Temeljni zakoni ljudske gluposti [PDF]

Zitiervorschau

Carlo M. Cipolla

TEMELJNI ZAKONI LJUDSKE GLUPOSTI

Glavni je uzrok nevolja u svijetu taj da su budale i fanatici potpuno uvjereni, a pametni ljudi prepuni sumnje ! B. Russell

Besplatno e-izdanje s obrazovnom i zabavnom svrhom

Naslov originala: Carlo M. Cipolla „The Basic Laws of Human Stupidity” 1976.

Carlo M. Cipolla

TEMELJNI ZAKONI LJUDSKE GLUPOSTI

preveo i prilagodio

Alvise

LUX LIBER MMXXII

O autoru i djelu Carlo M. Cipolla (r. 1922. / u. 2000.) bio je talijanski historičar ekonomije koji je visoko obrazovanje stekao na sveučilištima u Paviji, Parizu i Londonu. Kao profesor i istraživač gradio je akademsku karijeru u Cataniji, Fiesolama, Paviji, Torinu, Veneciji, Pisi te kalifornijskome Berkeleyu. Objavio je 20-ak knjiga, najviše iz područja ekonomske historije. Izuzetno nam je zadovoljstvo iz njegova opusa ovdje u prijevodu predstaviti esej naslovljen „Temeljni zakoni ljudske gluposti”, i to u obliku ove knjižice namijenjene neglupom dijelu BH/CG/HR/SR populacije (one koja govori jednom od varijanti „četverokrakog” jezika). Cipolla je esej izvorno priredio g. 1976. na engleskome, u veoma maloj nakladi namijenjenoj samo užemu krugu kolega i prijatelja. Tekst je svoje prvo šire dostupno javno izdanje doživio g. 1988. na talijanskom, a potom g. 2011. na engleskom jeziku. Bez obzira što je njegov autor pozivom bio znanstvenik, treba istaći da se ovdje radi o pseudoznanstvenom, satirički pisanom djelu koje samo površno podsjeća na opširniji sažetak neke ambiciozne istraživačke studije. Premda je istraživač svjesno propustio navesti korištene izvore i metodologiju, kao i konkretne znanstvene dokaze (jer ih, naravno, glavninom nije niti imao), to nikako ne znači da su Cipolline teze i zaključci izneseni u tekstu bezvrijedni i da nemaju utemeljenje u promatranju i razmatranju stvarnosti. Naprotiv! Koliko god bio sažet i stručno „manjkav”, ovaj Cipollin genijalni i ~ makar to on ironično nijekao ~ cinični uradak o prastaroj temi ljudske gluposti svojim je istodobnim obilježjima akademske parodije i poučnoga pamfleta zadnjih godina stekao nemalu popularnost u intelektualnim krugovima niza zemalja, pa je na temelju njega dosad čak nastalo i nekoliko ozbiljnijih radova.

Priređeno mjeseca siječnja 2022. u Hrvatskoj, podružnici Svebalkanskog eksperimentalnog laboratorija za istraživanje temeljnih zakona idiotizma i banditizma

Čitatelju od izdavača Ova je knjižica otisnuta u ograničenome broju primjeraka i ne obraća se glupim ljudima već onima koji s vremena na vrijeme moraju imati posla s takvim osobama. Dodati da nitko od onih koji će osobno primiti ovu knjižicu nikako ne može spadati u kvadrant G osnovnoga grafikona (v. graf. 1) bio bi suvišan posao. Bez obzira na to, kao i kod svih suvišnih poslova, bolje ga je obaviti nego ostaviti neobavljena. Jer, kako jednom reče kineski filozof: „Erudicija je izvor univerzalne mudrosti ~ ali to je ne sprječava da bude povremenim uzrokom nesporazuma među prijateljima.”

The Mad Millers, 1976.

Uvod Ljudska su posla, kao što je znano, u otužnom stanju. To, međutim, nije neka novost. Koliko god daleko mognemo pogledati u prošlost, uviđamo da su ljudska posla svagda bila u jadnome stanju. Golemi teret nesreće i bijede koji ljudska bića moraju nositi kao pojedinci i kao članovi organiziranih društava jest zapravo usputni proizvod neshvatljivoga i ~ usudim se reći ~ glupog načina na koji je život sazdan od njegovih prapočetaka. Prema Darwinu znamo da podrijetlo dijelimo s nižim vrstama životinjskoga kraljevstva, kao što također znamo da se i crvi i slonovi moraju svakodnevno nositi sa svojim dijelom izazova, nevolja i kušnja. Ljudska bića, međutim, među stvorenjima imaju povlasticu nositi još jedan teret ~ dodatnu dozu patnje koja dnevno izvire iz djelovanja posebne skupine ljudi u čovječjoj vrsti. Ta je grupa mnogo moćnija od same mafije, vojno-industrijskoga kompleksa ili međunarodnoga komunizma ~ ona je neorganizirana i nepriznata skupina koja nema vođu, nema predsjednika, nema propisanih pravila, a ipak uspijeva djelovati u savršenome suglasju kao da je vođena nevidljivom rukom. Ona djeluje na način da aktivnost svakoga pojedinoga člana snažno doprinosi jačanju i širenju djelotvorne aktivnosti cjelokupna njezina članstva. Narav, značaj i ponašanje članova te skupine predmet su moga interesa na sljedećim stranicama. Ovdje želim naglasiti kako ova knjižica nije plod cinizma, niti predstavlja vježbanje u defetizmu ~ svakako ne ništa više negoli bilo koja knjiga iz mikrobiologije. Sljedeće su stranice zapravo ishod konstruktivnog nastojanja da se detektira, prepozna i time moguće neutralizira jedna od najmoćnijih tamnih sila koja koči napredak ljudskoga blagostanja i sreće.

