Vlazne zone [PDF]

Zitiervorschau

KIKA

Vrlo mi je vaţna skrb za starije osobe u krugu obitelji. Kao dijete razvedenih roditelja ţelim, poput sve takve djece, da moji roditelji ponovno budu zajedno. Ako im bude potrebna njega, morat ću strpati u dom samo njihove nove partnere, a svoje razvedene roditelje njegovat ću kod kuće, gdje ću ih poleći u isti bračni krevet i neka ondje budu do smrti. Tako zamišljam najveću sreću. Jednoga dana, moram samo strpljivo čekati, sve će ovisiti o meni.

KIKA

Hemoroide imam otkako znam za sebe. Mislila sam mnogo, mnogo godina da to ne smijem nikome reći. Jer hemoroide imaju samo starci. Uvijek sam smatrala da su vrlo neţenstveni. Kako li sam samo često zbog njih bila kod proktologa! No on mi je savjetovao da ih ne diram sve dok me ne bole. I nisu. Samo su svrbjeli. Protiv svrbeţa moj mi je proktolog, dr. Fiddel, dao cinkovu mast. Za vanjski svrbeţ istisne se iz tube masti veličine lješnjaka na prst s najkraćim noktom i razmaze se po čmaru. Tuba ima i šiljast nastavak s mnogo rupa kako bih ga mogla ugurati u čmar i uštrcati mast te svrbeţ smiriti čak iznutra. Prije nego što sam tu mast dobila, u snu bih čačkala prstom po šupku tako svojski da bih sutradan ujutro na gaćicama imala tamnosmeĎu mrlju nalik na krunast zatvarač. Svrbeţ je bio tako jak, a prst tako duboko unutra. Zar nisam rekla: vrlo neţenstveno. Moji hemoroidi izgledaju vrlo osobito. S godinama su se sve više izvrtali prema van. Prije su okruţivali čmar, a sada su to koţne rese nalik na lovke morske vlasulje. Dr. Fiddel to naziva karfiolom. On kaţe da bi to bio posve estetski zahvat ako bih ih htjela odstraniti. Miče ih samo ako doista smetaju. Imala bih valjan razlog kad se ne bi sviĎali mojem partneru ili kad bih zbog »karfiola« bila sputana u seksu. No to ne bih nikada priznala. Pa karfiol ne bi trebao imati nikakvu ulogu ako me netko ljubi ili se samo pali na mene. Osim toga, već godinama, od petnaeste do danas kad mi je osamnaest godina, unatoč bujanju karfiola, imam vrlo uspješan analni seks. Vrlo uspješan za mene znači svršiti, premda mi je kurac samo zataknut u guzicu i drugo se ništa ne dira. Da, time se ponosim. Uostalom, tako najbolje provjeravam misli li netko sa mnom ozbiljno. Već pri prvom seksu zahtijevam od njega omiljenu pozu: ja se postavim u pasji poloţaj, znači na sve četiri, s glavom nadolje,

KIKA

a on straga s jezikom i nosom u guzici. Za to se treba strpljivo pripremiti, jer je rupa pokrivena povrćem. Taj se poloţaj zove »začepi me licem«. Još se nitko nije potuţio. Ako imaš takvo što na seksualno vaţnom organu (je li guzica uopće organ?), treba usavršavati opuštanje. A otkočenost i leţernost i te kako pomaţu kod analca. Budući da je moja guzica očito seksualna, podlijeţe modernoj prisili brijanja, pa je brijem poput mufa, nogu, pazuha, naušnice, obaju noţnih palaca, pa i ristova. Naušnicu, dakako, ne brijem, nego dlačice čupkam, jer smo sve naučile da inače rastu sve gušći brkovi. Djevojke to moraju spriječiti. Prije sam bila vrlo sretna neobrijana, a onda sam počela s tim sranjem i sada više ne mogu prestati. Natrag na brijanje guzice. Za razliku od drugih ljudi, ja točno znam kako izgleda moj šupak. Gledam ga svakodnevno u našoj kupaonici. Okrenem rit prema zrcalu. Rukama snaţno razmaknem guzove, noge su ravne, glava gotovo na podu pa kroz noge gledam u straţnjicu. Upravo tako i brijem guzicu. Samo što pritom, naravno, jedan guz moram pustiti da se mogu obrijati. Stavljam aparat za brijanje na mokri karfiol i tada hrabro i snaţno brijem prema van. I tako mirno sve do sredine guza; katkada i tamo zaostane pokoja dlaka. Budući da se u duši strahovito protivim brijanju, činim to uvijek prebrzo i premahnito. I baš pritom zaradila sam analnu fisuru zbog koje sada leţim u bolnici. Za sve je kriva reklama Ladyshave. Feel like Venus. Be a goddess! Moţda svatko ne zna što je analna fisura. To je vrlo tanko napuknuće ili rez na koţi čmara. A kada se to otvoreno mjestašce još i upali, što je, na ţalost, ondje dolje vrlo vjerojatno, onda vraški boli. Kao sada mene. Šupak je usto stalno u pokretu. Kada govorite, smijete se, kašljete, hodate, spavate i, prije svega, kada sjedite na zahodu. No to znam tek otkako me boli. Otečeni hemoroidi pritišću sada svom snagom na moju ozljedu od brijanja, pa se fisura sve više širi i puca i stvara mi najgore bolove

KIKA

koje sam imala. Bez premca. Odmah zatim, na drugome je mjestu bol kada me je otac dobrano ostrugao - trrrrrr - duţ cijele kraljeţnice zalupivši svom snagom prtljaţnik našeg automobila. A treću najjaču bol osjetila sam kada sam svlačeći pulover otrgnula piercing s bradavice na dojci. Pa sada bradavica izgleda poput zmijskog jezika. Natrag na moju rit. Sa strašnim bolovima odvukla sam se iz škole u bolnicu i svakom doktoru koji me je htio pregledati pokazala napuklinu. Na proktološkom odjelu - ili se to moţda kaţe na internom odjelu - odmah sam dobila krevet. Interni zvuči bolje nego specijalni guzni odjel. Nema smisla da drugi dijelovi tijela budu zavidni. Moţda se to s internim uopćava. Pitat ću poslije kad me prestane boljeti. U svakom slučaju, sada se ne smijem micati i ovdje se izleţavam u embrionalnom poloţaju. Podignute suknje i spuštenih gaća, s dupetom prema vratima. Kako bi svatko, tko god ude, odmah znao u čemu je stvar. Zacijelo izgleda jako upaljeno. Svi koji udu kaţu: »Oh.« I govore nešto o gnoju i punom puncatom pliku što strši iz šupka. Zamišljam da plik izgleda kao napuhana koţa na vratu tropskih ptica kada se spremaju na parenje. Sjajnocrvenoplava, napeta vrećica. Sljedeći proktolog koji ulazi kratko kaţe: »Dobar dan, ja sam profesor doktor Notz.« I zabije mi nešto u šupak. Bol svrdla kraljeţnicom sve do čela. Gotovo gubim svijest. Nakon nekoliko bolnih sekunda imam osjećaj da je nešto puklo, mokro, pa vičem: »Joooj, upozorite me unaprijed, molim vas. Što je to bilo, do vraga?« A on: »Moj palac. Oprostite, molim vas, ali od tog plika nisam mogao ništa vidjeti.« Kakva li predstavljanja! »I? Sto sada vidite?« »Moramo odmah operirati. Jeste li jutros što jeli?« »Pa kako, od silnih bolova?« »Dobro, onda puna narkoza. Bolje, s tim nalazom.« I

KIKA

ja se veselim. Neću biti pri sebi tijekom svega toga. »Sto točno radite na toj operaciji?« Taj me razgovor već zamara. Teško je usredotočiti se na nešto drugo, osim na bolove. »Klinasto ćemo vam izrezati i odstraniti upaljeno tkivo oko napukline.« »Ne mogu si predočiti ništa klinasto. Moţete li mi to nacrtati?« Gospodina profesora doktora Notza očito ne mole često da skicira operativni zahvat neposredno prije operacije. Ţeli otići, pogled prema vratima, gotovo nečujan uzdah. Zatim ipak vadi srebrnu kemijsku olovku iz dţepa na prsima. Izgleda teška. Čini se da je skupa. On se okreće i valjda traţi papir za crtanje. Ja mu ne mogu pomoći, nadam se da to od mene i ne očekuje. Svaki me pokret boli. Zatvaram oči. Nešto šuška i čujem kako odnekud trga komad papira. Moram ponovno otvoriti oči, umirem od znatiţelje da vidim crteţ. Drţi papirić na dlanu i kemijskom črčka po njoj. Zatim pokazuje svoj uradak. Čitam: kelj s vrhnjem. Bez veze. Otkinuo je dio mojeg jelovnika. Okrenem papir. Nacrtao je kruţnicu. Pretpostavljam da je to moj Čmar. A u sredini kruţnice šiljasta, trokutasta pukotina kao da je netko maznuo krišku torte. Ah, tako! Hvala, gospodine profesore doktore Notz! Jeste li kada razmišljali da postanete slikar, s takvim talentom? Taj mi crteţ nimalo ne koristi. Ne snalazim se u njemu, ali više ne postavljam pitanja. Taj mi neće pomoći da rasvijetlim tamu u kojoj sam se našla. »Karfiol i fisura moţete svakako ukloniti odjednom?« »Svakako.« Ostavlja me da leţim u lokvi tekućine iz plika i odlazi. Sama sam. I bojim se operacije. Potpuna anestezija stvara u meni osjećaj nesigurnosti; kao da se anestezirani čovjek nakon svake druge operacije ne budi. Samoj sebi činim se vrlo hrabrom što ću to ipak učiniti. Zatim dolazi anestetičar.

KIKA

Uspavljivač. Sjeda tik do moje glave pokraj kreveta na prenizak stolac. Govori vrlo blagim glasom i ima više razumijevanja za moj neugodan poloţaj od profesora doktora Notza. Pita me koliko mi je godina. Ako mi je manje od osamnaest, kaţe on, ovdje mora biti skrbnik. No, nije. Kaţem mu da sam ove godine postala punoljetna. Gleda me ispitivački u oči. Znam, nitko mi ne vjeruje. Izgledam nekako mlade. Već mi je poznata ta procedura. Namještam najozbiljniju facu tipa »moţeš mi slobodno vjerovati«, pa i ja njemu čvrsto i odlučno gledam u oči. Njegov se pogled mijenja. Vjeruje. Vidi tekst poslije. Objašnjava mi kako narkoza djeluje, da moram brojati i da ću u jednom trenutku izgubiti svijest i sama ne znajući kako. Za vrijeme cijele operacije, kaţe, sjedit će uz moje uzglavlje, pratiti disanje i kako podnosim narkozu. Aha. Znači da je to sjedenje tik do glave profesionalna bolest. Većina ljudi to ionako ne zapaţa, pa omamljeni su. I on se zasigurno mora potpuno smanjiti i stoga sjediti tako blizu glave jer inače smeta pravim doktorima na operaciji. Jadnik. Tipično drţanje pri obavljanju svojeg posla: šćućurenost. Donio je i nekakvu izjavu koju moram potpisati. Piše da zbog operacije moţe doći do inkontinencije. Pitam ga kakve sve to ima veze s pi-pijem. On se smijucka i kaţe da je tu riječ o analnoj inkontinenciji. Nikad čula. Iznenada mi sine što bi to moglo značiti: »Hoćete reći da više neću moći kontrolirati sfinkter i da će mi drek uvijek i svugdje curiti, da trebam pelene i da ću cijelo vrijeme po tome zaudarati?« Moj uspavljivač kaţe: »Da, ali to se rijetko dogaĎa. Ovdje potpisati, molim.« Potpisujem. Sto mi drugo preostaje? Ako su to uvjeti za operaciju. Pa teško bih se kod kuće sama operirala. Uh. Molim te, radije ne, blagi nepostojeći Boţe, ne daj da se to dogodi. Dobit ću pelene s osamnaest. Pa one se zapravo dobivaju

KIKA

tek s osamdeset. To bi značilo da sam uspjela proţivjeti bez pelena samo četrnaest godina. To nimalo ne uljepšava situaciju. »Dragi anestetičaru, mogu li poslije vidjeti to što oni odreţu na operaciji? Ne volim da mi se nešto odreţe i da to završi u smeću, zajedno s pobačenim fetusima i slijepim crijevima, a da ja to sebi ne mogu predočiti. Ja to hoću drţati u ruci i pregledati.« »Naravno, ako baš inzistirate.« »Hvala.« On mi već gura iglu u ruku i sve lijepi flasterom. To je kanal za predstojeću potpunu narkozu. Za nekoliko minuta, kaţe, doći će bolničar i odvesti me u operacijsku dvoranu. I anestetičar me ostavlja leţati u lokvi od plika i izlazi. Brine me ta stvar s analnom inkontinencijom. Blagi nepostojeći Boţe, ako odavde iziĎem i ne budem analno inkontinentna, prekinut ću sve to skupa, jer od toga me ionako peče savjest. I onu igru kada moja prijateljica Corinna i ja, mortus pijane, hodamo gradom i svim ljudima koji nose naočale trgamo u prolazu cvikere s nosa, slomimo ih i zavitlamo za ugao. Pritom se mora trčati vrlo brzo, jer neki od silnog bijesa i bez naočala mogu juriti. Ta igra je zapravo sranje do daske, jer se poslije uvijek otrijeznimo od čistog uzbuĎenja i navale adrenalina. Veliko rasipanje novca. Zatim se ponovno izopijamo. Rado bih je i prekinula, tu igru, jer često noću sanjam izraz lica tih ljudi kad se naĎu bez naočala. Kao da im trgam dio tijela. Dakle, to bih već ţrtvovala, a razmislit ću što još. Moţda ono s kurvama, ako baš moram. To bi zbilja bila velika ţrtva. Bilo bi mi draţe kad bi to s naočalama bilo dovoljno. Sada sam već odlučila postati najbolja pacijentica koju je ova bolnica vidjela. Bit ću vrlo ljubazna prema premorenim sestrama i liječnicima. I uvijek ću sama čistiti svoja govna. Na primjer, iscjedak iz tog plika. Na prozorskoj dasci stoji velika otvorena kartonska kutija s gumenim rukavicama. Valjda za preglede. Je li Notz navukao rukavicu kada je skinuo junf pliku na mojem šupku?

KIKA

Jebi ga, nisam pazila. Pokraj gumenih rukavica stoji velika prozirna plastična kutija. Tupperware kutija za divove. Moţda u njoj ima nešto za čišćenje. Moj je krevet do prozora. Malo se proteţem, vrlo oprezno i polako, ne mičući upaljenu guzu, poseţem za kutijom. Vučem je prema sebi na krevet. Joj. Diţući je i cukajući napela sam trbušne mišiće i to je kao zabijanje noţa u ranu. Stanka. Sklopi oči. Duboko diši. Samo se ne miči. Otvori oči. Tako. Sada mogu skinuti poklopac. Kako li je to uzbudljivo. Sve do vrha puno golemih uloţaka, pelena za odrasle, gaćica za jednokratnu upotrebu, gaza i podloţaka, s jedne strane sintetičkih i s druge strane vatiranih. Radije bih da sam to imala pod sobom kada je Notz ušao. Tada krevet ne bi bio mokar. Vrlo neugodno. Trebam dva podloška. Jedan vatiranom stranom dolazi dolje, na lokvu. Da je upije. No tada bih leţala na sintetici. To ne volim. Dakle, još jedan podloţak sa sintetikom na sintetici i s vatom s gornje strane. Dobro si to izvela, Helen, unatoč silnim bolovima ti si sama sebi najbolja bolničarka. Dakle, tko moţe sam sebe tako dobro zbrinuti, sigurno će uskoro ozdraviti. Ovdje u bolnici moram više paziti na higijenu nego u normalnom ţivotu vani.

Higijena mi baš ništa ne znači. U jednom trenutku postalo mi je jasno da cure i dečki različito uče kako odrţavati čistoću spolnih organa. Moja je majka uvijek jako pazila na moju micu-macu, ali ne i na higijenu bratova penisa. On čak smije piškiti bez otresanja piše i ostatak ispustiti u gaćice.

KIKA

U našoj se kući od pranja mice-mace pravila filozofija. Navodno ju je vrlo teško doista drţati čistom. To je, dakako, totalna bedastoća. Malo vode, malo sapuna, izribaj. Gotovo. Samo bez puno pranja. Najprije zbog vaţne flore na pici. Zatim i zbog okusa i mirisa sluzavice, vrlo vaţnih za seks. Pa ne smiješ ih oprati. Već dugo izvodim pokuse s neopranim mufom. Moram postići da lagan i zamaman miris prodre i kroz debele traperice i skijaške hlače. To muškarci tada neće osjetiti svjesno nego nesvjesno, jer smo svi mi ipak ţivotinje koje se hoćemo pariti. Najradije s onima koje mirišu na sluz. Tako flert lako počinje i moraš se cijelo vrijeme smijati jer znaš odakle taj sladostrasni miris puni zrak. To je zapravo učinak koji treba proizvesti parfem. Uvijek nam pričaju da parfem erotski djeluje na druge. No, zašto se ne sluţimo mnogo djelotvornijim vlastitim parfemom? Svi se zapravo ipak palimo na miris mufa, pimpeka i znoja. Većina je samo otuĎena pa misli da sve prirodno smrdi a umjetno da miriše. Kada pokraj mene proĎe naparfimirana ţena, meni se riga. Koliko god bila neupadljivo namirisana. Sto sakriva? U javnim zahodima ţenske se posvuda nasprejaju parfemom kad se pokenjaju. Misle da sve ondje ugodno miriše. A ja uvijek kroz to osjećam drek. Meni je svaki dobri stari miris dreka i pišaline draţi od svih tih kupovnih odurnih parfema. Još je gori od ţena koje se sprejaju parfemom u zahodu novi, sve rašireniji izum. Kada ideš u javni zahod, bilo u restoranu ili na kolodvoru, i zatvoriš za sobom vrata na putu do školjke, odozgo te pošpricaju. Prvi put sam se zbilja uplašila. Mislila sam da me je netko iz susjedne kabine polio vodom. Ali, kada sam pogledala gore, shvatila sam da je gore na vratima pričvršćen nekakav raspršivač dezodoransa koji posve sluţbeno i stopostotno namjerno izlijeva i raspršuje sprej najgore vrste na nevine posjetitelje toaleta čim privuku vrata. Na kosu, na

KIKA

odjeću, u lice. Ako to nije posvemašnje silovanje higijenskih fanatika, ne znam što je. Ja se koristim svojom smegmom kao drugim parfemom. Uronim načas prst u micu-macu i malo sluzi potupfam iza ušne resice i utrljam je. Čini čuda već pri pozdravnoj pusi. Mamino drugo pravilo za mice-mace glasi da one mnogo lakše obole nego penis. Dakle, mnogo su sklonije gljivicama i sličnom. Zbog toga djevojke ne bi nikada smjele sjesti na tuĎi ili javni zahod. Učili su me da piškim nekako u zraku, u polučučećem poloţaju tako da uopće ne dotaknem tu, fuuuj!, odvratnu zahodsku dasku. Već sam ustanovila da mnogo toga što su me učili nije uopće točno. Dakle, latila sam se vlastitoga, ţivog pokusa s higijenom mufa. Prava uţivancija nije mi samo kada uvijek i svugdje samozadovoljno sjednem punom guzicom na prljavu zahodsku dasku. I prije negoli sjednem, još je jedanput cijelu obrišem mufom znalačkom kruţnom kretnjom kukova. A kada muf spustim na dasku, čuje se lijep mljackav zvuk, i moj muf usiše sve tuĎe stidne dlake, kapi, mrlje i lokvice svih boja i sastava. To radim već četiri godine u svim zahodima. Najradije na parkiralištima uz autocestu, gdje imaju samo jedan zahod za muškarce i za ţene. To moţe potvrditi dr. Brokert, moj ginekolog. Jedanput sam već posumnjala da mi je mica-maca bolesna. Kad god bih sjela na dasku i opustila mišiće da se popiškim, zapazila sam, kad bih poslije pogledala u školjku, a to vrlo rado činim, da je u vodi velika, bijela, mekana, lijepa, sluzava gruda. S mjehurićima i prugicama kao na šampanjcu. S tim u vezi moram dodati da sam cijeli dan dolje vlaţna pa bih mogla nekoliko puta na dan mijenjati gaćice. No to ne činim, rado skupljam sluz. Dakle, još o sluzavoj grudi. Je li moguće da sam ipak cijelo vrijeme bila bolesna i da je ta moja sluzava grudica samo posljedica gljivica na mici-maci zbog pokusa na zahodu? Gospodin doktor Brokert uspio me je smiriti. Posrijedi je zdravo, vrlo aktivno izlučivanje sluzi. Nije se tako izrazio, ali je to mislio.

KIKA

U vrlo bliskom sam dodiru s izlučinama svojeg tijela. Zbog te sluzi iz moje mice-mace otprije sam se uvijek ponosila u petingu s dečkima. Tek što bi mi taknuli stidne usne, već bi iznutra navalila lavina sluzi. Jedan je prijatelj pri petingu uvijek pjevao »By the Rivers of Babylon«. Sada bih mogla od toga napraviti posao pa suhim ţenama koje imaju problema s lučenjem sluzi puniti posudice. Ipak je mnogo bolje uzeti pravu ţensku sluz nego bilo kakvo umjetno mazivo. Tada će i mirisati na muf! No moţda se time sluţe samo ţene koje poznaju osobu koja im to daje, moţda se stranim ţenama gadi tuda sluz? Trebalo bi probati. Moţda s prijateljicom koja je dolje suha. Vrlo rado jedem i njuškam svoju smegmu. Zabavljam se, otkako pamtim, naborima svoje sluţavke. Što li se ondje sve moţe naći! Imam dugu kosu, dakle, dlake na glavi, i katkada vlas koja je ispala zaluta na neki način u lamele moje sluzavice. Uzbudljivo je vući tu vlas posve polako i oprezno pratiti i osjetiti gdje se sve mogla smotati. Strašno se ljutim kada to proĎe, pa ţelim još duţe vlasi kako bih dulje imala nešto od toga. To je vrlo rijetka sreća. Baš kao i jedna druga stvar na koju se palim. Kada sam sama u kadi i moram prdnuti, pokušavam izmeĎu stidnih usana progurati mjehuriće zraka. To se dogaĎa vrlo rijetko, još rjeĎe nego s kosom, ali kada se dogodi, mjehuriće zraka osjećam kao tvrde kuglice koje si probijaju put izmeĎu mojih gnjecavih, toplih stidnih usana. Kaţem, kada to uspije: jedanput na mjesec, pa me tada bocka sve dolje unutra, a sluzavica me tako svrbi da je moram svojim dugim noktima češati sve dok ne svršim. Svrbeţ se moţe smiriti samo jakim struganjem. Grebem izmeĎu unutarnjih stidnih usana, koje zovem pijetlovim krijestama, i vanjskih stidnih usana, koje zovem vanilin kiflicama, čvrsto gore-dolje, pa ih u jednom trenutku otklopim i odmaknem krijeste desno i lijevo kako bih se točno u sredini mogla počešati i osloboditi se svrbeţa. Raskrečim se sve dok mi ne škljocnu kukovi pa mi topla voda prodre u rupu.

KIKA

Neposredno prije nego što svršim, dobrano štipnem klitoris, koji zovem biserno rilo. To neizmjerno pojačava moju uspaljenost. Da, tako se to radi. Natrag na smegmu. U leksikonu sam pogledala što zapravo smegma točno znači. Moja najbolja prijateljica Corinha rekla mi je jednom da samo muškarci imaju smegmu. A što mi je onda uvijek izmeĎu usmina i u gaćicama? Pomislila sam, nisam rekla. Ne usudim se. U leksikonu je bilo opširno objašnjenje što je smegma. Osim toga, to se i u ţena tako zove, eto. Ali, još mi se danas mota po glavi jedna rečenica: »Prostim okom vidljive naslage smegme mogu nastati samo zbog nedostatne intimne higijene.« Kako, molim? To je strahovita bezobraština. Potkraj svakog dana prostim okom raspoznajem naslage smegme iako sam ujutro temeljito oprala sapunicom na-bore sluţavke. Pa što to oni misle? Da se treba danju češće prati? Pa dobro je da mi mica-maca slini, jer to u nekim stvarima uvelike pomaţe. Pojam »nedostatna intimna higijena« rastezljiv je. Kao i muf. Baš tako. Uzimam pelenu za odrasle iz prozirne plastične kutije. Boţe, kolike su velike! U sredini imaju debeli, veliki varirani četverokut i četiri velika, tanka plastična krila za vezanje na struku. Zasigurno pristaju vrlo starim, debelim muškarcima, tako su velike. Takvo što neće mi trebati tako brzo. Molim Te. Netko kuca. Ulazi nasmijani bolničar s kokoticom. »Dobar dan, gospodo Memel. Zovem se Robin. Već vidim da se upoznajete s gradom za sljedeće dane. Operirat ćete anus, vrlo nehigijensko mjesto, zapravo najnehigijenskije mjesto na tijelu općenito. Stvarima iz kutije moţete nakon operacije sami potpuno zbrinuti ranu. Savjetujemo vam da barem jedanput na dan stanete pod tuš raskrečenih nogu i otuširate ranu. Najbolje tako da mlazevi udu unutra. Uz malo vjeţbe to moţe ići sasvim glatko. Ispiranje rane vodom bit će vam mnogo bezbolnije nego brisanje ručnikom. Nakon tuširanja

KIKA

jednostavno se oprezno potupfajte ručnikom. I evo, donio sam vam tabletu za umirenje koju već sada moţete popiti jer olakšava prijelaz na potpunu narkozu, još malo pa idemo na veselu voţnju.« Te me informacije ne brinu. Vrlo dobro se razumijem u glave tuša. I točno znam kako ću usmjeriti nekoliko mlazova vode u sebe. Dok me Robin gura hodnicima na mojem krevetu na kotačićima i ja gledam kako iznad mene odlazeći jure neonske svjetiljke, potajno stavljam ruku na Venerin breţuljak ispod pokrivača kako bih se smirila prije operacije. Odvraćam misli od straha sjećajući se kako sam se još kao djevojčica rajcala glavom tuša. Najprije sam uprskavala mlazove u picu samo izvana, poslije bih nadignula vanilin kiflice da pogodim krijeste i biserno rilo. Sto jače, to bolje. To treba osjetiti do boli. Pritom su jedan ili dva mlaza izravno pogaĎala picu. Već tada sam shvatila da je to prava stvar za mene. Ulijevati puni mlaz i - isto tako napaljivo - izlijevati ga. Stoga uvijek sjedim pod tušem u turskom sjedu, malo se nagnem unatrag, guzu odignem. Zatim napipam i odmaknem stidne usne potpuno u stranu kako treba, pa posve polako i oprezno zguram unutra debelu glavu tuša. Za to ne trebam Pjur, jer moja pica već pri samoj pomisli da ću ubrzo svršiti počinje stvarati goleme količine sluzi. Pjur je najbolji lubrikant jer se ne upija i neutralnog je mirisa. Mrzim parfimirane lubriće. Dakle, kada je glava tuša napokon unutra, što doista dugo traje, jer se moram jako raskrečiti, okrenem je tako da prskalica gleda prema gore, znači, prema grliću, otvoru, oku maternice, ili kako li se to već zove, na što muškarac s dugačkim kurcem nabija u odreĎenim poloţajima. Tada odvrnem vodu do kraja, prekriţim ruke iza glave - obje su mi ruke slobodne jer glavu tuša pridrţava pica, sklopim oči i pjevušim Amazing Grace. Kada osjetim u sebi četiri litre, zatvaram vodu i polako i vrlo oprezno ponovno izvlačim tuš kako bi iscurilo što manje vode. Trebam je poslije još za svršavanje. Glavom tuša lupkam po vanilin kiflicama, otečenim od dugo raskrečenih nogu, sve dok ne svršim.

KIKA

To meni ide uglavnom vrlo brzo - ako me nitko ne ometa. Zbog osjećaja da sam potpuno začepljena, kao sada vodom, uspijevam svršiti za nekoliko sekunda. Kada svršim, čvrsto se udaram jednom rukom po donjem dijelu trbuha i istodobno guram prste druge ruke duboko u picu i širim ih kako bi se voda snaţno izbacila, baš onako kako se i ubacila. Uglavnom svršim odmah još jedanput od istjecanja vode. To mi je lijepo, uspješno samozadovoljavanje. Nakon takve velike vodene orgije moram još satima trpati slojeve i slojeve toaletnog papira u meĎunoţje, u gaćice, jer pri svakom koraku voda u naletima stalno izlazi, pa na odjeći to izgleda kao da sam se popisala. A to neću. Bide je drugo sanitarno pomagalo fantastično pogodno za tu svrhu. Majka mi je uvijek preporučivala da se u njemu brzo pofriškam nakon seksa. Zašto bih to činila? Kada se s nekim pojebem, ponosno nosim njegovu spermu u svim tjelesnim pukotinama, na bedrima, na trbuhu ili na onom po čemu me je već pošpricao kad je svršio. Čemu uvijek to glupo pranje poslije ševe? Ako ti se kurči, sperma ili smegma gade, bolje je da se odmah okaniš toga. Volim kada mi se sperma osuši na koţi, kada se skrutne i oljušti. Kada nekome drkam uvijek pazim da mi malo sperme ostane na rukama. Pogrebem je svojim dugim noktima i pustim da se ondje skruti kako bih je kasnije toga dana za uspomenu na dobrog jebača grickala pod noktima, mljackala u ustima, ţvakala je i, nakon dugog prešmekavanja i rastapanja, progutala. To je izum kojim se jako ponosim: moj seksualni spomen--bombon. Isto vrijedi, dakako, i za spermu koja završi u pici. Samo je nipošto nemoj uništiti u bideu! Nego je nosi s ponosom. Primjerice, u školu. I satima nakon ševe curi iz pice topla kao malo iznenaĎenje. Ja sam, doduše u razredu, ali mislima sam u potpunosti ondje odakle je sperma. Sjedim, blaţeno se smješkajući, na svojoj toploj lokvici sperme, dok profesor sprijeda govori o dokazima Boţje opstojnosti. Na taj način škola se moţe izdrţati. Uvijek se jako veselim

KIKA

povezanosti s tom tekućinom izmeĎu nogu i odmah šaljem SMS uzročniku: Upravo mi ćurka tvoja topla sperma! Hvala! Natrag na misli o bideu! Htjela sam još opisati kako to radim na bideu. Ali, nemam više vremena. Stigli smo pred operacijsku salu. Mogu se u mislima i poslije time pozabaviti. Moj anestetičar je već došao i čeka nas. Priključuje nekakvu bocu na kanal na mojoj ruci, vješa je naopako na nekakvu štangu na kotačićima i kaţe mi da brojim. Robin, simpatični bolničar, odlazi i ţeli mnogo uspjeha. Jedan, dva...

Budim se u šok-sobi. Čovjek se uvijek ponaša malo blesavo nakon potpune narkoze. Čini mi se da hoće rodbinu poštedjeti te blesavoće pa su izmislili šok-sobu. Probudila sam se od vlastitog brbljanja. Što sam rekla? Ne znam. Tresem se cijelim tijelom. Posve polako počinju mi raditi vijuge. Sto radim ovdje? Je li mi se što dogodilo? Hoću se nasmiješiti da nadvladam bespomoćnost, premda u prostoriji nema nikoga drugog. Pucaju mi kutovi usta od tog smješkanja jer su mi usne tako suhe. Moj šupak! Zbog njega sam tu! I on je bio napuknut. Ruka mi luta dolje prema guzi. Napipavam veliku gazu zalijepljenu flasterom, napetim preko oba guza, a ispod flastera debelu kvrgu. A joj! Nadam se da ta kvrga nije na mojem tijelu. Nadam se da će i nju skinuti s flasterom. Imam na sebi tu glupu košulju nalik na pregaču. Gnjave s tim u bolnicama. Ima rukave, a sprijeda izgledaš kao boţični anĎeo. No straga nema tkanine, osim masnice na šiji. Zašto uopće postoji taj odjevni predmet? No, dobro. Kad leţiš, mogu ti ga odjenuti a da te ne podignu. No, za vrijeme operacije ja sam ipak leţala na trbuhu kako bi lakše došli do guzice. Znači li to da sam tijekom operacije bila gola? To mi je ruţno. Oni sigurno pričaju kako izgledaš. U to sam

KIKA

skroz sigurna! I to čovjek u narkozi pohrani u podsvijest i jednoga dana pošizi, i nitko ne zna od čega. Taj lagašan osjećaj gole zadnjice poznat mi je iz dječjih noćnih mora koje mi se stalno vraćaju. Osnovna škola. Stojim na postaji i čekam školski bus. Kao što doista često zaboravljam skinuti donji dio pidţame prije nego što navučem traperice, toga dana zaboravila sam odjenuti gaćice ispod suknje. Dok si dijete, ne zapaţaš takve stvari kod kuće, ali u javnosti bih radije umrla nego da me otkriju gole guzice ispod suknje. I to baš u doba kada su se svi dečki zabavljali diţući nam suknje. Ulazi Robin. Govori ful oprezno i kaţe da je sve dobro prošlo. Vozi me s mojim golemim krevetom dizalima, vozi hodnicima i mlati svom snagom po zujalkama, nalik na one u kompjutorskim igricama, kako bi se otvorila vrata. Ah, Robine. Sve mi se u glavi okreće - posljedica narkoze. Iskorištavam to vrijeme da sve doznam o svojem šupku. Smiješno je da Robin o tome zna više od mene. On ima nekakvu ploču na kojoj piše sve o meni i mojoj guzici. Razbrbljala sam se i padaju mi na um razni vicevi o operaciji guzice. On kaţe da sam opuštena i vesela zato što još djeluje narkoza. Parkira krevet u mojoj sobi i kaţe da bi mogao sa mnom razgovarati još cijelu vječnost, ali da na ţalost ima i drugih pacijenata za koje se mora pobrinuti. Šteta. »Ako trebate sredstvo protiv bolova, samo pozvonite.« »Gdje su mi suknja i gaćice koje sam imala na sebi prije operacije?« On pride donjem dijelu kreveta i digne pokrivač. Tu je uredno sloţena suknja i na njoj gaćice. Upravo situacija koje se boji moja mama. Gaćice su sloţene s meĎunoţjem okrenutim prema gore. Naravno, s prave, a ne s krive strane. Unatoč tome lako nazirem suhu mrlju picina safta. Mama smatra kako je za ţenu najvaţnije da ima na sebi čisto donje rublje kada ide u bolnicu. Njezin glavni argument za pretjerano čisto rublje: ako te pregazi auto i doĎeš u bolnicu, svući će te. I donje rublje. Oh, Boţe moj. I ako oni tamo

KIKA

vide da je pica ostavila svoj uobičajeni sluzavi trag, tada će... Sto će tada? Mama valjda zamišlja da će tada svi u bolnici pričati kako je gospoda Memel prljava i šlampava. Izvana gladac, iznutra jadac! Mamina posljednja misao prije smrti na mjestu nesreće sigurno bi bila: Koliko već sati nosim ove gaćice? Ima li kakvih tragova? Prvo što doktori i bolničari učine kad imaju pred sobom ţrtvu nesreće oblivene krvlju, još prije reani-macije: bace pogled na krvlju promočene gaćice kako bi znali s kakvom ţenom imaju posla. Robin mi na zidu iza mene pokazuje kabel sa zvoncem, stavlja mi ga uz lice na jastuk i izlazi. Sigurno ga neću trebati. Osvrćem se po sobi. Svi su zidovi obojeni svijetlozeleno, tako svijetlo da ih se gotovo i ne opaţa. Ta boja, navodno, smiruje. Ili budi nadu. Lijevo od kreveta je malen ugraĎeni ormar za odjeću. Nemam još što metnuti unutra, ali će mi sigurno netko ubrzo nešto donijeti. Iza ormara ide se iza ugla, vjerojatno u kupaonicu, recimo u tuširaonicu. Pokraj mojeg kreveta, odmah lijevo, stoji metalni noćni ormarić s ladicom i na kotačićima. Posebno je visok kako bi se do njega lako doprlo s visokog kreveta. Desno od mene je dugi prozor i na njemu su obješene prozirne zavjese, na kojima su s donje strane prišivene olovne vrpce koje ih lijepo izravnavaju vukući ih prema dolje. Moraju uvijek uredno izgledati. Kao beton. Zavjese se nipošto ne smiju pomaknuti na vjetru ako je prozor otvoren. Ispred prozora je kutija s mojim pelenama, pokraj nje kartonska ambalaţa sa stotinu gumenih rukavica. Tako piše na njoj. U meĎuvremenu se ta količina vjerojatno smanjila. Na suprotnom zidu visi uokvireni poster, vide se metalne pandţice koje drţe staklo. Na slici je nekakva aleja, iznad nje piše velikim ţutim slovima: Idi s Isusom. U šetnju ili što?

