Hrvatski etimološki rječnik 9531620008 [PDF]

Zitiervorschau

I

BIBLIOTEKA VOCABULA

BIBLIOTEKA VOCABULA UREDNIK

AJ.bert Goldstein IZDAVAĆ

August Cesarec Izdavač Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 57 ZAIZDAVAĆA

Albert Goldstein RECENZENTI

Dalibor Brozović Mislav Ježić LEKTOR I KOREKTOR

AJ.emko Gluhak PRIREDENJE TEKSTA ZATISAK NA RAĆUNALU ATARI ST

AJ.emko Gluhak Program Signum/2 F. Schmerbecka, Application Systems Heidelberg, Heidelberg SWVA

Application Systems Heidelberg, Heidelberg AJ.emko Gluhak Semiotic So�. Mii.nchen IJKOVNI UREDNIK

Nenad.Dogan TEHNIĆKI UREDNIK

Franjo Profeta

ISBN 953-162-000-8 TISAK

Tiskara Rijeka Rijeka, Zvonimirova 20a

OBJAVLJIVANJE OVE KNJIGE POTPOMOGLO JE MINISTARSTVO ZNANOSTI REPUBLIKE HRVATSKE

Alemko Gluhak

HRVATSKI ETIMOLOSKI RJECNIK y

y

lC

.Aoousr CESAiEc ZAGREB 1993

Predg o v or Ovaj Hrvatski etimološki rječnik moj je malen pokušaj da se većem broju čitatelja da koliko-toliko pristupačno štivo u kojem bi se moglo naći mnogo podataka o porijeklu pojedinih riječi, što je i inače mnogim ljudima zanimljivo. Etimoloških rječnika ima malih, kratkih i onih bez takvih pridjeva. Ovaj je rječnik od onih koji se ponekad nazivaju malima. Razni kratki etimološki rječnici drugih jezika imaju više tisuća članaka organiziranih kao gnijezda, što znači da imaju i nekoliko puta više riječi iz svojeg jezika. U mojem je rječniku samo nešto više od 1 800 natuknica i nešto više od 7800 hrvatskih riječi (s nešto riječi i iz šire cjeline) i više od 1000 imena i hrvatskih i onih iz drugih jezika no u rječniku su i mnoge tisuće riječi iz jezika bliže i dalje srodnih hrvatskom, riječi koje pomažu u tumačenju prošlosti naših. Svrha je svakog etimološkog rječnika da da tumačenje porijekla riječi. Prvo je na što sam trebao misliti pri pisanju rječnika bilo pitanje kolik će rječnik uopće biti, tojest kol iko će članaka sadržati i kako će oni biti organi­ zirani. Odabir riječi za natuknice članaka (za gesla) započeo je od izbora između najčešćih riječi hrvatskog jezika, a poslije sam riječi za čl anke odabi­ rao po raznim načel ima: obične riječi, zanimljive riječi, rijetke riječi... Za­ pravo čitatelj mora imati na umu da je konačan obl ik rječnika tek jedan vi­ še-manje moj osoban odabir. - Naravno, u svem tom poslu ponešto što bi također bilo zanimljivo moglo mi je i slučajno promaći, no mislim da to ne treba biti nikakva smetnja u čitanjll Najčešće nisam navodio posebne obl ike riječi hrvatskog jezika iz pojedi­ nih narječja i govora (a ako ih i jesam navodio, ponekad oni nisu posebno naznačeni, npr. kao kajk., čak., ikav. i sl.). Dajem i riječi koje se današnjem čitatelju čine starima ili starinskima bez neke posebne oznake. Ako pak riječ zaista ide u stariji jezik, naprimjer u jezik starijih pisaca, ona može biti o­ značena kao st. Također nisu posebno dodavani niti varijantski i slični su­ primjeri iz šireg jezika, no ima i toga. Naravno, ako bi u nekom kontekstu bilo zanimljivo navesti neku riječ koja u hrvatskom književnom jeziku ima izrazitu stil sku obilježenost ili koja možda baš ne pripada hrvatskom književ­ nom jeziku, onda navodim i takvu riječ. Treba imati na umu da ovaj rječnik opisuje porijeklo riječi, i da on ništa ne propisuje, nije rječnik propisnik. Zato ima i raznih riječi, koje možda nisu neutralne. Također, zato ima i slučajeva da su naglasci riječi dani i onakvi kakvi su u razgovornom, supstandardnom jeziku ili kakvi su u nekim govorima. Organizacija pojedinih članaka povezana je i s odabirom riječi za natuk­ nice čl anaka i s dubinama jezične prošlosti do kojih se tumači porijeklo riječi. -

