Saturn i melankolija 9789539971555 [PDF]

Zitiervorschau

IZDAVAČ

Eneagram zadruga za izdavaštvo Zagreb, Hrvatska e-mail: [email protected]; www.eneagram.hr Odgovara: Marina Kralik NASLOV IZVORNIKA

Satum and Melancholy, Studies in the History of Natural Philosophy, Religion and Art by Raymond Klibansky, Erwin Panofsky and Fritz Saxl (First Published 1964, Great Britain, Thomas Nelson and Sons Ltd.) UREDNICI

Amir Riđanović Marina Kralik P R I J E V O D S ENGLESKOGA JEZIKA

Marina Kralik PRIJEVODI S LATINSKOGA JEZIKA

Martina Kolarec Judita Uremović U N O S TEKSTA N A G R Č K O M E JEZIKU

Judita Uremović LEKTURA

Andreja Jureković - Perković NASLOVNICA

Amir Riđanović PRIJELOM

Amir Riđanović & Kristina Uremović TISAK

Denona d.o.o., Zagreb tiskano u svibnju 2009. godine ISBN

978-953-99715-5-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu p o d brojem 703873. Ova knjiga objavljena je uz novčanu potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, Ministarstva kulture RH i Ureda za kulturu Grada Zagreba.

SATURNI MELANKOLIJA STUDIJE IZ POVIJESTI FILOZOFIJE PRIRODE,

SADRŽAJ Popis likovnih priloga

ix

Popis skraćenica

xv

Predgovor prvom izdanju (R. Klibansky, E. Panofsky) Riječ prevoditeljice

xix xxiii

Dio I. Pojam melankolije i njegov povijesni razvitak Melankolija u literaturi u starih autora

P O G L A V L J E I.

Ο

fiziologiji

1. Doktrina ο četiri tjelesne tekućine ili "humora"

3 3

2. Pojam melankolije i njegov revolucionarni obrat u peripatetika: Problem XXX., 1 15 3. Razvoj pojma melankolije nakon peripatetika (a) Melankolija kao bolest

38 39

(i)

Stoičko gledište

39

(ii)

Asklepijad, Arhigen i Soran

40

(iii)

Rufus iz Efeza

(b) Melankolija u sustavu četiriju temperamenata POGLAVLJE II.

Melankolija u srednjovjekovnoj medicini, znanosti i filozofiji

44 50

61

1. Aristotelovski pojam melankolije koji se održao u srednjemu vijeku 2. Melankolija kao bolest

61 67

(a) Melankolija u teologiji i filozofiji morala

67

(b) Melankolija u skolastičkoj medicini

72

(i)

Rana arapska medicina i njeno prenošenje na zapad: Konstantin Afrički

(ii)

Pokušaji sistematizacije na osnovi humoralne patologije: Avicenino naučavanje ο četiri forme 77

72

SADRŽAJ

(iii)

Pokušaji klasifikacije na psihologijskoj osnovi: Averroes i skolastička medicina 79 3. Melankolija u sustavu četiriju temperamenata 86 (a) Galenovska tradicija, osobito među Arapima i u Konstantina Afričkoga 87 (b) Ponovno oživljavanje humoralne karakterologije u filozofiji prirode na Zapadu tijekom prve polovine dvanaestoga stoljeća.... 89 (c) Popularna doktrina ο temperamentima u kasnome srednjemu vijeku, te njezini učinci 98 Dio II. Saturn, zvijezda melankolije POGLAVLJE I.

Saturn u literarnoj tradiciji

109

1. Pojam Saturna u arapskoj astrologiji 109 2. Saturn u antičkoj literaturi 115 (a) Kronos-Saturn kao mitska figura 115 (b) Kronos-Saturn kao planet 116 (i) Kronos-Saturn u antičkoj astrofizici 118 (ii) Kronos-Saturn u antičkoj astrologiji 120 (iii) Kronos-Saturn u neoplatonizmu 129 3. Saturn u srednjovjekovnoj literaturi 136 (a) Saturn u prijeporima crkvenih otaca 136 (b) Saturn u spekulacijama kasnoga srednjovjekovlja 140 (i) Saturn u teologiji morala 140 (ii) Saturn u srednjovjekovnoj mitografiji 145 (iii) Saturn u srednjovjekovnoj astrologiji: astrološki elementi koje je usvojila skolastička filozofija prirode 151 POGLAVLJE I I .

Saturn u likovnoj tradiciji

1. Saturn u antičkoj umjetnosti i tradicionalni likovni prikazi Saturna koji su se održali u srednjovjekovnoj umjetnosti 2. Ilustracije u tekstovima i orijentalni utjecaj 3. Likovni prikaz Saturna i njegove djece vi

169

169 172 176

SADRŽAJ

4. Saturn u mitografskim ilustracijama iz kasnoga srednjeg vijeka 5. Saturn u humanizmu

179 180

Dio III. "Poetska melankolija" i "melancholia generosa" POGLAVLJE

I.

Poetska melankolija u poeziji nakon srednjega vijeka

1. Melankolija kao subjektivno raspoloženje u poeziji kasnoga srednjovjekovlja 2. "Dame Merencolye" 3. Melankolija kao povišena svijest ο sebi POGLAVLJE I I .

189 189 192 198

"Melancholia generosa"

Uzdizanje melankolije i Saturna u firentinskom neoplatonizmu i rađanje moderne ideje ο geniju 1. Intelektualna pozadina nove doktrine 2. Marsilio Ficino

209 209 220

Dio IV: Diirer POGLAVLJE

I.

Melankolija u Conrada Celtesa

Diirerov drvorez na naslovnici Celtesove knjige "Quattuor Libri Amorum" Doktrina ο temperamentima u Diirerovim spisima POGLAVLJE

II.

Bakrorez "Melencolia I"

1. Povijesna pozadina bakroreza "Melencolia I" (a) Tradicionalni motivi (i) Novčarka i ključevi (ii) Motiv prignute glave (iii) Stisuta šaka i tamno lice vi i

237 237 243 243 243 243 245 247

SADRŽAJ

(b) Tradicionalni likovni prikazi u kompoziciji bakroreza "Melencolia I" 248 (i) Ilustracija bolesti 248 (ii) Ciklusi slika na temu četiri temperamenta. I. Opisne pojedinačne figure (četiri temperamenta i četiri životna doba čovjeka) II. Dramske skupine: temperamenti i poroci 249 (iii) Portreti "slobodnih umiječa" 261 2. Novo značenje bakroreza "Melencolia I" 268 (a) Nov oblik ekspresije 268 (b) Nov pojmovni sadržaj 271 (i) Simboli Saturna i Melankolije 272 (ii) Geometrijski simboli 276 (iii) Simboli Saturna i simboli Melankolije u kombinaciji s geometrijskim simbolima: u odnosu prema mitologiji i astrologiji te u odnosu prema epistemologiji i psihologiji... 278 (iv) Umijeće i praksa 285 (c) Smisao i značenje "Melencolia I" 289 (d) "Četiri apostola" 304 POGLAVLJE

III. Umjetničko naslijeđe bakroreza "Melencolia Γ ' . . . . 3 1 3

1. Portreti Melankolije kao pojedinačnoga ženskoga lika u Durerovu stilu 2. Tipični portreti Melankolije u almanasima kasnog srednjovjekovlja

314 327

3. Melankolija na portretima Saturna i njegove djece

331

Dodatak: Poliedar na bakrorezu "Melencolia I"

335

Bilješke I -IV Likovni prilozi Bilješke ο autorima

339 557 593

viii

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

1. Durer, Melencolia I, bakrorez, 1517. [prim. ur., datacija u novijoj literaturi 1514. g], iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. 2. Durer, Šestari i špatula, crtež perom, 1514., iz: Robert Bruck, Das Skizzenbuch von Albrecht Diirer, Strasbourg, 1905., tab. 134. 3. Durer, Poliedar, crtež perom, 1514., iz: Robert Bruck, Das Skizzenbuch von Albrecht Diirer, Strasbourg, 1905., tab. 131. 4. Saturn, Kalendar iz 354. godine, Biblioteca Vaticana, MS Barb. lat. 2154, fol. 8. 5. Saturn, Juputer, Janus i Neptun. Rabanus Maurus, De Universo, okol023., Monte Cassino, MS 132, p. 387. 6. Saturnov uspon i pad, Georgius Zothorus (Z. Zotori), Liber astrologiae (prijev. knjige Albumasar, Introductio in asfrologiam), 2. pol. 13. st., Sicilija. Bibliotheque national de France, Pariz, MS lat. 7330, fol. 42v, 43, 43v, 44. 7. Saturn i njegovi zodijakalni znakovi, minijatura, u: AbuMa'šar, Introductio in astrologiam, [Bruges, Belgium, oko 1400.-1403.], Pierpoint Morgan Library, New York, MS 785, fol. 34r. 8. S a t u r n i n j e g o v i z o d i j a k a l n i znakovi, K a l e n d e r iatromathematisches Hausbuch, Augsburg 1490., Bayerische Staatsbibliothek, Miinchen. 9. Utjecaj planeta, Turska, Istanbul, god. hidžre 990.=1582., Mehmed al-Su'udi, Zbirka orijentalnih rukopisa, Bibliotheque nationale de France, Pariz, Supplement ture 242, fol. 32v-33. 10. Saturnova djeca, freska, 14. st., Padova, Velika dvorana na I.katu u Palazzo della Ragione [nakon požara 1420. astrološki ciklus ponovno su, prema originalnim Giottovim freskama, naslikali Niccolo Miretto and Stefano da Ferrara, prim. ur.].

ix

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

11. Minerva i njezina djeca, u: Boccaccio, Cas des nobles femmes (De mulieribus claris), 1402., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS fr. 598, fol. 13. 12. Saturn i četiri mudraca, minijatura, u: Christine de Pisan, Epitre d'Othea, oko 1460., Lille, BM ms. 0391, fol. 01 l v , Institut de recherche et d'histoire des textes - CNRS. 13. Saturn i njegova djeca, knjiga otisnuta drvenim pločama, oko 1470., Njemačka [prim. ur., 2. izd., nakl. Sigmund Feyerabend, tisak Peter Schmid, vjerojatno rad umjetnika poznatog kao "Majstor iz Amsterdama", danas se nalazi u Berlinu]. 14. Saturn osnivač Sutriuma, Firentinski ljetopis u slikama, oko 1460., London, British Museum. 15. Jupiter kastrira Saturna, u: Boccaccio, De casibus, prva pol. 15. st., Maitre de Rohan et collab., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS Fran$ais 226, fol. 9V. 16. Saturn, reljef. Atelje Agostina di Duccia, oko 1454.-55., Tempio Malatestiano, Rimini. 17. Maarten de Vos, Saturn proždire dijete, 1551.-1600., bakrorez, Herzog August Bibliothek,Wolffenbuttel, Graph. Al: 473g [prim. ur., nova datacija i atribucija, naziv: Saturnus - Conscientia, bakropisac Adriaen Collaert; u originalu je kao autor i graver bio naveden Gerard de Jode], 18. Maarten van Heemskerck, Saturn i njegova djeca, 1551.625., bakrorez, Herzog August Bibliothek, Wolffenbiittel, C Geom. 2° (145), gore. [prim. ur., nova datacija i atribucija, nizozemska škola, natpis: Mensores terrae, bates ... nulla [..] cia raentis, graver Harmen Jansz], 19. Giulio Campagnola, Saturn, bakrorez, 15. st. 20. Riječni bog, skulptura s Trijumfalne kapije cara Trajana u Beneventu, 114. godina. 21. Trijumf Vremena, Petrarca, Trionfi, Rouen, oko 1520., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS fra 22514, fol. 188. [prim. ur., u originalu: Pesellino (1422.-1457.), Trijumf χ

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

Vremena, nalazi se u Isabella Stewart Gardner Museum u Bostonu]. 22. Kolo sreće (Roue de la Fortune), 13 st., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS Fran^ais 1581, fol. 57. [prim. ur., u originalu: Kotač života kojim gospodari Vrijeme, francuski, oko 1400., prijašnja Zbirka Forrer u Strasbourgu, nije navedena daljnja destinacija rukopisa], 23. Anima i psalmist, Stuttgartski psaltir, poč. 9. Landesbibliothek, Stuttgart, MS Biblia, fol. 23, fol. 55.

st.,

24. Boetije u postelji okružen Vrlinama (Boece et Fortune, dio), 1491., Bibliotheque nationale de France, Pariz, iz: De consolatione philosophiae, MS Neerlandais 1, fol. 58v. [prim. ur., u originalu, isto, Boetije i Filozofija, izdanje iz 1415.1420., Pierpont Morgan Library, MS 332, fol. 4], 25. Alain Chartier u bolesničkoj postelji, L'Esperance ou consolation des trois vertus, sred. 15. st., Bibliotheque nationale de France, Pariz, MS fra. 126, fol. 128. 26. Cesare Ripa, Melankolija, Iconologia, 1709., London. 27. Kauterizacijski dijagrami, 13. st., Erfurt, Wissenschaftliche Bibliothek, MS Amplon Q. 185, fol 249v [prim. ur., u originalu fol. 247v - kauterizacija/ trepanacija na tjemenu glave, nije digitalizirano], 28. Četiri temperamenta. Priručnik zabrijače-ranarnike (kirurge) u Gradu Yorku, kraj 15. st. London, British Museum, Egerton MS 2572, fol. 51v. 9.

