Antička svjedočanstva o Istri: izbor iz djela [PDF]

Zitiervorschau

MATE KRIŽMAN

ANTIČKA SVJEDOČANSTVA O ISTRI Izbor iz djela

Pula Rijeka 1979

PRVO KOLO

Knjiga 1.

Uredništvo Miroslav Bertoša, Josip Bratulić, M arin Franičević, Mario Kalčić, Danilo Klen, Nedjeljko Mihanović, Josip Percan, Giacomo Scotti, Predrag Vranicki, Šime Vučetić, Igor Zani, Mate Zorić Urednik Zvane Crnja

Tajnik redakcije Ivica Gorički

ANTIČKA SVJEDOČANSTVA O ISTRI Izabrao, preveo i priredio Mate Krizman Urednik Josip Bratulić

Likovna oprema Milan Mirić Ilustracija na 3. strani Frane Paro Tehnički urednik Kate Zorzut Lektor Marko Grčić

PREDGOVOR U ovoj su knjizi na jednom mjestu okupljeni antički ulomci o Istri, inače škrto posijani u mnogobrojnim, često nepotpuno sačuvanim djelima grčkih i latinskih pisaca što su nastala u raz­ doblju antike, otprilike od VI st. pr.n.e. do VI st. n.e. Od grčkih su pisaca u tom izboru zastupljeni duljim ili kra­ ćim- ulomcima Hekatej, Aristotel, Pseudo-Skilak, Kalimah, Apolonije Rođanin, Likofron, Pseudo-Skimno, Artemidor Efežanin, Strabon, Apolodorova biblioteka, Apijan, Pauzanija, Ptolemej i Kasije Dion. Spisak je latinskih pisaca, odnosno bezimenih djela, nešto veći: Kvinto Enije, Hostije, Livije, Verije Flak, Pompej Trog, Pomponije Mela, Plinije Stariji, Lukan, Marcijal, Tacit, Flor, Ju­ lije Opsekvent, Eutropije, Pavao Orozije, Kasiodor, Peutingerova tabla, Antoninski Opis putova, Anonim Ravenjanin. Ulomci tekstova donose se najprije na izvornom jeziku, starogrčkom ili latinskom, a zatim u hrvatskom prijevodu, ta­ ko da se prijevod lako može povratno provjeriti s pomoću iz­ vornika. Uvodna bilješka o svakom piscu te iscrpan tumač vlastitih imena i stvari nastoje svaki ulomak smjestiti u prirodni okvir povijesne zbilje u kojoj je nastao, odnosno književnosti kojoj pri­ pada. Odabrani su pak i tako obrađeni oni ulomci koji štogod ka­ zuju o istarskom poluotoku i njegovu neposrednom susjedstvu kao zemljopisnoj stvarnosti ili kao kolijevci nekih povijesnih zbivanja i posebnih dostignuća ljudske civilizacije.

7

Glavne teme - kao što su povijest, zemljopis i istarski pro­ izvodi - nameće sadržaj samih izvora, dok se za omeđenje istar­ skog prostora, kao temeljnog mjerila pri izboru tekstova, treba­ lo tek odlučiti. Taj se prostor ovdje uzima u svoj svojoj unutraš­ njoj raščlanjenosti i prirodnoj povezanosti sa susjednim prosto­ rima. On obuhvaća, prije .svega, užu povijesnu Istru, tj. zemlju Histrà, omeđenu s morske strane obalom od ušća Timava do Pule i Raše, a s kopnene strane Učkom i Ćićarijom; istarsku Libumiju od ušća Raše do Trsta, sastavni dio klasične Liburnije, koja se protezala sve do rijeke Krke; otočiće uz zapadnu obalu Istre, koji su u starini bili, zbog raznih razloga, mnogo uočljiviji nego u naše doba; velike otoke Cres, Lošinj i Krk, koji su i u kas­ nijim razdobljima imali zajedničku sudbinu s istarskim kop­ nom; i, najposlije, more uz istočnu i zapadnu obalu Istre. Daka­ ko da je povijesno i kulturno zajedništvo ovako omeđena istar­ skog prostora (nama tako očito i prirodno) plod kasnijeg razvit­ ka. Antički pisci nisu mogli imati o njemu predodžbu kao o za­ sebnoj cjelini, nego u jednom dahu govore o istarskoj i ostaloj Liburniji, o kvarnerskim i drugim jadranskim otocima, o Istri i Akvileji, ponekad i čitavoj zemlji Veneta do ušća rijeke Pada. Stoga se ulomci o Istri nisu nikako mogli iz ostaloga teksta iz­ dvojiti tako da se u njima, katkad, ne govori i o tim susjednim prostorima. Ulomci, odabrani po tim mjerilima, podvrgnuti su ovdje po­ sebnoj vrsti filološke obrade, koja u zapadnjačkoj kulturi ima dugu tradiciju. To je bilo potrebno zato što je pristup antičkim tekstovima danas otežan mnogim preprekama. Riječ je, naime, 0 tekstovima mnogobrojnih pisaca dviju različitih književnosti, pisanima na dvama izumrlim jezicima, sve manje poznatima čak 1 u znanstvenom svijetu, tj. na starogrčkom i klasičnom latin­ skom jeziku; o tekstovima kojih izdanja nisu uvijek dostupna ni u našim najvećim kulturnim središtima. Uz to, svaka govorena i pisana riječ, pa tako i riječ starine, prirodno se oslanja na opći okvir povijesne zbilje u kojoj se jav­ lja i kojoj se obraća, i samo skupa s njom može prenijeti punu poruku. Stvarnost o kojoj govori antički pisac bila je njegovu suvremeniku i inače poznata, i više ili manje bliska. Slijedeći glavnu nit pripovijedanja, pisac je u izlaganje mogao slobodno upletati imena državnih činovnika i vojskovođa, podatke iz vjer8

skog i društvenog života ili mitologije, i to kao puke natuknice bez popratnih tumačenja, jer je čitalac sve neizrečene ili nedo­ rečene obavijesti lako nadoknađivao iz zalihe vlastitog predzna­ nja, iskustva i suvremenih prilika koje su ga okruživale. Za današnjega pak čitaoca antički je svijet potonuli svijet, koji tek treba dočarati na temelju raznih oblika povijesne pre­ daje, a u prvom redu na temelju sveukupne obavijesnosti samih tih djela. Stoga čitanje antičkih tekstova iziskuje dodatne napo­ re i posebnu stručnu spremu, kakve često nema, a i ne mora imati, svaki istraživač prošlosti, a još manje svaki čitalac. Oni se mogu osloniti na posredstvo filologa, tih ljubitelja riječi, pogo­ tovu onih zapisanih u starim tekstovima. Na tisućljetnu djelatnost filologa želi se, svojim skromnim prinosom, nadovezati i ova knjiga. Ona će postići svrhu ako mogne biti đaku čitanka iz najstarije zavičajne prošlosti, široj javnosti ključ za upoznavanje najstarije istarske kulturne bašti­ ne, a ponekom mladom stručnjaku poticaj da se pozabavi sveu­ kupnom poviješću Istre u antičko doba. Izvorni ulomci u njoj ponekad imaju uz dokumentarnu i nesumnjivih književnih kva­ liteta, pa će biti dobro ako onima koji nemaju (ili nemaju do­ voljno) znanja iz klasičnih jezika moji prijevodi prenesu makar i dio njihove ljepote. Ipak, nastojanje da se glasovima antičkih pisaca otvori put do našega današnjeg čovjeka nije potaknuto samo pukim zani­ manjem za prošlost; podupiru ga i sasvim aktualni - moglo bi se reći: društveno-politički - razlozi. Razni oblici uzajamnosti i pre­ ko narodnosnih granica, na svjetskoj, kontinentalnoj i regional­ noj razini, obilježje su i nasušna potreba naše suvremenosti. Svrha je ove knjige da pridonese zadovoljavanju te potrebe, na užem tlu Istre, ali i šire. Po svojem sadržaju, ova se knjiga čini osobito pogodnom da se njome započne niz svezaka kojima se želi posvjedočiti, i u no­ vom svjetlu predstaviti, kulturni prinos istarskog zavičaja i istar­ skih ljudi općoj kulturi. Ponajprije zato što se bavi Istrom u raz­ doblju grčke i rimske civilizacije, koje vremenski prethode civi­ lizaciji Evrope i cijelog Sredozemlja, u razdoblju u kojem se Is­ trani, izašavši iz tame pretpovijesti na našem prostoru, prvi put uključuju u zbivanja koja su i pismeno posvjedočena. Osim toga, ona nas vraća zemljopisnom prostoru Istre u sam osvit njegove 9

povijesti, kao prvotnoj, po sebi neutralnoj datosti, koja podjed­ nako pripada svima koji ondje žive; vraća nas i najstarijim po­ vijesnim izvorima da bismo ih mogli čitati u duhu našega vre­ mena, bez isključivosti i svojatanja, bez pritisaka nacionalnog, političkog ili ideološkog pragmatizma. Od najstarijih pisanih spomenika koji govore o Istri još su mnogo stariji ostaci istarske materijalne kulture. Među njima su osobito uočljive istarske gradine. U tim je gradinama, a i oko njih, evala bogata domaća kultura, otvorena utjecajima iz Italije i s Egejskog mora, sve dok joj prirodni razvitak nije prekinula rimska najezda. Ipak, dodir prastanovnika Istre s Rimljanima, a još prije toga s Grcima, nije urodio samo propašću njihove kul­ turne samosvojnosti; oni ulaze u pismenost tih kulturno jačih naroda. Tek od tada u Istri počinje teći povijesno vrijeme, koje, sasvim pouzdano, mjerimo mjesecima, godinama i stoljećima. Histri i njihova zemlja postaju temom književnoga stvaralaštva mnogih grčkih i rimskih pisaca. Od Hekateja iz VI st. pr.n.e. do Kasiodora, na pragu srednjeg vijeka, gotovo i nema stoljeća u kojem poneki antički pisac, bar usput, nije spomenuo Istru ili koji događaj vezan uz njezin prostor. 0 povijesnim zbivanjima na tom prostoru govore, uglav­ nom, rimski pisci, a od grčkih samo razmjerno kasni povjesni­ čari carskoga doba Apijan i Dion Kasije. Njihove vijesti doista daju odgovore na mnoga bitna pitanja o sudbini Istre na pragu njezine povijesti. Ipak, to nisu iscrpni povijesni prikazi u današ­ njem smislu: svode se, uglavnom, na podatke o tome kako su Rimljani, postupno osvajajući - ognjem i mačem - tadašnji po­ znati svijet, uzgred pregazili i zemlju Histra. Ulomci koji su ovdje sabrani govore nam da su Rimljani protiv Istre vodili četiri rata: prvi 221, drugi 183/2, treći, najpoz­ natiji, 178/7, četvrti 129. pr.n.e.; da su Histri već potkraj IV st. pr.n.e. ugrožavali plovidbu Jadranom, da su bili ozbiljna prijet­ nja rimskoj koloniji Akvileji, da su sudjelovali u bitki kod Krka 49. pr.n.e., da su doživjeli upad Panonaca u Istru 16. pr.n.e. Spisak neprijateljstava i sukoba tek je ratnopovijesna i kronološka okosnica za zaokružen prikaz antičkoga razdoblja u Istri. Gospodarske, društvene i kulturne prilike nisu, na žalost, privlačile antičke povjesničare kao teme, ponajmanje Livija, koji 10

je najvažniji izvor za povijest Istre u antici. Zato je danas histo­ riografija upućena na proučavanje ostataka materìjalne kulture predrimskoga i rimskog razdoblja (gradine, lončarski proizvodi, ceste, vodovodi, gospodarske zgrade, poljodjelsko oruđe, ostaci ciglana i tekstilnih radionica, uljara, itd.). Mnogobrojni rimski (i pokoji grčki) natpisi isto su toliko važni za proučavanje gospodarske i kulturne povijesti Istre. Ta svjedočanstva znatno nadoknađuju ono što nam uskraćuju knji­ ževni spomenici, po podacima siromašni i jednolični. Vijesti o Istri u pisanim spomenicima imaju i drugih nedo­ stataka. Uvije i drugi antički povjesničari (zastupljeni u ovom iz­ boru) zaokupljeni su, ponajviše, postankom i postupnim izrastanjem Rima u svjetsku velesilu, pa zato nije nikakvo čudo što se Istra, pred njihovim očima, gubi u golemom fizičkom i vremen­ skom rasponu Carstva. Sve što su rekli o njoj rekli su usput, škr­ to i u nekom povodu koji s njom nema izravne veze. Istrom kao središnjom, jedinom, temom pozabavila su se samo dva rimska pisca, koji, zapravo, nisu bili historičari nego pjesnici-kroničari: Enije u Analima i Hostije u epu o četvrtom is­ tarskom ratu 129. pr.n.e. Na žalost, upravo su ta djela sačuvana samo u beznačajnim ostacima. Njih su dvojica jedini antički pis­ ci koji su pisali o onome što se u Istri zbivalo u njihovo doba, raspolažući podacima »iz prve ruke«. Svi drugi pišu sastave na temelju djela prethodnika, o događajima koji su se zbili davno prije njih - Uvije na temelju analističke pisane predaje, a ostali rimski i grčki povjesničari na temelju Livija. Uvijeva pak povijest Rima nije povijesnoistraživačko djelo (po današnjim mjerilima) nego književna umjetnina, oratorska po stilu a dramska po umjetničkom postupku. Ona je, zapravo, niz kraćih ili opširnijih prikaza sukoba pojedinaca i čitavih voj­ ski, uz neizbježiv rasplet u korist Rima. Livijev potanki prikaz istarskoga rata 178/7. pr.n.e. uzoran je primjer takva dramatiziranja. Pisac je iz starijega predloška uzeo samo najnužnije povijesne i topografske podatke, a glavnu je pozornost posvetio osjećajima koji pokreću radnju: paničan strah, kukavičluk i napokon smirivanje među Rimljanima; mr­ žnja i svađa među njihovim konzulima; hrabrost, nepromišljenost i pomanjkanje upornosti u Histra; samrtni krikovi u njiho­ voj zauzetoj prijestolnici, tragično samoubojstvo kralja Epulona 11

- sve to, doista, prije spada u svojevrsnu beletristiku nego u hi­ storiografiju (kako je danas shvaćamo). Flor, Apijan, Eutropije i drugi nastavljači Uvija ne poprav­ ljaju njegove povjesničarske nedostatke nego im dodaju vlastite. Oni samo prerađuju i krate vrlo cijenjeni, ali u njihovo doba sla­ bo čitani, zastarjeli i preopširni Livijev tekst, ispuštajući štošta i ne dodajući ništa novo. Njihova djela možemo još manje nego Livijevo nazvati povijesnoistraživačkima u današnjem smislu, a važna su samo koliko dopunjavaju izgubljene dijelove Livijeva teksta. Tako se sva antička predaja o povijesti Istre svodi, zapravo, na jednoga čovjeka i na jedno djelo, što znatno umanjuje njezinu pouzdanost. Zemljopisom Istre u antičko doba bavili su se osobito Grci, i to mnogo prije Rimljana. Njihovi podaci pripadaju dijelom mitskoj geografiji, koju su njegovali osobito pjesnici, a dijelom su plod izravna uvida grčkih pomoraca i trgovaca. Ovoj drugoj vrsti podataka pripada i najstariji sačuvani spomen Istrana u povijesti, prije dva i pol tisućljeća, koji dugujemo Grku Hekateju iz Mileta. Drevne mitske predodžbe o Istri u sjevemojadranskom prostoru sačuvane su u Aristotela, Kalimaha, Apolonija Rođanina i Likofrona, zatim u tzv. Apolodorovoj biblioteci te u latinskoga pisca Pompeja Troga, odnosno njegova skraćivača Justina. Fizičku geografiju Istre i susjednih otoka donose Pseudo-Skilak i Pseudo-Skimno, a najpotpunije Strabon. Za antičku to­ pografiju Istre važni su Artemidor Efežanin, koji je, na žalost, sačuvan samo u vrlo sažetoj filološkoj obradi Marcijana iz Herakleje, i poznati zemljopisac Ptolemej iz Aleksandrije. U ovom pogledu Grke bitno dopunjavaju rimski pisci. Mela, do­ duše, zavisi od grčke, dijelom i mitske predaje, ali se zato Plinije služio ne samo starijim književnim djelima nego i pouz­ danim državnim popisima naselja i upravnih jedinica u poje­ dinim dijelovima Carstva. Oni su, također, bili podloga za po­ pise naselja i opise putne mreže u Antoninskom putopisu, na Peutingerovoj tabli i u djelu zemljopisca Ravenjanina. Toj skupini izvora iz razdoblja zreloga i kasnoga Carstva valja pri­ brojiti i topografske podatke u djelu spomenutog Aleksandrinca Ptolemeja iz II st. n.e. 12

U cjelini, zemljopisna predaja o istarskom prostoru u antič­ ko doba mnogo je manje pregledna u svom nastajanju i razvitku nego povijesna predaja. Nije nimalo lako utvrditi odakle su po­ jedini pisci uzimali podatke, što je plod izravna uvida, a što knjiška prerada starijih predložaka, tko je komu bio uzorom ili izvorom, itd. Osim toga, u pojedinih se pisaca naslućuju i razne grane, odnosno razvojni stupnjevi antičke zemljopisne znanosti. Kako spomenusmo, podaci u djelima Aristotela, odnosno Pseudo-Aristotela, zatim aleksandrijskih pjesnika Kalimaha, Apolonija Rođanina i Likofrona, u Apolodorovoj biblioteci te u povijesnom djelu rimskog pisca Pompeja Troga svakako pripa­ daju mitskoj geografiji. Njezini korijeni sežu u najstarije doba us­ menoga pučkog stvaralaštva, prije pojave pismenosti, kad je na­ stala priča o Argonautima, s kojom su u vezi svi poznati mitski podaci o istarskom prostoru. Na tom stupnju razvitka grčkoga društva Istra je još bila negdje na rubu zemljopisnog obzorja Grka, izvan dosega njihova izravnog iskustva. Glasine o njoj maštovito su razrađivane i uklapane u mitski oblikovanu opću sliku svijeta. Zanimljivo je, ipak, da su svi spomenuti pisci živjeli i djelovali u puno povijesno doba. Mitski podaci u njihovim djelima ne mogu imati prvotnu ulogu, tj. ulogu spekulativno­ ga nadomjestka za iskustveno nedostupne podatke. Oni su u ta djela ušli zbog sasvim drugih razloga: u Aristotela su, vje­ rojatno, posljedica zabune; u Pseudo-Aristotela, Pompeja Tro­ ga i Mele oni se navode kao čudnovate zanimljivosti kojima je svrha zabaviti čitaoca i pokazati piščevu učenost; u spomenu­ te trojice Aleksandrinaca uloga je estetska: služe kao svjesni arhaizam koji, po ukusu njihova doba, pridonosi ljepoti um­ jetničkoga teksta. Hekatej, Pseudo-Skilak, Pseudo-Skimno i Artemidor Efežanin predstavnici su tzv. praktične geografije. Njihova se djela te­ melje na izravnim uvidima putnika i pomoraca, te pripadaju književnom rodu peripla i periegeza, kojima je prvotno i bila svrha da potpomognu snalaženje u fizičkom prostoru. Oni su opisivali svijet kako ga vidi pomorac ploveći morem uz obalu ili putnik što ide kopnom od grada do grada. Poneki od njih bili su pravi priručnici za plovidbu, kao na primjer Pseudo-Skilakov Peripl, koji navodi udaljenosti od luke do luke, izražene u dani­ ma plovidbe. 13

Na tu vrstu zemljopisne predaje nadovezuje se i latinski pi­ sac Pomponije Mela, ali mnogo kasnije, u doba kad za to više nije bilo pravoga opravdanja. Osim toga, on, gdje god može, up­ leće u svoju knjišku tvorevinu svakojake nevjerojatne podatke iz priče, tako da dijelom pripada i mitskoj geografiji. Golom praktičnom svrhovitošću odlikovali su se Antoninski Opis puto­ va i Peutingerova karta. To i nisu pravi tekstovi nego nizovi ime­ na postaja i luka u putnoj mreži Carstva, s naznakom udaljenos­ ti pojedinih dionica. Na sličnim izvorima, to jest na službenim maršrutnim kartama iz zreloga i kasnog carskog doba temelji se dijelom i Ravenjaninov Opis svijeta. Uvodom i težnjama Ravenjaninov se Opis svijeta UKijučuje u znanstvenu, odnosno astronomijsko-matematičku geografiju, koju je bio razvio još Eratosten. Tom smjeru pripadaju također Ravenjaninovi daleki prethodnici Strabon, Plinije i Ptolemej. Oni su već bili pravi učenjaci koji se mogu osloniti na bogatu pi­ sanu predaju zemljopisne znanosti i na njezina vrhunska dostig­ nuća u doba antike. Prvoj je dvojici, uz ostalo, zajedničko to što se odlučno suprotstavljaju mitskim predodžbama o istarskom prostoru, a najradije se zadržavaju na opisu zemalja i njihovih stanovnika. Ptolemeja više zanima matematička strana geografi­ je i izradba karata. Njegovom zaslugom, Istra i njena naselja do­ bili su, koliko nam je poznato, prvi put u povijesti točno određe­ no, astronomskim proračunima utvrđeno, stupnjevima i minu­ tama iskazano mjesto na zemljovidu svijeta. Antičke vijesti o istarskim proizvodima nisu plod nekoga sustavna zanimanja za gospodarstvo, nego su slučajne zabilješke u najrazličitijim povodima. Nalazimo ih u pjesmama, povijesnim djelima, putopisima ili uredskim ispravama. Amo spada, ponaj­ prije, Tacitova natuknica o veleposjedima obitelji Krasa u Istri, zatim oduševljeni i, vjerojatno, iskrivljeni prikaz istarskih prilika kod Kasiodora, na izmaku antike. Češće se spominju pojedinač­ ni proizvodi kao izraz materijalne kulture određen podnebljem i vrstom tla. Riječ je o proizvodima koji su se pročuli visokom kakvoćom, količinom ili posebnom izradbom, te su pronosili istarsko ime tržištima Carstva. Njihov je popis popriličan i za najstariju povijest istarskoga gospodarstva neobično važan. U sklopu mitske geografije spominju se vijesti o kositru i jantaru u istarskom, odnosno sjevemojadranskom prostoru, no 14

oni su, očito, onamo trgovinom stizali iz dubljega evropskog za­ leđa. Posrijedi je, u dubokoj starini uobičajena, zamjena tržišta i nalazišta. Pouzdaniji je, naprotiv, Aristotelov podatak o ribarenju na Jadranu, iako je i ta vijest zabilježena u povodu jedne izrazito mitske predodžbe o tobožnjem jadranskom ogranku Dunava. O istarskim brodovima govori Verije Flak, o ulju Plinije, Marcijal, Kasiodor i Grk Pauzanija, o oštrigama, vuni i javoru Plinije, o vinu i žitu Kasiodor. Ukupna količina podataka o povijesti i zemljopisu Istre u antici nipošto nije malena. No, nije malen ni broj novih pitanja što ih oni nameću povijesnoj znanosti. Ti su podaci, naime, us­ putni, manjkavi, često nerazumljivi i proturječni, raspoređeni na dugom tisućljetnom luku od Hekateja u VI st. pr.n.e. do Kasiodora i Ravenjanina u VI st. n.e. Stoga oni ostavljaju mnogo sa­ držajnih i vi emenskih praznina na povijesnoj slici Istre u antič­ ko doba. Zavičajni i drugi istraživači uložili su velik napor da te praznine popune. Počevši od druge polovice prošloga stoljeća, silno su se namnožile monografije, rasprave o pojedinim pitanji­ ma i polemike s područja povijesti staroga vijeka i arheologije Istre. Ulomci klasičnih pisaca, sadržani u ovoj knjizi, navode se bezbroj puta u spomenutim radovima talijanskih, austrijskih i naših stručnjaka, kao potkrepa za pretpostavke i zaključke koje zastupaju njihovi autori. Plodovi su tih nastojanja i danas nezao­ bilazni. Ipak će današnji istraživač zapaziti da se podaci iz antič­ kih izvora u dosadanjim radovima uzimaju najčešće pojedinač­ no, istrgnuti iz konteksta cjeline djela i da se, tako istrgnuti, us­ poređuju s drugim podacima iz drugih izvora, a topografski podaci i izravno s prilikama na terenu. Pri tom pred istraživa­ čem katkad iskrsnu teške zagonetke, kakva je, na primjer, Livijeva rijeka pod zidinama Nezakcija. Ako je ta rijeka ušla u opis opsade grada kao opće mjesto (locus communis), tipično za takve opise, ili kao jedna od maštovitih inačica prikaza o tom događa­ ju u usmenoj predaji, onda su uzaludna sva iskapanja i geomorlološke provjere tla oko Nezakcija. Na slične se poteškoće upo­ zorava na više mjesta u komentaru uz tekstove sabrane u ovoj knjizi. Stoga se danas počinje javljati i jedan drukčiji, do sada ug­ lavnom zanemarivani, pristup antičkim i drugim starim izvori15

ma. Prvo se temeljito, po mogućnosti monografski, filološki ob­ rade djela kojima pojedini ulomci pripadaju. Težište je na kritici teksta i na utvrđivanju njegova mjesta u okviru cjelokupne knji­ ževne predaje kojoj pripada. Stručnim tumačem uz obrađeni tekst nastoji se dopuniti onaj dio obavijesti koji nije ni bio sadr­ žan u samom njegovu jezičnom tkivu, nego ga je nosio nepovrat­ no narušeni kontekst davne povijesne zbilje u kojoj je djelo na­ stalo. Mjerila za takav pristup antičkim tekstovima postavili su u nas Mate Suić svojom raspravom o Pseudo-Skilakovu Periplu i Radoslav Katičić u nekoliko svojih radova koji se, također, spo­ minju u ovoj knjizi. Sve dok se takav posao ne obavi, neće se moći sasvim razumjeti ni antički zapisi o Istri niti pouzdano oci­ jeniti njihova povijesna vjerodostojnost. Dakako da se u ovom našem izboru, već i zbog njegove antologijske naravi, to nije moglo sustavno provesti. Iskustvo s dosadanjim proučavanjem antičkih tekstova o Istri upozorava na još jedno njihovo obilježje. Oni su za nas po­ najprije povijesni izvori, i takvi će uvijek ostati; ali oni su, u svoje doba, predstavljani javnosti pretežno kao umjetnine. Književni rod kojemu pripadaju bitno utječe na izbor i pouzdanost poda­ taka što su u njima sadržani. Tako su mnogo spominjana Kasiodorova pisma o prilikama u Istri zapravo obrasci uredskih pi­ sama, u kojima su, na primjer, konkretni podaci o novčanim iz­ nosima ispušteni, jer su ona trebala poslužiti i za svaku drugu sličnu priliku. Pisana su uznositim panegiričkim stilom i očito dotjerivana prije nego što su, skupa s drugim pismima-obrascima, izdana u posebnoj knjizi. Vrlo je vjerojatno da je izbor up­ ravo onakvih epiteta o blagostanju u Istri, kakvi su u tim pismi­ ma, više nametnut napregnutom panegiričkom formom nego stvarnim stanjem. U Livijevu opisu istarskog rata 178/7. pr.n.e. ima mnogo po­ jedinosti s jasno uočljivom ulogom i mjestom u sklopu piščeva zamišljanja opisivanog događaja, ali bez provjerljive veze sa stvarnim istarskim prostorom (kakav, manje-više, i danas posto­ ji), odnosno s onim što se u njemu doista odigralo. Dovoljno se sje­ titi već spomenute rijeke pod zidinama Nezakcija, prizora Histra dok slave pobjedu u zauzetom rimskom taboru ili kralja Epulona kako, poput kakva rimskog stoika, zariva sebi mač u prsi, 16

usred smrtnih krikova svojih podanika i ruševina svojega grada. Takve su pojedinosti objektivnoj povijesti nevažne, ali imaju konstitutivnu ulogu u literarnom oblikovanju radnje, po zakoni­ ma određenoga književnog žanra. Sto je neki tekst literamiji, to je slabija izravna veza pojedinih njegovih dijelova sa svijetom konkretne zbilje, a jača njegova iskazna moć o svijetu uopće. Glavnina je ove knjige posvećena filološkoj obradi tekstova. Oni su nanizani kronološkim slijedom, jer se od svih mogućih rasporeda za ovu priliku upravo taj činio najpogodnijim. Za lak­ še snalaženje u knjizi poslužit će pomoćni aparat s popisom na­ voda iz pisaca i kazalom vlastitih imena. Hrvatski tekst popra­ ćen je komentarom na istoj stranici. Natuknice komentara uz prijevode s latinskoga jezika donose se na latinskom jeziku kao najprirodnije sveznice između originala i prijevoda. Većina čita­ laca rado će, naime, zagledati u izvorni latinski tekst, te će za­ cijelo bez većih teškoća pratiti oba teksta usporedno, i tako se još više približiti izvorima, što je i namjena ove knjige. Objašnjenja u komentarima uz tekstove mogu se provjeriti i dopuniti vlastitim uvidom u djela navedena u popisu literatu­ re. Među naslovima prevladavaju rječnici, književnopovijesni ra­ dovi i opći priručnici, dok je izbor radova povjesničara i arheo­ loga mnogo manje sustavan. To je posljedica filološkog, što će reći jezičnoobavijesnog, pristupa antičkim tekstovima koji je primijenjen u ovoj knjizi. Njome se želi pripomoći da što širi krug čitalaca stekne suvremen odnos prema antičkoj kulturnoj baštini Istre, i to neposrednim uvidom u povijesna vrela, a ne samo prihvaćanjem ili odbacivanjem stavova što ih je, na teme­ lju tih vrela i u duhu svoga vremena, bila izgradila starija histo­ riografija. Mate Krizman

2 - Antička svjedočanstva o Istri

17

BIBLIOGRAFIJA I LITERATURA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15.

18

F. Petračić, Gčrčko-hervatski rččnik, Zagreb 1875. S. Sene, Grčko-hrvatski rječnik, Zagreb 1910. O. Gorski - N. Majnarić, Grčko-hrvatski rječnik, Zagreb 1960. H. G. Liddel—Scott, A Greek-English Lexicon, Oxford 1937, rep. 1960. A. Bally, Dictionnaire grec-frangais, &me édit. Paris 1950. Valjavec-Petračić-Divković-Žepić, Latinsko-hrvatski rječnik Zìi škole, Zagreb 1881. I. Belostenec, Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium, Zagrabiae 1740, pretisak Liber-Mladost, Za­ greb 1972. M. Divković, Latinsko-hrvatski rječnik za škole, II. izdanje, Za­ greb 1900. M. Žepić, Latinsko-hrvatskosrpski Rečnik, priredio V. Gortan, V. izdanje, Zagreb 1967. Ae. Forcellini, Lexicon totius Latinitatis, tomus I-VI, Patavii MCMXL. F. Gaffiot, Dictionnaire latin-fran$ais, Paris 1934. Thesaurus linguae Latinae, editus auctoritate et consilio quinque Academiarum Germanicarum, Lipsiae (Teubner) 1900 (i d.). A. Blaise, Dictionnaire latin-frangais des auteurs chrétiens, Strasbourg 1954. A. Walde - J. Pokorny, Vergleichendes Worterbuch der indogermanischen Sprachen, Berlin-Leipzig 1927. A. Meillet, Études sur letymologie et le vocabulaire du vieux slave, Paris 1905.

16. Ernout-Meillet, Dictionnaire étymologique de la langue latine, Paris 1951. 17. R. Grandsaigne d’Hauterive, Dictionnaire des racines des lan­ gues indoeuropéennes, Paris 1948. 18. Brugmann-Thumb, Griechische Grammatik, Miinchen 1931. 19. Stolz-Schmalz-Leumann-Hottmann, Lateinische Gromma­ tile, Miinchen 1926. 20. Inscriptiones Italiae, Vol. X, Regio X, Fase. I-III, Romae 1936 (i d.). 21. M. Ebert, Reallexikon der Vorgeschichte, Band I-XV, Berlin 1924. 22. L. Laurand, Manuel des études grecques et latines, VIème édition, tome I-III, Paris 1950. 23. Pauly-Wissowa, Realenzyklopadie der klassischen Altertumswissenschaft, Stuttgart 1894 (i d.). 24. »Der Ideine Pauly«, Lexikon der Antike, bearbeitet von K. Ziegler und W. Sontheimer, Band I-V, Stuttgart 1964. 25. A. Musić, Nacrt grčkih i rimskih klasičnih starina, Zagreb 1910. 26. M. Šrepel, Rimske starine, Zagreb 1900 (II. izdanje). 27. K. Liibker, Reallexikon des klassischen Altertums, Leipzig-Berlin 1914. 28. Lexikon der alten Welt, Artemis-Verlag, Ziirich-Stuttgart 1965. 29. J. Filip, Enzyklopddisches Handbuch zur Vor- und Friihgeschichte Europas, Prag 1969. 30. Enciclopedia Italiana di scienze, lettere ed arti, (Treceani), Milano-Roma 1929. 31. Enciclopedia cattolica, voi. I-XII, Città del Vaticano 1951. 32. Ch. Daremberg - E. Saglio, Dictionnaire des antiquités grec­ ques et romaines, Paris 1892. 33. J. Setka, Hrvatski kršćanski termini grčkog podrijetla, Zagreb 1940. 34. Baudrillart-De Meyer-Couwenbergh, Dictionnaire d'histoire et de géographie ecclésiastique, Paris 1953. 35. Lexikon fiir Theologie und Kirche, Herder, Freiburg 1957 (i d.). 36. A. Musić, Povijest grčke književnosti, II. dio, Zagreb 1900. 37. M. Tronskij, Povijest antičke književnosti, Zagreb 1951. 38. V. Ussani, Storia della letteratura latina nell’età repubblicana ed augusta, Milano 1929. 39. A. Rostagni, Storia della letteratura latina, vol. I, Torino 1954, vol. II, Torino 1955. 19

40. U. Nottola, Disegno storico della antica letteratura greca, Mila­ no 1924. 41. R. Pichon, Histoire de la littérature latine, Paris 1891. 42. W. Christ, Geschichte der griechischen Literatur bis auf die Zeit des Justinians, VI. revid. Ausgabe, Mimchen 1905. 43. Christ-Schmidt-Staehlin, Geschichte der griechischen Litera­ tur, Miinchen 1908. 44. L. Miiller, Quintus Ennius. Etne Einleitung in das Studium der ròmischen Poesie, Skt. Petersburg 1884. 45. G. Pitacco, Il poeta Ostio e la guerra istriana, »Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria«, voi. XVII (1901), pagg. 134-149. 46. A. Gentile, Il poema di Ostio, »Archeografo triestino«, 1902, pag. 79 sqq. 47. P. Kandler, Codice diplomatico istriano, vol I, 50-1290. 48. G. Zippel, Die romische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig 1887. 49. C. De Franceschi, L'Istria. Note storiche. Parenzo 1879. 50. K. Mùller, Die Weltkarte des Castorius, Ravensburg 1887. 51. A. Gnirs, Dos Gebiet der Halbinsel Istrien in der antiken Ueberlieferung, »Jahresberichte der Marine-Realschule«, Pola 1902. 52. G. Veith, Die Eroberung Istriens durch die Romer in den Jahren 178 und 177 v. Chr., »Streffleurs Militàrische Zeitschrift« II. Band - 10. (Oktober-) Heft 1908, S. 1513-1544. 53. G. Veith, Geschichte der Feldziige C. Iulius Caesars, Agram-Wien 1906. 54. Th. Mommsen, Romische Geschichte (gekiirzte Ausgabe), Wien-Leipzig 1932. 55. Th. Mommsen, Dos Weltreich der Caesaren, Wien-Leipzig 1933. 56. A. Calderini, Aquileia romana, ediz. anastatica. Roma 1972. 57. H. Krahe, Dìe alten balkanillyrischen geographischen Namen, Heidelberg 1925. 58. H. Krahe, Sprache und Vorzeit, Heidelberg 1954. 59. H. Krahe, Die Sprache der Illyrier. Erster Teil: Die Quellen, Wiesbaden 1955. 60. A. Degrassi, Scritti vari. Vol. II, Scritti di antichità veneto-is­ triane. Roma 1962. 61. P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, svez. I-II, Zagreb 1950. 20

62. Toponimika zapadne Istre, Cresa i Lošinja, »Anali Leksiko­ grafskog zavoda«, svez. III, Zagreb 1956. 63. J. Schnetz, Namenprobleme beim Geographus Ravennas, »Zeitschrift fur Ortsnamenforschung«, Bd. XV, Heft I, 8. 86-96. 64. A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Oesterreichische Akademie der Wissenschafte, Schriften der Balkankommission, Linguistische Abteilung XV, Bd. I Wien 1957, Bd. II Wien 1959. 65. G. Novak, Vis, knj. I, Zagreb 1961. 66. G. Novak, Stari Grci na Jadranskom moru. Rad JAZU, knj. 322, Zagreb 1961, str. 145-221. 67. G. Novak, Hvar kroz stoljeća, III. izd. Zagreb 1972. 68. G. Alfoldy, Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provinz Dalmatien, Budapest 1965. 69. F. Papazoglu, Les origines et la destinée de l’état Illyrieru I l l y r i i p r o p r i e d i c t i , »Historia«, Bd. IV (1965), Heft II. 70. Harry J. Dell, Demetrius of Pharos and thè Istrian War, »His­ toria«, Bd. XIX Januar 1970, Heft I, S. 30-38. 71. M. Suić, Pag, Zadar 1959. 72. M. Suić, Libumia Tarsaticensis, »Adriatica praehistorica et antiqua«, Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970. 73. M. Suić, Istočna jadranska obala u Pseudo-Skilakovu Periplu, Rad JAZU knj. 306, Zagreb 1955, str. 121-186. 74. M. Suić, Lukanov Iader - rijeka Jadro ili grad Zadar? »Diadora« VIII/1975, str. 5. i d. 75. J. Klemenc, Der pannonische Limes in Jugoslawien, »Acta et dissertationes archaeologicae«, vol. III, Zagreb 1963, str. 55. i d. 76. A. Stipčević, Iliri, Zagreb 1974. 77. R. Katičić, Illyrii proprie dicti, »Živa antika« XII/XIII, 1964, str. 87-97. 78. R. Katičić, Illyricus fluvius, »Adriatica praehistorica et an­ tiqua«, Miscellanea Gregorio Novak dicata, Zagreb 1970, str. 358-392. 79. R. Katičić, Podunavlje i Jadran u epu Apolonija Rođanina, Godišnjak Akademije nauka B i H, Godišnjak knj. VII, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 5, Sarajevo 1970, str. 71. i d. 80. R. Katičić, Enhelejci - Die Encheleer, Godišnjak Akademije nauka B i H, Godišnjak - XV, Centar za balkanološka ispi­ tivanja knj. 13, Sarajevo 1977. 21

81. R. Katičić, Ionios der Illyrier, Akademija nauka B i H, Godiš­ njak XI, Centar za balkanološka ispitivanja knj. 9, Sarajevo 1973, str. 185-201. 82. R. Katičić, Ancient Languages of the Balkans, Part I-II, Mouton, The Hague-Paris 1976. 83. Boris Bačić, Prilozi poznavanju prahistorijske gradinske forti­ fikacije u Istri, »Adriatica praehistorica et antiqua - Miscel­ lanea Gregorio Novak dicata«, Zagreb 1970, str. 215. i d. 84. Stefan Mlakar, Antička Pula. III, prošireno izdanje, Pula 1978. 85. Stefan Mlakar, Die Romer in Istrien. IV. Auflage. Izd. Arheo­ loškog muzeja Istre, Pula 1974. 86. Josip Mladin, Brončane posude i šljemovi iz Istre, »Diadora«, svez. 7/1974, str. 35-158.

22

GRČKI PISCI

Hekatej Milećanin OBILAZAK ZEMLJE NAJSTARIJE POZNATE VIJESTI O ISTRANIMA I UBURNIMA HEKATEJ MILEĆANIN. Hekatej Hegesandrov, iz maloazijskoga grada Mileta, zadužio nas je najstarijim spomenom Istrana, sa­ čuvanim iz starine. Živio je između 560. i 480. pr. n. e., dakle ug­ lavnom u stoljeću u kojem i dva njegova zemljaka i velikana gr­ čke predsokratske filozofije - Tales iz Mileta i Heraklit iz Efeza. U uzavrelom kulturnom ozračju Jonije njih su dvojica bitno po­ makla razvitak grčke filozofije, a Hekatej je slično pridonio u po­ vijesnim i zemljopisnim istraživanjima. On je odlučno ustao protiv mitske i legendarne obradbe grčldh predaja, nazvavši je preopšir­ nom i smiješnom; nastojao je svesti na pravu mjeru pretjerivanja prethodnika, a čudna i nevjerojatna zbivanja o kojima su oni govo­ rili pokušavao je protumačiti psihološki. Plodove svoga rada na lom području sabrao je u djelu Istraživanja ili Rodoslovlja. Zemljopisno obzorje kakvo je odraženo u staroj epskoj predaji bilo je u Hekatejevo doba također već neodrživo. Home­ rov svijet dopirao je prema našim stranama tek do donjeg toka Vardara na egejskoj i do otoka Leukade na jonskoj strani Bal­ kanskoga poluotoka. Hekatej sam ističe da se Ambracijski za­ ljev, u sjeverozapadnoj Grčkoj, prema pričama o Heraklu, nalazi na kraju svijeta. Poduzetni i prema svijetu otvoreni jonski po­ morci rano su prekoračili te uske granice homerskoga svijeta. Njihova zemljopisna zapažanja iz prve ruke i iz vlastita uvida od­ razila su se i u Hekatejevim djelima. Hekatejev zemljovid popra­ vio je i dopunio prvu poznatu kartu Zemlje, koju je izradio jon­ ski prirodni filozof Anaksimandar, rodom također iz Mileta. U popratnom pak opisu Zemlje, pod naslovom Obilazak Zemlje, 25

Hekatej je sustavno izložio prikupljene vijesti o dalekim krajevi­ ma. Među njima su se našli i podaci o našoj obali. Tako je na njoj, zahvaljujući Hekateju, prestalo pretpovijesno i počelo povi­ jesno razdoblje. Od Hekatejevih su djela sačuvani, na žalost, samo pojedini ulomci u djelima kasnijih pisaca, osobito Strabona i Stefana Bi­ zantinca. Ovaj je u svom topografskom (mjestopisnom) rječniku Etnici spasio i sva tri Hekatejeva ulomka o Istri i Liburniji. Hekat. 59 St. B. 'Ιατρός έθνος & τφ 'lovicp κό λπφ· Έκ. Εύρ. Hekat. 60 St. B. Καυλικοί' έθνος κατά τον Ίόνων κόλπον Έκ, Εύρ, Κε'κλεται δε από όρους, Hekat. 61 St. Β. Αφυρνοί, έθνος προσοχές τφ ένδοτέρω μέρα τού Άδριαηκοϋ κόλπου· Έκ, Εύρ, Ώνομάσθησαν δε από τίνος Αφυρνσό' άφ' ού οϋρηται τα λφυρνικα σκάφη και Λφυρνικ'η μανδirqt είδος έσθητος. Napomena Izvorni grčki tekst uzet je iz izdanja-.Carolus et Theodorus Mul­ ier, Fragmenta Historicorum Graecorum, Parisiis 1874. Prijevod

Hekat. 59 Stefan Bizantinac: Istri, narod u Jonskom zaljevu. Hekatej, Europa. Istri: prema lat. Histri, Histria, s početnim h-, očekivali bismo u grčkom zapisu tog imena znak za tzv. oštri hak ispred početnog 26

/-; taj se hak izgovarao otprilike kao lat. h. Ipak ne nalazimo haka ni u jednoga grčkog pisca. Teško je reći da li je izvornom izgovoru tog imena u domaćem jeziku predrimskih Istrana bliži oblik sa h ili bez njega Ovaj najstariji zapis istarskog imena po­ tječe iz pera Jonjanina Hekateja, a Jonjani u svom narječju uop­ će nisu izgovarali oštri hak, čak ni u riječima iz drugih jezika. Jonskim je posredstvom ušlo u grčki jezik i ime Dunava istros i ime miletske naseobine pri dunavskom ušću Istriè; ta su imena također bez početnoga haka, no, s obzirom na jonsko posredstvo, to ne znači da ga u izgovoru tamošnjih domaćih Tračana nije moglo biti. Slučajna sličnost tih imena iz donjeg Podunavlja s istarskim imenom svakako je bila jedan od poticaja koji su Grke naveli na rano mitsko povezivanje tih dvaju područja i na jednako pisanje njihovih imena. Latinski zapis također nije sasvim pouzdan. Lat. h nije bašti­ njeno iz indoevropskoga prajezika, nego se javilo tijekom povi­ jesnog razvitka, kao odraz nekih prajezičnih suglasnika što su se izgovarali na stražnjem dijelu nepca. Ono se nikad nije posve učvrstilo u sustavu lat. suglasnika, slabo se izgovaralo i počelo se gubiti već od II st. pr. n. e., pogotovu u tzv. »seljačkom« go­ voru puka. Stoga je u klasično doba neizgovaranje glasa h bilo znak lošeg odgoja ili niskog podrijetla Poluobrazovani je svijet, oponašajući izgovor viših slojeva, izgovarao to h često i ondje gdje mu nije bilo mjesto. Slične je nesigurnosti bilo i u pismu, u kojem se javljaju likovi kao Hillyricum za Ilirik ili Hister pre­ ma grč. Istros za Dunav, odnosno njegov donji tok. To ipak ne znači da i h u lat. Histria, Histri mora biti takva neetimološkog i »neorganskog« podrijetla. Rimljani su došli u izravan dodir s Istranima u vrijeme dok su još izgovarali h u svom jeziku, pa su ga mogli i čuti od Histrà u izgovoru njihova imena i zapi­ sati u svojim službenim ispravama, odnosno književnim djeli­ ma. Osim toga, rimski natpisi, nastali na domaćem tlu Istre, gotovo bez izuzetka pišu Histria, Hister, iako je baš na natpi­ sima, osobito pokrajinskima, vrlo jak utjecaj pučkoga latin­ skoga govora u kojem se h rano izgubilo. U romanskim jezi­ cima koji su se razvili iz tzv. vulgarnog latiniteta glasa h nije nikad ni bilo; kad su se u Istru doselili Slaveni, oni su od ta­ mošnjih Romana čuli i preuzeli izgovor bez h - Istra, Istrani. U književnoj pak predaji bili su se čvrsto ustalili likovi Hi­ stria, Histri, koji su potom prevladali u većini rukopisne pre­ daje, pa se redovito javljaju i u novijim izdanjima latinskih klasičnih pisaca. 27

Hekat. 60 Stefan Bizantinac: Kaulici, narod uz Jonski zaljev. Hekatej, Europa. Nazvan je po brdu. Jonskom zaljevu: Grci su najprije upoznali današnje Jonsko more, koje im je bilo bliže, pa su prema njemu nazivali sav za­ ljev između naše i talijanske obale; kasniji naziv »Jadran«, koji se s vremenom protegao na čitav zaljev do Otrantskih vrata, antički su pisci izvodili od imena etruščanske naseobi­ ne Atrije sjeverno od padskoga ušća. Europa: kao što je spomenuto u uvodnoj bilješci o Hekateju, njegovo zemljopisno djelo Obilazak Zemlje imalo je dva dijela - »Europa« i »Azija«. ST. B.: to je izdavačeva kratica za ime Stefana Bizantinca koji je sačuvao ulomke Hekatejeva i mnogih drugih izgubljenih djela. Taj bizantski pisac iz VI st. n. e. napisao je rječnik zem­ ljopisnih naziva Ethnikd, u kojem je alfabetskim redom objaš­ njavao postanak imenà raznih naroda i donosio druge podat­ ke o njima. Njegov nam je rječnik sačuvan samo u škrtu sa­ žetku. po brdu: u epu Apolonija Rođanina Argon. 4,324 to se brdo na­ ziva »Kaulijačkom stijenom« i smješta se na račvište Dunava, kod kojega jedan dunavski krak skreće prema Jadranu. A. Mayer* misli da su Hekatejevi Kaulikoi isto što i Culici u Plin. III 130 i da su živjeli između gornjega toka rijeke Raše i padina Učke; Kaulijačka stijena mogla bi, po Mayeru, biti Učka, a Raški kanal spomenuto jadransko ušće Dunava. Međutim, o položaju mitske Kaulijačke stijene ima i drugih mišljenja; neki je žele prepoznati u uzvisini na utoku Save u Dunav, na kojoj se na­ lazi beogradska tvrđava. Stoga bi sličnost njezina imena s imenom Kaulika, koje Hekatej smješta uz obalu Jonskoga, to jest Jadranskoga zaljeva, mogla biti slučajna, i kao takva povijesno-topografski nezanimljiva. Osim toga, G. Alfòldy** smatra da su Plinijevi Culici isto što i Curictae, plemenska op­ ćina na otoku Krku. Izvođenje imena Kaulikoi od imena Kau­ lijačke stijene vjerojatno i nije Hekatejevo, nego će prije biti Bizantinčev dodatak. * A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Band I, Wien 1957, str. 183. ** G. Alfòldy, Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provini Dalmatien, Budapest 1965. 28

Hekat. 61 Stefart Bizantinac: Libumi, narod pored dublje unutraš­ njosti Jadranskog zaljeva. Hekatej, Europa. Nazvani su pak po nekom Libumu, koji je izumio libumske lađe i libumsku mandiju - oblik odjeće.

Liburni: najstariji grčki povjesničari, a na njihovu tragu često i mnogo kasniji pisci, opisivali su podrijetlo i međusobne veze pojedinih naroda u obliku rodoslovlja, prema kojima narodi po­ tječu od raznih junaka-imenjaka, heroja eponima, i njihovih si­ nova. Pri tom su prema već postojećim imenima naroda pone­ kad izmišljali imena njihovih tobožnjih praotaca. Tako grčki po­ vjesničar II st. n. e. Apijan u Ilir. 9,2 kaže da su kiklop Polifem i nimfa Galateja imali sinove Kelta, Ilirija i Gala, pretke Kelta, Hira i Galaćana; Ilir je, pored druge djece, rodio Enheleja, Autarijeja i Dardana te kćeri Parto, Darto i Dasaro, a od njih su po­ tekla istoimena ilirska plemena Autarijata, Dardanaca, Pattinaca, Dasareta i Daorsa. Stefan Bizantinac pod natuknicom Ilirija također kaže da je ta zemlja nazvana po Iliriju, za kojeg on tvrdi da je sin Tebanca Kadma; o Libumima pak ovdje, uz Hekatejevu vijest o njima, dodaje da se zovu po nekom Liburnu, kojeg, očito, smatra njihovim praocem. libum ske lađe: eponimnom se junaku obično ne pripisuje samo podrijetlo plemena i njegova veća ili manja bliskost s dru­ gim plemenima, nego često i izum njegovih osebujnih proizvo­ da; kod Liburna su to bile u prvom redu njihove poznate gusar­ ske lađe, što su se pročule osobito u sastavu rimske ratne mor­ narice carskoga doba; no to je bilo mnogo stoljeća poslije Hekaleja, pa ovaj podatak o liburnskim lađama neće biti njegov nego Stefana Bizantinca, koji je živio pri kraju antike, mandija: u grčkom ta riječ nema prave etimologije, pa bi mogla biti tuđica, preuzeta zajedno s proizvodom koji označuje, možda i od Liburnà, iako je neki kasnoantički pisci tumače kao perzij­ sku. U grčkim se tekstovima javlja tek od II st. n. e. a značila je neku vrstu plašta ili ogrtača za zaštitu od nevremena. Pod bi­ zantskim se utjecajem taj oblik odjeće ponovno uobičajio u srednjem vijeku kao nošnja careva, biskupa i monaha; naša riječ »mantija«, staroslavenski manatija, mamtijica, izvodi se obično od srednjogrč. mantion, a ovo opet od starogrč. mandyè, zato što su se skupine -ndy- i -nti- izjednačile u srednjogrč. izgovoru i lako zamjenjivale u pismu. 29

Aristotel ISTRAŽIVANJA O ŽIVOTINJAMA. o Č udnim g la s in a m a SEOBA RIBA, JANTARSKI OTOCI I DUNAVSKO UŠĆE NA JADRANU ARISTOTEL STAGIRANIN (384-322. pr. n. e.). Među prirodoznanstvena djela velikana iz halkidske Stagire ubraja se i spis Istraživanja o životinjama. U današnjem obliku djelo ima deset knjiga, ali je deseta dodana naknadno, a možda i sedma i deveta. Rukopisna ga je predaja sačuvala zajedno sa spisima o dijelovi­ ma i o načinu kretanja životinja. To staračko djelo Aristotelovo smatraju temeljem svakoga sustavnog i poredbenog proučava­ nja životinja. Govoreći u osmoj knjizi o'seobi ribà, Aristotel na­ vodi kako mnoge vrste riba ulaze u Crno more kroz Bosporski tjesnac radi hrane i izvrsnih uvjeta za mriješćenje, a zatim se is­ tim putem vraćaju u Sredozemlje. To, međutim, ne važi za jednu vrstu ribe koju Aristotel zove trihija, grč. trikhias; ona, doduše, ulazi u Crno more, ali ne izlazi iz njega kroz Bosporski tjesnac, nego pliva uzvodno Dunavom i jednim njegovim rukavom ulazi u Jadran. Iz drugih pak izvora znamo da je starina to jadransko ušće Dunava tražila negdje u Istri. Spis O čudnim glasinama krivo se pripisuje Aristotelu. To su kasni pabirci iz prirodoznanstvenih djela Aristotelovih učenika, većinom Teofrasta, s umecima iz povijesnih djela, uglavnom po­ vjesničara Timeja. Sudeći prema podacima koje sadrži, vjerojat­ no potječe iz vremena cara Hadrijana, dakle iz II st. n. e. To se vidi i po približno točnom podatku o izvoru Dunava u Hercinijskoj šumi, današnjem Schwarzwaldu, a zna se da su taj izvor otkrili tek Rimljani pred početak n. e. Osim jadranskog ušća Du­ nava i dolaska Argonauta tom rijekom na Jadran, u ovoj Pseudo-Aristotelovoj zbirci svjetskih zanimljivosti i čudesa spominje 30

se, također, postanak jantara i Jantarski otoci pred padskim ušćem; neki drugi antički pisci smještaju te otoke uz istarsko kopno. Arisi.Hist. animal. II 13 (4), p. 598 Οί μέν ούν άλλοι καί έκπλέοντος και είσπλέοντες δήλοί είσιν, οί δέ τριχιάι μόνοι είσπλέοντες μέν άλίσκονται, έκπλέοντες δ' ούχ όρώνται, άλλα καί όταν ληψθή τις περί Βυζάντιον, οί άλιείς τά δίκτυα περικαθαίρουσι διά τομή είωθέναι έκπλεϊν. Αίτιον δ’ οτι ούτοι μόνοι άναπλέουσνν εις τον ’Ίστρον, είθ' η σχίζεται, καταπλέουσιν εις τον Άδρίαν. Σημεϊον δέ ■ έκεϊ yàp συμβαίνει τουναντίον ■είσπλέοντες μεν yàp ούχ άλίσκονται εις τον Άδρίαν, έκπλέοντες δ’ άλίσκονται. Arist. De mirab. auscult. 81 (82) Έ ν ταίς Ήλεκτρίσι νήσοις, α ί κεϊνται έν τω μύχιο τού Άδρίου, φασίν είναι δύο Ανδριάντας άνακειμένους, τον μέν κασσιτέρινόν, τον δέ χαλκούν, είργασμένους τον άρχαϊον τρόπον. Aέyετaι δέ τούτους Δαιδάλου είναι ’épya, υπόμνημα των πάλαι, άτε Μΰ’ω φεύγων εκ Σικελίας καί Κρήτης εις τούτους τούς τόπους παρέβαλεν. Ταύτας δέ τάς νήσους φασί προκεχωκέναι τον Ήριδανόν ποταμόν. 'Έστι δέ καί λίμνη, ώς εοικε, πλησίον τού ποταμού, ύδωρ 'εχουσα θερμόν ■οσμή δ' Απ' αύτής βαρείά καί χαλεπή άποπνει, καί οϋτε ξώον ούδέν πίνει έξ αύτής, οϋτ' δρνεον ύπερίπταται, άλλά πίπτει καί Αποθνήσκει. 'Έχει δέ τον μέν κύκλον σταδίωνδιακοσίων, το δ1εύρος ώς δέκα. Μυθεούυσι δ’ οί έγχώριοι Φαέθοντα κεραυνωθέντα πεσεϊν εις τούτην τήν λίμνην ■είναι δ' έν αυτή aίyείpoυς πολλάς, έξ ών έκπίπτειν τό καλούμενου ήλεκτρου. Ύούτο δέ λέγουσιν άμοιον είναι κόμιιει, Αποσκληρύνεσθαι δ’ ώσανεί λίθον, καί συλλεyόμεvov υπό èyχωρίων δυαφέρεσθαι εις τούς 'Έλληνας. Εις ταύτας ούν τάς νήσους Δαίδαλόν ψασιν ελθείν, καί κατασχόντα αύτάς Αναθείναι έν μιά αύτών τήν αύτοϋ εικόνα, καί τήν τού υιού Ικάρου έν τή ετέρα ■ ύστερον δ’ έπιπλευσάντων έπ' αύτσύς Πελασγών τών έκπεσόντων έξ Άργους ψυγεϊν τον Δαίδαλον, καί άψικέσθαι εις ’Ίκαρον τήν νήσον. 31

Arist.Demirab. auscult. 105 (112) Φασί δε καί τον 'Ιατρόν ήέοντα έκ τών Έρκυνιΐων καλούμένων δρυμών σχιξεσθαι, και τή μεν εις τον Πόντον ήενν, τή δ' εις τον Άδρίαν έκβάλλειν. Σημεϊόν δ' οι) μόνον èv τοϊς νύν καιροϊς έωράκαμεν, άλλα και' έπί τών άρχαίων μάλλον, οίον τά έκεί άπλωτα είναι ■ και yàp Ίάοονα τόν μεν εϊσιτλουν κατά Κυανέας, τόν δ’ έκ τού Πόντου 'έκπλουν κατά τόν ”Ιατρόν ποιήσααθαΐ φασι, καί φέρουσνν άλλα τε τεκμήρικ ούκ όλέγα, καί κατά μεν την χώραν βωμούς ύπό τού Ίάσονος άνακειμένονς δεικνύονσιν, έν δε μιή. τών νήσων τών έν τ &ξνον μνήμης, τό Ύίμαυον· λιμένα yàp έχει καί άλσος έκπρεπές καί πηγάς έπτά ποτίμου ϋδατος ευθύς εις τήν θάλασσαν έκπίπτοντος, πλατεί καί βαθεϊ ποταμφ. Πολύβιος δ’ είρηκε πλήν μιάς τάς άλλας άλμυροϋ ϋδατος, καί δη καί τούς έπιχωρίους πηγήν καί μητέρα τής θαλάττης όνομάζενν τόν τόπον. Ποσεώώνιος δέ φησι ποταμόν τόν Ύίμαυον έκ τών όρών φερόμενον καταπίπτειν εις βέρεθρον, είθ’ ύπό γής ένεχθέντα περί έκατόν καί τριάκοντα σταδώυς έπί τή θαλάττη τήν έκβολήν ποιεισθαι.

Strabo 5,1,9 περί ών έρούμεν έφ' βσον προς ιστορίαν χρήσιμον, τά δέ πολλά τών μυθευομένων ή κατεφευσμένων άλλως έάν δει, οίον τά περί Φαέθοντα καί τάς Ήλιάδας τάς άπανγειρουμένας περί τόν Ήρώανόν τόν μηδαμού γης άντα, πλησίον δέ τού Πάδου λεγόμενον, καί τάς Ήλεκτρίδας νήσους τάς προ τού Πάδοο καί μελεαγρίδας έν αύταϊς· ούδε yàp τούτων ούδέν έστίν έν τοίς τόποις. 73

Strabo 5,1 9 μετά δέ το Ύίμαυον ή τών Ίστρίων έστί τταραλία μέχρι Πάλας, ή πρόσκειται τη Ίταλίβ. μεταξύ δε φρούριον Ύεργέατε, Άκυληίας διέχον έκατόν και όγδοήκοντα σταδίους. ή δέ Πόλα ίδρυται μεν έν κόλπιρ λιμενοειδεϊ, νησίδια ’έχοντι εϋορμα καί εϋκαρπα■κτίαμα δ' έοτίν άρχαίον Κόλχων τών έπί την Μήδειαν έκπεμφθέντων, διαμαρτόντων δε τής πράξεως καί καταγνόντων έαυτών φυγήν · τό κεν φυγόδων μεν ένιαποι Γραικός (ως Καλλίμαχος εΐρηκεν), άτάρ κείνων γλώ σσ' όνομηνε Πάλας. τα μεν δή πέραν τού Πάδου χωρία, ο ϊ τε 'Ενετοί νέμονται καί οι μέχρι Πάλας,

Strabo 7,5 β —4 'έφαμεν δ' έν τή περιοδεία τής Ιταλίας 'Ιατρούς είναι πρώτους τής Ιλλυρικής παραλίας, συνεχείς τή Ίταλίμ καί τοϊς Κάρνοις, καί διότι μέχρι Πάλας, Ιατρικής πόλεως, προήγαγον οί νυν ηγεμόνες τούς τής Ιταλίας δρους. ούτοι μέν ούν περί όκτακοσώυς σταδίσυς είσίν άπό τοϋ μυχού, τοαούτοι δ' είσί καί άπό τής &κρας τής προ τών Πολώι> έπί 'Αγκώνα έν δεξιή, ’έχοντι την 'Εμετικήν, ό δέ πάς Ιατρικός παράπλους χίλια τριακόσια. 'Εξής &■έστίν ό Ίαποδυώς παράπλους χίλίων σταδίων·

Strabo 7 β β παρ’ δλην δ' ήν είπαν παριίλίαν νήσοι μέν αί Άψυρτίδες, περί άς ή Μήδεια λέγεται διαφθεϊραι τον άδελφόν Άφυρτον διώκοντα αύτήν. έπειτα ή Κ υρικτική κατά τούς Ίάποδαςείθ' ai Λιβυρνίδες περί τετταράκοντα τον Αριθμόν ειτ' άλλοι νήσοι, γνωριμώταται δ’ ’Ίσσα, Ύραγούριον, Ίσσέων κτίαμα. Φάρος, ή πρότερον Πάρος, ΪΙαρίων κτίαμα, έξ ής Αημήτριος ò Φάριος, 74

Strabo 7,5,9 tò μέν ούν στόμα κοινόν άμφοίν èuri, διαφέρει δέ ό Ίόνιος, διότι τού πρώτου μέρους τής θαλάττης τούτης όνομα τούτ' έστιν, ό δ' Άδρίας τής έντός μέχρι τού μυχού, νυνίδέ καί τής συμπάσης. φησί δέ ό Θεόπομπος τών όνομάτιον τό μέν ήκειν άπό άνδρός ήγησαμένου τών τόπων, έξ 'Ίσσης τό γένος, τον Άδρίαν δέ ποταμού έπώνυμον γεγονέναι. στάδωι δ’ άπό τών Αιβυρνών έπί τα Κεραύνια μικρφ πλείους ή δισχιλιοι. Θεόπομπος δέ τόν πάντα άπό τού μυχού πλούν ήμερών έξ είρηκε, πεζή δέ τό μήκος τής Ίλλυρίδος και τριάκοντα· πλέο­ ν άξειν δέ μοι δοκεϊ. καί άλλα δ’ ού πιστά λέγει, τό τε συντετρήσθαι τά πελάγη άπό τού εύρίσκεσθαι κέραμόν τε Χίον και' θάσων έν τ φ Νάρωνι, καί τό άμφω κατοπτεύεσθαι τά πελάγη άπό τίνος όρους, καί τών νήσων τών Αφυρνίδων τινά τιθείς ώστε κύκλον ’έχειν σταδίων καί πεντακοσίων, καί τό τόν 'Ιατρόν évi τών στομάτων ε(ς τόν Άδρίαν έμβάλλειν. τοιαύτα δέ καί τού Έρατοσθένους Óvta παρακούσματά έστι λαοδογματικά, καθάπερ Πολύβιός φησι περί αύτού καί τών άλλων λέγων συγγραφέων.

Napomena Izvorni grčki tekst uzet je iz izdanja The Geography of Strabo. With an English Translation by Horace Léonard Jones. In Eight Volumes. The Loeb Classica! Library, London - Cambridge Mass. 1969. Prijevod Tobožnje jadransko ušće Dunava

1,2,39 Na drugom mjestu Kalimah kaže o Kolšanima: Na Ilirskoj rijeci smiriše vesla, Kalimah: o njemu i njegovu ulomku vidi uvodnu bilješku uz njegov tekst. 75

kod grobnoga kamena plavokose Harmonije-Zmije; grad utemeljište: Grk bi mu neki rekao - »Grad bjegunaca«, no njihov ga jezik imenova Pulom. Neki pak vele da je Jazonova družina zaplovila Dunavom uzvodno do znatne udaljenosti, po drugima sve do Jadra­ na; oni prvi govore tako jer ne poznaju onih krajeva, a ovi drugi tvrde da se rijeka Istar, koja izvire iz Velikoga Istra, izlijeva u Jadran. Ono što inače govore nije ni tako nevje­ rojatno ni tako nepouzdano. Jesu li sjeverni Jadran i Crno more nekoć bili spojeni?

1,3,15 Ako je, kaže Hiparh, ovo naše more, prije negoli je provalilo kroz Heraklove stupove, doista bilo napunjeno onoliko koliko tvrdi Eratosten, onda su prije morali biti pod vodom i sva Libija i mnogi dijelovi Evrope i Azije; a zatim dodaje: stoga bi se i Crno more bilo moralo negdje stjecati s Jadranom, zato što se rijeka Istar grana negdje Harmonije-Zmije: neki, mjesto óphios »Zmije«, čitaju u grčkom izvorniku tdphion, što je četvrti padež jednine pridjeva muškoga roda sa značenjem »grobni (kamen«); tako i Strabonovo izdanje u nizu The Loeb Classical Library. Neki pak vele: o raznim inačicama Jazonova povratka iz Kolhide vidi bilješke uz Apolonijev tekst. iz Velikog Istra: Strabon spominje dva Dunava - »Veliki Istar«, što se ulijeva u Crno more, na jednoj, i njegov jadranski odvo­ jak, na drugoj strani. Vidi o tome i bilješku uz Plinijev tekst. Hiparh: čuveni zvjezdoznanac i zemljopisac rodom iz Niceje u Bitiniji; zna se da je u drugoj polovici II st. pr. n. e. boravio na Rodu i u Aleksandriji, da je popisao zvijezde nabrojivši ih više od tisuću, proučavao pojave u vezi s ravnodnevicom, izmjerio udaljenost Sunca od Zemlje, i dr. Njegovi su spisi gotovo svi iz­ gubljeni. Mnogo je pobijao Eratostena, protiv kojega je napisao i knjigu. Strabon ga spominje u svojoj Geografiji gotovo koliko i Eratostena, osobito u prvoj knjizi, iako se s njim ponekad ne slaže. kroz Heraklove stupove: današnji Gibraltar. 76

u crnomorskim predjelima te, zbog nagiba zemljišta, otje­ če u oba ta mora. Ali, niti Istar izvire u crnomorskim predjelima, nego, na­ protiv, u brdima iznad Jadrana, niti otječe u oba mora, nego samo u Crno more, a cijepa se samo kod svojih ušća. To pak neznanje Hiparh dijeli s nekim svojim prethodni­ cima, koji su pretpostavili da ima neka rijeka koja se zove kao Istar, odvaja se od njega i utječe u Jadran; po njoj da je nazvano pleme Istra kroz koje protječe i njome da je Jazon doplovio iz Kolhide.

Jadranski otoci

2,5,20 Jonski je zaljev dio onoga što se sada zove Jadra­ nom. Ovomu je s desnog boka Ilirija, a s lijevog Italija, sve do njegova najgornjega dijela kod Akvileje. Proteže se pre­ ma sjeveru i zapadu, te je uzan i dug; duljina mu iznosi oko šest tisuća stadija, a najveća širina oko tisuću i šest stotina stadija. Otokà ima ondje mnogo, pred ilirskom obalom; tu su Apsirtide, Krk i Liburnijski otoci, zatim Vis,

Jonski je zaljev: opisavši razne dijelove Sredozemnog mora, Strabon prelazi na zaljev između Ilirije i Italije*. Ilirija: Strabonova je Ilirija ona iz Augustova doba, te obuhvaća obalu nasuprot Italiji, negdje od jadranske »okuke« dalje pa do Rizonskog ili Bokokotorskoga zaljeva; u unutrašnjost se proteže do Dunava, usp. 2,5,30. kod Akvileje: o tom najvažnijem gradu na Jadranu, smještenom na njegovoj »okuci«, vidi bilješke uz Livijev, Plinijev i Melin tekst, šest tisuća stadija: oko 1068 km. Apsirtida: o ovim i drugim ovdje spomenutim otocima vidi bi­ lješke uz Pseudo-Skilakov, Apolonijev, Plinijev i Melin tekst. * O nazivima za Jadran i Jonsko more vidi raspravu R. Katičića, Io­ nius der Illyrier, Akademija nauka BiH, Godišnjak XI, Centar za balkanolo.ška ispitivanja, knjiga 9, Sarajevo 1973, str. 185-201.

77

Trogir, Crna Korkira - Korčula, i Hvar. Pred talijanskom su obalom Diomedovi otoci. Sirenje pojma Italije 5,1,1 Poslije obronaka Alpà počinje sadanja Italija. Stari su, naime, Italijom zvali Enotriju, od Sicilskog tjesnaca do Tarentskog i Posejdonijskog zaljeva, no onda je taj naziv, prevladavši, dopro do podnožja Alpa; obuhvatio je i pod­ ručje Ligurije do rijeke Vara i tamošnje more od granica Tirenije dalje te područje Istre do Pule. Vrelo Timava 5,1,8 Na samom vrhu Jadrana postoji spomena vrijedno Diomedovo svetište Timav; ima, naime, luku, prekrasan

Trogir: niže se kaže da je to naseobina Višana; pod otokom se tu misli, zapravo, na uski poluotok na kojem leži grad Trogir. Diomedovi otoci: današnji Tremiti; prema Strabonu, ti su otoci još jedan trag Diomedova boravka na Jadranu. Poslije obronaka Alpa: prikazavši u četvrtoj knjizi zemljopis Galije, Britanije i Alpa, Strabon u petoj knjizi prelazi na opis gornjega dijela Italije, kojemu je za Augustove vladavine u up­ ravnom pogledu priključena i Istra. Enotriju: Enotrija je drevni naziv za Južnu Italiju do Tarenta i Salerna. Posejdonijskog zaljeva: to je današnji Golfo di Salerno, do rijeke Vara: o rijeci Varu kao granici između Italije i Galije vidi bilješku uz Plinijev tekst. Strabonov se opis Italije podudara s Plinijevim, zato što su se oba služila Agripinom kartom svijeta i Augustovim bilješkama; čini se da Plinije nije čitao Strabona. Tirenije: tako grčka predaja zove Etruriju, današnju Toskanu. Diomedovo svetište: u osmom poglavlju pete knjige Strabon opisuje najprije područje Venecije; spominje grad Atriju po ko­ jem je nazvan Jadran; kaže da je Akvileja izvan granica Veneta, ona je izlazna luka za trgovinu ilirskih plemena što žive sve do 78

gaj i sedam izvora pitke vode koja se širokom i dubokom

rijekom odmah ruši u more. Kod Polibija stoji da su svi izvori slani, osim jednoga, a da domaći žitelji to mjesto čak zovu izvorištem i majkom mora. Posejdonije pak kaže da rijeka Timav, jureći s planina, pada u bezdan, pa da onda, tekući pod zemljom oko stotinu trideset stadija, iz­ lazi na vidjelo nedaleko od mora. Izmišljeni Jantarski otoci 5,1,9 O tome ću reći onoliko koliko je korisno za povijes­ no istraživanje. No inače valja zabaciti mnogo toga što je Dunava: Iliri odvoze kolima proizvode s mora, vino u drvenim bačvama i ulje, a dovoze onamo robove, stoku i kože. Diomed je junak tebanskoga kruga priča i trojanskoga rata; pod zidinama Troje ranio je čak boga Aresa i Afroditu koji su poma­ gali Trojancima. Vrativši se kući, morao je bježati pred nevjer­ nom ženom. Nakon potucanja Sredozemljem, utemeljio je više gradova u Južnoj Italiji; o njegovu boravku na Jadranu svjedoči vrlo razvijen kult; Diomedovo svetište na Timavu vjerojatno je primjer teokrazije, to jest miješanja uvoznoga grčkog kulta s ne­ kim srodnim domaćim kultom. 0 izvoru Timava vidi bilješke uz Plinijev i Melin tekst. kod Polibija: Polibije (oko 205-120. pr. n. e.) najznatniji je grčki povjesničar poslije Tukidida, prvi u nizu Grka koji su se poseb­ no posvetili prikazivanju povijesti nove svjetske velesile, Rima. Čitave tri knjige njegove Povijesti, grč. Historiai, bile su posveće­ ne iscrpnim zemljopisnim prikazima, pa se Strabon mogao nji­ me koristiti i u svojoj Geografiji. Posejdonije: stoički filozof i plodan pisac na raznim područji­ ma; živio je, otprilike, od 135-51. pr. n. e. Strabon se koristio osobito njegovim povijesnim djelom u 52 knjige kojim je nastav­ ljao Polibijevu Povijest, kao i njegovim kozmološko-geografskim djelom o Oceanu. stotinu trideset stadija: oko 23 km; čini se da Posejdonije tu shvaća Timav kao nastavak Reke što izvire pod Snežnikom i na tridesetak kilometara zračne crte od Timava ponire u Škocjansku jamu. o tome ću reći: o Diortìedovu boravku i vladavini na Jadranu. 79

pusta priča ili izmišljotina, kao, na primjer, ono o Faetonu i Helijadama pretvorenima u topole na eridanskim obala­ ma; Eridana nema nigdje na svijetu, a govori se o njemu kao da je blizu Pada; zatim ono o Jantarskim otocima pred padskim ušćem te o pticama-biserkama na njima; jer, ničeg od svega toga nema u onom kraju. Pulska luka 5,1,9 Iza Timava nalazi se istarsko primorje do Pule, koje leži uz Italiju. Između Timava i Pule nalazi se utvrda Trst, na sto i osamdeset stadija od Akvileje. Pula se pak smjes­ tila u zaljev sličan pristaništu; u njemu su otočići pogodni za pristajanje i bogati plodovima. Utemeljili su je Kolšani što su bili poslani za Medejom, pa su, ne obavivši posla, sami sebe osudili na progonstvo: 'Grk bi mu neki rekao »Grad bjegunaca«’, kako kaže Kalimah, 'no njihov ga jezik imenova Pulom’. Područja preko Pada nastavaju Veneti i Istrani do Pule. Istri u ilirskom primorju 7,5,3-4 U svom zemljopisnom ophodu Italije rekoh da su Istri prvi u ilirskom primorju; nadovezuju se na Italiju i o Faetonu i Helijadama: vidi bilješke uz Aristotelov, Pseudo-Skimnov, Plinijev i Melin tekst. do Pule: o Timavu, Puli, Trstu i pomicanju granice Italije u Istri vidi osobito bilješke uz Plinijev tekst, sto osamdeset stadija: oko 32 km. otočići: Strabon očito misli na današnje otočiće u pulskoj luci. Uljanik, Svetu Katarinu i Svetog Andriju. utemeljili su je Kolšani: o osnutku mitske Pule vidi bilješke uz Kalimahov, Apolonijev i Likofronov tekst. U svom zemljopisnom ophodu Italije: o tome Strabon govori u 5,1,9; prelazeći na opis Ilirika, ponavlja ukratko što je u petoj knjizi rekao o Istrima. Iako je Istra u njegovo vrijeme admini­ strativno priključena Italiji, on o Istrima govori kao o Ilirima. 80

Kame, pa su stoga sadanji upravljači pomakli granice Ita­ lije do istarskoga grada Pule. Te su pak granice udaljene od najgomjeg dijela Jadrana oko osam stotina stadija; isto toliko stadija ima od rta pred Pulom do Ankone, pri čemu zemlja Veneta ostaje na desnoj strani. Sav plovidbeni put uz istarsku obalu dugačak je tisuću i trista stadija. Slijedi plovidbeni put uz japodsku obalu, dugačak tisuću stadija. Opet o jadranskim otocima 7,5,5 Uz čitav spomenuti obalni pojas nalaze se ovi otoci: Apsirtide, na kojima je, prema priči, Medeja umorila svo­ ga brata Apsirta dok ju je progonio, zatim Krk, nasuprot zemlji Japoda, pa onda Libumijski otoci - njih četrdeseKarae: o Kamima je riječ -u bilješci uz Plinijev tekst, oko osam stotina stadija: približno 142 km. tisuću trista stadija: nešto više od 230 km. uz japodsku obalu: prema Strabonu, negdje iza Pule počinje japodska obala, a ne istarska Libumija, tako da je Krk smješten uza zemlju Japoda (usp. 7,5,5,). Strabonova Libumija počinje tek nakon japodskog primorja i dopire do Krke.* Japodsko se pri­ morje, prema Strabonu, protezalo od Pule do rijeke Telavija, koja se smatra današnjom Zrmanjom; A. Degrassi,** raspravlja­ jući o granicama Japodije, tvrdi da Strabonov podatak o dužini japodske obale bolje odgovara potezu od Pule do Žrnovnice, izrona Gacke kod Sv. Jurja, južno od Senja, nego udaljenosti od Pule do današnje Zrmanje; Žrnovnica je, po njemu, istočna gra­ nica Strabonove primorske Japodije. tisuću stadija: oko 178 km. čitav. . . obalni pojas: to je obalni pojas Istre, Strabonove primorske Japodije ili današnjega Hrvatskog primorja i Liburnije. Apsirtide: o njima i o drugim ovdje spomenutim otocima vidi osobito bilješke uz Plinijev, Melin i Ravenjaninov tekst. * Usp. bilješke o Japodima i Liburnima u Plinijevu tekstu. ** A. Degrassi, Scritti vari, Roma 1962. Vol. II. Scritti di antichità vene­ to-istriane, str. 749 i d. 6 - Antička svjedočanstva o Istri

81

tak, te drugi otoci, od kojih su najpoznatiji Vis, Trogir naseobina Višana, Hvar - prvašnji Par, koji su naselili Pa­ rani i s kojega je Dmitar Hvaranin. Nevjerojatne Teopompove tvrdnje o Jadranu 7,5,9 Ušće je, dakle, i Jonskom i Jadranskom moru zajed­ ničko. Razlika je među njima u tome što je »Jonsko more« naziv za prvi dio toga mora, a »Jadran« za unutrašnji dio, sve do njegova gornjega kraja; sada se pak tako zove čita­ vo more. Teopomp kaže da jedno od tih imena potječe od čovjeka koji je nekoć vladao onim krajem a rodom je bio s Visa, i da je Jadran nazvan po rijeci. Parani: žitelji otoka Para u skupini Ciklada, poznatog osobito po čuvenom parskom mramoru. Dmitar Hvaranin: vojskovođa i političar u službi ilirske kraljice Teute, rodom s Hvara. Za prvoga ilirskog rata 229. pr. n. e. pre­ dao je Rimljanima otok Krf koji su bili zauzeli Iliri, pa su ga Rimljani, za nagradu, postavili vladarom otoka Hvara i nekih ilirskih plemena i otoka. Dok su Rimljani bili zabavljeni Haniba­ lom, Dmitar je prekršio ugovor s njima i prešao na stranu rim­ skih protivnika. Zato su Rimljani u drugom ilirskom ratu, 219. pr. n. e., uništili njegovu državu, a on je pobjegao k macedonskom kralju Filipu V, nastavljajući upornu diplomatsku borbu protiv Rima, sve dok nije poginuo 213. pr. n. e. u borbama na Jonskom moru. Strabon je podatak o njemu vjerojatno uzeo iz Polibija; ovaj je Dmitra smatrao zloduhom koji Filipa V nagoni na vjerolomstvo i neprijateljstvo prema Rimljanima.* Ušće je dakle: završivši opis ilirskog primorja do Keraunijskoga gorja na granici Epira, Strabon posvećuje ovaj odjeljak raspravi o nazivima »Jadran« i »Jonsko more« te o nekim veličinskim podacima za Jadran. Teopomp: vidi o njemu bilješku uz Pseudo-Skimnov tekst, s Visa: o isejskom vladaru Joniju te nazivima za Jonsko more i Jadran vidi raspravu R. Katičića navedenu gore, uz bilješku o Jonskom zaljevu. * Usp. o njemu Grga Novak, Hvar kroz stoljeća, treće izdanje, Zagreb 1972.

82

Od zemlje Liburna do Keraunijskih gora ima nešto više od dvije tisuće stadija. Teopomp navodi da čitava plovid­ ba, počev od vrha Jadrana, traje šest dana, a da je za pje­ šaka zemlja Ilirija duga trideset dana hoda; no, rekao bih da pretjerava. On priča i o drugim nevjerojatnim stvarima: o tome da su oba mora spojena podzemnom bušotinom, zato što se u rijeci Neretvi mogu naći lončarske izrađevine s otoka Hija i Tasa; o tome da su oba ta mora vidljiva s nekoga brda; zatim tvrdeći da je jednom od Libumijskih otoka opseg čak pet stotina stadija i da se rijeka Istar jed­ nim ušćem ulijeva u Jadran. Čak i kod Eratostena ima po­ neka ovakva pučkim predodžbama svojstvena glasina, kako kaže Polibije pišući o njemu i o drugim piscima.

po rijeci: to je rijeka Adrija kojoj je ušće nešto sjevernije od padskog ušća; drugi stari pisci zovu je Tartarus; današnja Tarta­ ra. dvije tisuće stadija: oko 356 km. oba mora: neki misle da Strabon govori o Egejskom i Jadran­ skom moru; vidi bilješku uz Pseudo-Skimnov tekst. Hija i Tasa: Hij je otok s istoimenim glavnim gradom na Egej­ skom moru, uz obalu Male Azije; bio je na glasu osobito po iz­ vrsnu vinu koje su izvozili u zemljanim vrčevima. Tas je šumovit otok uz obalu Tracije; bio je bogat zlatom, ali najviše je trgovao vinom i uljem. s nekog brda: u 7,5,1 Strabon odbacuje Polibijevu tvrdnju po kojoj bi to brdo bilo Stara Planina, turski Balkan, grč. Haimos; vidi o tome i u bilješci uz Pseudo-Skimnov tekst, jedan od Libumijskih otoka: to se mjesto u rukopisima Strabonova teksta ne može sa sigurnošću pročitati; nije jasno da li je riječ o opsegu jednog otoka ili svih Libumijskih otoka skupa, ili pak samo najmanjega među njima; ovdje navedeni podatak o opsegu od 500 stadija ili oko 89 km odgovarao bi ukupnoj du­ žini obale otoka Raba. rijeka Istar: vidi gornju bilješku o Velikom Istru-Dunavu. kod Eratostena: Eratosten (oko 275-195. pr. n. e.) utemeljitelj je matematičko-astronomske geografije i jedan od najznamenitijih aleksandrijskih učenjaka. Glavno mu je djelo Geografija u tri knjige; u njoj je, uz ostalo, zastupao mišljenje da je Zemlja kugla; 83

treća je knjiga sadržavala topografiju i etnografiju, po karti koju je izradio sàm pisac. Strabon je prikazao njegovo učenje u dru­ goj knjizi svoje Geografije, a i inače ga spominje na mnogim mjestima u svom tekstu. 84

Apolodorova biblioteka KOLSANI NA APSIRTOVIM OTOCIMA APOLODOROVA BIBLIOTEKA. Tako se naziva mitografski pri­ ručnik nepoznata pisca iz I st. n. e. Sadrži priče o postanku svi­ jeta i o bogovima i legende o junacima, od Urana i Geje pa do Odisejeva povratka. Napabirčen je iz raznih pisaca, osobito iz Hesiodovih djela, a ima i pokoji izvorni piščev umetak. Nedotjeran je i suhoparan, ali, i unatoč tome, važan za upoznavanje antičke mitologije. Neki su taj priručnik pripisivali Apolodoru Atenjaninu, gr­ čkom gramatičaru iz II st. pr. n. e., zato što je on napisao sličan mitografski priručnik, samo oko tri stoljeća ranije. Naslov mu je bio »O bogovima«; koristili su se njime mnogi kasniji pisci, među njima i Strabon. Apolodorova biblioteka govori na dva mjesta o povratku Argo­ nauta iz Kolhide preko gornjega Jadrana. Ta mjesta ne govore iz­ ravno o Istri, nego samo spominju dva puta Apsirtide; ipak su ušla u ovaj izbor kao još jedno svjedočanstvo o lutanju Argonauta sjevernojadranskim prostorom, o kojem potanje govore drugi pisci. Apoll. bibl. I 9,24 Tote δέ Αργοναύτας τον Ήριδανόν -ποταμόν ήδη παραπλέουσι μηνίαας Ζεύς υπέρ τού φονευΰέντος Άψύρτου χειμώνα λάβρον έπιπέμψας έμβάλλει πλάνην, καί αϋτών Άψυρτίδας νήσους παραπλεόντων ή ναϋς φθέγγεται, μη λήξειν τήν όρ-γήν τού Διάς, èàv μή πορευϋέντες εις την Αύσονίαν, τον Άψύρτου φόνον καΰαρϋώσιν υπό Κίρκης. 85

I 9,25,4 Ύών Sè Κόλχων την ναϋν eùpetv μη δυναμένων, οί μέν τοίς Κεραυνώις tìpeai παρφκεσαν, οι δέ eie την Ίλλυριδα κομωϋέντβς, έκτισαν Άψυρτΐδας κήσους. Napomena Izvorni grčki tekst uzet je iz izdanja Fragmenta historicorum Graecorum, ed. C. Miiller. Parisiis 1874. Prijevod

Zeusova srdžba 1, 9, 24 Na Argonaute, koji su već plovili mimo ušće rijeke Pada, rasrdi se Zeus zbog Apsirtova ubojstva, te, poslavši na njih žestoku oluju, osudi ih na lutanje. A kad su plovili mimo otoke Apsirtide, oglasi se lađa: Zeu­ sova se srdžba neće sleći sve dok ne otputuju u Auzoniju i dok ih Kirka ne očisti od grijeha zbog Apsirtova uboj­ stva. Zeus: vrhovno grčko božanstvo; uz ostalo, gospodar oluje i gro­ ma, poznati Homerov Gromovnik. Usp. o njemu bilješku uz Kronovo more u Apolonijevu tekstu. zbog Apsirtova ubojstva: pisac prethodno kaže da je Apsirt ubi­ jen još na Crnom moru; ondje je njegov otac Eet pokupio nje­ govo raskomadano truplo i pokopao ga u Tomima, mjestu Ovidijeva progonstva. Tomi su današnja Konstanca na rumunjskoj obali Crnoga mora. Auzoniju: Auzonija je pjesnički naziv za Italiju, prema plemenu Auzonaca u Kampaniji; to je ime osobito često u Vergilijevoj Eneidi. oglasi se lađa: to je lađa Argo u koju je božica Atena ugradila dasku od proročkoga hrasta u Dodoni; stoga je lađa mogla go­ voriti i proricati. Kirka: poznata čarobnica kod koje je boravio i Odisej i koja je njegove drugove bila pretvorila u svinje; ona je kći sunčanoga boga Helija a stanuje na otoku Ajaji uz zapadnu obalu Italije, kod Kirkina rta. Argonauti su do nje došli iz Jadrana ploveći ri­ jekom Padom kroz zemlju Ligura i Kelta, zatim morem uz Sardi­ niju i Etruriju-Toskanu; vidi o tome uvodnu bilješku o Apoloniju Rođaninu. 86

Kolšani se nastanjuju na Apsirtovim otocima 1, 9, 25, 4 Budući da nisu mogli pronaći lađu, jedni se od Kolšana nasele kod Keraunijskih brda, a drugi odu u Ili­ riju i nastane se na Apsirtovim otocima.

