Fragmenti iz političke istorije b.-h. muslimana [PDF]

Zitiervorschau

Sarajevska sp

\up\ml 63.

COB I SS

FRAGMENT1 POLITI Č KE ISTORIJE B. H. MUSLIMANA Napisao : IBRAHIM DžAFč I Ć. (Preštampano iz »Slobodne štampe«).

DOO

O

Za Štampariju »Obod« Jovan Kari ć, Sarajevo. 1925.

I

FRAGMENTI POLITI Č KE ISTORIJE B. - H. MUSLIMANA Napisao :

IBRAHIM DŽAF Č I ć . (Preštampano iz »Slobodne Štampe«).

Za Štampariju »Obod« jovan Kari ć , Sarajevo. 1925,

Predgovor.

I E)

94 497.15= 63.43*) 0114881

11 1 COBISS

°UA3CUSUS UGUS9

Sarajevska sp

,?!

Prostor jedne knjige, ma kako velike i koliko duge bio bi premalen a da bi se u njoj ma i približno mogle opisati sve one besprimjerne žrtve bosanskih muslimana pridonošene na oltar slobode. Samo, alko je dolazila u pitanje čast, ponos i sloboda Bosne, oni su kao lavovi srljali u oganj i bez roptanja podnosili najveće grozote tu đinskih dželata• Oni su činili velika, vrlo velika djela, da nisu ni sami bili svjesni njihove veličine, koju istom mi današnja ,gemeracija, potomstvo njihovo u oslobodenoj i ujedinjenoj Otadžbini, možemo da ocijenimo. čitava prošlost Bosne i nije ništa drugo ve č jedna duga historija krvavih borbi autohtonog življa u obrani od nasrtljivog tu đina. Otadžbin a iznad svega to je tradicionalno geslo ponosnih Bošnja .

-z

:?*—*

#

• l a;

Alo

4 ka, koje ve ć pet stolječa neustrašivo strši na borbenom bajlaku njihovom. Na rijeke je krvi proliveno i na gomile kosti polomljeno, na hiljade je glava odrubljeno i udovica u crno zavijeno u borbama i krvavim mejdanima za to geslo, — koje se još i danas ponosno koči na bajraku s krvlju poprskanom. Ni bijesni čopori papinskih ni ordije turskih janpčara, ni krvoločne horde ma đarskih honveda, ni česarovih dželata, ne mogoše to tradicionalno geslo uništiti. Ond se prenosi s koljena na koljeno kao sveti amanet i prenosi če se sve dotle, dok je Bosne i Bošnjaka. Sa ovim fragmentinia iz te zlatnim slovima ispisane prošlosti naše, prikaza če se samo letimi čno glavni momenti petstoljetne borbe Bosanaca .za svoju slobodu koju je ugrožavao tuđ in. da bi nam ova slavna djela poslužila kao svijetao primjer pregalaštva, požrtvovnosti i junaštva. Sarajevu, 1 decembra 1925: .

Prikuplja č.

Čim je po smrti sultana Murata II. (3. kbruara 1451.) zasjeo na prijestolje svojih pređa Mehmed II. kao da se je odmah osjetilo, da nastupaju žalosni dani po krščanske vladare na Balkanskom Poluostrvu. Kad je Frances poslanik cara Konstan tina doznao u Tra,pezuntu za smrt Muratovu, nagovijestio je sa žaIoš ču caru trapezuntskome, da če sa njime nastupiti stra šni trenutci, jer da se je Mehmed zavjerio, da če, kada nastupi vladu uništiti vlast krščanskih .vladara. Na. 11, aprila 1453. otpočeo je sa silnom vojskom pod carigradskim zidinama provađati u djelo zamisao svojih pre đa, koju jP u utorak 29• maja i dovršio, kada je jednoj` četi janjičara uspjelo, da se u zoru uspne na, gradske zidine, a drugi jaki odredi vojske provale kroz Ksiloporta kapiju, te nakon ogor čene brobe u samoj tvrdavi, u kojoj je zaglavio i sam car Konstantin IX. pala je u turske ruke stara Vizantija, ta Akropola hriš čanske. crkve.

Glas o padu Carigrada .zaprepastio je sve narode Zapada. Opažalo se da je sa padomCarigrada zape čaćena sudbina čilkana, pa se strahovalo da se butavog Ba jica Osmanlijska ne prelije preko Italije i ostalih zapadnih država. Balkanski kršćanski faktori nalaze či se u procesu svoga raspadanja, ne mogoše dati otpora nagloj bujici Os~lijskoj i za ne puno vremena postalo je Osmansko carstvo veliko, apsolutnim gospodarom Balkana. Kada je Stjepan Tomaševi ć sin tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Tome, pre ma preth•dino sklopljenom ugovoru sa despoticom Jelenom vjen čao se u Smederevu sa Magom k ćerkorn despota. Lazara Brankovića i po dozvoli ugarskoga kraljn Matije Korvina zasjeo na stolicu srpskih despota (april 1459.). svratio je tim svojim činom veću pažnju na sultana Mehmeda II. Fatiha, koji • e poshio vojsku na Smederevo i nakon malog okršaja zauzeo ga, pustivši Stjepana Tomaševi ča da se sa familijom i cijelim svojim blagom iseli u Bosnu• Srbija posta.je turskim pašaiukom, radi čega ugarski kralj Matija Korvin i papa Pijo II. okrivljavaše bosanskog kraljevi ća, kao da je za novac prodao Srbiju Turcima.

S time u vezi pao je u nemilost i sam bosanski kralj Stjepan Toma, kojega je papa Eugenije I. (1435.) prisilio da se odre če bosanske bogumilske crkve i primi katoličku, kojom je prilikom morao pustiti svo ju »dobru i vazda vjernu Vajw ču« a oženiti se sa Katarinom čerkom velikog voj vode Stjepana Vukši ća. Da uvjeri papu o svojoj nedužnosti i svome pravovjerju posla,o je Stjepan Toma svo jc izaslanike u Montanu i tu razIožio papi da je Smederevo palo »od skranje nužde« a ne s voljom bosanskoga kralja, koji je »pravovjeran katolik i revno progoni patarene u svojoj zemlji«. Turci 'su međutim provalili u Bosnu (1460) i naprodovali preko Save u vukovarsku i srijemsku županiju. U osvojenim krajevima postupali su vrlo oprezno i pametno. Bili su nada ,sve takti čni. Znajuči je Bosna jedan tvrdi orah, o kojeg su sc mnogi zubi slomili, postavljali su u novoosvojenim zemljama mahom domače ljude, kako se narod ne bi tako reku ć osjetio vazalom i `da ga što lakše privuku uza se. Oni se u opće nijesu miješali u unutarnji život, u jezik i obikje. Njima kao V ojnič kom narodu bilo je glavno da im se daje hara č i vojska. Sultain Mehmed-el-Fatih kao da je u ,svemu naslijodio svoga oca Muirata II., koji

8 se je 1442• zakleo ovako: ,»Koji mi harač davaju, neka njihov grad i vladanje stoji u svojim zakonima i ,slobodama, te ljudi svakoga zakona i jezika po moru., i po suhu mogu slobodno njima dohoditi i stojati i ,pohoditi kako sve u slobodni grad i u vladanje njegovo«. Dr. Č. Truhelka kaže: »Osmanlija nije širio svoje vlasti obarajuć,4 kulturne tradicije što ih je zatekao do temelja, da na njima sagradi svoju islamsku kulturu, nego je sebi prilagodio autohtone kulturne prilike i na njima snovao svoju građu. Oni nisu na silu isturčili ni kmeta, ni vlastelina, nisu proganjali kršćane, nisu obarali crkve ni manastire, nisu otimali staroj vlasteli baštine ni privilegije, već su posao asimilacije pripustili vremenu«. A u pismu samog bosanskog kralja Papi, koje se čita 1461. na svečanom konklavu stoje između ostaloga i ovi redci: »Turci su sazidali nekolifko tvrdjava u mojoj kraljevini, ljubezni su prema seljacima. Obećavaju, da će svaki biti slobodan, koji uz njih pristane«• Kad je Stjepan Tomaševi ć (1465.) zasjeo na prijestolje svoga na do sada ta čno neobjašnjeni način isčezloga oca, ugarski kralj Matija Korvin, još uvijek kivan na njega radi Smedereva bio mu je odli čni pro tivnik svojetavši Bosnu za podru čje koje

9 podpada pod krunu sv. Stjepana. Usljed toga je mladi kralj bio prinuiden poslati papi svoje delegate, koji su uvjeravali, da je kralj :»kao dijete kršten, da je u čio latinsku knjigui i čvrsto prihvatio krš čan-, sku vjeru, pa se ne će plašiti kao njegov otac, koji je bio nov krš ćanin, da patarerie isć era iz kraljevstva«. Papa Pijo II. pod ovim uslovima i ,obvezama poslao je krunu po svojim naročitim delegatima i krunisao novoga kralja (novembar 1461) koji se ponosno nazva: Kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji; Dalmaciji, IIrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam Usori, Soli, Podrinju i k tomu.« Prenesavši svoju stolicu u Jajce, po če okupljati oko sebe me đusobno zava đenu vlastelu bosansku, u čemu je imao uspjeha kao do sada niti jedan kralj bosanski. Osim toga potkupi za .zlato i svog najljućeg protivnika Matiju Korvina sklopivši ujedno s njim tajni savez protiv Turske carevine. »Dok je ovako kralj Stjepan Tomaševi ć« veli Vj. Klai ć — revnovao za vjeru katoličku sklapao savez sa ugarskim kraljem, spremala se polagano bura, koja je napokon imala oboriti Bosansku Državu• Mnogobrojni patareni, koji su još sa Stjepanom Toma§evi čem morali ostaviti domo-

10

11

vinu svoju, tražili i našli su zaštitu u turskih pokrajina, a isto tako i mnoga vlastela, koja su silom morala prigrliti rimsku vjeru, da sa č uvaju svoje plemenštine, sveđer (su, poitajno doglašivala turskom caru Muhamedu II., što li se sve radi na bosanskom dvoru. Patarenska vlastela primorana, jednom odr4 se svoje narodne vjere, nisu marila zamijeniti rimski zakon s Muhamedovom vjerom, samo da se osvete s ..,* , ••:?, ni •e. jima«. onoj narodnoj: pritisnuto ja če, sve na više ska č e, što se je god mladi i neiskusni bosanski kralj pokazivao revnijim u proganjanju patarena, to je sve više pripremao teTen za Osmanliju, ,koji u proljeće 1465. provali u Bosnu i pade mu u ruke gotovo č itaxo bosansko kraljevstvo. Pade žrtvom i sam kralj Stjepan Tomaševi ć, kao posljednji kralj bosanski. U septembru te godine povrati ugarski kralj Matija dolinu Vrba. sa i okolo 28 tvrđ avica, clok na sam Boži ć pade mu u ruke i grad Jajce. Tada je bio u savezu sa milanskim vojvodom, napuljskim kraljem i Mletcima za »Vo đ enje rata protiv zajedni čkog neprijatelja«. Ovi gradovi bili su nakon dugotrajnih i krvavih borbi opet povr.a ć eni Turcima do 1520, a samo.Jajce palo je u turske ruke po .