Diirer, Philosophia, drvorez, naslovnica knjige Konrada Celtisa, QuattuorLibri Amorum, Nurnberg 1502., iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988.

30. - 33. Sangvinik, kolerik, flegmatik i melankolik, Kalender iatromathematisches Hausbuch, Augsburg 1490., Bayerische Staatsbibliothek, Munchen, BSB-Ink K-6 - GW M16025, Rar. 498. 34. Acedia, detalj s letka, oko 1490., Kupferstichkabinett, Basel.

xi

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

35. H. Bosch, Zavist, ulje na panelu, fragment kompozicije Sedam smrtnih grijeha, 1475.- 80., Prado, Madrid; iz: Bosch, Taschen izdanja, Motovun d.o.o., 1988., Zagreb, [prim. ur., u originalu: Zavist i lijenost, antverpenski majstor, oko 1490.1500., Antwerp, Musee Royal des Beaux-Arts). 36. Astronom, naslovnica knjige Johannes Angelus, Astrolabium planum, 1494., Venecija. 37. Optici, naslovnica knjige Witelo, Perspectiva, (oko 1270.), izdanje iz 1535., ilustracija Peter Flotner, Niirnberg. 38. Diirer, 'Učenjakov' san, bakrorez, iza 1497., iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. 39. Slike mjeseci, De signis XII mensium, Salzburg 818., Oesterreichische Nationalbibliothek, Beč, MS 387, fol. 90v. 40. Godišnja doba, Rabanus Maurus, De Universo, oko 1023., Monte Cassino, MS 132, str. 253. 41. Aristotel, oko 1145., katedrala u Chartresu, zapadni trijem. 42. Znanje, Umijeće, Razboritost, Um, Mudrost; minijatura, Aristotel, Etika, 1376., Museum MeermannoWestreenianum, Den Haag, MS 10 D I., fol. 110. 43 Deduccion loable, Douze dames de rethorique, kraj 15. st., Bayerische Staatsbibliothek, Miinchen, MS Gali. 15, fol. 38v. 44. Geometrija, iz: Gregor Reisch, Margarita philosophica, 1504., Strasburg, Universitat de Valencia, Zbirka rijetkih knjiga B765 R3M2. 45. Bog Otac mjeri svijet, Bible moralisee, oko 1250., Oesterreichische Nationalbibliothek, Beč, MS 1179, fol. Iv. [prim. ur., reproducirano u knjizi: High Gothic, The Age of the Great Chatedrals, Giinther Binding, Taschen, 1999.). 46. Diirer, Četiri apostola, ulje na panelu, 1526., Alte Pinakothek, Munchen; iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. 47. Robert Burton, Anatomija melankolije, naslovnica C. Le Blon, (1. Democritus Abderites 2. Zelotypia 3. Solitudo 4.

xii

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

Inamorato 5. Hypocondriacus 6. Superstitiosus 7. Maniacus 8. Borage 9. Hellebor 10. Democritus Junior), Oxford, 1638. 48. Hans Sebald Beham, Melankolija, bakrorez, 1539., Herzog Anton Ulrich-Museum, Braunschweig, sg. HSBeham WB 3.20, Bartsch (144). 49. Jost Aman, Melankolija, drvorez, 1578., Frankfurt am Main, 2. izdanje, nakl. Sigmund. Feyerabend, tisak Peter Schmid, Herzog Anton Ulrich-Museum, Braunschweig, sg. JAmman AB3.18H. 50-53. Virgil Soliš, Četiri t e m p e r a m e n t a , bakrorezi, 1514.1562. 54. Mathias Gerung, Melankolija, miješana tehnika na lipovoj dasci, 1558., prijašnja Kolekcija Trau, Beč; 1974. otkupljeno u Londonu, danas u Staatlichen Kunsthalle Karlsruhe, inv. br. 2619. 55 Lucas Cranach, Melankolija, Crawforda i Balcarresa.

1528., kolekcija earla od

56. Lucas Cranach, Melankolija, 1532., Royal Museum of fine Arts, Copenhagen. 57. Domenico Feti, Melankolija, oko 1614., Musee du Louvre, Pariz. 58. Giovanni Benedetto Castiglione (1610.-65.), Melankolija, gravira, Bartsch 22. 59. Maarten de Vos, Melankolični temperament, bakrorez, 1601. - 1650., serija Četiri temperamenta, gravirao Pieter de Jode, Herzog August Bibliothek, Wolfenbuttel, sg. 1173d r . 60. Maarten de Vos, Flegmatični temperament, bakrorez, 1601. - 1650., serija "Četiri temperamenta", gravirao Pieter de Jode, Herzog August Bibliothek, Wolfenbuttel, sg. 1173c. 61. Jacob II de Gheyn ( 1565.-1629), Saturn kao melankolija, gravira, 1595/6., tiskao Zacharias Dolendo, Amsterdam [prim. ur., u originalu je navedena stara atribucija, J. de Gheynu starijem, minijaturistu i stakloslikaru, te je navedeno

xiii

POPIS LIKOVNIH PRILOGA

da je ovaj rad nastao prema prema H. Goltziusu, kod koga se, međutim, De Gheyn sin učio grafičkom zanatu]. 62. Maarten van Heemskerck, Saturnova djeca, bakropis, 1560.1617., nizozemska škola, gravirao Harmen Jansz Miiller, Herzog August d.J., sg. C Geom. 2° (142) 63. Diirer, Autoportret sa žutom pjegom (Der kranke Durer), crtež perom u tamnosmeđem tušu, lagano akvarelirano, 1512.-14., Bremen, Kunsthalle. 64. Durer, Sv. Jeronim u svojoj ćeliji, bakrorez, novija datacija 1514., iz: Anzelewsky, Fedja, Albrecht Diirer, Berlin, 1988. Vinjete u tekstu: Figura 1. Magični kvadrat Marsa, iz španjolskog manuskripta iz otprilike 1300. Bibl. Vat., Cod. Reg. lat. 1283 Figura 2. Iz Eobanus Hesse, De conservanda bona valetudine, Frankfurt 1551. Crteži u Dodatku: Figura 3. Nacrt poliedra Figura 4. Projekcija plohe

xiv

POPIS SKRAĆENICA

Β ili Bartsch

BBG, Sternglaube

A. B A R T S C H , Le peintre graveur, vols. Ι-ΧΧΙ., nouvelle edition, Leipzig, 1854.-70. F.

BOLL,

C.

BEZOLD,

W.

GUNDEL,

Sternglaube und Sterndeutung, 4. izd, Leipzig, 1931. BERNARDUS SILVESTRIS,

De univ. mundi.

Cat. astr. Gr.

Clm.

Corp. med. Gr.

Corpus SS. Eccl. lat.

De mundi universitate libri duo sive Megacosmus et Microcosmus, edd. C. S. Barach i J. Wrobel, Innsbruck, 1876. BERNARDUS

SILVESTRIS,

Catalogus codicum astrologorum Graecorum, vols. Ι-ΧΙΙ., Brussels, 1898. - 1953. (i dalje). Codex latinus monacensis, Munchen, Bayerische Staatsbibliothek, MS lat. Corpus medicorum Graecorum, edd. Academiae Berolinensis Havniensis Lipsiensis, Leipzig i Berlin (poslije, samo Berlin), 1908.-56. (i dalje). Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, editum consilio et impensis Academiae Litterarum Caes. Vindobonensis (danas Acad. Scientiarum Austriacae), Beč, 1866.1962. (i dalje).

Fragm.

Fragmente der Vorsokratiker, ed. H. Diels, revidirao W. Kranz, vols. I-III., 5.izd., Berlin, 1934.-37.

Durers Melencolia I

E. P A N O F S K Y i F. SAXL, Durers 'Melencolia Γ (Studien der Bibliothek Warburg), Leipzig i Berlin, 1923.

DIELS,

XV

POPIS SKRAĆENICA FICINO,

De v. tripl.

GALEN (KIJHN)

De vita triplici, u: Marsilius Ficinus, Opera omnia, Basel. 1576. MARSILIUS FICINUS,

GALENUS, Opera omnia, ed. C. G. Kiihn, vols. Ι-ΧΧ., Leipzig, 1821.-33. CLAUDIUS

GIEHLOW, "Durers Stich 'Melencolia Γ u n d der maximilianische Humanistenkreis", Mitteilungen der Gesellschaft fiir vervielfaltigende Kunst, Beč, 1903., str. 29-41.

GIEHLOW (1903.)

KARL

(1904.)

KARL

GIEHLOW

HARTLAUB,

Geheimnis HIPPOCRATES

(Jones)

H. d. G.

ISIDORE,

Etym.

L ili Lippmann

LF, Nachlass

GIEHLOW, "Durers Stich 'Melencolia Γ und der maximilianische Humanistenkreis", Mitteilungen der Gesellschaft fiir vervielfaltigende Kunst, Beč, 1904., str. 6-18; 57- 58. G . F. H A R T L A U B , Giorgiones Geheimnis, Munchen, 1925. H I P P O C R A T E S , UZ prijevod na engleski jezik W. H. S. JONES, vols. I-IV., London i New York, 1923.-31. C.

HOFSTEDE

Handzeichnungen Haarlem, 1906.

DE

GROOT,

Die

Rembrandts,

Etymologiarum sive originum libri xx, ed. W. M. Lindsay, Oxford, 1911.

ISIDORUS,

F. L I P P M A N N , Dessins d'Albert Durer Zeichnungen von Albrecht Durer, vols. I - V I L , Berlin, 1883.-1929. K. LANGE i F . F U H S E , Durers schriftlicher nachlass, Halle a. S., 1893.

xvi

POPIS SKRAĆENICA LITTRE

Oeuvres completes d'Hippocrate, traduction nouvelle avec le texte grec en regard, par E. Littre, vols. Ι-Χ., Pariz, 1839.-61.

M . A . R . S.

Mediaeval and Renaissance Studies, ed. R. Hunt i R. Klibansky, vols. I-V., London, 1941.-61.

MIGNE, P. GR.

Patrologiae cursus completus....Series Graeca, accurante J. P. Migne, Pariz, 1857.-66.

MIGNE, P. L.

Patrologiae cursus completus Series Latina..., accurante J. P. Migne, Pariz, 1844.-64.

PAULY - W I S S O W A

Paulys Real-Encyclopadie der Classischen Altertumswissenschaft, neue Bearbeitung, begonnen von G. Wissowa,..., vols. I - (i dalje) te Suppl. I- (i dalje). Stuttgart, 1894. ff.

Ρ ili Passavant

Le peintre graveur, vols. I-VI., Leipzig, 1860.-64.

PRISCIAN,

Eupor. RUFUS

J.

D.

PASSAVANT,

PRISCIANUS, Euporiston libri III, ed. V. Rose, Leipzig, 1894.

