Generativna sintaksa i semantika 9536050803, 9789536050802 [PDF]

Zitiervorschau

ZNANSTVENA BIBLIOTEKA

HRVATSKOGA FILOLOŠKOG DRUŠTVA

/29

Urednici

VINKO BREŠIĆ IVO PRANJKOVIĆ

Recenzenti

Stjepan DAMJANOVIĆ JosipSILIĆ

Knjiga izlazi uz novčanu pomoć Ministarstva znanosti, tehnologije.i informatike Republike Hrvatske

MILAN Mn-IALJEVIĆ

GENERATIVNA SINTAKSA I SEMANTIKA

ZAGREB 1998.

HRVATSKO FILOWŠKO DRUŠTVO ZNANSTVENA BIBLIOTEKA

CIP Katalogizacij a u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb -

UDK

801.54

801.56

MIHALJEVIĆ, Milan

i

Generativna sintaksa semantika

Milan Mihalj ević. - Zagreb : Hrvatsko

filološko društvo, 1998. Bibliografij a: str.

ISBN

296 str. ; 21

283-296

953-6050-80-3

980722008

-

cm

I

SADRŽAJ PREDGOVOR

1.

9

ŠTOJEGENERATIVNAGRAMATIKA 1.1. JEZIČNA MOĆ

11

1.2. SPOSOBNOST I UPORABA

13

11

.. . . .. . . . .. . . . . . .

.

1.3. GRAMATIKA JE FORMALAN UREĐAJ 1.4. GRAMATIKA JE TEORUA JEZIKA KOJI 1.5.

13

OPISUJE..................................

15

POJEDINAČNA GRAMATIKA I LINGVISTIČKA TEORIJA

16

UVOD U FORMALNI APARAT GENERATIVNE GRAMATIKE ..... 2.1. GRAMATIKA FRAZNIH STRUKTIJRA 2.1.1. Što je gramatika fraznih struktura. 2.1.2. Derivacija. . . . . . . . . . . 2.1.3. Pojam sintaktičke kategorije 2.1.4. N ači n i prikazivanja frame strukture. . . . . . Z.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

•

•

.

.

.

2.1.5.

19 19

21 22

26 32

Rekurzivnost

2.2. NEPRIKLADNOST GRAMATIKE FRAZNIH STRUKTURA.. . .... ..... . .. ... .

.

.

36

2. 3. TRANSFORMACUE

.

.. .......... .. .. ... .. .. .

44

...

53

... ..... .. . . . . .. . .. . . . .. .

53

.

3. RANA TEORIJA

.

.

.

•

3.1. OPĆA SVOJSTVA

4.

19

.

.

.

•

.

.

.

.

.

.

.

. .

.

.

.

.

.

• .

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

•

.

3.2. USTROJ GRAMATIKE

59

3.3. AUTONOMNOST SINTAKSE.................

66

3.4. KORAK. PREMA STANDARDNOJ TEORDI

73

STANDARDNA TEORIJA KATZOVA I POSTALOVA HIPOTEZA 4.2. SINTAKTIČKA OBIUEŽJA I USTROJ TEMELJNE SASTAVNICE 4.3. O DJELOVANJU TRANSFORMACIJA „ „.

„

„

„.

„

„

„

„.

4.1.

81

91 99

4, 4. O ODNOSU SINTAKSE I SEMANTIKE. . 45.

(SAMO) O SEMANTICI

.

81

. .

109

. ..... . . . . . . . .. . . . .. .

115

S. PREINAKE STANDARDNE TEORUE 5.1. PROŠIRENA STANDARDNA TEORIJA . •

•

•

.

.

•

.

•

.

•

•

•

•

•

. . . .. .

123 123

5.2. INTERPRETATIVNA I GENERATIVNA

141

SEMANI1KA 5.3. TEORIJA TRAGOVA 6.

. . . . . . .

.

171

TEORLJANAČELAIPARAMETARA ........... 179 179 6.1. U STROJ GRAMATIKE 6.2. D-STRUKTURA

181

6.2.1.

X'-teorija

181

6.2.2.

Načelo projekcije

186

6.2.3.