KIKA

Iznad vrata visi mali kriţ. Iza njega je netko stavio grančicu. Zašto to čine? Uvijek je to ista biljka s ispupčenim listićima, tamnozelenim, neprirodno sjajnim. Grančica kao da je plastična, ali uvijek je prava. Mislim da je sa ţivice. Kako to da trpaju komad ţivice iza kriţa? Poster i kriţ treba maknuti iz sobe. Prisilit ću mamu da skine te stvari. Već se sada veselim raspravi. Mama je poboţna katolkinja. Stop. Nešto sam zaboravila. Ondje gore visi televizor. Nisam još uopće pogledala gore. Učvršćen je nekakvim metalnim okvirom i jako naprijed nagnut. Kao da će svaki čas pasti na mene. Kasnije ću zamoliti Robina da ga malo prodrma kako bismo provjerili da neće pasti. Ako imam televizor, moram imati daljinski upravljač. Ili moram traţiti od nekoga da mi ga pali i gasi? Moţda je u ladici? Izvlačim ladicu i sjetim se svoje guzice. Pazi, Helen. Ne pravi gluposti. Daljinac je u jednoj od plastičnih pregrada u ladici. Sve je jasno. Osim što narkoza odlazi. Moram li već sada pozvoniti radi sredstva protiv bolova? Moţda neće biti tako strašno. Upravo tako, najprije ću malo pričekati da vidim kako mi je pri dodiru. Pokušavam razmišljati o drugim stvarima. Primjerice, o posljednjem jednorogu. Stvar ne hoda. Već čvrsto stišćem zube, mislim samo o ranjenoj guzici, sva se grčim. Prije svega u ramenima. Dobro raspoloţenje nestaje tako brzo. Robin je imao pravo. No neću da misle kako sam plačljiva, baš sam se pred Robinom napuhavala s dugim jezikom, još ću malo izdrţati. Sklapam oči. Jedna ruka je oprezno na gazi zalijepljenoj na guzici, druga ruka na zvoncu. Leţim, bol pulsira. Narkoza je sve slabija. Rana me peče na mahove. Mišići mi se sve više grče. Stanke izmeĎu napadaja pečenja rane sve su kraće. Zvonim i čekam. Vječnost. Hvata me panika. Bolovi su sve jači, ţestoki, kao da noţ svrdla po sfinkteru. Sigurno su ga rastegnuli do krajnjih granica, mišić zatvararač. Pa, jasno. Kako bi inače ušli unutra? Oko njega? O, Boţe! Oni odraslim muškim rukama ulaze u moje straţnje crijevo i petljaju ondje noţevima i metalnim

KIKA

dilatatorima i koncem. Ne boli sama rana nego sve u krugu oko nje. Razvaljeni mišić zatvarač. Evo ga napokon. »Robine?« »Da?« »Rašire li oni na operaciji čmar tako da s više ruku mogu ući unutra?« »Da, na ţalost, da. Zbog toga ubrzo i nastanu bolovi čim narkoza popusti.« Hm. Ubrzo. Ja već sada trebam sredstvo protiv bolova. Zlo mi je od straha od predodţbe da će još potrajati sve dok sredstvo ne počne djelovati. Predugo sam trpjela bolove i sada moram dosta dugo čekati da to sranje s dupetom prestane. Naviknut ću se da prije priznam bol i postanem pacijent koji će radije prerano pozvoniti i traţiti sredstvo protiv bolova nego morati prebroditi te minute čekajući da počne djelovati. Ovdje, naime, nema odličja za vojnike koji trpe bolove, Helen. Moj šupak je izranjen od širenja. Na dodir se čini da je ta rupa velika kao cijela guzica. Nikada se više neće skupiti u normalu. Mislim da su me na operaciji još dodatno ozlijedili. Već sam bila u ovoj bolnici prije nekoliko godina. S najboljim glumačkim postignućem u ţivotu. Imala sam jedinicu iz francuskog. A sutradan smo trebali pisati test. Nisam učila, a nisam dugo bila ni na nastavi. Već na posljednjem pismenom pravila sam se bolesnom. Mami sam odglumila da me boli glava kako bi mi napisala ispričnicu. No ovaj put je trebalo biti nešto uvjerljivije. Htjela sam samo dobiti na vremenu za učenje. Ako opravdano izostaneš, moţeš pisati naknadno. Dakle, taj dan počinjem govoriti mami da me bocka u trbuhu lijevo dolje. Da mi je sve lošije. Mama je prilično uznemirena jer zna da lijevo dolje bocka kad imaš upalu slijepog crijeva. Iako je slijepo crijevo desno. To znam i ja. I počinjem se svijati od bolova. Ona me odmah vozi mojem pedijatru. Još idem k njemu. Bliţe mi je. On me polaţe na

KIKA

leţaj i pritišće me dolje oko trbuha. Pritišće lijevo, ja vičem i stenjem. Pritišće desno, iz mene ni glasa. »Posve nedvojbeno. Uznapredovala upala slijepog crijeva. Morate kćer odmah odvesti u bolnicu, nemate vremena da prije toga odete kući i spakujete spavaćicu, to moţete i poslije donijeti. Dijete mora u bolnicu. Ako pukne, nastat će otrovanje u cijelom tijelu, pa se mora pročistiti sva krv.« Koje dijete, pomislila sam. Trk u bolnicu. U ovu ovdje. Čim smo došle, napravila sam isti šou. Lijevo, desno, prava reakcija. Poput klikanja na igraćoj konzoli. Hitna operacija. Razrezu me i uopće ne vide nikakvo otečeno niti upaljeno slijepo crijevo. No ipak ga vade. A nije potrebno. I kad bi ga ostavili unutra, kaţu oni, i ponovno sašili, moţda bih ubrzo ponovno došla s pravom upalom. Dvostruko ţivciranje. No nisu to rekli meni poslije operacije. Nego mojoj mami. Kada me je jedanput poslije ponovno uhvatila u nekakvoj laţi, rekla je: »Tebi se ne moţe ništa vjerovati, lagala si meni i svim liječnicima samo zato da ne moraš pisati test iz francuskoga! Izvadili su ti neupaljeno slijepo crijevo.« »Odakle znaš?« »Majke sve znaju. Rekli su mi liječnici na hodniku. Tako nešto nisu još nikada doţivjeli. Sada znam kako moţeš lagati!« Sada barem znam da je izvaĎeno. Prije negoli smo mama i ja o tome razgovarale, uvijek sam mislila kako su doktori zacijelo vidjeli da nije upaljeno pa su ga ostavili unutra. Stoga sam se dugo bojala prave upale slijepog crijeva. A što bih tada izmislila? Znači, tako je to bilo. Dobro je znati. Uzalud toliki sati zabrinutosti. Kada ti upravo izvade slijepo crijevo, dugo te paklenski boli kada se smiješ, hodaš, stojiš, a i gotovo sve drugo jer imaš osjećaj da će ti puknuti šav. Sagibala sam se i previjala kao i sada zbog guzice. Jesu li doktori moţda zapamtili moje ime? Je li to u ono vrijeme bila mala senzacija da cura izdrţi bolove poslije operacije samo zato da zajebe profesoricu? Jesu li mi zbog toga na ovoj operaciji sada posebno

KIKA

zadali takve bolove - čak ih pogoršali - kako bi mi se osvetili za ondašnji zajeb? Imam li maniju proganjanja zbog bolova? Zbog sredstava protiv bolova? Sto se ovdje zapravo dogaĎa? Tako me boli. Robine. Donesi tablete. Evo ga! Daje mi dvije tablete i nešto pritom govori. Ne mogu slušati jer sam se sva zgrčila od napadaja bolova. Pijem obje odjedanput. Trebale bi brzo djelovati, sada. Kako bih se smirila, ponovno stavljam ruku na Venerin breţuljak. To sam uvijek radila i prije, još kao dijete. Samo još nisam znala da se zove Venerin breţuljak. Meni je to najvaţnije mjesto na cijelom tijelu. Tako je lijepo toplo. I savršeno smješteno u visini ruke. Moje središte. Guram ruku u gaćice i malo se okolo gladim. Tako najlakše zaspim. Sklupčam se poput vjeverice oko svojeg Venerina breţuljka i prije negoli zaspim, mislim još o tome kako mi iz guzice visi kobasica. Imam upravo takav osjećaj zbog toga čepa od gaza natrpanih straga. Sanjam kako šećem prostranim poljem. Poljem pastrnjaka. U velikoj daljini vidim jednog muškarca. Nordic walkera. Nordijskog hodača. Ti tipovi sa štapovima. Pomislim: gle, Helen, čovjek s četiri noge. On se pribliţava, i ja vidim da mu dugi kurac visi iz sportskih streč tajica. I pomislim: ah, ne, čovjek s pet nogu. On proĎe mimo mene, a ja gledam za njim. Otkrivam, na svoje veliko veselje, da je straga spustio hlače i da mu duga kobasica dreka visi iz guzice, još duţa od kurca. Pomislim: šest nogu, vau. Budim se, ţedna sam i boli me. Ruka s mojega Venerina breţuljka odluta straga da napipa ranu. Hoću vidjeti što su mi to napravili. Kako da to pogledam? U svoju micu-macu uspijem zaviriti tek ako se sva presavijem. Ali, u guzicu ne mogu. Zrcalom? Ne, fotoaparatom! Mama mi ga mora donijeti. Nije li htjela biti ovdje kada se probudim? SMS. »Ja sam. Hoćeš li ponijeti, molim te, naš fotoaparat kad doĎeš? I bi li iz moje sobe izvadila iz vode koštice i oprezno ih zamotala u

KIKA

papir da se korijenje ne slomi? I donesi, molim te, čaše. Ali, to ne pokazuj. Ovdje je zabranjeno sve osim cvijeća za vazu. OK? Hvala. Vidimo se. Ah, da, moţeš mi donijeti i trideset čačkalica, molim. Hvala.«

Uzgajam avokado. To mi je jedini hobi, osim fukanja. Kao dijete najviše sam voljela jesti avokado, to voće ili povrće, što već jest. Prorezati dopola i u tu rupu uštrcati poštenu grudu majoneze. Preko toga mnogo ljute paprike u prahu. S velikom košticom iznutra igrala sam se nakon jela. Moja je mama govorila u to doba da djeci ne trebaju igračke i da je za tu svrhu dobra pljesniva rajčica ili koštica avokada. U početku je koštica još vrlo klizava i sluzava od avokadovog ulja. Trljam njome nadlanice i ruke do gore. Raspodijelim sluz posvuda. Zatim se koštica mora sušiti. Na radijatoru to traje samo nekoliko dana. Kada se tekućina osuši, prelazim mekanom, tamnosmeĎom košticom po usnama. I one moraju biti suhe, pa osjećam vrlo blag dodir; radim to minutama, sklopljenih očiju. Onako kako sam to prije činila u gimnastičkoj dvorani i suhim usnama prelazila po masnoj, mekanoj koţnatoj presvlaci kozlića sve dok me nije netko u tome omeo. »Helen, što to radiš? Prekini!« Ili sve dotle dok me druga djeca zbog toga nisu ismijala. Zatim to sačuvaš za onih nekoliko trenutaka kada smiješ neometana biti u dvorani. To je otprilike mekano kao moje vanilin kiflice kada ih tek obrijem. TamnosmeĎu koru treba odvojiti od koštice. Stoga guram nokat palca izmeĎu kore i koštice i ovojnica malo-pomalo puca. Ali, treba paziti da se komadići kore ne zabiju pod nokat.

KIKA

To je vrlo bolno, a teško se vadi i iglom i pincetom. Oštrim predmetima čačkati pod noktom još je bolnije od zabijanja kore pod nokat. I nastanu ruţni podljevi pod noktom. Krvave crvene mrlje ne ostaju, na ţalost, nego posmeĎe. Treba doista mnogo strpljenja dok to ne proraste. Nokat izgleda poput sloja leda na smrznutom jezeru, koji je zarobio već oblikovanu granu. Kada se kora ukloni, dolazi do izraţaja prava, lijepa boja koštice. Ili je svijetloţuta ili katkada čak njeţnoruţičasta. Zatim katkada tucam čekićem po njoj. Tek toliko da se koštica ne raspukne. Zatim je na nekoliko sati stavljam u duboko smrzavanje i glumim joj zimu. Kada je zima bila dovoljno duga, zabodem u košticu tri čačkalice. Zatim je premještam u čašu s vodom, a čačkalice je drţe na savršenoj visini vode. Koštica avokada izgleda kao jaje. Ona ima debeli i šiljasti kraj. Deblji kraj mora gore viriti iz vode. Trećina gore na zraku, dvije trećine moraju biti pod vodom. Koštica tako ostaje nekoliko mjeseci. Uvodi se na njoj stvara pljesniv sluzavi sloj koji mi je vrlo privlačan. U to vrijeme vadim je iz čaše s vodom i stavljam je sebi unutra. Zovem je svojim biodildom. Naravno, uzgajam samo bioavokado. Inače ću poslije dobiti otrovana stabalca. No prije uvoĎenja treba svakako ukloniti čačkalice. Zahvaljujući utreniranim vaginalnim mišićima mogu je poslije ponovno izbaciti. Zatim natrag s njom u vodu i na čačkalice. I čekati. Nakon nekoliko mjeseci na širem kraju moţe se raspoznati pukotina. Ona je sve šira, duboki otvor kroz sredinu koštice. Doima se kao da će se svakog trenutka raspuknuti. Iznenada odozdo počinje rasti debeli bijeli korijen. Malo-pomalo on se smota u čaši jer inače ne bi imao mjesta za rast. Kada je korijen već prilično dug, moţe se jednim okom prići posve blizu do gornjeg dijela otvora i razaznati mini zelena mladica koja raste u visinu. Sada je vrijeme da se proklijala koštica presadi u lončanicu

KIKA

sa zemljom. I ubrzo će narasti pravo stabalce s mnogo velikoga, zelenog lišća. Nisam nikad bila bliţe raĎanju. Mjesecima sam se brinula za tu košticu. Imala je u sebi i ponovno je istiskivala van. I savršeno se brinem za sva svoja stabla avokada nastala na taj način. Doista ţelim imati dijete otkako pamtim. No, u našoj obitelji uvijek se ponavlja isti uzorak. Moja prabaka, moja baka, mama i ja. Sve prvorodene. Sve djevojčice. Sve slabih ţivaca, poremećene i nesretne. Ja sam prekinula taj krug. Ove godine navršila sam osamnaestu i već dugo sam za to štedjela. Jedan dan poslije mojeg roĎendana, čim sam to smjela učiniti bez dozvole roditelja, dala sam se sterilizirati. Odonda rečenica koju mama često ponavlja više ne zvuči tako prijeteće: »Kladim se da će i tvoje prvo dijete koje dobiješ biti djevojčica.« Ja, naime, mogu dobiti još samo stabla avokada. Novo stablo avokada rodi tek nakon dvadeset godina. Otprilike toliko i majka treba čekati da postane baka. U današnje vrijeme. Dok sam ovako leţala i sretno razmišljala o svojoj avokadskoj obitelji, bolovi su minuli. Točno se osjeti kada će doći; ne vidi se kada odlaze, nije uopće upadljivo. No sada ustanovljavam da su potpuno prošli. Volim sredstva protiv bolova i zamišljam kako bi bilo da sam se rodila u neko drugo doba kada još nije bilo tako dobrih sredstava protiv bolova. U glavi sam se oslobodila bolova, pa u njoj ima mjesta za sve drugo. Nekoliko puta duboko udahnem i izdahnem i iscrpljena zaspem. Otvorivši oči, ugledam mamu nagnutu nada mnom. »Sto to radiš?« »Pokrivam te. Potpuno si otkrivena.« »Neka bude tako. Pokrivač je preteţak za moju ranu na guzici. To me boli. Pa svejedno je kako izgleda. Misliš li da to ovi ovdje nisu vidjeli već tisuću puta?« »Onda ostani tako, za ime Boţje.« Dobar štihvort.

KIKA

»Moţeš li, molim te, skinuti kriţ iznad vrata? Smeta me.« »Ne, ne mogu. Helen, prestani s tim glupostima.« »Dobro, ako mi ne pomogneš, morat ću ustati i sama to napraviti.« Jednu nogu objesim iz kreveta, odglumim ustajanje i zastenjem od bolova. »No dobro, dobro, ja ću to učiniti. Molim te, ostani leţati.« Ipak moţe. Za pomoć mora se popeti na jedini stolac u sobi kako bi dosegla kriţ iznad vrata. Dok se penje na njega, postavlja mi pitanja pretjerano ljubaznim i leţernim tonom. Zao mi ju je. No sada je prekasno. »Od kada imaš te stvari?« „Što to ona misli? Ah, tako. Hemoroidi. »Oduvijek.« »Ali, nisi ih imala kad sam te nekoć kupala.« »Onda sam ih sigurno dobila kada sam postala prestara da me kupaš.« Ona silazi sa stolca drţeći kriţ u ruci. Gleda me ispitivački. »Pa stavi ga tu u ladicu.« Pokazujem joj metalni noćni ormarić. »Znaš, mama, hemoroidi su nasljedni. Pitanje je samo od koga sam ih naslijedila.« Ona prilično glasno zatvara ladicu. »Od oca. Kako je bilo na operaciji?« Na satovima pedagogije učili smo da razvedeni roditelji često pokušavaju pridobiti dijete na svoju stranu. Jedan roditelj tada pred djetetom govori loše o drugom roditelju. MeĎutim, ni jedan od tih roditelja koji loše govori o drugom roditelju ne razmišlja da pritom uvijek vrijeĎa jednu polovicu vlastitog djeteta. Ako se govori da je dijete napola majka i napola otac. Djeca, čijeg je oca majka ocrnila, kad-tad se osvećuju majci. Sve se vraća kao bumerang. Sve te godine majka je pokušavala pridobiti dijete na svoju stranu, ali je postigla upravo suprotno. Sve više je gurala dijete k ocu.

KIKA

Naša profesorica pedagogije ima pravo. »Što ja znam, nisam bila pri sebi, bila sam u potpunoj narkozi. Sve je dobro prošlo, kaţu. Boli. Jesi li donijela moje koštice?« »Jesam, ondje su.« Ona pokazuje na prozorsku klupčicu. Tik do kutije s pelenama stoji i sandučić s mojim dragim košticama. Vrlo dobro. Do njih mogu i sama. »Jesi li ponijela i fotoaparat?« Ona ga vadi iz torbe i spušta na moj noćni ormarić. »Sto će ti on ovdje u bolnici?« »Smatram da ne treba dokumentirati samo sretne trenutke poput roĎendana, mama, nego i tuţne poput operacije, bolesti i smrti.« »S takvim slikama u albumu sigurno ćeš jako razveseliti svoju djecu i unuke.« Cerekam se. Ah, mama, kad bi samo znala. Htjela bih da brzo ode. Kako bih se mogla pobrinuti za svoju guzicu. Jedini trenuci u kojima ţelim provesti više vremena s njom, jesu oni u kojima se opravdano nadam da je mogu spojiti s tatom. On danas neće doći. A sutra sigurno hoće. Bolnica u kojoj leţi kći savršeno je mjesto za spajanje razdvojene obitelji. Sutra. Danas: slikanje guzice. Ona se oprašta i još kaţe da mi je stvari za spavanje spremila u ormar. Hvala. Pa kako da doĎem do njih? Svejedno, ionako leţim radije dolje gola, zbog svih tih zavoja. Zrak je dobar za ranu. Čim je mama otišla, zvonim po Robina. Čekati, čekati. Ima i drugih pacijenata, Helen, premda to sebi teško moţeš zamisliti. Evo ga, dolazi. »Kako vam mogu pomoći, gospodo Memel?« »Htjela bih nešto pitati. I molim da mi ne odgovorite odmah 'ne', ok?« »Samo hrabro.« »Moţete li mi pomoći... Da prvo izostavimo 'vi'? Ne paše mi 'vi' ako tako nešto pitam.« »Jasno. Rado.«

KIKA

»Ti si Robin, a ja sam Helen. Tako. Hoćeš li mi, molim te, pomoći da fotografiram svoju guzicu i ranu? Bezuvjetno ţelim znati kako sada dolje izgledam.« »Ah, moram malo razmisliti da li ja to smijem.« »Molim te, inače ću pošiziti. Inače neću skuţiti što su mi napravili. Valjda znaš da Notz to ne zna objasniti. A to je ipak moja guzica. Molim te. Pipanjem neću ništa postići. Moram vidjeti.« »Shvaćam. Zanimljivo. Drugi pacijenti nikada ne ţele doznati kako je ispalo. Okej. Što trebam učiniti?« Namještam fotoaparat na izbornik za fotografiranje hrane. Najprije bez bljeskalice. Uvijek je ljepše. Uklanjam gazu s flasterom i čep. Traje dulje nego što sam mislila, tamo unutra ugurali su lijepu količinu gaze. Oprezno legnem na drugi bok, licem prema prozoru i objema rukama širim guzove. »Robine, sada stani što bliţe i fotografiraj ranu. Ne tresi, nema bljeskalice.« Čujem jedan škljocaj, zatim mi on pokazuje sliku radi kontrole. Jedva se nešto raspoznaje. Robin nema mirnu ruku, ali sigurno ima drugih kvaliteta. Dakle, ipak s bljeskalicom. I sve još jedanput ponoviti. »Napravi nekoliko slika iz raznih perspektiva. Sasvim blizu i malo dalje.« Škljoc, škljoc, škljoc, škljoc. Taj više ne prestaje. »Dobro je, hvala, Robine.« On mi oprezno vraća fotoaparat i kaţe: »Već dugo radim na proktološkom odjelu, ali još nikada nisam smio vidjeti ranu koju ovdje svi imaju. Hvala ti.« »Hvala tebi. Smijem li sada u miru pogledati svoj čmar? Hoćeš li mi ti to još jednom učiniti ako zatreba?« »Svakako.« »Baš si cool, Robine.« »A tek ti, Helen.« On izlazi nasmiješen. Ponovno guram unutra od gaza.

KIKA

Sada sam sama s tim aparatom u kojem se kriju slike moje rane. Nemam pojma što me čeka. Puls mi je ubrzan, od uzbuĎenja izbija mi znoj. Okrećem kotačić pokraj displaya na »prikaz« i drţim kameru blizu očiju. Pojavljuje se slika krvavog šupka, bljeskalica ga je osvijetiila duboko unutra. Pa to je otvoreno. Ništa ne pokazuje da je sfinkter zatvoren. Ne mogu raspoznati nikakvu prstenastu nabranu ruţičastosmeĎu koţu čmara. Zapravo, ne raspoznajem ništa meni blisko. To je, dakle, Notz mislio s »izrezati klin«. Vrlo loše objašnjeno. Zgroţena sam vlastitim šupkom ili onim što je od njega ostalo. Više rupe nego guzice. Dakle: fotomodel za guzicu s tim više ne mogu postati. Samo za privatnu uporabu. Ili moţda krivo drţim sliku? Ne, ne drţim. Pa i Robin ga je tako drţao dok je fotografirao. A joj. Moţe se gledati ravno unutra. Mnogo mi je gore nego prije gledanja. U sekundi se ponovno javljaju i bolovi. Sada kada znam kako izgledam, više ne vjerujem da će ikada prestati. Na cijelom rezu uopće nema koţe nego samo crveno, golo meso. Najprije moram pustiti da mi naraste koţa. Koliko to traje? Tjednima? Mjesecima? Sto se mora jesti da se brzo stvori koţa na guzici? Skuše? Hoće li ovi ovdje doista da ja proguram govno uz to nezaštićeno meso? Nikada. Koliko ga dana i tjedana mogu zadrţati? I ako ga uspijem dugo zadrţati, hoće li govno biti sve deblje i tvrde i hoće li tada još više boljeti ako mora proći pokraj golog mesa? To ću pitati. Oni mi bezuvjetno moraju dati neko sredstvo za zatvor kako bi rana prvo zarasla. Zvoncem odašiljem SOS.

KIKA

Čekati. Za to vrijeme gledam druge slike koje je snimio Robin. Ni na jednoj rana ne izgleda bezazlenije. A što je to pokraj rane? Same kričavocrvene piknje. Sto li je sad pak to? Vrhovima prstiju opipavam oba guza. Osjećam piknje. Nisam ih prije, dok sam se opipavala, uopće zapazila. No moj opip je u usporedbi s vidom takoĎer zakrţljao. Moram više vjeţbati opip, tako se ne moţe dalje. Odakle te grozne piknje? Alergija? Na operaciju guzice? Ponovno gledam slike. Sada znam. To je upala od brijanja. Pa briju te prije operacije. Ali ne baš njeţno. Strug-strug ţiletom preko. Glavno je da dlake što prije odu. Sigurno bez vode i pjene. Na suho ti iščupaju dlake. Ovi ovdje još su grublji dok briju nego ja prema sebi kad se brijem. Prije se uopće nisam brijala. Mislila sam kako se vrijeme koje se protrati u kupaonici moţe bolje iskoristiti. A uvijek sam ga i bolje iskoristila. Sve dok nisam upoznala Kanella. On je iz Afrike, točnije rečeno, iz Etiopije. Jedne subote htio je nešto kupiti u voćarni u kojoj radim kako bih još nešto zaradila uz dţeparac. Postavljam štand u četiri ujutro i prodajem do poslijepodne. Moj je šef, seljak kojemu pripada štand, rasist. Sto je vrlo zabavno, jer on smatra da mora prodavati egzotično povrće i voće. Osigurati ponudu robe koje nema. Ali, tko osim Afrikanaca, Indijaca, Juţnoamerikanaca i Kineza zna kako se uopće pripravljaju pomelo, čičoka i bamije? Tako se moj šef cijeloga dana ljuti na strance koji ga gnjave jer hoće kod njega kupovati i uzrujava se zbog njihova lošeg izgovora njemačkog jezika. Iako ih je namamio svojom robom. Kanell nije razumio seljakovo ponovljeno pitanje: »I to bi bilo to?« I morao je nekoliko puta upitati seljaka što je time mislio. Dok mu je objašnjavao, seljak ga je grozno omalovaţavao, pa sam se poslije išuljala sa štanda da mu se ispričam. Trčala sam prolazima na trţnici i traţila ga. U jednom trenutku našla sam se iza njega. Dodirnula sam ga po ramenu, on se okrenuo, i ja sam mu, sva zadihana, rekla:

KIKA

»Oprostite, molim vas. Samo sam vam htjela reći da me je strašno stid zbog mojeg šefa.« »Vidio sam to na vama.« »Dobro.« Nasmijali smo se jedno drugomu. Tada sam se uznemirila, i nije mi palo na pamet ništa pametnije osim: »Vraćam se na štand.« »Jesi li obrijana?« »Sto?« »Pitam jesi li obrijana?« »Nisam. Zašto pitaš?« »Jer bi' te rado obrijao, kod mene doma.« »Kada?« »Čim završiš posao. Kada se trţnica zatvori.« Zapisuje mi svoju adresu, presavija papir na najmanju veličinu i spušta mi ga na prljave dlanove poput malog dara. To definitivno spada u moje spontanije dogovore. Guram ceduljicu u dţep na prsima zelene pregače i ponosno se vraćam svojem rasistu. U idućim satima radije neću razmišljati o tome što me točno čeka u tom stanu. Inače ću se previše uzbuditi pa neću uopće otići onamo. To bi ipak bila prevelika šteta. Nakon posla spremam novac koji sam zaradila na crno i odlazim na zapisanu adresu. Zvonim na Kanell. Valjda mu je to prezime. Ili ima komplicirano ime i prezime pa si je izabrao, poput nekih nogometaša, umjetničko ime koje glupi Europljani mogu izgovoriti. Vrata se otvaraju na zujalicu, i čuje se njegov glas na stubištu: »Drugi kat.« Zakoračim, i vrata se iza mene odmah zatvaraju. Gotovo mi dodiruju zatiljak, pa osjećam jak, hladan pritisak propuha u kosi. Mehanička ručka za zatvaranje vrata prejako je namještena. Negdje gore mora postojati vijak koji treba opustiti, pa bi se vrata elegantnije zatvarala. To me otac naučio. Budem li ovamo češće dolazila, ponijet ću sa sobom kriţni odvijač i srediti to. Diţem suknju i kliznem rukom u gaćice, guram srednjak duboko u muf, ostavljam ga malo u toplini i ponovno izvlačim. Otvaram usta

KIKA

i guram srednjak daleko unutra. Zatvaram usne oko prsta i polako ga ponovno izvlačim. Sisam ga i cuclam što jače mogu kako bi mi na jeziku ostalo što više sluzavog okusa. Pa ne moţe se dogoditi da u seksu raširim noge nekom tipu kako bi me, na primjer, pošteno oblizao, a da sama nemam pojma kako dolje izgledam, kako mirišem i kakav mi je okus. U našoj kupaonici ima svih tih korisnih zrcala, pa uz njihovu pomoć mogu sasvim dobro razgledati muf odozdo. Ţena vidi svoj muf odozgo i mimo trbuha, posve drukčije od muškarca u krevetu s glavom izmeĎu njezinih nogu. Ţena vidi samo uzdignuti dlakavi grmić i eventualno dva breţuljčića koji naznačuju vanjske stidne usne. Muškarac vidi razjapljenu, napaljenu gubicu punu mesnih resica. Ja to sve ţelim vidjeti kao muškarac; naime, on vidi više na ţeni od nje same, jer je ona dolje tako smiješno tajanstveno graĎena, zamumuljena. Upravo zato ţelim znati kao prva kako moj saft izgleda, miriše i kakav mu je okus. A ne leţati i nadati se kako će sve uspjeti. Uvijek se hvatam za muf kada sjedim na zahodu, pa neposredno prije piškenja napravim test. Prstom unutra promuljam, iščeprkam što više safta, pronjuškam. Uglavnom ima dobar miris, ako baš tog dana nisam jela mnogo češnjaka ili indijsku hranu. Konzistencija je vrlo različita, čas poput zrnatog sira, čas poput maslinovog ulja, već prema tome kako dugo se nisam prala. Ovisi i o tome s kim se hoću poševiti. Mnogi inizistiraju na zrnatom siru. Ne bi ti bilo ni nakraj pameti. Ali, tako je. Uvijek prije pitam. Zatim sve obliţem s prsta i poput gurmana muljam po ustima i kušam jezikom. Uglavnom je vrlo ukusno. Osim ako sluz katkada ima kiselkast, neugodan okus, ali još nisam skuţila odakle je. No, već ću to riješiti. Test se mora napraviti pri svakom odlasku u zahod jer mi se ponekad pruţi prilika za spontani seks i uţitak. Ţelim znati sve o proizvodnji sluzi iz mojeg mufa.

KIKA

Helen ništa ne prepušta slučaju. Tek kada sam dobro obaviještena o svojem ljubljenom, dragocjenom saftu, muškarac ga smije posrkati jezikom. Dovršila sam kušanje i oduševljena sam. Tako se moţeš kod nekog pojaviti i dati se kušati. Okus smegme star je i malo podsjeća na tartufe, i to pali muškarce. Većinom. Jurim gore. Ne hodaj sporo i ne pravi se kao da to često radiš. Nikakve mućke. Brzim uspinjanjem pokazujem mu kako mi se ţuri i kako sam znatiţeljna. Uzima me za ruke na vratima i ljubi me u čelo. Uvodi me u dnevni boravak. Strašno je vruće. Iz radijatora klopoće. Tu bi netko sigurno mogao boraviti gol. Vrlo je mračno. Rolete su spuštene. Gori samo stolna lampa od 25 vata. Na njezinu svjetlu vidi se na podu lavor s vodom koja se puši. Pokraj njega mali presavijeni ručnik, muški aparat za brijanje i pjena za brijanje u spreju. Cijeli je kauč prekriven velikim ručnicima. On me brzo svlači. Ima problema samo sa suknjom. Komplicirani zatvarač. Nije mu dosta da je samo digne. Mora sve s mene, sva tkanina. Pomaţem mu. Polijeţe me poprijeko na kauč. S glavom u najdalji kut, s guzicom na sami rub. Odupirem se nogama o rub, pa leţim kao kod ginekologa, Brokertov poloţaj. On se preda mnom skida do gola. To nisam očekivala. Mislila sam, ja se skidam, on ostaje odjeven. Još bolje. Već ima tvrde bradavice i napola erekciju. Ima vrlo tanak kurac šiljastog glavića s malim zaokretom nalijevo. Gledano s moje strane. A na prsima ima tetoviranu štrucu kruha. Oblikom je više nalik na bijeli protvanaš nego na kruh od miješanoga ili integralnog brašna. Disanje mi se polako smiruje. Brzo se privikavam na neobične situacije. Prekriţim ruke iza glave i promatram ga. Doima se vrlo poslovno i sretno. Mislim da ovdje nemam što raditi nego samo leţati. Vidjet ćemo. On izlazi iz sobe i vraća se s uključenom rudarskom lampom na glavi. Moram se smijati i kaţem mu da izgleda kao kiklop. Upravo smo to obraĎivali u školi. I on se smije.

KIKA

Stavlja na pod jastuk i klekne, kaţe da ne ţeli dobiti ţuljeve na koljenima. Zatim uranja obje ruke u vrelu vodu i trlja moje noge. Dakle, najprije sasvim dolje, za zagrijavanje. Zatim štrca po njima pjenu za brijanje i razmazuje je. Uranja brijač u vrelu vodu i povlači dugu stazu duţ cijele noge. Na obrijanom mjestu više uopće nema pjene. I tako nastavlja stazu po stazu. Kao da kosi travu. Nakon svakog poteza protrese brijač pod vodom da ga opere. Na površini vode plivaju dlake i pjena. Obje su noge gole prilično brzo. Kaţe da moram i ruke imati baš takve. No sada su na redu pazusi. Sranje. Već se veselim brijanju mufa. Ako on to uopće namjerava. On vlaŢi oba pazuha vodom i štrca po njima vrhnjastu pjenu. Malo mu je teţe ispod ruku jer su ondje dlake vrlo duge. Mora nekoliko puta proći po istom mjestu da odstrani sve dlake. Moji su pazusi vrlo duboki, pa mora natezati koţu u raznim smjerovima kako bi mogao brijati po glatkoj površini. Rudarskom lampom baca svijetli krug na moju koţu. Kada se pribliţi da bolje vidi, krug se smanjuje a svjetlo pojačava. Ako se očima udalji, obasjava sumračnim svjetlom veliku površinu. Svijetli krug pogaĎa baš ono mjesto koje upravo gleda. Svjetlost kruga pokazuje kamo točno u tom trenutku gleda. Vidim svijetli krug na svojim cicama prilično često. Više na desnoj, s bradavicom nalik na zmijski jezik. I na mufu. Još me nije zaslijepio. Čini se da mu lice nije zanimljivo. Kad je sve glatko, grabi vodu iz lavora i polijeva me ispod pazuha da ispere pjenu, a zatim me briše, odnosno, tupfa me ručnikom. Smješkamo se jedno drugome. »A sada«, kaţem ja i tapšam se po krznu mufa. »Hm.« On umače obje ruke i vlaţi mi dolje veliku površinu. Od pupka prema dolje, zatim desno i lijevo dio bedara i dalje kroz stidne usne do čmara i još dalje do početka guzne pukotine. Pomno promatra karfiol. Parkur za brijanje. Zatim štrca brijaću pjenu na vlaţna mjesta. Na stidnim usnama lijepo vibrira. Krrrrr. Lagano umasirava

KIKA

pjenu u koţu i poseţe za brijačem. Počinje na bedrima. Obrije stidne dlake koje ondje rastu prema nozi. Stavlja brijač pod pupak i prekida. Zatim se daleko odmiče kako bi imao bolji pregled nad tim područjem, i kad mu se izmeĎu očiju pojavi bora dajući mu ozbiljan izgled, on reče: »Dobro je da su tako visoke. Neću ih dirati. Uzet ću malo više sa strane, pa ćemo imati dugu tamnu prugu sve do jame, od tamo pa do straga sve se skida.« Dok govori, ne gleda mi u oči nego priča s mojom picom. Ona odgovara: »Slaţem se.« Sa strane on otkosi još po jednu prugu travnjaka. Do mjesta na kojem se diţe zavjesa vanilin kiflica pravi mi frizuru u špic. Sada mora na stidne usne. Konačno. Spušta se glavom u moje meĎunoţje. Tako moţe najbolje lampom osvijetliti muf. Svijetli sigurno poput dlakavog lampaša. Iznutra je jarkocrvena. Oprezno brije moje vanilin kiflice. Zatim ih mora raširiti da ih obradi iznutra. Stalno prolazi preko svih pukotina. Sve dok više nigdje nema pjene. Hoću da me pojebe. Sigurno hoće, poslije brijanja. Malo strpljenja, Helen. Kaţe da moram ostati raširenih nogu, ali da privučem koljena kako bi došao do guzice. Pita da li me boli ta kvrga na guzici. »Ne, ne, to su samo vanjski hemoroidi. Mislim da bi tu mogao oprezno brijati.« Straga ima mnogo manje dlaka. Nekoliko puta prelazi brijačem gore-dolje po guznom zarezu i jedanput kruţno oko medice. Gotovo. Ponovno me škropi vodom iz lavora, koja u meĎuvremenu više nije vrela, i lagano briše. Moj je muf pri brijanju svih rupa proizveo mnogo safta. Sada se saft miješa s vodom i Kanell to tupfa. No odmah kapa novi. »Hoćeš me sada pojebati?« »Neću, ti si mi za to premlada.« Samo mirno, Helen. Inače će proći taj lijepi osjećaj dolje.

KIKA

»Šteta. Smijem li se onda sama pojebati, ovdje? Ili moram kući da tamo svršim?« »Samo ti to radi ovdje. Srdačno te pozivam.« »Daj mi brijač.« Čvrsto ga drţim za širi dio s britvicom i guram drţak u vlaţni muf. Drţak uopće nije onako hladan kako sam očekivala. Kanellove su ga ruke cijelo vrijeme grijale. Ritmičkim pokretima drţak stalno kliţe van i unutra. Osjećam ga kao prst četrnaestogodišnjaka. Ivičin pimpek, kao iz priče. Trljam drţak čvrsto medu usminama amo-tamo. Sve čvršće. Isti pokreti kao kod rezanja kruha. Ali tvrdog kruha. Naprijed, natrag. Naprijed, natrag. Piliti. Piliti. Sve dublje. Kanell me promatra. »Hoćeš li mi staviti lampu na glavu? I ja bih htjela osvijetliti sebe.« Stavlja mi gumenu vrpcu oko glave i namješta mi lampu nasred čela. Gledam u muf i potpuno ga obasjavam. Jupiii, kako me je brijanje narajcalo. Spuštam brijač na trbuh i gladim rukama moje obrijane, gole usmine. Moj dragi nepostojeći Boţe, kako li su mekane. Mekane poput jareće koţe, mekane poput koštica. Tako mekane da ih gotovo ne osjećam pod prstima. Trljam ih sve jače. I svršavam. A sada? Sva sam oznojena i bez daha. Ovdje je jako vruće. Gdje je Kanell? Odijevam se. Još mi je toplije. On ulazi. Ja ga pitam: »Hoćeš mi to još koji put učiniti?« »Rado.« »Kada?« »Svake subote kad završiš posao.« »Dobro. Tada će uvijek biti dosta vremena da pustim dlake da mi za tebe super narastu. Potrudit ću se. Vidimo se.« Bilo je to prvi put da sam se obrijala. Ili se dala obrijati. Dakle: moje prvo brijanje. Otad se vidimo gotovo svakog tjedna. Katkada ne otvara vrata. Ili ga nema kod kuće. Tada moram okolo hodati neobrijana

KIKA

i s čekinjama. To mi je ruţno. Ili potpuno obrijana ili skroz dlakava. Inače pošteno zasvrbi. Znači, moram sama, ako to on ne učini. A ja to ne radim ni izdaleka tako dobro kao on. Ne tako polako i ne tako briţljivo. Kretenski je brijati samu sebe, jer sam se na tom području razmazila. Naviknula sam se da me netko drugi brije. Ako muškarci hoće obrijane ţene, smatram da trebaju preuzeti brijanje. A ne sav posao naprtiti ţenama na vrat. Ţenama bi bez muškaraca ionako bilo posve svejedno jesu li dlakave ili nisu. Ako se uzajamno briju, a to je ţenama najljepše, onda je to meni najbolja predigra koju mogu zamisliti. I jedno drugome mogu dolje sloţiti baš onakav friz kakav ih najviše pali. Bolje nego sve ţeljeti od drugoga i objašnjavati. Samo imaš problema. Ja to brzo obavljam. Brzo se brijem, ciki-caki, uzduţ i poprijeko, i sve si zderem britvicom. Obično se raskrvarim i sva mi se razrovana bradica upali. Kada to Kanell vidi, grdi me što tako postupam prema sebi. Ne moţe to podnijeti. No ja još nisam ni izdaleka tako gruba prema sebi kao osoba koja mi je prije operacije obrijala guzicu.

Ulazi jedna bolničarka. Naţalost, nije Robin. Svejedno. Mogu i nju pitati. »Sto se dogaĎa kad moram imati stolicu?« Pa tako to oni oduvijek zovu. Ovisno s kim razgovaram, mogu se i birano izraziti. Ona mi objašnjava da je s liječničke strane čak poţeljno kakati što je prije moguće. Da ne doĎe do zadrţavanja kakice. Kaţe da se rana mora liječiti uza svakodnevnu stolicu kako bi sve pošteno zaraslo i bilo elastično. A ja mislim da oni nisu normalni. Ona kaţe da će profesor Notz odmah doći i sve mi točno objasniti. Zatim izlazi. I

KIKA

dok čekam Notza, razmišljam o raznim sredstvima kojima mogu izazvati začepljenje. Padaju mi na um mnoge mogućnosti. Evo profesora Notza. Pozdravljam ga i pritom ga gledam čvrsto u oči. To uvijek radim kada nekog hoću zaplašiti. Za oko mi zapnu njegove guste, duge trepavice. Ma nije moguće. Kako to da mi to dosad nije upalo u oči? Moţda su mi bolovi odvratili paţnju. Sto ga dulje gledam, trepavice su mu dulje i gušće. Mislim da mi priča vaţne stvari o mojoj stolici, prehrani i liječenju. Uopće ne slušam, samo mu brojim trepavice. I od vremena do vremena ispuštam neke zvukove koji bi ga trebali zavarati da ga pozorno slušam. Hmm, hmm. Takve trepavice nazivam očnim brkovima. Uopće ne podnosim lijepe trepavice na muškarcima. Kod ţena me to već uzbuĎuje. Trepavice su jedna od mojih velikih ţivotnih tema. Na njih pazim kod svakoga. Koliko su duge, koliko guste, koje boje, jesu li namazane maškarom, uvijene, zasrane od krmelja? Mnoge su na vrhovima svijetle a do vjeĎa tamne pa se doimaju vrlo kratke. Kad bi se takve trepavice namazale maškarom, izgledale bi dvostruko duţe. Ja sama nisam ih godinama imala u djetinjstvu. Kada sam bila manja, dobivala sam masu komplimenata zbog mojih dugih gustih trepavica; točno to znam. Jedanput je jedna ţena pitala mamu nije li strašno kad vlastita kći sa šest godina ima gušće trepavice od majke premda je očito da ih uvija i maţe maškarom. Mama mi je uvijek govorila kako postoji ciganska izreka: ako nešto previše hvališ, kad-tad će se uništiti. To je bilo njezino objašnjenje kad god sam je pitala zašto više nemam trepavica. MeĎutim, sjećam se jedne slike. Budim se usred noći, mama sjedi na rubu kreveta gdje inače čita priče, jednom mi rukom čvrsto drţi glavu, a ja osjećam kako mi hladni metal prelazi vjeĎama. Cak-cak. Na oba oka. I čujem mamin glas koji govori: »Sve je to samo san, dijete moje.« Vrhovima prstiju uvijek sam pipala bockave izraštaje. Da je marnima priča o ciganima točna, valjda bi mi skroz ispale. To mami

KIKA

ipak ne mogu prišiti jer često brkam stvarnost, laţ i san. Uza sve to, danas mnogo toga više ne mogu razlikovati zbog droge koju sam godinama uzimala. NajluĎe slavlje u mojem ţivotu bilo je kada je moja prijateljica Corinna ustanovila da je moj ondašnji prijatelj, diler Michael, zaboravio svoju limenku s drogom. Zapravo, nije se imalo što slaviti. To mi samo tako kaţemo kada se drogiramo. Slaviti. Michael je sve svoje kutijice i tabletice i paketiće sa spidom i kokom drţao u nekakvoj kutiji kakve obično sluţe za neslane šale. Izgledala je poput sasvim obične limenke za kolu, ali se poklopac mogao zavrnuti. Michael se trudio da u limenku natrpa upravo onoliko droge koliko teţi limenka puna prave kole. Corinna je rekla: »Gle, Helen. Michaleova piksa. Misliš da bi se nafurio?« Nacerila mi se i nabrala nos. To znači da se doista veseli. Zatim smo markale, na kiosku kupile crno vino i Michaelu ostavile poruku na sekretarici: »Ako traţiš kolu, našle smo cijelu gajbu u Corinninoj sobi. Valjda se nećeš nafuriti ako počnemo piti bez tebe?« Bile smo prave majstorice kad je trebalo govoriti telefonom u lošim šiframa. Kad se drogiraš, postaješ paranoičan, pa si zamišljaš da si Scarface i misliš kako te stalno prisluškuju i da si se našao pred velikom racijom, uhićenjem i sudskom raspravom na kojoj te sudac pita: »Ah, da, Helen Memel, što zapravo znači 'deterdţent', 'pizza' i 'slika'? U to vrijeme niste uopće ništa prali, niste jeli pizzu, a niste ni slikali. Nismo vas samo prisluškivali nego smo vas i promatrali.« Tada je počela naša utrka s vremenom. Naš cilj je bio progutati što više droge prije negoli prva počne djelovati i prije Michaelova dolaska. Sve što ne bismo mogle progutati, morale bismo vratiti. Počele smo u devet sati ujutro, pile po dvije pilule najedanput s mnogo crnog vina. Bilo nam je nezgodno već ujutro šmrkati spid i koku, pa smo od toaletnog papira pravile bombice.