,

drugi put tek 1528. I tako je čitava Bosna ponosna pala u . ruke Osmanlija, izgubivši potpuno svoju samostalnost. »Nieje to bio- znak nesvijesti narodne« lijepo veli dr. T. Alaupovi č — nije to bilo nejunaštvo, jer su bosanski vitezovi i narod pokazali u .toliko ratova svoju neslomljivu snagu. Voljeli su oni svoju slobodu, ali baš im se ta sloboda stezala, tudin je htjeo da vlada zemljom njihovom, progonjeni su bili, izmoreni ratovima, bolestima, davanjem -da.nka i hiljadama drugih nevolja. Pa se prikloniše Tur činu, da barem ,oč uvaju zemlje i baštine svoje, đa ih ne gaze vojske, da ih ne vode u roblje, da im se ne razvaljuju ku će, sijeku bašče, pale šume, taru polja i livade«. Sa dolaškom Osmanlija pružila im se prilika da se pod mo ćnom njihovom zaštitem slobodno razvijaju na svim poljima, a Osobito ekonomskom. Ostale su vatre na, kwćnim ognjištima, ostao jezik i običaji netaknuti• U - kakovim su prilikama Bosanci živili sa svojim .zapactnim i sjevernim susjedima, vidi se najbolje iz slijedeć ega: Godine 1221. u listu pape Honorija III. ispoređuju se sa vještacima što javno doje svoje mlade v'erskim zabluda,ma. »Oni su krivi« piše papa Irgur — »što je

12 č itava njihova zemlja jedna pustinja. štogod se otme zemlle i imetka od tih jeretika—o-i761 , je onda svojina ono a kol 'e 1.57,-teo«. Papa Ivan _xII. pi e a enu u 1 u o,.,_ (rumili su krivi da su po BOSIli crkve raz' valjene, da je'nestalo svjetovnoga klera, da se ne poštuje isv. krst i pri češče, da se u opč e djeca i ne krste«. Koji sa njima druže, trguju 1 rade, oni su prokleti i bacaju se iz Kristove op ćine« --- piš-e- Urban V. splitskome i dubrova čkome biskupu. U kratko reč eno, oni su .0 ona vremena sve do dolaska Osmanli'a bili besPravno r45 7l'e ko e Ise e mo lo i a ih *e va si 1408. nakon bitke o obora izvršen je,Tr a, više, silan pokolj nad njima ; i njihovi leševi bacani niz_klisure u rijeku Bosnu -. A sva njihova »jerezija« radi koje su toliki gnjev i proganjanja podnosili sastojala se u tome, što su ,se držali zakona Isusovih, a nisu ustanova sv. Otaca,. ne priznavajuć i njihova tuma č enja sv. Pisma. Nazrijevali su da oni č istu i nepatvorenu nauku Isusovu tuma č e »na svoj na čin«, pomoču čega č e oni pribaviti što ve ču nadmoć i prevlast nad svojim stadom. Držali su da ih samo .zakon Isusov može da ,obvezuje, a ndkakovi -----c171--SV. o Iwrjil r:šu a cLzate krizal cije, sa nakanom da

D

t

(

13

- -

te »svojevoljne glasnike nauke, koja se ne poduda›ra sa sv. Pismom« upokore:, t. saobrate lh u rimsku vjeru ili Ja ih svim istrijebi i uništi. Nije im se dakle dalo nikada mira i poč inka, jer su pape i krš č anski vladari nastojali svim silama, la čaluč i se pri tome i dopuštenih i nedopuštenih sredstava, da zavladaju ponosnom Bosnom i poldjarme ponosne Bošnjake pod ,svoje igo. Još Bela III. za vrijeme Kulina bana kuša da Bosnu istrgne ispod crkvene vlasti bi=zkupa du brova č koga i da ju podloži biskupu splitslkomu, da tako utvrdi svoj uttj,ca,j u Bosni, čemu se je Kulin ban opro i ;to prvi povod da se Bosna okrivi .s krivovjerJa. Bosna je imala oduvijek tu sre ču, da su se u njoj unakrštavali interesi ra.znih naroda ili vladara. prohtjelo kojem kršcanKad se e ro iri svoju vlast pre- _ skom vI ko granica Bosne,optuživali su se Bosan- _ ci kao jeretici i za č in'ali su se u Bosni krstaški ratevi sa la oslovom pape, koji su ošiljaka i Hercegovaali o hrabre ca o njihovu svijest, domovinsku ljubav i vjersko uvjerenje uvijek razbijali• Pa kada se sve to uo či, nije ni čudo, da su ta, vječ ito proganjana vlastela i narod Herceg-Bosne priznali Osmanliju svoim

_ •-

.

15 14

gospodarom, koji je tako Iij:::p) .i oprezno s n'im postqpao i .t,c; v;še prigruf; ir isiam nau u, koja se tenre-ljr na Muhamedovim riječima: Budite bra ča o božije sluge. Sve verzi'e o ko'ima se 'e ovo lemstvo i narod, iz ojazni ili da 'sa čuvaju svoje posjede;---utmTs-no od prijetniom turskoz, mač a pre i na slam esu puke imnišlj6ine, en enciozno izmijene. ema cli5W-' za, niir-Frimjera prisilne konverzije, a nasuprot tome puno je dokaza, da su kršč anski velikaši zadržali svoje posjede i nakon turskog osvojenja Bosne• »Iz mnogih naŠih i Inostrariih beležaka« — veli Stolan Novakovi ć — poznato je kako je u poč dku fiTiske vladavine bilo ne malo hriš č anskih baštinika i da su hrišč ani i u vojsci sluŽili... a gdje.koji su dotjerali i do naših dana«. DOkumentarno je dokazano da su islainizirani velikaŠi stajali u srda čnim odnošajima sa svojim krš č anskim rodjacima. Posječ ivali .su se medusobno i priznavali • rodbinske veze• Imali su na dvoru čak i svoje krš ć anske pouzdanike u diplomatskim mišijama. Tolerancija i vjerska snošljivost Osmanlija najbolje se ilustrira u č injenicama, da šu prvih decenija turskog gospodstva u Bosni, krš ć ani bili predstojnici viših administrativnih oblasti, da su

Lt_ _

mogli zadržati zakup carine rudnika, da su obavljali diplomatske misije, i t. d. I ako se je po na č elima turskog driavnog prava sva osvojena zeml a smatrala kftci avna s vo ina •-u -ma imus imm), k— ao–ŠtOje to i o u Rimu u .starije vrijeme (ager publicus) »i niko je ne može ni u nasljedstvo kome svome ostaviti, ni pokloniti, ni za dušu dati« — to na čelo jedilo za Bosnu i Hercegovinu, ve č je nlmno od svega Osmanskoga carstva uvedeno—jMnim zakonom pravo nasl'eds'tva, koji je zakon još i danas na snazi u ovim pokrajinama. _Do s takovim mjerama mogli .su TurSa ci neosvoj-Wfflanske kule i gradove i upokoravati do tada još neupokorenu vlastelu bosansku, koju nisu mogle upokoriti ni silne horde madžarskih kralječ opori Dapinskih inkvizitora. va ni Pred tom vojničkom taktičnoš ču i viteškom tolerancijom padale su te neosvojive kule sa švojim neupokorivim džinovima. Ta .secrta jasno provlač i Fiš i danas kroz potomke naraštaja, tog autchtonog Življa Herceg-Bosne. N jiho T mentalitet, njihove osebine„ njihovu ljuloav za. sio;Joda, nijesu mogli izmjeniti trnliki burni 1 Krvavi vjekovi tuđinske najezde.

16

.

17

Definitivnim slomom bosanske samostalnosti i padom Bosne u ruke Osmanlija, poč inje nova istorija Bosne. Bosanci postaju č lanovima jedne velike države, u kojoj im se pružila prilika da razviju svoje sposobnosti, da pokažu koliko su jaki duhovno i individualno. Turci, kao vojni čki narod, mnogo su ci-jenili njihove ratni č ke vrline, pa su ih nagrađ ivali u svima prilikama i nazivaju»maznom djecom carstva«, prire đivali im č asni prijern na carigradskom dvo-ru. U unutarnjem pitanju njihove domovine, puštene su im slobodne ruke, pa je domać i elemenat ubrzo postao isklju čivo gospodarom Bosne, a kasnije i Hercegovine po njenom osvojenju. Na sva državna i .svećenič ka mjesta zasjedali su doma ći sinovi. Zahvalni Bosanci i Hercegovci odgovarali su na ova dobro č instva Osmanlija prelazom na Islam, jer su u Osmanlijama upoznali narod, ko,ji zna cijeniti njihove zasluge i nagraditi ih, a u Islamu nauku antiklerikalnu, koja ne priznaje izme đu »Boga i roba« nikakvog drugog posrednika i nikakvo drugo božanstvo u ,čemu se je baš i razlikovalo njihovo vjerovanje od ono•

drugih kršć ana. Našli su se dakle u svojoj sredini. Nije onda ni č udo da se je ubrzo razvila 31ava i junaštvo Bosanaca po cijelom Osrnanovom carstvu a i izvan granica njegovih. Bosance vidimo odmah iza pada Bosne u svim ve ć im i manjirn prodiranjima u 3usjedne zemlje, a osobito se pokazaše na guhačkom,411u (1526.). Ova je bitka bila jedan o ener i č ni rotest Bosanaca u n e ava a_ aretnih svo protiv lara, a vrijedno je zabi je iti šta o njoj naš historič ar dr. S. Bašagi ć: »Bosna je izgubila svoju samostalnost 1463. a Hercegovina 1483. Ali je za to i Ugarska — slobodno smijem re ć i — skiknula pod kopitom potomaka bosanskih i hercegova čkih patarena 1526. Kako je strašna osveta bila, da se vidi, naveš ć u jedan primjer. Sarno tri sina našega Jahja paše: Gazi Mehmed paša, Gazi Balibeg i Gazi Ahmedbeg ugrizli su u krv stotini hiljada Ugra, kako tvrdi glasoviti povjesni čar Peč evi«, Kod Sulejmanovih provala pod Be č i na Osi'ek 1532.) sudjelovale su bosanske č ete u veli o broju. Slijede čih godina zauzeše Bosanci i Hercegovci Brod i Kobaš na Savi, Klis: Nadin i Vr.anu u Dalmaciji, Dublin i• Valpovo zadnji grad

18 19

koji je još u isto čnoj Slavoniji bio pod papinim gospodstvom. Zatim Varažiclin, Viroviticu, Č azmu, Pakrac, Černik i dr. Godine 1556. prodiru u Liku i Krbavu i tamo utvrđuju gradove Buni ć i Peruši ć, a iste godine pada im u ruke još i Kostajnica. U tim borbama i č etovanjima iskrsli su rnnogi legendarni junaci, č ija se slava još i danas pronosi širom svijeta na guslarevim strunama i tamburici dvožici. Baš u ovo vrijeme izlaze na površinu članovi jedne od naših najslavnijih porodica, Sokolović , kod koje ć u se malo više i za đržati. Mladog Baju Sokolovi ć a iz Sokolovi ća, sre.z višeg•adski, doveli su pod konac 1515. u Carigrad i nadjeli mu ime Mehmed, ko.ji je ođ gajan u carskim sarajima i zahvaljujuć i bistrini svoga uma, toj osebini našeg naroda, brzo promican na visoke položaje, dok nije u junu 1565. postavljen velikim vezirom. Za vrijeme njegovog vezirovanja obnovljena je pe ć ska patrijaršija (1u2.), a patrijarha Makarije dobio je »otrata svojega velikoga vezira turskoga« hatišerif da uspostavl,ja crkve i manastire. Tako se obnoviše i usnostaviše manastiri: Mileševo, Vranštica, Mora č a, Svetotroi č ki Manastir. Tvrdoš, Ozren, Vozu ć a, Moštanica, Gomje-

nica, Tavna itd. U neke od ovih manastira dobivane •stt i štamparije iz 1)ubrovnika. Od koje je važnosti bio osnutak ove patrijaršije po razvijanje narodne misli, vidi se najbolje iz slijede ćeg citata dr. Milana Prelcga: »Valja ra čunati .sa č injelnicam, da je osnutak turskog patrijarnta dao novoga poleta organizaciji pravoslavne crkve i da su sada Srbi imali unutar turskoga carstva svoga. duhovnoga glavara, čiji uphv nije bio jedino duhovni, nc.go je bio i ed znatnoga politi č koga zna č aja«. Navekemo ovdje jedan primjer iz kojega će se-mo ć i uviditi, kakove je usluge u činio Sokolovi ć narodnoj stvari s tim svojim činom. Kad je sebi papa Klement VI1I. (h)93.) postavio za zada ć u, da »sav zapadni i istoč ni svijet ujedini u jedan krš ć anski rat protiv Tnraka na balkanskom poluostrvu«, i kad je te godine zapo č elo 14-godišnje klanje i ubijanje, stupio je i pe ć ski patrijar ha Jovan u saobra ć aj sa papom, poslao u Rim svoja dva ka.lu đ era, sa opsežnom, na ć irilici pisanom spomenicom, u kojoj su na.znač ena sva srpska, plemena, koja će se dić i na noge, »kada bi papa poslao bekoga u Novi s vojskom, gdje će si ći i nikši ćki vojvoda Grdan i sa njime svi koji su pri-

21

20 pravni glavari iz Crne Gore i Duka đinske zemlje, koji su svi spremni na borbu«. Ujedno patrijarha javlja da je grad slabo učvrš ćen, pa će se moć i lako zauzeti. Ovaj 14-godišnji .rat svršio se je sa. mirom izme đu kršć ana i Turaka, koji je uopče bio prvi mir ove vrste, jer se do tada Turci nisu mirili, ve č jednostavno nametali sami uvjete i pogodbe, .kakove su oni htjeli• »Pomoć Mehmedova Makariju i srpskom narodu — kaže srpski histori čar M. M. Vuki čević — oč igledna je. Ona je znamenita i Srpstvo je dužno da je se s ponosom sjeća«. Pogledajno na njegova vojevanja. Mehmed je sa 90.000 vojnika i 54 topa 1551. krenuo na Ugarsku i prešao Dunav kod Petrovaradina, osvojio Be čej, Beč kerek, Č amad, Lipovu i još 12 gradova, pod zimu se vrativši u Beograd, da opet 1552. krene na Ugarsku• Tom prilikom osvoji Temišvar, Hollak(5, Bujak, Sagh, Grmath; č itav Banat i Szolnak. U mjesecu junu 1554. krenuo je s vojskom protiv Perzije, koja je pravila velike neprilike Carigradu i za malo vremena zaklju č en je mir u gradu Amaziji u kojem je Mehmed izišao pobjednik.