87

Apijan IURSKA POVIJEST ISTRANI - SAVEZNICI DMITRA HVARANINA APIJAN ALEKSANDRINAC. Ovaj grčki povjesničar rimskog doba rodio se u Aleksandriji oko 100. n. e. Neko se vrijeme ba­ vio odvjetništvom u Rimu, a službovao je i kao visoki državni či­ novnik, vjerojatno u Egiptu. U svojem glavnom djelu, Rhòmaikà, Rimska povijest, ugledao se u Efora; u njemu je prikazao rimsku povijest od prvih početaka do svoga doba, ali mu raspored gra­ đe nije po godinama, kao u analista, nego po pokrajinama; njih prikazuje onim redom kojim su bile uključivane u Rimsko Car­ stvo. Zahvaljujući tom monografskom rasporedu građe, povijest i etnografija Ilira našla se pod posebnim naslovom, Illyrikà, u IX knjizi. Djelo je prvotno imalo 24 knjige, od čega ih se sačuvalo jedanaest. Među sačuvanim knjigama nalaze se i XIII-XVII, koje govore o građanskom ratu i koje smatraju povijesno naj­ vrednijima. Apijan nije osobito vješt pisac, a pouzdan je onoliko koliko su pouzdani njegovi izvori; to su napose Salustije, Livije i Strabon, a za građanske ratove jedan izgubljeni prikaz Azinija Poliona. Za zavičajnu povijest Istre Apijan je posebno važan zbog svoje bilješke o istarskom ratu 221. pr. n. e. O tome je pisao već Livije u svojoj XX knjizi, ali je od njegova prikaza ostala samo jedna kratka rečenica u sačuvanoj periohi, kratkom sadržaju te knjige. Blijedu predodžbu o tom izgubljenom Livijevu prikazu možemo dobiti čitajući njegova skraćivača Eutropija 3, 7. Orozije 4, 13, 16 napominje da su Rimljani u tom ratu pretrpjeli teške gubitke. Od Apijana doznajemo da su se Histri tim ratom savez­ nički uključili u proturimsku politiku Dmitra Hvaranina, vlada88

ra jedne kratkotrajne ilirske države sa središtem u Hvaru. Dok su Rimljani bili zabavljeni keltskim ratom u Cisalpinskoj Galiji 224-222. pr. n. e., istarski su brodovi stali napadati rimske lađe koje su plovile Jadranom; iz Orozija znamo da su te lađe prevo­ zile žito. Ono je jamačno bilo namijenjeno rimskoj vojsci koja se borila s Keltima i koja se nije mogla opskrbljivati kopnenim pu­ tem, jer na području preko rijeke Pada još nisu bile izgrađene ceste. Borbe s Keltima završile su 222. pr. n. e., a iduće je godine rimska mornarica napala istarsko brodovlje. Apijan prikazuje taj pohod kao puko hvatanje gusara, no to se ne smije uzeti do­ slovno. Da je riječ o pravom ratu, vidi se po tome što je u njemu sudjelovala i kopnena vojska pod konzulima Scipionom i Minucijem i što je, prema Dionu Kasiju, nastavljen i 220. pr. n. e., u okviru pohoda protiv alpskih plemena. U sačuvanom dijelu Polibijeva teksta nema spomena o ratu protiv Histrà 221. pr. n. e. Stoga je starija historiografija pomiš­ ljala da je taj rat, možda, izmišljen. Međutim, Harry J. Dell* ob­ razlaže Polibijevu šutnju i tvrdi da je povijesnost toga rata za­ jamčena analističkom predajom, sačuvanom kod Livija i njego­ vih nastavljača; on ocjenjuje taj rat kao odlučan korak na putu učvršćivanja rimske vlasti na istočnoj obali Jadrana.

App. Illyr. 8,23 'Ρωμαίων yàp Kελτοϊς ètri τριετες τοϊς αμφϊ τόν'Ηρώανόν ούσι ττολεμούντωνι ò Δημήτρως ώ ς δντων έν άαχολίρ. την θά­ λασσαν εληίξετο, καί "Ιατρούς έθνος έτερον Ιλλυριών ές τού­ το προσελάμβανε, καί τούς Άτχντανους άπό Ρωμαίων άφίαθη^ Οί δέ) έπεί τά Κελτών διετεθειτο, εύθύς μεν èmπλεύσαντες αίρονσι τούς ληστάο^ ές νεώτα δε έστράτευον ètti Δημητρών καί Ιλλυριών robe συναμαρτόντας αύτίρ. Napomena Izvorni grčki tekst uzet je iz izdanja Appiani Historia Romana, Vol I, ed. T. Viereck et A. G. Roos, Lipsiae (Teubner) 1962. * Harry J. Dell, Demetrius of Pharus and the Istrian War, »Historia«, Band XIX, Januar 1970, Heft 1, str. 30-38.

89

Prijevod

Illyr. 8, 23 Dok su Rimljani ratovali s Keltima oko rijeke Pada, Dmitar je, držeći da oni imaju pune ruke posla, gusario morem. Za taj je pothvat pridobio također Istre, još jedno ilirsko pleme, a i Atintance je odvratio od Rimljana. Rimljani pak, čim su Kelte doveli u red, odmah doplove i pohvataju gusare, te ponovno zavojšte na Dmitra i na one koji su se zajedno s njim bili ogriješili.

s Keltima: riječ je o borbama s Keltima preko rijeke Pada u Sje­ vernoj Italiji od 224-222. pr. n. e, pred početak drugoga punskog rata. Atintance: Atintanci su prema Strabonu 7,7,8 pleme u Epiru, na granici Ilirije; Apijan Illyr. 7 ubraja i njih među Ilire, pohvataju gusare: vidi uvodnu bilješku o piscu, zatim bilješke uz tekstove Diona Kasija, Orozija i Eutropija. zavojšte na Dmitra: to je II. ilirski rat 219. pr. n. e., u kojem su Rimljani uništili Dmitrovu državu i porušili bedeme njezina glavnoga grada, Hvara. Dmitar je pobjegao u Macedoniju, gdje je nastojao okupiti savez protiv Rimljana; zaglavio je 213. pr. n. e. u borbama na Jonskom moru. Vidi o njemu i bilješku uz Strabonov tekst. 90

Pauzanija OPIS GRČKE

ISTARSKO ULJE PAUZANIJA PERIEGET. Pauzanija je slabo poznat grčki pisac koji je, prema nekim podacima iz svojega djela, živio u II st. n. e., nakon rimskoga cara Hadrijana. Nazivaju ga Periegetom, da bi ga razlikovali od Pauzanije Historičara i Pauzanije Sofista. Njegovo zemljopisno djelo ima oblik putopisa pod naslovom Opis Grčke, grč. Periégèsis tès Hellàdos; ima deset knjiga, od kojih svaka opisuje po jednu Grčku pokrajinu. Izvanredno je važno za upoznavanje arheologije i starogrčke topografije, jer se mnogo bavi umjetničkim spomenicima - znamenitim građevinama, gla­ sovitim kipovima i slikama te zavjetnim darovima što su se čuvali u najpoznatijim grčkim hramovima. 0 svemu tome Pauzanija piše iz vlastita uvida, ali i na temelju povijesnih i zemljopisnih djela svo­ jih prethodnika. Govoreći u X knjizi o pokrajini Fokidi, uspoređu­ je njezino ulje s drugim poznatim uljima, pa tako i s istarskim. Paus. Graec. descr. Paus x 32,19 rò Sè Ρλαιον tò év τή TΦορέων άποδεϊ μέν πλήύει τού re Αττικού καί τον Σικυωνιον, χρόςι δέ υπερ­ βάλλει καίήδονή Ίβηρικόν καί το έκ τής νήσου τής Ίστρίης· και μύρα άπ' αώτου παντοία έφούσι καί το 'ελαιον ώς βασιλέα đ-γουσιν. Napomena Izvorni grčki tekst uzet je iz izdanja Pausaniae Graeciae descrip­ tio, ed. F. Spiro, Lipsiae (Teubner) 1903. 91

Prijevod

Paus. X, 32, 19 Ulje u titorejskom kraju količinom zaostaje i za atičkim i za sikionijskim, no masnoćom i slašću natkriljuje i ibersko ulje i ulje s istarskog poluotoka; osim toga, od njega kuhaju svakojake pomasti, i ulje poštuju kraljevski.

u titorejskom kraju: kraj oko grada Titoreje u Fokidi, pokrajini u srednjoj Grčkoj, oko planine Parnasa. atičkim: maslina i ulje bili su jedan od glavnih proizvoda pokra­ jine Atike, s glavnim gradom Atenom. sikionijskim: Sikionija je pokrajina s glavnim gradom Sikionom u sjevernom dijelu Peloponeza, zapadno od Korinta. ibersko: Iberija bila je isprva samo sjeverna, a poslije čitava Španjolska; o španjolskom i drugima uljima vidi bilješke uz Marcijalov tekst. s istarskog poluotoka: grčka riječ nésos znači i »otok« i »poluo­ tok«, pa je ovdje, u prijevodu, uzeta u drugom značenju; na to dvostruko značenje valjalo bi se obazirati i u raspravi o »otoku Istridi« u 21. glavi Pseudo-Skilakova teksta; vidi bilješku uz taj tekst. 92

Ptolemej GEOGRAFSKA UPUTA ZEMLJOPISNI POLOŽAJ ISTARSKIH GRADOVA I OTOKA KLAUDIJE PTOLEMEJ. Glasoviti matematičar, astronom, astro­ log, geograf i teoretičar spoznaje, Klaudije Ptolemej rodio se u egipatskoj Ptolemaidi a živio je u Aleksandriji za careva Antonina Pija i Marka Aurelija, u II st. n. e. Najvažnije mu je djelo s područja zvjezdoznanstva, Veliki sustav astronomije u 13 knjiga. Mnogo su ga čitali i tumačili u kasnijim stoljećima, a u IX st. preveden je i na arapski; taj je prijevod poznat pod nazivom Almagest. U tom je dje­ lu izložio svoj glasoviti geocentrični sustav, to jest prikaz svemira sa Zemljom kao središtem, koji je poznat i pod nazivom »Ptolemejev sustav,« a vrijedio je sve do pojave Kopemika Uz mnoga druga djela napisao je i Geografsku uputu, zapra­ vo naputak o crtanju zemljovida, u osam knjiga. U njemu izlaže ponajprije svrhu geografije - prikazati Zemlju slikom tako da svako mjesto na njoj bude određeno pomoću podataka o njego­ voj zemljopisnoj dužini i širini. Zatim redom nabraja više od 8000 imena mjesta, rijeka, otoka i naroda, od Britanskih otoka do Sumatre i Jave. Zemljopisni položaj svih tih geografskih jedi­ nica nije, dakako, izračunao sàm, nego se poslužio i djelima dru­ gih, osobito svoga preteče Marina iz Tira. Drugi su mu izvori bili izvještaji putnika i trgovaca, postojeće zemljopisne karte, karte Rimskog Carstva, i dr.; ne zna se pouzdano da li se poslužio zna­ menitom Agripinom kartom iz Augustova doba. O Istri je riječ u drugoj i trećoj knjizi Upute, u kojima se na­ brajaju gradovi Evrope. A. Gnirs* pokušao je, na temelju Ptole* A. Gnirs, Die Halbinsel Istrien in derantiken Ueberlieferung, »Jahresberichte der Marine-Realschule«, Pula 1902, str. 7-30.

93

Istra u prikazu Klaudija Ptolemeja (rekonstrukcija A. Gnirsa) mejevih podataka o zemljopisnom položaju istarskih gradova, utvrditi kakav je bio izgled Istre na Ptolemejevoj karti svijeta. Ptolemejev se, naime, tekst stalno poziva na Ptolemejev zemljo­ vid svijeta po pojedinim njegovim sekcijama; on je, zapravo, po­ pis zemljopisnih točaka prikazanih na tom zemljovidu, koji se, na žalost, nije sačuvao. Kad je Gnirs Ptolemejeve stupnjeve zem­ ljopisne dužine i širine istarskih gradova nanio na mrežu meri­ dijana i paralela, dobio je nerazmjerno širok i vrlo nizak trokut Istre koji podsjeća na oblik što ga Istra ima na Peutingerovoj karti. Ptolemej navodi preveliku razliku u zemljopisnoj širini iz­ među Pule, Nezakcija i Labina, tako da se, na primjer, Nezakcij nalazi na istoj zemljopisnoj širini kao Poreč; stoga su se Labin, Plomin i Trsat našli izvan istarskog »trokuta«, na drugoj strani zaljeva što ga tvore Istra i današnje Hrvatsko primorje. Kod Pto­ lemeja se, dakle, geografska Istra poklopila s administrativnom Istrom iz carskog doba, a ova je završavala podno Labina, na ri­ jeci Raši. Istarsku Liburniju, od Raše do Trsata, Ptolemej je za94

inišljao na drugoj strani zaljeva, gdje se nalazio mnogo veći dio klasične Libumije do rijeke Krke: istarski poluotok za njega po­ činje kod Rižane, a završava pred Labinom. Ptol. Geogr. II 16

μετά την Ίστρναν τής Ιταλίας έξης 2. Αιβουρνίας τής Ίλλυρίδος παράλιος· λς' LV' Άλούωνα Φλανώνα λΤ γό' Ύαρσαηκά λΤ λτ?' Οίνέως ποταμού έκβολαί II' Ούόλκερα λτ?' λθ’ Σένιχι λθ' δ" Αόφικα Ύηδανώυ ποταμού έκβολαί λθ' ί "

με' μδ' μδ' μδ' μδ' μδ' μδ' μδ'

ΙΙ'γ" ίΐ'δ" ίΐ'δ" ΙΙ'δ'' γό' γό' II'

8. Νήσοι 8è παράκεαηαχ τή μεν Αφουρνίμ "Αφορος, èv ft πόλεις δύο μδ' LL' Κρέφα λς' J0' μδ' II' "Αφορος λς' ίΐ'γ ” καίΚουράτα, èv ή πόλεις δύο Φουλφίνιον μδ' y" λτ?' ς'' Κούριχον λτ?' μδ' δ" Ί" και'Σκαρδώνα νήσος, èv ή πόλεις δύο μγ' γό' "Αρβα yò' μ' Κόλλεντον μα' μγ' L' γό' Ptol. Geogr. III 1 23. Ίστρι'ας όμοίως μετά την έπιστροφην τού μυχού τού κόλτον τού 'Αδρών Tépyeorpov κολωνώ λδ' II' μδ' ίΐ'γ " Φ" Φορμίωνος ποταμού έκβολαι λε' ΙΙ'γ" φ" μδ' ΪΙα ρ έν τ ιο ν λε' IL'y" φ " ί " μδ' ΙΙόλα. λς' γό' μδ' Νέσακτον λ ς’ δ" μδ' 1—'γ " Φ" 95

24. ΙΜλβις δέ eiaìμεσόγειοι ττ?ς μέν Ίστρΐας λδ' ίΐδ" μέ Πικούεντον Xe' LT μ£ ' Άλούον λς' μ€·

Πούκινον

φ"

Napomena Izvorni grčki tekst uzet je iz izdanja Claudii Ptolemaei geographia, ed. Carolus Miiller, Vol I. Parisiis 1883. Prijevod

II 16, 1-2 Nakon Istre u Italiji slijedi obala Liburnije u Ili­ riji: Labin Plomin Trsat Ušće rijeke Ojneja Uolkéra Senj

36°50’ 37° 37°40’ 38° 38°30’ 39°

45° 44°50’ 44°45’ 44°45’ 44°45’ 44°40’

O gradovima koji se ne spominju poimence u ovom komentam vidi bilješke uz Artemidorov, Plinijev i Melin tekst, a zatim bi­ lješke u komentaru uz Peutingerovu kartu, Antoninov putopis i Ravenjaninov Opis svijeta. rijeke Ojneja: ne zna se točno koju rijeku Ptolemej označuje grč. imenom Oineùs, koje navodi samo on na ovom mjestu svoje Upute; A. Mayer* misli da je rijeka Una zabunom prenesena u ovaj prostor, te, izvodeći naziv »Una« iz grč. Oineùs, nagađa o postojanju dugoga dvoglasnika ài u jeziku Ilira. Ptolemejev izda­ vač C. Miiller smatra da je to današnja Rječina, samo što ju je pisac, zabunom, smjestio podalje od Trsata, dvadesetak stupnje­ va dalje prema jugoistoku. Uolkéra: taj grad na obali Liburnije također spominje samo Ptolemej; C. Miiller misli da je to kasnija cestovna postaja Ad Turres, današnja Crikvenica, a Mayer u nav. djelu pokušava iz­ vesti iz toga grč. imena Uolkéra ime današnjeg Bakra. A. Mayer, Die Sprache der alten fllyrier, Bd. I, Wien 1957.

96

39°15’ 39°20’

44°40' 44°30’

II 16,8 Otoci položeni uz Liburniju: Osor, na kojemu su dva grada, Cres 36°40’ Osor 36°50’

44°30’ 44°30’,

i Krk, na kojemu su dva grada, Fulfinij 38° 10’ Krk 38°20'

44°20’ 44° 15’,

te Skardona, na kojoj su dva grada, Rab 40°40’ Kólenton 4Γ40’

43°40’ 43°30’.

Lopsika Ušće rijeke Tedanija

III I, 23 Isto tako u Istri, nakon jelu Jadranskog zaljeva: Trst, kolonija Ušće rijeke Formiona Poreč Pula Nezakcij

okuke na najgornjem 34°30’ 35° 35°20’ 36° 36° 15’

III 1, 24 U unutrašnjosti su Istre gradovi: 34°45' Pukin

44°55’ 44°55’ 44°55’ 44°40’ 44°55’ 45°

rijeke Tedanija: današnja Zrmanja, ili pak potok Žrnovnica ne­ daleko od Jurjeva; usp. bilješku o Japodima u Strabonovu tek­ stu. Skardona: to ime rukopisi Ptolemejeva teksta bilježe na razne načine. Prema A. Mayeru, to bi bila današnja Skarda. C. Miiller misli da je Ptolemej tu pobrkao Skardu s drugim dvama otoci­ ma - s Rabom, kojemu je glavni grad Arbe-Rab, i Pagom, na ko­ jemu su Kolane, prema Miilleru, Ptolemejev Kólenton. Pukin: to je Plinijev castellum nobile vino Pucinum (III 127) na području Karna, između Timava i Trsta; današnji Prošek, tal. 7 - Antička svjedočanstva o Istri

97

Buzet

Αΐύοη

35°30’ 36°

45°5’ 45°

Prosecco. Ptolemejeva, dakle, Istra počinje kod Timava, još iz­ van istarskog poluotoka, odmah iza »okuke« Jadrana; vidi nje­ gov tekst gore, III 1,23. Buzet: grč. Pikùenton, lat. Piquentum na jednom natpisu iz Bu­ zeta. Mommsen CIL V p. 44 misli da je rimski Buzet bio smješ­ ten više prema Roču, blizu sela Rima i crkve sv. Maura, gdje je nađeno obilje rimskih natpisa. Alùon: A. Gnirs u navedenoj raspravi, str. 23, pretpostavlja da je to neko naselje u unutrašnjosti Istre, negdje uz Veli potok, izme­ đu Pićna i Gologorice, na mjestu gdje su nađeni rimski natpisi CIL V 322, 323, 424, 425. Drugi smatraju to ime inačicom Ptole­ mejeva imena Alùóna u II 16,2 (vidi gore); možda je kod Ptolemeja Alùon Labin, koji je podalje od mora, »u unutrašnjosti«, a Alùòna labinska luka; usp. Artemidorov tekst, gdje se govori o gradu i luci Plomin. Ptolemejevi podaci o istarskim gradovima dopunjuju se podaci­ ma Plinija, Peutingerove karte, Antoninova putopisa i Ravenjaninove Kozmografije. Njihov se međusobni odnos lijepo vidi na tabli koju je A. Gnirs priložio svojoj gore navedenoj raspravi. 98

Kasije Dion RIMSKA POVIJEST TRI RATNA POHODA NA TLU ISTRE I BITKA KOD KRKA KASIJE DION KOKCEJAN (oko 155-235. n. e.). Najznatniji grčki povjesničar rimskoga doba, Dion Kasije bio je rodom iz Niceje u maloazijskoj Bitiniji. Za careva Pertinaksa, Komoda, Septimija i Aleksandra Severa postigao je najviše državne časti; bio je pre­ lili, senator, dvaput konzul i upravitelj pokrajina Afrike, Dalma­ cije i Gornje Panonije. Zamjerivši se, najposlije, pretorijancima svojom strogošću, vratio se iz Rima u rodnu Bitiniju. Na svom glavnom djelu, Rimska povijest, radio je više od dvadeset godina Ono je, u 80 knjiga, obrađivalo svu rimsku prošlost od osnutka Kima do 229. n. e. Nezamjenjiv je izvor za povijest carskoga doba. Vrijednost mu povećava osobito izvrsno Dionovo pozna­ vanje rimske uprave, no katkad je umanjuju naglašene književ­ n e ležnje. Dion je svoj prikaz, po onovremenoj modi, kitio sredsi vinta grčke retorike; u pripovijedanje rado upleće govore u kojima, na usta povijesnih ličnosti, iznosi vlastite misli. Knjige s u se dijelile na dekade po deset knjiga; 1-40. obrađivale su raz­ doblje od Eneje do Cezarova prijelaza preko Rubikona; 41-50. građanski rat između Pompeja i Cezara; 51. bitku kod Akcija i početak monarhije; 60. Klaudijevu smrt, a 80. Dionovo doba i dva njegova konzulata. Izvori su mu za najstarije doba bili vje­ rojatno analisti, za razdoblje od drugoga punskog rata nadalje l’olibije, a od 36. knjige dalje Livije. Najbolje i najopširnije obra­ dio je svoje doba, počev od cara Marka Aurelija. Sačuvane su knjige 36-60. za razdoblje od 68. pr. n. e. do 47. n. e. Ostalo nam ic donekle poznato po izvacima bizantskoga monaha iz XI st. Ivana Ksifilina i bizantskoga povjesničara Zonare iz XII st. 99

Iz istarske je povijesti Dion zabilježio ponajprije istarski rat 221. pr. n. e.* Izvorni je prikaz tog rata u Dionovu djelu izgub­ ljen; ostao je samo njegov sažetak kod Zonare. Bitku kod Krka opisao je, vjerojatno, prema izgubljenom Livijevu prikazu. Na njemu se jamačno temelji i Dionov zapis o upadu Panonaca i Noričana u Istru 16. pr. n. e. Sva ta tri događaja bila su u Dioovo doba davna prošlost; on ih bilježi vrlo škrto, ispuštajući p jedinosti, u skladu s. grčkom historiografskom teorijom. Ne­ što je opširniji samo u opisu bitke kod Krka 49. pr. n. e.; ta tra­ gična zgoda iz građanskoga rata nije bila baš sudbonosna za da­ lji tok tog rata, ali je antičke pisce nekako posebno privlačila; toj se privlačnosti nisu mogli oteti ni latinski pisci Lukan, Flor i Orozije, koji su se, također, potrudili da o njoj ostave, po ukusu svog vremena, umjetnički vrijedan i duboko dojmljiv prikaz.

Zon. 8,20 Eira ΠοίΛτίλιός re καί Μάρκος Μινούκιος έπ’Ίστρου έσ· τράτευοσαν*( καί πολλά τών έκέί εθνών τα μεν πόλεμό}f τά δ ε òμoλoyιaις ύπέταξαν> Αούκιος δε Ούεντούρνος καί Γάιος Αου· τάτιας ήλθον μέχρι τών ”Αλπεων/ άνεν δε μάχης πολλούς φκειώσαντο,

Dio C. 41,40 Έν φ δε τούτα έν τε "Ρώμη καί έν τη Ίβηριά èyiyνέτο, Μάρκος μεν Όκτάουιος και Αούκιος Σκριβώνιος Αίβων Πού· πλιον Κορνήλων Δολοβέλλαν) τά τε τού Καίσαρος πράττοντα καί έν Αελματίςι δντα, έξήλασαν έκ αύτής τφ τού Πομπείου ναυτικά? χρώμενοι. Καί μετά τούτο Γάίον Αντώνιον έπαμύναί οι έθελήσαντα έ'ς τε νεσίδών τι κατέκλεισαν, κ'ανταϋθα πρός τε τών έπιχωρίον έγκαταλειφθέντα και λιμφ πεισθέντα πασσυδ ί πλην δλίγων εΐλον · ét re yàp την ήπειρον έφθηοάν τινες αυτών δtaφυyόvτες>καί έτεροι έν σχηδιάις δ iatiλέοντες καί άλισκόμενοι σφας αϋτούς άπεχρήοαντο. * Ο tom ratu piše Harry J. Dell u raspravi stoje navedena u bilješci uz Apijanov tekst.

100

Dio C. 54,20 Πολλά μεν ούν καί άλλα κατά τούς χρόνους έκξινούς έταράχθη, καί ydp Καρμούνιοι καί Οΰεννιοι, Άλπικά yevpf όπλα re άντήραντο καί νικηθέντες virò Πουπλώυ Σίλίου έχειρώθεσαν/ καί οί Παννόνιοι τήν τε Ίστρίαν μετά Νωρίκων κατεδραμον/ καί αυτοί τε προς τε τοϋ Σιλίου και τών ύποστραττργών αυτού κακωθέντες αύθις ώμολίτγηοανf καί τοίς Νωρί κοις αίτιοι τής αύτής δουλείας èyevovro. Napomena

l/vorni grčki tekst uzet je iz izdanja Cassii Dionis Cocceiani His­ toriarum Romanarum quae supersunt. Ed. Ursulus Philippus Hoissevain, Berolini apud Weidmannos, Vol. I, 1895. Prijevod

Istarski rat 221. pr. n. e. 7on. 8,20 Zatim su Publije Kornelije i Marko Minucije zavojštili na Istre, te su pokorili mnoga tamošnja plemena, neka silom, a neka dogovorima. Lucije pak Venturije i Gaj Lutacije doprli su do Alpa; mnoge su pridobili bez borbe.

Zon. 8,20: ovaj je ulomak sačuvan samo u Zonarinu sažetku; vidi uvodnu bilješku o Kasiju Dionu. Publije Kornelije: o konzulima iz 221. pr. n. e. Publiju Korneliju i Marku Minuciju vidi bilješke uz Eutropijev i Orozijev tekst, na Istre: u Zonarinu izvornom tekstu stoji ep’Istrii = »na Istar«, to jest Dunav, ali Harry J. Dell u raspravi što je navedena uz Apijanov tekst odlučno tvrdi da tu valja čitati ep’Istriis = »na Istre«. Lucije Venturije: 220. pr. n. e. bili su konzuli Lucije Venturije Filon i Gaj Lutacije Katul; trebalo je da oni svojim pohodom uč­ vrste pobjede prethodnika Publija Komelija i Marka Minucija, konzula iz 221. pr. n. e., ratujući protiv istarskih susjeda koji još nisu bili pokoreni. Stoga je rat protiv Dmitra Hvaranina, o ko­ jem piše Apijan, mogao početi tek iduće godine, 219. pr. n. e. 101

Bitka kod Krka 49. pr. n. e. Dio C. 41,40 Dok se to zbivalo u Rimu i u Iberiji, Marko

Oktavije i Lucije Skribonije Libon, uz pomoć Pompejeva brodovlja, istjerali su iz Dalmacije Publija Komelija Dolabelu, koji se nalazio u Dalmaciji kao Cezarov pristaša. A zatim su Gaja Antonija, kad mu je htio priteći u pomoć, zatvorili na nekom otočiću, pa su ga, pošto su ga ostavili na cjedilu domaći žitelji i pritiješnjena glađu, zarobili s ci­ jelom vojskom, izuzev nekolicinu; neki su, naime, od njih, probivši se, utekli na kopno, dok su se drugi, prevozeći se splavima i padajući u klopku, međusobno poubijali. Upad Panonaca i Noričana u Istru 16. pr. rt. e. Dio C. 54,20 Za to su vrijeme izbile i mnoge druge pobu­

ne. Tako su i alpska plemena Kamuni i Veniji pograbila oružje; pobijedio ih je Publije Silije, i oni su podlegli. A i Panonci su, zajedno s Noričanima, opustošili Istru; svlada­ li Rimu i Iberiji: riječ je o zbivanjima u građanskom ratu izme­ đu Pompeja i Cezara 49. pr. n. e. i poznatim Cezarovim borbama protiv pompejevaca u Španjolskoj; o tome i o ovdje spomenu­ tim ličnostima vidi bilješke uz Lukanov, Eutropijev i Orozijev tekst. na nekom otočiću: kod drugih pisaca to je otok Krk. Kamuni i Veniji: to su plemena na području Istočnih Alpa, na kojem je poslije uređena rimska pokrajina Retija. Plinije III 136 naziva Venije Venostes. Publije Silije: Augustov vojskovođa Publije Silije Nerva prodro je 16. pr. n. e. među istočnoalpska plemena; borbe s njima tra­ jale su od 25-14. pr. n. e., a dovršili su ih Augustovi pastorci Druz i Tiberije. Panonci: plemena na području od podnožja Istočnih Alpa pre­ ma Dunavu i prema Savi, gdje im je pripadao i današnji Sisak; na zapadu su graničili s Noričanima. Konačno su pokoreni za Batonova ustanka 9-6. pr. n. e. a na njihovu je području kasnije uređena rimska pokrajina Gornja i Donja Panonija. Noričani: keltsko pleme u Istočnim Alpama; kraljevstvo što su ga oni bili okupili priključeno je rimskoj državi mirnim putem 15. pr. n. e., malo poslije toga upada u Istru. 102

li su ih Silije i njegovi zamjenici, pa su i oni sami opet pri­ stali na uvjete i isto takvo podjarm ljivanje skrivili Noriča­ nima.

103

LATINSKI PISCI

Kvinto Enije ANALI

LJETOPIS ISTARSKOG RATA KVINTO ENIJE (239-169. pr. n. e.) bio je rodom iz Rudijà u Kalabriji. To je mjesto bilo nedaleko od Brundizija (danas Brindi­ si), glavne izlazne luke iz koje su rimske vojske i rimski trgovci, a s vremenom i mladići željni grčke mudrosti, prelazili preko mora u Grčku. Rodivši se u mjestu koje je otprilike na pola puta od Rima do Atene i znajući grčki, oskički i latinski jezik, Enije je bio kao stvoren da bude posrednikom između helenističke kulture i rimskoga učenog svijeta. Preko njega su grčki utjecaji nezadrživo prodrli u rimsku književnost, pošto su prve korake napravili Livije Andronik i Gnej Nevije. Poznato je dvadesetak naslova Enijevih tragedija; zna se da je pisao satire, epigrame, pohvalne i poučne pjesme. No, najvaž­ nije su mu djelo bili Annales - Ljetopisi, povijest Rima u heksametrima, počevši od Eneje. Taj je ep vrlo mnogo utjecao na po­ tonje pisce, sve dok ga nije potisla u zaborav Vergilijeva Eneida. Pri kraju antike čitaju ga i navode, uglavnom, još samo gramat ičari i ljubitelji jezičnih starina. Od svih Enijevih djela ostali su samo razmjerno mnogobrojni ulomci, sačuvani u djelima pisaca kojih je tekstovima povijest namijenila bolju sudbinu. Najbolje izdanje Enijevih književnih ostataka priredio je J. Vahlen (En­ nianae poesis reliquiae, II izd. Leipzig 1903). Ostatke Anala izdao je i L. Valmaggi, u Torinu 1920. Histrima su se bavile XV i XVI knjiga Anala, opisujući rato­ ve Rimljana protiv Etolaca i Histra u prvim desetljećima II st. pr. n. e. Etolci, polubarbarsko pleme u planinskom predjelu sje­ verozapadne Grčke, između Korintskog i Ambracijskog zaljeva, bili su, potkraj III st., osvojili sva okolna područja i vinuli se do 107

velike moći i utjecaja u okviru Etolskog saveza. G. 212. pr. n. e. sklopili su savez s Rimljanima protiv svoga ljutog neprijatelja, macedonskoga kralja Filipa V, ali već 192. pr. n. e. okreću se protiv Rimljana pristavši uz Antioha 111. U ratu koji je potom iz­ bio borili su se na strani Etolaca i Histri, kako se vidi ne samo iz Enija nego i iz Flora I, 26. Rimski konzul iz g. 189. Marko Fulvije Nobilior potukao je Etolce i njihove saveznike u više bojeva, satjerao ih u njihov grad Ambraciju i prisilio na predaju. Iz os­ vojenoga je grada odvukao u Rim mnoštvo grčkih umjetnina i pohranio ih u hramu koji je on bio sagradio i posvetio Herkulu Muza. Nobilior je, kao i Scipioni, pripadao onim rimskim krugo­ vima koji su bili otvoreni grčkoj kulturi i u kojima je pjesnik Enije našao prijatelje i zaštitnike. Protivna, protugrčka, struja, u kojoj je prednjačio Katon Stariji, zamjerala je konzulu to što je u pohod protiv Etolaca poveo i pjesnika Enija, povodeći se za modom koju su bile uvele helenističke vojskovođe. Zbog tih i sličnih razloga osporavali su Nobilioru pravo trijumfa nakon pobjede nad Etolcima. Da bi svom zaštitniku pripomogao u po­ litičkim sukobima, pjesnik je u drami Ambracia i u Analima op­ jevao borbe s Etolcima i s Histrima. Drugi povod da se pozabavi Histrima našao je Enije u jed­ noj zgodi iz istarskoga rata 178/7. pr. n. e. Podatak o tome zabi­ lježio je Plinije, NH VII 101: Q. Ennius T. Caecilium Teucrum frat­ remque eius praecipue m iratus propter eos sextum decim um adiecit annalem - »Kvinto Enije silno se zadivio Titu Ceciliju Teukru i

njegovu bratu, pa je radi njih dodao svojem djelu šesnaesti lje­ topis.« A u toj XVI knjizi Anala bio je opisan istarski rat 178/7. pr. n. e., kako se vidi iz 421. stiha (XI ulomak XVI knj. u Vahlenovu izdanju), gdje se spominje kralj Epulon. Prema tome, ju­ naštvo braće Cecilija pokazalo se upravo u tom ratu, koji se za­ vršio Epulonovim samoubojstvom i padom Nezakcija. Gdje se onda o Histrima govorilo kao o etolskim saveznici­ ma? Obično se pomišlja na XV knjigu Anala. Sami ulomci ne kažu o tome ništa izravno, jer su istrgnuti iz pravoga konteksta i tako su škrti da bi se mogli odnositi na borbe u kojem god ratu i oko bilo kojega grada. Podaci iz drugih pisaca nisu ništa određeniji. Flor I 26, doduše, kaže da su Rimljani napali Histre 178. pr. n. e. zbog njihove nedavne pomoći Etolcima, ali ne spo­ minje ni Enija ni Anale. Aurelije Viktor, (de vir. ili. 52) redaktor 108

jedne povijesti Rima iz IV st. n. e., kaže da je borbe konzula Fulvija Nobiliora u Etoliji sjajno opisao »njegov prijatelj« Enije, no ne kaže u kojem djelu, odnosno u kojoj knjizi. Makrobije Sat. 6,2,30 navodi da je Vergilije zgodu o Pandaru i Bitiji preuzeo iz XV knj. Enijevih Anala, gdje se opisuje prodor dvojice istarskih junaka iz opsjednutoga grada, no bez naznake njegova imena. U Sat. 6,3,1 isti pisac tvrdi da je Vergilije opisao junaštvo Latina Turna ugledajući se u sličan opis borbe tribuna Ćelija u Enijevoj XV knjizi, no i opet ne kaže gdje je to bilo i u kojem ratu. Sve to kao da potvrđuje mišljenje izneseno u Skutschevu članku u »Realnoj enciklopediji«, pod natuknicom ENNIUS: o Etolcima se ništa ne veli ni u XV ni u XVI knjizi Anala, nego se prva od n jih bavila istarskim ratom 178/7. pr. n. e., a druga junaštvom braće Cecilija u tom ratu. To je vrlo važan zaključak, jer bi se, po njemu, svi ulomci sačuvani iz dviju spomenutih knjiga ticali samo jednoga, onog najodsudnijega, istarskog rata. U prilog spomenutom Skutschevu mišljenju govore još neke okolnosti. Borbe oko Ambracije Enije je posebno prikazao u drami Ambracia; ako je on, kako neki misle, doista htio svojim književnim radom obraniti svoga zaštitnika Fulvija Nobiliora od političkih protivnika, onda je u tu svrhu javno prikazivana dra­ ma mogla svakako bolje poslužiti nego Anali, namijenjeni samo obrazovanoj javnosti. Osim toga, o Histrima kao saveznicima Etolaca moglo je biti riječi u XIV knjizi Analđ, u kojoj je bio opi­ san rat protiv sirskoga kralja Antioha III. Taj je rat i počeo tako što su Etolci pozvali Antioha u Grčku i priznali ga svojim vrhov­ nim zapovjednikom. Za Rimljane je rat protiv njega i Etolskoga saveza bio isti rat, u kojem su oba protivnika položila oružje iste godine, tj. 189. pr. n. e.: Etolci u Ambraciji a Antioh u maloazij­ skoj Apameji. Stoga je vrlo vjerojatno da je Enije opisao borbe sa oba protivnika u istoj, u XIV knjizi Analà. Histri su u tim borbama mogli biti korisniji svojim etolskim saveznicima na moru nego na kopnu, u opsjednutoj Ambraciji. Njihovi su brodovi još ulijevali strah na Jadranu. Na brodovima su se borili protiv Rimljana i tridesetak godina prije, kao savez­ nici Dmitra Hvaranina. A gotovo polovica sačuvanih ulomaka iz XIV knjige Analà govori upravo o moru, plovidbi, jedrima, mor­ skim obalama i vjetrovima, o napadu s mora; na žalost, bez iz­ ričita spominjanja Histrà. 109

ANNALIUM LIB.XV I M. Fulvius Nobilior ... consul Aetolos ... proeliis frequentibus victos et in Ambraciam oppidum coactos in deditionem ac­ cepit .. de quibus triumphavit: quam victoriam per se magnifi­ cam Q. Ennius amicus eius insigni laude celebravit. II 397 Malos defindunt, fiunt tabulata falaeque III 398 Occumbunt multi letum ferroque lapique Aut intra muros aut extra praecipe casu. IV De Pandaro et Bitia aperientibus portam locus acceptus est ex libro quinto decimo Ennii qui induxit Histros duos in obsidio­ ne erupisse porta et stragem de obsidente hoste fecisse. V 400 succinti corda machaeris VI 401 Undique conveniunt velut imber tela tribuno: Configunt parmam, tinnit hastilibus umbo, 403 Aerato sonitu galeae, sed nec pote quisquam Undique nitendo corpus discerpere ferro. 110

405 Semper abundantes hastas frangitque quatitque. Totum sudor habet corpus, multumque laborat, Nec respirandi fit copia: praepete ferro 408 Histri tela manu iacientes sollicitabant.. VII 409 Arcus subspiciunt, mortalibus quae perhibentur

ANNALIUM LIBER XVI I Q. Ennius T. Caecilium Teucrum fratrem que eius praecipue miratus propter eos sextum decimum adiecit annalem. II 410 Quippe vetusta virum non est satis bella moveri III 411 Reges per regnum statuas sepulcraque quaerunt, Aedificant nomen: summa nituntur opum vi. IV 413 Postremo longinqua dies confecerit aetas V 414 Ingenio forti dextra latus pertudit hasta 111

VI 415 Concidit, et sonitum simul insuper arma dederunt VII 416 tamen induvolans secum abstulit hasta Insigne VIII 418 Tunc timido manat ex omni corpore sudor IX 419 Matronae moeros complent spectare faventes. 420 Montibus obstipis obstantibus unde oritur nox XI 421 Quos ubi rex Epulo spexit de cotibus celsis XII 422 Qui clamos oppugnantis vagore volanti XIII 423 Primus senex bradys in regimen bellique peritus XIV 424 Aestatem autumnus sequitur, post acer hiemps it

112

XV 425

post aetate pigret sufferre laborem

426

XVI hebem XVII

427 Navorum imperium servare est induperantum XVIII 428 Non in sperando cupide rem prodere summam XIX 429 Spero si speres quicquam prodesse potis sunt XX 430 Quo res sapsa loco sese ostentatque iubetque XXI 431 Si lud, si nox, si mox, si iam data sit frux XXII 432

prandere iubet horiturque XXIII

433 Nox quando mediis signis praecincta volabit

H

Antička svjedočanstva o Istri

113

XXIV 434

interea fax Occidit oceanumque rubra tractim obruit aethra. XXV

436 Hic insidiantes vigilant, partim requiescunt Tecti, cum gladiis, sub scutis ore faventes. XXVI 438 Lumen

scitus agaso

Napom ena

Latinski tekst uzet je iz izdanja Ennianae poesis reliquiae, Iteratis curis recensuit Iohannes Vahlen. Lipsiac in aedibus B. G. Teubneri, 1903. Vahlen je u svom izdanju prikupio sve sačuvane ulomke iz svih Enijevih djela te ih popratio vrlo savjesnim kri­ tičkim i drugim pomoćnim aparatom. Gotovo polovica knjige otpada na temeljitu uvodnu raspravu u kojoj se izdavač pozaba­ vio Enijevim životopisom, zatim sadržajem i kompozicijom nje­ govih djela. Nastojeći da za svaki ulomak utvrdi kojoj knjizi Ana­ la pripada, kao i povijesne događaje opisane u pojedinim knjiga­ ma, nije se uvijek slagao s drugim istraživačima, a ponekad ni sam sa sobom. L. Miiller u djelu Quintus Ennius. E tne Einleitung in das Studium der romischen Poesie, St. Petersburg 1884, str. 176. i d., zabacuje njegovo prijašnje mišljenje po kojemu je Enije u 16-17. knjizi Anala obradio razdoblje od 189-179. pr. n. e. a u 18. istarski rat 178/7. pr. n. e. U tom popravljenom izdanju Vahlen je gotovo sve ulomke što ih je nekoć pripisivao 18. knjizi preba­ cio u 12, u kojoj je riječ o Kartažanima, a ne o Histrima. Ipak, za razliku od L. Miillera, i dalje ozbiljno sumnja u pretpostavku da je u 16. knjizi bio opisan Epulonov rat protiv Rimljana: sklo­ niji je misliti da je povijesna pozadina te knjige neodrediva. Time bi iz epskog opisa, suvremena događajima, zapravo bio iz­ bačen jedan od najpresudnijih obrata u zavičajnoj prošlosti Is­ tre - istarski rat i pad Nezakcija 177. pr. n. e., jer su u 15. knjizi Anala, prema Vahlenu, bile opisane borbe oko etolske Ambracije. Iz razloga koji su navedeni u uvodnoj riječi o Eniju, ovaj se naš izbor ne temelji na Vahlenovim zaključcima, nego na uvod­ no spomenutom Skutschevu mišljenju. 114

Prijevod.

15. KNJIGA ANALA I Konzul Marko Fulvije Nobilior potukao je Etolce u mno­ gim bitkama, nagnao ih je u grad Ambraciju i prihvatio njihovu predaju. Nad njima je slavio slavlje; tu je pobjedu, samu od sebe veličanstvenu, njegov prijatelj Kvinto Enije uzveličao znamenitom pohvalom. II 397 Tešu grede, grade se daščani podovi i kule M. Fulvius N obilior. . . Aetolos: o konzulu iz 189. pr. n. e. Mar­ ku Fulviju Nobilioru i o Etolcima riječ je u uvodnoj bilješci o Eniju. Ovaj prozni ulomak nije iz Enijevih Anala nego iz djela O slavnim muževima Aurelija Viktora, koji je, također, spomenut u uvodnoj bilješci. Vahlen je taj Viktorov ulomak naveo među Enijevim sti­ hovima zato što smatra da se u 15. knjizi Anala ne govori o is­ tarskom ratu 178. pr. n. e., nego o ratu protiv Etolaca i o opsadi Ambracije te o Histrima kao saveznicima Etolaca. Ipak se i sàm pokolebao u tom svom uvjerenju, kad je na str. XIV svoga izda­ nja Enijevih ulomaka napisao da bi te Viktorove riječi, možda, bolje pristajale uz Enijevu dramu Ambracia nego uz 15. knjigu Anala. Ambracia: danas Arta, grad u sjeverozapadnoj Grčkoj; utemelji­ li su je Korinćani još u VII st. pr. n. e., u IV i III st. pr. n. e. bila je u dva navrata prijestolnicom kralja Pira, poznatog neprijatelja Rimljana, a od 229. pr. n. e. pripadala je savezu etolskih pleme­ na; to je i dovelo rimske legije pod njene zidine. Q. Ennius amicus: o Enijevu prijateljevanju s utjecajnom obite­ lji Fulvija Nobiliora svjedoče, osim Aurelija Viktora, također Ci­ ceron te govornik i epistolograf iz IV st. n. e. Aurelije Simah. Konzul Nobilior vodio je Enija sa sobom u etolski rat, a njegov mu je sin pomogao da dođe do rimskoga građanskog prava. 397 tabulata falaeque: taj je ulomak sačuvao Nonije Mar­ celo, pisac jednoga leksikona iz IV st. n. e.; u njemu su bile pri115

III 398 Ginu mnogi, i od mača i od kamena, Bilo među zidinama, bilo izvan njih, naprasnom smrću. IV

Zgoda o Pandaru i Bitiji, koji otvaraju vrata, preuzeta je iz Enijeve petnaeste knjige; Enije je opisao kako su dvojica Histrà za opsade nahrupila kroz gradska vrata na opsjedatelje i među njima izvršila pokolj.

kupljene i protumačene gramatički zanimljive riječi, ali i pokoji naziv za odjeću, razne naprave i oružje; tako se riječ fala tumači u tom leksikonu kao drvena kula kakve su se gradile u trkalištu radi proširenja gledališnoga prostora. Isprva su fide bile vrsta opsadnih naprava koje su se pri opsadi utvrđenja gradile od greda i dasaka u obliku drvenih kula na više katova, tabulata. Očito je taj Enijev ulomak istrgnut iz opisa opsade nekoga gra­ da, po našem mišljenju Nezakcija. S katova tih visokih kula Rim­ ljani su mogli napadati Histre raznim oružjima za bacanje i lak­ še jurišati na njihove zidine. 398-9 Latinski gramatičar iz VI st. n. e. Priscijan, De inst. gramm. VII p. 281,7 H i p. 250,9 H, zapisao je ta dva stiha zbog neobičnih ablativnih oblika lapi i praecipe, koji u klasičnom la­ tinskom glase lapide, praecipite. Spominjanje zidina i kamenja kao oružja svjedoči nam da su i ti stihovi istrgnuti iz opisa op­ sade grada. De Pandaro et Bitta ...: to mjesto iz Makrobijevih Sat. 6,2,32 (o Makrobiju vidi bilješku uz Hostijeve ulomke) izdavač donosi kao neizravni, prepričani, navod iz 15. knjige Enijevih AnalćL Bitija je Enejin pratilac koji u Vergilijevoj E neidi (IX 672 i si.) gine od ruke rutulskoga kralja Turna. Zgodu o Pandaru i njegovu bratu Bitiji kod Vergilija Makrobije ubraja među ona mjesta koja je pjesnik Eneide gotovo doslovno preuzeo od starijih latin­ skih pisaca. Vrlo sličan par nerazdruživih junaka javlja se već kod Homera, u Ilijadi· to su Lapiti Polipojt i Leontej, koji, tako­ đer, stražare kod tvrđavskih vrata. 116

V 400 potpasavši srca mačevima VI 401 Odasvud kao kiša pljušte strijele na tribuna: L Miiller smatra da Enijeva zgoda o dva Histra koji prodiru iz opsjednutoga grada bolje pristaje u 16. knjigu Anala, gdje su ta dva istarska junaka bila suprotstavljena dvojici rimskih junaka braći Cecilijima, odnosno Celijima; vidi o tome niže. 400 succinti corda machaeris: machaera je, zapravo, grčka riječ koju rabe i latinski pisci; znači izdužen, šiljast mač s jednom oštricom, koji se hvata objema rukama. To mjesto iz Enija navodi Vergilijev tumač Servije, želeći bolje razjasniti jedan sličan izraz u l.neidi (IX 678, spomenuta zgoda o Pandaru i Bitiji). 401 tribuno: Makrobije, koji u svojim Sat. 6,3,3 bilježi Enijeve stihove 401-8, kaže da se taj tribun zvao Ćelije i da je nje­ govo junaštvo bilo opisano u 15. knjizi Anala. On smatra daje za rimski ponos vrlo važno dokazati kako Vergilije nije nasljedo­ vao izravno Homera nego stare latinske pisce; tako se opis op­ koljenoga rutulskoga kralja Turna u Eneidi IX 803-811 oslanja na sličan opis tribuna Ćelija kod Enija, »drugog Homera«, kako ga zove rimski pjesnik Lucilije. Enije je pak taj opis sročio pre­ ma Ilijadi XVI 102, gdje se opisuje grčki junak Ajant koga su sa svih strana pritijesnili Trojanci. Nije sasvim pouzdano da Makrobije ulomak o tribunu Ćeliju pripisuje Enijevoj 15. knjizi, jer se rukopisi kolebaju između 12. i 15. L. Miiller smatra da Maktobijevi navodi nisu pouzdani, zato što nisu uzimani izravno iz Enijeva teksta nego posredno, preko drugih pisaca, pa predlaže da se mjesto »u 15. knjizi« čita »u 16. knjizi«. Osim toga, ta se zgoda i sadržajno bolje uklapa u ulomke 16. knjige, u kojoj su bili opisani pojedinačni'dvoboji i junaštva pod zidinama Nezakcija, na način homerskih monomahija i aristeja pod zidinama Troje. Miiller, dapače, povezuje to Enijevo mjesto s Plin. Nat. Iiist. VII 101 i Liv. XLI 1, pa ime Plinijeva tribuna Cecilija i nje­ gova brata ispravlja u »Ćelije«, a Livijeve tribune Tita i Gaja Elija u Tita i Gaja Ćelija, kako bi se vidjelo da Makrobije, Plinije, Livije i Enije govore o istoj dvojici braće. U prilog imenu Ćelije govori i uzrečica pugna Caeli »Celijeva bitka«, koja se javlja u Lucilijevim satirama kao izraz za nešto teško i zamršeno. 117

Probadaju okrugli štit, pupak štita zveči od kopalja, Ječi mjedena kaciga, no nitko ne uspijeva, Sve i upinjući se odasvud, oružjem razdrijeti junakovo tijelo. 405 Sveudilj obilje kopalja on lomi i otresa. Sve mu se tijelo kupa u znoju, u golemoj je stisci, I ne može doći do daha: brzim ga oružjem 408 Histri salijetahu, rukom izmećući sulice. VII 409 Podižu oči prema dugama što se ukazuju smrtnicima

16. KNJIGA ANALA I Kvinto Enije osobito se divio Titu Ceciliju Teukru i njego­ vu bratu, pa je radi njih dopisao 16. knjigu Analà.

402 parmam: parma je malen okrugao štit s ispupčenjem od kovine; nosili su ga pješaci, ali je s vremenom uveden i u ko­ njaništvo. 403 aerato sonitu galeae: galea je, isprva, bila obična kapa od krzna ili kože; s vremenom se počela izrađivati od kovine, pa ta riječ može značiti i mjedeni šljem, kao u ovom slučaju. 409 Priscijan VI p. 259,5 H navodi taj stih radi riječi arcus »lùk; duga«, koja je ovdje ženskoga roda. T. Caecilium Teucrum fratremque eius: raspravljajući o pri­ mjerima najveće hrabrosti, Plinije Nat. hist. VII 101 prisjeća se Enijeve braće Cecilija (ili Ćelija, vidi bilj. uz 401. stih), kojih ga je junaštvo potaklo da o njima dopiše 16. knjigu Anala. Vjerojat­ no je Enije o tom poticaju govorio u uvodu 16. knjige. 118

II 410 Jer nije dosta da se iznose drevni ratovi junaka III 411 Kraljevi kraljevanjem, kipovima i grobnicama traže, Grade sebi slavu: upinju se iz petnih žila. IV 413 Naposljetku dugotrajni vijek dana šatre V 414 Junački probode bok zdesna VI 415 Pade, i u isti mah oružje nad njim zazveči 410 Fest p. 326,23 L navodi taj stih kao primjer upotrebe veznika quippe. Enije kaže da nije dovoljno opisivati drevne ra­ tove - vetusta bella, jer se sada sprema prikazati nedavne doga­ đaje, one iz istarskog rata 178/7. pr. n. e. koji su se zbili u nje­ govo doba. 411-2 Makrobije S a t 6,1.17 navodi ta dva stiha iz 16. knjige Anala zato što je Vergilije u E neidi XII 552 doslovno ponovio Enijev izraz sum m a nituntur opu m v i 413 Taj je stih ostao zabilježen u Atičkim noćima. Noctes At­ ticae, koje je u II st. n. e. napisao Aulo Gelije; u tom svaštarskom djelu od 400 poglavlja trećinu su prostora zauzimale etimološke, leksičke i gramatičke zanimljivosti, kakva je, u ovom slučaju, genitivni oblik dies mjesto d iei 414 Priscijan X p. 518,17 H navodi taj Enijev stih zbog jed­ ne prozodijske pojave u obliku pertudit. 415 Makrobije Sat. 6,1,24 bilježi taj stih zato što se on go­ tovo doslovno ponavlja u Vergilijevoj E neidi X 488, gdje se opi­ suje kako od Tumove ruke pada Enejin suborac Palant. 119

VII 416 ipak koplje, poletjevši, odnese sa sobom Bojni znak VIII 418 Tada mu preplašenu, po svem tijelu probije znoj IX 419 Gospođe na bedeme nagrnu gledanja željne X 420 Strma brda ispriječena odakle nailazi noć XI 421 A kad ih kralj Epulon spazi s visokih hridi 416 Makrobije Sat. 6,1,53 upozorava daje i taj stih gotovo doslovno preuzet u Vergilijevu Eneidu XII 492. 418 S tim stihom Makrobije Sat. 6,1,50 povezuje posve sli­ čan stih u Eneidi III 175. 419 matronae moeros complent: nezakcijske gospođe kod Enija grnu na gradske zidine da odanle promatraju borbu junaka; pjesnik se tu ugledao u posve slične prizore u Ilijadi, ka­ kav je tzv. teikhoskopia - gledanje s bedema u III pjevanju Ilija­ de, gdje lijepa Helena trojanskom kralju Prijamu i trojanskim starcima pokazuje grčke junake u ravnici pod Trojom. Vergilijev tumač Servije bilježi taj stih objašnjavajući značenje latinskoga glagola javere u Vergilijevim Georgikama I 18. 420 Fest p. 210,11 L navodi taj Enijev stih tumačeći pridjev obstipus »nakrivljen«. 421 rex Epulo: rimski su filolozi pamtili taj stih zbog gla­ gola spicere, koji u klasičnoj latinštini obično dolazi kao složenica s prijedlogom; zabilježili su ga Fest p. 446 L i, u malo izmije­ njenu obliku, Marko Terencije Varon, polihistor i pjesnik, u spi120

XII 422 A ta vika opsjedatelja s vriskom koji se razliježe XIII

423 Ponajprije starac spor na zapovijedanje, iskusan u ratovanju XIV 424 Za ljetom slijedi jesen, a potom dolazi ljuta zima su 0 latinskom jeziku, de l L. VI,82. U Festovu rukopisu Farnesinus riječ Epulo je oštećena, tako da se ne vidi početno e-, ali je kod Varona posve čitka. Većina istraživača ni najmanje ne sum­ nja da je tu posrijedi ime istarskoga kralja Epulona koje Liv. XLI, 11,1 piše Aepulo, a rukopisi Flora I 26 apulo. Junaštvo, aristeia, Plinijeve braće Cecilija, odnosno Ćelija, očito, dakle, pripada nizu događaja opisanih u 16. knjizi Anala, koji su se završili padom Nezakcija i Epulonovim samoubojstvom. Ali Vahlen ni u ovom iz­ danju ne može prihvatiti mišljenje da je u ovom stihu spomenuto ime posljednjega istarskoga kralja, pa piše riječ Epulo malim slo­ vom, rex epulo u značenju »kralj pijanica, gozbar«. On, dakle, ostaje osamljen u uvjerenju da je u 15. knjizi bio opisan etolski rat, a u 16. junaštvo spomenute dvojice rimskih tribuna, pri čemu tvrdi da u ulomcima 16. knjige nema nikakvih podataka o tome u kojim su se događajima i u koje doba ta dvojica junački ponijela 422 vagore volanti: Fest p. 514 L bilježi taj stih uz napo­ menu da Enije upotrebljava riječ vagor mjesto vagitus. Opisujući pad Nezakcija u XLI,11 Livije, također, govori o buci i krikovi­ ma u zauzetom gradu. 423 Primus senex: ovaj i idući stihovi očito su uzeti iz na­ govora nekog mudrog starca, kakav je u Ilijadi starina Nestor. Fest p. 348 L bilježeći taj Enijev stih kaže da pjesnici rabe riječ regimen mjesto regimentum. Bradys »spor, trom« grčka je riječ kao i mnoge druge kod Enija. 424 aestatem autumnus: čini se da je u ovom i idućem sti­ hu riječ o godišnjima dobima kao slici raznih razdoblja ljudskog života. Priscijan V p. 153,9 H i Servije uz Aen. VI 685 bilježe taj stih zbog oblika pridjeva acer »oštar, ljut«. 121

XV 425 Kasnije, u poodmakloj dobi, nerado se podnosi napor XVI 426

omlitavjela XVII

427 Zapovijedi je valjanih zapovjednika obdržavati XVIII 428 Željno se odajući nadi, ne izdati što je najvažnije XIX 429 Nadam se, ako nade mogu išta pomoći

425 Nonije Marcelo (o njemu vidi bilješku uz stih 397) p. 219,12 bilježi taj stih zbog neobičnoga glagolskog oblika pigret. 426 hebem: pisac jednog vrlo opsežna udžbenika gramati­ ke iz IV st. n. e. Flavije Sosipater Harizije, I p. 132,6 K, pozivajući se na latinskoga gramatičara iz II st. n. e. Flavija Kapera, po­ tvrđuje da je tu riječ upotrijebio Enije u 16. knjizi Anala; svojim značenjem »oslabljen, mlitav«, ona se nadovezuje na prethodni stih. 427 navorum: navus »hitar, radin« protumačeno je kod Festa p. 168 L (Lindsayevo izdanje) kao izvedenica od navis »brod«, zato što su lađe hitre, brze; tu naivnu etimologiju pona­ vlja i Pavao Đakon u svojoj epitomi Festova djela. 428 prodere: Fest, p. 254 L bilježi taj stih tumačeći razna značenja glagola prodere. 429 speres: taj je neobični oblik množine riječi spes »nada« potakao Festa, p. 446 L, da zapiše i ovaj Enijev stih. 122

XX 430 Gdje se prilika sama i ukaže i nametne XXI 431 Ako se danju, ako se noću, ako se naskoro, ako se upravo sada ukaže korist XXII 432

naredi i opomene ih da založe ΧΧΙΠ

433 Kad noć opasana ponoćnim zviježđima bude hitala

430 res sapsa: Fest, p. 432 L, zabilježio je taj stih da b: pro­ tumačio kako riječ sapsa znači isto što i ipsa »sama«. 431 vrlo slične izreke nalaze se, također, kod Homera, aleksandrijskoga helenističkog pjesnika Kalimaha i Vergilija Aen. IV 627. No Priscijana, VI p. 278,13 H, koji je i zabilježio taj stih, zanimala je samo riječ frux, odnosno njena deklinacija. 432 latinski gramatičar iz IV st. n. e. Diomed, pisac jedne gramatike u tri knjige, I p. 382,22 K, sačuvao je taj Enijev stih zbog neobičnoga glagolskoga oblika horitur u značenju hortatur »potiče, sokoli«. 433 mediis signis: signa su ovdje očito zviježđa duž zamiš­ ljene crte na nebeskom svodu po kojoj Sunce prolazi na svom vidljivom putu, prohodeći kroz dvanaest zviježđa tzv. zodijaka, »životinjskoga kruga«, ili sùncopàsa; ta su se zviježđa zamišljala kao razni životinjski likovi a služila su, uz ostalo, i za snalaženje u vremenu. Fest, p. 310 L i Pavao Đakon, p. 311 L, bilježe taj stih zbog riječi quando. 123

XXIV 434

uto je sunčana luč Zašla i Ocean, malo-pomalo, osula rujnim ozračjem. XXV

436 Ovi u zasjedi bde; neki od njih počivaju Pokriveni, s mačevima, zamuknuvši pod štitovima. XXVI 438 Svjetlo

vješti gonič

434-5 aethra: ta se riječ javlja i u Em idi III 585, i to je Makrobija, Sat. VI 4,19, navelo da zabilježi ovaj Enijev ulomak. Aethra je inače grčka riječ, u značenju »vedrina, vedro nebo«; u grčkoj je književnosti poznata personificirana Aithrè, kći Oceanova, mati Sunca, Mjeseca i Zore. 436-7 ore faventes: Servije je zabilježio te stihove, u koji­ ma je riječ o nekoj zasjedi, zbog raznih značenja glagola favere. 438 scitus agaso: agaso je konjanikov sluga, gonič konja ili magarca. Tumačeći riječ scitus Fest, p. 444 L, zabilježio je cijeli stih, ali je, zbog oštećenja rukopisa, na tom mjestu čitak samo njegov početak i kraj. 124

Hostije IS T A R S K I R A T

HOSTIJA ubrajaju u nastavljače i oponašatelje tvorca rimske epopeje Kvinta Enija. Oni nisu ni izvornošću ni umjetničkom snagom bili dorasli svom velikom učitelju, pa ih je kasnija sta­ rina zaboravila. Njihovi su se tekstovi rijetko čitali i prepisivali, a s vremenom su i sasvim nestali. Počevši od carskoga doba, nji­ ma se bave još samo pisci učenih pabiraka, tumači književnih djela, gramatičari, ljubitelji književnih i jezičnih starina, uzima­ jući iz njihovih djela pokoji zanimljiv jezični ili drugi primjer. Neke je od njih »počastio« i Vergilije tako što je od njih preuzeo pojedine pjesničke slike i izraze, a to je opet povod Vergilijevu tumaču Serviju da ponešto kaže o dotičnom piscu i njegovu ina­ če izgubljenom djelu. Novija je filologija prikupila sve te ulomke izgubljenih djela, razasute u obliku slučajnih navoda u sačuva­ nim djelima, nastojeći odrediti sadržaj i književnu vrijednost nestalih tekstova, kao i njihovo mjesto u povijesti rimske književnosti. Od Hostijeva je epa tako sačuvano samo sedam vrlo kratkih ulomaka. Izdao ih je još Weichert u zbirci Poetarum Latinorum fragmenta, Leipzig 1830, a u novije vrijeme W. Morel, u Fragmen­ ta poetarum Latinorum epicorum et lyricorum praeter Ennium et Lucilium, Lipsiae 1927 (Teubner). Na temelju tih ulomaka može

se ponešto doznati o naravi samoga djela: prije svega to da se Hostije u njemu nadovezivao na Homera, dovodeći na istarsko ratno poprište grčko-rimske bogove Atenu-Minervu i Apolona; da se izravno ugledao u Enija u stilu i izboru riječi i da je po­ služio kao uzor Vergiliju bar za jedno mjesto u Eneidi - za sti125

hove 625-27. u VI pjevanju, kojima počinje opis mùka pokojnika u Podzemlju; ti se stihovi, dapače, smatraju izravnim Vergilijevim navodom iz Hostija. Jezik i stih Hostijeva djela bili su, su­ deći po tim ulomcima, izrazito starinski, kao i kod Enija; ipak, napregnuto biranje riječi, česta opkoračenja (zalaženje nedovr­ šene rečenice u idući stih) i aliteracije (podudaranje početnih suglasnika u riječima) svjedoče o svjesnu pjesnikovu naporu da mu djelo ispadne lijepo, u duhu onoga već izgrađenog umjetnič­ kog ukusa što ga je pjesnik Enije bio nametnuo nasljedovatelji­ ma i svome vremenu. 0 ličnosti pjesnika i njegovu djelu sami ulomci ne sadrže ni­ kakvih izravnih podataka. Kasniji pisci koji su te ulomke saču­ vali redovito navode ime pjesnika, naslov djela i ponekad pjeva­ nje kojem ulomak pripada. Umjesto da jednoznačno odgovore na pitanja što zanimaju povijest književnosti, ti joj mršavi poda­ ci nameću mnogo novih: koje je puno i pravo ime pjesnikovo, kad je živio, kakav je bio naslov njegova djela, koliko je pjevanja imalo i, što je ovdje najvažnije, koji je istarski rat opisivalo? Hostijev puni imenski obrazac, to jest prenomen, gentiino ime i kognomen, nije nigdje zabilježen, nego ga kasniji pisci zovu samo gentilnim imenom, »prezimenom« Hostius; jedan Priscijanov izdavač pomišlja, doduše, na inačicu Hostilius, no bit će da je posrijedi zabuna. Ako se ne varaju oni koji pomišljaju da je Hostije, možda, bio oslobođenik, kao i neki drugi remi rimski pjesnici, onda prenomena, osobnog imena, nije morao ni imati, jer se ovo kod oslobođenika uobičajilo tek od Sulina doba. Ali, ako je doista bio oslobođenik, onda je morao imati i kognomen od bivšega robovskog imena, kao i njegov prethodnik Livije Andronik, prva sigurno poznata ličnost u povijesti rimske književ­ nosti a podrijetlom oslobođeni Grk iz Tarenta. O vremenu u kojem je Hostije živio može se samo nagađati. Seksto Propercije, jedan od najznačajnijih elegičara u Augustovo doba, kaže na jednom mjestu o svojoj dragani Cintiji da bli­ sta slavom svoga učenoga djeda - doctus avus. Pjesnik joj je, po tadanjem običaju, izmijenio ime, nazvavši je Cintijom po Apolonovu rodnom brdu Cintu na otoku Delu; pravo joj ime bilo Hos­ tija. Stoga se općenito misli da joj je Hostije bio djed po očevoj lozi, odnosno stariji od nje za dva pokoljenja. Kako je Hostija, u vrijeme kad joj Propercije pjeva, tridesetih godina I st. pr. n. e., 126

bila već odrasla djevojka, njen je djed mogao biti suvremenik Tuditanova pohoda protiv Histrà i Japodà g. 129. pr. n. e. Oni koji smatraju da je Hostije bio suvremenik istarskog rata 178/7. pr. n. e. i njegov pjesnik, upozoravaju na to da riječ avus ima i sasvim neodređeno značenje »predak«, te da je Hostije mogao živjeti i u prvoj polovici II st. pr. n. e. Naslov epa glasi kod Vergilijeva tumača Servija, kod kas­ noantičkog pisca Makrobija i kod epitomatora Festa Bellum Hi­ stricum, Istarski rat. Latinski gramatičar Priscijan iz VI st. n. e. kaže za jedan ulomak da je uzet iz Hostijeva »prvog anala« Hostius in prim o annali. Stoga A. Rostagni* zaključuje da je na­ slov morao glasiti Bellum Histricum ili Annales belli H istrici Uz jedne je ulomke zabilježeno da su iz prve knjige ili pjevanja, za druge da su iz drugog, dok se za tri ulomka ne navodi podatak o knjizi-pjevanju. Ep je, dakle, očito, imao najmanje dva pjeva­ nja, a možda i samo dva, ako se u njemu doista opisivao dvogo­ dišnji rat iz 178/7. pr. n. e. Za povijest Istre bilo bi osobito važno utvrditi o kojem je is­ tarskom ratu riječ u Hostijevu epu. Spomenuti Weichert** mi­ slio je da je Hostije pjevao o ratu 178/7. pr. n. e. Njega je pobijao Th. Bergk*** tvrdeći da je taj rat bio za kasnije doba nezanim­ ljiv i da ga je, osim toga, već bio opjevao Enije. G. Pitacco**** odlučno zagovara Weichertovo mišljenje: nije vjerojatno da je Hostije pjevao o Tuditanovu pohodu 129. pr. n. e., jer je taj bio uperen, u prvom redu, protiv Japoda, a tek uzgred i protiv Hist­ ra, pa mu naslov Bellum H istricum nikako ne bi pristajao; rat 178/7. pr. n. e. bio je, možda, beznačajan za Rimljane, ali i pun neočekivanih obrata i potresnih prizora - upravo kao stvoren za epopeju; to što ga je već bio opjevao Enije, i to ne sav rat nego samo junaštvo braće Cecilija (usp. Plin. VII 28,111), nije moralo biti razlogom da se i Hostije ne pokuša iskazati pjevajući o istom predmetu. Rostagni u nav. djelu ipak zastupa danas općepri­ hvaćeno mišljenje daje Hostije opisao rat protiv Histrà 129. pr. n. e. * A. Rostagni, S to r ia d e lla le tte r a tu r a la tin a , vol. I, Torino 1954, str. 247. i d. *" Weichert, D e H o s tio p o e ta , Grimma 1829. *** Th. Bergk, K r itis c h e S tu d i e n z u E n n iu s , »Fleckeisen Jahrbiicher« 1861, str. 320. Q pitacco, II p o e ta O s tio e la g u e r r a istr ia n a , »Atti e memorie di archeologia e storia patria«, vol. XVII (1901), str. 134-140.

127

On je kao i njegovi pjesnički suvremenici živio u sjeni jednog političkog moćnika, u doba kad, poslije Enija, pjesnici ne slave rimski narod kao njihov učitelj nego pojedince o kojima ovise. Hostijev je zaštitnik bio Gaj Sempronije Tuditan, konzul iz 129. pr. n. e., koji je od štićenika očekivao da ga ovjekovječi svojim djelom i da mu poveća ugled u političkim krugovima tadanjega Rima. Pjesnik mu se odužio opisavši njegov rat protiv Histrà, a možda je napisao i one satumijske stihove na natpisu pronađe­ nom u Akvileji, kojim su se slavile Tuditanove pobjede i iz ko­ jega Plinije u III 129 navodi podatak o udaljenosti Akvileje do ri­ jeke Krke. Hostijev ep nije morao pasti u zaborav i nestati baš zbog svoje manje umjetničke vrijednosti ili svjetskopovijesne neznat­ nosti svoga sadržaja; moglo se to dogoditi i zbog izmijenjena književnog ukusa kasnijih naraštaja. Bilo kako mu drago, on je bio prvo i jedino poznato djelo iz klasične starine koje se bavilo Istrom kao glavnim i jedinim sadržajem, pa mu u zavičajnoj kul­ turnoj baštini pripada sasvim iznimno mjesto. S gledišta te baš­ tine i uže zavičajne povijesti, njegov je gubitak naprosto nepro­ cjenjiv.

HOSTII BELLUM HISTRICUM Liber primus 1. Schol. Verg. Aen. 12,121 Hostius Belli Histrici primo: P ercu tit atque hastam pilans prae pondere frangit

—frangit pilans id est figens. 2. Prisc. I 270 H. Vetustissimi etiam ’hoc’ pecu’,unde 'haec pecua’ plurale dicebant. Hostius in primo annali: Saepe greges pecuum ex hibernis pastibus pulsae

128

Liber secundus 3. Macr. 6,3,6 Hunc (Hom. B 489) secutus Hostius poeta in libro secundo Belli Histrici ait: non si mihi linguae centum atque ora sient totidem vocesque liquatae. 4. Macr. 6,5,8 ad Aen. 3,75 Sed et Hostius libro secundo Belli Histrici: Dia Minerva (simul), simul autem invictus Apollo arquitenens Latonius... Ex incertis libris 5. Schol. Aen. post fr. 1 Idem:

sententia praesto

p ecto re pilata

id est fixa stabilis.

6. Fest. p. 356 M (488 L) s. \ TESCA. Ilostius Belli (Histri­ ci lib....) Per gentes alte aetherias (----------------------------) (---------) i violabis templa antiqua deum (--------- ) 7.

Fest. p. 341, 23 M (539 L) s. v. SCAEVAM. (Hos) tius in belli (Histrici libro...) (------------------------------------------)sentit scaev (-) (------------ ) obit penitus o (-----------)

Napomena

Tekst je uzet iz kritičkog izdanja Fragmenta poetarum Latinorum epicorum et lyricorum, praeter Ennium et Lucilium. Post Aemilium Baehrens iterum edidit Willy Morel. Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri MCMXXVII. To je izdanje mjerodavno i vrlo pouzda­ no, uz ostalo i zato što su u njemu iskorišteni plodovi prijašnjih proučavanja teksta Hostijevih ulomaka. *>

Antička svjedočanstva o Istri

129

Prijevod 1. Schol. Verg. Aen. 12,121 Hostije u prvoj knjizi Istarskog rata:

Udari i koplje zatjeravši slomi ga zbog zamaha - »slomi zatjeravši«, to jest »zabivši«. 2. Prisc. 1 270 Η. I najstariji pisci govorili su ’hoc peču, pa onda u m nožini 'haec pecua. Hostije u 1. ljetopisu:

Često stada sitnoga blaga otjerana sa zimskih paša

1. ulomak Schol. Verg. Aen. 12,121: skolije, ili sholije, zovu se primjedbe i razjašnjenja uz tekstove starih pisaca. Najpoznatiji je Vergilijev skolijast Servije, latinski gramatičar koji je djelovao u Rimu oko 400. n. e. Njegov komentar uz Vergilijevu Eneidu sačuvan je u jednom opširnijem i jednom kraćem izvodu. Napisao je, među ostalim, tri manja spisa o gramatici i metrici. Javlja se i kao su­ govornik u Makrobijevim Satumalijama. Primjer iz Hostija tre­ bao mu je uz ovaj Vergilijev stih da protumači oblik pilans u značenju lat. figens = »pribivši, zatjeravši«. Nižući riječi s početnim p-. Hostije postiže pjesnički ukras aliteracije, kao i u idućem ulomku. 2. ulomak Prisc. I 270 H. Priscijan je latinski gramatičar iz VI st. n. e. Ro­ dio se u Mauretaniji a predavao je u Carigradu. Ugledajući se u svoje grčke prethodnike, napisao je najveću sačuvanu latinsku gramatiku. Institutiones grammaticae, u 18 knjiga. Djelo je zamiš­ ljeno kao udžbenik za škole, te je kao takvo mnogo bilo upot­ rebljavano u srednjem vijeku. Primjer iz Hostija služi mu kao dokaz da je lat. riječ pecus, oris n. = »sitno blago, stoka« išla i po četvrtoj deklinaciji. vetustissimi: »najstariji pisci«; zbog toga superlativa neki misle da Priscijan stavlja Hostija uz bok Nevija i drugih najstarijih rimskih pisaca, te da je on morao biti suvremenik istarskog rata 178/7. pr. n. e., a ne onog iz 129. pr. n. e. 130

3. Macr. 6,3,6 Za ovim (to jest Homerom u II 489) poveo se pjesnik Hostije koji u II knjizi Istarskog rata kaže: Ni da mi je stotinu jezika i isto toliko usta a glas saliven

4. Macr. 6,5,S ad Aen. 3,75 Pa i Hostije u II knjizi Istarskog rata: 3. ulomak

Macr. 6,3,6: Ambrosius Theodosius Macrobius živio je oko 400. n. e. Glavno su mu djelo Saturnalia u 7 knjiga, napisana u obliku razgovora u predvečerje i idućih večeri o sedmodnevnoj svetko­ vini Saturnalijà u čast boga usjeva i žetve, Saturna. Ugledajući se u grčke tumače Homera, bavi se, u prvom redu, Vergilijem, nastojeći dokazati kako je on majstorski ovladao umjetničkim izražajnim sredstvima svojih grčkih i latinskih uzora i kako je bio potkovan u svim granama ljudskoga znanja. Za ovim Hostijevim ulomkom posegao je u povodu st. 625-27. u VI pjevanju Vergilijeve Eneide: Non, mihi si linguae centum sint oraque centum. Ferrea vox, omnis scelerum comprendere formas. Omnia poenarum percurrere nomina possim.

»Ni da mi je stotinu jezika i stotinu usta a glas od gvožđa, ne bih mogao obuhvatiti sve vrste zločina niti iskazati sve nazive kazni.« Vergilije tu misli na svakojake muke pokojnika u Podzemlju koji ispaštaju svoja raznovrsna nedjela. Makrobije uspoređuje to mjesto s odgovarajućim mjestima kod Hostija i Homera. Hoteći opisati nepregledno mnoštvo grčke vojske pod Trojom, Homer u 484. stihu drugoga pjevanja Ilijade zaziva pomoć sveznajućih Muza te u st. 488-90. kaže da bez te pomoći ne bi mogao imenovati sve grčke glavare ni da ima deset jezika, desetera usta, neslomiv glas i mjedeno srce u grudima. Vergilije se slično izrazio i na jed­ nom mjestu u svom spjevu o poljodjelstvu (Georg. II 43). 4. ulomak

ad Aen. 3, 75: u vezi s ukrasnim pridjevom arquitenens = »lukodržac«, koji je u tom stihu Eneide primijenjen na Apolona, Mak­ robije navodi dva mjesta iz Nevijeva epa Bellum Punicum, a onda mjesto iz Hostija, te govori o epitetima koji se javljaju već u starih pjesnika. 131

Ujedno božanska Minerva, a s njom i nepobjedivi lukodriac Apolon, Latonin sin... 5. Schol. Aen. post fr. 1 Isti (to jest Hostije, vidi 1. ulomak) kaže: odluka spremno u srcu prikovana - »prikovana«, to jest »čvrsta«, »postojana«.

Dia Minerva. . . Apollo arquitenens: uz 2. ulomak, koji je, oči­ to, bio uvod u neku homersku proširenu poredbu, ovo je još je­ dan primjer homerskog epskog postupka kod Hostija; iako opi­ suje događaj koji se zbio u punom svjetlu povijesti, Hostije tu uvodi ratnička božanstva Minervu i Apolona koji srljaju u borbu na istarskom tlu kao i kod Homera pod mitskim zidinama Troje. Minerva je stara italska boginja, možda etruščanskog podrijetla; slavili su je kao zaštitnicu rimske države, zatim umjetnika, obrtnikà, pjesnika i učitelja. Rano je izjednačena s grčkom Paladom-Atenom, koja, kao i Zeus, baca munje te zadaje svojom pojavom silan strah; u Odiseji ona bdi nad sudbinom đovitljivca Odiseja. Apolon je mitski sin Zeusa i Lete-Latone, brat Artemidin. U Ili­ jadi je zaštitnik Trojanaca i rimskoga praoca Eneje. Častili su ga kao boga proročišta, zdravlja, glazbe i kao predvodnika Muza, ali i kao boga-strijelca, lukodršca, koji se osobno miješa u borbe pod trojanskim zidinama. U Rim je kult toga grčkog božanstva unesen razmjerno kasno, tek u V st. pr. n. e. simul; tu su riječ dodali još jedanput tek noviji izdavači, da bi heksametar bio potpun; neki izdavači, mjesto te riječi, dodaju glagol ruit »srče, srlja«. 5. ulomak schol. Aen. post fr. 1: taj se Hostijev ulomak navodi uz stih 12, 121 Eneide, odmah iza 1. ulomka, kao još jedan primjer uporabe glagola pilare = figere kod Hostija. 132

6. Fest. p. 356 M (488 L), pod natuknicom TESCA Hostije u Istarskom ratu, knjiga... . . . visoko kroz nebeske rojeve. . . oskvrnut ćeš drevna svetišta bogova... 7. Fest. p. 341,23 M (539 L), pod natuknicom SCAEVAM. Ho­ stije u Istarskom ratu, knjiga ... ... osjeća nesre. . . umire, posve... 6. ulomak Fest. p. 356 M (488 L): Seksto Pompej Fest živio je u drugoj po­ lovici II st. n. e. Poznat je po tome što je sastavio skraćeni izvod iz djela De verborum significatu, što ga je, u Augustovo doba, na­ pisao gramatičar i istraživač jezičnih starina Verije Flak. Počet­ kom srednjeg vijeka činio se i skraćeni Festov izvod predugim, pa ga je u VIII st. još jednom skratio Pavao Đakon. Ovaj Hostijev ulomak nalazi se, doduše, u sačuvanoj polovici Festova tek­ sta, ali je taj tekst baš na tom mjestu jako oštećen, a Pavao je pri svom skraćivanju, na žalost, ispustio upravo navod iz Hostija. Stoga imaju kritičari teksta mnogo muke kad žele uspostaviti i dopuniti ulomak što ga je Verije Flak uzeo iz Hostija. Ovdje je on, dakako, naveden u liku koji je uspostavio izdavač Morel tesca: Fest kaže da riječ tesca, orum, n. znači mjesta određena za augurij, to jest motrenje i tumačenje znakova prema ptičjem letu, koje su o važnim prigodama obavljali auguri, svećenici gataoci i tumači znamenjà. a tq u e ------ i violabis: W. Morel misli da je tu izgubljeno oko pola stiha. 7. ulomak Fest. p. 341,23 M (539 L) s. v. SCAEVAM: dok je, što se tiče pret­ hodnoga ulomka, propala desna strana lista u Festovu rukopisu, ovdje se to desilo s lijevom; velika praznina koja je tako nastala progutala je i navod Hostijeve knjige iz koje je ulomak uzet. Oš­ tećenje je toliko da je nemoguće uhvatiti smisao. Najprije se kaže da scaevus u lat. znači i »koban« i »sretan«, zatim se kaže da u grčkom odgovarajući pridjev znači »lijevi«, a onda je slije­ dio primjer upotrebe te riječi kod Hostija. Kod Plauta, a to će reći u pučkom govoru, scaeva znači znamenje opaženo na nebu s lijeve strane, sretno ili nesretno.

