Izbor iz antičke poezije: Rim 9536188317, 9789536188314 [PDF]

Zitiervorschau

IZBOR IZ ANTIČKE POEZIJE RIM

Izdavač KATARINA ZRINSKA Zagreb, Palmotičeva 60 tel. 481-9699, tel/fax 448-246 Za izdavača: Daroslav Mujačič Urednica: Blaženka Mujačič

IZBOR IZ ANTIČKE POEZIJE

RIM

Tekstove odabrala: Mira Caušević, prof Priredila i komentirala: Tamara Skiljan, prof. Dizajn naslovne stranice: "TRAMUNTANA" Ksaver 215, tel/fax277-372 Tisak: Čvorak d.o.o. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK

871-1 = 862(082)

IZBOR iz antičke poezije: Rim [Tekstove odabrala Mira Čauševič; priredila i komentirala Tamara Škiljan]. - Zagreb : "Katarina Zrinska",1997. - 162 str. ; 21 cm ISBN 953 - 6188 - 31 - 7 971009008

KATARINA ZRINSKA ZAGREB. 1997

KRATKI PREGLED RIMSKE KNJIŽEVNOSTI S POSEBNIM OSVRTOM NA PO EZIJU Razdoblja rimske književnosti Cjelokupna rimska književnost obuhvaća dvanaest stoljeća: od pojave prvih pisanih spomenika pa do propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. g. po Kr. Prema razvoju latinskog jezika književnost se obično dijeli na pet razdoblja: 1. Prvo ili uvodno razdoblje (od prvih pisanih spomenika do 240. pr. Kr.) 2. Drugo ili arhajsko razdoblje (od 240. do 80. pr. Kr.) 3. Treće ili zlatno razdoblje (od 80. pr. Kr. do 14. po Kr.) unutar kojeg razlikujemo: a) Ciceronovo doba (od 80. do 30. pr. Kr.) b) Augustovo doba (od 30. pr. Kr. do 14 po Kr.) 4. Četvrto ili srebrno razdoblje (od 14. do 117. po Kr.) 5. Peto ili razdoblje propadanja (od 117. do 476. po Kr.) Politička situacija Za vrijeme prvog ili uvodnog razdoblja Rim je najprije bio kraljevstvo (od 753. do 509. pr. Kr.), a zatim je, nakon protjerivanja posljednjeg kralja, uspostavljen nov oblik državnog uređenja - republika, na čijem su čelu bila dva konzula. U doba rane republike Rimljani pokoravaju čitavo italsko područje i kreću u osvajačke ratove izvan Apeninskog poluotoka. U 3. i 2. st. pr. Kr. Rimljani ratuju s Kartažanima (na sjevernoj obali Afrike), pokoravaju Ilire (na Jadranskoj obali), te osvajaju Grčku i velik dio Male Azije. U 1. st. pr. Kr. osvojena je Galija, obale Crnog mora i Sirija. Prvo stoljeće obilježeno je i građanskim ratovima koji dovode do propasti republike i uspostave carstva (31. g. pr. Kr.). Za vrijeme carstva, osvajanja Rimljana se nastavljaju, pa je tako za vladavine cara Trajana (98.-117. po Kr.) Rimsko Carstvo doseglo najveću rasprostranjenost (od Britanije do Mezopotamije). 5

Zbog veličine teritorija, međusobnih borbi za vlast i napada susjednih barbarskih plemena. Rimsko se Carstvo 395. g. po Kr. dijeli na Istočno i Zapadno, da bi, niti sto godina kasnije (476. g. po Kr.), Germani svrgnuli s vlasti posljednjeg rimskog cara, pa se ta godina smatra godinom svršetka antičkog svijeta. Cjelokupna politička situacija utjecala je, dakako, i na rimske pisce, a nerijetko su i aktualni događaji pronalazili svoje mjesto u njihovim djelima. Poezija Budući da je ova knjiga zamišljena kao antologija rimske poezije, potrebno je reći što u njoj podrazumijevamo pod poezijom. Premda novije teorije klasifikacije književnosti poeziju i prozu ne razlikuju samo kao dvije vrste književnog iskaza, od kojih je jedna obilježena stihom dok druga to nije, a uz to uvode i dramu kao treći način književnog izražavanja, na ovom mjestu nećemo ulaziti u rasprave o tome, nego ćemo radi lakšeg razumijevanja u poeziju ubrojiti sve (ali i samo one) književne tekstove koji su napisani u stihu. Prema tome, kod Rimljana razlikujemo tri vrste književnih djela pisanih u stihovima: a) dramsko pjesništvo, b) epsko pjesništvo i c) lirsko pjesništvo. Rukovodeći se dvjema navedenim podjelama, podjelom prema razvoju rimskog jezika i podjelom prema tipovima pjesničkog stvaralaštva, ovdje će biti izložen kratak pregled rimske poezije: PrCo ili uvodno razdoblje (od prvih pisanih spomenika do 240. pr. Kr.) O ovom razdoblju, koje neki nazivaju i pretknjiževnim, poznato nam je vrlo malo podataka. Obilježava ga većinom usmena, narodna književnost i tek počeci pismenosti i pisanog 6

književnog stvaralaštva. Među prvim vrstama koje su se pojavile u rimskoj književnosti bile su pjesme religiozno-obrednog, gozbenog ili šaljivog karaktera. To su bile pjesme u čast različitih bogova, tužaljke koje su se pjevale na sprovodima i trijumfalne pjesme koje su ili slavile neku osobu ili su bile rugalice na račun trijumfatora. Također u ovom razdoblju nalazimo i različite dramske improvizacije - šaljive i opscene dijaloge koji su se izvodili prigodom različitih seoskih svetkovina. Proza u ovom razdoblju u većini slučajeva nema književna obilježja, a najstariji spomenik rimske proze, nepotpuno sačuvan. Zakonik je dvanaest ploča (5. st. pr. Kr.) na temelju kojeg je kasnije nastalo cjelokupno rimsko pravo. Drugo ili arhajsko razdoblje (240. - 80. pr. Kr.) Niti u ovom razdoblju proza nije dosegla onu razinu koju je imala poezija. Ipak, ističu se povjesničari koji u svojim djelima pokušavaju opisati postanak i razvoj rimske države, te ciljeve rimske politike. Isto tako, zbog političkih događanja, dolazi i do procvata govomištva. Jedan od najpoznatijih proznih autora ovog razdoblja bio je M arko Porcije Katon Stariji koji je ujedno bio i povjesničar i govornik. Od pjesničkih vrsta u ovom se razdoblju posebno razvijaju dramsko i epsko pjesništvo. Prvi poznati rimski pjesnik bio je Lucije Livije Andronik, podrijetlom Grk, koji je preveo s grčkog na latinski Homerovu Odiseju. On je, također, 240. g. pr. Kr. prvi u kazalištu prikazao jednu grčku komediju ili tragediju u rimskoj obradi. Prvi originalni rimski pjesnik je G nej Nevije koji je napisao prvi rimski nacionalni ep (Punski rat), a osim toga pisao je i komedije i tragedije s rimskim motivima. Najpoznatiji epičar tog razdoblja bio je Kvint Enije koji je u epu Anali opisao povijest Rima u 18 knjiga. Kao i Nevije i Andronik, Enije se također bavio dramskim stvaralaštvom. U rimsku je književnost uveo satiru, no ona još 7

nije imala prava satirična obilježja. Začetnik satire u današnjem smislu te riječi bio je Gaj Lucilije, također jedan od predstavnika ovog razdoblja, koji je u svojim satirama ismijavao rimsko društvo te pojedine tipove ljudi. Dramsko je pjesništvo, a posebno komedija, u ovom razdoblju doživjela najveći procvat. Rimska je komedija bila neposredno pod utjecajem grčke. Čak se i nazivala fabula palliata prema vrsti grčke kabanice koju šu nosili glumci. Budući da je u Rimu bilo zabranjeno prikazivati predstave s temama iz javnog života, rimske komedije građu uzimaju iz privatnog obiteljskog života, a mjesto gdje se odvija radnja nije Rim nego neki grčki grad. Kao reakcija na ovu vrstu komedije, nastala je komedija koja je opisivala privatni život Rimljana i koja se odigravala u Italiji, no ona nije bila tako popularna. Nazivala se fabula togata prema togi, nacionalnoj odjeći Rimljana. Najveći su rimski komediografi Tit Makcije Plaut i Publije Terencije Afer. Obojica su uzore za svoje komedije pronalazili kod grčkih komediografa 4. i 3. st. pr. Kr., te su prerađivali grčke originale, a Plaut je to činio slobodnije od Terencija. Treće ili zlatno razdoblje (80. pr. Kr. -14. po Kr.) Ovo se razdoblje naziva zlatnim zato što je u njemu došlo do najvećeg razvitka rimske književnosti. U Ciceronovo doba, u razdoblju borbi i propasti republike, svoj vrhunac doseže proza, dok u Augustovo doba, u razdoblju mirnog razvitka carstva, dolazi do snažnog razvitka poezije. Ciceronovo doba (80 - 30. pr. Kr.) Od proznih vrsta u ovom razdoblju ističe se govomištvo. Najveći rimski govornik zasigurno je Marko Tulije Ciceron, po kojem je i cijelo razdoblje nazvano. Osim govomištvom Ciceron se bavio i teorijom retorike i filozofijom. Politička je situacija pogodovala ne samo govornicima nego i povjesničarima. 8

Najpoznatiji pisci povijesnih djela, ponekad s političkim ili osobnim tendencijama, bili su Gaj Julije Cezar i Gaj Salustije Krisp. U ovom je razdoblju stvarao i Marko Terencije Varon, pisac 74 djela u 620 knjiga kojeg su smatrali jednim od najučenijih Rimljana. Politički nemirno razdoblje ne pogoduje daljem razvitku pjesništva. Dramsko pjesništvo propada, epovi obrađuju znanstvene ili mitološke teme, a lirsko se pjesništvo ugleda više u aleksandrijske uzore nego u klasične grčke autore. Od epičara treba spomenuti Tita Lukrecija Kara koji je napisao filozofskodidaktički ep O prirodi u kojem razlaže Epikurov filozofski materijalizam. Liričari tog razdoblja zalagali su se pod utjecajem aleksandrijske poezije za manje pjesničke forme i suprotstavili su se pjesničkim nazorima starih rimskih epičara, zbog čega su nazvani neoterici, što na grčkom znači noviji (pjesnici). Najpoznatiji među njima bio je Gaj Valerije Katul. Sačuvana je njegova zbirka od 116 pjesama, među kojima najveći dio opisuje ljubav prema Klodiji koju Katul naziva Lezbijom. Augustovo doba (30. pr. Kr. -14. po Kr.) Nakon građanskih ratova i propasti republike u rimskoj je državi uspostavljeno carstvo na čelu s Augustom koji se svesrdno zalagao za kulturni razvitak države. U tom periodu književnici su se okupljali u književne krugove koje su vodili ugledni građani uz čiju su materijalnu i moralnu potporu autori mogli nesmetano stvarati. Mecenat i Mesala bili su dvojica najpoznatijih pokrovitelja u tom razdoblju. Pjesnici ovog razdoblja ugledali su se u klasične grčke autore a ne u aleksandrijske, no nisu ih u potpunosti oponašali nego su u svoja djela unosili i mnogobrojne, izvorno rimske elemente. U ovo doba uspijevaju sve vrste pjesništva osim drame. U epskom stvaralaštvu najviše se istaknuo Publije Vergilije Maron koji je napisao nacionalni junački ep Eneidu u kojem govori o trojanskom junaku Eneji koji, došavši u Italiju po nalogu bogova, postaje praotac Rimljana. Uz Eneidu Vergilije je napisao i didaktički ep G eorgike u kojem obrađuje neke grane 9

poljodjelstva. Osim Vergilija u epskom se pjesništvu istaknuo i Publije Ovidije Nazon koji je napisao didaktički ep Metamorfoze u kojem obrađuje različite mitološke priče. Lirika se razvija u nekoliko različitih smjerova. Vergilije piše Bukolike, idile, po uzoru na grčkog pjesnika Teokrita koje prikazuju ljubavne zgode pastira i seoski život. Kvint Horacije Flak bio je uz Vergilija pripadnik Mecenatova književnog kruga. Njegovo najznačajnije djelo su 4 knjige Oda - pjesama različite tematike koje su važne zbog toga što je u njima Horacije prvi prenio u rimsku liriku grčke tipove stihova. Horacije osim toga piše i Epode u kojima napada u oštrom tonu pojedine osobe, te Satire u kojima se ruglu izvrgavaju ljudske mane i slabosti. Horacije svojim Pismima ili Epistulama u rimsku književnost uvodi i formu pjesničkog pisma: u njima izlaže svoje moralne i književne stavove. U ovom se razdoblju pojavila i elegija kojoj su tek rimski pjesnici dali današnje značenje. Predstavnici rimske elegije su Albije Tibul, Sekst Propercije i Publije Ovidije Nazon. I Tibul i Propercije svoje elegije posvećuju ženama u koje su zaljubljeni, no Tibul piše jednostavnim jezikom, a Propercije naglašava učenost i unosi u svoje elegije i mitske motive. Ovidije u mladosti piše ljubavne elegije koje su ili posvećene Korini (Ljubavi), ili su ljubavna pisma koja mitske junakinje pišu svojim muževima (Poslanice), ili su savjeti nesretno zaljubljenima (Ljubavno umijeće). U starijoj dobi, nakon progonstva na obale Crnog mora, Ovidije piše dvije zbirke elegija (Tužaljke i Pisma s Crnog mora) u kojima žali sam sebe i moli prijatelje da se zauzmu za njegov povratak u Rim.

provincija, a u književnosti se osjeća prevlast forme nad sadržajem te miješanje književnih rodova. Od proznih pisaca potrebno je spomenuti povjesničara Kornelija Tacita, koji u svojim djelima obrađuje povijest Rima za vrijeme carstva te običaje nekih naroda. Lucije Anej Seneka pisao je moralno-filozofska djela, a Marko Fabije Kvintilijan autor je djela Obrazovanje govornika, u kojem je dao pregled grčke i rimske retorike. Gaj Petronije Arbiter, sudac ukusa na dvoru cara Nerona, napisao je satirični roman Satire, u kojem najveću sačuvanu cjelinu čini odlomak poznat pod posebnim naslovom Trimalhionova gozba. U romanu Petronije s ironijom prikazuje rimsko društvo 1. st. po Kr.

Od proznih autora u ovom razdoblju najpoznatiji je povjesničar Tit Livije koji je u djelu Od osnutka grada prikazao povijest Rima.

Peto razdoblje ili razdoblje propadanja (117. - 476. po Kr.)

Četvrto ili srebrno razdoblje (14. • 117. po Kr.) I u ovom je razdoblju prozno stvaralaštvo slabije od pjesničkog. Zbog širenja Rimskog Carstva mnogi autori potječu iz rimskih 10

Filozof Seneka pisao je i tragedije koje nisu bile namijenjene izvođenju nego javnom recitiranju. Ipak mnogo se veća pažnja pridaje epu i satiri. Najpoznatiji epičari Lukan, Silije Italik, Papinije Stacije i Valerije Flak pišu epove povijesnog ili mitološkog sadržaja. Satira se, zbog okrutnosti careva, ograničava na moralne i književne probleme i gubi političku usmjerenost koju je imala u zlatnom razdoblju. Najpoznatiji predstavnici su Perzije, autor 6 satira, i Juvenal, koji u svojim satirama prikazuje moralnu izopačenost tog doba. Fedro, podrijetlom Grk, uvodi u rimsku književnost basnu. Njegove su basne većinom prijevodi i prerade Ezopovih basni, a nekolicinu je i samostalno napisao. Epigram je u ovom razdoblju dosegao svoj vrhunac. N ajveći rim ski epigramatičar bio je Marko Valerije Marcijal koji je u više od 1500 epigrama duhovito prikazao život Rima.

Rimsko se Carstvo nalazi u krizi, a to se očituje i u književnosti. U početku ovog razdoblja u književnosti se javlja težnja za oponašanjem arhajskih pisaca, a mnogi književnici se ne služe latinskim nego grčkim jezikom. Kasnije, pojavljuje se kršćanstvo koje postaje, pošto su progoni prestali, i vladajuća vjera u rimskoj 11

državi. Na taj način propada ideja rimskog društva, a s njom nestaje i rimska poganska književnost. Od proznih pisaca treba spomenuti povjesničara Svetonija koji je napisao životopise 12 rimskih careva i još nekih znamenitih osoba, zatim cara M arka A urelija i njegov filozofski dnevnik, te Apuleja koji je napisao roman Zlatni magarac. U prvom dijelu ovog razdoblja poezija je vrlo slabo zastupljena, i tek u posljednjim stoljećima dolazi do učestalijeg pojavljivanja pjesničkih djela. Pjesnički jezik tog razdoblja čistiji je od proznog zbog toga što se više oponašaju stariji pjesnici. Poznatiji pjesnici ovog razdoblja su Auzonije, Klaudijan koji je napisao mitološki spjev O otmici Prozerpine, i Namacijan koji je u malom epu opisao svoj povratak iz Rima u Galiju. Ipak, ovom je periodu najveći pečat zasigurno dala kršćanska književnost, no budući da je ovdje riječ bila o klasičnoj rimskoj književnosti, o kršćanskoj na ovom mjestu nećemo govoriti. Značenje i utjecaj rimske poezije I iz ovog kratkog pregleda rimske poezije možemo zaključiti da je ona, sagledana u perspektivi tisućljeća, zbog dva razloga vrlo bitna za razvoj europske poezije. S jedne strane, rimska je poezija prenijela ne samo cijeli niz oblika nego i pjesničke poruke i pouke grčkog pjesništva. Dakle, s pravom možemo reći da ne bismo u tolikoj mjeri poznavali grčku književnost da nije bilo R im ljana. S druge strane, Rim ljani su nam preko svoje književnosti, koja uključuje i poeziju, prenijeli svoj poseban način doživljavanja svijeta. Naime, originalni rimski zahtjevi za mjerom i strogosti prema formi na koje nailazimo u književnosti samo su odraz cjelokupne rimske regulacije života (od ustroja vojske, preko arhitekture, do utemeljivanja pravne znanosti). Mi smo danas, zahvaljujući Rimljanima, baštinici izvanrednog spoja grčke kulture i rimske civilizacije.

12

TIT M AKCIJE PLAUT (Titus Maecius Plautus, Sarsina, /u Umbriji/, 254./251. pr. Kr. 183. pr. Kr.) Tit M akcije Plaut jedan je od najznačajnijih rim skih komediografa. O njegovu životu malo je poznatih podataka, a i oni nisu vjerodostojni u potpunosti. Uvriježeno je da se smatra kako je Plaut najprije bio kazališni scenski radnik, a zatim neuspješan trgovac. Na kraju, potpuno osiromašen, bio je radnik u mlinu koji je u slobodno vrijeme pisao komedije i ponovo stekao novac, ali i ugled. Za Plautova života, sredinom 3. st. pr. Kr., Rimljani su krenuli u osvajanja izvan Italije, pa se zbog toga u svim vidovima života, pa i u književnosti, počeo osjećati utjecaj drugih kultura. Zbog toga se Plaut smatra tvorcem tzv. latinske palijate - komedije pod neposrednim grčkim utjecajem, nazvane tako prema pali, vrsti grčkog ogrtača. Plautova je komedija pod utjecajem grčkog komediografa Menandra, ali isto tako i italskih pučkih komedija. To je komedija u kojoj se pojavljuju karakteristični likovi, poput starog oca, raspuštenog sina, dovitljiva roba, pokvarenog svodnika itd. Komički učinak postiže se verbalnim nesporazumima i nepredvidivim situacijama, a jezik kojim se Plautovi likovi služe jezik je puka i običnih rimskih građana. Pripisuje mu se 130 komedija, od kojih je 20 sačuvano u potpunosti, a 1 nepotpuno. Najpoznatije su: Blizanci, u kojoj zbog sličnosti dvojice blizanaca dolazi do različitih neprilika, Cup ili Tvrdica, u kojoj je oslikan lik starog škrca koji čuva svoj ćup s novcem, te Hvalisavi vojnik, u kojoj je opisano kako dovitljivi rob prevari obijesna časnika. Plaut je već za života zasjenio svoje suvremenike, a velik je njegov utjecaj na renesansnu komediju te na cjelokupnu komičku dramsku umjetnost (kao primjere navedimo Držića, Comeillea, Molierea ili Goldonija). 13

ZGODA O ĆUPU ILI ŠKRTAC Ova komedija pronađena je nedovršena. Teško je reći da li ju je Plaut ostavio takvom ili se samo kraj izgubio. U originalnoj verziji tekst je prekinut u trenutku kad rob Strobil ne želi predati zlato vlasniku Euklionu. Ovaj je tekst u Plautovu stilu nadopunio sam prevodilac na hrvatski Branimir Zganjer, vrsni poznavalac rimske komedije.

Lica LAR, kućni bog kao Prolog EUKLION, starac STAFILA, starica - sluškinja EUNOMIJA, žena, majka Likonidova MEGADOR, starac, susjed Euklionov i brat Eunomijin STROBIL, Likonidov rob LIKONID, mladić, sin Eunomijin PITHODIK, rob FEDRIJA, (glas iz kuće) ANTRAKS, kuhar KONGRION, kuhar Sviračice, robovi, kuharski pomoćnici i ostala pratnja

15

njen otac, blago, za nju spremi čestit brak jer nju je mladić - ugledan je njegov rod! u mraku silovao. Zna on za svoj ružan čin, no tko je ovaj, ona ne zna. Otac njen 0 toj sramoti nije dočuo još glas. Učinit ću da nju starac iz susjedstva za ruku prosi. A to ću uraditi da njenu ruku mladić lakše dobije, pošteno tako da okaje ružan grijeh on, što ju je obljubio za proslave u čast Cerere2 noću. A taj starac je, što prosi mladu, Megador iz susjedstva,

(Dvije kuće u Ateni jedna do druge, Euklionova i Megadorova. Iz Euklionove kuće izlazi Lar, kućni bog.) LAR: Da znate tko sam, ukratko ću reći sam. U ovoj kući ovdje kućni sam bog - Lar.1 Odatle, vidite, da izađoh. Ovaj dom već čuvam, branim kroz godina silan broj čak ocu, a i djedu tog što živi tu. Djed ovog, zaklinjući mene potajno, golemo povjeri mi blago, velik ćup, pun zlata pa ga u sredini ognjišta sam on zakopa. Da mu čuvam, moljaše. No umro je, a veoma je bio škrt te nije htio da za blago sazna sin, dopustio je radije da ga pati glad, no da u njemu sin uživa, rodna krv. Tek malo polja ostavi mu, lanac dva, da mučno živi, da radi za svaki klas. Kad umre taj što povjeri mi puncat ćup, promatrao sam, hoće li me nasljednik od oca više poštovati - njegov sin. Taj za mene se nije mnogo brinuo, odavao mi je još mnogo manju čast. Ja šutjeh. Kad je njega ugrabila smrt, iza njega je sin ostao. Živi tu, škrt jednako ko njegov otac i ko djed. On ima curu jedinicu, dobru kćer. Ta vinom me i tamjanom baš svaki dan obdariva i vijencem kiti, moli se. Zbog nje dopustih da otkrije Euklion,

5

mladićev ujak. Čujte kako urliče,

35

40

po običaju tjera škrtac sluškinju

10

da ne primjeti štogod, izgoni je van

jer želi sakriveno zlato gledati 1 brojati zlatnike koje krije ćup, vrč ili žara, puna od vrha do dna. 15

45

(Lar odlazi u kuću.) (Iz kuće izlazi starac Euklion i sluškinja Stafda.) EUKLION: Van, kažem, Herakla3 mi, moraš ići van, Sta uhađaš me? Kao zvijere vrebaš plijen.

20

STAFILA: Pa još me jadnu tučeš? EUKLION: Da još jadnije provedeš zasluženo sav svoj bijedan vijek.

25

1 Lari su bili zaštitnici rimskih domova, kuće i njezinih stanovnika. U rimskim su kućama stajale pokraj ognjišta njihove figure. Ukućani su im prinosili žrtve svakog prvog dana u mjesecu i pri značajnijim obiteljskim događajima.

16

30

2

Cerera je rimska božica poljoprivrede. Svečanosti njoj u čast održavale su se u mjesecu travnju. 3 Heraklo (kod Rimljana Herkul) sin je vrhovnog boga Zeusa i Alkmene, te jedan od najvećih i najsnažnijih junaka grčkih mitova. Ovdje je njegovo ime samo poštapalica u razgovoru.

17

STAFILA: Zbog čega sad me izgoniš iz doma van?

50

EUKLION: Da tebi, leglo udaraca, račun dam? Od vrata dalje! Ovamo, udalji se! Gle, kako hoda! Što ću s tobom, da li znaš? Kad uzmem kolac ili snažno stisnem pest, požurit će se tvoj kornjačin spori hod.

(sama)

55

EUKLION: Gle prokletnice, kako samo gunđa, zla! Te tvoje oči iskopat ću, jer si gad, 60

75

80

EUKLION: Sad istom shvaćam šta to znači vedar duh, kad vidim da sve ide kako traži red!

STAFILA: Zar još!

(Sluškinji) Unutra idi pa mi brižno čuvaj!

EUKLION: Tamo stoj pa ako li se makneš pedalj ili dva 1 ogledaš se, dokle ti ne dadem mig, naučit ću te, bogova mi, što je križ. (Vraća se u kuću i govori sam za sebe.)

Pronaći može gdje sa zlatom čuvam ćup, jer oči ima na zatiljku baba - vrag. Da vidim, idem s blagom sakriveni ćup,

M og gospodara opsjeo je zao duh. Sve mislim da je šenuo i da je lud. Ovako baš me tjera dnevno deset put iz sobe jadnu. Valjda nije posve zdrav u glavi? Cijele noći hoda, njuška, bdi, a danju sjedi u kući ko da je hrom. A kćerka mu je jako trudna. Bojim se, kad to mu javim, spopast će ga ludi bijes. Sve mislim da bi za me bilo najbolje da omčom zategnem svoj mršav vlastiti vrat i da od sebe stvorim dugo slovo I.

(Euklion izlazi iz kuće.)

Otiđi dalje, dalje!

Od te gadure nisam gore vidio još nikad. Hvata me zbog ove žene strah da bi me m ogla nekako obmanuti.

(Uđe u kuću.) STAFILA:

STAFILA: (gunđajući) 0 bozi, ja bih radije mrtva visjela no da ti tako robujem ko šugav pas.

da ne vrebaš me, kamogod se pomaknem.

da prebrojim i čujem zlata dragog zvuk.

85

STAFILA: Šta? Da čuvam da ti netko ne ukrade dom? U našoj kući loše prošao bi tat, kad paučine rese svaki sobni kut. 65

70

EUKLION: Zbog tebe će me, gaduro, sam Jupiter4 učinit kraljem da budem ko bogat Krez. Tu paučinu želim baš da sačuvaš. Svog siromaštva se ne stidim. Dade bog!

90

4 Jupiter je vrhovni bog kod Rimljana.

19

Unutra uđi, okreni u bravi ključ, dok budem vani. Nikog ne puštaj u dom unutra! Netko, ako traži vatre žar, ugasi vatru da ne nađe izgovor. A ako vatru nađem, ugasit ću, znaj, tvoj život. Ako tko zatraži vode vrč, ti reci: “Nema!” Sjekiru, bat, pilu, nož, što obično posuđuju od susjeda, pokradoše nas lopovi, to kazuj im. U moju kuću, kadgod uputim se van, pod živu glavu nemoj nikog puštati. Čak ako Sreća5 dođe, ne puštaj ni nju! STAFILA: Ta dobro pazi da ovamo ne uđe, čak da je blizu, neće zaći pod naš krov.

95

100

105

EUKLION: Ušuti, uđi! STAFILA: v Šutim i odlazim. EUKLION: Zaključaj vrata, zasuna povuci dva, dok vani budem.

(Stafila ulazi u kuću) Žalost cijepa moju grud, što moram ići. Uraditi moram to. Oglasio je glavar naše općine da kani danas srebren novac dijeliti. N e zatražim li, pomislit će odmah svi da zlato imam sakriveno u kući. Pa neće takvu priliku - to svatko zna! siromah čovjek propustiti tako tek. 5 Sreća, rimska Fortuna, božica je sretnog slučaja.

110

I zato tajim da ne doznaju za ćup. Pozdravljaju me prijaznije ljudi svi, prijaznije mi Češće stežu desni dlan, za moje zdravlje češće se propitkuju. N o sada idem, dakako na glavni trg, da brže k blagu povratim se u svoj dom.

120

(Euklion odlazi.) (Izlazi Megador s Eunomijom.) EUNOMUA: To, brate, što ću sada tebi kazati, po duši i za tvoju korist govorim sve što od svoje sestre treba čuti brat. Doduše znam da ženske mrzi čitav svijet, blebetušama sve nas smatra muški rod i ruga nam se da se žena nikad još i nigdje nije rodila ko nijemi stvor. A ipak, brate, dobro razmisli o tom. Pa tebi ja i ti si meni tako bliz. Da, pravo je da, štogod smatram korisnim i za te dobro, da te u tom svjetujem. Mi jedno drugom moramo kazivati, štogod korisnim i pametnim smatramo. Izvukla sam te zbog toga iz doma van o tvojoj sreći ovdje da progovorim.

125

130

135

MEGADOR: Daj ruku dobra ženo! EUNOMUA: Dobra? Gdje je ta? MEGADOR:

115

Pa ti s i ! EUNOMUA: Zar ja? 21

21

MEGADOR: Nisi, ako poričeš.

MEGADOR: Eto, potresa me tvoja riječ sav mozak, kao da me kamen udara.

EUNOMIJA: Bar istinu ćeš reći. N ećeš pronaći od mene bolju.

140

EUNOMUA: Sta kažem, radi!

MEGADOR: Istina je sušta to! Protiviti se tebi, sestro, ne kanim.

MEGADOR: Da, kad mi se dopada. EUNOMIJA:

EUNOMIJA: Ded, poslušaj me!

Na tvoju korist!

MEGADOR: Hajde pa zapovijedaj, štogod poželiš. EUNOMIJA: Ono što je najbolje za tvoju korist i da te opomenem.

145

MEGADOR: Bolje da me stigne smrt, no da se ženim. Dobro! Hoću! Pristat ću uz uvjet da se ženim, a već drugi dan da moju ženu odnesu u hladan grob. Uz takav uvjet odmah pristajem na pir.

155

EUNOMUA: Pripremit ću ti za opremu velik dar. No starija je ona, tako ... srednja dob.

MEGADOR: Po običaju radiš, sestro. EUNOMIJA: Svakako!

Da zaprosim je? Ako želiš pitat što, ded pitaj!

160

MEGADOR: MEGADOR: Eto, tako stoji ova stvar. Kad srednje dobi uzme ženu stari muž,

A šta to, sestro? EUNOMUA: To što želim čitav vijek, da ženu uzmeš, daje vodiš u svoj dom i dječicu da izrodiš.

u tom slučaju, ako žena zatrudni,

tad Posmrčetom6 nazvat će se njegov sin. N o ja ću, sestro, ublažiti tvoju bol, ta ja sam bogat i plemenit moj je rod.

MEGADOR: Joj, propadoh! EUNOMIJA: A zašto? 22

165

6 Posmrče je dijete rođeno nakon smrti oca. U Rimu je postojalo ime 150

Postumus, što znači Posmrče.