O-teorija

191

6.3. TEORIJA UPRAVLJANJA....................

194

6.3.1.

Upravljanje i c-komanda

194

6.3.2.

Zapreke

196

6.4. TEORIJA POMICANJA (TRANSFORMACIJSKA SASTAVNICA) 198 6.4.1.

Pomakni

6.4.2.

Lanci i

6.4.3.

Podložnost

198

a

indeksiranje. .

. .. . .. . .. .. .. . .. . . .

204 206

.

6.5. PADEŽNA TEORIJA 6.6. TEORIJA VEZANJA 6.6.1.

210

.

„

„

„

.

„

..

„

„

„

„

.

„

217

„

217

Tipologija imenskih skupina i vezanje

Kategorija upravljanja 6.6.3. Tipologija praznih kategorija. . . . . . . . TEORIJA NADZORA.......... . . . . . . . . . NAĆEW PRAZNIH KATEGORIJA . . . . . .

221

6.6.2.

6.7. 6.8.

. . .. .

227

. . . . .

233

.. . . .

237

�. u

w

6.10. ZAGLAVAK

253

7. MINIMALISTIČKI PROGRAM............. . . . 255 255 7.1. UVOD 7.2. O PRI.KAZNIM RAZINAMA

257

7.3. RAĆUNSKA SASTAVNICA......... . . . . . . . . . .

260

... . . .. . . . .. . . MINIMALISTI ČKA TEORIJA FRAZNE STRUKTURE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . PRIVUCI/POMAKNI I PROVJERA OBII.JEŽJA FUNKCIONALNE KATEGORIJE . . . . . . . . . . . . .

263

7.4. LEKSIKON 7.5. 7.6.

7.7

LITERATURA

.

„.

.

.

.

.

.

.

.

.

„.

.

.

.

„

.

.

.

.

.

„

.

.

.

.

.

.

.

„

.

.

„

.

.

.

.

„.

.

.

.

.

.

.

.

266 270 274

283

PREDGOVOR Generativna gramatika n astal a je u Americi sredinom 20.

stolj e ća kao reakcija na empiristički i deskriptivistički

usmjerenu strukturalističku lingvistiku. Njezin je tvorac Avram

Noam Chomsky. Osnovne su njezine postavke:

1. Jezik nije skup navika stečenih induktivnim učenjem, tj. nije gotov proizvod koj i dijete, dolazeći u o d ređenu govornu zajednicu,

pasivno

usvaja.

Jezik je stvaralačka kreacija;

neprestano proizvođenje novih, ranije neostvarenih iZreka na temelju k onačnoga broja pravila. Zakoni toga proizvo ­ đenja određeni su ustrojem ljudskoga uma koji nije tabula rasa, već, kao i tijelo, sustav (mentalnih) organa čija je struktura vrlo složena. Jedan je od tih organa i jezična moć. Jezična je moć di.fferentia specifica vrste homo sapiens. Ona

je urođena svakoj nonnalnoj jedinki

te vrste i razvija se spontano ako su dani odgovarajući uvjeti i poticaji iz okoline.

2. Osnovna funkcija jezika nije ko munikacija, već slobodno izražavanje misli. Kao sredstvo izražavanja misli, jezik je "ogledalo

uma".

3. Zadatak je lingvističke teorije eksplicitno prikazivanj e -zµanja koje posjeduju govornici nekoga jezika koj i taj jezik

stvaralački

upotrebljavaju, tj. izrada preciznoga modela izvorni govornik. Takav model govornikove sposo bnosti zovemo grarnaftkom. Gramatika je ujedno i teorija jezika koj i opisuje. sposobnosti koj u je stekao

4. Gramatika mora biti jasno i precizno formulirana. Samo

precima formulacija omogućuje temeljit uvid u činjenice kao i usporedbu teorije s drugim teorijama i o tkriv anje

njezine neprikladnosti. D�gim riječima, gramatika mora biti formalan uređaj.

S. 'Tukva gramatika nužno je idealizacija. Da bi se formulirala

gramatička načela i pravila, moraju se zanemariti mnoge "nevažne" p o j ave u jezičnoj up orabi kao što fizičar zanemaruje otpor zraka, trenje i slične činitelje da bi mogao formulirati zakone mehanike.