-

6

Želio sam da se riječi protumače tako da se pokaže koliko daleke srodstvene veze u riječima inih jezika one imaju. Htio sam da ovaj rječnik bude i malen i dubok Ustrojstvo Hrvatskog etimološkog rječnika ne razlikuje se bitno od ustroj­ stva drugih takvih djela. Ako je riječ koja je natuknica slavenska, navedem od koje je praslaven­ ske riječi potekla (praslavenska riječi često imaju označene i naglaske, po sustaw koji upotrebljava Vladimir A Dybo), nabrojim primjere iz svih sla­ venskih jezika u kojima postoji srodna riječ ili bar iz nekoliko njih (katkad izbor ovisi i o dostupnosti podataka). Praslavenska riječ, kao rekonstruirana (ona takva kako se sada piše nikada u svoje vrijeme nije nigdje bila zapisa­ na), označena je zato zvjezdicom, kao i rekonstruirane riječi drugih prajezi­ ka i jezika. - Ako se riječi iz dvaju jezika pišu jednako (ili se pišu jednako kad se transliteriraju u latinicu), u takvim slučajevima najčešće riječ navodim samo jedanput, a slično činim i za druge jezike, gdje se god tako može. Dalje se daju praindoevropska riječ od koje je potekla praslavenska i odgovarajući odrazi u drugim indoevropskim jezicima, no ponekad je taj praindoevropski oblik tek onaj oblik kakav je moguć kao izvor praslavenske riječi a da nema odraza drugdje. - Slijedi praindoevropski korijen (ponekad s navođenjem i starijega stanja) i više ili manje primjera iz raznih indoev­ ropskih jezika. Zatim navodim nostratičku riječ od koje je potekao indoevropski korijen te korijene ili riječi iz prajezikii drugih porodica nostratičke natporodice, skupa s po nekoliko primjera. Mogu se naći primjeri još dalje i dublje srodnih riječi, pa navodim i takve, često s korijenima ili riječima iz prajezika srodstveno daljih porodica ili natporodica. Ako se u nekom od tih prodiranja u jezičnovremensku dubinu dođe do posudenice iz nekog izvora, onda često pišem dalje o porijeklu riječi koja je izvor posuđenice. Da bi se čitatelju olakšalo snalaženje, kad je neka riječ izravan naslje­ đak neke druge, kažem da je ona potekla od te druge riječi (ili korijena), a kad je neka riječ posuđenica, kažem da je potekla iz ove ili one riječi. Također, za prvi slučaj služe oznake > (dalo je) i < (poteklo je od), a za dru­ gi � (dalo je kao posuđenicu) i � (posuđeno je iz). (Strelice također mogu ukazivati na smjer razvoja značenja.) - A da se dozna u kojem je članku dana neka riječ ili ime, na pomoć je kazalo. Za one riječi za koje se u etimološkoj literaturi može naći i više pod­ jednako uvjerljivih etimologija - navodim ih sve ili, češće, bar neke. Svakako treba naglasiti i to da u moru primjera, iz najrazličitijih jezičnih vremena, svoje mjesto imaju primjeri iz današnjih jezika, naročito iz onih takozvanih velikih i iz onih jezika koji su čitatelju bar po naziw poznatiji. U mnogim se člancima usput navode i riječi koje su i na neki drugi način povezane s polaznim gnijezdom (posudenice, internacionalizmi itd.). U rječniku su natuknice članaka najčešće netvorbene riječi i riječi koje pripadaju dijakronijskoj tvorbi, dakle riječi su načinjene u nekoj starini. U člancima se, naravno, spominju i neke riječi koje pripadaju današnjem tvorbenom sustaw (a neke pak od njih načinjene su zapravo u starini: u takw se slučaju stari tvorbeni model sačuvao do danas). Za riječi iz pro­ šlih tvorbenih sustava (naprimjer iz praslavenskog, iz indoevropskog) navo­ dim rekonstruirane oblike.

7 Twnačenja porijekla riječi koja se spominju u rječniku najčešće su upra­ vo one etimologije koje se mogu naći u etimološkim rječnicima i drugim dje­ lima što sam ih upotrijebio. Ta djela jesu rječnici Petra Skoka, Franceta Bezlaja, Vaclava Macheka, Maxa Vasmera, Olega N. Trubačeva kad se ra­ di o slavenskima, rječnik Juliusa Pokornog i djelo Tamaza V. Gamgreli3ea i Vjačeslava Vs. Ivanova kad se radi o indoevropskima te rječnik Vladislava M. Illič-Svityča i članci Aarona B. Dolgopol'skog kad se radi o nostratičkim rekonstrukcijama, a tu su i članci Sergeja A Starostina, Vitalija V. Ševoroš­ kina, Vaclava Blažeka, Evgenija A Helimskog i drugih kad se radi o nostra­ tičko-nenostratičkim usporednicama i o onome što se takvih usporednica tiče. U popisu korištene literature sigurno se svatko može snaći. U samim člancima nisam navodio tko je autor koje etimologije. Uosta­ lom, najčešće su dane one etimologije koje su već toliko prihvaćene da se samo ponavljaju od jednog etimološkog rječnika do drugog - to se tiče vre­ menske dubine do indoevropskog prajezika. Nostratičke se rekonstrukcije u etimološkim rječnicima mogu naći, i to ne baš često, tek u novije vrijeme. Ponekad pak dajem neka svoja tumačenja ili razmišljanja o nekoj etimologiji i ta se lako prepoznaju jer su pisana u prvom licu. Katkad razmišljam o tome kakav ovaj rječnik uopće jest - i vidim ono čega, pišući ga, nisam baš bio svjestan: ovaj Hrvatski etimološki rječnik pi­ san je onako kako bi odgovaralo mojem srednjoškolačkom zanimanju za takvo štivo (ali i kasnijem). Sredinom sedamdesetih godina, kad sam bio još gimnazijalac, rijetko sam uspijevao utoliti radoznalačku žeđ i glad za dub­ ljim jezičnim vremenom, za još starijom riječi. Moglo bi se dakle reći da sam rječnik pisao za sebe, i to za sebe u svojoj prošlosti. Ali ipak: jasno je da nisam sastavio ovaj rječnik zato da bih ga čitao sam. Etimološki su rječ­ nici dio jezične kulture. Tako će zanimanje čitatelja za ovaj rječnik (i za buduće takve i slične knjige) posredno govoriti i o tome koliko je našem čovjeku stalo do toga dijela hrvatske jezične kulture. Etimološki rječnik nije običan rječnik pa se ni on, naravno, ne čita redom od početka prema kraju, nego se čita na poseban način: mreže pročitanih članaka mogu biti rjeđe ili gušće. U mno13im se člancima upućuje na neke druge, u drugima na treće i tako dalje. Clanci koji bi se čitali bez nekog drugog članka nisu mnogobrojni. Ako pak u nekom članku i nema uputnice na neki drugi, to ne znači da se te iste riječi spomenute u prvom ne mogu naći i negdje drugdje u rječniku, u nekom drugom članku. Zato je dobro i zgodno služiti se kazalom: u njemu su navedene sve one riječi hrvatskoga jezika (i šire cjeline) koje se u rječniku spominju, i tamo piše gdje se one spominju (istaknutim su slovima napisane one riječi koje su gesl a članaka). Rječnik je zapravo malen: ova se knjiga može smatrati tek mogućim na­ crtom za neki veći hrvatski etimološki rječnik. Sigurno će se svakome dogo­ diti da ne pronađe neku riječ koja ga zanima. Za takav slučaj preporučam traženje dalje: Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika velikog hrvatskog jezikoslovca Petra Skoka izdan je dosad dvaput i dostupan je i u čitaonicama mnogih hrvatskih knjižnica, također i u onima koje prvo izdanje bogata Skokova rječnika nisu imale. Velika je vjerojatnost da se tražena riječ u Skokovu rječniku uspije pronaći. A ako pak je tražena riječ tuđica ili po­ S\denica, treba zaviriti naprimjer u Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića. Ovaj Hrvatski etimološki rječnik nastajao je dosta dugo. Prvi njegov obl ik bio je pisan od sredine osamdeset šeste godine do sredine osamdeset devete, kada je rukopis predan prvom izdavaču, no taj je izdavač odustao od ob-