23

Za bučna društva i raskošan skupi pir, za viku, krasna kola, za grimiz i sjaj, ja ne marim. Ne želim biti trošku rob. EUNOMIJA: Ded reci, s kakvom želiš ženom sklopit brak!

koji su trebali novce podijeliti. Sada se žurim kući jer moje je srce uz ognjište - sakrito blago. MEGADOR: Moj Euklione, bio sretan, uvijek zdrav! 170

MEGADOR: I hoću! Znaš li Eukliona susjeda tog starog? On je velika sirotinja. EUNOMIJA: Da, znam ga! Taj naš susjed nije čovjek loš. MEGADOR: On ima lijepu i mlađahnu krasnu kćer. Zaručiti je želim. Štedi svoju riječ! Sirotinja je. No meni se sviđa ta.

185

EUKLION: I tebi želim dobro zdravlje! Kako si? (za sebe) To nije slučaj. Prijazno me pozdravlja, na zlato sumnja, premda sam siromašan. MEGADOR: A kako tvoje zdravlje?

175

EUNOMIJA: MEGADOR: Nadajmo se dobrome!

EUKLION: (za sebe) Za novac mu je stara rekla, vidim to.

EUNOMUA: Šta želiš uz to?

Čim kući dođem, odrezat joj moram nos i oči ću joj iskopati.

MEGADOR: Ništa! Ja te pozdravljam i Euklionu idem da ga posjetim. (Eunomija odlazi u kuću.) EUKLION: (za sebe) Dobro sam slutio, sve mi se činilo, uzalud idem iz kuće. Zato sam nekako zlovoljan pošao. Stvarno nikoga nije bilo od uglednih, vodećih ljudi

EUKLION: Sj ajno! Ja sam zdrav, no s novcem nije tako, moram kazati. MEGADOR: Za sreću dosta, ako ti je krepak duh.

Bog sreću dao!

N o on dolazi. Odnekud se vraća sam.

190

180

195

MEGADOR: v Sta to sam pripovijedaš sa sobom? EUKLION: Šta ću, kad sam ljut, na siromaštvo psujem. Imam lijepu kćer za udaju, no ona nema miraz svoj pa udat je ne mogu. 25

MEGADOR: Šuti, bit će sve! Pomoći ću ti. Ako trebaš, reci mi! EUKLION: (za sebe) Sad nudi, a i traži zlatom zaslijepljen, za mojim blagom žudi. U desnici hljeb, u lijevoj ruci kamen nosi. Neću mu vjerovat, kad bogataš bijednom nudi dar. Darežljivost mi pruža, misli na štetu. Ovakav polip ispružit će ljepiv krak i pohlepno omotati svoj željen plijen. MEGADOR: Ded poslušaj me, Euklione! Hoću ti za tvoju i za moju korist riječcu dvije prozborit. EUKLION: (za sebe) Jao, bijedan sam siromah ja! Za zlato nagodbu mi neku nudi taj i moje dijeli. Otići ću u svoj dom. (Odlazi.) MEGADOR: Kud ideš? Stani! EUKLION: Moram nešto vidjeti. Povratit ću se.

200

kad zamolim za ruku tu njegovu kćer da za me uda, reći će mi, rugam se jer bjedniji od mene ne postoji stvor.

EUKLION: (Vraća se) To bog me čuva. Sve je cijelo, čitavo! (Glasno) Protmuh sav, od straha zamroh. Evo me, Megadore, na službu! Tu sam!

220

205

MEGADOR: Hvala ti! v Sto zapitam te, ne uskrati odgovor. EUKLION: No ne pitaj me ono što ja ne volim. 210

MEGADOR: v Sto misliš, kakva li sam roda? EUKLION: Najboljeg! MEGADOR: Poštenja? EUKLION: Dobra! MEGADOR: Djela? EUKLION:

(Ode) MEGADOR: Tako! Bogova mi svih. 26

215

Čestit, pošten muž.

MEGADOR: Dob moju znaš li?

225

27

EUKLION: Golema ko novac tvoj.

ko magare ću ispast ja, a ti ko vol. U jarmu s tobom kad ne budem sposoban izvući teret, upast ću u blatni kal,

MEGADOR: B ez zlobe držah da si čestit. To i sad još uvijek mislim.

a ti se nećeš ni okom osvrnuti, baš kao da me nema. Bit ćeš na me ljut

EUKLION:

(za sebe) Taj osjeća zlata vonj.

(Glasno)

Neugodan će biti za mene slučaj sav, kad s magarca na vola spadnem. To je zlo!

Sta od mene sad želiš? MEGADOR: Ko susjeda dva odavno znamo se. A ja sad tvoju kćer za ženu prosim. Svoje obećanje daj!

230

255

EUKLION: Da nisam, misliš, pronašao zlatan ćup? 235

MEGADOR: To znam. Obećaj! EUKLION: Neka! v (Čuje se štropot.) Bože, Jupitre! Zar propadoh?

MEGADOR: Vjeruj, taj će brak i meni, a i tebi donijet sreću svu.

28

EUKLION: Za miraz nemam. Siromah sam kao miš. MEGADOR: To ne tražim. Njen miraz bit će blaga ćud.

EUKLION: A zašto kćer mi prosiš?

EUKLION: Megadore, to sad pada mi na um. Ti jesi bogat, moćan, ja sirotinja baš ponajveća. Ako za te udam kćer,

250

MEGADOR: Kad s dobrim čovjekom ti povežeš svoj vlastiti rod, to više vrijedi. Pristani i daj mi kćer!

EUKLION: Hej, Megadore, našao si ružan cilj, kad meni siromahu se potsmjehuješ. Siromah sam, no ipak boli me tvoj rug. MEGADOR: Ne, rugam se, vjeruj! Nek me čuje bog! A da se rugam tebi, ne bi bio red.

245

i na moj stalež. Meni ćeš se rugati. A ako jednom se razvede taj vaš brak, za zajedničku staju nismo sretan par, jer osli grizu, a volovski bode rog.

MEGADOR: Pa šta je? 240

EUKLION:v Čujem gvozden zvuk. 29

EUKLION: To i ja kažem. Samo ne zaboravi da miraz sobom ne donosi moja kći.

Zazveknulo je, mislim. Trčim u kuću. (Otrči.) MEGADOR: (Sam) Kud ode ovaj? Dao sam okopat vrt a ovaj ode. Valjda sam mu zazoran? On vidi, tražim da mu budem prijan, drug. Ko drugi misli. Zar će ikad bilo gdje bogataš tražit da mu bijednik bude par? To valjda želi, ali ga je malo strah. No propusti li zgodu, žali prekasno.

MEGADOR: 260

To pamtim. EUKLION: Cesto raskine se ugovor: to jesmo rekli, onda nismo - ne zna se.

265

EUKLION: (Viče na vratima Stafili.) Iz usta ću ti iščupati jezik tvoj i unakazit ću te za tvoj čitav vijek.

MEGADOR: Ne želim s tobom zamrsiti neki spor. A zašto da već danas ne slavimo pir?

EUKLION: Ne, Megadore, jer to bi bio ružan čin. MEGADOR: Sto sada? Kaniš li mi dati svoju kćer? EUKLION: Pod uvjetom da miraz nemam! MEGADOR: Daješ je? EUKLION: Da, dajem ti je! MEGADOR: Svu nam sreću dao bog! 30

280

EUKLION: Pa imaš pravo! MEGADOR: Pripremit ću potrebno.

MEGADOR: Znam, Euklione, da me smatraš pogodnim za titranje, jer misliš da sam čovjek star.

275

270

Još nešta želiš? EUKLION: Idi samo, žuri se! MEGADOR: (Vičući u kuću) Požuri za mnom, Strobile, na mesni trg! (Megador odlazi.) EUKLION: Gle, ode! Bozi, zlato ima silnu moć. On negdje doču da imam pun zlata ćup u svojoj kući. Zato prosi moju kćer.

285

(viče) Gdje si, gaduro stara, koja po susjedstvu pričaš 31

da ću kćeri opremu dati, bogati miraz? Tebe, Stafilo, zovem! Zar ne čuješ? Posuđe čisti, kuću uredi, jer danas Megadoru kćerku ću dati.

da ništa nema, da je doslovno na dnu, čim iz dimnjaka napolje prokulja dim. 290

Kad pođe leći, kesom sebi stegne vrat.

STAFILA: Nek bude sretno! No malo je vremena da sve to spremim.

A zašto?

EUKLION: v Šuti! Nek je gotovo, dok s trga se ne vratim. Brzo dolazim. Zaključaj vrata! (Odlazi)

ANTRAKS: Začepljuje zar donju rupu, vlastit tur,

STAFILA: Sta da sada uradim? Sad propast prijeti. Stradat ćemo ja i kći. To što smo krile, znat će se za koji čas, to da je trudna. Idem brzo u kuću da bude spremno, kad se gazda povrati. Do vatre mora doći. Toga me je strah.

ANTRAKS: STROBIL: Da, dok sniva, ne izgubi dah.

da odande mu ne utekne niti dah?

325

STROBIL: Pa to je isto. I ja vjerujem u to. ANTRAKS:

295

Da, imaš pravo! STROBIL: Starac udari u 1plač, v kad opere se. Zali vode svaku kap. ANTRAKS: Zar ne bi nama poklonio denar7 dva

Dolazi Strobil noseći ono što je Megador kupio. Vodi dva kuhara i dvije sviračice, za svaku kuću po jednoga kuhara i jednu sviračicu. Strobil im opisuje škrtost Eukliona.

da otkupimo si slobodu?

330

STROBIL: Čak da glad od starca tražiš, ne bi dao, jer je škrt. Kad jednom brijač nokte mu je rezao, sve odreske je škrtac kući ponio.

STROBIL: Ko ovaj starac nije niti kamen tvrd.

320

317

ANTRAKS:

Zar misliš? STROBIL: Mislim, kako rekoh. Tako je! On stalno viče i bogove zove sve 32

ANTRAKS: Tu škrticu si ogavno opisao Zar zbilja misliš da je bijednik tako škrt? 7

335

Denar je rimski novac.

33

STROBIL: Komadić hrane jastreb mu je jedanput iz ruke ugrabio. On ispusti krik i plačući do načelnika otiđe, pa zatraži da jastreba osudi sud. Svu gomilu bih takvih priča, silan broj, da imam kada, ispričao.

EUKLION: Ohrabrit sam se htio da mi bude duh jak danas, kad mi draga kćerka slavi pir. Kad pođoh jutros, kad se otputih na trg, gle, tražim ribu, nude skupu lopovi, svi meso skupo, janjci, tele, pitan vol i svinje. Te su cijene - astronomija! Odakle da to platim? Nemam niti groš. I pođoh s trga ojađen i vrlo ljut na prodavače. Svi su isti ološ, gad. Pa putem počeh razmišljati tako sam. Kad raspem novac za ovako svečan dan, za ostale me očekuje grozan glad.

Već tako mišljah da će trbuh patit zlo. Proradio je iznenada bistar um moj: udat ću ovako svoju kćer za malo troška. Tamjana i koji cvijet na trgu kupih. Nek se časti kućni Lar. Na ognjište ću vijenac skromni staviti da tom udajom sretna bude moja kći. A što to vidim? Otvoren je, gle, moj dom. Od buke kuća ječi. Zar odnose plijen pljačkaši neki? Tko je ovdje lopov, tat? KONGRION: (viče ukući) Potraži neki veći lonac u kući, u susjedstvu posudi. Ne stane u taj. 34

340

EUKLION: Joj, to je zlato. Pronašli su skriven ćup. Od boli sikćem. Požurit ću u kuću. Ded, Apolone8, pomozi mi! Bozi svi pritecite mi u pomoć, pomozite! Na tata, Apolone, svoj namjeri luk!

415

Pripreme za svadbu traju, a Euklion u brizi za svoje zlato odlazi u hram koji je posvećen Vjeri da tamo sakrije svoj ćup. 389 390

395

STROBIL: Ovo je posao valjanog roba, i ja ga vršim. Rob mora naredbu svog gospodara izvršiti odmah. Rob, koji želi svom gospodaru služiti vjerno, najprije za gazdu radi, a onda na sebe misli. Spava li, mora i u snu znati: sluga sam njegov.

606

610

Rob mora poznati gazdu i s njegovog čitati lica treba željicu svaku i brže od trkaćih konja

sve izvršiti smjesta. Kad tako pažljivo radi, neće ga nikada dostići bič i pravedna kazna, 400

405

410

neće ga žuljati lanci od robovskih žuljeva sjajni.

Gazda moj voli kćerku svog susjeda Eukliona, tog siromaha. Moj gazda Likonid je pristao mladić. Sad mu je stigao glas da je danas udati kane za Megadora, pa me ovamo moj gazda šalje. Vrebat ću ovdje da ubrzo saznam šta se tu zbiva. Ovdje ću od svake sumnje slobodan uz oltar sjesti. Mogu odavde promatrat, štogod se radi i zbiva. EUKLION: (izlazeći iz hrama) Vjero9, samo pazi, ne odaj nikome zlato. Nije me strah da netko ga pronađe. Dobro ga sakrih. Nemoj dopustiti, Vjero, da netko mi taj plijen odnese.

615

620

625

* Apolon je bog svjetla i Sunca, nepogrešiv strijelac i vrač. 9 Vjera je božica koja predstavlja personificiranu vjeru.

35

Lonac je zlata puncat. To, Vjero, ne dopusti nikom! Sada se idem okupati da izvršim što obred traži, tako da budem spreman za svadbu kad žensku dovedu. Gledaj, Vjero, da ponesem nedotaknut i čitav lonac. Na vjeru povjerih tebi i tvojemu presvetom hramu. 630 (Ide žurno kući.) STROBIL: Besmrtni bozi, šta čuh da ovaj sam sebi priča. Lonac - žaru sa zlatom u hramu Vjere on, kaže, skrio je. Nemoj mu. Vjero, vjerovati, povjeruj meni!

Na lijep ću način doček ti prirediti. (Vuče ga i udara.) STROBIL: Šta imaš, starce, sa mnom? Spopao te bijes, udavit češ me! Sta me lupaš? Prestani!

EUKLION: Sta pitaš, lašče? Nisi tat, neg triput tat. STROBIL: Šta ti ukradoh?

Čini se da je ovo otac ljepotice koju gazda moj Likonid ljubi. Da, Euklion, tako se zove! 635 Idem u hram i sve ču pretražiti da negdje nađem zlato, dok je Euklion zaposlen. O, Vjero, ako li nađem, puncat ču ti meda lonac ko dar žrtvovat za hvalu.

Tebi ču to učinit, a ja ču se čestito napit. (Ide prema hramu. Grakne gavran.)

EUKLION: Vrati! STROBIL: Sta da povratim? EUKLION: Još pitaš? STROBIL: Tebi nisam ništa uzeo.

EUKLION: (za sebe) To nije slučaj što je sada graknuo sa lijeve strane gavran10. Graktajuči on svu zemlju grebao je bučno isti tren. Čim začuh ovo neprijatno graktanje, u grudima mi srce stade igrati i mišljah da če iskočiti naglo van.

640

EUKLION: To što si uzeo mi, odmah natrag daj! No hoćeš? STROBIL: A šta?

645

Da prekinem s tim trčanjem.

EUKLION: Nećeš ono iznijeti!

(Osvrne se i spazi Strobila.) Iz kakvog tla izmilio si, glisto? Još pred koji čas tu nisi bio. Gubi mi se s očiju. 10 Jedan od načina na koji su Rimljani proricali je čitanje sudbine iz glasanja ptica.

36

650

STROBIL: Šta želiš? EUKLION: Vadi!

655

STROBIL: (trese)

STROBIL: Čudne imaš navike.

Već istresam.

EUKLION: Ded vadi, vrati! Znaš da šale ne volim.

EUKLION: I košulju još!

STROBIL: A šta da vadim? Ded imenuj ovu stvar! Ta tvoga ništa nemam.

STROBIL: Eno, gledaj, traži sam!

660

EUKLION: Hajd, ispruži dlan!

EUKLION: Ej, zločince! Ti kriješ kao dobar tat. Znam to lukavstvo. Desnicu mi pruži još jedanput!

STROBIL: Na, evo pružam oba!

STROBIL: Evo!

EUKLION: Deder treći još pokaži!

EUKLION: A sada i ljevicu!

STROBIL: Taj je starac bijesan ili lud. Krivicu meni nanosiš. EUKLION: Baš najveću što još ne visiš. Ako li mi ne kažeš, još možeš. STROBIL: Sta bih morao ti kazati? EUKLION:

STROBIL: Na obje! EUKLION: Neću tražit više. Vrati mi! STROBIL:

665 Sta da ti vratim!

EUKLION: Ti se šališ. Imaš, znam!

Tu što si uzeo.

38

670

STROBIL:

STROBIL: Nek ubije me bog, imadem li baš išta. Tvoje ne trebam.

Šta imam, dakle?

EUKLION: Istresi ded kabanicu!

STROBIL: Pretražio si mene cijelog. Ti si lud!

675

EUKLION: Želim čuti onu riječ.

39

Ta vidiš ništa tvoga nemam. (Hoće da ide.) EUKLION: Počekaj i stani malo! I ko je s tobom bio tu? Taj drugi njuška, pretražuje svaki kut u hramu. Ako ovog ovdje ostavim, tad onaj drugi može naći. Ovog sam pretražio i ništa nema. Odlazi!

680

Euklion premješta ćup na “sigurnije “ mjesto, no, naravno, Strohil ga prati u stopu. STROBIL: Od ptica zlatnih gora jedino sam ja bogatiji. Ta šta je prema meni kralj! Svi kraljevi su prema meni prosjaci. Ko Krez sam sada bogat! To je divan dan! Otrčah prije starca u Silvanov11gaj i prije stigoh, gledah zlato sakriva. Čim ode starac, spustih se na meko tlo, iskopah blago, dupkom puncat zlatom ćup. I već se starac vraća. Nije vidio da blago nosim jer izabrah drugi put. No evo ide. U kuću ću umaći da ovo ovdje na sigurno sakrijem. (Odlazi. Dotrči Euklion.)

727

730

Euklion susreće Likonida i optužuje ga da mu je ukrao ćup. No Likonid mu govori sasvim druge stvari. 735

EUKLION: Propadoh, pogiboh, nema me više. Kuda ću? Kamo? Drž’ga! A koga? Tko? Ja ne vidim ko slijep tumaram. 740 Ne znam ni kamo idem, a ne znam ni gdje sam ni tko sam. (Obraća se publici.) 11 Silvan je rimski bog šuma i stada.

40

Upomoć vi mi pritecite, tako vam bogova, molim. Sto kažeš ti? Tebi vjerovati, čini se, mogu? Poznajem te po viđenju, a čestit si i pošten valjda? Sta se smijete? Sta vam je sada? 745 (Pokazuje na gledalište.) Gomila cijela lopova vrvi. Svi odjeveni ko čestiti ljudi sjede i istinu o sebi kriju. Tko lonac nosi od ovih ovdje? Tko ima žaru? Umrijet ću jadan! Jao, bijedan sam, propadam. Strašno me udara sudba. Uzdahe silne i tugu mi donosiš, prokleti dane! 750 Ništa ne vrijedi moj život. Siromah sam na ovom svijetu. Gomilu zlata izgubih, a brižno sam čuvao blago. Dušu sam svoju i život zakidao. Drugi se smiju mojoj nesreći sada. Pa to su nesnosne muke! (Izlazi Likonid.)

LIKONID: Da ponajprije predstavim ti sav moj rod. Moj ujak to je Megador, taj susjed tvoj.

Antimah mi je otac, a Eunomija baš moja majka. A Likonid to sam ja.

817

820

EUKLION: Znam tvoje ime i rod. Sta bi htio sad? LIKONID: Čuj, ti kćer imaš.

EUKLION: Stanuje u kući tu. 41

LIKONID: Mom ujaku si obećao svoju kćer.

Na dan kćerine svadbe postao si djed. Pred pola sata kćerka ti je rodila, znaš, deseti je mjesec, okrugao broj. Zbog mene ujak razvrgo je zaruke. Uniđi, pitaj! Znaj istinu govorim.

EUKLION: Da, to je točno. LIKONID: On se prije koji tren te kćeri odrekao. To ti javljam sad.

825

EUKLION: Sta kažeš? Sad, kad je sve pripremno za pir? Nek ubiju ga božice i bogovi! Baš zbog njega danas bez zlata sam ostao.

EUKLION: Iziđite svi ukućani brže van!

830

EUKLION: Bog dao! LIKONID: Dao i meni! A sada čuj! Taj koji je učinio ma kakav grijeh i pokazati koga da grijeh nije stid, taj nije lopov! Euklione, molim te! Kad već pogriješih, kad učinih ružan čin, oprosti mi i kćerku mi za ženu daj onako, kako po zakonu pripada. Pred par mjeseci na proslavi Cerere nanesoh tvojoj kćeri spolno nasilje, kad mladenačka me je obuzela strast.

EUKLION: Sramotu kakvu čujem! LIKONID: Nemoj jaukati! 42

Likonid susreće svog roba Strobila i nagovara ga da vrati Euklionu ćup, što ovaj i čini. (Svi se skupe osim Strobila.)

LIKONID: Uzrujavaš se, odmori se i ne psuj. Nek kćerci sretno bude reci: Dao bog!

845

905

(Kad izađu, Euklion nastavlja) Pronašlo se tko je bio lopov, tat. Tog Strobila ću dati pribiti na križ. No gdje je sada? Nije važno! Vrč je tu! (Neprekidno miluje vrč.) A novac nikome ne dam. Kad zaprijeti smrt, to sa sobom ću ponijeti u mračni Had12

910

i nikom ništa neću dati. Ne dam, ne!

835

840

MEGADOR: A šta se dereš, nitko ne dira tvoj ćup. Ja uviđam da nisam više tako mlad, da na sebe navučem s brakom samo jad. STAFILA: (Euklionu) Umiri se, moj gospodaru! Unuk tvoj na tebe posve naliči. Ded, počekaj jer ne može te prevariti vlastiti vid. (Stafila otrči u kuću i donosi dojenče u zavežljaju, a u drugoj ruci nosi ogledalo.)

915

12 Had je podzemni svijet u koji odlaze duše Rimljana nakon smrti.

43

Ded, vidi, ima iste oči kao ti i usta kao ti i jednak ima nos. Dječačića osmotri, zatim sebe sam!

odavno ovu kuću silan ljeta niz 920

(Pruža mu dojenče i stavlja pred lice ogledalo.) EUKLION: (iznenađeno) Da stvarno, to sam uistinu isti ja!

pošteno dati miraz, kao što je red.

To neču!

925

EUKLION: (razljućen) A ipak ne dam zlato nikom. Moj je vrč pun zlata. Ponavljam čak da mi smrt sad zaprijeti, bezuslovno ću ovaj ćup 930

Svi vi ste skupa jedna bagra, isti soj! (Približava se oluja. Smračuje se. Iz kuće se čuje velik lom. Gromovi, neprekidna buka, polumrak i šuplji glas mukloga roga iz kuće zaprepaštava sve prisutne.) (Odjekuje rog iz kuće) “LAR” Cuj Euklione, kad to zbori kućni Lar. Da, ja sam koji čuvam ovaj skromni dom. v

44

940

A i ti nisi bolji, no ipak otkrih ti tu žaru, krcat dukatima stari vrč da možeš Fedriji jedinici za brak

LIKONID:

ja lično sobom odnijeti u hladan grob.

935

Golemo blago, žaru zlata, velik ćup pod ognjištem je pohranio još tvoj djed i molio me da ga dadem, kad mu sin odraste, kao izvanredan božji dar. N o njegov sin, taj čovjek bješe otac tvoj, baš ko i djed je bio pohlepan i škrt.

STAFILA: Baš Eukliončič pravi, isti djedov lik. Euklion nek se zove. To je prijedlog moj!

STAFILA: Šuti! Neće biti tako škrt. Što smeta, ako nosi ime kao djed? To nije ništa, nije ime kao znak!

i štitim, branim kroz vijekove ovdje rod.

Jer ona nije škrtarila vino, med i tamjan. Sve je lijevala na ognjište. S Likonidom se dogodilo - to sam znaš! bez njene krivnje, kad je momak bio pjan. I sad se, Euklione, smiri, bit ćeš zdrav i budi sretan što ti dade isti dan dvije sreće skupa: postao si tast i djed. Pa pobrini se da s njom sretno živi zet, Likonid onaj mladi. Bračnom paru ćup pokloni. Neka bude bogat njihov sin, taj što se rodi netom. On je unuk tvoj.

945

950

955

7 Euklion i Likonid obavili su sve što im je naredio “Lar”. Euklion se odrekao svog ćupa u korist mladog bračnog para, a Likonid je dao slobodu svom robu Strobilu. Naposljetku, svi odlaze u kuću i započinje svadbeno veselje. Na sceni ostaje Strobil sam. STROBIL: (povjerljivo publici) Sta kažete? Pa nisam tako glumac loš, kad mogu biti ovdje rob, a tamo Lar.

1015

45

Odbacio sam na sreću na vrijeme rog, taj potpuno je izmijenio sav moj glas i kožu jarca nategnuh na donji rub da rog dobije mukliji i strasniji zvuk. I tako našoj igri došao je kraj. Sve sretno svrši, mladi sklopili su brak, Euklion nije više pohlepan i škrt i najvažnije: Strobil više nije rob. I zato svatko od vas neka bude zdrav, nek s pljeskom nagradi nam igru i naš trud. (Odlazi naglo u kuću, u urnebesnu galamu i buku.)

46

1020

GAJ VALERUE KATUL (Gaius Valerius Catullus, Verona, 87. pr. Kr. - Rim, oko 54. pr. Kr.)

1024

lili 1112

Gaj Valerije Katul, prvi veliki rimski liričar, suvremenik Cezarov i Ciceronov, živio je i stvarao u razdoblju koje je prethodilo propasti Rimske Republike i stvaranju Rimskog Carstva. Rođen u uglednoj i bogatoj obitelji, još kao mladić dolazi u Rim gdje se, za razliku od većine svojih vršnjaka, počinje baviti poezijom a ne politikom. Katul je pripadao grupi mladih rimskih pjesnika (nazvanih neoterici) koji su bili pod utjecajem aleksandrijske helenističke poetike 3. st. pr. Kr. Helenistički su pjesnici osobitu pažnju obraćali jezičnom izrazu, a mitološke i učene sadržaje u kombinaciji s erotikom obrađivali su u obliku lirskih i manjih epskih formi. Katulova zbirka obuhvaća 116 sačuvanih pjesama u različitim metričkim oblicima. Teme Katulovih pjesama vrlo su raznolike i obuhvaćaju u prvom redu ljubav prema Klodiji (koju Katul, u čast Sapfe, grčke pjesnikinje s otoka Lezba, naziva Lezbijom), razočaranje i bol pa i konačni prekid nesretne ljubavne veze, zatim obračune s neprijateljima iz književnih krugova ili privatnog života (vrlo često u formi epigrama), anegdote i tračeve. Dok, sjedne strane, Katul u takvim pjesmama najiskrenije izražava svoje osjećaje, s druge je strane on tvorac prve rimske elegije i prvog epilija, u kojima je iskrenost zamijenjena učenošću, a osjećaji razumom. Katul je, dakle, prvi rimski pjesnik koji je snažno utjecao na dalji razvoj rimske lirike, ali isto tako i na kasnije europske pjesnike poput Byrona ili Goethea.

47

PJESME Pjesme su poredane tako da kronološki prate Katulovu ljubavnu vezu s Lezbijom. (2)

Lezbijinu vrapčiću

Vrapče, djevojci mojoj ti si radost, igra s tobom se često, privija te, vršak prsta ti pruža, kad ga tražiš, i na kljucanje oštro potiče te moja blistava ljubav, kad se želi malo igrati ili naći možda neku utjehu svojoj teškoj patnji, da bi smirila - mislim - plamen žudnje. Kad bih mogao poput nje u igri s tobom blažiti jade svoje duše! (5)

Živimo, Lezbijo moja

Život, Lezbijo, ljubav neka bude, za nas staraca strogih zlobni šapat niti prebite pare ne vrijedi! Sunce zalazi pa se opet rađa; a kratkotrajnu našeg dana svjetlost vječna smjenjuje noć i san bez jave. Daj mi tisuću poljubaca, još sto, drugu tisuću, zatim daj mi još sto, opet tisuću novu, zatim još sto, a kad tisuće mnoge prebrojimo, tad ih pomiješajmo kako sami znali ne bismo - niti zavist čija zla - koliko smo poljubaca dali.49 49

(51)

Ravnim bogu...'

Ravnim bogu čini se meni, ili čak i većim, ako se smije reći, onaj koji pred tobom stalno sjedi, gleda te, sluša smijeh tvoj slatki: sva su mi čula jadnom zatravljena. Lezbijo, čim sam tebe ugledao, od onda nemam više, Lezbijo, glasa,

Dokolica, Katule, tebe muči: tad si mahnit, težiš za nedostižnim. Dokolica kraljeve nekoć skrha, gradove moćne.

Lijepa je Lezbija

Mnogima lijepa je Kvincija; slažem se, ona je vitka, blistava, stasita - da, u nje su svojstva ta sva, ali je sve to skupa ne čini lijepom, jer nema ljupkosti ni za lijek u tijelu golemom tom. Lijepa je Lezbija - zato što cijela je doista krasna, i jer je ženama svim otela dražest i čar.

i

50

Lezbijin muž

Mnoge je ružne mi riječi pred mužem Lezbija rekla: onoj budali je to najveća radost i slast. Mazgove, ne shvaćaš ništa. Da ne misli na me, da šuti, to bi ti bio znak da se izliječila već, ali kad praska, tad značim joj nešto, pa čak je i ljutim, a to je ozbiljna stvar: ljubavni žari je plam. (87)

ObožavanaLezbija

Žena nijedna ne može reći da tako je ljube kako obožavam ja Lezbijin ljubljeni lik; vezu nijednu nije tolika učvrstila vjernost s kakvom ljubavi žar naše održavam ja.

jezik mi se koči, a oganj nježni tijelo mi obuzima, uši ječe zvonjavom, i pokriva noćna tmina oba mi oka.

(86)

(83)

Po sadržaju je ova pjesma zapravo prijevod glasovite ode grčke pjesnikinje Sapfo u čast nekoj ljepotici, osim zadnje strofe koju je Katul ispjevao na svoj način i koja se može različito interpretirati.

(107)

Lezbijinpovrata

Onaj tko iznenada se domogne nečeg za čime čezne, požude pun, sretan je u srcu svom. Stoga sam i ja sretan, taj mi je draži no zlato povratak, Lezbijo, tvoj k meni što žudnje sam pun. Vraćaš se punom mi žudnje i iznenada i sama stižeš: kamenčić bijel neka taj označi dan! Ima li igdje na svijetu od mene sretnijeg stvora? Život je za mene sad najljepša moguća stvar. (75)

Izgubio sam pamet

Tvojom sam krivnjom, Lezbijo, sasvim izgubio pamet dokraja uništi nju odanost moja i žar: ne bih te mogao voljeti da si i potpuno čedna; baš da učiniš sve, žudjet ću i dalje ja.

51

(72)

Sad sam upoznao tebe

Ti si govorila, Lezbijo, nekad da Katula samo znaš, i da Jupiter2 sam nije toliko ti drag. Tad si mi značila više no dragana prostome puku, koliko ocu sin znači i ljubljeni zet. Sad sam upoznao tebe, i premda žudim još žešće, za mene sasvim si lak, bezvrijedan odsada plijen. “Kako je moguće?” pitaš. Kad ljubim, nepravda takva čula povećava žar, cijenim sve manje te ja. (85)

Mrzim i ljubim

Mrzim i ljubim. Zašto je tako, možda me pitaš. Ne znam, no tako da jest, osjećam, mučim se sav.

