Religija unutar granica pukoga uma 9789537036690 [PDF]

Zitiervorschau

Biblioteka

�iils

knjiga

21

Nakladnik

Naklada BREZA Za nalcladni/ca/Urednik

Božo Dujmović Recenzenti

Hotimir Burger Željko Pavić Grafička priprema

Naklada BREZA Likovna oprema

Mato Jonjić

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN

802692

978-953-7036-69-0

Printed in Croatia 20 12

Immanuel Kant RELIGIJA UNUTAR GRANICA PUKOGA UMA S njemačkoga preveo

Kiril M iladinov

NAKLADA BREZA Zagreb, travanj 2012.

Naslov izvornika

Immanuel Kant, Die Religion innerhalb der Grenzen der blojJen llernunft;

Kants gesammelte Schriften. Herausgegeben von der KOniglich Preu.Bischen Akademie der Wissenschaften. Band Vl, Berlin 1914.

O 2012

•

Naklada BREZA

za

prijevod na hrvatsk i

�==

Prijevod ovoga djela objavljen je uz potporu Goethe-Instituta iz sredstava Ministarstva vanjskih poslova

Pregled sadržaj a . ....... 7 Predgovor prvom izdanju ..................... ...... ... . .. . . . . 15 Predgovor drugom izdanju .. Sadržaj 19 .

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

. .

.

.

.

..

.

..

.

.

.

..

.

. .

.

..

.

. .

.

..

.

..

.

..

.

..

.

. .

.

Prvi odjeljak. O postojanju zlog principa uz dobri: ili o radikalnom zlu u ljudskoj prirodi...... .. .. .. .. ..... . ... . ... ........ 2 3 l. O iskonskoj predispoziciji za dobro u ljudskoj prirodi . ll. O nagnuću zlu u ljudskoj prirodi .. III. Čovjek je po prirodi zao IV. O iskonu zla u ljudskoj prirodi ..

.

..

.

..

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

..

.

. .

.

. .

.

..

.

. .

.

..

. . 29

..

.

.

.

..

.

..

.

.

.

..

.

..

.

..

.

.

..

.

..

.

..

.

31 35 41

Općenita napomena. O ponovnom uspostavljanju iskonske pre­ dispozicije za dobro . .. . .. . ... .. . ... .. . .. . .. ... . .. . .. . .. . .. . .. . 46 ..

Drugi odjeljak. O borbi d obrog principa sa zlim za vladavinu nad čovjekom . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . ..... . .. . .. . .. . .. . 57 Prvi odsječak. O polaganju prava dobrog principa na vladavinu nad čovjekom . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. . .. ... . .. . a) Personificirana ideja dobrog principa . . . b) Objektivna realnost te ideje . .. e) Teškoće koje govore protiv realnosti te ideje i njihovo rješavanje . . . .

.

..

.

..

.

..

.

..

.

. .

.

. .

.

.

.

..

.

.

.

..

.

..

.

..

.

.

.

..

.

. .

..

.

..

.

. .

.

..

.

..

.

..

..

.

..

.

. .

.

. .

.

. .

.

.

.

.

.

.

. .

.

..

.

.

.

..

.

..

.

. .

.

..

.

..

.

60 60 61 65

Drugi odsječak. O polaganju prava zlog principa na vladavinu nad čovjekom i međusobnoj borbi dvaju principa . . . 76 Općenita napomena

..

.

..

.

..

.

..

.

. .

.

..

.

. .

.

..

.

..

.

.

.

.

.

..

. .

.

..

.

. .

.

..

.

.

.

.

.

..

.

.

.

..

.

..

.8 1

Treći odjeljak. P objeda dobrog principa nad zlim i utemeljenje kraljevs tva Božjeg na ze m lj i

..

.

. .

.

..

.

..

.

..

.

. .

.

..

.

.

.

.

..

.

..

.

..

.

89

Prvi odlomak.Filozofska predodžba pobjede dobrog principa uz utemeljenje kraljevstva Božjeg na zemlji . 91 .. l. O etičkom prirodnom stanju 91 . ll. Čovjek treba napustiti etičko prirodno stanje kako bi postao članom etičke zajednice . 92 . . . .

..

.

..

.

.

. .

.

. .

.

..

.

. .

.

..

.

.

.

..

.

