Nedjeljivi ostatak. Ogled o Schellingu i srodnim pitanjima [PDF]

Zitiervorschau

SLAVOJ ŽIŽEK

NEDJELJIVI OSTATAK \~:;

·'1·· ·· ···

.:

OGLED O SCHELLINGU I SRODNIM ' PITANJIMA

Schelling-po-sebi: "Orgazam sila" Schelling-za-Hegela: "Nestajući posrednik" Kvantna fizika sLacanom Dodaci za Demetrino izdanje Indeks imena i pojmova

DEMETRA Filosofska biblioteka Dimitrija Savić

Slavoj Žižek (1949.) je od sredine 90-ih jedan od najpoznatijih filozofa u svjetskim razmjerima. mnogobrojnih knjiga iz područ­ Autor je i prieđvač ja psihoanltčk-fze teorije kulture, znanosti, umjetnosti, povijesti ideja te suvremenog drušna Institva, politike i medija; kao stariji istražvč tutu za sociologiju i filozofiju pri Slovenskoj akadepredamiji znanosti i umjetnosti, stalni je gostujći vač na nekolicini sveučilšta i privatnih akademija u Americi i u Europi. Najuži izbor Žižekovih djela, u Znak, oznakoji svakako pripada i ova knjiga, čine čitelj, pismo. Prilog materijalistic1wj teoriji označi­ teljske prakse, Beograd: Mladost, 1976; The Sublime Object ofIdeology, London-New York: Verso, 1989. (prijevod: Sublimni objekt ideologije, Zagreb-Sarajevo: Arkzin, Društvo za teorijsku psihoanalizu, 2002.); Tarrying with the Negative. Kant, Hegel, and the Critique of Ideology, Durham: Duke University Press, 1993.; For They Know Not What They Do. Enjoyment as a Political Factor, London-New York: Verso, 1991.; The Ticklish Subject. The Absent Center of PoliticalOntology, London-New York, Verso, 1999. (prijevod: Škakijivi subjekt, Sa2005.). Ove knjige čine dio već rajevo: Šahinpšć, nepreglednog opusa koji je po efektu i živosti pristupa klasičnoj modernoj i suvremenoj filozofiji neusporediv s bilo kojim autorom današnjice, osim s utjecajem Umberta Eca na prijelazu 80-90. godina 20. stoljeća, dakle baš onoga autora koga je Žižek nemudro nazvao "špageti-smočr. S obzina globalnoj akarom na takvo Žižekovo značej demskoj i kulturnoj sceni osobito je značjo da ova knjiga predstav~ primjerak iz njegove "A produkcije", kako se Zižek sam izražava u kategorizaciji svojih radova. Knjiga Nedjeljivi ostatak. Offled o Schellingu i srodnim pitanjimajednaje od tri Zižekove teorijsko-filozofske studije (v. još Sublimni objekt ideologije iz 1989. te Tarrying with the Negative iz 1993.) koje klasičnoj njemačko filozofiji i njezinu su posvećn različtom t~maskorn razvoju u suvremenoj filozofij i, psihoanalizi i kritčoj teoriji ideologije, i koje f1Io7.ofsko-teorijski predstavljaju središnji ako ne i najzči dio njegova opusa. Knjigu je za hrvatsko izdanje priredio i preveo Nebojša Jovanić, alIrmirani autor II područj psihoanltčke teorije kultur , umjetnosti i medija. Kao suprevodilac jedne od Zit. kovih knjiga (Sublimni objekt ideologije)

Izvornik: Slavoj Žižek

The Indivisible Remainder An Essay on Schelling and Related Matters Verso, London - New York 1996

Edi/or: © DEMETRA d.o.o., Zeleni /rg 21XVll, 10000 Zagreb Tel. (+385- 1) 65-222-96, 65-502-03 i /elljax. 61-993-47 E-mail: dimitrije.savic@Zg. l-com. hr Sva prava pridržana

Slavoj Žižek, 1997.

SLAVOJ ŽIŽEK

NEDJELJIVI OSTATAK OGLED OSCHELLINGU I SRODNIM PITANJIMA

Preveo Nebojša Jovanić

DEMETRA

Fi/oso/ska biblioteka Dimitrija Savić

DEMETRA FILOSOFSKA BIBLIOTEKA DIMITRIJA SAVIĆ Svezak 99

ISBN 978-953- 225-096-4 CIP - Katalogizacija u publikaciji knjižnica Zagreb Nacionalna i sveučilJna

Grafičk

priprema

MALEKOCI birotehnčk

usluge d.o.o. Trnsko 21e

Tisak i uvez GRAFITA

Likovna oprema korica

Miroslav Ozmec - EPROMA

Sadržaj Uvod ..................................................... . DIO PRVI:

F. W. 1. SCHELLING,

ILI, NA IZVORIMA DIJALEKTiČOG

MATERIJALIZMA

Schelling-po-sebi: "Orgazam sila" . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. Prije Početka - 13. Nesvjesni akt - 17. Kontrakcija Bitka - 24. Nagoni i njihovo kruženje - 31. Od slobode do slobodnog subjekta - 38. Božansko ludilo - 43. Schellingovska politika - 48. Praizvorna diskastracija" - 57. Paradoks refleksije - 61. onanca 52. "Simbolčka Virtualna stvarnost Ideja 64. Uspon od Vječnosti do Vremena - 66. "Ulančvje 69. - "Sopstvo kao takvo jest duh" 71. - Egzistencija i njezin Temelj 75. - Zlo kao pervertirano jedinstvo Egzistencije i Temelja - 77. Tri razine slobode 84. Materijlsčk pojam subjekta 87. Apsolut "van pameti" 91. "Formula svijeta" - 94.