133

Tito Livije OD OSNUTKA GRADA RIMSKI RATOVI PROTIV HISTRA TITO LIVIJE (59. pr. n. e. - 17. n. e.) rodio se i umro u današnjoj Padovi, tako reći u srcu zemlje istarskih susjeda Veneta, otpri­ like na pola puta od padskog ušća do Akvileje. Jamačno mu je upravo ta prostorna blizina bila jedan od poticaja da, opisujući događaje u Sjevernoj Italiji, razmjerno mnogo prostora posveti osnutku Akvileje i istarskom ratu. Livijeve stranice o Histrima svakako su najopsežniji, umjetnički najvredniji i povijesno naj­ dragocjeniji tekst o Istri sačuvan iz starine. Te su stranice uklopljene u veliku Livijevu povijest Rima, Ab Urbe condita - Od osnutka Grada, u 142 knjige. Prava predo­ džba o opsegu toga djela može se dobiti ako se ima na umu da u današnjim izdanjima svaka Livijeva knjiga ima pedesetak ti­ skanih stranica male osmine, a sve knjige skupa imale bi više od 7000 takvih stranica. No, sačuvano je samo 35 knjiga: 1-10. u potpunosti, 21-45. s većim ili manjim prazninama. Izgubljene di­ jelove donekle dopunjuju sačuvani sažeci ili periohe, poneki ulomak pronađen u suhom pijesku Egipta ili kao navod u dru­ gih pisaca te zbirka znamenja koju je u IV st. n. e. izradio Julije Opsekvent na temelju Livijeva teksta. Za povijest Histrà koban je osobito gubitak 20. knjige s opisom prvoga poznatog rata Rimljana protiv Histra 222. ili 221. pr. n. e.; prvih poglavlja 41. knjige s uvodom u istarski rat 178. pr. n. e. (danas poznati tekst počinje okrnjenom rečenicom koja je, vjerojatno, posljednja re­ čenica nekadanjeg 4. poglavlja); i, napokon, 59. knjige, s opisom Tuditanova pohoda protiv Japoda i Histra 129. pr. n. e. Na sre­ ću, većina je mjesta o Histrima sačuvana, i ona sadrže zaista vri­ jedne povijesne podatke: 134

Liv. 10,2, 302. p r . n. e .: Histri zajedno s Ilirima i Libumima gospodare Jadranskim morem. Liv. 21,16, 2 1 9. p r . n . e .: Histri se spominju među izaziva­ čima rimskog oružja, zajedno sa Sardima, Korzičanima i Ilirima; Liv. 39,55-6, 183. p r . n. e. : rimski konzul Marko Klaudije vodi, s dopuštenjem Senata, svoje legije u Istru; potkraj iste godine obustavlja pohod protiv Histrà i vraća se u Rim radi izbora; Liv. 40,18, 182. p r . n. e. : strah od istarskog brodovlja do­ pire sve do obala Brundizija i Tarenta u Kalabriji; Liv. 40,26, 182. p r . n. e. : u Istri bjesni rat koji ugrožava ionako težak položaj rimske vojske u Liguriji; Liv. 41,1-14, 1 7 8 - 1 7 7 . p r . n. e.: Rimljani opet vode rat protiv Histra, s promjenljivom srećom; rat završava pora­ zom Histra; Liv. 43,1, 17 1. p r . n . e . : Histri još uvijek ugrožavaju Akvi­ leju, zajedno s Ilirima; Liv. 43,5, 170. p r . n. e.: Histri, Kami i Japodi žale se Se­ natu protiv postupaka konzula Gaja Kasija. Livije je svoje djelo zamislio kao spomenik veličini Rima, njegovu kraljevskom narodu, prvom među narodima svijeta. Dakako da je pitanje Histra u okviru te veličanstvene zamisli bilo rubno, pa su gotovo svi spomenuti podaci samo usputne napomene iznesene nekim drugim, za maticu pripovijedanja važnijim, povodom. Izuzetak je samo opis istarskog rata 178-177. pr. n. e.; on je u dvanaest prvih poglavlja 4L knjige glavni, a u nekoliko njih i jedini predmet pripovjedačke obrad­ be. Nekima se čak učinilo da njegova podrobnost nije ni u kak­ vu omjeru s nevelikim vojnim i svjetskopovijesnim značenjem samoga događaja. Čini se, ipak, da taj rat pobudio Livijevu po­ zornost zbog drugih razloga; u prvom redu zbog svojih neočeki­ vanih zapleta i zbog potresnog dojma što ga je on isprva bio iza­ zvao u Rimu i u cijeloj Italiji, a zatim i zbog sukoba i rječitih ob­ računa što su se zbog toga zbili u Senatu. Osim toga, rat s Hist­ rima bio je, kao i rat protiv Hanibala, još jedan dokaz za čuvenu tvrdnju da Rim, doduše, zna gubiti bitke, zbog pogrešaka ili mo­ ralne neizgrađenosti pokojega svog vojskovođe, ali da uvijek do­ biva ratove. 135

Temeljna je pobuda Livijeva djela izrazito slaviteljska, ali ono, s kraja na kraj, zrači nekom čestitošću, kao i Vergilijeva Etieida, s kojom ga često uspoređuju. Ta čestitost ne dopušta piscu da svjesno iskrivljuje činjenice. Ipak sama narav djela i okolnosti njegova nastanka znatno utječu na povijesnu vrijed­ nost njegovih podataka. S time nije uvijek dovoljno računala za­ vičajna historiografija, koja je Livijevu tekstu pristupala s razu­ mljivim rodoljubnim žarom, nastojeći tekst razumjeti i objasni­ ti, a ne dovesti ga u pitanje. Ali, između toga teksta i povijesne stvarnosti koja se iz njega želi očitati stoji ponajprije njegova umjetnička oblikovanost. Livije nije pisao povijest u današnjem smislu, utemeljenu na primarnim povijesnim svjedočanstvima, nego književni ogled kojim je već oblikovanu pisanu predaju htio približiti ukusu svoga doba. Njegovo je pak doba smatralo daje pisanje povijesti zadaća govomištva - opus oratorium, kako kaže glavni LivijeV uzor, Ciceron, u svom spisu o zakonima (leg. 1,5). Takva usmjerenost uključuje upotrebu određenih postupa­ ka i općih mjesta svojstvenih tom književnom rodu, odabiranje sadržaja pogodnih za oratorsku obradbu, a izostavljanje onih koji to nisu, zatim uporabu govorničkih ukrasa, umetanje govo­ ra, i si. Livije je, kao rođeni književnik i darovit govornik, s iz­ razitom sklonosti prema drami, bio, tako reći, predodređen da zadovolji zahtjeve upravo takva književnog ukusa. U njegovu djelu ima mnoštvo slikovitih izvještaja, rječitih govora, lijepih i zaokruženih odlomaka, ali nema nikakvih podataka o trgovini, novčanim prilikama, gospodarstvu ili zakonodavnim pitanjima. Zato je Livijeva povijest izvrsno, na mahove potresno i napeto a uvijek poučno i zanimljivo štivo, ali nije ni potpun ni u svakoj pojedinosti pouzdan povijesni prikaz. Druga okolnost koja nalaže oprez pri čitanju Livija kao po­ vijesnog izvora jesu dugo vrijeme i razni posrednici između nje­ ga i opisivanih događaja. Livije je bio umjetnik riječi po ukusu svog doba, a ne istraživač koji povijesnu istinu crpe iz primar­ nih i događajima suvremenih izvora. A takvih je izvornih pisa­ nih svjedočanstava bilo i u njegovo doba, on je za njih znao, spo­ minje ih na više mjesta, ali ih nije išao gledati. U hramovima Sa­ tureia, Cerere, Junone Monete i drugdje čuvali su se, zajedno s raznim dragocjenostima, službeni spisi, kao što su senatski za­ ključci, međunarodni ugovori, državni računi, konzulski fasti 136

Položaj i kretanje rimskih legija i istarske vojske u ratu 178/177. pr.n.e. (prema G. Veithu)

svakogodišnji popisi činovnika na čelu s konzulima, popisi trijumfatora, itd. U arhivima su se, dalje, čuvali tzv. libri lintei, drev­ ni ljetopis rimskoga naroda zapisan na lanenoj tkanini, i sveće­ nički anali - sažeti zapisi o najvažnijim događajima godine, izla­ gani pred uredom velikog svećenika a potkraj II st. pr. n. e. iz­ dani u 80 knjiga. U uglednim su obiteljima pohvalni natpisi na kipovima predaka i na nadgrobnim pločama podsjećali na dr­ žavne službe koje su obavljali pokojnici i na njihova djela; neki pisci spominju i razne obiteljske bilješke na temelju kojih su sa­ stavljani pogrebni govori nad odrom uglednika. Poznato je da su se takovim izravnim svjedočanstvima služili, na primjer, Polibije i Tacit, ali ne i Livije; on se nadovezao na već oblikovanu književnu predaju mlađih analista, koji su bili tako nepouzdani da im ponekad ni sàm Livije ne vjeruje. Obično se smatra da su pouzdaniji oni dijelovi Livijeva teksta koji se oslanjaju na Polibija, a manje pouzdana ona mjesta na kojima pisac slijedi analiste. Ali, analiste je Livije umjetnički toliko natkrilio da se oni poslije njega više nisu ni čitali ni prepisivali, pa su njihova djela izgubljena. Od Polibijeva povijesnog djela prvih je pet knjiga, doduše, sačuvano potpuno, ali od ostalih 35 danas postoje samo izvaci. Stoga se, kad je riječ o pojedinostima, može samo naga­ đati kojim se piscem Livije poslužio. Zanimljivo je, na primjer, da on u opisu prve godine rata protiv Histrà, 178-177. pr. n. e., navodi mnoštvo podataka o položaju tabora, jačini i rasporedu pojedinih dijelova vojske, razmještaju straža i načinu opskrbe, iako sam nije imao nikakva vojničkog iskustva. Taj opis, možda, počiva na Polibiju ili kojem drugom piscu Polibijeva kova. U opisu druge ratne godine pretežu, naprotiv, razračuni među za­ povjednicima na bojištu, njihova borba za daljnje vođenje rata i raspre u Senatu; o presudnoj pak bitki, u proljeće 177. pr. n. e., u kojoj je, prema Liviju, poginulo čak 4000 Histrà, ne spomi­ nje se ni mjesto ni druge okolnosti, što, opet, podsjeća na povr­ šno pisanje mlađih analista. Prvi predliterarni prikazi toga rata nastajali su još za zbivanja na bojištu i unutrašnjopolitičkih razračuna što su ih ona izazivala. Potjecali su od samih zapovjednika i ljudi iz njihove okoline, koji su, namećući svoje verzije, nastojali obraniti i istaći vlastitu ulogu u događajima, a političkim suparnicima nanijeti štetu. Ti su izvještaji dospijevali ne samo pred Senat i narodnu skupštinu 138

nego i u konzulske obitelji, gdje su čuvani, razrađivani i uklju­ čivani u obiteljsku predaju. Odatle su mogli dospjeti u djela mlađih analista a preko njih i u Livijev tekst. Poznato je da se mlađi analisti nisu žacali ni krivotvorenja povijesnih podataka, kad je to išlo u prilog pojedinim uglednim rimskim rodovima. Senat je, sa svoje strane, na temelju glasina, usmenih i pismenih izvještaja koji su mu pristizali, izglasao čitav niz odluka i odaslao mnoga pisma u vezi s istarskim ratom. Pismena pak svjedočan­ stva o radu Senata pohranjivala su se među državne spise, te se, kao i oni, spominju kod raznih povjesničara i drugih starih pi­ saca. Kod Livija su, dakako, sve te vrste izvorne građe ostavile samo poneki vrlo posredan trag. Potanje bi proučavanje ipak moglo razlučiti u njegovu tekstu obje konzulske verzije o istarskom ratu, Manlijevu i Klaudijevu; pokazalo bi kako su se one postup­ no zaokruživale u cjelovite i suparničke izvještaje, dok je Senat, ne potrudivši se da sam utvrdi pravo stanje stvari, na temelju tuđih podataka samo odlučivao što mu se u danom trenutku či­ nilo najpotrebnijim. Da bi se vidjelo kako Livijev tekst pruža do­ voljno oslonaca za jednu takovu raščlanu, ovdje se na kraju na­ vode ona mjesta u 41. knjizi na kojima se pisana svjedočanstva izrijekom spominju ili lako naslućuju: 41,1-4 o p i s p o č e t k a r a t a d o v r a ć a n j a i z g u b l j e ­ n o g t a b o r a ; očito se temelji na izvještaju samoga konzula Manlija koji svoj početni neuspjeh nastoji prika­ zati kao slučaj i zabunu; istaknuta je njegova hladnokrvnost i poduzetnost koja popravlja nastalu štetu, govori se 0 junaštvu pojedinih vojnika da bi se popravio loš dojam, naglašavaju se neznatni vlastiti i znatni neprijateljski gubici. 41,5 g l a s i n e o p o r a z u š t o s u i h u A k v i l e j u d o ­ n i j e l a b r a ć a N o v e l i a o d a t l e s u se p r o ­ š i r i l e s ve d o R i m a ; Senat o njima raspravlja, do­ nosi više odluka o prekorednom novačenju i premješta­ nju vojske, pretori izdaju odgovarajuće proglase, otprema se nalog Manlijevu konzulskom drugu Marku Juniju Bra­ tu da prijeđe iz Ligurije u Galiju, da prikupi ondje vojsku 1 krene u Istru. 139

41.5 u m i r u j u ć e J u n i j e v o p i s m o iz A k v i l e j e ; ono se, jamačno, slagalo s Manlijevom verzijom, jer malo niže novi konzul Klaudije Pulher prigovara Juniju da se pridružio sramoti svoga konzulskoga druga. 41.6 s e n a t s k a o d l u k a k o j o m s e j e d a n o d k o n ­ z u l a p o z i v a u R i m r a d i i z b o r a ; donesena je postoje raspravljen spomenuti umirujući Junijev izvještaj. 41.7 i s t r a g a p r e d S e n a t o m i n a r o d n o m s k u p ­ š t i n o m ; u njoj je do punog izražaja došla verzija Manlijevih protivnika. 41.8 u s m e n i i z v j e š t a j M a n l i j e v a n a m j e s n i k a L u c i j a M i n u c i j a T e r m a p r e d S e n a t o m ; is­ ticao je težinu rata s Histrima, kako bi Senat pristao da konzulima Manliju i Juniju produži konzulske ovlasti za još godinu dana. 41.9 s e n a t s k a o d l u k a o u p u ć i v a n j u u I s t r u d v i j u l e g i j a t e 12. 0 0 0 p j e š a k a i 600 k o ­ n j a n i k a iz s a v e z n i č k i h g r a d o v a ; donesena je, vjerojatno, pod dojmom rasprave o spomenutom Minucijevu izvještaju. 41.10 d o p i s p r o k o n z u l a M a n l i j a i J u n i j a o u spje šnoj bitki s Hi s tr i ma u proljeće 177. p r . n. e.; vjerojatno su u njemu pretjeravali kako bi pred Senatom stvorili dojam da je rat zapravo za­ vršen i da nije potrebno da zapovjedništvo predaju no­ vom konzulu, Klaudiju Pulhru. 41.10 s v a đ a u r i m s k o m t a b o r u ; opis se, očito, temelji na prikazu Klaudijevih neprijatelja Manlija i Junija, od­ nosno njihovih pristaša, jer se jako ističe nedolično pona­ šanje novoga konzula. 41.11 o p i s p a d a N e z a k c i j a ; govori se o porazu Histrà, o plijenu i o zarobljenicima, pa je vjerojatno posrijedi službeni Klaudijev izvještaj kojim je htio pripremiti Senat na svoj kasniji zahtjev da mu se odobri trijumf. Trijumf se odobravao ako je pobjeda bila nad vanjskim neprijate­ ljem, ako je bila prava - victoria iusta i ako je ubijen odre­ đen broj neprijatelja. 140

41.12 s e n a t s k a o d l u k a o p r e b a c i v a n j u v o j s k e iz I s t r e u L i g u r i j u ; donesena je pošto je Senat primio na znanje Klaudijev izvještaj iz prethodne glave o uspješnom pokoravanju Istre. 41.12 s e n a t s k a o d l u k a o d v o d n e v n i m o b r e d i ­ ma z a h v a l n o s t i b o g o v i m a u p o v o d u p o ­ b j e d e n a d H i s t r i m a ; donesena je na temelju pis­ ma konzula Klaudija o događajima u Istri, a to je pismo sadržavalo izvještaj na kojem se temelji opis pada Nezakcija u prethodnom poglavlju. 41.13 s e n a t s k a o d l u k a k o j o m se k o n z u l u o d o ­ b r a v a t r i j u m f ; svakako joj je prethodila rasprava o opravdanosti zahtjeva, odnosno o porazu Histrà. 41.13 o p i s p o b j e d n i č k o g s l a v l j a ; temeljni podaci uzeti su iz izvora koji se kod Livija ne navodi, ali postoji i danas: to je službeni zapisnik o trijumfu - acta triumpho­ rum - u kojem stoji da je Klaudije proslavio trijumf de Histre(is) et Liguribus, usp. Acta tr. CIL I2 p. 48 et 341. Po­ daci o novčanim nagradama i o neraspoloženju među sa­ vezničkim vojnicima uzeti su iz drugog izvora. 41.14 s e n a t s k a o d l u k a o v r a ć a n j u s a v e z n i č k e v o j s k e u I s t r u donesena je, vjerojatno, nakon ra­ sprave u kojoj je ocijenjeno da je Istra još pogibeljno pod­ ručje.

10,2. Eodem anno classis Graecorum Cleonymo duce Lacedae­ monio ad Italiae litora adpulsa Thurias urbem in Sallentinis ce­ pit. Adversus hunc hostem consul Aemilius missus proelio uno fugatum compulit in naves. Thuriae redditae veteri cultori, Sallentinoque agro pax parta. Iunium Bubulcum dictatorem mis­ sum in Sali3ntinos in quibusdam annalibus invenio et Cleonymum, priusquam confligendum esset cum Romanis, Italia ex­ cessisse. 141

Circumvectus inde Brundisii promunturium medioque sinu Hadriatico ventis latus, cum laeva importuosa Italiae litora, dextra Illyrii Libumique et Histri, gentes ferae et magna ex parte latrociniis maritimis infames, terrerent, penitus ad litora Venetorum pervenit.

Periocha libri XX. .... Bellum Illyriis propter unum ex legatis, qui ad eos missi erant, occisum indictum est, subactique in de­ ditionem venerunt. M Claudius Marcellus cos. occiso Gallorum Insubrium duce, Ver tornaro, opima spolia rettulit. Histri subacti sunt. Iterum Illyrii cum rebellassent, domiti in deditionem venerunt.

21,16. Sub idem fere tempus et legati qui redierant ab Cartha­ gine Romam rettulerunt omnia hostilia esse et Sagunti exci­ dium nuntiatum est; tantusque simul maeror patres misericor­ diaque sociorum peremptorum indigne et pudor non lati auxi­ lii et ira in Carthaginienses metusque de summa rerum cepit, velut si iam ad portas hostis esset, ut tot uno tempore motibus animi turbati trepidarent magis quam consulerent: nam neque hostem acriorem bellicosioremque secum congressum, nec rem Romanam tam desidem unquam fuisse atque imbellem. Sardos Corsosque et Histros atque Illyrios lacessisse magis quam exer­ cuisse Romana arma et cum Gallis tumultuatum verius quam belligeratum: Poenum hostem veteranum, trium et viginti an­ norum militia durissima inter Hispanas gentes semper victo­ rem, duci acerrimo adsuetum, recentem ab excidio opulentis­ simae urbis, Hiberum transire, trahere secum tot excitos Hispa­ norum populos, conciturum avidas semper armorum Gallicas gentes: cum orbe terrarum bellum gerendum in Italia ac pro moenibus Romanis esse. 142

39,55. M. Claudius consul Gallis ex provincia exactis Histri­ cum bellum moliri coepit litteris ad senatum missis, ut sibi in Histriam traducere legiones liceret. Id senatui non placuit. Il­ lud agitabant uti colonia Aquileia deduceretur, nec satis con­ stabat utrum Latinan an civium Romanorum deduci placeret. Postremo Latinam potius coloniam deducendam patres censuerunt. Triumviri creati sunt P. Scipio Nasica C. Flaminius L. Manlius Acidinus.

39,56. Eodem anno A. Terentius proconsul haud procul flu­ mine Ilibero, in agro Ausetano, et proelia secunda cum Celti­ beris fecit, et oppida, quae ibi communierant, aliquot expug­ navit. Ex Histria revocatus M. Marcellus exercitu dimisso Romam co­ mitiorum causa rediit. Creavit consules Cn. Baebium Tamphi­ lum et L. Aemilium Paulum.

40,18. Comitia consulibus rogandis fuere: creati P. Cornelius Lentulus M. Baebius Tamphilus. Praetores inde facti duo Q. Fabii, Maximus et Buteo, Ti. Claudius Nero Q. Petilius Spurinus M. Pinarius Rusca L. Duronius. His inito magistratu provinciae ita sorte evenerunt: Ligures consulibus, praetoribus Q. Petilio urbana, Q. Fabio Maximo peregrina, Q. Fabio Buteoni Gallia, Ti. Claudio Neroni Sicilia, M. Pinario Sardinia, L. Duronio Apulia; et Histri adiecti, quod Tarentini Brundisiniqu. nuntiabant maritimos agros infestos transmarinarum navium latrociniis esse. Eadem Massilienses de Ligurum navibus querebantur. 143

40,26. Romae magnam trepidationem litterae Baebii fecerunt, eo maiorem quod paucos post dies Marcellus, tradito exercitu Fabio Romam cum venisset, spem ademit eum qui in Gallia esset exercitum in Ligures posse traduci, quia bellum cum His­ tris esset prohibentibus coloniam Aquileiam deduci : eo profec­ tum Fabium, neque inde regredi bello inchoato posse. 40,34. Aquileia colonia Latina eodem anno in agrum Gallo­ rum est deducta. Tria milia peditum quinquagena iugera, cen­ turiones centena, centena quadragena equites acceperunt. Tresviri deduxerunt P. Cornelius Scipio Nasica C. Flaminius L . Manlius Acidinus. 41,1.... a patre in pace habitam armasse eoque iuventuti prae­ dae pergratus esse dicebatur. Consilium de Histrico bello cum haberet consul, alii gerendum extemplo, antequam contrahere copias hostes possent, alii consulendum prius senatum cense­ bant. Vicit sententia quae diem non proferebat. Profectus ab Aquileia consul castra ad lacum Timavi posuit; imminet mari is lacus. Eodem decem navibus C. Furius duumvir navalis venit. Adversus Illyriorum classem creati duumviri navales erant, qui tuendae viginti navibus maris superi orae Anconam velut car­ dinem haberent; inde L. Cornelius dextra litora usque ad Ta­ rentum, C. Furius laeva usque ad Aquileiam tueretur. Eae na­ ves ad proximum portum in Histriae fines cum onerariis et magno commeatu missae, secutusque cum legionibus consul quinque ferme milia a mari posuit castra. In portu emporium brevi perfrequens factum omniaque hinc in castra supporta­ bantur. Et, quo id tutius fieret, stationes ab omnibus castrorum partibus circumdatae sunt: in Histriam versum praesidium sta­ tivum, repentina cohors Placentina opposita: inter mare et castra et ut idem aquatoribus ad fluvium esset praesidium, M. Aebutius tribunus militum secundae legionis duos manipulos militum ducere iussus est; T. et C. Aelii tribuni militum legio­ nem tertiam, quae pabulatores et lignatores tueretur, via quae 144

Aquileiam fert duxerant. Ab eadem regione mille ferme pas­ suum castra erant Gallorum: Catmelus regulus praeerat tri­ bus haud amplius milibus armatorum. 41,2. Histri, ut primum ad lacum Timavi castra Romana sunt mota, ipsi post collem occulto loco consederunt, et inde obli­ quis itineribus agmen sequebantur, in omnem occasionem in­ tenti; nec quicquam eos quae terra marique agerentur fallebat. Postquam stationes invalidas esse pro castris, forum turba iner­ mi frequens inter castra et mare mercantium sine ullo terrestri aut maritimo munimento viderunt, duo simul praesidia, Pla­ centinae cohortis et manipulorum secundae legionis, aggre­ diuntur. Nebula matutina texerat inceptum; qua dilabente ad primum teporem solis, perlucens iam aliquid, incerta tamen ut solet lux speciem omnium multiplicem intuenti reddens, tum quoque frustrata Romanos, multo maiorem iis quam erat hostium aciem ostendit. Qua territi utriusque stationis milites ingenti tumultu cum in castra confugissent, haud paulo ibi plus quam quod secum ipsi attulerant, terroris fecerunt. Nam neque dicere quid fugissent nec percunctantibus reddere responsum poterant; et clamor in portis, ut ubi nulla esset statio quae sustineret impetum, audiebatur; et concursatio in obscuro incidentium aliorum in alios incertum fecerat an hostis intra vallum esset. Una vox audiebati ad mare vocantium; id forte temere ab uno exclamatum totis passim personabat castris. Itaque primo, velut iussi id facere, pauci, armati alii, maior pars inermes, ad mare decurrunt, dein plures, postremo prope omnes, et ipse consul, cum frustra revocare fugientes conatus nec imperio nec auctoritate nec precibus ad extremum valuis­ set. Unus remansit M. Licinius Strabo, tribunus militum tertiae legionis, cum tribus signis ab legione sua relictus. Hunc in vacua castra impetu facto Histri, cum alius armatus iis nemo obviam isset, in praetorio instruentem atque adhortantem suos oppresserunt. Proelium atrocius quam pro paucitate resisten10

Antička svjedočanstva o Istri

145

tium fuit, nec ante finitum est quam tribunus militum quique circa eum constiterant interfecti sunt. Praetorio deiecto direptisque, quae ibi fuerunt, ad quaestorium, forum quintanam­ que hostes pervenerunt. Ibi cum omnium rerum paratam expositamque copiam et stratos lectos in quaestorio invenissent, re­ gulus accubans epulari coepit. Mox idem ceteri omnes, armo­ rum hostiumque obliti, faciunt; et ut quibus insuetus liberalior victus esset avidius vino ciboque corpora onerant. 41,3. Nequaquam eadem est tum rei forma apud Romanos; terra mari trepidatur; nautici tabernacula detendunt commea­ tumque in litore expositum in naves rapiunt; milites in scaphas et mare territi ruunt; nautae metu ne compleantur navigia, alii turbae obsistunt, alii ab Utore naves in altum expellunt. Inde certamen, mox etiam pugna cum vulneribus et caede in vicem militum nautarumque oritur, donec iussu consuUs procul a terra classis submota est. Secernere inde inermes ab armatis coepit. Vix mille ducenti ex tanta multitudine qui arma haberent, perpauci equites, qui equos secum eduxissent, inventi sunt; cetera deformis turba velut lixarum calonumque, praeda vere futura, si belli hostes meminissent. Tunc demum nuntius missus ad tertiam legionem revocandam et Gallorum praesidium; et simul ex omnibus locis ad castra recipienda demendamque ignominiam rediri coeptum est. Tribuni mili­ tum tertiae legionis pabulum lignaque proicere iubent, cen­ turionibus imperant ut graviores aetate milites binos in ea rumenta ex quibus onera deiecta erant imponant; equites ut singulos e iuvenibus pedites secum in equos tollant: egre­ giam gloriam legionis fore si castra metu secundanorum amissa sua virtute recipiant. Et recipi facile esse si in praeda occupati barbari subito opprimantur; sicut ceperint, posse capi. Summa militum alacritate adhortatio audita est. Ferunt citati signa, nec signiferos armati morantur. Priores tamen consul copiae­ que quae a mari reducebantur ad vallum accesserunt. L. Atius tribunus primus secundae legionis, non hortabatur modo mili146

tes sed docebat etiam, si victores Histri, quibus armis cepis­ sent castra, iisdem capta retinere in animo haberent, primum exutum castris hostem ad mare persecuturos fuisse, deinde stationes certe pro vallo habituros: vino somnoque veri simi­ le esse mersos iacere. 41,4. Sub haec A. Baeculonium, signiferum suum, notae forti­ tudinis virum, inferre signum iussit. Die, si se sequerentur quo celerius fieret facturum dixit; conisusque cum trans vallum sig­ num traiecisset, primus omnium portam intravit. Et parte alia T. et C. Aelii, tribuni militum tertiae legionis, cum equitatu adveniunt. Confestim et quos binos oneraria in iumenta impo­ suerant secuti, et consul cum toto agmine. At Histrorum pauci qui modice vino usi erant, memores fuerant fugae, aliis somno mors continuata est; integraque sua omnia Romani, praeter­ quam quod vini cibique absumptum erat, receperunt. Aegri quoque milites, qui in castris relicti fuerant, postquam intra vallum suos senserunt, armis arreptis caedem ingentem fece­ runt. Ante omnes insignis opera fuit C. Popili equitis; Sabello cognomen erat. Is pede saucio relictus longe plurimos hostium occidit. Ad octo milia Histrorum sunt caesa, captus nemo, quia ira et indignatio immemores praedae fecit. Rex tamen Histrorum temulentus ex convivio, raptim a suis in equum im­ positus, fugit. Ex victoribus ducenti triginta septem milites pe­ rierunt, plures in matutina fuga quam in recipiendis castris 41,5. Forte ita evenit ut Cn. et L. Gavillii Novelli, Aquileienses, cum commeatu venientes, ignari prope in capta castra ab Histris inciderent. Ii cum Aquileiam relictis impedimentis re­ fugissent, omnia terrore ac tumultu non Aquileiae modo, sed. Romae quoque post paucos dies impleverunt; quo non capta tantum castra ab hostibus nec fuga, quae vera erant, sed per­ ditas res deletumque exercitum omnem allatum est. Itaque, quod in tumultu fieri solet, dilectus extra ordinem non in urbe 147

tantum, sed tota Italia indicti. Duae legiones civium Romano­ rum conscriptae, et decem milia peditum cum equitibus quin­ gentis sociis nominis Latini imperata. M. Iunius consul transire in Galliam et ab civitatibus provinciae eius quantum quaeque posset militum exigere iussus. Simul decretum ut Ti. Claudius praetor militibus legionis quartae et socium Latini nominis quinque milibus, equitibus ducentis quinquaginta, Pisas ut con­ venirent ediceret, eamque provinciam dum consul inde abesset tutaretur; M. Titinius praetor legionem primam, parem nume­ rum sociorum peditum equitumque, Ariminum convenire iuberet. Nero paludatus Pisas in provinciam est profectus; Titinus C. Cassio tribuno militum Ariminum qui praeesset legioni misso dilectum Romae habuit. M. Iunius consul ex Liguribus in provinciam Galliam transgressus, auxiliis protinus per civitates Galliae militibusque coloniis imperatis, Aquileiam pervenit. Ibi certior factus exercitum incolumem esse, scriptis litteris Romam, ne tumultuarentur, ipse remissis auxiliis quae Gallis imperaverat, ad collegam est profectus. Romae magna ex necopinato laetitia fuit: dilectus omissus est, exauctorati, qui sacramento dixerant, et exercitus qui Arimini pestilentia adfectus erat domum dimissus. Histri magnis copiis cum castra haud procul consulis castris haberent, postquam alterum consulem cum exercitu novo advenisse audierunt, passim in civitates dilapsi sunt. Consules Aquileiam in hiberna legiones reduxerunt. 41.6. Sedato tandem Histrico tumultu senatus consultum fac­ tum est ut consules inter se compararent uter eorum ad comitia habenda Romam rediret. 41.7. Per eosdem forte dies M. Iunius consul ex Histria comi­ tiorum causa Romam venit. Eum cum in senatu fatigassent in­ terrogationibus tribuni plebis Papirius et Licinius de iis quae in Histria essent acta in contionem quoque produxerunt. Ad quae cum consul se dies non plus undecim in ea provincia fuisse re148

sponderet, quae se absente acta essent, se quoque, ut illos, fa­ ma comperta habere, exsequebantur deinde quaerentes, quid ita non potius A. Manlius Romam venisset, ut rationem red­ deret populo Romano, cur ex Gallia provincia quam sortitus esset in Histriam transisset? Quando id bellum senatus decre­ visset, quando id bellum populus Romanus iussisset? At hercule privato quidem consilio bellum susceptum esse, sed gestum prudenter fortiterque. Immo, utrum susceptum sit nequius an inconsultius gestum dici non posse. Stationes duas necopinan­ tes ab Histris oppressas, castra Romana capta, quod peditum, quod equitu, in castris fuerit caesum; ceteros inermes fusos­ que, ante omnes consulem ipsum, ad mare ac naves fugisse. Privatum rationem redditurum earum rerum esse quoniam consul noluisset. 41,8. Comitia deinde habita. Consules creati C. Claudius Pul­ cher Ti. Sempronius Gracchus. Et postero die praetores facti... Idibus Martiis, quo die Sempronius Claudiusque consulatum inierunt, mentio tantum de provinciis Sardinia Histriaque et utriusque hostibus fuit qui in his provinciis bellum concivis­ sent. Postero die legati Sardorum, qui ad novos magistratus dilati erant, et L. Minucius Thermus, qui legatus Manli consulis in Histria fuerat, in senatum venit. Ab his edoctus est senatus quantum belli eae provinciae haberent. Moverunt senatum et legationes socium nominis Latini.

41,9. Provinciae deinde, quae in bello erant, Sardinia atque Histria consulibus decretae. In Sardiniam duae legiones scribi iussae, quina milia in singulas et duceni pedites, treceni equi­ tes, et duodecim milia peditum sociorum ac Latini nominis et sescenti equites et decem quinqueremes naves, si deducere ex navalibus vellet. Tantumdem peditum equitumque in Histriam, 149

quantum in Sardiniam, decretum. Et legionem unam cum equitibus trecentis, et quinque milia peditum sociorum et du­ centos quinquaginta mittere equites in Hispaniam consules ad M. Titinium iussi. Priusquam consules provincias sortirentur, prodigia nuntiata sunt: lapidem in agro Crustumino in lucum Martis de caelo cecidisse; puerum trunci corporis in agro Ro­ mano natum et quadrupedem anguem visum; et Capuae multa in foro aedificia de caelo tacta; et Puteolis duas naves fulminis ictu concrematas esse. Inter haec quae nuntiabantur, lupus etiam Romae interdiu agitatus, cum Collina porta intrasset, per Esquilinam magno consectantium tumulu evasit. Eorum pro­ digiorum causa consules maiores hostias immolarunt, et diem unum circa omnia pulvinaria supplicatio fuit. Sacrificiis rite perfectis provincias sortiti sunt; Claudio Histria, Sempronio Sardinia obvenit.

41,10. Dum haec Romae geruntur, M. Iunius et A. Manlius, qui priore anno consules fuerant, cum Aquileiae hibemassent, principio veris in finis Histrorum exercitum introduxerunt; ubi cum effuse popularentur, dolor magis et indignatio diripi res suas cernentes Histros, quam certa spes, satis sibi virium adver­ sus duos exercitus esse, excivit. Concursu ex omnibus populis iuventutis facto repentinus et tumultuarius exercitus acrius pri­ mo impetu quam perseverantius pugnavit. Ad quattuor milia eorum in acie caesa; ceteri omisso bello in civitates passim dif­ fugerunt. Inde legatos primum ad pacem petendam in castra Romana, deinde obsides imperatos miserunt. Haec cum Romae cognita litteris proconsulum essent, C. Claudius consul veritus ne forte eae res provinciam et exercitum sibi adimerent, non votis nuncupatis, non paludatis lictoribus, uno omnium certio­ re facto collega, nocte profectus, praeceps in provinciam abiit; ubi inconsultius quam venerat se gessit. Nam cum contione advocata fugam e castris A. Manlio adversis auribus militum, quippe qui primi ipsi fugissent, obiectasset et ingessisset probra 150

M. Iunio, quod se dedecoris socium collegae fecisset, ad extre­ mum utrumque decedere provincia iussit. Ad quod cum illi tum consulis imperio dicto audientes futuros esse dicerent, cum is more maiorum, secundum vota in Capitolio nuncupata, lictoribus paludatis profectus ab urbe esset, furens ira voca­ tum, qui pro quaestore Manli erat, catenas poposcit, vinctos se lunium Manliumque minitans Romam missurum. Ab eo quo­ que spretum consulis imperium est; et circumfusus exercitus, favens imperatorum causae et consuli infestus, animos ad non parendum addebat. Postremo fatigatus consul et contumeliis singulorum et multitudinis-nam insuper inridebant—ludibriis, nave eadem qua venerat Aquileiam redit. Inde collegae scripsit ut militum novorum ei parti quae scripta in Histriam provin­ ciam esset ediceret Aquileiam ut conveniret, ne quid se Romae teneret quo minus votis nuncupatis paludatus ab urbe exiret. Haec a collega obsequenter facta, brevisque dies ad convenien­ dum edicta est. Claudius prope consecutus est litteras suas. Contione adveniens de Manlio et Iunio habita, non ultra tridu­ um moratus Romae, paludatis lictoribus votisque in Capitolio nuncupatis, in provinciam aeque ac prius praecipiti celeritate abit. 41,11. Paucis ante diebus Iunius Manliusque oppidum Nesattium, quo se principes Histrorum et regulus ipse Aepulo re­ ceperat, summa vi oppugnare cooperant. Eo Claudius duabus legionibus novis adductis, vetere exercitu cum suis ducibus di­ misso, ipse oppidum circumsedit et vineis oppugnare intendit, amnemque praeterfluentem moenia, qui et impedimento op­ pugnantibus erat et aquationem Histris praebebat, multorum dierum opere exceptum novo alveo avertit. Ea res barbaros mi­ raculo terruit abscisae aquae: et ne tum quidem memores pa­ cis, in caedem coniugum ac liberorum versi, etiam ut specta­ culo hostibus tam foedum facinus esset, palam in muris truci­ datos praecipitabant. Inter simul complorationem feminarum puerorumque, simul nefandam caedem, milites transgressi mu151

rum oppidum intrarunt. Cuius capti tumultum ubi ex pavido clamore fugientium accepit rex, traiecit ferro pectus, ne vivus caperetur; ceteri capti aut occisi. Duo deinde oppida, Mutila et Faveria, vi capta et deleta. Praeda, ut in gente inopi, spe maior fuit, et omnis militibus concessa est. Quinque milia capitum sescenta triginta duo sub corona venierunt. Auctores belli virgis caesi et securi percussi. Histria tota trium oppidorum excidio et morte regis pacata est; omnesque undique populi obsidibus datis in dicionem venerunt. Sub Histrici finem belli apud Ligures concilia de bello haberi coepta. 41,12. Ti. Claudius proconsul, qui praetor priore anno fuerat, cum praesidio legionis unius Pisis praeerat. Cuius litteris sena­ tus certior factus, eas ipsas litteras ad C. Claudium—nam alter consul iam in Sardiniam traiecerat-deferendas censet et adicit decretum, quoniam Histria provincia confecta esset si ei videre­ tur exercitum traduceret in Ligures. Simul ex litteris consulis, quas de rebus in Histria gestis scripserat, in biduum supplicatio decreta. Et ab altero consule Ti. Sempronio in Sardinia pros­ pere res gesta. Exercitum in agrum Sardorum Diensium indu­ xit. Balarorum magna auxilia Diensibus venerant; cum utraque gente signis collatis conflixit. Fusi fugatique hostes castrisque exuti, duodecim milia armatorum caesa. Postero die arma lecta conici in acervum iussit consul sacrumque id Vulcano crema­ vit. Victorem exercitum in hiberna sociarum urbium reduxit. Et C. Claudius litteris Ti. Claudi et senatus consulto accepto ex Histria legiones in Ligures transduxit. Ad Scultennam fiumen in campos progressi castra habebant hostes, ibi cum iis acie dimicatum. Quindecim mDia caesa, plus septingenti aut in proelio aut in castris-nam ea quoque expugnata sunt-capti, et signa militaria unum et quinquaginta capta. Ligures, reli­ quiae caedis, in montes refugerunt, passimque populanti cam­ pestres agros consuli nulla usquam apparuerunt arma. Claudius 152

duarum gentium uno anno victor, duabus, quod raro alius, in consulatu pacatis provinciis Romam revertit. 41.13. C. Claudius consul ad urbem venit; cui, cum in senatu de rebus in Histria Liguribusque prospere gestis disseruisset, postulanti triumphus est decretus. Triumphavit in magistratu de duabus simul gentibus. Tulit in eo triumpho denarium trecenta septem milia et victoriatum octoginta quinque milia septingentos duos. Militibus in singulos quini deni denarii dati, duplex centurioni, triplex equiti. Sociis dimidio minus quam civibus datum. Itaque taciti ut iratos esse sentires, secuti sunt currum. 41.14. Cum is triumphus de Liguribus agebatur, Ligures post­ quam senserunt non consularem tantum exercitum Romam abductum, sed legionem ab Ti. Claudio Pisis dimissam, soluti metu, clam exercitu indicto, per transversos limites superatis montibus in campos digressi, agrum Mutinensem populati, re­ pentino impetu coloniam ipsam ceperunt.... C. Claudio consuli prorogatum in annum imperium et Galba provincia; et ne Histri idem, quod et Ligures, facerent, socios nominis Latini in Histriam mitteret, quos triumphi causa de provincia deduxisset. 43,1. Alter consul C. Cassius nec in Gahia, quam sortitus erat, memorabile quicquam gessit et per blyricum ducere legiones in Macedoniam vano incepto est conatus. Ingressum hoc iter con­ sulem senatus ex Aquileiensium legatis cognovit, qui querentes coloniam suam novam et infirmam necdum satis munitam in­ ter infestas nationes Histrorum et Dlyriorum esse, cum pete­ rent ut senatus curae haberet quomodo ea colonia muniretur, interrogati, vebentne eam rem C. Cassio consuli mandari, res­ ponderunt Cassium Aquileiam indicto exercitu profectum per blyricum in Macedoniam esse. Ea res primo incredibilis visa, et 153

pro se quisque credere Camis forsitan aut Histris bellum illa­ tum. Tum Aquileienses: nihil se ultra scire nec audere adfirmare, quam triginta dierum frumentum militi datum et duces qui ex Italia itinera in Macedoniam nossent conquisitos abductosque. Enimvero senatus indignari tantum consulem ausum, ut suam provinciam relinqueret, in alienam transiret, exercitum novo periculoso itinere inter exteras gentes duceret, viam tot nationibus in Italiam aperiret. Decernunt frequentes ut C. Sul­ picius praetor tris ex senatu nominet legatos, qui eo die profi­ ciscantur ex urbe et, quantum adcelerare possint, Cassium con­ sulem, ubicumque sit, persequantur; nuntient ne bellum cum ulla gente moveat, nisi cum qua senatus gerendum censuerit. Legati hi profecti M. Cornelius Cethegus, M. Fulvius, P. Mar­ cius Rex. Metus de consule atque exercitu distulit eo tempore muniendae Aquileiae curam.

43,5. Eodem tempore de C. Cassio, qui consul priore anno fue­ rat, tum tribunus militum in Macedonia cum A. Hostilio erat, querellae ad senatum delatae sunt, et legati regis Gallorum Cincibili venerunt. Frater eius verba in senatu fecit questus Alpi­ norum populorum agros, sociorum suorum, depopulatum C. Cassium esse et inde multa milia hominum in servitutem abri­ puisse. Sub idem tempus Carnorum Histrorumque et Iapydum legati venerunt: duces sibi ab consule Cassio primum impera­ tos, qui in Macedoniam ducenti exercitum iter monstrarent; pacatum ab se tamquam ad aliud bellum gerendum abisse. Inde ex medio regressum itinere hostiliter peragrasse fines suos; cae­ des passim rapinasque et incendia facta; nec se ad id locorum scire, propter quam causam consuli pro hostibus fuerint. Et re­ gulo Gallorum absenti et his populis responsum est senatum ea quae facta querantur, neque scisse futura, neque, si sint facta, probare. Sed indicta causa damnari absentem consularem vi­ rum iniurium esse, cum is rei publicae causa absit; ubi ex Mace­ donia redisset C. Cassius, tum, si coram eum arguere vellent, 154

cognita re senatum daturum operam uti satisfiat. Nec respon­ deri tantum iis gentibus, sed legatos mitti, duos ad regulum trans Alpis, tres circa eos populos placuit, qui indicarent, quae patrum sententia esset. Napomena Izvorni latinski tekst uzet je iz izdanja The Loeb Classical Library. LIVY. With an English Translation. Translated by Alfred C. Schlesinger. Cambridge Mass. - London 1951. Prijevod

Histri - divlje pleme 302. pr. n. e. Liv. 10,2. Iste godine grčko brodovlje, pod zapovjedni­ štvom Lakedemonjanina Kleonima, doplovi na obalu Ita­ lije i zauzme grad Turije u salentinskom kraju.

eodem anno: bilo je to 303-302. pr. n. e., kad su u Rimu bili kon­ zuli Marko Livije Denter i Marko Emilije; to je prvi i najstariji spomen Histrà u Livijevu djelu. Cleonymo duce Lacedaemonio: sin spartanskoga kralja Kleo­ nima II iz loze Agijadà; ostavši bez nasljedstva, krenuo je u Juž­ nu Italiju da Tarentincima pomogne protiv Lukanaca i Rimlja­ na; kao kondotijer imao je dosta sreće, ali se, naposljetku, ipak morao vratiti kući zbog neuspjeha. Thurias urbem: Turije su inače slabo poznat grad pri dnu tali­ janske »čizme«, u salentinskom kraju; rukopisna predaja toga imena nije sasvim pouzdana. in Sallentinis: prema Strabonu 6,277, to je domaći naziv za Mesapljane, staro italsko pleme u Kalabriji; područje Salentinaca prostiralo se onom obalom Kalabrije koja je okrenuta prema Tarentskom zaljevu. 155

Protiv toga neprijatelja upućen je konzul Emilije; on ga potuče u jednoj bici i otjera na lađe. Turije su vraćene sta­ rim naseljenicima a u salentinskom je kraju uspostavljen mir. U nekim analima čitam da je u salentinski kraj poslan dik­ tator Junije Bubulko, a da je Kleonim napustio Italiju još prije negoli je trebalo da se sukobi s Rimljanima.

consul Aemilius: u prethodnoj glavi stoji da je te godine bio konzul Marko Emilije; međutim, njega nije lako razlučiti od dru­ gih mnogobrojnih nosilaca gentilnog imena Emilija, zato što mu kognomen ili nadimak nije zapisan, a u pogledu njegova prenomena ili prvog imena rukopisi Livijeva teksta nisu ni složni ni pouzdani. Obično se misli da je to Marko Emilije Paul, pomoć­ nik diktatora Kvinta Fabija Maksima i njegov zapovjednik ko­ njaništva, koga su potukli Etruščani 302. pr. n. e. Konzuli su u doba republike vrhovni državni činovnici ili ma­ gistrati; po načelu kolegijaliteta, birala su se uvijek dva konzula istodobno, a, po načelu anuiteta, vlast im je trajala samo godinu dana; imali su vrhovnu vlast nad vojskom, sudstvom i upravom, no s vremenom su uspostavljane niže magistrature koje su po­ stupno smanjivale opseg njihove vojničke, sudačke i izvršne vlasti; u okviru uprave predsjedali su, uz ostalo, senatskim sjed­ nicama i provodili izbore novih magistrata; po njima su se brojile i godine. in quibusdam annalibus: anali ili godišnjaci bili su obični po­ pisi u koje su velikosvećenici sažeto zapisivali glavne događaje godine; zvao se tako i književni rod što su ga stvarali analisti najstariji rimski povjesničari koji su najčešće samo nabrajali do­ gađaje kako su se redali iz godine u godinu; vrlo cijenjen analist bio je i važan Livijev izvor Valerije Ancijat. Iunium Bubulcum dictatorem: Gaj Junije Bubulko Brut bio je vodeći plebejski uglednik iz razdoblja teških borbi sa Samnićanima; od 317-302. pr. n. e. biran je tri puta za konzula, zatim za cenzora, to jest popisivača stanovništva i imutka, čuvara javnog ćudoređa te »ministra« financija i javnih radova; pod konzulima Markom Livijem Denterom i Markom Emilijem Paulom g. 302. pr. n. e. imenovan je diktatorom da uguši pobunu italskog ple­ mena Ekva. 156

Potom je Kleonim oplovio Brundizijski rt, i vjetrovi su ga nosili posred Jadranskoga zaljeva: slijeva ga je, naime, pla­ šila obala Italije, na kojoj nema pristaništa, a zdesna Iliri, Liburni i Histri, divlja plemena i većinom ozloglašena zbog razbojstava na moru. I tako je Kleonim stigao ravno na venetske žale.

Diktatori su bili izvanredni magistrati s vrhovnom i neograniče­ nom vlašću; diktatora je imenovao jedan od konzula kad bi se država našla u osobito tešku položaju i kad je svu vlast valjalo usredotočiti u rukama jednog čovjeka. Diktator je ostajao na vlasti šest mjeseci a za svog je pomoćnika imenovao činovnika koji se zvao magister equitum i zapovijedao je konjaništvom. Brundisinum promunturium: »pčta« talijanske »čizme«, nazva­ na prema gradu Brundiziju, danas Brindisi. Hadriatico sinu: Jadranski zaljev; usp. bilješke uz zemljopisne tekstove Plinija i Mele. Illyrii Libumique et Histri: u Livijevo doba naziv »Iliri« bio je već skupni naziv za sva plemena na susjednoj jadranskoj obali, od Trsta do Epira; opisujući ovdje događaje s kraja IV st. pr. n. e., Livije iznosi trista godina starije stanje, kad su »pravi« Iliri držali obalu od Boke Kotorske do Epira a Liburni gospodarili čitavim Jadranom, smijenivši u toj ulozi Japode. Tadanje grčke naseobine na Visu, Korčuli i Hvaru nisu bile dorastao protivnik domaćim plemenima s kopna, koja su ugrožavala njihove trgo­ vačke probitke i slobodnu plovidbu. Iliri su svoje gusarenje na Jadranu smatrali časnim pozivom; ono je, u neku ruku, bilo na­ silna preraspodjela dobiti što su je tuđinci stjecali unosnom tr­ govinom na njihovim obalama. Dakako da su ih Grci, prosuđu­ jući njihovo ponašanje sa svoga gledišta, zbog toga nazivali div­ ljacima i razbojnicima koji ne poštuju tuđi imutak. Potkraj IV st. Rimljani još nisu bili prisutni na Jadranu, pa im ilirsko gusare­ nje nije moglo nanositi izravnu štetu; oni su ipak prihvatili stav Grka i Italaca prema Ilirima, jer im je to bila izlika da, kao za­ štitnici grčkih naseobina, postupno prošire svoju vlast i na Jad­ ran. ad Utora Venetorum: o Venetima usp. bilješku uz riječ Venetia u Plinijevu tekstu. 157

Histri pokoreni

222. ili 221. pr. n. e.

Liv. 20 (sažetak)... Naviješten je rat Ilirima zbog ubojstva jednog od izaslanika koji su bili upućeni k njima; pokore­ ni su, i predali su se ... Marko Klaudije Marcel, konzul, ubio je vođu galskih

periocha libri XX: periohe, ili epitome, zovu se sažeti opisi, sa­ žeci sadržaja opsežnih djela, na primjer Livijeva; ponekad su one jedino što je ostalo od izgubljenih tekstova, u ovom slučaju od Livijeve 11-20. knjige, to jest cijele tzv. druge dekade. Livijeve su se periohe dugo vrijeme pripisivale Floru ili samom Liviju; vjerojatno ne potječu ni od jednog od te dvojice, ali su vrlo sta­ re; one daju bar sadržajni pregled izgubljenih dijelova i, u neku ruku, dopunjavaju cjelinu djela. propter unum ex legatis occisum: 231. pr. n. e. Tèutini su Iliri opkolili grčku naseobinu na Visu, i ona se obratila Rimljanima moleći pomoć i savezništvo. Teutino se kraljevstvo u to vrijeme prostiralo na sjeveru do Neretve, a prema jugu su njezine čete pritisle grčke gradove Epidamno, Apoloniju i današnji Krf. Ta­ lijanska obala Jadrana bila je tada već u rimskim rukama, i to od ušća rijeke Pada, na sjeveru, do Brundizija, na jugu. Stoga su se Rimljani odazvali molbi Isejaca i uputili Teuti poslanike Gaja i Lucija Korunkanija. Njima je Teuta odgovorila da ne može svo­ jim podanicima zabraniti gusarenje, jer im ilirski zakoni to do­ puštaju. Rimski su poslanici uzvratili prijetnjom da će Teutu prisiliti na mijenjanje takvih zakona, a svoje podanike silom ob­ raniti od ilirskih razbojnika. Na povratku je mlađi Korunkanij ubijen, i Rimljani su to ubojstvo pripisali Teuti, iako je ona to ni­ jekala. Poslije rata koji je nato izbio Rimljani su Teuti nametnuli mir pod teškim uvjetima; ona se morala obavezati da će Rimlja­ nima plaćati danak i da ilirsko brodovlje neće zalaziti u vode južnije od današnjeg Lješa u Albaniji; Teutina je vlast time sve­ dena na njenu državicu oko bokokotorskoga zaljeva. M. Claudius Marcellus cos.: najpoznatiji marcelovac, Marko Klaudije Marcel, bio je konzul 222. pr. n. e.; uspješno je ratovao u sjevernoj Italiji, tadanjoj Cisalpinskoj Galiji, protiv Gala koje je pobijedio u čuvenoj bitki kod Klastidija. 158

Insubrà, Vertomara, i vratio se s vojvodskim plijenom. Pokoreni su Histri. Kad su se Iliri pobunili, opet su bili pokoreni, i predali su s e . ..

Histri - izazivači rimskog oružja 219. pr. n. e. Liv. 21,16. Izaslanici koji su se vratili iz Kartage u Rim iz­ vijestili su da je ondje sve neprijateljski raspoloženo. Go­ tovo istodobno stigla je i vijest o propasti Sagunta. Sena­ tore je u jedan mah obuzela i silna tuga i sućut zbog sraGallorum Insubrium: Insubri su bili moćno pleme u Italiji pre­ ko Pada, ljuti protivnici Rimljana i saveznici Kartažana; glavni im je grad bio Mediolanum, danas Milano, duce Vertomaro: osim Vertomarus piše se i Viridomarus, Virdumarus; tako se zvao galski poglavica kojeg je ubio rimski konzul Klaudije Marcel i posvetio njegovo oružje Jupitru Feretriju, po vrlo drevnom običaju. spolia opima: »vojvodski plijen«, časni ratni plijen otet neprija­ teljskom vođi u dvoboju i posvećen Jupitru Feretriju, »Jupitru koji odnosi plijen«. legati. . . ab Carthagine: polovicom III st. pr. n. e. moćna fenička naseobina u današnjem Tunisu - Kartaga vladala je obalom sjeverne Afrike, Korzikom, Sardinijom, dijelom Sicilije, Bakar­ skim otocima; Rimljani su tada već bili zauzeli svu južnu Italiju i okrenuli se prema sjevernoj, pa je sukob između Rima i Kar­ tage bio neizbježan. Prvi punski rat završio je povoljno po Rim­ ljane, dok ih je u drugom kartaški vojskovođa Hanibal doveo do ruba propasti. Ovdje je riječ o poslanstvu što ga je Senat prvo uputio 219. pr. n. e. Hanibalu koji je opsjedao Sagunt, iberski grad u današnjoj Španjolskoj i saveznika Rima; Hanibal nije htio primiti rimske poslanike, pa su oni otišli dalje u Kartagu, tražeći od kartaškog Senata da prekine opsadu Sagunta i izruči Hani­ bala Rimljanima: Hanibalove pristaše navele su Kartažane da odbiju te rimske zahtjeve. Sagunti excidium: napredan iberski grad na području Editanaca, danas Sagunto; bio je u savezu s Rimom, ali ga je ovaj osta­ vio na cjedilu kad ga je Hanibal podsjeo i nakon duge opsade osvojio potkraj 219. pr. n. e. Bio je to uvod u drugi punski rat. Livije se u opisu tih događaja udaljuje od Polibija III 20, ali vrlo živo opisuje stanje duhova u Rimu nakon pada Sagunta. 159

motne propasti jednog saveznika, i stid jer mu nije bila pružena pomoć, i srdžba protiv Kartažana, i strah za naj­ više državne probitke - kao da je neprijatelj već pred vra­ tima. Stoga su se, smućeni tolikim čuvstvima u isto vrije­ me, više uzrujavali nego što su vijećali: govorili su, naime, kako se još nikad do tada nije s njima sukobio ljući i ratobomiji neprijatelj, a da Rim nije nikad bio tako nepoduzetan i jadan. Sardi, Korzičani, Histri i Iliri više su uzne­ mirivali rimsko oružje nego što su mu zadavali posla, dok je s Galima bilo više smutnje nego pravoga rata. Punjanin pak, taj prekaljeni neprijatelj, stalno je pobjeđivao u dva­ deset trogodišnjem ratovanju među hispanskim plemeni­ ma, navikao se na najsmionijega vojskovođu, upravo je sad razorio silno bogat grad, prelazi Hiber, vuče sa sobom Sardos: stanovnici Sardinije; Rimljani su Sardiniju preoteli Kartažanima u razdoblju od 247-237. pr. n. e., ali su Sarde pokorili tek 177. pr. n. e„ kad i Histre; ipak su još 19. n. e. morali protiv Sarda slati svoje legije. Corsosque: stanovnici Korzike; Korziku je osvojio 259. pr. n. e. Lucije Kornelije Scipion; Rimljani su je čvrsto zaposjeli dvade­ setak godina kasnije, ali su se Korzičani bunili još 231. i 172. pr. n. e. Histros atque Illyrios: pad Sagunta i Hanibalova prijetnja tako su se duboko dojmili Rimljanà da su im se prijašnje borbe s Ga­ lima, Histrima i Ilirima činile pravom igrarijom. Poenum: Poeni drugo je ime za Kartažane, i znači, zapravo, »Fe­ ničani«; zato su Rimljani svoje ratove s Kartažanima zvali punskim ratovima. inter Hispanas gentes: Kartažani su počeli osvajati Hispaniju da bi nadoknadili gubitak Sicilije i Sardinije u prvom punskom ratu; njihove vojskovođe Hamilkar Barkas, Hazdrubal i Hanibal osvojile su u dvadesetak godina čitavu današnju Španjolsku do Hebra. Hiberum transire: Hiberus je ime dviju hispanskih rijeka; ovdje se misli na današnji Ebro; preko njega je Hanibal prešao počet­ kom 218. pr. n. e. s golemom vojskom koju su dobrim dijelom sačinjavala pokorena hispanska plemena; u Italiji s ove strane Alpa nestrpljivo su ga očekivali Boji i Insubri te ostala galska plemena. 160

svu silu okupljenih naroda Hispanije, dići će na noge gal­ ska plemena, uvijek spremna trgnuti mač: Rimu je sada voditi rat s cijelim svijetom, i to u Italiji, pred vlastitim zi­ dinama. Konzul Klaudije priprema upad u Istru 183. pr. n. e. Liv. 39,55. .. Istjeravši Gale iz svoje pokrajine, Marko Klaudije stane pripremati rat s Histrima. Pisao je Senatu da mu dopusti prebaciti legije u Istru. Senatori (ni)su na to pristali. Bio im je na umu osnutak kolonije Akvileje, i

M. Claudius consul: ovaj Marko Klaudije Marcel bio je već 188. pr. n. e. cenzor i proveo popis rimskih građana; 183. pr. n. e. iza­ bran je za konzula zajedno s Kvintom Fabijem Labeonom; dok su obojica bili s vojskom u Liguriji, neka su galska plemena sišla u Italiju preko Alpa i počela utvrđivati jedan grad u blizini po­ tonje Akvileje; Senat je odlučio da konzul Klaudije Marcel sa svojom konzularnom vojskom pođe protiv tih Gala, koji su mu se ubrzo predali; Senat je ublažio uvjete predaje, ali su se Gali ipak morali vratiti preko Alpa. Radi osiguranja tog područja, Se­ nat je odlučio da tu utemelji jaku naseobinu; tome su se uspro­ tivili Histri, pa je konzul Klaudije, protjeravši spomenute Gale, počeo spremati ratni pohod protiv Histra i zatražio da mu Se­ nat to odobri. Iduće godine Senat je Klaudiju Marcelu produžio zapovjedništvo da bi mogao ratovati protiv Ligura. Id senatui non placuit: neki rukopisi imaju placuit, pa nije sigur­ no da li je Senat odobrio Klaudijeve ratne zamisli protiv Histra, ili nije; niječna čestica non izostavljena je u manje pouzdanim rukopisima i u starim izdanjima. colonia Aquileia: danas tal. Aquileia, starohrvatski i slov. Oglej; utemeljena je 181. pr. n. e. nakon borbi s Keltima, radi osigura­ nja tamošnjeg područja od Gala sa sjevera te Histra, Karna, Ja­ poda i drugih Ilira s istoka. Zbog povoljna smještaja na vratima talijanskog poluotoka, Akvileja je ubrzo postala vrlo važnim tr­ govačkim i vojnim središtem iz kojega su rimske legije stoljeći11 - Antička svjedočanstva o Istri

161

nisu bili načistu da li da utemelje latinsku koloniju ili ko­ loniju rimskih građana. Najposlije odluče da se osnuje la­ tinska kolonija. Za trijumvire su izabrali Publija Scipiona Naziku, Gaja Flaminija i Lucija Manlija Acidina ...

ma polazile na pohode prema istoku. U srednjem vijeku Akvile­ ja je kao sjedište oglejskih patrijarha imala odlučnu ulogu u po­ vijesti Istre i drugih naših krajeva; granica oglejskoga patrijarha­ ta bila je neko vrijeme čak na Dravi. 0 rimskim kolonijama usp. bilješku uz colonia Tergeste u Plinijevu tekstu. Latinam an civium Romanorum: ako su stanovnici nove na­ seobine stvarno ili po pravnoj fikciji bili građani grada Rima, imali su sva prava kao da su u Rimu, i njihova se naseobina zva­ la colonia civium Romanorum; ako su naseljenici bili iz kojeg od saveznih latinskih plemena, njihova je naseobina imala pravni položaj latinske naseobine - colonia Latina; kad su nakon savez­ ničkog rata 89. pr. n. e. svi Italici dobili rimsko građansko pravo, razlika između tih dviju vrsta naseobina nestaje, triumviri: tresviri ili triumviri bili su tročlano povjerenstvo ime­ novano u razne svrhe; ta su povjerenstva bila stalna ili samo za osobite prilike; od ovih drugih poznati su osobito triumviri za dodjelu zemljišnog posjeda i trijumviri za osnivanje naseobina, kolonija, na osvojenim područjima. P. Scipio Nasica: to je konzul iz 191. pr. n. e. Publije Kornelije Scipion Nazika, koji se te godine uspješno borio protiv galskog plemena Boja u Sjevernoj Italiji; bio je vrlo ugledna ličnost svo­ ga vremena, i još kao mladić g. 204. bio je jednom prigodom proglašen najboljim Rimljaninom. C. Flaminius: to je konzul iz 188. pr. n. e. Gaj Flaminije, koji se istakao u borbi protiv Ligura; gradio je cestu od današnje Bolonje do Arezza, a zbog svoga ugleda izabran je u tročlano povje­ renstvo za osnutak akvilejske kolonije. L. Manlius Acidinus: od dvojice Lucijà Manlija Acidina, koje spominje Livije, ovaj se istakao uspješnim borbama u Hispaniji, pa mu je Senat odobrio skromniju vrstu trijumfa, tzv. ovaciju pravo da kao pobjednik, svečano i ovjenčane glave, uđe u Rim. 162

Marko Marcel opozvan iz Istre 183. pr. n. e. Liv. 39,56. Iste je godine prokonzul Aulo Terencije, neda­ leko od rijeke Hibera, na području Ausetanaca, ne samo vodio uspješne bitke s Keltiberima nego je i osvojio neko­ liko gradova što su ih oni bili ondje utvrdili. ... Iz Istre je pozvan natrag Marko Marcel. Raspustio je vojsku i vra!io se u Rim radi održavanja izbora. Za konzule su izabra­ ni Gnej Bebije Tamfil i Lucije Emilije Paul.

eodem anno: 183. pr. n. e. proconsul A. Terentius: prokonzuli su u doba republike isluže­ ni konzuli koji, kao konzulski namjesnici, upravljaju pokrajina­ ma imajući građanske i vojne ovlasti; u carsko doba proconsul je redovan naslov carskih namjesnika u provincijama. Aulo Terencije Varon svojim je borbama u Hispaniji također za­ služio pravo svečanog ulaska u Rim, tzv. ovaciju, donijevši sa so­ bom golem plijen u srebru i zlatu. Prokonzulsku čast u Hispaniji nije obnašao kao isluženi konzul, nego kao pretor s područ­ jem rada u sjeveroistočnoj Španjolskoj, tzv. Hispania Citerior. flumine Hibero: danas Ebro. In agro Ausetano: Ausetanci su hispansko pleme u današnjoj Kataloniji, s glavnim gradom Ausa, danas Vich. cum Celtiberis: Keltiberi su hispansko pučanstvo u srednjoj Hispaniji; smatrani su mješavinom Kelta iz današnje Francuske i domaćih Ibera. M. Marcellus: konzul iz 183. pr. n. e. Marko Klaudije Marcel; o njemu vidi bilješku gore. comitiorum causa: jedna od najvažnijih konzulovih dužnosti bilo je i predsjedanje narodnim skupštinama za izbor konzula, izv. comitia consulum ili c. consularia. Cn. Baebium Tamphilum: to je onaj Gnej Bebije Tamfil koji je, po isteku pretorske službe u Riminiju, preuzeo od bivšega kon­ zula Gaja Aurelija provinciju Galiju; s konzularnom je vojskom (.' 198. pr. n. e. lakomisleno upao u područje galskih Insubra koji su ga potukli do nogu i pobili mu više od šest tisuća vojni­ ka Konzul L. Lentul dohrlio je iz Rima, javno osramotio Bebija i poslao ga natrag u Rim. I,. Aemilium Paulum: Lucije Emilije Paul pročuo se najprije po­ bjedama u Hispaniji i Liguriji; no najveću je slavu stekao kad je dnigi put izabran za konzula i kad je 168. pr. n. e., u odlučnoj 163

Tarentinci se žale protiv Histra

182. pr. n. e.

Liv. 40,18. Održana je narodna skupština radi predlaganja konzula. Izabrani su Publije Kornelije Ceteg i Marko Bebije Tamfil. Zatim su pretorima imenovani: oba Kvinta Fabija - Maksim i Buteon, Tiberije Klaudije Neron, Kvint

bitki kod Pidne, pobijedio macedonskoga kralja Perzeja, zbog čega je dobio naslov Macedonicus; bio je jedna od najuglednijih i najomiljenijih ličnosti svoga vremena. P. Cornelius Lentulus: Korneliji Lentuli bili su ogranak ugled­ nog roda Kornelija; smatra se da je Livije, zapisujući ime toga konzula iz 181. pr. n. e., pogriješio nazvavši ga Lentulom umjesto Cetegom. M. Baebius Tamphilus: za konzulovanja Marka Bebija Tamfila donesen je zakon protiv podmićivanja na izborima i uređen broj pretora; iduće je godine taj Bebije, kao prokonzul, zajedno s Publijem Kornelijem Cetegom, odnosno Lentulom (vidi pret­ hodnu bilješku) pokušao dokrajčiti vječne borbe s Ligurima preselivši gotovo pola milijuna Ligura u Samnij, brdovit kraj južnije od Rima. praetoribus: pretori su po ulozi bili vrlo bliski konzulima, za­ mjenjivali su ih u Senatu i narodnim skupštinama ili pak u voj­ ničkim poslovima; glavno im je područje ipak bilo sudovanje; od prvog punskog rata postoji gradski pretor, praefor urbanus, za parnice među rimskim građanima, te pretor za tuđince, prae­ tor peregrinus, za parnice među Rimljanima i strancima ili pak samim strancima. Posebne su pretore imenovali za upravu pro­ vincijama. Sula je uveo osam pretora, koji su svi ostajali u Rimu, a po isteku službe odlazili su u mirnije provincije kao propreto­ ri. Q. Fabio Maximo: Kvinto Fabije Maksim vjerojatno je bio unuk poznatoga Hanibalova protivnika Fabija Kunktatora. Q. Fabio Buteoni: Kvinto Fabije Buteon imao je, kao pretor, u Galiji suzbijati opasnost sa sjevera; na toj je dužnosti ostao i idu­ će godine. Ti. Claudio Neroni: ne zna se, zapravo, da li se taj Klaudije Ne­ ron zvao Tiberije ili Tito; vjerojatno je to onaj Klaudije Neron koji je 185. pr. n. e. otišao k Filipu Macedonskom kao poslanik. Q. Petilio: to je Kvinto Petilije Spurin, konzul 176. pr. n. e., koji je poslije poginuo u borbi s Ligurima. 164

Petilije Spurin, Marko Pinarije Ruska i Lucije Duronije. Kad su nastupili dužnost, ovako su im ždrijebom dodije­ ljena područja vlasti: konzulima Ligurija, pretoru Kvintu Petiliju gradsko, Kvintu Fabiju Maksimu izvangradsko područje, Kvintu Fabiju Buteonu Galija, Tiberiju Klaudiju Neronu Sicilija, Marku Pinariju Sardinija, Luciju Duroniju Apulija; a dodani su mu i Histri, zato što su Tarentinci i Brundizijci javljali da krajeve uz more ugrožavaju gusarski prepadi prekomorskih lađa. Jednako su se žalili i Masilijci, i to protiv ligurskih brodova. U Istri bjesni rat

182. pr. n. e.

Liv. 40,26. U Rimu je Bebijevo pismo izazvalo silnu uzrujanost, to više što je nekoliko dana poslije u Rim stigao Marcel, predavši vojsku Fabiju, pa se stoga izjalovila nada M. Pinario Rusca: Ruske su manje poznat ogranak prastaroga patricijskog roda Pinarija; ovaj Marko Pinarije Ruska pobijedio je kao pretor 181. pr. n. e. Sarde i Korzičane. L. Duronio: Lucije Duronije poznat je i po tome što je u Južnoj Italiji vodio istragu o zabranjenom slavljenju bakanalija; kao pretor za Apuliju i Histre krenuo je s malim brodovljem protiv ilirskih gusara i iduće godine izvijestio Senat daje za porast gu­ sarstva kriv ilirski kralj Gencije. Apulia: pokrajina u Južnoj Italiji, na obalama rijeke Aufida, da­ našnjeg Ofanta. Tarentini: stanovnici Tarenta, danas Taranto; vidi o njemu bi­ lješku uz Florov tekst. Brundisinique: Brundizijci; Brundizij je već 246. pr. n. e. bio la­ ti nska kolonija; bio je izvrsna ratna luka iz koje su Rimljani po­ lazili u rat protiv Ilira 229. i protiv Macedonaca; u carsko doba bio je najznačajnija trgovačka luka na južnotalijanskoj obali Jad­ rana, s jakim putničkim prometom prema Balkanu. Massilienses: stanovnici Masilije, današnjega Marseillea. litterae Baebii: to je Gnej Bebije Tamfil koji je sada bio prokon­ zul u Liguriji; u tom Bebijevu pismu iz Pize stajalo je da su Li­ guri opkolili tabor Marka Emilija Paula, komu je Senat bio pro­ dužio konzulske ovlasti radi borbe s Ligurima; Bebije mu 165

da se vojska koja je bila u Galiji može prebaciti u Liguriju; bjesnio je, naime, rat s Histrima, koji nisu dali da se os­ nuje kolonija Akvileja: Fabije je otišao onamo i ne može se odanle vratiti kad je rat već buknuo. Osnutak Akvileje 181. pr. n. e. Liv. 40,34. Iste je godine utemeljena latinska kolonija Ak­ vileja, na galskom zemljištu. Tri tisuće pješaka dobilo je po pedeset jutara zemlje svaki, centurioni po stotinu, nije mogao priteći u pomoć iz Pize jer je svoju vojsku bio pre­ dao pretoru Marku Pinariju zaduženom za Sardiniju; stoga je Bebije pisao Marku Klaudiju Marcelu da svoju vojsku prevede iz Galije u Liguriju, ali on to nije mogao jer je bio zabavljen ra­ tom protiv Histra koji su priječili osnutak Akvileje; pretor za tuđince Kvinto Fabije bio je već krenuo s Marcelovom vojskom protiv Histra. Aquileia colonia Latina: usp. gornje bilješke o Akvileji i latin­ skim kolinijama; od glasovanja u Senatu do osnutka Akvileje prošle su dvije godine: 183-181. pr. n. e.; toliko je vremena tre­ balo trijumvirima da sve prìprèmè; podaci o broju naseljenika i količini dodijeljene zemlje svjedoče o napučenosti nove naseo­ bine i o prostranosti njezina područja; očito su Rimljani bili svjesni njene strateške važnosti i pogibli što je prijetila od Gala i Histra. tria milia peditum: izrazi peđites »pješaci« i equites »konjanici« potječu u ovom značenju još od legendarnoga kralja Servija Tulija; on je za potrebe vojske i uprave podijelio rimske građane prema količini imutka na određene odjele ili razrede, classes; pe­ dites su bili siromašniji građani s manje imutka i manje prava a služili su u pješaštvu. quinquagena iugera: iugemm je jutro ili ral zemlje, obaseže neš­ to više od 1/4 hektara ili, točnije, 25,102 ara, odnosno 2510,2 m2; ako su pješaci dobili po 50 jugera svaki, onda to iznosi, prera­ čunato, 12,5 ha. centuriones: centurioni su »stotnici«, ili, mnogo starije, »satni­ ci«, to jest zapovjednici centurije; u vojsci je centurija temeljna jedinica legije i prvotno je imala stotinu ljudi; u spomenutom vojničkom preuređenju rimske države, u doba Servija Tulija, građani su bili svrstani, po količini imutka, u 193 centurije, ot­ prilike stotinu ljudi svaka; prvih 18 centurija pripadalo je najbo­ gatijim građanima, tzv. equites, ostale pješacima. 166

konjanici po stotinu i četrdeset. Utemeljivači su bili Publije Kornelije Scipion Nazika, Gaj Flaminije i Lucije Manlije Acidin. Početak rata 178. pr. n. e. Liv. 41.1. (...) Govorilo se da je narod, koji je za njegova oca morao mirovati, Epulon digao na oružje, i da je stoga silno omiljen kod mladeži željne pljačke. Kad se kod konequites: to su u vojsci konjanici, vojnici koji ratuju na konju, a u društvenoj podjeli građana na razrede prema imutku najboga­ tiji građani, ili vitezovi, svrstani u prvih 18 centurija, tresviri: usp. gornju bilješku o trijumvirima; ovdje je riječ o tres­ viri coloniae deducendae. P. Cornelius Scipio Nasica: Publije Kornelije Scipion Nazika bio je konzul 191. pr. n. e., pošto se uzalud natjecao za konzulat u prethodnoj godini; bio je rođak poznatoga Scipiona Afričkog i prijatelj epskog pjesnika Enija; odigrao je važnu ulogu u doga­ đajima svoga doba, pa je, kao ugledan Rimljanin, izabran i u tročlano povjerenstvo za osnutak Akvileje; usp. o njemu i bilješ­ ku gore. C. Flaminius: sin istoimenog konzula Gaja Flaminija iz 217. pr. n. e. i borca protiv Hanibala i rimske aristokracije; vidi o njemu i bilješku gore. L. Manlius Acidinus: Ovaj Lucije Manlije Acidin ušao je u obi­ telj Manlijà posinjenjem; po rođenju je bio pripadnik roda Fulvija, pa mu je puno ime glasilo L Manlius Acidinus Fulvianus; u Akvileji je pronađen natpis CIL I2 621 posvećen njemu kao os­ nivaču kolonije; g. 179. pr. n. e. postao je konzulom zajedno s bratom po krvi Kvintom Fulvijem Flakom; o njemu vidi i bilješ­ ku gore. . . . a patre: livijevo djelo nije sačuvano u cjelini; ovu 41. knjigu sadrži samo rukopis Codex Vindobonensis Lat. 15, s. 5 sive 6 iz V ili VI st. n. e., koji se čuva u Beču; no i njemu nedostaju prva dva kvaterniona s početkom spomenute knjige. Sudeći po saču­ vanoj periohi 41. knjige, taj je izgubljeni početak sadržavao više poglavlja s mnoštvom pojedinosti o događajima što su prethodi­ li samom pohodu protiv Histra; među ostalim ime kralja Epulona, koje je ovdje u prijevodu dodano prema Florovu tekstu, a možda i ime Epulonova oca. 167

zula vijećalo o ratu s Histrima, jedni su bili za to da se smjesta nešto poduzme, još prije negoli neprijatelj uspije prikupiti čete, a drugi da se prvo pita Senat. Pretegao je prijedlog onih koji su bili protiv odgađanja. Konzul krene iz Akvileje i utaboconsilium de Histrico bello: riječ je o ratnom vijeću koje su tvorili konzul, kao vrhovni zapovjednik, i njegovi namjesnici legati, zapovjednici pojedinih dijelova vojske, consul: to je konzul Aulo Manlije Vulzon; o tome da mu je do­ značena provincija Galija, to jest današnja Italija preko rijeke Pada, vjerojatno se govorilo u izgubljenom početku 41. knjige. 0 konzulskoj časti vidi bilješku gore. senatum consulere: strogo uzevši, Manlije bi bio morao pitati za mišljenje Senat prije negoli je upao u Istru, jer je Istra bila iz­ van zemljopisnoga područja njegove provincije Galije; ne posto­ ji zapis o tome da bi Senat bio navijestio rat Histrima, a čini se da on to nije ni učinio, jer niže u glavi VII 7 pučki tribuni po­ zivaju Manlija na odgovornost zbog njegova samovlasnoga ko­ raka. profectus ab Aquileia: stratešku važnost položaja Akvileje bili su uočili već oni keltski doseljenici koji su, ondje u blizini, htjeli sagraditi svoj utvrđeni grad, ali ih je konzul Klaudije Marcel (vidi o njemu bilješku gore) potjerao natrag preko Alpa a teme­ lje njihova grada porušio. Rimljani su ipak preuzeli zamisao tih Kelta i osnovali Akvileju, koja je odmah postala jedno od najvaž­ nijih strateških uporišta u cijeloj rimskoj državi. Odande su rim­ ske legije kretale ne samo ovom prigodom na Histre nego i na druga ilirska plemena, pa čak i na daleku Macedoniju (vidi niže bilješku o konzulu Kasiju Longinu); odande je Cezar pošao os­ vajati Galiju, August krenuo protiv Japoda i Panonaca, a Tiberije i Druz protiv alpskih plemena. Manlijeva se vojska sastojala od II i III legije sa 10400 pješaka i 600 konjanika, zatim od četa iz savezničkih gradova i kolonija te od 3000 Gala. c a stra . . . posuit: vojska je na putu svake večeri postavljala ta­ bor na unaprijed odabranu i označenu mjestu; on je imao oblik četvorine, bio je okružen jarkom i nasipom i imao je četvera vrata - pretorska prema neprijatelju, dekumanska ili kvestorska otraga te pobočna lijeva i pobočna desna vrata. Iznutra su ga ulice (dekumanske s istoka na zapad i tzv. cardines sa sjevera na jug) dijelile na manje površine, na kojima su, po točno propisa­ nu rasporedu, bili razmješteni šatori vojnika i njihovih zapo168

ri se kod Timavskog jezera; to se jezero nalazi tik uz more. Onamo stiže duumvir Gaj Furije sa deset brodova Protiv ilirskog su brodovlja bila imenovana dva pomorska duumvira da sa dvadeset brodova brane obale uz Jadran; Ankona im je pri tom bila međašnica: odatle je Lucije

vjednika. Na taborskom nasipu i na vratima bile su razmještene straže. U blizini tabora ratni dobavljači i trgovci smještali su svoje šatore u kojima je vojska nabavljala hranu i druge po­ trepštine. Mnogi evropski gradovi razvili su se iz rimskih tabora za duži boravak, tzv. castra stativa, i trgovačkih naselja oko njih. ad lacum Timavi: vidi bilješku o Timavu u Melinu tekstu; A. Degrassi* misli da na Timavu nikad nije bilo pravoga jezera i da to mjesto ne valja čitati lacus Timavi »Timavsko jezero«, nego lu­ cus Timavi »Timavski gaj«; prema Strabonu V 1,8, tu je doista postojalo drevno svetište Diomeda, junaka iz trojanskoga rata, i, vjerojatno, uza nj sveti gaj. C. Furius: povijest zna za stotinjak Rimljana s obiteljskim ime­ nom Furije; za duumvira iz istarskog rata 178. pr. n. e. Livije kaže da je poslije otišao u Libiju i da je za ilirsko-macedonskog rata 170. zaposjeo otok Vis (Liv. XLIII 9,5). duumvir navalis: pomorski duumviri izvanredna su magistratu­ ra od dva člana, imenovana samo u ratno doba radi opremanja brodovlja i vođenja vojnih operacija na moru. adversus Illyriorum classem: vjerojatno se tu misli ponajprije na brodovlje tzv. Ilira u užem smislu, to jest podanika kralja Gencija u južnoj Iliriji; njima je spomenuti izvještaj pretora Lucija Duronija iz 179. pr. n. e. pripisivao krivnju za opći porast gu­ sarstva na Jadranu; ali braneći, zapravo, cijelu jadransku obalu Italije, Rimljani su, očito, računali s mogućom solidarnošću sve­ ga ilirskog brodovlja. maris superi: Gornje more, za razliku od Donjeg, to jest Tirenskog mora, jedan je od naziva za Jadran; usp. o tome bilješku uz Plinijev tekst. Anconam: danas Ancona na jadranskoj obali Italije, južno od Riminija, starog Ariminija. * A. Degrassi, Lacus Timavi, Scritti vari, Roma 1962. Vol. II, slr. 709. i d.

169

Komelije imao štititi obalu na desnoj strani, do Tarenta, a Gaj Furije na lijevoj, do Akvileje. Furijeve su lađe upu­ ćene u najbliže pristanište na tlu Istre, zajedno s obilatom opskrbom na teretnim lađama. Zatim je stigao konzul s le­ gijama i udario tabor otprilike na pet tisuća koraka od L. Cornelius: Korneliji su jedan od najstarijih i najuglednijih patricijskih rodova u Rimu; poznato je više od 450 njegovih pri­ padnika, među njima je i diktator Sula i majka braće Grakhà. Ovaj Lucije Kornelije imao je kognomen Dolabela; kad se 180. pr. n. e. natjecao za čast prvosvećenika, zatraženo je od njega da. se odrekne duumvirske časti, jer je od davnine bio takav red; ali on se radije odrekao svećeničke časti, pa mu je izbor za sveće­ nika bio poništen; javlja se kao duumvir još i 178. pr. n. e., kad brani obalu od Ankone do Tarenta od ilirskih brodova. Tarentum: danas Taranto u Tarentskom zaljevu; vidi bilješku o njemu uz Florov tekst. ad proximum portum Histriae: topografiju istarskog rata naj­ bolje je do sada proučio austrijski oficir i povjesničar ratova G. Veith, koji je, u časopisu »Streffleurs Militaerische Zeitschrift«, objavio raspravu Die Eroberung Istriens đurch die Korner in den Jahren 178 und 177 v. Chr. U njoj je, potanko proučavajući Livijev izvještaj i prilike na području kojim su se kretale rimska i istar­ ska vojska, nastojao utvrditi i prepoznati sva ona mjesta na ko­ jima su se odigrali najvažniji trenuci toga rata; što se tiče ove Livijeve »najbliže luke na tlu Istre«, zaključio je da se ona morala nalaziti kod današnje Sistiane, jugoistočno od Devina i u visini Gorjanskog, kod kojega se nalazio tabor kopnene vojske, cum legionibus: bile su to II i III legija; legija je bila temeljna jedinica u ustrojstvu rimske vojske; dijelila se na 10 kohorta, svaka kohorta na tri manipula, svaki manipul na dvije centurije od stotinjak ljudi svaka; brojno stanje legije kretalo se od 4200 do 6200 pješaka i 300 konjanika. quina ferme milia a mari: rimska je milja imala približno 1,5 km, 5 milja iznosilo je oko 7,5 km; Veith misli da se II legija uta­ borila kod Gorjanskog a III legija na pola puta od Timava do Gorjanskog, otprilike na padini južno od Brestovice; oba su ta mjesta udaljena 7 - 8 km do luke u zaljevu Sistiane, što odgova­ ra Livijevu podatku od »približno pet tisuća koraka od mora«.* * Nešto drukčiju topografiju predlažu C. de Franceschi, L'lstria, note storiche, Poreč 1879, str. 38 i d.; G. Zippel, Die Romische Herrschaft in IIlyrien bis auf Augustus, Leipzig 1897, str. 104; Pietro Kandler, Le istorie di Trieste, str. 32. 170

mora. U pristaništu se ubrzo razvilo vrlo živahno tržište s kojeg se sve dopremalo u tabor. A da bi to bilo sigurnije, tabor je. sa svih strana opasan stražama: prema istarskoj strani postavljena je stalna straža, između mora i tabora smještena je u hitnji unovačena kohorta iz Placencije, a da bi jednako bile zaštićene i vodonoše do rijeke, naređeno je vojnom tribunu druge legije, Marku Ebuciju, neka pri­ doda dva manipula vojnika. Tribuni Tito i Gaj Elije bijahu poveli treću legiju putem što vodi u Akvileju radi zaštite dobavljača krme i drva. U istom smjeru, otprilike na tisu-

repentina cohors Placentina: ova, »na brzu ruku unovačena«, kohorta iz Placencije bila je, prema Veithu, smještena na putu što je preko Prečkog i Slivna vodio od tabora kod Gorjanskog do pristaništa u zaljevu Sistiane. Na mjestu današnje Piacenze kod ušća Trebije u rijeku Po Rimljani su već 219/218. pr. n. e. utemeljili vojničku koloniju latinskog prava Placenciju. M. Aebutius: Marko Ebucije pripadao je rodu Ebucija iz kojega su se u doba republike birali konzuli i pretori; spominje se samo kod Livija kao vojnički tribun II legije. Vojnički tribuni bili su časnici koji su zapovijedali legijom; u svakoj ih je legiji, počevši od Servija Tulija i njegova preuređe­ nja vojske, bilo šest; dijelom ih je birao narod u tzv. tributskoj skupštini a dijelom imenovao konzul; po dva su tribuna zapovi­ jedala legijom po dva mjeseca, smjenjujući se u zapovjedništvu svaki dan. duos manipulos: manipul je odjel vojnika od dvije centurije; u legiji je bilo 30 manipula. T. et C. Aelii tribuni militum: Tito i Gaj Elije, na kojima je, oči­ to, bio red da zapovijedaju III legijom, pripadali su plebejskom rodu Elija; jedan njegov ogranak stekao je vrlo rano nobilitet a pripadao mu je i potonji car Elije Hadrijan; preko carskih oslobođenika koji su nosili ime Elije to se ime silno proširilo, pa se mnogo javlja i na rimskim natpisima u Istri. Neki misle da mjes­ to Aelii ovdje valja čitati Caelii; vidi uvodnu bilješku uz Enijev tekst. via quae Aquileiam fert: III legija imala je štititi dobavu drva i krme, te je smještena na spomenutoj padini južno od Brestovice, na putu kojim je rimska vojska stigla preko Timava iz Akvi­ leje. 171

ću koraka, nalazio se tab o r Galà: zamjenik njihova kralja, Katmel, predvodio je tu do tri tisuće oružanika.

Histri zauzimlju rimski tabor Liv. 41,2. Čim je tab o r Rimljana prenesen na Timavsko je­ zero, Histri zauzeše položaj n a skrovitu m jestu iza brežulj­ ka i odatle su stranputicam a slijedili vojsku na putu, vre­ bajući svaku zgodu; i ništa im nije prom icalo od svega što se zbivalo na kopnu i na m oru. Vidjevši da su straže pred taborom slabe a d a tržnica vrvi nenaoružanim m noštvom onih koji su, bez ikakve zaštite s kopna ili s m ora, trgovali izm eđu tab o ra i m orske obale, napadnu istodobno oba zaštitna odreda - kohortu iz Placencije i m anipule druge legije. Jutarnja je izmaglica bila prikrila njihov pothvat; kad se ona stala razilaziti pod p r­ vim zrakam a sunca, svjetlost je donekle prosijavala, no ipak, kako to obično biva, mutna: sve je pojave umnogostručavala pred okom prom atrača, te je, prevarivši i tom zgodom Rimljane, prikazala neprijateljski bojni red mno-

castra Gallorum: galske pomoćne čete, ukupno oko 3000 ljudi, bile su utaborene približno 1,5 km zapadnije od III legije; Veith u nav. djelu misli da se taj tabor nalazio kod Brestovice. Catmelus regulus: ovoga keltskog poglavicu u službi Rimljana spominje samo Livije, nazivajući ga »kraljićem, malim kraljem«, kao i istarskog Epulona. Neki izdavači pišu pro regulo erat mjes­ to regulus praeerat, te misle da je tu riječ o galskom potkralju, odnosno njegovu zamjeniku, a ne o samom kralju, post collem occulto loco: taj položaj skriven iza brežuljka, što su ga Histri zaposjeli čim se rimska vojska utaborila na Timavu, nalazio se, prema Veithu, vjerojatno blizu jezera kod Doberdoba, sjeveroistočno od Tržiča. Odande su rimsku vojsku koja se kretala od Timava prema Brestovici i Klancu slijedili skrivenim putovima preko Kostanjevice prema Komenu; zatim su zaobišli novi rimški tabor kod Gorjanskog preko Gabrovice i Pliskovice i obnoć zauzeli jedan pogodan položaj 3 km južno od Gorjan­ skog; s toga su položaja sutradan napali i zauzeli rimski tabor. 172

go većim nego što je bio. To ustraši vojnike jedne i druge predstraže, te oni, uz silnu buku, uteknu u tabor. Tu su izazvali znatno veći strah od onoga što su ga sami sa so­ bom donijeli: jer niti su umjeli sami reći od čega bježe, niti su bili vrsni odgovarati kad su ih pitali. S taborskih se vra­ ta orila vika, jer ondje nije bilo nikakve straže da zadrži nalet. Zbog strke ljudi, koji su se u mraku sudarali jedni s drugima, nije bilo jasno da li je neprijatelj prodro u op­ kop. Čuo se samo glas onih koji su pozivali k moru; jedan je to, možda, nasumce povikao, a onda je odjekivalo na sve strane, cijelim taborom. I tako se ponajprije nekoliko njih kao po zapovijedi - neki naoružani a većina bez oruž­ ja - štrcalo k moru, zatim više njih, pa onda gotovo svi, čak i konzul, kad već nije mogao ništa opraviti ni zapovi­ jedima, ni nagovorom, ni zaklinjanjem. U taboru je ostao samo tribun treće legije Marko Licinije Strabon, pošto je njegova legija napustila njega i tri zasta­ ve. Histri su ga, nahrupivši u prazan tabor, jer im nitko drugi nije oružjem prepriječio put, smakli u pretoriju, glavnom stanu, dok je zbijao i sokolio svoje redove. Borba je bila strašnija negoli se moglo očekivati s obzirom na malobrojnost branitelja, i nije prestala sve dok nije ubijen spomenuti tribun i oni koji se bijahu postavili oko njega. Razorivši glavni stan i razgrabivši što se ondje zateklo,

M. Licinius Strabo: Marko Licinije Strabon pripadao je ugled­ nom rodu Licinija iz kojega je potjecalo više od 200 poznatih lič­ nosti, među njima i glasoviti rimski rasipnik Lukul; za ovog se Licinija zna samo to da je bio zapovjednik taborske straže u is­ tarskom ratu i da je zaglavio pri napadu Histra na tabor II le­ gije. praetorio deiecto: praetorium je glavni stan sa zapovjednikovim šatorom i 200 četvornih stopa prostora za žrtvenik i povišeno mjesto s kojega je zapovjednik držao govor vojnicima; pretorij se nalazio uz glavnu taborsku ulicu što je spajala lijeva i desna glavna vrata; vidi gore bilješku o rimskom taboru. 173

neprijatelj je dopro do kvestorskoga šatora, opskrbnog trga i kvintanske ceste. Kad su tu naišli na svakojako spremno i izloženo obilje, a u kvestorskom šatoru na pro­ strte ležajeve, njihov kralj legne te se stade gostiti. Za njim su se ubrzo poveli i svi ostali, smetnuvši s uma oružje i neprijatelja; a kako nisu bili vični malo otmjenijem živežu, suviše su se požudno natrpali vina i jela. Strah i metež među Rimljanima Liv. 41,3. Sasvim je drukčije bilo u to vrijeme među Rim­ ljanima; na kopnu i na moru - strava; mornari razvaljuju šatore a živež izložen na žalu grabe u brodove; ustrašena vojska nasrće u čamce i u more; od straha da im se ne prepune plovilice, jedni se vlasnici lađa opiru gomili, dru­ gi se otiskuju s brodovima od obale prema debelom moru. Stoga se zametnula borba, ubrzo čak i bitka u kojoj su vojnici i mornari ranjavali i ubijali jedni druge, sve dok konzul nije naredio neka se brodovlje odmakne daleko od kopna. Zatim je stao odvajati nenaoružane od naoružanih. Među onolikim mnoštvom našlo se jedva tisuću i dvjesta ljudi s oružjem i sasvim malo konjanika koji su bili poveli sa sobom konje; ostalo je bila neuredna gomila, na pri­ mjer pečenjari i služinčad, koja bi doista bila laka lovina da je neprijatelj još mislio na ratovanje. quaestorium: kvestorski šator, koji se nalazio između dekumanskih vrata i taborskoga trga; kvestori su bili činovnici koji su, uz ostalo, pratili konzule i pretore na ratnim pohodima vodeći bri­ gu o ratnoj blagajni, isplaćujući vojnike, preuzimajući dio ratnog plijena koji pripada državi itd. quintanamque: kvintanska cesta, poprečna ulica usporedno s glavnom ulicom; dijelila je šatore jedne od šatora druge legije, ako je tabor bio za dvije legije; ona je ujedno bila i taborska tr­ žnica na kojoj su vojnici smjeli prodavati svoj dio ratnoga plije­ na. Neki povjesničari misle da se kvintanska cesta javlja tek u taborima iz carskoga doba. 174

Tada je, najposlije, poslan glasnik da dozove natrag treću legiju i galsku stražu. Ujedno se vojnici stanu vraćati sa svih strana da opet zauzmu tabor i speru sa sebe sramotu. Tribuni treće legije zapovjede da se bace krma i drva, a centurionima nalože neka starije vojnike po dva stave na tovarne životinje s kojih je zbačen teret; konjanicima pak neka po jednog mladog pješaka uzmu k sebi na konja. Go­ vorili su da će se legija silno proslaviti ako svojom hrabrošću opet osvoji tabor izgubljen zbog kukavičluka vojni­ ka druge legije. A neće ga biti ni teško povratiti iznenade li i svladaju pljačkom zabavljene barbare: kao što su tabor oteli, tako im može biti i preotet. Vojnici su sa silnim odu­ ševljenjem saslušali te riječi ohrabrenja. Zastavnici žustro ponesoše bojna znamenja, a oružanici nisu usporavali za­ stavnike. Ipak su se konzul i čete što ih je on vodio natrag s morske obale prvi primakli opkopu. Prvi tribun druge legije, Lucije Atije, bodrio je svoje vojnike i ujedno im objašnjavao: da su Histri, pobijedivši, imali na umu zadržati tabor istim oružjem kojim su ga i zauzeli, prvo bi bili gonili neprija­ telja koga su istjerali iz tabora, a potom bi zasigurno bili postavili straže pred opkopom; no oni, jamačno, leže pija­ ni kano ćuskije i spavaju kao zaklani. Poraz Histra Liv. 41,4. Odmah zatim spomenuti tribun naredi svom za­ stavniku Aulu Bekuloniju, čovjeku poznatu po hrabrosti,

L. Atius: tribun Lucije Acije ili Atije (piše se i Attius) spominje se samo kod Livija; Aciji su u doba republike neugledan i slabo poznat plebejski rod. A. Baeculonium: ime tog inače nepoznatog stjegonoše iz istar­ skog rata Aula Bekulonija podsjeća na ime stanovnika jednoga grada u tarakonskom sudskom okrugu u Hispaniji; usp. Plin. III 23 Baeculonienses.