..

.

. .

.

..

.

. .

.

..

.

. .

.

. .

.

.

.

. .

.

..

.

..

..

.

..

.

..

.

..

.

.

.

..

..

.

..

5

PREDGOVOR

III. Pojam etičke zajednice pojam je Božjeg n a r o d a pod etičkim zakonima .... ...... .. .... ...... ......... .. ... .... 94 IV. Ideja Božjeg naroda ne može se (u ljudskoj izvedbi) provesti drukčije nego u obliku crkve ...... .. ...... . .. ... .... 96 V. Ustav svake crkve uvijek polazi od neke historijske (objav­ ljene) vjere, koja se može nazvati crkvenom vjerom, a ona se najbolje može utemeljiti na nekom svetom pismu.......... 98 Vl. Crkvena vjera za svojeg najvišeg tumača ima čistu reli­ gijsku vjeru ..... ............ ... .. ... ... . .. . .. . ..... . .. l 04 V II. Postupni prijelaz crkvene vjere u isključivu vlast čiste religijske vjere približavanje je kraljevstva Božjeg .. . .. . .. l 09 Drugi odlomak. Historijska predodžba postupnog utemeljenja vladavine dobrog principa na zemlji ..... .... .. . .. . ..... ...... ... 1 1 7 Općenita napomena .............. ............... ......... . .. 1 29

Četvrti odjeljak. O pravoj i lažnoj službi pod vladavinom dobrog principa, ili o religiji i popovštini ....... .. .... ..... 1 4 1 Prvi dio.O Božjoj službi u religiji uopće ......... .......... ..... 1 43 l. odsječak. Kršćanska religija kao prirodna religija ...... ... 1 46 2. odsječak.Kršćanska religija kao učena religija . .. . ..... ... 1 5 1 Drugi dio. O lažnoj Božjoj službi u statutarnoj religiji. ... .... .... § l .O općenitom subjektivnom razlogu religijske tlapnje .... .. § 2. Religijskoj tlapnji suprotstavljeni moralni princip religije .. § 3. O popovštini kao vlasti u lažnoj službi dobrom principu ... § 4.O niti vodilji savjesti u pitanjima vjere .. . .. . ... . . ...... .. Općenita napomena ...... .. .......... ... ....................

1 56 1 56 1 58 1 63 1 72 1 76

Predgovor prvom izdanju Za moral, ukoliko je utemeljen na pojmu čovjeka kao slobodnog bića, no b ića koje upravo zato samo sebe svoj im umom veže za bezuvjetne zakone, n ije potrebna ni ideja nekog drugog bića izvan njega da bi spoznao svoj u dužnost ni neki drugi poticaj osim samog zakona da bi je se pridržavao. Barem je njegova vlastita krivnja ako kod njega postoji takva potreba, čemu se tada pak ničim drugim ne može ni pomoći, jer ono što ne proizlazi iz njega samoga i njegove slobode ne može nadomjestiti manjak njegove moralnosti . - Prema tome, za sam moral (kako objektivno, što se tiče htijenja, tako i su­ bjektivno, što se tiče mogućnosti) nipošto nije potrebna religija nego je on, zahvaljuj ući čistom praktičkom umu, dovoljan samome sebi. - Jer budući da njegovi zakoni kao vrhovni uvjet svih svrha (koj i je sam bezuvjetan) obvezuj u pukom formom općenite zakonomjernosti maksima koje se prema nj ima moraju prihvatiti, za moral nije potre­ ban baš nikakav materijalni odredbeni razlog slobodne samovolje; · Oni koj i m isle da puko formalni odred beni razlog uopće (zakonitosti) u pojmu dužnosti nije dovolj an zatim ipak priznaju da se on ne može naći u lj u bavi p rema sebi usmjerenoj na vlastitu ugodu. Tada. međutim. preostaju samo dva odredbe­ na razloga, jedan koj i je racionalan, naime vlastito savršenstv o , i jedan koji je empirijski. tuđe b l až e n s t v o .- Ako sada pod prvim ne razumijete već moralno savršenstvo, koje može biti samo jedno jedino (naime volju koja se bezuvjetno po­ korava zakonu), u kojem biste slučaju pak objašnjavali u krugu. onda biste morali misliti na čovjekovo prirodno savršenstvo. ukoliko se ono može povećavati. i koj ih savršenstava može biti mnogo (kao vještina u umjetnostima i znanostima ukus, tjelesna spretnost i sl.). No to je dobro uvijek samo uvjetno. to jest samo pod uvje­ tom da upotreba tog savršenstva n ije u proturječju s moralnim zakonom (koji jedini bezuvjetno zapovijeda); prema tome, postavi li se za svrhu. ono ne može biti princip pojmova o dužnosti. Upravo to važi i za svrhu koja je usmjerena na blaženstvo dru­ gih ljudi . Jer radnja se, prije nego se usmjeri na blaženstvo drugih. mora po samoj sebi procijeniti prema moralnom zakonu. Dakle promicanje blaženstva drugih samo je uvjetno dužnost i ne može služiti kao vrhovni princip moralnih maksima.

