Anatomija ljudske destruktivnosti,Vol. II 8634902129, 9788634902129 [PDF]

Zitiervorschau

Erich Fromm

ERICH FROMM: DJELA u 12 svezaka Izdaju »NAPRIJED« Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 NOLIT Izdavačka radna organizacija Beograd, Terazije 27

Anatomija ljudske destruktivnosti

from Dario to filozofija.net forum

Druga knjiga

Preveli Gvozden Flego Vesna Marčec-Beli

Uredili Zeljko Falout i Gvozden Flego

ZAGREB 1989

Sadržaj

Treći dio: RAZNOLIKOSTI AGRESIJE I DESTRUKTIVNOSTI I NJIHOVA POJEDINAČNA STANJA

IX

X

Naslov izvornika Erich Fromm THE ANATOMY OF HUMAN DESTRUCTIVENESS Holt, Rinehart and Winston, New York, 1973 ©

1973 by Erich Fromm

9

Benigna agresija Uvodne napomene Pseudoagresija Nehotična agresija Nestašna agresija Samopotvrdujuća agresija Defenzivna agresija Razlika između životinja i čovjeka Agresija i sloboda Agresija i narcisoidnost Agresija i otpor Konformistička agresija Instrumentalna agresija O uzrocima rata Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije

11 11 14 14 14 15 20 20 24 25 29 31 32 34 39

Maligna agresija: premise Uvodne napomene Priroda čovjeka Egzistencijalne potrebe čovjeka i razne strasti ukorijenjene u karakteru Okvir orijentacije i odanosti Ukorijenjenost Jedinstvo Efektivnost Uzbuđenje i stimulacija Kronična depresija dosade

45 45 46 56 56 58 59 60 63 68

Karakterna struktura Uvjeti za razvoj strasti ukorijenjenih u karakteru Neurofiziološki uvjeti Društveni uvjeti O racionalnosti i iracionalnosti instinkata i strasti Psihička funkcija strasti XI

XII

Maligna agresija: okrutnost i destruktivnost Očigledna destruktivnost Spontani oblici Povijesni zapis Osvetnička destruktivnost Ekstatička destruktivnost Obožavanje destruktivnosti Kern, von Salomon: klinički slučaj idolatrije destrukcije Destruktivni karakter: sadizam Primjeri seksualnog sadizma/mazohizma Josip Staljin: klinički slučaj neseksualnog sadizma Priroda sadizma Stanja koja rađaju sadizam Heinrich Himmler: klinički slučaj analno-zgrtačkog sadizma Zaključak Maligna agresija: nekrofilija Tradicionalni pojam Nekrofilni karakter

Nekrofilijski snovi »Neintendirane« nekrofilijske akcije Nekrofilijski jezik Veza između nekrofilije i obožavanja tehnike Hipoteze o incestu i Edipovom kompleksu Odnos Freudovih instinkata života i smrti prema biofiliji i nekrofiliji Klinički/metodološki principi

77 79 80 84 88 90

97 91 99 99 100 103 105 105 108 111 113 117 125 127 150 157 157 162

XIII

Maligna agresija: Adolf Hitler, klinički slučaj nekrofilije Uvodne napomene Hitlerovo porijeklo i rane godine Klara Hitler Alois Hitler Od rođenja do šeste godine (1889—1895) Djetinjstvo od šeste do jedanaeste godine (1895—1900) Od jedanaeste do sedamnaeste godine (1900—1906) Beč (1907—1913) Miinchen Primjedba o metodologiji Hitlerova destruktivnost Potiskivanje destruktivnosti Drugi aspekti Hitlerove ličnosti Odnosi prema ženama Nadarenosti i talenti Fasada Nedostaci volje i realizma

163 168 171 173 188 194 195

202 202 204 204 206 207 211 213 220 226 228 229 236 238 241 245 254 259

Epilog: O dvoznačnosti nade Dodatak: Freudova teorija agresivnosti i destruktivnosti Evolucija Freudove koncepcije agresivnosti i destruktivnosti Analiza promjenljivosti i kritika Freudove teorije instinkta smrti i Erosa Snaga i ograničenje instinkta smrti Kritika biti Freudove teorije Princip redukcije nadraženosti: osnova principa užitka i instinkta smrti

271

Treći dio

275 275 281 296 302 304

Bibliografija

317

Indeks pojmova i imena

337

Raznolikosti agresije i destruktivnosti i njihova pojedinačna stanja

IX

Benigna agresija

Uvodne napomene Dokaz iznesen u prethodnom poglavlju doveo je do zaključka da je defenzivna agresivnost »ugrađena« u životinjski i ljudski mo¬ zak i da služi funkciji obrane od ugrožavanja životnih interesa. Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpan¬ ze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktiv¬ nosti i okrutnosti a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi »ubojica«. Kako možemo objasniti tu »hiperagresiju« u čovjeku? Ima li ona isti izvor kao životinjska agresija ili je čovjek obdaren ne¬ kom drugom, posebnom ljudskom sposobnošću za destruktiv¬ nost? Prva se pretpostavka može argumentirati naglašavanjem da ži¬ votinje također pokazuju krajnju i žestoku destruktivnost kada se naruši njihova okolišna i društvena ravnoteža, iako se to jav¬ lja samo kao iznimka — na primjer u uvjetima jata ili krda. Mo¬ glo bi se zaključiti da je čovjek mnogo destruktivniji jer je stvo¬ rio stanja kao što je prenaseljenost ili drugi odnosi koji proiz¬ vode agresiju, a koji su u njegovoj povijesti postali više normalni no izuzetni. Zbog toga čovjekova hiperagresija nije uzrokovana većim agresivnim potencijalom, već činjenicom da su stanja koja proizvode agresiju češća kod ljudi no kod životinja, koje žive u svom prirodnom boravištu.1 Taj argument je valjan — dokle dopire. On je važan jer vodi kritičkoj analizi čovjekovog stanja u povijesti. Sugerira da je čo¬ vjek najveći dio svoje povijesti živio u zoološkom vrtu a ne »u divljini« — tj. u stanju slobode koja vodi ljudskom razvoju i bla11

gostanju. Uistinu, većina podataka o čovjekovoj »prirodi« je u osnovi iste vrste kao Zuckermanovi originalni podaci o pavija¬ nima s Monkev Hilla u londonskom zoološkom vrtu (S. Zuckerman, 1932) Ali ostaje činjenica da čovjek često djeluje okrutno i destruk¬ tivno čak i u situacijama u kojima nije u uvjetima jata ili krda. Destruktivnost i okrutnost mogu u njemu izazvati osjećaj jakog zadovoljstva; mase ljudi može iznenada zahvatiti požuda za krv¬ lju. Pojedinci i grupe mogu imati karakternu strukturu koja ih tjera na žudno čekanje — ili stvaranje — situacija koje dopu¬ štaju izražavanje destruktivnosti. Životinje, s druge strane, ne uživaju u zadavanju boli i patnje drugim životinjama, niti ubijaju »ni zbog čega«. Pokatkad se čini da životinja pokazuje sadističko ponašanje — na primjer mačka koja se igra mišem; no u zaključku da mačka uživa u patnji miša nalazi se antropomorfna interpretacija; što god se brzo kreće može poslužiti kao predmet za igru, bio to miš ili klupko vune. Uzmimo jedan drugi primjer: Lorenz izvještava o slučaju dviju golubica zatvorenih u premalu krletku. Jača je drugoj živoj ču¬ pala pero po pero dok ih Lorenz nije razdvojio. No i u ovom je slučaju ono što bi se moglo činiti manifestacijom neograničene okrutnosti zapravo reakcija na nedostatak prostora, te spada u kategoriju defenzivne agresije Želja za destruiranjem radi destrukcije je drugačija. Čini se da samo čovjek nalazi zadovoljstvo u destruiranju života bez bilo kakvog drugog razloga ili svrhe do same destrukcije. Općenitije rečeno, izgleda da je samo čovjek destruktivan izvan cilja obrane ili postizanja onoga što mu je potrebno. Teza koja će u ovom poglavlju biti razrađena jest: čovjekova destruktivnost i okrutnost ne mogu se objasniti u terminima ži¬ votinjske nasljednosti ili destruktivnog instinkta, već moraju biti shvaćene na osnovu onih faktora kojima se čovjek razlikuje od svojih životinjskih predaka. Problem je ispitati na koji su način i do kojeg stupnja specifična stanja ljudske egzistencije odgovor¬ na za kvalitet i intenzitet čovjekove strasti za ubijanjem i muče¬ njem? čak i kad ima isti defenzivni karakter kao i životinjska, čovje¬ kova agresivnost mnogo je češća zbog razloga koji leže u uvjetima ljudskog života. Ovo će se poglavlje baviti prvo čovjekovom de¬ fenzivnom agresijom, a zatim onim što je u čovjeku jedinstveno. 12

Ako se složimo u tome da »agresijom« nazivamo sva djela koja uzrokuju i koja imaju namjeru uzrokovati štetu drugoj osobi, životinji ili neživom predmetu, najosnovnija razlika između svih vrsta poriva svedenih pod kategoriju agresije je razlika između biološki adaptivne, one koja služi životu, benigne agresije i bio¬ loški neadaptivne, maligne agresije. Ta je razlika već bila spominjana u raspravi o neurofiziološkim vidovima agresije. Da ukratko ponovimo: biološki adaptivna ag¬ resija je odgovor na ugroženosti vitalnih interesa; ona je filogenetski programirana; zajednička je životinjama i ljudima; nije spontana i samorastuća, već je reaktivna i defenzivna; ona teži uklanjanju ugroženosti bilo destruiranjem, bilo uklanjanjem nje¬ nog izvora. Biološki neadaptivna, maligna agresija, tj. destruktivnost i ok¬ rutnost, nije obrana od ugroženosti; ona nije filogenetski progra¬ mirana; isključiva je karakteristika čovjeka; ona je biološki štet¬ na jer je društveno disruptivna; njene glavne manifestacije — ubijanje i okrutnost — stvaraju užitak ne tražeći nikakvu drugu svrhu; ona je štetna ne samo za osobu koja je napadnuta već i za napadača. Maligna agresija, iako nije instinkt, ljudski je poten¬ cijal ukorijenjen u samim uvjetima ljudske egzistencije. Razlika između biološki adaptivne i biološki neadaptivne agre¬ sije može pomoći rasvjetljavanju zbrke u cijeloj raspravi o ljud¬ skoj agresiji. Oni koji objašnjavaju učestalost i intenzitet ljudske agresije polazeći od pretpostavke da je nastala iz urođene crte ljudske prirode, često prisiljavaju one svoje protivnike koji su se odrekli nade u mirni svijet da stupanj ljudske destruktivnosti i okrutnosti svode na najmanju mjeru. Tako su branitelji nade često bili nagnani na zauzimanje defenzivnog i pretjerano optimi¬ stičnog stajališta o čovjeku. Razlika između defenzivne i maligne agresije čini to nepotrebnim. Ona podrazumijeva da maligni dio čovjekove agresije nije urođen, te zato nije neiskorjenjiv, ali uva¬ žava da je maligna agresija ljudski potencijal i više no naučeni uzorak ponašanja koji spremno nestaje kada se uvedu novi uzorci. Treći dio će proučavati prirodu i uvjete obiju, benigne i ma¬ ligne agresije, dok će se više baviti ovom drugom. Prije no što počnem želim podsjetiti čitaoca da, suprotno biheviorističkoj te¬ oriji, slijedeća analiza svih tipova agresije ima za predmet agre¬ sivne porive, bez obzira na to jesu li ili nisu izraženi u agresiv¬ nom ponašanju. 13

Pseudoagresija Pod pseudoagresijom podrazumijevam ona agresivna djela koja mogu uzrokovati štetu, ali im to nije namjera. Nehotična agresija Najočitiji primjer pseudoagresije je slučajna, nenamjerna agre¬ sija, tj. agresivan čin koji ozljeđuje drugu osobu, ali nije imao namjeru nanijeti nikakvu štetu. Klasični primjer tog tipa agresi¬ je je pucanje iz oružja koje slučajno ozlijedi ili ubije onoga tko je u blizini. Psihoanaliza je donekle umanjila jednostavnost de¬ finicije slučajnih djela uvodeći pojam nesvjesne motivacije, te se može postaviti pitanje nije li ono što se čini slučajnim agresor nesvjesno namjeravao. Prihvaćanje ove teze smanjilo bi broj slu¬ čajeva koji potpadaju pod kategoriju nenamjerne agresije,. ali bi bilo sasvim dogmatsko pojednostavnjivanje zaključiti da svaka slučajna agresija potječe iz nesvjesnih motiva. Nestašna agresija Cilj nestašne agresije je primjena vještine a ne destrukcija ili šteta; ta agresija nije motivirana mržnjom. Mačevanje, borba sabljama ili upotreba luka i strijele razvili su se iz potrebe ubi¬ janja neprijatelja u obrani ili napadu, ali su se njihove izvorne funkcije gotovo izgubile a te su igre postale umijeće. Ono se prakticira, na primjer, u zen-budističkoj borbi sabljama, koja za¬ htijeva veliku vještinu, kontrolu cijelog tijela, potpunu koncen¬ traciju — kvalitete koje dijeli s umjetnošću koja je očigledno potpuno različita od umjetnosti čajne ceremonije. Zenovski maj¬ stor u borbi sabljama ne gaji želju za ubijanjem ili destruiranjem, on ne mrzi. On izvodi čist pokret, a ako protivnik bude ubijen, to je zato što je »stajao na pogrešnom mjestu«.3 Klasični psihoanalitičar može dokazivati da je borac sabljama podsvjesno motiviran mržnjom ili željom za destrukcijom svog protivnika; to je psihoanalitičarevo pravo kojim, međutim, pokazuje slabo ra¬ zumijevanje duha zen-budizma. Luk i strijela su također nekada bili oružja napada i obrane s ciljem uništenja (destruction), no danas je umijeće baratanja lu¬ kom i strijelom čista primjena vještine, što je tako instruktivno pokazano u maloj knjizi Zen u umijeću baratanja lukom i strije¬

lom (Zen in the Art of Archery) E. Herrigela (1953). U zapadnoj kulturi nalazimo isti fenomen: mačevanje i borba sabljama po¬ stali su sport. Iako oni mogu ne uključivati duhovne aspekte zenovske umjetnosti, ipak predstavljaju vrstu borbe bez namjere nanošenja povrede. I među primitivnim plemenima često nalazi¬ mo borbu što izgleda da je uveliko pokazivanje vještine, a samo u manjem broju slučajeva izraz destruktivnosti. Samopotvrđujuća agresija Daleko najvažniji slučaj pseudoagresije je ono što je manje i'i više jednako samopotvrđivanju. To je agresija u doslovnom smi¬ slu njezina korijena — aggredi, od ad gradi (gradus znači »ko¬ rak«, a ad »prema«), što znači »kretati se (ići, koračati) naprijed« — upravo kao što regresija, od regredi znači »kretati se natrag«. Aggredi ili u danas zastarjelom engleskom obliku »agresirati« (»to aggress«), neprijelazan je glagol. Može se »agresirati«, tj. kre¬ tati naprijed, ali se ne može »agresirati« nekoga u smislu napasti nekoga. Riječ »agresirati« mora da je rano poprimila značenje napada, jer je u ratu kretanje naprijed obično početak napada. Agresivnost u svom izvornom značenju »agresiranja« može se definirati kao kretanje naprijed prema cilju bez pretjeranog ko¬ lebanja, sumnje ili straha. Čini se da p6jam potvrđujuće agresije nalazi neku potvrdu u promatranjima veze između muškog hormona i agresije. Brojni eksperimenti su pokazali da muški hormon naginje stvaranju agresivnog ponašanja. Da bismo odgovorili zašto je tome tako, moramo uzeti u obzir da je jedna od najosnovnijih razlika muž¬ jaka i ženke razlika u funkciji za vrijeme seksualnog čina. Ana¬ tomski i fiziološki uvjeti muškog seksualnog djelovanja zahtije¬ vaju od mužjaka da bude sposoban probiti himen djevice, da ne bude spriječen strahom, kolebanjem ili čak otporom koje bi žen¬ ka mogla očitovati; kod životinja mužjak mora ženku držati u mjestu za vrijeme penjanja. Budući da je muška sposobnost seksualnog djelovanja osnovni zahtjev za održanje vrste, za očeki¬ vati je da priroda obdaruje mužjaka nekim posebnim agresivnim potencijalom. Izgleda da se to očekivanje potvrđuje brojnim či¬ njenicama. Izvedeni su mnogi eksperimenti da bi se proučila veza između agresije i kastracije mužjaka ili učinka uštrcavanja muških hor¬ mona u kastriranog mužjaka. Osnovna proučavanja na tom polju 15

učinjena su četrdesetih godina.4 Jedan od klasičnih eksperimenata je onaj kojeg opisuje Beeman. On je pokazao da se kastrirani odrasli muški miševi (dvadeset i pet dana stari) određeno vrijeme nakon operacije više ne bore kao što su to činili prije kastracije, već se, umjesto toga, ponašaju miroljubivo. Međutim, ako bi se istim životinjama tada dali muški hormoni, one bi se ponovo po¬ čele boriti, a ponovo bi prestale nakon vađenja muškog hormo¬ na. Beeman je, međutim, također mogao pokazati da se miševi ne prestaju boriti ni ako im se nakon operacije ne da odmor, već ako su uvjetovani konstinuiranom dnevnom rutinom borenja. (E. A. Beeman, 1947). Taj eksperiment ukazuje na to da je muški hormon stimulacija za borbeno ponašanje, a ne uvjet bez kojeg se ono ne bi moglo pojaviti. Slične su eksperimente sa čimpanzama izvodili G. Clark i H. G. Bird (1946). Muški je hormon povećao stupanj agresivnosti (do¬ minacija), a ženski hormon ga je smanjio. Kasniji eksperimenti — na primjer oni o kojima izvještava E. B. Sigg — potvrđuju stariji rad Beemana i drugih. Sigg dolazi do zaključka: »Može se ustanoviti da je nagli pad agresivnog ponašanja kod izoliranog miša vjerojatno zasnovan na multihormonalnoj neravnoteži koja snižava prag do pobude otponca koji izmamljuje agresiju. Muški gonadalni hormoni presudno su uključeni u tu reakciju, dok druge endokrine promjene (adreno-kortikalne, adreno-medularne i tiroidne) mogu biti kontributorne i posljedične.« (S. Garattini i E. B. Sigg, urednici, 1969) Od ostalih radova u istoj knjizi koji se bave problemom odno¬ sa seksualnih hormona i agresije želim spomenuti još samo jed¬ nu studiju, onu K. M. J. Lagerspetza. On izvještava o eksperi¬ mentima koji naginju pokazivanju da su kod miševa koji su uv¬ jetovani da budu krajnje agresivni i tjeranje i sparivanje bili potpuno zaustavljeni, dok kod miševa koji su bili uvjetovani da budu neagresivni seksualno ponašanje nije bilo zaustavljeno. Autor zaključuje da »ti rezultati sugeriraju da su ta dva tipa po¬ našanja alternative koje mogu selektivno biti spriječene ili oja¬ čane [i da] ne potkrepljuju vjerovanje da agresivno i seksualno ponašanje potječe iz zajedničkog podražaja koji je, nadalje, ka¬ naliziran pobudama iz okoline«. (K. M. K. Lagerspetz, 1969). Ta¬ kav zaključak proturječi pretpostavci da agresivni impulsi prido¬ nose muškim seksualnim porivima. Izvan moje kompetencije je da vrednujem tu očitu kontradikciju. Ipak ću, nešto dalje u te¬ kstu, iznijeti hipotetičku sugestiju. 16

Druga moguća osnova za pretpostavku veze muškosti i agresije su otkrića i teorije o prirodi kromosoma Y. Ženka nosi dva sek¬ sualna kromosoma (XX); muški par seksualnih kromosoma sa¬ stoji se od jednog X i jednog Y (XY). Međutim, u procesu dije¬ ljenja stanice može se pojaviti nenormalan razvoj kod kojeg bi najvažnije sa stajališta agresije bilo postojanje mužjaka koji ima jedan X i dva Y kromosoma (XYY). (Postoje i drugi odnosi u kojima se nalazi poseban seksualni kromosom što nas ovdje ne zanima.) Pojedinci XYY, čini se, pokazuju izvjesne fizičke nenor¬ malnosti. Oni su obično natprosječno visoki, prilično tupi, s re¬ lativno visokim postotkom epileptičnih i epileptoformnih stanja. No osobina, nama ovdje zanimljiva, je njihova potencijalna ve¬ lika agresivnost. Ta je pretpostavka prvi put postavljena na os¬ novu proučavanja mentalno nenormalnih (nasilnih i opasnih) sta¬ nara u posebnoj ustanovi za sigurnost u Edinburghu (P. A. Jacobs i drugi, 1965). Sedam od stotinu devedeset i sedam muškara¬ ca bili su konstitucije XYY (3,5%), što je vjerojatno znatno viši postotak no onaj koji se nalazi među običnim stanovništvom.5 Nakon objavljivanja tog rada objavljeno je još oko dvanaest dru¬ gih studija čiji su rezultati pokušali potvrditi i proširiti rezultate iz prve.6 Međutim, te studije ne dopuštaju nikakve definitivne zaključke, a pretpostavke zasnovane na njima moraju sačekati potvrdu od istraživanja zasnovanog na širim uzorcima i upotrebe dotjeranijih metoda.7 Literatura je mušku agresiju obično smatrala istovjetnom ono¬ me što se općenito nazivalo agresijom — tj. ponašanjem napadanja s ciljem nanošenja štete nekoj drugoj osobi. No kad bi to bila priroda muške agresije, ona bi bila vrlo zagonetna s biolo¬ škog stajališta. Što bi mogla biti biološka funkcija neprijatelj¬ skog, ozljeđujućeg držanja mužjaka prema ženki? Ono bi bilo razorno za elementarnu vezu odnosa između mužjaka i ženke i, još važnije s biološkog stajališta, bilo bi usmjereno na povredu ženke na kojoj počiva odgovornost za odgajanje i uzdizanje po¬ tomstva.8 Dok je istina da se u nekim odnosima, posebno onim patrijarhalne dominacije i eksploatacije žena, razvija duboki an¬ tagonizam između spolova, bilo bi neobjašnjivo zašto bi takav antagonizam bio poželjan s biološkog stanovišta i zašto bi se raz¬ vio kao rezultat evolucionog procesa. S druge strane, kao što sam ranije napomenuo, muškarcu je biološki neophodna sposobnost kretanja naprijed i prevladavanja prepreka. To, međutim, nije po sebi neprijateljsko ili napadačko ponašanje; to je samopotvrđujuća agresija. Da je muška agresija u osnovi različita od destruk17

tivnosti ili okrutnosti, dokazano je činjenicom da ne postoji oči¬ tost bilo čega što bi dovelo do pretpostavke da su žene manje destruktivne ili okrutne od muškaraca. Izgledalo bi da taj stav također objašnjava neke od poteškoća koje su implicirane ranije iznesenim eksperimentom Lagerspetza, koji je pronašao da miševi koji izražavaju visok stupanj borbe¬ nog ponašanja nisu zainteresirani za parenje. (K. M. J. Lagerspetz, 1969). Da je agresija, u smislu u kome je općenito upo¬ trebljavana, dio muške seksualnosti ili je čak stimulira, očekivali bismo suprotan rezultat. Izgleda da se očita kontradikcija između eksperimenata Lagerspetza i eksperimenata drugih autora raz¬ rješava jednostavno razlikujemo li neprijateljsku agresiju i agre¬ siju u smislu kretanja naprijed. Možemo pretpostaviti da su bor¬ beni miševi u neprijateljskom, napadačkom raspoloženju, što is¬ ključuje seksualnu stimulaciju. S druge strane, primjena muških hormona u drugim eksperimentima ne rađa neprijateljstvo, već tendenciju kretanja naprijed i zbog toga redukciju kočenja nor¬ malnog borbenog ponašanja. Lagerspetzova teza je potvrđena promatranjem normalnog ljud¬ skog ponašanja. Ljudi u stanju bijesa ili neprijateljstva imaju slab seksualni nagon i seksualni poticaji na njih ne utječu naro¬ čito jako. Govorim o neprijateljskoj srdžbi, o napadačkim ten¬ dencijama, a ne o sadizmu koji je uistinu kompatibilan i često pomiješan sa seksualnim porivima. Ukratko, srdžba, tj. osnovna defenzivna agresija, slabi seksualni interes; sadistički i mazohi¬ stički porivi kompatibilni su seksualnom ponašanju i stimuliraju ga, iako ih ono ne rađa. Samopotvrđujuća agresija nije ograničena na seksualno pona¬ šanje. Ona je osnovna kvaliteta koja se traži u mnogim životnim situacijama kao npr. u ponašanju kirurga i alpiniste, te u većini sportova; ona je kvaliteta neophodna za lovca. Uspješni proda¬ vač također treba taj tip agresije; često slušamo o »agresivnom prodavaču«. U svim tim situacijama uspješno izvođenje je mo¬ guće samo kada je dotična osoba obdarena nesmetanim samopotvrđivanjem — tj. ako može ispuniti svoj cilj odlučno i bez zastrašenosti od teškoća. Naravno, ta je kvaliteta također neop¬ hodna osobi koja napada neprijatelja. General kome nedostaje agresivnost u tom smislu bit će neodlučan i slab oficir; vojnik koji napada i kome ona nedostaje lako će se povući. No, treba razlikovati agresiju kojoj je cilj šteta i samopotvrđujuću agresiju koja samo olakšava ostvarenje svrhe, bila ona oštećenje ili stva¬ ranje. 18

U eksperimentima sa životinjama gdje injekcija muških hor¬ mona obnavlja ili povećava borbenu sposobnost životinje, treba pažljivo razlikovati dvije moguće interpretacije: (1) da hormoni rađaju bijes i agresiju i (2) da povećavaju samopotvrđenje živo¬ tinje u ispunjenju već postojećih neprijateljskih ciljeva koje su integrirali drugi izvori. U ponovnom razmišljanju o eksperimen¬ tima o utjecaju muških hormona na agresiju stječem dojam da su obje interpretacije moguće, ali da zbog bioloških razloga dru¬ ga izgleda vjerojatnijom. Naredni eksperimenti usmjereni na tu razliku vjerojatno će pružiti uvjerljive dokaze za jednu ili drugu hipotezu. Veza između samopotvrđivanja, agresije, muških hormona i — možda — Y kromosoma navodi na mogućnost da muškarci mogu biti obdareni s više samopotvrđujuće agresije no žene i da su bolji generali, kirurzi ili lovci, dok žene mogu biti više zaštitne, brižne, bolji liječnici i učitelji. Naravno, nikakav se zaključak ne može donijeti iz današnjeg ponašanja žena, budući da je ono pre¬ težno rezultat postojećeg patrijarhalnog poretka. Nadalje, cijelo bi pitanje imalo isključivo statistički, a ne individualni značaj. Mnogim ljudima manjka samopotvrđujuća agresivnost, a mnoge žene odlično obavljaju zadatke koji takvu agresivnost traže. Ra¬ zumljivo, ne postoji jednostavan, već krajnje kompleksan odnos između muškosti i samopotvrđujuće agresivnosti o čijim detalji¬ ma ne znamo gotovo ništa. To ne predstavlja iznenađenje gene¬ tičaru koji zna da se genetsko određenje može prenijeti u odre¬ đen tip ponašanja, ali se može shvatiti jedino u pojmovima svo¬ je međupovezanosti s drugim genetičkim određenjima i s cjelo¬ kupnom životnom situacijom u kojoj je osoba rođena i u kojoj treba da živi. Treba, nadalje, shvatiti da je samopotvrđujuća agresija nužna kvaliteta za opstanak, a ne samo za vršenje poseb¬ nih, gore spominjanih, djelatnosti. Stoga je biološki razumljiva pretpostavka da su njome obdarena sva ljudska bića, a ne samo muškarci. Da li se specifična muška agresija tiče samo seksual¬ nog ponašanja ili, s druge strane, da li fenomen inherentne biseksualnosti muškaraca i žena vodi dovoljnu brigu o ženskoj samopotvrđujućoj agresiji, mora ostati jalova spekulacija sve dok ne bude dostupno mnogo više empirijskih podataka o utjecaju mu¬ ških hormona i kromosoma. Međutim, postoji jedna važna činje¬ nica koja je prilično sigurno klinički ustanovljena. Osoba s ne¬ smetanom samopotvrđujućom agresijom općenito manje teži ne¬ prijateljstvu u defenzivnom smislu od osobe čija je samopotvrdljivost defektna. To vrijedi i za defenzivnu i za malignu agresiju 19

kao što je sadizam. Lako je uočiti uzroke tome. Kao prvo, defen¬ zivna agresija je reakcija na ugroženost. Osoba s nesmetanom samopotvrđujućom agresijom teže se osjeća ugroženom, i zbog toga je manje spremna kada je u položaju da reagira agresivno. Sadistička osoba je sadistička jer pati od nemoći srca, od nespo¬ sobnosti da pokrene drugog, da ga potakne na reagiranje, da bude voljena osoba. Tu nemoć kompenzira strašću za posjedovanjem moći nad drugima. Budući da samopotvrđujuća agresija uvećava sposobnost osobe da ispuni svoj cilj, njeno posjedovanje uveliko smanjuje potrebu za sadističkom vlašću.9 Razmišljanje o samopotvrđujućoj agresiji zaključio bih prim¬ jedbom da je stupanj do kojeg je ona u danoj osobi razvijena od velikog značaja za cijelu njenu karakternu strukturu, te za određene oblike neurotičnih simptoma. Plaha i zakočena osoba, kao i ona s kompulzivnim opsesivnim tendencijama, pati od smet¬ nje tog tipa agresije. Zadatak terapeuta je, prvo, pomoći osobi da postane svjesna te smetnje, da shvati kako se razvila i — najvažniji — omogućiti joj da shvati koji su drugi faktori u nje¬ nom karakternom sistemu i njenoj okolini koji je podupiru i op¬ skrbljuju energijom. Možda je najvažniji faktor koji dovodi do slabljenja samopotvrđujuće agresije autoritarna atmosfera u obitelji i društvu, gdje je samopotvrđivanje izjednačeno s neposlušnošću, napadom, grijehom. Za sve iracionalne i eksploatacione oblike autoriteta samopotvrđivanje — zanimanje nekim drugim od svojih stvarnih ciljeva — glavni je grijeh jer ugrožava moć autoriteta; osoba koja mu je podložna indoktrinirana je vjerovanjem da su ciljevi autoriteta također njeni i da poslušnost pruža optimalnu priliku za samoispunjenje. Defenzivna agresija Razlika između životinja i čovjeka Defenzivna agresija je biološki adaptivna zbog već spomenutih razloga u raspravi o neurofiziološkoj osnovi agresije. Da ih ukrat¬ ko ponovimo: mozak životinja filogenetski je programiran da mobilizira impulse za napad ili bijeg kada su vitalni interesi ži¬ votinje kao što su hrana, prostor, mladunče, pristup ženki ugro¬ ženi. U osnovi je njen cilj ukloniti opasnost; to može biti učinje¬ 20

no, i češće no što se čini, bijegom, ili, ako bijeg nije moguć, bor¬ bom ili zauzimanjem djelotvornog prijetećeg stava. Cilj defenziv¬ ne agresije nije strast za uništavanjem (destruction), već očuva¬ nje života. Kada se jednom postigne cilj, agresija i njeni emo¬ cionalni ekvivalenti nestaju. Čovjek je također programiran da reagira napadom ili borbom ako su njegovi vitalni interesi ugroženi. Čak iako ta urođena ten¬ dencija djeluje manje kruto kod čovjeka no kod nižih sisavaca, ne postoji pomanjkanje dokaza da čovjek teži da bude motiviran svojom filogenetski spremnom tendencijom ka defenzivnoj agre¬ siji kada su njegov život, zdravlje, sloboda ili vlasništvo (u onim društvima gdje privatno vlasništvo postoji i gdje je visoko cije¬ njeno) ugroženi. Bez sumnje, ta reakcija može biti svladana mo¬ ralnim ili vjerskim uvjerenjima i odgojem, ali u praksi tako re¬ agira većina pojedinaca i grupa. Štoviše, možda je defenzivna agresija odgovorna za većinu čovjekovih agresivnih poriva. Moglo bi se reći da je nervna opremljenost za defenzivnu agre¬ siju identična kod životinja i čovjeka; međutim, ta tvrdnja je točna samo u ograničenom smislu. Uglavnom zato što se područja koja obuhvaćaju agresiju nalaze po cijelom mozgu i što je ljudski mozak sa svojim velikim neocortexom i daleko većim brojem nervnih veza različit od životinjskog. No iako neurofiziološka osnova defenzivne agresije nije iden¬ tična s onom u životinja dovoljno je slična da dopusti tvrd¬ nju da ista ta neurofiziološka oprema dovodi do pojave defen¬ zivne agresije često snažnije u čovjeka no u životinje. Razlog Log fenomena leži u specifičnim uvjetima ljudske egzistencije. Oni su, uglavnom, slijedeći: 1. Životinja opaža kao ugroženost »samo jasnu i prisutnu opas¬ nost«. Bez sumnje, njena instinktivna opremljenost i njeno indi¬ vidualno stečeno i genetički naslijeđeno pamćenje prouzrokuju svijest o opasnosti i ugroženosti često ispravnije no što ih opaža čovjek. Ali čovjek, budući da je obdaren sposobnošću predviđanja i imaginacije, reagira ne samo na prisutne opasnosti i ugroženosti ili na sjećanja na opasnosti i ugroženosti već i na opasnosti i ug¬ roženosti koje može zamisliti kao mogući budući događaj. On može, na primjer, zaključiti da će, s obzirom na to da je njegovo pleme bogatije no susjedno, koje je dobro obučeno u ratovanju, drugo pleme jednom napasti njegovo. Ili može zaključiti da će se susjed, kojeg je povrijedio, osvetiti kada vrijeme bude povoljno. Na političkom planu kalkulacija o budućim ugroženostima jedna 21

je od središnjih zaokupljenosti političara i generala. Ako se po¬ jedinac ili grupa osjeti ugroženim, mobilizira se mehanizam de¬ fenzivne agresije premda ugroženost nije neposredna; zbog toga čovjekova sposobnost predviđanja budućih ugroženosti poveća¬ va učestalost njegovih agresivnih reakcija. 2. čovjek je sposoban ne samo za predviđanje stvarnih opas¬ nosti u budućnosti; on može vidjeti opasnost i tamo gdje ona stvarno ne postoji zbog toga što su mu nadređeni isprali mozak i pridobili ga. Na primjer, najmoderniji ratovi su bili priprem¬ ljeni sistematskom propagandom tog tipa; vođe su uvjerili narod da je u opasnosti od napada i uništenja i tako iznudili reakcije mržnje protiv nacija koje ih ugrožavaju, često ugroženost nije ni postojala. Posebno poslije francuske revolucije, s pojavom ve¬ likih narodnih armija umjesto relativno malih armija koje su se sastojale od profesionalnih vojnika, vođama nacije nije lako reći narodu da treba ubiti ili biti ubijen zato što industrija treba jef¬ tinije sirovine, jeftiniju radnu snagu ili nova tržišta. Samo bi manjina bila voljna sudjelovati u ratu obrazloženom takvim ci¬ ljevima. Ako, s druge strane, vlada može uvjeriti stanovništvo da je ugroženo, mobilizira se normalna biološka reakcija protiv ug¬ roženosti. Osim toga, takva proricanja ugroženosti izvana često su sama sebi svrhom: država agresora pripremanjem za rat pri¬ siljava i državu koja će biti napadnuta na pripremu, čime pribav¬ lja »dokaz« za navodnu ugroženost. Pobuđivanje defenzivne agresije pranjem mozga može se po¬ javiti samo među ljudima. Da bi se uvjerilo narod u to da je ugrožen, potreban je, iznad svega, medij jezika; bez toga bi go¬ tovo sva sugestija bila nemoguća. Osim toga, potrebna je dru¬ štvena struktura koja pruža dovoljnu osnovu za pranje mozga. Teško je zamisliti da bi, na primjer, ta vrsta sugestije djelovala među Mbutuima, afričkim pigmejskim lovcima, koji zadovoljno žive u šumi i koji nemaju stalne vlasti. U njihovom društvu ne postoji čovjek s dovoljno snage da nevjerojatno učini vjerojat¬ nim. S druge strane, u društvu koje ima osobe s velikim autori¬ tetom — kao što su vračevi ili politički i vjerski vođe — prisutna je osnova za takvu sugestiju. Sve u svemu, moć sugestije koju ima vladajuća grupa proporcionalna je vlasti grupe nad podani¬ cima i/ili sposobnosti vladara da upotrebljavaju razrađen ideo¬ loški sistem kojim se smanjuje mogućnost kritičkog i nezavisnog mišljenja. 3. Treći specifični uvjet ljudske egzistencije pridonosi dalj¬ njem povećanju ljudske defenzivne agresivnosti uspoređene sa 22

životinjskom agresivnošću. Čovjek se, kao životinja, brani od ugrožavanja svojih vitalnih interesa. AH područje čovjekovih vi¬ talnih interesa mnogo je šire od područja životinjskih, čovjek se mora održati ne samo fizički nego i psihički. Njemu je potrebna određena psihička ravnoteža da ne bi izgubio sposobnost djelo¬ vanja; sve što je neophodno za održavanje njegove psihičke rav¬ noteže čovjeku je vitalno važno kao i ono što služi njegovoj fi¬ zičkoj ravnoteži. Prije svega, čovjek je vitalno zainteresiran za održavanje svog okvira orijentacije. O tome ovisi njegova spo¬ sobnost djelovanja, a u krajnjoj liniji i njegov osjećaj identiteta. Ako ga drugi ugrožavaju idejama koje stavljaju u pitanje njegov vlastiti okvir orijentacije, na te će ideje reagirati kao na vitalnu ugroženost. Tu reakciju može racionalizirati na mnogo načina. Reći će da su nove ideje inherentno »nemoralne«, »necivilizira¬ ne«, »lude« ili bilo što drugo što može smisliti da bi izrazio svoju odbojnost, ali taj antagonizam se u stvari pobuđuje jer se »on« (čovjek) osjeća ugroženim. Čovjeku je potreban ne samo okvir orijentacije već i objekti obožavanja koji postaju vitalna nužnost za njegovu emocionalnu ravnotežu. Bilo da su to vrijednosti, ideali, preci, otac, majka, tlo, zemlja, klasa, religija i stotine drugih pojava, oni se doživ¬ ljavaju kao svetinja. Čak i običaji mogu postati sveti jer simbo¬ liziraju postojeće vrijednosti.10 Pojedinac — ili grupa — reagira na napad protiv »svetoga« istom srdžbom i agresivnošću kao i na napad protiv života. Ono što je bilo rečeno o reakcijama na ugrožavanje vitalnih interesa može se izreći na drugačiji i općenitiji način tvrđenjem da strah vodi mobiliziranju bilo agresije, bilo tendencije bježanja. Ova druga mogućnost je česta kada osoba ima izlaz u »spa¬ šavanju obraza«, ali ako je satjerana u kut i ako joj nije ostav¬ ljena mogućnost bijega, vjerojatnije je da će se pojaviti agresiv¬ na reakcija. Jedan faktor, međutim, ne smije biti previđen: re¬ akcija bježanja ovisi o interakciji dvaju faktora: prvi je veličina stvarne ugroženosti, drugi je stupanj fizičke i psihičke snage i samopouzdanja ugrožene osobe. Na jednom kraju niza nalazit će se događaji koji će zaplašiti praktički svakoga; na drugom će se nalaziti takav osjećaj bespomoćnosti i nemoći da će gotovo sve zaplašiti zabrinutu osobu. Zbog toga je strah jednako uvje¬ tovan stvarnim ugroženostima kao i unutrašnjom okolinom koja ga rađa čak i uz neznatnu vanjsku stimulaciju. Strah je, slično bolu, najneugodniji osjećaj i čovjek će učiniti gotovo sve da ga se oslobodi. Postoji mnogo načina oslobađanja 23

od straha i brige kao što su upotreba droga, seksualna stimula¬ cija, san i prisustvo drugih. Jedan od najdjelotvornijih načina da se oslobodimo briga je agresivnost. Kada se osoba može os¬ loboditi pasivnog stanja straha i počne napadati, nestaje bolna priroda straha.11 Agresija i sloboda Izrneđu svih ugrožavanja čovjekovih vitalnih interesa ugrožava¬ nje njegove slobode je od izvanredne važnosti, individualne i društvene. U suprotnosti sa široko rasprostranjenim mišljenjem da je želja za slobodom proizvod kulture i, još specifičnije, da je uvjetovana obrazovanjem, postoji opsežna evidencija koja sugeri¬ ra da je želja za slobodom biološka reakcija ljudskog organizma. To stajalište podupire činjenica da su se tokom povijesti na¬ cije i klase borile protiv svojih ugnjetača ako je postojala bilo kakva mogućnost pobjede, pa čak i ako je uopće nije bilo. Povi¬ jest ljudskog roda je uistinu povijest borbe za slobodu, povijest revolucije, od rata za oslobođenje Jevreja od Egipćana, nacio¬ nalnih ustanaka protiv Rimskog carstva, njemačkih seljačkih po¬ buna u šesnaestom stoljeću do američke, francuske, njemačke, ruske, kineske, alžirske i vijetnamske revolucije.12 Vođe su prečesto koristili parolu da vode svoj narod u borbu za slobodu, dok je stvarno njihov cilj bio porobljavanje. Da nikakvo obeća¬ nje snažnije ne apelira na srce čovjeka, dokazuje pojava da čak i vođe koji žele ugušiti slobodu smatraju neophodnim obećati je. Još jedan razlog u prilog zaključku da u čovjeku postoji inhe¬ rentni poticaj borbe za slobodu leži u činjenici da je sloboda uvjet cjelovitog razvoja ličnosti, njenog mentalnog zdravlja i bla¬ gostanja; njeno odsustvo osakaćuje čovjeka i nezdravo je. Slobo¬ da ne podrazumijeva odsutnost prisile, budući da se svaki napre¬ dak javlja samo unutar strukture, a svaka struktura zahtijeva prisilu (H. von Foerster, 1970). Važno je da li prisila djeluje prvenstveno zbog neke druge osobe ili institucije ili je autonom¬ na — tj. da li rezultira iz nužnosti napretka inherentnog struk¬ turi osobe. Kao uvjet nesmetanog razvoja ljudskog organizma sloboda je vitalni biološki interes čovjeka13, te njeno ugrožavanje izaziva defenzivnu agresiju, kao i u slučaju ugrožavanja drugih vitalnih interesa. Zar je tada začuđujuće da se agresija i nasilje i dalje rađaju u svijetu u kome je većina lišena slobode, posebno među 24

ljudima u tzv. nerazvijenim zemljama? Oni koji su na vlasti — tj. bijelci — možda bi bili manje iznenađeni i ogorčeni da nisu bili naviknuti da žute, smeđe i crne ljude smatraju neljudima i da zbog toga nisu očekivali da će reagirati kao ljudi.14 No postoji dodatni razlog toj sljepoći. Čak su i bijelci, toliko moćni, predali svoju slobodu jer ih je na to prisilio njihov sistem, premda na manje drastičan i otvoren način. Možda mrze sve one koji se danas sve više bore za slobodu jer ih to podsjeća na nji¬ hovu vlastitu predaju. Zbog činjenice da je istinska revolucionarna agresija, kao i sva¬ ka agresija nastala iz poticaja obrane vlastitog života, slobode ili dostojanstva, biološki racionalna i da je dio normalnog ljudskog djelovanja, ne smije se zaboraviti da uništavanje (destruction) života uvijek ostaje uništavanje, čak i kada je biološki opravda¬ no; stvar je nečijih vjerskih, moralnih ili političkih principa vje¬ rovati da je ljudski opravdano ili nije. No bilo kakvi da su u tom pogledu nečiji principi, važno je biti svjestan kako se lako isklju¬ čivo defenzivna agresija miješa s (nedefenzivnom) destruktivnošću i sadističkom željom da se preokrene situacija kontrolira¬ njem drugih umjesto da se bude kontroliran. Ako i kada se to dogodi, revolucionarna agresija je podrovana, te teži obnovi sta¬ nja koja je pokušala ukinuti. Agresija i narcisoidnost15 Uz faktore o kojima smo već raspravljali jedan od najvažnijih iz¬ vora agresije je povreda narcisoidnosti. Pojam narcisoidnosti formulirao je Freud u terminima svoje teorije libida. Budući da je shizofrenični pacijent izgledao kao da nema nikakav »libidinozni« odnos s predmetima (bilo u stvar¬ nosti, bilo u mašti), Freud je došao do pitanja: »Što se u shizo¬ freniji desilo s libidom koji se povukao iz vanjskih predmeta?« Njegov odgovor je glasio: »Libido koji se povukao iz vanjskog svijeta usmjerio se na ego i tako omogućio nastanak držanja koje možemo nazvati narcisoidnošću«. Osim toga Freud je pret¬ postavio da je izvorno stanje čovjeka u ranom djetinjstvu narci¬ soidnost (»primarna narcisoidnost«) u kojem još nema nikakvih odnosa s vanjskim svijetom; u toku normalnog razvoja dijete u širinu i dubinu povećava svoje libidoidne odnose s vanjskim svi¬ jetom, ali se pod posebnim okolnostima (od kojih je najdrastič¬ nija ludilo) libido povlači iz predmeta i ponovo se upravlja na 25

ego (»sekundarna narcisoidnost«); čak i u slučaju normalnog raz¬ voja ljudsko biće ipak do izvjesne mjere ostaje narcisoidno kroz cijeli svoj život. (S. Freud, 1914) Usprkos toj tvrdnji u kliničkim istraživanjima psihoanalitičara pojam narcisoidnosti nije igrao onakvu ulogu kakvu zaslužuje. On se uglavnom primjenjivao na rano djetinjstvo i na psihoze16, no njegova dalekosežna važnost leži upravo u njegovoj ulozi stva¬ ranja normalne ili takozvane neurotične ličnosti. Ta se uloga može u potpunosti shvatiti samo ako je narcisoidnost oslobođe¬ na ograničavajućeg okvira pozivanja na teoriju libida. Narcisoid¬ nost se tada može opisati kao stanje iskustva u kome se jedino osoba sama, njeno tijelo, njene potrebe, njeni osjećaji, njene misli, njeno vlasništvo, sve i svatko što njoj (osobi, prim. prev.) pripada, doživljavaju kao potpuno stvarni, dok je svatko i sve što nije dio osobe ili nije predmet njenih potreba nezanimljiv i nepotpuno stvaran, opažen samo intelektualnim prepoznava¬ njem, sve dok je afektivno bez težine i boje. Osoba, onoliko koli¬ ko je narcisoidna, posjeduje dvostruki standard percipiranja. Jedino ona sama i ono što joj pripada imaju značaj, dok je osta¬ tak svijeta manje ili više beznačajan ili bezbojan te, s obzirom na njen dvostruki standard, narcisoidna osoba pokazuje ozbilj¬ ne nedostatke u prosuđivanju; nedostaje joj sposobnost objektiv¬ nosti.17 Narcisoidna osoba često postiže osjećaj sigurnosti u potpuno subjektivnom uvjerenju o svom savršenstvu, svojoj nadmoćnosti prema drugima, o svojim izvanrednim kvalitetama, a ne putem odnosa prema drugima ili putem ikakvog svog rada ili dostignu¬ ća. Njoj je potrebno da ustraje na svojoj narcisoidnoj predstavi jer su njen osjećaj vrijednosti kao i osjećaj identiteta na njoj za¬ snovani. Ako je njena narcisoidnost ugrožena, ona je ugrožena u vitalno važnom području. Kada drugi ranjavaju njenu narciso¬ idnost prezirući je, kritizirajući je, raskrinkavajući je kada kaže nešto krivo, poražavajući je u igri ili brojnim drugim prilikama, narcisoidna osoba obično reagira intenzivnom ljutnjom ili bije¬ som, pokazivala ga ili ne, bila ga svjesna ili ne. Intenzitet te agre¬ sivne reakcije često se može vidjeti u činjenici da takva osoba nikada ne zaboravlja onoga tko je povrijedio njenu narcisoid¬ nost i često osjeća želju za osvetom, koja bi bila manje intenziv¬ na da je napadnuto njeno tijelo ili vlasništvo. Većina osoba nije svjesna svoje narcisoidnosti, već jedino onih njenih manifestacija koje je ne izražavaju otvoreno. Tako će, na primjer, te osobe osjećati neuobičajeno divljenje prema svojim 26

roditeljima ili svojoj djeci, te nemaju poteškoća u izražavanju tih osjećaja jer je takvo ponašanje obično ocijenjeno pozitivno kao sinovsika ljubav prema roditeljima, roditeljska ljubav ili vjernost; no kad bi izražavali svoje osjećaje o sebi, kao »Ja sam najdivnija osoba na svijetu«, »Bolji sam od bilo koga drugoga«, itd., posumnjalo bi se ne samo u to da su izvanredno tašti već možda čak i u njihovo zdravlje. S druge strane, ako je osoba postigla nešto što nailazi na priznanje u području umjetnosti, znanosti, sporta, poslova ili politike, njeno narcisoidno držanje izgleda ne samo realistično i racionalno već se neprestano hrani divljenjem drugih. U tim slučajevima ona može dati punu slobo¬ du svojoj narcisoidnosti, koja je tada društveno odobrena i po¬ tvrđena.18 U suvremenom zapadnom društvu postoji osebujna međuveza između narcisoidnosti, slave i potrebe za publikom. Posljednja želi biti u dodiru s glasovitim ljudima, jer je život prosječne osobe prazan i dosadan. Masovni mediji žive od pro¬ davanja slave i tako je svatko zadovoljan: narcisoidni izvođač, publika i trgovci slavom. Visok stupanj narcisoidnosti vrlo je čest među političkim vo¬ đama; narcisoidnost se može smatrati profesionalnim oboljenjem — ih" prednošću — posebno među onima koji svoju moć duguju utjecaju na masovni auditorij. Ako je vođa uvjeren u svoje iz¬ vanredne talente i u svoju misiju, bit će mu lakše pridobiti ši¬ roki auditorij koji privlače ljudi apsolutno sigurnog izgleda. Ali narcisoidni vođa ne upotrebljava svoju narcisoidnu karizmu jedi¬ no kao sredstvo političkog uspjeha; njemu su potrebni uspjeh i aplauz radi vlastite mentalne ravnoteže. Ideja njegove veličine i nepogrešivosti u osnovi je zasnovana na njegovoj narcisoidnoj grandioznosti, a ne na stvarnim dostignućima njega kao ljudskog bića.19 Pa ipak, on ne može djelovati bez narcisoidnog naduvavanja, jer njegova ljudska srž — uvjerenje, svijest, ljubav i vjera — nije naročito razvijena. Ekstremno narcisoidne osobe često su gotovo prisiljene na to da postanu slavne, jer u suprotnom mogu postati deprimirane i umobolne. No, da bi se utjecalo na druge do te mjere da njihov aplauz legalizira te narcisoidne snove, za¬ htijeva mnogo talenta i povoljne prilike. Čak ako takve osobe uspiju, prisiljene su tragati za daljnjim uspjehom, jer za njih neuspjeh nosi opasnost od sloma. Javni uspjeh je, tako reći, nji¬ hova samoterapija protiv depresije i ludila. Boreći se za svoje ciljeve, oni se u stvari bore za svoje zdravlje. Kada, u grupnoj narcisoidnosti, predmet nije pojedinac već grupa kojoj on pripada, pojedinac može biti potpuno svjestan 27

narcisoidnosti i izražavati je bez ikakvih ograničenja. Tvrdnja kao »moja domovina« (ili »moja nacija«, ili »moja religija«) je naj¬ divnija, najkulturnija, najmoćnija, najmiroljubivija, itd. uopće ne zvuči ludo; naprotiv, ona zvuči kao izraz patriotizma, vjere i vjernosti. Također izgleda da je takva tvrdnja realistički i racio¬ nalni vrijednosni sud jer ga dijele mnogi članovi iste grupe. Ta jednodušnost uspijeva maštu transformirati u stvarnost budući da se za većinu ljudi stvarnost sastoji od jednodušnosti, a ne za¬ sniva se na razumskom ili kritičkom proučavanju.20 Grupna narcisoidnost ima važne funkcije. Na prvom mjestu ona unapređuje solidarnost i koheziju grupe, te olakšava mani¬ pulaciju apelirajući na narcisoidne predrasude. Drugo, ona je krajnje važna kao element koji zadovoljava članove grupe, a po¬ sebno one koji imaju nekoliko drugih razloga da se osjećaju po¬ nosnima i vrijednima. Čak ako je netko najmizerniji, najjadniji, najmanje poštovani član grupe, postoji kompenzacija za njegovo mizerno stanje u osjećaju »dio sam najdivnije grupe na svijetu. Ja, koji sam zapravo mrav, pripadanjem grupi postajem div«. Prema tome, stupanj grupne narcisoidnosti proporcionalan je nedostatku stvarnog zadovoljstva u životu. One društvene klase koje više uživaju život manje su fanatične (fanatizam je karakte¬ ristična kvaliteta grupne narcisoidnosti) od onih koje, kao na primjer niže srednje klase, pate od oskudice na svim materijal¬ nim i kulturnim područjima i vode život neutažene dosade. Istovremeno je njegovanje grupne narcisoidnosti vrlo jeftino sa stajališta društvenog budžeta; u stvari ona ne košta praktički ništa u usporedbi s društvenim troškovima potrebnim za povi¬ šenje standarda života. Društvo treba samo platiti ideologe koji formuliraju parole što rađaju društvenu narcisoidnost; zapravo mnogi društveni funkcioneri kao što su nastavnici, novinari, mi¬ nistri i profesori sudjeluju a da i nisu plaćeni, najmanje novcem. Oni dobivaju svoju nagradu od osjećaja ponosa i zadovoljstva što su služili tako vrijednoj stvari — te pomoću povećanog ugle¬ da i unapređenja. Oni čija se narcisoidnost poziva na grupu više no na njih same kao pojedince, osjetljivi su kao individualni narcisi, te reagiraju bijesno na svaku povredu, stvarnu ili imaginarnu, počinjenu nji¬ hovoj grupi. U najmanju ruku reagiraju intenzivnije i svjesnije. Pojedinac, osim ako nije mentalno vrlo bolestan, može imati bar nekih sumnji o svojoj ličnoj narcisoidnoj slici. Pripadnik grupe je uopće nema, budući da u njegovoj narcisoidnosti sudjeluje većina. U slučaju sukoba grupa koje uzajamno osporavaju kolek28

tivnu narcisoidnost upravo to osporavanje pobuđuje intenzivno međusobno neprijateljstvo. Narcisoidna slika vlastite grupe raste do najviše točke, dok se obezvređivanje neprijateljske grupe spu¬ šta do najniže. Vlastita grupa postaje branitelj ljudskog dosto¬ janstva, doličnosti, moralnosti i prava. Đavolske kvalitete pripi¬ suju se drugoj grupi; ona je prevarantska, nemilosrdna, okrut¬ na i u osnovi neljudska. Na oskvrnuće jednog od simbola grupne narcisoidnosti — kao što je zastava ili osoba cara, predsjednik ili ambasador — reagira se s tako intenzivnim bijesom i agresi¬ jom, da je narod voljan podržati vođe čak i u ratnoj politici. Grupna narcisoidnost je jedan od najvažnijih izvora ljudske agresije i još k tome, kao i svi ostali oblici agresije, reakcija na napadanje vitalnih interesa. Ona se razlikuje od ostalih oblika defenzivne agresije u tome što je intenzivna narcisoidnost po sebi polupatološka pojava. Razmatrajući uzroke i funkcije krvavih i okrutnih masovnih pokolja kakvi su se javljali između hindusa i muslimana u vrijeme podjele Indije ili nedavno između bengalskih muslimana i njihovih pakistanskih vladara, grupna nar¬ cisoidnost sigurno igra značajnu ulogu; nije začuđujuće ako pri¬ znamo činjenicu da se ovdje radi o zaista najsiromašnijem i naj¬ jadnijem narodu na svijetu. No sigurno je da narcisoidnost nije jedini uzrok tih pojava, o čijim ćemo drugim vidovima rasprav¬ ljati kasnije. Agresija i otpor Drugi važan izvor defenzivne agresije je agresija kao reakcija na svaki pokušaj unošenja u svijest potisnutih težnji i maštanja. Taj je tip reakcije jedan od vidova onoga što je Freud nazvao »otporom«, a koji je sistematski proučavan psihoanalitičkom me¬ todom. Freud je otkrio da se, ako analitičar dotakne potisnuti materijal, pacijent opire njegovom terapeutskom pristupu. To nije stvar svjesne nevoljnosti pacijenta, nepoštenja ili tajanstve¬ nosti; on se brani protiv otkrivanja nesvjesnog materijala, a da pri tom nije svjestan ni materijala, ni svog otpora. Postoje mno¬ gi razlozi zbog kojih je moguće potiskivati određene težnje, če¬ sto i cijelog života. Netko se može bojati da bi bio kažnjen, da ne bi bio voljen ili da bi bio ponižen kada bi za njegove potisnute porive saznali drugi (ili on sam, ukoliko se radi o samopoštovanju i voljenju samoga sebe). 29

Psihoanalitička terapija je pokazala da otpor može uzrokovati mnogo različitih reakcija. Pacijent se može udaljiti od osjetljive teme i pričati o nečem drugom; može se osjećati pospanim i umornim; može naći razlog da ne dođe na razgovor — ili može postati vrlo ljut na analitičara i naći neki razlog da prekine psi¬ hoanalitički postupak. Evo kratkoga primjera: pisac kog sam analizirao, i koji je bio ponosan na to što nije prevrtljiv, rekao mi je da je promijenio rukopis jednog svog djela jer je mislio da će tom promjenom bolje iznijeti svoju poruku. Mislio je da je donio pravu odluku i bio je iznenađen što se kasnije osjećao do¬ nekle potištenim i što je imao glavobolju. Natuknuo sam mu da je njegov stvarni motiv vjerojatno bilo očekivanje da promije¬ njena verzija bude popularnija i da mu donese više slave i novca od izvorne; nadalje, da njegovo potišteno raspoloženje i njegova glavobolja vjerojatno ima nekakve veze s tim činom samoizdaje. Jedva sam to izgovorio kada je skočio intenzivno se srdeći, vi¬ čući na mene da sam sadist, da uživam u kvarenju njegove ra¬ dosti, da sam uskogrudan čovjek koji mu zavidi na budućem uspjehu, neznalica koji ne zna ništa o njegovom području pisa¬ nja i još mnogo pogrda. (Valja napomenuti da je pacijent nor¬ malno bio vrlo uljudan čovjek, koji se prema meni, i prije i po¬ slije te provale gnjeva, odnosio s poštovanjem.) Teško da je mo¬ gao više učiniti za potvrdu moje interpretacije. Spominjanje nje¬ gove nesvjesne motivacije za njega je bilo ugrožavanje njegove predodžbe o sebi i njegovog osjećaja identiteta. Na to je ugro¬ žavanje reagirao intenzivnom agresijom kao da je to bilo ugroža¬ vanje njegovog tijela ili njegovog vlasništva. Agresija u takvim slučajevima ima jedan cilj: uništiti svjedoka koji ima dokaz. U psihoanalitičkoj terapiji može se s velikom pravilnošću utvr¬ diti da otpor nastaje kada se dodirne potisnuti materijal. No, da bismo promatrali tu pojavu, ni u kom slučaju ne moramo ostati samo u psihoanalitičkoj situaciji. Obilni su primjeri iz svako¬ dnevnog života. Tko nije vidio majku koja bijesno reagira kada joj netko kaže da svoju djecu želi zadržati uz sebe jer ih želi posjedovati i njima vladati — a ne jer ih toliko voli? Ili oca ko¬ me je rečeno da je njegova briga za djevičanstvo njegove kćeri motivirana njegovim vlastitim seksualnim interesom za nju? Ili izvjesnog tipa patriota koga smo podsjetili da iza njegovih poli¬ tičkih uvjerenja djeluje interes za profitom? Ili izvjesnog tipa revolucionara koga smo podsjetili da iza njegove ideologije dje¬ luju lični destruktivni porivi? Zapravo, ispitivanje tuđih motiva 30

oskvrnjuje jedan od najrespektiranijih tabua učtivosti — koji je neophodan budući da učtivost ima funkciju svođenja nastanka agresije na minimum. U povijesti se dešava isto. One koji su govorili istinu o pojedi¬ nom režimu protjerali su, zatvorili ili ubili oni koji su bili na vlasti, a čiji je bijes izazvan. Bez sumnje, uobičajeno je objašnje¬ nje da su bili opasni za njihov cijenjeni poredak, pa im je njiho¬ vo ubijanje izgledalo najbolji način da se zaštiti status quo. To je doista istinito, ali ne objašnjava činjenicu da su oni koji su govorili istinu bili tako duboko omraženi čak i kada nisu pred¬ stavljali stvarno ugrožavanje utvrđenog poretka. Vjerujem da razlog leži u tome što oni, govoreći istinu, mobiliziraju otpor kod onih koji je potiskuju. Tim drugima istina je opasna ne samo zato što može ugroziti njihovu vlast već zbog toga što skriva nji¬ hov cijeli svjesni sistem orijentacije, lišava ih njihovih racionali¬ zacija i može ih čak prisiliti da drugačije djeluju. Samo oni koji su proživjeli proces osvještavanja važnih potisnutih impulsa po¬ znaju prevratnički osjećaj zbunjenosti i smetenosti koji se javlja kao rezultat. Nisu svi ljudi voljni upustiti se u tu pustolovinu, a najmanje oni koji bar na trenutak profitiraju jer su slijepi. Konformistička agresija Konformistička agresija podrazumijeva razne činove agresije koji su bili izvedeni ne zato što je agresora nagonila želja za uništa¬ vanjem, već zato što mu je rečeno da tako učini, te je smatrao svojom dužnošću poslušati naređenje. U svim hijerarhijski struk¬ turiranim društvima poslušnost je možda najdublje usađena crta. Ona je izjednačena s vrlinom a neposlušnost s grijehom. Biti neposlušan krajnji je grijeh iz koga proizlaze sva ostala zlodjela. Abraham je zbog poslušnosti bio voljan ubiti svog sina. Kreont je ubio Antigonu zbog njenog nepokoravanja zakonima države. Po¬ slušnost se posebno njeguje u vojsci, budući da je bit vojske sa¬ građena na apsolutnom refleksivnom prihvaćanju komandi koje isključuje svako pitanje. Vojnika koji ubija i osakaćuje, pilota bombardera koji razara tisuće života u jednom trenutku, ne na¬ goni nužno impuls destruktivnosti ili okrutnosti, već princip be¬ zuvjetne poslušnosti. Konformistička agresija dovoljno je raširena da bi zaslužila ozbiljnu pažnju. Od ponašanja dječaka u mladenačkim klapama do vojnika u vojsci, mnoga su destruktivna djela počinjena samo 31

zato da netko ne bi izgledao kukavica i zbog slušanja naređenja. Te su motivacije, a ne ljudska destruktivnost, korijen tog tipa agresivnog ponašanja koje se često pogrešno tumači kao pokazi¬ vanje moći urođenih agresivnih poriva. Konformistička agresija bi se mogla klasificirati kao pseudoagresija; razlog zbog koga se tako ne postupa jest što će poslušnost kao posljedica potrebe uga¬ đanja u mnogo slučajeva mobilizirati agresivne porive koji se drugačije ne mogu izraziti. Nadalje, poriv da se ne posluša ili da se ne ugodi, mnogima predstavlja stvarnu ugroženost protiv koje se brane izvršavajući traženi čin agresije. Instrumentalna agresija Drugi biološki adaptivni tip agresije je instrumentalna agresija čiji je cilj postizanje onoga što je neophodno ili poželjno. Cilj nije destrukcija kao takva; ona služi samo kao instrument za dosiza¬ nje stvarnog cilja. Zbog toga je slična destruktivnoj agresiji, ali je u drugim važnim vidovima od nje različita. Čini se da nema filogenetski programiranu ncrvnu osnovu kao ona koja programi¬ ra defenzivnu agresiju; među sisavcima samo su grabežljive živo¬ tinje, čija je agresija jedino instrument za sticanje hrane, obda¬ rene prirođenim nervnim modelom koji ih potiče na napadanje plijena. Lovačko ponašanje homonida i čovjeka zasnovano je na učenju i iskustvu i izgleda da nije filogenetski programirano. Poteškoća s instrumentalnom agresijom leži u dvoznačnosti pojmova »neophodno« i »poželjno«. Lako je definirati neophodno u pojmovima neosporne fiziolo¬ ške potrebe, kao na primjer očuvanje od skapavanja od gladi. Ako čovjek krade ili pljačka jer on i njegova obitelj nemaju ni mini¬ malnu količinu hrane koja im je potrebna, agresija je, jasno, čin motiviran fiziološkom neophodnošću. Isto bi vrijedilo za primi¬ tivno pleme koje je na rubu skapavanja od gladi, te napada dru¬ go pleme koje je imućnije. Ali takvi slučajevi neophodnosti da¬ nas su relativno rijetki. Mnogo su češći drugi, kompliciraniji. Vođe nacije shvaćaju da će njihova ekonomska situacija biti du¬ goročno ozbiljno ugrožena ako ne osvoje teritorij koji ima siro¬ vine njima potrebne ili ako ne poraze suparničku naciju. Premda su često takvi razlozi jedino ideološki izgovor za želju za poveća¬ njem snaga ili lične ambicije vođa, postoje ratovi koji reagiraju na povijesnu nužnost, bar u širokom, relativnom smislu. 32