13

posrednik" ..................... 101 2 Schelling-za-Hegela: "Nestajući Od subjektivacije do subjektivne destitucije - 101. Želja naspram nagona 104. "Glas je glas" - 109. "I" kao kategorija - 114. Dvoznači status jejezika - 118. Što je idealizam? - 122. "Potisnuta" geneza modernosti - 127. Die Versagung: Od Paula Claudela... 128.... do Franca Prešerna - 134. Dijalektč transsupstancijacija 139. Kako se samome sebi - 143. Nema subjekta bez praznog označiteDuh vrać lja - 148. Prenagljena identifikacija 152. Privid "objektivnog Duha" - 158. Simbolčk trik - 162. HA je a"- 166. Glas kao dopuna - 170. Šofar - 173. Kako ne treba čita Lacanove "formule seksuacije" 180. Ženskost kao maskerada 184. Pohvala histerije 189. "Želja je želja Drugog" - 195.

VII

---------------------- Sadnaj---------------------DIO

II:

SRODNA PITANJA

3 Kvantna fizika sLacanom ................................... 207 "Umrežena" želja 207. Kartezijanski cyberpunk 213. Cinizam kao reflektirana ideologija - 219. Cinizam naspram ironije - 225. "Il. teza" kvantne fizike 231. "Komplementarnost" 234. Protiv historicizma - 238. Kako štakora učint ljudskim? 243. Pet poučak "dvostrukog proreza" - 247. O'eatia ex nihila 256. DODACI ZA DEMETRINO IZDANJE

I. Bibliografija citiranih djela s podacima a prijevodima na hrvatski,

srpski i slovenski. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 fl. Bibliografija SlaVl?ia Žižeka (izbor) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269

**** INDEKS IMENA II'OJMOVA ...•••••••...•.•.••..••.••....•.•••.•••.

VIII

275

UVOD Kao Slovenac uvijek sam poklanjao posebnu pažnju onim mjestima u Freudovim spisima i pismima gdje se spominju Slovenci ili Slovenija. Kako je Slovenija u Freudovo doba bila dio Austrijskog carstva, ta su spominjanja izneađujć rijetka. Pored omalvžjuće ali ipak zagonetne reference na nekog "unanalysierbaren" slovenskog pacijenta u pismu talijanskom anlitčru Edoardu Weissu l, tuje još jedan, možda i značji slučaj. Na jednom od svojih ljetovanja Freud je posjetio Škocjansku jamu, veličanst podzemni sistem spilja u južnoj Sloveniji - opće je znano da je spuštanje u podzemne spilje Freudu poslužilo kao metafora za ulazak u pakao nesvjesnog. Dakle, usred šetnje tim fascinantnim mračni svijetom, Freud je iznenada problijedio, suočivš se s neugodnim iznenađenjm: u tim sumračni dubinama pred njim je iskrsnuo jedan drugi posjeti lac jame, dr. Karl Lueger, gradončelik Beča, desničark kršćanski demagoški populist i ozloglašeni antisemit... Tu ne smijemo previdjeti igru riječ s Lueger, što na njemačko, naravno, smjesta asocira na Luge, laž. Taj slučajni susret kao daje uprizorio Freudu temeljnu istinu njegovog učenja, istinu koju prikriva opskurantič New Age pristup prema kojem se u najvećo dubini naše ličnost krije naše istinsko Sopstvo kojemu se moramo otvoriti, tj. kojemu moramo dopustiti da se slobodno izrazi. Upravo suprotno, ono što otkrivamo u najdubljoj I

za detaljnu analizu te reference, vidi Slavoj Žižek, For They Know Not What They

Do: Enjoyment as a Political Factor, London & New York: Verso, 1991, poglavlje I.

Uvod ----------------------jezgri naše ličnost jeste temeljna, konstitutivna, praizvorna laž, proton pse(idos, fantazmatska konstrukcija kojom pokušavamo prikriti nekonzistentnost simbolčkg poretka u kojem živimo. Tu možemo vidjeti kako Lacan (kao i Freud) pobija Foucaultovo svrstavanje psihoanalize u tradiciju mišljenja koja počinje s kršćansom praksom ispovijedanja, odnosno Foucaultovu postavku da u psihoanalitčkoj terapiji subjekt-analizant razotkriva, ispituje, rasvjetljava istinu o sebi, skrivenu duboko u svom nesvjesnom. Posve suprotno, subjekt u vlastitim bezdanim "dubinama" nailazi na praizvornu laž. Nasuprot slavnom disidentskom sloganu Vaclava Havela o "životu u istini", psihoanaliza istče da je "prirodno stanje" ljudske životinje upravo život II laži. Freudov nelagodni susret sažima takoreći dvije blisko povezane lacanovske teze: Gospodar je nesvjestan, skriven u infernainom svijetu, i onje opsceni šarlatan "verzija oca" je uvijek pere-version. Ukratko, poučak za Jdeologiekritik glasi: svaka Herrschaft počiva na nekom limtazmatskom užitku. Osobno iskustvo otkrilo mi je tu inherentnu opscenost Moći na najneukusniji-i-najugodniji nači. Sedamdesetih sam godina služio (obavezni) vojni rok u maloj kasarni JNA bez prave medicinske službe. Liječnik iz obližnje vojne bolnice jednom tjedno bi otvarao ordinaciju II sobi u kojoj je spavao vojnik na obuci za medicinskog asistenta. U okvir velikog ogledala iznad umivaonika u sobi, vojnik je zataknuo nemakoliko razglednica s polugolim djevojkama - naravno, uobičajen terijal za masturbaciju u to predpornografsko doba. Kad bi liječnk napregled, vratio u tjedni posjet, svi mi koji smo se prijavili za liječnk sjeli bismo na dugačk klupu duž zida nasuprot umivaoniku i čekali na pregled. Jednom takvom zgodom, red je došao na mladog polupismenog vojto je bilo dovoljno da izanika koji se požalio na bolove u penisu (već zove opsceno smijuljenje svih nas, ukljčći i liječnka): kožica na glaviću bilaje odveć uska paje nije mogao normalno povući natrag. Liječnik mu je naredio da svuče hlače i pokaže svoju muku. Vojnik je tadodao je ko i postupio, i kad je kožicu bez problema povukao s glavić, da do nevolje dolazi samo pri erekciji. Liječnk tad rekao: "U redu, pa drkaj onda, nek' ti se digne, da to provjerimo!" Duboko postiđen i crven II IiClI, vojnik je poče onanirati naočigled svih, ali, naravno, od erek2