Predgovor prvom izdanju

dakle nikakva svrha, bilo da bi se spoznalo što je dužnost, bilo da bi se potaknulo da se ona izvrši, nego moral, kada se radi o dužnosti, i te kako može i treba apstrahirati od svih svrha. Tako, na primjer, da bi se znalo trebam li na sudu istinito svjedočiti ili trebam li (ili i mo­ gu li) biti pošten kada se od mene traži da vratim nešto što mi je bilo povjereno uopće nije potrebno pitati o svrsi koju bih možda naum io postići svoj im odgovorom, jer svejedno je kakva je ona; štoviše, onaj koj i, kada se od njega s pravom traži priznanje, smatra nužnim još tražiti i neku svrhu već je samim time nedostojan. No iako moralu radi njega samoga nije potrebna nikakva pre­ dodžba svrhe koja bi morala prethoditi određenju volje, ipak bi za­ cijelo moglo biti da se on nalazi u nekom nužnom odnosu s takvom svrhom, naime ne kao s razlogom nego kao s nužnim posljedicama maksima koje se u skladu s nj ima prihvaćaju. - Jer bez ikakva svrš­ nog odnosa u čovjeku ne može doći ni do kakvog određivanja volje budući da ono ne može biti bez ikakva učinka, a predodžba tog učin­ ka mora se moći prihvatiti kao neka svrha, naime iako ne kao odred­ beni razlog samovolje i kao svrha koja prethodi u namjeri, onda ipak kao posljedica određivanja samovolje zakonom (fi nis in consequen­ tiam veniens) bez koje samovolja, koja si uz naumljenu radnju ne prim išlja nikakav, ni objektivan ni subjektivan, predmet (koj i ima, ili bi trebala imati), i koja je, doduše, upućena k a k o , ali ne č e m u djelovati, ne može zadovolj iti sama sebe. Tako za moral, doduše, da bi se djelovalo ispravno nije potrebna svrha nego je dovoljan zakon koj i sadrži fonnalni uvjet upotrebe slobode uopće. Ali iz morala ipak proizlazi jedna svrha, jer umu nipošto ne može biti svejedno kakav će biti odgovor na pitanje što zat i m i z tog n ašeg dj e l o v a nj a p r o i z l a z i , a s obzirom na što bismo mi, i pretpostavimo li da to nije posve u našoj moći, mogli usmjeriti svoje činjenje i propuštanje kako bismo s tim bar bili u suglasju. Tako je to, doduše, samo ideja o nekom objektu koji u sebi sjedinjene zajedno sadrži formalne uvjete svih svrha koje trebamo imati (dužnost) te ujedno i sve ono s time suglasno uvjetovano svih onih svrha koje imamo (blaženstvo koje je primjereno onom pridržavanju tih svrha), što znači ideju nekog najvišeg dobra u svijetu radi čije mogućnosti moramo pretpostaviti neko više, moralno, najsvetije i svemoguće biće koje jedino može u 8