KIKA

Dakle, istresle smo svaka pola paketića, to jest pola grama, na listić toaletnog papira, vješto ga sfrkale pa progutale s mnogo crnog vina. Moţda je ipak bilo manje od pola grama u svakom paketiću, jer Michael je bio dobar biznismen i svakoga bi prešao za odreĎenu količinu. Kako bi više zaradio. Jedanput sam išla ponovno vagati da vidim koliko bi prema njemu trebalo biti u jednom gramu. Moš' mislit! No teško da to moţeš prijaviti policiji. Tako je to na crnom trţištu. Kakva zaštita potrošača! U svakom slučaju, te je bombice vrlo teško progutati. Treba vjeţbati. Ako u straţnjem dijelu ţdrijela predugo oklijevaš s gutanjem, bombica se vraća i sva gorka tvar ostane ti straga na jeziku i nepcu. To treba spriječiti. Vjerojatno je počelo polako djelovati. Sjećam se još samo highlightsa. Corinna i ja smijale smo se cijelo vrijeme i pričale nešto o drogaškoj zemlji meda i mlijeka. U neko doba naišao je Michael po svoju limenku i stao psovati. Mi smo se cerekale. Ako ne odapnemo, rekao je, od količine koju smo posisale, morat ćemo mu sve platiti. Samo smo ga ismijale. Poslije smo se morale porigati. Najprije Corinna, a poslije ja od zvuka povraćanja i smrada. U veliku bijelu kantu. Bljuvotina je izgledala kao krv, zbog crnog vina. Dugo nam je trebalo da to skuţimo. A posvuda su plivale neprobavljene pilule. To nam se činilo kao grozno rasipništvo. Ja: »Pola, pola?« Corinna: »Dobro, ti prva!« I tada sam prvi put u ţivotu pila na litre bljuvotinu drugog čovjeka. Pomiješanu s mojom. U velikim gutljajima. Uvijek naizmjence. Dok se kanta nije ispraznila. U takvim danima, mislim, odumiru mnoge moţdane stanice. A meni su se ti i slični partiji urezali u pamćenje. Još se nečega sjećam, ali nisam sigurna je li to sjećanje. Dolazim kući iz osnovne škole i zovem po kući. Nitko ne odgovara. Dakle, pomislim, nema nikoga kod kuće.

KIKA

Ulazim u kuhinju, a kad tamo na podu leţe mama i moj mlaĎi brat. Drţe se za ruke. Spavaju. Brat je stavio pod glavu jastučić u obliku medvjedića, a mama presavijenu, svijetlozelenu kuhinjsku krpu. Pećnica je otvorena. Smrdi plin. Sto se radi u takvom slučaju? Gledala sam na filmu kako je netko hodajući zaiskrio petom, pa je cijela kuća odletjela u zrak. Dakle, treba se polako i oprezno došuljati do štednjaka - pa ljudi spavaju - i zavrnuti plin. Zatim otvoriti prozor i pozvati vatrogasce. Nije mi pao na pamet broj hitne pomoći. Zatim su njih dvoje odvezli, još su spavali, smjela sam poći s njima. Dvoja bolnička kola. Obiteljska kolona. Plavo svjetlo. Sirena. U bolnici im ispumpavaju ţeludac, i tata dolazi onamo s posla. Nitko u cijeloj obitelji nije nikad o tome pričao. Barem ne sa mnom. Stoga nisam posve sigurna jesam li to sanjala ili izmislila i samu sebe u to uvjeravala sve dok to nije postala istina. Moglo bi tako biti. Mama me je odgojila kao izvrsnu laţljivicu. Pa sada i sama vjerujem u svoje laţi. Katkada je to vrlo zabavno. No katkada i vrlo zbunjujuće, kao u ovom slučaju. Pa mogla bih mamu jednostavno pitati: »Jesi li mi iz zavisti odrezala trepavice? I još jedno pitanje: jesi li pokušala ubiti sebe i mojeg brata? I: zašto nisi i mene htjela povesti sa sobom?« Nikada nisam pronašla pogodan trenutak. Jednoga dana ponovno su mi narasle trepavice, i ja sam ih uvijek bojila, uvijala i mazala maškarom kako bi bile što ljepše i kako bih razljutila mamu, ako je sjećanje doista sjećanje. Gore i dolje moje prave trepavice trebaju izgledati kao debele, nalijepljene plastične trepavice iz šezdesetih godina. Miješam jeftinu i skupu maškaru tako da trepavice naposljetku dobiju izgled mušjih noţica. Najbolje je krajem četkice natrackati tamo gdje se maškara najviše hvata. Cilj je da svatko na kilometar udaljenosti pomisli: »Ah, eno debelih treptavih supertrepavica na dvije noge.«

KIKA

Reklame uvijek govore kako se maškare ne lijepe i da četkica uredno raščešljava i odvaja dlačice kako ne bi nastale grudice. To mi je argument da ne kupujem maškaru. Kada se u obitelji i u susjedstvu ustanovilo da nikada ne skidam maškaru s trepavica i da svaki dan nanosim na njih novu, počela je panika. »Ako se s trepavica nikada ne skida maškara, one nikada ne dobivaju ni svjetla ni zraka. Tada poispa-daju!« Pomislila sam: Ne moţe biti gore od onog prije. I dosjetila sam se ludih trikova kako da izbjegnem da mi na trepavice premazane maškarom nikada ne doĎe voda. Budući da sam uloţila toliko truda i novca u svoje trepavice, ne smijem ih jednostavno uništiti dok se tuširam. Ako se mjesecima stara maškara smekša od tople vode i dospije u oko, i te kako peče. To treba spriječiti. Stoga se tuširam u etapama. Najprije operem kosu i omotam je ručnikom koji hvata kapljice vode na čelu kako ne bi ušle u oko. Zatim se tuširam od vrata prema dolje. Neko sam vrijeme pritom zaboravljala vrat, pa su mi se ondje u naborima nataloţila tri crna skorupasta sloja. Kada se zatim riba vrat, naprave se tamne, ljepljive kobasičice, koje zaudaraju poput gnoja. Dakle, ili se tušira od lica prema dolje ili se redovito straţu kobasičice iz nabora na vratu. Glavno je da lice nikada ne doĎe u dodir s vodom. Već godinama nikada ne zaronim, ni u kadi niti na plivanju u školi. Moram poput bakice sići stubama u vodu i smijem plivati samo prsno, jer mi u svim drugim plivačkim stilovima lice doĎe pod vodu - jednim dijelom ili potpuno. Ako me netko u šali hoće potopiti, pošizim i vičem i preklinjem i objašnjavam da će mi od toga trepavice otići kvragu. Dosad je palilo. Već godinama nisam vidjela vodu odozdo. To, dakako, znači i to da se nikada nisam umila. To se, po mojem mišljenju, strašno precjenjuje. Kada skidaš šminku tim stvarčicama za uklanjanje šminke i blazi-nicama, već se takoreći umiješ. Ali, uvijek ostani lijepo daleko od trepavica. Tako ja to radim već mnoge godine. Samo tu i tamo ostanu jedna-dvije trepavice u uvijaču dok ih frčem.

KIKA

I ponovno narastu. Time sam dokazala da ti ne ispadnu odmah sve trepavice ako ne skidaš maškaru svake večeri. Moj bivši dečko Mattes promatrao me jedanput dok sam uvijala trepavice i pitao me je nije li red trepavica isto tako dug kao unutarnje stidne usne. »Tako nekako.« »A imaš li ti dva ovakva uvijača?« »Imam.« Jedan zlatni i jedan srebrni. Polegao me je na krevet. Raširio mi noge. Kiflice odmaknuo i krijeste desno i lijevo lagano ukliještio uvijačem za trepavice. Unutarnje stidne usne mogao je na taj način drţati razmaknute daleko od rupe i duboko zaviriti unutra. Slično kao kod očiju vode u Paklenoj naranči u prizoru s Beethovenom. Rekao mi je da ih tako ostavim i razvlačim da se narajcam. Mattes me htio odmah pojebati i špricnuti po nategnutim usminama, ali kaţe da ih najprije mora slikati da bih vidjela kako mi je lijep muf ovako razjapljen. Pljeskali smo od radosti. Zapravo, on je pljeskao. Meni su ruke bile zauzete. Ako se ta naborana koţica napne, cijela će površina biti zapravo velika poput dopisnice. Nakon nekog vremena Mattes je otišao od mene, ali je njegova dobra ideja ostala. Volim taj osjećaj kada usmine razvlačim uvijačem za trepavice pa, dok ih promatram, izgledaju kao šišmiševa krila. Moţda stoga i jesu tako velike i tako uvijek izviruju? Neee. Mislim da su oduvijek bile tako duge i velike, sivoruţičaste i rascufane. O svemu tome razmišljam dok ne slušam profesora doktora Notza. On se sada ţeli pozdraviti i otići. A ne, Helen, najprije napad slikama moje guzice. Neka mi on sada kaţe gdje je tu gore a gdje dolje. Nigdje ne mogu razabrati šupak. Kako god ih okretala. On ih gleda i brzo skreće pogled. Gadi mu se rezultat vlastite operacije. Ni prije mi nije htio točno objasniti što kani s mojom guzicom.

KIKA

»Barem mi recite kako da ih okrenem da znam kako izgledam.« »Ne mogu vam ni to reći. Mislim da je slika snimljena iz prevelike blizine. Ni sam ne mogu reći kako ih treba okrenuti.« On ljutito pritišće zvonce. Je li taj pri sebi? Pa on mi je to učinio! Nisam ja njemu čačkala po guzici. Ja sam ţrtva, a on je počinitelj, tako ja mislim. On samo baca pogled na fotografiju, a zatim odmah ponovno skreće pogled. Vjerojatno uspijeva u operacijskoj sali dulje gledati u tu ranu. Kakva li slabića! Ili ulazi u drugi svijet kad ude u operacijsku dvoranu? Moţe li on ondje sve dobro pogledati pa se poslije ne ţeli s tim suočiti? Poput nekoga tko stalno ide u kupleraj i uvijek s istom kurvom izvodi najluĎe, najintimnije svinjarije, ali kada je susretne na ulici, brzo odvrati pogled i ne bi je pozdravio ni za ţivu glavu. Notz nije lijepo pozdravio moj šupak. Neće ga više ni pogledati. Vidim mu paniku u očima: upomoć, moj mali operirani šupak moţe govoriti, postavlja pitanja, sam je sebe fotografirao. Ovo ovdje nema nikakvog smisla. Taj ne zna kako se razgovara s ljudima čije dupe još ovisi o njemu. »Mnogo hvala, gospodine Notz.« To treba značiti da iziĎe iz sobe. Namjerno sam izostavila sve akademske titule. To je bio pun pogodak! On izlazi.

Poslije operacije i objašnjenja profesora doktora Notza trebalo bi, znači, veselo kenjati. U njegovu dugom govoru obratila sam načas pozornost na jednu rečenicu: otpustit će me iz bolnice tek nakon uspješne stolice u kojoj neće biti krvi. To je, kako je rekao, indikacija da je operacija bila uspješna i da je kod mene sve dobro zaraslo.

KIKA

Od tog trenutka svakih nekoliko minuta ulaze ljudi koji mi se ne predstavljaju i koji pitaju jesam li već imala stolicu. Neee, još nisam! Čini se da je strah od bolova nesavladiv. Što će se dogoditi, o Boţe, dok potiskujem kobasicu pokraj rane? To će me razderati. Od operacije dobivam ovdje samo muesle i integralni kruh. Kaţu mi da muesli prije jela ne smiju dugo plivati u mlijeku. Trebaju još prilično suhi dospjeti u ţeludac i crijeva. Kako bi se natopili tekućinom i nabubrili pa iznutra pritiskali stijenke crijeva i signalizirali da hoće van. Time bi se trebao neizmjerno pojačati poriv za sranjem. Gore me bombardiraju, a dolje me strah potpuno steţe. Neću danima kenjati. Učinit ću jednostavno kao i mama. Čekati da se iznutra sve rastopi. Smije li se jesti pizzu dok se čeka sranje? Ne pitam i zaključujem da je za analno iscjeljenje vaţno jesti i ono što se voli. Zovem Marinaru, svojeg najdraţeg dostavljača. Broj znam napamet. Jednostavan je poput svih šesteroznamenkastih brojeva za erotske pozive. Velika je radost očekivanja, ali neću da se to na meni opazi. Pokušavam namjestiti što osorniji glas: »Jednu pizzu funghi. I dva pilsa. Bolnica Mariahilf, soba 218. Na ime Memel. Brzo. Da ne bude hladna kada stigne ovamo. Samo obavijestite recepciju, pa će oni gore nazvati. Bok.« I spuštam slušalicu što sam brţe i odlučnije mogla. Već odavno kola jedna priča o kojoj dugo razmišljam: Dvije djevojke naruče pizzu u kuću. Čekaju i čekaju, ali pizza ne dolazi. Nekoliko puta telefoniraju dostavljaču i ţale se. U neko doba pizza dolazi. Izgleda malo smiješno i ima neobičan okus. Jedna od djevojaka je slučajno kći sanitarnog inspektora, i prije nego što su sve ponjupale, ostatke su spremile u vrećicu i odnijele tati. Još svi misle da je pizza pokvarena ili tako nešto. No laboratorijska analiza pokazuje da je na pizzi pet raznih vrsta sperme. Zamišljam

KIKA

kako je do toga došlo: tipove u dostavi iznervirali su telefonski pozivi. Budući da se djevojke ţale, oni maštaju o silovanju. Normalno. Razgovaraju o tome, prave plan i svi zgrabe kurce da izdrkaju na pizzu. Pekari pizza vide kurce tih drugih. I ne samo u normalnom stanju. Nego u punoj erekciji. I dok drkaju i dok svršavaju. Zbog toga zavidim muškarcima. I ja bih rado vidjela mufove svojih prijateljica i školskih kolegica. I kurce svojih prijatelja i školskih drugova. A i vidjeti ih dok svršavaju. Ali, rijetko se pruţa takva prilika. I ne usudim se ni pitati se. Uvijek vidim samo kurce muškaraca s kojima se jebem i mufove ţena kojima plaćam. Hoću u ţivotu vidjeti više! Stoga volim igre kao kad nakon diska nasaftana provalim na bazen na otvorenom i plivam gola. Sav taj dio s narušavanjem kućnog mira prilično mi je neugodan. Ali barem imaš priliku vidjeti nekoliko mufova i kuraca. Pa dobro. U svakom slučaju, uvijek sam posebno neljubazna kada naručujem pizzu. I ţalim se kada dostava i ne traje dugo. Rado bih koji put pojela pizzu s pet različitih vrsta sperme. To je kao seks s pet nepoznatih muškaraca istodobno. No dobro, ne baš seks. Ali ipak tako kao da mi pet nepoznatih muškaraca istodobno šprica u usta. To iskustvo ipak vrijedi upisati u knjigu ţivota, nije li tako? Ako se tako moţe tvrditi za sebe: jako dobro. Pa ja uopće ne mogu hodati. Onda ne mogu ni otići po pizzu. Ipak sam trebala prije pitati. Sranje. Sad će me još uloviti. To je ipak nemoguće. Moram nekoga zamoliti da mi je donese. Portir vjerojatno ne trči po kući raznoseći pizze. Robin mora priskočiti. Zvonce u slučaju potrebe. Je li to zloporaba? Svejedno. Ulazi drugi bolničar. Na njegovoj kartici s imenom piše Peter. Moram se naceriti. SviĎa mi se ime Peter. Jedanput sam imala nešto s jednim. Nazvala sam ga Piš-Peter. Taj je fino lizao. Satima mi je to radio. Imao je posebnu tehniku.

KIKA

Uklinio bi krijeste izmeĎu zubi i jezika i trljao jezikom po tome. Ovamo-onamo. Ili bi jezikom sladokusca i s mnogo sline lizao od šupka gore do bisernog rila i ponovno dolje. Čvrsto i kroza sve pukotine. Obje tehnike bile su izvrsne. U većini slučajeva svršila bih nekoliko puta. Jedanput tako super da sam mu se popiškila u lice. Najprije se razljutio misleći da sam to namjerno učinila. Doduše, malo je i poniţavajuće da on tako kleči, a onda to. Pobrisala sam ga i ispričala mu se. No smatrala sam da bi se trebao ponositi. Dosad to, naime, nije nikom drugom uspjelo. Navesti me da tako svršim i izgubim kontrolu nad mjehurom. A nisam bila ni pijana niti nešto slično. Malo kasnije i sam je bio ponosan. Toga dana doznala sam od Piš-Petera još nešto vaţno za moju knjigu ţivota - da oko strašno peče od pišaline. Kako bih to inače znala? »Gdje je Robin?« »U drugoj smjeni. Ja sam u noćnoj.« Zar je već tako kasno? Tako brzo prozuji dan u bolnici? Stvarno. Već je mrak. Pošizit ću. Vrlo dobro. Pa nije ovdje tako strašno, Helen, vrijeme leti ako se igraš u vlastitoj glavi. »Onda, kako mogu pomoći?« »Htjela sam zamoliti Robina za uslugu, malo mi je to neugodno traţiti od tebe. Još se ne poznamo.« Ovaj put preskačem »Vi«, to mi se čini neumjesnim u ovoj besramnoj situaciji. Nekako mi je teško obratiti se nekome s »Vi« ako pred njim leţim gole guzice. »Kakvu uslugu?« »Naručila sam pizzu, ubrzo će je dostaviti dolje, a ja ne mogu po nju. Treba mi netko tko moţe hodati i pomoći mi da doĎem do nje ovdje gore.« Moţda jednog takvog bolničara uopće ne zanima prava prehrana, pa će to sada proći glatko.

KIKA

»Ne bi' li poslije operacije trebala jesti hranu bogatu balastnim tvarima? Muesle? Integralni kruh?« Sranje. »Da, trebala bih. Pizza nema balastnih tvari?« Super ideja. Pravi se blesavom. »Nema. Prije je kontraproduktivna.« Kontraproduktivno - protiv produkcije. Njima je ovdje svima samo stolica u glavi. To je ipak moja stvar. »Ali, takoĎer je vaţno jesti stvari koje su ţelucu poznate. Iznenadna promjena prehrane takoĎer nije dobra za poticanje stolice. Molit ću fino.« Zvoni telefon. Diţem slušalicu. »Je li došla pizza?« Drţim slušalicu dalje od uha i smješkam se Peteru, dignuti obrve znače upitnik. »Ja ću ti je donijeti. Vidjet ćeš sama što ćeš imati od nje«, kaţe on lijepo se smješkajući i izlazi. »Bolničar Peter dolazi k vama po nju. Nemojte je dati nikom drugom. Hvala.« Imam sreću sa svojim bolničarima. Meni su oni mnogo draţi od bolničarki. Leţim i čekam Petera. Vani je mračno. Promatram svoj odraz u prozorskom staklu. Moj je krevet vrlo visok da bolničare ne bole leda dok diţu pacijente. A prozorsko staklo ide od desna na lijevo i sasvim odozgora gotovo do dolje, sve do radijatora. To je golemo zrcalo kada je vani tamno a u sobi svijetlo. Nisam ni trebala upotrijebiti fotoaparat, zar ne? Okrećem guzicu prema prozoru i glavu, što dalje mogu, u istom smjeru. No sve vidim mutno. Jasno. Zbog dvostrukog ostakljenja. Odraţava dvostruko, malo pomaknuto. Ipak je bilo dobro imati fotoaparat. Kada je mračno, mogu leţati s guzicom prema vratima a ipak vidjeti tko ulazi, a da se ne okrećem.

KIKA

To mi je zgodno. Moţe li me baš svatko vidjeti izvana? Ah, baš me briga. Pa znaju ljudi da je ovo bolnica. Ne moţeš a da to izvana ne zapaziš. U krajnjem slučaju oni će pomisliti kako ta jadna luda cura pod utjecajem tableta okreće guzicu prema prozoru, pa će biti sućutni. Izvrsno. Ovdje u bolnici baš sam kao nudistica. Inače uopće nisam takva. Naprotiv, jesam, ako je riječ o mufu. Uvijek. Ali nisam ako je riječ o guzici. Izleţavam se, a budući da me jako boli guzica i svaki pokret, više se ne pokrivam. Tko god ude, vidi moju otvorenu, duboku ranu i komad moje šljive. Čovjek se brzo na to navikne. Ništa više nije neugodno. Ja sam guzna pacijentica. To se vidi, pa se tako i ponašam. Imam zdrav odnos prema svemu kad je riječ o mufu, a oko guzice obično sam tako zakočena; za to je kriva moja mama, koja mi je ucijepila taj strašni problem sa sranjem. Kada sam bila mala, često bi mi govorila kako ne ide baš često na zahod. Kako ne mora ni prdnuti. Kako sve drţi u sebi dok se ne rastopi. Onda se ne treba svemu tome čuditi! Zbog takvih priča strašno se stidim ako me netko čuje u zahodu ili osjeti zadah. U javnom zahodu, pa i onda kada samo piškim ili mi se omakne prdac ako mi na mišićima dolje popusti petlja, spriječit ću pošto-poto da ţena u kabini do mene vidi lice povezano s tim zvukom. Isto se tako ponašam kada se osjeti smrad mojeg dreka. Ako je u kabinama do mene ţivahan promet pri ulaţenju i izlaţenju, a ja sam se usmrdjela, ne mičem se iz kabine sve dok se ne izgube svi svjedoci. Tek tada usuĎujem se izići. Kao da je sranje zločin. Moji me školski kolege i kolegice uvijek ismijavaju zbog te pretjerane srameţljivosti. Nije mi jednostavno ni presvlačiti se u mojoj sobi. Posvuda vise posted mojega omiljenog banda. A budući da su svi na snimanju zurili u kameru, poslije imaš osjećaj da te proganjaju pogledima. Dakle, kada se ţelim presvući u sobi i kad bi se oni pritom mogli

KIKA

pogledom dočepati mojeg mufa ili cica, sakrijem se iza kauča. Svejedno mi je što to nisu pravi dečki i muškarci. Netko kuca. Ulazi Peter. Stavlja mi karton s pizzom na metalni noćni ormarić, a zatim stavlja do njega i obje boce, jednu po jednu, polako i malo bučno. Upravo tako i treba. Pritom mi cijelo vrijeme gleda u oči. Uzvraćam mu pogled. To dobro znam. Mislim da mu je drago što moţe njegovati osobu otprilike svojih godina. To i jest za njega. »Hoćeš li jedno pivo?« »Lijepo od tebe, ali ja sam deţuran. Budem li ovuda hodao sa zadahom alkohola, bit će guţve.« Mrzim kada me netko odbije. Mogla sam si i misliti da ne smije. Neugodno. Tu smo u bolnici, Helen, a ne u kupleraju. Njegov pogled odluta na drugu stranu. Gleda li on van? Mimo mene? Ah, ne, sigurno gleda u odraz moje šljive u prozoru. Pa vani se uopće ništa ne vidi. Fino. Baš mu lijepo počinje noćna smjena. I s Peterom se dobro razumijem. »Baš ti hvala. Idem sada jesti.« On izlazi. Vadim svoju pizzu i gledam je. Razmišljam kako ću je jesti bez bešteka. Ti tipovi iz Marinare nisu ni kotačićem za rezanje pizze urezali komade kao na torti. Da je rastrgam poput ţivotinje? Iznenada dolazi Peter. S beštekom. I Donovno, cerekajući se, izlazi. I još jedanput ulazi. Sto je sad opet? U ruci drţi plastičnu vrećicu s papirnatom naljepnicom. Na njoj nešto piše. »Na vrećici piše da ti to trebam dati. Vjerojatno ima nekakve veze s operacijom. Znaš li ti što o tome? Jesu li što našli kod" tebe pa to sada ţele vratiti?« »Htjela sam vidjeti taj klin koji su mi izrezali i izvadili. Pa ne mogu mi nešto otfikariti dok sam bez svijesti, a ja to ne vidim jer odmah završi u smeću.« »A propos smeća. Moja je zadaća pobrinuti se da se ta vrećica sa sadrţajem odloţi u specijalno bolničko smeće.«

KIKA

Peter vrlo ozbiljno shvaća naloge. I visokoparno se izraţava. Umjesto »odloţi« moţe se reći »baci«. Tada zvuči čovječnije, a ne kao robot koji sve ponavlja kao papiga. Pruţa mi vrećicu i ne izlazi. No ja je sama otvaram. Drţim vrećicu u rukama i zurim u Petera sve dok nije izišao iz sobe. Moja je pizza sve hladnija. Svejedno. Ovo je sada vaţnije; osim toga, čula sam da pravi gurmani nikada ništa ne jedu jako vruće jer se tada ne moţe osjetiti pravi okus. Vruća juha nema baš nikakav okus. To se sigurno odnosi i na pizzu. Ako se loše pripravi, jednostavno se posluţi što toplija, pa nitko ne opaţa da ne valja jer su se svi okusni pupoljci zakoksali. To se odnosi i na drugu krajnost: na hladno. Pa piješ odurna pića što hladnija moţeš samo da ih sljuštiš, na primjer tequilu. Vrećica je prozirna i zatvorena plastičnim smičkom. Otvara se laganim trzajem. Unutra je još jedna vrećica, samo broj manja i nije prozirna nego je bijela. Osjećam da je unutra operirani dio. Bez druge ambalaţe. Ako ga sada izvadim, nastat će ovdje na krevetu grozna svinjarija. Trgam poklopac s kartona pizze. Ide lako. Naime, perforian je po duţini. Vjerojatno za takve prigode. Ako je potrebna odgovarajuća podloga za krvavi komad mesa u krevetu. Stavljam kartonski poklopac u krilo ispod vrećice. Trebam li gumene rukavice da izvučem iz vrećice taj komad mesa? Ne trebam. Pa to je iz mojeg tijela. Ne mogu ni slučajno navući nikakvu bolest koliko god bio krvav. Dio s kojega je odrezana ta gruda mesa, svoju otvorenu ranu, ionako dodirujem cijeli dan bez rukavice. Dakle. Van s tim. U ruci ga osjećam kao jetru ili nešto drugo iz mesnice. Sve dijelove stavljam na karton. I razočarana sam. Mnogo malih dijelova. Nikakav suvisli klin. Zbog opisa kakav mi je dao Notz očekivala sam nekakav duguljasti, tanki komad mesa nalik na srneći file što ga mama pripravlja u jesen i zimu kada doĎu gosti. Tamnocrven i sjajan prije pečenja, čak pomalo klizav, poput jetre. No sada imam gulaš. Komadići. Na nekim komadićima ima ţutih mrlja, sigurno od upale, doima se poput smrzotine. Dakako, ovi tu

KIKA

nisu sve to izrezali odjedanput, u jednom komadu. Pa nisam mrtva srna nego sam ţiva djevojka. Moţda je i bolje da to obavljaju korak po korak. I da dobro paze na sfinkter. I da ga dobro ne zareţu samo zato da bi mi prezentirali superkomad analnog filea. Smiri ţivce, Helen. Ipak je sve drukčije nego što zamišljaš. Barem ja sebi nešto predočavam, zamišljam do najsitnijih pojedinosti, raspitujem se radi provjere i poslije znam više. To sam od tate naučila. Temeljito proučavati dok ti se ne počne rigati. Unatoč tome, drago mi je da sam vidjela te komade prije negoli ih spale u krematoriju za bolnički otpad. Ne pakujem ih ponovno u vrećicu. Samo stavljam preko njih vrećicu i malo je pritišćem da se odozgo nalijepi. Kartonski poklopac pizze s komadima mesa i vrećicom spuštam na metalni noćni ormarić. Prsti su mi puni krvi i sluzi. Da ih obrišem o postelju? Sve bi se totalno zasvinjilo. Niti o anĎeoski kostim. Isti svinjac. Hm. Pa što. To su dijelovi mojeg tijela. Premda su bili upaljeni. Jednostavno liţem prste, jedan za drugim. Takvim svojim idejama uvijek se jako ponosim. Bolje nego da bespomoćno sjedim na krevetu i nadam se da će netko doći s vlaţnim rupčićima. Zašto bi mi se gadili vlastita krv i gnoj? Ni inače nisam osjedjiva kada mi se nešto upali. Ako, primjerice, tiskam prištiće, s velikim uţitkom poliţem gnoj s prsta. Kada stisnem miteser, pa se izmigolji onaj prozirni crvić crne glave, skinem ga jagodicom prsta i poliţem. Kada doĎe patuljak Pješčar i stavi mi krmelje u kutove očiju, sve to ujutro pojedem. A kada mi se na rani napravi krasta, uvijek zgulim gornji sloj i ponjupam ga. Svoju pizzu jedem sama. Ne volim jesti sama. To me plaši. Kad staviš nešto u usta, moraš ipak nekom reći kakav je okus te hrane. Opet me počinje štrecati u guzici. Sto si naučila, Helen? Ne trpi više nego što je potrebno. Stisni zvonce. Dolazi Peter, i ja mu kaţem da mi trebaju tablete jer opet počinju bolovi. On se čudi i kaţe da nema ništa zapisano za

KIKA

mene o tabletama protiv bolova u noći. S velikim komadom pizze s gljivama u ustima kaţem mu: »Naprotiv. Robin kaţe da samo trebam reći pa ću nešto dobiti.« To ne moţe biti istina. Sada traţim dovoljno rano i neću ništa dobiti za cijelu noć? Upomoć. Peter odlazi kako bi telefonirao profesoru kući. Kaţe da ne smije na svoju ruku ništa odlučiti ako to ne piše na bolesničkom kartonu na krevetu. Zlo mi je od straha. Danas sam operirana i već prve noći ne trebam dobiti nikakvo sredstvo protiv bolova? Drškom vilice otvaram oba piva. Ja sam jedna od malobrojnih, meni poznatih djevojaka koje to mogu. Vrlo praktično. Mi stručnjaci, tko zna, zna, simpatični i lukavi. Ispijam oba piva, jedno za drugim, što brţe mogu. U guzici mi je sve gore, a u trbuhu hladno od piva. Peter, Peter, Peter, poţuri se. Donesi mi tablete. Sklapam oči, bolovi su sve jači, grčim se. Već sve znam. Sklapam ruke na prsima i sva se pretvaram u guzicu. Čujem ga kako ulazi, ne otvaram oči i pitam hoću li što dobiti. »Što to?« Ţenski glas.

Otvaram oči i vidim ţenu odjevenu kao medicinsku sestru, ali posve drukčije boje od ostalih. Sve imaju na sebi svijetloplavo i svijetlozeleno. Sigurno je tu odoru nepropisno prala. »Dobra večer. Oprostite što vas tako kasno smetam. Obilazak je danas dulje trajao. Ja sam zeleni anĎeo.« Kako molim? Očito je pobjegla s psihijatrijskog odjela. Ja je samo gledam. Mislim da bljezgari, ali ostavljam je u njezinom uvjerenju. Guzica me strašno boli. Sve jače. Samo joj to mogu reći. Super-razgovor. »Ja sam zeleni anĎeo.« »A mene boli guzica.«

KIKA

Nastavljam je promatrati poluotvorenim umornim očima kao u bakice. Čujem da govori vrlo sporo i da na svaku riječ kvači malu jeku. »To znači da sam dobrovoljka koja ljudima ovdje u bolnici malo olakšava ţivot. Mi zeleni anĎeli...« Znači, ima ih više! »...obavljamo nabavke za pacijente, kupujemo im telefonske kartice, ubacujemo pisma u poštanski sandučić i slične stvari.« Jako dobro. »Moţete li mi dati nešto protiv bolova?« »Ne, za to nismo ovlaštene. Mi nismo medicinske sestre. Samo smo nalik na neke.« Ona sipljivo uzdahne. To bi valjda trebao biti smijeh. »Molim vas, iziĎite. Ţao mi je, boli me i čekam bolničara i sredstvo protiv bolova. Inače sam simpatičnija. Nazvat ću vas ako što zatrebam.« »Kamo hoćete nazvati?« Nema je. Mir. Ne mogu više izdrţati. Duboko udišem. I glasno izdišem. Ruka mi luta prema Venerinom breţuljku i koljena privlačim do prsa. Iako me boli u tom poloţaju, i dalje leţim tako. Stisni zube i trpi, Helen. Drugu ruku stavljam na napeti guzni krater. Tu je ipak loše. Ti bolovi samo pojačavaju osamljenost i ulijevaju strah. Mislim da u Njemačkoj nijedan pacijent ne mora imati bolove, mislim da ovdje ima jako dobrih sredstava za svakoga. Pritišćem svoje zvono boli. Peter dotrči. Ispričava se što je tako dugo trajalo. Najprije nije mogao dobiti profesora. Otkrio je da je dnevna smjena pogriješila. Trebala sam zapravo dobiti automatski dozator sredstva protiv bolova. Priključuje ga anestetičar, a ti klikneš palcem i sam odrediš dozu koja proteče u kanilu na ruci. Ovi su to zaboravili. Zaboravili? I ja sam takvima prepuštena na milost i nemilost. Zaboravili. A sada? »Dobivat ćeš na upit cijelu noć jake tablete. Evo prve.«

KIKA

S njom u usta i zaliti je posljednjom kapljicom piva. Peter odnosi karton u kojem je bila pizzu. Sigurno je zaboravio da je nadleţan i za specijalni otpad. Bolnica zaborava. Zaboravili su moje sredstvo protiv bolova, zaboravili moj gulaš. Vidjet ćemo što će se sve još zaboraviti. Polupojedena pizza leţi na vrhu i prekriva sve. Moj gulaš završava sada u običnom kućnom smeću. Smatram da je to dobro. Ništa ne govorim. On uklanja i pivske boce, posve tiho da ne zveckaju. Vrlo je njeţan, taj Peter. Mišići se na ramenima diţu od bolova sve do ušiju i napeti su poput gumene vrpce. Sada, nakon tablete, polako se ponovno spuštaju, pa sada lakše dišem. Morala bih se zapravo još popiškiti od piva, ali ne mogu ustati. Svejedno. Zaspat ću. Kada sam se probudila, još je bilo mračno. Nemam sata. No ima ga na fotoaparatu. Uključujem ga, snimim sobu, a kada pogledam na sat, vidim da je 2.46. Ili moţda nije? Ipak jest. Šteta, nadala sam se da ću s tabletom prospavati cijelu noć. Je li Peter ostavio još tableta? Palim svjetlo. Strahovito je svijetlo i bijelo. Vrti mi se u glavi. Tablete koje ovdje dobivam vjerojatno su vrlo jake. Imam problema jasno razmišljati. Moje su se oči naviknule na to mučno i tjeskobno svjetlo. Zašto sam to uopće maloprije izvodila s vremenom i fotoaparatom? Pa imam ovdje i mobitel. Katkada si smiješna, Helen. Valjda od lijekova. Nadam se. Vidim jednu tabletu u plastičnoj čašici na noćnom ormariću. U grlo s njom. Mogu je progutati i bez pića. Ima oduran kemijski okus. Dugo traje da skupim dovoljno pljuvačke da je progutam. Guc. I nema je. Gasim svjetlo i hoću opet zaspati. Ali, ne ide. Mjehur mi je pun. Strašno pun. Barem me smeta mjehur, a ne guzica. A iznenada me zasmeta još nekakav šum. Čini mi se da buči vrlo glasno. Mislim da se čuje izvana. Zvuči poput odvoda zraka bolničkog ureĎaja za klimatizaciju. Dok sam spavala, oni su usmjerili cijev ravno na moj prozor. Ne ţelim ići na zahod. Moraš zaspati s punim mjehurom,

KIKA

Helen, ili uopće nemoj zaspati. Da ne čujem buku, pritišćem si jastuk na glavu. Gornje uho stišće mi jastuk, a donje madrac. Sada mi buči u glavi isto onako glasno kao i klima ureĎaj vani. Stišćem oči i ţelim se silom, kao batinama, natjerati u san. Misli na nešto drugo, Helen. Ali, na što? Njušim nešto. Bojim se da je to plin. Njušim ga i stalno ga osjećam. Ipak je plin. Plin koji izlazi. Gotovo ga čujem. Sššššš. Kako bih bila sigurna i da se ne blamiram, čekam još malo. Zadrţavam dah. Brojim nekoliko sekundi i još jedanput duboko udahnem. Posve sigurno je plin. Ponovno palim svjedo. Ustajem. Pokreti me bole. No svejedno mi je. Bolje je da me boli guzica nego da odletim u zrak. Izlazim na hodnik i vičem. »Hej! Ima li koga?« Mama nam je zapravo zabranjivala da vičemo »hej«. Za nju to zvuči kao da se podcjenjivački obraćamo invalidima. Ovo je sada iznimka. Hitan slučaj. »Hej!« U mračnom je hodniku posve tiho. Bolnica je sablasna noću. Uto izlazi jedna sestra iz sestrinske sobe, srećom nije brat. Gdje je Peter? »Moţete li doći? U mojoj sobi smrdi plin.« Lice joj je vrlo ozbiljno. Vjeruje mi. Dobro. Ulazimo u moju sobu i njuškamo uokolo. Ne osjećam više nikakav miris. Taj jaki miris plina. Samo tako je nestao! Nikakav plin, ama baš nikakav. Prošao je. »Ah, neee, nemoguće. Uzalud. Greška.« Pretjerano se kreveljim. Na taj način ţelim to prikazati kao šalu. No radim to vrlo loše. Ne mogu shvatiti da sam ponovno nasjela samoj sebi. Po stoti put. Otprilike. Gleda me puna prezira i izlazi iz sobe. Pa ima pravo, o tome se ne zbijaju šale. Nije ni bilo šaljivo. Dosad najgori doţivljaj s plinom, osim onoga pravog, zbio se kod nas doma. Navečer, prije negoli sam

KIKA

zaspala, bila sam sigurna da miriše po plinu. Sve jače. Budući da znam kako je plin lakši od zraka, premda je to teško zamisliti, pomislila sam da sam dobro zaštićena ako leţim pruţena na krevetu. Nizak je, gotovo na podu. Znam da će potrajati dok se sve prostorije u kući napune plinom i on se sa stropa polako počne širiti prema dolje. Bila sam sigurna da su mama i moj brat Toni već mrtvi. Ovisno o tome odakle izlazi plin, iz podruma ili iz kuhinje, njihove su sobe već bile pune plina. Leţala sam dugo u krevetu, već su mi se u meĎuvremenu sklapale oči, mislila sam da je to od nedostatka kisika - no bilo je to od umora, pa sam razmišljala što da učinim. Ako ustanem, razmišljala sam, frcnut će iskra, pa ću ja biti kriva ako cijela kuća odleti u zrak i ja umrem. Pa drugi su već mrtvi. Njima je svejedno ako kuća eksplodira. Odlučila sam se posve polako izvući iz kreveta i otpuzati po podu van. U kući vlada tišina. Ako odavde iziĎem ţiva, razmišljala sam, imam još samo oca koji, nasreću, više ne ţivi u ovoj kući smrti. To je jedina prednost razvedenih roditelja, koja mi pada na um. Leţeći na podu, pruţam ruku prema kvaki i otvaram vrata. Treba mi prilično dugo da prevalim nekoliko metara u hodniku, zmijskim pokretima po tepihu. Čim sam bila vani, nekoliko puta duboko sam udahnula. Preţivjela sam. Udaljavam se od kuće kako me ne bi pogodile cigle koje će posvuda letjeti kad kuća za koju sekundu odleti u zrak. Stajala sam na pločniku u spavaćici, osvijetljena jedinom uličnom svjetiljkom, te gledala grob svoje majke i brata. U dnevnom boravku gorjelo je svjetlo. Vidjela sam mamu kako sjedi na kauču, s knjigom u ruci. Najprije sam pomislila kako se u tom poloţaju ugušila i ukočila. Prilično nevjerojatno. Vratila sam se u kuću i ponovno legla. Ovaj put čvrstim koracima da frcne iskra.

KIKA

Nema mogućnosti da otkrijem radi li mi doista samo mašta kad osjetim miris plina. Kada ga osjetim, doista jako smrdi. I to se dogaĎa prilično često. Zapravo je to fini miris. Strah donosi pospanost. Sigurno i tablete protiv bolova. Lijeţem u svoj bolesnički krevet i ponovno zaspim.