Ali što je poželjno? U doslovnom smislu riječi može se odgo¬ voriti: poželjno je ono što je neophodno. U tom je slučaju »po¬ željno« zasnovano na objektivnoj situaciji. Češće je, međutim, po¬ željno definirano kao ono što se želi. Ako upotrebljavamo pojam u tom smislu, problem instrumentalne agresije poprima drugi i zapravo najvažniji vid u motivaciji agresije. Istina je da ljudi žele ne samo ono što je neophodno da bi se preživjelo, ne samo ono što pruža materijalnu osnovu za dobar život; većina je ljudi u našoj kulturi — i sličnim razdobljima povijesti — pohlepna: pohlepna za više hrane, pića, seksa, posjeda, vlasti i slave. Nji¬ hova pohlepa može se odnositi više na jedan no na drugi od tih objekata; svim je ljudima zajedničko da su nezasitni i, zbog toga, nikada zadovoljni. Pohlepa je jedna od najjačih neinstinktivnih strasti u čovjeku i jasni je simptom psihičkog disfunkcioniranja ili unutrašnje praznine i neimanja središta u sebi. Ona je pato¬ loška manifestacija pomanjkanja potpunog razvitka, kao i jedan od osnovnih grijehova budističke, jevrejske i kršćanske etike. Nekoliko primjera će ilustrirati patološki karakter pohlepe: dobro je poznato da je prežderavanje, koje je jedan od oblika pohlepe, često uzrokovano stanjima depresije; ili da je prinudno kupovanje jedan od pokušaja bijega od depresivnog raspoloženja, čin jedenja ili kupovanja je simbolični čin ispunjavanja unutar¬ nje praznine i tako trenutačno svladavanje osjećaja deprimiranosti. Pohlepa je strast — to jest ona je nabijena energijom i ne¬ umoljivo nagoni osobu prema dostignuću svojih ciljeva. U našoj kulturi pohlepa je znatno pojačana svim onim mjera¬ ma koje svakoga nastoje preobratiti u potrošača. Naravno, po¬ hlepna osoba nema potrebe da bude agresivna pod uvjetom da ima dovoljno novca da kupi ono što želi. Ali pohlepna osoba koja nema neophodnih sredstava mora napadati ako želi zadovoljiti svoje želje. Najdrastičniji primjer toga je robovanje drogi čovje¬ ka koji je za njom pohlepan (iako je u njegovom slučaju pohlepa pojačavana fiziološkim izvorima). Mnogi koji nemaju dovoljno novca za kupovinu droga pljačkaju, napadaju ili čak ubijaju da bi došli do neophodnih sredstava. Destruktivni su po ponašanju, instrumentalna je njihova agresija, a ne njihov cilj. Pohlepa je na povijesnoj skali jedan od najčešćih uzroka agresije i vjerojat¬ no je jednako jak motiv za instrumentalnu agresiju kao i želja za onim što je objektivno neophodno. Razumijevanje pohlepe je pomućeno njenom identifikacijom sa sebičnošću. Sebičnost je normalan izraz biološki danog nagona za samoočuvanjem, čiji je cilj dosizanje neophodnog za očuvanje 33

života ili uobičajenog, tradicionalnog standarda življenja. Kao što su pokazali Max Weber, Tawney, von Brentano, Sombart i drugi, čovjek je u srednjem vijeku bio motiviran željom da sačuva svoj tradicionalni standard življenja, bilo kao seljak, bilo kao zanat¬ lija. Zahtjevi revolucionarnih seljaka u šesnaestom stoljeću nisu tražili ono što su zanatlije u gradu imali, niti su zanatlije težili za bogatstvom feudalnih barona ili bogatog trgovca. Čak i u osam¬ naestom stoljeću nalazimo zakone koji zabranjuju trgovcu da po¬ kuša vrbovati mušterije od suparnika primamljivijim izgledom svog dućana ili hvaljenjem svoje robe na štetu robe drugog trgov¬ ca. Tek potpunim razvojem kapitalizma — i ranije, u sličnim društvima kao npr. Rimskom carstvu — pohlepa je postala ključ¬ nim motivom neprestanog povećavanja broja građana. Međutim, pohlepa je motiv koji će, možda zbog još preostale religijske tra¬ dicije, rijetko tko priznati. Dilema je bila riješena racionalizira¬ njem pohlepe kao sebičnosti. Bila je to logika: sebičnost je bio¬ loški dana težnja usidrena u ljudskoj prirodi, sebičnost jednaka pohlepi; dakle: pohlepa je ukorijenjena u ljudskoj prirodi — i nije karakterno uvjetovana ljudska strast, što je trebalo dokazati. O uzrocima rata Najvažniji slučaj instrumentalne agresije je rat. Postalo je mo¬ derno rat smatrati posljedicom moći čovjekovog destruktivnog instinkta. Rat su tako objašnjavali instinktivisti i psihoanaliti¬ čari.21 Tako na primjer značajni predstavnik psihoanalitičke ortodoksije E. Glover istupa protiv M. Ginsberga tvrdeći da »zago¬ netka rata leži... duboko u nesvjesnosti«, te uspoređuje rat s »neprikladnim oblikom instinktivnog prilagođavanja«. (E. Glover i M. Ginsberg, 1934)22 Sam Freud je zastupao mnogo realističnije gledište no njegovi sljedbenici. U svom slavnom pismu Albertu Einsteinu Why War? [Čemu rat?] (S. Freud, 1933) iznosi mišljenje da rat nije uzroko¬ van ljudskom destruktivnošću, već njegov uzrok vidi u stvarnim sukobima među grupama, koji su uvijek bili rješavani nasiljem, budući da nije postojao međunarodni zakon prema kojem bi — kao u civilnom zakonu — sukobi mogli biti mirno riješeni. Fakto¬ ru ljudske destruktivnosti pripisuje samo pomoćnu ulogu i to u vidu olakšavajuće spremnosti ljudi da idu u rat kada ga vlada jednom odluči započeti. Teza da je rat uzrokovan ljudskom destruktivnošću potpuno je apsurdna svakome tko i najpovršnije poznaje povijest. Babi34

lonci, Grci23, svi do državnika našeg vremena planirali su rat zbog, po njihovom uvjerenju, vrlo stvarnih razloga i vrlo su temeljito vagali argumente za i protiv čak iako su, prirodno, njihovi proračuni često bili pogrešni. Motivi su bili mnogostruki: zemlja za obrađivanje, bogatstva, robovi, sirovine, tržišta, ekspanzija — i obrana. Pod posebnim okolnostima želja za osvetom ili u malom plemenu strast za destrukcijom bili su među faktorima koji su motivirali rat, no takvi su slučajevi atipični. Mišljenje da je rat uzrokovan čovjekovom agresijom nije samo nestvarno već i štet¬ no. Ono odvlači pažnju od stvarnih uzroka i tako slabi otpor protiv njih. Tezu o urođenoj težnji ratu odbacuju ne samo povijesne činje¬ nice već također, što je vrlo važno, historija primitivnog ratova¬ nja. Ranije smo pokazali, u kontekstu agresije među primitivnim narodima, da su oni — posebno lovci i sakupljači hrane — naj manje ratoborni i da njihovu borbu karakterizira relativni nedostatak destruktivnosti i krvožednosti. Dalje smo vidjeli da se s razvojem civilizacije povećavala učestalost i krvavost ratova. Da su ratovi bili uzrokovani urođenim destruktivnim porivima, isti¬ nito bi bilo suprotno. Humanitarne težnje u osamnaestom, devet¬ naestom i dvadesetom stoljeću prouzrokovale su smanjivanja de¬ struktivnosti i okrutnosti u ratu koja su bila kodificirana — i poštovana do kraja prvog svjetskog rata — u raznim međunarod¬ nim ugovorima. Iz progresivne perspektive činilo se da je civili¬ zirani čovjek manje agresivan od primitivnog čovjeka, a još po¬ stojeća pojava rata objašnjena je kao da je uzrokovana uporno¬ šću agresivnih instinkata koji odbijaju popustiti blagotvornom utjecaju civilizacije. Ali, zapravo, destruktivnost civiliziranog čo¬ vjeka bila je projicirana u čovjekovu prirodu i tako je povijest bila pobrkana s biologijom. Uvelike bih premašio okvir knjige kada bih pokušao predsta¬ viti, makar i ukratko, analizu uzroka rata, te se moram ograničiti na iznošenje samo jednog primjera, primjera prvog svjetskog rata.24 Prvi svjetski rat je bio motiviran ekonomskim interesima i am¬ bicijama političkih, vojnih i industrijskih vođa na obim strana¬ ma, a ne potrebom raznih nacija da daju oduška svojoj učvršće¬ noj agresiji. Ti su motivi dobro poznati i nije ih potrebno ovdje detaljno opisati. Sve u svemu, može se reći da su glavni motivi njemačkih ciljeva u ratu 1914—1918. bili: ekonomsko proširenje na zapadnu i centralnu Evropu i teritorij na Istoku. (To su, za¬ pravo, također bili ciljevi Hitlera čija je vanjska politika u biti 35

bila nastavak vanjske politike carske vlade.) Ciljevi i motivi za¬ padnih saveznika bili su slični. Francuska je željela Alsace i Lorrainu; Rusija Dardanele; Engleska dijelove njemačkih kolonija, a Italija bar mali dio plijena. Da nije bilo tih ciljeva, od kojih su neki navedeni u tajnim ugovorima, mir bi bio zaključen ne¬ koliko godina ranije i bili bi pošteđeni životi nekoliko milijuna ljudi na obje strane. Obje su se strane u prvom svjetskom ratu morale pozivati na osjećaj samoobrane i slobode. Nijemci su tvrdili da su okruženi i ugroženi, nadalje, da se bore za slobodu boreći se protiv cara; njihovi su neprijatelji tvrdili da su ugroženi agresivnim militariz¬ mom njemačkih junkera i da se bore za slobodu boreći se protiv Kaisera. Misliti da je taj rat svoj izvor imao u želji francuskog, njemačkog, britanskog i ruskog stanovništva da se rasterete svoje agresivnosti neistinito je i služi isključivo funkciji odvlačenja pažnje od osoba i društvenih uvjeta odgovornih za jedno od naj¬ većih krvoprolića u povijesti. Što se tiče oduševljenja za taj rat, treba razlikovati početno oduševljenje i motive pojedinih naroda za nastavak borbe. Što se tiče njemačke strane, medu stanovništvom treba razlikovati dvije grupe. Manja grupa nacionalista — neznatna manjina naroda — bučno se zalagala za ratni pohod mnogo godina prije 1914. Ona se uglavnom sastojala od profesora srednjih škola, nekoliko sve¬ učilišnih profesora, novinara i političara, koje su podržavali neki vode njemačke mornarice i pojedine grane teške industrije. Nji¬ hova psihička motivacija može se opisati kao mješavina grupne narcisoidnosti, instrumentalne agresije i želje za karijerom i vla¬ šću unutar i pomoću tog nacionalističkog pokreta. Velika većina stanovništva pokazivala je dosta oduševljenja samo kratko vrije¬ me prije i nakon izbijanja rata. I tu je moguće naći značajne raz¬ like u reakcijama raznih društvenih klasa; na primjer, intelektu¬ alci i studenti ponašali su se s više oduševljenja no radnička kla¬ sa. (Zanimljiv podatak koji baca određeno svjetlo na to pitanje je ovaj: šef njemačke vlade Reichskanzler von Bethman-Hollweg, kao što pokazuju dokumenti njemačkog ministarstva vanjskih poslova objavljeni nakon rata, bio je svjestan da bi bilo nemo¬ guće dobiti podršku Socijaldemokratske partije, najjače partije u Reichstagu, da rat nije najprije objavljen Rusiji, što je kod radnika izazvalo osjećaj da se bore protiv autokracije i za slobo¬ du.) Nekoliko dana prije izbijanja i nakon početka rata cijelo stanovništvo je bilo pod sistematskim sugestivnim utjecajem vla¬ de i štampe kako bi se uvjerilo da je Njemačka trebala biti po36

nižena i napadnuta što je, dakako, mobiliziralo porive defenzivne agresije. Međutim, narod kao cjelina nije bio motiviran jakim poticajima instrumentalne agresije, tj. željom za zauzimanjem stranog teritorija. To je potvrđeno činjenicom da je vladina pro¬ paganda još na početku rata negirala bilo kakve osvajačke cilje¬ ve, a kasnije je, kad su njemački generali diktirali vojnu politiku, te ciljeve prikazala kao neophodne za buduću sigurnost njemač¬ kog Reicha. No oduševljenje koje je vladalo na početku rata ne¬ stalo je nakon nekoliko mjeseci i nikada se nije obnovilo. Najneobičnije je da je oduševljenje naroda u trenutku kada je ilitler napao Poljsku i tako otpočeo drugi svjetski rat bilo praktički nikakvo. Narod je, usprkos godinama teške militarističke indoktrinacije, pokazao vrlo jasno da ne želi voditi taj rat. (Hitler je čak morao režirati lažni napad na šlesku radio-stanicu od stra¬ ne navodnih Poljaka — u stvari prerušenih nacista — da bi po¬ budio osjećaj obrane protiv napada.) Ali, premda njemačko stanovništvo definitivno nije željelo taj rat (generali su također oklijevali), ušlo je u nj bez otpora i bo¬ rilo se junački do kraja. Psihološki problem koji se ovdje javlja nije uzrokovanje rata, već se nalazi u pitanju: koji psihološki faktori omogućuju rat iako ga ne uzrokuju? Postoje mnogi relevantni faktori koje treba razmotriti prilikom odgovaranja na to pitanje. U prvi svjetski rat (uz neke modifika¬ cije i u drugi) njemački (ili francuski, ruski, britanski) vojnici išli su da bi se borili, jer su osjećali da bi izgubljeni rat značio katastrofu za cijelu naciju. Pojedini vojnici su bili motivirani osjećajem da se bore za svoje živote, te da se radi o ubiti ili biti ubijen. No čak ni ti osjećaji ne bi bili dovoljni da potkrijepe volju za nastavak. Vojnici su znali da bi bili strijeljani kad bi pobjegli, iako ni ti motivi nisu spriječli pobune širokih razmjera koje su se pojavile u mnogim armijama; u Rusiji i Njemačkoj su na kraju dovele do revolucija 1917, 1918. godine. U Francuskoj 1917. go¬ dine gotovo da nije bilo vojnih korpusa u kojima se vojnici nisu bunili; samo zahvaljujući umješnosti francuskih generala u sprečavanju jedne vojne jedinice da sazna za zbivanja u drugim jedi¬ nicama, te su pobune bile ugušene dijelom velikim brojem smak¬ nuća, a dijelom poboljšanjem uvjeta svakodnevnog života voj¬ nika. Drugi važan faktor mogućnosti rata je duboko uvriježen osjećaj poštovanja autoriteta i straha od njega. Vojniku je tradicio nalno usađivan osjećaj da je slušanje vođa moralna i religijska 37

obaveza, za čije bi ispunjenje morao biti spreman platiti živo¬ tom. Da bi se slomila poslušnost, bar kod znatnog dijela vojske i civilnog stanovništva, trebalo je otprilike tri ili četiri godine užasnog života u rovovima i porast uvida u činjenicu da ih njihovi vođe koriste za ciljeve rata koji nemaju ništa zajedničko s obra¬ nom. Postoje i drugi, suptilniji emotivni motivi koji omogućuju rat, a nemaju ništa zajedničko s agresijom. Rat je uzbudljiv čak i kad nameće rizik za vlastiti život i mnoge fizičke patnje. S obzi¬ rom na to da je život prosječne osobe dosadan, rutiniziran i lišen avanture, spremnost da se ide u rat mora se shvatiti kao želja da se okonča s dosadnom rutinom svakodnevnog života — i da se upusti u avanturu, zapravo jedinu avanturu koju prosječna osoba može očekivati u svom životu.25 Rat u stanovitoj mjeri preokreće sve vrijednosti. Rat potiče izražavanje duboko ukorijenjenih ljudskih poriva kao što su al¬ truizam i solidarnost — poriva koji su obuzdani principima sa¬ moljublja i suparništva koje mirnodopski život pobuđuje u mo¬ dernom čovjeku. Klasne razlike, ako postoje, u znatnoj mjeri nestaju. Čovjek je u ratu ponovo čovjek i ima priliku istaći se bez obzira na privilegije koje mu dodjeljuje njegov društveni položaj građanina. Da to posebno naglasimo: rat je posredna pobuna protiv nepravde, nejednakosti i dosade koja vlada dru¬ štvenim životom u mirno doba i ne smije se potcjenjivati činje¬ nica da se vojnik, sve dok se protiv neprijatelja bori za svoj ži¬ vot, ne mora boriti protiv pripadnika svoje grupe za hranu, medi¬ cinsku njegu, krov nad glavom, odjeću; to sve omogućuje neka vrsta izopačenog socijaliziranog sistema. Činjenica da rat ima te pozitivne osobine žalostan je komentar našoj civilizaciji. Kada bi civilni život pružao elemente avanturizma, solidarnosti, jednako¬ sti i idealizma koji se mogu naći u ratu, bilo bi vrlo teško prido¬ biti ljude za rat. Problem vlada zemalja koje ratuju je način na koji će iskoristiti tu pobunu, ujarmljujući je u svrhu rata; isto¬ vremeno se, pojačavanjem striktne discipline i duha poslušnosti vođama koji su prikazani kao nesebični, mudri, hrabri ljudi koji štite svoj narod od destrukcije, mora spriječiti da ta pobuna ne počne ugrožavati vladu.26 Da zaključimo: većina modernih ratova i većina ratova među antičkim državama nisu bili uzrokovani nagomilanom agresijom, već instrumentalnom agresijom vojnih i političkih elita. To se vidi po podacima o razlici u pojavljivanju rata od najprimitiv¬ nijih kultura do onih na višem stupnju razvoja. Što je civiliza38

čija primitivnija, ljudi u njoj manje ratuju. (Q. Wright, 1965).27 Istu tendenciju je moguće vidjeti u činjenici da je broj i intenzi¬ tet ratova rastao s razvojem tehničke civilizacije; on je najviši među moćnim državama s jakom vladom, a najniži među primi¬ tivnim ljudima koji nemaju stalnog poglavice. Kao što je poka¬ zano u slijedećoj tabeli, broj zametnutih bitaka u novom vijeku među glavnim silama Evrope pokazuje istu tendenciju. Tabela navodi broj bitaka po stoljećima, od 1480. (Q. Wright, 1965): GODINE 1480—1499. 1500—1599. 1600—1699. 1700—1799. 1800—1899. 1900—1940.

BROJ BITAKA

9 87 239 781 651 892

Oni autori koji su objašnjavali da rat uzrokuje čovjekova uro¬ đena agresija smatrali su moderni rat normalnim, pretpostav¬ ljajući da rat mora biti uzrokovan čovjekovom »destruktivnom« prirodom. Za tu su pretpostavku pokušali pronaći potvrdu u po¬ dacima o životinjama i o našim prethistorijskim precima koji su, da bi poslužili toj svrsi, morali biti iskrivljeni. To je stajalište proizišlo iz nepokolebljivog uvjerenja o superiornosti današnje civilizacije nad predtehničkim kulturama. Logika je bila slijede¬ ća: ako je civiliziran čovjek zaražen tolikim mnogim ratovima i tolikom destruktivnošću, koliko li je gori morao biti primitivan čovjek koji je u razvoju prema »progresu« daleko zaostao. Budu¬ ći da za destruktivnost ne smije biti okrivljena naša civilizacija, ona se mora objasniti kao rezultat naših instinkata. Ali činjenice govore drugačije. Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije Budući da je defenzivna agresija filogenetski pripremljena reak¬ cija na ugroženosti vitalnih interesa, nije moguće izmijeniti njenu biološku osnovu, iako ona može biti kontrolirana i modificirana kao porivi ukorijenjeni u drugim instinktivnim dispozicijama. Međutim, glavni uvjet za smanjenje defenzivne agresije je sma¬ njenje onih stvarnih faktora koji je mobiliziraju. Skiciranje pro¬ grama društvenih promjena koje bi to postigle zadaća je kojom se, očito, nije moguće baviti u okvirima ove knjige.28 Ograničit ću se na samo nekoliko napomena. 39

Glavni uvjet je, naravno, da ni pojedince, ni grupe ne ugrožava¬ ju drugi. To ovisi o postojanju materijalne osnove koja može svim ljudima pružiti dostojan život a dominaciju jedne grupe nad drugom učiniti nemogućom i neprivlačnom. Takav bi se uvjet mogao ostvariti u predvidljivoj budućnosti pomoću dru¬ gačijeg sistema proizvodnje, vlasništva i potrošnje; ali reći da bi takvo stanje moglo biti dostignuto ne znači, naravno, da će biti dostignuto ili da bi ga bilo lako doseći. To je, zapravo, vrlo težak zadatak, te i stoga mnogi ljudi dobrih namjera više vole ne činiti ništa; nadaju se da će katastrofu odvratiti ritualnim pje¬ vanjem pohvala napretku. Ustanovljenje sistema koji garantira pribavljanje osnovnih ne¬ ophodnosti za sve znači nestanak dominantnih klasa. Čovjek će morati prestati živjeti u »zoološkim« uvjetima — tj. njegova pu¬ na sloboda će biti obnovljena i svi oblici eksploatacijske vlasti morat će nestati. Mit je da je čovjek nesposoban osloboditi se vladajućih vođa, a pobijaju ga sva ona društva koja dobro funkcioniraju bez hijerarhije. Takva bi promjena, naravno, obuhvatila radikalne političke i društvene promjene koje bi preinačile sve ljudske odnose, uključivši i obiteljsku strukturu, strukturu od¬ goja, religije i odnosa među pojedincima u radu i dokolici. Sve dok je defenzivna agresija reakcija ne na stvarne već na zamišljene ugroženosti proizvedene masovnom sugestijom i pra¬ njem mozga, utoliko bi temeljne društvene promjene ukinule os¬ novu za korištenje te vrste psihičke sile. Budući da je sugestibilnost zasnovana na bespomoćnosti pojedinca i na njegovom strahopoštovanju prema vođama, upravo bi spomenute društvene i političke promjene dovele do njihovog nestajanja i, shodno tome, do razvoja nezavisnog kritičkog mišljenja. Na kraju, da bi se smanjila grupna narcisoidnost, trebalo bi eliminirati bijedu, monotoniju, tupost i bespomoćnost koji posto¬ je kod velikog dijela stanovništva. To se ne može postići jedno¬ stavno poboljšavanjem materijalnih stanja. To može biti jedino rezultat drastičnih promjena u društvenoj organizaciji koju tre¬ ba preobratiti od orijentacije na vladajuću silu vlasništva na ži¬ votnu orijentaciju; od imanja i nagomilavanja bivstvovanju i su¬ djelovanju. To će zahtijevati najviši stupanj aktivne participacije i odgovornosti svakog pojedinca u njegovoj ulozi radnika ili služ¬ benika u svim vrstama poduzeća kao i u njegovoj ulozi građa¬ nina. Moraju se iznaći potpuno novi oblici decentralizacije kao 40

i nove društvene i političke strukture koje će završiti s društvom anomije, s masovnim društvom koje se sastoji od milijuna ato¬ ma. Nijedan od tih uvjeta nije nezavisan. Oni su dio sistema i zbog toga reaktivna agresija može biti svedena na minimum samo ako cijeli sistem, kakav je postojao posljednjih šest tisuća godina povijesti, bude zamijenjen temeljito drugačijim. Ako se to do¬ godi, utopijske vizije koje su nastale s Buddhom, prorocima, Isu¬ som i humanističkim utopistima renesanse bit će priznate kao racionalna i stvarna rješenja koja služe osnovnom biološkom programu čovjeka: očuvanju i razvoju i pojedinca i ljudske vrste. BILJEŠKE UZ DEVETO POGLAVLJE

1. To su stajalište iznijeli C. i W. M. S. Russel (1968. a). 2. L. von Bertalanffy je zauzeo stav u principu sličan onome koji je ovdje iznesen. On piše: »Nema sumnje o prisutnosti agresivnih i destruktivnih tendencija u ljudskoj psihi koje su po prirodi bi¬ ološki nagoni. Međutim, najškodljiviji fenomeni agresije, koji transcendiraju samoočuvanje i samodestrukciju, zasnovani su na karakterističnoj osobini čovjeka iznad biološkog nivoa, naime na njegovoj sposobnosti stvaranja simboličkih univerzuma misli, je¬ zika i ponašanja.« (L. von Bertalanffv, 1956). 3. Lično saopćenje od pokojnog dra D. T. Suzukija. 4 Usporedi F. A. Beach (1945). 5. Međutim, ta su lica sporna budući da se procjenjuje da postotak XYY među stanovništvom varira između 0,5—3,596). 6. Usporedi M. F. A. Montagu (1968) i J. Nielsen (1968), posebno ovdje navedenu literaturu. 7. Posljednje razmatranje tog pitanja dolazi do zaključka da je veza između agresije i XYY kromosoma još nedokazana. Autor piše: »Među učesnicima konferencije je prevladavalo mišljenje da su odstupanja u ponašanju toliko nagoviještena ili dokumentirana da ne indiciraju vezu neposrednog uzroka i posljedice s kromosomnom konstitucijom XYY. Tako za sada još ne bi bilo moguće reći da je komplement XYY definitivno ili redovito povezan s ne¬ normalnostima u ponašanju . . . Osim toga, usprkos rasprostranje¬ nom publicitetu, nije pronađeno da su pojedinci sa XYY ano¬ malijom bili agresivniji od odgovarajućih prestupnika s normal¬ nim kromosomnim konstitucijama. S tim u vezi čini se da prerane i neoprezne spekulacije dovode do toga da se XYY osobe pogre¬ šno žigošu kao neobično agresivne i nasilne u usporedbi s drugim prestupnicima.« (S. A. Shah, 1970) 8. Parenje životinja pokatkad ostavlja dojam okrutne agresije muž¬ jaka; promatranja obrazovanih promatrača navode da stvarnost 41

9. 10.

11. 12.

13.

14.

15. 16.

17.

42

ne odgovara tom prividu i da, bar među sisavcima, mužjak nika¬ ko ne ozljeđuje ženku. Usporedi raspravu o sadizmu u 11. poglavlju. Za tu je pojavu karakteristično da je grčka riječ ethos — koja doslovno znači ponašanje — poprimila značenje »etičkog«, upravo kao što se »norma« (izvorna riječ za tesarski alat) upotrebljava u dvostrukom smislu za ono što je »normalno« i ono što je »nor¬ mativno«. Zahvalan sam dru Juanu de Dios Hernandezu na njegovim poti¬ cajnim sugestijama o neurofiziološkoj razini, koje ovdje izostav¬ ljam jer bi to zahtijevalo opširnu tehničku raspravu. Revolucije koje su se javljale u povijesti ne smiju zasjeniti činje¬ nicu da bebe i djeca također prave revolucije, ali budući da su nemoćni, moraju se koristiti svojim vlastitim metodama, meto¬ dama gerilskog ratovanja, čini se. Raznim individualnim metoda¬ ma se bore protiv ugnjetavanja svoje slobode kao što su tvrdo¬ glavi negativizam, odbijanje hrane, odbijanje kontroliranja vrše¬ nja nužde, mokrenje u krevet, sve do drastičnijih metoda autističkog povlačenja i pseudomentalne debilnosti. Odrasli se ponašaju kao elita čija je moć izazvana. Da zaštite svoj položaj, upotreblja¬ vaju fizičku silu, često pomiješanu s podmićivanjem. Kao rezul¬ tat, većina djece se predaje i više vole podložnost no stalno mu¬ čenje. Dok se ne dostigne pobjeda, u tom se ratu ne pokazuje ni¬ kakva milost i naše su bolnice pune njegovih ranjenika. Usprkos tome, čudna je činjenica da sva ljudska bića — djeca moćnih kao i ona nemoćnih — dijele zajedničko iskustvo nekadašnje bespo¬ moćnosti i borbe za svoju slobodu. Zbog toga se može pretposta¬ viti da je svako ljudsko biće — bez obzira na njegovu biološku opremu — u svom djetinjstvu steklo revolucionarni potencijal koji, iako uspavan za dugo vrijeme, može biti mobiliziran pod po¬ sebnim okolnostima. Ne samo čovjeka. Ranije je spominjan izopačavajući učinak zoo¬ loškog vrta na život životinja i čini se da je prevagnuo nad su¬ protnim mišljenjem pa čak i tako velikog autoriteta kao što je Hediger. (H. Hediger, 1942) Boja kože ima taj učinak samo ako je kombinirana s bespomoćnošću. Japanci su postali ličnosti budući da su stekli moć počet¬ kom ovog stoljeća; slika Kineza se promijenila iz istih razloga tek prije nekoliko godina. Posjedovanje razvijene tehnologije postalo je kriterij za ljudskost. Radi detaljnog uvida u narcisoidnost vidi E. Fromm (1964). Posljednjih su godina mnogi analitičari proučavali pojam primar¬ ne narcisoidnosti u djetinjstvu i pretpostavili su postojanje objek¬ tivnih odnosa u mnogo ranijem periodu no što je to učinio Freud. Freudovu ideju o potpuno narcisoidnoj prirodi psihoza također je napustila većina psihoanalitičara. U slijedećem se slažem samo s narcisoidnošću što se manifestira u osjećanju grandioznosti. Postoji drugi oblik narcisoidnosti koji je, iako izgleda suprotan, samo druga manifestacija iste stvari; mislim na negativnu narcisoidnost u kojoj je osoba stalno i za-

18. 19.

20. 21.

22.

brinuto zaokupljena svojim zdravljem do točke hipohondrije. Ta manifestacija u ovom kontekstu nema važnosti. Trebalo bi, me¬ đutim, primijetiti da su te dvije manifestacije često izmiješane; trebamo samo pomisliti na Himmlerovu hipohondrijsku zaokup¬ ljenost svojim zdravljem. Problem narcisoidnosti i stvaralaštva vrlo je kompleksan i zahti¬ jevao bi mnogo dužu raspravu no što je to ovdje moguće. To ne znači da je ono samo blef; to je dosta često istina, ali ne uvijek. Woodrow Wilson, Franklin D. Roosevelt i Winston Churchill, na primjer, bili su vrlo narcisoidne osobe pa su ipak posti¬ gli važne političke uspjehe. Ali ti uspjesi nisu bili takvi da bi opravdali njihov osjećaj samosigumosti i nepobitnu ispravnost često manifestiranu u aroganciji; istovremeno je njihova narciso¬ idnost bila ograničena u poređenju s narcisoidnošću čovjeka kao što je bio Hitler. To objašnjava zašto Churchill nije patio od že¬ stokih mentalnih posljedica kada je 1948. izgubio na izborima i pretpostavljam da bi isto bilo s Rooseveltom da je trebao doživ¬ jeti poraz iako se ne smije ignorirati činjenica da bi njih dvojica čak nakon političkog poraza i dalje imali veliki broj poštovalaca. Wilsonov je slučaj možda nešto drugačiji; trebalo bi proučiti nije li njegov politički poraz izazvao ozbiljne psihičke probleme koji su uzajamno djelovali s njegovom fizičkom bolešću. Izgleda da je slučaj s Hitlerom i Staljinom jasan. Hitler je više volio umri¬ jeti no suočiti se s porazom. Staljin je pokazivao znakove psihičke krize u prvim tjednima nakon njemačkog napada 1941. i čini se kao da je patio od paranoidnih tendencija u zadnjih nekoliko go¬ dina svog života nakon što je stvorio toliko neprijatelja da je mogao osjetiti da više nije voljeni otac svojih podanika. Pokatkad je slaganje čak unutar male grupe dovoljno za stvaranje stvarnosti — u najekstremnijim slučajevima čak i slaganje dvoje (folie a deux). Vidi A. Strachey (1957); također vidi E. F. M. Durbin i J. Bowlby (1939) koji, suprotno, rezoniraju s velikom umješnošću da je mir¬ na kooperacija jednako prirodna i osnovna tendencija u ljudskim odnosima kao borba, a opet smatraju rat bitno psihološkim pro¬ blemom. U vrijeme revidiranja ovog dijela rukopisa izgleda da izvještaji sa 27. kongresa Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja održanog 1971. u Beču ukazuju na promjenu u stavu prema ratu. Dr A. Mitscherlich je rekao da će »povijest pregaziti sve naše teorije« ukoliko psihoanalizu ne primijenimo na društvene probleme, i dalje »bojim se da nas nitko neće ozbiljno shvaćati budemo li i dalje sugerirali da rat nastaje zato što očevi mrze svoje sinove i žele ih ubiti, da je rat djecoubojstvo. Umjesto toga moramo te¬ žiti nalaženju teorije koja objašnjava grupno ponašanje, teoriju koja slijedi izvore tog ponašanja do sukoba u društvu koji po¬ kreću individualne nagone.« To su zaista pokušavali psihoanaliti¬ čari od ranih tridesetih godina, no to je dovelo do njihovog istje¬ rivanja iz Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja pod ovom ili onom izlikom. Zvaničnu dozvolu za taj novi »napor« dala je Anna Freud na kraju kongresa, oprezno dodajući: »Trebali bismo 43

pustiti da formulacija teorije agresije sačeka dok od naših kli¬ ničkih istraživanja ne doznamo mnogo više o stvarnim konstituensima agresivnosti.« (Oba citata su iz pariškog izdanja Herald Tribunea od 29. i 21. srpnja 1971. g.). 23. Kao vrlo dobar primjer vidi Tukididov opis Peloponeskog rata. 24. Literatura o vojnom, političkom i ekonomskom aspektu rata 1914—1918. toliko je obimna da bi čak i skraćena bibliografija ispunila mnoge stranice. Smatram da su dva najdublja i najpo¬ učnija djela o uzrocima prvog svjetskog rata, djela dvojice iz¬ vanrednih povjesničara: G. W. F. Hallgartena (1963) i F. Fischera 25. No ne smije se precjenjivati taj faktor. Primjer zemalja kao što su Švicarska, skandinavski narodi, Belgija i Nizozemska pokazuje da faktor avanturističnosti ne može biti uzrokom da narod zaželi rat ako zemlja nije napadnuta i ako za vlade ne postoji razlog da započnu rat. 26. Za ovu je dilemu karakteristično da su se u internacionalnim ugovorima koji su regulirali odnos prema ratnim zarobljenicima sve sile slagale u pogodbi da se zabranjuje vladi da vrši propa¬ gandu među »svojim« ratnim zarobljenicima protiv njihovih vla¬ stitih vlada. Ukratko, dogovoreno je da svaka vlada ima pravo da ubija neprijateljske vojnike ali ih ne smije činiti nelojalnim. 27. Usporedi »Primitivno ratovanje« u 8. poglavlju. 28. O nekim od ovih problema raspravljao sam u The Sane Societv {Zdravo društvo) (1955) i u The Revolution of Hope (Revolucija nade) (1968. a).

X

Maligna agresija: premise

Uvodne napomene

Biološki adaptivna agresija služi životu. To je razumljivo u prin¬ cipu, biološki i neurofiziološki, premda je za potvrdu te teze potrebno još mnogo podataka. Instinkt je zajednički i čovjeku i os¬ talim životinjama, iako s određenim razlikama, o čemu smo ra¬ nije raspravljali. Čovjek je jedinstven po tome što ga porivi mogu nagnati da ubija i muči druge, pri čemu osjeća zadovoljstvo; on je jedina životinja koja može biti ubojica ili destruktor svoje vrste bez ika¬ kve racionalne dobiti, bilo biološke, bilo ekonomske. Predmet slijedećih stranica je proučavanje prirode te biološki neadaptivne, maligne destruktivnosti. Podsjetimo se na činjenicu da je maligna agresija specifično ljudska i da nije potekla iz životinjskog instinkta. Ona ne služi fiziološkom opstanku čovjeka, a opet je važan dio njegovog menlalnog funkcioniranja. Ona je jedna od strasti koje su domi¬ nantne i moćne u nekim pojedincima i kulturama, premda ne i u drugima. Pokušat ću pokazati da je destruktivnost jedan od mogućih odgovora na psihičke potrebe koje su ukorijenjene u egzi¬ stenciji čovjeka i da njeno rađanje nastaje, kao što je ranije iz¬ neseno, iz međudjelovanja raznih društvenih stanja i čovjekovih egzistencijalnih potreba. Ta hipoteza čini neophodnom izgradnju teoretske osnove na kojoj možemo pokušati razmotriti slijedeća pitanja: koja su specifična stanja ljudske egzistencije? Što je čovjekova priroda ili bit? Iako današnja misao, posebno u psihologiji, nije naročito pri¬ jateljski raspoložena prema takvim pitanjima za koja se obično smatra da pripadaju području filozofije i drugih »subjektivnih spekulacija«, nadam se da ću u slijedećoj raspravi dokazati da zaista postoje područja za empirijsko ispitivanje. 45

Priroda čovjeka Za većinu mislilaca, počevši od grčkih filozofa, potpuno je jasno da postoji nešto što nazivamo ljudskom prirodom, nešto što kon¬ stituira bit čovjeka. Postoje različita mišljenja o tome što to jest, ali se svi slažu da takva bit postoji — to jest da postoji nešto na temelju čega je čovjek čovjek. Tako je čovjek bio definiran kao racionalno biće, kao društvena životinja, životinja koja može pra¬ viti oruđa (homo faber) ili životinja koja pravi simbole. Tek se nedavno taj tradicionalni stav počeo dovoditi u pitanje. Razlog te promjene bilo je sve veće naglašavanje povijesnog pri¬ stupa čovjeku. Proučavanje povijesti ljudskosti nagovještavalo je da je čovjek naše epohe toliko različit od čovjeka iz prethodnih razdoblja da je izgledalo nestvarnim pretpostavljati da su ljudi svih vremena imali nešto zajedničko što bi se moglo nazvati »ljud¬ skom prirodom«. Povijesni pristup je jačao, naročito u Sjedinje¬ nim Američkim Državama, proučavanjima antropologije kulture. Proučavanje primitivnih naroda otkrilo je takvu različnost obi¬ čaja, vrijednosti, osjećaja i misli da su mnogi antropolozi došli do uvjerenja da je čovjek rođen kao bijeli list papira na koji svaka kultura piše svoj tekst. Još jedan razlog pridonio je raz¬ voju tendencije negiranja pretpostavke fiksirane ljudske priro¬ de; taj je pojam, naime, često zloupotrebljavan kao zaklon iza kojeg je počinjeno najviše neljudskih djela. U ime ljudske pri¬ rode, na primjer, Aristotel i većina mislilaca do osamnaestog stoljeća branili su ropstvo.1 Ili, da bi dokazali racionalnost i nuž¬ nost kapitalističkog oblika društva, znanstvenici su pokušali gramzljivost, konkurenciju i sebičnost prikazati kao urođene ljud¬ ske crte. Cinički se pozivalo na »ljudsku prirodu« u prihvaćanju neizbježnosti nepoželjnog ljudskog ponašanja kao što su pohle¬ pa, ubojstvo, varanje i laganje. Razlog skeptičnosti prema pojmu ljudske prirode vjerojatno leži i u utjecaju evolucionog mišljenja. Kada se jednom počelo na čovjeka gledati kao na onoga koji se razvija u procesu evolu¬ cije, ideja supstancije koja je sadržana u njegovoj biti izgledala je neodrživom. Ipak vjerujem da upravo s evolucionog stajališta možemo očekivati nov uvid u problem prirode čovjeka. Nove pri¬ loge u tom pravcu dali su autori kao što su Karl Marx, M. Bucke,2 Teilhard de Chardin, T. Dobzhansky; sličan pristup predložen je i u ovom poglavlju. Glavni argument u prilog pretpostavci postojanja ljudske pri¬ rode je taj što bit homo sapiensa možemo definirati u morfolo46

škim, anatomskim, fiziološkim i neurološkim pojmovima. U stvari dajemo egzaktnu i opće prihvaćenu definiciju čovjekove vrste po¬ dacima koji se pozivaju na uspravno držanje, formiranje mozga, na zube, hranu i mnoge druge činioce kojima ga jasno razlikuje¬ mo od najrazvijenijih neljudskih primata. Nesumnjivo moramo pretpostaviti, a da se ne vraćamo na stajalište koje tijelo i duh smatra odvojenim područjima, da se čovjekova vrsta može de¬ finirati i mentalno i fizički. Sam je Darwin bio vrlo svjestan činjenice da čovjeka kao čov¬ jeka karakteriziraju ne samo specifični fizički već i specifični psi¬ hički atributi. Najvažnije od njih spominje u The Descent of Man (Porijeklo čovjeka) ovim redom (kako ih je skratio i parafrazirao G. G. Simpson): U proporciji sa svojom višom inteligencijom, čovjekovo po¬ našanje je fleksibilnije, manje refleksivno ili instinktivno. Čovjek s drugim, relativno razvijenim životinjama, dijeli tako složene faktore kao što su znatiželja, oponašanje, pažnja, pam¬ ćenje i predočavanje, ali ih posjeduje na višem stupnju i pri¬ mjenjuje ih na složeniji način. Više no druge životinje čovjek na racionalan način pretresa i poboljšava adaptivnu prirodu svog ponašanja. Čovjek redovito i upotrebljava i pravi vrlo različita oruđa. Čovjek je samosvjestan; on razmišlja o svojoj povijesti, bu¬ dućnosti, smrti i tako dalje. Čovjek pravi mentalne apstrakcije i razvija odgovarajući simbolizam; najhitnija i kompleksno najrazvijenija posljedica tih sposobnosti je jezik. Neki ljudi posjeduju osjećaj za ljepotu. Većina ljudi ima religijski osjećaj, uzimajući ga toliko širo¬ kim da uključuje strahopoštovanje, praznovjerje, vjeru u animističko, nadnaravno ili spiritualno. Normalni ljudi imaju osjećaj morala; izraženo novijim poj¬ mom: čovjek etizira. Čovjek je kulturna i društvena životinja i razvio je kulture i društva jedinstvene po vrsti i složenosti. (G. G. Simpson, 1949) Pri ispitivanju Danvinove liste psihičkih crta ističe se više ele¬ menata. On spominje nekoliko disparatnih zasebnih pojedinosti, od kojih su neke jedinstveno ljudske, kao što su samosvijest, stvaranje simbola i kulture, estetički, moralni i religijski osje47

ćaj. Ta lista specifično ljudskih karakteristika trpi od toga što je deskriptivna i enumerativna, što je nesistematska i što ne po¬ kušava analizirati njihova zajednička stanja. On u svojoj listi ne spominje specifične ljudske strasti i emo¬ cije kao što su nježnost, ljubav, mržnja, okrutnost, narcisoidnost, sadizam, mazohizam i tako dalje. Za njega, svi ljudi i životinje, posebno primati, imaju nekoliko zajedničkih instinkata. Svi imaju ista osjetila, intuicije i osjete, slične strasti, uzbuđenja i emocije, čak i složenije, kao što su ljubomora, sumnja, za¬ vist, zahvalnost i velikodušnost; varaju i osvetoljubivi su; po¬ nekad su osjetljivi na ruganje i čak imaju osjećaj za humor; osjećaju divljenje i radoznalost; posjeduju iste sposobnosti oponašanja, asocijaciju ideja i razum, iako na vrlo različitim stupnjevima. (C. Darwin, 1946) Jasno je da naš pokušaj razmatranja najvažnijih ljudskih stra¬ sti kao specifično ljudskih, a ne kao naslijeđenih od naših živo¬ tinjskih predaka, ne može naći potporu u Darwinovom stajalištu. Napredak misli među istraživačima evolucije od Darwina na¬ ovamo manifestira se u pogledima jednog od najeminentnijih suvremenih istraživača, G. G. Simpsona. On inzistira na tome da su čovjekovi bitni atributi drugačiji od atributa životinja. »Važno je shvatili«, piše on, »da je čovjek životinja, ali je čak važnije shvatiti da bit njegove jedinstvene prirode leži upravo u onim karakteristikama koje ne dijeli ni s jednom drugom životinjom. Njegovo mjesto u prirodi i njegov vrhovni značaj nisu definirani njegovom animalnošću već njegovom humanošću.« (G. G. Simp¬ son, 1949) Kao osnovnu definiciju homo sapiensa Simpson sugerira uza¬ jamno povezane faktore inteligencije, fleksibilnosti, individuali¬ zacije i socijalizacije. Čak ako njegov odgovor i nije potpuno za¬ dovoljavajući, njegov pokušaj da shvati čovjekove bitne crte kao uzajamno povezane i ukorijenjene u jednom osnovnom faktoru i njegovo priznavanje transformacije kvantitativne promjene u kvalitativnu čine značajan korak naprijed u odnosu na Darvvina. (G. G. Simpson, 1944; 1953) U psihologiji jedan od najpoznatijih pokušaja opisa čovjeko¬ vih specifičnih potreba je pokušaj Abrahama Maslowa, koji je sastavio listu čovjekovih »osnovnih potreba« — psiholoških i es¬ tetskih, potreba za sigurnošću, pripadanjem, ljubavlju, poštova¬ njem, samostvaranjem, znanjem i razumijevanjem. (A. Maslovv, 48

1954). Ta je lista donekle nesistematsko nabrajanje; Maslow, na žalost, nije pokušao analizirati zajednički izvor takvih potreba u prirodi čovjeka. Pokušaj definiranja prirode čovjeka u pojmovima specifičnih — bioloških i mentalnih — stanja čovjekove vrste vodi nas raz¬ mišljanju o čovjekovu rođenju. Izgleda jednostavno odrediti trenutak postanka ljudske jedin¬ ke, no to je, u stvari, složen problem. Odgovor može biti: u vrije¬ me začeća, u trenutku kada plod poprima definitivan ljudski ob¬ lik, činom rođenja, odbijanjem od majčinih grudi; može se čak tvrditi da većina ljudi nije potpuno ni bila rođena u vrijeme kad je umrla. Najbolje bismo učinili da se okanimo fiksiranja dana ili sata »rođenja« pojedinca i da radije govorimo o procesu to¬ kom kojeg osoba počinje postojati. Na pitanje kada je rođen čovjek kao vrsta, još je teže odgovo¬ riti. Premalo znamo o evolucionom procesu. Tu imamo posla s milijunima godina, a naše se znanje zasniva na slučajnim nala¬ zima kostura i oruđa o čijem se značenju još mnogo raspravlja. Ipak, usprkos nepotpunosti našeg znanja postoje podaci koji nam, premda neki njihovi detalji iziskuju modifikaciju, pružaju opću sliku procesa koji možemo nazvati rođenjem čovjeka. Za¬ čeće čovjeka mogli bismo datirati početkom jednostaničnog živo¬ ta prije po prilici milijardu i po godina ili početkom postojanja primitivnih sisavaca prije gotovo dvije stotine milijuna godina; možemo reći da ljudski razvitak počinje s čovjekovim hominidnim precima koji su mogli živjeti prije oko četrnaest milijuna godina ili možda ranije. Mogli bismo njegovo rođenje datirati pojavom prvog čovjeka, homo erectusa, čiji su različiti uzorci, nađeni u Aziji, stari više od milijun do oko pet stotina tisuća go¬ dina (pekinški čovjek); ili vremenom od samo oko četrdeset tisu¬ ća godina prije pojave modernog čovjeka (homo sapiensa) koji je u svim bitnim biološkim vidovima bio identičan današnjem čovjeku.3 Konačno, pogledamo li na čovjekov razvoj u terminima povijesnog vremena, možemo reći da je čovjek rođen prije samo nekoliko minuta. Možemo čak pomisliti i to da je još u procesu rađanja, da pupčana vrpca još nije prerezana i da su nastupile komplikacije koje izazivaju sumnju u to da li će čovjek ikada biti rođen ili će biti mrtvorođenče. Većina istraživača ljudske evolucije poistovjećuje rođenje čo¬ vjeka s jednim posebnim događajem: izradom oruđa, slijedeći B. Franklinovu definiciju čovjeka kao homo fabera, čovjeka koji pravi oruđa. Tu je definiciju oštro kritizirao Marx, koji ju je 49

smatrao »karakteristikom jenkijevštine«.4 Od modernih pisaca najuvjerljivije je kritizirao tu orijentaciju, zasnovanu na pravlje¬ nju oruđa, Mumford. (L. Mumford, 1967) Bit čovjekove prirode treba tražiti u procesu ljudske evolu¬ cije radije no u izoliranim vidovima, kao što je pravljenje oruđa koje tako jasno nosi oznaku suvremene opsesije proizvodnjom. Trebamo doprijeti do shvaćanja čovjekove prirode na osnovu miješanja dva osnovna biološka uvjeta koji označavaju pojavu čovjeka. Jedan je bio neprestano smanjenje determinacije pona¬ šanja instinktima.5 što je životinja više napredovala u stupnje¬ vima evolucije, to je manja bila količina stereotipnih oblika po¬ našanja koji su striktno determinirani i filogenetski programira¬ ni u mozgu. To je mišljenje prihvaćeno od svih, premda postoje mnogi suprotni pogledi na prirodu instinkata. Proces neprestanog smanjenja determinacije ponašanja prema instinktima može se prikazati kao kontinuitet na čijem ćemo nultom kraju naći najniže oblike životinjske evolucije s najvišim stupnjem instinktivne determinacije; on se smanjuje sa živo¬ tinjskom evolucijom i doseže određenu razinu sa sisavcima; on se dalje smanjuje u razvoju, uspinjući se do primata. Čak i tu nalazimo velik ponor između raznih vrsta majmuna, kao što su to u svom klasičnom istraživanju pokazali Yerkes i Yerkes (R. M. i A. V. Ycrkes, 1829). U homo vrsti instinktivna je determinacija dostigla svoje maksimalno smanjenje. Druga tendencija koja se može naći u životinjskoj evoluciji je rast mozga, posebno neocortexa. I ovdje evoluciju možemo prikazati kao kontinuitet — na jednom je kraju najniža životinja s najprimitivnijom nervnom strukturom i relativno malim bro¬ jem neurona; na drugom čovjek s većom i mnogo složenijom moždanom strukturom, posebno s neocortexom, koji je tri puta veći od neocortexa njegovih hominidnih predaka i sa zaista fan¬ tastičnim brojem međunervnih veza.6 Razmatrajući te podatke, čovjek se može definirati kao primat koji se pojavio na stupnju evolucije na kom je instinktivna de¬ terminacija dostigla minimum, a razvoj mozga maksimum. Ta kombinacija minimalne instinktivne determinacije i maksimal¬ nog razvoja mozga nikad se nije pojavila u evoluciji životinja i tvori, biološki govoreći, potpuno novu pojavu. Kada se čovjek pojavio, njegovim su ponašanjem instinkti tek neznatno upravljali. Ne uzimajući u obzir neke elementarne re¬ akcije, kao što su reakcija na strah ili seksualne pobude, ne po¬ stoji naslijeđen program koji bi mu govorio kako odlučiti u naj50

većem broju slučajeva u kojima njegov život može zavisiti o ispravnoj odluci; izgleda da je čovjek biološki najbespomoćniji i najneotporniji od svih životinja. Može li izvanredni razvitak ljudskog mozga biti nadomjestak za instinkte koji čovjeku nedostaju? U određenim granicama može. Prilikom pravilnog izabiranja čovjeka vodi njegov razum. Ali mi također znamo kako je taj instrument slab i nepouzdan. On je lako podložan čovjekovim željama i strastima i predaje se njihovom utjecaju, čovjekov je mozak nedovoljan ne samo kao zamjena za oslabljene instinkte, već strahovito komplicira zadatak življenja. Time ne mislim na instrumentalnu inteligenciju, upotrebu misli u vidu instrumenta za baratanje predmetima radi zadovoljenja svojih potreba; uos¬ talom čovjeku je to zajedničko sa životinjama, posebno s primatima. Mislim na onaj vid u kome je čovjekovo mišljenje postiglo potpuno novu kvalitetu, samosvijest. Čovjek je jedina životinja koja predmete ne samo spoznaje već koja zna da ih spoznaje, čovjek je jedina životinja koja nema samo instrumentalnu inte¬ ligenciju već i razum, sposobnost upotrebe svog mišljenja za ob¬ jektivno razumijevanje — to jest za spoznaju prirode stvari po sebi a ne samo kao sredstva za njegovo zadovoljenje. Obdaren samosviješću i razumom čovjek je svjestan sebe kao bića odvojenog od prirode i od drugih; on je svjestan svoje nemoći, svog nezna¬ nja; on je svjestan svog kraja: smrti. Samosvijest, razum i imaginacija prekinuli su »harmoniju« ko¬ ja karakterizra životinjsku egzistenciju. Pojava samosvijesti, ra¬ zuma i imaginacije svrstala je čovjeka u nepravilnost, hir sve¬ mira. Čovjek je dio prirode, podređen njenim fizičkim zakonima koje nije sposoban promijeniti, a transcendira prirodu. On je izdvojen, iako je njen dio; on je bez doma, a opet je lancima ve¬ zan za dom koji dijeli sa svim bićima. Bačen u taj svijet na slu¬ čajno mjesto i vrijeme, istisnut je iz njega slučajno i protiv svoje volje. Budući da ima svijest o sebi, shvaća svoju bespomoćnost i ograničenja svog postojanja. Nikada nije slobodan od dihotomije svog postojanja: ne može se osloboditi svoga duha, čak ni kad bi to želio; ne može se osloboditi svoga tijela sve dok je živ — a njegovo mu tijelo stvara želju da bude živ. čovjekov se život ne može živjeti ponavljanjem primjera svoje vrste; on mora živjeti. Čovjek je jedina životinja koja se ne osjeća kod kuće u prirodi, koja se može osjećati protjeranom iz raja, jedina životinja za koju je njeno vlastito postojanje problem koji mora riješiti i od kojeg ne može pobjeći. Ne može se vratiti pred51

ljudskom stanju harmonije s prirodom i ne zna kamo će stići bude li išao naprijed. Čovjekova egzistencijalna kontradikcija re¬ zultira stanjem neprestane neravnoteže. Ta neravnoteža razlikuje ga od životinje koja tako reći živi u skladu s prirodom. To, narav¬ no, ne znači da životinja nužno živi mirnim i sretnim životom, već da ima svoju specifičnu ekološku nišu kojoj su njene fizič¬ ke i mentalne osobine prilagođene procesom evolucije. Čovjeko¬ va egzistencijalna, i zbog toga neizbježna, neravnoteža može biti relativno stabilna kada pronađe, uz pomoć svoje kulture, više ili manje adekvatan način hvatanja ukoštac sa svojim egzistenci¬ jalnim problemima. Ali ta relativna stabilnost ne podrazumijeva nestajanje dihotomije; ona je samo uspavana i postaje vidljiva čim se promijene uvjeti te relativne stabilnosti. Zaista, u procesu čovjekovog samostvaranja, ta se relativna stabilnost neprekidno narušava. Čovjek u svojoj povijesti mije¬ nja svoju okolinu i u tom procesu mijenja samoga sebe. Njegovo znanje raste, ali raste i svijest o njegovom neznanju; on sebe do¬ življava kao pojedinca, a ne samo kao člana svog plemena, a time raste njegov osjećaj odvojenosti i izolacije. Vođen moćnim vođa¬ ma on stvara šire i efikasnije društvene jedinice — i postaje zaplašen i pokoran. Dostiže određenu količinu slobode —i postaje zaplašen od same te slobode. Raste njegova sposobnost za ma¬ terijalnu proizvodnju, ali on postepeno postaje pohlepan i egois¬ tičan, rob stvari koje je stvorio. Svako novo stanje neravnoteže prisiljava čovjeka na traganje za novom ravnotežom. Uistinu, ono što je često smatrano čovje¬ kovim urođenim nagonom za progresom njegov je pokušaj da na¬ đe novu i, ako je moguće, bolju ravnotežu. Novi oblici ravnoteže nikako ne tvore ravnu liniju čovjekova napretka. U povijesti su često nova dostignuća vodila regresivnim razvojima, često, prisiljen da iznađe novo rješenje, čovjek utrči u slijepu ulicu iz koje se mora izvući; uistinu je izvanredno što je dosad u povijesti uvijek bio sposoban to učiniti. Ta razmatranja sugeriraju hipotezu o načinu definiranja biti ili prirode čovjeka. Predlažem da čovjekova priroda ne bude defi¬ nirana u terminima specifične kvalitete kao što su ljubav, mržnja, razum, dobro ili zlo, već jedino u terminima temeljnih kontra¬ dikcija koje karakteriziraju ljudsku egzistenciju i imaju svoj ko¬ rijen u biološkoj dihotomiji nedostatnih instinkata i samosvijesti, čovjekov egzistencijalni sukob proizvodi određene psihičke po¬ trebe zajedničke svim ljudima. On je primoran svladati strahotu odvojenosti, bespomoćnosti i izgubljenosti i naći nove oblike po52

vezivanja sa svijetom što će ga osposobiti da se osjeća kod kuće. Te sam psihičke potrebe nazvao egzistencijalnima, jer su ukorije¬ njene u samim uvjetima ljudske egzistencije. Imaju ih svi ljudi, njihovo je ispunjenje neophodno da bi čovjek ostao zdrav, kao što je zadovoljenje organskih nagona neophodno da bi ostao živ. Ali svaka od tih potreba može se zadovoljiti na različite načine koji mogu varirati prema razlikama njegovog društvenog stanja. Ti različiti načini zadovoljavanja egzistencijalnih potreba manife¬ stiraju se u strastima kao što su ljubav, nježnost, težnja za prav¬ dom, nezavisnost, istina, mržnja, sadizam, mazohizam, destruk¬ tivnost, narcisoidnost. Nazivam ih strastima ukorijenjenima u karakteru — ili jednostavno ljudskim strastima — jer su integri¬ rane u čovjekov karakter. Budući da ćemo o pojmu karaktera potanko raspravljati kas¬ nije, ovdje će biti dovoljno reći da je karakter relativno stalan si¬ stem svih neistinktivnih težnji pomoću kojih se čovjek odnosi prema ljudskom i prirodnom svijetu. Karakter se može shvatiti kao ljudski nadomjestak za nedostatne životinjske instinkte; on je čovjekova druga priroda. Svim su ljudima zajednički njihovi organski instinkti (čak iako ih iskustvo može mnogo modificirati) i njihove egzistencijalne potrebe. Nisu im zajedničke vrste strasti koje dominiraju njihovim pojedinim karakterima — strasti uko¬ rijenjene u karakteru. Razlika u karakteru uvelike potječe od ra¬ zlike u društvenim stanjima (iako genetski dane dispozicije tako¬ đer utječu na formiranje karaktera). Zbog toga je moguće strasti ukorijenjene u karakteru nazvati povijesnom, a instinkte priro¬ dnom kategorijom, premda ove prve nisu sasvim ni povijesna ka¬ tegorija, budući da se društveno može djelovati jedino putem bio¬ loški danih uvjeta ljudske egzistencije.7 Sada smo spremni za raspravu o čovjekovim egzistencijalnim potrebama i o raznolikosti strasti ukorijenjenih u karakteru, koje tvore različite odgovore na te egzistencijalne potrebe. Prije no što započnemo tu raspravu, osvrnimo se na pitanje metode. Sugeri¬ rao sam »rekonstrukciju« čovjekovog duha kakav je mogao biti na početku prethistorije. Očigledan prigovor toj metodi jest da je teorijska rekonstrukcija za koju nema nikakvog dokaza — ili bar tako izgleda. Međutim, dokaz za formulaciju nekih pokusnih hi¬ poteza koje daljnji pronalasci mogu opovrgnuti ili potvrditi ne manjka sasvim. On leži u biti u onim pronalascima koji indiciraju da je čovjek, možda već prije pola milijuna godina (pekinški čovjek), imao kul¬ tove i rituale, pokazujući da su njegovi interesi sezali preko za53

dovoljavanja njegovih materijalnih potreba. Povijest prethistorij¬ ske religije i umjetnosti (neodvojivih u ono vrijeme) glavni je iz¬ vor za proučavanje primitivnog čovjekova duha. Jasno je da se u kontekstu ove studije ne mogu upuštati u to široko i još uvijek kontroverzno područje. Želim naglasiti da sada dostupni podaci, kao i oni koje je još moguće pronaći u vezi s primitivnim religi¬ jama i ritualima, neće otkriti prirodu prethistorijskog čovjekova duha ako nemamo ključ kojim je možemo odgonetnuti. Taj ključ je, vjerujem, naš vlastiti duh. Ne naše svjesne misli, već one kate¬ gorije misli i osjećaja koje su ukopane u našoj nesvjesnosti i još predstavljaju iskustvenu srž prisutnu u svim ljudima i kultura¬ ma; ukratko, to je ono što bih želio nazvati »primarnim ljudskim iskustvom«. To primarno ljudsko iskustvo je po sebi ukorijenje¬ no u čovjekovoj egzistencijalnoj situaciji. Zato je ono zajedničko svim ljudima i nije ga potrebno objašnjavati kao rasno nasljeđe. Prvo pitanje je, naravno: možemo li naći taj ključ; možemo li transcendirati naš normalni okvir duha i prebaciti se u duh »iz¬ vornog čovjeka«. To su učinile drama, poezija, umjetnost, mit, ali ne i psihologija, s izuzetkom psihoanalize. Razne psihoanalitičke škole činile su to na različite načine; Freudov izvorni čovjek bio je historijski konstrukt pripadnika patrijarhalno organizirane sku¬ pine muškaraca kojom je vladao i koju je eksploatirao otac ti¬ ranin, protiv kojeg su se sinovi bunili i čija je internalizacija os¬ nova za formiranje superega i nove društvene organizacije. Freu¬ dov je cilj bio pomoći suvremenom pacijentu da otkrije svoju vlastitu nesvjesnost ostavljajući ga da sudjeluje u iskustvu koje je Freud smatrao iskustvom njegovih najstarijih predaka. Premda je taj model izvornog čovjeka fiktivan, a odgovarajući »Edipov kompleks« nije najdublji stupanj ljudskog iskustva, Freudova je hipoteza otvorila potpuno novu mogućnost: da su svi ljudi svih razdoblja i kultura dijelili osnovno iskustvo sa svo¬ jim zajedničkim precima. Tako je Freud dodao drugi povijesni argument humanističkom vjerovanju da svi ljudi imaju zajednič¬ ku srž ljudskosti. G. G. Jung je pokušao isto na različit i u mnogo čemu poučniji način od Freudovog. On se posebno zanimao za raznolikost mito¬ va, rituala i religija. Ingeniozno i briljantno se koristio mitom kao ključem za razumijevanje nesvjesnosti i tako je, sistematskije i šire no bilo koji od njegovih prethodnika, izgradio most između mitologije i psihologije. Ovdje predlažem ne samo da se služimo prošlošću da bismo razumjeli sadašnjost, našu svijest, već također da našu nesvjes54

nost koristimo kao ključ za razumijevanje prethistorije. To zahti¬ jeva postupak samospoznaje u psihoanalitičkom smislu: uklanja¬ nje većeg dijela našeg otpora protiv svijesti o našoj nesvjesnosti, smanjujući tako teškoću prodiranja iz naše svjesne misli u du¬ binu naše srži. Da smo za to sposobni, mogli bismo shvatiti ljude iste kultu¬ re, ljude potpuno različite kulture pa čak i ludog čovjeka. Uz taj uvjet možemo osjetiti što je izvorni čovjek doživljavao, koje je egzistencijalne potrebe imao i na koji način su ljudi (uključu¬ jući i nas) mogli na njih reagirati. Kad vidimo primitivnu umjetnost, sve do pećinskog slikarstva od prije trideset tisuća godina, ili umjetnost radikalno drugači¬ jih kultura, kao što su afrička, ili grčka, ili srednjovjekovna, smatramo samo po sebi razumljivim da ih razumijemo, usprkos činjenici da su te kulture bile radikalno drugačije od naše. Sa¬ njamo simbole i mitove koji su slični onima koje su začeli ljudi prije tisuća godina u budnom stanju. Zar ne postoji zajednički jezik cijelog ljudskog roda bez obzira na velike razlike u svjesnoj percepciji? (E. Fromm, 1951) Smatrajući da je suvremeno mišljenje na području ljudske evolucije tako jednostrano orijentirano pravcem čovjekovog tje¬ lesnog razvoja i njegove materijalne kulture, čiji su glavni svje¬ doci kosturi i oruđa, ne začuđuje da se malo istraživača zanima za duh ranog čovjeka. Pa ipak, stajalište koje sam ovdje iznio dijele brojni istaknuti znanstvenici čiji se cjelovit filozofski po¬ gled razlikuje od prosječnog; posebno mislim na stajališta pale¬ ontologa F. M. Bergouniouxa, te zoologa i genetičara T. Dobzhanskog, koja su naročito bliska mojima. Bergounioux piše: Makar ga [čovjeka] možemo zakonito smatrati primatom od ko¬ ga posjeduje sve anatomske i fiziološke karakteristike, on jedini tvori biološku grupu čiju izvornost nitko neće osporavati... Čo¬ vjek se osjećao brutalno raskomadan od svoje okoline i izoliran usred svijeta čiju mjeru i zakone nije poznavao; ipak se osjećao primoranim da nauči, neprestanim jakim naporom i vlastitim greškama, sve što je morao znati da bi preživio. Životinje koje su ga okruživale dolazile su i odlazile, neumorno ponavljajući ista djela: lov, sakupljanje plodova, traganje za vodom, skrećući ili bježeći da bi se obranile od bezbrojnih neprijatelja; za njih su se razdoblja odmora i aktivnosti smjenjivala u nepromjenljivom ritmu utvrđenom potrebama za hranom ili snom, reprodukcijom

ili zaštitom, čovjek se odjeljuje od onih koji ga okružuju; osjeća se samim, napuštenim, osjeća da je potpuna neznalica osim što zna da ništa ne z n a . . . Tako je njegov prvi osjećaj bio egzisten¬ cijalna zabrinutost, koja ga je čak mogla obuzeti do granica oča¬ ja. (F. M. Bergounioux, 1964) Vrlo sličan pregled izrazio je Dobzhansky: Samosvijest i predviđanje donijeli su, međutim, užasne daro¬ ve slobode i odgovornosti. Čovjek se osjeća slobodnim neke od svojih planova ostvariti, a druge odložiti. Osjeća radost što je go¬ spodar, a ne rob svijeta i sebe samoga. Ali radost je ublažena osjećajem odgovornosti. Čovjek zna da je odgovoran za svoja djela: stekao je znanje o dobru i zlu. Taj teret je strašno teško nositi. Nijedna druga životinja ne mora podnositi ništa takvo. Postoji tragični nesklad u duši čovjeka. Među manama u ljud¬ skoj prirodi ta je daleko ozbiljnija od boli poroda. (T. Dobzhan¬ sky, 1962) Egzistencijalne potrebe čovjeka i razne strasti ukorijenjene u karakteru8 Okvir orijentacije i odanosti Čovjekova sposobnost za samosvijest, razum i imaginaciju — no¬ ve kvalitete koje prevazilaze sposobnost instrumentalnog mišlje¬ nja čak i najpametnijih životinja — zahtijeva sliku svijeta i čo¬ vjekovog mjesta u njemu koja je strukturirana i ima unutarnju koheziju, čovjeku je potrebna mapa njegovog prirodnog i dru¬ štvenog svijeta bez koje bi bio smeten i nesposoban da djeluje svrhovito i konzistentno. Ne bi se mogao orijentirati i naći za se¬ be čvrstu točku koja mu omogućava organiziranje svih utisaka koji na njega djeluju. Bilo da vjeruje u čarobnjaštvo i magiju kao krajnja objašnjenja svih događaja, bilo u duh svojih pre¬ daka koji rukovode njegovim životom i sudbinom, bilo u svemo¬ gućeg boga koji će ga nagraditi ili kazniti, bilo u moć znanosti koja će dati odgovore na sve ljudske probleme — nema nikakve razlike sa stajališta njegove potrebe za okvirom orijentacije. Nje¬ gov svijet čini mu se osmišljenim a on se osjeća sigurnim u svo¬ je ideje jer vidi da se one podudaraju s onim što ga okružuje, čak ako je karta i pogrešna, ona ispunjava svoju psihološku 56