(8)

Jadni Katule

Jadni Katule, ne nadaj se više. Sto misliš daje propalo, propalo je, znaj. Dok si išao s djevojkom dražom ti od sviju, raskošno ti je blistao sunčev sjaj. Tolike radosti ovdje proživio si s njome. Veseo ti je bio svaki časak taj. Sve što je ona htjela, po želji ti je bilo. Rakošno ti je blistao sunčev sjaj. Sad ona više neće, al nemoj više ni ti. Ne žudi za onim što sliči varavoj sjeni. Ne budi očajan, slabić nemoj biti. Uporno sve podnosi, otvrdni, okameni. Zbogom, djevojko, Katul ti više nije jadan. Sto ti je bio, više ti nikad neće biti. A ti ćeš za njim još kako zažaliti. Otvrdnuo je Katul, ko kamen je hladan. A ti, zloćo, što ti osta od života? Drugome nećeš biti što si bila meni. Koga ćeš sada voljeti, kome ćeš draganom biti? Koga ćeš ljubiti, čije ćeš usne gristi. A ti, Katule, samo odlučno, stvrdni se, okameni.

2 Jupiter je vrhovni bog kod Rimljana.

(76)

Zašto trpiš svoj jad?

Ako je čovjeku kakav užitak kad misli na svaki prošli svoj čestiti čin, na to da pošten je on, da obećanjem lažnim nije, da prevari druge, zazvao bogova moć, kršio zadanu riječ, tad si pripremio, Katule, svojom ljubavlju kobnom radosti sebi niz, dosta za najduži vijek. Sve što se ikome može učiniti dobro i reći, sve si rekao njoj, sve si učinio ti: sve je to propalo jer je nezahvalnici dano. Zašto se zbog toga još i dalje zlostavljaš sam? Zašto ne stisneš srce, ne postaneš ono što jesi, zašto trpiš svoj jad usprkos bozima svim? Teško odbacuje čovjek odjednom dugotrajnu ljubav. Teško, dakako - no sad moraš učiniti to. To ti je jedini spas, to valja pretrpjeti hrabro: mogao to ili ne, svrši to kako god znaš! Bogovi, ako je u vas milosrđa, ako ste ikom pomogli u zadnji čas, kad ga već grabila smrt, pogledajte me bijedna i spasite od te me kuge, propasti, ako sam ja život provodio čist. Kuga se uvukla u me duboko, i mlitavost neka obuze svaki mi ud, oduže radosti čar. Ne tražim više to da mi ona uzvraća ljubav, niti - što ne može, znam - bluda da ne bude rob: želim da ozdravim, da se od bolesti izbavim smrtne. Dajte mi bogovi, to - zakon sam štovao vaš! (11)

Kratka riječ djevojci mojoj Aurelije, Furije, vjerni druzi, spremni uvijek s Katulom na put poći, sve do kraja Indije koju biju valovi hučni,

54

ili do Arabljana meke puti3, do Hirkana4, Parta5 što strijele nose, do pučina bojanih moćnim Nilom s tokova sedam6, ili preko visokih Alpa, tamo gdje su moćnog Cezara7 spomen-znaci, galska Rajna, stravično more, Briti, zadnji od ljudi**, ma što božja donijela volja, sve to sa mnom uvijek spremni da iskušate kratku riječ ponesite, ali gorku, djevojci mojoj: neka s ljubavnicima živi prosta tri ih ima stotine, sve ih grli, nikoga stvarno ne voli, ali trga slabine svima. Neka više ne misli sad na ljubav našu koja njenom je pala krivnjom kao cvijet na livadi koji pada plugom sasječen.

3 Rimljani su smatrali da, za razliku od njih samih, Arabljani nisu ratnički narod, nego žive od trgovine luksuznim stvarima i odaju se raskoši i tjelesnim užicima. 4 Hirkani su narod južno od Kaspijskog jezera. 5 Parti su ratnički narod u Aziji. 6 Deltasto ušće Nila ima sedam tokova. 7 Cezar je u razdoblju od 58.-50. pr. Kr. osvojio cijelu Galiju. s Briti su Britanci, a Katul ih naziva zadnjima od ljudi zato što su Rimljani mislili daje Britanija krajnja sjeverna naseljena zemlja.

55

PUBLIJE V ERG ILIJE MARON (Publius Vergilius Maro, selo Anda, blizu Mantue /sjeverna Italija/, 70. g. pr. Kr. - Brundizij, 19. g. pr. Kr.) Publije Vergilije Maron, najznačajniji rimski epičar, kao i mnogi drugi u njegovo vrijeme, pretpostavio je pjesništvo odvjetničkom zvanju za koje se obrazovao. Živio je u doba propasti Republike i uspostave Carstva, te je u građanskim ratovima izgubio očinsko imanje od kojeg je živio. Budući daje pripadao književnom krugu Mecenata, Augustova bliskog suradnika i zaštitnika književnika, uspio je u naknadu dobiti neveliko imanje u Kampaniji na kojem je i sastavio većinu svojih djela. Premda u mladosti pod utjecajem Katula i neoterika, u Mecenatovu književnu krugu Vergilije se dokazao Pastirskim pjesmama, Bukolikama ili Eklogama, pjesmama pastira u kojima se slavi mirni seoski život i ljubav. Bukolike sadržavaju 10 idila koje su napisane pod utjecajem grčkog pjesnika aleksandrijskog razdoblja, Teokrita, no, za razliku od Teokrita koji piše “čiste” bukolske pjesme, Vergilije u prikazima seoskog života alegorijski slika prilike u rimskoj državi za vrijeme građanskih ratova. Po mišljenju mnogih, formalno i sadržajno najsavršenije Vergilijevo djelo su Ratarske pjesme ili Georgike, didaktički ep u 4 knjige. U svakoj knjizi Vergilije opisuje jednu granu poljoprivrede: ratarstvo, voćarstvo, stočarstvo i pčelarstvo. Ipak, daleko je najpoznatije Vergilijevo djelo Eneida, herojski ep u 12 pjevanja (9.896 heksametara). Na pisanje Eneide potaknuo gaje August, u službi čije je politike Vergilije i napisao sva svoja djela. U Eneidi je opisan mit o Eneji, trojanskom junaku čiji je sin Jul smatran osnivačem roda Julijevaca, a time i samog Augusta. Eneida je napisana u homerskom stilu: u prvih šest pjevanja (koja se uspoređuju s Odisejom) opisana su lutanja Eneje nakon 57

razaranja Troje, a u drugih šest pjevanja (koja se uspoređuju s Ilijadom) opjevan je Enejin dolazak u Italiju, te borbe koje morao voditi dok se nije trajno nastanio u Laciju. Želeći što bolje napisati svoje djelo, Vergilije 19. g. pr. Kr. putuje u Atenu da bi iz prve ruke upoznao izvore za Eneidu, ali se na povratku u Italiju razbolio i umro. Zbog toga što nije u potpunosti dovršio Eneidu (šezdesetak stihova je nedovršeno), želio je da rukopis bude spaljen, ali je ipak, na Augustovu zapovijed, Eneida objavljena nakon pjesnikove smrti. Eneida je postala nacionalnim epom Rimljana, a Vergilije ne samo nacionalnim pjesnikom nego i uzorom mnogim kasnijim europskim pjesnicima.

BUKOLIKE I U jeku građanskih ratova pastir Melibej mora bježati sa stadom sa svoje zemlje, koju su mu oteli isluženi vojnici. Na putu susreće pastira Titira koji mimo leži u hladu i svira frulu. Na Melibejevo pitanje, kako je ostao pošteđen, Titir mu odgovara da gaje zaštitio Oktavijan Cezar pa će mu uvijek biti zahvalan kao bogu. Melibej: Titire, ti ležiš pod gustom bukovom krošnjom i na svirali tankoj skladaš pastirsku pjesmu. Mi moramo otići iz naše rodne domaje i draga napustiti polja. Mi odlazimo, Titire, a ti, miran u hladu, učiš zelene šume da šumeć ponavljaju ime tvoje dragane. Titir: 0 Melibeju, postoji jedan bog1koji nam dade blagodat ovu i on će za mene vazda biti božanstvo; žrtvenik njegov će često jaganjci iz naših stada poškropiti krvlju. On je dao da moja goveda lutaju svuda, kao što vidiš, on je dopustio da sviram što me volja na mojoj pastirskoj fruli. Melibej: Ja ti ne zavidim; više se čudim, jer metež 1 nemir vidim po poljima. Evo, iako bolan, koze pred sobom gonim: ovu jedva potežem, jer tu mi, u gustom grmlju, okozi dvojke, nadu mog stada, i moradoh, jadan, da ih*59 1 Bog je Oktavijan, prvi rimski car.

58

59

ostavim tamo, na golu kamenu. A znam, često nam zlo ovo navijesti munja s neba kad osinu po tvrdom hrastu2, i gukanje zlokobne ptice, iz duplja, u stablima tamnim. Samo nam pamet onda bijaše slijepa. A1 ipak, reci nam, Titire, tko je taj bog, o kome zboriš.

Melibej: Cudih se, Amarilis, što tužna, bogove zoveš, i kome ostavljaš voće da na granama visi. Titira nije bilo. A tebe, Titire, sami izvori, sami borovi, voćnjaci, zvahu da dođeš. Titir: Sto da radim? Nit sam iz ropstva mogao, niti da drugdje nađem ovako uslužne bogove. A tamo, Melibeju, vidjeh mlada čovjeka4, za kojeg na našim oltarima dim se dimi dvanaest puta godišnje. Tamo mi on, prvi, na moje molbe odgovor dade: “Kao i dosad, momci, pasite volove, gojite jake bikove!”

Titir: Taj grad, što Rimom ga zovu, o Melibeju, u svom neznanju smatrah da je našemu sličan, u koji mi pastiri često goniti znamo jagnjad iz naših stada. Tako sam držao da su psima štenad a kozama kozlići ravni. Tako sam malo s velikim usporediti htio. No Rim je glavom natkrilio sve druge gradove kao što vitki čempres natkriljuje sitno grmlje.

Melibej: 0 blaženi starče, tebi dakle ostaju polja! A za te su dosta velika, premda ti kamen 1 blatna močvara sa sitom pašu pokriva. Neće promjena hrane škoditi tvojoj stoci, nit će od susjednog stada navući kakvu bolest. Blaženi starče, ti ćeš ovdje, uz rodne rijeke i svete izvore uživati svježu hladovinu. Ovdje, na okolne živice, gdje vrbe cvatu, uvijek će dolijetati pčele i blagim zujanjem one će te često uspavati. Tu će, pod strmom stijenom drvar visoko popijevati, a golubi promukla glasa, tvoji ljubimci, i grlice s visoka brijesta, uvijek će gukati umilno.

Melibej: A što te navede da pođeš i Rim vidiš? Titir: Sloboda, koja se, iako kasno, ipak obazrije na me nehajna, kad mi već sijedu bradu skidao brico. Ipak se obazrije! I nakon duga čekanja dođe, otkad me Amarilis ima a Galatea ostavi3. Jer, priznati moram, kad bijah s Galateom, nit sam ti imao mnogo nade u slobodu, nit volje za kakvu štednju. Premda je mnoga žrtva izašla iz mojih torova i premda sam mnogo masnog usirio sira za grad nezahvalni, nikad domu svome nisam u ruci mnogo novca donio. 2 Hrast je drvo posvećeno vrhovnom rimskom bogu Jupiteru. Praznovjerni Rimljani tumačili su udarac munje u drvo tako da onaj čije je to zemljište mora uskoro napustiti domovinu. 3 Amarilis je ime pastirice u koju je Titir zaljubljen, a Galatea je njegova prijašnja djevojka.

60

Titir: Prije će laki jelen na oblaku tražiti pašu i more na suhoj obali ostaviti ribe. Prije će (prognani jedan i drugi) Parćanin5 4 5

Mladi čovjek je Oktavijan. Parti (Parćani) su drevni narod čija se država prostirala na području današnjeg Irana.

61

piti vodu iz Arara6, a German iz Tigrisa7, nego ja iz svog srca izbrišem njegovo lice8. Melibej: Ali mi moramo ići, jedni u žednu Afriku, drugi u Skitiju9 ili na Kretu, na obale brzog Oaksa101, treći k Britancima, koji su od cijelog svijeta odijeljeni". O, da li ću ikad, pa makar bilo kada, svoj očinski kraj i slamnati krov uboge kolibe, to carstvo svoje, da li ću ikad vidjeti, da li ću ijednog klasa naći da mu se divim? Kleti će vojnik posjesti ove uzorne njive, barbarin požeti žetvu. Eto do čega nesloga dovede jadne građane! Za kog zasijasmo polja? Eto, Melibeju, sada kalemi kruške, uređuj vinograde! — Hajdemo, kozice moje, stado moje, nekada sretno! Neću vas više, opružen na travi, u špilji, gledati kako se, gore, daleko verete po strmoj litici, tražeći grmlje. Neću više pjevati pjesme nit ću vas voditi da brstite procvalu zanovijet i lišće gorke vrbe. Titir: Ipak si mogao kod mene, na zelenu lišću, provesti noć. Imam dovoljno zrela voća, mekih kestena i mnogo mladog sira. Jer evo, već se dime krovovi koliba u daljini i s visokih brda padaju duge sjene. 6 Arar je rijeka u Galiji (danas Saone). 7 Tigris je glavna rijeka Mezopotamije. 8 Smisao je ovih stihova da će prije Parti i Germani zamijeniti mjesta, što je naravno nemoguće, nego što Titir prestane biti zahvalan Oktavijanu. 9 Skitija je zemlja na području današnje južne Rusije i području Dobrudže, u današnjoj Rumunjskoj. 10 Oaks je rijeka na Kreti. 11 Britanija je odijeljena od cijelog svijeta jer je okružena Oceanom.

62

GEORGIKE II, 136-176

Pohvala Italije

Ali ni Medska zemlja1, u kojoj je šuma množina. Ni Gang2krasni ni Herm3 zlatonosni mutni ni Baktra4, Indija, a ni Panhaja5876sa pjeskuljam’ tamjana punim,Sve to se u slavi mjerit sa Italskom ne može zemljom. Bikovi, vatru što siplju iz nozdara, orali nisu Italsku zemlju, da strašne aždaje ne posiju zubi. Niti zastršiše šljemi ni junačka koplja ko usjev6, Već se prosulo po njoj i obilje žita i vino Masičko7, masline k tome i napredne stoke je puna. Ovdje visoki ubojni konj po poljima trči. Ondje goveda b ’jela i žrtveni bikovi velji Kupaju se u svetoj u tvojoj, Klitumne8, vodi I često trijumfe Rimske do hramova vode božanskih. Ovdje je proljeće vječno, i preko reda su topli 1 2 3 4 5 6

7 8

Medska zemlja je ovdje naziv za Perziju. Gang je rijeka u Indiji. Herm je rijeka u maloazijskoj pokrajini Lidiji. Baktra je glavni grad pokrajine Baktrije u Aziji, na području današnjeg sjevernog Afganistana. Panhaja je izmišljeni otok blizu Arabije bogat tamjanom. Italija je jednako plodna kao i Kolhida na obali Crnog mora, gdje je vođa Agonauta Jazon, prema mitu, upregnuo vatrene bikove kralja Eeta i posijao zube zmaja, čuvara zlatnog runa, ubivši ga uz pomoć Eetove kćeri, čarobnice Medeje. Iz posijanih zuba nikli su vojnici koji su se međusobno poubijali. U Italiji nema takvih strahota. Masičko vino potječe s planine između pokrajina Lacija i Kampanije, poznatoj po izvrsnim vinima. Klitumn je rijeka u Umbriji u čijoj su okolici bogati pašnjaci na kojima su pasli veliki bikovi koji su se upotrebljavali za žrtve pri trijumfu rimskih imperatora. Pred kolima imperatora tjerali su bijele bikove, okićene vijencima, na Kapitolij da ih prinesu kao žrtvu Jupiteru.

63

Mjeseci; ovce su sjanjne po dva put, drveće dva put Rodi. Tigrova ljutih ni bijesnog lavskoga skota Nema, nit’ nalijep9 vara jadnike, što trgaju trave, Ljuskava guja po zemlji u golemih ne juri kruzih Niti se motajući u takovo savija klupko. K tome varoši slavne tolike i građe mučne. Toliki sagrađeni na hridima strmijem gradi I rijeke, što teku pod zidovima starinskim. Sto da spominjem more odozgo i more odozdo101? Ili tolika jezera, ii’ golemi Lariju", tebe. Ili Benače12, tebe, što ljuljaš se, ujiš ko more? Treba li pristaništa da navodim, nasipe treba 1’ Lukrinske, more gdje gnjevno veoma huči, gdje val i Kršeć se urnebes stoji daleko Julijske luke I gdje Tirensko more u jezero ulazi Avem13? Mnoštvo se srebra u zemlji nalazi u toj i k tome Žile mjedene rude i obilje veliko zlata. Žestoki tu su junaci; Sabelce14je ona i Marse15 Rodila, navikle zlu Ligurce16, kopljonosne Volske17, Marije, slavne Kamile i Decije i Scipione18, Ratnike tvrde je dala i tebe, Cesare velji, 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18

64

Nalijep je jedna od najotrovnijih biljaka. More odozgo je Jadransko more, a more odozdo je Tirensko more. Larij je jezero u sjevernoj Italiji, danas Lago di Como. Benak je jezero u sjevernoj Italiji, danas Lago di Garda. Lukrin i Avem su dva jezera u Kampaniji. Njih je Gaj Julije Cezar Oktavijan spojio i učinio luku za ratne brodove koja se po njemu zvala Julijeva luka. Sabelci su drugi naziv za Sabinjane, narod susjedan Latinima. Marsi su stari ratnički narod u Laciju. Ligurci su stanovnici Ligurije, područja oko Genove, naviknuti na teške poslove i nevolje zbog neplodna tla i klime. Volski su ratničko italsko pleme. Nabrojena su imena nekoliko rimskih obitelji iz kojih su potekli znameniti Rimljani.

Koji si pobjednik sada na kraju Azije19 tamo I nejunačke Inde20 od kula odbijaš Rimskih. Zdravo, Satumova21 zemljo, junaka i plodova majko Velika, stvari hoću starinske slave kazivat I umijeća otvorit usudiv se izvore svete Pjesmu Askarsku pjevam22, a gradi me slušaju Rimski.

II, 521-540

Jesenski plodovi

Jesen obilne plodove daje. Tad grozdovi slatki zore visoko na prisojnim brežuljcima, dok se u domu 0 vrat starijih mila vješaju djeca i poljupce traže. Skromnost vlada u čistoj kući. Kravama puna su vimena, sva nabrekla od mlijeka, dok se jarići igraju i u bujnoj travi jedan drugoga rožićima bodu. Ratar svetkuje blagdan i ležeć u sijenu uz oganj, što gori na oltaru, dok ukućani krčage pune, da tebi, Leneju23, zaštitniče vina, domaćina žrtvu lije 1 zahvalan zaziva tebe, pa onda pastire potiče da se natječu u bacanju koplja blizu granata brijesta. Eto, sad oni obnažuju tijelo, gle, sad će početi ratarske borbe i takme.

19 31. g. pr. Kr. Oktavijan August je pobijedio kod Akcija Antonija i Kleopatru i krenuo u Aziju do Eufrata. 20 Nejunački Indi su jedan od naroda koji se borio 31. g. pr. Kr. na strani Antonija te je nakon poraza ponizno molio milost od Oktavijana. 21 Satum je staroitalski bog usjeva i plodnosti, otac Jupitera. 22 Askarska pjesma je pjesma napisana pod utjecajem Hezioda. Grčki pjesnik Heziod (8-7. pr. Kr.) iz Askre u Beotiji napisao je didaktičku pjesmu Poslovi i dani koja govori o poljoprivredi. U to se djelo ugledao Vergilije pišući Georgike. 23 Lenej je naziv za boga vina Dioniza ili Bakha.

65

Tako su živjeli stari Sabinci24u doba davno, tako je nekoć u ljubavi s bratom i Rem25 živio svojim. Na taj je način živjela i Etrurija26, jedino tako slavna je postala, dok Rim je, grad najljepši na svijetu, procvao na sedam brežuljaka, što ih je ogradio bedemom jednim. Tako je nekoć zlatovjeki Satum27 živio na zemlji, dok Jupiter28 zavladao nije, dok još bezbožni ljudi volove klali ni jeli meso njihovo nisu, dok još uho čulo nije zvuk ubojne trube ni zveket s nakovnja tvrda, na kome su mačeve kovali ljudi...

ENEIDA I, 1-34

Borbe slavim i muža što prvi sa obala Troje stiže - sudbinom gnan - u Lavinij1, na italske žale, stradajuč silno na kopnu i na moru odredbom višnjih koji ga gonjahu tako zbog srdžbe krute Junone2; mnogo pretrpje u boju dok ne zgradi grad i penate3 ne prenese u Lacij4 gdje niklo je pleme Latina, otkle su albanski5 pređi i visoki zidovi Rima. Pjevaj mi. Muzo6, zbog čega i kojeg uvrijedivši boga, pravedan junak i dičan tolike je patnje i jade trpjeti morao gonjen od kraljice bogova ljute, zar su toliko bijesna domara nebeskih srca? Stari je stajao grad, Kartaga7, naselje tirsko8, sučelno italskoj zemlji i utoku Tibera9 silnog, bogat blagom zemaljskim, a opasan vrlo u boju. Kažu da taj je grad Junona10 voljela više

24 Sabinci ili Sabinjani su pleme koje je bilo u najranije razdoblje kraljevstva susjedno Latinima, a kasnije se ujedinilo s njima. 25 Romul i Rem su braća blizanci. Romul je osnivač Rima, a brata Rema je zbog zadirkivanja ubio. 26 Etrurija je pokrajina u srednjoj Italiji, danas Toscana, domovina Etruščana. 27 Satum je staroitalski bog usjeva i plodnosti, otac Jupitera. Njega je s vlasti svrgnuo Jupiter, a za vrijeme njegove vlasti na Zemlji je vladalo zlatno doba. 28 Jupiter je vrhovni bog Rimljana.

66

Uvod

5

10

15

1 Lavinij je grad u Laciju, pokrajini u Italiji u kojoj se nalazi i Rim. 2 Junona je žena Jupitera, vrhovnog boga kod Rimljana. Ona je ljuta na Trojance zbog toga što je njihov sunarodnjak Paris, kad je bio pozvan da presudi je li ljepša Junona, Venera ili Minerva, “zlatnu jabuku ljepote” dodijelio Veneri. Ona ga je za to nagradila najljepšom ženom na svijetu, Menelajevom Helenom, i to je bio povod trojanskom ratu. 3 Penati su bogovi zaštitnici rimskih ognjišta i kuća. 4 Lacij - vidi 1. 5 Albanski pređi su stanovnici grada Albe Longe u Laciju koji je osnovao Enejin sin Askanije Jul. 6 Muze su božice umjetnosti. 7 Kartaga je grad na obali Libije koji je - prema legendi - osnovala Didona. Kasnije su (3-2. st. pr. Kr.) Rimljani i Kartažani međusobno ratovali. 8 Tirci, stanovnici Tira, glavnog grada Fenicije, osnovali su Kartagu. 9 Tiber je rijeka koja protječe kroz Rim. 10 Junona - vidi 2.

67

od svih gradova na zemlji, čak više od otoka Sama11; tu joj oružje bješe, a tu joj bjehu i kola, njega je boginja htjela učiniti središtem svijeta dadne li sretna sudbina. No tada je dočula glase da pokoljenje se takvo od krvi od trojanske rađa koje če jednoga dana razoriti tvrđave tirske12, koje će kao narod u boju srčan i hrabar doći da Libiju13 šatre, jer tako odrediše Parke14. Bojeći svega se toga Satumova kćerka15 i pamteć

20

bojeve okolo Troje gdje vodaše drage Argivce16

25

sjeti se jošte i bola neprebolnog u srcu svome koji joj nanese Paris17uvrijedivši njenu ljepotu, sjeti se trojanskog roda što oduvijek mrzak joj bješe, otetog sjeti se još Ganimeda18 i njegove časti, pa na Trojance bijesna, što širokim lutahu morem izbjegavši sudbini od danajske19junačke vojske i od Ahileja211krutog, po Laciju21 bješnjaše dugo, te su gonjeni sudbom vrludali morima svima. Tako bješe teško začeće i rađanje Rima.

30

I, 614-631

68

Na prvi pogled Didona22 Sidonjanka23 divi se vrlo, osobito sudbini junaka takvog, i reče: “Kakva te, boginjin sine, to okrutna progoni sudba, koja te dogoni sila na divlje na obale naše?

615

Ti si zar onaj Eneja kog Venera24 boginja blaga Anhizu25 rodi Dardancu pri frigijskoj26 Simois-rijeci27. Pamtim dobrano još Teukra28, kad - prognan iz svoje domaje - 620 stiže u Sidon29 k nama da s pomoću oca mog Bela kraljevstvo potraži novo. A otac haraše tada bogatim otokom Kiprom i svojom ga držaše vlašću. Odonda sjećam se jošte sudbine junačke Troje, imena sjećam se tvog i vladara pelazgijskog30 roda. 625 Teukar, iako Grk, Teukrance31je slavio vrlo, tvrdeći da i u njemu imade teukarske krvi32. Nego, o junaci, naprijed, u domove uđite naše!

34

11 Sam je otok u Egejskom moru na kojem je bilo jedno od Junoninih najslavnijih svetišta. 12 Pod tirskim se tvrđavama misli na Kartagu (vidi 7). 13 Libija je zemlja na sjeveru Afrike u kojoj se nalazila Kartaga. 14 Parke su rimske božice sudbine. 15 Satumova kćerka je Junona. Saturn je stari rimski bog ratarstva, kasnije poistovjećen s grčkim Kronom, kojeg je njegov sin Jupiter (Zeus) svrgnuo s vlasti. 16 Argivci su stanovnici grada Arga, ali i Grci uopće. 17 Paris je trojanski kraljević (vidi 2). 18 Ganimed, sin kralja Trosa, bio je prekrasan mladić. Njega je Zeus oteo i doveo na Olimp, gdje je Ganimed postao vinotoča bogovima. 19 Danajci su Grci. 20 Ahilej je najpoznatiji grčki junak pod Trojom. 21 L ac ij-v id il.

Susret Eneje i Didone

22 23 24 25 26 27 28

29 30 31 32

Didona je legendarna osnivačica i kraljica Kartage. Sidonjanka je Didona, rođena u Sidonu, gradu u Feniciji. Venera je rimska božica ljubavi i ljepote, Enejina majka. Anhiz, Enejin otac, Dardanac je, odnosno Trojanae. Frigijski je često sinonim za trojanski. Simois ili Simoent je rječica u Troadi. Teukar je ime dviju mitskih osoba: 1. Praotac trojanskih vladara; 2. Grk, sin Telamona, salaminskog kralja, polubrat Ajantov. Kad se vratio iz trojanskog rata u domovinu, Telamon ga progna jer se vratio bez polubrata Ajanta. Teukar odlazi do tirskog vladara Bela, Didonina oca, pomogne mu u osvajanju Cipra i postane na tom otoku vladarom i osnivačem grada koji je također nazvao Salamina. vidi 23. Pelazgi su sinonim za Grke. Teukranci su Trojanci. Po jednoj staroj priči Teukrova majka bila je kćerka trojanskog kralja.

69

Mene i samu je slična progonila nemila sudba, bacala amo i tamo te napokon smjestila ovdje, 630 nije mi neznana bijeda, pa stog i razumijem bijedu33.”

II, 1-56

Drveni konj

Mramorkom umuknu svi i oči svmu na njega, a sa ležaljke ozgo probesjedi otac Eneja: “Neizrecivu bol, o kraljice, želiš da pričam, kako Danajci34 su m oć i kraljevstvo trojansko bijedno satrli u prah i krš i kakve sam vidio jade kojima i sam bijah i svjedok i dionik znatan. Očiju suznih bi o tom svjedočio i Mirmidonac35, pa i Dolopac36 neki ii krutoga Uliksa37 ratnik. Rosna sviće već zora i zvijezde izblijedjele zovu Sanak na oči ljudske, no kada baš toliko želiš naše saznati patnje i muke što prepati Troja, počet ću, iako duh mi i samog se sjećanja žaca. Slomljeni dugačkim ratom i nemoćni protiv sudbine, danajski vođe, kad mnoga im zalud uminuše ljeta, s pomoću Palade38 višnje golema sagradiše konja nalik na brdinu neku, a bješe od jelova drva. Razglase laž da je ovo za sretan im povratak zavjet, ali u utrobu konjsku ponamjeste vrle junake

5

10

15

33 Didona je puna razumijevanja za Eneju zato Stoje i sama pretrpjela nevolje. Njezin brat Pigmalion ubio je njezina muža Siheja, zbog bogatstva, te je nakon toga Didona sa skupinom sunarodnjaka odselila na sjeverozapadnu obalu Afrike i osnovala Kartagu. 34 Danajci su Grci. 35 Mirmidonci su grčko pleme u Tesaliji, a zapovjednik im je najveći grčki junak pod Trojom, Ahilej. 36 Dolopci su također jedno grčko pleme. 37 Uliks je rimski naziv za Odiseja. 38 Palada je nadimak Minerve, božice mudrosti.

70

štono ih odredi ždrijeb; i silna šupljina se ona potajno napuni mnoštvom vojnika i oružja bojnog. 20 S trojanskog vidi se žala otok što Tened39 se zove, nekada bogat i znatan u vrijeme Prijama40 kralja, sada, međutim, tek zaton i rđav lađama zaklon; onamo otplove oni i skriju na pustom se žalu. Mi pak mišljasmo svi da vjetri u Grčku ih nose 25 i da se napokon Troja dugotrajne riješila tuge. Razjape gradska se vrata i slobodna godi im šetnja, tabor gledamo dorski41 i pustu obalu cijelu. Ovdje su Dolopci42bili, a ovdje bijesni Ahilej43, ovdje su bile im lađe, a ovdje su bile se bitke. 30 U čudu gledaju neki golemu trupinu konjsku, pogubni Minervin44 dar, a Timet45 najprvi reče - da li zlonamjerno možda, ii takva nam bješe sudbina da nam konjusinu valja u tvrđu, u grad odvući. Kapis46, međutim, i drugi, što umom su trezniji bili, rekoše da je to varka i sumnjiva danajska47 zamka, pa da potopit je treba ii sažgat plamenom žarkim, ili probušit šupljinu i vidjet što u njoj se krije. Slušajuć jedne i druge, pučanstvo neodlučno stoji, ne zna na koju bi stranu. No tada sa visoke kule mnoštvu silnom na čelu Laokoont48 dotrča bijesan

35

40

39 Tened je otok u blizini Troje na kojem je bic slavan Apolonov hram. Za vrijeme trojanskog rata Trojanci nisu mogli na Tened, pa je on bio pust. 40 Prijam je trojanski kralj u vrijeme trojanskog rata. 41 Dorani su jedno od grčkih plemena, ovdje sinonim za Grke. 42 Dolopci - vidi 36. 43 Ahilej - vidi 20. 44 Minerva - vidi 38. 45 Timet je jedan od Trojanaca. 46 Kapis je također jedan od Trojanaca. 47 Danajci - vidi 34. 48 Laokoont je sin Prijama i Hekube, svećenik u Troji.