THEODORUS

EPHESIUS, Oeuvres, edd. Daremberg i E. Ruelle, Pariz, 1879. RUFUS

C.

SAX1, Verzeichnis

Verzeichnis astrologischer und mythologischer illustrierter Handschriften des lateinischen Mittelalters, vol. I., Heidelberg, 1915.; vol. II., Heidelberg, 1927.

SCHREIBER

W. L. S C H R E I B E R , Handbuch der Holzund Metallschnitte des XV. Jahrhunderts, vols. I-VIII., Leipzig, 1926.-30.

F.

SAXL,

xvii

POPIS SKRAĆENICA

Τ ili Tietze

H.

TIETZE

i

E.

TIETZE-CONRAT,

Kritisches Verzeichnis der Werke Albrecht Durers, vol. I., Augsburg, 1928.; vol. II., i-ii, Basel i Leipzig, 1937.-38. VINDICIANUS,

Epist.

Epistula ad Pentadium suum, u: THEODORUS P R I S C I A N U S , Euporiston libri III. Accedunt Vindiciani Afri quae feruntur reliquiae. Ed. V. Rose, Leipzig, 1894. VINDICIANUS,

nepotem

WEDEL, M. A. A.

O . W E D E L , The Mediaeval Attitude towards Astrology, particularly in England (Yale English Studies, vol. LX.), New Haven, 1920. T.

xvi i i

PREDGOVOR (Predgovor prvom izdanju knjige "Saturn i melankolija", objavljenom 1964. godine.)

Raymond Klibansky Erwin Panofsky Još od davnih vremena, kada se smatralo da su zbivanja u ljudskom životu i svijetu povezana sa zvijezdama, vladalo je mišljenje kako Saturn usporava svaki pothvat koji je na neki način u vezi s njime. Nema sumnje da bi stari pronašli jasan i očit dokaz njegova usporavajućeg utjecaja i u sudbini ove knjige. Godine 1923., Erwin Panofsky i Fritz Saxl objavili su rad Durers 'Melencolia I\ Eine quellen- und typengeschichtliche Untersuchung (Studien der Bibliothek Warburg, B. G. Teubner, Leipzig). Kada je ta studija bila rasprodana, odlučeno je bilo da se pripremi novo, revidirano i prošireno izdanje u kojemu bi se potanko opisao razvoj učenja ο temperamentima, dok bi se historijat "Saturna, gospodara melankolije" pratio sve do praga modernih vremena. U tijeku toga rada, pokazalo se nužnim napustiti okvire monografije ο Diirerovu bakrorezu. Pojavio se plan za novu knjigu, ο Saturnu i melankoliji, knjigu koju su trebala osmisliti trojica autora čija imena se pojavljuju na naslovnici. Priprema ove knjige u svakoj je fazi bila zakočena kašnjenjima i nepogodama. Nakon dugačkoga prekida uzrokovana političkim prevratom u Njemačkoj tijekom 1930-ih te emigracijom autora iz te zemlje, rad je bio dovršen u Britaniji. U ljetu 1939., zadnji ispravci bili su poslani nazad tiskarima u Gluckstadtu pokraj Hamburga. Ubrzo nakon prekida neprijateljstava, 1945. godine, doznalo se da su tiskarske ploče bile uništene tij ekom rata. Izgledalo je bespredmetnim uskrsavati sada već mrtvu knjigu na njemačkom jeziku. Umjesto toga, autori su se složili da objave prijevod na engleski jezik koji je trebalo načiniti iz preostalih primjeraka njemačkih probnih otisaka. xix

PREDGOVOR

Preuranjena smrt Fritza Saxla u ožujku 1948. godine, međutim, dovela je do toga da je izvršenje toga projekta i opet pretrpjelo veliko zakašnjenje. Kad se naposljetku ponovno pristupilo tome poslu, vidjelo se da su nužne preinake i nekoliko modifikacija, no sam sadržaj knjige u osnovi je ostao neizmjenjen. Posljednja dva desetljeća bilo je napisano mnogo toga povezano s raznim područjima dotaknutima u ovoj knjizi. Gotovo svaka godina podaruje nam nove interpretacije Diirerova bakroreza, a nekolicina njih spomenuta je u knjizi E. Panofskoga Albrecht Diirer (Princeton 1955.). Bilo kakav pokušaj da se uzme u obzir sva ta literatura povećao bi obujam ove knjige do nesavladivih razmjera. Moglo se možda unijeti još nekih potankosti, potpunije raspraviti neke prijeporne točke, no svejedno su autori uvjereni da to ne bi utjecalo na argumentiranje u cjelini. Istodobno, autori su svjesni ponekih praznina u svome pristupu ovoj vrlo opsežnoj temi. Postoji još mnogo tema povezanih s ovom koje se moglo slijediti. Da navedemo tek nekolicinu: legenda ο Demokritu, melankoličnom filozofu koga je "ispraznost svijeta, prepuna najkomičnijih suprotnosti" tjerala na smijeh, može se pratiti od njezinih helenističkih izvora do njena znamenita pojavljivanja u predgovoru "Democritusa Juniora", u djelu Anatomy ofMelancholy. Mnogošto se moglo nadodati i glede uloge koju je melankolija imala u francuskoj književnosti s kraja srednjega vijeka, primjerice, u poeziji Charlesa d'Orleansa. U pristupu astrologiji, autori su se ograničili na istraživanje povijesnih izvora i razvoja vjerovanja u utjecaje Saturna: preostaje tu zadaća šireg razumijevanja vjerovanja u moć zvijezda uopće i rasvjetljivanje razloga zbog kojih su ljudi pridali planetima sile koje vladaju njihovim vlastitim mikrokozmosom. Ograničenja zadana ovoj knjizi isključila su svako nastojanje da se bude pravedan prema složenoj i čarobnoj temi elizabetanske i jakobitske melankolije. Kolikogod bili u iskušenju da prebiru po bogatstvu Burtona, autori su se morali zadovoljiti time da odaju počast tom velikom "melankoličaru", time što su njegov lik stavili na sam početak ovoga izdanja.

XX

PREDGOVOR

Iskrenu zahvalnost dugujemo gđici Frances Lobb koja je obavila naporan posao pripreme prvoga koncepta prijevoda s njemačkog jezika. S osobitom zahvalnošću bilježimo pomoć koju smo primili od osoblja Warburg Instituta pri Londonskom sveučilištu, nadasve u pribavljanju fotografija za ilustracije te u pružanju dragocjene pomoći tijekom cijeloga dugoga razoblja pripreme te u prvim fazama jezičnih dotjerivanja. Osobito nas je zadužio sada pokojni Hans Meier koji nam je prvi skrenuo pozornost na originalnu verziju Agrippina djela De occulta philosophia, a koju je upravo on otkrio u jednom rukopisu u Sveučilišnoj knjižnici u Wurzburgu. Iskazali bismo također svoju zahvalnost mnogim institucijama i knjižnicama čijim smo se zbirkama bili u mogućnosti koristiti: to su, osobito, Johns Hopkins Institute of the History of Medicine, Baltimore, te Institut fiir Geschichte der Medizin, Johann Wolfgang Goethe-Universitat,Frankfurt/Main;CourtauldInstitute,University of London; British Museum, London; Bodleian Library, Oxford; Bayerische Staatsbibliothek, Munchen te Biblioteca Apostolica Vaticana. Osobito zahvaljujemo knjižničarima i osoblju Redpath Library i Osler Library na Sveučilištu McGill u Montrealu. Zadužili su nas i mnogi znanstveni radnici i kolekcionari koji su se odazvali našim upitima, te gđica Desiree Park, M.A. (McGill), koja je ponijela dio tereta oko lektoriranja i korektura. Zahvalni smo u najvećoj mjeri onima koji su surađivali s nama na revidiranju prijevoda: dr. Gertrudi Bing, London, gđi Rosemary Woolf, asistentici na Somerville Collegeu, Oxford, te nadasve dr. Lotte Labowsky, znanstvenoj asistentici "Lady Carlisle" na Somerville Collegeu, koja je svojim dragocjenim zapažanjima pripomogla pri uspostavi grčkoga teksta glasovita P R O B L E M A XXX., I., pripisanoga Aristotelu. Naposljetku, zahvalu smo dužni i izdavačima Thomasu Nelsonu & sinovima, za njihovu strpljivost i pomoć u konačnoj realizaciji tiska. R. K. Ε. Ρ.

xxi

RIJEČ PREVODITELJICE kao što se u dobroj fabuli glavnoga aktera radnje često otkriva tek na kraju, tako je i knjiga "Saturn i melankolija" bila utjecajna mnogo prije nego što se prvi puta pojavila u javnosti 1964. godine. Njezini začeci sežu u dvadesete godine 20. st., kada je u Hamburgu u Weimarskoj Njemačkoj snažno zaživio krug znanstvenika okupljenih oko knjižnice Abyja Warburga. Deseci tisuća rijetkih srednjovjekovnih i drugih rukopisa, likovnih djela i dokumenata, koje je taj izvanredni bibliofil i znanstvenik prikupio tijekom četrdesetak godina, privukli su elitne, mahom židovske intelektualce toga vremena u velik Warburgov projekt nove interpretacije izvornih materijala u skladu s modernističkim svjetonazorima. SLIČNO

Tako je i čudesan Diirerov bakrorez Melencolia I potaknuo povjesničare umjetnosti Panofskoga i Saxla na odgonetavanje njegova tajanstvena sadržaja. Tumačenje tog bakroreza, međutim, zahtijevalo je studij mnogih drugih područja, ponajprije antičke astrologije i medicine, religije i mitologije, božanskih imena i anđeoskih hijerarhija, do pitanja duše i njezina odnosa s nebeskim i transcendentnim zbiljama. Doista, utječu li "nebeske stvari" na čovjeka na neki empirijski dokaziv način, ili su ti utjecaji tek dio povijesno i psihološki promjenjivih sustava ljudskog vjerovanja? Filozofsku pozadinu i dijalektičko-humanistički smjer tim razmatranjima dao je bitno Klibansky, koji je najzad bio i najzaslužniji za završni oblik knjige "Saturn i melankolija" te za njezino objavljivanje u cjelini. Premda je sveobuhvatna tema ο odnosu duše i kozmosa bila tu u grubim crtama zapravo tek naznačena, često i po cijenu ostavljanja postrani realnoga povijesnoga okruženja u kojemu se, primjerice, pojedini antropološki i medicinski koncepti mijenjali u većem ili manjem odstupanju od tradicije, te koliko god je tema antičke, arapske i srednjovjekovne astrologije u stanovitom smislu ostala nezaokružena, ponajviše zbog preuranjene smrti Fritza Saxla, xxiii