8 javljivanja ove knjige. Drugi je izdavač odustao zbog rata. Rječnik sam cijelo to vrijeme dopmjavao i mijenjao, sve do predaje teksta u konačnu izradu knjige. - I sam znam da sam rječnik mogao pisati i mnogo dulje vrijeme i da na kraju mislim, kao i na početku, da do konca došao ipak nisam. Pisanje takvih i drugih rječnika lijep je posao bez kraja i konca. Hrvatski etimološki rječnik tu je i zato što bi mi bilo drago da što više ljudi uvidi kakva je ljepota i u pretpovijesti riječi. U godinama rada na rječniku mnogo mi je značio poticaj prijatelja, ko­ lega, znanaca i neznanaca, iako sam radio sam, bez nekih većih savjetovanja s ljudima s kojima bi sigurno bilo dobro savjetovati se. No kao što rekoh: želim da čitatelji što prije uzmognu pročitavati rječnik. Dio je čitateljstva već imao prilike vidjeti dijelove rječnika: jedna je manja količina članaka uklopljena u moju knjigu Porijeklo imena Hrvat, koja je zapravo na koncu nastala od prvotna oblika čl anka Hrvat ovoga rječnika i od slična članka objavljena u Jeziku. Neki su pak mogl i, od prosinca devedeset druge, i čuti dijelove iz rječnika: one dijelove koji su bili uklopljeni u male priloge Jezik u prometu u radijskim emisijama Glas do daske na Il. zagrebačkom programu Hrvatskog radija. Svima koji su mi pomogli raznim savjetima, dopunama, pitanjima i uopće podrškom - više sam nego zahvalan. Što se tiče izgleda knjige (odabira slova, oblika raznih posebnih slova i zna­ kova, oblika stranice itd. ), sam sam ga oblikovao, po uzoru na takve rječnike i slična djela. Nemajte straha, draga čitateljice i dragi čitatelju, od zapletanja u mrežu riječi: putujte od čvora do čvora te mreže i podajte se svojim mislima koje će sigurno iskati skrovita mjesta za skokove na druge čvorove mreže riječi! Riječi i jezici neće se pobrkati. Divimo se kul i babilonskoj! Alemko Gluhak

Jezična mijena Jezik se s vremenom postepeno mijenja, iz pokoljenja u pokoljenje. To svi mi vidimo i na vlastitu jeziku: nekome se i jezik pisaca od prije dva-tri desetljeća čini starinskim. Ako se pogl eda kakav je naš jezik, hrvatski, vide se razlike medu njegovim narječjima i govorima, razlike medu njegovim oblicima, i mnoge druge. Mogu se mijenjati izgovor, oblici, sintaksa, riječi i značenja riječi. Neki se dijelovi jezika mogu mijenjati brže, neki sporije. Neki se jezik može pojaviti sa svojim govornicima na dotad nenaseljenu području, ili može zamijeniti jezik prijašnjega stanovništva. Nema jezika koji bi bio posve jedinstven - ako njime govori dovoljno mnogo ljudi, razlike se brzo pojave. (Naravno, jasno je da jezik neke veoma male zajednice, naprimjer od nekoliko desetaka ljudi, ipak ne može biti nego jedinstven i jednolik.) Ako dijelovi zajednice imaju intenzivnije međusobne dodire, njihov je jezik jedinstveniji, njegovi dijelovi konvergiraju prema ne­ kom zajedničkom obliku; ako imaju slabe ili nikakve dodire, s vremenom se jezici takvih novih zajednica sve više razlikuju, divergiraju jedni od drugih. Ako se takve zajednice toliko razdvoje da se međusobni utjecaji izgube, nji­ hovi se jezici mogu međusobno dosta udaljiti. Isto tako, i u okviru jedne je­ zične zajednice mogu biti razlike u jeziku (razl ičiti društveni slojevi, sk1.lpine dobne, radne i druge, i si ., imaju svoje jezične posebnosti). Naravno, i jezik svakoga pojedinoga govornika može imati neke svoje posebnosti. Zbog toga, i zbog drugih nekih razloga, nije proturječne govoriti o jezi­ cima kao o dijelovima jezika. U lingvistici još nije dan konačan odgovor na pitanje što je uopće jezik, a što dijalekt, tojest koji to kriteriji luče dija­ lekt od jezika. S vremenom u jeziku nastaju fonetske promjene (na mjestu jednih gl aso­ va izgovaraju se bl iski, ali drugi i drugačiji glasovi), gramatičke promjene (gube se jedni načini tvorbe riječi, a drugi prevladavaju; mijenjaju se skla­ njanje i sprezanje; itd. ), značenjske promjene (stare riječi dobivaju nova zna­ čenja) itd. Jezik se mijenja iznutra (s vremenom u jeziku nastaju promjene koje potječu iz tog istog jezika) i izvana (promjene pod manjim utjecajem drugog jezika pa sve do ekstremnog slučaja, kad jedan jezik bude zamijenjen drugim). Dvojezičnost nikada nije bil a neobična pojava, pa ako je neka zajednica dvojezična, s dva jezika koji ne moraju biti bliski po rječniku i gramatici, mogući su i utjecaji između tak"Vih jezika. - Tako se može dogoditi da od dvaju jezika nastane jedan nov, pa se taj jezični amalgam naziva pidžinom, a ako pak takvim pidžinom govore i potomci mješovitih bračnih parova koji govore dvama jezicima il i pidžinom, onda se nov jezik nastao od pidžina na­ ziva kreolskim Za etimološki su rječnik najzanimljivije promjene riječi, i te su promjene

10 u vezi s fonetskima, gramatičkima, značenjskima. Etimologija se bavi po­ stankom i promjenama značenja riječi. Riječ etimologija načinjena je od grčkih tT\Jµostanu u Freisingu, kod MUnchena), pisanih latinicom, karo­ linškom minuskulom, u vremenu između 975. i 1025. g. Pojedinačni se zapisi pojavljuju kasnije, a počeci slovenskog književnog jezika jesu u vremenu Prinx>ža Trubara i reformacije, sredinom XVI stoljeća (osnova književnog jezika tada je bio dolenjski dijalekt). Pismeni se jezik dalje razvija u XVII-XVII I . stoljeću, i odražava svoje dijalekatske osnovice; nastaje i po­ seban prekmurski književni jezik. Krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća književni se jezik stabilizira; u drugoj polovici XIX. stoljeća književni se je­ zik razvija tako da se u njega prihvaćaju općeslovenski oblici i riječi. Kra­ jem stoljeća jezik je već bliži današnjem standardu. Narječja slovenskog jezika jesu gorenjsko, dolenjsko, rovtarsko, zapad­ noštajersko, istočnoštajersko (s prekmurskim), kraške, notranjsko, beneško i rezijansko (u Benečiji ili Beneškoj Sloveniji, koja je većim dijelom u tali­ janskoj pokrajini Furl aniji Julijskoj Krajini) i dr. .