Prospavala ostatak noći. Samo s dvije tablete. Jako dobro. Uvjeravam samu sebe da je to malo. Iskreno govoreći, sinoć sam zamišljala da će mi noć biti još gora. Na noćnom ormariću stoji plastična čašica, malena kao za rakijicu, a u njoj tableta. Još jedna. Vrlo velikodušno, Peter. Protiv bolova, pretpostavljam. Gutam je. Danas ću pokušati ustati. Moram i na zahod. Hitno. Ovdje smrdi. Ovaj put nije plin. Za to moţe biti kriva samo moja guzica, tko drugi? Pipam se straga i napipavam nešto vlaţno. Krv? Gledam prste, nisu crveni. Mrvicu svijetlosmeĎi. Omirišem. Drek, nedvojbeno. Kako je dospio tamo, inspektorice Helen? Iz higijenske kutije vadim četvrtaste gaze i brišem se. To je smeĎa voda koja smrdi na drek. Na jučerašnjoj fotki šupak mi je bio potpuno otvoren, pa mislim da sada sve iz njega samo curi jer prkno nije, kao inače, sasvim usko. Ne dihta. To što izlazi krstim kao govnoznoj i već sam se na to naviknula. Stvaram posebnu metodu preklapanja četvrtastih gaza, malo razmičem guzove i bijelo, preklopljeno umjetničko djelo stavljam na ranu tako da potpuno prianja i zaustavi sav govnoznoj. Kada gazom i vrhovima prstiju dodirnem otvorenu ranu, jako me boli. Ponovo oprezno puštam guzove da se pribliţe. Oni mi čvrsto drţe zavoj na mjestu. Tako. Taj smo problem riješili. Polako doista osjećam da ovdje u sobi ne miriše baš dobro. Bojim se da ne mogu zadrţati vjetrove u guzici. Stalno i bez ikakva

KIKA

prethodnog upozorenja topao plin jednostavno izlazi iz crijeva. Uz najbolju volju, ne mogu to nazvati prdeţom. Naprosto sam otvorena na tom mjestu. Prdeţi obično imaju početak i kraj. Bučno traţe svoj put, s mnogo pritiska, ako je potrebno. Meni sada ne treba pritisak. Sve se samo ispuhuje iz guzice. I ispunjava zrak u mojoj maloj sobi svim smradovima koji bi zapravo trebali ostati u meni sve dok ne odlučim kada smiju van. Sve odiše toplim gnojem, pomiješanim s proljevom i nečim kiselim što ne raspoznajem. Moţda od lijekova. Ako sada netko ude u sobu, doznat će mnogo o meni kao da mi je u normalnom stanju gurnuo glavu u guzicu i snaţno pomirisao. Danas sam, mislim, jako dobre volje jer sam dobro spavala. Sljedeći problem: odlazak na zahod. Legnem potrbuške na krevet i polako spuštam noge. Pod je daleko dolje. Ti visoki kreveti. To ne valja. Stopala mi dotiču pod. Podupirem se rukama i uspravljam gornji dio tijela. Stojim. Ha! Okreni se i gusjim koračićima, jer inače jako cvika u riti, polako kreni na dugi put do zahoda. Tri metra. Mnogo minuta da bi se razmišljalo o nečem lijepom. Taj zadah po vodoseru čini mi se poznat. Ako je jasno da ću se ubrzo poševiti s nekim tko luduje za analcem, pitam ga: s čokoladnim dipom ili bez njega? Evo što to znači: neki vole, kada te naguze, da glavić iznese na vidjelo malo dreka, jer ih pali miris dreka što ga sami iskopaju. Drugi hoće tijesnu guzicu bez dreka. Svakome prema ţelji. Za one koji više vole čistoću naručila sam nešto preko interneta, iz radionice koţe. Ta stvar izgleda kao dildo s rupicama na vrhu i potpuno je od kirurškog čelika. Ne znam točno, ali zvuči dobro, a tako i izgleda. Najprije u prijateljevoj kupaonici odšarafim glavu tuša, pa na to mjesto ušarafim tu stvar koja svojim navojem točno odgovara navoju tuša. Baš je jako dobro što je kod nas sve normirano. Tada se ide na čišćenje straţnjeg crijeva. Vrh čelične stvari namaţem Pjurom. Zatim snaţno roštam oko karfiola i gurnem stvar što dublje mogu. Dakle, tako sam radila prije, ali sada više nema karfiola. Pa

KIKA

će sve sigurno biti mnogo jednostavnije. Palim se već od samog roštanja kod pranja kad nešto ulazi u moju guzicu; obično je to kurac. Nije li to već klasično uvjetovanje? No ta stvar je tvrda i hladnija od kurca. Sada otvaram vodu na tušu do daske, ali ne prevruću jer se ne ţelim ofuriti iznutra. To je sada najbolje u mojem pranju iznutra. Kao da sam napuhana kao balon. Poznat nam je taj osjećaj punoće i pomicanja u crijevima, prije od napuhnutosti nego od vode. Stoga se i misli da je od zraka a ne od vode. Ubrzo osjetim da u crijevima ima vode već na litre i da ću puknuti. Jako me tjera. Zatvaram vodu i čučnem pod tuš kao da ću piškiti. Čvrsto istiskujem svu vodu iz crijeva. Imam osjećaj kao da pišam iz guzice. To nam je poznato kad imamo jak vodeni ili raspršeni proljev. Sito i čep za odvod moram izvući, jer odmah s tekućinom izlazi sasvim lijepa količina dreka, velikih i malih grumena. Taj postupak ponavljam triput sve dok u istisnutoj vodi više nema ni mini komadića. Nema tog kurca, ni debelog ni dugog, koji bi iz čistoga straţnjeg crijeva izvukao još nešto na vidjelo. Tako sam savršeno preparirana za čisti seks u guzu, poput gumene lutke. Ako netko ipak hoće seks s čokoladnim dipom, moţe, ali samo ako sam s njim već nekoliko puta imala dobar seks. Tada pruţam dokaz velike ljubavi. Analni seks, a da prije toga ne ispirem guzicu. Doista moram imati veliko povjerenje ako mu dopustim da ukrasi kurac mojim drekom. Ako neposredno prije seksa ne ispraznim crijeva, bilo analnim peračem ili na zahodu, drek stoji nekoliko centimetara iza ulaza spreman za izlazak. Ne znam što bi bilo intimnije. Pri takvom seksu sve u sobi zaudara po mojoj nutrini. Ja, dakako, osjećam cijelo vrijeme zadah svoje nutrine. Dovoljno je da ga samo jedanput i nakratko zabode unutra i vrhom dotakne moj drek. Kada ga ponovno izvuče i mi promijenimo poloţaj, njegov kurac djeluje kao zanjihano mirisno drvo sa zadahom mojeg dreka.

KIKA

No upravo sada ne mogu ni zamisliti da to ikada više ponovno učinim. Ni jedno ni drugo. Ni napaljeno pranje iznutra ni jebanje u guzicu. Bilo bi to grozno. Uspjela sam. Stigla sam u kupaonicu s tušem. Ne moram svlačiti gaćice jer ih nemam. Samo skupljam svoj anĎeoski kostim na trbuhu i uzlam ga da se ne spusti u školjku. Oprezno ću sjesti, ali dok se spuštam, shvaćam da neće ići. Kad se napnem, rana me divljački siječe. Stoga ostajem stajati raširenih nogu iznad školjke. To ide. Pa tako piske Francuskinje, zar ne? Lijevo na zidu je rukohvat za koji se moţeš uhvatiti. Vjerojatno je prije zamišljeno za dizanje - ako sjedneš pa se više ne moţeš dignuti. Ja ga zloupotrebljavam za uspostavljanje ravnoteţe kod piškenja u stojećem poloţaju. Desno se čvrsto drţim za plastičnu tuš-kabinu. PogaĎam gotovo svom pišalinom u školjku. A tako bih se trebala i pokenjati? Nezamislivo. Zapravo nezamislivo u bilo kojem poloţaju. Još neću ni pokušati. Dakako, ne perem ruke nakon pišanja. Kad bih mogla sjesti na zahodsku dasku, učinila bih ono što uvijek činim doma u kupaonici: dok god imam posla na zahodu, čitam etikete na raznim sapunima i šamponima na rubu kade. Mama mi je očito ostavila nekakve toaletne stvarčice na umivaoniku. No sada se ne mogu odvući onamo. Kod kuće već znam napamet što piše na mnogim etiketama. Najdraţi mi je natpis na maminoj pjeni za kupanje: »Oţivljava i tonizira«. Nemam pojma što to znači. Oţivljava, to već mogu shvatiti. A tonizira? Uvijek zamišljam mamu toniziranu. Nimalo lijepa predodţba. I otkako imam tu riječ u svojem jezičnom blagu, zovem svojeg brata Tonija »Tonizirani«. On se tome nikada nije nasmijao. Ja uvijek. Hajde brzo polako u krevet. Treba mi strašno dugo za kretanje u ovoj prostoriji. Ne bih nikada pomislila da je guzni otvor toliko povezan s hodanjem. Dok hodam poput kornjače, mogu razmišljati što sve danas ţelim učiniti. Danas će sigurno doći tata i mama. Ponovno ću ih spojiti. I moram se pobrinuti za svoju zbirku avokadovih koštica i dati im vode.

KIKA

Moram za njih naći dobro skrovište, jer će mi ih inače odnijeti. Već sam na visini Isusove slike. Skidam je sa zida i nosim do kreveta. Savršeno paše izmeĎu metalnog noćnog ormarića i zida gdje je nitko ne moţe vidjeti. Vrlo lijepo. Ateistička bolesnička soba. Pentram se poput bogalja na krevet i uspijevam. Sto je to? Vidim nekakve kapljice na podu. Dugi trag. Od kupaonice do kreveta, u luku prema zidu. To su kapljice pi-pija. Nisam se obrisala. To nikada ne činim. Inače se sve upije u gaćice ili neki drugi materijal. Sada nemam dolje ništa na sebi, pa sve završava na podu. Veselo. No ne mogu ustati i sve pobrisati, neću još jedanput uspjeti tako brzo prevaliti taj put, a kamoli čučnuti da to pobrišem. Neka tako ostane. Brojim kapljice koje vidim do vrata. Dvanaest. Pritom brojke devet i deset hvata sunce koje dopire unutra, pa one izgledaju kao kruţići izrezani iz aluminijske folije ili nečega još ljepšeg. Moj otac je znanstvenik, pa mi je objasnio da se neke svjedosne zrake lome kad prodru u kapi. Stoga se čini kao da je svjetlo u njima zarobljeno. A ostatak svjetla odbija se od površine. Odatle sjaj na vrhu. Čuje se kucanje i netko u ortopedskoj obući hoda po pi-pi stazi. Te sokne nevjerojatno su bijele. Kod nas doma nikada ništa ne ostaje bijelo. Sve bijelo nakon pranja poprima drugu boju. Postaje prljavoruţičasto ili smeĎesivo. Ulazi još ljudi. Gaze po mojim kapima. Svi imaju moj pi-pi ispod zdrave ortopedske obuće. Upravo to je moj humor. Zamišljam kako cijeli dan obiljeţavaju moje područje u raznim odjelima. Sto zapravo ovdje rade, osim što uništavaju pi-pi staze djevojčica? Ah. To su sami liječnici i njihovi naučnici, kako li se već zovu. Dolaze u leteću vizitu. Sto zapravo znači leteća? A gdje su im krila? Odavno su me pozdravili. Pitali me koješta. A mene je nešto drugo zabrinjavalo. Najbolje mjesto za zbirku koštica bilo bi na prozorskoj dasci. Zbog svjetla. Morala bih ih samo zakloniti da se ne vide kad je netko u sobi. Čujem rečenicu: »Ako je imala stolicu, moţe ići kući.«

KIKA

Već je sve jasno. Sigurno govore o meni. Gospoda od stolice! Pa tu je i Notz. Nisam ga odmah ni vidjela od samih doktora. Da zamolim nekoga da mi u čaše nalije vode? Pa ja ni u ludilu ne mogu hodati amo--tamo i nositi vodu za koštice. Tempom kojim hodam to bi trajalo danima. Imam čaše za koštice i jednu posebnu za svoju gaziranu mineralnu. Netko bi je morao napuniti i stalno hodati izmeĎu prozorske daske i umivaonika. Ne, riješila sam problem. Uzet ću mineralnu za koštice. Bolničarke me uvijek time opskrbljuju. Ne moram nikoga moliti, sama ću to srediti. Jako dobro. Za moje koštunjičave bebice samo najbolja mineralna voda. Bogata kalcijem i magnezijem i ţeljezom i vrag će ga znati čime još. Od te vode lijepo će rasti. Svi ponovno izlaze kako bi raspodijelili moju piš-poruku. Napokon mogu početi raditi. Uzmem sandučić koji je mama upotrijebila da mi preveze koštice. Najprije moram odmotati čaše iz novinskog papira. Pretjerano ih je tako pakirati. Uz onakvu maminu voţnju. Puţevim korakom i kočenje do daske ispred svake grbice na cesti. Radi čuvanja osovina, kaţe ona. To je bilo prije. Današnji automobili više nisu uopće osjetljivi na udarce, pa se preko takvih neravnina moţe i divljati a da se ništa ne dogodi. Kaţe moj otac. Smještam osam čaša u krajnji desni kut prozorske daske. Svaku od osam koštica probadam trima čačkalicama i vješam ih u čaše. Zatim ulijevam mineralnu vodu tako da su dvije trećine koštica pod vodom. Da provjerim kako su podnijele transport te jedan dan i jednu noć bez vode. Prvi put su koštice na putu. Trebam nešto da ih zaštitim od pogleda ljudi koji ulaze ovamo u sobu. Nije li u ladici metalnog noćnog ormarića bila nekakva knjiga? Izvlačim ladicu. Biblija. Naravno. Ti kršćani. Ti svugdje pokušavaju. Sa mnom neće. Bit će sasvim dobra kao štit od pogleda. Stavljam je otvorenu ispred koštica, ali naopačke, tako da kriţ stoji naglavce. To ih ljuti, zar ne? To je za njih nekakvo zlo. Ali kakvo? Nije vaţno.

KIKA

Na vrh svoje kućice za koštice stavljam tjedni jelovnik, pa tako ni odozgo nitko ne moţe vidjeti moju tajnu. Ionako još dobivam samo integralni kruh i muesle. Obitelj je zasnovana. Zbog zbirke koštica osjećam se pomalo kod kuće. Ako se mogu brinuti za svoje koštice, uvijek imam posla. Dolijevam vodu ili je mijenjam. Biljeţim rast fotoaparatom. Od vremena do vremena uklanjam sluz. Odcvikam mrtve ili bolesne mladice kako bi mogle rasti zdrave. Takvim se stvarima bavim. Zvoni telefon. Tko ga je zapravo odblokirao? Čine li to zeleni anĎeli? Čijim novcem? Treba li za to uopće novca? Moram to još ispitati. Diţem slušalicu. »Halo?« »Ja sam.« Mama. Danas će me posjetiti mama i tata. Oboje će pokušati srediti tako da ne doĎu u isto vrijeme.

Ţarko ţelim da mi roditelji mogu biti zajedno u jednoj sobi. Da me zajedno posjete ovdje u bolesničkoj sobi. Imam plan. Mama pita: »Kada dolazi tvoj otac?« »Misliš li na svojeg bivšeg muţa? Onoga kojeg si jednom ţarko ljubila? U četiri.« »Onda ja dolazim u pet. Hoćeš li uspjeti srediti da on do tada ode?« Kaţem da, a mislim ne. Čim završim s mamom i spustim slušalicu, nazvat ću tatu i reći mu kako bi mi odgovaralo da doĎe u pet. Tata dolazi u pet i donosi mi knjigu o puţevima golaćima. Smatram to aluzijom na svoj šupak pa ga to i pitam. Mislio je da me zanimaju jer sam ga jedanput nešto pitala o njima. Sigurno i jesam, jer s tatom mogu razgovarati samo o alternativnim temama. Ne o pravim osjećajima i problemima. On to nikad nije naučio. Stoga s njim mnogo razgovaram o biljkama, ţivotinjama i onečišćivanju okoliša. On uopće ne pita kako moja očito otvorena

KIKA

rana. Meni ne pada na um mnogo toga o čemu bih mogla razgovarati s tatom. Cijelo vrijeme, dok sjedi na stolcu iza mojih nogu, samo čekam kucanje i mamin ulazak. Mrzim neugodne stanke. Testiram se da ih izdrţim. Za to je tata savršen sugovornik. On jednostavno ne govori ništa. Osim ako ga nešto pitam. Ne osjeća potrebu, čini mi se. Ja ga gledam, i on gleda mene. Tišina je strašna. No on ne gleda neljubazno ili tako nekako. Gleda zapravo sasvim ljubazno i miroljubivo. Mama ga je ostavila. Zašto, ne znam. Mogla bih jednostavno pitati. Moţda se bojim odgovora. No nipošto nije razlog ostaviti čovjeka samo zato što sjedi, nekoga gleda i ništa ne govori. Zacijelo postoji drugi razlog. Moţda ju je prošla ljubav. No, ako ţeliš obećati nešto dobro, trebaš reći: Ako hoćeš, ostat ću s tobom, premda te više ne volim. To je dobro obećanje. Doista znači zauvijek. U dobru i u zlu. I svakako je zlo ako se više ne vole. No samo ostati dok još ima ljubavi nije dovoljno ako imaš djecu. Mama kasni. U šest je još nema. Tata se oprašta. Ponovno nisam uspjela. Oni se odbijaju poput dva magneta koje ţelim spojiti. Cilj mi je da se vide i da se mnogo godina poslije razvoda još jednom ludo zaljube jedno u drugo. I ponovno se spoje. Vrlo nevjerojatno. A ipak je sve to već bilo. Sada to tvrdim. Uopće ne znam posve točno. Prolazi mnogo vremena od tatina odlaska do mamina dolaska. S mamom razgovaram još manje nego s tatom. Ona misli da sam zlovoljna zato što je zakasnila. Vječna griţnja savjesti zaposlene majke. Ona ne zna što ja znam. Da je upravo propustila vlastito novo vjenčanje. Pošteno ću se istresti na nju. Neka uvjeri samu sebe da je moje ruţno ponašanje povezano s bolovima.

Njezin je posjet bio još kraći od tatinog. Sama si kriva, Helen.

KIKA

Sutra ţele oboje doći. Tada ću iznova pokušati. Sto sam dulje u bolnici, veće su mi šanse da ih spojim. Jedan mi je dom kod majke, tamo tata ne bi nikad došao. Drugi mi je dom kod oca, tamo ne bi mama nikad došla. Bilo bi, dakle, bolje da ne izazovem stolicu. No za vlastito ozdravljenje bilo bi pak bolje brzo dobiti stolicu, ako je vjerovati liječnicima. Stolicu mogu imati potajno i nikomu ne reći. Tada ću moći dulje ostati u bolnici, a istodobno neću morati voditi brigu o guzici. Upravo to i činim. Moţda mogu još jednim samo-ranjavanjem izazvati drugu operaciju. Tada bih još mnogo dana mogla raditi na svojem cilju. Moţda mi još nešto padne na um. Sigurno hoće. Ovdje u dosadnoj ateističkoj sobi imam dovoljno vremena da svašta smislim. Moji su roditelji svaki put bili kratko kod mene. Ne razgovaram dovoljno s ljudima. To uvijek vidim po tome što mi sve više smrdi iz usta kad utonem u razmišljanje. Kad dulje vremena ne govorim, dakle ne otvaram usta da ih provjetrim, ostaci hrane počinju s toplom slinom fermentirati u zatvorenoj usnoj šupljini. Stoga i smrdi iz usta kada ujutro ustanemo. Usta su cijelu noć savršena, tijelom zagrijana petrijeva zdjelica za razmnoţavanje bakterija koje razgraĎuju ostatke hrane izmeĎu zubi. To upravo kod mene počinje. Moram s nekim razgovarati. Zvonce. Ulazi Robin. Moram smisliti zašto sam zvonila. Ah, pitanje. »Kada ću dobiti automatski dozator od anestetičara?« »Već si ga odavno trebala dobiti.« »U redu. Odmah znači bilo kada. Inače bih te sada pitala za tablete, bolovi polako opet počinju.« Laţem. Ali zbog toga je zvonjenje vjerodostojnije. On se već hvata za kvaku. »Kako si, Robine?«

KIKA

Tipična Helen. Pa on je bolničar. No ja mislim da se moram brinuti za njega i potruditi se da mu bude ugodno u njegovoj smjeni. »Dobro sam. Mnogo sam razmišljao o tvojoj rani i tvojoj otkačenosti. Razgovarao sam o tome s jednim kompićem. Ne brini, nije nitko iz bolnice. On misli da si ti egzibicionistkinja, kako se to već kaţe.« »Rado se pokazujem, uvijek kaţem. Točno. Sto ima u tome lošeg?« »Kad bi se barem više djevojaka tako ponašalo. Moţda barem ona koju viĎam u diskaču.« Kako bih odrţala razgovor, a moţda i malo narajcala Robina i vezala ga za sebe, pričam mu o svojim uobičajenim izlascima. »Znaš li što uvijek radim kad idem u diskač?« Ako imam navečer spoj s nekim dečkom i hoću se s njim pojebati, smislila sam ludi štos kao dokaz. Dokaz da sam ja jebozačetnica večeri. I da ono što će se poslije dogoditi nije slučajno. Takva večer počinje zapravo nesigurno. Zna se. Hoće li oboje isto? Uspije li na kraju večeri doći do seksa? Nije li cijeli taj dogovor bio za kurac? Kako bi bilo posve jasno što hoću od samog početka, prethodno izreţem veliku rupu na gaćicama da se vide dlake i stidne usne i sve ostalo. Dakle, mora viriti cijela šljiva. Ja, dakako, uvijek nosim šos. Kada se zatim s dečkom počnem lizati i pipati, njegov se prst stane u neko doba penjati po mojem bedru. On misli da će se najprije morati pomučiti prtljajući pokraj gaćica i čak se zabrinjava da neću ni htjeti ići tako daleko. Pa o tome se ne priča ako se dugo ne poznajete. Tada prst ravno i bez prethodnog upozorenja dotakne moju sluzavicu. Svi dečki jednako reagiraju na taj dar. Prst dobije infarkt i smjesta se zablokira. Tada on mora još malo okolo pipkati jer ne moţe vjerovati što mu je pod prstom. Svatko, naravno, najprije pomisli, ova nema gaćice. Kada napipa gaćice s rupom, jasno mu je da sam to satima pripremala i dotjerivala. To kao čarolijom mami prostački osmijeh od uha do uha mojem budućem. Hoću reći, mojem budućem jebaču.

KIKA

I samoj mi lagano izbija znoj dok to pričam. Zašto takvo što zapravo radim? Mislim da me u početku očarao njegov kompliment. Imaš li još što dodati, Helen? Robin stoji poluotvorenih usta, i moja priča djeluje. Kroz bijele bolničarske hlače vidim mu nabreklinu od kurca. Dok sam mu to pričala, na hodniku je neprekidno zvonilo. To su drugi pacijenti koji nešto hoće od Robina. Ali ne isto što i ja. »Okej, vidimo se poslije.« I odlazi. Zbunila sam ga. To je kao u sportu. Uvijek moram biti najotkačenija medu prisutnima. Ovaj put sam pobijedila. No imala sam jednostavnog protivnika, i to i nije bilo pravo natjecanje, nego prije bijeg. Sada sam već uzbuĎena zbog učinka svoje priče i zanima me moţe li mi kao i prije gledati u oči. No dovodim se u smiješne situacije. Moţe li svatko tko radi u bolnici, bio star, mlad, lijep ili ruţan, biti seksualno privlačan samo zato što nema nikog drugog? Kontroliram dah pušući sebi u nos. Već je mnogo bolje. Ne moram se mučiti da ustanem i operem zube. Trebam samo pozvoniti i pričati gadarije, i već dolazi svjeţi zrak u usta. Prije bi djetetu, kad bi reklo kakvu prostu riječ, sapunom ispirali usta. Jesu li to doista radili ili su samo time prijetili? Jedanput ću to isprobati. Reći ću prostu riječ i sapunom oprati usta. Tada to mogu upisati u svoju knjigu ţivota. Jadanput sam sama sebi našpricala u lice plin za nokautiranje jer me za moju knjigu ţivota zanimalo kakav je to osjećaj. U svakom slučaju, sada znam kako uopće nema razloga da se zove plin za nokautiranje. Nisam pala u nesvijest. Samo su mi oči počele jako suziti i nikako da prestanu. Puno se kašlje, a slina curi potocima iz usta. Taj plin sigurno potiče vlaţenje sluznice. Ovdje mi je dosadno. To opaţam po tome što razmišljam o takvim stvarima. Pokušavam se zabaviti svojim starim pričama. Zabavljajući samu sebe nastojim odvratiti pozornost od samoće. Ne ide. Samoća uzrokuje tjeskobu. Spada sigurno u tegobe djeteta razvedenih roditelja.

KIKA

Legla bih sa svakim idiotom samo da ne budem sama u krevetu ili čak da ne moram spavati sama cijelu noć. Svatko je bolji nego nitko. To nije bila namjera mojih roditelja kad su se rastali. Odraslima misli ne idu tako daleko kad se rastaju. Namještam glavu na jastuk i gledam u strop. Ondje visi televizor. To je to. Zabavit ću se svojom starom igrom pogaĎanja glasova. Iz ladice vadim daljinac i uključim televizor. Pritšćem tipku za svjetloću na minus sve dok ekran potpuno ne potamni. Tada pojačavam ton i šaltam kanale. Cilj mi je prema glasu pogoditi osobu koja upravo govori. To, naravno, hoda samo kod poznatih ljudi. Počela sam se tako igrati tko zna kada, jer sam uvijek htjela gledati televiziju za obranu od samoće, ali me je to sve više uzrujavalo. Uglavnom zbog jedne stvari. Kada su na televiziji prikazivali seks i kada bi ţena poslije toga ustala, pokrivačem bi prekrila prsa. To mi je nepodnošljivo. Nije joj ga pravo ni gurnuo, a ona već skriva cice. Ne od njega, nego od mene. Kako ću onda vjerovati što oni tamo glume? Ako me stalno podsjećaju da ih gledam. Ako muškarac ustane, snimaju ga samo još zguza. Da popizdiš. Stoga me je televizija izgubila kao gledateljicu. Nepoznate glumice pokazuju cice na televiziji, i to je jedina iznimka. Kad vidite da se ţenska pokazuje razgolićena gore, budite sigurni da je nepoznata. »Zvijezde« nikada ništa ne pokazuju. Eto dokle je došlo s glumom. Sada još samo slušam televiziju radi svoje igre pogaĎanja. No prije sam bila bolja u tome. Puno sam je gledala kao dijete, pa sam mogla i bolje pogoditi glasove. Zurim u crni ekran i pokušavam se usredotočiti na glas koji upravo govori. Nemam blage veze. Isključujem televizor. Ne igra mi se. Udvoje je mnogo zabavnije. Pitat ću Robina kada ima vremena. Dakle nikada! Pa što se još sve moţe igrati ovdje u sobi? Već će mi nešto pasti na um.

KIKA

Čvrsto utiskujem glavu u jastuk i zabacujem je na zatiljak da vidim straga iznad sebe. Tamo još nisam gledala. Znači, odatle dolazi ovo jako svjetlo! Nekoliko neonskih cijevi u nizu pričvršćeno je na zidu. Ispred njih ugradili su drveno sjenilo da te svjetlost na zaslijepi. Promatram šare i vidim same mufove. Kad god gledam izrezane daske i niz šara u drvenoj strukturi, raspoznajem same mufove svih oblika i veličina. Kao kod kuće na vratima sobe. Sva su vrata oblijepljena tankim slojevima drveta, zrcalno montiranim. Baš kao na likovnom kad sam išla u školu. Nabaciš vodenu boju i mnogo vode pa nadrljaš nešto u sredini lista papira, zatim to preklopiš, pritisneš i ponovno rastvoriš i gotova je slika mufa. Trudim se da raspoznam nešto drugo na drvenom sjenilu neonskih svjetiljki. Ne ide. Sve sami mufovi! Stišćem zvonce. Sto bih mogla poţeljeti? Daj brzo nešto smisli! Kucanje, vrata se otvaraju. Ulazi sestra. Iako je zapravo najprije otvorila vrata, a onda pokucala. Ja sam vrlo ljubazna prema toj trapavoj sestri, pa sam u glavi zamijenila te dvije radnje kako bih o njoj stvorila bolju sliku. Sigurno ju je poslao Robin. Njega sam zbilja zbunila. Moram to srediti. Sestra se zove Margarete. Piše na pločici na prsima. Najprije sam pogledala u prsa, zatim u lice. Često to činim. Njezino me lice očarava. Nevjerojatno je njegovana. Pa i kaţe se: njegovana ţena. Kao da je to već samo po sebi posebna vrijednost. U školi nazivamo takve učenice doktorskim kćerima bez obzira na to što im očevi rade. Ne znam kako to one izvode, ali uvijek izgledaju kao da su se bolje oprale od drugih. Sve je na njima čisto i nekako ispolirano. Svaki i najmanji dio tijela dobro je prostudiran. No nešto te ţene ne znaju: što se više brinu za te male detalje na tijelu, to su ukočenije. Drţanje im je kruto i nije seksi, jer ne ţele upropastiti sav trud što su ga uloţile u sebe.

KIKA

Njegovane ţene obraduju svoju kosu, nokte, usne, noge, lice, koţu i ruke. Boje, produţuju, maţu, pili-raju, čupkaju, briju i nanose kreme. Sjede ukočeno poput cijele te svoje umjetne tvorevine jer znaju koliko su se trudile pa hoće da to što dulje izdrţi. Pa nitko se i ne usudi pomrsiti tu kosu i pojebati takvu ţenu. Sve što se smatra seksi, raskuštrana kosa, naramenica koja je skliznula, sjaj od znoja na licu, djeluje neuredno, ali i poziva. Margarete me pita pogledom. Znači, trebam joj reći zašto sam zvonila. »Trebam, molim vas, kantu za smeće za prljave tampone. Ako stoje na noćnom ormariću, ovdje više neće lijepo mirisati.« Vrlo uvjerljivo, Helen. Dobro si to izvela. Ona shvaća moju odglumljenu ţelju za većom higijenom u bolesničkoj sobi, kaţe »naravno« i odlazi. Izvana čujem nekakvu buku. Nešto se dogaĎa. Sigurno ništa uzbudljivo. Uobičajeni bolnički zvukovi. Najvjerojatnije dijele večeru. Ovdje u bolnici sve je podreĎeno čvrstom vremenskom planu koji je izmislio nekakav luĎak. Od šest sati ujutro sestre izbezumljeno i bučno trče hodnikom gore-dolje. Ulaze s kavom, hoće urediti sobu, hoće urediti mene. Zarobe te u košnici sa samim marljivim pčelicama, sve lete amo-tamo i nešto rade. Uglavnom vrlo glasno. Jedino što bolesni ljudi doista ţele jest spavanje, a upravo to ovdje nije dopušteno. Ako nakon neprospavane noći - a u bolnici je svaka noć neprospavana - ţelim nadoknaditi san danju, najmanje osam ljudi uroti se protiv mene i moje potrebe za spavanjem. Nitko tko radi u bolnici ne pazi na to da li netko spava kad uĎe u sobu. Svi jednostavno zaurlaju: »Jutro!« I vrlo bučno rade ono što moraju učiniti. To »Jutro!« moglo bi se i izostaviti, pa tiho i obzirno obaviti svoj posao u sobi. Ovi ovdje imaju nešto protiv spavanja. Čula sam da depresivce ne bi trebalo pustiti da dugo spavaju, jer to pojačava depresiju. No ovo ipak nije ludnica. Katkada imam dojam da oni

KIKA

svojim stalnim buĎenjem moraju kontrolirati jesu li njihovi pacijenti još ţivi. Čim netko zadrijema, sigurno dolazi smrt po njega. »Jutro!« Ljudi ulaze i izlaze. Svatko hoće da imam razumijevanja. Za njega i za sve ostale. Tako funkcionira svijet. Sestra se vraća s malom kromiranom kantom za smeće koju mi stavlja na noćni ormarić. Rukom pritisne crnu plastičnu pedalu, poklopac se naglo digne, i ja spuštam unutra rabljene tampone koji su bili zataknuti izmeĎu mojih guzova. Način na koji Margarete rukuje plastičnom pedalom tipičan je za njegovane ţene. Vrlo briţljivo čuva svoje nokte. Sve dodiruje samo površinom za otisak prsta. Smiješna pojava. Jasno je da paziš, ako si tek nalakirala nokte, da ih nikamo ne guraš dok se ne osuše. Neke se ţene ponašaju tako i kad su im nokti suhi pa ne ţele ništa doticati. Kao da im se gadi sve što ih okruţuje. »Mnogo hvala. Ja sam, što se tiče higijene, malo pretjerala«, kaţem i nasmijem joj se od uha do uha. Ona kima kao da zna, ali ne zna ništa. Ona misli da hodu ovdje imati red, da me smeta zadah i da se stidim izgleda tampona kad ih poput maĎioničarke izvučem odostraga. U stvarnosti i jesam malo pretjerala s higijenom jer mi se ţivo jebe za nju i prezirem te čistunske, njegovane, sterilne ljude poput Margarete. Sto je meni, zašto se tako uzbuĎujem zbog nje? Pa nije mi dosad još ništa učinila. Pa ja zajebavam nju sa ţeljom za smećarnikom, a ne ona mene. Ako nekoga iz meni neshvatljiva razloga tako prezirem da bih ga najradije udarila ili barem verbalno do tukla, obično mi počne menga. Još i to. Margarete kaţe: »Dobru zabavu s novom kantom.« Da. Mnogo ti hvala. Zarazit ćeš me svojom duhovitošću!

KIKA

Izgubila sam dolje već mnogo krvi. Imam i dosta posla s ranom na guzici, pa ne moram valjda još i zaustavljati krv menge. Ako ne uzmem u obzir laganu razdraţljivost neposredno prije menstruacije, sasvim se dobro snalazim s mjesečnicom. Cesto se posebno palim kad krvarim. Jedna od prvih opscenosti koju sam u najranijem djetinjstvu čula na partyju svojih roditelja i shvatila tek nakon nekoliko pitanja, bila je ova: Dobar gusar zaplovi i u Crveno more. Prije se smatralo da se muškarcu gadi pojebati ţenu koja krvari. Pa, ta su vremena sigurno odavno prošla. Ako se pojebem s dečkom kojemu se sviĎa da krvarim, ostavljamo golemu ruţnu mrlju na krevetu. Najradije za to upotrebljavam čiste bijele plahte ako mi se pruţi mogućnost da na to utječem. Osim toga, mijenjam, što češće mogu, poloţaj i mjesto na krevetu da posvuda raspodijelim krv. Dok se jebemo, rado mnogo sjedim ili čučim kako bi mi sila teţa iz mufa izvukla što više krvi. Ako samo leţim, krv se skuplja i ne otječe. Posebno mi se sviĎa lizanje kad krvarim. Njemu je to i nekakav test hrabrosti. Kada završi lizanje i digne glavu ustiju zamrljanih od krvi, poljubim ga kako bismo oboje izgledali kao vukovi koji su upravo rastrgali srnu. SviĎa mi se i okus krvi u ustima dok se nastavljamo jebati. To mi je vrlo uzbudljivo, pa sam uglavnom tuţna kada mi menga prestane nakon dva-tri vučja dana. Imam i sreću. Kako čujem od drugih djevojaka, katkada ih danima muče bolovi za vrijeme menstruacije. Nije baš poticajno za seks. Neposredno prije, baš kao i sada, doista sam loše volje, pa sam prema neduţnim ljudima vrlo agresivna. Zatim poteče krv, i ništa ne boli. Nema nikakvih grčeva.

KIKA

Prije, dok je menga za mene bila još novost, nisam mogla ni vjerovati u neraspoloţenost. I tada me krv iznenadila. U školi. I svi su vidjeli crvenu mrlju na straţnjem dijelu haljine, jer je došla dok sam sjedila. U školi se mnogo sjedi. Ili u posjetu rodbini, kod tete. Ondje sam spavala, nije mi bilo dobro, ali nisam znala zbog čega. A kada sam sutradan ujutro ustala, krevet je bio sav krvav. Velika lokva. Ne bih se bila usudila otići k teti i reći joj da mi se dogodila mala nezgoda. Smatrala sam da nisam kriva za to. Spavala sam i nisam ništa opazila. Nisam znala ni kako opisati što mi se dogodilo. Odlučila sam ništa ne reći. Ujutro sam uredno otputovala i ostavila joj neugodno iznenaĎenje bez komentara. Sigurno je ušla u sobu da je pospremi i odmah vidjela što se dogodilo. Nisam tu krv ni sakrila pokrivačem. Sve te litre crvenila leţale su razotkrivene i ostavljene teti radi inspekcije. Otad se sva ukočim kad mi je teta u blizini. Nije mi to nikada spomenula. Tipično za našu obitelj! A ja ne mogu ni na što drugo misliti kada je vidim. Sve dok mi se od stida ne uskovitla krv u ušima. Nije mi stalo do higijene ni kad je riječ o mengi. Precijenjena je. Tamponi su skupi i suvišni. Kad imam mengu, sama pravim tampone od toaletnog papira. Time se strašno ponosim. Razvila sam posebnu tehniku motanja i guţvanja papira kako bi ostali dugo unutra i zadrţavali krv. Moji tamponi od toaletnog papira, moram priznati, više sluţe kao čep za muf i nakupljanje krvi nego za upijanje poput kupovnih tampona. No pitala sam doktora Brokerta, svojeg ginekologa, je li za muf štetno ako se krv neko vrijeme nakuplja, a zatim otječe u zahod dok sjedim. A on je rekao kako je vrlo raširena zabluda da krvarenje ima bilo kakvu funkciju pročišćavanja. Dakle, s medicinskog gledišta moja je krvava akumulacijska brana prihvatljiva. Nekoliko puta bila sam kod svojega ginekologa jer se tampon negdje u meni izgubio. Bila sam posve sigurna da sam ga utrpala

KIKA

unutra, ali ga više nisam našla kad sam ga pokušala izvući. To je, naravno, još jedan mali nedostatak tampona iz moje kućne radinosti: nema svijetlotirkizne uzice za izvlačenje. Moji su prsti kratki, pa kada nešto traţim u mufu, ne dopirem daleko. Kad sam se u takvoj situaciji našla u tatinoj kući, morala sam se nekoliko puta posluţiti tatinim spretnim hvataljkama za roštilj. Cesto su na njima bili zalijepljeni ostaci pougljenjenog mesa i masnoće. Nisam se htjela osramotiti i očistiti hvataljke prije nego što ih gurnem unutra. Legla bih, dakle, u Brokertov poloţaj i pokušala na najbolji mogući način pronaći u mufu grudu toaletnog papira. Sa svim ostacima roštilja na njima. I često nisam našla ništa. Baš kao što ne čistim hvataljke za roštilj prije negoli ih gurnem u muf, tako ih ne čistim ni nakon ginekološkog zahvata; samo ih vratim na tatin vrtni stol. Kad tata roštilja s obiteljskim prijateljima, uvijek se smijem od uha do uha. Sve ih rado pitam da li im prija i mahnem tati koji roštilja, pa i on meni, smješkajući se, mahne hvataljkom. Moj treći hobi. Sirenje bakterija. Ako mi potraga s hvataljkama ne pode za rukom i uplašim se da će krvavi toaletni papir popljesniviti u meni i da bih ipak mogla umrijeti strašnom smrću od bakterijske infekcije, odlazim k ginekologu. On to zove problemom bermudskog trokuta. Katkada mi moţe pomoći, ali mnogo češće ne nade ništa. On doista ima duge prste i prave medicinske čelične roštilj-hvataljke. Pa ipak ne nalazi grudu papira. »Jeste li sigurni da ste stavili tampon?« Slatko. Uvijek kaţe »stavili«, a ja kaţem »strpala«. »Jesam, potpuno sigurna«, kaţem ja. Ja sam mu prava zagonetka. A i meni je moj muf zagonetka. Sto ja znam gdje se gruda izgubi. Vjerojatno ću doţivjeti dovoljno godina da riješim tu zagonetku. Doktor Brokert pregledava me i

KIKA

ultrazvukom kako bi bio siguran da se nije sakrila negdje mnogo dalje. Često sam prelijena da stalno izraĎujem nove tampone. Stoga ne bacam stari, upotrebljeni tampon u školjku kad god idem na zahod. Izvučem ga kad sjednem. Stavim ga na pod. Sto je pod prljaviji, to bolje. Još je bolje ako njime pokupim sve mrlje na podu i pridodam pokoju kapljicu krvi. I kad završim ono zbog čega sam i došla na zahod, dignem grudu papira s poda i ponovno je utrpam u muf. Volim miris ustajale krvi kad struji iz mufa, ali volim i tartufe. Moţda su mi pričali stravične stvari o tome što se dogodi ako se uvijek i stalno ne mijenja tampon. Kako se dobiju najgore infekcije od kojih ţene mogu masovno umirati. Otkako imam mengu, dakle već šest godina, tako postupam sa sobom i svojim mufom i svojim bakterijama, pa moj ginekolog nema brige sa mnom. Nekoć sam imala vrlo prisnu prijateljicu, Irenu. Uvijek sam je zvala Sirena. Bolje joj je pristajalo. Uvijek smo smišljale nešto ludo. Kad bismo u školi istodobno imale mengu - to je bilo vrlo rijetko - evo što smo radile: svaka u svojem zahodu, izmeĎu nas samo pregradni zid. Ispod pregradnog zida uobičajen otvor od deset centimetara. Jedna i druga izvlačimo tampon - u to doba još mini sa svijetlotirkiznim koncem - te na zapovijed jedan, dva, tri jedna drugoj dobaci ispod pregradnog zida svoj tampon. I kad bismo se popiškile i obrisale, svaka je strpala u muf tampon one druge. I tako smo svojom ustajalom, smrdljivom krvlju bile povezane kao Old Shatterhand s Winnetouom. Krvno posestrimstvo. Otkrila sam takoĎer da Sirenin tampon izgleda vrlo zanimljivo. Prije nego što bih ga ugurala, uvijek bih ga briţljivo pregledala. Potpuno je drukčiji od mojeg. Tko zna kako izgledaju rabljeni tamponi drugih djevojaka? No, dobro. Tko to još uopće moţe znati? Osim mene. Ja znam.