RIJEČ PREVODITELJICE

knjizi "Saturn i melankolija" s pravom je pripao naziv jedne od "najučenijih knjiga našega doba" (F. A. Yates), posebice s obzirom na to da sadrži širok i krajnje obaviješten pregled najvažnijih autora, djela i antropoloških ideja u golemom vremenskom rasponu. Bilo da su se s autorima slagali, bilo da su osporavali pojedina njihova tumačenja "povijesti ideja", za suvremene istraživače je knjiga Klibanskog, Panofskog i Saxla bila i ostala nezaobilazna referentna točka, čiju se pravu važnost i težinu može uvidjeti tek u svjetlu činjenice da su njihovi radovi "povukli" za sobom najširu lepezu ne samo pojedinih znanstvenih tekstova, časopisnih nizova i periodika, već i nastanak niza institucija po SAD-u i poslijeratnoj Europi, medu kojima možda najvažnije mjesto zauzima njihov matični Warburg Institut pri Londonskom sveučilištu. Tako je, moglo bi se reći, knjiga "Saturn i melankolija" još daleko prije negoli je bila dovršena, pokrenula snažan interes za medijevalne i renesansne studije, i to interes koji u međuvremenu ne jenjava već u posljednjem desetljeću sve više dobiva na intenzitetu. Tijekom gotovo dvogodišnjega rada na prijevodu i pripremi ove knjige, ni mi se nismo mogli oteti fatalnoj privlačnosti područja koje je ona otvorila prije toliko godina, a čija aktualnost se danas očituje još otvorenije nego onda. Dok se prirodne i humanističke znanosti ubrzano približavaju stanju svog krajnjeg raspada u pogledu sadržaja i smisla, a stvarni život pokazuje diskrepanciju s "tehničkim rješenjima" u načelu, knjiga "Saturn i melankolija" ukazuje, pa makar i mimo izvorne intencije njenih autora, na nužnost povratka izvorima u pitanjima ο podrijetlu i naravi kozmosa i čovjeka. Ta nužnost izbijala je povremeno i na razini samoga prijevoda, izazvana već općepoznatom zbrkom između termina, primjerice, um, duh, intelekt, razum, duša, preko imenovanja krjeposti, vrlina, poroka, ili "sposobnosti" duše, sve do perceptivnih i fizioloških pojmova - zbrka s kojom se suočava svatko tko nastoji što vjernije ugurati sadržaj klasičnih pojmova - ο specifično platoničkima da ni ne govorimo - u Prokrustovu postelju novovjekog terminološkog redukcionizma. Među zahvatima, pak, koje smo učinili u samome tekstu originala, tu je prije svega

xxiv

RIJEČ PREVODITELJICE

prijevod s latinskoga jezika brojnih većih navoda, fraza, sintagmi pa čak i stihova, u engleskome izdanju odreda neprevedenih, a koje su u nas označene bilo okruglim zagradama, bilo navodnicima kada je riječ ο dijelovima rečenice. U prijevodu imena latinskih autora služili smo se "Leksikonom antičkih autora" u izdanju MH, Zagreb 1996., koji su objavili profesori s Odsjeka za klasičnu filologiju FF u Zagrebu, a koji nam je bio od velike pomoći. Kad je riječ ο likovnim prilozima, englesko izdanje obuhvaćalo je stotinu četrdeset i šest reprodukcija ili fotografija likovnih djela, slika, grafika, reljefa, inicijala i minijatura na koje se u knjizi referira. Smanjivši njihov broj na malo manje od polovice, pomno smo pazili da time ne okrnjimo sadržaj teksta, s obzirom na to da su mnoge bile inačice jednog te istog motiva u različitim zemljama i podnebljima. Dobar dio likovnih priloga pribavili smo putem interneta. To je dovelo, nažalost, do tehničkih nedostaka u određenom broju ilustracija, pri čemu je grafičko uredništvo zahtijevalo da se ti prilozi izostave iz likovnoga arka. No, kako bi to, prema mom mišljenju, znatno umanjilo informativnu vrijednost ovoga izdanja, uvrstila sam ih s nadom u ne prestrog sud cijenjenog čitateljstva. Budući da je samo jedna biblioteka imala reguliranu permanentnu url-adresu digitaliziranih radova, dočim su se neke adrese mijenjale čak i u tijeku same pripreme ovoga izdanja, odlučili smo cjelovit popis url-adresa postaviti na našem web-site-u, a u tiskanom izdanju držali smo se engleskoga teksta pri navođenju izvora, uz nekolicinu modifikacija koje su naznačene uglatim zagradama. Kurioziteta radi, navela bih i mali podatak iz "realnog života", a to je da je glavni junak ove knjige, primjerak Durerova bakroreza Melencolia I, u prosincu 2007. godine bio prodan na aukciji u Christie's u Londonu za 72.500£, što dakako niti dodaje niti oduzima na vrijednosti ovoj knjizi, ali ju ipak pokrepljuje u njezinoj specifičnoj težini. Za podršku i pomoć u ovom zahtjevnom prijevodu zahvaljujem profesorici Erni Banić-Pajnić koja je stručnim savjetom razriješila neke bitne terminološke nedoumice, a za čijom smo knjigom "Smisao i značenje Hermesove objave" više puta posegnuli tijekom prijevoda. Profesorici Ireni Bratičević zahvaljujemo na sugestijama

xxv

RIJEČ PREVODITELJICE

u pogledu latinskih izraza u hrvatskome kontekstu te u pogledu obrade bilježaka uz tekst. U pronalaženju bibliografskih jedinica i književnih citata te ilustracija, zahvaljujemo na susretljivosti gđi Kristini Kaurin iz Knjižnice "Bogdan Ogrizović" u Zagrebu. Ponajviše, pak, dugujemo priznanje našim dvjema apsolventicama klasične filologije u Zagrebu, Martini Kolarec i Juditi Uremović, koje su najzaslužnije za kvalitetu i točnost latinskih i grčkih citata, prijevoda, objašnjenja i referentnih jedinica. Najzad, s obzirom na brojne prevoditeljske, uredničke i tehničke odluke koje smo tijekom rada donosili, nije tek puka pristojnost kažemo li da za mnogo toga što je u ovom hrvatskom prijevodu knjige "Saturn i melankolija" učinjeno dobro, zahvalnost dugujemo spomenutim osobama, dok je za sve propuste i pogreške odgovornost isključivo na nama. U Zagrebu, 15. svibnja 2009. Marina Kralik Zadruga Eneagram

xxvi

PRVI DIO POJAM MELANKOLIJE I NJEGOV POVIJESNI RAZVITAK

U modernome jeziku riječ "melankolija" upotrebljava se da bi se označilo nekoliko stvari, koje se ponešto razlikuju jedna od druge. Ona može značiti mentalno oboljenje za koje su uglavnom karakteristični napadi tjeskobe i straha te duboka depresija i umor - premda se u novije vrijeme taj medicinski koncept, istina, več uvelike raspao. 1 Ta riječ može značiti i jedan tip karaktera - u načelu pridružen nekom tipu tjelesne konstitucije - a koji zajedno sa sangviničnim, koleričnim i flegmatičnim tipom sačinjava sustav "četiriju humora" tj. tjelesnih tekućina, odnosno sustav "četiriju kompleksija", kako se to izražavalo u stara vremena. Melankolija može značiti i neko privremeno stanje uma, katkad bolno i depresivno, katkad tek zamišljeno i nostalgično. U tom slučaju to je čisto subjektivno raspoloženje koje se može prenijeti na objektivni svijet, pa će se tako onda legitimno govoriti ο "melankoliji sutona" ili "melankoliji jeseni"2 ili čak, kao Shakespeareov princ Hal, ο "melankoliji močvarnog rukavca." 3

PRVO POGLAVLJE MELANKOLIJA U LITERATURI Ο FIZIOLOGIJI U STARIH AUTORA

1. DOKTRINA Ο ČETIRI TJELESNE TEKUČINE ILI " H U M O R A " R E D O M kojim su maločas bila iznesena - a što ne mora značiti da su slijedila jedno iza drugoga, već su dapače često postojala jedno uz drugo - ta različita značenja evoluirala su u tijeku jednoga razvoja koji je pokrivao više od dvije tisuće godina. Pa iako su se stalno pojavljivala nova značenja, ipak ni stara značenja nisu uzmicala: ukratko, nije se radilo ο raspadanju ili ο metamorfozi, već ο paralelnom postojanju. Izvorna osnova tih različitih značenja bila je posve precizna zamisao jednog konkretnog, vidljivog i opipljivog dijela tijela, "crne žuči" (atra bilis, μέλαινα χολή, μελαγχολία) koja je, zajedno s flegmom, žutom (odnosno "rumenom") žuči, te krvlju, tvorila četiri humora, odnosno četiri tjelesne tekućine. Te tekućine podudarale su se, kako se smatralo, s kozmičkim elementima i vremenskim podjelama. One su kontrolirale cjelokupno postojanje i ponašanje ljudske vrste te su, već prema načinu na koji su bile kombinirane, određivale karakter pojedinca.

Sunt enim quattuor humores in homine, qui imitantur diversa elementa; crescunt in diversis temporibus, regnant in diversis aetatibus. Sanguis imitatur aerem, crescit in vere, regnat in pueritia. Cholera imitatur ignem, crescit in aestate, regnat in adolescentia. Melancholia imitatur terram, crescit in autumno, regnat in maturitate. Phlegma imitatur aquam, crescit in hieme, regnat in senectute. Hi cum nec plus nec minus iusto exuberant, viget homo. 4 (Postoje, naime, četiri tekućine u čovjeku koje odražavaju različite elemente. One jačaju u različitim godišnjim 3

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

dobima, te vladaju u različitim životnim dobima. Krv odražava zrak, jača u proljeće, vlada u djetinjstvu. Žuta žuč odražava vatru, jača ljeti, vlada u mladosti. Crna žuč odražava zemlju, jača ujesen, vlada u zreloj dobi. Flegma odražava vodu, jača zimi, vlada u starosti. Čovjek je zdrav kada te tekućine nisu preobilne niti ih manjka.) U ovim jasnim i jezgrovitim rečenicama nekog filozofa iz ranog srednjovjekovlja, imamo staru doktrinu ο četiri humora. Tome sustavu bilo je namijenjeno da dominira cjelokupnim smjerom kojim se kretala fiziologija i psihologija gotovo do današnjih dana: jer ono što su takozvane "heterodoksne" škole u antici suprotstavljale humoralnoj patologiji, bilo je ili zaboravljeno ili se, pak, stopilo u ortodoksnu doktrinu posredstvom eklektika iz drugoga stoljeća, posebice Galena. A jednako su tako i Paracelzusove primjedbe dugo prolazile nezamjećeno. Taj sustav može se objasniti jedino kombinacijom triju vrlo starih (i, barem jednim dijelom, specifično grčkih) principa: 1.Potraga za jednostavnim prvobitnim elementima ili kvalitetama, od kojih bi se izravno moglo pratiti podrijetlo kompleksne i naizgled iracionalne strukture kako makrokozmosa tako i mikrokozmosa. 2. Snažna potreba da se pronađe numerički izraz za ovu kompleksnu strukturu tjelesne i duhovne egzistencije. 3.Teorija harmonije, simetrije, izonomije, ili kakvo god drugo ime ljudi izabrali da izraze tu savršenu proporciju u dijelovima, materijalu ili u sposobnostima, a koju je grčka misao sve do Plotina uvijek smatrala esencijalnom za bilo koju vrijednost, bilo moralnu ili estetičku, bilo zdravstvenu. U potrazi, dakle, za tim da odredimo podrijetlo humoralizma, moramo se vratiti unazad do pitagorejaca, i to ne samo zato što je štovanje broja općenito dosegnulo svoj najviši izraz u pitagorejskoj filozofiji, već još specifičnije zato što su pitagorejci broj četiri smatrali posebno značajnim. Znali su se i zaklinjati na četvorku, "koja sadrži korijen i izvor vječne prirode",5 pa su tako ne samo priroda općenito, 4

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

već i čovjek obdaren razumom posebice, njima izgledali vođeni četirima principima, smještenima redom u mozgu, srcu, pupku i falusu.6 Čak se i dušu poslije predočavalo kao četverostruku, takvu koja obuhvaća intelekt, spoznaju, mišljenje i percepciju (νους, επιστήμη, δόξα, αϊσθησις).7 Sami pitagorejci nisu razvili doktrinu ο četirima tjelesnim tekućinama, no pripremili su tlo postavljajući niz tetradičkih kategorija (primjerice, poput ovih već spomenutih: zemlja, zrak, vatra i voda; proljeće, ljeto, jesen i zima).8 U taj sustav, jednom kada je bio razvijen, lako je bilo smjestiti i četiri humora. Štoviše, oni su definirali zdravlje kao ravnotežu različitih kvaliteta, a bolest kao prevlast jedne od njih - koncept uistinu odlučujući za humoralizam u pravome smislu. Alkmeon iz Krotona, pitagorejski liječnik koji je živio oko 500. godine pr. Kr„ izjavio je kako "jednaka zastupljenost (ισονομία) tih kvaliteta (δυνάμεις), vlažnosti, suhoće, hladnoće, vrućine, gorkosti, slatkoće, i ostalih, čuva zdravlje, ali da prevlast jedne među njima (μοναρχία) proizvodi bolest", te je sažeo pojam zdravlja u formulu "dobro uravnotežene mješavine kvaliteta" (σύμμετρος των ποιών κράσις).9 Dok je, međutim, Alkmeon ostavio neodređenim broj i prirodu tih kvaliteta čija izonomija čini zdravlje ("vlažnost, suhoća, hladnoća, vrućina, gorkost, slatkoća, i ostale"), dotle je Filolaj napravio korak dalje prema humoralizmu, opisujući broj četiri kao "princip zdravlja" (ύγιείας άρχή).10 Za pojavljivanje sveobuhvatne doktrine humoralizma bilo je, međutim, potrebno da budu ispunjena još tri daljnja uvjeta. Prvo, pitagorejci su štovali četiri kao savršen broj. Sada je tom broju, uz to, bio dan i fizički sadržaj: ovo je postignuto kada je pitagorejski brojevni simbolizam bio transformiran u doktrinu ο kozmičkim elementima. Drugo, svaki od ova četiri elementa bilo je potrebno interpretirati u terminima neke kvalitete što je uspostavljalo, da tako kažemo, očiglednu vezu između izvornih elemenata i odgovarajućih komponenti ljudskoga tijela koje se, opet, nije moglo, u njihovoj empirijskoj aktualnosti, promatrati kao čistu zemlju, čistu vodu, i tako dalje. Treće, određene stvarne supstancije za koje se činilo da odgovaraju tim elementima i kvalitetama, bilo je sada potrebno 5