Prvom polovinom 1555. vezir Sokolovi č diže se sa 4000 konjanika i 3000 janjič ara po naredbi carevoj protiv nekakvoga Mustajbega, koji je u okolici Soluna podigao bunu, a koji je bio savladan, uhva6en i obješen. Kad je izme đ u sultanovih sinova Bajazida namjesnika Karamanije i Selima došlo do sukoba radi nasljedstva prijestolja, kojom je prilikom Bajazid digao bunu sa namje- . rom da se ukloni Selim, - Mehmeida zapada važna zada6a, da udari protiv buntovni ► a. U maju 1559. potuč e Mehmed vojsku Bajazidovu kod Konje, a Bajazid ute če u Perziju. Sokolovi ć eneroič no zahtijevaše od perzijskoga šaha dab mu izda buntovnika pod prijetnjom navještaja rata, što ovaj i uč ini nakon duljeg pregovaranja, ne žele ći da opet ,dolazi sa Sokolovi ć em u sukob• Buntovnog Bajazida dao je Sokolovi č odmah pogubiti u Halepu (odakle se sve dotle nije ni micao) zajedno sa njegova 4 sina. — U augustu 1562. nagradio je sultan Mehmeda sa svojom unukom Esmahanumom i tada je provedeno veliko slavlje. Nakon tri godirie po smrti Semiz Ali paše imenovao ga sultan velikim vezirom u ju\nu 1565. Drugom polovicom 1566. nalazio se je Sokolovič pred Sigetom sa 90.000 vojnika

_

22 300 -topova, kojeg je juna čki branio Nikola Zrinjski. S tom vojskom pošao je sultan Sulejman. »Sila bijaše na strani Sokolovićevoj veli M• M. Vukićevi ć on nadvlada brata po krvi i jeziku, kojega_Njemačka_ i UgarSka vojska bijaše ostavila samom sebi i mirno gleda,še sve napore Nikole Zrinjskoga, a ne htjede da mu.pomogne«. »Ovo ne bija.še žalibože prvi put kaže Ivan Kukuljevi ć — da se slavni muževi jednoga slavenskoga plemena boriše u protivnim taborima, ne za svoju, nego . za tuđu syrhu. Nebijaše tu jedina vjeTa Poticallo krvave borbe, nego s jedne strane interesi države turske, a. s druge ugaiski i austrijski«. Karakteristi č na je prepiska u doba Opsjedanja Sigeta izme đ u Ali paše i Nikole Zrinjskog, koja se nalazi u »Codex epistolaris et diplomatarius comitis Nicolai . de Zrynio«. I ako se bore jedan proti drugomu, oba u tu đoj službi i za tu đ e ciljeve opet ih međ usobno vežu slavenski osje ćaji. Iz turskog logora piše Ali pa.ša 25. jula 1556. >:pretcl:ragome sinu svome« Nikoli Zrinjskom u Siget, da niije dao svojima preko rijeke .na drugu stranu, sa. ko,je se je s provalama itz ,Sigeta uznemirivalo i dražilo .carevu Yojsku, pa veli: »Caeterum Germani et Hungari potuerunt pro te ora-

23 .omnire quia si. tu non atfuises ex bus ne pes quidem -unius elapsus fuiset«• što u našem prevodu zna č i: »U ositalom neka se Nijemci i Ma đari mole Bogu, jer da Tebe nije bilo, od sviju njih ni cigle noge ne bi ostalo«. Također - u tome vremenu piše Nikola Zrinjski palatinu Tomi Nadaždiju: »Aly passa nostro bonus pater gravite.r demmbit«, što u prevodu zna či: »Ali paša naš dobri otac leži teško bolestan«. Kako je poznato i ovaj se boj, kao i svi drugi svršio sa pobjedom Sokolovi ća, -u kojem je poginuo Zrinjski i umro sultan Sulejman. Predaleko bi nas odvelo kad bi ov đe iznosili sve njegove vrline i zasluge. Dosta je samo da naglasimo da je on obnašao č ast velikog vezira č itavih petnaest godina i to za carevanja Suiejmana, Selima II. i Murata III. 10. oktobra 1579• pre_ stalo je za navjek kucati ovo juna čko srce — dikl i ponos našega roda. kojeg turski historič ar Ahmed Refik ovako opisuje: wDoba vezirovanja velikog vezira Sokolovićać doba je sre će, napretka i cvjetanja turske mo ći. U to doba poslanici Francuske, Njema čke, Poljske i Rusije oč ekiva.li su najobilnije .pomo ći od Carigrada, a strepili .od užasnih nesre ća,

24 koje ih mogu otuda zadesiti. Ugarski kralj pla ć aše Turskoj svake godine po 35.000 groša na ime hara č a. Državne granice bijahu se neprirodno proširile. Granice carstva primicahu se be čkim kapijama, a carstvo se prostiraše od Kaspijskog mora do bli.zu Gibraltarskog tjesnaca i od Be ča do Ommanskog mora. Tur č in ii to doba bijaše naslijedio zemlje svih isto čnih država starih vijekova a Sokolovi ć svojim utan čanim i vrlo aktivnim umom uspješno upravljaše ovim ogromnim kompleksima zemalja tako sjajno. da je za održanje i odbranu istih, pokazivao zamjernu snagu, koja se mogla na suprot staviti svima neprijateljima države«. (Po prevodu g. M. Deliča, »Gajret« 1925. Kara Mustafa Sokolovi ć stupa 1555. na mjes.to boš'Znskog .sandžaka, a nakon 10 godina postaje namjesnikom Bosne. Iste godine stavlja u krunu turskog cara još jedan alem kamen, — Krupa„jedna od naju čvršč enijih kula i vrlo važna ta č ka za za dalnja turska napredovanja pada u ruke ovoga vitEza. Pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom započ inje rat izme đ u Mletaka i Turaka za otok Cipar, koji pade u ruke ovoga div-junaka i ako su Mle č ane pomagali papa Pijo V. i Wip II. panjolski• Na bosanskih namjesnika zamjenjivao ga j® brat

25

NIehmedbeg Sokolovi ć , na kojem je mjestu ostao sve do 1574, kad je pozvan u Carigrad za uzgojitelja carevi ću. Iza njega bude imenovan namjesnikom Bosne amidŽi č velikog vezira Sokolovi ća, Ferhatbeg Sokolovi ć , koji je bio »najsilniji i najmoć . namjesnik« kako ga crta dr. Bašagič . Kad je ulazio u Travnik, da zasjedru, na stolicu bosariskih vezira, pred njim se nosilo 700 bajraka a pratilo ga 300 delileventa u oclijelu od vu čine pod željeznim kalpacima. -čim je postao namjesnikom Bosne, odmah je i zapo č ela krva.va borba na Krajini• U jednoj borbi kod grada Buda čkoga pade mu u ruke preko 2000 zarobljenika, međ u kojim i kranjski plemi ć Vuk Engelbert, kojega njegovi rodaci kasnije ot kupiše za 30.000 dukata, s kojom je otkupmnom 'sagrađ ena Ferhadija džamija u Banjoj Luci, Tada je i vezirska stolica prenešena u Banju Luku. Citira ću riječi dr. Milana Preloga o njegovim daljnjim četovanjima: »,Premda je Sultan Murat III. u novembru 1575, pristao na produljenje mira, ipak jg• Ferhat ratovao i dalje. U samoj 1576, godini zabilježeno je 50-60 provala iz Bosne u Hrvatsku. Ferhat se sa svom snagom oborio na gradove u t. zv. Biha ćkoj Krajini... Bihaćka Krajina bila je polovicom XVI. vi•

-

26 jeka opkoljena poput kakova poluostrva sa svih strana.. Po4evši od godine 1530.-1555. pretvoreni su svi vlastelinski i dvorovi ,na toj Krajini u tvr đe i stražarnice i u nje postavljene ja če ili slabije posaide. Fer hatbeg redom osvaja ove tvr đave Bužim, Cazin, Ostrožac, Kladušu, Pe či itd. Godine 1578. spremala se veća vojna pod vrhovnim zapovjedništvom Jurja Klevenhiillera protiv Ferhata, da se reokupira Eiha čka Krajina. Nekoji gradovi, kao Cazin i Ostrožac padoše u ruke carevaca, ali se čitava vojna svrši usljed Ferhatova dolaska sramotnim gubitkom netom osvojenih gradova i uzmakom kršć anske vojske k Biha ću, a odande do krajinske međ e. Turci su osvojili gradove i sav predjel oko Une Mnogo su jx)_ magali Ferhatbegu na toj Krajini Srbi ...« Iza smrti Ferhadbegove došao je za namjesnika Bosne ratoborni Gazi Deli Hawn ć, koji je po tradiciji ro đ-o-m pašPredo'vi lz užaca kotar Sanski Most, a koji je Ra svojim ratovanjirna mal ne nadmašio i samoga Ferhatbega. Osvojio je izme đu ostalih gradova i Biha ć (19. juna 1592.) koji je toliko vremena prkosio i samom Ferhadbegu..»Okolicu Biha ć a« — kaže dr. M. Prelog — »naselio je Hasa.n Srbima po četkom 1593. i oni su ga pomagali kod kopanjJ ,šanč eva, dopreme hrane, a služili su mu i

27

kao uhode, 0 njemu se još i danas bilježi Lopašić , pripovijeda me đu pravoslavnima u Krajini, da je bio dobar krštenom narodu i da je ishodio u Sultana- ferman, po kojem je bilo dopušteno zidati manastir Moštanicu, zabranjeno napastovati ga turskim č etnicima«. U julu 1592. savladao je kod Bresta bana Erdeda i Štajerce. Mnogo zarobljenih odličnika u toj borbi, .poslao je u Carigrad Sultanu, a ovaj ga obdario zlatnim haljinama i po časnom sabljom. I tako redom redali su sve bolji od boliih .bosanskih i hercegova čkih junaka, natječuči se, koji će se što više osvetiti kršćanskim vladarinia, koji su ih vje čito prog anj ali. »Bošnjaci i HercegOvci« — kaže dr. S. Bašagi ć — »preko 150 godina držali su Ugarsku pod svojim jarmom i uz gusle pjevali slavu Hranuši ća, Malkoča, Sokolovi ča, Vojsalića i drugih po Budimu, Temešvaru, Egri, Kaniži, Aradu, Hatvanu, Požunu itd. Ta, historijska svijest i . danas .živi i niko nam je ne može iz duše is čupati«. I dok su se bosanski muslimani ovako grdno svetili carevcima, Ugrima i Mletcima i vodili borbu za čast i ponos Bosne, dotle su iskorišćuju ći svoje poIožaje i uglecf na carigradskom dvoru, .kako vidimo, obasipali svoju inovjernu slavensku bra ću sa,

29

G el

svim blagodatima i slobodama, koje nisu uživali drugi kršćani carstva.

njihove unutarnje stvari, ve č su oni htjeli da sami sobom upravljaju. »Oni su prividno pri.znavali cara — veli dr. Milan Prekako im je to baš volja, ali čyrsto log č uvaju svoju religiju i stare obi čaje, a sva ki tuđi pa ma i kako mo čni upliv odbijaju sa puškom u ruci«, uspore đujuč i ih u tome .sa njihovim pretcima — patarenskom vlastelom. Skupština ajana koju je namjesnik Bosne jedan put godišnje, a po potrebi i više puta sazivao, odluč ivala je o sudbini Bosne i Bošnjaka. Ove skupštine bivale su ve činom burne i čuto puta dot.jeravali su do vrlo oštrih sukoba izme đu bosanskih prvaka s jedne i nainjesnika I3osne s druge strane, akb se je radilo samo o kakovim novotarijama carigradskim, a rije č bosanskih prvaka, koji su bili uvijek složni, bila je odlučujuča, usprkos sviju moljakakja a gdjekada i prijetnja vezirevih. Dok je god carigradska vlada ove odnošaje trpila i odobravala što su bosanski a,jani zaključivali, bila je Bosna mirna iBošnjaci pokorni. Ako bi se tkogod sa strane htio upli čati u njihove unutarnje stvari, i pokušavalo se što pa ma bilo i sa Halifine strane a protivilo bi se njihovim interesima, onda su se dizali svi kao jedan protiv sviju provađača tih pokušaja u Bo—