Predgovor prvom izdanju

sebi sjedinjavati oba njegova elementa; ali ta ideja (praktički proma­ trano) ipak nije prazna jer ona je na pomoć našoj prirodnoj potrebi da uz sve svoje činjenje i propuštanje, uzeto u cjelini, pomišljamo neku krajnju svrhu koja se može opravdati umom, što bi inače bilo prepreka u moralnom odlučivanju. No ovdje je najvažnije to da ta ideja proizlazi iz morala, a nije njegova osnova, da je to svrha čije stvaranje već pretpostavlja moralna načela. Prema tome, za moral ne može biti svejedno stvara l i si on pojam neke krajnje svrhe svih stvari (suglašavanje s kojom doduše ne povećava broj njegovih duž­ nosti, ali stvarima ipak daje posebno stjecište u kojem se sve svrhe sjedinjavaju) ili ne; jer se samo na taj način može dati objektivno praktička realnost spoju svrsishodnosti iz slobode sa svrsishodnošću prirode, bez koje uopće ne možemo. Zamislimo li nekoga tko poštuje moralni zakon i pomisli na to (a teško da to može izbjeći) kakav bi on svijet, naravno vođen praktičkim umom, stv o r i o kada bi to bilo u njegovoj moći, i to tako da u taj svijet kao njegova člana postavi i samoga sebe, onda ga on, kad bi samo mogao birati, ne bi izabrao samo upravo onako kako to zahtijeva ona moralna ideja najvišeg dobra nego bi također htio da taj svijet uopće postoji, jer moralni za­ kon hoće da se ono najviše kroz nas moguće dobro ozbiljuje, premda on po toj idej i za samoga sebe vidi opasnost da bi mogao osobno izgubiti mnogo od blaženstva jer je moguće da ne bi bio u skladu sa zahtjevom te ideje, koju um postavlja za uvjet. Prema tome, on bi taj sud sasvim nepristrano, kao da ga je donio netko drugi, ipak mogao ujedno priznavati kao svoj, osjećati se prinuđen umom, čime čovjek dokazuje u sebi moralno stvorenu potrebu da uz svoje dužnosti po­ mišlja i neku krajnj u svrhu kao nj ihov uspjeh. Moral, dakle, neizbježno vodi k religij i, čime se proširuje u ideju moralnog zakonodavca izvan čovjeka" koj i ima moć i u čijoj volj i · Ako iskaz postoj i Bog. dakle postoji neko najviše dobro u svijetu treba (kao vjerska dogma) proizlaziti samo iz morala, onda je on sintetički stav a priori koji. ia­ ko se pretpostavlja samo u praktičkom pogledu, ipak nadilazi pojam dužnosti, što ga sadrži moral (i koj i ne pretpostavlja nikakvu materiju samovolje nego samo njezin formalni zakon), i iz njega se, dakle, ne može analitički razviti. No kako je mo­ guć takav stav a p r i o r i? Suglasje s pukom idejom moralnog zakonodavca svih ljudi identično je, doduše, s moralnim pojmom dužnosti uopće, te bi utoliko stav

9

Predgovor prvom izdanju

jest ona krajnja svrha (stvaranja svijeta) koja ujedno može i treba biti čovjekova krajnja svrha. *