I. PRVI TEMELJNI ZAKON

Uvijek se i neizostavno podcjenjuje broj glupih pojedinaca (idiota) u optjecaju.

* Prvi temeljni zakon ljudske gluposti nedvosmisleno tvrdi sljedeće:

Uvijek se i neizostavno podcjenjuje broj glupih pojedinaca (idiota) u optjecaju.

Na prvi pogled ta tvrdnja zvuči trivijalno, isprazno i užasno nemilosrdno. Podrobnije ispitivanje, međutim, otkriva njenu stvarnu vjerodostojnost. Bez obzira na to koliko visoko netko procjenjivao učestalost ljudske gluposti, uvijek će se iznova osupnuti činjenicom da se: a) mnogi ljudi, koji su svojedobno smatrani racionalnima i inteligentnima, na koncu ispostave beznadno glupima, kao i time da je: b) pojedinac u svojim aktivnostima iz dana u dan, dosađujućom upornošću, maltretiran od strane glupana koji se uvijek iznova, iznenada i neočekivano pojavljuju na najnezgodnijim mjestima i u najnevjerojatnijim trenutcima. Prvi temeljni zakon ne dopušta mi da iznesem određenu brojčanu vrijednost udjela glupih ljudi (idiota) unutar ukupne populacije: naime, svaka numerička procjena ispostavila bi se podcijenjenom. Stoga ću na sljedećim stranicama udjel idiota u okviru populacije označavati simbolom σ (grč. alf. ~ sigma). (Inače, čak su i sastavljači Staroga zavjeta bili svjesni Prvoga temeljnog zakona ljudske gluposti te ga parafrazirali kada su ustvrdili da „stultorum infinitus est numerus”, no upustili su se pritom u poetsko pretjerivanje. Broj glupana, naime, ne može biti beskonačan iz jednostavna razloga što je broj živih ljudi konačan.)

II. DRUGI TEMELJNI ZAKON

Vjerojatnost da određena osoba bude glupa neovisna je od bilo kakva drugog obilježja te osobe.

** Moderni kulturološki trendovi danas na Zapadu daju prednost egalitarnom pristupu životu. Skloni smo ljudska bića doživljavati kao rezultat nekoga savršeno projektiranoga stroja masovne proizvodnje. Genetičari i sociolozi ~ koristeći impresivni aparat prepun znanstvenih podataka i formulacija ~ prednjače u dokazivanju toga da su svi ljudi rođeni jednaki; u slučajevima kada su pojedinci „jednakiji” od drugih, to se pripisuje odgoju, a ne prirodi. Svoje vlastito mišljenje izdvajam iz ovoga općega gledišta. Moje je čvrsto uvjerenje, podržano godinama promatranja i izvođenja pokusa, da ljudi nisu jednaki, tj. tvrdim da su neki ljudi glupi, a da drugi nisu, te da je ta razlika uvjetovana prirodom, a ne moćima i čimbenicima kulture. Neka osoba je glupa kao što je druga osoba crvenokosa; pojedinac pripada krugu idiota kao što netko drugi pripada određenoj krvnoj grupi. Glup čovjek rađa se takav samim proviđenjem. Premda sam uvjeren da je σ-udjel ljudskih bića glup i da su takvi uslijed genetskih osobina, ja nisam nazadnjak koji prijetvorno nastoji iznova uvoditi klasnu ili rasnu diskriminaciju. Ne, ja doista čvrsto vjerujem kako je glupost neselektivna povlastica svih ljudskih skupina te kako je ona ravnomjerno raširena u stalnom omjeru. Ova je činjenica u znanstvenom izričaju izražena Drugim temeljnim zakonom ljudske gluposti koji tvrdi sljedeće:

Vjerojatnost da određena osoba bude glupa neovisna je od bilo kakva drugog obilježja te osobe.