/ ako isu bosanski patareni prigrlili Islam, nisu oni s tim svojim činom nimalo popustili. u svojim nacionalnim osje ćajima, več naprotiv osjeć ali su se vazalima tu đin_ ske vlasti. Na svaku »novotariju« koja bi dolazila iz Stambola pogledali bi mrka oka i namrštena č ela, a u više navrata znali se i puškom u ruci'dignuti u obranu svojih slavenskih tradicija, pa ih je u ovim borbama na hiljade zaglavilo-. »Oni su najbolje sa č uvali veli Draiša, La čevič — i svoj .narodni jezik 'uusnije Đ evanje, i gospodsko držanje i ras košniji život, i jednu diynu poeziju, i staro pismo bosanč icu, i t. d. Islam im ništa od toga nije uništio, č ak ni tradiciju državne samostalnosti iz doba pre prim.anja I_ slama: begovske t. j. muslimanske bune su polazile na Turke s pesmom u kojoj se izražavalo uzdanje da se na Kosovu povrati d•žava, koju su Turci na tom istom Kosovu negda ugasili«. Turski car, koji,je ujedno bio njihov vrhovni vjerski poglavica, č ije su ime morali svaki dan pet puta spominjati u svojim molitvama, nije se smio mijeŠati u

30 31

sni, Dizali su se složno i jednodušno protiv silnog turskog sultana i svoga vrhovnog vjerskog poglavara jer nisu mogli dopustiti da tu đ in drugi nad njima — autohtonom Življu ovih zemalja — bespravno i samovlasno gospoduje i vlada. Nisu mogli dopustiti da tu đ in bude na, ra čun ,njihov privilegisan, a da oni budu potisnuti u pozadinu, kao svoji na svome. Iza Žitvo- Doroškoga mira 1606. godine, kojem su doprinijeli i bosanski muslimani solidarišu ć i se sa svojom inovjernom slavenskom bra ćom, poč ela je Turska carevina nazadovati. Na Drijestolje Osmanovog Carstva zasjedali su nesposobni vladari, što je prouzro čilo da su se Janji č ari osilili i postali drŽava u državi. Ova njihova silovitost ozlovoljila je hosanske muslimane i ovi su se neprestano bunili protiv njihovih tiranija i sa,movolja. Sam sultan Sulejman Silni drhtao je pred njima. Od bojazni Dred njima mnogi su Sultani privilegisalFnji č are pred svim ostalim vojnicima ydržavljanima. pa i predBo,:šnjacima, što je ove silno uvrijedilo u njihovom juna č kom ponosu — pa nije ni čudo što je iz dana u dan rasla mržnja i stvarao se sve to dublji jaz izme đ u carigradskog dvora i Bosne. Ova mržnja ispoljavala se je u raznim okršajima, jednih i drugih. »Doma-

ć i elemenat postaje sve to prkosniji — kaže dr. M. Prelog — prema centralnoj vladi i nerado gleda namjesnike tudinoe. Primjera otpora i sukoha s pašama imade u toku stolje ć a više. Neredi i razbojstva u zemlji sve se češče javljaju«. »Neprestane tužbe krš ć ana i muslimana — dalje nastavlja dr. M. Prelog — na bašaluk dodijaše Carigradu, te bi napokon poslan Mehmed paša Kukavica kao izvanredni carski izaslanik da napravi red u zemlji«. On je donekle i uspjeo u toj svojoj misiji, ali kako se je situacija u Carigra.du mijenjala tako on jednoga dana bi šen svih č asti i prognan na Kretu. Jenjič ari opet zauzeše maha. Sve presije carigradskog dvora da podvrgne Bošnjake pod vlast jenji č ara nisu mogle uroti željenim ploCloM. Da dadu vidljiva znaka svome nezadovoljstvu nehtjedoše se dra e vol'e ina če ratoborni i p0 orni njaci odazvati pozivu Turske u rat protiv Rusije (1768— 1774.) niti pokupiti od raje oružj6 ko je to carigradska naredba zahtjevala — sa izgovorom da oni ne sumnjaju u svoju raju, te da im ona pomaŽe č uvati granice od neprijatelja. Ovoj naredbi su se naroč ito usprotivili krajiški kg.retni. I ako su Bošnjaci u čestvovali u tome ratu, jer

►

32 nisu bili još toliko jaki da se uzmognu sa.svim oduprijeti Carigradu, pokazao se je ipak o č iti otpor njihov da idu u tudinu• I uz silne prijetnje Carigrada skupili su je dva par hiljada, koji su u istinu sakupljali preko 20.000 spahija. Rezultat je bio mir sklopljen u Ku č uk_Kajnardže (1774) koji je za tursku zna č io opet jednu etapu propadanja, radi č ega je Porta, okrivljavala jedino Bošnjake i njihovu mlitavost. Sa svojim naredbama, koje je iza toga mira izdala prijeti se Bosancima radi te njihove mlitavosti i naziva ih ,se glavnim uzro čnicima toga poraza, predbacuju ć i im kukavštinu. Bosansko hercegova čki ajani sakupiše se jednom poslije tih i takovih sultamovih poruka u Travniku i odgovoriše jednoglasno, da vojnici njihovi radije brane svoje ognjište, u koja č esto provaljuju cesareve čete. IV. Od tada nastaje u Bosni sasvim drugo stanje od onoga prijašnjega. Ogor čenost Bo sanaca protiv Carigrada postigla je svoj vrhunac i ĐVi su javno poč eli raditi protiv svega onog što im Carigrad zapovjeda. Dok su prije Bošnjaci srljali kao lavovi i širili granice Osm.anovog Carstva, odnosno branili ove od neprijateljskih navala, sada

33 je njihova vojna i borbenost ograni6la samo na Bosnu i Hercegovinu. Za druge po krajine nisu htjeli ni znati. Oni su ve ć u neku ruku bili proglasili samostalnost Herceg-Bosne, a Osmanlija im je bio u njihovim oč ima jednak svima drugim neprijateIjima. Trpili su ga u toliko, u koliko su to morali, .ali svi su mostovi izme đ u njiha bili tako reku ć, rastrgani. Vještom oku austrijske diplomacije.-nije izmaklo ovo. Misle ć i, da je sad kucnuo. najzgodniji č as, kada ć e .se ostvariti njihove davne sanje i ukazati se bajni Istok sa svojom čarobnoš č u i šareniloš ć u, sa svojim viti.m minaretima i misti č nian kubetima, — odluč e udariti sa glavnom silom na Bosnu, a preko ove onda i dalje. Josip II. diže ništa manje nego 200.000 vojnika sa 1000 topova i šalje ih na Unu i Savu. Austrija do tada nije nikada digla toliku vojsku, koja je poč ela sa. operiranjem 8. februara 1788., a prije toga izdati su patenti na pravoslavni i muslimanski elemenat Bosne, u kojima se svima stavljaju u izgled sva privilegija, jednaka onima, koja dobiva ostali slavenski živalj, koji je tada bio pod Austrijom. Glavna borba u Bosni vodila se oko Du-

34 bice, koja : ali usprkos prisutnosti careve nije donijela nikakovog uspjeha za carevce, već su se morali povratiti natrag smienivši dotadašnjeg zapovjednika Kneza Lichtensteina, a postavivši generala Laudona zapovjednikom volske, koji se je pokazao sposobnijim vojskovo đ om i zauzeo neke gradove. Ovaj se rat svrši sa mirom nim u Svištevi 1791. godine, pren ia kojemu je dobila Hrvatska komadi ć zemlje kod Cetina i Drežnika, kod Plitvi čkih je.zera i u Krbavi. Bosna i Hercegovina ostale su nedirnute. Znalč ajno je, šta naš histori č ar dr. IvItaan Prelog bilježi o ovome ratu: »Tako je svršio taj rat bez ikakvih uspjeha za Austriju, a bio je po č et Josipom II. u č vrstoj nadi, da ć e mu ,pasti u ruke čitav sjeverozapadni dio Balkanskog poluostrva. Prilike specijalno u Bosni, bile su za nj veoma povoljne, jer nije bilo pravoga sklada izmedu namjesnika i bosanskih prvaka, ali opet su se i ovaj put Bošnjaci hrabro borili za carstvo. (Oni su se za svoju užu domovinu a ne za carstvo Pr. P.) Poznat naim je .sud stvjedoka ovoga edoba generala Laudona, koji je rekao slijede ć€ riječ i o obrani b o s a n s k i h gradova Upravo je nevjerojatno i nadmašuje svakt predodžbu, koju bi č ovjek sebi htjeo stvo•

35 riti, kako su čvrsto gra đ eni mali bosanski gradi ć j., kako se tvrdokorno u n,jima Turci (misli na bosanske muslimane Pr. P.) bore i s kojom se lako ć om oni umiju izniova ušanč iti, kad im se razori jedna obranbena linija, jedva ima tvr đ ava, s kojima bi čovjek imao toliko 'posla, a s v a k o m d r u;om n a r o d u dade se laglje dosko čiti«. Ove riječ i generala Laudona jasno dokazuju da su bosanski muslimani bili neispo_ redivi u obrani svo,je slobode, koju su znali oduvijek cijeniti više iznad .svega drugoga. Ove rije č i oprovrgavaju ujedno i sultanovo predbaciVanje o kukavi č luku Bosanaca i dokazuju obratno. To dokazuje svijest bosanskih muslima.na, ,da im od Rusije nije priijetila inikakova opasnost id.a ftn je bilo malo stalo da obrane Tursko Carstvo od neprijateljskih navala, pa ushijed toga nisu voljni izlagati svoju dragocjenu snagu i trošiti, je za .tu đe interese. I ako ih je sa turskim carem vezala osim državljanske dužnosti još i vjerska, tim više što im je on bio Halifa, ta su ga ovi opet smatrali tu đ inom u unutrašnjem pi, tanju Bosne. Njihova ljubav domovinu, bila je iznad nje,govih fermana i emernama. Baš za vrijeme toga rata došlo je do proajene na carigradskom dvoru. Sultan Seim zasjeo je na stolicu Osmanlijskih vh-

36 dara (1789.-1806.) a s njegovim dolaskom promijenila se opet situacija na štetu jenjič ara. Jenji č arska samovol,ja, koja je bila uzela maha osobito u Srbiji, jedva je ugušena. Tek 1794, pošlo je za rukom Topali Ahmed paši da ih protjera iz Srbije, koja dobiva posebnim hatišerifom privilegij da su janjič ari iz beogradskog pa;šaluka za vazda isključeni• Malo iza toga dolazi do francusko-turskog rata radi Egipta. Turska nalaze ći se u škripcu morade popustiti jenji čarima, dozvolivši im povratak u beogradski Dašaluk. Jenjič ari, svojim uzurpatorskim i silnim postupkom podstrekoše ve ć odprije pripremanu i dobro organizovanu akciju Srba, koja je išla za oslobo đ enjem ispod turskog jarma. Podiže se veliki ustanak pod Kara đorđ em (1804.) Bošnjacima je ovom prilikom imala zaDasti veoma važna zada ć a, da uguše srpski ustanak, jer je Turska, tada, bila okupirana sa sviju strana sve samim neprijateljima. Ova slabost Turske, dala je još više maha Bosancima, digla je još više njihovu mo ć i nisu se odazivali pozivu Carigrada. Veliki vožd Kara đorđ e, opremio je pisma prvacima bosanskih muslimana, u kojima ih je pozvao da mu se na đu u pomo ć i protiv zajedničkog neprijatelja i da ne pomažu

37 Turcima gušiti ustanka. Bosanski muslimani ne samo da nisu htjeli gušiti toga ustanka, ve ć su mu neki pružali pomo ć, od kojih Stojan Novakovi ć ,spomdinje Hasanbega i Ibrahimbega Fidaihi ć a i7 Zvornik ►, koji su u ime -ispahija beagradskog pašaluka P:ortu da. su dahije, poslije sviju zuluima »poč eli raju da sijeku L raja ustala na oružje, ,nego da mole cara, da bi sadi u ovoj prilici dao raji ruku pomo ći, da se njegova zemlja i raja iwbavi od ovih zulumbra oni- dobilu svoje spahiluke« Porta je na to, po pri) čanju Vuka, Karadži ča, imenovala Jova.na Raškovi ča bazrđan — bašom i poslala ga u Austriju »da Srbima nabavlj.a hranu 7 ostalo šta im treba«. Kad jr; 1807. godine zapo č eo rusko-turski rat, sa zada ć om oslobo đ enje Srbije od Turaka, bosanski su se muslimani opet D o kako treba. Tadašnji bosanski valija Mehmed Husref Tiaša nije mogao Doduzeti nikakove energi č nije akcije protiv Srba. To je i prisililo Tursku, da je saFrancuskom sklopila savez, prema kojemu je Francuska opremila kor svoje vojske u pomo ć Turskoj da upokori Šumadiju. Bosanski musliin.ani opazivši to, dali su izraza svome negodovanju - i zabranili iskrcavanje .francu_ ske vojske iz Dubrovnika i njen prolaz preko .Bosne u Srbiju, Na divanu.0 Travniku, ko-