*

*

Ako moral u svetosti svojega zakona prepoznaje predmet najvećeg poštovanj a, onda on na stupnju rel igije u najv išem uzroku, koj i provodi te zakone, predstavlja neki predmet o bo ž a v anj a i pojav­ ljuje se u svojoj vel ičanstvenosti. Ali sve, pa i ono naj uzvišenije, u rukama se ljudi smanjuje ako se oni idejom toga služe za svoje potrebe. Ono što se može doista štovati samo ukoliko je poštovanje toga slobodno mora prihvatiti forme koj ima se ugled može priskrbiti samo prinudnim zakonima, a ono što se samo po sebi izlaže jav­ noj kritici svakog čovjeka mora se podvrgnuti nekoj kritici koja ima vlast, tj. nekoj cenzuri. koji zapovijeda to suglasje bio analitički. Ali prihvaćanje njegova postojanja kazuje više od puke mogućnosti takvog predmeta. Ovdje mogu samo naznačiti ključ za ra­ zrješenje te zadaće. koliko mislim da ga uviđam, ne provodeći samo to razrješenje. S v rha je uvijek predmet neke sklonosti, to jest neposredne žudnje za posjedo­ vanjem neke stvari putem djelovanja: kao i zakon (koj i praktički zapovijeda), ona je predmet poštovanj a . Objektivna svrha (tj. ona koju trebamo imati) ona je koju nam kao takvu zadaje puki um. Svrha koja sadrži nezaobilazan i ujedno dostatan uvjet svih drugih je kraj nj a svrha. V lastito je blaženstvo subjektivna krajnja svrha svjetskih umnih bića (koju svako od nj ih i m a zbog svoje prirode ovisne o osjetilnim predmetima i za koju bi bilo besmisleno reći da je se treba imati), i svi praktički stavovi kojima je osnova ta krajnja svrha sintetički su, ali ujedno i empirijski. No to da bi si netko svojom kraj nj om svrhom učinio najviše u svijetu moguće d o­ bro sintetički je praktički stav a priori, i to objektivno-praktički stav zadan čistim umom jer je to stav koji nadilazi pojam dužnosti u svijetu i pridodaje jednu njihovu posljedicu ( ishod), koja nije sadržana u moralnim zakonima te se iz njih, dakle, ne može analitički razviti. Oni, naime. naprosto zapovijedaj u, ma kakav im bio uspjeh, štoviše čak prisiljavaju da se od uspjeha posve apstrahira kada je stalo do neke posebne radnje te tako dužnost čine predmetom naj većeg poštovanj a, ne izlažući nam i ne zadajući neku svrhu (i krajnju svrhu) koja bi možda morala služiti kao pre­ poruka za dužnost i poticaj za njezino ispunjenje. To bi moglo biti dovoljno i svim ljudima kada bi se oni (kako bi trebali) držali samo propisa čistoga uma u zakonu. ZaSto bi trebalo da znaju ishod svojega moralnog činjenja i propuštanja do kojega �e dovesti tijek zbivanja? Za nj ih je dovoljno da vrše svoju dužnost, pa makar sve l završavalo sa zemaljskim životom te se čak ni u njemu samom možda nikad ne

lO

Predgovor prvom izdanju

No budući da je zapovijed pokoravaj se vlasti! ipak i moralna, a pridržavanje te zapovijedi, kao i svih dužnosti, može se uključiti u religiju, raspravi koja je posvećena određenom pojmu religije priliči da i sama bude primjer te pokornosti, a ona se ne može dokazivati pozornošću samo za zakon neke pojedinačne ustanove u državi, uz sljepoću u pogledu svake druge, nego samo jedinstvenim poštova­ njem za sve zajedno. Teolog koj i presuđuje knj igama može imati za­ daću da se brine i l i samo za dobrobit duša ili i za dobrobit znanosti; onaj prvi sudac samo kao duhovnik, a drugi ujedno i kao učenjak. U nadležnosti je toga drugog kao č lana javne ustanove, kojoj su (pod imenom sveučilišta) sve znanosti povjerene na njegu i čuvanje od štete, da ograničava preuzetnosti onoga prvog uvjetom da njegova cenzura ništa ne uništi na polju znanosti, a ako su oba biblijski te­ olozi, onda će tom drugom kao sveučilišnom članu onog fakulteta kojem je naloženo da tu teologij u raspravlja pr ipasti u loga nadre­ đenog cenzora, jer oboj ica imaju isti nalog u pogledu prve zadaće (dobrobiti duša), a što se tiče druge (dobrobiti znanosti), teolog kao stjecali blaženstvo i dostoj nost. No medu neizbježna ograničenja čovjeka i praktičke moći njegova uma (a možda i svih drugih svjetskih bića) pripada to da se u svim djelovanj ima ogleda za uspjehom koj i iz njih proizlaz i kako bi u njemu n�ao nešto što bi mu moglo služiti kao svrha, a također i moglo dokazati čistoću namjere, koja je u izvedbi (nexu effectivo) doduše ono posljednje. ali u predodžbi i namjeri (nexu final i) ono prvo. Sada u toj svrsi, makar mu nju nalagao i puki um, čovjek traži nešto što može voljet i; dakle zakon se, koji mu ulijeva samo poštov anj e , premda to ne priznaje kao potrebu, za volj u toga proširuje do prihvaćanja moralne krajnje svrhe uma među svoje odredbene razloge. što znači da je stav učini svojom kraj njom svrhom najviše u svijetu moguće dobro sintetički stav a priori koj i se uvodi samim moralnim zakonom i kojim se praktički um ipak pro� iruje preko potonjega, što je moguće zato što je zakon u odnosu s čovjekov im prirodnim svojstvom da uz sva djelovanja osim zakona mora pomišljati i neku svrhu (koje ga svoj stvo čini predme­ tom iskustva) te je (kao i teorijski te pritom sintetički stavovi a priori) moguć samo tako da uopće sadrži princip a priori spoznaje odredbenih razloga neke slobodne samovolje u iskustvu ukoliko ono, u kojem su vidljivi učinci moralnosti u njezinim svrhama, pojmu morala, kao kauzalnosti u svijetu, priskrbljuje objektivnu, premda samo praktičku realnost. -No ako se sada najstrože pridržavanje moralnih zakona treba pomišljati kao uzrok postizanja najvišeg dobra (kao svrhe). onda se, budući da ljudske moći nisu dovoljne da bi se blaženstvo u svijetu proizvele kao podudarno s dostojnošću da se bude sretnim, mora pretpostaviti neko svemoguće moralno biće kao vladar svijeta pod čijom se skrbi to događa, tj. moral neizbježno vodi do rel igije.

