e , n e m o ž e n i u k o m s lu č a ju d o z v o liti, d a se n a n je n im g r a n ic a m a f o r m i r a n e k a n o v a d rž a v a , k o ja b i u s v o j s a s ta v u z e la sve n je z in e s u n a ro d n ik e i d a - p o s le 4 -g o d iš n jih m u k a i p o tp u n o g p o r a z a n e p r i­ ja t e lja - o s ta n e u p o z a d in i i sve p lo d o v e d o b iv e n e p o b e d e p r e p u s ti d ru g o m e , k o ji je u r a t u u č e s tv o v a o n a n e p r ija te ljs k o j s tr a n i. S rb iji, p o p r a v u o ru ž ja , a n a o s n o v u u g o v o ra o p r i m i r ju s M a đ a r s k o m [...] p r ip a d a s le d e ć a t e r it o r ija : B a n a t d o lin ije O r š a v a - K a r a n s e b e š - r f ije k a j; M a r o s - A r a d - is p o d S e g e d in a ; B a č k a d o lin ije H o rg o š -S u b o tic a -B a ja ; B a r a n ja d o lin ije B a ta s e k -P e č u j-B a rč i d a lje re k o m D r a v o m d o O se ka ; S re m i S la v o n ija d o lin ije ž e ljfe z n ič k e ] p ru g e O s e k -Đ a k o v o -Š a m a c ; ć e la B o s n a i H e rc e g o v in a i D a lm a c ija d o r t a P la n k a . V a n te te r ito rije , d a se m o ž e te o p re d e ljiv a ti p o v o lji: d a id e te sa S r b ijo m ili d a f o r m i r a t e z a s e b n u d rž a v u . 13

Daimacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | Uvodne napomene

Poslije kraće šutnje, kako navodi Matijević, riječ je uzeo Ante Pavelić i izjavio da Narodno vijeće ne pomišlja na formiranje neovisne države nego da želi

u je d in je n je sa S rb ijo m .

Imajući to u vidu, jasno je što su tada bile realne mogućnosti. Također bi se opravdano moglo postaviti pitanje nije li prvoprosinački akt u Beogradu mnogo više od ujedinjenja, kako se poslije službeno nazivao, bila aneksija? Uzimajući u obzir da se u Srbiji Jugoslavija uglavnom doživljavala kao pro­ širena Srbija, u pogledu Dalmacije stav koji je iznio kraljev izaslanik Simović u Zagrebu ne ostavlja velik prostor za dvojbe: u očima vladajućih u Srbiji najveći dio Dalmacije pripadao je Srbiji, ovako (dragovoljno, zajedno s ostat­ kom bivše austrijske Krunovine Dalmacije) ili onako (pravom pobjednika). Ujedinjenje je ambalaža, aneksija je sadržaj. Gdje je u svemu tome mjesto ju g o s la v e n s tv a 1.

Stavovi na koje nailazimo u vrelima pred kraj i nakon Prvoga svjetskog rata prema tzv. ju ž n o s la v e n s k o m

u je d in je n ju

i prema ju g o s la v e n s tv u kao

političkoj opciji, odraz su političke i socijalne zbilje ondašnjeg vremena. No, valja napomenuti, da bi usprkos nedvojbeno postojećem jugoslavenskom raspoloženju u Dalmaciji pred rat ta ideja teško odnijela prevagu u javnosti, da i ne govorimo o tome da bi se nametnula kao politika, bez poraza Austro-Ugarske i odluke velikih zapadnih sila o razgrađivanju višenacionalne Monarhije. Hrvati su ušli u jugoslavensku državu emocionalno ogorčeni na Austro-Ugarsku, uplašeni talijanskom opasnošću glede presizanja na njezin teritorij i pod utjecajem ideje n a r o d n o g je d in s tv a . No, nakon prvog ushićenja, ideja jugoslavenstva je i u Dalmaciji, u kojoj je posebno u prvim godinama nakon Prvoga svjetskog rata među intelektualcima i među omladinom imala svoje gorljive pristaše, doživjela potpun poraz. Realnost u novostvorenoj državi uskoro izaziva snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države. Usprkos silnom zalaganju jugoslavenski nastrojenih intelektualaca u Dalmaciji da nametnu ideju n e ra s k id iv a je d in s t v a tr o im e n o g ju g o s la v e n s k o g n a ro d a ,

jugoslavenstvo ni u

Dalmaciji gdje je, po svoj prilici, u međuratnom razdoblju od svih hrvatskih krajeva imalo još i najviše pristaša, nikad nije zahvatilo šire društvene slojeve. U tom smislu čini se indikativnim da je projugoslavenska Demokratska stranka na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. u Splitu dobila svega 627 14

glasova, odnosno 17,24 %, čime se pokazalo da Split i nije bio toliko u n ita r is tič k o g ju g o s la v e n s tv a

u p o riš te

kakvim su ga neki uporno željeli prikazati.

U cijeloj Dalmaciji, bez tzv. Treće okupacione zone, u kojoj je još bila talijanska vojska, na tim izborima za Ustavotvornu skupštinu 28. studenoga 1920. najviše je glasova dobila Hrvatska pučka stranka (27,9 % odn. 13 947 glasova), zatim Zemljoradnička stranka (21,3 % odn. 10 636 glasova), Komunistička partija (16,2 % odn. 8074 glasa), onda Pašićeva Narodna radikalna stranka (11,4 % odn. 6008 glasova), Pribićevićeva Demokratska stranka (10,4 % odn. 5189 glasova), Hrvatska zajednica (Drinkovićeva stranka - 2917 glasova) i Vanstranačka lista dr. Trumbića (3200 glasova). Time je čak 79,34 % glasača glasovalo za proturežimske stranke. Unitarističko-centralističke snage dobivaju tek 20 % glasova. Svejedno, konceptu i ideologiji ju g o s la v e n s tv a moramo posvetiti više pozornosti kako bismo bolje razumjeli ideje o jedinstvenome jugoslavenskom narodu odnosno jedinstvu takozvanoga tr o im e n o g n a r o d a S rba, H r v a ta i S lo v e n a c a ,

a što je 1918. trebala biti idejna

podloga novostvorene države u koju je ušla i Dalmacija. Naposljetku, politička, gospodarska i društvena zbivanja u Dalmaciji u međuratnom razdoblju potvrđuju daje tek Hrvatska seljačka stranka Stjepana Radića, koja je promicala interese najširih društvenih slojeva i stajala na čelu pokreta koji je istovremeno bio i nacionalni i seljački, postala dominantnom i uspjela ukorijeniti u svim segmentima društva u hrvatskim krajevima što bi se moglo nazvati

m o d e r n im h r v a t s k im id e n tite to m .

Čini se utemeljenim

zaključak da je na hrvatskom prostoru tek poslije Prvoga svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom prilično uskih elita. Valja imati uvidu da je tek 1918. u Kraljevini SHS uvedeno (ograničeno) opće pravo glasa, tj. pravo glasa nisu imali žene i vojnici "pod zastavom", a dobili su ga muškarci s navršenom 21 godinom, ako su bili državljani Kraljevine SHS i najmanje šest mjeseci nastanjeni u općini boravišta, što je pogađalo siromašne i radne slojeve koji su se često selili u potrazi za poslom. Osim toga, glasovanje je od 1931. bilo javno pa su neke skupine, poglavito državni službenici, morali birati zastupnike Vladinih stranaka. Tako je, primjerice, Vladimir Nazor prema vlastitu iskazu kao učitelj na izborima za Narodnu skupštinu 1935. glasovao za režimsku Vladinu listu s nositeljem Bogoljubom Jeftićem, a ne za pobjedničku Udruženu opoziciju s nositeljem Vladkom Mačekom, iako 15

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | Uvodne napomene

je bio hrvatski rodoljub. Svejedno je opće pravo glasa zasigurno bilo jednim od preduvjeta za veću političku mobilizaciju i demokratizaciju društva i za veću participaciju seljaštva. Ogromna većina seljaštva u hrvatskim krajevima naposljetku je prihvatila hrvatski identitet, no prije toga morao je propasti ideološki mit jugoslavenstva i pokušaj konstrukcije novoga jugoslavenskog identiteta s tim da m it s jedne strane i sadržaj jugoslavenskog identiteta, kako ga se pokušalo stvoriti u političkoj realnosti nakon 1918., s druge strane, dakako, nisu bili isto. Ideja unitarističkog jugoslavenstva, kako je artikulirana u godinama prije i poslije Prvoga svjetskog rata, može se razumjeti i kao inačica jedne nedovrše­ ne i neuspješne nacionalne integracijske ideologije. Godine 1911. osnovan je ne samo nogometni klub Hajduk nego se u Splitu prvi put pojavila i Hrvatska i Srpska napredna omladina koja je s r p s k o h r v a ts k o

n a r o d n o je d in s t v o

sma­

trala političkim aksiomom i imperativom. Među političko-identitetskim opcijama u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca pristaše bivše N a c io n a lis tič k e o m la d in e

zalagali su se za formiranje jugoslavenske nacionalne svijesti u svo­

joj unitarističkoj inačici. Te su ideje, kao i koncepcije oslobođenja i ujedinjenja u, kako je to Ante Trumbić nazvao,

s u to n A u s tro -U g a rs k e ,

u dalmatinskoj

javnosti igrale važnu ulogu, kao i u procesu nastanka jugoslavenske države. Iščitavajući onodobni tisak i druga vrela stječe se dojam da su intelektu­ alni krugovi u Dalmaciji koji su 1918. zagovarali tu državu očekivali da će maglovito ju g o s la v e n s tv o riješiti sve goruće probleme dalmatinskog društva. Naizgled čarobna formula koja je pretpostavljala da će jugoslavenstvo po­ spješiti modernizaciju društa tada je opčinila mnoge mlade intelektualce, a romantičarski nacionalni idealizam nalazio je potvrdu za ispravnost svojih ideja u odnosima stvarne političke moći na kraju Prvoga svjetskog rata. No analiza ondašnjega javnog diskursa upućuje i na razočaranost političkom i društvenom zbiljom u novostvorenoj državi, koja se ubrzo javlja. Mira Kolar Dimitrijević u svojoj je analizi ključnih značajki položaja Hrvatske u prvoj Jugoslaviji istaknula da su mnogi činovnici, koji su nakon 1918. preuzeli vodeće funkcije u Hrvatskoj, došli iz uže Srbije, i da nisu poznavali upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, doista su vrlo brzo iz a z v a li 16

v e lik o n e z a d o v o ljs tv o k o je se p r e t v a r a lo u k riz u . R je še n ja

k o ja je d o n o s ila s rp s k a v la s t b ila su z a s n o v a n a n a f r a n c u s k o m s is te m u i n is u o d g o v a ra la u p r a v n o m s u s ta v u u H r v a ts k o j k o ji j e b io iz g ra đ e n p r e m a n je m a č k o m u z o ru te je d o la z ilo d o s ta ln ih n e su g la s ic a , (...) s u s ta v z a s n o v a n n a p o š te n ju p re s ta o je fu n k c io n ir a t i, a p r e d n o s t su d o b ili s n a la ž ljiv o s t, veze i k o ru p c ija . Iz g u b ila se p ra v n a , a p ro v o đ e n je m a g ra rn e re fo rm e d iv ljim n a č in o m , i m a t e r ija ln a s ig u rn o s t. (...) p o s lo v a n je s E u ro p o m o te ž a n o j e z b o g to g a š to iz v o z n ic e za iz v o z ro b e u S re d n ju E u ro p u o d o b r a v a B e o g ra d p a u p r a v o u to m v re m e n u u p r a v n i o rg a n i o tv a r a ju v r a ta k o r u p c iji i p o d m ić iv a n ju , p o ja v a m a k o je su d o 1914. b ile u H r v a ts k o j s la b o ra z v ije n e (...).

svojoj knjizi

E k o n o m s k a p o d lo g a h r v a ts k o g p ita n ja ,

Rudolf Bićanić, pak, u

koja je objavljena 1938.,

političko-upravni sustav prve Jugoslavije opisuje kao g lo m a z n i,

tr o m i, lije n i,

in d ife re n tn i, d o o č a ja f o r m a lis t ič k i, n e e k s p e d itiv n i, n e p r a k tič n i, n e r a c io n a ln i i ig n o ra n ts k i, a s tra š n o s k u p i b ir o k r a t s k i a p a r a t s o r ije n t a ln im t r a d ic ija m a , m e to d a m a i m o r a lo m k o ji se s a m o ,m a z iv o m ' m o ž e d a p o kre će , k o ji se o d rž a v a s a m o lič n im p r o t e k c ija m a ili p a k s tr a d a o d lič n ih p a r t ijs k ih o sve ta , a k o ji u z to d r ž i u s v o jim r u k a m a č ita v u m o ć i v la s t u d r ž a v i o d n a jk r u p n ijih d r ž a v n ih p o s lo v a , ra d o v a i life ra c ija d o b a g a te la n a m je š ta n ja i p r e m je š ta n ja d r ž a v n ih n a m je š te n ik a ili m a lih o b r t n ih d o z v o la ,

-

n a jp o d e s n iji je m ilie u z a k o ru p c iju ,

k o ja se o d a tle k ru ž n o š iri p o c ije lo j d rž a v i.

Time je označen kontekst i okvir u kojemu se u međuratnom razdoblju odvijala i povijest Dalmacije. Specifičan položaj i povijesni razvoj u mnogočemu su Dalmaciji utisnuli obilježje posebne cjeline, prikladne za istraživanje regionalnih i lokalnih svojstava. Regionalni i lokalni sadržaji svakako ne bi smjeli izmicati pozornosti povjesničara jer je bez njih teško doći do dubljeg razumijevanja općih povijesnih sklopova. Kad govorimo o razumijevanju povijesnog procesa, ne bismo smjeli gubiti iz vida da ne samo mi kao po­ jedinci nego se i povijest kao znanost koristi filtrima koji proizlaze iz naših pitanja, iz primijenjenih metoda te iz korištenja određenih pojmova. Ključna su pitanja koja postavljamo, tj. što nas zanima. Raduje činjenica da je u suvremenoj historiografiji sve manje onih koji se ne bi složili s time da se nijedan događaj ne može ispripovijedati i nijedan povijesni proces opisati a da ne osvijestimo uporabu pojmova kojima pokušavamo ra z u m je ti prošlost, kako je to još formulirala velika povjesničarka Mirjana Gross.

17

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | Uvodne napomene

Danas se čini prihvaćenim u znanstvenom diskursu da pitanja koja postavljamo, kao i pojmovi koje rabimo, u sebi uvijek sadrže strukturalne mogućnosti, oni obuhvaćaju istovremenost neistovremenoga te povezanost prošlih činjenica, tako da možemo reći da su metode i pojmovi koje rabimo kao istraživači

u v je ti

za spoznaju povijesnih zbivanja. Pojmovi nisu samo

sredstvo jezičnoga sporazumijevanja nego i same spoznaje. Kao što to vrijedi za predmete istraživanja i metode, tako se i pojmovi mijenjaju i zato je uvijek nužna njihova kritička analiza i kontekstualizacija. U razmišljanju o glavnim značajkama povijesnog procesa međuratne Dalmacije ne bismo smjeli gubiti iz vida metodološku spoznaju da se povijesna zbilja bez konceptualizacije, izgradnje pojmova i misaonih konstrukcija kojima se služimo ne može smis­ leno i suvislo povezati. Uvjeren sam da bi se svi koji se bave prošlošću morali potruditi da sebi i drugima razjasne pojmove koje upotrebljavaju, metode koje primjenjuju i, naposljetku, i kulturne kodove i rastere koji itekako utječu na rezultate istraživanja. Svi koji se bave povijesnom znanošću pozvani su na reflektiranje nesvjesno djelotvornih rastera te da ih po mogućnosti zamijene za znanost prikladnim filtrom. Historiografija kakva je (pre)često nastajala u 20. stoljeću obiluje primjerima koji zorno svjedoče o tome kako su povjesničari svoju ulogu i povijesnu znanost (zlo)upotrebljavali u kojekakve ideološke svrhe, u konačnici uglavnom u svrhu legitimiranja onih koji su na vlasti, a koji nemaju veze ni s poviješću kao rezultatom metodičnog istraživanja ni sa znanošću. Mnogi su primjećivali da je Dalmacija, otkad se spominje njen povijesni razvoj, često opisivana kao strateški važna regija uz pogodan morski put, kao sjedište dobrih luka za trgovinsku razmjenu s unutrašnjošću. Međutim, kako je to upečatljivo sažeo Inoslav Bešker, plovidbeni put bio je, očito, predobar da ga jači susjedi ne bi ushtjeli kontrolirati, a pučanstvo u Dalmaciji kroz povijest malobrojno i presiromašno da bi to moglo spriječiti. U 20. stoljeću Dalmacija se više puta branila i obranila od imperijalističkih ambicija usmjerenih na njen teritorij. U predmetnom razdoblju kojim ćemo se baviti to se pokazalo više puta, najjasnije valjda kad je Mussolinijevim dekretom od 20. svibnja 1941. uspostavljen tzv.

G u v e r n a to r a t z a D a lm a c iju

tem u Zadru, koji je bio podijeljen u tri kotara (tal. Splitski i Kotorski s imenovanim 18

p r o v in c ia ) :

g u v e rn e ro m D a lm a c ije ,

sa sjediš­ Zadarski,

koji je izravno bio

podređen

D uceu.

Cilj aneksije bio je očit. Fašistička Italija namjeravala je

pripojiti Dalmaciju i talijanizirati domaće hrvatsko i srpsko pučanstvo na tragu prvog pokušaja talijanskog imperijalizma nakon Prvoga svjetskog rata. Iz onoga što je uslijedilo nakon 1918. i nakon 1941. u Dalmaciji možemo iščitati kolika je bila odbojnost prema talijanskom iredentizmu u Dalmaciji, i to ne samo u intelektualnim krugovima. Strah u Dalmaciji od primjene odredaba Londonskog ugovora i od ambicija Italije da ovlada Dalmacijom zasigurno je predstavljao jedan od ključnih motiva mnogih važnih političkih odluka. Uvjerenje mnogih bilo je 1918. da će Hrvate, Srbe i Slovence Austro­ ugarske udruživanje s ostalim Južnim Slavenima ojačati. Tako je nastala Jugoslavija u kojoj se odvio najveći dio povijesti Dalmacije u 20. stoljeću. To je stoljeće zasigurno i za Dalmaciju bilo među najburnijim i najkrvavijim u njezinoj povijesti. Svoju znamenitu studiju naslovljenu

P ro š lo s t D a lm a c ije ,

pisanu za vrijeme

kataklizme Drugoga svjetskog rata, Grga Novak završava prikazom Rapallskog ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u čijim se sastavu Dalmacija nakon propasti Austro-Ugarske našla svojim naj­ većim dijelom. Ispostavit će se daje ugovorom koji je potpisan 12. studenoga 1920. u gradiću Rapallo kod Genove između predstavnika Kraljevine Italije (Giovanni Giolitti, Carlo Sforza, Ivanoe Bonomi) i Kraljevstva SHS, među kojima je presudnu ulogu igrao ministar vanjskih poslova novostvorene države, Splićanin Ante Trumbić, samo naizgled bilo riješeno tzv. Jadransko pitanje. No, posljednja rečenica u knjizi Grge Novaka koja glasi: P oslije D a lm a c ija d ije li s u d b in u o s ta lih h r v a t s k ih k ra je v a ,

to g a

pokazala se, kao i mnoge

druge njegove utemeljene i lucidne ocjene, točnom, kao što to vidimo iz današnje perspektive.

19

Uvodne napomene o izvorima i literaturi

Sinteza glavnih političkih i društvenih povijesnih procesa, kakva je ovdje predočena, temelji se na brojnim izvorima i vrijednim znanstvenim radovima koji se bave različitim historiografskim pitanjima koja su vezana za razumijevanje ovog razdoblja suvremene povijesti i pojedinih aspekata razvoja Dalmacije u razdoblju između 1918. i 1941. U mojoj 1999. godine objavljenoj monografiji V V eltkrie g e n

D a lm a t ie n z w is c h e n d e n

detaljno je na stranicama 475. do 528. navedena neobjavljena

izvorna građa, uglavnom iz fondova koji su pohranjeni u Državnom arhivu u Splitu, kao i sva objavljena građa, uključujući i publicističke izvore, i sva onodobna i dotad objavljena literatura kojom sam se koristio. Dijelomtoga koristio sam se, razumije se, i za potrebe ovoga prikaza. Dokumenti koji se nalaze u sljedećim arhivskim fondovima pritom su se pokazali posebno važnima za rekonstrukciju ondašnjih prilika u Dalmaciji. Radi se o fondo­ vima:

K ra lje v s k a b a n s k a u p r a v a P rim o rs k e b a n o v in e , P o k ra jin s k a v la d a z a

D a lm a c iju u S p litu , V e lik i ž u p a n s p lits k e o b la s ti, Is p o s ta v a B a n s k e V la s ti u S p litu , Is p o s ta v a B a n ske v la s ti B a n o v in e H rv a ts k e u S p litu , Sresko n a č e ls tv o , T r g o v a č k o - o b r tn ič k a /T rg o v in s k o - In d u s tr ijs k a i Z a n a ts k a K o m o r a S p lit, f o n d A n t e T re sić P a v ič ič , B ra to v š tin e , D r ž a v n o tu ž io š tv o , r a z n i a d v o k a t i i j a v n i b ilje ž n ic i, H ip o t e k a r n i u re d , K o ta r s k i s u d S in j, O b ite lj A lfir e v ić , P r v is la v / lv o G ris o g o n o , U d ru ž e n je tr g o v a c a te f o n d o v i r a z n ih u d ru ž e n ja i s p lits k ih š k o la .

Od novina koje su svojevremeno izlazile u Dalmaciji, za koje smatram da se također radi o izvornoj građi koja nam daje dobar uvid u onodobne prilike, posebno treba spomenuti:

N ovo d o b a

1918. - 1941.,

Z v a n ič n i lis t Z e m a ljs k e v la d e z a D a lm a c iju

od br. VII/1924.: b a n o v in e ,

S lu ž b e n i g la s n ik ,

(od br. 6/1919.

od Xll/1929.:

P o k ra jin s k e v la d e ),

od XXII/1939. do 1. travnja 1941. s podnaslovom

k ra ts k e s tr a n k e D a lm a c ije

1918. - 1919.;

u m n o g la s ilo ja v n o g m iš lje n ja

-

S lu ž b e n i g la s n ik P rim o rs k e

Is p o s ta v e b a n s k e v la s ti u S p litu ; R a d n ič k e n o v in e Z a s ta v a

-

S lu ž b e n i lis t

G la s ilo s o c ija ln o -d e m o -

-

1919. i 1930. - 1931.,

N e z a v is n o i s lo b o d n o O s lo b o g je n je

S o c ija lis tič k e R a d n ič k e p a r t ije J u g o s la v ije ( k o m u n is t a ) 20

D a lm a t in s k i g la s n ik

-

1919. - 1920.;

G la s ilo N a ro d

-

1919.; Život - List dalmatinskih

G la s ilo ju g o s la v e n s k ih n a c io n a lis t a

demokrata 1919. - 1925.; 1923.;

T ežačka s lo g a

G la s ilo te ž a č k ih v ije ć a

1919. - 1926.; ja d r a n s k i

1920. - 1921.;

tje d n ik

-

Težačke n o v in e

T eža čki ž iv o t

1920.;

n a m je š te n ik a za D a lm a c iju i C rn u G o ru h rv a ts k e s tra n k e u D a lm a c iji

-

N e z a v is n i p r iv r e d n i

B o rb a - O rg a n S a v e z a p r iv a t n ih

1920.; H rv a ts k a

rije č

-

G la s ilo se lja čke

1921.; S lo b o d a 1921.; P rim o rs k i g la s n ik -

K lu b a Z e m ljo ra d n ič k e o m la d in e

1921. - 1923.; P o b e d a -

i n e ra z d e liv e Ju g o s la v ije . O rg a n n a c io n a lis ta N e z a v is n i p r iv r e d n i g la s n ik

M e rk u r

1922.; N a r o d

1919. -

G la s n ik

n a ro d n e , n a p re d n e

1921. - 1929.; J a d ra n s k i

L lo y d -

- I n f o r m a t iv n i n e z a v is n i lis t

(od br.

15/1922.: Ju g o s la v e n s k i n a ro d , od 17/1923.; N a ro d , od broja 43/1924.: H rv a ts k i n a ro d )

1922. - 1924;

Z e m ljo r a d n ič k i b o r a c

1924.;

H r v a ta S p litu lis t

-

H r v a ts k a s v ije s t - G la s ilo h r v a ts k o g a n a r o d a

1923. - 1925.;

H rv a ts k a rije č -

G la s ilo d a lm a t in s k ih

D rž a v a - Iz d a je O k r u ž n i o d b o r N a ro d n e R a d ik a ln e s tra n k e u

1924. - 1939.; H rv a ts k a

slo g a - G la s ilo d a lm a tin s k ih H r v a ta

N e o d v is n o g la s ilo D e m o k ra ts k e (D a v id o v ić e v e ) s tra n k e

V je s n ik H r v a ts k o g a k a to lič k o g a n a r o d n o g s a v e z a u S p litu n a ro d a J u g o s la v e n s k o g a

- 1929.;

1926. - 1927.;

1928.; P riv re d n ič k a s ta le ž a

1932. - 1940.;

-

-

R a d n ič k i o d je k

P u č k i lis t

1925. - 1934.; N a še

-

R azgovor selo

1926.

L is t r a d n ik a i s ir o m a š n ih s e lja k a

1930. - 1936.;

K riž n a J a d ra n u

P o k re t ju g o s lo v e n s k ih n a c io n a lis ta

1935.;

1935.; J u g o s lo v e n s k a

1931. - 1935.;

1938. - 1940.;

1933. - 1934.; J a d ra n s k i

z a s lo b o d u i č a s t o ta d ž b in e , iz d a je Č e tn ič k o

K a to lič k a rije č rije č

1935. - 1941.; J u g o s la v e n s k i

1935. - 1936.;

o m la d in e J u g o s la v e n s k o g n a r o d n o g p o k r e ta „ Z b o r "

-p ro s v je tn i lis t

1924.;

G la s ilo J u g o s la v e n s k e N a c io n a ln e o m la d in e sa J a d r a n a

u d ru ž e n je p o d o d b o r S p lit

L lo y d

1924. - 1939.;

M je s e č n o g la s ilo „S a v e z a Z e m ljo r a d n ik a " u

1934. - 1938.; D o m o v in a -

g la s S p lita

p o š ta

1924.; P učki

rije č - T je d n ik za p r o m ic a n je in te re s a trg o v a č k o -o b rtn ič k o g

1928. - 1932.;

Z o v sa J a d r a n a

d n e v n ik

1925.; J a d ra n s k a

Z e m ljo r a d n ič k a s lo g a

D a lm a c iji

1923.;

V ih o r -

G la v n o g la s ilo

1937. - 1941.; J a d ra n s k i

P r im o r s k i z a d r u g a r - Z a d r u ž n o - p r iv r e d n i i s o c ija ln o -

1938. - 1940.; H r v a ts k i g la s n ik 1938. - 1940.; Z a

p ra v ic e - O m la d in a H.S.S.,

Split 1939.; N a r o d n i

lis t

s lo b o d u i s ta re

1939. - 1941.; D a lm a tin s k a

H r v a ts k a - P o litič k o - k u ltu r n o - e k o n o m s k i tje d n ik , iz d a je G ra d s k a o rg a n iz a c ija HSS,

Split 1941.

21

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | Uvodne napomene o izvorima i literaturi

Kod izravna citiranja publicističkih i drugih izvora, a to vrijedi i za historio­ grafsku literaturu, u tekstu se koriste kosa slova, i naznačeni su autor i naslov. Nastojao sam u tekstu kod svih izvora, kad se radi o objavljenim izvorima kao što su novinski članci, brošure, zapisnici, izvještaji itd„ uvijek navesti i datum izdanja, tako da se tekst koji se citira što lakše može identificirati i do njega doći. S obzirom na to daje literatura koja se bavi stvaranjem modernih nacija i pojavom nacionalizma u međuvremenu toliko narasla, sam pokušaj da se navede iscrpna bibliografija svih radova koji se time bave bio bi ne samo uzaludan nego i vrlo nepregledan i nepraktičan, a i broj objavljenih radova za mnoge druge u ovoj sintezi dotaknute teme iznimno je velik. Današnje mogućnosti korištenja lako dostupnih baza podataka i pretraži­ vanje kataloga velikih knjižnica putem interneta, popisivanje velikog broja naslova ionako čini suvišnim i nepotrebnim. Ovdje se stoga (abecednim redom) po pojedinim poglavljima ističu samo oni naslovi kojima sam se izravno koristio za ovaj prikaz te samo vrlo uzak izbor radova na koje sam se za šire razumijevanju oslanjao i koji mi se čine važnima za produbljivanje problematike o kojoj je riječ u spomenutim poglavljima.

22

i, Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

Razdoblje kojim ćemo se baviti u ovom prikazu bilo je obilježeno kaotičnim političkim previranjima, ali i teškom socijalnom situacijom u kojoj se našla velika većina puka. Rijetko je koje domaćinstvo u agrarnoj Dalmaciji imalo dovoljno zemlje na raspolaganju. Dalmacija je nastala i opstala na tlu koje nikad nije bilo izdašno, pa i za prvu polovicu 20. stoljeća možemo ustvrditi da je uvijek teško hranila svoje stanovništvo. Po popisu iz 1910. Dalmacija je bila najzaostalija austrijska krunovina. Zastupnik u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću u Beču, Josip Smodlaka, sažeo je u jednome svom govoru katastrofalne prilike u kojima je većina težaka u najjužnijoj austrijskoj krunovini živjela u posljednjim desetljećima Austro-Ugarske. Ukazujući na, prema njegovu mišljenju, sustavnu nebrigu Beča, Smodlaka je u svom govoru istaknuo da je Dalmacija

s e lja č k a z e m lja , z e m lja b e z in d u s trije , b e z k ru h a ,

bez m e sa , be z k r u m p ir a , b e z d r v a i b e z m o d e r n ih p ro m e tn ic a , u k o jo j više o d p o lo v ic e sela n e m a n i d o v o ljn o p itk e vode, a g d je je a g r a r n o p it a n je jo š u v ije k n e rije še n o , ta k o d a s v a k a lo š a ž e tv a p o tič e n o v o is e lja v a n je .

Uzimajući to u

obzir, ne iznenađuje da su očekivanja od nove države u koju je Dalmacija 1918. ušla bila velika. Dalmacija je u 20. stoljeće ušla kao jedna od habsburških krunovina, služ­ beno Kraljevina Dalmacija. Kao što je rečeno, nakon pada Austro-Ugarske Monarhije ona u listopadu 1918. postaje dijelom kratkotrajne S lo v e n a c a , H r v a ta i S rb a , i S lo v e n a c a .

a od 1. prosinca pripada

D rž a v e

K ra lje v s tv u S rb a , H r v a ta

U konačnici je nakon Prvoga svjetskog rata Kraljevini Italiji

Rapallskim ugovorom pripao, osim Istre, Cresa, Lošinja, Lastova i Palagruže, i grad Zadar s njegovom najužom okolicom. Administrativno je Dalmacija u prvom razdoblju Kraljevstva SHS nakon rata bila jedinstvena cjelina s 88 općina, 14 kotareva (političkih srezova) sa 117 000 kuća i 121 000 domaćinstava okupljenih u 875 naseljenih mjesta sa središtem u Splitu.

23

Prema popisu stanovništva iz 1921,620432 stanovnika živjelo je na površini od 12 732 km2, od toga 31 549 u Splitu. Nakon proglašenja centralističkoga V id o v d a n s k o g u s ta v a , sre sko j s a m o u p r a v i

28. lipnja 1921, i prema novom

Z a k o n u o o b la s n o j i

od 26. travnja 1922., administrativna podjela podijelila je

povijesnu pokrajinu Dalmaciju na Splitsku, Dubrovačku i Cetinjsku ili Zetsku oblast s kotarevima i općinama. Kopno od Privlake do Mimica i Imotskoga te otoci od Silbe do Šolte pripali su Splitskoj oblasti, a kopno od Brela do Prevlake i otoci od Brača i Visa do Elafita Dubrovačkoj oblasti. Time su kotarevi Dubrovnik, Korčula, Metković i Makarska činili Dubrovačku oblast, a preostali dio Dalmacije (izuzev Boke) ušao je u splitsku oblast. Boka Kotorska našla se zajedno s Budvom u Cetinjskoj oblasti. Cijela je Kraljevina podijeljena u 33 oblasti, koje nisu poštovale povijesne granice, kao sredstvo provođenja državnog centralizma. Nizom administrativnih mjera poništena je tako i povijesna pokrajina Dalmacija i njene institucije. Likvidaciju pokrajinske.upra­ ve u Dalmaciji na čelu sa posljednjim obnašateljem namjesničke funkcije, Stevanom Metličićem, a time i činjenicu da je Dalmacija prestala postojati kao posebna upravna jedinica, ironičnim je tonom opisao Uroš Desnica, istaknuti srpski političar iz Sjeverne Dalmacije. Desnica, pravnik obrazovan na Bečkom sveučilištu, koji je u studenom 1918. imenovan povjerenikom za pravosuđe u Zemaljskoj vladi za Dalmaciju, kasniji ministar, zastupnik u Beogradskoj Skupštini iz redova Pašićeve Narodne radikalne stranke i senator za vrijeme diktature, zapisao je da će t r i vlasti ostati zapamćene kao p o s lje d n ja ( ...) s iv o m b o jo m ,

m e d e n e g o d in e

Metličićeve

s tr a n ic a d a lm a tin s k e is to rije , is p is a n a

a samom Metličiću, koji je nakon toga otišao u mirovinu,

smatrao je, donijele su s r e ta n

z a v rš e ta k s v o je č in o v n ič k e k a rije re .

Nakon što je kralj Aleksandar ukinuo parlamentarni sustav te 6. siječnja 1929. uveo diktaturu, početkom listopada 1929. donio je i p o d je li K ra lje v in e n a u p r a v n a p o d r u č ja . J u g o s la v ija ,

Z a k o n o n a z iv u

Država je dobila naziv

K r a lje v in a

a dotadašnja upravna podjela države na 33 oblasti zamijenjena

je podjelom na 9 banovina i s kotarevima kao nižim jedinicama uprave. Na čelu svake banovine bio je ban kojega je dekretom postavljao i smjenjivao kralj. Zetskoj banovini pripojena je sva Dalmacija južno od Stona, a ostatak Dubrovačke oblasti i sva Splitska oblast spojeni su, zajedno s dijelovima zapadne Bosne i zapadne Hercegovine, u P r im o rs k u 24

b a n o v in u

sa sjedištem

u Splitu. Primorska je banovina tako uključivala većinu kotareva nekadašnje pokrajine Dalmacije (izuzev Dubrovnika koji je priključen Zetskoj banovini te Paga i Raba koji su pridruženi Savskoj banovini) te dio bosanskih i herce­ govačkih kotareva koji se nalaze u zaleđu Dalmacije. Regionalna samouprava bila je na vrlo niskoj razini i Banska uprava i njena odjeljenja (Opće, Upravno, Poljoprivredno, Prosvjetno, Tehničko, Financijsko i Odjeljenje za socijalnu politiku i narodno zdravlje) samo su provodili odluke središnje vlasti. Prema publikaciji

U p ra v n o , s u d s k o i c rk v e n o ra z d je lje n je i im e n ik p r e b iv a liš ta

P rim o rs k e b a n o v in e p o s ta n ju o d

7.

m a ja

7938., koju je priredio Statistički

ured u Zagrebu, upravna podjela Primorske banovine, nakon Savske druga većinska katolička i hrvatska, izgledala je ovako: 21 srez, 101 općina, od toga 4 gradske općine, 97 ostalih općina te 813 katastarskih općina. Prema popisu od 31. ožujka 1931. na području Primorske banovine bilo je 1664 naseljenih mjesta s 901 690 stanovnika, što je činilo 6,47 % od ukupnog stanovništva u cijeloj Kraljevini. Po broju stanovnika bila je najmanja banovina u Kraljevini Jugoslaviji. Katolici su u Primorskoj banovini činili 75 % stanovništva, u dalmatinskim kotarevima 84 %, a u bosanskim i hercegovačkim kotarevima 63 %. Primorska banovina od predratne Dalmacije nije uključivala kotare Dubrovnik i Korčula, a priključeno joj je 8 kotara jugozapadne Bosne i Hercegovine koji su se nalazili u zaleđu Dalmacije. S p o ra z u m o m

Cvetković-Maček dotadašnja Savska banovina (sa sjedištem u

Zagrebu) i Primorska banovina (sa sjedištem u Splitu), te južna Dalmacija od Stona do Prevlake, objedinjene su 1939. u B a n o v in u

H rv a ts k u .

Kao sastavni

dio Banovine Hrvatske unutar Kraljevine Jugoslavije Dalmacija je dočekala Drugi svjetski rat koji je ovdje započeo zračnim napadom talijanskog zrakoplovstva na Split. Uzimajući u obzir važnost koje je neriješeno nacionalno pitanje u poli­ tičkom životu u međuratnom razdoblju imalo, treba imati u vidu da se u povijesnom kontekstu nastanka političkih stranaka i njihovih programa, koji su svi obećavali iskorak iz sveopćeg siromaštva i zaostalosti, oni ne mogu odvojiti od interpretacije nacije i nastojanja da se riješi tzv. n a c io n a ln o p ita n je .

Naime, nacionalna država pokazala se kao jedan od najmoćnijih

organizacijskih načela suvremenog doba. Premda je u svojim različitim oblicima nacionalizam danas najvjerojatnije jedna od najistraženijih pojava 25

novije povijesti, svejedno još uvijek predstavlja veliki izazov za humanističke i društvene znanosti, s tim da pristup problemu povjesničarima predstavlja poseban izazov. Naime, putem svojih

n a r a t iv a

nacionalne povijesti, počevši

od 19. stoljeća kad su ideje nacije i nacionalizma započele svoj uspon, upravo su povjesničari značajno pridonijeli konstituiranju nacionalnog identiteta. Dalmacija nije bila nikakva iznimka od općeg europskog pravila koje je, kako su mnogi učeni ljudi 19. stoljeća uvjeravali, nalagalo stvaranje jakih nacionalnih pokreta i rješavanje n a c io n a ln o g

p ita n ja :

Tako je na tragu ideja

jednog Johanna Gottfrieda Herdera i Giuseppe Mazzini primjerice istaknuo tezu da svaki narod mora imati svoju državu. Danas je u historiografiji široko prihvaćeno da 19. stoljeće nije samo bilo vrijeme širenja ideja slobode i jednakosti, nego i vrijeme u kojem su se oblikovale moderne nacije u Europi. Nedvojbeno su moderne nacije nastale kao znatno umreženije zajednice svih pripadnika jednoga naroda iz svih društvenih slojeva i svih krajeva u kojima oni žive, za razliku od predmodernih naroda i etničkih zajednica obilježe­ nih lokalnim ili pokrajinskim osjećajem pripadnosti s labavim unutarnjim zajedništvom i slabom prostornom povezanošću. Također možemo reći da je nesumnjivo usponom ideje modernog nacionalizma u Europi pripadnost naciji sve više doživljavana kao primarni politički identitet i temelj društvene organizacije i orijentacije. Nacionalni identitet i osjećaj pripadnosti u slučaju Dalmacije u međuratnom razdoblju kod velike su većine nosili hrvatski predznak, pa i u ruralnim dijelovima u prvoj polovici 20. stoljeća postaje nezaobilaznom društvenom činjenicom. Zbog toga posebnu pozornost zaslužuje pitanje

se koncept moderne nacije u Dalmaciji upravo u

kako

predmetnom razdoblju ukorijenio u najširim društvenim slojevima, tj. na selu među seljaštvom. Pojam Dalmacije opstao je i više od tristo godina nakon što gaje panhrvatski plemić Pavao Ritter Vitezović nakanio izbrisati i Dalmaciju podvesti pod hrvatsko državno pravo

k a o p o k r a jin u k o ju su M le č a n i u g r a b ili H r v a ts k o j u

tr e n u c im a n je n e s la b o s ti,

a poznate su znamenite Vitezovićeve riječi iz njego­

va djela C ro a tia

objavljene u Zagrebu 1700. godine, kako Dalmacija,

re d iv iv a ,

kao dio Bijele

H rv a ts k e ,

nikad nije postojala kao neovisna pokrajina ( D a lm a t ia

n u lla m esse )

nego samo kao sastavni dio Trojedne Kraljevine. Međutim, i

danas je ponegdje moguće prepoznati strahove od „ubijanja sjećanja" među 26

onima koji smatraju da se dalmatinske posebnosti ne uvažavaju u dostatnoj mjeri kad se u današnjoj Hrvatskoj istražuje i piše o povijesti Dalmacije. Pitanje kako se povijest i u najbližoj prošlosti (zlo)upotrebljavala kao političko oružje nedvojbeno je važno i izazovno. No, ono neće stajati u fokusu ove sinteze, premda ćemo, razumije se, pokušati izbjeći zamke stereotipa i mitova kao i instrumentaliziranje historiografskih teza i promišljanja u cilju legitimiranja političkih stavova, bili oni današnji ili prošli. Cilj ovoga sintetičkog prikaza jest čitatelju približiti položaj i probleme Dalmacije u međuratnom razdoblju nakon njena ulaska u jugoslavensku državu. Unutarnja previranja i problemi te, naposljetku, fundamentalne društvene promjene i procesi koji su tada po­ krenuti, u konačnici su tijekom 20. stojeća stubokom promijenili način života velike većine stanovništva Dalmacije. Vrijeme između dvaju svjetskih ratova u Dalmaciji obilježeno je prvim jačim modernizacijskim utjecajima koji su naposljetku fundamentalno preobrazili i dalmatinsko društvo u 20. stoljeću. Čini se općeprihvaćenim daje razvoj gradova na tlu Dalmacije (u prvom redu Splita, Šibenika i Zadra) pokrenuo proces tranzicije iz tradicionalnog u moderno društvo, a možemo razlikovati različite modernizacijske procese, na području gospodarstva, društva, politike i kulture. Od 19. stoljeća razni vidovi modernizacija, koje možemo shvatiti kao složene društveno-povijesne procese, zahvatili su i Dalmaciju: od razvoja ključnih političkih institucija, preko veće političke, strukturalne i funkcionalne diferencijacije društva, prema sve većoj participaciji i povećavanju pismenosti. Pojačana urbanizacija i ekonomska modernizacija, koja je i u slučaju Dalmacije od 19. stoljeća zahvatila društvo, premda manjom dinamikom nego neke druge europske regije, manifestirala se u rastućoj podjeli rada, a bila je praćena i postupnom kulturnom modernizacijom. Modernizacija na području kulture, pak, usko je povezana s procesom sekularizacije u kojem religijsko mišljenje, prakse i institucije polako gube svoje presudno značenje.

i.i. Nacija i nacionalizam kao pojava i historiografski problem Prije nego što ćemo pokušati opisati politički razvoj Dalmacije nakon Prvoga svjetskog rata, čini se važnim u prvom koraku razmisliti o modernom 27

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

konceptu nacionalne identifikacije, a koji je u mnogočemu obilježio poli­ tičku povijest razdoblja kojim se mislimo baviti. Otkad u 19. stoljeću ideja nacionalne pripadnosti postaje nezaobilaznom u političkom diskursu koji pokušava nametnuti i definirati primarni identitet građanina - pripadnika nacionalne države, i dok nacionalizam kao dominantna ideologija moćnih nacionalnih europskih država doživljava svoj uspon kao jedna od glavnih pokretačkih ideoloških strujanja i u drugim narodima koji još nisu stekli s v o ju državu, traju rasprave o tome što čini naciju i što su njena konstitutivna obilježja. U međuvremenu napisano je bezbroj radova koji se bave nacio­ nalnim pitanjima i međunacionalnim odnosima. Mnogi autori i u slučaju nacionalizama u jugoistočnoj Europi zastupaju konstruktivističke teze daje u uvjetima m o d e r n e nacionalizam stvarao nacije, a ne obratno. Očito je da su razni etnički, socijalni i kulturni čimbenici utjecali na te procese i u Dalmaciji, a također je očigledno da oko definicije pojma

n a c ije ,

njegova podrijetla i

obuhvata, još uvijek ne postoji opći konsenzus među različitim znanstvenim pristupima. Čini se da konstruktivističke teze zasad najbolje objašnjavaju fenomen nastajanja modernih nacija ili, kako je to britanski povjesničar Eric Hobsbavvm sažeo; n a c ije

n e s tv a r a ju n a c io n a liz m e , već u p ra v o o b r n u t o .

Široko značenje pojma nacije proizlazi iz definicije Anthonyja D. Smitha, prema kojoj naciju tvori imenovana ljudska populacija koja posjeduje za­ jednički povijesni teritorij, zajedničke mitove i zajednička povijesna sjećanja, masovnu javnu kulturu, ekonomiju i zajednička zakonska prava i dužnosti za sve pripadnike. Ako prihvatimo definiciju nacionalizma kao sredstvo za mobilizaciju i homogenizaciju pripadnika skupine ljudi koja se s m a t r a (a upravo to se čini ključnim) etnički, jezično, kulturno itd. povezanom, onda je jasno da su intelektualni nositelji i predvodnici nacionalnointegracijskih ideja igrali važnu ulogu u tim mobilizacijskim procesima. Nesumnjivo je od 19. stoljeća u Europi pripadnost naciji sve više doživljavana kao primarni politički identitet i temelj društvene organizacije i orijentacije. Po svoj prilici radi se o povijesnom fenomenu koji se javlja u prijelomnim trenutcima popuštanja i raspadanja starih lojalnosti u fazi tranzicije i preoblikovanja tradicionalnog feudalnog društva sa svojim normama prema individualiziranom kapitalističkom društvu koje počiva na drukčijim temeljima.

28

Dalmaciju je još u 19. stoljeću (s određenim zakašnjenjem) zahvatio val nacionalnih ideologija. Nacija i nacionalizam realizirali su se kroz različite identitete. Na ovome razmjerno malom području u drugoj polovici 19. stoljeća može se razlikovati čak pet identitetskih koncepcija koje su jedno vrijeme koegzistirale. Konrad Clevving u svojoj disertaciji nacionalne identitete dijeli na ilirski, dalmatinsko-hrvatskonacionalni, srpskonacionalni, slavodalmatinski te italodalmatinski u kojem se pojavljuju i neke eksklu­ zivno talijanske koncepcije. Tako nalazimo izvore koji nedvojbeno govore o istovremenom postojanju različitih nacionalnih identiteta u Dalmaciji pa se tako spominju Iliri, (dalmatinski) Hrvati i Srbi te slavenski i talijanski Dalmatinci. Pritom se u znanstvenoj literaturi, naravno, raspravlja o tome u kojoj se mjeri neki nazivi mogu shvatiti kao izraz nacionalne identifikacije, a u kojoj kao isticanje regionalne pripadnosti. Predmet istraživanja jest i odnos između dovršenih i nedovršenih ili uspjelih i neuspjelih procesa stvaranja modernoga nacionalnog identiteta. Općenito je u historiografiji prihvaćeno, kada je riječ o Dalmaciji, da se od kraja šezdesetih godina 19. stoljeća može zamijetiti postupan prijelaz od slavenske prema hrvatskoj i srpskoj ideologiji. Naposljetku bismo za Dalmaciju mogli kazati da su na tom području tri procesa n a tio n - b u ild in g a dovršena te, u manjoj ili većoj mjeri, u pojedinim zajednicama i prihvaćena. Tako nailazimo na dovršene procese izgradnje hrvatskoga, srpskoga i talijanskoga nacionalnog identiteta, dok su ostala dva procesa - ilirsko/jugoslavenska i slavensko-dalmatinska nacionalna identifi­ kacija - zbog svojih nedorečenosti, ostala nedovršena premda se koncept slavensko-dalmatinskog identiteta u početku čak doimao najuspješnijim u smislu rasprostranjenosti. Razni su etnički, socijalni ili kulturni čimbenici utjecali na te procese u Dalmaciji za koju je austrijski putopisac dalmatinskog podrijetla Theodor Schiff još 1875. tvrdio da je

p o lu z a b o r a v lje n a .

Strani

putopisci, kao i mnogi suvremeni domaći pisci koji su se počekom 20. stoljeća bavili Dalmacijom, prepoznavali su istovremeno postojanje barem d v iju D a lm a c ija ,

koje se stubokom razlikuju. Naime, smatrali su da su se

životni uvjeti, pa i kulturna obilježja, toliko razlikovali u gradićima i selima primorja uspoređeno s onima u zaleđu da su to redom naglašavali (a i život na otocima nosio je, također, svoja posebna obilježja). Tako su mnogi pro­ matrači i istraživači primjećivali da granice nekadašnje Kraljevine Dalmacije 29

Dalmacija u rneđuratnom razdoblju 1918, - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

objedinjuju, zapravo, dva dosta različita teritorija, svaki sa svojom prošlošću i svojom tradicijom, u prostor koji je, dakako, bio povezan migracijama, ekonomskim i civilizacijskim vezama. N a ro d n i p re p o ro d

u 19. stoljeću odigrao je i u Dalmaciji ključnu ulogu u

procesu formiranja moderne hrvatske nacije, ali tek nakon što su prevladani brojni partikularizmi. Svi moderni nacionalizmi nudili su novu interpretaciju društvenih odnosa i novu koheziju, pojednostavljeno rečeno, za pojedinca u atomiziranom i anonimnom modernom društvu. U tom procesu formiranja novih kolektivnih društvenih identiteta na nacionalnoj osnovi čini se da je od presudne važnosti komunikacijska interakcija među zagovornicima novoga nacionalnog i kolektivnog identiteta s relevantnim društvenim slojevima i snagama koja svoja nacionalna uvjerenja nerijetko povezuju sa svojim socijalnim interesima. Mnogi se istraživači, koji se danas bave konceptom moderne nacije, slažu daje nacija u suvremenom smislu te riječi zajednica s osjećajem vlastita identiteta koja može integrirati pripadnike svih slojeva društva. Nastavno na rezultate novijih istraživanja možemo reći da su osnovicu na kojoj je nacija mogla nastati kao zajednica novog tipa stvorili novovjekovni modernizacijski procesi, napose stratifikacija društva koja je uklanjala dotadašnju društvenu polariziranost i stvarala pretpostavke za ukla­ njanje staleža i njegovih društvenih i pravnih barijera te uvjete za izgradnju nestaleškog društva, društva građana teoretski ravnopravnih pojedinaca. Tim uvjetima pripadaju procesi političke modernizacije u sklopu kojih su nastajale političke institucije građanskoga društva i kulturna standardizacija koja je uključivala, među ostalim, i oblikovanje standardnog jezika, kako je to za hrvatski primjer u svojim radovima uvjerljivo pokazao Nikša Stančić. Za sve preporodne pokrete u Europi karakteristično je da su afirmirali jezično-kulturne identitete, a koji su započeli s programom kulturne stan­ dardizacije: izgradnje standardnog jezika i nacionalne kulture te p o n a ro đ e n ja javnog života. Nedvojbeno su institucije na području kulture, znanosti, obra­ zovanja itd. potrebne društvu u procesu modernizacije, a te su se institucije osnivale tijekom 19. stoljeća pod vidom nacionalnih institucija. Jednako su standardni jezik kao standardizirano sredstvo komunikacije potrebno modernom društvu izgrađivali kao nacionalni jezik. Hrvatski jezik službenim je jezikom u Dalmaciji postao tek 26. travnja 1909., kada je izdana jezična 30

naredba kojom se hrvatski jezik u potpunosti uvodi kao službeni jezik, a primjena te odluke počela je tek od 1. siječnja 1912., premda je don Mihovil Pavlinović još 1861. prvi progovorio na hrvatskom jeziku u Dalmatinskom Saboru. Imajući u vidu daje jedno od ključnih obilježja traganja za identitetom komunikacija s drugima, a jezik glavno i najsavršenije sredstvo komunikacije među ljudima, nije nimalo čudno da u naravi i u konstituiranju pojedinih identiteta nezaobilaznu ulogu ima jezik te da je jezični identitet vrlo važan za osjećaj pripadnosti njegovih govornika. Međutim, kad se govori o etničkom ili nacionalnom, kulturnom, vjerskom, socijalnom, regionalnom, političkom, povijesnom, profesionalnom, rodnom ili pak jezičnom identitetu, ne bismo trebali smetnuti s uma istovremeno postojanje više različitih identiteta što možemo uočiti kod svakoga kolektiva i svakog pojedinca. Zaključak mnogih radova na temu pojave modernog nacionalizma na području Austro-Ugarske ide prema tome da je etno-nacionalizam društvenu elitu u Habsburškoj Monarhiji podijelio u nacije zasnovane na shvaćanju nacionalnog identiteta kao jezično-kultumog identiteta. U dijelu Austro-Ugarskog Carstva u kojemu su Hrvati živjeli izmiješani s drugim „štokavskim" Slavenima, vjeroispovijest je imala ključnu ulogu u oblikovanju nacionalnih identiteta. Nacije shvaćene kao zajednice koje obuhvaćaju jezik i pripadajuću kulturu nisu automatski bile nespojive s lojalnosti višeetničkoj državi, ali su njezini vodeći društveni slojevi s vremenom - napose ako su se našli izloženi pokušajima denacionali­ zacije - zaštitu nacionalnog identiteta vidjeli u teritorijalizaciji vlastite nacije, stjecanju političke autonomije na određenom teritoriju, odnosno stvaranju vlastite nacionalne države. Nacija je, dakle, kako je u hrvatskoj historiografiji na primjeru stvaranja moderne hrvatske nacije pokazao Stančić, učinak novovjekovnih modernizacijskih procesa, ali je u sustav svoga identiteta uključivala i elemente prednacionalnih, odnosno protonacionalnih etničkih 1staleških identiteta. Jedna od specifičnosti Dalmacije uočava se također u postojanju male zajednice koja se u nacionalnom smislu određivala kao dio talijanske nacije. Broj Talijana u Dalmaciji bio je u naglom opadanju od sedamdesetih godina 19. stoljeća, a u predmetnom razdoblju jedva prelazi 2 % ukupnog stanovništva. Povijesni diskurs prijelomnih političkih i ideo­ loških „lomova" koji su odredili nacionalni identitet dalmatinskih Talijana pregledno je iznesen u članku Mirka Đinđića, koji je upečatljivo formulirao 31

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

misao da su zadarski Talijani 1918. svoju baštinu predali Kraljevini Italiji, nakon što je grad 4. studenoga 1918. okupirala talijanska vojska. Zadar, koji je dotad bio glavni grad pokrajine i slovio za najznačajnije kulturno i gospodarsko središte Dalmacije, dodijeljen je Kraljevini Italiji i pod njenim je suverenitetom i službeno od 12./13. studenoga 1920. godine. Rapallski sporazum koji se sastojao od osam članaka u drugom članku jasno je odre­ đivao: Z a d a r

( Ž a r a ) sa te r it o r ije m č iji o p is s le d u je p r iz n a ju se k a o s a s ta v n i d io

K ra lje v in e Ita lije . T e rito rija Z a d ra p o d ta lija n s k im s u v e re n ite to m o b u h v a ta g r a d i p o re z n e o p s tm e (o d lo m k e ) A r b a n a s i (B o rg o E rizzo), C rn o (Ć e m o ), B o k a n ja c (B o c c a g n a z z o ) i o n a j d e o p o re z n e o p s tin e ( o d lo m k a ) D ik lo k o ji p ro la z e ć i o d m o r a o k o 700 m ju g o is t o č n o o d sela D ik lo id e p r a v c e m p u t s e v e ro -is to k a d o k o te

66 G riž.

Nakon postizanja sporazuma, grad Zadar činio je zajedno s navedenim poreznim općinama, uključujući otoke Lastovo i Palagružu, zasebnu tali­ jansku upravnu jedinicu pod nazivom

P ro v in c ia d i Ž a ra ,

kojom je upravljao

prefekt. Nakon vojnog zapovjednika Enrica de AAilla i dva civilna komesara za Dalmaciju nakon Prvoga svjetskog rata (Corrado Bonfanti Linares i Amadeo Moroni), deset je različitih prefekata imenovano za Dalmaciju do talijanskog napada u travnju 1941.: Luigi Maggioni (1. studenoga 1922. - 16. svibnja 1923.), Corrado Tamajo (16. svibnja 1923. - 1. kolovoza 1924.), Ciulio Basile (1. kolovoza 1924. - 11. prosinca 1925.), Pietro Carpani (11. prosinca 1925. - 1. veljače 1929.), Marcello Vaccari (1. veljače 1929. - 1. prosinca 1932.), Carlo Solmi (1. prosinca 1932. - 30. lipnja 1933.), Efisio Baccaredda (1. srpnja 1933. - 20. siječnja 1934.), Eduardo Spasiano (20. siječnja 1934. - 21. kolovoza 1939.) i Giovanni Zattera (21. kolovoza 1939. - 7. lipnja 1941.). U Zadar kao talijansku enklavu na istočnoj obali Jadrana nakon Prvoga svjetskog rata dolaze novi stanovnici iz Italije i pripadnici talijanske manjine iz Dalmacije, a mnogi od tih dalmatinskih Talijana će se još i u međuratnom razdoblju dalje seliti u Italiju. S druge strane brojno je iseljavanje hrvatskog stanovništva iz bivšega glavnoga grada Dalmacije, posebno u ozračju do kojega je došlo i u Zadru nakon fašističkog preuzimanja vlasti u Italiji. Situacijom u Zadru, gradu s a p s u r d n im

m eđam a,

kako ih je nazvao Ivo

Rubić, u ovom se prikazu nećemo detaljnije baviti jer Zadar kao talijanska enklava u ono vrijeme pripada drugom političko-ekonomskom kontekstu. 32

Fašistička vladavina Zadrom koja je obilježena politikom talijanizacije i koja je išla sve do nasilnog mijenjanja hrvatskih imena i prezimena kao i ostaloga hrvatskog nazivlja u talijanska, zaslužuje posebnu pozornost. Nedvojbeno je Zadar doveden u veoma specifičan položaj, kao što je to formulirao Zlatko Begonja, i odvajanjem od njegova prirodno gravitirajućeg zaleđa gradu je uvelike otežan razvoj. Skučeno područje bez slobodne povezanosti sa zaleđem, kao i prekinuti kopneni trgovački putovi, dovodili su do ozbiljnih problema u funkcioniranju, ali i opstanku samoga grada, i ta činjenica je utjecala na stagnaciju njegova daljnjega gospodarskog i kulturnog razvoja. Dekretom od 13. ožujka 1921. Italija je Zadar proglasila „slobodnom lukom"

( P o rto fr a n c o ) ,

ali priželjkivani ekonomski procvat se

nije dogodio. U literaturi se ističe da je krijumčarenje nastupilo kao nužna posljedica uvedenih mjera i postalo osnovni oblik životnog „snalaženja" i izvor opstanka. Status slobodne luke podrazumijevao je slobodu trgovanja monopolom i drugom robom, slobodu izvoza u carinsko područje Italije određenih proizvoda zadarske poljoprivrede, industrije i zanatstva, i slobodu izvoza određene talijanske robe u izvancarinsko područje Zadra, za što je bilo potrebno dopuštenje zadarske Prefekture da ista služi za redovnu opskrbu stanovništva. U literaturi se periodizacija gospodarskih kretanja u Zadru (gdje je bila razvijena industrija likera maraskina, prerade duhana, tekstila) u razdoblju između Prvoga i Drugoga svjetskog rata dijeli na početnu fazu do Rapallskog ugovora, a potom na drugu fazu, od približno 1921. do 1925., u kojoj slijedi depresija s velikim problemima u gospodarskoj aktivnosti u gradu za koji je talijanski autor Emesto Bussi krajem 1920-ih godina tvrdio daje n a jje f tin iji g r a d It a liji.

u It a liji u k o je m u se ž iv je lo

25-35 % je f t in ije

n e g o u o s ta lo j

Razdoblje od oživljavanja do krize traje od 1925. do 1930., dok se

sljedeće razdoblje proteže do 1935., i obilježeno je intenzivnim građevinskim radovima, kad se pored stambenih zgrada podiže i veći broj javnih skloništa, da bi potom opet recesija s problemima u gospodarskoj aktivnosti označila fazu do 1939., kad se gospodarstvo ponovno uoči rata i u ratnim uvjetima urušava. Rapallski sporazum obvezivao je jugoslavensku vladu da optantima koji su se odlučili za talijansko državljanstvo, s obzirom na to da se u svakom pogledu smatraju strancima, zajamči pravo na stalan boravak, na zemljišni 33

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

i nepokretni posjed, zakonsko korištenje starih kulturnih društava i mo­ gućnost obreda u talijanskoj Katoličkoj Crkvi te osiguravanje osnovnog obrazovanja na talijanskom jeziku. Za talijansku stranu iz ugovora nisu proizlazile nikakve obveze. U literaturi je opisan plan Italije početkom tri­ desetih godina da pojačanom kolonizacijom, tj. naseljavanjem talijanskih zemljoradnika, ubrza proces talijanizacije anektiranog područja. Plan koji je bio posebno razrađen u Rimu za zadarsko područje tražio je od zadarskog prefekta Marcella Vaccarija da žurno razmotri mogućnost eksproprijacije zemlje hrvatskih seljaka i kolonizaciju talijanskih. Međutim, u svom odgovoru Ministarstvu unutarnjih poslova u Rimu od 17. kolovoza 1931. zadarski prefekt ipak je preporučio da se čeka s kolonizacijom u Dalmaciji dok se ne primijene odredbe Santamargeritske konvencije, tj. odredbe iz ugovora koji su Italija i Kraljevina SHS 1922. sklopili u mjestu Santa Margherita Ligure, a koje su talijanske posjednike stavljale u povlašten položaj. Naime, u oči­ ma prefekta postojala je opasnost da se zbog niske cijene zemljišta oštete talijanski posjednici iz Dalmacije na području Kraljevine Jugoslavije. Ako bi Italija eksproprirala zemljišne posjede oko 1200 jugoslavenskih državljana u okolici Zadra (oko 336 ha površine za cca 8 milijuna lira), cijeli postupak eksproprijacije i kolonizacije mogao je ugroziti gospodarske i pravne pozicije talijanskih posjednika u Dalmaciji izvan zadarske provincije jer bi se na njih onda vrlo vjerojatno primijenio Zakon o agrarnoj reformi. Također se čini važnim istaknuti, kako se ističe u historiografiji, da su izmijenjene političko-teritorijalne okolnosti nakon 1918. imale za posljedicu i značajne promjene u sklopu katoličke crkvene hijerarhije u Dalmaciji. Opravdano se naglašava da je Katolička Crkva, sa svojim iznimnim druš­ tvenim značenjem na dalmatinskom prostoru, činjenicom daje Zadar pripao Italiji izgubila i svoje metropolitansko središte. Za vrijeme austrijske uprave, kako bi se integrirao dalmatinski prostor od Paga do Budve, bečki je dvor ne samo ustrojio zasebnu Kraljevinu Dalmaciju, već je i podržavao ideju stvaranja jedinstvene crkvene pokrajine sa sjedištem u Zadru, ondašnjemu glavnom gradu Dalmacije, kojoj su bile podređene sve dalmatinske biskupije. U razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata Sveta Stolica pitanje rješava cjelovito tek 1939., kada se provode detaljne izmjene granica zadarske nadbiskupije na način da su joj od tada pripadali grad Zadar, Arbanasi, Bokanjac, Crno, 34

Ploče-Dračevac, kao i neki dijelovi Krčke i Dubrovačke biskupije. Nova us­ postava crkvenih razgraničenja bila je očito vezana uz promjenu političkih granica do koje je došlo nakon stupanja na snagu Rapallskog ugovora.

i z. Uloga vjerskih pripadnosti u oblikovanju nacionalnih identiteta Analiza javnog diskursa u Dalmaciji u međuratnom razdoblju potvrđuje i tezu o važnoj ulozi koju su imale vjerska segregacija i identifikacija etničkog i vjerskog identiteta u procesu stvaranja moderne nacionalne svijesti. Novija istraživanja nacionalizma kao dominantne sekularne ideologije 19. i 20. stoljeća ukazuju na ulogu vjerskih zajednica u formiranju i stabiliziranju kolektivnog identiteta kao i na činjenicu da je upravo nacionalizam preuzeo brojne atribute religije. Istodobno s procesima modernizacije i sekularizacije koje u Europi i na Balkanu pred sobom ruše stara srednjovjekovna carstva i njima svojstvenu političku kulturu i ideologiju, 19. stoljeće i velik dio 20. stoljeća obilježava ideologija nacionalizma koja postaje primarni, ujedinjujući i normativni čimbenik u formiranju kolektivnog identiteta, preuzimajući brojne atribute religije i delegirajući ovoj podčinjenu ulogu. Novija istraži­ vanja nacionalizma pokazuju da se nacionalna svijest formira obrazovanjem kroz određene etape, a nacionalne tradicije stvaraju se i transformiraju uz obilato korištenje naslijeđenih religijskih sadržaja, vrijednosti i simbola. Postojeća vjerovanja, saznanja i osjećaji zaodijevaju se u novo ruho i što je najvažnije, zadobivaju novu, sveobuhvatnu i teleološku funkciju stvaranja i jačanja države-nacije odnosno nacionalne države, kako su historiografska istraživanja pokazala. Nedvojbeno su mentalno-kulturalne tradicije, du­ boko prožete konfesionalno-religijskim naslijeđem, igrale važnu ulogu u procesu razvoja i hrvatske i srpske moderne nacionalne svijesti, kao što je i položaj vjerskih zajednica u novostvorenoj državi bitno utjecao na razvoj hrvatsko-srpskih odnosa. Nažalost, nemamo mnogo znanstvenih radova koji su temeljitije istražili složeni odnos Pravoslavne i Katoličke Crkve u međuratnom razdoblju, napose u Dalmaciji. U relevantnim radovima na­ glašava se postojanje suprotstavljenih koncepcija dviju dominatnih Crkava na tom području u pogledu odnosa prema državi, kao i prema stvaranju 35

modernih nacija-država, koji su znatno utjecali na srpsko-hrvatski odnos unutar jugoslavenske države. Prema nekim procjenama inherentan sukob između koncepcije autokefalne Pravoslavne Crkve usko vezane za državu na jednoj strani i na drugoj katoličko-univerzalistička koncepcija, koja je u znatnoj mjeri bila povezana s prihvaćanjem hrvatskoga državno-pravnog kontinuiteta na određenome povijesnom teritoriju, čak se smatrao odlučujučim čimbenikom za nestabilnost i na koncu nemogućnost uspješnog razvoja unutar jedne državne zajednice, koja bi istovremeno i Hrvatima i Srbima bila prihvatljivom. Često se u tom kontekstu onda navode različita povijesna iskustva koja su ostavila svoje tragove i kulturne, civilizacijske i mentalitetske razlike između zapadnog i istočnog dijela Europe, podijeljene nevidljivom granicom, koja je povučena još od vremena diobe Rimskog Carstva, kada dolazi do razdvajanja na njegov istočni, bizantski dio i onaj zapadni, koji je orijentiran prema Rimu. Tako je povjesničar, pravnik i pravaški političar Ivo Pilar, primjerice, naglašavao različite državne, crkvene, nacionalne i konfesionalne tradicije kod Hrvata i Srba. Polazeći od toga da nacionalizam politički pokušava konstruirati jednu skupinu stvarajući kod nje svijest o svojoj posebnosti, koja se može vezati za predodžbu o zajedničkom etničkom podrijetlu, zajedničkoj religiji/ konfesiji, jeziku ili povijesnom iskustvu, jasno je da su postojeće razlike u nacionalnim ideologijama igrale važnu ulogu. Upravo se različite strukture i ciljevi nacionalih ideologija, nastali kao dio moderne političke kulture u hrvatskom i srpskom kontekstu, a ne vjerske i druge različitosti, mogu identi­ ficirati kao osnove antagonizma do kojih je došlo u međuratnom razdoblju, kao što to u svojim radovima argumentira i Ivo Banac. Uostalom, koncept kulturnih razlika koje su se tobože temeljile na vjeri, ustvari nema mnogo dodirnih točaka s vjerom kao takvom, već se i na primjeru Dalmacije može pokazati da su u prvoj liniji različiti položaji Crkava, tj. Katoličke i Pravoslavne Crkve, utjecali na zaoštravanje odnosa za vrijeme Kraljevine SHS odnosno jugoslavije. U novoj državnoj multireligijskoj i multinacionalnoj tvorevini, u kojoj je većinski narod bio srpski, dominantna vjerska organizacija bila je Srpska pravoslavna Crkva, a pravoslavlje ujedno vjera vladajuće dinastije Karađorđević. Hijerarhija Katoličke Crkve dobar je dio energije, kako je to formulirao Jure Krišto, trošila na uspostavu pravnih odnosa s državom, tj. 36

na sklapanje konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Sv. Stolice, a koji je naposljetku u beogradskom parlamentu propao zbog žestoka protivljenja Srpske pravoslavne Crkve. S druge strane, isticanje c rk v e u č u v a n ju n a r o d n o s t i i s tv a r a n ju d rž a v e

u

is to rijs k e u lo g e s rp s k e

p r a v o s la v n o j D a lm a c iji

u

radovima srpskih autora objavljenim za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, naišlo je na odlučan otpor Katoličke Crkve i njena tiska.

1. 2 ,1

DRUŠTVENI I VJERSKI MILJEI U POVIJESNOM KONTEKSTU

Koncept kulturnih i socijalnih miljea, koji se konstituiraju kroz pripadanje zajedničkom ili usporedivom iskustvenom obzorju sa specifičnim kategorijama poimanja i interpretacije zbilje, kako su korišteni u radovima koji u fokus stavljaju društvenu povijest, čini se korisnim i za razumijevanje dalmatinskog društva u predmetnom razdoblju. Polazeći od postojanja različitih socijalnih miljea, kakvi se mogu prepoznati u gradskim i seoskim sredinama, o njihovim međusobnim interakcijama i isprepletenostima, ali i razlikovnim značajkama, uočavamo kako su modernizacijski procesi nakon Prvoga svjetskog rata na njih djelovali različitim intenzitetom i obuhvatom. Velika većina stanovništva Dalmacije živjela je u selima u kojima su predmoderni tradicijski i vjerski običaji još uvijek igrali iznimno važnu ulogu, što se ogledava i u poznatoj izreci o b ič a ji

[ili

a d e t a ]/

B o lje d a n e s ta n e sela, n e g o u selu

Običaji su temeljne pojave ljudskoga života u zajednici

u kojoj imaju ulogu nepisanih zakona i ustaljenih odredaba. Stjecali su se transgeneracijskim iskustvima, navikama, različitim vjerskim tradicijama, crkvenim i pučkim, te u svakoj društvenoj zajednici utječu na život zajednice i pojedinca. Obitelj kao nosilac društvenih vrijednosti u seoskim sredinama bila je prenositeljem tradicijskog ponašanja. Ako se i u nekim kronikama, kakvu je na primjer 1940. pod naslovom p o v ije s ti

K a š te l-S ta ri. C rtic e iz n je g o v e

objavio don Frane Ivasović, može iščitati kritika na račun prodiranja

m o d e rn e c iv iliz a c ije

i gubitka autohtonih običaja, koji su dotad strukturirali

svakodnevicu, ipak se može kazati da su sve u svemu modernizacijske promjene u mahom ruralno područje sporo prodirale. U mnogočemu su tradicionalni kulturni obrasci i dalje davali pečat svakodnevnu životu. Posebnu ulogu su pritom igrale vjerske zajednice. 37

Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija . 1

Dalmacija u. međuracnom razdoblju 1918. - 1941. |

1 .2 .2 , KATOLIČKA CRKVA U DALMACIJI

Još je u

K rfs k o j d e k la ra c iji

istaknuta namjera da će u novoj državi pravo­

slavna, rimokatolička i islamska vjera biti ravnopravne, a regent Aleksandar već je 6. siječnja 1919. izdao P r o k la m a c iju kojom se trebala jamčiti jednakost svih vjera u Kraljevstvu. Doduše, Vidovdanski ustav jamčio je slobodu vjere i savjesti, ali nije jasno provodio načelo o odvojenosti vjerskih zajednica od države. Status priznatih vjerskih zajednica u novoj državi imale su Srpska pravoslavna Crkva, Katolička s Grkokatoličkom, Evangelička, Reformirana, Baptistička, Metodistička, Nazarenska, Starokatolička, Islamska i Židovska vjerska zajednica. Vjerskim predstavnicima bilo je zabranjeno da duhovnu vlast preko bogomolja, natpisa vjerskoga karaktera ili na neki drugi način zlouporabe

u p a rtijs k e s v rh e .

Nakon proglašenja diktature u siječnju 1929.,

proklamirajući načelo o državnom i nacionalnom jedinstvu, režim je nastojao za ostvarenje tih ciljeva osigurati podršku vjerskih zajednica. U katoličkim je sredinama Crkva značajno utjecala na vrijednosni sustav. Sukladno svjedočanstvu povjesničara fra Dominika Mandića, koji je od političkog Jugoslavena postao veliki hrvatski nacionalist, o odnosu Katoličke Crkve u Hrvata prema državi Jugoslaviji i drugim izvorima, nikakav službeni stav Katoličke Crkve prema stvaranju jugoslavenske države nije postojao. Ako su katolički biskupi na zajedničkim biskupskim konferencijama zauzimali kakvo stajalište, radilo se

o č a s o v ito m f a k t ič n o m s ta n ju s tv a r i: b is k u p i s u

v je rn ik e p o z iv a li n a m ir i ra z b o rito s t, a v la s ti n a p ra v e d n o s t i p o š tiv a n je lju d s k ih i n a r o d n ih p r a v a s v a k o g a d rž a v lja n in a . O d lu k e i v o d s tv o u o p ć im n a r o d n im p it a n jim a b is k u p i su p re p u š ta li h rv a ts k im n a r o d n im p re d s ta v n ic im a i v o đ a m a .

Mandić dalje ističe da je

s v a k i p o je d in i b is k u p

imao

svo je o s o b n o p o lit ič k o

m iš lje n je , i to je z a s tu p a o , već p r e m a s v o m e o d g o ju i p o lit ič k o j p r ip a d n o s ti.

