Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije 9789537429515 [PDF]

Zitiervorschau

Impresum Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije Nakladnik Program Ujedinjenih naroda za razvoj Za nakladnika Sandra Vlašić Louisa Vinton Sunakladnici Državni zavod za zaštitu prirode Javna ustanova ‘’Nacionalni park Krka’’ Zadarska županija Javna ustanova ReraSD za koordinaciju i razvoj Splitsko - dalmatinske županije Dubrovačko - neretvanska županija Glavni i odgovorni urednici Roman Ozimec, Snježana Mihinica Autori Roman Ozimec Jasminka Karoglan Kontić Edi Maletić Zdravko Matotan Frane Strikić

Recenzenti Toni Nikolić, Martin Schneider †, Borut Stumberger Veliku zahvalnost dugujemo  iznimnom prirodoslovcu Martinu Schneideru (1956.–2012.) koji je svojim stručnim komentarima i savjetima sudjelovao u recenziji ove knjige. Martin Schneider bio je jedan od rijetkih biologa koji je još prije trideset godina upozoravao na ulogu i važnost tradicijskih sorti i pasmina u zaštiti prirode. Lektura Juliette Janušić Prijevod i lektura engleskog teksta Graham McMaster Autori fotografija Sandro Bogdanović, Ljiljana Borovečki Voska, Ivan Bura, Ivo Kara Pešić, Gordana Kožarić Silov, Ivica Lolić, Edi Maletić, Semir Maslo, Zdravko Matotan, Bojan Mazanek, Thomas Mravičić, Toni Nikolić, Roman Ozimec, Ana Peraica, Ivo Pervan, Darko Petanjek, Gordana Petrovčić, Mira Radunić, Ivan Raič, Frane Strikić, Borut Stumberger, Marija Ševar, Stanislav Štambuk Oblikovanje i priprema za tisak Kudos studio Idejno rješenje naslovnice Krešimir Kraljević

2

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Publication details Traditional varieties and breeds of Dalmatia Publisher United Nations Development Programme For the publisher Sandra Vlašić Louisa Vinton Co-publishers State Institute for Nature Protection Public Institution Krka National Park Zadar County Public Institution ReraSD for coordination and development of Split-Dalmatia County Dubrovnik-Neretva County Editors in-chief Roman Ozimec, Snježana Mihinica Authors Roman Ozimec Jasminka Karoglan Kontić Edi Maletić Zdravko Matotan Frane Strikić

Reviewers Toni Nikolić, Martin Schneider †, Borut Stumberger We are greatly indebted to the outstanding naturalist Martin Schneider (1956-2012), who made a significant contributing to the reviewing of this book with his wellinformed comments and suggestions. Martin Schneider was one of the few biologists to draw attention, as long as thirty years ago, to the role and importance of traditional varieties and breeds in nature protection. Copy editing Juliette Janušić English translation and editing Graham McMaster Photographs by Sandro Bogdanović, Ljiljana Borovečki Voska, Ivan Bura, Ivo Kara Pešić, Gordana Kožarić Silov, Ivica Lolić, Edi Maletić, Semir Maslo, Zdravko Matotan, Bojan Mazanek, Thomas Mravičić, Toni Nikolić, Roman Ozimec, Ana Peraica, Ivo Pervan, Darko Petanjek, Gordana Petrovčić, Mira Radunić, Ivan Raič, Frane Strikić, Borut Stumberger, Marija Ševar, Stanislav Štambuk Design and prepress Kudos studio Original idea for the cover Krešimir Kraljević

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

3

Ilustracija naslovnice Vedran Klemens Tisak Tiskara Zelina d.d. Naklada 1 000 primjeraka Priprema knjige u cijelosti je financirana od strane Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP-a) u Hrvatskoj i Globalnog fonda za okoliš (GEF-a), a u okviru provedbe COAST projekta (Conservation and Sustainable Use of Biodiversity in the Dalmatian Coast through Greening Coastal Development – Project ID  00050301 PIMS 2439). Tisak publikacije financijski su potpomogli Javna ustanova „Nacionalni park Krka“, Zadarska županija, Javna ustanova ReraSD za koordinaciju i razvoj Splitsko-dalmatinske županije te Dubrovačko-neretvanska županija.

4

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) svjetska je mreža UN-a za razvoj, organizacija koja zagovara promjene i povezivanje država sa znanjem, iskustvom te potencijalima kako bi se građanima omogućilo izgraditi bolji život. Djeluje u 177 država pomažući im da nađu vlastita rješenja za izazove globalnog i nacionalnog razvoja. Razvojem lokalnih kapaciteta

te se države oslanjaju na mrežu UNDP-ovih stručnjaka i širok raspon partnera. U ovoj publikaciji iznesena su mišljenja autora i nužno ne predstavljaju službeno stajalište UNDP-a. Umnožavanje ove publikacije ili njezinih dijelova u bilo kojem obliku, kao i distribucija, nisu dozvoljeni bez prethodnog pisanog odobrenja nakladnika. ISBN 978-953-7429-51-5 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000901673.