Uvod ----------------------cije nije bilo ništa. Liječnk je tad s ogledala dohvatio jednu razglednicu s polugolom ljepoticom i, mahnuvši njome vojniku ispred nosa, zaDrkaj! Kako urlao: "Gledaj 'vamo! Pogledaj ove sise, vidi ovu pičku! Kakvo si ti to muško! Hajde, drkaj!" Svi mi u to da ti se ne može dić? i samog liječnka, popratili smo taj spektakl opscenim sobi, ukljčći kikotom. Uskoro nam se pridružio i sam nesretni vojnik, sa smiješkom postiđen osobe, razmjenući s nama poglede solidarnosti i istodobs masturbacijom ... Ta je scena u meni izazvala doživno nastvljući ljaj kvazi epifanije: sadržavala je in nuce sve odlike Moći nelagodnu izvođenja Moći, instance mješavinu nametnutog užitka i ponižavjućeg Moći koja izvikuje stroge zapovijedi, no istodobno s nama, svojim potčinjema, dijeli opsceni smijeh koji svjedoči o dubokoj solidarnosti ... Moglo bi se reći da ta scena daje sjajan primjer simptoma Moći: groteskni eksces u kojem, u jedinstvenom kratkom spoju, službeno suproisključv stavovi otkrivaju svoju uznemirjć stavljeni i međusobn složenost, u kojem namrgođei zastupnik Moći nenadano počinje nanam do znanja da stvar (tj. migivati u gesti opscene solidarnosti, dajući njegove zapovijedi) ne trebamo shvatiti odveć ozbiljno, i upravo na taj 2 nači samo učvršćje svoju moć. Cilj "kritike ideologije", analize idesimptomatsku jezgru koju službeni, javni ološkog zdanja, jest izvuć ideološki tekst odbacuje, ali istodobno i treba za svoje nesmetano funkda se svaka od tri glavne politčk-de­ cioniranje. U iskušenju smo reći ološke pozicije ("desnica", "centar", "ljevica"), oslanja na takvu nepriznatu ali neizbježnu dopunu: "desnica" teško prikriva svoju fascinaciju mitom o "iskonskom" aktu nasilja za koji se pretpostavlja da postavlja na urođen ljudsku sebič­ temelje zakonskom poretku; "centar" račun nost (liberalizam se, između redova, po pravilu obrać egoistčkj ravŠto bi tad bio subverzivni antipod te opscenosti moći? Dopustite mijošjedno prisjećan, ovaj put na posljednje dane komunistče vladavine u Sloveniji, kad su kopokušavali ugoditi svima. munisti, savršeno svjesni da su im dani odbrojani, očajnik kadrovika Ljubljanski studentski radio intervjuirao je jednog starog komunistčg ga provokativnim pitapravog, u sivom odijelu, strapavim manirima itd. - reštajući nastojeći da im udovolji, kadrovikje njima o njegovom seksualnom životu. Očajnik jezikom: daje seksualnost bitan dio davao prave odgovore, no okoštalim činovkm ličnost; da promatranje golih žena i dodirivanje njihovih intinjegove socijaltčke naporima ... Istinski subverzimnih dijelova daju bitan poticaj njegovim stvarlčkim pozicije iskazivanja (ukočeni bivan u cijeloj stvari bio je groteskni nesklad između rokratski jezik) i seksualnog, intimnog sadržaja iskaza. 2

3

Uvod - - - - - - - - - - - nodušnosti individue prema nevoljama drugih ljudi); "ljevica", na što od Nietzschea nadugo upozoravaju pronicljivi konzervativni kritča ovamo, manipulira s ressentimentom i obećanjm osvete ("Sad je naš red da ... "). Ipak, sve to nije razlog da zaključimo kako nema izlaza, kako je svaka subverzija postjeć strukture moći lažna, iluzorna, unaprijed osudena na to da bude uhvaćen mrežom onoga što želi dovesti u pitanje. neizbježno je rascijepljena, neUpravo suprotno: svaka struktura moći konzistentna. U samom temelju njezinog zdanja nalazi se raspuklina koju možemo iskoristiti kao polugu za djelotvornu subverziju strukture moći ... Ukratko, možemo uzdrmati temelje moći zato što sama stazdanja ovisi o nepostojanoj, krhkoj ravnotebilnost njezinog moćng :I.i. Drugi zaključ duboko je sukladan prethodnom, iako se pogrešno suprotstavljen: možda je došao trenutak da se riješimo stamože učint re ljevičarsk opsesije s načim i sredstvima "subvertiranja" i "podrivanja" Poretka, te da se usredotčim na suprotno pitanje, koje, slijedimo li Ernesta Laclaua, možemo nazvati "uređivanjm Poretka": ne kaPoredak, nego kako Poredak uopće nastaje iz neko potkopati postjeći reda? Kakve nekonzistentnosti, kakvi rascjepi dopuštaju zgradi Poretka da se održi? Filozof koji se najviše približio tom opscenom tamnom dvojniku bio je F. W. J. Schelling: uz Geist ide i Geisterwelt, nema javne Moći čiste duhovnosti Logosa bez opscene sablasne "duhovne tjelesnosti" žinjevih mrtvaca itd. Ta perverzija duhovnosti i idealnosti nije slučajn: zina je mogućnst implicirana u samoj pretpostavci duhovnosti. Schenam da uspostavillingovski pojam "duhovne tjelesnosti" omgućav mo neočkivau vezu s Marxom. Danas je neupitno da Schelling prefigurira niz ključnih marxovskih motiva, sve do Marxova "revolucionarraznog" prigovora Hegelovoj dijalektici da spekulativno-djč rješenje kontradikcija ostavlja aktualni društveni antagonizam netaknut (Hegelov "spekulativni pozitivizam'V Još jednu vezu s tim nizom daje i marxovska problematika "robnog fetišizma" čije korijene nalaziillO kod Schellinga. Odnosno: zašto je Marx odabrao upravo poj am feti/,.i:m(l pri koncipiranju "teološke mušičavost" robnog univerzuma? Tu Marxovu dugu Schellingu, vidi Manfred Frank, Der Unendliche Mange/ an S'dll, Frankfurt a. M.: Suhrkamp, 1973. l ()