Za

splitskog biskupa Bonefačića i dubrovačkog Carevića može se ustvrditi da su

u g la v n o m

slijedili politiku Hrvatskoga katoličkog pokreta, i da je

v e ć in a

s t a r ijih ž u p n ik a s lije d ila p o lit ik u p r a v a š k ih s tr a n a k a , a m la d i k le r p o lit ik u H r v a ts k o g K a to lič k o g P o k re ta , d o tič n o H rv a ts k e P u čke S tra n k e .

kao što su, primjerice,

Iz tekstova

O k r u ž n ic a s p lits k o g b is k u p a k a t o lič k o m n a r o d u

iz

listopada 1924., nesumnjivo proizlazi da je u Dalmaciji ideja hrvatskoga državnog prava u 38

h r v a t s k o m k a t o lič k o m n a r o d u

bila živa i da se isticala

povodom tisućljetne obljetnice hrvatskoga kraljevstva pod Tomislavom. Katolički seniorat, Hrvatska pučka stranka, Hrvatski katolički pokret, cijela još od pape Pija X. pokrenuta Katolička akcija duhovno je mogla utjecati na vjernike koristeći se svojom razvijenom katoličkom infrastrukturom, počevši od razgranate mreže župa, zauzimajući decidirano antiliberalistički i antikomunistički stav. Može se, dakako, nakon 1925. razlikovati više struja unutar katoličkog pokreta. Kao možda najvažnije mogu se izdvojiti više nacionalno orijentiran dio klera oko

D o m a g o ja ,

kojemu su više naginjali

franjevci te laici iz akademskih i teoloških krugova, i in te g ra ln o krilo pokreta, koje je bilo bliže isusovcima i stavovima kakve su propagirali publikacije kao

D a n , V rh b o s n a , H r v a ts k i d n e v n ik

i druga glasila, a koji su više isticali

vjerski karakter katoličkih udruženja i pobožnih društava. Nakon proglašenja diktature Križarska bratstva nisu bila obuhvaćena općom zabranom pa se dio Apostolata molitve i Orla uključivao u takva bratstva, čiji se broj do kraja tridesetih kontinuirano povećavao. No za sve navedene struje može se reći da se po pitanju odbacivanja nekakva jugoslavenskog nacionalnog identiteta nimalo nisu razlikovali, a postojanje hrvatskoga nacionalnog identiteta bilo im je samo po sebi razumljivo. c rk v e za s p lits k u d ije c e z u

O p ć i š e m a t iz a m K a to lič k e

iz 1939. godine (dijeceza je obuhvaćala 7 dekanata

i 143 župe) s danom 1. srpnja 1937. navodi broj od 279 333 katolika, od kojih je krajem tridesetih godina ukupno 32 262 bilo aktivnim članom jednog ili više katoličkih udruženja. Ti katolički vjernici koji su bili aktivni u nekom

D r u š tv u K a to lič k e a k c ije , b r a to v š tin i, K r iž a r s k o m s e s trin s tv u , D r u š tv u

k a to lič k ih m u ž e v a

ili

k a to lič k ih ž e n a ,

u s e lja č k o j

k a to lič k o j o m la d in i,

ženskoj

omladini, đačkoj katoličkoj organizaciji ili u nekom od dječjih udruženja pod raznim naslovima, većinom

M la d ih ju n a k a

k a to lič k e m u š k e ili ženske ra d n ič k e o m la d in e

ili, pak, u jednom od

D r u š ta v a

odnosno u jednom od p o b o ž n ih

d ru š ta v a , b r a to v š tin a , M is ijs k ih b r a to v š tin a , k o n g re g a c ija , D r u š tv a z a š ire n je vjere, B r a to v š tin a sve te O b ite lji, V o js c i S rca Isu so va

ili

mogu se smatrati pripadnicima k a to lič k e

za koju se sa sigurnošću

D a lm a c ije ,

D je v o ja č k ih d r u š ta v a ,

može ustvrditi da nije bila pod utjecajem ni liberalnih ni socijalističkih ili komunističkih ideja. Također je iz biografija istaknutih katoličkih intelek­ tualaca u Dalmaciji u međuratnom razdoblju, kao što je to bio odvjetnik i za vrijeme Drugoga svjetskog rata splitski gradonačelnik Stjepan Vukušić, 39

Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija . 1

»aimacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. |

ili kod Filipa Lukasa, Kerubina Šegvića ili kanonika Urbana Krizomalija, razvidna pripadnost takvu katoličkom miljeu. Izvori ne podržavaju paušalne kvalifikacije, koje se mogu naći u jugoslavenskoj historiografiji, a koje su katoličke bratovštine, samostane ili katolička sjemeništa i škole (u Sinju, Širokom Brijegu, Travniku, Makarskoj, Mostaru i Splitu) ili, pak, Teološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu proglašavali

n a jja č im u s ta š k im u t v r d a m a .

No utemeljenom se čini pretpostavka da možemo govoriti o zastupanju hrvatsko-nacionalnih pozicija za vrijeme prve jugoslavenske države u tome katoličkom miljeu. U prvim godinama jugoslavenske države Hrvatska pučka stranka (HPS), izrasla iz Hrvatskoga katoličkog pokreta, igrala je u Dalmaciji zapaženu ulogu. Tada je obilježava jugoslavenska orijentacija. No ubrzo dolazi do potpuna sloma politike katoličkog jugoslavenstva i na izborima 18. ožujka 1923. i 8. veljače 1925. HPS u hrvatskim zemljama nije dobila nijedan mandat. Za Rimokatoličku Crkvu navodi se za 1938. godinu 355 rimokatoličkih župa na području Primorske banovine, od toga 148 župa na području Splitsko-makarske biskupije, 152 u Šibenskoj biskupiji i Apostolskoj administraciji u Šibeniku, 46 u Hvarskoj biskupiji, 9 u Dubrovačkoj biskupiji. Čini se nedvojbenim da institucionalni odnosi s Pravoslavnom Crkvom nisu bili dobri. Kad je glasilo Seljačke stranke S lo b o d n i

dom

u srpnju 1924. prenio

članak Stjepana Radića, koji je neprijeporni vođa HSS-a objavio tijekom svog boravka u SSSR-u u listu

Iz v je s tija ,

p ra v o s la v n e p o p o v e i u č ite lje

zasebnim narodom te

u kojemu je Radić apostrofirao

s rp s k o -

koji su proglasili pola milijuna Srba u Hrvatskoj

m r ž n ju m e đ u h r v a t s k o m i s rp s k o m g o s p o d o m , k o ja

je več p o č e la p r o d ir a t i u h r v a ts k o i s rp s k o s e lja š tv o ,

ukazivao je na postojeći

problem o kojemu se u jugoslavenskim krugovima nije željelo mnogo govoriti. Ocjena nekih autora u suvremenoj hrvatskoj historiografiji odražava stav koji su svojevremeno zauzeli i značajni dijelovi „katoličke Dalmacije", da se s rp s k o

p ra v o s la v lje , uz p o s re d n u , a p o n e k a d i n e p o s re d n u d rž a v n u p o tp o r u ,

š iri i n a k a to lič k a p o d r u č ja

te da u ja v n o m

K a to lič k e c rk v e u v e lik e p o tis n u t.

40

ž iv o tu m e đ u r a tn e Ju g o sla vije u tje c a j

1.2.3- SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U DALMACIJI

Beogradski povjesničar Branko Petranović zasigurno je bio u pravu kad je Srpsku pravoslavnu Crkvu nazvao

n o s iv im s tu p o m

redovima prepoznao rašireno uvjerenje da su Srbi slavlje a u te n tič n a

vje ra

srpstva, i u njezinim

iz a b ra n a n a c ija ,

a pravo­

s n a c io n a ln o m organizacijom svoje crkve. SPC je često

naglašavao svoju privrženost državi i molio za kralja i dinastiju Karađorđevića. Pogledamo li, primjerice, na koji je način Irinej, episkop dalmatinski, u svojim poslanicama (ne samo tijekom Svetosavske godine 1935.) iskazivao svoje stavove, ne čudi da su ih mnogi Hrvati tumačili ne samo kao vjerske nego i kao političke stavove. U ozračju narušenih nacionalnih odnosa izjave episkopa dalmatinskog, da se u svakom čovjeku gleda brata d o k a ž e d a n ije č o v e k n i b r a t,

d o k le g o d ne

budile su sumnju.

Ujedinjenje raznih pravoslavnih crkava na području Kraljevine SHS (te posebno Bukovinsko-dalmatinske mitropolije, čije je jedan dio nakon ras­ pada Austro-Ugarske pripao Rumunjskoj, a drugi Jugoslaviji, te pravoslavnih crkava u Bosni i Hercegovini, koja je bila pod vrhovništvom vaseljenskog patrijarha sa sjedištem u Carigradu) svečano je proglašeno na sjednici svih pravoslavnih arhijereja 26. svibnja 1919. u Beogradu. Carigradska patrijaršija složila se s tim ujedinjenjem uz ugovorenu naknadu od milijun i pol franaka te je regent Aleksandar potvrdio ukazom 17. lipnja 1920. ujedinjenje svih pravoslavnih crkava u zajedničku Srpsku pravoslavnu Crkvu, a ukazom od 30. kolovoza i 12. rujna iste godine proglašeno je ustanovljenje srpske patrijaršije. Na izbornom saboru 12. rujna i 30. listopada 1920. izabran je za patrijarha Dimitrije Pavlović, te je Srpska pravoslavna Crkva u novoj državi nastavila pripovijedati svoju

d r ž a v n u m is iju .

Patrijarh Dimitrije Pavlović

doživljavao se kao čovjek koji je u osobnom i crkvenom životu slovio kao vrlo čestit i tolerantan pa za to vrijeme ne nailazimo na izraženije pritužbe da je u SPC-u prevladala protukatolička tendencija, premda je tada već pismo zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, koje je napisano uime cje­ lokupnoga katoličkog episkopata, artikuliralo prosvjed zbog protukatoličkog pisanja nekih glasila SPC-a. Tada je sveti arhijerejski sinod odlučio pozvati uredništva tih glasila da u interesu kršćanske ljubavi i sloge izbjegavaju oštre ispade protiv Rimokatoličke Crkve. I povodom ustoličenja Varnave 41

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

za patrijarha Srpske pravoslavne Crkve 13. travnja 1930. kralj Aleksandar je želio da novi patrijarh vodi Srpsku pravoslavnu Crkvu u s a r a d n ji

sa o s ta lim

b r a ts k o j lju b a v i i

v e ro is p o v e s tim a u K r a lje v in i J u g o s la v iji.

No za patrijarha

Varnavavu, koji je bio školovan u Rusiji, smatra se daje bio blizak shvaćanju da „pravi Slaven" ne može biti katolik. Vrhunac protukatoličkog raspoloženja donijela je patrijarhova

U s k rs n a p o s la n ic a

katolicizam. Po njemu katolicizam

1931. u kojoj je žestoko napao

p o d p la š te m K ris to v a im e n a n a s to ji p o t ­

p u n o z a g o s p o d a r iti n a d p o d r u č je m c rk v e n o g i v je rs k o g ž iv o ta , k a o i n a s v im p o d r u č jim a g ra đ a n s k o g i d ru š tv e n o g ž iv o ta .

da će s v e to

Istovremeno je izrazio uvjerenje

p ra v o s la v lje z a s ja ti i u o t p a lo m k rš ć a n s k o m s v ije tu .

U Katoličkoj Crkvi nastalo je veliko nezadovoljstvo u povodu te poslanice, koja se mogla tretirati kao program aktivnosti novog patrijarha. Ministar pravde aktom od 21. kolovoza 1931. upozorio je duhovne vlasti svih vjera u državi da se u govorima, spisima i poslanicama klone svega što bi moglo vrijeđati pripadnike drugih priznatih vjera. Patrijarh je podupirao i prijelaze nesrba u srpsko pravoslavlje, i često je (osobito je zabilježen događaj kada je u rujnu 1933. obilazio Bosnu, Hercegovinu i Dalmaciju) propovijedao o snošljivosti, uz isticanje da su Hrvati rimokatoličke vjere n a ro d a ... d u h o v n o s n a m a i o n i će m o r a t i b it i s n a m a ,

b r a ts k i d e o n a š e g

ali također ističući

vjersku zadaću SPC-a i kako je pravoslavlje odoljelo svim kušnjama katolika i unijata te da se sad,

p o d b la g o t v o r n im d e js tv o m s lo b o d e , v ra ć a ju u k r ilo

svo je p ra d e d o v s k e vere i crkve .

Jednako tako napomenuo je da je SPC i da­

nas okružen propagandom druge vjere, misleći tu na katoličku vjeru, koja rasprostire svoje granice, g d e njezino prodiranje

n ik a d n ik o g n ije im a la ,

te se ne može dopustiti

u d o m e n u č is to g p r a v o s la v lja . Iz

Srijemskih Karlovaca

uputio je na Savin dan 1935. poslanicu, u kojoj je tvrdio, da je

d e lo o s lo b o ­

đ e n ja i u je d in je n ja n a š e g n a r o d a o s tv a re n o n a jv iš e n a p o r im a i ž r t v a m a o n ih p o k o lje n ja , k o ja s u g o je n a i v a s p ita n a u d u h u s v e to s a v s k ih n a č e la i id e a la .

I na primjeru dalmatinskih Srba i pravoslavlja u sjevernoj Dalmaciji može se pokazati kako se tumačenje n o s ti i s tv a r a n ja d rž a v e ,

is to rijs k e u lo g e s rp s k e c rk v e u č u v a n ju n a r o d ­

kako je bila naslovljena jedna publikacija iz 1933.,

prometnulo u kamen spoticanja u srpsko-hrvatskim odnosima. U srpskoj literaturi nalazimo procjene koje podsjećaju na politološka tumačenja koja su krajem 20. stoljeća razvijali u teorije o s u k o b u 42

c iv iliz a c ija ,

kako je to nazvao

američki politolog Samuel P. Huntington. Tvrdilo se da se ondje gdje su se dodirivali pravoslavlje i katoličanstvo radilo o

s ra z u d v iju k u ltu r a , d v a ju

m e n ta lite ta , d v iju n a c io n a ln ih g r u p a ( ...) d v iju c rk a v a ,

a Jovan Cvijić opisao je

kao vječiti e tn o g ra fs k i

i k u lt u r n i a n ta g o n iz a m ,

d v a e tn ič k a p ro c e s a u D a lm a c iji

koji se tobože pokazivao i nacionalno i konfesionalno u svim povijesnim epohama. S druge strane, možemo primijetiti da su takva tumačenja bila bliska i nekim hrvatskim političarima. Još je Ante Trumbić, kako je to prenio Ivan Meštrović, 1914. bio uvjeren da su za id e n tič n i.

S rb e v je ra i n a c io n a ln o s t p o tp u n o

Istovjetan je stav arhimandrita justina, koji je početkom 1940.

formulirao da se S v e to s a v lje m

( ...) p o s ta je S rb in o m .

Ako pogledamo literaturu iz pera pravoslavnih autora, počevši od rijs k o g p re g le d a

isto -

koji je pravoslavni biskup Nikodim Milaš 1901. u Novom

Sadu objavio pod naslovom

P ra v o s la v n a D a lm a c ija ,

a u kojemu se ističe

ugroženost i opstojnost pravoslavlja, upada u oči što je to izazivalo prijepore. Ne samo iz pamfleta jednog Laže Koštica proizlazili su ambicije i isključivost srpskog nacionalizma. Kostić, koji je za sebe tvrdio da je S rb in

n a c io n a ln o sve sn i

i za vrijeme Kraljevine obnašao visoke administrativne dužnosti, u

raznim je publikacijama tipa

Č ija j e B o s n a

i

S p o r n i p re d e li S rb a i H r v a t a

iznosio velikosrpske teze i tvrdio da su cijela Bosna, sjeverna Dalmacija, Lika, dio Gorskoga kotara, Kordun, Banija i Slavonija srpske z e m lje , a čak za jednog Smodlaku, Trumbića i druge vo đ e

d a lm a tin s k ih H r v a ta

da su n e p r ija te lji S rba.

Kasniji pokušaji da se po nacionalnoj osnovi, a na temelju podataka iz austrijskog razdoblja, dođe do nacionalne strukture pučanstva Dalmacije početkom 20. stoljeća, davali su različite rezultate. Marjan Diklić za 1910. navodi ukupno 645 666 stanovnika pokrajine Dalmacije od koji su 80,56 % činili Hrvati (520 073), 16,46 % Srbi (106 308), 2,79 % Talijani (18 028) te 0,19 % (1257) ostalih. Jedanaest godina poslije, 1921., po istoj metodologiji (kombinacija podataka za vjeroispovijest i jezik) u Dalmaciji je postotak Hrvata iznosio 82,8 % i Srba 17 %. U literaturi se broj Srba početkom 1920-ih godina u Dalmaciji navodi s 86 871 odnosno 105 460, mahom u sjevernoj Dalmaciji. Broj Talijana u Dalmaciji iznosio je 1900. godine 15 279 ili 2,6 %, 1910. 18 028 ili 2,7 %, a u okviru ovih brojki podrazumijevali su se, uz autohtono stanovništvo, i oni Talijani koji su dospjeli u Dalmaciju u različitim vremenima 43

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja moaernm nacija

i zgodama. No među njih se nisu ubrajali dotad i poslije privremeno dose­ ljavam talijanski državljani Prema god.

i

re g n ic o li.

D e f in it iv n im r e z u lta t im a p o p is a s ta n o v n iš tv a o d 31. ja n u a r a 1921.

o p š to j d r ž a v n o j s ta t is t ic i

podatci za stanovništvo Dalmacije prema

vjeroispovijesti i materinskom jeziku jesu sljedeći: Stanovništvo Dalmacije prema vjeroispovijesti i materinskom jeziku 1921. godine Pravoslavni

106 132

R im o ka to lici

513 268

G rko ka to lici

32

Evangelici

64

M u slim a n i

478

Izraelićani

314

D rugi

128

Bez konfesije i nepoznato

11

H rvatski ili srpski

611 323

Slovenski

1048

Čehoslovački

363

U krajinski

-

Poljski

71

Ruski

712

M ađarski

68

N jem ački

1068

A lbanski (arnautski, šiptarski)

204

Turski

43

R um unjski

77

Talijanski

4706

Francuski

15

Engleski

35

O s ta li/N e p o zn a to

699

Izvor:

D e fin itiv n i re z u lta ti p o p isa sta n o vn ištva o d 31. ja n u a r a 1921. god.,

Sarajevo,

1932. (Stanovništvo u krajevima Dalmacije koje je okupirala Italija nije obuhvaćeno ovim popisom.) 44

Statistika Primorske banovine iskazivala je 692 496 ili 76,80 %

R im o k a to lik a

i

138 375 ili 15,35 % žitelja pravoslavne te 69 360 ili 7,69 % stanovnika islamske vjere. Prema službenoj statistici u Primorskoj banovini bilo je Je vre jske

vere

578 stanovnika ili 0,07 %, i još su bile navedene sljedeće vjerospovijesti: G r č k o k a to lič k a

247 ili 0,03 %, S ta ro k a to lič k a 345 ili 0,04 %, E v a n g e lič k a

178 ili 0,02 % te bez k o n fe s ije

E v a n g e lič k a re fo rm .

33 ili 0,00 %, kao i

augsb.

o s ta le k rš ć a n s k e

26,

17 i n e p o z n a to 2 osobe.

Drago Roksandić za 1931. u svom radu

S rb i u H r v a ts k o j

97 877 Srba u Dalmaciji. Službena publikacija

navodi broj od

S ta tis tič k o g u re d a u Z a g re b u

navodi 78 pravoslavnih parohija na teritoriju Primorske banovine, od toga na području Dalmacije 56, tj. na području Dalmatinske eparhije sa sjediš­ tem u Šibeniku (dodatno su se na području Primorske banovine nalazile Zahumsko-hercegovačka eparhija u Mostaru i dijelovi Dabro-bosanske epar­ hije u Sarajevu). Petar Oluić u svom radu

S v e š te n s tv o e p a rh ije d a lm a tin s k e

za ožujak 1941. dolazi do broja od 114 372 pripadnika Srpske pravoslavne Crkve u 76 župa u Dalmatinskoj eparhiji: 27 288 duša u 17 parohija s 21 crkvom za Benkovac, 32 504 duša u 14 parohija sa 17 crkava za Knin, 36 431 duša u 16 parohija s 25 crkava za Šibenik, 18 150 duša u 11 parohija s 15 crkava za kotar Split. P riv re m e n a u r e d b a o s rp s k o j p a t r ija r š iji

od 23. listopada 1920. odredila je

da na čelu srpske patrijaršije stoji srpski patrijarh kao poglavar cijele Srpske pravoslavne Crkve. Uz patrijarha bio je predviđen stalni Arhijerejski sinod kao izvršna (upravna i nadzorna) crkvena vlast. Uredba o izboru prvoga srpskog patrijarha uspostavljene patrijaršije od 23. listopada 1920. odredila je da se tek onda kad kralj potvrdi izbor, izabrani kandidat za tu funkciju, na prijedlog tadašnjeg ministra vjera, može potvrditi ukazom za srpskog patrijarha. Sjedište dalmatinske eparhije nakon talijanske okupacije Zadra premješ­ teno je najprije u Šibenik, a poslije u Split. Šematizam Srpske pravoslavne crkve iz 1925., kao i literatura koja se bavi Dalmatinskom eparhijom i njenim sveštenstvom, navodi broj od 83 pravoslavne crkve na spomenutu području i broj od 44 pravoslavna svećenika koji su pod vodstvom arhimandrita skrbili za 88.255 d u š a , kako je šematizam navodio. Za ukupno 114 373 pravoslavaca u Dalmaciji u 1941. Petar Oluić, na temelju podataka SPC-a, u svom radu S v e š te n s tv o e p a rh ije d a lm a tin s k e

navodi 90 svećenika. 45

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

U životu Srpske pravoslavne Crkve u Jugoslaviji posebno se zapažaju karakteristike državnog nadzora nad Crkvom i državne zaštite Crkve te cen­ tralizacija crkvene vlasti. Iz Z a k o n a

o S rp sko j p r a v o s la v n o j c rk v i

koji je donesen

8. studenoga 1929. razvidno je da se Crkva nije uspjela osloboditi vrhovnoga državnog nadzora. Tim je zakonom određeno da Crkva samostalno upravlja svojom imovinom, crkvenim fondovima i zakladama u granicama tog zakona i crkvenog ustava, a pod vrhovnim nadzorom države. Izbor patrijarha i eparhijskih arhijereja potvrđivao je kralj ukazom, na prijedlog ministara pravde donesenim u suglasnosti s predsjednikom Vlade. Isto tako odlučeno je da Sveti arhijerejski sabor donese crkveni ustav o sveukupnom uređenju Srpske pravoslavne Crkve i svih crkvenih samoupravnih vlasti i predloži ga ministru pravde koji će, kada ga bude prihvatio, podnijeti kralju na ozakonjenje. Po navedenu zakonu bilo je i predviđeno da se pri prevođenju crkvenih ureda, ustanova i osoba s državnog proračuna na proračun Srpske pravoslavne Crkve uredbom ministra pravosuđa i ministra financija utvrdi koju će pomoć iz državnih sredstava Srpska Crkva stalno po državnom proračunu primati. Konkretno je to za cijelu Kraljevinu npr. izgledalo tako da je SPC jedne godine s udjelom od 42 % pravoslavnih vjernika iz proračuna dobivao 17 milijuna dinara, a Katolička Crkva, s udjelom od 38 % vjernika na području cijele Kraljevine, dobivala je 5 milijuna dinara, kako to u svojoj disertaciji navodi Marijan Rogić. Povoljan položaj Pravoslavne Crkve u Jugoslaviji u potpunosti se vidio kroz pregled državnog financiranja te Crkve. Odmah nakon nastanka Kraljevstva SHS Srpska pravoslavna Crkva bila je državnim proračunom bolje pozicionirana od drugih vjera, stoje postalo predmetom stalnih nesporazuma između drugih Crkava i države. Z a k o n o iz b o r u p a t r ija r h a S rp ske p ra v o s la v n e c rk v e ,

donesen 6. travnja

1930., odredio je biranje patrijarha između eparhijskih arhijereja, i to na načelu da izborni sabor izabere trojicu kandidata, čiji se izbor priopćuje ministru pravde pismenim aktom, te onda jednog od trojice kandidata kralj na prijedlog ministra pravde imenuje za patrijarha Srpske pravoslavne Crkve. Organizacijska struktura određena je ustavom koji je donesen 16. studenoga 1931. Sveti arhijerejski sabor raspustio je 1933. udruženje pravoslavnih svećenika kao jedinstvenu organizaciju, tj. možemo reći da je dopuštao udruživanje klera samo po eparhijama. 46

Važno je istaknuti kako je pripadnost pravoslavlju u procesu konstituiranja modernog poimanja pripadnosti srpskoj naciji bio iznimno značajan čimbe­ nik, u mnogim slučajevima i presudan. U kotarevima u dalmatinskim zaleđu pravoslavno je stanovništvo Dalmacije živjelo u većem broju. Prema popisu pučanstva u Dalmaciji, kako je 1912. u Beču objavio Manfred Makale, 1910. rasprostranjenost po vjeroispovijesti izgledala je ovako: Stanovništvo Dalmacije po vjeroispovijesti prema popisu 1910. Kotar

K atolici

Pravoslavni

Benkovac

18 658

25 433

D u b ro vn ik

39 810

1043

Hvar

26 994

39

Im otski

40 677

1450

Knin

25 316

29 572

Korčula

29 846

52

K o to r

14 523

24 791

M akarska

27 712

16

M e tk o v ić

15 241

487

Sinj

48 013

9123

S plit

98 124

1275

Brač - Supetar

22 953

8

Šibenik

50 434

7837

Zadar

79 800

4209

U kupno:

538 101

105 335

Izvor: Manfred Makale: Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji, Wien, 1912. Od 2230 osoba, koje se 1910. nisu izjasnile ni kao katolici ni kao pravoslavci, 523 bilo je židovske vjere (160 osoba). U kotarevima Knin i Kotor živjelo je 53 % svih pripadnika pravoslavne vjere u Dalmaciji, a u četiri kotara Benkovac, Knin, Kotor i Sinj više od 80 %. Ukupno je u tom popisu navedeno 105 335 osoba pravoslavne vjere što je postotak od 15,8 % stanovništva tadašnje Dalmacije. Udio pripadnika katoličke vjere u samom gradu Kninu iznosio je krajem prvog desetljeća 20. stoljeća 14,1

%

od ondašnjih cca 40 000

stanovnika, a 84,1 % bili su pravoslavne vjere. 47

Dalmacija u međurarnom razdoblju 1918. ~ 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

Socijalna diferenciranost u dalmatinskom zaleđu bila je još manja nego inače u pokrajini. Agneza Szabo u svojim je radovima pokazala da se krajem 19. i početkom 20. stoljeća više od 94 % stanovništva Knina i okolice bavilo poljodjelstvom ili stočarstvom. U međuratnom razdoblju u Kninu možemo pratiti jake aktivnosti udruženja kao što su (SRNAO), Četničko udruženje, K o lo P ro s v je ta

1 .3 ,

S rp s k a n a c io n a ln a o m la d in a

s rp s k ih s e s ta ra , S rp s k o k u ltu r n o d ru š tv o

itd.

Kulturne razlike u procesu oblikovanja nacionalnih identiteta

Kad je riječ

0

kulturnim razlikama, analiza izvora u dalmatinskom slučaju

mnogo manje upućuje na nacionalne razlike, a mnogo više na one socijalnog tipa, između datosti života u gradovima i na selu, između primorja i zaleđa. Nedvojbeno kultura u cjelini života zauzima značajno mjesto i nalazi se u temeljima smislena života svake ljudske zajednice i svakog pojedinca. Antropolog Clifford Geertz predlaže definiciju pojma kultura ne normativno, nego kao p r o iz v o d n ju

s m is la n a lo k a ln o j ra z in i,

što upućuje na karakteristične

obrasce ponašanja i komunikacije određenih skupina koji se, dakako, razli­ kuju, a tu se onda uočavaju razlike u vjersko-konfesionalnom i običajnom pogledu u različitim sredinama. Ako ćemo kulturne obrasce razumjeti kao nešto što je tijesno povezano s ekonomskim i političkim datostima određene zajednice, koja se povijesno nasljeđuje i izražava na simboličkoj razini, njihova važnost u svakodnevnu životu postaje razvidnom, kao i njen utjecaj na prihvaćanje ili odbijanje modernih identifikacijskih ideja. Sve ono što je zajednici važno - iskustvo, znanje, običaji, tradicija - pohranjeno je u širokoj paleti simbola određene kulture koji nose značenje za pripadnike specifične skupine. Kulturni obrasci u sebi nose vrijednosni sustav i druš­ tveno uvjetovani odnos zajednice prema životnom ciklusu. Kultura kao set simbola naposljetku služi i za prenošenje svega onoga što zajednica smatra konstitutivnim i značajnim. Kultura se, znači, ne mora nužno razumjeti samo kao umjetnost, književnost, glazbeni izričaj ili znanost, nego predstavlja i interpretativni obrazac koji ima svoje mjesto u svakodnevnom životu i u simbolički izraženim običajima određene zajednice. Pripadnost vjerskoj 48

zajednici time postaje važan element pripadnosti određenoj kulturi i njenim inherentnim obrascima ponašanja i tumačenja pojedinca i zajednice. Razmišljanja o ulozi vjeroispovijesti igrala su važnu ulogu u procesu razvoja moderne nacionalne identifikacije kod Srba i Hrvata. Stjepan Radić u svojim je U z n ič k im u narod

uspom enam a

za početak 20. stoljeća tvrdio da se s rp s tv o unosi

v je rs k o m p r o p a g a n d o m m e đ u p ra v o s la v n im a .

Izrazio je žaljenje d a

s m o n a ro d n o o sv je š ta v a n je , ili bolje, to n a ro d n o p o k rš ta v a n je , ta k o usko sve za li n a je d n o j s tr a n i s k a to lič k o m , a n a d ru g o j s tr a n i s p r a v o s la v n o m v je ro m . (...) Još m a lo p a n e će b it i p r a v o s la v n o g a k o ji g o v o r i n a š im je z ik o m , a d a se n e b i p r iz n a v a o S rb in o m , p a ž iv io p o d s a m im T rig la v o m .

koje su se ispriječile prihvaćanju koncepta p o lit ič k o g

Među preprekama

n a ro d a ,

konfesionalno određen identitet značajno je utjecao na va n je ,

prednacionalni

n a r o d n o o s v je š ta ­

kako je još Radić utvrdio, i na izjednačenje vjerskog i nacionalnog

osjećaja, i to među katolicima kao i među pravoslavcima. Doduše, Stjepan Radić vjerovao je da su zbog izmiješanosti razgraničavanja nemoguća te da su suradnja i međusobno razumijevanje Hrvata i Srba neminovnost. Zaključak se čini utemeljenim da se pripadnost katoličkoj ili pravoslavnoj vjeri u velikoj većini slučajeva pokazala kao značajan i često odlučujući kriterij kod prihvaćanja moderne nacionalne svijesti. Proces nastanka i razvoja nacionalnih ideja bio je i u Dalmaciji dugotrajan i zamršen. To se pokazuje i na primjeru jedne specifičnosti Dubrovnika, u kojemu se javlja fenomen dubrovačkih Srba katolika, koji se pojavljuju u razdoblju kad proces nacionalne, hrvatske ili srpske, integracije u Dalmaciji nije bio posve dovršen i dok se pripadnost pojedinome narodu još nije bezuvjetno poistovjećivalo s vjerom. Radi se o fenomenu s kraja 19. stoljeća, koji je u međuvremenu obrađen u zasebnoj monografiji Nikole Tolja, a koji već početkom 20. stoljeća zbog promjena političkih okolnosti slabi i d e fa c to

nestaje. No činjenica jest da su dubrovački Srbi katolici u koaliciji s

autonomašima od 1890. do 1899. u svojim rukama držali vlast u općini i da su s političkog i kulturnog aspekta zanimljiva pojava u kontekstu razvoja južnoslavenske ideje. Važnu ulogu u nastajanju igrali su romantičarski pogledi na Srbiju koja je tobože pozvana ujediniti Južne Slavene. Stoljetne veze Dubrovnika s njegovim nekatoličkim, pretežno pravoslavnim, zaleđem u tome su zasigurno igrale ulogu kao i propagandni utjecaji iz Srbije i, kako 49

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 1. Dalmacija kao laboratorij i poprište procesa stvaranja modernih nacija

se opravdano ističe, povezanost tadašnjih dubrovačkih intelektualaca sa Srbijom i Crnom Gorom. Baltazar Bogišić, jedan od najistaknutijih dubro­ vačkih Srba katolika, bio je ministar pravde Kraljevine Crne Gore, Matija Ban bio je odgajatelj budućega kralja Aleksandra Karađorđevića, isto kao Lujo Vojnović. Može se navesti veći broj Dubrovčana tijekom 19. stoljeća koji su obnašali važne dužnosti u srpskim državama, a ističe se da se općenito na Srbiju i Crnu Goru gledalo kao na jezgru budućega jugoslavenskog ujedinjenja. Medo Pucić javno se izjašnjavao kao Srbin, pozivajući se na jezik kao na temelj srpstva. Novija historiografija ističe da je srbokatolički pokret do pojave politike „novog kursa" početkom 20. stoljeća, imao i svojih pristaša u dubrovačkoj okolici na selu. Nakon što je osnovni cilj pokreta, povezivanje sa Srbijom, prihvaćen od hrvatskih političkih opcija, i u konačnici realiziran stvaranjem zajedničke jugoslavenske države 1918. godine, srbokatolički pokret kao takav nestaje i riječ je o pojedincima koji se i dalje tako deklariraju. Važno je istaknuti da su Srbi katolici samim svojim postojanjem dolazili u sukob s objema crkvenim hijerarhijama, katoličkom i pravoslavnom, osobito sa Srpskom pravoslavnom Crkvom pod tadašnjim vodstvom episkopa Nikodima Miloša. U njegovim očima Srbi katolici nisu mogli biti dio srpske nacije zbog njihove katoličke vjere. Također su pristaše klerikalnog pravaštva u Dalmaciji, okupljeni oko don Ive Prodana, javno iskazivali svoje protivljenje spram srbokatoličkog pokreta. Kao i drugdje, i u Dalmaciji su različite ideologije obećavale iskorak iz zaos­ talosti i podređena položaja, pozivajući se ili na nasljedstvo stare hrvatske državnosti i povijesna prava ili polazeći od romantičarskih načela i težeći tzv. n a r o d n o m

je d in s tv u ,

koje se zasnovalo na ideji etničke i jezičke srodnosti

Južnih Slavena. I u Dalmaciji je, kako je pokazano u brojnim radovima, svoj uspon doživjela Narodna stranka koja je hrvatski razvoj stavljala u slavenski i južnoslavenski kontekst, ali je postupno sve snažnije naglašavala i hrvatsku političku i nacionalnu individualnost. Tako je Narodna stranka zastupala shvaćanje da su Hrvati i Srbi dijelovi iste, južnoslavenske etničke cjeline i da govore istim jezikom, ali da im je odvojeni povijesni razvoj dao zasebna obilježja i zasebni politički, državni identitet. Nadalje, jedan od važnih prob­ lema, kako, primjerice, primjećuje Antoni Cetnarovvicz, kojemu dosadašnja historiografija nije posvetila dovoljno pozornosti, jest utjecaj unutarnjih 50

čimbenika na razvoj i oblik nacionalnog pokreta. U slučaju Dalmacije velika je uloga pripala i talijanskom pokretu

R is o rg im e n ta

koji je snažno djelovao

na umove i stavove građanstva i inteligencije u pokrajini. Nesumnjivo je glavni sadržaj narodnog preporoda u Dalmaciji činila borba narodnjačkog tabora protiv tradicionalne društvene elite - obrazovane u duhu talijanskog jezika i kulture - koja je branila svoju političku i društvenu hegemoniju. No bilo je i onih koji su talijanski

R is o rg im e n to

vidjeli kao nagovještaj

mogućnosti skladnoga susjedskog suživota Talijana i Južnih Slavena, što se također može iščitati iz vizije partikularnoga dalmatinskog identiteta jednog Tommasea. Šezdesetih godina 19. stoljeća razmirice je smirivao najpoznatiji "Slavo-Dalmatinac” Niccolo (Nikola) Tommaseo. Tommaseo je tvrdio daje Dalmacija, u osnovi slavenska pokrajina, moralna predvodnica slavenskoga svijeta koja je uvijek bila samostalna cjelina i koju su njezini gospodari razli­ kovali od Hrvatske, a Josip Vrandečić primjećuje da Tommaseo svoje etničko slavenstvo i kulturno talijanstvo nije uspio riješiti te se naizmjence deklarirao kao Slaven i Talijan. Po Tommaseu, Dalmacija je trebala biti prostor spajanja, a ne razdvajanja talijanstva i slavenstva, prostor koji treba promatrati izvan tali­ janskog iredentističkog prisvajanja, ali i izvan dismilacijskoga južnoslavenskog i hrvatskog nacionalizma. Neki talijanski pisci napadali su ga da je S c h ia v o , Slaven, iako je bio potpuno potalijančen, tako da se čini da je naslov knjige Ivana Katušića

V je č n o p ro g o n s tv o N ik o le T o m m a s e a

najbolje sažeo njegovu

sudbinu. Narodnom se preporodu, međutim, kao najjednostavniji put, koji je trebao zajamčiti obranu prava i nacionalnih interesa slavenskog stanovništva Dalmacije, činilo ujedinjenje pokrajine s Hrvatskom i Slavonijom. To će pitanje doista postati

v o d e ć a m is a o

programa Narodne stranke. Međutim,

kako Cetnarovvicz ističe, prateći razvoj nacionalnog pokreta u Dalmaciji i analizirajući ideologiju i programe čelnih političara, očigledno je koliko su tada bili fluidni i nejasni pojmovi nacije i narodnosti. Raširena koncepcija, prema kojoj se jezik poistovjećivao s nacionalnošću, izazivala je određenu pomutnju i sukobljavala se s manifestacijama hrvatske i srpske ideje u kojoj je veliko značenje dobivala vjeroispovijest.

51

BIBLIOGRAFIJA Benedict Anderson, i š ire n ju n a c io n a liz m a ,

Castells,

N a c ija : z a m iš lje n a z a je d n ic a . R a z m a tr a n ja o p o r ije k lu

Zagreb, 1990.; Enzo Bettiza,

Egzil,

Split, 2004.; Manuel

Zagreb, 2002.; Anton i Cetnarovvicz,

M o ć i d e n t it e t a ,

N a ro d n i

p r e p o r o d u D a lm a c iji. O d s la v e n s tv a p r e m a m o d e r n o j h r v a t s k o j i s rp s k o j n a c io n a ln o j id e ji,

Zagreb, 2006.; Konrad Clevving, S ta a tlic h k e it

Id e n tita ts b ild u n g . D a lm a t ie n in V o r m a r z u n d R e v o lu tio n .

Ružica Čičak-Chand, Josip Kumpes (ur.), E tn ič n o s t, i E u ro p a ,

u n d n a tio n a le

Munchen, 2001.;

n a c ija , id e n tite t. H rv a ts k a

Zagreb, 1998.; Marjan Diklić, „Prilog strukturi pučanstva Dalmacije

krajem XIX. i početkom XX. stoljeća", u: R a d o v i z a v o d a H A Z U u Z a d ru ,

Zadar, 1994., 181-190.; Mirko Đinđić, „Identitetski 'lomovi'

dalmatinskih Talijana", u: Emil Heršak (ur.), n a c io n a liz a m ,

za p o v ije s n e z n a n o s ti

P o litič k a m is a o ,

E tn ič n o s t i p o v ije s t,

Vol. XLIV, (2007.), br. 3, 121-144.;

Zagreb, 1999.; Ernest Gellner,

Zagreb, 1998.; Eric J. Hobsbavvn, N a c ije

1993. ; Miroslav Hroch,

i n a c io n a liz a m ,

N a c ije i

Zagreb,

S o c ia l P re c o n d itio n s o f N a t io n a l R e v iv a l in E u ro p e . A

C o m p a r a tiv e A n a ly s is o f t h e S o c ia l C o m p o s itio n o / P a t r io t ic G ro u p s a m o n g t h e S m a lle r E u ro p e a n N a tio n s ,

Cambridge, 1985.; Aleksandar Jakir, „O nekim

aspektima procesa oblikovanja nacionalnih identiteta na primjeru Dalmacije između dva svjetska rata", u: tr a d ic iji

N a c ija i n a c io n a liz a m u h r v a t s k o j p o v ije s n o j

(ur. Tihomir Cipek, Josip Vrandečić), Zagreb, 2007.; Aleksandar Jakir,

„Dalmacija u procesima stvaranja moderne nacije u 19. i 20. stoljeću", u: S p a la tu m q u e d e d it o r t u m

-

U S p litu b io j e ro đ e n . Z b o r n ik p o v o d o m de se te

g o d iš n jic e O d s je k a z a p o v ije s t F ilo z o fs k o g f a k u l t e t a u S p litu ,

(ur. Ivan Basic,

Marko Rimac), Split, 2014., 451-477.; Vjeran Katunarić, S p o rn a

z a je d n ic a : N o ve

te o r ije o n a c iji i n a c io n a liz m u , N ik o le T o m m a s e a ,

u: R e vija

Zagreb, 2003.; Ivan Katušić,

V je č n o p ro g o n s tv o

Zagreb, 1975.; Peter Korunić, „Nacija i nacionalni identitet",

z a s o c io lo g iju ,

Vol. 36, br. 1-2 (2005), 87-105.; Peter Korunić, „0 naciji

i društvu u hrvatskoj historiografiji", u:

H is to rijs k i z b o r n ik .

58 (2005), 124-

144.; Peter Korunić, „Nacija i nacionalni identitet: uz porijeklo i integraciju hrvatske nacije", u: Z g o d o v in s k i

č a so p is.

57 (2003), 1/2; 163-208.; Jure Krišto,

P re š u ć e n a p o v ije s t: K a to lič k a c rk v a u h r v a ts k o j p o lit ic i 1850.-1918.,

1994. ; Jure Krišto, H rv a ts k i Matijević, 52

k a to lič k i p o k r e t (1903.-1945.),

Zagreb,

Zagreb, 2004.; Zlatko

S lo m p o lit ik e k a to lič k o g ju g o s la v e n s tv a : H rv a ts k a p u č k a s tr a n k a u

p o lit ič k o m ž iv o tu K ra lje v in e SHS,

Zagreb, 1998.; Zlatko Matijević, „Hrvatska

pučka stranka u Dalmaciji (1919.-1929.)", u: u Z a d ru , D a lm a c iji,

R ad. Z a v o d a p o v ij. z n a n . H A Z U

42/2000., 487-488.; Manfred Makale,

Z a d n ji p o p is p u č a n s tv a u

VVien, 1912.; Petar Oluić, „Sveštenstvo eparhije dalmatinske", u;

A lm a n a h . S rb i i p r a v o s la v lje u D a lm a c iji i D u b r o v n ik u ,

44.; Marijan Rogić,

Zagreb, 1971., 43-

D ie Idee des k r o a tis c h e n S ta a te s b e i A n t e P a v e lić u n te r

B e ru c k s ic h tig u n g b e s o n d e re r h is to ris c h e r T a ts a c h e n s o w ie de s S ta a ts - u n d des S e lb s tb e s tim m u n g s re c h ts (A u s e in a n d e rs e tz u n g m i t d e m K o m m u n is m u s )

(=Diss.), Munchen, 1983.; Đoko Slijepčević,

/s t o r ija S rp s k e p r a v o s la v n e

c rk v e II: O d p o č e tk a X IX v e k a d o k r a ja D ru g o g s v e ts k o g ra ta ,

Anthony D. Smith,

N a c io n a liz a m i m o d e r n iz a m . K r itič k i p re g le d s u v re m e n ih

te o r ija n a c ija i n a c io n a liz m a ,

79.

i n a c io n a liz a m u

Beograd, 2002.;

Zagreb, 2003.; Nikša Stančić,

i 20. s to lje ć u ,

Zagreb, 2002.; Nikša Stančić, „Narodni

preporod u Dalmaciji", u: Mirjana Cross, 16. s to lje ć a d o p o č e tk a 20. s to lje ć a ),

H rv a ts k a n a c ija

D r u š tv e n i ra z v o j u H r v a ts k o j ( o d

Zagreb, 1981.; Agneza Szabo, „Pučanstvo

upravnog kotara Knin u drugoj polovici 19. stoljeća", u:

K n in s k i z b o r n ik ,

Zagreb, 1993., 36-50.; Tonči Šitin, „Značajke Hrvatskog katoličkog pokreta u Dalmaciji od 1918. do 1929. godine", u: Z b o r n ik z n a n s tv e n o g s k u p a H r v a ts k i k a to lič k i p o k re t,

Nikola Tolja,

D u b r o v a č k i S rb i k a to lic i

Josip Vrandečić,

-

ra d o v a s m e đ u n a r o d n o g

Zagreb - Krk, 2002., 581-605.;

is tin e i z a b lu d e ,

Dubrovnik, 2011.;

D a lm a t in s k i a u to n o m is t ič k i p o k r e t u XIX . s to lje ć u ,

2002.; Siegfrid VVeichle,

Zagreb,

N a tio n a lb e v v e g u n g e n u n d N a tio n a lis m u s in E u ro p a ,

Darmstadt, 2006.

53

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 2. Kraj Velikog r a ta i kraj Austrije u Dalmaciji

i. Kraj Velikog r a ta i kraj Austrije u Dalmaciji

Nakon više od jednog stoljeća pripadnosti Dalmacije Habsburškoj Monarhiji, mnogi izvori kojima se danas služimo kako bismo stekli sliku ondašnje zbilje, nalažu zaključak da je ujesen 1918. malo tko u Dalmaciji žalio za tom državnom tvorevinom kad je nestajala. Naprotiv, kako su se tradicionalne strukture moći u svim južnoslavenskim pokrajinama Monarhije još prije kraja rata počele raspadati, u dalmatinskim gradovima je krajem listopada i početkom studenoga dolazilo do masovnih prosvjednih skupova i demonstracija na kojima se iskazivalo oduševljenje idejom južnoslavenskog ujedinjenja, zamišljeno kao stvaranje nacionalne države na romantičarskim načelima etničke i jezične srodnosti južnoslavenskih naroda. Već od srpnja 1918., usprkos ratnom stanju, zabilježene su sve učestalije manifestacije na kojima se podržavala ideja stvaranja južnoslavenske države. Prijenos vlasti na novostvorenu i kratkotrajnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, i tranzicija vlasti nakon raspada Austro-Ugarske u jesen 1918., prošla je, prema svemu što znamo, iznenađujuće glatko i mirno. Doista možemo pretpostaviti, ako je takvo raspoloženje vladalo javno, da se ni potajno nije mnogo tugovalo. Otvoreno isticanje lojalnosti prema Habsburškoj Monarhiji nije, takoreći, nigdje zabilježeno, a samo su se ponegdje u Dalmaciji iskazivale simpatije za Kraljevinu Italiju među malobrojnim pripadnicima manjine koji su se osjećali Talijanima. U trenutcima propasti Austro-Ugarske u Dalmaciji se, takoreći, jednodušno očekivao spas u stvaranju južnoslavenske države. Malo tko je razvoj događaja do kojega je do kraja 1918. zbilja došlo četiri godine prije smatrao vjerojatnim i izglednim. No objavom rata Austro-Ugarske Monarhije Srbiji 28. srpnja 1914. započela je vojna konfrontacija koja će se razviti u globalni sukob s posljedicama za čitav svijet, a koji je stubokom promijenio prilike i u ovom dijelu Europe. Ishod rata u konačnici je trasirao put ulasku Dalmacije u novu državnu tvorevinu, što će obilježiti daljnji povijesni razvoj pokrajine. V e lik i r a t

u potpunosti je promijenio političku i socijalnu sliku Europe i

njenih kolonija te navijestio nove omjere snaga i nove sukobe. U njemu je 54

sudjelovalo 36 država svijeta, za ratne izdatke potrošeno je oko 200 milijardi tadašnjih dolara i ukupno je mobilizirano oko 65 milijuna ljudi. Neposredne i posredne posljedice rata bile su strašne. Prema nekim podatcima rat je odnio čak više od 40 milijuna života, uključujući približno 20 milijuna mrtvih vojnika i civila. Prema drugim izvorima, u Prvome svjetskom ratu poginulo je oko 8,5 milijuna, a ranjeno oko 21 milijun ljudi. Ako se brojke i drastično razlikuju, ovisno o izvorima i metodama izračuna broja žrtava, nesumnjivo su vojna djelovanja obiju strana izazvala dotad nezamislive dimenzije ljudskog stradanja i materijalne štete na područjima izravno zahvaćenima ratom, ali i privredni kolaps pozadine. U toj strašnoj ljudskoj klaonici u kojoj su milijuni ljudi izgubili svoj život, propala su četiri multinacionalna carstva iz kojih su nastale nove države, a njegov ishod presudno je usmjerio politička zbivanja nakon njegova završetka. Prvi svjetski rat zasigurno se može smatrati jednim od ključnih događaja našeg doba. Europa se iz temelja promijenila nakon V e lik o g ra ta ,

a mnogi događaji i procesi koji su povezani s njime zavređuju

pozornost povjesničara. Nestao je jedan svijet i završena jedna epoha koja ja počela Francuskom revolucijom i koja je u historiografiji nazvana dugim 19. stoljećem. Kraj rata 1918. označava početak tzv. kratkog 20. stoljeća. Opravdano su neki povjesničari u Prvome svjetskom ratu vidjeli h rv a ts k e s u d b in e ,

k lju č

ali i sudbine cijele Europe i svijeta u kratkome 20. stoljeću.

Činjenica je da se radilo o prvome globalnom i totalnom ratu u povijesti, koji je zahvatio cijelu zemaljsku kuglu i u kojem su sudjelovali milijuni vojnika na bojištima, dok su milijuni civila u pozadini radili za ratne potrebe. Mnogo je razloga zašto se o Prvome svjetskom ratu govori kao o epohalnom razmeđu moderne i suvremene povijesti. Kad je riječ o hrvatskoj povijesti, upravo je taj rat onaj, po ocjeni mnogih povjesničara, bez kojega je nemoguće razumjeti sve ono što se događalo poslije.

2,1. Posljedice

V elikoga r a ta

u rubnoj austrijskoj pokrajini Dalmaciji

Rat se itekako osjetio i u najjužnijoj provinciji Austro-Ugarske, u Carskoj krunovini Dalmaciji, premda se ratne operacije, uz iznimke na početku rata kad su potkraj 1914. francuski brodovi doplovili do Visa i plotunima zapalili 55

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 2. Kraj V e liko g r a ta i kraj Austrije u Dalmaciji

nekoliko vojnih skladišta, nisu odvijale na području Dalmacije. Hrvati i Srbi, kao podanici Austro-Ugarske Monarhije, ratovali su pretežno u njezinim oružanim snagama (zajedničkoj vojsci i domobranskim postrojbama), neki i na visokim vojnim položajima, poput poznatog feldmaršala Svetozara Borojevića i generalpukovnika Stjepana Sarkotića. Osim kao domobrani, Hrvati su, posebno oni iz Dalmacije, činili približno jednu trećinu od oko 30 000 austrougarskih mornara. Odmah po objavi rata, hrvatske su postrojbe u ljeto 1914. masovno upućivane na tzv. B a lk a n s k o

b o jiš te ,

u Srbiju. Također

su u ljeto prve godine rata počele i borbe na tzv.

Is to č n o m b o jiš tu ,

gdje je

ruska vojska prodrla na austrougarsko područje, u Galiciju i Bukovinu, pa su hrvatske postrojbe i ondje bile zastupljene od samog početka. Marko Trogrlić navodi podatak, kad se zbroje sve formacije - kopnena vojska i mornarica - koje su se popunjavale s južnoslavenskog područja unutar Monarhije, tj. Hrvatske-Slavonije, zajedno s Dalmacijom, Istrom, ali bez Rijeke, Baranje i Međimurja, da je već prvog dana rata na fronte otišao ekvivalent od barem sedam divizija, što je oko 130 000 ljudi. Ukupni se postotak mobi­ liziranih, s obzirom na broj stanovnika koji se na spomenutim područjima kretao oko 3,5 milijuna, a u BiH oko 1,9 milijuna, kretao oko 18 %, što je više nego u mnogim drugim dijelovima Monarhije. Jozo Tomasevich procjenjuje broj poginulih Dalmatinaca u Prvome svjetskom ratu na 34 000. Najveća dalmatinska grobnica u Prvome svjetskom ratu bila je na Sočanskoj bojišnici. Zapisana priča o troje braće iz Veloga Grablja s Hvara govori o tome da se na staroj cesti između Staroga Grada i Veloga Grablja na Hvaru još uvijek može vidjeti kako stoji nezapaljena japjenica ili klačina. U takvim malim poljskim kućicama u ono se doba ložila vatra petnaestak dana neprestano kako bi se proizvelo živo vapno za prodaju. Tri brata iz Veloga Grablja tako su 1915. sagradila svoju japjenicu, ali su netom pred njezino paljenje dobila mobilizacijske pozive i sva su trojica izginula na Soči. Ta nikad zapaljena japjenica svjedoči o povijesti ljudi u Dalmaciji, o tome kako su živjeli i opstajali, a također podsjeća i na njihovo masovno stradanje u Prvome svjetskom ratu u koji su mobilizirani uime Cara i Kralja u Beču, i u kojemu su u mukama umirali daleko od svog zavičaja. Ukupno je na Sočanskoj bojišnici, procjenjuje se, u Velikom ratu izginulo oko milijun ljudi. Kao što je s pravom primijećeno, Dalmatinci koji su izginuli na alpskim hrptovima, nisu 56

imali svoga Krležu, svog Hašeka ili svog Remarquea da u kolektivnoj memoriji to stradanje ostavi dubljeg traga o njihovoj žrtvi, o njihovim uzaludnim smrtima i još uzaludnijim pobjedama. S druge strane, nakon 1918., nisu imali ni aureolu pobjednika da bi preživjeli poslije slobodno mogli pričati o svojim ratnim uspomenama. Malo znamo i o sudbinama onih koji su nakon kapitulacije Austro-Ugarske još godinama ostali u zarobljeništvu, a kad su se vratili kući, postali su građanima Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca ili Italije jer su dijelovi Dalmacije (uključujući Zadar) Saintgermainskim i Rapallskim ugovorom postali talijanski teritoriji. Među silama pobjednicama bila je Kraljevina Srbija pa možemo nadodati činjenicu da je u državi koja je stvorena 1918. isticana tzv. s rp s k a

C o lg o ta ,

pojam koji je trebao evocirati

stradanje i ljudske gubitke Srbije u Prvome svjetskom ratu, a koji su se procjenjivali na čak više od milijun i sto tisuća mrtvih. U historiografiji se mogu naći vrlo različiti podatci. Jozo Tomasevich navodi broj od 811 300 žrtava rata za Srbiju. U jugoslavenskoj javnosti poslije se često isticalo da su dvije trećine poginulih činili civili, za što se austrougarsku vojsku smatralo odgovornom. Nakon što su se Srbi i Hrvati našli u zajedničkoj državi, bilo je jasno zašto Hrvati nisu spominjali svoje poginule jer se smatralo da su bili među krivcima za srpska stradanja. Iz naše današnje perspektive samo po sebi je razumljivo da je

V e lik i r a t

imao višestruko negativne posljedice. Prouzročio je velike izravne gubitke stanovništva i masovne patnje civilnog stanovništva te iscrpio brojne druge resurse. Novija istraživanja, kao što je studija Filipa Škiljana o P rv o m r a t u u D a lm a c iji,

s v je ts k o m

pokazuju u kojoj mjeri su upravo u ovoj slaborodnoj, a

gledajući obradivu agrarnu površinu, gusto naseljenoj regiji kakva je bila Dalmacija, vladale glad i neishranjenost. U novijoj literaturi možemo nad podatak da se procjenjuje da je stradalo oko 137 000 vojnika iz Hrvatske na raznim bojištima, a još oko 109 000 uglavnom civila umrlo je od raznih epidemija i gladi. U rat je pozvan velik broj muškaraca mobiliziranih genera­ cija. Među onima koji su se vratili s jednog od frontova bio je i budući vođa jugoslavenskih komunista, Josip Broz, koji je bio vodnik 25. domobranske k.u.k. pukovnije. Službena jugoslavenska historiografija poslije je prešutjela njegov boravak na srpskoj fronti iako postoji odgovarajuća fotografija. Također je kasniji šef Hrvatske seljačke stranke, Vladko Maček, bio u ratu kao 57

zapovjednik 3. satnije 25. pučke pukovnije. U svojim memoarima spomenuo je da je

s u d je lo v a o u d o s ta k r v a v o j b ic i k o d P e ć in a c a i P o p in a c a , g d je s m o

u n iš tili je d n u s rp s k u d iv iz iju , k o ja je b ila p re š la Savu. N a k o n to g a s m o m i p re š li S a v u i n a p r e d o v a li u z veće i m a n je b itk e i o k rš a je d o rije k e K o lu b a re , g d je s a m p r ig o d o m p re la z a p re k o rije k e b io la k š e ra n je n (...).

Kasniji ustaša i ministar

bogoštovlja u NDH, Mile Budak, ranjen je u Srbiji i zarobljen u bolnici u Valjevu od srpske vojske odmah na početku rata 1914. godine. Mnogo je primjera kasnije aktivnih političara koji su sudjelovali u tom ratu, a koji je zasigurno ostavio traga u svima njima. Znatno manji broj vojnika iz hrvatskih krajeva borio se u dobrovoljačkim postrojbama Kraljevine Srbije, posebice pretkraj rata. Prema podatcima iz vremena Kraljevine SHS od ukupno oko 30 000 dobrovoljaca iz austro­ ugarskih krajeva bilo je 2076 iz Dalmacije koji su se borili na strani saveznika. Poznato je da su se budući zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, budući ban Banovine Ivan Šubašić, skladatelj Ivo Tijardović i slikar Vladimir Becić, među drugima, rat proveli u sklopu Jugo slave n ske

legije.

U Parizu je 30. svibnja

1915. osnovan Jugoslavenski odbor pod vodstvom bivšega splitskog gradonačelnika Ante Trumbića, putem kojega su se hrvatski, srpski i slovenski političari zalagali za ideju državnoga ujedinjenja južnoslavenskih zemalja, 0 čemu će u trećem poglavlju još biti riječi. Tzv. kaznena ekspedicija Austro-Ugarske protiv Srbije u ljeto 1914. pre­ tvorila se za carevinu u fijasko. Početni optimizam ubrzo se istopio pred okrutnom zbiljom. Nakon prvih poraza austrougarske vojske centralna vlast u Beču svakih je nekoliko tjedana mobilizirala čitave nove generacije novaka. Umjesto poginulih profesionalnih časnika, zapovijedanje vojskom preuzeli su slabo obučeni pričuvni časnici. U Hrvatskoj to je značilo, kako Tihomir Rajčić zapaža, da su u vojsku pozvani čak i maturanti, koji su u nekoliko tjedana brutalne obuke pretvoreni u rezervne časnike koji su zapovijedali masama mobiliziranih hrvatskih seljaka. Prema onome što je zapisao Josip Horvat u svojoj knjizi Živjeti u Hrvatskoj. Zapisi iz nepovrata 1900.-1941., to je dovelo do kulturološkog sudara svjetova. Mladi rezervni časnici, većinom golobradi mladići, bili su moderna

d je c a 20. s to lje ć a ,

dok su hrvatski seljaci

koji su mobilizirani u domobranstvo, kako piše Horvat, p o 1 n a o b r a z b i te š k o d o s e g li 14. s to lje ć e , 58

s v o m m e n t a lite t u

dok su samo neki imali

n e iz g ra đ e n e

k o n tu r e m e n t a lite t a 18. s to lje ć a .

Ako ćemo takav stav i prepoznati kao pre­

tjerivanje, činjenica jest da su dvije trećine vojnika koji su bili mobilizirani iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bili nepismeni. Veliko je pitanje u kojoj su mjeri baratali nekim apstraktnim pojmovima kao što su domoljublje ili državni interes. U novijim istraživanjima ističe se daje realno pretpostaviti da je među njima bilo onih koji su osjećali neku vrstu odanosti vladaru i da je postojala neka predodžba osvete za sarajevski atentat, ali postupno, kako je rat trajao, i nepismeni su se vojnici počeli pitati o smislu toga rata. Dosta je svjedočanstava o tome da je prema početku 1918. sve više dolazilo do zamora, a istraživanja, primjerice, Filipa Hameršaka, koji je analizirao mnoge autobiografije sudionika rata, pokazuju da su se s druge strane počeli sve više preispitivati predmoderni pojmovi osobne časti, odanosti vladaru, borbe za junaštvo i drugi. Pisci tih autobiografija, koji su preživjeli rat i umorni i često traumatizirani vratili se iz njega, bili su poslije, kako se pokazalo, osnovom Hrvatske seljačke stranke, koja će i u Dalmaciji postati vodećom političkom snagom u međuratnom razdoblju. Radićeva pacifistička politika, koja će se prenijeti i na njegova nasljednika Vladka Mačeka, bila je dobrim dijelom određena iskustvom tih ljudi u ratu. Kasniji vođa HSS-a, Vladko Maček, u svojoj autobiografiji ističe da je postao nekom vrstom fatalista u Prvome svjetskom ratu jer je to bio jedini način, kako je jednom prigodom izjavio, da o s ta n e

2 .2 ,

p r i z d r a v o j p a m e ti.

Prvi svjetski rat u dalmatinskoj svakodnevici

Rat je od prvog dana utjecao na svakodnevni život i u Dalmaciji. Ustrojavanje ratne privrede počelo je već 5. kolovoza 1914., kada je državna administracija odredila najviše cijene ugljena, a slijedilo je i maksimiranje cijena kruha. Kako je prvih dana došlo do obustave redovitog prometa na Jadranu, priobalni gradovi, većinom ovisni o dovozu žita, našli su se u teškoj situaciji. I redovni željeznički promet umnogome je bio otežan, što je značajno ometalo svakodnevni život u unutrašnjosti zemlje. Godine 1916. stanje se u čitavoj Hrvatskoj ubrzano pogoršava i zemlja tone u gospodarsku katastrofu. Uvedena je ratna privreda koja je dovela do rekvizicije na selu, 59

osiromašeno je stanovništvo izvrgnuto lihvarenju, mnogo ljudi je pothranjeno.

V e lik i r a t

donio je izvanredni, ratni način života koji se očitovao ne

samo u nepostojanju uobičajenih političkih oblika života nego se ogledavao u pogoršanju svakodnevice, a sve to je utjecalo na civilni život odmah nakon početka rata. Ubrzo nakon Sarajevskog atentata uspostavljena je vojna i politička cenzura, a novinari su zbog napisane riječi ili poslani na bojišta ili su kazneno odgovarali. Prva su uhićenja po Dalmaciji započela praktički odmah nakon atentata. Službeni razlog bio je uvreda članova carske kuće. Marko Trogrlić zaključuje da je s tis a k je v rije m e o d m ic a lo .

a u s trijs k ih v la s ti p o s ta ja o sve č v rš ć i k a k o

U slučajevima kada bi novinari prekršili propise vojne

cenzure, vojne bi ih uprave unovačile i rasporedile na bojišnicu. Do ove vrste kažnjavanja nije dolazilo samo zbog počinjena tiskovnog delikta, nego i zbog političke orijentacije samog lista u kojem su surađivali. Takvi bi pojedinci u svome dosjeu dobili oznaku

P.V. (p o litis c h v e rd a c h tig

- politički sumnjiv). A

njegovo apostolsko veličanstvo, Car i Kralj Franjo Josip, kao i ukupna vlada, još su prije početka rata, 23. ožujka 1913., bili obaviješteni putem p o v je r ljiv o g

izvješća tajne službe o

p r o v in c ija m a M o n a r h ije .

s tro g o

p o lit ič k im p r ilik a m a u ju ž n o s la v e n s k im

U očima austrijskih vlasti broj p o lit ič k i

s u m n jiv ih

lica

na jugu Monarhije bio je zabrinjavajući. U izvještaju se ističe: J u g o s la v e n s k a id e ja o d n . id e ja s rp s k o - h rv a ts k o g b r a t im lje n ja ( . .. ) s a d je p re u z e la p o t p u n i p r im a t , ( . .. ) i n ije s a m o g e s lo s v ih s lo je v a s ta n o v n iš tv a u p o lit ič k o m p o g le d u , već i u k u lt u r n o m i e k o n o m s k o m . O v o ne v a ž i s a m o z a H rv a ts k u i S la v o n iju n e g o i za B o s n u i H e rc e g o v in u i, n a r o č it o z a D a lm a c iju g d je se p o t p u n o u d o m a ć io d ir e k tn o re v o lu c io n a r n i, a n ti- m o n a r h is t ič k i d u h (...).

Izvješće se na

dvoru smatralo relevantnim jer je, među ostalim, proslijeđeno i Ministarstvu vanjskih poslova kao i premijerima austrijskog i mađarskog dijela Carevine. Zaključak tajne službe glasio je da je upravo u Dalmaciji

z b o g p o p u s tljiv o s ti

v la s ti d o š lo d o p r e k o m je r n o g b u ja n ja iz d a jn ič k o g p o k r e t a .

Zasigurno su u

bečkim kancelarijama izdajničkim aktima smatrani i incidenti kao što je bila provala oduševljenja 1912. među posjetiteljima Prvoga splitskog kinemato­ grafa Bepa Karamana, kad su se na ekranu pojavile pokretne slike srpskih vojnika i crnogorskoga kralja Nikole u junačkim pozama prigodom srpske i crnogorske pobjede u Prvome balkanskom ratu, ili kad je iste godine u Splitu jedna ulica imenovana u čast pobjedničke Kraljevine Srbije. 60

Prvi svjetski rat posvuda je ostavljao posljedice donoseći neimaštinu i glad. O tim pojavama na dalmatinskom području, uz ostalo, zorno svje­ doči

Iz ja v a

dalmatinskih zastupnika u Carevinskom vijeću i Dalmatinskom

saboru, koji su se 14. travnja 1918. sastali u Zadru. Osim prosvjeda zbog nesazivanja Sabora, gušenja građanskih prava i sloboda, progona i nasilja, čemu je posvećen prvi dio njihove izjave, oni dižu glas i protiv iznimno teškog stanja u opskrbi stanovništva živežnim namirnicama, opisujući teško stanje poljoprivrede, oskudicu i pojavu gladi. Narod je pjevao:. C a re c a ric a Ž it a š to r a tu je te k a d a n e m a ž ita .

K a rlo i

Prema istraživanju Zdravke Jelaske

Marijan stanje u Splitu bilo je nešto bolje nego u nekim drugim dijelovima Dalmacije, ali nedvojbeno je tijekom 1918. svakodnevni život i u Splitu bio sve teži. Kako se približavao kraj rata, naročito u sjevernoj Hrvatskoj, u selima i općenito krajevima koje žandarmerija nije mogla posve kontrolirati, pojavio se tzv. z e le n i

kadar

- naoružane skupine što su ih uglavnom činili

dezerteri iz austrougarske vojske, ali i siromašni seljaci. U nekim je gradovima zbog toga osnovan i prijeki sud (Vukovar, Osijek i Zabok). Teška situacija 1917./1918. u Dalmaciji dovela je do pokušaja spašavanja od gladi djece iz Dalmacije i Hercegovine. Njih oko 2200 poslano je u Slavoniju i Srijem kod koliko-toliko boljestojećih obitelji, a trudnice i majke dobivale su nešto bolju opskrbu. Sveprisutnu oskudicu u Dalmaciji 1918. vlast je donekle pokušala ublažiti organiziranom nabavom higijenskih potrepština i namirnica kroz tzv.

a p r o v iz a c iju

te njihovom razdiobom stanovništvu uz niže cijene od

tržišnih. Najveći grad u Dalmaciji, Split, koji će nakon rata postati glavnim gradom pokrajine, kraj rata je zbog nestašice ugljena dočekao u tami. U gradu i cijeloj Dalmaciji harala je i španjolska gripa, koja je odnijela mnoge živote, a porast kriminaliteta osjećao se na svakom koraku. Općenito su vladali vrlo teški uvjeti za život. Pojavljivanje novih medija koji su se smatrali g la s n ic im a

n o v o g a v re m e n a ,

putem kojih se artikuliralo nezadovoljstvo, možemo tumačiti kao pokušaj pružanja verbalnog otpora sve goroj situaciji, za koju se u Dalmaciji sve više krivilo austrijsku vlast. Tu valja spomenuti pokretanje novih listova kao što je bio

G las S lo v e n a c a , H r v a ta i S rb a

paradigmatična naziva

N ovo doba

u Zagrebu ili dnevnog lista u Splitu

sredinom 1918. Radilo se o formalno

neovisnim novinama koje su zagovarale ujedinjenje svih Južnih Slavena. 6l

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 2. Kraj V elikog r a ta i kraj Austrije u Dalmaciji

N ovo dob a

prometnut će se u utjecajan list u Dalmaciji koji je izlazio tijekom

cijeloga međuratnog razdoblja. Prvi broj pojavio se 9. lipnja, a u početnom razdoblju svog izlaženja zastupao je na tragu politike K rfske

d e k la ra c ije ,

koja je

1917. dogovorena među političarima u emigraciji u Jugoslavenskom odboru i srbijanske Vlade na otoku Krfu, jasno antiaustrijsku, a projugoslavensku politiku, što se može iščitati već od prvog broja. U drugoj polovici listopada, u vrijeme konačnog raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja Države SHS list je dosegnuo nakladu od čak 7000 primjeraka koja bi se, kako se u listu navodilo, često potpuno rasprodala. Prvih godina nakon uspostave Kraljevine SHS N o v o

doba

slovilo je kao glasilo blisko politici Demokratske

stranke, što ni uredništvo lista nije skrivalo, ali se ipak odlučilo za uređivanje lista neovisno o stranačkim utjecajima. Pisanje novina obilježeno je i žestokim suprotstavljanjem talijanskim pretenzijama na istočnu obalu Jadrana. List je odražavao stajališta obrazovanijih slojeva dalmatinskog društva, odvjetnika, trgovaca, učitelja, ali i nekih crkvenih krugova (među imenima onih koji su uplaćivali priloge za pokretanje lista nalazili su se i svećenici). U velikom dijelu tog miljea tada se ni kulturne ni vjerske ni jezične razlike nisu smatrale preprekom za prihvaćanje koncepta je d n o g n a ro d a .

s r p s k o - h r v a ts k o - s lo v e n a č k o g

Vlasnici poznatih dalmatinskih odvjetničkih ureda kao Vjekoslav

Škarica, Milan Marušić, Pavao Perat, Prvislav Grisogono ili Ante Štambuk, osigurali su glavninu kapitala za pokretanje lista, a iskusnom uredniku zadar­ skoga N o v o g

lis ta ,

Vinku Kisiću, ponuđeno je mjesto glavnog urednika. Sve

širi krug ljudi nadahnut ilirskim idejama n a r o d n ih

p r e p o r o d ite lja ,

u kojima su

vidjeli svoje prethodnike, bio je odlučan u nakani, kako je isticalo N o v o u svome prvom broju, da u vremenu kad se stvarala je d in s tv e n o g n a r o d a H rv a ta , S rb a i S lo v e n a c a

i v e lik o m

c ilju ,

tj.

doba

b u d u ć n o s t (...) našeg

pridonese n a r o d n o m

je d in s t v u

u je d in je n ju je d in s tv e n o g n a r o d a S rb a , H r v a ta i S lo v e n a c a .

Ovdje neće biti govora o s u d b in s k im

d ile m a m a ra đ a n ja Ju g o sla vije ,

kako je

naslovljena studija Dragovana Šepića o jugoslavenskom i jadranskom pitanju, koji temu razlaže uglavnom na temelju diplomatskih izvora i dokumenata. Mnogi su autori pisali o složenom procesu stvaranja Kraljevine SHS i iznosili vrlo različite interpretacije, nego ćemo, gdje god je to moguće, pokušati zadržati lokalnu perspektivu i pratiti kako su se dalekosežne političke od­ luke u centrima moći odražavale na malu perifernu pokrajinu Dalmaciju. 62

Općenito se procjena čini utemeljenom da zapadni saveznici u oslabljenoj Austro-Ugarskoj više nisu vidjeli nikakvu branu protiv utjecaja i širenja ideja boljševičke revolucije koja je u Rusiji došla na vlast pa je odlučeno oblikovati sustav novih država koji će poslije dobiti naziv Mala Antanta.

2 ,3 .

Implozija austrijske vlasti i prvi politički potezi u novoj i privremenoj državi

Mnogi izvori upućuju na zaključak da među gorućim pitanjima u ljeto 1918. nisu bile rasprave o suprotstavljenim koncepcijama i kako i na kojim temeljima urediti buduću južnoslavensku državu. Mnogi su takvu državu priželjkivali i u njoj vidjeli

n a jp r ir o d n ije

rješenje nacionalnog pitanja, a da u

tom trenutku nisu mnogo razmišljali o njezinu budućem ustroju. U očima mnogih, Austro-Ugarska nije bila pokazala daje u stanju riješiti p it a n je

n a c io n a ln o

na zadovoljstvo svojih slavenskih naroda, a ni razvojne probleme

u svojoj perifernoj pokrajini Dalmaciji. Također je katastrofalno stanje s opskrbom stanovništva u Dalmaciji nalagalo djelovanje. U jesen 1918. prijetila je masovna glad u pokrajini.

N ovo d o b a

objavljivalo je iz dana u

dan članke svojih dopisnika iz cijele pokrajine, koji su često i vrlo otvoreno situaciju opisivali kao koja n a s

n e p o d n o š ljiv u

i izražavali bunt protiv austrijske vlasti

s ili d a g la d u je m o i d a š u tim o .

li b it i t a k o ?

Sve se češće postavljalo pitanje: M o r a

Odgovor na to pitanje čitatelji su lako mogli pronaći u listu

između redova, a sve češće i kroz otvorenu agitaciju za n a r o d n o

je d in s t v o

i

zajedničku državu, koja se činila jedinim spasonosnim izlazom iz depresivne zbilje. Međutim, ono što je austrijska administracija u četvrtoj ratnoj godini doživljavala kao

o p a s n e te n d e n c ije

koje prijete opstanku države, sve više je

uzimalo maha u njenoj najjužnijoj krunovini. U kasnijim sjećanjima koja su zabilježena, i u memoarskoj građi, ističe se bez iznimke da je austrijska vlast pred kraj rata u najvećem dijelu puka bila izgubila svaku podršku u Dalmaciji. U novinama su se, takoreći, svakodnevno redale vijesti o svojevoljnome napuštanju austrougarske vojske i o represivnim mjerama vlasti zbog sve učestalijeg dezertiranja. Isticanje časnih zanimanja i pozitivnih atributa onih koji su u sve većem broju svojevoljno napuštali redove k.u.k. vojske, 63

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 2. Kraj V e likog r a ta i kraj Austrije u Dalmaciji

primjerice u slučaju

sposobnog

poduzetnika Antuna Mardešića iz Hvara,

kojemu je vlast zbog prebacivanja u neprijateljske redove zaplijenila imanje, nije među čitateljima ostavljalo mnogo prostora za sumnje na čijoj su strani bile simpatije uredništva. Dalmatinski su se političari naposljetku odlučili organizirati veliki zbor

N a ro d n i

2. srpnja 1918. na kojemu su se sastali predstavnici svih dalmatinskih

predratnih stranaka. Na skupu su jednoglasno usvojene i G o s p o d a rs k e

re z o lu c ije ,

P o litič k a re z o lu c ija

poslije su zajedno tretirane kao S p lits k a

re z o lu c ija .