Češkim j ezikom govore Česi - ukupno oko 10 000 000 ljudi - u Češkoj i Moravskoj (oko 9 500 000 ) te u Austriji, Hrvatskoj (bar oko 1 4 000 - u Da­ ruvaru, Grubišnom Polju itd.) i drugdje. Procjenjuje se da ih je u iseljeništvu u SAD oko l 000 000 . Prva je pismenost u Čeha bila na staroslavenskom jeziku (pa glagoljički Kijevski listići iz X. i Praški odlomci iz XI. stoljeća sadrže neke bohemiz­ me). Najstariji su češki tekstovi iz XII. stoljeća, a književnost se dosta raz­ vila do druge polovice XIV. Za razvoj književnog jezika važan je prijevod Biblije (krajem XVI st.); taj je jezik i jezik XVII. stoljeća (pogotovo jezik A J. Komenskog) uzor za književni jezik. Glavni su dijalekti češkog jezika srednji, istočni, zapadni i južni te nx>­ ravski i ljaški. .

Slovačkim jezikom govori više od 5 000 000 Slovaka, i to većina u Slo­ vačkoj, zatim u u Mađarskoj ; oko 6 500 Slovaka ima u Hrvatskoj (u Našica­ ma), oko 70 000 u Vojvodini. Najstariji tekstovi na slovačkom jeziku jesu iz XV. stoljeća. U XVII. sto­ ljeću objavljuju se ugl avnom vjerska djela. Osnove standardnog jezika uda­ rene su krajem XVIII . i početkom XIX. stoljeća. - Dotad je književni jezik

47 Slovaka bio češki {od XIV. stoljeća), no u njemu je bilo i slovačkih ele­ menata. Tri su dijalekta slovačkog jezika: zapadni {blizak moravsko-šleskim go­ vorima češkog), istočni {s nekim značajkama koje ga zbližuju s poljskim i ukrajinskim jezikom) i srednji, koji je u osnovi današnjeg slovačkog stan­ dardnog jezika. Poljskim jezikom govori više od 38 000 000 Poljaka - u Poljskoj {i to devet desetina svih), Litvi, Bjelorusiji, Ukrajini, Češkoj, Slovačkoj i drugdje {a više od 6% u iseljeništw u SAD). Prvi pisani tekst na poljskom jeziku jest iz XIII . stoljeća, iz XIV. jesu neki drugi tekstovi, a od XV. razvija se i jača književnost, koja je izrazita u XVI. stoljeću, kad poljski jezik postaje i službeni jezik države (dotad je to bio l atinski). Poljski jezik ima pet dijalekata - to su velikopoljski {Poznao), malopolj­ ski {Krak6w i jugozapadni dio Poljske), šleski {Šleska i jugozapadni dio Polj­ ske), mazovski {Warszawa i sjeveroistočni dio Poljske) te kašupski, koji je po genetskol ingvističkim kriterijima poseban jezik. Kašupski je jezik {ili pomoranski), sa slovinskim, ostatak jezika kojim su go­ vorili pribaltički Sl aveni. Kašubi žive niže od Gdanska uz lijew obalu Wis­ te i zapadno od jezera Leba {u vojvodstvima Gdansk, Bydgoszcz i Kosza­ lin). Kulturno središte Kašubii jest Gdansk. Jezik se dijeli na sjeverno i južno narječje. Prvi su tekstovi na kašupskom iz XV-XVI. stoljeća. Od druge po­ lovice XIX. stoljeća obnavlja se kašupska književnost. - Kašubii ima oko 200 000 , i smatraju se posebnom etničkom skupinom unutar poljskog naroda. Slovinci su mala etnička skupina u Poljskoj ; žive oko jezera Gardno i Lebsko sjeveroistočno od S tupska, u Poljskoj. Njihov je jezik bio najzapad­ niji dio kašupskog. Izumro je do drugog svjetskog rata, no i potkraj pedesetih godina još je bilo starijih pojedinaca koji su znali pojedine riječi i fraze. Polapski su Slaveni bili najzapadniji dio baltičkih Slavena. Živjeli su u VII-X. stoljeću između Labe, Odre, Baltičkog mora, Havele i Spreve te na otoku Riigen. Na sjeverozapadu su živjeli Varni, Obodriti {Bodriči), Glinjani, Polabljani i Vagri, zapadno od Labe bili su Drevani. S vremenom su pokrš­ teni i ponjemčeni. Na Riigenu je jezik izumro početkom XV. stoljeća. Dre­ vanski se govorio do početka XVIII. stoljeća kod Llichowa i Dannenberga. Susjedni Nijemci nazivali su ga vendskim, kao i sami Drevani. To se područ­ je i danas zove Wendland te gornji i donji Drawenland. - U prvoj polovici XVII stoljeća drevanski je bio u znatnoj upotrebi (vjerojatno djelomice i u crkvi); krajem tog stoljeća već je bio dosta istisnut, znal i su ga još samo stariji ljudi. Izgleda da devedesetih godina XVIIl. stoljeća više nitko nije znao govoriti vendski. Jezik Drevanii poznat je po nekol iko rukopisnih rječnika i drugih zapisa iz XVII i XVII I . stoljeća. Poznato je oko 2800 riječi polapskog jezika. .

.

Lužički Srbi (Lužičani, Serbja) žive u Gornjoj i Donjoj Lužici (Ober­ und Nieder-Lausitz), na gornjem i donjem toku rijeke Spreve, u istočnoj Nje­ mačkoj, u okolini gradova Budyšina (Bautzen) i Chotčbuza (Cottbus). Oni su ostatak nekad mnogo šire rasprostranjenog slavenskog stanovništva između Odre i Labe, kojega je najveći dio s vremenom ponjemčen. Zbog povijesnih