71

vičući već iz daljine: “O jadnici, jeste li ludi, mislite valjda da dušman put Grčke na lađama plovi, ili da išta Danajci49 bez primisli daruju neke. Tako zar Uliksa50 znate? Zacijelo u drvetu tome

II, 199-267

Ali najednom se tada ukaza jadnima nama još jezovitije nešto i dokraja srca nam zbuni. 200 Svećenik boga Neptuna54, Laokoont55, izabran ždrijebom, vola je upravo klao pred svečanim božjim oltarom, kadli zmijurine dvije od Teneda56 pučinom tihom - grozim od svojih se riječi - spram našeg se valjaju žala, goleme krugove viju i upored k obali teže. 205 Propinju grudi nad vodom, a krvave uzdižu kukme, dok im se ostalo tijelo po pučini za njima vlači velike vijuge vijuć od hrptova ogromnih leđa. Voda se pjeni i ključa, a one već dosižu kopno, buljave oči im gore vatruštinom bijesnom i krvlju, 210 sikću i psiću i usne palucavim jezikom ližu. Blijedilo osu nas sve i nagnasmo u bijeg, a zmije određen slijedeći pravac k Laokoontu se vuku, nejaka zgrabe tjelesa obaju sinova mu bijednih, pa se opletu oko njih i udove gristi im stanu. 215 Tada i samoga oca, kad u pomoć s oružjem stiže, stegnu strahovitim stiskom i sviju se okolo njega. Okolo pasa mu dvaput i dvaput okolo vrata ljuskava oviju tijela, a uzdignu glave i šije. Napreže svećenik ruke i nastoji rješit se spona, 220 sav je u pjeni, a trake otrov mu oblijeva cmi, urliče toliko strašno, da urlik mu siže do zvijezda, nalik na goveda rik, što priklano tek je pri žrtvi, pa od oltara bježi kad nevjestu sjekiru strese.

45

skriti su tajno Ahejci51, ii naprava čitava ova zastor zidova je tih ii osmatrač domova naših,

ili je drugo što. Trojanci, o prezrite konja, kakvi su da su, ja strepim od danajskih sviju darova. Reče i golem o koplje strahovitom zavitla snagom u bok nemani toj gdje zglobovi vežu se obli.

50

Koplje se žabi i strese, a zatim se smiri i stane, uzdahne utroba konjska i muklim ozove se jekom. Da je tad htjela sudbina, da razumni bjesmo i mudri, satrli bismo Ahejce52, i ti bi, o trojanski grade, stajao jošte i danas, i dvori Prijama53 kralja!

49 50 51 52 53

72

Danajci - vidi 34. Uliks - vidi 37. Ahejci su sinonim za Grke. Ahejci vidi 51. Prijam - vidi 40.

Laokoont i pad Troje

55

Obje zmijurine tad na brežuljak odmile do hrama, potraže tvrđavu svete Tritonije57 boginje hude, 54 55 56 57

225

Neptun je bog mora kod Rimljana. Laokoont - vidi 48. Tened - vidi 39. Tritonija je jedan od nadimaka božice mudrosti Minerve.

73

pa se kod njezinih nogu pod okruglim sklupčaju štitom. Naša uzdrhtala srca studena pak podiđe jeza, odasvud se glasi pronesu da umjesna ova je kazna, jer Laokoont gvožđem božansko povrijedi drvo, 230 prokleto žarivši koplje u trupinu svetome konju.

Poviču svi da nam valja od boginje konja odvući i pomolit se njoj. Nato razorismo zid i gradske se ukažu zgrade58; zatim prionuše svi da klizaljke meću pod konja 235 i da od konoplje uža privezuju o grlo njemu, pa se sudbonosna sprava i kreće i oružje nosi. Okolo konja dječaci i neudate još djeve pobožne pjevaju pjesme i radosno drže užeta, pa se grdosija kobna u gradu nam ubrzo nađe. 240 Domajo, Iliju59 dragi, što stan si bozima svima, dardanski60 zidovi slavni, na gradskome nakaza pragu zastade četiri puta i u njoj oružje zveknu. Mi ne mareći za to, već slijepi u zanosu svome vučemo zlokobnu neman do vrha tvrđave svete. 245 Ovdje nam Kasandra61 htjede doviknuti prostačke riječi, ali je i sad Trojanci po Febovoj62 prezreše volji: pa zelenilom kitit po gradu stasmo oltare jadni, ne sluteći ništa, a zadnji nam bijaše danak. Tada nastade suton i noć nam dojuri s mora, 250

te nebesa i zemlju i onu mirmidonsku63 varku silnom ovije sjenom. A rasuti gradom Trojanci 58 Trojanci su morali razoriti zidine grada da bi konj mogao ući unutra, jer je bio viši od gradskih vrata. 59 Ilij je drugo ime za Troju. 60 Dardanski je trojanski. 61 Kasandra je bila Prijamova kći, proročica u koju je bio zaljubljen i sam Apolon. Budući daje Kasandra odbijala Apolona, on ju je kaznio time da njezinim proročanstvima nitko nije vjerovao. 62 Feb je nadimak boga svjetla Apolona, a znači Sjajni. 62 Mirmidonski je grčki.

74

umorni padaju u san, i sve utihnjuje svuda. Dotle pak ahejska64 vojska, što zgodu čekaše ovu, s Teneda65 brodi spram Troje, pod mjesecom tihim i sklonim, 255 poznate tražeći žale. A kada na kraljevskoj lađi zasja ugovoren plamen, tad spaseni voljom božanskom, nesklonom trojanskom rodu, Sinon66 otvori kradom onaj omorikov zatvor i napolje pusti Danajce67. Zjapi otvoren konj i radosni izlaze na zrak, 260 iz šupljine iz konjske spustivši spremljeno uže, vođe Tesandor i Stenel i strašni za njima Uliks, tad Neoptolem i Toant, Akamant i vrijedni Mahon, onda Menelaj, a i sam graditelj nemani Epej68. Započnu klati po gradu što omamljen sav je od vina, 265 stražu gradsku sasijeku i staju na srušena vrata, svoju dočekuju vojsku i ovdje se združuju s njome. II, 268-297

Enejin proročanski san

Bješe to doba kad san, taj najljepši poklon božanski, ljude obuzima smrtne i tiho se prikrada nama. Meni u prvome snu ukaza se uplakan Hektor69 s izgledom upravo onim kakav je bio u času kada su vukla ga kola: cm od krvavog praha, nabreklih uda od uzda što sapet bijaše njima.

Jao, kakav li bješe! Daleko od Hektora onog koji se vraćao s plijenom Ahileju70 otetim negda,

270

275

64 Ahejska vojska je grčka vojska. 65 Tened, vidi 39. 66 Sinon je Grk koji je imao zadatak pridobiti Trojance da nasjednu varci s drvenim konjem. 67 Danajci su Grci. 68 Nabrojena su imena Grka koji su bili sakriveni u utrobi konja. 69 Hektor je Prijamov sin, vrhovni zapovjednik trojanske vojske; ubio gaje Ahilej. 70 Ahilej, vidi 20.

75

ili od onog što oganj na ahejske71 sipaše lađe. Brada mu prepuna blata, a kosa slijepljena krvlju, obasut ranama sav, što steče ih mnoštvo golemo očinski braneći grad. A mene tad obliše suze i progovorim u snu ovakve žalosne riječi: 280 “Svjetlosti dardanskog72 roda i najčvršća trojanska nado, gdje li si dosad i otkle, o žuđeni Hektore, ideš, pošto toliki od tvojih otiđoše pod zemlju crnu, pošto tolike ti jade domaja pretrpje i narod, pošto su slomljeni svi. I kakva ti samo rugoba 285 vedro nagrdila lice! I kakve po tebi su rane?” Ni riječi ne reče jedne na moja pitanja pusta, nego uzdahnuvši teško ovako progovori meni: “Bježi o božičin sine, iz ovog se požara spasi, dušmanin već je u gradu, stubokom se survava Troja, 290 besmislen svaki je otpor za dom i za Prijama73 kralja, da su se spasiti mogli, ova bi ruka ih spasla. Sada pak svoje penate74 tebi povjerava Troja, neka te prate na putu, i grad im visoki potraži, tamo u miru ih smjesti, kad prolutaš morima mnogim. 295

Tako mi reče, pa Vestu75 sa trakama njenim iznese, vječitu vatru iznese na rukama svojim iz hrama.

Ahejske lađe su grčke lađe. Dardanski je trojanski. Prijam, vidi 40. Penati, vidi 3. Vesta je kod Rimljana božica kućnog ognjišta. U njezinu je hramu uvijek morala gorjeti vatra.

IV, 256-299

Bogovi podsjećaju Eneju na zadatak i on priprema potajni bijeg

Tako je letio Merkur75 od sjedišta Atlanta7 767 djeda, sjekao uzduh nad zemljom da onda se vine do neba, dokle ne dospje do žala gdje libijska leži Kartaga78. Kad mu se krilate noge dotakoše krovova tamo, vidje Eneju gdje gradi i kuće i visoke kule, 260 na njem je mač, a po maču ko zvijezda jaspis se blista, dok mu s ramena se spušta od grimiza haljina tirska79, prekrasno tkanje što njemu Didona80je bogata dala, što ga je otkala sama i protkala nitima zlata. Odmah progovori Merkur: ”0 jao, o ženskog li roba! 265 Temelje lijepome gradu, visokoj dižeš Kartagi, ništa se ne brinuć pri tom za sudbu i vlastite stvari. Šalje me s Olimpa81 sjajnog gospodar nad bozima svima koji nebesa i zemlju u svemoćnim rukama drži, veli da požurim k tebi i ove ti dojavim riječi: 270 ‘Što li to snuješ? I zašto u libijskoj82 dangubiš zemlji? Ako onolika slava ne privlači samoga tebe, ako se truditi nećeš za vlastitu sreću i diku, sjeti se sina što stasa i koji se baštini nada, kojega Italska zemlja i rimsko kraljevstvo čeka.” ’ 275 Tako Kilenjanin83*reče i još dok u govoru bješe. 76 Merkur je bog trgovaca i lopova, glasnik bogova, sin vrhovnog boga Jupitera i Maje. 77 Atlant, Merkurov djed po majci, Titan je koji na svojim ramenima drži nebeski svod. 78 Kartaga, vidi 7. 79 Tirska haljina je kartaška haljina. 80 Didona, vidi 22. 81 Olimp je visoka planina u Grčkoj, sjedište bogova. 82 Libija, vidi 13. 83 Kilenjanin je Merkur, nazvan tako prema gori Kileni u Arkadiji, koja se smatrala rodnim mjestom Merkurovim.

77

u zrak visoko poleti da smrtne ga ne vide oči, nježnim se uzduhom vine i nesta u modre visine. Kada to vidje Eneja, bez duše i osupnut stade, kosa se naježi njemu, a u grlu govor mu zapne, 280 ko daje ošinut gromom nad porukom zastade božjom, osjeti strastvenu želju osladjelu ostavit zemlju. Sto li da radi, o jao?! I kako da kraljici priđe, kako da započne riječ i jadnici istinu kaže? Smišlja i ovo i ono, i misli različne misli, 285 vrče i prevrće mnijenja i svakoga časa ih mijenja, sve dok kolebljive misli ovako ujedno smisli: Mnesta i Sergesta zovne i Seresta84hrabroga jošte, tajno nek spremaju lađe i sabiru na žal mornare, neka i oružje spreme, al spremanju uzrok nek taje; on će, kad dobra Didona85 ni slutiti ne bude mogla da se tolika joj ljubav bezuvjetno raskinut mora, kušat pristupiti k njojzi i pogodan časak pronaći, te joj objasniti stvari što mudrije bude moguće. Radosno pristanu druzi i odmah put luke se pute. Ali zar itko od ljudi obmanut će ženu što ljubi, pa je i kraljica tako, u vječitom strahu i sumnji, gibanja spazila neka od samoga jošte početka, dok joj o spremanju lađa i sama ne dojavi Fama86.

IV, 304-392

Okrutni stvore, zar sada kad svuda je studen ovakva, opremaš lađe i žuriš pod sjevernim vjetrom da ploviš?

tako bi žurio silno po bumom valovitom moru?

Od mene bježiš? A ja te u suzama zaklinjem gorkim desnicom tvojom te kunem, jer drugoga ničega nemam, 315 tako ti našega braka što počeo tek da se rađa, ako ti išta je dobro od mene ikada bilo, ako si sposoban čuti kad usrdno netko te moli, smiluj se jadnoj mi kući što sada ovako se ruši. Zbog tebe Libijci87 svi i vladari me nomadski mrze, 320 kivni su na me i Tirci88, i zbog tebe gasi se zvijezda čestitog imena moga što tako je blistala negda. Komu li ostavljaš mene, što umrijet ću za tobom, stranče, stranče - jer to si mi sada, a dosad sam mužem te zvala. Čemu i našto mi život? Da zidove ovoga grada 325 brat Pigmalion89 mi sruši, da zarobi susjed me Jarba90? Da si mi bar prije bijega djetence stvorio neko, pa da mi malešni kakvi po dvoru se igra Eneja, koji bi jadnicu mene po obličju sjećao tebe, ne bi me mučilo sada tugovanje prezrene žene.” 330 Reče. No na to Eneja i ne trepne upornim okom, misli na Jupitrov91 nalog i ne pokoleba se bolom, već joj odgovori ovo: ”0 kraljice, nijekat ne mogu da si na korist mi bila i uslugu pružila mnogu,

290

295

305

84 Mnestej, Sergest i Serest su Enejini pratioci iz Troje. 85 Didona, vidi 22. 86 Fama je glasina, javno mišljenje; ovdje je personificirana u liku božice koja prenosi razna prepričavanja i glasine.

310

Kad bi još stajala Troja, kad staništa nova i polja tražiti morao ne bi, zar s lađama svojim u Troju

Eneja se ispričava Didoni, a ona ne prihvaća njegove isprike

Napokon prozbori prva Eneji riječima ovim: “Zar si, o podmukli gade, pomišljao da je moguće

78

tolik mi sakriti zločin i tajno napustiti zemlju, zar obećanja te tvoja, zar ljubav ne drži te naša, zar ti je sasvim svejedno što zbog tog ću umrijeti bijedno?

87 88 89 90 91

Libijci su stanovnici Libije, vidi 13. Tirci, vidi 8. Pigmalion je Didonin brat. Vidi 33. Jarba je bio vladar Getulije, najbliži Didonin susjed. Jupiter je vrhovni bog kod Rimljana.

79

i da ću vazda se divne ljepotice sjećat Elise92 dokle na ovome svijetu pozivi mi duša u tijelu. Nego me slušaj što velim: i ne mišljah tajno da bježim, niti ti ikada išta spomenuh u vezi sa brakom, niti sam došao amo sa željom i namjerom takvom. Da mi sudbina je dala da život se ravna po meni, da su i postupci moji po mojoj se zbivali želji,

335

340

ostao još bih u Troji gdje grobovi mojih su pređa, jošte bi cvali visoki vladara Prijama93 dvori, pa bih i pergamsku94 tvrđu obnovio svladanom rodu. A1 Apolonova95 riječ u Italsku goni me zemlju, tako mi grinejski96 vele, a tako i likijski97 vrači. Ondje mi dom je i ljubav. Pa ako Feničanki98 tebi mila je ova Kartaga i libijskog tvrđave grada, zašto da Auzonsku zemlju99 Trojancima zavidiš nama, kojima usud je isti da tražimo dom u tuđini. Svake bogovetne noći, kad vlažne se razastru sjene, kada se na nebo ispnu blistavilom bogate zvijezde, u snu mi zabrinut lik iskrsava Anhiza100 oca,

345

92 93 94 95 96 97

355

Elisa je drugo Didonino ime. Prijam - vidi 40. Pergam je tvrđava u Troji. Apolon je rimski bog svjetla, proricanja i pjevanja. Grinej je grad na obali Male Azije gdje je bilo Apolonovo proroeište. Likija je pokrajina u Maloj Aziji gdje se također nalazilo slavno Apolonovo proroeište. 98 Feničanka je sinonim za Didonu. Fenicija je područje uskog primorja današnje Sirije. 99 Auzonska zemlja je sinonim za Italiju. 100 Anhiz, vidi 25. '«i Jul (drugo ime mu je Askanije) sinje Eneje i njegove žene Kreuze, rođen u Troji. 102 Hesperija je ovdje sinonim za Italiju (doslovno: zemlja na zapadu).

80

Stoga tom tužaljkom svojom ne kinji ni sebe ni mene, nerado putujem i sam put neznane Italske zemlje.”

Govori tako Eneja, a ona ga promatra gnjevna, očima šutke koluta i pogledom kosi ga ljuta, zatim ga prezirno mjeri i ove mu uzvrati riječi: “Nisi ti boginjin porod, ni Dardan104ti praotac nije, tebe, o nevjerni stvore, porodiše kavkaske105gore, dojilje tebi su bile hirkanijske106 tigrice divlje. Zar da se susprežem jošte i dane očekujem bolje? Je li na plač mi i suze uzdahnuo makar ijednom, je li oborio pogled nad sudbom protuživši bijednom

350

javlja i sin mi se Jul101 i predbacuje nepravdu meni što mu uskraćujem pute k Hesperiji102, suđenoj zemlji.

Sad mi još Jupiter103 posla glasonošu s nalogom strogim - na to se jednako kunem životom i mojim i tvojim jasno sam vidio boga gdje lebdi u zraku nad gradom, jasno sam njega i čuo gdje nebeskim zbori mi glasom.

žene što tako ga ljubi? O ima li gore strahote! Niti Junona božanska, ni Jupiter107ne vidi toga, nigdje već vjernosti nema. A ja ga, o mene budale!, primih i sklonih kod sebe kad bačen na naše je žale, skupih mu satrte lađe i od smrti spasoh drugare. Ja se tu pjenim od bijesa, a on neke isprike reda, prorok Apolon ga zove i nekakvi likijski vrači, pa i od Jupitra glasnik po uzduhu nalog mu nosi, ko da pametnijih briga preblaženi nemaju bozi. Ja zadržavat te neću, nit riječi poricati tvoje,

360

365

370

375

380

idi i traži po buri i valovlju kraljevstvo svoje!

Ali ukoliko išta božanstva pravedna mogu, ljuto ćeš stradat na stijenju i mnogo ćeš zvati Didonu. 103 Jupiter, vidi 91. 104 Dardan je utemeljitelj grada Dardanije u Troadi, praotac Trojanaca i, kako smatra Eneja, Rimljana. 105 Kavkaz je visoko gorje u Aziji. 106 Hirkanija je perzijska pokrajina uz Kaspijsko more. 107 Jupiter i Junona su vrhovna božanstva kod Rimljana.

81

Ja ću međutim te crnim odavde pratiti ognjem, i kad mi ledena smrt već odijeli dušu od tijela, slijedit ću tebe ko sjena i saznat ispaštanje tvoje, doći će do mene glasi i tamo u podzemlju dolje.” Još ne dorekavši pravo, iz očiju njemu se otme, svijetlo joj zasmeta danje, pa brzo otrčavši ode od njega što zamišljen stoji, a mnogo bi htio da zbori. Dvorkinje klonulo tijelo poprihvate odmah i nose u sobu mramornu njenu i tamo na krevet ga legnu. IV, 584-629

385

390

585

Ako baš prokletnik onaj po odluci Jupitra boga luku spasonosnu svoju pronaći konačno mora, nek mu se dušmanin bijesni na njegovu ispriječi putu,

tri se i četiri puta u predivne udari grudi,

ljute nek bojeve bije, nek rastane s Julom115se sinom

“Zar će, o Jupitre110, došljak, Što izruga mene, otići, a da ga oružjem nitko iz ovog ne progoni grada, da ne poteče za njime ni jedna jedincata lađa? Naprijed! I sažgite sve! I hvatajte koplja i vesla! Ali, o kakvih li riječi! I gdje sam to? Jesam li luda? Jadna Didona, zar sad uzbuđuje sramno te djelo? Na to ti mislit je bilo kad njemu si davala žezlo! Tako zar vjeran je onaj što očinske nosi penate111,

590

615

tražeći pomoć tuđinom, a svi nek mu izginu ljudi.

Kad se napokon smiri, nek mira ne uživa toga, nek ne uživa vlasti ni željenog dugog života, nego što prije nek umre, a grob nek u pijesku mu bude. 595

108 Titon, sin trojanskog kralja Laomedonta bio je toliko lijep da gaje božica Zora ugrabila i uzela za muža. Od Jupitera je za njega izmolila besmrtnost, ali je pri tom zaboravila izmoliti i vječnu mladost. Zbog toga je Titon postao nemoćan starac, a nije mogao umrijeti. Na kraju se toliko skvrčio da se pretvorio u cvrčka. 109 Zora (Aurora) je božica svitanja kod Rimljana. 110 Jupiter je vrhovni bog. 111 Penati, vidi 3.

82

Zašto ne spalih im tabor, i lađe, i oca, i sina, 605 čitav ne satrijeh im rod i sebe zajedno s njima. Sunce, što plamenom svojim zemaljske obasjavaš čine, i ti, Junona112, što stvaraš i poznaš ovakve sudbine, i ti, Hekata113 mi draga, što urlikom slave te ljudi svud gdje se križaju puti, oj i vi, osvetne Kletve114, 610 i drugi skloni mi bozi u ovoj predsmrtnoj borbi, gledajte nevolju moju i molbu mi primite ovu:

i da su obale puste i nigdje da nema mornara, uščupa zlaćanu kosu i glasom ovakvim zatuži:

600

Samo, po ratnoj je sreći i drukčije moglo se steći. Ali od čega se sada pobojah kad spremih se mrijeti?

Eneja odlazi, a Didona ga proklinje

Uto i traci se svijetli po čitavoj obaspu zemlji, a sa Titonova108loga sa šafranskog ustade Zora109. Kad u praskozorje samo s vidikovca kraljica spazi lađe gdje širokim morem naduvenih plove jedara

što je na leđima, kažu, iznemoglog nosio oca. M ogla sam raskidat njega i morem razbacat mu tijelo, pobit cijelu družinu i život oduzeti sinu, pa ga pri svečanoj gozbi prirediti ocu za jelo.

620

To su mi glasovi zadnji i krv nek mi zadnja ih prati! Vi pak, o Tirci116, za vječnost zamrzite rod mu i pleme, tim se odužite meni i posmrtnom pepelu mome, nek izmed naroda oba ne postoji savez ni sloga. Neka iz kostiju mojih jedanput se osvetnik rodi 625 112 Junona, vidi 2. 113 Hekata je božica podzemnog svijeta sa tri glave i tri tijela, vladarka čudovišnih bića i čarobnica. Ljudi su se od nje branili tako da su postavljali posvećene kipove na raskršća. 1,4 Osvetne Kletve su Erinije, božice osvete. •u Jul, vidi 101. 116 Tirci, vidi 8.

83

koji će ognjem i mačem Dardance da tjera i goni svuda i vazda, dok zadnje izdrže u borbi nam snage. Neka se bore nam žali, nek s valima vuku se vali, mač neka s mačem se lomi i zatiru unuci pozni.” IV, 663-671

da sam sa obala tvojih otplovio nerado tada, nego me sila božanska na odlazak nenadno nagna.

Ona i sada me goni te amo sam imao doći, stupati gadom i smradom, vlagom i pljesnivom noći. Nisam ni slutio nikad da toliki tebe će jadi

Didonina smrt

Dok je govorila jošte, primijetit su dvorkinje mogle kako se kraljica ruši i mač gdje od krvi se puši, vidješe i ruke njene crvene od krvave pjene,

te se uzvikaše dvorom, a Fama117 se ushoda gradom. Kuknjava nasta i lelek, i pište žene i vrište, nariču kuće i ječe i jauk se do neba diže, kao da dušmanin kakav po gradu pali i hara, kao da drevni im Tirm ii silna se ruši Kartaga, ko da nad glavom im gori ii plamte hramovi božji. VI, 450-476

112 Fama, vidi 86. 118 Tir, vidi 8. 119 Feničanka, vidi 98. 120 Trojanae je Eneja.

84

665

670

Susret Eneje i Didone u Hadu, podzemnom svijetu

Tu se po golemoj šumi Feničanka119kreće Didona, rana još svježa je njojzi što sama si zadala ona. Jedva je pozna Trojanae120 u gustome mraku i tmini, bješe mu kao kad čovjek ii vidi ii tek mu se čini da je u tmurnom oblaku od mlađaka nazreo zraku. Suze niz obraze proli i slatkim joj riječima zbori: “Dakle, o jadna Didona, nevarljivi bijahu glasi, da ti se život od mača, od vlastitog oružja zgasi. Kriviš li zbog toga mene, zvijezdama kunem se svima, bozima višnjim i vjerom koliko pod zemljom je ima.

460

450

snaći zbog odlaska moga. Stog pogleda meni ne kradi,

465

stani, to zadnji je puta što kob nas je spojila kruta!” Tako Eneja joj zbori i suze od očiju lije, želi ublažit joj srdžbu i gnjev što u duši joj vrije, ali ga ne gleda ona, već u zemlju upire oči, bijesom i nadalje plamti i jarost joj obraze koči,

kamenu nalik se vidi ii mramoru s Marpetske121 hridi. Tada najednom se trgne i bijesno, bez pomirbe, srne k Siheju122, bivšemu mužu, u sjenaste šume i crne, koji je jadnicu shvaća i ljubav joj ljubavlju vraća. Jednako pati Eneja sa nemile njene sudbine, plače i gleda za njome, i nikako bol da ga mine. VI, 752-759

470

475

Anhiz pokazuje sinu Eneji budućnost i sudbinu potomaka

Reče i odmah povede Eneju i njegovu drugu

455

vrevi u samu sredinu gdje duše se hrpama roje, stane na poviše mjesto da povorku promatra dugu i da prepoznaje lica kako se pojavi koje. “Želim ti reći kolika očekuje slava i dika dardansko123 naše potomstvo i sljednike italskog soja, sve ću potomke ti reći što veliku slavu će steći, pa ću i tebi proreci kakva sudbina je tvoja.

755

121 Marpes je brdo na otoku Paru; marpetska hrid je parski mramor. 122 Sihej, vidi 33. 123 Dardanski je trojanski.

85

VI, 777-794 Eno i Martovog124 čeda gdje stoji uz svojega djeda, Romul će junak se zvati, a Ilija125 bit će mu mati, kojoj Asarak126je predak. Na njegovu, pogledaj, šljemu nakita dva su od perja, što otac ih darova njemu 780 da ga sred svijeta već toga ko budućeg označi boga. Rim će se uzdić po njemu i vladat po svijetu će svemu, Olimpu127 ravan će biti, a sedam gradova128 će kriti jednim jedincatim zidom. I tamo junaci će nići kakvima samo se majka Kibela129 Berekintska130 diči, koja se s krunom od kula po mjestima frigijskim vozi, ponosna što su joj djeca i brojna unučad bozi.

Sad pak očima skreni da tvojoj se ukažu zjeni Rimljani tvoji što od tvog Askanija131 lozu će vući, tu ti je Cezar132 i drugi što slavni će u nebo ući. Tu je i onaj za koga proricanja čuo si mnoga, to ti je August Cezar133, dijete Božanskome134milo, koji će Latinsku zemlju u zlatno povratiti doba kakvo je nekada ondje u vrijeme Satumovo135 bilo.

785

790

124 Mars je bog rata. Romul, osnivač Rima, bio je sin boga Marsa, a unuk Numitora, kralja u Albi Longi. 125 Ilija je drugo ime za Reu Silviju, majku Romula i Rema, Numitorovu kćerku. 126 Asarak je sin trojanskog kralja Trosa, djed Enejina oca Anhiza. 127 Olimp, vidi 81. 128 Sedam gradova je budući Rim na sedam brežuljaka a pod jednim zidom. 129 Kibela je frigijska božica koju su Grci i Rimljani poštovali kao “veliku majku bogova”. 130 Berekinti su frigijsko pleme kod kojeg je Kibela bila posebno poštovana. 131 Askanije, vidi 101. ■32 Gaj Julije Cezar (1. st. pr. Kr.) veliki je rimski vojskovođa, političar i pisac. ■33 Gaj Julije Cezar Oktavijan August, posinak Gaja Julija Cezara, prvi je rimski car. 134 Božanski je Gaj Julije Cezar. 135 Za vrijeme vladavine Satuma na Zemlji je vladalo zlatno doba.

86

KVINT HORACIJE FLAK (Quintus Horatius Flaccus, Venuzija /u južnoj Italiji/ , 65. pr. Kr. - imanje Sabin u blizini Rima, 8. pr. Kr.) Kvint Horacije Flak, uz Publija Vergilija Marona jedan od najglasovitijih rimskih pjesnika, stvarao je za vrijeme cara Augusta i uvelike je unaprijedio rimsku poeziju, prvi unoseći u nju j;rčke pjesničke forme, ali čuvajući pri tome rimski duh. Školovao se, kao što je tada i bio običaj, u Rimu i u Ateni. Budući daje živio u razdoblju velikih previranja u rimskoj državi, i sam se priključio vojsci pristalica Republike, no nakon Augustove pobjede povukao se i posvetio književnom radu. Horacije je pripadao Mecenatovu književnom krugu. Mecenat je bio bliski suradnik cara Augusta, a ujedno i jedan od duhovnih i materijalnih pokrovitelja književnika tog doba. Mecenat je Horaciju kao potporu poklonio i imanje na kojem je Horacije do smrti stvarao. Horacijevu najranijem stvaralaštvu pripadaju 2 knjige Satira u kojima su prikazane crtice iz rimskog svakodnevnog života, poruzi su izvrgnute ljudske slabosti i mane, a kao ideal sreće je postavljena zlatna sredina te održavanje prave mjere. 17 pjesama pod nazivom Epode satiričke su pjesme oštrijeg i osobnijeg tona od Satira, a u njima se među motivima pojavljuje i Horacijeva ogorčenost građanskim ratovima u kojima je i sam sudjelovao. Zrelom stvaralaštvu pripadaju 4 knjige Oda - pjesama u kojima Horacije u najraznovrsnijim lirskim stihovima i strofama preuzetima od Grka, progovara o ljubavi, vinu, prirodi i drugim temama. Uzori su mu grčki pjesnici Alkej, Sapfa i Anakreont. Premda je Horacije po uvjerenju bio pristaša Republike, ipak je u svojim pjesmama slavio Augustovu religioznu i moralnu politiku, a to je vidljivo i u prvih šest pjesama iz 3. knjige koje su poznate 87

i pod nazivom Rimske ode. Također je poznata i Stoljetna pjesma, napisana po Augustovoj želji za obilježavanje prijelaza između stoljeća prema rimskom kalendaru. U dvije knjige sakupljene su pjesničke poslanice pod nazivom Pisma, u kojima se obrađuju književnoteorijski, filozofski i etički problemi. Najpoznatija je poslanica O pjesničkom umijeću koja se i danas smatra kanonom antičke teorije poetike. Horacije je već za života smatran klasikom, a u velikoj je mjeri utjecao i na kasniju rimsku i europsku liriku.

ODE I, 11

Uživaj danas

O Leukonojo', nemoj da ispituješ kakav su kraj meni, a kakav tebi odredili bozi. Nikad ne tragaj za tajnim značenjem babilonskih brojki2. Grijeh je to velik. Mnogo je bolje predati se sudbi, bilo da nam Jupiter3dade još mnoge zime da živimo, bilo da nam ova, koja valja more i valove razbija 0 tvrde grebene, posljednja bude. Pamet u glavu, toči svoja vina 1nemoj da sanjaš odveć duge nade u kratkom životu. Dok mi zborimo, zavidno vrijeme bježi. Zato uživaj danas, u sutrašnji dan nikad ne vjeruj mnogo.