funkciju. Ali karta nije nikada bila potpuno pogrešna, niti je ikada bila potpuno ispravna. Uvijek je bila dovoljno blizu objašnjenju pojava da bi mogla služiti svrsi življenja. Teorijska sli¬ ka može odgovarati istini samo u onoj mjeri u kojoj je aktivan život oslobođen vlastitih kontradikcija i iracionalnosti. Impresivna je činjenica da ne nalazimo ni jednu kulturu u Kojoj ne postoji takav okvir orijentacije. Pa ni pojedinca. Često pojedinac može zanijekati da ima bilo kakvu sveobuhvatnu sliku i vjerovati da povremeno reagira, prema svojoj razboritosti, na razne pojave i događaje u životu. No lako se može dokazati da on svoju filozofiju uzima kao gotovu činjenicu, jer je ona za njega samo zdrav razum, a nije svjestan da svi njegovi pojmovi počivaju na zajednički prihvaćenom okviru referencije. Kada se takva osoba suoči s temeljno različitim totalnim pogledom na život, ocjenjuje ga »ludim« ili »djetinjastim« budući da jedino sebe smatra logičnom. Potreba za stvaranjem okvira referencije posebno je očita kod djece. Djeca, u određenoj dobi, pokazuju duboku potrebu za okvirom orijentacije i često ga sama izgrađuju na ingeniozan način, upotrebljavajući ono malo podataka koji u im dostupni. Jačinu potrebe za okvirom orijentacije objašnjava činjenica ko¬ ja je dovela u nepriliku mnoge proučavatelje čovjeka, naime, la¬ koća kojom ljude začaravaju iracionalne doktrine, bilo političke, lulo religijske, bilo neke druge prirode, dok drugome, koji nije pod njihovim utjecajem, izgleda očito da su one bezvrijedne konstrukcije. Dio odgovora leži u sugestivnom utjecaju vođa i u sugestibilnosti čovjeka. Ali ne izgleda da je to cijela priča. Čovjek vjerojatno ne bi bio tako sugestivan da njegova potreba za kohezionim okvirom orijentacije nije tako vitalna. Što više ideo¬ logija pretendira da odgovori na sva pitanja, to je atraktivnija; u tome možda leži razlog zbog kog iracionalni, pa čak i očito ne¬ zdravi misaoni sistemi mogu tako lako privući ljude. Ali karta nije dovoljan vodič za akciju; čovjeku je također potreban cilj koji mu govori kamo da ide. Životinja nema takvih problema. Njeni instinkti je opskrbljuju i kartom i ciljevima. Ali čovjeku, kome nedostaje instinktivna determinacija i koji ima mozak koji mu dopušta da misli o mnogim pravcima u kojima bi mogao ići, potreban je predmet totalnog obožavanja; potreban mu je predmet odanosti da bude fokusna točka svih njegovih stremljenja i osnova za sve njegove stvarne — a ne samo prokla¬ mirane — vrijednosti. Takav mu je predmet potreban iz mnogih razloga. On objedinjuje njegovu energiju. Izdiže ga iznad njegove 57

izolirane egzistencije, sa svim njegovim sumnjama i nesigurnošću, i daje značenje životu. Bivajući odan cilju koji je iznad njegovog izoliranog ega, on sebe transcendira i napušta zatvor apsolutne egocentričnosti.9 Različiti su predmeti čovjekove odanosti. On može biti odan idolu koji od njega zahtijeva da ubije svoju djecu ili idealu ko¬ ji ga primorava da štiti djecu; on može biti odan razvoju života ili njegovom uništenju (destruction). Može biti odan cilju gomi¬ lanja bogatstva, stjecanja moći, uništenju (destruction) ili cilju voljenja i bivanja produktivnim i hrabrim. Može biti odan najrazličitijim ciljevima i idolima; još dok postoji razlika u pred¬ metima odanosti od ogromne važnosti, sama potreba za odanošću je primarna, egzistencijalna potreba koja zahtijeva zadovolje¬ nje bez obzira na to kako se zadovoljava. Ukorijenjenost Kada se dijete rađa, ono napušta sigurnost utrobe, situaciju u kojoj je još bilo dio prirode — gdje je živjelo pomoću tijela svoje majke. U trenutku rođenja ono je još simbiotički vezano za majku i čak nakon rođenja to ostaje duže no većina ostalih ži¬ votinja. Ali čak i kada je pupčana vrpca prerezana, ostaje duboka čežnja za uklanjanjem tog razdvajanja, za povratkom u krilo ili za pronalaženjem novog stanja apsolutne zaštite i sigurnosti.10 Ali put u raj je prepriječen čovjekovom biološkom i posebno njegovom neurofiziološkom konstitucijom. On ima samo jednu alternativu: ili ustrajati u svojoj čežnji za povratkom i za njega platiti simboličkom zavisnošću od majke (i od simboličkih zam¬ jena kao što su tlo, priroda, bog, nacija, birokracija), ili napre¬ dovati i svojim vlastitim naporima naći nove korijene u svijetu doživljavanjem bratstva ljudi i oslobađajući se moći prošlosti. Čovjeku je, svjesnom odvojenosti, potrebno naći nove veze sa svojim bližnjima; o tome ovisi njegovo zdravlje. Bez jakih afektivnih veza sa svijetom on bi patio od konačne izolacije i izgub¬ ljenosti. No, prema drugima se može odnositi na različite odredIjive načine. On može voljeti druge, što zahtijeva prisustvo neza¬ visnosti i produktivnosti, ili, ako njegov osjećaj slobode nije ra¬ zvijen, on se može odnositi prema drugima simbolično — tj. po¬ stajući dio njih ili pretvarajući ih u dio sebe. U tim simbiotičkom odnosu on teži ili da vlada drugima (sadizam), ili da drugi njime vladaju (mazohizam). Ako ne može izabrati ni put ljubavi, 58

ni put simbioze, problem se može riješiti tako da se čovjek odno¬ si isključivo prema sebi (narcisoidnost); tada on postaje svijet i voli svijet »voleći« sebe. To je čest, ali i opasan, oblik postupa¬ nja s potrebom za odnošenjem (koja je obično pomiješana sa sadizmom); u svom ekstremnom obliku on dovodi do nekih ob¬ lika ludila. Krajnji i maligni oblik rješavanja problema (obično povezan s ekstremnom narcisoidnošću) je čežnja za uništenjem svih drugih. Ako nitko ne postoji izvan mene, ne moram se bo¬ jati drugih, niti se imam potrebu prema njima odnositi. Uništava¬ njem svijeta postajem siguran da me svijet neće smrskati. Jedinstvo Egzistencijalni bi razdor u čovjeku bio nepodnošljiv kada unutar sebe ne bi mogao uspostaviti osjećaj jedinstva i s prirodnim i s ljudskim svijetom izvan sebe. No, postoje različiti načini ponovnog uspostavljanja jedinstva. Čovjek može anestezirati svoju svijest uvođenjem stanja transa ili ekstaze, posredovanih sredstvima kao što su droge, seksualne orgije, post, ples i drugi rituali kojima obiluju razni kultovi. On se također može pokušati identificirati sa životinjom radi zadobivanja izgubljene harmonije; taj oblik traganja za jedinstvom bit je mnogih primitivnih religija u kojima je predak plemena totemska životinja ili u kojima se čovjek identificira sa životinjom ponašajući se kao ona (na primjer teutonski berserkeri koji su se identificirali s medvjedom) ili noseći masku životinje. Jedinstvo se može uspostaviti i podređivanjem cjelokupne energije jednoj obuhvatnoj strasti, kao što je strast za uništavanjem (destructi¬ on), moći, slavom ili vlasništvom. »Zaboraviti se«, u smislu anesteziranja svog razuma, cilj je svih tih pokušaja obnavljanja jedinstva u sebi. To je tragičan pokušaj jer uspijeva samo trenutačno (kao u transu ili pijanstvu) ili, ako i traje (kao u strasti mržnje ili moći), osakaćuje čovjeka, otuđuje ga od ostalih, iskrivljava njegovu razboritost te ga čini ovisnim o toj posebnoj strasti kao što je netko ovisan o jakim drogama. Postoji samo jedan pristup jedinstvu koji može biti uspješan a

sadistički karakter -> nekrofilni karakter determiniran poveća¬ njem narcisoidnosti, neodnošenja i destruktivnosti (u tom konti¬ nuitetu postoje bezbrojne nijanse između dva pola), te da se nekrofilija može opisati kao maligni oblik analnog karaktera. Da je pojam uske veze između analnog karaktera i nekrofilije lako jednostavan kao što sam ga opisao u ovom shematskom iz¬ laganju, ovo bi bilo dovoljno jasno da budemo teorijski zado¬ voljni. No veze ni u kom slučaju nisu tako jednostavne. Analni karakter, tipičan za srednju klasu devetnaestog stoljeća, postaje sve rjeđi među onim stanovništvom koje je potpuno integrirano u ekonomski najnapredniji oblik proizvodnje.22 Dok, statistički go¬ voreći, pojava totalnog otuđivanja vjerojatno još ne postoji kod većine američkog stanovništva, ona je karakteristika sektora koji je najindikativniji za pravac u kojem se kreće cijelo društvo. U stvari, karakter novog tipa čovjeka izgleda da ne pristaje u bilo

koju od starijih kategorija kao što su oralni, analni ili genitalni karakteri. Pokušao sam taj novi tip shvatiti kao »tržišni karak¬ ter« (»marketing character«) (E. Fromm, 1947). Za tržišni karakter sve je transformirano u robu — ne samo stvari, već i sama osoba, njena fizička energija, njene vještine, njeno znanje, njeni nazori, njeni osjećaji, pa čak i osmijesi. Taj karakterni tip je povijesno novi fenomen, jer je proizvod potpu¬ no razvijenog kapitalizma koji je usredotočen na tržište — tr¬ žište robe, tržište rada i tržište ličnosti — i čiji je princip stva¬ ranje dobiti uz pomoć povoljne razmjene.23 Analni karakter, kao i oralni ili genitalni, pripada razdoblju u kojem totalno otuđenje još nije bilo potpuno razvijeno. Ti karakterni tipovi su mogući dok postoji realno osjetilno iskus¬ tvo vlastitoga tijela, njegovih funkcija i njegovih proizvoda. Kibemetski čovjek je toliko otuđen da svoje tijelo doživljava samo kao instrument za postizanje uspjeha. Njegovo tijelo mora iz¬ gledati mladenačko i zdravo; ono se narcisoidno doživljava kao najdragocjenija imovina na tržištu ličnosti. Ovdje se vraćamo pitanju koje je dovelo do digresije. Da li je nekrofilija zaista karakteristična za čovjeka u drugoj polovici dvadesetog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim jednako visoko razvijenim kapitalističkim ili državno-kapitalističkim društvima? Taj novi tip čovjeka, na koncu konca, nije zainteresiran za fe¬ kalije i leševe. On se, zapravo, toliko boji leševa da mu se le¬ ševi priviđaju življima no žive osobe. (Izgleda da to nije stva¬ ranje reakcije, već zapravo dio cjelokupne orijentacije koja ne¬ gira prirodu, ne od-čovjeka-učinjenu stvarnost.) Ali on čini nešto mnogo drastičnije. On odvraća svoj interes od života, osoba, prirode, ideja — ukratko od svega što je živo; on sav život pre¬ tvara u stvari, uključujući sebe i manifestaciju svojih ljudskih sposobnosti uma, viđenja, slušanja, kušanja, voljenja. Seksualnost postaje tehnička vještina (»ljubavna mašina«); osjećaji su otup¬ ljeni i pokatkad zamijenjeni sentimentalnošću; radost, izraz in¬ tenzivne životnosti, zamijenjena je »zabavom« ili uzbuđenjem; i ako ima neku ljubav ili nježnost, ona je upravljena prema maši¬ nama i spravama. Svijet postaje suma beživotnih artefakata; od sintetičke hrane do sintetičkih organa, cijeli čovjek postaje dio totalne mašinerije kojom on upravlja, ali kojom je istovremeno upravljan. On nema plana, nema svrhe u životu do izvršavanja 180

onog što mu logika tehnike određuje. On teži da napravi robota kao jedno od najvećih dostignuća svog tehničkog uma; neki nas specijalisti uvjeravaju da će se robot jedva razlikovati od živih ljudi. To dostignuće neće izgledati tako zapanjujuće — čo¬ vjeka je ionako već teško razlikovati od robota. Svijet života postao je svijet »neživota«; osobe su postale »neosobe«, svijet smrti. Smrt se više ne izražava neugodno-mirišućim fekalijama ili leševima. Njeni simboli sada su čiste, blještave ma¬ šine; ljude ne privlače smradni zahodi, već strukture aluminija i stakla.24 Ali stvarnost iza te raskužene fasade postaje sve vidlji¬ vija. Čovjek, u ime napretka, transformira svijet u smradno i zatrovano mjesto (i to nije simbolično). On zagađuje zrak, vodu, zemlju, životinje — i sebe. On to čini do tog stupnja da postaje problematično hoće li se na Zemlji moći živjeti za slijedećih sto godina. On zna činjenice, ali usprkos mnogima koji protestiraju, oni koji upravljaju nastavljaju trku za tehničkim »napretkom« i voljni su obožavanju svog idola žrtvovati sav život. Nekada su ljudi također žrtvovali svoju djecu i ratne zarobljenike, ali ni¬ kada ranije čovjek nije bio voljan Molohu žrtvovati sav život — svoj i svojih potomaka. Mala je razlika čini li to namjerno ili ne. Ako nije spoznao moguću opasnost, može biti oslobođen od¬ govornosti. Ali nekrofilni element u njegovom karakteru spreča¬ va ga da se koristi znanjem koje ima. Isto vrijedi za pripremanje nuklearnog rata. Dvije supersile neprestano povećavaju svoju sposobnost za međusobno uništenje uz koje bi išlo i uništenje velikih dijelova ljudskog roda. Do sa¬ da nisu učinile ništa ozbiljno da se ukloni opasnost — a jedina ozbiljna stvar bi bila destrukcija svih nuklearnih oružja. U stva¬ ri, oni koji upravljaju bili su nekoliko puta skloni upotrebi nu¬ klearnih oružja — i kockali su se opasnošću. Strategijsko rezoni¬ ranje — na primjer knjiga On Thermonuclear War (O termonuklearnom ratu) (1960) Hermana Kahna — hladnokrvno postavlja pitanje da li bi pedeset milijuna mrtvih bilo »prihvatljivo«. Teš¬ ko da se može sumnjati u nekrofilski duh tog pitanja. Sve pojave koje toliko indigniraju — odanost drogi, zločin, kul¬ turno i duhovno propadanje, zanemarivanje istinskih etičkih vri¬ jednosti — povezane su s rastućom privlačnošću smrti i prljavštine. Kako se može očekivati da mladi, siromašni i oni koji su bez nade ne budu privučeni propadanju, kad ga unapređuju oni koji usmjeravaju tok društva? Moramo zaključiti da je beživotni svijet totalne tehnizacije samo drugi oblik svijeta smrti i propadanja. Te činjenice većina nije 181

svjesna ali, da upotrijebimo Freudov izraz, potisnuto se često vraća i očaranost smrću i propadanjem postaje vidljiva kao i u slučaju malignog analnog karaktera. Do sada smo razmatrali vezu: mehaničko-beživotno-analno. Ali teško bi bilo ne sjetiti se jedne druge veze ako razmatramo ka¬ rakter totalno otuđenog, kibernetskog čovjeka: njegovih shizoidnih ili shizofrenih osobina. Možda je u njemu najupadljivija crta razdor između misli-afekata-volje. (Taj je razdor naveo E. Bleulera kod izbora imenice »shizophrenia« — od grčkog shizo, raskoliti, raspući se; phren, psiha — za taj tip bolesti.) U opisu kibernetskog čovjeka već smo vidjeli neke ilustracije tog razdo¬ ra (primjer odsustva osjećaja kod pilota bombardera, kombini¬ ranog s jasnim znanjem da pritiskom na dugme ubija stotine ti¬ suća ljudi). Da bismo promatrali tu pojavu, ne moramo ići u tak¬ ve krajnosti. Već smo je opisali u njenim općenitim manifestaci¬ jama. Kibernetski čovjek je gotovo isključivo cerebralno orijen¬ tiran: on je rnonocerebralni čovjek. Njegov pristup cijelom svije¬ tu oko njega — i sebi samome — je intelektualan; on želi znati što stvari jesu, kako funkcioniraju i kako mogu biti konstruirane ili upravljane. Taj pristup njeguje znanost i on dominira od kra¬ ja srednjeg vijeka. To je sama bit modernog napretka, osnova tehničke dominacije svijetom i masovne potrošnje. Postoji li nešto kobno u toj orijentaciji? Zaista, taj aspekt »na¬ pretka« ne bi bio koban da ga ne prate neke tegobne činjenice. Prvo, tu »monocerebralnu« orijentaciju ne nalazimo samo kod onih koji su angažirani naučnim radom; ona je zajednička veli¬ kom dijelu stanovništva: činovnicima, prodavačima, inženjerima, liječnicima, direktorima i posebno mnogim intelektualcima i um¬ jetnicima25 — u stvari, može se nagađati, većini urbanog stanov¬ ništva. Svi oni pristupaju svijetu kao konglomeratu stvari koji treba shvatiti da bi se mogle efektno koristiti. Drugo, i ne manje važno, taj cerebralno-intelektualni pristup javlja se zajedno s od¬ sustvom afektivne reakcije. Može se reći da su osjećaji više presahnuli no što su potisnuti; ukoliko su živi, nisu njegovani i rela¬ tivno su sirovi; poprimaju oblik strasti, kao što je strast za po¬ bjedom da bi se pokazala nadmoć nad drugima, za destrukcijom, ili oblik uzbuđenja u seksu, brzini i galami. Treba dodati još je¬ dan faktor. Monocerebralnog čovjeka karakterizira i ovo značajno svojstvo: posebna vrsta narcisoidnosti po kojoj je samome sebi predmet; svoje tijelo i vještinu — ukratko, sebe sa¬ mog — doživljava kao instrument uspjeha. Monocerebralni čovjek je toliko dio mašinerije koju je izgradio da su mašine upravo 182

onoliko predmet njegove narcisoidnosti koliko i on sam; zapravo, između njih postoji simbiotički odnos: »ujedinjenje sebe s nekim drugim (ili nekom drugom silom izvan sebe) na takav način da svaki od njih gubi svoj integritet, te postaju uzajamno zavisni.« (E. Fromm, 1941).26 U simbiotičkom smislu priroda više nije maj¬ ka čovjeka, već je to »sekundarna priroda« koju je on izgradio, mašine koje ga hrane i štite. Druga osobina kibernetskog čovjeka — njegova tendencija da se ponaša na rutiniziran, stereotipiziran i nespontan način — može se naći u drastičnijim oblicima kod mnogih shizofreničnih, opsjednutih stereotipova. Upadljive su sličnosti između shizofre¬ ničnih pacijenata i monocerebralnih ljudi; možda su još upadljivije u slici koju pružaju »autistička djeca«, koju je prvi opisao L. Kanner (1944), a kasnije, još opširnije, M. S. Mahler (1968). (Ta¬ kođer vidi raspravu L. Bendera o shizofreničnoj djeci [1942.]) Pre¬ ma Mahierovkinom opisu autističkog sindroma, najvažnije su ove crte: (1) »gubitak prvobitnog razlikovanja između žive i ne¬ žive materije, što von Monakow naziva protodijakriza« (M. S. Mahler, 1968); (2) sklonost neživim predmetima kao što su stoli¬ ca ili igračka, kombinirana s nesposobnošću da se uspostave veze sa živim osobama, posebno s majkom, koja često izjavljuje da »ne može doprijeti do svoje djece«; (3) opsesivni nagon za promatra¬ njem jednoličnosti koji opisuje Kanner kao klasičnu osobinu dječjeg autizma; (4) intezivna želja za samoćom (»Najupadljivija osobina autističkog djeteta je njegova spektakularna borba pro¬ tiv svakog zahtjeva za ljudskim, društvenim kontaktom.« [M. S. Mahler, 1968]); (5) upotreba jezika (ako govore) u manipulativne svrhe, ali ne kao sredstva međuljudske komunikacije (»Ta autistička djeca znakovima i gestama naređuju odraslima da im slu¬ že kao izvršna ekstenzija polužive ili nežive mehaničke vrste, kao prekidač ili poluga mašine.« [M. S. Mahler, 1968]); (6) Mahler spo¬ minje još jednu crtu koja je od posebnog interesa za moje dalj¬ nje primjedbe o sve manjoj važnosti »analnog« kompleksa kod monocerebralnog čovjeka: »Najautističkija djeca relativno su ma¬ lo opsjednuta svojim tijelom, što uzrokuje njihovu vrlo slabu osjetljivost na bol. Zajedno s tom kathektiokom neosjetljivošću javlja se nedostatak hijerarhijske stratifikacije, zonalne libidinizacije i slijeda.« (M. S. Mahler, 1968)27 Teško da je potrebno posebno napominjati da su te osobine vr¬ lo podudarne s onima koje karakteriziraju kibernetskog čovjeka. Posebno mislim na nedostatak razlikovanja žive i nežive materije, 183

nepovezanost s drugim ljudima, upotrebu jezika više za mani¬ pulaciju nego za komunikaciju, daleko veći interes za mehaničko no za živo. Samo bi duža proučavanja mogla ustanoviti da li u odraslima postoji, tako izrazito kao što sličnosti ukazuju, oblik mentalne patologije koji bi odgovarao onome kod autističke djece. Možda se s manje nagađanja može razmišljati o vezi funkcioni¬ ranja kibernetskog čovjeka i shizofreničnog procesa. Ali to pred¬ stavlja krajnje težak problem zbog nekoliko razloga: 1. Razne psihijatrijske škole imaju silno različite definicije shi¬ zofrenije. One se kreću od tradicionalne definicije koja shizofre¬ niju smatra organski uzrokovanom bolešću i drugih, u određenoj mjeri zajedničkih školi Adolfa Meyera (Sullivan, Lidz), do Fromm-Reichmannove, pa i do radikalnije škole Lainga koji shizofreniju ne definira kao bolest već kao psihološki proces koji treba shva¬ titi u terminima reakcije na suptilne i kompleksne međuljudske veze koje djeluju od ranog djetinjstva. Sve tjelesne promjene ko¬ je možemo otkriti Laing objašnjava kao rezultate a ne kao uzro¬ ke međuljudskih procesa. 2. Shizofrenija nije jedna pojava već obuhvaća brojne različite oblike smetnji tako da se, od E. Bleulera nadalje, radije govori o shizofrenijama. 3. Dinamičko istraživanje shizofrenije relativno je mlađeg da¬ tuma. Sve dok na taj način ne bude dublje istražena, naše zna¬ nje o njoj ostat će vrlo neadekvatno. Jedan vid problema kojemu je, vjerujem, naročito potrebno daljnje razjašnjenje, je veza između shizofrenije i drugih tipova psihoznih procesa, posebno onih koje obično nazivamo endoge¬ nim depresijama. Nema sumnje da je čak i tako obaviješten i napredan istraživač kao Eugen Bleuler pravio razliku između psihozne depresije i shizofrenije, te izgleda nepobitnim da se dva procesa, sve u svemu, manifestiraju u dva različita oblika (čak iako potreba za mnogim mješovitim etiketama — koje kombini¬ raju shizofrenične, depresivne i paranoidne osobine — tu razli¬ ku dovodi u pitanje). Nisu li dvije mentalne bolesti različiti oblici istog osnovnog procesa, i s druge strane, nisu li razlike među raznim vrstama shizofrenije katkad veće od razlika između sta¬ novitih manifestacija depresivnih i shizofreničnih procesa? Da je tome tako, ne bismo bili previše zabrinuti zbog očite kontra¬ dikcije između pretpostavke shizofreničnih elemenata u moder¬ nom čovjeku i ranije postavljene dijagnoze kronične depresije u 184

vezi s analizom dosade. Možemo pretpostaviti da nijedna etiketa nije potpuno adekvatna — ili da upotrebu etiketa24 možemo pot¬ puno zaboraviti. Zaista bi bilo iznenađujuće kada monocerebralni kibernetski čo¬ vjek ne bi ostavljao sliku slabog kroničnog shizofreničnog — da zbog jednostavnosti upotrijebimo pojam — procesa. On živi u atmosferi koja je samo kvalitativno praznija od one na koju su ukazali Laing i drugi predstavljajući shizogenetične (one koje proizvode shizofreniju) obitelji. Vjerujem da je dozvoljeno govoriti o »nezdravom društvu« i o problemu onoga što se dešava zdravom čovjeku u takvom druš¬ tvu (E. Fromm, 1955). Kada bi društvo proizvelo većinu članova koji pate od žestoke shizofrenije, ono bi miniralo svoju vlastitu egzistenciju. Potpuno shizofreničnu osobu karakterizira činjenica da je prekinula sve veze s vanjskim svijetom; ona se povukla u svoj privatni svijet i glavni razlog zbog koga je smatrana boles¬ nom je društveni: ona društveno ne funkcionira; ona se ne može čestito o sebi brinuti; njoj je, na neki način, potrebna pomoć dru¬ gih. (Prema iskustvu stečenom na svim onim mjestima na koji¬ ma su kronični shizofreničari radili ili se brinuli o sebi, premda uz pomoć ljudi koji su im omogućili povoljne uvjete ili neku ma¬ terijalnu pomoć od države, to nije sasvim točno.) Shizofrenične osobe ne bi mogle održavati u pogonu društvo, pogotovo ne ve¬ liko i kompleksno društvo. Ipak, njime mogu vrlo dobro uprav¬ ljati one osobe koje pate od niskog stupnja shizofrenije, ali koje su savršeno sposobne za upravljanje stvarima neophodnim za funkcioniranje društva. Takvi ljudi nisu izgubili sposobnost »rea¬ lističkog« gledanja na svijet, pod uvjetom da time mislimo na intelektualno shvaćanje stvari. Oni mogu potpuno izgubiti spo¬ sobnost da stvari doživljavaju lično, tj. subjektivno i sa srcem. Potpuno razvijena osoba može, na primjer, vidjeti ružu i doživ¬ jeti je kao toplu ili čak vatrenu (te ako taj doživljaj izražava riječima, nazivamo je pjesnikom) ali ona također zna da ruža — u okviru fizičke stvarnosti — ne grije kao vatra. Moderni čov¬ jek doživljava svijet jedino u granicama praktičnih ciljeva. Ali njegova mana nije manja od one takozvanog bolesnog čovjeka koji ne može svijet doživjeti »objektivno«, ali koji je zadržao dru¬ gu ljudsku sposobnost: ličnog, subjektivnog, simboličkog iskus¬ tva. Spinoza je, vjerujem, bio prvi koji je u svojoj Etici izrekao po¬ jam »normalno« ludilo: 185

Mnogi su ljudi snažno obuzeti jednim te istim afektom. Svi njihovi osjeti su tako snažno pobuđeni jednim predmetom da vjeruju da je taj predmet prisutan čak i kada nije. Ako se to dešava dok je osoba budna, vjeruje se da je umobolna... Ali ako pohlepna osoba misli samo o novcu i posjedima, ambiciozna jedino o slavi, njih se ne smatra umobolnima, već samo gnja¬ vatorima; najčešće ih se prezire. Ali uistinu pohlepnost, ambi¬ cija i tako dalje su oblici umobolnosti, iako ih se obično ne smatra »bolešću«. (B. de Spinoza, 1927) Promjena je vidljiva u činjenici da ponašanje, za koje Spinoza kaže da se »najčešće prezire«, danas nije smatrano vrijednim prezira već pohvale. Moramo ići korak dalje. »Patologija normalnosti« (E. Fromm, 1955) rijetko se pogoršava u teže oblike mentalne bolesti jer društvo proizvodi protulijek protiv takvih pogoršanja. Kada pa¬ tološki procesi postanu društveno modelirani, oni gube svoj in¬ dividualni karakter. Suprotno tome, bolesni pojedinac se dobro snalazi među svim drugim slično bolesnim pojedincima. Cijela kultura je prilagođena toj vrsti patologije i pribavlja sredstva za pružanje svega onoga što patologija zahtijeva. Rezultat: prosje¬ čni pojedinac ne doživljava tu odvojenost i izolaciju koju osjeća potpuno shizofrenična osoba. On se ugodno osjeća među onima koji pate od iste deformacije: u stvari, potpuno je zdrava osoba ona koja se osjeća izoliranom u nezdravom društvu; ona može toliko patiti od nesposobnosti komuniciranja u takvom društvu da može posati psihoznom. U kontekstu ove studije presudno je pitanje da li bi nam hipo¬ teza o kvaziautističkim i slabo shizofreničnim smetnjama pomog¬ la da objasnimo neka od nasilja koja se danas šire. Ovdje smo na području gotovo čiste spekulacije i potrebna su daljnja istra¬ živanja i novi podaci. Dakako, u autizmu je moguće naći dobar dio destruktivnosti, ali još ne znamo može li se ta kategorija ov¬ dje primijeniti. Što se tiče shizofreničnih. procesa, prije pedeset godina bi izgledalo da je odgovor jasan. Općenito se pretpostav¬ ljalo da su shizofrenični pacijenti nasilni i da zbog toga trebaju biti smješteni u institucije iz kojih neće moći pobjeći. Iskustva s kroničnim shizofrenicima koji rade na farmama ili pod svojom upravom (što je Laing uredio u Londonu) pokazala su da je shi¬ zofrenična osoba rijetko nasilna ako je ostavljena na miru.29 Ali »normalna«, slabo shizofrenična osoba nije ostavljena na miru. I nekoliko puta dnevno ona je odgurnuta, s nekim sukoblje186

na, njena ekstremna osjetljivost je povrijeđena tako da zaista možemo razumjeti da ta patologija normalnosti može u mno¬ gim pojedincima proizvesti destruktivnost. Svakako najmanje u onima koji su najbolje prilagođeni društvenom sistemu, a naj¬ više kod onih koji nisu ni društveno nagrađeni, niti imaju svoje mjesto u socijalnoj strukturi koja im nešto znači: kod siroma¬ šnih, crnih, mladih, nezaposlenih. Sva ta nagađanja o vezi slabog shizofreničnog (i autističkog) procesa i destruktivnosti ovdje moramo ostaviti neriješena. Na koncu će diskusija dovesti do pitanja da li uopće postoji veza između nekih vrsta shizofreničnih procesa i nekrofilije. Ali na osnovu svog znanja i iskustva ne mogu ići dalje; mogu jedino postaviti pitanje u nadi da će ono stimulirati druge na daljnja proučavanja. Moramo se zadovoljiti navođenjem da atmosfera obiteljskog života, koja se pokazala shizogeničnom, vrlo intenziv¬ no liči na društvenu atmosferu koja rađa nekrofiliju. Ali ipak još nešto treba dodati. Monocerebralna orijentacija je nesposob¬ na predočiti ciljeve koji unapređuju razvoj članova društva i sam društveni opstanak. Za formuliranje tih ciljeva zahtijeva se um, a um je više od same inteligencije; on se razvija samo kada su mozak i srce ujedinjeni, kada su osjećaj i mišljenje integrirani i kada su oba racionalni (u ranije predloženom smislu). Gubitak sposobnosti mišljenja u okvirima konstruktivnih vizija po sebi je žestoko ugrožavanje opstanka. Kada bismo se ovdje zaustavili, slika bi bila nepotpuna i nedijalektička. S rastućim nekrofilnim razvojem razvija se i suprotna tendencija, tendencija ljubavi prema životu. Ona se manifestira u mnogim oblicima: u protestu protiv umrtvljivanja života, pro¬ testu ljudi svih društvenih slojeva i dobi, ali naročito mladih. Postoji nada u sve većem protestu protiv zagađivanja i rata; u sve većoj brizi za kvalitet života; u stavu mnogih mladih struč¬ njak koji više vole smislen i zanimljiv posao no veliku plaću i ugled; u nadaleko rasprostranjenom traganju za duhovnim vri¬ jednostima — iako je ono često krivo usmjereno i naivno. Taj se proces nalazi i u sklonosti drogama među mladima, usprkos krivom načinu postizanja veće živosti upotrebom metoda potro¬ šačkog društva. Antinekrofilne tendencije također su se mani¬ festirale u mnogim političko-ljudskim obraćenjima koja su se do¬ godila u vezi s vijetnamskim ratom. Takvi slučajevi pokazuju da ono što je potisnuto (ljubav prema životu) nije i mrtvo. Voljenje života je u čovjeku u tako velikoj mjeri biološki dana kvaliteta da bi trebalo pretpostaviti da se, osim u malom broju slučajeva, 187

ono uvijek izražava, iako obično jedino pod posebnim ličnim i povijesnim okolnostima. (Može se dogoditi i u psihoanalitičkim procesima.) Zaista, prisustvo sve jačih antinekrofilnih tendencija je ono zbog čega se nadamo da veliki eksperiment homo sapiens neće propasti. Vjerujem da ne postoji zemlja u kojoj su šanse za takvu reafirmaciju života veće no u tehnički najrazvijenijoj zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je dokazano da je nada da će više »napretka« donijeti sreću, iluzija za većinu onih koji su već imali prilike kušati okus novog »raja«. Da li će se takva temeljita promjena dogoditi, nitko ne zna. Ogromne su snage koje rade protiv nje i nema razloga za optimizam. Ali vjerujem da ima razloga za nadu. Hipoteze o Incestu i Edipovom kompleksu Naše znanje o uvjetima koji sudjeluju u razvoju nekrofilije još je vrlo ograničeno; daljnje istraživanje bacit će više svjetla na taj problem. Sa sigurnošću možemo pretpostaviti da će vrlo ne¬ živa, nekrofilna okolina obitelji često biti faktor koji pridonosi formiranju nekrofilije. Nedostatak oživljavajuće stimulacije, od¬ sustvo nade i destruktivni duh društva kao cjeline sigurno pred¬ stavljaju stvarnu hranu za nekrofiliju. Smatram vrlo vjerojat¬ nim da genetski faktori imaju udjela u njenom formiranju. U nastavku želim iznijeti hipotezu o onome za što vjerujem da može predstavljati najranije korijene nekrofilije, hipotezu ko¬ ja je teorijska, iako je zasnovana na promatranju brojnih slu¬ čajeva i potkrijepljena obiljem materijala s područja mita i re¬ ligije. Vjerujem da je njena važnost dovoljna da bi bila objav¬ ljena, pod uvjetom da se ima u vidu njen probni karakter. Ta hipoteza vodi nas do pojave koja naizgled ima malo veze s nekrofilijom: pojave incesta, koji je postao tako poznat kroz Freudovu koncepciju Edipovog kompleksa. Prvo moramo ukrat¬ ko razmotriti frojdovsku koncepciju da bismo položili temelj onome što slijedi. Prema klasičnoj koncepciji mali dječak u petoj ili šestoj go¬ dini izabere svoju majku kao prvi objekt svojih seksualnih (fa¬ lusnih) želja (»falusni stadij«). Zbog obiteljske situacije njegov otac postaje omraženi rival. (Ortodoksni psihoanalitičari uvelike su preuveličali mržnju malog dječaka prema ocu. Izjave kao: »Kada otac umre, oženit ću se majkom« koje su pripisivane ma¬ lim dječacima i često citirane kao dokaz njihovih želja ne treba 188

doslovno uzimati, jer u toj dobi smrt još nije potpuno doživljena kao stvarnost, već kao »odsustvovamje«. Nadalje, iako postoji ne¬ ko rivalstvo s ocem, glavni izvor dubokog antagonizma leži u po¬ buni dječaka protiv patrijarhalnog, ugnjetavajućeg autoriteta [E. Fromm, 1951]. Doprinos »edipovske mržnje« destruktivnosti je, po mom mišljenju, relativno malen.) Budući da ne može raski¬ nuti sa svojim ocem, on ga se počinje bojati — posebno strahu¬ jući od kastracije. Taj »kastracioni strah« prisiljava dječaka da napusti seksualne želje za majkom. U normalnom razvoju sin je sposoban za pomicanje svog inte¬ resa na druge žene, posebno nakon što je dostigao pun seksualno-genitalni razvoj — otprilike u vrijeme puberteta. On svladava svoje rivalstvo s ocem indentificirajući se s njim i posebno s nje¬ govim zapovijedima i zabranama. Očeve su norme internalizirane i postaju superego sina. U slučajevima patološkog razvoja sukob se ne rješava na taj način. Sin ne prekida svoju seksualnu sklo¬ nost prema majci i u njegovom kasnijem životu privlače ga žene koje ispunjavaju funkciju koju je ispunjavala majka. Rezultat je nesposobnost da se zaljubi u ženu svojih godina, te se i dalje boji prijetnji oca ili očevih zamjenika. Od majčinih zamjenica obično očekuje iste kvalitete koje je nekada dobivao od majke: neuvjetovanu ljubav, zaštitu, divljenje, sigurnost. Dobro je poznat taj tip ljudi usmjerenih na majku; oni su obi¬ čno vrlo ljubazni i u ograničenom smislu »puni ljubavi«, ali su također sasvim narcisoidni. Osjećaj da su majci važniji od oca rađa u njima osjećaj i da su »divni«; kako već jesu »očevi«, u stvarnosti im ništa nije potrebno da ustanove svoju veličinu; ve¬ liki su jer — i sve dok — ih njihove majke (ili zamjenice njiho¬ vih majki) vole isključivo i bezuvjetno. Posljedica toga je težnja ekstremnoj ljubomori — moraju sačuvati svoj jedinstveni polo¬ žaj — i istovremena nesigurnost i zabrinutost kad god moraju obaviti stvarni zadatak; budući da ne mogu ne uspjeti, njihovo zbiljsko djelovanje se nikada ne može izjednačiti s njihovim narcisoidnim uvjerenjem da su superiorni svim ljudima (dok u isto vrijeme osjećaju, prigovarajući, nesvjesni osjećaj inferiornosti). Tip koji sam upravo opisao je ekstremniji slučaj. Postoje mnogi ljudi usmjereni na majku, čija je veza s njom manje intenzivna i u kojima je narcisoidna iluzija uspjeha pomiješana sa stvarnim dostignućima. Freud je pretpostavljao da je bit vezanosti za majku seksualna sklonost malog dječaka prema njoj i da je mržnja prema ocu lo¬ gična posljedica. Moja dugogodišnja promatranja težila su da do189

kažu moje uvjerenje po kome seksualna sklonost prema majci najčešće nije uzrok intenzivnoj afektivnoj vezi. Kako ograniče¬ nost prostora ne dopušta cjelovitu raspravu o razlozima mog uv¬ jerenja, slijedeće primjedbe mogu pomoći rasvjetljavanju bar jednog od njegovih vidova. Kod rođenja, i još neko vrijeme, bebina sklonost majci javlja se uglavnom u narcisoidnom okviru odnosa (iako ubrzo nakon rođenja dijete već počinje pokazivati neko zanimanje i reagira¬ nje na predmete izvan sebe). Dok fiziološki dijete ima svoju ne¬ zavisnu egzistenciju, psihološki ono nastavlja »unutarmaternični« život u nekim vidovima i do stanovitog stupnja. Ono još živi pomoću majke: ona ga hrani, brine se o njemu, stimulira ga i daje mu toplinu — tjelesnu i emotivnu — što je uvjet njegovog zdravog razvoja. U procesu daljnjeg razvitka bebina sklonost majci postaje toplija, tako reći ličnija; majka se mijenja od kvazi-unutarmaterničkog doma u osobu za koju dijete osjeća topiti ljubav. U tom procesu mališan probija narcisoidnu školjku; on voli majku iako je ta njegova ljubav još karakterizirana nedos¬ tatkom jednakosti i uzajamnosti i obojena inherentnom zavisnošću. U razdoblju kada dječak počinje seksualno reagirati (u Freudovoj »falusnoj fazi«), afektivni osjećaj za majku također uz¬ rokuje erotsku i seksualnu želju za njom. Međutim, seksualna sklonost prema majci obično nije isključiva. Kao što Freud sam navodi, u povijesti slučaja malog Hansa na primjer (S. Freud 1909), seksualna sklonost prema majci može se opaziti kod malih dječaka otprilike u petoj godini, ali ih u isto vrijeme jednako privlače i djevojčice njihove dobi. To ne iznenađuje; dobro je provjerena činjenica da seksualni nagon kao takav nije strogo vezan za jedan predmet, već je zapravo nestalan; ono što odnos prema jednoj osobi može učiniti tako intenzivnim i trajnim je njegova afektivna funkcija. Razlog za usmjerenost na majku nakon puberteta i tokom cijelog života leži u snazi afektivne ve¬ zanosti za nju. Zaista, ta usmjerenost nije samo problem razvoja djeteta. Di¬ jete je, bez sumnje, primorano na intenzivnu, simbiotičku ovis¬ nost o majci iz očitih bioloških razloga. Ali se i odrastao čovjek, premda je sposoban brinuti se o sebi, također može naći u si¬ tuaciji bespomoćnosti koja je, kao što smo ranije pokazali, uko¬ rijenjena u uvjetima ljudske egzistencije. Shvatiti moć sklonosti prema majci možemo jedino onda ako njen korijen ne tražimo samo u dječjoj ovisnosti, već u »ljudskoj situaciji«. Afektivma vezanost za majku je tako intenzivna jer predstavlja jedan od te190

meljnih odgovora na čovjekovu egzistencijalnu situaciju: želju da se vrati »raju« gdje se egzistencijalne dihotomije još nisu razvile — gdje čovjek može živjeti bez samosvijesti, bez rada, bez patnji, u harmoniji s prirodom, sobom i svojim drugom. S no¬ vom dimenzijom svijesti (drvo spoznaje Dobra i Zla) dolazi u su¬ kob, te čovjek — i muško i žensko — biva proklet. Čovjek je prognan iz raja i nije mu dopušteno da se vrati. Zar nije zapa¬ njujuće što se ta želja za povratkom nikada ne gubi, premda svatko »zna« da to ne može učiniti budući da je opterećen svo¬ jom čovječnošću? Seksualni aspekt sklonosti majci je pozitivan znak. Ona poka¬ zuje da je majka postala osoba, žena, a dječak već mali čovjek. Posebna jakost seksualne sklonosti koja se susreće u nekim slu¬ čajevima, može se smatrati obranom protiv infantilnije pasivne zavisnosti. U slučajevima incestuozne vezanosti za majku cijelog života30 radi se o neurotskom razvoju; muškarac će ostati zavi¬ san o majci ili njenoj zamjeni, i dalje će se bojati žena i bit će više dijete no što bi to koristilo bilo kojoj odrasloj osobi. Takav razvoj često uzrokuje majka koja je, iz bilo kojih razloga — ne¬ dostatak ljubavi prema svome mužu, narcisoidan ponos ili pos¬ jedovanje svog sina — odviše sklona malom sinu i mnogim ga načinima (maženjem, pretjeranim zaštićivanjem, pretjeranim div¬ ljenjem itd.) navodi na odviše veliku vezanost za sebe.31 Ta topla, erotička i često seksualno obojena vezanost za majku jest ono što je Freud mislio opisujući Edipov kompleks. Dok je taj tip incestuozne usmjerenosti najčešći, postoji druga, manje česta vrsta incestuozne usmjerenosti koja ima vrlo različite osobine i koja se može nazvati malignom. Taj tip incestuozne us¬ mjerenosti je, prema mojoj hipotezi, povezan s nekrofilijom — možemo ga, zapravo, smatrati jednim od njenih najranijih ko¬ rijena. Razmotrimo djecu koju nikakve afektivne veze prema majci ne potiču na probijanje školjke autističke samodovoljnosti. Poznati su nam ekstremni oblici takve samodovoljnosti kod autističke djece.32 Ta djeca nikada ne probijaju školjku svoje narcisoidnosti: ona nikada ne doživljavaju majku kao predmet ljubavi; ona nikada ne formiraju nikakvu afektivnu sklonost prema drugima, već im drugi, zapravo, izgledaju kao neživi predmeti, te često pokazuju posebno zanimanje za mehaničke stvari. Izgleda da autistička djeca predstavljaju jedan kraj kontinu¬ uma — na čiji drugi kraj možemo smjestiti djecu čija je ljubav 191

za majku i druge najpotpunije razvijena. Čini se zdravom pret¬ postavka da u tom kontinuumu nalazimo djecu koja nisu autistička, ali su blizu autizma i koja autističke crte izražavaju na manje drastičan način. Postavlja se pitanje: što se događa s incestuoznom usmjerenošću na majku kod takve autističke ili gotovo autističke djece? Izgleda da takva djeca nikada ne razviju tople, erotske, i, kas¬ nije, seksualne osjećaje prema majci ili da nikada nisu imala želju biti uz nju. Ni kasnije se ne zaljubljuju u majčine zamje¬ nice. Za njih je majka simbol; više utvara no stvarna osoba. Ona je simbol zemlje, doma, krvi, rase, nacije, najdubljeg tla iz kojeg se život rađa i u koji se vraća. Ali ona je također simbol kaosa i smrti; ona nije majka koja daje život, već majka koja daje smrt; njen zagrljaj je smrt, njeno krilo je grob. Privlačnost majci-smrti ne može biti afekcija ili ljubav; to nije privlačnost u pozna¬ tom psihološkom smislu koji označava nešto ugodno i toplo; o njoj se govori kao i o magnetskoj privlačnosti ili privlačnosti gra¬ vitacije. Osoba vezana za majku malignim incestuoznim vezama ostaje narcisoidna, hladna, bez reakcije; ona joj je privučena kao što je željezo privučeno magnetu; majka je ocean u kojem se osoba želi utopiti;33 tlo u kojem želi biti pokopana. Izgleda da je uzrok tom razvoju nepodnošljivost stanja neublažene narcisoid¬ ne usamljenosti; ako ne postoji način da se bude povezan s maj¬ kom ili s njenom zamjenicom toplim, ugodnim vezama, odnošenje prema majci i cijelom svijetu mora postati odnošenje konačnog stapanja u smrti. Dvostruka uloga majke kao boginje stvaranja i boginje destruk¬ cije dobro je dokumentirana u mnogim mitovima i religijskim idejama. Ista zemlja iz koje je napravljen čovjek, krilo iz koga su rođena sva stabla i sve trave je mjesto u koje se tijelo vraća; krilo majke postaje grob. Klasični primjer za boginju majku dvostrukog lica je indijska boginja Kali, darovateljica života i uništavateljica. Postoje i boginje neolitskog perioda sa dva lica Previše bi prostora zauzelo navođenje mnogih drugih primjera dvostruke uloge boginje majke. Ipak bi trebalo spomenuti još jedan podatak o dvostrukoj funkciji majke: dvostruko lice maj¬ čine slike u snovima. Dok se majka u snovima često može poja¬ viti kao dobroćudan, svevoleći lik, u snovima mnogih osoba ona je simbolizirana opasnom zmijom, opasnom životinjom kao što je lav, tigar ili hijena. Kliničkim istraživanjima sam otkrio da je strah od destruktivne majke daleko intenzivniji no strah od oca koji kažnjava i kastrira. Izgleda da se pokornošću može oču192

vati od opasnosti koja dolazi od oca; ali nema obrane od majčine destruktivnosti; njena se ljubav ne može zavrijediti, jer je neo¬ graničena; njena mržnja se ne može spriječiti, budući da ni za nju nema »razloga«. Njena ljubav je milost, njena mržnja je pro¬ kletstvo i ni jedna nije ovisna o djelovanju onoga tko im je izložen. U zaključku se može navesti da je benigna incestuoznost po sebi normalno, prijelazno stanje razvoja, dok je maligna inces¬ tuoznost patološka pojava kada stanoviti uvjeti spriječe razvoj benignih incestuoznih veza. Ovu posljednju smatram, hipotetički, jednim od najranijih korijena, ako ne samim korijenom, nekrofilije. Ta incestuozna privlačnost smrti, gdje postoji, je strast u su¬ kobu sa svim drugim impulsima koji se bore za očuvanje života. Zbog toga ona djeluje u tami i obično je sasvim nesvjesna. Oso¬ ba s takvom malignom incestuoznošću pokušat će se prema ljudi¬ ma odnositi s manje destruktivnim vezama, npr. vladajući se sa¬ distički ili zadovoljavajući svoju narcisoidnost zadobivanjem be¬ skrajnog divljenja. Ako život čovjeku pruža takva relativno zado¬ voljavajuća rješenja kao što su uspjeh u radu, ugled, itd., mo¬ guće je da se destruktivnost nikad i ne izrazi otvoreno. Ako, s druge strane, čovjek doživljava neuspjehe, maligne će tendencije doći u prvi plan i neograničeno će zavladati čežnja za destrukci¬ jom — sebe ili drugih. Dok mnogo znamo o faktorima koji uzrokuju benignu incestu¬ oznost, malo znamo o uvjetima odgovornim za dječji autizam i, zbog toga, malignu incestuoznost. Možemo samo nagađati u raz¬ ličitim pravcima. Teško da možemo izbjeći pretpostavku da ge¬ netski faktori moraju biti obuhvaćeni; naravno, ne mislim na gene koji su odgovorni za taj tip incestuoznosti, već imam na umu djetetovu genetski danu dispoziciju za hladnoću, koja je od¬ govorna za propuštanje razvoja tople sklonosti prema majci. Oče¬ kivali bismo da ćemo drugi uvjet za to stanje naći u karakteru majke. Ako je ona sama hladna, odbojna, nekrofilna osoba, svo¬ me će djetetu otežati da prema njoj razvije topao, srdačan odnos. Moramo uzeti u obzir, međutim, da majku i dijete ne možemo promatrati drugačije osim u procesu njihovog uzajamnog dje¬ lovanja. Dijete s jakom dispozicijom za toplinu može ili izazvati promjenu u majčinom držanju ili postati žarko sklono majčinoj zamjeni: baki ili djedu, starijem rođaku ili nekom trećem. S druge strane, na hladno se dijete može utjecati i promijeniti ga do neke mjere majčinskom natprosječnom toplinom i brigom. 193

Ponekad je teško doprijeti do temeljne hladnoće majke prema djetetu, jer je dijete okruženo konvencionalnim osobinama pri¬ jazne i ljubavlju ispunjene majke. Treća mogućnost su traumatski doživljaji u prvim godinama života djeteta koji su stvorili takvu aktivnu mržnju i ogorčenost da se dijete »smrznulo«, te se tako razvila maligna incestuoznost. Uvijek treba siti spreman na takve mogućnosti. No u potrazi za traumatskim iskustvima trebalo bi biti vrlo jasno da su ona zapravo izuzetna. U ranije citiranoj literaturi izneseno je mnogo vrlo vrijednih hipoteza o uzrocima razvoja autizma i rane shi¬ zofrenije, koje posebno naglašavaju defenzivnu funkciju autizma protiv nametljive majke. Hipoteza o malignoj incestuoznosti i njenoj ulozi kao ranom korijenu nekrofilije zahtijeva daljnje proučavanje.34 U narednom poglavlju analiza Hitlera pružit će primjer incestuozne usmjere¬ nosti na majku, osebujnosti koje se mogu najbolje objasniti na temelju te hipoteze. Odnos Freudovih instinkata života i smrti prema biofiliji i nekrofiliji Da bismo zaključili ovu raspravu o nekrofiliji i njenoj suprot¬ nosti biofiliji, može biti od pomoći kratko ocrtavanje odnosa te koncepcije prema Freudovoj koncepciji instinkta smrti i instin¬ kta života (Eros). Eros ulaže napor da organsku supstanciju kom¬ binira u sve šire jedinice, dok instinkt smrti pokušava odvojiti i dezintegrirati živu strukturu. Odnosu instinkta smrti i nekrofi¬ lije teško da je potrebno daljnje tumačenje. Da bi se razjasnio odnos između instinkta života i biofilije, neophodno je, međutim, kratko tumačenje ove druge. Biofilija je strasno voljenje života i svega što je živo; ona pred¬ stavlja želju za daljnjim razvojem, bilo u osobi, biljci, ideji ili društvenoj grupi. Biofilna osoba više voli graditi no onemoguća¬ vati. Ona preferira »biti više« od »imati više«. Sposobna je za divljenje i više voli vidjeti nešto novo no naći potvrdu staroga. Više voli avanturu no izvjesnost. Radije vidi cjelinu no samo dijelove, radije strukture no zbrajanja. Želi oblikovati i vršiti utjecaj ljubavlju, umom i primjerom; ne silom, odvajanjem stva¬ ri, birokratskim načinom upravljanja ljudima kao da su stvari. Budući da uživa život i sve njegove manifestacije, ona nije stra¬ stveni potrošač »uzbuđenja« pakiranog na nov način. 194

Biofilijska etika ima svoj princip dobra i zla. Dobro je sve što služi životu; zlo je sve što služi smrti. Dobro je poštivanje života,35 sve što potpomaže život, rast, razvoj. Zlo je sve što guši život, sužava ga i komada. Razlika između Freudove koncepcije i ove ovdje ne leži u nji¬ hovoj supstanciji, već u činjenici da u Freudovoj koncepciji obje tendencije imaju tako reći isti rang, da su obje biološki dane. BioliLija je, s druge strane, shvaćena kao odnos prema biološki nor¬ malnom impulsu, dok je nekrofilija shvaćena kao psihopatološka pojava. Ova druga se nužno javlja kao rezultat spriječenog razvo¬ ja, psihičke »osakaćenosti«. Ona je posljedica neživljenog života, propusta da se dođe na izvjesnu razinu s onu stranu narcisoidno¬ sti i indiferencije. Destruktivnost nije paralelna, već alternativna biofiliji. Voljenje života i voljenje smrti temeljna je alternativa s kojom se suočava svako ljudsko biće. Nekrofilija raste kada je razvoj biofilije onemogućen. Čovjek je biološki obdaren sposob¬ nošću za biofiliju, ali psihološki posjeduje potencijal za nekrofiliju kao alternativno rješenje. Psihička neophodnost za razvoj nekrofilije kao rezultata osaka¬ ćenosti mora se sagledati u odnosu prema čovjekovoj egzistenci¬ jalnoj situaciji, kao što sam ranije iznio. Ali čovjek ne može ni¬ šta stvoriti i nikoga pokrenuti, ako se ne može probiti iz zatvora svoje totalne narcisoidnosti i izolacije, on može izbjeći nepod¬ nošljiv osjećaj životne nemoći i ništavnosti jedino afirmirajući se u činu destrukcije života, koji nije kadar stvarati. Veliki na¬ por, strpljenje i briga nisu potrebni; sve što je za destrukciju po¬ trebno jesu jake ruke, nož ili vatreno oružje.36 Klinički/metodološki principi Raspravu o nekrofiliji završit ću nekim kliničkim i metodolo¬ škim opaskama. 1. Prisustvo jedne ili dvije orte nedovoljno je za dijagnozu nekrofilnog karaktera, i to iz raznih razloga. Pokatkad posebno po¬ našanje koje bi, izgleda, ukazivalo na nekrofiliju, ne mora biti ka¬ rakterna crta, već može pripadati kulturnoj tradiciji ili drugim sličnim faktorima. 2. S druge strane, nije neophodno da se sve karakteristične nekrofime osobine nađu zajedno da bi se postavila dijagnoza. Po¬ stoje mnogi faktori, lični i kulturni, koji su odgovorni za tu ne195

jednakost; osim toga, neke nekrofilne crte mogu ostati neotkri¬ vene kod ljudi koji ih uspješno kriju. 3. Nije od posebne važnosti shvatiti da je potpuno nekrofilan samo manji dio ljudi; moguće je smatrati ih vrlo patološkim slu¬ čajevima i tražiti genetske dispozicije te bolesti. Kao što se može očekivati, na biološkom polju velika većina njih nije sasvim lišena nekih, pa makar i slabih, biofilnih tendencija. Među njima će biti određeni postotak ljudi kod kojih nekrofilija prevladava Jako da je opravdano nazivati ih nekrofilnim osobama. Daleko je veći broj onih u kojima se nekrofilne tendencije mogu naći zajedno s biofilnim tendencijama koje su dovoljno jake da stvore unutarnji sukob koji je često vrlo produktivan. Rezultat tog sukoba oko mo¬ tivacije osobe ovisi o mnogim varijablama. Prije svega, o pojedi¬ načnoj jačini svake tendencije; drugo, o prisustvu društvenih uv¬ jeta koji bi ojačali jednu od dvije pojedine orijentacije; nadalje, o naročitim događajima u životu osobe koji je mogu skrenuti u jednom ili drugom pravcu. U tom slijedu dolaze ljudi koji su pre¬ težno toliko biofilni da se njihovi nekrofilni porivi lako obuzda¬ vaju, potiskuju ili služe izgradnji posebne senzitivnosti protiv nekrofilnih tendencija u njima i drugima. Konačno, tu je grupa ljudi — opet samo neznatna manjina — u kojima nema traga nekroiiliji, koji su čisti biofili, motivirani najjačom i najčišćom ljubavlju za sve živo. Albert Schvveitzer, Albert Einstein i papa Ivan XXIII su vrlo dobro poznati ljudi koji spadaju u tu grupu. Dakle, ne postoji čvrsta granica između nekrofilne i biofilne orijentacije. Kod većine drugih karakternih crta postoji gotovo toliko kombinacija koliko i pojedinaca. Za sve praktične svrhe, međutim, moguće je potpuno razlikovati pretežno nekrofilne od pretežno biofilnih osoba. 4. Budući da je većina metoda koje se mogu upotrebljavati za otkrivanje nekrofilnog karaktera već bila spomenuta, mogu ih samo ukratko ponoviti. To su: (a) pažljivo promatranje ponaša¬ nja osobe, posebno onog neočekivanog, uključujući izraz lica, iz¬ bor riječi, ali također njenu opću filozofiju i najvažnije odluke koje je osoba donijela u svom životu; (b) proučavanje sna, šala, mašte; (c) vrednovanje postupanja s drugima, djelovanja na njih, te proučavanje vrsta ljudi koje osoba voli ili ne voli; (d) upotreba projekcionih testova kao Rorschachova mrlja tinte. (M. Maccobv je uz zadovoljavajuće rezultate koristio taj test za dijagnozu ne-krofilije.) 5. Teško da je potrebno naglašavati da su vrlo nekrofilne osobe jako opasne. One mrze, one su rasisti, one se zalažu za rat, krvo196

proliće i destrukciju. Opasne su ne samo kao politički vode već i kao potencijalne kohorte za diktatorskog vođu. One postaju krv¬ nici, teroristi, mučitelji; bez njih se ne bi mogao izgraditi terori¬ stički sistem. Ali i manje intenzivni nekrofili politički su važni; oni su neophodni za postojanje režima terora jer čine solidnu osnovu, iako ne nužno većinu, koja omogućuje da teror zavlada i da se održi. 6. Razmatrajući te činjenice, zar ne bi bilo od velikog društve¬ nog i političkog značaja znati koliki se postotak stanovništva mo¬ že smatrati pretežno nekrofilnim ili pretežno biofilnim? Znati ne samo pojedinačno pojavljivanje svake od tih grupa već u kakvom su odnosu prema dobi, spolu, obrazovanju, zanimanju i geograf¬ skom položaju? Proučavamo politička shvaćanja, vrijednosne su¬ dove, itd. i upotrebom adekvatne metode uzoraka dobivamo za¬ dovoljavajuće rezultate za stanovništvo cijele Amerike. Ali rezul¬ tati nam govore samo kakva shvaćanja ljudi imaju, ne kakav je njihov karakter — drugim riječima: koja su djelotvorna uvjere¬ nja što ih motiviraju. Kad bismo proučavali jednako adekvatan uzorak drugačijom metodom, koja bi nam dopustila spoznati na¬ gonske i uglavnom nesvjesne snage iza vidljivog ponašanja i shva¬ ćanja, doista bismo znali mnogo više o jačini i pravcu ljudske energije u Sjedinjenim Američkim Državama. Mogli bismo se čak zaštititi od nekih iznenađenja koja su, nakon što su se jednom pojavila, proglašena neobjašnjivima. Ili smo zaista zainteresirani samo za energiju koja je potrebna za materijalnu proizvodnju, a ne u obliku ljudske energije koja je odlučujući faktor u dru¬ štvenom procesu? BILJEŠKE UZ DVANAESTO POGLAVLJE

1. Grčka riječ nekros znači »leš«, mrtvac, stanovnik podzemlja. Na latinskom nex, necs znači nasilna smrt, ubojstvo. Sasvim jasno nekros se ne odnosi na smrt, već na mrtvaca, leš i ubijenoga (čija se smrt vidljivo razlikuje od prirodne smrti). »Umrijeti«, »smrt« ima drugačije značenje; ono se ne odnosi na leš, već na čin umi¬ ranja. Na grčkom thanatos, na latinskom mors, mori. Riječi »um¬ rijeti« i »smrt« vraćaju se do indogermanskog korijena dheu, dhou. (Zahvalan sam dru Ivanu Illichu što mi je dao obiman ma¬ terijal o etimologiji tih pojmova, od kojeg sam iznio samo naj¬ važnije podatke.) 2. U nekim zemljama je običaj da se portret pokojnika izloži na grobu. 3. Neautentična priča o Hitleru opisuje sličnu scenu njegove nespo¬ sobnosti da se otrgne od gledanja trulog leša vojnika. 197

4. Da bih izbjegao nesporazume, na kraju ove rasprave želim na¬ glasiti da opisivanje ovdje potpuno razvijenog »nekrofilnog ka¬ raktera« ne implicira da su ljudi ili nekrofilni — ili ne. Nekrofilni karakter je ekstremni oblik u kome je nekrofilija dominantna crta. U stvarnosti, većina ljudi su mješavina nekrofilnih i biofilnih tendencija i sukob između njih često je izvor produktivnog raz¬ voja. 5. Prema R. A. Medvedevu Let History Judge (Neka povijest sudi, A. A. Knopf, New York 1971) izgleda da je Lenjin bio prvi koji je pojam »nekrofilija« (trupoložestvo) upotrijebio u tom psihološkom smislu. (V. I. Lenjin, Sočinenia.) 6. Unamuno je ostao u kućnom zatvoru do svoje smrti, nekoliko mje¬ seci kasnije. (H. Thomas, 1961) 7. Prethodni izvještaj o mojim pronalascima javlja se u E. Fromm (1964). 8. Na osnovu ponovnog ispitivanja povijesti starijih slučajeva anali¬ zirao sam i povijest slučajeva koje su iznosili mlađi psihoanaliti¬ čari u seminarima ili oni koji su radili pod mojim nadzorom. 9. Usp. raniji primjer svjesne želje jednog muškarca da se utopi u truleži svoje bake. 10. Usp. bogati materijal o prljavštini i fekalijama kod J. G. Bourkea 11. Albert Speer, lično saopćenie. 12. Takve sam sne iznio u knjizi The Forgotten Language (Zaboravljeni jezik) (1951). 13. Činjenica da Churchillov liječnik, Lord Moran, isti događaj spomi¬ nje u svom dnevniku (Lord Moran, 1966), dovodi do pretpostavke da je Churchill to zapravo morao često raditi. 14. Za Marxa kapital i rad nisu samo dvije ekonomske kategorije. Ka¬ pital je za njega manifestacija prošlosti, rada transformiranog i nagomilanog u stvari; rad je bio manifestacija života, ljudske energije primijenjene na prirodu u procesu njenog transformira¬ nja. Izbor između kapitalizma i socijalizma (kako ga je on shvatio) doveo je do toga: tko (što) može da vlada nad čime (kime)? Ono što je mrtvo nad onim što je živo ili ono što je živo nad onim što je mrtvo? (Usp. E. Fromm, 1961, 1968). 15. To preferiranje boje je slično onome koje se često nalazi kod po¬ tištenih osoba. 16. U ranim tridesetim godinama to je biia prijeporna točka među stanovništvom tog kruga, budući da su mnogi smatrali da je upo¬ treba šminke buržoaska, neprirodna navika. 17. R. W. Flint (1971), urednik Marinettijevog djela, pokušava ne istaći Marinettijevu privrženost fašizmu, ali, po mom mišljenju, njegovi argumenti nisu uvjerljivi. 18. Ovo nije mjesto za analizu stanovitih pojava u modernoj umjet¬ nosti i književnosti da bi se ustvrdilo da li ispoljavaju nekrofilne elemente. Na području slikarstva problem je izvan moje ovla198

19.

20. 21.

22.

23. 24. 25.

26. 27.

28.

sti; što se tiče književnosti, ona je odviše kompleksna da bismo se njome ukratko pozabavili; planiram da se tim područjem po¬ zabavim u jednoj narednoj knjizi. Bitka za Britaniju na početku rata još je bila vođena u staro¬ modnom stilu; britanski piloti lovaca upuštali su se u borbu sa svojim njemačkim protivnicima; njihov avion je bio njihovo in¬ dividualno vozilo; bili su motivirani strašću za spašavanjem svoje zemlje od njemačke najezde. O ishodu je odlučivala njihova lična umješnost, hrabrost i odlučnost; u principu, njihova borba nije bila različita od borbe heroja trojanskog rata. Levvis Mumford je ukazao na dva pola civilizacije, »mehanički or¬ ganiziran rad i mehanički organiziranu destrukciju«. (L. Mumford, 1967) Htio bih podsjetiti one koji mogu reći da je taj »jedan korak« previše malen da bi nešto značio, da milijuni inače pristojnih ljudi ne reagiraju kada njihova vlada ili partija počinja mno¬ ge okrutnosti koje su od njih udaljene. Koliko su bili udaljeni ljudi koji su imali koristi od strahota što su ih Belgijanci poči¬ nili nad crncima u Africi na početku stoljeća? Svakako, jedan ko¬ rak je manje od pet, ali to je samo kvantitativna razlika. Proučavanja koja su obavili M. Maccobv o karakteru direktora u Sjedinjenim Američkim Državama (u Harvardskom projektu o tehnologiji, radu i karakteru; uskoro izlazi) I. Millan o mek¬ sičkim direktorima (Cardcter Social y Desarrollo [Društveni ka¬ rakter i razvoj], Nacionalni autonomni univerzitet Meksika; usko¬ ro izlazi) bez sumnje će pomoći velikim dijelom potvrditi ili sta¬ viti u pitanje moju hipotezu. To tržište nikako nije potpuno slobodno u suvremenom kapita¬ lizmu. Tržište rada je velikim dijelom određeno društvenim i po¬ litičkim faktorima a tržište roba je jako manipulirano. Usp. »San 7«, gore u ovom poglavlju. Zapažena je činjenica da su najkreativniji suvremeni znanstve¬ nici, ljudi kao Einstein, Born, Heisenberg, Schrodinger, bili među najmanje alijeniranim i monocerebralnim pojedincima. Njihova znanstvena preokupacija nije imala nikakvu shizoidnu kvalitetu većine. Za njih je karakteristično da su njihova filozofska, mo¬ ralna i duhovna zanimanja prožela cijelu njihovu ličnost. Poka¬ zali su da znanstveni pristup kao takav ne mora dovesti do otu¬ đenja; zapravo je društvena klima ta koja znanstveni pristup de¬ formira u shizoidni pristup. Margaret S. Mahler je primijenila pojam »simbioza« u svojoj is¬ taknutoj studiji o simbiotičkom odnosu između majke i djeteta (M. S. Mahler, 1968). Posebno sam, među ostalima, zahvalan Davidu S. Schecteru i Gertrudi Hunziker-Fromm; njihovo iznošenje kliničkih iskustava i pogleda o autističkoj djeci bilo je za mene naročito dragocjeno jer ja sam nisam radio s autističkom djecom. Na osnovu takvih razmatranja, meyerijanski psihijatri i Laing od¬ bijaju svaku upotrebu nosoloških etiketa. Ta je promjena uglav¬ nom uzrokovana novim pristupom mentalnom bolesniku. Sve dok 199

29.