38 jeg je valija u tu svrhu sazvao, došlo je ,do vrlo oštrih sukoba izme đ u bosanskhi muslimana s jedne i namjesnika Bosne s druge strane. Na prijetnje bosanskih muslimana, da ako Francuzi samo pokušaju preć i preko Bosne u Srbiju da ć e nastati Dobuna u Bosni, zaprijetio im se valija »da če u tom sluč aju uzjahati na•konja, staviti do sebe francuskOga konzula i udariti na buntovnike«. Zatim ću — nadodao je oti ć i u Carigrad da tražim osvetu protiv ove pokrajine i vrati ću se na čelu sa 20.000 vojnika da Bosnu kaznim. Pa šta se mene ti č e vaša Bosna? Ja nemam šta da izgubim«. Ove rije č i tadašnjeg bosanskog valije na,Nolje dokazuju, kakovi su odnošaji vladali izme đ u autohtonog življa Bosne i Turaka. Ni na ovom divanu nije, kako vidimo, ništa polu č eno. Kor francuske vojske morao se povratiti iz Dubrovnika onamo odakle je i došao. Zaludu stižu tatari iz Carigrada sa turali fermanima da se diže vojska i upokorava »srpske odmetnike». Bosanski se muslimani i ne mi č u. Prema iskazu tadašnjeg francuskog konzula u 'Pravniku Piere Davida (1806.-1814.) bosanski muslimani nisu, uopć e marili da se bore za carstvo. Pomenuti konzul izvješ ć uje jednom prilikom svoju vladu,» u Sarajvu, tom leglu opo-

39 zicije, postoji neka vrsta oligarhijske npublike, koja namjerno radi u svemu protiv onoga što vezir ho će«. Visoka Porta vide ć i da Mehmed Husref Daša ne može pribaviti a.utoritet sultanovim fermanima, izmijeni ga sa Ibrahim HilMi pašom. Ovaj bi tako đ er iste sre ć e kao i njegov predšastnik. David u jednom svome izvješć u ovako• crta nemo ć toga vezira i zovitost bosanskih muslimana: »Sarajevska oligarhija ne priznaje ni vezira ni njegove vlasti, a i Banjaluka je nepokorna. Ve ć tri mjeseca kako je Ibrahim paša ovdje, a Ile može se ni govoriti o kakovoj vladi«. Kada su srpske čete prešle čak i na teritorij Bosne .0 srebreni č ki kotar, Ibrahim paša se i ne mi č e, jer naravno nema s kime. U godini 1809• započeo je iznova ruskoturski rat, pa su i Srbi te godine Do čeli energi č nije ratovati. Kara đorđ e je zauzeo Novi Pazar i Sjenicu.'Na velike carigradske prijetnje skupi tada Ibrahim Hilmi paša pod udarcima janji č arskih kundaka nešto Bošnjaka opremi ih na gušenje srpskog ustanka. Ovi su se sa bojišta po čeli jednostavno vra ćati svojim ku ć ama. To svjedo či pašina bujruntija datirana 28. rebiul-ev\-,,la 1224. (1809.) poslata sarajevskom diji i drughn prvacima, u kojoj paša jadikuje, da svi vojnici. koji su poslati iz Viso-

40 kog i Fojnice bježe iz ordije i vra ć aju se svojm kuć ama. U toj bujruntiji izme đ u ostaloga veli: ».... Bježanje tih ljudi može pro_ uzroč iti pometnju i rasulo oijele ordije, koja je stala prema vjerskom neprijatelju. Ovakove koji se u ovim sudbonosnim momentima pOkažu mlitavim, koji bježe i time daju povoda cijeloj ordiji na bježanje, treba stro go kazniti ...«. Iz jedne druge bujruntije toga paše, datirane sa 23. rebiul-evvela iste godine, vidi se da je to bježanje zdogovoreno sa tadanjom inteligencijom, koja se le nalazila u službi. Tu se kaže izme đu oJ staloga slijede č e: »...bezi, pisari i čauši, koji su pozvani u vojsku da se upotrebe vrlo važnim poslovima ni jedan ne dolazi u ordiju. Prije je pisato njihovim zabitima da ako se ne odazovu u vojnu sluibu, bi če iz oivilne službe protjerani, a na njihova mjesta postavi ć e se drugi, ali i opet se usprkos toga ne pokaza niti jedan od njih kod bosanskog divana ...« (Po prevodu S. eff. Kemure, kao i slede će u ovom poglavlju). Na posljetku uvjerivši se Ibrahim Hilmi paša da je ta vojna za njega izgubljena, sklopi sa. Kara đorđem ,primirje. Za taj njegov tako smion i odlu čan korak, koji je bio znak nemo ć i bosanskog namjesnika i kapitulacije Turske Imperije pred srpSkim ustašama, — pane u nemilost carigradskog

41 dvora i uz strog ukor dobije nare đenje da odmah i bez oklijevanja nastavi borbu, te da stane na Dut srpskim provalama pod prijetnjom kazni. Tek pred zimu iste godine pošlo mu je teško za rukom da sakupi nešto vojske, s kojom krene pod Loznicu, ali se brzo povrati bez ikakovog uspjeha. Bosanski se muslimani nisu htjeli uopć e boriti protiv Srba. Radi neuspjeha i mlitavosti Ibrahim Hilrni .pašine, zamjeni ga osobito pouzdani Ali paša Derendelija. Fermanom datiranim polovicom Džemazulevvela 1228. (1812.) s kojim; se imenuje Ali paša namjesnikom Bo' sne, nare đ uje mu se, da ima povratiti sve oduzete gradhve po srpskim ustašama, koje da u pokornost dovede. Izme đ u ostaloga se u tome fermanu: »... Bosanski juna_ ci pokazivali su se do sada uvijek hrabri i ustrajni u lobrani moga carstva, žrtvovali su svoje živote, što je poznato cijelom svijetu, ali u ovoj srpskoj stvari nisu bili trajni ni ustrajni, nego su bili uzrokom da srpski ustaši pre đ u granice. Poznata je stvar da od Bošnjaka zavisi da li će se srpski odmetnici dovesti u pokornost ili ne...«. Svi se istorici slažu u tom, da je Ali paša Derendelija bio jedan od najenergi čni,jih turskih paša. »On spada u niz onih vezira — veli dr. Milan Prelog — koji nisu

42 birali sredstva za svoje ciljeve«. Dr. Bašagić ga naziva razbojnikom. Batini ć o njemu prič a, da je svojevremeno bio vo đa neke razbojni č ke družine, s kojima , je napadao i plja čkao putnike i gradove na Balkanu. Juki č ga napokon ovako opisuje: »... taj niti je znao štiti ni pisati. Po Turke bosanske Musbnane Pr. P.) je bio strašan i mnogo ih je stotina na onaj svijet otpremio«. I tako je turski sullan poslao Bošnjacima jednog obi čnog razbojnika i analfabetu, koji se je Samo p0M0ć u svoje surovosti domogao pašinske časti, za bosanskog namjesnika sa misijom, da ih prisili na ocllu č niju akciju protiv Srba. Pod njegovom upravom osjetili su bosanski niuslimani svu težinu tu đ inskog jarma. Kakovih s4• je sredstava la ć ao u vršenju te o tome bi se mogle cijele knjisvoje ne napisati. 0d mnogih primjera njego -vog krvološtva, posluži ć emo se ovdje sa jednom njegovom bujruntijom datiranom sa 13. šabana 1228. (1813.), koju je upravio ka_ clijama: Zvornika, Srebrenice, Bir ča, Kladnja, Sarajeva, Fojnice, Visokog, Rogatice. Foče, čajni ča, Taslidže i NH.etvt , : »Vojnici bosanskog vilajeta radi ve ć p0znate potrebe bili su došli u bosansku ordiju i nakon nekoliko dana, kao tobož iz obič aja, poč eli su bježati svojim ku ćama.

43

Naređ uje se, da se bjegunci na svaki na čin prona đ u i dopreme se živi u ordiju. Koji se od njiha usprotivi imade se na mjestu glavu mu odsjeći i meni sa izvješć em dostaviti. To sam vam bio i p r i j e naredio, ali do danas meni niti jednog živa niti mrtva ne dopremiste. Ja ‘vidim gdje je ta vaša nemarnost. Od onog časa kad vam stigne ova bujruntija, ako bi ko stigao iz moje ordije u Bosnu bez objave, on je bjegunao, a koji ga kadija ili zabit propusti kroz svoj kadiluk bi će usmrć en. Osim toga i v a š i kapetani i zabiti, koji se ovdje kod mene nalaze, bi će takođ er pogubljeni. Od sada pazite da nebi ko prošao, a ako ko htjedne na silu, tome u h o, n o s ili glavu odsjecite i meni dostavite«. Nije onda ni č udo da je ovome razbojniku sa njegovim terorom pošlo za rukom do ć i do cilja za. kojim je težio, a ta,j je povrataik Beograda od srpskih ustaša. željezna ruka Derendelijina prisil:la je i Bošnjake, .te su ovi pod njegovom komandom u septembru 1813. unišli u Beograd. S . time se je ali prezir i mržnja protiv njega me đu Bosancima podvostruč ila i čekali su samo na pOptlštanje ratnih vojni č kih stega, pa da mu se osvete. Nije p rošlo mnogo vremena iza ulaska u Beograd, a Sarajlije i Viso čani skovaše urotu protiv njega. Dobro organizova-

44 ni i dboružani potraže ga u Travniku da ubiju. Ne našavši ga tamo, a čuju ći da se nalazi u Skoplju kod svoga prijajelja Sulejman paše, upute se tamo i zapale dvore pašine, misleć i da je Derendelija tamo sakriven. Pri povratku nai đu na njega i njegovu vojsku me đu Busova čom i Viterz planinom, potuč u se s njime, razbiju ga i on ute č e. Pobuna u Bosni zauzimala je sve to već eg maha, ali ju je Porta uklonjenjem omraž'enog Derendelije iz Bosne, lokalizovala postavivši na njegovo mjesto Ahmed HUrrid pašu• V. Dok je Ahmed Huršid paša.snivao o tome kako ć e upokoriti bosanske muslimane, pla ne u Srbiji ponovno ustanak. Paša se po na-. logu carevom krene sa regularnom vojskom protiv Srba," na. polju Branjevcu raza.pne svoj čador. U bujruntijama upravljenim na Mehmed Eminagu janji čarskog zapovjednida mu od Sarajeva n i j e ka čudi se: » nitko prispjeo u ordiju«. Tuži se nadalje u tim bujruntijama da su se Sarajlije dale na nekakove« hr đ ave misli« i da pokazuju mlitavost i ljenost. Nalaže mu, na posljetku u bujruntiji datiranoj sa 28: šabana 1230. (1815.) da odmah ide na Branjevo polje i da » ako ih ima podložnih canskim ferma

45 nima da ih .povede sa sobom.« Ako se ne na đe niko podložan i pokoran nastavlja toj bujruntiji — onda carstvo nije zadovoljno da ti sjediš u onome gradu, gdje narod nije poslušan carskim fermanima i zapovjedima, ve ć odmah napusti Sarajevo i kreni ovamo«. Iz sultanovog fermana datiranog polovicom Ramazana 1230. (1815.) upravljenog Ahmed Huršid paši vidi se da se bosanski muslimani nisu htjeli odazvati ni na ovu vojnu. U tome se fermanu izmedu ostalog veli i ovo: » Ali kako sam obavješten od Bosne i bosanskih junaka nije još niko prispjeo Tebi u ordiju, da pokaže svoje č ovjekvo i junaštvo. Srpski ise odmetinici sa sviju stra na sakupljaju i podižu ustanak. Neke gradove i palanke su ve ć opkolili, a i Bograd je kako č ujemo u opasnosti. U ovome i ovak ozbiljnom vremenu pokazati se mlitavim uršpar ?of as ow •oupriQuz 9[ OIJA ingrai sak zadrže i ne pohite pod Tvoje vodstvo neka znadu da ć e im se oduzeti življenje, t. j. timari, zijameti pla ć e i sva posjeduju ća dobra. Zapovijedam Ti da uložiš svu svoju inoć u tu stvar da Bošnjaicma pišeš neka se iskupe i do đ u Tebi u cilju izvršenja svoje dužnosti, a i Ti s njima da lijepo postupaš,

46 da im kažeš da. je to Moja zapovijed i da im to Ja naredujem sa Mojim pismom«. Sve te molbe i prijetmje Carigrada nisu urodile željenim plodom. Da bi se Bošnjacima zamazale oči maknu se stranac AWmed Huršid paša a na njegovo mjesto bi p0%stavljen bosanskim ve.zirom Bošnjak Sulejman paša. Pošto se je i ovaj poka.zao i'previše revan u provađanju sultanovih naredaba, to ga Bošnjaci optuže i on bi pod svoje stare dane (1818.) smijenjen isa drugim, ali i ovaj je bio vrlo kratko vrijeme na stolici bosanskih vezira. U martu 1820. bi imenovan bosanskim vezirom krvolo čni Dželaluddin paša. Sultan Mehmed II. reformator našao ga je kao stv® rena da slomi otpor Bošnjaka. Taj krvolnk bio je snabdjeven sa neograni čenom punomoč i da se la ća najstrožijih sredstava, pomoču kojih će moći dovesti Bosance. u krutu jagnjad i pokornost. Porta je smatrala. neuspjeh u srpskoj .stvari njihovim djelom. Dželaluddin bio je na glasu kao nemilosrdan i oštar vezir. Fra Grga. Marti ć u .svojim »Zapamčenjima« priča čitava (čada ad ovoga zulum ćara, koja je činio za. vrijerne njegovog vezirovanja u Bitolju. Čim je došao u Bosnu odmah je pokazao da želi gvozdenom rukom vladati i uspostavljati red.. Dao je pogubiti čita.v niz kapetana i sara-