9

Korijeni generativne gramatike granaju se u dva područja:

lingvistiku i filozofiju. Od filozofskih pravaca na generativnu gramatiku najviše su utjecali filozofija logičkoga pozitivizma,

filozofija prirodnoga jezika, Charles S. Peirce i racionalistička filozofija 17. i 18. stoljeća.

Od logičkih je pozitivista preuzeto

shvaćanje da teorija mora biti precizno i jasno izražen skup tvrdnji koji je u n ačelu opovrgljiv.1 Od filozofije prirodnoga

jezik.a naslijedeno je vjerovanje da formalni sustavi razvijeni u

logici nisu podobni za opis prirodnih jezika i da treba stvoriti

nov teorijski aparat koji

može opisati "jezične

igre" koje su

dio svakodnevne jezične uporabe. Od racionalističke filozofije

preuzeto je shvaćanje o kreativnosti jezične uporabe i o

njezinoj nesvodljivosti na induktivna empiristička načela. U

ovoj knjizi neću govoriti o korijenima generativne gramatike,

već samo o njezinu razvoju od početka do danas. Mnogo je važnih činjenica i podataka koji u knjizi neće biti spomenuti.

Generativna gramatika ima važne implikacije za filozofiju,

psihologiju i druge znanstvene discipline. O tome također neću

govoriti već samo o lingvističkim vidovima te teorije zalazeći u druga pod1učja samo tamo gdjeje nužno.

1

10

Opovrgljivost znači da teorija usporedbom sa stvarnošću.

može biti

potvrđena ili pobijena

1.

ŠTO JE GENERATIVNA GRAMATIKA 1.1.

JEZIČNA MOĆ

Teorija g enerativn e gramatike polazi od činjenice da svaki odrasli govornik nekog a jezika može proizv esti i razumjeti rečenicu svoj ega jez ika koju nikad ranije n ij e čuo. On, štoviše, može proizvesti i razumjeti beskonačno mnogo takvih rečenica. To znači da je naučivši t aj jezik stekao određen ti sposobnost p roizvođ e nj a novih struktura, tj. sposobnost da taj jezik stvaralački upotrebljava. Ta je činjenica nespojiva s teorijom, koja je dugo bila dom inantna u društvenim znanostima pa tako i u lingvi stici, da se jezik može potpuno obj asniti kao kulturna pojava koj u djeca uče oponašanjem, eksplicitnim tr eningom i vj ežbom. Ona zah t ijeva nešto više, nešto što se ne može svesti na meh anizm e oponašanja. Ona upućuje na postojanje . p osebni h spozn ajni h struktu ra koj e čovjeku omoguć uju razvij a nj e spo s obn os ti stvaralačke uporabe jezika . Lakoća kojom dijete uči j ezik i činj enica da je proces učenja prvoga jezika velikim d ij elom nesvj estan, tj. da se odvija bez svjesnoga ulaganja napora i bez eksplicitnoga i nstruiranja roditelja ili bilo kojeg a drugoga o dra slog čovjeka, ukazuju na to da su te struk�11re. određene b iološki, urođene vrsti, programirane u svakoj jedinici i naslj edn e . Argument je za tu tvrdnju činjenica da je sposobnost stvaralačke uporabe jezika specifičn� samo za čovjeka i da nema nij edne životinjske vrste koja je može razviti, iako ima kons tituciju organa koja j oj o mog ućuj e proizvodnj u svih gl asov a koje proizvodi čovje� i iako može izgovoriti neke pojedinačne riječi pa čak i skupine. Tu činjenica pokazuje da između čovjeka i životinja n e postoji samo razlika u stupnj u složenosti, već i u vrsti složenosti mentalnih struktura i da čovjek nema iste mogućnos ti kao i životinj e , ali na višem stupnju, već da ima mogućnosti koje životinje n emaj u . ·

Razložno je pretpostaviti da čovjek ima specifičnu urođenu omogućuje ovlad avanje štvaralačkom uporabom jezika. Činjenica da svi normalni govorni ci , neovisno o intelektualnoj spo sobno s ti , mogu stvaralački upolrebljavati jezik navodi na zaključak da je ta

jezičnu moć, tj. sklonost koja mu

11

moć neovisna o općoj inteligeneiji. O postojanju taKv� moći govore i činjenice da se jezik kod sve djece poj�vJjuje u približno istoj dobi, da je način njegova usvajanja isti[� svim kulturama svijeta i da govor kao oblik ponašanja riiože biti narušen specifičnim povredama mozga koje ne pogad�ju'druge mentalne i motoričke vještine. i .