48 razloga razvila su se dva književna jezika: gornjolužički (na jugu, bliži je češkom) i donjolužički (na sjeveru, bliži poljskom). Književnost na njima postoji od XVI, a prvi pisani spomenik jest iz druge polovice XV. stoljeća. Lužičana ima oko 150 000 . Među zapadnoslavenskim jezicima mogu se vidjeti tri podskupine: lehitska (poljski, kašupski i polapski jezik) lužička i češko-slovačka. Staroruski jezik naziv je koji se upotrebljava u dva bliska značenja. To je istočnoslavenski prajezik, jezik istočnih Slavena do njihove podjele na tri naroda (otprilike do Xlll-XIV. stoljeća), i to je jezik književnosti istočnih Slavena od XI. do XIV. stoljeća (moguće je da su neki tekstovi iz X. stolje­ ća). Staroruski se jezik pisao ćirilicom (a ima i nekih tekstova u kojima se pojavljuje glagoljica). Pismenost se širi od prihvaćanja kršćanstva (98 8 . g.). U vremenu XIV/XV. st. nadalje u njemu se već vide osobine kasnijeg ruskog, ukrajinskog i bjeloruskog jezika: raščlanjivanje na tri jezika pospješeno je u doba mongolskih provala (u XII I . stoljeću). Već u staroslavenskim tekstovima na tlu Rusije (najstariji su Ostromirovo evanđelje, Amartolova hronika i dr.) pojavljuju se staroruske značajke. Tako se djela stare ruske književnosti mogu podijeliti na djel a pisana visokim sti­ lom (starockrvenoslavenski jezik s istočnoslavenskim primjesama - crkveni i slični tekstovi), djela pisana srednjim stilom (staroruski jezik s primjesama starocrkvenoslavenskog - ljetopisi, povijesti i putopisi) i tekstovi pisani na­ rodnim staroruskim jezikom (zakonici kao Ruska pravda, povelje itd.). Za književnost Kijevske Rusije (koja je dio i ruske, i ukrajinske, i bjelo­ ruske književnosti), od XI. do XIII. stoljeća, važna su djela npr. prvi ruski ljetopis, Povijest minulih godina (noeecn. epeweHHhlX ner) iz XI-Xll. st., Pjes­ ma o ratnom pohodu lgorevu (Cnoeo o IIOJIKY Hropeee) iz Xll. stol j eća i druga. Na području istočnoslavenskih jezika dugo se upotrebljavao (staro)crkve­ noslavenski jezik, pogotovo kao jezik pravoslavne crkve.

Od XIV/XV. stoljeća Moskva postaje važno središte ruskih država i s vremenom moskovski govor postaje uzor za književni izgovor ruskog jezika. U XV-XVII . stoljeću narodni jezik ulazi u jezik pismenosti. U XVIIl. sto­ ljeću ruski se jezik naglo razvija na svim područjima. Jezik s kraja xvm. i početka XIX. stoljeća već je dosta blizak današnjem ruskom književnom je­ ziku (pyccKHii Sl3b1K). - Ruska je ćirilica dobila današnji oblik poslije reforme azbuke 191 7. g. Ruski . se jezik dijel i na tri dijalekta; to su sjevernorusko narječje, južno­ rusko narječje i srednjoruski prijelazni govori. U osnovi ruskoga književnog jezika jest moskovski srednjoruski govor. Govornika ruskog jezika ima više od 140 000 000 . li Rusi žive uglavnom u Rusiji (a više od 20 000 000 u Ukrajini, Bjelorusiji, Kazahstanu i drugdje, te u iseljeništvu: oko 500 000 u evropskim zemljama, u SAD oko 1 500 000 s potomcima itd.). Prve značajke ukrajinskog jezika u tekstovima na staroruskom vide se u XII-XIV. stoljeću. Može se reći da su Ukrajinci posebna etnička zajednica od XIV-XV. stoljeća, ukrajinski se narod konačno formira u XVI, a otada se ukrajinska književnost naročito razvija. - Koncem XVI. i početkom XVII . stoljeća u Ukrajini postoje dva književna jezika: slavenoruski (to je crkvenoslavenski sa staroruskim primjesama) i pravi ukrajinski (koji se tada

49 nazivao i npocra J.ĐBa, pycKa J.ĐBa, pyccKHii llHMeJcr i sl . ). U to vrijeme već cvjeta raznolika ukrajinska književnost. 1720. g. ruski car Petar I zabranjuje iz­ davanje ukrajinskih knjiga i nameće ruski jezik; ukrajinski se opet slobodno raz­ vija tek u XIX. i pred konac XX. stoljeća. Ukrajinska se ćirilica razlikuje od ruske; može se reći da je bliža onoj prije reforme ruskog pravopisa 1917. Ukraj inski se jezik (yiq>aiHCbKa J.Đea) dijeli na tri dijalekta: to su sjeverni (poljeski), jugozapadni i jugoistočni (koji je u osnovi današnjega književnog jezika). Oni se ne razl ikuju mnogo. Ukrajinaca ima više od 51 000 000 . Žive većinom u Ukraj ini te u drugim zemljama nekadašnjeg SSSRa (npr. u Rusiji oko 9 000 000 ) te u Poljskoj (850 000 ) , u Slovačkoj (350 000 ), Rumunjskoj (80 000 ), Mađarskoj (35 000 ) , Vojvodini (5 000 ), Bosni i Hercegovini (4 500 ) , Hrvatskoj (2 500 ) te u iselje­ ništvu (2 000 000 u SAD, 700 000 u Kanadi, po 300 000 u Argentini i Brazilu, po 25 000 u Velikoj Britaniji i Australiji itd. ). Rusinskim jezikom govore Rusini (Rusnaci i sl.). Sredinom XVII I . stoljeća počinju se doseljavati i u naše krajeve iz istočne Slovačke (koja je tada dio Ugarske) i susjednih krajeva; dolaze u dva vala. U Poljskoj se Rusini nazivaju Lemkima (ima ih oko 150 000 ) . U Slovačkoj ih nazivaju Vihodnjare (tojest istočnim Slovacima). U Mađarskoj su se stopil i s drugim stanovništvom. U Ukrajini Rusina ima nekoliko stotina tisuća, i smatra ih se dijelom ukrajinskog naroda (tojest uzima se da je ime Rusin starije, a Ukrajinac mlađe). U SAD i u Kanadi Rusina (koji se tamo naziva­ ju Rusinima, Rusnacima, Karpatorusima i Karpatorutenima) ima oko 700 000 . Rusinii ima i u Rumunjskoj. Na jugu Rusini žive većinom u Vojvodini te u Hrvatskoj (uglavnom u istočnoj Slavoniji, kulturno im je središte Vukovar) - ima ih više od 23 000 . Podosta je vojvođanskih i drugih Rusinii u iseljeništvu u Austral iji i u južnim zemljama Južne Amerike. Osnovica je rusinskog jezika, pojednostavnjeno rečeno, zapravo bliža slo­ vačkom jeziku nego ukrajinskom. - Zapadni su se Ukrajinci u Bukovini na­ zivali Rusinima; u Slovačkoj ih nazivaju Rusnacima. Bjelorusa ima oko 9 600 000 , i žive u Bjelorusiji te u nekim područjima Rusije, Ukrajine i drugdje, a također u istočnoj Poljskoj, Litvi; ima ih i u iseljeništvu (u SAD, Kanadi i drugdje). Bjeloruskim se jezikom piše od vre­ mena Velike Kneževine Litve, u čijem su sastavu živjeli Bjelorusi (potomci istočnoslavenskih Dregovičii, Radirničii i Krivičii) od vremena između XIV. i XVI . stoljeća : tada je bjeloruski bio i službeni jezik te države, i to je vrije­ me početka povijesti bjeloruske književnosti (od kraja XIV. stoljeća češće se upotrebljava ime Bjelorusija). U XVII . stoljeću pisanje je na bjeloruskom rjeđe (Bjelorusija zaostaje u razvoju posl ije priključenja zemalja Velike Kneževine Litve Poljskoj, a 1 697. g. varšavski Sejm zabranjuje upotrebu bje­ loruskog jezika kao službenog), no mnogo se prevodi. Položaj bjeloruskog jezika nije bolji ni nakon pripajanja Bjelorusije Rusiji (1795). Bjeloruski se jezik dalje razvija u XIX. i naročito u XX. stoljeću. Književni se jezik te­ melji na više dijalekata. Po jednoj podjeli, bjeloruski ima sjeveroistočne i juzogapadne grupe go­ vora. - Po drugoj, može se podijeliti na glavne dijalekte (sjeveroistočni, ju­ gozapadni, srednjobjeloruski) i na poljesk-u grupu govora. Bjeloruski se jezik u svojoj povijesti pisao ćirilicom, latinicom (u XIX/