I, 14

Državi4

Brode, nov će val zanest te na more? Sto to počinješ sad? Luku osvoji der Smjelo! Pogledi, kako Bez vesala ti osta bok; 1 Leukonoja je ime neke nepoznate djevojke. 2 Babilon je bio jedan od najznačajnijih gradova starog vijeka poznat po astrologiji i proricanju sudbine. 3 Jupiter je vrhovni bog kod Rimljana. 4 Ova je pjesma alegorijska i u njoj je lađa država, valovi i nevrijeme građanski ratovi, a luka mir i sloga građana. Pjesmu s istim alegorijskim motivom napisao je u 7. st. pr. Kr. grčki pjesnik Alkej. Pjesma je napisana neposredno prije konačnog raspada republike i uspostave carstva, u doba žestokih obračuna između Antonija i budučeg cara Oktavijana.

88

89

Tvoje dr’jevo5je jug6 burni ozl’jedio; Ragna7 stenju ti sva, a kilj8 bez konopa Teško moć će podnosit Udar mora silovitog; Nemaš jedara već čitavih, bogova Nemaš9, koje bi zlom tlačen zazivao. Bud da omora pontska10, Sume odlična kćerka, ti Hvališ postanak svoj i ime isprazno: Brodar strašljivi već krmu u šarenu Vjere nema. Nijesi 1’ Vjetrim igra bit, čuvaj se! Ti, što skoro mi bje zbuna i dotuga, Zelja jesi mi sad i briga velika; Klon’ se mora, što struji Među Cikladam’ 11 b’jelima!

II, 14

Postumu

Jao, Postume12, Postume, godine teku, i naša pobožnost neće odgoditi ni skoru starost ni bore na licu, niti dolazak neizbježive smrti. 0 moj prijane, ni da tristo bikova dnevno žrtvuješ, ne bi ti se smilio nemilosni Pluton13, koji tužnom vodom14 Geriona trostrukog15 i Titija16veže. Svi ćemo tu vodu prebroditi jednom, svi što živimo od darova zemlje, moćni kraljevi i ubogi ratari.

V

Zalud je bježati od krvavog rata 1 olujnih voda potmulog Jadrana17, zalud se čuvati jesenske južine, koja toliko škodi našem tijelu. Moramo u posjet crnom Koritu18, što miran teče, i zloglasnim kćerima

5 6 7 8 9

Dr’jevo - misli se na jarbol. Jug - ovdje se misli na jaki južni vjetar. Ragna su križevi na jarbolu. Kilj je kobilica broda. Brodovi su na krmi imali slike bogova, zaštitnika. Oluja je te slike otkinula i more ih je odnijelo. 10 Pont je područje oko Crnog mora a bilo je poznato po šumama iz kojih su uzimali drvo za gradnju brodova. 11 Cikladi ili Kikladi su otočje u Egejskom moru koje je zbog mnogobrojnih stijena i struja bilo vrlo opasno za plovidbu.

90

12 Postum je vjerojatno ime nekog Horacijeva prijatelja. 12 Pluton je rimski bog podzemnog svijeta. 14 Tužna voda je rijeka Stiks, jedna od pet rijeka koje su protjecale podzemljem. 15 Gerion je nakazni div šatri tijela koji je uzgajao goveda. Ubio gaje Heraklo oduzevši mu goveda. 16 Titij je gorostasni div koji je napao Apolonovu majku Letu. Zbog toga ga je Apolon ubio i za kaznu je morao nepomično ležati prikovan za stijenu u podzemnom svijetu, a dva su mu orla neprekidno kljuvala jetru. 17 Jadran su Rimljani smatrali opasnim morem. 18 Kocit je rijeka koja uz Stiks teče podzemnim svijetom.

91

nesretnog Danaja19, Eolovu Sizifu20, kojem je suđeno da vječito radi.

III, 9

Treba ostaviti i zemlju i kuću i milu ženu, a od svih stabala, koje uzgajaš, samo mrski čempres21 pratit će svoga kratkovjekog gazdu.

Horacije Nekad, Lidijo, dok ti bijah mio, dok nisi bila sklona da ti drugi savija ruke oko bijelog vrata, bijah sretniji od kralja Perzije24.

A nasljednik će, pametniji od nas, trošiti vino, koje smo čuvali pod sto ključeva, i po sjajnom podu sipat će piće bolje i od onog što ga pontifeks22na gozbama pije.

Lidija Prije, dok nisi za drugom čeznuo i dok ti Kloe nije bila draža, ime Lidije bilo je slavnije nego Ilija25, boginja Rimljan’.

Lidiji23

Horacije Sada sam posve predan dragoj Kloi što mi milo pjeva i na citri svira. Za nju bih umro bez ikakva straha, samo da usud njoj dade da živi. Lidija Za Kalaisa, sina Omitova, ja sva izgaram, i on za me gori. Rado bih za njeg i dvaput umrla, samo da usud njemu da da živi.

19 50 kćeri kralja Danaja u podzemlju lijevaju vodu u posude bez dna zato što su ubile svoje muževe. 20 Sizif, sin kralja Eola, u podzemnom svijetu kotrlja uz brdo kamen koji se uvijek vraća natrag. 21 Čempres je bio znak smrti. Grane čempresa su se stavljale mrtvacima na lomače. 22 Pontifeks je svećenik.

92

23 Pjesma je dijalog između Horacija i njegove djevojke Lidije. Zbog kompozicije i forme ova je pjesma dobila naziv “kraljica oda”. U pjesmi se mogu izdvojiti tri cjeline po osam stihova: s jedne strane, u Lidijinim odgovorima nalaze se i po formi i po sadržaju pjesnikova pitanja, a s druge strane u prvih osam stihova opisana je sretna prošlost njihove veze, u drugih osam prividna sadašnja sreća, a u posljednjih osam može se naslutiti sretna budućnost nakon pomirenja. 24 Kralj Perzije ovdje je metafora za izuzetno bogata čovjeka. 25 Ilija je po jednoj verziji mita kći Eneje i majka Romula i Rema, osnivača Rima.

93

Horacije Ali, da stara povrati se ljubav i da nas opet u tvrd jaram veže? Da plavu Klou otjeram, i da mi otvori vrata prezrena Lidija? Lidija Premda je onaj i od zvijezde ljepši, ti nestalniji od laganog pluta i od burnog Jadrana26 nagliji, s tobom ću rado živjeti i mrijeti.

III, 30

Exegi monumentum Evo, podigoh spomenik, trajniji od bronce, viši od carskih piramida. Neće ga rastočiti kiša, ni srušiti oštri sjevernjak, ni tijek vremena, ni dugi lanci godina. Neću umrijeti sav i moj će bolji dio izmaći smrti27. Dok se svećenik s tihom vestalkom28 bude uspinjao na brdo Kapitol29, ja ću živjeti, uvijek svjež i mlad, i moja će slava

26 Jadran su Rimljani smatrali opasnim morem. 27 Pjesnik smatra daje svojim pjesničkim stvaralaštvom sebi osigurao slavu ne samo za života nego i nakon smrti. 2» Vestalke su svećenice Veste, rimske božice kućnog ognjišta i zaštitnice obitelji. Vestalke se nisu smjele udavati, a zadatak im je bio održavati vječnu vatru u Vestinu hramu. 29 Kapitol ili Kapitolij jedan je od sedam brežuljaka na kojima se smjestio grad Rim. Na Kapitoliju se nalazio hram vrhovnog rimskog boga Jupitera kojem su se prinosile žrtve.

94

s vremenom bivati veća. A tamo, gdje buci divlji Aufid30 i gdje je Daunus31 vladao nad sušnom zemljom i ratarskim pukom, za mene će reći: iako skromna roda, postao je moćan i prvi je u italske ritmove32sveo eolsku pjesmu33. Zato primi, o Muzo34, ovaj ponos, što ga djelom zaslužih i delfijskim lovorom35 ovjenčaj moje čelo!

30 Aufid (danas Ofanto) rijeka je u Apuliji (u južnoj Italiji), kraju iz kojeg je Horacije potekao. 31 Daunus (ili Daun) je mitski vladar u Apuliji. 32 Pod italskim ritmovima podrazumijeva se latinska poezija. 33 Eolska pjesma je lirika grčkih pjesnika Alkeja i Sapfe, pod čijim je utjecajem Horacije stvarao, a oni su živjeli u otočnom dijelu Grčke koji je bio u vlasti grčkog plemena Eoljana. 34 Muze su zaštitnice umjetnosti, među ostalim i poezije, a Horacije se zahvaljuje Muzi jer ga ona nadahnjuje u stvaranju. 35 Delfijski lovor je lovorov vijenac koji su na natjecanjima dobivali najbolji stvaraoci; lovor je bio posvećen bogu umjetnosti Apolonu koji je imao svoj hram i proročište u Delfima.

95

EPODE VII

Rimskom narodu

Kud, kud bezbožni srljate i zašto vam desnica Izvlači opet mač iz korica? Zar se nije dosta po kopnima i morima Prolilo krvi latinske? Ne zato, da Rimljanin mrske kule Kartage1 Do temelja uništi plamenom, Niti da Svetom Cestom Britanac2još nepokoren Prođe, u lance okovan. Nego da ovaj grad sam od sebe propadne, Po zlobnoj želji Parćana3. Ne krve se tako ni vukovi, ni bijesni lavovi, Nego samo sa tuđom zvjeradi. Vuče li vas slijepo bjesnilo ii udes zlokobni, 11 grijesi vaši? De, odgovorite. Šutite, lice vam se preli samrtnim bljedilom, A srce se uplašeno skameni. Tako je, strašna sudbina goni Rimljane I bratoubojstva zločin krvavi Od dana, kad zemlju natopi krvi Rema4nevinog Kobna za sve potomke. 1 Kartaga je razorena 146. g. pr. Kr. Rimljani su se borili s Kartažanima u tri punska rata (od 264. pr. Kr. do 146. pr. Kr. s povremnim prekidima) i na kraju su ih potpuno porazili. 2 Britanci, za koje je još Cezar uvidio da ih treba pokoriti, za razliku od Kartažana, tad još nisu bili savladani. Trijumfalna povorka s ratnim zarobljenicima kretala je Svetom cestom na brežuljak Kapitolij. 3 Parćani su vojnički narod u središnjoj Aziji (na području današnjeg Irana). 4 Rem je brat Romula, osnivača Rima. Romul je ubio Rema u vrijeme osnivanja grada. Naime, kad je Romul plugom zacrtao brazdu kao oznaku linije kojom će kasnije biti podignute gradske zidine, Rem ju je, rugajući se, preskočio. Romul gaje, kao opomenu svim budućim napadačima na Rim, smaknuo.

96

PISMA II, 3

Pizonima ili O pjesništvu

K ljupkoj čovječjoj glavi kad konjsku slikar bi šiju nadovezati htio pa šarenim prekriti perjem udove sabrane odsvud, da ribom grdno se crnom prikaže s donjega kraja milolika žena odozgo zar biste prijateljski na ocjenu prišli bez smijeha? Vjerujte, takvoj če slici, Pizoni1, knjiga bit nalik, bude li obrađen u njoj nesuvisli niz priviđenja poput bolesničkih tlapnja, i noga i glava da jednog nije oblika dio. “Ta slikari ko i poete mogli su s poletom smjelim vijek slobodno stvarati djela.” Znam, ali ovu slobodu i tražim i izmjence dajem; samo da s pitominom divljina se ne združi gruba i da se s pticama zmije ni s tigrima ne spare jagnjad. Radnji se prečesto važnoj i s bučnim uvedenoj glasom prišivaše ovaj i onaj - da sjajnom zablista širinom grimizni trak2: kad gaj se opisuje, oltar Dijanin3, k tome vijuganje vode što brza poljima krasnim, kako protječe Rajna, ii kako je zasjala duga. Za to sad ne bješe zgoda! Pa slikati možda znaš čempres. Što će ti to, kad s postradalih lađa u očaju pliva onaj kog slikaš za novac? S početka se amfora4 pravi: zašto na hitrome točku jednostavan izlazi krčag? Ukratko: svako nek djelo jedinstvena bude cjelina. Uzora spoljašnji lik, oče i sinci dostojni oca, mnoge nas pjesnike vara: dok pomno tražim kratkoću,

5

10

15

20

25

1 Pizoni, Lucije Kalpumije Pizon, vojskovođa i pokrovitelj pjesnika i njegova dva sina kojima je Horacije posvetio ovu poslanicu, bili su pripadnici ugledne rimske obitelji. 2 Grimizni trak je porub na togi kakav su imali visoki rimski dužnosnici. 3 Dijana je rimska božica lova, zaštitnica šuma i polja. 4 Amfora je posebna vrsta grčke i rimske posude s dvjema ručkama.

97

dotle u nejasnost padam; da izgladim upnem se radnju, izda me snaga i zanos; u hvališe nadutost prazna; odveć tko brižan se plaši oluje, puže po zemlji; tko s raznolikom šarom jedinstvenu iznosi građu, uz šumu slika delfina, a pokraj valova vepra.

40

dati Ceciliju, Plautu7? I zašto meni je zazor, ako privrijedit što mogu, kad Enijev8 glas i Katonov9 materinski nam jezik obogati i nađe nova pojmovima imena? Da, smjelo se, smjet će se vazda suvremenosti žigom obilježen stvoriti izraz. Kako šuma se lišćem, u jurnjavi godina, mijenja: pređašnje spušta se k tlu, tako propadnu starije riječi i tek stvorene cvatu i bujaju poput mladića. Svi mi i naše sve dug smrti je. Bilo da more stisnuto unutar zemlje od olujnih vjetrova brani kraljevski rad - ii baruština pusta, za veslanje zgodna, susjedne gradove hrani pa osjeća ralicu tešku; bilo da izmijeni tijek svoj neprilična usjevu rijeka, boljim svrnuta putem: sva smrtnička propast će djela, gdje li bi govoru ostala čast i milina mu živa!

45

kojima puna sad daje se čast, ako poraba htjedne: u nje je odluka sva, u nje vlast i besjede zakon. Kraljeva zgode i vođa i ujedno ratovi bolni kojim se mogu pisati mjerilom, uzor je Homer10.

30

Na krivi put vodi od griješke bijeg, ako umještva nema. U z Emilijev borački dom. Foru5 sasvim po strani, rezbar će izdjeljat nokte, izvesti na mjedenu kipu živo mekanu kosu - no potpunom sastavu nevješt neće izradit cjeline. Kad štogod bih stvarati htio, ne bih ja da sam ko on, baš kao ni da sam krivonos, zorno inače momče i očiju crnih i kose.

Prikladno vašoj snazi izberite gradivo, pisci, i dugo razmišljajte što ne mogu podnijet vam voljno, što li vam mogu ramena. Tko pristalu izbere građu, neće ponestat mu riječ, ni raspored s punom jasnoćom. U tome red će bit valjan i krasan -ili se varam da se već sada izreče, što sada već mora se reći, veći dijel poslije iznese i ostavi začas na miru. Profinjen, pažljiv u izboru riječi, nek prigrli jedno tvorac pjesničkog djela, a za drugo ne haje mnogo.

35

Mnoge će uskrsnut riječi već otpale, otpast će opet,

Izvrstan bit će baš izraz, duhovitim ako se spojem znana riječ prometne novom. No treba li nečemu skritom oznaku nadjeti novu, i s uspjehom stvorit ćeš izraz, što ga još nisu Cetegi6, pregačom pasani, čuli, 50 i riječ će takova slobodna bit, kad je uzeta skromno, i nov, stvoren tek naziv zadobit će sigurnu vrijednost, bude li gdjekoji skrbno iz vrutka pretočenog grčkog. Sto će Rimljanin onda, kad Variju uze, Vergilu, V

5 U blizini Foruma (Fora), glavnog rimskog trga, pokraj gladijatorske škole Emilija Lepida, nalazila se kovačka radionica nepoznata majstora. 6 Marko Kornelije Ceteg, nešto stariji od Katona, bio je slavljen kao vrsni govornik. Obitelj Cetega nije nosila toge, nego se oko bokova ogrtala pregačom.

98

55

60

65

70

7 Lucije Varije Ruf (1. st. pr. Kr.) bio je rimski pjesnik, član Mecenatova književnog kruga i Horacijev prijatelj. Publije Vergilije Maron (1. st. pr. Kr.), jedan je od najpoznatijih pjesnika rimske književnosti, autor Eneide, i također pripadnik Mecenatova književnog kruga. Cecilije Stacije (3/2. st. pr. Kr.) i Tit Makcije Plaut (3/2. st. pr. Kr.) bili su rimski komediografi. U Augustovo doba vladao je u Rimu jezični purizam, te su neki zamjerali Vergiliju i Variju zbog korištenja grčkih izraza. Horacije pita kako bi se tek moralo zamjeriti jeziku Cecilija i Plauta koji su još u većoj mjeri bili pod utjecajem grčkih uzora. 8 Kvint Enije (3/2. st. pr. Kr.) pjesnik je koji pripada počecima rimske književnosti. 9 Marko Porcije Katon (3/2. st. pr. Kr.) znameniti je rimski državnik, pisac i govornik. 10 Homer (9. st. pr. Kr. /?/), najstariji grčki pjesnik, tvorac je epova Ilijada i Odiseja. Ilijada i Odiseja pisane su u posebnom metru - daktilskom heksametru - i on je postao uzorom za epsko pjesništvo.

99

U stih se dulji s kraćim tek tužaljka najprije zbila, zatim i zavjetni zapis ko izražaj smirena srca11: tko je međutim prvi elegiju stvorio sitnu, ispitivači se pru, i presuda nije još data. Sam je Arhiloha12 gnjev naoružao njegovim jambom: primi ga komička crevlja i tragički ozbiljni kotum13, kao stih zgodan za razgovor živ, pa da prisutnog svijeta buka nadjača, i stvoren za prikazivanje radnje.

Lirici povjeri Muza14 da bogove slavi, vladare, šakačkoga prvaka i pobjedničkoga konja, ljuvene brige mladića i slobodne pjesme uz vino. Ako ne mogu i ne znam na ustaljen paziti pravac i na raznolikost radnje, a što se tad pjesnikom zovem? Zašto zbog lažnoga stida neznanje no učenje volim? Ne da komička radnja da zbori se tragički u njoj; podnijet ne može ni to da Tijestov15ispriča ručak običnog govora sklop i komičkoj prikladnog igri. Svaki pojedini rad nek je izbran na doličnom mjestu. Ipak i komedija kadikad zna dignuti glas svoj, pa se uzviče Hremes16 sav gnjevan punom žestinom; često od govora prostog i tragički boluje glumac kao kad Telef17i Pelej18, sirote izgnane oba,

75

80

85

90

95

11 Dulji stih (heksametar) i kraći (pentametar) zajedno čine elegijski distih kojim su bile pisane elegije i nadgrobni epigrami. 12 Arhiloh (7. st. pr. Kr.) je grčki liričar, tvorac subjektivne lirike, koji je, između ostalog, pisao i u posebnom metru - jambima. 13 Komička crevlja je posebna vrsta cipela koju su nosili glumci u komedijama, a kotumi su također vrsta cipela s debelim potplatima koje su nosili glumci u tragedijama. 14 Muze su zaštitnice umjetnosti, pratiteljice boga Apolona. 15 Tijest je bio mikenski kralj kojem je brat Atrej iz mržnje ponudio kao jelo meso njegova dva sina što ih je ubio i potajno priredio za obrok. 16 Hremes je tip škrta starca u komediji. 17 Telef je bio mizijski kralj koji nije želio ići u osvajanje Troje jer mu je žena bila jedna od kćeri trojanskog kralja Prijama. 18 Pelej je bio otac Ahileja, najvećeg grčkog junaka u trojanskom ratu. U mladosti je morao pobjeći iz domovine jer je u svađi ubio svog brata.

100

nadutim jezikom zbore i riječima lakat dugačkim hoće li gledaoca da žalbom u srce dime. Nije ljepota dovoljna pjesmama: ljupke nek budu, tako da, kad budu htjele, slušaoca svoga zanesu. 100 S nasmijanima smijehom, a s rasplakanim plačem lica se odraze ljudma. Da ja se rasplačem, tebe najprije treba da boli: pritjesnit će, Telefe, jad tvoj, ili Peleju, mene; no zboriš li ulogu slabo, 105 ili ću drijemati, ili se smijati. Turobnu licu tužne pristaju riječi, a srdito kazuje prijetnje, nestašne vrijede za šalu, ozbiljnost se strogosti hoće. Prema prilici svakoj udešava različno prije priroda nutamjost našu; k veselju nas vabi ii srdžbi, ili u teškoj žalosti put zemlje nas tišteći prigne: 110 onda nam duševno stanje ko posrednik tumači jezik. Zbori li drukčije glumac, što kosi se s njegovim stanjem, rimski će konjanici s pješacima pucat od smijeha. Znatna će razlika biti, bogataš da 1’ zbori ii heroj, je li to vremešni starac, ii mladić još u dobi cvjetnoj, 115 živosti pun, ili moćna matrona, ii dojilja brižna, trgovac lutalac vječni, ii zelena poljašca težak, Kolšanin ili Asirac, gojenac Tebe ii Arga19. Ili se predaje drži, ii skladno što sasvim ko pisac izmisli sam. Ako možda prikazuješ Ahila20 časnog, 120 neka je djelatan, ljut, nepristupačan k tome i žestok, za nj neka zakon ne vrijedi, sve samo nek oružjem traži. Bijesna nesvladiva nek je Medeja21, plačljiva Ina22, 19 Kolšanin je stanovnik Kolhide, pokrajine na istočnoj obali Crnog mora. Asirac je stanovnik Asirije, azijske pokrajine. Teba je grad u grčkoj pokrajini Beotiji. Arg je grad na Peloponezu. 20 Ahil ili Ahilej je najveći grčki junak u trojanskom ratu. 21 Medeja je kći kolhidskog kralja Ejeta, poznata kao čarobnica. Ubila je svoju vlastitu djecu da bi se osvetila mužu Jazonu koji ju je napustio.

101

Iksion223 lisac, svud gonjena Ija24, turoban Orest25. Ako je neznano dosad što daješ na scenu pa smjelo 125 novu osobu stvaraš, nek do kraja ostane takva, kakvu već prije je iznio čin, i dosljedna sebi. Teško je općenoj građi obilježja podati svoja, pa je uputnije pjesmu na činove ilijsku26 svesti nego da prvi izneseš što ne vidje, ne reče nitko. 130 Predmet, što svima je poznat, sam s pravom ćeš prozvati svojim, nećeš li vrtjet se prostim i za svakog dostižnim krugom, niti raditi o tom da svaku pojedinu vjerno prevodiš riječi, ni nasljedovanjem zaći u škripac, iz kog ne izvlači čednost ni zakon posebni djela. 135 N ećeš ni početi stihom, ko negdašnji kiklički27 pisac: “Prijamovu28 sudbinu ja pjevat ću i slavnu vojnu.” Sto li će donijeti vrijedno taj hvališa zijevnuv toliko? Velja nabreknut će brda, no smiješan se roditi mišić. 22 Ina, žena kralja Atamanta, željela je ubiti djecu iz prvog braka svojeg muža. S Atamantom je imala dva sina, a i Zeus joj je povjerio na čuvanje svojeg sina Dioniza. Hera, Zeusova žena, zbog ljubomore, učinila je Atamanta ludim, te je on zbog toga ubio jednog sina i uzrokovao smrt drugog sina i žene. 23 Iksion je, zbog toga što je pokušao zavesti Zeusovu ženu Heru, kažnjen tako daje u podzemnom svijetu privezan za kotač koji se neprestano vrti. 24 U Iju se zaljubio Zeus, a kad ga je kod nje zatekla žena Hera, Zeus je prevorio Iju u kravu. Hera je, otkrivši prevaru, poslala na Iju velikog obada pred kojim je ona morala bježati sve do Egipta, gdje je napokon ponovo zadobila ljudski lik. 25 Orest ubija svoju majku Klitemnestru i njezina drugog muža Egista da bi osvetio ubojstvo svojeg oca Agamemnona, mikenskog kralja, za čiju su smrt njih dvoje bili krivi. Zatim luta po svijetu gonjen od božica osvete Erinija. 26 Pod ilijskom pjesmom podrazumijevaju se Ilijada i Odiseja. 27 Kiklički pisac je pisac tzv. kikličkih epova, tj. epova u kojima su opisani događaji prije i poslije trojanskog rata. 28 Prijam je trojanski kralj i otac najvećeg trojanskog junaka Hektora.

102

Koliko točnije ova, što neskladno ne gradi ništa: “Kaži mi, Muzo, junaka što nakon propasti Troje mnogih je ljudi spoznao ćud, k tome gradove njine29.”

140

Ne sprema dim iz blijeska, već svjetlost da iz dima bljesne, kako bi poslije toga čudesa ispričao divna, osim Antifata Skilu i Kiklopa i još Haribdu30. 145 Nit s Meleagrovom smrću Diomedov31 počinje povrat, nit trojanski rat s blizanačkim32 onim začetkom: vazda se žuri k svršetku i prenosi pomnog slušača usred zbivanja samog, baš kao da poznato sve je, prelazi sve što bi m oglo u pričanju zasjati slabo, pa još izmišlja tako i zapleće s istinom lažno, s prvom srednja da čest i sa srednjom zadnja se slaže.

150

Poslušaj sad, što bih želio ja, ko i narod sav sa mnom. Ako pljeskač ti treba što sjedeći čekat će zastor na mjestu svom, dok “Pljeskajte!” objavi pjevač sa scene, 155 svakoj ćeš morati dobi obilježja svoja pronaći, prolazna ljeta i svojstva istaći pristalim zakonom. Dječak, koji već zboriti zna i kročeći smjelo kreće se tlom, igre željan je s ravnima, i sad se ljuti, naglo i prekine srdžbu i mijenja se svakog časa. 160 Zatim golobradu momku, kad napokon nema čuvara. 29 Preveden je početak Odiseje. “Ovaj” je Homer. 30 Ovaj se stih odnosi na neprilike koje je doživio Odisej na povratku kući. Antifat je kralj Lestrigonaca, divovskih ljudoždera koji su uništili lađe Odisejevih prijatelja, a njih pojeli. Skila i Haribda su morske nemani koje prijete pomorcima u tjesnacu između Italije i Sicilije. I Odisej je na tom mjestu razbio lađu. Kiklopi su jednooki divovi koji su također pojeli Odisejeve prijatelje, ali ih je ipak na kraju Odisej uspio nadmudriti. 31 U epovima o gradu Tebi opisana je smrt Tideja, sina Meleagrova i oca Diomedova. Diomed je osvetio očevu smrt i vratio se u Etoliju. Također se istaknuo i u trojanskom ratu. 32 Trojanski rat, smatra Horacije, ne treba započeti opisivati od rođenja Helene i njezina dva brata blizanca Kastora i Poluksa.

103

konji su zabava i psi i prisojna travnata polja; grijehu mek i podatljiv, osorljiv na svaki savjet, spor je da shvati probitak; obilato rasipan novcem; ponosit, strastven, i brz da napusti voljeno nekad. 165 Muževnoj dobi i čudi baš suprotne pristaju težnje: ugled mu treba i druženje s ljudima, ide za službom, pazi na postupak svoj, da ne bi ga mijenjao skoro. M nogo tegoba stješnjava starca, ili što dobit briga mu sva, po sveđ kuburi jadno, troška se boji; 170 ili što poslove sve, pun bojazni, nevoljko vrši, odgađa nemoćno na dug sve vijek, dulji život još žudi; teško podnošljiv, čangrizav; tek vremena hvalilac prošlog, dok još bijaše dijete; kažnjivač, strog mlađima sudac. Mnogu blagodat nose, kad dolaze, godine sobom 175 mnogu, kad odlaze, grabe: nek svojstva se pristala starcu ne daju možda mladiću, ni muževna svojstva dječaku.

Sveđ ćemo osobine pridržati prikladne dobi. Radnja se zbiva na sceni, ii priča se što se već zbilo. Slabije uzbudi dušu što sluhom k njoj dopre od onog,

180

što se vidljivo vjernim prikazuje očima, i sam gledalac povjeri sebi: no iznijeti nećeš na scenu

što se u dvoru svršiti moralo. Mnogo ćeš vrći s oka što rječito mora sam nadošli pričati glumac: neka pred općinstvom javno Medeja33 ne ubija djece

185

ne kuha čovječju kleti pred svima utrobu Atrej34, ni da se u pticu provrgne Prokna35, Kadmo36 u zmiju. Prizore takove mrzim, jer vjerojatni mi nisu. 33 vidi 21. 34 vidi 15. 35 Prokna je, bijesna zato što ju je muž Terej prevario s vlastitom sestrom Filomelom (protiv Filomeline volje), ubila sina Itisa i pripremila ga svojem mužu za večeru. Bogovi su je zbog toga kaznili i pretvorili je u slavuja kojem je zauvijek ostala na grudima mrlja crvena od krvi. 36 Kadmo se, ubivši zmiju boga rata Aresa, nakon mnogo godina i sam pretvorio u zmiju.

104

Od tri nek ne bude manji, ni od pet činova veći dramatski spjev, koji traži se rado i ponovo gleda. Bog37 da ne razmrsi radnje neg ako se raspleta vrijedan pojavi čvor; ni da četvrto lice u govor se miješa. Neka uz glumčevu službu i njegovu zadaću mušku pristaje kor, a ne da sred činova pripijeva štošta, radnji što zauhar nije i ne veže s njome se čvrsto.

190

195

On nek je dobrima sklon, nek svjetuje prijaznom riječju, neka stišava gnjevne i voljno im blaži tjeskobu,

on će kratkotrajne gozbe, spasonosnu hvaliti pravdu, kao i zakone s njom, pa i mir kraj otprtih vrata, on će čuvati tajnu i moliti bogove smjerno:

200

bijednicima da svane, a oholim omrkne Sreća. Drukčija frula no sad, kad joj obvitoj bakrom ko trubi prodire glas, već prosta, jednostruka, s rupica malo, za svrhu bijaše zgodna i za pomoć prisutnom koru; nije još glazba to bila, dok dupkom se popune mjesta: gdje se malobrojan narod, jer jošte ga ne bješe mnogo, s čestitosti znan svoje, poštenja, skupljao čedan.

205

Pošto je pobjednik38 dalje razmaći mogao polja i širi zid je okružio grad pa se Geniju39 u čast vino bez prijekora pilo u svečanom godu sred dneva, 210 muzički takt se i napjev poslužio većom slobodom. Zar se što podiže ukus, kad seljak još neuk - što mučni prekinu rad - s ljudima smiješa se gradskim, s boljima gori? Tako je staroj vještini još dodao kretnje i raskoš frulač i vrteć se scenom povlačio haljinu dugu;

215

tako ojača glas i struna ozbiljnoj svirci, i neobičnom navru tad kazane bujnošću riječi: ispunjen poukom zdravom i slutnjom o budućem stanju 37 U grčkoj tragediji nerazrješive je situacije rješavao bog koji je na scenu izlazio na posebno napravljenom stroju (deus ex machina). 38 Pobjednici su Grci u ratu protiv Perzijanaca (5. st. pr. Kr.). 39 Genij je kod Rimljana duh zaštitnik svakog čovjeka.