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

pronaći u ljudskome tijelu, jer samo su se tada spekulacije filozofije prirode mogle pomiriti s empirijskom evidencijom medicine i fiziologije. Tako je od pitagorejaca cesta vodila dalje do Empedokla, u čijem je naučavanju bio ispunjen prvi od ova tri uvjeta. On se potrudio kombinirati spekulacije starih filozofa prirode, poput Talesa i Anaksimena, koji su razmišljali isključivo u pojmovima materije te su stoga podrijetlo svega što postoji pratili unazad do jednoga prvobitnog elementa, i tome nasuprotnu tetradičku doktrinu pitagorejaca koja se temeljila na ideji čistoga broja. U tom pokušaju, on je razvio doktrinu ο četiri elementa, doktrinu koja "četiri korijena Svega" stavlja u parove s četiri specifična kozmička entiteta - suncem, zemljom, nebom i morem. Ti elementi (koje Empedoklo naziva ριζώματα, no koji se od Demokrita nadalje nazivaju στοιχεία) bili su jednake vrijednosti i snage, no svaki je imao svoju posebnu zadaću i svoju posebnu prirodu. U smjenjivanju godišnjih doba, svaki je redom imao svoj uspon, a njihova je mješavina (κράσις), različita u svakom pojedinom slučaju, bila ono što je privodilo u postojanje sve stvari pojedinačno, i ona je jedina određivala karakter ljudi. Savršena kombinacija bila je, prvo, ona u kojoj su svi ti elementi bili podjednako raspodijeljeni, i drugo, ona u kojoj tih elementarnih jedinica - mogli bismo reći, atoma - nije bilo niti previše niti premalo po količini, te koje nisu bile ni pregrube ni prefine po svojoj kvaliteti. Ta savršena kombinacija stvarala je čovjeka najšire spoznaje i najbistrijega uma. Ako, pak, svi ti elementi ne bi bili ravnomjerno raspodijeljeni, onda bi taj čovjek bio glupak. Ako bi broj raspodijeljenih atoma bio prevelik ili premalen, takav bi čovjek bio ili sumoran i letargičan, ili pak nagao i zanesenjak, no nesposoban za trajne napore. A ako je ta kombinacija bila savršenija u jednom dijelu tijela negoli u nekom drugom, to bi proizvodilo pojedince s nekim istaknutim posebnim talentom - govornike, na primjer, ako bi osobito dobra bila"/craza' w jezika, ili vješte i umješne, ako bi bila riječ ο rukama. 11 Iz ovoga će se vidjeti da je Empedoklo čvrsto - gotovo čak prečvrsto - uspostavio jedinstvo makrokozmosa i mikrokozmosa (čovjek i univerzum proizlaze iz istih primarnih elemenata), te 6

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

je čak bio učinio i pokušaj da pokaže neku sustavnu povezanost između fizičkih i duhovnih faktora - drugim riječima, da postavi jednu psihosomatsku teoriju karaktera. No, vidjet će se i to kako je ovaj pokušaj bio uvelike preopćenit i odviše spekulativan a da bi udovoljio zahtjevima specifično antropološke teorije, a još manje neke medicinske. Do mjere u kojoj je smatrao da su ljudska bića, baš kao i fizički univerzum, sastavljeni samo iz zemlje, zraka, vatre i vode, Empedoklo je doista bio uspostavio jednu zajedničku osnovu za makrokozmos i mikrokozmos, no on je ignorirao ono što je svojstveno mikrokozmosu kao takvom. On je reducirao čovjeka na opće, kozmičke elemente, ne ispitujući ono što je specifično ljudsko. Dao nam je, rekli bismo, originalnu tvar, ali ne i materijale od kojih je čovjek načinjen. Oni, pak, čiji je način mišljenja bio orijentiran više antropološki, nisu se mogli time zadovoljiti, već su se bacili u potragu za specifičnim supstancijama (i sposobnostima) u čovjeku, koje bi nekako korespondirale s tim primarnim elementima koji tvore svijet kao cjelinu, a da istodobno ne budu njima jednostavno identične. Već su Empedoklovi neposredni nasljednici osjećali potrebu za time da se njegove antropološke koncepte učini mnogo elastičnijima, tako što bi se elemente koji čine čovjeka djelomice lišilo njihove čisto materijalne prirode te tako što bi im se pridao jedan više dinamički karakter. Filistion, glavni čovjek sicilijanske medicinske škole koju je osnovao Empedoklo, još je, istina, opisivao čovjeka kao neku kombinaciju četiriju elemenata zemlje, zraka, vatre i vode, baš kako je to činio i njegov učitelj. No, on je tome dodao ideju kako svaki od ovih elemenata posjeduje i neku određenu kvalitetu (δύναμις) "vatri pripada vrućina, zraku hladnoća, vodi vlaga, zemlji suhoća".12 A ovime je on ispunio i drugi od naših uvjeta.

(a) "Kraza", od gr. κράσις, krazis, prema Klaićevu Rječniku stranih riječi označava "miješanje sokova u tijelu", a prema Sencovu Grčko hrvatskom rječniku označava "miješanje, napose topline i studeni: temperatura". U daljnjemu tekstu upotrebljavat ćemo oblik "kraza", u množini "kraze", radi očuvanja izvornoga značenja miješanja temperatura, odnosno kvaliteta. (Prim. prev.) 7

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

Tako je Empedoklova teorija elemenata bila izmirena s Alkmeonovom teorijom ο kvalitetama, s rezultatom da su elementi izgubili svoju beskompromisno materijalnu prirodu, dočim je broj kvaliteta, koje je Alkmeon bio ostavio nedefiniranima, sada bio reduciran na tetradu. Stoga je jedino logično bilo da će kao odgovor na pitanje "Kada je kraza tih kvaliteta dobra i prava?", sam Filistion odgovoriti riječima: "Oboljenje dolazi od predominacije ili, pak, od manjka neke kvalitete".13 I dok je, s obzirom na primarne čestice tih elemenata, empedoklovska teorija karaktera (o empedoklovskoj medicini ne zna se ništa pouzdano 14 ) bila uvela pojam "pregrubog" i "prefinog", rame uz rame s pojmom "previše" i "premalo", nova je metoda, uzimajući samo ideje suviška i manjka, rastegnula te ideje kako bi one pokrile sav onaj golemi broj diferencijacija. Jer, te kvalitete mogle su ne samo tvoriti dvojne kombinacije (toplo i vlažno, toplo i suho, hladno i vlažno, hladno i suho): one su se isto tako - a to je neposredno bilo još važnije - mogle osloboditi empedoklovskih primarnih elemenata i tako biti upotrijebljene kao predikati bilo koje druge supstancije. Obje te teorije dosegle su svoju punu zrelost ne mnogo prije 400-te godine pr. Kr., kada je humoralizam u stvari i nastao. On je, dakle, nastao najviše stoga što su ideje koje smo dosad razmatrali, a koje su se ticale elemenata i kvaliteta, bile tada - i to ne bez određenog nasilja - primijenjene na tjelesne tekućine (χυμοί), kao empirijski dokazane u ljudskome tijelu.15 Te tjelesne tekućine bile su već odavno poznate u specifično medicinskoj tradiciji, u prvome redu kao one koje uzrokuju oboljenja, a ako bi postale vidljivima (kao pri povraćanju ili slično), onda kao simptomi oboljenja. Prehranom bi se u tijelo unosile tvari koje su, zahvaljujući probavi, dijelom bile iskorištene (to znači, prelazile u kosti, meso i krv), no dijelom su bile άπεπτα - neprobavljive, i iz tih neprobavljivih tvari nadolazio je "suvišak tjelesnih tekućina" (περισσώματα), a ideja ο tome razvijala se vrlo slično ideji ο kozmičkim primarnim elementima. Eurifon s Knida pretpostavio je neograničen broj takvih tjelesnih tekućina, koje se uspinju do glave i rađaju oboljenja. Timotej iz Metaponta smatrao je kako su bolesti uzrokovane samo jedinim, kiselo-slanim fluidom. A Herodik s Knida razlikovao je

8

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

dva takva fluida, jedan kiseo, a drugi gorak.16 To su bile one dvije tjelesne tekućine-humora koje su kasnije dobile imena flegma (φλέγμα) i žuč (χολή) - flegma zato što je uzrokovala upale, premda joj je nemali broj autora pripisivao kvalitete hladnoga i vlažnoga. Ta korelacija pretpostavljena je u jednom vrlo značajnome traktatu Ο ljudskoj naravi (Περί φύσιος άνθρώπου), 17 napisanomu najranije 400. pr. Kr„ koji su stari pripisivali, kako to znamo iz Galena, ili Hipokratu, ili njegovu zetu Polibiju.18 Ono što je ovome dokumentu dalo jedinstvenu vrijednost za potomstvo jest pokušaj da se u jednom te istom sustavu kombinira humoralnu patologiju u užem smislu, s općenitim kozmološkim spekulacijama, navlastito onima Empedoklovima. 19 Vođen tom željom, autorov prvi korak bio je odbaciti gledište onih koji su smatrali kako ljudsko tijelo ima podrijetlo iz jednog jedinog elementa i održava se na životu snagom tog elementa. Štoviše, koliko je nama poznato, on je bio prvi autor koji je postavio teoriju ο četiri humora. Na samome početku - iako će kasnije to postati gotovo kanonskim - nju je bilo moguće uspostaviti jedino uz pomoć dvije posve arbitrarne pretpostavke. U sustav je trebalo uključiti krv, premda ona u stvari nije bila nikakav "višak" neke tjelesne tekućine, dok je u žuči, koja je sve dotad bila promatrana kao jedan jedinstven fluid, odnosno razdijeljena u svoje nebrojene podvrste, bilo nužno napraviti razliku između dva nezavisna "humora", između žute žuči (χολή ξανθή) i crne žuči (μέλαινα χολή= μελαγχολία). 20 Ove četiri tjelesne tekućine uvijek su bile prisutne u ljudskome tijelu i određivale su njegovu narav, s time daje, u skladu s godišnjim dobima, sad jedan, a sada drugi tjelesni humor bio u usponu - crna žuč, na primjer, u jesen, dočim je zima tome humoru bila nenaklonjena, a proljeće neprijateljsko, tako da bi bolovi koji su nastajali u jesen popuštali u proljeće. Te četiri tjelesne tekućine, dakle, uzrokovale su i bolest i zdravlje, budući da je njihova pravilna kombinacija bila zdravlje, ali je prevlast ili manjak bilo koje među njima bilo bolest: ύγιαίνει μεν ούν μάλιστα, οταν μετρίως έχη ταϋτα της προς άλληλα δυνάμεως και του πλήθεος και μάλιστα, ην μεμιγμένα ή.21