U tom je smislu priroda izgleda doista nadmašila samu sebe. Poznato je da ona, pomalo zagonetno, uspijeva održavati konstantnom relativnu učestalost određenih prirodnih pojava. Primjera radi, bez obzira razmnažaju li se ljudi na Sjevernom polu ili na ekvatoru, jesu li konkretni parovi imućni ili ne, jesu li bijele ili crne puti, odnos novorođene ženske i muške djece ostaje stalan, uz

blagu prevlast potonje. Mi zapravo ne znamo kako priroda postiže ovaj izuzetni rezultat, no znamo da je to u prirodi uvjetovano cirkulacijom visokih brojeva. Najupečatljivija činjenica o frekvenciji gluposti jest ta da priroda uspijeva održati pojavnost σ-udjela glupih ljudi potpuno neovisno od veličine skupine. Isti postotak glupih ljudi nalazimo bez obzira na to promatramo li brojčano jako velike skupine ili se bavimo vrlo malim grupama ljudi. Nijedan drugi skup vidljivih pojava ne nudi tako impresivan dokaz moći prirode. Dokaz da obrazovanje nema nikakve veze s vjerojatnošću σ-udjela proizišao je iz pokusa provedenih na velikome broju sveučilišta širom svijeta među pet glavnih skupina: radnicima „plavih ovratnika”, djelatnicima „bijelih ovratnika”, studentima, birokratima i profesorima. Analizirajući radnike, nalazio sam da je σ-udjel njih bio glup. S obzirom da je učestalost σ u njih bila viša negoli sam očekivao (prema Prvom temeljnom zakonu) ~ oslanjajući se isprva na trendove ~ smatrao sam da za to treba okriviti segregaciju, siromaštvo i nedostatak obrazovanja. No, krećući se dalje na društvenoj ljestvici, nalazio sam isti udjel glupih među zaposlenim "bijelim ovratnicima" i među studentima. Još sam impresivnije ishode dobio među profesorima, gdje sam ~ neočekivano ~ također nailazio na isti σ-udjel glupih, i to bez obzira jesam li istraživao na velikom sveučilištu ili na manjem koledžu, u poznatoj instituciji ili nekoj opskurnoj. Zbunjen rezultatima, proširio sam istraživanje na posebno odabranu skupinu, na pravu elitu ~ dobitnike Nobelove nagrade. Ishod mi je potvrdio vrhovnu moć prirode: isti σ-udjel nobelovaca bio je glup. Tu je činjenicu bilo teško prihvatiti i provariti, no previše je rezultata pokusa dokazalo njenu fundamentalnu istinitost. Drugi temeljni zakon ljudske gluposti posjeduje čvrstu zakonitost i ne priznaje izuzetke. Pokret za oslobođenje žena vjerojatno će prigrliti Drugi temeljni zakon jer pokazuje da su glupi pojedinci podjednako brojni među muškarcima i ženama. Nerazvijenima „Trećega svijeta” Drugi će temeljni zakon ljudske gluposti najvjerojatnije predstavljati utjehu jer u njemu mogu pronaći dokaz da razvijeni ipak nisu toliko razvijeni. Sviđao se nekome Drugi temeljni zakon ili pak ne, njegove su

posljedice zastrašujuće: taj zakon naime implicira da, bez obzira kretali se vi u uglednim krugovima ili potražili utočište među polinezijskim lovcima na glave, zaključali se vi u samostan ili odlučili provesti ostatak života u društvu lijepih i raskalašenih žena, morat ćete se suočiti s istim postotkom idiota oko sebe, a on će uvijek (u skladu s Prvim temeljnim zakonom ljudske gluposti) premašiti vaša očekivanja.

III. TEHNIČKO POJAŠNJENJE

*** Na ovome je mjestu ključno pojasniti ulogu čovjekove interakcije u društvu, a koju u ovom radu promatram u svjetlu koncepta ljudske gluposti. Osobe obilježavaju različiti stupnjevi sklonosti druženju. Postoje pojedinci za koje je baš svaki kontakt s drugim osobama samo bolna nužnost. Oni se doslovno moraju prisiliti kako bi bili u društvu s ljudima. Druga su krajnost pojedinci koji apsolutno ne mogu živjeti sami sa sobom te su čak spremni provoditi vrijeme u društvu ljudi koje zapravo ne vole, radije nego da budu sami. Između ta dva ekstrema postoji cijeli niz različitih stanja, premda je golema većina ljudi bliže tipu koji se ne može nositi sa samoćom negoli onome koji nema sklonosti ljudskom općenju. Aristotel je prepoznao tu činjenicu kad je napisao da je čovjek „društvena životinja”, a utemeljenost njegove tvrdnje pokazuje činjenica da se krećemo u društvenim skupinama, da ima više ljudi u braku nego samaca i usidjelica, da se toliko bogatstva i vremena baca na zamorne i dosadne zabave, kao i ona da riječ samoća uobičajeno ima negativni prizvuk. No bez obzira pripadao li netko u pustinjake ili društvenjake, taj mora imati posla s ljudima, ako i ne istom učestalošću. Jer, i pustinjak povremeno susreće ljude. Štoviše, netko može utjecati na ljudska bića samim time što ih izbjegava. Ono što sam mogao ~ a nisam ~ učiniti za pojedinca ili skupinu predstavlja cijenu propuštene prilike (tj. propušteni dobitak odnosno gubitak) za konkretnu osobu ili grupu. Pouka priče jest ta da svatko od nas ima tekući „račun” sa svima ostalima. Djelovanjem ili nedjelovanjem svatko od nas stječe dobitak ili gubitak te istodobno proizvodi dobitak ili gubitak nekome drugome. Dobitci i gubitci mogu se zgodno predstaviti grafički, stoga ovdje donosim osnovni grafikon u tu svrhu. Grafikon 1 odnosi se na djelovanje pojedinca ~ nazovimo ga Tomo. Vodoravna os X mjeri dobitak koji Tomo stječe svojim djelovanjem. Na okomitoj osi Y grafikona mjeri se pak dobitak druge osobe ili skupine koji proizlazi iz Tomina djelovanja. Dobitci mogu biti pozitivni, nulti ili negativni, s time da su ovi potonji zapravo gubitci. Os X prikazuje Tomine pozitivne dobitke desno od središnje točke 0, a negativne gubitke lijevo od