4

Uvod --------------------trebamo imati na umu daje "fetišizam" religijski izraz za (bivšu) "lažnu" idolatriju nasuprot (današnjoj) pravoj vjeri: za Židove, fetiš je bilo Zlatno tele; za pristaše čiste duhovnosti, fetišizam označv "primitivno" praznovjerje, strah od duhova i drugih sablasti itd. Marxova je pak poanta da robni univerzum daje neophodnu fetišsčku dopunu "služduhovnost možda i jest "službena" ideobenoj" duhovnosti: kršćans logija našeg društva, no njezin pravi temelj jest idolatrija Zlatnog teleta novca. Ukratko, Marxova je poanta duboko schellingovska: nema Duha bez duhova-sablasti, nema "čiste duhovnosti bez opscene sablasti "oduhovljene tvari". Prvi korak od "duha k duhovima" napravio je upravo Schelling svojom kritikom čistog duhovnog idealizma, njegovog beživotnog "negativnog" nihilizma. U dijalogu Clara (1810), on je zabio klin u jednostavni komplementarni zrcalni odnos između Unutrašnjeg i Vanjskog - između Duha i Tijela, između idealnog i stvarnog elementa koji zanašu pozornost na dvojedno tvore živi totalitet Organizma - skrećui struki višak koji "strši". Na jednoj je strani duhovni element tjelesnosti: element, suptilno tijelo u samoj tvari prisutan je nematerijalan ali fizčk relativno neovisno o vremenu i prostoru, koje daje materijalnu osnovu našoj slobodnoj volji (životinjski magnetizam itd.). Na drugoj je strani tjelesni element duhovnosti: materijalizacija duha u neku vrstu pseudostvari, u bestvarne prikaze (duhove, žive mrtvace). Jasno, ta dva viška in nuce sažimaju logiku opozicije robnog fetišizma i althusserovskih Ideoloških Aparata Države (lAD): robni fetišizam Uključe uznemirujuć "spiritual izae iju" robe-tijela, dok lAD materijaliziraju duhovnog, bestvarnog velikog Drugog ideologije. 4 Ipak, zar se Schel1ingova opskurna razmišljanja o Apsolutu koj i prethodi stvaranju svijeta naprosto ne mogu pomiriti s našim postprosvjetiuniverzumom? Između silnih banalnosti kojima teljskim pragmtičk nas je zadužio Karl Popper, jedna se ideja izdvaja kao posebno gluplja od ostalih: ideja o inheretnoj vezi filozofskog "total izma" ("čvrste filozofije koja nastoji dokučit Apsolut) i politčkg totalitarizma, ideja da um koja smjera na Apsolut time postavlja temelje totalitarne dominacije. Tu je ideju lako ismijati kao egzemplaran slučaj inherentne imbecilZa detaljniju razradu toga, vidi Slavoj Žižek, "Introduction: The Spectre ofIdeology", u Slavoj Žižek (ur.), Mapping Ide%gy, London & New York: Verso, 1994. 4

5

Uvod ----------------------nosti

filozofije, njezine inferiornosti u usporedbi s dijalektičkom (ilili hermnutičko) tradicijom - ali, zar i Adorno i Horkheimer, dva velika protivnika popperovske orijentacije, svojom Dijalektikom prosvjetiteljstva ne idu u istom smjeru? anlitčke