9

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

Svim tim idejama danas je moguće ustanoviti izvor. Pojam tjelesnih tekućina kao takvih došao je iz empirijske medicine. Pojam tetrade, definicija zdravlja kao ravnoteže različitih dijelova, te definicija bolesti kao poremećaja te ravnoteže, jest pitagorejski doprinos (koji je zatim preuzeo Empedoklo). Ideja kako u smjenjivanju godišnjih doba svaka od ove četiri supstancije redom dobiva na usponu, čini se da je čisto empedoklovska. No, zasluga za kombiniranje svih tih pojmova u jedan sustav, te time i za kreiranje doktrine ο humoralizmu koja je imala dominirati u budućnosti, pripada nedvojbeno energičnom autoru koji je sastavio prvi dio Περί φύσιος άνθρωπου. 22 Taj sustav uključivao je ne samo pitagorejsku i empedoklovsku tetradu, već i učenje ο kvalitetama koje nam je prenio Filistion - spočetka, u skupinama po dvije, tvoreći kariku između tjelesnih tekućina i godišnjih doba, a kasnije su se pojavljivale i pojedinačno, povezujući tjelesne tekućine s empedoklovskim primarnim elementima. Iz ovoga je autor Περι φύσιος άνθρώπου razvio sljedeću shemu, koja će ostati na snazi sljedećih više od dvije tisuće godina:23 Tjelesna tekućina

Godišnje doba

Kvalitete

krv žuta žuč crna žuč flegma

proljeće ljeto jesen zima

toplo i vlažno toplo i suho hladno i suho hladno i vlažno

Vjerojatno se već zarana, još u pitagorejaca, četiri godišnja doba spajalo s četirima dobima ljudskoga života, a što je ubrajalo dječaštvo, mladost, zrelu dob i starost, ili pak, alternativno, mladost do dvadesete, puna snaga do četrdesete, opadanje negdje do šezdesete te nakon toga starost. Moglo se stoga bez velike muke uspostaviti vezu između četiriju humora (tjelesnih tekućina, kasnije četiriju temperamenata) i četiri čovjekove životne dobi - povezanost koja je vrijedila za sva vremena i koja će biti temeljno značajna u budućemu razvoju, kako spekulacije tako i vizualnih predočavanja. Tijekom cijeloga srednjega vijeka i u renesansi taj je krug ostao faktički nepromijenjen, osim ponekih nesuglasica oko 10

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

§1]

njegove početne točke: on je mogao započinjati s "flegmatičnim" djetinjstvom, prolaziti kroz "sangviničnu" mladost i "koleričnu" zrelu dob do "melankolične" starosti (u stanovitim okolnostima vraćajući se na "drugo djetinjstvo"), ili je, pak, mogao započinjati sa "sangviničnom" mladošću, prolaziti kroz "kolerični" period između dvadesete i četrdesete te "melankolični" period između četrdesete i šezdesete i završavati u "flegmatičnoj" starosti.24 No, ta kombinacija čisto medicinske doktrine ο tjelesnim tekućinama sa sustavom filozofije prirode izrodila je jednu osobitu poteškoću koje raniji pisci nisu bili svjesni, no koja će poslije i te kako izaći u prvi plan i koja zapravo nikada nije bila do kraja razriješena. S jedne strane, uz iznimku krvi, tjelesne tekućine preuzete iz medicine bile su posve beskorisne supstancije, da ne kažemo štetne.25 One su bile ekskrementi, izlučevine, "humores vitiosi", "štetne tekućine" koje uzrokuju oboljenje, opažane prvo u povraćanju i drugim simptomima. 26 Pridjevi derivirani iz njih, φλεγματικός (φλεγματώδης), χολερικός (χολώδης), i posebice μελαγχολικός, bili su izvorno tek opisi oboljenja. Ο pravome zdravlju moglo se govoriti samo ako su sve tjelesne tekućine bile prisutne u pravoj kombinaciji, tako da su štetni utjecaji jedan drugog neutralizirali. S druge strane, same ove supstancije, iako promatrane kao da same po sebi uzrokuju bolesti, ili barem kao da su predispozicijski faktori, bile su u parovima s univerzalnim (i zdravstveno neutralnim) kvalitetama: hladno, vlažno, toplo i suho. Svaka je medu njima bila u usponu jednom godišnje, a da pritom nije nužno uzrokovala akutna oboljenja: pa budući da je apsolutno zdrav čovjek bio onaj koji nikad i nikako nije bio bolestan (čime je morao biti posve sličan bilo kojem drugom apsolutno zdravom čovjeku kao zrno zrnu u graškovoj mahuni, jer je prava kombinacija tjelesnih tekućina bila samo jedna i nije dopuštala nikakvih odstupanja), to onda liječnici, prvo i upravo oni, nisu mogli izbjeći zaključak kako taj apsolutno zdrav čovjek znači neki ideal koji teško da se ikada moglo susresti u stvarnosti. 27 I tako, u toj tradiciji, ono što su od starine bili simptomi oboljenja, to se sada postupno počelo promatrati, ispočetka nesvjesno, kao tipovi dispozicija, tipovi ljudske naravi. Potpuno zdravlje bilo je 11

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

samo ideal, kojemu se moglo maksimalno približiti no nikada ne stvarno i zadobiti. Bilo je, dakle, dosta logično, kad bi se za nekoga u čijemu su tijelu te tjelesne tekućine bile u savršenoj kombinaciji reklo da je taj "odličnoga zdravlja" (μάλιστα υγιαίνει), jer se time implicite priznavalo kako netko u kome ovaj ili onaj humor ima prevlast može unatoč tome biti dobroga zdravlja, iako ne u najvećem mogućem stupnju. I tako se morao napraviti ustupak, da je ono što obično određuje konstituciju nekoga čovjeka u stvari prevlast ove ili one tjelesne tekućine, te da takav pojedinac, premda doduše ima predispoziciju prema stanovitim posve određenim bolestima, normalno izgleda posve zdravo. Riječi "flegmatičan" i ostale počele su se upotrebljavati za osobite, no (u granicama te osobitosti) ne nužno i bolesne aspekte ljudske naravi: i jednom kada je doktrina ο četirima tjelesnim tekućinama bila sistematizirana u obliku koji je upravo opisan, bilo je zacrtano da ona postupno postane doktrinom ο četiri temperamenta. Kako je to "Hipokrat" rekao na jednome mjestu, "presuho ljeto ili jesen odgovara flegmaticima no maksimalno šteti kolericima koji su u opasnosti da se potpuno isuše, jer oči im presahnu i oni postaju grozničavi, te neki padaju u melankolična oboljenja 28 - što pokazuje da su i sami hipokratovci sagledavali ljude u konstitucijama koje je određivala permanentna prevlast ili flegme ili žute žuči, pri čemu ti ljudi u pravilu nisu bili aktualno bolesni već su jedino bili predisponirani na stanovite bolesti, te se pod određenim okolnostima moglo očekivati i bolesti drugačije nego one što bi proizašle iz njihova prevladavajućega humora. Odsada pa nadalje, izrazi "kolerik", "flegmatik" i "melankolik" mogli su nositi dva, u temelju posve različita značenja. Oni su mogli označavati ili patološka stanja ili, pak, konstitucionalne prirodne sklonosti. Istina je, međutim, da je ovo dvoje bilo vrlo tijesno povezano, budući da je to obično bio jedan te isti humor kojemu su nepovoljne okolnosti dopustile da se razvije iz puke predispozicije u aktualnu bolest. Kako bi rekao Isidor iz Seville, "zdravima ta četiri tjelesna humora upravljaju, a bolesni od njih stradavaju".29 Sustav u kakav se humoralizam razvio donio je sa sobom, međutim, još jednu komplikaciju, u tome što su dva od četiri 12

§1]

DOKTRINA Ο ČETIRI HUMORA

tjelesna humora, krv i crna žuč, očito zauzimala iznimnu poziciju, poziciju koja je proizlazila iz povijesnoga razvoja toga sustava, a ova distinkcija može se osjetiti u terminima koji su upotrebljavani. Što se tiče krvi, ona je od samoga početka ušla unutra (da tako kažemo) samo na stražnja vrata, jer ne samo što nije bila nikakav suvišak tjelesne tekućine, nego je, dapače, bila najplemenitiji i esencijalni dio tijela.30 Pa premda se, kao priznato načelo, zadržalo to da krv također može uzrokovati oboljenje (uglavnom akutno, poput onoga kakvo uzrokuje i žuta žuč, dočim su dva hladna tjelesna humora rađala više kronične bolesti), te premda je Corpus Hippocraticum rangirao suvišak krvi zajedno s flegmatičkim, koleričnim i melankoličkim oboljenjima, 31 ipak konstitucionalna predomincija krvi generalno nije bila promatrana kao bolesna dispozicija već prije kao zdrava par excellence i stoga najbolja, tako da medicinski tekstovi uobičajenu sintagmu "complexio sanguinea" često zamjenjuju terminom "complexio temperata". Grčkoj fiziologiji, u kojoj je humoralizam značio u prvom redu humoralnu patologiju, očigledno je nedostajao pridjev da opiše jednu konstituciju koja bi bila određena krvlju,32 kao što je kolerično bilo određeno žutom žuči, ili flegmatično flegmom. Značajno je da u kasnijem učenju ο četiri temperamenta (u kojemu su se, kao i u modernome govoru, ovi termini primjenjivali na izgled i značaj zdrava čovjeka), "sangvinični" temperament, i samo on, nosi latinsko ime.33 Suprotan je bio slučaj s "humor melancholicus". Krv se toliko malo uklapala u niz tjelesnih tekućina (zamišljanih kao otpadne tvari) da je bilo teško učiniti čistu patološku dijagnozu stanja prouzročenoga prekomjernošću krvi. Upravo zbog toga, sangvinični temperament stajao je izdvojeno od ostalih na način u mnogo čemu sličan onome kada lijep, ali prazan "normalni profil" stoji izdvojeno od ružnih, ali upečatljivih "karakternih profila" u Durerovim crtežima fizionomija. Crnu žuč, nasuprot tome, dugo se smatralo nekom škodljivom degeneracijom žute žuči ili, alternativno, krvi. Ona je pokazivala dobro poznatu i karakterističnu sliku nezdravosti (sliku koja je datirala možda čak iz predhipokratovskih vremena) toliko, da je ta bolest kao takva bila označena samo jednom riječju. Nasuprot

13

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

složenicama χολερικαι ili φλεγματικαι νόσοι, χολερικά ili φλεγματικά παθήματα, stavljalo se jednostavno μελαγχολία, μελαγχολίαι.34 A isto su tako i kasnije koncepcije melankoličnoga temperamenta bile obojene kudikamo više idejom nekog melankoličkog oboljenja nego što je to bio slučaj s ostala tri temperamenta. Značajno je, također, da je melankolija kao oboljenje postala predmetom monografija, i to izrazito rano i izrazito često.35 Razumljivo je, dakle, d a j e poseban problem melankolije morao, reklo bi se, dati materijala za snažan unutarnji poticaj daljnjem razvoju humoralizma. Jer, što su upečatljivije i više zastrašujuće bile one nezdrave manifestacije koje se vremenom asociralo s idejom jednog određenog humora, to je većom bivala i moć toga humora u stvaranju tipova karaktera. I samo je prividno paradoksalno bilo to da je baš melankolija, koja je od svih "kraza" nosila najizrazitije patološke konotacije, postala ona u kojoj se najranije i najjasnije razaznala razlika između aktualnoga poremećaja i obične predispozicije, između patoloških stanja i divergencija u karakteru, ukratko između poremećaja i temperamenta, dočim je analogni razvitak ostalih humoralnih koncepcija došao tek mnogo kasnije.36 Postoji, međutim, i jedno daljnje promišljanje. Za razliku od ostalih, upravo je oboljenje zvano "melancholia" ponajviše bilo obilježeno simptomima mentalne promjene, simptomima koji su bili rangirani počevši od straha, mizantropije i depresije, pa do ludila u njegovim najstrašnijim oblicima. Kasnije će melankolija biti definirana kao tjelesno oboljenje s mentalnim reperkusijama ili, pak, kao neko "permixtio rationis", "pomućenje razuma" fizičkoga podrijetla, a što je jedna osobitost koja je morala značajno olakšati proces odvajanja običnoga melankoličnog temperamenta od melankoličnog oboljenja. Jer, dvoznačnost psiholoških simptoma zamagljuje graničnu crtu između bolesti i normalnosti i sili na priznavanje jedne psihosomatske konstitucije koja, iako melankolična, ne čini nužnim da se njezin subjekt opiše kao onaj tko je stvarno cijelo vrijeme bolesnik. Ova osobitost pomaknut će cijelu koncepciju melankolije u područje psihologije i fiziognomije, utirući time put za preobrazbu učenja ο četiri humora u teoriju karaktera i mentalnih tipova. U stvari, možemo vidjeti kako su čak i medicinski autori počeli poimati melankolika u decidirano 14