175

neka povede napad. Zastavnik obeća da će se, pođu li za njim, pobrinuti da napad bude što brži te, zavitlavši iz sve snage zastavu preko opkopa, prvi od sviju uđe kroz taborska vrata. S druge pak strane stignu tribuni treće legije, Tito i Gaj Elije, s konjicom. Odmah zatim dođu i oni što ih po dva bijahu stavili na tovame živine, pa onda konzul sa svom glavninom. Oni malobrojni Histri koji nisu bili suviše popili sjetili su se da pobjegnu, dok se ostalima na san nadovezala smrt. Rimljani su sve svoje stvari povratili netaknute, izuzev ono vina i hrane što bijaše potrošeno. Čak i bolesni voj­ nici, ostavljeni u taboru, opazivši da su njihovi opet u op­ kopu, pograbe oružje i prirede silan pokolj. Od svih se najizvrsnije ponio konjanik Gaj Popilije, zvan Sabelac; njega

signiferum suum: signifer je stjegonoša, nosilac bojnoga znaka, čvrsto nataknuta na držalo. Kao bojni znak služila je kod pje­ šaštva najprije rukovet sijena nataknuta na kolac, zatim likovi orlova, vukova ili jaganjaca, ili pak ispružena ruka; od kraja II st. pr. n. e. zlatni ili srebrni orao služi kao znak legije. Nije poznato da bi u doba istarskoga rata, početkom II st. pr. n. e„ legija ima­ la vlastiti bojni znak, kao i svaki njezin manipul, odnosno da bi takav znak imao zapovjednik osobno; stoga neki nagađaju da Livije ovdje misli na legiju iz kasnijeg vremena, ili je riječ suum »svoga« ovdje krivo pročitana. trans vallum signum traiecisset: bacanju vlastitoga bojnog zna­ ka među neprijatelje, kako bi se vojnici potakli da pojure za njim, pribjegavalo se obično u osobito teškim trenucima bitke; ovdje taj slikoviti čin nije bio potreban, jer se naprijed kaže da su Histri bili »pijani kano ćuskije« i da nisu mislili na borbu; možda je Livije ovdje pobrkao podatke iz raznih izvora ili ga je naprosto zanijela želja da prizor ispadne što uzbudljiviji. C. Popilius eques: poznato je više od četrdeset Popilija, pripad­ nika inače uglednoga roda Popilija iz doba republike, među nji­ ma nekoliko govornika, dva lončara i jedan gladijator; ovoga Gaja Popilija spominje samo Livije, kao pripadnika bogatoga vi­ teškog staleža koji se bori na konju. Sabello cognomen erat: u najstarije doba Rimljanima su bila dostatna dva imena; praenomen, »predirne«, ili osobno ime, slu176

su bili ostavili u taboru zbog rane na nozi, a pobio je da­ leko najviše neprijatelja. Ubijeno je oko osam tisuća Histrà a zarobljen nije nitko, jer su vojnici od srdžbe i ogor­ čenosti zaboravili na plijen. Kralj je Histrà ipak umakao, pošto su ga njegovi, onako mamurna od gozbe, brže-bolje podigli na konja. Među pobjednicima poginulo je dvjesta vojnika, više za ju­ tarnjeg bijega nego pri ponovnom zauzimanju tabora. Užas u Akvileji i Rimu: prekoredno novačenje po cijeloj Italiji Liv. 41,5. Slučajno se dogodilo da su Akvilejci Gnej i Lucije žilo je u obitelji i u izravnom obraćanju, i to samo za muškarce kao punopravne građane, dok žene i robovi nemaju prenomena. Tih osobnih imena bilo je samo jedanaest i još sedam njih samo kod aristokratskih obitelji; kako se malo iménà nadijevalo gole­ mu mnoštvu ljudi, pisala su se ona kraticom i bila slabo razli­ kovna. Izvan obiteljskoga kruga i za službene potrebe valjalo je navoditi i nomen gentile, plemensko ime ili gentilicij, na primjer M. Tullius, Marko Tulije. S vremenom su se rodovi granali, i sve je više ljudi sudjelovalo u javnim poslovima proširene rimske države; nasljedni gentilicij, koji odgovara našem prezimenu, nije više bio dovoljan, nego se javljala potreba za drugim osobnim imenom, tzv. cognomen, pa je imenski obrazac postao tročlan usp. gore M. Licinius Strabo. Cognomina su se prvo uobičajila kod uglednijih rodova a obično su nastajala od naziva za koju tjelesnu manu, na primjer Longus »Dugonja«, Barbatus »Bradonja«, Naso »Nosonja« i si. Kognomen ovoga Gaja Popilija zapra­ vo je umanjenica od naziva pripadnika sabinskoga plemena, i Sabellus tako znači »Sabinčić«. ad octo milia Histrorum: broj je poubijanih Histra zaokružen i, vjerojatno, pretjeran; jamačno se temelji na izvještaju konzula Mantija, a on je, zasigurno, morao preuveličati poraz Histra da bi popravio loš dojam zbog svoga sramotnog bijega iz zauzetoga tabora. rex tamen Histrorum: to je kralj Epulon, kojega će po imenu spomenuti niže, opisujući opsadu Nezakcija. 12 - Antička svjedočanstva o Istri

177

Gavilije Novel bili stigli sa živežom i, ništa ne sluteći, za­ malo nisu upali u tabor koji bijahu zauzeli Histri. Ostavili su prtljag i pobjegli natrag u Akvileju, te su sve ispunili užasom i metežom ne samo u Akvileji nego, za koji dan, i Rimu; onamo je javljeno ne samo daje neprijatelj zauzeo tabor a Rimljani pobjegli, što je bila istina, nego i da je sve izgubljeno a svekolika vojska uništena. Stoga je, kako obično biva u metežu, oglašeno prekoredno novačenje vojnika i u Rimu i po svoj Italiji. Unovačene su dvije legije rimskih građana a deset tisuća pješaka i ko­ njanika zatraženo je od članova latinskog saveza. Konzul Marko Junije dobio je nalog da prijeđe u Galiju te od gra­ dova u svom djelokrugu zaište vojnika koliko koji može dati. Ujedno je odlučeno da pretor Tiberije Klaudije izda proglas neka se vojnici četvrte legije te pet tisuća pripad­ nika latinskog saveza, sa dvjesta i pedeset konjanika,

Cn. et L. Gavillii Novelli: plemensko ime Gavilijà javlja se rano na području Etrurije; ratni liferanti Gnej i Lucije Gavilije Novel našli su se, vjerojatno, među prvim Italicima koji su stigli u la­ tinsku koloniju Akvileju, te su se u tek osnovanom gradu brzo obogatili i čvrsto ukorijenili - vidi bilješku uz ditem Aquileiam u Melinu tekstu. Oni se također navode po klasičnom troimenom obrascu koji se sastoji od prenomena, gentilicija i kognomena. M. Iunius: Marko Junije Brut istakao se već kao pučki tribun 195. pr. n. e. i kao pretor 191. pr. n. e., a poslije konzulata i kao član izaslanstva koje je 171. pr. n. e. upućeno u Malu Aziju i na maloazijske otoke da ih pokrene na rat protiv macedonskoga kralja Perzeja. Konzulovao je 178. pr. n. e. zajedno s Aulom Manlijem Vulzonom; poslan je s vojskom protiv Ligura, ali zatim do­ bio nalog da priskoči u pomoć svom konzulskom drugu kojega je bila zapala provincija Galija i kojega su pritisli Histri. Ti. Claudius: to je pretor Tiberije Klaudije Neron koji je poslan u Pizu da je štiti do konzulova dolaska; poslije je, zajedno s Mar­ kom Junijem Bratom, sudjelovao u diplomatskom obilasku ma­ loazijskih gradova i otoka koje je Rim htio pokrenuti protiv Ma­ cedonie. 178

okupe u Pizi, kao i da štiti tu pokrajinu dok konzul bude iz nje izbivao; osim toga da pretor Marko Titinije naredi neka se prva legija te isti broj savezničkih pješaka i konja­ nika okupi u Riminiju. Neron je, zaogrnut vojničkim plaštem, krenuo u svoje područje, u Pizu; Titinije pošalje tri­ buna Gaja Kasija u Rimini da stane na čelo legiji a sàm počne provoditi novačenje u Rimu. Konzul Marko Junije prijeđe iz Ligurije u pokrajinu Galiju te, zaiskavši odmah pomoćne čete od galskih gradova, a vojnike od kolonija, stigne u Akvileju. Ondje sazna da je vojska zdrava i čitava, napiše pismo u Rim neka ne prave zbrku, a sàm otpusti pomoćne čete za­ tražene od Gala i otputuje k svom konzulskom drugu. U Rimu zavlada iznenađenje i silna radost: novačenje je prekinuto, vojnici koji su već bili položili zakletvu pušteni su kući, a vojska koju je u Riminiju bila napala kuga ta­ kođer je poslana kući. Histri su, doduše, taborovali s velikom vojskom nedaleko od konzulova tabora, no čuvši da je stigao i drugi konzul s novom vojskom, razišli su se kud koji po svojim gradi­ nama. Pisas: danas Piza; drevno ligursko a potom etruščansko naselje; od 238. pr. n. e. dalje saveznik Rima; služila je kao pomorsko i kopneno uporište za borbu protiv Ligura. Kad su Liguri, najposlije, pokoreni, njezina je važnost opala. M. Titinius: Marko Titinije Kurvo izabran je za pretora zajedno s Tiberijem Klaudijem'Neronom; usp. Liv. XL 59. Ariminum: danas Rimini, južno od Ravene, na jadranskoj obali Italije; Rimljani su to drevno umbrijsko naselje pretvorili u svo­ je uporište za borbu protiv Gala u sjevernoj Italiji. C. Cassio tribuno militum: istoimeni ratni tribun Gaj Kasije spominje se u opisu rata protiv Gencija g. 168. pr. n. e.; usp. Liv. XLIV 31. passim in civitates dilapsi: civitas na ovom mjestu vjerojatno znači »gradina, kastelijer«, tipično pretpovijesno naselje u Istri; ostaci se takvih »gradina« i danas vide na mnogo mjesta; u car­ sko doba civitas znači plemensku općinu, na primjer kod Plinija. 179

Konzuli su se sa svojim legijama vratili na zimovanje u Ak­ vileju. Kraj uzbune s Histrima Liv. 41,6. Pošto je, napokon, stišana uzbuna s Histrima, Se­ nat odluči da se konzuli među sobom nagode tko će se od njih dvojice vratiti u Rim i provesti izbore. Istraga u Senatu zbog poraza u Istri Liv. 41,7. ... Slučaj je htio da se tih istih dana konzul Mar­ ko Junije vrati iz Istre u Rim radi održavanja izbora. U Se­ natu navale na nj pučki tribuni Papirije i Licinije pitajući tribuni plebis: pučki tribuni, zastupnici rimskog puka uvedeni početkom V. st. pr. n. e. u okviru borbe za vlast između patricija i plebejaca radi zaštite imutka i života plebejaca. Tribuni su se birali na tzv. tributskim komicijama, zasebnim skupštinama puka na kojima se glasovalo po tribusima ili gradskim kotarevima. Njihova moć i uloga u političkom životu počivale su na ne­ povredivosti, sakrosanktnosti, pučkog tribuna i na njegovu pra­ vu zabrane, veta, protiv svakog čina državnih činovnika i protiv odluka Senata ili narodne skupštine. Nadzor pučkih tribuna nad radom magistrata dolazi do izražaja i u ovom njihovu istu­ pu protiv konzula Mantija. Papirius: pučki tribun Gaj Papirije Turdo; svojim istupom u Se­ natu pred konzulom Markom Junijem Brutom htio je njegovu konzulskom drugu Aulu Manliju oduzeti produženu konzulsku vlast, imperium, zbog nepoštivanja Senata i zbog neuspjeha u ratu protiv Histra, prijeteći mu čak i sudom. Licinius: pučki tribun Aulo Licinije Nerva; zajedno s pučkim tribunom Papirijem napao je u Senatu konzula Mantija Vulzona - usp. prethodnu bilješku. Licinijev je prenomen u rukopisima Livijeva teksta izgubljen, pa je toga pučkog tribuna teško razli­ kovati od druge dvojice Licinijà Nerva koji su se desetak godina poslije istakli u diplomatskoj službi. 180

o onome što se događalo u Istri, te su ga čak izveli pred narodnu skupštinu. Na to je konzul odgovarao da je on u pokrajini proboravio tek jedanaest dana, a što se ondje zbivalo dok njega nije bilo, saznao je po čuvenju kao i nje­ govi ispitivači. Ovi su zatim ustrajno dalje pitali kako to da u Rim nije radije došao Aulo Manlije da položi račun rimskom narodu o tome zašto je iz pokrajine Galije, koja mu bijaše pripala ždrijebom, prešao u Istru. Kad je to Se­ nat donio odluku o ratu s Histrima? Kad je rimski narod odobrio taj rat? Ali, tako mi Herkula, reći će Manlije, rat je, doduše, poveden po privatnoj odluci, no vođen je raz­ borito i hrabro. Baš naprotiv: ne bi se moglo reći da li je rat lakoumnije poveden ili brzopletije vođen! Histri su

in contionem: contiones su zborovi naroda koji su prethodili na­ rodnim skupštinama; na njima se raspravljalo o prijedlozima i protuprijedlozima, ali se nisu donosili zaključci. Te je zborove vodio magistrat koji ih je sazvao, u ovom slučaju pučki tribuni. A. Manlius: Aulo Manlije Vulzon, konzul iz 178. pr. n. e. zajedno s Markom Junijem Bratom; Flor ga u svom prikazu istarskog rata naziva Gnejom Manlijem, zamijenivši ga, vjerojatno, s Gnejom Manlijem Vulzonom, konzulom iz 189. pr. n. e. koji se borio protiv kralja Antigona i Calata u Maloj Aziji. U podlozi Livijeva pripovijedanja mogu se naslutiti proturječni izvještaji o Manlijevu držanju u istarskom ratu. Jedan je od tih izvještaja bio sva­ kako njegov vlastiti, u kojem je nastojao umanjiti sramotni po­ raz što su mu ga nanijeli Histri u početku rata. Taj je rat počeo u jesen 178. pr. n. e., vodio ga je brzopleto i nepromišljeno, na­ dajući se da će ga iste godine i završiti; kad mu to nije pošlo za rukom, požurio se da ga dovrši iduće godine kako njegovim voj­ nicima ne bi propao ratni plijen a njemu slava pobjednika, ali ga je u tom spriječio novi konzul, Gaj Klaudije Pulher. quando. . . decrevisset: ovlasti Senata nisu nikad bile izrije­ kom navedene i utvrđene, nego su se običajno ustaljivale; on je polagao pravo na nadzor nad sveukupnim državnim životom, pa je tako praktički odlučivao i u svim pitanjima rata ili mira; gla­ sovanje narodne skupštine o tome, o čemu je ovdje također ri­ ječ, bilo je većinom samo formalne naravi. 181

uspjeli iznenaditi i svladati dvoje straže, zauzeti rimski ta­ bor, pobiti što se od pješaka i konjanika zateklo u taboru, a, što je još najgore, samoga konzula baciti u more i na brodove. Mantije će o tome položiti račun kao običan gra­ đanin, kad već neće kao konzul! Izbor novih konzula 178. pr. n. e. Liv. 41,8. Zatim su održani izbori. Za konzule su izabrani

Gaj Klaudije Pulher i Tiberije Sempronije Grakho. Sutra­ dan su birali pretore ... Izvještaj Senatu o stanju rata u Istri

177. pr. n. e.

... Dne 15. ožujka, na dan kad su Sempronije i Klaudije nastupili konzulsku službu, pokrajine Sardinija i Istra

C. Claudius Pulcher: prije negoli je imenovan konzulom za 177. pr. n. e., Gaj Klaudije Pulher biran je za augura i poslije za pretora; kao konzul slavio je trijumf de Histrefis) et Liguribus, usp. Acta tr. CIL2 p. 48 et 341. G. 171, borio se kao iskusan vojnik uz konzula Tita Licinija Krasa protiv macedonskoga kralja Perzeja. Zajedno s Tiberijem Grakhom bio je cenzor 169; obojica su se pred sudom morali braniti od optužbi zakupnika poreza. Umro je 167. kao član deseteročlanoga povjerenstva za uređenje prili­ ka u Macedoniji i Grčkoj. Ti. Sempronius Gracchus: ovaj Tiberije Sempronije Grakho bio je otac čuvenih pučkih tribuna Tiberija i Gaja Grakha te is­ taknuti vojskovođa, diplomat i političar svoga vremena. Vojnič­ ke je uspjehe stekao osobito u borbama protiv Hispanaca i Sar­ da; dvaput je biran za konzula, a kao cenzor 169. pr. n. e. zajed­ no s Gajom Klaudijem Pulhrom (vidi prethodnu bilješku) suko­ bio se sa zakupnicima poreza. Idibus Martiis: Ide su bile jedan od triju stalnih dana u mjesecu prema kojima su Rimljani određivali nadnevke; ožujske su Ide padale na naš 15. ožujka; u to je doba rimska godina još počinja­ la 15. ožujka, pa je to ujedno vrijeme nastupa novoizabranih ma­ gistrata. 182

samo su spomenute. Sutradan su u Senat došli sardski iza­ slanici, kojih je saslušanje bilo odgođeno do nastupa no­ voizabranog poglavarstva, i prijašnji namjesnik konzula Manlija u Istri, Lucije Minucije Termo. Oni su izložili Se­ natu koliki rat bjesni u tim pokrajinama. Senat su ne manje uzbudila i poslanstva latinskih savezni­ ka ... Senat određuje vojnike za Istru

177. pr. n. e.

Liv. 41,9. Zatim su konzulima dodijeljene ratom zahvaćene pokrajine Sardinija i Istra. Naređeno je da se za Sardiniju unovače dvije legije, u svakoj po pet tisuća i dvjesta pje­ šaka, trista konjanika i dvanaest tisuća pješaka od savez­ nika i Latina i šest stotina konjanika i deset lađa sa po pet redova vesala, htjedne li konzul da se porinu s navoza. Za Istru je određeno isto onoliko pješaka i konjanika ko­ liko i za Sardiniju.

L. Minucius Thermus: Livije spominje Lucija Minucija Terma samo kao legata konzula Manlija za istarskog rata; svojim je iz­ vještajem Senatu jamačno htio popraviti rđav dojam što ga je izazvao poraz Rimljana u početku tog rata. Ovaj je Minucije po­ znat i po tome što je poznati govornik Katon Stariji održao u starini čuven govor protiv njegova poslanstva u Egiptu kod kra­ lja Ptolemeja Filometora. legatus Manli consulis: legati su bili pomoćnici i zamjenici voj­ skovođe ili namjesnika provincije; imenovao ih je Senat, pa su mogli vršiti i neku vrstu nadzora nad radom svojih pretpostav­ ljenih. socium nominis Latinis: iako su Rimljani vrlo rano osvojili Lacij, njegovi stanovnici Latini sačuvali su u okviru rimske države poseban položaj i prava, koji su se izražavali obrascem socii no­ menque Latinum; ovdje se Latini žale da su im gradovi opustjeli zato što se njihovi stanovnici preseljavaju u Rim gdje pod odre­ đenim uvjetima mogu steći rimsko građansko pravo.

183

Jednu legiju sa trista konjanika i pet tisuća savezničkih pješaka sa dvjesta pedeset konjanika naređeno je konzu­ lima poslati u Hispaniju k Marku Titiniju. Prije negoli će konzuli iždrebati svoja područja rada, sa­ slušan je izvještaj o znamenjima: u okolici grada Krustumerije pao je u Martov gaj kamen s neba; kod Rima rodilo se dijete s tijelom bez udova i viđen je četveronožan gmaz; u Kapui je u mnoge zgrade na trgu udario grom; u Puteolima je munja spalila dvije lađe. Dok je to izvještavano, digla se u samom Rimu hajka na vuka u po bijela dana: ušao je na kolinska vrata, a pobjegao na eskvilinska, uz ve­ liku buku progonitelja. Poradi tih znamenja konzuli su

ad M.Titinium: u to su doba djelovala dva pretora Marka Titinija, pa ih nije lako razlikovati; jedan je imao kognomen Kurvo (vidi bilješku gore) i djelovao je kao gradski pretor pretežno u Rimu; ovaj je Titinije bio pretor u Hispaniji 178. pr. n. e., pa su ga kasnije Hispanci tužili Senatu zbog pohlepe i nasilja; usp. Liv. XLIII 2. prodigia: o ulozi znamenja u vjerskom i političkom životu Rim­ ljana riječ je u uvodu u tekst Julija Opsekventa. in agro Crustumino: kraj oko drevnoga grada Krustumerije u sabinskim brdima, blizu izvora rječice Alije, in lucum Martis: Mars je stari italski bog rata, po kojem je na­ zvan i njemu posvećeni mjesec ožujak, mart. Vjerska ga je pre­ daja smatrala ocem Romula i Rema, utemeljitelja Rima; Rimlja­ ni su ga častili u nekoliko rimskih hramova, od kojih je jedan bio na Martovu polju. Capuae: Kapua je najvažniji grad Kampanije, južno od Rima; danas Santa Maria di Capua Vetere. Puteolis: Puteoli su grad na obali Kampanije, poznato ljetovališ­ te Rimljana; danas Pozzuoli. Collina porta. . . per Esquilinam: oboja ovdje spomenuta vrata republikanskoga Rima gledala su na istok; Kolinska su se nala­ zila blizu hrama Fortune i kasnijih Dioklecijanovih terma, a Esk­ vilinska kod kasnijeg Livijina trijema i Trajanovih termà. 184

prinijeli povećane žrtve i cijeli se jedan dan obavljala po­ kora u svim hramovima. Propisno obavivši žrtve, iždrebali su područja rada. Klaudiju je pripala Istra, Semproniju Sardinija. Svađa u rimskom taboru

177. pr. n. e.

Liv. 41,10. Dok se to zbivalo u Rimu, prošlogodišnji kon­ zuli Marko Junije i Aulo Manlije završe zimovanje u Akvi­ leji, te u rano proljeće povedu vojsku u zemlju Histra. Kad su ondje stali posvuda sijati pustoš, Histri su se digli na noge, ali više od jada i ogorčenja, videći gdje im grabe što je njihovo, nego u pouzdanoj nadi da su im snage dorasle dvjema vojskama. Kad se mladež sjatila iz svih sela, njiho­ va na brzu ruku dignuta i neuredna vojska borila se vrlo srčano, ali s malo ustrajnosti. Do četiri tisuće ubijeno ih circa omnia pulvinaria: pulvinar je sveta postelja na koju se o obljetnici utemeljenja hrama ili kakvom drugom izvanrednom zgodom polagalo poprsje božanstva da bi mu se prinosile žrtve i upućivale molitve. supplicatio: suplikacija je javna molitvena svečanost kojom se bogovima zahvaljivalo ili htjela njome izmoliti milost bogova, odnosno odvratiti njihov bijes. provincias sortiti sunt: riječ provincia prvotno znači određeni zadatak vojničke ili upravne naravi, povjeren kojem višem ma­ gistratu - konzulu, diktatoru, tribunu s konzulskim ovlastima, pretoru ili zapovjedniku konjaništva; zatim je značila djelokrug ili područje rada, na primjer provincia urbana, kao djelokrug rada tzv. gradskog pretora koji je sudio u pamicima među gra­ đanima Rima, ili provincia Histria, to jest konzulu Klaudiju po­ vjereni rat protiv Histra. Od 227. pr. n. e. dalje provincijom se počelo nazivati pokoreno područje izvan Italije kojim upravlja rimski namjesnik. Prva takva rimska provincija bila je Sicilija, osvojena za prvoga punskog rata. concursu ex omnibus populis iuventutis facto: ovo mjesto kod Livija sadrži dragocjen, ali škrt i osamljen, podatak o vojničkom i društvenom uređenju Histra; riječ populus ovdje, očito, 185

je na bojnom polju; ostali se okane rata i razbježe kud koji po svojim gradinama. Tada su prvo otpravili izaslanike da mole za mir, a zatim poslali zatražene taoce. Kad se u Rimu za to saznalo iz dopisa prokonzula, Gaj Klaudije pobojao se da će zbog tih okolnosti ostati i bez svoje pokrajine i bez vojske. Stoga je bez svečanih zavjeta, bez odore na liktorima, obavijestivši samo svoga konzul­ skoga druga, noću krenuo na put i, navrat-nanos, otišao u svoju pokrajinu.

nema svoje obično značenje naroda kao političke, državotvorne zajednice ili kao društvenog sloja - usp. obrazac »Senat i narod Rimski«, Senatus populusque Romanus kao izraz rimskoga držav­ nog vrhovništva. Malo niže Livije kaže da su se Histri razbježali in civitates, »u svoje gradine«, koje su, jamačno, bile ne samo ut­ vrde nego, zajedno s okolnim područjem, i jedinice plemenskog uređenja. Nešto slično valja pretpostaviti i glede izraza populi na ovom mjestu. Kad Livije opisuje Hanibalov prijelaz preko Alpa, na jednom mjestu (XXI 34) kaže da je Hanibalova vojska stigla ad. frequentem cultoribus alium... populum; Gaffiotov Latinskofrancuski rječnik prevodi riječ populus na tom mjestu kao »canton, rćgion«. litteris proconsulum: prokonzuli su magistrati koji vrše konzul­ sku vlast, a da nisu konzuli. Prokonzulom se moglo postati od­ lukom narodne skupštine ili pak produženjem konzulata, tzv. prorogatio imperii. U Liv. XLI 6 stoji da su konzulima iz 178. pr. n. e. Marku Juniju Brutu i Aulu Manliju Vulzonu produljena konzulska zaduženja; stoga su, po isteku svog konzulata, mogli ostati s istim ovlastima u svojim provincijama Liguriji i Galiji, ali sada već u svojstvu prokonzula, namjesnika novih konzula za 177. pr. n. e. Tiberija Sempronija Grakha i Gaja Klaudija Pulhra. Od Sule nadalje svaki je bivši konzul prokonzul komu se povje­ rava na upravu jedna od prokonzularnih provincija, non votis nuncupatis: konzul je, prije polaska, morao po drev­ nom običaju svečano izreći i navesti što će učiniti u čast bogova ako bude sretne ruke u svom pothvatu; takvi su svečani zavjeti bili neka vrsta osiguravajućeg ugovora s bogovima, i obvezivali su samo onda ako se molitva ispunila. non paludatis lictoribus: liktori su bili državne sluge najviših rimskih činovnika, pred kojima su stupali, u službenim zgoda186

Ondje je njegovo ponašanje bilo još nesmotrenije nego njegov dolazak. Sazvavši, naime, vojsku na zbor, Aula Manlija optužio je zbog bijega iz tabora, što vojnicima nije bilo drago čuti jer su upravo oni prvi pobjegli, a Marka Junija obasuo prijekorima zato što se pridružio sramoti svo­ ga konzulskoga druga; zatim je obojici naredio da napuste pokrajinu. Na to oni odgovore da će se konzulovu nalogu pokoriti onda kad konzul napusti Rim po predačkom obi­ čaju, obavivši svečane zavjete na Kapitolu i s odorom na liktorima; on pak, mahnit od bijesa, dozove čovjeka koji je

ma, kao oličenje njihove vlasti noseći svežanj pruća sa sjekirom - fasces; osim toga, uklanjali su ljude s puta, hvatali i privodili krivce, izvršavali kazne bičevanja i smaknuća. Diktatori su imali 24 liktora, konzuli 12, pretori u gradu dva, u provinciji 12. Paludare znači ogrnuti »vojnički plašt«, paludamentum, koji se od obične vojničke halje, zvane sagum, razlikovao duljinom, tka­ njem i bojom, iako je bio istoga kroja i također se kopčao na ra­ menu. Konzul je na ratnom pohodu nosio paludam entum u znak da djeluje kao vrhovni zapovjednik, a ne kao činovnik državne uprave. Iako se izraz paludatis lictoribus ovdje javlja više puta (drugi put nekoliko redaka niže), neki izdavači misle da tu nešto nije u redu s Livijevim tekstom; liktori su nosili spomenuti sa­ gum, a ne paludamentum, pa predlažu da se mjesto non paludatis lictoribus čita non paludatus, sine lictoribus, što bi značilo »ne ogrnuvši vojvodskoga plašta, bez liktora«.* contione advocata: contio ovdje znači zbor vojnika okupljenih u taboru pred zapovjednikovim šatorom, da im se štogod da na znanje. in Capitolio: Kapitolij je jedan od sedam rimskih brežuljaka, vjersko središte Rima, oličenje njegove veličine i moći; danas Campidoglio, sjedište vlade i parlamenta. Na Kapitoliju se nala­ zio hram Jupitra Kapitolijskoga, žarište službenoga kulta; u nje­ mu su, uz ostalo, novoizabrani konzuli prinosili svečane žrtve prigodom preuzimanja dužnosti. * Usp. n a p o m e n u u N is a rđ o v u iz d a n ju O e u v r e s d e T ite -L iv e , T o m e I-II, P a riš 1850. 187

zamjenjivao Manlijeva kvestora i zatraži od njega okove, prijeteći da će Junija i Manlija okovane poslati u Rim. Taj se, također, oglušio o konzulov nalog; vojska koja je nagrnula oko njih podržavajući svoje zapovjednike, neprijatelj­ ski raspoložena prem a konzulu, još ih je jače poticala na nepokornost. Najposlije se konzul, izm oren pogrdam a po­ jedinaca i porugam a m noštva - jer su ga povrh svega još i ismijavali - vrati u Akvileju istim brodom kojim je bio i došao. Iz Akvileje je pisao svom konzulskom drugu neka onom dijelu novih vojnika koji su unovačeni za pokrajinu Istru oglasi da se okupe u Akvileji, kako ga ne bi štogod u Rimu spriječilo da, obavivši zavjete, pod vojničkim plaštem iziđe iz grada. To je njegov konzulski drug uslužno izvršio, te je oglašeno okupljanje u kratkom roku. Klaudije je gotovo dostigao vlastito pismo. Odm ah po do­ lasku sazove narodnu skupštinu radi Manlijeva i Junijeva ponašanja, zadrži se u Rimu samo tri dana> ogrne liktore odorom i obavi svečane zavjete na K apitolu te ode u po­ krajinu jednako naglo i brzo kao i prvi put.

pro quaestore Manli: po rimskom shvaćanju, čitava je rimska država bila samo narasli, produženi, Rim; zato su magistrati iz­ van Rima, bez obzira na svoje ovlasti, smatrani namjesnicima odgovarajućih magistrata u glavnom gradu - prokonzuli, pro­ pretori, prokvestori. Prokvestor je kvestor u provinciji pošto je već bio kvestor u Rimu*. U doba republike kvestori su blagaj­ nički činovnici; dva su kvestora bili čuvari državne riznice smještene u Saturnovu hramu, na podnožju Kapitolija, u kojoj se čuvao državni novac, javne isprave, međunarodni ugovori i bojni znakovi; to su tzv. quaestores urbani, gradski kvestori. Kao pomoćnici konzula kvestori su pratili konzule u provincijama, vodili su sveukupno ratno knjigovodstvo i skladišta za opskrbu vojske, ovjeravali troškove, ubirali državne prihode, i si. * Usp. Divkovićev Latinsko-hrvatski rječnik, II. izd., Zagreb 1900. 188

Opsada i pad Nezakcija 177. pr. n. e. Liv. 41,11. Nekoliko dana prije Junije i Manlije počeli su svom silom napadati gradinu Nezakcij u koju su se bili sklonili prvaci Histrà i sam njihov kralj Epulon. Onamo je Klaudije doveo dvije nove legije a staru je vojsku s njenim vođama poslao kući. Podsjeo je gradinu i stao jurišati na nju bojnim kolibama; rijeku pak, koja je tekla uza zidine oppidum Nesattium: Plinije III 29.140 ima Nesactium, Ptol. III 1,27 Nésakton; usp. bilješku uz Plinijev tekst. Položaj Nezakcija jasno pokazuju njegove ruševine kod Valture; prije negoli su počela prva iskapanja 1877, zavičajni su povjes­ ničari bili upućeni na nagađanja na temelju samog teksta starih pisaca Livija, Plinija i Ptolemeja; njihova je nagađanja sažeo Car­ lo de Franceschi*: »Poneki pisac iz Kopra, na primjer Manzuoli, tvrdio je da se Nezakcij nalazio na brdu Zerminu nad Rižanom, biskup Tommasini smještao ga je na Mirni nešto iznad Novigra­ da, Coppo je mislio da mu je našao tragove kod rta Barbarige podno Bala, a Cluver, za kojim su se poveli mnogi, bio je uvje­ ren da je našao Nezakcij u Rakiju gdje se vide istoimene ruše­ vine neke utvrde. Zaslužni kanonik Petar Stanković zapazio je upravo ispod sela Rakija, otprilike na milju udaljenosti od njega, na mjestu zvanom Blažov Mlin, u maloj uvali Raškoga kanala, tragove zidina, ulpmke stupovlja i rimskog crepovlja; ozbiljno je shvatio priču o nekoj zlatnoj kruni i ogrlici što ih je u naše doba ondje negdje navodno našao neki seljak u jednom starinskom grobu; zbog svega toga bio je siguran daje tu otkrio stari Nezak­ cij, to više što ondje ima obilat izvor koji sada služi za pogon mlina.« duabus legionibus novis: po onomu što je rečeno gore u XLI 9, pod zidine Nezakcija slegla se golema vojska od 22.400 pješa­ ka i 600 konjanika, opremljenih svom tada poznatom ratnom tehnikom. vineis: vinea je vrsta ratnog stroja u obliku pomična zaštitnoga krova na stupovima, koji je vojnike štitio od strijela i drugog oružja što ga je neprijatelj bacao sa zidina opsjednuta grada. Vojnici su taj stroj nosili pod zidine pa ga ondje učvrstili zabivši mu nosače u zemlju, ili su ga primicali gurajući ga na kotačima; često su po nekoliko takvih krovova spajali u pravi pristupni hodnik. * C. de Franceschi, L’Istria, Note Storiche, Poreč 1879, str. 45.

189

i koja je ne samo priječila napadače nego i Histre opskr­ bljivala vodom, svrnuo je nakon mnogo dana teškog truda u novo korito i skrenuo joj tok. To čudo s odsijecanjem od vode prestravilo je barbare; no ni tada nisu pomišljali amnemque praeterfluentem moenia: pri ocjenjivanju povijes­ ne vrijednosti ovog opisa opsade Nezakcija i pri terenskoj pro­ vjeri njegovih pojedinosti valja se obazirati i na druge takve gla­ sovite opise u antičkoj književnosti, - na primjer opis opsade Kapue, Kartage i Numancije kod Livija, Gergovije i Alezije kod Cezara, ilirske Ardube, današnjeg Vranduka nad rijekom Bos­ nom, kod Diona Kasija, i si. Dakako da su o tim opsadama po­ stojali službeni izvještaji vojskovođa, ali i osobni izvještaji sudio­ nika, koji su se prepričavali, razrađivali i bogatili slikovitim po­ jedinostima u usmenoj predaji. Prostorna, a i sve veća vremen­ ska udaljenost od događaja svakako su nametale opisivačima određene kalupe, kojima se može objasniti dobar dio podudar­ nosti i općih mjesta u spomenutim opisima. Stariji istraživači nisu smještali Livijev opis u njegov književno-povijesni kontekst, nego su ga pokušavali izravno suočiti s prilikama na terenu oko Nezakcija i s rezultatima arheoloških iskapanja, pa su nailazili na velike poteškoće. Najviše im je glavobolje zadala upravo ta ri­ jeka što je, prema Liviju, morala protjecati pored Nezakcija, na kraškom zemljištu gdje su podzemne vode duboko i gdje se ne može trajnije održavati nikakav veći površinski tok. G. Veith u nav. djelu pozabavio se i tim pitanjem, te se priklonio mišljenju pulskog arheologa A. Gnirsa:* »A. Gnirs, po mom mišljenju, sa­ svim ispravno pretpostavlja da je tu u stvari riječ o vodenom toku u budavskoj Dragi; taj pak nije ispunjavao svu tu oko 200 koraka široku dolinu, nego je vijugao njenim dnom. Međutim, voda se mogla uzvodno od grada zaustaviti branom i odatle da­ lje skrenuti tako da protječe uz sam istočni rub doline, ravno is­ pod rimskih položaja, gdje je za opsjednute bila nepristupačna. Ako je pak grad raspolagao samo tom vodom, onda je sada os­ tao bez pitke vode, i nije se mogao održati. Livije je naprosto pretjerao pretvorivši rječicu u veliku rijeku, i u njoj, dakako, vi­ dio i odlučnu zapreku za pristup gradu; takvo nešto možemo od njega ionako očekivati, kad se u njegovu djelu mogu dokazati stotine sličnih netočnosti.« * Usp. A. Gnirs, Das Gebiet đer Halbimel Istrien in der antiken Ueberlieferung, Pula 1902, str. 17. i d, 190

na mir nego su stali ubijati svoje žene i djecu, a da bi i ne­ prijatelji vidjeli to gnusno nedjelo, klali su ih otvoreno na zidinama i odande ih strmoglavljali. Usred zapomaganja žena i djece i tog neizrecivog pokolja vojnici se popnu pre­ ko zida i uđu u gradinu. Buku njena zauzeća shvatio je kralj po preplašenim kricima onih koji su bježali; zarinuo je sam sebi mač u prsi, da ga ne zarobe živa; ostali su za­ robljeni ili pobijeni. in caedem coniugum ac liberorum versi: žene i djecu, pa onda i sami sebe poubijali su pred očima Rimljana i Vakccji, hispansko pleme u okolici današnje Salamanke, usp. Liv. per. LVII; slič­ no su postupili i opsjednuti Numantinci, uništivši prije i svoj imutak, kako bi rimski pljačkaši po zauzeću grada ostali praznih ruku, usp. Liv. per. LIX. rex: opisujući posljednje trenutke istarskoga kralja i njegov očajnički čin, Livije napušta pomalo posprdan izraz regulus u značenju »mali kralj, kraljić, kralj malog naroda, poglavica«: ne spominje ga ni po osobnom imenu Aepulo, koje je čak i u kla­ sičnom izgovoru neodoljivo podsjećalo Rimljane na njihovu ri­ ječ epulo, ònis »pijanac, izjelica«. Književni povjesničari ocjenju­ ju Livija kao ozbiljna, čestita, pomalo svečana pisca koji je sklon drami i tragediji, a ne lakrdiji. Čini se, ipak, da su njegovi izvori za istarski rat bili pod utjecajem jedne pučke, groteskne predo­ džbe o Epulonovoj ličnosti i odgovarajuće usmene predaje o tom ratu. Takva predodžba i predaja mogle su potjecati od obi­ čnih vojnika, Rimljana i Italaca, koji su sudjelovali u pohodu, a temeljna joj je crta bilo uporno isticanje pijanstva i žderanja te smiješnog i kobnog ishoda što ga je to imalo po Histre i njihova kralja. Konzul Manlije u svom je izvještaju Senatu nastojao uma­ njiti sramotu rimskog poraza tako što je isticao junaštva pojedi­ nih vojnika, pa i ranjenika, činjenicu da je izgubljeni tabor bio gotovo prazan, da je Histrima išla na ruku jutarnja magla, da je do meteža i bijega došlo uglavnom krivnjom taborskih slugu i robova, da se vojska konzulovom zaslugom ubrzo pribrala i do nogu potukla neprijatelja; za obične pak vojnike, pošto su se oporavili od silna straha, sve je to moglo izgledati samo kao ša­ ljiv nesporazum, kao u nekoj pučkoj komediji. Kod Livija se službeni prikaz događaja osjeća, tako reći, u svakom retku, ali je smiješna strana događaja potisnuta; kralj Epulon kod njega is­ kupljuje svoje prijašnje pogreške junačkim samoubojstvom, do191

Još su dva grada zauzeta na juriš i razorena - Mutila i Faverija. stojnim kakva rimskoga stoika. Kod Flora, naprotiv, nesputano izbija upravo ona lakrdijska inačica prikaza, mjestimice pojača­ na i do neukusa. Ovo povezivanje Epulona s pijanstvom dovelo je u pitanje čak i vjerodostojnost njegova osobnog imena, koje je, skupa s nekim drugim predrimskim imenima iz Istre, osamljeni ostatak za nas netragom nestaloga jezika Histra. Kod Livija je kraljevo ime na početku XLI knjige izgubljeno, a u XLI 11 javlja se u liku Aepulo; Florov cod. B ima apulo a cod. F appulo; kod Enija ann. XVI 421 Vahlenova II izdanja, odnosno kod Festa str. 444, r. 5 Lindsayeva izdanja (Teubner, Leipzig 1913), koji je sačuvao taj Enijev stih, stoji Opulo, s izgubljenim prvim slovom, ali izdavači znaju da je tu bilo e prema Varonu, 1. L. VI 82 vos epulo post­ quam spexit. J. Vahlen, na str. 200. uvoda u spomenuto izdanje Enijevih ulomaka, ponovno izriče svoju duboku sumnju u to da bi Enijev, Festov i Varonov epulo bili vlastito ime istarskoga kra­ lja, pa tu riječ piše malim slovom, smatrajući je, očito, općom imenicom u značenju »gozbar, pijanac, izjelica«. Na Vahlena se poziva i pisac članka Epulo u Pauly-Wissowa Realenzyklopàdie des klassischen Altertums (Miinzer); njemu se čini da je na nave­ denom Enijevu mjestu ipak riječ o istarskom kralju; Livijev Ae­ pulo i Florov Ap(p)ulo valja stoga ispraviti u Epulo, ali to nije pra­ vo, domaće, kraljevo ime, nego nadimak koji su mu dali Rimlja­ ni zato što se u osvojenom taboru opio. Miinzer, ujedno, upozo­ rava na jedan nadgrobnik iz doba republike, s likom prilično gojazna muškarca, jednoga od »sedam gozbara«, VII viri epulones, koji su se, o svetkovinama u čast bogova, brinuli za javne sveča­ ne gozbe; EPULO u njegovu imenskom obrascu stoji na mjestu kognomena, drugog osobnog imena, a očito ima veze s njegovim zanimanjem. Mutila et Faverla: zapisujući ta dva imena mjesta iz kraja koji nije poznavao osobno, Livije je mogao i pogriješiti; to više što im se poslije istarskog rata zameo trag, jer se u drugim izvorima i na starim kartama ne spominju. Kandler i De Franceschi nasto­ jali su prepoznati Livijevu Mutilu i Faveriju u nekim naseljima u pulskoj okolici, oslanjajući se, uglavnom, na glasovni lik njiho­ vih imena, zemljopisni položaj ili pronađene tragove iz rimskog doba. Dalje od nagađanja nije odmakla ni kasnija arheologija; Veith je u nav. djelu samo ponovio što su rekli njegovi prethod192

Plijen je bio veći negoli je bilo očekivati od toga siromaš­ nog svijeta, i sav je prepušten vojnicima. Pet tisuća šest stotina trideset i dvije glave prodane su u roblje. Kolovo­ đe rata išibane su i poslane pod sjekiru. Nakon razorenja onih triju gradova i kraljeve smrti, sva je Istra smirena; sva su plemena sa svih strana predala taoce i priznala rimsko gospodstvo. Potkraj istarskog rata stali su Liguri vijećati o ratu. Rimljani zahvaljuju bogovima za pobjedu 177. pr. n. e. Liv. 41,12. Prokonzul Tiberije Klaudije, koji je prethodne godine bio pretor, upravljao je Pizom uz posadu od jedne legije. Dobivši od njega pismo o Ligurima, Senat odluči proslijediti to pismo Gaju Klaudiju, jer se drugi konzul već bio prevezao na Sardiniju; ujedno dometne odluku da Klaudije, ako mu se učini prikladnim, prebaci vojsku u Liguriju, kad je Istra već pokorena.

nici: »Glede položaja Mutile i Faverije upućeni smo zasad još uvijek samo na nagađanja. One su svakako ležale nedaleko od Nezakcija, dakle u najjužnijem dijelu Istre; time otpadaju pret­ postavke da je Mutila današnje Milje a Faverija današnji Čepić na istoimenom jezeru. Najmanja je vjerojatnost da ćemo pogri­ ješiti ako glede Mutile prihvatimo Kandlerovo, De Franceschijevo i Gnirsovo mišljenje koje na temelju sličnosti imena poistov­ jećuje Mutilu s Medulinom. Sto se tiče Faverije, Kandler i De Franceschi uzimaju da je to Mutvoran (na lijevoj obali budavske Drage, 5 km sjeverno od Nezakcija); samo bi ime možda govo­ rilo u prilog Pomera, 6 km južnije od Medulina; to što se oba grada imenuju skupa čini ovu pretpostavku još prihvatljivijom.« sub corona venierunt: ratni zarobljenici gubili su slobodu i po­ stajali robovima po međunarodnom pravu - iure gentium; izraz sub corona venire ustalio se zato što je bio običaj prodavati ratne zarobljenike ovjenčane, kao i životinje za žrtvu. Ti. Claudius proconsul: u XLI 5 izričito se kaže da je Tiberije Klaudije krenuo paludatus, pod grimiznim vojvodskim plaštem, u Pizu, gdje je trebao zamjenjivati konzula do njegova dolaska. 13 - Antička svjedočanstva o Istri

193

Osim toga, na temelju pisma što ga je konzul bio napisao 0 događajima u Istri, Senat odredi dvodnevnu zahvalnicu. Drugi konzul, Tiberije Sempronije, bio je na Sardiniji ta­ kođer sretne ruke. Svoju je vojsku odveo na područje Ilijenšana. Od Balaraca su Ilijenšanima bila stigla silna po­ jačanja. Konzul se sukobio sa sjedinjenim snagama obaju naroda; neprijatelja je raspršio, natjerao ga u bijeg i pre­ oteo mu tabor; ubijeno je dvanaest tisuća oružanika. Sut­ radan naredi da se oružje pokupi i pobaca na hrpu te ga spali kao žrtvu Vulkanu. Pobjedničku vojsku vrati u zimo­ vališta savezničkih gradova. A Gaj Klaudije, primivši pismo Tiberija Klaudija i senat­ sku odluku, prebaci legije iz Istre u Liguriju. Neprijatelj krene naprijed u ravnice uz rijeku Skultenu, i tu se s nji­ me zametne bitka. Ubijeno je petnaest tisuća neprijatelja, zarobljeno ih je više od sedam stotina što u boju što u ta­ boru -je r i tabor je bio osvojen - a zarobljeno je i pedeset 1jedno bojno znamenje. Što je od Ligura izmaklo pokolju, uteklo je u brda, i dok je konzul pustošio sela diljem rav­ nice, nigdje nije naišao na čovjeka pod oružjem. Klaudije se vrati u Rim pobijedivši u jednoj godini dva na­ roda i smirivši za svoga konzulovanja dvije pokrajine, što je rijetko kome pošlo za rukom.

Sardorum Iliensium: Ilijenšani su bili siromašni brđani Sardi­ nije; zbog njihova imena povezivali su ih s Trojom-Ilionom i Trojancima. Balarorum: Balari su, po nekima, pleme Ilijenšana, po drugima su zasebna grana, a naziv »Sardi« zajednički je naziv za Ilijenšane i Balare. Vulcano: Vulkan je bog vatre, ali ne one kućne, nego vatre kao prirodne sile; u pjesništvu je također bog kovačke vještine koji ispod Etne kuje oružje za junake i strijele za bogove. Žrtvovati mu oružje oteto neprijatelju značilo je pripomoći da se razmaše njegova razorna moć. ad Scultennam flumen: Scultenna je pritok Pada u Liguriji. 194

Pobjedničko slavlje u Rimu

177. pr. n. e.

Liv. 41,13. ... Konzul Gaj Klaudije stigne u Rim. Kad je u Senatu izlagao o uspješnim pothvatima u Istri i Liguriji, na njegov mu je zahtjev odobren trijumf. Za svog je služ­ bovanja slavio trijumf nad dvama narodima u isti mah. U pobjedničkoj je povorci nosio trista i sedamdeset ti­ suća denara te osamdeset i pet tisuća sedamsto i dva viktorijata. Svaki je vojnik dobio po petnaest denara, centurioni dvostruko, konjanici trostruko. Saveznici su dobili upola manje nego rimski građani. Stoga su nijemi stupali za pobjedničkim kolima te se moglo osjetiti ko­ liko su bijesni.

triumphus: svečani ulazak u Rim što gaje Senat odobravao voj­ skovođi i njegovim vojnicima kao nagradu za neku važnu pobje­ du. Svečana je povorka išla od Martova polja kroz tzv. trijumfal­ na vrata na Kapitolij. U njoj su, uz ostalo, nosili, vodili i poka­ zivali ratni plijen i zarobljenike; iza vojskovođe na pobjedničkim kolima i u grimiznu ruhu stupala je njegova vojska, denarium: denar je bio srebrni kovani novac uveden vjerojatno za drugoga punskog rata; vrijedio je 10 bakrenih novčića, tzv. asà, a propisana mu je težina bila u početku 4,55 g. victoriatum: victoriatus (numus) je srebrni novac s likom Pobjede-Viktorije koja kruni pobjedni znak ili trofej; uveden je za drugoga punskog rata, kao i denar. Plinije XXXIII 46 kaže da je viktorijat donesen iz Ilirije, ali je njegovo podrijetlo iz naših stra­ na sporno. Čini se da je denar bio namijenjen unutrašnjem pro­ metu, a viktorijat vanjskom. Njegovo je ime poslije prešlo na je­ dan drugi kovani novac koji su u carsko doba prigodom sveča­ nosti razbacivali među narod. ut iratos esse sentires: saveznički su vojnici nezadovoljni zato što su dobili upola manju nagradu, iako se bilo uobičajilo da do­ bivaju jednako kao i rimski građani; usp. Liv. XLI 7,3. secuti sunt currum: vojnici su stupali u trijumfalnoj povorci iza vojskovođinih kola koja su vukla četiri bijelca. 195

Senat vraća vojsku u Istru

177. pr. n. e.

Liv. 41,14. Za vrijeme toga slavlja u povodu pobjede nad

Ligurima, ovi su opazili ne samo da je konzulska vojska odvedena u Rim nego i da je Tiberije Klaudije u Pizi ras­ pustio svoju legiju; stoga su, oporavivši se od straha, po­ tajno zakazali vojnu, sišli u ravnicu prevalivši brda prečcima, opustošili okolicu Mutine i iznenadnim jurišem zau­ zeli i samu tu koloniju. ... Gaju Klaudiju produžena je za još godinu dana konzul­ ska čast i uprava nad Galijom; a da Histri ne bi poduzeli isto što i Liguri, naređeno mu je da u Istru vrati latinske saveznike što ih je odanle bio doveo radi trijumfa. Histri još ugrožavaju Akvileju

171. pr. n. e.

Liv. 43,1. Drugi konzul, Gaj Kasije, ne samo da nije posti­ gao ništa vrijedno spomena u Galiji, koja ga je bila zapala ždrijebom, nego se još odlučio na uzaludan pokušaj da svoje legije odvede preko Ilirika u Macedoniju. Da je konzul krenuo na taj put, Senat je doznao od akvi­ lejskih izaslanika. Oni su se žalili da se njihova mlada i ne­ jaka kolonija zatekla još nedovoljno utvrđena među ne­ prijateljskim narodima Histrà i Ilira. Molili su Senat neka se pobrine da se ta kolonija utvrdi. Na pitanje jesu li voljni da to bude povjereno konzulu Gaju Kasiju, odgovorili su da je Kasije pozvao vojsku na okup u Akvileju i krenuo C. Cassius: pošto je bio pretor i član jednog povjerenstva za diobu zemlje, Gaj Kasije Longin bio je konzul 171. pr. n. e., za­ jedno s Publijem Licinijem Krasom; kao područje djelovanja za­ pala ga je Italija. Njegovo je ponašanje i inače izazivalo sukobe i pritužbe. U trećem macedonskom ratu protiv Perzeja služio je kao ratni tribun 170-168. pr. n. e. 196

preko Ilirika u Macedoniju. Senatorima je to, isprva, bilo nevjerojatno, i svaki je u sebi pomišljao da je možda po­ srijedi rat s Kamima ili Histrima. Tada će Akvilejci: »Mi znamo i usuđujemo se ustvrditi samo to da je vojska do­ bila žita za trideset dana te da su skupljeni i odvedeni vo­ diči koji poznaju putove iz Italije u Macedoniju.« Senat je bio uistinu ogorčen s tolike konzulove smjelosti da napusti svoju pokrajinu i prijeđe u tuđu, da povede voj­ sku novim, pogibeljnim, putem, posred tuđinskih naroda, da tolikim pučanstvima otvori put u Italiju. Odluče u pu­ nom broju da pretor Gaj Sulpicije među senatorima ime­ nuje tri glasnika koji će još istog dana krenuti iz Rima i što brže sustići konzula Kasija gdje god on bio: moraju mu

in Macedoniam: Kasije je htio u Macedoniju jer je Senat godi­ nu dana prije odlučio navijestiti rat Perzeju i zaposjesti prista­ ništa u Epiru, pa je bilo prilike da se konzul domogne slave i pli­ jena. Camis: Kami su keltsko pleme u zaleđu današnjeg Trsta, izme­ đu Veneta, Noričana, Histra i Japoda. Možda su onamo stigli tek 186. pr. n. e., s onim prekoalpskim Galima što su se spustili u današnji Veneto i počeli utvrđivati svoj grad u blizini potonje Akvileje. G. 115. pr. n. e. potukao je Karne rin»òH konzul Marko Emilije Skauro; ipak su još 52. pr. n. e. napadali Trst; konačno su pokoreni za Oktavijana 35. pr. n. e. novo periculoso itinere: Rimljani su se za putovanje u Macedo­ niju uvijek služili najkraćim, to jest morskim, putem, od Brundizija do Epira; idući kopnenim putem, Kasije bi bio morao ići ili brdovitim obalnim pojasom ili pak dolinama rijeka u unut­ rašnjosti; oba ta pravca bila su za Rimljane još pogibeljna i ne­ poznata. v iam . . . aperiret: u Rimu je još bila svježa uspomena na prova­ lu Gala 186-183. pr. n. e. i na istarski rat 178. pr. n. e. C. Sulpicius: pretor Gaj Sulpicije Gal napisao je prvu raspravu 0 zvjezdoznanstvu na latinskom jeziku; dok je služio kao ratni tribun u taboru konzula Emilija Paula za trećeg macedonskog rata, prorekao je potpunu pomrčinu Mjeseca uoči bitke kod Pidne 168. pr. n. e. Dvije godine poslije Sulpicije Gal izabran je 1 za konzula. 197

javiti neka ne zameće rata ni s jednim narodom osim s onim s kojim Senat odobri. Na put su krenuli ovi izaslanici: Marko Kornelije Ceteg, Marko Fulvije i Publije Kornelije Reks. Zbog straha za konzula i vojsku, odgođena je za tu priliku briga oko ut­ vrđivanja Akvileje. Žalba Histra protiv konzula Kasija

170. pr. n. e.

Liv. 43,5. Senatu su podnesene tužbe protiv Gaja Kasija koji je prethodne godine bio konzul a sada je služio u Macedoniji kao vojni tribun s Aulom Hostilijem. Istodobno su stigli i izaslanici galskoga kralja Cincibila. Njegov je brat uzeo riječ u Senatu požalivši se da je Kasije opustošio sela alpskih naroda, svojih vlastitih saveznika, i da je iz njih mnogo tisuća ljudi odvukao u ropstvo. Nekako u isto doba stigli su i izaslanici Karna, Histra i Ja­ poda. Iznijeli su da je konzul Kasije ponajprije zatražio od njih vodiče koji će mu pokazivati put kad povede vojsku M. Cornelius Cethegus: Marko Kornelije Ceteg, kasniji konzul. M. Fulvius: jedan od mnogih Markà Fulvijà koje spominje Uvi­

je; kognomen mu je vjerojatno bio Flak. P. Marcius Rex: Publije Marcije Reks spominje se u Uvija samo na ovom mjestu; kognomen ima prema svećeničkom naslovu Rex sacrorum.

tribunus militum in Macedonia: konzul Gaj Kasije Longin po­

stao je vojničkim tribunom odmah po odsluženju konzulata; vje­ rojatno je htio izbjeći istragu u Senatu zbog neuspjela pokušaja da na svoju ruku prebaci konzularnu vojsku iz Akvileje u Macedoniju. cum A. Hostilio: Aulo Hostilije Mancin bio je konzul 170. pr. n. e.; u ratu protiv Perzeja nije imao značajnijeg uspjeha jer je ste­ ga u rimskoj vojsci bila sasvim popustila za njegovih prethodni­ ka. regis Gallorum Cincibili: za Cincibila se zna samo da je bio po­ glavica nekoga galskog plemena preko Alpa. 198

u Macedoniju; od njih je tada otišao primiren, kao da će drugdje voditi rat. Vrativši se potom s pola puta, prošao je njihovom zem­ ljom kao dušmanin, sijući pokolj, grabež i palež na sve strane, a oni ni do ovog časa ne znaju zašto je konzul po­ stupio prema njima kao prema neprijateljima. Senat je i odsutnom galskom kralju i tim narodima odgo­ vorio da niti je znao da će biti počinjena djela na koja se žale, niti ih odobrava ako su počinjena; ali bila bi neprav­ da bez saslušanja i bez obrane osuditi odsutnoga bivšeg konzula, kad je odsutan po državnom poslu. Čim se Gaj Kasije vrati iz Macedonije, Senat će ga, budu li voljni, optužiti u njegovoj nazočnosti, ispitati stvar i pobrinuti se za zadovoljštinu. Odlučeno je da se spomenutim narodima ne samo odgo­ vori nego i uputi izaslanstvo koje će im javiti kakva je od­ luka Senata.

199

Marko Verije Flak Seksto Pompej Fest Pavao Đakon O ZNAČENJU RIJECI

PODATAK O ISTARSKIM I LIBURNSKIM BRODOVIMA Podlegavši u borbi protiv nadmoćnih rimskih osvajača, Histri, Libumi i ostala ilirska plemena izgubili su s vremenom i svoj je­ zik, svoju državnu, narodnosnu i kulturnu samosvojnost. Sigur­ no je ipak da su dio svojih tekovina iz predrimskoga razdoblja samostalnosti ugradili u materijalnu kulturu i gospodarstvo Rima. Sasvim posebno to važi za tekovine s područja brodar­ stva, od kojega su Iliri uglavnom živjeli i pomoću kojega su se održavali na našoj obali. Opće je poznato da su se libumski brzi gusarski brodovi iskazali u bitki kod Akcija na ulazu u Ambracijski zaljev, 31. pr. n. e., gdje je Oktavijan, upravo zahvaljujući njima, potukao Antonijevo brodovlje; nakon toga su ti brodovi uvršteni u sastav rimske ratne mornarice pod imenom libumae. Čini se ipak da to nije jedina vrsta ilirskoga broda što su ga Grci ili Rimljani, zajedno s njegovim nazivom, preuzeli od Ilira. Jezi­ koslovci koji se bave ilirskim jezičnim ostacima, osobito H. Krahe* nabrajaju, osim liburne, čak pet drugih naziva za manje plovilice, preuzetih iz jezika Hira u grčki ili latinski jezik. Današnja jezična znanost ne prihvaća u svemu postupke kojima su stariji jezikoslovci nastojali prepoznati i prikupiti ostatke izumrlog, od­ nosno izumrlih jezika Ilira, smatrajući te postupke ponekad ne­ pouzdanima; ali, bez obzira na oprez koji je pri takvim jezičnim proučavanjima potreban, ostaje činjenica da je brodarenje bilo, već prije dolaska Rimljana, na našoj obali nasušna potreba. Ona je naše prethodnike u tom prostoru nagnala da svoje snage i * H. Krahe, Die Sprache đer Illyrier, Erster Teil - Die Quellen, Wiesbaden 1955, str. 114. 200

sposobnosti ulože u razvitak posebnih, mjesnim prilikama oso­ bito prilagođenih vrsta plovilica koje su se potom, kao nezaobi­ lazna tekovina, uklopile u opći napredak. O ilirskim brodovima i izvorima za njihovo upoznavanje posebno govori A. Stipčević u svojoj knjizi Iliri - povijest, život, kultura. U antičkoj je književnosti sačuvan i podatak o posebnoj vr­ sti istarskih, odnosno istarskih i libumskih brodova, kao i o na­ činu njihova građenja. Zabilježen je u djelu Verija Flaka O zna­ čenju riječi, a prenose ga i dva kasnija sažetka toga djela. Marko Verije Flak bio je gramatičar iz Augustova doba i učitelj Augustovih unuka. U svojem znanstvenom radu mnogo se bavio rim­ skim i etruščanskim starinama te jezičnim pitanjima. S toga je područja objavio raspravu o »pravom načinu pisanja« i svoje najopsežnije, najvažnije i najutjecajnije djelo, De verborum signi­ ficatu. U njemu je prikupio riječi koje su bile gramatički zanim­ ljive ili slabo poznate; takva je riječ bio i naziv za istarske i liburnske brodove, serilia, odnosno serilia. Tu je riječ preuzeo u svoj sažetak Verijeva djela i Seksto Pompej Fest. On je živio u II st. n. e., bio je rodom, vjerojatno, iz Narbonske Galije a bavio se gramatikom kao i Verije Flak. Svog je prethodnika samo kratio, rijetko ga je dopunjavao ili od njega odstupao. Sačuvan je samo drugi dio njegova sažetka. Sre­ ćom je potpuno sačuvan sažetak Festova sažetka, koji ga dopu­ njuje; izradio ga je Pavao Đakon, langobardski plemić, benedik­ tinac i pisac Povijesti Longobarda iz VIII st. Đakon također navo­ di natuknicu serilia, uz dvije manje preinake: u njegovu rukopi­ su stoji da su se brodovi o kojima je riječ zvali serilia i da su to istarska plovila, a ne istarska i libumska, kako piše kod Festa. Fest 460 L Serilia Verrius appellari putat navigia Histri(c)ia ac Liburnica quae lino ac sparto condensantur, a conserendo et contexendo dicta; quia dicat Pacuvius in Niptris (250) Nec ulla sub(s)cus cohibet (et) compagem alvei, sed suta lino et sparteis serilibus, cum περιφραστικών et ficto vocabulo usus sit pro funiculis, qui sparto conseruntur. Paul. Fest 461 L Serilia navigia Histrica, quae lino ac sparto condensantur, a conserendo et contexendo dicta. 201

Napomena

Tekst je uzet iz izdanja Sexti Pom pei Festi De verborum significatu quae supersunt, cum Pauli Epitome, Thewrewkianis copiis usus edidit Wallace M. Lindsay, Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri MCMXIII. Prijevod

Fest p. 460 L Serilia je po Verijevu mišljenju naziv za istar­ ska i liburnska plovila što se zbijaju lanenim i žukovim ko­ nopcima, nazvana tako prema latinskom conserere »svezi-

serilia: Verije je tu riječ doveo u vezu s lat. glagolom conserere »sastaviti, splesti«; serilia bi dakle bilo nešto što se izrađuje ple­ tenjem ili sukanjem. Pomoću dobro poznate latinske riječi con­ serere s istozvučnim korijenom ser- i pomoću neke daleke veze u značenje slabo poznati pojam serilia tu je razjašnjen, a njegov je naziv uklopljen u latinsko rječničko blago. Tumačeći tako po­ stanje raznih naziva, Verije i njegovi skraćivači uključuju se u jednu nadasve dugu predaju površnog etimologiziranja koja, od Grka i Rimljana pa kroz srednji i novi vijek, traje sve do pojave poredbeno-povijesnih jezičnih istraživanja početkom XIX st., a kao tzv. pučka etimologija nastavlja se i danas. Riječ je o etimologiziranju koje ne zna za zakone glasovnih podudarnosti, nego se oslanja na puku zvukovnu sličnost među riječima, pa, na pri­ mjer, tvrdi da se pas latinski zove canis zato što ne zna pjevati - canis a non canendo. Čini se ipak da je Flak, sluteći vezu izme­ đu naziva serilia i latinskoga glagola (conjserere »sastaviti, splesti, prikovati skupa«, imao više sreće, jer tu vezu prihvaća i suvre­ mena jezična znanost; u poznatom Ernoutovu i Meilletovu Dictionnaire étymologique de la langue latine, Paris 1951, stoji dai riječ serilia znači »užad« i da je izvedena od glagola serere »svezivati, slagati«. To značenje riječi serilia potvrđuje sàm Flak kad malo dalje kaže da ju je latinski pisac Pakuvije upotrijebio umjesto ri­ ječi funiculi »konopci, uzice«. No, on ujedno kaže da se serilia zovu i istarski brodovi, i to zato što se lanena i žukova užad upotrebljavala pri njihovoj gradnji. 202

vati« i contexere »spletati«; jer Pakuvije u drami Niptra (ulomak br. 250) kaže: »I nikakav tesarski klin ne drži na okupu sklop brodskog trupa, nego je on šiven lanom i žu-

Pacuvius in Niptris: Marko Pakuvije (240-130. pr. n. e.) bio je nećak pjesnika Enija i, također, blizak Scipionovu krugu. Bavio se i slikanjem, no poznatiji je kao klasik rimske tragedije i uzor visokog stila. Povodio se za grčkim tragičarima Eshilom, Euripidom i osobito Sofoklom, ali i za nekim kasnijim grčkim piscima. Sačuvano je 400 stihova iz njegovih drama i četrnaest naslova, od toga osam naslova o sadržajima iz trojanskoga kruga. Među ove spada i drama Niptra; tako se zove i prizor u Odiseji, kad Odisej u 19. pjevanju dolazi kući pod lažnim imenom a Penelo­ pa naređuje sluškinji Eurikliji da strancu opere noge; napipavši ožiljak na Odisejevoj nozi, starica prepozna svoga gospodara, ali joj on naredi da ga ne oda. Ovaj navod iz Pakuvija objašnjava ri­ ječ serilia, no ne kaže kakvim je povodom riječ o posebno gra­ đenom brodu što se tu spominje i kome je on pripadao, subscus: Fest p. 398, 399, 400 kaže da su subscudes pločice nalik na klin, kojima se daske pričvršćuju jedna uz drugu, a da se sub­ scudes zovu zato što se podbijaju, »succuditur«, kako bi ušle u le­ žište. Suvremeni rječnici to tumače kao vrstu spoja u tesarstvu i graditeljstvu, koji se zove »lastin rep«, »pijavka«, »uzubljenje«, »užljeb«. Očito su se pomoću jedne takve naprave pričvršćivale i daske drvenih brodskih rebara. sed šuta: starina je znala za pčelinje košnice »šivene« od kore stabala, za kuće šivene od sirovih životinjskih koža i postavljene na kotače, u kojima su živjeli Skiti, za »šivene« čamce i brodove - sutiles naves; prema Ebertovu Reallexikon der Vorgeschichte, Bd. V, s. v. Schiffbau, brod »šiven« od drvene kore bio je prije­ loman izum u povijesti brodogradnje i preteča kasnijega drve­ nog broda. Ovaj Pakuvijev brod bio je »šiven« pomoću lana i žukove užadi, no iz samog teksta nije jasno da li su se kod njega »šile«, odnosno spajale konopcima, daske ili kakva druga građa. Očito je tim navodom iz Pakuvija Verije Flak htio reći da su na sličan način bili građeni i istarsko-liburnski brodovi zvani seri­ lia, ali je opet propustio izrijekom navesti od čega su bili građe­ ni. On je samo natuknuo jedan postupak pri njihovoj gradnji, za­ bilježivši da se oni »zgušnjavaju, stlačuju, zbijaju«, lat. conden­ santur, lanom i žukovinom, kao i da je pri tom bilo nekog »svezivanja« i »spletanja«. Stoga je ovaj dragocjeni podatak o zavičaj203

kovom užadi«, posluživši se opisnim izrazom i izmišljenim nazivom za konopce što se suču od žukovine. Paul. Fest. 461 L Serilia su istarska plovila koja se zbijaju lanenim i žukovim konopima, nazvana prema latinskom conserere »svezivati« i contexere »spletati«.

nom brodarstvu ostao samo nejasna natuknica koju bi trebalo proučiti u svjetlu prethistorijske arheologije, etnologije i povi­ jesti antičke brodogradnje. ficto vocabulo: riječ serilia zabilježena je samo na ovom mjestu, i to nepouzdano, jer Đakonovi rukopisi pišu serilia, što jé sasvim drukčija gramatička tvorba. Da je već u Flakovo doba bila rijet­ ka i slabo poznata, vidi se i po tome što je Flak smatrao potreb­ nim da je zabilježi i protumači; on čak misli da ju je skovao sam Pakuvije, posluživši se, dakako, tvorbenim sredstvima koja su već postojala u latinskim jezičnim zalihama. Ali, ta riječ i ne mora biti latinskog podrijetla; korijen ser- u značenju »nizati, nadovezivati« dobro je zastupljen i u drugim indoevropskim je­ zicima, na primjer u sanskrtu, grčkom i gotskom; stoga indoevropeisti pretpostavljaju da je on morao postojati s istim znače­ njem već u indoevropskom prajeziku. Odatle je mogao prijeći i u jezik indoevropskih Histra ili Libuma, koji su za svoju poseb­ nu vrstu plovilice svakako imali i naziv iz svoga jezika. Taj je na­ ziv, skupa s proizvodom koji je označivao, mogao prijeći i u dru­ ge jezike i sredine, kao što se pretpostavlja i za ostalih pet na­ ziva ilirskih plovilica što su spomenuti u uvodu. Ne bi bila ni neobična ni rijetka pojava ako su Rimljani domaću istarsku ri­ ječ, s korijenom koji je postojao i u njihovu jeziku, glasovno pri­ lagodili duhu latinskog jezika, pa je onda shvaćali i tumačili kao svoju riječ. 204

Pompej Trog - Marko Junijan Justin POVIJEST FILIPOVIH DJELA IME I PODRIJETLO ISTRANA POMPEJ TROG, rodom iz Narbonske Galije, živio je u Augustovo doba. Njegov otac i djed borili su se na strani Pompeja, pa su od njega dobili građansko pravo i obiteljsko ime. Neke ulomke njegova spisa De animalibus, koji se naslanjao na Aristotelovu Zoologiju, spasio je u svojim bilješkama Plinije Stariji. Izvornik Trogova glavnog djela. Historiae Philippicae, u 44 knjige, također je izgubljen. Njime je Trog htio dopuniti Uvija kao pisca rimske narodne povijesti. Zato se njegova povijest bavi svim važnijim narodima Sredozemlja: Macedoncima, Grcima, Kartažanima, Keltima, Rimljanima. Oni su preotimali jedni drugima vodeću ulogu u tom zemljopisnom prostoru, i pisac u tome vidi povijes­ nu zakonitost tzv. prijenosa vlasti - translatio imperii. Ipak najvi­ še pozornosti obraća državnim tvorevinama macedonskoga kra­ lja Filipa, njegova sina Aleksandra Velikoga i njihovih nasljedni­ ka. Ime Filip nosili su mnogi macedonski vladari, pa odatle i na­ slov Trogova djela. Podatke za svoju povijest Trog je crpao iz mnogih grčkih pi­ saca, u prvom redu iz Teopompa, zatim Herodota, Ktesije, Jero­ nima Kardijskog, Timeja, Polibija, Posidonija Rodskog. Zna se da ga je kasnija antika mnogo cijenila, ali, zbog gubitka izvorni­ ka, nije moguće dobiti pravu predodžbu o njegovoj povijesnoj i književnoj vrijednosti. O Justinovu životu nije poznato ništa. Golemo Trogovo dje­ lo u 44 knjige zbio je u 44 sažetka - za svaku knjigu po jedan. Izostavio je, uglavnom, činjenice, vremenske i zemljopisne po­ datke, a zadržao opis zanimljivih zgoda i primjernih zbivanja. 205

Književna ga povijest ocjenjuje kao lošeg povjesničara, ali okret­ na pisca. Zbog traženja govorničkih efekata povezuju ga s Flo­ rom i drugom tzv. retorskom historiografijom II st. n. e. Zato se i drži da je živio u doba Antonina. Iako je Justin skratio Trogovo djelo otprilike na jednu pe­ tinu, njegov je sažetak zasjenio i, dapače, nadomjestio svoj pred­ ložak. Zbog toga što je bio kraći i priručniji od Trogova izvorni­ ka, mnogo su ga upotrebljavali i pi opisivali u srednjem vijeku: Justin je sačuvan u više od 200 rukopisa, Trog ni u jednom! U golem vremenski i zemljopisni raspon Trogova djela Histri su dospjeli slučajno, kao usputni umetak u širi umetak o Keltima. Podatak o njima ušao je i u Justinov sažetak, vje­ rojatno zato što je mogao biti zanimljiv dokonom slušatelj­ stvu pred kojim su pisci II st. n. e. običavali deklamirati svoje sastavke. U 3. glavi 32. knjige riječ je o pripremi Macedonaca za treći rat s Rimljanima koji je završio Perzejevim porazom kod Pidne godine 168. pr. n. e. Pripreme za taj rat obavio je već Perzejev otac Filip, peti macedonski vladar toga imena. On je potkraj ži­ vota nagomilao silan novac i posvud tražio saveznike protiv Rimljana, pa tako i među galskim Skordiscima. To je piscu pri­ goda da pokaže svoje znanje o galskim seobama, te pripovijeda kako je velika galska skupina, s vođom Brenom, upala u Macedoniju, prodrla u Grčku i opljačkala grčko svetište Delfe. Delfsko im blago nije donijelo sreće: vođa im je umro a oni su se razbježali dijelom u Malu Aziju, u kasniju pokrajinu Galaciju, a dijelom u Traciju. Iz Tracije su se vraćali istim putem kući, u Galiju. Na utoku Save u Dunav jedna se skupina odvojila od drugih i ondje se naselila. To su spomenuti Filipovi saveznici Skordisci. Pleme pak Tektosaga vratilo se kući, u okolicu današ­ nje Tuluze, u kraj iz kojega je bio rodom i Trog. Kad ih je potom napala neka pošast, svećenici su im objasnili da je to zbog op­ ljačkanoga delfskog blaga, i da ga se moraju riješiti; nato ga oni, po nekim piscima, potope u jezeru; po drugima, pohrane ga u nekom hramu. Ali, želja za pljačkom nije im dala mira, te oni po­ novno krenu prema Iliriku. Putem su opljačkali Histre. Prije ne­ goli će se vratiti glavnoj niti pripovijedanja - Perzejevu ratu s Rimljanima, pisac ukratko objašnjava tko su Histri i zašto se tako zovu. 206

XXXII, 3. Ex gente Tectosagum non mediocris populus, prae­ dae dulcedine, Illyricum repetivit, spoliatisque Istris, in Pan­ nonia consedit. Istrorum gentem fama est originem a Colchis ducere, missis ab Aeeta rege ad Argonautas raptoresque filiae persequendos: qui ut Ponto intraverunt Istrum, alveo Savi flu­ minis penitus invecti, vestigia Argonautarum insequentes, na­ ves suas humeris per iuga montium usque ad litus Adriatici ma­ ris transtulerunt, cognito, quod Argonautae idem propter magnitudinem navis priores fecissent; quos ut avectos Colchi non reperiunt, sive metu regis, sive taedio longae navigationis, iuxta Aquileiam consedere, Istrique ex vocabulo amnis, quo a mari concesserant, appellati.

Napomena

Latinski je tekst uzet iz izdanja: Justin, Oeuvres complètes, Collection des auteurs latins, publiée sous la direction de M. Nisard, Paris 1850 (s francuskim prijevodom). U njemu je zadržano pi­ sanje Istri, Ister, Adriaticum mare bez početnog h, kao što se piše u srednjovjekovnim rukopisima, iako kod riječi humeris to h nije izostavljeno. O razlozima koji govore u prilog pisanju Histri, Histria, i si. riječ je u bilješci uz Hekatejev tekst u ovoj knjizi. U novije su vrijeme Justina izdavali, na primjer, M. Galdi 1923. i O. Seel 1935. Prijevod XXXII3

Nemalo mnoštvo iz plemena Tektosagà opet je, gramzeći Ex gente Tectosagorum: Tectosages, um ili Tectosagi, orum gal­ sko su pleme iz Narbonske Galije s glavnim gradom Tuluzom, lat. Tolosa. Tektosazi su, zajedno s Arekomičanima oko Nemauza, današnjeg Nimesa, pripadali široj plemenskoj zajednici Volkanaca. Jedna je njihova skupina, pod galskim vođom Brenom, sudjelovala u poznatoj pljački delfskoga svetišta 278. pr. n. e. i poslije se naselila u maloazijskoj pokrajini Galaciji. 207

za plijenom, krenulo u Ilirik, te se, opljačkavši Histre, na­ selilo u Panoniji. Priča se pak da pleme Histra potječe od

Illyricum: pisac, očito, živi u vrijeme kad je pojam Ilirika već bio samo upravna jedinica u okviru Rimskog Carstva a protezao se od Istre na sjeverozapadu do današnjega Kosova na jugoisto­ ku, bez obzira na razna plemena i plemenske skupine koji su u njemu obitavali. Isprva su se Ilirima zvali samo tzv. Illyrii proprie dicti, »Iliri u užem smislu«, kako ih zovu Plinije Stariji (III 144) i Mela (II 55), a živjeli su oko rijeke Drilona, današnjega Drima.* spoliatisque Istris: U Trogovo, a pogotovu u Justinovo, doba Istra je već bila u sastavu tzv. X italske regije, lat. Regio X Vene­ tia et Histria. Ovdje se pak govori o Histrima kao da su uklopljeni u Ilirik. Slična se nedosljednost zapaža i kod Strabona, Trogova suvremenika: u 7,5,3 kaže da su, nakon Italije, prvi na ilirskoj obali Histri, a u istoj rečenici dodaje da su »sadanji upravljači«, misleći pri tom, očito, na Augusta i, možda, Agripu, njegova po­ uzdanika i vojskovođu, pomakli granicu Italije do »istarskoga grada Pule«. Kad pisci Augustova doba i kasniji smještaju Histre i njihovu zemlju u Ilirik, oni se, očito, ne drže suvremenoga sta­ nja nego starije književne i knjiške predaje koju prerađuju i na­ stavljaju, bez obzira na kasnije političke i upravne promjene. Obično se misli da je Trog, pišući knjigu XXX-XXXV svoga dje­ la, slijedio Polibija, suvremenika istarskog rata iz 178. pr. n. e. Pannonia: pri kraju Augustova života raspalo se dotad jedin­ stveno područje rimskog Ilirika na više upravnih područja, uz ostalo na Gornji Ilirik, odnosno Dalmaciju i Meziju, te Donji Ili­ rik, odnosno Panoniju, koja se protezala otprilike na prostoru između Alpa i Dunava.** Samo pak ime Panonije nastalo je pre­ ma moćnom plemenu Panonaca koje je obitavalo u Posavini oko grada Siscije, današnjega Siska. Unatoč spomenutoj uprav­ noj promjeni, u svagdanjoj uporabi i u književnosti i dalje se * Potanje o tome H. Krahe, D ie S p r a c h e d e r lily r ie r . /. T eil: d ie Q u elWiesbaden 1955, str. 3; R. Katičić, Illy r ii p r o p r ie d icti, »Živa antika« XII/XIII 1964, str. 87-97; Fanoula Papazoglou, L e s o r ig in e s e t la d e s tin é e d e l'E ta t illy rie n . I lly r ii p r o p r ie dicti, »Historia, Zeitschrift fur alte Geschichte«, Bd. IV - Aprii 1965 - Heft 2, str. 143. i d. ** O događajima koji su doveli do uspostavljanja rimske pokrajine Panonije govori i J. Klemenc u članku D e r P a n n o n is c h e lim e s in J u g o s la w ie n , »Acta et dissert. archaeol«. III, Zagreb 1963. le n .

208

onih Kolšana što ih je kralj Eet poslao u potjeru za Argo nautima koji su mu bili ugrabili kćer. Progonitelji su s Cr­ noga mora ušli u Istar, zatim koritom rijeke Save plovili do kraja idući tragom Argonauta; onda su svoje lađe na le­ đima prenijeli preko brdskih prijevoja sve do obale Jad­ ranskoga mora, utvrdivši da su Argonauti to isto učinili prije njih, zbog veličine svoga broda. Kad ih Kolšani nisu ondje zatekli, jer su bili krenuli dalje, naselili su se kod Akvileje, bilo zato što su se bojali kralja ili zato što im je bila dojadila dugotrajna plovidba. Nazvani su pak Histrima po imenu rijeke kojom su stigli s mora. održavao prijašnji skupni pojam rimskog Ilirika. Zato pisac na ovom mjestu i može govoriti o Istri i Panoniji u okviru Ilirika, iako je Istra već od 12. pr. n. e. u sastavu X regije, dakle u up­ ravnom pogledu sastavni dio Italije, a Panonija je možda nešto poslije postala samostalnom pokrajinom. 0 zbirnom značenju pojma »Ilirik« lijepo govori Justinov suvremenik Apijan kad, po­ lovicom II st., u svojoj Rim skoj povijesti, govori o Ilirima (Illyr. 6). originem a Colchis ducere: vijesti u vezi s pričom o Argonautima objašnjavaju se uz tekstove Plinija Starijega i Apolonija Rođanina. intraverunt Istrum: Ister ili Hister jest latinizirani oblik grčkog naziva za donji tok Dunava. Njegov gornji tok zvao se Danuvius. Sve do tridesetih godina I st. pr. n. e. nije se znalo da su Hister i Danuvius ista rijeka, a tek je za Tiberija, 16. n. e., upućen odred rimskih vojnika da konačno utvrdi gdje mu je izvor, iuxta Aquileiam: Lubkerov Reallexikon des klassischen Altertums, pod natuknicom »Istrien«, kaže daje zemlja ilirskih Histra 181. pr. n. e. još obuhvaćala i područje Akvileje. Na to bi upućivao i ovaj podatak da su se Kolšani, kasniji Histri, naselili »kod Akvi­ leje«. Drugi se radije drže Strabona koji u V 215 kaže da istarska obala počinje od Timava, a uporno nastojanje Histra da ometu osnutak akvilejske kolonije ne shvaćaju kao obranu vlastita zemljišta, nego kao čin strateške dalekovidnosti koja nastoji ot­ kloniti buduću pogibao. Istrique . . . appellati: to vrlo staro tumačenje imena »Histri« ponavljaju i mnogo kasniji pisci, na primjer Izidor Seviljski (oko 560-636). Taj španjolski biskup s početka srednjega vijeka napi­ sao je, uz ostalo, djelo Etym ologiarum libri XX, zapravo enciklo14 - Antička svjedočanstva o Istri

209

pedlju svega teološkog i svjetovnog znanja svoga vremena koja je u srednjem vijeku bila vrlo cijenjen priručnik. U njoj je ova rečenica gotovo doslovce prepisana iz ovog Justinova ulomka: IX 2, 83 Istrorum gens originem a Colchis ducit, qui missi ad Argonautas persequendos, ut a Ponto intraverunt Istrum fluvium, a vocabulo amnis, quo a mari recesserunt, appellati sunt. (Pre­ ma izdanju Isidori Hispalensis episcopi Etymologiarum sive Origi­ num libri XX, recogn. W. M. Lindsay, Oxford 1957, u dva sveska). »Istrani potječu od Kolšana koji su poslani u potjeru za Argonautima. Kad su zaplovili u rijeku Istar, nazvani su po imenu ri­ jeke kojom su napustili more.« U knjizi XIV 4,17 jednako tumači i ime »Istra«: Istriam Ister amnis vocavit, qui eius terram influit. Ipse est Danubius. »Istri je dala ime rijeka Istar koja utječe u is­ tarsku zemlju. Ta je rijeka Dunav.« B. Benussi* smatra da su an­ tički pomorci, valjda ploveći uz obalu, zapazili ušća istarskih rje­ čica Raše, Mirne i Rižane. To ih je podsjetilo na rukave kojima Dunav, odnosno Istar, utječe u Crno more. Budući da su, po nji­ hovu shvaćanju, rijeke Pad, Rona i Rajna spajale Jadransko, Tirensko i Sjeverno more, pomislili su da i Istar-Dunav spaja dva mora, Crno i Jadransko, a da su spomenute istarske rijeke nje­ govi jadranski rukavi. Grci su vrlo rano osnovali koloniju na ušću Dunava, i onaj su kraj zvali Istria, to jest kraj oko rijeke Ist­ ra. Prema toj pontskoj Istri nazvali su poslije i jadransku Istru. Grci su, dakle, izravnim prostornim uvidom zaključili da na gor­ njem Jadranu postoji isto što i na Crnom moru, to jest dunav­ sko ušće, pa su istoj stvari dali i isto ime. Ali, sva je prilika da je bilo upravo obratno. Grci, Rimljani i sva zapadnoevropska etimološka predaja do početka XIX st. ne objašnjavaju postanje riječi znanstveno nego pučkoetimološki. To znači da ne povezu­ ju riječi polazeći od povezanosti njihova sadržaja i oblika i od odnosa u jezičnom sustavu. Oni polaze od puke zvukovne slič­ nosti među riječima, a onda na sve moguće načine, često vrlo maštovito, nastoje povezati njihovo značenje. Neće, dakle, biti da su Grci ili tko drugi izmislili Histrima njihovo ime, nego je mnogo vjerojatnije da su to ime čuli od samih stanovnika istar­ skog poluotoka, trgujući s njima ili braneći se od njihovih gusar­ skih napada. Istozvučnost tog imena s imenom pontskih Histra bila im je onda polazište i temelj za mitsku razradu vlastite predodžbe o prostornim odnosima u Podunavlju i na gornjem Jadranu. Da bi istozvučnost imena pontskih i jadranskih Histra * B. Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia, Trieste 1924, str. 23 i d.

210

mogla biti slučajna, ili pak posljedica nekih povijesno-jezičnih čimbenika, ne pomišlja ni C. De Franceschi;* on se priklanja Kandlerovu mišljenju da su pontski Histri zapravo Tračani i da se jedno njihovo pleme u davna vremena Dunavom, Savom i Ljubljanicom, preko Julijskih Alpa, doselilo na područje između Timava i Raše.

* C. De Franceschi, L’Istria, Note storiche, Poreč 1879, str. 10-11. 211

Mela KOROGRAFIJA

PUČANSTVO, GRADOVI, RIJEKE I OTOCI U JADRANSKOM PROSTORU POMPONIJE MELA poznat nam je donekle samo iz svoga dje­ la. Njegov opis svijeta počinje i završava kod Heraklovih stu­ pova, današnjega Gibraltara, a najpodrobnije prikazuje Hispaniju; stoga se smatra da je rodom iz današnje Španjolske. Po načinu kako govori o caru Klaudiju zaključuje se da mu je bio suvremenik i da je svoj zemljopisni sastavak izdao 43. ili 44. n. e. Rukopisna predaja naslovljava Melin spis De chorog­ raphia l. III ili De situ orbis; prvi od ta dva naslova bolje odgo­ vara naravi djela jer se čini da ga je pisac izradio na temelju nekoga zemljovida svijeta. U prvoj knjizi opisao je ukratko Aziju, Evropu i Afriku koliko pripadaju sredozemnom krugu; zatim slijedi potanji prikaz sjeverne Afrike i prednje Azije po pojedinim pokrajinama. U drugoj knjizi donosi takav iscrpan opis Evrope. Treća se knjiga bavi krajevima izvan Sredozem­ lja i na rubu tada poznatoga svijeta, tzv. vanjskom obalom Hispanije, Galijom, Germanijom, Sarmatijom, Skitijom, Sje­ vernim morem, tzv. Istočnim oceanom i Indijom, Crvenim morem, Etiopijom, Mauretanijom i Atlantikom. Opisujući tadanji svijet, Mela se služio ponajprije grčkim iz­ vorima, osobito Homerom, jonskom geografijom, Herodotom, Teopompom, Aristotelom, Posidonijem i Eratostenom. Najvažni­ ji mu je latinski izvor bio Kornelije Nepot, zatim Marko Terencije Varon. Istim se latinskim izvorima služio i Melin suvreme­ nik Plinije Stariji kad je opisivao jadransku obalu. Plinije je mjestimice uzimao i iz samoga Mele, na primjer podatak o Puli (Plin. III 129) ili o Korčuli (III 86). 212

Melin se opis svijeta nadovezuje na grčke opise zemalja i obala, ali nije ni prava korografija ni pravi peripl. U njemu nema podataka o cestama, udaljenostima, stranama svijeta, kao ni podataka o vjetrovima, lučkim gradovima i pristaništima. Te­ žište kod njega nije na sadržaju nego na njegovoj književnoj ob­ radbi. Sam se u uvodu ispričava da predmet koji se sprema opi­ sati nije ni lak ni pogodan da se na njemu razvije rječitost (fa­ cundiae minime capax). Najpreča mu je briga da mu tekst ne bude pretrpan i opširan, nego čitak i zanimljiv. Stoga ponekad ispušta važna imena, a navodi i nevažna, po nekom svom nasumičnom izboru. No zato ne ispušta zanimljivosti kakve su Herodotove priče o Trogloditima, pećinskim ljudima koji ne govore, nego urlaju, Hekatejeve vijesti o ljudima konjskih kopita ili mi­ ješanje dunavskih i padskih voda u moru pred zapadnom oba­ lom Istre, tako reći na vratima Italije, a u vrijeme kad su Klaudijeve legije već osvajale daleku Britaniju.