Za početak, u iskušenju smo poduzeti "iskustveno" pobijanje pretpostavke o inherentnoj vezi između filozofskog "total izma" i politč­ kog totalitarizma: sjedne strane, filozofija koja legitimira totalitarni politčk režim općenit je neka vrsta evolucijskog ili vitalsčkog relativizma; s druge strane, upravo tvrdnja o "kontaktu s Apsolutom" može legitimirati otpor individue zemaljskoj politčkj moći. Otud je ta veza daleko od neizbježnosti i samočiglednt - prije će biti da je obrnulo. Ne pruža li sam Schelling krajnji argument contra: on zagovara najčvršću verziju filozofije Apsoluta (u prvom dijelu svojih Weltalter on nastoji predstaviti Prošlost kao "doba" samog Boga prije stvaranja), a istodobno, u ime same te reference na Apsolut, on relativizira Državu, tj. smatra je kontingentnom, neostvarenom-nepotpunom u samom njezinom pojmu? Kako, dakle, stojimo sa Schellingom danas? Dva usmjerenja daju koordinate suvremene filozofsko-ideološke scene: "postmoderni", novi relativsčk sofizam (od neopragmatista do dekonstruktivista) i New Age opskurantizam. Referenca na Schellinga, na njegovu kritiku Hegela i modernog idealizma uopće, od ključne je važnosti za oba ta usmjerenja. Novi sofisti naglašavaju kako je Schelling prvi napravio raspuklinu u Hegelovu panlogicizrnu, uvodeći motive kontingencije i konačs­ ti; New Age opskurantisti pak vide ScheIlinga kao filozofa koji je izveo "jungovski" obrat, uvodeći pojmove Weltseele, praizvorna Mudrost, seksualizirana kozmologija itd. ScheIlinga i Hegela čvorište, raskšće na kojem I tu je odnos između se "sve odlučje". Prema prevladjućo doksi, u Hegelovu apsolutnom idealizrnu ipanlogicizmu samokretanje Ideje stvara svoj vlastili sadržaj i retroaktivno utemeljuje njezinu vlastitu pretpostavku, dočim Schelling pravi rascjep koji otvara put posthegelovskoj problematici konačsti: hegelovska Ideja može shvatiti jedino idealnu neizbježnost stvari, ono što stvar jeste, stvar u svome konceptualnom određ­ nju. u svojoj pojmovnoj mogućnsti; no, ostaje nepojmljiva sama kontingentna činjeca da nešto uopće postoji, činjeca koja ovisi o slohodnom aklu stvaranja.

6

Uvod ---------------------Višak koji izmče samoposredovanju možemo detektirati na primjeru problematike Zla. Hegel svodi Zlo na potčinje moment u samoposredovanju Ideje kao vrhunskog Dobra, dok je kod ScheIlinga Zlo perkoja nikada ne može biti posve "ukinuta [azifmanentna nemogućst gehoben]" u Dobru i od strane Dobra. Doxa, ili čak klišej, o Schellingu glasi da u njegovoj filozofiji SUbjekt može potvrditi svoje samoprisusgustog, neprobojnog Temelja [Grund] tvo samo na pozadini mračnog, koji se povlači, sažima u sebe onog trenutka kada ga prosvijetli svjetlost Uma: logos nikada ne može posve posredovati/interiorizirati tu Drugost Temelja u svojoj elementarnoj dimenziji, Grund nije ništa drugo do smetnja Drugosti koja zauvijek zadržava svoju izvanjskost... procesa Je li adekvatno to razumijevanje hegelovskog dijalektčog kao samoposredovanja Pojma koji se eksternalizira, postavlja svoj sadržaj u svoju neovisnost i aktualnost, a potom ga interiorizira, prepoznaje sebe u njemu? Naravno, naša je premisa da nije. Pa ipak, cilj nam nije kako naprosto braniti Hegela od Schellingove kritike, demonstriajuć Schelling promašuje metu i, u krajnjoj instanci, zavija na mjesec u vodi dosadna, čisto akademska vježba. Naša je teza slo- bila bi to prilčno Schellinga, kao i kod Hegela, ono što možemo nazvati ženija: u slučaj varljiva slika ScheIlinga kao formalnom ovojnicom greške (uobičajen varljiva slika filozofa iracionalnog Temelja, Weltseele itd.; uobičajen Hegela kao filozofa apsolutnog idealizma, ostvarenog samoposredovasubverzivnu gestu nja Pojma itd.), skriva i istodobno sadrži nečuv ista. Stoga neć­ koja je - i tu leži naša krajnja premisa - u oba slučaj mo suprotstavljati Hegelovu pamet Schellingovoj, nego ćemo pokušati utvrditi obrise te geste, prema kojoj su uobičajen čitanj Schellinga i Hegela, te dvije "formalne ovojnice pogreške", naprosto dva nači previđanj, zakrivanja te geste. Naša druga premisa, naravno,jest ta da nam pristup toj gesti, toj jedinoj istinskoj Sache des Denkens omguća­ va upravo Lacanova psihoanltčk teorija. govreći, usredotčavm na nacrte Weltalter? JeZašto se, točnije velikih djela an-Claude Milner5 nedavno je pokušao pobrojati značjke materijlsčk misli, od Lukrecijeva De rerum natura preko Marxova Kapitala do Lacanova opusa. Njihova glavna značjk jest nedovršenost: sva ta djela kao da se neprestano hvataju istog ključnog proble-

s Vidi Jean-Claude Milner, L 'amvre claire, Pariz: Editions du Seuil, 1995.