ll

Predgovor prvom izdanju

sveuči lišni učenjak mora vršiti još i posebnu funkciju. Odstupi li se od tog pravila, naposljetku se nužno dolazi onamo gdje smo već bili (na primjer u G a l i l ej evo doba), naime da se biblijski teolog, da bi ponizio znanstvenički ponos i l i sebe poštedio truda oko znanosti, odvažuje upadati čak i u astronomiju ili druge znanosti, na primjer daleku geološku pov ijest, te da, kao oni narodi koj i u sam ima sebi ne nalaze dovoljno bilo sposobnosti bilo ozbiljnosti da se obrane od ozbi ljnih napada, sve oko sebe pustoši i uzima si za pravo da odlu­ čuje o svim pokušaj ima ljudskog razuma. No biblijskoj se teologij i na polju znanosti suprotstavlja fi lozof­ ska teologija, koja je dobro povjereno jednom drugom fakultetu. Ostaje li samo unutar granica pukog uma i služi li se za potvrdu i objašnjenje svojih stavova poviješću, jezicima, knjigama svih na­ roda, čak i B iblijom, ali samo za sebe, ne unoseći te stavove u bi­ blijsku teologiju i ne želeći promijeniti njezine javne nauke, što je povlastica duhovnika, ona mora imati potpunu slobodu širiti se dokle seže njezina znanost. I premda se teologu (promatranom samo kao duhovnik), utvrdi li se daje ovaj doista prešao svoje granice i zadirao u biblijsku teologiju, ne može odreći pravo na cenzuru, ipak se, čim se u to posumnja i čim se, dakle, postavlja pitanje je li to u nekom fi­ lozofovu spisu ili nekom njegovom drugom javnom izlaganju doista počinjeno, vrhovna cenzura može povjeriti samo biblijskom teolo­ gu kao č lanu s v oj ega fak u l teta, jer se on brine za drugi interes zajednice, naime napredak znanosti, i postavljen je na svoje mjesto jednako valjano kao i onaj prvi. l u takvom slučaju pravo na prvu cenzuru ima taj fakultet, a ne fi lozofski, jer je samo on povlašten za određene nauke, a ovaj se sa svoj i ma otvoreno slobodno ponaša, tako da se samo onaj može ba­ viti prigovorom da je okrnjeno njegovo isključivo pravo. A dvojba u pogledu napada lako se može izbjeći, bez obzira na uzajamno pribli­ žavanje tih dvaj u cjelokupnih nauka i brigu oko prelaženja gran ica od strane fi lozofske teologije, samo ako se razm isli o tome da do štete ne dolazi stoga što fi lozof nešto pre u z i m a od biblijske teolo­ gije kako bi to upotrijebio za svoje namjere (jer ova ne bi nijekala da i sama sadrži mnogo toga što joj je zajedn ičko s naucima pukog uma, a osim toga i podosta povijesnoga i jezikoslovnoga, što bi bilo 12