Isticalo se da su ratne nedaće zbrisale pojedinačne političke interese i duhovno ujedinile dalmatinsko pučanstvo, a s ciljem da e tn ič k o je d in s t v e n i n a r o d S rba, H r v a ta i S lo v e n a c a im a n e o tu d jiv o p r a v o i d u ž n o s t d a s re d s tv o m s a m o o d r e d je n ja o s tv a r i s v o ju je d in s tv e n u n e z a v is n u d rž a v u . doba

Premda je N o v o

istaknulo da se sastanak sazvan u gospodarske svrhe

p o lit ič k u s k u p š tin u s a s v im s lu č a jn o ,

p r o m e tn u o u

tome, naravno, nije bilo tako. U jesen

1918. u Dalmaciji mnogi su priželjkivali/zn/s

A u s tr ia e -

kraj Austrije.

Na skupu su sudjelovali istaknuti članovi i pristalice predratnih političkih stranaka iz svih krajeva Dalmacije, a unaprijed pripremljene i jednoglasno usvojene rezolucije na

N a ro d n o m z b o ru

ukazuju na konsenzus među

glavnim političkim snagama u tom trenutku oko stvaranja zajedničke južnoslavenske države koja je zamišljena kao država etnički jedinstvenoga tr o im e n o g

slovensko-srpsko-hrvatskog naroda. Ako je vjerovati onodobnu

tisku, s v e k o lik o

p u č a n s tv o d a lm a tin s k o

m is li, u je d n o m p o lit ič k o m c ilju , n a r o d S rb a , H r v a t a i S lo v e n a c a

bilo je ujedinjeno

a taj cilj glasio je da

u je d n o j p o lit ič k o j

e tn ič k o je d in s t v e n i

putem prava na samoodređenje ostvari

svoju državu. U skladu s tim u Dalmaciji više i nije došlo do obnavljanja predratnih političkih stranaka, već do koncentracije političkih snaga radi stvaranja Narodnog vijeća. Malo je bilo glasova koji su kritizirali način na koji su Gajo Bulat i drugi htjeli provesti ukidanje svih političkih stranaka u Dalmaciji, kao što je npr. bio slučaj kod poticatelja ovog skupa i akcije iz Zadra, Jerka Machieda, i socijalista Stjepana Vidovića. Stvorena je Narodna organizacija Srba, Hrvata i Slovenaca u Dalmaciji, koja je zahtjeve sa skupa trebala odmah prenijeti svim regionalnim, pokrajinskim i državnim vlastima. U njezin sastav ušli su don Ante Anić, dr. Roko Arneri, pop Jovo Bučin, dr. Gajo Bulat, dr. Uroš Desnica, dr. Mate Drinković, Ante 64

Franić, Ivo de Grisogono, dr. Ivo Krstelj, dr. Jerko Machiedo, dr. Ivan Majstrović, Milan Marušić, Dujam Mikačić, Pavao Roca i dr. Roko Vuković Zadatak uprave N a ro d n e

o rg a n iz a c ije

bio je djelovanje u Dalmaciji u duhu navedenih

načela, ali i davanje poticaja za okupljanje sličnih organizacija u drugim krajevima, kao i rad na ustrojavanju općega Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca. Narodna organizacija svakako se može gledati kao nukleus buduće Pokrajinske vlasti. Također možemo reći daje u dalmatinskoj javnosti takva protuaustrijska politika kojoj su glavni ton davali neki od najistaknutijih zagovornika jugoslavenske ideje tada bila široko prihvaćena. Javnu potporu ovakvu organiziranju ubrzo je dala i Katolička Crkva. Na redovitu godišnjem sastanku Katoličkog seniorata za Dalmaciju održanom u Splitu 11. srpnja 1918. donesena je rezolucija kojom se pozdravlja akcija Narodnog zbora od 2. srpnja kao

n u ž n a p r e t p o s t a v k a z a n a r o d n o s a m o o d r ž a n je .

Istim

dokumentom katolički seniori izjavljuju kako će poduprijeti svaki rad na narodnoj koncentraciji s ciljem ostvarenja države Slovenaca, Hrvata i Srba. Doista se čini da je u političkim krugovima i u javnosti Dalmacije tada potpuno prevladala svijest o nužnosti stvaranja jugoslavenske države. No loše ekonomsko stanje nastavilo se i nakon zbora. Čak kad je početkom listopada N ovo d o b a

na svojoj naslovnici javilo da je Zemaljska vlada uspjela osigurati

t r i tis u ć e v a g o n a ž ita iz H r v a ts k e

su J u g o s la v e n i

za Dalmaciju, to se tumačilo kao dokaz da

iz H rv a ts k e i J u g o s la v e n i iz D a lm a c ije

bratski povezani u teškim

vremenima. Često se isticalo da će cijela Dalmacija ostati vjerna načelima koja su istaknuta na Narodnom zboru od 2. srpnja, a što je kulminiralo 10. listopada u novinskim naslovima K a to lic i i p ra v o s la v c i za J u g o s la v iju

H o ć e m o n a š u n a c io n a ln u d r ž a v u !

- svi ujedinjeni u

i

lju b a v i z a n a r o d p o d

b a r ja k o m s lo b o d e J u g o s la v ije .

Središnje Narodno vijeće osnovano je početkom listopada 1918. u Zagrebu, nakon što su u Splitu i Ljubljani takvi nukleusi buduće izvršne vlasti već osnovani, a u njegov Plenum iz Dalmacije su ušli Mate Drinković, Gajo Bulat, Ivo Krstelj, Prvislav Grisogono, Stanko Banić, Uroš Desnica i Milan Marušić, dok su u Središnji odbor ušli Drinković, Grisogono, Krstelj i Josip Smodlaka. Kad su novine napokon 14. listopada izišle s naslovom

N a m a sviće!

N je m a č k a i A u s tro - U g a r s k a p r ih v a ć a ju V V ilsonove u v je te ,

i javile da

stvoreno je ozračje

euforije u kojoj se cilj činio nadohvat ruke. Naime, Austro-Ugarska time je 65

prihvatila VVilsonovo shvaćanje o pravima naroda Austro-Ugarske, n a r o č ito Č e h o s lo v a k a i J u g o s la v e n a ,

na samoodređenje.

U tom duhu je i D e k la ra c ija 1918. zatražila

N a r o d n o g v ije ć a SHS

u Zagrebu 19. listopada

u je d in je n je c je lo k u p n o g n a š e g n a r o d a S lo v e n a c a , H r v a t a i

S rb a n a č ita v o m n je g o v o m e tn o g r a fs k o m te r it o r iju , be z o b z ira n a m a k o je p o k r a jin s k e ili d rž a v n e g ra n ic e u k o jim a d a n a s ž iv e

-

u je d n u je d in s t v e n u

p o t p u n o s u v e re n u d rž a v u , n a n a č e lim a p o lit ič k e i e k o n o m s k e d e m o k r a c ije (...).

Dana 24. listopada cijela prva stranica

D e k la ra c iji N a r o d n o g vije ća .

N ovog d o b a

Još je u uvodu S p lits k e

bila je posvećena

D e k la ra c ije

objavljeno da

Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu opunomoćeno od svih stranaka postaje jedini predstavnik naroda. Osnivački sastanak Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba održan je u Zagrebu 5. i 6. listopada. Središnji je Odbor 19. listopada obznanio

D e k la ra c iju ,

kojom je otvoreno zatraženo

u je d in je n je c je lo k u p n o g n a r o d a S love n a ca , H r v a ta i S rb a n a č ita v o m n je g o v o m e tn o g ra fs k o m te r it o r iju ,

bez obzira na pokrajinske ili državne granice, u je d n u

je d in s t v e n u p o t p u n o s u v e re n u d rž a v u ,

početkom stvaranja

što se u historiografiji obično smatra

D rž a v e S lo v e n a c a , H r v a ta i S rb a ( D r ž a v a SHS).

Svakim je danom sad i u Dalmaciji bilo sve više udruženja, organizacija i po­ jedinaca koji su priznavali odluke Narodnog vijeća. I Katolička i Pravoslavna Crkva pozivale su svećenstvo i vjernike da tr o im e n o m n a r o d u

u o v o m v e lik o m t r e n u tk u n a š e m

treba osigurati vlastitu državu, kako je

N ovo d o b a

izvje­

štavalo u svom izdanju od 24. listopada. Konačno je Država Slovenaca, Hrvata i Srba, takoreći službeno, uspo­ stavljena na sjednici Hrvatskog sabora 29. listopada. Kada je proglašeno raskidanje svih držvnopravnih veza Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom te pristupanje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kao samostalne države, zajedničkoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba n a

c ije lo m e tn o g ra fs k o m p o d r u č ju to g a n a ro d a ,

Sabor je priznao

i vrhovnu vlast Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba. Predsjedništvo Narodnog vijeća činili su predsjednik Anton Korošec, potpredsjednici dr. Ante Pavelić (zubar) i Svetozar Pribićević, tajnici dr. Srđan Budisavljević, dr. Ivan Lorković i dr. Mate Drinković. Glavni zapovjednik austrougarske vojske za Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju, general Stjepan Sarkotić, bespogovorno se podredio Narodnom vijeću, a u službu Narodne organizacije stavila se i 66

vojska koja se nalazila u Splitu, osim dviju satnija n e s la v e n s k ih vojnika koje su otputovale iz Splita. I na splitskom području tako je uspostavljena N a r o d n a vo jska

u skladu s Proglasom Narodnog vijeća vojsci od 29. listopada, kao i s

pozivom generala Luke Šnjarića i Michaela Mihaljevića upućenog istoga dana hrvatskim četama da se stave u službu novouspostavljene

n a r o d n e v la d e .

Prekid državotvornih veza s Austro-Ugarskom u Splitu i Dalmaciji dočekan je s oduševljenjem. Dana 30. listopada izvršena je predaja državnih ureda Upravi Narodne organizacije za Dalmaciju. Ozračje koje je vladalo uoči i na­ kon propasti Austro-Ugarske Monarhije u Dalmaciji, prema riječima novinara i urednika

N ovog doba

D e lirij o d u š e v lje n ja

Vinka Kisića, odavalo je

s re d in u k o le k tiv n o g lu d ila .

zahvatio je mnoge te je tada u Dalmaciji vladalo gotovo

jednodušno uvjerenje o potrebi stvaranja jugoslavenske države. U velikom se broju dalmatinskih općina slavilo. Novinske su stupce punili opisi živopisnih p ro -ju g o s la v e n s k ih m a n ife s ta c ija ,

na kojima su održavani kićeni govori, kao

u Šibeniku, na Šolti, u Kaštelima, na Braču, u Makarskoj, Dubrovniku, Kninu, Zadru, Drnišu itd. Ponegdje, kao u Omišu, govore su držali isti načelnici koji su, kao Milan Marušić, s ništa manje biranim riječima četiri godina prije ispratili

h r v a ts k e ra tn ik e

d o m o v in e ,

a sad su držali

Promjene dobu

koji su išli u boj p r o t iv

d ir ljiv e p a tr io t s k e g o v o re u ju g o s la v e n s k o m d u h u .

o d n a jv e ć e p o v ije s n e v a ž n o s ti

od 1. studenoga riječima

privremena Z e m a ljs k a

n e p r ija t e lja n a š e g C a ra i naše

sažeo je veliki naslov u

Im a m o s v o ju d r ž a v u !

v la d a D a lm a c ije

N ovom

U Splitu je stvorena

na čelu s trima odvjetnicima: dr. Ivom

Krsteljem iz Šibenika, zaduženim za vojne poslove, dr. Vjekoslavom Škaricom za financije i dr. Josipom Smodlakom za upravu. Njihovim zamjenicima imenovani su dr. Prvislav Grisogono, dr.Uroš Desnica i dr. Jerko Machiedo. Desnica je imenovan povjerenikom za pravosuđe te voditeljem Vladina ure­ da u Zadru (za vrijeme talijanskoga vojnog zaposjedanja Zadra bit će uhićen i interniran). Sjednica Uprave Narodne organizacije za Dalmaciju na kojoj je takva odluka donesena održana je 2. studenog. Na sjednicu su pozvani i nekadašnji zastupnici u Hrvatskom saboru te vođe predratnih dalmatinskih stranaka i skupina. Nova Zemaljska vlada imenovala je povjerenike za ostale poslove: Uroša Desnicu za pravosuđe, Jerka Machieda za zdravstvo i školstvo, Prvislava Grisogona za socijalnu skrb, Milana Marušića za prehranu, Gaju Bulata za saobraćaj i javne radnje i Šimuna Raka za trgovinu i obrt. Uprava 67

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941, | 2. Kraj Velikog r a ta i kraj Austrije u Dalmaciji

dalmatinskog Namjesništva u Zadru povjerena je Stevi Metličiću, čime, kako se u međuvremenu nazire konsenzus u historiografiji, nije formalno ukinuta prijašnja pokrajinska vlast već je podređena novoj vlasti. Također su stvoreni Općinski odbori Narodnog vijeća. Svugdje su članovi Narodnih vijeća uglavnom bili pripadnici malog sloja građanskih profesija. Pritom brojnost pravnika upada u oči, bili oni bivši predsjednici suda kao, primjerice, dr. Ante Fabrio koji je bio na čelu Narodnog vijeća u Omišu, ili odvjetnici. Uspomene vodećih osoba tih dana, koji su poslije opisivali u s p je h e i z a d a tk e N a r o d n e o rg a n iz a c ije z a D a lm a c iju ,

kao Ivo Tartaglia ili

Josip Smodlaka, isticali su slabe komunikacijske veza s Narodnim vijećem u Zagrebu, tako da su se d e f a c t o sami morali snalaziti u nepreglednoj i kao­ tičnoj situaciji koja je prijetila da izmakne kontroli. Zdravka Jelaska Marijan naglašava da je cjelokupnu pokrajinsku sudsku organizaciju potvrdila nova Zemaljska vlada, s tim što je na Prizivnom sudu odijeljen dio koji je trebao preuzeti ulogu Vrhovnog suda, a suđenja su se imala održavati u im e

n a ro d a .

Također navodi imena predstojnika za važnije poslove: za željeznice ing. Petra Senjanovića, za pomorstvo Budislava Stipanovića, za poštu i brzojave Antu Franića, za rudarstvo ing. Kazimira Grochovvalskog itd. Pučke i srednje škole trebale su, prema odluci Zemaljske vlade za Dalmaciju, otpočeti s nastavom 1. prosinca. Činjenica je da je ustrojavanjem Zemaljske vlade za Dalmaciju u Splitu, Split prvi put postao upravnim sjedištem Dalmacije. Tih se dana u Splitu uglavnom slavilo. Najmanje 70000 d u š a slavilo je nakon uspostave Države SHS u Splitu

s lo b o d u ,

noseći hrvatske, srpske, slovenske,

američke, talijanske i francuske zastave. Isticale su se Trumbićeve i VVilsonove slike u izlozima dućana i u povorci. Klicalo se Jugoslaviji, Trumbiću, VVilsonu, Supilu, Česima i Čehoslovačkoj, a u povorci su sudjelovali i zarobljeni tali­ janski, srpski i ruski vojnici. Općinska uprava u Splitu pozivala je na dostojanstveno ponašanje, kao i N ovo d o b a

koje je upućivalo na mir i red, kako bi se pred svijetom pokazali

z re lim z a s lo b o d u .

Izlazak nepregledne mase ljudi na gradske ulice i neumorno

izvikavanje parola u čast Jugoslavije, Trumbića, VVilsona i ostalih, N o v o smatralo je p o z o riš te m d rž a v u .

v e lič a n s tv e n e n a ro d n e m a n ife s ta c ije z a ju g o s la v e n s k u

Članovi Narodnog vijeća u Splitu, Smodlaka, Crisogono, i vodstvo

N a ro d n e o rg a n iz a c ije 68

doba

(Gajo Bulat, Ivo de Grisogono, Ivan Majstrović, Dujam

Mikačić, Šimun Rak, Vjekoslav Škarica, Dragutin Bartulica) potpisuju za­ jednički apel, koji se u Splitu dijelio kao letak, a objavljen je 29. listopada iu

N ovom dobu.

U tom se proglasu također kliče

građani se pozivaju da se pokažu dostojnima svanula n a c io n a ln a

s lo b o d a .

s lo b o d n o j J u g o s la v iji,

v e lik o g tr e n u tk a ,

a

sad kad je

Splićani se pozivaju da poštuju svačiju slobodu

i imovinu, a Narodno vijeće SHS apostrofira se kao jedina i vrhovna vlast. Istovremeno je ustanovljena i Narodna garda sa zadaćom čuvanja mira u gradu. Umjesto austrijskoga komesara, splitsku općinu preuzelaje općinska uprava i Vijeće izabrano prije rata, 1913. godine. Načelnikom Splita imenovan je Josip Smodlaka, no on je svoju funkciju poslije nekoliko dana prepustio Ivi Tartagli zbog nove funkcije u Vladi. Tartaglia, o kojemu će poslije još pobliže biti govora, tada je preuzeo mjesto splitskoga gradonačelnika koje će zadržati u cijelome nadolazećem desetljeću. Narodna garda se sastojala od dvjestotinjak članova Sokola i nekoliko socijalista. Zapovjednicima su imenovani dr. Josip Beroš, Marin Šegvić i Jure Vrcan. Nakon što im je s balkona Općinske palače Ivo de Grisogono održao govor, novopečeni ju g o s la v e n s k i g a rd is ti prisegnuli su da će čuvati red i sigurnost ljudi i imovine, i da će izvršavati zapovjedi Narodnog vijeća. Kad se garda uputila preko Rive prema Hrvatskom domu pjevajući rodoljubne pjesme, ali i M a rs e lje z u , mnoštvo Splićana to je popratilo također pjevajući i kličući slobodi, Trumbiću, VVilsonu itd. Sve u svemu moglo bi se reći da je tih dana u Dalmaciji vrlo nespektakularno završila epoha u kojoj je sva vlast bila u rukama Beča i habsburške dinastije. Mogli bismo reći da je austrijska vlast u Dalmaciji implodirala.

2 .4 .

Iluzije o političkoj idili u prvoj jugoslavenskoj državi

Glavni događaj u studenome 1918. u Splitu svakako je bio dolazak srpske vojske srdačno dočekane od d o š li b ra ć o !.

N ovog doba

s prigodnim naslovom

D o b ro

Ispod naslova otisnuta ogromnim masnim slovima čitatelji

lista imali su prigodu pročitati ushićene panegirike srpskoj vojsci za koju se tvrdilo da dolazi

d o v r š iti d o k r a ja svo je s v e to d je lo o s lo b o đ e n ja d a o b ra n e

z a je d n o s n a m a o v o n a še p r im o r je .

Splićani su pozvani na svečani doček, a 69

pozivu su se masovno i odazvali. Srpska vojska, pod zapovjedništvom majora Stojana Trnokopovića, svečano je u Splitu dočekana pred, takoreći, cijelim pučanstvom Splita i okolice te pozdravljena od Josipa Smodlake, koji im je doviknuo da je da će S p lit

sve o v o va ša S rb ija ,

i Ive Tartaglie koji je izrazio uvjerenje

b it i v a š a i n a š a s v o jin a , h r v a ts k a i srp ska , s a s ta v n i d io je d in s tv e n e

J u g o s la v e n s k e d rž a v e .

Splitski gradonačelnik pozdravio je srpske vojnike kao

oslobodioce koji će čuvati obalu i otoke te pomoći izgradnji jedinstvene jugoslavenske države, na što je major Trnokopović spremno obećao kako će srpska vojska čuvati

o v u z e m lju ju g o s la v e n s k u .

Pred katedralom sv. Duje

srpsku je vojsku govorom pozdravio i blagoslovio i biskup Juraj Carić. doba

trijumfalno je isticalo da se m is a o

n a r o d n o g je d in s t v a

N ovo

uvijek posebno

isticala u Dalmaciji i Splitu. Kad je u tjednima prije prvoprosinačkog akta Zemaljska vlada Dalmacije od vodstva Narodnog vijeća ultimativno tražila ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom prijeteći da će, u slučaju odgađanja, to učiniti samostalno, takav je postupak vodećih dalmatinskih političara bio, dakako, uvjetovan u prvom redu strahom od talijanskog imperijalizma, ali se u javnom govoru itekako mogu naći i unitarističke jugoslavenske parole. Zemaljska vlada za Dalmaciju 16. studenoga uputila je Narodnom vijeću dopis u kojem dramatično upo­ zorava kako životni interesi našeg naroda zahtijevaju, osobito radi odbrane od Italije i radi obezbjeđenja poretka u zemlji, da se bezodvlačno provede ujedinjenje Srbije, Crne Gore i cijelog ostalog geografskog teritorija SHS u jednu državu, koja će se zasada zvati država Srba, Hrvata i Slovenaca, dotično, da se obrazuje zajednička vlada, zajednički parlamenat i regentstvo za čitav naš narodni teritorij. Gledano iz današnje perspektive, s povijesnim odmakom i nakon što su propale dvije jugoslavenske države u 20. stoljeću, jasnije se vidi uvjetovanost tadašnjih odluka, a i stavova kakvi su izrečeni na onodobnom skupu u Splitu pred kraj Prvoga svjetskog rata. U Dalmaciji su teška gospodarska situacija i strah od talijanskih pretenzija na istočnu obalu Jadrana posebno utjecali na ondašnje raspoloženje. Strah od talijanskog iredentizma nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja kratkotrajne Države SHS iz perspektive Slovenaca, Hrvata i Srba koji su željeli svoju državu bio je realan jer je Italiji trebao pripasti veliki dio istočne jadranske obale. 70

BIBLIOGRAFIJA Stefan Berger/Alexei Miller (ur.),

N a tio n a liz in g E m p ire s ,

Budapest, 2015.;

Ljubo Boban, „Kada je i kako nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba", u: Č a so p is z a s u v re m e n u p o v ije s t

24 (1992.), br. 3, 45-60.; Ante Bralić, Z a d a r

Zadar, 2006.; Filip Hameršak,

P rv o m s v je ts k o m ra tu ,

Zagreb, 2013.; Zdravka Jelaska Marijan, Gr a d

u

T a m n a s tr a n a M a r s a ,

i lju d i: S p lit 1 9 1 8 .-1 9 4 1 ,

Zagreb,

2009.; Zdravka Jelaska Marijan, „Zemaljska vlada za Dalmaciju (2. studenog 1918.-20. siječnja 1919.)", u: G o d in a

1918., p re th o d n ic e , z b iv a n ja , p o slje d ice ,

Zlatko Matijević), Zagreb, 2010., 155-170.; Pieter M. Judson, E m p ire : A N e w H is to ry ,

(ur.

T h e H a b s b u rg

Harvard, 2016.; Violeta Herman Kaurić, Nikola

Tominac, „Hrvatske postrojbe u borbama na Soči (Jugozapadno bojište)", u: F ontes 21/1 (2015.); Hodimir Sirotković, „0 nastanku, organizaciji, državno­ pravnim pitanjima i sukcesiji Države SHS nastale u jesen 1918.", u: z a s u v re m e n u p o v ije s t 24 D a lm a c iji (19 1 4 .-1 9 1 8 .), r a t - T a lija n s k o b o jiš te ,

(1992.), br. 3, 61-74.; Filip Škiljan,

Č a so p is

P rv i s v je ts k i r a t u

Split - Dubrovnik, 2014.; Danijel Tatić,

Zagreb, 2017.; Marko Trogrlić, D a lm a c ija

P rv i s v je ts k i

u 19. sto lje ću ,

Zagreb, 2015.

71

3. Dalmacija i Jadransko pitanje

Kad je 29. listopada Narodno vijeće prekinulo sve veze s Austro-Ugarskom, i kad je proklamirana kratkotrajna Država Srba, Hrvata i Slovenaca s upravnim sjedištem u Zagrebu, očekivalo se da će ona obuhvatiti sve južnoslavenske zemlje unutar bivše Austro-Ugarske. No činjenica da se radilo o nepriznatoj državi, d e f a c t o bez ustrojene vojske, značila je da su na njezin prostor ubrzo počele ulaziti srbijanska i talijanska vojska. Italija je s Antantom potpisala 26. travnja 1915. tajni ugovor u Londonu. Njime je, za ulazak u rat na strani Antante, Italija trebala dobiti Trentino i južni Tirol do Brennera, Trst, Goricu i Gradišku, čitavu Istru do Kvarnera, uključujući Volosko, Matulje i Kastav, otoke Cres i Lošinj s nizom manjih okolnih otoka, dio sjeverne i srednje Dalmacije od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča na jugu (rt Ploča ili Pločica ili Planka nalazi se dva kilometra jugoistočno od Rogoznice i označava najistureniji dio istočne obale Jadranskog mora koji zemljopisno i klimatski dijeli Jadran na sjeverni i južni). Ta su područja uključivala Zadar i Šibenik te otoke u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, od Paga do Mljeta, izuzevši Veliki i Mali Drvenik, Čiovo, Šoltu i Brač. Londonskim ugovorom, znači, među ostalim teritorijima, obećani su znatni dijelovi hrvatskih i slovenskih područja. Pored tih područja, u prvom razdoblju nakon kraja rata, našli su se na meti talijanskog imperijalizma i drugi dijelovi Dalmacije, uključujući grad Split. Prvi je svjetski rat na Jadranu, prema uvjetima primirja koji su najprije dogovoreni među silama Antante, a zatim 3. studenoga 1918. potpisani u Padovi, morao završiti tako da se austrougarske snage povuku i ustupe saveznicima područje istovjetno onome koje je prethodno Italiji obećano u Londonskom ugovoru. To su područje, prema ugovoru o primirju, trebale zaposjesti čete saveznika i Sjedinjenih Država. No, kao stoje odmah postalo očitim, u stvarnosti ga nisu zaposjele jedinice svih saveznica Antante, već, prema dogovoru između vlada saveznica, talijanske jedinice koje su bile najbliže tom području. U historiografskoj literaturi nadalje se ističe da je talijanska vojska imala i pravo, ako je to bilo nužno za očuvanje mira i reda, prijeći i preko demarkacijske crte, ali samo zajedno s drugim 72

savezničkim vojskama. Novoosnovana Država Slovenaca, Hrvata i Srba nije bila međunarodno priznata, a Narodno vijeće moglo je jedino pisati protestne note i apele zapadnim saveznicima, kako se u literaturi opravdano napominje, objašnjavajući kako Austro-Ugarska na ovom prostoru više i nije postojala u trenutku kad je potpisano primirje. Kronologija okupacije, koja je odmah započela nakon potpisivanja primirja, započinje uplovljavanjem talijanskih brodova i iskrcavanjem vojske u Trst. Sljedećeg je dana talijanska vojska zauzela pulsku luku, a jedan brod je krenuo i u zadarsku luku. Do 16. studenoga talijanska je vojska zauzela Goricu, Istru, zapadni dio Kranjske, Kvarnerske otoke, Vis, Lastovo, Mljet, Hvar, Korčulu, Pag, zadarske otoke i obalni dio sjeverne Dalmacije s gradovima Zadrom i Šibenikom. Napete situacije i sukobi u Dalmaciji bili su posljedice takva postupanja. Kad su splitski Talijani sredinom studenoga prikupljali potpise potpore za svoju političku izjavu o položaju Talijana u Splitu, to je povećavalo strah od eventualnoga talijanskog dolaska jer su slične izjave Talijanima poslužile pri okupaciji drugih obalnih gradova. Zbog toga i ne čudi da je srpska vojska u Dalmaciji pozdravljena kao zaštita. Iz istog su razloga američki i francuski brodovi, njihovi zapovjednici i posade radosno dočekivani u Splitu, a srpska je vojska posebno burno pozdravljena kad je 20. studenoga ušla u najveći grad Dalmacije. Zemaljska vlada za Dalmaciju još je 6. studenoga uputila prosvjed talijanskomu Ministarstvu vanjskih poslova. U noti se protestira protiv pristajanja talijanskih brodova i iskrcavanja četa i prisvajanja prava teritorijalnog suvereniteta, protiv zaposjedanja ureda i prometnih sredstava i nedopuštanja slobodne plovidbe brodova. Također se odbija zahtjev okupacijskih vlasti da činovnici polože zakletvu vjernosti kralju Italije i prosvjeduje zbog prekidanja telefonske veze Splita u kojem je sjedište Zemaljske vlade s drugim lukama te sa Zagrebom gdje se nalazilo središnje Narodno vijeće SHS itd. U tom se kontekstu u literaturi ukazuje i na problem zauzimanja Zadra u kojem je ostala pokrajinska blagajna što je paraliziralo svaku mogućnost financijskog i gospodarskog djelovanja Zemaljske vlade koja se u takvoj situaciji nije mogla brinuti ni za n a jh it n ije n it i za p la ć u č in o v n iš tv u , n i za v o jn e p o tp o r e

p o tr e b e p u č a n s tv a ,

i navode se molbe Zemaljske

vlade upućene talijanskoj Vladi neka se talijanska mornarica

s u z d rž i o d

73

z a p o s je d a n ja n a š e o b a le , n e k a n a r e d i p o š tiv a n je d r ž a v n ih s im b o la D rž a v e SHS, n e k a se uz ta lija n s k e z a s ta v e izvjese i z a s ta v e d r u g ih s ila A n ta n te , te n e k a p r iz n a ju n a š u p r iv r e m e n u v la d u i m je s n e v la s ti i n e p r a v e z a p re k e n jih o v u r e d o v ito m d je lo v a n ju .

3 .1.

Talijanska teritorijalna presizanja

U isto vrijeme Zemaljska vlada za Dalmaciju, u strahu od talijanske voj­ ske, preko Narodne vlade Bosne i Hercegovine, moli srpsku vladu da od Antantinih vlasti zatraži prestanak talijanske okupacije ili neka se ona barem pretvori u okupaciju od strane svih država Antante ili bilo koje pojedine, osim Italije k o ja je

s n a m a u s u k o b u in te re s a i o č ito p o k a z u je o s v a ja č k e te žn je .

Srpska vlada dalje se umoljava da u Dalmaciju pošalje svoju vojsku. Tzv. ja d r a n s k e tr u p e

srpske vojske 8. studenoga ušle su u Kotor, 12. studenoga

u Herceg Novi, 13. studenoga u Dubrovnik, a iz Metkovića su srpske trupe 20. studenoga naposljetku stigle i u Split. Od sredine studenoga u Splitu se nalaze američki i francuski ratni brodovi. Dok su u Splitu njihovi zapovjednici i posade gledani sa simpatijama, to se nipošto ne može reći za talijanske brodove. Kad je 15. studenoga u splitsku luku uplovila talijanska torpiljarka glasno se negodovalo, a brod se morao vezati uz plutaču na ulazu u luku. Strah i neizvjesnost mogu se iščitati iz mnogobrojnih članaka u ondašnjem tisku na temu talijanskih presizanja na Dalmaciju. Češka povjesničarka Milada Paulova još je u svojoj u Zagrebu 1924. objav­ ljenoj knjizi

0

Jugoslavenskom odboru i povijesti jugoslavenske emigracije za

svjetskog rata prenijela tekst pisma koje je Ante Trumbić kao predsjednik od­ bora 31. listopada 1918. uputio predsjedniku Narodnog vijeća SHS, Antonu Korošecu, iz kojega se ne može samo iščitati Trumbićeva ljutnja i razočaranje postupcima

b ije d n e o lig a rh ije

koja je

u z u r p ir a la

vlast u Srbiji, za koju mu se

već i u tom trenutku učinilo da joj nije bilo stalo do ravnopravnih odnosa u zajedničkoj južnoslavenskoj državi koja se imala stvoriti, nego i velika zabrinutost u pogledu daljnje sudbine Dalmacije. Jedino na ravnopravnoj osnovi, bivši splitski gradonačelnik i predsjednik Jugoslavenskog odbora bio 74

je uvjeren, moglo se očekivati da će se uspjeti stvoriti jaka jugoslavenska država i s p a s iti

n a š t e r it o r ij n a p e rife r iji.

Cjelokupna dalmatinska javnost, osim dijela male talijanske manjine, iskazivala je tada svoj strah i protivljenje prema iredentističkim aspiracijama Italije na Dalmaciju. S naslovnice

N ovog d oba

O k u p a c ija n e k ih d ije lo v a D a lm a c ije ,

5. studenoga prvi put vrišti

a potom se donose vijesti o talijan­

skim ratnim brodovima koji su iskrcali vojsku u Zadru, na Visu, Mljetu i Lastovu. Dan poslije obavještava se o talijanskoj mornarici u Puli, onda se na naslovnici bilježi Prosvjed Narodnog vijeća protiv talijanske okupacije, koje je oštro osudilo nadiranje talijanskih jedinica u svojoj prosvjednoj noti od 8. studenoga. Opetovano se ističe da su južnoslavenski narodi propale Austro-Ugarske Monarhije stvorili svoju n e z a v is n u

i s lo b o d n u

državu, misleći

u tom trenutku na Državu SHS, i da Narodno vijeće SHS osporava bilo kakvo pravo Kraljevine Italije da šalje svoju vojsku u područja naseljena Slovencima, Srbima i Hrvatima. No takvi prosvjedi nemaju nikakva učinka. Slijedi iskrcavanje talijanske vojske u Zadru i Šibeniku i talijanska okupacija sjeverne Dalmacije. Okupacija Zadra započela je 4. studenoga, a iz Zadra su se nastavile operacije talijanske vojske koja je u Zemunik ušla 15. prosinca, a u Knin 31. prosinca. Zabilježeno je da je kod zauzimanja Siverića čak došlo do pružanja oružanog otpora koji je ubrzo skršen. Početkom siječnja 1919. talijanska vojska zauzima Obrovac, a operacije završavaju početkom ožujka kad je okupirana Novalja na Pagu. U ozračju vijesti nadiranja talijanskih trupa dolazi do zatezanja odnosa između talijanske manjine i hrvatske većine. Ultimativni zahtjev ili bolje rečeno vapaj Narodnog vijeća SHS-a od 16. studenoga, kad se u roku od pet dana tražilo ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom, uslijedio je tjedan dana nakon što je u Splitu došlo do burnih prosvjeda protiv talijanskih aspiracija. Do prosvjeda je došlo nakon što su splitski Talijani izvjesili talijansku zastavu prigodom uplovljavanja dvaju francuskih razarača u Splitsku luku dana 9. studenoga, čime su splitski Talijani organizirani u udruženju N a z io n a le

u tom

F a s c io

dali do znanja da podržavaju talijanske zahtjeve. Vodeće uloge

Fascio N a z io n a le

imali su bivši autonomaši Leonardo Pezzoli, Antonio

Tacconi, Edoardo Pervan i Stefano Selem, koji su tvrdili da predstavljaju 900 talijanskih obitelji Splita, a neki talijanski povjesničari još danas, 75

temeljem članstva u talijanskim udruženjima, ponavljaju brojku od tobože 7000 Talijana u Splitu, premda zadnji prijeratni austrijski popis pučanstva u Dalmaciji iz 1910. navodi samo 2357 stanovnika cijeloga Splitskog okruga koji su u anketi naveli talijanski jezik kao jezik komunikacije (njemački U m g a n g s s p ra c h e ).

Prema istom popisu, broj osoba koji su naveli hrvatski

ili srpski jezik kao jezik kojim se služe u svakodnevnoj komunikaciji na tom području iznosio je 95 869. U Splitu je vladalo opće uvjerenje da su dva talijanska vojna broda koja su bila stacionirana u dalmatinskom akvatoriju, R ib o ty i P uglia, stigla u službi ideje da se i Split, koji nije bio obuhvaćen Londonskim ugovorom, pripoji Kraljevini Italiji. Prigodom demonstracije velike mase koja se toga 9. studenoga bila okupila na splitskoj Rivi netko je potrgao istaknutu talijansku zastavu, a do sličnih incidenata došlo je i u Kaštelima i Trogiru. U literaturi se ističe podatak da se hrvatskim građanima Splita koji su živjeli u unajmljenim stanovima u kućama kojima su vlasnici bili Talijani prijetilo otkazom ako izvjese hrvatske zastave i zaključuje da su ovakve vijesti i događaji predstavljali svojevrstan uvod u dugo razdoblje napetosti koje će obilježiti ne samo politički, već u mnogočemu i svakodnevni život Splita tijekom sljedećih dviju godina. Talijanska vojska u Dalmaciji bila je pod zapovjedništvom viceadmirala Enrica Milio di Casalgiate. Milio je postavljen od talijanske vlade kao neka vrsta guvernera, a faktički je obnašao ulogu zapovjednika talijanske vojske u onim dijelovima Dalmacije koji su bili okupirani. Odlučno je i osorno pokušavao provoditi talijansku politiku svojatanja teritorija Dalmacije premda je bio svjestan duboka nezadovoljstva takvom politikom velike većine stanovništva u Dalmaciji. Dana 30. studenoga M ilio je u Zadru namjesniku Stevanu Metličiću dao do znanja kako ubuduće na okupiranom području više neće priznavati nikakvu vlast osim talijanske, čime je dokinuto dalmatinsko Namjesništvo, kao i svaku vlast Narodnog vijeća SHS-a na okupiranu području.

D e fa c to

je već nakon 19. studenoga započela sustavna

okupacija teritorija na istočnoj strani Jadrana za koji je Italija smatrala da joj temeljem Londonskog ugovora pripada. Od 88 dalmatinskih općina talijanska vojska tada je stupila na tlo 34 općine, od čega 9 iz zadarske regije, koje su time okupirane (radilo se o teritoriju površine oko 7000 km2 na kojem se nalazilo 379 od ukupno 875 naseljenih mjesta u Dalmaciji). 76

Početkom 1919. pod talijanskom vojnom okupacijom našli su se: Benkovac, Biograd, Blato, Bogomolje, Drniš, Hvarjelsa, Kistanje, Knin, Komiža, Korčula, Lastovo, Lećevica, Mljet, Muć, Nin, Novigrad, Obrovac, Pag, Promina, Rab, Sali, Silba, Skradin, Stari Grad, Sućuraj, Šibenik, Tisno, Vela Luka, Vis, Vodice, Vrboska, Zadar i Zlarin. Okupacija je naišla na opće protivljenje, ali se tim činom pokušavao stvoriti f a i t

a c c o m p li.

Zemaljska vlada za Dalmaciju ukinuta je u siječnju 1919., a umjesto nje postavljena je

P o k ra jin s k a v la d a z a D a lm a c iju

na čelu s dr. Ivom Krsteljem

koja je u ožujku zabranila svaki oblik demonstracija zbog sve zategnutijih odnosa između talijanskih vojnika i splitske omladine. Kad je 12. rujna 1919. samozvani sa svojih 297

II C o m m a n d a n te

Gabriele D'Annunzio

kojima su se pridružili lokalni iredentistički militanti,

a r d ita ,

uspio zauzeti Rijeku, jer su se ostali saveznici bili povukli, to se ratobornim talijanskim iredentistima učinilo kao model koji bi mogao biti primjenjiv i u Dalmaciji. Conte Giovanni Antonio „Nino" Fanfogna, pripadnik plemstva i talijanske zajednice u Dalmaciji, pokušao je sličan podvig 28. rujna u Trogiru. Međutim, to je brzo zaustavljeno, a u čemu su opet saveznici, ovaj put ustrajavajući na tome da se

s ta tu s q u o

ne mijenja, igrali ključnu ulogu.

U razdoblju između 1918. i 1920. dolazilo je do nekoliko nasilnih sukoba u Dalmaciji. Dana 24. veljače 1919. u Split su doplovili brodovi s američkim, engleskim, francuskim i talijanskim admiralima i kontraadmiralima. Talijanski admiralski brod otišla je posjetiti delegacija splitskih Talijana, a iste je večeri u Splitu došlo do incidenta između dijela građana koji su se okupili na Rivi i talijanskih časnika koji su se iskrcali na obalu radi posjeta talijanskoj čitaonici (■G a b in e tto d i le tu ra ) .

Učestali su pozivi Pokrajinske vlade građanima Splita

neka se suzdrže od svake n e ra z b o rite kao p r e k r š a j

u v je ta p r im ir ja .

m a n ife s ta c ije ,

koje bi se mogli tumačiti

U letku koji je potpisao Ivo Krstelj građane se

upozoravalo kako je svrha dolaska Antantina brodovlja u tome da se uvjere kako u Splitu

v la d a m i r i re d ,

ponašaju jer to

m o ž e d a o d lu č i o s u d b in i o v o g g ra d a .

ne demonstriraju j e r S p lita .

te se građane moli neka se u skladu s tim Posebno ih se moli neka

n e m a p o tre b e z a d o k a z iv a n je m ju g o s la v e n s k o g k a ra k te ra

Među ostalim se navodi i prosvjed u drugoj polovici ožujka 1919. koji

je Pokrajinska vlada uputila zapovjednicima Antantinih brodova zbog letka koji su po Splitu širili pripadnici lokalne talijanske manjine. Letak je bio u 77

bojama talijanske zastave, a u njemu se, uz klicanje Italiji, isticalo n e m a ja m s t v a z a ja d r a n ,

3 . 2,

te P re p u s titi

Bez S p lita

S p lit H r v a t im a z n a č i s m a n jit i p o b je d u .

Opasnost talijansko-hrvatskog rata na Jadranu

U znanstvenoj literaturi naglašava se da je saveznički prijedlog rješenja jadranskog pitanja u siječnju 1920. i ultimatum po kojem je Kraljevina SHS na njega morala pristati ili će se primijeniti Londonski ugovor, podignuo buru u Splitu i šire. Krajem siječnja održavane su prosvjedne skupštine u mnogim gradovima na kojima se tražilo odbijanje ultimatuma. Prosvjedna skupština u Splitu održana je na Narodnom trgu 26. siječnja 1920., a izglasana je rezo­ lucija kojom se traži odbijanje ultimatuma. Dolazi do velikih okupljanja na kojima su se izvikivale parole protiv talijanskog imperijalizma, a u Splitu se to pretvorilo u uništavanje izloga i reklamnih natpisa dvadesetak trgovina čiji su vlasnici bili Talijani. Splitsko Općinsko vijeće jednoglasno je uputilo odlučan prosvjed, kako Zdravka Jelaska Marijan navodi u svojoj monografiji o Splitu u međuratnom razdoblju, p r o t iv

p re s iz a n ja K ra lje v in e Ita lije n a is to č n u

o b a lu J a d ra n a , č im e n a m se že li o d u z e ti R ije k a i V is.

Također je Općinsko

vijeće 15. travnja 1920. prihvatilo hitan prijedlog o novom prosvjedu protiv talijanskih pretenzija. I tada je jednoglasno usvojena rezolucija kojom se prosvjeduje protiv talijanskih zahtjeva za hrvatskim krajevima i traži se od mjerodavnih čimbenika da se na svaki način založe da Kraljevini SHS ostane barem Rijeka s okolicom i cijela Dalmacija. Prosvjedi su kulminirali 11. srpnja kad su u Splitu ubijeni kapetan Tommaso Gulli s talijanske krstarice P u g lia i talijanski mornar motorist Aldo Rossi, kao i Mate Miš, koji je bio među okupljenim prosvjednicima. Prema današnjim saznanjima, šef policije u Splitu, Bojanić, zajamčio je talijanskoj vojsci na talijanskom jeziku da su njihovi časnici na sigurnome te ih pozvao da ne pucaju. No Talijani su ipak počeli pucati. Na obali je revolverskim metkom pogođen oružnik Petar Lalić, a tada se iz okupljene mase počelo pucati i prema talijanskom čamcu. Mate Miš, izbjeglica iz Tisnog, koji se tu zatekao kao promatrač, pogođen je metkom i ostao mrtav na licu mjesta. Teže su ranjena još dva petnaestogodišnjaka, jedan oružnik i jedan redar, lakše još četiri civila. Kad

je s P uglie počela pucnjava po obali smrtno je ranjen i motorist Aldo Rossi i ozlijeđeno je nekoliko talijanskih mornara. Metkom je pogođen i kapetan fregate Tommaso Culli, koji je sljedećeg dana podlegao ozljedama. Pomoć nije stigla na vrijeme jer je talijanski liječnik bio među časnicima zadržanima na kopnu, a tek nakon dužeg vremena Talijani su se odlučili pozvati pomoć s kopna. Kirurg dr. Jakša Račić usprkos višesatnoj operaciji više nije uspio spasiti zapovjednika Gullija. Reakcije u Italiji bile su bijes i nevjerica, premda je saveznička vojna komisija u istrazi utvrdila da krivnju za pucnjavu snosi isključivo talijanska strana. Mediji su u Italiji pisali kako je u Splitu na Talijane pucano bez povoda. U Trstu su povodom tog incidenta talijanski protofašisti i nacionalisti zapalili Narodni dom Slovenaca, a bilo je nereda i u Istri, Rijeci, Zadru i Šibeniku. Zdravka Jelaska Marijan također prenosi da je na sjednici od 26. srpnja 1920. Općinsko vijeće Splita donijelo rezoluciju kojom

o g o rč e n o

p ro s v je d u je p r o t iv n e č o v je č n o m iz a z iv a n ju o v o g a m ir n o g g ra d a sa s tra n e a rd ita i ta lija n s k e r a tn e la đ e P u g lia , k o ji su, p o d s tr e k a n i o d d o m a ć ih s m u tljiv a c a , iza s v ih iz a z iv a n ja , p ro u z r o č ili i p o s lje d n ju n e s re ć u d n e

17. ju la ,

p a a p e lira n a

č o v je š tv o c iv iliz o v a n o g svije ta , d a je d n o m p re s ta n u m u č e n iš tv a n a še g a n a ro d a u z a p o s je d n u tim k ra je v im a , a o č e k u je o d C e n tra ln e v la d e u B e o g ra d u , d a će iz v rš iti sve š to je m o g u ć e u o b ra n u ž iv o tn ih in te re s a n a še g a n a r o d a n a J a d ra n u .

U konačnici se, usprkos dogovoru da se povlačenje Talijana sa zaposjednutih dalmatinskih područja koji su prema Rapallskom ugovoru pripali Kraljevini SHS mora dovršiti do 1. svibnja 1921., tek do početka srpnja 1921. talijanska vojska povukla iz Knina, Drniša, Vrlike, Splita, Trogira, Korčule, Paga i Obrovca, a povlačenje iz tzv.

D ru g e zo n e , s

područja Benkovca, Skradina i Šibenika

uslijedilo je još sporije. Talijanska vojska napustila je, primjerice, Šibenik 12. lipnja 1921. I ondje je stanovništvo za vrijeme okupacije pružalo pasivan otpor. Nakon postignuta dogovora jugoslavensko-talijanske komisije oko napuštanja okupacijske zone, već 17. travnja 1920. odbor Narodnog vijeća u Šibeniku preuzima poslove izvršne gradske i kotarske vlasti, a od 22. ožujka 1921. kontrolira opću situaciju u gradu. Nakon male ceremonije primopredaje vlasti Talijani 12. lipnja napuštaju Šibenik. Sutradan je organizirano veliko slavlje, a na poljani je dočekana vojska Kraljevine SHS s natpisom n a p o k o n !.

B ra ć o

Sažeto se može reći da je u travnju 1921. godine počelo vraćanje

okupiranih područja i tada je oslobođena

P rv a z o n a s

Kninom. U lipnju 79

1921. godine vraćena je mjestima. Evakuaciju

D ru g a z o n a

Treće z o n e

sa Šibenikom, Benkovcem i drugim

Talijani su nastojali što više odgoditi ne bi li

pregovorima zauvijek dobili to područje. Da bi još više otežali situaciju, Talijani su Treću zonu podijelili na dva dijela, Treću A zonu u kojoj su bili Novigrad, Biograd i Nin te Treću B zonu u kojoj su bili Zadar, Silba i Sali. U travnju 1922. održani su novi pregovori u Santa Margheriti. Tek početkom veljače 1923. u Rimu su ratificirane Santamargeritske konvencije, koje su u Rimu potpisane 23. listopada 1922., i donesena je odluka o evakuaciji Treće zone tijekom dvadesetak sljedećih dana. Konvencije su se odnosile na pogranična pitanja zadarske općine, na evakuaciju talijanskih trupa, riječku luku, željezničku vezu Rijeke s jugoslavenskim zaleđem i predviđale su osnivanje talijanskojugoslavenske komisije koja je trebala skrbiti o implementaciji odredaba Rapallskog ugovora. U ožujku 1923. tako je samo još Zadar kao enklava ostao pod talijanskom kontrolom, a koji je d e

iu re

ugovorom od 27. siječnja

1924. između Kraljevine SHS i Italije potpao pod suverenitet Italije. Kao što je navedeno, talijanska Vlada smatrala je da joj Londonski ugovor iz 1915. daje pravo na takvo postupanje, a sile pobjednice bile su predvidjele među sobom da Italiji pripadne velik dio sjeverne Dalmacije. Malo je reći da je to u Dalmaciji izazivalo trajni nemir i buru protivljenja.

3 .3 .

Blagotvorna uloga američke ratne mornarice

Na području 35 dalmatinskih općina održani su tajni referendumi u kojima se jednodušno iskazivala želja za priključenjem Kraljevstvu SHS. Po svoj prilici prisutnost i intenzivan nadzor jedinica američke mornarice između studenoga 1918. i rujna 1921. na istočnom Jadranu spriječili su veće incidente, a možda i rat. Zadatak američkog admirala VVilliama Sheperda Bensona i njegove flote upravo je bio sprečavanje rata između Italije i Kraljevine SHS. Iz depeša Josephusa Danielsa, američkog ministra zaduženog za mornaricu, koje je upućivao admiralu Bensonu na njegovu zapovjednom brodu

USS B ir m in g h a m

jasno proizlazi tadašnja američka politika. Američkoj

mornarici u Jadranu naloženo je da

is k a z u je s im p a t ije p r e m a s la v e n s k o j

v la d i k o ja j e s tv o re n a u b iv š o j A u s tro - U g a r s k o j. 80

Navedeni cilj politike SAD-a

bio je

b rz o s tv a r a n je s ta b iln e i p r e m a n a m a p r ija te ljs k e v la d e u J u g o s la v iji,

a takav naputak već je i prije bio zacrtan u jednom memorandumu. No situacija na licu mjesta svako se malo zaoštravala, i to, kako je Benson smatrao, zbog Talijana. Krajem studenoga 1918. odnosi među američkim i talijanskim saveznicima bili su na najnižoj točki. U raznim promemorijama koje je mornarica slala predsjedniku VVilsonu, talijanska politika u Rijeci i Dalmaciji opisana je kao

re p re s iv n a , o k r u tn a , r e a k c io n a r n a i z lo n a m je r n a ,

iskazano je razumijevanje što 750.000 vla st.

i

S la v e n a n e žele p o tp a s t i p o d ta lija n s k u

Prema nekim procjenama sudbina Rijeke tada je lako mogla zadesiti

i Split da su Amerikanci dopustili Italiji da sprovede svoje planove u djelo. Dolazak Gabrielea D'Annunzija i njegovih legionara 14. studenoga 1919. u Zadar uzbunio je Pokrajinsku vladu, kao i cijelu Dalmaciju. Iskrcavanje protofašističkih

a r d ita

doživljavalo se kao pokušaj da se u srednjoj Dalmaciji

ponovi što se prije već dogodilo u Rijeci. Još su bile i vrlo svježe uspomene na prethodnu godinu, a u američkim spisima spominje se i epizoda od 23. rujna 1919. kad su se tri kamiona s talijanskim vojnicima navodno već bila uputila prema Splitu, a tek nakon što su se vojnici zaustavili u Trogiru gdje su odmah izazvali ljute prosvjede domaćeg stanovništva, i kad su se pojavili američki mornari koje je oduševljeno slavila okupljena masa kličući Jugoslaviji i Wilsonu, odustali su od daljnjeg puta i spriječeno je krvoproliće. Općenito je nazočnost američkih mornara tih

lu d ih s p lits k ih g o d in a

nakon Prvoga

svjetskog rata, kako je Anatolij Kudrjavcev dojmljivo opisao interferenciju tradicionalnoga i modernoga, imala velik utjecaj na Splićane i društveni život grada koji je postao glavnim gradom Dalmacije. U knjizi J a d ra n u i B a lk a n u

P a x a m e r ic a n a n a

Vjekoslava Perice također se opisuju snažna identitetska

previranja u Splitu nakon Prvoga svjetskog rata. Prisutnost američkih morna­ ra tijekom njihova dvogodišnjeg boravka doista je promijenila život maloga jadranskog grada koji se nalazio na rubu Austro-Ugarske. Iznesena teza da je Split

u k r a tk o v rije m e v id io m n o g o n o v o ta r ija i m n o g e je p r ih v a t io

je pod utjecajem američkih mornara i kroz njihovu z a je d n ic o m s tv o re n k a o m o d e r n i i u r b a n i g r a d

te da

in te r a k c iju s lo k a ln o m

zasigurno je poticajna i navodi

na daljnja istraživanja. Službeni dnevnik kapetana

USS O ly m p ije ,

Davida

F. Boyda, kao i dnevnik mornara i brodskog električara, Lloysa Thomasa 0'Kellyja, dobri su izvori za američku perspektivu. Admiral Philip Andrevvs 8l

bio je zapovjednik američke flote u Istočnom Mediteranu i zapovijedao je i prigodom jadranske intervencije ratne mornarice SAD-a između 1919. i 1921. Posadu broda

USS O ly m p ia ,

koji je 22. veljače 1919. uplovio u splitsku

luku, a bio naoružan s preko dvadeset topova, mitraljezima, cijevima za izbacivanje torpeda itd. činila su 33 časnika i 396 mornara. Poslije je u Split došlo još 6 razarača, 6 otkrivača podmornica i nekoliko brodova za opskrbu. Brojne su bile demonstracije u više dalmatinskih gradova, među njima u Splitu i Trogiru, protiv prisutnosti talijanske vojske. Zbog jakih diplomatskih pritisaka i temeljem D'Annunzijeve procjene da broj njegovih legionara ne bi bio dostatan ako dođe do otvorena sukoba, on se povlači iz Zadra sa svojim legionarima već nakon nekoliko dana, kako navodi američki viceadmiral Harry Knapp u svom pismu od 28. studenoga 1919. Sve do rujna 1921., kad je posljednji američki razarač napustio splitsku luku, američka mornarica igrala je važnu ulogu u sprečavanju ozbiljnijih sukoba. Nije bilo slučajno da je Općinsko vijeće Splita na svojoj sjednici 26. rujna 1924. zapovjednika američke flote, viceadmirala Philippa Andrevvsa, proglasilo počasnim gra­ đaninom Splita. Nisu bile rijetke situacije kao što je bila ona do koje je došlo u srpnju 1920. kad je talijanski ministar mornarice Ciovanni Secchi, nakon ubojstva talijanskoga kapetana Galla, zaprijetio slanjem vojnih brodova u Split. U takvim prilikama u nekoliko je navrata prijetila eskalacija napetih odnosa i prerastanje u otvoreni sukob, a američka mornarica svaki je put smi­ rivala situaciju. Tek nakon potpisivanja Rapallskog ugovora i međunarodnog priznanja jugoslavenske države Sjedinjene Američke Države povukle su svoju ratnu flotu. U takvim je iznimno osjetljivim i nestabilnim prilikama morala djelovati nova vlast. Okupacija dijelova Dalmacije, kao i teška situacija u pogledu opskrbe stanovništva namirnicama, bili su gorući problemi s kojima su se suočavali dalmatinski političari. Ono što se u tisku nazivalo ja d r a n s k im p ita n je m

u krajnjoj je mjeri uznemiravalo dalmatinsku javnost. Josip

Smodlaka u svojim je

Z a p is im a

opisao tada rašireno uvjerenje da je cijela

istočna obala Jadrana bila izložena realnoj opasnosti o d Ita lije ,

d a b u d e a n e k tir a n a

tj., kako je naveo s dosta „zaokruženim" brojkama,

više o d 8 0 0 .0 0 0

n a š ih l ju d i (4 0 0 .0 0 0 H r v a ta , 3 0 0 .0 0 0 S lo v e n a c a i 1 0 0 .0 0 0 S rb a )

potpalo bi

pod Italiju. Čak je osnovana, za sada slabo istražena, tajna organizacija za 82

oslobađanje okupiranih područja u Dalmaciji. Kao vodeći članovi navodili su se poslije Ivo Tartaglia, Prvislav Grisogono, Dušan Plavšić, Milan Marjanović, Juraj Demetrović, Rudolf Giunio, pukovnik Dušan Gruber, Roko Joković i Ivan Meštrović. Iz memoara, primjerice, Manfreda Paštrovića, jednog od istaknutih političara Demokratske stranke, koji se smatrao ju g o s la v e n s k im n a c io n a lis to m ,

nedvojbeno proizlazi daje bilo pripadnika omladine koji su bili

spremni suprotstaviti se oružjem talijanskoj okupaciji. Paštrović pripovijeda 0 aktivnostima

r e v o lu c io n a r n e o m la d in e ,

kojoj je tada pripadao u Zadru. Iz

njegovih sjećanja na djelovanje Narodnog vijeća i Narodne garde 1918. u Zadru, i njegova opisa dolaska talijanske vojske i svog boravka u zatvoru zbog vlastita ju g o s la v e n s k o g političkog angažmana, proizlazi stupanj političkog fanatizma među barem dijelom tadašnje omladine, a takav radikalizam može se tih godina prepoznati i kod jugoslavenski orijentirane omladine u Zagrebu. Paštrovićeva sjećanja govore ne samo o tadašnjem duhu i grčevitu nastojanju krugova kojima je pripadao za svejugoslavenskom sintezom, nego 1svjedoče o žestini hrvatsko-talijanskih sukoba. Još kao đak Kraljevske velike Hrvatske Gimnazije u Zadru, Paštrović razvija jake protutalijanske osjećaje, i u svojim memoarima piše o akcijama

n a c io n a ln ih a k t iv is t a

kojima je

pripadao kao ratoboran član zadarske Jugoslavenske narodne garde nakon sloma Austro-Ugarske. On i njemu slični nedvojbeno su bili spremni na oružani otpor. Talijanska ga vlast zbog minornog prekršaja uhićuje i vojni ratni talijanski sud osuđuje na dva mjeseca zatvora. Nakon mature napušta Zadar, koji je pripao Italiji, i odlazi na studij u Zagreb. Valja pretpostaviti da su talijanski iredentizam i sudbina Dalmacije i Zadra nakon 1918. uvelike utjecali na Paštrovićevo političko opredjeljenje prema jugoslavenskoj ideji, a mnogi njegovi

z a d a rs k i i s p lits k i p r ija t e lji

koje spominje u svojim memo­

arima, poput Josipa (Joea) Matošića i Ede Bulata, postali su tada ju g o s la v e n s k i n a c io n a lis ti.

u v je re n i

(Bulat će, doduše, poslije postati ništa manje

uvjerenim hrvatskim nacionalistom, koji će preko Hrvatske seljačke stranke završiti kao pripadnik Ustaškog pokreta i poslije Pavelićev diplomat, ministar, ravnatelj Hrvatskoga nakladnog zavoda i naposljetku politički rukovoditelj u Poglavnikovu tjelesnom zdrugu.) Ivan Meštrović u svojim je

U spom enam a

tvrdio daje kao odgovor na talijansku okupaciju bila okupljena i naoružana vojska od 3000 ljudi kojima su trebali zapovijedati bivši hrvatski i srpski 83

časnici austrougarske vojske pod komandom Stanka Turudije, a tvrdio je da je Prva hrvatska štedionica već bila osigurala financijska sredstva u visini od 6 milijuna kruna za oružje i municiju. Međutim, pregovori delegacije Kraljevine SHS s Italijom, i na kraju potpisivanje Rapallskog ugovora 12. studenoga 1920., ipak su doveli do mirnog raspleta i tajna se organizacija rasformirala bez ispaljena metka. Premda nije bilo organiziranog oružanog otpora, svakako se pokušalo parirati talijanskim pretenzijama na sve druge načine. Ni talijanski političari ni talijanski vojnici nisu se u Dalmaciji mogli osjećati dobrodošlima. Prosvjedi i demonstracije protiv talijanske prisutnosti bile su veoma učestale, kao i broj incidenata. Zemaljska vlada za Dalmaciju koja se bojala

p o g ib e lji t a lija n s k o g is k r c a v a n ja sa s v im p o s lje d ic a m a k o je

o s je ć a ju g r a đ a n i o k u p ir a n ih k ra je v a

apele neka se s a č u v a

opetovano je prosvjedovala i upućivala

h la d n o k r v n o s t

i ne

n a s je d a iz a z iv a č im a .

Međutim, ni prosvjedne skupštine održane u Beogradu (26. prosinca 1918.), Podgorici (3. siječnja 1919.), Sarajevu (5. siječnja), Dubrovniku (6. siječnja) i Zagrebu (6. siječnja) na kojima se isticao stav o pravu na Dalmaciju, ni sve rezolucije, kao što je bila

R e z o lu c ija g r a d a S p lita

u kojoj se pozdravljalo

k o n s titu is a n je je d in s tv e n e ju g o s la v e n s k e d rž a v e n a n a č e lim a p ra v e i p o tp u n e d e m o k r a c ije

i prosvjedovalo

p r o t iv z a p o s je d n u ć a ju g o s la v e n s k ih k ra je v a o d

s tr a n e d rž a v n e sile k r a lje v in e Ita lije u s p rk o s ja s n o iz ra ž e n o j v o lji o g r o m n e ve ćin e p u č a n s tv a

nisu polučili veće efekte. Isto se može kazati i za pozive

demokratskim snagama u Italiji da porade na postizanju sporazumna rješenja na načelima n a r o d n o g

p r a v a i n a r o d n o g s a m o o d r e d je n ja s lo b o d n im p u č k im

g la s o v a n je m p o d n e u tr a ln o m k o n tr o lo m , p r iz n a ju ć i n a r o d n im m a n jin a m a n a o v o j i o n o j s tr a n i p r a v o n a je d n a k u z a š titu p r o t iv s v a k o g n a s ilja .

Apel Splita

upućen SAD-u, Francuskoj i Britaniji da u rješavanju teritorijalnih sporova između J u g o s la v ije

i Ita lije

ne dopuste da se p o g a z e

o d p r e d s je d n ik a V V ilso n a

u z v iš e n a n a č e la is ta k n u ta

prošao je isto kao i zahtjev

d a ta lija n s k a v o js k a

b e z o d v la č n o n a p u s ti sve z a p o s je d n u te ju g o s la v e n s k e k ra je v e .

prosvjedi

Svi ti odlučni

p r o t iv s v a k o g d a ljn je g is k r c a v a n ja t a lija n s k ih t r u p a u D a lm a c iji,

k o je n e m o ž e d a s lu ž i o č u v a n ju ja v n o g re d a i m ir a i p o r e tk a u z e m lji,

su mrtvo slovo na papiru.

84

ostali

3.4. Diplomatska borba oko Dalmacije I na talijanskoj strani Jadrana, dakako, od prosinca 1918. do travnja 1919. održavali su se skupovi na kojima se tražilo zauzimanje Rijeke i Dalmacije. Na nekima se posebno isticao i zahtjev za zauzimanjem Splita. Na nekim manifestacijama, koje su održali talijanski nacionalisti u Rimu 29. prosinca 1918., sudjelovalo je i nekoliko predstavnika splitskih Talijana kao npr. Ercolano Salvi koji je, prema onome što su prenijele splitske novine, među ostalim izjavio da je da je Split

S p lit j e d in i t a lija n s k i g r a d iz v a n g ra n ic e n o v e Ita lije ,

n a jv iš e ro m a n s k o -v e n e c ija n s k i

te

od svih gradova na istočnoj obali

Jadrana. Protiv takvih istupa Općinsko vijeće Splita izrazilo je prosvjed na sjednici održanoj 22. siječnja 1919., naglasivši kako je p r a v i p r e d s ta v n ik Josip Smodlaka član izaslanstva D rž a v e

SHS

S p lita

na mirovnoj konferenciji u Parizu.

Za hrvatske članove delegacije Kraljevine SHS na mirovnoj konferenciji u Parizu upravo je Jadransko pitanje bilo odlučujuće. Mirovni pregovori koji su naposljetku okončani potpisivanjem ugovora između Kraljevine SHS i Austrije u gradiću St. Germain-en-Laye nadomak Pariza 10. rujna 1919. d e

iu re

su predviđali ustupanje Dalmacije, dijelova Koruške i Kranjske Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Delegacija jugoslavenske države istupala je prema reparacijskoj komisiji Mirovne konferencije u Versaillesu 1919. s podatcima prema kojima je ukupna materijalna šteta počinjena Dalmaciji za vrijeme rata iznosila čak 693,5 milijuna franaka. Međutim, takva enormna suma u pregovorima nije bila prihvaćena ni od

ve lik e č e tv o rk e ,

U Zbirci akata i dokumenata vezano za ja d r a n s k o m ir a u P a riz u ,

je

koje je već 1920.

a kamoli od Austrije.

p it a n je n a K o n fe re n c iji

s a b ra o i o b je lo d a n io

Ferdo Šišić, uključen

E ksp o ze A n t e T r u m b ić a p r e d V ije ć e m D e s e to ric e d n e 18. f e b r u a r a

7979.

iz kojega jasno proizlazi teška pozicija u kojoj se delegacija Kraljevine SHS našla na mirovnoj konferenciji, a osobito njezini članovi iz Dalmacije, Josip Smodlaka i Ante Trumbić. Pozivanje na načelo prava na samoodređenje Slovenaca, Hrvata i Srba našlo se u izravnoj koliziji s talijanskim teritorijalnim ambicijama na veliki dio istočne obale Jadrana gdje su pripadnici tih naroda tvorili ogromnu većinu. Još za vrijeme djelovanja Jugoslavenskog odbora za vrijeme rata, njegovim članovima postalo je potpuno jasno da su talijanske aspiracije na Dalmaciju bile itekako ozbiljne. 85

Na kraju se za politički angažman dalmatinskih političara, posebno Ante Trumbića, u radu Jugoslavenskog odbora nakon izbijanja rata i za njihovu borbu protiv iredentističkih aspiracija Italije može reći da su uspjeli spasiti što se spasiti dalo u tadašnjoj konstelaciji snaga. Godine 1914. južnoslavenski emigranti odmah su se odlučno svrstali na stranu Antante i započeli vrlo ak­ tivnu diplomatsku borbu za svoje ideje, na prvome mjestu za ujedinjenje svih južnoslavenskih naroda u jednu državu. Glavni i osnovni cilj svih aktivnosti za vrijeme rata bio je da se obavijesti sile Antante o neosnovanim težnjama i aspiracijama Italije na područja koja su imala slavenski karakter. Odbor je od samog početka zahtijevao nacionalno samoodređenje jugoslavenskih naroda u Monarhiji te njihovo ujedinjenje sa Srbijom. Na svakoj audijenciji kod raznih diplomata, članovi Odbora ukazivali su na neosnovanost talijanskih aspiracija. Prigodom audijencije kod britanskog premijera Herberta Henryja Asquitha Frano Šupilo slučajno je saznao za nacrt budućega Londonskog ugovora, koji je među članovima Jugoslavenskog odbora izazvao zaprepa­ štenje kad su shvatili da je velik dio hrvatskog i slovenskog teritorija obećan Italiji. Bilo je potpuno jasno da će trebati uložiti iznimno mnogo napora da se taj ugovor poništi ili revidira. U radovima srpske historiografije, primjerice u knjizi Dragoljuba Živojinovića, naglašava se da je ministar vanjskih poslova Carske Rusije, Sergej Sazonov, od Britanije, Francuske i Italije izričito tražio da se Srbiji dodjeli Dalmacija do Splita, što je poslije svoj odjek našlo u Londonskom ugovoru čija je jedna od potpisnica bila Rusija. Kad je u hotelu

M a d is o n

u Parizu 1. svibnja 1915. održana konstituirajuća

sjednica Jugoslavenskog odbora, i za predsjednika izabran Ante Trumbić, svim članovima bila je jasna složenost misije koju su si zadali. Koliko god obor inače bio sastavljen heterogeno, u tom su se pitanju svi slagali. Među osnivačima Jugoslavenskog odbora bili su Jovo Banjanin, dr. Ivo de Giulli, dr. Julije Gazzari, dr. Gustav Gregorin, dr. Hinko Hinković, dr. Josip Jedlovski, Milan Marjanović, Ivan Meštrović, dr. Miče Mičić, dr. Franko Potočnjak, dr. Nikola Stojanović, dr. Milan Srškić, Frano Šupilo, dr. Dinko Trinajstić, Dušan Vasiljević, dr. Bogumil Vošnjak, Niko Županić, Ante Biankini, Niko Gršković i Mihajlo Pupin. Glavne smjernice Odbora bile su djelovanje protiv ofenzivnog nastupa Italije i provođenja Londonskog ugovora, vođenje lojalne politike prema članicama Antante i propagiranje jugoslavenskog 86

ujedinjenja. Dogovoren je i jedinstven nastup sa srpskom vladom, kako bi se pokazalo Saveznicima da Jugoslaveni iz Austro-Ugarske sa Srbijom dne jedinstvenu cjelinu. Želeći zadržati autonomnost u odnosu na srpsku Vladu, Jugoslavenski odbor odlučio se financirati vlastitim sredstvima. Kad je prvi proglas Jugoslavenskog odbora u Londonu, koji je sastavio Trumbić, tiskan i razaslan jugoslavenskim novinama te iseljenicima u Južnoj i Sjevernoj Americi, ideje kao što su bile ujedinjenje južnoslavenskih naroda iz Monarhije sa Srbijom djelovale su mnogima sasvim utopistički. U Jugoslavenskom odboru nije manjkalo sukoba između pristaša srpske Vlade i onih koji su zastupali neovisnu politiku. Trumbiću je kao predsjedniku Odbora od početka bilo stalo do toga da kod Saveznika razbije predrasudu da su Hrvati na strani Monarhije, a protiv Antante, a ulagao je i veliki napor da ključne političare Srbije uvjeri u mogućnost južnoslavenske zajednice. Zapadna je diplomacija tijekom rata posvećivala pozornost emigrantima, ali Jugoslavenski odbor nikada nije dobio neko konkretno obećanje, a bez ulaska SAD-a u rat teško je zamislivo da bi i jedan od ciljeva Odbora bio postignut. Jedino oruđe Odbora bile su deklaracije, manifesti te mnogobrojni sastanci i diplomatske misije. Italija zbog svojih ekspanzionističkih zahtjeva, dakako, nije podržavala bilo kakvo jugoslavensko ujedinjenje. Italija se držala onoga što joj je bilo obećano u Londonskom ugovoru, i tvrdila je da Odbor nije legitiman predstavnik Južnih Slavena iz Monarhije, već da se radi samo o šačici političkih emigranata. Otkad je 8. siječnja 1918. predsjednik SAD-a Woodrow VVilson u američ­ kom kongresu predstavio svojih četrnaest točaka u kojima je proklamirao p r a v o n a s a m o o d re đ e n je n a ro d a ,

mnogi su se političari p o tla č e n ih

n a ro d a

na

njih pozivali, pa i vođa boljševičke revolucije u Rusiji, Lenjin. Američki pred­ sjednik izričito je spominjao i n a ro d e prava istaknuo je da njihovo z a š tić e n o n a r o d im a ra z v o j.

A u s tro -U g a rs k e .

Polazeći od prirodnog

i z a ja m č e n o m je s to ž e lim o v id je ti m e đ u

te da im se mora omogućiti

n a js lo b o d n ija p r ilik a z a a u t o n o m n i

Što je to, pak, konkretno trebalo značiti, svatko je tumačio na svoj

način. U svakom slučaju značilo je rušenje tadašnjeg oblika Habsburške Monarhije, ali ne nužno i Monarhije kao takve. Kad se nakon rata pregovaralo o granicama novostvorene južnoslavenske države upravo su granice s Italijom bili najosjetljivije pitanje. Talijanski je 87

premijer Vittorio Emanuele Orlando u ožujku 1919. Slovence i Hrvate javno nazvao

n e p r ija te ljs k im n a r o d im a .

Još otkako je Orlando talijanskom

zastupniku u parlamentu Andreu Torreu omogućio da stupi u kontakt s Antom Trumbićem te da s njim sklopi određeni dogovor o prijateljstvu između talijanskog i jugoslavenskog naroda iz Monarhije, u konačnici tako pokušavajući zaštititi Londonski ugovor, suprotstavljeni interesi između Italije i J u g o s la v e n a na istočnoj strani Jadrana bili su očigledni. Ovdje ćemo se usredotočiti na događaje i procese koji su izravno vezani za Dalmaciju pa ne možemo pratiti vijugavi put i složenu diplomatsku igru mnogih aktera u zadnjim godinama rata, dok naposljetku među vodećim političarima sila Antante nije prevladalo uvjerenje da je upravo stvaranje južnoslavenske države koja bi uključila narode koji su prije bili dijelom Austro-Ugarske išlo u prilog stvaranju novoga stabilnog poretka. On je poslije nazvan Versajskim, a bio je zamišljen kao brana da se ishod Prvoga svjetskog rata ne može dovesti u pitanje u nekom eventualnom novom njemačkom pokušaju da ponovno pokuša dominirati kontinentom, od čega su strahovali mnogi francuski i britanski političari. Unutar delegacije Kraljevstva SHS na mirovnoj konferenciji bilo je očito neslaganje između Trumbića i Smodlake na jednoj strani, koji su se nepre­ stano pozivali na VVilsonova načela, i srbijanskih članova delegacije koju je predvodio Nikola Pašić. Dalmatincima je bilo neprihvatljivo kad bi se Pašić pozivao na

is to rijs k a p r a v a

ili geografske ili strateške razloge, i mirno

tražio, primjerice, dijelove Bugarske, kako je to Smodlaka poslije zapisao, u k o jim a n ije ž iv io n ije d a n S rb in ( . . . ) ili č is to a lb a n s k a p o d r u č ja ili d ije lo v e M a đ a r s k e u k o jim a su S rb i č in ili s a m o m a lu m a n jin u ili ih u o p ć e n ije b ilo ,

a istovremeno bi Pašić odbijao narodne referendume ili plebiscite koje su Trumbić i Smodlaka zagovarali kao modele demokratskog rješavanja graničnih sporova. I Trumbiću i Smodlaki bilo je jasno daje Pašićev pristup istovjetan talijanskome. Italija je tražila Goricu, Istru i Dalmaciju pozivajući se na ista politička, povijesna i strateška načela. Mnogi problemi koji će se naknadno pojaviti unutar novostvorene Kraljevine, a koji su u svojim teme­ ljima imali odnos vodećih krugova bivše Kraljevine Srbije premap re č a n s k im k ra je v im a , v e ć

su tada u međusobnim odnosima unutar delegacije Kraljevine

SHS postali vidljivima. U teškim pregovorima s diplomatima velikih sila, 88

Dalmatincima se jasno dalo do znanja da se Srbija smatrala saveznicom, a Georges Clemenceau i Lloyd George biranim su riječima isticali da Engleska i Francuska žele biti i ostati vaši prijatelji, ali su Hrvate u delegaciji sve više doživljavali kao smetala i krivce za odbijanje svih prijedloga. Clemenceau je prigodom popodne

d ru g e a u d ije n c ije gg. P ašića i T r u m b ić a d n e 14. ja n u a r a

našao primjerenim istaknuti da se jedino

7920.

m o r a u z e ti u o b z ir d a

je S rb ija o d p r v o g d a n a b ila n a s tr a n i A n t a n t e i d a j e d a la n e b ro je n e ž rtv e ,

dok se istovremeno Hrvatska borila

p r o t iv nas, n a d r u g o j s tr a n i b a rik a d e .