50 XX. stoljeću. na zapadu svojeg područja, po poljsko-češkom uzoru) i arap­ skim pismom (njime su pisali bjeloruski Tatari, u vremenu XVI-XX. st.). Hetoluvijski jez ic i

Hetoluvijski ili anatolijski jezici jesu hetitski, palajski, Juvijski, hijeroglif­ drugi. Hetoluvijski se jezici dijele na dvije podgrupe: na hetolidijsku (hetitski, li­ dijski i karijski) i luvijsko-likijsku Cluvijski, hijeroglifski luvijski, likijski, pa­ lajski). - Po vremenu dijele se na rane (XIX-XII. st. pr. n. e.; hetitski, luvij­ ski, palajski), srednje (XV/XIII-XII. st. pr. n. e., hijeroglifski luvijski) i pozne (VIII-III. st. pr. n. e., pa do D. st. n. e.; lidijski, likijski A i B, karijski, sidetski, pisidijski). Većina tekstova na hetitskom jeziku potječe iz XIV-Xm. stoljeća pr. n. e., a ima ih i iz XVII-XVI. st. pr. n. e. Iz tih su mladih vremena i prijepisi starijih tekstova (iz XIX-XVIII. st. pr. n. e.). Kao službeni jezik hetitski je bio proširen u središnjem dijelu današnje Turske i na sjeveru Sirije. Od tek­ stova sačuvani su zakoni, ugovori, ljetopisi, epovi, ritualni tekstovi, molitve, mitovi itd. - Hetiti su se nazivali po gradu, Hattujaš udne "zemlja Hetita", Hattušaš "grad Hatus(as)" (hat. Haiti, usp. het. LU URVHalti "ljudi grada Hatija"), a jezik našili, nešwnnili (po drugom gradu, Nesi, starije Kaneš, ta­ kođer kulturnom središtu). U drugim se jezicima Hetiti i njihova zemlja (a ponekad i susjedne) nazivaju: stegip. bt� stakad. mat Haiti "zemlja Hati", sthebr. J;iittl (u Bibliji), urart. bate-. Pretpostavlja se da je to ime sačuvano u imenu Armenaca (hay < *hathjos). Palajski se jezik (palaumni/J1 govorio na sjeveroistoku današnje Turske (obala i zal ede, otprilike uz Pontsko gorje; onda Pala). Poznat je po malo­ brojnim tekstovima iz XIV-XID. stoljeća pr. n. e. Luvijski se jezik (lu(w}i/J1 govorio na području današnje južne Turske i sjeverne Sirije (ondašnja Luia ili Arzawa). Poznat je po ritualnim i sličnim tekstovima, iz XIV-XIII. stoljeća pr. n. e. Hijeroglifski luvijski jezik poznat je po tekstovima iz istočne Male Azije i sjeverne Sirije. Najstariji su tekstovi iz XVI. stoljeća pr. n. e. Sačuvano je veoma malo tekstova iz XIII-X I. stoljeća. Većina sačuvanih tekstova jest iz X-VII I . stoljeća pr. n. e. - Za razl ik"ll od hetitskog, palajskog i luvijskog, koji su se pisali klinopisom nastalim od starobabilonskoga kurzivnoga klino­ pisa, hijerogl ifski luvijski jezik pisan je slogovnim pismom koje je sredinom li. tisućljeća pr. n. e. nastalo na području tog jezika. Likijski se jezik govorio u Likiji (het. Lukka, grč. Lykia, Jat. Lyda), što je jugozapadni dio današnje Turske (poluotok između zaljeva Fehtiye i zaljeva Antalya). Poznati su tekstovi iz VI-IV. stoljeća pr. n. e. Mnogo je raznih li­ kijskih imena zapisano u grčkim i latinskim natpisima i zapisima, a postoji i jedan malen broj glosa u antičkih autora. Izgleda da se likijski jezik prestao govoriti do I. stoljeća pr. n. e. - Likijci su se (triilmili, grč. Term11a11 pogrčili, no svoju su posebnost osjećali i u V. stoljeću n. e. - Postoje jezici lil psi . y- > ry'- (v. vidra, wme). Psi. JY > 1 (v. s1t11. le. ei daje psi . bj, i (v. npr. ići, lizati, stić11. Krajnje -oi daje psi . -i (npr. *Vblci "vuci, vukovi" < ie. *wlkwoi, *beri "beri, uzimaj" < ie. *bherois, usp. grč. pherois "nosi"). Za ie. oi v. npr. cijena, snijeg, vem; za ai v. djever, lijev. le. eu u heterosilabičkom položaju (što znači u položaju ispred samogl as­ nika) daje, kad je ispred stražnjeg samoglasnika, ov (v. nov, ploviti, slovo). Za ie. eu > psi . ju v. ljubiti, ljudi, šuj, tuđ. Za ie. ou v. npr. rud, govedo. Za ie. au v. npr. u suh. Za ie. rp v. npr. deset, za !1 npr. pamet, za I npr. crn, smrt, srce, za / npr. vuk. Za indoevropske duge rfl P. j, / v. npr. zrno, p1... i vuna. le. ei u tautosila­ bičkom položaju daje psi . i (v. sito), u heterosilabičkom ostaje ej (usp. sijat11. le. iii > psi. -č, npr. u dativu i lokativu jednine a-osnova, usp. *rpcč (pre­ ma grč. khoraj "zemlji", Jat. equae ''kobili", got. gibai "daru", lit. rafikai "ru­ ci"). Za heterosilabičko psi . aj �· tajan. Slično je s oi. Heterosilabičko ew daje čv (usp. sje"·er), tautosilabičko ju (v. čudo). le. ou, iiu daju heterosilabičko av (usp. slava), tautosilabičko a. le. em, en, im, in daju pst . � (usp. jetra, pet, svet, tetiva); ie. om, on, am, an daju psi . Q (v. zub, put, uzak). Izgl eda da je taj razvoj bio tek od VIII. sto­ ljeća. Psi. tort, tolt, tert, telt (gdje je t sada oznaka za bilo koje sugl asnike), koje je nastale od odgovarajućih indoevropskih or, ar, ol, al, er, el, u raznim je slavenskim jezicima dalo različite odraze. V. primjere kao kra""· vrana,