30. 31.

32. 33. 34. 35. 36.

200

se psihoterapeutski nije moglo pristupiti pacijentu, glavna točka zanimanja bila je dijagnostička etiketa, korisna za odluku hoće li ga se ili neće smjestiti u instituciju za mentalno bolesne. Od kada se pacijentima počelo pomagati psihoanalitički orijentiranom terapijom, etikete su postale nevažne, jer je zanimanje psihija¬ tra usredotočeno na shvaćanje procesa koji se zbiva u pacijentu, doživljavajući ga kao ljudsko biće koje u osnovi nije različito od »učesnika promatrača«. Taj novi stav prema psihoznom pacijen¬ tu može se smatrati izrazom radikalnog humanizma koji se raz¬ vija u naše vrijeme usprkos procesu dehumanizacije koji prevla¬ dava. Slika autističke djece je donekle drugačija. Izgleda da je kod njih intenzivna destruktivnost češća. Za objašnjenje razlike može biti od pomoći smatrati da je shizofrenični pacijent prekinuo svoje veze s društvenom stvarnošću, zbog čega se ne osjeća ugroženim i nije sklon nasilju, ako ga se ostavi na miru. Autističko dijete, s druge strane, nije ostavljeno na miru. Roditelji pokušavaju privo¬ ljeti ga da igra igru normalnog života i uvući se u njegov privat¬ ni život. Uz to, dijete je, zbog godina, prisiljeno održavati veze sa svojom obitelji i još sebi, tako reći, ne može dopustiti da se povuče u sebe. Ta situacija može proizvesti jaku mržnju i destruk¬ tivnost i objasniti relativno veću učestalost tendencija nasilja me¬ đu autističkom djecom no među odraslim shizofreničnim osoba¬ ma (ako ih se ostavi na miru). Ta su razmišljanja, naravno, vrlo hipotetička, i bit će potrebno da ih specijalisti za to područje potvrde ili odbace. Inicijacijski obredi imaju funkciju prekidanja te veze i označava¬ nja prijelaza u život odraslog čovjeka. Freud je, u svom poštovanju konvencija buržoaskog života, siste¬ matski roditelje svojih dječjih pacijenata oslobađao krivnje da su pozlijedili dijete. Za sve, uključujući incestuozne želje, se pret¬ postavljalo da je dio dječje neizazvane mašte. Usp. E. Fromm (1970. b). Taj rad je zasnovan na diskusiji što je održana u Mek¬ sičkom institutu za psihoanalizu u kojoj su, uz autora, sudjelova¬ li doktori F. Narvaez Manzano, Victor F. Saavedra Mancera, L. Santarelli Carmelo, J. Silva Garcia i E. Zajur Dip. Usp. E. Bleuler (1951); H. S. Sullivan (1953); M. S. Mahler i B. J. Gosliner (1955); L. Bender (1927); M. R. Green i D. E. Schecter (1957). Vidio sam velik broj incestuoznih pacijenata tog tipa sa čežnjom da budu utopljeni u oceanu, često simbolu majke. Namjeravam objaviti dužu, dokumentiraniju verziju onoga što je ovdje bilo samo ukratko ocrtano. To je glavna teza Alberta Schweitzera, jednog od najvećih pred¬ stavnika onih koji vole život — i u njegovoj ličnosti i u njegovim spisima. Kao što je vrlo detaljno pokazano u mojoj raspravi u Dodatku o Freudovoj teoriji agresije, u svojoj promjeni od starijih pojmo¬ va do nove polarnosti: Eros — instinkt smrti, Freud je u stvar¬ nosti promijenio cijeli svoj pojam instinkta. U starijoj verziji,

seksualnost je bila fiziološki, mehanički pojam izazvan uzbuđivanjem raznih erogenih zona a njeno se zadovoljenje sastojalo u smanjivanju napetosti proizvedene sve većim uzbuđenjem. Nasu¬ prot tome, instinkti smrti i života nisu bili povezani ni s jednom posebnom tjelesnom zonom; njima je nedostajao ritmički ka¬ rakter napetosti -> opuštanja -> napetosti; shvaćeni su u biološ¬ kim, vitalističkim terminima. Freud nikada nije pokušao premo¬ stiti provaliju između tih dvaju pojmova; njihovo jedinstvo je bilo semantički sačuvano izjednačenjem: živo = eros = seksual¬ nost (libido). U gore predloženoj hipotezi starija i kasnija faza Freudove teorije bile bi spojene pretpostavkom da je nekrofilija maligni oblik analnog karaktera a biofilija potpuno razvijen oblik »genitalnog« karaktera. Naravno, ne smije se zaboraviti da sam u svojoj upotrebi pojmova »analnog« (zgrtačkog) i »genitalnog« (produktivnog) karaktera zadržao Freudov klinički opis, ali sam se odrekao ideje fizioloških korijena tih strasti.

XIII

Maligna agresija: Adolf Hitler, klinički slučaj nekrofilije

Uvodne napomene Cilj analitičke psihobiografske studije je odgovoriti na dva pita¬ nja: (1) koje pokretačke snage motiviraju osobu, koje je strasti tjeraju ili navode da se ponaša kao što se ponaša? (2) Koji su uvjeti — unutarnji i vanjski — odgovorni za razvoj tih specifičnih strasti (karakternih crta)? Slijedeća analiza Hitlera ima te cilje¬ ve, ali se razlikuje od klasične frojdovske metode u nekim zna¬ čajnim vidovima. Jedna razlika, o kojoj smo već raspravljali i koju, zbog toga, ovdje treba samo ukratko spomenuti, leži u ideji da te strasti nisu uglavnom instinktivne ili, specifičnije, seksualne prirode. Druga razlika leži u pretpostavci da analiza snova, nenamjernog ponašanja, gesta, jezika i ponašanja, koji racionalno nisu potpuno objašnjivi, dopušta stvaranje slike bitnih i uglavnom nesvjesnih strasti (»rendgenski pristup«) čak i kada ništa ne znamo o djetinj¬ stvu neke osobe. Tumačenje takvih podataka zahtijeva posebnu obučenost i vještinu u psihoanalizi. Najvažnija razlika je u slijedećem: klasični psihoanalitičari pretpostavljaju da se razvoj karaktera završava oko pete ili šeste godine i da se nakon toga ne javljaju nikakve bitne promjene, osim promjena izazvanih terapijom. Iskustvo me dovelo do uvje¬ renja da je ta koncepcija neodrživa; ona je mehanicistička, te cjeloviti proces življenja i karaktera ne smatra razvojnim siste¬ mom. Kada se pojedinac rodi, on nikako nije bezličan. Ne samo da je rođen s genetski određenim temperamentnim i drugim inhe¬ rentnim dispozicijama koje imaju veću sklonost prema nekim karakternim crtama no prema drugim, već prenatalni događaji i samo rođenje formiraju dodatne dispozicije. Sve to, tako reći, ispunjava »ličnost« pojedinca u času rođenja. Tada pojedinac stupa u kontakt s posebnom vrstom okoline — roditeljima i dru202

gim značajnim ljudima oko sebe — na koje reagira, a koji na¬ stoje utjecati na daljnji razvoj njegovog karaktera. U dobi od osamnaest mjeseci karakter djeteta je mnogo definitivnije obli¬ kovan i određen no u času rođenja. Pa ipak nije završen i njegov bi se razvoj mogao kretati u raznim pravcima, ovisno o utjecaji¬ ma koji na njega djeluju. Na primjer, u šestoj godini karakter je još određeniji i učvršćeniji, ali ne bez sposobnosti za promjenu pod uvjetom da se pojave nove, značajne okolnosti koje mogu takvu promjenu izazvati. Govoreći općenitije, formiranje i učvršćenost karaktera mogu se shvatiti u terminima pomične ljestvi¬ ce; pojedinac počinje život s određenim kvalitetima koji ga us¬ mjeravaju u određenim pravcima, ali je njegova ličnost još do¬ voljno savitljiva da dopusti karakteru da se razvija u mnogo raz¬ nih pravaca, unutar danog okvira. Svaki korak u životu sužava broj mogućih budućih posljedica. Što je karakter učvršćeniji, to utjecaj novih faktora mora biti veći da bi proizveli temeljite pro¬ mjene u pravcu daljnje evolucije sistema. Na kraju, sloboda pro¬ mjene postaje tako minimalna da bi je samo čudo moglo izvršiti. To ne znači da utjecaji u ranom djetinjstvu nisu u pravilu dje¬ lotvorniji od kasnijih događaja. No oni više usmjeruju, a ne u potpunosti određuju osobu. Da bi ti kasniji događaji u višem stupnju savladali impresibilnost djeteta, moraju biti intenzivniji i dramatičniji. Utisak da se karakter ljudi nikada ne mijenja ug¬ lavnom je zasnovan na činjenici da je život većine ljudi tako una¬ prijed određen i nespontan da se ništa novo nikada zapravo ne zbiva, te da kasniji događaji samo potvrđuju ranije. Broj stvarnih mogućnosti za razvoj karaktera u različitim prav¬ cima obrnuto je proporcionalan čvrstini koju je poprimio karak¬ terni sistem. Ali u principu karakterni sistem nikada nije tako potpuno učvršćen da se, kao rezultat izvanrednih iskustava, ne bi mogle pojaviti nove pojave ili procesi, premda, statistički govore¬ ći, nisu vjerojatne. Praktični vid tih teorijskih razmatranja je ovaj: ne može se očekivati zaključak da je karakter, kakav imamo na primjer u dvadesetoj godini, ponovljeni karakter iz pete godine; određenije, uzimajući Hitlera kao primjer, ne možemo očekivati da ćemo u njegovom djetinjstvu naći potpuno razvijen nekrofilni karakter¬ ni sistem, ali možemo očekivati da ćemo naći neke nekrofilne korijene koji vode do razvoja sasvim razvijenog nekrofilnog ka¬ raktera, ikao jedne od više stvarnih mogućnosti. Ali tek nakon što velik broj unutarnjih i vanjskih događaja uzrokuje nastanak vo¬ lje, karakterni sistem se razvija na takav način da nekrofilija po203

staje (gotovo) nepromjenljiva posljedica i tada je možemo otkriti u raznim otvorenim i pritajenim oblicima. Pokušat ću, u analiz: Hitlerovog karaktera, ukazati na te rane korijene, te na poveća¬ vanje uvjeta za razvoj nekrofilije na raznim razinama njegovog razvitka dok, konačno, gotovo da i nije bilo druge mogućnosti. U slijedećoj analizi Hitlerovog karaktera uglavnom sam se usredo¬ točio na nekrofiliju i samo sam ukratko dotakao druge aspekte kao što su njegov eksploatatorski karakter, te Njemačka kao sim¬ bolična predstava lika njegove majke. Hitlerovo porijeklo i rane godine1 Klara Hitler Najvažniji utjecaj na dijete vrši karakter njegovih roditelja, više no ovaj ili onaj pojedinačni događaj. Za one koji vjeruju u simplicističku formulu da je loš razvoj djeteta grubo proporcionalan »opakosti« roditelja, proučavanje karaktera Hitlerovih roditelja, koliko pokazuju poznati podaci, donosi iznenađenje: i majka i otac izgleda da su bili stabilni, dobronamjerni i nedestruktivni ljudi. Hitlerova majka, Klara, izgleda da je bila dobro prilagođena i simpatična žena. Bila je neobrazovana, jednostavna djevojka iz unutrašnjosti koja je kao sluškinja radila u kući Aloisa Hitlera koji je bio njen ujak i budući muž. Klara je postala Aloisova ljubavnica i bila je noseća u vrijeme kada mu je umrla žena. Uda¬ la se za udovca Aloisa 7. siječnja 1885. godine; njoj je bilo dvadesetčetiri, a njemu četrdesetsedam godina. Bila je vrlo vrijedna i odgovorna; usprkos braku koji nije bio previše sretan, nikada se nije žalila. Svoje dužnosti je izvršavala humano i savjesno. Život joj je bio usredotočen na zadatke održavanja kuće i brigu za muža i djecu. Bila je uzorna domaćica koja je održa¬ vala čistu kuću i precizno obavljala svoje dužnosti. Ništa ju ne bi moglo odvratiti od njenih kućanskih briga, čak ni mo¬ gućnost čavrljanja. Njen dom i napredovanje obiteljskih inte¬ resa bili su najvažniji; pažljivim upravljanjem bila je u stanju povećati obiteljske posjede, na svoju veliku radost. Čak su joj važnija od kuće bila djeca. Svatko tko ju je poznavao slagao se 204

da je Klarin život bio usredotočen na njenu ljubav i posveće¬ nost djeci. Protiv nje se podigla samo jedna ozbiljna optužba: da je, zbog svoje ljubavi i posvećenosti, bila previše popustljiva i tako potakla osjećaj jedinstvenosti u svom sinu — ponešto čudna optužba protiv majke. Djeca nisu dijelila to mišljenje. Njeni pastorci i njeni potomci, koji su preživjeli djetinjstvo, vo¬ ljeli su i poštovali svoju majku. (B. F. Smith, 1967) Optužba da je bila previše popustljiva prema sinu i da je pota¬ kla osjećaj jedinstvenosti (čitaj narcisoidnosti) u njemu nije tako čudna kao što Smith misli — i nadalje, ona je vjerojatno istinita. Ali to razdoblje pretjerane popustljivosti trajalo je samo do vre¬ mena kada je Hitler završio djetinjstvo i pošao u školu. Ta pro¬ mjena u njenom ponašanju bila je vjerojatno uvjetovana, ili bar olakšana, rođenjem drugog sina u vrijeme kad je Hitleru bilo pet godina. Ali svo njeno ponašanje dokazuje da rođenje novog dje¬ teta nije bilo tako traumatičan događaj kao što neki psihoanaliti¬ čari vole misliti; ona je vjerojatno prestala maziti Adolfa, ali ga nije iznenada zanemarila. Bila je sve svjesnija neophodnosti od¬ goja, priprema za stvarnost i, kao što ćemo vidjeti, učinila je sve što je mogla da unaprijedi taj proces. Ta slika majke pune topline i ljubavi postavlja neka ozbiljna pitanja u odnosu na hipotezu o Hitlerovom kvaziautističkom dje¬ tinjstvu i njegovoj »malignoj incestuoznosti«. Kako je moguće ob¬ jasniti Hitlerov rani razvoj pod tim okolnostima? Možemo pomi¬ sliti na nekoliko mogućnosti: 1. da je Hitler po konstituciji bio tako hladan i povučen da je njegova gotovo autistička orijentacija postojala usprkos majčinoj toplini i ljubavi. 2. Moguće je da je Klarinu preveliku naklonost prema sinu, o čemu imamo dokaza, već tada sramežljivo dijete doživjelo kao snažno uplitanje na koje je reagiralo još drastičnijim povlačenjem.2 Nemamo dovoljno po¬ dataka o Klarinoj ličnosti da bismo mogli biti sigurni koje je od tih stanja prevladavalo, ali oba su spojiva sa slikom Klarinog po¬ našanja koju možemo rekonstruirati na osnovu podataka kojima raspolažemo. Druga mogućnost je da je Klara bila tužna osoba, motivirana osjećajem dužnosti, ali majka koja je svome sinu podarila malo topline ili radosti. Uostalom, ona nije imala sretan život. Kao što je bilo uobičajeno u njemačko-austrijskoj srednjoj klasi, od nje se očekivalo da rađa djecu, da se brine o kućanstvu i da se pod¬ redi svom autoritarnom mužu. Njena dob, njen manjak obrazo¬ vanja, njegov visoki društveni položaj i njegova sebična — iako 205

ne pokvarena — narav, naginjale su jačanju tog tradicionalnog položaja. Tako je postala žalosna, neraspoložena žena možda više zbog okolnosti no zbog svog karaktera. Konačno, moguće je da je osnova njenog brižnog držanja bilo duboko ukorijenjeno shizoidno i povučeno ponašanje. Ali od svih mogućnosti ova je najma¬ nje vjerojatna. U svakom slučaju, ne raspolažemo s dovoljno kon¬ kretnim detaljima o njenoj ličnosti da bismo mogli donijeti od¬ luku o tome koja je od ovih hipoteza najispravnija. Alois Hitler Alois Hitler bio je mnogo manje simpatičan. Rođen kao nezako¬ nito dijete, noseći ime svoje majke, Schicklgruber (koje je mnogo kasnije promijenio u Hitler), počevši sa siromašnim financijskim izvorima, bio je čovjek koji se stvarno uzdigao vlastitim radom. Pomoću napornog rada i discipline uspio se uzdići do niskog či¬ novnika u austro-ugarskoj carinskoj službi do relativno visokog položaja — »višeg sakupljača carine« — što mu je jasno pružalo status poštovanog pripadnika srednje klase. Bio je štedljiv te je uspio sakupiti dovoljno novaca za kuću, farmu i imetak koji je, zajedno s penzijom, obitelji osigurao financijski udobnu egzisten¬ ciju. Nesumnjivo je bio sebičan čovjek koji se malo brinuo za osjećaje svoje žene, ali očito u tome nije bio previše drugačiji od prosječnog pripadnika svoje klase. Alois Hitler je bio čovjek koji je volio život, naročito u obliku žena i vina. Nije progonio žene, ali nije bio vezan moralnim ogra¬ ničenjima austrijske srednje klase. Osim toga, uživao je u svojoj čaši vina; možda je pokatkad i popio koju čašu previše, ali nika¬ ko nije bio pijanica kao što je navedeno u raznim člancima. Me¬ đutim, najistaknutija manifestacija prirode njegovog voljenja ži¬ vota bio je dubok i trajni interes za pčele i pčelarstvo. S velikim bi veseljem najveći dio svog slobodnog vremena provodio sa svo¬ jim košnicama koje su bile jedino ozbiljno, aktivno zanimanje kojim se bavio izvan svog rada. Njegov životni san je bio da ima farmu na kojoj bi uzgajao pčele na veliko. Na kraju je ostvario svoj san; iako se ispostavilo da je prva farma koju je kupio bila prevelika, pred kraj svog života imao je farmu pogodne površine i u tome je silno uživao. Alois Hitler je katkad opisivan kao brutalni tiranin — pretpo¬ stavljam zato što bi to bolje pristajalo simplicističkom objašnje¬ nju karaktera njegovog sina. Nije bio tiranin već autoritaran 206

čovjek koji je vjerovao u dužnost i odgovornost i koji je mislio da mora određivati život svog sina sve dok ovaj ne odraste. Pre¬ ma podacima kojima raspolažemo, nikada nije tukao svog sina; grdio ga je, prepirao se s njim, pokušavao mu pokazati što je za njega dobro, ali nije bio zastrašujući lik koji bi ulivao užas. Kao što ćemo kasnije vidjeti, razvoj sinovljeve neodgovornosti i izbje¬ gavanje stvarnosti ocu je sve imperativnije nalagalo da ga pokuša poučiti i ispraviti. Postoje mnogi podaci koji pokazuju da Alois nije prema ljudima bio neobazriv ili arogantan, ni u kom slučaju fanatičan, te da je, sve u svemu, bio, zapravo, tolerantan. Njegovo političko držanje odgovara ovom opisu: bio je antiklerikalan i liberalan, s mnogo zanimanja za politiku. Njegove posljednje ri¬ ječi pred samu smrt od srčanog udara, dok je čitao novine, bile su izraz ljutnje protiv »onih crnih«, kako su nazivali reakcionarne klerikalce. Kako možemo objasniti da su te dvije dobronamjerne, stabilne, vrlo normalne i zasigurno nedestruktivne osobe rodile budućeg »monstruma«, Adolfa Hitlera?3 Od rođenja do šeste godine (1889—1895) Izgleda da je mali dječak bio zjenica u majčinu oku. Tetošila ga je, nikada ga nije grdila, divila mu se; nije mogao pogriješiti. Sav njen interes i ljubav bili su usredotočeni na njega. To je, vrlo vje¬ rojatno, izgradilo njegovu narcisoidnost i pasivnost. Bio je divan bez ikakvog napora, budući da mu se majka na svaki način divi¬ la; nije se morao truditi jer se majka brinula o svim njegovim željama. On je njome dominirao i dobivao bi napadaje gnjeva kada bi se osjećao frustriranim. Ali, kao što smo ranije utvrdili, njenu preveliku naklonost mogao je osjećati kao nametanje na koje je reagirao sve većim povlačenjem, polažući tako osnovu za rano poluautističko držanje. Taj je odnos bio naglašen činjenicom da njegov otac, zbog po¬ sebnosti uvjeta u kojima je radio, nije mnogo vremena provodio kod kuće. Uravnotežujući utjecaj muškog autoriteta izostao je. Pasivnost i ovisnost malog dječaka možda je bila povećana stano¬ vitom boležljivošću koja je neprestano naginjala povećanju paž¬ nje koju mu je posvećivala njegova majka. Ta se faza bližila kraju kada je Hitleru bilo šest godina. Neko¬ liko činjenica obilježilo je njen kraj. 207

Najočitija, posebno sa stajališta klasičnog psihoanalitičkog gle¬ dišta, bilo je rođenje brata kada je Adolfu bilo pet godina, koje je Adolfa uklonilo s položaja glavnog objekta majčine odanosti. U stvari, takav događaj ima češće zdrav no traumatičan utjecaj; on smanjuje razloge zavisnosti o majci i, uslijed toga, pasivnosti. Nasuprot klišeu, stvarnost pokazuje da je, umjesto paćeničkih boli ljubomore, mladi Hitler potpuno uživao godinu dana nakon bratovog rođenja.4 Za to je uvelike bio zaslužan premještaj njego¬ vog oca na novo radno mjesto u Linz, dok je obitelj, očito se bojeći selidbe s bebom, ostala u Passauu još punu godinu dana. Još cijelu jednu godinu Adolf je živio u raju petogodišnjaka, igrajući se i tukući se s djecom iz susjedstva. Minijaturni ra¬ tovi i borbe između kauboja i Indijanaca izgleda da su mu bili najdraži, te su i ostali njegovom glavnom razonodom tokom mnogih godina. Budući je Passau bio u Njemačkoj — na nje¬ mačkoj strani austrijsko-njemačke granice, gdje se smjestila austrijska carinska inspekcija — ratne igre bi se vodile izme¬ đu »Francuza« i »Nijemaca«, u duhu 1870, no tada još nacional¬ nost žrtava nije bila od posebne važnosti. Evropa je bila puna herojskih mališana koji su nepristrano masakrirali sve nacio¬ nalne i etničke grupe. Ta godina djetinjih borbi bila je važna u Hitlerovom životu ne zato što je bila provedena na njemaokom tlu i što je ostavila bavarski naglasak u njegovu govoru, već zato što je bila godina bijega u gotovo potpunu slobodu. Kod kuće se počeo više potvrđivati i vjerojatno pokazivati prve zna¬ kove ljutnje kada nešto nije bilo po njegovom. Igranje vani, bez ograničenosti akcije ili imaginacije, bilo je za njega nešto naj¬ više. (B. F. Smith, 1967) Taj je rajski život iznenada bio završen kada se otac povukao iz carinske službe, a obitelj se preselila u Hafeld, blizu Lambacha; tada je njegov šestogodišnji sin morao poći u školu. Adolf je »iznenada vidio da je njegov život ograničen uskim krugom aktivnosti koje su tražile odgovornost i disciplinu. Po prvi put je bio čvrsto i sistematski prisiljen da se prilagodi«. (B. F. Smith, 1967) Što možemo reći o razvoju dječjeg karaktera na kraju tog prvog razdoblja njegova života? To je period u kome su, prema frojdovskoj teoriji, oba aspekta Edipovog kompleksa potpuno razvijena: seksualna sklonost maj¬ ci i neprijateljstvo prema ocu. Podaci izgleda potvrđuju frojdov208

sku pretpostavku: mladi Hitler je bio duboko vezan uz majku i antagonističan prema svom ocu; ali je propustio riješiti Edipov kompleks identificirajući se s ocem stvaranjem superega i svla¬ davanjem svoje vezanosti za majku; budući da ga je izdala rođe¬ njem rivala, on se od nje povukao. Međutim, postavlja se ozbiljno pitanje o ispravnosti frojdovskog tumačenja. Ako je rođenje njegovog brata, kada je Adolf imao pet godina, bilo tako traumatično da je dovelo do raskida veze s majkom i zamjene »ljubavi« prema njoj kivnošću i mrž¬ njom, kako je godina nakon toga događaja mogla biti tako sret¬ na — u stvari, vjerojatno najsretniji period njegovog djetinjstva? Možemo li zaista njegovu mržnju prema ocu objasniti kao rezul¬ tat edipovskog rivalstva ako razmotrimo činjenicu da je odnos njegove majke prema mužu izgleda bio slabog intenziteta i topli¬ ne? Ne bi li je prije trebalo shvatiti kao antagonizam prema ocu koji je zahtijevao disciplinu i odgovornost? Činilo bi se da ta pitanja nalaze odgovor u hipotezi o ranije raspravljenoj malignoj incestuoznosti. Ta bi hipoteza dovela do pretpostavke da Hitlerova usmjerenost ka majci nije bila tako topla i afektivna; da je ostao hladan i da nije probio svoju nar¬ cisoidnu školjku; da ona za njega nije poprimila ulogu stvarne osobe već simbola impersonalne snage zemlje, sudbine — i smrti. Međutim, usprkos hladnoći, bio je simbiozno vezan za lik majke i njene simbolizacije kojih je krajnji cilj jedinstvo s majkom u smrti. Ako je tome bilo tako, može se shvatiti zašto rođenje bra¬ ta nije bilo uzrok povlačenja od majke. U stvari, čak se ne bi moglo reći da se on povukao od nje ako je istina da joj afektivno nikada nije bio blizak. Što je najvažnije, može se shvatiti da se početak Hitlerovog kasnijeg očitog nekrofilnog razvoja može naći u malignoj incestuoznosti koja karakterizira njegov rani odnos prema majci. Ta hipoteza bi također objasnila zašto se Hitler kasnije nikada nije zaljubljivao u likove majke, zašto je veza s njegovom stvarnom majkom kao osobom bila izražena vezom krvi, tla, rase i, na kraju, kaosa i smrti. Njemačka je postala cen¬ tralni simbol za majku. Njegova usmjerenost na majku-Njemačku bila je osnova njegove mržnje prema otrovu (sifilisu i Jevrejima) od kojeg ju je trebao spasiti, ali, na dubljem stupnju, njegove dugo potiskivane želje da destruira majku-Njemačku; izgleda da njegov kraj potvrđuje hipotezu o njegovoj malignoj incestuoz¬ nosti. Hitlerov odnos prema majci i likovima majki bio je sasvim drugačiji od onoga što nalazimo kod većine ljudi »usmjerenih na 209

majku«. Kod takvih ljudi je povezanost s majkom mnogo toplija, intenzivnija, možemo reći: stvarnija; takvi ljudi imaju jaku želju da budu uz majku, da joj sve kažu; stvarno su »zaljubljeni« u nju (ako »ljubav« točno okvalificiramo njenom dječjom prirodom). Kasnije u životu imaju tendenciju da se zaljube u likove majke, to jest, jako su skloni da s njima imaju ljubavne odnose ili da se s njima ožene. (Da li je korijen tog privlačenja seksualan ili je seksualno privlačenje sekundarna manifestacija primarno afektivnog privlačenja, u ovom trenutku nije važno.) Ali Hitlera nje¬ gova majka nije nikada privlačila na taj način, bar ne nakon pete godine, a vjerojatno ni ranije; kao dijete radovao se isključivo odlasku od kuće da se igra vojnika ili Indijanaca s drugim dje¬ čacima. Majka ga je malo zanimala i za nju nije mario. Njegova majka je bila svjesna toga. Kubizek navodi da mu je rekla da je njen sin neodgovoran i da rasipa svoje malo nasljeđe; da ona ima mnogo odgovornosti za svoju malenu kćerku »ali Adolf ne misli na to; on radi po svojem kao da je sam na svijetu«. Taj manjak obzirnosti i brige za svoju majku karakterizirao je tako¬ đer njegovu reakciju na njenu bolest. Usprkos utvrđenom i ope¬ riranom raku siječnja 1907. godine, od kojega je umrla u prosin¬ cu, on je rujna iste godine otišao u Beč. Ona je pokušala, brinući se za njega, ublaženo mu prikazati svoje stanje, što je on i prihva¬ tio; no nije otišao posjetiti je i istražiti kako se uistinu osjeća — putovanje nije predstavljalo problem ni što se tiče vremena ni novca — i jedva da joj je pisao iz Beča. Obavijestio ju je kako se on osjeća, stvarajući joj tako dosta brige. Prema Smithu, došao je kući tek nakon što je obaviješten o njenoj smrti. Prema Kubizekovom izvještaju, kada ju je bolest potpuno onesposobila, tražila je od njega da dođe kući i da se brine o njoj jer nije bilo nikog drugog. Došao je krajem studenog i brinuo se o njoj oko tri tjedna, do njene smrti. Kubizek izvještava kako je bio iznenađen kada je vidio svog prijatelja kako čisti pod i kuha. Hitler je čak išao tako daleko u svom zanimanju za dobrobit svoje jedanaestogodišnje sestre da ju je nagovorio da obeća majci da će marljivo učiti. Kubizek opisuje Hitlerovo ponašanje prema majci vrlo sen¬ timentalnim riječima, pokušavajući pokazati sinovljevu duboku ljubav. Ali tom svjedočanstvu ne treba odviše vjerovati: Hitler bi se, kao i uvijek, trudio datnaksimalno iskoristi priliku da ostavi dobar utisak; teško da bi mogao odbiti majčin poziv; tri tjedna nije dugo za igranje uloge sina koji voli svoju majku. Opis lju¬ baznosti i obazrivosti u suprotnosti je s cijelim Hitlerovim pona-

210

šanjem prema majci, te Kubizekov opis ne smatramo naročito uvjerljivim.5 Izgleda da majka Hitlera nikada nije postala osoba kojoj je bio ljubavno ili nježno sklon. Ona je bila simbol boginje koja štiti i koja se divi, ali i boginje smrti i kaosa. Istovremeno je bila predmet njegove sadističke vlasti, jer je u njemu izazivala du¬ boki bijes čim ne bi bila potpuno uslužna. Djetinjstvo od šeste do jedanaeste godine (1895—1900) Promjena od ranog na kasno djetinjstvo bila je nagla. Alois Hit¬ ler se penzionirao i, budući da je tako dobio slobodan cijeli dan, želio se posvetiti svojoj obitelji i posebno odgoju sina. Kupio je kuću s tri stotine i šezdeset ara zemljišta u Hafeldu, blizu Lambacha. Mladi Hitler se morao upisati u malu seosku školu u Fischlamu blizu Hafelda, gdje je imao mnogo uspjeha. Prilagodio se očevim zahtjevima, bar izvana, ali kao što Smith piše: »Posto¬ jala su ograničenja. Još je bio sposoban da do nekog stupnja ma¬ nipulira svojom majkom i njegova bi narav eksplodirala bilo ka¬ da protiv bilo koga.« Taj način života morao se malenom dječaku učiniti nezadovoljavajućim, usprkos činjenici da nije bilo žesto¬ kih sukoba s ocem. Ali Adolf je za sebe našao područje na kom je mogao zaboraviti svo podvrgavanje disciplini, a ono što je os¬ jećao bio je manjak slobode. To je područje bilo i dalje njegov interes za igranje Indijanaca i vojnika s drugim dječacima. Već u to rano doba »sloboda« za Hitlera znači neodgovornost, nepo¬ stojanje primoravanja i »slobodu od stvarnosti«, što je i najvaž¬ nije; ona znači i upravljanje družinama dječaka. Ako se ispituje značenje i funkcija tih družina za Hitlera, otkriva se da su one bile prvi izraz crta koje su se u njemu sve više razvijale: potreba da vlada, te nedostatak realizma. Deskriptivno, te igre izgledaju vrlo neškodljive i normalne u toj dobi; da tome nije bilo tako, uvidjet ćemo kad ustanovimo da im je ostao odan do dobi kada normalni dječaci prerastaju tu mladalačku zabavu. U obitelji je došlo do nekih promjena. Najstariji Aloisov sin napustio je kuću u četrnaestoj godini, na veliku očevu nepriliku, tako da je sada Adolf preuzeo ulogu najstarijeg sina. Alois je pro¬ dao farmu i preselio se u Lambach. Adolf je tu nastavio školova¬ nje u relativno modernoj osnovnoj školi; vrlo je dobro učio, te je izbjegao neke veće konfrontacije sa svojim često ljutitim i neraspoloženim ocem. 211

1898. godine obitelj se ponovo preselila, sada u Leonding, u predgrađe Linza, i Adolf je pošao u svoju treću osnovnu školu. Izgleda da se Alois Hitler osjećao mnogo zadovoljnijim na novom mjestu. Brinuo se o svojim pčelama i o dva ara zemlje, u krčmi je razgovarao o politici. Ipak je ostao striktno autoritaran čovjek i nije ostavljao nikakve sumnje o tome tko je »gazda«. Josef Maverhofe'r, njegov najbolji prijatelj u Leondingu, kasnije je o njemu rekao: »Bio je strog sa svojom obitelji, bez nježnosti prema njima; njegova se žena ničemu nije smjela nasmijati.« Mayerhofer je naglašavao, uostalom, da je njegova gruba vanjština bila djelo¬ mično varka i da djeca nisu bila fizički zlostavljana. »Nikada ga [Adolfa] nije taknuo. Ne vjerujem da [ga je tukao], ali če¬ sto ga je grdio i urlao na njega. 'Taj bijedni deran!', običavao je reći, 'tresnut ću ga!' Ali njegovo psovanje bilo je gore od njegovog udarca. Dječak ga se bojao, uostalom.« (B. F. Smith, 1967) To nije slika brutalnog tiranina, već autoritarnog čovjeka, do¬ nekle nepristupačnog oca kojeg se sin boji; taj strah je možda bio jedan od uzroka Hitlerove pokornosti, o kojoj ćemo kasnije više čuti. Ali ta se očeva kvaliteta, koja uliva strahopoštovanje, ne smije uzimati izvan konteksta; sin koji ne bi toliko inzistirao na tome da ga ostave na miru i u neodgovornosti mogao bi posti¬ ći prijateljskiji odnos s tim tipom oca koji je, konačno, dobro mislio i koji nikako nije bio destruktivan čovjek. Kliše o »mržnji prema autoritarnom ocu« katkada je prerazrađen kao i onaj o Edipovom kompleksu. Svih pet godina osnovne škole prošlo je, iz već spomenutih raz¬ loga i objektivnih okolnosti u školi, mnogo bolje no što se moglo očekivati. Hitler je najvjerojatnije bio iznad prosječne inteligen¬ cije drugih dječaka, učitelji su s njim dobro postupali zbog nje¬ gove superiorne obiteljske pozadine; dobivao je najbolje ocjene bez mnogo napora. Takav školski rad stvarno nije predstavljao ugrožavanje i nije ozbiljno poremetio njegov fino izbalansiran sistem kompromisa između buntovništva i adaptacije. Na kraju tog razdoblja nije vidljivo nikakvo znatno pogorša¬ nje u usporedbi s početkom, a ipak je bilo alarmnih obilježja: nije uspio svladati svoju ranu narcisoidnost, nije se približio stvarnosti, nije razvio nikakve aktivne interese, umjesto njih je izgradio magično područje slobode i moći. Prve godine školova212

nja nisu mu pomogle da se razvije. Stalno je postojao lagan otvo¬ reni sukob, premda je na površini izgledalo da se dosta dobro prilagodio. Od jedanaeste do sedamnaeste godine (1900—1906) Hitler je pošao u gimnaziju (Realschule); godine koje su slijedile do smrti oca proizvele su odlučan obrat na lošije i pojačale uvje¬ te za njegov maligni razvoj. Odlučni događaji u slijedeće tri godine, do smrti njegova oca 1903. godine, su: (1) neuspjeh u srednjoj školi; (2) sukob s ocem koji je inzistirao da Adolf postane državni činovnik i (3) Adolfovo sve veće i veće gubljenje u svijetu mašte iz svojih igara. U knjizi Mein Kampf Hitler sam nudi plauzibilnu i za sebe ko¬ risnu sliku tih događaja: on, slobodno i nezavisno ljudsko biće, nije mogao podnijeti da bude birokrat, već je želio postati umjet¬ nik; pobunio se protiv škole i loše je učio kako bi prinudio oca da mu dopusti postati umjetnikom. Ako pažljivo proučimo poznate podatke, slika koja se javlja je obrnuta: (1) Bijedno je učio u školi iz brojnih razloga koje sada treba raspraviti. (2) Njegova ideja o tome da postane umjetnik u biti je racionalizacija nesposobnosti za bilo kakvu vrstu discipli¬ niranog rada i napora. (3) Njegov sukob s ocem nije bio jedno¬ stavno usredotočen na odbijanje da postane državni službenik, već je bio uzrokovan njegovim odbacivanjem svih zahtjeva stvar¬ nosti. O neuspjehu ne može biti sumnje budući da je, zapravo, bio drastičan. Već je u prvoj godini učio tako slabo da je morao po¬ navljati razred. Slijedećih je godina morao polagati popravne is¬ pite iz nekih predmeta da bi mu bilo dopušteno da se upiše u viši razred, a treći je razred prošao samo pod uvjetom da napu¬ sti školu. Zbog toga se upisao u gimnaziju u Steyru, ali je na kraju četvrte (pretposljednje) godine u Steyru odlučio ne nasta¬ viti sa školovanjem. Događaj na kraju posljednje školske godine upravo je simboličan za njegovo školovanje. Nakon podjele svje¬ dodžbi otišao je s razrednim kolegama na čašu vina i, došavši kući, otkrio da je izgubio svoju svjedodžbu. Još se pitao kakvu ispriku da iznese kada je bio pozvan kod direktora škole; svje¬ dodžba je nađena na ulici; upotrijebio ju je kao toaletni papir! Čak i uz pretpostavku da je bio pijan, to ponašanje simbolički izražava mnogo mržnje i prezira prema školi. 213

Neki od razloga Hitlerovog neuspjeha u srednjoj školi vidljiviji su od drugih. Najočitija od svih je činjenica da je u osnovnoj školi bio u povlaštenom položaju. Kako je bio natprosječno inte¬ ligentan i talentiran, te dobar govornik, nije se morao mnogo naprezati da bude superioran svojim razrednim kolegama i da dobije odlične ocjene. U srednjoj školi situacija je bila drugači¬ ja. Tamo je prosječna inteligencija bila viša no u osnovnoj školi. Njegovi nastavnici su bili mnogo obrazovaniji i više su zahtijeva¬ li; nisu bili impresionirani njegovim socijalnim porijeklom bu¬ dući da nije bio istaknut u socijalnom sastavu učenika gimnazije. Ukratko, za uspjeh u gimnaziji trebalo je stvarno raditi; količina potrebnog rada nije bila naporna, ali je bila znatno veća no ona na koju je Hitler bio naviknut, voljan ili sposoban. Za tog krajnje narcisoidnog dječaka koji je u osnovnoj školi bio sposoban »us¬ pjeti bez truda« nova situacija mora da je bila strašna. Ugroža¬ vala je njegov narcisoidni način ponašanja i pokazala da se sa stvarnošću ne može postupati kao prije. Ta situacija neuspjeha u gimnaziji nakon uspješnih godina osnovne škole nije rijetka; ona često stimulira dijete da promije¬ ni svoje ponašanje, da svlada — bar do neke mjere — svoje dje¬ čje držanje i da se nauči naprezati. U Hitlerovom slučaju nije postignut takav učinak. Naprotiv, umjesto da zakorakne prema stvarnosti, još više se povukao u svoj svijet mašte, daleko od tješnjeg kontakta s ljudima. Da je njegov neuspjeh u srednjoj školi bio uzrokovan činjeni¬ com što ga većina predmeta koji su se u školi predavali nije za¬ nimala, morao bi marljivo raditi na onim predmetima koji su ga zanimali. Da to nije bio slučaj, dokazuje činjenica da se nije po¬ trudio dobiti istaknutu ocjenu čak ni iz njemačke povijesti, pred¬ meta koji je pobuđivao njegovo oduševljenje i jako ga uzbuđivao. (Jedine dobre ocjene dobio je iz crtanja — no budući da je imao talenta za umjetnost, u to nije trebao uložiti mnogo napora.) Tu hipotezu najjasnije potvrđuje činjenica da se u kasnijem životu nije bio sposoban ustrajno napregnuti čak ni na području koje je možda bilo jedino koje ga je stvarno zanimalo — područje arhi¬ tekture. Temom Hitlerove nesposobnosti za sistematski rad, osim pod utjecajem najhitnijih potreba ili svojih strasti, bavit ćemo se kasnije. Ovdje sam je spomenuo samo zato da bih naglasio da se njegov neuspjeh u srednjoj školi ne može tumačiti »umjetni¬ čkim« interesima. Tih godina u srednjoj školi Hitler se sve više povlačio iz stvar¬ nosti. Nitko ga stvarno nije zanimao — ni majka, ni otac, ni bra214

ća, ni sestre. Zanimao se za njih onoliko koliko je to pogodovalo njegovom interesu da bude ostavljen sam, ali oni su afektivno bili daleko od njega. Jedino strasno zanimanje pokazivao je za ratne igre u kojima je on bio vođa i organizator. Dok su te igre bile sa¬ svim primjerene dječaku od devet, deset ili jedanaest godina, bile su vrlo čudne za dječaka koji je pohađao gimnaziju. Karak¬ teristična je scena s krizme, u petnaestoj godini. Rodbina je pri¬ redila malu svečanost u njegovu čast, no Hitler je bio zlovoljan i neprijazan; pobjegao je čim je mogao da bi se igrao s drugim dječacima. Te igre su imale više funkcija. Pružale su mu zadvoljstvo što je vođa i potvrđivale njegovo uvjerenje da svojom snagom može uvjeriti druge da ga slijede; one su povećale njegovu narcisoid¬ nost i, što je najvažnije, smjestile središte njegovog života u ma¬ štu, unapređujući tako proces povlačenja iz stvarnosti, od stvar¬ nih osoba, stvarnog dostignuća i stvarnog znanja. Druga manife¬ stacija njegove sklonosti mašti bio je njegov gorući interes za ro¬ mane Karla Maya. Taj je njemački pisac napisao mnoge očara¬ vajuće priče o sjevernoameričkim Indijancima koje su imale boju stvarnosti, iako autor nikada nije ni vidio Indijance. Zaista su svi dječaci u Njemačkoj i Austriji čitali Mayeve priče; bile su jednako popularne kao priče Jamesa Fenimorea Coopera u Sjedinjenim Američkim Državama. Hitlerovo oduševljenje za ta djela sasvim je normalno za nekoga tko je u posljednjim razredima osnovne škole, ali Smith piše: Posljednjih godina Hitler je ozbiljno pretjerivao. On nikada nije ostavljao Karla Maya. Čitao ga je u svojoj ranoj mladosti i kao mlad čovjek u svojim dvadesetim godinama. Čak je i kao kancelar Reicha bio njime fasciniran, ponovo čitajući cijele se¬ rije o američkom Zapadu. Nadalje, nikada nije pokušao hiniti ili skrivati svoje uživanje i divljenje za Mayeve knjige. U Hitlers Tischgesprache im Fuhrershauptquartier (Razgovori za stolom) (H. Picker, 1963) on Maya uzdiže do neba i opisuje kako je uži¬ vao u njegovom djelu. 0 njemu je razgovarao gotovo sa svima — šefom za štampu svoga kabineta, sekretarom, ađutantom i starim partijskim drugovima. (B. F. Smith, 1967) Međutim moje tumačenje te činjenice razlikuje se od Smithovog. Smith vjeruje da se zanesenost Mayevim romanima činila tako sretnim doživljajem da ga je Hitler želio »prenijeti i na raz¬ doblje kada njegova rana prilagođavanja nisu uspjela riješiti iza215

zove mladosti«. Iako to može biti točno do neke mjere, vjerujem da ne dotiče glavni problem. Mayevi romani se moraju povezati s njegovim ratnim igrama i izraz su života u mašti. Premda pri¬ mjerene određenoj dobi, to što ga i dalje fasciniraju sugerira nji¬ hov značaj kao bijega od stvarnosti, manifestaciju narcisoidnog držanja usmjerenog na jednu temu: Hitler, vođa, borac i pobjed¬ nik. Naravno, dokaz nije dovoljan da bi bio uvjerljiv. Ali ako se poveže Hitlerovo ponašanje u tim mladenačkim godinama s po¬ dacima iz njegovog kasnijeg života, pojavljuje se model: model jako narcisoidne, povučene osobe kojoj je mašta stvarnija od stvarnosti. Kada vidimo mladog Hitlera u šesnaestoj godini, već toliko predanog životu mašte, možemo postaviti pitanje: kako je taj povučeni sanjar mogao uspjeti od sebe učiniti gospodara Ev¬ rope — pa makar samo za neko vrijeme? Odgovor na to pitanje mora sačekati daljnje napredovanje u analizi Hitlerovog kasnijeg razvoja. Bez obzira na razloge neuspjeha u Realschule, postoji mala sumnja da je taj neuspjeh imao posljedica za mladog Hitlera. Adolf je dječak kome se divi njegova majka, koji je uspješan u osnovnoj školi, vođa dječačkih družina, za koga su svi ti neočeki¬ vani uspjesi potvrda njegovog narcisoidnog uvjerenja da je iz¬ vanredno nadaren. S gotovo nikakvim prijelazom odjednom do¬ življava neuspjeh; nikako nije mogao od svog oca i majke sakriti neuspjeh; njegova narcisoidnost mora da je bila teško ranjena, njegov ponos povrijeđen. Da je priznao da je njegov neuspjeh bio uzrokovan nesposobnošću da marljivo uči, možda bi mogao svla¬ dati posljedice, budući da nema sumnje da je bio više nego do¬ voljno nadaren za uspjeh u srednjoj školi,6 ali je njegova nedo¬ dirljiva narcisoidnost onemogućila takav uvid. Budući da nije bio sposoban promijeniti stvarnost, morao ju je falsificirati i od¬ baciti. Falsificirao ju je optužujući učitelje i oca da su uzrok ne¬ uspjeha i tvrdeći da je taj neuspjeh izraz strasti za slobodom i ne¬ zavisnošću. Odbacio ju je stvaranjem simbola »umjetnika«. Za njega je stvarnost bila san da će postati veliki umjetnik, ali či¬ njenica da nije ozbiljno radio da bi postigao taj cilj pokazuje fantastični karakter te ideje. Neuspjeh u školi bio je Hitlerov prvi poraz i poniženje, za kojim slijede brojni drugi; zasigurno se može pretpostaviti da je to moralo uvelike ojačati njegov pre¬ zir i ogorčenost prema svakome tko je bio uzrok ili svjedok nje¬ gova poraza; ta ogorčenost bi vrlo lako mogla predstavljati poče¬ tak nekrofilije kada ne bismo imali razloga vjerovati da se njeni korijeni mogu naći već u njegovoj malignoj incestuoznosti. 216

Kada je Hitlera bilo četrnaest godina, umro mu je otac, no to nije imalo znatnih posljedica. Da je bilo istina, kao što je sam Hitler kasnije pisao, da je njegov neuspjeh u školi nastao iz su¬ koba s ocem, oslobođenje nakon smrti brutalnog tiranina i rivala bilo bi postignuto. Tada bi se osjećao slobodnim, pravio bi stvar¬ ne planove za svoju budućnost, marljivo radio na njihovu ostva¬ renju — i možda još jednom svoju ljubav upravio prema majci. Ali ništa se od toga nije dogodilo. I dalje je živio na isti način kao prije; bio je, kao što to Smith iznosi, »malo više no sklop ugodnih igara i snova« i nije se mogao osloboditi toga stanja. Pogledajmo još jednom Adolfov sukob s ocem nakon upisa u Realschule. Alois Hitler je odlučio da njegov sin polazi srednju školu; premda je Hitler za taj plan pokazivao malo zanimanja, pomirio se. Stvarni sukob, kao što iznosi u Mein Kampfu, izbio je kada je otac inzistirao na tome da postane državni službenik. Ta je želja bila sasvim prirodna, budući da je otac bio impresioniran svojim uspjehom na tom polju, te je smatrao da bi to bila naj¬ bolja karijera i za njegovog sina. Kada je Hitler iznio protupri¬ jedlog, želju da postane umjetnik, slikar, otac je, prema Hitlerovom navodu, rekao: »Ne, nikada dok sam ja živ.« Hitler je tad zaprijetio da će sasvim napustiti učenje, a kada otac nije popu¬ stio, »svoju sam prijetnju tiho proveo u stvarnost«. (A. Hitler, 1943). To je Hitlerovo objašnjenje neuspjeha u školi, no ono mu previše ide na ruku da bi bilo istinito. Ono se točno podudara s Hitlerovom slikom o sebi kao mar¬ ljivom i odlučnom čovjeku koji je mnogo postigao do 1924. go¬ dine (kada je napisao Mein Kampf) da bi nastavio do konačne pobjede. U isto vrijeme ono je osnova za sliku frustriranog umjetnika koji je ušao u politiku s odlukom da spasi Njema¬ čku. Najvažnije je to da on pokušava ublažiti bijedne ocjene u Realschule i polagano dozrijevanje, dok istovremeno svoje mladalaštvo prikazuje herojskim — što je težak zadatak za svakog politički svjesnog autobiografa. U stvari, priča je kasnijoj Fuhrerovoj svrsi služila tako dobro da se može s pravom postaviti pitanje nije li cijelu epizodu izmislio. (B. F. Smith, 1967) Može zaista biti istina da je otac želio da njegov sin postane državni službenik; no otac nije poduzimao drastične mjere i nije ga prisiljavao. Niti je Hitler učinio ono što je u svojoj četrnaestoj godini učinio njegov stariji brat — pokazao nezavisnost i napustio 217

oca poduzimanjem drastičnog koraka, napuštanjem kuće. Napro¬ tiv, prilagodio se situaciji i još se više povukao u sebe. Da bismo shvatili sukob, moramo procijeniti očev položaj. Mora da je opazio, kao i majka, da njegov sin nema osjećaj odgovorno¬ sti, da ne želi raditi i da ne pokazuje nikakav interes. Kao inte¬ ligentan i dobronamjeran čovjek, mora da se brinuo ne toliko o tome da njegov sin postane državni službenik, već da postane netko. Morao je osjetiti da je plan da postane umjetnik bio ispri¬ ka za daljnje skretanje i neozbiljnost. Da je njegov sin iznio pro¬ tuprijedlog — na primjer, da želi studirati arhitekturu — i da je dokazao ozbiljnost dobrim ocjenama u školi, odgovor oca bio bi možda sasvim drugačiji. Ali Hitler nije iznio nikakav prijedlog kojim bi se pokazao ozbiljnim. Nije tražio čak ni da mu se omo¬ guće poduke iz crtanja, uz uvjet da dobro uči. Da ga nije prkos prema ocu naveo na tako bijedno učenje, dokazuje reakcija na po¬ kušaj majke da ga povrati stvarnosti. Nakon očeve smrti i napu¬ štanja Realschule odlučio je ostati u kući »čitajući, crtajući i sanjareći. Udobno smješten u stanu u Humboldstrasse [kamo se preselila njegova majka] mogao si je dopustiti lagodu. Trpio je prisustvo mlade Paule (svoje pet godina mlađe sestre) i majke u tom svom svetištu, jer nije mogao pobjeći od njih bez donošenja niske odluke da napusti kuću i da ode raditi. Međutim, nije im dopuštao miješanje u svoj život, iako je majka plaćala račune, a sestra čistila za njim.« (B. F. Smith, 1967) Klara se, očito, brinula zbog njega i upozoravala ga da bude ozbiljniji. Ona nije inzistirala na službeničkoj karijeri, ali se tru¬ dila da mu pomogne pronaći ozbiljan interes za nešto. Poslala ga je u umjetničku školu u Miinchen. Ostao je tamo nekoliko mje¬ seci, ali to je bilo sve. Hitler se volio elegantno oblačiti i njegova je majka »plaćala račune za odjeću, što ga je preobražavala u nešto poput dendija, možda u nadi da će to poslužiti kao most prema širim društvenim horizontima. Ako je to bio njen plan, potpuno je propao. Odjeća je služila samo kao simbol nezavisno¬ sti, te izolacije u samodostatnost.« (B. F. Smith, 1967) Klara je još nešto pokušala da bi oživjela Hitlerov interes. Dala mu je novac da ode na četiri tjedna u Beč. Poslao joj je nekoliko razglednica koje su zanosno govorile o »silnoj veličanstvenosti«, »dostojanstvu« i »veličini« zgrada. Međutim, pogreške u ortogra¬ fiji i interpunkciji bile su znatno veće od standardnih kakve bi se mogle očekivati od sedamnaestogodišnjaka koji je završio četiri godine srednje škole. Majka mu je dopustila da uzima satove iz muzike (otac mu je prije nekoliko godina sugerirao da uzme po218

duku iz pjevanja), no to je trajalo oko četiri mjeseca. Prestao ih je pohađati početkom 1907. godine jer nije volio izvoditi ljestvice, premda bi lekcije ionako morale prestati jer je ozbiljno pogorša¬ nje majčine bolesti prisililo obitelj na smanjenje troškova. Njegova reakcija na majčine, ni na koji način autoritarne — i gotovo psihoterapeutske — pokušaje da probudi zanimanje za ne¬ što stvarno pokazuje da njegova negativna reakcija prema ocu nije bila samo prkos zahtjevu da postane državni službenik, već reakcija povučenog, skrenulog dječaka na čovjeka koji je pred¬ stavljao stvarnost i odgovornost. To je bila srž sukoba — ona nije bila jednostavno odbojnost prema državnoj službi, a još manje je bila edipovsko suparništvo. Hitlerova tendencija da dangubi i da izbjegava težak — pa čak i lakši — posao zahtijeva objašnjenje. Pomoći će nam ako zadržimo u sjećanju dobro provjereno opažanje da se ta vrsta ponašanja često može naći među djecom vezanom za majku. Ona nesvjesno očekuju da će majka sve za njih učiniti, upravo kao što je činila kada su bili bebe. Osjećaju da ne moraju činiti nikakav aktivan napor, da se ne moraju držati reda: mogu ostaviti svoje stvari da leže okolo očekujući da majka počisti za njima. Žive u nekoj vrsti »raja« u kojem se ništa od njih ne očekuje, a sve im je osigurano. Vjerujem da to objašnjenje vrijedi i za Hitlera. Po mom sudu, ono ne proturječi hipotezi o hladnom impersonalnom karakteru njegove veze s majkom. Ona ispunjava tu funkciju kao majka, iako je Hitler ne voli i ne brine se o njoj na ličan način. Opis Hitlerove lijenosti u školi, njegove nesposobnosti za ozbi¬ ljan rad i odbijanje da nastavi školovanje nametnut će pitanje mnogim čitaocima: što je u tome tako osobito? Danas postoji ve¬ lik broj otpadnika iz srednje škole, od kojih se mnogi žale na pedantnu i sterilnu prirodu školskog rada, koji imaju planove za slobodan život koji nije sputan očinskim ili drugim autoritetima. Ali ipak nisu nekrofilni pojedinci; naprotiv, mnogi predstavljaju ljude koji iskreno vole život, nezavisan, otvoren tip ličnosti. Neki čitaoci mogu se čak upitati nije li moj opis Hitlerovog neuspjeha napisan u vrlo konzervativnom duhu. Želio bih odgovoriti na takve prigovore: (1) postoje, naravno, mnoge vrste otpadnika i o njima nije moguće ništa općenito tvr¬ diti; zapravo svakim različitim tipom otpadnika možemo se baviti samo u specifičnim okvirama. (2) Za razliku od današnjeg vre¬ mena, otpadnici su bili krajnje rijetki u doba kada je Hitler bio mladić; zbog toga nije bilo uzora koji bi mogao olakšati pojedin¬ cu da postane otpadnik. (3) Mnogo odlučniji od prethodnih raz219

loga je onaj koji se posebno odnosi na Hitlera: on nije bio samo nezainteresiran za školske predmete; on je bio nezainteresiran za sve. Ni u čemu nije marljivo radio — ni tada ni kasnije. (To ćemo vidjeti u njegovom nedostatku napora prilikom studiranja arhi¬ tekture.) Nije bio lijen zbog toga što je bio zadovoljan s uživa¬ njem života, ne brinući se posebno za postizanje cilja. Naprotiv, bio je ispunjen gorućom ambicijom za moći; obdaren izvanred¬ nom vitalnom energijom, bio je napet i gotovo nesposoban za bilo kakvo mirno uživanje. Ali to ne pristaje slici koju ostavlja većina otpadnika; a oni otpadnici koji pristaju Hitlerovoj slici, ako istovremeno pokazuju žestoku želju za moći i potpun nedosta¬ tak ljubavi za bilo koga, predstavljaju vrlo velik problem — u stvari — ozbiljnu opasnost. Mogući prigovor da sam »konzervativan« u svojim stavovima kada inzistiram na tome da su nedostatak sposobnosti za rad i odgovornost negativne kvalitete dovodi nas do razmatranja naj¬ istaknutije strane današnjeg mladalačkog radikalizma. Jedna je stvar osoba nezainteresirana za neke predmete, ona koja više voli neke druge ili odbacuje školu u cjelini. Ali izbjegavanje odgovor¬ nosti i ozbiljnog napora predstavljaju stanoviti neuspjeh u pro¬ cesu razvoja, činjenicu koja se ne mijenja prebacivanjem krivnje na društvo. A svatko tko misli da ga dangubljenje kvalificira re¬ volucionarom ima potpuno krivo. Napor, posvećivanje, koncentra¬ cija bitni su za potpuno razvijenu osobu, uključujući revolucio¬ nara; mladi ljudi koji misle drugačije dobro bi učinili da pomisle na ličnosti Marxa, Engelsa, Lenjina, Rose Luxemburg, Mao Ce Tunga — od kojih svatko ima dvije vitalne kvalitete: sposobnost za težak rad i osjećaj odgovornosti. Beč (1907—1913)

Početkom 1907. Hitlerova majka daje sinu dovoljno novca da se preseli u Beč da bi studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Tim je preseljenjem Hitler konačno postao nezavisan; slobodan od pritiska svoga oca, sada se oslobodio i blagih opome¬ na majke; mogao je planirati i činiti što mu je drago. Čak se nije morao boriti s financijskim problemima budući da su mu naslje¬ đe od oca i penzija koju je država plaćala djeci preminulih činov¬ nika dopuštali da neko vrijeme udobno živi.7 Ostao je u Beču od 1907—1913. godine, od kasne mladosti do rane muževnosti. Sto je učinio od sebe u tom odlučujućem periodu? 220

Na početku je olakšao svoju situaciju uvjerivši svog druga iz posljednjih godina provedenih u Linzu A. Kubizeka da mu se pri¬ druži. Sam Kubizek je jako želio ići u Beč; ali pridobiti Kubizekovog oca koji je bio odlučno protiv sinovljevih umjetničkih pla¬ nova bio je nemalen majstorluk — to je bila jedna od ranijih de¬ monstracija Hitlerove moći uvjeravanja. Kubizek je, kao i Hitler, bio vatreni obožavalac Wagnerove muzike i zbog tog zajedničkog oduševljenja sreli su se u Operi u Linzu i brzo postali prijatelji. Kubizek je radio kao naučnik u tapetarskoj radnji svoga oca, ali je također imao velike snove: želio je postati umjetnik, muzičar. Bio je odgovorniji i marljiviji od Hitlera, ali manje jaka ličnost. Tako je uskoro došao pod Hitlerov dominantan utjecaj. Na njemu je Hitler vježbao svoju moć utjecaja na ljude; primao je divljenje i tako dobivao stalnu potvrdu svoje narcisoidnosti. U mnogim vidovima to je prijateljstvo Hitleru pružalo zamjenu za zadovolj¬ stvo koje su mu pružale igre s družinama dječaka: da bude vođa i da mu se dive. Kratko nakon dolaska u Beč Hitler je otišao na Akademiju li¬ kovnih umjetnosti i prijavio se za prijemni ispit. Po svemu sude¬ ći, uopće nije sumnjao u to da će biti primljen. Međutim, nije uspio; bio je odbijen na drugom dijelu ispita, nakon što je s us¬ pjehom položio prvi dio. (W. Maser, 1971). Kao što je Hitler pisao u Mein Kampfu: »Saznanje da sam odbijen pogodilo me kao grom iz vedra neba.« On izvještava da mu je jedan od profesora na Akademiji rekao da izgleda nadareniji za arhitekturu nego za sli¬ karstvo. Pretpostavimo da je taj izvještaj istinit; Hitler ipak nije slijedio ta savjet. Mogao je biti »primljen u arhitektonsku školu da je još jednu godinu išao u Realschule; ali nema dokaza da je ikada o tome ozbiljno mislio. Hitlerov izvještaj u Mein Kampfu je neiskren. Pisao je da je, budući da nema diplome srednje ško¬ le, ispunjenje njegove želje da postane arhitekt bilo »fizički ne¬ moguće«. Tada se počeo hvalisati: »Želio sam postati arhitekt, ali zapreke ne postoje zato da im se predamo, već jedino zato da ih pobijedimo. Bio sam odlučan u namjeri da svladam te zapre¬ ke ...« činjenice su upravo suprotne: Njegova ličnost i njegov način života onemogućili su ga da prizna svoje greške i da neuspjeh na prijemnom ispitu shvati kao znak potrebe za nekom promjenom. Njegovo bježanje je bilo pojačano njegovim društvenim prenemaganjem i prezirom prema radu koji mu je izgledao prljav, ponižavajući i zamoran. 221