Vrlo izravno nazočnima je obznanjeno da ako Hrvati i dalje budu iskazivali nepopustljivost prema talijanskim zahtjevima, mogu očekivati L o n d o n s k o g u g o v o ra ( . .. ) u s v im n je g o v im to č k a m a .

p r im je n u

U pogledu teritorija

povijesnih hrvatskih pokrajina to je, znači, zahvaćalo Istru, otoke Cres i Lošinj, a u sjevernoj Dalmaciji područje od Lisarice i Tribnja na sjeveru do rta Ploča (između Šibenika i Splita) sa Šibenikom i Zadrom te područja u zaleđu tih gradova, kao i sve dalmatinske otoke od Premude do Mljeta. Granica Srbije bila je predviđena na crti Karlobag - Karlovac - Virovitica. Trumbićevo pozivanje na dobrovoljačke odrede Južnih Slavena iz Austro­ ugarske i objašnjavanja da su H r v a t i o d g o v o rn i,

naime p o d

i S lo v e n c i

bili u situaciji za koju

t u đ o m vla šću p o d k o jo m su p a tili,

n is u b ili

nije znatnije utjecalo

na pozicije velikih sila. Realno gledajući, odredbe Rapallskog ugovora kojima su Istra, Kvarnerski otoci, Lastovo i Palagruža, kao i Zadar pripali Italiji, a Rijeci zajamčen status Slobodne države (koju je svejedno 7924. anektirala Italija), i nije bio najgori mogući ishod. No Josip Smodlaka zasigurno nije bio jedini u Dalmaciji kojemu se činilo da su se srbijanski političari u pregovorima pokazali također kao

im p e r ija lis t i,

i koji su morali utvrditi da se u realnoj

politici demokratska načela nisu dosljedno provodila. Istovremeno je, s druge strane, Smodlaka realno primjećivao da su o n i, misleći na Srbijance, u nam a

gledali

h rv a ts k e šovene, k o ji su b ili z a b r in u ti s a m o za h rv a ts k e in te re se

i n is u v o d ili ra č u n a o s rp s k im in te re s im a .

Čak je bilo predbacivanja sa strane

srbijanskih političara da su hrvatski članovi delegacije radili s rp s k ih in te re s a .

d ir e k tn o p r o t iv

Takav „zajednički" nastup na konferenciji može se gledati

kao prvi nagovještaj budućih odnosa Hrvata i Srbijanaca u Kraljevini SHS. Iz mnogih izvora proizlazi da Srbija doista nije vidjela razloga da zbog s to t in a k ilo m e t a r a ja d r a n s k e o b a le

par

trajno narušava odnose s Italijom. 89

Ugovorom u Rapallu Italija je naposljetku dobila gotovo cijelu Istru (osim općine Kastav), Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo, Sušac i Palagružu. Rijeka je pro­ glašena posebnom državom. Jugoslavenska je strana priznala pravo izbora (opcije) državljanstva onim Talijanima koji su se novim razgraničenjem našli na teritoriju Kraljevstva SHS, s tim da se ne moraju seliti te da uživaju pravo slobodne uporabe jezika. S druge strane, Hrvatima i Slovencima koji su se našli na teritoriju koji je pripao Italiji nije zajamčeno ništa. Bivšim državljanima Austro-Ugarske Monarhije, kojima materinski jezik nije bio

s rp s k o -h rv a ts k o -s lo v e n a č k i,

mirovnim je ugovorima ostavljena mo­

gućnost izbora (opcije) između državljanstva Kraljevine SHS i državljanstva njihovih nacionalnih država. Tako je i svima koji su se osjećali Talijanima, a prebivalištem su se našli na teritoriju Kraljevine SHS, ostavljena slobodna mogućnost da optiraju za talijansko državljanstvo. Talijanski se državljani na prostoru Kraljevine SHS koji su od rođenja bili državljani Kraljevine Italije označavaju pojmom

re g n ic o li,

a talijanski državljani koji su se u Dalmaciji

smatrali starosjediocima, pa su nakon uspostave Kraljevine SHS izabrali talijansko državljanstvo (optirali za Italiju), označavaju se pojmom

o p ta n t i.

Proces optiranja trajao je dosta dugo, a uglavnom je završen tijekom 1921. Pravno je to pitanje tek konačno uređeno tzv. Nettunskim konvencijama. Ukupno 31 konvencija sklopljena je u ribarskom mjestašcu Nettuno blizu Rima 20. srpnja 1925. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, a pretežno su regulirale pitanja gospodarskih i prometnih odnosa na području Rijeke i susjednih jugoslavenskih općina. Nettunske konvencije obuhvaćale su spo­ razume o državljanstvu, optantima, mirovinama, porezima, sudbenoj vlasti, isplati odštete, carinskom nadzoru kao i o privatno-pravnim ugovorima. Talijanskim optantima u Dalmaciji bila je zajamčena nesmetana uporaba talijanskog jezika u komunikaciji s jugoslavenskim sudskim i upravnim vlastima, dano im je pravo slobodne trgovine i kupovanja zemlje, a talijanski veleposjednici bili su izuzeti od primjena propisa agrarne reforme (polazi se od toga da su talijanski državljani u Dalmaciji imali oko 13 000 hektara zemlje u svom vlasništvu), i još su zajamčena neka specijalna prava bez uvažavanja načela reciprociteta. Sve odredbe bile su u korist Italije i njenih državljana. Zbog otpora u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS i negodovanja javnosti ratificirane su tek 13. kolovoza 1928. Od 1309 talijanskih državljana u gradu 90

Splitu 1223 bili su

o p t a n t i,

a ostalo su bili

re g n ic o li.

Izvan grada Splita, na

ostalom teritoriju splitske općine, živjela su još 34 talijanska državljana, 32 u Solinu, te po jedan u Vranjicu i Mravincima. Svi su bili

re g n ic o li

zaposleni

u cementnoj industriji. Kad su nakon Prvoga svjetskog rata određene granice između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, dalmatinska je javnost ogorčeno reagirala na odredbe Rapallskog ugovora. Opet su zaredali prosvjedni skupovi. Ovakav ugovor značio je u očima kritičara n a c ije .

o s a k a ć e n u J u g o s la v iju

i p o n iž e n je

Razni su političari digli glas protiv takva g a ž e n ja

nepoštovanja

p r a v a n a s a m o o d re đ e n je .

kralju, kao onaj sa s la v e n s k o g dopusti da ovaj N ovo doba

ju g o s la v e n s k e

n a c io n a ln ih p r a v a

i

No sve to, kao ni brzojavi upućeni

o to k a L a s to v a

u kojemu se molilo da se ne

b is e r J a d r a n a ( . . . ) u to n e u v a lo v im a t u đ in s k im ,

kako je

prenijelo brzojav od 22. studenoga 1920., nije moglo utjecati na

dogovoreno rješenje. Činjenica da su razne unitarističke organizacije osnovane u prvim poslijeratnim godinama upravo u Splitu, kao J u g o s la v e n s k a Ju g o s la v e n s k a n a p re d n a n a c io n a lis tič k a o m la d in a

m a t ic a

(1920.),

(1921.) te J a d ra n s k a

s tra ž a

(1922.), sigurno se mogu povezati sa strahom od talijanskih presizanja za istočnojadranskom obalom.

BIBLIOGRAFIJA Zlatko Begonja, „Zadar u sporazumima tijekom prve polovice XX. stoljeća (1915. - 1947.)", u:

R a d o v i Z a v o d a p o v ij. z n a n . H A Z U u Z a d r u ,

sv. 49/2007.,

501-521.; Milivoj Blažević, „Prilozi povijesti Šibenika za Prvoga svjetskog rata i talijanske okupacije od 1914. do 1921. godine",

u: Z b o r n ik ra d o v a

S. O b a d a ,

Zadar, 2010.; Ljubo Boban, „Kada je i kako nastala Država Slovenaca, Hrvata i Srba", u:

Č a s o p is z a s u v re m e n u p o v ije s t

24 (1992.), br. 3, 45-60.; Roman

Jelić, „Potalijančivanje hrvatskih prezimena u Zadru za vrijeme fašizma", u: R a d o v i I n s t it u t a J A Z U u Z a d r u , sv. X X , P regled p o v ije s ti Z a d a rs k e n a d b is k u p ije o d

Krizman,

Zadar, 1973., 49-109.; Pavao Kero, 7978. d o

1948.,

Zadar, 2006.; Bogdan

R a s p a d A u s tro - U g a r s k e i s tv a r a n je ju g o s la v e n s k e d rž a v e ,

1977.; Bogdan Krizman,

Zagreb,

V a n js k a p o lit ik a ju g o s la v e n s k e d rž a v e 1918.-1941., 91

Zagreb, 1975.; Ivo Lederer, S tu d y in F ro n tie rm a k in g ,

Y u g o s la v ia a t th e P a riš P eace C o n fe re n c e . A

New Haven/London, 1963.; Marino Manin (ur.).

T a lija n s k a u p r a v a n a h r v a t s k o m p r o s t o r u i e g z o d u s H r v a t a (1 9 1 8 - 1 9 4 3 ) ,

Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb, 2001.; Milan Marjanović,

L o n d o n s k i u g o v o r iz g o d in e 1915.,

Zagreb, 1960.; Milada Paulova,

ju g o s la v e n s k i o d b o r. P o v ije s t ju g o s la v e n s k e e m ig ra c ije z a s v je ts k o g r a t a o d 1914.-1918.,

Zagreb, 1924.; Neva Scotti, „Talijanska okupacija i aneksija Zadra

i zadarskog područja od 1918. do 1943. god.", Josip Smodlaka,

u: Z a d a rs k a s m o t r a

Z a p is i d r a J o s ip a S m o d la k e ,

T3/2002.;

uredio Marko Kostrenčić,

Zagreb: JAZU - Razred za društvene nauke 1972.; Josip Smodlaka, spisi,

Split: Književni krug 1989.; Dragovan Šepić, S u d b in s k e

d ile m e r a đ a n ja

J u g o s la v ije . Ita lije , s a v e z n ic i i ju g o s la v e n s k o p it a n je 1914.-1918.,

Dragovan Šepić, Ita lija , Šišić, J a d ra n s k o

s a v e z n ic i i ju g o s la v e n s k o p ita n je ,

p ita n je n a k o n fe r e n c iji m ir a u P a rizu ,

Iz a b r a n i

Pula, 1989.;

Zagreb, 1970.; Ferdo

Zagreb, 1920.; Vladimir

Žerjavić, „Doseljavanja i iseljavanja s područja Istre, Rijeke i Zadra u razdoblju 1910-1971", u: D ru š tv e n a

92

is tra ž iv a n ja ,

1993., 6-7, 4-5.

4. Politička mobilizacija u znaku jugoslavenstva i pokušaj stvaranja nove nacije

Oblikovanje integralnoga političkog pokreta i unitarističkoga nacionalnog koncepta u Dalmaciji je, po svoj prilici, do puna izražaja došlo prvi put pod uvjetima masovne mobilizacije širokih društvenih slojeva kakvu je i u peri­ fernoj i siromašnoj austrijskoj pokrajini na istočnoj obali Jadrana prouzročio dotad najveći i najstrašniji rat. U svome je kasnijem osvrtu Josip Smodlaka naveo (aludirajući time na krvavo gušenje demonstracije pripadnika 25. i 53. domobranske pukovnije 5. prosinca 1918. u Zagrebu) da su Dalmatinci u is tin u r a z b ili h rv a ts tv o , d a spase id e ju je d in s t v a sa S rb ijo m .

Krvavo gušenje

pobune domobranske pukovnije na Jelačićevu trgu proveo je Budislav Grga Angjelinović kao povjerenik Narodnog vijeća SHS za javnu sigurnost. Angjelinović je to i poslije branio kao je d in i

n a č in o b ra n e

„ujedinjenja". Na

sjednici Ustavotvorne skupštine 26. travnja 1921. izjavio je:

G ospodo, o n d a

s a m j a p o m o jo j d u ž n o s ti s m a t r a o d a tr e b a p r v i ta k o d a p o č n e m , s m a tr a o s a m d a je to m o ja d u ž n o s t i j a se s t im k r v a v im r u k a m a , k o je m i p re b a c u ju , p o n o s im .

Poslije će biti jedan od najistaknutih članova Demokratske stranke

u Dalmaciji i obnašat će razne visoke dužnosti. Njegova braća, odvjetnici Berislav i Danko, bili su također uvjereni pristaše jugoslavenske nacionalističke ideje. Uvjerljiva historiografska analiza Stjepana Matkovića o djelovanju dalmatinskih političara koji su nakon uspostave šestosiječanjskog režima ušli u Senat Kraljevine Jugoslavije (Budislav Grga Angjelinović, Uroš Desnica, Petar Gjirlić, Frano Ivanišević i Ivan Majstrović) pokazuje razmimoilaženje u pristupu prevladavanja državne krize i preispitavanju nacionalnog identiteta. No iz biografija svih navedenih političara jasno proizlazi važnost njihova djelovanja na kraju Prvoga svjetskog rata u Narodnoj organizaciji SHS za Dalmaciju, odnosno u slučaju Angjelinovića, njegova istaknuta uloga sa skupinom Dalmatinaca u zagrebačkome Narodnom vijeću SHS i prihvaćanje ideje jugoslavenskoga nacionalnog identiteta. Zasigurno se može ustvrditi da su tih mjeseci krajem 1918. Split i Dalmacija dali izniman doprinos da dođe do stvaranja jugoslavenske države. Splitski gradonačelnik Ivo Tartaglia 93

istaknuo je da je upravo Split

p o d u z e o o d lu č a n k o r a k

za stvaranje države

te da mu se treba zahvaliti što je došlo do je d n o d u š n o g

a k ta u je d in je n ja .

Nesumnjivo je Splitska općina srdačno pozdravila jugoslavensko ujedinjenje poslavši brzojav kralju Aleksandru u kojem je istaknula da je Split uvijek v is o k o d iz a o b a r ja k je d in s tv e n e n a ro d n e m is li i is tic a o te ž n je z a je d in s t v e n o m n a ro d n o m d rž a v o m ,

na što je kralj odgovorio da je u Splitu

p la m e n o m b u k t ila n a r o d n a svest,

u v e k p r a v im

a što se moglo zaključiti i iz pompozne

svečane proslave ujedinjenja koja se održala u Splitu sredinom prosinca 1918. Očito je da se u ono vrijeme u Dalmaciji nisu slušala upozorenja Stjepana Radića da Hrvati srljaju u novu državu kao g u ske

u m a g lu

- nego se poprilično

nerealno očekivao procvat na svim poljima, samo da se stvori južnoslavenska država. Međutim, mnogi primjeri iz političkog, gospodarskog i kulturnog života Dalmacije jasno pokazuju kako se ni u kojem pogledu takve nade nakon ulaska u jugoslavensku državu nisu ispunile, a što nije moglo ostati bez posljedica po nacionalno-integracijske procese. U tom kontekstu čini se nužnim gospodarskom razvoju odnosno, bolje rečeno, očekivanom razvoju uputiti posebnu pozornost pri razmišljanju o tome koji su čimbenici utjecali na prihvaćanje odnosno odbacivanje pojedinih nacionalno-integracijskih opcija. No prije toga čini se korisnim obratiti pozornost na ulogu i utjecaj ideologije jugoslavenstva u Dalmaciji za vrijeme prve jugoslavenske države. Po mnogo čemu se Dalmacija, gdje su pristaše jugoslavenstva od svih hrvatskih krajeva prije 1918. bili razmjerno najjači, čini pogodnom za istraži­ vanje pitanja integracijskih i dezintegracijskih procesa oblikavanja modernih nacionalnih identiteta. Istražujući odnose društvenih slojeva, političkih stranaka i skupina prema nastanku jugoslavenske države i procesu političke integracije hrvatskog naroda uočava se specifičan odnos Dalmacije spram tih procesa. Na primjeru Dalmacije uočljiva je veza između demokratizacije politike, oblikovanja javnosti i interpretacije nacije. Među temeljne modernizacijske procese može se zasigurno ubrojiti asimilacija seljaštva i općenito pučkih slojeva. Obično je taj proces bio poduprt širenjem školstva kao elementa tog procesa, što se u Dalmaciji događalo s određenim zakašnje­ njem u usporedbi s drugim hrvatskim krajevima. Međutim, i u Dalmaciji su dinamizacija društva i politička demokratizacija najprije trebali stvoriti preduvjete za integriranje u naciju najširih slojeva društva, za n a c io n a liz a c iju 94

m asa.

Ideologija jugoslavenstva pritom zaslužuje posebnu pozornost jer je

d e fa c to

u austrougarskim krajevima igrala pokretačku ulogu u formiranju

zajedničke svijesti među hrvatskom inteligencijom, koja je težila stvaranju hrvatske političke teritorijalnosti ili unutar Monarhije ili u okviru neke jugoslavenske države. Na ovaj ili onaj način, ideja jugoslavenstva korištena je u političkoj borbi unutar Austro-Ugarske i više-manje svodila se na traženje zajedničkog političkog okvira za Hrvate i Srbe unutar Monarhije. Srbijansko jugoslavenstvo, međutim, jasno je prepoznatljivo kao rezervna ideološka inačica, dakle velikosrpskog projekta. Uime jugoslavenstva provodila se ekspanzionistička politika, a poslije su formula troimenog naroda i jugo­ slavenstvo Karađorđevića poslužili kao unitaristička krinka za provođenje beogradskoga hegemonističkog centralizma.

41.

Jugoslavenstvo u međuratnoj Dalmaciji

Ideja unitarističkog jugoslavenstva, kako su je artikulirali u godinama prije i poslije Prvoga svjetskog rata pripadnici nacionalističke omladine, može se razumjeti i kao inačica jedne nedovršene i neuspješne nacionalne ideo­ logije, u razdoblju kad je očigledna veza između demokratizacije politike, oblikovanja javnosti i različitih interpretacija nacije. Literatura koja se bavi tematskim kompleksima kao što su nacija i nacionalni identitet nepregledna je, a koliko vidimo, razmjerno se rijetko fokusirala na analizu propalih poku­ šaja sintetičkog n a tio n - b u ild in g a , koji je za cilj imao stvaranje nove nacije na temelju već prije oblikovanih nacionalnih identiteta. Dosadašnja istraživanja upućuju na zaključak da jugoslavenstvo kao nacionalnointegracijska ideja od početka nije moglo igrati ulogu kakvu su mu bili namijenili njegovi pristaše. Naime, već je u 19. stoljeću na području habsburških zemalja postalo jasnim da je južnoslavenstvo koje je nastavljalo ilirizam postalo isključivo hrvatskom nacionalnointegracijskom ideologijom, a jugoslavenstvo u hrvatskome po­ litičkom prostoru time postaje oblikom jugoslavističkog kroatizma. Samim time ono je u komunikacijskim prostorima drugih južnoslavenskih naroda igralo sasvim drugu ulogu, tako da je svako pozivanje na tobože zajedničko jugoslavenstvo na području Austro-Ugarske i Kraljevine Srbije ustvari bilo 95

bespredmetno. Na primjeru Dalmacije uočava se i da su uz to integracijski procesi među dalmatinskim Srbima već bili formirali izražen osjećaj pripad­ nosti srpskoj naciji. Među pravoslavnim stanovništvom Dalmacije čitao se srpski tisak (kao zadarski

S rp s k i lis t

ili kasnije

S rp s k i g la s

ili

S rp s k i m a g a z in

iz Dubrovnika), što ukazuje na to da su dalmatinski Srbi stvorili vlastiti komunikacijski prostor i da su S rp s k a

k n již e v n a z a d ru g a

ili

S rb o b ra n

igrali

presudnu ulogu u formiranju nacionalne svijesti koja također nije mogla biti jugoslavenska. Jugoslavenstvo kao politička opcija u međuratnom je razdoblju u Dalmaciji, nakon prvog ushićenja krajem 1918., doživjelo potpuni poraz. Već na izbo­ rima 1920. i pri raspravama u povodu usvajanja Vidovdanskog ustava 1921. javlja se prvo snažno protivljenje unitarističkom i centralističkom konceptu jedne jugoslavenske nacije i jedne države. Usprkos prvom oduševljenju jugoslavenskim ujedinjenjem u Dalmaciji, snage koje su se zalagale za unitarizam i centralizam i koje su nakon prvih izbora imale vodeću ulogu u Narodnoj skupštini u Beogradu, u Dalmaciji i Splitu nikad nisu imale većinu. Međutim, ostaje činjenica da je Dalmacija 1918. politički bila podijeljena između pristaša jugoslavenskog unitarizma i hrvatski nacionalno orijentiranih stranaka, među kojima je Hrvatska seljačka stranka (HSS) ubrzo postala najjačom u Dalmaciji, osobito jer je u beogradskoj Skupštini 1928. smrtno ranjen stranački vođa i pučki tribun Stjepan Radić. Također su komunisti bili jaki, koji su prije zabrane njihove stranke 1920. bili treća snaga u Dalmaciji, osvojivši i neka općinska vijeća, poput Trogira. Koji su čimbenici utjecali na prihvaćanje ili odbacivanje nacionalnog identiteta i kakvu je ulogu u 20. stoljeću igrala ideologija jugoslavenstva? Prikaz povijesti jugoslavenstva kao političke opcije u Dalmaciji nakon Prvoga svjetskog rata pomaže nam u razumijevanju glavnih razloga zašto je pokušaj formiranja jugoslavenske nacionalne svijesti, kakvu su zagovarali tvorci Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, bio osuđen na propast. Koncem 19. i početkom 20. stoljeća kada se gasi i nestaje Narodna stranka, diže se nova politička snaga pod nazivom Naprednjački pokret. Bio je to uglavnom pokret hrvatske i srpske omladine, koja se upravo vratila sa stu­ dija iz Češke, gdje je potpala pod snažan utjecaj češkog filozofa i političara Tomaša Garriguea Masaryka i češko-slovačkog realističko-naprednjačkog 96

pokreta. Pokret je propagirao misli o istovjetnosti hrvatskog i srpskog naroda te započinje borbu za oslobođenje i ujedinjenje južnoslavenskih naroda izvan okvira Austro-Ugarske. Ideja unitarističkog jugoslavenstva, kako je artikulira­ na u godinama prije i poslije Prvoga svjetskog rata, može se razumjeti i kao inačica jedne nedovršene i neuspješne nacionalne integracijske ideologije. Godine 1911. u Splitu se prvi put pojavila Hrvatska i Srpska napredna omla­ dina koja je s rp s k o h rv a ts k o

n a r o d n o je d in s tv o

smatrala političkim aksiomom

i imperativom. Među političko-identitetskim opcijama u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pristaše bivše Nacionalističke omladine zalagali su se za formiranje jugoslavenske nacionalne svijesti u svojoj unitarističkoj inačici. Autori kao što su Branislav Radića, koji je početkom tridesetih godina opisivao prilike na početku 20. stoljeća, smatrali su da je još pobjeda hrvatsko-srpske koalicije na izborima za Hrvatski sabor 1905. donijela čvrstu ideju sloge i jedinstva Srba i Hrvata. Pripadnici jugoslavenske nacionalističke omladine zanosili su se idejom ujedinjenja i jedinstva Južnih Slavena. Zauzeće Skadra od srpske vojske u Balkanskim ratovima u studenome 1912. dovelo je tako do svečanih manifestacija u Splitu u kojima je sudjelovala velika masa građanstva na čelu s predstavnicima splitske općine. Tadašnji načelnik Vinko Katalinić izrekao je govor u kojem naglašava da Hrvati s u s h ito m p o z d r a v lja ju g la s n a r o d n o g u s k rs n u ć a i s p o u z d a n je m g le d a ju u b u d u ć n o s t s b a lk a n s k im s a v e z n ic im a .

Općinskog vijeća zbog

Austrijski odgovor bilo je raspuštanje splitskog

u č e s ta lih m a n ife s ta c ija

za balkanske države i govora

načelnika i drugih članova općinske uprave koji su se očito kosili s državnim interesima, čime je u očima vlasti u Beču nedvojbeno pokazano da članovi vijeća

n is u s p o s o b n i v rš iti s v o ju d u ž n o s t.

Općinska uprava prosvjedovala je,

dakako, protiv odluke, a predstavljali su je načelnik Vinko (Vicko) Katalinić i dva prisjednika - Ante Trumbić i Ivo Tartaglia. Trumbić i Tartaglia poslije će igrati važne uloge, a gledano iz današnje perspektive, može se reći da austrijske vlasti nisu pogrešno procijenile opasnost koja im je prijetila od jugoslavenske ideje. S druge strane, danas, stotinu godina nakon što je proglašena Kraljevina koja se pokušavala legitimirati kao nacionalna država tr o im e n o g

n a ro d a

Srba,

Hrvata i Slovenaca, valjda bi malo tko doveo u pitanje ocjenu neopravdanosti tvrdnji o tome da različiti narodi

n a s la v e n s k o m ju g u

zapravo tvore 97

jedinstveni narod, kao što je neopravdano bilo očekivanje njihova stapanja u jedan narod u budućnosti. Ideja unitarističkoga jugoslavenstva nedvojbeno je u Dalmaciji za vrijeme Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca imala svoje pristaše. Koncept integralnog jugoslavenstva, kako ga se pokušalo nametnuti za vrijeme Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, s ciljem

a m a lg a m is a n ja

svih južnoslavenskih

(id)entiteta u jedinstvenu jugoslavensku naciju, brzo je propao. No svejedno je činjenica da je ideja postojanja odnosno stvaranja jedinstvene jugoslavenske nacije pored mnogih svojih protivnika, imala i svoje nositelje, svoje idealiste i pragmatičare, iskrene pobornike i konformiste - i prije nego što ju je režim Karađorđevića u obliku

in te g r a ln o g ju g o s la v e n s tv a

pokušao oktroirati kao

državnu politiku u Kraljevini Jugoslaviji. Prikaz političkih prilika u Dalmaciji u međuratnom razdoblju ostao bi nepotpunim ako se ne bismo osvrnuli na nastanak i razvoj ideologije unitarističkog jugoslavenstva među pristašama Nacionalističke omladine prije i nakon Prvoga svjetskog rata, i kako je tu ideju formulirala i propagirala u Splitu osnovana Organizacija jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA), koja je tu ideju radikalizirala do svojih krajnjih granica, a čiji se Centralni odbor prvih godina nalazio u Splitu. Nakon lista N a ro d ,

koji je izlazio od 1919., počevši od Vidovdana 1921. dvaput mjesečno

izlazila je

P obeda,

u podnaslovu

n a ro d n e , n a p re d n e i n e ra z d e liv e J u g o s la v ije ,

čiji je zadnji broj tiskan 8. veljače 1929. godine. ORJUNA je osnovana s ciljem borbe protiv snaga koje su u očima vlastodržaca ugrožavale novostvorenu državu, u prvom redu komunizma i separatizma, ali istovremeno je pred­ stavljala svojevrsnu žalosnu apoteozu jedne ideje koja je upravo u Dalmaciji u razdoblju između dvaju svjetskih ratova razvila svoju dinamiku. Ivan J. Bošković u svojim radovima spominje da je veći broj aktera predratnih omladinskih događaja bio povezan s djelatnošću ORJUNE i navodi Marka Nanija, Edu Bulata, Dinka Margetića, Mirka Krstulovića, Zlatka Kačića, Antu Šitića, Otokara Lahmana, Živka Dobrića, Šimu Gjideru, Peru Trepova, Jerka Čulića, Paška Fabrisa, Berislava Angjelinovića, dr. Ivu Petkovića, Čiru Čičin Šaina, dr. Vladu Matošića, dr. Vicu (Viju) Krstulovića, Branka Stanojevića, Ivu J. Lahmana, Zvonka Jelasku, Milana Alačevića, Tonka Šimunovića i druge. U prvom desetljeću 20. stoljeća počele su se naročito među obrazo­ vanom hrvatskom i srpskom omladinom širiti ideje koje će naposljetku 98

dovesti do stvaranja nove političke snage pod nazivom Naprednjački pokret. Jugoslavenska ideja uzimala je maha posebno među studentima koji su se vraćali sa studija iz Češke. Mirjana Gross utvrdila je

t r i tip a ju g o s la v e n s k e id e je u o č i P rv o g a s v je ts k o g

ra ta : i. O n a j, k o ji ž e li z b liž a v a n je i z a je d n ic u J u ž n ih S la v e n a , u z e v e n tu a ln u in te g ra c iju u d a ljo j b u d u ć n o s ti; to je id e ja k o ja im a s a m o n e ke e le m e n te u n i­ ta r iz m a ; 2. N e d o s lje d n a u n ita ris tič k a id e ja , k o ja o s ta v lja m a n je ili više p ro s to ra za o d r ž a n je p o s e b n ih n a c io n a ln ih in d iv id u a ln o s ti; 3. D o s lje d n a u n ita r is tič k a id e ja k o ja te ž i k s ta p a n ju „d ije lo v a " „ju g o s la v e n s k e n a c ije " i im a t r i v a rija n te : a. R a v n o p r a v n o s ta p a n je S rb a , H r v a t a i S lo v e n a c a u ju g o s la v e n s k u n a c iju , b. S ta p a n je s a m o S rb a i H rv a ta , d o k se S lo ve n ci s m a t r a ju p o s e b n im e le m e n to m , n o p o ž e ljn o j e d a se i o n i in te g r ir a ju u je d in s tv e n u n a c iju , c. V e lik o s rp s k a id e ja , k o ja s m a t r a d a su S rb i k a o n a c ija n a jv r e d n iji i d a z a to tre b a d a a p s o r b ir a ju o s ta le „d ije lo v e ” n a c ije .

Zaključno, ona smatra, daje pred rat u nacionalističke

omladine bila najraširenija ideja o ravnopravnom stapanju Srba, Hrvata i Slovenaca u jednu naciju.

4 .2.

Unitarističko

O m la d in s k o ju g o slav en s tv o

Omladinske ideje pred Prvi svjetski rat zasigurno se moraju smjestiti u kon­ tekst ozračja in te g ra ln o g nacionalizma potkraj 19. i na početku 20. stoljeća, koje je tad bilo rašireno Europom. Jugoslavenska unitaristička ideja javlja se uoči Prvoga svjetskog rata iz, kako je također još Mirjana Gross pokazala, dvostruke tradicije velikohrvatske ideje Stranke prava i iz jugoslavenske i kulturne ideje Napredne omladine. Pokret koji se krajem 1904. formirao kao Hrvatska napredna stranka postao je dijelom Hrvatsko-srpske koalicije, a propagirao je istovjetnost hrvatskog i srpskog naroda. Gledajući uvjete nastanka, od nedosljednih i teoretski nerazrađenih unitarističkih uvjerenja o jednoj jedinstvenoj naciji na južnoslavenskom području što su ga mladi pravaši unijeli u predratnu omladinu, čak se doimaju važnijim sentiment i određeno psihičko raspoloženje svojevrsne nacionalističke egzaltacije, koje se tada javlja. Sve što se naposljetku spojilo u ideološki amalgam ideja omladine, koja je sebe vidjela kao predvodnicu borbe za južnoslavensko oslobođenje, 99

teško bi bilo razumljivo ako ne bismo uvažili taj i takav sentiment n a lis tič k e e g z a lta c ije ,

n a c io ­

a koja se u konačnici zanosila vizijama buduće snažne

jugoslavenske nacionalne države. Svoje nadahnuće za jugoslavensku unitaris­ tičku ideju pripadnici te omladine mogli su, primjerice, crpiti iz umjetnosti jednog od velikih onodobnih propagatora te ideje, slavnoga kipara Ivana Meštrovića. Meštrovićev kip K ra lje v ić

M a rk o

tako se doista mogao doživjeti

k a o s im b o l v je k o v im a s a k u p lje n o g b ije s a r o b ija k o ji će p o g o d it i tla č ite lje p r i u s k rs n u ć u J u g o s la v e n a k a o n o v e N a c ije .

Stanje u Austro-Ugarskoj Monarhiji

i, osobito, ideološka mobilizacija koja je pratila Prvi balkanski rat i njegov euforično pozdravljen ishod, nedvojbeno su u dijelu hrvatske studentske i đačke omladine stvorili plodno tlo za jugoslavensku unitarističku ideju. Milan Marjanović, i nakon njega drugi, formulirali su upravo tu misao da je d in o id e ja n a ro d n o g a je d in s tv a H rv a ta , S rb a i S lo v e n a c a m o ž e d a u d o v o lji p r ir o d n o j te ž n ji d a b u d e m o k a o n a r o d veći, ja č i, s lo b o d n iji i n e z a v is n iji!.

Nedvojbeno

se može ustvrditi da je radikalno krilo Omladine po uzoru na tadašnje antiliberalne pokrete mladih intelektualaca u Europi odbacilo parlamentarnu političku borbu Hrvatsko-srpske koalicije, kao i evolutivnu ideju jugosla­ venstva, zagovarajući ideju unitarnog, integralnog jugoslavenstva kao način hrvatske političke emancipacije. Dotična ideja temeljila se na kultu herojske dinarske ili jugoslavenske rase koja bi trebala biti ostvarena kroz duhovnu revoluciju masa korištenjem nasilnih revolucionarnih metoda. Naposljetku se, znači, 1911. u Splitu prvi put pojavila Hrvatska i Srpska napredna omladina kao jedinstvena skupina, koja je s rp s k o h r v a ts k o

n a r o d n o je d in s t v o

smatrala

političkim aksiomom i imperativom. Okupljeni mladići iz Dalmacije, Rijeke, Istre, Trsta i Praga osnovali su Hrvatsko-srpsku radikalnu naprednu omladinu, poslije nacionalističku, odnosno jugoslavensku nacionalističku omladinu, u uvjerenju da njihove ideje predstavljaju budućnost. Godinu dana poslije, 1912., od dine nastaje

n a c io n a lis tič k a ,

a od 1913. onda ju g o s la v e n s k a

n a p re d n e

omla­

n a c io n a lis tič k a

omladina. Njezini pripadnici, na čelu s Vladimirom Čerinom i Oskarom Tartagliom, bili su opijeni idejom ujedinjenja i jedinstva Južnih Slavena, a ta ju g o s la v e n s tv u ju š ć a o m la d in a ,

kako ju je s podsmijehom nazvao Miroslav

Krleža, fanatično se zalagala za integralno jugoslavenstvo i gledala u Srbiji južnoslavenski Pijemont. U njihovu listu

Val

otvoreno se navodio cilj: s tv o r it i

m la d u , m o d e m u , s lo b o d o u m n u , re v o lu c io n a r n u J u g o s la v iju u n a š im h rv a ts k im i s rp s k im s tr a n a m a !. bez d a h a .

Posebno su u Dalmaciji ideje propagirane u

V a lu

čitali

Čitajući, pak, danas tu publicistiku zbilja se teško oteti dojmu da su

se ondje izložene ideje kretale u okvirima određene p s ih o lo g ije

ira c io n a liz m a .

Nebrojeno se puta u jugoslavenskoj agitaciji ponavljala osnovna teza da J u g o s la v e n i m o g u e g z is tira ti s a m o u v la s tito j d rž a v i.

jedino u samostalnoj državi to

k u lt u r n o je d in s t v o

Vjerovalo se da će se

moći ostvariti. Inače se ne

može govoriti o tome da je unitaristička jugoslavenska ideja imala neka svoja dublja teoretska obrazloženja. Možda citat Milostislava Bartulice najbolje ilustrira uvjerenje rašireno među omladinom, i o kakvome se mentalnom sklopu radilo: M i

s m o H r v a t i z a to š to s m o S rb i i z a to š to s m o S lo v e n c i.

Jugoslavenstvo nacionalističke omladine koja je sanjala tim imenom, s motom

S rb i, H r v a t i i S lo v e n c i je s u je d n o !,

U je d in je n je

(pod

Oskar Tartaglia

uređivao je 1914. list koji se zalagao za stvaranje jugoslavenske države i koji su, isto kao

Z a s ta v u ,

ubrzo zabranile austrijske vlasti, kao i J u g o s la v iju

koja je izlazila u Pragu ili

N a r o d n o je d in s t v o

u Splitu i druge listove kao

N o v i ž iv o t, N a p re d n ja k , N o v a rije č, N a r o d n o je d in s t v o

ili

Z o ra )

bio je projekt

mladih buntovnika, premda su ih uoči raspada Austro-Ugarske podržavali intelektualci i pjesnici kao Ante Tresić Pavičić, Ilija Despot i drugi. Međutim, očito se radilo o projektu koji nije uživao veću potporu od bilo kojega značajnijeg socijalnog čimbenika. No dosta je, uglavnom publicističkih, izvora koja upućuju na to da su Balkanski rat 1912. i srpske vojne pobjede zaista tada izazvale eksploziju oduševljenja u dalmatinskim gradovima i provalu kulta svega što je srbijansko i vjeru u moguću zajedničku pobjedu nad Austro-Ugarskom. Sve to bilo je nošeno, kako se u literaturi ističe, prvenstveno delirijem omladine koja je posvuda izazivala protuaustrijske incidente, palila njene državne zastave, prikupljala pomoć srpskoj vojsci i organizirala odlazak dragovoljaca. Istovremeno, što pokazuje analiza pisanja napredne i nacionalističke omladine, njihovi su autori društvo u godinama prije Prvoga svjetskog rata u kojemu su živjeli doživljavali i tretirali, kao što to Ivan J. Bošković uočava, kao

o r g a n iz a m z a h v a ć e n b o le š ć u .

Zato se u

njihovu pisanju pojmovi klerikalizam, furtimaštvo, frankovci, dakle svi p r o ­ tiv n ic i,

vežu za metafore bolesti i društveno zlo jednako sifilis u ,

a n a lfa b e tiz m u i d e lik v e n c iji.

a lk o h o liz m u ,

Omladina je doista zagovarala antiracionalističku 101

kulturalnu revoluciju čišćenjem hrvatskoga nacionalnog mentaliteta od dekadencije nastale njemačkim, mađarskim i talijanskim utjecajima putem ucjepljenja srpskoga slobodarskog nacionalnog mentaliteta. U tome nije teško prepoznati elemente ideologije Boden

k m i t la

i premda se pojam

B lu t u n d

kao takav nije koristio, sadržajno je bio itekako prisutan.

Početak rata mnogi su omladinci dočekali u tamnicama monarhije protiv koje su agitirali. Oskar Tartaglia u svom tekstu

V e le iz d a jn ik

prisjeća se svog

utamničenja od austrijskih vlasti krajem srpnja 1914. i nabraja pedesetak imena, po njegovu shvaćanju,

e lite d a lm a tin s k e in te lig e n c ije ,

koja se poput

njega onda nalazila u tamnicama Monarhije, implicirajući da se radilo o uvjerenim pristašama nacionalističke jugoslavenske ideje. Među njima su se nalazili ljudi različitih socijalnih i nacionalnih pripadnosti kao Ante Tresić-Pavičić, dr. Melko Čingrija, dr. Josip Smodlaka, dr. Mate Drinković, dr. Ivo Tartaglia, dr. Josip Beroš, dr. B. G. Angjelinović, dr. Vjekoslav Škarica, dr. Prvislav i Ivo Grisogono, dr. Ante Pugliesi, dr. Mate Gračić, Niko Bartulović, Jerko Čulić, Maja Nižetić-Čulić, Ivo Andrić, Vicko Arambašin, Stevan Adum, Ante Anić, Štipan Boban, Vaso Bezbradica, prof. Josip Barač, Sava Barbić, Ivan Bebić, Sava Beslemović, Atanasije Brkić, Vaso Bjegović, Edo Bulat, Luka Berber, Luka Stojanac, Uroš Čekrlija, Petar Dominis, Marko Dubravčić, Anton Filipić, Ante Farčić, Ermenegildo Job, dr. Ivo Karaman, Zlatko Kačić Dimitrij, Josip Košćina, Dinko Kargotić, Ivan Lupiš, Kristo Laptalo, Petar Magazin, dr. Miloš Martić, Ante i Slavomir Mladinov, Jovo Matačić, Mirijan Madirazza, Antun Mohorović, Jeremija Petranović, Mirko Pokrajac, Stevo Perović, Ante Ružić, Vlado Relić, Jozo i Petar Šegvić, ing. Petar Senjanović, Petar Skrbić, Ante Sirotković, don Mate Škarica, Marko Šego, Dinko Sirovica, prof. Vjekoslav Stefanini, Ivan Višić, Gjuro Vojvodić, Lazo Vukadinović, Milan Vukotić, Juraj Vrcan, Ivo conte Vojnović, Lavrentije Biliškov, Ljubo Manola, Kruno Kovačev, gdjica Vidović, Ante Palinić, don Ivo Šeparović, Taso Satirović, Marko Stoić, Krsto Margetić i toliki drugi. Drugi pristaše takvih ideja koji su izbjegli mobilizaciju našli su se u Srbiji i kao dragovoljci pristupili srpskoj vojsci, a pojedinci su utočište potražili negdje u emigraciji. Ivan J. Bošković navodi da su se u Srbiji našli Bartulica, Miličić, Midžor, Bublić, Narančić, Šarinić, Fabjanić, Jenko, Lekčević, Majnarić, Bastajić, Košić i Cvijić. Tin Ujević bio je u Parizu, Čerina, Čičin-Šain i Leontić 102

u Rimu, Vučetić na Korzici itd. Naročito u zadnjoj fazi Austro-Ugarske, još prije konačna pada, kad se glasno javljalo p o litič k o ju g o s la v e n s tv o u Dalmaciji 1918., primjeri iz Splita i Dalmacije svjedoče o tome da je unitaristička jugosla­ venska retorika našla svoje mjesto u javnosti. Činjenica je da je Split već uoči Prvoga svjetskog rata bio stekao titule kao što su s re d iš te

n a c io n a lis tič k o g i

re v o lu c io n a rn o g o m la d in s k o g p o k re ta , P ije m o n t n a c io n a liz m a i ju g o s la v e n s tv a , n a jju g o s la v e n s k iji g r a d Ju g u S la v e n a .

te

n a c io n a ln o n a jo s v je š te n iji i n a jb u n t o v n iji g r a d n a

Splitski dnevnik N o v o

doba

1918. nije bez ikakve osnove prigo­

dom dolaska srpske vojske u Split trijumfalno isticao da se m is a o je d in s t v a

4.3

n a ro d n o g

posebno ukorijenila u Dalmaciji i Splitu.

Jugoslavenski nacionalizam bez jugoslavenske nacije. ORJUNA kao protofašistički pokret

Usprkos silnu zalaganju jugoslavenski nastrojenih intelektualaca u Dalmaciji da nametnu ideju n e ra s k id iv o g je d in s tv a

tr o im e n o g ju g o s la v e n s k o g n a ro d a ,

pa

i usprkos agitaciji Jugoslavenske napredne nacionalističke omladine, koja se 1921. preimenovala u Organizaciju jugoslovenskih nacionalista (ORJUNA), a koja se terorističkim sredstvima borila za

o t a d ž b in u J u g o s la v iju ,

ideja

jugoslavenstva nikad nije zahvatila šire društvene slojeve. Istraživanje djelovanja jugoslavenskih nacionalističkih organizacija u Dalmaciji kao što su ORJUNA, koja je u historiografskoj literaturi prepoznata kaofa š is tič k i p o k r e t ju g o s la v e n s k o g a

in te g ra ln o g n a c io n a liz m a ,

ali i organiza­

cija kao što su Jadranska straža, Jugoslavenska matica ili Jugoslavenski sokol, pokazuje da velika većina stanovništva u Dalmaciji nikad nije prihvatila propagiranu jugoslavensku ideologiju, premda se sigurno može reći da je ORJUNA u prvim godinama nakon svoga osnivanja u splitskom i dalmatin­ skom životu imala z n a č a jn o

u p o riš te ,

kako to zaključuje i Ivan J. Bošković u

svojoj monografiji o ORJUNI. Organizacijom je upravljao Centralni ili Glavni odbor, a njegovo je izvršno tijelo bilo tzv.

D ir e k t o r iu m

sastavljen od sedam

članova. Nakon 1927. Direktorij je zamijenjen Generalnim sekretarijatom, s generalnim sekretarom na čelu. Sjedište ORJUNE iz Splita je 1928. premješ­ teno u Beograd. Istaknuti predstavnici ORJUNE u Dalmaciji bili su Berislav 103

Anđelinović, Vicko Krstulović, Edo Bulat, Marko Nani, Ljubo Leontić i Mirko Korolija, pjesnik i prvi predsjednik Direktorija, koji je na mjesto prvog čelnika ORJUNE došao nakon I. kongresa 1923. u Splitu i na njemu ostao sve do IV. kongresa. Među vođama ORJUNE bili su još i Uroš Bijelić, Dobroslav Jevđević, Marko Kranjec, Košta Pećanac i Ilija Trifunović Birčanin, kasniji zloglasni četnički vođe. Himnu ORJUNI pod nazivom je srpski pjesnik Aleksa Šantić, u kojoj se emfatično

N a š a P e sm a

spjevao

(P e c a jm o d e c o Ju g a !)

zaziva jedinstvo i bratstvo. Valja na ovome mjestu podsjetiti da u osnovi pobjede Hrvatske seljačke stranke braće Radić u Dalmaciji nije samo njen socijalni program nego i njezi­ no protivljenje integralnom jugoslavenstvu. Kao što je već rečeno, Dalmacija je 1918. politički bila podijeljena između pristaša jugoslavenskog unitarizma, hrvatski nacionalno orijentiranih stranaka, među kojima je HSS ubrzo po­ stala najjačom, i pristaša ljevice. Činjenica da su jugoslavenski nacionalisti otvoreno nastupali zajedno s četničkim

v o jv o d a m a

Ilijom Trifunovićem

Birčaninom i Kostom Pećancem i drugim četničkim udruženjima, njihovo se jugoslavenstvo u očima velike većine Hrvata odmah diskreditiralo. Na kakva se sredstva mislilo kad se pozivalo građane n e b ir a ju ć i za o v o s re d s tv a

d a ra s k rs te sa p r o t iv n ic im a (...)

proizlazi iz članka u listu S tra ž a Radikalne stranke:

P o d n o ž sve o n o š to b o ljš e v ič k i m is li! P o d n o ž i žene i d e c u d a im p o m e n a ne o s ta n e ! (...) O š tr im o noževe, p u n im o p u ške , n e p r ija t e lj n a m je o b ja v io r a t d o istra g e . Ili m i ili o n i.

Ipak, interpretacije koje ideju integralnog jugoslavenstva (svakako do 1929.) jednostrano i potpuno izjednačavanju s velikosrpstvom izostavljaju neke momente unitarističke ideje jugoslavenstva, u obliku u kakvom se ona propagirala u Dalmaciji u godinama nakon stvaranja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. ORJUNA je bila među najgrlatijim zagovornicima jugoslavenskog nacionalizma pa se čini uputnim pobliže se osvrnuti na tu organizaciju. Temelji programa jugoslavenskih nacionalista zasigurno su bili integralno jugoslavenstvo i onemogućavanje tzv.

p ro tu d rž a v n e

djelatnosti (dakako

uz svesrdnu podršku ministra unutarnjih poslova Svetozara Pribićevića). Kao

c ilj i s v rh u s v o je g d je lo v a n ja

ju g o s lo v e n s k o g n a c io n a liz m a i s lo v e n s tv a 104

ORJUNA je isticala

i sintezu svih

u kojoj će se moći

o s tv a re n je in te g ra ln o g

d o b r ih o s e b in a i srp stva , i h r v a ts tv a

is p o ljit i v re d n o te ju g o s lo v e n s k e rase,

pronaći

t a jn i g la s o v i n a še k r v i

i r a z v iti

n a r o d n i g e n ij.

Tako stvoreno

s liv e n o je d in s t v o

trebalo je omogućiti stvaranje jednoga novog orga­

ju g o s lo v e n s k o g n a r o d a

nizma koji bi time mogao izvršiti

n a r o d n u m is iju .

Stremilo se izgrađivanju

p o tp u n o g ra s n o g ju g o s lo v e n s k o g tip a u k u ltu rn o m , fiz ič k o m , e tič k o m is o c ija ln o -e k o n o m s k o m s m is lu . d in a s tiji i O ta d ž b in i.

Taj tip zamišljen je kao

ra s n i ju g o s la v e n s k i tip ,

odan

U literaturi se opravdano naglašava da se d e fa c t o radilo o

terorističkoj organizaciji koja je pod krinkom jugoslavenstva i tobožnjeg spa­ šavanja zemlje od protudržavnih elemenata provodila drastično nasilje, prije svega protiv onih koji su smatrani komunistima i seperatistima. Naime, kad je u Sokolskom Domu u Splitu u već dobrano zatrovanome političkom ozračju u jugoslavenskoj državi, koju su razdirali interesi i suprotstavljene ideologije, 23. ožujka 1921. službeno osnovana Jugoslavenska Napredno-Nacionalna Omladina, već je nakon raznih uličnih incidenata bilo postalo jasnim da ta vrsta jugoslavenstva nipošto nije istovjetna egzaltiranu idealizmu kakva su ispoljavali pripadnici omladine u godinama uoči i neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Militantni antikomunizam i krvavo ulično nasilje p r o tiv s e p e ra tis ta i k o m u n is ta ,

kako ga je primjerice provodio istovremeno pjesnik

i ulični nasilnik Berislav Angjelinović, sad su izbili u prvi plan, a omladina se pozivala da o d lu č n o ,

ne p re z a ju ć i is p re d z a p re k a is tre b i k o m u n is te i s e p e ra tis te

bez ra z lik a p le m e n a i vere!.

Za Angjelinovića se tvrdilo da je prigodom takvih

obračuna osobno 1924. ubio Marka Zovka, i dvije godine prije pravnika Šnidarića. ORJUNA kao organizacija još uvijek nije dostatno proučena u historiografiji, koja se uglavnom zadovoljava općenitim definicijama prema kojima se ona tumači kao ekstremna nacionalistička, šovinistička i teroristička organizacija koju je režim osnovao sa zadatkom, kako je to još Branimir Gligorijević sažeo, d a p o d k r in k o m ju g o s la v e n s tv a i to b o ž n je g s p a š a v a n ja d rž a v e o d a n tid r ž a v n ih e le m e n a ta v rš i n a jd r a s tič n ija n a s ilja n a d s v im a o n im a , k o ji su i u n o v o j d r ž a v i n a s ta v ili b o r b u za s o c ija ln o i n a c io n a ln o o s lo b o đ e n je .

Bitnim se čini

naglasiti daje osnivanjem ORJUNE pokret koji je izvorno okupio pobornike jugoslavenskoga integralizma iz redova predratne Nacionalističke omladine prerastao u političku formaciju raširenu po cijeloj Kraljevini SHS, osobito u ugroženim pograničnim regijama kao što su Dalmacija, Slovenija i Vojvodina, kako, primjerice, u svom radu uočava i Stevo Đurašković. Za Dalmaciju se 105

već u rujnu 1922. spominje postojanje 45 podružnih organizacija ORJUNE, među njima podružnica u Dubrovniku, Metkoviću, Starom Gradu, Blatu, Trogiru, Stankovcima, Jelsi, Vranjicu, Sinju, Metkoviću, Makarskoj i Šibeniku. No, koliko je doista bilo aktivnih članova, i kako su točno izgledale njihove aktivnosti, nije detaljnije istraženo do sada. Iščitavajući propagandu ORJUNE, njezine brošure i pamflete, koji su se distribuirali kao O rju n e ,

Iz d a n ja D ir e k t o r iu m a

a koji nam govore o njenoj ideologiji, vidimo da je ORJUNA sebe

smatrala jedinim i isključivim nasljednikom ideologije predratne nacionalis­ tičke i napredne omladine. Zasigurno poprilično heterogene ideje prijeratne Omladine upućuju na slojevite veze s kasnijom ideologijom ORJUNE, ali isto tako, naravno, nedvojbeno postoji povezanost s konceptima orjunaškog jugoslavenstva. Kako je ideja jugoslavenstva shvaćena u publikacijama ORJUNE dobro se vidi kod Franje Malina u njegovu pregledu J u g o s lo v e n s tv o

k ro z is to riju ,-

koji

je objavljen 1925. u Splitu. Autor ulaže silan trud pokušavajući dokazati da je

d rž a v n o i n a r o d n o je d in s tv o , s ig u rn o (...) o p ć a ž e lja i o p ć a te ž n ja ,

od toga da

d r ž a v n i i n a r o d n i in te re s z a h te v a je d in s tv o .

U njegovim očima

to su čin je n ic e , o k o jim a n e m a d e b a te , b a r j e n e b i tr e b a lo b iti.

se iznosi jest

a polazi

Stajalište koje

d a b i J u g o s lo v e n s tv o , p o s le š e s to g o d iš n je g z a je d n ič k o g ž iv o ta ,

b ilo več s p ro v e d e n o i p o s ta lo č in je n ic a , d a n ije je d a n d e o n a še in te lig e n c ije , u p r v o m re d u a k tiv n i p o lit ič a r i i n o v in a ri, sve svoje sile u p ro , d a g a k o m p r o m itu je , o m r a z i i o b o ri. o d v a jk a d a

Premda je, prema autoru, J u g o s la v e n s k o

ima

im a i p le m e n s k o g š o v e n s tv a .

zaključuje:

bilo

id e a l

s k e p tič a ra i o š trih k r itič a r a , im a lju d i in d ife re n tn ih , a li im a

i lju t ih p r o tiv n ik a , šta v iš e n e p rija te lja .

Malinu,

u je d in je n je

Pored unutarnjeg neprijatelja, prema

Nakon daljnje opširne elaboracije autor

N e ra z d v a ja n a s d a k le n i vera, n i p is m o , n e ra z d v a ja , n e g o s p a ja

n a s je d a n je z ik , je d n a d o m o v in a , is to p o re k lo , is ti o b ič a ji, iste v rlin e , is ti p o ro c i, je d n a k i in te re s i, is ti p r ija t e lji, is ti n e p r ija te lji, is ta b u d u ć n o s t i m n o g o d ru g o , š to s a č in ja v a lju d s k i ž iv o t. (...) je d a n n a r o d m o r a i m a t i je d n o im e , to im e m o ž e b it i s a m o ju g o s lo v e n s k o u s v im n je g o v im o b lic im a .

Stoga se ističe:

Bez

č is to g J u g o s lo v e n s tv a , s p ro v e d e n o g d o z a d n jih k o n z e k v e n c ija , n e m a s p a s a n a š o j d r ž a v i k a o je d in s tv e n o j f o r m a c iji. Bez J u g o s lo v e n s tv a n e m a J u g o slo ve n a , b e z J u g o s lo v e n a n e m a je d in s t v e n e d rž a v e , a b e z n je n e m a z a je d n ič k o g n i m ir n o g ž iv o ta .

106

Prema Malinu, samo O rg a n iz a c ija J u g o s lo v e n s k ih

N a c io n a lis ta

tr a ž i p o tp u n o J u g o s lo v e n s tv o

i sam o

z d ru ž e n i u je d n u n a r o d n u c e lin u m o g u

J u g o s lo v e n i s tv o r it i v e lik u n a c io n a ln u k u ltu ru . Ju g o s lo v e n s k o je d in s t v o j e u s lo v n a še g o p s ta n k a (...) P o ja m d rž a v e , d o m o v in e i n a r o d n o s ti m o r a b it i je d a n isti za sve Ju g o s lo v e n e .

Knjiga završava mišlju da je,

n a ž a lo s t, s ta r a g e n e ra c ija

o rie n tis a n a (...) p le m e n s k i, ia k o je m n o g o k o n c e d ira la u p ita n ju ju g o s lo v e n s k o g a n a r o d n o g je d in s tv a . (...),

ali

( m ) la đ a g e n e ra c ija g le d a u b u d u ć n o s t i d o b r i g e ­

n ije n a še g n a r o d a u p u ć u je j u J u g o s lo v e n s tv u . O m la d in a je m a h o m z a d o je n a ju g o s lo v e n s k im d u h o m i t im je s tv a r n i k o n t in u it e t J u g o s lo v e n s tv a o s ig u ra n , i m i se m o ž e m o m ir n o p o u z d a ti u s p re m n u i n a p r e d n u m la đ u g e n e ra c iju , k o ja z a p r a v o p r e d s t a v lja s v e s t n a š e z e m lje . (...) Z a r n ije je d in o o m la d in a im a la h ra b ro s t, d a g o d in e 1903. u B eču p o z d r a v i k r a lja P e tra I. k a o ju g o s lo v e n s k o g a k ra lja , a g o d in e 1904. - ia k o d r ž a v lja n i A u s tro u g a r s k e - o m la d in a h r a b r o m a n ife s t ir a u B e o g ra d u p r e d s v o jim ju g o s lo v e n s k im k r a lje m ju g o s lo v e n s k u id e ju .

No, jugoslavenstvo kao nacionalna odrednica nije moglo postati većinskim u konkurenciji s ostalim nacijama jer su one bile većim dijelom formirane prije organizirana jugoslavenstva. U Europi nije bilo zabilježeno da je od više nacija formirana jedna zajednička nacija pa to nije moglo biti ni u novonastaloj jugoslavenskoj državi. Činjenica je da ideologija jedinstvene, unitarne jugoslavenske nacije, uz negiranje p le m e n s k ih nacionalnih identiteta, nije naišla na šire prihvaćanje. I u Dalmaciji je ORJUNA već uskoro nakon osnivanja upala u tešku krizu. Primijećeno je da ORJUNA nije imala vođu, tj. osobu koja bi unutar njezinih redova imala neupitan autoritet. Na čelu prvog Direktorija, koji je izabran u Splitu 9. studenoga 1922. i bio sastavljen od 7 članova, bio je pjesnik Mirko Korolija, a zamijenio ga je Ljubo Leontić. Također su ušli budući splitski četnički ideolozi Ćiro Čičin Šain i književnik Niko Bartulović. U svojim tekstovima Bartulović je pokušao dokazati da je ju g o s la v e n s k a oduvijek postojala kod

p r im o r s k ih J u g o s la v e n a ,

svojom

a k c io n im č e ta m a

b r u t a ln o š ć u

u

a v is o k

k u lt u r a

u g le d u o rg a n iz a c iji

stekli su splitski pravnik i tajnik

ORJUNE, potomak splitskog načelnika, narodnjaka Gaje Bulata, i kasniji ustaša Edo Bulat, ali i Berislav Angjelinović i Uroš Bjelić. Nekoliko istaknutih pripadnika Omladine bili su članovi ORjUNE, među njima i Jure Vrcan, ali i poznati hrvatski intelektualci poput Tina Ujevića i Ivana Meštrovića, kao i 107

kasniji ljevičari poput braće Cvijić, Augusta Cesarca i Kamila Horvatina. Kao što je već navedeno, zasigurno su u hrvatskim krajevima među razlozima neprihvaćanja ORJUNE i njene ideologije bile njene simpatije prema četnič­ kim vojvodama Kosti Pećancu i Iliji Trifunoviću Birčaninu što se tumačilo kao zalaganje za velikosrpstvo. Što se organizacije tiče, činjenica je da je nemoguće utvrditi točan broj članova ORJUNE. Govorilo se i o sto tisuća i o samo dvije tisuće članova, i to u čitavu Kraljevstvu SHS. U k u p n i u S p litu

za J u g o s la v e n s k u

s h e m a t iz m u z a g o d in u

o rg a n iz a c iju n a c ijo n a lis t a

b ro j č la n o v a

navodi se u

S p lits k o m

7923., koji je uredio Matej Škarica, kao 718. Kao

predsjednik Centralnog odbora naveden je dr. Mirko Korolija, predsjednik Oblasnog Odbora za Dalmaciju dr. Paško Bradarić-Šlujo, predsjednik Mjesne organizacije dr. Paško Tomić. U literaturi se može naći procjena da je brzo osipanje članstva karakteristično za sve vrijeme njene djelatnosti, ali bez navođenja točnih podataka. Što se tiče konkretnog djelovanja članova ORJUNE i njena temeljnog „načina rada", on se doista može svesti na teror koji je bio uperen protiv svih koji su se smatrali neprijateljima: s e p e ra tis ti.

k o m u n is ti

i

Zbog suprotstavljanja parlamentarizmu i zalaganja za uvođenje

diktature javnost je ORJUNU brzo počela doživljavati kao fašistički pokret. Činjenica je da su u Splitu na općinskim izborima 1926. protivnici ORJUNE, komunisti, dobili izbore, dok je na izborima za oblasne skupštine 1927. na cijelom prostoru splitske oblasti najviše glasova dobio HSS. Prema tomu, točna je tvrdnja da je rezultat za nju bio

p o r a ia v a ju ć i

g r o m o g la s n ih p o d v ig a

ORJUNE u javnosti

jer su u prilikama u kojima se mogla artikulirati

politička volja u najvećoj mjeri glasove dobivali protivnici ORJUNE, a od druge polovice 1928. organizacije ORJUNE djeluju još samo u ponekim većim gradovima. Ako razmišljamo o tome koji su čimbenici utjecali na prihvaćanje ili odbacivanje nekoga koncepta koji je za cilj imao stvaranje nacionalnog identiteta, na primjeru ORJUNE sigurno možemo ustvrditi da se nacio­ nalna identifikacija ne postiže na silu i terorističkim metodama. Inače, što se ideologije ORJUNE tiče, vidi se, kao što je to u historiografiji uočeno, apsolutiziranje pojma države kojoj se podređuju političke i socijalne slobode pojedinca i društva te da se ORJUNA ne samo ideološki nego i organizacijski, 108

ugledala na talijanski fašistički pokret. Čini se utemeljenom ocjena da je ORJUNA prvenstveno bila fokusirana na formiranje

n a r o d a k o ji n a s ta je ,

tj. unitarne jugoslavenske nacije, putem kulturne i duhovne revolucije, a istovremeno je nastojala dokazati da ta jedinstvena nacija već postoji, što je po njima bila činjenica koju ne prepoznaju samo degenerirane vladajuće klase, kako je to formulirao Malin. U literaturi se, nadalje, može nad procjena da je ORJUNA srpski nacionalizam, čak i kada je antiunitaristički, smatrala konstruktivnim, jer za razliku od hrvatskoga separatnog ima ekspanzionis­ tičko obilježje, tj. program okupljanja svih Srba u jednoj državi koji na kraju ostvaruje ujedinjenje južnih Slavena. Tijesna suradnja s Udruženjem četnika i Narodnom obranom to potvrđuje. Nakon dolaska fašizma na vlast u Italiji praktično djelovanje ORJUNE kroz a k c io n e

čete,

omasovljene, uniformirane

i ustrojene po vojničkom načelu te naoružane od vojske i žandarmerije po političkoj direktivi Svetozara Pribićevića kod gušenja radničkih štrajkova u organizaciji KPJ-a i rastjerivanja skupova oporbenih stranaka, ponajviše HSS-a, označava sve jasniju transformaciju u protofašističku organizaciju. No, do zamišljena

M a r s a n a B e o g ra d

ORJUNE, po uzoru na Mussolinijev

Marš na Rim, nije došlo. Razlog leži u očitoj političkoj nesamostalnosti organizacije, no svejedno se može primijetiti krajnja ideološka radikalizacija prema unitarističkoj nacionalističkoj revoluciji, koja se pokazala tijekom odr­ žavanja II. Općeg kongresa ORJUNE u Beogradu u svibnju 1925. ORJUNA je odmah ušla u razdoblje ubrzane dezintegracije nakon što je izgubila izravnu potporu vlasti, i najistaknutiji članovi ORJUNE, poput Bartulovića, Leontića i Jevđevića, slijedili su postupnu ideološku transformaciju Pribićevićeva SDS-a od jugoslavenskog unitarizma prema konceptu federalizacije i sa­ veza s HSS-om koji je započeo 1926. Doista se može tumačiti kao p o k u š a j s p a š a v a n ja

što ORJUNA 1927. premješta središte iz Splita u Beograd, ali

postalo je očito da to nije pridonijelo oživljavanju organizacije, tim više što je 1928. i formalno napuštaju članovi prišli SDS-u, koji su činili veliku većinu njezina dalmatinskog ogranka. Zadnji iskaz djelovanja ORJUNE bila je frenetična javna potpora proglašenju diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929., u kojoj je organizacija vidjela konačno ostvarenje vlastita programa integralnog jugoslavenstva. No, niti je ORJUNA postala glavnom polugom i ideološko-političkim instrumentom provođenja diktature, kako se nadala. 10 9

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 4. Politička mobilizacija u znaku jugoslavenstva i pokušaj stvaranja nove nacije

niti se režim poslužio ideologijom unitarnog jugoslavenstva onako kako je formuliran u svojim početcima niti onako kako je to ORJUNA očekivala, već je propagiran specifičan oblik integralnog jugoslavenstva u kojemu su se u konačnici velikosrpstvo i jugoslavenski unitarizam stopili ujedno. Prikaz ideološkog i političkog unitarističkog jugoslavenstva u onom obliku kako ga se može pratiti u inačici kako ga je zastupala nacionalistička omladina i poslije ORjUNA, i njen pokušaj da se nasilnim metodama nadiđu p le m e n s k e p o d je le ,

nalaže zaključak da je ideologija tako shvaćena jugoslavenstva bila

refleks tadašnjih radikalno antidemokratskih nacionalističkih pokreta u Europi u vremenu

D o b a e k s tre m a .

BIBLIOGRAFIJA Ljubomir Antić, „Nacionalna ideologija jugoslavenstva kod Hrvata u dvadesetom stoljeću", u: Ljubomir Antić (ur.), H rv a ts k a s to lje ć u ,

p o lit ik a u d v a d e s e to m

Zagreb, 2006., 35-69.; Ivan Avakumović, ,,Yugoslavia's Fascist

Movements", u; Peter F. Sugar (ur.),

N a tiv e F ascism in th e S u cce sso r S ta te s.

Santa Barbara, 1971., 135-143.; Christian Axboe Nielsen, ld e n t it y in K in g A le k s a n d a r s 's Y u g o s la v ia .

"Integral Nationalism”, u: W o r ld

M a k in g Y u g o sla vs:

Toronto, 2014.; Steve Bastovv,

Fascism . A H is to ric a l E n cyclo p e d ia , ur.

Cyprian

P. Blamires, Volume 1: A-K, Santa Barbara, 2006.; David Brown, C o n te m p o ra r y N a tio n a lis m ,

Routledge, 2003.; Ivan J. Bošković, O r ju n a :

Zagreb, 2006.; Dejan Djokić (ur.),

id e o lo g ija i k n již e v n o s t,

Y u g o s la v is m . H is to rie s o j a F a ile d Id e a

7918-1992. London, 2003.; Mladen Đorđević, „Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna): Istorijat - ideologija - uticaji", u: N o v a m is a o ,

s rp s k a p o litič k a

12/2005, br. 1-4,187-219.; Stevo Đurašković, „Ideologija Organizacije

jugoslovenskih nacionalista (Orjuna)", u: Časopis za suvremenu povijest, br. 1 (2011), 225-247.; Branislav Gligorijević, „Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA)”, u; Z b o r n ik

Is to rija X X . veka.

Beograd, 1963., 320-322.;

Mirjana Gross, „Nacionalne ideje studentske omladine u Hrvatskoj uoči I svjetskog rata", u: H is to rijs k i z b o rn ik , vol. XXI-XXII, Zagreb, 1968.-1969., 75-141; Mirjana Gross, „Narodni pokret u Hrvatskoj 1903.”, u: H is to rijs k i p re g le d , br. 1, god. 1, Beograd, 1954., 16-22.; Aleksandar Jakir, „The Sokol Movement in 110

Croatia as a Promotor of Yugoslav Nationalism during the Interwar Years" u: Nataša Mišković, Karl Kaser (ur.),

N a tio n , B o d y a n d V is u a lity in th e Post-

O t to m a n U r b a n Space. T u rk is h a n d Y u g o s la v C itie s o f th e In t e r w a r P e rio d .

New York Oxford, 2019.; Nikola Pulić, Ljubić Lorger,

S in o v i O rju n e .

A u t o n o m a š i, O r ju n a s i, P r e p o ro d ite lji,

Zagreb, 1971.; Mira

Zagreb, 2010.; Norka

Machiedo Mladinić, „Oskar Tartaglia; od jugoslavenskog nacionalista do žrtve komunističke represije", u; Časopis za suvremenu povijest, 35/2003., br. 3, 903-920.; Dragovan Šepić, „Jugoslavenski pokret i Milan Marjanović 19011919. In memoriam Milanu Marjanoviću", u: ju g o s la v e n s k e a k a d e m ije ,

Z b o r n ik H is to rijs k o g in s t it u t a

vol. 3, Zagreb, 1961.; Pieter Troch,

N a tio n a lis m a n d

Y u g o s la v ia : E d u c a tio n , Y u g o s la v is m a n d th e B a lk a n s b e fo re W o r ld W a r II,

London / New York, 2015.

5- Politički i gospodarski život u Dalmaciji u m eđuratnom razdoblju

Stranačke organizacije, koje su nastajale u Dalmaciji nakon 1. prosinca 1918. pokušavale su putem svojih glasila i novina doprijeti do glasača. Bilo je i pokušaja uoči izbora 1920. da su političari jugoslavenske provenijencije kao Smodlaka ili Melko Čingrija nastupali kao Vanstranačko udruženje, koji su naglašavali

n e m in o v n o s t

jugoslavenske sinteze, uz ograđivanje od veliko­

srpskih programa. Još dok je boravio kao delegat na mirovnoj konferenciji, Josip Smodlaka protivio se srbijanskom centralizmu u tzv. c iji

P a riš k o j d e k la r a ­

od 22. ožujka 1919., čiji su supotpisnici, među ostalim, bili Jovan Cvijić,

Ante Trumbić, Bogumil Vošnjak, Vaša Stajić, Ferdo Šišić, Veljko Petrović i Pavle Popović. Smodlaka se zalagao za stvaranje 12 jedinica, a među njima bili su predviđeni

H r v a ts k a i S la v o n ija , D a lm a c ija

sa Splitom i

P r im o r je

s

Dubrovnikom kao glavnim gradovima. Godinu dana poslije predložio je vlastiti nacrt jugoslavenskog Ustava kao svojevrsno kompromisno rješenje između centralističkog i federalističkog modela u kojemu je isticao demo­ kratsku osnovu s federativnim momentima koji, međutim, nije naišao na veći odjek. U kraljevini koja je u svoju himnu uključila tekst prve strofe hrvatske himne (pored Bože p r a v d e

i slovenske

L ije p a n a š a d o m o v in o N a p re j z a s ta v a s la v e ),

pjevala se i prva strofa srpske a prema čl. 3 Vidovdanskog

ustava kao službeni jezik naveden je nepostojeći je z ik ,

s rp s k o - h rv a ts k i-s lo v e n a č k i

sve što je srpsko-centralističke snage moglo ugroziti, čak ako se radilo

o konstruktivnim prijedlozima kao što je bio Smodlakin, tumačilo se kao a t e n t a t n a d rž a v u .

Razni pokušaji intelektualaca da populariziraju ideju je d n e

i n e ra s k id iv e

jugoslavenske nacije u Dalmaciji nisu urodili plodom. Žestoki verbalni obra­ čuni s c r n o - ž u tim

i c r n im v ra n a m a , iz d a jn ic im a , n e p r ija t e ljim a

s e p a ra tis tim a , a u s tr o fi/im a , p o s lu š n ic im a V a tik a n a e le m e n tim a ,

i drugim

nove države,

a n t i- d r ž a v n im

na koje se pozivalo u glasilima Demokratske i Radikalne stranke,

a koji su se sve više usmjeravali na sve Hrvate koji nisu podržavali unitaristički koncept, svjedočili su o dubokim podjelama. Brzo je došlo do polarizacije

na nacionalnoj osnovi jer se velika većina stranaka, izuzev onih na ljevici, pokušala nacionalno profilirati. U kolovozu 1921. osnovan je Hrvatski blok, koji se sastojao od Hrvatske republikanske seljačke stranke, Hrvatske zajednice, Hrvatske stranke prava i Hrvatskoga radničkog saveza - stranaka koji inače nisu imale srodne programe. Bjesomučni napadi puni mržnje koji su objavljivani u D rž a v i

ili S lozi na h rv a ts k o -s e p a ra tis tič k e

p o z ic ije

P o b e d i,

pokazali su se više sredstvom

homogeniziranja hrvatske opozicije, a u očima unitarista stvorena je slika neprijatelja. Ako se uopće može govoriti o političkoj kulturi, onda je njena glavna odlika bila govor mržnje. S druge strane, verbalno i realno nasilje režima i njegovih pristaša sve je više u očima simpatizera ljevice i hrvatskih stranaka potvrđivalo da ni o kakvu oslobođenju 1918. nije moglo biti govora. Javni diskurs bio je zatrovan do krajnjih granica što se može pokazati na mnogim primjerima. Mnoštvo javnih polemika dvadesetih godina pokazuje kako se verbalni rat između jugoslavenskih i srpskih ideologa na jednoj te hrvatskih pozicija na drugoj strani sve više radikalizirao. Pritom je bilo nevažno je li se raspravljalo o tome da se Dubrovnik ima smatrati s lo v in s k o m A t in o m

ili h rv a ts k o m

A te n o m ,

ili o nekoj drugoj temi. No svejedno se, dakako,

mora istaknuti da su se takve ostrašćene polemike oko nacionalnog pitanja i uređenja države više vodile među političarima i intelektualcima nego u širim slojevima stanovništva. Ono što je značajno utjecalo na svakodnevicu velike većine bila je katastrofalna situacija što se tiče opskrbe. Poratno vrijeme u Dalmaciji bilo je vrijeme krajnje oskudice namirnica. Vlastita proizvodnja žitarica nikako nije mogla pokriti potrebe. Zemaljska je vlada 1919. za 1,4 milijuna kruna kupovala žito u Slavoniji. Iste su godine kao pomoć SAD-a Dalmaciji dopremljene 2094 vreće brašna. Prema pisanju N ovog doba

glad se osobito javljala u Zagori, u Imotskoj krajini i na otocima,

koji su posebno bili pogođeni i sušom. Premda je Zemaljska vlada ponavljala da je

u č in ila sve d a o s ig u ra o p s k rb u D a lm a c ije ,

je situacija bila katastrofalna i krivila je

bila je prisiljena priznati da

n e p r ija t e ljs k u p o m o r s k u b lo k a d u .