47 jevskih gradana. Jukić pri ča da je od muslimana ubio ih oko 300 a od hrišćana .samo dvojicu. Srpski histori čar Milenko M. Vuki ćević opisuje pašovanje toga krvopije na ovaj »Mnoga i mnoga glava poletjela je sa ramena bosanskih koljenovi ča, pa u toj gomili palo je dosta i nevinih. Me đu mnogim nevinim .padoše i glave derventskoga maglajskoga, Krupa kapetana, Osman kapetana iz Grada čc,a, Mehmed bega Bajbuta, Hadži Salihbega iz Srebrenice, velikog prijatelja ranije proti Matiji a clocnije knezu Milošu, zatijem Kulin kapetana, Bećir paše, musellima .plevaljskog Ibrajim b•ga, Alajbega iz Petrovca, Drnda Alajbega. Fočiča Ahmed. bajraktara iz Sarajeva i banjalučkog kapetana itd. U samome Jajou za jednu noć posjekao šesnaest glava. Njegova sablja ne odmaraše se, on bješe potonuo u silan posao zavode ći red po Herceg Bosni, uklanjaju či sve ono što mu na putu stajaše«. Smrt Dežlaluddinova (1822.) obeeslila je bosanske muslimane. Na njegovo mjesto bi postavljen Belenli Hadži Mustala paša. Prijašnje stanje produženo je sve pred konac 1826. i nije se nad. Bosancima činilo kakovih većih zultirna dok u sentrPrnbru te godine ne bi pozvana Bosna na veliku skup

48

49

štinu u Carigrad, gdje se imaju kana đno srediti odnosi izmedu Turske Imperije Bosne. Na toj skupštini bilo je zastupano 32 bosanska kotara i na za čudenje Carigrada donešen je jednoglasan zaklju čak: odbiti carski ferman. Bosanski prvaci povratiše se ,svojim kučama i počeše oštriti svijetlo ,oružje, da i s n,jime — ustrebali — do čekaju cara, koji se drznuo da. im uskra ćuje njihovu slobodu i pokušava podvrgnuti ih pod svoju vlast. Sultan prije nego što je odlu čio poduzeti oštrije korake, posla glasovite u čenjake Ah_ med ef. Prilipliju i Arifbega u Bosnu sa misijorm, da mirnim putem, savjetom i dokazima privedu bosanske muslimane u poslušnost. To je ujedno bio predznak velikih dogadaja u slu čaju neuspjeha ove dvojice njegovih Đouzdanika. fyni poznavajući raspoloženje Bosanaca naprama Garigradu, ne smjedoše doći u Bosnu, več se svratiše u Becgrad Abdurrahman pak odakle stupiše u pigmeni saobra ćaj sa bosanskim junacima. Ta prepiska nije donjjela želje_ nog uspjeha i njiha se obadvojica povrate u Carigrad bez ikakovog pozitivnog rezultata. Iste te godine (1826.) potiukoše bosanski muslimani nizam i protjerde ga za,

,

-

jedno sa vezircom Hadži Mustafa pašom u Carigrad. Na njegovo mjesto bi postavljen beogradski vezir Abdurrahman paša, koji je bio pun turskih vrlina: lukav i odvažan s pretjeranom odanoš ču spram Sultana. Bosna odredi deputate koji odoše pred njega u Zvornik sa porukom Bosne, da »ako id.e s namjerom da izvršuje carigradske zapovijedi, da se ne drzne stupiti ni korak dalje«. Uslijed toga ,je paša bi.o p_rinužden do daljnjega ostati u Zvorniku. U svojoj bujruntiji koju je odatle spremio u Bosnu stajale su i ove riječi: »Iz daleka šaljem vam, bosanski muslimani, pozdrav vjere i jedinstva bratskog. Na vašu budalaštinu ne ću ni pomišljati. Evo me da vam otvorim o či i ukažem na svijetlost. Donosim vam svete zapovijedi našega silnoga cara i nadam se da ćete im se pokoriti. U tome slu čaju imao bi vlast da vam sve grijehe oprostim. Sada birajte sami. U vašoj je vlasti da svoj život odrtite iIi irzgubite. ProMislite dobro da se ne bi kajali«.. Na ovu bujruntiju, koju je pročitao u Sarajevu musellim Omeraga spremiše Sarajlije odgovor po svojim prvacima, od kojih su IbraWmaga Bakarevi ć, Fejzaga TurnadŽija, Mujaga Tahmiš čija i njegov brat, Vejoilaga Imaretlija, Hadži Avdaga Koli ć,

50 Abdullah ef. Fo čo i Abid ef. Čohadži ć, -da bi ga s time zadržali dok ne skupe vojsku. Paša je ove zadržao kod •sebe, a poslao svoje punomočnike u Sarajevo sa hiljadu nizama da mu pohvataju buntovnike žive ili mrtve i dovedu ih u Zvornik. Pomo ću sarajevskog mulle uspije mu prevarom pohvatati još neke istaknutije prvake. Još istoga dana bi pronešeno zvorni čkom čaršijom sedam mrtvih tjelesa (dvaju Tahmiš čija, Ibrahimage Bakarevi ća, Fejzage Turnadžije, Avdage Miloševiča. Pinje bajraktara i Ali age Ruščuklije). Zatim se je i sam vezir uputi• u Sarajevo, a ne htjedne i ći u Travnik. Zatraži spisak sviju buntovnika od svojih povjerljivih privrženika. a ubrzo mu istigne pĐmoć skopskog mutesarrifa Jašar paše. Odmah obrazova t. zv. krvavi .sud, u kojeg postavi između ostalih i Fadil ef. sina Nuri ef. kojeg su Bosanci kamenovali radi izdajstva. »Na.stalo je davljenje i se ča najvi đnijih i najistaknutijih prvaka, kako Sarajlija, tako i drugih prvaka Herceg-Bosne, jer je od svakoga grada dova đano 20--30 vezanijeh prvaka bosanskijeh« — veli M. M. Vuki ćevi ć . Savremenik i očevidac tih dogo đaja Hadži Jovo Besarovi ć pri ča o tome na strani 57.1 58. (»•osanske Vile« 1886• ovako: »Jednoga jutra po češe topovi grmljeti

51

svaki dan se ispalilo tako po 20-30 topova, a to bi trajalo po dva sahata. Poslije mi razberemo, da su Dri pucanju svakog toga p0 jednoga udavili. I tako .smo uvi,jek 'znali, koliko .su na dan smicali. Samo koji bi dobro platili oni bi se kurtalisali smrti. Đd dvojice Bašagi ća uzeo je 120 kesa talira, to biva današnjih 20.000 forinata.. Kad u gradu mnoge podave, odsijeku im glave, pa ih donesu na Miljacku kod Čumurlije prema današnjoj »Kafe de France«. Onda, do đu kavazi u Čurč iluk i jave da paša ište deset majstora, koji umiju nožem raditi. Čurčije su mislile na besposlicu i pođu drage volje. Ali kad ih dovedu do glava, i narede da gule glave, a oni jadnici, viclevši da nema druge, počnu glave guliti, pa onu kožu od glave ispu.ne poslije pamukom i slamom, po 1 om ih odma.h pošalju u Carigrad caru i babalijama, Tako je to trajalo duže vremem. Nisa► brojao, ali mislim da je onda poginulo koje iz kasaba koje Sarajeva do 300 ljudi«. Zloglasni Abdurrahman nije se .samo sa ovim zadovoljio. Njegova je namjera bila ne •amo posmicati prvake Bosne, ve ć •da i sav narod osjeti njegovu pesnicu. S toga pored gore pomenutog »krvavog , suda« uredi 1 t. zv.'»kobni sud« pod predsjedništvom Alajbega Dukatara, koji raspisa teški na-

-

52

53

met na cjelokupno gra đanstvo, po čam od 50 pa do 50.000 groša. Osim •oga natovari još i silne globe na raju. Mnogo Sarajlija založilo je •sav svoj imetak u otpla ćivanju ovoga nameta. Godine 1828. dođe do ponovnog ruskoturskog rata i Abdurrahman nar•di po za• povjedi carigradskoj da se pokupi 20 % za vojsku. Mišljaše on ovu priliku upotrebiti protiv Srbije. »Saznavši za ovo knez Miloš — veli- M. M. Vuki čevIč — a imaju či, d'obrijeh dostova medju muslimanima u Sarajevu, pozove dvojicu od najglavnijih. I oni tajom dođ u u Kragujevac. Knez •a .njih ospe prekore: što su skrstili ruke pa ni mukaet, a dušman im pokla tolike odli čne ljude. Pored toga kaže im, šta da rade i pusti ih natrag«. Iza toga nastaje u Sarajevu pobuna, 1.1 kojoj su i topovi pucali a svrši •se sa pobjedom ustaša, koji protjeraše vezira sa nizamom »uz pucnjavu pušaka« 'sve do Travnika. Njegov zamjenik blagi Morali Ali paša (1828.-1831.) btjeo je mirnim na činom po stič i ono, što njegovi , -predšasnici silom pokušavali. Op ć e nezadovoljstvo, ali protiv tuđ ina nije se nimalo sleglo, niti se je tim metodama tako đ er šta dalo u činiti. nego je iz dana u dan sve to više raslo. Međ utim i sam Sultan vide ć i, da se silom, ne,

'da, ništa posti ć i, pozove bosanske prvake ponovno na vije ć e u Carigrad, kojemu je ovom prilikom sam predsjedao. Poku•avao je na •sve mogu će na čine upokOriti Bosnu i staviti ju pod svoje igo ; ali svi pokušaji osta,doše bez uspjeha. VI. Svi pokušajii. gordog Sta.nbola za upokorenjem 1 asimilacijorn Bosne ostadoše bez u.spjeha. Bosanski junaci o-stadoše vjeTni svo slavenlkun tradicrama neurnoljianju unutr njeg , uiređenja Bosne. vi u god ve.zale državni čke i Ma koliko su vjerske dužin►osti naiprama sultanu, kojije .s jedne strane kao suiltan oslobodio papin Lzsle, a s •ruge ih strane ske križarske nke kao halifa -upoznao sa naukom : da je Bog jedan aMuhamed njegov poslanik opet ih svi ti, i ako duboko ukorijenjeni osječ aji, u njima, rui•u mogli skrenuti s njihovog pravca,. četiri stoljetna trvenja, i borbe nisu rih očebč'ile, da su bili skrhale, već su ihsve to čvršči i jači, sve to lx1rbeniji i niji. Podnosill rsu besprimjerne -žrtve, hovi najbolji 1najodabraniji sinovi truli su po zindanima i klani sa demiiskijama, izdisali su na konopcima, davljeni ,sa peškiri• ma, trovani .sa -otrovima, rastrgivani na

(ft

54 konjiana, strijeljani isa m.auzerkama, ali su .uvijek ostali vjerni naslijed,jenom amanetu: boriti , se za čast,iponos i Bosne. Pa kada su i zadnji, sultanovi pokušaji lla ,sastanoima u Ca.rigradu, kojiim.a, je osobno, predsjedao, ostall bez usyjeha, za _ ključ eno je pod svaku cioriu. dovesti Bonjake u pokornost i pribaviti . autoritet ca r skim fermanima. Bosanci su kavloU .Carigrada po čeli, okuoljati svp svoje sile, da ise ogledaju sa tada još anto(nom Turskom carevinom, — pa šta Bog clade i .sreča junačka. Početkom ,sa.stadoše ;se .svi .bosa.n_ ski prvaci u Tuzli i izabralše svojim vodom 4.1,a~ a — 'u narodu popillarnom ,pod imenom »Zmaj od Bosue« kojeg ujedno proglasiše bosanskim ve ztrom. Na, tom sastanku stvoriše jednoglasan zaklju č ak: od,up rijeti .se isvim carigradsirm n, aTedba.ma. martu iste ,godine H.usein kap,etan .sa svojom vojskom na Travnik l'nakon egor č ene borbe u kojoj isu i topovi u čestvovali zarobi bosanskog. Namik pašu ► a turskom regularnom vojts.kom Morali Ala Namik .paša. — naŠavši se uškrlpcv — kao prepredeni Bizartinac da.je.svo čanu riječ da .pristaje uz rpokret, da ć e biti. ,najiskreniji zagovaratelj i