Predgovor prvom izdanju

predmet nj ihove cenzure), čak i pretpostavi li se da to što od nje posuđuje upotrebljava u nekom značenju primjerenom pukom umu, a ovoj možda nedopadnom, nego samo ukoliko u nju nešto u n o s i , i time je želi usmjeriti na druge svrhe nego što njoj dopušta njezino uređenje. - Tako se, na primjer, ne može reći da učitelj prirodnog prava, koj i za svoj fi lozofski pravni nauk podosta klasičnih izraza i formula preuzima iz kodeksa rimskog pravnog nauka, u taj nauk zad i re kada se nj ima, kako je često slučaj, služi i u smislu koj i nije točno onaj u kojem bi se oni trebali shvatiti po mišljenju tumača tog nauka, samo ako ne traži da ih tako upotrebljavaju i sami pravnici ili čak sudovi . Jer kada on na to ne bi bio ovlašten, tada bi se mo­ glo, obratno, i biblijskog teologa ili statutarnog pravnika okriviti da bezbroj puta zadiru u vlasn ištvo fi lozofije, jer oba- budući da se ne mogu lišiti uma i, gdje se radi o znanosti, fi lozofije - iz nje vrlo če­ sto moraju posuđivati, premda samo na svoju korist. No kada prvi u pitanjima religije ne bi, gdje god je to moguće, htio imati baš ništa s umom, bilo bi lako predvidjeti koja bi strana bila na gubitku; jer re­ ligija koja bez razmišljanja objavi rat umu na dugi rok neće izdržati taj sukob. - Č ak se usuđujem predložiti kako bi možda bilo korisno da se nakon svršetka akademske nastave biblij ske teologije, za pot­ puno osposobljavanje kandidata, uvijek pridoda posebno zaključno predavanje o čistom fi l ozofskom rel igijskom nauku (koj i se služi svime, uključujući i Bibliju) po nekoj niti vodilj i kao što je, recimo, ova knjiga ( i l i i neka druga iste vrste, ako postoj i). - Jer znanosti međusobnim odvajanjem samo dobivaju, utoliko što prvo svaka za sebe tvori cjelinu, a tek se ih se zatim pokušava sagledati u jedinstvu. Tada se biblijski teolog može slagati s filozofom, ili m isliti da ga mora pobijati, samo ako ga čuje. Jer samo tako može biti unaprijed oboružan protiv svih teškoća što bi mu ih ovaj mogao pričiniti. No taj iti te teškoće, čak ih dovoditi na zao glas kao bezbožne, to je bijed­ no sredstvo koje se ne može održati. Ako se pak znanosti pomiješaju i ako biblijski teolog samo ponekad baca površne poglede, onda se radi o nedostatku temeljitosti pri kojem na kraju nitko doista ne zna kako stoj i s rel igijskim naukom u cjelini. Od sljedećih je četirij u rasprava, u koj ima sada želim ukazati na odnos rel igije spram ljudske prirode, dijelom sposobne za dobro, a 13

Predgovor prvom izdanju

dijelom za zlo, te prikazati odnos dobrog i zlog principa kao dvaju principa koj i postoje za sebe i utječu, djeluju na čovjeka, prva već bila objavljena u Berlinische Monatsschrift travnja 1 792, ali zbog uske povezanosti materije nije mogla biti izostavljena iz ovog spisa, koj i u trima koje se sada pridružuju sadrži njezin potpuni izvod.

14

Predgovor drugom izdanju Osim tiskarskih pogrešaka i nekoliko ispravljenih izraza, u ovom izdanju ništa n ije promijenjeno. Novi dodaci stavljeni su ispod teksta i označeni križićem t. O naslovu ovog djela Oer bilo je sumnj ičenja u pogledu namjere koja se iza njega skriva) još ću prim ijetiti : budući da o bj av a ipak može bar obuhvaćati i čistu u m sk u re l i g ij u , ali ne i, obratno, ova ono historijsko prve, tu ću prvu razmatrati kao š i ru sferu vjerovanja koja u sebe uklj učuje drugu, kao u ž u (ne kao dvije sfere koje se nalaze jedna izvan druge, nego kao koncentrični krugovi), a unutar koje druge se fi lozof mora držati kao učitelj čistoga uma (iz pukih principa a priori), dakle pritom mora apstrahirati od sveg iskustva. S tog stajališta sada mogu poduzeti i drugi pokušaj, naime da pođem od bilo čega što se smatra objavom te, apstrahiraj ući od religije či­ stoga uma (ukoliko ona tvori sistem koj i postoj i za sebe), objavu kao h i storij sk i s i st e m samo fragmentarno uspoređujem s moralnim pojmovima i vidim ne vodi l i taj sistem natrag k istom čistom u m ­ skom s i ste m u religije koji, doduše, n ije samostalan u teorijskom smislu (kojem se mora dodati i tehničko-praktični moment metode poučavanja, kao nauka o nekom u m ij e ć u ), ali zato jest u moralno­ praktičkom i dostatan je za pravu religiju, koja se, kao pojam uma a priori (koj i preostaje nakon što se izostavi sve empirijsko), uspo­ stavlja samo u tom pogledu . Ako je to točno, onda će se moći reći da um i Pismo n isu samo spoj iv i nego da se i slažu, tako da će onaj tko slijedi jedno od nj ih (pod vodstvom moralnih pojmova) nužno doći i do drugoga. Kada ne bi bilo tako, imali bismo ili dvije religije u jednoj osobi, što je besmisleno, ili jednu re l i g ij u i jedan k u lt, u kojem bi se slučaju, budući da kult nije (poput religije) svrha po samom sebi nego ima vrijednost samo kao sredstvo, to dvoje često 15