U publikacijama s kraja dvadesetih godina naglašava se da Dalmacija nije nikad mogla d a

u d o v o lji p o tp u n o p o tr e b a m a svoga s ta n o v n iš tv a u c e re a lija m a

( . .. ) n a r o č ito ž ita ric a . U D a lm a c iju se u v o z i p o p re č n o 10.000 v a g o n a b ra š n a i ž ita i u v o z se n e b i m o g a o iz b je ć i n i uz n a jin t e n z iv n ije is k o riš ć a v a n je z a

113

o b r a đ iv a n je p o g o d n o g tla .

U svjetlu toga jasno je što je za Dalmaciju značilo

ako zbog političkih prilika žitarice nisu mogle biti dopremljene, primjerice, zbog talijanske blokade. Jedna od mjera da situacija ne eskalira bio je pokušaj da se spriječi doselja­ vanje sa sela u gradove. Socijalno nezadovoljstvo među seljacima sve je više raslo. Pokazalo se ubrzo da se nisu ispunjavala očekivanja kako će se nakon završetka rata u novoj državi stvari promijeniti nabolje. Primjetno je da se u domaćem tisku iznimno rijetko uopće govorilo o konkretnim mjerama, kako potaknuti razvoj i ekonomiju u novoj državi. Čini se znakovitim daje 1918. O b n o v a . Z b o r n ik z a in ic ija t iv u i d is k u s iju p o r a t n ih p r o b le m a ,

koji je uredio

Milan Marjanović, objavljen u Čileu među iseljenicima, koji su za k ru h o m

tr b u h o m

uglavnom bili prisiljeni napustiti svoje domove u Dalmaciji. Ni

u spomenutu

Z b o r n ik u

probleme društva u in d u s tr ija liz m a

nisu ponuđeni neki ostvarivi koncepti za goruće

s ta r o m k ra ju ,

ako se Marjanovićeva utopija

a g ra rn o g

ne želi smatrati takvim, premda su dotaknuti mnogi realni

problemi pretežno agrarne zemlje, koje Marjanović navodi kao o b ra z o v a n e ra d n e snage, s tro je v a , s je m e n a , o rg a n iz a c ije .

očekivanja bila utopijska da će u

m a n ja k

Koliko su njegova

n a š o j ju g o s la v e n s k o j d o m o v in i b iti z e m lje z a

sva ko g a , m je s ta z a s v a k o g a i k r u h a z a s v a k o g a

pokazuje pogled na socijalnu

zbilju u Dalmaciji u međuratnom razdoblju, posebno na život težaka i radni­ ka. Kad je u svom brzojavu Zemaljskoj vladi za Dalmaciju regent Aleksandar istaknuo kako će njegova posebna briga biti p o s v e ć e n a

p o d ig n u t u i te d iv n e

d o s a d a z a p u š te n e D a lm a c ije , k o jo j će se n a s lo b o d n o m J a d ra n u p o v r a t it i s ta r i s ja j i b la g o s ta n je , d rž a v i

očekivanja su bila velika da će Dalmacija sada u

n a c io n a ln o j

doživjeti svoj procvat.

No prije nego što pokušamo opisati glavne značajke društva i života na dalmatinskom selu, u kojemu je tada živjela velika većina stanovništva Dalmacije, čini se uputnim baciti pogled na procese u gradskim sredina­ ma. Koncept „socijalnih miljea" čini se korisnim pri pokušaju sintetiziranja i rekonstrukcije glavnih zahtjeva socijalnih skupina na selu i u gradovima. Pogledamo li, primjerice, borbu pripadnika privrednih krugova za izgradnju željeznice i bolju povezanost Dalmacije sa svojim zaleđem, kao i razvoj novog središta Dalmacije, Splita i njegove okolice, uočavamo ne samo početke industrijalizacije i zaoštravanje socijalnog pitanja, već i iznevjerena očekivanja im

u pogledu gospodarskog razvoja, koji se mogu povezati s političkim proce­ sima, a što je utjecalo na političke stavove različitih slojeva društva. Poznato je da su se politički odnosi u novostvorenoj Kraljevini brzo za­ oštravali. Činjenica da su Stjepan Radić i njegova Hrvatska seljačka stranka u Slavoniji i Hrvatskoj u kratkom roku uspjeli prikupiti čak 157 669 potpisa za zahtjev upućen međunarodnoj zajednici da se i Hrvatima zajamči pravo na nacionalno samoodređenje, ukazuje na potpuno promašenu strategiju unitarističko-jugoslavenskih krugova koji su naprimjer u listovima kao što su bili

Riječ, D e m o k r a t ija , Ž iv o t, Z a s ta v a , D e m o k r a t ,

Demokratima,

n a c io n a ln o p it a n je

koji su bili skloni

uporno proglašavali nepostojećim i/ili

riješenim. Već od siječnja 1919. nalazimo sve češće i sve jasnije izražene kritike na račun srpske dominacije i centralizma i u Dalmaciji. Ivan Lorković 26. siječnja 1919. piše Anti Trumbiću da se politička klima jako promijenila i govori o

a p s o lu tis tič k o m i re a k c io n a r n o m

beogradskom režimu. Trumbić

se još prije nego što se 1923. preselio u Zagreb, i davno prije svog E la b o r a ta o h r v a t s k o m p it a n ju

iz 1937., iz kojega se nedvojbeno može iščitati njegovo

zalaganje za neovisnu hrvatsku državu, očitovao da hrvatski narod nikad nije upitan želi li takvu južnoslavensku državu niti je ikada plebiscitarno potvrdio

u je d in je n je

do kojega je 1. prosinca 1918. došlo. Trumbić je vrlo brzo

formirao stajalište da je hrvatski narod u centralističkoj Jugoslaviji izložen represiji i da pati pod vojnom srpskom hegemonijom. Sve su češći bili kritični glasovi i među onima koji su 1918. zdušno bili za stvaranje Kraljevine SHS. Sad se jedinstvo, kakvo su Svetozar Pribićević i njemu slični pokušavali silom nametnuti, i javno sve češće nazivalo je d in s tv o m . dobu,

Brzo se pokazalo da je bilo osuđeno na propast. Čak se u N o v o m

kao što je to bio slučaj u komentaru koji je objavljen 4. rujna 1925.,

počelo isticati da ovakva politika tjera da z a b o ra v e s tv o .

k r iv im

n ik a k o n e m o ž e z a d o v o ljiti H rv a te ,

koje se

s v o ju p o v ije s t i svo je tr a d ic ije i d a p r ih v a te m e h a n ič k o j e d in ­

Već nekoliko godina nakon stvaranja države mnogima je u hrvatskim

krajevima, pa tako i u Dalmaciji, bilo jasno da takav koncept nije provediv. U novinskim člancima sve se češće mogla naći i procjena da ni Srbi nisu spremni, niti će ikad biti, odustati od svoga nacionalnog individualiteta. Simptomatičnim se u tom pogledu čini tekst govora prvog i dugogodišnjeg tajnika 1882. pohrvaćene splitske općinske uprave, Dujma Mikačića, koji je 115

N ovo doba

objavilo u nastavcima povodom proslave 40. obljetnice N a ro d n e

p o b je d e u S p litu .

Mikačić, koji je 5. prosinca 1925. nakon višedesetljetne

službe u općinskoj upravi i rada u nebrojenim udruženjima, podnio zahtjev za odlazak u mirovinu prigodom u p r a v ite ljs tv a ,

p ro s la v e u s to lič e n ja h r v a ts k o g o p ć in s k o g

sad je javno prozivao p o lit ič k i

kaos

u zemlji. Premda je i dalje

kod Mikačića, koji je 1918. bio član Narodnog vijeća, naravno bio prisutan strah od

nesreće,

koja cijelu Dalmaciju lako može snaći u vidu talijanskih

pretenzija, moglo se primijetiti da je početna euforija izazvana stvaranjem južnoslavenske države ustupila mjesto razboritijem pristupu. H r v a ta i S rb a ,

J e d in s tv o

kakva se Mikačić prisjećao tvrdeći da je postojalo za vrijeme

n a ro d n o g p re p o ro d a ,

beogradski p o lic ijs k i

sve više se činila kao stvar prošlosti. Realnost je bio

c e n tr a liz a m ,

o kojemu je Mikačić u splitskom kazalištu

gorkim riječima govorio. Dujam Mikačić, po mnogočemu tipični oporbeni političar za vrijeme Austro-Ugarske, koji je vjerovao u poštovanje zakonai u postulate pravne države, i koji se tijekom cijeloga svog političkog života zala­ gao za ideje narodnog preporoda te svekoliki napredak u svim područjima, u novim političkim prilikama činio se reliktom jednoga prošlog vremena. Sve njegove aktivnosti u velikom broju udruženja i društava (1898. bio je i među utemeljiteljima Društva za prosvjetu puka u Splitu) nisu ga mogle pripremiti za političku stvarnost kad je naposljetku doista došlo do sanjane južnoslavenske države. I njegova konstruktivna razmišljanja, primjerice na 368 stranica o u s ta v n im

i d r u g im a k tu a ln im p r o b le m im a Ju g o slavije

vladajuća

oligarhija u Beogradu nije uzimala u obzir, niti su njegovi govori i elaborati vodećim ljudima novih masovnih pokreta, seljačkom i radničkom, mnogo značili. Politički se život i u Dalmaciji nakon rata stubokom promijenio. Prošlo je bilo i vrijeme kad je mali broj materijalno neovisnih obrazovanih građana, često pravnika, u političkom životu u dalmatinskim gradovima imao neprijeporan položaj. U uvjetima sve masovnije politizacije društva, u novonastalim političkim prilikama nakon 1918., pripadnici toga malog građanskog sloja više nisu bili jedini, pa ni odlučujući čimbenici u političkom procesu. Pred pripadnike lokalnoga građanstva, veće trgovce i obrtnike, poduzetnike i političare, postavljalo se pitanje kako svoje interese ostvariti u promijenjenim političkim prilikama, u kojima se centar moći više nije nalazio u Beču već u Beogradu. Naposljetku su se tradicionalne elite morale suočiti 116

s masovnim seljačkim pokretom koji je artikulirao i socijalne i nacionalne zahtjeve. Politika se ni u Splitu više nije mogla rješavati samo za m u d ra c a

u kavani

C e n tra l

s to lo m

na Narodnom trgu, gdje su se u neformalnom

okruženju sastajali gradonačelnik i važne i viđenije ličnosti, kako bi raspravili (i često neformalno i odlučivali) o javnim (a vjerojatno i o drugim) stvarima. I u vodećim privrednim i političkim krugovima Dalmacije međuraća sta­ vovi su se kretali na putanji koja je 1918. započeta s velikim nadama - da će južnoslavenska država značiti probitak za interese građanskog sloja. Nade su sve više splašnjavale kako je vrijeme odmicalo i kako je postajalo jasnim da se i u novoj državi neće značajno promijeniti u mnogočemu njihov periferni položaj. U obliku

n a c io n a ln e o p o z ic ije

pod vodstvom HSS-a stvara se novi

konsenzus nakon što su centralizirana Vidovdanska Jugoslavija i k a ta s tro fa ln a fin a n c ijs k a i e k o n o m s k a p o litik a ,

kako ju je i splitski gradonačelnik Ivo Tartaglia

ubrzo opisao, a koju su vodile razne vlade koje su se za vrijeme parlamenta­ rizma u Kraljevini SHS mijenjali kao na traci, prepoznati kao glavna prepreka za ostvarivanje razvojne perspektive.

N a š d r ž a v n i p r o b le m

došao je brzo na

dnevni red, kako Tartaglia uočava već 1922., kad se i on počinje u nekim prigodama javno zalagati za ravnopravnost hrvatskog naroda i poštovanje svih

n a c io n a ln ih , k u lt u r n ih , s o c ija ln ih , e k o n o m s k ih , p o v ije s n ih

posebnosti

unutar države. Nebrojeno puta se u javnome liberalnom diskursu ponavlja da Dalmaciji p r ije t i g la d , da jo š

u v ije k n ije p o v e z a n a p r u g o m sa s v o jim z a le đ e m ,

kao što se upozorava da je dio teritorija Dalmacije okupiran. Takav diskurs u mnogim aspektima neodoljivo je podsjećao na učestale apele iz dalmatinske provincije koje su se prije 1918. upućivale centralnim vlastima u Beču. No niti je ideja samouprave dalmatinskih gradova, kako ju je Tartaglia 1927. izložio, među vladajućim krugovima u Beogradu pala na plodno tlo niti su uvažene molbe da se Hrvatima osigura ravnopravnost, a p a s iv n o j Dalmaciji razvoj. Ivo Tartaglia imenovan je prvim banom Primorske banovine, a nakon njegove ostavke 1932. naslijedio ga je pravnik i radikalski političar Josip Jablanović (rođen s prezimenom Cortelazzo; novoj državi iskazivao je svoju lojalnost uzevši majčino prezime), kojeg je 1938. naslijedio Mirko Buić. Ubrzo nakon svoje ostavke, i Ivo Tartaglia zastupao je stavove vrlo slične onima Hrvatske seljačke stranke (a nije bilo slučajno da je urednikom

117

svojih novina, J a d ra n s k o g

d n e v n ik a ,

imenovao prijašnjega glavnog urednika

HSS'Ova D o m a , Šerifa Šehovića). Mnogi bivši unitaristi počeli su se zalagati za decentralizaciju, autonomiju i federalizaciju. Bilo je očito da hrvatsko pitanje nije bilo riješeno u državi za čije stvaranje su se jugoslavenski nastrojeni krugovi 1918. zalagali svom snagom i srcem. Nade da će napredak i razvoj, takoreći, nužno uslijediti nakon propasti Austro-Ugarske i nestanka bečkog birokratizma, istopile su se pred kriznom zbiljom u Vidovdanskoj Jugoslaviji, što je ukazivalo na slabašne temelje takve jugoslavenske države, koji teret ekonomskih i političkih problema nisu mogli podnijeti. Pogled na prilike u gradu i na selu u Dalmaciji to zorno pokazuje i potvrđuje.

5.1 Split kao političko i gospodarsko središte Dalmacije U razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata, Split postaje ne samo jednim od političkih i kulturnih nacionalnih centara, već i privredno središte srednje Dalmacije. Već spomenuti Milan Marjanović 1909. Splitu je predviđao budućnost u kojemu će postati

v e le g ra d .

Društvena povijest Splita u

međuratnom razdoblju, grada koji je svoje stanovništvo između 1890. i 1941. utrostručio, iscrpno je opisana u monografiji Zdravke Jelaska Marijan, tako da se ovdje možemo ograničiti na to da iznesemo samo nekoliko važnijih aspekata. Dok je broj stanovnika prijašnjega glavnoga grada Zadra od 14 056 u 1910. godini do 1925. pao na ispod 9000, broj stanovnika Splita sve više se povećavao. U razdoblju od samo 50 godina, između 1890. i 1941. broj stanovnika Splita utrostručio se, što je prvenstveno posljedica doseljavanja. Prema prvom popisu nakon Prvoga svjetskog rata 1921., Split je imao 25 045 stanovnika, a prema popisu iz 1931., već je imao 35 417 stanovnika, dok se za godinu 1941. pretpostavlja da je u gradu i okolici živjelo već preko 40 000 ljudi. Međuratno je razdoblje na planu društvenog razvoja Splita dio dugotrajnijeg razdoblja općenite modernizacije života grada, a promjene koje je donijela Splitu, koji je postao glavnim gradom Dalmacije i glavnom lukom n8

Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bile su duboke i zadirale su u svako­ dnevni način života i razmišljanja. Split je mijenjao svoj izgled i pretvarao se u moderan grad i kulturno središte dalmatinskog priobalja. Električna energija dovedena je 1920. u grad, a pet godina nakon toga završen je željeznički spoj s unutrašnjosti. Split se počeo širiti po dotadašnjim poljima i vinogradima. Otvaraju se nove škole i mnoge kulturne ustanove započinju radom. Grad doživljava dotad nezabilježen urbanistički i industrijski razvoj. Ulice novoga Splita, koje su do početka tridesetih uglavnom sve asfaltirane, postupno zahvaćaju velike površine Splitskoga polja. Pored toga, strani industrijski kapital nalazi interes u Splitu za prodiranje u Dalmaciju i oko Splita, osnivaju se nove tvornice, a time raste i broj stanovnika. Trgovački promet u luci sve više se razvija. Od 1 951 156 neto registar­ skih tona u 1922., preko 2 928 118 t u 1926. i 5 473 423 t u 1930., promet se 1939. popeo na 8 060 377 t, iz čega se vidi narasla važnost Splita kao trgovačkog centra i tranzitne luke. Split je bio glavni centar pomorskog prometa za vrijeme prve Jugoslavije, a u gradu se sve više razvija poslovni i društveni život. Područje splitske općine obuhvaćalo je 82,36 km2 i time velik dio površine teritorija bivše Krunovine Dalmacije, a grad Split je u izmijenjenim prilikama nakon 1918. nedvojbeno postao novim glavnim središtem upravnog, gospodarskog i kulturnog života Dalmacije. O tome svjedoči i velik broj ustanova i institucija koje su u njemu imale svoje sjedište. U ondašnjoj terminologiji i ortografiji, u gradu je sada djelovalo mnoštvo d r ž a v n ih n a d le š tv a ,

među njima Pokrajinska uprava za Dalmaciju sa svojim

raznim odjeljenjima i povjerenstvima, tijela Sudbene vlasti, Crkvena nad­ leštva, Škole i Zavodi, Ustanove i udruženja. Najveći grad Dalmacije postao je sjedištem Direkcije Pomorskog Saobraćaja, Apelacionog Suda, Državnog Nadodvjedništva, Inspektorata Ministarstva Narodnog Zdravlja, Inspekcije rada za Oblasti Splitsku, Dubrovačku i Zetsku, Inspekcije Rada za Pomorsku Plovidbu, Trgovačke i Obrtničke komore, Radničke Komore za Dalmaciju, Konzervatorskog Ureda, Glavne Policajne Direkcije za Primorje itd. Split u prvih desetak godina prve Jugoslavije pamti jedno vrlo dinamično razdoblje svoje novije povijesti bilježeći krupne društvene promjene. Bio je to grad u kojemu je radilo šest tiskara i izlazile su brojne novine. U razdoblju od 1918. do 1929. tiskano je oko 70 naslova raznih novina, od raznih političkih 119

glasila do književnih časopisa, poput

K o m b ije

Ćire Čičin Šaina, do kolopleta

humorističkih listova. Nakon što je 1920. Split dobio električnu rasvjetu, od 1923. počinje značajnija elektrifikacija grada. Tijekom dvadesetih godina pošumljava se Marjan. Nije pretjerano reći da je Split doživio značajan ur­ banistički i prosvjetni procvat. Generalni urbanistički plan odredio je glavne smjernice razvoja. Dakako, gospodarski rast nipošto nije značio da nije bilo ozbiljnih druš­ tvenih antagonizama u gradu, a pogotovo kad pogledamo kako se živjelo u selima koja su gravitirala prema Splitu. Međutim, nedvojbeno je međuratno razdoblje, na planu društvenog razvoja, dio dugotrajnijega razdoblja opće modernizacije, a nesumnjivo su elektrifikacija, izgradnja gradske infrastruk­ ture, novih prometnica i željezničkih pruga, porast lučkog prometa itd. bili temelji gospodarskog napretka Splita. Najrazvijenija industrijska grana na širemu splitskom području nakon Prvoga svjetskog rata bila je cementna industrija (uz one u gradu sa tvornicama u Solinu i Kaštel Sućurcu), brodo­ gradnja, prehrambena industrija, industrija bezalkoholnih i alkoholnih pića. Industrijalizacija Dalmacije dobila je prvi zamah, bez kojeg „ekonomski na­ predak" nije bio zamisliv, premda iz statistike industrije Kraljevine Jugoslavije proizlazi da se i nakon dvadeset godina u Dalmaciji nije nalazilo više od 3,8 % svih industrijskih pogona u državi. U seriji članaka u N o v o m

dobu

početkom 1920-ih godina autori kao što su

Marcel Martinis i Marko Car naglašavaju da je Split grad koji živi za buduć­ nost, grad koji namjerava zauzeti mjesto trećega kulturnog i ekonomskog centra u državi (nakon Beograda i Zagreba), a S p lit k u ć ic a m a n a o b a li,

k o ji iš č e z a v a

koje se od dima iz dimnjaka tvornica više ne vide.

Mnogima se činilo da je jedino potrebno prevladati cijele obale o d

jest onaj s

iz o lir a n o s t

o s ta lo g s v ije ta i n a še g v e lik o g n a c io n a ln o g z a le đ a ,

Splita i

kako bi Split

doživio neviđeni procvat na svim poljima. Na području svakodnevna života, koji se mijenjao, promjene nakon Prvoga svjetskog rata često su se opisivale sintagmom „lude splitske go­ dine". Znakovi modernizacije jesu, pored ostalog, i automobili, uvođenje autobusnog prijevoza, elektrifikacija grada, grijanje u stanovima i dr., a vidjeli su se i u ženskoj modi. Žene su počele skraćivati kosu, a kratila se i suknja. U monografiji posvećenoj Splitu u međuratnom razdoblju govori se o načinu 120

i životu Splićana, kamo su izlazili, gdje su se sastajali i kako su se zabavljali. Najznačajnija mjesta za izlazak bile su Pjaca i Riva gdje su građani provodili sate u razgovorima i prepričavanju dnevnih događaja. Pjaca je bila središtem formalnoga i neformalnoga javnog života. Bilo je to glavno mjesto večernjih šetnji i izlazaka, mjesto na kojem je smještena glavna gradska kavana, kao i Općinska uprava. Za razliku od Pjace, splitska Riva bila je središtem gospo­ darskog života. Na Rivi su se nizale različite trgovine, poslovnice banaka, ali i kavane. U kavanama, gostionicama, konobama i brijačnicama odvijao se društveni život. Takva mjesta posjećivali su političari, umjetnici i studenti, a služila su za druženja i razmjenu informacija. U kavanama, gostionicama i brijačnicama nalazile su se novine čiji su se članci i događaji komentirali. U brijačnicama su se često vodili živi razgovori, komentirali politički događaji, lokalne teme i sportski događaji. Prema raspoloživim podatcima Split je imao 13 kavana, 80 gostionica, 61

b u ffe t,

31 krčmu i sedam točionica vina.

U dodir s kulturnim sadržajima Splićani su dolazili prije svega u kazalištima i kinima, središtima kulturnog života. U rujnu 1921. počelo je djelovati prvo profesionalno kazalište pod nazivom Narodno pozorište za Dalmaciju. Osim kazališta, popularno mjesto za mlade bila su i kina. U međuratnom razdoblju u Splitu su bila četiri kina, „Karaman" („Elektrobioskop"), „Eden", „Tesla" i „Central". Splitske česme i tržnice, kojih je tada bilo pet, dopunjavale su društveni život Splićana jer se na tim mjestima uvijek moglo popričati sa susjedom ili poznanikom. U ljetnim mjesecima najomiljenije mjesto javnoga života građana Splita bilo je kupalište Bačvice, koje je otvoreno 18. svibnja 1919. Na Bačvicama su najviše uživala djeca, ali i stariji igrajući picigin u plićaku. Kulturnom i umjetničkom životu grada pečat su dale knjižnice, muzeji i galerije. Kao što je poznato, u međuratnom su Splitu trajno ili privremeno djelovali mnogi umjetnici, među kojima slikari Emanuel Vidović, Anđeo Uvodić, Antun Zuppa, Vjekoslav Parać i Jozo Kljaković, slikar i književnik Ante Katunarić, kipari Ivan Meštrović, Toma Rosandić i Marin Studin, književnici Ante Tresić Pavičić, Tin Ujević, Marin Bego, Marko Uvodić, Ante Cettineo, Rikard Katalinić Jeretov, Vladimir Čerina, Dinko Šimunović, Ante Petravić, Niko Bartulović, Lora Klier, Vera Škurla llić i Bogdan Radića, glazbenici Josip Hatze, Ivo Tijardović i drugi. Split je nedvojbeno bio kulturno središte Dalmacije čiji su umjetnici svojim radom obilježili cijelo razdoblje 121

prve jugoslavenske države. No zasigurno se može ustvrditi da o položaju i djelovanju inteligencije u Dalmaciji između dvaju ratova još nedostaju opsežna istraživanja i da će povijesni sud morati obuhvatiti spoznaje do kojih su došli povjesničari književnosti i umjetnosti, filozofi i drugi, u pokušaju da se dođe do dubljeg razumijevanja i jasnije slike fenomena koji je prepoznat kao osnovna težnja inteligencije toga doba, a radilo se o različitim oblici­ ma umjetničke i intelektualne afirmacije nacionalne samosvijesti. Pritom je uočljivo da su u prvom desetljeću međuratnog razdoblja na sceni još intelektualci formirani u Austro-Ugarskoj, stoje svakako utjecalo na njihovo formalno, idejno i psihološko profiliranje. Za tridesete godine u literaturi se može naći stav da je inteligenciju zahvaćao sve jači pragmatizam. Za međuratno razdoblje možemo zasigurno reći da je Split krenuo veli­ kim koracima prema suvremenijoj budućnosti, a društvene prilike, razvoj grada, svakodnevica i društveni život stanovnika Splita (građana, težaka i radnika) u razdoblju između dvaju svjetskih ratova odražavali su se na društveni i privatni život. Grad se razvijao na svim područjima, a demografski i gospodarski razvoj temeljne su smjernice sveopćeg razvoja, tehnološkog, kulturnog, društvenog, gospodarskog. U literaturi je dojmljivo opisano da se u svakodnevici Splita u međuratnom razdoblju isprepliću kulturno-gospodarski napredak i tradicija. Svakodnevni život Splićana može se sagledavati kroz odnose unutar obitelji i kroz međudruštvene odnose, kroz tradiciju i običaje, kroz obrazovanje, modu, kulturni i javni život, kroz stanovanje, što je pretežno ovisilo o materijalnom i društvenom statusu. Premda je u međuratnom Splitu bilo sve više gos­ podarskih i društveno-kulturoloških promjena usmjerenih poboljšavanju sveopćeg društvenog i životnog okruženja, još su uvijek bili prisutni i mnogi elementi tradicije, koji se najlakše mogu uočiti na primjeru splitskih težaka koji nisu gledali blagonaklono na nove izume poput gramofona, telefona, radija ili automobila. No svjetska tehnološka dostignuća dvadesetog stoljeća sve više osvajaju Split i zadirući u svaki segment života izravno utječu na svakodnevicu i na društveni život Splićana. Nedvojbeno je Split u međuratnom razdoblju bio zahvaćen značajnim promjenama koje su utrle put razvoju mediteranskoga gradića u moderan lučki i industrijalizirani grad. Godine 1931. nešto je više od 22 % stanovništva splitske općine živjelo od 122

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 5. Politički i gospodarski život u Dalmaciji u međuratnom razdoblju

razdoblju bio intenzivan. Ivo Rubić 1930. spominje s v im p o d r u č jim a k u ltu r e i c iv iliz a c ije s u s je d n ih ž ite lja S p lita

p r o c v a t g ra d a ,

uznapredovao. Obrađujući

koji je

u

G r a v ita c iju

Rubić iznosi podatak da je svakodnevno te 1928. iz

susjednih sela 717 osoba putovalo u grad, među njima 303 mljekarice, 248 učenika i 128 radnika. Broj onih koji nisu svakodnevno dolazili u Split, kao prodavači ili kupci, procjenjuje u prosjeku na n a jm a n je

4 1 4 i n a jv iš e 1769.

U

godini su 104 dana bila p a z a r n a i autor dolazi do brojke od 1828 seljaka koji su više ili manje redovito poslom dolazili u Split. Prema njegovu izračunu tu se radilo o oko 5 % od ukupno 37 972 stanovnika sela koji su gravitirali prema Splitu. Ovo se čini dragocjenim podatkom za procjenu stupnja mobilnosti velike agrarne većine stanovništva Dalmacije. Prema Rubiću Z a g o rs k a n ic a ,

z a je d ­

koja je okupljala iz Zagore pridošle nove stanovnike Splita, imala je šest

tisuća članova, a autor nabraja i udruge kao što su Češko-Jugoslavenska liga, P r ija te lji Poljske, R usko P je v a č k o i k u lt u r n o u d ru ž e n je

ili

C a b in e tto d i L e ttu ra

Talijana, koji su djelovali u Splitu. Talijani su imali i školu na svom jeziku i svećenika iz Italije. Poseban utjecaj na razvoj u Splita imao je dugogodišnji gradonačelnik (između 1918. i 1928. godine) i kasniji ban Primorske banovine, Ivo Tartaglia. Tartaglia, koji je rođen u Splitu 1880. i umro u zatvoru u Lepoglavi 1949., bio je odvjetnik, političar, pisac i kritičar te spada sigurno među najznačajnije ličnosti iz novije povijesti Splita i Dalmacije. Povratkom u Split sa studija u Crazu početkom 20. stoljeća počinje i njegov politički angažman. Odvjetnik po zvanju u politiku se uključuje kao član Hrvatske pučke napredne stran­ ke u kojoj obavlja funkciju tajnika, a neko vrijeme uređuje i stranački list S lo b o d a .

Već kao dvadesetogodišnjak javno iskazuje svoj demokratski duh.

Za teško gospodarsko stanje Dalmacije krivio je austrougarsku politiku, ali i dalmatinske zastupnike koji ništa nisu učinili kako bi to spriječili. Također, u svojim prvim javnim nastupima Tartaglia je težio sjedinjenju Dalmacije s Banskom Hrvatskom te izražavao bliskost sa Srbima u Hrvatskoj tako da je oštro osudio Veleizdajnički proces u Zagrebu. Godine 1911. postao je članom Općinskoga vijeća Splita. Zbog svoga je izrazito protuaustrijskoga stava na samome početku rata, 11. srpnja 1914., zajedno s drugima, uhićen od austrijskih vlasti. Neko je vrijeme bio zatvoren u Mariboru, a zatim je konfiniran u Karlau kod Graza. Oslobođen je tek općim pomilovanjem 124

cara Karla 1917. Općinsko vijeće Splita, nakon ratnoga prekida, ponovno se sastaje 6. studenoga 1918. Kako je dotadašnji načelnik za vrijeme rata umro, a njegov nasljednik Josip Smodlaka imenovan na mjesto člana Zemaljske vlade za Dalmaciju, dužnost gradonačelnika Splita preuzima Ivo Tartaglia koji na tome mjestu ostaje gotovo deset godina. Tekstovi Ive Tartaglie pružaju nam danas dobar uvid ne samo u njegovu ličnost nego i u povijest Splita i Dalmacije. Najviše Tartaglia ostaje zapam­ ćen kao gradonačelnik Splita u razdoblju između 1918. i 1928. kada grad doživljava značajan urbanistički i prosvjetni procvat, dobiva elektrifikaciju, kakav-takav željeznički spoj sa Zagrebom te postaje najvećom državnom lukom novostvorene Kraljevine SHS. Prilog Gorana Borčića, objavljen u Z b o r n ik u

posvećenom Ivi Tartagli, u kojemu se obrađuje svakodnevni život

Splita u doba načelnika Tartaglie, ilustriran je brojnim fotografijama iz toga doba iz Muzeja grada Splita, na kojima se jasno vidi u kojoj mjeri je Split nakon Prvoga svjetskog rata doživio urbanistički procvat. Nastankom Primorske banovine 1929. Tartaglia biva imenovan njezinim prvim banom, no 1932. predaje ostavku na mjesto bana te se sve više po­ činje približavati politici Hrvatske seljačke stranke tako da ubrzo zajedno s istomišljenicima 1934. pokreće novine J a d ra n s k i

d n e v n ik

koje promiču

njezin program. Tartaglia je dugi niz godina obavljao i razne funkcije poput one predsjednika Jadranske straže, organizacije nastale 1922., koja je imala zadatak promicati važnost jadranske orijentacije zemlje, a također je bio i predsjednik i član upravnih vijeća mnogih drugih privrednih (npr. Pučke Trgovinske banke) i dobrotvornih organizacija poput Javne dobrotvornosti ili Caritasa. Osim zbog svojega političkog djelovanja, Tartaglia je značajan i kao velik ljubitelj i poznavalac kulture i umjetnosti te kao vlasnik najveće privatne umjetničke zbirke u Dalmaciji. U svome javnom djelovanju Tartaglia je isticao neriješene probleme Splita i Dalmacije, među njima pitanje izgradnje Unske pruge. Vizionarski se zalagao da Split ne treba postati samo trgovačkim i prometnim središtem, kako je prije smatrao, već i turističkim središtem. Za njegova mandata obnovljena je splitska riva na kojoj su zasađene palme, proširena je i modernizirana luka, a međunarodnim natječajem Split je 1925. dobio Generalni urbanistički plan razvoja. Izgrađeni su radnički i službenički stanovi na području Gripa, 125

proširena je i adaptirana bolnica, izgrađeni su vatrogasni, đački i starački dom, otvoreno je novo groblje na Lovrincu i obavljene pripreme za izgradnju nove bolnice na Firulama. U parlamentarnom razdoblju prve jugoslavenske države Tartaglia nije bio član ni jedne političke stranke, ali se zalagao za politiku

s re d n je g a p u t a

pa je

sudjelovao u radu Zagrebačkoga kongresa intelektualaca 9. rujna 1922. Tražio je reviziju Vidovdanskoga ustava, provedbu decentralizacije i ravnopravnosti među narodima koja se, kako je isticao, može postići samo sporazumnom suradnjom i davanjem većega stupnja samouprave pokrajinama. Hrvatsko pitanje držao je jugoslavenskim pitanjem i sredinom tridesetih godina nagla­ šavao je da Hrvati i Srbi moraju pregovarati kao dva ravnopravna čimbenika u državi te sklopiti sporazum, a pritom bivajući svjesnim činjenice kako je golema većina Hrvata okupljena oko pokreta pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke i Vladka Mačeka. U većini svojih javnih nastupa Tartaglia ističe važnost očuvanja samouprave gradova i općina (uzimajući kao uzor srednjovjekovne dalmatinske gradove), zalaže se za uređenje pomorskih uprava uz stalno isticanje važnosti razvoja prometa. Cestovna mreža, kao infrastruktura za pomorski, željeznički i zračni promet zaostajala je za potrebama. Činjenica je daje mreža cesta u Dalmaciji bila toliko loša, i loše održavana, da nijedno moderno sredstvo cestovnog prometovanja njima nije moglo bez teškoća prometovati. Stoga ne čudi da cestovni promet sve do kraja prve polovice 20. stoljeća neće igrati važniju ulogu u razvoju gospodarstva Dalmacije. Statistički pokazatelji govore o tome da je 1937. na području cijele Primorske banovine bilo samo 439 osobnih automobila, 210 kamiona, 86 autobusa i 245 motocikala. Velika očekivanja Tartaglia je polagao u osnivanje Banovine Hrvatske u kojoj dobiva zaduženje da predloži preuređenje pomorske uprave kako bi pomorstvo dobilo ono značenje koje mu pripada u razvoju zemlje jer je sam isticao da je najvažniji interes države isticanje njezine pomorske orijentacije. Svekoliku njegovu aktivnost prekinuo je Drugi je svjetski rat. Po dolasku u Split, Talijani ga uhićuju i zatvaraju u prosincu 1941. i potom interniraju na otok Lipare. U Split se vraća nakon četiri mjeseca, a po povratku u travnju 1942. surađuje s Narodnooslobodilačkim pokretom i postaje predsjednik Narodne fronte u Splitu. Dana 3. prosinca 1947. komunistička ga je vlast u kontekstu 126

obračuna s n a r o d n im

n e p r ija t e ljim a

zbog nepristajanja na suradnju uhitila.

Okružni sud u Splitu osudio ga je 24. lipnja 1948. na sedam godina zatvora, a tom presudom gubi građanska prava te mu je konfiscirana cjelokupna imovina. Dio kazne izdržao je u Šibeniku, lako je bio dugogodišnji težak srčani bolesnik, prebačen je u kaznionicu u Lepoglavu u kojoj petnaestoga dana po dolasku umire 3. travnja 1949. Njegova rodbina smjela je preuzeti njegove zemne ostatke tek nakon završetka kazne na koju je bio osuđen.

5 .2 .

Razvoj industrije

Kad je Ivo Belin u je za Dalmaciju da može biti

N ovom dobu

od 13. siječnja 1928. iznio razmišljanje da

e k o n o m s k i n a p re d a k ,

p r a v i n a p re d a k ,

a jedino takav napredak smatrao je

moguć samo kroz razvijanje industrije, on i

drugi promatrači bili su uvjereni daje takva budućnost u Splitu i Dalmaciji već započela. U prvom redu to se odnosilo na industriju cementa, koja je predstavljala najjaču industrijsku granu. Tvornice cementa Majdan, Solin i Sućurac bili su i daleko najveći potrošači nove električne energije. Nije samo Marko Car, opisujući 1922. svoje dojmove iz Splita, bio uvjeren da će Split, nakon Beograda i Zagreba, zauzeti mjesto trećeg ekonomskog, industrijskog i kulturnog središta nove države. U brojnim člancima u dnevnim novinama isticale su se prednosti geografskog položaja Splita, i stvarao se dojam daje industrijski uzlet pred vratima. Premda se takva predviđanja mnogih autora, među najpoznatijima bio je Milan Marjanović, u međuratnom razdoblju nisu obistinila, ipak se prepoznaje razvojni smjer. Uglavnom, cementna industrija suvremenicima se činila prvim nagovještajem

lije p e in d u s trijs k e b u d u ć n o s ti.

Sirovi materijal za tu industriju predstavljala je tupina (cementni lapor), a bilo je poznato da

se g o le m i s lo je v i tu p in e

nalaze u Dalmaciji od Kaštela prema

jugu. Tzv. portland cement dobivao se pečenjem tupine do 1500 Celzijevih stupnjeva i onda mljevenjem pečenog materijala kojemu se dodavalo 2-3 % sadre, da se time regulira vrijeme otvrdnuća cementa. Ako se odmaknemo od suvremenih pjesničkih i novinarskih predviđanja te usredotočimo na ekonomske činjenice, one su takve daje u cijeloj Kraljevini SHS tada radilo 14 tvornica cementa s godišnjim kapacitetom proizvodnje od milijun tona 127

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 5. Politički i gospodarski život u Dalmaciji u međuratnom razdoblju

portland cementa, a od toga ih je u Dalmaciji radilo pet, sa sjedištem u Splitu i okolici s godišnjim kapacitetom od 665 000 tona normalne produkcije, s tim da je kapital tih poduzeća velikim dijelom bio u rukama stranaca. Za potrebe našeg prikaza nema potrebe da iznosimo detaljne podatke koji su marljivo prikupljani u raznim državnim i nedržavnim tijelima. Odjeljenje trgovine i industrije Velikog župana splitske oblasti pripremalo je izvještaje o privrednim prilikama po srezovima, poslije ih zamjenjuju iz v je š ta ju K ra lje v s k e b a n s k e u p ra v e P rim o rs k e b a n o v in e Iz v je š ta ji o p r iv r e d n im p r ilik a m a ,

P riv re d n i p e rio d ič n i

te od 1939. do 1941.

koje je pripremao Odjel za trgovinu, obrt

i industriju za ispostavu Banske vlasti Banovine Hrvatske u Splitu. Ta su izvješća bogat izvor podataka, nužni za preciznu rekonstrukciju gospodar­ skih aktivnosti. Međutim, važnijom od nizanja empirijskih podataka čini se rekonstrukcija diskursa koji se vodio o često samo očekivanom ekonomskom razvoju Dalmacije. Naime, i ovdje su neispunjena očekivanja bila važan generator u stvaranju i mijenjanju političkih lojalnosti. Važnost Splita i njegova razvoja bila je tema o kojoj su lokalne novine iznimno često pisale, a i u beogradskim političkim krugovima i publikacijama na Split se gledalo kao na grad k o ji u svom je predgovoru knjizi 1927. govorio o d v o s tr u k o j n a c io n a ln o g z a le đ a ,

im a v e lik u b u d u ć n o s t.

Milorad Stojadinović

G r a d S p lit i n je g o v a o p ć in a

Krunoslava Bege iz

iz o lira n o s ti naše o b a le , o d o s ta tk a s v ije ta i o d v e liko g

i time dodirnuo bolnu točku koje su mnogi u Dalmaciji

itekako bili svjesni. Kraj

iz o la c ije

i procvat splitske luke, pa time ni jači razvoj

Splita i Dalmacije, nije se mogao očekivati dok se ne izgrade bolje veze, u prvom redu željeznički spoj sa zaleđem. No nakon što se primorski krajevi čvrsto povežu s ostalim dijelovima države očekivalo se, kako se to često javno isticalo, da će Split postati ju g o s la v e n s k i H a m b u rg . O budućnosti Splita kao svje ts k e

lu k e n a ja d r a n u

i kao e k o n o m s k o g

c e n tra

napisano je nebrojeno

kartica emfatičnih tekstova. Mnogo se, dakako, očekivalo od države. Autori kao Slavko Siriščević s n a c io n a ln o - p o lit ič k o g a

s ta ja liš t a

smatrali su da je

upravo takav razvoj imperativ i da je dalmatinsko građanstvo pozvano d o p rin e s e u n a jja č o j m je r i d e fin itiv n o m iz m ir e n ju S rb a i H rv a ta .

da

No, političke

i nacionalne razmirice među pristašama centralističkoga državnog uređenja i onima koji su zagovarali federalni ustroj i tražili veća prava za Hrvate, kao što smo vidjeli, odmah su krenuli nakon 128

u je d in je n ja

1918., ali mnogi

krugovi u gradskim sredinama, posebno među privrednicima, barem u prvim godinama zajedničke države, sigurno su se nadali da će u novim političkim prilikama profitirati i bili su spremni novoj državi dati priliku.

5.3. Borba za željeznicu u Dalmaciji Rasprave oko d a lm a tin s k e

željeznice u Jugo slaviji,

simbolu s lo b o d e

i n a p re tk a ,

kako je glasio naslov javnog predavanja poznatoga splitskog graditelja i arhitekta Petra Senjanovića, čiji tekst je

N ovo doba

u nastavcima objavio

između 13. i 15. ožujka 1919., dobar su primjer za nadanja koja su se u Dalmaciji povezivali s novom državom. Zbog činjenice daje 1924. u Dalmaciji postojalo samo 13 km pruge na površini od 1000 km2, odnosno 35 km pruge na 100 000 stanovnika (dok ih je u Hrvatskoj - Slavoniji bilo tri puta više) posebno su privredni krugovi bolno podsjećali na prometnu izoliranost. Za to se do 1918. krivila s te riln a

a u s trijs k a vlast,

mnogih gospodarstvenika, u

koja je Dalmaciju, po uvjerenju

e k o n o m s k o m p o g le d u u v ije k z a p o s ta v lja la ,

kako je to Senjanović formulirao. Nakon propasti Austro-Ugarske novine preplavljuju maštanja kako će Split sad postati

v a ž n iji i z n a č a jn iji o d T rsta

n a k o n š to n a p o k o n b u d e p o v e z a n sa s v o jim z a le đ e m .

Dva su se pravca

najčešće spominjala, jedan koji bi Split preko Sarajeva povezao s Beogradom, te pruga kroz dolinu rijeke Une, koja bi od Splita preko Knina i Bihaća vodila do Sunje na Savi u Moslavini. Sada, napokon u

s v o jo j n a c io n a ln o j d rž a v i,

očekivalo se da će Split koji je, kako se tvrdilo, oduvijek bio p r o ž e t h r v a t s k im i ju g o s la v e n s k im o s je ć a jim a , u s v o jo j o k o lic i, g ra đ a n s tv a ,

će

i s pomoću

postati

zajedno s n a c io n a ln im

d u b o k im

e le m e n to m

p ro s v je ć e n o g , d o b ro s to je ć e g i č is to n a c io n a ln o g

v a ž n o k u lt u r n o i e k o n o m s k o sre d ište .

Najavljivalo se da

h r v a ts k i S p lit ta k o p o s ta ti je d n o o d s re d iš ta n a c io n a ln o g ju g o s la v e n s tv a ,

pozivalo se cijelu državu i sve pomoć koju zaslužuje. No, g ra đ a n s tv o

m je ro d a v n e f a k t o r e u d r ž a v i

i

da Splitu pruže

p ro s v je ć e n o , d o b r o s to je ć e i č is to n a c io n a ln o

brzo je bilo primorano uvidjeti da

u je d in je n je m

nisu preko

noći nestali problemi koji su Dalmaciju mučili i za vrijeme Austrije. Brzo su se počela postavljati pitanja je li se doista sad nešto bitno promijenilo za Dalmaciju, pod vladavinom dinastije Karađorđevića kojoj su ju g o s la v e n s k i 129

o svije šće n i

novinari tepali da je

n a c io n a ln a ? Zasigurno

među dalmatinskim

političarima, mahom pripadnicima „višeg sloja" dalmatinskog društva, nisu bila zaboravljena iskustva s Bečom. Car i kralj Franjo Josip i njegova svita teško su mogli prikriti da im nije bilo lako zamislivo političke predstavnike iz daleke dalmatinske i hrvatske provincije tretirati kao sebi ravnopravne. Kako da pripadnik aristokracije, car pogotovo, nađe zajednički jezik s nekim pučkim novinarom kao što je bio Frano Šupilo? još manje sa seljačkim demagozima i narodnim tribunima tipa Josipa Smodlake ili Stjepana Radića, a ni, istini za volju, dinastiji i njemu osobno lojalni političari kao Josip Frank, glasnogovornik nekakva histeričnog malograđanskog hrvatskog nacionalizma, Franji Josipu nisu bili mnogo prihvatljiviji, pa ni neki dobro potkoženi gradonačelnici iz provincije, kao Petar-Pero Čingrija iz Dubrovnika, vođa Narodne hrvatske stranke na razini Dalmacije. Dakako, dvaput tjedno, za vrijeme generalne audijencije kod Njegova Carskog i Kraljevskog Apostolskog Veličanstva, svaki se podanik iz bilo kojega kraja prostrane monarhije mogao u 10:30 pojaviti pred Franjom Josipom I., Carem Austrije, Kraljem Ugarske itd. itd. s nekom molbom, no vrlo su vjerojatno svi ti južnoslavenski političari u očima starog Cara u Beču bili ljudi iz nekoga drugog i njemu u svakom pogledu dalekog svijeta, makar je Car i osobno bio, u travnju i svibnju 1875., u svojoj Kraljevini Dalmaciji. Zar tada nije rečeno da on, Franjo Josip, neprestano skrbi o razvoju te da zna da ta zemlja već zbog svog p o lo ž a ja samo čeka zauzeti

v a ž n o m je s to

i is ta k n u tih o s o b in a s v o jih ž ite lja

u carevini? No što se to promijenilo nabolje

od vremena kada je 1878. u Zadru tiskan

P o v je s tn i d n e v n ik o p u to v a n ju N j.

c. kr. ap. vel. F ra n jo jo s ip a I. C a ra A u s trije , K r a lja U g a rs k e itd . itd . p o K r a lje v in i D a lm a c iji u m je s e c im a T ra v n ja i S v ib n ja

7875?

Nije li svijest o vlastitu perifernom položaju, najprije među obrazovanijim slojevima, potaknula ideje o nacionalnoj emancipaciji kao učinkovitu putu i strategiji kako pokrenuti promjene nabolje? Izgradnju željezničke pruge na trasi bivših karavanskih putova, kojima se od Dalmacije preko Bosne trgovalo s Osmanskim Carstvom, još je 1846. godine u 29. broju lista L a

D a lm a z ia - F oglio s e ttim a n a le le tte r a rio e c o n o m ic o

tražio nepotpisani autor (najvjerojatnije Augustin Grubišić iz Makarske) pod naslovom „Željeznice u Dalmaciji". Željeznica je postala jednim od glavnih simbola i pokazatelja modernizacije i napretka u 19. stoljeću, a pozamašan 130

broj peticija, elaborata, promemorija koji su se iz Dalmacije slali u Beč sa zamolbama da se pokrene izgradnja željeznice, svjedoči o tome da je važ­ nost bolje prometne povezanosti u zainteresiranim krugovima u Dalmaciji odmah bila prepoznata. Međutim, do većih ulaganja u provinciju, koja je iz perspektive Habsburgovaca primarno imala vojno-stratešku vrijednost, nije došlo. Osim gospodarstvenika, željeznicu su u Dalmaciji priželjkivali i pjesnici i političari. Ante Tresić-Pavičić tako 1897. mašta o budućnosti u kojoj će jedan razvijeniji Split prugom biti povezan s Bosnom i Srbijom, a već spomenuti Dujam Mikačić 12. siječnja 1901. izdaje i uređuje list koji se zove Ž e lje z n ic a , i koji već u naslovu ističe što se u uvodniku prvog broja naziva

s im b o lo m p o lit ič k e p o v e z a n o s ti, n a c io n a ln o g je d in s t v a i s tr e m lje n ja

n o v e g e n e ra c ije . p la v o g J a d ra n a

tvrdnje da rije č ju

Mnogi u Dalmaciji bili su uvjereni da može spasiti

p e p e lju g u D a lm a c iju .

sam o spoj D unava i

U 22. broju lista već se iz

3 0 g o d in a sva p o lit ič k a i e k o n o m s k a p it a n ja k o d n a s z a v rš a v a ju

željeznica može iščitati nerazumijevanje i ogorčenost što se pitanje

izgradnje pruge ne pomiče s mjesta. Na takoreći svim sjednicama Trgovačke i Obrtničke Komore

u S p lje tu ,

kako proizlazi iz zapisnika koji su dostupni

u Državnom arhivu u Splitu, tom se pitanju posvećivalo mnogo vremena i prostora. Mentalitet pripadnika dalmatinskoga građanskog sloja, njihova nadanja i frustracije, dobro se prepoznaju na tom pitanju. Članovi komore i njen tajnik Gajo Bulat, uporno i uljuđeno do poniznosti, nebrojeno su se puta obraćali namjesništvu u Zadru i višim instancijama u Beču, ističući prijeku potrebu Dalmacije da se Split i cijela pokrajina spoje s Bosnom i Hrvatskom. No sve molbe da se pokrene razvoj Dalmacije, garnirane žalopojkama o industrijskoj zaostalosti i niskom stupnju općeg obrazovanja radne snage u Dalmaciji, što priječi svaki napredak, a koje su se u godinama prije Prvoga svjetskog rata iz godine u godinu ponavljale, nisu mnogo pomogle. Postojeće uskotračne pruge ni blizu nisu bile dostatne i Dalmaciju nisu povezivale ni s jednim većim željezničkim pravcem u Europi (dionice Split-Solin-Kaštel Sućurac-Kaštel Gomilica-Kaštel Kambelovac-Kaštel Stari-Labin-PerkovićUnešić-Žitnić-Drniš-Siverić i Perković Slivno - Šibenik puštene su u promet 1877., Siverić - Knin 1888., a 1903. Split - Sinj). Jedino mjesto u Dalmaciji koje je do 1925. bilo povezano željeznicom s ostatkom Europe preko niza željezničkih mreža bio je Metković. Važnost postojećih željezničkih pruga 131

u Dalmaciji ležala je u tome da su se kameni ugljen iz rudnika u Siveriću i drvo lakše mogli transportirati prema lukama. Tek 1913., i to na inicijativu austrijskoga generalštaba, započinje polaganje tračnica kroz Liku, čime se tada iz smjera Knina započelo i s dalmatinske strane, ali sve je to bilo daleko od prave željezničke veze Dalmacije sa svojim zaleđem. Koliko se god dalmatinski gospodarstvenici žalili na šikaniranje od mađarske vlade, sve in te rp e la c ije upućene Beču da se Dalmacija spoji s bosanskom mrežom ostajale su bez učinka. Još za vrijeme rata, u brzojavima s izrazima najveće lojalnosti koje je komora, primjerice, slala novom caru Karlu 8. prosinca 1916., nizali su se iz ra z i n e p o k o le b ljiv e

v je rn o s ti d o m o v in i i p rije s to lju ,

z a p is n ik a s je d n ice o b d rž a v a n e d n e 24. lip n ja

kako proizlazi iz

1917, i uredno se bilježi polaganje

vijenca pred spomenikom pokojnom caru Franji Josipu ispred kazališta u Splitu. Ni iz zapisnika 2. redovite sjednice od 20. listopada 1918. nije se moglo zaključiti daje Habsburška Monarhija u svojoj najjužnijoj krunovini već bila na izdisaju. Još su se učenicima Trgovačke i Obrtničke škole dijelile stipendije u iznosu od 210 kruna, nazvane po caru Franji Josipu. No kad su se članovi vijeća komore ponovno sastali na sjednici 23. veljače 1919., mnogo se toga u međuvremenu promijenilo. Sad je Dalmacija bila dijelom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, isti tajnik (Gajo Bulat), isti predsjednik i isti zamjenik (dr. Eduard Grgić i Ivandinko lllich), kao i svi ostali okupljeni zaposlenici i članovi komore, jednoglasno su usvojili zapisnik s prošle sjed­ nice, a iz govora predsjednika, koji je govorio uime cijelog predsjedništva, proizlazilo je da je svima već tada razvoj događaja bio potpuno očekivan i da nikoga nisu iznenadile velike promjene do kojih je došlo. Svi nazočni, kako je naglašavao predsjednik, već su na zadnjoj sjednici d a će to b it i z a d n ja s je d n ic a p o d a u s tr ijs k o m vla šću .

b ili p o t p u n o u v je re n i

Potom je predsjednik u

svom govoru te 23. veljače 1919., koji je bio popraćen burnim odobravanjem svih nazočnih, a poslije je i tiskan, za p o s lje d n je Tisze

p r ije t n je n e k o ć m o ć n o g a g ro fa

ustvrdio da su samo još odjekivali kao a n a k ro n iz a m , a a u s trijs k a

v la s t se

ra s p a la , n e s p o s o b n a p ro v e s ti č a k n i s te č a jn i p o s tu p a k , š to se o če ku je o d s v a k o g trg o v c a k o ji je b a n k r o tir a o .

Isticalo se da Komora i

n ije m o g la b iti n e g o s re tn a

s t im v e lik im d o g a đ a jim a ( ...) d a je p o k o p a n s is te m k o ji je z n a č io p o lit ič k o i e k o n o m s k o iz r a b ljiv a n je n e n je m a č k ih i n e m a d ž a r s k ih n a ro d a . M o r a m o li s p o m e n u t i b o r b u k o ja tr a je više o d 7 0 g o d in a d a d o b ije m o ž e lje z n ič k u p ru g u , 132

k o ja b i n a s p o v e z a la sa n a š im z a le đ e m i sa ž e lje z n ič k o m m r e ž o m p o k o jn e m o ­ n a rh ije ?

Sva n a jv a ž n ija

e k o n o m s k a p ita n ja ,

nalazio je predsjednik Trgovačke

i Obrtničke komore sada kritične riječi, Beču su samo bili

b ir o k r a t s k a ig ra

( . .. ) z a k o n i s a m o n a p a p ir u ( . .. ) n a jv e ć a lu k a n a o v o j s tr a n i ja d r a n a , S p lit, k o ja is p u n ja v a sve p r e d u v je te za s v je ts k u tr g o v in u , p r is ilje n a d a se o g ra n ič i n a r e g io n a ln i p r o m e t, b e z d ir e k tn e veze sa S re d o z e m lje m i o c e a n im a .

No,

ra s p a d A u s tr ije i p r o k la m a c ija je d in s tv e n e d rž a v e SHS za n a s z n a č i p o lit ič k i p r e p o r o d i e k o n o m s k o o s lo b o đ e n je , i p u n i n a d e id e m o k a b o ljo j .b u d u ć n o s ti. ( . .. ) Č is to ju g o s la v e n s k i n a r o d n ik a d više n e s m ije b it i iz lo ž e n p o lit ič k o m i e k o n o m s k o m iz ra b ljiv a n ju ( . .. ) je d in s tv e n a d rž a v a SHS j a m č i p o s tiz a n je n a š ih p o lit ič k ih s tr e m lje n ja i id e a la , i p o s tiz a n je svih n a š ih e k o n o m s k ih tra ž e n ja . S a d p o s ta je m o o b a la n a r o d a o d više o d tr in a e s t m ilio n a lju d i, k o ji će s a d a s a m d a o d lu č u je o s v o jo j e k o n o m s k o j b u d u ć n o s ti; p re s ta je m o b it i n a r o d p ro s ja k a , k o ji je b e zu sp je šn o više o d s to lje ć a m o r a o m o lit i svo je bivše g o s p o d a re d a n a m d a ju š to već o d a v n o im a ju č a k i S ib ir i d iv lji a fr ič k i k ra je v i: k o m a d že lje zn ice . (...) Z b o g to g a p re d s je d n iš tv o sa v e lik im o d u š e v lje n je m p o z d ra v lja s tv a ra n je n o v o g K ra lje v s tv a S rba, H r v a ta i S lo v e n a c a (...).

Zapisnik navodi usklike najvećeg

odobravanja svih nazočnih i jednoglasno prihvaćanje teksta brzojava novom vladaru, n a š e m

ve liča n stvu , re g e n tu A le k s a n d ru .

Zasigurno je u Beogradu rado

primljen ovaj dirljivi izraz lojalnosti, je d n o d u š n o s je d n ic i,

u kojemu su se iskazivali

u s v o je n n a p r v o j r e d o v ito j

o s je ć a ji v je rn o s ti i n e p o k o le b ljiv e lju b a v i

p re m a ju n a č k o m v la d a ru , k r a lju Petru, i p re m a V a še m v e lič a n s tv u , k o ji ste ta k o m u d r o i r o d o lju b n o o s tv a rili ve liko d je lo u je d in je n ja tr o im e n o g n a ro d a .

i regentova plemenita pregnuća da se s p a s i

Kraljeva

n a š a c ije la o b a la i n a š i o to c i, n a

k o jim a ž iv e J u g o s la v e n i, n e s lu ž i s a m o z a š titi n a š ih n e d v o jb e n ih n a c io n a ln ih p ra v a , n e g o je i u v ita ln o m in te re s u n a še g e k o n o m s k o g ž iv o ta .

vladar u Beogradu i ne bi svojim 5. prosinca 1918.,

iz d u b in e s rc a

d ra g im D a lm a t in c im a ,

uputio

Kako onda novi

u brzojavu upućenu

k ra lje v s k i p o z d r a v

i priopćio da će

skrbiti i o prekrasnoj i dosad zapuštenoj Dalmaciji u uvjerenju da će se n a s lo b o d n i J a d ra n v r a t it i s ta r i s ja j i b la g o s ta n je ?

Sudeći po broju objavljenih članaka, javnih predavanja itd. na temu D a lm a t in s k a ž e lje z n ic a u J u g o s la v iji,

nesumnjivo se tada očekivalo da će u

novoj, nacionalnoj državi uskoro doći do izgradnje željeznice (a i realizacije drugih razvojnih projekata). Narodno vijeće u Zagrebu već je 23. studenoga 133

limacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941, | 5. Politički i gospodarski život u Dalmaciji u međuratnom razdoblju

1918., naredbom br. 115, svom p o v je r e n ik u

z a že lje zn ice ,

inž. Nikoli Plavšiću,

naložilo da nastavi započetu izgradnju pruge koja bi Zagreb preko Ogulina, Gospića i Knina povezala sa Splitom, što je pokrenuto još od bivše Državne mađarske željeznice M.A.V.. Dionica do Gospića završena je 21. siječnja 1921., a ona do Gračaca puštena je u promet 15. lipnja 1922. Međutim, pokazat će se da je bilo lakše napisati cijele serije članaka koji su se bavili n a m o re ,

n a š im iz la z o m

nego ga realizirati.

Kad god bi se razmatralo ovo

n a š e n a jv a ž n ije p it a n je ,

Senjanović za Dalmaciju proglasio s im b o lo m

s lo b o d e ,

koje je Petar

jer je b o rb a

za ž e lje zn icu

u v ije k is to v re m e n o z n a č ila b o r b u z a g o s p o d a rs k u i p o lit ič k u n e o v is n o s t,

se izravno ili neizravno tematizirao i odnos prema državi. Ako su i M a đ a ri

onda

N ije m c i

dosad politički ugnjetavali i ekonomski izrabljivali Dalmaciju, što

je nebrojeno puta ponavljano, a d a n a s

u s lo b o d i je n a š a z a d a č a o s tv a r it i

n a še n a jv e ć e n a c io n a ln o -g o s p o d a rs k e p o tr e b e ,

očekivanja. Nabrajanje svih

time je postavljena i ljestvica

p o n iž e n ja , n e u s liš a n ih m o lb i, d a n ih i iz d a n ih

o b e ć a n ja k o ja se n ik a d , u s p rk o s p o tp is u c a ra , n is u is p u n ila

i podsjećanje na

težnju

d v a ju g e n e ra c ija k o je su je d n im g la s o m v a p ile : D a jte n a m ž e lje z n ic u !

-

to govori o razlozima zašto je nova država 1918. dočekana tako

sve

euforično. Čak i u 1 8 .fe b ru a ra

E k s p o z e u D r. T r u m b ić a p r e d V ije ć e m D e s e to ric e d n e

1919. najavljuje se iz g ra d n ja

b i se o ja č a la p re k o m o rs k a trg o v in a .

tr a n s v e rz a ln ih ž e lje z n ič k ih lin ija , k a k o

Koliko li su puta samo u raznim lokalnim

novinama tih godina opisane/antast/čne

m o g u ć n o s ti

koje se sada u novoj

državi pružaju Dalmaciji? No

p r o b le m i D a lm a c ije ,

kako je glavi urednik

1925. naslovio svoj članak u časopisu

N ovog doba

N o v a E v ro p a ,

Vinko Kisić

ostajali su isti oni koji

su i za vrijeme Austrije opterećivali život u regiji. Nema potrebe da opširno citiramo nove rezolucije i nove apele sa starim zahtjevima. Pet godina nakon stvaranja države preklinjalo se da se č im p r ije iz g ra d i,

b a r ve za K n in -

P r ib u d ić -

G ra č a c

da se barem riješi ovo životno pitanje sjeverne i srednje

Dalmacije. Kad je postalo jasnim da je za projekt nazvan u državnom proračunu predviđen

s m ije š n i iznos

od

U n s k a ž e lje z n ic a

s a m o 2 m ilio n a d in a ra ,

glasovi su se počeli množiti da se u Beogradu možda i ne misli toliko ozbiljno o razvoju Dalmacije, kako se to u samoj Dalmaciji očekivalo. Istovremeno su se privrednici Dalmacije žalili na p re v is o k e 134

i n e p o d n o š ljiv e

poreze do kojih je

došlo primjenom srbijanskih zakona, što je Trgovačka i Obrtnička Komora procijenila fatalnim u ekonomskom pogledu. Kad je tajnik Komore Bulat 31. siječnja 1925. završio svoj radni vijek u službi komore, u koju je kao mlad čovjek prožet preporodnim idejama stupio 23. studenoga 1880., prije 45 godina, teško je mogao biti zadovoljan postignutim. Slušajući, primjerice, splitskoga gradonačelnika koji govori kako je v e lik im v la s titim s re d s tv im a z a in te re s ira n ih

tr u d o m i u n a jv e ć o j m je ri

napokon 22. srpnja 1925. dovršena barem

Lička pruga zasigurno su mu svakojake misli prolazile glavom. Naime, ova pruga, koja je napokon povezala Zagreb i Split, u svome je dalmatinskom dijelu od Knina bila iznimno spora jer je bila uskotračna, a izgrađena je punih 65 godina nakon što je prvi put zatražena. Jedine željezničke veze koje su postojale u Dalmaciji bile su uskotračne: iz Šibenika i Splita preko Drniša do Knina, te Split - Sinj i Metković - Mostar - Sarajevo. I dalje se u Dalmaciji očekivala je d in a

p ra v a , d ir e k tn a ž e lje z n ič k a veza,

i to

o d B osanskog N o vo g

k ro z d o lin u U n e p r e m a B ih a ć u p re k o K n in a d o S p lita , i o d B e o g ra d a p re k o S a ra je v a d o S p lita .

Samo tako je Split mogao postati

tr g o v in u iz a in d u s tr iju n a še m la d e n a c io n a ln e d rž a v e .

g la v n a p la t f o r m a za

U očima dalmatinskih

privrednika Lička pruga mogla je biti samo početak. Doista je i takva prva slaba željeznička veza Splita sa svojim zaleđem i s ondašnjom europskom željezničkom mrežom dovela do porasta prometa robe koji je prolazio preko Splita (od 2 074 130 kvintala - 1 kvintal bio je 100 kg - u 1925. godini, već je do 1927. promet porastao na 8 220 086 q), a kroz splitsku luku prolazilo je godišnje sve više robe. Međutim, pitanje

p r a v e ž e lje z n ič k e veze

Dalmacije Unskom prugom od

Bihaća preko Kulen Vakufa na Knin, koja bi omogućila ne samo najlakši, najbrži i najjeftiniji spoj Splita i Šibenika s Beogradom, već i najracionalniji i najekonomičniji tranzitni, domaći i inozemni promet s glavnim lukama središnjeg primorja, u Kraljevini SHS nije se uspjelo pomaknuti s mrtve točke. Uzalud su se argumenti za takvu investiciju

s v im v a ž n im f a k t o r i m a u d rž a v i

iznosili bezbroj puta, kao i srceparajući opisi ja d n ih

e k o n o m s k ih p r ilik a

koje

su pritiskale Dalmaciju. U crnim bojama Komora je svim relevantnim minis­ tarstvima opetovano iznosila gospodarske teškoće pokrajine koja d o s v o jih p o tr e b a ž ita i b ra š n a za p r e h r a n u s ta n o v n iš tv a

proizvod, vino, ne uspijeva izvoziti. Zaduženost

60 %

mora uvoziti, a glavni

c ije le D a lm a c ije

opisuje se 135

kao m a s iv n a , a oni bez kredita m o r a ju

g la d o v a ti.

I Z a p is n ik

17. m a r t a 1927. T rg o v a č k e i O b r tn ič k e K o m o re u S p litu

I. re d o v ite s je d n ic e

dalje bilježi: M o r a m o

p r iz n a t i d a je i p r ije b ilo g la d i u D a lm a c iji, a li o d a v n o , o tk a d a p a m t im o , n e o v a k v ih ra z m je ra . D a n a s g la d u ju I o to c i (B ra č , H va r, K o rč u la , Vis), k o je se d o n e d a v n o m o g lo n a z v a ti č a k b o g a tim . ( . .. ) n e m o g u ć e je d a se o v a k o s ta n je o d r ž i n a d u ž e v rije m e , ta k o d a se d rž a v a n a p o k o n m o r a o d lu č it i d o n ije t i v rlo ja k e m je re d a b i se o v a j k r a j sp a s io .

Obećanja i najave kakve su stizali,

primjerice, od ministra saobraćaja, generala Milosavljevića, u svibnju 1927., koji je nakon posjeta Splitu izjavio kako je osjetio z a in te re s o v a n o z a iz g ra d n ju J a d ra n s k e že lje zn ice , iz g r a d iti n e je d n u n e g o više n jih ,

k o lik o j e s t a n o v n iš tv o

i njegova izjava da m o r a m o

a čime treba započeti jo š

o v o g a lje ta ,

isto

kao i s proširenjem splitske luke, nisu puno značile. Najavljeni krediti za financiranje

o v ih v e lik ih in v e s tic ija

nisu stizali, premda je ministar izjavio:

z n a m d a su tra č n ic e n a p r u z i S p lit- K n in 5 0 g o d in a s ta re ( . .. ) s ig u rn o n a js ta rije u E v ro p i ( . .. ) n a n e k im m e s t im a b r z i voz m o r a s m a n jit i b r z in u n a 25 k m , n a d r u g im č a k n a 15 k m n a s a t (...).

Drugo je pitanje koliko je, pak, bilo uopće

realno očekivati veliki kredit, s obzirom na to daje Kraljevina SHS tada, poslije Grčke, bila najzaduženija država u Europi. Vanjski se dug od 1925., kad je iznosio 25 milijardi dinara, popeo na 45 milijarde 1937. Po svoj prilici, količina papira ispisana za potrebe raznih memoranduma, rezolucija, dopisa, knjiga i članaka, koja je ispisana sa zalaganjima da se ta pruga napokon izgradi, bila je dostatna da pokrije ukupnu površinu tračnica tražene Unske pruge, koja je trebala povezati Bihać s Kninom, a radilo se o udaljenosti od 109 km. No, koliko se god puta i ponavljalo, kako je glasio zaključak Jerka Alačevića 1930., da

tr e b a g r a d it i U n s k u p ru g u ,

e k o n o m s k o m i k u lt u r n o m p o g le d u

i da bi ona

donijela

u n a c io n a ln o m , d r ž a v n o m ,

n a jv e ć u m o g u ć u k o r is t

ili, kako

je novi predsjednik komore, Juraj Duboković, iz godine u godinu ponavljao kao i predsjednik prije njega, da je izgradnja pruge

u rg e n tn a n u ž n o s t

- ona

za vrijeme prve Jugoslavije nije izgrađena. Čim se, ponovno, učvrstila percepcija da se i u ovoj državi ne mari mnogo za interese Dalmacije, reakcija nije izostala, i možemo je nazvati očekiva­ nom. Frustracije izazvane činjenicom da izgradnja

U n s k e p ru g e ,

Dalmaciji tražila još od 1856., riječima dr. Ljubića, ni n a k o n n a c io n a ln o g i d r ž a v n o g u je d in je n ja 136

nije

n i z a p o č e ta ,

koja se u

15 g o d in a o d našeg

niti postoji

osnovana

n a d a d a će se to d o g o d it i u d o g le d n o v rije m e ,

ostavili su traga u zapisnicima

plenarnih komorskih sjednica i u izvještajima o radu komore. Sve su se teže u krugu predstavnika gospodarskih (i političkih) krugova Dalmacije nakon 15 g o d in a

m o lb i i z a h tje v a ,

prihvaćala uvjeravanja, kao ona senatora Ivana

Majstrovića zabilježena u Z a p is n ik u d n e 24. f e b r u a r a 1935.,

I. v a n re d n e k o m o rs k e s je d n ic e o d rž a n e

da se n ip o š to

n e r a d i o p le m e n s k im m a k in a c ija m a ,

koje su do sada spriječile izgradnju. Ministarski savjet u Beogradu službeno je tek 17 godina nakon što je država stvorena pokrenuo izradu projekta pruge Bihać - Knin, a prvi pripremni radovi započeti su na proljeće 1936. Pruga je dovršena i puštena u promet tek u sljedećoj državi čijim je dijelom Dalmacija postala nakon Drugoga svjetskog rata. Ta nova država za sebe je tvrdila da je n a ro d n a ,

d e m o k ra ts k a i fe d e r a tiv n a ,

a pruga je puštena u promet

25. prosinca 1948., 92 godine nakon što je trasa prvi put predložena. Sigurno su posljedice svjetske ekonomske krize, koje su početkom tride­ setih godina pogodile i Dalmaciju, pojačane velikom sušom, ubrzale proces gubitka legitimiteta države, koja očigledno nije uvažavala molbe i zahtjeve ni onih krugova koji su joj bili najviše naklonjeni u početku. in te re s za p o tre b e n a še re g ije

kod onih čija bi bila d u ž n o s t

d a n im ž e lja m a g o s p o d a rs tv a ,

N e d o s ta ta n

iza ći u s u s re t o p r a v ­

kako je to formulirao opet novi predsjednik

komore, industrijalac, trgovac i brodovlasnik Marin Ferić, u svom izvješću za 1937./1938. godinu, doveli su naposljetku i u krugovima dalmatinskih gospodarstvenika do novog suglasja o tome tko je kriv za sve nedaće. Opet su se svi nazočni članovi, ovaj put na I. re d o v ito j K o m o re u S p litu

(kako se sad zvala) 78.

s je d n ic i T rg o vin ske in d u s trijs k e

s v ib n ja 1938. g o d in e ,

jednoglasno

složili s opisom problema kako ga je dao član komore koji je sada u zapisniku bio predstavljen kao

b a n k a r iz S p lita ,

a radilo se o dr. Ivi Tartagli. Njegova

žestoka kritika nekih upravno-policijsko-financijskih apsurda režima, koji su pogađali gospodarstvenike, dovela ga je do kritike državnog uređenja kao takvoga i do tvrdnje da

n a š i u n u t a r n ji p o lit ič k i o d n o s i n is u s a m o p o lit ič k o

p it a n je n e g o i e k o n o m s k o , š to v iš e ž iv o tn o p ita n je . M o r a m o n a to m e r a d it i d a se to rije š i.

Iz rasprave koja je uslijedila lako se može iščitati koga i što

se smatralo odgovornim za loše prilike u Dalmaciji. U očima predstavnika gospodarskih krugova Dalmacije jugoslavenski režim i država sad su smatrani glavnom preprekom razvoja. Z a p is n ik

II. re d o v ite p le n a r n e s je d n ic e v ije ć a TI

137

K o m o re u S p litu , o d rž a n e

7. s r p n ja

1939.

nije više ostavljao nikakve sumnje.

Kad je predsjednik komore, Marin Ferić, govorio o n a š e m i našem

p re d s je d n ik u , k o ji d a je sve o d sebe d a m l H r v a ti n a p o k o n u o v o j z e m lji

d o b ije m o n a š a n a c io n a ln a i e k o n o m s k a p r a v a

a daljnji

p o lit ič k o m v o d s tv u

o p s ta n a k o ve d rž a v e

smatrao je

Pod sadašnjim uvjetima

i H r v a t im a .

govorio je o Vladku Mačeku,

o v is i o s p o r a z u m u m e đ u S r b im a

h r v a ts k o g o s p o d a rs tv o n e m a n ik a k v ih

iz g le d a d a b u d e u sp je šn o , j e r je s is te m a ts k i u g n je ta v a n o ,

tek nakon što o s tv a ­

r im o p o lit ič k u i e k o n o m s k u a u t o n o m iju o s tv a r it ć e m o n a š a p ra v a .

bilježi usklike

Ž iv io !

predložilo je, a svi članovi vijeća uzvicima da se n a š e m

Zapisnik

nazočnih, a jednoglasno potvrđeno predsjedništvo Ž iv io dr. M a č e k !

to su i prihvatili,

v o đ i g o s p o d in u p re d s je d n ik u d o k to r u V la d im ir u M a č e k u

brzojav u kojemu su istaknuti jedan spremni za

iz ra z i n a še v je rn o s ti

pošalje

te da su svi članovi kao

o b r a n u n a c io n a ln ih i e k o n o m s k ih in te re s a ( . . . ) n a r o č ito

h rv a ts k e J a d ra n s k e o b a le , sn a g e i p o n o s a n a še d o m o v in e !.