7

Uvod ----------------------ma (stvaranje robnog fetišizma kod Marxa; "čvor koji spaja Realno, Simbolčk i Imaginarno kod Lacana). Iako nitko od njih ne uspijeva te njihova djela ostaju fragmenti, sam je taj neuspjeh teorijski veoma produktivan. Naravno, naša je poanta da u istu skupinu spadaju i Schellingovi nacrti Weltalter, sa svojim neuspjehom da pruže definitivnu forsvijeta", prijelaza od predsimbolčkg kaosa Realnog mulaciju "početka da univerzuma logosa. Posebno je zanimljivo to da Schelling nema propakao predsimbolčkh nagona ("Bog blema s probijanjem kroz mračni prije stvaranja svijeta"), ali opetovano postaje žrtvom svog povratka s univerzum jezika. tog "tamnog kontinenta" u naš običn Ova je knjiga napisana u nadi da će doprinijeti našem prepoznavanju Schellingovih nacrta Weltalter kao jednog od rasadišta materijalizma. odgovor: Schelling materijalist? Ta tvrdnja nužno izaziva trenuač Nije li on prije posljednji veliki predstavnik antropomorfne, predznanstvene teozofije? U predgovoru prvom francuskom prijevodu Schellingovih Filozofskih istraživanja o biti ljudske slobode i srodnim pitanjima, Henri Lefebvre napisao je da taj spis "sigurno nije istinit, ali je svejedno veoma bitan za istinu".6 Ta nam tvrdnja može poslužiti i kao smjernica, pod uvjetom da ne promašimo njezin paradoks: poanta nije ta da odbacimo ono što kod Schellinga nije istinito, lažnu ("opskurantič­ ku", "teozofsko-mitološku") ljušturu sistema, kako bismo dokuči li jezgru njegove istine. Njegovaje istina prije nerazmrsivo povezana s onim "neišto nam, iz naše suvremene perspektive, može izgledati očigledn stinito", tako da sam pokušaj odbacivanja dijela ili aspekta koji smatramo "neistinitim", neizbježno izaziva gubitak istine same - ne možemo baciti prljavu vodu a da ne izgubimo i bebu. tumači prožimanje neistine i istine kod Odnosno: kako se običn Schellinga? Prema jednom od općih mjesta o Schellingu, on je filozof dvije epohe - jednom je nogom još prijelaza, smješten u rascjep između II univerzumu spekulativnog idealizma čija je tema imanentno samoApsoluta, a drugom već u posthegelovskom univerrazvijanje vječnog Iako Schellingovi nacrti zumu konačsti-gecjvrm. Weltalter (od 1811. do 1815.) sadrže sve sastojke za "analitiku konačfi F. W. J. Schelling, La liberte humaine, uvod Henri Lefebvre, Pariz: Rieder, 1926, sir. 7.

8

Uvod ----------------------nosti", utemeljenu na strukturi vremenitosti,? on ustrajava na tome da tri nisu puki obzor ljuddimenzije vremena (Prošlo, Sadašnje i Budće), vremenitosti, nego čine tri "doba" samog Apsoluta ... Naske konače implicira da moramo odbaciti Apsolut, Sistem itd., ravno, takvo čitanje i potvrditi sve elemente koji prefiguriraju kasniji razvoj (Marxovu kritiku Hegela, Heideggerovu analizu vremenitosti itd.). Upravo je Heidegger dao najkoncizniju formulu takvog čitanj, tvrdeći da se Schellingova filozofija "sistem slobode" - odlikuje neumoizmeđu svoja dva konstitutivna pojma, ljivom i nerješivom napetošću slobode i sistema. Naravno, prema Heideggeru, ScheIlinga kobno ograničav njegova priklonjenost sistemu: odnosno, Schellingovo nastojaje na neuspjeh samim okvinje da pravilno pojmi bit slobode osuđen rom sistema ... Ukratko - kako ironč sažima Marc Richir, komentasklon Heideggeru - okvir sistema ne dopušta Schellingu da tor inače 8 postane Heideggerom i razvije analitiku konačsti. Naše se

radikalno suprotstavlja takvom svođenju ScheIlinga na "međupojav, kod koje naprosto trebamo odbaciti formu Apsoluta mi se upravo protivimo odbacivada bismo dobili analitiku konačsti: nju Schellingove naracije o Apsolutu, kao nekoherentnog kratkog spoja između postmeafizčk problematike kontingencije-vremenitosti-konačo st i i metafizčk problematike Apsoluta. Schellingovo mjesto uistinu jeste "prijelazno", no njegova misao upravo kao takva, kao "nestajući posrednik" između idealizma Apsoluta i posthegelovskog uninakratko, takoreći u verzuma konačsti-vremgcj, vidljivim nešto što je trenutak prije bilo nevidljivo i što će bljesku, čin opet biti nevidljivo već u sljedćm trenutku. Eto zašto je jedinstvena Schellingova "prijelazna" pozicija, njegova dvostruka nesuvremenost sa vlastitim dobom: on pripada trima diskurzivnim domenama, on takoreći istodobno govori tri jezika: jezik spekulativnog idealizma, jezik antropmfu-isčke teozofije, i postidealčk jezik kontingencije i konačsti. Naravno, paradoksalno, upravo je "regresija" iz čisto filozofskog idealizma upredmodernu teozofsku problematiku, omogučitanje

7 Vidi

Alan White, Schelling: An Introduction /o the System ofFreedom, New Haven, CT, & London: Yale University Press, 1983, str. 142. 8 Vidi Marc Richir, "Schelling et I'utopie metaphysique", u F. W. J. Schelling, Recherches sur la liber/e humaine, Pariz: Payot, 1977, str. 176.

9

Uvod ---------------------Schellingu da prestigne samu modernost. Odnosno: s jedne strane, Schelling jest posljednji veliki predstavnik predmoderne "antropomorfne" seksualizirane vizije univerzuma (neki od njegovih učenika taj su koncept doveli do krajnosti - na primjer, J. J. Goerres u svome opsežnom Seksualnom sistemu ontologije). Na drugoj strani, samo tanka, nevidljiva crta dijeli ScheIlinga od otvorene tvrdnje, u potpuno postmodernistčkom stilu, o nemogućsti spolnog odnosa, tj. o temeljnoj "rastrojenosti", poremćnj ravnoteži, kao pozitivnom ontološkom konstituentu univerzuma. Što se tiče Weltalter, treba uvijek držati na umu točan diskurzivni kontekst Schellingova pothvata: njegov krajnji cilj bilo je postizanje takozvanog "najstarijeg sistemskog programa njemačkog idealizma" iz njegove mladosti i stvaranje sistema "racionalne mitologije" koji bi u popularno-mitološkoj formi predstavio najviše uvide u narav Apsoluta, pokrećui na taj nači potpunu duhovn-plitčk obnovu njemačk nacije kroz prevladavanje mrtvo uzica modernosti. Kako da objasnimo taj korak od logičke prezentacije ka mitskoj pripovijesti danas, u našem diskurzivnom kontekstu? Nije li to "regresija" u neku vrstu New Age mitologije? Kada u ključnim točkam svojih teorijskih građevin Freud pribjegnu mitskoj pripovijesti (Freudov mit o praiskoni Lacan također skom ocu u Totem i tabu, njegovo pozivanje na Platonov mit o androginom praiskonskom čovjeku u "S onu stranu načel ugode"; Lacanov mit o "lameli" u Četir temeljna pojma psihoanalize), na to ih tjera ista nužda kao i Schellinga: potreba za formom mitske naracije javlja se kada pokušamo razbiti krug simbolčkg poretka i položiti račun o njegoantavom stvaranju ("porijeklu") iz Realnog i njegovih predsimbolčkh gonizama. Ukratko, Schellingove Weltalter trebamo čita kao metapsihološko djelo u strogom freudovskom značeju tog izraza. ćila