105

s delfijskim40 proroštvima izjednači korski se pripjev. Tko se tragičkom pjesmom za neznatnog takmio jarca 220 izvede razgoljene Satire tad seoske pred svijet41: okuša jetkom se šalom, s ozbiljnošću pravom, jer poslije svršene žrtve je nova, primamljiva morala igra gledaoca privući, kad pjan i van zakona bješe. Samo kraj satirskog smijeha i obijesnog peckanja njina 225 prijelaz od zbilje na šalu baš opravdan tako će biti, da se u kraljevskom zlatnom i grimiznom ruhu čas prije tkogod glumeći boga i tkogod gledan ko heroj ne snizi na to, da prosto, u mračnim tabemama, zbori, ili se oblačne hvata, sa zemlje se vinuv, praznine. 230 Tragediji ne valja koješta blebetati stihom, već ko matrona42 za blagdan što pleše po dužnosti svojoj, začas međ Satire43 drske i ona će stidljivo zaći. Neću ja uzbrati rado, ko satirski pisac, Pizoni44, prosta, bez nakita svakog imena i glagole takve, 235 niti ću kušat izmaći obilježju tragičkom tako, ništa da razlike nema, da 1’ Đavo45 zbori ii drska Pitija46, pošto je varkom iscijedila talent Simonu47, 40 U Delfima je bilo proročište boga Apolona. Proročanstva su vrlo često bila dvosmislena i nejasna. Jednako tako, kako se razvijala tragedija, korska pjesma je izgubila vezu s radnjom i postala tek dodatak tragediji. 41 Po podacima iz Aristotelove Poetike tragedija se razvila iz satirske pjesme. Satiri su se često zamišljali u liku jarca. Rimski pisci, a među njima i Horacije, tumače riječ tragedija kao “pjesma za jarca” (grč. tragos - jarac), i to zbog toga što se ili Dionizu žrtvovao jarac ili što se kao nagrada za pjevanje davao jarac. 42 Matrona je udata gospođa, gospodarica. 42 vidi 41. 44 vidi 1. 45 Đavo je lik dovitljiva roba iz rimske komedije. 46 Pitija je najslavnija svećenica u Apolonovu hramu u Delfima koja je objavljivala proročanstva. No, ovdje je Pitija lik lukave sluškinje iz rimske komedije. 47 Simon je lik lakovjerna starca iz rimske komedije.

106

ii je to čuvar i sluga gojenca božjega Silen48. Od znanog složit ću pjesničku besjedu, tako da svatko pomisli, da će on isto, pa kruto se znoji, no zalud trudi se kušajuć isto: u redu i spajanju riječi takva je moć, takav dosegne čar ma i običan govor.

240

Iz šuma dovedeni nek paze, po sudu mom, Fauni49, da se ne razmeću nikad ko građani s ulica, s Fora50, 245 ili da nižu možda i odviše stihove nježne, ali i ne krešu sočne, nepristojne kakove šale: vitez i koljenović i čovjek s imutkom se buni; prženog ako slanića i kestena51 hvali što kupac, priznati neće i oni, ii možda nadariti vijencem. 250 Dugi se za kratkim slog prozva jambom, živahna stopa, po njoj on trimetra ime pridoda jampskome stihu, premda naglašen slog i po šestput ponavlja redom, od prvog do kraja nalik sam sebi; davno baš nije: da bi sporije malo i snažnije do uha dopro, 255 poteške svrsta spondeje52 pod očinsko okrilje svoje prilagodljiv i strpljiv, tek drugo da ne pušta bratski ili četvrto mjesto. I Akcijevu53 baš vrijednom rijetko trimetru prilazi jamb, k tome optužbom grdnom stihove Enijeve54, što mučno vrzu se scenom, 260 tišti zbog prebrzog rada i premalo izdašne pažnje, ili slaboga mara za umjetnost. Nije svak vrstan u kom pjesničkom djelu ko kritik vidjeti nesklad, pa je poetama rimskim nedostojna data sloboda. Zar da sad napustim smjer svoj i nepravilno da pišem, 48 49 50 51 52 53 54

265

Silen je odgojitelj i pratilac boga vina Dioniza. Faun, grčki Pan, rimski je bog šuma, polja, zaštitnik ljetine i plodnosti. vidi 5. Pržen grah slanutak i kesten bili su jeftina hrana običnog naroda. Spondej je stopa koja se sTstoji od dva duga sloga. Lucije Akcije (2 —1. st. pr. Kr.) jedan je od najpoznatijih rimskih tragičara. Kvint Enije (3-2. st. pr. Kr.) je rimski pjesnik koji je pisao i tragedije.

107

ili da smatram da vidjet će svi i oprostit grijeh moj, i da sam siguran, miran? Uklonih time se krivnji, ali slave zaslužio nisam. Vi uzore grčke nemojte puštat iz ruku ni noću kao ni danju! Ipak su pradjedovi i Plautova55 mjerila vaši 270 kao i dosjetke slane pohvalili strpljivo odveć, motreći s divljenjem oboje to, da ne rečem, glupim lučim li i ja i vi, što gruba je šala, što ljupka, na prste, na uho kadri razaznati zvukove skladne. Neznanu pjesničku vrstu, po tragičkoj nazvanu Muzi56, 275 našo je Tespis57, što kažu, i kolima vozio pjesme: namazani da dropom prikazuju uz pjev ih glumci. Za njim obretnik maske i pale5895čašćene EshiP pozornicu je prvi od skromnih podigo greda, k tome je besjedu snažnu on uveo kao i kotum60.

Ne bi ni hrabrošću Lacij63 ni oružjem stekao veću nego jezikom slavu, da nije pojedinom svakom

Kako vrednijim nečim Demokrit65 zamišlja genij nego je vajna vještina, pa ne da na Helikon66 zaći trezvenim pjesnicima, to dosta njih ne redi nokte, zapušta bradu, pa traži samoću, odbija kupelj. ako ne povjeri nikad brijaču Ličinu glavu,

280

285

Tit Makcije Plaut (3-2. st. pr. Kr.) najpoznatiji je rimski komediograf. vidi 14. Tespis se (6. st. pr. Kr.) smatra utemeljiteljem tragedije. Pala je dugački i široki plašt kakav su nosili glumci u tragedijama. Eshil je (6-5. st. pr. kr.), uz Sofokla i Euripida, bio jedan od najpoznatijih grčkih tragičara. «> vidi 13. 61 Preteksta se zvala rimska toga s grimiznim porubom kakvu su nosili rimski odličnici i mladići do punoljetnosti. Po njoj je vrsta tragedije, koja teme uzima iz života Rimljana, nazvana fabula praetexta. 62 Fabula togata, rimska nacionalna komedija, nazvana je tako prema togi, vrsti haljine koju su nosili Rimljani.

108

300

s tri Antikire67još ludu! O kakva tek ja sam budala, koji se od žuči čistim, kad nadođe proljetno doba! Inače ne bi tko drugi još i bolje pjevao pjesme! Sto mi je s tim? Dakle bit ću ko brus, koji može doduše željezu dati oštrinu, no sam ipak ne može sjeći: 305 učit ću službu i dužnost - kad ništa sam ne pišem vrijedno otkud se gradivo stječe, što hrani, što stvara poetu, što se pristoji, što ne, kud vodi vrsnoća, kud bludnja. Umjeti prvi je, glavni, u pravilnom pisanju zakon. Građe će mnogo ti m oći pokazati sokratski spisi68, 63

55 56 57 58 59

295

On će zadobiti cijenu, zadobit će pjesničko ime,

Komedija je stara i slavljena došla iza njih: ali se njena sloboda u nasilje izvrže samo; trebaše zakonski lijek, a kad već je prihvaćen zakon, umuknu kor, izgubivši pravo da grdeći škodi. U svem su pjesnici naši vrsnoću kušali svoju, nit im je najmanja dika, što uzor su pjesnika grčkih smjelo napustiti htjeli i domaća slaviti djela, iznoseći na scenu ii pretekstu61 ili togatu62.

290

pjesniku omrzo napor da polako izgradi djelo. Vi, Pompilijev64rod, prekorite takovu pjesmu, koju ne dotjera sasvim ni vrijeme ni brisanje mnogo, dok joj potpunu glatkost ne provjeri desetput noktom.

64 65

66

67

310

Lacij je pokrajina u Italiji u kojoj je bio smješten Rim. Horacije se obraća Pizonima. Demokrit (5-4. st. pr. Kr.), grčki filozof, predstavnik atomista, smatra da pjesništvo mora proizlaziti iz oduševljenja i svetog zanosa. Neki mladi pjesnici su pogrešno protumačili njegove riječi i mislili da se od njih traži neprisebnost. Helikon je planina u grčkoj pokrajini Beotiji, sjedište Muza. Ćemerika se smatrala lijekom od potištenosti i priviđenja, a nabavljala se iz grčkog grada Antikire. Sokrat (5. st. pr. Kr.), poznati grčki filozof, sam nije ništa napisao pa o njegovu učenju doznajemo iz zapisa njegovih učenika i sljedbenika, ponajviše Ksenofonta i Platona. Iz sokratskih spisa, tvrdi Horacije, pjesnik upoznaje osnovna moralna načela koja su mu pomoć u stvaranju.

109

voljko će riječi nadoći za dobro smišljenom građom. Tko je spoznao dug svoj što ište ga dom, što prijašin, kakve je ljubavi vrijedan i otac i brat mu i gost, što senatoru dužnost, što sucu, i koja je vođi uloga poslanom u rat: on znade svaku zacijelo ocrtati i ličnost, sve kako već pristaje komu. Pozvat ću pjesnika znalca, na savršen životni uzor da svme gled, i da otud za nj izvire navještaj živi. S mislima katkad lijepim i s crtanjem značaja dobrim gluma bez ikakve draži, bez umjetničke vrsnoće, snažnije razgali svijet i zadrži njegovu pažnju jače no stihovi prazni što buče tričavom zvekom. Grcima prirođen dar, zaokružen Grcima govor dade dobrostivo Muza69: njih k slavi tek vukla je težnja. Rimska pak dijeliti djeca računanjem uče se dugim na sto dijelova as70. “Nek sin mi reče Albinov71: ako od pet dvanaestina72 asa uzme se jedna, koji će biti ostatak? Ta reci već!” - “Trećina.” - “Dobro. Spasit imutak ćeš svoj. Dvanaestinu pribroj, što biva?” “Pola.” Kad prožme dušu ta ropskim za stjecanjem žudnja, zar nam ima još nade da stvarati mogu se pjesme, vrijedne da spasi ih cedar i kovčeg čempresov73 čuva? Ili koristit žele ii zabavu pružat poete, ili što ugodno reći, a ujedno zgodno za život. Daješ li kojigod svjet, budi kratak, da izjave tvoje duša prihvati pomno i vjerno zadrži u sebi: srce je kod toga puno, sve suvišno otječe iz njeg.

315

Knjiga baš ta obogaćuje Sosije76, prelazi more, ujedno priznatom piscu dugovječni sačuva spomen. 320

325

Ipak su griješke i takve da oprost im dajemo voljno: ni žica ne daje zvuk kakav htjela bi pamet i ruka, visok prečesto odjekne glas, kad dubok se traži, neće ni zgoditi luk svaki nišan kojemu prijeti. Blistava ako je pjesma većinom, smetat mi neće ono malo tek mrlja što ili nemar ih prospe, ili što ljudskoj ti izbjegne naravi. Sto dakle slijedi? Kako se prepisavaču kad istu upozoren, čini pogrešku, prostiti neće, i pjevač uz kitaru77 kako

330

340

345

350

355

smijehu se izvrgne samo kad istu sveđ promaši žicu onaj mi Heril78*takav je tip koji mnogoput zapne, pa mu se s podsmjehom divim što dva tri mjesta mu vrijede, k tome se zlovoljan ćutim kad vrijedni gdje zadrijema Homer: ipak je slobodno snu da se naporu dugom prikrade.

360

335

69 vidi 14. 70 As je rimska novčana jedinica. 71 Možda Horacije ovdje spominje učenika iz obitelji Albina zato što su se braća Albini u jednom ratu više odlikovali pohlepom nego vrlinom. 72 Rimljani su pomoću dvanaestina izračunavali postotke. 73 Rimljani su upotrebljavali kovčeg od čempresa i cedrovo ulje kao sredstva protiv moljaca.

110

Smišljeno naslade radi nek istini podobno bude: i da ne ište bajka da sve joj se vjerovat mora, ni da proždrto dijete iz Lamije74 vadi još živo. Jalovih pjesni ne trpe centurije starijih ljudi, uzvišeni pak Ramni ozbiljnosti ne daju pažnje75: Svi će pristat uz onog tko korisno miješa sa slatkim, kada veseli čitača i podjedno svjetuje pri tom.

74 Lamija je čudovište iz podzemlja koje je noću izlazilo na zemlju, kralo i ubijalo majkama djecu. 75 Rimski građani ocjenjuju pjesnička djela. Horacije ih dijeli na centurije starijih (od 46. do 60. godine) i mlađih (od 17. do 45. godine). Tako isto su se, još u doba kraljevstva, dijelili svi građani prema procjeni imutka. Za mlađe Horacije koristi naziv Ramni, prema imenu jednog od najstarijih rimskih tribusa (kotara). 76 Braća Sosiji su bili knjižari u Rimu. 77 Kitara je vrsta antičkog žičanog instrumenta. 78 Heril (4. st. pr. Kr.) bio je dvorski pjesnik Aleksandra Velikog. Autor je jednog epa nepoznata naslova, a Horacije smatra daje bio loš pjesnik.

111

Slici je pjesmotvor nalik: zanese te gdjekoja više, ako se postaviš bliže, i gdjekoja, staneš li dalje; ovaj hoće se osjen, a onu na svjetlu da motre, kad se ocjene stroge oštroumnog ne plaši suca; ova se sviđa jedanput, ova će i deset puta. 365 Premda i otac Te puti, o stariji između braće, na pravi smjer, a mudar si sam, ipak ovu mi dobro upamti riječ, da se osrednja vrijednost još podnijeti lijepo može u poslima nekim: jer osrednji pravnik i parac snagom bit će daleko od rječitog Mesale79, 370 pa će se mjeriti teško s Kascelijem Aulom80 u znanju, ali je ipak u cijeni; dok pjesnika osrednje vrste još ne priznaše ljudi, ni bozi, ni oglasne ploče81. Kako kraj prijatne gozbe sklad vrijeđa neskladna svirka i proste pomasti vonj, pa i mak sa sardinskim medom, 375 jer se mogao ručak izvršiti bez toga svega: tako i na radost srcu i nikla i stvorena pjesma, ako tek malahno sklizne s visine, spušta se na dno.

Tko se igrati ne zna, i ne tiče igraći pribor, uživa lijepi svoj mir: lopti, disku i obruču nevješt da mu se s pravom ne smije sve općinstvo okolo zbito. Kom je tuđ stih, ipak gradi ga smiono. Zašto i ne bi? Slobodan slavnog je roda, napose još procjena daje viteški iznos mu novca, i prijekora nema na njemu! Tebi će riječi i djela u skladu sveđ biti s Minervom82: takav je sud, takav nazor je Tvoj. Ako ipak što jednom napišeš, ocjenjivaču daj Meciju83, neka to čuje, i Tvome ocu i meni, pa devet nek godina stoji

380

govornik i zaštitnik pjesnika. Aulo Kascelije odličan je pravnik Ciceronova doba. Na oglasnim pločama ispred knjižara objavljivala su se književna djela. Minerva (grčka Atena) rimska je božica mudrosti i razboritosti. Spurije Mecije Tarpa bio je književni kritičar u Horacijevo doba.

112

390

395

400

405

410

385

79 Marko Valerije Mesala Korvin, Horacijev suvremenik, bio je vojskovođa, 80 81 82 83

sastavak spremljen unutra: jer bit će Ti uništit dano, ako štogod ne izdaš. Riječ ne zna se vratit rečena. Divlje iz šume ljude od pokolja i grdne hrane posvećeni je Orfej84 odvratio, bogova glasnik: po tom je znan da smiruje tigre i lavove bijesne. Po tom i Amfion85 znan, osnivač tebanskog grada, stijene da pomiču lire mu glas i čarobna basma razmješta kuda ga volja. To negdašnja bila je mudrost: lučiti javno od ličnog, neposvećeno od svetog, spriječiti slobodnu ljubav, učvrstiti ženidbu pravom, zidati gradove silne, udupsti u drvo zakon86. Tako dosegoše dično božanski pjesnici ime, kao i njihove pjesme. Iza njih je odlični Homer stihovima i Tirtej87 pokrenuo muževna srca u boj Martov88 da krenu; sudbinu su pjesme prorekle i smjer pokazale žiću, i kraljevskoj milosti htjele pijerijskim89omiljet napjevom; našle i glumu i dugih napora kraj: zato nemoj se stidjeti možda M uze, lirašice vješte, i Apolona pjevača90. Je li zbog prirodnog dara ii umještva pohvalna pjesma, o tom se povela riječ. Ja ne vidim, ni mar što vrijedi, nema li bogata duha, ni genij bez ikakva znanja: jedno se pomaže s drugim i veže se prijazno skupa.

84 Orfej je mitski grčki pjevač i svirač koji bi svojim glasom i zvucima lire pripitomio divlje životinje i pomicao drvlje i kamenje. 85 Amfion je mitski glazbenik koji je svojom svirkom sagradio grčki grad Tebu. 86 Zakoni grčkog zakonodavca Solona (7-6. st. pr. Kr.) bili su pisani i javno izloženi na drvenim pločama u Ateni. 87 Tirtej (7. st. pr. Kr.) grčki je pjesnik, glavni predstavnik ratničke elegije. 88 Mars (grčki Ares) rimski je bog rata. 89 Pijerijski napjev je lirska pjesma, nazvana tako prema postojbini Muza, pokrajini Pijeriji, kraju podno Olimpa. 90 vidi 14.

113

Ako tko željnu trkom dosegnuti nastoji metu, m nogo podnese i obavi momče, znoji se, zebe, Veneri91 stran je i vinu; za pitijske igre92 tko svira frulici vješt, prije izuči sam i pred majstorom dršđe. 415 Nije tu dovoljno reći: “Ja pjesme divotne slažem, k zadnjem nek prione svrab: zaostati meni je ružno, priznati k tome da ne znam što uprav ni učio nisam.” Kao telal što narod na kupnju nagoni robe, laskavce poziva pjesnik da pohrle prema dobitku 420 bogat je poljima on, bogat na dobit dajući novce. M ože 1’ tko na sto - kako je red - da što slasno iznese, i da se ništavu jamči siromahu, i da iz raspra mučnih ga spasi spletena: baš čudo, bude li znao poznati prijana lažnog ii pravog u blaženstvu svome. 425 Bilo da obdariš i ti, ii nekog obdarit kaniš, nemoj ga k spjevu svom dozvati gotovom, dokle još trepće radosti pun. On će vikati: “Krasno, izvrsno, sjajno!” izbit će blijedost na lice, iz oči mu kanut suza prijazne sklonosti punih, i skakat će, toptat po zemlji. 430 Kao što najmljena čeljad za sprovodom rida, pa zbori i vrši malone više od onih što od srca žale: tako podsmjevač većma no hvalilac glumi ganuće. Silnici, kako se kaže, množinom opijaju čaša, istinu izvlače vinom iz onog kog prozreti žele, 435 da 1’ prijateljstva je vrijedan; ko stihotvorac ćeš svagda poznati himbeno srce pod obličjem lisičjim skrito. Pred Kvintilijem93 kad bi što čitao, “Ispravi, molim”, zboraše , “ovo i ovo!” Ti kad b i : “Bolje ne mogu. 91 Venera (grčka Afrodita) rimska je božica ljubavi i ljepote. 92 Pitijske igre su sportsko i pjesničko natjecanje koje se održavalo u Delfima u čast boga Apolona. 93 Kvintilije Var (1. st. pr. Kr.), rimski je pjesnik za kojeg Horacije tvrdi da je stručni ocjenjivač književnih djela.

114

zalud sam dvatriput kušo”, zahtijevaše, neka se briše, 440 stihovi djeljani slabo nek nakovnju vrate se opet. Kad bi pak braneći svoje uskratio ispravak griješke, ni riječ tad kazao ne bi ni zaman trošio truda, da bez takmaca sam sebe i svoje sve voliš. Dobro i mudro čeljade prekorit će stihove slabe; 445 kudit će njinu tvrdoću; označiti zlosutnim znakom, u njih kad uresa nema; potkresati suvišni ukras taštine pun; nerazumljive htjet će osvijetlit jasnoćom; grdit dvoličan izraz; navesti što mijenjati treba bit će Aristarh94 i kazati neće: “Prijanu zašto 450 takve da zamjeram trice?” Te trice zlom ozbiljnim prijete, kad ga već ismiju jednom i neprijazno prime. Kao kad zlosretan svrab ili žutica nekoga muči, ili fantastični bijes i žestina vjernih Dijani95: tako i mahnita ne tiču pjesnika, izmiču pred njim 455 razumni svi: samo gone ga djeca, bez opreza slijede, dok on s pogledom u vis niz stihova riga i griješi, ako u bunar se i jamu surva, ptičaru nalik na kosove što vreba, nek u sav glas: “U pom oć!” viče, “Sugrađani, o jao!” baš nitko ga spasiti neće. 460 Kad bi htio tko pomoć i uže spustiti do njeg, reći ću: “Po čemu ti znaš, nije 1’ smišljeno upao amo, i baš ne mari za spas?” i pričati, kako je negda sicilski svršio pjesnik. “Empedoklo96 htijaše bogom da ga besmrtnim drže, te u žarku baci se Etnu, 465 ohlađen sam. Nek je pravo da slobodno pjesnici ginu! Tko ga bez pristanka spasi, ubica je svojim činom. 94 Zlosutni znak je grčko slovo theta kojim bi se u popisima obilježavali umrli građani. Aleksandrijski gramatičar i kritičar Aristarh (3-2. st. pr. Kr.) stavljao je taj znak uz loše stihove. 95 Sljedbenici Dijanina kulta zapadali su u takav zanos da su gubili svijest. 96 Empedoklo (5. st. pr. Kr.) bio je grčki filozof i, prema predaji, ubio se bacivši se u vulkan Etnu.

115

Niti to učini jednom, nit odsad postat đe čovjek bude li opet izvučen - bez težnje za slavnom smrću. Nije ni razlog tu čist, zašto bavi se stihova gradnjom; na grob je 1’ burio očev ii grešnom maknuo kukom kobnu gromoderinu: baš mahnit je i kao medvjed, koji kroz rešetku prodre pred njegov metnuti kavez, on - nemilosrdni čitač - i neznajše ganja i znalce, čvrsto drži kog zgrabi te ubija čitanjem svojim; pijavica će s kože tek kad se napuni krvi.”

116

ALBIJE TIBUL 470

475

(Albius Tibullus, Gabij, oko 50. pr.Kr.- Rim, 19. pr. Kr.) Albije Tibul, rimski elegičar, stvarao je u Augustovu razdoblju koje je bilo najplodnije za razvoj književnosti a posebno poezije. Rođen je u uglednoj i bogatoj obitelji, te se kao mladić posvetio vojničkom zvanju. Napustivši vojsku, okrenuo se poeziji. U to su se doba književnici okupljali u krugove na čijem su čelu stajali ugledni ljudi koji su njihov rad podupirali na različite načine, a ponajviše materijalno. Tibul je pripadao Mesalinu književnom krugu. Mesala je bio poznati vojskovođa te je Tibul, kao njegov vrlo dobar prijatelj, i sam sudjelovao u nekim vojnim pohodima i napisao pjesmu u Mesalinu čast. U pjesmama, za razliku od svojih suvremenika, nikad ne spominje i ne slavi cara Augusta. Tibulovu zborniku (tradicionalni naziv zbirke pjesama) pripadaju tri knjige elegija, ali je samo prve dvije knjige (16 elegija) napisao Tibul. U trećoj knjizi nalaze se elegije pjesnika Ligdama i Mesaline rođakinje, jedine rimske pjesnikinje, Sulpicije. Tibul'u svojim elegijama opisuje miran i povučen život na selu, mrzi rat i vojsku, a najveća inspiracija njegovih pjesama je ljubav, ponajviše nesretna. Prve elegije posvećene su Deliji (pseudonim za Planiju), a kasnije opisuju sjetnu i nesretnu ljubav prema Nemezi, što je također pseudonim za neku rimsku djevojku. Tibul je u svojim pjesmama slijedio aleksandrijske helenističke uzore 3. st. pr. Kr., ali je ipak, za razliku od drugog velikog rimskog elegičara Seksta Propercija, napustio težak i često nerazumljiv način izražavanja, pun učenosti i mitoloških alegorija.

117

ELEGIJE I, 1 Mesala želi da ga Tibul prati u vojnom pohodu na istok. Tibul, koji se tek vratio u svoj zavičaj iz rata u Akvitaniji, odbija u ovoj pjesm i poziv svoga zaštitnika, a kao razlog navodi svoju miroljubivu narav, privrženost selu i ljubav prema Deliji.

I, 1, 1-7

Moj život

Drugi nek blago gomilaju, i neka ih za imanjima silnim želja mori. Brojne nek trube1tjeraju od njih blagi, bezbrižni san. A meni nek ostane suđeno da život provodim tih. Na malome svome imanju, uz mali svoj stan. Na ognjištu mom neka skromna vatrica gori. U poljskome radu neka mi prolazi svaki dan.

I, 1, 25-34

Nova radost

Sada mogu, a nisam to mogao do juče. Živjeti s malim pa opet živjeti u sreći. Svaki mi časak bio bezbrige pun. Zabavnih putovanja se ne mogoh odreći. Za ljetne omare žarke sad nije teško meni, da umoran prilegnem na mršavoj sjeni, pod rijetkom krošnjom uz potoka buk. 1 Znak trube simbolizira rat i bojište.

119

Sada sam uz ratara, što mamo ore i kopa. I nije me više stid na dobarcu svome da se marljivo latim teškog tmokopa i za plugom idući da potaknem volove trome.

Tebi pristaje, Mesala, da na kopnu i moru ratove vodiš i kuću trofejima krasiš; mene je privezala jedna lijepa djevojka te kao stražar sjedim na pragu njenih vrata.

S večernjeg popasja kad stada u tor krenu, nije mi više teško u naručju ponijeti kući zalutala kozlića ii ovčicu izgubljenu, što ih je majčin brižni zaboravio zov.

Sto će mi slava, Delijo! Glavno je da sam s tobom pa nek mi slobodno kažu da sam nitko i ništa.

I, 1, 59-68

O vi grabežljivi vuci i vi kradljivci stoke, poštedite moje stado, poštedi te moj krov. Na velika krda spremajte svoj lov.

I, 1, 35-40

Gledat ću te i kad mi kucne posljednji čas. I izdišući ovijat ću klonulom rukom, o Delijo, dragi tvoj lik, nježni tvoj stas. Pastirov stol

Svake godine sa svojim kućnim pastirom ja pohodim žrtvenik preblage boginje Pale2*, čuvarice stada i mlijeka pjenušavi mlaz izlijem na njen žrtvenik obilno iz krčaga.

1,1,69-78

Sve u posudu priprostom, al blistavom od čistoće.

Deliji

O, sve zlato svijeta neka radije propadne, nego da zbog mog puta plače ijedna djeva. 2 Pala je pastirska božica; na njezinu svetkovinu (21. 4.) škropili bi njezin kip mlijekom, a nakon toga palili velike vatre od slame.

120

U plaču gorkom tvoj će se gubiti glas. Ljubit ćeš moje tijelo, hladno ko kam, položeno na odar, što će u svakom trenu planuti silno u lomače buktavi plam. Djevojka svaka i mladić sa sprovoda mog će otići plačući glasno, a ti moju smirenu sjenu ne vrijeđaj, naričući, u raspletenoj kosi. Drži se dostojno i šuteći bol svoj snosi.

O bogovi, čujte me, ne prezrite darove male. Ne pređite uvrijeđeni preko moga praga. Iznesoh darove pred vas u posudu zemljanom: kruh mirisni, prebijelo mlijeko i povrh toga voće.

I, 1,51-58

Gledat ću te . . .

Deliji

Sada se ljubimo, dok nam je sudbina sklona, jer brzo će doći smrt, ovita crnim mrakom, doći će starost i neće nam priličit više da, sijedi, ljubimo i šapćemo nježne riječi. Sada uživajmo ljubav, dok nije sramota razbiti vrata ili izazvati svađu. U takvu sam poslu dobar vođa i vojnik. Vi, zastave i trube, dalje odavde! A rane 121

nosite ratniku koji je slave željan. Njemu i blago dajte! Ovo malo što imam meni je sasvim dosta. Živim bez ikakve brige i prezirem bogate kao što prezirem glad.

1,2,28-41

Tko ljubav nosi

Tko ljubav nosi u sebi, miran i posvećen, nek ide kud ga je volja. Nek se ne boji zasjeda. Meni ne škodi studen ledene zimske noći ni pljuskovi kiše, samo da Delija na vratima svojim povuče zasun, da mi pucketanjem prsta, nečujno, dade znak da uđem. Skrenite oči, ljudi i žene: ljubav hoće da njene potajne krađe ostanu skrite. Nemojte da strepim od bata koraka, ne tražite kako se zovem i vaše sjajne baklje ne prinosite k meni. Ako me netko slučajno opazi, nek šuti, neka se na sve bogove kune, da se ne sjeća ničeg. No ako se ipak netko izbrblja i kaže taj će se uvjerit da je boginja ljubavi rođena iz krvi i valova bijesnog mora3.

3 Boginja ljubavi - Venera (kod Grka Afrodita) rodila se po jednoj verziji iz morske pjene.

122

1.3 Poslije bitke kod Akcija (31. pr. Kr.) poslao je August Mesalu na istok da sredi prilike u Kilikiji, Siriji i Egiptu. Mesala je pozvao Tibula da se pridruži njegovoj pratnji, ali je on to odbio. Kasnije je pjesnik iz poštovanja prema svome zaštitniku promijenio odluku i krenuo na put, ali je teško obolio na otoku Krfu i tu ostao. Teško bolestan šalje Deliji ovu elegiju. 1.3

Deliji Ne ću, Mesalo4, s tobom ni s družim u Egejsko more. Ali samo v’jek mene se sjećajte oj! Ljuto oboljeh u toj dalekoj feačkoj zemlji5: Crna smrti, još nemoj me lakomo stić! Molim te, crna smrti, matere ovdje mi nije. Da mi kostiju kup b ’jedna sabere u skut. Nit bi mi sestra pokadila mirisom asirskim pepel6. Nit bi razvezavši pram uz moj naricala grob7. Delije nema; kad sam se na put spremao, vele. D aje bogove sve savjeta molila tad. U ruke ždrebove svete tri put dječakove uze, A na raskršću sveđ sreću kazivo joj on8, Da ću se vratiti; ali to joj ne sustavi suza, Od tada svaka skrb jedini moj joj je put.

4 Mesala je bio Tibulov zaštitnik i prijatelj, te vođa vojnog pohoda. 5 Feačka zemlja je otok Krf. U antici su smatrali da su na tom otoku živjeli Homerovi Feačani. 6 Rimljani su pepeo i kosti pokojnika škropili mlijekom i vinom te mirisima koje su dobivali s istoka preko Sirije. Ovdje se spominju asirski mirisi jer su Rimljani često zamjenjivali Siriju i Asiriju. 7 Običaj je bio da žene oplakuju pokojnike raspletene kose. 8 Rimljani su bili praznovjerni. Na ulicama, raskršćima i trgovima u Rimu stajali su gatari koji su prolaznicima proricali budućnost. Praznovjernoj Deliji, zabrinutoj za Tibula, znakovi su triput bili povoljni.