Bio je smeten i snobovski mladić koji je ugađao sebi do te mje¬ re da nije želio raditi ni na kakvom neugodnom zadatku niti uvažavati bilo koga osim sebe i načina života koji ga je zabav¬ ljao. Njegovo rješenje nakon neuspjeha ma prijemnom ispitu u Akademiji sastojalo se u tome da se vrati u Stumpergasse i da se smiri kao da se ništa nije dogodilo. U tom svetištu je nasta¬ vio s onim što je veličanstveno nazivao svojim »studijem«, dangubeći i čitajući, praveći izlete u okolicu grada ili Operu. (B. F. Smith, 1967) Svakog je zavaravao da je upisan kao student umjetnosti na Akademiji; slagao je čak i Kubizeku kada je ovaj došao u Beč. Kako je Kubizek na kraju postao sumnjičav jer nije mogao shva¬ titi da njegov prijatelj može do kasnog jutra spavati i uz to biti student, Hitler mu je rekao istinu u žestokoj eksploziji bijesa na profesore na Akademiji. Obećao je da će im pokazati i da će sam studirati arhitekturu. Njegova metoda »studiranja« sastojala se u hodanju ulicama, promatranju monumentalnih zgrada, dolasku kući i pravljenju beskonačnih nacrta fasada. Vjerovanje da se na taj način pripremao postati arhitekt bijaše simptom nedostat¬ ka realizma. Govorio je Kubizeku o svojim planovima da rekon¬ struira cijeli Beč ili da napiše operu; išao je u Parlament da sluša rasprave u Reichsratu; prijavio se po drugi put za prijem na Aka¬ demiju umjetnosti, i nije stigao ni do prvog dijela ispita. Proveo je preko godinu dana u Beču, ne radeći nikakav ozbi¬ ljan posao, propavši dva puta na ispitu, još se zavaravajući da je na putu da postane velik umjetnik. Ali usprkos zavaravanju mora da je osjetio da mu je ta godina donijela poraz. Taj je po¬ raz bio mnogo žešći od onoga u srednjoj školi koji je mogao ob¬ jasniti idejom da je namjeravao biti umjetnik. Kada nije uspio kao umjetnik, nikakvo objašnjenje nije bilo moguće. Bio je odbi¬ jen upravo na onom području za ikoje je bio siguran da će ga proslaviti; ništa mu nije preostalo nego da krivi profesore umjet¬ nosti, društvo, cijeli svijet. Njegov prezir prema životu morao je rasti. Njegova narcisoidnost — čak više no u vrijeme prvog ne¬ uspjeha — morala ga je nagnati u daljnje povlačenje iz stvarno¬ sti da bi je zaštitio od uništenja.8 U tom trenutku je počeo gotovo potpun proces povlačenja od ljudi koji je svoj glavni izraz našao u činjenici da je drastično prekinuo jedini bliski odnos koji je imao: vezu s Kubizekom. Na¬ pustio je sobu u kojoj je živio s Kubizekom i u koju se ovaj tre222

bao vratiti nakon posjete kući, i nije ostavio novu adresu. Kubi¬ zek nije imao kontakta s njim sve dok Hitler već nije postao Reichskanzelar. Ugodan period dangubljenja, razgovaranja, šetanja i skiciranja postepeno se bližio kraju. Hitleru je ostalo novaca za manje od godinu dana uz uvjet da štedi. Nemajući publike za razgovor, po¬ čeo je više čitati. Austrija je u ono vrijeme proživljavala mnoga politička i ideološka grupiranja, usredotočena oko njemačkog na¬ cionalizma, rasizma, »nacionalnog socijalizma« (u Češkoj) i anti¬ semitizma. Svaka je od tih grupa objavljivala svoje pamflete, pro¬ povijedala svoju ideologiju koja je bila specifična te nudila pravo rješenje. Hitler je pohlepno čitao pamflete i sticao sirovinu iz koje će kasnije izgraditi svoju vrstu rasizma, antisemitizma i »so¬ cijalizma«. Tako je, budući da se u to vrijeme u Beču nije pri¬ premao za karijeru umjetnika, položio temelje za svoju stvarnu buduću profesiju — političkog vođu. Krajem 1909. godine njegov je novac presušio te je Hitler pobje¬ gao iz stana ne plativši najamninu. Od tog trenutka počinje naj¬ gori period. Spavao je na klupama, pokatkad u najjeftinijim ho¬ telima a u prosincu 1909. godine pridružuje se redovima pravih skitnica, provodeći noći na mjestima za siromahe koja je potpomagalo filantropsko društvo. Mladić koji je prije dvije godine došao u Beč s uvjerenjem da će postati veliki umjetnik sveo se na status beskućnog skitnice koji je žudio za žlicom vrele juhe, ni sa kakvim izgledima i ne naprežući se da bi se održao. Zaista je, kako to Smith piše, njegov odlazak u kuću za beskućnike »bio priznanje potpunog poraza«. To nije bio poraz samo Hitlera-umjetnika već i Hitlera, ponos¬ nog i dobro odjevenog buržuja koji je gajio samo prezir prema nižim klasama. Sada je postao protuha, izopćenik; pripadao je talogu društva. To bi bilo veliko poniženje čak i za manje narci¬ soidnog pripadnika srednje klase. Budući da je bio dovoljno sna¬ žna ličnost da se ne dezintegrira, ta situacija mora da ga je oja¬ čala. Najgore se dogodilo i on je postao žilav, njegova narcisoid¬ nost nije slomljena; sada je sve ovisilo o brisanju poniženja os¬ većivanjem svim svojim »neprijateljima« i posvećivanju svog živo¬ ta cilju dokazivanja da njegova narcisoidna samoslika nije bila mašta već stvarnost. Taj se proces može bolje shvatiti ako se podsjetimo ranije ob¬ javljenih kliničkih promatranja o sudbini krajnje narcisoidnih osoba koje su poražene. Takve se osobe obično ne oporavljaju. Budući da su njihova unutarnja, subjektivna, i vanjska, objektiv223

na, stvarnost međusobno potpuno odijeljene, oni mogu postati psihozni ili mogu patiti od drugih žestokih mentalnih smetnji; ako imaju sreću, mogu naći neku nišu u stvarnosti — manji po¬ sao, na primjer, koji im dopušta da ostanu kod svoje narcisoidne mašte dok grde svijet i uspijevaju se provući kroz život bez veće katastrofe. Ali postoji drugi izlaz, samo za one koji imaju poseb¬ ne sklonosti; oni mogu pokušati promijeniti svijet na takav način da dokažu da su njihove grandiozne fantazije stvarnost. To za¬ htijeva ne samo talent već i pogodne povijesne okolnosti. Najče¬ šće je ta mogućnost otvorena političkim vođama u razdobljima društvenih kriza; ako imaju talenta da djeluju na mase i ako su dovoljno oštroumni da znaju kako ih treba organizirati, oni mogu stvarnost prilagoditi svojim snovima. Često demagog s ovu stranu granice psihoze spašava svoje zdravlje tako da se ideja koja se prije činila »ludom« sada javlja kao »zdrava«. U svojoj političkoj borbi on nije gonjen samo strašću za moći već i potrebom spa¬ šavanja svog zdravlja. Moramo se sada vratiti tamo gdje smo ostavili Hitlera u najočajnijem i najjadnijem trenutku njegovog života. Taj period nije trajao dugo — možda dva mjeseca; Hitler nikada nije radio nikakav manuelni posao, kako tvrdi u Mein Kampfu. Njegovo stanje uskoro se počelo popravljati kada se jedan stari skitnica, Hanisch, sprijateljio s njim; Hanisch je bio prljavog karaktera, s političkim nazorom sličnim Hitlerovom i sa zanimanjem za slikarstvo.9 Što je najvažnije, imao je praktičnu ideju kako da obojica iz¬ bjegnu oskudicu: kada bi Hitler od svoje obitelji zatražio malu sumu novca da kupi materijal za slikanje, on bi mogao slikati razglednice, a Hanisch bi ih prodavao. Hitler je poslušao njegov savjet: s pedeset kruna koje je primio kupio je materijal i neop¬ hodan kaput i preselio se s Hanischem u Mannerheim, dobro pre¬ noćište za muškarce, gdje je mogao koristiti veliku zajedničku sobu da bi u njoj slikao. Sve je dobro krenulo. Slikao je razgled¬ nice, a Hanisch ih je prodavao; tada su došli na red veći akvareli i ulja koje je Hanisch prodavao uramljivačima slika i trgovcima umjetninama. Postojao je samo jedan problem: Hitler nije radio dovoljno marljivo; čim bi imao malo novca, prestao bi slikati i počeo bi trošiti vrijeme razgovarajući o politici s ostalim stanov¬ nicima kuće. Usprkos tome imao je stalan, iako malen prihod. Na kraju je izbila svađa s Hanischem koga je Hitler optužio da je prodao sliku a da mu nije dao njegov dio (50%). Prijavio ga je policiji zbog krađe i Hanisch je uhapšen. Hitler je tada sam na¬ 224

stavio s poslom, slikajući i prodajući svoja djela (posebno dvojici Jevreja, trgovcima umjetninama). Tada je, izgleda, radio sistematičnije; postao je mali biznismen; štedljivo je živio i čak uštedio nešto novaca. Teško da se može reći da je postao »slikar« ili »umjetnik« budući da je uglavnom kopirao fotografije i ponavljao te slike, što dokazuje da je bio tražen na tržištu. Ostao je u Mannerheimu; njegov se položaj u »Heimu«, međutim, promijenio. Postao je stalan stanar, a to znači da je pripadao maloj grupi »stalnih« koji su prezrivo gledali na »prolazne« kao na inferiorne i koji su tvorili poštovanu elitu u sistemu kuće. Vjerojatno je bilo više razloga za donošenje odluke da ostane u toj kući. Najmanje vjerojatan je onaj, kao što naglašava Maser, da je to bilo jeftinije. Za petnaest kruna mjesečno, koliko je ta¬ mo plaćao, mogao je naći adekvatnu privatnu sobu. No nameću se brojni psihološki razlozi. Hitler se, kao mnoge osobe bez kontakata, bojao ostati sam. Osjećao je potrebu da svoju unutarnju samoću kompenzira umjetnim kontaktom s drugima. Više od toga trebao je publiku koju bi mogao impresionirati; imao je dovoljno publike u Mannerheimu, čija se većina stanovnika sastojala od marginalnih tipova, samotnjaka, koji su nekako propustili steći normalniji život. Hitler im je bio očito superioran u inteligen¬ ciji i vitalnosti. Oni su imali istu funkciju koju su imale družine dječaka i Kubizek. Dopustili su mu da vježba svoju sposobnost impresioniranja ljudi i utjecanja na njih, čime je potvrđivao svoj osjećaj moći. Sjedio bi i slikao, zatim prekidao slikanje i zapo¬ činjao žestoke političke govore u stilu po kojem će kasnije biti dobro poznat. Mannerheim je za njega postao vježbaonica za kari¬ jeru političkog demagoga. Razmatrajući Hitlerovu egzistenciju u tom razdoblju postavlja se presudno pitanje: nije li stekao sposobnost za uporan rad, mi¬ jenjajući se od lijenog zanesenjaka do donekle uspješnog biznis¬ mena? Nije li našao svoje mjesto i postigao zdravu mentalnu rav¬ notežu? Gledajući površinu stvari, može tako i izgledati. Možda je to bio slučaj kasnog sazrijevanja; no može li ga se smatrati normal¬ nim? Ako je bio, detaljna analiza njegovog emotivnog razvoja bila bi sasvim suvišna. Bilo bi dovoljno iznijeti da je nakon izvjesnih karakternih poteškoća u svojoj mladosti Hitler postao, u dvadesettrećoj ili dvadesetčetvrtoj godini, dobro prilagođen i mentalno zdrav čovjek, Ako se situacija temeljitije ispita, to se tumačenje teško može održati. 225

Nalazimo čovjeka s izvanrednom vitalnošću, gorućom strašću za moći i veličinom, s čvrstim uvjerenjem da će postati velik sli¬ kar ili arhitekt, što je bila stvarnost? Potpuno je neuspio u svom cilju; postao je mali biznismen; njegova snaga sastojala se u impresioniranju male grupe samot¬ njaka koje je stalno bodrio, a da nije uspio čak ni među njima naći sljedbenike. Da je Hitler bio skromniji čovjek, s manje vital¬ nosti i manje megalomanije, možda bi mu se to rješenje dopa¬ dalo i možda bi bio zadovoljan dostignućem stalne malograđan¬ ske egzistencije komercijalnog umjetnika. Ali zamisliti to o Hitleru bilo bi gotovo apsurdno. Postojala je samo jedna promjena: mjeseci velikog siromaštva naučili su ga da radi — osrednje, ka¬ kav je i bio njegov rad. Ali inače se njegov karakter nije mijenjao — osim, možda, u tome što je postao snažnije izražen. Ostao je krajnje narcisoidan čovjek bez ikakvog zanimanja za bilo koga iii bilo što, čovjek koji živi u atmosferi polumašte i poluistine, s gorućom željom da pobijedi, a ispunjen mržnjom i prezirom; ostao je čovjek bez ikakvog stvarnog cilja, plana ili koncepcije kako da ostvari svoje ambicije. Munchen Ta besciljnost je postala vidljiva u njegovoj iznenadnoj odluci da prekine svoju egzistenciju u Mannerheimu i da se preseli u Miinchen, te da se tamo upiše na Akademiju likovnih umjetnosti. Go¬ tovo ništa nije znao o situaciji u Miinchenu; najmanje od svega se raspitao postoji li tržište za njegove slike. Jednostavno se tamo preselio, s malo novca koji je uštedio da mu bude od pomoći u prvim mjesecima. Pokazalo se da je odluka bila pogrešna. Njegov san da bude primljen na Akademiju u Miinchenu nije se uspio ostvariti. Tržište slika bilo je slabije i bio je, prema Smithu, prisi¬ ljen prodavati ih u pivnicama i od vrata do vrata. Prema Maseru, Hitlerova potvrda o porezu na prihod pokazuje da je zasluživao oko stotinu maraka mjesečno, što bi bilo usporedivo s bečkim prihodom. Ali ostaje činjenica da je u Miinchenu također ostao komercijalni umjetnik koji se uglavnom bavio kopiranjem. Hitlerov san da postane velik slikar definitivno je propao. Kraj sla¬ bog talenta, nedostatnog obrazovanja nije ni mogao postpjati re¬ alan odnos između najboljih izgleda za slikarsku karijeru i nje¬ govih velikih nada. Zar je onda iznenađujuće da je izbijanje prvog svjetskog rata za njega bilo bogomdano i da je zahvaljivao nebu za taj događaj 226

koji je jednim udarcem izbrisao neophodnost odlučivanja o tome što želi raditi u svom životu? Rat je izbio upravo u času kada je već jedva mogao izbjegavati potpuno priznavanje svog neuspje¬ ha kao umjetnika, te je osjećaj poniženja zamijenio osjećajem ponosa i sebe kao »heroja«. Hitler je bio poslušan vojnik i prem¬ da nije bio znatnije unaprijeđen, bio je odlikovan za hrabrost i poštovan od svojih starješina. Više nije bio izopćenik; bio je he¬ roj koji se bori za Njemačku, za njenu egzistenciju, slavu i za vrijednosti nacionalizma. Mogao je udovoljavati svojim težnjama za destrukcijom i pobjedom — ali sada je rat bio stvaran, nije više bio mašta dječaka; a možda je i sam bio realniji u te četiri godine no u bilo koje drugo vrijeme. Bio je odgovoran, disciplini¬ ran i potpuno drugačiji čovjek od skitnice iz bečkih dana. Rat je završio s onim što mu je izgledalo kao njegov posljednji ne¬ uspjeh: porazom i revolucijom. Poraz bi još mogao biti podnoš¬ ljiv, ali revolucija ne. Revolucionari su napali sve što je bilo sve¬ to Hitlerovom reakcionarnom nacionalizmu i pobijedili; bili su junaci dana, posebno u Miinchenu gdje su stvorili kratkotrajnu »Rate Republik«. Pobjeda revolucionara dala je Hitlerovoj destruktivnosti njen konačan i neiskorjenjiv oblik. Revolucija je bila napad na njega, na njegove vrijednosti, na njegove nade, na njegovu megaloma¬ niju u kojoj su on i Njemačka bili jedno. Njegovo je poniženje bilo to veće budući da su neki revolucionarni vođe bili Jevreji koje je mnogo godina smatrao arhineprijateljima i koji su od njega načinili bespomoćnog promatrača destrukcije njegovih na¬ cionalističkih, malograđanskih ideala. To krajnje poniženje mo¬ glo je biti izbrisano jedino uništenjem svih koje je smatrao od¬ govornima. Njegova mržnja i žeđ za osvetom bila je upravljena i prema savezničkim snagama koje su prisilile Njemačku da pri¬ hvati Versajski mir, ali u manjem stupnju no prema revolucio¬ narima, posebno prema Jevrejima. Hitlerovi su neuspjesi rasli stupnjevito: nije uspio kao učenik srednje škole, otpadnik je iz srednje klase u Beču, bio je odbijen na Akademiji. Svaki neuspjeh je uzrokovao teže rane njegovoj narcisoidnosti, te poniženje dublje od prethodnog; proporcional¬ no s neuspjesima raslo je njegovo uživanje u mašti, prezir, želja za osvetom i nekrofilija koja je vjerojatno svoje najranije kori¬ jene imala u malignoj incestuoznosti. Izgledalo je da početkom rata završavaju njegovi neuspjesi; ali rat je završio novim poni¬ ženjem: porazom njemačke vojske i pobjedom revolucionara. Tada je Hitler imao mogućnost da svoj lični poraz i poniženje

transformira u nacionalni i društveni poraz i poniženje, što mu je omogućilo da zaboravi svoje lične neuspjehe. Nije on neuspio i ponižen, već Njemačka; osvećujući i spašavajući Njemačku, os¬ vetio bi sebe, brišući njemačku sramotu, izbrisao bi svoju vlasti¬ tu. Njegov cilj je tada bio: postati veliki demagog, a ne više ve¬ liki umjetnik; našao je područje za koje je imao stvarnog dara i, zbog toga, stvarnu priliku za uspjeh. Nemamo dovoljno detalja iz vremena do tog perioda da bismo dokazali prisustvo jakih manifestnih nekrofilnih tendencija u nje¬ govom ponašanju. Vidjeli smo samo karakterološku osnovu koja je pogodovala rastu takvih tendencija: njegovu malignu incestuoznost, narcisoidnost, hladnoću, nedostatak interesa, samouživanje, nedostatak realizma što je sve nužno uzrokovalo neuspjehe i poniženja. Od 1918. godine, budući da je dostupan obiman ma¬ terijal o Hitlerovom životu, možemo prepoznati, sa sve većom jasnoćom, manifestacije njegove nekrofilije.

njegovog nekrofilnog karaktera na osnovu detaljne analize cijele njegove ličnosti. Crescendo destrukcije, koji je rastao počevši od zauzimanja Poljske pa do njegovih naređenja da se destruira naj¬ veći dio Njemačke i njenog stanovništva, bio bi samo konačna potvrda ranije karakterološke dijagnoze. S druge strane, čak da nismo znali ništa o njegovoj prošlosti do 1933. godine, mnogi de¬ talji njegovog kasnijeg ponašanja potvrđuju dijagnozu žestoke nekrofilije, više no što samo indiciraju da je bio, u biheviorističkim terminima, čovjek koji je uzrokovao mnogo destrukcije. S biheviorističkog stajališta ta distinkcija između ponašanja i motivacionih snaga je, naravno, beznačajna; međutim, želimo li shva¬ titi dinamiku cijele osobe i njenog nesvjesnog područja posebno, ona je bitna. U Hitlerovom slučaju je korištenje psihoanalitičke metode to važnije što je svijest o svojoj nekrofilnoj strasti poti¬ skivao do izvanrednog stupnja i na mnoge načine.

Hitlerova destruktivnost10 Primjedba o metodologiji Neki čitaoci mogu prigovoriti i pitati: »Zar je potrebno dokazati Hitlerovu nekrofiliju? Nije li njegova destruktivnost činjenica koja prerasta postavljanje pitanja?« Svakako, ne moramo dokazivati stvarnost Hitlerovih izvanred¬ no destruktivnih djela. Ali destruktivna djela nisu nužno manife¬ stacije destruktivnog, nekrofilnog karaktera. Da li je Napoleon bio nekrofil zato što nikada nije oklijevao da žrtvuje živote svo¬ jih vojnika za svoju ličnu ambiciju i taštinu? Da li su mnogi poli¬ tički i vojni vođe tokom povijesti, koji su naređivali destrukciju širokih razmjera, nekrofili? Naravno, svatko tko naređuje ili op¬ rašta destrukciju, odaje da je otvrdnuo svoje srce. Ipak, ovisno o motivacijama i okolnostima, čak ne-nekrofilni general ili politički vođa može narediti potpuno uništavanje. Pitanje koje se postav¬ lja u ovoj knjizi ne bavi se ponašanjem, već karakterom. Da bu¬ dem još određeniji: nije u pitanju da li se Hitler ponašao de¬ struktivno već da li je bio motiviran jakom strašću za destruk¬ cijom, strašću za destrukcijom koja je bila dio njegovog karak¬ tera. To treba dokazati, a ne uzeti za gotovo. Psihološka studija mora se uvijek naprezati da bude objektivna, a posebno u slučaju osobe kao što je Adolf Hitler. Čak da je Hitler umro 1933. godine, prije no što je zaista počinio mnoga otvorena djela destrukcije širokih razmjera, mogla bi se, vrlo vjerojatno, postaviti dijagnoza 228

Objekti Hitlerove destruktivnosti bili su gradovi i ljudi. Veliki gra¬ ditelj, oduševljeni planer novog Beča, LLnza Miinchena i Berlina bio je isti čovjek koji je želio razoriti Pariz, sravniti sa zemljom Lenjingrad i na kraju razrušiti cijelu Njemačku. Te su namjere temeljito dokazane. Speer izvještava da mu je, na vrhuncu uspje¬ ha, nakon posjete nedavno zaposjednutom Parizu, Hitler rekao: »Zar Pariz nije lijep?... U prošlosti sam često razmišljao ne bi¬ smo li morali razrušiti Pariz. Ali kada završimo izgradnju Berlina, Pariz će biti samo sjena. Pa zašto da ga razrušimo?« (A. Speer, 1970). Na kraju, naravno, Hitler je naredio da se Pariz razruši — naređenje koje njemački komandant Pariza nije izvršio. Najekstremniji izraz njegove manije za destruiranjem zgrada i gradova bio je njegov dekret »Spaljena zemlja« za Njemačku, izdan u rujnu 1944. godine, u kome je naredio da, prije no što neprijatelj zauzme njemački teritorij, sve, jednostavno sve bitno za održanje života bude razoreno: zapisi o bonovima za snabdijevanje, matične knjige vjenčanih i registri stanovnika, bankovna računovodstva. Uz to, zalihe hrane trebaju biti uništene, farme spaljene i stoka poklana. Ne treba sačuvati čak ni umjetnička djela koja su bombe poštedile. Spomenici, palače, dvorci i crkve, kazališta i operne kuće također moraju biti sravnjeni sa zemljom. (A. Speer, 1970) 229

To je također značilo, naravno, da ne bi bilo vode, ni struje, ni sanitarnih uređaja — tj. da bi bilo epidemija, bolesti i smrti za milijune koji ne bi mogli pobjeći. Za Speera, ne nekrofilnog destruktora već biofilnog graditelja, to je naređenje otvorilo bez¬ dan između njega i Hitlera. Tražeći suradnju brojnih generala i rukovodilaca Partije koji nisu bili gonjeni Hitlerovom žudnjom za destrukcijom, Speer je riskirao svoj život da bi sabotirao Hitlerova naređenja. Zbog njegovih napora i napora brojnih drugih ljudi, kao i brojnih drugih okolnosti, Hitlerova politika »spalje¬ ne zemlje« nikada nije provedena. Hitlerova strast za destrukcijom zgrada i gradova zaslužuje po¬ sebnu pažnju zbog svoje veze s njegovom strašću za gradnjom. Čak se može ići tako daleko i reći da su njegovi planovi za re¬ konstrukciju gradova bili isprika za to da ih najprije destruira. Ali vjerujem da bi bilo pogrešno misliti da njegovo zanimanje za arhitekturu nije bilo ništa drugo do prikrivač želje za destruk¬ cijom. Njegovo zanimanje za arhitekturu bilo je vjerojatno istin¬ sko i, kao što ćemo kasnije vidjeti, jedina stvar u životu — uz moć, pobjedu i destrukciju — koja ga je istinski zanimala. Hitlerova destruktivnost se može vidjeti i u njegovim planovi¬ ma za budućnost Poljaka. Trebalo ih je kulturno kastrirati; uče¬ nje će biti svedeno na poznavanje saobraćajnih znakova, maio njemačkog i, što se tiče geografije, na činjenicu da je Berlin glav¬ ni grad Njemačke; aritmetika je sasvim suvišna. Neće biti zdrav¬ stvene zaštite; treba zadržati nizak životni standard; Poljaci su dobri jedino za to da budu jeftina radna snaga i pokorni robovi. (H. Picker, 1965) Među prvim ljudskim predmetima koje je trebalo ubiti bili su defektni ljudi. Hitler je pisao već u Mein Kampfu: »Defektne lju¬ de treba spriječiti da šire jednako defektno potomstvo... Ako bude neophodno, neizlječivo bolesni će bez milosti biti odvojeni — barbarska mjera za nesretnika koji je time pogođen, ali bla¬ ženstvo za njegove bližnje i potomstvo«. (A. Hitler, 1943). On je te ideje provodio u cijelo ubijanjem defektnih više no izoliranjem. Druga, rana manifestacija njegove destruktivnosti je izdajničko ubojstvo Ernsta Rohma (s kojim je viđen u prijateljskom čavrlja¬ nju samo nekoliko dana prije) i drugih vođa SA-a samo zbog po¬ litičke koristi (da bi industrijalci i generali dobili ohrabrenje istrebljenjem vođa »antikapitahstičkog« krila pokreta). Druga manifestacija Hitlerovog zadovoljavanja u maštanjima o neograničenoj destrukciji su primjedbe o mjerama koje bi podu¬ zeo da se dogodi pobuna kao ona 1918. godine. Istog časa bi po230

ubijao sve vođe opozicionih političkih struja, vođe političkog ka¬ tolicizma i sve zatvorenike koncentracionih logora. Računao je da bi na takav način ubio više stotina tisuća ljudi. (H. Picker, 1965) Glavne žrtve fizičke destrukcije bili su Jevreji, Poljaci i Rusi. Pozabavimo se samo destrukcijom Jevreja; činjenice su predobro poznate da bi ih bilo potrebno ovdje razrađivati. Međutim, treba posebno spomenuti da je sistematsko ubijanje Jevreja počelo tek s izbijanjem drugog svjetskog rata. Nema uvjerljivog dokaza da je Hitler namjeravao uništiti Jevreje prije tog događaja, iako po¬ stoji mogućnost da je tu ideju držao u tajnosti; do tog vremena se pospješivalo iseljenje svih Jevreja iz Njemačke; nacistička vla¬ da se trudila to iseljenje olakšati. Ali 30. siječnja 1939, godine Hitler je rekao čehoslovačkom ministru vanjskih poslova Čvalkovskom sasvim iskreno: »Uništit ćemo sve Jevreje. Neće im uspjeti umaći kao što su to učinili 9. novembra 1918. Došao je dan obra¬ čuna.« (H. Krausnick i drugi, 1968).11 Istoga je dana pred Reichstagom dao manje ekspiicitnu izjavu: »Ako međunarodni jevrejski financijeri unutar Evrope i izvan nje uspiju uvući nacije u drugi rat, rezultat neće biti svjetski boljševizam i uslijed toga pobjeda judaizma; to će biti kraj Jevreja u Evropi.«12 Sa psihološkog stajališta posebno je zanimljiva izjava upućena Čvalkovskom. U njoj Hitler ne daje nikakvo racionalizirajuće ob¬ jašnjenje (na primjer da su Jevreji opasnost za Njemačku), već otkriva jedan od svojih stvarnih motiva: osveta za »zločin« što su bili revolucionari, koji je počinio malen broj Jevreja prije dvade¬ set godina. Sadistička kvaliteta njegove mržnje prema Jevrejima otkriva se iz »nekih primjedbi koje je svojim najbližim kolegama iznio nakon partijskog zbora: 'Van s njima iz svih zvanja i u geto s njima; zatvorite ih negdje gdje mogu ginuti kao što zaslužuju dok će ih njemački narod gledati, kao što se zuri u divlje živo¬ tinje.'« (H. Krausnick i drugi, 1968) Hitler je osjećao da Jevreji truju arijsku krv i arijsku dušu. Da bismo shvatili kako je taj osjećaj povezan s cijelim nekrofilnim kompleksom, moramo se pozabaviti s naizgled potpuno dru¬ gačijom Hitlerovom brigom: sifilisom. U Mein Kampfu je govo¬ rio o sifilisu kao o problemu koji se nalazi među »najvažnijim životnim pitanjima nacije«. Pisao je: Paralelno političkoj, etičkoj i moralnoj kontaminaciji naroda, rokom mnogih godina nije bilo manje strašnog trovanja zdrav¬ ija nacionalnog tijela. Posebno u velikim gradovima sifilis se 231.

počeo širiti sve više i više dok je tuberkuloza nepokolebljivo požnjela svoju žetvu smrti diljem gotovo cijele zemlje. (A. Hitler, 1943). To nije bilo istina; ni tuberkuloza ni sifilis nisu predstavljali glavnu prijetnju u onim razmjerima koje im je Hitler pridao. No ta je maštarija tipična za nekrofila: strah od prljavštine i otrova, te od opasnosti da se njima zarazi. To je manifestacija nekrofilnog stava koji vanjski svijet doživljava kao prljav i otrovan što je, istovremeno, obrana od njega. Najvjerojatnije je njegova mržnja prema Jevrejima bila ukorijenjena u tom kompleksu: Jevreji su stranci; stranci su otrovni (kao sifilis); zbog toga strance treba iskorijeniti. Da oni truju ne samo krv već i dušu, samo je produbljenje izvorne koncepcije. Što je više osjećao da je pobjeda u pitanju, to je više Hitler-destruktor potpuno dolazio na svoje: za svaki korak prema po¬ razu moralo je umrijeti mnogo hekatomba. Na kraju je došlo vri¬ jeme da sami Nijemci budu uništeni. Već 27. siječnja 1942. godi¬ ne, godinu dana prije Staljingrada, Hitler je rekao: »Ako se nje¬ mački narod nije spreman boriti za svoj opstanak (Selbstbehauptung), dakle, tada treba nestati (dann soll es verschwinden)«. (H. Picker, 1965). Kada je poraz postao neizbježan, naredio je da za¬ počne ta grozna destrukcija Njemačke — njenog tla, zgrada, tvor¬ nica, umjetničkih djela. Kada su Rusi gotovo zauzeli Hitlerov bun¬ ker, došao je trenutak za veliki finale destrukcije. S njim je mo¬ rao umrijeti njegov pas i njegova ljubavnica Eva Braun (koja je protiv njegovog naređenja došla u sklonište da bi s njim umrla). Hitler, dirnut činom vjernosti gospođice Braun, nagradio ju je sklapanjem legalnog braka; spremnost da umre s njim bila je očito jedini čin kojim bi žena mogla dokazati da ga voli. Goebbels je također ostao vjeran čovjeku kome je prodao svoju dušu; na¬ redio je svojoj ženi i svojoj maloj djeci (bilo ih je šestoro) da umru s njim. Kao svaka normalna majka Goebbelsova žena nikada ne bi ubila svoju djecu, a najmanje zbog prozirne propagande, kakvu joj je iznio njen muž, ali nije imala izbora; kada ju je Speer po¬ sjetio posljednji put, Goebbels joj je onemogućio svaki razgovor, čak i od jedne minute. Sve što je mogla reći bilo je da je sretna što njen najstariji sin (iz prethodnog braka) nije tamo.13 Hitlerov poraz i smrt morali su biti popraćeni smrću njemu bliskih, smrću Nijemaca, destrukcijom svijeta, da je moglo biti po njegovom. To¬ talna destrukcija bila bi pozadina za njegovo vlastito uništenje. 232

Vratimo se pitanju da li se Hitlerova djela mogu objasniti i op¬ ravdati tradicionalnim razlozima države: da li je bio ljudski dru¬ gačiji od bilo kojeg drugog državnika ili generala koji započinje rat i izdaje naređenja kojima se ubijaju milijuni osoba. U nekim vidovima Hitler je bio kao mnogi »normalni« vođe velikih sila; s obzirom na to da imamo zapise o tome što su činili vođe drugih moćnih nacija, hipokritski bi bilo izjaviti da je njegova politika rata bila jedinstvena. U tom je slučaju posebna neproporcionalnost između destrukcije koju je naredio i stvarnih razloga za nju. Njegova djela, od ubijanja milijuna Jevreja, Rusa, Poljaka, do konačnog naređenja za uništenje svih Nijemaca, ne mogu se ob¬ jasniti strateškom motiviranošću, već su proizvod strasti duboko nekrofilnog čovjeka. Ta je činjenica pokatkad zatamnjena stav¬ ljanjem cijelog naglaska na Hitlerovu destrukciju Jevreja, nagla¬ ska koji previđa činjenicu da Jevreji nisu jedine žrtve koje je Hitler želio destruirati. Dakako, ispravno je reći da je Hitler mrzio Jevreje, ali je jednako ispravno reći i da je mrzio Nijemce. Mrzio je ljudski rod, mrzio je sam život. To će postati jasnije ako promatramo Hitlera u okviru drugih nekrofilijskih manifestacija kojima smo se bavili u općoj raspravi o nekrofiliji. Pogledajmo prvo neke spontane manifestacije njegove nekrofilne orijentacije. Speer izvještava o konačnoj Hitlerovoj reakciji na završnu scenu filmskih novosti o bombardiranju Varšave: Oblaci dima zatamnjeli su nebo; bombarderi za obrušavanje su se nagnuli i pojurili prema svom cilju; možemo vidjeti let bačenih bombi, uzdizanje aviona i oblak od eksplozije koji se gigantski širi. Učinak je bio pojačan usporenim prikazivanjem filma. Hitler je bio očaran. Film je završavao montažom koja je predstavljala avion kako se obrušava prema horizontu bri¬ tanskih otoka. Buknuli su plameni i otok je u krpama odletio u zrak. Hitlerovo oduševljenje bilo je bezgranično. »To će im se dogoditi«, povikao je zanesen. »Tako ćemo ih uništiti.« (A. Spe¬ er, 1970) Hanfstaengel izvještava o razgovoru sredinom dvadesetih godi¬ na u kome je pokušao nagovoriti Hitlera da posjeti Englesku; govorio je Hitleru o zanimljivim znamenitostima i spomenuo Henrika VIII. Hitler je reagirao: »Šest žena — hm, šest žena — nije loše, a dvije od njih eliminirane na stratištu. Trebali bismo zaista posjetiti Englesku i ići u Tower da pogledamo mjesto na 233

kome su bile pogubljene. To bi bilo vrijedno truda«. (E. Hanfstaengl, 1970). Uistinu, to mjesto pogubljenja više ga je zanimalo no ostatak Engleske. Karakteristična je, također, Hitlerova reakcija na film Fredericus Rex iz 1923. godine. U tom filmu Frederickov otac želi smak¬ nuti i svog sina i svog prijatelja radi pokušaja bijega iz zemlje. Još dok je bio u kinu i ponovo na putu kući, Hitler je ponav¬ ljao: »Njega (sina) također bi trebalo ubiti — veličanstveno. To znači: dolje s glavom svakoga tko griješi protiv države, pa ma¬ kar to bio vlastiti sin!« I dalje je govorio da bi se ta metoda mo¬ rala primijeniti na Francuze (koji su u to vrijeme zauzeli zna¬ čajan dio rurskog područja) i zaključio: »Što smeta ako dvanaestak naših gradova na Rajni i u Ruhru proždre vatra i ako nekoliko stotina tisuća ljudi izgubi živote!« (E. Hanfstaengl, 1970) Karakteristične za njegovu nekrofilnu orijentaciju su neke če¬ sto ponavljane šale. Budući da je Hitler držao vegetarijansku di¬ jetu, njegovim gostima je bila poslužena redovna večera. Speer izvještava: »Kada je bila gusta juha od mesa, mogao sam se po¬ uzdati da će govoriti o 'čaju od lešina'; u vezi sa slatkovodnim rakom ispričao je priču o preminuloj baki koju su rođaci bacili u potok da bi namamila Ijuskare; za jegulje da se najbolje tove i love pomoću mrtvih mačaka.« (A. Speer, 1970) Hitlerovo je lice također odavalo izraz mirisanja koji smo spo¬ minjali u raspravi o nekrofiliji, kao da neprestano njuši smrad; to je potpuno vidljivo na velikom broju fotografija. Njegov smi¬ jeh nikada nije bio slobodan, već vrsta namještenog smješkanja, što se također može raspoznati na fotografijama. Ta crta je po¬ sebno uočljiva na vrhuncu njegove karijere, nakon predaje Fran¬ cuske u vagonu u Compiegneu. Kao što je prikazano u filmskim novostima onoga vremena, nakon što je napustio vagon izveo je kratki »ples«, udario je svoja stegna i trbuh rukama i ružno i na¬ mješteno se nasmijao, kao da je upravo progutao Francusku.13a Druga Hitlerova nekrofilna crta bila je dosada. Njegovi razgo¬ vori za stolom bili su najdrastičnija manifestacija tog oblika beživotnosti. U Obersalzbergu, nakon ručka, on i njegovo društvo bi prošetali do čajne kuće gdje će biti posluženi čaj i kava s ko¬ lačima i drugim slatkišima. »Ovdje, za stolom za kavu, Hitler je bio posebno zaljubljen u prepuštanje beskrajnim monolozima. Teme su bile uglavnom poznate društvu koje je, dakle, odsutno 234

slušalo, iako glumeći pažnju. Pokatkad bi Hitler sam zaspao na¬ kon nekog od svojih monologa. Društvo je tada nastavljalo ča¬ vrljati šapatom, nadajući se da će se Hitler probuditi na vrijeme za večernji obrok.« (A. Speer, 1970). Nakon toga bi se svi vratili kući i dva sata kasnije bila bi poslužena večera. Nakon večere bi¬ la bi prikazana dva filma, nakon čega bi povremeno slijedio neki trivijalni razgovor o njima. Od jedan sat nadalje neki članovi društva, usprkos naporima da vladaju sobom, nisu mogli više potiskivati zijevanje. Ali mali prijem se otegao u monotonu iscrpljujući! prazninu još jedan sat ili više, dok na kraju Eva Braun ne bi razmijenila nekoliko riječi s Hitlerom i dok joj ne bi bilo dopušteno da ode na kat.'4 Hitler bi ustao otprilike četvrt sata kasnije da svom društvu zaželi laku noć. Oni koji su ostali, oslobođeni, često su te gluhe sate provodili radosno se zabavljajući uz šampanjac i konjak. (A. Speer, 1970)15 Hitlerova destruktivnost može se prepoznati u njenim glavnim manifestacijama, od kojih sam neke spomenuo, ali je nisu prepoznali milijuni Nijemaca, a ni državnici i političari diljem svi¬ jeta. Naprotiv, bio je smatran velikim patriotom koji je motivi¬ ran ljubavlju za svoju zemlju; spasiocem koji bi Njemačku htio osloboditi Versajskog ugovora i žestoke ekonomske katastrofe; velikim graditeljem koji bi izgradio novu, naprednu Njemačku. Kako Nijemci i svijet nisu mogli vidjeti velikog destruktora iza maske graditelja? Postoje mnogi razlozi. Hitler je savršeno lagao i glumio. Obja¬ vio je svoju želju za mirom i nakon svakog novog uspjeha je inzistirao na tome da je to posljednji zahtjev koji postavlja; on je to uvjerljivo postizao i riječima i vrlo kontroliranim glasom. Ali obmanjivao je samo svoje buduće neprijatelje. Na primjer, u jed¬ nom od svojih govora generalima je izjavio: »Čovjek ima smisao za otkrivanje ljepote. Kako je bogat svijet za onoga tko se tim smislom koristi... Ljepota mora imati moć nad ljudima . . . [Na¬ kon završetka rata] želim se pet do deset godina posvetiti svojim mislima i napisati ih. Ratovi dolaze i odlaze. Ostaju jedino vrijed¬ nosti kulture...« On želi stvoriti novu eru tolerancije i optužuje Jevreje za uvođenje netolerancije putem kršćanstva. (H. Picker, 1965) 235

Potiskivanje

destruktivnosti

Hitler vjerojatno čak nije svjesno lagao kada je to govorio; jed¬ nostavno je poprimio staru ulogu »umjetnika« i »pisca«, nikada ne priznajući svoj neupsjeh na ta dva polja. Izgovori te vrste, međutim, imali su mnogo važniju funkciju, onu koja je povezana sa srži Hitlerove karakterne strukture: funkciju potiskivanja svi¬ jesti o vlastitoj destruktivnosti. Prvo, u racionalizacijama: svaku destrukciju koju je naredio racionalizirao bi kao neophodnu za opstanak, razvoj, sjaj njemačke nacije: ona je upravljena protiv neprijatelja koji su željeli uništiti Njemačku (protiv Jevreja, Ru¬ sa, na koncu protiv Engleske i Amerike); djelovao je u ime bio¬ loškog zakona opstanka (»Ako mogu vjerovati u božju zapovijed, ona može jedino nalagati očuvanje vrste«). (H. Picker, 1965). Dru¬ gim riječima, izdajući naređenja za destrukciju Hitler je bio svjestan jedino svoje »dužnosti« i svojih plemenitih namjera; one su zahtijevale destruktivna djela; on je potiskivao svijest o svojoj čežnji za destrukcijom. Tako je izbjegavao suočenje sa svo¬ jim istinskim motivacijama. Još efikasniji oblik potiskivanja je stvaranje reakcije. To je klinički dobro provjeren oblik, zajednički potisnutim nastojanji¬ ma; osoba negira njihovo postojanje razvijanjem crta koje su upravo suprotne. Jedan primjer tih stvaranja reakcije je njegovo vegetarijanstvo. Vegetarijanizam nema tu funkciju, ali da je to kod Hitlera bio slučaj, indicira činjenica da je prestao jesti meso nakon samoubojstva svoje polunećakinje Geli Raubal, koja je bila njegova ljubavnica. Cjelokupno njegovo ponašanje u to vrije¬ me pokazuje da se osjećao vrlo krivim za taj čin. Čak i da otklo¬ nimo nedokazanu sumnju, koju možemo naći u literaturi, da ju je ubio on u napadu bijesa zbog njene zaljubljenosti u umjetnika Jevreja, nesumnjiva je njegova krivnja za njeno samoubojstvo. Držao ju je kao zatvorenicu, bio je krajnje ljubomoran i započeo je živo očijukati s Evom Braun. Nakon Geline smrti pao je u sta¬ nje depresije, započeo je s nekom vrstom kulta oplakivanja (nje¬ na soba je ostala netaknuta sve dok je živio u Miinchenu i posje¬ ćivao ju je svakog Božića). Suzdržavanje od mesa bilo je okajanje njegove krivice i dokaz njegove nesposobnosti da ubije. Anti¬ patija prema lovu imala je vjerojatno istu funkciju. Najizrazitije manifestacije tog stvaranja reakcije mogu se vi¬ djeti u slijedećim činjenicama koje navodi W. Maser (1971). Hitler nije bio uključen ni u kakvu borbu s političkim protivnicima u 236

godinama prije zauzimanja vlasti. Samo jednom je dotakao poli¬ tičkog protivnika. Nikada nije prisustvovao ubojstvu ili smaknu¬ ća. (Kada je Rohm, prije no što je bio ubijen, tražio da Fiihrer sam dođe i ubije ga, znao je o čemu govori.) Kada su neki od njegovih prijatelja bili ubijeni u neuspjelom puču (9. studenog 1923. godine), borio se s idejom o samoubojstvu i počeo je patiti od trzanja lijeve ruke, stanja koje se vratilo nakon poraza pod Staljingradom. Njegovim generalima nije uspjelo da ga nagovore da posjeti front. »Mnogi vojnici i druge osobe bili su uvjereni da je izbjegavao takve posjete jer nije mogao podnijeti izgled mrtvih i ranjenih vojnika.« (W. Maser, 1971 ).16 Razlog tom ponašanju nije bio nedostatak fizičke hrabrosti, obilno manifestirane u prvom svjetskom ratu, ni njegovi nježni osjećaji za njemačke vojnike za koje je osjećao jednako malo kao za bilo koga drugog. (W. Ma¬ ser, 1971)17 Po mom mišljenju, ta fobična reakcija na gledanje leševa je obrambena reakcija protiv svijesti o vlastitoj destruk¬ tivnosti. Sve dok je samo davao i potpisivao naređenja, morao je samo pisati i govoriti. Drugim riječima, »on« nije prolijevao krv sve dok je izbjegavao vidjeti leševe u stvarnosti i dok se štitio od svijesti o svojoj strasti za destrukcijom. Ta fobična obrambena reakcija je u osnovi isti mehanizam kao i onaj u biti Hitlerove donekle kompulzivne pretjerane čistoće koju spominje Speer.18 Taj simptom u blagom obliku, kakav se nalazio kod Hitlera, kao i u žestokom obliku sasvim razvijene kompulzije pranja, obično ima jednu funkciju: funkciju spiranja prljavštine, krvi koja sim¬ bolički prianja nečijim rukama (ili cijelom tijelu); svijest o krvi i prljavštini je potisnuta; jedino je svjesna potreba da se bude »čist«. Odbijanje da vidi leševe slično je toj kompulziji; obje služe negaciji destruktivnosti. Pred kraj života, kada je osjetio približavanje svog konačnog poraza, Hitler više nije bio sposoban i dalje potiskivati svoju de¬ struktivnost. Drastičan primjer je reakcija na viđenje mrtvih ti¬ jela vođa neuspjelog pokušaja pobune generala iz 1944. godine, čovjek koji nije bio sposoban gledati leševe sada je izdao nare¬ đenje da se pokažu filmovi o mučenjima i smaknuću generala i o leševima u njihovoj zatvorskoj odjeći obješenim o kuke za meso. Fotografiju te scene je stavio na svoj radni stol.19 Njegova pret¬ hodna prijetnja da će uništiti Njemačku u slučaju poraza sad se mogla ostvariti; Njemačka je bila pošteđena, ali ne zaslugom Hitlera. 237

Drugi aspekti Hitlerove ličnosti Ne možemo razumjeti Hitlera ili bilo koga drugoga uvidom u samo jednu od njegovih strasti, pa čak i ako je najtemeljnija. Da bismo shvatili kako je taj čovjek, gonjen destruktivnošću, uspio postati najmoćnijim čovjekom u Evropi, kome su se divili mnogi Nijemci (i mnogi drugi ljudi), moramo pokušati uočiti njegovu cijelu karakternu strukturu, njegove posebne talente i nadareno¬ sti i društvenu situaciju u kojoj je djelovao. Uz nekrofiliju Hitler također pruža sliku sadizma, premda je ona zasjenjena snagom njegove žudnje za otvorenom destrukci¬ jom. Budući da sam Hitlerov sadomazohistički, autoritarni karak¬ ter analizirao u jednom ranijem djelu (E. Fromm, 1941), ovdje mogu biti vrlo kratak. I u svom napisanom djelu i u svojim go¬ vorima Hitler je izražavao čežnju za moći nad slabijim ljudima. Ovako je objasnio prednost održavanja masovnih mitinga uveče: Crni se da se ujutro i čak tokom dana moć volje ljudi s naj¬ više energije buni protiv pokušaja da ih se prisili da prihvate tuđu volju i tuđe mišljenje. Navečer, međutim, lakše podliježu dominantnoj sili jace volje. Jer zaista svaki takav miting pred¬ stavlja borbenu utakmicu između dvije suprotstavljene sile. Su¬ periorni govornički talent gospodujuće apostolske prirode sada će lakše uspjeti pridobiti za novo htijenje ljude koji su sami, zbog toga, doživjeli slabljenje svoje moći opiranja na najpri¬ rodniji način no ljude koji još imaju potpunu komandu nad energijom svojih misli i svoje snage volje. (A. Hitler, 1943) Istovremeno njegovo podredljivo držanje uzrokovalo je osjećaj da djeluje u ime više sile, »providnosti« ili biološkog zakona. U jednoj rečenici Hitler izražava i svoje sadističke i nekrofilne as¬ pekte: »One (mase) žele pobjedu jačega i uništenje ili bezuvjetnu predaju slabijeg«. (A. Hitler, 1943). Sadist bi zahtijevao bezuvjet¬ nu predaju; jedino nekrofil zahtijeva uništenje. Riječ »ili« pove¬ zuje sadističku i nekrofilnu stranu Hitlerovog karaktera; ali iz zapisa znamo da je želja za uništenjem u njemu bila jača od želje za predajom. Tri druge karakterne crte, međusobno usko povezane, bile su njegova narcisoidnost, njegovo povučeno držanje i nedostatak bilo kakvog osjećaja ljubavi, topline ili suosjećanja. Na slikama je, od svih crta, najlakše prepoznatljiva njegova nar¬ cisoidnost.20 On ispoljava sve tipične simptome krajnje narciso238

idne osobe: on je zainteresiran samo za sebe, svoje želje, svoju misao, svoje čežnje: beskonačno je govorio o svojim idejama, svojoj prošlosti, svojim planovima; svijet je realan samo ukoliko je predmet njegovih shema i želja; drugi ljudi su važni samo ukoli¬ ko mu služe ili mogu biti od koristi; on uvijek sve zna bolje no bilo tko drugi. Ta izvjesnost u svoje vlastite ideje i sheme tipična je karakteristika intenzivne narcisoidnosti. Hitler je do svojih zaključaka došao uglavnom na emotivnoj osnovi; oni nisu rezultat ispitivanja činjenica. Za njega su politi¬ čke, ekonomske i društvene spoznaje bile zamijenjene ideologi¬ jom. Kada je jednom povjerovao u ideologiju, jer je djelovala na njegove emocije, vjerovao je činjenicama koje je ideologija pro¬ glasila istinitima. To ne znači da je činjenice potpuno zanemario; do određene mjere je bio oštrouman promatrač te je neke činje¬ nice procijenio bolje no mnogi manje narcisoidni ljudi. Ali ta spo¬ sobnost, o kojoj ću kasnije govoriti, ne isključuje njegov nedosta¬ tak realizma u bitnim stvarima u vezi s njegovim vjerovanjima i odlukama donesenim uglavnom na narcisoidnoj osnovi. Hanfstaengl iznosi vrlo upečatljivu ilustraciju Hitlerove narci¬ soidnosti: Goebbels je naručio magnetofonsku vrpcu s nekim Hitierovim govorima. Uvijek kad bi ga Hitler posjetio, Goebbels je reproducirao te snimke; Hitler bi se »zavalio u veliku tapeciranu sjedalicu i uživao u svom glasu kao u stanju transa (in einer Art von Vollnarkose) kao grčki mladić koji je bio tragično zaljubljen u sebe i koji je našao smrt u vodi dok se na njenoj glatkoj povr¬ šini divio svojoj slici«. (E. Hanfstaengl, 1970). P. E. Schramm go¬ vori o Hitlerovom »kultu ega. Hitler je bio obuzet, prema (gene¬ ralu) Alfredu Jodlu, 'gotovo mističnim uvjerenjem o svojoj nepo¬ grešivosti kao vođe nacije i rata'.« (H. Picker, 1965). Speer piše o Hitlerovoj »megalomaniji« koja se manifestirala u njegovim pla¬ novima izgradnje. Njegova palača u Berlinu trebala je biti naj¬ veća rezidencija koja je ikada sagrađena, sto i pedeset puta veća od palače kancelara u vrijeme Bismarcka. (A. Speer, 1970) S Hitlerovom narcisoidnošću je povezan potpuni nedostatak zanimanja za bilo koga i za bilo što, izuzev onoga što mu je kori¬ stilo, i njegova hladna udaljenost od svakoga. Toj apsolutnoj narcisoidnosti odgovaralo je gotovo apsolutno neimanje ljubavi, nježnosti ili suosjećanja za bilo koga. U cijeloj njegovoj povijesti nije moguće naći nijednu osobu koju bismo mogli nazvati njego¬ vim prijateljem; Kubizek i Speer približili su se tom opisu više no bilo tko drugi, pa ipak ih nikako ne bismo mogli nazvati »pri¬ jateljima«. Kubizek, iste dobi kao on, služio mu je kao slušalac, 239

obožavalac i društvo; ali Hitler s njim nikada nije bio iskren. Odnos sa Speerom bio je drugačiji; Speer je vjerojatno za Hitlera predstavljao predodžbu sebe samoga kao arhitekta; on, Hitler, bio bi veliki graditelj posredstvom Speera. Izgleda da je gajio ne¬ ke istinske osjećaje prema Speeru — jedini primjer gdje to na¬ lazimo, možda s izuzetkom Kubizeka — i slutim da bi jedan raz¬ log za tu rijetku pojavu mogao biti u tome što je arhitektura je¬ dino područje za koje je Hitler imao stvarni interes izvan sebe, jedino područje u kojem je bio živ. Unatoč tome, Speer nije bio njegov prijatelj; kao što je Speer jasno iznio na nirnberškom procesu: »Da je Hitler uopće imao prijatelja, ja bih bio taj.« Či¬ njenica je da Hitler nije imao prijatelja; uvijek je bio tajnoviti samotnjak, bilo kao slikar razglednica u Beču ili kao Fiihrer Reicha. Speer ukazuje na njegovu »nesposobnost da uspostavi ljudske kontakte«. Hitler sam je bio svjestan svoje potpune usa¬ mljenosti. Speer iznosi da mu je Hitler rekao da bi nakon svog (Hitlerovog) eventualnog povlačenja s političke scene uskoro po¬ stao zaboravljen: Ljudi bi se okrenuli njegovom nasljedniku dovoljno brzo na¬ kon što bi postalo jasno da je sada vlast u tim rukama... Svatko bi ga napustio. Igrajući se tom idejom, s velikom do¬ zom samosažaljenja, nastavio je: »Možda će me netko od mo¬ jih prijašnjih drugova povremeno posjetiti. Ali na to ne raču¬ nam. Osim gospođice Braun nikoga neću povesti sa sobom. Gospođicu Braun i svog psa. Bit ću usamljen. Zašto bi bilo tko dalje ostao sa mnom? Nitko me više neće zapažati. Svi će trčati za mojim nasljednikom. Možda će se jednom godišnje pojaviti, na moj rođendan.« (A. Speer, 1970) U tim osjećajima Hitler ne izražava samo slutnju da nitko ni¬ šta ne osjeća za njega, već također uvjerenje da je jedini razlog sklonosti prema njemu njegova moć; njegovi jedini prijatelji bili su njegov pas i žena koju nije ni volio, ni poštovao, ali kojom je potpuno vladao. Hitler je bio hladan i nemilosrdan. To su primijetili tako osjet¬ ljivi ljudi kao H. Rauschning (1940) i Speer. Speer iznosi vrlo po¬ učan primjer; on, kao i Goebbels, pokušali su nagovoriti Hitlera da, u propagandne svrhe, posjeti bombardirane gradove. »Ali Hit¬ ler je redovito otklanjao svaku takvu sugestiju. Za vrijeme svo¬ jih vožnji od stanice Stettin do svog ureda ili od svog stana u Prinzregentenstrasse u Miinchenu, sada je naredio svom šoferu 240

da ide najkraćim putem, dok je ranije, naprotiv, volio duge zaobilaske. Budući da sam ga više puta pratio na takvim vožnjama, vidio sam s kakvom je odsutnošću emocija zapažao nova područja krša kroz koja bi prolazio njegov auto.« (A. Speer, 1970), Jedino živo stvorenje »koje je pobudilo bilo kakav trzaj ljudskog osjeća¬ ja u Hitleru« bio je njegov pas. (A. Speer, 1970). Mnogi drugi, ma¬ nje senzitivni ljudi, bili su zavedeni; ono što su smatrali toplinom bilo je u stvari uzbuđenje koje se javljalo kada je Hitler govorio o svojim omiljenim sadržajima ili kada je bio u osvetničkom ili destruktivnom raspoloženju. U cijeloj literaturi o Hitleru nisam mogao naći nijedan primjer u kome bi Hitler pokazao suosjeća¬ nje za bilo koga; naravno, ne za svoje neprijatelje, ali ni za voj¬ nike koji su se borili, i na kraju ni za njemačke civile. Nikada na njegove taktičke odluke u ratu — uglavnom njegovo inzistiranje na nepovlačenju (na primjer u bici za Staljingrad) nije utjecala briga o broju vojnika koji trebaju biti žrtvovani; oni su pred¬ stavljali samo toliko »pušaka«. Sumirajući, Speer iznosi: »Hitleru su manjkale sve plemeniti¬ je vrline čovjeka: nježnost, ljubav, poezija, koje su bile tuđe nje¬ govoj prirodi. Na površini je pokazivao učtivost, šarm, mirnoću, korektnost, prijateljstvo, samokontroiu. Ta vanjska ljuska očito je imala funkciju da potpunim, iako tankim slojem prekrije stvar¬ no dominantne crte«. (Pogovor A. Speera, u J. Brosse, 1972) Odnosi prema ženama Hitlerovi odnosi prema ženama pokazuju isti nedostatak ljubavi i nježnosti ili suosjećanja kao i njegovi odnosi prema muškarci¬ ma. Izgledalo bi da taj iskaz proturječi tvrdnji da je Hitler bio vrlo vezan za svoju majku; ali ako pretpostavimo da je Hitlerova incestuoznost bila malignog tipa, tj. da je bio vezan za svoju maj¬ ku, ali da je ta veza bila hladna i impersonalna, bit ćemo spremni zaključiti da su njegovi odnosi prema ženama, u njegovom kasni¬ jem životu, također bili hladni i impersonalni. Među ženama za koje se Hitler zanimao možemo razlikovati u biti dvije kategorije, uglavnom karakterizirane njihovim druš¬ tvenim položajem: (1) »ugledne« žene koje odskaču svojim bogatstvom, socijalnim statusom ili svojom glumačkom slavom, i (2) žene koje su bile društveno »niže« od njega, kao njegova polunećakinja Geli Raubal i njegova dugogodišnja ljubavnica Eva Braun. Njegovo ponašanje i osjećaji prema ženama iz prve grupe bili su sasvim drugačiji od onih prema ženama iz druge grupe. 241

Među ženama iz prve grupe bile su brojne postarije dame iz bogatog društva u Miinchenu koje su se sprijateljile s njim i koje su njemu lično i Partiji mnogo darovale. Što je još važnije, uvele su ga u život i običaje viših klasa. Dobrodušno je primao njihove darove i njihovo obožavanje, ali se nikada nije zaljubio, niti je bio erotski sklon tim majčinskim likovima. S drugim društveno superiornim ženama uvijek je bio donekle plah i sramežljiv. Njegova mladalačka zaljubljenost u Stephanie, mladu i zgodnu djevojku iz više klase u Linzu, bila je prototip njegovog držanja; bio je zanesen njome, i ako slijedimo Kubizekov izvještaj, šetao bi uz njenu kuću i pokušavao je vidjeti, šetajući, pa ipak se nikada nije usudio obratiti joj se niti je pokušao, pre¬ ko treće osobe, s njom se upoznati. Na kraju joj je napisao pi¬ smo koje izražava njegovu želju da se kasnije, kada postane ne¬ tko, njome oženi, ali to pismo nije potpisao. Cijelo to ponašanje, koje nosi pečat nedostatka realizma, može se pripisati njegovoj mladosti, ali prema mnogim drugim izvještajima, kao onima Hanfstaengla i Speera, u kasnijim je godinama pokazivao istu sramežljivost. Izgleda da je njegovo držanje prema ženama koje je želio i kojima se divio ostalo divljenje na daljinu. U Miinchenu je volio gledati žene lijepog izgleda; kada je došao na vlast, volio je biti okružen lijepim ženama, posebno filmskim glumicama, ali nema dokaza da se ikada zaljubio u neku od njih. Prema tim že¬ nama »Hitler se ponašao kao diplomirani učenik plesne škole na završnom plesu. Ispoljavao je plahu revnost da ne učini ništa pogrešno, da udijeli dovoljan broj komplimenata, da im poželi dobrodošlicu i da im kaže doviđenja uz austrijski poljubac u ru¬ ku«. (A. Speer, 1970) Postojale su i žene kojima se nije divio i koje nije poštovao, kao Geli Raubal i Eva Braun, ali koje su mu se pokoravale. Iz¬ gleda da je seksualne odnose imao uglavnom s takvim tipom žena. Hitlerov seksualni život bio je predmet mnogih nagađanja. Često se tvrdilo da je bio homoseksualac, ali za to nije bilo dokaza, niti izgleda vjerojatno da je to točno.21 S druge strane, nema dokaza da su njegovi seksualni odnosi bili normalni, pa čak ni da je bio seksualno potentan. Većina podataka u vezi s Hitlerovim seksual¬ nim životom dolazi od Hanfstaengla, koji je imao brojnih prilika da ga promatra u Miinchenu i Berlinu tokom dvadesetih i ranih tri¬ desetih godina.22 Hanfstaengl navodi izjavu Geli Raubal svom prijatelju: »Moj stric je monstrum. Nitko ne može zamisliti što traži od mene!« 242

Taj iskaz donekle je potkrijepljen drugom pričom koju navodi Hanfstaengl, koju mu je ispričao F. Schwartz, blagajnik Partije tokom dvadesetih godina. Blagajnik je ispričao kako je Hitlera ucjenjivao čovjek koji je posjedovao pornografske crteže na koji¬ ma je Hitler nacrtao Geli u položaju »koji bi svaki profesionalni model odbio da izvede«. Hitler je naredio da se čovjek isplati, ali nije dopustio da se crteži unište; morali su biti pohranjeni u sef u Smeđoj kući. Nitko ne zna što su ti crteži prikazivali, ali se sa sigurnošću može pretpostaviti da nisu bili samo crteži gole Geli, budući da bi u Miinchenu dvadesetih godina teško mogli biti do¬ voljno kompromitirajući za ucjenjivanje Hitlera. Vjerojatno je da su crteži prikazivali neku perverznu pozu ili položaj te ukazivali na to da su Hitlerove seksualne želje bile donekle nenormalne; da li je bio potpuno nesposoban za seksualni čin, kao što Hanfsta¬ engl tvrdi, prevazilazi naše znanje. Ali je vjerojatno da su seksu¬ alni interesi hladnog, sramežljivog, sadističkog i destruktivnog čovjeka kao što je Hitler, bili uglavnom perverzne prirode. Budući da nemamo podataka, ne pomaže nam mnogo pokušaj da izgra¬ dimo detaljnu sliku njegovih seksualnih ukusa. Najviše što se može pogoditi, vjerujem, jest da su njegove seksualne želje bile uvelike voajerističke, analno sadističke prema inferiornom tipu žena i mazohističke prema ženama kojima se divio. Nemamo nikakvih uvida u njegove seksualne odnose s Evom Braun, ali znamo mnogo više o njegovom afektivnom odnosu pre¬ ma njoj. Jasno je da se prema njoj odnosio potpuno bezobzirno. Njegovi pokloni za njen rođendan samo su jedan primjer; rekao bi ađutantu da joj kupi neki jeftin nakit i obavezno cvijeće.23 » Općenito, Hitler je pokazivao malo obzira za njene osjećaje. U njenom bi prisustvu razglabao o svom držanju prema ženama kao da ona nije prisutna: 'Vrlo inteligentan čovjek trebao bi uzeti primitivnu i glupu ženu'.« (A. Speer, 1970) Iz dnevnika Eve Braun možemo steći daljnji uvid u Hitlerovo ponašanje prema njoj. Njen rukopis je mjestimice teško odgonet¬ nuti, ali vjerojatno kaže ovako: 1. ožujak 1935. Želim samo jednu stvar — da budem strašno bolesna i da bar tjedan dana ne znam ništa o njemu. Zašto mi se ništa ne dogodi? Zašto moram proživjeti sve to? Da ga bar nikada nisam srela. Očajna sam. Opet kupujem praške za spa¬ vanje, tada padnem u stanje sna i više ne mislim toliko o tome. Zašto me vrag ne uzme? Sigurna sam da bi s njim bilo ugod¬ nije no ovdje. 243

3 sata sam čekala pred Carltonom i morala sam gledati kako kupuje cvijeće... i kako je vodi na večeru. [Opaska dodana kasnije, 16. ožujka:] luda imaginacija. Koristi me samo za neke svrhe, nije moguće drugačije. [Kas¬ nije dodano:] glupost! Kada mi kaže da je zaljubljen u mene (er hat mich lieb), on to misli jedino u tom trenutku, upravo kao na obećanja koja nikada ne održi. i, travanj 1935. godine. Sinoć nas je pozvao u Vier Jahreszeiten [restaurant u Munchenu]. Tri sata sam sjedila pokraj njega a nisam mu mogla reći nijednu riječ. Na odlasku mi je dao, kao jednom ranije, kovertu s novcem. Kako dražesno bi bilo da mi je napisao pozdrav ili ljubaznu riječ uz to: to bi mi pružilo toliko zadovoljstva. Ali on ne misli na takve stvari. 28. svibanj 1935. Upravo sam mu poslala pismo da je za me¬ ne odlučujuće hoće l i . . . [nečitljivo] Dobro, vidjet ćemo. Ako ne dobijem odgovor večeras do 10 sati, jednostavno ću uzeti svojih 25 pilula i meko ć u . . . zaspati. Je li to njegova... ljubav u koju me tako često uvjeravao, ako nema ljubazne riječi za mene u tri mjeseca? . . . Dobri Gospode, bojim se da mi neće danas odgovoriti. Kada bi mi bar netko pomogao, sve je tako strašno i beznadno. Mo¬ žda je moje pismo dobio u nepodesnom trenutku. Možda mu uopće nisam trebala pisati? što bilo da bilo, mnogo je stras¬ nije podnijeti neizvjesnost nego nenadan kraj. Odlučila sam se za 35 [pilula za spavanje]; ovoga puta je de¬ finitivno. Da je bar rekao nekome da mi telefonira. (Eva Braun, 1935)24 U istom dnevniku Eva Braun se žali da joj za rođendan nije poklonio ni jednu od stvari koje je tako mnogo željela (malog psa i haljine), već joj je poslao cvijeće; sama je kupila nešto nakita (u vrijednosti od otprilike dvanaest dolara), nadajući se da će mu se bar svidjeti kada ga ugleda. Postoje neki podaci o Hitlerovom mazohističkom ponašanju prema ženama kojima se divio. Hanfstaengl izvještava o jednom takvom događaju u vezi s Hitlerovim držanjem prema njegovoj (Hanfstaenglovoj) ženi. Prilikom posjeta Hanfstaenglovoj kući, kada se Hanfstaengl morao udaljiti na nekoliko minuta, Hitler je pao na koljena pred gospođom Hanfstaengl, nazvao se njenim robom i oplakivao sudbinu koja mu je prekasno dala bolnoslatki

doživljaj susreta s njom. Osnovnu stranu tog izvještaja, Hitlerovo mazohistično ponašanje, potprepljuje dokument koij je uspio iš¬ čeprkati W. C. Langer (1972). Renee Muller, filmska glumica, po¬ vjerila je svom direktoru A. Zeissleru što se dogodilo one večeri koju je provela u uredu kancelara: Bila je sigurna da s njom namjerava imati seksualni odnos; oboje su se svukli i očito bili spremni za krevet kada se Hitler bacio na pod i preklinjao je da ga udari nogom. Ona se skanji¬ vala, ali on ju je molio i proglasio se nevrijednim, svalio na svoju glavu sve vrste osuda i upravo puzao kao u agoniji. Pri¬ zor joj je postao nepodnošljiv i ona je na kraju pristala da udo¬ volji njegovim željama i udarila ga nogom. To ga je snažno uz¬ budilo i zaklinjao je, da ga udara sve više i više neprestano govoreći da je to čak bolje no što je zaslužio i da nije vrijedan da bude u istoj sobi s njom. Što ga je više udarala nogom, to je on postajao uzbuđeniji. (A, Zeissler, 1943) Kratko nakon toga Renee Muller je počinila samoubojstvo. Postoje brojne druge žene iz viših klasa koje kažu da su bile zaljubljene u Hitlera; ali nema dovoljno znakova da se dokaže da je on s njima imao seksualne odnose. Neobično je velik broj žena, koje su bile bliske Hitleru, počinio — ili. pokušao počiniti — samoubojstvo: Geli Raubal, Eva Braun (dva puta), Renee Miil¬ ler, Unity Mitford i nekoliko sumnjivih slučajeva koje navodi Maser. Teško da može pomoći nagađanje da Hitlerova destruktiv¬ nost nije na njih djelovala. Bilo kakva da je priroda Hitlerove perverzije, detalji su jedva važni; ni njegov seksualni život ne objašnjava više no što o njemu već znamo. U stvari, vjerojatnost rijetkih podataka koje imamo o njegovom seksualnom životu počiva uglavnom na našem pozna¬ vanju njegovog karaktera. Nadarenosti i talenti Karakterološka analiza Hitlera pokazala nam je povučenu, eks¬ tremno narcisoidnu, s ljudima nepovezanu, nediscipliniranu, sadomazohističnu i nekrofilnu osobu. Nesumnjivo ta svojstva ne bi objasnila njegov uspjeh da nije bio čovjek znatnih nadarenosti i talenata. Kojih?