10

DIO PRVI F. W. 1. SCHELLING,

ILI, NA IZVORIMA DIJALEKTČOG MATERIJALIZMA

SCHELLING-PO-SEBI: "ORGAZAM SILA" Prije Početka Kako, dakle, početi ogled o Schellingu? Možda je najprimjerenije usredotči se na problem samog Početka, ključni problem njemačk klasične filozofije - prisjetimo se samo Hegelove detaljne razrade tog problema i svih njegovih implikacija u Znanosti logike. Schellingov "materijalsčk" doprinos najbolje predočav njegova temeljna teza da, donekle pojednostavljeno, istinski Početak nije na početku: postoji nešto što prethodi i samom početku - kružno kretanje čij začrni krug prekida neka gesta, analogna presijecanju gordijskog čvora, pravi početak, tj. praizvomi akt odluke. Početak svih početak, početak kat' exokhen kako bismo danas kazali, "majka svih početak" - jeste, naravno, "U početku bijaše Riječ" iz Evanđelj po Ivanu: prije nje nije bilo ničega, 0. bilaje samo praznina Božje vječnosti. Prema Schellingu, pak, "vječ­ nost" nije nikakva neopisiva masa u vječnosti se zbiva mnogo toga. Riječ prethodi kaotičn-psh univerzum slijepih nagona i njihovih kruženja, nediferenciranog pulsiranja, a Početak nastupa u trenutku izgovaranja Riječ koja taj samozatvoreni krugotok nagona "potiskuje", zatomljuje u vječnu Prošlost. Ukratko, Početak je zapravo zaključ, učinak odluke koja, razdvjući prošlo i sadašnje, razrješuje prethodnu nepodnošljivu napetost kružnog kretanja nagona: istinski Početak je prijelaz od "zatvorenog" kruženja do "otvorenog" progresa, prijelaz od nagona do želje, ili, lacanovski rečno, od Realnog do Simbolčkg. 13

- - - - - - - - - Nedjeljivi ostatak

Ovdje smo u iskušenju prizvati ledino rješenje [THE SOLE SOLUTION], pravu schellingovsku znastveo-fiču priču Erica Franca Russella, koja opisuje unutrašnja osjećan nekoga tko je pun dvojbi, vrti se u jalovom krugu i pravi svakojake planove samo da bi ih već u sljedćm trenutku odbacio. Na koncu se odlučje i izgovara: "Neka bude svjetlost!" Ukratko, sve što smo pri čitanju smatrali jadikovanjem nekog zbunjenog idiota, promeć se u oklijevanje Boga neposredno pred stvaranjem. Početak nastupa kada "nađemo riječ" koja presijeca mrtvouzicu, začrni krug ispraznog i zbrkanog premišljanja. je problem "fenomenalizacije": kako Upravo u tom smislu Početak uopće dolazi do toga da Bog izgovori Riječ i da se na taj nači sam sebi razotkrije, pojavi? Tu ne smijemo promašiti glavnu poantu: kao kod Hegela, problem nije toliko kako dokučit ono nournenaIno Po-sebi onkraj fenomena; pravi je problem kako se i zašto Po-sebi uopće otcjepljuje od sebe, kako zauzima distancu prema sebi i tako prazni prostor u kojemu se može pojaviti (samome sebi). Dakle, kako dolazi do fenomenalizacije Boga, izgovaranja Riječ u Njemu, Riječ koja magično, na neki nedokučiv nači, razbija neprobojnu tminu nagona? Tajefenomenalizacija mogućajedin pod uvjetom da ni samo kruženje nagona, koje prethodi počet/cu, zapravo nije praizvorna, neprevladiva datost. Odnosno, pojam vrtloga nagona kao krajnje osnove, "izvora svih stvari", čin nezamislivom mogućnst slobode: kako iz tog vrtloga može nastati Riječ koja će ga nadvladati, uobličt, "disciplinirati"? Posljedičn, krajnjem Temelju [Grund] stvarnosti, praizvornom vrtlogu nagona, tom Kotaču Sudbina koji prije ili kasnije guta i uništava svaki objekt, mora prethoditi neko nedokučiv x, koje potom, na nači koji tek treba objasniti, "kontrahira" nagone. No, nije li praizvorni vrtlog nagona krajnji temelj kojemu ne može prethoditi ništa? Schelling bi se s tom pretpostavkom posve suglasio, samo bi dodao kako je sporan upravo sam status tog "ništa": Temelju prethodi sama bestemeljnost, bezdan [Ungrund]; tj. ovo ništa koje prethodi Temelju, sve je samo ne puko nihil privativum, ono predstavlja "apsolutnu indiferenciju" kao bezdan čiste Slobode koja još nije predikatsvojstvo nekog Subjekta, nego označv čisto neo sobno Htijenje [Wolien], koje neć ništa. - Kakav pristup mi smrtnici imamo ovom vrelu svih stvari, tom bezdanu slobode? Schellingov temeljni stav tu je radi14

- - - - - - Schelling-po-sebi: "Orgazam sila" - - - - - -

kalno "antropceič: čovjek nije puki epifenomen u univerzumu, zanemariva čestica prašine - između svega stvorenog, jedino čovjek posjeduje "moć središta" te je kao takav u neposrednom dodiru s bezdanom praizvorne slobode: Čovjeku

treba priznati princip koji je izvan i iznad svijeta; jer, kako bi on jedini između svih bića mogao slijediti dug put razvitaka od sadašprošlosti, kako bi se on jedini mogao uspeti do njosti do najdublje noći početka vremena, ako u njemu ne bi postojao princip prije početka vremena? Crpljeno iz izvora svih stvari i njemu istovjetno, ljudska duša posjeduje svijest/su-znanje [Mitwissenschaft] o stvaranju.'