II 3: ... Deinde Ceraunii montes: ab his flexus in Hadriam. Hoc mare magno recessu litorum exceptum, et vaste quidem in lati­ tudinem patens, qua penetrat tamen vastius, Illyricis usque Tergestum, caetera Gallicis Italidsque gentibus cingitur. Partheni et Dassaretae prima eius tenent; sequentia Taulantii, Encheliae, Pheaces. Deinde sunt quos proprie Illyrios vocant: tum Pyraei et Liburni, et Istria. Urbium prima est Oricum, secunda Dyrrachium; Epidamnos ante erat: Romani nomen mutavere, quia, velut in damnum ituris, omen id visum est. Ultra sunt Apollonia, Salona, Jadera, Narona, Tragurium, sinus Polaticus, et Pola, quondam a Col­ chis, ut ferunt, habitata (in quantum res transeunt!), nunc Ro­ mana colonia. Amnes autem Aeas et Nar, et Danubius, qui iam dictus est Ister: sed Aeas secundum Apolloniam, Nar inter Pyraeos et 213

Liburnos, per Istros Ister emittitur. Tergestum intimo in sinu Hadriae situm finit Dlyricum. II 4: De Italia magis quia ordo exigit, quam quia monstrari eget, pauca dicentur: nota sunt omnia.... ... At in oris proxima est Tergesto Concordia. Interfluit Tima­ vus novem capitibus exsurgens, uno ostio emissus. Deinde Natiso non longe a mari ditem attingit Aquileiam. Ultra est Alti­ num. Superna late occupat litora Padus. Namque ab imis radicibus Vesuli montis exortus, parvis se primum e fontibus colligit, et aliquantum esilis et macer, mox aliis amnibus adeo augescit atque alitur, ut se per septem ad postremum ostia effundat. Unum de iis magnum, Padum appellant. Inde tam citus prosi­ lit, ut discussis fluctibus, diu qualem emisit, undam agat, su­ umque etiam in mari alveum servet, donec eum ex adverso lito­ re Istriae eodem impetu profluens Ister amnis excipiat. Hac re per ea loca navigantibus, qua utrinque amnes eunt, inter mari­ nas aquas dulcium haustus est. II 7: In Hadria Apsorus, Dyscelados, Absyrtis, Issa, Pitya, Hy­ dria, Electrides, nigra Corcyra, Tragurium, Diomedia, Aestria, Sason atque, ut Alexandria, ita Brundusio adiacens Pharos.

Napomena Tekst je uzet iz izdanja: Pomponius Mela, Oeuvres complètes, avec la traduction en frangais, sous la direction de M. Nisard, Pa­ ris 1850. U zagrebačkim knjižnicama ne postoji, na žalost, novije i kritičko izdanje K. Fricka (Leipzig 1880, Teubner, ponovni oti­ sak 1935). To bi izdanje bilo dobro došlo zbog mnoštva zemljo­ pisnih imena koja Mela spominje i u ovom ulomku, a od kojih su neka inače nepoznata. 214

Prijevod

Histri - ilirsko pleme

Mela II 3:... Zatim slijedi Keraunijsko gorje: od njega se skreće u Jadran. To se more smjestilo među duboko uvučene obale i doista je prostrano po širini, ali je po duljini još prostra­ nije. Do Tergesta okružuju ga ilirska plemena, odatle dalje galska i italska. Tamo gdje ono počinje zasjeli su Parteni i Dasareti; slijede Taulantijci, Enhelejci, Feačani. Potom

U drugoj knjizi Mela opisuje evropski dio Scitije, Traciju, Macedoniju, Grčku, Peloponez i Ilirik. Kod Keraunijskoga gorja poči­ nje Jadran i obala Ilirika. Ceraunii montes: to je dosta visok gorski lanac duž obale Epi­ ra, danas Kimara. Poznat je po čestim olujama, osobito njegov izbojak u Jadransko more, tzv. Akrokeraunijski rt, kod kojega su nerijetko stradavali brodovi. Rimski su pisci tim imenom znali nazivati svako pogibeljno mjesto. Grč. keraùnios znači »gromom ošinut, gromovit«. Hadriam: najstarija grčka predaja naziva Jadran Kronovim mo­ rem. Naziv Hadria dovodio se u vezu s drevnom etruščanskom naseobinom sjeverno od padskog ušća i prvotno je označivao samo najsjeverniji dio jadranskog zaljeva oko tog ušća; protezanje toga naziva na ostali Jadran, sve do Otrantskih vrata, plod je kasnijeg razvitka. Vidi bilješke uz Strabonov tekst. Illyricis usque Tergestum. . . gentibus: pridjev »ilirski« upot­ rijebljen je ovdje već u onom značenju koje je dobio nakon rim­ skih osvajanja i upravnih zahvata na istočnoj obali Jadrana, to jest značenje skupnog naziva za sva plemena na toj obali do Tr­ sta, dakle i za Liburne i Histre. Pod galskim se plemenima ovdje razumijevaju plemena u dolini rijeke Pada i u tzv. Senonskoj Galiji; od Ankone prema jugu talijanska je obala bila naseljena raznim italskim plemenima. Partheni et Dassaretae__Pheaces: u tom ulomku Mela na­ braja pet plemena s krajnjega juga Ilirije - Partene i Dasarete kao prve na prostoru od Keraunijskoga gorja prema unutraš­ njosti Jadrana, zatim Taulantijce, Enhelejce i Feačane. Njihov je raspored kod Mele, koji ih, vjerojatno, navodi prema grčkim iz­ vorima, malo drukčiji nego kod Plinija i Strabona, koji se više 215

dolaze tako zvani Iliri u pravom smislu, pa onda Pireji i Liburni i Istra. Od gradova je prvi Orik, drugi Dirahij; nekoć je to bio Epidamno: Rimljani su mu promijenili ime zato što im se učinilo zlokobnim - idući u Epidamno kao da su se upu-

obaziru na stanje stvoreno učvršćenjem rimske uprave u tim krajevima. Citava je topografija, prostorni raspored, ilirskih ple­ mena sporna.* Sudeći po drugim izvorima i najnovijim istraži­ vanjima, Partini i Taulantijci živjeli su oko današnjega Drača, Dasareti u zaleđu prema Ohridskom jezeru, Enhelejci u bokokotorskom zaljevu, dok mitske Feačane Homer smješta u primor­ ski kraj sjeverozapadno od Odisejeve domovine Itake, na otok blaženih Sheriju - današnji Krf. quos proprie Illyrios vocant: te »Ilire u užem smislu«, koje Mela smješta sjeverno od Taulantijaca i Enhelejaca, Plinije III 144 također zove Illyrii proprie dicti; obojica su taj izraz preuzeli od Varona, poznatoga rimskog polihistora koji je, među ostalim, napisao djelo De ora maritima. Varonu je taj izraz bio potreban zato što je naziv »Iliri« u njegovo doba bio postao skupni naziv za ilirska plemena na istočnoj jadranskoj obali, pa je postao su­ više neodređen. R. Katičić u spomenutoj raspravi zaključuje da su »Iliri u užem smislu« jedna plemenska općina u naronskom sudskom okrugu, oko današnjega Metkovića. Pyraei: prema Meli, to je pleme bilo smješteno južno od Neret­ ve, ali ostala predaja zna da su tu Plereji; možda je Mela tu po­ griješio preuzimajući ovo njemu slabo poznato ime iz grčkoga predloška, a mogli su pogriješiti i kasniji prepisivači. Plinijevi Pi­ reji (III 144) nalaze se mnogo južnije, južnije i od Taulantijaca. Libumi: područje Liburna dopiralo je u Melino doba do Krke, a ne do Neretve, kako Mela kaže malo dalje, govoreći o ušću Ne­ retve. Oricum: grad i luka na granici Epira, u zaljevu što ga zatvara Akrokeraunijski rt. Dyrrachium: današnji Durrès u Albaniji, slav. Drač, u rimsko doba vrlo važna luka nasuprot Brundiziju na talijanskoj obali. * Usp. A. Stipčević, Iliri, Zagreb 1974; Fanoula Papazoglou, Les ori­ gines et la déstinée de l'Ètat illyrien: Illyrii proprie dicti, »Historia«, Bd. IV (1965) Η. II, str. 143. i d.; R. Katičić, Illyrii proprie dicti, »Živa antika«, XIIIXIV (1964), str. 87. i d. 216

tili u susret nekoj šteti. Dalje se nalaze Apolonija, Salona, Jadera, Narona, Tragurij, Pulski zaljev i Pula, kako kažu, nekoć nastanjena Kolšanima (koliko li su stvari prolaz­ ne!), a sada rimska kolonija. Njegovo starije ime Epidamnus vjerojatno je predgrčko; podatak da su mu Rimljani, zato što lat. damnum znači »šteta«, promije­ nili ime u Dyrrachium samovoljna je etimološka igrarija. Osim toga, ovo drugo ime dade se lijepo izvesti od grč. čestice dys»nešto neprijazno i teško« i rakhta »lomljava valova«. Ultra. . . Apollonia: kad se ide od Akrokeraunijskog rta prema sjeverozapadu kao i Mela u svom opisu, onda Apolonija nije ul­ tra, to jest »dalje«, nego »prije«, južnije od Drača. Antička je Apo­ lonija današnji Pojan između rijeka Semana i Vojuše u Albaniji; utemeljili su je Grci, a u rimsko doba bila je, uz ostalo, i ugledno sveučilišno središte. Salona, Iadera: usp. bilješke uz Lukanov tekst. Narona: današnji Vid kod Metkovića; po nekim je piscima već prije VI st. pr. n. e. bila emporij u koji su Grci dovozili svoje pro­ izvode (usp. Stipčević, nav. dj., str. 45). Rimski konzul Figul po­ lazi iz Narone u pohod protiv Delmata 156. pr. n. e., a tako i Ciceronov prijatelj Vatinije više od stotinu godina poslije njega U rimsko doba Narona je bila važno gradsko središte koje je utje­ calo na romanizaciju okolnoga starosjedilačkog pučanstva. Tragurium: Trogir su utemeljili grčki naseljenici s otoka Visa kao svoju trgovačku ispostavu na kopnu, još u III st. pr. n. e. Ubrzo su ga stali ugrožavati Delmati koji su se u tom stoljeću počeli doseljavati u kraj između Krke i Cetine, sinus Polaticus et Pola: podatak da su Pulu utemeljili bjegunci iz Kolhide potječe iz grčke knjiške predaje koju su, na temelju zemljopisca Timeja, razradili helenistički pjesnici Kalimah i Likofron. U najnovije vrijeme iznesena je pretpostavka da je istarska Pula možda tek naknadno poistovećena s kolšanskim »Gradom bjegunaca« Polai iz grčke predaje; a taj istoimeni kolšanski grad valja tražiti u jugoistočnom Iliriku, najvjerojatnije u Ulcinju.* U prilog toj pretpostavci govori i činjenica da u Puli i okolici nisu nađeni rimski ostaci iz vremena prije 50. pr. n. e. nunc Romana colonia: Mela tu supostavlja davnu mitsku pro­ šlost kolšanske Pule i njemu suvremenu stvarnost rimske upra* Usp. potanje o tome R. Katičić, Illyricus fluvius, »Adriatica praehistorica et antiqua, Miscellanea Gregorio Novak dicata,« Zagreb 1970, str. 385. i d.

217

Od riječnih pak tokova tu su Eant i Nar i Dunav koji je nazvan i Istar. Nego, Eant utječe odmah iza Apolonije, Nar između Pireja i Liburna a Istar u zemlji Istrà. Tergeste je smješten na dnu Jadranskog zaljeva, i nji­ me završava Ilirik. ve u okviru koje je Pula dobila položaj rimske kolonije. 0 tome kada je Pula postala kolonijom može se samo nagađati. Plinije III 129 kaže »kolonija Pula koja (se) sada (zove) Pietas lidia«; taj se naziv javlja poslije bitke kod Filipa potkraj 42. pr. n. e., kad je Oktavijan opraštao svojim republikanskim protivnicima, među kojima se bila našla i Pula, pa se ta godina uzima kao gor­ nja vremenska granica; kao donja uzima se 27. pr. n. e., kad je Oktavijan uzeo naslov Augustus: da je Pula postala kolonijom poslije te godine, ne bi bila colonia Iulia, nego Augusta.* Čini se, međutim, da Plinije na navedenom mjestu govori o dopuni ili promjeni naziva kolonije, a ne i o njenu osnutku, koji bi, prema tome, mogao biti i raniji; ipak ne mnogo raniji od polovice I st. pr. n. e. jer, kako je već spomenuto, do sada nisu poznati rimski nalazi stariji od toga vremena. Aeas: Eant, rijeka u Grčkoj koja izvire na Pindu a utječe u Jad­ ransko more blizu Apolonije. Nar: tako se zove i pritok Tibera u Umbriji, današnja Nera; ov­ dje se pak misli na rijeku Neretvu koja se u grčkim izvorima zove Nàròn, a u drugim latinskim izvorima Naro, ònis, na pri­ mjer Plin. III 143. A. Mayer** misli da naše ime za Neretvu nije preuzeto od starosjedilaca nego da su ga Hrvati donijeli sa so­ bom iz pradomovine: Neretva se zove jedan pritok Zapadnog Buga prema kojem su Hrvati preimenovali rijeku Naron u no­ voj postojbini. Danuvius. . . Ister: glede dvostrukog imena za rijeku Dunav usp. bilješke uz Justinov tekst; o jadranskom ušću Dunava uz Plin. tekst. Tergestum: češći je oblik Tergeste, is; H. Krahe,*** poznati ilirolog starije generacije, tumači to ime kao tvorbu pomoću sufiksa -st* Potanje o tome A. Degrassi u: Atti del R. Istituto Veneto, CII, 2, 1942-3, str. 667-78. ** A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I u. II, Wien, 1957-9, s. v. Nar *** H. Krahe, Sprache und Vorzeit, Heidelberg 1954, str. 108. i d.

218

S u s r e t d u n a v s k ih i p a d sk ih v o d a za p a d n o o d Istre

Mela II 4: O Italiji ćemo reći tek koju riječ, više zato što je sad na redu nego što bi je bilo potrebno prikazivati: o njoj je sve poznato ... ... A na obali Tergestu je najbliža Konkordija. Između njih protječe Timav: rađa se iz devet vrutaka a utječe samo jedod onog istog indoevropskog korijena koji se javlja u našoj riječi »trg«, staroslav. trg i, ruski torg, albanski trege, u vlastitom ime­ nu Tergitio na jednom rimskom natpisu iz Panonije (CIL 4251), u imenu grada Opi-tergium, današnji Oderzo, nedaleko od stare Akvileje, i dr. Trst je još u rimsko doba bio važno trgovačko i prometno središte na cesti prema Emoni-Ljubljani i prema Puli; spominje ga već Artemidor Efeški s kraja II i početka I st. pr. n. e.; Livije ga ne spominje jer ga u doba istarskog rata 178/7. pr. n. e. očito još nije bilo; u Melino doba ima već položaj kolonije; Oktavijan mu je 33. pr. n. e. dao popraviti utvrde i pripojio mu je dio sjeverozapadnog istarskog područja. Prema Meli, kod Tr­ sta počinje obala koju su Rimljani njegova doba nazivali skup­ nim imenom »Ilirik«. Concordia: venetski grad nedaleko od današnjeg Portogruara. Timavus: Timav ima u pjesničkoj predaji devet ili sedam izvora, što su tipični stajaći brojevi, ili je, naprosto, »rascijepan« na mnogo ogranaka (multifidus, Mart. VIII 28,7 i d.); za njima se po­ vodi i Mela koji nastoji oživiti svoje pripovijedanje ne ispuštaju­ ći nijedan čudan ili nevjerojatan podatak na koji naiđe u svojim izvorima. Trijezni Plinije (II 103, 223 i 229) zna samo za jedan iz­ vor, a tako u IV ili V st. n. e. i Vibije Sekvester u svojim pabircima o rijekama, izvorima, jezerima i drugim zanimljivostima. Danas je u tom kratkom vodenom toku što izbija iz kraškog tla nedaleko od mora između Trsta i Akvileje teško prepoznati po­ jedinosti iz maštovitih i samovoljnih opisa antičkih pisaca; osim loga, naplavine i podizanje morske razine za oko dva metra vje­ rojatno su znatno izmijenili topografiju tog mjesta, a s tim u vezi i cjelokupni sustav površinskih i podzemnih voda.* * Potanje o tome C. Freih. v. Czoernig, D a s L a n d G o e r z u n d G r a d iš k a , 1, str. 107. i d. i G. Veith, D ie E r o b e r u n g I s tr ie n s d u r c h d ie R o m e r in d e n J a h r e n 1 7 8 u n d 1 7 7 v. C hr. u časopisu »Streflleurs Militarvvissenschaftliche Zeitschrift«, II Bd. 10 (Oktober) Heft 1908; posebno je o Timavu pri­ kupio podatke iz antičkih pisaca i kritički ih rasvijetlio A. Degrassi, L a ­ c u s T i m a v i (pretisak u njegovim sabranim djelima S c r ìtti va ri, Roma 1962, vol. II: S c r itti d i a n tic h ità v e n e to -is tr ia n e , str. 709. i d.)

219

nim ušćem. Zatim Natison već blizu mora dotiče bogatu Akvileju. Još dalje protječe Altin. Obale gornjeg Jadrana široko je zapremio Pad. On naime izvire na podnožju planine Vezula; isprva se pribire iz ma­ lih izvora, te je ponešto tanak i mršav; no ubrzo se voda­ ma drugih rijeka toliko povećava i poji da se naposljetku izlijeva kroz sedam ušća. Jedno od njih, koje je veliko, na­ zivaju Padom. Odatle šiklja s tolikim zaletom da, razgoneći valove, dugo valja onakvu vodu s kakvom se i izlio; sto­ ga i u moru zadržava svoje korito, sve dok ga ne dočeka Istar, koji s jednakim zaletom dotječe s obale Istre na sup­ rotnoj strani. Zbog toga oni koji plove onuda kuda te ri-

Natiso: talijanski Natisone, slovenski Nadiža; opširnije o toj ri­ jeci u bilješkama uz Plinijev tekst. ditem Aquileiam: Akvileja je imala zahvaliti svoje bogatstvo neobično povoljnom položaju na stjecištu vojnih i trgovačkih putova; u opisu istarskog rata kod Livija spominju se braća No­ veli koji su se u tom gradu bogatili kao vojni dobavljači već 178. pr. n. e., dakle samo koju godinu nakon njegova osnutka; iz Ak­ vileje su bili podrijetlom i mnogi kasniji istarski bogataši iz rim­ skog doba, na primjer Barbiji. Altinum: vidi bilješku uz Plinijev tekst. Padus: najveća rijeka Italije, danas Po; Grci su ga zvali Eridanom, smatrali su ga isprva mitskom rijekom Zapada i nisu ga pravo razlikovali od Rodana, današnje Rhòne. Rijeka Pad izvire u ledenjacima zapadnih Alpa i na svom dugom toku pribire glavninu vodenog sustava Sjeverne Italije. Bio je u starini plo­ van sve do današnjeg Torina. Na njegovu razgranatom ušću na­ lazile su se stare etruščanske naseobine Spina i Hatrija, poznata kao tržište jantara; stoga je grčka predaja tu smještala priču o Faetonu koga oplakuju njegove sestre, Sunčeve kćeri Helijade, roneći jantarske suze - usp. o tome bilješku o Elektridama u Plinijevu tekstu. Vesuli montis: Monte Viso ili Monviso na talijansko-francuskoj granici, sjeverozapadno od Torina. Ister amnis: o jadranskom ušću Dunava usp. bilješku uz Plinijev tekst. 220

jeke pritječu iz oba smjera mogu usred morske vode za­ grabiti slatke. Jantarski otoci Mela II 7: U Jadranu su otoci: Apsor, Diskelad, Apsirtida,

inter marinas aquas dulcium haustus: Melin suvremenik Plinije zabacuje besmislicu o sudaru padskih i dunavskih voda na pučini uz zapadnu obalu Istre, kao i ta naklapanja ribara ili put­ nika o slatkoj vodi usred morske. Apsorus: to se drevno ime još čuva u imenu grada Osora na Cresu, zapravo na prevlaci između Cresa i Lošinja, presječenoj umjetnim vodenim prolazom. Prema P. Skoku prastaro je ime Osor prestalo važiti kao naziv za otočnu cjelinu Cres-Lošinj tek u XVI st. Tada se javlja ime Lošinj za južni dio te cjeline, dok se naziv Cres za njen sjeverni dio spominje tek u jednoj ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Ljudevita iz 1371, gdje je riječ o cres­ kom i osorskom otoku. Osor kao ime za otok spominju još kas­ noantički putopis Itinerarium Antonini 519,4 u liku Apsoros i Geograf Ravenjanin V 24 Absarus, a od grčkih pisaca samo Ptolemej II 16,8 i Stefan Bizantinac; stariji grčki pisci, a prema nji­ ma i latinski, govore o Apsirtidama - Apsyrtides, što je izvedenica od imena za glavni grad otoka Apsorus ili Apsaros pomoću proširka -t-, kao i Plinijev etnik Absortes. Naziv Apsirtide javlja se kod grčkih pisaca uvijek u množini, kao skupna oznaka za otoč­ nu skupinu koju su, kako se čini, sačinjavali otoci Cres, Lošinj, Unije i Pag. Na grčki lik tog naziva svakako je utjecalo i uklju­ čivanje tog prostora u mit o Argonautima i Medejinu bratu Apsirtu; spomenuti se otoci ponekad zovu naprosto »Apsirtovim otocima«. Za to je uključivanje svakako bila značajna i činjenica da je u Apsirtovoj domovini Kolhidi postojala rijeka Apsaros (Ps.-Skyl. 81; App. Mithr. 101) i na njoj utvrda Apsorros (Ptol. V 6,7) Dyscelados: na grčkom to ime znači »koji zlokobno ječi«, i vje­ rojatno su ga stvorili grčki pomorci koji su plovili uz našu oba­ lu; A. Mayer u navedenom djelu misli da je to naziv za neke oto­ ke kod Trogira i povezuje ga s Plinijevim Celadussae (III 152). Absyrtis: Mela navodi to ime u jednini; usp. bilješku uz Apsorus. 221

Isa, Pitija, Hidrija, Elektride, Crna Korkira, Tragurij, Diomedov otok, Estrija, Sason i Far ispred Brundizija poput onoga ispred Aleksandrije.

Issa: već u IV st. sirakuska naseobina na otoku Visu; ime »Vis« nastalo je tako što je slav. prijedlog vb »u« srastao s predslavenskim imenom Issa; usp. bilješku uz Apolonijev tekst. Pitya: bit će da je to onaj otok koji Apolonije Rođanin u IV 565 zove »žuđena Pitieja«; ime mu je, također, grčko ili prilagođeno grčkom jeziku, na kojem znači »omorikov otok«; općenito se misli da je to otok Hvar, ali Mela to možda i nije znao, jer malo dalje navodi Pharos, smještajući ga, doduše, ispred Brundizija. Hydria: to je još jedno izvorno ili prilagođeno grčko ime za neki otok uz srednjodalmatinsku obalu; podsjeća na poznatu grčku riječ za vodu - hydòr; u drugim se izvorima ne javlja, i ne znamo na koji se otok odnosi Electrides: usp. bilješku uz Plinijev tekst. Nigra Corcyra: današnja Korčula, nazvana po naseobini što su je u zapadnom dijelu otoka utemeljili Grci iz grada Knida u ju­ gozapadnoj Maloj Aziji; »Crna« se nazivala zato da bi se razliko­ vala od istoimenoga grčkog otoka, današnjeg Krfa. Tragurium: Mela ga navodi kao otok, ali to je, zapravo, ime na­ seobine koju su grčki naseljenici na Visu utemeljili kao svoju is­ postavu na jezičku kopna na kojem danas leži Trogir. Diomedia: današnji Tremiti pored obale talijanskog poluotoka Gargano. Aestria: taj se otok spominje samo kod Mele; po njemu bi tre­ bao ležati negdje između otočja Tremiti i Brundizija. Sason: danas otok Sazan pred Valonom. Pharos: otočić Far pred Aleksandrijom bio je poznat po svjetio­ niku koji su smatrali jednim od sedam svjetskih čuda; prema njemu su nazvana i druga mjesta na Sredozemlju na kojima su bili svjetionici, pa i svjetionici sami; naš su Hvar, prema Strabonu VII 5,5 i II 5,20, naselili stanovnici egejskog otoka Para, ute­ meljivši istoimenu naseobinu na mjestu današnjeg Starigrada i nazvavši je Paros, to jest imenom svoje stare domovine; Skok, nav. dj. str. 181, pretpostavlja daje Paros promijenjeno u Pharos pod utjecajem naziva za spomenuti čuveni otočić pred Aleksan­ drijom, kojeg se ovdje prisjeća i sam Mela. 222

Plinije Stariji PRIRODOPIS

ISTRA I NJENI PROIZVODI GAJ PLINIJE SEKUNDO, nazvan Plinijem Starijim da bi se raz­ likovao od svoga nećaka Plinija Mlađega, rodio se u Komu sje­ verno od Milana 24. ili 23. n. e. Služeći kao vojni činovnik za ca­ reva Klaudija, Nerona i Vespazijana, upoznao je Britaniju, Germaniju i Hispaniju, a na svojim je putovanjima upoznao današ­ nji Tunis, Belgiju i Narbonsku Galiju. U Britaniji se borio na brodovima, u Germaniji je služio kao zapovjednik konjaništva, a u Hispaniji je bio carski namjesnik. Kao prijatelj Tita i Vespazi­ jana, postao je vrhovnim zapovjednikom brodovlja u velikom pomorskom uporištu kod Mizenskog rta blizu današnjeg Napu­ lja; na tom ga je položaju zatekla i smrt prigodom provale Vezuva 79. n. e. Sve svoje slobodno vrijeme posvećivao je prikupljanju najrazličitijih stručnih znanja, čitajući, pišući i dopunjujući svoju golemu zbirku od 160 svezaka zapisa o pročitanim djelima. Bo­ ravak u Germaniji bio mu je poticaj da napiše raspravu o pri­ mjeni koplja u konjaništvu, životopis svoga vrhovnog zapovjed­ nika Pomponija Sekunda i povijest germanskih ratova. Izdao je, nadalje, raspravu o govorničkom odgoju i djelo o jezičnim pita­ njima; posmrtno mu je izdana velika suvremena povijest u 31 knjizi, u kojoj se nadovezao na povjesničara Aufidija Basa i ko­ jom se služio njegov prijatelj Tacit. Sva su ta djela izgubljena; do nas je došao samo njegov go­ lemi »Prirodopis« u 37 knjiga, Naturalis historiae l. XXXVII. Ta enciklopedija sveukupnog znanja starine pravo je čudo radinos­ ti, načitanosti i neograničene znanstvene radoznalosti. Ako se iz223

uzme pokoji govornički zalet, djelo nije neka umjetnina, nego je samo nedogledan niz pabiraka iz vlastitog iskustva i iz pročita­ nih knjiga. Pisac i sam ističe u predgovoru da je, pripremajući svoje djelo, prikupio 20000 pojedinačnih podataka iz 146 rim­ skih i 327 nerimskih, pretežito grčkih, pisaca. Dug popis upotri­ jebljene literature navodi u prvoj knjizi. U njemu se, među os­ talim, od latinskih pisaca javljaju Kornelije Nepot, Livije, oba Varona, Mela i Verije Flak, a od grčkih u prvom redu Tukidid, Teofrast, Teopomp, Diodor i Timagen. U 2. knjizi bavi se općom geografijom, u 3-6. zemljopisom Evrope, Azije i Afrike, odnosno njihovih tada poznatih dijelova, u 7. čovjekom, u 8-11. životinj­ skim, a u 12-19. biljnim svijetom, u 20-27. biljnim, u 28-32. živo­ tinjskim lijekovima, u 33-37. rudama te likovnim umjetninama i umjetnicima. O Istri govori u okviru zemljopisa Evrope u 3. knjizi, o istarskoj vuni opisujući životinjski svijet u 8. knjizi; o is­ tarskom ulju u 15, a o javoru u 16. knjizi, u kojima je riječ o bi­ lju; o ostrigama piše u 32. knjizi, u vezi s lijekovima životinjsko­ ga podrijetla, o jantaru u 37. knjizi. Plinije je i danas dragocjena riznica povijesnih, zemljopis­ nih i svakojakih drugih podataka, pa književna kritika nije žalila truda nastojeći utvrditi podrijetlo i pouzdanost njegovih navo­ da. Ona je, uz ostalo, dokazala da je Plinije izvatke iz svojih iz­ vora uglavnom mehanički i površno povezivao u neprekinut tekst u kojem se ponekad za svaki podatak, čak i za pojedine re­ čenice, može utvrditi iz kojeg su izvora. Za naše mu je krajeve bio najvažnijim izvorom jedan opis Sredozemlja Marka Terencija Varona, vjerojatno spis De ora maritima, Varona je popunjavao službenim podacima iz tzv. Formule pokrajine Dalmacije i iz bilje­ žaka Vipsanija Agripe uz kartu svijeta. Formule su bili službeni prikazi upravnog uređenja pokra­ jina s abecednim popisom gradova i popisom plemenskih opći­ na po sudskim okruzima ili konventima te s podacima o njihovu pravnom položaju. Iz njih potječe, na primjer, Plinijev podatak da Japodi i četrnaest liburnskih plemenskih općina pripadaju skradinskom sudskom okrugu a da Labin i Plomin imaju tzv. italsko pravo. Agripa je čuveni vojskovođa i organizator iz Augustova doba. On je, pored ostalog, proveo senatsku odluku iz Cezarova vremena o premjeravanju Carstva. Pripisuju mu i izradu karte 224

svijeta koju je on, prema Plin. NH III 17, javno izložio u tzv. Polinu trijemu. Iz njegova djela Commentarii Plinije je uzimao ša­ kom i kapom, osobito mjerne podatke, na primjer podatke o ve­ ličini Jadrana u III 29,2. 3,38. Italia dehinc primique eius Ligures, mox 38 Etruria, Vmbria, Latium, ibi Tiberina ostia et Roma, terrarum caput, XVl p. intervallo a mari. Volscum postea litus et Campaniae, Picentinum inde ac Lucanum Bruttiumque, quo longissime in meridiem ab Alpium paene lunatis iugis in maria excurrit Ita­ lia. ab eo Graeciae ora, mox Sallentini, Poeduculi, Apuli, Pae­ ligni, Frentani, Marrucini, Vestini, Sabini, Picentes, Galli, Vmbri, Tusci, Veneti, Carni, Iapudes, Histri, Liburni. 3,44—5. Latitudo eius varia est, quadringentorum decem mi­ lium inter duo maria Inferum et Superum amnesque Varum atque Arsiam, media autem ferme circa urbem Romam ab ostio Atemi amnis in Hadriaticum mare influentis ad Tiberina ostia CXXXVI, et paulo minus a Castro Novo Hadriatici ma­ ris Alsium ad Tuscum aequor, haud ullo in loco CC latitudi­ nem excedens, universae autem ambitus a Varo ad Arsiam [XXI. XLVIIII p. efficit, abest a circumdatis terris Histria ac Liburnia quibusdam locis centena milia, ab Epiro et Illyrico quinquaginta, ab Africa minus ducenta, ut auctor est M. Var­ ro, ab Sardinia centum viginti milia, ab Sicilia MD, a Corcyra minus LXXX, ab Issa 17. 3,126-8. Sequitur decima regio Italiae, Hadriatico mari adposita, cuius Venetia, fluvius Silis ex montibus Tarvisanis, oppi­ dum Altinum, flumen Liquentia ex montibus Opiterginis et portus eodem nomine, colonia Concordia, flumina et portus Reatinum, Tiliaventum Maius Minusque, Anaxum, quo Varamus defluit, Alsa, Natiso cum Turro, praefluentes Aquileiam coloniam XV p. a mari sitam. Carnorum haec regio iunctaque 15 - Antička svjedočanstva o Istri

225

Iapudum, amnis Timavus, castellum nobile vinoPucinum, Ter­ gestinus sinus, colonia Tergeste, XXXIII ab Aquileia. ultra quam sex milia p. Formio amnis, ab Ravenna CLXXXVII, anticus auctae Italiae terminus, nunc vero Histriae, quam cog­ nominatam a flumine Histro, in Hadriam effluente e Danuvio amne eodemque Histro exadversum Padi fauces, contrario eo­ rum percussu mari interfecto dulcescente, plerique dixere fal­ so, et Nepos etiam Padi accola; nullus enim ex Danuvio amnis in mare Hadriaticum effunditur, deceptos credo, quoniam Argo navis flumine in mare Hadriaticum descendit non procul Tergeste, nec iam constat quo flumine, umeris tra vectam Alpis diligentiores tradunt, subisse autem Histro, dein Savo, dein Nauporto, cui nomen ex ea causa est inter Emonam Alpisque exorienti.

3,129. Histria ut paeninsula excurrit, latitudinem eius XL, cir­ cuitum CXXV prodidere quidam, item adhaerentis Liburniae et Flanatici sinus, alii CCXXV, alii Liburniae CLXXX. nonnul­ li in Flanaticum sinum lapudiam promovere a tergo Histriae CXXX, dein Liburniam CL fecere. Tuditanus, qui domuit Histros, in statua sua ibi inscripsit: AB AQVILEIA AD TI­ TIVM FLVMEN STADIA Mm. oppida Histriae civium Roma­ norum Agida, Parentium, colonia Pola, quae nunc Pietas Iulia, quondam a Colchis condita; abest a Tergeste CV. mox oppi­ dum Nesactium et —nunc finis Italiae —fluvius Arsia. ad Polam ab Ancona traiectus CXX p. est.

3,130. Dein, quos scrupulosius dicere non attineat, Alutrenses, Asseriates, Flamonienses Vanienses et ahi cognomine Culici, Foroiulienses cognomine Transpadani, Foretani, Nedinates, Quarqueni, Tarvisani, Togienses, Varvari. 226

3,132-3. Latitudo Italiae subter radices earum a Varo per Va­ da Sabatia, Taurinos, Comum, Brixiam, Veronam, Vicetiam, Opitergium, Aquileiam, Tergeste, Polam, Arsiam DCCXLV p. colligit. Incolae Alpium multi populi, sed inlustres a Pola ad Tergestis regionem Fecusses, Subocrini, Catali, Menoncaleni iuxtaque Camos quondam Taurisci appellati, nunc Norici. 3,139-41. Arsiae gens Liburnorum iungitur usque ad flumen Titium, pars eius fuere Mentores, Himani, Encheleae, Bulini et quos Callimachus Peucetios appellat, nunc totum uno nomine Illyricum vocatur generarim, populorum pauca effatu digna aut facilia nomina, conventum Scardonitanum petunt Iapudes et Liburnorum civitates XIIII, ex quibus Lacinienses, Stulpinos, Burnistas, Olbonenses nominare non pigeat, ius Italicum habent ex eo conventu Alutae, Flanates, a quibus sinus nomi­ natur, Lopsi, Varvarini inmunesque Asseriates, et ex insulis Fertinates, Curictae, cetero per oram oppida a Nesactio Alvona, Flanona, Tarsatica, Senia, Lopsica, Ortoplinia, Vegium, Argyruntum, Corinium, Aenona, civitas Pasini, flumen Telavium, quo finitur Iapudia. insulae eius sinus cum oppidis praeter sup­ ra significatas Absortium, Arba, Crexi, Gissa, Portunata. rursus in continente colonia Iader, quae a Pola CLX abest, inde XXX Colentum insula, XLIII ostium Titii fluminis. Liburniae finis et initium Delmatiae Scardona in amne eo XII passuum a mari. 3,150. Illyrici latitudo qua maxima est CCCXXV p. colligit, longitudo a flumine Arsia ad flumen Drinium DXXX. 3,151—2. Illyrici ora mille amplius insulis frequentatur, natura vadoso mari aestuariisque tenui alveo intercursantibus, clarae ante ostia Timavi calidorum fontium cum aestu maris cres227

centium, iuxta Histrorum agrum Cissa, Pullariae et Absyrtides Grais dictae a fratre Medeae biti interfecto, iuxta eas Electridas vocavere in quibus proveniret sucinum, quod illi elec­ trum appellant, vanitatis Graecae certissimum documentum, adeo ut quas earum designent haut umquam constiterit. 8,191. Oves non ubique tondentur; durat quibusdam in locis vellendi mos. colorum plura genera, quippe cum desint etiam nomina iis quas nativas appellant aliquot modis: Hispania nigri velleris praecipuas habet, Pollentia iuxta Alpes cani, Asia rutili, quas Erythraeas vocant, item Baetica, Canusium fulvi, Taren­ tum et suae pulliginis, sucidis omnibus medicata vis. Histriae Liburniaeque pilo propior quam lanae, pexis aliena vestibus et quam Salacia scutulato textu commendat in Lusitania, similis circa Piscinas provinciae Narbonensis, similis et in Aegypto, ex qua vestis detrita usu pingitur rursusque aevo durat.

15,8. Principatum in hoc quoque bono obtinuit Italia e toto orbe, maxime agro Venafrano eiusque parte quae Licinianum fundit oleum, unde et Liciniae gloria praecipua olivae, unguen­ ta hanc palmam dedere accommodato ipsis odore, dedit et palatum delicatiore sententia; de cetero bacas Liciniae nulla avis adpetit. relicum certamen inter Histriae terram et Baeticae par est. cetero fere vicina bonitas provinciis excepto Africae frugifero solo :

16,66. Acer eiusdem fere amplitudinis, operum elegantia ac subtilitate citro secundum, plura eius genera: album, quod praecipui candoris, vocatur Gallicum in transpadana Italia transque Alpes nascens, alterum genus crispo macularum discursu, qui cum excellentior fuit, a similitudine caudae pavonum nomen accepit, in Histria Baetiaque praecipuum, e viliore genere erassivenium vocatur: 228

32,62. Haec sint dicta de corpore; dicemus et de nationibus, ne fraudentur gloria sua litora, sed dicemus aliena lingua quaeque peritissima huius censura in nostro aevo fuit, sunt ergo Mu­ ciani verba, quae subidam: Cyzicena maiora Lucrinis, dulciora Brittannicis, suaviora Medullis, acriora Ephesis, pleniora Iliciensibus, sicciora Coryphantenis, teneriora Histricis, candi­ diora Cerceiensibus.

37,11,31-3. Occasio est vanitatis Graecorum detegendae: le­ gentes modo aequo perpetiantur animo, cum hoc quoque in­ tersit vitae scire, non quidquid illi prodidere mirandum. Phaet­ hontis fulmine icti sorores luctu mutatas in arbores populos lacrimis electrum omnibus annis fundere iuxta Eridanum am­ nem, quem Padum vocavimus, electrum appellatum, quoniam sol vocitatus sit Elector, plurimi poetae dixere primique, ut arbitror, Aeschylus, Philoxenus, Euripides, Nicander, Satyrus, quod esse falsum Italiae testimonio patet, diligentiores eorum Electridas insulas in mari Hadriatico esse dixerunt, ad quas delaberetur Pado, qua appellatione nullas umquam ibi fuisse certum est, nec vero ullas ita positas esse in quas quidquam cursu Padi devehi posset, nam quod Aeschylus in Hiberia, hoc est in Hispania, Eridanum esse dixit eundemque appellari Rho­ danum, Euripides rursus et Apollonius in Hadriatico litore con­ fluere Rhodanum et Padum, faciliorem veniam facit ignorati sucini tanta ignorantia orbis, modestiores, sed aeque falsum, prodidere in extremis Hadriatici sinus inviis rupibus arbores stare quae canis ortu hanc effunderent cummim.

Napomena l/vorni latinski tekst uzet je iz izdanja: C. Plini Secundi Naturalis Historiae l. XXXVII, ed. K. Mayhoff, Leipzig 1906. 229

P rijevo d

Histri na granici Italije

Plin. NH 3,38: Odatle počinje Italija i prva u njoj Ligurija, potom Etrurija, Umbrija, Lacij u kojem je ušće Tibera i prijestolnica svijeta Rim na šesnaest tisuća koračaja od mora; zatim volščansko i kampanijsko primorje, pa onda picentsko, lukanijsko i brutijsko kojim se Italija od gotovo srpastih alpskih bila prostire najdalje na jug. Odatle poči­ nje obala Velike Grčke, odmah zatim područje Salentinaca, Pedikula, Apulaca, Peligna, Frentanaca, Marucina, Ves­ tina, Sabinaca, Picentijana, Gala, Umbra, Etruščana, Vene­ ta, Kama, Japoda, Histra, Libuma.

Ligures: današnja Ligurija; imena italskih pokrajina i poznatijih plemena lako se mogu prepoznati u nazivima današnjih talijan­ skih upravnih jedinica, kao što su Venecija, Toskana, Lacij, Kampanija, itd. U ovom se prijevodu ta imena javljaju u likovi­ ma koji su uobičajeni u našoj domaćoj filološkoj predaji i u latinsko-hrvatskim rječnicima. XVI p.: sedecim milia passuum znači 16.000 koraka; rimski je ko­ rak iznosio 5 stopa ili 1,479 m; 1000 koraka iznosilo je milju, lat. militarium ili 1479 m, odnosno, otprilike, 1,5 km. Čami: Kami su živjeli na području od Tagliamenta do planine Okre (o toj planini v. niže uz Subocrini), pa su bili sjeverozapad­ ni susjedi Histra; čini se da su u taj kraj dospjeli tek uoči osnut­ ka Akvileje i izbijanja istarskog rata 178/7. pr. n. e. G.115. pr. n. e. potukao ih je Marko Emilije Skauro, ali su još 52. pr. n. e. na­ pali Trst; potpuno ih je smirio tek August 35. pr. n. e. Iapudes: Japodi su ilirsko pleme na području od Snežnika pre­ ma Istri i Lici do Une; prema nekim piscima, vladali su i Hrvat­ skim primorjem, zapravo cijelom obalom od Pule do potoka Žrnovnice blizu Sv. Jurja, ili do Zrmanje, dok drugi pisci tu smješ­ taju Liburne*. Histri, Liburni: nabrajajući Kame, Japode, Histre i Liburne u opisu Italije, Plinije prekoračuje i zemljopisne i upravne granice * O tome raspravlja A. Degrassi, Ricerche sui limiti della Giapidia, pre­ tisak u Scritti vari, Roma 1962, Vol II: Scritti di antichità veneto-istriane, str. 749. i d.

230

Udaljenost do Raše

Plin. NH 3,44-5: Širina je Italije različita: četiri stotine i de­ set tisuća koračaja između Donjeg (Tirenskog) i Gornjeg (Jadranskog) mora i između rijeke Vara i rijeke Raše; ot­ prilike je upola manja u visini grada Rima od ušća rijeke Aterna što utječe u Jadransko more do tiberskog ušća sto trideset i šest tisuća, a malo je manja od mjesta Castrum Novum na jadranskoj strani do Alzija uz Etruščansko more; nigdje pak ne prekoračuje dvjesta tisuća koračaja. Ophod pak svekolike Italije od Vara do Raše iznosi dva milijuna četrdeset i devet tisuća koračaja. Od okolnih zemalja udaljena je ovako: od Istre i Liburnije na nekim mjestima po stotinu tisuća koračaja, od Epira i Ilirika pedeset tisuća, od Afrike manje od dvjesta tisuća, kako kaže Marko Varon, od Sardinije stotinu i dvadeset ti-

Italije; nijedan od tih naroda, osim jednoga dijela Karna, nije se nalazio na talijanskom poluotoku, a upravna je granica »proši­ rene« Italije u Plinijevo doba bila na rijeci Raši. Područje Libur­ na protezalo se od Raše do Krke; Degrassi u navedenom djelu smatra da je Liburnija kod Plinija i Flora naziv za skradinski sudski okrug koji je obuhvaćao i dio Japoda, duo maria Inferum et Superum: Mare Inferum, to jest »Donje more«, bilo je Rimljanima Tirensko a Superum, to jest »Gornje more« - Jadransko more. Varum: Varus je današnja rijeka Var blizu francusko-talijanske granice u Primorskim Alpama. Arsiam: od lat. Arsia postalo je premetom tekućega suglasnika, tzv. metatezom likvida, hrv. Raša, kao od Arba Rab; u narodu se javlja i oblik Arša, bez spomenutog premeta, ab Epiro et Illyrico: pod Ilirikom se ovdje razumijeva, očito, samo južni Ilirik, koji se protezao sve do Epira; u njemu su se nalazile važne luke Drač i Apolonija, do kojih su plovili brodovi iz Južne Italije, pa je udaljenost od talijanske obale do njih bila vrlo koristan podatak. M. Varro: poznati rimski učenjak i književnik Marko Terencije Varon (116-27. pr. n. e.); napisao je više od 50 djela s raznih pod­ ručja, među njima i spis De ora maritima iz kojega je Plinije crpao zemljopisne podatke. 231

suća, od Sicilije tisuću i petsto, od Korčule manje od osamdeset tisuća, od Visa pedeset tisuća ... Nikakav se dunavski rukav ne izlijeva u Jadran

Plin. NH 3,126-8: Slijedi deseta regija Italije, položena uz Jadransko more; pripadaju joj Venecija, rijeka Silis s Tarvizijskih gora, grad Altin, rijeka Likvencija s Opitergijskih gora i istoimena luka, kolonija Konkordija, rijeke i luke Rćamatin, Tilijavent Veliki i Mali, Anaks kojim protječe Va­ ran, Alsa, Natison s Turom, što protječu mimo koloniju Akvileju, položenu na petnaest tisuća koračaja od mora. Corcyra: tu se, možda, misli na grčki otok Krf, a ne na našu Korčulu, koju Plin. III 152 naziva Corcyra Melaena a Mela Nigra Corcyra Issa: Rimljani su tu drevnu sirakusku naseobinu na Visu iz IV st. pr. n. e. osvojili za prvog ilirskog rata; ime Vis nastalo je tako što je slav. prijedlog v» »u« spojen s predslav. imenom Issa. decima regio Italiae: Oktavijan je 41. pr. n. e. podijelio Italiju na jedanaest upravnih jedinicà. ili regijà; deseta je regija obu­ hvaćala Veneciju i Istru. Venetia: tako Plinije zove zemlju Veneta, naroda što je živio u prostoru omeđenom donjim tokom rijeke Pada, rijekom Adige i rubovima Alpa; najvažniji venetski gradovi bili su Ateste, da­ našnji Este, i Patavium, današnja Padova. Već je u pretpovijesno doba tu bilo razvijeno stočarstvo, osobito uzgoj konja, i trgovina jantarom. oppidum Altinum: venetski grad u močvarnom kraju između Padove i Akvileje; u starini je bio poznat po uzgoju ovaca. Opitergini montes: brda u okolici današnjeg Oderza. Concordia: taj se grad nalazi na rijeci Lemene, blizu Portogruara. Reatinum: u pogledu tog imena rukopisi su nepouzdani, i nje­ govo je čitanje nesigurno; istoimeni je grad postojao u sabinskom kraju, današnji Rieti. Tiliaventum: današnji Tagliamento, slovenski Tilment. Natiso cum Turro: današnje rijeke Natisone i Torre, slovenski Nadiža i Ter, u Beneškoj Sloveniji. Stari pisci govore o Natisonu koji protječe mimo Akvileju u more, štiti njezine zidine s istočne strane i plovan je za brodove od ušća do Akvileje. Danas se te dvije rijeke spajaju i ulijevaju u Soču, a mimo Akvileju protječe rječica Natissa koja nije s njima povezana. Današnji je sustav vo­ denih tokova u tom kraju drukčiji nego u rimsko doba. G. Veith 232

To je predio Kama a do njega predio Japoda, rijeka Timav, po vinu glasovit gradić Pucin, Tršćanski zaljev, kolou navedenom djelu opisuje te promjene ovako: »Sadanja najvaž­ nija rijeka toga područja, to jest Soča, nije tada postojala kao takva. Zamjenjivao ju je Natison, koji je slijedio današnji gornji tok Soče do Kobarida, odatle dalje protjecao kroz udolinu kod Robiča, pa onda koritom današnjeg Natisona-Nadiže do ušća Torre-Tera i dalje uza samu Akvileju u more (danas još Natissa, no ona nije više u vezi s Natisonom-Nadižom, koja utječe u Soču)... U takvim okolnostima Idrija nije mogla doseći Nadižu, nego je tekla od današnjeg ušća dalje sadanjim koritom Soče sve do ravnice južno od Gorice, gdje je u prostoru Rubbia-Ranziano tvorila jezero, zajedno s Vipavom, lat. Fluvius frigidus. Iz tog jezera voda nije otjecala površinski, ali je postojao podzemni protok, i to prema rijeci Timavu. Tu u starini silno razglašenu i pričama iskićenu rijeku nije, dakle, pojila u ono vrijeme samo Reka, koja je, uostalom, vodom svakako mnogo bogatija, nego i većina današnjih pritoka Soče; stoga je sasvim prirodno što se vodena masa Timava, onako impozantna i upadljivo oprečna kratkoći njegova toka, morala doimati kao pravo čudo i davati povoda najsmjelijim tumačenjima. Osim toga, Timav je jednim dijelom tvorio jezero kojeg se opseg još i danas može otprilike prepoznati po opsegu močvare »Lisert«; dva brežuljka južno od te močvare spominju se i kao otoci (Plin. NH. 11,103: insulae cla­ rae, »slavni otoci«). Odron brda, do kojeg je došlo vjerojatno 585. n. e., zasuo je gor­ njem Natisonu prolaz prema Čedadu kod Robiča; isprva je tu nastalo jezero koje je ubrzo zatim prodrlo prema Tolminu, i tada je sva Soča svojim današnjim koritom tekla u spomenuto jezero na ušću Vipave. Podzemni prolaz nije više mogao propuš­ tati taj narasli dotok vode, pa se bujica probila površinski i stala otjecati prema moru, poprimivši, nakon još nekih vrlo značajnih promjena, svoj sadanji tok. Kad se tim silovitim vanjskim prodo­ rom jezero ispraznilo, podzemni je protok postao suvišan, najve­ ćim je dijelom presušio i napokon se uleknuo, ostavljajući za so­ bom na površini udolinu Vallone. Staro Natisonovo korito, od Čedada nizvodno, pretvorilo se dijelom u neveliku brzicu »Natisone«, dok je od njegova ušća ostala također zasebna i bezna­ čajna obalna rječica »Natissa«; oboje čuva ime staroga »Natisona«, ali ne i njegova obilježja.« castellum Puccinum: naselje na području Karna, poznato po vinu, o kojem Plinije govori još na dva mjesta (NH. XIV 60 i XVII 31); možda današnji Prosecco na obali blizu Trsta. 233

nija Tergeste na trideset i tri tisuće koračaja od Akvileje. Šest tisuća koračaja dalje od Tergesta nalazi se rijeka Formion, na stotinu osamdeset i devet tisuća koračaja od Ravene, prijašnja granica proširene Italije a sada Istre. Ova je, navodno, nazvana po rijeci Histru što se kao odvojak Dunava, koji se zove i Histar, ulijeva u Jadran, nasuprot ušću Pada, te od sudara njihovih voda iz suprotnih smjecolonia Tergeste: radi osiguranja i obrane novoosvojenih pod­ ručja Rimljani su na njima osnivali naseobine rimskih građana kojima su dodjeljivali dio zaplijenjenog zemljišta. Posebni povje­ renici izabirali su i odvodili na mjesto buduće naseobine rimske građane i njihove obitelji, gdje su, po posebnim obredima, uda­ rani temelji naseobine te dijeljeni i doznačivani zemljišni posje­ di. Od braće Grakha nadalje kolonije su služile za materijalno zbrinjavanje gradskoga puka i osiromašenih seljaka, a u carsko doba ponajviše isluženih vojnika - veterana. U pravnom smislu kolonije su bile dio rimske gradske općine i bile su pridijeljene jednom od rimskih gradskih kotara. Preko kolonija snažno se ši­ rio rimski duh, kultura i jezik i gradski način života u osvojenim krajevima. 0 koloniji Tergeste usp. bilješku uz Melin tekst. Formio amnis: današnja Rižana kod Kopra; udaljenost od šest tisuća koraka koju navodi Plinije premalena je za udaljenost od Trsta do Rižane, pa neki predlažu da se mjesto VI mp čita XI mp; udaljenost od šest tisuća koraka odgovarala bi položaju rječice Reke istočno od Milja. Ravenna: danas istoimeni talijanski grad južno od padskog ušća; od Augusta nadalje važnost mu je silno porasla zato što je u obližnji Classis prenesena velika ratna luka s brodogradiliš­ tem; pri kraju antike Ravena je prijestolnica Zapadnog Rimskog Carstva, zatim Teodorikove države; u bizantskom je razdoblju bila moćno žarište kulture i umjetnosti, koje je svoje utjecaje ši­ rilo i u naše krajeve. anticus auctae Italiae terminus: granica Italije pomaknuta je na Rižanu u doba Cezara; kad je odatle prenesena za Augusta dalje na Rašu, Rižana je ostala pokrajinska granica Istre prema Italiji, cognominatam a flumine Histro: o tome vidi bilješku uz Justinov tekst. Histro in Hadriam effluente: stari su Grci razmjerno rano upoznali ušće Dunava, gdje već u VII st. pr. n. e. postoji miletska naseobina Istros, i njegov donji tok. Jadran su dobro upoznali 234

rova more između njih gubi slanost: mnogi tako rekoše, i to krivo, pa i Nepot, žitelj s padskih obala. A mislim da ih najkasnije u IV st. pr. n. e., pošto su na Korčuli, Visu i Hvaru utemeljene grčke naseobine. Gornji pak tok Dunava i Jadransko zaleđe spadaju u ona područja koja Grci, kao izrazito pomorski narod, nisu mogli poznavati iz vlastitog uvida, nego su ih nasto­ jali uklopiti u svoju sliku svijeta na temelju obavijesti -iz druge ruke, nagađanja i mitskih predodžbi. Tako je njihova pretpos­ tavka o odvjetku Dunava koji se ulijeva u Jadran zapravo odgo­ vor na neka pitanja što su im ih nametala njihova zapažanja s pomorskih putovanja, na primjer očite trgovačke veze između Podunavlja i Jadrana koje su postojale već u pretpovijesno doba, zatim istoimenost Histra i Istre s nazivom Histros za donji Dunav, ili pak seoba jedne riblje vrste, koja ulazi kroz Bosporski tjesnac u Crno more, a ne vraća se istim putem, nego pliva Du­ navom uzvodno i preko jednog njegova rukava dospijeva opet u Jadran i Sredozemno more. Ovaj posljednji podatak zabilježen je u Aristotelovu djelu De his­ toria animalium Vili 13, gdje se o jadranskom rukavu Dunava govori kao općepoznatoj činjenici. Odatle su taj podatak uzeli Teopomp, Hiparh, Apolonije Rođanin, Timaget, zatim latinski pisci Nepot, Mela i dr. Otkako su Rimljani, potkraj stare ere, svojim osvajanjima doprli do Dunava, a ubrzo zatim prošarali čitavo to područje cestama, kolonijama i vojnim logorima, nije više bilo mjesta za slična nagađanja; no, ona žive i dalje kao sa­ mosvojna knjiška predaja bez veze sa stvarnošću, na primjer kod Plinijeva suvremenika Mele ili čak kod Pavla Đakona, pisca iz Vili st. n. e. Plinije se ubraja u one pisce koji sumnjaju, ali ne u same podatke iz predaje nego u njihova objašnjenja; tako podatak o putu Argonauta Dunavom do Jadrana nastoji spasiti bilježeći mišljenje »savjesnijih« pisaca prema kojemu su Argo­ nauti dio puta nosili svoj brod na ramenima; to više što je u sus­ tavu vodenih putova prevlačenje brodova na trupcima, ili kako drukčije, preko kopnenih prevlaka, bilo i inače poznato u stari­ ni, na primjer preko korintske prevlake. S druge strane, iako Plinije smatra tvrdnju o vodenom putu Dunav-Jadran očitom besmislicom, on ipak vjeruje da tu postoji neka podzemna veza: u IX 53 on bilježi spomenuti Aristotelov podatak o crnomors­ kim srdelama, ali kaže da one silaze iz Dunava u Jadran pod­ zemnim vodenim žilama. Nepos, Padi accola: Cornelius Nepos (oko 100-24. pr. n. e.) bio je prijatelj poznatog polihistora Varona; napisao je povijesno 235

je prevarilo to što je lađa Argo sišla u Jadransko more ne­ daleko od Trsta, no ne zna se više kojom rijekom. Savjes­ niji pisci bilježe da su je preko Alpa prenijeli na rameni­ ma, a da je dotle doplovila rijekom Histrom, zatim Savom, pa onda Nauportom, »lađonoscem«: odatle i ime toj rijeci što izvire između Emone i Alpa Veličina istarskog poluotoka

Plin. NH 3,129: Istra se ispružila u more kao poluotok. Neki joj navedoše širinu od četrdeset tisuća koračaja, a ophod od stotinu dvadeset i pet tisuća, kao i susjednoj Libumiji i Plominskom zaljevu, dok drugi navode ophod od dvjesta dvadeset i pet tisuća; drugi opet daju Libumiji sto

djelo Chronica u tri knjige, životopisno djelo De viris illustribus i Exempla - pabirke o povijesnim, zemljopisnim i drugim zanim­ ljivostima; Plinije ga često navodi kao svoj izvor, dein Savo: Sava je i u starini bila važna vodena prometnica, sa više velikih naselja na svojim obalama - Neviodunum-Drnovo kod Krškog, Andautonia-Ščitarjevo kod Zagreba, Siscia-Sisak, Sirmium - Srijemska Mitrovica, Singidunum-Beograd. O jakom prometu na Savi govori i čašćenje rječnih božanstava Savus i Adsalluta. Nauporto: rijeka Ljubljanica, na kojoj se nalazila istoimena sta­ nica na cesti iz Akvileje u Emonu-Ljubljanu; dijelom je ponorni­ ca i pri kraju je bila plovna; u Emoni je postojalo udruženje bro­ dara - collegium navicularium. Samo ime »Nauportus« moglo je latinskom uhu zvučati kao »lađonosac« ili »luka za brodove«. Emonam: rimska kolonija u Panoniji, danas Ljubljana; u rimsko doba bila je važan vojni logor. Flanaticus sinus: Plominski zaljev, nazvan prema gradu Flanona - Plomin. * A. Degrassi, Ricerche sui limiti della Giapidia, pretisak u Scritti vari, Roma 1962, 2. svezak, str. 723. i d.

236

i osamdeset tisuća koračaja. Neki su Japudiju u istarskom zaleđu protegli do Plominskog zaljeva, sa stotinu i trideset tisuća koračaja, pa su Ubumiji pripisali stotinu i pedeset tisuća koračaja. Tuditan, koji je pokorio Histre, zapisao je ondje na svom kipu: »Od Akvileje do rijeke Ticija tisuću stadija.«

Iapudiam promovere: o prostiranju i granicama zemlje Japoda, sjeveroistočnih istarskih susjeda, opširno raspravlja A. Degrassi*. Liburniam: područje od Raše do Krke, usp. bilješku niže uz gens Liburnorum. Tuditanus: Gaj Sempronije Tuditan, konzul iz g. 129. pr. n. e., ži­ vio je u doba braće Grakha; umjesto da kao sudac rješava zem­ ljišne sporove izazvane njihovim reformama, pošao je u rat pro­ tiv Ilira; pobijedio je Japode, susjede Histra, zbog čega mu je Se­ nat odobrio trijumf, i same Histre. Nije se bavio samo politikom nego i književnim radom; napisao je opširno djelo o magistrati­ ma i jedno povijesno djelo. Po običaju helenističkih vojskovođa, poveo je sa sobom u rat i svoga štićenika i epskog pjesnika Hos­ tija; ovaj je opjevao njegov pohod protiv Histra u izgubljenom epu Bellum Histricum. ibi: ne zna se točno gdje je stajao taj kip s natpisom; u Devinu je pronađen natpis CIL V 39*. 8270 iz obnovljenog svetišta na Timavu, ali na njemu nema riječi »domuit Histros«; Calderini* misli da su morala postojati tri različita Tuditanova natpisa: je­ dan u Akvileji s pohvalom Tuditanu kao dobrotvoru grada, dili­ gi u svetištu na Timavu, obnovljenom na račun ratnog plijena, i treći negdje na poprištu glavne bitke. Titius: jedan od naziva za rijeku Krku; Ps.-Skyl. 21 zove tu rijeku Katarbàtès potamós, valjda zbog njenih slapova, pa neki na tom mjestu čitaju Kataràktès potamós. stadia Μ (Μ): stadij je grčka mjera za udaljenosti a iznosi otpri­ like 185 m ili osminu rimske milje od 1,5 km. Prema tome bi ti­ suću stadija, stadia M, kako stoji u rukopisima, odnosno oko 185 km, bilo premalo za udaljenost od Akvileje do ušća Krke, pa neki izdavači to mjesto ispravljaju u stadia MM, to jest oko 370 km. * Calderini, Aquileia romana, Roma 1972 (anastat. izdanje), str. 24. i dalje.

237

Istarski gradovi

Naselja rimskih građana u Istri jesu: Egida, Poreč, kolonija Pula, koja se sada zove Pietas Iulia, a utemeljili su je u dav-

oppida civium Romanorum: oppidum je ovdje zajednička ozna­ ka za kolonije, municipije i prefekture kao naselja rimskih gra­ đana s različitim opsegom građanskih prava. Agida: piše se i Aegida, što podsjeća na grčku riječ koja znači kozu, a to se opet povezuje sa slav. nazivom za Kopar. Današnji Kopar ne leži ni na pretpovijesnom ni na rimskom sloju, nego je nastao za seobe naroda kao i Izola, Umag, Rovinj i druga mjesta, kad je predslavensko stanovništvo pred navalom Slave­ na pobjeglo na otoke ili bolje zaštićena mjesta, napustivši svoje stare naseobine. Rimski natpisi nađeni u Kopru doneseni su iz okolnih rimskih vila i iz naselja negdje na kopnu koje Plinije zove Aegida ili Agida, uzimajući podatak iz Varona. Kopar je na­ zvan prema latinskom nazivu za koparski otok Capris; u čast Justinijana II Kopar se zvao i Justinopolis; opširnije o svemu tome A. Degrassi u raspravi o pretpovijesnim i rimskim naseljima u koparskom kraju, objavljenoj u pretisku, u navedenom njegovu zborniku. Parentium: to se ime smatra polatinjenim predrimskim nazi­ vom za današnji Poreč; sam porečki poluotok možda i nije bio naseljen u predrimsko doba, ali već u obližnjim Picugima imali su Histri svoju gradinu. Na jednom porečkom natpisu spominje se COLONIA IULIA PARENTIUM, po čemu se vidi da je taj grad postao rimskom kolonijom u doba Oktavijana, vjerojatno kad i Trst i Pula. U drugoj polovici I st. n. e. dobio je cestovnu vezu s Trstom i Pulom; bio je važna pomorska luka, što se vidi po os­ tacima velikih rimskih građevina. Gradsko zemljište, tzv. ager co­ loniae, prostiralo se između Mirne i Lima, dok mu je u unutraš­ njosti granica išla otprilike rubom Drage pored Berma prema Zamasku; poklapalo se dakle s područjem kasnije porečke bis­ kupije. colonia Pola: o Puli kao gradu kolšanskih izbjeglica i kao rim­ skoj koloniji usp. bilješke uz Melin tekst. Ager rimske kolonije u Puli poklapao se s područjem kasnije pulske biskupije; protezao se dakle između Lima i Raše, a u unutrašnjosti otprilike do crte koja od Raše ide ispod Pićna i Žminja do Drage ispod Kringe. 238

no doba Kolšani; udaljena je od Tergesta stotinu i pet ti­ suća koračaja. Malo dalje je grad Nezakcij i sadanja granica Italije rijeka Raša. Morskim putem ima od Ankone do Pule stotinu i dvade­ set tisuća koračaja Pučanstvo Istre

Plin. NH 3,130: Zatim oni koje ne bi bilo od koristi navo-

Nesactlum: danas Vizače kod Valture, nedaleko od Pule; prema austrijskom arheologu A. Gnirsu, u Vizačama je već oko 1000. pr. n. e. postojalo svetište oko kojega se ubrzo razvila snažna pretpovijesna gradina; njezini ostaci govore o živim pretpovijes­ nim vezama Istre s egejskim prostorom i drevnim kulturama na tlu Italije. Početkom II st. pr. n. e. Nezakcij je prijestolnica Hist­ ra i njihovo posljednje utočište pred rimskim legijama. Pod rim­ skom vlašću nastavio je živjeti kao skromno naselje u sjeni moć­ ne kolonije Pule, na cesti što je odatle vodila prema Trsatu. Prema A. Mayeru* i drugim lingvistima početno n lat. imena Ne­ sactium počelo se u kasnoj antici osjećati kao ostatak lat. prijed­ loga (i)n uz koji se to ime mjesta najviše javljalo; od ostatka ime­ na, to jest od *esatto, mogao je nastati starohrv. oblik *isače, što je srašteno sa starohrv. prijedlogom v* »u« dalo »Vizače«. Slično se razjašnjava postanak hrv. Vis od lat. i grč. Issa - vidi bilješku uz Melin tekst. Arsia: granica Italije pomaknuta je s Rižane na Rašu u doba Au­ gusta. Ancona: današnja Ancona na susjednoj talijanskoj obali, u naših starih pisaca Jakin. dein: nabrojivši prethodno najpoznatija naselja i plemena u Augustovoj X regiji, to jest u Veneciji i Istri, Plinije se sada sprema navesti neke plemenske općine na tom području, koje mu se čine manje važnima. Pri tom je među općine u sjeveroistočnoj Italiji uvrstio i neke liburnske, zapisujući jedne i druge abeced­ nim redom. * A. Mayer, Die Sprache der alteri Illyrier, Bd. I-II, Wien 1957

239

diti suviše podrobno: Alutrenzi, Aserijati, Flamonijenzi zvani Vanijenzi i oni drugi po imenu Kulici, Forojulijenzi s nadimkom Transpadanci, Foretani, Nedinati, Kvarkveni, Tarvizani, Togijenzi, Varvari. Alutrenses: G. Alfoldy* misli da su Alutrenses ili Alutae stanov­ nici Labina, lat. Alvona, Albona. A. Mayer** izvodi oba ta etnikona od imena grada Alveria u dalmatinskoj Libumiji, u okolici Benkovca, a ne od istarske Alvone. Asserlates: stanovnici grada Asserto, na rimskoj cesti od Zadra prema Kistanju. Flamonienses: isto što i Flanates, to jest plemenska općina oko grada Plomina, lat. Flanona; ti Plominci imaju kod Plinija na­ dimak Vanienses, Vanijci. Cullci: rukopisi Plinijeva teksta pišu to ime na nekoliko načina, pa su i suvremeni izdavači u nedoumici; Alfoldy, nav. djelo, str. 74, misli da su Culici (u jednom rukopisu - Curici) isto što i Cu­ rictae, to jest žitelji krčke plemenske općine. Valja ipak napomenuti da se to mjesto kod Plinija prije čitalo i drukčije; prema jednom starijem tumačenju, Flamonienses nisu stanovnici istarske Flanone-Labina, nego grada Flamonia, današ­ nja Flagogna u sjeveroistočnoj Italiji na rijeci Tilmentu-Tagliamentu; Vanienses i Culici nisu plominska plemena, nego su Va­ nienses žitelji grada Vannia ili Vaunia, a mjesto Culici ili Curici treba čitati Carici, stanovnici grada Carnea; gradovi pak Vannia i Caraca nalazili su se, prema Ptol. III 1,28, u okolici današnjeg Belluna. Foroiulienses: oni su plemenska općina na tlu Italije, kao i Quarqueni, Tarvisani, Togienses, a prema nekima također Flamo­ nienses Vanienses i Flamonienses Carici (vidi prethodnu bilješku). Foretani: Alfoldy misli da su oni isto što i Fertinates, pripadnici plemenske općine Fertinium (Omišalj) ili Fulfinion, kako piše Ptol. II 16,8, na Krku; usp. bilješku niže, uz Fertinates. Nedinates: pripadnici plemenske općine sa sjedištem u današ­ njem Nadinu, lat. Nedinum, istočno od Zadra; to je bio jedan od najvažnijih gradova rimske Libumije. Varvari: žitelji plemenske općine Varvaria, današnja Gradina kod Bribira; u III 139 Plinije ih naziva Varvarini; o njima vidi bi­ lješku niže. * G. Alfoldy, Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provinz Dalmatien, Budapest 1965, str. 72. ** A. Mayer, Die Sprache der alten Ittyrier, Bd. I, Wien 1957. 240

Plin. NH 3,132-3:... Širina Italije podno Alpa od Vara preko mjesta Vada Sabatia, Taurina, Koma, Briksije, Ve­ rone, Viketije, Opitergija, Akvileje, Tergeste, Pule do Raše iznosi ukupno sedam stotina četrdeset i pet tisuća koračaja. U predjelu Alpa obitavaju mnogi narodi, ali su najpoznatiji na području od Pule do Tergesta Sekusi, Subokrini, Katali i Menonkaleni te u susjedstvu Karna narod nekad zvan Tauriscima a sada Noričanima.

Vada Sabatia: današnji Vado Ligure između Genove i Albenge; ovdje je, zapravo, riječ o cestovnoj prometnici koja je od zapadne granice Italije na rijeci Varu vodila kroza sve tu na­ brojene gradove sjeverne Italije do njezine istočne granice na Raši. Fecusses: spominje ih samo Plinije kao alpski narod, prvi na potezu od Pule prema Trstu. Neki čitaju njihovo ime kao Secusses.

Subocrini: spominje ih samo Plinije na ovom mjestu kao jedan od alpskih naroda od Pule prema Trstu; ako im se ime protuma­ či latinski, onda su to ljudi koji stanuju ispod planine Okre, ni­ žeg dijela Julijskih Alpa, od Nanosa prema Snežniku i Kapeli. Catali: Kandler je tvrdio da su Katali obitavali ispod Katalanskog brda, ali Degrassi misli* da je to brdo izmislio sam Kand­ ler; Mommsen u predgovoru V sveska CIL smješta Katale u okolicu Buja; iz rimskog natpisa CIL V 532 doznajemo da je Au­ gust priključio Katale tršćanskoj koloniji**. Menoncaleni: spominje ih samo Plinije na ovom mjestu, kao alpski narod u Istri prema Trstu; neki njihovo ime smatraju keltskim. Taurisci. . . Norici: keltsko pučanstvo s više ogranaka; ovdje se misli na Tauriske u Istočnim Alpama. * A. Degrassi, Ricerche sui limiti della Giapidia, »Archeografo triesti­ no«, voi. del Centenario, 1929-30, str. 271. i d. ** Usp. i predgovor A. Degrassija uz Inscriptiones Italiae, Vol. X Regio X Fase. III Histria Septentrionalis, str. IX i d. 16 - Antička svjedočanstva o Istri

241

Istarska i ostala Libumija

Plin. NH 3,139-41: Na Rašu se nadovezuje narod Liburna. Pripadali su mu Mentori, Himani, Enhelejci, Bulini i oni što ih Kalimah zove Peuketima, a sada se sve to skupa zove jednim imenom »Ilirik«. Malo ima tu imena naroda koja je vrijedno reći ili lako izreći. Skardonskom sudskom

gens Liburnorum: moćno ilirsko pleme Liburna na području od Raše do Krke; rimski pisci obično imenuju Liburne zajedno s Histrima, njihovim zapadnim susjedima, ozloglašujući jedne i druge kao gusare i razbojnike. U drugoj polovici I tisućljeća Li­ burni su gospodarili Jadranom, potisnuvši Japode. Usp. bilješku o Liburniji. Mentores: za njih zna već znameniti grčki zemljopisac Hekatej (oko 560-480. pr, n. e.), zatim Pseudo-Skimno i neki drugi grčki pisci. Kod Plinija su Mentori dio Liburna a nastanjeni su u da­ našnjem Hrvatskom primorju. Himani: to liburnsko pleme spominje samo Plinije, i o njima se ne zna ništa pobliže; starija iliristika nastojala ih je povezati s nekim germanskim plemenima slična imena. Encheleae: Mela i grčki pisci ne ubrajaju Enhelejce u Liburne, nego ih smještaju u južni Ilirik.* Bulini: grčka predaja ne smatra Buline Libumima nego njiho­ vim južnim susjedima na području između Trogira i Omiša. Peucetii: antička predaja zna za istoimena plemena u planina­ ma Apulije, u Arkadiji i Traciji; kao liburnsko pleme spominje ih samo Plinije. Callimachus: Znameniti aleksandrijski učenjak i knjižničar, naj­ veći pjesnik helenizma. Apolonije Rođanin bio mu je suvreme­ nik, učenik i poslije takmac. Plinije ovdje navodi možda iz Kalimahova starinarskog djela Aitia (»Uzroci«), conventum Scardonitanum: conventus je naziv za sabor što ga zajedno sa svojim vijećem saziva namjesnik pokrajine radi zasje­ danja sudova; tako se još naziva i samo to zasjedanje, mjesto u kojem se ono država i napokon čitavo ^odručje za koje su ti su­ dovi nadležni, odnosno njihov sudski okrug. Pod skradinski sudski okrug nisu spadali samo Liburni nego i Japodi, pa neki upozoravaju da Libumiju carskog doba valja shvatiti kao uprav* Usp. iscrpnu raspravu R. Katićića o Enhelejcima.

242

okrugu pripadaju Japodi i četrnaest libumskih plemen­ skih općina, od kojih neka ne bude naodmet spomenuti po­ imence Lacinijenze, Stulpine, Burniste, Olbonenze. Italsko pravo imaju u tom okrugu stanovnici Albone i Flanone ni, a ne čisto narodnosni pojam. Staru Scardonu - Skradin po­ rušili su Slaveni polovicom VI st.; njezinu je ulogu poslije pre­ uzeo Šibenik. civitates: u slabo urbaniziranim predjelima Rimskog Carstva ci­ vitas znači plemensku općinu s mjesnom samoupravom i vlasti­ tim pravnim sustavom. Lacinienses: spominje ih samo Plinije kao liburnsko pleme negdje u senjskoj okolici, u skradinskom sudskom okrugu; La­ cinium prom unturium zvao se poluotok na istočnoj obali Abruzza, kod staroga Krotona u Južnoj Italiji. Stulpinos: Stulpini se, možda, zovu po naselju Stùlpi koje Ptol. II 16,6 smješta u kopnenu Libumiju, otprilike u današnju Liku. A. Mayer u nav. djelu na str. 324. povezuje njihovo ime s nase­ ljem Stupin kod Rogoznice na Hilejskom poluotoku, kako su stari pisci zvali istaknuti dio obale između Skradina i Trogira. Bumistas: ime Burnista izvedeno je od imena mjesta Bum um , u rimsko doba vojni logor na mjestu današnje Šuplje Crkve kod Kistanja u kninskoj okolici. Olbonenses: neki rukopisi imaju Albonenses; Mayer u navede­ nom djelu također poistovećuje ta dva lika, tumačeći prijelaz a u o kao izrazito ilirsku jezičnu pojavu; prema tome bi Olbonenzi bili pleme oko onog Labina-Albone koji se nalazi sjeverno od Trogira. ius Italicum: u carsko doba neki su municipiji i kolonije u pro­ vincijama u svojim pravima bili izjednačeni s naseljima na ital­ skom tlu; to znači da su uz ostalo, bili oslobođeni poreza na zemlju. Alutae: Mayer u navedenom djelu izvodi ime tog plemena iz imena naselja Alveria sjeverno od Podgrađa, stare Aserije; to se naselje, a prema tome i liburnsko pleme Mutae, kako misli don Frane Bulić, nalazilo negdje kod današnje Ostrovice; ipak, Mu­ tae bi se moglo izvoditi i iz latinskog naziva za istarski Labin, koje Plinije piše Mvona, što bi više odgovaralo s obzirom na red kojim Plinije tu nabraja imena stanovnika izvedena iz imena na­ selja. Flanates: stanovnici Flanone-Plomina, po kojima je nazvan i si­ nus Flanaticus - Plominski zaljev; usp. niže bilješku uz Flanona. 243

po kojima je nazvan zaljev, zatim Lopsi i Varvarini; poreza su oslobođeni stanovnici Aserije, a od otočana Fertinati i Kurikti. Inače su na obali od Nezakcija dalje gradovi Albona, Fla-

Lopsi: to je pleme obitavalo oko naselja Lopsica, današnjeg Sv. Jurja kod Senja. Varvarini: Varvarini su žitelji Varvarije; općenito se smatra da je to današnji Bribir sjeverno od Skradina. Jedan natpis nađen na Promini (CIL III 6418) govori o međama plemena Varvarina. Asseriates: žitelji grada Aserije na visoravni oko Podgrađa kod Benkovca. Fertinates: to je ime izvedeno od imena nekog naselja na Krku; nastoje ga povezati s imenom Fidfinion u Ptol. II 16,8 koje u jed­ nom rukopisu glasi Fiirfinion. Plinije se, možda, zabunio napi­ savši Fertinates mjesto *Ferfinates. Kao što su potvrdila i najno­ vija iskapanja, grad Fulfinij nalazio se kod današnjega Omišlja na Krku. Curictae: to ime stanovnika i ime otoka Krka Curicta izvede­ na su od imena naselja Curicum - grad Krk, pomoću proširka -t-,

Alvona: današnje hrvatsko ime Labina, drevnoga grada u istar­ skoj Libumiji, nastalo je od lat. Albona tako što je premetnut te­ kući suglasnik l (tzv. metateza likvida), kao i r u Arba-Rab, Scardona-Skradin, a završetak -ona dao je u starohrvatskom -in, kao i u Flanona-Plomin, Narona-Norin, Ancona-Jakin, i si. Zamjena v i b u Alvona : Albona pojava je tzv. vulgarnog latiniteta. O Labi­ nu kod Trogira usp. bilješku uz Olbonenses. Flanona: današnji Plomin nad Plominskim zaljevom; hrv. lik tog imena pokazuje da su lat. glasovi n - n razjednačeni u m - n , po­ četno F prešlo je u p kao kod Filip-Pilip, a završetak -ona prešao je u -in, kao i u Albona-Labin. Blizu Poreča nađen je rimski za­ vjetni natpis posvećen plominskoj Minervi - M inerva Flanatica, božici vještina i obrta i božici zdravlja, koja se posebno štovala u Plominu. U pretpovijesno doba na mjestu Plomina postojala je gradina; o njegovoj pak važnosti u to doba govori i to što je po njemu nazvan zaljev. 244

nona, Tarsatika, Senija, Lopsika, Ortoplinija, Vegij, Argirunt, Korinij, Enona, zatim općina Pasin, rijeka Telavij na kojoj završava Japudija. Tarsatica: današnji Trsat; A. Degrassi* misli da se ovaj rimski Trsat o kojem govori Plinije nalazio na obali Rječine, gdje su se križale ceste iz Pule i'Trsta, a da se u srednjem vijeku »vratio« na brdo današnjeg Trsata, gdje je trsatska gradina postojala još u pretpovijesno doba. Senia: današnji Senj; u rimsko doba vrlo važna luka u sjevernoj Dalmaciji, u koju su se doseljavali mnogi trgovci iz Italije i s Is­ toka. Mayer u nav. djelu misli da se in colonia Seniensi Tac. hist. IV 45 odnosi na Senj; ali mnogi rukopisi imaju Senensi, a to je Siena u Toskani, koja je doista bila rimska kolonija, a ne tek op­ pidum, kao ova liburnska Senia. Lopsica: naselje liburnskog plemena Lopsi, danas Sv. Juraj kod Senja. Ortoplinia: Ptol II 16,2 zove to naselje Órtopla; to je Stinica u Hr­ vatskom primorju. Pleme kojemu je pripadala Ortoplinija zvalo se Ortoplini; između njih i Parentinaca sklopljen je ugovor o ko­ rištenju vode iz izvora koji se danas zove Begovača, usp. CIL III 15053. Na jednom novonađenom natpisu u riječkom Muzeju jav­ lja se skraćenica ORTOPL. Vegium: današnji Bag, Karlobag na moru pod Velebitom. Argyruntum: vjerojatno je to Stari Grad u Planinskom zaljevu, nasuprot otoku Rabu. Corinium: današnji Karin kod Zadra. Aenona: današnji Nin sjeverno od Zadra; nenaglašeni prvi slog Ae- izgubio se u vulgarnom latinskom, a Nòna je u starohrv. dalo Nin kao Albòna - Labin, i si.; veličanstveni ostaci rimske Enone mògu se i danas vidjeti u Ninu. civitas Pasini: teško je reći gdje je bilo to naselje; Mayer u nav. djelu nastoji povezati njegovo ime s municipijem Assino u Lici, čitajući njegovo ime kao (P)asini. flumen Telavium: današnja Zrmanja, granica stare Japodije; Ptol. II 16,2 zove Zrmanju Tèdànios; A. Degrassi** misli daje ov­ dje riječ o potoku Žrnovnici kojim se ponornica Gacka izlijeva u more kod Sv. Jurja, a ne o Zrmanji. * A. D e g rassi, Le iscrizioni di Tersatica e sito del municipio romano, » E p ig ra p h ic a « , IV 1942, str. 191-203, p r e tis a k u Scritti vari, R o m a 1962, vol. II. ** A. D e g rassi, Ricerche sui limiti della Giapidia, Scritti vari, R o m a 1962, vol. II, s tr. 749. i d.

245

Otoci su u tom zaljevu i gradovi na njima, osim već spo­ menutih, ovi: Apsorcij, Arba, Kreksi, Gisa i Portunata, za­ tim opet na kopnu kolonija Jader, koja je od Pule udaljena

insula Absortium: često se misli da ime tog otoka glasi Absor­ tium, što bi bila još jedna od mnogih inojezičnih inačica za ime grada Osora i otoka Cresa; međutim, već je W. Schulze* 1900. zapazio da je to drugi padež množine naziva Absortes za stanov­ nike, izvedenog od Apsorus pomoću proširka -i-; prema tome, iz­ raz insula Absortium zapravo znači »otok Osoranà«. Usp. bilješku 0 Medejinu bratu Apsirtu i bilješku uz Apsorus u Melinu tekstu. Arba: danas Rab, sa već spomenutim premetom tekućeg suglas­ nika r (tzv. metateza likvida) do kojeg je došlo tijekom VIII st., kad se to ime udomaćilo u starohrvatskom. P. Skok kaže da se u doba doseljenja Hrvata u Rabu govorilo samo latinski, ali hrv. Rab izvodi iz tal. Arbe, a ne izravno iz latinskog naziva za grad 1 otok Arba.** Crexi: A. Mayer u nav. djelu smatra da je to Cres, ali ne tumači odnos tog imena prema drugim nazivima za Cres i otočku sku­ pinu oko njega Apsorus, Absortium insula, Apsyrtides; na temelju hrv. »Cres« i tal. »Cherso« pretpostavlja da je ime Crexi pogreš­ no zapisano i da bi moralo glasiti *Cerpsi Gissa: malo dalje, u III 151, Plinije spominje otok Cissa kod »is­ tarskoga kopna«; općenito se smatra da je to isti otok kojega ime stari rukopisi bilježe na razne načine, uglavnom vrlo nesi­ gurno; Mayer i Skok u nav. djelima, Pauly-Wissowa Realenzyklopđdie, Suić, Pag, Zadar 1953, str. 19. i d. smatraju da je to staro ime za otok Pag; Tabula Peutingeriana bilježi ga kao Sissa, Konstantin Porfirogenet kao Rissa, srednjovjekovne isprave kao R is­ sa, Cissa, Chissà, insula Resse; smatra se da je to ime sačuvano u nazivu uvale Čaška, u domaćem čakavskom izgovoru Ćaska. Neki ipak misle da je Cissa u III 151 bila sjedište biskupije na jednom otočiću kod Rovinja: otočiću koji je poslije potonuo. Portunata: nagađa se da je to Kornat ili Kornate, ali bez ikakva oslonca. Iader: vidi bilješku uz Lukanov tekst. * W. Schulze, Zur Geschichte lateinischer Eigennamen, Berlin 1900, str. 8. ** P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb, 1950, str. 57.

246

stotinu i šezdeset tisuća koračaja; od nje je na trideset ti­ suća otok Kolent, na osamnaest tisuća ušće rijeke Ticija. Liburnija svršava a Dalmacija počinje u Skardoni, na spo­ menutoj rijeci, na dvanaest tisuća koračaja od m o ra... Plin. NH 3,150: Širina Ilirika, gdje je najveća, iznosi trista dvadeset i pet tisuća koračaja, a dužina od rijeke Raše do rijeke Drinija petsto i trideset tisuća... Apsirtovi i ostali otoci

Plin. NH 3,151-2:... Obala Ilirika načičkana je sa više od tisuću otoka; tu je, naime, more već po prirodi puno pli­ ćaka, a između otoka se kroz plitka korita prelijevaju neduboke lagune. Na glasu su otoci pred timavskim ušćem, po toplim vru­ ćima koji nabujaju za plime; uz istarsko su kopno Cisa, Pu-

Colentum: Mayer misli da je u tom imenu zamijenjeno početno slovo: grčko sigma shvaćeno je kao lat. C, pa bi ime moralo gla­ siti Solentum, što je Plinijeva inačica starog imena za otok Šoltu, starohrv. Sulet. Scardona: prijestolnica Liburna, današnji Skradin na Krki; još prije Rimljana bio je važno političko i gospodarsko središte; u carsko doba postao je, zbog svoje važnosti, sjedištem skradinskoga sudskog okruga. Potkraj VI st. srušili su ga Hrvati, a nje­ govu ulogu preuzima srednjovjekovni Šibenik. Drinium: to se ime također piše na razne načine; današnji Drim u Albaniji. clarae (insulae): G. Veith misli da Plinije tu govori o ona dva brežuljka južno od močvare Lisert kod timavskog ušća*; Degrassi u nav. djelu upozorava na tamošnji otočić Isola dei Bagni. Cissa: vidi bilješku gore uz Gissa. Pullariae: prema Mayeru, otok ili otočna skupina kod Pule, to jest Brijuni; usp. bilješke uz Peutingerovu tablu. * G. Veith, Die Eroberung Istriens durch die Romer in den Jahren 178 und 177 v. Chr., »Streffleurs Militàrische Zeitschrift« II Band - 10 (Ok-

tober) Heft 1908.

247

larija i otoci što su ih Grci nazvali Apsirtovima, po Medejinu bratu Apsirtu koji je ondje ubijen. Otoke pokraj ovih Grci nazvaše Elektridama; na njima, navodno, izlazi na vidjelo jantar, koji oni zovu élektron: to je sasvim nedvoj­ ben dokaz grčke neozbiljnosti, tako da baš nikad nije bilo poznato koji od tih otoka ovim imenom označuju.