KIKA

Nedavno sam za jednog od mojih uzbudljivih posjeta kupleraju još nešto naučila o menstruaciji i tamponima. Često sam u kupleraju radi proučavanja ţenskog tijela. Pa ne mogu valjda pitati mamu ili prijateljicu bi li mi htjele načas raširiti muf kako bih zadovoljila svoju pohotljivu radoznalost. Ne usuĎujem se. Otkako sam navršila osamnaestu, smijem u kupleraj uz predočenje osobne. Budući da izgledam mnogo mlaĎe za svoju dob, uvijek me traţe osobnu. Moj je ţivot mnogo bolji s osamnaest godina, ali je i skuplji. Najprije sterilizacija. To je 900 eura, s narkozom. Ovdje u bolnici. Sve sam sama platila. Plus sve posjete kupleraju u posljednje vrijeme. To sve moram sama zaraditi na trţnici kod rasista. Dečke uvijek stariji pozivaju u kupleraj za osamnaesti roĎendan radi prvog fuka s kurvom. Doduše, prije je to bio sigurno prvi fuk uopće. Danas sigurno nije. Ja sam poslušno čekala do osamnaestog roĎendana, nitko me nije pozvao. Dakle, sve sam učinila sama. Potraţila brojeve kupleraja u našem gradu, svugdje telefonirala i uljudno pitala rade li kod njih kurve koje se upuštaju i sa ţenama. To nije česta pojava. Jedan od kupleraja imao je baš velik izbor kurvi koje su primale ţene. Zove se Saunaoaza. Madam mi je rekla telefonom kako bi bilo bolje da doĎem rano uvečer jer da su muški klijenti često vrlo uzrujani zbog ţenskih klijenata. Ili se kaţe klijentica? Svejedno. Imala sam razumijevanja, pa sam sada ondje češće. Dakle, htjela sam k onoj kurvi koju sam odabrala u salonu kupleraja. Izgledala je baš kao i ja u crnom. Time mislim da je bila jednake grade kao i ja. Vitka, male dojke, velika široka guzica, sve u svemu prilično sitna. I vrlo duga, ravna kosa. No ja mislim da je njezina kosa bila umjetna. Male pletenice svezane u čvor. Uputim se k njoj znajući da to ona radi i sa ţenama. Znači, nije trebalo ništa objašnjavati. Ako se najavim, u predsoblju su samo ţene koje za mene kao klijenticu dolaze u obzir. Sve koje se ševe samo s muškarcima - moţda iz vjerskih razloga? - skrivaju

KIKA

se u straţnjoj prostoriji dok god ja odabirem. Idem prema njoj što odlučnije mogu. Vrlo sam nesigurna u toj kuplerajskoj situaciji. Nije čudno što se muškarci uvijek moraju nalokati prije negoli se odvaţe ući u kupleraj. A onda im se ne digne ili se poslije više ne mogu sjetiti skupe ševe. Čovjek se doista osjeća tako kao da radi nešto zabranjeno, pokvareno. I ja bih radije bila pijana kad sam ondje. Ali se bojim da se poslije više neću moći sjetiti kako su mufovi izgledali. Onda bi sve bilo uzalud. Stoga to i radim. Proučavam muf. Dakle, uvijek idem onamo trijezna. I previše respektiram te ţene i situaciju. Već se veselim vremenu kada više neće biti tako i kada se naviknem na to da sam njihova klijentica. U prvom trenutku uvijek imam knedlu u grlu i srce mi divlje lupa. Tek nakon nekoliko minuta sa ţenom polako se opuštam. Pitam je kako se zove. »Milena.« I ja otkrivam njoj svoje ime. Ona me pita pred okupljenom kurvinskom momčadi imam li menstruaciju. Odakle joj to? Mislim da znam. Nanjušila je to kroz moje hlače. Imala sam jednu školsku kolegicu iz Poljske koja je imala tako dobar nos da je sa svojeg mjesta mogla nanjušiti tko u razredu ima mengu. U to doba ta me cura fascinirala. Bila je kao pas. Uvijek sam se jako veselila njezinoj sposobnosti. Pitala sam je gotovo svakodnevno tko danas opet ima mengu. Ona je više patila zbog te svoje sposobnosti i gadile su joj se djevojke s menzesom. Previše su joj se pribliţavale. Naţalost, vratila se u Poljsku. Mogla je, naravno, mnogo bolje nanjušiti djevojke koje su iz šašavih djevičanskih razloga nosile uloške. Jer su tu svoju krv pod sobom nosile cijeli dan kao na taci. Kod djevojaka, koje su svoju krv hvatale unutra tamponima koji im skidaju junfer, morala je njuškati malo jače, ali bi ih uvijek otkrila. Evo ti sada nevolje ovdje u kupleraju. Odgovaram joj da imam. Ona kaţe da onda nema ševe sa mnom zbog AIDS-a. Super. Neke se kurve hihoću. Milena se smješka i kaţe da ima ideju. »PoĎi sa mnom. Znaš li sponges?"

KIKA

»Je li to na engleskom spuţva?« Loša sam i u engleskom i u francuskom. No ona mi kaţe da sam pogodila. Ovo je danas dobar početak, mislim. Što kani? Slijedim je u njezinu sobu. Broj četiri. Je li to njezina soba? Ili je s nekim dijeli? Sve ću je to pitati u tih pola sata koje mi stoji na raspolaganju. Za pedeset eura. Ne mogu se odlučiti: s kurvama se ševiti ili ih ispitivati što su sve muškarci s njima radili i one s muškarcima. To me zapravo jednako pali. Najbolje je jedno i drugo, ševa i ispitivanje, u isto vrijeme. Potpuno gola, u cipelama visokih potpetica, ona prilazi ormaru i izvlači veliku kartonsku kutiju. Pruţa mi se prilika da je dugo gledam odostraga. Ljubim njezinu guzicu. Dok me bude lizala, cijelo vrijeme ću joj gurati prst duboko u guzicu. To što sada drţi u ruci veliko je pakiranje nečega. Izvlači nešto što još nikada nisam vidjela. Nekakvu okruglu spuţvastu masu u prozirnoj plastici. Izgleda kao kolačić s proročanstvom, ali je mekana. »To su sponges. Kad imamo menzes, zapravo ne smijemo raditi zbog opasnosti od infekcije. I kada upotrebljavamo uobičajene tampone, mušterije to osjete na kurcu. Tamponi su tako tvrdi. Tada mi gurnemo te sponges u muf koliko god daleko ide i one na neko vrijeme zadrţe krv. Sponges su tako mekane da nema tog kurca na svijetu koji bi ih gore mogao osjetiti. Osjete ih kao pičkino meso, čak prstima. Moţeš odmah isprobati. Lezi. Ja ću ti ugurati. Tada ću te lizati premda imaš mengu.« Milena je dobar gusar. A kaţe i pička. Ja se ne bih nikada usudila. Posvuda sam ih traţila, i u DM-u i u apotekama: nigdje kao normalan čovjek ne moţeš kupiti sponges. Vjerojatno samo ako predočiš iskaznicu prostitutke ili nešto slično. Mogla bi mi dobro doći. Naime, neće svi dečki s kojima se jebem rado »uploviti u crveno more«. Od njih bih mogla, u dobroj kurvinskoj maniri, sakriti krv. Inače ostanem bez jedne ili druge ševe ako moram

KIKA

dečkima priznati da imam mengu. U tome i Helen katkada ima peh. Uostalom, zaista treba prekinuti to stalno iznenaĎenje s kojim te zaskoči menga. Ona me uvijek i svugdje iznenadi. Prije nego što sam uzimala pilule, baš kao i sada kada ih uzimam, ne više radi zaštite, naravno, nego još samo protiv prištića. Menstruacija nikada ne dolazi redovito ili onako kako bi trebala. Nikada onako kako piše na ambalaţi. Zamaţe mi sve gaćice. Prije svega bijele. Kad na njih procuri krv, a ja još neko vrijeme moram hodati s njima na sebi, krv se na tjelesnoj temperaturi u njih upeče i više se ne opere ni kuhanjem. Kad bi se pralo i na dvjesto stupnjeva. Nema šanse. Stoga cijela hrpa mojih gaćica ima točno u sredini smeĎu mrlju. Navikneš se na to za nekoliko godina. Imaju li to i druge cure? Koju bih to djevojku ili ţenu mogla pitati? Nijednu. Kao uvijek. Uza sve to što doista ţelim znati. Vjerojatno druge, urednije djevojke cijeli ţivot hodaju po svijetu s uloškom u gaćicama kako bi uvijek i u svako doba sačuvale gaćice od vlastitog iscjetka. Ja nisam takva. Onda radije imam sve gaćice pune smeĎih mrlja. Te djevojke nemaju sigurno u meĎunoţju ni onu lijepu svijetloţutu koru koja tijekom dana odozgo stalno vlazi pa je sve deblja. Katkada se komad kore objesi poput dreadlocka na stidnu dlaku pa se od trljanja pri hodanju tijekom dana zaplete poput peluda oko pčeline noţice. Taj pelud rado skidam i pojedem. Poslastica. Ja zapravo iskorištavam svaki dio svojeg tijela. Za sve nalazim primjenu. Kad osjetim da se nekakav mali šmrkalj polako skraćuje u mojem nosu, moram ga iskopati. Kad sam bila mlada, radila sam to i u razredu. Ni danas ne vidim ništa loše u tome kad netko jede svoje

KIKA

šmrklje. To sasvim sigurno nije nezdravo. Na autocesti često viĎam ljude koji, misleći da ih nitko ne promatra, zalogajčić iz nosa brzo otpreme u usta. U školi te zafrkavaju zbog toga pa brzo prestaneš. Svojedobno sam to radila samo kod kuće, sama ili pred svojim dečkom. Mislila sam da je to prihvatljivo. Čvrsto je povezan sa mnom, taj hobi. No u očima svojeg dečka pročitala sam da on to ne odobrava. Odonda vodim dvostruki ţivot u zahodu. Kad god piškim ili kakim, praznim nos i jedem šmrklje. Daje oslobaĎajući osjećaj u nosu. Ali, nije to glavni razlog zašto to radim. Kada uhvatim suhi šmrkalj i vučem ga i time pokrećem nos i nakon toga izvučem duţi komad, osjećam kako se palim. Slično kao s dlakom na mufu. Ili skorenim peludom na stidnoj dlaci. Boli i rajca. I sve to odlazi u usta i proţvakava se sjekutićima kako bih osjetila pravi okus. Ne treba mi rupčić. Ja sam gutačica vlastitog smeća. Recikliram izlučine svojeg tijela. Istu napaljenost osjećam kada štapićima čistim uši. I više kada ih gurnem malo preduboko. Toga se najţivlje sjećam iz djetinjstva. Sjedim na rubu kade, majka mi čisti uši vatiranim štapićem, koji je uronila u toplu vodu. Ugodno škakljanje, koje se odmah pretvara u bol ako se ide preduboko. Stalno mi govore da ne smijem upotrebljavati vatirane štapiće jer se njima potiskuje ušni vosak duboko unutra i tako oštećuje uho. I da je loše često upotrebljavati vatirane štapiće jer je uho tada prečisto, a da vosak štiti unutarnje uho. Baš me briga. Ja to ne činim radi higijene nego radi samozadovoljavanja. Nekoliko puta na dan. Najradije u zahodu. Vratimo se na čiste djevojke. One tu lijepu koru sigurno bacaju sa starim uloškom kad god su na zahodu, tada je moraju skupljati novim uloškom i tako sve početi iz početka. I te djevojke sigurno nikada ne zaboravljaju da imaju mengu. Pa ni u bolnici pod bolovima. Njihova je najvaţnija zapovijed u ţivotu: ne ostavljaj mrlje! Kod mene je suprotno.

KIKA

Počinje već curiti, krv. Pa to sam znala. Uzmem golemu tupperwareposudu s prozorske daske, stavljam je na trbuh i kopam po njoj sve dok ne naĎem kvadratne ubruse od gaze. Pretpostavljam da su deset puta deset centimetara. Eksperimentiram i, umjesto kao obično od toaletnog papira, pravim tampon od gaze. Zapravo bi morao još bolje ući i, za razliku od toaletnog papira, bolje upijati. Vidjet ćemo. Uzmem gazu i vratim plastičnu kutiju na prozorsku dasku. Presavijam malo jedan kraj da dobijem početak i smotam gazu. Sada izgleda kao hrenovka. Zatim je savijam u potkovu ili u dugi štrudl kao kad treba stati u pećnicu, te debeli podvijeni kraj guram u muf što dublje mogu. Uvijek se jako veselim kad zajebem industriju tampona. Njuškam prst kojim sam ugurala vlastoručno izraĎen tampon. Već osjećam srednjeustajali miris mufa. Prigodom jednog od mojih mnogih posjeta kupleraju ispričala mi je jedna kurva da neke muškarce rajca kad idu kurvi prljava kurca i prisile je da im puši. Ona smatra da je to nametanje moći. Njoj su to najomraţenije mušterije, ti smrdljivi. I to namjerno smrdljivi. Ona nema ništa protiv onih koji su nehotice smrdljivi. To sam i ja, kao mušterija, htjela isprobati. Nisam se dulje vremena prala i otišla jednoj kurvi na lizanje. Za mene nije bilo razlike od lizanja opranog mufa. Takva nadmetanja moći mene ne privlače. Pa što da radim kako bih odvratila pozornost od te dosadne samoće? Mogla bih razmišljati o tome koje sam sve korisne stvari naučila u svojem mladom ţivotu. Time se mogu dobro zabaviti, barem nekoliko minuta.

Jednom sam imala vrlo starog ljubavnika. Rado kaţem ljubavnik, zvuči vrlo staromodno, bolje nego jebač. Bio je mnogo, mnogo

KIKA

godina stariji od mene. Uz njega sam puno naučila. Htio je da sve doznam o muškoj seksualnosti tako da me u budućnosti ne moţe zajebati nijedan muškarac. Sada navodno znam mnogo o muškoj seksualnosti, ali ne znam odnosi li se ono što sam od njega naučila na sve muškarce ili samo na njega. Moram to još provjeriti. Jedna od njegovih glavnih pouka bila je da se muškarcu u seksu uvijek mora gurnuti prst u guzicu. Onda bolje svršavaju. Do sada se mogu samo s tim sloţiti. Uvijek je vrlo uspješno. Tada potpuno podivljaju. No bolje je o tome ne razgovarati s njima, ni prije ni poslije, jer se tada sami sebi čine kao pederi pa se zakoče. Samo to učiniš, a poslije se praviš kao da straga unutra ništa nije bilo. Taj stari prijatelj pokazao mi je i mnogo pornića. Smatra da iz njih ne nauče mnogo samo muškarci nego i ţene. Točno. Tada sam prvi put u ţivotu vidjela muf crnih ţena. U tome moţda i jest nešto. Budući da imaju tako tamnu koţu, boje unutar mufa, kad raskreče noge, kričavije su nego u bijelih ţena. Ondje suprotnost boje nije tako velika. Mislim da to ima nekakve veze s komplimentarnim bojama. Tamnoruţičasto u mufu uz svijetlo-ruţičasto na koţi doima se mnogo dosadnije od tamnoruţičastog u mufu uz tamnosmeĎu koţu. Prema tamnosmeĎem tamnoruţičasto u mufu izgleda kao tamnoljubičasto-plavocrveno. Otečeno i pulsirajuće. Tako ja kaţem. Komplimentarne boje. SmeĎa boja koţe daje kompliment tamnoruţičastoj u mufu. To me se tako dojmilo da uvijek, otkako sam to vidjela, šminkam muf iznutra prije dogovora za fuk. Koristim se šminkom koja se inače upotrebljava za lice. Nisam još u DM-u otkrila picinu šminku. Propust na trţištu. Počet ću kao kod šminkanja očiju izvana prema unutra, od svjetlijeg prema tamnijem, od svijetlo-ruţičastih i jarkoruţičastih tonova, sjajilom za usne i sjenilom za kapke, od stidnih usana unutra sve do ulaska u tunel tamnocrvenim, ljubičastim i plavim.

KIKA

Rado naglašavam smeĎeruţičastu boju čmara s nekoliko točkica crvenog ruţa za usne, pa to razmaţem prstom. Od takve pripreme pica i čmar djeluju dramatičnije, dublje, zavodljivije. Otkako znam da crnkinje imaju najcrveniju picu, hoću još samo k crnim kurvama. Inače u mojem okruţenju - u školi, susjedstvu nema crnih ţenskih bića s kojima bih mogla nešto početi. Stoga mi ostaje još samo prostitucija kao rješenje. Taj problem sigurno je poznat mnogim muškarcima. Jedanput sam doţivjela nešto strašno s jednom vrlo bijelom kurvom. Imala je koţu bijelu poput kravljeg sira, svijetlocrveno-narančastu kosu, bila je punašna i još k tomu izbrijana. Dakle, temeljito obrijana. Nigdje ni jedne jedine stidne dlake. U meĎunoţju je izgledala kao topljeni sir. Već sam se veselila njezinim cicama koje su ispod bluze ostavljale dobar dojam. Velike i ispupčene. Kada se svukla, odbacila i grudnjak, razočaranje je bilo veliko. Imala je velike obješene sise uvučenih bradavica. Uvučene bradavice - to je nešto grozno. Bradavice moraju stršati. Jedino to. Ali, nije bilo tako. Kao da ih je netko silom prstom ugurao u cicu, pa su se od čistog straha zaštekale unutra. Kao neuspjeli kolač od sira koji se spljoštio. Pomislila sam: sad kad si tu, platit ćeš, dakle sklopi oči i pretrpi. Čula sam od nekih kurvi da muškarci, ako nisu zadovoljni golotinjom kurve, samo iziĎu, ne plate i traţe drugu. Ja ne mogu. Na samom sam početku i previše sam pristojna. Pa morala bih joj reći u lice da ne izgleda dobro, pomislila sam. Bolje ne. Ne usuĎujem se. Stoga okrećem stvari u svoju korist uvjeravajući samu sebe da mi je vaţno iskustvo poševiti se s nekim koga smatram ruţnim, pa je odmah počinjem lizati na krevetu. Ona stavlja ruke iza glave i ne čini ništa. Ja obavljam sav posao. Liţem je i kao luda trljam svoj muf o njezino savijeno koljeno. Tako

KIKA

brzo svršim. Ja sam kraljica trljanja. Ona se cijelo vrijeme nije pomaknula ni za milimetar. Vrlo lijena kurva. Nije znala da takvo što postoji. Kad sam svršila, ona stane po cijeloj sobi traţiti grickalice. I pronaĎe ih. Pije pjenušac koji sam skupo platila i gricka slane ribice. Čudi se što sam tako brzo svršila i pita jesam li već imala analni seks. Ne shvaćam čemu to pitanje. PotvrĎujem, a i govorim istinu. »Kako je to? Zar ne boli?« Vidi ti sad nju! Pa tko je ovdje kurva? Zaključujem da moja zadaća, kao mlade klijentice, nije da učim kurve što je analni seks. I odlazim. Ali i plaćam. Na koncu konca, sasvim sam uspješno svršila, premda kolač od sira nije s tim imao nikakve veze. Cista mehanika. Kurve su uvijek starije od mene, pa i one mlaĎe. Stoga i mislim da one moraju imati više iskustva od mene u području perverzija. Ali, ništa od toga. One ih naprosto isključuju iz svoje djelatnosti. Primjerice, kaţu da nema poljubaca, da nema analnog seksa. I ništa novo ne nauče. Valjda imaju svoje razloge. Moţda ima i mnogo mušterija koje ne pripreme kurvin šupak kako treba prije nego što ih pojebu. U tom slučaju, cijela stvar moţe biti bolna. A moţda i neće pokazati da ih boli, pa je sve onda još bolnije. Ovisno o tome koliko je dug ili debeo kurac koji mi treba ući straga, najprije ţelim dugo vjeţbanje širenja ili barem mnogo alkohola ili bilo što omamljujuće. Ipak je to superseksi, a često se tek sutradan opazi da se pretjeralo u ocjeni vlastite elastičnosti. Sve u svemu, iskustvo s crvenokosom bilo je loše. I sada, kad god vidim svjetloputu crvenokosu ţenu, nasmijem se u sebi i pomislim: ta je lijena u krevetu, nema dlake - nigdje, poput svemirca - rado jede ribice i nije još nikada imala kurac u guzici. I bradavice joj rastu u krivom smjeru.

KIKA

Moj se otac jedanput napio u jednom društvu pa je jednoj maminoj crvenokosoj prijateljici rekao: »Bakar na krovu, vlaga u podrumu.« Koješta! A sada, Helen? Što sada radiš? Imaš li već nekakav plan? Mogla bih malo gledati kroz prozor i pokušati se usredotočiti na prirodu što dulje mogu. Ljeto je. Cvjetaju kesteni u bolničkom parku. Netko, vjerojatno pejzaţni vrtlar, raspolovio je velike, zelene, plastične bačve i posadio u njima biljke. Fuksiju i srdašce, ako dobro vidim s te udaljenosti. I to mi je najdraţe cvijeće. Zvuči tako romantično. Srdašce. To me je otac naučio. Sve što me otac nauči, izvrsno zapamtim. Zapravo zauvijek. Sve što me majka nauči, ne zapamtim. No otac me i rjeĎe nečemu uči, pa moţda zbog toga bolje pamtim ono što od njega naučim. Moja majka govori cijeli dan samo o tome što trebam zapamtiti. To što ona misli da je za mene vaţno. Pola toga odmah zaboravim, a s drugom polovicom činim namjerno suprotno. Otac me samo uči o stvarima koje su njemu vaţne za ţivot. Sve o biljkama. Iznenada kaţe: »Jesi li znala da se dalije u jesen iskopaju i u podrumu prezimljuju? I da ih u proljeće ponovno posadiš u vrtu?« Nisam još znala, naravno. I zauvijek sam zapamtila. Tata uţiva u svojem znanju o prirodi. Mama se boji prirode i svojeg znanja o njoj. Kao da se stalno bori protiv nje. Bori se protiv prljavštine u kućanstvu. Bori se protiv svih mogućih kukaca. I u vrtu. Protiv svakakvih bakterija. Protiv seksa. Protiv muškaraca, a i protiv ţena. Zapravo, nema ničega s čim moja majka nema problema. Jedanput mi je rekla da joj je seks s mojim ocem bolan. Da je njegov penis prevelik za njezinu utrobu. Ta informacija spada u znanje koje ja neću. Htjela sam se zapravo usredotočiti na prirodu vani. Time se bolje raspoloţim nego razmišljanjem o općenju svojih roditelja. Na ţalost, uvijek sebi sve točno predočim. A ta točna predodţba često mi je vrlo neugodna. Helen, ubij te misli u sebi. Dosada se vraća.

KIKA

Mama uvijek kaţe: »Kome je dosadno, i sam je dosadan.« Neka joj bude. Ona kaţe i ovo: »Nismo na svijetu da bismo bili sretni.« Tvoja djeca u svakom slučaju nisu, mama. Helen, novi pokus. Ako ti je dosadno, mogla bi se sa sobom dogovoriti i ponovno gledati kroz prozor. Dobra ideja. I malo se pozabaviti okolišem. Ne samo onim dolje. Sada, na primjer. Naglo okrećem glavu u stranu i zurim kroz prozor. Livada. Drveće. Kesteni. Sto još? Vidim veliki kiseli ruj. Pa ne moram ni reći da je velik. Rujevi su uvijek veliki. Bojim ih se. To me je otac naučio. Da se bojim kiselih rujeva. Oni nisu odavde. To nije domaće drvo. Nekakvo azijsko. I raste mnogo brţe od našeg drveća. Dok su još mali - a to vrlo kratko traje - imaju vrlo dugo, tanko, gumasto deblo koje se svom snagom razvija u visinu. Ubrzo nadvisi sve susjedno drveće. Čim ga rastom prestigne, raširi iznad njega svoju golemu krošnju. Tako ugine sve što raste ispod njega, jer odozgo ne prodire svjetlo, a korijenje kiselog ruja, koje brzo raste, usisa svu vodu iz zemlje. Sve to još nije tako strašno. Budući da to drvo naglo potjera u visinu, ono je, za razliku od drugog drveća, vrlo nestabilno. Pri najslabijem udaru vjetra pucaju mu cijele grane. Pravo mu budi. No te grane često pogode ljude koji ne znaju da su upravo ispod azijskog stabla koje se ne zna druţiti s vjetrom jer je nadasve zaokupljeno time da sve zasjeni i dolje isuši pa zaboravlja snagu potrebnu za vlastitu stabilnost. Zaobilazim rujeve u velikom luku. Neka mi takvo što ne raste na grobu. Kada idem ulicom, posvuda vidim mladice kiselog ruja. Niknu u svakoj pukotini. Drveće koje se veselo razmonaţava. Pretpostavljam da ih grad mora trajno uklanjati jer bi ih inače odavno bilo posvuda. Katkada vidim kako ga ljudi puštaju da im naraste u vrtu, pa se ondje raširi. Sami su krivi. Ubrzo će postati jedini stanovnik vrta. No ne mogu svima zvoniti na vrata i

KIKA

upozoriti ih na to. Previše posla. Na ţalost, nema svatko oca kao ja, koji ga uči takvim korisnim stvarima. Lišće je prilično veliko. U sredini je duga peteljka, gore listić kao glava. Peteljkom se spuštaju vrlo simetrični i perasti listići. Lijevo i desno poput rebara. Odabirem jednu grančicu i brojim listiće. Pa moram se nekako zabaviti ovdje. Dvadeset i pet listića na jednoj peteljci. Oko sokolovo, Helen. Pa kaţem da su ta stabla velika. Prevelika. Deblo je preteţito glatko i zelenkasto, čini se kao crni kruh bez urezotina. Ugodno na opip. Ako se usudiš hodati ispod njega.

Dosta je bavljenja okolišem. Ponovno se bavim sobom. Prije nekog vremena napipala sam nešto na desnoj nadlaktici. I sada to gledam. Stoga guram rame naprijed, hvatam špek na nadlaktici, pa i njega snaţno zavrćem prema naprijed. Sada vidim. Bubuljica, kako sam i pretpostavljala. Ne znam zašto ih je tako puno na nadlaktici. Imam loše objašnjenje: tu izraste nekoliko dlačica, a kako majica snaţno grebe po tom mjestu, dlačice ostaju pod koţom i upale se. I tako dolazim do jednog od mojih najdraţih hobija: istiskivanje mitesera. Za oko mi je zapeo golemi miteser u Robinovu uhu. Točnije rečeno, on je u ušnoj školjci u predvorju zvukovoda. Već sam viĎala kako ljudi na tom mjestu imaju posebno debele, crne mitesere. Mislim da vam to nitko neće reći, pa otvor mitesera ima mnogo godina vremena da se napuni prljavštinom i lojem. Već mi se dogodilo nekoliko puta da zaboravim pitati, pa jednostavno posegnem za nečijom bubuljicom da je istisnem. Robina sam gotovo zgrabila za uho, ali sam se uspjela svladati u zadnjem trenutku. Mnogi ne razumiju tu zabavu, ako im bez pitanja hoćeš istisnuti bubuljicu. Smatraju to prekoračenjem granice. No Robina ću pitati smijem li mu ga istisnuti kada se bolje upoznamo. Sigurno ćemo se bolje upoznati. Neću da mi promakne. Mislim na miteser u

KIKA

Robinovu uhu. Rezerviran je za mene. Miteser na svojoj nadlaktici ukliještit ću palcem i kaţiprstom lijeve ruke i jednim odlučnim stiskom crvić će izići. I s palca će otići ravno u usta. To smo već sredili, pa sada provjeravam još i ranicu. Na rupici od mitesera je kapljica krvi. Brišem je. Nije obrisana, samo je ostavila krvavu prugicu. Baš kao na nogama, kad sam ih obrijala ja, a ne Kanell. Brzo i grubo. Obično se najeţim od hladne vode na koţi i od stajanja ispred umivaonika. Kada se brijem, zareţem svaku bubuljicu. Pomislim kako su noge prije ipak bolje izgledale s dlačicama, jer sada su posvuda krvave točkice na mjestima na kojima su prije bile dlačice. Jednoga dana na ozlijeĎene sam noge navukla hulahupke i postigla zanimljiv učinak. Gotovo prozirne hulahupke u boji koţe razvukle su na nogama svaku točkicu krvi u prugice. Kad sam ih navukla do gore, hulahupke su izgledale poput onih skupih čipkastih s tajanstvenom šarom. Cesto ih nosim za izlaske. Ta metoda ima još jednu prednost. Volim jesti svoje kraste. Kada nakon jedne takve večeri skinem hulahupke, otpadne sva sasušena krv, pa nastanu nove krastice. Kad se stvrdnu, mogu ih zguliti i pojesti. Tad su gotovo kao krmelji. To što ti patuljak Pješčar sipa na oči da zaspiš. Ako tako loše postupam s ranicama na nozi, sraste pokoja pora na koţi i ne pušta da izraste dlačica koja boravi u njoj. Dlačica nastavlja rasti, ali samo u krugu pod koţom. Poput korijena avokada u čaši. Jednoga dana se upali i tada nastupa Helen. Cijelo to vrijeme bila sam vrlo strpljiva. Iako je dlačica stalno zvala: »Izvuci me odavde, htjela bih rasti kao i druge na svjeţem zraku«, govorila sam, »prste k sebi, Helen«. Premda je to teško. No isplati se radi ovog trenutka: Iglom probušim upaljenu bubuljicu i najprije istisnem gnoj. Zatim s jagodice prsta s tim u usta. Tada je red na dlačici. Kopam po rani

KIKA

sve dok ne doprem do dlačice. Malo je zakrţljala jer još nije vidjela svjetlo dana, a morala je rasti u skučenim okolnostima. Hvatam je pincetom i polako je izvlačim zajedno s upaljenim korijenom. Gotovo. Često baš na tom obraĎenom mjestu za nekoliko tjedana ponovno naraste još jedan uţitak za mene. Na uredno pokošenom travnjaku skakuće svraka. U slikovnicama svrake kradu predmete poput krunastih čepova, aluminijske folije i prstenja. U stvarnosti kradu jaja malim pticama pjevicama. Probuše ih i posrču. Uvijek pokušavam sebi predočiti kako svraka napravi rupicu u jajetu ptice pjevice i kljunom kao slamkom isisa jaje. Moţda to čine drukčije? Skaču na jaje dok ne pukne, pa posrču sluzavu lokvicu sa zemlje? Imam posebnu povezanost s jajima. Djeca su prije često pjevušila u igri: »Ulovi mi kokicu i jaje za rupicu«. Ne znači ništa, ali je jednostavno i rimuje se. No meni je to uvijek mnogo značilo. Pričala sam jednom Kanellu što pritom zamišljam, pa smo jedno poslijepodne izveli tu zamisao. Rupica je, naravno, muf. Unutra jaje. Jaje za rupicu. Najprije smo uzeli sirovo, ali je ono puknulo u Kanellovoj ruci na ulazu u muf. Ljuske me nisu uopće ozlijedile, ali mi se muf napunio sluzavom masom, a ona je bila vrlo hladna. Razmišljali smo mora li to zapravo biti sirovo jaje. Zapravo ne mora. Dakle, skuhali smo jedno jaje. Tvrdo. Osam minuta. Vrlo tvrdo. I ugurali ga unutra. Tako sam napokon imala jaje u rupici, kako sam to sebi uvijek zamišljala slušajući djecu. Od toga dana to je naš insider. U pravom smislu te riječi. Rado bih s Kanellom radila još nešto drugo. Uvijek sam se rado igrala s limfnim čvorovima u području prepona. Dodirivala bih ih, a oni bi mi amo-tamo klizili pod koţom. Tako se moţe i sa štitnikom za koljeno. Nedavno sam zaţeljela da mi Kanell

KIKA

flomasterom obrubi čvorove. Kako bi ih istaknuo. Onako kako se šminkom istaknu oči. Je li to seksualna fantazija? Ili samo izum tjelesnog ukrasa. Fantazija je doduše samo ako se palim kad na to pomislim. Upravo je tako. No, što se dogaĎa ako se fantazija pretvori u stvarnost? On je dobar u provedbi mojih fantazija, a i ja svom snagom podupirem njegove fantazije od samog početka. Na livadi se sada jedna svraka bori protiv druge. Za što? Mi ljudi svrstavamo svrake u zle ţivotinje jer jedu mladunčad drugih ptica. No mi sami jedemo mladunčad gotovo svih ţivotinja koje su nam na jelovniku. Janjad, telad, odojke. Vani šeće Robin s jednom medicinskom sestrom. Svrake odlijeću. Sa zaprepaštenjem gledam to dvoje šetača. Ljubomorna sam. Ma nije moguće. Kod mene se javlja pravo na vlasništvo samo zato što mi je jedanput fotografirao ranu na guzici i što sam mu odrţala napaljivo predavanje o prčkanju na gaćicama. I zato što sestra moţe hodati, a ja ne mogu. Mogu, ali vrlo, vrlo sporo. Oboje puše. I smiju se. Sto ima tu smiješnog? I ja ću moći ponovno hodati. I sada idem - u kafeteriju. Ovdje je imaju, zar ne, Helen? Imaju. Zeleni anĎeo govorio je o tome. Idem sada polako, takva kakva jesam, u kafeteriju i donijet ću si kavu. Dobro, Helen, radi nešto normalno, nemoj više razmišljati o Robinu i njegovoj pičkici ili o svojim roditeljima kako se seksaju u krevetu. Pa imam vremena. I izvrsnu ideju. Na koju sam mogla doći i bez to dvoje nevjernih. Kava mi izvrsno potiče probavu. Ipak bih htjela potajno imati stolicu a da njima ovdje ne kaţem. Zadrţim to samo za sebe. Kako bih znala da to još mogu i da nisam srasla. Njima neću ništa reći. Kako bih iskoristila ovo mjesto da spojim roditelje. Kako bi ponovno sraslo ono što spada zajedno. Najprije se okrećem na trbuh i puštam noge da polako skliznu na pod. Iz svoje zalihe pilula uzimam tabletu protiv bolova i progutam je. Mogu je zatrebati putem. Iznutra sam spremna za dugo putovanje. Izvana još nisam. Još nosim taj anĎeoski kostim, zauzlan gore. A dolje baš ništa. Tako se ne moţe okolo hodati, ni u bolnici,

KIKA

zar ne, Helen? Niti s bolesnom guzicom. U hodniku i u kafeteriji ima sigurno mnogo ljudi. Idem puţevim korakom do ormara što ga je netko ugradio radi uštede prostora. Pa mama je rekla da je unutra stavila moje stvari. Otvaram vrata. Samo majice i donji dio pidţame. Neću uspjeti. Da bih obukla hlače, moram se sagnuti, najprije navući jednu nogavicu, a zatim drugu. A joj. Guzica će se od toga previše razvući. Mama se uopće nije sjetila frotirskog ogrtača ili nečeg jednostavnog. A sada, Helen? Vratit ću se polako do kreveta i izvući plahtu. Njome ću se omotati i krajeve zauzlati na ramenu, pa ću izgledati ka Rimljanka na putu u parnu kupelj. Tako se moţe hodati u bolnici. Nekoliko malih mrlja od govnoznoja mogle bi biti i od nečeg drugog. One su mogle, primjerice, nastati i od toga što uvijek slinim po plahti kad cuclam čokoladne bonbone Werther's Echte. Vrlo uvjerljivo, Helen. Nasreću, nitko te za to neće pitati. Ljudi nisu takvi. Ne ţele sve tako točno znati. Hajde sada. Idi do vrata. Nisam ovu prostoriju napuštala već tri dana. Smijem li uopće trčkarati uokolo? Pa dobro, o trčkaranju se ne moţe ni govoriti. No, smijem li uopće polako, poput umiruće bakice, hodati hodnikom? Ako me netko uhvati, moţe me poslati odmah natrag. Bolje da nikoga ne pitam unaprijed. Otvori vrata! U hodniku je guţva. Svi su nečim zaposleni. Ovdje se očito svi poznaju, smiju se i pomiču stvari amo-tamo. Čini mi se kako se samo pretvaraju da rade u slučaju da bane šef odjela. Ne ţele da ih uhvati kako puše u čajnoj kuhinji. Bolje da blebeću u hodniku gurajući stvari. Mene ne moţete zajebati. Šuljam se sasvim polako mimo njih. Nitko me ne pozdravlja. Mislim da hodam tako polako, da me i ne vide tim svojim hektičnim očima. U hodniku je svijetlo kao u mojoj sobi. Linoleum odraţava svjetlo s poda. Izgleda kao siva voda. Hodam po vodi. Sigurno zbog tablete protiv bolova. Još poznajem put do dizala. Danima ga pamtiš. Put bijega. Leţim cijelo vrijeme s bolovima u sobi i točno se snalazim, premda toga nisam svjesna. Van i lijevo. U hodniku posvuda vise loše Kristove slike. Objesile su ih medicinske sestre da bi se svidjele roditeljima.

KIKA

Oni prije ili poslije završe ovdje. Roditelji. Na proktološkom odjelu. Na onkologiji. Na palijativnom liječenju. Već će nešto od toga biti. Ako ih ne budu njegovali kod kuće, što smatram najboljim. Hodam jako pognuta i čvrsto se drţim za trbuh. Guzica me boli. Dolazim do staklenih vrata koja vode na stubište. Moram samo, kao i Robin, čvrsto pritisnuti na zujalo, i staklena vrata automatski će se širom otvoriti. Stojim pred vratima i ne prolazim kroz njih. Nemam sa sobom novca. Sranje. Sada natrag cijelim putem. Nitko me ne zamjećuje na povratku. Vjerojatno se smijem šuljati uokolo. Smijem sama i zbrinuti ranu. Pa to je vrlo nehigijensko mjesto. Najnehigijenskije mjesto koje Robin sebi moţe zamisliti. Soba 218. Moja. Otvori vrata i uĎi. Ponovno mir. Zbog svoje blesave zaboravljivosti uzalud sam potrošila mnogo energije. Gledam u ladicu metalnoga noćnog ormarića. Tu je nekoliko malih novčanica. Vjerojatno ih je mama stavila unutra dok sam spavala. Ili mi je to rekla? Ili sam to sanjala? Pamćenje za kurac. U svakom slučaju, sad imam novca. Putem ću ga drţati u ruci. Jer još ne prave plahte s dţepovima. Moja se guzica prilagoĎava pokretima nogu. Već sam brţa nego pri prvom pokušaju. Sigurno zato što tableta polagano djeluje. Cijelim putem zurim u pod. Baš da vidim dokle ću stići a da me nitko ne pita za moj stil odijevanja. Lupim po zujalu. Vrata se širom otvaraju i ovaj put prolazim kroz njih. Stubište je poput novog svijeta. Ovdje se miješaju mnoge bolesti. Ne prolaze samo guzni pacijenti i guzne bolničarke. Prolazi i jedna starica s cijevima u nosu. Te cijevi svršavaju u nekakvoj naprtnjači pričvršćenoj na hodalici. Očito nešto s glavom, ništa proktološki. Ipak nekakva promjena. Ima lijepu sijedu kosu spletenu u dugu pletenicu i nekoliko omotanih oko glave. I lijepi frotirski ogrtač. Crni s golemim ruţičastim zvjezdanima. I lijepe papuče. Od crnog samta. Kroz papuče raspoznaje joj se halux. To je čukalj, koštana izraslina na noţnom palcu. Ona sve više raste ukoso preko drugih prstiju i pritom potiskuje palčani zglob sve više prema van. Sve dok se

KIKA

potpuno ne izboči. Taj halux ima razornu snagu. Ako tako ostane, puca svaka cipela. I te crne samtaste papuče takoĎer će ubrzo prsnuti. Noţni su prsti tada poput zubi u čeljusti, koji se meĎusobno guraju, potiskuju i iskrive. No palac pobjeĎuje u toj borbi. To znam. I ja imam halux. Imaju ga svi u mojoj obitelji. S očeve i s majčine strane. Loši geni, sve u svemu. Budući da noţni palac ţeli biti tamo gdje stanuju manji prsti, manje prste treba malo-pomalo amputirati. Moj stric, moja baka, moja mama gotovo više i nemaju noţne prste, pa će im jednoga dana stopala izgledati kao vraţja kopita. Ţelim ponovno razmišljati o nečem lijepom i traţim još nešto da završim promatranje bakice. Da, i njezine su popucane kapilare lijepe. Nekad su ih zvali venskim podljevima. Danas su to proširene vene. Pitala sam kako se zovu. Sve je na njoj lijepo. Osim haluxa, i cijevi. No sigurno će joj ih ubrzo maknuti. Vjerojatno neće morati s njima umrijeti. Stišćem gumb u dizalu i drţim fige lijepoj starici, zatim je pozdravim vrlo glasno. Ako je već nagluha. Starci se često uplaše kad ih oslovite. Već su se navikli da drugima budu nevidljivi. I jako se vesele što ih je netko zamijetio. Dizalo dolazi odozgo. To vidim po crvenoj svijetlećoj strelici. Ako se sjećam od svoje sterilizacije, kafeterija je u podrumu. Vrata dizala glasno škripe dok se otvaraju u sredini pozivajući me da uĎem. Sama sam u dizalu. Dobro. Pritišćem na »Po«. Pokraj njega je i znak za kafeteriju. Tijekom voţnje dignem ruku, u kojoj drţim novac, pa i vlastoručno sloţeni tampon iščeprkam drugom rukom. Onako krvavog i zgrudanog od sluzi spustim ga blizu komandne ploče dizala. Na mjesto koje privlači najveću moguću pozornost u tom pokretnom sanduku. Odmah ispod ploče s gumbima je šipka za pridrţavanje, slična rukohvatu na stubištu. Rastvaram potkovu i, pazeći da ne

KIKA

padne, lijepim krvav i ljepljiv tampon točno na sredinu šipke. Učinjeno. Ponovno spuštam togu kao da se ništa nije dogodilo. Vrata se otvaraju i pred njima stoje dvojica muškarca. Izvrsno. Izgledaju kao otac i sin. Ni u toj obitelji ne priča se mnogo o vaţnim stvarima u ţivotu. To vidim na jednom i na drugom licu. Otac je bolestan. U licu je sivoţut i nosi frotirski ogrtač. Moţda je ovisnik o nikotinu? Sin je vjerojatno u posjetu. Veselo ih pozdravim. »Dobar dan, gospodo.« I izlazim potpuno uspravno. To kratko traje. Muškarci ulaze u dizalo. Zastor se zatvara. Ja se ponovno svijam i čujem iz dizala uzrujan, starački slab glas: »Pa što je to? Boţe dragi!« Oni sigurno neće sami ukloniti tampon. Neće nadoći na to da je to samo bezopasna menstrualna krv. Pa izgleda tako kao da je s nečije rane. U tom komadu ne moţe se ni raspoznati gaza. Tako natopljena krvlju. Mogao bi biti i komad mesa. Ljudskog mesa. Danas se svi boje dotaknuti krv. Dojavit će to odjelu na kojem će izići. Otac će ostati stajati u svjetlosnoj zraci da spriječi odlazak dizala s mojom krvavom grudom. A sin mora potraţiti bolničarku u hodniku. Ona će pak morati potraţiti gumenu rukavicu i vreću za smeće kako bi tu grudu uklonila. I eventualno uzeti mokru krpu da obriše zaprljanu šipku. Ona će zahvaliti ocu i sinu. Toliko graĎanske hrabrosti zbog higijene! Zatim će moj uradak završiti u posebnom bolničkom otpadu. Već sam stigla u kafeteriju. U meĎuvremenu je novac bio u jednoj i u drugoj ruci, pa ima na sebi krvave mrlje. Prsti, kojima sam ušla u muf, imaju takoĎer uočljive ostatke krvi pod noktima. Krv posmeĎi na zraku. Tada više podsjeća na drek ili na zemlju. Moje ruke, zaprljane od menge, izgledaju sada kao dječje ruke zaprljane u igri. Sve ću to poslije poţvakati. U očima drugih čišćenje noktiju zubima izgleda kao grickanje noktiju, i to mi se ne sviĎa. Grickanje noktiju gotovo svi smatraju psihičkom slabošću. Nesigurnošću. Nervozom.