Dijete ne dolazi na svijet kao tabula rasa, već � b�gatu spoznajnu strukturu koja određuje oblik onoga što oh9.može naučiti. Djeca se ne rađaju s predispozicijom za odred�nijezik. Ona samo imaju opću sklonost za jezik, a koji će je� o,�učiti ovisi o okolini u kojoj su se slučajno zatekla. Dijete !d�lazi u određenu jezičnu sredinu koja aktivira njegove urođene mehanizme, a rezultat je interakcije jezične moći i\ ��oline djetetova svladavanje jezika te sredine. Dijete ne uSV:aj�jezik pasivno, već ga proizvodi za sebe na temelju odgovakjpćega poticaja iz okoline. Taj poticaj daje skup izreka nekoga jezika s kojima se dijete susreće tijekom učenja. Iz njega dijefe:wlači pravila za stvaranje novih rečenica. Na osnovitakvog��listava pravila djeca stvaraju nove jezične oblike koje nikad �u čUli od odraslih. Jezična se sposobnost očituje dakle kao sposobnost da se iz konačnoga skupa izreka usvojenih. tij�kom učenja dođe do sustava praVila koja omogućuju stV;aranje i, razumijevanje novih izreka. i

Svako normalno dijete može naučiti bilo koji jezik detjvisno o etničkoj, rasnoj ili jezičnoj zajednici iz koje potječ� njegovi roditelji. To znači da uz to što u djetetu postoji nešto što mu omogućuje učenje jezika i u samim jezicima mora ��ojati nešto što omogućuje da budu naučeni od kona� �bga i ograničenoga mehanizma kakav posjeduje dijete.�prugim riječima, moraju postojati neke osobine zajedničke i s vim jezicima koje ograničavaju jezičnu raznolikost na mjerim' kojoj su učljivi takvim mehanizmom. Za takve jezične uni�erzalije možemo reći da odražavaju ograničenja i svojstva ure�ja koji proiZvodi jezik. Jedan je od središnjih ciljeva lingvističic;e teorije otkrivanje i opisivanje univerzalnih jezičnih svojstava, tj. svojstava koja mora posjedovati neki jezik da bi se moiao zvati prirodnim jezikom. Drugim riječima, zadatak je lingmtičke i teorije odrediti pojam "mogući prirodni jezik". 12

1.2. SPOSOBNOST I UPORABA

Govornik koji je naučio bilo koji jezik usvojio je neki sustav pravila i s teka o sposobnost da taj jezik može stvaralački upotrebljavati, tj. da može razumjeti i proizvoditi nov e rečenice. Za njega mot.eri10 reći da posjeduje određen o znanje o strukturi svoga jezika. On naj češće ne može precimo izraziti to što zna, tj. nije svjestan svoga znanja. Stoga je potrebno razlučiti to zna nje od onoga što govornik može izrijekom reći o svom jeziku. Takvo podsvjesno znanje obično se zove prešutno manje. Još je važnije razlučiti prešutno znanje jezika (sposobnost) od njegove stva,-ne primjene, tj. od jezične uporabe. Sposobnost ne smijemo brkati niti 8a stvarnom niti s mogućom uporab om Sposobnost je sus tav pravila i načela koje je usvojio govornik slušatelj naučivši neki jezik. Ona ne ovisi o tome hoće li i kako biti primijenjena . S druge strane, jezična je uporaba veoma složen proces koji nije određen samo sposobnošću, već i drugim činitelj ima od kojih su neki još nepoznati, a neki od poznatih ne mogu se uklopiti u sustavnu teoriju zbog fragmentarnosti i nedostatnosti našega znanja o nj ima ._

.