Cover illustration Vedran Klemens Printing Tiskara Zelina d.d. Print order 1 000 copies The preparation of this book was fully financed by the United Nations Development Programme (UNDP) in Croatia and Global Environment Fund (GEF), as part of the COAST project  (Conservation and Sustainable Use of Biodiversity in the Dalmatian Coast through Greening Coastal Development – Project ID 00050301 PIMS 2439). The printing of this publication was financially supported by: Public Institution Krka National Park, Zadar County, Public Institution ReraSD for coordination and development of SplitDalmatia County and Dubrovnik-Neretva County.

UNDP is a world-wide UN network for development, an organisation that champions changes and the connecting of states with the knowledge, experience and potentials to enable their citizens to build at better life. It is at work in 177 states, helping them to find their own solutions for the challenges of global and national development. With the development of local capacities, the states can draw on the network of UNDP experts and a wide range of partners.

The opinions of the authors stated in this publication do not necessarily reflect the official viewpoint of UNDP. Reproduction of this publication or parts of it in any form and distribution of the same are not permitted without prior written approval from the publisher. ISBN 978-953-7429-51-5 CIP file available in the digital catalogue of the National Library in Zagreb, file number 000901673.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

5

Sadržaj/Contents Sadržaj/Contents .......................................................................................................................................... 6 Predgovor (undp) / Foreword (undp)................................................................................ 12 Predgovor (dzzp) / Foreword (sinp)...................................................................................... 14 A tradicijske sorte i pasmine dalmacije/ traditional varieties and breeds of dalmatia opći dio/ general part (R. Ozimec) ................................................................................ 16 A.1. Povijesne i geografske osnove Dalmacije/Historical and geographical foundations of Dalmatia ......................................................... 18 A.2. Geološka, hidrogeomorfološka i krajobrazna podloga Dalmacije/Geological, hydrological, geomorphological and landscape background of Dalmatia ................................................................. 24

72

A.11. Osobna prirodoslovna karta Dalmacije i Hrvatske/ A physicogeographical ID of Dalmatia and Croatia ..........................

78

Literatura/References ....................................................................................................... 82 B tradicijske sorte i pasmine dalmacije Specijalni dio ............................................................................................................................................. 86 Maslina (F.Strikić) .................................................................................................................................. 88 Prikaz najvažnijih sorti Dalmacije .................................................................... 96

A.3. Klima i vegetacija Dalmacije/Climate and vegetation in Dalmatia ......................................................................................................................................... 30

Bjelica ....................................................................................................................................................... 98

A.4. Stanišna i biološka raznolikost Dalmacije/ Habitat and biological diversity in Dalmatia ........................................................................... 36

Crnica ....................................................................................................................................................... 102

A.5. Razvoj poljoprivrede u Dalmaciji/ Development of agriculture in Dalmatia .................................................................................................. 42 A.6. Genetička osnova i nastanak sorti i pasmina Dalmacije/ Genetic foundation and origin of varieties and breeds in Dalmatia ......................................................................................................................................... 48

Buharica ................................................................................................................................................ 100 Drobnica ............................................................................................................................................... 104 Karbunčela ......................................................................................................................................... 106 Krvavica ................................................................................................................................................. 108 Lastovka ................................................................................................................................................ 110 Levantinka .......................................................................................................................................... 112

A.7. Zakonski okvir za sorte i pasmine Dalmacije/ Legislative background for varieties and breeds of Dalmatia ............................ 54

Lumbardeška ................................................................................................................................... 114

A.8. Ukupna agrobioraznolikost Dalmacije i važnost njenog očuvanja/ Overall agrobiodiversity of Dalmatia and the importance of its preservation ............................................................................... 60

Dužica ...................................................................................................................................................... 120

A.9. Povijesni pregled istraživanja agrobioraznolikosti Dalmacije/ Historical survey of research into the agrobiodiversity of Dalmatia ................................................................................... 66

6

A.10. Sorte i pasmine Dalmacije, osnova tradicijskih proizvoda/ Varieties and breeds of Dalmatia, the foundation of traditional products .........................................................................................................

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Oblica ....................................................................................................................................................... 116 Grozdača ............................................................................................................................................... 121 Jeruzalemka ....................................................................................................................................... 122 Kosmača ................................................................................................................................................ 123 Murgulja ................................................................................................................................................ 124

Paštrica .................................................................................................................................................... 125

Maraština .............................................................................................................................................. 180

Piculja ....................................................................................................................................................... 126

Mladenka ............................................................................................................................................. 182

Sitnica ....................................................................................................................................................... 127

Muškat ruža ...................................................................................................................................... 184

Uljarica .................................................................................................................................................... 128

Ninčuša .................................................................................................................................................. 186

Velika lastovka ................................................................................................................................. 129

Palagružanka bijela ..................................................................................................................

Brindićanka ........................................................................................................................................ 130

Petovka ................................................................................................................................................... 190

Divljaka ................................................................................................................................................... 130

Plavac mali ......................................................................................................................................... 192

Literatura ............................................................................................................................................. 131

Plavina ....................................................................................................................................................