55 tumač njiihovih žielja i osje č aja kod sultana, u kioje ga itme Husein ka ► etan i opTemi u Carigrad sa slijede č im važnijian zahtjevim,a: 1. da Turska opozove vojne reforme, 2. daBošnjaci saani isebi biraju poglavar& 7,emlje, PoTta odre č e sva.ke kontrole i 3. da inješanja u unutrašnje poslove bosanskog vilajeta, te 4. Bosna će plaćati TuTskoj godišnjti, but od dva milijona groša. jače na povrTada je po prvi puta šinu misao o ostvarenju samostalnosti slobode B ne. usein kapetan imao tadalpod ipuškom 25.000 ljwdi. Odmah .po osvojenju Travnika krene u prvoj volovici aprila sa ci ejelom vojskam u Skwlar. svome saivezniku Mustala paiši škodri, .koji je takoder imao 40.000 vojnia, pa .da zajedno njiane krenu na Carigrad, Husein .katpetan je ianao tada pod ptgkom 25.000 ljuldi većinorn »ljuta Krajišnika.«. Vrijedno je ovdje zabilležiti ono oduševljeno sg.kuipl;anje Krajišnika, oko kule Pe ćkod Hasanage po slikovitom opisu M. M. Vukičeviča: »I što hoče Haso, odmah privodi u djelo, i

56 pali puške s 4vorišta kule svoje, i kupe se ljuti Krajdćnici. Eto mu ;svijeh plemiča s Krajine, eto mu i Hadži-Ri.sta pravoslavnima, to,g njegovog .starog druga, prijatelja i,suratnika još iz vremena, .kada zajedno vojštiše na Nemce i kada, je Risto za hrabrost dobio od sultana tropernu čelenku, te ga di čila i odlikovala u znak da je junak .bosanski. Eto mu i francišanski mona,si šalju bosanske katolike. Skupilo preko dvadeset hiljada sve junaka kao vatre žive. Sve sam ljuti Krajišnik. Ustali isu svi protiv ouštega srpskoga neprijatelja. Svaki je okičen po krajišnički. Ne znaš od brače koji je bol ji, ko li je Da li oni, koji vjeruju u prorOka Muhameda, s kitnjastian haljinam,a i tovnijem konjima, s jataganima i krivijem sabljama o vrat obješenijem, ili oni drugi, što vjeruju u Isusa Hrista, sa, šarka,ma i idieferdarima u rukama i samokres,iana za, pojasom. Sve je ,otresito, sve sr č ano, sve gotovo da, na -oštro gvožde udazi za ► amostalnost i , slobodu ;svoje diič ne otakkbine.• Haso, gleda.juči ovu dič nu kitu, ovu nepreg ednu vojsku, sastavljenu od bra će .sve tri vjere, oduševi ,se : »KoUl ovakijeh sokolova, kod ova.kijeh junaka, kod ovakve brat.ske ljubavi, Bosna može zalista biti bosanska, ;dokle je.god sloge medu bra ćom,

57 nikakva sila, nikakav neprijatelj ne če-im na školditi!« Pri ovome on se osje ćaše imlad, lak, osječ aše se i smeo i hrabar. Srce mu tako bješe razdragano, da bi cijelu ,avu vojsku, sastavljenu od bra če Tazndh vjera, jednim mahom, 7,agrlio. U ovoj vojsci, u ovoj slozi brače, gledao je stari Haso bindu čnost ponosne Herceg-Bosne! Tako veseo, tako razdragan skupom 1 ju;naštvom oilabrane ,vojske :svoje, sjede Haso .na svoju lastavicu i pode, s ponosom dična sina junačke Bosne, na čelu svojijeh Krajišnika u boj protiv Turaka a Arnauta, protiv neprijatelja -od toliko stotiina godina Herceg-Bosni.« Husein je udario .sa svojima preko Rogatice, Višegrada, Priboja i Prijepolja. u Novi Pazar:Odatle se u prvoj ,polovici jula 1831, krene naprarna Skadru svome saveznlu Mustafa paši Škodri, koji je imao 40 hiljada vojnika u. namjeri da zajednički udari na carigradskii niza.m. »Zadahnuti žimim narolinim ose čajem-kaže dr. M. ,Qavrilovič — Bosanci polaze či na Kosovo, pevahu pesme u kojima je bilo nečega uzvišonog i velikog: .»Mi Idemo na R-OSOVO ravno Gde nam stari slavu izgubiše Staru našu slavu ipradedovsku

59

SS I mi čemo na polju Kosovu, itzguibit vje .ru i junaštvo Ili čemo ako Allah dade Dušmonina svoga, pobjediti I u Bosnu vratiti se sla,vno«. Međutim se je i veliki vezir Rešid paša krenuo iz Carigrada sa silovitoan vojskom protiv Hutseina 2 njegavog saveznika. Voiska Rešid paše bila je ve ć stigla u Peč iDakovpcu. Kako je . čuo za primicanje Huseinovo, s namjerom da razdvoji te dvije vojSke,, ,pošalje lača olijeljenja nizaana protiv njega, kojeg Husein dočeka kod Sazlije ipotuče ga do nogu 0 ,pojedinostima te bitke kaže franouskl historičar Bartolomeo Kunibert ,slijede če: ,»Ovaj prvi uspjeh .ustanika na Kosovu polju, punome uspomena i zna čaja u njihovim očima, potpali njima hra,bro,st, .osveŽi njihove nade i njihov fanatizam. U drugoj jednoj bitci blizu Peči ,nakon uporne i krvave borbe, oni još potpuno potukoše jedno znatno odelenje carske vojske, koje zagnaše iz jakih položaja, pa nastaviŠe prodirati do kapija Peči. Vidaji č ipaša samo sa 5000 k -,1.9branih Bošnjaka osvoji sutradan na juriš to dosta, dobro utvr đeno mjesto i čavano od mnogobroj,ne posade, koja bi većinom bačena pod ma č ili zarob-

ljena, Ustanici bijahu pobedioci na svIma th č kama, ništa im se više ne odupiraše«. Prema pi•mu Jovana Obrenovi ča iz Brusnice Vasi Popovi ču u Čačak 24. jula 1831. Husein je tada zarobio :»2000 niza;ina, zaplijenio mnoge čadore, 7 topova i tsvu džebanu, i .sav mutvak sadrazamov. Cor Jusuf pašu posjekli su Bošujaoi, a Ivzi Aizi pašu ranili su podobro; solani čki manje je ranjen, . no ;silistar njegov i ćaja uvačeni leŽe u Prištini, kod Bošnjaka ,u apsu«. Bosanski junaci dočekivani su svagde •a.0 pobjeddoci. Ta slavom ovjenčana vojska — kako neki hi.storici tvrde — mogla je ,sti či. i i do Carigrada, da je nije počeo podkapavati crv nesloge i razdora. Zamke, koje je veliki vezir medutim raspleo. u Skodrinskoj vajsci, urodile isu željenim plodom. Vranjskti i leskovački paša na prilipSkim visinama prebjegoše nizamu. Mustala paša pobjeden povrati se u Skadar, da nakon kratkog vremena bude kao zarobljenik u progonstvo. Velike pobjede Bosanaca preplašile su ipak velikog vezira, vide ći da bi novi uspjesi mogli napraviti opć i metež u ćarevini, ponrudi izmirenje. Husein ka . petan izašalje svoje izaslanike u njegov glavni stan, koji tamo iznesoše tužbe i zahtjeve Bosne. Oni isu kaže Kunibert u-

F

"

60 zrok nemira i nesre ča, koje odavna ojacljavahu Bosnu u tvrdi č enju, hrgjavom vladanju i hrgjavoj upravi paša-potkraljeva, za koje behiu tu đ i: je2tik, obič aji, narodni karakter zemaljski interesi. su dalje uzrok da.našnjeg ustanka naglom.e rrelazu, što im ho ćahu naturiti na mesto vekovnih ustanova i obi čaja, reforme i novač enja, za koje .se osje čala nesavladiva odvratnost. — Bosanski zahtjevli su od velikog vezira, slijede če: da Husein kapetan, koji uživa,še op će povjerenje i koji poznavaše potrebe zemlje, bude zakonito postavljen na dostojanstvo i sa nazivoan glavnoga upravnika Bosne, što mu ga želja njegovih .sunarodnjaka bijaše već podarila; 2. da im nova čenja i reforme budu naturane, i da njihova zemlja oč uva ,svoje prijašnje ustanove, svoje povlastice i svoju sta:ru upravu ; 3, .naročito ,su navaijivali da bi bili izuzeti od vrbovanja u voisku i da, nikad nebudu prinudjeni praviti vojničke vježbe, obvezujuči se ipak da. će dati, u slučaju rata Turskoj vojsku od 25.000 ljudi !svakog roda, oruižja, .ali pod zapovjedništvom ,svojih vlastitih starješina. Lukavi Rešid paša pristade na sve gornje uvjete, koje su mu izaslanici Bosne

61 predložili. U isto vrijeme otpočne sa svojim intrigantskim sredstvima razdvajati i Bošnjake, što mu žalibože i ovde upali. Po Vuki čeviiču i»slao je razne poslanilce bosansko - hercegovačkijem agama, b43goviana i kaipetanima, u kojima je svakome laskao, hvallo ga i veličao. Pa -tatko je i tuzlainskom kapetanu poslao pismo, u kome mu priznavaše da je pravoida Bos.na dobije sve ono, što oni traže, ali da to do .njega toliko ne stoji, - koliko do sultana. On sa svoje strane činiče, sve da sultan želju Bosanaca i da im dade za vezira Bosa,nca. Ali on, vezir, misli da za to mjesto nije podesan Husejin kapetan, .mlad i nevješt, ve ć treba čovjek zreliji, kao što je Tuzla-kapetan; č ovjeku kao što je on, treba da, je zazorno što se nalazi u buntovničkom taboru mlada i nevješta Husejina kapetana. Tuzla-kapetan ne shvati u čemu je stvar, pa .sa ;svojim momcima poslije jednoga, burnoga .vije ča ode ku6i• Ali-paša daić , koji je nešto više ,nazirao čemu vodi ovo, htjede po ćd za njim, da ga, ali ga zadrža Husejin. ,Ovo mu je bila takva i tolika pogreška, da t»Basna nije mogla poistatt , bosanskom«. Za Tuela-kapetanom digoše se još neki, te odoše. A ,sam Husejin, ne čekajući potyrdu obeč anja vezirevijeh, vrati se u Bosnu«.

62

Ova im se pogreška grdno osvetila. Husein kapetan pri svom povrafiku umludno je č ekao da mu se njegovo vezirstvo potvrdi od sultana, a na njegovu predstavku u Carigrad odgovara mu vebiki vezir u novembru 1831. da će mu ostaviti vezirsku čast samo pod uvjetom da se pokori carigradskirn zapovjedima i da bosanskim mladičima obuče nizamsko odijelo i počne ih vježbati prema novim propisimn. Husein je to energi čno odbio i otpočeo ponr>vno sa prikupljanjem svojih snaga protiv Rultana. Međutim je njegova vlast među bosansk im prvacima — počela opadatl, što se je jasno opažalo na skupŠtini u Travniku. koje je on opet počeo progoniti, a neke od njiha čak dao strijeljati, dok su neki pobjegli ispod njegova terora u SlaVoniju. Dok se je ovako zakuhavala mržnja i zavist među bosansktim prvacima, inspirisana po samom ReŠld paši, dotle je u isto vrijeme krenuo iz Carigrada put Bosne novo imenovani vezir Kara Mahmud paŠa, ,sa 18 hiljada Arnamta i 12,000 nizama — dok ne!bom isto kao iza Okupacije.- Naročito je seoba, ,u:zianala sve to ve ćeg anaha u Krajini. Na stotine kola punih .žena i djeco prolazilo je do željezni čke stanice i bje'žalo •»glavom bez obzIra« neznaju či ni sami kuda•*) 'Cazinsko vakufsko mearifsko povjerenil vo išal j e 13. oktobra 1910. pod brojem *) Pisac ove radnje, kao tadanji 17-godišnji omladinac pod dojmom tih tragi čnili događaja, spjevao je tada slijede ć u pjesmu, koja je izašla u broju Dikičevog »Gajreta« od 5. novembra 1910. NE OSTAVLJAJMO DOMOVINU

!

Staro hurno doba nek zaborav skrije, A napretku kr čmo bogaze i staze ! Mjesto svj'etle čorde nek prosvjeta sije, A vaizi s čursa nek narodu vaze: Ostanimo ovdje, usred zavičaja, Braneći sinovski ovu grudu svetu, I naš Dini-mubin uzvišenog sjaja, Kojima dušmani mra čne mrže pletu! Leži r nam na srcu dobro domovine Radimo svi složno za nju i njen spas, Ne dajmo da slavno naše ime gine, Haj, čuvajmo ovaj mili toprag naš !