244

245

Najveći Hitlerovi talenti bili su sposobnost da utječe na ljude, da ih impresionira i da ih uvjeri. Vidjeli smo da je tu sposobnost imao već kao dijete. On ju je spoznao i koristio u svom odnosu vođe dječačkih družina u ratnim igrama; kasnije u svom odnosu prema Kubizeku, prvom stvarnom sljedbeniku; tada sa stanov¬ nicima Mannerheima u Beču. Kratko nakon revolucije, 1919. go¬ dine, poslan je sa svojim vojnim starješinama u misiju koja je imala za cilj pridobivanje vojnika za desničarske ideje i buđenje mržnje prema revolucionarima. Sreo se s malom i beznačajnom grupom Socijalističke radničke partije (pedeset članova) i uspio je da u toku godine dana postane neosporni vođa, preimenujući je u Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju, mijenja¬ jući njen pravilnik, te postao jedan od najpopularnijih govorni¬ ka u Miinchenu. Razlozi te sposobnosti da utječe na ljude — koja je, naravno, bitni talent svih demagoga — su mnogostruki. Mora se prvo pomisliti na ono što je često nazivano njegovim magnetizmom koji je, prema mnogim promatračima, dolazio iz njegovih očiju. (H. Picker, 1965; W. Maser, 1971; A. Speer, 1970). Postoje brojni izvještaji koji pokazuju da su čak i protivnici izne¬ nada postali preobraćeni kad bi gledao ravno u njih. Profesor A. von Miiller koji je u Miinchenu držao predavanja iz povijesti voj¬ nicima koji su bili na obučavanju za obavještajni rad iznosi sli¬ jedeću sliku o svom prvom susretu s Hitlerom: Na kraju predavanja zapazio sam malu grupu koja me je za¬ ustavila. Stajali su kao hipnotizirani čovjekom u njihovoj sre¬ dini koji im je govorio čudnim guturalnim glasom bez zaustav¬ ljanja i sa sve većini i većim uzbuđenjem: imao sam naročit osjećaj da je njihovo uzbuđenje bilo uzrokovano njegovim, te da su istovremeno njihova uzbuđenja davala energiju njegovom glasu. Vidio sam blijedo, mršavo lice. .. kratko podrezanih brkova i upadljivo velikih, svijetloplavih, fanatično hladnih, svijetlećih očiju. (W. Maser, 1971) Postoje mnogi izvještaji koji spominju magnetske osobine Hitlerovih očiju. Budući da ga nikada nisam vidio, osim na slikama koje pružaju najneadekvatniju impresiju te osebujne osobine, mogu o tome samo nagađati. Takvo nagađanje je, međutim, olak¬ šano čestim opažanjem da krajnje narcisoidni ljudi — posebno fa¬ natici — često pokazuju poseban sjaj u svojim očima, što im daje izgled velike snage, onostranosti i odanosti. U stvari, pokatkad 246

nije lako razlikovati izraz u očima krajnje odanog, gotovo svetog čovjeka od izraza vrlo narcisoidnog, pokatkad čak poluludog čo¬ vjeka. Jedina osobina koja ih razlikuje je prisustvo — ili odsu¬ stvo — topline, i svi izvještaji se slažu da je Hitler cimao hladne oči, da je cijeli njegov izraz lica bio hladan, da nije imao ni to¬ pline ni suosjećanja. Budući da je ta crta mogla imati negativni efekt — kao što je, u stvari, na mnoge imala — ona često poja¬ čava magnetsku snagu. Hladna nemilosrdnost i nedostatak ljud¬ skosti na licu proizvodi strah; više se volimo diviti no bojati. Ri¬ ječ »strahopoštovanje« najbolje karakterizira tu mješavinu osje¬ ćaja; strahopoštovanje znači nešto strasno (kao u »grozno«) kao i nešto divno (kao u strahopoštovanju prema nekome).25 Drugi faktor u Hitlerovoj impresivnosti bila je njegova narciso¬ idnost i nepokolebljiva izvjesnost koju je, kao toliki mnogi nar¬ cisi, osjećao prema svojim idejama. Da bismo shvatili taj feno¬ men, moramo smatrati da, shodno dosegu našeg znanja, ništa nije izvjesno osim smrti. Ali kada kažemo da ništa nije izvjesno, to ne znači da je sve stvar pogađanja. Od obrazovanog pogađanja do hi¬ poteze, do teorije, postoji sve veće približavanje izvjesnosti po¬ sredovano umom, realističkim promatranjem stvarnosti, kriti¬ čkom mišlju i imaginacijom. Za nekoga tko ima te sposobnosti relativna neizvjesnost je vrlo prihvatljiva jer je ona rezultat ak¬ tivne upotrebe tih sposobnosti, dok je izvjesnost dosadna jer je mrtva. Ali za one bez tih sposobnosti, posebno u vrijeme tako ve¬ like društvene i političke neizvjesnosti kao one u Njemačkoj u dvadesetim godinama, fanatik koji se pretvara da je siguran po¬ staje najprivlačniji lik, netko sličan spasitelju. Srodan faktor koj je olakšavao Hitlerov utjecaj bila je njegova nadarenost za pretjerano pojednostavnjenje. Njegovi govori nisu bili ograničeni intelektualnim ili moralnim skrupulama. Izabirao je činjenice koje su koristile njegovoj tezi, povezivao je dijelove i sastavio vjerojatan argument, vjerojatan bar za nekritičke umo¬ ve. Bio je i savršen glumac pokazujući izvanrednu sposobnost za oponašanje govora i pokreta naj razlicitijih ljudi.26 Imao je potpu¬ nu vlast nad svojim glasom svjesno igrajući na njega da bi posti¬ gao željeni učinak. Kada je govorio studentima, mogao je biti mi¬ ran i razuman. Također je znao odabrati pravi ton za govor svo¬ jim krutim i neobrazovanim starim minhenskim dobrim prijate¬ ljima i njemačkom princu ili svojim generalima. Mogao je pri¬ rediti scenu srdžbe kada je želio slomiti čehoslovačkog ili polj¬ skog ministra i prisiliti ih na predaju, a mogao je biti savršen i ljubazan domaćin Nevilleu Chamberlainu. 247

Nemoguće je govoriti o Hitlerovom talentu da impresionira druge ako se ne spominju njegovi napadi bijesa. Te povremene provale uvelike su pridonijele stvaranju klišea o Hitleru, posebno raširenog izvan Njemačke, koji ga prikazuje kao nekoga tko je stalno ljutit, viče, tko se nije sposoban kontrolirati. Takva slika nikako nije ispravna. Hitler je općenito bio učtiv, uglađen i kon¬ troliran; razdoblja bijesa, premda nisu bila rijetka, bila su izu¬ zetak, ali su mogla biti najvećeg intenziteta. Te provale bijesa javljale su se u dvije vrste prilika: u govorima, posebno približa¬ vajući se zaključku. Taj bijes je bio sasvim autentičan jer je bio hranjen njegovom zaista istinskom strašću za mržnjom i destruk¬ cijom kojoj je davao pun i nesmetan izraz u određenom trenut¬ ku svojih govora. Prava autentičnost njegove mržnje činila ga je tako impresivnim i zaraznim. Kolikogod su te govorničke mani¬ festacije mržnje bile istinske, one, međutim, nisu bile nekontro¬ lirane. Hitler je vrlo dobro znao kada je vrijeme da razdraži i raz¬ bukta emocije slušalaca i jedino je tada otvarao branu svoje mržnje. Izgleda da su njegove provale bijesa u razgovorima bile druge prirode, slične onima koje je imao kao dijete, kad se osjećao frustriranim.27 Speer ih je usporedio s napadima zlovolje šestgodišnjaka, iz razdoblja koje je u mnogim aspektima bilo Hitlerovo »emotivno doba«. Koristio se tim provalama da zastraši ljude, ali se također mogao svladati kada je osjetio da bi to bilo od koristi. Dobru ilustraciju pruža scena koju opisuje jedan od najistak¬ nutijih njemačkih vojnih vođa, general Heinz Guderian: »Bijesnog, crvenog lica, uzdignutih šaka, dršćući čovjek (Hitler stajao je preda mnom, izvan sebe od bijesa i izgubivši svu svoju sabranost (fassunglos)... Vikao je sve glasnije i glasnije, njegovo je lice bilo izobličeno.« Kako Guderian nije bio impre¬ sioniran tim prizorom i ikako je inzistirao na svom prvobitnom stavu koji ga je tako ražestio, Hitler se iznenada promijenio, vrlo ljubazno se nasmiješio i rekao Guderianu: »Molim vas na¬ stavite s vašim izvještajem; danas je generalštab dobio bitku«. (A. Bullock, 1965) Speerovu ocjenu Hitlerovih provala potvrđuju mnogi izvještaji koje nalazimo u literaturi: Nakon dramatičnih pregovora Hitler se znao narugati svojim protivnicima. Jednom je opisao Schuschniggov dolazak u Ober248

salzberg 12. veljače 1939. godine. Rekao je da je, glumeći pro¬ valu strasti, uvjerio austrijskog kancelara u težinu situacije, i na kraju ga prisilio da se preda. Mnoge od onih histeričnih scena (o kojima je bilo riječi) vjerojatno su pažljivo priprem¬ ljene. Općenito, samokontrola je bila jedna od Hitlerovih naju¬ padljivijih karakteristika. U tim ranim danima izgubio je kon¬ trolu nad sobom samo nekoliko puta, bar u mom prisustvu. (A. Speer, 1970) Druga od Hitlerovih osobitih nadarenosti bila je njegova izvan¬ redna memorija. P. E. Schramm to živo opisuje: Jedna sposobnost koja je neprestano svakoga zapanjivala — uključujući i one koji nisu bili njime očarani — bila je njego¬ va golema memorija; memorija koja je mogla točno zadržati čak nevažne detalje kao što su karakteri u romanima Karla Maya, autori knjiga koje je jednom pročitao, čak marka bicik¬ la koji je vozio 1915. godine. Točno se sjećao datuma iz svoje političke karijere, krčmi u kojima je bio, ulica kojima se kre¬ tao. (H. Picker, 1965) Brojni izvještaji ukazuju na Hitlerovu sposobnost sjećanja li¬ kova i tehničkih detalja — točnog kalibra i dometa bilo ko¬ jeg tipa topova, broja podmornica na moru i u domaćim lukama i mnogih drugih detalja od vojne važnosti. Nije čudo da su nje¬ govi generali bili duboko impresionirani temeljitošću njegovog znanja koje je, zapravo, bilo majstorluk memorije. To nas dovodi do vrlo važnog pitanja, pitanja Hitlerove eru¬ dicije i znanja, pitanja koje je posebno važno danas kada postoji sve veća i veća tendencija obnavljanja slike Hitlera, a nerazblaženo divljenje Hitlerovoj veličini manifestira se u brojnim nedav¬ no izdanim knjigama nekadašnjih nacista.28 Maser zauzima donekle kontradiktorno stajalište. On upozora¬ va čitaoca da su mnogi iskazi Hitlera o svojoj erudiciji sumnjive vrijednosti u odsustvu objektivne potvrde. (Na primjer, Hitler je tvrdio da svake noći pročita jednu ozbiljnu knjigu i da je na¬ kon svoje dvadeset i druge godine ozbiljno proučio svjetsku po¬ vijest; povijest umjetnosti, kulture, arhitekture i političke znano¬ sti.) Usprkos tom uvodnom upozorenju Maser tvrdi, a da ne ci¬ tira izvore, da je prema »vrlo autentičnim« izvještajima svjedoka Hitler u svojim kasnijim godinama školovanja počeo proučava¬ ti stručna djela s područja znanosti i umjetnosti, ali se najviše 249

udomaćio u onim granama povijesti za koje je sam tvrdio da ih je svladao. Kako je nekritično takvo vrednovanje Hitlerovog znanja može se vidjeti na jednom drastičnom primjeru: Maser priča da Hitlerove opaske u Zwiegesprache potvrđuju jedino »ono što je Hitler uvjerljivo ranije dokazao, i javno i u privatnim raz¬ govorima: njegovo neobično poznavanje Biblije i Talmuda«. (W. Maser, 1971). Talmud je obimno i teško djelo i samo netko tko je posvetio godine njegovom proučavanju može ga »izvanredno poznavati«. Činjenice su proste: antisemitska literatura, koja je Hitleru bila dobro poznata, citira brojne izreke iz Talmuda, po¬ katkad iskrivljene ili izvučene iz konteksta da bi se dokazala opa¬ ka priroda Jevreja. Hitler se sjećao tih rečenica i obmanjivao je svoje slušaoce da je svladao cijelu literaturu. Razumljivo je da je svoje slušaoce trebao obmanjivati; ali je žalosno da još tride¬ set godina kasnije može obmanuti povjesničara. Hitler je, zaista, mogao spretno govoriti i tvrditi da zna goto¬ vo o svemu pod suncem, kao što se svatko, tko čita Razgovore: za stolom (H. Picker, 1965) u to može lako uvjeriti. Hitler je javno govorio o paleontologiji, antropologiji i svim aspektima historije, filozofije, religije, psihologije žena i biologije. Sto pokazuje kritičko ispitivanje Hitlerove erudicije i znanja? U školi nikada nije bio sposoban za ozbiljan napor čitanja, čak ni predmeta kao što je povijest, koja je zaokupljala njegovo za¬ nimanje. Tokom godina provedenih u Beču najveći dio vremena proveo je šetajući ulicama, gledajući zgrade, crtajući i razgova¬ rajući. Sposobnost za ustrajno studiranje i ozbiljno, mukotrpno čitanje mogla se pojaviti nakon rata, ali nema dokaza za to, osim Hitlerovih tvrdnji. (Pretpostavlja se da je za vrijeme rata sa so¬ bom nosio jednu Schopenhauerovu knjigu. Ne znamo koliko ju je čitao.) S druge strane, proučavanje Razgovora za stolom, nje¬ govih govora i Mein Kampfa sugerira da je morao zaista biti po¬ hlepan i proždrljiv čitalac sa silnom sposobnošću da pabirči i za¬ država činjenice, te da ih tada upotrebljava, kadgod je imao mogućnosti da podvuče svoje sklonosti. Čitan objektivno, Mein Kampf teško da je djelo čovjeka s bilo kakvim solidnim znanjem, već izgleda kao vješto — i nepošteno — konstruiran propagandni pamflet. A njegovi govori, budući da su bili strahovito efektni, bili su govori demagoga koji je podizao na noge svjetinu, demagoga, a ne obrazovanog (samoobrazovanog ili drugačije obrazovanog) čovjeka. Razgovori za stolom ga pri¬ kazuju u vrhunskom stupnju njegovih sposobnosti za konverza¬ ciju. Ali oni ga također otkrivaju kao čovjeka vrlo nadarenog 250

poluobrazovanog, bez čvrstih temelja u bilo kom području, koji je lutao od jednog područja znanja drugome, pa ipak je, pomog¬ nut svojom zapanjujućom memorijom, nastojao iskombinirati, u više ili manje koherentnu cjelinu, sve mrvice informacija koje je sakupio u nekoj vrsti informacionog čitanja. Pokatkad je počinjao glupe greške koje su pokazale njegovo osnovno neznanje, ali izgleda da je sve u svemu impresionirao svoje slušaoce, iako naj¬ vjerojatnije ne sve. (U pokušaju da se odredi učinak Razgovora za stolom na Hitle¬ rove goste, trebalo bi se podsjetiti, budući da su ljudi koji su ga slušali bili vrlo obrazovani i inteligentni, da su neki od njih bili njime fascinirani i da su zbog toga bili spremni previdjeti bestemeljnost njegovih brbljarija. Također su mogli biti impresioni¬ rani izuzetno širokim područjem sadržaja o kojima je Hitler go¬ vorio s velikom samouvjerenošću; kako su bili odgojeni u tradi¬ ciji intelektualnog poštenja, bilo bi im teško povjerovati da je tamo sjedio čovjek koji se uvelike pretvarao.) Postoje dokazi da Hitler, uz rijetke izuzetke, nije čitao ništa što bi osporavalo predrasudne fanatične premise ili što bi zahti¬ jevalo kritičko i objektivno mišljenje. U skladu s njegovim ka¬ rakterom njegov motiv za čitanje nije bilo znanje, već municija za njegovu strast da uvjerava druge — i sebe. Želio se uzbuđiva¬ ti svime što je čitao; tražio je neposredno emotivno zadovolje¬ nje afirmacijom svojih sklonosti. Upravo kao što ga nije zanima¬ la muzika Bacha i Mozarta, već jedino Wagnerove opere, tako ga nisu zanimale knjige koje su zahtijevale učešće i strpljenje i koje su sadržavale ljepotu istine. Proždirao je štampane stranice, ali na sasvim receptivan i pohlepan način. Na takav se način može pročitati vrlo malo ozbiljnih knjiga iz bilo kog područja; pravi materijal za takvu vrstu čitanja su politički pamfleti i pseudonaučne knjige kao što su one o rasi od Gobineaua ili Chamberlaina, kao i popularizirane knjige o darvinizmu i druge koje nije odviše teško razumjeti, iz kojih je Hitler izvadio što mu se svidjelo. Mož¬ da je i čitao knjige s područja koja su ga istinski zanimala, kao što su arhitektura i vojna povijest, ali ne znamo do koje mjere. Sve u svemu, može se pretpostaviti da je čitao popularnu litera¬ turu (uključujući pamflete) u kojoj je našao mnoge citate iz oz¬ biljnih izvora; njih je pamtio i citirao na svoj način kao da je či¬ tao originale. Stvarni problem nije u količini knjiga koje je Hit¬ ler pročitao, već u pitanju da li je stekao osnovnu kvalitetu ob¬ razovanog čovjeka — tj. sposobnost za objektivnost i razumnost u asimilaciji znanja. Često se govorilo da je Hitler bio samouk, 251

ali ti pojmovi zavode: Hitler nije bio samoobrazovan već poluob¬ razovan čovjek, a polovica koja je nedostajala bila je spoznaja o tome što znanje jest. Hitlerov osnovni nedostatak znanja manifestira se na još jedan način. Imao je, naravno, mogućnost da pozove njemačke naučenjake s bilo kog područja da nauči od njih i da poveća svoje znanje. Ali prema izvještajima Schramma, kao i Speera, on je go¬ tovo potpuno izbjegavao to činiti.29 Osjećao se neugodno s ljudi¬ ma sebi ravnima — ili sebi superiornima — u bilo kom pogledu, kao što je često slučaj s narcisoidnim i autoritativnim karakte¬ rima. Morao je biti u položaju gdje je mogao igrati ulogu nepo¬ grešivoga; da to nije bilo moguće, takva diskusija bi ugrožavala cijelu zgradu njegovog naduvenog znanja, upravo kao što bi to učinila ozbiljna knjiga. Jedini izuzetak Hitlerovog izbjegavanja stručnjaka nalazimo u njegovom odnosu prema arhitektima, posebno prema profesoru P. L. Troostu. Troost nije bio servilan prema Hitleru; na primjer, kada je Hitler dolazio u Troostov stan, on mu nikada nije izišao u susret, da ga dočeka na stepenicama, niti je ikada Hitlera ispraćivao do prizemlja kada je odlazio. Una¬ toč tome, Hitlerovo divljenje Troostu bilo je neublaženo. Prema njemu nikada nije bio arogantan ni svadljiv, već se ponašao kao student. (A. Speer, 1970). čak na fotografiji objavljenoj u Speerovoj knjizi može se prepoznati Hitlerovo gotovo sramežljivo drža¬ nje prema profesoru. Naslućujem da se Hitler tako ponašao pre¬ ma Troostu zbog svog zanimanja za arhitekturu, što sam već naglasio. Hitlerov ukus u muzici i slikarstvu, kao u povijesti i filozofiji, bio je gotovo isključivo određen njegovim strastima. Svake ve¬ čeri, nakon večere, u Obersalzbergu je gledao dva filma; njegovi omiljeni filmovi bili su operete i musicali; ne putopisni filmovi, filmovi o prirodi ili obrazovni filmovi. (A. Speer, 1970). Već sam spomenuo da su ga filmovi kao Fredericus Rex veselili. U muzici su ga zanimale gotovo isključivo operete i vagnerijanska muzika, čiji je emocionalizam bio za njega vrsta okrepe. Hanfstaengl je često za njega svirao nekoliko minuta Wagnera, naročito kada bi se osjećao slabo ili deprimirano i Hitler bi reagirao kao na drogu koja daje energiju. Nema dokaza da se veliki slikar ikada ozbiljno zanimao za sli¬ karstvo. Više je volio razgledati eksterijer muzeja, njegovu arhi¬ tekturu, no ući unutra i pogledati slike. Hanfstaengl živo opisuje posjetu Muzeju Kaisera Friedricha u Berlinu početkom dvade¬ setih godina. Prva slika pred kojom se Hitler zaustavio bila je 252

Rembrandtov Čovjek za zlatnim šljemom. »Zar nije jedinstve¬ na?«, rekao je sinu jednog člana Partije koga je poveo sa sobom u taj obilazak. »Njegov herojski vojnički izraz. Borac skroz-naskroz. Ovdje se može vidjeti, nakon svega, da je Rembrandt bio Arijac i Nijemac, pa makar je povremeno za svoje modele uzimao ljude iz židovske četvrti Amsterdama.« Hitler, »slikar«, uglavnom je kopirao razglednice i stare gravure; to su najčešće bile fasade zgrada (»arhitekturno crtanje«), ali i pejzaži i portreti, te ilustracije za zabavu. Princip koji ga je vodio bio je isključivo princip lake zarade i on bi, kao što smo vidjeli, ponavljao neke crteže i akvarele dokle god bi ih mogao prodava¬ li. Način na koji je radio svoje crteže i slike manifestira osobine čovjeka. Ugodni su ali neživi i bez ličnog izraza. Izgleda da su naj¬ bolji od njegovih radova arhitektonske skice. Ali čak kada nije kopirao, kao za vrijeme rata, bili su to crteži preciznog, strplji¬ vog i pedantnog stila; u njima se ne može naći nikakav lični im¬ puls, iako su bili »dobro izvedeni«. (A. Speer, 1970). Cak je i sam Hitler kasnije priznao da je njegov motiv za slikanje bila jedno¬ stavno zarada sredstava za život i da je bio samo »mali slikar (ein kleiner Mahler). 1944 godine rekao je svom starom prijate¬ lju Hofmannu, fotografu: »Nisam želio postati slikar. Slikao sam da bih mogao živjeti i studirati«. (W. Maser, 1971). Može se za¬ ključiti da je bio komercijalni umjetnik, kopirač s talentom za crtanje; nije imao dovoljno talenta da postane veliki slikar.30 Taj utisak Hitlerove neoriginalnosti pojačava se kada se raz¬ gleda više od stotine skica koje posjeduje Speer. Premda nisam kompetentan suditi o likovnoj umjetnosti, vjerujem da nijedna psihološki senzitivna osoba neće propustiti da zapazi krajnje pe¬ dantan i beživotan karakter tih skica. Postoji, na primjer, jedan mali detalj skice za interijer kazališta koji je Hitler ponavljao mnogo puta, uistinu bez ikakve promjene; postoje slična ponav¬ ljanja skice obeliska. Pokatkad se može vidjeti agresija u jakim potezima olovkom, dok drugi slikama nedostaje svaki lični izraz. Vrlo je zanimljivo utvrditi da se, razbacani s tim skicama (nastalim između 1925. i 1940), nalaze neumjetnički crteži podmorni¬ ca, tenkova i druge vojne opreme.31 Činjenica da je Hitler bio malo zainteresiran za slikarstvo ne bi nas trebala dovesti do pretpostavke da njegovo zanimanje za ar¬ hitekturu nije bilo istinsko. To je od velike važnosti za razumije¬ vanje Hitlerove ličnosti, jer izgleda da je zanimanje za arhitekturu u njegovom životu bilo jedini istinski interes. Time mislim na in¬ teres koji nije primarno narcisoidan, koji nije manifestacija de253

struktivnosti, koji nije krivotvoren. Nije, naravno, lako prosuđi¬ vati koliko su autentični interesi čovjeka koji je tako naviknut da o sebi laže. Ipak vjerujem da postoji dovoljno podataka da se dokaže nepatvorenost njegovih interesa za arhitekturu. Najvaž¬ nija činjenica u tom pogledu je Hitlerovo beskrajno oduševljenje za raspravljanje o arhitektonskim planovima, o kojima tako živo izvještava Speer; može se vidjeti da je u tome bio motiviran stvarnim zanimanjem za nešto što je bilo izvan njega. Nije držao predavanja, već je postavljao pitanja i angažirao se u stvarnoj diskusiji. Vjerujem da je u njegovom zanimanju za arhitekturu bezosje¬ ćajan, destruktivan i čovjek rukovođen moći odjednom oživio, pa makar je, svaki put, totalni utejcaj njegovog karaktera iscrplji¬ vao Speera. Ne mislim da je Hitler bio promijenjen čovjek kada je govorio o arhitekturi, već je to bila situacija kada je »mon¬ strum« bio najbliže ljudskosti. Ta razmatranja ne impliciraju da je Hitler bio u pravu kada je tvrdio da su ga vanjske okolnosti prisilile da odustane od svog plana da postane arhitekt. Vidjeli smo da je bio spreman učiniti relativno malo da dostigne taj cilj, ali se nije naprezao jer je bio više gonjen čežnjom za svemoći i destrukcijom no stimuliran svojom ljubavlju za arhitekturom. Ta pretpostavka nepatvorenosti njegovog zanimanja za arhitekturu ne negira megalomanski kvalitet njegovog zanimanja ili njegovog lošeg ukusa. Kao što Speer primjećuje, njegova sklonost je bila usmjerena neobaroku osamdesetih i devedesetih godina i okrenuta njegovim dekaden¬ tnim oblicima koje popularizirao Kaiser Wilhelm II. Ne iznena¬ đuje da je njegov ukus bio jednako loš u arhitekturi kao u dru¬ gim područjima. Ukus ne može biti odijeljen od karaktera; bru¬ talna, primitivna, neosjetljiva osoba kao što je Hitler, slijepa za sve osim za ono što bi mu moglo biti od koristi, teško da bi mo¬ gla imati ukus koji ne bi bio loš. Pa ipak mislim da je važno primijetiti da je Hitlerovo zanimanje za arhitekturu bilo jedan konstruktivni element u njegovom karakteru — možda most koji ga je povezivao sa životom. Fasada

Razumijevanje Hitlerove ličnosti zahtijeva priznavanje da je fa¬ sada koja prekriva supstanciju tog nemirom gonjenog čovjeka fasada ljubaznog, učtivog, kontroliranog, gotovo stidljivog čov¬ jeka. Posebno je bio učtiv prema ženama i nikada nije propustio 254

da im donese ili pošalje cvijeće u pravoj prilici; nudio ih je slat¬ kišima i čajem; ne bi sjeo prije svoje sekretarice. Schramm, u svom uvodu Razgovorima za stolom živo iznosi sliku učinka koji je Hitler imao na svoju okolinu: »Krug bliskih prijatelja bio je pod utiskom da se 'gazda' mnogo zanima za dobrobit onih oko sebe, sudjelujući u njihovim radostima i bolima. Tako je, na primjer, razbijao glavu pred njihove rođendane koji poklon bi Im priredio posebno zadovoljstvo...« Dr H. Picker, mladić koji je, dok se nije pridružio grupi za Hitlerovim stolom, Hitlera doživljavao samo izdaleka kao »državnika«, bio je impre¬ sioniran ljudskošću koju je Hitler zračio unutar svog kruga, dobrohotnošću koju je pokazivao prema mlađima, njegovom spremnošću da se smije... Da, u svom krugu je Hitler, čovjek bez obitelji ili prijatelja, bio dobar »drug« — i u prvom svjet¬ skom ratu je naučio što znači drugarstvo, zapamtivši to za ka¬ sniji život. Ljudi oko Hitlera također su znali kako je intenzivno reagirao na lijepe i dobro odjevene žene. Oni su poznavali nje¬ govu zaluđenost djecom; promatrali su kako je bio privržen svojim psima i kako bi postao opušten kada je mogao prou¬ čavati ponašanje tih životinja. (H. Picker, 1965) Hitler je vrlo dobro mogao igrati tu ulogu prijateljskog, lju¬ baznog, prijaznog, obazrivog čovjeka; ne samo jer je bio odličan glumac, već i zato što je volio tu ulogu. Za njega je predstavljalo dragocjenost zavarati svoje najbliže suradnike što se tiče du¬ bine njegove destruktivnosti i, najviše od svega, zavarati sebe.32 Tko može znati da li je postojao neki istinski element prijaznosti ili dobre volje u Hitlerovom ponašanju? Pretpostavili bi¬ smo da jest, jer ima ljudi u kojima nema ni traga prijaznosti i afekcije. Ali ostatak onoga što smo vidjeli o njegovom karak¬ teru dovodi nas do pretpostavke da je većina te ljubaznosti je¬ dino fasada. Hitlerova briga za rođendane, na primjer, u suprot¬ nosti je s njegovim ponašanjem prema Evi Braun, koju nije na¬ mjeravao impresionirati kao kavalir. Što se tiče Hitlerovog smi¬ jeha — očito je da Picker nije bio dovoljno osjetljiv da zamijeti njegovu osebujnost. Što se tiče Hitlerovog prijateljskog držanja u ratu, kao što je zabilježio Picker — Hanfstaengl citira izvještaj koji je napisao Hitlerov pretpostavljeni oficir koji navodi da je, premda je Hitler bio revan i poslušan vojnik, »bio isključen iz daljnjeg unapređenja zbog arogantnog držanja prema drugovi¬ ma i zbog ulizičke podložnosti prema nadređenima«. (E. Hanfs255

taengl, 1970). što se tiče njegove ljubavi prema djeci — crta ko¬ jom se razmeću mnogi političari — Speer sumnja u njenu nepatvorenost.33 U vezi s ljubavi prema psima — Schramm otkriva njenu prirodu: on piše da je Hitler naredio da se izgradi staza s preprekama u njegovom glavnom stanu, slična onoj koja se koristi za obučavanje konja, na kojoj su njegovi psi trebali doka¬ zati svoju hrabrost kao i svoju inteligenciju. Podoficir koji se brinuo o psima pokazao je Schrammu dokle psi mogu slijediti al¬ ternativne komande »gore« i »dolje«. Schramm komentira: »Imao sam utisak da promatram mašinu, a ne psa i pitao sam se nije li Hitler, uvježbavajući psa, bio sa¬ vladan namjerom da uništi volju u toj životinji.« (H. Picker, 1965) Schramm piše da je Hitler imao dva lica: prijatno i užasavajuće — i da su oba bila istinska. Često se isto takva ideja izražava kada ljudi govore o ličnosti Jekyll-i-Hydea,* podrazumijevajući da su obje istinske. Ali to je stajalište psihološki neodrživo, posebno nakon Freuda. Stvarna podjela vrši se na nesvjesnu srž karakter¬ ne strukture i ulogu koju osoba igra, uključujući racionalizacije, kompenzacije i druge obrambene mehanizme koji pokrivaju pra¬ vu stvarnost, čak bez obzira na Freuda, to je stajalište često opa¬ sno naivno. Tko nije sreo ljude koji obmanjuju ne samo riječi¬ ma — što je neznatno — već cijelim svojim ponašanjem, svojim stilom, svojim tonom glasa i svojim gestama? Mnogi pojedinci su dovoljno vješti da svoj karakter razumno predstave onakvim ka¬ kvim bi željeli da bude; tako su vješti u igranju te uloge da po¬ katkad zavedu čak ljude koji nikako nisu psihološki naivni. Bez ikakvog centra u sebi, bez ikakvih istinskih principa, vrijednosti ili uvjerenja, Hitler je mogao »izigravati« ljubaznog džentlmena i sam trenutačno ne biti svjestan da je to uloga. Hitler je volio tu ulogu, ne samo zbog obmanjivanja; njegova ljubav prema toj ulozi povezana je s njegovom društvenom po¬ zadinom. Ne mislim toliko mnogo na činjenicu da je njegov otac bio nezakonito dijete ni da je njegova majka bila neobrazovana, već na osebujan društveni položaj njegove obitelji. Djelomično zbog svog posla, djelomično zbog ličnih razloga, njegov je otac sa svojom obitelji živio u pet različitih gradova. Uz to, njegova uloga carskog carinskog službenika društveno ga je donekle odje* U priči R. L. Stevensona The Strange Case of Dr. Jekyll and Mr. Hyde (Čudnovati slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea) dobar i ljubazan dr. Jekyll nalazi drogu koja ga za vrijeme djelovanja, transformira u zlog čovjeka po imenu Hyde. Jekyll-i-Hyde označava dvostruku ličnost. (Prim. prev.) 256

ljivala od lokalne srednje klase, iako joj je, što se tiče prihoda i društvenog položaja, bio jednak. Tako Hitlerova obitelj, u raz¬ nim mjestima gdje je živjela, nikada nije bila potpuno integrira¬ na u društvo srednje klase. Uz to, premda su bili imućni, kultur¬ no su bili na nižem stupnju buržoaskog života. Otac je potekao iz niskog društvenog sloja, zanimao se samo za politiku i pčele i proveo je veliki dio svog slobodnog vremena u krčmi; majka mu je bila neobrazovana i zanimala ju je jedino njena obitelj. Kao ambiciozan, tašt mladić, Hitler se morao osjećati društveno nesigurnim; želio je biti svrstan među uspješnije i imućnije slo¬ jeve srednje klase. Čak je u Linzu čeznuo za elegantnom odjećom; na svojim je šetnjama bio odviše pedantno obučen i nosio je štap. Maser izvještava da je Hitler u Miinchenu imao crno večernje odijelo (bijela kravata), te da su njegova odijela bila uvijek ure¬ dna i nikada izlizana. Kasnije se uniforma pobrinula za problem odjeće, ali su njegove manire bile manire dobro odgojenog buržuja. Cvijeće, ukus kojim je dekorirao svoju kuću i uopće njego¬ vo držanje otkrivaju donekle usiljen pokušaj dokazivanja da je »uspio«. Hitler je bio pravi bourgeois-gentilhomme: skorojević koji žudi pokazati da je džentlmen.34 Mrzio je niže klase jer je morao dokazati da im ne pripada — posebno od godina prove¬ denih u Beču kada im je pripadao. Hitler je bio iskorijenjen čov¬ jek; ne toliko zbog toga što je bio Austrijanac koji se držao kao Nijemac, već zbog toga što nije bio ukorijenjen ni u kojoj dru¬ štvenoj klasi. Nije pripadao radničkoj klasi; nije pripadao ni buržoaziji. I društveno je bio samotnjak, ne samo psihološki. Jedini korijeni koje je mogao osjećati bili su najarhaičniji — ko¬ rijeni rase i krvi. Hitlerovo divljenje višim klasama nikako nije bilo rijetka po¬ java; isto takvo držanje nalazimo — obično duboko potisnuto — među društvenim vođama istog razdoblja kao što je na primjer Ramsay MacDonald. Takvi ljudi potječu iz niže srednje klase i duboko čeznu da ih »prihvati« viša klasa, industrijalci i generali. Hitler je bio manje skroman; želio je prisiliti one koji su raspo¬ lagali stvarnom moći da je podijele s njim i čak u formalnijem smislu, da mu se pokore. Hitler, pobunjenik, vođa radničke par¬ tije, bio je očaran bogatašima i njihovim stilom života, usprkos mnogim njihovim njemu upućenim prigovorima prije no što je do¬ šao na vlast. Hitler, ljubazan i brižljiv čovjek, igrao je ulogu; njegova želja da »pripada« i da bude »džentlmen« bila je stvar¬ na. Hitler je na neki način bio groteskni lik: čovjek gonjen straš¬ ću destrukcije, čovjek bez suosjećanja, vulkan arhaičnih strasti 257

— koji se trudio da izgleda kao dobro odgojen, brižan, čak bes¬ pomoćan džentlmen. Nije čudo što je mogao zavesti mnoge koji zbog mnoštva raznih razloga nisu mislili da su zavedeni. Groteskni simbol mješavine korektnog buržuja i ubojice je nje¬ govo vjenčanje s Evom Braun u bunkeru, kratko prije njihove smrti. Formalno vjenčanje bilo je najviša čast koju je Hitler, malograđanin, mogao ukazati svojoj ljubavnici i najviše dostig¬ nuće za nju, čije su vrijednosti bile potpuno tradicionalne, buržoaske norme. Sve je bilo korektno; trebalo je naći pravog činov¬ nika koji ima pravo obaviti ceremoniju vjenčanja; to je potra¬ jalo mnogo sati jer je u malom dijelu Berlina koji još nisu zau¬ zele sovjetske jedinice bilo teško naći mirovnog suca. Ali vrhov¬ ni vođa nije osjetio da može promijeniti pravila te birokratske procedure imenujući nekoga od prisutnih mirovnim sucem. Bilo je neophodno čekati nekoliko sati do dolaska pravog činovnika. Ceremonija vjenčanja valjano je obavljena, poslužen je šampa¬ njac. »Džentlmen« Hitler ispravno se vladao — objašnjavajući, međutim, da ga jedino neizbježna smrt može pokrenuti da oza¬ koni svoj odnos prema svojoj ljubavnici. (Da je malo promislio, da ne govorimo o ljubavi, taj je potez mogao učiniti nekoliko tje¬ dana ranije.) Hitler-ubojica funkcionirao je kao ranije. Čak ni njegovo vjenčanje s Evom nije ga spriječilo da da pogubiti svog šogora zbog navodne nevjernosti. Kratko prije toga on je svog liječnika dra Karla Brandta, koji mu je bio vjeran od 1934. goclne, osudio na smrt uz pomoć prijekog suda koji se sastojao od Goebbelsa, SS generala Bergera i vođe omladine Axmanna; Hitler je glumio i »tužioca« i vrhovnu vlast. Razlog za osudu na smrt, na kojoj je Hitler inzistirao, bio je podatak da je Brandt ostavio svoju obitelj u Thuringiji da je »pokupe Amerikanci« ra¬ dije no da je dovede u Obersalzberg; sumnjalo se da je Brandt svoju ženu koristio za vezu s Amerikancima. (Brandtovu ženu je spasio Himmler koji se u to vrijeme pokušao i sam dodvoriti Amerikancima.) Bez obzira na lične i društvene razoge Hitlerove fasade, ona je bila i važna prednost. Pomogla mu je da zavede one industrij¬ ske, vojne i nacionalističke političke vođe Njemačke, kao i mno¬ ge političare stranih zemalja, koji su mogli biti odbijeni njego¬ vom brutalnošću i destruktivnošću. Svakako, mnogi su vidjeli kroz njegovu fasadu, ali bilo je mnogo više onih koji nisu, i tako je bila stvorena povoljna kuma koja je dopustila Hitleru da sli¬ jedi svoj put destrukcije. 258

Nedostaci volje i realizma Hitler je sam smatrao da je njegova najveća prednost njegova ne¬ popustljiva volja. Da li je bio u pravu, ovisi o tome što se označa¬ va »voljom«. Promatrajući njegovu karijeru, izgledalo bi na prvi pogled da je zaista bio čovjek izvanredne snage volje. Njegov je cilj bio da bude velik, i usprkos tome što je započeo kao nitko, u samo dvadeset godina ostvario je svoje ciljeve iznad svakog oče¬ kivanja. Zar nije potrebna izvanredna volja da bi se dostigao takav cilj? Međutim, ta ideja postaje problematična ako se prisjetimo ka¬ ko je slabu snagu volje Hitler pokazivao kao dijete i kao mladić. Vidjeli smo da je bio danguba, nediscipliniran i ni za kakav na¬ por. Te karakteristike ne bismo očekivali kod osobe jake volje. Činjenica je da su ono što je Hitler nazivao svojom »voljom« bile njegove strasti koje su ga zapaljivale i nemilosrdno ga gonile da teži njihovom ostvarenju. Kao što je Speer rekao, njegova volja je bila bezgranična i sirova kao u šestogodišnjeg djeteta. Za šestogodišnjaka koji ne pravi kompromise i koji iskazuje srdžbu ka¬ da je frustriran može se reći da ima jaku »volju«, ali bilo bi ispravnije reći da je gonjen svojim impulsima i da nije sposoban pod¬ nijeti frustraciju. Kada Hitler nije vidio mogućnost postizanja svog cilja, samo je čekao da mu prođe vrijeme, dangubio je i radio upravo dovoljno da bi zaradio za život. U godinama do pr¬ vog svjetskog rata nije imao ni najbljeđu ideju, ni bilo kakvu predodžbu o planu za postizanje cilja. Da se to nije promijenilo zbog političke situacije nakon rata, vjerojatno bi nastavio dan¬ gubiti, možda dobivajući manje poslove, premda bi to za njega bilo vrlo teško zbog nediscipline. Imao bi najvećih izgleda u za¬ nimanju prodavača robe problematične vrijednosti čiji uspjeh ovisi uglavnom o snazi uvjeravanja. Ali njegovo je čekanje bilo nagrađeno; njegove fantastične želje i njegov veliki talent za uvjeravanje postali su povezani s društvenom i političkom stvar¬ nošću. Reakcionarni vojni oficiri su ga unajmili ne samo da špi¬ junira druge vojnike već da ih pridobija za reakcionarne milita¬ rističke ideje. Iz tih malih početaka Hitler je postao superprodavač robe — nacionalističke, antikomunističke, militarističke ide¬ ologije — koju su mnogo potraživali razočarani i frustrirani »ma¬ li ljudi« i za čiju su prodaju bili životno zainteresirani prvo voj¬ ska, a zatim druge moćne grupe. Kada se pokazao uspješnim na tom poslu, mnogi njemački bankari potpomogli su ga financijski do te mjere da mu je bilo moguće zauzeti vlast. 259

Slabost Hitlerove volje pokazuje se u njegovom oklijevanju i sumnji kada je morao donijeti odluku, što su komentirali mnogi promatrači. Imao je tendenciju, koja se može naći kod mnogih ljudi kojima manjka jaka volja, da pusti da događaji dođu do točke koja bi ga poštedila potrebe donošenja odluke jer bi odlu¬ ka obavezivala i primoravala; ali to ne djeluje samo po sebi. Hitler je podržavao vatru, sve više i više je zatvarao putove uz¬ maka, doveo je cijelu situaciju do vrenja gdje će morati djelo¬ vati kao što je djelovao. Svojom samozavaravajućom tehnikom po¬ štedio se poteškoća odlučivanja. Njegova »odluka« je zaista bila podređenje neizbježnom fait accompliju, ali onom njegovog dje¬ lovanja. Samo da navedemo primjer: izgleda sumnjivo da je prvo¬ bitno želio zaposjesti Poljsku za čijeg je reakcionarnog vođu pu¬ kovnika Becka imao velikih simpatija. Ali kada je Beck odbacio relativno blage Hitlerove zahtjeve, Hitler se razbjesnio i podgri¬ jao situaciju s Poljskom do točke koja nije ostavljala drugi izlaz do rata. Kada bi Hitler odlučio o putu, slijedio bi ga nepokolebljivom odlučnošću i onim što bi se moglo nazvati »željeznom voljom« za pobjedu. Da bi se izbjegla ta prividna kontradikcija, moramo ispi¬ tati, iako ukratko, pojam volje. Prvo, korisno je razlikovati »raci¬ onalnu volju« i »iracionalnu volju«. Pod racionalnom voljom pod¬ razumijevam energični napor da se dostigne racionalno željeni cilj; ona zahtijeva realizam, disciplinu, strpljenje i prevladavanje samougađanja. Iracionalnom voljom označavam strastvenu težnju hranjenu energijom iracionalnih strasti kojima nedostaju kvali¬ tete potrebne za racionalnu volju.35 Iracionalna volja je kao ri¬ jeka koja probija nasip; ona je moćna, ali čovjek nije njen gos¬ podar; on je njome gonjen, njome prisiljen, njen rob. Hitlerova volja je, zaista, bila jaka, ako je shvatimo kao iracionalnu volju. Ali njegova je racionalna volja bila slaba. Uz slabost njegove volje, jedna druga osobina je težila k tome da pokvari ono što su mu druge nadarenosti pomagale da postig¬ ne: njegov manjkav osjećaj za stvarnost. Hitlerov slab kontakt sa stvarnošću, kao što smo vidjeli, bio je vidljiv već u njegovoj zaokupljenosti dječačkim ratnim igrama sve do šesnaeste godi¬ ne. Taj svijet mašte bio je za njega mnogo stvarniji od stvarnog svijeta. Njegov plan da bude umjetnik imao je malo veze sa stvarnošću —- bio je uglavnom sanjarenje — i aktivnost komer¬ cijalnog umjetnika nikako nije odgovarala njegovoj viziji. Ljudi za njega nisu bili stvarni, nijedan; svi su bili sredstva; nije bio 260

u kontaktu s njima, premda je često bio oštroumni sudija.36 Iako Hitler nije potpuno opažao stvarnost, nije živio isključivo u svi¬ jetu mašte. Njegov svijet bio je svijet osebujne mješavine stvar¬ nosti i mašte u kome ništa nije bilo sasvim stvarno i ništa nije bilo savim nestvarno. U nekim slučajevima, posebno kod uvida u motive svojih protivnika, izvanredno je zamjećivao stvarnost. Nije ga imperesioniralo ono što su ljudi rekli, već ono što je sma¬ trao njihovim stvarnim — implicitnim ili čak ne potpuno svjes¬ nim — motivacijama. Dobar primjer je njegova procjena britansko-francuskog političkog ponašanja. Može se reći da je u nekom smislu Hitlerova pobjeda počela nespremnošću Velike Britanije da provede odluku Lige naroda o djelotvornoj blokadi Italije na¬ kon početka Mussolinijevog napada na Etiopiju 1935—1936. go¬ dine. Pod svim vrstama izlika Italija je i dalje primala naftu ko¬ ja je bila životno neophodna za vođenje rata, dok je Etiopija imala najveće poteškoće da dobije oružje izvana. Slijedeći doga¬ đaj koji je osmjelio Hitlera bilo je rukovanje španjolskim gra¬ đanskim ratom, 1936—1939. godine. Velika Britanija je sprije¬ čila ustavnu vladu Španjolske da uvozi oružje za svoju obra¬ nu, a francuska vlada, pod socijalistom Blumom, nije se usu¬ dila djelovati bez britanskog odobrenja. Međutim, komitet demo¬ kratskih snaga koji je bio zadužen za sprečavanja intervencije u španjolskoj, ništa nije učinio da spriječi Hitlera ili Mussolinija u nastavljanju njihove vojne intervencije u korist Franca.37 Slije¬ deći propust Francuza i Britanaca bio je nedostatak otpora Hitlerovom zauzimanju demilitarizirane rajnske oblasti 1936. godine, u vrijeme kada je njemačka vojska bila potpuno nespremna za rat. (Hitler je u Razgovorima za stolom [H. Picker, 1965] primi¬ jetio da bi se Francuzi, da je Francuska u ono vrijeme imala pra¬ vog državnika, oduprli njegovom zauzimanju rajnske oblasti.) Posljednji korak, Chamberlainov posjet s ciljem da zamoli Hit¬ lera za umjerenost, teško da je bio neophodan da potvrdi Hitlerovo uvjerenje da Velika Britanija i Francuska nisu bile voljne održati danu riječ. U tom slučaju Hitler je imao stvarni uvid u ljudsko ponašanje, kao oštrouman konjski trgovac koji uviđa ka¬ da se druga strana pretvara. Hitler nije vidio širu političku i eko¬ nomsku stvarnost. Propustio je zamijetiti tradicionalni interes Velike Britanije za ravnotežu snaga na kontinentu; nije uvidio da Chamberlain i njegov krug nisu predstavljali političke interese svih konzervativaca, a još mnogo manje javno mnijenje cijelog britanskog stanovništva. Pouzdao se u mišljenje Joachima von Ribbentropa, čovjeka okretne ali vrlo površne inteligencije, koji 261

je bio potpuno nespreman razumjeti političke, ekonomske i druš¬ tvene zamršenosti britanskog sistema. Isti propust realističke procjene manifestira se u njegovom nemanju ikakvog stvarnog znanja o Sjedinjenim Američkim Drža¬ vama i u njegovom propustu da se pokuša obavijestiti. Svi važni izvještaji se slažu da je bio zadovoljan s površnim idejama kao na primjer da su Amerikanci odviše nježni da bi mogli biti dobri vojnici, da Amerikom upravljaju Jevreji, da se američka vlada neće usuditi ući u rat jer je zemlja bila toliko puna sukoba da bi mogla izbiti revolucija. Hitlerova strategija pokazuje jednaki nedostatak potpunog zamjećivanja stvarnosti i objektivnosti. U svojoj bogato dokumenti¬ ranoj i prodornoj analizi P. E. Schramm (1965) ističe taj nedosta¬ tak u Hitlerovom strateškom pristupu. Schramm ne pokušava minimalizirati Hitlerove zasluge kao stratega i spominje, tri prim¬ jera (prema generalu A. Jodlu) smionih i imaginativnih planova. Ali od 1942. godine Hitlerov sud u vojnim pitanjima bio je vrlo manjkav. Činio je isto što i sa svojim štivom; iz vojnih izvještaja je izdvajao one podatke koji su se slagali s njegovim planovima i nije poklanjao pažnju onima koji su ih stavljali u pitanje. Nje¬ gova naređenja protiv povlačenja, koja su dovela do katastrofe kod Staljingrada i teških gubitaka na mnogim dijelovima fronta, Schramm je okarakterizirao kao »sve nerazumnija«. Čineći pla¬ nove za posljednji ofenzivni napad u Ardenima propustio je uzeti u obzir važne faktore aktualne taktičke situacije. Schramm prim¬ jećuje da je Hitlerova strategija bila strategija »prestiža« i »pro¬ pagande«. Odsustvo realizma natjeralo ga je da potpuno propusti priznati da su ratovanje i propaganda određeni različitim zako¬ nima i principima. Njegovo otuđenje od stvarnosti postaje gro¬ teskno vidljivo kada je 24. travnja 1945. godine, dva dana prije samoubojstva, već isplaniravši svoj kraj, izdao naređenje da »va¬ žne odluke moraju biti prezentirane Fuhreru 36 sati prije (njiho¬ va izvršenja)«. (P. E. Schramm, 1965) Miješanje Hitlerove defektne volje s njegovim defektnim osje¬ ćajem za stvarnost vodi do pitanja da li je stvarno imao volju za pobjedom ili je nesvjesno, i usprkos svim očitim naporima ka suprotnom, njegov put bio usmjeren prema katastrofi. Nekoliko vrlo senzibilnih promatrača dozvoljava mogućnost da je druga pretpostavka točna. C. Burckhardt, jedan od najoštroumnijih, pi¬ še: »Nije sasvim nategnuto pretpostaviti da je nezasitni mrzilac koji je u njemu [Hitleru] djelovao bio povezan u nesvjesnim dije¬ lovima njegovog bića sa zastrtom ali uvijek prisutnom izvjesnoš262

ću da bi kraj mogao biti obilježen najgroznijim neuspjehom i li¬ čnim ugasnućem, kao što se, u stvari, dogodilo u uredu predsjed¬ nika Reicha 30. travnja 1945.« (C. Burckhardt, 1965). Speer izvje¬ štava o tome da je i prije rata, kada je vrlo oduševljeno diskuti¬ rao o svojim arhitektonskim planovima, mutno osjećao da Hitler zapravo ne vjeruje u njihovo ostvarenje: to vjerovanje nije bilo uvjerenje, već neka vrsta intuitivnog osjećaja.38 J. Brosse iz¬ ražava istu ideju; on pita da li je Hitler ikada vjerovao u konač¬ nu pobjedu i da li ju je i želio. (J. Brosse, 1972). Na osnovu svoje analize Hitlera došao sam do sličnog zaključka. Pitam se da li je čovjek s tako jakom voljom i svezaokupljujućom destruktivnošću mogao u dubini svog bića stvarno željeti konstruktivan rad koji bi pobjeda implicirala. Naravno, Burckhardt, Speer, Brosse i ja ne opisujemo svjesni dio Hitlerovog uma. Pretpostavka da nije ni vjerovao, a ni želio ostvarenje svojih umjetničkih i političkih snova, odnosi se na ono što se može smatrati potpuno nesvjesnim; bez pojma nesvjesnih motivacija tvrdnja da je Hitler mogao ne željeti pobjedu zvuči apsurdno.39 Hitler je bio kockar; kockao se životima svih Nijemaca kao i svojim vlastitim. Kada je igra završila, a on izgubio, nije bilo čak ni prevelikog razloga za žaljenje. Imao je što je uvijek želio: moć i zadovoljenje svoje mržnje i žudnje za destrukcijom. Nje¬ govalo poraz nije mu mogao oduzeti to zadovoljstvo. Megaloman i destruktor nisu stvarno izgubili. Stvarno su izgubili milijuni ljudskih bića — Nijemci, pripadnici drugih nacija i manjina — za koje je smrt u borbi bila najblaži oblik patnje. Budući da je Hitler bio potpuno bez milosti, njihova patnja nije u njemu iza¬ zvala ni bol, ni kajanje. Analizirajući Hitlera, našli smo brojne žestoke patološke crte: postavili smo hipotezu o prisustvu poluautističke crte u djetetu; nalazimo ekstremnu narcisoidnost, nepostojanje kontakta s dru¬ gima, pukotine u njegovoj percepciji stvarnosti, intenzivnu nekrofiliju. Legitimno se može pretpostaviti prisustvo psihozne, možda shizofrenične crte. Ali znači li to da je Hitler bio »luđak«, da je patio od psihoze ili paranoje, kao što se pokatkad govori? Odgo¬ vor je, vjerujem, negativan. Usprkos crti ludila, on je bio dovolj¬ no zdrav da svrhovito slijedi svoje ciljeve i to — bar neko vrije¬ me — uspješno. Sa svim pogreškama u prosuđivanju koje je po¬ činio zbog svoje narcisoidnosti i destruktivnosti ne može se negi¬ rati da je bio demagog i političar istaknutog umijeća koji ni u kom času nije otvoreno pokazivao psihozne reakcije. Čak u svo¬ jim posljednjim danima, kada je bio psihički i mentalno slomljen 263

čovjek, vladao je sobom. U pogledu njegovih paranoidnih tenden¬ cija, njegova sumnjičavost bila je realistički dovoljno dobro ute¬ meljena — kao što su razne zavjere protiv njega pakazale — da ju se teško može nazvati manifestacijom paranoje. Svakako, da je Hitler optuženik na sudu, čak na najnepristranijem, isprika bolešću ne bi imala šanse. Pa ipak, premda u konvencionalnim terminima Hitler nije bio psihozan čovjek, u dinamičkim, među¬ ljudskim terminima on je bio vrlo bolestan. Cijelo pitanje da li se Hitlera može smatrati bolesnim pritiješnjeno je poteškoćom koju smo ranije raspravili o prijepornoj vrijednosti psihijatrij¬ skih etiketa; iskazi o razlici između psihozne crte i potpune psi¬ hoze mogu imati svoju vrijednost na sudu za donošenje odluke da li osobu treba poslati u zatvor ili u duševnu bolnicu, ali u ko¬ načnoj analizi kojom se bavimo međuljudski procesi prkose tak¬ vim etiketama. No klinička se analiza ne smije koristiti za zatamnjenje moralnog problema zla. Upravo kao što postoje zli i dobro¬ ćudno »zdravi« ljudi, tako postoje zli i dobroćudni luđaci. Mora se vidjeti zašto je zlo zlo; moralni se sud ne može stvarati sumnji¬ vom kliničkom dijagnozom. Ali i čovjek koji je najviše zao ljud¬ sko je biće i izaziva naše suosjećanje. Zaključujući ovu analizu Hitlerovog karaktera može koristiti nekoliko riječi o svrsi uvrštavanja ovog opširnog materijala, kao i onoga o Himmleru, u ovu studiju. Osim očitog teorijskog cilja razjašnjenja pojma sadizma i nekrofilije prezentiranjem klinič¬ kih ilustracija imao sam još jedan cilj: isticanje glavne zablude koja sprečava ljude da prepoznaju potencijalne Hitlere prije no što ovi pokažu svoja prava lica. Ta zabluda leži u vjerovanju da sasvim destruktivan i zao čovjek mora biti vrag — i tako izgle¬ dati; da mora biti lišen svake pozitivne osobine; da mora nositi znak Kaina tako vidljivo da svatko izdaleka može prepoznati nje¬ govu destruktivnost. Takvi vragovi postoje, ali su vrlo rijetki. Kao što sam ranije naveo, mnogo češće će intenzivno de¬ struktivna osoba pokazati ljubazno lice; ljubav za obitelj, djecu, životinje; govorit će o svojim idealima i dobrim namjerama. Ali ne samo to. Teško da postoji čovjek koji je do krajnosti li¬ šen svake ljubaznosti, svake dobre namjere. Da postoji — bio bi na granici bolesti, izuzev »moralnih idiota« od rođenja. Zbog toga, sve dok se vjeruje da zao čovjek nosi rogove, neće biti mo¬ guće zlog čovjeka otkriti. Naivna pretpostavka da je zao čovjek lako prepoznatljiv uzro¬ kuje veliku opasnost: ne uspijevamo prepoznati zle ljude prije no što otpočnu svoj posao destrukcije. Vjerujem da većina ljudi 264

nema intenzivno destruktivni karakter Hitlera. Ali čak kada bismo procijenili da takve osobe sačinjavaju 10 posto stanovništva, do¬ voljno ih je da budu vrlo opasne ako steknu utjecaj i moć. Da¬ kako, svaki destruktor ne bi postao Hitler jer bi mu nedostajali Hitlerovi talenti; mogao bi jedino postati efikasni pripadnik SS-a. Ali s druge strane, Hitler nije bio genij i njegovi talenti nisu bili jedinstveni.. Jedinstvena je bila društveno-politička situacija u kojoj se mogao uzdizati; postoje, vjerojatno, stotine Hitlera me¬ đu nama koji bi mogli nastupiti da dođe njihov čas. Analizirati Hitlera objektivno i bez strasti nije diktirano jedi¬ no znanstveničkom savješću, već i time što je to uvjet učenja va¬ žne lekcije za sadašnjost i budućnost. Svaka analiza koja bi iskri¬ vila Hitlerovu sliku lišavajući ga njegove ljudskosti samo bi in¬ tenzivirala tendenciju sljepoće pred potencijalnim Hitlerima, uko¬ liko oni ne nose rogove. BILJEŠKE UZ TRINAESTO POGLAVLJE

1. U opisima Hitlerovih roditelja i njegovog djetinjstva i mladosti slijedim uglavnom dva najvažnija djela koja prikazuju njegove rane godine, odlične knjige B. F. Smitha (1967) i W. Masera (1971). Također sam se koristio A. Kubizekom (1954) i A. Hitlerom (1943). Hitlerova knjiga uvelike služi propagandnim svrhama i sadrži mnoge neistine; Kubizek, prijatelj iz Hitlerove mladosti koji mu se divio dok su bili mladi, kao i kada je Hitler bio na vlasti, može se koristiti uz određen oprez. Maser, iako historičar, često je nepouzdan prilikom upotrebe njegovih izvora. Smith je daleko najobjektivniji i najpouzdaniji izvor o Hitlerovoj mladosti. 2. Kao što je već ranije napomenuto, naučnici koji su proučavali autističku djecu otkrili su da je uplitanje uvjet za autizam. 3. Postoji nekoliko psihoanalitičkih pokušaja objašnjenja Hitlerove zloćudnosti: (1) konvencionalna ortodoksna analiza W. C. Langera (1972) koja je napisana 1943. g. kao izvještaj za Ured strateških službi i klasificirana kao »tajna«; (2) studija J. Brossea (1972). Langerova analiza, pogotovo u vrijeme kada su podaci o Hitlerovom životu bili oskudni, ima nekih dobrih strana, premda je uve¬ like ometana teorijskim okvirom. Langer naglašava da je Hitle¬ rova rana sklonost prema majci dovela do stvaranja posebno ja¬ kog Edipovog kompleksa (tj. želje da se oslobodi oca) i nadalje, da je Hitler morao promatrati svoje roditelje za vrijeme snoša¬ ja, te da je morao postati ozlojeđen i na oca, zbog njegove »bru¬ talnosti«, i na majku, zbog njene »izdaje«. Budući da se pretpo¬ stavlja da svi dječaci imaju Edipov kompleks i da su bili svjedo¬ ci seksualnog čina svojih roditelja (pogotovo kod onih klasa ko¬ je imaju manje životnog prostora no srednja klasa), teško je vi¬ djeti zašto bi stanje, koje je praktički univerzalno, objašnjavalo specifični karakter, da ne govorimo o tako nenormalnom karak¬ teru kao što je Hitlerov. 265

Psihoanalitička studija J. Brossea o Hitleru iznosi mnogo ma¬ terijala i pisana je s mnogo osjetljivosti; Brosse je jasno pre¬ poznao Hitlerovu mržnju prema životu i u tom vidu dolazi do zaključka koji su slični zaključcima u ovoj knjizi. Jedini element koji kvari Brosseovu knjigu je njegova potreba da svoje prona¬ laske izrazi u terminima teorije libida. On ide korak dalje od konvencionalne teorije Edipovog kompleksa i »prvobitnog pri¬ zora«. Najdublja, nagonska, nesvjesna snaga u Hitleru »sastojala se u ubojstvu falusne majke, tj. ne samo oca već i majke-oca i majke sjedinjene u seksualnom činu... Ono što želi uništiti nije toliko njegovo rođenje koliko njegovo začeće, to jest, drugim ri¬ ječima, 'prvobitni prizor', izvorni prizor snošaja njegovih rodite¬ lja; i ne prizor kome je dijete moglo biti svjedokom, već onaj ko¬ ji se odigrao upravo pred njim... kome je prisustvovao u imagi¬ naciji i retrospektivno, u kome je, na stanovitom stupnju, bio čak potencijalno prisutan, budući da se morao baviti svojim vlastitim začećem . . . Mržnja prema životu nije ništa drugo već to: mržnja prema činu kojim su mu roditelji podarili život...« (J. Brosse, 1972. Ove, kao i daljnje citate iz Brosseove knjige, sam sam pre¬ veo.) Kao simboličan, nadrealistički opis totalne mržnje prema životu, ta slikovitost ima svojih zasluga. Ali kao činjenična ana¬ liza uzroka Hitlerovoj mržnji prema životu ona graniči s apsur¬ dom. Pokušao sam ukratko analizirati Hitlerov karakter na osnovu poj¬ ma autoritarno-sadomazohističkog karaktera, ali ne baveći se po¬ viješću Hitlerovog djetinjstva. (E. Fromm, 1941). Vjerujem da je ono što sam tada napisao još valjano, ali da je Hitlerov sadizam sekundaran u usporedbi s njegovom nekrofilijom, kojom se bavi slijedeća analiza. 4. Može se dokazati, naravno, da nam evidencija ne pokazuje nje¬ govo nesvjesno razočaranje i neraspoloženje. Ali budući da se ne mogu otkriti nikakvi znaci nečeg takvog, argument je bez vrijednosti. Njegova jedina osnova je dogmatska pretpostavka da je rođenje brata ili sestre moralo imati takav učinak. To uzrokuje zaobilazno zaključivanje u kome se uzima kao činjenica ono što teorija zahtijeva i tada se tvrdi da je teorija potvrđena činjeni¬ cama. 5. Budući da se Kubizek divio Hitleru kada su bili mladi kao i ka¬ snije, kada je Hitler bio na vlasti, nemoguće je reći da li su činjenice koje Kubizek iznosi istinite, osim kada su potkrijeplje¬ ne drugim izvorima; njegovi »utisci« su vrlo jednostrani, Hitleru u prilog. Maser čak vatrenije opisuje Hitlerovu ljubaznost punu ljubavi prema majci i njegov očaj prilikom njene smrti. Maserov opis je baziran na bilješci koju je židovski liječnik, dr E. Bloch, koji je liječio Hitlerovu majku, napisao trideset i jednu godinu kasnije, 1938. g., za nacističke vlasti. Sa svim dužnim poštovanjem za dra E. Blocha, izjavu koju 1938. godine u Njemačkoj piše Jevrej za nacističke vlasti teško da možemo smatrati nepristra¬ nom: možemo je smatrati upravo motiviranim pokušajem da za¬ dobije njihovu naklonost; to je ljudski shvatljivo, ali lišava dokument svake historijske vrijednosti. To što povjesničar Maser čak ne stavlja u pitanje valjanost izjave dra Blocha jedan je od 266

primjera koji ilustriraju mnoge druge ozbiljne nedostatke njegove metode korištenja izvora, o čemu ću imati prilike kasnije nešto kazati. 6. Njegov učitelj E. Huemer rekao je o svom nekadašnjem učeniku, kada je bio svjedok na procesu protiv Hitlera, nakon neuspjelog pokušaja puča u Miinchenu: »Hitler je nesumnjivo bio talentiran, iako jednostrano, ali je imao malo samokontrole; u najmanju ruku smo ga smatrali tvrdoglavim, svojeglavim, svadljivim i raz¬ dražljivim, i njemu je sigurno bilo teško da se prilagodi osnova¬ ma školske organizacije. Nije baš bio vrlo marljiv; da je bio, imao bi mnogo uspjeha, uzimajući u obzir njegove nesumnjive talente.« (W. Maser, 1971) 7. Hitlerove izjave u Mein Kampfu o njegovom siromaštvu u biti su neistinite. 8. li svom pokušaju da u najboljem svjetlu prikaže Hitlerovu ozbilj¬ nost u pristupu studiranju umjetnosti Maser izvještava da je Hit¬ ler uzimao poduke od kipara Panholzera, profesora srednje ško¬ le. Ali jedini dokaz kojim Maser potkrepljuje svoju tvrdnju je pismo koje je napisala kućevlasnica Hitlerove majke profesoru umjetničkog crtanja Rolleru moleći ga da posjeti Hitlera i da ga savjetuje. Maser ne navodi nikakav dokaz o rezultatu te posjete, ako je do nje uopće došlo. On samo navodi da je Hitler, trideset godina kasnije, spominjao Panholzera (prema gramatičkoj kon¬ strukciji Maserove rečenice to je trebao biti Roller) kao svog uči¬ telja. To je jedan od mnogih primjera gdje Maser Hitlerove izja¬ ve o sebi samome uzima kao dovoljan dokaz. Ali ostaje misterij kako je Maser mogao znati da je Hitler morao »disciplinirano i uredno« raditi u atelieru Panholzera kao i zašto bi nastajući slikar i arhitekt trebao željeti instrukcije kipara. (W. Maser, 1971) 9. Daljnji tekst je zasnovan uglavnom na: B. F. Smith (1967). 10. Iz obimne literature o Hitleru i razdoblju njegovog života od 1914—1945. g. uglavnom sam se koristio djelima A. Speera (1970) i W. Masera (1971), međutim kod Masera s određenim oprezom, kao što sam već napomenuo u vezi s njegovim izvještajima o Hit¬ lerovoj mladosti. Također sam za velik dio informacija i uvida zahvalan ličnim saopćenjima Alberta Speera. (Speer se istinski kaje zbog svog sudjelovanja u nacističkom režimu i ja vjerujem izjavi da je postao potpuno drugačiji čovjek.) Dodatni valjani iz¬ vori su: P. E. Schramm (1965), H. Krausnick i drugi (1968), oba su značajna jer citiraju mnoge važne izvore, kao i odličan izvor Hitlers Tischgesprache im Fuhrershauptquartier (u Frommovom tekstu: Razgovori za stolom, prim. prev.) (H. Picker, 1965), s »Uvo¬ dom« Schramma. Također sam se koristio djelom E. Hanfstaengla (1970), ali s velikim oprezom. Hitlerov Mein Kampf je kao histo¬ rijski izvor poslužio vrlo malo. Konzultirao sam mnoge druge knji¬ ge, od kojih su neke također navedene u tekstu. 11. Ovaj, kao i ostale citate s njemačkog i francuskog originala, sam sam preveo. 12. Ovo su rukom učinjene bilješke nekadašnjeg Hitlerovog mlađeg oficira i kasnijeg ađutanta, generalnog konzula Fritza Wiedemana (penzioniran). Hitler je to izjavio gotovo istog dana kada je 267

Goering naredio da se »Centralni ured Reicha« za iseljenje Jevreja povjeri Eichmannu. Eichmann je već ranije razradio metodu istjerivanja Jevreja. H. Krausnick i drugi (1968) sugeriraju da se Hitleru možda nije sviđalo to manje ekstremno rješenje, ali da se s njime složio »jer je to bilo jedino praktično rješenje«. 13. A. Speer, lično saopćenje. 13a. To je značajna manifestacija njegovog »oralno-sadističkog«, eks¬ plozivnog karaktera. 14. Speer izvještava da ni razgovori za vrijeme objeda u Berlinu nisu bili manje trivijalni i dosadni te da Hitler »čak nije ni po¬ kušavao prikriti česta ponavljanja koja su bila tako neugodna slušaocima«. (A. Speer, 1970) 15. U Razgovorima za stolom s generalima u svom glavnom stanu, u vremenu od 1941. g. do 1942. g., Hitler se očito jako naprezao i trudio da svojom erudicijom i znanjem impresionira svoje goste. Ti razgovori su se uglavnom sastojali od beskrajnih monologa o svim mogućim područjima. Bio je to isti Hitler koji je držao predavanja samotnjacima u Mannerheimu. Ali sada su njegovi slušatelji bili vođe njemačke vojske; njegovo samopouzdanje zna¬ tno je ojačalo, i ekstenzitet (premda ne i intenzitet) njegovog zna¬ nja se proširio godinama daljnjeg čitanja. Pa ipak je, u krajnjoj liniji, promjena bila površna. 16. Maserovu izjavu također potvrđuje Speer, u ličnom kontaktu. 17. Maserov iskaz zasnovan je na svjedočanstvu generala W. Warlimonta. 18. A. Speer, lično saopćenje. 19. A. Speer, lično saopćenje. 20. Usporedi raspravu o narcisoidnosti, u 9. poglavlju. 21. Usporedi W. Maser (1971) i J. Brosse (1972). Iako pretpostavlja da za to ne postoji neposredan dokaz, on zasniva svoju tvrdnju da je Hitler posjedovao snažne latentne homoseksualne tendencije na krivom argumentu da je tome tako jer je Hitler imao para¬ noidne tendencije, pa se tako njegovo zaključivanje bazira na frojdovskoj pretpostavci tijesnog odnosa paranoje i nesvjesne homo¬ seksualnosti. 22. Na žalost, Hanfstaengl nije pouzdani svjedok. Njegova autobio¬ grafija je uvelike sama sebi svrhom; u njoj se autor pokušava predstaviti kao čovjek koji se trudio da pozitivno djeluje na Hit¬ lera i koji je, nakon svog raskida s njim, postao »savjetnika pred¬ sjednika Roosevelta — što je upravo pretjerano. Unatoč tome, u osnovi možemo imati povjerenja u njegov opis Hitlerovog odno¬ sa prema ženama, jer to područje ne može povećati autorov po¬ litički ugled. 23. A. Speer, lično saopćenje. 24. Prijevod: E. F. 25. Na hebrejskom jeziku riječ norah ima isto dvostruko značenje; koristi se kao atribut Boga i predstavlja arhaički stav po kome je Bog istovremeno strašan i plemenit. 26. A. Speer, lično saopćenje. 268

27. Moramo ostaviti otvorenim pitanje da li su Hitlerove eksplozije bijesa bile rezultat organskih neurofizioloških faktora ili su takvi faktori barem smanjivali početak njegove srdžbe. 2S. Usp. H. S. Ziegler (1965); također H. S. Ziegler, urednik (1970). Prema raznim izvještajima možemo očekivati da će se u bliskoj budućnosti pojaviti velik broj knjiga i članaka u Njemačkoj, En¬ gleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama koji će pokušati do¬ nijeti ponovo izglačanu sliku Hitlera, velikog vođe. 29. Jednom je prilikom racionalizirao tu nespremnost rekavši Speeru da većina njemačkih naučenjaka najvjerojatnije ne bi htjela doći k njemu. To, možda na žalost, nije bilo istina i Hitler je to mo¬ rao znati. (A. Speer, 1970) 30. Maser, da bi najbolje prikazao Hitlerov talent za slikanje, obja¬ šnjava Hitlerovu metodu kopiranja: »Hitler je kopirao ne zato što nije imao t a l e n t a . . . već zato što je bio odviše lijen da iziđe i da slika.« (W. Maser, 1971). Ta izjava je primjer Mascrove ten¬ dencije uzdizanja Hitlerove veličine, pogotovo budući da je tako očito pogriješio — bar u pogledu jednoga: jedina aktivnost koju je Hitler volio bila je da izlazi, premda da samo šeta ulicama. Jedan drugi primjer Maserove naklonosti Hitlerovom talentu za slikanje predstavlja njegova izjava da dr Bloch (liječnik jevrejskog porijekla koji je liječio Hitlerovu majku), čuvajući neke ak¬ varele koje mu je Hitler dao, »sigurno (ih) nije čuvao sve do na¬ kon 1938. g. jer su Adolf i Klara Hitler bili njegovi pacijenti sve do 1937. g.«. Maser tako nagovještava da činjenica što je doktor sačuvao slike indicira da su slike imale umjetničku vrijednost. Ali zašto ih doktor ne bi čuvao upravo zato što su Hitlerovi nekada. bili njegovi pacijenti? Ne bi bio prvi liječnik koji je čuvao uspomenu koja izražava zahvalnost pacijenata — a nakon 1933. g. svaka uspomena od Hitlera sigurno je bila od velike važnosti za čo¬ vjeka u Blochovoj situaciji. 51. Zahvalan sam gospodinu Speeru koji mi je pokazao te skice; one predstavljaju ključ prirode Hitlerovog pedantnog, beživotnog ka¬ raktera. 32. Schramm napominje da Hitler tokom razgovora za stolom nije spomenuo nijedno od strašnih naređenja koja je izdao u vrije¬ me kada su se ti razgovori održavali. 33. A. Speer, lično saopćenje. 34. Chaplinov gospodin Verdoux, ljubazan muž, pripadnik srednje kla¬ se koji zarađuje za život ubijajući bogate žene, pruža izvjesnu paralelu. 35. Usp. raspravu o racionalnim i iracionalnim strastima u 10. po¬ glavlju. 56. Hitlerov nedostatak kontakta sa stvarnošću Speer izražava u po¬ nešto drugačijoj, vrlo intuitivnoj formulaciji: »U njemu zapravo postoji nešto nestvarno. Ali to je možda bila stalna osobina. U retrospektivi se pokatkad pitam nije li ta nedodirljivost, ta nestvarnost bila njegova karakteristika od njegove rane mladosti do trenutka njegovog samoubojstva. Pokatkad mi se čini da su sve žešći napadi bijesa mogli nastupati zato što u njemu nije bilo 269

ljudskih emocija da im se suprotstave. On jednostavno nije ni¬ kome mogao dopustiti da se približi njegovom unutarnjem biću jer je ta srž bila beživotna, prazna.« (A. Speer, 1970) 37. Sir A. Cadogan, stalni podsekretar u britanskom ministarstvu za vanjske poslove, konzervativac koji je pomogao kreiranju britan¬ ske politike onoga vremena, iznosi odličnu i detaljnu sliku stava prema španjolskom građanskom ratu koji je uvelike bio motivi¬ ran simpatijama konzervativaca prema Mussoliniju i Hitleru, nji¬ hovom sklonošću da dopuste Hitleru napasti Sovjetski Savez i njihovom nesposobnošću da prozni Hitlerove namjere. (Sir A. Cadogan, 1972) 38. A. Speer, lično saopćenje. 39. Postoji obilje kliničkog materijala koji dokazuje da ljudi mogu težiti svojoj destrukciji, iako je njihov svjesni cilj upravo supro¬ tan. Takav materijal ne pruža samo psihoanaliza, već svako ve¬ liko dramsko djelo.