prag, mraz, grad, strana, slama, klati, glava, glas, glad, zlato, breza, brijeg, vrijed, crijep, crijevo, pljeva, mljeti, mlijeko, plijen itd. - Na početku riječi nešto je drugačije; v. rame, ralo, lane, raz-, lakat, lani, labud.

Mislim da nije potrebno posebno davati tabl icu odraza praslavenskih glasova u pojedinim slavenskim jezicima; primjeri u rječniku čitatelju daju dovoljno podataka.

Morfonologija Prijevoj Prijevoj (apofonija) samoglasnička je alternacija u korijenu riječi. Prijevoj u našem jeziku nastavlja praslavenski, koji nastavlja indoevropski prijevoj. Prijevojni su stupnjevi e, O, a (ništični), duljina e i o te od njih a. Prije­ vojni stupnjevi e i o nazivaju se i punim stupnjem.

60 Ništični se prijevojni stupanj zapravo može protumačiti ovakvom promje­ nom: e, o > e.oEvo nekoliko jednostavnijih primjera, bez udubljivanja u detalje: ie. *bher- ''brati, nositi": *bher- (psi . *berp > berem), *bhor- (psi. *SJ.­ bon. > sabor, zbor), *bher- ( *b(b)rati > brat11; onda u praslavenskom još b

(
birati *mer- "umrijeti": *mer- (psi. *merti > mrijet11, *mor- (psi . *moriti > morit11, *mJt- l *mr - (psi . *111brf1.Vb > mrtav), *mer- (psi. *merati > č. umierat11, mđr- \psi. *marati u umarat11 ie. *es- ''biti": *es- (psi . *es1116 > jesam), *s- (psi . *SQfb > su) ie *leip- '1ijepiti": *loip- (psi . *lčpiti > Jijepit1), *Jip- (psi . *prilbpJJQti u prionut11. *leip- (psi . *lipa > lipa) ie. *1'weit- "svijetl iti, svijetao": *J..woit- (psi . *svefb > svijet), *Kwit­ (psl . *sVbtJJQti > svanut11, *1'wdt*Kwit- (psi. *svitati > svitat11 ie. *bheudh- ''biti budan": *bheudh- (psi. *b!usti > bljust11, *bhoudh­ (psl . *buditi > budit11, bhudh- (psi . *bbdeti > lx/jet11 ie. *gem- "stisnuti": *gem- (psi . *si.žeti > sažet11. *gom- (psi . *gomol- u gomolJ1, ge;m- (psi. *Sl>Žb111Q > sažmem) ie. *gWJJen - ''biti, udarati": *gWJJen - (psi. *ženp > ženem), *gWJJon ­ (psl. *goniti > gonit11, *gwhg - (psi. *žct- npr. u žetva) t;

1e.

=

=

Mnogi se primjeri indoevropskog prijevoja - sa slučajevima u kojima u jednom jeziku nema primjera za sve stupnjeve ili pak za većinu njih - mogu naći u člancima u rječniku. Čini mi se da se ponekad prijevojni stllfanj o da objasniti wnetanjem ne­ kog infiksa st. *:Yw (ili, prije će tako biti, w ili slično), koji onda riječi daje značenja u vezi s pasivnošću. inaktivnošću. (O mogućoj vezi s nostratičkim afiksom pasiva *wA vidi u odjeljku o glagolu.)

Struktura korijena Neka

C označava

suglasnik (na početku korijena to može biti i skupina

sp-, st-, sK-; K = k. ]( il i k"; možemo također uključiti i slučaj da C bu­ de JJ, tj. da tu nema suglasnika), V samoglasnik, S sonant (uključujući i drugi dio diftonga ei, oi, eu, ou te en, em... , koji se također ponašaju kao diftonzi).

Pojednostavljeno rečeno, indoevropski je korijen imao strukturu CV(S)C(C)-. - Za starije stanje C može biti i H (tj. x, x ili xW). Evo jednoga kraćeg pregleda strukture korijena u indoevropskom (uklju­ čujući i starije stanje; ovdje C označava suglasnike skupa sa sonantima i H, a T označava suglasnike bez sonanata i J/}:

CVC-: CVS-: sve-:

*bhedh- ''bosti, kopati" (v. bost11 *sekw- "sjeći" (v. sjećz1 *kes- "grepsti" (v. česat11 *bher- ''brati, nositi" (v. brat11 *ghei- "zima, snijeg" (v. zima) *wes- "dobar" (v. veseo)

' ' • :'\ *1eg, ecl (v. leci/ *nekw- ''taman, ooć" (v. noc') *negw- "nag" (v. nag) *nas- "nos" (v. nos) .