l.3. GRAMATIKA JE FORMALAN UREĐAJ

Lingvistika i spoznajna psihologija na današnjem stupnju razvoja ne mogu izgraditiobjčktivno valjan i precizan model

·jezične uporab e koji bi se mogao znanstveno vrednovati i postati teorijom k oja bi bila zanimljiva i lingvistima i psiholozima. Jezična je sposobnost jedino podnlčje istraživanja za koje se danas može izraditi precizna i s ustavna, ali još uvijek fragmentama, teorija. Stoga je osnovni cilj lingvističke teorije

izrada modela jezične sposobnosti, tj. eksplicitno izražavanje �ovomikova prešutnoga zna nj a o jeziku.

Jezičnu je sposobnost uvijek moguće prikazati (opisati) ad hoc ako se zanemari zahtjev da prikaz mora biti precizan i s�tavan model ili ako se dopusti da lingvistička teorija bude sasvim uopćena, a time praktično besadržajna. Ozbiljan se znanstvenik ne može zadovoljiti takvom teorij om On traži .

13

sustavnu, deduktivnu teoriju koja polazi od određenih

empirijskih pretpostavki, p ovezuje opažene pojave i na osnovi toga na stoj i predvidjeti nove. On, drugim riječima, traži teoriju koja pruža bitan uvid u djelovanje mentalnih struktura

govornika slušatelja. Da bismo vidjeli kako izgleda takva

teorij a jezične spo s ob nost i govornika slušat elja moramo znati ,

što ta sposob n ost uključuje, tj. što izvorni gov orni k koji p osj eduje tu sposobnost može uraditi. Jezična spo sobn os t mora uključivati ove činj e nice : (i) Svaki govornik može razlučiti one nizove glasova koji jesu rečenice njegova jezika od nizova koji to nisu. Drugim riječima, govornik može odrediti što jest, a što nije rečenica njegova jezika. (ii)

Govornik može proizvesti i razumjeti neograničen broj

rečenica. Bu dući da je njegova jezična moć konačan uredaj

i da to radi na temelju konačnog a iskustva, i sust a v pravila koji usvaja mora biti konačan.

(iii) Govornik može odrediti odnos između j ezičnih izraza i predmeta u izva nj ezi čn om svijetu na koje se oni odnose. To znači da može: a) odrediti koji su izrazi dvosmisleni i b) pridružiti značenje složenim izrazima ako su mu poznata značenja jednostilvnijill izraza od kojih su sastavljeni.

(iv)Iz pr ethodnih točaka slijedi da govornik može odrediti sustavne odnose medu jedinicama od kojih su sastavljene rečenice njegova jezika. Drugim riječima, on može odrediti rečeničnu strukturu i pripi sati svakoj rečenici opi s odnosa medu njezinim sastavnicama kao i opis unutarnje strukture tih sa stavnica sve do sastavnica koje nemaju u nutarnj u strukturu.

·

Navedene su činjenice veoma stroga ograničenja koja mora zadovolj iti svaki model govornikove sposobnosti da bi bio prikladan. Iz (i) slijedi da takav model mora moći proizvesti'

i samo njih. IZ (ii) slijedi da model mora biti konačan uređaj koji p roizvodj beskonačno mnogo rečenica. Tu znači da on kao cjelina ili jedan njegov dio mora imati svojstvo rekurzivnosti. Iz (iii) slijedi da model mora objasniti kako govornik interpretira rečenice i kako rješava

sve rečenice r.adanoga jezika

14

sintaktičku dvosmisle nost. Da bi m ogao interpretirati rečenice, g ovo rnik mora pozn av a ti njihovu unuta rnj u strukturu. On mora imati ob avi j e s t i o j e d i nicam a od kojih su re če n ice sastavljene, o raspore du tih j e d i nica, o odnosima m e du njima, o odnosu rečenice kao cjeline i nj ezin ih sa st a vnica itd. Skupo ve takvih ob avijesti zovemo strukturnim opisima r e č e n ica .