Absyrtides: vidi bilješku uz insula Absortium. a fratre Medeae: Apsirt, sin kolšanskoga kralja Eeta i Medejin brat. U Apolonijevu epu o Argonautima IV, 338 i d. priča se kako je Medeja, u dogovoru s Jazonom, namamila Apsirta u za­ sjedu da bi ga Jazon ubio; po jednoj od mnogih inačica priče, to se dogodilo u vodama Cresa i Lošinja, koji su stoga nazvani Apsirtidama, Apsirtovim otocima. Čini se, ipak, da je bilo upravo obratno; ime otoka i grada Apsorus i ime njegovih stanovnika Apsortes postojalo je prije njihova uključivanja u priču o Argo­ nautima i Apsirtovu ubojstvu, a uključeni su u nju upravo zato što su ta imena podsjetila Grke, vjerojatno Korinćane, na Apsirtovo ime. Vidi bilješku gore, uz insula Apsortium. Electrides: to je ime stvoreno od grč. riječi za jantar élektron. Jantar se već u mlađe kameno i u brončano doba s obala Bal­ tika i iz drugih nalazišta širio po Evropi, morskim i kopnenim putovima. Od njega se izrađivao nakit, osobito ogrlice i razni privjesci. Jedan od jantarskih putova završavao je na sjevernom Jadranu, pa je to područje uključeno u drevnu grčku priču o postanku jantara. Sin boga Sunca Helija Faeton sklonio je svog oca da mu na jedan dan povjeri plamena kola kojima se Sunce danomice vozi od istoka prema zapadu. Kako nije umio dobro upravljati njima, izazvao je požar u svijetu, pa ga je Zeus ošinuo gromom i strovalio u rijeku Eridan, današnji Pad. Faetonove rastužene sestre, Helijade, pretvorene su u jablane, a njihove suze u kaplje od jantara. Hatrija na ušću Pada bila je poznato etruščansko tržište jantara; u blizinu toga grada, pred padsko ušće, najstarija predaja smješta i »Jantarske otoke«, koje Plinije smatra grčkom izmišljotinom; po nekim piscima, moglo bi se pretpostaviti da su ih Grci zamišljali nešto niže, uz obalu Liburnije. Od grčke riječi za jantar elektron nastao je i naš naziv za elektricitet; ali davno zapažena pojava da se jantar trenjem na­ bija nekom privlačnom silom razjašnjena je tek u XVIII st. 248

Istarska vuna

Plin. NH 8,191: Ne strigu svagdje ovce, nego se u nekim krajevima zadržava običaj čupanja vune. Bojà ima više vrsta, jer sve nemaju ni imena: takozvanih naravnih boja ima nekoliko inačica u Hispaniji, boje cr­ nog runa izvrsne su u Polenciji podno Alpa, zatim boje cr­ venkasta runa u Aziji, koje zovu eritrejskima, pa onda u Betici i Kanuziju žućkaste, a u Tarentu još i svojevrsna zagasitosmeđa boja. Sve su neočišćene vune otrovne. Vuna Istre i Liburnije bliža je čekinji negoli pravoj vuni, nije pogodna za novu odjeću, a tako ni ona četvorinasto pletena vuna što je Salacija preporučuje u Luzitaniji. Slič­ na je vuna oko Piscina u Narbonskoj pokrajini, slična je i egipatska: od nje napravljena, a uporabom istrošena, od­ jeća oboji se, pa opet traje čitav vijek. Pohvala istarskom ulju

Plin. NH 15,8: Italija vodi pred cijelim svijetom i u ovom daru prirode, ponajviše u venafranskom kraju i u onom njegovu dijelu u kojem se proizvodi Licinijevo ulje, po koPollentia: današnji Pollenzo u Sjevernoj Italiji, na staroj cesti prema Torinu. Erythreas: »eritrejskima« se ove ovce zovu vjerojatno po imenu grada Eritreje; najpoznatiji je grad toga imena grčka Eritreja u Beociji. Baetica: naziv za rimsku pokrajinu u Hispaniji; danas Andaluzija i dio Granade. Canusium: danas Canosa u Apuliji. Salacia: grad u Luzitaniji, danas Alcacer do Sol. Lusitania: rimska pokrajina, otprilike današnji Portugal, circa Piscinas provinciae Narbonensis: prva rimska provinci­ ja na tlu današnje Francuske, oko donjeg toka Rhòne, nazvana tako po glavnom gradu Narboni, agro Venafrano: vidi bilješku uz Marcijalov tekst. Licinianum oleum: ulje nazvano po jednom predstavniku razgranatoga rimskog roda Licinijà. 249

jem je Licinijeva maslina poglavito slavna. Upravo su joj pomasti dale to prvenstvo, jer joj je miris prikladan za njih, a i okus svojom izbirljivijom presudom. Inače nijed­ na ptica ne napada bobe licinijeve masline. Ostala se bor­ ba vodi između istarskog tla i onog u Betici, i to neriješe­ no; druge su pokrajine kakvoćom podjednake, ako se ne računa plodno afričko tlo. Ista rsk i ja v o r

Plin. NH 16,66: Javor je podjednako znamenit, no, u pogle­ du otmjenosti i finoće izrađevina, zaostaje za limunovim drvom. Ima ga više vrsta: bijeli se ističe osobitom bjeli­ nom, zove se galski javor a uspijeva u Italiji onkraj Pada te preko Alpa. Druga se vrsta odlikuje vijugavim raspore­ dom mrlja: kad je bio bolje kakvoće, podsjećao je na pau­ nov rep, pa je po tome i nazvan; raste poglavito u Istri i Reciji. Njegova lošija vrsta zove se debeložilni javor. O strig e

Plin. NH 32,62: Toliko o tijelu oštrige; reći ćemo štogod i o njima kod pojedinih naroda, da obale ne bi ostale bez svoje slave, no reći ćemo jezikom drugoga čovjeka, i to onoga koji je u naše doba bio najpozvaniji za ovakve oc­ jene. Mucijanove su, naime, riječi što ću ih sad navesti:

Raetia: rimska provincija u središnjim i istočnim Alpama, glav­ ni grad Augusta Vindelicorum, danas Augsburg. Muciani: Gaj Licinije Mucijan bio je ugledan Rimljanin iz druge polovice I st. n. e., podrijetlom možda iz Hispanije. U građan­ skom ratu nakon Neronove smrti podupro je Vespazijana i os­ tao njegov utjecajni savjetnik; umro je oko 77. n. e. Bio je uče­ njak i pisac; izdao je zbirku odvjetničkih govora, tri knjige pisa­ ma i pri kraju života zbirku podataka o neobičnim ili zanimlji­ vim pojavama pod nepoznatim naslovom; Plinije ga na više mjesta navodi kao izvor.

250

»Cizičke su veće od lukrinskih, slađe od britanskih, blaže od medulskih, ljuće od efeških, punije od ilicenskih, susè od korifantskih, nježnije od istarskih, bjelje od circejskih.« Puste priče o jantaru i Jantarskim otocima

Plin. NH 37,11, 31-33: Sad je prigoda da se razotkrije lažljivost Grka; neka se čitaoci samo ne ljute, jer nipošto Cyzicena: iz Cizika, danas turski Balkiz na maloazijskoj obali Mramornoga mora. Lucrinis: iz bogatog uzgajališta oštriga u jezeru Lacus Lucrinus u Napuljskom zaljevu, na obali Kampanije. Medullis: Meduli su galsko pleme na obali današnje Gironde u staroj Akvitaniji, na glasu po uzgoju oštriga. Ephesis: Efez je jedan od najvažnijih grčkih gradova u Joniji, na obali Male Azije. Iliciensibus: Ilici su iberski grad na južnoj obali Hispanije, da­ nas Elche. Coryphantenis: Coryphanta je drevni grad u pokrajini Bitiniji na maloazijskoj obali Bospora i Crnoga mora. Circeiensibus: Circei su grad na današnjem rtu Circeo južno od Rima. Occasio est: kao što je somenuto u uvodnoj bilješci o piscu, Plinijeve knjige 33-37. bave se rudama te umjetninama i dragocje­ nostima koje se od njih izrađuju; jantar je, kaže Plinije, na jed­ nakoj cijeni kao i drago kamenje; samo, dok posuđe od milovke ili kristalnog stakla ima i neku upotrebnu vrijednost, jantaru nisu još ni rasipnici izmislili upotrebu; njime se zasad služe samo žene, za nakit. U povodu priča o jantaru Plinije se još jed­ nom okomljuje na grčku površnost. Ovdje zapravo proširuje što je već rekao gore, u III 152, u ulomku o Apsirtovim i ostalim otocima. U njegovu žučljivom obračunu s grčkom književnom predajom svakako ima rimskog ponosa koji se ne miri s činje­ nicom da je Grčka duhovna učiteljica Rima, ali ima i očitog nes­ porazuma. Mitski podsjećaji javljaju se u djelima klasičnog doba samo kao književni motivi koji u okviru cjeline djela nešto kažu o svijetu uopće; oni tu nipošto nisu ono što Plinije od njih očekuje, to jest iskustveni podatak o zbilji onoga konkretnog svijeta kojim su Rimljani gospodarili i koji su dobro poznavali, vanitatis Graece: posve isti izraz upotrijebljen je i u spomenu­ tom ulomku ΙΠ 152. 251

nije naodmet da se zna i to kako se ne valja diviti svemu što su oni zapisali. Sestre gromom ošinutog Faetona od tuge su se pretvorile u jablane te svake godine liju suze od jantara na obalama Eridana, rijeke koju mi zovemo Padom; jantar pak Grci zovu elektron, zato što je Eléktòr u njih čest naziv za Sunce: tu su priču iznijeli vrlo mnogi pjesnici, a prvi među njima, kako ja mislim, Eshil, Filoksen, Euripid, Nikandar i Satir. Phaetontis fulmine icti: o tome vidi gore, u bilješci uz Elektride, u ulomku III 151-2. Elector: to je u Ilijadi pridjevak sunčanoga boga Helija (»Svijet­ li«, »Sjajni«) a kod Empedokla naziv za oganj kao počelo svijeta, pored zemlje, neba i mora. Plinije tu kaže da su Grci svoj naziv za jantar, elektron, izvodili iz spomenutog naziva za Sunce, dok je kasna antička etimologija tvrdila upravo suprotno. Suvreme­ na znanost ne prihvaća ni jedno ni drugo objašnjenje. Lako je moguće da ta riječ nije ni grčka ni indoevropska. Aeschylus: Eshil je prvi od trojice klasika grčke tragedije; živio je od 535/4. do 456/5. pr.n.e. i napisao 79 drama, od čega ih je sačuvano samo sedam; Plinije tu ne kaže u kojoj je Eshilovoj drami bilo riječi o jantaru; vjerojatno u izgubljenim Helijadama. Philoxenus: ne zna se pravo koji je to grčki pjesnik; jedan liričar tog imena živio je na prijelazu iz V u IV st. pr.n.e.; u XXXV 110 Plinije spominje istoimenoga grčkog slikara iz III st. pr.n.e. koji je, uz ostalo, za macedonskoga kralja Kasandra (306-297. pr.n.e.) naslikao bitku između Aleksandra Velikoga i perzijskoga kralja Darija III kod Isa u Maloj Aziji. Euripides: Euripid, najmlađi u poznatom trolistu grčkih tragi­ čara, živio je od 480. do 406. pr.n.e.; od 75 naslova njegovih djela sačuvano je 17 drama i jedna satirska igra. O jantaru i Eridanu govorio je u izgubljenom Faetonu. Nicander: Nikandar Kolofonjanin, predstavnik helenističkog poučnog pjesništva, živio je vjerojatno u II st. pr.n.e.; napisao je poučne spjevove Thèriakà, o zmijama i drugim otrovnicama, te Aleksiphàmwka - o biljnim, rudnim i životinjskim protuotrovi­ ma; ugledao se u prozni spis slična sadržaja, što ga je početkom 111 st. pr.n.e. sastavio Apolodor Iolog (»Poznavalac otrova«). Ni­ kandar je, ósim toga, pisao o zemljoradnji, pčelarstvu i liječenju. Satyras: ne zna se točno kad je živio taj pisac jedne rasprave o dragom kamenju; Plinije ga u ovoj, XXXVII knjizi spominje još dva puta kao stručnjaka za dragulje. 252

Da je sve to izmišljotina, jasno pokazuje primjer Italije. Savjesniji pisci rekoše da u Jadranskom moru postoje Jantarski otoci, do kojih jantar, navodno, otječe rijekom Pa­ dom. Sigurno je pak da ondje nikad nije bilo otokà toga imena, niti ima ikakva otočja smještena tako da bi struja Pada mogla išta na nj donositi. Uostalom, Eshil je napisao da se Eridan nalazi u Hiberiji, a to će reći Hispaniji, te da se on zove i Rodanom, dok se prema Euripidu i Apoloniju vode Rodana i Pada stječu na jadranskoj obali!

Italiae testimonio: starina doista nije znala za nalazišta jantara na tlu Italije; čini se da je jarko obojeni sicilski jantar poznat tek od XVII st. nadalje. Electridas insulas: o Jantarskim otocima vidi gore, u bilješci uz ulomak III 151-2, in mari Hadriatico: mitska je geografija zamišljala Jantarske otoke negdje ispred padskog ušća; Plinije ih u III 152, kao i Skimno 572, spominje odmah iza Apsirtovih otoka koji su uz is­ tarsko kopno; taj bi položaj Elektrida odgovarao zemljopisnom položaju otoka Paga. Plinije se ovdje ljuti na grčke pjesnike zbog njihova slobodnog ophođenja sa zemljopisnim podacima, zato što je uvjeren da su mitski prostor i zemljopisna zbilja potpuno sumjerljivi i da se moraju poklapati; na sličan je način često po­ stupala i novija povijesna kritika. Hiberia: to je latinski prijepis grčkog naziva Ibèria, za jugoistoč­ ni dio Španjolske, od Gibraltara prema Pirenejima; to je onaj dio Španjolske koji je okrenut Sredozemlju i koji su poznavali grčki moreplovci. Običniji latinski naziv Hispania izvodi se od jedne kartaške, to jest feničke riječi. hoc est in Hispania: ovu su tumačenje vjerojatno dodali kasniji prepisivači; neka ga izdanja ispuštaju. Appollonius. . . confluere Rhodanum et Padum: u Argon. 4,627 i d. Apolonije zapravo govori o Padu, Rhòni i Rajni kao o rukavima jedinstvene velike rijeke Eridana; ovaj pak izvire iz Bodenskog jezera koje Apolonije ne razlikuje od Ženevskoga.* * Potonje o tom R. Katičić, Podunavlje i Jadran u epu Apolonija Ro-

đanina, str. 104-5.

253

Kraj tolika njihova neznanja o zemljopisu svijeta lakše im je oprostiti neznanje o jantarskoj smoli. Umjereniji pisci zapisaše, no svejedno krivo, da na nedos­ tupnim hridima krajnjeg ruba jadranskog zaljeva strše stabla koja za ljetne žege luče tu drvnu smolu.

canis ortu: Canis, grč. Kyòn, naziv za zviježđe Velikog psa ili za zvijezdu Sirijus, najsjajniju u tom zviježđu. Njegova pojava na nebu poklapala se s nastupom ljeta; u starini se ta istovremenost shvaćala kao uzročna veza, pa se smatralo da Sirijus donosi ljetnu žegu i razne bolesti. cummim: lat. cummis ili gummis, grč. kómmi od staroegipatskog kemai bile su oznake za razne tekline ili drvne smole, tvari što nastaju preobrazbom stanica nekih vrsta drveća a na zraku se stvrdnjuju. Egipćani su smolu nilske akacije upotrebljavali za natapanje tkanina koje su služile pri balzamiranju pokojnika; najpoznatiji moderni proizvod te vrste je gumiarabika, jedna vr­ sta ljepila. Poslije otkrića Amerika Evropljani su riječju »guma« počeli označavati elastičnu gumu, osušeni mliječni sok kaučukovca koji raste u poriječju Amazone. U daljnjem teksta Plinije opširno raspravlja o svojstvima i nala­ zištima jantara u Aziji, Africi i sjevernim dijelovima Evrope - u Germaniji i Britaniji. 254

Lukan O GRAĐANSKOM RATU

HISTRI U BITKI KOD KRKA U vrijeme kad je rimsko konzervativno plemstvo svoj otpor pro­ tiv Neronove vladavine tako reći danomice plaćalo glavama svo­ jih najuglednijih predstavnika, kult stoičke misli i samoubojstva bio je oblik duhovnoga suprotstavljanja omrznutom caru. Oni­ ma koji su bili najugroženiji činilo se da ne mogu ništa poduzeti za spas svoga života i imutka, pa su stali osluškivati pouke one filozofije koja je učila da život ne vrijedi mnogo a da je najvaž­ nije zadržati dostojanstvo pred moralnom niskošću svemoćnoga tiranina. Takve su poglede u to doba misaono i književno najbo­ lje oblikovali poznati filozof Seneka i njegov sinovac, književnik Lukan. MARKO ANEJ LUKAN (39-65. n. e.) meteorska je pojava u latin­ skoj književnosti svoga doba. Do dvadesete godine života stekao je sjajnu naobrazbu u rodnoj Kordubi, Rimu i Ateni, pročuo se govorničkim i pjesničkim darom te stekao Neronovu naklonost. Car ga je doveo k sebi i uvrstio ga među pratioce; no ubrzo ga je i zamrzio, navodno iz zavisti zbog njegovih književnih uspje­ ha. Zbog sukoba s Neronom Lukanu je zabranjeno objavljivanje, i on stupi u redove urotnika oko Pizona. Osuđen je na smrt, te je, u svojoj dvadeset i petoj godini, sàm sebi prerezao žile. Od njegovih djela sačuvana je samo epopeja građanskoga rata između Cezarovih i Pompejevih pristaša 49. pr. n. e. - De bello civili ili Pharsalia u deset knjiga. Već Lukanovi suvremenici, a i novija književna povijest (Pichon, Tronski), ističu povijesnu vjernost toga djela, ali i njegovu političku, protuneronsku strast, retoričnost i stoičku propagandu. Za rata, koji se u njemu opi255

suje, jedan odred Cezarovih pristaša u bitki kod Krka nije se htio predati pompejevcima, nego su se vojnici radije međuso­ bno poubijali. Podatke o toj zgodi Lukan je uzeo iz Livijeve 110. knjige, koja je, na žalost, izgubljena. U sačuvanom sažetku te knjige stoji i ovo: »Cezarov namjesnik Gaj Antonije nije bio sretne ruke ra­ tujući protiv Pompejevih pristaša u Iliriku; u tom ratu neprija­ teljsko je brodovlje opkolilo splav prekopadskih Opitergijaca, koji su bili u Cezarovim pomoćnim četama; da ne bi pali u nep­ rijateljske ruke, oni su radije pošli u smrt pobivši se među so­ bom.« Međutim, taj je povijesni sadržaj Lukanu samo izlika za jed­ nu pomalo nategnutu stoičku propovijed u slavu samoubojstva, punu njemu suvremenih oštrica i prizvuka. Pojedinosti krajoli­ ka na poprištu bitke smišljene su kao slikovita kulisa u teatral­ noj postavi prizora, u kojem se Histri i Liburni pojavljuju tek kao nijemi statisti na strani pompejevaca. Iz teksta nije jasno da li je riječ o još neromaniziranim Histrima, ili pak o Rimljanima i Italcima naseljenima na zaplijenjenom istarskom zemljištu u obalnom pojasu. Zna se samo da je Pula u tom ratu stradala na­ šavši se na Pompejevoj strani, da joj je Cezarov osvetnik August poslije oprostio i obnovio joj zidine; Pula se zato prozvala »Pie­ tas Iulia«. S obzirom na takav pristup ovoj zgodi, nije čudo što Lukan ne donosi njezin širi povijesni okvir. On se mora popuniti na te­ melju podataka o bitki kod Krka u drugih pisaca. Njih ima u trećoj knjizi Cezarova građanskog rata, kod grčkih pisaca II st. n. e. Apijana i Diona Kasija, kod Orozija te u Cezarovu životo­ pisu što ga je napisao Svetonije. Apijanov i Dionov suvremenik, latinski pisac Flor, slobodno je prepričao Lukanov opis, ništa ne dodavši, a štošta ispustivši (vidi dalje). Bitka kod Krka odigrala se u sjeni prijelomnih događaja na glavnim ratištima. Početkom 49. pr. n. e. Cezar je istjerao Pom­ peja iz Italije u Macedoniju, podsjeo Masiliju, današnji Marseille, zarobio u Hispaniji, kod Ilerde, golemu Pompejevu vojsku, a poslije se iskrcao u Aleksandriji. U Istri je ostavio Gaja Antonija, mlađega brata potonjeg trijumvira Marka Antonija, da spriječi prodor pompejevaca u Italiju. Dodijelio mu je i četrdeset brodo­ va pod Dolabelinim zapovjedništvom. No, pompejevci, koji su 256

inače bili tratili vrijeme, odlučili su se ovdje za napad: Pompejevo brodovlje pod Oktavijem i Libonom zatvorilo je Dolabelino brodovlje u tjesnacu između Krka i kopna i uništilo ga; Antoniju je time bio odsječen pristup s Krka na kopno, i njegovu je voj­ sku morila glad; pokušaj cezarovaca iz Italije da mu pomognu s kopna i s mora propao je, tako da se naposljetku, nakon tako­ đer neuspjela pokušaja da s otoka pobjegne na splavima, morao predati; njegova je vojska prevezena brodovima u Grčku gdje je pridružena Pompejevim četama.

Phars. IV 408 - 580 Non eadem belli totum fortuna per orbem Constitit, in partes aliquid sed Caesaris ausa est. Qua maris Adriaci longas ferit unda Salonas Et tepidum in molles zephyros excurrit Iader, Illic bellaci confisus gente Curictum, Quos alit Adriaco tellus circumflua ponto, Clauditur extrema residens Antonius ora Cautus ab incursu belli, si sola recedat. Expugnat quae tuta, fames. Non pabula tellus Pascendis summittit equis, non proserit ullam Flava Ceres segetem; spoliabat gramine campum Miles et attonso miseris iam dentibus arvo Castrorum siccas de caespite volserat herbas. Ut primum adversae socios in littore terrae Et Basilum videre ducem, nova furta per aequor Exquisita fugae.

Nec mora, conplentur moles, avideque petitis Insula deseritur ratibus, quo tempore primas Inpedit ad noctem iam lux extrema tenebras. At Pompeianus fraudes innectere ponto Antiqua parat arte Cilix passusque vacare Summa freti medio suspendit vincula ponto 17 - Antička svjedočanstva o Istri

257

Et laxas fluitate sinit religatque catenas Rupis ab Illyricae scopulis. Nec prima nec illa. Quae sequitur, tardata ratis, sed tertia moles Haesit et ad cautes adducto fune secuta est. Inpendent cava saxa mari, ruituraque semper Stat —mirum —moles et silvis aequor inumbrat. Huc fractas aquilone rates summersaque pontus Corpora saepe tulit caedsque abscondit in antris; Restituit raptus tectum mare, cumque cavernae Evomuere fretum, contorti verticis undae Tauromenitanam vincunt fervore Charybdim. Hic Opiterginis moles onerata colonis Constitit, hanc omni puppes statione solutae Circumeunt, alii rupes ac littora conplent. Vulteius tacitas sentit sub gurgite fraudes; —Dux erat ille ratis —frustra qui vincula ferro Rumpere conatus poscit spe proelia nulla Incertus, qua terga daret, qua pectora bello. Hoc tamen in casu, quantum deprensa valebat, Effecit virtus; inter tot milia captae Cicrumfusa rati et plenam vix inde cohortem Pugna fuit, non longa quidem; nam condidit umbra Nox lucem dubiam, pacemque habuere tenebrae.

Detegit orta dies stantis in rupibus Histros Pugnacesque mari Graia cum classe Liburnos. Temptavere prius suspenso vincere bello Foederibus, fieret captis si dulcior ipsa Mortis vita mora. Stabat devota iuventus Damnata iam luce ferox securaque pugnae Promisso sibi fine manu, nullique tumultus Excussere viris mentes ad summa paratas, Innumerasque simul pauci terraque marique 258

Sustinuere manus; tanta est fiducia mortis. Utque satis bello visum est fluxisse cruoris, Versus ab hoste furor. Primus dux ipse carinae Vulteius iugulo poscens iam fata retecto ‘Ecquis’ ait ‘iuvenum est, cuius sit dextra cruore Digna meo certaque fide per volnera nostra Testetur se velle mori?’ Nec plura locuto Viscera non unus iamdudum transigit ensis. Conlaudat cunctos, sed eum, cui volnera prima Debebat, grato moriens interficit ictu. Concurrunt alii totumque in partibus unis Bellorum fecere nefas. Sic semine Cadmi Emicuit Dircaea cohors ceciditque suorum Volneribus dirum Thebanis fratribus omen; Phasidos et campis insomni dente creati Terrigenae missa magicis e cantibus ira Cognato tantos inplerunt sanguine sulcos, Ipsaque, inexpertis quod primum fecerat herbis, Expavit Medea nefas. Sic mutua pacti Fata cadunt iuvenes, minimumque in morte virorum Mors virtutis habet; pariter sternuntque caduntque Volnere letali; nec quemquam dextra fefellit. Cum feriat moriente manu. Nec volnus adactis Debetur gladiis: percussum est pectore ferrum, Et iuguli pressere manum. Cum sorte cruenta Fratribus incurrunt fratres natusque parenti, Haud trepidante tamen toto cum pondere dextra Exegere enses. Pietas ferientibus una Non repetisse fuit. Iam latis viscera lapsa Semianimes traxere foris multumque cruorem Infudere mari. Despectam cernere lucem Victoresque suos voltu spectare superbo Et mortem sentire iuvat. Iam strage cruenta Conspicitur cumulata ratis, bustisque remittunt Corpora victores ducibus mirantibus, ulli 259

Esse ducem tanti. Nullam maiore locuta est Ore ratem totum discurrens Fama per orbem. Non tamen ignavae post haec exempla virorum Percipient gentes, quam sit non ardua virtus, Servitium fugisse manu. Sed regna timentur Ob ferrum, et saevis libertas uritur armis, Ignoratque datos, ne quisquam serviat, enses. Mors, utinam pavidos vitae subducere nolles, Sed virtus te sola daret ! Napomena

Od IX st. nadalje javlja se vrlo velik broj rukopisa Lukanova dje­ la, no svi su oni pretrpani ispravcima, inačicama i tumačenjima. Za ovaj ulomak važne su osobito inačice u pisanju imena Krca­ na koje se spominje u IV 406: prepisivači su ga vjerojatno pove­ zivali s imenom mitskih pratilaca nekih maloazijskih i kretskih božanstava, tzv. Kuretima, pa su ga pisali gens coretum, curitum, curetum. Kritička izdanja to ispravljaju u gens Curictum, prema Plin. N H III 129 i nekim drugim svjedočanstvima. Za ovaj izbor uzet je tekst iz izdanja M. Annaei Lucani De bello civili libri X. Iterum edidit Carolus Hosius, Lipsiae MCMV (Teubner). Prijevod

W 408-580

Ratna sreća nije ostala ista po svemu zemaljskom krugu, nego se ponegdje usudila iznevjeriti i Cezarovu stranu. Gdje val Jadranskog mora udara u izduženu Salonu a mariš Adriaci: Adriacum, Hadrianum mare već je od Hekateja uobičajeno ime sjevernog Jadrana oko ušća Pada. Smatra se da je to ime nastalo po imenu drevne etruščanske naseobine Hatrije, nešto sjevernije od ušća spomenute rijeke; poslije se tako nazivao cijeli Jadran sve do Monte Gargana i Otrantskih vrata. Rimski ga pisci ponekad zovu Mare Superum, to jest »Gornje more«, za razliku od »Donjeg« - Mare Inferum, to jest Tirenskog mora. longas Salonas: stara je Salona postala u slavenskim ustima Solin, kao što je po istim glasovnim zakonima Albona postala La260

mlačni se Jader ispružio u susret blagim zapadnim laho­ rima, tu se Antonije zatekao bez izlaza, pouzdavši se u rat­ ničko pleme Kuriktà, koje hrani zemlja oplakivana voda­ ma Jadrana. Zaposjeo je sàm rub obale; siguran je od ratnog nasrtaja - samo da nije gladi, koja nadvladava i nenadvladivo. Zemlja tu ne daje paše za napasanje konja, žuta Cererà tu bin, Scardona Skradin, Narona Narin ili Flanona Plomin. Salona je pripadala plemenu Delmata još od IV st. pr. n. e. G. 78/7. pr. n. e. osvojio ju je prokonzul Gaj Koskonije. U građanskom ratu pristajala je uz Cezara, pa je morala izdržati dugu opsadu pompejevaca, koja se opisuje u Cezarovu Građanskom ratu. G. 33. pr. n. e. Oktavijan je kod stare Salone - Urbs vetus - sagradio tzv. Urbs nova, koja je također bila rimska kolonija. Bit će da je pjes­ nik zato zove »izduženom Salonom«. S vremenom je postala naj­ važnijom rimskom lukom na Jadranu poslije Akvileje. Iader: u prvi mah čini se da je Iader pjesniku neka rijeka koje je voda mlaka (tepidum) i koja teče, »hrli u susret » (excurrit) bla­ gim zapadnim povjetarcima. Ali Livije, Ovidije i, osobito, Plinije upotrebljavaju izraz excurrere kad govore o nekom kopnu koje se pruža daleko u more: usp. Plin. 3,129 Histria ut paeninsula ex­ currit. Stoga je vjerojatnije da je ovdje riječ o današnjem Zadru, pretpovijesnom liburnskom gradu kojeg su ime Rimljani pisali Iader ili ladera. U Lukanovo doba bio je već odavna (od 33. pr. n. e.) rimska kolonija, naseljena mnogim veteranima i Italcima. Budući da je u I st. n. e. bio poznat grad, mogao je, kao i Salona, poslužiti za naznaku dijela svijeta i Carstva u kojem se zbio do­ gađaj što se opisuje. gente Curictum: pleme na današnjem Krku; Plin. 3,139 zove ga Curictae gens Illyrici. Stari pisci znaju za dva grada na tom otoku: Curicum ili Curictae i Fulfinium. Smatra se da je Antonije ovom prilikom našao zaklon iza zidina prvoga od njih. Antonius: C. Antonius je brat poznatoga trijumvira Marka Antonija koji je u to vrijeme bio s Cezarovom vojskom u Brundiziju. Ubili su ga 42. pr. n. e. protivnici njegova brata u Apoloniji (da­ našnja Pollina u Albaniji). flava Ceres: Cererà je prvotno staroitalska božica rasta i plod­ nosti polja uopće; poslije su je povezali s grčkom Demetrom i častili je posebno kao božicu žita. Njezina svetkovina Cerealia slavila se u travnju igrama u trkalištu. Kod pjesnika Cererà je često samo metafora za žito. 261

ne prosipa svoga klasja. Vojska je pobirala vlati po polju, i obrstivši nevoljnim zubom oranicu, bila je već počupala i suhu travu s taborskih busova. Čim su pak na obali nasuprotnoga kopna ugledali subor­ ce i vođu im Bazila, smislili su nova lukavstva za bijeg pre­ ko pučine. [Vojnici su od balvana sagradili splavi da se njima olisnu do kopna. »Čuvar ilirskog mora« i zapovjednik pompejevaca Oktavije nije dao svojima da odmah navale, nego se pritajio poput lovca koji nastoji namamiti što više divljači u mrežu. Dogotoviv­ ši splavi, Antonijevi se vojnici počeše ukrcavati.]

I smjesta nagrnu u goleme naprave; željno pohrlivši na splavi, napuštaju otok u trenutku kad se posljednja zraka dana već bori s prvim mrakom. Pompejev pak Ciličanin sprema se da, po svom drevnom umjeću, u more uplete zamke; ostavivši površinu tjesnaca

castrorum. . . de caespite: rimski je tabor bio okružen jarkom i nasipom po kojem su postavljeni izrezani busovi trave. Basilum . . . ducem: L. Minucius Basilus služio je pod Cezarom još u Galiji. G. 49. pokušao je, zajedno s Gajom Salustijem i s drugim Cezarovim legijama, izvući Gaja Antonija iz obruča u koji su ga bili zatvorili pompejevci na Krku. Cezar ga je nagra­ dio za usluge u građanskom ratu, ali mu nije dao da upravlja ne­ kom pokrajinom; Bazil je onda prešao na stranu Cezarovih ubo­ jica. Zaglavio je najposlije od ruke vlastita roba, zbog svoje ok­ rutnosti. Pompeianus . . . Cilix: Ciličani su stanovnici Cilicije, pokrajine u Maloj Aziji na granici prema Siriji. Potkraj II st. pr. n. e. bili su se suviše razmahali gusareći Sredozemljem, pa su ih Rimljani pokorili i 101. pr.n.e. osnovali pokrajinu Ciliciju. No, njihovo je gusarenje dokrajčio tek Pompej 67. pr.n.e. Ovdje su pompejevcima dobro došla njihova bogata iskustva u pomorskim bor­ bama. 262

slobodnom, pod vodom razapne užad i pusti te okove da mlohavo plutaju svezani za izbojke ilirske hridi. Nije zaustavljena ni prva splav ni ona iza nje; no treća je gromadna naprava zapela i za povlačenim je konopom krenula na litice. Tu se nad more nadvijaju podlokane stijene, tu gromada sveudilj stoji kao da će se - o čuda! sad-na strovaliti, i svojim drvećem zasjenjuje pučinu. Ova­ mo morski val često nanese burom smrvljena plovila i tjelesa utopljenih te ih sakrije u nevidljivima spiljama. To morsko skrovište zatim vraća svoj grabež, i kad spiljske utrobe izbljuju more, vali vrtložita vira uzavru jače nego tauromenijska Haribda. rupis . . . Illyricae: očito se ta »ilirska hrid« nalazila negdje na kopnu nasuprot Krku. Za određivanje točne topografije ove bit­ ke nema oslonca ni kod Lukana ni kod drugih pisaca. Stoga su mišljenja o njoj sporna. C. de Franceschi (L’Istria, Note storiche, str. 67) pretpostavlja da se bitka za opitergijsku splav odigrala u Raškom kanalu, valjda zato što se na hridinama pojavljuju Hist­ ri i Liburni kojih su područja bila odijeljena Rašom. Riče Hol­ mes (The Roman Republic III 110,2) smješta čitavu tu zgodu na otok Korčulu. Iako su pojedinosti krajolika i toka bitke ovdje ja­ mačno plod maštovite Lukanove obradbe, čini se da, kao popri­ šte ovako opisanog sukoba, najbolje odgovara uski prolaz izme­ đu Krka i kopna kod otočića Sv. Marko. Histri su onamo mogli doći kao saveznici pompejevaca, u sastavu njihove vojske. Tauromenitanam ... Charybdim: Tauromenium je stara grčka, kasnije i rimska naseobina na istočnoj obali Sicilije, današnja Taormina. Sukob morskih struja u Mesinskom prolazu i pogi­ beljna plovidba njime bili su povod maštovitim mornarskim pri­ čama o poznatim morskim čudovištima Scili i Haribdi. Nasup­ rot Scili na kalabrijskoj nalazila se Haribda na sicilskoj strani tjesnaca; prema mitskoj razradi, to je, zapravo, proždrljivo žen­ sko čudovište, porod Posejdona (mora) i Gee (zemlje), koje je Zeus munjom oborio u more da kao stijena na obali spomenu­ tog tjesnaca ugrožava mornare i njihove brodove. Ispod nje more vri kao u kotlu; ono triput na dan guta svojim virovima sve što se na njemu nađe i triput opet izbacuje. Sukladnost Lukanova opisa divljanja morske struje s uobičajenim predodžba­ ma o Haribdi više je nego očita. 263

Tu zastane ploveća gromada na kojoj su bili opitergijski naseljenici; tu je opkole brodovi pušteni sa svih sidrišta, a na hridi i obale nagrne ostala vojska. Zapovjednik je na toj splavi bio Vultej; on osjeti zamku pod morem te, uzalud pokušavši raskinuti okove mačem, zametne posve beznadan boj, ne znajući kojoj će strani bitke okrenuti leđa a kojoj prsa. Ipak je u ovoj nesreći hrabrost izvršila sve što je uzmogla izvršiti onako zatečena; bitku je protiv tolikih tisuća što su navrvjele oko uhvaćene splavi vodila jedna jedva popunje­ na kohorta; istina, kratkotrajnu bitku, jer noć je svojom sjenom zakrilila svjetlo smiraja, i u mraku zavlada mir. [Vultejeva je momčad utučena, ne videći za sebe nikakva izlaza. Tribun je oduljim govorom, punim stoičkih mudrosti, nastoji pripremiti na junačku smrt: život nije nikada prekratak ako je dovoljno dug da čovjek dospije potražiti smrt; treba preduhitriti sudbinu, pobijediti smrtni strah i vlastitom rukom prekratiti po­ sljednje časove; neće poginuti kao bezimeni sudionici bojnoga meteža nego pred očima neprijatelja i suboraca; odbit će prego­ vore o predaji, uzajamno će se poubijati da ne dopadnu ropstva, i tako pružiti svijetu nezaboravan primjer junaštva i vjernosti voljenom vojskovođi Cezaru. Oni koji budu živjeli dalje živjet će samo zato što su im bogovi uskratili jednu veliku spoznaju spoznaju da je smrt prava sreća.]

Opiterginis . . . colonis: Opitergij je grad u Veneciji, današnji Oderzo; bio je rimska kolonija još od 88. pr. n. e. Zbog junačko­ ga držanja njegovih stanovnika u ovoj bitki Cezar ga je za nagra­ du obnovio i oslobodio poreza te znatno proširio njegovo zem­ ljište. Vulteius: C. Vulteius Capito bio je vojnički tribun u Cezarovoj vojsci. Sholija, tumačenje uz tekst, u jednom rukopisu Lukanova djela kaže o njemu ovo: »In qua nave erat C. Vulteius Capito tri­ bunus militum, qui primum suos hortatus est, ut fortiter dimi­ carent, deinde, cum ad deditionem vocaretur, exceptis sex invi­ cem se occiderunt (Schol. Bern. Lucan. IV 462 p. 137)«. Osim podataka koje sadrži sam Lukanov tekst, tu se dakle kaže da je šest ljudi s Vultejeve splavi ipak ostalo u životu. 264

Svjetlo svanuća otkrilo je na stijenama Histre a na moru junačke Libume i grčko brodovlje. Prvo su zaustavili bor­ bu i pokušali ih slomiti pregovaranjem, ne bi li im, onako opkoljenima, samo odgađanje smrti učinilo život milijim. Smrti žrtvovana mladež držala se ponosno: s prkosom, jer je svom životu bila već sama presudila, i bez straha za is­ hod bitke, jer se zarekla umrijeti od vlastite ruke. Nikakva galama nije mogla smesti srca junaka spremnih na najgo­ re, te je šačica njih odoljela oružju nebrojenih desnica s'' kopna i s mora u isti mah: toliko im samopouzdanje uli­ jeva smrt. A kad im se učinilo da je za volju rata već poteklo dovolj­ no krvi, njihov se bijes okanio neprijatelja. Prvi je sam za­ povjednik splavi, Vultej, raskrivši grkljan, zatražio smrtni udarac riječima: »Ima li koga od momaka kojeg će desni­ ca biti dostojna proliti moju krv i koji će, ranivši mene, s čvrstom vjerom posvjedočiti svoju spremnost da umre?«

Graia cum classe: Graius, Grati starinski su i pjesnički likovi imena za Grke i grčko. Grčkim je brodovljem u ovoj bitki zapo­ vijedao Pompejev namjesnik Marko Oktavije. Bio je Ciceronov vršnjak, jer je skupa s njim vršio službu edila koja je u ovo vri­ jeme već bila samo odskočna daska za više časti. Kao zapovjed­ nik brodovlja za građanskog rata nadzirao je more, uzalud po­ kušao zauzeti Salonu i, poslije bitke kod Farzala, napokon zavr­ šio, u Africi, gdje mu se zameo trag. pugnaces . . . Liburnos: ilirsko je brodovlje u toj bitki sudjelo­ valo pod zapovjedništvom Lucija Skribonija Libona*. Lukan go­ vori samo o Liburnima u sastavu grčkog brodovlja. 0 Liburnima kao vještim i hrabrim pomorcima, o njihovu gospodarenju morem i gusarenju, o brzim liburnskim brodovima, tzv. libumama, u sastavu rimske ratne mornarice prikupio je podatke A. Stipčević u svojoj knjizi o Ilirima.** * Usp. Mommsen, R ò m i s c h e Leipzig 1932; G. Veith, G e s c h ic h te 1906, str. 350. i d. ** A, Stipčević, I lir i - p o v ije s t,

G e s c h ic h te , G e k iir z te A u s g a b e , d e r F e ld z iig e C. I u l i u s C a e sa rs, živ o t, k u ltu r a .

WienWien

Školska knjiga, Zagreb

1974

.

265

Rekao je samo toliko, a već mu je tuce mačeva odavno bilo probilo slabine. On je pohvalio sve, no onoga kojemu je dugovao prvu ranu ubije zahvalnom rukom, i sam već na umoru. Tada i ostali udare jedni na druge, te su svu rat­ nu strahotu počinili samo na jednoj ratnoj strani. Tako je iz Kadmova usjeva suknula dirkejska četa i pala od uzajamnih rana, kao koban predznak tebanskoj braći; a tako je i na fazidskim poljima zemljorođeni porod besanoga zmajskog zuba, zadahnut mržnjom iz vračarskih uro­ ka, bratskom krvlju natopio onolike brazde, dok se i sama

semine Cadmi: Kadmo je mitski junak, utemeljitelj Tebe; tu je, po Ateninu savjetu, ubio svetog zmaja i posijao njegove zube iz kojih su nikli naoružani ratnici i međusobno se pobili; od njih je preživjelo samo pet ratnika, kasnijih praotaca tebanskih žite­ lja. Pri kraju života Kadmo je, po predaji, otišao sa ženom Har­ monijom na Jadran, među Enhelejce. U iscrpnoj raspravi o Enhelejcima R. Katičić dolazi do zaključka da je predaja o Kadmu na Jadranu mitološko osmišljenje pretpovijesnih veza između Jadranskog mora i Egejskog prostora. Dircaea cohors: »dirkejski« znači u pjesnika isto što i tebanski; pridjev je izveden iz imena Dirke, tebanske rječice oko koje je mitska predaja isplela svakojake priče; nazvana je po istoimenoj nimfi koju su blizanci Amfion i Zet svezali biku na rogove, zato što je progonila njihovu majku Antiopu, i potom je bacili u tu rječicu. Znameniti Toro Farnese u napuljskom muzeju i nedav­ no otkriveni veliki podni mozaik u Puli najpoznatiji su likovni prikazi Dirkina kažnjavanja. Thebanis fratribus: misli se na Eteokla i Polinika, sinove kra­ ljevskog para Edipa i Jokaste; nakon očeve smrti vladali su naizmjenice Tebom svaki godinu dana a zatim su se posvadili i ubili jedan drugoga u dvoboju. Lukanu su oni, kao i Kadmovo zmajsko sjeme, mitski pralik građanskog rata i njegovih bratou­ bilačkih strahota koje su temeljni sadržaj njegova spjeva. Phasidos: Fazid je današnja rijeka Rioni na jugozapadnim ob­ roncima Kavkaza,' granica između Male Azije i drevne Kolhide; prvotno su Fazid i Kolhida jedan pojam. Iz stare grčke naseobi­ ne na ušću Fazida izvozile su se, uz ostalo, i ptice fazani. 266

Medeja prestravila nad tom strahotom što ju je, kao prvu, skrivila svojim još neiskušanim travama. Tako ginu i ovi junaci što su uglavili da će se uzajamno pobiti, a nad junačkom im smrću smrt nema ni najmanje moći. Podjednako obaraju druge i sami se ruše od ubojite rane; nikoga nije iznevjerila desnica, iako udaraju samrt­ ničkom rukom. Svoje rane ne duguju zaletima mačeva: prsa sama od sebe nalijeću na oštricu, grla se sama natiskuju prema ruci koja udara. Krvavom kobi nasrće brat na brata, sin na roditelja; pa ipak im desnica nije zadrhtala kad su iz sve snage potegli mačeve. Dok su udarali, sva im je drugarska odanost bila u tome da ne udaraju dvaput. Već su širokom palubom vukli ispuzle utrobe i lokvama krvi zalili more. Godi im ponosna čela baciti pogled na prezreno svjetlo dana i na svoje pobjednike, a pri tom os­ jećati blizinu smrti. Na splavi su se već vidjela nagomilana krvava trupla; po­ bjednici prepuste ta tjelesa lomačama a njihove su se vođe divile tome da ikomu može biti toliko stalo do vlas­ titog vojskovođe. Božica Fama, što optrčava svijet, nikad nije ni o jednoj lađi zborila gromkije nego o ovoj. Pa ipak, pokoljenja ku-

terrigenae . . . Medea: kad je Jazon, krenuvši zajedno s drugim Argonautima po zlatno runo, stigao u Kolhidu, morao je najprije izvršiti po nalogu tamošnjega kralja Eeta, razne teške pothvate. Uz pomoć čarolija i čudotvornih trava kraljeve kćeri Medeje, koja se u njega bila zaljubila, uspio je ujarmiti divlje bikove, uzorati polje i posijati zmajske zube; iz uzorane njive i posijanih zubà nikli su strašni ratnici koji su se međusobno poklali u moru krvi. Za Lukana je to još jedna slika krvavoga građanskog rata koji opistije. Fama: personificirana glasina, mitska kći Zemlje; književna je predaja zamišlja kao ptičurinu s nebrojenim očima, ušima i je­ zicima, koja se nevjerojatno brzo kreće i raste, sve vidi, sve čuje te širi i lažne i istinite vijesti. Poznat je njen opis kod Vergilija (Aen. 4,174) i Ovidija (Mei. 12,43). 267

kavica neće ni nakon ovakvih junačkih primjera shvatiti kako hrabrost da se samoubojstvom umakne ropstvu nije nikakva nedostiživa hrabrost. No, ljudi strepe pred kralje­ vima zbog njihova mača; slobodu je pritislo ljuto oružje, a ne zna da mačevi postoje zato da nitko ne robuje. O da bi ne htjela, Smrti, odnositi život plašljivcima, nego da si nagradom samo hrabrima!

virtus te sola daret: izreku koja kaže da bi smrt trebalo dokinuti za kukavice i ostaviti je samo kao nagradu za hrabre pjesnik je, očito, zamislio kao vrhunac svega ovoga patetičnog prizora; čini se ipak da se potomstva jače dojmila misao izrečena u prethod­ nom stihu: da mač postoji zato da nitko ne bi morao robovati, pisalo je na sabljama što ih je nosila nacionalna garda u Parizu 1789. 268

Marcijal EPIGRAMI SAVRŠENSTVO ISTARSKOG UUA MARKO VALERIJE MARCIJAL (40-103. n. e.), najznatniji rimski pisac epigrama, rodio se u Tarakonskoj Hispaniji, u kraju gdje se proizvodilo čuveno vino, dobivala poznata vuna, gajili izvrsni konji, vadilo željezo i zlato. Dospjevši nakon školovanja u Rim, uključio se u tamošnji život, uzbudljiv i poticajan za pjesnika, ali i težak za siromašna provincijalca koji mora tražiti zaštitu boga­ tih. Živio je kao klijent svojih uglednih zemljaka iz obitelji Senekà, Lukanove udovice Argentarije Pole i drugih. Zalazio je i u kuću urotnika iz 65. n. e. Kalpumija Pizona. Za Flavijevaca uži­ vao je i potporu dvora. Ulaguje se njima i njihovim moćnim dvorjanicima, iako to ne poboljšava njegov položaj. Često mora moljakati za togu ili za običan ogrtač. Početkom Trajanove vla­ davine napušta Rim i u svom rodnom kraju uvjerava sama sebe u prednosti tihog pokrajinskog mjestanca. Zbirku pjesama Liber spectaculorum izdao je 80. n. e. prigodom otvorenja Koloseja u Rimu. Zbirke stihova uz darove o svetko­ vini Saturnalijà, nazvane Xenia i Apophoreta nastale su od 84. nadalje. U razdoblju do svoje smrti izdavao je pojedine knjige epigrama, ukupno njih 12. Imao je velik uspjeh kod suvremeni­ ka, pa se stalno žali da mu kradu stihove. Cijenila ga je, također, kasnija antika i srednji vijek. Plinije će za nj reći da zna biti oš­ tar, da u njegovim stihovima ima i soli (duhovitosti) i žuči, ali i neke prostodušnosti. Sam pak za sebe kaže da mu stranice »odi­ šu čovjekom«. U njegovim stihovima odjekuju zvukovi ulice i obrtničke radionice, buka tržnice i uopće svakodnevnog života. 269

Dok drugi pjesnici unose u svoje stihove uznositost i učenost si­ pajući imena bogova, Marcijal u njima najradije niže nazive raz­ nih izvrsnih proizvoda što malobrojnim sretnicima uljepšavaju svakodnevicu: fine pomasti kojima se mažu bogati kicoši, ukus­ ne jestvine pod kojima se svijaju stolovi rimske gospode, a koje on mora plaćati duhovitostima i poniženjima, skupe tkanine što ugodno naliježu na tijelo, brane ga od zime ili naprosto uljepša­ vaju. Dobra obaviještenost o tržištu i potrošnji svih tih proizvo­ da bila je Marcijalu potrebna za nastup na dokonim sijelima njegovih domaćina. Ali, on ne bi bio umjetnik kad bi ga zanima­ la samo njihova korisnost, užitak što ga pružaju na dodir ili opip. U ovoj pjesmi, sa zazivom rodne Kordube, ulje i vuna pri­ zor su maslinika i bjelorunih stada. Marcijal ne zaboravlja ni prizor dozrijevanja plodina, znalački postupak pri njihovoj ob­ radi i dopremi. Na ushitu kojim ga ispunjavaju te predodžbe gradi zanosnu intonaciju pjesme. Sve je u Kordubi bolje od naj­ boljega. A jedno od mjerila toga savršenstva jest i ulje iz istarske glinene bačve.

Mart. XII 63: Uncto Corduba laetior Venafro, Histra nec minus absoluta testa, Albi quae superas oves Galaesi Nullo murice nec cruore mendax, Sed tinctis gregibus colore vivo : Dic vestro, rogo, sit pudor poetae, Nec gratis recitet meos libellos. Ferrem si faceret bonus poeta, Cui possem dare mutuos dolores. Corrumpit sine talione caelebs, Caecus perdere non potest quod aufert. Nil est deterius latrone nudo, Nil securius malo poeta. 270

Napomena

Tekst je uzet iz izdanja Ludwiga Friedlaendera, M. Valerii Mar­ tialis Epigrammaton libri Mit erklàrenden Anmerkungen von L. Friedlaender. Leipzig 1886. To izdanje sadrži vrlo korisne napo­ mene i objašnjenja o rimskom načinu života i običajima u Marcijalovo doba. Prijevod X II 63

Kordubo, koja si rodnija od uljevitoga Venafra a savršena koliko i ulje u amfori iz Istre; 0 ti, koja natkriljuješ runa s bijeloga Galeza, 1 to ne nekom lažnom bojom od školjkina soka nego naravnom bojom svojih stada:

Corduba: grad u pokrajini Hispania Baetica, današnja Cordoba; odatle su bili rodom filozof Seneka i pjesnik Lukan. Venafro: Venafar je grad u Kampaniji, na granici Samnija, po­ znat s izvrsna ulja koje se upotrebljavalo i kao glavni sastojak mirisnih masti za njegu kože; usp. Marcijalov epigram XIII 101. Histra . . . testa: istarska zemljana posuda za dopremu i čuvanje ulja. Da je istarsko ulje bilo vrlo traženo na rimskom tržištu, svjedoči i Plinije Stariji (NH. 15,8), zatim ostaci mnogih tijesaka i skladišta za ulje nađeni u Istri (na primjer na Brijunima)*. Albi. . . Galaesi: zapravo »Galeza koji bijeli vunu«; Galez je ri­ jeka u Kalabriji koja natapa tarentsku okolicu; hvale je i drugi rimski pjesnici, na primjer Verg. Georg. IV 126 i Prop. II 24,126. Marcijal na više mjesta govori o tarentskoj vuni (usp. epigram II 43,3) kao jednoj od najboljih; tu su vunu ispirali u rijeci Galezu, i vodi te rijeke pripisivali su njenu izvrsnu kakvoću. O tarent­ skoj i raznim drugim vunama, pa i istarskoj i liburnijskoj, govori Plinije u NH. 3,191 i d. (vidi gore). murice . . . cruore: lat. murex, icis, m. neka je vrsta morske školj­ ke sa zavojitom i trnovitom ljušturom; njezinim su sokom bojali tkanine. * O izvozu istarskog ulja u Podunavlje na temelju ondje pronađenih amfora iz Istre pisao je A. Gnirs u »Oesterreichische Jahresberichte«, Beiblatt XIII.

271

reci, zaboga, tom vašem pjesniku neka se srami, i neka ne čita mojih stihova ne plativši ih! Ne bih žalio da to čini dobar pjesnik: mogao bih mu uzvratiti istom mjerom. Ali, tko nema žene, nekažnjeno zavodi tuđu; slijepac ne može izgubiti oko, a može ga drugom iskopati. Nema gorega od tata koji ništa nema, i nitko nije bezbrižniji od loša pjesnika.

gratis recitet: javno čitanje sastavaka u stihu i prozi uobičajilo se još za Augusta, na poticaj Azinija Poliona, pjesnika i povjes­ ničara, utemeljitelja prve javne knjižnice u Rimu. Deklamacije su se priređivale u kazalištima hramovima, pod trijemovima na Forumu, u privatnim kućama. 0 tome govori Plinije Mlađi u svom pismu Senecionu (Epist: I 13). Kako se μ Marcijalovo vri­ jeme stihotvorstvo smatralo više dokazom naobrazbe nego pri­ rodnim darom, neki su nastojali držati korak s modom tako što su stihove kupovali ili naprosto krali čitajući ih javno pod svo­ jim imenom. To je radio i neki Fidentin s Marcijalovim stihovi­ ma; usp. epigram I 29. 272

Publije Komelije Tacit HISTORIJE LAŽNI SKRIBONUAN IZ ISTRE KORNELIJE TACIT (55-120), pišući Historiae i u njima ovu cr­ ticu u vezi s Istrom, imao je već za sobom Razgovor o govomištvu, životopis svoga tasta Agrikole i opis Germanije. U Razgovo­ ru se povodi za Ciceronom, u Agrikoli i Germaniji za Salustijem. U Historijama pak i u Analima već ima svoj izgrađeni stil i um­ jetnički postupak. Historije se bave razdobljem od 69. do Domicijanove smrti 96. n. e. U njima Tacit opisuje događaje koje je sam doživio. Zauzimaju ga u prvom redu duševna stanja vode­ ćih ličnosti, njihova kolebanja i sudbonosne odluke, njihovo ve­ likodušno ili nisko ponašanje pod pritiskom izvanrednih okol­ nosti građanskog rata nakon Neronove smrti, kad su se u op­ ćem metežu i krvi tijekom samo jedne godine smijenila čak tri cara: Galba, Oton i Vitelije. Pisac ponekad s te visoke politike svrne pogled i na običan puk, na »svjetinu«, kako ga on zove, te ispripovjedi kakvu zgodu u kojoj se živo zrcali raspoloženje naj­ nižih slojeva. Ovi su još najviše trpjeli od ratnih razaranja, pa su se davali zavoditi od svake, čak i najnevjerojatnije, mogućnosti promjene i izlaska iz nepodnošljivog položaja. U to se vrijeme među najpotlačenijima često javljaju pojedinci, u prvom redu robovi i okretni pučani, koji lažnim predstavljanjem nastoje okupiti narod, ugrabiti bogatima bogatstvo i vlast i izmijeniti opće prilike. U drugoj knjizi Historija Tacit iznosi čak četiri tak­ va slučaja. U Grčkoj i Maloj Aziji pojavio se neki rob s Ponta, ili slobodnjak iz Italije, koji se prikazivao kao uskrsli Neron; mnogi su mu se pridružili »iz mržnje prema sadanjem stanju i čežnje za novim«, kako kaže Tacit (II 8-9), ali je uhvaćen i ubijen, a nje18 - Antička svjedočanstva o Istri

273

gova je glava poslana u Rim. U Rimu je Neronov slobodnjak Cen izazvao silnu pometnju šireći lažne vijesti o Otonovu porazu, kako bi ostvario neke povlastice dobivene od Otona; Vitelije ga je dao pogubiti (II 54). Pučanin iz plemena Boja, po imenu Marik, proglasio se osloboditeljem Gala i bogom, te uspio okupiti osam tisuća pristaša. Pristalice su mu rastjerane uz pomoć Vitelijevih kohorti, on je zarobljen i bačen zvijerima; one ga nekim čudom nisu razderale, nego je pogubljen pred Vitelijevim oči­ ma. Ovdje opisana zgoda s odbjeglim robom i lažnim Skribonijanom Getom također znači mlaz svjetla na stanje duhova, na psihologiju onog doba. Njezin je opis izrazito tacitovski; sav je od tek natuknutih, ali snažnih emocija koje sve pokreću: podsje­ ćaj na Neronovu strahovladu, sućut prema Neronovim žrtvama, želja za bilo čime samo neka je novo i drukčije, proračunatost lažnog Skribonijana i njegovih pomagača i, najposlije, opet su­ moran kraj s pribijanjem roba na križ. Tacit je opis te zgode uklopio u svoje djelo kao umjetninu, to jest kao sadržaj koji će odjeknuti u unutrašnjem svijetu čitao­ ca, u njegovoj ljudskosti. Ipak, on se može čitati i tako da se ost­ varuje u vremenu i prilikama u kojima se stvarno zbio. Tada on postaje povijesni podatak, uz ostalo i o razvijenosti velikoga po­ sjeda u Istri u doba careva. Rimski natpisi iz Istre svjedoče da je, osim veleposjeda obitelji Krasa, u Istri bilo vrlo razgranatih carskih posjeda u obalnom pojasu i posjeda obitelji Statilija u sjevernoj Istri. M. Rostovtzeff* smatra da su istarski latifundiji, zajedno s italskima, bili uzor za uređenje dalmatinskih velepos­ jeda. Hist. 2,72. Non ultra paucos dies quamquam acribus initiis coeptum mendacium valuit, extiterat quidam Scribonianum se Camerinum ferens, Neronianorum temporum metu in Histria occultatum, quod illic clientelae et agri veterum Crassorum ac nominis favor manebat, igitur deterrimo quoque in argumen­ tum fabulae adsumpto vulgus credulum et quidam militum, errore veri seu turbarum studio, certarim adgregabantur, cum * M. R o sto v tze ff, T h e S o c ia l a n d E c o n o m ie H is to r y o f th è R o m a n E m ­ p ire , O x fo rd 1957, s tr. 139.

274

pertractus ad Vitellium interrogatusque, quisnam mortalium esset, postquam nulla dictis fides et a domino noscebatur con­ dicione fugitivus, nomine Geta, sumptum de eo supplicium in servilem modum. Napomena Tekst ovog ulomka uzet je iz izdanja: P. Cornelii Taciti librì qui su­ persunt Edidit Erich Koestermann. Tomus II. Fase. I. Historia­ rum libri Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri MCMLXI. Kod nas je kritičko izdanje Historija izišlo u Zagrebu nenaznačene godi­ ne, u nizu »Pisci grčki i rimski s hrvatskimi uvodi, za školu iz­ dani uz nadgled Dr. Fr. Maixnera«, s kritičkim tekstom I. Millera i uvodom dra Milivoja Srepela. U kritičkom aparatu uz tekst spominje se samo jedna manja inačica koja ne utječe na smisao teksta. Prijevod Hist. 2,72

69. n. e.

Jedna se laž održala tek nekoliko dana, iako joj je početni zamah bio žestok. Bijaše osvanuo čovjek koji se izdavao za Skribonijana Kamerina, onoga što je za Neronove strahovlade bio pritajen Scribonianum __Camerinum: smatra se da je Skribonijan Kamerin bio sin konzula iz 64. n. e. Marka Licinija Krasa Frugija i Sulpicije Pretekstate. Tacit mu navodi samo oba kognomena jer su obiteljsko ime »Licinije« i nasljedni kognomen »Frugi« bili tako česti da više nisu bili dosta razlikovni. Ovaj je Licinije svoj prvi kognomen dobio po baki Skriboniji a drugi po obitelji Sulpicija Kamerina koja je s Licinijima bila u rodbinskoj vezi. Ne zna se točno da li je Skribonijan zaglavio zajedno s ocem i nekim Sulpicijima za Nerona, dvije godine prije nastupa lažnog Skribonijana (g. 67. n. e.), ili je umro u progonstvu daleko od Rima. Neronianorum tem porum metu: ta Neronova strahovlada tra­ jala je od 54. do 68. n. e. Tacit je, zbog svojih aristokratskih uv­ jerenja, slika vrlo crnim bojama te u Analima niže nedogledan niz Neronovih opačina i njegovih žrtava iz redova plemstva. Ta­ cit i kršćanska mučenička predaja bitno su utjecali na predo­ džbu o Neronu u kasnijim stoljećima sve do danas. 275

u Istri. Ondje je, naime, još bilo klijenata i posjedà drevnih Krasa, kao i odanosti njihovu imenu. Za pomoćnike u toj lažnoj igri uzeo je sav najgori ološ, a lakovjerna svjetina i poneki vojnik, ne znajući za pravu is­ tinu ili iz sklonosti prema smutnjama, jatili su se oko nje­ ga kao za okladu. No tada su ga odvukli pred Vitelija i isclientelae et agri veterum Crassorum: klijentela je prvotno, pravno uređen odnos između nekoga klijenta-štićenika i njego­ va patrona-zaštitnika, s međusobnim pravima i obvezama, oso­ bito na sudu i u javnosti. U doba republike politička moć mno­ gih uglednika temeljila se često na razgranatoj klijenteli, dok u carsko doba ona zadržava samo svoju društvenu i gospodarsku ulogu. S vremenom su i čitave pokrajine počele birati svoje pat­ rone među moćnim i bogatim Rimljanima da zastupaju njihove probitke pred državnim vlastima. Groag u Realnoj enciklopediji (s. v. Licinius Crassus Frugi, Nr. 74) tvrdi da je i Istra bila u tak­ vu klijentskom odnosu prema Krasima. Osim bogatih imanja u Istri Krasi su imali golem broj robova i slobodnjaka, nepregled­ ne zemljišne posjede u Rimu i ljekovito kupalište u Pompejima. Bili su povezani s drugim obiteljima političkih i gospodarskih moćnika, osobito s Kalpurnijima od kojih je Skribonijanov djed uzeo kognomen »Frugi« i kojih su slobodnjaci ostavili za sobom mnogo natpisa po cijeloj Istri. Zbog svega toga Krasi su, jamač­ no, mnogo pomagali tadanjim Histrima svojim ugledom i bogat­ stvom, a ovi su im onda bili odani i zahvalni. Na to je, očito, ra­ čunao i lažni Skribonijan. ad Vitellium: Vitelije je nakon Galbe i Otona treći kratkotrajni car u godini poslije Neronove smrti. U travnju je isklican za cara poslije Otonova poraza i samoubojstva, a već potkraj iste, 69, go­ dine n. e. ranjen je u borbi protiv Vespazijana i u prosincu umro od rana što mu ih je, zlostavljajući ga, nanijela svjetina. U vrijeme kad mu je predveden lažni Skribonijan nalazio se u sje­ vernoj Italiji; nedugo poslije pobjede nad otonovcima kod Bedrijaka u travnju 69. išao je pogledati poprište bitke na kojem su još ležala raspadnuta tjelesa tisuća poginulih; Tacit kaže da ga se taj strašni prizor nije ni najmanje dojmio, nego da je ravno­ dušno krenuo u Bononiju, današnju Bolognu, na gladijatorske igre. Kako je Vitelije posjetio bojište kod Bedrijaka četrdeset dana nakon bitke (Tac. Η. Π 70), a istragu protiv lažnog Skribonijana Tacit vremenski smješta nakon gladijatorskih igara u Bononiji, ta je istraga mogla biti obavljena potkraj proljeća 69. n. e. 276

pitivali ga o tome tko je on. Njegovim izjavama nije nitko vjerovao, a i njegov ga je gospodar prepoznavao kao Getu, svoga odbjegloga roba. Tada je smaknut kako bivaju smaknuti robovi.

Geta: na rimskim natpisima Istre, a i inače, robovi nose u car­ sko doba najčešće osobna imena koja ističu koje njihovo dobro svojstvo, službu ili uopće njihovu vrijednost za gospodara, slič­ no našim nazivima za životinje, na primjer Certus »Pouzdani«, Celer »Brzi«, Memor »Pamtljivi«, Promus »Ključar«, i si. Pone­ kad su robovi nazivani naprosto imenom plemena ili naroda iz kojeg su potekli. Možda je tako bilo i s ovim Getom. Geti su bili moćna plemenska skupina srodna Dačanima, ili istovetna s nji­ ma; obitavali su isprva u Traciji od planine Hema, to jest Balka­ na, prema Dunavu, a poslije su ih macedonski vladari potisli na sjevernu obalu donjeg Dunava. in servilem modum: da bi osigurali robovski poredak i da bi se zaštitili od golemoga broja robova, Rimljani su poduzimali raz­ ne mjere; ukinuli su, na primjer, posebnu odjeću za njih, kako se ne bi isticali među ostalim pukom te postali svjesni svog bro­ ja i snage, predvidjeli su okrutne kazne za robovske prijestupe, a najteže su kažnjavali zbog bijega. Odbjeglom bi robu udarali na čelo užaren žig, osudili ga na borbu sa zvijerima u amfiteatru ili pak razapeli na križ; privezali bi ga na gredu položenu preko vrata i objesili o visok stup na stratištu. 277

Flor TRI ULOMKA O POVIJESTI HISTRA FLOR je rimski pisac oko čije se ličnosti i djela mnogo spore. Ne zna se pravo da li se zvao Lucius Annaeus Florus ili Publius An­ naeus Florus, a neki ga rukopisi zovu Iulius Florus. Nije sigurno utvrđeno ni doba u kojem je živio; kako Trajana naziva obnovi­ teljem Carstva, općenito se smatra da je djelovao u II st. n. e., za careva iz loze Antonina. Izrazit je primjer retorske književne struje II st. n. e. Piše za istu javnost za koju i Plinije Mlađi: stil mu je kićen, usiljen, sav usredotočen na retorske učinke. Djelo mu je, zapravo, uznosita deklamacija o rimskoj veličini, pre­ puna usklika. Sastoji se od četiri knjige, ali nema pravog na­ slova; u predgovoru je o njemu riječ kao o »epitomi iz Tita Livija«; ali M. Villemain, u predgovoru svog izdanja Florova tek­ sta*, tvrdi da je njegov sažetak rimske povijesti samostalno zamišljen i da njegov pisac nije Livijev skraćivač, iako se Livijem, očito, služio. Livije je u svom prikazu Histrà neusporedivo trezniji i suzdržlji­ viji od Flora. Livije je, također, rodoljub koji se divi Rimu i nje­ govu povijesnom poslanju, ali umije biti i nekako obazriv prema njegovim žrtvama. Dok su u njega vino i izvrsne jestvine preva­ rili Histre, zato što nisu bili na njih navikli, Flor pripisuje njiho­ vo ponašanje pohlepi i neumjerenosti. Uporno nastoji pripisati uspjeh Histra u početku rata čistom slučaju, a čitavu zgodu pre­ tvoriti u pravu lakrdiju. Čini se da mu se u taj okvir pijanstva i neumjerenosti nekako uklapa i samo Epulonovo ime; ono, na­ ime, na latinskom znači, uz ostalo, »pijanac, proždrljivac«. * U seriji »Bibliothèque latine-francaise«, vol. 43, Paris 1926 278

Opisujući bitku kod Krka i ne spominje Histre, iako su oni pri­ sutni u Lukanovu opisu. Očito je iz Livijeva predloška uzimao samo ono što je mislio da će slušaocima biti zanimljivo i za dek­ lamaciju efektno. Kad u već spomenutom opisu upàda Histrà u rimski tabor pri kraju opisuje Epulona kako, mamuran i još pi­ jan, klizi s konja, a onda se trijezni kao rimski zarobljenik, on odstupa od Livijeva prikaza, u kojem Epulon uspijeva umaći. Postoji mogućnost da je Flor tu pojedinost uzeo iz kojega dru­ gog izvora, ali, s obzirom na cjelokupnu njegovu obradu te zgo­ de, vjerojatnije je da je on tu čak krivotvorio Livija.

I TARENTSKI BRODOVI JEDRE U ISTRU oko g. 280. pr. n. e. 1 13. Tarentos, Lacedaemoniorum opus, Calabriae quondam et Apuliae totiusque Lucaniae caput, cum magnitudine et muris portuque nobilis, tum mirabilis situ; quippe in ipsis Hadriani maris faucibus posita in omnis terras, Histriam, Illyricum, Epiron, Achaiam, Africam, Siciliam vela dimittit. Prijevod

Flor. 118: Tarent, djelo Lakedemonjana, nekoć glavni grad Tarentos, Lacedaemoniorum opus: Tarent, danas Taranto, sta­ ra je grčka naseobina na zapadnoj obali Kalabrije. Utemeljili su ga potkraj VIII st. pr. n. e. Spartana. Čitava južna obala Italije, od Kalabrije prema Siciliji, bila je tako puna grčkih naseobina da su je zvali Velikom Grčkom. Ovdje se opisuje Tarent u doba rata s Rimom, početkom III st. pr. n. e. Taj su kraj inače nasta­ vala stara italska plemena Salentinaca i Mesapljana. Ove druge starija je balkanistika smatrala usko srodnima s Ilirima na dru­ goj strani Jadrana. Ime Tarenta tumačilo se kao »grad na rijeci Tari« i pri tom se upozoravalo na istoimenu rijeku u današnjoj Crnoj Gori. 279

Kalabrije i Apulije i cijele Lukanije, znamenit je ne samo svojom veličinom, zidinama i lùkòm nego i divnim smješ­ tajem. Leži, naime, na samom ulazu u Jadransko more, pa u sve zemlje razašilje svoja jedra - u Istru, Ilirik, Epir, Ahaju, Afriku, Siciliju. Grad je, zbog povoljna zemljopisnoga položaja, mogao razviti vrlo živu trgovinu. Gusarski napadi Ilira, Liburna i Histra na tarentske brodove bili su smetnja toj trgovini a Rimljanima izlika da se, kao zaštitnici italskih gradova, umiješaju u prilike na sup­ rotnoj obali Jadrana. Calabriae. . . Apuliae. . . Lucaniae: istoimene današnje pokra­ jine u donjoj Italiji. 0 prethistorijskim vezama tih pokrajina s našom obalom svjedoče arheološki nalazi. Vodstvo Tarenta na tom području, o kojem je ovdje riječ, bilo je u to doba već pro­ šlost: Rimljani su sada posezali i za tarentskim područjem, pa se taj grad morao obratiti za pomoć epirskom kralju Piru. Histriam, Illyricum. . čini se da Flor ovdje, zapravo, nabraja imena rimskih provincija, kojih u doba tarentskog rata još nije bilo, i da prilike svoga doba prenosi u prošlost koju opisuje.

II HISTRI U RIMSKOM TABORU g. 178. pr. n. e. I 26. Histri secuntur Aetolos, quippe bellantes eos nuper adiuverant. Et initia pugnae hosti prospera fuerunt, eademque exitii causa. Nam cum Gnaei Manli castra cepissent opimaeque praedae incubarent, epulantes ac ludibundos plerosque, qui aut ubi essent prae poculis nescientes, Appius Pulcher invadit. Sic cum sanguine et spiritu male partam revomuere victoriam. Ipse rex Aepulo equo impositus, cum subinde crapula et capitis er­ rore lapsaret, captum sese vix et aegre, postquam expergefac­ tus est, didicit. 280

Prijevod

Flor. I 26: Histri su došli na red nakon Etolaca, zato što su im u nedavnom ratu bili priskočili u pomoć. Sukob se isprva razvijao povoljno po neprijatelja, i to ga je stajalo glave. Jer, kad su zauzeli tabor Gneja Manlija i slegli se na obilat plijen, stali su pijančevati i ludovati, te većinom nisu od silnoga pića znali ni tko su ni gdje su. Tada se među njih zagnao Apije Pulhen i tako su, zajedno s krvlju i dušom, izbljuvali i lopovski stečenu pobjedu. Sam kralj Epulon, koga su digli na konja, neprestano je s njega padao, od pijanstva i vrtoglavice. Kad se probudio, jedva je i s teškom mukom shvatio da je zarobljen. Objašnjenja vidi uz tekst Livijeva opisa tog događaja.

III PROPAST CEZAROVE VOJSKE NA KRKU g. 49. pr. n. e.

I I 13. Aliquid tamen adversus absentem ducem ausa Fortuna est circa Illyricum et Africam, quasi de industria prospera eius adversis radiarentur. Quippe cum fauces Hadriani maris iussi occupare Dolabella et Antonius, ille Illyrico, hic Curi etico li­ tore castra posuissent, iam maria late tenente Pompeio, repen­ te legatus eius Octavius Libo ingentibus copiis classicorum utrumque circumvenit. Deditionem fames extorsit Antonio. Missae quoque a Basilo in auxilium eius rates, quales inopia na­ vium fecerat, nova Pompeianorum arte Cilicum actis sub mari funibus captae quasi per indaginem. Duas tamen aestus expli­ cuit. Una, quae Opiterginos ferebat, in vadis haesit memoran-

281

dumque posteris exemplum dedit. Quippe vix mille iuvenum manus circumfusi undique exercitus per totum diem tela susti­ nuit, et cum exitum virtus non haberet, tamen ne in deditio­ nem veniret, hortante tribuno Volteio mutuis ictibus inter se concurrit.

Napomena Tekst je uzet iz kritičkog izdanja; E. Makova ti, L. Annaei Flori quae exstant, Romae 1938. Prijevod

Flor. II 13: Sudbina se ipak usudila na trenutak okrenuti protiv odsutnoga vojskovođe, i to u Iliriku i Africi: tako reći zato da u nesreći blista njegova dobra sreća. Dolabela i Antonije dobiju nalog da zaposjednu ulaz u Jad­ ransko more, pa se prvi utabori na ilirskoj a drugi na kr­ čkoj obali. Morima je već široko vladao Pompej. Njegov namjesnik Oktavije Libon odjednom golemim pomorskim snagama opkoli obojicu. Antonija nagna glad na predaju. Čak su i splavi što mu ih je poslao u pomoć Bazil i što ih je ovaj bio dao izraditi zbog nedostatka brodovlja - uhva­ ćene, tako reći, u mrežu, neviđenom varkom Pompejevih Ciličana koji su bili provukli konope pod morem. Dvije je splavi plima ipak iznijela iz mreže. Splav na kojoj su se našli vojnici iz Opitergija zapela je u plićacima i pru­ žila potomstvu nezaboravan primjer hrabrosti. Ta je, na­ ime, četa, od jedva tisuću momaka, čitav dan odolijevala strijelama vojske što je bila nalegla sa svih strana; a kad tim junacima više nije bilo izlaza, okrenuli su se protiv sebe i uzajamno se poubijali. Flor je opis ove bitke sastavio prema Lukanu, pa se potrebna objašnjenja donose uz Lukanov te niže uz Orozijev tekst. 282

Julije Opsekvent KNJIGA ZNAMENJA ZLOKOBNA ZNAMENJA PRED RAT S HISTRIMA JULIJE OPSEKVENT je vrlo slabo poznat pisac. Sudeći po nje­ govu djelu Liber prodigiorum, »Knjiga znamenja«, bio je to neki pobožan branitelj poganstva iz IV st. n. e. Pišući tu knjigu, na­ stoji pokazati kako su poštivanje znamenja i vjera u njih poma­ gali Rimljanima, dok im je njihovo nepoštivanje donosilo pro­ past. Prikazao je znamenja pred znamenitije događaje iz rimske povijesti od 249-12. pr. n. e., ali sačuvani dio teksta obrađuje samo razdoblje od 190. pr. n. e. nadalje. Strah od znamenja bio je vrlo izrazita crta religioznosti u Rimljana i drugih starih Italika. Prirodne nesreće, kao što su po­ plava, požar, udar groma u koju svetu ili inače viđeniju zgradu a zatim razne druge neobične i rijetke pojave, kao što su zvijez­ de proletuše, repatice, pomrčine i si. - sve je to njima bilo pred­ znak srdžbe bogova koji najavljuje nesreću i neuspjeh. Prije nego li se išta poduzimalo, valjalo je umilostiviti bogove raznim pomirbenim obredima. Tumačenje znamenja i uopće ispitivanje i ispunjavanje volje bogova bilo je razvijeno osobito u Etruriji. Etruščani su to raz­ vili u pravu znanost, koja se predavala u svećeničkim školama a zvala se haruspicina, »vračarstvo«. Etruščanski haruspeksi, vrači-utrobnici, proučavali su utrobu žrtvenih životinja, pratili vojsku u rat i uopće su bili uvaženi stručnjaci. U carsko su doba imali čak položaj općinskih činovnika u rimskim pokrajinama. O njima govori često i Livije. On u svoje prikaze povijesnih zbivanja rado unosi izvještaje o čudesima. Smatra se da je Op­ sekvent naprosto pokupio takva mjesta u Livijevim knjigama, odnosno njihovim sažecima, te ih slobodno i zbijeno prepričao. Povijesni su mu događaji pri tom tek povod koji on samo spo283

minje; više se zadržava na opisu čudesa, obreda u vezi s njima i pouci što iz njih slijedi. Među važnijim događajima iz rimske povijesti koji su ušli u njegov izbor našao se i rat protiv Histra 178. pr. n. e. Uoči tog rata požar je uništio okolicu rimskog Fo­ ruma i jedan hram, a u Vestinu se hramu utrnula sveta vatra. Početak Livijeve 41. knjige, s opisom toga događaja, nije saču­ van; ostala je samo jedna rečenica u sažetku, periohi, te knjige, s podatkom o utmuću svete vatre; Vestae penetralis ignis extinctus est. Opsekvent je, očito, još imao u rukama taj izgubljeni po­ četak; da njegovo djelo nije takvo kakvo jest, bio bi se, jamačno, iz njega sačuvao koji važan podatak iz Livijeva uvoda u istarski rat i ime kralja Epulona koje se tu prvi put spominjalo. Ovako od Opsekventa doznajemo samo ono što neusporedivo bolje znamo iz samog Livija: da je 178. pr. n. e., vođen istarski rat i da je po Rimljane bio povoljan. M. Iunio et A. Manlio coss. Incendio circa forum cum plurima essent deusta, aedes Veneris sine ullo vestigio cremata. Vestae penetralis ignis extinctus. Virgo iussu M. Aemilii pontificis maximi flagro caesa negavit ulterius interiturum. Supplicationibus habitis in Hispania et Histria bella prospere administrata. Napomena

Tekst je uzet iz izdanja Julius Obsequens, Oeuvres complètes, avec la traduction en frangais, pubi, sous la direction de M. Nisard, Pa­ ris 1850. Prijevod

Za konzulovanja Marka Junija M. Iunio: Juniji su vrlo star i ugledan rimski rod sa više ogra­ naka - Sceve, Bubulci (o diktatoru Juniju Bubulku vidi u ko­ mentaru uz Liv. 10,2), Pere, Silani. Ovaj je pripadao ogranku Bruta, kao i kasniji Cezarov ubojica. Bio je pučki tribun, edil i pretor, zatim član deseteročlanog povjerenstva u Maloj Aziji 284

i Aula Manlija. Kad je požar uništio vrlo mnogo zgrada oko Foruma, izgorio je Venerin hram do temelja Utrnuo se vječni oganj u dnu Vestina svetišta Po nalogu vrhovnog svećenika Marka Emilija, išibali su

189/8. pr. n. e. te konzul 178. Sljèdècè godine još se borio s Histrima, a 172. i 164. opet se spominje u diplomatskoj misiji. A. Manlio: pripada ogranku roda Manlija s kognomenom Vulsones; nakon raznih dužnosti postao je 178. konzul; Histri su ga te go­ dine potukli, ali slijedeće godine pošao je opet u napad zajedno sa svojim konzulskim drugom Markom Junijem Brutom (vidi gore). Najzad je novoizabrani konzul za 177. Gaj Klaudije Pulher preuzeo od njih zapovjedništvo, poslao ih kući i sam završio istarski rat. circa forum: Forum Romanum bio je poslovno i političko središte Rima i svega Carstva; nalazio se u udolini između brežuljka Kapitolija i Palatinskog brijega, okružen svim najvažnijim gradskim zdanjima. aedes Veneris: božica proljeća i ljubavi Venera vrlo je rano izjed­ načena s feničkom Astartom i grčkom Afroditom; njezino štovanje doživljava pravi polet za vladara iz obitelji Julijevaca koji su svoje mitsko podrijetlo izvodili iz Jula, Enejina sina i Venerina unuka Vestae penetralis ignis: Vesta je bila božica ognja i ognjišta te za­ štitnica državnog života Njezin mali okrugli hram na sjevernim ob­ roncima Palatina, prema Svetoj cesti koja je vodila na Kapitolij, sa­ čuvan je do danas. Sagradio ga je, kaže predaja, još Numa Pompilije. U njemu je gorio sveti oganj nad kojim su bdjele Vestine sve­ ćenice - vestalke i koji se nije smio utmuti. M. Aemilii: o Marku Emiliju Lepidu Uvije govori na mnogo mjes­ ta. Za vrhovnog je svećenika izabran na zahtjev »mnogih odlični­ ka« (Uv. 40,42), dvije godine prije početka istarskog rata 178. Još ranije (187) bio je izabran za konzula, istina, tek nakon dva neusp­ jela pokušaja; spominje se kao pregovarač s egipatskim kraljem Ptolemejem i macedonskim kraljem Filipom, a bio je i jedan od trijumvira koji su osnovali koloniju Mutimi i Parmu, u okviru politi­ ke naseljavanja sjeverne Italije koja će dovesti do osnutka Akvileje i sukoba s Histrima. pontificis maximi: pontifex maximus, vrhovni svećenik, bio je pro­ čelnik zbora pontifika od petnaest članova Nakon protjeri285

djevicu-vestalku; ona je tada obećala da se oganj više neće ugasiti. Kad su održane javne molitve, uspješno je vođen rat u Hispaniji i Istri.

vanja kraljeva i osnutka republike vrhovni je svećenik bio, u neku ruku, duhovni nasljednik kraljeva; na to su podsjećale raz­ ne njegove ovlasti i sam naziv njegova stana i ureda na Forumu, tzv. Regia, zapravo »kraljevska palača«, po predaji sjedište legen­ darnoga kralja Nume. virgo: virgo vestalis, djevica-vestalka, jedna od šest Vestinih služ­ benica. Te neudate svećenice stanovale su u tzv. Vestinu atriju na Forumu, blizu Vestina svetišta. Glavna im je zadaća bila ču­ vati svetu vatru u tom svetištu da se ne ugasi. Njezino utrnuće smatralo se zlokobnim znamenjem. Vestalke su uživale razne vi­ soke počasti, ali su ih i surovo kažnjavali kad bi zanemarile svo­ je dužnosti. in Hispania et Histria: rat u Hispaniji vodili su u to vrijeme prokonzuli Tiberije Sempronije Grakho i Lucije Postumije Albin; prvi je pobijedio Keltibere, drugi Vakceje i Luzitance. Senat je zbog tih pobjeda obojici odobrio veliko pobjedničko slavlje, tzv. trijumf (Liv. 41,7,1 i d.). Istarski je rat g. 178. bio manje uspješan, bar u početku dok ga je sam vodio konzul Aulo Manlije; usp. opširan opis kod Liv. 41,1 i d.). 286

Eutropije KRATKA POVIJEST RIMA

HISTRI OTIMAJU RIMLJANIMA ŽITO Od Dioklecijana dalje na rimskom carskom dvoru postojalo je nekoliko velikih ureda pomoću kojih su carevi upravljali drža­ vom. Jedan od njih bio je i tzv. scrinium memoriae, »škrinja pod­ sjetnika«, u kojoj su se čuvale bilješke o zamolbama caru i o nje­ govim obećanjima. Na čelu tog ureda stajao je magister memo­ riae, carski »podsjetničar«, koji je u IV st. postao carevim tajni­ kom, vrlo moćnim i uglednim činovnikom. EUTROPIJE je bio također takav podsjetničar, za cara Valenta (364-378). Po njegovu je nalogu sastavio, u deset knjiga, sažetak rimske povijesti - Breviarium ab Urbe condita. U predgovoru pi­ sac uvjerava svog carskog naručitelja da je sastavak pisan strictim, to jest »tijesno«, »kratko«. To se i tražilo u to kasno doba sa­ žetaka, doba kulturnog rasula. Jednostavnost i jasnoća jedine su odlike koje bi se mogle pripisati tom bezbojnom sažetku jednog tisućljeća rimske povijesti od osnutka Rima do piščeva vreme­ na. Rađen je, uglavnom, na temelju Livija, Svetonija i neke iz­ gubljene carske kronike. S obzirom na širinu obuhvaćenoga vremenskog raspona i zbijenost njegova prikaza nije čudo što je u njemu Histre dopala samo jedna rečenica. Ona se tiče rata protiv Histra 221. pr. n. e. a važna je zato što se Livijev prikaz tog rata u njegovoj 20. knjizi izgubio; ostala je samo kratka napomena u sačuvanom sažetku te knjige: Histri subacti sunt - »Pokoreni su Histri« (vidi gore, kod Livija). Koliko je Eutropijev Brevijarij odgovarao duhu i potrebama svoga vremena, vidi se i po njegovoj omiljenosti. Još je za pišče287

va života preveden na grčki; mnogo se prepisivao u srednjem vi­ jeku zbog svoje zgodne kratkoće, a Pavao Đakon njime se služio pišući svoju Rimsku povijest. III, 7: M. Minucio Rufo et P. Cornelio consulibus Histris bellum illatum est, quia latrocinati navibus Romanorum fuerant, quae frumenta exhibebant, perdomitique sunt omnes.

Napomena Tekst je uzet iz kritičkog izdanja Eutropi Breviarium ab Urbe con­ dita, ed. F. Ruehl. Bibliotheca scriptorum Graecorum et Latino­ rum Teubneriana, Leipzig 1887. Prijevod 221. pr. n. e.

Eutr. Ili, 7: Za konzula Marka Minucija Rufa i Publija Kornelija poveden je rat protiv Histra, zato što su bili opljač­ kali rimske lađe koje su dopremale žito; i svi su potpuno pokoreni. M. Minucio Rufo: Marko Minucije Rufo najznačajniji je pripad­ nik plebejskog roda Minucijà za drugoga punskog rata. Konzulovao je 221. pr. n. e. zajedno s Publijem Kornelijem Azinom. O njegovu ratovanju protiv Histra tè godinè govorio je Livije u iz­ gubljenoj dvadesetoj knjizi svoje povijesti. Prema Liv. 22,49,16, Minucije Rufo je pao u bici kod Kane u Apuliji 216. pr. n. e., u kojoj su poginuli i mnogi drugi najodličniji Rimljani. P. Cornelio: Publije Kornelije Scipion Azina bio je konzul 221. s Minucijem Rufom, a 217. pr. n. e. obavljao je dužnost koja se povjeravala senatorima iz patricijskog staleža: bio je interrex, to jest magistrat koji je u vrijeme međuvlađa (interregnum), kad nije bilo konzula, vršio najvišu vlast do izbora novih konzula, latrocinati. . . fuerant: razbojstva Histra, Liburna i Ilira na moru bila su stoljećima opće mjesto u rimskih pisaca. Prikazu­ jući ih kao lopove, rimska ratna propaganda opravdavala je svo288

je zahvate na istočnoj obali Jadrana i svoju »zaštitu« Tarentinaca, Brundizijaca, Grka i grčke naseobine na Visu protiv gusar­ skih napada njihovih istočnih susjeda. U isto vrijeme rimske su vojskovođe odlazile u zemlju Ligura i ondje priređivale prave lo­ vove na ljude, koje su onda prodavali kao roblje. Kao što su Histri otimali žito, tako su Rimljani otimali čitave zemlje i naro­ de, najposlije sav tada poznati svijet. S gledišta svoje ideologije, smatrali su to čak svojim svjetskopovijesnim poslanjem. Dakako da su i Iliri svoje gusarenje smatrali časnim i zakonitim poslom (o tome Polyb. II 8, App. Illyr. 7) Th. Mommsen također prihvaća gledište rimskih povijesnih iz­ vora po kojima je rat protiv Histra 221. bio običan kazneni po­ hod protiv jadranskih gusarskih gnijezda.* Ali, na temelju jed­ nog podatka kod Apijana (Illyr. 8), moglo bi biti i drukčije; tu se kaže da je Histre na njihova razbojstva nagovorio Dmitar Hva­ ranin. Taj hvarski Grk, komu su Rimljani, nakon prvoga ilirskog rata, bili dali da samostalno vlada Hvarom, znao je da su Rim­ ljani zauzeti borbama u sjevernoj Italiji protiv Gala i da im pri­ jeti rat s Hanibalom, koji se na to pripremao u Hispaniji; stoga je zanemario savez s Rimom i nastojao protiv njih povezati Macedonce i Ilire.** Vjerojatno su napadi Histra na rimske brodo­ ve tada bili prava ratna mjera koja je imala ometati opskrbu Rimljana žitom.