Epilog: O dvoznačnosti nade U ovoj sam studiji pokušao pokazati da je prethistorijskog čo¬ vjeka, koji je živio u skupinama kao lovac i kao sakupljač hrane, karakterizirao minimum destruktivnosti i optimum kooperacije i dijeljenja, te da su se tek s povećanjem produktivnosti i podje¬ lom rada, stvaranjem ogromnog viška rada i izgradnjom država s hijerarhijom i elitama, pojavile destruktivnost i okrutnost širo¬ kih razmjera i napredovale paralelno s civilizacijom i razvitkom moći. Da li je ova studija iznijela valjanu argumentaciju u korist teze da agresija i destruktivnost mogu opet poprimiti minimalnu ulo¬ gu u proizvodnji motivacija? Vjerujem da jest i nadam se da to misle i moji čitaoci. Sve dok je agresija biološki dana u ljudskim genima ona nije spontana već je obrana od ugroženosti ljudskih vitalnih interesa, interesa razvoja, te opstanka jedinke i vrste. Ta defenzivna agre¬ sija bila je relativno niskog stupnja u određenim primitivnim uvjetima — kada jedan čovjek nije tako mnogo ugrožavao dru¬ goga. Ali čovjek se otada izvanredno razvio. Opravdano je zami¬ sliti da će čovjek zatvoriti krug i da će izgraditi društvo u kome nitko neće biti ugrožen: ni djeca od strane roditelja; ni roditelji od svojih nadređenih; ni jedna klasa od strane druge klase; ni nacija od strane supersile. Postizanje takvog cilja strahovito je otežano ekonomskim, političkim, kulturnim i psihološkim razlo¬ zima — i dodatnom poteškoćom, da nacije ovoga svijeta oboža¬ vaju idole — i to različite — i tako se međusobno ne razumiju, čak ni kada bi razumjeli razne jezike. Bilo bi ludo ignorirati te poteškoće; ali empirijska studija svih podataka pokazuje da po¬ stoji stvarna mogućnost izgradnje takvog svijeta u doglednoj bu¬ dućnosti, ukoliko se uklone političke i psihološke barikade. Maligni oblici agresije, s druge strane — sadizam i nekrofilija — nisu urođeni; zbog toga ih je stvarno moguće reducirati kada se društveno-ekonomski uvjeti zamijene uvjetima koji su povoljni 271

za potpuni razvoj čovjekovih istinskih potreba i sposobnosti: do razvoja ljudske samodjelatnosti i čovjekove stvaralačke moći kao svog cilja. Eksploatacija i manipulacija stvaraju dosadu i trivi¬ jalnost; one osakaćuju čovjeka i svi faktori koji čovjeka pretva¬ raju u psihičkog bogalja preobraćaju ga u sadista ili destruktora. Taj će stav neki okarakterizirati kao »preoptimističan«, »uto¬ pijski« ili »nestvaran«. Da bi priznali zasluge takve kritike, izgle¬ da da im je potrebna rasprava o koncepciji dvoznačnosti nado i prirode optimizma i pesimizma. Pretpostavimo da se preko vikenda spremam na izlet i da nije sigurno da li će vrijeme biti lijepo. Mogu reći: »Optimist sam«, što se tiče vremena. Ali ako mi je dijete teško bolesno i njegov život visi o koncu, osjetljivom bi uhu čudno zvučalo kada bih rekao: »Ja sam optimist«, jer u tom kontekstu izjava izgleda rav¬ nodušna i distancirana. Ne mogu čak reći: »Uvjeren sam da će moje dijete živjeti«, jer u takvim okolnostima nemam stvarne osnove da u to budem uvjeren. Što mogu tada reći? Najadekvatnije bi riječi možda bile: »Vjerujem da će moje di¬ jete preživjeti.« Ali »vjerujem«, zbog svojih teoloških implikacija, nije riječ koja bi odgovarala današnjici. Pa ipak je ona najbolje što imamo, jer vjera implicira jedan krajnje važan element: moju žarku, intenzivnu želju da moje dijete živi i zbog toga ću učiniti sve što mogu da ono ozdravi. Nisam samo promatrač, odvojen od svog djeteta, kao što sam to kao »optimist«. Sada sam dio situacije koju promatram; angažiran sam; moje dijete o kome ja, »subjekt«, iznosim prognozirajući iskaz, nije »objekt«; moja vje¬ ra je ukorijenjena u mom odnosu prema mojem djetetu; ona je mješavina znanja i sudjelovanja. To je istina jedino u slučaju ako pod vjerom podrazumijevamo »racionalnu vjeru« (E. Fromm, 1947) koja je zasnovana na jasnoj svijesti o svim važnim podaci¬ ma, a ne iluziju, kao »iracionalnu vjeru« koja je zasnovana na našim željama. Optimizam je otuđeni oblik vjere, pesimizam je otuđeni oblik očaja. Ako se istinski reagira na čovjeka i njegovu budućnost, tj. brižno i »odgovorno«, može se reagirati samo vjerom ili očajem. Racionalna vjera kao i racionalni očaj zasnovani su na najcjelo¬ vitijem, najkritičnijem poznavanju svih faktora koji su važni za opstanak čovjeka. Osnova racionalne vjere u čovjeka je prisustvo stvarne mogućnosti njegovog spasenja; osnova racionalnog očaja bila bi spoznaja da takvu mogućnost nije moguće sagledati. 272

U ovom kontekstu treba naglasiti slijedeće: većina ljudi je spremna da vjeru u čovjekovo poboljšanje odmah proglasi ne¬ stvarnom; ali oni ne priznaju da je često upravo očaj nestvaran. La¬ ko je reći: »Čovjek je oduvijek bio ubojica.« Ali taj iskaz nije ispra¬ van jer ne uzima u obzir zamršenosti povijesti destruktivnosti. Jednako je tako lako reći: »Želja za eksploatacijom drugih ima upravo ljudsku prirodu«; ali ponovo, taj iskaz negira (ili iskriv¬ ljuje) činjenicu. Ukratko, iskaz »ljudska priroda je zla« nije ni malo stvarniji od iskaza »ljudska priroda je dobra«. Ali mnogo je lakše potvrditi prvi iskaz; tko god želi dokazati ljudsku zloću najlakše nalazi sljedbenike jer svakome nudi alibi za njegove gri¬ jehe — i prividno ništa ne riskira. Pa ipak je širenje iracionalnog očaja destruktivno, kao što je i neistinito; ono obeshrabruje i zbunjuje. Propovijedanje iracionalne vjere ili nagovještavanje lažnih Mesija jedva da je manje destruktivno — ono obmanjuje i zatim paralizira. Stav većine nije ni stav vjere ni stav očaja već, na žalost, stav potpune indiferentnosti prema budućnosti čovjeka. Oni koji nisu potpuno indiferentni ponašaju se kao »optimisti« ili »pesimisti«. Optimisti vjeruju u dogmu neprekinutog toka »progresa«. Na¬ viknuti su da identificiraju ljudsko dostignuće s tehničkim do¬ stignućem, ljudsku slobodu sa slobodom od prinude i potroša¬ čkom slobodom izbora mnogih navodno različitih roba. Dosto¬ janstvo, kooperativnost, ljubaznost primitivca ih ne impresioni¬ ra; ali ih impresioniraju tehnička dostignuća, bogatstvo, upor¬ nost. Stoljeća vladavine nad tehnički zaostalim narodima razli¬ čite boje kože ostavila su svoj pečat u umovima optimista. Kako bi »divljak« mogao biti human ili jednak, da ne kažemo superi¬ oran, ljudima koji lete na Mjesec — ili ljudima koji pritiskom na dugme mogu uništiti milijune ljudskih bića? Optimisti dosta dobro žive i, bar za sada, mogu sebi priuštiti da budu »optimisti«. Ili, u najmanju ruku, to je ono što oni misle jer su toliko otuđeni da ih čak ni ugrožavanje budućnosti njiho¬ vim praunucima ne može istinski uzbuditi. »Pesimisti« u stvari nisu mnogo drugačiji od optimista. Žive upravo kao da im je udobno i kao da su upravo malo angažirani. Sudbina ljudskog roda brine ih jednako malo kao i optimiste. Ne očajavaju; kad bi očajavali, ne bi živjeli, i ne bi mogli živjeti tako zadovoljno kao što žive. I dok njihov pesimizam funkcionira tako da ih uvelike štiti od bilo kakvog unutarnjeg zahtjeva da ne¬ što urade, štiteći ideju da se ništa ne može uraditi, optimisti se 273

brane od istog unutarnjeg zahtjeva, uvjeravajući sami sebe da se sve kreće ionako u ispravnom pravcu tako da ništa ne treba uraditi. Stav koji je zauzet u ovoj knjizi je stav racionalne vjere u čo¬ vjekovu sposobnost da se izvuče iz onoga što izgleda pogubna mreža okolnosti koju je sam ispleo. To je stav onih koji nisu ni »optimisti« ni »pesimisti« već radikali koji imaju racionalnu vje¬ ru u čovjekovu sposobnost da će izbjeći krajnju katastrofu. Taj humanistički radikalizam ide do korijena i tako do uzroka; on teži oslobođenju čovjeka od lanaca iluzija; on pretpostavlja ne¬ ophodnost temeljnih promjena, ne samo u našoj ekonomskoj i političkoj strukturi već i u našim vrijednostima, našoj koncepciji čovjekovih ciljeva i u našem ličnom ponašanju. Imati vjeru znači usuditi se, misliti nemislivo, pa ipak djelo¬ vati unutar granica stvarno mogućeg; to je paradoksalna nada svakodnevnog očekivanja Mesije, a opet ne gubljenje vjere kada nije došao u očekivano vrijeme. Ta nada nije pasivna i nije strp¬ ljiva; naprotiv, ona je nestrpljiva i aktivna, tražeći svaku moguć¬ nost akcije unutar stvarnih mogućnosti. Ona je najmanje pasivna u pogledu vlastitog razvoja i oslobođenja. Dakako, postoje oštre granice ličnog razvoja, determinirane društvenom strukturom. Ali oni navodni radikali koji smatraju da nikakva lična promjena nije moguća, pa čak ni poželjna unutar današnjeg društva, koriste svoju revolucionarnu ideologiju kao ispriku za svoj lični otpor unutarnjoj promjeni. Stanje ljudskog roda danas je odviše ozbiljno da bismo mogli sebi dopustiti da slušamo demagoge — a najmanje sve one dema¬ goge koji su skloni destrukciji — ili čak vođe koji se koriste samo svojim mozgovima, a čija su srca otvrdnula. Kritička i radikalna misao bit će plodotvorna samo ako je pomiješana s najdrago¬ cjenijom osobinom kojom je čovjek obdaren — ljubavlju prema životu.

Dodatak: Freudova teorija agresivnosti i destruktivnosti Evolucija Freudove koncepcije agresivnosti i destruktivnosti Možda je najznačajniji element u Freudovom proučavanju agre¬ sije taj što sve do 1920. godine gotovo nije obraćao pažnju na ljudsku agresivnost i destruktivnost. On je sam mnogo godina kasnije izrazio čuđenje nad tom činjenicom u djelu Nelagodnosti u kulturi (1930). »Ali više ne mogu shvatiti kako smo mogli zane¬ mariti neerotičnu agresivnost i destruktivnost koja je svugdje prisutna i ne dati joj odgovarajuće mjesto u našem tumačenju života.« (S. Freud, 1930) Da bismo razumjeli tu posebnu slijepu točku, bit će korisno da pokušamo sebi predočiti raspoloženje u kojem je bila srednja klasa u Evropi u doba prije prvog svjetskog rata. Od 1871. nije bilo velikog rata. Buržoazija je sigurno napredovala, i politički i društveno, a oštar antagonizam između klasa postajao je, zbog stalnog poboljšanja situacije radničke klase, blaži. Svijet se činio miroljubivim i sve civiliziranijim, naročito ako čovjek nije obra¬ ćao mnogo pažnje na veći dio ljudske rase koji je živio u Africi, Aziji i Južnoj Americi, u uvjetima krajnjeg siromaštva i poniže¬ nja. Ljudska destruktivnost izgledala je kao faktor koji je igrao ulogu u mračno doba i u ranijim stoljećima, ali koji je sada bio zamijenjen razumom i dobronamjernošću. Psihološki problemi koji su bili otkriveni proizlazili su iz prestrogih moralnih zakona srednje klase, a Freud je bio toliko impresioniran dokazima o štetnom djelovanju seksualnog potiskivanja da jednostavno nije pridavao važnost problemu agresivnosti, dok ga zbog prvog svjet¬ skog rata nije više mogao ignorirati. Taj rat predstavlja prekret¬ nicu u razvoju Freudove teorije agresivnosti. U Tri eseja o teoriji seksualnosti (1905) Freud je smatrao agre¬ sivnost jednim od »sastavnih instinkata« seksualnog instinkta. On 275

piše: »Tako bi sadizam odgovarao agresivnom dijelu seksualnog instinkta, koji je postao samostalan i pretjerano naglašen i koji je, zamijeniviši ga, preuzeo glavno mjesto.« (S. Freud, 1905)1 Ipak, kao što je to često slučaj kod Freuda, upravo suprotno glavnom pravcu njegove teorije, kod njega je bila prisutna misao koja je ostala još dugo potisnuta. U četvrtom poglavlju Tri eseja on piše: »Može se pretpostaviti da impulsi okrutnosti imaju izvore koji su zapravo neovisni o seksualnosti, ali se mogu s njome sje¬ diniti u ranom stadiju.« (S. Freud, 1905. Potcrtao E. F.) Međutim, unatoč toj primjedbi, Freud je u priči o Malom Han¬ su u svom radu Analiza fobije kod petogodišnjeg dječaka, veoma jasno rekao: »Ne mogu nikako pretpostaviti ravnopravnu prisut¬ nost posebnog agresivnog instinkta uz poznate instinkte samoočuvanja i seksa.« (S. Freud, 1909). Možemo primijetiti stanovitu neodlučnost u formulaciji ove Freudove tvrdnje. »Ne mogu ni¬ kako pretpostaviti« nije tako čvrsto kao što bi bilo jednostavno i potpuno poricanje, a njegovim daljnjim ograđivanjem riječju »ravnopravan« izgleda da on dopušta mogućnost postojanja samo¬ stalne agresivnosti, ali samo ako ona nije ravnopravna u odnosu na druge instinkte. U radu Instinkti i njihove promjenljivosti (1915, Freud) prisut¬ na su oba shvaćanja — jedno da je destruktivnost sastavni dio seksualnog instinkta, drugo da je neovisna od seksualnosti: Preliminarni stadiji ljubavi pojavljuju se kao privremeni seksualni ciljevi u razdoblju kada seksualni instinkti prolaze kroz njihov složeni razvitak. Kao prvi od ovih ciljeva prepo¬ znajemo fazu spajanja i proždiranja — vrsta ljubavi koja od¬ govara otklanjanju zasebne egzistencije objekta i koja se stoga može opisati kao ambivalentna. Kod višeg stadija pregenitalne sadističko-analne organizacije, težnja za objektom pojavljuje se u obliku poziva za vlašću, za koji je povreda ili uništenje objekta nevažna. Ljubav u ovom prvom obliku i u ovom uvod¬ nom stadiju jedva se može razlikovati od mržnje. Tek kada do¬ đe do genitalne organizacije, ljubav postaje suprotna mržnji. (S. Freud, 1915) Ali u tom istom radu Freud zauzima i drugu poziciju koju je izrazio u Tri eseja — iako izmijenjenu 1915 — da je agresivnost samostalna u odnosu na seksualni instinkt. Ta druga hipoteza pretpostavlja da su ego instinkti izvori agresivnosti. Freud piše: 276

Mržnja, kao odnos prema stvarima, starija je od ljubavi. Ona proizlazi iz primordijalnog odbijanja vanjskog svijeta2 i svih njegovih stimulansa, od narcisoidnog ega. Kao izraz reakcije nezadovoljstva izazvanog objektima ona uvijek ostaje u intim¬ noj vezi s instinktima samoočuvanja: tako seksualni i ego in¬ stinkti mogu lako razviti antitezu koja je jednaka onoj između ljubavi i mržnje. Kad instinkti ega vladaju seksualnom funkci¬ jom, kao što je to slučaj u stadiju sadističko-analne organizaci¬ je, oni i instinktivnom cilju daju svojstva mržnje. (S. Freud, 1915. Potcrtao E. F.) Ovdje Freud pretpostavlja da je mržnja starija od ljubavi, te da je ukorijenjena u instinktima ega, ili instinktima samoočuva¬ nja, koji najprije odbacuju »bujicu stimulansa« koji dolaze iz vanjskog svijeta i koji su antiteza seksualnih impulsa. Važno je uzgred napomenuti koliko je ovo gledište značajno za čitav Freudov model čovjeka. Prema njemu, novorođenče odbija stimulan¬ se i mrzi svijet zbog toga što mu smeta. Ovo je gledište suprotno gledištu o kojem se u posljednje vrijeme pojavilo mnoštvo kli¬ ničkih podataka, koji pokazuju da je čovjek, čak i novorođenče staro tek nekoliko dana, željan stimulansa, da su mu oni potrebni i da uvijek ne mrzi svijet zbog toga što mu smeta. U istom radu Freud ide čak jedan korak dalje u svojoj formu¬ laciji o mržnji: Ego mrzi, prezire i progoni s namjerom da uništi sve objekte koji su izvor neugodnih osjećaja, bez obzira na to da li oni frustriraju njegovo seksualno zadovoljstvo, ili zadovoljavanje potreba za samoočuvanje. U stvari, može se dokazati da pravi prototipovi odnosa mržnje ne proizlaze iz seksualnog života, već iz borbe ega da se očuva i održi. (S. Freud, 1915. Potcrtao E. F.) S radom na djelu Instinkti i njihove promjenljivosti (1915) za¬ vršava prva faza Freudove misli o agresivnosti. Vidimo da je isto¬ vremeno slijedio dva shvaćanja: agresivnost kao dio seksualnog nagona (oralni i analni sadizam) i agresivnost nezavisnu od sek¬ sualnog instinkta, kao svojstvo instinkata ega koji se suprotstav¬ ljaju i mrze prodiranje vanjskih stimulansa i prepreka zadovo¬ ljavanju seksualnih potreba i potreba samoočuvanja. 1920, radom S onu stranu principa užitka, Freud je počeo iz temelja mijenjati čitavu svoju teoriju instinkata. U tom radu on 277

je »neobuzdanoj težnji za ponavljanjem« dao karakteristike instin¬ kta: ovdje je također prvi put postulirao novu dihotomiju izme¬ đu Erosa i instinkta smrti, o kojoj opširno govori u knjizi Ego i id (1923) i u svojim kasnijim radovima. Ova nova dihotomija između instinkta/instinkata3 života (Eros) i smrti zamjenjuje prvobitnu dihotomiju između instinkta ega i seksualnih instinkata. Iako Freud nastoji poistovjetiti Eros s libidom, ova nova polarnost označava u potpunosti drugačije shvaćanje nagona od ranijeg.4 Sam Freud daje sažet prikaz razvoja njegove nove teorije u radu Nelagodnosti u kulturi (1930). On piše: Na početku, instinkti ega i instinkti objekta bili su suprot¬ stavljeni jedni drugima. Uveo sam pojam »libida«5 da bih opi¬ sao ove posljednje. Tako je postojala antiteza između instinkata ega i »libidinoznih« instinkata ljubavi (u najširem obliku) koji su bili usmjereni na neki objekt.6 Ali ove suprotnosti (u odnosu na sadizam) bile su nadvladane: sadizam je ipak, sa¬ svim jasno, bio dio seksualnog života u djelima u kojima je nježnost bila zamijenjena okrutnošću... Značajan korak na¬ prijed bilo je uvođenje pojma narcisoidnosti — što znači, otkri¬ će da je sam ego ispunjen libidom, da je ego zaista prvi dom libida i da u određenoj mjeri i dalje ostaje njegovo glavno sje¬ dište... 7 Moj slijedeći korak učinjen je u radu S onu stranu principa užitka (1920), kada je moju pažnju privukla neobuzda¬ na težnja za ponavljanjem i konzervativan karakter instinktiv¬ nog života. Počevši od nagađanja o počecima života i od bio¬ loških paralela, došao sam do zaključka da, osim instinkta za očuvanje žive tvari i za povezivanje u sve šire cjeline, mora postojati i drugi, suprotan instinkt koji teži razbiti te cjeline i odvesti ih natrag u njihovo prvobitno neorgansko stanje. To znači da uz Eros postoji i instinkt smrti. (S. Freud, 1930. Potcrtao E. F.) Freud uopće nije bio uvjeren da je njegova hipoteza ispravna, kada je napisao S onu stranu principa užitka. »Može se postaviti pitanje«, napisao je, »da li sam, i u kojoj mjeri, ja sam uvjeren u istinitost hipoteza iznesenih na ovim stranicama. Moj odgovor je da ja sam nisam uvjeren, i da ne želim uvjeravati druge da u njih vjeruju. Ili, drugim riječima, da ne znam u kojoj mjeri ja u njih vjerujem.« (S. Freud, 1920). On je pokušao s velikim inte¬ lektualnim naporom izgraditi teoretsku građevinu, koja bi dovela 278

u opasnost valjanost mnogih ranijih shvaćanja. Ova Freudova is¬ krenost koja se tako blistavo provlači kroz sav njegov rad, ostav¬ lja naročit utisak. Slijedećih osamnaest godina proveo je radeći na novoj teoriji, i s vremenom je stekao sve više uvjerenja koje na početku nije imao. Nije dodao nove aspekte toj hipotezi, već je poduzeo intelektualno razrađivanje koje mu je donijelo uvje¬ renje, a činjenica da ga njegovi vlastiti sljedbenici nisu razumjeli i nisu dijelili njegova shvaćanja, tim više ga je razočarala. Nova teorija prvi put je detaljno prikazana u Ego i id (1923). Od naročite važnosti je pretpostavka o specijalnom fiziološkom procesu (anabolizam ili katabolizam) [koji] bi mogao biti povezan sa svakom od dvije klase instin¬ kata; obje vrste instinkata djelovale bi u svakoj čestici žive tvari, iako ne u istoj jačini, tako da bi neka tvar mogla biti glavni predstavnik Erosa. Ova hipoteza ne govori ništa o nači¬ nu na koji su ove dvije klase instinkata spojene, sjedinjene i međusobno pomiješane; ali da do toga dolazi stalno i u velikoj mjeri pretpostavka je koja je neophodna našim shvaćanjima. Čini se da, kao rezultat spajanja jednostaničnih organizama u višestanične oblike života, instinkt smrti jedne stanice može se uspješno neutralizirati, a da se destruktivni impulsi mogu instrumentalnošću posebnog organa skrenuti na vanjski svijet. Izgleda da bi taj poseban organ bio muskularni sistem; instinkt smrti bi se prema tome ispoljavao — iako vjerojatno samo dje¬ lomično — kao instinkt destruktivnosti usmjeren prema vanj¬ skom svijetu i drugim organizmima. (S. Freud, 1933. Potcrtao E. F.) U ovim formulacijama Freud otkriva novi pravac svoje misli, mnogo jasnije nego u S onu stranu principa užitka. Umjesto me¬ hanicističkog, fiziološkog pristupa starije teorije koja je bila iz¬ građena na modelu kemijski izazvane napetosti i potrebe da se ona smanji do normalne razine (princip zadovoljstva), pristup nove teorije je biološki, u kojem svaka živa stanica posjeduje dva osnovna svojstva žive materije, Eros i težnju prema smrti; daka¬ ko, princip smanjivanja napetosti očuvan je u radikalnijem obli¬ ku — snižavanju nadražaja na nulu (Nirvana princip). Godinu dana kasnije (1924) u radu Ekonomski problem mazo¬ hizma Freud ide jedan korak dalje u objašnjavanju odnosa izme¬ đu ova dva instinkta. On piše: 279

Zadatak je libida da učini uništavalački instinkt bezazlenim, i on izvršava taj zadatak time što u velikoj mjeri skreće taj in¬ stinkt prema van — brzo, uz pomoć posebnog organskog siste¬ ma — muskularnog aparata, prema objektima u vanjskom svijetu. Taj se instinkt tada zove destruktivan instinkt, instinkt za vladanjem ili želja za moći.8 Jedan dio instinkta direktno je u službi seksualne funkcije, gdje igra važnu ulogu. Ovo je sa¬ dizam u užem, pravom smislu. Drugi dio ne sudjeluje u ovom prenošenju prema van, on ostaje unutar organizma i uz pomoć popratnog seksualnog uzbuđenja, opisanog gore, postaje tamo libidinozno vezan. U ovom dijelu moramo prepoznati prvobitan erotogenički mazohizam. (S. Freud, 1924) Stav ranije zauzet zadržan je u Novim uvodnim predavanjima (1933). On govori o »erotskim instinktima koji teže da sve više povezuju žive tvari u neprestano povećavajuće cjeline, i o instin¬ ktima smrti koji se suprotstavljaju tom nastojanju i vode ono što je živo natrag u neorgansko stanje.« (S. Freud, 1933). U istim predavanjima Freud je napisao o prvobitnom destruktivnom in¬ stinktu: Možemo ga vidjeti pod dvjema okolnostima: ako je zajedno s erotičnim instinktima udružen u mazohizam, ili ako je — s manjim ili većim dodatkom erotike — usmjeren prema vanj¬ skom svijetu kao agresivnost. Zapanjeni smo značajnošcu mo¬ gućnosti da agresivnost možda neće naći zadovoljstvo u vanj¬ skom svijetu, jer će naići na stvarne prepreke. Ako se to do¬ godi, ona će se možda povući i povećati količinu samodestruktivnosti koja je spremljena u unutrašnjosti. Vidjet ćemo kako, u stvari, do toga dolazi i koliko je taj proces važan. Čini se da spriječena agresija uključuje ozbiljnu povredu. Izgleda kao da je zaista neophodno da uništimo neku drugu stvar ili osobu, da ne bi uništili sebe, da bi se zaštitili od težnje za samounište¬ njem. Zaista strašno saznanje za moralistu! (S. Freud, 1933. Potcrtao E. F.) U svoja posljednja dva rada, napisana dvije godine prije smrti, Freud nije učinio nikakve važne izmjene u shvaćanjima do kojih je došao u prijašnjim godinama. U radu Analiza završna i nezavršna (1937) još više naglašava snagu instinkta smrti. »Ali naj¬ snažniji sprečavajući faktor od svih«, napisao je, »i onaj koji je u potpunosti izvan mogućnosti kontrole... je instinkt smrti.« (S. 280

Freud, 1937. Potcrtao E. F.) U radu Skice psihoanalize (napisanom 1938; izdanom 1940), Freud na sistematičan način potvrđuje svo¬ je ranije pretpostavke bez ikakvih važnih promjena.

Analiza promjenljivosti i kritika Freudove teorije instinkta smrti i Erosa Gornji kratki prikaz Freudovih novih teorija Erosa i instinkta smrti ne može nam predočiti koliko je bila radikalna promjena od stare teorije na novu, ili da Freud nije uvidio radikalnu priro¬ du ove promjene i da je zbog toga upao u mnoge teoretske nekonzistentnosti i imanentna proturječja. Na stranama koje slije¬ de nastojat ću prikazati važnost ovih izmjena i analizirati kon¬ flikt između nove i stare teorije. Freud je nakon prvog svjetskog rata imao dvije nove vizije. Prva je bila o moći i intenzivnosti agresivno-destruktivnih težnji u čovjeku koje su neovisne od seksualnosti. Kad kažemo da je to bila nova vizija, nismo sasvim u pravu. Kao što sam već rekao, on je u određenoj mjeri bio svjestan postojanja agresivnih impulsa neovisnih o seksualnosti. Ali to njegovo zapažanje bilo je izraže¬ no samo sporadično i nije nikada izmijenilo glavnu hipotezu o osnovnoj polarnosti između seksualnih instinkata i instinkata ega, iako je kasnije uvođenjem pojma narcisoidnosti tu teoriju modificirao. U teoriji instinkta smrti ova svijest o ljudskoj de¬ struktivnosti došla je do punog izražaja. Destruktivnost je postala jedan pol egzistencije, koji u borbi s drugim polom, Erosom, čini samu bit života. Destruktivnost je postala primarna pojava života. Druga vizija koja karakterizira Freudovu novu teoriju, ne samo da nije imala presedana u njegovoj prijašnjoj teoriji već joj je bila u potpunosti proturječna. To je vizija da Eros, prisutan u stanici svake žive tvari, teži sjedinjavanju i integraciji svih sta¬ nica, i još više, da je u službi civilizacije, da integrira manje cje¬ line u jedinstvo čovječanstva (S. Freud, 1930). Freud otkriva neseksualnu ljubav. Naziva i instinkt života »instinktom ljubavi«. Ljubav je poistovjećena sa životom i rastom, a — borba s instin¬ ktom smrti — to određuje ljudsku egzistenciju. Freud je u svojoj starijoj teoriji čovjeka smatrao izoliranim sistemom, kojim ru¬ kovode dva impulsa: instinkt nadživljavanja (ego instinkt) i in¬ stinkt užitka u nadvladavanju napetosti koje su u tijelu kemijski 281

proizvedene i lokalizirane u »erogenim zonama«, a jedna od njih su genitalni organi. Ova slika uglavnom prikazuje čovjeka kao izolirano lice, on ulazi u odnose s članovima drugog spola da bi zadovoljio svoju težnju za uživanjem. Odnos između dva spola zamišljen je na način koji podsjeća na ljudske odnose u trgovini. Svaki se brine samo o zadovoljavanju svojih potreba, ali upravo radi zadovoljavanja tih potreba on mora ući u odnose s drugima, koji mu nuđaju ono što on traži, a trebaju ono što on nudi. U te¬ oriji Erosa to je sasvim drugačije. Čovjek se više ne smatra prven¬ stveno izoliranim i egoističnim, kao l'homme machine, već je po¬ vezan s drugima, a instinkti života nameću mu potrebu za sjedi¬ njenje. Život, ljubav i rast su jedno te isto, dublje ukorijenjeni i fundamentalniji od seksualnosti i »užitka«. Promjena u Freudovoj novoj viziji jasno se očituje u njego¬ vom novom shvaćanju biblijske zapovijedi: »Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe«. U Čemu rat? (1933 a) on piše: Sve što pomaže razvijanju emotivnih veza među ljudima mo¬ ra djelovati protiv rata. Te veze mogu biti dvovrsne. Prvo, one mogu biti odnosi slični onima prema voljenom objektu, iako bez seksualnog cilja. Psihoanaliza se ne mora stidjeti govoriti o ljubavi u ovom smislu, jer sama religija upotrebljava iste riječi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.' To je svakako lakše reći nego učiniti. Druga vrsta emotivne veze je putem identifikacije. Sve što navodi ljude da dijele zajedničke intere¬ se dovodi do zajedničkih osjećaja, do identifikacije. Na njima u velikoj mjeri počiva struktura ljudskog društva. (Freud, 1933 a. Potcrtao E. F.) Ovo je napisao čovjek koji je tri godine ranije rekao slijedeće o istoj biblijskoj zapovijedi: »Od kakve je koristi savjet, tako oz¬ biljno izrečen, ako se njegovo ostvarenje ne može preporučiti kao razumno?« (S. Freud, 1930)9 Ovdje se radi o ništa manje nego radikalnoj izmjeni gledišta. Freud, neprijatelj religije, koju je nazvao iluzijom koja sprečava čovjeka da postane zreo i samostalan, sada citira jednu od najosnovnijih zapovijedi, koja se može naći u svim velikim humani¬ stičkim religijama, da bi podržao svoju psihološku pretpostavku. Naglašava da »nema potrebe da se psihoanaliza stidi govoriti o ljubavi u ovom smislu« (Freud, 1933 a),10 međutim, njemu je zaista potrebna ova tvrdnja da bi nadvladao neugodnost koju je 282

morao osjećati zbog ove velike promjene u svom shvaćanju brat¬ ske ljubavi. Da li je Freud znao koliko je bila drastična promjena u ovom pristupu? Da li je bio svjestan duboke i nepomirljive suprotnosti između stare i nove teorije? Očito je da nije bio. U Ego i id (1923) poistovjetio je Eros (instinkt ljubavi ili instinkt života) sa seksu¬ alnim instinktima (zajedno sa instinktom samoočuvanja): Prema ovom gledištu moramo razlikovati dvije vrste instinkata, jedna od njih, seksualni instinkti ili Eros, mnogo su oči¬ tiji i pristupačniji proučavanju. Oni ne sadrže samo neinhibirane uže seksualne instinkte i instinktivne impulse, koji iz ovih proizlaze, kod kojih je cilj inhibiran ili su sublimirani, već i instinkt samoočuvanja koji se mora pripisati egu i koji smo na početku našeg analitičkog rada, iz dobrog razloga, suprot¬ stavljali instinktima seksualnog objekta. (S. Freud, 1923. Potcrtao E. F.) Upravo zato jer nije bio svjestan proturječnosti, pokušao je pomiriti stare i nove teorije na takav način da je izgledalo kao da one sačinjavaju kontinuitet bez oštrog prekida. Ovaj pokušaj doveo je do neizbježnih proturječnosti i nedosljednosti u novoj teoriji, koje je Freud nastojao premostiti, izgladiti ili poricati, a da nikada u tome nije uspio. Na slijedećim stranicama nastojat ću opisati nestalnosti u ovoj teoriji koje su bile rezultat Freudovog neprepoznavanja novog vina — u ovom slučaju vjerujem bo¬ ljeg vina — i nastojanja da se ono stavi u stare boce. Prije no što započnemo ovu analizu, moramo napomenuti još jednu izmjenu, koja je, jer nije bila uočena, još više zakomplicirala stvari. Freud je svoju stariju teoriju izgradio na naučnom modelu kojeg je lako prepoznati: mehanističko-materijalističkom modelu koji je bio naučni ideal njegovog učitelja von Bruckea i čitavog kruga mehanističkih materijalista, kao što su Helmholtz, Buchner, von Brucke i drugi.11 Oni su shvaćali čovjeka kao mašinu koju pokreću kemijski procesi; osjećaji i emocije bili su objašnjeni kao rezultat specifičnih i odredivih fizioloških proce¬ sa. Premda je veći dio hormonologije i neurofizioloških otkrića posljednjih desetljeća bio nepoznat tim ljudima, ipak su sa smjelošću i oštroumnošću inzistirali na ispravnosti svojih pristupa. Ignorirali su potrebe i interese za koje nisu našli somatske izraze, a razumijevanje onih procesa koje nisu zapostavili slijedilo je principe mehanističke misli. Model von Briickeove fiziologije i 283

Freudov model čovjeka mogli bi se danas ponoviti u ispravno programiranom kompjutoru. »On« razvija izvjesnu količinu na petosti koja se, ikada dosegne određenu granicu, mora rasteretiti i smanjiti, a to kontrolira drugi dio, ego, koji promatra stvarnost i sprečava rasterećenje kad ono dolazi u konflikt s potrebama opstanka. Ovaj Freudov robot bio bi sličan Isaac Asimovom naučno-fantastičnom robotu, ali bio bi drugačije programiran. Nje¬ gov prvi zakon me bi bio ne povrijediti druga ljudska bića, već izbjegavati da sam sebe oštećuje ili uništava. Nova teorija ne slijedi ovaj mehanistički »fiziologirajući« mo¬ del. Ona je usredotočena na biološku orijentaciju u kojoj osnov¬ ne sile života (i obrnuto: smrti) postaju bitne sile koje motivira¬ ju čovjeka. Priroda stanice, tj. svih živih tvari, postaje teoretska osnova teorije motivacije, a ne fiziološki proces koji se odvija unutar određenih organa tijela. Nova je teorija možda bila bliža vitalističkoj filozofiji12 nego shvaćanju njemačkih mehanističkih materijalista. Ali, kao što sam već rekao, Freud nije bio sasvim svjestan ove promjene, stoga on nanovo i nanovo nastoji primijeniti svoju fiziologirajuću metodu na novu teoriju i nužno ne uspijeva u po¬ kušaju da iz kruga načini četverokut. Ipak, u jednom važnom smislu obje teorije imaju zajedničku premisu koja je nepromjen¬ ljiv aksiom Freudove misli: shvaćanje, da psihičkim sistemom vlada zakon o tendenciji svođenja napetosti (ili uzbuđenja) na stalan nizak nivo (princip konstantnosti — na kojem se zasniva princip zadovoljstva) ili na nivo nule (Nirvana princip, na kojem se zasniva instinkt smrti). Moramo se sada vratiti detaljnoj analizi Freudovih dviju vizija o instinktu smrti i života kao osnovnim determinirajućim silama ljudske egzistencije." Koji su razlozi motivirali Freuda da postulira instinkt smrti? Jedan razlog koji sam već napomenuo bio je vjerojatno utjecaj prvog svjetskog rata. On je, kao i mnogi drugi ljudi njegovog vremena i dobi, dijelio optimističku viziju, toliko karakterističnu za evropsku srednju klasu, i odjednom se našao suočen sa žesti¬ nom mržnje i destruktivnosti koja je jedva bila pojmljiva prije 1. kolovoza 1914. Možemo nagađati da se ovom historijskom faktoru može do¬ dati i lični faktor. Kao što znamo iz Ernest Jonesove biografije (E. Jones, 1957), Freud je bio čovjek preokupiran smrću. Nakon svoje četrdesete godine svaki dan mislio je o smrti, imao je napa284

daje Todesangsta (»straha od smrti«) i katkada bi na svoje »doviđenja« nadovezao: »Možda me više nikada nećete vidjeti.« Čo¬ vjek bi mogao zaključiti da se Freuda njegova teška bolest doj¬ mila kao potvrđenje njegovog straha od smrti i tako pridonijela formulaciji instinkta smrti. Ova pretpostavka je, međutim, u ovom pojednostavnjenom obliku, ipak neodrživa, jer se prvi zna¬ kovi njegove bolesti nisu pojavili sve do veljače 1923, nekoliko godina nakon njegove koncepcije instinkta smrti. (E. Jones, 1957). Ali možda nije pretjerano ako pretpostavimo da je njegova ranija preokupacija smrću postala intenzivnija kada je obolio, i dovela ga do shvaćanja u kojem je konflikt između života i smrti bio središte ljudskog iskustva, a ne konflikt između dva nagona koja potvrđuju život, seksualnih želja i ego nagona. Pretpostaviti da čovjek mora umrijeti jer je smrt skriveni cilj njegovog života, može se smatrati svojevrsnom utjehom koja mora ublažiti strah od smrti. Dok ovi historijski i lični faktori sačinjavaju jedan skup moti¬ vacija za postuliranje instinkta smrti, postoji drugi skup faktora koji mora da su ga naveli da dođe do teorije instinkta smrti. Freud je uvijek mislio u dualističkim pojmovima. Vidio je suprotne sile koje se bore jedna protiv druge, a životni proces kao rezultat te borbe. Seks u suprotnosti s nagonom za samoočuvanjem bio je prvobitan oblik koji je poprimila njegova dualistička teorija. Ali s pojmom narcisoidnosti, koji je instinkt samoočuvanja stavio u područje libida, stari je dualizam bio ugrožen. Nije li teorija nar¬ cisoidnosti nametnula monističku teoriju da su svi instinkti libidinozni? Još gore, ne bi li to opravdalo jednu od glavnih Jungovih hereza, shvaćanje da libido određuje sve psihičke energije? Freud se morao osloboditi ove nepodnošljive dileme, nepodnoš¬ ljive jer bi to značilo da se on slaže s Jungovim shvaćanjem li¬ bida. Morao je naći novi instinkt, suprotan libidu, kao osnovu za novi dualistički pristup. Instinkt smrti ispunio je ovaj zahtjev. Umjesto starog dualizma nađen je novi, egzistencija se ponovo mogla shvaćati dualistički kao mjesto sukoba suprotnih instinkata, instinkata Erosa i Smrti. U slučaju ovog novog dualizma Freud je slijedio obrazac razmi¬ šljanja o kojem će biti govora kasnije, naime, on je razvio dvije koncepcije u koje se mogla smjestiti svaka pojava. To je učinio s pojmom seksualnosti proširivši ga da bi uključio sve što nije bilo uključeno u instinkt ega. Slijedio je istu metodu s instink¬ tom smrti. Učinio ga je tako širokim da je svaka težnja koja nije bila obuhvaćena Erosom pripadala instinktu smrti ili obrnuto. 285

Tako su agresivnost, destruktivnost, sadizam i nagon za vlada¬ njem, unatoč njihovim kvalitativnim razlikama, manifestacije iste sile — instinkta smrti. Još je u jednom aspektu Freud slijedio isti obrazac razmišlja¬ nja koji je imao tako jak utjecaj u ranijoj fazi njegovog teoret¬ skog sistema. 0 instinktu smrti on kaže da je najprije sve to iznutra; tada se jedan dio šalje prema van i djeluje kao agresiv¬ nost, dok jedan dio ostaje u unutrašnjosti u obliku primarnog mazohizmu. Ali kad dio koji je usmjeren prema van naiđe na pre¬ velike prepreke koje ne može nadvladati, instinkt smrti se po¬ novo okreće prema unutra i manifestira se kao sekundarni mazo¬ hizam. Ovaj način zaključivanja potpuno je jednak onom koji je Freud primijenio u svojoj diskusiji o narcisoidnosti. Prvo se sav libido nalazi u egu (primarna narcisoidnost), tada se proširuje prema van na objekte (objekt libido), ali se često vraća natrag i tada se pretvara u takozvanu sekundarnu narcisoidnost. »Instinkt smrti« se često naizmjenično upotrebljava s »uništavalačkim instinktom« i »agresivnim instinktima«.14 Ali Freud isto¬ vremeno pravi suptilne razlike među ovim pojmovima. Uglav¬ nom, kao što je ukazao James Strachey u svom Uvodu u djelo Nelagodnosti u kulturi (S. Freud, 1930), u Freudovim kasnijim radovima (na primjer, Nelagodnosti u kulturi, 1930; Ego i id, 1923; Nova uvodna predavanja, 1933; Skica psihoanalize, 1938) agresivan je instinkt nešto sekundarno što proizlazi iz primarne samodestruktivnosti. U slijedećem odlomku citiram neke primjere odnosa između instinkta smrti i agresivnosti. U Nelagodnosti u kulturi Freud govori da je instinkt smrti »okrenut prema vanjskom svijetu i dolazi do izražaja kao instinkt agresivnosti i destruktivnosti«. U radu Nova uvodna predavanja govori da je »samodestruktivnost izraz 'instinkta smrti' koji ne može biti odsutan ni u jednom vital¬ nom procesu«. (Potcrtao E. F.). Freud u istom radu ovu misao iz¬ ražava još jasnije: »Navedeni smo na gledište da je mazohizam stariji od sadizma i da je sadizam destruktivan instinkt usmje¬ ren prema van, stičući tako svojstvo agresivnosti.« (S. Freud, 1933). Količina destruktivnog instinkta koja ostaje u unutrašnjo¬ sti, »sjedinjuje se s erotskim instinktima u mazohizam, ili je — s većim ili manjim dodatkom erotike — usmjerena protiv vanjskog svijeta u obliku agresivnosti.« (S. Freud, 1933). Ali, nastavlja Freud, ako agresivnost naiđe na prevelike prepreke, ona se vraća i povećava količinu samodestruktivnosti koja se nalazi potisnuta u unutrašnjosti. Ovaj teoretski i pomalo kontradiktoran razvoj za286

vršava u posljednja dva rada. U Skici on kaže da unutar ida »dje¬ luju organski instinkti koji se sami sastoje od fuzije dviju osnov¬ nih sila (Erosa i destruktivnosti), u promjenljivom odnosu...« (S. Freud, 1938. Potcrtao E. F.). U djelu Analiza završna i nezavršna Freud govori o instinktu smrti i Erosu kao o dva »glavna instink¬ ta«. (S. Freud, 1937) Začuđujuće je i dojmljivo kako čvrsto se Freud držao svoje koncepcije instinkta smrti unatoč velikim teoretskim poteškoća¬ ma koje je nastojao s mnogo napora i, po mom mišljenju, uza¬ ludno riješiti. Glavna poteškoća možda leži u pretpostavci o istovjetnosti dvi¬ ju tendencija, tendencije tijela vraćanju prvobitnom neorganskom stanju (rezultat principa neobuzdanog ponavljanja) i tendencije instinkta uništavanju ili sebe ili drugih. Za prvu tendenciju ade¬ kvatan je pojam thanatos (prvi put ga je upotrijebio P. Federn — govoreći o smrti) ili čak »Nirvana princip« koji ukazuje na tendenciju smanjivanja napetosti energije do točke gdje prestaju sve energetske težnje.15 Ali da li je ovo postepeno smanjivanje sile-života isto što i destruktivnost? Možemo, naravno, logički tvrditi — Freud to indirektno i čini — ako je tendencija k smrti svojstvena organizmu, onda mora postojati aktivna sila koja teži uništavanju. (Ovo je u stvari isti način razmišljanja koji nalazimo kod instinktivista, koji postuliraju poseban instinkt za svaku vrst ponašanja.) Ali ako napustimo ovakvo zaobilazno zaključiva¬ nje, postoje li bilo kakvi dokazi ili razlozi da poistovjetimo ovu tendenciju prekidanja svakog uzbuđenja s impulsom za uništava¬ njem? Teško da je tako. Slijedeći Freudovo zaključivanje na os¬ novu neobuzdanog ponavljanja, da je životu svojstvena tendenci¬ ja k usporavanju i s vremenom k smrti, takva biološka tendencija sasvim bi se razlikovala od aktivnog impulsa za uništavanjem. Ako još dodamo da bi ova ista tendencija k smrti također trebala biti izvor strasti za moć i instinkta za upravljanjem i — kada je pomiješana za seksualnošću — izvor sadizma16 i mazohizma, ovaj teoretski tour de force mora završiti u neuspjehu. »Nirvana prin¬ cip« i uništavalačka strast dvije su sasvim odvojene stvari koje se ne mogu staviti u istu kategoriju s instinktom/instinktima smrti. Daljnja poteškoća leži u činjenici da »instinkt« smrti ne odgo¬ vara Freudovom općem shvaćanju instinkata. Prvo, on ne posje¬ duje, kao instinkt u Freudovoj ranijoj teoriji, posebno područje u tijelu iz kojeg potječe, već predstavlja biološku silu koja je 287

svojstvena svim živim tvarima. Otto Fenichel uvjerljivo je ukazao na ovaj problem: Disimilacija u stanicama... — tj. objektivna destrukcija ne može biti izvor destruktivnog instinkta u istom smislu kao što je kemijski determinirano nadraživanje centralnog organa pu¬ tem stimulacije erotogenetskih zona izvor seksualnog instinkta. Jer, prema toj definiciji, instinkt nastoji eliminirati somatsku promjenu koju mi označavamo kao izvor tog instinkta; ali in¬ stinkt smrti ne nastoji eliminirati disimilaciju. Iz tog razloga ne čini mi se mogućim da bi »instinkt smrti« mogao postojali kao jedna vrst instinkta nasuprot drugoj vrsti. (0. Fenichel, 1953) Fenichel ovdje ukazuje na jednu od teoretskih poteškoća 'koju je Freud sebi stvorio, iako je, možemo reći, potiskivao svijest o tome. Ova poteškoća je utoliko ozbiljnija što je Freud, a što ću kasnije pokazati, morao doći do rezultata da niti Eros ne ispu¬ njava teoretske uvjete instinkta. Sasvim je sigurno, da Freud nije imao čvrstih ličnih motivacija, on ne bi upotrijebio pojam »in¬ stinkt« u potpuno drugačijem smislu od onog prvog, a da sam ne bi ukazao na tu razliku. (Ova se poteškoća očituje čak i u termi¬ nologiji. Eros se ne može upotrebljavati zajedno s »instinktom«, i logično, Freud nije nikada govorio o »instinktu Erosa«. Ali uči¬ nio je mjesto za pojam »instinkt« upotrebljavajući »instinkt ži¬ vota« naizmjenično s Erosom.) U biti, instinkt smrti nije ni u kakvoj vezi s Freudovom rani¬ jom teorijom, osim u pojmovima općeg aksioma o redukciji na¬ gona. Kao što smo vidjeli, u ranijoj teoriji agresija je bila, ili sastavni dio nagona pregenitalne seksualnosti, ili nagon ega us¬ mjeren na vanjske stimulanse. Ova teorija instinkta smrti nije ni u čemu povezana s ranijim izvorima agresije, osim što se sada instinktom smrti objašnjava sadizam (kao povezan sa seksualno¬ šću). (S. Freud, 1933)17 Ukratko, pojam instinkta smrti bio je određen dvjema glavnim potrebama: prvo, potrebom prilagođavanja Freudovog novog uv¬ jerenja o snazi ljudske agresije, drugo, potrebom da ostane pri dualističkom shvaćanju instinkata. Kako je instinkte ega također smatrao libidinoznim, Freud je morao naći novu dihotomiju, te mu se ova između Erosa i instinkta smrti nudila kao najprihvat¬ ljivija. Ali dok je bila prihvatljiva sa stanovišta brzog rješavanja te poteškoće, bila je veoma nezgodna sa stanovišta razvoja čitave 288

Freudove teorije instinktualne motivacije. Instinkt smrti postao je »sveobuhvatan« pojam čijom upotrebom se bez uspjeha na¬ stoje riješiti nepomirljive proturječnosti. Freud, možda zbog sta¬ rosti ili bolesti, nije frontalno pristupio problemu da bi tako po¬ mirio proturječnosti. Većina drugih psihoanalitičara, koji nisu prihvatili ovo shvaćanje Erosa i instinkta smrti, našli su lako rje¬ šenje; preobrazili su instinkt smrti u »destruktivan instinkt« i su¬ protstavili ga starom seksualnom instinktu. Tako su spojili svoju odanost Freudu sa svojom nesposobnošću da idu izvan okvira zastarjele instinktivističke teorije. Cak i uzevši u obzir poteškoće nove teorije ona je predstavljala određeni uspjeli: uočila je izbor između života i smrti kao novi konflikt ljudske egzistencije i na¬ pustila staro fiziološko shvaćanje nagona za dublje biološke spe¬ kulacije. Freud nije uspio naći rješenje i morao je ostaviti svoju instinktivističku teoriju kao torzo. Daljnji razvitak njegove teori¬ je mora se suočiti s tim problemom u nadi da će naći nova rje¬ šenja. Iz diskusije o teoriji instinkta života i Erosa, vidimo da su te¬ oretske poteškoće, ako išta, onda čak ozbiljnije od onih poveza¬ nih sa shvaćanjem instinkta smrti. Razlog tih poteškoća je dosta očit. U teoriji libida uzbuđenost je bila izazvana kemijski deter¬ miniranim nadraživanjem, stimulacijom raznih erotogenih zona. U slučaju instinkta života radi se o tendenciji, karakterističnoj za sve žive tvari, za koju ne postoji poseban fiziološki izvor ili organ. Kako bi stari seksualni instinkt i novi instinkt života — kako bi seksualnost i Eros mogli biti jedno te isto? Premda je Freud pisao u Novim uvodnim predavanjima da je nova teorija »zamijenila« teoriju libida, on potvrđuje, u istim pre¬ davanjima i drugdje, da su seksualni instinkt i Eros identični. On je napisao: »Naša hipoteza je da postoje dvije bitno različite klase instinkata: seksualni instinkt u najširem smislu — Eros, ako vam se više sviđa taj naziv — i agresivni instinkti, čiji cilj je uništavanje.« (S. Freud, 1933). Ili u Skici psihoanalize: »Svu energiju koja je Erosu na raspolaganju, . . . odsada ćemo zvati libido'...« (S. Freud, 1938). Katkad on poistovjećuje Eros sa seksualnim instinktom i instinktom samoočuvanja (S. Freud, 1923), što je samo logično nakon što je izmijenio prvobitnu teo¬ riju i klasificirao oba neprijatelja, instinkt samoočuvanja i seksu¬ alni instinkt, kao libidinozne. Iako Freud katkada izjednačuje Eros i libido, on izražava nešto drugačije stajalište u svom po¬ sljednjem radu Skica psihoanalize. Tu on piše: »Veći dio onoga što znamo o Erosu — tj. o njegovom predstavniku, libidu — ste289

čeno je proučavanjem seksualne funkcije, koja se, zaista, prema vladajućem gledištu, čak ako i ne prema našoj teoriji, poklapa s Erosom.« (S. Freud, 1938. Potcrtao E. F.). Prema ovoj tvrdnji, a u suprotnosti s onom ranije citiranom, Eros i seksualnost se ne poklapaju. Čini se da je Freud ovdje mislio na to da je Eros »osnovni instinkt« (osim instinkta smrti), jedan od čijih pred¬ stavnika je i seksualni instinkt. U biti, on se ovdje vraća gledištu koje je izrazio već u S onu stranu principa užitka gdje u fusnoti kaže da je seksualni instinkt »bio za nas preobražen u Eros, koji teži natjerati zajedno ili držati zajedno dijelove žive tvari. Ono što se obično smatra seksualnim instinktima mi smatramo dijelom Erosa koji je usmjeren na objekte.« (S. Freud, 1920) Jednom prilikom Freud čak pokušava ukazati na to da njegovo prvobitno shvaćanje seksualnosti »nije ni u kom slučaju bilo isto¬ vjetno s impulsom za sjedinjavanje dvaju spolova ili za stvaranje ugodnog osjećaja u genitalnim organima; ono je više podsjećalo na Eros iz Platonovog Simpozijuma koji sve uključuje i sve odr¬ žava.« (S. Freud, 1925). Istinitost prvog dijela tvrdnje je očita. Freud je uvijek definirao seksualnost šire od genitalne seksual¬ nosti. Ali teško je vidjeti na osnovu čega on tvrdi da je njegovo ranije shvaćanje seksualnosti podsjećalo na platonski Eros. Starija teorija seksualnosti bila je upravo suprotna Platono¬ voj. Libido je, prema Freudu, bio muški i nije bilo odgovaraju¬ ćeg ženskog libida. Žena, prema Freudovoj krajnje patrijarhalnoj pristranosti, nije jednaka muškarcu, već je osakaćeni, kastrirani muškarac. Sama suština Platonovog mita sastoji se u tome da su muška¬ rac i žena najprije bili jedno, a onda su raspolovljeni, što znači, naravno, da su dvije polovice jednake, da sačinjavaju polarnost i da kod njih postoji tendencija ponovnom sjedinjenju. Jedini razlog Freudovog pokušaja objašnjavanja stare teorije libida prema Platonovom Erosu mora da je bila želja za porica¬ njem diskontinuiteta dviju faza, čak i nauštrb očiglednog isklju¬ čivanja njegove starije teorije. Kao i u slučaju instinkta smrti Freud je zapao u poteškoće u vezi s instinktualnom prirodom instinkta života. Kao što je Fenichel ukazao, instinkt smrti ne može se nazvati »instinktom« u terminima Freudovog novog shvaćanja instinkta, razvijenog naj¬ prije u S onu stranu principa užitka i razrađenom u njegovim kasnijim radovima, uključujući Skicu psihoanalize. (O. Fenichel, 1953). Freud piše: »Iako su oni (instinkti) krajnji izvor sve aktiv¬ nosti, oni su konzervativne prirode: stanje u koje je organizam 290

došao, kakvo ono bilo, dovodi do tendencije k ponovnom uspo¬ stavljanju tog stanja čim je ono napušteno.« (S. Freud, 1938) Imaju li Eros i instinkt života ovo konzervativno svojstvo svih instinkata, pa prema tome mogu li se oni s pravom nazvati in¬ stinktima? Freud je uporno nastojao naći rješenje koje bi sačuva¬ lo konzervativan karakter instinkata života. Govoreći o rasplodnim stanicama koje »se bore protiv smrti živih tvari i uspiju steći za njih ono što mi možemo samo zvati potencijalnom besmrtnošću«, on je rekao: Instinkti koji čuvaju sudbine onih elementarnih organizama koji nadživljuju samu osobu, koji im daju sigurno sklonište dok su bespomoćni protiv poticaja vanjskog svijeta, koji do¬ vode do njihovog susretanja s drugim stanicama života itd., sačinjavaju grupu seksualnih instinkata. Konzervativni su u is¬ tom smislu kao i drugi instinkti u tome što vraćaju živu ma¬ teriju u prijašnja stanja, ali oni su konzervativni u mnogo ve¬ ćoj mjeri jer se naročito opiru vanjskim utjecajima. Konzerva¬ tivni su još u jednom smislu — štite sam život kroz relativno dugi period. Oni su pravi instinkti života. Djeluju suprotno ci¬ lju drugih instinkata koji, s obzirom na njihovu funkciju, vode smrti. Ova činjenica pokazuje da postoji oprečnost među njima i drugim instinktima, oprečnost čiju je važnost odavno shva¬ tila teorija neuroze. To je kao da se život organizma odvija ne¬ stalnim ritmom. Jedna grupa instinkata juri naprijed da što prije i što brže dođe do konačnog cilja, ali kada dođe do na¬ prednijeg stadija, druga se grupa naglo vraća natrag da bi po¬ čela sve ispočetka, i tako produljuje put. Iako je sasvim sigur¬ no da seksualnost i razlika među spolovima nije postojala kada je život počeo, ostaje mogućnost da su instinkti, koji su kasnije opisani, djelovali kao seksualni od samog početka, i možda nije istina da su se oni tek kasnije počeli suprotstavljati djelovanji¬ ma instinkta ega. (S, Freud, 1920. Potcrtao E. F.) Ono što je najzanimljivije u ovom odlomku i razlog zašto sam ga ja u ovoj duljini citirao, gotovo je očajnički pokušaj Freuda da sačuva konzervativno shvaćanje svih instinkata pa tako i in¬ stinkta života. Freud je tražio utočište u novoj formulaciji sek¬ sualnog instinkta kao onog koji se brine za sudbinu rasplodnih stanica, definicija koja se razlikuje od čitavog shvaćanja instinkta u njegovom prijašnjem radu. 29.1