KIKA

To se radi nasamo. Kavu molim. Kao nagradu za dugi put priuštit ću si kavu s okusom karamela. Plaćam krvavom novčanicom. I veselim se da će ta novčanica prije ili poslije krenuti od ruke do ruke. Najprije će je prikvačiti u ladici blagajne. Sve dok je ne vrate nekome ako nema točno odbrojenu svotu. Zatim će dospjeti u novčanik nekog bolesnika, pa će poslije, kada ga otpuste, novac krenuti u svijet. Ako odnekud dobijem zakrvavljenu novčanicu, najprije pomislim na ozljedu nosa zbog pretjeranog šmrkanja kokaina. Tada često malo krvi završi na dijelu smotane novčanice gurnute u nos. Malo šmrklja, malo krvi. Moţda bih trebala promijeniti mišljenje. Pa ima mnogo načina na koje krv dospije na novčanice. Nosim svoju šalicu kave i uzvraćen novac na jedan prazan stol u kafeteriji. Uspjela sam. Sjedim ovdje kao i svaki normalan čovjek u bolnici i pijem kavu. Prevalila sam za to dug put i putem nehigijenom zbunila najmanje troje ljudi. Produktivan dan. Dok ovdje sjedim i pijem kavu, razmišljat ću o tome kako da dulje ostanem u bolnici. Nekako ću si morati nanijeti novu ranu ili staru razderati. Ali kako da ne izgleda namjerno? Da roditelji ništa ne posumnjaju? Ni liječnici. Kafeterija se polako puni. To i jest omiljeno doba za kavu. Većina koja ovdje sjedi, ţeli van što je prije moguće. Ja hoću ostati unutra što je dulje moguće. Mislim da su beskućnici jedini ljudi koji ţele što je moguće dulje ostati u bolnici. U našem gradu ţivi slijepi Willi. Ne znam zašto ga svi tako zovu kad nije slijep. U svakom slučaju, nije slijep kad s njim razgovaram. Uvijek mu hoću nešto dati. Mama kaţe, ako im dadeš novac, samo će se brţe nalokati ili kupiti drogu. Nema ona pojma. Kad sam bila bez mame u gradu, uvijek sam s njim razgovarala i usudila bih se potpuno primaknuti njegovu licu da ga ponjušim. Ni traga alkoholu. U tome nije imala pravo. A u vezi s drogom sam ga pitala. Samo se nasmijao i odmahnuo glavom. Vjerujem mu. Dakle, mami sam iz novčanika drpila lovu i sačuvala je za njega. Kad bih išla u grad bez mame, dala bih mu je i rekla da je od mame. Mnogo

KIKA

pozdrava. Rekla sam mu da joj ne treba zahvaljivati, jer ona ne ţeli da je ljudi u javnosti obasipaju zahvalama. On je smatra skromnom dareţljivom damom, a ne licemjernom kršćankom. Kod kuće sam za Willija krala i vreće za spavanje, hranu, odjeću. Mislio je da je to sve od nje. Kad bismo mama i ja prošle mimo njega, on i ja načas bismo se pogledali, a zatim sa znalačkim osmijehom poniknuli pogledom. Willi je svakako sretan kad ima nešto na nozi ili nešto slično, pa moţe provesti jednu noć u bolnici. Meni treba još mnogo dana u bolnici kako bih mnoge posjete iskoristila da ponovno spojim svoje roditelje. Od svakog pacijenta ovdje otkupila bih njegovu bolest. No ne moram više o tome razmišljati. Tako i tako neće uspjeti. Baš kao ni zamjena cica s mojom prijateljicom Corinnom. Ona ima velike cice s mekanim, svijetloruţičastim bradavicama. Ja imam male cice s tvrdim, crvenosmeĎim bradavicama. Kad god vidim kako se njezine bradavice ocrtavaju kroz majicu, bezuvjetno bih se s njom zamijenila. Zamišljamo kako obje idemo k plastičaru i da on objema odreţe cice i prišije ih drugoj. Moram samu sebe prisiliti da o tome prestanem razmišljati, jer to ne ide koliko god to ţelim. Srce mi se para zato što je to još neizvedivo. Osim toga, morala bih i Corinnu pitati da li se slaţe. Ne mogu ništa bez njezina pristanka. Moţda bih i mogla. No tada bih je sigurno izgubila kao prijateljicu. Tako i tako to uopće ne mogu učiniti jer je to naprosto nemoguće. Daj to već jedanput skuţi, Helen! Prestani samoj sebi nanositi bol zapetljavajući se u te nemoguće misli. Trošiš uludo i misaonu energiju na razmišljanje o tome kome ćeš ovdje otkupiti koju bolest i za koliko novca. Ne ide. Ovdje ne mogu u miru razmišljati o planu produljenja boravka u bolnici. Drugi pacijenti previše mi odvraćaju pozornost. Opaţam i da mi kava uobičajeno djeluje. U crijevima mi počinje kruljiti i krkljati. Reagiram na šalicu kave poput domoroca negdje u prašumi na prvu šalicu u ţivotu. S ekstremnim pojavama otrovanja.

KIKA

Gore pola šalice kave i dolje odmah proljev. Jedanput sam napravila pokus s kavom i pi-pijem. Otac me je naučio. Kad ujutro ustaneš, odmah moraš piškiti jer se mjehur cijelu noć punio. Čim ga ujutro isprazniš, logično je da pomisliš kako iz tijela više gotovo neće izlaziti piš--piš. Ako popiješ šalicu kave, tijelo se strahovito otruje pa nakupi mnogo tekućine kako bi što prije ispralo otrovni napitak. Moraš odmah na zahod čim popiješ tu šalicu kave i ispiškiš više tekućine nego što si je popio u kavi. To sam točno dokazala jer sam u zahodu šalicu za kavu iskoristila kao mjericu. Pišalina se uvijek prelila. Time sam, na očevu radost, dokazala diuretičko djelovanje kave. Moja se majka ne raduje jer smatra da urinu nije mjesto u šalici za kavu. Moram brzo u svoju sobu. Počinje. Moje se tijelo brani od kave. Nipošto se ne mogu koristiti javnim zahodom ovdje dolje ako moram kakati. Strašno se toga bojim i potreban mi je mir. Moţe me i zaboljeti pa moram vikati. Tome nije mjesto ovdje. Osim toga, hoću to raditi skrivečki. Brzo u sobu. Iznimno ne stavljam šalicu na prljava kolica za posude, premda ţelim biti najidealnija pacijentica. U nuţdi se to smije. Jednostavno se digni i polako kreni prema dizalu. Pritom čvrsto stisni ono što je ostalo od sfinktera kako ne bi ništa probilo na plahtu. Pravodobno mi pada na um da sam svoj do it yourself tampon za šalu ostavila na onoj sipki. Najbolje što mogu učiniti jest da sve dolje stisnem. I sprijeda. To bi izazvalo veliki skandal. Rimljanka s krvavom mrljom na togi hoda u kafeteriji. To treba spriječiti. Zbog dobre muskulature u mufu mogu prilično dugo zadrţavati krv. Kad na školjci muskulatura popusti, sve odjednom pljusne van. Kad sam stigla do dizala, rekla sam samoj sebi da sam prevalila već pola puta. U dizalu stojim mirno, a na svojem katu moram prijeći otprilike isti put kao ovdje dolje do dizala. Plink, evo ga. Odmah traţim svoju ostavštinu. Nema je. Kako sam i pretpostavljala. Tampona je nestalo. Nema ni traga krvavoj mrlji. Krvave mrlje imaju u bolnici kratko vrijeme poluraspadanja. Guram vrh kaţiprsta u krvavi muf i

KIKA

lijepim ovalnu krvavu mrlju na isto mjesto s kojeg su maknuli moj tampon. Ne će me uhvatiti! Vrata se otvaraju. Brţe nego što moji bolovi mogu podnijeti, ţurim u svoju sobu. Pritisak je sve jači. Jako sam zabrinuta što i kako će izići. Sirim noge iznad školjke, izvlačim čep od gaze i stvari kreću svojim tokom. Ne moram to točno opisati. Dugo je trajalo, jako boljelo, jako krvarilo i konačno sam uspjela. Sto svi i čekaju. Ali o tome neće ništa znati. Od toaletnog papira pravim novi čep. Brzo prozrači! Izdajnički smrad mora nestati. Najprije puštam vodu iz tuša do daske. Netko mi je rekao da voda ispire smrad u izljev. Ostavljam vrata kupaonice otvorena i još pogrbljenija nego prije odlazim k prozoru i širom ga otvaram, koliko god ide. Šepam zbog postfekalnih bolova. Ali i ţuri mi se. Brzo se vraćam do vrata kupaonice. I sada mašem vratima što jače mogu da potjeram zrak prema prozoru. Više ne osjećam nikakav smrad. MeĎutim, to treba pametno provjeriti. Izlazim u hodnik i zatvaram vrata svoje sobe. Nekoliko puta duboko udahnem i izdahnem, sve dok ne napunim nos i pluća potpuno čistim zrakom. Zatim ponovno ulazim, onako kako bi ušla svaka bolničarka u moju sobu, i temeljito njuškam. Sav se smrad raspli-nuo. Sve je isprano. Nema dokaza. Misija završena. Ponovno zatvaram vodu i zbrinjavam mentruaciju novim, vlastoručnim tamponom. Gotovo. Tišina. Sto ću sada raditi? Lijeţem na krevet i sklapam oči. Najprije se moram smiriti ili se nečim drugim uznemiriti.

Mislim na Robina. Svlačim ga. Spuštam ga potpuno golog na svoj bolnički krevet i liţem ga polako od trtice preko grbice svakog kralješka sve do zatiljka. Ima mnogo tamnih madeţa. Moţda bi trebao otići k dermatologu. Bilo bi šteta kad bi morao umrijeti od raka koţe. Ipak je on bolničar. Oni ne mogu umrijeti od nečega

KIKA

nepoznatog. Bilo bi bolje da ga pregazi auto ili da se ubije jer je nesretno zaljubljen. U mene, primjerice. Liţem mu sve grbice prema natrag, jednu po jednu. Sve do guznog rascjepa. Sirim mu guzove i liţem šupak. Najprije samo u krugu okolo naokolo. Jezik mogu sasvim ušiljiti i stvrdnuti i njime prodirem u njegov uski, zatvoreni sfinkter. Moja lijeva ruka odlazi ispod njegove guzice prema' kurcu. Tvrd je kao duguljasti kamen obloţen toplom koţom. Guram jezik dublje u njegovu guzicu i rukom mu čvrsto steţem glavić. Hoću da svom snagom špricne u stisnute prste kako bi sperma stremila na drugu stranu. Upravo to i čini. Ne moţe drukčije, ne puštam glavić iz ruke. Čvrsto ga stišćem. Otvaram oči. Baš je prava svinja, taj Robin. Moram se smijati. Veselim se svojoj seksualnoj fantaziji iz nuţde. Uopće ne trebam televiziju da se zabavim. Netko kuca. Ako mi se posreći, onda je to Robin, koji će odmah vidjeti na meni o čemu sam maštala. Ne, nije. Medicinska sestra. Pitam me da li sam imala stolicu. »Nisam, a vi?« Sestra se usiljeno smješka i izlazi. Helen, pa htjela si biti dobra pacijentica. Da, ali to stalno ispitivanje i ta riječ »stolica« ne mogu se dugo izdrţati i pritom ostati ljubazan. Sada je dosta. Spojit ću dvije stvari u jedan hod. Idem piškiti i ujedno donijeti mineralnu vodu za svoje koštice u skrovištu. Klizim kao i uvijek potrbuške sa svojeg kreveta sve dok ne osjetim čvrsto tlo pod nogama. Polako me počinje štrecati. Na to me je upozorio anestetičar. Već me boli. Polako odlazim pačjim korakom u kupaonicu, diţem košulju i piškim stojećki kako i dolikuje pravoj pacijentici s bolesnom guzicom. Ne moram pustiti vodu. Tu nitko ne ulazi osim mene. Tako moţeš i naljutiti higijeničare. S umivaonika uzimam čašu, namijenjenu za ispiranje zubi nakon pranja, i punim je preko ruba vodom. Tata mi je jedanput objasnio da voda preko ruba moţe stajati zbog površinske napetosti ili takvog nečeg. Više se ne sjećam. Pitat ću ga kad doĎe. Već sam

KIKA

pripremila temu za razgovor. To se mora kad je on u pitanju. O takvim stvarima rado i dugo razgovara. Tada nema neugodnih pauza u razgovoru. Ispijam čašu vode u jednom gutljaju. I ona je koji put dobra. Negazirana, ne uvijek samo gazirana mineralna voda. Ostavljam svoju košulju svezanu gore. Neću od stida da me ovdje posjete moji školski kolege, ali ovdje me svi smiju cijeli dan gledati golu. Ah, što li sve ovi ovdje nisu vidjeli, nedvojbeno. Iz kupaonice ne odlazim u krevet nego u hodnik. Tu malo stojim i gledam oko sebe. Dok sam išla u kafeteriju vidjela sam malu sjedeću kutnu garnituru za posjetitelje. Ondje moţete sami skuhati čaj i iz velike posude natočiti kavu. Ondje stoji i gomila gajbi mineralne vode, naslaganih jedne na druge. Za samoposluţivanje, vjerojatno. Pokušat ću se posluţiti. Za čaše s košticama treba mi više od jedne boce. A sestre ti uvijek nose samo jednu novu bocu kad popiješ prethodnu. Potrošit ću sestri previše vremena šaljući je nekoliko puta po vodu. Primičem se sjedećoj garnituri. Tu sjedi jedna obitelj i tiho razgovara. Medicinske sestre trebale bi se na njih ugledati. Jedan muškarac iz te skupine ima na sebi pidţamu i frotirski ogrtač. To ga u mojim očima svrstava u guzne pacijente. Ne pozdravlja mi ih se. Uzimam tri boce mineralne vode iz najgornje gajbe i vraćam se. Čujem kako pogled na moju straţnjicu izaziva veliko uzbuĎenje. Radujte se. Odlazim što brţe mogu natrag u svoj zaštićeni sobičak. Provlačim se izmeĎu prozorske daske i kreveta do najdaljeg kuta ne dotičući ničim guzicu. Do mjesta na kojem sam Biblijom zagradila svoj staklenik s avokadovim košticama. Skriven od pogleda liječnika i medicinskih sestara i od Robina. Premda bi ga Robin smio vidjeti. Njemu ću ga pokazati. On je već mnogo toga vidio. Mogao bi napraviti još nekoliko snimaka mojeg novog guznog stanja, upravo mi pada na um. Diţem Bibliju i punim sve čaše. Ovdje na osunčanoj prozorskoj dasci voda prilično brzo ispari. Ne trebaš misliti, Helen, da nemaš nikakvog posla. Ovdje ima bića koja su upućena na tebe. Samo ih

KIKA

nastavi zalijevati. Neke koštice su na suhom, a ti misliš da ti je dosadno, hajde-hajde. MeĎutim, one još sve dobro izgledaju. Katkada mi pokoja popljesnivi, pa se moram od nje rastati, premda sam do tog trenutka uloţila mnogo truda i muke. Kod većine još ne viri dolje ni korijen. Jedna se sama rascijepala, a iz jedne druge već je izraslo korijenje. Moje koštice dobro napreduju. Sve su zdrave. Ponovno rasklapam Bibliju i zaklanjam njome koštice. Htjela bih još malo ostati stajati. Odavde je soba posve drukčija. Dosad sam imala pogled uglavnom s kreveta. Odavde se soba doima mnogo većom. No sada stojim u najudaljenijem kutu. Svom snagom guram krevet nekoliko centimetara u sobu pa gornjim dijelom tijela klizim uza zid prema dolje sve dok guzicom ne dotaknem pod. Noge su mi jako savijene pa mi koljena dotiču prsnu kost. Osjećam hladnoću linoleuma na šljivi i guzovima. Ne znam ni sama je li na podu linoleum, ali mi uvijek govore da je na podu u bolnici. Taj mi poloţaj i te kako napinje guzicu. Moram izravnati noge i pruţiti ih pod krevet. Ovdje se mogu sakriti. Ako ja ne vidim vrata, onda ne moţe nitko tko se na njima pojavi vidjeti moje lice. Ali noge moţe. No onaj tko ude mora najprije pogledati pod krevet ako namjerava nekog naći. Takvu namjeru nema nitko tko ulazi. Svi gledaju na krevet, pa ako je prazan, pretpostavit će da sam nekamo otišla ili da sam barem u WC-u. Pipam se izmeĎu nogu. Guram unutra dva prsta i pokrećem ih kao pincetu kako bih izvukla vlastoručno načinjen tampon. Stavljam ga u visini ramena na radijator. On se malo klima, pa ga odozgo utiskujem izmeĎu rebara radijatora. Ne smije pasti na mene. Ne bih htjela imati krvave mrlje na čudnim mjestima, primjerice na leĎima, koje nitko ne bi mogao objasniti i o kojima ni sama ništa ne bih znala jer ih ne bih vidjela. Čim sam učvrstila tampon - koji je malo i korisno ljepljiv - stavljam vrh dugog nokta svojeg srednjaka ravno na biserno rilo. Utiskujem ga noktom. Sigurno će nastati udubina. No nitko to ne vidi. To je najbrţi način da se navlaţiš. Moj muf počinje se odmah cijediti od same sluzi. Jedna se ruka bavi bisernim rilom - pritišćem ga i čvrsto

KIKA

trljam -a od druge ruke trebam dva prsta koja guram u muf. Sirim ta dva prsta i vrtim ih u mufu. Obično, dok se sve jače rajcam, premještam jedan prst iz pice u guzicu. No sada to ne mogu. Guzica je tek operirana i već ima svoj čep. No pokušat ću ga napipati. Prst u pici pomičem prema straga. Osjećam nešto kao vrlo tanak pregradni zid izmeĎu mufa i guzice. Tada napipavam čep. Premda sam u mufu. To mi je već poznato. Ali, to naravno nije čep nego drek. On često pristojno čeka u »repu« prije dopuštenog izlaska. I ako se zabavljaš u mufu, moţeš kroz tanki pregradni zid napipati »kobasicu«. Jesu li ga muškarci već osjetili dok su se ševili sa mnom? No ne bi oni pričali o tome. To im baš i nije prikladna tema neposredno prije nego što zataknu kurac u ţenu. »Hej, vau, znaš li što sam ti napipao?« Vrlo nevjerojatno. Veselim se kad kroz muf osjetim pod prstom kako radi sfinkter. Steţem ga, to jest čvrsto stišćem guzu, pa taj mišić mogu iznutra napipati. Sada mi se dodiruje prednja stijenka mojeg mufa. Straţnja je dovoljno istraţena. Kada jednim i drugim prstom vrtim unutra, a to vrlo napaljivo volim to brzo obrtanje unutra - dopirem do prednje stijenke, odmah iza stidne kosti. Ondje je pica na dodir kao rifljača, rifljača u minijaturi, poput ribeţa za sir. Tako je! Ribeţ za sir. To je tvrda, neravna površina, nalik na nepce, samo s izrazitijim neravninama. Baš kao kad lav zijeva i kad gledaš njegovo nepce odozdo, tako na dodir osjećaš prednju stijenku u mufu. Ako je čvrsto pritisnem, čini mi se da ću se smjesta popiškiti na ruku, i obično odmah svršim. Kada tako svršim, često šikne van i tekućina nalik na spermu. Mislim da i nema velike razlike izmeĎu muškaraca i ţena. No danas ne ţelim tako svršiti. Moram već prestati istraţivati na sebi.

KIKA

Sada su mi potrebne obje ruke. Snaţno trljam kaţiprstima po krijestama, sad, sad, jedna ruka ide prema gore. Ţelim se uhvatiti za prozorsku dasku. Kada svršavam, volim se čvrsto drţati za nešto. Svršavam vrlo brzo. Uglavnom. Iznenada sam sva mokra. Ledena tekućina. Svršavanje zajebano. Prevrnula sam jednu čašu s avokadom, pa mi se sva voda izlila na glavu i prsa. Gledam se dolje. Moja je košulja postala prozirna od vode. Kroz nju se vide crvenosmeĎe bradavice, ispupčene su od hladnoće. Bude li danas natjecanje za »miss mokre košulje«, ja ću pobijediti. Najprije ću nastaviti sa svojim planom. Srednjakom čvrsto stišćem svoje malo biserno rilo i okrećem ga malim brzim pokretima. To me već više rajca, a i malo zagrijava odozdo. No napaljenost koja se širi u zdjelici ne moţe se boriti protiv hladnoće vode. Ne ide ni to. Pa ne mogu se sakriti ni u vlastitoj sobi pod vlastitim krevetom i u miru masturbirati. To mi je obično najjednostavnija vjeţba. Ţao mi je, Helen. Sad ću se ponovno dignuti, i baš kad sam dignula guzicu nekoliko centimetara iznad lokvice, netko kuca. Kao i uvijek, kucanje i otvaranje vrata dogaĎa se istodobno. Ovdje nitko ne čeka da mu se kaţe »naprijed«. Sigurna sam da desnu ruku drţe na kvaki, a lijevom kucaju. Dok još kucaju, otvaraju i vrata. Tako me uvijek uhvate u krevetu s rukom na mufu. Prestala sam brzo odmicati ruku, jer je to još upadljivije od ostavljanje ruke da počiva ondje. U bolnici nema tajni. Odustajem od svih svojih tajni. Inače bih i previše mrzila te izazivače nemira. Vidim stopala i drţak i resastu krpu za brisanje poda. Čistačica prolazi kroz odjel.

KIKA

Ona me ne smije vidjeti. Drţak se kreće po podu u blagim zmijolikim linijama. Ţivotinja koja mi se pribliţava. Zadrţavam dah. U takvom trenutku misliš da će te dah otkriti. Glupost. Obično dišem vrlo tiho. Ona počinje kod vrata, zatim duţ ormara i pravac krevet. Zmijolike linije. Ovamo-onamo. Vidim mrvice koje hvata i vuče s krpom. Otkrivam dlake, duge i tamne, vjerojatno moje, čije druge? Prije negoli ih zahvati mokra krpa. Krpa gura pred sobom i »mucice« prašine. To su one lijepe tvorevine koje se s dlakama ili grančicama ili vlakancima čarapica smotaju u gnjezdašca. Ona se perući pod polako probija do metalnoga noćnog ormarića, sigurno će načas gurnuti krpu i pod krevet, pa stoga već uvlačim noge premda me boli. I doista. Dobro sam predvidjela. Sada vidim drţak naslonjen na krevet. Prestala je prati. Metalni zvuk. Ona otvara kromirani smećarnik na metalnom noćnom ormariću. »Fuj.« Ona je nešto rekla. Što to treba značiti: fuj? Sigurno je mislila na gaze u smećarniku. Pa ne treba tako briţljivo gledati. Za to nisam ja kriva. Čujem kako se otvara ladica mojeg metalnoga noćnog ormarića. Ma nije moguće. Što to radi unutra? Miči ruke iz ladice! Tu nema što spremati, samo drpiti. Novac. Ladica se ponovno zatvara. Odmah ću provjeriti što nedostaje. Nekoć je to kod kuće bila omiljena igra. Moj bi otac uzeo nekakav predmet iz ormara ili sa stola, a mi nismo smjeli gledati. Poslije smo morali pogaĎati što fali. Znam ja to dobro. Samo čekaj, ti... Gledam tek opran, još mokar i sjajan pod. Ostavila je tragove nogu na opranoj površini. Upravo tako. Počela je s krive strane. Pa tko je to vidio. Počinje kod vrata, a odmah nakon toga sve zasere nogama. Nakon njezina izlaska sve je prljavije nego prije. Moţda je nova. Mogla bih joj to i reći, tek tako, dati mali savjet. Vidim joj stopala dok izlazi. Pritom iza sebe vuče drţak s krpom poput repa. Svi tragovi nogu ponovno nestaju. Uzalud se uzrujavaš, Helen. Zanimljiva tehnika.

KIKA

Ţena iza sebe zatvara vrata. Već sam se prije počela penjati na krevet. Brzo koliko uopće mogu i koliko mi dopušta čep u guzici, vučem se uz krevet do donjeg dijela, obilazim ga i prilazim metalnom noćnom ormariću. Otvaram ladicu pa gledam i gledam. I ustanovim da ništa ne fali. To mi je veliko olakšanje, jer bi bilo strašno kad bi čistačica u bolnici potkradala pacijente. Prijavila bih to, a ona bi vjerojatno ostala bez posla. Ali, zašto je uopće otvarala ladicu? Moţda hoće samo vidjeti što ljudi u njima imaju. Moţda joj je to tik ili fetiš. To se moţe nazvati i hobijem. Nikada to neću otkriti. Kad bih je i pitala, točno znam da mi ne bi iskreno odgovorila. Takvi su ljudi, na ţalost. Ja bih svoje fetiše iskreno razotkrila. Ali mene nitko i ne pita. Nikome to ne pada na um. Još jedanput pomnjivo provjeravam. Temeljito razmišljam. No sve je zbilja na svojem mjestu. Ne fali ni najmanja sitnica. Ponovno se penjem na krevet i zvonim. IznenaĎujuće brzo ulazi medicinska sestra. Objašnjavam joj da je u sobi upravo bila čistačica i previdjela lokvu vode u kutu. Laţem da mi se ondje prevrnula čaša s vodom. Vrlo vjerodostojno, Helen. Katkada si zbilja smiješna. Pa kako se to moglo dogoditi? Osim ako nisi punu čaše vode namjerno zavitlala onamo u kut. Sestra ništa ne pita, ali se i ne čudi, u svakom slučaju, ništa od toga ne zamjećujem joj na licu. Izlazi na hodnik i zove čistačicu da se vrati u sobu. Ona ulazi i čudom se čudi jer ja iznenada sjedim na krevetu kao na prijestolju. Drţim pokrivač ispred svoje mokre, prozirne košulje. Sestra pokazuje mjesto iza kreveta i odvratnim zapovjedničkim tonom na lošem njemačkom objašnjava čistačici što mora obaviti. Sestra nestaje kroz čarobna vrata. Čistačica bez pitanja otkočuje moj krevet i odmiče me zajedno s krevetom od prozorske daske. To je, doduše, lijep osjećaj, kao da si na letećem tepihu, kako to čovjek

KIKA

zamišlja, premda oni zapravo ne postoje, nije li tako? Ne ţelim da se na meni opazi kako me veseli ta voţnja, trebala bih zapravo biti ljutita što me se tako gura s krevetom kao da sam predmet ili u komi. Na bolesničkom krevetu, za razliku od sjedala u autu, posebno sam alergična na zavoje i kočenje. Kada nakon dva metra guranja naglo zaustavlja krevet, gotovo padam s njega. Ispuštam prodoran krik. Uvijek to činim kad mi se nešto dogodi, dobro ili zlo. Glasno kričim. Kad se malo spotaknem, dugo kričim. Moja je deviza: izbaci sve iz sebe jer ćeš inače dobiti rak. I u krevetu sam i te kako glasna. Doduše, i sad sam u krevetu, ali ne kao obično. Nakon svojeg krika vidim da čistačica razvlači kutove usana, ali ne prema dolje nego prema gore. A ha! Vidim kako likuje. Zbog toga sam bijesna. Odlučim da ću i ja nju, bude li ikad leţala u bolnici jadna i bespomoćna, vozati poput Aladina u krevetu i, bude li vriskala, i ja ću tako razvući kutove usana prema gore tako da to ona dobro vidi. Kunem se, Helen. Vrlo dojmljivo. Dok smišljam osvetu kao iz Tisuću ijedne noći, ona već briše lokvu. Vrlo je brza s tom krpom. Uvijek pravi onaj znak beskonačnosti, koji smo učili u školi, na tom mjestu sve dok krpa ne upije svu vodu. Leţeća osmica. Pa još jedanput i još jedanput. Nešto mi pada na um. Zastaje mi srce, pluća ili tko zna što, pa mi postaje mučno. Pogled mi luta uz rebra radijatora i eno ga ondje. Moja krvava gruda gaze. Ah, ne. Zaboravila sam je. Čistačica je dosad nije vidjela. Gornji dio ugraĎenog radijatora sigurno ne spada u glavna mjesta koja treba očistiti. Moglo bi mi se posrećiti, jer ona briše samo oko kuta i gleda samo do visine drška svoje krpe. Time nastojim umiriti samu sebe. Od sveg srca ţelim da ne zapazi tu krvavu grudu. Smiješno je kako su mi katkada strahovito neugodne neke stvari i nešto što se jednostavno moţe riješiti. Ako kaţe fuj! pri pogledu u moj smećarnik, što će tek reći kad otkrije moju krvavu grudu? Nemoj, molim te.

KIKA

Zahvaljujem joj i molim je da me ponovno odgura do prozorske daske, premda još nije prestala brisati pod. Neka me odveze kao nepokretnu bolesnicu na moje uobičajeno mjesto i neka se gubi. Ona naslanja drţak krpe na zid do mojih nogu. Jakim rukama grabi šipku pričvršćenu poprijeko na mojem krevetu i ho-ruk! energično gurne moj krevet pa on tresne na prozorsku dasku, i ja ponovno urlam. Da da, u jednom pokretu skupljena je sva srdţba na te usrane pacijente iza kojih ona mora čistiti. Ona izlazi s krpom i, prije nego što iza sebe zatvori vrata, primjećuje: »Smiješno, ako se čaša prevrnula, kako to da je sada puna?« Srce mi ponovno zastaje. Gledam na svoj noćni ormarić, a ondje stoji moja čaša puna vode. Vrlo loše simuliram laţne činjenice. Čini mi se da su prošli sati od zamisli da masturbiram u kutu pa do sada. Bili su vrlo naporni i uopće nisu bili opuštajuće napaljivi kako sam zamišljala. Krvavu grudu bacam u kromirani smećarnik. Ne budi razočarana. Sljedeća autoševa bit će bolja, Helen, obećajem. Osvrćem se po sobi. Jesam li još nešto zaboravila što radije ne bih otkrila svojim bliţnjima? Ne, sve je opet u starom stanju kako i dolikuje. Moram još samo svući mokru košulju. Najprije svući, a onda pozvoniti ili najprije pozvoniti, a onda svući? Helen? Ti ne bi bila Helen kad bi najprije pozvonila. Dakle, najprije svlačim košulju i pokrivačem prekrivam prsa. To mi je ugodno. Kruti pokrivač na koţi mojih prsa. Je li navlaka prošla kroz rotacionu glačalicu? Zove li se to tako? Uvijek to čitam na praonicama rublja kad se provezem mimo njih. Taj osjećaj svjeţine poznat mi je od kuće. Mami je posebno vaţna savršena posteljina. Da je ja okaljam.

KIKA

Sada zvonim. Molim te. Radije Robin nego bilo tko drugi. Katkada imam i sreću. Ulazi Robin. »Što je, Helen?« »Mogu li dobiti čistu košulju?« Pruţam mu mokru, skupljenu košulju i pritom pazim da mi sklizne pokrivač tako da on načas vidi obje bradavice. »Naravno. Što se dogodilo? Jesi li još krvarila?« Zabrinut je za mene. Čudno. Nakon svega što je od mene morao slušati. I na meni gledati. To mi je potpuno nepoznato. »Ne, ne, nisam krvarila. Pa odmah bih ti rekla. Pokušala sam masturbirati pod krevetom i zabunom se polila vodom po glavi. Pritom se sve smočilo.« On se glasno smije i odmahuje glavom. »Vrlo duhovito, Helen. Već vidim. Nećeš mi reći što se dogodilo. Unatoč tome, donijet ću ti čistu košulju. Dolazim odmah.« U to kratko vrijeme što Robin negdje u ormarima traţi anĎeosku haljinu već mi je dosadno i osamljena sam. Sto da radim? Pritišćem rukom pedalu kromiranog smećarnika na metalnom noćnom ormariću i guram ruku unutra. Vlastoručno načinjen tampon više nije crven od svjeţe krvi nego smeĎ od ustajale. Otvorim tupperware kutiju koja mi je s druge strane i stavljam grudu od toaletnog papira medu čiste higijenske artikle. Nadam se da će se moje bakterije ondje razmnoţiti i raširiti i onakve nevidljive, kakve bakterije jesu, nataloţiti na sve zavoje, vatu i tupfere. Kutija se već rosi na suncu. Savršena klima za petrijeve zdjelice i moj cilj. No poslije se moram sjetiti da uklonim tu krvavu grudu. Kada me otpuste iz bolnice, neka novi guzni pacijent nastavi moj eksperiment i dokaţe meni i cijelom svijetu kako se neće dogoditi nikakvo zlo ako se rabe bakterijama zaraţene gaze drugih ljudi za zaustavljanje krvarenja na otvorenim ranama. To ću provjeravati kad svakoga dana, prerušena u zelenog anĎela, pokucam na vrata i

KIKA

istodobno ih otvorim i pritom uhvatim guznog pacijenta dok masturbira. Tako se ljudi brţe upoznaju. Ulazi Robin. Pruţa mi košulju smješkajući se. Spuštam pokrivač na krilo. Činim to leţerno kao da mi uopće ništa ne znači što me on vidi gore potpuno golu. Počinjem razgovarati, više zato da se ja opustim. Navlačim košulju preko ruku i molim ga da mi je zaveţe straga. On mi veţe masnicu na zatiljku i kaţe kako mora ići raditi. Ali, kaţe i »na ţalost«. Nakon nekog vremena netko ponovno kuca. Sigurno je nešto zaboravio. Ili mi ţeli nešto reći. Molim te. Ne. Moj otac. Iznenadni posjet. Tako ih nikada neću dobiti zajedno u sobi. Mislim na svoje roditelje, ako samo dolaze i odlaze kad im je volja, ne slušajućikoordinatoricu posjeta. Moj otac ima nešto smiješno u ruci. »Dobar dan, kćeri. Kako si?« »Dobar dan, tata. Jesi li već imao stolicu?« »Bezobraznice«, reče i smije se. Mislim da zna zašto ga to pitam. Pruţam ruku kao i uvijek kad mi tata treba nešto dati. Stavlja mi dar u ruku. Nešto smiješno u prozirnoj foliji. »Balon? Sivi balon? Hvala, tata. Od toga ću sigurno brzo ozdraviti.« »Pa, otvori ga. Brzaš, kćeri.« Predmet izgleda kao nenapuhani jastučić za vrat, samo nije u obliku konjske potkove nego okrugao, poput pojasa za spašavanje za vrlo mršave ljude. »Ne pogaĎaš? To je kolut za hemoroide. Na njemu moţeš sjediti a da te ne boli. Smjestiš ranu u sredinu, pa ona bude u zraku, i ako je ništa ne dodiruje, ne moţe ni boljeti.« »O, hvala, tata.« Očito je dugo razmišljao o tome da imam bolove i kako tome doskočiti. Moj je otac osjećajan. Pomalo i prema meni. Lijepo. »Tata, gdje se to moţe kupiti?« »U sanitarijama.« »Zar se to ne kaţe u trgovini sanitetskog pribora?«

KIKA

»Moţe biti. Onda u trgovini sanitetskog pribora.« To je već dug razgovor za naše odnose. Derem foliju. I počnem napuhavati kolut. Mislim da ovo izleţavanje i zamišljanje seksa s bolničarom baš i ne jača pluća. Nakon nekoliko upuhivanja, počinje mi se crnjeti pred očima. Pruţam tati jastučić da dovrši posao. Kad sam posljednji put puhnula, ostavila sam mnogo sline na cjevčici za napuhavanje. Tata je stavlja u usta ne obrisavši je. To je već početni stupanj za ljubljenje s jezikom. Tako bi se reklo, ne? Vrlo dobro i rado mogu si predočiti seks s vlastitim ocem. Prije, kad sam bila mala i dok su roditelji još ţivjeli zajedno, trčali su ujutro goli iz spavaće sobe u kupaonicu. Otac je uvijek nosio ispred sebe debeli štap u predjelu prepona. Još kao mala bila sam vrlo fascinirana time. Sigurno su mislili da ništa ne zamjećujem. Ali, jesam. I te kako. U to doba nisam ništa znala o zornjaku. To sam naučila tek mnogo poslije. Dugo, kad sam se već ševila s dečkima, mislila sam da je jutarnja erekcija zbog mene. Bila sam vrlo razočarana kad su mi objasnili da muškarci imaju »vodenjak« kad ujutro zadrţavaju pišanje. To mi je bilo grozno razočaranje. Promatram oca dok puše i moram se smiješiti. Podsjeća me na minule dane dok ga gledam kako se ozbiljno i koncentrirano trudi. Kad smo bili na ferijama i kad je on meni i bratu morao napuhavati silne gumene kolute i zračne jastuke do iscrpljenosti. To je prava očinska ljubav. Na ferijama mi je trebao kremom namazati leda kako bih se zaštitila od sunca. Namazala sam sva mjesta do kojih sam mogla doprijeti. Ondje nisam nikad izgorjela. Sunce mi je uvijek opeklo leda koja je trebao zaštititi otac. Katkada i prilično bolno. Kad bih navečer pokušala u zrcalu vidjeti opečena leda, ustanovila bih da ih je tata namazao vrlo površno. Na leĎima je bio samo jedan veliki bijeli upitnik, a sve ostalo bilo je jarkocrveno. Očito je malo kreme naštrcao na ruku, premazao leda u luku i gotovo. I sama sam zapazila da je to prebrzo radio. Toliko o temi

KIKA

očinske ljubavi. Moţda je od napuhavanja gumenih igračaka previše oslabio da bi me još i namazao kako treba. Moţda se od njega previše zahtijevalo. Svakako. Uvijek sam takva. Previše zahtijevam. On vidi kako se smješkam. »Sto se dogodilo?« Ne skida usta s cjevčice kako bi progovorio. I njegova se slina jako miješa s mojom. Je li to i njemu ugodno kao meni? Razmišlja li i on o takvim stvarima? Ako ga ne pitam, neću nikad ni doznati. A pitati ga neću. »Ništa. Samo ti hvala na kolutu za hemoroide i na napuhivanju, tata.« Otvaraju se vrata. Sada se više i ne kuca. Nova medicinska sestra. Pa koliko ih je ovdje? Već znam što ona hoće. »Ne, još nisam imala stolicu.« »Nisam to ni htjela znati. Htjela sam samo promijeniti vrećicu u vašem smećarniku. Vi vrlo revno bacate gaze u smeće.« »I moja guzica revno proizvodi krv i govnoznoj.« Moj otac i medicinska sestra, na čijoj pločici piše »Valerie«, gledaju začuĎeno. Tja, samo gledajte. Pa što? Polako mi idu na jetra ta bolničarska uljepšavanja. Sestra vrlo brzo izvlači punu vrećicu iz mojeg malog kromiranog smećarnika, veţe na vrhu lijepi čvorić, širi novu vrećicu kako bi je spustila u smećarnik. Pritom promatra oca kako napuhava kolut. Ona pušta poklopac da se s treskom zatvori i na izlasku kaţe: »Ako je kolut namijenjen pacijentici, ne bih vam ga savjetovala. Rana će se sva raspucati ako sjedne na njega. To je samo za one koji nisu operirali hemoroide.« Otac se diţe i sprema kolut u moj ormar. Čini se da je tuţan što mi je darovao nešto opasno po ţivot. A što će se sada dogoditi? Kaţe da će ubrzo morati otići. Čeka ga posao. Što on zapravo radi? Ako na vrijeme ne pitate neke stvari, ne moţete ih više nikada pitati.