nje. Os Y pak iznad točke 0 prikazuje dobitke s pozitivnim predznakom, a ispod nje s negativnom predznakom gubitke osobe ili osoba na koje je Tomino djelovanje imalo utjecaja. Kako bi sve ovo bilo jasnije, evo hipotetskoga primjera koji se odnosi na grafikon 1: Tomo poduzima radnju koja utječe na Dikana. Ako njome Tomo stekne dobitak, a Dikan pretrpi gubitak, radnja prvoga bit će zabilježena točkom na grafikonu negdje u kvadrantu B, rezerviranom za djelovanje bandita (o kategorijama i oznakama ljudskih grupa više u sljedećem poglavlju).

Graf. 1 Dobitci i gubitci uz osi X i Y mogu se, ako to baš netko želi, prikazivati i u novčanim monetama, ali pritom treba također imati na umu psihološke i emocionalne primitke i zadovoljštine, kao i psihološke i emocionalne stresove. Oni su neopipljivi te ih je veoma teško izmjeriti u skladu s objektivnim standardima. Analiza uloženoga i dobivenoga može ~ premda ne u potpunosti ~ pomoći riješiti ovaj problem, ali ne želim zamarati čitatelja s ovakvim tehničkim pojedinostima: određena nepreciznost nužno djeluje na mjerenje, ali ne utječe na samu bit rasprave.

Ipak, jednu točku ovdje moram posebno pojasniti. Kada razmatramo Tominu radnju, uzimamo u obzir Tomin interes, ali za procjenu utjecaja te radnje na Dikanov dobitak (pozitivan ili negativan) moramo sagledati Dikanov interes. Prečesto se previđa pravilo poštenja pa se iz zanemarivanja te, u samoj srži civilizacijske točke gledišta rađaju mnoge nevolje. Dopustit ću si banalan primjer: vremešni Tomo u afektu zbog ljubomore lupi jednako tako vremešnog Dikana po glavi jer mu ovaj otme mlađahnu ljubavnicu. Zbog svoje agresivne i osvetničke radnje naspram suparnika, Tomo istom doživi satisfakciju. Dikan, međutim, time što je dobio po glavi ne proživi nikakvo zadovoljstvo poput Tome, već je to za njega bolan i neugodan događaj (zbog kojeg još i oboli od sinkope) pa će svoju zadovoljštinu na koncu vjerojatno potražiti na sudu. Dakle, o tome je li udarac po njegovoj vlastitoj glavi za Dikana dobitak ili gubitak može prosuditi jedino on sam.

IV. TREĆI (I ZLATNI) TEMELJNI ZAKON

Glupa osoba jest ona koja izaziva gubitke drugoj osobi ili skupini ljudi, istodobno sebi ne pribavljajući nikakvu korist ili si čak nanoseći štetu.

**** Treći temeljni zakon pretpostavlja, iako eksplicitno ne tvrdi, da se ljudska bića prema svome djelovanju mogu podijeliti u četiri osnovne kategorije: nesposobne ljude (ili naivce, N), pametne ljude (ili inteligente, I), grabežljive ljude (ili bandite, B) i glupe ljude (ili idiote, G). Imalo pronicljiviji čitatelj lako će uočiti te četiri kategorije dolje u kvadrantima slikovnoga grafikona.

Ako Tomo vrši neku radnju i trpi gubitak dok proizvodi dobit za Dikana, on pripada kategoriji N: Tomo se ponaša nesposobno odnosno naivno. Ako Tomo pak vrši radnju kojom sebi pribavlja dobitak dok istovremeno dobitak donosi i Dikanu, on upada u kategoriju I: Tomo postupa pametno odnosno inteligentno. U slučaju da Tomo svojom akcijom sebi ostvari dobitak, a Dikanu izazove gubitak, on će spadati u kategoriju B: Tomo se ponaša grabežljivo poput bandita. Ako pak Tomo svojom akcijom Dikanu nanese gubitak, a sebi ne priskrbi nikakav dobitak ili čak ostvari štetu, takvo idiotsko djelovanje glupana na našem će grafikonu dospijeti u kategoriju G, što se nalazi lijevo od osi Y (koja predstavlja korist drugoga), ispod osi X (predstavlja vlastitu korist) i