97 529 .predstavku vakulskom saiborskiom odboru, koja gla.-si: »Ovo pavjerenstvo sm atra svojom dužnošču slavnom ,nwslovu javiti da se je našem kotaru veoma. raši r:o pokret za htidžret. Tako je ,opasino taj pokret uz:eo maha, ida imade isela i to samim mushn - anim3 n:aseljenth, da se je .sve, zadnja ku ć,a potpisalo za seobu i uvijek se potplisuje. Umoljava ,se saborski odbor, kao i pred.sta.vništvo ;se ima kakvirn nač inom ovome lijeka na,šlo«. ,

,

čuvajmo i bran'mo rodenu nam grudu, Kao što nam pretci braniše je slavni, Koji treba da nam uzorima budu, Svijetao primjer što nikad ne tavni ! Promisli se brate! Otadžbina ova Što obiljem svakim u sv'jetu je znana, Zar da bez svojijeh ostane sinova, I plijenom bude našijeh dušmana ?

X, Prokla,maciijm a.neksije Bosne• i Hercegovine, Austro-Ugarska je namijenipodredenim sla.venskim inarodima, da prestanu postojati .:kao 7,aseban 1 -1-arod i da postanu jedna masa, .i.z koje će oni mjesiti svoje pokorne pod:anike, koji . će, kao manje vr::•jecina rasa, ponizno argatovati za njih, kao najvišu ,germapsku TaS11, kojoj je »od'redeno« da .svidetom .narodima• Još od izmirenja Nijemaca, i Madižara 1867• godine opaiz'a .se njihova lasna tendencija, dase preko .zavadenit Srba ii 1-1.rvata 'do.kapadu Jadranskog i Egejskog Mora, a. odate ir idaletkog, Istoka• Oni ,su iovim svojim predrasudama kako izgleda, y prevge računali. Inače se, idrukčije, heda objasniti .ona njihov.a agresivnost i drskost ilaprama 1Srbidi u julu 1914. nakon praska Ne ostavljaj brate, ev'jetna polja ova, Jer u tu đem svijetu ne možeš ih na či Ne povjeruj brate, r'je č je dušmanova Svaka što nas puti odavde se ma či !

0, ne, dragi brate, ne ostavljaj mili Ove rodne njive, blagoslova pune, I cvijetna polja kud potočič čili Vijuga se brješte č spram srebrie lune.

Staro, burno doba nek zaborav krije, A napretku krčmo bogaze i staze ! A vaizi neka sa čurseva vaze: Ostanimo ovdje, nigdje bolje nije !

!

98 revolverskog hitca u Sarajevu, koji cijelom svijetu objavi, da Južni Slaveni ho će, ,da žive ikao ljudi, a ,ne kao robova. Držeči se je Srbija pošlije ibalkanski.h ratova tako £1.a. če je moči unišhiti prije nego Što Istigne strana. intervencija, u-pOtrobi Austrija ubistvo Ferdinanda za povod objavi rat .slavenskom njemontu Srbiji i da »po zadnji put obračuna« .s tim slobodoumnim narodom. .Srbija Istroše.na, zaista., ranijim ratovi.ma, željna miTnog rada, u proširenoj na mnoga sa,vjetovanja koja su uslijedila radi straha pred svjetskom .konflagracijoin; biila je voljna, da, tada popusti, al-i .su austrijska ,drskost, i njezin apetit tako veliki, kla ih .nije mogla zadovoljiti. rart Ne,strpljiva Austrija _strahovala je ne bi bio sprijočen i zato je jodva, .dočekala, da zagazt u boTbu• I otpoče borba sa svom svojom Žostinom, boriba kakvu još svrjet nije zapamtio! Na Život t smrt! Do te borbe moralo je nju j.e predvidao i srpski ministar indstranih djela dr• Mlovan Milovanovič , naglasivši u svom odgovoru -na, neke in•erpelacije povodom a.neksije Bosne na sjednici beogkadske Narodne .Skupštine od 21• novembra 1908. da je Austrija .sa aneksijom BOsne »-nafrnetnula Srbiji srpskom narodu u •

bližoj .daljoj budučnosti, borbu na iivot i smrt«. Je.st, morala je ta boTba ali ran-ije, nego što je kko mtslio. je _ona Svjesni srpski vojnici podnosili su do kraja, izajedno sa oijelim naTodom, ne Čuvene muke nadčovjećanske -patnje, ,ne .samo da sačuvaju svoju slobodu, negO i da izvojuju samostalnOst svilh Južnih .Slovona, ko-su čamil.i u austrijskom ropstvu. Svoje proredane redove. pumla je . ,srpska, vojska dobrovoljcima STbima, Hrvatima i .Sloveno'ma, koji su bježali iz austrijske vojske, da se zajedno .sa srpskim vojnikom bore za isvoje jedinstvo i slobodu. Medu ta ► ovian bio je lijep broj bos-herc. mušlimana, koji su alzi ćeni lovorikama Karadordevim Zvjezdama na prisima među, prvim vjesnioiana slobode• I dbk .su oni, kojima je to u udito palo, na Tatištima, brali lovorike, dotle su preo-stali Srbi, -Hrvati .Sloyencri svojskii !i - neumorno rovaki:li 1 potkopavali temelje te stare kućerine, da, na njenim rušeyrnama po(:bgnu velebnit zgradtT svoju, u svome i na SVOtTrie.

Ova nekoliko povjerljFva i•vještaja bos. zi , maljske vlade, upravljena zajedbi čkom ministaTstwu finatWja (Odio za Bosnu) -u Beču, reči če nam dosta o tome: ,

.

.

100

101

Iovještaj 19. aprila 1917. o položaju kroz januar februar: .»Srpsko-pravoslavno pu čanstvo, to u ši još uvijek protudržawno .pu čanstvo, čin'i se da još uvijek najčvrke n.ade goji u poraz ,Srect:šnjih vlasti i u islom naše stvari«. Izvještai 25. Maja 1917. za mart u»Poznate .su ve ć pretenzije Hrvata .slimana ostalom iko ■načffim ciljevima posve diametralno oprečne — .koje ,su .sada .s ►spregnute, ali koje će is vremenoTn postati ,sw agresivnile. Kod .Srba je .dosadanje priv ►idno zbunjeno-apatil đko držaaije (kojemu u ostalom ova vlada nije .nikada poklanjala vjere). preŠ10 u 0Mt0 SamosvjesDo ,drsžaaTje, te irma doista, znakova poldi čke djelatnosti ii pribnžavanja ostalian kim grupama. U političkom .držainju Hrva_ ta da .opaiaan promjenu, koju izazvaše ruski 7dogadaji i mogu č uost k-otnea rata, a koja se .sa.stoji u pokretu, kOji odač, elem.enat je nacionalist: čke .t.e7z.nje. .Stari zajednicorn sa u tome nepornirljivost Ugarskom, ali je nov elemenat očita dobrohotnost prema rb m I drugi znakovi, kao česta, putovanja sastanei političara, il i— prema, iy.vješ ču.iz Travnika međusobno pribliiavanje srpskog i muslimanskog tabora, pokazuje jednu pojavu, koja se nije opasžalais.ve od po—

—

,

četka rata. U Travniku se na Izazovan.na..6.in -druie begovi .sa iSrbitma, pa .. čak .1 do nedayna, interniranian popovl*,ma. Vlada ne 6e propustiti a da naj.ve6om. 'pozornoš ču ne prati te pojave i izvjestiti ć e Mfinistarstvo o svr:an vasžnijian fazama«. Iz izvještaja Direkcije ,Policije u Sarajevu na Zean. Vladu 11. jula 1917.: Ato duže traju debate u be čkom parlamentu o 'zahtjeviana Slovena, a naročito o zahtjevima, Jugoslavenskoga Iduba, jto je jntenzivnije zauzimanje besanskih, političara jugosio.ven.ski problem«. A evo godffiu .daina kasnije: I:zvještaj Zem.. Vlade Zajed. Finane• Ministarstvu 22. jula 1918., odnosi se na poraspolaženja stranaka . 0 Bo.sni. Zanimljive ,su ove opa.ske Prosidlla Zajed. Min. »Ovaj ilzvještaj Zem. V1ade je ponovni d.okaz totalne političke izolacije bosanske zem. vlade, koja bi. se u kriti čnom času i nuždi mogla .da. pokaže kao posve .neuporabivo ,orude, što može da ima .sudbow'snill posljefica za Monarbju«: Tz izvještaja za, a.ugust 1918. i»Zapovjeda.jučeg generala u Bosui i Hercegovini« (27. , septeimbra; 191, 8.): »U Bqsni-Hereegovini Dalmacijii množe se deserterSi i četnici. U Dalmaeiji je u au_

102 gustu dotjerano 628 dezertera i 845 onifi, koji prekoračiše dopust• U Bosni je kroz 4 nedelje uhvaćeno 6800 dezertera, zarobljenika 1 vojnika bez otsustva- Broj dezerterskih .četa, je danomioe rve& Sigurnost zembl je u velike oslabila. Osobito u okružju Banjalučkom raste četovanje .dezertera Jednom proodjevenom •žand!aru u tspjelo .doči među , dezertere u Zagrebu opazio je, .da se vojnici, koji se i ne •poznaju, na izvjesni znak imedusobno ponTažu 1 posuduju novac. I 1Z zatvora se oslobadaju dezerteri«. .x. * *

•

I dohrliše Orlovi 1>ijeli sa .svojim poibledonosno rašrirenim, n(slomrivim krilim , a. Junaci mu čenki, -koji godinovali. tudini bez rodbine tii , Otadžbne, -kojrt m je bila crna mora pritisla, a koje je sada nestalo za uvijek. Nestalo je poput magle Kad. sa suncem duhne čuh; Rasula, ,se ko .što crvljiv Rasiplje se ■kostur suh. Neopisivo veselje obuzelo nas je -sviju tue rarzIke: Veselje osje ć aji 1 ,Suviše isant, a cla bri ih rije č rima izraziti. U ,svima mjestima doč ekivana je ■ srpska, yojska Č'anst vono i dastojno. Za prikaz tadašnjeg raspoloženja bos•

1 03

muslimana, neka poslužei slijede č i opis tada, njeg službenog organa Narodnog Vije ča >'..Narotiho Jedinstvo« u broju Od 20. novembra 1918., a u kojem temedu ostalog stoje ovi. retci: • »,.0 tistoriji Basne provla či ise kroz .sve ,več e dogadaje autonomrist'kka_ struja—Bosanski Muslimani borili su :se O čajno .protiv nlaska stranih vojs -ki u Bosnu. Najjače, i naj češče iborbe protiv nizama. na Hasanage ,pečkag, Alljage. Dadi ča, Alijage Kediča, Huseinbega, Gradaš čeviča poznata. su 1pagularna tpo tim lboitama tprotiv osmanlijskh vezira i osmanlij,skag zama. ..0sječali..su ovri ljudi, da to nije njihova vojaka, ne•o tudinska po krvi i. jeziku, koja je .došla da štiti i osigurava tudina čko vladanje- Buna Hadži Loje pri ulasku austrijskih trupa 1878. flosi na ,sebi. takoder biljeg protivokupacione borbe. Več prije preuwmanja vlade od strane Narodnog Vdječ a, došli isu našt muslimani (lo osvjedoč enja, da ne postoji tendencija, se vlada s njima a ;bez njih, kao što je tc bila Načelo jednakosti-, ravnopravnoSti i ,slobode, načelo bratStiva ir jednokrvnosti provela , se bez inagadanja i ,kompromisa. Efekt ovoga momenta :nije mogao • biti promašen, jer je brzo zavladalo osvjedo če nje, da su muslimaw sa S‘rbima, Hrvatima .

104

A tek i ,Slo-venckna. u državi, jedno te kad je došla .srpska vojska, koja ,je IdoŠla ;11, bratsku svoju i našu zemlju, 'kad se je vidjelo, da se ti vojnici smatraju braćoim inas sviju, ne pokaza, .se ni:gdje jednog glasa ma i priivaltuog negodovanja. Poto.mci, boraca. protiv'tudinskith vojski prigrljavaju srpsku vojsku potpuno spontano, dragovoljno kao svoju vojsku. Krv jeipomala sebe i„samu 0svjedočenje, da srpska voeiska ne dolazi da osvajal, nego ida oslobada, da ‘nas ujedini zajedffičkl, naglo je prokr.Čilo sebi put nema, vi.še koja mcže da potisne to osvjedočenje, da raskine čvrstu vezu, koja danas veže muslimane s.ndčhovom bra6om ma, Hrvatima . i, 1Slovencima. da muslianani sejede u svim Dfmas našim narodnim predstavništviima, vidiano ih u gardi, vidimo )th okMene naroduim boja.nA. Sve je to izvršeno, a da n -ije potrošna .nd jedna riječ nagovaranja. 111 popudarno reč ono kanderisovanja• Instinkt, koji eit-dugo prigušivan, tzbio je na .pavršiZajedno sa .svojom ostalom bra ćom racte muslimani na u čvrćenju naše mlade dr:'.ave i osiguranju naše budu ćnost5:.

,

G RAL)

.

vV.:I ZAVI Č AJNA a›. ZBIRKA