KIKA

Budući da sam već dugo zaokupljena dečkima, sve ove godine bilo mi je posve svejedno što moj otac radi. Iz onoga što bi drugi natuknuli na obiteljskim ručkovima, mogu samo reći da njegov posao ima nekakve veze s istraţivanjem i sa znanošću. Kad izidem iz bolnice, a nadam se da će moj boravak ovdje još potrajati, potraţit ću u njegovu tajnom ormaru neke naznake o tome što radi. »Okej, tata, mnogo pozdrava kolegama od nepoznate osobe.« »Kojim kolegama?« pita tiho prolazeći kroz vrata.

Moj otac već ima mali milijun sijedih i srebrnih vlasi. Uskoro će umrijeti. To znači da ću se morati brzo od njega oprostiti. Najbolje je da se već sada na to naviknem, pa neće biti tako bolno kad do toga doĎe. Moram to zabiljeţiti u svoj zaboravljivi, raštimani mozak i već sada se u miru oprostiti s tatom. Kad bude gotovo, svi će se čuditi što to tako uspješno rješavam. Nadmetanje u tugovanju osvojeno prijevremenim obavljanjem tugovanja. U svakom slučaju, zbog toga očevoga kratkog posjeta sada znam kako ću srediti da dulje ostanem u bolnici. Moram samo pretjerati u sjedenju na kolutu i rana će se ponovno razderati. Pa to je obećala ona nadrkana Valerie. Samo ne smijem dopustiti da me uhvate na djelu. Uzet ću tabletu protiv bolova. Sigurno ću je brzo zatrebati, malo narkoze. Prokušanom metodom klizim po trbuhu spuštajući se na pod pa pognuta i s jakim probadajućim bolovima odlazim prema ormaru. Otvaram vrata koja je otac zatvorio. Na dnu leţi zlikovac. Normalni čučanj svinutih nogu ne ide. Previše boli. Moram razmisliti o drugom načinu podizanja koluta. Noge su mi ravne i svijam se samo u kukovima. I leda su mi ravna. Tako, sada izgledam kao obrnuto slovo L. Tek što nisam taknula kolut. Uspjela sam. Sada ponovno diţi leda. I počni se vraćati. Stavljam mali kolut za spavanje na

KIKA

krevet, gotovo na rub tako da mogu sjesti na kolut iz stojećeg poloţaja. Okrećem se guzicom prema krevetu i spuštam se poput ptice na gnijezdo. Malo se gnijezdim guzicom. Čas tamo, čas ovamo, pa uokolo, to nije teško. Zbog pokretanja na kolutu koţica na rani se dobro napinje. Diţem se i rukom se pipam straga. Gledam ruku. Nema krvi! Previše si obećavala, Valerie. Što sada? Plan je bio dobar za otvaranje rane. Ali, ne klapa s kolutom. Bacam ga nasred kreveta. Moram smisliti nešto drugo za deranje rane na guzici. Okej, Helen, koncentriraj se. Nemaš mnogo vremena. Znaš kako se ovdje često širom otvaraju vrata i da ulaze svjedoci. Gledam sve raspoloţive predmete u sobi. Metalni noćni ormarić: nikakve koristi od njega. Boca vode na noćnom ormariću: mogu je doduše ugurati u šupak, ali mislim da se ne mogu ozlijediti onako kako planiram. Televizor: previsoko je. Na stolu su ţlice: potpuno neopasne. Zdjelice za muesle: s njima se ništa ne moţe početi. Pogled mi luta pod krevet. Tu smo. Kočnica na kotačićima kreveta. Kotačići su veliki, metalni, prevučeni gumom. Imaju nekakvu kočnicu, ţeljeznu pedalu koja strši. Ti si izabranica, pedalo. Primičem se krevetu što brţe mogu. Okrećem se leĎima prema njemu, naglo kliznem dolje i bubnem dupetom na tu pedalu. Sada sjedim na njoj. I klimatam se lijevo-desno. Moram vikati od bolova pa obje ruke drţim na ustima. Ako ovo sada ne uspije, onda ne znam ni sama što ću dalje. Točno osjećam kako pedala prodire u ranu. Čvrstim uporom bušim je sve dublje. To mora biti dovoljno. Helen, junakinjo. Dobro si to obavila. Plačem i tresem se od bolova. To bi sada moralo uspjeti. Moja test-ruka odlazi straga, briše ranu. Gledam ruku. Dlan mi je pun svjeţe crvene krvi. Moram brzo leći jer ću se inače srušiti. To nije smisao vjeţbe. Moraju me naći kako leţim u krevetu. Tada mogu tvrditi kako mi se to jednostavno dogodilo dok sam leţala. Stoga se spuštam na krevet. Paklenski me boli. Rukama još zatvaram usta. Suze mi cure niz lice. Da već sada nekoga pozovem ili da još pričekam kako bi ih se

KIKA

ozljeda još više dojmila? Još ću malo pričekati. I to će mi još uspjeti. Zapamti, Helen, moraš još odmah i kočnicu obrisati i ukloniti sve tragove. Kolut ću sakriti ispod pokrivača. Za njega ću se pobrinuti kasnije. Straga teče sve više krvi. Još jedanput hvatam se ondje rukom, i u njoj je još više krvi nego prvi put. Osjećaj u meĎunoţju i niţe na nogama isti je kao u djeteta koje se popiškilo u gaćice. Kada procuri tekućina tjelesne temperature, najprije se bezazleno pomisli na piš-piš, jer je u većini slučajeva tako. Leţim u lokvi vlastite krvi i plačem. Otvaram oči i gore na noćnom ormariću vidim odvrnuti čep boce mineralne vode. Uzmem ga u ruku i pokušam u njega nahvatati suze. Tim malim izazovom uspijevam odvratiti pozornost od bolova, a moţda ću kasnije moći nekako primijeniti i suze. Vrlo rijetko plačem. No sada sve samo šiklja iz mene. Gore suze, dolje krv. Zatvarač boce drţim tik do suznih ţlijezda i nakon nekog vremena promatram što sam skupila. Barem je dno pokriveno. Helen, sad si već dovoljno dugo oklijevala. Zvonim. Dok čekam da netko doĎe, skrivam zatvarač sa suzama iza svih predmeta na metalnom noćnom ormariću. Da ga ne sruši netko od ovih trapavaca! U njemu, u toj maloj posudi, skupljeno je mnogo boli. Mislim kako je krajnje vrijeme da netko doĎe. Ipak gubim vrlo mnogo krvi. Svejedno je jesam li sama kriva ili se to jednostavno dogodilo. Oni mi moraju pomoći zaustaviti krvarenje. Iz mene je već toliko iscurilo da kapa na pod. Pa kako to? Ne bi li krevet zapravo trebao upiti krv? Znam. Zbog plastičnih podloga ispod mene krv se skuplja i ne upija u madrac. Protječe mimo mene na pod. Leţim u krevetu i promatram svoju krv na podu. Ima je sve više. Zanimljiv pogled. Ovdje u meĎuvremenu izgleda kao u mesnici. Samo što je u mesnici u sredini smješten dubok odvod kako bi sva krv mogla otjecati. O tome bi trebali razmisliti ovi ovdje na proktološkom odjelu. Premda to što ja izvodim sa svojim dupetom sigurno ne rade svi pacijenti bolesne guzice. Odbacujem odvod u podu kao lošu zamisao. I ponovno zvonim. Triput

KIKA

zaredom. Mogu čuti da na hodniku nema nikakve reakcije. Ako zvoniš triput zaredom, u sestrinskoj sobi čuje se, unatoč tome, samo jedan zujavi ton. Pa oni neće da ih pacijenti izlude. Premda bi se takvim sistemom mogla uspostaviti mnogo bolja komunikacija izmeĎu pacijenta i bolničara. Jedno zvono: Rado bih malo maslaca za integralni kruh. Dva zvona: Molim vas vazu s vodom. Tri zvona: Upomoć, iz moje guzice curi vrlo mnogo krvi, pa je gotovo i nemam u mozgu za jasno razmišljanje i padaju mi na um samo loše ideje kako poboljšati bolnicu. Vidim kočnicu, uprljanu od krvi. Nju još moram obrisati, inače će me otkriti. Brzo ustajem i gotovo se poskliznem u svojoj krvi. Čvrsto se drţim za krevet i vučem se prema donjem dijelu. Krv se spušta izmeĎu noţnih prstiju na stopalo. Moram pripaziti da ne bude tekuće krvi. Čučim ispred kočnice i brišem je rubom svoje košulje. Tragovi izbrisani. Pa dobro. Oni na kočnici, svakako. Čučanje me boli, hodanje me boli. Skljokat ću se. Hajde, Helen, još ćeš se dovući u krevet. Lezi, mala moja. Uspjelo je. Objema rukama čvrsto pritišćem lice. Moram čekati cijelu vječnost. Uvijek se mora čekati. Mogla bih im poći u susret i pobrinuti se za pravi kaos budem li na hodniku ostavljala iza sebe krvav trag. Svladat ću se. Vrti mi se u glavi. Ovdje se osjeća zadah krvi. Mnogo krvi. Da skratim vrijeme i pobrišem malo krvi? Pa ţelim biti najbolja pacijentica koju su ovdje dosad imali. No moţda previše traţim od sebe. Ne moram sada čistiti. Kucanje. Vrata se otvaraju. Robin. Vrlo dobro. On to moţe. A što je zapravo, Helen? Svejedno. Meni je sve gore. Odmah objašnjavam: »Ni ja ne znam. Mislim da sam napravila nekakav čudan pokret i u hipu je potekla krv. Što ćemo sada?« Robin počinje shvaćati i kaţe da će smjesta pozvati profesora. On mi prilazi. Nije li upravo rekao da će pozvati profesora? Kaţe da sam blijeda. Pritom stane u lokvu krvi, a kad naglo iziĎe iz nje, ostavlja krvavi trag po cijeloj sobi.

KIKA

Dok izlazi, razmišljam: Pazi na otjecanje krvi. Drţim dolje obje ruke da malo zaustavim krvarenje. Pune su mi ruke. Kakve li rastrošnosti! Nemaju li neki ljudi premalo krvi? Ili moţda neki ljudi imaju bolesnu krv. Sto ja znam? Slabokrvni su. Tako je. Kaţe se da su neki ljudi slabokrvni. Ubrzo ćeš i ti biti slabokrvna, Helen, ako tako nastaviš. Ulazi anestetičar. Pita jesam li nešto pojela. Jesam. I to mnogo mueslija za doručak. Smatra da je to šteta. Zašto? »Jer u tom slučaju ne moţete dobiti potpunu narkozu. Zbog opasnosti da povratite u snu i od toga se ugušite. Kod vas dolazi u obzir samo epiduralna anestezija.« On istrči iz sobe i vraća se s jednim formularom, špricama i kojekakvim glupostima. To zapravo dobivaju trudnice koje ne mogu normalno roditi. Kukavičke majke. Koje hoće prirodno roditi, ali bez bolova, molit ću. Čula sam to od majke. Moram potpisati nešto o čemu ništa ne znam, jer nisam slušala liječnika. Vjerujem tom čovjeku. MeĎutim, strašno me uznemiruje to što taj vrlo smiren čovjek odjednom trči. Zabrinuta sam za sebe. Čini se da mu se strašno ţuri. Smatraju da prebrzo i previše krvarim. Zlo mi je sada kada mi je jasno da i oni vide isto što i ja, pa se bojim da ću umrijeti zbog svoje zamisli da spojim roditelje. To uopće nisam uplanirala. On mi objašnjava da moram odmah još u krevetu sjesti, nagnuti se naprijed i zaobliti leĎa i pogrbiti se poput mačke da moţe dezinficirati leda i uvući debelu kanilu izmeĎu kraljeţaka u donjem dijelu i unutra smjestiti špricu. To mi se ne sviĎa. Mrzim sve što se pribliţi leĎnoj moţdini. Mislim da će se oni zabuniti, pa ću zauvijek ostati oduzeta i neću nikada više ništa osjetiti u seksu. Pa onda se moţe i bez seksa. Sve što on objašnjava, istodobno i provodi. Osjećam kako straga nešto prtlja, briše i radi. Vrlo je bolno sjediti u tom poloţaju. Imam osjećaj da mi se guzica sve više raspada.

KIKA

On kaţe kako treba proći točno petnaest minuta od uboda da se sve umrtvi do noţnog palca. To se i njemu i meni čini dugo. Računajući u litrama krvi po minuti. On izlazi i kaţe da će se odmah vratiti. Dobro. Gledam u svoj mobitel kako bih mogla provjeriti te minute. Četiri i deset. U četiri i dvadeset pet bit ću spremna za operaciju. Ulazi Robin i objašnjava mi da se profesor upravo priprema za hitnu operaciju na meni. I da zbog toga ne moţe više stići k meni. On mu je opisao koliko sam izgubila krvi. Stoga je odmah sve poduzeo za hitnu operaciju. Hitna operacija. Ufff, zvuči loše. Ali je i vaţno i uzbudljivo. Kao da sam ja vaţna. Dobar trenutak da ovamo dovabim roditelje. Pišem Robinu brojeve svojih roditelja i molim ga da ih nazove dok sam na operaciji i pozove ovamo. Ulazi anestetičar i ţeli me pratiti dok me voze na operaciju. Opipavam bedra i osjećam na njima dodir ruku. Još sve opaţam. Oni me ne mogu operirati. Još ne mogu. Gledam u mobitel. Četiri i petnaest. Prošlo je tek pet minuta. Valjda ne misle ozbiljno. Ne čekaju da narkoza počne djelovati. Zuri im se i više nego što sam mislila. Ovo je sve vrlo uznemirujuće. Robin me gura u hodnik. Nisu mi dopustili da ponesem mobitel. Zbog aparata. Kakvih aparata? Letimo li mi onamo? Svejedno mi je. Koliko se sjećam, posvuda u hodnicima i u prostoriji za pripremu vise satovi. Ti golemi bijelo-crni kolodvorski satovi. Zašto kolodvorski satovi vise u bolnicama. Hoće li nam time nešto reći? Neću ih pustiti s njihovim instrumentima u svoju guzicu prije negoli proĎe četvrt sata. Iskrvarila ili ne. Vrlo borbeno, Helen, ali glupo. Valjda ne ţeliš umrijeti. U svakom slučaju to bi bio savršen razlog mojim roditeljima da se ponovno spoje. Tuga bi ih ponovno zbliţila. Ni nju ni njega ne bi mogao utješiti novi partner jer znaju da ne bi nikada pošteno prihvatio pastorku. No, ako pastorka umre, novi će partner biti

KIKA

raskrinkan. Tada će zauvijek biti jasno tko je u borbi za vlast pobijedio, a tko izgubio. Vrlo dobar plan, Helen, ali nećeš više, na ţalost, doţivjeti da se oni ponovno spoje. Kad si mrtva, nećeš gledati odozgor. Pa ti si sigurna da nebo ne postoji. Da smo mi samo visokorazvijene ţivotinje. Koje se poslije smrti samo upljesnive u zemlji i ucrvaju. Tada nema mogućnosti da se odozgo promatraju roditeljske ţivotinje. Sve se naprosto poţdere. Toboţnja duša, pamćenje, svako sjećanje i ljubav preradi se zajedno s mozgom u pišljivo, crvljivo govno. I oči. I pička. Crvi to ne razlikuju. Rado ţderu sinapse kao i klitorise. Nedostaje im spoznaja što ili koga rastaču. Glavno je da je ukusno! Natrag na sat! Prolazim mimo nekoliko satova, ali protječe malo vremena. Robinu se jako ţuri. Stoga i udara u mnoge zidove. Osjećam da je lokva krvi, u kojoj leţim, sve dublja. Udubina, koju sam napravila guzicom u madracu, odavno se napunila. Loš je znak da je još osjećam. Prema onome što sam shvatila iz anestetičarovih riječi, trebala bih se osjećati kao kvadriplegičarka prije negoli počnu. Ako još toliko osjećam noge, onda je isto i s guzicom. Stigli smo u dvoranu za predoperacijsku pripremu. I ovdje visi kolodvorski sat. To sam znala. Pobjeda u igri Memory satova. Osamnaest minuta. Zurim u dugačku kazaljku. Robin mi objašnjava da će odmah početi čim se operacijska sala pospremi. Ne skidam pogled s dugačke kazaljke i kaţem mu: »Nije mi baš stalo do nekakve velike urednosti. Što se mene tiče, ne moraju spremati. Rado ću pogledati što se ovdje prije dogaĎalo.« Robin i anestetičar se smiju. Tipična Helen. U najgorim situacijama uvijek nekakva zgodna izreka na ustima. Samo da nitko ne opazi kako se bojim njih i njihovih ruku u svojoj guzici. Jako se ponosim elastičnošću sfinktera u seksu, ali više ruku odraslih muškaraca i za mene je previše. Zao mi je. Ne vidim u tome ništa dobro.

KIKA

Već, na ţalost, znam kakav je na dodir takav razjebani sfinkter. A ovaj put to i ne rade pod punom anestezijom. Te bolesne svinje. Bojim se. Hvatam Robinovu ruku. Ona mi je bila u blizini i sada je čvrsto drţim. Čini se da je na to naviknut. Nimalo se ne čudi. Vjerojatno to čini svaka bakica prije svake operacije. Ljudi su obično vrlo uznemireni pred operaciju. Kao prije putovanja. Pa to je baš kao putovanje. Ne znaš hoćeš li se vratiti. Bolno putovanje. Gnječim Robinovu ruku tako jako da mu ostavljam bijele otiske i zarivam mu svoje duge nokte u koţu samo da bih se razlikovala od nekakve bakice. Otvaraju se velika električna vrata u operacijsku dvoranu, i medicinska sestra s maskom na licu kaţe prigušeno: »Moţemo početi.« Slampavica. Uspaničena, gledam na sat. Dugačka kazaljka trzavo i glasno pomiče se na četiri. Škljoc. Dvadeset minuta. Ona se još klima. Morali bi pričekati još pet minuta. Ne. Ne bi. Još sve osjećam. Nemojte, molim vas, još početi. Mislim. Ništa ne govorim. Sama si kriva, Helen. Htjela si krvariti pa sad to imaš. Povraća mi se. Ali ni to ne spominjem. Ako se to dogodi, vidjet će i sami. Sada je sve svejedno. »Bojim se, Robine.« »I ja, za tebe.« Sve je jasno. On me voli. Pa to sam znala. Katkada se to brzo dogodi. Pomaţem si drugom rukom i čvrsto obujmljujem njegovu ruku. Čvrsto ga gledam u oči i pokušavam se nasmiješiti. Zatim ga pustim. Guraju me s krevetom u operacijsku dvoranu. Prebacuju me na drugi krevet. Medicinske sestre vješaju moje noge, svaka po jednu, u dugo remenje koje se spušta sa stropa. Veţu ih za gleţanj i napinju ih prema gore. Nešto nalik na koloturnik. Moje su noge ispruţene i okrenute prema gore. Kao u ekstremnom ginekološkom poloţaju. Tako da se svi mogu pošteno uvući u moju guzicu. Vidim

KIKA

duge trepavice iznad kirurške maske. Prof. dr. Notz. Robina opet nema. Sigurno ima preslabe ţivce. Anestetičar sjeda do moje glave. Objašnjava mi da već sada moraju početi jer gubim mnogo krvi. Kaţe kako ja samo mislim da još sve osjećam jer još postoji minimalni osjećaj. Zapravo, kaţe on, osjećam samo još djelić onoga što će se ovdje dogaĎati. IzmeĎu moje glave i guzice nategnuli su svijetlozelenu tkaninu. Valjda zato da moje dupe ne gleda moje zaprepašteno lice. Pitam anestetičara posve tiho što sada točno rade. Objašnjava mi, kao da mi je šest godina, da sada moraju raditi s koncima koje inače nastoje izbjeći. Na prvoj operaciji mnogo su toga izrezali, ali su ostavili otvorenu ranu da zacijeli. To je za pacijenta mnogo ugodnije. Sada, kaţe on, imamo svi peh, a ponajprije ja. Moraju sašiti ranu koja krvari, a ja ću poslije osjećati vrlo neugodnu zategnutost. Jako će me boljeti i ţigati. Dugo. A ja sam pomislila da neugodnije ne moţe biti. Ah, Helen, što li sve nećeš pretrpjeti za dobro svojih roditelja. Ganutljivo. Eto. Dok mi je anestetičar predočavao bolnu budućnost, nisam više uopće obraćala paţnju na svoju guzicu. To valjda znači da su me u meĎuvemenu potpuno omamili. Pitam anestetičara koliko je sati. Četiri i dvadeset pet. Točno na minutu više ništa ne osjećam. Vrlo je točan, taj čovjek u svojem umijeću. On se zadovoljno smješka. I ja. U sekundi sam posve opuštena kao da se ništa ne dogaĎa. Moţemo prijeći na lake teme. Pitam ga posve beznačajne stvari koje mi u tom trenu padaju na um. Mora li i ručati dolje u kantini? Ima li obitelj? Vrt. Je li mu se već dogodilo da nekoga nije uspio uspavati prije operacije? Je li točno da je teţe uspavati ljude koji uzimaju drogu? IzmeĎu tih pitanja, u pauzama razgovora, zamišljam kako me roditelji zajedno čekaju u mojoj bolesničkoj sobi, bolesni od brige. Kako razgovaraju o meni. O mojim bolovima. Lijepo.

KIKA

I već su završili šivanje. Već počinjem osjećati noge. Pitam anestetičara je li to moguće. Objašnjava mi kako mu je cilj da me ne omami ni premalo, ni previše. Iz iskustva zna koliko traje takva hitna operacija, pa me je točno toliko i omamio. Očito je vrlo ponosan zbog toga. Ubrzo ću ponovno osjetiti sve, kaţe on, a na ţalost i bolove. Protiv njih dat će mi sada tabletu. Kaţe da je teško tabletama riješiti bolno ţiganje i zategnutost u anusu, pa se trebam psihički pripremiti na jake bolove. Koji se ne mogu usporediti s dosadašnjim. Sto sam to sebi učinila? Noge mi se spuštaju s pokrivača. Već me bocka u nogama prema gore. Ponovno mi ondje dolje stavljaju čep od tampona, diţu me na drugi krevet, pokrivaju i odvoze. Vozi me neka sestra iz operacijske dvorane, ne poznajem je. Ona loše vozi krevete. Lošije od Robina, koji je bio uzrujan na putu ovamo. Parkira me u mojoj velikoj, osamljenoj sobi i izlazi. Ako nešto trebam, neka zvonim. To znam i sama. Već sam dovoljno dugo ovdje. A sada? Nakon uzbuĎenja što sam gotovo iskrvarila normalno je da sada leţim u sobi i lijepo se dosaĎujem. Još nešto moram srediti. Pobrinuti se da gumeni kolut nestane. Diţem pokrivač, ali koluta više nema. Gdje je? Kod koga je? O, Helen, zaboga, sva si smetena. Sigurno od lijekova. Naravno, presvukli su krevet nakon provale krvi. A gdje je zaglavio kolut? Ne mogu pitati, neću. Moţda ga je neka glupa bolničarka bez riječi bacila. Bilo bi najbolje. Dakle, za kolut se već netko drugi pobrinuo. Neko vrijeme neću valjda osjećati bolove pa bih sada mogla i nešto poduzeti. Ali, što? Šetati sigurno ne smijem. Ne ţelim da se rana ponovno raspukne. Netko kuca. Robin? Ne, zeleni anĎeo. To joj je posao. Ovaj put neću biti tako otresita kao prošli put. »Dobar dan«, pozdravlja ona.

KIKA

Otpozdravljam joj. Dobar početak. Rado bih je što dulje zadrţala u sobi, protiv dosade. Neka mi riješi zagonetku s telefonom. »Pozajmljujete novac pacijentima koji su upravo stigli u bolnicu da im odblokiraju telefon?« »Da, to smo ti učinili. Bila si sva izvan sebe od bolova, pa smo se najprije pobrinule za to. Plaćamo iz svoje blagajne. No pacijenti nam to moraju vratiti.« Šteta. Mislila sam da je to Robin učinio. »Početkom godine bila sam ovdje na sterilizaciji. No nitko mi to nije učinio.« Njih se, zaboga, Helen, ne tiče ta informacija. »To je naša najnovija usluga.« Molim je za još jednu uslugu. Htjela bih kavu iz kafeterije. I kad je već tu, mogla bi mi donijeti malo groţĎa i vrećicu raznih vrsta orašara s groţĎicama, takozvanu »studentsku mješavinu«. Novac za to neka uzme iz ladice noćnog ormarića. Ujedno i novac za telefonsku karticu. Shvatila je i izišla s novcem. Kad je otišla, ulijevam punu čašu vode iz bolničke boce, izlijem je u usta i ispljunem ponovno u bocu. Drţim gore palac i mućkam vodu u boci. Taj postupak ponavljam tri puta. Čekam da se ona vrati. Opaţam kako sam umorna. Sklapam oči. Iako tableta, a malo i anestezija još djeluju, osjećam bol. Kao da šiljaste metalne igle šiju koţu na straţnjem crijevu. Zateţu konac i pregrizu ga zubima. Kao što to mama uvijek radi. Mnogo toga radi ustima. I opasne stvari. U djetinjstvu sam je uvijek promatrala kako vješa sliku čavlićima. Uvijek stavlja sve čavliće u usta, balansira na stolcu i, prema potrebi, vadi jedan po jedan čavlić iz usta. Stišćem oči od bolova. Dugo. Budim se, jer netko kuca. Vratio se zeleni anĎeo. Što je brza! Brţa je, naravno, od mene kad je ne boli guzica. Meni se put do tamo činio vrlo dug.

KIKA

Zahvaljujem joj. I pitam je smijem li je nešto pitati. Teško mi je voditi normalan razgovor. Nešto se kod mene dolje »kuha«. Što su bolovi jači, nastojim se normalnije ponašati. Naravno, smijem, kaţe ona. Nudim joj gutljaj vode, i ona ga rado prihvaća. Odlazi po čistu čašu u sestrinsku sobu. Čudim se što uopće smiju onamo, a ne smiju davati ni injekcije. Vraća se s čašom. Ulijeva vodu do vrha i ispija je u velikim gutljajima. To me veseli. Kao da smo se sada poljubile. A da ona to i ne zna, naravno. Zapravo, protiv njezine volje. Kao da je bila anestezirana i da sam je poljubila. Tako bih sada opisala naš odnos. Poljupci protiv bolova. Baš i ne pomaţu. Ipak osjećam s njom tijesnu povezanost i ozareno je gledam. Zapinje mi za oko kako je lijepo našminkana. Ispod donjih trepavica povukla je posve tanku svijetloplavu crtu. To se izvodi tako dobro samo nakon dugogodišnjeg vjeţbanja. Znači, sigurno se već vrlo dugo šminka. Sigurno je počela u školi. Jako dobro. Pitam je sve što mi pada na pamet u vezi s njezinom zadaćom zelenog anĎela. Kako se postaje zeleni anĎeo? Gdje se treba natjecati za posao? Ima li mnogo molbi? Moţe li se birati bolnički odjel? Mislim da govorim na čudan način. Samo istiskujem pitanja iz sebe. Zapravo sam preslaba da govorim. No ne ţelim biti sama s tim osjećajem u pozadini. Sada znam najvaţnije stvari o svojem novom djelokrugu i time ću se baviti čim me otpuste iz bolnice. Srdačno joj zahvaljujem. Ona shvaća i odlazi. »Hvala što ste me pozvali na vodu.« Ona hihoće. Valjda zato što riječ »pozvali« smatra smiješnom i pretjeranom kada je riječ o bolničkoj mineralnoj vodi. I meni je smiješna. Ali, iz drugih razloga.

KIKA

Čim sam ostala sama, opsjedaju me crne misli. Gdje su mi roditelji? Koja pizdarija! Pa to je nemoguće. Jednostavno su me zaboravili. Mislila sam da će se nakon Robinova poziva pošteno zabrinuti i odmah ovdje nacrtati. Ništa od toga. Nema nikoga. Sve zjapi prazno. Mislim mnogo više na njih nego oni na mene. Moţda bih i ja trebala prestati misliti na njih. Oni ne ţele da vodim brigu o njima. A i ja bih trebala polako prestati nešto od njih očekivati. Taj slučaj ne moţe biti jasniji. Leţim ovdje, hitno operirana, oni su obaviješteni o tome i nitko ne dolazi. Tako je to u našoj obitelji. Kad bi nekome od njih bilo tako kao meni sada, znam točno da se ne bih maknula od njega. U tome je ta velika razlika. Prije sam ja njima roditelj nego što su oni meni roditelji. To moram prekinuti. Dosta je toga, Helen. Moraš se snaći bez njih. Zapamti napokon da ih nećeš promijeniti. Ja mogu promijeniti samo sebe. Točno. Ţivjet ću bez njih. Promjena plana. Samo, kako ću promijeniti svoj plan? U kojem smjeru? Moram nešto učiniti. Kako bih mogla bolje razmišljati. Kada ruke rade, i u glavi je bistrije. Osim toga, bit ću jako tuţna ako ne budem imala nikakva posla. Uzimam groţĎe i stavljam ga sebi u krilo preko pokrivača. Zatim se naginjem daleko k noćnom ormariću i uzimam vrećicu s orasima. Otvaram je zubima. Dugim noktom na palcu rastvaram jednu bobu onako kako bih noţem razrezala ţemlju. Iz vrećice vadim indijski oraščić i raspolovim ga. To je jednostavnije nego što sam mislila. Kao da je zamišljen za to da ga se prepolovi. Uzmem grozdiću iz vrećice i stavljam je izmeĎu dviju polovica indijskog oraščića. Tako nadjeven oraščić guram u prorez na bobi groţĎa sve do sredine. Sad još moram malo nagnječiti bobu i prorez se više uopće ne vidi. Kao da se ništa nije dogodilo. Nadjevena boba bez ikakvih tragova. Gotovo je moje malo umjetničko djelo. Studentska pralina. Toga sam se u sekundi dosjetila čim sam vidjela svojega zelenog anĎela. Znala sam da joj moram dati nekakvu zadaću, uostalom zato i jesu ovdje. Ti obojeni anĎeli. I njezina zadaća otvorila mi je nadu u mogućnost budućeg zaposlenja. Sve je uspjelo. Ponosna sam.

KIKA

Sada ću preraditi sve groţĎe i »studentsku mješavinu« kako bih svojem najdraţem mogla ponuditi pralinski izum. Izabrala si lijep posao, Helen. Gotove kreacije sloţit ću na metalni noćni ormarić. Rado punim jedne stvari drugima. Ne znam zašto se vraćam na zelenog anĎela kad mislim na punjenje. Cesto mi tek mnogo kasnije sine da me je netko napalio. Moţda treba proći još vremena. Dok je obitelj još bila cijela, mama je, na radost svih nas, za Boţić nadijevala perad. Malu kokoš punila bi prepelicom, patku piletom, malu gusku patkom i naposljetku puru guskom. Analni otvor svake od tih ptica trebalo je stoga prorezati i proširiti. I sve bi to ispekla u posebno velikoj pećnici za to jelo. U pećnici za profesionalne kuhare. U njima ima plina koliko hoćeš, ako ti treba. IzmeĎu pojedinih ptica mama uvijek stavlja mnogo kriški špeka, jer bi se inače sve sasušilo, a to se treba dugo peći kako bi vrućina proţela sve slojeve. Kad je bilo gotovo, nas djecu jako je veselilo gledati kako se to reţe. Gotovo gubim svijest od bolova. Ne mogu više izdrţati. Helen, nastavi razmišljati o boţičnom ručku. Odvrati misli od guze. Vrati se obitelji. Misli i dalje na nešto lijepo. Nemoj da te svladaju bolovi! Sve skupa prereze se velikim, oštrim škarama za perad točno u sredini pa se dobije presjek svih ţivotinja. Izgledaju tako kao da je svaka bila noseća sa sljedećom manjom. Pura je bila noseća s guskom, guska je imala patku u trbuhu, patka je bila noseća s kokoši, a kokoš s prepelicom. To je bila prava uţivancija. Parada fetusa noseće peradi. A uz to bi se ispekao i pastrnjak s polja pastrnjaka pokraj naše kuće. Delikatesa. Jedanput sam prisluškivala oca dok je kasno navečer u našem dnevnom boravku pričao nekom prijatelju kako se osjećao prilično loše što je morao gledati moje roĎenje. Mami su morali prorezati meĎicu, jer bi se inače rapuknula od pičke do šupka. Zvučalo je to tako, pričao mu je, kao da ţilavo pile reţeš škarama po sredini, s hrskavicom i drugim škriputavim materijalom. Taj zvuk oponašao je nekoliko puta te večeri: krrrc. Znao je to jako dobro. Prijatelj se

KIKA

uvijek tome glasno nasmijao. Onome čega se najviše bojimo uvijek se najglasnije smijemo. Prije nego što sam pripravila svoje sastojke, ţelim dovršene sloţence od groţĎa staviti na metalni noćni ormarić. Pri tom pokretu ispada mi jedan grozd s još neobraĎenim bobama. Nisam uspjela izbatrgati se iz kreveta i podići ga. Mislim kako je bolje da se sašivene guzice više uopće ne mičem. Budući da više nemam što raditi niti se ičim pozabaviti u mislima, osjećam sve jače bolove. Moram se opustiti i trebam jače sredstvo protiv bolova. Zvonim. Neka mi taj grozd podigne sestra. Dok čekam pomoć, iznimno ne radim ništa. Sjedim i zurim u zid. Svijetlosvijetlosvijetlozeleni. Kakvog li njeţnog zida. Mrzim kad ne mogu sama sebi pomoći, ne mogu skočiti na pod i sama dignuti grozd. Nerado se oslanjam na druge. Sve mi uspijeva kad radim sama. U sebe imam najviše povjerenja. Primjerice, kada se maţem kremom, ali i u drugim stvarima u ţivotu. Evo je, već je dolepršala. Donekle brzo. U ovom trenutku vjerojatno ima malo zvonjave na odjelu. »Moţete li mi učiniti uslugu i dignuti ovaj grozd?« Ona puţe ispod kreveta i skuplja bobe. No, ne vraća mi ih, nego odlazi s njima do umivaonika. Čemu to? »Oprat ću, pa bilo je na podu.« Tim higijenskim fanaticima i ne pada na pamet da pitaju: Hoćete li da vam operem groţĎe, pa bilo je na tom grozno prljavom bolničkom podu koji brišemo dvaput na dan? Oni to pojednostavnjuju jer misle da se svi boje bakterija. Ali, nije tako. U mojem je slučaju čak potpuno obratno. Pere groţĎe prilično dugo pod tekućom vodom. Pritom govori kako joj se čini da nije bilo ni oprano, zbog tog otrova što ga špricaju po njemu. Još je obloţeno tim brašnjavim bijelim slojem. Siguran znak da nije oprano. Ma, molim te!

KIKA

Ništa ne govorim, ali gromoglasno mislim: To kretensko pranje špricanog voća i povrća najveća je pizdarija i samozajebavanje koje postoji. To me tata naučio. Danas se to uči i u školi. Primjerice, na kemiji. Kemikalije kojima se šprica voće i povrće protiv gamadi i gljivica tako su agresivne da prodiru pod koţu rajčica i groţĎa. Moţeš ih prati dok ti se ne smeţuraju prsti. Nikakve koristi od toga. Ako imaš nešto protiv špricanog povrća i voća, nemoj ga kupovati. Nemoj misliti da nekoliko sekundi pod tekućom vodom moţe zajebati cijelu industriju otrova. Ja nikada ne perem voće i povrće jer ne vjerujem da se time moţe isprati išta otrova. A drugi razlog zbog kojeg je osjetila izričitu potrebu da opere moje vlasništvo jest taj što takvi ljudi uvijek misle da je na podu uvijek jako prljavo jer ljudi hodaju po njemu u cipelama. U predodţbi tih ljudi na svakih nekoliko centimetara doĎe jedna miničestica psećega govna. To je najgore zagaĎenje koje moţe zamisliti svaki higijenski fanatik. Ako djeca dignu nešto na ulici i strpaju u usta, sasvim sigurno će joj se reći: Pazi, tu ima moţda pseće kakice. Pritom je posve nevjerojatno da na tome bilo gdje ima pseće kakice. A da i ima? Što bi u tome bilo tako loše? Psi jedu konzervirano meso koje se u njihovim crijevima preradi u konzerviranu mesnu kakicu, a zatim završi na ulici. I kad bih na ţlice grickala pseći izmet, sigurno mi se ne bi ništa dogodilo. A još je manja vjerojatnost da mi se išta dogodi ako se nevjerojatna mrvica mrvice pseće kakice, ma kako dospjela ovamo, zalijepi u bolesničkoj sobi na pod blizu mojeg kreveta, uhvati se na groţĎe i tako mi dospije u usta. Napokon je prestala bljezgariti. Ponovno imam svoj radni materijal, opran protiv moje volje. Ne zahvaljujem joj. »Moţete li se, molim vas, raspitati mogu li dobiti jače sredstvo protiv bolova. Ili da popijem dvije tablete najedanput? Ovo što sada dobivam ne smiruje bolove. Hoćete li?« Ona kima i izlazi.

KIKA

Dovršavam posao vrlo ljutita. IzluĎuju me ti tupavi higijeničari. Tako su neznanstveno praznovjerni kad su u pitanju bakterije. No izluĎuju me i bolovi. A ipak mi pada na um sljedeća dobra zamisao.

Sada znam što radim. Hoću imati stolicu. Ne mogu ustati. No prisiljavam se. Hoću se sama brinuti o sebi. Inače to ne radim. Radije ću ovdje pokušati imati prvu stolicu nakon hitne operacije, kontrolirano i u blizini liječnika, a ne tamo kamo idem kad izidem odavde. Sva sam zbunjena. Vrti mi se u glavi. Prisilit ću se. Ne moţe biti tako teško. Moţda sam još pod utjecajem anestezije koja ublaţuje bol. Bolovi bi od sada mogli biti sve jači. Onda je bolje da pokušam sada. Sada ili nikada. Skupi svu snagu, Helen, i hajde. Uza svu tu prehranu posljednjih dana, uvijek samo muesli, tvrdi kao kamen, drek bi morao samo pljusnuti u školjku. Hajde u kupaonicu. Ondje moram najprije izvaditi čep. Ponovno je vrlo dugačko to što ti sve naguraju unutra. Postavljam se u prokušani poloţaj raširenih nogu iznad školjke i mislim na bolove kakve sam imala kad sam si sve razrovala. Ovo je ovdje, prema onome, mačji kašalj. Stvar hoda. Uspijevam. Izvrsno to radim. Neustrašivo tiskam sve pokraj šavova i sad mi je lakše. Pa ne moram nikome reći da sam uspjela. No za mene je to dobro. Sad sam korak bliţe ozdravljenju. Ako sada potpuno odbacim plan s roditeljima, ovo je ovdje bilo veliko rasipanje snage i boli. Vidjet ćemo. Perem se tušem i lagano brišem. Robin je imao pravo. To je mnogo bolje nego brisanje toaletnim papirom. Sto taj sve zna! Dobro odgovaramo jedno drugom. Vraćam se do kreveta i ostajem stajati pred njim. Moram nešto raditi. Bezuvjetno. Svejedno što. Glavno je da ne mislim na roditelje i bolove u guzici. Ruke mi dršću. Vrlo sam napeta. Brišem hladan znoj s čela. Hvata me jeza od hladnog znoja.