Prikladan model govornikove sposobnosti mora svakoj rečenici koju proizvede pridružiti i odgovarajući struktu rn i opis. Takav �el govornikove sp osob nost i zovemo gramatikom. Gramatika je hipoteza o govo rnikov oj jezičnoj sposobnosti. Kao i svaka druga hipoteza, gramatika mora biti formulirana na temelju dobroga i jasnoga uvida u činjenice. O na mora biti provjeravana na stvarnom jezičnom materijalu i ne može biti

bilo kakva mirka podataka, a osob ito ne lista sVih mogućih konstr u kcij a jezika koji opisuje, već mora biti fiksan model; precizno izražen susta v pravila i načela koj i može adekvatno prikazati ono što radi g o v or nik sl uš atel j. Ona mora biti konačan formalni uredaj; koherentna teorij a koju je moguće formalno vred novat i. Samo ono što je precizno i jasno izražena može se smatrati znanstvenom teorij om, a sve drugo, iako je p oticajno i zaniml j ivo , nije znanstvena te orij a . Samo precizna i jasn a formulacija može otkriti neprikladnost teorije i na či n

nije sam sebi svrha. Iza njega je uvijek odgovarajući empirijski sadržaj. To treba imati na umu pri izradi gramatike.

njezina prevladavanja. Formalizam

1.4. GRAMATIKA JE TEORIJA JEZIKA KOJI OPISUJE I

G ramati ku koj a zad ovo lj ava uvjet ko načno st i, a može proizve s ti beskonačan broj rečenica zovemo generat ivn om gram a tiko m . Točnij e : generativna je gramatika konačan formalni uređaj koji može proizvesti beskonačan niz rečenica

i pridružiti svakoj strukturni opis. Generativna je gramatika

ujedno ·teorija jezika

Ona određuje iz konačnoga skupa manj ih jedinica. Takva je gramatika nužno idealizacija jer promatra formalnu s t rukturu jezika ne o v isno o·uporabi i jer jedinice koje ona proizvodi nisu izreke stvarnoga

čije rečenice

taj j e z ik ka o bes k o n a č an s k u p

proizvodi.

rečenica

sastavljenih

15

diskursa nekoga govornika, već su ono što govornik pr�poznaje kao pravilno sastavljene rečenice svojega jezika. To �,ači da gramatika nije model ni govor nika ni slušatelja.I Ona je neovisna i o je dn om i o drugom. Ona je teorija jezične sposobnosti koja je u osnovi i govornikove i slušateljeve

!

djelatnosti. 1.5.

POJEDINAĆNA GRAMATIKA I LINGVISTIČKA

TEORIJA

i

Jok

biti Gramatika koju za neki jezik izrađuje lingvist ne proizvoljan s�p tvrdnji o tom jeziku, već mora za�oroljiti neka vrlo stroga ograničenja. Vidjeli smo da ona �ora biti konačna, mora moći proizvesti beskonačan skup r�enica i razlučiti pravilno sastavljene od nepravilno sastavljemh,1mora svakoj rečenici pr i družiti strukturni opis i semahti.čku i glasovnu interpretaciju. Drugim riječima, gramatika i:hora biti napravljena u skladu sa zahtjevima neke opće_ te orije p riai:avi jezika. Lingvistička je teorija hipoteza (skup pr�tpostavki) o ljudskoj jezičnoj moći. Stoga ni ona ne može biti prd,izVoljan aksiomatski sustav. Ona ima stvaran empirijski sadrŽaj, nije vječna i nepromjenjiva, već ·se stalno provjerava na �radi iz različitih j ezi ka i d op unj a v a i prein�čuje uspo� eqJ;J.o s n ap re t k o m spoznaja. Njezin je osnovni cilj prikladn o prikazivanje jezične moći U odjeljku 1.1. rekao sam da �e takva teorija zapravo teorija o univerzalnim svojstvima p�rodnih jezika, tj. o svojstvima koja su zajednička svim je�cima, a posljedica su ograničenosti ljudske mentalne struktute. 'Ona, s jedne strane, ne smije biti u suprotnosti s razlik�� medu jezicima, a s druge strane s činjenicom da je U$Vajanf� jezika proces koji se odvija u kratkom vremenskom raz� oblju i ! relativno bezboln:o i spontano.

se univerzalije mogu podijeliti u dvije s�u�ine: formalne univerzalije. Ako svi jezici upotrd,ljavaju

Jezične

tvarne i

jedinice određene vrste koje su članovi' ograničenoga skupa jedinica, tada o tim jedinicama govor�mo kao o t:vamim univerzalijama. Tipičan su primjer takvih univerzalija glasovna obilježja koja su dovoljna za opis fonoloških sustava sv!h jezika.