123

Tješilac ja se njezin jurve oprostih na polaz. Ali za časom čas mnogi zategnuti znah. II se ispričah rad ptica, ii drugih radi znamenja. Ili Satumov dan, rekoh, da ne da mi poć. Cesto si, često kazah na polasku, da ču postradat. Jer se potakoh o dvor na otaj polazeć put9. Nitko ne kreči na put, nije li Amoru101pravo. Ili tkogođ več zna, da mu zabranjuje bog. Na što mi sada, Delijo, Izida" tvoja i na što Mnogi zamah tvoj u pusti ručicom zrak? Sad mi pomozi, boginjo, jer da liječiti znadeš, Mnogi dokazuje lik, gdjegod je koji ti hram, Pa će ti moja se Delija zavjetnim molitvam’ molit I pred svetu ti dver tkanicom pokrita12 sjest. Prosute kose na dan će dva put ti hvaliti, te će Farskom13med družbom svom uvijek viđena bit. Meni dopusti Penate očinske štovati jošte, Svaki nek mjesec Lar14dobija od mene kad. Srećna li svijeta, dok je Satumo15kraljevo njime, 9 Tibul je također praznovjeran i smišlja različite razloge da ne putuje. I ptice su bile jedan od izvora za proricanje budućnosti. Satumov dan padao je na židovsku subotu, pa se Rimljani, svetkujući taj dan pod utjecajem Židova, nisu usudili krenuti na put. I spotaknuti se na pragu bio je nepovoljan znak. 10 Amor je rimski bog ljubavi. 11 Kult egipatske božice Izide bio je vrlo raširen u Rimu. Izida je božica koja liječi razne bolesti, a ujedno je i božica mora. Zbog toga joj se Delija i moli. 12 Egipćani su nosili odijela od platna zato što su smatrali odijela od vune ili kože nečistima. I poštovatelji božice Izide slijedili su taj običaj. 13 Faros je mali otočić kod Aleksandrije, pa Tibul, kad kaže farski, misli egipatski. 14 Penati i Lari su bili zaštitnici svake kuće i kućnog ognjišta. 15 Prvotno razdoblje Satumove vladavine na svijetu Rimljani su smatrali zlatnim dobom čovječanstva. U tom razdoblju nije bilo ratova ni svađa, i svi ljudi su bili sretni i zadovoljni.

124

Zemljom putovi još n ’jesu se križali tad. Nit je u tuđe brodio zemlje lakomac brodar U svoj najprije brod svakaki strpavši trg. U to vrijeme pod jaram nijesu zaprezali bika. Niti je ikoji konj uzde si grizao ljut. Vrata u kucah ne bješe, niti je susjedu kamen Ležo na njivi već međe pokazujuć put. Med iz hrastova nam je tekao, ovce su same Puna gosparu svom nosile vimena tad. Niti je vojne ni srdžbe bilo ni rata; ni kovač Umjećom znaše zlom opaki skovati mač. Jupiter16vlada sad, te znamo za rane, ubistva I brodolom ljut; stovrsna danas je smrt. Oče, oprosti, plah sam, al krive me ne plaše kletve. Niti kad opaku r ’ječ lane na bogove tko. Ako sam kobni već si dovršio život, a ono Kostim’ nad mojima nek pišu mi besjede te: “Ovdje počiva nemilom smrću ugrabljen Tibul; Kopnom i morem svud prativ Mesalu si svog. Ali će Venera17u Eliziju18mene povesti, S nježnim kad Amorom živ ljubazno pazih se sveđ. U Eliziji vječno je pjevanje i ples je vječan. Ptice milopojke tuj ljupko začinjaju p ’jev. Nesađena malina niče tud’jer i ruža Blaženom zemljicom tom miri odasvuda cvat. Tu se s nježnim djevama igraju skupa mladići, A među njima boj Amor zapod’jeva sveđ. Tkogod je naglo ljubeći um’ro, boravi tud’jer, Vlasim na krasnim tom mirtovac19v ’jenac je svit. 16 Jupiter je vrhovni bog Rimljana koji je svrgnuo Satuma s vlasti. Po Tibulovu m išljenju njegovom vladavinom prestaje zlatno doba čovječanstva. 17 Venera je rimska božica ljubavi. 18 Elizij je dio podzemnog svijeta gdje svoj vječni život žive duše pravednika. 19 Mirta je cvijet posvećen Veneri.

125

A smrtonosni pr’jesto20 sakrit u tmini je vječnoj, Crne rijeke tok šumi oko njega sveđ. Tu Tizifona21 ljuta zmijovlasa okrutno vlada, Njezina družba pak križa se ovud i tud. Cerber22 zmijousti, crni škripi pred ulazom škripom, Dveri pred mjedenom on leži i čuva je sam. Na kotaču se hudu brzi vrti Iksijon23, Puca za udom mu ud, vr’jeđat Junonu je zno. Preko devet izvališe rali Titija24 b ’jednog. Ptice kljuju mu grud, cm mu ispijaju drob. Tu je i Tantal2526;oko njeg jezero, al se ispred njeg Vodice izmiče val, hoće 1’ utažiti žeđ. Danaja kćeri25 ljuto uvr’jediše Veneru nekoć Letinom27 vodom stog podrt napunjuju sud. Tudijer budi, tkogod je ljubav razorio moju I vojništva još namako život mi spor. Tebe pak molim, ostani čista, a starica pomna Nek na sveti strah uvijek pripazi tvoj. Nek ti pričice priča i uz svjetiljku nek ti Punoj na preslici tad k niti dovezuje nit. 20 Smrtonosno prijestolje nalazi se u Hadu - podzemnom svijetu. Podzemnim svijetom je protjecalo pet rijeka koje su istodobno bile njegove granice. 21 Tizifona je jedna od triju božica osvete, Erinija. Progonila je napose ubojice. 22 Kerber je troglavi pas, čuvar podzemnog svijeta. 23 Iksion je kralj koji je uvrijedio Junonu, pa je zato za kaznu u podzemlju privezan za kotač koji se bez prestanka okreče. 24 Titij je div koji zbog uvrede božice Latone leži ispružen na zemlji u podzemlju, a dva jastreba kljuju mu pluća. 25 Tantal, Zeusov sin, zbog toga što je počinio razne zločine i odavao tajne bogova, trpi u podzemlju vječnu žeđ i glad, premda stoji u vodi koja mu dopire do ustiju, a nad glavom mu visi vode. 26 Kćeri kralja Danaja poubijale su sinove kralja Egipta za koje su se morale udati protiv svoje volje. One u podzemlju ulijevaju vodu u bačve bez dna. 27 Leta jedna od rijeka u podzemnom svijetu.

126

Ne bi 1’ uz poslove trudne poslenu robinju tvoju Sladak osvojio san, ne bi li pustila rad. Tad bih banuo k tebi, ti ni slutila ne bi, S neba - rekla bi tad - da sam ti došao ja. Kakva bila, da bila, rasutih vlasi i bosa K meni, Delijo, oj u taj poteci mi par. Molim b ’jelu Avroru28, da nam na rumenim konjim’ Sv’jetli donese dan, da sjS nam Danice sjaj.

28 Aurora je rimska božica zore.

127

PUBLIJE OVIDIJE NAZON (Publius Ovidius Naso, Sulmon /istočno od Rima/, 43. pr. Kr. Tome /na Crnom moru/, 17./18. po Kr.) Publije Ovidije Nazon, elegičar Augustova, za književnost zlatnog razdoblja, bio je najplodniji i najčitaniji rimski pjesnik. Namijenjenu mu političku karijeru zamijenio je pjesničkom, jer je, po vlastitu priznanju, sve što je pokušao napisati bilo stih. Veseo i lagodan život u Rimu prekinula je 8. g. po Kr. odluka cara Augusta kojom je Ovidije, iz danas nama nepoznatih razloga, protjeran u Tome na Crnom moru. U mladenačkom razdoblju Ovidije je napisao 3 knjige ljubavnih pjesama posvećenih Korini i sakupljenih u zbirci pod nazivom Ljubavi, a zatim i Heroide ili Poslanice junakinja, zbirku fiktivnih pisama koja svojim ljubavima pišu poznate mitske junakinje (npr. Penelopa, Didona, Medeja). Uz to je napisao i parodično-didaktički ep Ljubavno umijeće, u kojem daje zaljubljenim muškarcima i ženama savjete o ljubavi, te Lijek od ljubavi, u kojem savjetuje one beznadno zaljubljene. U zrelom razdoblju stvaralaštva Ovidije je sastavio svoje najveće i najpoznatije djelo, Metamorfoze, didaktički ep u 15 knjiga, pisan u heksametru (11 995 stihova). U Metamorfozama je obrađeno oko 250 priča iz grčke i rimske mitologije koje u sebi sadržavaju neku preobrazbu, a obuhvaćaju priče od stvaranja svijeta do pretvorbe Gaja Julija Cezara u zvijezdu. Ovom razdoblju također pripada djelo Fasti ili Kalendar u 6 (od predviđenih 12 knjiga), u kojem su obrađene legende i obredi iz rimske religije. Oba su djela pisana u skladu sa zahtjevima Augustove politike kulturne obnove, ali je Ovidija u dovršenju Fasta omela odluka o progonstvu. U progonstvu Ovidije, ožalošćen i nesretan, piše prave elegije: Tužaljke (5 knjiga), u kojima se žali na teškoće života u 129

progonstvu, te Pisma s Crnog mora (4 knjige), u kojima se obrada prijateljima s molbom da se zauzmu za njegov povratak. Bez obzira na sve, čak ni Augustov nasljednik Tiberije nije uslišao molbe Ovidija i njegovih prijatelja, pa je pjesnik i umro u progonstvu. Ipak, Ovidije je, uz Vergilija i Horacija, nesumnjivo, u velikoj mjeri utjecao na razvoj europskog, posebno ljubavnog pjesništva.

130

LJUBAVNO UMIJEĆE, 111,297-310

Ženske čari

Na sve ovo obratite pažnju - od koristi bit će: Neka bude vam hod ženstven, naučite to! Nemojte prezreti draži što se u koraku kriju: privući muškog ćeš njim ili ćeš odbiti, znaj. Jedna, dok joj vjetrić lepršave nadima halje, vješto izvija bok, dug joj je korak i gord. Druga se, opet, poput rumene seljačke žene šeće, njezin je krok golem i nezgrapan sav. Kao u svemu, i ovdje neka postoji mjera: ovaj je način prost, onaj neprirodno mek. Ipak, na lijevoj ruci pogledu tuđem izloži mišice gornji dijel, obnažen ramena vrh. To vam, bjelopute, izvrsno stoji. Kada to vidim, ljubiti želim taj tren ramena otkritu put.

131

METAMORFOZE

Uvod

I, 1-4 Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga t’jela. Pothvatu mojem i ovdje pomozite, bozi, od kojih Jesu prijetvori ti, i bez prekida sve od početka Svijeta pjesmu provodite moju do vremena moga.

I, 89-150

4

Razdoblja svijeta

Ovidije navodi četiri doba (zlatno, srebrno, mjedeno i željezno) u razvitku ljudskog roda koja ukazuju na postupno moralno pro­ padanje čovječanstva. Najprije zlatno bješe vrijeme vjernosti, pravdi Odano samo od sebe bez zakona i kažnjivača. Kazni ne bješe ni stra, sa pribitih mjedenih ploča1 Nisu se čitale grožnje, još ponizna čeljad se nije Bojala sučeva lica, bez braniča sigurni bjehu. Sječena još se iz svoje iz gore omorika nije Spuštala bistre u vale, da tuđe krajeve gleda, Drugih obala ljudi do svojih poznavali nisu. Strmi prokopi još opkoljavali nisu gradova; Mjedene upravne trube ni krivoga mjedenog roga Ne bješe, a ni mača ni kaciga; sigurno tada Življahu narodi mim o i ugodno nemajuč vojske. Slobodna zemlja sama od sebe davala sve je, Motika nije ticala nje ni ranjavao plug je; Ljudi dovoljni hranom, što rastaše bez sile ič ’je, Brahu planikov plod i jagode gorske, drijenak,

90

95

100

1 Mjedene ploče su zakoni koji su bili u doba rane republike urezani na 12 mjedenih ploča i javno izloženi na glavnom rimskom trgu.

132

Kupine, koje s grmlja sa žilavog višahu, i žir, S Jupiterova koji sa širokog spadaše drva2. Vječno proljeće bješe, a cvijeće, koje je raslo Ne bivši sijano, toplim vjetrići pahahu dahom. Neorana je zemlja izatoga rađala voćem. Njiva ne dvojačena bijeljela teškim se klasjem; Ovdje su tekle rijeke mlijekom, a nektarom ondje. Pa i žućkasti med je sa zelenog kapao hrasta. Pošto je Satum bačen u Tatarsku tminu te svijet Dođe pod Jupiter-boga3, tad srebrno nastade doba. Koje je od zlata gore, a bolje od crvene mjedi. Negdašnjeg proljeća tada vrijeme Jupiter skrati. Godinu razdijeli u četiri vremena: ljeto, I jesen nejednaku i zimu i proljeće kratko. Tada od pripeke suhe ražario prvom se uzduh I prvom obisnuše ledenice sabite vjetrom. Tad se u kuće ušlo, a kuće bijahu prije Spilje i grmovi gusti i prutovi vezani likom. Sjeme je Cererino4 u brazde bacano duge Prvi put tad i pod jarmom zaječaše prvi put junci. Treće koljeno dođe izatoga mjedeno, koje Bjesnije bijaše ćudi, na bojeve spremnije ljute, AT ne opako ipak. Od tvrdoga gvožđa je zadnje. U doba loše rude grjehota svakakva odmah Navali; nesta stida i istine, vjernosti nesta, A na njihovo mjesto prijevare, lukavstva dođu I podmuklost i sila i imanja opaka želja. Stalo se uz vjetre brodit, a brodar još vjetara nije Dobro poznavo; na vodi na neznanoj njihat se staše

105

110

115

120

125

130

2 Jupiter je vrhovni rimski bog. Njemu je od drveća bio posvećen hrast. 3 Saturn, staroitalski bog ratarstva, Jupiterov otac, vladao je za vrijeme zlatnog doba. Njega je sin Jupiter srušio s prijestolja i bacio u Tartar, mračni podzemni svijet. 4 Cerera je rimska božica ratarstva.

133

Lađe, što u drvu dugo na visokim stajahu brdma. Zemlju (općenu prije ko svjetlost sunčanu i uzduh) Sada oprezni mjerač dugačkom označi međom. Nije se ljetina samo i hrana dužna od zemlje Obilne tražila, več se u utrobu silazilo njenu I blago skrito u zemlji nadomak Stiksovoj5 tmini Stade iskapat se sad - podjarivalo ljudima na zlo. Gvožđe i zlato od njega pogubnije iziđe tako Na svijet, iziđe i rat, što vojuje s onim i s ovim I što krvavom rukom zveketljivo oružje trese. Sad se od grabeži živi; domaćina treba se bojat Gostu, a tastu zeta, rijetka je med braćom ljubav, Ženama muževi rade o glavi, a mužima žene. Strašne maćuhe otrov miješaju bjelkasti, a sin Prije suđenog dana za očeve godine pita. Satrta pobožnost leži; od sviju bogova zadnja Zemlju okrvavljenu Astreja6 ostavi djeva.

135

140

145

150

1,259-312 Potop Jupiter, vrhovni rimski bog, najprije je želio svojim gromovima uništiti svijet zbog nemoralnosti i iskvarenosti, ali je promijenio odluku i odlučio je svijet potopiti. Zato se Jupiter prođe strijela, što su ih bili Skovali Kiklopi7, te on odabere drukčiju kazan: Pustiti kišu iz svih nebesa i ljude potopit. Odmah zatvori on Akvilona u Eola spilji8 5 Stiks je jedna od rijeka u podzemnom svijetu. 6 Astreja je božica pravde. 7 Kiklopi, jednooki divovi, pomažu Vulkanu, bogu vatre i kuju ognjene strijele (munje) za Jupitera. 8 Eol je gospodar vjetrova i, prema mitu, drži ih svezane u pećini na otoku blizu Sicilije odakle ih po volji pušta. Akvilon je sjeverni vjetar, a Not južni.

134

I druge vjetre s njim, što nadvite oblake gone; Ispusti Nota, a ovaj izleti na krilima mokrim, Zavio oblakom crnim ko smola lice je strašno, Teška mu od kiše brada, iz kose mu sijede curi. Čelo mu pokriva magla, i krila mu i njedra kaplju; Oblake nadvite širom kad pritisne rukom, zaori Grom se, a za njim gusta poteče iz neba kiša. K tome šarolika stade Junonina9 glasnica grabit Irida10 vodu i tako podavati oblakom hranu. Usjevi polegnu svi, seljaku tužnom su nade Razbite, propadne dugi cijele godine trud mu. Gnjevnom Jupiter-bogu nijesu dosta nebesa: U pom oć sinji brat11još svoju daje mu vodu. Riječne bogove on sazove i kralju kad u dom Svojemu uđu, on im progovori: “Nema se kada Dugo opominjat sad, iz sviju se izlijte sila Svojih (tako je nužno); otvorite izvore svoje, Ograde ruš‘te i vašim rijekama pustite uzde.” Reče, a oni odu i razvale vrelima usta I bez ikakve smetnje polete u pučinu morsku. Neptun ostvama svojim još udari zemlju, a ona Zadršće te se zaljulja i vodama otvori pute. Izvan žljebova teku po širokim poljima r’jeke, Usjeve, drveće nose i stoku i ljude, kuće, S njihovim svetinjama kapelice također nose. Kuća gdje ostade koja odoljev tolikoj bijedi Te se srušila nije, nadvisuju zabat joj vali, Vršaka potopljenih pod vrtlogom vidjeti nije. Razlikovalo more od zemlje nije se više, Sve već pučina jedna, bez obale pučina bješe.

265

270

275

280

285

290

9 Junona je Jupiterova žena, zaštitnica braka. 10 Irida je boginja duge (zato je šarolika). Glasnica je bogova jer duga spaja nebo i zemlju. 11 Sinji Jupiterov brat je Neptun, bog mora.

135

Na brijeg pope se netko, a netko u svinutu čamcu Sjedi te vesla onuda, gdje nedavno orao bješe; Brodi nad usjevom tko ii’ nad zabatom pokritog vodom Dvorca, a tko ribu na vrhu brijestovu lovi. Kob kog nanese, zabode na livadi zelenoj sidro Ili vinograd kiljem krivuljastim pod sobom lomi. Gdje su jarice vitke odskora travu još pasle, Tamo se pružaju sada tjelesa tulanja grdnih. D iveč se Nerejke12 motre pod vodom gaje i grade I kuće; u šumi sad su delfini, o visoke grane Srljaju, udaraju i vijaju med sobom panje. Vuk med ovcama pliva, i žućkaste lave i tigre Nose vali, sad vepru ne hasni munjevita snaga Ni brze jelenu noge, kad voda ga sa sobom nosi; Ptica dugo tražeći tlo, da stane na njemu, Napokon u more pada bjegunica s umornim krilma. Beskrajna samovoljna poklopila voda je brda I neobični vali o gorske vrhove biju. Najviše ljudi je voda odnesla, a koji su živi, Oni kod oskudne hrane dugotrajnim gladom se muče.

1,313-415

295

300

305

310

Deukalion i Pira

U potopu su svi stradali osim najčestitijih ljudi na svijetu, bračnog para Deukaliona i Pire. Oni su se spasili na brdu Parnas (iznad poznatog grčkog proročišta Delfa) u pokrajini Fokidi u srednjoj Grčkoj. Fokida Aonsko13 pleme od Etejskih14 rastavlja polja, Plodna zemlja, zemlja dok bješe, al’ onda je bila D io mora, golema prostorija nenadne vode. 315 12 Nerejke su morske nimfe, kćeri morskog božanstva Nereja. 13 Aonska zemlja je grčka pokrajina Beotija. 14 Etejska polja nalaze se pod planinom Etom u grčkoj pokrajini Tesaliji.

136

Onamo gora Parnas imade, što s glavice dvije D o zvijezda se penje vrhunce nad oblake dižuć. Kad Deukalion sa ženom u malenu čamcu doplovi Amo i zadjene se (jer ostalo sve je pod vodom), Koričkim Nimfama15 tad se i bozima pomole gorskim, 320 Tem iđi16 vračari, koja orakul imaše onda. Pravdoljubivijeg, boljeg od njega ne bješe nikog, Bogobojaznije opet no ona ne bješe žene. ^Jupiter videć, gdje bistra jezera pokrivaju zemlju, Čovjek gdje ostade jedan od tolikih hiljada dosad, 325 Žena gdje ostade jedna od tolikih hiljada dosad, Oboje nevino jeste i oboje bogove štuje, Oblake razbije tad, Akvilonom 17 kišu razagna I nebu pokaže zemlju, a zemlji višnja nebesa. More se ne srdi više, a trozube ostaviv rašlje 330 Vale umiruje mora gospodar te zovne Tritona18 Sinjega, koji se diže nad vodom, a posuta ima Priraslim pužima leđa; u gromotnu školjku mu Neptun19 Naloži neka puhne i znakom tim nek rijeke Uzbije natrag i vale. Savijenu Triton tad trublju 335 Uzme, od donjega koja savitka sve dalje se širi; Kad se uzduha ta posred mora napuni trublja. Ore se obale, što su pri jednom i pri drugom suncu. I sad, kad usta je dimu božanska, po kojima kaplje Kaplju iz mokrijeh brka, te uzmak zapovjeđen javi; 340 Svi je valovi čuše, po zemlji i po moru što ih Ima, i čuvši je svi utišaše. Obale more Dobiva; korita u se rijeke primaju pune, 15 Koričke nimfe su božice koje su stanovale u Koričkoj pećini na planini Parnasu. 16 Temida je božica pravde i reda. Smatrali su je proročicom koja je proricala u Delfima prije Apolona. 17 Akvilon - vidi 8. 18 Triton je Neptunov sin i morski glasnik. 19 Neptun, vidi 11.

137

O s’jeca voda, već vidiš, pomilaju gdje se brežuljci; Dižu se polja, zemlja sve veća je, voda sve manja. Nakon vremena dugog pokazuju i šume krune Suhe, al’ blato, što je prionulo, drži se lišća.

345

Svijet je obnovljen već. Deukalion videć ga prazna, Videć, gdje pusta zemlja u muku dubokom leži. Suze poteku njemu, te prozbori Piri ovako: “Sestro i ženo20, ženska o jedina ostavša glavo,

350

Koja si loze iste sa mnome: stričeva kćerka. Otprije veže nas brak, a sada nas pogibli vežu. Čitave zemlje, što je i zapad gleda i istok. Mi sad narod smo sav, a ostali odnese voda. AT još ni sada mi nijesmo dovoljno za svoj Sigurni život, jer srce još jednako oblaci plaše. Kako bi, jadnice, tebi pri duši bilo, bez mene Da te je samu spasla sudbina? Kako bi sama Sujmu podnosila, tko 1’ bi u tuzi ti tješitelj bio? Vjeruj mi, ženo, da je u vodi nestalo tebe,

355

360

Za tobom pošo bih ja, i u vodi bi nestalo mene. 0 da je ljudstvo meni obnovit i otac mu biti 1 zemlju uređenu oživiti da mi je kako! Koljeno ostaje ljudsko u dvoma nama i ljudske Prilike jedine mi smo, kad bozima tako se htjelo.”

Na te zaplaču r’ječi i odluče višnjem božanstvu Molit se i u svetom u proroštvu iskati pomoć. Časa ne časeć skupa k rijeci odu Kefisu21, Koji još ne bješe bistar, al’ teko je koritom starim. Oboje zahvate vode te njome pokrope glavu I odijelo na sebi, a onda zapute k hramu Boginje svete, kojem od mašine ružne je bio Zabat uprljan sav, a oltar bez ognja je stajo. Kad se skalina hramu dotakoše, oboje ničke

365

370

375

20 Deukalion je sin Prometeja, a Pira je kćerka Epimeteja, Prometejeva brata. 21 Kefis je rijeka koja izvire na Parnasu.

138

Padoše na zemlju i kam poljubivši sa strahom hladni Rekoše: “Ako pridobit, ublažiti bogove mogu Pravedne molitve te se od srdžbe daju odvratit, Reci nam. Temi da22, kako gubitak se našega roda Naknadit može; pomozi, o preblaga, propalom sv’jetu”. 380 Gane se boginja te im odgovori: „Id’te iz hrama, Zavijte glavu i pas odvežite na odijelu. Velike matere kosti za leđa bacajte sebi”. Dugo se čudiše jedno i drugo, dok prekine šutnju Prva Pira te reče, da boginju ne m ože slušat, 385 Dršćucim usnama moli, nek prosti, al’ ona se boji Majčinu sjenku vrijeđat razbacujuć njezine kosti. Zatijem stanu u sebi i med sobom odgovor dani Prevraćat s njegovijem riječima skrovitim, tamnim. Onda Prometejev sin Epimeteja umiri kčerku23 390 Blagim riječma veleči: “IP naše domišljanje vara II’ je odgovor svet i nikakvog ne ište gr’jeha: Zemlja je velika mati, a kamenje po t’jelu njenom Kosti su, mislim, i njih za leđa nam bacati valja.” Premda Titanida24 prima tumačenje m uževo ovo 395 A1’ se sa sumnjom još nada, i tako u nebeski nalog Nemaju pouzdanja. A l’ okušat hoće li škodit? Pođu te zaviju glavu i otpašu ruho te stanu Kamenje iza sebe da bacaju po zapov’jedi. Kamenje - tko bi reko, da svjedok nije starina 400 Ostavljat ukočenu tvrdinu započne svoju Pa se pomalo mekšat i smekšav se primati oblik. Za čas porastu u vis, pitomija postanu biča, Te se već m ože neki, al’ nejasni ljudski raspoznat Oblik, ko da je počet od mramora, ali još dosta 405 Dotjeran nije, sličan veoma kipima grubim. 22 Temida - vidi 16. 23 vidi 20. 24 Titanida je Pira.

139

A što vlage i soka u kamenju bijaše tome I što bješe od zemlje, od otoga postane meso, A što je čvrsto i ne da savijat se, u kosti pr’jeđe, Dosad što bijaše žila, pod istijem imenom osta; I za vrijeme malo po bogova volji od onog, Sto je bacao čovjek, čovječje se prilike stvore, A što bacaše žena, nadoknade tijem se žene. Zato smo tvrdo mi pokoljenje, okorjelo pleme U mukama dokazujuć tim, od koje smo loze. IV, 55-166

410

415

Piram iTizba

Življahu Piram i Tizba u gradu visokom onom, Kog Semiramida25 zidma od opeka okruži - kažu -; Kuca im do kude bješe, od sviju momaka je ljepši Bio Piram, a Tizba od sviju na istoku djeva. Susjedstvo stvori poznanstvo i ljubavi prvi početak; S vremenom rastaše ljubav; i uzeli oni b ’ se bili,

55

60

Da su dopustili oci. Preko volje ipak otaca Srca im osvoji ljubav, te gorahu jednakim plamom. Nikakvog nema svjedoka, a govore znacima, migom,

I što više se krije, sve vruća je sakrita ljubav. Malo je napuko zid, što stajaše med kuće obje Zajednički, u ono još vr’jeme, kad načinjen bješe.

Nitko pogrješku tu vijekove ne spazi mnoge; AT što ne spazi ljubav? Zam’jetiste vas dvoje dragih I put načiniste glasu, te ljubavne besjede tuda Sigurne prolažahu, a žubor jedva se čuo. Cesto je stajala Tizba na ovoj, a Piram na onoj Strani te jedno drugom iz usta hvatali dah su Govoreć: “Zavidni ziđe, što činiš dragima smetnju? Zar bi toliko bilo, da pustiš nas zajedno biti Posve, ii’ to je preveć, da možemo bar se poljubit? 25 Semiramida je poznata babilonska kraljica.

140

65

70

75

AT smo ti zahvalni opet i dužni smo priznati to ti, U prijateljske što uši riječima dopuštaš prolaz”. Svako sa svoga mjesta govorili tako bi obdan, A na rastanku pred noć poljubili svako sa svoje Strane bi zid, a cjelivi ti ne mogoše prodr’jet. 80 Svjetila noćna zora izatoga jednoć razagna, A sunce osuši mraz sa trave zrakama svojim, Oni se sastanu opet na običnom mjestu te šaptav Tiho i dugo o svojim o jadima prevarit noćas Odluče u gluho doba stražare i izić kroz vrata, 85 Te će iz kuća svojih uteći i iz grada samog; A da hodeći ne bi po širokom lutali polju. Sastanak bit će kod groba kod Ninova26, pod drvom tamo Sakrit će se u hladu. S obilatim snježanim plodom Visoki onamo stajaše dud uz studeni izvor. 90 Tako uglave oni i sporo dan im se vuko. Uroni u vodu dan i iz vode iziđe noćca; Lukavo stožere vratne po mraku okrene Tizba, Prevari svoje i ode te pokrita velom po licu Dođe k Ninovu grobu i pod dud uročen sjedne. 95 Slobodnu čini je ljubav. AT eto ti lavice, kojoj Pjeni se gubac prljav od krvce goveđe svježe. Hoće da ugasi žeđu iz obližnjeg izvora vodom. Tizba na mjesečini Babilonka lavicu spazi Izdaleka i tamnu u pećinu strašljivim krokom 100 Pobježe, pa joj bježeći sa leđa spade prijevjes. Pošto ugasi žeđu obilatom lavica vodom. Krene u šumu natrag i tanki našavši veo Sam bez djevojke razdre okrvavljenim ga žvalom. Kasnije iziđe Piram i zvijerin siguran vidjev 105 Trag u dubokome pijesku sav poblijedi On u licu, a veo kad spazi od krvi prljav, 26 Nin je bio kralj Babilona, Semiramidin muž.

141

Poviče: “Jedna će noć pogubiti dragijeh dvoje! Od svijeh djevojaka života dugog je ona Vrednija bila, a krivac sam ja, što tebe pogubih, Jadnice, kad te ročih na ovo strahotno mjesto, A sam prije ne dođoh! O lavovi, što vas imade U spiljama u ovim, razderite tijelo moje. Opaku utrobu moju razgrizite, proždrite ljuto! A l’ smrt strašljivci žele”. - Prijevjes Tizbin tad dignu Piram i pod drvo s njim pod uročeno otiđe. Zaplače nad velom tada nad poznatim, izljubi zatim Njega i reče: “Daj se i moje napij sad krvi!” Onda u slabine mač, što njime opasan bješe. Turi te umiruć odmah izvuče ga iz rane tople. Kako je ležo na zemlji nalećke, uvis mu krvca Sukne ko olovna cijev, kad pokvari se i pukne. Uska rupica stane da pišti, a voda u dugim Mlazima skakati počne te šiba i probija uzduh. Dudov izatog plod pocrni krvlju budući Pokropljen Piramovom, a korijen nakvašen njome Dudinje, koje vise sa drveta, crveno boji. Tizba još dosta u strahu na pređašnje vrati se mjesto. Da ne iznevjeri dragog, te očima, srcem ga traži I kazivat mu želi, kolikome zlu je utekla. Vidi: mjesto je isto i drveta lik, al’ u sumnji Poradi boje ploda te dvoji, isto je 1’ drvo; Dvojeći tako spazi, gdje gipka se tijelo i tlo Krvavo bije, tad Tizba uzmače i poblijedi Većm a od šimšira ona i kao more se zgrozi, Koje dršće, kad vjetrić odozgo laki ga dira. A li kad začas svoga prepozna dragoga, stane Rukama nedužnim jednom da o drugu udara ljuto, Pa raščupavši kosu obuhvati ljubljeno t’jelo. Puni mu suzama ranu i roneć ih s krvlju ih m ’ješa, Poljupce utisne mnoge u ledeno lice i vikne:

142

110

115

120

125

130

“Pirame, koja tebe sudbina uze od mene? Pirame, daj odgovori! ta zove te predraga evo Tizba tvoja, o čuj i digni spuštenu glavu!” Ime kad Tizbino čuje, tad Piram otvori oči, Koje već pritisnu smrt, i sklopi ih vidjevši dragu. Poznavši ona svoj prijevjes, bjelokosne vidjev Kore bez mača reče: “Pogubila tvoja te ruka, Nesretniče, i ljubav! AT na to je jaka i moja Ruka i ljubav, koja za ubod dat će mi snage. Ja ću za tobom mrtvim; nek vele, da sam ti smrti Jadnica uzrok i druga, i kojeg od mene je mogla Samo otrgnut smrt, da ni ona nije lje mogla. A vas, nesretni vrlo o oci, i moj i njegov, Sada vas oboje samo toliko molimo jošte, Da nam dopustite u grobu istom počivat, Kad nas je vjerna ljubav sjedinila i ura zadnja. A ti, o drvo, koje nad jedno tijelo jadno Grane spuštavaš sad, spuštavati začas ćeš nad dva; Čuvaj krvavi znak i uvijek plod ti nek bude Cm, nek odgovara tuzi, ubijstva dvostrukog spomen.” Reče i nastavi nož, što od krvi topal još bješe, Ispod prsiju sebi i zatim se na gvožđe sruši. Ali Tizbine molbe i bogove dimu i oce. Jer plod je drveta cm , kad uzri, a u džari jednoj pepeo leži, što osta od spaljenih dvaju tjelesa.