Nekoliko godina kasnije, u Ego i id Freud ponovo pokušava dati Erosu status pravog instinkta, pripisujući mu konzervativnu prirodu. On piše: Na osnovu teoretskih razmatranja, koja podržava biologija, istupili smo s hipotezom o instinktu smrti, čiji je zadatak da organski život vodi natrag u neživo stanje; na drugoj strani, pretpostavili smo da Eros, koji dovodi do sve dalekosežnijeg sjedinjavanja čestica u koje se živa materija raspada, teži k složenosti života i istovremeno, naravno, k njegovom očuvanju. Djelujući tako, oba bi instinkta bila u najstrožem smislu kon¬ zervativna, pošto bi oba nastojala ponovo uspostaviti stanje stvari koje je bilo poremećeno pojavom života. Pojava života bi tako bila razlog za njegovo nastavljanje, a istovremeno i te¬ žnja k smrti, a sam život predstavljao bi borbu i kompromis između ove dvije tendencije. Problem porijekla života ostao bi kozmološki, a odgovor na problem cilja i namjere života bio bi dualistički. (S. Freud, 1923) Eros teži kompliciranju i očuvanju života, pa je isto tako kon¬ zervativan, jer s pojavom života rađa se instinkt za njegovo oču¬ vanje, ali moramo postaviti pitanje, ako je priroda instinkta u tome da ponovo uspostavi najraniji stadij postojanja, neorgansku materiju, kako može istovremeno težiti da uspostavi kasniji oblik postojanja, tj. život? Nakon ovih uzaludnih pokušaja da sačuva konzervativan ka¬ rakter instinkta života, Freud u Skici konačno dolazi do negativ¬ nog rješenja: »U slučaju Erosa (i instinkta ljubavi) ne možemo primijeniti ovu formulu [o konzervativnom karakteru instinkata]. To bi značilo pretpostaviti da je živa materija bila jedinstvo koje je kasnije razoreno i sada ponovo teži sjedinjenju.« (S. Fre¬ ud, 1938. Potcrtao E. F.). Freud ovdje dodaje značajnu bilješku: »Izvjesni pisci zamislili su nešto slično, ali iz historije žive tvari meni nije poznato ništa slično.« (S. Freud, 1938). Freud ovdje sa¬ svim jasno misli na Platonov mit o Erosu, mada ga odbacuje kao stvar pjesničke mašte. Ovo odbacivanje zaista iznenađuje. Platonov odgovor bi, u stvari, zadovoljio teorijski zahtjev o kon¬ zervativnoj prirodi Erosa. Ako su muško i žensko bili na početku sjedinjeni i tada razdvojeni i vođeni željom za ponovnim sjedinje¬ njem, što bi bolje odgovaralo formuli da instinkt teži k uspo¬ stavljanju ranijeg stanja? Zašto Freud nije prihvatio ovo rješenje 292

i tako izbjegao teoretske neugodnosti koje proizlaze iz činjenice da Eros nije pravi instinkt? Možda ćemo bolje shvatiti ovo pitanje ako usporedimo ovu fusnotu u Skici s veoma razrađenom ranijom tvrdnjom u S onu stranu principa užitka. Ovdje je on citirao Platonov izvještaj u Symposionu koji se odnosio na prvobitno jedinstvo čovjeka kojeg je tada Zeus razdijelio u dvije polovice, nakon čega je svaka po¬ lovica tražila svoju drugu polovicu, dok se nisu sastale i zagrlile željne da srastu u jedno. On piše: Dali da slijedimo znak koji nam je dao pjesnik-filozof i odvažno prihvatimo hipotezu da je živa materija na početku nje¬ nog života bila raznesena u male čestice, koje su od tada nasto¬ jale da se putem seksualnih instinkata sjedine? Da li su ti in¬ stinkti u kojima je i dalje prevladavala kemijska sklonost k neživoj materiji, s vremenom uspjeli, kako su se razvijali u carstvu protista, nadvladati poteškoće na njihovom putu k sje¬ dinjavanju koje im je postavljala okolina puna opasnih stimu¬ lansa koji su ih primorali da razviju zaštitni kortikalni sloj? Da li su ti rastrgani dijelovi žive materije na taj način postali mnogostanični i prenijeli instinkt za sjedinjenje u najkoncentriranijem obliku, rasplodnim stanicama? — Ali ovdje, mislim da je došao čas da se stane. (S. Freud, 1920)18 Lako ćemo uočiti razliku između dvije tvrdnje: u ranijoj for¬ mulaciji (S onu stranu principa užitka) Freud ostavlja odgovor otvoren, dok u kasnijoj tvrdnji (Skica psihoanalize) odgovor je de¬ finitivno negativan. Ali mnogo je važnija posebna formulacija zajednička objema tvrdnjama. U oba navrata on govori o »životnoj tvari« raznesenoj u komadiće. Dok, Platonski mit ne govori o »životnoj tvari« raz¬ nesenoj u komadiće, već o muškom i o ženskom koji su razdvo¬ jeni i teže sjedinjenju. Zašto je Freud inzistirao na »živoj tvari« kao presudnom pojmu? Vjerujem da je odgovor možda u subjektivnom aspektu. Freuci je bio ispunjen patrijarhalnim osjećajem da su muškarci superi¬ orni u odnosu na žene, a ne njima jednaki. Stoga teorija o polarnosti muško-žensko, koja kao svaka polarnost znači razliku i jed¬ nakost — nije za njega bila prihvatljiva. Ova ga je emotivna mu¬ ška prisutnost u mnogo ranijem periodu navela na teoriju da su žene osakaćeni muškarci, rukovođene kompleksom kastracije i zaviđanja na penisu, inferiorne muškarcima još i zbog činjenice 293

da je njihov superego slabiji, a njihova narcisoidnost jača nego kod muškaraca. Dok se možemo diviti oštroumnosti njegovih kon¬ strukcija, teško je osporavati da je pretpostavka da je polovica ljudske rase osakaćena verzija druge polovice najjednostavnija apsurdnost, objašnjiva samo dubokim seksualnim predrasudama (koje se mnogo ne razlikuju od rasnih i/ili religioznih). Da li je začuđujuće, dakle, da je Freud i ovdje bio blokiran budući da bi slijedeći Platonov mit morao prihvatiti pretpostavku o muško-ženskoj jednakosti? Freud zaista nije mogao učiniti ovaj korak; stoga je jedinstvo muško-žensko zamijenio jedinstvom »žive tvari« i dobio logičan izlaz iz poteškoće da Eros nije imao udio u kon¬ zervativnoj prirodi instinkata. Zadržao sam se tako dugo na ovom problemu iz nekoliko raz¬ loga. Prvo, jer ćemo lakše shvatiti neizbježne proturječnosti Freudove teorije ako su nam poznate motivacije koje su ga navele da dođe do tih proturječnih rješenja. Drugo, jer je problem o kojem se ovdje govorilo zanimljiv i bez obzira na poseban problem pro¬ mjenljivosti Freudove teorije instinkta. Mi pokušavamo ovdje shvatiti Freudovu svjesnu misao kao kompromis između nove vizije i starijih misaonih navika ukorijenjenih u njegovom »patri¬ jarhalnom kompleksu«, koji mu nije dozvolio da izrazi svoju no¬ vu viziju na jasan i nedvoznačan način. Drugim riječima, Freud je bio rob svojih osjećaja i navika, načina mišljenja svog društva koje on nije mogao nadvladati.19 Kad ga je obuzela nova vizija, samo dio — ili njene posljedice — postale su svjesne, dok je dru¬ gi dio ostao nesvjestan jer se nije slagao s njegovim »komplek¬ som« i ranijom svjesnom mišlju. Njegovo svjesno razmišljanje moralo je pokušati negirati proturječnosti i neslaganja stvara¬ njem konstrukcija koje su bile dovoljno prihvatljive da bi zado¬ voljile svjesne misaone procese.20 Freud nije i — kao što sam nastojao pokazati — nije mogao izabrati rješenje po kojemu bi Eros odgovarao njegovoj definiciji instinkata, tj. njihovoj konzervativnoj prirodi. Da li mu je bila otvorena koja druga teoretska mogućnost? Vjerujem da jeste. Mogao je pronaći drugo rješenje, u koje bi se uklapala njegova nova vizija dominantne uloge ljubavi i destruktivnosti, unutar njegove stare tradicionalne teorije libida. Mogao je pregenitalnu seksualnost (oralni i analni sadizam) kao izvor destruktivnosti suprotstaviti genitalnoj seksualnosti kao izvoru ljubavi.21 Ali na¬ ravno za Freuda je to bilo teško prihvatiti, iz razloga koje smo spomenuli u drugom kontekstu. To bi bilo preblizu monističkom gledištu, jer bi i destruktivnost i ljubav bili libidinozni. Freud je 294

ipak sagradio osnovu za povezivanje destruktivnosti s pregenitalnom seksualnošću došavši do zaključka da je destruktivan dio analno sadističkog libida instinkt smrti. (S. Freud, 1923, 1920). Ako je to tako, čini se da je opravdano nagađati da je sam analni libido imao duboki afinitet prema instinktu smrti, u stvari, oprav¬ dano je nadalje zaključiti da je bit analnog libida težnja ka uni¬ štavanju. Ali Freud ne dolazi do tog zaključka i zanimljivo je nagađati zašto ne. Prvi razlog je u preuskoj interpretaciji analnog libida. Za Freu¬ da i njegove učenike osnovni aspekt analnosli je u sklonosti ka upravljanju i posjedovanju (osim prijateljskog aspekta zadržava¬ nja). Upravljanje i posjedovanje su svakako tendencije suprotne ljubavi, unapređivanju, oslobađanju, koje sačinjavaju zaseban sindrom. Ali »posjedovanje« i »upravljanje« ne sadrži samu bit destruktivnosti, želje za uništenjem i neprijateljstvo prema živo tu. Moje vlastito iskustvo u proučavanju analnog karaktera na¬ velo me je da vjerujem da se ovdje radi o osobama koje imaju duboki interes i afinitet prema fecesu kao dio njegovog općeg afiniteta prema svemu što nije živo. Feces je produkt koji se ko¬ načno izbacuje iz tijela, pošto mu ne može biti od daljnje koristi. Feces privlači analni karakter, jer njega privlači sve što je bes¬ korisno za život, kao što je prljavština, smrt, raspadanje.22 Sklo¬ nost ka upravljanju i posjedovanju je samo jedan aspekt analnog karaktera, ali blaži i ne toliko zloćudan kao mržnja prema životu. Vjerujem da je Freud uvidio ovu direktnu vezu između fecesa i smrti da bi možda došao do zaključka, da je glavna polarnost ona između genitalne i analne orijentacije, dva klinički proučena en¬ titeta koji su jednaki Erosu i instinktu smrti. Da je to učinio, Eros i instinkt smrti ne bi izgledali kao dvije biološki date i jed¬ nako jake tendencije, već bi se Eros smatrao biološki normalnim ciljem razvitka, dok bi se instinkt smrti smatrao rezultatom ne¬ normalnog razvoja i u tom smislu patološka, iako duboko ukori¬ jenjena težnja. Ako se želimo pozabaviti biološkim nagađanjem, možemo povezati analnost s činjenicom da je orijentacija pomoću mirisa karakteristična za sve četveronožne sisavce i da uspravno držanje povlači za sobom i promjenu s orijentacije mirisa na orijentaciju vida. Promjena u funkciji starog olfaktivnog mozga odgovarala bi ovakvoj izmjeni orijentacije. Imajući to u vidu, mo¬ gli bismo smatrati da analni karakter predstavlja regresivnu fazu biološkog razvoja za koju čak možda postoji konstituciono-genetička osnova, a analnost novorođenčeta da predstavlja evoluciono 295

ponavljanje biološki ranije faze u procesu prelaza u potpuno razvijeno ljudsko funkcioniranje. U Freudovim pojmovima, analnost-destruktivnost bi posjedovala konzervativnu prirodu instink¬ ta, tj. vraćanje s genitalne-ljubavne-vidne orijentacije na analno-destruktivnu-olfaktivnu orijentaciju. U Freudovoj shemi razvoja odnos između instinkta smrti i in¬ stinkta života bio bi u osnovi isti kao i odnos između pregenitalnog i genitalnog libida. Libido fiksacija na analnom nivou bila bi patološka pojava, ali ona s dubokim korijenima u psiho-seksualnoj konstituciji, dok bi genitalan nivo bio svojstven zdravoj osobi. U ovom nagađanju analan bi nivo, znači, imao dva dosta različita aspekta: jedan bi bio nagon za upravljanjem; drugi, na gon za uništavanjem. Kao što sam nastojao pokazati, u tome bi se sastojala razlika između sadizma i nekrofilije. Ali Freud nije do toga došao, možda nije mogao iz. razloga o kojima je bilo govora ranije u vezi s poteškoćama u njegovoj te¬ oriji Erosa.

Snaga i ograničenje instinkta smrti Na ranijim stranicama ukazao sam na neizbježne proturječnosti u koje je Freud bio natjeran kada je svoju teoriju libida zamije¬ nio teorijom Eros-smrt-instinkt. Postoji još jedan konflikt u kas¬ nijoj teoriji na koji moramo obratiti pažnju: konflikt između Freu¬ da teoretičara i Freuda humanista. Teoretičar dolazi do zaklju¬ čka da čovjek može birati samo između uništavanja sebe (pola¬ gano, kroz bolest), ili uništavanja drugih; ili — drugim riječima — između zadavanja patnje sebi ili drugima. Humanist se buni protiv ideje ovog tragičnog izbora koji bi činio rat nacionalnim rješenjem ovog vida ljudske egzistencije. Freud nije bio protiv tragičnih alternativa. Upravo suprotno, u svojoj ranijoj teoriji on je postavio jednu takvu tragičnu alter¬ nativu: potiskivanje instinktualnih zahtjeva (naročito pregenitalnih) trebalo je biti osnova razvoja civilizacije; potisnuti instinktualni nagon bio je »sublimiran« u vrijedne kulturne kanale, ali još uvijek nauštrb potpune ljudske sreće. S druge strane, potiskiva¬ nje nije vodilo samo rastu civilizacije, već također i razvitku ne¬ uroze među mnogima kod kojih proces potiskivanja nije tekao 296

uspješno. Nedostatak civilizacije zajedno sa potpunom srećom, ili civilizacija zajedno sa neurozom (i štoviše opće pomanjkanje sreće) izgledale su kao alternative.23,24 Proturječnost između instinkta smrti i Erosa suočava čovjeka sa zaista tragičnom alternativom. Stvarnom alternativom jer on može odlučiti da napada i vodi rat, da bude agresivan i da izraža¬ va svoje neprijateljstvo, jer će radije činiti to nego biti bolestan. Nije uopće potrebno dokazivati da je ova alternativa tragična, ba¬ rem što se tiče Freuda ili bilo kojeg drugog humanista. Freud ne nastoji zamagliti problem smanjivanjem oštrine kon¬ flikta. Kao što sam ranije citirao, u Novini uvodnim predavanji¬ ma on piše: Začuđeni smo značajnošću mogućnosti da agresivnost možda neće naći zadovoljstvo u vanjskom svijetu jer će naići na stvar ne prepreke. Ako se to desi, ona se povlači i povećava količinu samodestruktivnosti koja se nalazi u unutrašnjosti. Čut ćemo kako je to zaista ono što se događa i koliko je važan taj pro¬ ces. (S. Freud, 1933) U Skici psihoanalize on piše: »Potiskivanje agresivnosti općeni¬ to je nezdravo i dovodi do bolesti.« (S. Freud, 1938). Nakon što je povukao tako oštre linije, kako je Freud reagirao na impuls da ne ostavi ljudske probleme u tako beznadnom stanju i da ne pru¬ ži podršku onima koji preporučuju rat kao najbolji lijek za ljud¬ sku rasu? Freud je uistinu pokušao naći izlaz iz ove dileme između teore¬ tičara i humanista. Jedan pokušaj bio je u ideji da se destrukti¬ van instinkt može preobraziti u savjest. U Nelagodnostima u kul¬ turi on pita: »Što se njemu (agresoru) događa, ako svoju želju za agresijom učini bezazlenom?« Freud odgovara ovako: Nešto veoma posebno, što ne bismo nikada pogodili, a što je ipak dosta očito. Njegova agresivnost nesvjesno postane dio njegove ličnosti, internalizira se; u stvari, vraća se natrag oda¬ kle je i došla — što znači usmjerena je natrag prema njegovom vlastitom egu. Tamo je preuzima jedan dio ega koji se kao superego stavlja u suprotnost ostatku ega i koji je sada u obliku »savjesti« spreman da djeluje protiv ega istom grubom agresivnošću koju je ego želio ispoljiti nad drugim stranim osoba¬ ma. Napetost između grubog superega i ega koji mu je potčinjen nazivamo osjećaj krivnje; to se izražava kao potreba za 297

kažnjavanjem. Civilizacija, dakle, stiče prevlast nad pojedinče¬ vom opasnom željom za agresijom time što ga čini slabijim i razoružava ga uspostavljanjem posrednika, unutar njega, koji ga nadgledava, kao što garnizon nadgledava osvojeni grad. (S. Freud, 193O)25 Ovo preobraženje destruktivnosti u samokažnjavajuću savjest ne izgleda da bi bilo od tolike prednosti kao što to Freud im¬ plicira. Prema njegovoj teoriji savjest bi trebala biti isto toliko okrutna kao i instinkt smrti, pošto je nabijena njegovom energi¬ jom, i ne daje se nikakvo objašnjenje zašto bi pod kontrolom ovog okrutnog «garnizona« instinkt smrti bio »oslabljen« ili »ra¬ zoružan«, čini mi se da bi slijedeća analogija mnogo logičnije iz¬ razila stvarne konzekvence Freudove misli: grad koji je bio pod vlašću okrutnog neprijatelja, pobjeđuje ga uz pomoć diktatora koji tada uspostavlja sistem koji je isto tako okrutan kao i onaj pobijeđenog neprijatelja; i što se time dobiva? Međutim, ova teorija stroge savjesti kao manifestacije instinkta smrti nije jedini Freudov pokušaj da ublaži svoj pojam tragične alternative. Drugo manje tragično objašnjenje izraženo je u sli¬ jedećem: »Uništavalački instinkt, ublažen i ukroćen, i da tako kažemo, spriječen u njegovom cilju, mora kada je usmjeren prema objektima zadovoljiti vitalne potrebe ega i dati mu vlast nad pri¬ rodom.« (S. Freud, 1930). Čini se da je ovo dobar primjer »subli¬ macije«;26 cilj instinkta nije oslabljen već je usmjeren prema dru¬ gim društveno vrijednim ciljevima, u ovom slučaju »vlasti nad prirodom«. Ovo zaista zvuči kao idealno rješenje. Čovjek je oslobođen tra¬ gičnog izbora između uništavanja ili drugih ili sebe, jer se ener¬ gija uništavalačkog instinkta koristi da bi se stekla vlast nad pri¬ rodom. Ali, moramo pitati, može li to stvarno biti tako? Da li je istina da se destruktivnost može pretvoriti u konstruktivnost? Što može značiti »vlast nad prirodom«? Pripitomljavanje i uzga¬ janje životinja, sakupljanje i kultiviranje biljaka, tkanje, gradnja koliba, lončarstvo i mnoge druge aktivnosti uključujući konstru¬ iranje strojeva, željeznica, aviona i nebodera. Sve su to djela kon¬ struiranja, izgrađivanja, sjedinjavanja, sinteze, i doista, ako ih želimo pripisati jednom od dva osnovna instinkta, možemo smat¬ rati da su motivirana Erosom, a ne instinktom smrti. S mogućim isključenjem ubijanja životinja za potrošnju i ubijanja ljudi u ratu, djela za koja možemo smatrati da su ukorijenjena u destruk¬ tivnosti, vlast nad prirodom nije destruktivna već konstruktivna. 298

Freud čini još jedan pokušaj da u svom odgovoru na pismo Alberta Einsteina o pitanju Čemu rat? ublaži oštrinu svoje alter¬ native, čak niti u ovom slučaju, kada je bio suočen s pitanjem o psihološkim razlozima rata jednog od najvećih znanstvenika i hu¬ manista ovog stoljeća, Freud nije pokušao sakriti ili ublažiti oštri¬ nu svojih ranijih alternativa. S potpunom jasnoćom on je napi¬ sao: Kao rezultat malog razmišljanja, pretpostavili smo da taj in¬ stinkt djeluje u svakom živom stvoru i teži sjedinjavanju i svo¬ đenju života na prvobitne uvjete nežive materije. Stoga sasvim ozbiljno zavređuje da ga se nazove instinktom smrti, dok erot¬ ski instinkti predstavljaju težnju za životom, Instinkt smrti pretvara se u destruktivan instinkt kada se uz pomoć posebnih organa usmjerava prema vanjskim objektima. Organizam tako reći štiti vlastiti život uništavanjem njemu stranih života. Ali jedan dio instinkta smrti i dalje djeluje unutar organizma; u ovoj internalizaciji destruktivnog instinkta nastojali smo naći izvore mnogih normalnih i patoloških pojava. Čak smo počinili herezu kad smo porijeklo savjesti pripisali ovom kretanju agre¬ sivnosti prema unutra. Primijetit ćete da nije mala stvar ako ovaj proces ode predaleko: to je apsolutno nezdravo. U drugu ruku, ako se ove sile okrenu uništavanju vanjskog svijeta, or¬ ganizam će biti rasterećen i efekt mora biti koristan. To bi slu¬ žilo kao biološko opravdanje za sve odvratne i opasne impulse protiv kojih se borimo. Moramo priznati da su oni bliži Prirodi nego naša otpornost prema njima, za što također treba naći objašnjenje. (S. Freud, 1933 a. Potcrtao E. F.) Nakon ove veoma jasne i nekompromisne tvrdnje u kojoj je sažeo svoja ranija shvaćanja instinkta smrti, i nakon što je izja¬ vio da teško može vjerovati u priče o onim sretnim dijelovima svi¬ jeta gdje postoje rase »koje ne znaju niti za prisilu niti za agre¬ siju«, Freud je pokušao na kraju svog pisma doći do manje pesimističkog rješenja nego što je to sam početak nagovještavao. Nje¬ gova nada temeljila se na nekoliko mogućnosti: >Ako je sprem¬ nost na ratovanje«, on piše, »rezultat destruktivnog instinkta, najočigledniji plan bit će staviti Eros, njegovog neprijatelja, da mu se suprotstavi. Sve što učvršćuje razvitak emotivnih veza među ljudima mora djelovati protiv rata.« (S. Freud, 1933 a.) Nevjerojatno je i dirljivo kako Freud humanist, i kao što se sam naziva, »pacifist«, pokušava ovdje gotovo bjesomučno izbjeći lo299

gične konzekvence svojih premisa. Ako je instinkt smrti tako snažan i tako značajan, kao što Freud stalno tvrdi, kako može njegovo djelovanje biti znatno smanjeno djelovanjem Erosa, bu¬ dući da su oba instinkta sadržana u svakoj stanici i da sačinjava¬ ju nereduktivno svojstvo žive materije? Freudov drugi argument za mir još je fundamentalniji. Na kra¬ ju svoga pisma Einsteinu on piše: Rat je, znači, u krajnjoj suprotnosti psihičkom stavu koji nam nameće proces civilizacije, i zbog toga se moramo protiv njega buniti; mi ga jednostavno ne možemo dalje podnositi. Ovo nije samo intelektualno i emotivno zgražanje; mi pacifisti posjedu¬ jemo konstitucijsku intoleranciju prema ratu, jednu idiosinkraziju uveličanu, da tako kažemo, do najvećeg stupnja. Zaista, či¬ ni se, da sniženje estetskih standarda u ratu ne igra ništa ma¬ nju ulogu u našoj pobuni protiv rata nego njegove okrutnosti. Kako ćemo dugo morati čekati da ostatak čovječanstva postane također miroljubiv? Tko to zna. (S. Freud, 1933 a). I na kraju svog pisma Freud dodiruje misao, koju povremeno nalazimo u njegovim djelima27 — proces civilizacije vodi stalnom, tako reći »konstitucijskom«, organskom« potiskivanju instinkta. Freud je veo mnogo ranije izrazio to gledište u Tri eseja kada je govorio o oštrom konfliktu između instinkta i civilizacije: »Do¬ biva se utisak od civilizirane djece da je izgradnja tih brana rezultat školovanja; bez sumnje, školovanje ovdje igra veliku ulogu, ali u stvarnosti ovaj je razvitak organski determiniran i hereditarno određen i povremeno dolazi do njega bez ikakve po¬ moći od školovanja.« (S. Freud, 1905. Potcrtao E. F.) U djelu Nelagodnosti u kulturi Freud je nastavio ovaj način mišljenja govoreći o »organskom potiskivanju«, koje, na prim¬ jer, kod tabua koji se odnose na menstruaciju i analni eroticizam, tako krči put civilizaciji. Saznajemo da je već 1897. izrazio u pis¬ mu Fliessu (14. studeni 1897; sedamdeset i peto pismo) da »je ne¬ što organsko imalo udio u potiskivanju«, (S. Freud, 1897)28 Razne tvrdnje, ovdje citirane, pokazuju da je Freudovo osla¬ njanje na »konstitucijsku« netolerantnost prema ratu bilo poku¬ šaj ne samo da nadvlada tragičnu perspektivu svoje koncepcije instinkta smrti, do koje je došao tako reći ad hoc u svojim dis¬ kusijama s Einsteinom, već se i slagalo s njegovim načinom mi¬ šljenja, koji iako nikada nije bio dominantan, bio je prisutan u njegovoj misli od 1897. 300

Da su Freudove pretpostavke da civilizacija izaziva »konstitucijska« i hereditarna potiskivanja bile ispravne, tj. da su u proce¬ su civilizacije oslabljene izvjesne instinktualne potrebe, tada bi on našao izlaz iz ove dileme. Tada civilizirani čovjek ne bi bio potican nekim instinktualnim zahtjevima suprotnim civilizaciji u istoj mjeri u kojoj je to primitivan čovjek. Impuls za uništa¬ vanjem ne bi imao isti intenzitet i snagu kod civiliziranog čov¬ jeka kao i kod primitivnog. Ovaj način mišljenja bi također vo¬ dio nagađanju da su možda u procesu civilizacije bile stvorene izvjesne inhibicije protiv ubijanja koje su putem nasljeđa posta¬ le stalne. Međutim, čak ako bismo i mogli otkriti takve hereditarne faktore općenito, bilo bi nevjerojatno teško pretpostaviti da oni postoje i kod instinkta smrti. Prema Freudovom shvaćanju instinkt smrti je tendencija svoj¬ stvena svim živim materijama; čini se da je teoretski teško pret¬ postaviti da bi ta osnovna biološka sila mogla biti u procesu ci¬ vilizacije oslabljena. Istom logikom možemo pretpostaviti da bi Eros mogao u procesu civilizacije biti konstitucijski oslabljen, a ta pretpostavka vodila bi do općenitije pretpostavke da bi se sa¬ ma priroda žive materije mogla »organskim« potiskivanjem u procesu civilizacije izmijeniti.29 Kako god to bilo, čini se da je danas jedan od najvažnijih pred¬ meta istraživanja utvrditi činjenice koje se na ovo odnose. Po¬ stoje li dovoljni dokazi da je u procesu civilizacije došlo do konstitucijskog, organskog potiskivanja izvjesnih instinktualnih za¬ htjeva? Da li se to potiskivanje razlikuje od potiskivanja u Freu¬ dovom uobičajenom smislu utoliko što slabi instinktualni zah¬ tjev a ne odvodi ga iz svijesti, niti ga usmjerava drugim ciljevi¬ ma? Još točnije, da li su u toku historije čovjekovi destruktivni impulsi oslabili ili su se razvili inhibirajući impulsi koji su sada postali hereditarno fiksirani? Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi opširna proučavanja, naročito u antropologiji, socijalnoj psi¬ hologiji i genetici. Gledajući natrag na razna Freudova nastojanja da ublaži oštri¬ nu svoje osnovne alternative — uništavanje drugih ili sebe — mo¬ žemo se samo diviti njegovoj upornosti u traženju izlaza iz ove dileme, kao i činjenici da je bio svjestan da nije našao zadovo¬ ljavajuće rješenje. Tako u Skici on više ne govori o faktorima koji ograničavaju snagu destruktivnosti (osim o ulozi superega) i završava time što kaže: »To je jedna od opasnosti za zdravlje 301

s kojom su suočena ljudska bića na njihovom putu ka kulturnom razvitku. Potiskivanje agresivnosti općenito je nezdravo i vodi bolesti (mučenju tijela).« (S. Freud, 1938)30

Kritika biti Freudove teorije Moramo sada prijeći od imanentne kritike Freudove teorije instinkata života i smrti na kritiku biti njegovog argumenta. Po¬ što je mnogo o tome pisano, ne moram ulaziti u diskusijiu svih točaka ovakve kritike. Napomenut ću one koje su od naročitog interesa s mog stajališta, ili one kojima drugi pisci nisu obra¬ tili dovoljno pažnje. Možda najveća slabost Freudove pretpostavke, i ovdje i u od¬ nosu na neke druge probleme, leži u tome da je teoretičar i gra¬ ditelj sistema u Freudu otišao dalje od kliničkog promatrača. Nadalje, Freud je bio jednostrano rukovođen intelektualnom um¬ jesto iskustvenom imaginacijom; da to nije bilo tako, on bi na¬ slutio da su sadizam, agresivnost, destruktivnost, moć i želja za vladanjem kvalitativno potpuno različite pojave, iako granice me¬ đu njima možda nisu jasno naznačene. Ali Freud je mislio u ap¬ straktnim teoretskim pojmovima koji su implicirali da sve što nije ljubav instinkt je smrti; tako je svaka tendencija morala biti podvedena pod novu dihotomiju. Rezultat podvođenja razli¬ čitih i djelomično kontradiktornih psiholoških tendencija u je¬ dnu kategoriju nužno dovodi do toga da se ni jedna od njih ne shvati; natjerani smo da govorimo alijeniranim jezikom o pojava¬ ma o kojima možemo pametno govoriti samo ako se naše riječi odnose na različite, specifične oblike iskustva. Ali potvrda je Freudove sposobnosti da povremeno nadvlada svoju odanost analitičkoj teoriji instinkta u tome što je uočio neke bitne razlike u svojstvima različitih oblika agresivnosti iako ih nije razlikovao različitim pojmovima. Navodim tri osnovna oblika agresivnosti koje je uočio: 1. Impulsi okrutnosti, neovisni od seksualnosti, koji se teme¬ lje na instinktima samoočuvanja; njihov cilj je prepoznavanje stvarne opasnosti i obrana protiv napada. (Freud, 1905). Funkcija ove agresije postizanje je onoga što je neophodno za održanje ili obranu od opasnosti koje prijete životnim interesima. Ovaj bi tip agresije približno odgovarao onome što ja nazivam »defenziv¬ nom agresijom«. 302

2. U svom shvaćanju sadizma Freud je vidio jedan oblik de¬ struktivnosti kod kojeg je čin uništavanja, prisiljavanja i mu¬ čenja požudan, iako je objasnio specifično svojstvo ove vrste destruktivnosti kao kombinaciju seksualne požude i neseksualnog instinkta smrti. Ova vrst agresivnosti odgovarala bi »sa¬ dizmu«. 3. Na kraju, Freud je prepoznao i treću vrstu agresivnosti koju je opisao ovako: »Ali čak i gdje se pojavljuje bez ikakvog seksu¬ alnog cilja, u slijepom bijesu destruktivnosti, moramo shvatiti da je zadovoljavanje instinkta praćeno nevjerojatno visokim stup¬ njem narcisoidnog uživanja, jer dozvoljava egu da ispuni svoje stare želje za svemoći.« Nije lako reći na koju pojavu Freud ovdje misli. Cistu destruk¬ tivnost nekrofilske ličnosti ili ekstreman oblik moći opijenog sadističnog člana gomile spremne na linčovanje ili silovanje. Pote¬ škoća je možda u općem problemu razlikovanja ekstremnih obli¬ ka sadističkog svemoćnog gnjeva od čiste nekrofilije, poteškoća o kojoj sam govorio u tekstu. Bilo da je riječ o jednom ili drugom, činjenica je da je Freud prepoznao različite pojave, iako ih nije razlikovao kad je kliničke činjenice prilagodio teoretskim zahtje¬ vima. Gdje smo nakon ove analize Freudove teorije instinkta smrti? Da li se ona bitno razlikuje od zamisli »destruktivnog instinkta« do koje su došli mnogi psihoanalitičari ili od Freudove ranije te¬ orije libida? U toku ove diskusije ukazali smo na mnoge jedva zamjetljive izmjene i kontradiktornosti u Freudovom razrađiva¬ nju teorije agresije. Vidjeli smo, iz pisma Einsteinu, da se Freud neko vrijeme prepustio spekulacijama koje bi učinile njegovu poziciju manje oštrom i manje primjenljivom u opravdavanju ra¬ ta. Ali kada još jednom razmotrimo Freudovu teoretsku građe¬ vinu, postaje jasno da unatoč svemu ovome, osnovna karakteri¬ stika instinkta smrti slijedi logiku hidrauličkog modela koji je Freud najprije primijenio na seksualni instinkt. Težnja ka smrti neprestano se rađa u svim živim materijama, ostavljajući samo jedan izbor: ili ispoljiti ljudsku destruktivnost unutar samog se¬ be, ili je usmjeriti prema van i uništavanjem drugih spasiti se od samouništavanja. Kao što Freud kaže: »Potiskivanje agresivnosti je općenito nezdravo i vodi bolesti (mučenju)« (S. Freud 1938) Na kraju ovog razmatranja Freudove teorije instinkta života i smrti teško je izbjeći zaključak da je Freud, od 1920, zastupao dva, u stvari, različita shvaćanja i dva različita pristupa proble¬ mu ljudske motivacije. Prvo shvaćanje konflikta između samo303

očuvanja i seksualnosti bilo je tradicionalno, razum protiv stra¬ sti, obaveza protiv prirodne sklonosti, ili glad protiv ljubavi, kao sile koje rukovode čovjekom. Kasnija teorija, koja se zasni¬ vala na konfliktu između sklonosti životu i sklonosti smrti, iz¬ među integracije i raspadanja, između ljubavi i mržnje, bila je potpuno drugačija. Dok možemo reći da se temeljila na popular¬ nom shvaćanju ljubavi i mržnje kao dviju sila koje rukovode čo¬ vjekom, bila je u stvari dublja i originalnija; slijedila je platon¬ sku tradiciju Erosa i smatrala ljubav energijom koja spaja sve žive materije i koja je garant života. Još točnije, izgleda da je slijedila Empedoklovu ideju da svijet živih stvorenja može po¬ stojati samo dok traje borba između suprotnih sila Razdora i Af¬ rodite ili ljubavi, dok sile privlačenja i odbijanja djeluju za¬ jedno.31

Princip redukcije nadraženosti: osnova principa užitka i instinkta smrti Ne smijemo, međutim, zbog razlika između Freudove stare i no¬ ve teorije zaboraviti da je jedan aksiom koji je zajednički obje¬ ma teorijama bio duboko uvriježen u Freudovom umu otkako je studirao s von Briickeom. Ovaj aksiom je »princip redukcije napetosti« koji se provlači kroz Freudovu misao od 1888. do nje¬ govog posljednjeg razmatranja instinkta smrti. Već na samom početku svog rada 1888. Freud je govorio o »sta¬ bilnoj količini nadraženosti«. (S. Freud, 1888). Ovaj princip jas¬ nije je formulirao 1892, kad je napisao: »Nervni sistem teži odr¬ žavanju stalnog nivoa onog u njegovim funkcionalnim odnosima, što možemo opisati kao sumu nadraženosti. On taj preduvjet za zdravlje postiže tako da se asocijativno rješava svakog razumnog porasta nadraženosti (Erregungszuwachs) ili ga se oslobađa od¬ govarajućom motornom reakcijom.« (S. Freud, 1892. Potcrtao E. F.) U skladu s ovim, Freud je definirao pisihičku traumu, kako ju primjenjuje u svojoj teoriji histerije, ovako: »Svaki utisak kojeg se nervni sistem ne može bez problema riješiti asocijativnom ili motornom reakcijom postaje psihička trauma.* (S. Freud, 1892. Potcrtao E. F.) 304

U Projektu za naučnu psihologiju (1895 a) Freud govori o »prin¬ cipu neuronične inercije« koji potvrđuje da »neuroni teže da se oslobode Q. Na osnovu ovoga treba shvatiti strukturu i razvoj kao i funkcije (neurona).« (Freud, 1895 a). Što za Freuda znači ovaj Q nije sasvim jasno. On ga u ovom radu definira kao »ono što raz¬ likuje aktivnost od mirovanja« (Freud, 1895a),32 znači, nervna energija.33 U svakom slučaju, na sigurnom smo tlu ako kažemo da u tim ranim godinama leži početak onoga što je Freud kasnije na¬ zvao principom »konstantnosti«, ili ono što implicira redukciju svake nervne aktivnosti na najniži nivo. Freud je dvadeset i pet godina kasnije u S onu stranu principa užitka formulirao taj prin¬ cip u psihološkim pojmovima na slijedeći način: »Mentalni sis¬ tem nastoji održati količinu nadraženosti koja je prisutna na najnižem mogućem ili barem na stalnom nivou.« (S. Freud 1920. Potcrtao E. Fromm). Freud ovdje govori da se isti princip — »konstantnosti« i »inercije« — ispoljava u dva oblika: jedan održava uzbuđenje na nepromjenljivom nivou, drugi ga smanju¬ je na najniži mogući nivo. Freud je katkada upotrebljavao jedan od ova dva pojma da bi označio jedan ili drugi oblik ovog osnov nog principa.34 Princip užitka počiva na principu konstantnosti. Kemijski pro¬ izvedeno libidinozno uzbuđenje zahtijeva da bude sniženo na nor¬ malan nivo; ovaj princip održavanja napetosti na stalnoj razini rukovodi funkcioniranjem nervnog sistema. Napetost koja se po¬ većava iznad normalne razine osjeća se kao »neužitak«, njeno sni¬ ženje na stalan nivo osjeća se kao »užitak«. »Činjenice koje su nas navele da vjerujemo u dominantnost principa užitka također su izražene u hipotezi da mentalni sistem nastoji držati količinu nadraženosti koja je u njemu prisutna na najnižem mogućem ili barem konstantnom nivou... Princip užitka proizlazi iz principa konstantnosti.« (S. Freud, 1920. Potcrtao E. F.) Ne shvatimo li Freudov aksiom redukcije napetosti, nikada nećemo razumjeti njegovu poziciju koja nije bila usredotočena na hedonističku te¬ žnju za užitkom, već na pretpostavku o fiziološkoj potrebi da se reducira napetost i zajedno s time — psihički — neužitak. Princip zadovoljstva počiva na održavanju uzbuđenja na određenom stal¬ nom nivou. Ali princip konstantnosti također sadrži u sebi tenden¬ ciju ka održavanju uzbuđenja na najnižem nivou; u ovom obliku on postaje osnova instinkta smrti. Kao što je Freud rekao: »Dominirajuća tendencija mentalnog života, možda nervnog života uopće, nastojanje je da se smanji, drži na stalnom nivou, ili ot¬ kloni unutrašnja napetost koja je izazvana stimulansima (Nirva305

na princip, da upotrijebimo pojam Barbare Law) — tendencija koja se manifestira u principu užitka; naše prepoznavanje te činjenice jedan je od najjačih razloga za vjerovanje u postojanje instinkta smrti.« (S. Freud, 1920) Freud ovdje dolazi do gotovo neodržive pozicije; principi konstantnosti, inercije i Nirvane identični su; princip redukcije na¬ petosti upravlja seksualnim instinktom (u pojmovima principa užitka) i u isto vrijeme sačinjava bit instinkta smrti. Kako Freud instinktu smrti pripisuje ne samo samodestruktivnost već i de¬ struktivnost usmjerenu na druge, dolazi do paradoksalne ideje da princip užitka i instinkt destruktivnosti proizlaze iz istog prin¬ cipa. Freud se, naravno, nije mogao zadovoljiti s ovakvom idejom, naročito ne pošto bi ona odgovarala monističkom, a ne dualisti¬ čkom modelu suprotnih sila kojeg se Freud nikada ne bi odre¬ kao. Četiri godine kasnije Freud piše u Ekonomskom problemu mazohizma: Ali mi smo bez predomišljanja princip užitka-neužitka poi¬ stovjetili s ovim Nirvana principom... Nirvana princip (i prin¬ cip užitka koji bi mu trebao biti identičan) bio bi potpuno u službi instinkata smrti, čiji je cilj da nemirnost života dovede do stabilnosti neorganskog stanja, i imao bi funkciju upozoravanja na zahtjeve instinkata života — libida — koji nastoje poremetiti intendirani tok života. Ali ovo gledište ne može biti ispravno. (S. Freud, 1924. Potcrtao E. F.) Da bi dokazao neispravnost ovog gledišta, Freud čini ono što bi obično iskustvo preporučilo od samog početka. On piše: Izgleda da u nizu osjećaja napetosti imamo neposredan os¬ jećaj o povećanju i smanjenju količine stimulansa, i nema sumnje da postoje ugodne i neugodne relaksacije te napetosti. Stanje seksualnog uzbuđenja je najočitiji primjer ugodnog po¬ većanja stimulansa ove vrste, ali sigurno nije jedini. Užitak i neužitak se, prema tome, ne mogu pripisati porastu i padu kvantiteta (koji opisujemo kao »napetost izazvanu sti¬ mulansom«) iako je ovaj faktor očito od velike važnosti. Izgle¬ da da oni ne ovise o tom kvantitativnom faktoru, već o nekom njegovom svojstvu za koje mi možemo samo reći da je kvali¬ tativno. Da bismo mogli reći što je to kvalitativno svojstvo, trebali bismo biti mnogo dalje u psihologiji. Možda je to ri¬ tam, vremenski slijed promjena porasta i padova u kvantitetu stimulansa. To još ne znamo. (S. Freud, 1924) 306

Freud ipak nije dalje slijedio ovu misao, iako, izgleda, nije bio zadovoljan s ovakvim objašnjenjem. Umjesto njega on je dao jedno drugo koje bi trebalo nadići opasnost sadržanu u poisto¬ vjećivanju užitka s destruktivnošću. On dalje kaže: Kako god to bilo, moramo uvidjeti da je Nirvana princip koji pripada instinktu smrti prošao u živim organizmima kroz određene promjene i tako postao princip užitka; od sada će¬ mo izbjegavati smatrati ova dva principa identičnima... Nir¬ vana princip izražava trend instinkta smrti; princip užitka iz¬ ražava zahtjeve libida; a modifikacija ovog drugog principa, princip stvarnosti, predstavlja utjecaje vanjskog svijeta. (S. Freud, 1924) Izgleda da je ovo obrazloženje teoretska naredba, a ne objaš¬ njenje tvrdnje da princip užitka i instinkt smrti nisu jedno te isto. Dok je Freudov pokušaj da se izbori iz ovog paradoksalno« gledišta, po mom mišljenju, neuspješan, iako sjajan, važan prob¬ lem sada nije da li je uspio ili ne, stvar je prije u tome da je Freudova čitava psihološka misao od samog početka pa do kra¬ ja bila rukovođena aksiomom da je princip redukcije nadraženosti princip koji upravlja svim psihičkim i nervnim životom. Nama je poznato porijeklo ovog aksioma. Sam Freud je citi¬ rao G. T. Fechnera (1823) kao začetnika ove ideje. On piše: Ne možemo, dakako, ostati indiferentni na otkriće da je oš¬ trouman istraživač kao što je G. T. Fechner zastupao gledište o užitku i neužitku koje se u svim bitnim pojmovima poduda¬ ralo s onim koje je nama nametnuo psihoanalitički rad. Fechnerova tvrdnja može se naći u malom djelu Einige Ideen zur Schopfungs und Entwicklungsgeschichte der Organismen, 1873 (XI dio, Dodatak, 94), i ona glasi: »Ukoliko su svjesni impulsi uvijek u nekoj vezi s užitkom i neužitkom, možemo smatrati da su užitak i neužitak također u psiho-fizičkom odnosu pre¬ ma uvjetima stabilnosti i nestabilnosti. Ovo pruža osnovu za hipotezu o kojoj ću podrobnije govoriti drugom prilikom. Pre¬ ma ovoj hipotezi svaka psihofizička kretnja koja se diže iz¬ nad granice svijesti praćena je zadovoljstvom u onoj mjeri da se iznad izvjesne granice približava potpunom ostvarenju stabilnosti, a praćena je neužitkom u onoj mjeri da iznad iz¬ vjesne granice napušta potpunu stabilnost, dok između dviju 307

granica, koje možemo opisati kao kvalitativne granice užitka i neužitka, postoji izvjesno granično područje estetske indiferentnosti . . . 3 5 Činjenice koje su nas navele da vjerujemo da u mentalnom životu dominira princip užitka, također dolaze do izražaja i u hipotezi da mentalni sistem teži održanju kvantiteta nadraženosti na najnižem mogućem nivou ili barem na stalnom. Ova druga hipoteza samo je drugi način izražavanja principa užitka, jer ako je rad mentalnog sistema usmjeren održavanju nadraženosti na niskom nivou onda će se sve što dovodi do povećanja kvantiteta osjećati kao nešto što je suprotno djelovanju siste¬ ma, tj. kao neužitak. Princip užitka slijedi iz principa konstantnosti, u stvari, ovaj drugi princip proizlazi iz činjenice koja nas je primorala da prihvatimo princip užitka. Štoviše, po¬ drobnija diskusija pokazat će da se tendencija koju pripisu¬ jemo mentalnom aparatu podvodi, kao specijalan slučaj, pod Fechnerov princip o »tendenciji prema stabilnosti« s kojim je on povezao osjećaje užitka i neužitka, (S. Freud 1920) Ali Fechner nije nipošto bio jedini predstavnik principa redukcije napetosti. Stimuliran shvaćanjem energije u fizici, pojam energi¬ je i očuvanja energije postao je popularan i među fiziolozima. Ako su te teorije iz fizike utjecale na Freuda, to bi značilo da je instinkt smrti samo jedan poseban primjer općeg zakona fi¬ zike, ali pogrešku ovakvog zaključivanja postaje očita razmot¬ rimo li razliku između neorganske i organske teorije. Rene Dubos je to izrazio veoma sažeto. On piše: Prema jednom od najosnovnijih zakona fizike, univerzalna tendencija u svijetu materije jest da sve ide prema dolje, da dođe do najnižeg mogućeg nivoa napetosti, sa stalnim gubit¬ kom potencijalne energije i organizacije. Upravo suprotno, ži¬ vot neprestano stvara i održava red u neorganiziranoj materiji. Da bismo shvatili važnost ove činjenice, trebamo se samo sje¬ titi što se događa svim živim organizmima — najmanjima, kao i najvećima i najrazvijenijima, kad konačno umru. (R. Dubos, 1962) Dva su engleska pisca, R. Kapp (1931) i L. S. Penrose (1931), tako uvjerljivo kritizirali pokušaje nekih autora da povežu fi¬ zičku teoriju s instinktom smrti da »konačno moramo odbaciti 308

ideju da bi mogao postojati bilo kakav odnos između entropije i instinkta smrti.«36 Da li je Freud imao na umu vezu između entropije i instinkta smrti nije toliko važno. Čak ako i nije, čitav princip nadraženosti i redukcije energije na najniži nivo temelji se na osnovnoj pogrešci na koju je Dubos ukazao u ranijem citatu: ona se sa¬ stojala u zanemarivanju osnovne razlike između života i neživota, između »organizma« i »stvari«. Da bi se izbjegli zakoni koji vrijede samo za organsku mate¬ riju, kasnije je umjesto entropije postala prihvatljivija jedna dru¬ ga analogija, naime pojam »homeostaze« koji je razvio Walter B. Cannon (1963). Jones i drugi koji vide u ovom pojmu analogi¬ ju Freudovom Nirvana principu brkaju ova dva principa. Freud govori o tendenciji da se odstrani ili snizi nadraženost. Među¬ tim, Cannon i mnogi kasniji istraživači govore o potrebi održa¬ vanja relativne stabilnosti unutarnjih uvjeta. Ova stabilnost zna či da unutarnji uvjeti teže stabilnosti, ali ne teže reduciranju energije na minimalnu razinu. Ova zbrka očito proizlazi iz dvo¬ smislenosti riječi »stabilnost« i »konstantnost«. Jednostavan pri¬ mjer ukazat će na pogrešku. Ako se temperatura sobe drži na stabilnom ili konstantnom nivou pomoću termostata, to znači da ne smije ići niti iznad niti ispod određenog stupnja; ali tenden¬ cija da se temperatura drži na minimalnom stupnju bila bi ne¬ što sasvim drugo; u stvari, homeostatički princip stabilnosti su¬ protan je Nirvana principu potpunog ili relativnog reduciranja energije. Postoji malo sumnje da Freudov osnovni aksiom reduciranja napetosti, iz kojeg proizlaze i princip užitka i instinkt smrti, du¬ guje svoje postojanje načinu mišljenja koje je karakteristično za njemački mehanistički materijalizam a još više orijentaciji koja gleda na čovjeka kao na mašinu, što je karakteristično za zapadnu misao u posljednjim stoljećima. Kliničko iskustvo nije bilo ono što je navelo Freuda na ovo shvaćanje; Freudova du¬ boka privrženost teorijama njegovih učitelja nametnula je nje¬ mu i kasnijoj psihoanalizi ovaj »aksiom«. Natjerala je kliničko promatranje i formulaciju teorije koja je slijedila u uski okvir redukcije napetosti, što se jedva može uskladiti s bogatstvom podataka koji pokazuju da čovjek, u svim dobima, traži uzbu¬ đenje, stimulaciju, odnose ljubavi i prijateljstva, i da je željan povećati svoju povezanost sa svijetom; ukratko, čovjek je izgle¬ da isto toliko motiviran povećavanjem kao i reduciranjem nape¬ tosti. No, iako su mnogi psihoanalisti bili impresionirani ograni309

čenom valjanošcu redukcije napetosti, nisu izmijenili svoje os¬ novno gledište i nastavili su i dalje da se petljaju s posebnom mješavinom Freudovih metapsiholoških pojmova i logike svojih kliničkih podataka. Možda zagonetka Freudovog samozavaravanja o valjanosti poj¬ ma instinkta smrti zahtijeva još jedan element da bi se riješila. Veoma pažljiv čitalac Freudovih radova mora biti svjestan da je Freud s neizvjesnošću i s oprezom tretirao svoje nove teoretske konstrukcije kada ih je po prvi put izlagao. Nije inzistirao na njihovoj valjanosti, a katkada je, štoviše, i loše govorio o njiho¬ voj vrijednosti. Ali što je više vremena prošlo to se više hipotetičkih konstrukcija pretvorilo u teorije na kojima su se izgra¬ đivale nove konstrukcije i teorije. Freud, teoretičar, bio je do¬ voljno svjestan sumnjive valjanosti mnogih svojih konstrukcija. Zašto je zaboravio te prvobitne sumnje? Teško je odgovoriti na to pitanje; jedan mogući odgovor nalazi se možda u njegovoj ulozi vođe psihoanalitičkog pokreta.37 Oni učenici koji su se usu¬ dili kritizirati osnovne aspekte njegovih teorija napustili su ga ili su bili potisnuti na ovaj ili onaj način. Oni koji su stvo¬ rili pokret bili su većinom ljudi bez imaginacije, što se tiče njihovih teoretskih sposobnosti, i bilo bi im teško slijediti Freudove osnovne teoretske izmjene. Njima je bila potrebna dogma u koju su mogli vjerovati i organizirati svoj pokret oko nje.38 Ta¬ ko je Freud znanstvenik postao u izvjesnoj mjeri rob Freuda vođe pokreta; ili, drugačije rečeno, Freud, učitelj, postao je rob svojih vjernih ali nekreativnih učenika. BILJEŠKE UZ DODATAK

1. Radi evolucije Freudove teorije agresije usporedi također J. Stracheyev kratak prikaz u urednikovom Uvodu u djelu Nelagodnosti u kulturi (Freud, 1930). 2. U ovom iskazu nalazimo formulaciju Freudovog općeg aksioma o redukciji napetosti kao fundamentalnom zakonu nervnog dje¬ lovanja. Usporedi podrobnu diskusiju ovog aksioma na kraju Dodatka. 3. U daljnjem razvoju ovog pojma Freud je sklon govoriti više o je¬ dnom instinktu života (Eros) i jednom instinktu smrti. 4. Da bismo u detalje razmotrili Freudov pokušaj da Eros poistovjeti sa seksualnošću, bilo bi potrebno čitavo poglavlje, koje bi vjerojatno bilo zanimljivo samo proučavateljima Freudove teo¬ rije. 5. Freud ovdje ima na umu II dio svog rada o neurozi tjeskobe (Freud, 1895). 310

6. U ovoj formulaciji izgleda da je osnovni konflikt između egoizma i altruizma. U Freudovoj teoriji Ida i Ega (principa užitka i prin¬ cipa stvarnosti) obje strane polarnosti su egoistične: zadovoljava¬ nje vlastitih libidinoznih potreba, i zadovoljavanje vlastitih po¬ treba samoodržanja. 7. U stvari, Freud je naizmjenično držao to gledište i gledište da je id gnijezdo, ili »rezervoar« libida. J. Strachcv, urednik Stan¬ dard Edition (Standardnog izdanja) dao je detaljan prikaz histo¬ rije ovih nestalnosti kroz čitav Freudov rad. Vidi Dodatak B radu Ego i id. (Freud, 1923). 8. Freud ovdje spaja tri veoma različite tendencije. Instinkt za uni¬ štavanjem se fundamentalnu razlikuje od želje za moći: u prvom slučaju želim uništiti objekt; u drugom ga želim zadržati i njime upravljati, a oboje se u potpunosti razlikuje od nagona za vla¬ danjem, čiij je cilj stvaranje i proizvođenje, koje je u stvari up¬ ravo obrnuto od želje za uništavanjem. 9. Freud je došao do ovog zaključka na osnovu slijedećeg argumenta: »Ključ se može naći u jednom od, što smo nazvali, idealnih za¬ htjeva civiliziranog društva. On glasi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe'. Poznat je po čitavom svijetu i bez sumnje je sta¬ riji od kršćanstva koje ga smatra svojim najpuritanskijim zahtje¬ vom. Ipak, sigurno nije veoma star; čak je u historijskim vreme¬ nima bio stran čovječanstvu. Pristupimo mu s naivnog stajališta, kao da ga čujemo prvi put; nećemo moći sakriti osjećaj iznena¬ đenja i čuđenja. Zašto da to činimo? Kakvu ćemo korist imati od toga? Ali iznad svega, kako ćemo to postići? Kako to može biti moguće? Moja je ljubav za mene nešto vrijedno i ja se ne smijem njome razbacivati bez razmišljanja. Ona mi nameće du¬ žnosti koje da bih ispunio, moram biti spreman žrtvovati se. Ako nekoga volim, on to mora na neki način zavrijediti. (Ovdje ne uzimam u obzir korist koju bih od njega mogao imati ili značenje koje on može imati za mene kao seksualni objekt, jer nijedan od ova dva odnosa nije u pitanju kada se radi o zapovi¬ jedi da ljubim bližnjega svoga.) On to zaslužuje ako je tako sli¬ čan meni u važnim stvarima da u njemu mogu voljeti sebe; za¬ služuje to i onda kao je toliko savršeniji od mene da u njemu mogu voljeti ideala sebe. Nadalje, trebam ga voljeti ako je on sin mog prijatelja, jer bih ja s njim morao dijeliti bol kada bi njegovog sina zadesila kakva nesreća. Ali ako je on meni stran i ako me ne može privući svojom vrijednošću ili važnošću koju je stekao u mom emotivnom životu, bit će mi teško da ga volim. Štoviše, bilo bi pogrešno da to činim, jer svi moji prijatelji cijene moju ljubav kao znak da preferiram njih i bilo bi nepravedno prema njima da stavim stranca na položaj ravnopravan njihovom. Ali ako ga budem volio (ovom univerzalnom ljubavlju) zato jer je kao i insekt, kao glista ili zmija, stanovnik ove Zemlje, bojim se da će ga dopasti samo malo moje ljubavi, nikakvom mogućnošću ne toliko, koliko prema ocjeni mog razuma smijem zadržati za sebe.« (S. Freud, 1930). Zanimljivo je primijetiti kako je Freud za¬ mislio ljubav sasvim u okvirima odnosa građanske etike, naroči¬ to društvenog karaktera srednje klase devetnaestog stoljeća. Pita¬ nje je »Kakve ćemo koristi imati od toga?« — princip profita. Sli311

10. 11.

12. 13.

14. 15.

16.

17. 18. 19. 312

jedeća premisa je da se ljubav mora zavrijediti; patrijarhalni princip u suprotnosti s matrijarhalnim principom bezuvjetne i nezavrijeđene ljubavi i nadalje narcisoidni princip da drugi zavre¬ đuje moju ljubav samo utoliko ukoliko je u važnim stvarima sli¬ čan meni; čak i ljubav za prijateljeva sina smatra se egoističnom, jer ako ga zadesi neko zlo, ono indirektno zadesi i mog prijate¬ lja a njegova bol bila bi moja bol. Na kraju je ljubav zamišljena kao izvjesna kvantitativno određena količina, ljubav za sva stvo¬ renja ostavila bi samo malo ljubavi za svakog pojedinačno. Usp. također S. Freud (1908a). Ovisnost izgradnje Freudove teorije o mišljenju njegovih učitelja prikazao je Peter Ammacher (1962). Robert R. Holt daje odobra¬ vajući kratak prikaz glavne teze tog rada u slijedećem: »Mnogi od veoma zbunjujućih i naizgled arbitražnih preokreta u psihoana¬ litičkoj teoriji kod kojih se radi o propozicijama koje su pogrešne barem u onoj mjeri u kojoj su uopće provjerljive ili su sakrivene biološke pretpostavke ili su neposredan rezultat ovakvih pretpo¬ stavki koje je Freud naučio od svojih učitelja na medicinskom fakultetu. One su postale osnovni dio njegovog intelektualnog ala¬ ta, nesporne, kao pretpostavka o univerzalnom determinizmu, a on uvijek nije prepoznao da su biološke i tako ih je zadržao kao potrebne sastojke kada je pokušao napustiti neurologiziranje i baviti se konstrukcijom apstraktnih psiholoških modela.« (R. R. Holt, 1965) Usp. J. Pratt (1958). Freudova terminologija nije uvijek dosljedna. Ona katkada govo¬ ri o instinktu (ima) života i smrti, katkada o instinktu života i smrti (jednina). Instinkt(i) smrti se također naziva(ju) destruk¬ tivan/destruktivni instinkt(i). Riječ thanatos (paralelnu Erosu), je¬ dnaku instinktu smrti, Freud nije koristio već ju je u diskusiju uveo P. Federn. Usp., npr., S. Freud (1930). Upotreba »Nirvana« principa je utoliko nezgodna što pogrešno objašnjava budističku Nirvanu. Nirvana zapravo nije beživotno stanje izazvano prirodom (koja, prema budizmu, ima upravo obr¬ nutu tendenciju), već spiritualnim nastojanjem čovjeka koji na¬ lazi spasenje i potpunost života ako uspije nadvladati pohlepu i egoizam i ako je ispunjen suosjećanjem za sva bića koja osje¬ ćaju. U stanju Nirvane Buddha je doživljavao vrhunsko zadovolj¬ stvo. Freud ne obraća pažnju činjenici da destruktivan instinkt teži uništenju objekta, dok ga sadizam želi zadržati da bi njime up¬ ravljao, ponižavao ga ili mu nanosio bol. Usp. diskusiju o sadiz¬ mu u jedanaestom poglavlju. Kasnije ću pokušati pokazati da doista postoji moguća veza izme¬ đu teorije libida i teorije instinkta smrti preko teorije analnog li¬ bida. U fusnoti Freud citira sličnu ideju iz Bahadaranyaka Upanišade. Kao što su, na primjer, učinili John Stuart Mill, J. J. Bachofen, Karl Marx, Friedrich Engels i neki drugi.

20. Do ovog procesa dolazi kod mnogih velikih kreativnih mislilaca. Spinoza je očiti primjer. Na primjer, problem, da li je on bio teista ili ne, ne može se u potpunosti shvatiti ne uzmemo li u obzir razliku između njegovih svjesnih misaonih navika (u teističkim pojmovima), novu viziju (koja nije bila teistička) i na kra¬ ju kompromis u definiciji Boga, koji je u stvari njegovo poricanje. Ova metoda ispitivanja autorovih radova u ne¬ kim je važnim aspektima psihoanalitička. Čitamo između re¬ dova napisanog teksta kao što psihoanalitičar čita između redova pacijentovih slobodnih asocijacija ili snova. Početna točka je či¬ njenica da nalazimo kontradiktornosti u mislima eminentnog mi¬ slioca. Pošto bi on sam te kontradiktornosti uočio, a vjerojatno ih i riješio kada bi bio u pitanju samo teoretski talent, moramo pretpostaviti da su te neizbježne kontradiktornosti izazvane kon¬ fliktom između dviju struktura. Stare, koja još uvijek zauzima ve¬ ćinu svjesnog teritorija, i radikalno nove, koja ne uspijeva da se u potpunosti izrazi u svjesnim mislima; što znači da jedan njen dio ostaje nesvjestan. Neizbježna kontradiktornost može se tre¬ tirati kao simptom ili san, kao kompromis između starije struktu¬ re afektivno ukorijenjene u svijesti i nove strukture teoretske vi¬ zije koja se ne može u potpunosti izraziti zbog jačine starih ide¬ ja i osjećaja. Katkada ta nova vizija može biti u potpunosti uko¬ rijenjena u snazi razuma; katkada može imati novu emocional¬ nu komponentu. Ali ako ova nova nema dovoljnu snagu, ona ne¬ će biti u stanju da se jasno izrazi; rezultat su neizbježne kontra¬ diktornosti. Autor, čak ako je i genij, može biti potpuno nesvjes¬ tan postojanja ili prirode ovih kontradiktornosti, dok ih netko izvana — tko nije blokiran istim premisama — može lako uočiti. Kant je možda mislio na to kada je rekao: »Ponekad bolje ra¬ zumijemo autora nego on sam sebe.« 21. Ernst Simmel predložio je upravo takvo rješenje. (E. Simmel, 1944). 22. O sličnosti između analnosti i nekrofilije govorili smo u dvanae¬ stom poglavlju. Tamo sam spomenuo da je tipični nekrofilijski san pun simbola kao što su feces, leševi — čitavi ili rastrgani — grobovi, ruševine, itd. i dajem primjere takvih nekrofilijskih snova. 23. Usp. npr. Civilizirana seksualna moralnost i moderno nervno obo¬ ljenje, gdje Freud piše: »Možemo s opravdanjem smatrati našu ci¬ vilizaciju odgovornom za neurasteniju.« (S. Freud, 1908a.) 24. Herbert Marcuse ukazuje da je Freud rekao da potpuna sreća za¬ htijeva potpuno ispoljavanje svih seksualnih instinkata (što bi u Freudovom smislu značilo naročito pregenitalne komponente) (H. Marcuse, 1955). Bez obzira na to da li je Freudovo mišljenje ispravno, Marcuse nije obratio pažnju činjenici da je Freudova gla¬ vna ideja, ideja tragičnih alternativa. Prema tome, Freud ne smat¬ ra da bi cilj trebao biti neograničeno ispoljavanje svih kompone¬ nata seksualnog instinkta. Upravo suprotno, Freud — na strani ci¬ vilizacije protiv barbarstva — daje prednost represiji, a ne obr¬ nuto. Freud je ionako uvijek govorio o represivnom utjecaju ci¬ vilizacije na instinkte, a ideja da se to događa samo u kapitalizmu 313

25. 26.

27. 28.

29. 30.

31.

32. 33.

314

i da se ne mora događati u socijalizmu u potpunosti je kontradik¬ torna njegovom shvaćanju. Marcuseove ideje o ovom slučaju pa¬ te od nedovoljnog poznavanja pojedinosti Freudove teorije. Freudova koncepcija savjesti kao kažnjavatelja veoma je uska. u tradiciji izvjesnih religioznih ideja; koncepcija »autoritativne«, a ne »humanističke« savjesti. Usp. E. Fromm (1947). Freud nije upotrebljavao pojam »sublimacija« u vezi s instinktom smrti, ali čini mi se da je pojam s kojim se slijedeći odlomak bavi isti kao i onaj koji Freud u vezi s libidom naziva sublima¬ cijom. Pojam »sublimacije« diskutabilan je čak i kad ga je Freud primijenio na seksualne, a naročito pregenitalne instinkte. S obzi¬ rom na njegovu stariju teoriju, popularan je primjer da kirurg upotrebljava sublimiranu energiju svog sadizma. Ali da li je to stvarno istina? Konačno od kirurga se ne zahtijeva da samo reže: on također liječi i vjerojatnije je da najbolji kirurzi nisu motivira¬ ni sublimiranim sadizmom, već mnogim drugim faktorima, kao što su ručna spretnost, želja za liječenjem drugih putem neposred¬ nog djelovanja, mogućnost donošenja brzih odluka, itd. Usp. F. Freud (1930), kao i izvore citirane u urednikovom Uvodu u ovaj rad. Zahvalan sam Jamesu Stracheyu, uredniku Standardnog izdanja, za veoma koristan kratak prikaz Freudovih gledišta o »organskoj represiji«, koji je dao u Uvodu u djelu Nelagodnosti u kulturi. (Freud, 1930). Ova zahvalnost vrijedi i za sve njegove druge uvo¬ de koji omogućuju čitaocu, čak ako je i dobro upoznat sa Freudovim radom, da brže nađe citat koji traži i još više od toga, da se sjeti citata koji mu nisu nadohvat ruke a koje je zaboravio. Ne treba govoriti da su oni također veoma korisni i za onoga koji nije tako dobro upoznat s Freudovim radom. Činjenica koja najviše govori protiv Freudove pretpostavke jest da je prethistorijski čovjek bio manje, a ne više agresivan od civili¬ ziranog čovjeka. Želim još jednom ukazati na promjenu u Freudovom shvaćanju odnosa između instinkta i civilizacije. U pojmovima teorije libida, civilizacija dovodi do potiskivanja seksualnih težnji i može izaz¬ vati neurozu. U novoj teoriji, civilizacija dovodi do potiskivanja agresivnosti i može izazvati fizičku bolest. Sličnosti između Empedoklovih i Freudovih koncepcija možda nisu stvarno toliko velike kao što to izgleda na prvi pogled. Za Empedokla, Ljubav je privlačenje dviju različitih stvari; Razdor je privlačnost između sličnih stvari. Ozbiljno uspoređivanje za¬ htijeva ispitivanje čitavog Empedoklovog sistema. (Usp. W. K. C. Guthrie, 1965) Radi detaljne diskusije o značenju »Q« usp. J. Strachev Standard Edition, 3. tom, Dodatak C. Usp. J. Stracheveva objašnjenja za tom 3, Standard Edition. Strachev naglašava činjenicu da se koncept psihičke energije ne nalazi nigdje u Projektu, dok se često upotrebljava u Tumačenju snova. Nadalje, Strachev skreće pažnju na činjenicu da se trago¬ vi starog neurološkog porijekla mogu naći u Freudovim radovi-

ma dugo nakon što je prihvatio pojam »psihička« energija; jo§ 1915. Freud u radu Nesvjesno govori o »nervnoj« a ne psihičkoj energiji. Strachev kaže, da su se u stvari »mnoge glavne karakte¬ ristike Q zadržale u nekom izmijenjenom obliku u Freudovim ra¬ dovima sve do kraja«. (1. tom, str. 345). Freud je sam došao do zaključka da ne znamo što je Q. On piše u S onu stranu principa užitka: »Neodređenost svih naših diskusija o onome što smo opi¬ sali kao metapsihologiju proizlazi iz činjenice da nam nije poz¬ nato ništa o prirodi procesa razdražijivosti do kojeg dolazi u ele¬ mentima psihičkog sistema i da se ne osjećamo opravdanim u prihvaćanju bilo kakve hipoteze o ovom predmetu. Mi prema tome čitavo vrijeme radimo s velikim nepoznatim faktorom koji smo prinuđeni unositi u svaku novu formulu.« (S. Freud, 1920) 34. J. Bowlby, u svojoj izvanrednoj diskusiji o ovom problemu, ka¬ že da je Freud najprije smatrao princip inercije primarnim, a princip konstantnosti sekundarnim. Čitanje relevantnih odloma¬ ka navodi me na drugačiju pretpostavku, koja se izgleda slaže sa J. Strachevovom interpretacijom. (Usp. J. Bowlby, 1969) 35. Freud kaže u Ego i id: »Istina je da Fechnerov princip konstant¬ nosti upravlja životom koji se tako sastoji od kontinuiranog kre¬ tanja ka s m r t i . . .< (S. Freud, 1923). Ovo »kretanje ka smrti« ne nalazi se u Fechnerovom iskazu; to je Freudova specijalna verzija proširivanja Fechnerovog principa. 36 E Jones (1957). Usp. literaturu koju je citirao Jones, naročito S. Bernfield i S. Feitellberg (1930). Usp. također K. H. Pribram (1962). 37. Usp. E. Fromm (1959). 38. To potvrđuje reakcija većine Freudovih sljedbenika na instinkt smrti. Oni nisu mogli slijediti ovu novu i duboku spekulaciju, pa su našli izlaz u formuliranju Freudovih ideja o agresiji u ter¬ minima stare teorije instinkta.