središnje nulte točke ~ dakle, imat će negativni predznak na obje osi. Treći temeljni zakon ljudske gluposti to eksplicitno izražava ovako: Glupa osoba jest ona koja izaziva gubitke drugoj osobi ili skupini ljudi, istodobno sebi ne pribavljajući nikakvu korist ili si čak nanoseći štetu. Kada se po prvi put susretnu s Trećim temeljnim zakonom, racionalni ljudi instinktivno reagiraju s osjećajem skepticizma i nevjerice. Činjenica jest da razumni ljudi imaju poteškoća u poimanju i shvaćanju nerazumnog ponašanja. No, napustimo načas tu uzvišenu ravan teorije i pragmatično sagledajmo naš život svakodnevice. Svi se možemo prisjetiti prigoda u kojima je neki pojedinac djelovao na način da je postigao dobitak na našu štetu: mora da smo imali posla s grabežljivim banditom. Vjerojatno možemo prizvati u sjećanje i prilike u kojima je neki pojedinac u poslu djelovao na način koji je rezultirao njegovim gubitkom, a našim dobitkom: mora da smo poslovali s naivnim nesposobnjakovićem (no ako je pak njegov gubitak, a naš dobitak proistekao našom akcijom, mi dobivamo kvalifikaciju bandita!). Prisjetit ćemo se i slučajeva u kojima je pojedinac djelovao na dobrobit svih sudionika: u pitanju je očito bila inteligentna osoba koja je postupala pametno. Takvi se slučajevi doista zbivaju, no nakon pomnoga promišljanja, priznat ćete da to i nisu baš najčešći događaji koji obilježavaju naš svakodnevni život. Naša svakodnevica uglavnom je sastavljena od slučajeva u kojima gubimo i/ili novac, i/ili vrijeme, i/ili energiju, i/ili tek, raspoloženje i dobro zdravlje zbog besmislenog „delanja” nekog ubogog stvorenja koje time nema što dobiti ~ a doista i ne dobiva ~ uzrokujući nam sramotu, nevolju ili štetu. Nitko ne zna, ne razumije, niti može objasniti zašto taj nesretnik radi to što radi. Zapravo, nema razložnog objašnjenja. Ili možda ~ točnije ~ ipak postoji jedno: u pitanju je glupa osoba (idiot).

V. DISTRIBUCIJA POJAVNOSTI (NA PRIMJERU BANDITA I IDIOTA)

***** Većina ljudi ne ponaša se uvijek ujednačeno. U jednim okolnostima djelovanje konkretne osobe može pokazivati inteligenciju, a u drugima nesposobnost. Jedinu važnu iznimku od ovog pravila čine glupi ljudi, koji obično pokazuju snažnu sklonost ka savršenoj dosljednosti u svim poljima svoga djelovanja. Iz toga ne proizlazi da na osnovnom grafikonu možemo ocrtati samo radnje glupih pojedinaca. Prema djelovanju svake osobe možemo izračunati njezinu prosječnu poziciju uz pomoć osi X i Y na ravni grafikona 1, neovisno o stupnju neujednačenosti u radnjama. Nesposobna se osoba može povremeno ponašati inteligentno, a ponekad može poduzeti i banditsku radnju. No, s obzirom da se u osnovi radi o nesposobnoj osobi, velika će većina njenih postupaka imati obilježja nesposobnosti odnosno naivnosti. Stoga će ukupno izvagana prosječna vrijednost svih njezinih radnji takvu osobu zasigurno smjestiti u kvadrant N osnovnoga grafikona, rezerviran za nesposobnjakoviće. Činjenica kako je na osnovni grafikon, uz same njezine pojedinačne akcije, moguće smjestiti i prosječnu „vrijednost” osobe, dopušta nam malo digresije o distribuciji pojavnosti banditskog i idiotskog tipa. „Idealan” grabežljivi razbojnik jest onaj što svojim radnjama pojedincima nanosi gubitke koji su jednaki njegovim dobitcima. Pritom je najsirovija vrsta banditizma krađa. Osoba koja te opljačka za 100 eura bez da ti nanese dodatnu štetu ili ozljedu „idealan” je bandit: ti gubiš 100 eura, a on ih dobiva. Takav će razbojnik na osnovnom grafikonu biti smješten na dijagonalnu crtu koja pod 45 stupnjeva dijeli kvadrant B na dva savršeno simetrična polja B I i BG (linija 0M na graf. 2). Međutim, treba imati na umu da su takvi banditi rijetki, pa će golema većina njih upasti u jedno od dva polja ~ u ono koje graniči s kvadrantom inteligenata ili u ono koje graniči s kvadrantom glupana. Banditi koji upadnu u polje BI su oni pojedinci čije im akcije osiguravaju veće profite od gubitaka koje istom uzrokuju drugim ljudima. Svi takvi banditi odišu inteligencijom, a što se više njihova pozicija približava osi X grafikona, to više i više dijele obilježja inteligentne osobe. Nažalost, pojedinci među razbojnicima koji pripadaju u polje BI nisu previše brojni.