§ 2]

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

fiziognomijskim i psihologijskim terminima: ljudi koji zastajkuju u govoru, ćelavci, mucavci, prekomjerno dlakavi - pogođeni su snažnim melankolijskim oboljenjima, 37 emocionalni poremećaji opisani su kao pokazatelj "mentalne melankolije",38 i naposljetku jedna dijagnoza koja se stalno ponavlja - ovi simptomi sažeti su u frazu: "Stalna tjeskoba i depresija znakovi su melankolije".39

2. POJAM MELANKOLIJE I NJEGOV REVOLUCIONARNI OBRAT U PERIPATETIKA: PROBLEM XXX., I.

S TOG polazišta razumjet ćemo sada i onu veliku preobrazbu kroz koju je prošla ideja melankolije u tijeku četvrtoga stoljeća pr. Kr., a do koje je došlo zahvaljujući prodoru dvaju velikih kulturalnih utjecaja: ideje ludila u velikim tragedijama te pojma mahnitosti u platoničkoj filozofiji. Pomračenje svijesti, depresija, strahovi i opsjene, te na kraju strašna likantropija, koja svoje žrtve nagoni kroz noć nalik na urličuće, gladne vukove40 - sve to smatralo se posljedicom te zlokobne supstancije čije i samo ime (μέλας = crn) prizivaše ideju svega što bješe mračno i zlo.41 Ta supstancija bila je toliko općeprihvaćena kao izvor duševne bolesti da se glagol μελανχολζν (s kojim usp. χολεριάν) upotrebljavalo od kraja petoga stoljeća pr. Kr. kao sinonim s μαίνεσθαι (biti mahnit, lud). Ώ μοχθηρέ, μελαγχολας, 42 značilo je "Jadniče, ti si lud", a Demostenove riječi koje su se ticale Olimpiodora, ού μόνον άδικος άλλά και μελαγχολάν δοκών,43 može se prevesti kao "onaj koji nije samo nečastan nego, čini se, i lud čovjek". U četvrtome stoljeću pr. Kr., religiozna intuicija prijašnjega doba povlačila se pred diskurzivnim znanstvenim rezoniranjem i simboličko tumačenje mitova moglo se naći rame uz rame s racionalističkim objašnjenjima. Stoga ne iznenađuje da se crte patološke melankolije sada počinju otkrivati i u velikim figurama onih zlosretnih heroja koje je uvrijeđeno božanstvo kaznilo ludilom - Heraklo, Ajant i Belerofont - a koje je Euripid bio predstavio u njihovoj mitskoj nadljudskoj veličini.44 No, čak i za četvrto stoljeće, čar ovih velikih figura bio je dovoljno jak da ideji melankolije koju se sada dovodilo s njima u vezu dade 15

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

neku aureolu zlokobne uzvišenosti. Postalo je to, kako je Gelije kasnije ironično rekao, "bolest h e r o j a " 4 5 Tako je došlo do toga da se, povezano s mitovima, na melankoličnu narav počelo gledati kao na, u nekome stupnju, herojsku. A ona je bila idealizirana još i više kada ju se izjednačilo s "mahnitošću", utoliko što je " h u m o r melancholicus" počeo figurirati kao izvor, kolikogod opasan, najviše spiritualne egzaltacije, i to od trenutka kad je p o j a m mahnitosti bio interpretiran (ili, bolje, reinterpretiran) na taj način. Kao što je dobro poznato, tu p r o m j e n u vrijednosti učinio je Platon. Kako to Sokrat kaže u Fedru, "kada bi mahnitost tek tako, jednostavno, bila nešto zlo", onda bi Lizija bio u pravu: "no, ustvari, mi p r i m a m o kroz mahnitost najveće dobrobiti, to jest, utoliko ukoliko je ona poslana kao božanski dar". 46 U početku, međutim, nije bilo ničega u Platonovoj misli što bi povezivalo p o j a m melankolije s o n o m ekstazom koja na sličan način uzdiže filozofe, ljubavnike i pjesnike do nadrazumskog p o i m a n j a čistih ideja. Za njega, melankolija je primarno značila, ako već ne stvarno ludilo, onda barem moralno mentalno oboljenje koje zamračuje i oslabljuje v o l j u i razum. Platon je na n j u gledao kao na neki simptom onoga što je opisao u Fedru, kao dušu n a j g o r u od svih - dušu tirana. 4 7 Kako čitamo u Državi, "čovjek postaje tiraninom ako je, bilo po naravi bilo po životnim navikama, bilo oboje, taj čovjek pijanac, pohotljivac i melankolik". 4 8 Aristotelova filozofija prirode prva je dovela do toga da se ujedini čisto medicinski p o j a m melankolije s platoničkim konceptom mahnitosti. To u j e d i n j e n j e našlo je svoj izraz u nečemu što je za Grke bila paradoksalna teza, 4 9 a to je da su ne samo tragični heroji poput, primjerice, Ajanta, Herakla i Belerofonta, već i svi doista izvanredni ljudi, bilo u p o d r u č j u umjetnosti ili, pak, u poeziji, filozofiji, državništvu - pa čak i Sokrat i Platon - bili melankolici. Ta teorija izložena je u najpoznatijem među "Problemima" koji se pripisuju Aristotelu, i o v d j e evo prijevoda toga teksta u cijelosti: Problem XXX., I. 50 Δια τί πάντες όσοι περιττοί γεγόνασιν άνδρες ή κατά φιλοσοφίαν ή πολιτικήν ή ποίησιν ή τέρας

Kako to, da su svi oni koji su se istaknuli u filozofiji, u politici ili u poeziji naočigled melankolici, a

16

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

§2]

φαίνονται μελαγχολικοί δντες, και οί μεν οΰτως ώστε και λαμβάνεσθαι τοις άπό μέλαινης χολής άρρωστη μασιν, οίον λέγεται των τε ηρωικών τα περί τον Ήρακλέα; και γαρ εκείνος έοικε γενέσθαι ταύτης της φύσεως, διό και τα άρρωστήματα τών έπιληπτικών άπ' έκείνου προσηγόρευον οί αρχαίοι ίεράν νόσον. και ή περί τούς παιδας έκστασις και ή προ της άφανίσεως έν Ο'ίτη τών έλκών έκφυσις γενομένη τοϋτο δηλοί· και γαρ τοϋτο γίνεται πολλοίς άπό μέλαινης χολής, συνέβη δέ καί Λυσάνδρω τω Λάκωνι προ τής τελευτής γενέσθαι τά έλκη ταϋτα. έτι δέ τά περί Αϊαντα καί Βελλεροφόντην, ών ό μεν έκστατικός έγένετο παντελώς, ό δέ τάς έρημίας έδίωκεν, διό οΰτως έποίησεν "Ομηρος "αύτάρ έπεί καί κείνος άπήχθετο πάσι θεοϊσιν, ήτοι ό καππεδίον τό Άλήϊον οίος άλάτο, δν θυμόν κατέδων, πάτον άνθρώπων άλεείνων." καί άλλοι δέ πολλοί τών ήρώων όμοιοπαθεΐς φαίνονται τούτοις, τών δέ ύστερον Εμπεδοκλής καί Πλάτων καί Σωκράτης καί

neki od njih to su čak do te mjere da bivaju pogođeni oboljenjima uzrokovanima crnom žuči? Primjer za to iz herojske mitologije je Heraklo: jer on je očigledno bio takve konstitucije, i stoga su upravo po njemu epileptičke napadaje stari bili nazvali "svetom bolešću". 51 Na to ukazuje njegov žestok napadaj ludila u onom nesretnom slučaju s djecom, a jednako tako i provala bijesa do koje je došlo prije no što je nestao na brdu Eta; jer u mnogih je ljudi to simptom crne žuči. Slično je i Lisandar Lakedemonjanin trpio od takvih boljetica prije svoje smrti. Priča se također i ο Ajantu i Belerofontu: jedan je potpuno skrenuo s uma, dočim je drugi pronalazio pusta mjesta da bi na njima obitavao; pa zato Homer i kaže: "ΑΓ kad omrznu i on vjekovitim bozima svima, Stane bluditi sam po ravnici Alejskoj dušu Grizući svoju, od staza bježeći ljudskih po strani."(a> Među herojima, i mnogi drugi očigledno su patili na isti način, a među ljudima u novije doba bili su to Empedoklo, Platon i Sokrat te brojni drugi dobro poznati (a) Homer, Ilijada, VI pjevanje, st. 200-202; prev. T. Maretić, MH, Zagreb 1912., str. 96.

17

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

[|. |.

ljudi, a isto tako i većina pjesnika. Jer mnogi takvi ljudi imaju neka tjelesna oboljenja kao rezultat ove vrste temperamenta, dok neki od njih imaju tek neku očitu konstitucijsku tendenciju prema takvim napadajima. No, ukratko, svi su oni, kako je maločas bilo rečeno, melankolici po svojoj konstituciji. Kako bismo pronašli razlog za to, započet ćemo posluživši se jednom korisnom analogijom. Vino, kada se pije u velikim količinama, proizvodi u ljudi mnoštvo istih onakvih karakteristika kakve pridajemo melankoliku, te dok se pije ono oblikuje različite karaktere, na primjer razdražljive, dobrohotne, samilosne ili bezobzirne; dočim med ili mlijeko ili voda, ili bilo što drugo takvoga, nemaju taj učinak. Može se vidjeti da vino stvara najrazličitije karaktere, tako što će se promotriti kako ono postupno mijenja one koji ga piju. Jer oni koji u trijeznome stanju, da započnemo s njima, obično jesu hladni i šutljivi, ti postaju razgovorljivi kada popiju samo malo previše, a ako popiju još malo to ih čini vrlo elokventnima i bučnima, a nastave li u toj akciji, onda ih to čini bezobzirnima, a ako piju još i dalje, to ih učini obijesnima, i zatim mahnitima; a kad prevrše svaku mjeru to im posve oduzme snagu i čini ih stupidnima poput onih koji

έτεροι συχνοί των γνωρίμων· έτι δέ των περί την ποίησιν οί πλείστοι, πολλοίς μεν γαρ των τοιούτων γίνεται νοσήματα άπό της τοιαύτης κράσεως τω σώματι, τοις δέ ή φύσις δήλη ρέπουσα προς τα πάθη. πάντες δ' ούν ώς ειπείν άπλώς είσί, καθάπερ έλέχθη, τοιούτοι την φύσιν. δεί δή λαβείν την αίτίαν πρώτον έπι παραδείγματος προχειρισαμένους. ό γέρ οίνος ό πολύς μάλιστα φαίνεται παρασκευάζειν τοιούτους οϊους λέγομεν τούς μελαγχολικούς είναι, και πλείστα ήθη ποιείν πινόμενος, οίον όργίλους, φιλανθρώπους, έλεή μονάς, ιταμούς· άλλ' ούχί τό μέλι ούδέ τό γάλα ούδέ τό ύδωρ ούδ' άλλο των τοιούτων ούδέν. ϊδοι δ' άν τις ότι παντοδαπούς άπεργάζεται, θεωρών ώς μεταβάλλει τούς πίνοντας έκ προσαγωγής· παραλαβών γαρ άπεψυγμένους έν τώ νήφειν και σιωπηλούς μικρώ μέν πλείων ποθείς λαλιστέρους ποιεί, έτι δέ πλείων ρητορικούς καί θαρραλέους, προϊόντας δέ προς τό πράττειν ιταμούς, έτι δέ μάλλον πινόμενος ύβριστάς, έπειτα μανικούς, λίαν δέ πολύς εκλύει καί ποιεί μωρούς, ώσπερ

18

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

§ 2]

τούς έκ παίδων έπιλήπτους ή καί έχομένους τοις μελαγχολικοϊς άγαν. ώσπερ ούν ό εις άνθρωπος μεταβάλλει τό ήθος πίνων και χρώμενος τω ο'ίνω ποσω τινί, οϋτω καθ' έκαστον τό ήθος είσί τίνες άνθρωποι, οίος γάρ ούτος μεθύων νϋν έστίν, άλλος τις τοιούτος φύσει έστίν, ό μεν λάλος, ό δε κεκινη μένος, ό δέ άρίδακρυςποιεί γάρ τινας και τοιούτους, διό καί'Όμηρος έποίησε

su bili epileptični od djetinjstva ili poput onih koji su žrtve prekomjerne melankolije. I sada, baš kao što netko tko pije mijenja svoj karakter (ethos) već prema količini vina koj u konzumira, tako i za svaki taj karakter postoji jedna klasa ljudi koja ga reprezentira. Jer kao što će netko časomice, kad je pijan, biti netko drugi po naravi - netko rječit, netko drugi emotivan, netko treći pak lako će pustiti suze - jednako će takav učinak imati vino na neke ljude. Stoga Homer i kaže u pjesmi: "...govoreći, da težak od vina u suzama plovim."(a)

" κ α ι μέ φησι δακρυπλώειν βεβαρημένον οϊνω".