Predgovor drugom i= danju

moralo zajedno mućkati kako bi se nakratko povezali, a potom se odmah poput ulja i vode odvajali jedno od drugoga da bi na površinu isplutalo ono čistomoralno (umska rel igij a). U prvom sam predgovoru primijetio daje to sjedinjenje ili njegov pokušaj zadaća koja s punim pravom pri liči fi lozofskom istraživaču religije, a ne zadiranje u isključiva prava biblijskog teologa. Nakon toga sam tu tvrdnju našao navedenu u moralu pokojnog M i c h a e l i s a (Prvi dio, str. 5-1 1 ), koj i j e bio vrlo vičan obama područj ima, i prove­ denu kroz čitavo njegovo djelo, a da viši fakultet u tome n ije našao ništa što bi prejudiciralo njegova prava. U ovom drugom izdanju nisam se mogao onako kako bih to žel io osvrnuti na sudove o ovom spisu mnogih zaslužnih, spomenutih i nespomenutih, jer oni (kao i sve knj ige izdaleka) u naše krajeve vrlo kasno stižu, što m i je posebno žao što se tiče Annotationes quaedam Theologicae etc. glasovitog dr. Sto rra iz Ttibingena, koj i ga je is­ pitao s uobičajenom oštrinom svojega uma, a ujedno i marlj ivo i pravedno, što sam doduše naumio uzvratiti, ali se ne usudim obećati zbog nedaća koje starost nosi, ponajprije u pogledu raspravljanja o apstraktnim idejama. - Jedno mišljenje, naime ono u G re i fswa l d e r N . K r i t . Nachrichten br. 29, mogu komentirati po jednako kratkom postupku kao što je njegov autor postupio s mojim djelom . Jer ono, po njegovu sudu, nije ništa drugo nego odgovor na pitanje koje sam postavio sam sebi: "kako su mogući pojmovi i poučci sistema crkve­ ne dogmatike prema čistom (teorijskom i praktičkom) umu". - Taj se pokušaj, dakle, uopće ne tiče onih koj i njegov (Kantov) sistem ne poznaju i ne razumiju niti to nastoje i za koje se on dakle može smatrati· nepostojećim. - Na to odgovaram : da bi se razum io bitan sadržaj ovoga spisa potreban je samo obični moral, bez u puštanja u kritiku praktičkoga uma, a još manje teorijskoga, i kada se, na primjer, vrlina, kao spretnost u dj e lovanj i m a u skladu s dužnošću (prema njihovoj legalnosti) naziva virtus phaenomenon, a kao po­ stojana n a stroj en ost takvih djelovanja iz dužnosti (radi nj ihove moralnosti) virtus noumenon, onda se ti izrazi upotrebljavaju samo školski, a sama je stvar sadržana i u posve popularnom poučavanju za djecu, i l i propovijedi, premda drugim riječima. Kada bi se tim drugim bar mogle podičiti i one tajne o božanskoj prirodi koje se 16

Predgovor drugom izdanju

ubrajaju u rel igijski nauk i koje se, kao da su sasvi m popu larne, uključuju u katekizme, a kasnije se tek moraju pretvarati u moralne pojmove, žel i li se da budu svakom razum ljive! Konigsberg, 26. siječnja 1 794.

17

Sadržaj Pn