* Th. Mommsen, Romische Geschichte, Gekiirzte Ausgabe, PhaidonVerl. Wien-Leipzig 1932, str. 240. ** G. Novak, Hvar kroz stoljeća, Zagreb 1972, str. 38. 19 - Antička svjedočanstva o Istri

289

Pavao Orozije HISTORIAE ADVERSUS PAGANOS LIBRI V II

KRVAVI RAT U ISTRI PAVAO OROZIJE, latinski pisac V st. n. e. i crkveni otac, bio je rodom iz Brage u španjolskoj Galiciji. Kao gorljiv svećenik brzo je došao u sukob s nekim vjerskim sljedbama protiv kojih je sa­ stavio i jedan spis. S tim svojim spisom pobjegao je pred Van­ dalima u Sjevernu Afriku, u grad Hipon, gdje je biskupovao sv. Augustin. Susret s njime bio je za Orozija prijeloman. Hiponski je biskup pogledao njegov spis protiv krivovjeraca i posvetio mu je svoju glasovitu raspravu protiv Origenovih i Priscilijanovih pristaša. Orozije je tada postao Augustinovim učenikom. S njegovom je preporukom 415. otišao u Palestinu k sv. Jeronimu, još jednoj vodećoj ličnosti u duhovnim zbivanjima onoga doba. U Palestini je Orozije bio uvučen u borbe s pelagijevcima, protiv kojih je također izdao jedan spis. Sudjelovao je i na tadanjem cr­ kvenom saboru u Jeruzalemu. Zbog rata koji je bjesnio u Špa­ njolskoj nije se mogao vratiti u zavičaj, nego je ponovno otišao u Afriku. Tu ga se duboko dojmila misao izrečena u l i . knjizi Augustinova djela De Civitate Dei: kršćanstvo nipošto nije krivo za nevolje koje Rimsko Carstvo trpi zbog provala poganskih barbara. Taj će stav postati misao-vodilja Orozijeva glavnoga djela, Historiae adversus paganos l. VII, izdanog 418. Orozije je u njemu prikazao povijest svijeta od Adama do 417. n. e. Izvori su mu ponajprije Biblija, a zatim poganski pisci Tito Livije, Cezar, Tacit, Justin, Flor, Eutropije. Od kršćanskih se pisaca služio Euzebijem Cezarejskim, Akvilejcem Rufinom i Au­ gustinovim djelima. Izbor i tumačenje povijesnih činjenica pod­ vrgava spomenutoj temeljnoj misli djela, kojom se ono nadove290

zuje na Augustinovu Državu. Dok su drugi opisivali ratove, Oro­ zije želi opisati ratne strahote, da bi pokazao udio Providnosti u povijesnim lomovima. U njima ništa nije slučajno, nego je sve uklopljeno u neku providnosnu zamisao o svijetu, kao neka po­ vijesna priprava za dolazak kršćanstva. Ta pravovjernost, zatim vergilijevski stil, rječitost, uz izra­ zito španjolski žar i uznositost - sve je to osiguralo Orozijevu tekstu sjajnu budućnost tijekom srednjega vijeka. Njegova je ru­ kopisna predaja izuzetno bogata i pouzdana, jer nam je sačuvan u više od dvije stotine rukopisa. Njime su se služili Izidor Seviljski, Beda Časni, Grgur Tùrski i Dante. Alfred Veliki preveo ga je na anglosaski, a jedan gaje bizantski car poslao kordovskom ka­ lifu da bi ga ondje preveli na arapski! U djelu s tako sveobuhvatnim prostomo-vremenskim obzo­ rom nije se moglo naći mnogo mjesta za zavičajne istarske sadr­ žaje. Istra se usput spominje nekoliko puta u uvodu, kad je, u okviru sažetog zemljopisa Evrope, riječ o međusobnom položa­ ju pojedinih rimskih pokrajina. Zanimljivo je da se Orozije, pre­ birući povijesna zbivanja u vezi s našim područjem, nije odlučio za najvažniji istarski rat, iz 178/7. pr. n. e., nego za pohod protiv Histra 221. pr. n. e.; on se, valjda, bolje uklapao u njegov katalog rimskih nevolja zato što je u njemu proliveno »mnogo rimske krvi«. Posvetio mu je, istina, samo jednu, iako značajnu, rečeni­ cu. Nešto je opširniji kad opisuje bitku između Cezarovih i Pompejevih pristaša kod otoka Krka, očito zato što je to zgoda iz bratoubilačkoga građanskog rata, koji su i drugi povjesničari smatrali jednom od najvećih rimskih nesreća. U tom se opisu, na žalost, ne spominju Istrani i Liburni, koje izrijekom spominje Lukan.

1,2,55. Moesia ab oriente habet ostia fluminis Dammi, ab euro Thraciam, a meridie Macedoniam, ab africo Dalmatiam, ab oc­ casu Histria», a circio Pannoniam, a septentrione Danuvium. 1,2,59. Dalmatia habet ab oriente Macedoniam, ab Aquilone Dardaniam, a septentrione Moesiam, ab occasu Histriam et si291

num Liburnicum et insulas Liburnicas, a meridie Hadriaticum sinum. 1,2,60. Pannonia, Noricum et Raetia habent ab oriente Moe­ siam, a meridie Histriam, ab africo Alpes Poeninas, ab occasu Galliam Belgicam, a circio Danuvii fontem et limitem qui Ger­ maniam a Gallia inter Danuvium Galliamque secernit, a sep­ tentrione Danuvium et Germaniam. 4,13,2. Sequenti anno legati Romanorum ab Illyriis interfecti sunt. Post cum ipsis Illyriis atrocissimum bellum gestum est: in quo multis oppidis populisque deletis reliqui se Fulvio Postumioque consulibus dediderunt. 4,13,16. Deinde Histri novi hostes excitati sunt: quos Corne­ lius Minuciusque consules multo quidem Romanorum sanguine subegerunt. 6,15,8-9. At vero Dolabella partium Caesaris in Illyrico per Octavium et Libonem victus copiisque exutus ad Antonium fugit. Basilus et Sallustius cum singulis legionibus, quibus prae­ erant, similiter et Antonius, Hortensius quoque ab infimo mari cum classe concurrens, omnesque pariter adversus Octavium et Libonem profecti et victi sunt. Antonius cum se Octavio cum quindecim cohortibus dedisset, omnes ad Pompeium e Libone deducti sunt.

Napomena Tekst je uzet iz izdanja Pauli Orosii Historiae adversus paganos lib­ ri VII. Recognovit C. Zangenmeister, Lipsiae MDCCCLXXXIX (Teubner). 292

Prijevod

Zemljopisni položaj Istre prema susjednim pokrajinama 1, 2, 55 Istočno od Mezije nalazi se ušće Dunava, jugois­ točno od nje Tracija, južno M acedonia, jugozapadno Dal-

Moesia: rimska pokrajina uz donji tok Dunava, od Drine i Save prema Crnom moru; obuhvaćala je dijelove današnje Srbije, sje­ verne Bugarske i rumunjsku Dobrudžu. Nazvana je po plemen­ skoj skupini Moesi, koju su Rimljani pokorili na tom području još u doba cara Augusta. Potkraj I st. n. e. Mezija je podijeljena na Gornju Meziju na zapadu i Donju Meziju na istoku, ab oriente: Rimljani su glavne strane svijeta nazivali po Suncu i zvijezdama; istok je oriens (sol), strana izlazećeg Sunca; zapad je occidens (sol), strana zapadajućeg Sunca, ili occasus, zapadanje; jug je meridies, zapravo podne, odnosno strana svijeta na kojoj je Sunce u podne; za nazive međupravaca služili su im razni na­ zivi vjetrova, od kojih se u ovom tekstu spominju eurus, circius i africus (o njima vidi dalje); naziv za sjever - septentrio postao je od rimskog naziva za zviježđa Velikog i Malog Medvjeda na sje­ vernom nebu septem triones, koja su u starini zamišljali kao se­ dam volova-vršača što vrhu žito. ab euro: Euros je mitski sin božice Zore, personificirani jugoistočnjak i ujedno metonimijski naziv za jugoistok. Thraciam: Tracijom su Grci, prema moćnoj plemenskoj skupini Tračana, nazivali područja današnje Bugarske, južno od Stare planine; to je područje polovicom I st. n. e. postalo rimskom po­ krajinom Tracijom; danas se tako zovu grčki i turski predjeli oko donjega toka rijeke Marice. Macedoniam: domovina Filipa i Aleksandra Macedonskog po­ stala je rimskom pokrajinom 148. pr. n. e.; obuhvaćala je, pored uže Macedonije, još i Epir i Tesaliju, a neko vrijeme i čitavu kop­ nenu Grčku. ab Africo: Africus je vjetar iz Afrike, odmorac, smorac, zmorac, jugozapadnjak; ujedno je to metonimijski naziv za jugozapad. Dalmatiam: rimski pojam Dalmacije bio je mnogo širi od da­ našnjega. Provincija Dalmacija protezala se od Raše u Istri pre­ ma istoku do Kolubare i Pomoravlja u Srbiji, a prema jugoisto­ ku do albanskoga Lješa. Sjeverna joj je granica bila negdje u bo­ sanskoj Posavini. 293

macija, zapadno Istra, sjeverozapadno Panonija, sjeverno Dunav. 1, 2, 59 Istočno od Dalmacije nalazi se M acedonia, sjeve­ roistočno Dardanija, sjeverno Mezija, zapadno Istra i Lib um ski zaljev s Liburnskim otocim a, južno Jadranski za­ ljev.

Histriam: Istra nije bila posebna rimska provincija kao Dalma­ cija, Mezija i druge ovdje spominjane pokrajine; Orozije, očito, upotrebljava sva ta imena kao uvriježene zemljopisne nazive, bez obzira na mnoge upravne promjene provedene na tim pod­ ručjima u razdoblju kasnoga Carstva. a circio: circius je latinizirani oblik grčkoga naziva za sjeveroza­ padni vjetar (veččrin), čest u Galiji. Pannoniam: Panonija je rimska pokrajina između istočnog ruba Alpa i Dunava, nazvana po plemenu Panonaca. Početkom II st. n. e. podijeljena je na dvije Panonije, Gornju i Donju, a za Diok­ lecijana čak na četiri; najvažniji gradovi u njoj bili su Vindobona - Beč, Aquincum - Budim i Sirmium - Srijemska Mitrovica. U Orozijevo doba Panoniju su već bili ozbiljno ugrozili barbari, ab aquilone: aquilo je sjevero-sjeveroistočnjak, sjevèrin, ledeni vjetar koji je Grcima puhao iz Tracije; nazvan je po mitskom Akvilonu, ocu Kalaida i Zeta, koji su sudjelovali u pothvatu Argo­ nauta. Dardaniam: Dardanija je područje u Gornjoj Meziji, nazvano po Dardancima; oni su živjeli oko gornjega toka Morave i Vardara; neki antički pisci smatraju ih Ilirima. Dardanija se inače zove i grad na Helespontu u maloazijskoj Troadi, nazvan prema mit­ skom Dardanu - praocu Trojanaca i Eneje, a po ovome i Rim­ ljana. sinum Liburnicum: taj je naziv za Kvarner u Orozijevo doba očito već bio potisnuo prastari naziv sinus Flanaticus iz pretpo­ vijesnih vremena, kad je u tom dijelu Jadrana najvažniji grad bio Plomin, Flanona; naziv »Liburnski zaljev« i »Liburnski otoci« nastao je, vjerojatno, zato što je zapadna Liburnija od Raše do Vinodola u Orozijevo doba i dalje imala posebno mjesto u gra­ đanskoj i vojničkoj upravi Carstva, u vezi s provalama barbara.* * Usp. o tome M. Suić, Libumia Tarsaticensis, Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb, 1970.

294

1, 2, 60 Istočno od Panonije, Norika i Recije nalazi se Me­ zija, južno Istra, jugozapadno Peninske Alpe, zapadno Ga­ lija Belgika, sjeverozapadno izvor Dunava i granica što iz­ m eđu Dunava i Galije odvaja Germaniju od Galije, sjever­ no Dunav i Germanija.

Noricum: Norik je rimska provincija između Recije i Panonije, na području Istočnih Alpa, od rijeke Inna prema istoku; nazva­ na je prema plemenu Norici. Raetia: Reti su bili skupina plemena u Središnjim Alpama; pre­ ma njima su Rimljani nazvali svoju provinciju Reciju, koja je obuhvaćala dijelove sjeverne Italije, Švicarske i Bavarske. Alpes Poeninas: Alpes Poeninae zvala se od cara Klaudija na­ dalje rimska pokrajina u Peninskim Alpama, u današnjoj Švicar­ skoj. Galliam Belgicam: rimska provincija Gallia Belgica obuhvaćala je današnju Belgiju, a upravno joj središte bilo u današnjem Trieru, lat. Augusta Treverorum; rimska se Belgija protezala s obiju strana rijeke Mozele. limitem: riječ limes značila je prvobitno, u prastarom seljačkom Rimu, ràzdvój ili razdio između dvije njive, pa onda uopće svaku među ili granicu; u carsko doba počela je označivati granicu Carstva osiguranu vojničkim posadama, kulama i rovovima protiv provala barbarskih plemena; od Hadrijana nadalje, kad Rim prelazi u defenzivu, takvim je sustavom bila zaštiće­ na državna granica gotovo u svim dijelovima Carstva - u Bri­ taniji, u objema Germanijama, u Podunavlju, na Istoku, u af­ ričkoj Sahari. Germaniam: domovina slobodnih germanskih plemena prosti­ rala se sjeverno od Rajne i gornjeg toka Dunava; Rimljani su mnogo puta pokušali osvojiti to područje, a kad im to nije pošlo za rukom, uredili su uz Rajnu dvije pokrajine nazvavši ih Donja i Gornja Germanija. Gallia: ovdje se, očito, misli na onaj dio današnje Francuske koji se od Augusta nadalje nazivao Lionskom Galijom. 295

U b o js tv o r im s k ih p o s la n ik a 229. pr. n. e. 4, 13, 2 Sljèdèéè su godine Iliri ubili rim ske poslanike. Potom je s tim Ilirima vođen strahovit rat: u tom su ratu uništeni m nogi gradovi i plemena, a ostali su se predali konzulim a Fulviju i Postumiju.

221. pr. n. e. 4, 13, 16 Zatim su se digli novi neprijatelji, Histri; njih su pokorili konzuli Kornelije i Minucije, ali je pri tom proli­ veno m nogo rim ske krvi. K r v a v e b o rb e u I s tr i

49. pr. n. e. Ali zato su u Iliriku Oktavije i Li bon potukli i

B itk a k o d K r k a

6, 15, 8-9

Sequenti anno: bilo je to 230. pr. n. e., kad su Rimljani, u povo­ du pritužbi zbog ilirskoga gusarenja na Jadranu, uputili ilirskoj kraljici Teuti izaslanike Gaja i Lucija Korunkanija; Teuta im je odgovorila da svojim podanicima ne može zabraniti gusarenje jer oni od toga žive, a sljedeće je godine izbio prvi ilirski rat; Rimljani su u tom ratu prisilili Teutu na kapitulaciju i nametnu­ li joj teške uvjete mira. legati Romanorum . . . interfecti sunt: Livije je prvi ilirski rat opisao u svojoj 20. knjizi, koja je izgubljena; u sačuvanoj periohi te knjige stoji da je rat izbio zbog ubojstva jednog izaslanika, a ne obojice. Fulvio Postumioque consulibus: 229. pr. n. e. bili su konzuli Gnej Fulvije Centumal i Lucije Postumije Albin. Deinde: bilo je to 221. pr. n. e. Cornelius Minuciusque: Marko Minucije Rufo i Publije Korne­ lije Scipion Azina bili su konzuli 221. pr. n. e.; o njima vidi bilješ­ ke uz Eutropijev tekst. per Octavium et Libonem: u Florovu su tekstu ta dvojica zabu­ nom shvaćena kao jedna osoba, Pompejev legat Oktavije Libon; no Flor nije ni inače baš pouzdan u opisu bitke kod Krka. Pompejevim brodovljem na Jadranu zapovijedao je Marko Kalpurnije Bibul, s glavnim stanom na otoku Krtu; on je prije (59. pr. n. e.) bio Cezarov drug u konzulatu i njegov politički takmac, što ga je za građanskog rata dovelo u redove pompejevaca. Ahejskim lađama u sastavu njegova brodovlja na Jadranu 49. pr. n. e. 296

lišili vojske Dolabelu iz Cezarove stranke, nakon čega je on pobjegao k Antoniju. Bazil i Salustije, vodeći svaki po jednu legiju, kojom su zapovijedali, a tako i Antonije te Hortenzije, koji je dohrlio s brodovljem iz najdonjeg dijela m ora - svi su oni kao jedan krenuli na Oktavija i Libona, i bili su pobijeđeni. Pošto se Antonije predao s petnaest kohorti Oktaviju, Libon je sve njih odveo k Pompeju.

zapovijedao je Marko Oktavije a libumskima Lucije Skribonije Libon. Marko Oktavije bio je sin Ciceronova prijatelja Gneja Oktavija. Poslije ovoga okršaja kod Krka bezuspješno je opsjedao Cezaru vjernu Salonu, a sljedeće je godine sudjelovao u bitki kod Farzala. Nakon toga okupljao je razbijene pompejevce po Dalmaciji i neko je vrijeme uspješno odolijevao tamošnjim Cezarovim le­ gatima. G. 47. do nogu ga je kod Sćedra, između Hvara i Korču­ le, potukao Cezarov namjesnik u Brundiziju Publije Vatinije. Ra­ njeni je Oktavije uspio pobjeći u Afriku, gdje je još neko vrijeme djelovao kao zapovjednik pompejanskoga brodovlja. Lucije Skribonije Libon bio je i u rodbinskim vezama s Pompejem, jer je bio tast Pompejevu sinu Sekstu; s njim je dugo sura­ đivao kao povjerenik, sve dok 35. pr. n. e. nije prešao na stranu Marka Antonija; čini se da se bavio i književnim radom. Dolabella: Publije Kornelije Dolabela (69-43) bio je Ciceronov zet, ali i politički protivnik; za građanskoga rata između Pompe­ ja i Cezara borio se na Cezarovoj strani 49. pr. n. e. na Jadranu, sljedeće godine u bici kod Farzala i poslije u Hispaniji; poslije Cezarove smrti pristao je uz njegove ubojice, koji su potvrdili njegov izbor za konzula, te je dobio na upravu pokrajinu Siriju; ipak je, najposlije, zaglavio opkoljen u Laodiceji, kao protivnik Senata. Antonium: riječ je o Gaju Antoniju, bratu kasnijeg trijumvira Marka Antonija; vidi o njemu bilješku uz Lukanov tekst. Basilus et Sallustius: o Luciju Minuciju Bazilu i Gaju Salustiju također je riječ uz Lukanov tekst. Hortensius: Kvinto Hortenzije bio je sin poznatoga govornika Kvinta Hortenzija Hortala. Zajedno s pjesnikom Katulom i po­ vjesničarom Salustijem pripadao je rimskoj lakoumnoj mladeži pedesetih godina pr. n. e. U građanskom ratu pristao je uz Ce­ zara i zapovijedao njegovim tirenskim brodovljem. Poslije je ipak pristao uz Cezarove ubojice, te je zaglavio nakon bitke kod Filipa. 297

Kasiodor

RAZNA PISMA ISTRA - SMOČNICA KRALJEVSKOGA GRADA

Flavius Magnus Aurelius Cassiodorus Senator (oko 490-583) rodio se ubrzo poslije propasti Zapadnog Rimskog Carstva u jednoj sirskoj obitelji nastanjenoj blizu Messine na Siciliji. Svoj je dugi životni vijek većim dijelom proživio za istočnogotske vladavine u Italiji. Uspomena na Rim i njegove ustanove bila je u Kasiodorovo doba još sasvim svježa i neizbrisiva, no on je ipak ubrzo shvatio da su Goti sudbina Italije njegova vremena i da se mimo njih ne može. Počeo se zanimati za njihovu prošlost i zastupati misao o potrebi pomirenja Rimljanà i Gota. Ovi su u Italiji bili vladajuća manjina, ali u pravnom pogledu bili su inozemci na tlu Italije. Teodorik je rimskom pučanstvu ostavio prvašnje up­ ravno uređenje s nižim činovništvom, namjesnicima pokrajinà i prefektom pretorija; u Rimu je još postojao Senat, i senatori su bili glavni kraljevi pomagači u središnjoj upravi. Spomenuti stav prema Gotima, ugledno podrijetlo i osobna darovitost omogući­ li su Kasiodoru da napravi vrlo uglednu političku karijeru. G. 507. postao je kvestorom, tajnikom kralja Teodorika, da bi nje­ gove naredbe i proglase zaodijevao u biranu latinštinu; poslije je imenovan također konzulom, prefektom pretorija i senatorom. Napokon se ipak povukao iz javnog života kad su Goti 540, za kralja Witigisa, morali pokleknuti pod udarom četa Justinijanova vojskovođe Belizara. Kasiodor se tada nastanio u Vivariju, u Kalabriji, gdje je ra­ nije bio utemeljio samostan s knjižnicom. Taj je samostan pre­ tvorio u žarište učenosti i kulture; redovnike je u prvom redu nastojao naučiti lijepu rukopisu, kako bi mogli prepisivati kla298

sične tekstove: tako je u samostane uveo običaj koji će najvaž­ nijim djelima grčke i rimske književnosti omogućiti da prežive do humanizma i pojave tiskarstva. Kasiodor se ubraja među latinske crkvene oce, jer je napi­ sao i mnoga teološka djela. Povrh toga napisao je i jednu povi­ jesnu kroniku od Adama i početka svijeta, zatim povijest Gota, koja je sačuvana samo u sažetku. Službene dopise i obrasce, što ih je za gotske kraljeve sastavljao tijekom svoga političkog dje­ lovanja, u razdoblju od 507-537, skupio je u zbirku od dvanaest knjiga, pod naslovom Variae. U tu zbirku ušli su i ovdje navede­ ni dopisi u kojima se zrcale istarske prilike u prvoj polovici VI st. n. e. Variae su izdane u znamenitoj Migneovoj biblioteci cr­ kvenih otaca, zajedno s ostalim Kasiodorovim djelima: Cassiođorus, Opera omnia, ed. Goretti. Migne, Parisiis 1865, vol. I-II. Neš­ to je novije Mommsenovo izdanje u Monumenta Germaniae His­ torica, koje se navodi niže.

Var. VU16 FORMULA DE COMITE INSULAE CURITANAE ET CELSINAE. Constat plerumque bene posse agi, ubi non defuerit persona monitoris. Omnia enim sine priore confusa sunt et dum unus­ quisque iuxta voluntatem suam cogitat vivere, regulam cognos­ citur omittere disciplinae. Itaque antiquae consuetudinis mo­ rem secuti Curitanae et Celsinae insulis te iudicem per illam indictionem nostra cedit auctoritas. Iustum est enim ut qui a reliquorum hominum sunt conversatione divisi, ad habitationes eorum vadat qui eos probabili ratione componat, ne quaedam sit necessitas iniustitiae communes actus longe positos ignoras­ se. Habetis igitur, supra necessitas iniustitiae communes actus longe positos ignorasse. Habetis igitur, supra dicti, qui inter vos emergentes causas et audire debeat et finire. Et si quid etiam a nostra fuerit pietate decretum eodem commonente peragi­ te, quia erroribus locus tollitur, quando vobis cui debeatis 299

observare declaratur. Quem credimus ita bonis actibus studere, ut augmenta nostrae gratiae possit accipere. Necesse est enim ut a nobis renumerationem sumat, si vobis quae sunt profu­ tura disponat.

Var. XII22 PROVINCIALIBUS HISTRIAE SENATOR PPO Expensae publicae diversa temporum varietate titubantes hac ratione se poterunt continere, si proventum locorum sequatur salubritas iussionum. Illic enim facilis est procuratio, ubi fue­ rit fructus uberior. Nam si indicatur quod sterilitas ieiuna de­ negavit, tunc et provincia laeditur et effectus optabilis non ha­ betur. Commeantium igitur attestatione didicimus Histriam provinciam a tribus egregiis fructibus sub laude nominatam, divino munere gravidam vini, olei vel tritici, praesenti anno fe­ cunditate gratulari. Et ideo memoratae species in tot solidos datae pro tributaria functione vobis de praesenti prima indic­ tione reputentur. Reliqua vero propter sollemnes expensas relinquimus devotae provinciae. Sed quoniam nobis in maio­ re summa sunt quaerenda quae diximus, tot solidos etiam de arca nostra transmisimus, ut res necessariae sine vestro dispen­ dio uberrime debeant congregari. Frequenter enim, dum ex­ traneis urgemini vendere, soletis damna sentire, eo praesertim tempore, cum vobis peregrinus emptor ereptus est et rariun est aurum capere, quando mercatores cognoscitis non adesse. Quanto vero melius est parere dominis quam praestare longin­ quis et debita fructibus solvere quam ementum fastidia sustine­ re! Prodimus etiam amore iustitiae quod nobis suggerere pote­ ratis. Quia in pretio laedere non debemus, unde naulorum praebitionibus non gravamur. Est enim proxima nobis regio supra sinum maris Ionii constituta, olivis referta, segetibus ornata, vite copiosa, ubi quasi tribus uberibus egregia ubertate 300

largatis omnis fructus optabili fecunditate profluxit. Quae non immerito dicitur Ravennae Campania, urbis regiae cella pena­ ria, voluptuosa nimis et deliciosa digressio, fruitur in septen­ trione progressa caeli admiranda temperie. Habet et quasdam, non absurde dixerim, Baias suas, ubi undosum mare terrenas concavitates ingrediens in faciem decoram stagni aequalitate deponitur. Haec loca et garismatia plura nutriunt et piscium ubertate gloriantur. Avemus ibi non unus est. Numerosae conspiciuntur piscinae Neptuniae. Quibus etiam cessante industria passim ostrea nascuntur iniussa. Sic nec studium in nutriendis nec dubietas in capiendis probatur esse deliciis. Praetoria longe lateque lucentia in margaritarum speciem putes esse disposita, ut hinc appareat, qualia fuerint illius provinciae maiorum iudida, quam tantis fabricis constat ornatam. Addi­ tur etiam illi litori ordo pulcherrimus insularum, qui amabili utilitate dispositus et a periculis vindicat naves, et ditat magna ubertate cultores. Reficit plane comitatenses excubias, Italiae omat imperium, primates deliciis, mediocres victualium pascit expensis et quod illic nascitur, paene totum in urbe regia possidetur. Praestet nunc copias suas sponte magis devota provincia: amplius pareat, dum speratur, quando gratissime faciebat, dum minime quaereretur. Sed ne aliqua iussionibus nostris dubietas nasceretur, Laurentium virum experientissimum et magnis nobis in re publica laboribus comprobatum cum praesenti auctoritate direximus, ut secundum breves subter annexos incunctanter expediat quod sibi pro expensis publicis iniunctum esse cognoscit. Nunc procurate quae iussa sunt. Vos enim facitis devotum militem, cum libenter suscipitis iussionem. Pretia vero vobis moderata sequenti occasione declaramus, cum nobis praesentium gerulus nativitatis modum missa relatione suggesserit. Taxari enim aliquid non potest iuste, nisi copia rei evidenter potuerit indagari. Inaequalis est quippe arbiter, qui sententiam mittit in cassum et mali sibi probatur conscius, qui est indeliberata dicturus.

301

Var. XII23 LAURENTIO VIRO EXPERIENTISSIMO SENATOR PPO. Deliberatio iudicis probatos viros debet publicis actionibus ad­ hibere, ut facile possit impleri quod sub sterilitate temporis vi­ detur inquiri. In abundantia rerum quaelibet se potest expedire persona: electis opus est militibus, cum fuerit necessitatis im­ pulsus. Atque ideo experientiam tuam frequentibus nobisque tali devotione gratissimam ad Histriam provinciam iubemus ex­ currere, ut in tot solidos vini, olei vel tritici species de tribu­ tario solido debeas procurare, in aliis vero tot solidis, quos a nostro arcario percepisti, tam a negotiatoribus quam a posses­ soribus emere maturabis, sicut te a numerariis instruxit por­ recta notitia. Quapropter erige nunc animos ad parendum, qui tantis excubiis indiscreta sorte placuisti. Ammoneat te prioris conversationis exemplum, quia nimis grave est emeritum delin­ quere, quem tironem nullatenus constat errasse. Qualis autem supra dictarum specierum ubertas se optata laxaverit, veraci nobis, ut de te credimus, relatione significa, ut nos habito mo­ do constituere debeamus quod nec provinciales laedat nec pu­ blicas gravare possit expensas.

Var. ΧΠ 24 TRIBUNIS MARITIMORUM SENATOR PPO. Data pridem iussione censuimus ut Histria vini, olei vel tritici species, quarum praesenti anno copia indulta perfruitur, ad Ravennatem feliciter dirigeret mansionem. Sed vos, qui nume­ rosa navigia in eius confinio possidetis, pari devotionis gratia providete, ut quod illa parata est tradere, vos studeatis sub ce­ leritate portare... 302

Proinde naves, quas more animalium vestris parietibus illigatis, diligenti cura reficite, ut, cum vos vir experientissimus Lau­ rentius, qui ad procurandas species directus est, commonere temptaverit, festinetis excurrere, quatenus expensas neces­ sarias nulla difficultate tardetis, qui pro qualitate aeris com­ pendium vobis eligere potestis itineris. Var. XII26 PAULO VIRO STRENUO SENATOR PPO. Frequenter utilitas publica compendiosa pietate servatur, qu­ ando illud magis adquirit, quod bonorum intercessione remise­ rit. Veniens itaque vir venerabilis Augustinus vita clarus et no­ mine Venetum nobis necessitates flebili allegatione declaravit, non vini, non tritici, non panici species apud ipsos fuisse pro­ creatas, asserens ad tantam penuriam provincialium pervenisse fortunas, ut vitae pericula sustinere non possint, nisi eis pietas regalis solita humanitate prospexerit. Quod nobis crudele vi­ sum est aliquid a petentibus postulare et illud sperare, quod provincia cognoscitur indigere. A talibus enim solas lacrimas exigit qui quod non invenitur imponit. Et ideo tanti viri al­ legatione permoti vinum et triticum, quod vos in apparatum exercitus ex Concordiense, Aquileiense et Foroiuliense civita­ tibus colligere feceramus, praesenti auctoritate remittimus, carnes tantum, sicut brevis vobis datus continet, exinde pro­ videntes. Hinc enim, cum necesse fuerit, sufficientem tritici speciem destinamus. Et quoniam in Histria vinum abunde na­ tum esse comperimus, exinde, quantum de supra dictis civita­ tibus speratum est, postulate, sicut in foro rerum venalium reperitur, quatenus nec ipsi laedi possint, cum eis pretia iusta servantur. Quapropter praesentem indulgentiam nulla creda­ tis venalitate taxandam, ut, dum fuerit remedium gratuitum, possit existere nihilominus gloriosum. Noveritis enim gravi vos subid posse vindictae, si quod interdictum est dari, a vobis vi­ deatur acceptum. 303

N apom en a

Tekst je uzet iz izdanja C assiodori S en a to ris Variae, recensuit Theodorus Mommsen, Berolini MDCCCXCIV. Monumenta Ger­ maniae Historica. Auctores Antiquissimi, Tomus XII. P rijevo d

var. VII 16 Obrazac imenovanja za kneza na otocima Krku i Celsini Poznato je da je najčešće moguće dobro se vladati ako po­ stoji osoba u ulozi opominjatelja. Bez poglavara, naime, vlada potpuna zbrka, i dok svatko misli da može živjeti kako ga volja, vidimo da se gube red i stega.

de comite: co m es je još za Augusta samo pratilac i savjetnik dr­ žavnog činovnika ili namjesnika pokrajine; s vremenom postaje službena osoba, na primjer u ulozi pravnog savjetnika koji prati cara na njegovu putu po pokrajinama. Za Marica Aurelija co m i­ tes su vijeće savjetnika, uglavnom za vojna pitanja, a od Septimija Severa pripadaju carevu glavnom stanu. Konstantin je obno­ vio ovu kao i mnoge druge drevne ustanove, povezavši je s mno­ gim visokim vojničkim i građanskim službama; co m es O rientis, namjesnik Istoka, postaje stalnom ustanovom. C om ites se poči­ nju javljati u carskom činovničkom zboru i u pokrajinskoj upra­ vi, raspoređeni su na tri razreda i ugled im silno raste. C om es postaje i prazan počasni naslov bez posebnih dužnosti, koji se udjeljuje kao osobno odlikovanje spojeno s raznim povlastica­ ma. U doba kasnog Carstva co m ites su carski ministri koji zau­ zimaju najviše državne položaje, osobito u financijskoj upravi, i snažno utječu na sve državne poslove; co m es d isp o sitio n u m jest načelnik privatnoga carskog ureda. Gotski vladari u Italiji nisu ukinuli ustanovu i naziv komesa, što se vidi i iz Kasiodorova teksta. 304

Stoga te ovim nalogom naša vlast prepušta otocim a Krku i Celsini da im budeš sudac. Pravo je, naime, da k dom ovim a on ih koji su odijeljeni od veza s ostalim ljudima pođe netko tko će njima valjano upravljati, kako se ne bi morala događati ta nepravda da ne znaju ništa o odlukam a koje su, za op će dobro, done­ sene daleko od njih. Imate, dakle, vi što ste gore spom enuti, čovjeka kojem u je dužnost da m eđu vama iskrsle prijepore saslušava i rješa­ va. A bude li i naša blagost donijela kakvu odluku, izvršite je na njegov poticaj, jer se uklanja m ogućnost zablude kad vam se razjasni čega vam se pridržavati. Vjerujemo da će on toliko uznastojati ok o dobrih djela da će m oći primiti još veće dokaze naše milosti. Prijeko je naim e potrebno da od nas dobije nagradu, ako vam izda naredbe koje će biti korisne.

insulae Curitanae et Celsinae: insula Curitana jest kasnolatinska inačica imena za otok Krk, koje je posvjedočeno kod mno­ gih antičkih pisaca i na natpisu CIL III p. 398 Curictae insula, Curicum oppidum. Celsina se u kasnoantičkom Itinerarium mariti­ m um 516 javlja kao otok između Italije i Sicilije, no ovdje je, oči­ to, riječ o nekom otoku koji s Krkom tvori jedinstvenu upravnu jedinicu pod jednim komesom; stoga će imati pravo Mayer* kad Celsina ispravlja u Cersina = Cres. Za gotske vladavine Krk i Cres nisu više pripadali provinciji Dalmaciji, nego Ravenjaninovoj »Trsatskoj Libumiji«; slično je u to doba i Istra bila izdvojena iz stoljetnog zajedništva s Venecijom.** Kasiodor naziva Istru p ro ­ vincia a njene stanovnike provinciales, no ta je riječ u njegovo doba već bila izgubila svoje prijašnje upravno-tehničko znače­ nje. * A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I, Wien 1957, s. v. Krépsa.

** 0 tome M. Suić, Liburnia Tarsaticensis, Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb 1970, str. 712. 20 - Antička svjedočanstva o Istri

305

var. X I I 22 [G. 537/8. Senator prefekt pretorija traži od istarskih posjednika da plate porez u naravi i da jednaku količinu ratarskih proizvo­ da, potrebnih Dvoru, isporuče za novac.]

Žiteljima pokrajine Istre Senator prefekt pretorija Državni se troškovi u raznim vrem enim a raznoliko kole­ baju, a m oći će se zadržati u granicama ako prem a m jes­ nim prihodima dođu i zdravi nameti. Lako je, naime, nabavljati ondje gdje urod bude obilniji. Zatraži li se pak što je gladna nerodica uskratila, tada i po­ krajina trpi, i željeni učinak izostaje.

senator ppo.: senator i praefectus praetorio naslovi su koje je nosio i Kasiodor. Kao što je već spomenuto, rimski je Senat postojao i u razdoblju gotske vladavine u Italiji; nestao je tek potkraj VI st., kad se učvrstila vlast Bizanta nad dijelovima nekadanjega Za­ padnog Rimskog Carstva. Praefecti praetorio bila su isprva dva zapovjednika careve tjele­ sne straže pretorijanaca; ta prvotno čisto vojnička služba preu­ zela je, u razdoblju do Konstantina, i neke građanske poslove u upravi i sudstvu: znameniti pravnici Papinijan i Ulpijan bili su prefekti pretorija. Od Konstantina nadalje to je čisto građanska ustanova, najviša u činovničkom zboru Carstva; prefekti preto­ rija odsad su uvijek iz senatorskog staleža, nose naslov illustris, od V st. često i naslov patricij; njihove su ovlasti vrlo znatne u upravi, prometu, gospodarstvu i financijama. Kad je Carstvo po­ dijeljeno na prefekture, na čelu svake od njih stajao je jedan prefekt pretorija; oko g. 400. postojala su četiri: za Istok, Ilirik, Italiju i Galiju; njihov položaj i uloga poznati su u većoj mjeri tek u VI st., upravo u Kasiodorovo vrijeme, kad je ta služba već na zalazu. Kasiodor je postao prefekt pretorija 533. indictione: indikcija je ustanova zrelog i kasnog Carstva; za Trajana znači »neredovit državni namet«; u razdoblju od Septimija Severa, u A i III st. n. e., ona postaje najvažnijim vrelom držav­ nih prihoda. Dioklecijan je promijenio indikciju u godišnji porez 306

Iz izjava putnika doznasm o da je pokrajina Istra, koju hva­ le poradi triju izvrsnih proizvoda, po Božjoj dobroti rodna vinom , uljem i žitom, i da se raduje dobroj ljetini. Stoga neka vam se rečene plodine, predane u vrijednosti od to­ liko solida računaju kao podm irena porezna obveza za sadanje prvo porezno razdoblje; ostalo pak ostavljamo vašoj odanoj pokrajini radi pokrića uobičajenih troškova. No, kako m oram o to što rekosm o potražiti u većoj koli­ čini, poslali sm o isto toliko solida iz naše blagajne, neka se potrepštine imaju prikupiti u što većem obilju, bez va­ šega troška. Jer, kad ste prisiljeni prodavati strancima, obično biva da ste na šteti, pogotovu kad kupac iz tuđine izostane; i rijetka je prilika da dođete do novca kada, kako znate, trgovaca nema. A koliko je bolje pokoravati se go­ spodarim a nego davati tuđincima, i plodovim a zemlje ot­ plaćivati dugove nego podnositi bahatost kupaca! Osim toga, iz ljubavi prem a pravdi nudim o vam onoliko koliko ste nam m ogli i sam i predložiti; ta ne sm ijem o vas zakidati na cijeni kad nas ne preopterećuje trošak pom orskog pri­ jevoza. Vaš nam je, naime, kraj posve blizu; sm jestio se ponad Jonskoga zaljeva, prepun je maslina, nakićen usjevima, bo-

u naravi koji se razrezivao na temelju petogodišnje procjene zemljišnog posjeda i petnaestogodišnjeg popisa stanovništva. Taj 15-godišnji ciklus postao je od 312-13. n. e. općeprihvaćena osnovica za računanje vremena koja ima veliku ulogu u zapad­ noevropskoj i bizantskoj kronologiji i gospodarstvu tijekom či­ tavog srednjeg vijeka, pa i kasnije. tot solidos: solidus (aureus) jest »čitav zlatnik«, za razliku od svo­ jih manjih dijelova; uveo ga je početkom IV st. Konstantin, s propisanom težinom od 4,55 gr. zlata; ostao je u optjecaju sve do propasti Carstva, na Istoku do 1453, kao pojam rimskog zlatnika koji je snažno utjecao na kovanje novca za seòbè narodi i u srednjem vijeku, sve do pojave forinti, dukata i cekina, maris Ionii: naziv »Ionijev« ili »Jonski zaljev« učeni je podsjećaj na drevna vremena kad se i gornji Jadran nazivao tim imenom. 307

gat vinovom lozom; u njem u je kao iz tri vimena, tako reći nabrekla od izvrsnih plodova, potekao svakojaki urod u obilju kakvo se može poželjeti. S punim se pravom taj kraj naziva ravenskom Kampanijom, sm očnicom kraljevskoga grada, kutkom punim užitka i radosti. Ispružio se prem a sjeveru, te im a divno blago podneblje. Im a i nekakve svoje - ne bilo neskladno reći - Baje, gdje valovito m ore pro ­ dire u udubljenja kopna i smiruje se u krasan prizor p ra­ vog jezera; ne sam o da takva m jesta othranjuju što je po­ trebno za poznate vrste um aka nego su i na glasu zbog obilja ribe. Ondje postoji ne jedno Avernsko jezero, vide

Ravennae Campania: Ravena je bila prijestolnica gotskih vla­ dara u Italiji; Kampanija je plodna ravnica južno od Rima, u napuljskom zaleđu, s Kapuom kao glavnim gradom; stoljećima je bila žitnica Rima i Italije; kad pisac kaže da je Istra »ravenska Kampanija«, hoće reći da Istra hrani Ravenu kao što je Kampa­ nija hranila Rim. urbis regiae cella penaria: tu se Istra uspoređuje s jednim poj­ mom iz domaćinstva - smočnicom, spremnicom. Već je Ciceron Verr. 2,2,5 rekao za Siciliju da je cella penaria reipublicae nostrae. Balas suas: Baje su čuveno rimsko kupališno mjesto u Puteolskom zaljevu kod Napulja, nasuprot Pompejima; ondje je bilo mnogo carskih i bogataških vila i drugih veličanstvenih građevi­ na, kao i toplo kupalište; tu se Baje spominju kao pojam prirod­ ne ljepote i zdrava podneblja. garismatia: garismatium je, zapravo, grčka riječ koja znači mjes­ to gdje se prodaje garum, riblji umak; ovdje će prije biti riječ o položajima na kojima se mrijesti, živi i lovi riba garus pogodna za pravljenje toga u starini vrlo glasovita umaka. Literatura o ribi garus vrlo je obilna, no ni danas se još ne zna koja je to riba i kojoj ribljoj vrsti pripada*. Avemus: današnji Lago Averno, kratersko jezero u Kampaniji između stare Kume i Puteola; tu je, po priči, bio ulaz u podzem­ ni svijet. Augustov vojskovođa i suvladar Agripa dao je izvesti * Usmeno priopćenje prof. V. Vinje iz Zagreba. 308

se bezbrojni morski ribnjaci u kojima se kam enice i bez ljudskog truda, sam e od sebe, m nože posvuda. Stoga je neprijeporno da ondje nem a ni napora oko uzgoja ni neizvjesnosti oko ulova slasnih zalogaja. Veličanstvene građevine blistaju nadaleko i naširoko, te bi m ogao po­ misliti da su niska biserja; a to jasno pokazuje koliko su naši stari cijenili taj kraj koji su, kako se vidi, uresili toli­ kim građevinama. Osim toga, uz obalu su se prekrasno na­ redali otoci koji svojim ljupkim i korisnim rasporedom štite lađe od pogibli, a obrađivače obogaćuju silnom plodovitošću. Istra pruža svaku okrepu kneževskoj posadi, ures je države Italije, prvake siti slastima, a obične ljude živežnim namirnicama, te gotovo svega čim e ona rodi ima i u kraljevoj prijestolnici. Neka ovom prigodom vjerna pokrajina sprem nije dade od svoga obilja; neka se većm a odazove dok se od nje očeku­ je, kad je to vrlo rado činila dok se od nje nije ni najmanje tražilo. Ipak, da ne bi bilo kakve dvojbe u pogledu naših naloga, vrlo iskusna i u važnim državnim poslovim a prekaljena

prokop koji je to jezero spojio s mizenskim mornaričkim uporiš­ tem. Ovdje je, očito, riječ o istarskim zaljevima koji su slični Avernskom jezeru tako spojenu s morem, piscinae Neptuniae: Kasiodor tako naziva morske ribnjake po bogu mora Neptunu; to isprva slatkovodno italsko božanstvo rano je izjednačeno s grčkim Posejdonom i postalo sinonimom za more. praetoria: pojam praetorium ima vrlo dugu povijest; prvotno je to mjesto usred rimskoga tabora na raskršću glavnih taborskih cesta, gdje se nalazi zapovjednikov šator, zatim sam taj šator. U doba kasnoga Carstva zvalo se tako boravište visokih činovnika i središte velikih zemljišnih posjeda s gospodarskim zgradama i veleposjednikovom vilom, kao i svratište na rimskim cestama, ostrea: kamenice ili oštrige jesu školjkaši koji su od pretpovijes­ nih vremena služili za hranu. U Rimu su bili cijenjena poslasti­ ca, pa su postojala posebna uzgajališta oštriga i vrlo unosna tr­ govina oštrigama. 0 njima su, uz ostale, pisali Aristotel i Plinije; o istarskim oštrigama vidi bilješke uz Plinijev tekst. 309

muža Lovru uputili sm o s ovom punom oći da u smislu niže priklopljenih kratkih isprava smjesta obavi što zna da m u je naloženo glede državnih potreba. A vi dobavite što je zatraženo; postupate, naime, kao odan vojnik ako drage volje primate naredbe. Odmjerene pak cijene objavit ćem o vam sljèdèéóm. zgodom, pošto nam donosilac ovog pism a podnese izvještaj i dojavi kakav je urod. Nem oguće je, naime, izvršiti pravednu procjenu dok se jasno ne ist­ raži koliko čega ima. Jer je nepravičan sudac koji presu­ đuje nasum ce i loša je savjest u onoga tko je sprem an na neprom išljene izjave. var. X I I 23

[G. 537/8. Senator prefekt pretorija naređuje čovjeku po imenu Lovri da iz Istre dopremi u Ravenu proizvode potrebne Dvoru.] V rlo isk u sn o m m u žu L o v ri S e n a to r p re fe k t p re to rija

Promišljen sudac mora državne poslove povjeravati pro­ kušanim muževima, kako bi se lako m oglo izvršiti on o što se potražuje u doba nerodice. Kad vlada obilje, m ože se iskazati svatko, ali kad pritisne nužda, potrebni su poizbor-vojnici. Stoga ti s obzirom na tvoje provjereno i nama u ovakvoj prilici vrlo dragocjeno iskustvo nalažemo da kreneš u pokrajinu Istru, gdje u vrijednosti od toliko so­ lida moraš, na im e poreza, pribaviti vina, ulja ili žita, a za

Laurentium: taj je Laurencije inače nepoznat državni činovnik iz Kasiodorova doba. breves: breve ili brevis bio je naziv za kratak, sažet popis, pa onda kratku, manje svečanu ispravu kakva je sve do danas uo­ bičajena u papinskom uredu; pod »niže priklopljenim kratkim ispravama« ovdje se razumiju Kasiodorove isprave br. 23 i 24, koje su, također, ušle u ovaj izbor. indeliberata dicturus: da su ovaj i ostali Kasiodorovi dopisi iz zbirke Variae samo uredski obrasci, a ne punovažne isprave, vidi se i po tome što nemaju nadnevka ni natpisa, nego završa­ vaju jednom općom mišlju. 310

drugih toliko solida što si ih prim io od našega blagajnika hitno ćeš nakupovati i od trgovaca i od posjednika, kao što te upućuje popis dobiven od računovođa. Sada, dakle, potakni ljude na posluh, ti koji si nam, bez obzira na pri­ like, ugodio na tolikim zadacima. Tvoje prijašnje ponaša­ nje neka ti bude poticaj; suviše je, naime, neprilično kad om ahne dosluženi vojnik, a zna se da kao početnik ni u čem u nije pogriješio. 0 tom e pak kako je ispao iščekivani urod rečenih vrsta proizvoda javi nam istinitim izvješta­ jem, kakvu se od tebe nadamo; tako ćem o m oći donijeti odluku koja neće oštetiti žitelja pokrajine niti će m oći biti nauštrb državnih potreba.

V ar. X I I 2 4

[G. 537/8. Senator prefekt pretorija naređuje tribunima mletač­ kih lađara da osiguraju prijevoz namirnica iz Istre u Ravenu, za potrebe kraljevskoga dvora.] T r ib u n im a p o m o r a c a S e n a to r p r e f e k t p r e to r ija

Otprije izdanim nalogom odlučili sm o da Istra sretno upu­ ti u ravensko skladište određene količine vina, ulja ili žita, koji su je ove godine zapali u izobilju. A vi, koji ondje u blizini im ate m nogo lađa, ne m anje se odano potrudite da to što je ona sprem na predati uznasto­ jite hitro p re v e sti. . .

de tributario solido: u ovim Kasiodorovim dopisima govori se o dvije vrste isporuka u naravi; jednima Istrani plaćaju svoj zemljišni porez, a druge su, zapravo, prisilni otkup koji je država mogla nametnuti općinama, plaćajući isporučene plodine po ut­ vrđenim cijenama; u istoj se rečenici kaže da je Laurencije od državnog blagajnika (arcarius) primio određenu svotu solida ko­ jom će platiti proizvode otkupljene od žitelja ili trgovaca. 311

Stoga m arno i brižno uredite lađe što ih vezujete uza svoje zidove kao dom aće životinje; a kad vas vrlo iskusni muž Lovro, koga smo uputili da zaište one proizvode, htjedne pozvati, žurno isplovite; tako nećete nikakvim otezanjem zadržavati isporuku nužnih potrepština, kad vam je m ogu­ će, prem a kakvoći vrem ena, odabrati i povoljniji put.

var. X I I 26

[G. 533/537. Zbog oskudice koja vlada u Veneciji, senator prefekt pretorija oslobađa tamošnje gradove od obveze da isporuče vino i žito, te određuje da se potrebne količine nabave iz Istre.] O k r e tn o m m u ž u P a v lu S e n a to r p r e f e k t p r e to r ija

Mnogo se puta javni probitak spasava probitačnom blagošću, kad onim čega se, na zagovor dobrih ljudi, odrek­ ne, još veću dobit stekne. Dođe tako k nam a svojim životom proslavljeni časni muž Augustin, pa nam, u ime venetskih žitelja, ganutljivim ri­ ječim a izloži njihova stradanja. Izjavio je da u njih nije uro­ dilo ni vino, ni pšenica, ni proso, i ustvrdio da je m eđu ži­ teljim a pokrajine zavladala takva nestašica te neće biti vr-

Paulo viro strenuo: o tom »okretnom mužu Pavlu« nije inače poznato ništa; po načinu kako ga pisac oslovljava može se za­ ključiti da nije bio ni državni činovnik ni ugledna roda. Venetum: Veneti su sada već romanizirani žitelji Venecije, kraja koji je još u predrimsko doba bio na glasu po vrlo razvijenom gospodarstvu i trgovini. Za Augusta je Venecija bila združena s Istrom u 10. italsku regiju, no čini se da je za istočnogotske vla­ davine u Italiji ta upravna povezanost bila raskinuta; usp. o tome gore navedenu raspravu M. Suića o Trsatskoj Libumiji. vir venerabilis Augustinus: o tom zagovorniku venetskih žitelja također nije poznato ništa pobliže, kao ni o naslovniku ovoga Kasiodorova dopisa »okretnom mužu Pavlu«. 312

sni sačuvati ni goli život ako im štogod ne nam akne mi­ losrdni kralj, zbog svoje poznate čovječnosti. Zato nam se učinilo okrutnim zahtijevati štogod od onih koji i sami mole, i nadati se od pokrajine onom u u čemu, kako vidimo, i sam a oskudijeva. Jer, tko od takvih ište čega nema, taj od njih utjeruje sam o suze. Ganuti, dakle, uvjeravanjem tolikoga muža, ovom ih is­ pravom oslobođam o isporuke onog vina i pšenice što smo vam ih, radi opskrbe vojske, naložili prikupiti iz gra­ dova Konkordije, Akvileje i Čedada; odanle će se pribaviti sam o meso, kako stoji u popisu što ste ga dobili. S naše pak strane nam jenjujem o za slučaj potrebe dostatnu koli­ činu pšenice. A kako smo dočuli da je u Istri obilno urodilo vino, ko­ ličinu očekivanu od gore rečenih gradova zatražite iz Ist­ re, i to po cijeni kakva je na tržištu; ako im se, naime, pri­ znaju pravedne cijene, neće ni oni biti n a šteti. Sam o nem ojte pom isliti da se ovaj otpust od obveze smije opteretiti kakvim mitom: neka nam ova pom oć b a r mogne biti na čast, kad je već besplatna. Jer znajte da vas može stići teška kazna ako se posum nja da ste vi prim ili što je njim a zabranjeno dati.

in apparatum exercitus: zbog neprekidna ratovanja Goti su morali mnogo trošiti na opskrbu vojske; u razdoblju od 533-37, u kojem je nastao ovaj dopis, ratovali su najprije zajedno s Bi­ zantom protiv Vandala, a zatim protiv tog istog Bizanta, odnos­ no njegova vojskovođe Belizara. ex Concordiense, Aquileiense et Foroiuliense civitatibus: to su tri najvažnija grada istočnog dijela pokrajine Venecije; prva dva su na obali a treći u unutrašnjosti na rijeci Nadiži. Akvileju je još 452. bio porušio Atila a dokrajčit će je Langobardi 568. Fo­ rum lulium je današnji Cedad, tal. Cividale del Friuli, glavni grad pokrajine Furlanije. 313

Peutingerova karta Antoninski Opis putova Anonim Ravenjanin: Opis svijeta NASELJA I PUTOVI ISTRE KRAJEM ΑΝΉΚΕ Radi boljeg snalaženja u razgranatoj mreži naselja, kopnenih i pomorskih putova Rimskog Carstva postojali su od carskog doba posebni priručnici nazvani itineraria. Ti su itinerari bili opisi putova s podacima o postajama i udaljenostima između pojedinih mjesta, o stanju cesta, i si.; zvali su ih »opisima u ob­ liku bilješki«, itineraria annotata, da bi ih razlikovali od crtanih cestovnih karata, tzv. itineraria picta. Među malobrojnim uščuvanim djelima te vrste nalaze se također ona o kojima je riječ u ovom izboru: Peutingerova karta, »Opis putova« iz antoninskog doba i »Kozmografija« nepoznatog pisca iz VII st., rodom iz Ravene.

T abula P eutingeriana

Peutingerova je karta nazvana po njemačkom humanistu i bi­ lježniku augsburškoga gradskog vijeća Konradu Peutingeru. On ju je dobio oporučno od bečkoga sveučilišnog profesora Konrada Celtesa 1508. Tada su je još nazivali Itin era riu m A ntonini; ona je doista itinerar, ali crtani - itin erariu m pictu m , a s antoninskim je itinerarom tek u posrednoj vezi. Karta je u Peutingerovoj os­ tavštini više puta zaboravljana, pa opet otkrivana. Napokon je opet dospjela u Beč, gdje se danas čuva u Nacionalnoj biblioteci kao C odex V in d o b o n en sis 324. Do kraja 19. st. izišla je u petnaes­ tak izdanja, od kojih je najpoznatije ono Konrada Millera, D ie 314

Peutingersche Tafel oder Weltkarte des Castorìus, Stuttgart 1916. Ne­ davno je Akademische Druck- und Verlagsanstalt izdala faksimile karte u prirodnoj veličini pod naslovom Tabula Peutingeriana, Co­ dex Vindobonensis 324, Graz 1976, s komentarom Ekkeharda Webera. Zanimljivo je da je njeno djelomično izdanje priredio i naš Matija Petar Katančić, 1824. Sačuvani rukopis sastoji se od jedanaest pergamentnih listova ukupne veličine 6,75 m x 34 cm; paleografi ga smještaju u 12. ili 13. st., ali mu je sadržaj svakako antički: vidi se to, pored osta­ log, i po antičkom mjesnom nazivlju te po vinjetama postaja i naselja, koje gotovo sve odražavaju antičke uzore. Sadrži kas­ noantički prikaz putne mreže Rimskog Carstva, smještenog u okvir tada poznatog svijeta; uzduž glavnih putova navode se po­ imence naselja, važna prometna čvorišta, svratišta, riječni gazovi i drugi podaci potrebni putniku na području od današnje Brita­ nije, Francuske i Španjolske preko Srednje Evrope, Italije i Sje­ verne Afrike, zatim Bliskog i Srednjeg Istoka sve do Ceylona i Indije, s kojom su u rimsko doba također postojale trgovačke veze. Putovi su prikazani crtama, mora i rijeke modrom bojom, naselja kvačicom ili vinjetom u obliku prstena gradskih zidina, dvostrukog tornja s crvenim krovom i vratima, toplih kupki, hramova, žitnica, ladanjskih vila, svjetionika, luka, tunela, i dr. Imena pokrajina i područja potječu iz Augustova ili Dioklecija­ nova doba, ali daju naslutiti redakciju iz V st., za cara Teodozija. Polazni uzor za izradu te i drugih antičkih karata morala je biti čuvena karta svijeta što ju je Agripa dao izraditi po grčkim kar­ tama. G. 12. pr. n. e. Agripina je karta bila izložena u jednom tri­ jemu na Martovu polju u Rimu; ona nije mogla biti pravi itine­ rar, jer se cestovna mreža Carstva razgranala tek kasnije, ali prave putopisne karte sigurno postoje od careva Septimija Severa (193-211) i Karakale (211-217). Na njih se nadovezuje Itinerarium Antonini, popis važnijih rimskih cesta iz tog doba, prerađen oko 300. n. e. Istoj predaji pripada i Ravenjaninova Kozmografija, koju neki smatraju pisanim komentarom uz Peutingerianu. Ali, danas se odnosi među tim trima djelima prikazuju i drukčije; E. Weber u komentaru uz spomenuto austrijsko izdanje Peutingerove karte donosi ovakvo njihovo »rodoslovlje«: 315

AGRIPINA KARTA cestovna karta početak 3. st. n. e.

V

privatni prijepisi, izvod u obliku knjige l

prerada u 4. st. i redakcija u prvoj pol. 4. st.

Itin erariu m A n ton in i

/

Ravenjanin, Kozmografija

N

karolinški prijepis 4 Tabula Peuting.

Itin erariu m A n to n in i A u gusti

Pod tim se nazivom javljaju, zapravo, dva itinerara koji se dopu­ njuju i koje je predaja sačuvala kao cjelinu: Itin era riu m p ro v in ­ cia ru m A n ton in i A u gu sti i Itin erariu m m a ritim u m A n to n in i A u gus­ t i Njihov naziv kaže da su ih pripisivali caru Marku Aureliju An­ tonimi Karakali (211-217). Riječ je, međutim, o dosta lošim pabircima prikupljenima za privatne potrebe s neke službene ces­ tovne karte iz Karakalina doba, slične Peutingerovoj tabli; da je taj predložak morao biti iz Karakalina doba vidi se i po tome što, očito, nije sadržavao podatak o veličanstvenoj Dioklecijano­ voj cesti na području Paimire i današnjeg Damaska. Opis putova u kopnenom itineraru - Itin era riu m p ro v in c ia ru m počinje cestama u Africi, na području današnjeg Maroka; zatim prelazi na Siciliju, Sardiniju i na Italiju i udaljenosti od nje u svim pravcima; slijedi opis putova u Panoniji, Meziji, Traciji, Ma­ loj Aziji, Siriji i Egiptu, pa onda u sjevernim pokrajinama Noriku, Reciji i Germaniji. U poglavlju 265,4 najavljuje se opis puta iz Italije preko Istre u Dalmaciju, ali se onda govori o cestama u Panoniji. Tek se u 270,1 opisuje put od Akvileje do Salone i pri tom se nabrajaju cestovne postaje u Istri; nakon što je u 271,3 spomenuta Pula, navodi se pomorska veza i udaljenost do Zadra a zatim se nabrajaju postaje od Zadra do Salone. Itin erariu m m aritim u m znatno je kraći a sadrži udaljenosti izme­ đu luka i otoka u Sredozemlju te vrlo oskudne bilješke o otoci316

ma. U 496,6-7 navodi se podatak o brodskoj vezi između Pule i Zadra što je umetnut i u opis kopnenih putova; malo dalje, u 519,3, navode se neki od otoka »između Dalmacije i Istre«, bez podataka o udaljenosti među njima.

G eograph us R avennàs: C osm ographia A n on ym u s ili G eograph u s R a ven n à s nazvan je nepoznati pisac iz Ravene, koji je napisao jedan opis svijeta pod naslovom C osm o­ graphia. Djelo je nastalo u VII ili, kako se danas radije misli, u VI st. n. e. Zbog duboke religioznosti koja prožima djelo neki misle da je Anonim Ravenjanin vjerojatno bio svećenik. Glavni mu je izvor bio neki stariji izvornik po kojemu je izrađena i Peutingerova karta; osim toga, služio se i starijim izvorima, kao što su Ptolemej i Plinije, te nekim grčkim i gotskim piscima, od kojih spominje, na primjer, »filozofa« Markumira. Piščeva domovina Ravena imala je u VI st. vrlo žive veze s Istrom i Libumijom, pa su podaci o njima dosta obilni i pouzdani, a mogli su biti pri­ kupljeni i iz vlastitog uvida.*

U prvoj knjizi donosi uopćenu sliku svijeta nadahnutu crkvenim ocima i Sv. pismom. Knjige 2-5. sadrže popis od 5000 imena na­ selja i 200 rijeka Rimskog Carstva te sažet opis Sredozemlja i sredozemnih otoka. O užoj Istri je riječ na trima mjestima: u IV 30 nabrajaju se gradovi na zapadnoj obali Istre od Trsta do Pule, i to u nastavku popisa venetskih gradova; odmah zatim, u IV 31, hoteći nabrojiti primorske gradove Italije, nižć istarska naselja obratnim smjerom, to jest od Raše prema Trstu; u tom nizu spominje i Ravenu, grad »u kojem Kristovom milošću ro­ dili se ja, iako neznalica, pisac ove Kozmografije«. Treći put na­ vode se istarska naselja među obalnim gradovima na Jadranu, u V 14. Mjesta u unutrašnjosti nalazila su se izvan glavnih pra­ vaca svjetskoga prometa, pa su izmicala ne samo Ravenjaninu nego i drugim piscima srodnih djela. * Usp. o tome M. Suić, Libumia Tarsatićensis, Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb 1970, str. 705.

317

Usporedni prikaz naselja u Istri prema antičkim izvorima (prema A. Gnirsu) 318

TABULA PEUTINGERIANA

Isterìa: ime Istre zabilježeno je većim crvenim pismenima, bez početnoga h, koje inače prevladava u srednjovjekovnim rukopi­ sima, i s umetnutim e između t i r; takav su lik mogli stvoriti srednjovjekovni prepisivači u južnonjemačkom prostoru, gdje je, kako se misli, i nastao sačuvani rukopis Peutingerove karte; oni nisu preuzeli gotov latinski oblik Histria, nego su ime Istre nanovo izveli iz imena (H)ister. Još se kod Valvazora susreće ime za Istru u obliku Ysterreich. Oblik istarskog poluotoka izrazito je spljošten u smjeru sjeverjug, a jako razvučen u smjeru istok-zapad, baš kao i čitava karta. Ta izoblika nije posljedica samo nerazvijene kartografije; prikaz je Carstva valjalo smjestiti na kartu pogodnu za nošenje na putu i za često zaglćdanje u nju, a upravo je to oblik u kojem je sa­ čuvana Peutingeriana; ona se sastojala od jedanaest (prvotno dvanaest, jer je prvi izgubljen) slijepljenih listova koji su se mog­ li sviti u svitak i koji su odlijepljeni tek u prošlom stoljeću, radi bolje zaštite. Fonte Timavi: Vrelo Timava, stare granice između Venecije i Istre, naznačeno je vinjetom četverokutna zdanja s plavo oboje­ nom vodom u unutrašnjem dvorištu; ono je smješteno na obali tu nacrtanog jezera u koje utječe Fluvius Frigidus - Vipava, a svojim oblikom upozorava da su tu morale postojati toplice. Te pojedinosti ne odgovaraju današnjem stanju na obali nasuprot 319

Sprudu Timava; A. Degrassi smatra taj prikaz nepouzdanim i na­ pominje da su tople kupke postojale na obližnjem otočiću dei Bagni.* Tergeste: Trst nije naznačen vinjetom nego kvačicom; leži na cesti od Vrela Timava prema Poreču, s prilično točnom nazna­ kom udaljenosti u rimskim miljama od te dvije postaje; duboki zaljev nacrtan jugoistočno od Trsta trebalo bi da bude Miljski zaljev, ali se u njegovu dnu nalazi Poreč. Parendo: Poreč je naznačen najčešćim oblikom vinjete - dvost­ ruki toranj s crvenim krovom i dvojim vratima; to je, zapravo, stilizirano pročelje ladanjske vile - villa rustica, koje ovdje služi za naznaku prenoćišta - mansio. Quaeri: istraživači se obično ne izjašnjuju o tom čudnom imenu mjesta ucrtanom podalje od rimske ceste Trst-Pula, uz vinjetu sličnu vinjeti uz Vrelo Timava; A. Gnirs domišlja se da bi to mogle biti današnje Istarske Toplice, blizu Buzeta, koje su Rim­ ljani poznavali i upotrebljavali;** dakako da bi onda valjalo pretpostaviti da ih je crtač zabunom smjestio daleko od njihova stvarnoga položaja. Stivo: podalje od Flavijeve ceste pribilježeno je i ime mjesta Sti­ vo koje Ravenjanin, IV 31, bilježi kao Silbio između Pirana i Sipara; to je današnja Savudrija. (Nezakcij): obično se smatra da dvostruki toranj bez pripisanog imena, na cesti od Pule prema Raši, znači drevni Nezakcij. Arsia flumen: ime rijeke Raše zabilježeno je jedanput crvenom bojom pored naznačene tekućice koja izvire ispod, također na­ crtanog, planinskog obrisa i utječe u zaljev, a drugi put odmah iza" okuke na cesti koja pri dnu toga zaljeva skreće prema Alvoni. Ovaj drugi zapis, crnom bojom, bit će naznaka neimenovane postaje na mostu preko Raše. Alvona: crtač Peutingeriane bilježi na istočnoj obali Istre samo zaljev u koji utječe Raša; ovaj zadire tako duboko u kopno da za Kvarnerski zaljev, stari Sinus Flanaticus, više nema mjesta a Alvouci-Labin i Tarsatica-Trsal našli su se izvan istarskog poluoto­ ka, na drugoj strani toga zaljeva. Pri dnu poluotoka, sučelice vi­ njeti Nezakcija, zabilježen je, doduše, Portus Flanaticus, ali, očito, ni sam crtač nije više znao kamo on spada. Neki misle da je to Medulin. * A. Degrassi, Scritti vari Roma 1962. Voi IL Scritti vari di antichità veneto-istriane, str. 709. i d. ** A. Gnirs, Die Halbinsel Istrien in der antiken Ueberlieferung, Pula 1902, str. 24-5. 320

Tarsatica: Trsat ima vinjetu dvostrukoga tornja kao i Poreč, Pula, Nezakcij ili Emona-Ljubljana, smještena malo iznad prije­ laza preko Raše; ne samo da je Trsat smješten daleko od ruba istarskog poluotoka nego je i spušten, otprilike na zemljopisnu širinu Pule. (Učka): bezimen, vrlo pojednostavnjeno nacrtan, planinski la­ nac, ispod kojega izvire rijeka Raša, svojim obrisima donekle podsjeća na stvarni izgled ruba Ćićarije i Učke; ta istarska pla­ nina ili nije imala latinskog imena, ili je ono bilo vrlo slabo po­ znato, pa su joj doseljeni Hrvati nadjenuti ime iz svoga jezika, insula Sepomaia: ime tog otoka na zapadnoj obali Istre ne može se pouzdano pročitati; Gnirs, nav. djelo, misli da je crtač njime htio naznačiti možda otoke pred Rovinjom; to isto pret­ postavlja glede izduženog otočića nacrtanog na karti tik uz kop­ no, u visini naselja koje on bilježi kao Stivo. insula Ursaria: Gnirs poistovećuje taj otok nasuprot Puli s otoč­ nom skupinom Brijuna, u kojoj se jedan otočić doista zove Vrsar.* A. Mayer** smatra da se to ime čuva u imenu naselja Vrsar sjeverno od Rovinja; P. Skok*** povezuje ga s imenima lo­ šinjskih otočića Veli i Mali Orser; ti su nazivi izvedeni iz lat. ursa »medvjedica« te odgovaraju hrvatskim nazivima Medveja u Istri i Međeđa u Bosni. insula Pullaria: kod Plinija III 151 to ime dolazi u množini Pullariae; budući da mu Ursaria znači brijunsku otočnu skupinu, Gnirs se odlučno opire Mommsenovu mišljenju u CIL V 2, pre­ ma kojemu se pod insula Pullaria imaju podrazumijevati Brijuni; on nastoji dokazati da Pullaria znači kvarnersku skupinu Cres-Lošinj. insula Curica: zbog već spomenutog izobličenja istočne obale Istre, otok Krk-Curica našao se izvan zaljeva, no njegov položaj prema Trsatu i Raveni na susjednoj obali Italije gotovo da od­ govara stvarnom stanju.

* Vidi kartu br. 12 u prilogu III. svesku Anala Leksikografskog za voda FNRJ, Toponimika napadne Istre, Cresa i Lošinja, Zagreb 1956. ** A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I, Wien 1957, s. v. Ur­ saria.

*** P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Zagreb 1950 str. 49.

21 - Antička svjedočanstva o Istri

321

ITINERARIUM ANTONINI AUGUSTI

Itinerarium provinciarum 265 4 (De Italia per Histriam in Dalmatias) 270 1 2 3 4 271

Item ab Aquileia per Histriam (extra mare) Sampm CXCVIIII lonas mpm XII Fonte Timavi Tergeste mpm XII

1 Ningum 2 Parentium 3 Pola

272 1 2 3 4 5 6 7

mpm XXVIII mpm XVIII mpm XXXI

(Traiectus sinus Liburnici Iader usCCCCL) que stadia Blandona mpm XX Arausa mpm XX mpm XXX Praetorio mpm XVI Tragurio Salonas mpm XII

Itinerarium maritimum 496 6 De Histria 7 A Pola Iader in Dalmatia stadia CCCCL 519 3 Inter Dalmatiam et Histriam 4 insulae Apsoros Brattia Solentia Issa Lissa

322

520 1 Corcyra Melta 2 A Melta Epidauros stadia

CC

Napomena

Tekst je uzet iz izdanja Itinerarium Antonini Augusti et Hierosoly­ mitanum, ex libris manu scriptis ediderunt G. Perthey et M. Pinder. Accedunt duae tabulae. Berolini MDCCCXLVIII. Izdavači pišu latinsko ime za Istru bez suglasnika h, Istria, pre­ ma rukopisu D (=Parisiensis regius membranaceus saec. X), kojega se oni drže; ostali rukopisi pišu Histria, pa je to provedeno i u našem tekstu.

Prijevod

ANTONINSKI OPIS PUTOVA a) Kopneni putovi 265, 4 Iz Italije preko Istre u Dalmaciju 270, 1 Zatim od Akvileje kroz Istru 2 (ne računajući more) do Salone 199000 koraka

in Dalmatlas: neki rukopisi pišu Dalmatia, u jednini. Cijeli je ovaj naslov jamačno dospio ovamo zabunom prepisivača, jer je dalje riječ o cestama prema Panoniji. (extra mare): ovaj dodatak u zagradama upozorava da se u na­ vedenu udaljenost od Akvileje preko Istre do Salone, samo 199 rimskih milja = 298,5 km, ne računa dio puta od Pule do Zadra koji se prevaljuje brodom. 323

3 Vrelo Timava 4 Trst 271, 1 Postaja na Mirni 2 Poreč 3 Pula

12000 koraka 12000 koraka 28000 koraka 18000 koraka 31000 koraka

272, 1 Prijevoz brodom preko Liburnijskog 2 zaljeva do Zadra 450 3 Blandona (kod Vranskog jezera) 20000 4 Arauza (dalje prema Trogiru) 20000 5 Pretorio (oko 24 km prije Trogira) 30000

stadija koraka koraka koraka

mpm: ta kratica znači m(ilia) p(lus) m(inus), »otprilike... tisuća«; izdavači su se odlučili za nju umjesto za običniju kraticu m p = milia passuum, iako se ona javlja u manje pouzdanim rukopisi­ ma. Ningum: rimska postaja na Flavijevoj cesti, na mjestu gdje cesta Trst-Pula i danas prelazi rijeku Mirnu; neskraćeno lat. ime glasi Ad Ningum flumen. Mletački naziv za Mirnu Quieto potisnuo je staro ime Ningus flumen, a nastao je tako što je naziv Porto Quie­ to, današnja Luka Mirna, protegnut na čitavu rijeku, traiectus: ta latinska riječ znači prvotno »prijevoz«, »prijelaz«, a zatim brodsku vezu između dvaju pristaništa u sklopu kopnenih putova. Antoninski itinerar uopće ne spominje rimsku cestu od Pule prema Trsatu, nego predmnijeva da se od Pule do Zadra putuje brodom; zato je iz opisa pomorskih putova (vidi niže) uzet podatak o udaljenosti između tih dviju luka i ponovljen ov­ dje, gdje je doista i potreban; ta je udaljenost izražena u grčkim stadijima; stadij iznosi 1/8 rimske milje, odnosno oko 185 m, pa 450 stadija iznosi nešto preko 83 km. Blandona: postaja na rimskoj cesti od Zadra prema Skradinu, negdje kod Vranskoga jezera. Arausa: ta se postaja nalazila negdje na cesti Zadar-Trogir, dva­ deset rimskih milja od Vranskog jezera prema jugu. Praetorio: to je vrlo često ime postaja na rimskim cestama; gdje se nalazio ovaj Praetorio na cesti od Zadra prema Trogiru, ne može se sa sigurnošću odrediti. 324

6 Trogir 7 Salona

16000 koraka 12000 koraka

b) Opis pomorskih putova 496, 6 Podatak za Istru 7 Od Pule do Zadra u Dalmaciji

450 stadija

Otoci

519, 3 Između Dalmacije i Istre 4 otoci Cres-Lošinj, Brač, Šolta, Vis, Lissa 520, 1 Korčula, Mljet 2 Od Mljeta do Cavtata

200 stadija

De Histria: ovaj podatak o brodskoj vezi između Istre i Dalma­ cije zapisan je među isto takvim podacima za Španjolsku, Galiju i Italiju, koji se donose u opisu pomorskih putova, insulae: o otocima »između Istre i Dalmacije« riječ je u odjeljku o otocima Sredozemlja. Brattia: tako bilježi ime Brača već Plin. III 152. Lissa: tako je kasnije glasio romanski naziv za otok Vis; nije po­ znato koji se otok zove tim nazivom u ovom tekstu. U Plin. III 152 izdavači ispravljaju Lissa u Cissa, odnosno Gissa. Melta: to je otok Mljet, kojeg ime Plinije III 152 piše Melita. Epidauros: grčki završetak u imenu za Cavtat - Epidatiros i za Osor - Apsoros, kao i izražavanje udaljenosti u stadijima daju na­ slutiti da opis pomorskih putova nije rađen po istom predlošku kao opis kopnenih, nego prema starijim grčkim izvorima. O os­ talim nazivima naselja i otoka vidi bilješke uz Plinijev i Melin tekst. 325

GEOGRAPHUS RAVENNAS: COSMOGRAPHIA IV 22. Iterum ad Mare Magnum, id est ad colfum occidenta­ lem, ponitur patria que dicitur Luburnia Tarsaticensis. Quam patriam Lubumiam super scripti, qui Carnich patriam, ipsi eandem descripserunt phylosophi. Sed ego secundum praefa­ tum Marcomirum Gothorum phylosophum civitates inferius dictas eiusdem Liburnie patrie nominavi. In qua patria pluri­ mas fuisse civitates legimus, ex quibus aliquantas designare vo­ lumus, id est civitas Elona, item Coriton Bigi Puplisca Turres Tharsaticum Albona.

Da Argerunto Ospela Senia Raparia Lauriana

lterò iuxta ipsam Liburniam litus Mare Magnum est patria que dicitur Ystria, que ex Italia pertinet. IV 30. Istrie sunt civitates Tregeste Humago Parentio Pola.

Sapparis Neapolis Ruigno

IV 31. Dicere civitates eiusdem Italie circa maris littora positas ab ima Italia inchoemus (id est a civitate Arsie), que finitur in­ ter provincia Liburnia vel Histria. Sed quia iam antea ali(quant)as civitates nominavimus, ut membratim eas per sin­ gulas provincias exponeremus: attamen ut significemus que ci­ vitates vel civitatum territoria...id est 326

Arsia Pola (Parentium) Neapolis Siparis Piranon Tergesten

Nessatio Ruginio (seu Ruigno) Humago Silbio Capris

IV 36. Nominavimus Hystriam et ipsa(m) pertinentem ex Ita­ lia. (In qua Hystria) sunt diversa flumina, inter cetera quae di­ cuntur, id est Rusano Nengone et

Argone Arsia.

IV 37. Iugus Carnium dicebatur (ab) antiquitus Alpis Iulia. Qui montes finientes ipsam Italiam descendunt ex parte ad Mare Adriaticum non longe a civitate Tharsatico provinde Libumie in loco qui didtur Phanas. A secundo autem latere habet ipsa Italia finem praedictum Mare Magnum Adriaticum, cuius litore ponitur ipsa Italia, usque completam superius dictam provinciam Y striam. V 14. Iterum civitas Enona Corinthon Bigi Publisca Turres Tharsaticum Albona Nesatium Revingo Neapolis Sipparis

Agit Argerunton Ospela Senia Raparia Lauriana Arsia Pola Parentium Humago Silbonis 327

Pirano Tergeste

Capris

V 24. Nam in colfo occidentale in ipso Mari Magno littore Dalmatie seu Libumie atque Ystrie sunt insule, inter ceteras, quae dicuntur, id est

Absarus Moa Pullaria Cervaria.

Curricus Primodia Erafronia Ursaria

Sed et alie plurime insule in ipsa regione ponuntur, sed modi­ ce, et ideo eas taciturnitate comendamus.

Napomena

Tekst je uzet iz izdanja ITINERARIA ROMANA Volumen alterum. Ravennatis Anonymi Cosmographia, Edidit Joseph Schnetz. Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri MCMXL.

328

Istarska naselja potkraj antike (prema A. Degrassiju)

329

Prijevod

RAVENJANINOV OPIS SVIJETA T r s a ts k a L i b u m ija i I s tr a

IV 22 Zatim uz Veliko more, uz njegov zapadni zaljev, ima zemlja po imenu Trsatska Liburnija; tu su zemlju Libumiju također opisali oni gore rečeni mudraci koji su opisali i zemlju Karniju. No ja sam niže rečene gradove te iste zemlje Liburnije naveo po spomenu­ tom gotskom mudracu Markumiru. Čitamo da su u toj zemlji postojali vrlo mnogi gradovi, od kojih že­ lim neke naznačiti; dakle grad

iterum: u IV knjizi Ravenjanin opisuje onaj dio svijeta koji pri­ pada potomcima Noina sina Jafeta, to jest Evropu; nabrojivši u 21. poglavlju naselja na području Julijskih Alpa, riječju iterum prelazi na opis krajeva uz Jadran. Mare Magnum: tako se kod Ravenjanina naziva Sredozemno more, a Jadran je njegov zapadni zaljev. Lubumia Tarsaticensis: Ravenjaninova Trsatska Liburnija ob­ uhvaćala je područje od Nina do Labina u Istri, dakle samo dio klasične Plinijeve Liburnije od rijeke Raše do rijeke Krke.* Malo dalje u tekstu izdavač se odlučio za običniji lik Libumia. Carnich: od lat. Camicum, domovina Kama u istočnim Alpama, secundum Marcumirum: jedan od »gotskih filozofa« kojima se Ravenjanin služio pišući Kozmografiju; on jedini spominje Markumira, i to na više mjesta. Elona, item: Ravenjaninovo je djelo teško razumljivo, pored os­ taloga i zato što je sačuvano samo u kasnim rukopisima iz XIII st. Najviše teškoća zadaju kasnolatinska i prepisivanjem vrlo često iskvarena imena mjesta; ovdje navedena imena iz sjevero­ zapadne Liburnije (osim imena Dan, u tekstu Dà) Mayer** is­ pravlja i prevodi ovako: * Usp. o tome M. Suić, Libumia Tarsaticensis, Adriatica praehistorica et antiqua, Zagreb, 1970, str. 705. i d. ** A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. I, Wien 1957. 330

EIona-Mn, pa onda Corithon-Karin B i g i- B a g

Puplisca-Sv. J u r a j Turres- C r ik v e n ic a Tarsaticum-7’r s a t

Dan Argerunt o - S t a r i g r a d Ospela- S t i n i c a Senia- S e n j Raparia- K r a l j e v i c a Lauriana- L o v r a n

A \ b o n a - L a b in .

Isto tako, pokraj same Liburnije, uz obalu Velikoga mora, leži zemlja po imenu Istra; ona spada u Italiju.

G r a d o v i n a z a p a d n o j o b a l i I s tr e

IV 30 Zatim na području Istre postoje ovi gradovi:

Elona = Aenona = Nin Coriton = Corinium = Karin kod Zadra Argerunto = Argerunton = Argyruntum = Starigrad u Velebit­ skom kanalu Bigi = Vegia = Bag, Karlobag, južno od Senja Ospela = Ortopla = Stinica, između Sv. Jurja i Karlobaga Puplisca = Lopsica = Sv. Juraj, južno od Senja Senia = Senj Turres = Ad Turres = Crikvenica Raparia (prvi put kod Ravenjanina) = Kraljevica Tharsaticum = Tarsatica = Trsat Lauriana (prvi put spomenuta kod Ravenjanina) = Lovran Albona = Labin item in regione: nabrojivši »neke od 700 gradova« Italije, pisac ovim riječima prelazi na gradove u Istri; na tom mjestu ispušte­ no je osam redaka o Veneciji, koje je izmislio prepisivač jednog Ravenjaninova rukopisa (C, bazelski rukopis iz XIV st.). 331

Tregeste-7Vsi Humago-l/wflg Parenti o-Poreč Pola-Pula.

Sapparis-Sipar Neapolis-Novigrad Ruigno-Rovinj

Gradovi Istre od Raše do Trsta IV 31 Kazivanje gradova te iste Italije smještenih na mor­ skim obalama počnimo od ruba Italije (to jest od grada Arsije-Raše); njoj je granica između pokrajine Liburnije i Istre. No, kako smo podosta gradova na­ veli još prije, da bismo ih izložili dio po dio, prema pojedinim pokrajinama - ali opet, da bismo naznanili koji gradovi, odnosno gradska područja. . . , to jest:

Tregeste: područje tršćanske kolonije protezalo se, još za Au­ gusta, prvo do Rižane, a zatim sve do Mirne; u unutrašnjosti mu je vjerojatno pripadao Pićan, jer se na natpisu CIL V 322 iz Piè­ na spominje tršćanska tribus Pupinia. Sapparis: malo dalje to je ime zapisano u obliku Siparis; riječ je o nekom kasnoantičkom naselju blizu današnjega Sipara, izme­ đu Savudrije i Umaga. Humago: Umag spada u ona kasnoantička naselja koja se prvi put spominju kod Ravenjanina a nastala su tek za seòbè nàródà na izmaku antike*. Neapolis: to je ime nastalo u razdoblju bizantske uprave; Novi­ grad se inače zvao Emonia, i na njegovu je području nađeno dvadesetak rimskih natpisa. Ruigno: ime Rovinja Ravenjaninovi rukopisi pišu na mnogo na­ čina; time se Ravenjaninov izdavač Joseph Schnetz posebno po­ zabavio u »Zeitschrift ftir Namenforschung«, Band XV/Heft 1, str. 93-5. * Usp. A. Degrassi, »Annuario del Liceo scientifico Oberdan,« Trst 1933, str. 44. i d. 332

Arsia-Raša Pola-Pula Parentium-Poreč Neapolis-Mmgrad Siparìs-Stpar Piranon-Pira« Tergesten-Trst

Nessatio-Vtzače Ruginio, odnosno Ruigno-Rovin; Humago-Umag SiibioSavudrija Capri s-Kopar

Istarske rijeke IV 36 Već smo spomenuli Istru, kao i to da spada u Italiju. U toj Istri ima raznih rijeka, među ostalima i one koje se zovu kako slijedi: Rusano-Rižana Ncngone-Mirna, te

Argaone-Dragonja Arsia-Raša.

Arsia: na Peutingerovoj se karti Raša navodi kao postaja na ri­ ječnom prijelazu, a ovdje kao grad. Silbio: na Peutingerovoj karti Silva, u Rav. V 14 Silbonis, današ­ nja Savudrija. Piranon: Piran je također kasnoantički grad nastao za seòbé nàròdà; ovdje se spominje prvi put. Ravenjanin spominje u ovom poglavlju istarske gradove hoteći nabrojiti sva obalna naselja Italije, počevši od Raše. Zatim niže talijanske i istarske rijeke. Rusano: to je Plinijev Formio, stara granica Italije, današnja Rižana koja utječe u Koparski zaljev. Argaone: Dragonja, današnja republička granica prema Sloveni­ ji· Nengone: stariji oblik latinskog imena rijeke Mirne čuva se u nazivu postaje (ad) Ningum na Peutingerovoj karti. 333

I s tr a n a g r a n ic i I ta lije

IV 37 Kamski se prijevoj od starine zvao Julijske Alpe. Te planine što omeđuju Italiju spuštaju se do Jadran­ skoga mora nedaleko od grada Trsata u pokrajini Libumiji, na mjestu koje se zove Phanas-Plomin. Na drugoj pak strimi granica je toj Italiji Veliko, odnos­ no Jadransko more, na kojeg obali ona i leži - sve do kraja gore rečene pokrajine Istre. S v i g r a d o v i T r s a ts k e L ib u m ije i I s tr e

V 14 Pa opet grad Enona-Mn Corinthon-Karm Bigi-Bag Publisca-Sv. J u r a j Turres- C r ik v e n ic a Tharsaticum-Γ r s a t Albona-Labm

Agit Argerunton-Starigrad Ospela- S t i n i c a Senia-Senj Raparia-ATraZ/evica Lauriana-Lovran A r s ia -R a š a Pola- P u l a

Phanas: nabrojivši gradove i rijeke Italije, Ravenjanin govori o Alpama kao sjevernoj granici Italije i kaže da se spuštaju do Jad­ rana kod mjesta Phanas, koje neki rukopisi pišu Fanas; A. Degrassi* pomišlja da bi to moglo biti iskrivljeno ime za Plomin, lat. Flanona. Iterum civitas: u V knjizi Ravenjanin »s Kristovom pomoću« još jednom rekapitulira sve gradove na obalama Velikoga mora, to jest Sredozemlja, pa tako i još otprije spomenute gradove Tr­ satske Liburnije i Istre. Agit: kao što se u IV 22 između Nina Aenona^Elona i Karina Corinium-Coriton našao nerazumljivi Dan, tako se ovdje između njih smjestio jednako nerazumljiv Agit. * A Degrassi, Fianona - Il sito della città antica e recenti scoperte, No­ tizie degli scavi, 1934, str. 3-9.

334

Nesatium-Viza č e Revingo- R o v i n j Neapolis- N o v i g r a d Sipparis- S i p a r Pirano- P i r a n Tergeste-7>sć.

Parentium - P o r e č Humago- U m a g S iib o n is -S a v u d r ija Capris- K o p a r

Kvarnerski i istarski otoci

V 24 U zapadnom naime zaljevu toga Velikoga mora, na obali Dalmacije, odnosno Liburnije i Istre, nalaze se, uz druge, otoci koji se zovu kako slijedi: Absarus- C r e s - L o š i n j M o a -M a u n

Pullaria-Rn/wm' Cervaria-Crvar.

Curricus-A>& Primodia- P r e m u d a Erafronia Ursaria-Frsar (Sv. J u ra j? )

Nego, na tom području ima i sva sila drugih otoka, ali ne osobitih, pa ih prešućujemo. Revingo: o rukopisnim inačicama za ime Rovinja vidi napome­ nu gore. insulae, inter ceteras: istarski i kvarnerski otoci nabrojeni su zajedno s dalmatinskima; prema Mayeru i Skoku, oni se prevo­ de ovako: Curricus - Krk Absarus - Lošinj Primodia, Tab. Peut. Pamodos - Premuda Moa - Maun Erafronia - možda isto što i Erraonis na Peutingerovoj karti, juž­ no od Senja; Pullaria - Brijuni Ursaria - otok kod Vrsara, Sv. Juraj(?) Cervaria - otočić uz zapadnu istarsku obalu kojeg se ime čuva u nazivu Luke Crvar i naselja Crvar Veliki i Mali sjeverno od Po­ reča. 335

O drukčijem tumačenju naziva Pullaria i Ursaria vidi bilješke uz Peutingerovu kartu. U Ravenjaninovu se popisu javlja i otok Poraria, koji neki tumače kao otočić Porer kod Premanture; ali već spomenuti J. Schnetz* smatra da Poraria nije nikakvo ime nego, zabunom prepisivača ponovljeni, dio imena neposredno prije toga spomenutog otoka Leporaria (Zečevo kod Hvara).

* J. Schnetz u »Zeitschrift fiir Namenforschung«,. Band XV/Heft I, str. 96.