KIKA

Inače mi je poznat samo neposredno prije nesvjestice. Mala smrt. Ne kaţe li se to i za muški orgazam? Ili za ţivotinjski? Ali čiji, točnije rečeno? Ne mogu jasno misliti. Nimalo lijepo iskustvo. Ovdje. Sve. Penjem se ponovno na krevet. Svu »studentsku mješavinu« i moje kreacije istresam iz vrećice na krilo. Okrećem se daleko tako da mogu dosegnuti najdalji kut metalnog noćnog ormarića. Oprezno diţem aluminijski poklopčić sa svojim suzama i pazim da ga ne prolijem balansirajući njime po gornjoj ploči. Spuštam ga na najdalji rub i umačem vrh kaţiprsta u slanu vodu. Jednu kapljicu spuštam s prsta u prorez svake obraĎene bobe groţĎa. Obavljam to vrlo precizno kao da je moj prst kapaljka. Moram biti štedljiva sa suzama da ih imam dovoljno za sve bobe. Već znam kome ću ih ponuditi. Minute i minute uspijevam se odupirali bolovima zahvaljujući ovom dugotrajnom radu. Kad ukapam i posljednju bobu, vraćam sve u vrećicu. Čim više ne budem imala nikakvog posla, popizdit ću. Razmišljaj o nečemu, Helen. Svejedno o čemu! Nitko od prijatelja, neee, radije recimo od školskih kolega, ne zna da sam ovdje. Znaju samo moji roditelji. I moj brat. To jest, mogu očekivati posjet samo svojih roditelja i brata. A to ću se načekati. Suučenicima nisam htjela reći zašto moram u bolnicu. Ne sviĎa mi se predodţba njihova posjeta proktološkom odjelu. Oni svi misle da kod kuće leţim u gripi. Kad sam - prije koliko dana? - zbrisala iz škole jer me je guzica jako boljela, rekla sam im da me hvata gripa. Da me bole udovi. Lijepe riječi. Bole udovi. I da moram kući. Ne moram se bojati da će me posjetiti kod kuće, pa se moja laţ sigurno neće otkriti. Oni ne znaju što bi počeli s bolesnicima. Mnogo izlaze, tulumare ili vise u parku. Mnogo piju, dakle mi pijemo i pušimo marihuanu, a to se baš ne moţe raditi u posjetu bolesniku ako su roditelji kod kuće. Idemo nekome u posjet samo ako su roditelji na godišnjem, jer za naše hobije najprikladnije je mjesto negdje vani. Moji se roditelji uvijek vesele što toliko vremena provodim na

KIKA

svjeţem zraku. A o svjeţem zraku u plućima nema ni govora! Ulazi Robin. U ruci drţi plastičnu čašicu, kao za rakiju, i u njoj dvije tablete. Ove su tablete drukčijeg oblika. Pretpostavljam da je sestra izvijestila o mojim bolovima. Ne moram pitati o kakvim se tabletama radi. Pruţam ruku, a on mi stavi dvije debele tablete na dlan, i ja ih stavim u otvorena usta. Onako kako sam vidjela na filmu. Tablete lete ravno na resicu, pa gotovo povraćam. Brzo ih zalijevam bolničkom mineralnom vodom. Moram kašljati. Resica je osjetljivo mjesto. No, na ţalost, povezana je s jakim nagonom na povraćanje. Sto u seksu moţe i te kako smetati. Tu dragi Bog nije previše razmišljao kad je stvarao čovjeka. Kad u seksu pušim kurac i kad hoću da mi ude u usta, moram vraški paziti da mi ne svrši na resici. Tada, naime, moram odmah povratiti. Sve se to Helen već dogodilo. Naravno, ţelim da mi kurac što dublje nestane u ţdrijelu, vizualno doista dojmljivo. Tada izgledam kao gutačica mača. No, moram dobro pripaziti na resicu. U tom slučaju jako smeta. Sve se mora odvijati negdje pokraj nje. »Robine, jesi li telefonirao mojim starcima prije hitne operacije?« »Ah, od tog cijelog uzbuĎenja zaboravio sam ti reći. Mogao sam im samo ostaviti poruku na sekretarici. Nisam ni s jednim mogao razgovarati direktno. Zao mi je. Oni će sigurno doći kasnije. Kad preslušaju poruku.« »Da, da.« Posprema mi sobu. Gura stol prema donjem dijelu kreveta, radi nešto u kupaonici, slaţe mi stvari na noćnom ormariću. Gledam ravno preda se i govorim tiho sebi u bradu: »Drugi roditelji, čija je kćer imala takvu operaciju, bili bi cijelo vrijeme u bolničkoj sobi ili bi sjedili kod kuće uz telefon da im ne promakne nekakav hitan poziv. Stoga imam sigurno i veću slobodu. Hvala.« Pitam ga ţeli li kušati moj novi specijalitet. Ja sam, naime, izumila novo jelo. Ovdje mi je uvijek tako dosadno, Robine.

KIKA

Htio bi kušati. Što da inače kaţe? On mi u potpunosti vjeruje. Pruţam mu vrećicu sa suznim bobama groţĎa. Ako muškarac pojede suze neke ţene, uvjerena sam da su zauvijek povezani. Objašnjavam Robinu što upravo drţi u ruci, ali izostavljam dio sa suzama. On hrabro stavlja prepariranu bobu u usta. Najprije čujem pucanje koţice na bobi, a zatim hrskanje oraha. Kaţe mi punim ustima da je oduševljan i pita smije li uzeti još. Samo izvoli! Uzima jednu bobu za drugom. Nastavlja spremati i povremeno se vraća k metalnom noćnom ormariću kako bi gurnuo u usta još jednu bobu. Tablete još ne djeluju. Napeta sam i umorna. Bolovi su moţda katkada naporni. Vrlo je teško vezati uza se ljude u bolesničkoj sobi. Imam osjećaj da odavde svi hoće brzo izići. Moţda ovdje ne miriše lijepo. Moţda nije lijep ni pogled na mene. Ili ljudi jednostavno ţele pobjeći od boli i bolesti. Sve sestre i bolničare, pa i Robina, nešto magično vuče u sestrinsku sobu. Čujem ih kako se ondje smiju kao nikad u ovoj sobi. Ja, kao pacijentica, ubrzo ću otići, a ljudi koji ovdje rade ostaju. To nas dijeli. No to ću ubrzo riješiti. I bez medicinske naobrazbe pripast ću im na neki način čim me otpuste iz bolnice. Kao zeleni anĎeo smjet ću i ja u njihovu veselom salončiću popiti mineralnu vodu. Upravo sada prvi put osjećam da Robin doista traţi moju blizinu. Ne izlazi iz sobe. Još posprema. I na onim mjestima koja je već pospremio. Radujem se tome. Njega sam malo vezala uza se. Dignem slušalicu. Biram mamin broj. Nitko ne odgovara. Telefonska sekretarica. »Halo, ja sam. Kada će me već netko od vas posjetiti? Imam bolove i sigurno ću još dugo ostati ovdje. Pošalji mi barem brata. On još i nije bio ovdje. Ja ću i njega posjetiti kad ga budu dolje operirali.« Spustim slušalicu. Odrješito. No na sekretarici nema razlike izmeĎu prijateljskog i odrješitog spuštanja slušalice. Ponovno dignem slušalicu i govorim u signal za slobodnu liniju: »A zašto si pokušala ubiti sebe i mojeg brata, mama? Zar ti nije dobro? Pa što ti je?«

KIKA

Helen, kukavico. Gotova sam. Pričam sama sa sobom i malo s Robinom. »Ne mogu više izdrţati. Dosta mi je same sebe. Stalno moram moljakati sredstvo protiv bolova. Svima ovdje laţem za stolicu kako bih što dulje ostala u bolnici i u ovoj prostoriji ponovno spojila svoje roditelje. No oni ne dolaze. A najmanje zajedno. Kako da onda plan uspije? Sranje. Uţasno sranje. Ja sam blesava i hoću nešto što inače nitko drugi neće.« Točno osjećam kako mi se rameni mišići sve više steţu. To se dogaĎa kad god opazim da je sve besmisleno i da ništa ne mogu kontrolirati. Ramena se zbog napetosti diţu prema ušima, a ja ih prekriţenih ruku i šakama koje ih potiskuju pokušavam spustiti. Sklapam oči i nastojim se smiriti simuliranim dubokim disanjem. Ne ide. Nikada ne ide. Guzica mi gori i štipa me, a ramena se srašćuju s ušima. Moja je baka cijelog ţivota bila tako napeta, da sada uopće više nema ramena. Ruke joj rastu iz ušiju. Odmah su joj uz glavu. Kad sam je jedanput htjela masirati, dok sam još bila mala i simpatična, odmah je teatralno zakričala. Tada mi je objasnila da su joj mišići na tom mjestu tako napeti da i najmanji dodir osjeća kao ubod u ţivu ranu. No to nije razlog da baka išta poduzme protiv toga. Krojačka joj jednostavno sašije rukave na sam ovratnik bluze, jer bi joj inače golemi komadi tkanine cvjetnog uzorka visjeli preko ruku. Ako ne ţelim tako završiti, moram nešto smisliti. Što ja znam kako se to moţe spriječiti. Gimnastikom? Odvajanjem od obitelji? Masaţom? Zbog ozljede leda propisali su mi masaţu. Prvo što sam pitala maserke koje su se stalno mijenjale, je li im se dogodilo da se muškarcima stvar digne tijekom masaţe. Dosad su sve rekle da im se to dogodilo. Pretvaram se kao da suosjećam s njima te da me, kao i njih, sablaţnjuju kurčine.

KIKA

Ah, ponovno muškarci. No ţelim zapravo slušati priče koje me rajcaju. Što maserke o tome misle? Kako se ne bi muškacu dignuo ako ga ţena u neposrednoj blizini muda i kurca masira, primjerice, po bedru? I ja se od toga navlaţim, samo što se kod ţena ne vidi uzbuĎenje. Time ću početi. Uzet ću stvar u svoje ruke, neću završiti kao baka. Kad me otpuste, dogovorit ću se za tretmane masaţom. Gdje je Robin? Čujem ga kako lupa u kupaonici. Je li doista zabrinut za mene? Popila sam nekoliko jakih tableta, moţda mora sluţbeno pripaziti na mene. Moglo bi tako biti. Kada sam uopće posljednji put jela? Svejedno mi je. Jest ću samo tablete protiv bolova. Drugo ništa. Guzica me boli sve jače. U glavi mi se sve okreće. Uostalom, baka moţe sigurno dobro spavati na boku. Normalno široka leĎa ipak jako smetaju ako se leţi na boku. Ako ona leţi na boku, onda je to ravna linija od uha pa niz ruku. Zapravo je tako mnogo ugodnije. Moţda se i neću dogovarati za masaţu. Najprije ću dobro pogledati kako je to kod bake. Zatim ću odlučiti. Robin ponovno prilazi mojem krevetu. »Jako te boli?« »Da.« »Prema mojem iskustvu, trebalo bi ti biti bolje još večeras. Sutra ćeš već sigurno moći bez tableta, a kada budeš imala stolicu bez krvi, moći ćeš sigurno kući.« To ne moţe biti istina. U ovom stanju oni bi me poslali kući? To će osujetiti moj plan. Definitivno. No, ja sam ga zapravo već prije uništila. Besmisleno je. Sve to. »Kući? Lijepo.« Sranje. Robine, ja neću kući. I već sam imala stolicu. Sve sam vas zajebala. Ispričavam se. Zbog svoje grozne obitelji. Ne mogu nikamo. Moram ostati ovdje. Zauvijek. Ne bih htjela da Robin ode.

KIKA

U razgovoru mogu skrenuti pozornost s bolova sve dok tablete ne počnu djelovati. »Robine, mogu li ti pokazati jednu tajnu?« »O, da, moţeš. Sto, Helen?« »Nije ono što misliš.« Jasno. Kod njega sam prokockala svoj dobar glas. »Nema nikakve veze s guzicom, golotinjom ili s nečim sličnim. Htjela bih ti pokazati svoju malu obitelj.« Gleda zbunjeno, ali kima glavom. Okrenem se prema prozorskoj dasci i podignem Bibliju. »Što je to?« pita on. Sklopim Bibliju i stavim je do sebe na krevet. Drţim mu dugo predavanje o svojem hobiju -uzgoju avokada. Pozorno me sluša. Time ga veoma dugo zadrţavam u sobi. Zbog tog trenutka ne moram ga dijeliti s drugim pacijentima bolne guzice. Dok se polako bliţim kraju svojeg izlaganja, on skida bijele bolničke natikače i penje se na moj krevet. Gleda koštice vrlo pozorno izbliza. To me usrećuje. Dosad se još nitko nije za njih zanimao. On kaţe da će ih i sam pokušati uzgojiti kod kuće. I da su vrlo lijepe. »Ako hoćeš, izaberi jednu biljku i ponesi je kući.« »Ne, ne mogu. U to si uloţila velik trud.« »Jesam. Ali baš zato je moraš uzeti.« On oklijeva. Sigurno upravo razmišlja o tome da li to smije. Ima osjećaj duţnosti i drţi se propisa, taj Robin, takav mi je dojam. »Onda dobro. Ako si sigurna da je ţeliš dati. Uzet ću ovu ovdje.« Pokazuje najljepšu. Svijetloruţičastu na svijetlo-ţutoj koštici. S jakom tamnozelenom mladicom. Dobar izbor. »Darujem ti je.« Uzima čašu i oprezno je prenosi preko kreveta da mu se ne prolije. Ponovno obuje natikače i s košticom u čaši stoji ispred mojeg kreveta. Čini se da se uistinu veseli. Smješkamo se jedno drugom. I tako nasmiješen izlazi.

KIKA

Sjedim ruku prekriţenih na prsima. Pada mi na um da će me ubrzo otpustiti iz bolnice. Odjednom osjećam kako iz mene odozdo kulja nekakva bujica. Topla. Moglo bi biti svašta. Iz svakog otvora. Ne mogu to dolje tako točno razlikovati. Opipavam prstom. Prema prvim procjenama radi se o tekućini koja je prodrla sprijeda iz mufa. Poput čarobnice izvlačim prst ispod pokrivača i vidim da je tekućina crvena. Sve je jasno. Zaboravila sam dolje staviti tampon. Zbog svih neredovitih krvarenja potpuno sam zaboravila redovito krvarenje. Krevet je sav krvav. Ja sam sva krvava. Uprljanja krvlju. Okej. To je sada samo moj problem. Ne zvonim Robinu niti ga molim da trči po nešto i donese mi. Ne bih htjela da misli kako sam u njega zaljubljena pa samo izmišljam svakakve razloge da mu pozvonim. Imam prave bolove i stvarno trebam tablete. Stoga mogu mirne duše pozvoniti. No sada je već pomalo previše. Neću ga uzrujavati. Doduše, kako zapravo pretpostavljam, moţe pomisliti da sam zaljubljena u njega. Sto i jesam. Onda neka to prvi i dozna. No menstrualne mrlje mogu sama ukloniti. To sam oduvijek znala, osim onda kad sam jedanput bila kod tete. Uzmem plastičnu kutiju s prozorske daske te izvlačim dva četverokuta vate i jedan papirnati ubrus. Sada vidim i svoj stari tampon. On moţe van. Već je sigurno ostavio dovoljno bakterija. S njim u smeće prije nego što ga netko ugleda! Vidim da je plastična kutija zamagljena. Na prozorskoj dasci vrlo je toplo. S unutarnje strane kutije izbile su kapljice vlage. Kada se kapljice povećaju, ne mogu se više drţati za stijenku te padaju i povuku još kapljica za sobom. Takva kapljica traţi najkraći put i ostavlja iza sebe vijugav, razorni minitrag, poput rijeke, samo što je brţa. Unutra se kapljice mogu skupiti u toplu, smrdljivu, ukiseljenu

KIKA

lokvu, koja će ispariti i poslati gore nove kapljice da se uhvate za stijenku. Tko najdulje ostane gore... Moram pregledati košulju. Poţizit ću ako na njoj ima krvi, ali nipošto neću traţiti novu. Imam sreću. Sve je čisto. Nisam je još ni izravnala ispod sebe. Vrlo dobro. Mičem se u stranu da vidim sranje što sam ga napravila. Nije procurilo onoliko koliko sam pomislila. Dobro je. Plastični dio četverokuta okrenula sam prema gore, a vatu prema dolje. To znam učiniti i sklopljenih očiju. Lijepo je da ponovno imam nekakva posla. Papirnati ubrus derem po sredini i jednom polovicom brišem čvrsto i učinkovito picine nabore da otarem što više krvi. Drugu polovicu sklopim po duljini da dobijem duguljast i tanak ubrus. To čvrsto motam malo-po-malo u debelu, kratku kobasicu i guram u muf što dublje mogu. Samo gledaj kako se to radi, ti američka industrijo tampona! Sjedam na mekanu, vatiranu stranu četverokuta. Ta-ta-ta-taa! Gotovo. Helen, kako li se samo znaš brinuti o sebi! Ponosim se sobom. To se ne dogaĎa često i navodi me da se u duši lijepo smješkam samoj sebi. Ako sam tako dobre volje i razmišljam o lijepim stvarima, sredstva protiv bolova sigurno djeluju. Osluškujem svoje tijelo iznutra sve do rane na guzici i zaključujem: ništa ne boli. Kao da osciliram izmeĎu bolnosti i bezbolnosti. Ţelim ustati i hodati. Polako usavršavam svoju tehniku silaţenja s kreveta, pa bi bilo šteta kad bi me kao izliječenu brzo pustili kući. Okrećem se na trbuh i guram cijelo tijelo, sa stopalima naprijed, postrance duţ ruba kreveta, sve dok mi je još samo gornji dio tijela na krevetu pod pravim kutom, a noge na podu. Tu Heleninu gimnastičku figuru nazivam samoodgurivanjem s ruba kreveta.

KIKA

Sada je najbolji pogled s vrata. Razvezana anĎeoska košulja, gola rana na guzici natrčenoj prema vratima. Diţem trup i osovljujem se. Pruţim desnu ruku uvis, onako kako su nas učili da završimo gimnastičku vjeţbu na parteru. Nasmiješi se i istegni tijelo prema ruci tako da se pete načas dignu s poda. Energično stavim desnu šaku na desno bedro. Naginjem glavu kao da se klanjam i čekam pljesak. Tišina. Povlačim smiješak. Ah, da, Helen, uvijek sve najbolje izvodiš kad nikog nema. Takva si. Ništa me ne boli i hoću se kretati. Kamo? Ne s druge strane vrata. Nije mi do susreta s drugim ljudima. Osim toga, morala bih izvesti gologuznu paradu ili navući gaćice. Imam li uopće ovdje gaćice? Više uopće ne znam što mi je mama donijela. To bih mogla prvo učiniti u obilasku sobe. Provjeriti. Odlazim prema ormaru. Otvaram ga. Točno. Donji dio pidţame i majice. Sve još netaknuto. Od samog početka odlučila sam se za bolesničku košulju. Još nisam imala na sebi ništa svojeg. Robin je rekao da bi me mogli već sutra otpustiti iz bolnice. Dakle, već je vrijeme da počnem pakirati stvari u torbu, ako imaju pravo. Neću uspjeti to sa svojim roditeljima. Bio je to dobar plan. MeĎutim, nisu došli ni zbog moje hitne operacije. I dalje bih rado slijedila svoj plan. Ali ovdje ga neću uspjeti provesti. Dolaze vrlo rijetko, pa bih morala izvesti nešto mnogo strašnije da mogu dulje ostati. Neće me zadrţati dovoljno dugo u bolnici kako bih uspjela. Ovdje je lijepo. Svakako ljepše nego kod kuće. Moţda se mogu skrasiti negdje drugdje ako me izbace odavde? Diţem praznu torbu s dna ormara i guţvam je, koliko ide, da bude što manja. Zgrudanu torbu guram u kromirani smećarnik na metalnom noćnom ormariću. Moje stvari moraju sada ostati u ormaru, jer više nema torbe za put.

KIKA

Dosta sranja, Helen. Nekako ćeš smisliti kamo ćeš otići. Već imam ideju. Izvlačim torbu iz smećarnika. Još malo kretanja, hoću se još kretati. Jer ne osjećam guzicu, gotovo se osjećam kao da ovdje provodim praznike. Na drogama. Od metalnog noćnog ormarića hodam duţ dugog ruba kreveta do kuta koji strši u sobu. Zatim uza samu usku stranu kreveta do prozorske daske. I natrag. Jedanput. Brţe. Dvaput. Sve brţim koracima hodam istim putem tamo i natrag sve dok ne ostanem bez daha. To hodanje naporno je za noge. U tih nekoliko dana što leţim ovdje moji su mišići već oslabjeli. Diţem košulju da pogledam noge. Dignem pruţenu nogu na krevet, zatim je ponovno spustim i gledam drugu. Stanjile su se. Smiješne su. Pomalo nalik na bakine, malo mišića, bijela koţa i duge dlake na nogama. Oh. O tome, naravno, ne razmišljam dok sam ovdje u bolnici. Ako imaš bolove, nećeš se brijati. A sada ipak bih. Bacim se na krevet. Svom snagom. Usprkos tabletama bol mi sijeva kroz guzicu i leda. Polako, Helen, ne šizi! Sasvim je ugodno bez bolova, pa neka još malo ostane ovako. Radije uspori. Uzmem telefonsku slušalicu i ponovno biram mamin broj. Opet telefonska sekretarica. Zar su svi otišli na dopust, sad kad su me se riješili? Kada sam ikoga od njih posljednji put vidjela? Odonda su prošli dani. No teško shvaćam koliko točno dana. Ni koliko sam već ovdje. Sigurno od sredstava protiv bolova i samih bolova, a moţda malo i zbog uzimanje droge. Te rupe u pamćenju. »Evo mene opet. Jeste li čuli moju drugu poruku? Ako me itko od vas još uopće ţeli posjetiti, neka se

KIKA

poţuri. Toni, pa ti me uopće nisi posjetio. Moţeš li mi, molim te, ako doĎeš, ponijeti odjeću i nekoliko pari maminih cipela? Hvala. DoviĎenja. Već je večer.« Ah, zaboga. Loše je kad ovisiš o rodbini. Sad još moram čekati da mi donesu stvari. Skačem kao na usporenom filmu iz kreveta i odlazim k vratima, odškrinem ih i virim van, jer se čuje nekakva buka. Nešto se tu dogaĎa. Dijele večeru. Guraju pred sobom višekatna kolica s tornjevima posluţavnika i zaustave se pred svakim vratima. Moţda ću večeras dobiti nešto normalno. Ne kao inače, uvijek muesli ili integralni kruh. Kad bih im rekla da već odavno imam stolicu, moţda bih dobila nešto bolje za jelo. Ali, ne govorim im ništa. Polako se vraćam u krevet čekati napoj. Već se čuje kucanje. Najprije vrlo ljubazno zaţelim »dobru večer«. Neka sestra. Ne mogu ih razlikovati. Sve su nepojebive. »... večer, tako ste dobre volje, gospodo Memel? Pa kako ste? Jeste li već imali stolicu?« »Još nisam, hvala na pitanju. Što imamo danas za večeru?« »Za vas, na ţalost, samo integralni kruh. Pa znate, dok ne dobijete prvu stolicu.« »Radije ću muesle.« Ovdje imam sve što mi za to treba. »Sto će večeras dobiti drugi pacijenti?« »Ako odaberu meso, pečenje, grašak, krumpir i umak. Ako neće meso, kelj.« Zvuči mi kao u raju. Zato što je to i toplo jelo. Dobivam samo hladno jelo, a od toga je čovjeku u duši još hladnije. Već mi je na vrhu jezika da kaţem toj teti kako sam se već odavno posrala. No za to bih dobila samo jedanput toplo jelo i tada bih morala kući. Cijena je previsoka. Najprije trebam još vremena da raščistim kamo ću odavde.

KIKA

»Hvala, sama ću si smiješati muesle.« Spuštenih ramena stavljam tri ţlice muesla u zdjelicu, vadim iz ladice vrećicu i dodajem odozgo tri groţĎane tvorevine. Danas se kod Helen serviraju sluzni muesli. Čim više ne osjećam bolove, ţivot postaje ponovno donekle veseliji. Priloţenom plastičnom cjevčicom bušim aluminijski junfer mlijeka u tetrapaku, okrenem i izlijevam sve mlijeko u zdjelicu. Tata nas je često učio da ne kaţemo »slamka« jer ih više ne prave od slame. No ja ne mogu ni zamisliti da su ikada bile od slame. Pa kako bi se probušio aluminijski junfer slamom? Odmah bi se svinula. Sigurno su oduvijek bile plastične, a netko ih je nazvao slamkama samo zato što je otkrio da izgledaju kao slamke. Jedem brzo svoju hladnu večeru. Kod posljednjeg zalogaja netko tiho kuca. To nije medicinska sestra. One uvijek kucaju mnogo glasnije i energičnije. Nitko i ne ulazi. To definitivno nije medicinska sestra. Kladim se da je moj otac. On ima i posve slab stisak ruke. Uvijek se svi tuţe na to. Prema tome, nema snage u ruci. Ni za jako kucanje na vratima. »Naprijed.« Vrata se polako otvaraju - tko bi to rekao? - vrlo oprezno, za razliku od sestara. To je glava mojeg brata. Geni. Nema snage u rukama kao ni otac, kakav otac, takav sin. »Toni.« »Helen?« »UĎi. Upravo si propustio večeru. Hvala ti na posjetu.« U ruci drţi torbu. »Jesi li mi donio stvari?« »Jesam. Ali, zašto?« »Tajna.« On me gleda. Ja gledam njega. Zar je to sve o čemu ćemo razgovarati? Okej, poslije mene potop. »Toni, ti ne voliš ići u bolnicu, zar ne? Zato me još nisi ni posjetio.« »Pa znaš. Zao mi je, Helen.« »Da ti kaţem zašto ne voliš doći ovamo?« On se smije: »Samo ako nije ništa strašno.« »Jest, strašno je.«

KIKA

Smiješak nestaje. On me upitno gleda. Hajde, Helen, istresi to iz sebe. »Kad si bio sasvim mali, mama se pokušala ubiti. Htjela je i tebe povesti sa sobom. Ulila ti je sredstvo za spavanje u bočicu, a ona je progutala tablete. Kad je mila Helen došla kući, leţali ste onesviješteni na podu u kuhinji, a iz štednjaka je izlazio plin. Ja sam vas spasila protiv mamine volje neposredno prije nego što je kuća odletjela u zrak ili se vi u njoj ugušili. U bolnici su vam ispumpali ţeludac i morali ste ovdje dugo ostati.« Tuţno me gleda. Mislim da je to već znao. VjeĎe su mu blijedomodrikaste. Zgodan dečko. Ali, slabe su mu i oči. Dugo ništa ne govori. I ne miče se ni za dlaku. Zatim se digne i posve polako proĎe kroz sobu. Otvara vrata i na izlasku kaţe: »Stoga i imam uvijek te usrane snove. Zbog nje.« Moja obitelj tone još dublje nego što je već potonula. Je li to sada moja krivnja? Samo zato što sam Toniju rekla istinu? Ne moţe se vječno šutjeti. Lagati. Radi mira u obitelji. Mir zbog laganja. Vidjet ćemo što će se dogoditi. Cesto radim neke stvari o čijim posljedicama tek poslije razmišljam. Plan za ponovno spajanje roditelja sada sam konačno jednom zauvijek odbacila. To me polako izluĎuje. Ovdje sam zatvorena, a oni svi dolaze i odlaze kada hoće. A i vani sigurno rade stvari o kojima ništa ne znam. Na trenutak pomišljam da bih rado u tome sudjelovala. Sranje! Ondje vani mi smo kao obitelj još više razdvojeni, svatko ţivi svojim ţivotom. Budući da me guzica prikovala za krevet, putovi mojih roĎaka barem se povremeno kriţaju s mojim.

KIKA

Netko kuca i silovito ulazi u sobu. Načas sam pomislila da se moj brat vratio kako bi nastavio razgovor o majčinom pokušaju njegova ubojstva. No čovjek koji tu stoji ima velike bijele bolničke natikače i bijele lanene hlače. Liječnik. Dignem pogled. Prof. dr. Notz. Jao meni, taj će me otpustiti iz bolnice! Vezat ću se lancima za krevet. »Dobra večer, gospodo Memel. Kako ste?« »Ako ţelite znati jesam li imala stolicu, onda me to, molim vas, i pitajte. Nemojte uvijek oko toga obilaziti kao mačak oko vruće kaše.« »Prije nego što porazgovorimo o vašoj stolici, htio bih znati kako je s vašim bolovima.« »Dobro. Bolničar mi je prije nekoliko sati dao tablete protiv bolova. Vjerojatno posljednje, ako sam dobro razumjela.« »Upravo tako. Morali biste se polako navikavati biti bez tableta. I to forsiranje stolice neće vam ništa pomoći. Ima pacijenata kod kojih ovdje u bolnici moramo odustati od čekanja stolice u kojoj nema krvi prije otpuštanja. Pritisak je prevelik, pa se zakoče.« Kako? Taj će me jednostavno otpustiti da se pokenjam kod kuće? »Stoga bih vam predloţio da odete kući i da to ondje u miru pokušate, pa ako ponovno prokrvarite, jednostavno se vratite ovamo. Mi smatramo da ovako to ovdje nema smisla.« Mi? Vidim samo jednoga. Svejedno. Sranje. A sada? Sto ću sada? Notz je dokrajčio cijeli moj lijepi plan. »Da, zvuči razborito. Hvala.« »No vi se ne veselite poput drugih kad ih otpuštamo iz bolnice. Uvijek rado osobno prenosim tu radosnu vijest.« Zao mi je, Notz, što vam kvarim hobi. No ja ne ţelim kući. »Veselim se, samo to ne znam pokazati.«

KIKA

A ti se sad gubi odavde. Moram razmišljati. »Onda vam neću reći 'doviĎenja', jer vidjet ćemo se samo ako vam kod kuće ne uspije zacijeljeti rana kako treba. Dakle, nadajmo se da se više nikada nećemo vidjeti.« Da, shvatila sam, haha, pa nisam blesava. DoneviĎenja. »Ja vam kaţem 'do skorog viĎenja'. Kad potpuno ozdravim, počet ću ovdje raditi kao zeleni anĎeo. Već znate. Početi nešto smisleno sa ţivotom. Već sam se natjecala. Tada će nam se na hodniku sigurno kriţati putovi.« »Lijepo. Dobro je. DoviĎenja.« Van! Zatvori vrata. A sada dobro razmisli! Moja posljednja prilika. Oproštaj od obitelji. Nazvat ću oca i reći mu da su me otpustili iz bolnice. I da još večeras doĎe po mene. Biram njegov broj. Diţe slušalicu. Ne ispričava se što nije bio ovdje nakon hitne operacije. Kako se očekivalo. Kaţem mu da me otpuštaju i da treba doći po mene. Hajde, Helen, neće ti se ništa dogoditi. Konačno ga pitaj. »Što si ti zapravo po zanimanju, tata?« »Misliš li to ozbiljno? Zar ne znaš?« »Ne baš točno.« Zapravo, uopće ne znam. »Ja sam tehničar.« »Aha, a kako bi ti se sviĎalo kad bih i ja bila tehničarka?« »Da, ali jako si loša u matki.« Tata mi često nanosi veliku bol, ali to nikada ne shvati. Tehničarka. Biljeţim to u glavi i čitam: tehničarka za vlaţne zone. Isto je i s majkom. Ne pitam je za zanimanje. Pa znam što je ona: licemjerka. Govorim joj u sekretaricu da će me još večeras otpustiti i da doĎe po mene, najbolje s Tonijem. No moglo bi se dogoditi da me ona više neće htjeti vidjeti nakon što sam ono ispričala Toniju. Vidjet ćemo. Helen, sada moraš i učiniti to što si smislila. Spuštam se s kreveta. Konačno. Više neću u njega leći. Diţem svoju torbu koju sam prije strpala u smećarnik.

KIKA

Punim je krpama iz ormara. Iz kupaonice uzimam sve neuporabljene higijenske artikle. Torba malo zaudara na ustajalu ţensku krv. To, naravno, osjećam samo ja. Spustim torbu i nagnem se preko kreveta. Uzmem Bibliju i trgam iz nje nekoliko stranica. Nekoliko puta odlazim do umivaonika i izlijevam vodu iz svih čaša s košticama avokada. Čaše stavljam jednu u drugu, trpam ih u torbu i omatam nogavicom pidţame. Čačkalice ostavljam zabodene u svoje bebice i svaku zamatam jednom stranicom iz Biblije. Tako upakirane, sve koštice dolaze u moju torbu. Treba još isprazniti ladicu. Kriţ moţe ostati ovdje. Obazirem se po sobi. Sjedim na krevetu kao prije kad sam još bila mlada i puštam da mi noge vise s kreveta. U sobi kao da nikada nitko nije boravio. Kao da nikada nisam bila ovdje. Samo se još tu i tamo skrivaju nevidljivi tragovi mojih bakterija. Ništa vidljivo. Pritišćem zvonce. On je vjerojatno još u bolnici. Ponovno mi pada na pamet da bi netko mogao biti i za mene zabrinut. Oni pretpostavljaju da se ja zbog straha od bolova tako dugo suzdrţavam. To se sigurno često dogaĎa na ovom odjelu. Ali, tako dugo? Rado bih znala poseţu li zatim ikada za drastičnijim sredstvima. Primjerice, spraše ti klistir. Ni to mi ne bi bio problem. Neka samo doĎu sa svojim cjevčicama i tekućinama. Time me neće dokrajčiti. Bavim se tim mislima dok se netko ne pojavi. No neka ne dolazi nitko osim Robina. Dignem noge na krevet i okrenem se. Rado bih gledala kroz prozor. No ne vidim ništa. Ono vani ne postoji. Postoji samo moja soba i moj odraz na prozorskom staklu. Dugo se gledam i opaţam kako sam umorna. Zapanjujuće je kako te samelju bolovi i sredstva protiv njih. Mogli bi mirne duše umiješati u njih i »bombon«.

KIKA

Ne izgledam dobro. Ni inače ne izgledam dobro. Ali danas ostavljam posebno loš dojam. Kosa mi je masna i strši na sve strane. Čini mi se da ću tako izgledati kad doţivim prvi ţivčani slom. Sve ţene u našoj obitelji već su doţivjele ţivčani slom premda nisu bile suočene s većim problemima. Moţda baš u tome i jest problem. Sigurna sam da će i mene ubrzo pogoditi, poput munje. Da ću poludjeti usred besposlice i slomiti se. Moţda mogu ovdje još oprati i kosu prije svega toga. Netko kuca. Molim te, molim te, nepostojeći Boţe, daj da je to Robin. Otvaraju se vrata. Nekakva ţena. Barem je odjevena isto kao i Robin. »Je li Robin već otišao?« »Radno je vrijeme završilo, ali on je još tu.« »Moţete li mi učiniti uslugu i još ga uloviti i reći mu da načas navrati ovamo prije negoli ode?« »Svakako.« »Dobro. Hvala.« Hvala. Hvala. Hvala. Trči. Brzo! Sestrice. Bit će frke s Memelima. Ako je Robin već otišao, mogu se oprostiti od svojeg plana. A što je sada s pranjem kose, Helen? U takvim trenucima jebe ti se kako izgledaš, nije li tako? Robinu si bila lijepa i s onim plikom koji ti je visio iz rane na guzici. I koji je u meĎuvremenu nestao. Izrazito estetsko poboljšanje. S masnom kosom i poloţajem »začepi me licem« mogu provjeriti da li me netko zaista voli. Kosa ostaje masna. Samo je malo češljam prstima. Otvaraju se vrata. Robin.

KIKA

»Što se dogodilo? Upravo sam na putu kući. Imaš sreću da si me još ulovila.« Zar i ti? Moţeš me povesti sa sobom kući, ako hoćeš, Robine. »Spakirala si stvari? Otpustili su te?« On tuţno gleda. Misli da se sada mora oprostiti od mene. PotvrĎujem glavom. Bijelu odoru prekrio je svijetloplavo-tamnoplavo kariranom kabanicom. Lijepo izgleda u tome. Vječna klasika. Ne gubi vrijeme. »Robine. Svima sam vam lagala. Odavno sam imala stolicu. Gotovo sam ozdravila. Ti već znaš, nema krvarenja. Sprijeda ima. A straga nema. Shvaćaš. Htjela sam što dulje ostati u bolnici, jer se moja obitelj mogla ovdje tako lijepo spojiti. Mi, naime, više nismo obitelj, pa sam htjela da se moji roditelji ponovno sastanu u ovoj sobi. No to je šašava ideja. Oni to uopće ne ţele. Oboje imaju novog partnera koje ja potpuno ignoriram pa ne znam ni kako se zovu. Neću ići kući k mami. Tata je otišao. S mamom je tako loše da je gotovo ubila mojeg brata. Meni je osamnaest godina. Mogu sama odlučiti gdje ţelim biti. Mogu li kod tebe stanovati?« On se smije. Neugodno mu je? Ismijava me? Zaprepašteno ga gledam. Prilazi mi. Stane preda me uz krevet i grli me. Počinjem plakati. Sve više plačem. Ridam. Gladi me odlučno i sigurnom rukom po masnoj kosi. Test ljubavi poloţen. Na trenutak se nasmiješim kroz plač. »Moraš svakako razmisliti da li to moţeš.« Njegova je kabanica nepropusna za suze. »Da.« »To tvoje 'da' znači da još moraš razmisliti ili da mogu k tebi?« »PoĎi sa mnom.« Digne moju torbu i pomaţe mi sići s kreveta. »Moţeš li već odnijeti moju torbu u auto i zatim odmah doći po mene? Ja moram još raščistiti neke stvari s mojima.« »Rado bih to učinio, ali nemam auto. Imam samo bicikl.«

KIKA

Da ovakve raspucane guzice sjednem straga na bicikl? Samo mi još to fali. No, snaći ćemo se. »Je li daleko do tebe? Ako je blizu, moći ću sjesti na tvoj prtljaţnik.« »Nije daleko. Doista. Idem s tvojom torbom u sestrinsku sobu i čekat ću da pozvoniš. Tada ću doći po tebe. Imam tvoju torbu, nema više povratka.« »Nećeš me morati dugo čekati. Mogu li još nešto izvaditi iz torbe?« Kopam po torbi i vadim kemijsku olovku. Još ću je trebati. I majicu i sokne. On me gladi po licu, stišće usne i kima mi nekoliko puta. Mislim da me ohrabruje za razgovor s obitelji. »Nema povratka«, kaţem mu dok izlazi. Zatvaraju se vrata. Izvlačim haljinu i mamine cipele iz Tonijeve torbe. Torbu guram u ormar. Više ju ne trebam, samo kvari sliku. Haljinu stavim s otvorom za vrat prema zidu, a ispod nje, na odgovarajućoj udaljenosti, cipele. Majicu preklapam i smanjujem, pa izgleda kao dječji odjevni predmet. Sokne malo motam, pa izgledaju kao dječje. To stavim pokraj tijela odrasle ţene. Iz tupperware kutije vadim dva četvrtasta podloška, te ih preklapam i smanjujem. Zatim ih stavim tamo na čemu bi bile glave tih likova. Njihovi jastuci. Veliko tijelo dobit će dugu kosu. Čupam si kosu, jednu po jednu vlas, i stavljam ih na jastuk. Tako se uopće ne vide. Svako toliko udaljavam se da vidim koliko se kose uopće zamjećuje ako se samo stoji u sobi i ne zna na što treba obratiti pozornost. U jednom trenutku prestanem čupati jednu po jednu vlas. Predugo traje. Čupam čitave pramenove s vlasišta i stavljam ih na jastuk da se mogu dobro raspoznati. Ne boli onako kako sam mislila. Sigurno zbog tableta. A sada dječja kosa. Mora biti kratka. Od svake iščupane vlasi mogu napraviti tri dječje. Na dječji jastuk takoĎer stavljam onoliko kratkih vlasi koliko ih se moţe dobro vidjeti. Sada je jasno da ondje leţe ţena i dječak.

KIKA

Kemijskom olovkom crtam iznad njihova uzglavlja, na oblozi, štednjak s grijaćom pločom. Malo u perspektivi kao da ulazi u zid. Gore na vratima štednjaka ureţem oblogu kemijskom olovkom. Ureţem oblogu u obliku vrata i gulim je oprezno sve do dolje. Tada stavljam papir, koji se odozgo otvara, na pod. Sada to izgleda kao otvorena vrata prave pećnice. Udaljim se nekoliko koraka natrag i procjenim pogledom što će ubrzo otkriti moja rodbina. Moje oproštajno pismo. Razlog zašto ih napuštam. Šutnja. Ovdje leţe. Moja majka i moj brat. Onako kako sam ih ja našla. Svi su se nadali da sam to zaboravila. Zbog njihove šutnje sjećanje mi je bilo sve jasnije. A ne obrnuto. Zvonim posljednji put i čekam svojeg Robina. Dok čekam, cijelo vrijeme zurim u mamu i Tonija. U nosu osjećam plin. Ulazi Robin. »Odvedi me odavde.« Izlazimo iz sobe. Zatvaram vrata. Moram iz sebe ispustiti mnogo zraka. Vrlo glasno. Polagano hodamo hodnikom jedno do drugog. Ne drţimo se za ručice. On odjednom stane i spusti torbu. Predomislio se. Nije. Stane iza mene i veţe mi košulju iza guze. Ţeli me pokriti pred cijelim svijetom. Dobar znak. Ponovno digne torbu i nastavljamo put. »Sigurno ćeš htjeti spavati sa mnom kad budem stanovala kod tebe?« »Da, ali najprije ćemo preskočiti guzicu.« On se smije. Ja se smijem. »Spavat ću s tobom samo ako poniju posišeš šupak tako snaţno da ga izvrneš na drugu stranu.« »Je li to uopće moguće, ili ti uopće ne ţeliš sa mnom spavati?«

KIKA

»To sam oduvijek htjela reći nekom tipu. Sada sam uspjela. Naprotiv, hoću. Ali ne danas. Preumorna sam.« Dolazimo pred staklena vrata. Silovito pritišćem zujalo, vrata se širom otvaraju, zabacim glavu i vrištim.

KRAJ

KIKA 21.11.2010.