Graf. 2 Većina bandita zapravo pripada u polje BG, i to su oni pojedinci čije im akcije donose manje dobitke od gubitaka koje oni pritom uzrokuju drugim ljudima. Ako te netko ubije u nastojanju da te opljačka za 50 eura ili te usmrti s namjerom da ti otme ženu i provede s njom vikend u Monte Carlu, možemo lako zaključiti da nije riječ o „idealnom” banditu. Čak i ako njegov dobitak mjerimo njegovim interesom (no i dalje mjereći tvoj gubitak tvojim interesom), takav bandit svakako spada u polje BG, vrlo blizu granice običnog idiotizma. Generali koji u ratu izazovu masovno razaranje i nebrojene žrtve kako bi izborili unaprjeđenje ili medalju pripadaju toj kategoriji idiotskih razbojnika. Distribucija pojavnosti glupih ljudi na grafikonu jest potpuno drugačija u odnosu na onu kod bandita. Dok su banditi uglavnom raspršeni po kvadrantu B, glupani su jako koncentrirani uzduž jedne linije; konkretno, uz os Y ispod točke 0 (vidi graf. 1). Razlog jest taj što je golema većina idiota bazično i nepokolebljivo glupa, na način da uporno ustraju u svojim akcijama bez obzira što njima nanose štetu i gubitke drugim ljudima, a sami pritom ne postižu nikakav dobitak. Među njima, dodajmo, ima i podskupina glupana koji svojim neshvatljivim djelovanjem ne samo uzrokuju gubitke drugima, već nanose štetu i sebi. Oni su neka vrsta superidiota koji se u našem sustavu proračuna, naravno, i dalje pojavljuju negdje u kvadrantu G, ali znatno više lijevo od osi Y.

VI. GLUPOST I MOĆ

****** Poput svih ljudskih bića, i glupi ljudi jako variraju u svojoj mogućnosti da utječu na druge. Neki glupani obično nanose samo manje gubitke, dok drugi preko svake mjere uspijevaju prouzročiti grozne i široko rasprostranjene štete ne samo pojedincima već i cijelim zajednicama i društvima. Potencijal nanošenja štete u idiota ovisi o dva značajna čimbenika. Prvi od njih je genetski faktor. Neki pojedinci nasljeđuju izuzetne količine gena gluposti i već samim naslijeđem od rođenja pripadaju „eliti” svoje skupine. Drugi pak čimbenik koji određuje potencijal glupe osobe ovisan je o položaju moći i o utjecaju koji idiot ima u društvu. Među birokratima, generalima, političarima i državnicima lako se mogu pronaći bazično glupi pojedinici čiji je kapacitet nanošenja štete bio (ili sada jest) alarmantno uvećan pozicijom moći koju su zauzimali (ili sada zauzimaju). Pritom se ne smiju zanemariti ni religijski dostojanstvenici. Pitanje koje razumni ljudi često postavljaju jest: kako glupani uspijevaju steći položaj moći i utjecaja? U prošlosti je postojanje klasa i kasta svakako bila društvena pretpostavka koja je omogućavala stabilan dotok glupih ljudi do pozicija moći u većini predindustrijskih društava. Religija je također bila snažan faktor prinosa glupana. U modernom su industrijskom svijetu klase i kaste kao pojmovi i koncepti potisnuti, a pomalo se povlači i religija. No, umjesto klasa i kasta imamo političke partije i birokraciju, a umjesto religije dobivamo demokraciju. Unutar demokratskog sustava opći izbori predstavljaju najdjelotvorniji instrument da se osigura stabilno održavanje σ-udjela idiota među moćnima. Treba s tim u vezi imati na umu kako ~ prema Drugome temeljnom zakonu ljudske gluposti ~ σ-udjel u glasačkoj populaciji pripada glupim ljudima, a izbori svima njima nude sjajnu priliku da naštete ostalima bez da sebi time donesu ikakvu korist. Postižu to tako što svojim glasovima doprinose da se održi razina σ-udjela idiota među onima na vlasti.