16

Slični skupovi univerzalija postoje i u sintaksi i semantici. Tako na primjer svi jezici imaju određene sintaktičke kategorije kao što su imenica, glagol i sl. i određene semantičke uloge kao što su age n t , tema, cilj itd. Tvarne u n ive rzalije određuju vokabular kojim se pri opisu j ezika služe lingvisti. Formalne su univerzalije mnogo a pstraktnije od tvarnih. One o dređuj u oblik gramatike i pravila koja se u njoj mogu pojaviti. Naziv formalne un iverza lije odnosi se na opće uvjete k oje moraj u zadovoljiti gram at i ke svih prirodnih jezika. Takva je univer zalija na primjer zahtjev da gramatike prirodnih jezika moraju sadržavati transformacijske p rocese. Lingvistička se te ori j a mora baviti ijednom i d rugo m vrstom u niverzalij a . Opća teorijajezične strukture, ili unive1:zalnagramatika, mora sadrža vati sva univerza lna obilježja. u gramatikama pojedinihjezika trebaju biti navedena samo obilježja koja su specifična za te jezike. Pojedinačna je gramatika teorija jezika čije r('.čenice proizvodi, a univerzalna je gramatika njegova metateorija. Ona je teorija gramatičke strukture s kojom rnoraju biti usklađene sve pojedinačne gramatike . Ona definira pojam "mogući p ri rod ni jezik", tj. o d r eđu j e nužne i dovoljne uvjete koje mora zadovoljiti sustav znakova da bi se mogao zvati pr i rodnim jezikom. O to me kakvu ćemo lingvističku teoriju izabrati kao osnovu svoj ega p ristupa jeziku o v isi oblik grai:ri atike jezika koji istražujemo i njezina predviđanja o strukturi toga jezika.-St.oga.pri izra di gramatike treba imati u vidu ne samo jezične podatke, već i zahtjeve lingvističke teorije. Lingvist koji proučava neki jezik i dijete koje taj jezik uči rialaze se pred istim pr oblemo m . I jeda n i drugi moraju izraditi gram at iku toga jezika na temelju konačno ga broja 'izreka. Po g ledaj mo što mo r a sadržavati djetetov jezični uređaj i lingvisto v a teorija da bi taj cilj m ogli ostvariti. Opća te orija i djetetov uređaj moraju sadržavati p reciza n opis mogućih tipova gramatičkih pravila i njihovih mogućih suodnosa kao i opis svih drugih formalnih i empirijskih ograničenja kojima podliježu gramatike poje dinih jezika. Moraju imati tehniku prikazivanja primarnih jezičnih po data ka i skup primitivnih po jmova koji određuje poj a m "moguća rečenica". Moraju: posjedovati znanj e o naravi m ogućih strukturnih· .· .

9p-rs�:;

J1

algoritam za njihovo pridruživanje rečenicama i postupak im omogućuje izbor najbolje gramatike od svih koje su u skladu s primarnim podatcima.

vrednovanja koji

18

2. UVOD U FORMALNI APARAT GENERATIVNE GRAMATIKE

Svaki formalni uređaj, pa tako i gramatika mora imati i svoj formalni apa rat . U ovom ću poglavlju prikazati osnovni formalni

aparat generativne gramatike.

2.1. GRAMATIKAFRAZNIH STRUKTURA 2.1.l. Što je gramatika fraznih struktura.

Gramatika fraznih struktura je uređena četvorka (V, T, I:, F) u kojoj je: 1) V neprazan skup simbola koj i se zove ukupnim vokabularom, 2) T je podskup od V i zove se završni (terminalni) vo kabu l ar 3) Ije neprazan skup (početnih) simbola različit od V i T koj i se zove početni (inicijalni) vokabular i 4) F je skup pravila oblika