145

150

155

160

165

135

140

143

VIII, 183-235

Dedal i lkar

Slavni umjetnik Dedal momo je zbog ubojstva svog nećaka pobjeći iz Atene. Na poziv kralja Minosa27 došao je na Kretu gdje je sagradio Labirint, veliku građevinu s mnogim hodnicima, za Minotaura, čudovište koje se hranilo ljudskim mesom. Minos se bojao da Dedal nekome ne otkrije tajnu labirinta pa je njemu i njegovu sinu Ikaru zabranio odlazak s Krete. Dedalu omrzne Kreta međutim, omrzne dugo Izgnanstvo, dođe ga želja za zavičajem, aF morem Zatvoren bješe te reče: “Nek zemlju mi i vodu krati, 185 AP bar su otvorena nebesa; onamo idem; Neka i svijem vlada, aP uzduhom ne vlada Mino.” Reče i na neznana na umještva upravi misli. Prirodu stane da m’jenja. Po redu namjesti perje, 189 Kao brežuljak misliš da raste. Seljačka tako 191 Svirala s nejednakim cijevma se pomalo diže. Onda ih sastavi koncem po sr’jedi, a voskom odozdo I pošto tako ih složi, tad malo ih savi i pregne Hoteć ko prava ih krila načiniti ptičja. A lkar 195 Dječak stajaše uza nj i ne znajuč, da se sa svojom Pogibiju igra, sad sjajuć u licu hvataše perje Dirano nemirnim cuhom, sad žuti gnječaše vosak Palcem i igrajuć se u poslu smetaše divnom Svojem roditelju. Kad umjetnik svrši što poče, 200 Onda se postavi on u težinu ravnu med ona Obadva krila i osta u zraku ganutom viseć. Pouči sina i reče: “Opominjem, Ikare, tebe, Drž’ se sredine, ne leti visoko, da krila ti sunce Ne spali, nisko ne leti, da voda ih ne bi pritegla;

Leti med vodom i suncem. Boota gledati nemoj, 27 Minos je kralj na Kreti.

144

205

Nemoj ni Heliku gledat ni trgnuti mač Orionov28, Mene se drži i leti!” Naputiv ga, kako će letjet, Namjesti krila na leđa, na kojim ih ne bješe nikad. Cinec i govoreć to orosilo starcu se lice, 210 Očinske drhtahu ruke; a onda poljubi sina, Koga već nije imao poljubiti, i dignut na krilma Naprvo leti za svog bojeći se druga ko ptica Izvodeć nježnoga ptića iz gn’jezda visokog u zrak; Kaže mu, za njim nek leti, i umještini ga uči 215 Opasnoj, maše krilma na sebi i sinova gleda. Vidi ih ribar ribu na udicu dršćuću loveć, Vidi ih naslonjen ratar o ralicu, čobanin o štap Te se čude i misle, da bogovi to su, kad mogu Letjeti tako po zraku. Na strani lijevoj već je 220 Ostavljen Samos Junonin, već minuše Delos i Paros, Lebint na desnoj je strani i obilna medom Kalimna29; Dječak radosti pun zbog lećenja smjeloga tada Ostavi svojega vođu i željom u nebo vučen Višim udari putem. A l’ žarkoga sunca blizina 225 Stade mirisavi vosak da mekša, što vezaše perje; Vosak se stopi, a lkar već rukama golijem maše, Nemajuć čime da vesla ne uhvati nikakva vjetra; Usta mu roditelja dovikuju, ali ih odmah Dočeka more, koje po njemu dobije ime30. 230 Tada nesretni otac - al’ upravo ne više otac Poviče: ” Ikare, gdje si? u kojem da tražim te kraju? Ikare!” vikaše udilj. Kad opazi perje u vodi, Umještvo svoje prokune i sahrani sina u grobu, Pa se po sahranjenom po Ikaru ostrvo31 prozva. 235 28 Boot, Helika i Orion neka su od zviježđa. 29 Sam(os), Del(os), Par(os), Lebint i Kalimna su otoci u Egejskom moru. Na Samu se posebno poštovala božica Junona. 30 Ikarskim morem naziva se dio Egejskog mora između otoka Hija i Kosa. 31 Ikarija je otok južno od Hija.

145

XI, 85-145

Svom se veseleći zlu Berekindanin43 radostan ode; Predmete dira, da vidi, je 1’ istina u obećanju. Jedva vjerovat može: sa zelenim sa lišćem granu Otkine s oniska hrasta, i grana postane zlatna; Digne kamen sa zemlje, i zlatom zasja se kamen; Dim e grudu, i posta od dodira moćnoga guka Zlatna; izatoga trga i boginje Cerere44 suho Klasje, - žetva je zlatna; sa drveta jabuku ubra, M isliš, da su je dale Hesperide45; takne li prstom Visoke dovratnike, sijevaju, čini se, oni; Kada opere ruke u vodi bistrici, voda, Koja otječe s ruku, i Danaju46 varat bi mogla. Jedva u srcu nade obuhvatit može, jer zlatom Pomišlja sve. Veseli se on, i trpezu sluge Postave jestvina punu, ni bez hljeba trpeza nije. Ali Cererin dar kad rukom dotakne Mida Dar se Cererin stvrdne, i kada gladnijem zubom H oće da jestvinu grize, po jestvini odmah odozgo. Kad se približi zubu, navuče žuta se kora. Svog darovača napitak kad s vodom pom ’ješa čistom, Vidjet si mogo gdje zlato u ustima protječe žitko. Mida se prepade jada neobičnog, bogat i ubog. Blaga se ostavlja svog i što željaše, na to sad mrzi. Nikakvo obilje glada ne stišava, suha mu žeđa Pali grlo i zlato po zasluzi mrsko ga ga muči. Ruke i m išice sjajne k nebesima digne i reče: “Prosti, o Leneju47 oče, zgriješih, al’ smiluj se na me

Mida

Bakhu32 ne bješe ni to još dosta, te ostavi onu 85 Zemlju i s boljom družbom Timolu33 svojemu krene U trsje i svom Paktolu34; zlatonosan ne bješe onda Paktol nit zaviđaše s dragocjenog njemu se p ’ješka. Obično mnoštvo je s bogom: Bakhantice35, Satiri36 tu su, Ali Silena37 nema. Seljaci ga Frigijski38 nađu 90 Klecajučeg od vina i starosti, iskite njega C v’jećem i kralju ga Midi39 povedu, kojeg je Orfej40 Orgije s Kekropovcem Eumolpom41 naučio bio.

Mida kad učesnika i druga Bakhove službe Ugleda, pun veselja sa dolaska takvoga gosta

95

Deset ga slavljaše dana i deset noći po redu. Visokih zv’jezda krug jedanaesta Danica veće Završi, onda kralj u Lidijsko veseo polje Ode i mlađahnom on hranjeniku preda Silena. Obraduje se bog, odgojitelj što mu se vrati, 100 I dar dopusti kralju na njegovu nesreču birat. Midi če prisjesti dar te reče: “Štogod se taknem Tijelom svojim, učini, da prometne žutim se zlatom” . Liber42 mu usliši želju i ud’jeli nesretni dar mu Zaleć što nije Mida pametnije iskao štogod. 105 32 33 34 35 36 37 3« 39 40 41 42

Bakho ili Dioniz je bog vina. Timol je vinorodan kraj u maloazijskoj pokrajini Lidiji. Paktol je rijeka u Lidiji bogata zlatom. Bakhantice su štovateljice i pratiteljice boga vina Bakha. Satiri su gorski i šumski demoni privrženi Bakhu. Silen je najpoznatiji među Satirima, Bakhov odgojitelj. Frigija je također maloazijska pokrajina. Mida je frigijski kralj. Orfej je najveći pjevač i glazbenik grčkih mitova. Eumolp je Orfejev učenik koji je došao u Atenu za vrijeme kralja Kekropa. Liber je drugi naziv za boga vina Bakha.

146

110

115

120

125

130

43 44 45 46

Berekinćanin je Mida. Cerera je rimska božica ratarstva. Hesperide su čuvale u svom vrtu čarobno drvo sa zlatnim jabukama. U Danaju se zaljubio vrhovni bog Jupiter. Otac ju je otac zatvorio jer se bojao da će izgubiti kraljevstvo ako se ona uda i rodi dijete. No, Jupiter je ipak došao do nje u obliku zlatne kiše i ona je rodila Perzeja. 47 Lenej je Bakhov nadimak.

147

Pa me, molim te, izvad’ iz ove sjajne bijede !” Blaga je bogova volja: u pređašnje postavi stanje Skrušenog grješnika Bakh i za tvrđu uze što dade: “U zo čas željenim zlatom da obuzet ostao ne bi, Odlazi - reče - k rijeci, što slavnom Sardu48je blizu, Onda kreni planinom nasuprot t ’jeku rijeke I njom putuj sve dalje, dok ne dođeš vodi na izvor, I najobilnije vrutak gdje teče, tamo zagnjuri Glavu te tijelo svoje s grijehom zajedno oper’ K vodi otiđe kralj po nalogu tom, i rijeku Oboji zlatna snaga iz Čovjeka u vodu ušav. I sad još zlatom buja poljana sjemenja primiv Iz žile stare, i grude po njojzi prožete zlatom.

XV, 871-879

TUŽALJKE, I, 3, 1-18 135

140

145

Epilog

Evo sam svršio djelo, - ni srdžba ga Jupiter-boga49 Uništit neće ni oganj ni gvožđe ni nesito vr’jeme. Onaj dan, što samo nad ovijem tijelom ima Vlast, nek nestalni rok mi života svrši, kad hoće, Ali ču s dijelom boljim nad visoke ja se zvijezde 875 Dići i bit ću vječan, i ime mi zatrt se neće. Kudgod se Rimska moć nad zemljama svladanim širi, Narod će čitati mene, i ne varaju li slutnje Pjesničke, ja ću u sva vremena živjeti slavljen.

48 Sard je glavni grad Lidije. 49 Jupiter je vrhovni bog kod Rimljana.

148

Posljednja noć u Rimu

Kad mi god pred oči ponovo dođe pretužna slika noći kada sam Grad1gledao posljednji put, kad se god prisjetim noći u kojoj toliko dragog ostavih, još i sad navire suze mi kap. Već je svitao dan u kojem napustiti sasvim italski morah kraj - tako mi naredi Car. Volje ni vremena da se pripremim imao nisam, čitav je obamro duh: dugo sam čekao glas. Ne hajah za ruho potrebno izgnaniku, za novac, niti za robove čak, prikladnu pratnju za put. Bijah zaprepašten kao onaj što, udaren gromom, slučajno ostane živ, nesvjestan toga i sam. Čim mi je bol raspršila mračne oblake s uma, čim se osjeta svih meni povratila moć, posljednji put pred odlazak pozdravljam drugove tužne od mnogih jedino dva bijahu uz mene tad. Grli me ljubljena žena u plaču jačem od mojeg, gorkih joj suza dažd natapa ogorčen lik.

Grad je Rim.

149

MARKO VALERIJE M ARCIJAL (Marcus Valerius Martialis, Bilbilis /u Hispaniji - današnja Španjolska/, oko 40. po Kr. - 104. po Kr.j Marko Valerije Marcijal, najpoznatiji rimski autor epigrama, stvarao je u razdoblju u kojem se Rimsko Carstvo učvršćuje, a u književnosti se osjeća sve jači utjecaj romaniziranih provincija. Iz Hispanije je došao u Rim za vrijeme Nerona, posljednjeg cara julijevsko-klaudijevske dinastije, te je, budući da je bio bez novčanih sredstava, živio ulagujući se bogatim građanima Rima i živeći na njihov račun. Razočaran Rimom, koji je iznevjerio njegova mladenačka očekivanja, vraća se potkraj života u Hispaniju, gdje je i umro. Marcijal je napisao 15 knjiga epigrama (1.555 epigrama), među kojima je, osim “klasičnih” epigrama (posvetnih i nadgrobnih), najviše onih podrugljivih i satiričnih koji opisuju Rim za vrijeme dinastije Flavijevaca. Poruga, obično usmjerena prema nekoj smiješnoj tipičnoj pojavi tog razdoblja, izrečena je u nekoliko stihova koji završavaju duhovitom i nerijetko oštrom poantom. Predmet poruge nisu pojedine osobe nego karakteri, zanimanja, duševne i tjelesne mane. Osim satiričnih epigrama, čiji sadržaj obuhvaća 12 knjiga, Marcijal je objavio i Knjigu igara - niz laskavih epigrama s prizorima iz amfiteatra, te knjige Gostinski darovi i Zgodici, koje sadržavaju dvostihove kakve su - prema antičkom običaju - gosti donosili na dar svojem domaćinu ili su ih dobivali na lutriji u domaćinovoj kući. Svojim izrazom i stilom, te do savršenstva dotjeranom formom, Marcijal je postao najpoznatiji predstavnik ne samo antičkog rimskog nego i suvremenog svjetskog epigramskog stvaralaštva.

151

EPIGRAMI I, 1

To je taj koga čitaš, koga tražiš, Onaj Marcijal poznat cijelom svijetu Po epigrama jetkih punoj knjizi. Njemu, štioče pomni, ti si dao Slavu još za života, slavu, koju Rijetki pjesnici steknu nakon smrti.

1,8 Kvinkto Taidu ljubi. A koju? Onu bez oka. Jedno tek manjka njoj, njemu pak, izgleda, dva. I, 20 Ako se, Elijo, sjećam, ti četiri imade zuba: Dvaput zakašlja ti odoše zubiči svi. Sada već bezbrižno možeš po čitave kašljati dane; Nizašto ne moraš sad kašljati po treći put. I, 28 Onaj tko Acerin zadah jučerašnjem pridaje vinu Vara se. Acera, znaj, pije kad zore je cik. I, 48 Dosada bio je liječnik, a sada je grobar, Dijaulo: Jednak mu grobarski rad liječničkom posve je sad. I, 111 Tužiš se, Velokse, na me da pišem epigrame duge. Ne pišeš ništa sam: kraće ih sastavljaš ti. II, 20 Paulo kupuje pjesme, recitira njih kao svoje. S pravom su njegove sad kad ih je kupio on. 153

II, 38 Pitaš me što mi to pruža, Line, nomentsko polje1. Pruža mi, Line, to: tebe da ne vidim ja. II, 80 Sam se u bijegu od dušmana svoga Fanije ubi. Nije li bezumlje to: mrijeti da izbjegneš smrt? III, 28 Zašto li Mariju, pitaš, toliko zaudara uho? Uzrok si. Nestore, ti: brbljaš mu odviše u nj. III, 43 Praviš se, Letine, mladim obojavši sjedine svoje. Nedavno labud još bje; eto gdje gavran si sad. Varati nećeš baš svakog; ta zna da si sijed Prozerpina2: Ona će strgnuti već masku što skriva ti lik. IV, 24 Sve već odreda svoje Likorida sahrani druge. Kamo sreće da sad ženu mi upozna bar! IV, 41 Zašto, kad čitati3kaniš, vrat svoj omataš šalom? Ušima našim je tad mnogo prikladniji šal. V, 9 Nešto se osjećah loše, kad blizu postelje moje, Simaše, pristupi ti, uz tebe đaka još sto4. Stotinu hladnih me ruku sjevercem promrzlih taklo. Drhtao nisam još tad, groznicu dobih tek sad.

1 2 3 4

Nomentsko polje je seoski posjed u blizini grada Rima. Prozerpina je rimska boginja podzemnog svijeta. U Rimu je bio običaj da pjesnici javno recitiraju svoje pjesme. Simah je liječnik koji dolazi k bolesniku zajedno sa svojim pomoćnicima - učenicima.

154

VI, 82 Siromašni pjesnik Nedavno me, Rufe, promatrao ne’ko, Gledajuć me sumnjivo i poprijeko. Kao kakav kupac ili gladijator. Pa me prstom dotače i veli: Ti li si, ti li si onaj Marcijal, je li. Sto piše kojekakve kučine i trice. Nasmiješih se na to i pogledah niče. Ne tajeći da sam taj baš glavom. A što ti je, reče, kabanica ko u probisvijeta? Odvratih: Zato što sam loš poeta. Da ponovo ne doživim sramotu ovu. Pošalji mi, Rufe, kabanicu novu. VII, 3 Zašto ti, Pontilijane, ja ne šaljem knjižice moje? Razlog je taj: da ti tvoje mi ne šalješ tad. VII, 69 Cijeniš, Vacera, samo stare pisce, Samo pokojne stiže tvoja hvala. Pa, oprosti mi, ipak nije vrijedno Umrijet’, Vacera, da se tebi svidim. VII, 81 “Trideset knjiga ti cijela epigrama loših imade.” Dobrih li jednak je broj, Lause, tad dobro je sve. VIII, 27 Onaj tko dare ti daje dok bogat si, Gaure, a starac. Ako te služi još um, shvaćaš što želi ti - smrt.

155

XII, 7 Kad bi godine tvoje bile ravne Broju dlačica što ih glava nosi, Tri bi, Ligijo, ljeta bila stara.

VIII, 79 Prijateljice tvoje sve su stare ili ružne i gadnije od starih. Njih sa sobom u kazališta vučeš i na gozbe. Fabula, i u šetnju. Kraj njih mlada i lijepa si. Fabula. IX, 6 Udat se želiš za Priska: baš mudra si, nije mi čudno. Prisko pak ne želi to: mudar je, vjeruj, i on. X, 8 Paula me hoće za muža, no ja je ženiti neću: Stara je. Htio bih ja bar da je starija još.

XII, 12 Pijući čitave noći svakom obećaješ svašta. Jutrom zaboravljaš sve. Jutrom, Polione, pij! XII, 23 Kupljenom služiš se kosom i zubima, Lelijo, takvim. Sto ćeš sa okom? Ta njeg kupiti ne možeš već.

XI, 67 Ništa mi ne daš dok živiš; naslijedit ću, veliš, kad umreš. Nisi li, Marone, glup, moro bi želju mi znat. XI, 93 Dom pjesnika Teodora baš juče Izgorje sav, do temelja gola. Ah, vi Muze, i ti, Apolone5, Vi svisnuste skoro od bola.

Krivi izbor

Da, groznog li udesa! Zar sud bogova Može da bude tako okrutan i kriv. Jao, prekrasna ona izgorje kuća, A pjesnik ostade živ.

5 Apolon je bog umjetnosti i, također, poezije. Muze su božice umjetnosti, pratilje boga Apolona.

156

157

IZVORI I PREVODIOCI

5. Epistula II, 3 iz Satire i epistule, Zagreb, Matica hrvatska, 1958, preveo Juraj Zgorelec.

1. PLAUT

5. TIBUL

1. Zgoda o ćupu ili Škrtac (ulomci) iz Latina et Graeca 24, Zagreb, 1984, preveo Branimir Zganjer.

1. Elegija 1 ,1 (1-7; 25-34; 35-40; 59-68) i 1,2 (28-41) iz 100 pjesnika svijeta (Albije Tibul), Zagreb, Mladost, 1984, preveo Nikola Šop. 2. Elegija I, 2 (28-41) iz 100 pjesnika svijeta (Albije Tibul), Zagreb, Mladost, 1984, preveo Nikola Miličević. 3. Elegija I, 1 (51-58; 69-78) iz Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije, Zagreb, Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1975, preveo Nikola Miličević. 4. Elegija I, 3 iz Primjeri iz rimske književnosti u hrvatskom prijevodu (sastavio S. Senc), Zagreb, Naklada kr. hrv.-slav.dalm. zem. vlade, 1894, preveo Tomo Maretić.

2. KATUL

1. Pjesme 2, 5,11, 51, 72, 75,76, 83, 85, 86, 87, 107 iz Pjesme, Zagreb, Liber, Biblioteka Latina et Graeca, 1979, preveo Dubravko Škiljan. 2. Pjesma 8 iz 100pjesnika svijeta (Gaj Valerije Katul), Zagreb, Mladost, 1984, preveo Nikola Šop. 3. VERGILIJE

1. Eneida (ulomci) iz Eneida, Zagreb, Matica hrvatska, 1970, preveo Bratoljub Klaić. 2. Ekloga I iz 100 pjesnika svijeta (Publije Vergilije Maron), Zagreb, Mladost, 1984, preveo Nikola Miličević. 3. Georgike II, 521-540 iz 100 pjesnika svijeta (Publije Vergilije Maron), Zagreb, Mladost, 1984, preveo Ton Smerdel. 4. Georgike II, 136-176 iz Djela P. Vergila Marona, Zagreb, JAZU, 1932, preveo Tomo Maretić. 4. HORACIJE

1. Oda I, 14 iz Primjeri iz rimske književnosti u hrvatskom prijevodu (sastavio S. Senc), Zagreb, Naklada kr. hrv.-slav.dalm. zem. vlade, 1894, preveo Ferdo Miler. 2. Ode I, 11; II 14; III, 30 iz 100 pjesnika svijeta (Kvint Horacije Flak), Zagreb, Mladost, 1984, preveo Nikola Miličević. 3. Epoda 7 iz 100 pjesnika svijeta (Kvint Horacije Flak), Zagreb, Mladost, 1984, preveo Nikola Šop. 4. Oda III, 9 iz Zlatna knjiga svjetske ljubavne poezije, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1975, preveo Nikola Miličević. 158

6. OVIDIJE

1. Metamorfoze (ulomci) iz Metamorfoze, Zagreb, Matica hrvatska, 1907, preveo Tomo Maretić. 2. Tužaljke i Ljubavno umijeće (ulomci) iz Rimski cvjetovi, Zagreb, Latina et Graeca, 1985, preveo Dubravko Škiljan. 7. MARCIJAL

1. Epigrami I (1, 8, 20,48, 111), V (9), VII (81), VIII (27), XI (67) i XII (7) iz Latina et Graeca 1, Zagreb, 1973, preveo Damir Salopek. 2. Epigrami II (20), VII (3), IX (10), X (8) i XII (23) iz Latina et Graeca 7, Zagreb, 1976, preveo Damir Salopek. 3. Epigrami I (28), II (38, 80), III (28, 43), IV (24,41), VII (69) i XII (12) iz Latina et Graeca 13, Zagreb, 1979, prevela Marina Bricko. 4. Epigram VIII (79) iz Latina et Graeca 33, Zagreb, 1989, prevela Marina Bricko. 5. Epigrami VI, 82 i XI, 93 iz Antologija svjetske lirike, Zagreb, Naprijed, 1965, preveo Nikola Šop.

159

OSNOVNI KNJIŽEVNI TERMINI KOJI SE POJAVLJUJU U ANTOLOGIJI Elegija je termin vezan uz Tibulovo i Ovidijevo stvaralaštvo. Antička elegija je prvenstveno formalno-metrički pojam*1. To je svaka lirska pjesma spjevana u dvostihovima složenim od heksametra i pentametra. Heksametar i pentametar su posebne vrste stihova koji se sastoje od određenih kombinacija dugih i kratkih slogova. Elegija se pojavila još kod Grka. Sadržaji elegije u početku su različiti: ljubav, patriotizam, politika, filozofija... Kod rimskih se pjesnika (Tibula, Propercija i Ovidija) najviše razvila ljubavna elegija. Zahvaljujući Ovidijevim zbirkama napisanim u progonstvu, elegija sve više postaje naziv za pjesmu u kojoj se izražava tuga, bol i žaljenje za nečim nedostižnim. Ep je termin vezan uz Vergilijevo i Ovidijevo stvaralaštvo. Ep je, u grčkoj i rimskoj književnosti, opširno djelo narativnog karaktera spjevano u daktilskom heksametru. Daktilski heksametar posebna je vrsta stiha koji se sastoji od 6 stopa (određenih kombinacija dugih i kratkih slogova)1. Epovi građu uzimaju iz mitologije i legendarne povijesti koncentrirajući je oko glavnog junaka ili događaja uz mnoštvo sporednih likova i epizoda. Takvi se epovi nazivaju herojskim epovima i njihova je tematika od posebnog značenja za društveni život naroda u nekoj povijesnoj epohi. Primjer takvog epa je Vergilijeva Eneida. Postoje i didaktički epovi, koji imaju poučni sadržaj kao što su Vergilijeve Georgike i Ovidijeve Metamorfoze. Epigram je termin vezan uz Marcijalovo stvaralaštvo. Epigram je prvotno natpis u stihu na nadgrobnim pločama. U Grčkoj je vrlo rano dobio književni oblik kratke lirske pjesme najrazličitije tematike 1 U grčkoj i u latinskoj poeziji antičkog razdoblja nema rima, a struktura stiha određena je ritmom koji se temelji na određenoj izmjeni dugih i kratkih slogova, a ne, kao kod nas, na naglasku riječi. Određena kombinacija dugih i kratkih slogova predstavlja cjelinu koja se naziva stopa. Strukturom stiha i pravilima po kojima se izmjenjuju dugi i kratki slogovi bavi se znanost koja se naziva metrika.

160

(npr. didaktička, ljubavna). Kasnije epigram počinje označavati vrlo kratku, duhovitu i satiričnu pjesmu u kojoj se krajnje sažetim izrazom i neočekivanim zaključkom (poentom) iznenađuje čitalac. Marcijal je kao glavni predstavnik rimskog epigrama utjecao i na čitavu novovjekovnu književnost. Epistula je termin vezan uz Horacijevo stvaralaštvo. Epistula ili poslanica je kod Horacija književno pismo koje je bilo namijenjeno čitateljima, i to je u antici bila omiljena književna vrsta. Epoda je termin vezan uz Horacijevo stvaralaštvo. Epode su Horacijeva zbirka od 17 pjesama, a nazvane su tako prema metričkom obliku: većina ih je pisana u jampskim epodama, dvostihovima koji su kombinacije jampskog trimetra i dimetra, a u kojima je drugi stih kraći i naziva se epoda prema grčkoj riječi koja znači pripjev. Sam Horacije je takve pjesme nazivao Jambi. Epode često imaju karakter invektive - osobnog ili političkog napada na neku osobu. Idila je termin vezan uz Vergilijevo stvaralaštvo. Naziv je to za lirsku pjesmu, ali i za svako književno djelo s temom iz mirnog života u prirodi, posebno na selu. Tvorac idile grčki je pjesnik Teokrit (4-3. st. pr. Kr.). Zahvaljujući Vergilijevim Bukolikama ili Eklogama, idile koje opisuju pastirski život nazivaju se kasnije bukolskim pjesmama (bukolos na grčkom znači govedar) ili eklogama (na latinskom eclogae znači izabrane pjesme) i postaju omiljena književna vrsta. Komedija je termin vezan uz Plautovo stvaralaštvo. Komedija je nastala u Grčkoj, ali se stara grčka komedija 5. i 4. st. pr. Kr. razlikuje od srednje i nove komedije te također i od rimske komedije. Rimska komedija ima ishodišta u pučkim pretknjiževnim improvizacijama i u srednjoj i novoj atičkoj komediji. Rimske su komedije pisane u stihovima. Najveći dio komedija (svi govoreni dijelovi: dijalozi i monolozi) pisanu su u jampskom trimetru, stihu sastavljenom od šest stopa.1Dvije su osnovne vrste rimske komedije: fabula palliata i fabula togata. Palijata građu, mjesto radnje i kostime preuzima iz 161

grčkih uzora, a u togati se radnja zbiva na domaćem tlu i koriste se italski kostimi. Poznatija je palijata, čiji je predstavnik i Plaut.

SADRŽAJ

Oda je termin vezan uz Horacijevo stvaralaštvo. Ode su zbirka koja se sastoji od četiri knjige lirskih pjesama, a sam ih Horacije naziva Pjesme (lat. Carmina). Antički komentatori nazvali su ih Ode, iako se taj naziv u mnogim Horacijevim pjesmama ne poklapa s današnjim (i ondašnjim) pojmom te vrste lirike. Odaje pjesma grčkog podrijetla koja u širem smislu podrazumijeva bilo koju meličku pjesmu (pjesma koju prati muzika izvođena od jednog pjevača ili zbora), a u užem smislu je samo podvrsta meličke pjesme koja obuhvaća svečanu i pohvalnu pjesmu. Grčki pjesnici Alkej (7-6. st. pr. Kr.) i Pindar (5. st. pr. Kr.), te rimski pjesnik Horacije stvorili su uzorak ode, kao pjesme posvećene nekoj osobi ili nečem prema čemu se osjeća određena sklonost, koji donekle vrijedi danas.

K ratki pregled rimske književnosti s posebnim osvrtom na p o eziju ........................................ 5

PUBLIJE VERGILIJE MARON.............................................. B ukolike.................................................................................... G eorgike.................................................................................... Eneida........................................................................................

57 59 63 67

Pjesma (carmen) je termin vezan uz Katula i Horacija. U najstarije vrijeme to je latinska oznaka za ritmizirane tekstove svečanog karaktera, a od 1. st. pr. Kr. u Rimu je taj termin označavao djelo u stihu nasuprot proznom djelu. Stoga Katul i Horacije svoje zbirke lirskih pjesama pisane u različitim stihovima nazivaju Pjesme {Carmina).

KVINT HORACIJE FLAK...................................................... O d e ............................................................................................ E p o d e ........................................................................................ P is m a ........................................................................................

87 89 96 97

Objašnjenja termina preuzeta iz: 1. Solar, Milivoj: Teorija književnosti, Zagreb, 1983. 2. “Leksikon: Terminologija književnosti”, Latina et Graeca 30, Zagreb, 1987.

TIT MAKCUE P L A U T ........................................................... 13 Zgoda o ćupu ili Škrtac............................................................. 15 GAJ VALERIJE KATUL........................................................ 47 Pjesme........................................................................................ 49

ALBUETIBUL......................................................................... 117 Elegije....................................................................................... 119 PUBLIJE OVIDIJE NAZON.................................................... Ljubavno um ijeće..................................................................... Metamorfoze............................................................................. T u žaljk e..................................................................................

129 131 132 149

MARKO VALERIJE MARCIJAL.......................................... 151 Epigram i................................................................................... 153 Izvori i prevodioci..................................................................

158

Osnovni književni term ini koji se pojavljuju u a n to lo g iji.................................................... 160

162