Na istoj sjednici

dr. Ivo Tartaglia izabran je za člana Odbora za promet, financije i turizam, a usvojena rezolucija u kojoj se opet tražilo smanjivanje porezne presije i poboljšanje infrastrukture, pod točkom 15. navodi da

o b e ć a n a iz g ra d n ja

p ru g e B ih a ć -K n in ( . .. ) jo š u v ije k n ije z a p o č e ta , m a d a se r a d i o p rv o r a z r e d n o m ž iv o tn o m i d r ž a v n o m p it a n ju z a P r im o rs k u i V rb a s k u b a n o v in u . M o li se d a se iz n a đ u s re d s tv a d a g r a d n ja č im p r ije m o ž e z a p o č e ti, k a k o se n a š lo s re d s ta v a i za p r u g u K u rš u m lija - P r iš tin a .

naglasili su da su n a k o n

Godine 1940. privrednici i njihova komora

s p o r a z u m a o d 26. k o lo v o z a p ro š le g o d in e ( . . . ) n a p o ­

k o n s tv o r e n i p r e d u v je ti z a z d r a v i n a p re d a k .

Sporazum je izazvao

n e o p is iv o

o d u š e v lje n je , n a ro č ito u h r v a ts k o m n a ro d u . P re d s je d n iš tv o n a še k o m o re u v ije k j e v o d ilo ra č u n a o ra s p o lo ž e n ju n a r o d a i p r iv r e d n ih s u b je k a ta s v o je re g ije i p o z d r a v lja o v a j p o v ije s n i d o g a đ a j, k a o i f a k t o r e č ija ih je d r ž a v n ič k a m u d r o s t o m o g u ć ila .

doći do

Pod v o đ o m

h rv a ts k o g n a ro d a dr. V la d im ir o m M a č e k o m

sad može

s u ra d n je m e đ u s rp s k im i h r v a t s k im n a r o d o m .

Na upit koji je Trgovinsko-industrijska komora Splita zaprimila od ispos­ tave novih vlasti Banovine Hrvatske o privrednim problemima područja T. I. Komore, odgovoreno je dopisom koji je bio datiran 20. veljače 1940. Stječe se dojam da je komora u svom odgovoru novoj vlasti u Zagrebu mogla uporabiti bilo koji od svojih dopisa koje je pripremala za sve vlasti od početka 20. stoljeća. 138

D a lm a c ija je ,

ponovno se navodilo,

p a s iv n a re g ija

( . . . ) g o li k a m e n i p o n e g d je z a k r ž lja la š u m a , p o ljo p r iv r e d a n ije u s ta n ju s a m a p r o iz v o d it i d o v o ljn o za s ta n o v n iš tv o , s to č a r s tv u m a n jk a p itk e vode, a š to je ije d a n o d g la v n ih p r o b le m a n a š ih tu r is tič k ih m je s ta , ra z v ije n a d a b i z a p o s lila v iš a k s ta n o v n iš tv a ,

veze p e rife rn e , luke jo š

promet

n e iz g ra đ e n e z a veći p r o m e t . . .

industrija je v rlo loš,

p re s la b o

željezničke su

Nijedan od problema

koji su stanovništvo Dalmacije i gospodarske krugove mučili u prošlosti ni početkom četrdesetih godina 20. stoljeća nije bio riješen. U listu J a d ra n s k i L lo y d

izražavalo se čuđenje zašto Split nije ispunio velika očekivanja u gos­

podarskom smislu. Naime, ne samo da nije postao n a š

H a m b u r g ili L o n d o n ,

već se 1938. splitska luka po prometu više nije nalazila na prvome mjestu na Jadranu, usprkos izvrsnoj p r ir o d n o j

k o n fig u r a c iji

koje su se ponovno nabrajale. Svaka d o b ra

i svim ostalim prednostima,

in ic ija tiv a ,

zaključio je autor teksta,

suočava se s bezbroj teškoća i prepreka. Čitava dva desetljeća, činilo se, bila su izgubljena, napravljeno je p u n o

No, malo je bilo trijeznih analiza u

g re ša ka .

čemu se sastoje dublji razlozi očite razvojne blokade. Umjesto toga čitatelji ovoga privrednog lista mogli su se zabavljati napisima o p s ih o lo g iji čitajući opise njihova tobože

b e z b riž n o g

S p lić a n a ,

karaktera, toliko sklonog

s m ije h u

i ša li.

5 ,4 ,

Privredna struktura i socijalno pitanje u Dalmaciji

U predgovoru knjige s t r u k t u r a D a lm a c ije ,

P riv re d a i r a d n ic i u D a lm a c iji. P r iv re d n a i s o c ija ln a

koja je 1929. u Splitu objavljena u izdanju Radničke

komore za Dalmaciju, a uredio ju je Bogoljub Ćurić, naglašava se da su razvitak, promjene i napretci društvenog života n ije o r g a n iz o v a n o

te da su propale

u n iš t ili ( . . . ) sve o n o , š to

d rž a v e k o je n is u im a le r e a ln ih u s lo v a

z a o d rž a n je . P ro p a la su s v a p r e d u z e ć a k o ja su n a p a m e t s tv a r a n a i s a m o d o b r o m v o ljo m v o đ e n a . P ro p a lo je sve o n o

(...) š to

n ije b ilo d o b r o p la n ira n o ,

iz m je re n o i p ro r a č u n a to . ( . .. ) I a k o j e jo š u v ije k k o d n a s te š k o g o v o r it i 0 n e k o j iz ra đ e n o j i f o r m ir a n o j r a d n ič k o j kla si, ip a k n e će n ik o s p o r iti t o d a r a d n ic i sa č la n o v im a p o r o d ic a u n a š o j z e m lji p r e d s ta v lja ju d o b r u je d n u š e s tin u n a ro d a . U s to n a jp r o d u k tiv n iju je d n u š e s tin u n a ro d a .

Na drugom se mjestu tvrdi: Svi se

s la ž u s tim e , i p r iz n a ju , d a im a m o p a s iv n e k ra je v e , a u n e k im a d a v la d a g la d , 139

a li u d e s e t g o d in a p o s to ja n ja ove d rž a v e , n i je d n a v la d a , p a n i M in is t a r s t v o S o c ija ln e P o litike , n ije o d re d ilo d a se p ro v e d e je d n a te m e ljita s tu d ija te s tv a r i te d a se d o b ije p r a v a s lik a te o rg a n s k e b ije d e n a še g s o c ija ln o g b ića , u ta k o v e lik im p r e d je lim a n a še d rž a v e . ( . . . ) Tu se r a d i o h ilja d a m a , d e s e tin a m a i s t o t in a m a h ilja d a p o je d in a c a , sa p o r o d ic a m a , k o ji s a č in ja v a ju n a š u k o le k tiv n o s t, te su ž iv i te re t, s la b o s t, ž a b o k re č in a u n a š o j s re d in i.

Na tristotinjak stranica teksta i s pomoću velikog broja i u p o r e đ e n ja D a lm a c iji.

spomenuta publikacija iznosi podatke o

Kao glavna

p r iv r e d n a v re la

navode se

ra č u n a , ta b e la

s t a n ju p r iv r e d e u

p r o iz v o d n ja v in a , u lja i

m a s lin e , soli, b u h a č a , ju ž n o g voća, lje k o v ito g b ilja , d u v a n a i c e re a lija , z a tim tu r iz a m , j a v n i i tr g o v a č k i s a o b ra ć a j, r ib a r s tv o , k a m e n i m r a m o r , c e m e n t, tu p in a , b o k s it, c ija n a m id i k a rb id , te n a p o k o n v o d e n e sn a g e , lu ke , g ra d s k i o b r t i i tr g o v in a .

Dalmacija se opisuje kao teritorij

k o ji se s a d a d ije li n a t r i

ž u p a n ijs k e o b la s ti (...), ra z d ije lje n a n a 1 4 p o lit ič k ih s re z o v a i 8 8 o p š tin a , š to sve z a je d n o n a s e lja v a

625.000 s ta n o v n ik a ,

ra z d ije lje n ih n a 117.000 k u ć a i 121.000

d o m a ć in s ta v a o k u p lje n ih u 875 n a s e lje n ih m je s ta . ( . . . ) O d c je lo k u p n o g b ro ja s ta n o v n ik a u v a ro š im a ili g r a d o v im a ž iv i s a m o 8 6 .0 0 0 sa 6.0 0 0 p a u p e r a k o ji p re te ž n o žive u v a ro š im a a v o d e se u s p is k o v im a seoskih o p š tin a , ili svega 14.72 o d sto . G ra d o v a i v a ro š ic a im a u k u p n o 18.

Kako su izgledali socijalna struktura i uvjeti života u dalmatinskim v im a i v a r o š ic a m a ? No,

g ra d o ­

prije nego što pokušamo iznijeti glavne značajke

gospodarskog života i početaka industrijalizacije Dalmacije, kako se to u knjizi formuliralo s o b z iro m ž iv o ta ,

n a n o v o s ta n je i n o v a s tr u ja n ja n a še g p r iv r e d n o g

čini se uputnim upozoriti na ono čega su i autori spomenute knjige

bili svjesni u srpnju 1929., kad su pored svoje iskazane namjere da čitatelju predoče

ta č n e i o b je k tiv n e p o d a tk e

ipak napomenuli:

n a jn o v iji p o sa o , s la b o p o z n a t i s la b o d o s a d a v o đ e n , b r o jk a u p o d a t c im a o p r iv r e d i neće b it i ta č n a .

Ali

S ta tis tik a je k o d n a s

svjesni da m o ž d a

poneka

a k o to b u d e i g d je to b u d e

d o to g a je d o š lo s a m o ta k o š to n i s lu ž b e n i p o d a t c i k o jim a s m o se s lu ž ili i m i n is u d o b ri. Tako, n a p r im je r , o p r o iz v o d n ji v in a u D a lm a c iji p o s to ji n e k o lik o s I u ž b e n i h p o d a t a k a k o ji se m e đ u s o b n o ra z lik u ju č a k to lik o k a o 1: 2,5.

I devedeset godina nakon što su napisane gornje rečenice, u današnjem pokušaju prikazivanja prošle socijalne zbilje, moramo biti svjesni da su mnoge brojke kojima baratamo upitne i da se najviše možemo nadati da 140

1918.

1923.

1928.

1933.

1938.

65

86

103

133

151

5241

6605

6825

9929

10 672

146691

14g0g0

148 629

194 937

198 434

Industrijska poduzeća Broj radnih m jesta U p o trije b lje n a konjska snaga strojeva

Nedvojbeno je i u Dalmaciji uočljiv početak industrijalizacije, a riječima suvremenika, bio je primjetan

o s je tljiv p ro c e s d ife r e n c ir a n ja s ta n o v n iš tv a

iz a z v a n o g p re te ž n o p a u p e riz a c ijo m sela, n a s e lja v a n je m v a ro ši k o je su

1912. i 1929.) o ja č a le

u b r o ju s ta n o v n iš tv a za

(između

121 %. Kategorije stanovništva

Dalmacije 1929. navedene su ovako: In d u strija lci, trgovci i o b rtn ic i R ibarstvo i p o m o rs tv o N ajam ni radnici i nam ještenici Stočari težaci P o ljo p rivre d n i težaci Državni službenici i nam ještenici U kupno:

28 000

4,48 %

75 000

12,00 %

130 000

20,80 %

93 000

14,96%

286 000

45,76 %

12 000

2,00 %

625 000

100,00 %

Dana 19. veljače 1919. u gradu Splitu proradio je prvi motor na struju, a 12. srpnja 1920. prvi je put svjetlo električnih žarulja osvijetlilo splitsku Rivu, što je budilo nadu da će se pokrenuti i brži razvoj industrije. Izgradnja prve elektrane 1921., sa snagom 150 kW, a od 1926. nova hidrocentrala na Cetini (prva HE na tom mjestu, Kraljevac, puštena je u pogon 19. ožujka 1912.), koja je dodatno opskrbljivala grad i tvornice cementa električnom energijom, svjedočili su o tome da je započelo novo poglavlje i u razvoju privrede. Proces elektrifikacije u Dalmaciji bio je dugotrajan. Električna energija stigla je u prvoj polovici 20. stoljeća u mnoga dalmatinska mjesta: Skradin (1905.), Drniš (1915.), Split (1920.), Sinj (1923.), Hvar (1925.), Knin (1929.), Makarska (1930.), Biograd (1930.), Metković (1940.). Prvi grad u Dalmaciji, a ujedno i prvi hrvatski i europski grad, koji je dobio višefazni sustav izmjenične struje bio je Šibenik, i to već 28. kolovoza 1895. No, najbolje se proces industrijalizacije, koji je iziskivao najviše električne energije proizvedene u elektranama diljem Dalmacije, ipak može pokazati na primjeru Splita. Razni 142

s p is k o v i in d u s tr ijs k ih p o d u z e ć a n a p o d r u č ju trg o v in s k e i o b r t n ič k e k o m o r e

popisivali su pojedine tvornice i uloženi kapital, ali i dalje je obrtništvo bilo najvažnija privredna grana. Pad investicija u izgradnju novih tvornica već nakon 1924., a i opadanje proizvodnje kao posljedica pada cijena koji je bio izazvan svjetskom ekonomskom krizom, teško su pogodili i Dalmaciju. I talijanska kompanijaSocietaanonima per l'utilizzazionedelleforze idrauliche della Dalmazia bila je primorana prodati svoju hidroelektranu na Cetini francuskim investitorima, koji su tvornicu preimenovali u La Đalmatienne. Željeni industrijski razvoj u okruženju izražene korupcije i birokratiziranosti u kraljevskoj Jugoslaviji pokazao se nemogućim (broj od 280 000 državnih činovnika u cijeloj Kraljevini i općepoznata krilatica rje š e n je

K a k v o p e č e n je , ta k v o

govore sami za sebe). Mnogobrojni strukturni problemi usporavali

su ili čak onemogućavali brži razvoj. Svi strojevi morali su se uvoziti, oprema je često bila zastarjela, kamatne stope i porezi bili su visoki, radna snaga loše kvalificirana i upravljanje loše. Sve to dovodilo je do toga da ni industrijski proizvodi uglavnom nisu bili konkurentni onima koji su proizvedeni u srednjoj i zapadnoj Europi. Nezaposlenost u Dalmaciji uoči i poslije velike gospodarske krize tridesetih godina 20. stoljeća sve više je rasla. Država je pokušavala kroz javne radove ublažiti teške socijalne posljedice krize. Općenito su uvjeti rada onih koji su imali posla uglavnom bili iznimno teški, moglo bi se reći i nehumani. Cementna industrija u Dalmaciji, čiji je začetnik bio Prus August Hoffling, koji je 1865. ispod brda Marjan dao izgraditi prvu tvornicu cementa s jednom peći u Splitu, koju je u vrijeme francusko-pruskog rata 1870. prodao lokalnim trgovcima Marinu Betizzi i Lorenzu Cilardiju, zapošljavala je u međuratnom razdoblju više tisuća radnika. Može se reći da je razvoj cementne industrije procesu industrijalizacije u Dalmaciji dao velik zamah. Nekadašnji težaci i ribari postajali su jeftinom radnom snagom te industrije. Godine 1929. proiz­ vodnja cementa dosegnula je svoj maksimum sa 617 4501, da bi 1930. zbog krize pala na 410 000 t. U sredozemne se zemlje izvozilo 85 % proizvodnje. Na primjeru rada u tvornicama cementa može se pokazati kako se postupno mijenjalo agrarno društvo Dalmacije. Radnici, u početku mahom iz obližnjih sela, koji su svoj kruh zarađivali u Prvoj dalmatinskoj tvornici cementa Portland Ferić M. & Co. Split a.d., ili pak u Portland Dalmatia d.d. za tvorenje 143

cementa Portland - Kaštel Sućuracjadransko a.d., cement Portland - Solin, Sv. Kajo; Lavocat & Cie., tvornica umjetnog Portland cementa ili Tvornica cementa - Split ili u Tvornici salonita - Vranjic bili su, kako su u suvremenim vrelima nazivani, te ž a c i-ra d n id . Poslodavci su se učestalo tužili da su još uvijek bili više privrženi svojim poslovima na selu nego onima u tvornici. Nisu rijetki opisi u kojima se govori o tome da ra d a .

m a s e g la d n ih te ž a k a n a s rć u n a trž iš te

U sumornim izvještajima Radničke komore tvrdilo se da

m n o š tv o m

p o n u d je n e ra d n e sn a g e s a m i o b a r a ju v r ije d n o s t s v o g b la g a - r a d n e snage. S p o s tig n u tim n a d n ic a m a koje se k re ć u o k o 20 d o

25 d in a ra

n a dan, sa p a k le n im

r a d n im u s lo v im a , k o ji ne nose p e č a t c o n se n su sa d v o je s lo b o d n o u g o v a ra ju ć ih s tra n a k a , ra d e , izdrže, d o k sa c e m e n tir a n im ili o b o lje lim p lu ć im a n e n a p u s te r a d d a p a d n u n a te r e t s la b ih in s titu c ija ra d n ič k o g o s ig u ra n ja ili se v ra te n a selo, d a se o p e t v ra te n a is ti ra d , d a o p e t o d u , d a d ru g i v a l o s u d je n ik a z a p r e m i n jih o v a u p ra ž n je n a m je s ta , d o k će i o v i d a o d u , n o m a d i š iro m z e m lje d a n ose s v o ju b ije d u m a te r ija ln u , f iz ič k u p a i m o r a ln u , s re tn i a k o im u sp ije iz b a v iti se, p a s o š o m za in o s tra n s tv o , iz o v o g a p a k la g d je g la d u ju i „z a p o s le n i" i n e za p o sle n i.

Stvarnost toga novog proletarijata opisivana je 1929. i ovako:

C e m e n tn e

p e ć i g o re n e p re s ta n o i n jih n e p re s ta n o tr e b a p o s lu ž iv a ti ( . .. ) ra d n ic i ra d e n e ­ p re s ta n o t r i n e d je lje ! N jih o v se r a d o b a v lja ta k o š to se z a 2 d o 3 s a ta očiste pe ći, iz b a c i k lin k e r i n a b a c i u n jih n o v e s iro v in e . K a d a t a j p o s a o o b a v e o d m a r a ju se 2 d o 3 s a ta o k o p e ć iju , je d u ili s p a v a ju . Sve to d a k a k o u f a b r ič k o j p ra š in i. T ako n e p re s ta n o t r i n e d je lje ra d e i o d m a r a ju se u f a b r ic i i n a k o n to g a d o d je s m je n a a o n i id u k u ć a m a d a ra d e n a p o ljim a . P la ć a im se k a o d a ra d e s v a k i d a n t ih še st n e d je lja r a d a i o d m o r a p o o s a m s a ti d n e v n o . M n o g i o d o v ih b ije d n ik a i ne d o d ju n a tr a g n a k o n n e k o lik o ta k v ih m u č e n ič k ih s m je n a n e g o p a d a ju n a te r e t u s ta n o v e o s ig u ra n ja . A li p o š to te p o s lo v e o b a v lja ju m a h o m s a m i seljaci, n jim a to k o n v e n ira , j e r u d a n im a k a d a n e ra d e o b a v lja ju seoske p o s lo v e i o tu d a d o la z i n jih o v a v o lja d a ta k o ra d e .

Novi uvjeti života u gradovima i industrijskog rada u tvornicama fun­ damentalno su se razlikovali od tradicionalnog života na selu, i stvarali su nove životne i radne navike, nove lojalnosti i nove ovisnosti. Većina rad­ ništva tih godina može se svrstati u hibridni tip Kaštelanskom bazenu i nazvanog

144

te ž a k a - ra d n ik a ,

te ž a k - r ib a r - r a d n ik .

ponekad u

Čitajući, primjerice, što je župnik Frane Ivasović zabilježio u svojoj knjižici K a š te l-S ta ri. C rtic e iz n je g o v e p o v ije s ti i ž iv o ta ,

objavljene 1940., uočavamo

kako je i suvremenicima bilo jasno kako su se tradicionalni običaji i ponašanje u novim uvjetima mijenjali, premda je, naravno, posebno u prvoj generaciji novih stanovnika gradova ostajala emotivna povezanost s normama i ob­ licima prijašnjeg života na selu. Teška je kriza početkom tridesetih godina zahvatila i Dalmaciju. Javna burza rada u Splitu, sa svojim podružnicama u Šibeniku, Dubrovniku i Kotoru, u svojim je statistikama za 1932. (koje sigurno nisu odražavale pravo stanje jer su samo navođeni nezaposleni radnici koji su bili prijavljeni od poslodavaca) iskazivala 12 180 nezaposlenih. Prema nekim procjenama čak je do dvije trećine radništva u Dalmaciji duže ili kraće vrijeme moralo iskusiti razdoblje nezaposlenosti. Fluktuacija na tržištu rada bila je iznimno velika. Iz dopisa Banske uprave Primorske banovine Ministarstvu socijalne politike i zdravlja o s ta n ju

n e u p o s le n ih ,

te iz materijala Okružnog ureda za osiguranje radnika,

Radničkih komora i drugih institucija vidljiva je doista teška socijalna situacija ne samo n e k v a lific ira n ih

ra d n ik a ,

kako su zvani zemljoradnici koji su u potrazi

za poslom sa sela dolazili u Split. Spomenuti javni radovi, za koje je početkom 1933. predviđeno 650.000 dinara, i dodatno 150.000 za pomoć onima koji iz opravdanih razloga nisu mogli sudjelovati u radovima, nisu bili dostatni da u većoj mjeri pomognu proleteriziranim težacima, osobito onima iz Zagore. Suvremeni opisi na­ glašavali su da

u D a lm a c iji im a r e la tiv n o više ta k o z v a n ih p a u p e r a i se o skih

b e s k u ć n ik a n e g o i u je d n o j d r u g o j p o k r a jin i. Taj g la d n i s v ije t n a v a lju je u v a ro š i r a d i r a d a i s to ji n e z a š tić e n , u

kaže se tako u Iz v je š ta ju

o r a d u R a d n ič k e k o m o r e

1928. g o d in i. I zdravstveno stanje posebno siromašnih slojeva društva u Dalmaciji

toga doba bilo je zabrinjavajuće, zbog slabe prehrane, nehigijenskog sta­ novanja i nedovoljne zdravstvene zaštite. Isticalo se da ra d n ik e

u D a lm a c iji

n a jv iš e s a tire tu b e r k u lo z a . ( . .. ) Ip a k , m a d a su s ta t is t ič k i p o d a t c i s a m i z a sebe s tr a h o v iti, o n i jo š n i iz d a le k a n e p r ik a z u ju p r a v o s ta n je s tv a r i. Tu su n a v e d e n i s a m o o n i s lu č a je v i g d je je u re d d a o p o tp o r e č la n o v im a , a n e m a n i je d n o g s lu č a ja o b o lje n ja č la n o v a p o ro d ic e . M e d ju t im , im a č ita v ih p o r o d ic a z a ra ž e n ih tu b e r k u lo z o m č iji p o m la d a k ne će d o ž iv iti n i p r v o m la d ić s k o d o b a .

145

(...)

N a r o č ito su s tra š n e p r ilik e u p re n a s e lje n im g r a d o v im a k a o š to su S p lit i

Š ib e n ik . S k u p o ć a i n e s ta š ic a s ta n o v a o tje r a la j e ra d n ič k e p o ro d ic e d a s ta n u ju p o m r a č n im i tije s n im iz b a m a , u k o je s u n č a n e z ra k e n ik a d a ne d o la z e . Im a s lu č a je v a d a b o le s n i r o d ite lji s p a v a ju u je d n o j p o s te lji sa m a lo m d je c o m . ( . .. ) n e s re ć a id e d a lje i n je n e p o s lje d ic e već o s je ć a m o .

Ponekad je i N o v o

doba

pisalo, kao 16. veljače 1928., o

u društvu, navodeći da se s v u g d je

tr a ž i p o m o ć .

v e lik o j b ije d i

i nesreći

Međutim, samo drugi dio

rečenice iz jednoga takvog članka čini se točnom:

D rž a v a p o m a ž e n a sve

s tra n e , a li k o lik o g o d je p o m o ć i ve lika , n ije d o s ta tn a !

Pomoć sigurno nije bila

dostatna, ali teško bi se moglo reći da je država

p o m a g a la n a sve s tra n e .

Glasovi koje su komunisti dobivali na izborima, 1267 prigodom Općinskih izbora od 15. kolovoza 1926. u Splitu, od ukupno 5792, s tim da je najviše simpatizera KP bilo u Vranjicu, Kučinama, Mravincima i Žrnovnici, gdje je živjelo mnogo radnika cementne industrije, bili su očit dokaz sve većeg nezadovoljstva prilikama i male vjere među radnicima da će ova država riješiti

s o c ija ln o p ita n je ,

koje se sve više zaoštravalo.

Ustav, sustav socijalnog osiguranja. o s ig u ra n ju r a d n ik a ,

Z a k o n o in s p e k c iji ra d a

ili

Zakon o

koji su propisivali socijalna prava kao osmosatno radno

vrijeme, zabranu dječjeg rada i drugo, bili su jedno, zbilja nešto drugo. Za one koji su imali posla u ra d n i d an,

in d u s tr is k im p r e d u z e ć im a u p r a k s i n e p o s to ji o s a m s a tn i

a institucije države, koja je u svom Ustavu jamčila socijalna prava,

bile su slabe i neučinkovite. S jedne strane postojao je veći broj n a m je š te n ič k ih e k o n o m s k ih o rg a n iz a c ija ,

r a d n ič k ih i

koje su, primjerice, trebale nadzirati

provođenje zaštitnih mjera na radnome mjestu, ali je praksa u ovom i u drugim slučajevima gdje se radilo o radničkim pravima izgledala drukčije. Počevši od činjenice da su zakoni o zaštiti radnika bili

s a m o z b ir n e ja s n ih

i k o n t r a d ik t o r n ih p r o p is a k o jim a su m n o g o b r o jn a r a d n ič k a p i t a n j a s a m o n a b a č e n a a li n is u n ik a k o rije š e n a ,

uvjeti rada za mnoge bili su veoma teški.

Često su se Radničke komore tužile da

Z a k o n o z a š titi r a d n ik a te u re d b a

p ro is te k la iz to g a z a k o n a p r e d v id ja ju r a d n ič k e p o v je re n ik e u p re d u z e ć im a . M e d ju t im n a t e r it o r iju o v e K o m o re n i u je d n o m in d u s tr is k o m p re d u z e ć u n e p o s to je r a d n ič k i p o v je re n ic i, i to v e lik im d ije lo m z a to , š to p o s lo d a v c i p ra v e s m e tn je iz b o ru r a d n ič k ih p o v je re n ik a .

14 6

Iz v je š ta ji in s p e k c ije ra d a

koje su davali

in s p e k to r ( n a d z o r n ik ) I. kla s e

Guido

Malešević i njegov zamjenik Marko Mladineo daju nam jasnu sliku o uvjetima rada u Splitu, Makarskoj, Imotskom, Sinju, Kninu i Šibeniku, kao i na otocima Braču, Hvaru i Visu. Ono što je propisivao z a š titn im m e r a m a u p r e d u z e ć im a

se v e o m a

rije tk o

P ra v iln ik o h ig ije n s k im i te h n ič k im

iz 1922., prema nalazima inspekcije, samo

uvažavalo. Uglavnom bi poslodavci

z a š titn e m je re z a z d r a v lje r a d n ik a .

z a b o r a v ili

na bilo koje

Stotine stranica inspekcijskih nalaza

možemo sažeti riječima da su prilike na radnom mjestu u Dalmaciji toga vremena uglavnom bile katastrofalne. Kao primjer navest ćemo činjenicu da je inspekcija samo u dvije tvornice od njih 27 uopće zatekla neku vrstu nužnika, da su u drvenim straćarama radnici za vrijeme odmora morali ležati na podu, i da je često čak nedostajalo dovoljno pitke vode. U mnogim poduzećima radnici su morali potpisati n a o tk a z n i ro k ,

i da

ik a k v e o d š te te ,

te

U p ra v a T v o rn ic e

o č ito v a n ja

radnika

da nemaju n ik a k v a

p ra v a

m o ž e o t p u s t it i u s v a k i čas bez

n ik a k v a p r a v a n a n a g ra d e ili o d š te te m a k a k v e b ilo vrsti,

i u s lu č a ju d a b i j a m o r a o o s ta t i z a više s a to v a ili d a n a b e z p o s le n u s lije d o b u s ta v e r a d a r a d i više sile, p o m a n jk a v a n ja ili n e d o s ta ta k a s iro v in e , k v a ra n a m a š in e r ija m a ili a p a r a t im a itd . -

koji je dvadesetih godina D a lm a c ije

Iz

kako je, primjerice, glasio tekst na obrascu

D io n ič k o d r u š tv o z a is k o r iš ta v a n je v o d e n ih s n a g a

svojim zaposlenicima davalo na potpis.

Iz v je š ta ja In s p e k c ije r a d a K ra lje v in e SHS o n je n o m p o s lo v a n ju ,

G o d iš n ja k a o ra d u M in is ta r s tv a S o c ija ln e P o litike ,

kao iz

proizlazi da nehumani uvjeti

na radnom mjestu, počevši od smjena koji su trajale od 12 do 14 sati, kao i iskorištavanje djece za rad, u Dalmaciji kao i u ostatku Kraljevine nisu bili rijetkost. Zaštita koju su Okružni uredi za osiguranje radnika pružali onim radnicima koji su bili prijavljeni (u svibnju 1924. radilo se u Dalmaciji o 17 653 radnika) bila je minimalna. Isto vrijedi za zdravstvenu skrb, premda se iz

Iz v je š ta ja o p o s lo v a n ju

Okružnih ureda za osiguranje radnika stječe

slika da je Okružnom uredu prvenstveno smetala činjenica da su se gomilali deficiti jer su izdatci nadilazili prihode. Za osigurane radnike navodilo se da p o k u š a v a ju is k o ris titi b la g o d a ti

i da za

s v a k u s itn ic u

traže usluge nekog od

(inače malobrojnih) liječnika. Onodobna socijalna stvarnost za mnoge se ne može drukčije opisati nego daje bila surova.

147

sedam minuta i da je 1936. u ambulanti u Splitu otkriveno 357 slučajeva tuberkuloze, spominje i navala onih

k o jim a n ije m je s to u a m b u la n ti, a li k o ji

u v e lik o m b ro ju d o la z e u o č e k iv a n ju d a a p a r a t za re n d g e n im a u n iv e r z a ln u č a ro b n u m o č.

Zasigurno to nešto govori o tadašnjem općem stupnju

prosvijećenosti, a ni zdravstvena kultura u gradu, a kamoli na selu, nije bila na visokoj razini. Općenito su primanja radnika bila jako niska. Kvalificirani radnici zarađivali su između 20 i 30 dinara na dan, a sindikalni aktivisti kao Josip Cazi tvrdili su da se dvadesetih godina za jednu radničku nadnicu moglo kupiti polovicu robe koja se za jednu nadnicu moglo kupiti 1914. Zbog toga mnogima i plaćanje liječnika nije bilo moguće. Ovdje bi se mogle navoditi mnoge statistike iz kojih je vidljiv pad cijene rada i poskupljenje namirnica i robe široke potrošnje. Jačanje radničkog pokreta i socijalističkih ideja zasigurno je bila reakcija na opisanu tešku situaciju u kojoj su se našli radnici i njihove obitelji. Socijaldemokratska partija Dalmacije, osnovana u studenome 1902., imala je prije rata 1914. godine 312 članova u cijeloj pokrajini (i 136 članova u svojim omladinskim organizacijama). Polazi se od toga da je u sindikalnom pokretu tada bilo 1540 organiziranih članova. Dana 27. listopada 1918. socijaldemokrati u Dalmaciji

d e fa c to

iznova osnivaju partiju, čiji rad je

bio potpuno zamro tijekom rata, i prihvaćaju rezoluciju sa skupa koji su jugoslavenski socijalisti 6. listopada održali u Zagrebu, na kojemu su su­ djelovali i neki dalmatinski socijaldemokrati. Osnivaju se R a d n ič k e

n o v in e

(nakon kongresa ujedinjenja socijalista i komunista 20./23. travnja 1919. kao list Socijalističke radničke partije list izlazi pod imenom

O s lo b o đ e n je ),

a lokalne sindikalne podružnice djeluju u Splitu, Makarskoj, Šibeniku, u Pučišćima, Imotskom i Sinju. Boljševička

P ra v d a

u Rusiji u svom broju

47 od 14. studenoga 1918. prenosi rezoluciju dalmatinskih socijalista od 27. listopada 1918., u kojoj se traži pravo na samoodređenje i na ujedinjenje tr o im e n o g n a r o d a S rba, H r v a ta i S lo v e n a c a u s lo b o d n u i n e o v is n u d rž a v u .

U očima dalmatinskih socijaldemokrata n a c io n a ln o riješiti samo

n a s o c ija lis tič k i p ro le te r s k i n a č in ,

p ita n je

moglo se, dakako,

te se izražava uvjerenje da će

u k id a n je s v ih g r a n ic a p o b je d o m s o c ija liz m a o s lo b o d it sve n a c ije i sve klase, c ije lo č o v je č a n s tv o . 150

Prvi (neuspjeli) generalni štrajk radnika proglašen je 30. prosinca 1918. u Splitu zbog toga što su p la ć e

p o v e ć a n e 2 0 -5 0 %, a c ije n e n a ra s le 4 0 0 -1 1 0 0 %,

Više tisuća ljudi, kako su ponosno isticala socijaldemokratska glasila, izišlo je na ulice i sudjelovalo u manifestacijama na kojima se prosvjedovalo protiv visokih cijena i tražilo oporezivanje špekulanata, zapošljavanje nezaposlenih itd. Već na skupu 22. prosinca u splitskom kinu Karaman zahtijevalo se uvođenje osmosatnoga radnog dana (do čega je u Kraljevini SHS službeno i došlo 17. ožujka 1919.). Dana 1. lipnja 1920., nakon mnogih radničkih i sindikalnih akcija, u Dalmaciji je izboren kolektivni ugovor za cementnu industriju koji je predviđao porast plaća za oko 80 %, kao i dodatno pla­ ćanje prekovremenog rada i plaćanje za vrijeme praznika. Dodatno je čak dogovoreno da će nadnice pratiti poskupljenje namirnica. Ugovor je za poslodavce potpisao industrijalac Marin Ferić (dugogodišnji predsjednik T. I. komore, poslije član ORJUNE, od tridesetih godina HSS-a), a za radnike Ante Glavina. Međutim, o nekakvu socijalnom partnerstvu ne može biti govora. Poslodavci, ali i Zemaljska vlada, kojoj je i kolektivni ugovor išao na potvrdu, činili su sve kako bi eliminirali radnički pokret.

N ovo doba

izvještavalo je o uhićenjima komunista i o kućnim pretragama, naročito uoči 1. svibnja ili nekih javno najavljenih radničkih akcija. U ovom prikazu nemamo prostora pratiti stvaranje i razvitak stranaka, tako ni Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) osnovane 23. travnja 1919., koja se od 1920. nazivala Komunistička partija Jugoslavije, a koja je stvorena od socijaldemokratskih stranaka iz raznih dijelova države, kao što ne možemo detaljnije pratiti ni unutarstranačke frakcijske borbe. Na partijskom kongresu u Vukovaru iznosio se podatak da su sindikati u Dalmaciji okupljali 8000 članova. Sama Partija imala je 2092 člana, naklada partijskog lista O s lo b o đ e n je iznosila je 4500 primjeraka. Međutim, borba za veće plaće i bolje radne uvjete nije se odvijala onako kako je trebala po itineraru revolucije, i nije ispunjavala očekivanja onih koji su nakon revolucije u Rusiji očekivali revo­ lucije širom Europe. U praksi se čini da su u međuratnom razdoblju jače od revolucionarnoga radničkog pokreta bile reformističke pozicije, kako su ih zastupali drugi sindikati i strukovni savezi, premda je taj aspekt sigurno slabije istražen od stvaranja i rada organizacija pod utjecajem KPJ, koji je, očekivano, u historiografiji za vrijeme socijalizma stajao u fokusu. Vrlo su 151

rijetko organizacije kao što je bio

H r v a ts k i r a d n ič k i sa vez,

sindikat blizak

HSS-u, ili drugi reformistički sindikati kao ORS i URSSj, bili predmetom temeljitih povijesnih istraživanja. Danja Šilović Karić u novije je vrijeme u svom doktorskom radu istraživala URSSJ koji je od tridesetih godina prestao biti reformistički sindikat i postao utvrdom komunista. Prikaz oštrih polemika koje su se vodile zbog antikomunističkog, riječima splitskih tipografa, a n tib o ljš e v is tič k o g izvještavanja, pokazao bi nepomirljive pozicije koje su se u očima simpatizera ideje jugoslavenske sovjetske repub­ like tumačile kao dio klasne borbe koja je naposljetku trebala kulminirati u revoluciji. U Splitu je konflikt među socijalistički nastrojenim radnicima u novinskom poduzeću i uredništva doveo do toga da

N ovo dob a

od

22. kolovoza 1919. do 3. prosinca 1919. uopće nije izlazilo jer su tipografi odbijali slagati novine. U letku

C r a d ja n s tv u d o z n a n ja !

objašnjavali su svoje

razloge. Smatrali su da se komunistički pokret klevetalo u nekim člancima lista, u kojima su se komunisti prozivali da se zalažu za potpunu socijalizaciju, što onda znači i za p r o s t it u c iju

žene,

te da su p la ć e n i

o d T a lija n a .

Historiografija za vrijeme socijalističkog razdoblja hvalila je p o litič k u

s tra te g iju

i t a k t ik u k o ja je u v a ž a v a la s o c ija ln o -e k o n o m s k u i n a c io n a ln u k o m p o n e n t u k la s n e b o rb e n a d a lm a tin s k o m tlu ,

ali iz današnje perspektive ipak se čini

značajnijim primijetiti da vrela kao što su Iz v je š ta ji D a lm a c iju P o litb iro u C K KPJ

O b la s n o g s e k re ta rija ta z a

upućuju na d e f a c t o vrlo slabu komunikacijsku

i organizacijsku povezanost dalmatinskih komunista s centralnim tijelima Partije, što je često dovodilo do toga da vodstvo nije odobravalo „regionalne politike". Slaba prometna povezanost i represija jako su otežavali komunikaciju i političku djelatnost. i d o g o v o r im a ,

kao i

K r iv ič n i z a k o n ik , Z a k o n o u d r u ž e n jim a , z b o r o v im a

U r e d b e M in is t r a u n u t r a š n jih p o s lo v a o u s tr o js t v u i

d e lo k ru g u P re ts to jn iš tv a g ra d s k e p o lic ije ,

koji su u međuratnom razdoblju

bili na snazi, propisivali su mnoge oštre mjere i teške kazne koje su se koristile za zastrašivanje i za borbu protiv neprijatelja režima. Represija je pogađala nacionalnu opoziciju i komuniste. Mjesec dana nakon što je KPJ na izborima za ustavotvornu skupštinu dobila treći najveći broj glasova i 59 mandata, što se u

O s lo b o đ e n ju

slavilo kao

v e lik u p o b je d u k o m u n is ta ,

29. studenoga 1920. čestitalo se c rv e n o m O bznana, 152

S p litu i D a lm a c iji,

i KPJ je nakon toga morala djelovati u ilegali.

a u broju od proglašena je

U Splitu su komunisti na izborima sudjelovali kao Savez radnika i težaka, ali i pod drugim nazivima. Iz pisanja listova kao što su N o v i lis t

suzbiti

i drugi vidi se da je i prije

k o m u n is tič k u a g ita c iju ,

O bznane

N o v o d o b a , O b z o r,

vlast represijom pokušavala

i što je takvom smatrala. Tada su se vlasti

pozivale na čl. 493 Krivičnog zakona. Službeni list D a lm a t in s k i g la s n ik donosi mnoštvo primjera zapljene agitacijskog materijala i presuda koji su pogađali komuniste. Iz članka N o v o g

lis ta

od 18. rujna 1922. proizlazi kako je izgledao

antikomunistički diskurs.

I k o d n a s u D a lm a c iji, n a r o č ito u S p litu ,

su imali prilike pročitati,

k o m u n is t i d iž u g la v u .

Međutim,

čitatelji

n is u s v i r a d n ic i

k o m u n is ti. I m e đ u r a d n ic im a im a d o b r ih ro d o lju b a , J u g o s la v e n a i d r ž a v o t v o r ­ n ih e le m e n a ta . ( . .. ) N jim a se m o r a p o m o ć i ( . . . ) u n jih o v o j b o r b i za p r a v a i o p ra v d a n e z a h tje v e . R a z lik u jm o n a c io n a ln o ra d n iš tv o o d k o m u n is tič k o g . (...) k o m u n is tim a se n o g o m m o r a s ta ti n a v r a t ( . . . ) d rž a v a i d rž a v n o i n a c io n a ln o je d in s t v o s v e ti su z a n a s (...).

Za predstavnike jugoslavenskog nacionalizma

već smo ustvrdili, kako pokazuje i pisanje orjunaške P o b e d e 4. kolovoza 1921., da su pozivali na o š tru

i b e s k o m p ro m is n u b o r b u p r o t iv k o m u n iz m a ,

se podrazumijevalo da se komuniste mora p o tp u n o

u n iš titi.

pod čime

Zanimljivo je da

se u tom članku izriče i preporuka poslodavcima da komunistima odmah uruče otkaz. Uz to se ističe da je d u ž n o s t svih

g ra đ a n a

ne uključuju u b o jk o t komunista, a to se moglo učiniti

prijaviti sve one koji se u s m e n o u p r o s to r ija m a

n a še o rg a n iz a c ije n a d r u g o m s p ra tu , o d 15.00-17.00 s a ti p o s lije p o d n e .

Iza ovak­

vih poziva za denunciranje simpatizera KPJ stajala je Demokratska stranka, koja je tako vodila e le m e n a ta .

b o r b u p r o t iv a n tid r ž a v n ih , d e s t r u k t iv n ih i d e fe tis tič k ih

Ta je borba često poprimala nasilan oblik, a radnička štampa

izvještavala je o orjunaškim batinašima koji su sami ili zajedno s policijom napadali skupove za koje su smatrali da su ih organizirali komunisti. U lipnju 1924. u Splitu je došlo do masovnih tučnjava, u Trbovlju u Sloveniji u takvim je sukobima ubijeno troje radnika i 16 ih je ozlijeđeno. Dana 8. kolovoza 1926. dvadesetšestogodišnji Josip Crgin iz Donjih Kaštela izgubio je život u jednome takvu okršaju između jugoslavenskih nacionalista i komunista. Otac ubijenoga, Marko Grgin, u aktu osvete ubio je nakon toga lokalnog vođu ORjUNE, Valentina Žica, 2. siječnja 1927. Prema pisanju r a d n ik a

B o rb e

i

O kovanog

između 1. svibnja 1924. i 10. travnja 1925. u Dalmaciji je uhićeno 557

radnika za koje se sumnjalo da su komunisti, od kojih su mnogi osuđeni na 153

višegodišnju robiju. Vijesti o hapšenjima i pretresima mogu se često naći u lokalnom tisku. J a d ra n s k a 20

V a ro š a n a

p o š ta

tako 14. prosinca 1927. javlja o uhićenju

nakon što je došlo do sukoba s policijom.

Ivo Baljkas, sekretar Oblasnoga komiteta KP za Dalmaciju, u H rv a ts k o j od 14. svibnja 1924. napisao je da ono što su a u s trijs k e s k riv e n o i s ra m e ž ljiv o , i u p u n o v e č o j m je ri.

misleći na cenzuru,

rije č i

v la s ti ra d ile d o n e k le

u o v o j se z e m lji s a d a č in i o tv o r e n o

Doista, režim ni najmanje nije sakrivao svoje nakane, a

parole su glasile da se komuniste mora

is tre b iti,

a za istaknute političare kao

Antona Korošeca (katoličkog svećenika i vođu Slovenske ljudske stranke i jedinog predsjednika jugoslavenske Vlade u međuratnom razdoblju koji nije bio Srbin) borba protiv

b e z b o ln e i a n a c io n a ln e o m la d in e , a n tid rž a v n e ,

s u b v e rz iv n e i ile g a ln e e le m e n te , v re m e n a

protiv komunizma kao n a jv e č e

morala se voditi bez milosti: S v a tk o

k rš ć a n s k u c iv iliz a c iju ž e li s a č u v a ti

s ra m o te našeg

tk o n a š u n a c io n a ln u d in a s tiju i

glasila je zapovijed u povjerljivoj okružnici

ministarstva prosvjete od 16. rujna 1940., m o r a

lik v id ir a t i k o m u n iz a m .

Represija tijekom međuratnog razdoblja teško je pogodila KP, a u internoj korespondenciji mogu se naći procjene da se u mnogim područjima Partija svela na s e k tu , pa ni komunistički funkcionari nisu mogli zatvarati oči pred činjenicom da su sindikati kao HRS, i općenito agitacija HSS-a, zahvaćali mnogo šire slojeve nego što je to uspijevalo KPJ. Samostalna seljačka republika mnogima je bila prihvatljivija vizija od sovjetske republike. Dana 20. listopada 1932. splitska organizacija obavještavala je centralu da je ostalo još samo 12 aktivnih ćelija u Dalmaciji (Split, Solin, Kaštela, Šibenik, Trogir, Vodice, Makarska, Dubrovnik, Stari Grad, Vrboska, Vis, Komiža). U Veloj Luci na otoku Korčuli samo su još komunistički nastrojeni omladinci ostali aktivni. Odgovorivši na dopis CK je kritizirao

p e s im iz a m

drugova iz

Dalmacije i najavio da će se nekoga poslati da provjeri prilike. U raznim dopisima koji su iz Dalmacije upućeni Centralnom komitetu, tako i ujesen 1933., ističe se da se s e lja č k o

p ita n je

zanemaruje te da se n e

se lo b e z ja s n o g s ta ja liš t a p r e m a n a c io n a ln o m p i t a n j u

se tužili da su

d ire k tiv e u t o m p o g le d u n e d o v o ljn e .

m ože doći na

i lokalni drugovi su

Tako u pismu br. 5 od

18. veljače 1935. dalmatinski partijci iznose drugovima u CK da je n e s u m n jiv o o g r o m n a v e ć in a h r v a ts k o g n a r o d a u D a lm a c iji p o d u tic a je m HSS-a,

154

koji se

nalazi u o p o z ic iji p r e m a

b e o g ra d s k o m v e lik o s rp s k o m re ž im u ,

a čije se p ris ta š e

p ro g o n ilo i p ro g o n i.

Kad je krajem tridesetih godina došlo do sklapanja S p o ra z u m a Cvetković-Maček, Komunistička partija Hrvatske (KPH), koja je 1937. pod službenim nazivom Komunistička stranka Hrvatske osnovana kao dio Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), zalagala se za to da se svi izbori (općinski, saborski i skupštinski) održe što prije, a budući da je Komunistička partija i dalje bila zabranjena, svoju je politiku provodila preko Stranke radnog naroda odnosno samostalnih

ra d n ič k o -s e lja č k ih

lista. U kolovozu 1940. održana je

Prva zemaljska konferencija KPH na kojoj je KPH ocijenjena kao najbrojnija partijska organizacija u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Prema svemu sudeći, broj lista kojima su upravljali komunisti bio je najveći na području Primorske banovine. Procjena se čini točnom da je Banska vlast na različite načine pravila smetnje podnošenju radničko-seljačkih lista, proglašavajući ih neispravnim. U jednom se izvještaja Ispostave Banske vlasti u Splitu navodi da je predano

više k a n d id a ts k ih lista , k o je se m o g u s m a t r a t i k a o Ije v ič a rs k e

d o tič n o k o m u n is tič k e .

Takve liste i njeni nositelji spominju se za mnoga mjesta

u Dalmaciji, u Kninu, Hvaru, Jelsi, Komiži, Starom Gradu, Vrboskoj, Blatu, Makarskoj, Gradcu, Vrgorcu, Kaštel Lukšiću, Klisu, Omišu, Priku-Poljicima, Selcima, Pučišćima, Imotskome, Vodicama, Sinju, Trogiru i Splitu. Te su ra d n ič k o -s e lja č k e lis te

postizale značajan uspjeh na općinskim izborima.

Vlasti su budno motrile na na

n o to r n e k o m u n is te

već prije z b o g

ili

k o m u n is tič k o n a s tr o je n e

n o to r n e lje v ič a re ,

koji su

k o m u n iz m a z a tv a r a n i i k a ž n ja v a n i.

kandidate, odnosno

k a o ta k v i

evidentirani i

Ljevičarske liste dobile su

većinu ili znatan broj glasova na izborima 1940. u Sinju, Hvaru, Makarskoj, Vrboskoj, Komiži i drugim općinama u Dalmaciji - u nekim mjestima i apsolutnu većinu glasova. U izvještaju dopisnika Centralnog presbiroa iz Splita za svibanj 1940. kaže se da su pobjedu u općini Trogir odnijeli komunisti, a dopisnik ističe da su komunisti n e u s p e h e HSS s k re n u n a s v o j u s p e h .

kako se u izvještaju kaz e ,g d e je

p o d ig li g la v u i u p in ju se d a sve

To je došlo do izražaja i na izborima,

M a č e k iz g u b io m n o g o ig d e su le v ič a rs k e liste

(d is id e n ti HSS i k o m u n is ti) o d n e li o g ro m n u p o b e d u u b iv š o j V a n d e ji M a č e k o v o j.

Ispostava Banske vlasti u Splitu tražila je od banske vlasti da se u mjestima gdje su komunisti jaki

p o ja č a ju ž a n d a r m e r ijs k e s n a g e

jer su

k o m u n is t i

155

r a z v ili v e lik u a g ita c iju u n a r o d u .

Međutim, unutar Partije krajem tridesetih

godina nije vladalo veliko zadovoljstvo, naprotiv. Kako se na situaciju u Dalmaciji gledalo u vrhu Partije pokazuje povjerljivi referat d ru g a 17. rujna 1938. u Moskvi, u kojemu je bilo riječi o g re š k a m a

V a lte ra

od

n a še P a rtije .

Iza

pseudonima se krio novoinstalirani Generalni sekretar KPJ, Josip Broz, koji je istaknuo u svom referatu da se posebno

u H r v a ts k o j ( . .. ) v e o m a m n o g o

o s je ć a ju te n d e n c ije p r ir e p a š t v a i lik v id a to r s t v a . To j e v e lik o s k re ta n je n a š ih d ru g o v a , p r o t iv k o je g a se s a d a tr e b a e n e rg ič n o b o riti. P re m a M a č e k u i d r u g im v o đ a m a h r v a t s k o g n a r o d a n a š i d r u g o v i su v e o m a n e k r itič k i.

iznio ocjenu da se to

n a r o č ito d e š a v a lo u D a lm a c iji,

komunističke aktiviste u Dalmaciji u svom p it a n ju n a V. k o n fe r e n c iju KPJ 1940.

potpisao kao

T. T.,

Tito je tada

a Broz je dugogodišnje

Iz v je š ta ju o o r g a n iz a c io n o m

godine od 19. listopada 1940., koji je

još otvorenije prozivao ovako:

R a k -ra n a n a še P a rtije b ila

j e D a lm a c ija . ( ...) Već k o d p r v o g č iš ć e n ja P a rtije 1937-1938. g o d . is k lju č e n i su b ili n e k i n e d is c ip lin ira n i, fr a k c io n a š k i, tr o c k is tič k i i s u m n jiv i e le m e n ti, kao, n a p rim je r, S ta ri (V ic k o Je la ska ), B a ljka s, M a r ić , Č u lić itd . B ilo je p o s ta v lje n o n o v o ru k o v o d s tv o o d p o š te n ih i o d a n ih p a r tija c a , a li n je g o v r a d je b io v rlo te ž a k , j e r su p rija š n ji, is k lju č e n i e le m e n ti jo š u v ije k im a li ne m a li b r o j p r is ta lic a p re k o k o jih su n a sve m o g u ć e n a č in e o m e ta li r a d n a k o n s o lid a c iji P a rtije u D a lm a c iji.

Iznesena je ocjena:

la k o su u D a lm a c iji n a jb o lji u s lo v i u n a š o j z e m lji z a r a d

i r a z v ita k P a rtije , ip a k je o n a u o rg a n iz a c io n o m p o g le d u z a o s ta la k r iv n jo m is k lju č e n ih e le m e n a ta (...). O p o r tu n iz a m i s e k ta š tv o n a jg o re v rs te s ta ln o su se p r e p lit a li k o d t ih lju d i.

Procjena Kominterne, i od nje instaliranoga komunističkog vodstva na čelu s Josipom Brozom Titom, bila je takva da se put prema i konačni S p o ra z u m Cvetković-Maček moraju tumačiti kao ustupak srpske buržoazije hrvatskoj, kako bi je se učinilo saveznikom u eksploataciji proletarijata, a poseban trn u oku bilo je vodstvu Partije, također sukladno stavu Moskve, svrstavanje Jugoslavije uz engleske i francuske im p e rija lis te . Parola je stoga glasila b o r b a p r o t iv r e a k c io n a r n ih , b u r ž o a s k ih tzv. d e m o k r a t s k ih p a r t ij a .

Međutim, u

Dalmaciji su Vicko Jelaska, Ivo Baljkas i Ivo Marić smatrali da je uputno svrstati se uz široko hrvatsko nezadovoljstvo prilikama u centralističkoj Jugoslaviji, što se u vodstvu KP doživljavalo kao frakcionaštvo i neposluh. Naposljetku je Vicko Krstulović postao vođa dalmatinskih komunista koji je 156

partijskom vodstvu više odgovarao. Ovdje nas ne moraju pobliže zanimati frakcijske borbe i obračuni unutar u potpunosti boljševizirane KPJ, ali u pogledu socijalnih uvjeta života u Dalmaciji čini se znakovitim da je za njih Tito smatrao da se radi o

n a jb o ljim u s lo v im a u n a š o j z e m lji

za partijski rad i

dizanje komunističke revolucije. Pod vodstvom komunista održan je veliki prosvjed protiv visokih cijena namirnica 17. prosinca 1939. u Splitu, kad je došlo do žestokog sukoba policije i demonstranata, pri čemu je poginuo komunist Vicko Buljanović. Buljanovičeva pogibija izazvala je štrajkove solidarnosti i daljnje sukobe, koji su potrajali nekoliko dana. I tijekom 1940. bili su učestali štrajkovi koje je pokretalo Udruženje radničkih sindikata (URS) koje su kontrolirali komunisti. No mnogi se nisu uključivali u klasne borbe, a životni uvjeti bili su takvi da su, kao i prije Prvoga svjetskog rata, jedino u iseljavanju vidjeli kakvu-takvu priliku izbjeći nezaposlenost i bijedu. Kao što je već spomenuto, više je tisuća ljudi iz Dalmacije i u međuratnom razdoblju u odlasku "trbuhom za kruhom" vidjelo jedini izlaz. Migracijski procesi bili su dosta izraženi, s tim da su se osobito iz Sjedinjenih Američkih Država, zbog zakonskih izmjena i krize koja je pogodila i SAD, mnogi i vraćali. Prema procjenama različitih autora, dvadesetih godina emigriralo je otprilike 3,16 % dalmatinskog stanovništva, neki procjenjuju da se u prosjeku u međuratnom razdoblju iseljavalo oko 1000 ljudi godišnje. Prema nekim statistikama, između 1918. i 1938. iz Dalmacije i Hrvatskog primorja iselilo se oko 75 000 ljudi, s tim da se u razdoblju 1929. - 1931. više od dvadeset tisuća (20 627) ljudi i vratilo. U listu

E k o n o m is t

p la ie v n u b ila n c u

5 .5 .

iz 1940., Jovan Dunda značenje is e lje n ič k ih

u š te d n jiz a n a š u

procijenio je na 250 milijuna dolara.

Iseljavanje iz Dalmacije

Prema onodobnim podatcima Iseljeničkog komesarijata u Zagrebu, i istraživanjima Franka Miroševića, u razdoblju od 1919. do 1928. u SAD, Kanadu, Australiju, Argentinu, Čile i Novi Zeland iz Dalmacije se iselilo više od 15 000 stanovnika. Uglavnom se danas polazi od toga da se u razdoblju između 1860. do 1918. iselilo više od 100 000 ljudi iz Dalmacije, što je brojka 157

koja je ušla u razne enciklopedije, a rezultate različitih istraživanja možemo sažeti u činjenicu da se u međuratnom razdoblju iz svih krajeva Hrvatske iselilo

s to tin e tis u ć a lju d i,

kako to u jednom radu navode Anđelko Akrap i

Marin Strmota. Posebno su otočani masovno bili prisiljeni iči „trbuhom za kruhom". Ponegdje je ta pojava poprimila masovne razmjere. Tako je od 1921. do 1929. oko 10 % stanovništva, približno 3000 ljudi, otišlo ,,u svijet" s otoka Korčule. Is e lje n ič k im k o ta r e v im a

u Dalmaciji smatrani su Sup.etar, Makarska, Hvar,

Korčula, Dubrovnik i Kotor. Nakon propasti Austro-Ugarske val iseljavanja do 1940. posebno je zahvatio i Istru, iz koje se procjenjuje da se iselilo 120 000 ljudi. Restriktivna useljenička politika SAD-a od sredine dvadesetih usmjerila je iseljenike prema Južnoj Americi i europskim zemljama. Iseljavanje u europske zemlje dosegnulo je vrhunac 1929., nakon čega se i ono počelo smanjivati pod utjecajem jačanja posljedica svjetske gospodarske krize. Ivan Hristić ističe daje karakteristika iseljavanja u europske zemlje bila vrlo visoka stopa povratnika, koja je iznosila čak 88,5 %, za razliku od tek oko 20 % povratnika iz prekooceanskih zemalja. Prema nekim procjenama, od sredine 19. stoljeća do početka Prvoga svjetskog rata s područja današnje Hrvatske trajno se iselilo oko 350 000 osoba, kojima se u razdoblju između dvaju svjetskih ratova pridružilo još oko 120 000 ljudi. Primjetno je kako u literaturi procjene o broju iseljenih Hrvata, naročito iz Dalmacije, uvelike variraju jer nije bilo sustavna i kvalitetna praćenja toga procesa. Međutim, unatoč nepouzdanim kvantitativnim podatcima, na te­ melju brojnih drugih izvora može se zaključiti

k a k o je is e lja v a n je p re d s ta v lja lo

je d a n o d n a jz n a č a jn ijih d e m o g ra fs k ih i p o v ije s n ih č im b e n ik a d ru š tv e n o g ra z v o ja D a lm a c ije

u međuratnom razdoblju, k o ji je

u v e lik o j m je r i o b lik o v a o i n je z in u

d a n a š n ju sliku .

Istraživanje vezano za Is e lja v a n je

iz D a lm a c ije o d

7921. d o

1931. g o d in e ,

u ko­

jem se autor prvenstveno bavi tim fenomenom na primjeru kotara Makarska, doista predstavlja svojevrsnu

s tu d iju s lu č a ja

za cijelu Dalmaciju jer je na

primjeru kotara Makarska provedeno na trima razinama koje karakteriziraju kako kotar tako i regiju u cjelini, a to su: grad na obali (Makarska), ruralno pomorsko područje (Makarsko primorje) te prostor Dalmatinske zagore (Vrgoračka krajina). Na temelju usporedbe rezultata popisa stanovništva s 158

podatcima iz matičnih knjiga i s izvješćima o dopuštenim putovnicama kotar­ skog predstojnika u Makarskoj velikom županu Dubrovačke oblasti, u čijem se sastavu kotar Makarska nalazio tijekom dvadesetih godina, dolazi se do jasne slike trendova iseljavanja u predmetnom razdoblju u kotaru Makarska. Potvrđuje se teza da je između urbanih i ruralnih sredina u Dalmaciji vladala razlika u tipu i naravi procesa iseljavanja u inozemstvo iz pokrajine u cjelini, naročito u prekooceanske zemlje. U konačnici to je značilo da je iseljavanja iz ruralnih sredina Dalmacije mnogo više bilo usmjereno na daljnjedestinacije. Iseljenici su najčešće bili muškarci u dvadesetim godinama, a važan čim­ benik demografskih kretanja bili su i migracijski procesi unutar države. No tu nisu vođene posebne statistike. Za unutarnje migracije zasigurno nije bilo tipično samo za Makarsku da se većina onih koji su napuštali rodno mjesto, a ostajali su u Dalmaciji, iseljavala u Split, na što upućuje i brzi rast stanovništva grada Splita, kako je već spomenuto. I trideset godina nakon što je napisan, zaključak istraživanja Franka Miroševića čini se točnim i utemeljenim.

D a lm a t in s k i s e lja k k o ji je n a k o n

s tv a r a n ja K ra lje v in e S rb a , H r v a ta i S lo v e n a c a n a p u š ta o s v o ju d o m o v in u selio je u g la v n o m z b o g n e m o g u ć n o s ti d a o s ig u ra se b i i s v o jo j o b ite lji u v je te z a ž iv o t k a k o b i se s p a s io o d g la d i k o ja m u je u d o m o v in i p r ije t ila d a g a u n iš ti.

Od preko dvadeset tisuća stanovnika Dalmacije, koji su se u razdoblju od 1921. do 1928. iselili, otprilike je polovica pripadala dobnoj skupini od 18 do 30 godina. Nesumnjivo je socijalni položaj dalmatinskog težaka u poratnim godinama nakon 1918. bio veoma težak. U narednom će poglavlju biti riječi o teškim posljedicama što su ih propast vinograda uništenih filokserom i nemogućnost njihove obnove zbog nedostatka potrebnih novčanih sredstava imali za mnoge težake u Dalmaciji. Mahom agrarno stanovništvo bilo je pogođeno velikim poreznim obvezama i niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda, a s obzirom na to da se posla i zarade nije moglo naći u domovini da bi se osigurala vlastita egzistencija i egzistencija obitelji, dalmatinski je težak morao zaradu tražiti u tuđini, u SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Čileu, Brazilu, Argentini, Urugvaju i drugim latinskoameričkim zemljama kao i nekim državama Europe. Splitski gradonačelnik Ivo Tartaglia ustanovio je nakon Prvoga svjetskog rata n e v je r o ja tn u

z a p u š te n o s t

u kojoj se zemlja nalazila, usprkos prostranim 159

poljima oko Sinja, Imotskoga, Knina i onima uz Neretvu koja su, bio je uvjeren, z a

k u lt u r u n a js p o s o b n ija i n a jp lo d n ija tla š to ih č o v je k m o ž e z a m is liti.

Kakva je bila situacija na dalmatinskom selu u međuratnom razdoblju?

BIBLIOGRAFIJA Dragan Bakić, „Prilog za biografiju: Politička karijera Uroša Desnice u vremenu iskušenja (1919-1941)", u: Drago Roksandić, Ivana Cvijović Javorina (ur.),

V la d a n D e s n ic a i S p lit 1920.-1945.,

Zagreb, 2015., 235-257.; Ivo Banac,

N a c io n a ln o p it a n je u J u g o s la v iji. P o rije k lo , p o v ije s t, p o lit ik a ,

Zagreb, 1995.;

Inoslav Bešker, „javna riječ u međuratnom Splitu", u: Drago Roksandić, Ivana Cvijović Javorina (ur.),

S p lit i V la d a n D e s n ic a 1918.-1945. U m je tn ič k o

s tv a r a la š tv o iz m e đ u k u ltu r e i p o litik e ,

Zagreb, 2016., 61-75.; Milivoj Blažević,

„Šibensko gospodarstvo od sredine 19. stoljeća do 1921. godine", u: R a d o v i Z a v o d a za p o v ije s n e z n a n o s ti H A Z U u Z a d ru ,

sv. 51, Zadar, 2009., 161-201;

Branka Boban, „Dalmacija između jugoslavenstva i hrvatstva 1920.-1923. godine (u svjetlu splitskog dnevnika -

is to rič a ra , 4.

N o v o D o b a )",

(2003.), 127.-145.; Sofija Božić,

Beograd, 2008.; Marijan Buljan,

u:

D ija lo g p o v je s n ič a ra

S rb i u H r v a ts k o j 1 918-1929.,

P o litič k e s tr a n k e u S p litu o d 1918. d o 1929.

Diplomski rad na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Split, 2011.; Dinko Foretić, „Radnički pokret u Dalmaciji od 1870. do kongresa ujedinjenja 1919.", u: Z b o r n ik

in s titu ta za h is to riju ra d n ič k o g p o k re ta D a lm a c ije ,

Split, 1970., 23-70.; Drago Gizdić, „O razvoju dalmatinske cementne industrije i o klasnoj borbi u njoj do početka narodnooslobodilačke borbe", in s titu ta za h is to riju ra d n ič k o g p o k re ta D a lm a c ije ,

u: Z b o r n ik

Split, 1970.; Aleksandar jakir,

„0 nekim značajkama razvoja Splita u međuratnom razdoblju", u: Drago Roksandić, Ivana Cvijović Javorina (ur.),

V la d a n D e s n ic a i S p lit 1920.-1945.,

Zagreb, 2015., 13-25.; Aleksandar Jakir, Norka Machiedo-Mladinić, sp isi Ive T a rta g lie .

Split, 2013.; Aleksandar Jakir, Marijan Buljan,

p o lit ič a r i in te le k tu a la c .

Iz a b r a n i

Iv o T a rta g lia ,

Zbornik radova sa znanstvenog skupa 23. i 24. rujna

2013. Split, 2016.; Boris Jurić, „O nekim aspektima ekonomskog položaja Zadra u međuratnom razdoblju (1918.-1941.)", u: R a d o v i u Z a d ru ,

Zadar, 1987.; Boris Jurić (st.) i Boris Jurić (ml.),

F ilo z o fs k o g fa k u lte ta

G o s p o d a rs tv o Z a d r a

/ s je v e rn e

D a lm a c ije iz m e đ u I. i II. s v je ts k o g ra ta ,

Zadar, 2000.; Boris Jurić (st.)

i Boris Jurić (ml.), „Periodizacija gospodarskih kretanja u Zadru u razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata (1918.-1943. god.)”, u: J a d e r tin a

O e c o n o m ic a

1/2013., 31-49.; Anatolij Kudrjavcev, Ča je pusta Londra..., Split,

2002.; Anatolij Kudrjavcev,

V je č n i S p lit,

„Životni put dr. Ive Tartaglie", u:

Split, 1985.; Norka Machiedo Mladinić,

R a d o v i z a v o d a z a h r v a t s k u p o v ije s t,

Vol.

26., br. 1/1993., 281-288.; Jagoda Marković, Šibenik u doba modernizacije, Zagreb, 2009.; Željko Mataga, „Poljoprivredno zadrugarstvo u Hrvatskoj: razvoj i temeljni problemi", u: S o c io lo g ija

43 (2005) 167 (1), 17-42.; Stjepan

sela

Matković, „Senatori iz Splita: suočavanje s krizom Jugoslavije i jugoslavenstva", u: Drago Roksandić, Ivana Cvijović Javorina (ur.), V /a d a n 1945.,

Zagreb, 2015., 307-330.; Mijo Mirković,

191 8 .-1 9 4 1 .

Zagreb, 1950.; M ijo Mirković,

Zagreb 1962.; Franko Mirošević,

D e s n ic a i S p lit 1920.-

E k o n o m s k a s tr u k tu r a J u g o sla vije

E k o n o m s k a h is t o r ija J u g o s la v ije .

P očelo je 1 9 1 8 ...: J u ž n a D a lm a c ija 1918-1929,

Zagreb, 1992.; Franko Mirošević, „Iseljavanje iz Dalmacije u razdoblju od 1921. do 1929.", u: R a d o v i Z a v o d a Z a g re b u ,

za h r v a t s k u p o v ije s t F i/o z o fs k o g fa k u lte ta u

Vol. 21/1988,107-119.; Šime Peričić, G o s p o d a rs k a

p o v ije s t D a lm a c ije

o d 18. d o 20. s to lje ć a ,

Zadar, 1998.; Šime Peričić, R a z v ita k

i o k o lic e u p ro š lo s ti,

Zagreb - Zadar, 1999.; Ivo Petrinović,

p o litič k a s h v a ć a n ja i d je lo v a n ja ,

g o s p o d a rs tv a Z a d ra A n t e T ru m b ić :

1991.; Stanko Piplović, Iz g ra d n ja

S p lita iz m e đ u

s v je ts k ih ra to v a ,

Split, 2008.; Drago Roksandić, S rb i

d o n a š ih d a n a ,

Zagreb, 1991.; Drago Roksandić, Đorđe Stanković, Zorica

u H rv a ts k o j o d 15. s to lje ć a

Stipetić, „Velikosrpski hegemonizam i drugi nacionalizmi u protivrečnostima jugoslavenskog društva 1918-1941", u: Drago Roksandić (ur.), h r v a t s k a p o v ije s t i N o v a h is to r ija .

Zagreb, 1991., 213-226.; Mihovil Šetka,

P e rc e p c ije m o d e r n iz a c ije ž iv o ta u D a lm a c iji k r a je m 20. s to lje ć a ,

S rp s k a i

19. i u p r v o j p o lo v ic i

Diplomski rad, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru, Zadar,

2018.; Zdenka Šimončić-Bobetko, „Razvoj cementne industrije u Hrvatskoj u razdoblju između dva svjetska rata (1918-1941)", u: P o v ije s n i p r ilo z i 1983., sv. 2, br. 2, 97-167.; Tonči Šitin, „Borba dalmatinskih radnika za poboljšanje ekonomskog položaja (1918. -1929.)'', u: R a d o v i

F ilo z o fs k o g fa k u lte ta u Z a d ru ,

Zadar, 1985., 193-207.; Tonči Šitin, „Hrvatski Seljačko-radnički blok na izborima za oblasne skupštine u siječnju 1927. godini", u: R a d o v i u Z a d ru ,

F ilo z o fs k o g fa k u lte ta

sv. 25, Zadar, 1986., 299-318.; Tonči Šitin, ,,KPJ i sindikati u Dalmaciji 161

u vrijeme monarhističke diktature (1929.-1931.)” u: f a k u lt e t a u Z a d ru ,

R a d o v i F ilo z o fs k o g

sv. 26, Zadar, 1987., 293-306.; Tonči Šitin, „Karakteristike

brodarstva, brodograđevne industrije i prometa luke u Splitu međuratnog razdoblja (1918. - 1941.)", u: A d ria s , 4-5, Split, 1993., 197-213.; Tonči Šitin, „Karakteristike gospodarskog stanja u Dalmaciji tridesetih godina 20. st.", u:

R a d o v i F ilo z o fs k o g f a k u lt e t a u Z a d ru ,

sv. 33, Zadar, 1994., 183-195.; Tonči

Šitin, „Prvi stranački nastupi i politički projekti u Dalmaciji nakon I. svjetskog rata", u: R a d o v i

FF u Z a d ru ,

sv. 37, Zadar, 1999., 176-190.; Tonči Šitin, „Stjepan

Radić i Dalmacija (1918.-1928.)", u: H A Z U u Z a d ru ,

R a d o v i Z a v o d a z a p o v ije s n e z n a n o s ti

sv. 42, Zadar, 2000., 430-478.; Tonči Šitin, „Prodor i pobjeda

HSS-a u Dalmaciji (1923.-1928.)", u:

R a d o v i Z a v o d a z a h r v a t s k u p o v ije s t,

br.

32-33, Zagreb, 2001., 309-320.; Tonči Šitin, „Sukobljenosti političkih stranaka dvadesetih godina u Dalmaciji", u:

D ija lo g p o v je s n ič a r a - is t o r ič a r a

2, Zagreb,

2001., 340-346.; Tonči Šitin, „Nastup Zemljoradničke stranke u Dalmaciji", u: Z b o r n ik M ir e K o la r -D im itrije v ić ,

Zagreb, 2003., 338-352.; Tonči Šitin, „Utapanje

Saveza zemljoradnika u Dalmaciji u HRSS nakon 1923. godine", u: R a d o v i z a p o v ije s n e z n a n o s ti H A Z U u Z a d ru ,

sv. 47, Zadar, 2005., 363-381.; Tonči Šitin,

„Nastup Demokratske stranke u Dalmaciji dvadesetih godina XX. stoljeća", u: Z b o r n ik

162

u č a s t H r v o ja M a tk o v ić a ,

Zagreb, 2005., 357-377.