Donekle smo požurili - trebali bismo rekonstruirati upravo sve korake koji su odveli ScheIlinga u zagovaranje identiteta između ljudske slobode i praizvornog bezdana koji je "izvor svih stvari". Schelling je prije svega bio filozof slobode, filozof koji se prihvatio "nemoguć zadatka promišljanja slobode u okviru filozofskog sistema, tj. stvaranja filozofskog sistema koji ne bi isključvao slobodu. No, što je točn sistem? Približimo se tome pitanju možda neočkivam obilaznicom, uzimajući za naše polazište film Briana Levanta Obitelj Kremenko [THE FUNTSTONES, 1994]. Osim što daje egzemplarnu lekciju o predstavi "primitivnoga" (film ankroistč projicira današnje pojave u prošlost "primitivnog" kamenog doba, prokazujći elementarnu strukturu današnjeg društva u njezinoj destiliranoj formi, svedenu na njezine najosnovnije crte), filmje posebno zanimljiv jer za svoju "premisu" ima pokušaj da uspostavi savršenu korelaciju između dvaju skupova (našeg suvremenog, kasnopitlčg potršačkg življenja i kamenog doba), tako da gledalac cijelo vrijeme strepi: hoće li film uspjeti naći u kamenom dobu odgvarjući korelat za svaki fenomen našeg društva, tj. hoće li mu poći za rukom da prenese suvremene high-tech izume u uvjete kamenog doba (automobili na nožni pogon; letjelice koje lete zahvaljući pticama pričvšćenm za njihova krila; papiga koja služi kao diktaI F. W. J. Schelling, Die Weltalter. Fragmente. ln den Urfassungen von 18Il und 1813, Manfred Schr5ter (ur.), MUnchen: Biederstein, 1946 (ponovljeno izdanje 1979.), str. 4; citirano prema Andrew Bowie, Schelling and Modern European Philosophy, New York & London: Routledge, \993, str. 101.

15

Nedjeljivi ostatak ron; itd.)? Jedan profesor filozofije u Ljubljani nedavno je doživio nešto slično; na usmenom ispitu jedan je student imao izgovor zašto ne može odgovoriti niti najedno postavljeno pitanje: "Spinozin Bog?" "Žalim, pripadnik sam religijske sekte koja brani pominjanje Božjeg imena u javnosti, pa ne mogu odgovoriti na to pitanje." "Leibnizove monade?" - "Leibniz tvrdi da su monade zatvorene u sebe, bez vrata i prozora; no, kako sam klaustrofbičn, to vam ne mogu reći ništa o njima,jer me, znate, hvata nelagoda ... " "Sistem" ćemo iz toga dobiti prema premisi da moramo dovršiti niz, ukljčći u njega cijelu historiju filozofije: Tales? Oprostite, ali on je tvrdio da je osnova svega voda, a kako ne znam plivati, plašim se utapanja. Platon? Prema njemu, ideje lebde u zraku, visoko iznad tla, no kako se bojim visine, sama pomisao na Platonove ideje izaziva mi vrtoglavicu ... , itd. Schellingovaje poanta donekle slična radikalna neizvjesnost: hoće li fi lozof uspjeti da u svoj sistem ukljči sve? Ili će pak ujednom trenutku zapeti o kakav element koji će razotkriti njegovu nakanu i raskrinkati njegovu nemoć? Znakovito, takvu tjeskobu kod čitaelj najčešć izaziva upravo Hegelov sistem. Prema doxi, Hegel je filozof koji inzistira na utemeljenosti svega tako da svaki dijalektč obrat očekujm s tjeskobom - hoće li mu opet poći za rukom da "izvede trik" i ponudi prividno racionalno objašnjenje ili će ga konač uhvatiti i prisiliti da prizna svoju sljepariju? "Sistem" uvijek sadrži sličnu riskantnu premisu da će dva skupa (skup iskustvene stvarnosti i skup konceptualne mreže) korelirati bez ostatka, i Schelling se oslanja upravo na stalnu tjeskobu u pogledu ishoda cijelog pothvata - činjeca da je univerzum racionalno ustrojen, sapet u uzročni nexus, nije samočigledn, nego je upravo ono što se mora objasniti: "Cijeli je svijet potpuno sapet umom, no pravo je pitanje kako se uopće uhvatio u tu mrežu uma?"" Schelling tu izvrće uobičajen gledište: problem nije to kako je u univerzumu, ustrojenom prema neumoljivim prirodnim zakonitostima, sloboda uopće moguća, tj. gdje je u detrminsčko univerzumu mjesto za slobodu koja ne bi bila puka iluzija utemeljena na našem nepoznavanju pravih uzroka, nego je problem u tome kako se svijet uopće pojavio kao racionalni to2 F. W. J. Schelling, Grundlegung der positil'en Philosophie, Torino, 1972, str. 222; citirano prema Wolfram Hogrcbe, Pradikation und Genesis. Metaphysik als FundaII/cllwlh