καί γάρ έλεήμονές ποτε γίνονται και άγριοι καί σιωπηλοί· ένιοι γάρ αύ άποσιωπώσι, καί μάλιστα των μελαγχολικών δσοι έκστατικοί. ποιεί δέ και φιλητικούς ό οίνος· σημείον δέ δτι προάγεται ό πίνων και τω στόματι φιλεΐν, ους νήφων ούδ' άν εις φιλήσειεν ή διά τό είδος ή διά τήν ήλικίαν. ό μεν ούν οίνος ού πολύν χρόνον ποιεί περιττόν, άλλ' ολίγον, ή δέ φύσις άεί, έως τις άν ή· οί μεν γάρ θρασείς, οί δέ σιωπηλοί, οί δέ έλεήμονες, οί δέ δειλοί γίνονται φύσει, ώστε δήλον δτι διά τοϋ αύτοΰ'"' ποιεί δ τε οίνος καί ή φύσις έκάστoυ(b, τό ήθος- πάντα γάρ κατεργάζεται τή θερμότητι ταμιευόμενα. δ τε δή χυμός καί ή κράσις ή τής

Katkad, opet, ti ljudi postaju samilosni, katkad, pak, divlji, ili mučaljivi - jer neki padaju u totalnu šutnju, posebice oni melankolici koji su skrenuli s pameti. Vino još k tomu čini ljude i zaljubljivima: to se vidi u činjenici da netko u pripitome stanju može čak biti pobuđen da ljubi osobe koje, zbog njihova izgleda ili dobi, nitko nikad ne bi ljubio u trijeznome stanju. Vino čovjeka čini abnormalnim, ali ne zadugo, već samo na kraće vrijeme. No, čovjekova naravna konstitucija čini to permanentno, cijeloga života: jer neki su neustrašivi,

(a) διά τοϋ αύτοϋ Richards] διά τό αύτό codd.

(a) Homer, Odiseja, XIX pjevanje, 122 stih, prev. T. Maretić, MH, Zagreb, 1915., str. 241.

(b) έκαστον Richards. 19

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

μέλαινης χολής πνευματικά έστιν· διό και τά πνευματώδη πάθη καί τά ύποχονδριακά μελαγχολικά οι ιατροί φασιν είναι, καί ό οίνος δέ πνευματώδης τήν δύναμιν. διό δή έστι τήν φύσιν όμοια δ τε οίνος και ή κράσις. δηλοΐ δέ δτι πνευματώδης ό οίνός έστιν ό άφρός· τό μέν γάρ έλαιον θερμόν δν ού ποιεί άφρόν, ό δέ οΐνος πολύν, καί μάλλον ό μέλας τοϋ λευκού, δτι θερμότερος καί σωματωδέστερος. καί διά τούτο δ τε οίνος άφροδισιαστικούς άπεργάζεται, καί όρθώς Διόνυσος καί Αφροδίτη λέγονται μετ' άλλήλων εΐναι, καί οί μελαγχολικοί οί πλείστοι λάγνοι είσίν. δ τε γάρ άφροδισιασμός πνευματώδης, ση μείον δέ τό αίδοίον, ώς έκ μικρού ταχείαν ποιείται τήν αύξησιν διά τό έμφυσάσθαι. καί έτι πριν δύνασθαι προΐεσθαι σπέρμα, γίνεται τις ήδονή έτι(3) παισίν ούσιν, δταν έγγύς όντες τού ήβάν ξύωνται τά αιδοία δι' άκολασίαν· γίνεται δέ δήλον διά τό πνεύμα διεξιέναι διά των πόρων, δι' ων ύστερον τό ύγρόν φέρεται, ή τε έκχυσις τού σπέρματος έν ταίς όμιλίαις καί ή ρίψις ύπό τού πνεύματος ώθούντος φανερόν ότι γίνεται.(1>) ώστε καίτών έδεσμάτων

(a) έτι Bonitz, Richards] έπί codd. (b) δτι γίνεται Richards] γίνεσθαι codd.

[|. |.

neki mučaljivi, neki samilosni, a neki kukavice po naravi. Jasno je stoga da je to jedan te isti agens koji proizvodi karakter, kako u slučaju vina tako i u naravi pojedinca, jer svim tim procesima upravlja toplina. Dok melankolija, i kao "humor" i kao temperament, proizvodi zrak, te zato liječnici i kažu da nadutost (natečenost) i abdominalni poremećaji jesu zbog crne žuči. A vino jednako ima tu kvalitetu da stvara zrak, pa su tako vino i melankolični temperament slične naravi. Pjena koja se stvara na vinu pokazuje da ono stvara zrak - jer ulje ne proizvodi pjenu, čak ni kad je vruće, a vino je proizvodi u velikim količinama, i to crno vino više nego bijelo zato što je ono toplije i ima veću gustoću. To je i razlog što vino pobuđuje seksualnu želju, te se zato s pravom kaže da Dionizije i Afrodita pripadaju zajedno, i stoga su melankolične osobe većinom požudne. Jer je seksualni čin povezan sa stvaranjem zraka, a pokazuje se to u činjenici da muški spolni organ od svoje male dimenzije brzo naraste napuhivanjem. Pa čak i prije negoli su u stanju izbacivati sjeme, dječaci koji ulaze u pubertet već nalaze stanovito zadovoljstvo u trljanju svojih spolnih organa iz obijesti, s očitim razlogom što tako zrak izlazi kroz prolaz kroz 20

POJAM MELANKOLIJE: PROBLEM XXX., I.

§ 2]

καί ποτών εύλόγως ταϋτ' έστιν άφροδισιαστικά, όσα πνευματώδη τον περι τα αιδοία ποιεί τόπον, διό και ό μέλας οίνος ούδενός ήττον τοιούτους απεργάζεται, οίοι και οί μελαγχολικοί .(ίΐ) δήλοι δ' είσίν έπ' ένίων· σκληροί γάρ οί πλείους τών μελαγχολικών, και αί φλέβες έξέχουσιν· τούτου δ' αίτιον ού τό τοϋ αίματος πλήθος, άλλά τοϋ πνεύματος· διότι δέ ούδέ πάντες οί μελαγχολικοί σκληροί ούδέ [oi](b) μέλανες, άλλ' οί μάλλον κακόχυμοι, άλλος λόγος, περι ού δέ έξ αρχής προειλόμεθα διελθεΐν, δτι έν τή φύσει εύθύς ό τοιούτος χυμός ό μελαγχολικός κεράννυται· θερμοϋ γάρ καί ψυχρού κράσίς έστιν· έκ τούτων γάρ τών δυοίν ή φύσις συνέστηκεν. διό καί ή μέλαινα χολή καί θερμότατον καί ψυχρότατον γίνεται, τό γάρ αύτό πάσχειν πέφυκε ταϋτ' άμφω, οίον και τό ύδωρ ον ψυχρόν, δμως έάν ίκανώς θερμανθή, οΐον τό ζέον, τής φλογός αύτής θερμότερόν έστι, καί λίθος καί σίδηρος διάπυρα γενόμενα μάλλον θερμά γίνεται άνθρακος, ψυχρά δντα φύσει, εϊρηται δέ σαφέστερον περί τούτων έν τοις περί πυρός, καί ή χολή δέ ή μέλαινα φύσει ψυχρά καί ούκ έπιπολαίως(0)

koji će kasnije istjecati tekućina (fluid). Jednako tako je posve jasno da su izlijevanje i pokretljivost sjemena u seksualnome općenju uzrokovani zračnom propulzijom. U skladu s time, ona hrana i one tekućine koje pune područje spolnih organa zrakom imaju neki afrodizijački efekt. Tako crno vino više no išta drugo čini ljude istima kakvi su i melankolici. To da oni sadrže zrak, očigledno je u nekim slučajevima; jer većina melankoličnih osoba ima čvrstu put i vene su im izbočene, zbog preobilja zraka, a ne krvi. Međutim, razlog zašto nemaju svi melankolici čvrstu put i zašto nisu svi tamni već samo oni koji sadrže osobito nezdrave tjelesne humore, drugo je pitanje. No, vratimo se sada našemu izvornomu predmetu: humor crne žuči u naravnoj je konstituciji nešto što je već izmiješano, budući da je ona neka mješavina toplote i hladnoće jer od ovoga je dvoganarav i sačinjena. Crna žuč tako može postati i jedno i drugo, i vrlo vruća i vrlo hladna, jer posve je prirodno da jedna te ista supstancija može biti podložna i jednom i drugom: tako, primjerice, voda, premda je po sebi hladna, ako se dovoljno zagrije (na primjer, do vrenja), onda bude vruća i od samoga plamena. A kamen i željezo kada ih se zagrije do usijanja postaju vrući od ugljena, premda su

(a) πνευματώδεις secl. Forster. (b) οί secl. Bekker. (c) έπιπόλαιος Sylburg. 21

MELANKOLIJA U ANTIČKOJ FIZIOLOGIJI

ούσα, όταν μεν ούτως έχη ώς εϊρηται, έάν ύπερβάλλη έν τω σώματι, αποπληξίας ή νάρκας ή άθυμίας ποιεί ή φόβους, έάν δέ ύπερθερμανθη, τάς μετ' φδής εύθυμίας και εκστάσεις καί έκζέσεις έλκών καί άλλα τοιαύτα, τοις μέν ούν πολλοίς άπό της καθ' ήμέραν τροφής έγγινομένη ούδέν τό ήθος ποιεί διαφόρους, άλλά μόνον νόσημά τι μελαγχολικόν άπειργάσατο. δσοις δέ έν τή φύσει συνέστη κράσις τοιαύτη, εύθύς ούτοι τά ήθη γίνονται παντοδαποί, άλλος κατ' άλλην κράσιν οιον όσοις μέν πολλή και ψυχρά ένυπάρχει, νωθροί καί μωροί, δσοις δέ λίαν πολλή και θερμή, μανικοί καί εύφυείς καί ερωτικοί καί εύκίνητοι προς τούς θυμούς καί τάς έπιθυμίας, ένιοι δέ καί λάλοι μάλλον, πολλοί δέ καί διά τό έγγύς είναι τού νοερού τόπου τήν θερμότητα ταύτην νοσήμασιν άλίσκονται μανικοίς ή ένθουσιαστικοίς- όθεν Σίβυλλαι καί Βάκιδες καί οί ένθεοι γίνονται πάντες, δταν μή νοσήματι γένωνται άλλά φυσική κράσει.Μαρακός δέ ό Συρακούσιος καί άμείνων ήν ποιητής, ότ' έκσταίη. - δσοις δ' αν έπανεθή