VII. SNAGA IDIOTIZMA

******* Nije teško razumjeti da društvena, politička i institucionalna moć povećava štetni potencijal glupe osobe. No ipak, mora se objasniti i shvatiti što to u esenciji čini idiota opasnim za druge ljude ~ drugim riječima, što to čini snagu gluposti. U biti, glupi ljudi opasni su i štetni zato jer razumni ljudi teško mogu pojmiti i razumjeti nerazumno ponašanje. Inteligentna osoba može shvatiti logiku bandita jer radnje grabežljivih prate obrazac racionalnosti ~ odurne, istina, ali ipak racionalnosti. Bandit želi dobitak na svome računu. S obzirom da nije dostatno inteligentan da osmisli načine dobitka koji će i tebi donijeti korist, on će proizvesti svoj plus izazivanjem minusa na tvom računu. Sve ovo je loše, ali racionalno, pa ako si racionalan, možeš to predvidjeti. Možeš, dakle, unaprijed pretpostaviti „delanje raznih bandića”, njihove odvratne manevre i gadne namjere, a ~ ako si dovoljno pametan ~ često možeš izgraditi i vlastitu obranu protiv toga. U slučaju glupe osobe sve ovo je apsolutno nemoguće, kako je to objašnjeno Trećim temeljnim zakonom ljudske gluposti. Idiot će te uznemiravati bez razloga, bez koristi, bez ikakva plana i programa, na najnevjerojatnijim mjestima i u najnepredvidljivijim trenutcima. Ne postoji razumski način opisa koji bi rekao kada, kako i zašto glupi stvor napada. Kad si konfrontiran s idiotom, ti si u potpunosti prepušten njemu na milost i nemilost. S obzirom da akcije glupog pojedinca ne podliježu pravilima razuma, proizlazi da: a) pojedinac najčešće biva zatečen napadom glupe osobe; i b) čak i kad postane svjestan napada, on ne može organizirati racionalnu obranu jer napadu idiota nedostaje bilo kakva racionalna struktura. Sama činjenica kako su aktivnosti i pokreti glupoga stvorenja apsolutno nestalni i iracionalni, ne samo da obranu čini problematičnom već čini krajnje složenim i svaki protunapad ~ kao da pokušavaš pucati u metu koja je u stanju izvesti sasvim neočekivane i nezamislive pokrete. To je ono što su i Schiller i Dickens imali na pameti kada je prvi ustvrdio kako se „protiv gluposti i sami bogovi uzalud bore”, a drugi kasnije napisao da se „uz glupost i zvuk probave čovjek može mnogo čemu oduprijeti”.

VIII. ČETVRTI TEMELJNI ZAKON

Ljudi koji nisu glupi uvijek umanjuju moć glupih osoba da naštete. ~ Čovjek koji nije glup stalno i nadasve zaboravlja da se svaka suradnja i/ili odnos s idiotom u bilo koje vrijeme, na bilo kojem mjestu i u bilo kakvim okolnostima neizostavno pokaže skupom pogreškom.

******** Naivni ljudi ~ dakle, oni koji u našem sustavu mjerenja spadaju u kvadrant N ~ obično ne uspijevaju prepoznati koliko su glupi ljudi za njih opasni, i to uopće ne iznenađuje. Njihov neuspjeh u tome samo je još jedan izraz njihove nesposobnosti. No, nevjerojatna je činjenica da niti inteligentni ni grabežljivi ljudi često ne uspijevaju prepoznati urođenu moć gluposti da nanosi štetu. Jako je teško objasniti zašto se to događa, ali se može primijetiti da pametni ljudi, kao i banditi, pri suočavanju s idiotima često prave grešku prepuštajući se osjećaju samozadovoljstva i podcjenjivanja, umjesto da im odmah proradi adrenalin i obrambeni stav. Neglup čovjek sklon je vjerovati da će glupan nauditi samo sebi, ali to je zapravo brkanje gluposti i nesposobnosti. Ponekad je pojedinac u iskušenju povezati se s idiotom kako bi ga iskoristio za vlastite planove. Takav manevar ne može nego završiti katastrofalnim posljedicama zato jer: a) temelji se na potpunom nerazumijevanju same prirode gluposti, i b) daje glupoj osobi prostor za pokazivanje njenih „darova”. Manipuliranje idiotom do neke je točke doista moguće, ali zbog prirođenog mu nestalnog ponašanja ne mogu se predvidjeti sve glupanove akcije i reakcije, pa će proračunata osoba ubrzo ostati uneređena neočekivanim potezima suradnika idiota. Ovo je jasno sažeto u Četvrtome temeljnom zakonu koji kaže: Ljudi koji nisu glupi uvijek umanjuju moć glupih osoba da naštete. Čovjek koji nije glup stalno i nadasve zaboravlja da se svaka suradnja i/ili odnos s idiotom u bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu i u bilo kakvim okolnostima neizostavno pokaže skupom pogreškom. Kroz stoljeća i tisućljeća ~ kako u javnom, tako i u privatnom životu ~ nebrojeno pojedinaca nije bilo svjesno Četvrtoga temeljnog zakona ljudske gluposti, što je rezultiralo neprocjenjivim gubitcima za čovječanstvo.

IX. PETI TEMELJNI ZAKON (I MAKROANALIZA)

Glupa je osoba najopasnija vrsta osobe. ~ Glupan (idiot) je opasniji od bandita.