336

TESTIMONIANZE ANTICHE SULL'ISTRIA NOTA In questo primo volume della serie (L’Istria nei secoli - Istra kroz stoljeća), sono stati riportati, tradotti e corredati di apparato critico quei brani delle opere delTantichità greca e romana che parlano della penisola istriana e delle terre immediatamente li­ mitrofe, sia dal punto di vista geografico sia per quanto riguar­ da gli avvenimenti storici direttamente connessi a queste aree ed alla civiltà che vi ebbe la propria culla. NelTintroduzione del libro si cerca in primo luogo di spie­ gare come un’opera del genere sia particolarmente adatta ad inaugurare la già annunciata serie di circa cento volumi, il cui intento è quello di presentare e sottolineare il bimillennario contributo culturale delTIstria e degli Istriani alla cultura in ge­ nere. E ciò, non soltanto perchè la civiltà greco-romana è Tancor sempre valida base di quella europea, ma anche per altre e non meno importanti ragioni. Il modo e il tempo in cui l’ele­ mento slavo e quello romano delTIstria hanno cercato, durante il secolo scorso ed anche in seguito, di inserire il proprio spe­ cifico, antico retaggio nel contesto della loro coscienza etnicoculturale, non sono stati sempre in grado di realizzare un’effet­ tiva communanza e communità di vita. Al contrario, proprio su questa base, si sono spesso sviluppate, in modo pretestuoso, discordie ed incomprensioni: fenomeni questi ultimi che attual­ mente si cerca di superare e non soltanto per quanto riguarda le relazioni italo-jugoslave, ma anche nel più vasto contesto mondiale. L’intera serie di libri che verrà pubblicata, e in par­ ticolare questo suo primo volume, ci fornisce informazioni 22 - Antička svjedočanstva o Istri

337

suiristria dal punto di vista geografico, in quanto elemento di partenza e, se cosi si può dire, al di sopra di ogni speculazione di parte, in quanto appartenente, in egual misura, a tutti coloro che vivono in questa terra. Il libro riporta, altresì, le più antiche fonti storiche presentandole in modo tale che possono essere lette in piena armonia con lo spirito del nostro tempo, in quan­ to non strumentalizzate ai fini di rivendicazioni esclusive e pri­ ve di quei sedimenti che potrebbero essere generati dagli errori ideologici e politici, caratteristici del periodo delle lotte politi­ che del XIX secolo e del periodo tra le due guerre di questo se­ colo. • Gli antichi testi riguardanti llstria, riportati in questo volu­ me, sono stati da sempre consultati come fonti alle quali attin­ gere per conoscere il suo passato più lontano, ed in realtà essi contengono le risposte a molti quesiti importanti riguardo ai primordi della storia istriana. Degli avvenimenti storici ci parla­ no in primo luogo i testi degli scrittori latini, mentre fra gli au­ tori greci se ne interessano solo gli storici del periodo relativa­ mente tardo, più precisamente Appiano e Dione Cassio, però sempre seguendo fonti latine. I loro scritti si limitano quasi sempre alla storia delle guerre tra i Romani e gli Istri; solo l’ap­ punto di Tacito, relativo all’apocrifo Scriboniano, ci dà qualche notizia intorno alle condizioni spirituali durante la prima guer­ ra civile, dopo la morte di Nerone, nella seconda metà del I sec. d. C., mentre le lettere di Cassiodoro ci forniscono dei lumi in merito all’economia dell’Istria nella prima metà del VI sec. d. C. Quanto al resto, negli scritti storici di quel periodo, non ci sono cenni circa le condizioni economiche, sociali e culturali dell’Istria antica, per cui l’indagine storica deve basarsi soprattutto su dati materiali e sulle iscrizioni antiche; né va inoltre dimentica­ to come alla povertà e all’uniformità contenutistica si aggiunge anche la scarsità di testimonianze letterarie, il loro cattivo stato di conservazione e la loro interdipendenza. Ennio e Ostio scris­ sero, per la verità, delle guerre istriane da essi vissute, però dei loro scritti ci sono pervenuti solamente degli scarsi frammenti, mentre tutti gli altri storici romani e greci si rifanno a Livio, la cui opera, d'altronde, secondo i concetti odierni, non è conside­ rata propriamente storia, nè indagine storica, bensì in primo luogo una creazione artistica, e, più precisamente, il rifacimento 338

letterario di anteriori testimonianze storiche. Gli altri storici si limitano soltanto a fare la rielaborazione e la riduzione dell’ope­ ra di Livio, in conformità al gusto letterario deil'epoca, per cui alle lacune storiche di Livio aggiungono anche le loro, risultan­ do importanti per noi solo in quanto integrano con i loro scritti le parti perdute dell’opera liviana. Per quel che riguarda i dati geografici sull’Istria durante l’antichità, le fonti greche precedono quelle latine. Presso lo sto­ rico greco Ecateo di Mileto, due millenni e mezzo fa, troviamo menzionati per la prima volta gli Istriani. Le antiche memorie mitiche dell’area dell’Adriatico settentrionale, riguardanti l’Istria, ci sono state tramandate dallo Pseudo-Aristotele, da Calli­ maco, cioè dal suo epitomatore Giustino, ed anche dalla cosid­ detta Biblioteca di Apollodoro. La geografia fisica del litorale istriano e delle isole, presentata dallo Pseudo-Scilace e dallo Pseudo-Scimno, è descritta in modo più integrale da Strabone. Per la topografia dell’Istria di quel periodo sono importanti Ar­ temidoro di Efeso, l’opera del quale sfortunatamente ci è rimas­ ta conservata solo nella breve elaborazione filologica di Marcia­ no di Eraclea, e il noto geografo alessandrino Tolomeo. Per quanto riguarda la topografia, le fonti latine completano sostan­ zialmente quelle greche. Mela, a dire il vero, si rifà alla tradizio­ ne geografica greca e parzialmente pure alla geografia mitica, Plinio invece si avvale anche degli elenchi ufficiali degli abitati e delle genti delle varie parti dell’Impero. Analoghe caratteris­ tiche presentano anche gli elenchi degli abitati e le descrizioni dei percorsi stradali nell’itinerario di Antonino e nella Tavola Peutingeriana. A questo gruppo di fonti dell’alto e tardo Impero bisogna aggiungere anche i dati topografici riportati nell’opera del già menzionato alessandrino Tolomeo (II sec. d. C.). Gli scrittori latini sono più generosi pure per quanto riguarda le notizie inerenti all’economia dell’Istria. Menzioniamo qui, in pri­ mo luogo, l’appunto di Tacito circa i latifondi della famiglia dei Crassi nell’Istria, quindi la descrizione appassionnata della real­ tà istriana quale si riscontra in Cassiodoro, al tramontare dell’antichità. Sono spesso menzionati anche i diversi prodotti istriani e, nel testo dello Pseudo-Scimno, troviamo notizie in merito allo stagno nelle isole del litorale istriano. Si tratta però di un dato incerto ascrivibile alla cosiddetta geografia mitica. È

339

più degna di fede, invece, la notizia di Aristotele riguardante la pesca nell'Adriatico settentrionale, sebbene anche questa rientri nell'ambito di una tradizione estremamente mitica intorno al ramo adriatico del Danubio. Di altri prodotti parlano invece gli scrittori dell’epoca imperiale: possiamo leggere notizie intorno alle navi istriane in Verrio Flacco; Plinio, Marziale, il Greco Pausania e Cassiodoro ci parlano deU’olio, Plinio si interessa anche della lana, delle ostriche e dell’acero, invece, ancora Cassiodoro, ci fornisce informazioni in merito alla produzione del vino e del grano. Si tratta dunque di una rilevante quantità di dati sulla sto­ ria e la geografia dell’Istria durante l’epoca antica, ma certa­ mente non meno numerosi sono i quesiti che questi dati pongo­ no alla ricerca storica. Si tratta altresì di dati spesso occasionali, lacunosi, spesso incomprensibili e contradditori, dati che abb­ racciano un arco di tempo che va da Ecateo (VI sec. a. C.) fino a Cassiodoro (VI sec. d. C.). In conseguenza di ciò dobbiamo ris­ contrare, sia dal punto di vista contenutistico che cronologico, molti vuoti nel quadro storico dell’Istria durante l’antichità. Di­ versi studiosi istriani e stranieri si sono impegnati per tentare di colmare tali vuoti e così, a partire dalla seconda metà del se­ colo scorso, si sono moltiplicate le monografie, i trattati e le po­ lemiche riguardanti la storia e l’archeologia dell’Istria. Fram­ menti dei testi classici, riportati nell'opera che qui stiamo esa­ minando, vengono ripetutamente menzionati nei lavori di ar­ cheologi e storici italiani, austriaci e jugoslavi, a conferma delle loro ipotesi e delle conclusioni alle quali sono pervenuti, conc­ lusioni che rivestono ancor’oggi un’importanza notevole. Lo stu­ dioso moderno può però notare come i dati, riportati dalle an­ tiche fonti, vengano presi in considerazione nei lavori che a tutt’oggi sono stati dedicati all’argomento, in modo isolato, avul­ si dal contesto, per cui a volte appaiono in netta contrapposizio­ ne con quelli di altre fonti documentarie, mentre i dati topog­ rafici risultano essere in contrasto con le effettive condizioni del terreno. In questi casi gli studiosi vengono a trovarsi di fron­ te a dei veri e propri enigmi, qual’è per esempio quello del fiu­ me che, secondo Livio, scorreva sotto le mura di Nesazio; se il nome di questo fiume fa parte della descrizione dell’assedio del­ la città come locus communis o se è una variante fantasiosa della tradizione orale, non è certo necessario alcuno scavo nè alcuna 340

verifica geomorgologica del suolo di Nesazio per attestare ['esis­ tenza di questo corso d'acqua. A più riprese, in questo libro, vengono sottolineate difficoltà simili. Perciò nell’introduzione si fa anche cenno ad un modo diverso, e finora trascurato, di ac­ costarsi agli antichi testi che parlano dell’Istria. Questi testi sono e rimarranno per noi, in primo luogo, fonti storiche, pur essendo ritenuti dai loro autori, quasi senza eccezione, delle vere e proprie creazioni artistiche dell'epoca in cui sono stati redatti. La forma nella quale sono scritti e la tradizione lettera­ ria alla quale si ricollegano, risultano in realtà fattori predomi­ nanti rispetto alla attendibilità dei fatti riportati. Alla luce di queste considerazioni, una solida elaborazione filologica, prefe­ ribilmente di carattere monografico, riguardante le opere alle quali i brani scelti appartengono, appare quale prodromo ne­ cessario alla lettura di questi testi. E inoltre necessario esamina­ re, in modo esauriente, la tradizione storico-letteraria dell’opera nel suo insieme, tenendo d’altra parte presenti le leggi che go­ vernano la struttura letteraria, per meglio dire, i generi letterari, completando, nei limiti del possibile, quella parte informativa che col passar del tempo si è persa, non tanto per lacune esis­ tenti nel testo che ci è pervenuto, quanto, piuttosto, perchè sfugge ormai alla nostra analisi proprio tutto quel mondo lon­ tano, perduto, nel cui contesto queste fonti storiche sono state realizzate. Fino a quando questo lavoro non sarà fatto, non si potranno comprendere fino in fondo gli scritti antichi riguar­ danti l’Istria, così come non sarà neppure possibile valutarne con certezza l'autenticità. La maggior parte del libro è dedicata all’elaborazione filologi­ ca dei testi stessi. Essi sono elencati in ordine cronologico (prima 14 fonti greche, poi 17 latine), secondo un criterio che in tale cir­ costanza è stato ritenuto il più adatto. Nella nota introduttiva vie­ ne fornito, per ogni scrittore, il profilo storico-letterario necessario per comprendere il brano, segue l’originale del testo, rispettiva­ mente greco o latino, quindi la traduzione in lingua croata, ed in­ fine le informazioni, indispensabili per il lettore d’oggi, riguardanti luoghi, fatti e personaggi menzionati nel testo. Si tratta di un pun­ tuale apparato critico ausiliare integrato da un indice dei luoghi, degli autori e dei personaggi, che può essere d’altronde controllato ed arricchito, da parte del lettore, consultando i manuali elencati nella bibliografìa. 341

KAZALO NAVODA IZ PISACA A p o llo d b ib l.

1,9,24 1,9,25,4

85 86, 87

A p o ll. R h o d .

4,286 4,288 4,324 4,323-335 4,330 4,468-470 4,480-481 4,503-506 4,507-521 4,565 4,575-580

62 50 28, 33 48, 50 35 48, 52 49, 52 49, 52 49, 53 222 49, 54

App.

Illyr. 6 7 8 8,23 9,2 Mithr. 101

209 90, 289 289 89, 90 29 68, 221

A rist.

hist. an. II 13(4) p. 508 VIII 13 mirab. 81(82)

31, 32 235 31, 33

105(112) 111

32, 35 62

Arr.

peripl. m. Eux. par. 7 p. 373

68

Cassiod.

Var. VII XII XII XII XII

16 22 23 24 26

299, 300, 302, 302, 303,

304 306 310 311 312

Charis.

I. p. 132,6 K

122

Cic.

De orat. 3,11 leg. 1,5 Verr. 2,2,5

70 136 308

Dio Cass.

41,40 54,20

100, 102 100, 102

Diom.

I. p. 388,22 K

123

Enn.

ann. XVI 421 (Vahlen) 1. XV-XVI

192 110-114

Eutr.

3,7

88, 288

Fest.

p. p. p. p. p. p. p. p. p. 344

168 L 210,11 L 254 L 310 L 326,23 L 341,23 M(539 L) 348 L 398-400 L 432 L

122 120 122 123 119 129, 133 121 203 123

p. 444 L p. 444,5 L p. 446 L p. 460 L p. 488 L p. 514 L

124 192 120, 122 201, 202 129, 133 121

Flor.

epit. 1,18 1,26 2,13

279 108, 121, 280, 281 280, 281

Geogr. Rav.

4,22 4.30 4.31 4.36 4.37 5,14 5,24

326, 317, 317, 327, 327, 317, 221,

330, 326, 320, 333 334 327. 328,

334 327 326, 332 333, 334 334

Hekat.

frg· 59 60 61

26 26, 28 26, 29

Hom.

11. 2,489

129, 131

Host.

Bell. Hist. fr. 1-7

128, 129

Isid

Etym. 9,2,83 14,4,17

210 210

Itin. Ani

prov. 265.4-272,7 265.4- 270,2 270,1 270,3-272,7 271,3 marit. 496,6-7

322 323 316 324, 325 316 317, 322

345

496,6-520,2 516 519.3 519,3-520,2 519.4

322-323 305 317 325 221

lui. Obsequ.

M. Junio et A. Manlio coss.

284

Iust.

32,3

207

Liv. 10,2

periodi. 20 21,16 21.34 22,49,6 24,16 39.55 39,55-6 39.56 40,18 40,26 40.34 40,42 40,50 41.1 41.1- 4 41.1- 14 41.2 41.3 41.4 41.4 41.5 41.6 41.7 41.7.1 41,7,3 41.8 41.9 41.10 41.11 41.11.1 41.12 41.13 41.14 43.1

346

135, 142, 159 186 288 135, 161 135, 163 135, 135, 144, 285 179 117, 139 135 145, 146, 147 153, 139, 140, 140, 286 195 140, 140, 140, 121,

141, 155, 284 158, 287, 296

142 143 143, 164 144, 165 166 167, 286 172 174 175 140, 147, 177, 193 148, 180, 186 148, 168, 180 149, 149, 150, 140,

182 183, 189 185 151, 192

121

141, 141, 141, 135,

152, 193 153, 195 196 153, 196

43,2 43.5 43.9.5 44,31 perioch. 57 perioch. 59 perioch. 110

184 135, 154, 198 169 179 191 191 256

Lucan.

Phars. 4,406 4,408 4,462 (Shol.)

260 257-260 264

Lyk.

Alex. 1016-1026

57

Macr.

Sat. 6.1.7 6,1,24 6,1,50 6,1,53 6,2,30 6,2,32 6,3,1 6,3,3 6,3,6 6,4,19 6.5.8

119 119 120 120 109 116 109 117 129, 131 124 128, 131

Marc.

Epit. Artem. 4.911 4.1011

67 68

Mart.

epigr. 1,29 2,43,3 8,28,7 12,63 13,101

Mela

2.3 2.4 2,7 2,55

272 271 219 270, 271 271 213, 215 214, 219 214, 221 208

347

Non. Marc.

219,12

122

Ovid

met. 4,564-603 12,43

43 267

Paus.

10,32,19

91, 92

Plin.

nat. 2,103 2,223 2,229 3,17 3,23 3,25 3,29,2 3,29,140 3,38 3,44,5 3,86 3,126-128 3,127 3.129 3.130 3,136 3,139 3.143 3.144 3.151 3.152 3,191 6,12 7,101 7,28,111 9.53 10.53 14,60 15,8 17,31 37,46

219, 233 219 219 225 175 64 225 189 230 231 212 232 97 128, 218, 236, 212, 260, 261 28, 239 102 240,261 218 208,216 321 221, 232, 325 271 68 108, 117, 118 127 33 235 233 271 233 195

Plin.

epist. 1,13

348

272

Polyb.

2,8 3,20

289 159

Prisc.

inst. gramm. I p. 270 H V p. 153,9 H VI p. 259,5 H VI p. 278,13 H VII p. 250,3 H VII p. 281,7 H X p. 518,17 H

128, 130 121 118 123 116 116 119

Prop.

2,24,126

271

Ps. Skyl.

20 21 81

38, 39 38, 39, 64, 92, 237 68, 221

Ps. Skymn.

118-195 369-401 391

60-62 60-65 39

Ptol.

geogr. 2,16,2 2,16,8 3,1,23 3,1,24 3,1,27 3,1,28 5,6,7

95, 96, 98 95, 97, 221, 240 95, 97 68, 96 97, 189 240 68, 221

Strab.

geogr. 1,2,39 1,3,15 2,5,20 2,5,30 5,1,1 5,1,4 5,1,8 5,1,9 5,215

42, 71, 72, 76 72, 77, 77 73, 78 64 73, 78, 42, 73, 209

75 222

169 74, 79, 80

349

6,277 7.5.1 7.5.2 7.5.3 7,5,3-4 7,5,5 7,5,9 7,7,8 14,1,26

83 68 208 74, 80 74, 81, 222 63, 75, 82 90 66

Tac.

hist. 2,8,9 2,54 2,70 2,72

273 274 Ili,

274, 275

Varr.

1. L. 6,82

121, 192

Verg.

Aen. 3,75 3,175 3,585 4,174 4,627 5,685 (Schol) 6,625-627 10,488 12,121 (Schol) 12,492 12,552 georg. 1,18 4,126

129, 131 120 124 267 123 121 126 119 128, 130 120 119 120 271

Zonar.

8,20

350

100, 101

KAZALO IMENA A ABRUZZI 243 ACUE Lucije 175, v. Atije ADAM 290, 299 ADIGE 232 ADRIAS 62, v. Jadran ADRIJA rijeka 62, 68, 83 ADRIJA eponim Jadrana 62 ADSALLUTA 236 AD TURRES 96, v. Crikvenica AEGIDA 238, v. Kopar AEPULO 121, v. i Epulon AFRIKA 57, 61, 99, 159, 212, 224, 231, 254, 265, 280, 282, 293, 297, 315 AFRIKA, Sjeverna 290, 315 AFRODITA 43, 79, 285 AGAMEMNON 35 AGIDA 238, v. Kopar AGIJADI 155 AGIT 334 AGRIKOLA 273 AGRIPA 78, 93, 208, 224, 308, 315, 316 AHAJA 280 AHILEJ 52 AITHRE 124 AJA 58 AJAJA 86 AJANT 58, 117 AKCIJ 99, 200

AKROKERAUNIJSKI RT 58, 68, 215, 216, 217 AKVILEJA 8, 10, 67, 77, 78, 80, 127, 134-199 passim, 209, 219, 220, 230, 232, 234, 236, 237, 241, 261, 285, 313, 316, 323 AKVILEJCI 177, 197 AKVILON 294 AKVITANUA 251 ALBANIJA 58, 158, 216, 217, 247, 261 ALBENGA 241 ALBONA 240, 243, 244, 260, v. i La­ bin

ALEKSANDAR SEVER 99 ALEKSANDAR VELIKI 37, 56, 205, 252, 293 ALEKSANDRA-KASANDRA 56 ALEKSANDRIJA 12, 41, 42, 45, 76, 88, 93, 222, 256 ALEZIJA 190 ALFU 63 ALFÒLDY, G. 28 ALFRED VELIKI 291 ALIJA 184 ALOON 68, v. Alvona, Labin ALPE 61, 71, 78, 101, 161, 168, 198, 208, 220, 232, 236, 249, 250, 294, 330, 334 ALPE Istočne 241, 295 ALPE Julijske 211, 241 ALPE Peninske 295 ALPE Središnje 295 351

ALSA 232 ALTIN 220, 232 ALUON 98 ALUONA 98 ALUPSI 39 ALUTAE 240 ALUTRENSES 240 ALUTRENZI240 ALVONA 240, 320, v. Ubiti ALZIJ 231 AMBRACIJA 108, 109, 115 AMBRACIJA 114 AMBRACIJSKI ZALJEV 25, 107, 200

AMFION 266 AMIS 70 ANAKS 232 ANAKSIMANDAR 25 ANCONA 169, 239, 244, v. Ankona ANDAUTONIJA 236 ANEJ FLOR 278 v. Flor ANEJ LUKAN Marko v. Lukan ANGUR 50 ANKONA 81, 169, 170, 215, 239 ANONIM RAVENJANIN 7, 12, 14, 15, 81, 96, 305, 314-335 possim, v. Ravenjattin ANTENOR 64 ANTIGON 181 ANTIOH III 108, 109 ANTIOPA 266 ANTONIJE Gaj 102, 256, 257, 261, 262, 282, 297 ANTONIJE Marko 200, 256, 261, 297 ANTONIN Pio 93 ANTONINI 98, 206, 278 ANTONINSKI Opis putova 7, 12, 14, 96, 314-335 passim APAMEJA 109 APIJAN 7, 10, 12, 88-90, 100, 209, 256 APIJE Pulher (zapravo: Klaudije Pulher) 281, v. Klaudije Pulher APOLODOR ATENJANIN 85 APOLODOR IOLOG 252 APOLODOROVA biblioteka 7, 12, 13, 85-87 passim 352

APOLON 36, 125, 126, 131, 132 APOLONIJA 158, 217, 218, 231, 261 APOLONIJA crnomorska 59 APOLONIJE Rođanin 7, 12, 13, 28, 35, 38, 41, 42, 43, 44, 45-55 pas­ sim, 62, 63, 64, 68, 76, 80, 86, 209, 222, 235, 242, 248, 253 APSAR 221 APSAROS rijeka 68. 221 APSAROS utvrda 221 APSIRT 47.50, 51, 52.54, 55, 68, 81, 86, 221, 246, 248 APSIRT otok 69 APSIRT grad 69 APSIRTEJCI 39, 47, 52, 68 APSIRTI 52, 68, v. Apsirtejci APSIRTIDA 221 APSIRTIDE 51, 64, 66, 68. 77, 81, 86, 248 APSIRTOS 69 APSIRTOVI otoci 35,47, 48. 54, 63, 66, 85, 87, 221, 247, 248, 251, 253, v. Apsirtide APULCI 230 APULIJA 165, 242, 249, 280, 288 AQUILEJA 161, v. Akvileja AQUINCUM 294 ARABIJA 37, 71 ARAUZA 324 ARBA 97, 231, 246 v. Rab ARDUBA 190 ARGIRUNT 245 AREKOMICANI 207 ARES 43, 79 AREZZO 162 ARG 35 ARG graditelj 53 ARGENTARIA Polla 269 ARGIRINCI 57, 58 ARGO 35, 36, 46, 53, 86, 236 ARGOUDA 35 ARGONAUTI 30, 35, 41, 42, 45-55 passim, 71, 85, 86, 209, 210, 221, 235, 248, 267, 294 ARGOS sin Friksov 47 ARIJE Didim 70 ARIMINIJ 169, v. Rimini ARISTODEM 70

ARISTOTEL 7, 12, 13, 15, 32-36, passim, 53, 63, 64, 80, 205, 212, 235, 309 ARKADIJA 242 ARMENIJA 70 ARSIA 231, 239, v. Raša ARSA 231, v. Raša ARTA 115, v. Ambracija ARTEMIDA 36, 47, 51, 52, 132 ARTEMIDOR 7, 12, 66-69 passim, 70, 96, 98, 219 ASERIJATI 240 ASSERIA 240, 243, 244 ASSERIATES 240 ASTARTA 285 ATAMANT 45 ATENA 41, 53, 70, 86, 92, 107, 125, 255, 266 ATENJANI 34 ATERNO 231 ATESTE 232 ATIJE Lucije 175, v. Acije ATIKA 48, 92 ATILA 313 ATINTANCI 90 ATLANTIK 59, 212 ATLAS 61 ATRIJA 28, 62, 78, v. Adrija, Hatrija AUFID 165, v. Ojanto AUFIDIJE Bas 223 AUGUST 70, 77, 78, 93, 102, 126, 133, 168, 170, 201, 205, 208, 224, 230, 234, 239, 241, 256, 272, 293, 295, 304, 308, 312, 315, 332 AUGUSTIN »časni muž« 312 AUGUSTIN sv. 290, 291 AURELIJE Gaj 163 AURELIJE Marko 93, 99, 304, v. Marko Aurelije

AURELIJE Simah 115 AURELIJE Viktor 108, 115 AUSA 163 AUSETANCI 163 AUTARIJATI 29 AUTARIJEJ 29 AUZONCI 86 AUZONUA 86 AVALA 50 AVERNO Lago 308 23 - Antička svjedočanstva o Istri

AVERNSKO jezero 308, 309 AZIJA 28, 37, 56, 59, 71, 76, 212, 224, 249, 250, 254 AZINIJE Polion 88, 271 B BAG 245, 331, 334 BAGNI isola dei 247, 319 BAHRENS E. 129 BAJE 308 BAKAR 96 BAKARSKI otoci 159 BAIARCI 194 BALE 189 BALKAN 83, 165, 277 BALKANSKI poluotok 25 BALTIČKO more 53, 248 BARBANNA 43 BARBARIGA 189 BARBATUS 177 BARBIJI 220 ΒΑΤΟΝ 102 BAVARSKA 295 BEBIJE TAMFIL Gnej 163 BEBIJE TAMFIL, Marko 164, 165, 166 BEČ 167, 239, 240, 294, 314, 329, v. Wien, Vindobona

BEDA Časni 291 BEDRIJAK 276 BEGOVAČA 245 BEKULONIJE, Aulo 175 BELGIJA 223, 295 BELIZAR 298, 313 BELLUNO 240 BENESKA SLOVENIJA 232 BENGAZI 41 BENKOVAC 240, 244 BENUSSI, B. 210 BEOGRAD 50, 236 BEOTIJA 43, 46, 53, 249 BERAM 238 BERGK Th. 127 BERLIN 304, 323, 328 BITIJA 109, 116, 117 BITINIJA 76, 99, 251 BIZANT 32, 33, 37, 306, 313

353

BLANDONA 324 BLAŽOV Mlin 189 BLISKI Istok 315 BOJANA 43 BOJI 160, 162, 274 BOKA Kotorska 54, 157 BOKOKOTORSKI zaljev 77 BOLONJA 162, 276, v. Bononija BONONIJA 276 BOSNA 321 BOSNA rijeka 190 BOSPOR 33, 36, 251 BOSPORSKI tjesnac 30, 35, 47, 50, 235 BRAČ 325 BRAGA 290 BREN 206, 207 BRESTOVICA 170, 171, 172 BRIBIR 244 BRIGI 51 BRIGIJSKI otoci 35, 47, 51, 54 BRIJUNI 247, 321, 335 BRIKSIJA 241 BRINDISI 157 BRITANIJA 51, 78, 213, 223, 254, 295, 315 BRITANSKI otoci 47, 93 BRIŽANI 52, v. Brigi BRUNDIZIJ 107, 135, 157, 158, 165, 197, 216, 222, 261, 297 BRUNDIZIJCI 165, 289 BRUNDIZIJSKI rt 157, 284 BUBULCI obitelj 284 BUDAPEST 28 BUDIM 294, v. Aquincum BUDIMPEŠTA 240 BUG Zapadni 218 BUGARSKA 293 BUJE 241 BULlC F. 243 BULINI 242 BURNUSTI 243 BUZET 98, 320 C CAELII 171, v. Ćeliji CALDERINI 237 354

CAMBRIDGE Mass. 75, 155 CAMPIDOGLIO 187, 188, v. Kapitolij

CAPRIS 238, v. Kopar CARACA 240 CARICI 240 CARIGRAD 33, 130 CARSTVO 224, 261, 278, 285, v. Rimsko Carstvo

CASTRUM Novum 231 CAVTAT 325 CECILIJE Teukro Tit 108, 118 CECILIJI 108, 109, 117, 121, 127 CELER 276 ĆELIJE 109, 117 CEUJE Gaj 117 ĆELIJE Tit 117 ĆELIJI 117 CELSINA 304, 305 CELTES K. 314 CEN oslobođenik 274 CERERÀ 136, 261 CERKNISKO jezero 68 CERTUS 276 CETINA 217 CEZAR 99, 102, 168, 190, 224, 234, 255, 256, 260, 261, 262, 264, 281, 290, 291, 296, 297 CEYLON 315 CICERON 70, 115, 136, 217, 265, 273, 297 CICERON Kvinto 70 CIKLADE 63, 82 CILICIJA 70, 262 CILlCANI 262, 282 CINCIBIL 198 CINT 126 CINTUA 126 CIRCEO rt 251 CIRENA 41 CISA 246, 247 CIVIDALE del Friuli 313, v. Ce­

dati

CIZIK 251 CLASSIS 234 CLUVER 189 CONCORDIA 232, v. Konkordija COPPO 189 CORDOBA 271, v. Korduba

CORNELIUS Nepos 235, v. Komelije

CRES 8, 39, 51, 97, 221, 246, 248, 305, 321, 325, 335, v. Celsina CRIKVENICA 96, 331, 334 CRNA Korkira 78, v. Korčula CRNA Gora 279 CRNE stijene 35, 36 CRNO more 30, 32, 33, 36, 38, 46, 47, 50. 59, 62, 63, 68, 76, 77, 86, 209, 210, 235, 251, 293 CRVENO more 47, 212 CULICI 28, 240 CURICI 240 CURICTAE 28, 240 CURICTUM gens 260 CZOERNIG C. Freih. von 219 C

ĆASKA 246 ČEDAD 233, 313 ČEPIĆ 193 CRVAR 335 CRVAR Mali 335 ČRVAR Veliki 335 Ć

ClCARIJA 8, 321 D DA 329, v. Dan DACANI 277 DALMACIJA 99, 102, 208, 245, 241, 293, 294, 297, 305, 316, 317, 323, 325, 335 DAMASK 316 DAN 330, 331 DANTE 291 DANUVIUS 209, v. Dunav DAORSI 29 DARDAN 29, 294 DARDANCI 29, 294 DARDANELI 46

DARDANIJA 294 DARIJE 37, 252 DARTO 29 DASARETI 29, 215, 216 DASARO 29 DEDAL 34, 35 DEGRASSI A. 81, 169, 218, 231, 236, 238, 241, 245, 247, 320, 329, 332, 334 DEL otok 126 DELFI 206 DELFIJ 63, v. Alfij DELIBLATSKA peščara 50 DELL Harry J. 89, 100, 101 DELMATI 261, 217 DEMETRA 261 DEVIN 170, 237 DIANA 36 DIODOR 224 DIOKLECIJAN 287, 294, 306, 315, 316 DIOKLECIJANOVE terme 184 DIOMED 78, 79 DIOMEDOVI otoci 78, 222 DIOMEDOVO svetište 78, 79, 169 DION Kasije v. Kasije Dion DIRAHU 216, v. Drač DIRKA 266 DISKELAD 220 DIVKOVIC M. 188 DIZER 58 DMITAR Hvaranin 82, 88, 89, 90, 101, 109, 289 DOBERDOB 172 DOBRUDŽA 293 DODONA 53, 86 DOLABELA v. Komelije Dolabela DOLIKHE 35, v. Sam DOMICIJAN 273 DON 46, v. Tanais DONJA Panonija 102, v. Panonija DONJE more 62, 169, 231, 260, v. Tirensko m.

DRAČ 51, 216, 217, 231, v. i Dirahij DRAGA budavska 190, 193 LRAGA timska 238 DiAGA beramska 238 DRAGONJA 333 DRXVA 162

355

DRILON 208 DRIM 4 $ , 54, 208, 247, v. i D r ilo n DRINA 293 DRINIJ 247 DRNOVO 236, v. N e v i o d u n u m DRUZ 102, 168 DUNAV 15, 27, 28, 30, 32, 33, 35, 36, 38, 47, 48, 50, 62, 63, 64, 68, 71, 75, 76, 77, 79, 101, 102, 206, 208, 209, 210, 211, 218, 220, 234, 235, 277, 293, 294, 295 DURONIJE Lucije 165, 169 DURRÈS 216, v D ra č , D ir a h ij Đ

ĐERDAPSKA klisura 50 E EAK 34, 52 EANT 218 EBERT 203 EBRO 53, 160, 163, v. H ib e r u s EBUCIJE Marko 171 EDIP 266 EDITANCI 159 EET 46, 50, 54, 58, 68, 86, 209, 248, 267 EFEZ 25, 66, 251 EFOR 59, 88 EGEJSKO more 10, 50, 63, 83, 266 EGINA 48 EGIPAT 38, 70, 71, 88, 134, 183, 316 EGIDA 238 EJDIJA 58 EKVI 156 ELEKTOR 252 ELEKTRIDE 33, 39, 47, 48, 52, 53, 54, 55, 64, 220, 222, 248, 252, 253, v. i J a d r a n s k i o to c i ELIJE Gaj 107, 171, 176 ELIJE Hadrijan 171, v. H a d r ija n ELIJE Tit 107, 171, 176 EMILIJE Marko 155, 156 EMILIJE Lepid Marko 285 EMILIJE Paul Marko 156, 165

356

EMILIJE Paul Macedonski Lucije 163, 197 EMILIJE Skauro Marko 197, 230 EMONA 219, 236, v. L ju b lja n a EMPEDOKLO 252 ENEJA 99, 107, 119, 132, 285, 294 ENGLESKA 39 ENHELEJ 29 ENHELEJCI 43, 44, 54, 57, 64, 215, 216, 242, 266 ENIJE 7, 11, 107-124 p a s s im , 125, 127, 128, 167, 171, 192, 203, 285 ENONCI 39 ENOTRIJA 78 EPIDAMNO 158, 216 EPIR 57, 58, 82, 90, 157, 197, 215, 216, 231, 280, 293 EPULON 11, 16, 108, 114, 120, 121, 167, 172, 177, 189, 191, 192, 278, 279, 281, 284 ERAFRONIA 335 ERATOSTEN 14, 66, 70, 71, 76, 83, 212

ERIDAN 34, 52, 53, 59, 64, 80, 220, 248, 252 253, v. P a d ERITREJA 249 ESHIL 203, 252, 253 ESKVIUNSKA vrata 184 ESTE 232 ESTRTJA 222 ETEOKLO 266 ETIOPIJA 71, 212 ETNA 61, 194 ETJLCI 107, 108, 109, 115, 281 E70LIJA 109 ETRUŠČANI 156, 230, 283 ETRURIJA 78, 86, 178, 230, 283 EUBEJA 48 EURIKUJA 203 EURIPID 203, 252, 253 EUROS 293 EUTROPIJE 7, 12, 90, 101, 102, 287-289 p a s s im , 290, 296 EUZEBIJE Cezarejski 290 EUROPA 26, 28, 29, 34, v. i E v r o p a EVROPA 9, 37, 56, 59, 62, 71, 76, 93, 212, 224, 248, 254, 291, 315, 330, v. i E u r o p a

F FABIJE Buteon Kvinto 164, 165 FABIJE Kunktator 164 FABIJE Labeon Kvinto 161 FABIJE Maksim Kvinto 156, 164, 165, 166 FAETON 34, 64, 65, 80, 220, 248, 252 FAMA božica 267 FAR 222 FARZAL 265, 297 FAVERIJA 192, 193 FAZID 46, 266, v. i Rioni FEACANI 47, 215, 216 FECUSSES 241 FENIČANI 43, 160 FERTINATES 240, 243 FERTINIUM 240 FEST 121, 122, 127, 128-133 pas­ sim, 192, 200, 201, 297 FIDENTIN 272 FIGUL konzul 217 FILIPI 218, 297 FILIP Macedonski 56, 62, 82, 108, 164, 206, 285 FILIP otac Aleksandra Velikoga 205, 293 FILOKSEN 252 FLAGOGNA 240 FLAMINIJE Gaj 56, 162. 167 FLAMONIA 240 FLAMONIENSES Carici 240 FLAMONIENSES Vanienses 240 FLAMONIJENZI 240, v. Flamonienses

FLANATES 240 FLANONA 236, 240, 243, 244, 245, 261, v. Plomin FLAVIJE Kaper 122 FLAVIJEVA cesta 320, 324 FLAVUEVCI 269 FLAVIUS Magnus Aurelius Cassiodorus v. Kasiodor FLOR 7, 12, 100, 158, 165, 167, 170, 181, 206, 231, 256, 278-296 pos­ sim,

FLUVIUS Frigidus 233, 319 FOKIDA 91

FORBIGER 61 FORETANI 240 FORMION 97, 234 FOROIULIENSES 240 FOROJULIJENZI 240 FORTUNA 184 FRANCESCHI C. de 170, 189, 192, 193, 211, 263 FRANCUSKA 53, 61, 163, 295, 315 FRENTANCI 230 FRICK K 214 FRIDLAENDER L. 271 FRIKSO 45, 46, 47 FULFINIJ, grad 97, 244 FULFINION 240 FULVIJE Centumal Gnej 296 FULVIJE Flak Kvinto 167 FULVIJE Flak Marko 198 FULVIJE Nobilior Marko 108, 109, 115 FULVIJI 167 FURIJE Gaj 169, 170 FURLANIJA 313 G GABROVICA 172 GACKA 81, 245 GAFFIOT F. 186 GAJ GRAKHO, pučki tribun 182, v. Sempronije, Grakhi braća GAL 29 GALACIJA 206, 207 GALAĆANI29 GALATEJA 29 CALATI 181 GALBA 273, 276 GALDI M. 207 GALEZ 271 GALI 61, 158, 160, 161, 166, 172, 179, 197, 230, 274, 289 GALICIJA, španjolska 290 GALIJA 78, 139, 163, 164, 165, 166, 168, 179, 181, 178, 186, 196, 206, 212, 262, 294, 295, 325 GALIJA Belgijska 295 GALIJA Cisalpinska 89, 158 GALIJA Lionska 295

357

GALIJA Narbonska 201, 205, 207, 223 GALIJA prefektura 306 GALIJA Senonska 215 GARGANO 222 GARGANO Monte 260 GAVILIJE Novel Gnej 178 GAVILIJE Novel Lucije 178 GEJA 50, 51, 85, 263 GELIJE Aulo 119 GENCIJE 165, 169, 179 GERGOVIJA 190 GERMANIJA 212, 213, 223, 254, 295, 316 GERMANIJA Donja 295 GERMANIJA Gornja 295 GETA 274, 277 GETI 277 GIBRALTAR 47, 59, 76, 212, 253 GISA 246, 247 GNIRS A. 93, 94, 98, 190, 193, 239, 271, 320, 321 GOLOGORICA 98 GORETTI 299 GORICA 233 GORJANSKO 170, 171, 172 GORNJE more 62, 169, 231, 260 GOTI 298, 299, 313 GRAD bjegunaca 44, 76, 80, 217, v. Polai, Pula

GRADINA kod Bribira 240 GRAKHI braća 170, 234, 237 GRAZ 315, 317 GRCI 10, 12, 13, 27, 28. 33, 43, 46, 51, 53, 56, 61, 79, 157, 200, 202, 205, 210, 217, 220, 222, 234, 235, 248, 251, 252, 265, 289, 293, 294 GRČKA 25, 34, 35,47, 52, 55, 56, 58, 62, 63, 70, 71, 91. 92, 107, 109, 115, 182, 206, 215, 218, 251, 257, 273, 293 GRČKA Velika 279 GRGUR Turski 291 GRIMMA 127 GRK 43, 76, 80, 126 GROAG 276 GROMOVNIK 86 358

H HADRIJAN 30, 91 295 HAIMOS 83 HAMILKAR Barkas 160 HANIBAL 82, 135, 159, 160, 164, 167, 186, 289 HARIBDA 36, 263 HARMONIJA 54, 266 HARMONIJA-Zmija 43, 76 HATRIJA 220, 248, 260, v. Adrija HAZDRUBAL 160 HEBRO 160, v. Ebro HEIDELBERG 218 HEKATEJ 7, 10, 12, 15, 25, 26, 27, 28, 29, 38, 50, 51, 62, 64, 207, 213, 242, 260 HELA 45, 46 HELENA 56, 120 HELESPONT 46 HELIJADE 80, 220, 248, 252 HELIJE 34, 86, 248, 252 HELINO more 46, v. Helespont HELLAS 91 HEM 83, 277, v. Haimos HERA 47, 53, 55 HERAKLEJA 12, 66 HERAKLIT 25 HERAKLO 25, 35 HERAKLOVI stupovi 47, 59, 76, 212

HERCINIJSKA šuma 30, 35, v. Schwarzwald

HERKUL 181, v. Heraklo HERODOT 205, 212, 213 HEZIOD 50, 85 HIBER 160, 163 HIDRIJA 222 HIJ otok 62, 63, 83 HILEJCI 47 HILEJSKI poluotok 243 HILLYRICUM 27, v. Ilirik HIMANI 64, 242 HIPARH 76, 77, 235 HIPERBOREJCI 62 HIPON 290 HISPANCI 160

HISPANIJA 160, 161, 162, 163, 175, 184, 212, 223, 249, 250, 251, 253, 256, 286, 289, 297 HISPANIJA Citerior 163 HISPANIJA Tarakonska 269 HISTAR 27, 209, 234, 236, v. D u ­ n a v , I s tr o s

HISTRI 8, 10, 11, 16, 26, 27, 59, 88, 89, 107, 108,· 109, 114, 115, 116, 117, 118, 127, 128, 134-199 p a s ­ s im , 200, 204, 206, 208, 209, 210, 211, 215, 230, 235, 237, 238, 239, 255, 256, 263, 265, 276, 278, 279, 280, 281, 283, 284, 285, 286, 287, 288, 289, 291, v. I s tr i HISTRIA 26, 27, 185, v. I s tr a HISTROS 235, v. D u n a v HOLMES Rice 163 HOMER 25, 33, 35, 45, 71, 86, 116, 117, 123, 125, 128-133 p a s s im , 212, 216 HORTENZIJE Kvinto 296 HORTENZUE Hortal Kvinto 297 HOSTIJA 126 HOSTIJE 7, 11, 116, 125-133 p a s ­ s im , 237 HOSTILIJE Mancin Aulo 198 HOSTILIUS 126 HRVATI 218, 246, 247, 321 HRVATSKO primorje 64, 81, 94, 230, 242, 245 HVAR 47, 56, 78, 82, 89, 90, 157, 222, 235, 289, 297, 336 I IADERA 217, 246, 261, v. Z a d a r IBERI 163 IBERIJA 92, 102, 253 IDE 182 IDRIJA 233 IKAR 34, 35 IKAR otok 35 IKARIJA 35, v. I k a r o to k ILERDA 256 IUCI 251 IUJENŠANI 194 ILION 194, v. T ro ja

IURI 29, 43, 58, 79, 80, 88, 90, 96, 135, 157, 158, 159, 160, 161, 165, 169, 196, 200, 208, 216, 237, 265, 279, 280, 288, 289, 296 IURIJA 29, 43, 58, 67, 77, 83, 87, 96, 169, 170, 195, 215 IURIJE 29 IURIK 43, 80, 196, 197, 206, 209, 215, 217, 218, 219, 231, 242, 247, 256, 280, 282, 294, 296 IURIK Donji 208 ILIRIK Gornji 208 IURIK prefektura 306 IURSKA rijeka 42, 43, 44, 54, 75 IURSKO more 42 ILLYRICUS fluvius 42, 43, v. I l ir ­ s k a rije k a

INDIJA 66, 71, 212, 315 INN rijeka 295 INO 45 INSUBRI 159, 160, 163 IOLK 46, 53 IRAN 71 IS 252 ISA 222, v. V is ISEJCI 158, v. V iš a n i ISSA 232, 239, v. V is ISTANBUL 33 ISTAR 35, 38, 39, 76, 77, 83, 209, 210, 218, 220, v. D u n a v ISTARSKE Toplice 320 ISTOČNI ocean 212 ISTOČNE Alpe 61, 102 ISTOK prefektura 306 ISTRIDA 39, 92 ISTRA 7, 8, 9, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 26, 27, 30, 31, 37, 38, 39, 48, 59, 64, 70, 71, 80, 81, 88, 93, 94, 96, 97, 98, 99, 100, 102, 107, 114, 127, 128, 134-199 p a s s im , 208, 209, 210, 213, 216, 219, 220, 221, 223, 224, 230, 231, 232, 234, 235, 236, 238, 239, 241, 249, 250, 256, 271, 272, 273, 274, 276, 277, 280, 286, 290, 291, 293, 294, 295, 298, 305, 306, 307, 308, 309, 310, 311, 312,313,314,316,317,319,320, 321, 323, 325, 330, 331, 332, 334, 335

359

ISTRA Pontska 210 ISTRANI 9, 12,25,27,40,64,80, 88, 205, 210, 291, 311 ISTRI 26, 38, 39, 61, 62, 63, 64, 71, 77, 78, 80, 90, 101, 218, v. H is tr i ISTRIE 27, 64 ISTROS 27, 234, v. D u n a v ISTROS nesos 39 ITAKA 216 ITALCI 157, 162, 178, 191, 256, 261, 283 ITALIJA 10, 53, 55, 70, 71, 77, 78, 80, 81, 86, 96, 135, 155, 157, 159, 160, 161, 168, 169, 177, 178, 179, 196, 197, 208, 209, 219, 220, 230, 231, 232, 234, 239, 240, 241, 245, 249, 250, 253, 256, 257, 273, 276, 279, 289, 295, 298, 304, 305, 306, 308, 309, 315, 316, 317, 325, 331, 332, 333, 334 ITALIJA Južna 36, 58, 78, 79, 155, 165, 231, 243 ITALIJA prefektura 306 ITALIJA Sjeverna 90, 134, 158, 162, 220, 249 ITINERARI v. A n to n . O p is p u to v a IVAN Ksitilin 99 IZIDOR Seviljski 209, 210, 291 IZMENI 64 IZOLA 238 J JADERATINI 39 JAFET 330 JAKIN 239, v, A n k o n a JAVA 93 JADRAN 10, 15, 28, 30, 32, 33, 35, 36, 43, 44, 47, 48, 50, 51, 53, 54, 58, 59, 61, 62, 63, 64, 68, 71, 76, 77, 78, 79, 81, 82, 83, 85, 86, 89, 98, 109, 157, 158, 165, 169, 210, 215, 220, 221, 232, 234, 235, 242, 248, 260, 261, 266, 279, 280, 289, 294, 296, 297, 307, 329, 334, v. i Ja d ra n sko m ore

JADRANSKI zaljev 28, 29, 97, 157, 218, 294, v. i J a d r a n s k o m o r e

360

JADRANSKO more 33, 50, 51, 58, 62, 71, 82, 135, 209, 210, 215, 218, 231, 232, 236, 253, 260, 266, 280, 282, 334, v. i J a d r a n JANTARSKI otoci 30, 31, 33, 52. 63, 79, 80, 248, 251, 253, v. i E le k tr ide

JAPODI 81, 97, 127, 134, 135, 157, 161, 168, 197, 198, 224, 230, 231, 233, 236, 237, 242, 243 JAPODIJA 81, 237, 245 JAZON 35, 36, 45-55 p a s s im , 76, 77, 248, 267 JERONIM Kardijski 205 JERONIM sv. 290 JERUZALEM 290 JOKASTA 266 JONIJA 25, 251 JONIJE 62, 77, 82 JONSKI zaljev 26, 28, 77, 82, 307, v. i Jon sko m ore JONSKO more 28, 47, 51, 58, 62, 71, 82, 83, 90 JONJANI 27, 66 JUL sin Enejin 285 JULIJE Opsekvent 7, 134, 184, 283-286 p a s s im JULIJEVCI 285 JUUJSKE Alpe 329, 333 JUNIJE Brut Marko 139, 140, 178, 179, 180, 181, 186, 187, 188, 189, 284 JUNIJE Bubulko Brut Gaj 156, 284 JUNONA Moneta 136 JUPITER Feretrij 159 JUPITER Kapitolijski 187 JURJEVO 97 JUSTIN 12, 62, 64, 205, 206, 207, 208, 210, 218, 234, 290 JUSTINIJAN 238, 298 JUSTINOPOUS 238, v. Kopar K KADMO 29, 43, 54, 266 KALABRIJA 107, 135, 155, 271, 279, 280, 298 KALAID 294

KALEMEGDAN 33 KALIMAH 7, 12, 13, 41, 42, 43, 44, 45, 54, 57, 58, 75, 80, 123, 217, 242 KALPURNIJE Bibul Marko 296 KALPURNIJE Pizon 269 v. Pizpn KALPURNIJI, obitelj 276 KAMPANUA 86, 184, 230, 251, 271, 308 KAMUNI 102 KANA 288 KANDLER P. 170, 192, 193, 211, 241 KANUZIJ 249 KAPELA 241 KAPITOUJ 187, 195, 285 KAPUA 184, 190, 308 KARAKALA Marko Aurelije Antonin 315, 316 KARIJA 37 KARIN 245, 331, 334 KARLOBAG 245, 331 KARNI 68, 81, 97, 135, 161, 197, 198, 230, 231, 233, 241, 330, 331 KARNIJA 329 KARNSKI prijevoj 333 KARTAGA 159, 190 KARTAŽANI 114, 159, 160 KASANDRA 56, 252, v. Aleksandra KASIJE Dion 7, 10, 89, 90, 99, 100, 101, 190, 256 KASIJE Gaj 135, 179 KASIJE Longin Gaj 168, 196, 197, 198, 199 KASIODOR 7, 10, 14, 15, 16, 298-313 passim KATALONSKO brdo 241 KATALI 241 KATALONIJA 169 KATANČIĆ Μ. P. 315 KATARAKTES potamós 237 KATARBATES potamós 237 KATIĆIĆ R. 16, 42, 43, 44, 48, 50, 53, 54, 57, 62, 77, 82, 208, 216, 217, 242, 253, 266 KATMEL 172 KATON Stariji 108, 183 KATUL 297 «AULICI 28, 50

KAULIJACKA stijena 28, 33, 50 KAUUKOI 28, v. Kaulici KAVKAZ 46, 61, 68, 266 KELTI 29, 59,61, 62,86, 89,90, 161, 163, 168, 205, 206, v. Gali KELTIBERI 163, 286 KERAUNIJSKA brda 54, 87 KERAUNIJSKI rt 55 KERAUNIJSKO gorje 47, 58, 82, 83, 215 KERKYRA 54, v. Krf KIUKIJA 70, v. Cilicija KIMARA 215, v. Keraunijsko gorje KINOSKEFALE 56 KIRENA, v. Cirv ta KIRKA 47, 55, 86 KISTANJE 240 KITEJSKA zemlja 54 KITEJ 54 KLANAC 172 KLASTIDIJ 158 KLAUDIJE 99, 212, 213, 223, 295 KLAUDIJE Marcel Marko 135, 158, 159, 161, 163, 165, 166, 168, KLAUDIJE Neron Tiberije 164, 165, 178, 179, 193, 194, 196 KLAUDIJE Ptolemej, v. Ptolemej KLAUDIJE Pulher 139, 140, 141, 181, 182, 185, 186, 188, 189, 193, 194, 195, 196 285 KLEMENC J. 208 KLEONIM 155, 156, 157 KNID 222 KOBARID 233 KOESTERMANN E. 275 KOLAN 97 KOLENTON 97, 247 KOLHIDA 36, 42, 46, 47, 54, 58, 68, 71, 76, 77. 85, 217, 224, 266, 267 KOUNSKA vrata 184 KOLOSEJ 269 KOLSANI 47, 50, 51, 53, 54, 58, 75, 80, 85, 87, 209, 210, 217, 239 KOLUBARA 293 KOMEN 172 KOMO 223, 241 KOMOD 99 KONKORDIJA 219, 232, 313 KONSTANCA 86

361

KONSTANCIJE Gal 39 KONSTANTIN 304, 306, 307 KONSTANTIN Porfirogent 246 KONSTANTIN Veliki 33 KONSTANTINOPOL 33 KOPAIDA 53 KOPAR 189, 234, 238, 333, 335 KOPARSKI zaljev 333 KOPERNIK 93 KORČULA 47, 54, 78, 157, 212, 222, 232, 235, 263, 297, 325 KORDUBA 255, 270 KORINČANI 115, 248 KORINIJ 245 KORINT 58, 70, 92 KORINTSKA prevlaka 58 KORINTSKI zaljev 107 KORKIRA Crna 222, v. Korčula KORNATI 246 KORNEUJE, v. Nepot KORNELIJE Ceteg Marko 198 KORNEUJE Ceteg (Lentul) Publije 164 KORNEUJE Dolabela 101, 102, 170, 256, 257, 282, 296 KORNEUJE Reks Publije 198 KORNELIJE Scipion Afrički Pu­ blije 167 KORNELIJE Scipion Azina Publije 89, 288 KORNEUJE Scipion Lucije 160 KORNEUJE Scipion Nazika Pu­ blije 162, 167 KORNEUJE Tacit Publije, v. Tacit KORUNKANUE Gaj 158, 296 KORUNKANIJE Lucije 158, 296 KORZICANI 135, 160, 165 KORZIKA 159, 160 KOSITRENI otoci 39, 40, 59, 64 KOSKONIJE Gaj 261 KOSTANJEVICA 172 KOSOVO 208 KRAHE H. 200, 208, 218 KRALJEVICA 331, 334 KRASI, obitelj 14, 274, 176 KRATIŠ 58 KRETA 34, 48 KRF 47, 54, 158, 216, 222, 232 KRINGA 238

362

KRIST 317, 334 KRK 8, 10, 28, 53, 77, 81, 97, 99, 100, 102, 240, 244, 255, 256, 257, 261, 262, 263, 279, 281, 291, 296, 297, 304, 305, 321, 335 KRKA 8, 40, 81, 94, 128, 216, 217, 231, 237, 242, 247, 330 KRON 50, 51, 54 KRONOGRAF 70 KRONOVO more 50, 51, 53, 62, 86, 215 KROTON 243 KRSKO 236 KRUSTUMERIJA 184 KSENARH 70 KSENOFONT 62 KTESIJA 205 KUUCI 240 KUMA 308 KURETI 260 KURIKTI 261, 244, v. Cunctum gens

KVARKVENI 240 KVARNER 45, 294 KVARNERSKI otoci 335 KVARNERSKI zaljev 320 KYANEAI pétrai 35, v. Crne stijene L LABIN 68, 94, 95, 96, 98, 224, 240, 243, 244, 245, 260, 320, 330, 331, 334, v. i Albona LACIJ 183, 230 LACINIJENZI 243 LAKEDEMONJANIN 155 LAKMON 58 LANGOBARDI 201, 313 LAODICEJA 297 LAPIT 116 LATINI 109, 183 LATONA 132, v. i Leta LAURENCIJE 309, 311 LAURIJSKO polje 50 LEIPZIG 90, 91, 114, 125, 129, 170, 192, 202, 215, 229, 265, 271, 275, 288, 289, 292,(322 LEMNO 232

LENTUL Lucije 163 LEONTEJ Lapit 116 LETA 36, 132, v. Latona LEUKADA 25 LEZB 63 LIBIJA 37, 41,47, 57, 59, 71, 76, 169 LIBIJSKA pustinja 47 LiBURN 29 LIBURNI 25, 29, 39, 40, 64, 71, 73, 135, 157, 200, 204, 215, 216, 218, 230, 231, 242, 247, 256, 263, 265, 280, 288, 291 LIBURNIJA 8, 26, 37, 38, 39, 53, 63, 81, 94, 95, 96, 97, 231, 236, 237, 240, 242, 243, 244, 247, 248, 249, 294, 317, 329, 330, 331, 332, 334, 335 LIBURNIJA Trsatska 305 LIBURNIJSKI otoci 63, 77, 81, 83, 294 LIBURNIJSKI zaljev 324 LICINIJE 249, 250 LICINIJE Kras Publije 196 LICINIJE Kras Tit 182 LICINIJE Kras Frugi Marko 275, 276 LICINIJE Lukul Marko 173 LICINIJE Mucijan Gaj 250 LICINIJE Nerva Aulo 180 LICINIJE Strabon Marko 173, 177 LIGURI 86, 162, 164, 165, 178, 179, 182, 193, 194, 196, 289 LIGURIJA 78, 135, 139, 141, 161, 163, 165, 166, 179, 186, 193, 194, 195, 230 UGURSKO more 36 LIKA 230, 243, 245 UKOFRON 7, 12, 13, 41—44 pas­ sim, 56, 57, 58, 80, 217 LIKVENCIJA 232 LIM 238 LISERT močvara 233, 247 LINDSAY W. M. 202, 210 LISSA otok 325 UVIJE Andronik 107, 126 UVIJE Denter Marko 155, 156 UVIJE Tito 7, 10, 11, 12, 15, 16, 77, 88, 89, 100, 117, 134-199 passim, 205, 219, 220, 224, 261, 278, 279,

281, 283, 284, 285, 287, 288, 290, 296 LIVIJIN trijem 184 LONDON 75, 155 LONGUS 177 LOPSI 244, 245, LOPSIKA 97, 245 LOŠINJ 8, 51, 221, 248, 321, 325, 335 LOVRAN 331, 334 LOVRO 310, 312, v. Laurencije LUCIUJE 117 LUERER 209 LUGEJSKA močvara 68 LUKA Mirna 326 LUKAN 7, 36, 100, 102, 217, 246, 255-268 passim, 269, 271, 279, 282, 291, 297 LUKANCI 155 LUKANIJA 280 LUTACIJE Katul Gaj 101 LUZITANIJA 249 LUZITANCI 286 U UEŠ 158, 293 UUBUANA 219, 236, 321 UUBUANICA 211 UUBUANSKA vrata 33 LJUDEVIT kralj M MACEDONCI 56, 165, 205,206, 289 MACEDONIJA 56, 71, 90, 168, 178, 182, 196, 197, 198, 199, 206, 215, 256, 293, 294 MAIXNER Dr. Fr. 275 MAKROBIJE 117, 127, 128-133 passim

MALA AZIJA 47, 64, 70, 71, 83, 178, 181, 206, 222, 251, 262, 266, 273, 284, 294, 316 MALCOVATI E. 282 MALI Medvjed 293 MANUJE Acidin Lucije 162, 167

363

MANLIJE Gnej (Aulo) 281, v. Man­ tije Vulzon Aulo

MANLIJE Vulzon Aulo 139, 140, 168, 177, 178, 180, 181, 182, 183, 185, 186, 187, 188, 189, 191, 285, 286 MANZUOLI 189 MARCIJAL 7, 15, 92, 249, 269-272 passim

MARCIJAN 12, 66, 67 MARICA rijeka 293 MARIĆ R 50 MARIK 274 MARIN iz Tira 93 MARKO Aurelije 304 MARKUMIR 317, 330 MAROKO 316 MARS 184 MARSEILLE 61, 256, v. Masilija MARTOVO polje 184, 195, 315 MARUCINI 230 MASILIJA 61, 165, 256 MAUN 335 MAURETANIJA 130, 212 MAYER A. 28, 63, 96, 97, 98, 218, 221, 239, 240, 243, 245, 246, 247, 305, 321, 330, 335 MAYHOFF K. 229 MEDEJA 36, 45-55 passim, 58, 68, 80, 81, 221, 246, 248, 267 MEDIOLANUM 159, v. Milano MEDULI 251 MEDULIN 193, 320 MEDVEJA 321 MEĐEĐA 321 MEILLET A. 202 MELA 12, 14, 33, 34, 38, 52, 53, 54, 58, 64, 68, 77, 79, 80, 81, 96, 157, 169, 178, 208, 212-222 passim, 224, 232, 234, 235, 238, 239, 242, 246, 325, v. Pomponije Mela MEMOR 277 MENONKALENI 242 MENTORI 40, 63, 64, 242 MENTORIDE 39, 40 MESAPUANI 155, 279 MESINSKI prolaz 263 MESINSKI zaljev 36 MESSINA 298

364

METKOVIĆ 216, 217 MEZIJA 208, 293, 294, 295, 316 MEZIJA Donja 293 MEZIJA Gornja 293, 294 MEZOPOTAMIJA 71 MIGNE 299 MILACI 58 MILANO 159, 223 MILET 12, 25 MILLER I. 275 MILJE 193, 234 MIUSKI zaljev 320 MINERVA 125, 132, 244 MINIJ 53 MINUCI 53 MINOS 34 MINOTAUR 34 MINUCIJE Bazil Lucije 262, 282, 297 MINUCIJE Rufo Marko 89, 101, 288 MINUCIJE Termo Lucije 140, 183 MIRNA 189, 210, 238, 324, 332, 333, v. Luka Mima MIZENSKI rt 223 MUET 47, 55, 325 MOMMSEN 98, 241, 265, 289, 299, 304, 321 MONTE Viso 220 MORAVA 294 MOREL W. 125, 129, 133 MOZELA 295 MRAMORNO more 251 MOLLER C. 61, 64, 67, 68, 89, 96, 97 MOLLER K. 38, 314 MOLLER L 114, 117 MONZER 192 MUTILA 192, 193 MUTINA 196, 285 MUTVORAN 193 MUZE 131, 132 N NADIN 39, 240 NADIŽA 220, 232, 233, 313, v. Natison

NANOS 241 NAPULJ 223, 251, 308 NAR 218 NARBONA 249 NARBONSKA Galija 249 NARON 218 NARONA 217, 244, 261 NASO 177 NATISON 220, 232, 233, v. N a d ita NATISONE 220, 232, 233 ΝΑΉ58Α 232, 233 NAUPORT 236 NAUPORTUS 236 NEDETI 39 NEDINATES 240, v. N e d in a ti NEDINATI 240 NEDINUM 240, v. N a d in NEFELA 45, 46 NEMAUZ 207, v. N im e s NEPOT Kornelije 212, 224, 235 NEPTUN 309 NERA rijeka 218 NERETVA 63, 83, 158, 216, 218 NERON 223, 250, 255, 273, 274, 275, 276 NESACTIUM 239, v. N e z a k c ij NESTOR 121 NEVIJE Gnej 107, 130, 131 NEVIODUNUM 236, v. D m o v o NEZAKCIJ 15, 16, 94, 97, 108, 114, 116, 117, 121, 140, 141, 177, 189, 190, 193, 239, 244, 320, 321, 335 NICEJA 76, 99 NIGRA Corcyra 232, v. K o r č u la NIKANDAR 252 NIKOMED II 59 NIL 70 NIMES 207, v. N e m a u z NIMFA 41 NIN 39, 245, 330, 331, 334 NIREJ 57 NIŠA 70 NISARD M. 187, 207, 214, 284 NOA 330 NONIJE Marcelo 115 NORICI 295 NORIČANI 100, 102, 103, 197, 241 NORIK 295, 316 NORIN 244, 261, v. N a r o n a

NOVAK G. 82, 289 NOVELI braća 139, 220 NOVIGRAD 189, 332, 333, 335 NUMA Pompilije 285, 286 NUMANCIJA 190 NUMANTINCI 191 O

OCEAN 46, 66, 79, 124 ODERZO 219, 232, 264, v. O p iterg ij, O p ite r g iu m

ODISEJ 57, 85, 86, 132, 203, 216 OFANTO 165, v, A u fid OGLEJ 161 v. A k v ile ja OHRIDSKO jezero 216 OINEUS 96 OJNEJ 96 OKRA 230, 241 OKSIRINH 42 OKTAVIJAN 197, 200, 218, 219, 232, 238, 261, 262, v. A u g u s t OKTAVIJE Gnej 297 OKTAVIJE Libon 282, v. O k ta v ije M a r k o , S k r ib o n ije L ib o n

OKTAVIJE Marko 102, 257, 265, 296, 297 OLBONENZI 243 OLIB 39 OLSI 39 OMIŠ 242 OMIŠALJ 240, 244 OPITERGIJ 241, 263, 282 OPITERGIJCI 256 OPITERGIJSKE gore 232 OPITERGIUM 219 OPSEKVENT Julije 134, v. J u lije O psekvent

ORHOMEN 53 ORIGEN 290 ORIK 216 OROZIJE Pavao 7, 89, 90, 100, 101, 102, 256, 282, 290-297 p a s s im ORSER Mali 321 ORSER Veli 321 ORTOPLA 245 ORTOPUNI 245 ORTOPLINIJA 245

365

OSOR 39, 97, 221, 246, 325 OSTROVICA 243 OTON 273, 274, 276 OTRANTSKA vrata 28, 215, 260 OV1DIJE 43, 261, 267 OXFORD 210, 274 P PAD 8, 33, 34, 36, 47, 53, 55, 68, 80, 86, 89, 90, 158, 159, 168, 194, 210, 215, 220, 232, 234, 248, 250, 252, 253, 260, v. i Eridan PADOVA 134, 232 PADSKA nizina 61 PADSKO ušće 28, 31 PADUS 53, v. Pad PAFLAGONCI 64 PAFLAGONIJA 47, 64 PAG 40, 97, 221, 246, 253 PAGAZE 46, 48, 53 PAKUVIJE Marko 202, 203, 204 PALADA-Atena 132, v. Atena, boži­ ca

PALANT 119 PALATIN 285 PALATINSKI brijeg 285 PALESTINA 71, 290 PALMIRA 316 PANDAR 109, 116, 117 PANONCI 10, 100, 102, 168, 208, 294 PANONIJA 208, 209, 219, 236, 294, 295, 316, 323 PANONIJA Donja 294 PANONIJA Gornja 99, 102, 294 PAPAZOGLU F. 208, 216 PAPINIJAN 306 PAPIRIJE Turdo Gaj 180 PAR 82, 222 PARANI 82 PARENTINCI 245 PARENTIUM 238 PARIS 56 PARIZ 61, 67, 86, 96, 187, 202, 207, 214, 268, 278, 284 PARMA 285 PARNAS 92 366

PARTENI 215, 216 PARTINCI 29 PARTO 29 PASIN 245 PATAVIUM 232 PAUZANIJA 7, 15, 91, 92 PAUZANUA Historičar 91 PAUZANIJA Solist 91 PAVAO ĐAKON 122, 133, 200, 201, 202, 204, 235, 288 PAVAO »okretni muž« 312 PEDIKUU 230 PELAZGI 35 PELEJ 52 PELIGNI 230 PELIJA 46 PELOPONEZ 35, 47, 92, 215 PENELOPA 203 PERE, obitelj 284 PERTHEY G. 323 PERTINAKS 99 PERZEJ 163, 178, 182, 196, 197, 206 PERZIJA 56 PETILIJE Spurin Kvinto 164, 165 PEUKET 242 PEUTINGER K. 314 PEUTINGEROVA tabla 7, 12, 14, 68, 94, 96, 98, 246, 247, 314-335 passim

PHLANON 68 PIACENZA 171, v. Placencija PICEN 249 PICENTIJANI 230 PICHON 255 PICUGI 238 PIĆAN 98, 238, 332 PIDNA 163, 197, 206 PIETAS Iulia 238 PIKUENTON 98, v. Buzet PINARIJE Ruska Marko 165, 166 PIND 58, 218 PINDER M. 323 PIQUENTUM 98 PIR 115, 280 PIRAN 320, 333, 335 PIREJI 218 PIRENEJI 61, 253 PITACCO G. 127 P m JA 222

ΡΙΖΑ 165, 166, 178, 179, 193, 196 ΡΙΖΟΝ 255, 269 PLANKTE 36 PLAUT 133 PLEREJI 216 P ii NIJE 7, 12, 14, 15, 33, 34, 38, 43, 52, 53, 62, 63, 64, 66, 68, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 89, 96, 98, 117, 121, 157, 162, 169, 179, 189, 205, 208, 209, 212, 215, 216, 218, 220, 221, 222, 223-254 p a s s im , 261, 269, 271, 309, 317, 325, 330, 333 PUNITE Mlađi 223, 272, 378, PLISKOVICA 172 PLACENCIJA 171, 172 PLOMIN 66, 68, 94, 96, 98, 224, 236, 240, 243, 244, 294, 334 PLOMINCI 240 PLOMINSKI zaljev 68, 236, 237, 243, 244, 245 PO 171, 220, v. P a d POBJEDA - Viktorija 195 PODGRAĐE 243, 244 PODUNAVLJE 27, 33, 44, 48, 210, 235, 271, 295 \ PODZEMLJE 34, 51, 126, 131, 160 POJAN 217, v. A p o lo n ija POLAI 43, 44, 54, v. i P u la POLENCIJA 249 POUBIJE 70, 79, 82, 83, 99, 138, 159, 205, 208 POUFEM 29 POUNIK 266 POLIPOJT Lapit 116 POLLINA 261, v. A p o lo n ija POMER 193 POMORAVLJE 293 POMPEJ 70, 99, 102, 205, 255, 256, 257, 262, 265, 282, 291, 296, 297 POMPEJ Fest Seksto 200, 201, 297, v. F e st POMPEJI 276, 308 POMPEJ Trog 7, 12, 13, 62, 64, 205-211 p a s s im POMPONIJE Mela 7, 43, 52, 62, 63, v. M e la POMPONIJE Sekundo 223 PONT 63, 70, 273

PONTOS Eukseinos 33, v. i

Cmo

m ore

POPILIJE Sabelac Gaj 176, 177 POREČ 94, 97, 170, 189, 211, 238, 244, 320, 321, 324, 326, 332, 333, 335 PORER 336 PORTOGRUARO 219, 232 PORTUNATA 246 POSAVINA 208, 293 POSEJDON 263, 309 POSEJDONIJE 79, 212 POSEJDONIJSKI zaljev 78 POSIDONIJE Rodski 70, 71, 205 POSTUMIJE Albin Lucije 286, 296 POZZUOLI 184, v. P u te o li PREČKO 171 PREMANTURA 336 PREMUDA 335 PRETORIO 324 PROMINA 244 PROMUS 277 PROPERCIJE Seksto 126 PROSECCO 98, 233, v. P r o š e k PROŠEK 97 PRIJAM 56, 120 PRIMORSKE Alpe 231 PRISCIJAN 126, 127, 128-133 p a s ­ s im

PRISCIUJAN 290 PSEUDO-ARISTOTEL 30, 53, v. A r is to te l

PSEUDO-SKILAK 7, 12, 16, 27, 39, 40, 43, 53, 64 PSEUDO-SKIMNO 7, 12, 53, 59-65 p a s s im , 68, 80, 82, 83, 242 PTOLEMAIDA 93 PTOLEMEJ 7, 12, 14, 41, 66, 93-98 p a s s im 317 PTOLEMEJ kralj 285 PTOLEMEJ Filometor 183 PUCIN 97, 233 PULA 8,41, 42,43, 44, 48, 58, 76, 78, 80, 81, 93, 94, 97, 190, 208, 212. 217, 218, 219, 230, 238, 239, 241, 245, 246, 256, 266, 316, 317, 320, 321, 323, 324, 325, 332, 333, 334 PULARIJE 247 PULSKI zaljev 217

367

PUNICUM Bellum 191 PUNJANI 160 PUTEOLI 184, 308 PUTEOLSKI zaljev 308 Q QUAERI 320 QUARQUENI 240 R RAB 83, 97, 231, 244, 245, 246 RADAMANT 34 RAJNA 53, 210, 253, 295 RAKALI 189 RANZIANO 233 RASA 8, 28, 94, 210, 211, 231, 234, 237, 239, 241, 242, 247, 263, 293, 294, 317, 320, 321, 330, 332, 333, 334 RASKI kanal 28, 189, 263 RAVENA 179, 234, 308, 310, 311, 314, 317, 321 RAVENJANIN 98, 314-336, passim, v. Anonim Ravenjanin REATIN 232 REATINUM 232, v. Rieti RECIJA 102, 250, 295, 316 REJA 51 REJIN zaljev 51, 62 REKA 79, 233, 234 REM 184 RETI 295 RETIJA 102, v. Recija RHÓNA 34, 53, 210, 249, 253 RIETI 232 RIONI 266, v. Faziđ RIM 11, 56, 66, 70, 79, 82, 88,98, 99, 102, 107, 108, 109, 128, 130, 132, 134, 135, 139, 140, 155, 159, 160, 161, 162, 163, 164, 165, 170, 178, 179, 180, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 194, 195, 196, 197, 200, 230, 231, 250, 251, 255, 269, 272, 274, 275, 276, 277, 278, 279, 282, 285, 287, 289, 295, 298, 308, 309, 315 368

RIMINI 163, 169, 179, v. Ariminij RIMLJANI 10, 11, 12, 27, 30, 53, 56, 62, 82, 88, 89, 90, 107, 108, 109, 114, 115, 127, 134-199 passim, 200, 202, 204, 205, 206, 210, 216, 217, 219, 231, 232, 234, 235, 256, 261, 262, 277, 280, 283, 284, 287, 288, 289, 293, 294, 295, 296, 298, 320 RIMSKO Carstvo 11, 12, 14, 88, 90, 93, 208, 243, 290, 294, 295, 304, 306, 307, 309, 314, 315, 317, 319, v. i Carstvo RIMSKO Carstvo, Zapadno 298, 306 RIZONSKI zaljev 77, v. i Boka ko­ torska

RIŽANA 95, 189, 210, 232, 234, 239, 332, 333 RJEČINA 96, 245 ROBIC 233 ROC 98 ROD otok 45, 76 RODAN 220, 253 v. Rhóna ROGOZNICA 243 ROMA 81, 169, 236, 237, 320 ROMANI 27 ROMUL 184 ROOS A. G. 90 ROSTAGNI A. 127 ROSTOVTZEFF M. 274 ROVINJ 238, 243, 321, 332, 333, 335 RUBBIA 233 RUBIKON 99 RUDIJI 107 RUEHL F. 288 RUFIN Akvilejac 290 RUGINIO 333, v. Rovinj. RUIGNO 333, v. Rovinj S SABINCI 230 SAGUNT 159, 160 SAGUNTO 159 SAHARA 295 SALACIJA 249 SALAMANKA 191

SALENTINCI 155, 230, 279 SALERNO 78 SALERNO Colto di 78 SALONA 217, 260, 261, 265, 297, 316, 323, 325 SALUSTIJE historičar 88, 273, 297 SALUSTIJE Gaj Cezarov pristaša 262, 297 SAM otok 35 SAMNIĆANI 156 SAMNIJ 164, 271 SANTA MARIA di Capua Vetere 184, v. K a p u a SARAJEVO 57, 62, 77 SARDI 135, 160, 165, 182, 194 SARDINIJA 70, 86, 159, 160, 165, 166, 182, 183, 193, 194, 231, 316 ŠARMATIJA 212 SASON 222 SATIR 252 SATURN- 131, 136, 188 SATURNALIJE 269 SAVA 28, 33, 50, 102, 206, 209, 211, 236, 293 SAVUDRIJA 320, 332, 333, 335 SAVUS božanstvo 236 SAZAN 222, v. S a s o n SCEVE 284 SCHLESINGER A. C. 155 SCHNETZ J. 328, 332, 336 SCHULZE W. 246 SCHWARZWALD 30, 35, v. H e rc in ijs k a š u m a

SCILA 263 SCILLY 39 SCIPION 203, v. K o r n e lije S c ip io n SCIPIONI obitelj 108 SEEL O. 207 SEINA 53 SEKUSI 241 SEMAN rijeka 217 SEMPRONIJE Grakho Gaj pučki tribun 182 SEMPRONIJE Grakho Tiberije pučki tribun 182 SEMPRONIJE Grakho Tiberije otac braće Grakha 182, 185, 186, 194, 286 24 - Antička svjedočanstva o Istri

SEMPRONIJE Tuditan Gaj 128, 237 SENEKA 255, 269 271 SENECION 272 SENJ 81, 96, 244, 245, 331, 334, 335 SEPOMAIA insula 321 SEPTIMIJE Sever 99, 304, 306, 315 SERVIJE Gramatik 117, 120, 124, 125, 127, 130 SERVIJE Tulije 166, 171 SHERIJA 216 SICILIJA 34, 42, 44, 159, 160, 165, 185, 232, 279, 280, 298, 305, 308, 316 SICILSKI tjesnac 78 SIJENA 245 SIKION 92 SIKIONIJA 92 SILANI obitelj 284 SILIJE Nerva Publije 102, 103 SILIS rijeka 232 SIMPLEGADE 35 SINGIDUNUM 236 SIPAR 320, 332, 333, 335 SIRIJA 71, 262, 297, 316 SIRMIUM 236, 294, v. S r ije m s k a M itr o v ic a

SISAK 102, 208, 236, v. S is c ija SISCIJA 208, 236, v. S is a k SISTIANA 170 SJEVERNI stup 59, 61, 62 SJEVERNO more 47, 51, 53, 210, 212

SKADARSKO jezero 43 SKARDONA 97, 247, 261, v.

Skra­

d in

SKILAK 37, 68 SKIMNO 59, 253 SKITI 50, 203 SKITIJA 212, 215 SKOK P. 221, 222, 246, 321, 335 SKORDISCI 206 SKRADIN 243, 244, 247, 261, 324, v. Skardona

SKRIBONIJA 275 SKRIBONIJE Kamerin 273, 274, 275 SKRIBONIJE Libon Lucije 102, 257, 265, 296, 297 369

SKUTSCH 109, 114 SKULTENA 194 SLAVENI 27, 238, 243 SLIVNO 171SLOVENIJA 333 SNEŽNIK 79, 230, 241 SOČA 232, 233 SOFOKLO 203 SOLIN 260, v. S a lo n a SPARTA 56 SPARTANCI 279 SPINA 220 SPIRO F, 91 SPLIT 47 SPORADE 35 SPRUD Timava 319, v. T im a v SRBIJA 293 SREDNJI Istok 315 SREDOZEMLJE 9, 30, 66, 71, 79, 205, 212, 222, 224, 253, 262, 316, 317, 325, 334 SREDOZEMNO more 47, 59, 77, 235, 329 SRIJEMSKA Mitrovica 236, 294, v.

SULPICIJI Kamerini obitelj 275 SUMATRA 93 SVETA cesta 285 SVETA Katarina 80 SVETI Andrija 80 SVETI Juraj 81, 230, 244, 245, 331, 334, 335 SVETI Marko otočić 263 SVETONIJE 256, 287 S SČITARJEVO 236 SĆEDRO 297 Š i b e n i k 4 7 ,2 4 3 ,2 4 7

SKARDA 97 SKOCJANSKA jama 79 ŠOLTA 247, 327 Š p a n j o l s k a 5 3 ,7 1 ,9 2 ,1 0 2 ,1 5 9 ,

160, 163, 212, 253, 290, 315, 327, v. H is p a n ija SREPEL M. 275 Šv i c a r s k a 295

S ir m iu m

ST. PETERSBURG 114 STAGIRA 30 STANKOVIĆ P. 189 STARA planina 83, 293 STARIGRAD 222, 245, 331, 334 STATILIJI 274 STEFAN Bizantinac 26, 28, 29, 52, 57, 58, 66, 221 STINICA 245, 331, 334 STIPČEVIĆ A. 201, 216, 217, 265 STRABON 7, 12, 14, 26, 42, 43, 54, 66, 68, 70-85 p a s s im , 88, 90, 97, 208, 209, 215 STULPI 243 STULPINI 243 STUPIN 243 STUTTGART 315 SUBOKRIN 241 SUIĆ M. 16, 37, 38, 39, 43, 64, 246, 294, 305, 312, 317, 330 SULA 126, 164, 170, 186 SULET 247 SULPICIJA Pretekstata 275 SULPICIJE Gal 197

370

T TABULA Peutingeriana 314, v. P e u tin g e r o v a ta b la

TACIT 7, 14, 138, 223, 273-277 p a s ­ s im , 290 TAGLIAMENTO 230. 232, 240 TALES 25 TANAIS 46 TAORMINA 263 TARA 279 TARANTO 165, 170, 279, v. T a r e n t TARENT 78, 126, 135, 165, 170, 249, 279, 280, v. T a r a n to TARENTINCI 155, 164, 165, 289 TARENTSKI zaljev 78, 155, 170 TARTAR 51 TARTARA 62, 83 TARTARUS 83 TARVISANI 240 TARVIZIJSKE gore 232 TAS otok 63, 83 TAULANTIJCI 215, 216

TAURISCI 241 TAUROMENIUM 263 TEBA 43, 266 TEBANCI 29 TEDANIJ 81, 97 TEKTOSAZI 206, 207 TELAVIJ 245 TEODORIK 234, 298 TEODOZIJE 315 TEOFAN 70 TEOFRAST 30, 224 TEOPOMP 62, 63, 71, 82, 83, 205, 212, 224, 235 TER 233 TERENCIJE Varon Aulo 163 TERENCIJE Varon Marko 212, 224, 231 TERGESTE 162, 215, 218, 219, 234, 239, 241 TERGESTRA 67 TERGESTRON 67 TERGITIO 219 TESALCI 53 TESALIJA 46, 48, 53, 293 TEUTA 82, 158, 296 TIBER 218, 230 TIBERIJE 102, 168, 209 TIBERIJE Grakho 182, v. S e m p r o nije, G r a k h i b ra ć a

TICIJ 237, 247 TILIJAVENT Mali 232 TIUJAVENT Veliki 232 TILIAVENTUM 232 TILMENT 232, 240 TIMAGEN 224 TIMAGET 235 TIMAV 8, 78, 79, 80, 97, 98, 169, 170, 171, 172,209,211,219,233, 237, 323 v. V r e lo T im a v a , S p r u d T im a v o .

TIMAVSKI Gaj 169 TIMAVSKO jezero 169, 172 TIMEJ 30, 42, 43, 44, 57, 205, 217 TIR 93 TIRANION 70 ΤΊKENIJA 78 TIRENSKO more 36, 47, 62, 169, 210, 231, 260 TITAN 50

TITINIJE Kurvo Marko 179, 184 TITOREJA 92 TOANT 57 TOGIJENZI 240 TOLMIN 233 TOMI 86 TOMMASINI 189 TORINO 127, 220, 249 TORO FARNESE 266 TORRE 232, 233, v. T e r TOSKANA 78, 86, 230, 245 TRACIJA 27, 33, 83, 206, 215, 242, 277, 293, 294, 316 TRACANI 60, 63, 64, 211, 293 TRAGURIJ 217, 222, v. T r o g ir TRAJAN 269, 278, 306 TRAJANOVE terme 184 TRANSPADANCI 240 TREBIJA 171 TREMITI 78, 222, v. D io m e d o v i o to c i

TRIER 295 TRIESTE 171, v. T r s t TROG, v. P o m p e j T r o g TROGLODITI 213 TROGIR 78, 82, 217, 221, 222, 242, 243, 244, 324, 325 TROJA 52, 56, 57, 64, 79, 117, 120, 132, 194 TROJANCI 56, 79, 117, 132, 194, 294 TRONSKI 255 TROADA 294 TRSAT 94, 96, 239, 245, 320, 321, 324, 331, 334 TRSATSKA Liburnija 305, 312, 330, 334 TRST 8, 66, 67, 68, 80, 97, 157, 197, 215, 219, 230, 233, 234, 236, 238, 239, 241, 317, 320, 324, 332, 333, 335 TRŠĆANSKI zaljev 33, 233 TRŽIC 172 TUDITAN 127, 134, 237, v. S e m p r o n ije

TUKIDID 62, 79, 224 TULIJE Marko 177 TULUZA 206, 207 TUNIS 159, 223

371

TUR 232 TURIJE 155, 156 TURN 109, 116, 117, 119 U UČKA 8, 28, 321 UKERT 61 ULCINJ 43, 217 ULPIJAN 306 ULJANIK 80 UMAG 238, 332, 333, 335 UMBRI 230 UMRIJA 218, 230 UNA 96, 230 UNIJE otok 221 URAN 50. 51, 85 UOLKERA 96 USKRSNA kronika 39 V VADA Sabatia 241 VADO Ligure 241 VAHLEN J. 107, 108, 114, 115, 121, 192 VAKCEJI 191, 286 VALENT car 287 VALERIJE Ancijat 156 VALERIJE Marcijal Marko, v. Marcijal

VALMAGGI L. 107 VALONA 222, 233 VALTURA 189, 239 VALVAZOR 319 VANDALI 290, 313 VANIENSES 240 VANIJCI 240 VANIJENZI 240 VANNIA 240 VAR 78, 231, 241 VARAM 232 VARDAR 25, 294 VARON 121, 192, 216, 224, 235, 238 VARUS 231, v. Var 372

VARVARI 240 VARVARIA 240, 244 VARVARINI 240, 244 VATINIJE Publije 217, 297 VAUNIA 240, v. Vannia VEGIJ 245 VEITH G. 170, 171, 172, 190, 192, 219, 265, 232, 247 VELEBITSKI kanal 245, 331 VELI potok 98 VELIKA Grčka 230 VELIKI Istar 76, 83, v. Dunav VELIKI Medvjed 293 VELIKO more 330, 331, 334, 335 VENAFAR 271 VENECIJA 78, 157, 230, 232, 239, 264, 305, 312, 313, 319, 331 VENERA 285 VENETI 8, 38, 51, 59, 61, 62, 64, 78, 80, 81, 134, 157, 197, 230, 232, 312 VENETO 197 VENUI 102 VENOSTES 102 VENTURIJE Filon Lucije 101 VERGILIJE 86, 107, 109, 116, 117, 120, 123, 125, 126, 127, 128-133 passim 136, 267 VERIJE Flak 12, 15, 133, 200-204 passim, 224 VERTOMAR 159 VESPAZIJAN 223, 250, 276 VESTA 284, 285, 286 VESTINI 230 VEZUL 220, v. Monte Viso VEZUV 223 VIBIJE Sekvester 219 VICH 163, v. Ausa VID kod Metkovića 217 VIERECK T. 90 VILLEMAIN M. 279 VIKTORIJA 195, v. Pobjeda VINDOBONA BEČ 294 VINODOL 294 VINJA V. 32, 308 VIPAVA 233, 319 VIPSANIJE Agripa 224

VIS 47, 54, 62, 77, 82, 157, 158, 159, 217, 222, 232, 235, 239, 289, 325 VIŠANI 78, 82 VITEUJE 273, 274, 275 VIVARIO 298 VIZACE 239, 332, 334 VOJUSA 57, 58, 217 VOLKANCI 207 VRANDUK 190, v. Arđuba VRANSK jezero 324 VRELO Timava 319, 320, 324 VRSAR naselje 321, 335 VRSAR otok 321 VULKAN 194 VULTEJ Kapiton Gaj 264, 265 W WEBER E. 315 WEICHERT 125, 127 WIEN 28, 63, 218, 265, 289, 305, 321, 330 WIESBADEN 200, 208 WITIGIS 298

Z ZADAR 39, 240, 243, 245, 261, 316, 317, 323, 324, 325, 331, v. Jadera ZAGREB 32, 82, 188, 208, 216, 217, 236, 265, 275, 289, 294, 305, 308, 317, 321, 330 ZAMASK 328 ZANGEMEISTER C. 292 ZAPADNO Rimsko Carstvo 234 ZECEVO 336 ZERMIN 189 ZET 266, 294 ZEUS 34, 36, 46, 47, 51, 53, 54, 55, 86, 132, 248, 263 ZIPPEL G. 170 ZONARA 99, 100 ZORA božica 293 ZRMANJA 81, 97, 230, 245 Ž

ŽMINJ 238 ŽRNOVNICA 81, 97, 230, 245

373

SADRŽAJ Predgovor.............................................................................

7

Bibliografija i literatura .......................................................

18

Grčki pisci............................................................................. Aristotel ............................................................................... Pseudo-Skilak ...................................................................... Kalimah Kirenjanin ........................................................... Apolonije Rođanin ............................................................. Likofron ............................................................................... Pseudo-Skimno................................................ Artemidor Et'ežanin............................................................. S trabon ................................................................................ Apolodorova biblioteka ...................................................... Apijan .................................................................................. Pauzanija ............................................................................. Ptolemej ............................................................................... Kasije Dion .........................................................................

23 30 37 41 45 56 59 66 70 85 88 91 93 99

Latinski pisci ....................................................................... Kvinto Enije ........................................................................ Hostije ................................................................................ Tito Livije ........................................................................... Marko Verije F la k ............................................................... Pompej Trog - Marko Junijan Justin .............................. Mela .................................................................................... Plinije Stariji .......................................................................

105 107 125 134 200 205 212 223

374

Lukan .................................................................................. Marcijal ............................................................................... Publije Kornelije T acit........................................................ Flor ...................................................................................... Julije Opsekvent ................................................................. Eutropije ............................................................................. Pavao Orozije ...................................................................... Kasiodor............................................................................... Peutingerova karta, Antoninski Opis putova, Anonim Ravenjanin Opis svijeta ..................................................

255 269 273 278 283 287 290 298 314

Testimonianze Antiche sull’lstrìa - n o ta ...............................

337

Kazalo navoda iz pisaca.......................................................

343

Kazalo im ena.......................................................................

351

375