Fotografija dalm atinskih težakarnibara-brodara iz Brela na tra b a ku lu „H rva t' (p riva tn i posjed) 163

6 . Dalmatinsko selo u m eđuratnom razdoblju

Opravdano se ističe da su dalmatinski težaci u e k o n o m s k i

n a jz a o s ta lijo j, n a j-

a g ra rn ijo j, n a ju d a lje n ijo j i n a jz a p u š te n ijo j p o k r a jin i v e lik o g c a rs tv a ,

s n a jv e ć im

u provinciji

p r o c e n to m p o ljo p r iv r e d n o g s ta n o v n iš tv a i n a js iro m a š n ijim f o n d o m

k v a lit e tn o g ra ta rs k o g -s to č a rs k o g tla ,

završetak rata i raspad Austro-Ugarske

dočekali s neriješenim statusom. Nedvojbeno su dalmatinski seljaci bili svjesni svoje b ije d e i z n a li ( ...) d a ih o n o m a lo v la s tite z e m lje ne m o ž e p re h ra n iti,

premda krajem 1918. mnogi doista ni sami nisu znali jesu li k m e to v i

ili k o lo n i,

kako je to Norka Machiedo Mladinić formulirala. Krajem 1918. nametalo se žurno rješavanje agrarnih problema i odnosa u Dalmaciji, što je prepoznalo i Narodno vijeće u Zagrebu koje je već 27. studenoga donijelo rje š a v a n je a g r a r n ih p it a n ja

P rije d lo g z a

u kojim se zagovaralo ukidanje preostalih (polu)

feudalnih odnosa. Nove političke prilike, kao i novi politički programi, utjecali su, dakako, na socijalne konflikte u društvu i unutar seoskih zajednica, i na tumačenje zbilje u novoj državi. Pokazat će se da su, primjerice, izigrane nade i očekivanja, koji su se u seoskim sredinama povezivali s najavljenom agrarnom reformom, znatno utjecali na percepciju državne vlasti. Osnovnu činjenicu dominantno ruralna obilježja Dalmacije nikako ne bismo trebali smetnuti s uma u promišljanju povijesnih procesa na njenu području u prvoj polovici 20. stoljeća. Pritom je stanje na selu bilo daleko od dobroga, što je pogađalo velik broj domaćinstava kojih je prema popisu stanovništva iz 1921. u Dalmaciji bilo 120 432. Loša prilagodba dalmatinskog sela s uglavnom slabo učinkovitom i neren­ tabilnom poljoprivredom, i općenito dalmatinskoga gospodarstva koje nije bilo u stanju pratiti modernizacijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuju na problem nedovoljne produktivnosti rada, manjka kapitala i nepostojanja razvijena tržišta za vlastite proizvode, što je rezultiralo u sveopćem siromaš­ tvu koje je u nekim dijelovima Dalmacije poprimalo drastične razmjere. U velikom dijelu bivše austrijske pokrajine poljoprivreda do dvadesetih godina 20. stoljeća nije prešla okvire naturalne privrede i načina proizvodnje i jedva je mogla zadovoljiti (ako i to) vlastite potrebe. Razlozi su općenito bili 164

polufeudalni kmetovski ili kolonacski odnosi u kojima su mnogi dalmatinski težaci obrađivali zemlju, velika usitnjenost posjeda, tj. male i kvalitetom slabe površine obradive zemlje i nedovoljna investicijska ulaganja države, da bi se meliorizacijom i drugim radovima proširile obradive površine. Zaostala i neracionalna obrada zemlje, što je bio rezultat opće i stručne neprosvijećenosti stanovništva, kao i dijelom još uvijek tradicionalni agrarni odnosi, koji nisu stimulirali zemljoradnika na intenzivniju obradu zemlje, te prezaduženost seljaka, kako kod banaka tako kod zelenaša, glavne su značajke dalmatinskog sela u međuratnom razdoblju i važni čimbenici koji su utjecali na nisku razinu produktivnosti, što je bila glavna odlika dalmatinske poljoprivrede. Rijetki su se pojedinci u intelektualnim krugovima pred kraj Prvoga svjetskog rata ozbiljnije bavili stanjem u dalmatinskoj poljoprivredi. Krajem rujna 1918. Ivo Tartaglia upozorava na važnost reguliranja agrarnih odnosa i poziva na zaustavljanje propadanja i masovnog iseljavanja iz Dalmacije. Opravdano se smatralo preduvjetom svake revitalizacije sela ulaganje u poljodjelstvo, a Austriji se predbacivalo da o tome nije dovoljno skrbila. Nužne reformske mjere obuhvaćale su ulaganje u stručno prosvjećivanje zemljoradnika do nužnih infrastrukturnih zahvata, počevši od potrebne regulacije vodotokova i isušivanja močvara. Već u N a c r tu za p r o m ic a n je g o s p o d a rs tv a D a lm a c ije ,

o s n o v a d je lo v a n ja

koji je 1897. u Zadru objavio ondašnji

carsko-kraljevski pokrajinski nadzornik Ivan Zotti, ili u njegovu spisu 0 p o ljo p riv re d e u D a lm a c iji o d g o d in e 1848. d o 1898.,

ra z v itk u

objavljenom 1901. u Beču,

jasno su uočeni glavni razvojni problemi dalmatinske poljoprivrede te su razrađeni prijedlozi jačanja školstva i obrazovanja te ostale mjere za njeno unapređenje. Iz Zottijeva pregleda svih grana dalmatinske poljoprivredne proizvodnje

( r a t a r s t v a , v in o g r a d a r s t v a

i v in a r s tv a , g o jid b e

m a s lin a

i

p r a v lje n je u lja , v o ć a rs tv a i p re ra d e voća, p o v r tla r s tv a , u z g o ja a r o m a tič n o g a b ilja , liv a d a r s tv a i p a s n ja r s tv a , k a o i u z g o ja s v ih v rs ta s to k a )

razvidno je da

gotovo nigdje u Dalmaciji nije bila organizirana moderna proizvodnja, što se nije značajno promijenilo u cijeloj prvoj polovici 20. stoljeća. Sitni posjedi dalmatinskih težaka koji su obrađivani tradicionalnim, niskoproduktivnim metodama, nisu bili u stanju proizvoditi viškove. Za stanovništvo Zagore Zotti kaže da proizvodi hranu koja im je nasušno potrebna da prežive, i 165

da ne razmišlja o tome da skupi nešto više, niti o tome da njihov život uz veći rad može biti bolji. Stanje se i nakon 1918. samo sporo mijenjalo, premda je bilo pokušaja unapređivanja poljoprivredne proizvodnje na tragu Zottijevih pokušaja kroz stvaranje zadruga. Agronom i „prosvjetitelj" Stanko Ožanić, primjerice, neumorno je propagirao uvođenje racionalnijih metoda u poljodjelstvu. Iz njegove S p o m e n

k n jig e ,

koja je objavljena 1923. u Splitu,

također jasno proizlaze mnoge teškoće tadašnjega dalmatinskog agrara.

6.1. Položaj dalmatinskih težaka Mladen Domazet u svojoj monografiji ra z m e đ u

S ta n G ra d n a H v a ru . O to č n i g ra d n a

79. / 20. s to lje ć a navodi primjere kolonatskih ugovora iz kojih se iz

današnje perspektive lako razabire koliko je stanje u dalmatinskom agraru nakon Prvoga svjetskog rata odudaralo od tada već uobičajenih metoda obrade zemlje u drugim europskim zemljama. Dobar su primjer za to ugovori s Hvara sklopljeni između priora samostana sv. Petra, o. Pija Maroevića, i braće Dinka i Nikole Franetovića. Radilo se o ugovorima koji su regulirali obrađivanje zemlje. Jedna se zvala

V e la M o č a ,

a ugovor je potpisan još za

vrijeme Austrije 18. veljače 1918., dok je drugi ugovor isti prior potpisao s drugim težakom, Jurjem Muskatelom, za zemlju

G a r n lc a

već za vrijeme

jugoslavenske države, 18. ožujka 1919. Oba ugovora pokazuju daje odnos između vlasnika i težaka kao obrađivača zemlje bio do u detalje definiran, a iz njih proizlazi i narav tada još uvijek raširenih kolonatskih odnosa u Dalmaciji. Takvi bi se ugovori zavodili kao teret u zemljišnim knjigama i bili su donekle prenosivi na nasljednike, premda su nasljednici obično morali sklapati nove ugovore. Trajanje ugovora vezivalo se uz kulturu, često vinovu lozu, koju je zasadio obrađivač na zemljištu, odnosno dok kultura daje

d o lič a n p lo d .

Visina davanja težaka varirala je: trećina ili četvrtina ili drugi postotak. No možda čak i važnije od samog postotka ljetine koju je težak morao dati, kao što to proizlazi i iz ovih ugovora, bilo je što je kolonu (obrađivaču) sve bilo propisano. U ovom slučaju morao je preuzeti o k o s a d n je i u z d rž a v a n ja v in o g ra d a , d o v o ž e n ja

o b v e z e c je lo k u p n ih r a d n ji

7/3 g ro ž đ a

u k o n o b u , p la ć a n je

3A p o re z a n a z e m ljiš te , p o š tiv a n je p r a v a p r v o k u p a v la s n ik a z e m lje u s lu č a ju

166

p ro d a je k o lo n a ts k ih p r a v a tre ć o j o s o b i i d a v a n je p o lo v ic e p lo d o v a o d z a te č e n ih s ta b a la m a s lin a , s m o k a v a itd . sa z e m ljiš ta ,

a istovremeno se ugovorom težaku

z a b ra n ju je n iz ra d n ji. T a ko im se n e d o p u š ta z a s a d iti n o v a s ta b la ili p o v rć e - a k o to n a p ra v e be z p is m e n o g d o p u š te n ja v la s n ik a z e m lje , o n d a su d u ž n i p r e d a t i p o lo v ic u tih p rih o d a . T a k o đ e r im se z a b r a n ju je s a m o v o ljn o p o d iz a t i z id o v e ili p o ljs k e ku će b ez d o p u š te n ja , a k o je će p o is te k u u g o v o ra bez n a k n a d e p re u z e ti v la s n ik .

Nadalje:

O b r a đ iv a o n is u m o g li p o č e ti s b r a n je m g ro ž đ a i

o s ta lih p lo d o v a b e z o d o b r e n ja v la s n ik a , k a o n i p a r c e lir a ti z e m ljiš ta .

navodi procjenu Petra Kuničića prema kojoj su u S ta ro g ra d s k o m (...) b o r a v ili v e lik d io g o d in e o d ra n e z o re d o m r k lo g m r a k a .

Domazet

p o lju te ž a c i

U ovom primjeru

radilo se o vinogradu, a vinogradarstvo je u Dalmaciji i nakon 1918. imalo posebno značenje, premda se više nije uspjelo oporaviti nakon pada koje je doživjelo nakon vremena

ve lik e k o n ju n k t u r e

od 1867. do 1892. U literaturi

je dojmljivo obrađeno to

n a jp o le tn ije ra z d o b lje ,

kad je loza bila najrašire­

nija poljodjelska kultura u Dalmaciji i kad se dalmatinsko vinogradarstvo in te n z iv n ije i d u g o ro č n ije u k lju č u je u m a g is tr a ln e tije k o v e v e lik o g e u ro p s k o g tr ž iš n o g g o s p o d a r s tv a ,

kad je

d a lm a t in s k o v in o p o s ta lo , o d d a lm a tin s k e i

a u s tro u g a rs k e , v rlo z a p a ž e n o m e u ro p s k o m i s v je ts k o m k o m e r c ija ln o m p o ja ­ vom .

Juraj Biankini tvrdio je u svom govoru u Carevinskom vijeću 1908. za

Dalmaciju da je

p o g la v ito i u o p č e u p u č e n a n a v in o g ra d a rs tv o , j e r o lo z i (...)

iz k lju č iv o ž iv e 80 p o s to n je z in o g p u č a n s tv a .

Stoga je vinogradarski slom, koji

se dogodio pojavom peronospore i filoksere, bolesti koje su tako žestoko napale sve vinograde da se govorilo da će b a c iti g o s p o d a ra

n a p r o s ja č k i š ta p i te ž a k a i

imao teške posljedice za Dalmaciju. Pored žiloždere, dalmatinsku

poljoprivredu teško su pogodila i protekcionistička carinska ograničenja u međunarodnim trgovinskim ugovorima, naročito poznata

v in s k a k la u z u la

iz talijansko-austrougarskog trgovinsko-brodarskog ugovora 1891, koja je protežirala talijanska vina. Do kraja 1900. filoksera se raširila na površini od 13 976 ha, tj. na 16,56 % vinogradskih prostora Dalmacije, do 1910. zahva­ tila je tri petine vinograda srednje i sjeverne Dalmacije, a iz

u p r o p a š te n e

v in o g ra d a rs k e z e m lje š ir o k im se is e lje n ič k im k a n a lim a n a s ta v ila o d lije v a ti n a jp o d u z e tn ija s n a g a m la d ih lju d i.

Dalmatinski težaci odlazili su o g o rč e n i s v im

o n im š to su o s ta v lja li, p ro g o n je n i u tv a r o m o s o b n ih i o b ite ljs k ih d u g o v a u k o je su m o r a li z a p a s ti d a b i u o p č e p r is k r b ili s re d s tv a za p u tn e tro š k o v e d o o b e ć a n o g 167

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 6. Dalmatinsko selo u međuratnom razdoblju

n o v o g s v ije ta .

A kako Rudolf Kraljević u svojoj studiji o vinogradarskom

slomu zaključuje,

o g o rč e n je , n a p o n i d u ž n ič k i te r e ti o n ih k o ji su o s ta ja li b ilo

je jo š i veče: P rv e je o d n o s ila n a d a , a d ru g e j e u b ija lo b e z n a đ e !.

Nakon 1918. nestanak austro-ugarskog tržišta za dalmatinsko vino odražava se u činjenici da je proizvodnja, koja je 1913. dosezala 1 023 200 hektolitara, toliko opala da je nakon rata još 1922. iznosila tek 535 345 hektolitara. Rudolf Bićanić u svojoj studiji

E k o n o m s k e p r o m je n e u H rv a ts k o j

iz a z v a n e s tv a ra n je m Ju g o slavije 1918. g o d in e

navodi da izvoz vina do 1927. nije

dosegnuo predratnu razinu. Za južnu Dalmaciju Franko Mirošević navodi podatak da se od 1913. do 1927. proizvodnja vina smanjila čak za 74,07 %, a unatoč smanjenoj proizvodnji vino je bilo teško prodati. Dubrovačka N a r o d n a s v ije s t

od 23. prosinca 1922. pisala je:

P u n e b a č v e vin a , v in o se n e

m o ž e p r o d a ti. N e v je ru je m o više p r a z n im o b e ć a n jim a . V la s to d rš c i p u n e s e b i d ž e p o ve . S r a m o ta d a n a š a d r ž a v a n i k r u h o m n e m o ž e d a p r e h r a n i n a ro d .

Doista se može reći, kako je ustvrdio Tonči Šitin, da s e lja č k o P rv o g a s v je ts k o g r a t a n a g lo d o s tiž e o p a s n u to č k u k lju č a n ja ,

p ita n je n a k o n

a nova

d rž a v a z a

ra z o č a ra n o g i o g o rč e n o g te ž a k a ja v lja se k a o s v o je v rs n a n a d a u k o jo j će k o n a č ­ n o d o b it i d o v o ljn o o b ra d iv e z e m lje i m o g u ć n o s t p la s m a n a s v o jih p ro iz v o d a .

U sjećanjima i uspomenama koji se odnose na međuratno razdoblje redovito se spominju težak rad, oskudna prehrana, neimaština i siromaš­ tvo. Takva sudbina pogađala je velik dio stanovništa onodobne Dalmacije. Općenito je situacija u dalmatinskoj poljoprivredi nakon Prvoga svjetskog rata bila takva, što se ističe u studiji Ota Frangeša, ministra poljoprivrede u kraljevskoj Vladi, koja se bavi problemom relativne prenapučenosti, da su prinosi žitarica u Dalmaciji čak i u rodnijim godinama bili daleko ispod onodobog europskog prosjeka. Škrta zemlja, primitivan način obrade tla i oskudno gnojenje utjecali su na niske prinose. Svijet dalmatinskih težaka u mnogočemu je bio pod utjecajem prirodnih (ne)prilika i borba za opstanak obilježavala je svakodnevicu. Tradicionalni način života na selu i privređivanje na neizdašnu i često krševitu tlu u ondašnjem poljodjelstvu dominantno je obilježio život velike većine. Pokrenuti dugoročni proces promjena u "moralnoj ekonomiji" (Edvvard P. Thompson) tradicionalnog sela i u životima onih koji su postupno napuštali tradicionalni agrarni način života, obilježit će novo poglavlje razvoja dalmatinskog sela. Onima koji su bolji život 168

Snimka maloga težačko-ribarskog mjesta između Brela i Makarske iz 1940. godine

tražili u gradovima svakodnevica više neće biti strukturirana poslovima na zemlji, koji su bili usklađeni s godišnjim dobima i naslijeđenim metodama obrađivanja, a kao posljedica migracija, političkih promjena, tehnološkog napretka i industrijalizacije naposljetku će nestati tradicionalna agrarna Dalmacija, i društvena zbilja i život stanovništva Dalmacije stubokom će se promijeniti. Međuratno razdoblje obilježeno dubokom agrarnom krizom označava važnu fazu u tom procesu, koji značajno utječe na svakodnevni život i na politička opredjeljenja dalmatinskih težaka. Kulturalna antropolo­ gija afirmirala je istraživanje svakodnevnog života kao svakodnevne prakse smještene u okruženje u kojem se te prakse zbivaju i u kojem dobivaju određeno značenje. I kod pokušaja historiografskog razumijevanja pomaže nam uvid u temeljne datosti života na selu. Pritom zasigurno nema mjesta idealiziranju svakodnevice dalmatinskih težaka u prvoj polovici 20. stoljeća jer ako je vjerovati svjedočanstvima i ostalim vrelima, taj je život za veliku većinu u svim dijelovima Dalmacije, u otočnim, priobalnim i zagorskim područjima, bio mukotrpan i težak. Neki jezikoslovci objašnjavaju da se težak 169

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 6. Dalmatinsko selo u međuratnom razdoblju

tako zove jer teži (obrađuje) zemlju. Praslavenska i sveslavenska osnova je "teg-" (vući, ras-tegnuti; raz-vući, na-tegnuti, tegliti). Dakle, od glagola teg-ti dolazi težiti, pridjev težak izvedenica je iz natezanja, vlačenja, a zemlju kad se kopa ili ore zapravo se razvlači odnosno ras-teže.

6.2. Osnovne značajke i problemi dalmatinskog sela Premda su se lokalne tradicije, glavne kulture itd. od sela do sela razlikovale, za potrebe našega sintetičkog prikaza ipak možemo govoriti o d a lm a tin s k o m selu,

premda su se prilike u Dalmatinskoj zagori, tj. u području iza Svilaje,

Opora, Kozjaka, Mosora, Omiške Dinare, Biokova i Rilića, dakako, razlikovale od onih u priobalju i na otocima. Također se sam prostor Zagore sastoji od više manjih cjelina sa svojim specifičnostima u pojedinim tzv. krajinama, u Drniškoj, Kninskoj, Vrličkoj, Sinjskoj, Imotskoj, Vrgoračkoj, Poljičkoj krajini ili, pak, u Omiškoj zagori, ili u Zagori koja je obuhvaćala neposredno zaleđe iza gradova Splita, Trogira i Šibenika. No međusobne mnogostruke veze i sličnosti ipak opravdavaju pokušaj da se iznesu neke glavne značajke života na dalmatinskom selu u međuratnom razdoblju. Važnim se pritom čini uvid Joška Belamarića da odnos Zagore i gradova u priobalju

n ik a k o n e

s m ije m o t u m a č it i k a o p r o d ir a n je r u r a ln o g a u tk iv o g ra d a , n e g o k a o v je k o v n u k o e g z is te n c iju ra z lič itih k u ltu r n ih n ija n s i n a s k a li ž iv o ta

čitave Dalmacije. Riječ

je o međusobno ovisnim dijelovima jedne cjeline, a prožimanjem dinarskog i mediteranskog kulturnog kruga stvoren je specifičan kultumo-antropološki okvir. Porodica patrijahalnog oblika, primjerice, svakako nije bila tipična samo za Zagoru u predmetnom razdoblju, premda se javljala u različitim oblicima. Uglavnom se svugdje na selu (a nerijetko i u gradovima) još živjelo u višegeneracijskim obiteljima, često su oženjena braća sa suprugama i svojom djecom i s neoženjenom braćom i neudanim sestrama, tj. tri i više generacija, živjela skupa s roditeljima. Kako su "moderni" nacionalni i socijalni programi pokušavali prodrijeti u seljaštvo, suočavali su se s postojećim obrascima života na selu, s baštinjenim stukturama, normama i sustavom vrijednosti, koji su bili čvrsto ukorijenjeni u lokalnim zajednicama.

170

Dalmatinsko selo dugo je pružalo otpor modernizacijskim promjenama koje su stizale izvana. Politički lom nakon Prvoga svjetskog rata i očekivanja koje je izazvao odražavali su se i među seljaštvom. Međutim, nove političke okolnosti zasigurno nisu "preko noći” poništile odnose moći i način života unutar seoskih zajednica. Sociološka istraživanja utvrdila su postojanje egalitarnih i hijerarhijskih momenata unutar tih zajednica. Svijet sela, na kojemu je živjela velika većina stanovništva, prvenstveno je bio fokusiran na unutarnje odnose, a novine i promjene, kao što su bile socijalni ili nacionalni programi i ideologije, stizali su od pojedinaca i struktura koji su dolazili izvana. Kao što smo rekli, život većine bio je obilježen oskudicom i neimaštinom, a sociološka i antropološka istraživanja upućuju na to da se kod članova lokalnih zajednica općenito može pretpostaviti manje individualiziran odnos prema mnogim političkim i socijalnim fenomenima nego što je to slučaj u više individualiziranom i urbaniziranome modernom društvu, s tim da o poimanju apstraktnih kategorija unutar seoskih zajednica zbog nedostatka izvora ne znamo mnogo. Društveni mikrokozmos sela sa svojom znatno manje izraženom podjelom rada i manje diferenciranom stratifikacijom, vodio se u skladu s normama i obrascima ponašanja koja su bila prihvaćena u zajednici. Kategorije kao što su spol, rod i dob, važnost zemlje i položaja vlastite obitelji u selu, kojoj je pojedinac pripadao, igrale su važnu ulogu u svakodnevnu životu, a što se odražavalo i u međusobnim odnosima. Od svakodnevnih običaja do svetkovina, zajednički život u zajednici u kojoj je svatko svakoga poznavao, kao i upućenost na uzajamno pomaganje kod mnogih većih poduhvata, strukturirali su život u skladu s matricama ponašanja koja su slijedila vlastita i kolektivna iskustva te ustaljen i prokušan način "kako se stvari rade". Držanje do tih normi i obrazaca ponašanja dugo je jamčilo opstanak. U Makarskom primorju, primjerice, bilo je uobičajeno da su si susjedi pomagali u j e m a t v i (berbi grožđa) i skupljanju maslina. Početak je m a tv e

određivala je općina i onda su se susjedi pomagali u berbi tako da su

radili jedni kod drugih bez novčane nadoknade. U skupljanju maslina i uopće u njihovoj obradi Primorci su naveliko upošljavali

V laje,

siromašne stanovnike

sa sjeverne strane Biokova, iz Imotskog i okolice, ali i iz Hercegovine, koji su

171

?đuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 6. Dalmatinsko selo u međuratnom razdoblju

za svoj rad dobivali ulje, bili su plaćeni

u n a tu r i,

kako se govorilo, a spavali

su u pomoćnim zgradama uglavnom iznad stajskih prostorija. Povjesničar Stijepo Obad sigurno je među najistaknutijim istraživačima koji su se bavili dalmatinskim selom. U svojim je radovima detaljno opisao teške prilike u dalmatinskom selu u prošlosti, ističući

p o lu - k o lo n ija ln i

i z a p u š te n

položaj ruralne Dalmacije u razdoblju do kraja Prvoga svjetskog rata. Njegov uvid da o s k u d n e

s p o z n a je o p ro š lo s ti sela i n je g o v a o d n o s a s g ra d o m , i o b r a tn o

otežavaju razumijevanje

p o v ije s ti h r v a ts k o g d r u š tv a u o p ć e ,

nedvojbeno je i

danas točan i, nažalost, označava još uvijek vidljive praznine u historiografiji, koja se nije u dostatnoj mjeri bavila selom u kojemu su do sredine 20. stoljeća živjele tri četvrtine stanovništva. Obadovo sustavno istraživanje dalmatinskog sela obuhvaćalo je mnoge aspekte ekonomske i demografske historije, kao i društvenu povijest i povijest kulture na selu, prosvjetne prilike, školstvo, kulturne institucije, zdravstvo i druge aspekte. Rezultati njegovih istraživanja upućuju na pripadnost dalmatinskog seljaka o d S piča ,

R a b a p a sve d o

kako je u svom prikazu Obadova rada pod naslovom

selo k a o tr a jn o n a d a h n u ć e

sažeo Marko Trogrlić,

D a lm a t in s k o

d v a m a tip o v im a d ru š tv a :

g ra d s k o m d r u š tv u u p r im o r ju i n a o to c im a s k o lo n a t s k im ili č a k k m e t s k im z e m ljiš n im o d n o s im a , te s e lja č k o m d r u š tv u u Z a g o ri, M a k a r s k o m p r im o r ju i N e re tv i,

gdje je zemlja u prošlosti bila državna i seljak ju je obrađivao uz vojnu

obvezu i plaćanje poreza državi. To dalmatinsko selo do Prvoga svjetskog rata, riječima Marka Trogrlića,

s ta t ič a n j e i z a o k ru ž e n s v ije t, s v ije t ž iv o tn e

p a tn je , m u k e i tr u d n o g ra d a , s v ije t d u b o k ih a u te n tič n ih tr a d ic ija i s ta r o d re v n ih o b ič a ja , s v ije t m a t e r ija ln o g u b o š tv a , a li i s v ije t d u h o v n o g p o n o s a i p rk o s a n a z lo i n e p ra v d u (...).

Za vrijeme austrijske uprave naslijeđeni kolonatski odnosi

u užoj Dalmaciji, kao i kmetski na području bivše Dubrovačke Republike i u Boki kotorskoj, gdje su ponegdje postojali i oblici polovništva, a ponegdje i slobodni seljaci, samo su se donekle uspjeli transformirati nakon što su seljaci dobili zemlju od države i bili oslobođeni kolonatstva i kmetstva na području nekadašnjih mletačkih krajina, u Zagori, Makarskom primorju i oko Neretve. I dalje je, sve do 1918., seljak b io odn o se , k m e tiju i d u g o ve ,

p ris ilje n d a u la z i u k o lo n a ts k e

a dalmatinsko selo bilo je s više

ili m a n je in te n z ite ta ,

p r it is n u t o n e ro d ic a m a , g la đ u , b o le s tim a i e p id e m ija m a , iz lo ž e n o s ir o m a š tv u i lih v i. 172

Za razliku od zemljoradnika u sjevernoj Hrvatskoj koji su i nakon

Jelačićeva dekreta od 25. travnja 1848. o ukidanju kmetstva dugo ostali u svojevrsnim kmetskim odnosima, u Dalmaciji su koloni bili nešto slobodniji u odlučivanju kako trebaju obrađivati zemlju kojoj nisu bili vlasnici, ali to je tek djelomično poboljšavalo njihov položaj jer nakon podmirivanja vlastitih potreba i odvajanja dijela uroda za vlasnike vrlo je malo ostalo za moderni­ zaciju sredstava za proizvodnju i ostale korake nužne za povećanje uroda tako da se siromaštvo „nasljeđivalo" iz generacije u generaciju stoljećima. Usitnjavanje posjeda bilo je uzrokovano i nužnom

d o to m

u obliku dijela

očeva posjeda za udavače tako da su seljaci koji su imali više ženske djece zbog toga dolazili u izvanredno teške prilike sve većeg smanjivanja imanja. Bez d o te žensko je čeljade imalo malo izgleda za udaju. Mnogo toga što je u istraživanjima Stijepe Obada o povijesti svakodnevice do 1918. rečeno možemo smatrati primjerenim opisom zbilje i nakon Prvoga svjetskog rata: Živi se u kamenim kućama izgrađenima od pučkih graditelja na tradicionalan način, u primorju pokrivenim crijepom ili pločama, u Zagori pak slamom ili daskama, gdje počesto i čeljad i blago obitavaju pod istim krovom, štoviše na istom katu. (...) Seljak je najčešće ubogi siromah. Njegova je prehrana u cjelini uzevši jednolična i u svim dijelovima Dalmacije slična: ječmeni kruh pomiješan s drugim žitaricama, pri čemu od sredine 19. stoljeća i krumpir zauzima važnije mjesto u prehrani, u kojoj još značajnu ulogu ima povrće, sočivice, u primorju i na otocima svježa i soljena riba, uz prismok koji je u Zagori raznovrsniji i bogatiji... svježe i suho meso jede se uglavnom za poljskih radova i blagdana, a vina je malo, loše je kvalitete i lako se kiseli (...). Možemo li procese društvene i gospodarske povijesti razumjeti ako ne znamo kako i u kojim uvjetima se živjelo? U primorskoj Dalmaciji sela su uglavnom bila smještena u dodiru kopna i mora ili oko brdskih poljica, odnosno u dijelovima ispod brda. U Zagori nalazimo sela i zaseoke uglav­ nom u zaravnima, brdskom i okopoljskom kraju. Poljoprivreda i stočarstvo, ponegdje i rijetko ribolov, bili su temeljem života. Ognjište je bilo simbol obitelji i obiteljskog života, tu se jelo, sjedilo i često i spavalo. Materijalne ostatke ondašnjeg načina življenja danas uglavnom samo još možemo razgledavati u etnografskim muzejima i zbirkama, gdje uz ognjište vidimo neizostavan pribor kao

k o m o š tre

(lanac) o kojem je visio

a možda razmišljamo o načinu uporabe

b r o n z in

(lonac),

m a š ic a , g re b ljic a , o m e la , lo p a ra , 173

Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 6. Dalmatinsko selo u međuratnom razdoblju

primjećujemo skučenost i škrtu opremljenost prostora s obzirom na to daje čitava kuća zajedno s ognjištem uz koje se jelo, pričalo i spavalo bila zapravo jedna jedina (često zadimljena) prostorija, a prosječni se namještaj sastojao samo od nekoliko lonaca, bukare, niskog stola za jelo (s in ija ) i nekoliko tronoga, ponekog sanduka ili police i slamnjače za spavanje (rijetkost u domu seljaka tada je bilo imati vlastiti krevet). Sinteza povijesnog razvoja za to, nažalost, ne pruža dovoljno prostora, ali prikaz uloge svakodnevice, a posebno životne situacije žena u Dalmaciji toga vremena, zasigurno zavrjeđuje posebnu monografiju. Prema onome što znamo, i mjereno današnjim standardima, položaj žene teško se može drukčije opisati nego da je žena, barem u javnom životu, bila podređena muškarcu. Nerijetki su opisi da se od mlade nevjeste nakon udaje i dolaska u novu obitelj očekivala pokornost prema mužu, svekru i svekrvi. Osim obavljanja tzv. ženskih kućanskih poslova (koji uključuju pripremu hrane, rad u kući, predenje, krpanje i šivanje) žene su pomagale i u raznim „muškim" poslovima oko zemlje ili blaga. Brak bez djece, prema patrijarhalnu nazoru, smatran je nesretnim, a gotovo se uvijek za to okrivljavala žena pogrdno nazvana ja lo v ic o m ili

n e ro d n ic o m .

Nerodnost se znala pripisivati urocima

pa su žene odlazile na zavjete u svetišta ili k seoskim ženama koje su znale s k id a ti

u ro ke .

b a ja /ic a m a

Tek poslije Drugoga svjetskog rata, poboljšanjem

zdravstvenih uvjeta, žene rađaju u gradovima u rodilištu, prije toga bio je uobičajen kućni porod. Izreka

D a j d ite m a t e r i!

ukazuje na to od koga

se očekivala primarna skrb o djeci. Sve do polovice 20. stoljeća smrtnost novorođenčadi, dojenčadi i djece bila je velika. O položaju djece sigurno možemo reći to da je njihovo djetinjstvo bilo mnogo kraće od današnjega. Djeca su često pomagala roditeljima u radu, poglavito za vrijeme je m a t v e i branja maslina, ali i inače čak i u teškim poslovima. Primjetno je da se često u svojim kazivanjima svjedoci vremena sjećaju oskudice koja je lako mogla prerasti u glad. Zadovoljavanje osnovnih životnih potreba stajalo je na prvome mjestu. U sjećanjima na to razdoblje i vlastito djetinjstvo u godinama prije Drugoga svjetskog rata, primjerice, u Brelima u Makarskom primorju, također se opisuje kruh svagdanji. Mogao je biti pšenični, kukuruzni ili miješani. Oni koji su mogli, sami su sijali na iskrčenoj zemlji, srpom želi i kukuruz brali i komušali te zrno od klipa odvajali. 174

Požetu su pšenicu na guvno nosili, mlatili ili konjima vršili, pa vijali i kroz rešeto sijali. U žrvnju su mljeli i dobiveno brašno na sito sijali, u naćvama mijesili, u luburi kvasali i na loparu na komin stavljali, cripnjom zemljanom pokrili što su je na pazaru kupili ili pod mjedenom cripnjom što su je kovači iskovali. Ujutro bi pili kravlje, ovčje, kozje ili miješano mlijeko, koje bi muzli. U

lo p u ž i

(zemljanom loncu) skuhali bi mlijeko ili

m e te n ic u ,

mlijeko koje bi

u stapu s mečejem meli i maslo odvajali, ili bi sir pravili masni i sirutku pili ili trveni sir iz kojega su prethodno maslo izvadili. U Primorju, kao u Zagori, često se jela pura, s varenikom, ili metenicom, ili s maslom, a ponekad s isprženom slaninom ili maslinovim uljem za vrijeme posta. Ulje su dobivali meljući masline u kamenome mlinu s velikim kamenim valjkom, koji je služio svima, cijelom zaseoku. Također se navodi da se često jela raštika (rašćika) i drugo zelje, ako ga je bilo sa suhim mesom, miješano sočivo od zrnja kukuruza, pšenice, graha i graška, boba, slanutka, sočivice, čičerke, pogotovo za zimskih dana. Ako nije bilo gustirne uz kuću, pitka se voda morala nositi s izvora u vučiji na ramenu ili su je donosile žene

u p rć e n e ,

a

ako je obitelj imala magarca, tovarila se na njega. Osim vode pilo se vino dobiveno od grožđa iz vlastita vinograda, koji su iskrčili ondje gdje je bilo barem malo zemlje. Svugdje se u Dalmaciji najprije morao odstraniti kamen, često na gomile negdje po strani, da bi se loza mogla posaditi. Kopalo se najprije na stoge, pa okopavalo, podbiralo, sumporavalo i galicom polijevalo. Grožđe se trgalo, bralo, gnječilo nogama ili tučkom. Nosilo se u

m iš in i

na ramenu ili žene

uprćene, ili na magarcu i mazgi u konobu, u badanj za vrenje se spremilo, pa otakalo i pretakalo u bačve što su za jematvu bili oprane i sumporane. Vino se pilo iz bukare smrikove, toliko velike da za sve dotekne poslije obiteljskog jela. Težaci bi vino sa sobom nosili i miješali s vodom pola-pola (b e v a n d u ),

u

b u ra č i,

koju su pravili od ovčje ili kozje kože, u polje, na rad

bilo gdje, drugog suda često nije bilo. Za povijest svakodnevice mnogo bi toga valjalo istražiti i spomenuti. Kako se molilo, kako pričalo, razgovaralo, igralo, pjevalo, smijalo, plakalo, živjelo i umiralo na selu? Kako su se momci ženili i cure udavale? Kako su žene djecu rađale? Kako se prelo, vezlo, kudeljalo, tkalo? Odjeća je većinom bila od ovčje vune, koju su dobili strižući svoje ovce, koju bi prali na izvoru, gargašali, na 175

Dalmaciji najčešće se živjelo na katu, a prizemlje se sastojalo od konobe kao prostora za skladištenje. Svoja dobra, viškove i kad nisu bili višak, prodavali bi ili trampili na pazaru jer nešto se novca moralo imati. Stekli bi ga i svojim radom izvan porodice, nadničarenjem. Tako su, prema kazivanju Stipe Zubanovića iz Brela, seljaci za vrijeme međuraća živjeli, radili i opstajali, uzimajući iz i od prirode svog okruženja. Ništa drukčije nisu živjeli seljaci u ostalim selima Makarskoga primorja, ali i šire. Zasigurno je na prvome mjestu života na selu bio rad u vrtovima, u polju, vinogradima ili maslinicima, ili sa stokom. Od mukotrpna krčenja i vađenja kamena, zidanja ogradnih međa preko sadnje do ubiranja ljetine. Gledajući iz takve perspektive, politička događanja u gradovima bila su daleko, i nove ideje koje su obilježile 20. stoljeće sporo su prodirale. Još je sredinom međuratnog razdoblja i četvrtina stanovništva grada Splita živjela od poljoprivrede. Širenje grada još nije u većoj mjeri zahvaćalo područje plodnoga splitskog polja jer se to dogodilo tek nakon Drugoga svjetskog rata. U monografijama o Splitu nalazimo podatke kako su se i splitski težaci prije Prvoga svjetskog rata uglavnom bavili vinogradarstvom, voćarstvom i povrćarstvom, ali je udarac i poljoprivredi splitskog područja najprije zadala filoksera (žiloždera), a zatim ratne tegobe, pa su težaci po­ malo napuštali rad u polju i pretvarali se u obrtnike ili u lučke i tvorničke radnike. Splitski težaci živjeli su tada u predgrađima skupa sa svojom stokom i svakoga su dana išli na rad

u p o lje

s magarcima ili mazgama kao i težaci u

susjednim selima. Statistički podatci predočavaju nam situaciju na dalmatinskom selu u predmetnom razdoblju. Za vrijeme prve jugoslavenske države još je više od tri četvrtine stanovništva živjelo od poljoprivrede. Podatci u literaturi i u izvorima razlikuju se i nema egzaktnih brojki. Po austrijskom katastru u Dalmaciji je bilo 12 551 km2

p r o d u k t iv n e z e m lje ,

uključujući 587 523 ha

pašnjaka, 373 999 ha šuma i močvara. U postotcima to je značilo 10

%

oranica, 6,4 % vinograda, 5,5 % voćnjaka i vrtova, a 46,8 % pašnjaka i 29,8 % šuma i močvara s trskom. Prema tome obradivih je površina u Dalmaciji bilo samo 261 045 hektara, tj. 20,8 % od čitave

p r o d u k t iv n e p o v rš in e .

Može se

naći i podatak o 246 188 hektara obradive površine u Dalmaciji. U svakom 177

slučaju, obradive poljoprivredne površine na području Dalmacije nije bilo dostatno da bi mogla prehraniti nešto više od 620 000 stanovnika pokrajine. Mogu se naći i podatci da su se 11 % obradivih površina vodile kao oranice (137 167 ha), a da su 5,5 % produktivnih površina zauzimali vinogradi (70 701 ha), 33 460 ha maslinici (3,5 %), a na 4860 ha (0,5 %) vrtovi, na 10 832 ha (1 %) livade, i na 594 476 ha (50 %) pašnjaci te na 30 % površine (380 884 ha) šume. Međutim, same su kategorije bile upitne. Šuma u osnovnom smislu riječi u Dalmaciji je bila rijetka pojava, uglavnom se radilo o makiji. Zemlju je obrađivalo oko 120 000 obitelji. A lm a n a h

K ra lje v in e SHS

iskazivao je mnogo

veću obradivu površinu (715 432 ha), tako da se svi ti podatci moraju uzeti s rezervom. Svakako važan bio je udio tzv. općinske zemlje. Tu se polazi od toga da je u Dalmaciji bilo 431 000 ha pašnjaka i 225 000 ha gajeva, na kojima je stanovništvo imalo pravo ispaše i ograničena drvarenja. Relevantni izvori slažu se da je od ukupne površine samo manji dio uopće bio iskoristiv za poljoprivredu. Opravdano tako i Zdenka Šimončić-Bobetko u svojim radovima ističe da je samo 20 % ukupne površine bilo plodno tlo pogodno za obrađivanje, a što bi onda za Dalmaciju značilo da se svega oko 250 000 hektara moglo iskoristiti za poljoprivredu. Usporedbe radi možemo navesti da je poljoprivredni doprinos plodne Vojvodine, koja je površinski usporediva s Dalmacijom, ukupnoj proizvodnji u Kraljevini SHS iznosio 24,27 %, dok je doprinos Dalmacije bio tek 4,7 %. U međuratnom razdoblju više od 60 % domaćinstava u Dalmaciji imalo je manje od dva hektara zemlje na raspolaganju. Čak 56 539 domaćinsta­ va, što je odgovaralo 62,8 % od ukupnog broja seljačkih domaćinstava u Dalmaciji, prema S ta tis tič k o m

g o d iš n ja k u

imalo je manje od 2 hektara. Samo

kod zanemarivih 0,14 % domaćinstava moglo se uopće govoriti o velikim posjedima. Statistički je čak 564,9 ljudi moralo živjeti od jednoga kvadratnog kilometra plodne oranice, što se može smatrati klasičnim primjerom agrarne prenapučenosti, a što je odgovaralo najgušće naseljenim područjima u Europi toga doba. Statistika je na ukupnoj površini bilježila 48,8 stanovnika po km2 u pokrajini. Stoga ni visoke stope migracija ni proces političke mobilizacije koji se od početka 20. stoljeća među seljaštvom pokrenuo nisu iznenađujući. „Funkcionalna nepismenost" većine seljaka još početkom 20. stoljeća taj 178

je proces političke mobilizacije usporavala, ali ga nije mogala zaustaviti. Agrarno pitanje bilo je za mnoge ključno u Dalmaciji, što će pokazati pitanje agrarne reforme. Austrijska statistika navodi sljedeće podatke za 1912. o stanovanju, iz kojih jasno proizlazi da je velika većina stanovništva pokrajine živjela na selu: Broj naseljenih m jesta

Broj naseljenih kuća

N apuštene kuće

D om aćinstva

S tanovnici

0-500 osoba

448

19 947

6344

20 571

115450

500 - 2000

385

58 150

17 435

60 952

366 907

37

14 946

3089

16 477

94 304

5 0 0 0 - 10 000

3

3151

993

3901

20 954

10 0 0 0 - 2 0 000

2

2420

229

4566

26 644

preko 20 000

1

2167

142

4249

21 407

276

100 781

28 232

110716

645 666

2000 - 5000

U ku p n o

Više od tri četvrtine (75,8 %) svih stanovnika Dalmacije živjele su, znači, u naseljima s manje od 2000 stanovnika (95,1 % svih naseljenih mjesta), a sukladno tome izgledala je i statistika po gospodarskim sektorima. U sektoru p o ljo p riv re d a , š u m a rs tv o , rib a rs tv o ,

prema podatcima iz 1910., u Dalmaciji je

radilo preko 82,60 % stanovništva. Zaposlenih u ru d a r s tv u , bilo je 4,82 %, a u u s lu ž n o m 4,81 % stanovništva.

s e k to ru , b a n k a r s tv u i p r o m e t u

in d u s t r iji i o b r t u

bilo je zaposleno

D r ž a v n i č in o v n ic i, v o jn a lic a , s lo b o d n a z a n im a n ja i

o s o b e z a p o s le n i u s e k to ru o b ra z o v a n ja

činili su pred Prvi svjetski rat 7,77 %

ukupnoga dalmatinskog stanovništva. Podatci iz 1931. pokazuju daje na području Primorske banovine 753 164 ili 83,5 % ukupnog stanovništva živjelo od poljoprivrede, a od industrije i zanatstva tek 57 618 ili 6,39 %. Uz to se navodi broj od 13 488 činovnika i namještenika, 20 240 radnika, 21 380 nadničara i slugu, 2683 kućne posluge i 2155 šegrta. Pred kraj međuratnog razdoblja S ta tis tič k i g o d in u z a P rim o rs k u b a n o v in u

g o d iš n ja k z a 1936.

navodi postotak od 84,5 % svih zaposlenih u

primarnom sektoru, 5,9 % u industriji i obrtu, a 9,6 % iskazuje se kao „ostali"

179

(zaposlenje u trgovini, bankarstvu, državnoj službi, vojsci, kao i umirovljenici i nezaposleni). Nesumnjivo je velika većina stanovništva Dalmacije kroz cijelo međuratno razdoblje radila u agrarnom sektoru. Dalmacija je bila agrarna zemlja s izrazito nerazvijenim sekundarnim (industrija, rudarstvo, građevinarstvo i zanatstvo) i tercijarnim sektorom (saobraćaj, trgovina, ugostiteljstvo i druge neproizvodne djelatnosti). Prema statistikama Ministarstva trgovine i industrije; prosječni dohodak po glavi, koji se u Dalmaciji mahom ostvarivao u poljoprivredi, iznosio je 1923. godine 1006,1 dinar, dok je za Hrvatsku-Slavoniju iznosio 1617,5, a za Vojvodinu 2362,2 dinara. Ukupni prosječni prihod po glavi navodio se za Dalmaciju kao 2861,3 dinara, za Hrvatsku-Slavoniju 3680,8 dinara, dok je za Vojvodinu iznosio 4187,8 dinara. Maslinarstvo je uz vinogradarstvo težaku donosilo najviše prihoda.

Maslinarstvo i utjarstvo. Prema novijoj statistici; izlazi da se maslina gaji u Dalmaciji na

površini od 33,460 ha*, a broj maslinovih stabala da je razdijeljen po pojedinim srezovhna ovako: Srez zadarski kotorski benkovački kninski » šibenskii * splitski1 imotski * makarski » brački » hvarski » metkovićki » korčulanski dubrovački » Ukupno u Dalmaciji

870,000 stabala 476.000 » 40,000 » 2,000 517.000 >5442.000 1.250 * 332.000 * 500.000 143.000 18.000 » 2,14.000 » 797.000 }> 4,373,270 stabala

Izvor: Privreda i radnici, Split, 1929., str. 42. Uz vino i ulje, i buhač je u Dalmaciji bio važna kultura u međuratnom raz­ doblju i slovi kao najrasprostranjenija ratarska kultura i najunosniji proizvod nakon rata jer je bio jedini proizvod koji je težak mogao bez velikih teškoća 18 0

prodati za gotov novac. Za 1 kg suhog cvijeta buhača plaćalo se 1923. od 65 do 90 dinara, ali mu je cijena padala, tako da je 1927. bila samo 12 do 21 dinar. U razdoblju između 1920. i 1929. proizvedeno je ukupno 13 128 kvintala buhača. Ovo industrijsko bilje uglavnom se izvozilo u SAD gdje se prerađivalo u dezinfekcijsko sredstvo. Tvornice za proizvodnju prirodnog insekticida od buhača nalazile su se na Hvaru i Zadru. Iz Zadra je 1922. izvezeno 17,4 tona, a tvornica je proizvodila i rastvor od buhača i poznatu otopinu „Pif-Paf" koja se koristila protiv raznih kukaca. Mobilizacija u godinama rata zaoštrila je situaciju na selu i značila je da je sve više nedostajala radna snaga za obradu poljoprivrednih površina. U mnogim su lokalnim kronikama nakon rata autori poslije te godine, i ne samo te, opisali kao g la d n e . Glad je selo posebno pogađalo 1922. i 1928. Prema pisanju splitskog dnevnika

N ovo d o b a

prilike u benkovačom, drniš­

kom, imotskom, kninskom, obrovačkom, sinjskom i vrgoračkom kraju bile su katastrofalne. Čak se u zapisnicima parlamentarnih sjednica mogu naći vapaji zastupnika Zemljoradničke stranke koji ističu da ljudi

s k a p a v a ju o d

g la d i, p r o d a ju ili z a la ž u svo je s iro m a š tv o n a v rlo teške u v je te ra z n im lih v a rim a , n a r o d h lje b a ne je d e , h r a n i se d iv ljo m tr a v o m i to j e sve veći p o m o r , o s o b ito s ta ra c a i s la b ije č e lja d i u slje d sla b e i n ik a k v e ish ra n e .

Stanovništo koje je živjelo

u raštrkanim selima jedva se moglo samo prehranjivati, o proizvodnji viškova za tržište nije moglo biti govora. Općenito se oskudica obradive zemlje osjećala svugdje u Dalmaciji. Mukotrpno se skupljao svaki grumen zemlje. Zbog često neravna i strma terena, nagnuto obrađeno zemljište dovodilo bi se u vodoravan položaj i čuvalo od erozije kiše podizanjem u tzv. p o d o v e . Polja, vinogradi i maslinici bili su ograđeni kamenim

m eđam a.

Nebrojeno

kilometara suhozida, koje danas nalazimo diljem Dalmacije, ostalo je kao simbol toga mukotrpnog rada. Jedan od razloga skromna prinosa s ionako malog posjeda bio je, dakako, ručni način obrađivanja zemlje, bez uporabe umjetnog gnojiva. Zemlja se u mnogim slučajeva nije orala već se kopala motikom. Najteže je bilo ledinu pretvoriti u plodnu zemlju pri čemu se koristio

m a š k lin

kako bi se što dublje kopalo i iz zemlje odstranile kamenice.

Stručnjaci su već koncem dvadesetih godina za dalmatinsku poljoprivredu ustvrdili da bi

tr e b a lo p o d ić i o b ra d jiv a n je tla i in te n z iv n o p o b o ljš a ti te h n ik u

o b r a d jiv a n ja o s o b ito u v o d je n je m i u p o t r e b o m m o d e r n ih p o ljo p r iv r e d n ih 181

s tro je v a i e k s te n z iv n o t.j. m e lio r a c ija m a i p o b o ljš a v a n je m s a o b r a ć a jn ih veza o s o b ito p u te v a i cesta p riv e s ti in te n z iv n o m o b r a d jiv a n ju o n e k o m p le k s e tla , k o ji b i se m o g li s u s p je h o m o b r a d jiv a ti, a s a d a leže n e is k o riš ć e n i ili su o b r a d jiv a n i s a m o d je lo m ič n o .

Normalna godišnja potrošnja žitarica u predmetnom razdoblju u Kraljevini SHS (pšenice i kukuruza zajedno) godišnje je po stanovniku trebala iznositi 365 kg. U dalmatinskom selu trošilo se daleko manje. U „kvintalima" (1q = 100 kg) 1921. n a d je n o je je č m a 160.717 q.

u D a lm a c iji: k u k u r u z a 1 9 1 8 3 4 q, p š e n ic e 142.225 q i

Rezultati anketa Ministarstva poljoprivrede i voda Kraljevstva

SHS, koja je provedena 1927. o p o tr o š n ji

h /e b n ih ž ita ,

pokazuju da se ishrana

odrasla čovjeka na selu uglavnom (78,87 %) sastojala od kruha i palente, a navodi se da je po glavi stanovnika sela te godine utrošeno k u k u ru z a , 33 kg p še n ice i 6 kg je č m a

137 k g ž ita , 117 k g

(potrošnja krumpira nije se evidentirala),

dok se za prosječnog stanovnika grada navodi godišnja potrošnja od

145 kg

ž ita , 121 k g k u k u ru z a , 21 kg z o b i, 19 k g ra ž a i 5 k g k r u m p ir a .

Kada govorimo o prehrani stanovništva u međuratnom razdoblju možemo zasigurno reći da je ona, uzevši u cjelini, kao i u prethodnim razdobljima, bila jednolična, skromna i nedostatna. Mnoga istraživanja potvrđuju da su osim mesa u luksuz spadali i kava, šećer, riža i još mnogo drugih stvari. Krumpira, osim donekle u drniškom kraju, nije bilo u velikim količinama. U razdobljima gladi mnogima je pura (žganci od kukuruznoga brašna) bila jedina hrana koja se jela dvaput dnevno, a jela se na različite načine, s kupusom, zeljem, varenikom itd., no većinom sama, čak bez masti i ulja. Usmene obavijesti suvremenika govore o tome da se ponegdje čak smatralo luksuzom začiniti puru sa soli, pa se kupovala jeftinija, stočna sol koja je toj puri davala specifičnu crvenu boju. Često su bile gladne zime i rana proljeća. Od gladi gora je bila samo agonija duge žeđi u slučaju suše koja je znala potrajati i mjesecima. Kao posebno katastrofalna spominje se 1935. za koju se govorilo da je bila gora i od ratne 1917. Tada je nastupila velika suša koja je trajala cijelo proljeće i ljeto. Po vodu se s v u č ija m a i b r im e n ic a m a često išlo kilometrima daleko. Što je suša u Dalmaciji značila vrlo plastično je opisao Vladimir Nazor u svojoj poznatoj pripovijetki je dio njegova "Bračkog ciklusa”.

182

Voda

iz 1927., koja

Vidimo da i rezultati popisa domaće stoke u Kraljevstvu SHS od 31. siječnja 1921., koji su objavljeni tek 1927., upućuju na već izneseni zaključak da je stanje na selu bilo teško, premda se zbog nejasne metodologije i obrade podataka zasigurno dobiveni podatci moraju uzimati „sa zrnom soli". No, svejedno i oni pružaju uvid u stanje poljoprivrede u Dalmaciji za vrijeme Kraljevstva SHS, a poglavito usporedba sa statističkim podatcima iz vremena Austrije pokazuje da ne može biti govora o poboljšanju, naprotiv. Kad uspo­ redimo rezultate popisa domaće stoke za vrijeme Austrije od 31. prosinca 1910., koji su objavljeni u Beču 1912., i one od 1921. u Kraljevini SHS, jedino se uočava porast broja magaraca od 11 511 na 12 042, tj. za 4,6 %, a najviše je opao broj košnica koji se prema tome u Dalmaciji između 1910. i 1921. smanjio od 25 201 na 12 010, što je značilo smanjenje za 52,3 %. Prema ovim i mnogim drugim pokazateljima, loša slika dalmatinske poljoprivrede na kraju Prvoga svjetskog rata u jugoslavenskoj državi još se pogoršala.

6 .3 .

Kolonat kao specifičan oblik zemljišnih odnosa

Kao što smo rekli, glavni problem seljacima bili su zaostatci polufeudalnih praksi, a odnosili su se na davanja dijela ljetine, kako su to te ž a š tin a , Uveli, k m e ts tv o , je d n a č e n je

k o lo n a t,

predviđali za one koji su obrađivali zemlju koju

nisu imali u svom vlasništvu nego su je obrađivali temeljem ugovora. Davanja su mogla biti

u n a tu ri

ili novcu, uz dodatne druge obveze težaka, a iznosila su

od jedne petine do čak polovice ljetine. Kolonat je u gospodarskom životu Dalmacije stoljećima bio temeljni oblik zemljišnih odnosa, premda su se odnosi razlikovali lokalno, i ovisno o kulturi. U dubrovačkom i metkovskom području još uvijek se koristila riječ k m e t za težaka, kao što su i ponegdje u Zagori postojali Uvelu.

k m e tije .

U sjevernoj Dalmaciji govorilo se o Uvelu ili

v je č n o m

Tu je seljak (livel) davao vlasniku uvijek jednaku paušalnu količinu

proizvoda ili pak novca. Mogao je sijati na toj zemlji kulturu po svom izboru, a u određenim slučajevima livel je prelazio u vječiti. Najčešće su se pod livel davale zemlje „mrtve ruke" i na takvim zemljama najčešće se i održao kao ostatak venecijanskoga feudalnog sustava. Poznati su bili i potkolonatski odnosi, gdje su sami koloni zemlju davali u podzakup. Polazi se od toga da 183

je u prvom desetljeću nakon Prvoga svjetskog rata između 40 000 i 45 000 obitelji u Dalmaciji bilo vezano raznim zemljoradničkim nagodbama. U područjima gdje je dominiralo vinogradarstvo i gdje je postojala prevelika rasparceliranost, u nekim slučajevima nalazimo iste osobe koji su bili koloni i vlasnici, a koji su kao takvi onda opet imali svoje kolone. Odnosi na zemlji stoga se u Dalmaciji doista mogu opisati kao vrlo složeni i zamršeni. Prema jednoj anketi iz 1925. godine 96 952 seoskih domaćinstava u Dalmaciji obrađivalo je 53 000 hektara zemlje u nekom obliku kolonatskog odnosa. Možemo naći podatak za 1926. da je 43 000 obitelji u Dalmaciji obrađivalo zemlju u kolonatskom odnosu, od kojih 10 000 uopće nije imalo svoje vlastite zemlje, a 32 000 obitelji je uza svoju zemlju u kolonatu obrađivalo i tuđu zemlju. Za 1928. nalazimo broj od 36 214 obitelji koje su živjele isključivo od obrade vlastite zemlje, a 47 734 obitelji koje su zemlju obrađivale u kolonatskom odnosu. Kolon je vlasniku zemlje (posjedniku, a.u izvorima nalazimo i talijanske nazive p a d r o n e i p r o p r ie t a r io ) morao davati u naturi ili novcu dogovoreni dio bez obzira na urod. Posjednici su tvrdili da se radi o čistom

u g o v o rn o m o d n o s u .

Na usitnjenim posjedima (u cijeloj bivšoj

krunovini Dalmaciji nije bilo nijednog veleposjednika koji je imao više od 10 000 hektara, a samo državno imanje Vrana kod Biograda imalo je površinu od 7034 ha) nije bilo moguće ostvariti veće prinose, pogotovo ne ondašnjim metodama obrade zemlje. Poseban problem predstavljala je m u s a , državno ili općinsko zemljište, koje je za vrijeme Austrije čak zauzimalo više od polovice površine cijele pokrajine (7500 km2 ili 650 000 ha), premda se uglavnom radilo o zemlji koja se mogla koristiti samo za ispašu stoke. Siromašni seljaci bili su posebno zainteresirani za podjelu te općinske zemlje, a pritisak je rastao da se napokon omogući da zemlju dobiju

o n i k o ji je o b r a đ u ju ,

što

su mnogi težaci još za vrijeme Austrije zahtijevali, tj. da se provede agrarna reforma i dokidanje prijašnjih odnosa vlasnika zemlje i obrađivača.

6 ,4 .

Manjkava agrarna reforma u novoj državi

U Dalmaciji, kao i u drugim krajevima, očekivalo se da će nova država provesti agrarnu reformu. Još su I

84

P o s la n ic a

Narodnog vijeća Slovenaca,

Hrvata i Srba od 14. studenoga 1918. i Z a k lju č a k

o a g r a r n im r e f o r m a m a

od

26. studenoga 1918. najavljivali da će biti dovoljno plodne zemlje za svakoga. Na velikom zboru težaka u Splitu 28. listopada 1918. josip Smodlaka tvrdio je za n o v u ju g o s la v e n s k u

d rž a v u

da će u prvom redu biti

te ž a č k a d rž a v a .

No, u

sastavu Narodnog vijeća nije bilo nijednog seljaka. Članovi Narodnog vijeća naglašavali su da se reforma mora provesti nenasilno i tako da se nikoga ne ošteti. Dana 6. siječnja 1919. regent Aleksandar izdao je proklamaciju u kojoj se kaže: j a

ž e lim , d a se o d m a h p r is tu p i p r a v e d n o m rje š e n ju a g r a r n o g

p it a n ja i d a se u k in u k m e t s tv a i v e lik i z e m ljiš n i p o s je d i. U o b a d v a s lu č a ja z e m lja če se p o d ije liti m e đ u s iro m a š n e z e m ljo ra d n ik e sa p r a v ič n o m n a k n a d o m d o s a d a š jim v la s n ic im a n je n im .

kraljem

u je d in ite lje m ,

Sin kralja Petra

o s lo b o d ite lja ,

u svom proglasu dalje je pozivao:

poslije nazvan

N e k a s v a k i S rb in ,

H r v a t i S lo v e n a c b u d e n a s v o jo j z e m lji g o s p o d a r. U s lo b o d n o j d r ž a v i n a š o j m o ž e b it i i b i t če s a m o s lo b o d n ih v la s n ik a z e m lje . Z a to s a m p o z v a o m o ju v la d u , d a o d m a h se lja k e k m e to v e p o z o v e , d a s p o v je re n je m u m o ju k ra lje v s k u rije č m ir n o s a č e k a ju d a im d rž a v a z a k o n s k im p u te m p r e d a z e m lju , k o ja će u n a p r ije d b it i s a m o b o ž ja i n jih o v a , k a o š to je već o d a v n a u S rb iji.

U P re th o d n im

o d r e d b a m a z a p r ip r e m u a g ra r n e re fo rm e ,

1919. objavljene u

S lu ž b e n im n o v in a m a ,

koji su 25. veljače

članak 7 predviđao je ukidanje

kolonatskih odnosa, ali su specifični odnosi i političke prilike u Dalmaciji posebno dugo odgađali donošenje konkretnih zakonskih propisa za njezino provođenje. Težaci su očekivali brzu razdiobu zemlje i vlasništvo nad zemljom koju su obrađivali, dok su posjednici bili šokirani najavama agrarne reforme, što se može iščitati iz javnih nastupa i brošura kojima su se usprotivili. Posjednik Nikola Crossi, primjerice, nabrajao je u jednoj takvoj brošuri iz 1919. n e d o s ta tk e , s o c ija ln o g p o g le d a

m a n e , p o g re š k e sa p ra v n o g a , h is to rič k o g a i

što ih se nova vlast u očima posjednika spremala počiniti

u rješavanju agrarnog pitanja Dalmacije. Oštro je kritiziran Z a k o n

o osnovnom

u re g je n ju a g r a r n ih o d n o s a o s o b itim p o g le d o m n a p o g la v lje II. R a z rje š e n je k o lo n a t a i k o lo n a t u s lič n ih o d n o s a u D a lm a c iji, p r o je k t a

a n e m o r a ln o s t

zakonskog

autoru brošure bila je izvan svake sumnje. Pritom je iznesena

argumentacija bila na tragu predratnog protivljenja u S p litu o T e ž a č k o m P o k re tu .

U d ru g e V la s n ik a Z e m a lja

Već onda su se posjednici žestoko obrušavali

na poimanje da se kod dalmatinskih kolona radi o

k m e to v im a .

Tvrdilo se 185

da je to stav

a g ita to r a ,

sklad i p a t r ija r h a ln u

koji zagovaraju

lo ja ln o s t,

ilu z o r n e id e je

koju su težaci navodno tradicionalno osjećali

prema posjednicima. Polemiziralo se s n a š im t it u la m a ,

i samo žele narušiti

D a lm a t in c im a sa d o k to r s k im

kojima se sada nakon rata tobože pruža prilika

D a lm a c iju ,

što se proglašavalo

lu d ilo m ,

i h u š k a n je m

m asa.

p o d ije lit i c ije lu

Istovremeno se

iznosila bojazan da su posjednici sad prepušteni na milost i nemilost države i procjenitelja. Za sve se već te 1919. krivilo

L e n jin o v e id e je o m ir u n a z e m lji

ko je su se p re tv o rile u teror, k o ru p c iju , lo p o v lu k , m a s o v n a u b o js tv a , s o c ija liz a c iju žena

itd. Međutim, valja istaknuti da posjednici nipošto nisu bili homogena

skupina. Vlasnici zemalja u Dalmaciji bili su različita socijalnog podrijetla i socioekonomskog statusa. Malo je bilo bogatih vlasnika,

p a d ro n a ,

koji su

isključio živjeli od davanja svojih kolona, češće se radilo o pripadnicima građanskog sloja u gradovima, o odvjetnicima, trgovcima, višim činovnicima, pomorcima, crkvenim ustanovama, koji su bili vlasnici zemlje koju su obrađivali koloni, i kojima su ti prihodi bili važni za vlastitu egzistenciju. Bilo je i maloposjednika koji nisu sami obrađivali zemlju, nego su to za njih drugi radili. Nedvojbeno se kod agrarnog pitanja radilo o nečemu što je zadiralo u samu bit socijalne strukture Dalmacije. Rješavanje na način kako su to očekivali siromašni seljaci sigurno bi se značajno bilo odrazilo i na stanovništvo gradova i gradića, tako da ne čudi da se u iznalaženju kompromisa u rješavanju toga složenog pitanja sve pretvorilo u taktiziranje, što naposljetku nije zadovoljilo nijednu stranu. No, daje reforma bila nužna uviđala je i Crkva kao veliki posjednik. Za provođenje agrarne reforme tako se javno založio i splitsko-makarski biskup Juraj Carić, ističući kako agrarna reforma treba obuhvatiti i crkvene zemlje. Prema nekim podatcima čak dvije trećine zemlje koja se u Dalmaciji obrađivala u kolonatskom odnosu bila je u vlasništvu Crkve. Biskup Carić zalagao se za osnivanje komisija za provedbu reforme i dogovor oko zemljišnog maksimuma. Država je putem kredita trebala omogućiti težacima otkup zemlje. Istovremeno je ponegdje, kako je izvještavala

T e žačka sloga,

dolazilo do sukoba među težacima koji

su prestajali davati Crkvi i pojedinim lokalnim župnicima. Sudske ovrhe i pljenidba vina težacima koji se nisu odazivali na zakazana sudska ročišta u nekim mjestima dovodile su do usijane atmosfere. v la s n iš tv a s

186

Z a š t it a p r iv a t n o g a

pomoću sudova i žandarmerije izazivala je revolt među težacima

koji su smatrali da je zemlja njihova, a novine su prenosile vijesti o raznim sukobima. Težački (zemljoradnički) pokret preko tzv.

te ž a č k ih s lo g a

tijekom 1919.

izrastao je u političku stranku pod imenom Pokrajinski težački savez za Dalmaciju pod vodstvom Joze Zelića, Roka Pederina, Roka Čulića i Stjepana Roče. Osnivačka skupština toga Saveza, čiji je osnovni cilj bila borba za provođenje agrarne reforme i ukidanje kolonata, održana je 21. prosinca 1919. u Splitu. Sukladno

P r e t h o d n im

o d re d b a m a

svi kolonatski odnosi imali su se

smatrati ništavnima s danom 25. veljače 1919., s tim da su težaci bili dužni posjednicima platiti odštetu za zemlju za što je jamčila država. Visinu odštete trebale su odrediti lokalne komisije, koje je također država trebala imenovati. Članak 31 detaljno je propisivao kad se radilo o kolonatskom odnosu, bez obzira na stanje u katastru ili zemljišniku suda. Međutim, za pripremu agrarne reforme tek su u

n a č e lu

P re th o d n e o d re d b e

odredile ukidanje kolonatskih

i sličnih odnosa, a ta načelna zakonska norma nije bila provedena u praksi. Od ostalih odredaba najvažnije su one o ukidanju veleposjeda, također uz odštetu za vlasnike, konfiskacija habsburških posjeda (bez odštete), prijelaz većih šumskih područja u državno vlasništvo, kao i najava osnivanja državne agencije za provođenje agrarne reforme. Još jednom su na velikom skupu Težačkih sloga u Splitu 2. ožujka 1919. izneseni težački zahtjevi u kojima se tražilo da se crkveni posjedi i zemlje privatnih vlasnika moraju predati težacima bez odštete, kao što se i pret­ hodno oduzete zemlje trebaju vratiti težacima koji su ih obrađivali. I ova je

S p lits k a re z o lu c ija ,

kako je

N ovo doba

izvještavalo, ukazivala na čvrsto

izraženu volju težaka koji su odlučno odbijali plaćanje bilo kakve odštete za zemlju koju su tražili. Tonči Šitin navodi primjere s otoka Brača gdje je u Težačku slogu upisano 250

k u ć e d o m a č in a u S u p e tru , 2 0 0 u P u č iš ć im a ,

3 0 0 u M i ln i (...), u K a š te l L u k š ič u o d 2 0 0 te ž a č k ih o b it e lji

da je

s iln a p lim a ra d o s ti

zahvatila

170, i zaključuje

p o d r u č je g o to v o c ije le s re d n je D a lm a c ije

g d je te ž a c i s o d u š e v lje n je m d o č e k u ju v o d s tv o T ežačke slo g e i p o z d r a v lja ju re z o lu c iju k a o iz la z iz svih n e v o lja k o je su ih tiš tile . U s p je š n a a g ita c ija i s e lja č k a s lu tn ja n o v ih i b o ljih d a n a r e z u ltira f o r m ir a n je m n iz a o r g a n iz a c ija Težačke sloge, u č e m u p re d n ja č e o to k B ra č i Š o lta , z a t im K a š te la , Trogir, z a b ilje ž e n je i

187

p r o d o r n a p o d r u č je Im o ts k o g (P ro lo ž a c ).

Prema podatcima tadašnjih novina

do kraja 1919. u Dalmaciji je osnovano oko 80 organizacija Težačke sloge u kojima je bilo učlanjeno oko 15 000 kućedomaćina (starješina domaćinstva), koncentriranih mahom na području srednje Dalmacije. Međutim, obustavu primjene

P re th o d n ih o d r e d b i

u Dalmaciji nisu samo

tražili posjednici nego i američki zapovjednik saveznih trupa u lipnju 1919., inzistirajući na tome da se agrarna reforma ne smije provoditi dok mirovna konferencija ne donese pravorijek o pripadnosti teritorija, a stoje bila poslje­ dica lobiranja talijanskih posjednika i slijedom toga pritisaka talijanske vlade. Godine 1925. Vlada Kraljevstva SHS svojim je potpisom pod Nettunske konvencije priznala vlasnička prava talijanskih posjednika, a što je dovelo do mnogih sudskih sporova u kojima su se bivši vlasnici zemalja pokušali naplatiti od težaka koji su 1918./1919. obustavili davanja i isplate. Talijanskim su državljanima Nettunske konvencije, među ostalim, jamčile neprovođenje agrarne reforme bez njihove suglasnosti. Kad je Pokrajinska vlada za Dalmaciju odlukom od 6. rujna 1919. zašti­ tila postojeće odnose između težaka i vlasnika zemljišta uza zahtjev da se agrarne odnose ne razrješava i ne mijenja, ali se istovremeno dopušta mogućnost sporazuma vlasnika i težaka o promjeni, mnogi su težaci bili razočarani. Slučajevi da su težaci svejedno prestali davati rentu, računajući kako je zemlja njihova, nisu bili rijetki.

N ovo d o b a

objavilo je na naslovnoj

stranici uredbu Pokrajinske vlade od 24. kolovoza 1920. kojom se pokušalo regulirati stanje. Ukinuta su davanja Crkvi, državi i općinama, a druga su se davanja smanjila.

P o k r a jin s k i te ž a č k i s a v e z z a D a lm a c iju

svejedno je

organizirao prosvjede, a vlastima u Beogradu početkom 1920. upućena je S p o m e n ic a

u kojoj se gorkim riječima ukazivalo na neispunjena obećanja

dana težacima. Radikalniji pristup zagovarao je Opći zemljoradnički (težački) skup za Dalmaciju u svom glasilu rješavanje agrarnih problema

Z e m ljo r a d n ič k i b o ra c ,

n a p o d lo z i s o c ija liz m a ,

koji se zalagao za

ali što nije nailazilo na

veću podršku među težacima. Nekoliko je organizacija pokušavalo okupiti dalmatinske težake. Godine 1919. osnovana je Zemljoradnička stranka, Savez zemljoradnika, iza koje je stajao Srpski zadružni savez na čelu s Mihajlom Avramovićem, a koja je bila najvažnija takva organizacija. U Beogradskoj skupštini poslanici iz Dalmacije 188

bili su Ante Franić iz Vrgorca, Jure Vrsalović s Brača i Ivan Lovričević s Pelješca. Poljoprivredni težački savez Dalmacije osnovan je u Splitu 21. prosinca 1919. Težačke sloge okupljale su 18 mjesnih podružnica s oko 1500 upisanih člano­ va, s tim da se samo g la v a

o b ite lji

vodila kao član.

M o m e n t a ln o i n e o d lo ž n o

u k id a n je k o lo n a t a i n a js k o rije p ro v o đ e n je a g ra rn e re fo rm e -

zahtjev. Godine 1920. došlo je do pristupanja S rp s k ih z e m ljo r a d n ič k ih z a d ru g a .

glasio je njihov

Težačke sloge C la v n o m s a ve zu

U našem kontekstu ovdje nije potrebno

ulaziti u stranačka i unutarstranačka nadmetanja, samo ćemo spomenuti da su u Dalmaciji postojala dva suprotstavljena krila unutar Zemljoradničke stranke. Smodlaka i Leontić slovili su kao

desna

struja, a lije v u je zastupao

Avramović i njegove pristaše u Beogradu, pa su javne polemike u P rim o rs k o m g la s n ik u

ili u drugim novinama bile učestale. U listu

T eža čka s lo g a

isticalo

se da je do 1922. osnovano 210 podružnica, ali funkcionari i zastupnici stranke uglavnom nisu bili težaci. Propali su svi pokušaji ujedinjavanja raznih zemljoradničkih organizacija. Svejedno se može govoriti o rastućoj politizaciji sudeći po velikom broju političkih aktivnosti

Težačke sloge.

U novinama,

letcima i na javnim skupovima opetovano se tražilo ukidanje davanja posjednicima i da se zemlja prepusti onima koji je obrađuju. Međutim, stranka pod nazivom Savez zemljoradnika, koja je zastupala opravdanost centralističkog ustrojstva jugoslavenske države, i svojim programom p o s to ja n je h r v a t s k o g p it a n ja u K r a lje v in i SHS

opravdano ističe,

o d ric a la

time je, kako se u literaturi

u n a p r ije d o s u d ila sebe n a p r o p a s t

u krajevima naseljenim

Hrvatima, što će ubrzo uslijediti nakon snažnog prodora ideja Stjepana Radića u Dalmaciju. No najprije je nakon rata težacima agrarno pitanje bilo daleko najvažnije, a Savez zemljoradnika

n a k lo n o s t d a lm a tin s k ih te ž a k a s te k a o je s v o jo m p o ­

lit ik o m p r e m a k o lo n a t u i k o /o n a ts k im o d n o s im a u k o jim a su se o n i n a la z ili. Težaci n is u im a li d o v o ljn o z e m lje za o b ra đ iv a n je p a su o d p o s je d n ik a u z im a li z e m lju u z a k u p u z o b a v e z u d a s v a ke g o d in e v la s n ik u z e m lje d a ju d io p r ih o d a s te z e m lje (1 /3 ili 1 /4).

Savez zemljoradnika tražio je d a

se k o lo n a t s k i o d n o s i

u k in u i d a se z e m lja p o d je li te ž a c im a b ez o tk u p a . O tk u p je p o m iš lje n ju S aveza z e m ljo r a d n ik a tr e b a la v la s n ic im a z e m lje p l a t i t i d rž a v a .

U međuvremenu su sudovi davali posjednicima za pravo kad bi oni tužili i pozivali se na ugovorni karakter odnosa, a ovrhe su se provodile uz 18 9

veliku asistenciju žandara. Ministarski savjet u Beogradu na svojoj sjednici 30. ožujka 1920. procijenio je situaciju u Dalmaciji opasnom i bojao se da bijes težaka ne izmakne kontroli. Dana 20. lipnja 1920. okupilo se u Splitu više tisuća težaka na velikom zboru Pokrajinskoga težačkog saveza. Na skupu okupljeni težaci ustaju protiv odluka sudova koji postojeće odnose smatraju privatno pravnim ugovorima prijeteći da će uskratiti dohodak vlasnicima zemalja

p o d p r ije t n jo m p a le ž a i u n iš te n ja v in o g r a d a ,

što je uključivalo i

prijetnje upućene onim težacima koji i dalje budu posjednicima davali rentu. U Trogiru je revoltirani težak ubio suca Okružnog suda nakon što je ovaj u svojoj presudi potvrdio da je težak i dalje dužan posjedniku davati dio ljetine. Razni su incidenti prethodili uredbi Pokrajinske vlade od 24. kolovoza 1920., kad su davanja znatno smanjena ili posve ukinuta. Ondje gdje je bilo predviđeno davanje polovice ljetine ubuduće je trebalo dati trećinu, gdje je bila ugovorena trećina ubuduće se četvrtina morala davati posjedniku, a u slučaju četvrtine ubuduće petina. Davanja su se smanjivala p ra v .

z a je d n u

U slučaju većih posjeda, preko 50 hektara, posjednicima su se davanja

smanjivala za d v a

p ra v a ,

znači umjesto polovice četvrtinu ljetine. Ne manje

važno bilo je potpuno ukidanje davanja kad se radilo o crkvenoj, državnoj ili općinskoj zemlji. No, i takva olakšanja nisu u potpunosti zadovoljila mnoge dalmatinske težake. Na skupu 5. rujna 1920. ponovno se optuživalo vlast da ne rješava agrarno pitanje, a Uredbu Pokrajinske vlade Josip Rusković iz Zemljoradničkog saveza javno je nazvao n e d e m o k r a ts k o m . Nakon potpisivanja Ugovora u Rapallu 12. studenoga 1920. prosvjedi težaka još su se i pojačali, a sve više se tražilo da napokon i sudovi donose presude u korist težaka. Ministarski savjet u Beogradu svojom je uredbom od 5. ožujka 1921. odredio moratorij na sve sudske postupke u svezi s agrarnom reformom

d o z a k o n s k o g rje še n ja .