.. „

61

SVS-: CVH-:

SVH-: HVC-: CVSC-: SVSC-: HVSC-: CVSS-: CVSH-: CSVC-: CSVS-: VC-: VS-:

*men- "misliti" (v. roniti) *wel- "velik" (v. velik) *dhe- (st. *dhex-) "staviti, djeti" (v. djeti) *me- (st. *mex-) "mjeriti" (v. mjeriti) *iip- (st. xap-) "voda" (het. hap-, stind. iip-) *bheudh- ''biti budan" (v. buditi) *bhergh- "biti visok" (v. brijeg) *serp- "biti savijen" (v. srp) *leip- "lijepiti" (v. lijepiti) *jeug- "jaram" (v. igo) *arg- (st. *_yarg-) "svijetao" (v. srebro) *derw- "drvo" (v. drijevo) *gera- (st. *gerH-) "star, dozrijeti" (v. zreti, zrno) *swep- "spavati" (v. spati) *trei- "tri" (v. tn) *es- "biti" (v. jesam) (zapravo je to st. *HVC-) *ei- 'ići" (v. ići) (zapravo je to st. *HVS-)

(Primjeri s H zapravo spadaju u starije stanje indoevropskog. Također, može se reći da u starijem indoevropskom uglavnom niti nije bilo korijena strukture VC- ili CV-; izuzetak su npr. zamjenički korijeni kao *me- i sl.). Na početku indoevropskoga korijena može biti sp-, st-, sk-, sx-, skw-. li sklopovi ponašaju se kao jedan fonem. Oni odražavaju nostratičke foneme p, P. ispred sloga koji sadrži j, slično za nostr. f, � g, te nostr. č, 9 (> st-, od­ nosno t- ako je u narednom slogu J), tj. c, 9, ć, 9 (> sK-, odnosno K- ako je u narednom slogu J). , Ovdje se može napomenuti da su u starijem indoevropskom K, KW (ovdje K = gh, g, k) najvjerojatnije bili Kj, K"!.J, gdje su i, u dijelovi nekih "diftonga" tipa je, !le (ovdje e možemo shvatiti kao oznaku za neki samoglasnik) pote­ klih od nostratičkih ii, e, i (> je), odnosno o, u, ii (> ye). Možda nostr. ii daje i je i ye. (li su j, y najvjerojatnije različiti od j, w < nostr. j, w.)

Reduplikacija Korijen C1 VCr može dati drugi korijen reduplikacijom (udvojenjem) djelomičnom (C1 V-C1 VC..z-) ili potpunom (C1 VC2 -C1 VC2-). Za prvu usp. ie. *kwe-kwl- (v. kolo}, *bhe-bher- (v. dabar), *di-do- (v. dati); za drugu usp. *kar-kar- (v. rak).

Osnova I i II

Indoevrof, ski korijen oblika *CVSC- (i sličnog) ima osnovu I upravo tak­ va oblika, CVSC-, a osnova Il ima oblik *CSVC-; usp. npr. ie. *gheim- : *ghjem- (za primjere v. u zima), *deiw- : *djeu- (v. u dan). Takvih primjera ima podosta u rječniku (v. npr. u svijet i dalje). Većina je takvih primjera u vezi s dodavanjem sufiksalnih ili sličnih elemenata na korijen, a ima ih i u kojima se takva alternacija događa u samom korijenu (za takve slučajeve v. npr. u oko). U vezi s taJsvom promjenom jest i premetanje tipa *CeuK- - *CeKW-, *CeiK- - *CeK- (ovdje K = gh, g, k), v. npr. u bježati, jagoda, oko. To je

62 mnogo razwnljivije ako se pomišlja na to da su ie. K, Kj i K!L

KW

bili možda ie. st.

Naglasak Uspoređivanjem naglasaka u onim indoevropskim jezicima u kojima po­ stoji nevezan naglasak (naglasak koji nije vezan za određeno mjesto u riječi, kako je npr. u češkom, gdje je naglašen uvijek prvi slog riječi, u makedon­ skom, gdje je naglašen treći slog od kraja, u poljskom. gdje je naglašen predzadnji slog, u francuskom, gdje je naglašen zadnji slog, i sl.). Postoji dosta slaganja između naprimjer staroindijskog, grčkog, prager­ manskog, litavskog i praslavenskog naglaska (a više ili manje vidljivi tragovi takvih slaganja vide se i u drugim jezicima). Ako se i ne slažu mjesta na­ glaska, postoje zakonitosti po kojima se može zaključiti kakva je veza. U rječniku su u mnogim primjerima označeni rekonstruirani naglasci mlađeg prasl avenskog jezika: " akut, cirkumfleks duga sloga (kad se riječ pojavljuje u nekom sklopu, taj se naglasak izmjenjuje s nenaglašenošću), " cirkumfleks kratka sloga (u sklopu se izmjenjuje s nenaglašenošću), ' novi akut duljine, ' novi akut kračine, ' naglasak općenito (bez obzira na slogovno ostvarenje, tj. na intonaciju). U mlađem praslavenskom rekonstruiraju se tri naglasna obrasca. Oni se nazivaju tipovima a, b i c. �

Većina primjeri. na st r. 62--64 preuzeta je iz Carl ton 1991 i Dybo 1 98 1 .

U tipu a naglasak j e u cijeloj paradigmi uvijek na istom slogu, i to je uvijek akut.

Imenice tipa a

mn

jd.

nom. gen. dat. ak. vok. lok. instr.

lipa lipy čipe lipQ lipo lipe lipojp

rak rlika raku rah rače riice rliko111b

.

lipy lip'b lipa111b lipy lipy Jipa,Y'b lipami

rlici rah rikom'b rliky raci raceY'b rtiky

Imenice tipa a jesu npr. : *baba, *gnida, *jI.va 'iva", *kjla, *sna, *sorka "svraka", *vjdra, *vorna "vrana", *v&Jna "vuna", *žOa; *J lto, *Jjko, *ordlo "ralo", *sjto; *mjšb, *nitb, *p&rSb, *rjsb; *bermc. *slrrx;, *brtitn; *sjn; pridjevi : *čist'b, *čista, *čisto, *d&/g'b "dug", *gJCdJ, "gladak", *mO'b, *p&ln'b. Glagol i tipa a prezent

1.

stnvljQ staviši stavitb

2. 3.

st iiii111b stavite sttivctb

glagolski pridjev radni (/-particip) m.

ž.

m.

mn

.

sttivil'b stli�ila stavili

piidl'b plidla piidli

63 U tipu b naglasak je stalan na prvom slogu desno od osnove. Ne rmže se ništa reći o intonaciji nastaloj od naglašena sarmglasnika u otvorenu kraj­ njem slogu; tek je kasniji razvoj doveo do intonacijskih razlika u tom polo­ žaju. Imenice tipa b mn. jd. nom. žena sto/i ženy sto/I gen. ženf. stola ženi sto/i dat. žene stolu ženD111b stolo111b ak. ŽenQ sto/i ženy stol} vok. ženq stolt; ženy sto/i lok. žene stole ženD.\a stol fu instr. ženđj