********* Promišljanje kojim završava prethodno poglavlje vodi do makroanalize, kojom pak umjesto dobrobiti pojedinca razmatram dobrobit društva, gledanu u ovom kontekstu kao računski zbroj pojedinačnih stanja. Potpuno razumijevanje Petoga temeljnog zakona ključno je za analizu. Usput rečeno, od svih pet temeljnih zakona ljudske gluposti ovaj je svakako najpoznatiji, a njegov se zaključak navodi vrlo često. Peti temeljni zakon ljudske gluposti tvrdi: Glupa je osoba najopasnija vrsta osobe. Iz toga se izvodi sljedeće: Glupan (idiot) je opasniji od bandita. Formulacija ovog zakona i tvrdnja koju donosi još uvijek su na mikrotipskoj razini. Međutim, kako je već rečeno, on ima dalekosežne posljedice koje se tiču makroprirode. Ključna točka koju treba imati na umu jest ova: ishod djelovanja „idealnog” bandita (osobe koja na grafikonu 2 pada na liniju 0M) je jednostavno prijenos imetka i/ili dobara. Nakon grabežljive akcije bandit ima plus na svom računu upravo jednak minusu koji je izazvao drugoj osobi ili skupini. Društvo u cjelini materijalno ne stoji ni gore ni bolje nakon takve otimačine. Kad bi svi članovi društva bili „idealni” razbojnici, društvo bi materijalno stagniralo, ali ne bi bilo potpunog rasapa. Poslovanje bi se svelo na masovne transfere imetka i dobara u korist onih koji poduzimaju akcije. Hipotetski rečeno, ako bi svi članovi društva poduzimali akcije u reguliranim nizovima, ne samo društvo u cjelini već i pojedinci našli bi se u potpuno stabilnom stanju bez promjena. Kada su pak glupi ljudi uključeni u posao, priča je potpuno drugačija. Glupani (idioti) svojim djelovanjem uzrokuju gubitke drugim ljudima bez uzvratnih dobitaka na vlastitom računu. Time se društvo u cjelini unazađuje. Moj sustav izračuna, koji nalazi vlastiti prikaz u osnovnome grafikonu, jasno pokazuje činjenicu da aktivnosti pojedinaca što nalaze mjesto desno od linije P0M (vidi graf. 3) u većem ili manjem stupnju pridonose blagostanju društva.

Istodobno pak, s druge strane, aktivnosti svih pojedinaca koji upadaju lijevo od iste crte P0M uzrokuju siromašenje istoga. Drugim riječima, i nesposobni naivci s naznakama inteligencije (polje N I), i grabežljivi banditi s naznakama inteligencije (polje B I), i pametni odnosno inteligentni pojedinci (kvadrant I) ponad njih, svi oni doprinose ~ premda u različitim stupnjevima ~ rastu blagostanja društva. S druge strane, banditi s viškom gluposti (polje BG) i naivci s viškom gluposti (polje NG) uspijevaju uvećati ukupne gubitke koje stvaraju glupi idioti (kvadrant G), čime jačaju ionako opaku razornu moć potonjih.

Graf. 3 Sve ovo sugerira određene posljedice na ukupno stanje svih društava. Prema Drugom temeljnom zakonu ljudske gluposti, udjel glupih ljudi jest konstanta σ na koju ne utječu vrijeme, prostor, rasa, klasa ili bilo koja druga sociokulturna ili historijska varijabla. Bila bi dubinska pogreška vjerovati kako je broj glupih ljudi u društvu koje je u krizi veći nego u društvu koje napreduje. Oba ta društva opterećena su istim postotkom glupana. Razlika između njih jest zapravo ta što u društvu koje loše funkcionira postoje dvije izrazito negativne tendencije:

a) glupim članovima društva ostali lakše dopuštaju da postanu aktivni i da više djeluju; b) mijenja se struktura skupina koje čine neglupi ljudi, i to na način da se u populaciji smanjuje udjel inteligentnih ljudi (kvadrant I) te udjel naivaca i bandita s naznakama inteligencije (polja N I i BI), dok se istodobno u stanovništvu srazmjerno povećava udjel naivaca i bandita koji naginju ka gluposti (polja NG i BG). Ova teoretska pretpostavka bogato je potvrđena istraživanjem, uz iscrpnu analizu historijskih primjera. U stvari, ta nam analiza dopušta formulirati zaključke na način koji je više utemeljen u stvarnim činjenicama. Promatra li pažljivi istraživač antičko, srednjovjekovno, novovjekovno ili suvremeno doba, on mora biti zatečen činjenicom da se svagda i svugdje pojavljuje neizbježni σ-udjel glupana, čak i u državama u usponu. Međutim, u potonjima također nalazimo natprosječno visoki udjel inteligentnih ljudi koji uspijevaju držati utjecaj idiota pod nadzorom, istodobno proizvodeći prinose za sebe i ostale članove zajednice, omogućavajući time napredak. U zemlji koja je u padu udjel je pak glupih ljudi još uvijek jednak σ; međutim, u preostalom se stanovništvu među onima na vlasti opaža alarmantno uvećani broj bandita u kojih prevladava glupost (polje BG u kvadrantu B), uz jednako zabrinjavajući porast broja nesposobnih pojedinaca među onima koji nisu na vlasti (kvadrant N). Takva promjena u sastavu neglupog stanovništva neminovno snaži razarajuću moć σ-udjela idiota, povećavajući izvjesnost daljnjega pada i potonuća društva u rasulo.