Odbijeni su razni zakonski prijedlozi koje su

izradile različite komisije, zbog procjene da nadilaze financijske mogućnosti proračuna za dio odštete koji seljaci nisu mogli sami plaćati, ili, pak, zbog jakog protivljenja posjednika. Naime, nisu samo težaci bili nezadovoljni. U listu N a š a

z e m lja ,

koji je izlazio od 1921., posjednici su grčevito prosvjedovali

protiv onoga što su smatrali neprihvatljivim napadom na privatno vlasništvo. U slučajevima da su težaci prestali obrađivati zemlju ili uskraćivali ugovorena davanja, vlasnici su nastojali razvrgnuti težački odnos te oduzeti težacima 190

zemlju zbog čega su bile pokrenute brojne sudske parnice. Stav Pokrajinske vlade da do rješenja odnosa težaci moraju i dalje davati ugovorena davanja vlasniku vlasnicima je bio, razumije se, prihvatljiv, ali kad su u vrijeme izbora za Ustavotvornu skupštinu 1920. obveze težaka prema privatnim vlasnicima umanjene, vlasnici su prosvjedovali. Naposljetku je donesen

Z a k o n o lik v id a c iji a g r a r n ih o d n o s a n a p o d r u č ju

ra n ije p o k r a jin e D a lm a c ije ,

ali tek 19. listopada 1930., a počelo ga se s izmje­

nama i dopunama provoditi tek od 6. ožujka 1931. Do tada se govorilo o p r o v iz o r n o m s ta n ju .

smatrati

Nije se mogao postići konsenzus oko toga što će se

v e lik im p o s je d o m .

Ovisno o kvaliteti zemlje na početku su površine

između 57 i 288 hektara smatrane velikim posjedima, a taj se

m a k s im u m

poslije još povećao na tzv. s u p e r m a k s im u m , dok se nije odustalo od svakog ograničenja. Mnogi su se težaci pitali je li to ono

p r a v e d n o rje š e n je

koje je

najavljivano u danima stvaranja nove države, kad je regent najavljivao da će s v a k i S rb in , H r v a t i S lo v e n a c b it i g o s p o d a r n a s v o jo j z e m lji s lo b o d n o j d r ž a v i b it i s a m o s lo b o d n ih s e lja k a ? Teško

te da će

u našoj

je precijeniti važnost

toga pitanja za dalmatinske težake, a nebrojeno se puta od zagovornika jugoslavenske države isticalo da će pravedno rješavanje A g r a r n o g

p it a n ja

ići ruku pod ruku s u je d in je n je m u novu zajedničku državu. No u Dalmaciju su ubrzo počele stizati okružnice iz Beograda, kao ona od 5. rujna 1922. iz Ministarstva pravosuđa, koje nisu ostavljale nikakve dvojbe da država sudske odluke smatra pravomoćnima i provedivima. Država je otvoreno prijetila odredbama krivičnog zakona, a lokalni sukobi između žandara koji su morali provoditi naloge i seljaka nisu bili rijetkost. Država je silom lomila otpor, a ponegdje kao u konavoskim selima i onima oko Stona, u lipnju 1919., dolazilo je do otvorena revolta seljaka koji je poprimio nasilan oblik. Bunt je izazvalo to što je nova država svima rođenim 1885. poslala poziv na dvomjesečnu vojnu vježbu i odmah zaprijetila represalijama svima koji se ne odazovu. Nedugo nakon što su se oni koji su preživjeli rat na frontama Bukovine, Galicije ili na Soči vratili u svoja sela i ponovno počeli obrađivati svoje vinograde i maslinike, sad ih se, pred jematvu, ponovno zvalo u službu, ovaj put za Kraljevstvo SHS, što je izazvalo otpor težaka. U selima Lisac, Točionik, Podimoća, Đunte, Doli, Zaton, Metohija i Čepikuća seljaci su bili složni u namjeri da se takvu pozivu neće odazvati i da će se silom 191

suprotstaviti odlasku na vojnu vježbu, kako navodi Mirošević Za razliku od drugih mjesta, težaci su se ovdje domogli oružja iz jednoga vojnog skladišta. Postavili su oružane straže, a dokumenti iz fonda Kotarskog poglavarstva u Dubrovniku svjedoče o strahu lokalnih političkih struktura da bi se pobuna težaka stonskog primorja mogla proširiti. Sporazum dogovoren između umjerenih općinara i seoskih glavara, koji je jamčio amnestiju svima koji su sudjelovali u tom aktu otpora protiv državnih vlasti, privolio je seljake da polože i vrate oružje. No, kako je Franko Mirošević u svojoj studiji o prilikama u južnoj Dalmaciji 1918. - 1928. formulirao, seljaci su bili p re v a re n i. Državna vlast poslala je jake snage koje su opkolile sela i uhitile svakoga u koga se sumnjalo da je sudjelovao u pobuni te ih predale divizijskome vojnom sudu. Uhićeni težaci prebačeni su u Beograd gdje je Veliki vojni sud 31. listopada 1919. većinu osudio na stroge kazne, od dvije do deset godina robije, kako navodi i Mato Kapović u svom radu. Takvih slučajeva bilo je više. Pobune težaka izbile su i u selima dubrovačkoga kotara Ljupča, Gromače i Kliševo (općina Zaton) i na području Gornjih Konavala. Tridesetak Konavljana blizu sela Ljuta sukobilo se sa žandarskom patrolom i zatočilo četiri žandara kako bi se iz stanice pustili uhićeni težaci, koji su zbog obustave davanja bili pritvoreni. No i ovdje je država nakon pregovora da se situacija razriješi mirno postupila isto i zatvorila sve težake nakon što su položili oružje. U postupcima koji su se vodili, niži vojni sudovi često bi izricali mnogo blaže kazne od onih viših. U slučaju seljaka iz Ljutog, koji su od Velikoga vojnog suda u Beogradu bili osuđeni na osam godina robije, došlo je nakon peticije svih dubrovačkih stranaka, koju su podržale i lokalne vojne strukture, do pomilovanja. Kraljevskom odlukom od 11. prosinca 1920. pomilovani su pobunjenici stonskog primorja, prije stupanja na snagu Vidovdanskog ustava, osim Ivana Pište i Blaža Burazera, za koje se smatralo da su komunisti. Mirošević i Kapović navode da su osuđeni težaci pušteni na slobodu 13. svibnja 1921. Međutim, nije naodmet napomenuti da paradigme i sheme koje su u marksističkoj historiografiji za vrijeme socijalizma išle za tim da dokažu da se radilo o (pred)revolucionarnoj situaciji i klasnoj borbi, teško mogu objasniti te sukobe, isto kao i kasnije interpretacije iz 1990-ih godina, koje su u prvi plan stavljale nacionalni sukob velikosrpskih vlasti s Hrvatima. I jedno i drugo tumačenje promašuje bit konflikta. Prema svemu sudeći seljaci 192

bi se te 1919. bili pobunili i odbijali poziv da služe u bilo kojoj vojsci, zbog toga što su svoju egzistenciju vidjeli ugroženom. Za svoj otpor platili su visoku cijenu. Socijalističke novine

Rad

tvrdile su 1922. da je

n a s to tin e

težaka s

Neretve, Brača, Hvara i sa splitskog područja u zatvorima u Splitu i Šibeniku. U literaturi je detaljno opisano i kako se vlast obračunavala s otporom hvarskih težaka iz Vrisnika, Vrboske, Pitava, Svirča i iz drugih mjesta. Tijekom 1923. dolazilo je do više sukoba težaka i žandarmerije u kojima je državna vlast brutalno postupala.

N ovo d o b a

je 22. studenoga 1922. pisalo o izvanrednoj

situaciji koja je nastala na Hvaru gdje su težaci uništavali vinograde i voćnjake posjednika i u sukobima sa žandarima pjevali Smodlakinu pjesmu i n e p ra v d o

kojoj su sami nadodali strofu

P a d a j silo

M i d o h o tk a n e d a je m o , već g a k u ć i

g o n im o . J e r je p r a v o i p o š te n o d a za sebe ra d im o !.

U nekim mjestima uveden

je policijski sat, a od padanja mraka do svitanja policija je zabranjivala svako kretanje. U Zastražišću na Hvaru izgrađena je nova žandarmerijska stanica kako bi državna vlast kod ovrha i pljenidbi brže mogla reagirati. Kad je pod vodstvom težaka Tome Barbarića spriječena jedna ovrha, tri dana poslije iz žandarmerijske stanice u Bogomolju pristiglo je pojačanje koje je trebalo uhititi kolovođu bunta. No, cijelo se selo usprotivilo izvikujući parole protiv kralja kojemu se predbacivalo da je težake prevario, a bijes je također bio usmjeren protiv posjednika

k r v o p ija

kojima su okupljeni poručivali da im

dohotka više ne daju. Dvjestotinjak seljaka bilo je spremno pružati i oružani otpor, tako da se policija morala povući. No iz Bogomolja i Gdinja stiglo je 14. lipnja još naoružanih žandara u Zastražišće i u susjedna Poljica, koji su kundacima tukli muškarce, žene i djecu. Stjepan Barbarić i Ante Andrijašević na licu mjesta podlegli su dobivenim ozljedama, a 96 Zastražišćana (među njima i kao jedina žena Lucija Fistanić) vezani su i u četveroredu provedeni kroz Poljica, Jelsu i Vrbanj do Staroga Grada, gdje ih je saslušao sudac koji je došao iz Splita. Njih devet od 96 identificirani su kao kolovođe otpora i poslani u Split gdje je Tomo Barbarić osuđen na pet mjeseci robije, Stjepan i Bartol Barbarić, Stjepan Kuzmičić, Toma Bucat i Nikola Rubin osuđeni su na tri mjeseca, a Stjepan Barbari-Macola, Ivan Kuzmičić i Lucija Fistanić na mjesec dana zatvora. I na Hvaru je režimu uspjelo ugušiti težačke nemire. U liberalnim novinama otpor težaka nije nailazio na razumijevanje. doba

N ovo

jasno je stalo na stranu posjednika, a u listu je redovito u člancima i 193

komentarima istaknuto da u Dalmaciji ne postoje feudalni ili kmetski odnosi već se radi o privatno-pravnim ugovornim odnosima. Taj privatno-pravni ugovor u Dalmaciji, tvrdili su posjednici, nastaje i prestaje iz slobodne volje ugovaralaca kao bilo koji drugi ugovor iz područja privatnog prava. Više se težaku isplati, tvrdilo se, obrađivati tuđu, plodniju zemlju nego svoju neplodnu, a zazivala se tobožnja predratna idila koja je vladala među te­ žacima i posjednicima. Često se krivila

p o g a n a d e m a g o g ija

koja je zavela

neuka težaka da prestane davati dohotka. Jovo Kapić u jednom članku od 6. prosinca 1922., nakon golemih represija koje je provodila državna vlast, upotrebljava ciničku formulaciju da su se težaci počeli

tr ije z n iti.

Međutim,

autor se ipak za one najsiromašnije, koji uopće nemaju svoje zemlje, zalaže da bi njima trebalo dati općinske ili državne zemlje. Cijeli niz napisa u novinama o

o tv o r e n o j a g r a r n o j ra n i,

kako je Dujam Mikačić kroz nekoliko brojeva u

travnju 1926. naslovio svoje članke, bavili su se ovom temom nad temama za dalmatinske težake. Mišljenje među građanskim krugovima bilo je da bi provođenje agrarne reforme, kako su to zahtijevale težačke udruge i mnogi zemljoradnici, bilo pogrešno i štetno. U isti rog puhale su i udruge i institucije kao Trgovačka i obrtnička komora u Splitu. Nije samo Demokratska stranka u toj reformi gledala p r v o g re d a .

U brošurama kao što je ona Jurja Demetrovića iz 1920., agrarnu

se reformu zazivalo kao s e lja k a ,

p o lit ič k o p it a n je

a nakon

d o k a z d a će J u g o s la v ija b i t i d o m o v in a s lo b o d n ih

n a c io n a ln o g o s lo b o đ e n ja

s o c ija ln o o s lo b o đ e n je

kroz nju je trebalo uslijediti

pretpostavljenoga jugoslavenskog naroda. Agitacija

za Jugoslaviju pokušavala se povezati sa zahtjevima najširih slojeva, ali ta politička računica nije polučila znatniji porast broja glasova na izborima. U agitaciji Demokratske stranke Italija je imenovana glavnim krivcem za sporo rješavanje agrarnog pitanja u Dalmaciji, koja je optužena da u kraje­ vima pod okupacijom talijanske vojske onemogućuje ukidanje kolonata. Isticalo se da su Mlečani uveli kmetstvo za vrijeme svoje vladavine, čime se htjelo poentirati da je to sve djelo tuđinaca kako bi se porobio narod, i da se treba osloboditi talijanske vlasti. Bilo je raznih pokušaja da se jugoslavensko-patriotskom patetikom poveže to S p o m e n ic i

s o c ija ln o i p o lit ič k o p ita n je .

U

Pokrajinskog težačkog saveza u Splitu Narodnoj skupštini Srba,

Hrvata i Slovenaca o dalmatinskom agraru iz prosinca 1923. naglašava se 194

da je potrebno

iz s o c ija ln ih , e k o n o m s k ih i h u m a n ih , a n a r o č ito

kurzivu, op. A. J.) iz

n a c io n a ln ih ra z lo g a

(u originalu u

mijenjati loše i anakronične odnose

u poljoprivredi Dalmacije, kako bi dalmatinski težaci, za čiju se domoljubnu orijentaciju tvrdilo da nije upitna, povratili

v je ru u d rž a v u ,

koja je uzdrma­

na Vladinim nacrtom Zakona o likvidaciji Agrarnih odnosa u Dalmaciji. Ponovno se pozivalo na P re th o d n e

o d re d b e ,

a također je evociran strah od

talijanske okupacije, zbog kojega je većina dalmatinskih težaka uopće još bila spremna, kako se navodi, dalje plaćati posjednicima, kojima se ovakvim nacrtom zakona izlazi ususret. Prva stvar koju je dalmatinski težak očekivao od svoje nacionalne države, ističe se u

S p o m e n ic i,

bilo je da će napokon

dobiti vlasništvo nad zemljom koju su vjekovima u znoju lica svoga on i njihovi preci obrađivali. Socijalna pravda i državni interes zahtijevali bi barem dodjelu

z e m lja n o g m in im u m a ,

koji težaku može osigurati egzistenciju. No,

nacrt Zakona po mišljenju Pokrajinskoga težačkog saveza svodio se samo na pravo otkupa zemlje, što siromašniji seljaci neće biti u stanju učiniti, a u načelu je to i prije bilo moguće. Sad se strahovalo i od porasta cijene zemlje jer je u predviđenoj tročlanoj komisiji težak predlagao samo jednog člana. Nakon nabrajanja što su, u očima Saveza, bile mnoge manjkavosti zakonskog prijedloga, autori p r o le ta r iz a c ija

S p o m e n ic e

zaključuju da se može očekivati

sela.

Težacima se činilo suvišnim da se i dalje moralo dokazivati da se kod kolonata nije radilo o običnom ugovornom odnosu između posjednika i težaka, što je još austrijska uprava bila prihvatila. Ne bez razloga sumnjali su daje terminološko razdvajanje u nacrtu, u kojemu su se razlikovali kolonat, težaština i težački odnos samo pokušaj da se spriječi doslovno ispunjavanje najava iz vremena stvaranja države, a za što je Savez tvrdio da se radi o jednoj te istoj stvari, i da su se ti pojmovi u Dalmaciji uvijek koristili kao sinonimi. Isto je vrijedilo i za razne definicije, što se sukladno zakonu uopće smatra kolonatskim odnosom. Kasniji ministar poljoprivrede Frangeš, kad je pisao o provedbi agrarne reforme, smatrao je da je sama ideja reforme preko hrvatskih studenata stigla iz Češke gdje je tamošnja seljačka stranka Antonina Švehle služila kao uzor, a da je tako lako prodirala u politički život jugoslavenske države jer područje Srbije uglavnom nije bilo pogođeno tim mjerama, štoviše to je pitanje Srbiji bilo, po njegovu mišljenju,

s a s v im

195

ilmacija u međuratnom razdoblju 1918. - 1941. | 6. Dalmatinsko selo u međuratnom razdoblju

s tra n o .

Političari kao Frangeš žestoko su se protivili reformi, koju su po njima

najglasnije zagovarali predstavnici

seoskog p r o le ta r ija ta , n e ra d n ic i, b u k a č i

itd.

Za vrijeme koalicije Pašić - Radić, od 18. srpnja 1925. do 18. svibnja 1926., i još jednom od 24. prosinca 1926. do 1. veljače 1927., sinovac Stjepana Radića, Pavle, postao je ministar zadužen za agrarnu reformu, a uz njega su u tom resoru, koji je ukinut 1931., bili i Benjamin Šuperina i Stanko Šibenik. Nacrt zakona o agrarnoj reformi u Dalmaciji, koji je izradio ministar agrarne reforme Pavle Radić, počeo se pripremati nakon što je Stjepan Radić pristao da s Nikolom Pašićem formira vladu. Međutim, dalmatinski radikali, redom veliki posjednici, tome su se Nacrtu suprotstavljali i uz pomoć svoje središnjice u Beogradu uspijevali su u Narodnoj skupštini spriječiti njegovo donošenje. Zakon je donesen tek za vrijeme Aleksandrove diktature 1930., a svodio se na to da su koloni od veleposjednika mogli otkupiti zemlju, a vlasnici su dobili odšetu od države i kolona. U konačnici su se i prijedlozi HSS-a d e ja c to svodili na mogućnost otkupa zemlje. U govoru u beogradskom parlamentu od 6. travnja 1926. znakovita je tvrdnja Stanka Šibenika daje pitanje podjele zemlje, kao i naseljavanje kolonista, do krajnjih granica ispolitizirano (s tim da treba reći da se i ondje gdje je HSS mogao utjecati prepoznaje obrazac da se zemlja dijelila sukladno interesima političkih stranaka na vlasti). Splitsko N ovo d oba

od 1. srpnja 1926. prenijelo je riječi Stjepana Radića, koji je u

svom govoru u Blatu na Korčuli obećao skoro donošenje Zakona o agrarnoj reformi u Dalmaciji, rekavši:

M i m o r a m o u k lo n it i s r a m o tu d a n a š n a jb o lji

n a r o d s tr a d a i g in e te is e lje n je m i m a t e r ija ln im p o lo ž a je m iz č e z a v a ta lije p a n a r o d n a s n a g a i c ije la n a š a d rž a v a .

Pod službenim nazivom ra n ije p o k r a jin e D a lm a c ije

Z a k o n o lik v id a c iji a g r a r n ih o d n o s a n a p o d r u č ju

od 19. listopada 1930., zakon se počeo primjenji­

vati s izmjenama i dopunama od 6. ožujka 1931. godine. Zemlja je trebala prijeći u ruke onoga tko ju je obrađivao, uz uvjet daje težak (ili njegovi preci u neprekinutu slijedu) zemlju obrađivao trideset godina, računajući od stu­ panja Zakona na snagu. Maksimalna površina nije trebala prelaziti 10 hektara. U slučaju da je obitelj imala više od 6 članova, po dodatnom članu moglo se dobiti još po pola hektara. Odšteta za bivše vlasnike trebala je iznositi 10.000 dinara po hektaru kad se radilo o vlasništvu koje datira prije 1878., a 20.000 dinara odštete po hektaru trebalo je platiti ako je agrarni odnos 196

nastao nakon toga datuma. U prvom slučaju država je plaćala odštetu putem obveznica u trajanju od 30 godina s kamatnom stopom (anuitetom) od 6 %. No, čak i u ovom obliku reforma je državu stajala milijune. Stupanjem na snagu Zakona i neke su se sudske presude koje su nakon rata bile donesene dovodile u pitanje. Odredba da se u roku od šest mjeseci mogao tražiti ponovljeni postupak preopteretila je dalmatinske sudove. Najsporniji dio, dakako, bila je visina odštete. U slučajevima u kojima je i nakon 11. siječnja 1878. došlo d o

p o lu - fe u d a ln ih o d n o s a ,

kao i ondje gdje se plaćala maksimalna

svota od 30.000 dinara po hektaru, od težaka se očekivala polovica iznosa. Uz to je težak morao platiti za sve podignute građevine nakon navedena datuma, kao i polovicu eventualno postojećega poreznog duga za zemlju. Za crkvene zemlje odšteta je bila još 10 % viša. Država je bivšim vlasnicima odmah trebala isplatiti odštetu, a dio koji je korisnik reforme (težak) bio dužan platiti, plaćao se kroz državne obveznice koje su radi lik v id a c ije re fo rm e

a g ra rn e

izdane u ukupnoj vrijednosti od 800 milijuna dinara. Drugi zakon od

19. lipnja 1931. predviđao je podjelu velikih posjeda, a u Dalmaciji je od njega najviše profitirala Crkva jer su joj priznata patrimonijalna prava, a crkvena zemlja tretirala se kao svaka druga. I ovdje je najprije država trebala platiti odštetu putem osnovane

P riv ile g o v a n e a g ra r n e b a n k e

s obveznicama po

6 %. Težaci su godišnje trebali otplaćivati ne samo obroke za zemlju, nego su se i ovdje vrijednost svih građevina, zaostala davanja i odšteta za postojeće kulture itd. uračunavali u ukupan iznos. Ako se ukupan iznos od 800 milijuna dinara koji su seljaci trebali platiti podijeli s brojem korisnika, postaje jasno da se radilo o iznosima koje velika većina dalmatinskih težaka nije mogla platiti. Također se tražila nadoknada za neplaćena davanja. Posljedica svega bila je velika zaduženost kod

D rž a v n e a g ra rn e b a n k e .

Visinu odštete određivale

su komisije. Bile su sastavljene od po jednog predstavnika korisnika agrarne reforme, jednog člana predloženog od bivšeg vlasnika, te od jednog referenta kojeg je imenovala država, a koji je bio predsjednik komisije. Ministarstvo za agrarnu reformu razradilo je naputke kako se pojedine zemlje trebalo vrednovati. U Dalmaciji su se kao veliki posjedi računala imanja s 50 ha obradive površine (oranice, vrtovi, vinogradi) ili 100 ha šume ili pašnjaka. Kao zemljišni maksimum određivale su se površine između 174 i 869 jutara zemlje, pod nekim uvjetima dopuštao se i tzv. s u p e r m a k s im u m . Svi korisnici 197

agrarne reforme, osim dobrovoljaca u srpskoj vojsci, bili su dužni platiti za zemlju koja im je dodijeljena. Do kraja međuratnog razdoblja u Dalmaciji je podijeljeno između 50 000 i 60 000 hektara zemlje. Službene procjene govorile su o tome da je oko 50 000 dalmatinskih obitelji profitiralo od provedene odnosa,

lik v id a c ije a g r a r n ih

premda se u literaturi može naći i podatak da je do 1941. broj obuh­

vaćenih obitelji čak bio dvostruko veći. Do trenutka okupacije u Drugome svjetskom ratu, oko 85 000 postavljenih zahtjeva bilo je obrađeno, a za oko 45 000 zahtjeva koji su se odnosili na 20 000 ha još nepodijeljene zemlje do travnja 1941. nije bila donesena odluka. Međutim, zasad nemamo točne podatke. Zdenka Šimončić-Bobetko navodi da je do kraja ožujka 1941. od ukupno 102 072 zahtjeva u kotarskim sudovima u nekadašnjoj Dalmaciji, tj. u austrougarskim granicama, dakle uključujući i Boku kotorsku, pravomoćno bilo riješeno 87 675, a 1751 odluka još nije postala pravomoćnom, dok 12 646 zahtjeva još nije bilo obrađeno, uz to je podneseno još 41 999 novih prijava. U broj od

G o d iš n ja k u b a n s k e v la s ti

o k o 5 0 .0 0 0

Banovine Hrvatske iz 1940. nalazimo

neriješenih zahtjeva. Također su se javili sporovi oko

pojedinih industrijskih ili gradskih z o n a , gdje se Zakon nije primjenjivao, što se primjerice odnosilo na zemljišta na kojima se nalazila cementna industrija na splitskom području (Dalmacija d.d., Adria-Portland, La Dalmatien, Lavoro & Companie). Posjednici su se domislili raznih načina kako bi prodajom ili darovanjem zemlje umanjili ukupnu površinu svoga vlasništva, tako da im samo ostanu površine ispod 5 hektara koje bi bile zahvaćene agrarnom reformom, a za koje se dobivala najveća odšteta. Zakon i njegova provedba općenito su se pokazali vrlo složenima. Težak je morao podnijeti p r ija v u

a g ra rn u

za razrješenje odnosa s vlasnikom zemlje, a ako je to propustio

učiniti postajao je običnim zakupnikom. Također je činjenica da je zakon vlasnicima dao pravo obnove ranijih parnica vođenih oko uskraćivanja davanja i neobrađivanja zemlje, što je izazivalo sukobe. Takvih je slučajeva bilo mnogo, a sporovi su odgađali donošenje rješenja. Za to su vrijeme težaci i dalje morali davati dohodak vlasniku, a nedavanje je otvaralo mogućnost pokretanja novih parnica. Većina tih parnica vukla se godinama. Posebno se izdvaja pitanje zemljišta u vlasništvu talijanskih državljana, što se u konačnici tek počelo rješavati 1939. Ti su predmeti zbog pritiska Ministarstva vanjskih 198

poslova rješavani po skraćenu poscupku. Rješavanje agrarnih odnosa za Banovine Hrvatske, na koju je država prenijela ovlasti, a da nije proslijedila za to predviđena financijska sredstva, jako je usporavao rad komisija na terenu. Istovremeno su brojne parnice i dalje usporavale i otežavale provođenje reforme. Mnogi zahtjevi nisu nikad riješeni, a na one riješene bilo je mnogo prigovora, te je tek nakon Drugoga svjetskog rata komunistički režim proveo potpuno novu agrarnu reformu. Posjednici su za naplatu davanja koja su težaci bili uskratili nakon Prvoga svjetskog rata morali imati pravomoćnu presudu, a onda bi polovicu iznosa morao platiti težak, a drugu polovicu isplaćivala je država. Sve iznad 500 dinara nije isplaćivala u gotovini nego u obveznicama, koji su se s datumom 1. siječnja 1931. izdavali u apoenima od 500,1000 i 5000 dinara. Obveznice na koje se plaćala kamata od 6 % vrijedile su kao platežno sredstvo i mogle su se prodavati nakon isteka jedne godine, s tim da je država definirala rok valjanosti od 30 godina koji je trebao isteći 1962.1težaci su obveznicama, koje su mogli kupiti na kredit od države, mogli isplaćivati svoj dio odštete, a za to su morali založiti zemlju koju su dobili. Bila je predviđena godišnja obročna otplata, zajedno s plaćanjem poreza, a ukupan dug morao je biti otplaćen do 1962. Sve u svemu gledajući nijedna strana u Dalmaciji nije bila zadovoljna agrarnom reformom u potpunosti, a potkapacitiranost uprave daje provede bila je više nego očita. Još 1939. u Splitu je radilo 58 službenika na reformi, uz veći broj agrarnih dnevničara koji su na terenu trebali provjeravati navode iz zahtjeva i prema potrebi uzimati izjave. Promjene upravnog i teritorijalnog ustroja u Dalmaciji, uz sveprisutan manjak novca, otežavali su agrarnim uredima provođenje reforme, a često su agrarni referenti na terenu bili pred nerješivim problemima kako zadovoljiti obje strane. Likvidacija agrarne reforme u arhivima je ostavila traga u nepreglednoj količini raznoraznih dokumenata i svjedoči o važnosti tog pitanja za Dalmaciju toga vremena. Vlasnici zemlje kao i težaci koji su je obrađivali obraćali bi se državnim instancijama tražeći svoje pravo. Elaborati, dopisi i okružnice administrativnih službi, kao i peticije, zamolbe i žalbe vlasnika, govore o tome da se strahovalo da bi se upravo to pitanje u Dalmaciji moglo prometnuti u ozbiljnu ugrozu ja v n o g

re d a i m ir a .

Uvijek su i žandarmerijske 199

stanice bile obaviještene da su težaci sve do pravomoćne presude ili dodjele zemlje dužni plaćati vlasnicima. U arhivima nalazimo iskaze predstavnika zemljovlasnika upućenih Ministarstvu zbog likvidacije agrarnih odnosa, i predstavke upućene administraciji i kralju. Tako su 1931. z e m ljo p o s je d n ic i

b ije d n i m a li

iz Bogomolja s Hvara, kako je peticija potpisana, uputili

apel kralju, a koja je preko Beograda vraćena banu u Split i danas se nalazi u Državnom arhivu u Splitu. U peticiji se tražila

b a r p r a v e d n a o d š te ta ,

kad

je reforma već neizbježna, a u predstavci se nije štedjelo težake koji su se drznuli

n a lu đ a č k i a n a r h is tič a n n a č in

n jih o v a ,

k a o d a j e s v a z e m lja s a d a

dok su posjednici smatrali da se sve što im se događa na otoku

može slobodno smatrati p r a v im v la s t

ponašati

b o ljš e v iz m o m .

Preklinje se o ru ž a n a

da ih zaštiti i pravedno odšteti. 5000 d in a r a

2000 d in a r a

p o h e k ta ru , ili č a k jo š m a n je

i u v e ć in i s lu č a je v a s a m o

smatrali su preniskom odštetom,

a isticalo se da kamatna stopa inače iznosi d rž a v n e o b v e z n ic e

15-20 %,

tako da se

s a m o 6 % za

mora smatrati smiješno niskom kamatom i ravno prijevari.

Ovakvom reformom, tvrdili su posjednici, oni su ostali

bez n o v a c a i bez

z e m lje

i tražili su da im se žurno pomogne. Naime, otkad je

d rž a v a

osnovana, upravo oni su je kao

g r a n ic u n a J a d ra n u . in te lig e n c ija

d rž a v n a

v je rn i p o d a n ic i

n a š a d ra g a

štitili, i štitit će i dalje

Nadalje se iznosi da se ne bi smjelo gubiti iz vida da je

na strani posjednika, koja

za d rž a v u , p r e m d a u m a n jin i, p u n o

više m o ž e d o p r in ije t i n e g o n a š a n e k u ltu r n a m a s a .

No iz drugih sačuvanih

dopisa doista malih posjednika, koji su isticali da su dva hektara apsolutni minimum koji im se mora ostaviti, proizlazi da je reforma stvarno pogađala i poneku obitelj koja je sada ostala bez zemlje od čijih prihoda ili rente je dotad živjela. Redovito bi vlasti podnositelje upućivale da problem riješe sudskim putem. M a lo p o s je d n ic i su se tužili da odšteta predstavlja samo 7/30 p r a v e v r ije d n o s ti z e m lje ,

otprilike jedno godišnje davanje, što su smatrali

krajnje nepravednim. Često se u dokumentima javlja ljutnja da se ta lija n s k im o p ta n t im a

(službene su statistike prema državljanstvu od 898 335 stanovnika

Primorske banovine navodile broj od 2159 ili 0,24 % državljana Italije) plaća re a ln a c ije n a ,

a naša

ju g o s la v e n s k a v la d a ( . .. ) n a š im lju d im a

ne daje ništa.

Talijanski državljani bili su vlasnici oko 13 000 hektara zemlje u Dalmaciji koja je bila zahvaćena reformom. Talijanska vlada protivila se provedbi reforme sve dok nije potpisan sporazum 19. svibnja 1939. godine. Još se 200

u ožujku 1940. 10 600 zahtjeva odnosilo na zemlju u vlasništvu Talijana, kod Biograda, na Ugljanu, u Splitu i Šibeniku. Do sredine 1940., zahvaljujući skraćenu postupku, 90 % odštetnih zahtjeva talijanskih državljana bilo je riješeno, čemu su pridonijela i dodatna sredstva koja je uložila država zbog diplomatskog i političkog pritiska. Uglavnom je provedba reforme u Dalmaciji bila spora i izazivala je brojne sporove, a korespondencija Ministarstva poljoprivrede s drugim ministar­ stvima i s lokalnim vlastima oko pitanja odštete omogućuje uvid u mnoge teškoće s kojima se administracija suočavala, a koje su bile vezane za oskudne financijske mogućnosti države. Poseban problem predstavljalo je imenovanje članova komisije za procjenu vrijednosti zemlje pri čemu bi često jedna strana bila nezadovoljna odabirom. Samo je tako s biogradskog područja do početka 1931. pristiglo više od 2100 zahtjeva za razrješenje agrarnih odnosa, od kojih se u kraćem razdoblju samo mogao riješiti 251. Načelstvo sreza biogradskog koje se obraćalo Kraljevskoj banskoj upravi u Splitu tra­ žilo je dodatno zapošljavanje administrativnih djelatnika, bez čega se brža obrada i rješavanje učinilo P rim o rs k e b a n o v in e

-

n e z a m is liv im .

U fondu

P o ljo p riv re d n o o d je lje n je

K ra lje v s k e b a n s k e u p ra v e

nalaze se brojne molbe za

dodjelu državnog zemljišta, kao i rješenja o isplati odštete bivšim vlasnicima u 6 % obveznicama za likvidaciju agrarnih odnosa, pa i anonimne prijetnje m a lo p o s je d n ik a iz d a lm a tin s k e Z a g o re .

pismenima najavljivalo da će se s v im

U pojedinim slučajevima u takvim se

s re d s tv im a

vlasništvo i da će se vlasnici boriti protiv

k ra đ e

i sa

re v o lv e ro m u ru c i

svoje očevine i djedovine.

Najavljivalo se da će, nastavi li se ovako, i n a js v je s n iji nastrojeni elementi državu prepustiti

i n a jja č i

jugoslavenski

d e s tr u k tiv n im e le m e n tim a ,

gorčine jedan je takav dopis završavao riječima:

štititi

a s mnogo

N a š e o č i i s rc a u v ije k su b ili

o k r e n u t i p r e m a B e o g ra d u , a s a d m o r a m o d o ž iv je ti d a n a s se p lja č k a i p o r o b Ija v a !

Međutim, usprkos nezadovoljstvu među posjednicima, nestrpljenje i

očekivanja dalmatinskih težaka bili su tako veliki da se administracija, premda je zasigurno više simpatizirala krugove posjednika, nije mogla oglušiti na velik broj zahtjeva onih koji više nisu bili spremni plaćati posjednicima, i koji su tražili državnu zemlju, o čemu svjedoče brojni podnesci, neki s otiskom prsta umjesto potpisa. Istovremeno su banskoj upravi u Splitu stizali brzojavi i upiti lokalnih vlasti koji su tražili naputak kako provesti reformu 201

obradu ili korištenje. Sudeći po sačuvanim spisima i navedenim prezimenima, međusobna svjedočenja nisu bila rijetka pojava kad se radilo o državnoj ili općinskoj zemlji. Međutim, stvari su se znatno usložnjavale kad se radilo o zemlji za koju je postojalo više pretendenata, bilo pojedinaca ili općina, što je administraciju stavljalo pred velike probleme. To se plastično može pokazati na primjeru podjele zemlje državnog imanja Vrana na razmeđi katastarskih općina Biograd, Filip Jakov, Pakoštane, Raštane, Turanj, Banjevac, Polača, Radašinovac, Tinj, Vrata i Murter. Agramo-pravni odsjek Primorske banovine u Splitu u postupku provođenja agrarne reforme na sveukupno 7262 hektara uglavnom iznimno plodne zemlje na području navedenih 11 katastarskih općina proživljavao je pravu moru. Do 1925. zemlju su uglavnom obrađivali težaci u polufeudalnom odnosu, koji su bili dužni davati četvrtinu odnosno petinu ljetine vlasnicima. Od 1923. državna ergela Vrana odnosno Aleksandrovo obuhvaćala je cijelo Vransko jezero s površinom od 3001 ha, 740 ha oranica, pašnjaka i livada, 260 ha šume i neplodne zemlje, a ostala zemlja tretirala se kao veleposjed. Posebna odredba od 19. lipnja 1931. trebala je jamčiti pravednu raspodjelu zemlje, a u prvom redu zemlju je trebalo dijeliti bezemljašima koji su dotad obrađivali zemlju u agrarnom odnosu, onda onima koji nemaju zemlje, a nisu radili na toj zemlji, tek potom onima koji su posjedovali vlastitu zemlju. Kao svugdje gdje se radilo o plodnoj zemlji, što se može vidjeti i uz Neretvu, sporovi oko zemlje bili su žestoki i dugotrajni, a uvijek su sve zainteresirane strane isticale i tražile pravdu i pravednost i ukazivale na nastale ili buduće nepravde. Tako su se glave 44 obitelji iz Turnja 20. svibnja 1924. obratile banu i iznijele da je selo p r ije 13 g o d in a je d in s tv e n o zvanu

L u ž in a

koja je dotad pripadala

i s lo ž n o

podijelilo zemlju

d r ž a v n o j erg e li V ra n a ,

a sad bi se neki

nezadovoljnici okoristili pozivajući se na zakon i reformu. Poslana je komisija pod vodstvom Nikole Morovića, zajedno sa savjetnicima Petrom Bonettijem, Josipom Rojom i Dimitrijem Mihaljevićem na lice mjesta da izvide o čemu se radi. Kao što je članak 10. Zakona predviđao, državna zemlja mogla je prijeći u privatno vlasništvo pod određenim uvjetima. Radilo se o 2000 hektara zemlje sjeverozapadno od Vranskog jezera, a u elaborat koji je komisija izradila površina koja se po zakonu može podijeliti smanjena je na 1755 hektara, 203

od toga 255 ha oranica. Na tu zemlju, smatrali su stručnjaci iz uprave, imala su pravo sela Pakoštane, Filip Jakov, Turanj, Raštane, Tinj, Polača, Jagodinja Gornja i Donja, Vrana, Radošinovac, Banjevci, Tkon i Pašman, a komisija je predlagala dodjelu parcela od maksimalno 2500 m2ili d o je d n o g ju t r a (1 jutro ili ral bilo je 0,575 ha ili 5754,64 m2), kako bi se moglo zadovoljiti što veći broj zainteresiranih. Kao kriterije za rangiranje zahtjeva predloženo je da se povlašteno dodijeli zemlja

d o b r o v o ljc im a i in v a lid im a ,

onda težacima koji

uopće nemaju svoju zemlju, a tek potom ostalim seljacima, prvenstveno onima iz susjednih sela koji su i dosad obrađivali državnu zemlju. Također, predlagala je komisija, valjalo je voditi računa o prosječnoj veličini posjeda u pojedinu mjestu i o broju ukućana u pojedinim domaćinstvima koji od zemlje žive. Smatralo se da je otprilike hektar obradive zemlje prosjek po jednoj obitelji, koja u tom kraju prosječno ima pet članova. U tom smislu preporuka je glasila da se prema navedenim parametrima omogući postavljanje zahtjeva za dodjelu državne zemlje. Ako su članovi spomenute komisije možda i bili uvjereni da njihov prijedlog u najvećoj mjeri jamči pravednu raspodjelu zemlje, malo je reći da takav prijedlog na lokalnoj razini nije naišao na odobravanje. Redom su kotarska načelstva iznosila svoje prigovore, kao ono u Biogradu, koje je kao je d in o rje š e n je

vidjelo da se zasebno za

s v a k o selo u s v o jim g r a n ic a m a

površina zemlje koja će se dodjeljivati. Bez donošenja odluke na z b o r o v im a ,

mogu izbjeći. Strahovalo se da bi ovako d ire k to r i p re m a

N ovak

s e o s k im

bez obzira na to tko je prije zemlju obrađivao, nepravde se ne

p o d ije lili z e m lju u iz o b ilju .

odredi

o s o b n im s im p a tija m a

te da bi najbolje opet prošli oni koji već sad imaju zemlje

Ovom je prigodom Biograd za sebe tražio zemlje označene kao

i S u d s k o sve do mosta

B a s tiu n ,

slobodno daje Pakoštanima, kako p re k o g ra n ic e u d ru g o .

a s one strane mosta neka se zemlja

te ž a c i iz je d n o g se la n e b i m o r a li p r e la z iti

Dopis od 27. veljače 1926. završavao je zlokobnom

prijetnjom da bi svaka drukčija raspodjela bila n e p ra v e d n a i da bi dovela do k r v o p r o lić a .

Već je 16. veljače mjesni odbor sela Betina usvojio

obratio se Kraljevskoj Banskoj Upravi u Splitu, i to je d n o g la s n o ističući da njihovo mjesto valjda mora uživati

re z o lu c iju

i

i je d in s tv e n o ,

is ta p r a v a k a o i d r u g a sela,

te je dao svoj prijedlog rješavanja problema. Mještani Betine jednodušno su smatrali da su 204

n a š i s ta r i o v u z e m lju jo š o b r a đ iv a li d o k je V ra n s k a z e m lja

p r ip a d a la p le m ić k o j o b ite lji B o re lli, k o jo j se p la ć a la i n a k n a d a za r ib o lo v u je z e ru .

I kad je A u s tr ija preuzela zemlju ništa se nije promijenilo. Detaljno se

obrazlagalo gdje je 300 kuća iz mjesta obrađivalo zemlju, za koju se smatralo da pripada mjestu kao i n a jv e ć i se, o lju t o m

d io je z e ra .

kršu , g la d te ž a k a za z e m ljo m

Premda se uglavnom radi, tvrdilo

tolika je da se iz dolova nosila zemlja

na vrh bregova kako bi se ondje mogla posaditi smokva ili maslina. Svakoj obitelji, napisali su Betinjani, treba dati pola hektara uz obvezu da se zemlja obrađuje, inače neka im se slobodno opet oduzme. Djeca Betine; završavala je Rezolucija, g la d n a

su k ru h a ,

a selo ih ne može poslati

n i u A m e r ik u n i u ško lu ,

pa se traži brza odluka onako kako je predloženo. Međutim, i u susjednim Pakoštanima odmah se reagiralo na najave iz Ministarstva poljoprivrede odnosno od Kotarskog načelstva iz Biograda. Trideset jedan potpisnik dopisa imao je svoje decidirano mišljenje kako bi trebalo raspodijeliti zemlju Ergele Aleksandrovo oko Vranskog jezera. Ideja da 1000 h a

n a jp lo d n ije z e m lje

u državnom vlasništvu, a da se uglavnom dijeli neplodna makija, i p ra v n o

učinila im se neprihvatljivom. Pakoštanski

k m e to v i,

ostane

s o c ija ln o

naglašavalo se,

obrađivali su predmetnu zemlju više od 32 g o d in e , za što su bili spremni podastrijeti p is a n e

d o ka ze .

U predjelima Bus, Bastijun, Sudski i drugima jedino

su kmetovi iz njihova sela obrađivali zemlju, oni su bili ti koji su z n o je m

k r v lju i

krčili tu zemlju, koja je i danas jedini temelj njihove egzistencije, a

sad im se sprema protjerivanje. Neizbježna posljedica toga bila bi s o c ija ln a b ije d a ,

n a jv e ć a

a dužnost je državne vlasti zaštititi seljaka i njegovo pravo.

Međutim, na svoje pravo pozivali su se i mještani sela Raštane u svojoj m o lb i,

ističući da se radi o je d n o m

o d n a js ir o m a š n ijih sela u c ije lo j o k o lic i,

što bi se svakako moralo uzeti u obzir kod dodjeljivanja zemlje. I tako su se u administraciji u Splitu množili dopisi i molbe cijelih sela i pojedinaca. U brojnim podnescima objašnjavalo se da će

s iro m a š tv o , b ije d a , p r o p a s t

biti neizbježna posljedica ako se zemlja ne dodijeli ili, pak, ako je bilo riječ o manjim posjednicima koji su potpadali pod agrarnu reformu, ako zemlju izgube u agrarnoj reformi. Pogotovo u brojnim individualnim molbama za dodjelu državnog zemljišta, gdje se kod mnogih vidi da podnositelji nisu bili vični pisanju, a drugima je netko pismen sastavljao molbu koja bi bila potpisana križićem, zrcale se sudbine ljudi ondašnje Dalmacije. Među njima bilo je i onih koji su isticali svoje zasluge kao bivši dobrovoljci na Solunskoj 205

fronti, ali uglavnom se opisivala očajna socijalna situacija s mnogo djece i malo zemlje. Dakako da se mogu rekonstruirati i svađe unutar obitelji, gdje brat tuži brata koji je sam podnio zahtjev e k o n o m s k o j z a je d n ic i,

a što može potvrditi

p r e m d a ž iv e u o b ite ljs k o j i

seoski g la v a r.

Nalazimo i dopise

seoskih starješina, kao što je bio Šime Barbaroša iz Filip Jakova, koji su uime svih mještana tražili podjelu zemlje mještanima svoga sela, a u ovom se slučaju radilo o predjelu

N ovak

kod Vranskog jezera.

Naravno da državna zemlja u Dalmaciji ni blizu nije bila dostatna za sve zahtjeve. Dodatno su iz Beograda vršeni pritisci (naredba 70833) da se za dobrovoljce koloniste svakako nađe zemljište, što je banska vlast proglasila nemogućim. U Beograd je javljeno da se na cijelom području jin e D a lm a c ije

b iv š e p o k r a ­

do kraja 1931. nije mogao naseliti nijedan dobrovoljac, a u

pogledu zahtjeva što se tiče zemlje oko Vranskog jezera, još nije pronađeno provedivo rješenje. Još su se u srpnju 1940. upućivale zamolbe, primjerice iz sela Jagodnje, Tinja i drugih, u kojima se traži dodjela pašnjaka, za što se tvrdilo da postoji

h is to rijs k o p r a v o

sela.

Izložena svim tim zahtjevima sukobljenih interesa, administracija je oklije­ vala s bilo kakvim odlukama, a agrarna se reforma na državnom imanju Vrana tek počela provoditi 1940., s tim da sukobi susjednih sela oko dodjele zemlje, prava na ispašu itd. nisu jenjavali. Na kraju je u postupku ra z rje š e n ja odnosa

k m e ts k o g

obuhvaćeno 1189 ha težačke zemlje, 639 ha zemlje za ispašu i pravo

na drva za ogrjev, te 2205 ha

s lo b o d n e

zemlje. U zakup je dano 600 ha.

Likvidacija agrarnih odnosa seljacima je omogućila vlasništvo nad 2123 ha bivše državne zemlje. Težacima iz Biograda, Pakoštana, Pakoštanske Drage, Filip Jakova, Turnja, Sikova, Raštana, Tinja, Lišana, Polača, Vrane, Jagodnje Gornje i Donje, Zapužana, Tkona, Pašmana, Kraja i Raštevića dodijeljen je 1461 ha uz plaćanje znatno niže odštete nego u ostaloj Dalmaciji. Seljacima u okolici Biograda dodijeljeno je 2132 ha državne zemlje, a tzv. in te re s e n ti

a g ra rn i

iz udaljenijih mjesta dobili su 1461 ha, uz plaćanje odštete od

10.000 dinara po hektaru. Po svoj prilici do kraja međuratnog razdoblja nije postignuto suglasje oko toga je li time iznađeno p r a v ič n o rješenje. Nigdje se reforma nije mogla provesti bez ovakvih ili sličnih problema. Neke su molbe, kao ona Mate, Jage, Jure, Ivice, Ivana i Pave Jerčića iz Podgrađa od 18. veljače 1931., primjerice, koja je upućena 206

S v e m o ž n o m g e n e ra lu P eri

Ž iv k o v ić u

kao predstavniku

s v e m o ž n e v la s ti

u Beogradu polučile željeni

uspjeh, ali uglavnom je administracija, ako bi uopće odgovarala, navela da s e r v itu t n o p r a v o ,

kao kmetsko pravo u prošlosti, samo po sebi ne znači

primjenu odredaba Zakona o likvidaciji agrarnih odnosa. No, prema kojim se kriterijima rješavalo zahtjeve i kojim se općinama izišlo ususret kad bi tražile dodjelu državne zemlje u svrhu ispaše stoke, nemoguće je sa sigurnošću rekonstruirati iz sačuvanih dokumenata. Ponekad je svjedočenje seoskoga glavara i nekoliko mještana bilo dovoljno za dodjelu državne zemlje, dok su se u drugim slučajevima u dugotrajnim postupcima tražili dokazi kako se koji komad zemlje točno koristio od podnositelja zahtjeva i od njegovih predaka. Korištenje i d e ja c to prisvajanje m u š e vrlo se različito tretiralo. Mnogi predmeti dugo se nisu rješavali ni pred sudovima ni pred državnim tijelima. Ponekad bi banska uprava nakon prigovora i žalbi pojedinih općina p r o t iv p r v o m o lb e n ih o d lu k a o p r ih v a t u o p ć in s k o g z e m ljiš ta

pokušala putem javnih

rasprava i saslušanja predstavnika sela na očitovanja

p o je d in ih p r ija v it e lja

u p o g le d u d o s u d je n ja o p š tin s k o g ili se o sko g z e m ljiš ta

iznaći svima prihvat­

ljivo rješenje, ali se to u mnogim slučajevima pokazalo neuspješnim. Još je za vrijeme Banovine Hrvatske u veljači 1941. tijelo koje je tada nazvano Povjerenstvo za likvidaciju agrarne reforme rješavalo mnogobrojne žalbe. Mnogi su uporno pokušavali doći do zemlje ili veće odštete. Zanimljivim se čini da se, ako se izuzme zanemarivo malen broj srpskih dobrovoljaca, po tom pitanju ne može primijetiti pogoršavanje međunacionalnih odnosa, što je na razini državne politike bilo očigledno. Čini se pravilom, a ne iznimkom, da se kod pitanja dobivanja zemlje, kad se radilo o iskazima svjedoka koji su za pozitivno rješavanje molbe bili nužni, daje neki „Ivan" svjedočio za nekog „Jovana" i neki „Stevan" za nekog „Stipu". Ni u svakodnevici ni u ponašanju ne može se u arhivskim dokumentima uočiti neka razlika, pa ni kod provođenja reforme, naprimjer u slučaju seljaka pravoslavnog Islama Grčkog i katoličkog Islama Latinskog, bez obzira na konfesionalnu i nacionalnu pripadnost. Dobrim izvorom čini se radni dnevnik agrarnog službenika Ivana Šemana, zaposlena u Povjerenstvu za likvidaciju agrarne reforme u Splitu, koji je u više stotina slučajeva tridesetih godina obilazio zaleđe Šibenika, između Biograda i Benkovca, i provjeravao podatke podnositelja zahtjeva. Uvijek bi se vraćao s novim popisima imena tko je sve zahtjev podnio i tko ga još 207

namjerava podnijeti. Tako je ostalo zabilježeno tisuće imena, kao i nebrojene molbe za uknjižbu zemljišta, isplate odštete za kmetovske šume i šikare, rješenja na odštetne zahtjeve bivšim vlasnicima kmetskih šuma, šikara i pašnjaka itd. Administracija se nije mogla nositi ni s količinom predmeta ni sa složenošću pitanja. Broj katastarskih službi u međuratnom razdoblju smanjio se s 22 na 14. Dvadesetak geometara i da je htjelo nije moglo izmjeriti novonastalo stanje. U lipnju 1937. predstojnik Osojnik, službenik Agrarno-pravnog otsjeka, svoju molbu da se služba kadrovski ojača obrazlaže s više od novi

9 0 0 0 n e rije š e n ih p re d m e ta .

O d je l za se lja č k o g o s p o d a rs tv o

Nakon uspostave Banovine Hrvatske

stvoren je kao nova centralna instancija u

Zagrebu. Manjak financijskih sredstava za provođenje pokušalo se prebroditi U r e d b o m o iz d a v a n ju n o v e e m is ije o b v e z n ic a za lik v id a c iju d a lm a tin s k o g a g ra r a

u visini od 440 milijuna dinara, što je ponovno trebalo pokrenuti

rad Povjerenstava za likvidaciju agrarne reforme. Međutim, Povjerenstvo je tek 10. lipnja 1940. počelo s radom, tako da do travnja 1941. nije doneseno mnogo pravomoćnih novih odluka. Tek će nakon Drugoga svjetskog rata Z a k o n o u k id a n ju a g ra rn ih o d n o s a fe u d a ln o g k a ra k te ra n a p o d r u č ju D a lm a c ije i H rv a ts k o g p r im o r ja

od 20. studenoga 1946. propisati nacionalizaciju pre­

ostalih veleposjeda bez plaćanja ikakve odštete. Nova komunistička vlast najprije je postupila prema paroli

ali nešto poslije mnogi

z e m lja s e lja c im a ,

su zemljoradnici izgubili svoje posjede stvaranjem

s e lja č k o r a d n ih z a d ru g a

koje ipak nisu bile duga vijeka u Dalmaciji jer su se pokazale ekonomski neučinkovitima. U svakom slučaju čini se opravdanom tvrdnja da agrarno pitanje u Dalmaciji u međuratnom razdoblju nije riješeno, pa makar službena pro­ paganda tridesetih prikazivala stanje jugoslavenske poljoprivrede, pa i one u Dalmaciji, idiličnim. Tako se u knjizi stanovitog Sekule Zečevića iz 1936. tvrdi da je 100.000 o b ite lji

D a lm a c ije d o b ilo

50.000 h a

z e m lje p o c ije n i iz m e đ u

2.000 / 30.000 d in a r a , a navodi se prosjek od 8000 dinara koji su težaci samo morali platiti za hektar zemlje. No, realnost je izgledala drukčije, počevši od toga da velika većina seljaka u cijelome tom razdoblju nije imalo dovoljno zemlje da bi mogli proizvoditi viškove, a prezaduženost i ekonomska kriza dodatno su pogađali selo.

208

6 . 5. Gospodarska kriza i zaduženost

Splitski dnevnik

N ovo d o b a

pokušavao je objasniti početkom veljače

1931. u cijeloj seriji članaka zašto

te š k a e k o n o m s k a k riz a

posebno pogađa

Dalmaciju, i to prema mišljenju autora više nego ostale dijelove države. Razlog se tražio u činjenici j e r

s m o s iro m a š n iji,

zbog čega Dalmacija ne može

izdržati dodatno pogoršanje situacije, kad su svi s k i p r o iz v o d i

izgubili na cijeni i ne

n a š i p o ljo p r iv r e d n i i in d u s tr ij­

m o g u p ro n a ć i kupce.

Izvještaji Odsjeka za

trgovinu, obrt i industriju Primorske banovine pokazivali su sve sumorniju ekonomsku i financijsku situaciju. Cijene poljoprivrednih proizvoda bile su 1933. i 1934. godine oko 44 % niže negoli one iz 1926. Kao posljedica suše i gladi iz 1935., u proljeće 1936. dolazi do velike nestašice sjetvena sjemena što je dodatno pogoršalo ionako loše stanje. Najočitiji generator krize bila je agrarna prenaseljenost. Na nekim područjima Dalmatinske zagore (imotsko-vrgoračko-neretvanski kraj) situacija je doista bila katastrofalna. Posebno je pogađala seljake jer su cijene njihovih proizvoda padale, a velika većina nije mogla doći do novih kredita. Pad kupovne moći onda se odrazio na trgovinu, obrtnike i industriju. Tako je glasila analiza, a očekivala se p o m o ć o d d rž a v e .

Jadranska pošta objavila je 21. prosinca 1931.

b a n s k o g vije ć a P rim o rs k e b a n o v in a

b rz a

R e z o lu c iju

u kojoj se dramatičnim riječima ukazivalo

na nesreću, siromaštvo i glad koji su pogađali široke slojeve stanovništva, uz apel da se pomogne potrebitima. U tzv.

p a s iv n im k ra je v im a ,

u koje se

Dalmacija u Kraljevstvu SHS ubrajala, statistički su pokazatelji i prije svjetske ekonomske krize bili zabrinjavajući. U socijalističkim novinama kao što je bila

R a d n ič k a b o r b a

iznosilo se da je četvrtina težaka od ukupno 25 337 u

korčulanskom kotaru već 1924. bila zadužena po kamatnim stopama između 10 % i 30 % (dok su banke za depozite davale kamate između 4 % i 6 %). Od 1925. cijene poljoprivrednih proizvoda počele su padati. Pad proizvodnje, pad izvoza i općenito pad rentabilnosti bile su značajke agrarne krize u mnogim dijelovima Kraljevstva SHS. Porezna presija, inflacija, lihvarenje od privatnih kreditora, kojima su mnogi pribjegavali da bi nekako prebrodili nerodnu godinu, uvukli su mnoge seljake u vrtlog dugova koji više nisu mogli vraćati, tako daje prezaduženost postala masovnim fenomenom. Još 1929. u pregledu privredne i socijalne strukture Dalmacije za dalmatinskog 209

se težaka kaže: K o m e

im a n je n e š to v rije d i 90% su n o m in a ln i p o s je d n ic i svo g a

p o s je d a , a s t v a r n i p o s je d n ic i b a n k e ili d r u g i v je ro v n ic i. A k o im a „ č is tih " ili m a lo z a d u ž e n ih , to j e r a d i to g a š to su n e s p o s o b n i z a v je re s iju , o d n o s n o što se n a t im n e k r e t n in a m a te š k o d o b ija ju z a jm o v i.

Situacija se zaoštravala kad

su zbog svjetske krize, rastuće nezaposlenosti u SAD-u te devalvacije funte i dolara bili pogođeni i iseljenici, koji su često slali novac iz inozemstva i pomagali svoje obitelji. Iznos novčanih doznaka koji su se slali u

s ta r i k ra j

preko Prve hrvatske štedionice pali su u razdoblju između 1931. i 1933. od 479 milijuna dinara na samo 33 milijuna. I porezna politika države negativno se odražavala na Dalmaciju, tako da su u prosjeku, kad se sve vrste poreza, prireza i taksa zbroje, nameti bili veći od onih za vrijeme Austrije, a država se nije libila utjerivati porezne dugove ovrhama i pljenidbama. Pokušaji da se nakon 1925. državnim

s e lja č k im k r e d itim a

ublaži situacija već su nakon

tri godine obustavljeni zbog manjka sredstava. Novostvorena Direkcija za poljoprivredni kredit, koju je 1929. naslijedila Privilegovana Agrarna Banka a.d., trebala je osigurati javne kredite zadrugama. Većina kredita (77,89 %) ionako je plasirana na području bivše Kraljevine Srbije, tako da Dalmacija, kao ni ostala područja koja su bili dijelom bivše Austro-Ugarske, od toga nije profitirala. Čak ni pokušaj da se smanjenjem porezne stope na nekretnine od 12 % na 10 % stimulira poljoprivreda nije polučio željeni učinak. Kad se pogledaju podatci u postotcima zaduženosti prema raspoloživoj površini, kako ih navodi Bogdan Stojsavljević u svojoj studiji o seljaštvu Jugoslavije, vidljivo je da je zaduženost kod malih posjeda do 2 ha u Dalmaciji sa 77,25 % svih domaćinstava bila najveća. Postotak zaduženost domaćinstava prema veličini posjeda 0-2 ha

2-5 ha

5-10 ha

10-20 ha

20-50 ha

preko 50 ha

17,36

33,82

27,56

16,30

4,57

0,39

-

4,23

22,53

60,56

11,27

1,41

H rvatska

55,70

39,56

3,61

0,57

0,28

0,28

Slovenija

15,86

19,66

23,79

27,93

12,41

0,34

V o jvo d in a

36,12

27,69

20,68

11,31

3,61

0,59

Srbija M a ke d o n ija

210

0-2 ha

2-5 ha

5 -1 0 ha

10 -20 ha

2 0 -5 0 ha

preko 50 ha

D alm acija

77,25

14,90

5,10

2,75

-

-

C rna Gora

51,41

41,37

6,43

0,80

-

-

Bosna i Hercegovina

51,88

31,35

12,36

3,97

0,44

-

Prema podatcima Privilegovane Agrarne Banke za Primorsku banovinu za godinu 1933., od ukupno 146 987 domaćinstava u dugovima je bilo 64 644, što je odgovaralo postotku od 44 %! Prosječna površina zemljišta dužnika iznosila je 2,64 ha, od toga je obrađena površina bila 1,72 ha. Kao broj ukućana navodilo se iz m e đ u

5 i

9, od čega je dvoje ili troje bilo radno

sposobnih. Ukupni dug iznosio je 829.014 dinara (u cijeloj Kraljevini plasirano je 6.952.239 dinara kredita), a dug po domaćinstvu u Primorskoj banovini iznosio je 12.976 dinara, što je po hektaru obrađene površine iznosilo 7528 dinara. Struktura dugova, prema Ivi Frangešu, bila je takva da je samo 28,73 % dugovanja bilo kod banaka, a čak 71,27 % kod privatnih vjerovnika. Navodi se broj od 3491 privatnog zajmodavca, pri čemu s priličnom sigurnošću može­ mo tvrditi daje većina spadala u kategoriju „zelenaša" ili „lihvara”. Najporazniji podatak, koji studije o socijalno-ekonomskoj strukturi poljoprivrede onog vremena iznose, jest taj da za tri četvrtine seoskih domaćinstava (73,78 % u Primorskoj banovini) vlastiti proizvodi nisu bili dostatni da bi obitelj mogla od toga živjeti do iduće žetve. Rezultati ankete Trgovinsko-industrijske komore u Splitu kojom su prikup­ ljene informacije dobivene od 32 novčarske kuće i banke koje su poslovale u Dalmaciji (od ukupno 35), kao z a d u ž e n je

z e m ljo r a d n ik a

1934. navode brojku od preko 60 milijuna dinara. U k o m o r s k e s je d n ic e o d rž a n e d n e v a

16.

m a ja

na dan 15. studenoga Z a p is n ik u

1.

re d o v ite

7935. prenosi se poražavajuća

statistika Privilegovane Agrarne Banke prema kojoj su dalmatinski težaci pri­ vatnim vjerovnicima bili dužni čak 597.954.753 dinara (71,3 % ukupnog duga od 839.014.707 dinara), poslovnim bankama 136.250.244 dinara (16,2 %), Državnoj hipotekarnoj banci 45.273.254 dinara (5,4 %), zadrugama 38.620.173 dinara (4,6 %) i samoj PAB 20.916.283 dinara (2,5 % ukupnog duga). U prosje­ ku to je značilo da je svaki dalmatinski težak bio zadužen s 12.977 dinara ili 211

4914 dinara po hektaru, što je bilo daleko najveće zaduženje u cijeloj državi. Američko-hrvatski povjesničar Jozo Tomasevich kao prosječno zaduženje seljačkog domaćinstva u Jugoslaviji izračunao je iznos od 9800 dinara, dok je prosječna godišnja zarada bila samo 3800 do 4300 dinara. Urušavanje cijena za agrarne proizvode za težake je bilo katastrofa. Proglašeni moratorij na seljačke dugove 1932. donio je olakšanje jer je pola godine odgodilo daljnje otplaćivanje i na kraju su se dugovi prepolovili i omogućeni su povoljniji uvjeti vraćanja preko Državne agrarne banke, ali sve to, dakako, nije utjecalo na privatna dugovanja. Početkom 1933. porezni se dug žitelja Primorske banovine popeo na astronomski iznos od 134.305.602 dinara. Porezna presija, što kroz izravne što kroz neizravne poreze, dosezala je do polovice godišnje novčane zarade seljaka. Nije se samo u Dalmaciji komplicirani porezni sustav doživljavao kao nepravedan. Stanje zaduženosti u Dalmaciji bilo je najgore u državi sa 7528 dinara duga po hektaru. 97 % zaduženih domaćinstava i 89 % ukupnog duga otpadalo je na ona domaćinstva s najmanje zemlje, između 0,1 i 10 ha površine. Prema izračunima bankara dugovanja koja su pritiskala težake premašila su hipotekarnu vrijednost zemljišta u Dalmaciji za 216 %! Da nije bilo novčane pomoći koju je slala iseljena rodbina, a temeljem koje su mnogi trgovci bili spremni davati živežne namirnice

n a ve re siju ,

glad bi bila još gora i zahvatila

bi još šira područja. Frangeš u svojoj studiji iz 1937. navodi da je 41,4 % svih kredita otpadalo na težake na malim posjedima do 2 ha, a 52,2 % svih kredita uzimala su domaćinstva koja su raspolagala površinom između 2 i 10 ha. Prema njegovoj analizi krediti su u prvom redu služili da bi se kupovale namirnice! Ne mogavši osigurati sredstva za život, težaci su se zaduživali u trgovaca i bankara uz visoke kamate, što je poslije mnoge bacilo na prosjački štap i dovelo do gubitka imovine. Težak koji bi upao u ralje zelenaša i morao plaćati lihvarske kamate teško se ikada mogao osloboditi toga duga. Nepobitna je činjenica da većina seljaka u Dalmaciji nije mogla živjeti od svojih prihoda i od svoje zemlje. Suvremeni pisci zgražali su se nad neopisivom bijedom koju su zatekli na selu, a najpoznatiji tekst zasigurno je dvotomna knjiga iz 1939. godine K a k o ž iv i n a r o d

utvrđen je 212

HSS-ova ekonomista Rudolfa Bićanića. Već deset godina prije v e lik i s lo m p o ljo p r iv r e d e r a d i čega o g ro m n e m a s e sa se la ju r e u

v a ro š i i b a š n a t im p a u p e r im a n a š i p r iv r e d n ic i re a liz o v a li su o g r o m n u z a ra d u , j e r su r a d n u s n a g u im a li s k o ro b e s p la tn o ,

kako je to 1929. formulirao Živko

Topalović, sekretar Centralnog sekretarijata Radničkih komora. U 11 točaka sažeo je što su, po njegovu mišljenju, bili razlozi bijede i gladi u Dalmaciji: 7. n a š

te ž a k n e m a z e m lje ; 2. n a š te ž a k n e m a d o v o ljn o ze m lje ; 3. n a š te ž a k n e m a

d o b re z e m lje ; 4. n a š te ž a k n ije v la s n ik z e m lje k o ju o b ra đ u je ;

5. n a š

te ž a k (o s im

v in o g ra d a ) ne z n a d a o b ra đ u je z e m lju ; 6. n a š te ž a k n e m a n i n a je le m e n ta rn ije g p o jm a o g o s p o d a rs tv u , a p o to m e n e z n a š to n je m u z a p a d a p ro iz v o d ;

7. n a š

te ž a k ne z n a k o je su k u ltu r e p o d e s n e s la b o j z e m lji k o ju o b ra d ju je ; 8. n a š te ž a k ne z n a d a o b r a d ju je i d o tje r a v a s v o je p ro iz v o d e ; m o g u ć n o s t d a v a lja n o u n o v č i svo je p ro iz v o d e ;

9. n a š

70.

te ž a k n e z n a n it i im a

n a š te ž a k n e m a m o r a ln e

s n a g e n i s a m o p o u z d a n ja n i s re d s tv a n i k re d ita n i o rg a n iz a c ije d a se p o d ig n e iz s ta n ja u k o m e j e z a p e o ; k u lt u r u

-

77.

n a š s e lja k n ije s lo b o d a n d a j e d n u p o d e s n u

d u v a n - s a d i n a s la b u z e m lju k o ju im a .

Deprimirajući Topalovićev zaključak bio je da

č la n o v i je d n e p o ro d ic e ,

s v e je d n o a k o su 3,5 ili 6 lica , r a d o m o d z o re d o m ra k a , n e z a r a d ju ju n i o n o lik o k r u h a ili p u r e k o lik o p o je d u . Tu se o n e k o j p r is t o jn o j h r a n i n e m a n i p o jm a , n i t i o to m e m o ž e d a b u d e g o v o ra . 0 h ig ije n i i o s ta lim n a je le m e n t a r n ijim p o t r e b a m a č o v je k a n e m a n i tra g a . ( . .. ) D o v o ljn a je su ša ili kiša, i to n e k a o v a n re d n e e le m e n ta rn e n e zg o d e , d a u s je v i i b la g o p r o p a d n u , d a se a v e t g la d i p o ja v i, te d a b o le s t i s m r t vrše svo je . ( . .. ) p o d p r it is k o m g o lo t in je b ije d e i g la d i, n a j a t a se u p u te g d je im a in d u s t r ije ( . . . ) te ž a k r a d i z a n a d n ic e k o ji id u o d

75 d o 25 d in a r a

n a d a n . Jede k r u h sa lu k o m , k a p u lo m , ili, u r ije t k im

s lu č a je v im a , sa s la n in o m , a p ije v o d u ! R ije d a k je s lu č a j d a se o k rije p e č a š o m v in a . G d je s p a v a ju ? K a k o se o d ije v a ju ? ( ...) A k o ne c rk n e , o n će, is tin a d a se n e k o m u š te d je n o m c r k a v ic o m v r a t i s v o jo j k u ć i, a li o r g a n iz a m k r o n ič n o m g la d ju o s la b lje n , d o b io j e su šicu . O v o je p r a v ilo . ( . .. ) A B C e k o n o m ije kaže: r a d it i h o ć e re ći ž iv it i b o lje , a li to k o d n a s n e m a d e js tv a ! N o, to se o s v e ć u je i n a r o d u i d r u š t v u i d rž a v i!

U pogledu seljačkih dugova, suvremena je literatura obilovala pokušajima da se kao razlozi takva beznadna stanja identificiraju ćenost

n e u k o s t, n e p ro s v ije -

i p r i m i t i v n i seoski običaji i norme, ukratko neracionalno ponašanje

seljaka, koji bi se, primjerice, preko svake mjere zaduživao kako bi mogao platiti veliki pir ili neko drugo slavlje, samo da u očima sela ne bi izgubio na 213

ugledu. No teško da nam takvi pokušaji objašnjavanja fenomena seljačkih dugova danas mogu biti prihvatljivi. Razlozi krize u bankarskom sektoru, koji se odrazio na cjelokupno gospodarstvo, zasigurno nisu bili povezani sa seoskim običajima. Kad su u jeku svjetske krize i odustajanja od osiguranja britanske funte u zlatu, klijenti pohrlili u banke da podignu svoje depozite, između 1930. i 1934. stanje štednih uloga u jugoslavenskim bankama palo je za približno 50 %. Stoga su banke, naravno, bile prisiljene smanjiti volumen svojih kredita, a što je dovelo do toga da su i imućni seljaci morali naći druge izvore kreditiranja. Problem dugova poprimio je takve razmjere da je država proglasila likvidaciju seljačkih dugova, a 12. listopada 1939. za vrijeme Banovine Hrvatske donesena je i U re d b a

o z a š titi s e lja č k o g p o s je d a o d o v rh e .

Međutim, ukupno gledano država nije mogla mnogo utjecati na ekonomske mehanizme, a sustavno podizanje izrazito niske produktivnosti nije joj pa­ dalo na pamet. Situaciju u Dalmaciji 1929. šibenski novinar i socijalist Jerko Dorbić u svom je tekstu S o c ija ln a

s tr u k tu r a D a lm a c ije

vrlo slično opisao kao

što je to učinio Topalović. Dorbić je ovako, u brzojavnom stilu, naveo razloge katastrofalne situacije u dalmatinskoj poljoprivredi:

o s ta ta k je f e u d a liz m a i

m r tv e ru k e u b la ž e n o m f o r m o m k m e ts tv a ili te ž a š tin e ; s u v la s n iš tv o te ž a k a i g o s p o d a ra z e m lje i p o ljo p r iv r e d n ih p r o iz v o d a ; n o m in a ln i p o s je d z e m lje , sa m a lo z e m lje , sa s la b o m z e m ljo m , sa s la b o o b r a đ e n o m z e m ljo m , sa n e p o d e ­ s n im k u lt u r a m a n a iz v je s n im z e m ljiš tim a ; d o k r a jn o s ti r a s p a r č a n a z e m lja ; nem ogućnost -

u z iz n im k e - d a z e m lja p r e h r a n i v la s n ik a i z e m ljo r a d n ik e ;

g la v n a g r a n a p o ljo p r iv r e d e v in o g ra d a rs tv o , sa m n o g o n e d o s ta ta k a , v is o k o m c ije n o m k o š ta n ja p ro d u k c ije , sa m a lo m p r o đ o m n a d o m a ć e m trž iš tu , b e z trž iš ta u in o z e m s tv u ; sa p r i m it iv n im s to č a r s tv o m , b a š to v a n s tv o m i n ik a k v o m a g r a r n o m in d u s tr ijo m .

Vinova loza bila je, takoreći, jedina isplativa kultura u Dalmaciji u međuratnom razdoblju. Dvadesetih godina isticano je da je z a n im a n je u p r i m o r j u i n a o to c im a .

A. J.)

Ali, filo k s e r a ,

g a je n je lo ze g la v n o

o id iu m

(pepelnica, op.

i z a p u š ta n je u o b r a d jiv a n ju u n iš tili su o k o 7 8 .0 0 0 h a v in o g ra d a . O d

s ta r ih v in o g ra d a p o s to ji ih d a n a s

12.776 h a ,

(1929. godine, op. A. J.)

te k u p o v r š in i o d

a uz to im a a m e r ič k o m lo z o m o b n o v lje n ih v in o g ra d a u p o v r š in i

p re k o 21.000 ha. ( . .. ) P riro d d a lm a tin s k o g v in a kreće se o s re d n je o k o 800.000 h l

214

g o d išn je . M e d ju tim f a k t ič n i p r ih o d b u d e često d o s ta is p o d ili iz n a d to g p ro sje ka , već p r e m a u tic a ju k lim a t s k ih p r ilik a .

Ova se statistika odnosi na 1927.: Ka pregled razdiobe površine vinograda i priroda bijelog i crnog vina donosimo slijedeću statistiku (prema prirodu u 1927. g j* . M

1, Šibenik 2. SpKt 3. 11var •4. Benkovac 5. Krk 6. Korčula 7. Imotski M.Biograd n. m. 9. Dubrovnik 10. Knin 11. Metković 12. Sinj 13. Kotor 14. Supetar 15. Makarska Ukupno:

u hektarima s m m ii: StaMtj. triRspi:

Sijelo im :

34 380 2300

30120 9100 31285

— —

4000 420 —

1353 21

1668 60 340 200 1400 12.176

8200 5600 2800 2050 —

2800 960 —

200 1800 19 180

15305 371! 10200 18750 7000 7666 5500 1400 1020

32

266

1800 780

2250

27.012

144.173

—

u hektolitrima; Cm vi«: '

4000

tefsr. 105120 06980 61185 48673 59520 41800 33750 29500 26674 20000 18618 8040 7406 7200 4000

374.293

518.466

75000 57SS0 29900 333