188

194

Pošip bijeli .......................................................................................................................................... 196 Vinova loza (J. Karoglan Kontić & E. Maletić) ........................................................ 132 Prikaz najvažnijih sorti Dalmacije ..................................................................... 140

Prč ................................................................................................................................................................ 198 Vlaška ......................................................................................................................................................

200

Babica ........................................................................................................................................................ 142

Vugava bijela .................................................................................................................................... 202

Babić ........................................................................................................................................................... 144

Zlatarica blatska ........................................................................................................................... 204

Bogdanuša ............................................................................................................................................ 146

Zlatarica vrgorska ....................................................................................................................... 206

Bratkovina bijela ........................................................................................................................... 148

Žilavka ..................................................................................................................................................... 208

Cetinka ..................................................................................................................................................... 150

Literatura ............................................................................................................................................ 210

Cipar ........................................................................................................................................................... 152 Crljenak kaštelanski .................................................................................................................. 154

Voćne kulture (F. Strikić, dijelom R.Ozimec) ........................................................ 212

Crljenak viški .................................................................................................................................... 156

Žižula (F. Strikić & R. Ozimec) ...................................................................................... 220

Debit ........................................................................................................................................................... 158

Domaća žižula............................................................................................................................ 222

Dobričić .................................................................................................................................................. 160

Rogač........................................................................................................................................................... 224

Drnekuša ............................................................................................................................................... 162

Komiški ............................................................................................................................................ 226

Gegić ........................................................................................................................................................... 164

Šipanski ........................................................................................................................................... 227

Glavinuša ............................................................................................................................................... 166

Puljiški .............................................................................................................................................. 228

Grk ................................................................................................................................................................ 168

Boglić .................................................................................................................................................. 229

Krstičevica ............................................................................................................................................ 170

Medunac ......................................................................................................................................... 229

Kujundžuša ......................................................................................................................................... 172

Šipak ........................................................................................................................................................... 230

Lasina ........................................................................................................................................................ 174

Barski slatki ................................................................................................................................. 232

Ljutun ....................................................................................................................................................... 176

Dubrovački kasni .................................................................................................................. 233

Malvasija dubrovačka .............................................................................................................. 178

Glavaš ................................................................................................................................................. 234

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

7

Konjski zub .................................................................................................................................. 235

Gorka naranča (R. Ozimec) ............................................................................................... 272

Sladun ............................................................................................................................................... 236

Bajam ......................................................................................................................................................... 274

Zamorski ........................................................................................................................................ 237

Čarski kasni ................................................................................................................................ 276

Slatki tankokorac .................................................................................................................. 238

Knez črnomir ............................................................................................................................. 277

Šerbetaš ........................................................................................................................................... 239

Princeza smokvička ............................................................................................................ 278

Karaderviš ..................................................................................................................................... 240

Smokvički polumekiš ....................................................................................................... 279

Mojdeški krupnozrni ........................................................................................................ 240

Sutivanski ...................................................................................................................................... 279

Šipak crnog zuba ................................................................................................................... 241

Župski ................................................................................................................................................ 280

Murva (F. Strikić & R. Ozimec) ..................................................................................... 242

Nešpola (F. Strikić & R. Ozimec) ................................................................................. 282

Domaća crna i bijela murva ...................................................................................... 244

Domaća krupna nešpola ............................................................................................... 284

Smokva .................................................................................................................................................... 246

Oskoruša .(F. Strikić & R. Ozimec).............................................................................. 286

Bjelica ................................................................................................................................................ 248

Domaća oskoruša ................................................................................................................. 288

Petrovača bijela ....................................................................................................................... 249

Trešnja ...................................................................................................................................................... 290

Šaraguja ........................................................................................................................................... 250

Tugarka ............................................................................................................................................ 292

Termenjača .................................................................................................................................. 251

Gomilička ...................................................................................................................................... 293

Zamorčica ...................................................................................................................................... 252

Stonska ............................................................................................................................................. 294

Bružetka crna ............................................................................................................................ 253

Stonska duge peteljke ...................................................................................................... 295

Vodenjača ...................................................................................................................................... 253

Višnja maraska ................................................................................................................................ 296

Crnica ................................................................................................................................................ 254

Brač-2 ................................................................................................................................................. 298

Petrovača crna .......................................................................................................................... 255

Brač-6 ................................................................................................................................................. 299

Zimica ................................................................................................................................................ 256

Poljička ............................................................................................................................................. 300

Zlatna smokva .......................................................................................................................... 257

Recta ................................................................................................................................................... 301

Četrun (F. Strikić & R. Ozimec) .................................................................................... 258

Sokoluša .......................................................................................................................................... 302

Domaći četrun ......................................................................................................................... 260

Pendula ............................................................................................................................................ 303

Limun (R. Ozimec) ..................................................................................................................... 262

Visulja ................................................................................................................................................ 303

Mandarina ............................................................................................................................................ 264

Vodica ................................................................................................................................................ 304

Zorica rana ................................................................................................................................... 266

Jabuka (R. Ozimec) ..................................................................................................................... 306

Naranča ................................................................................................................................................... 268

Žrnovska ......................................................................................................................................... 308

Kuparka ........................................................................................................................................... 270

Tršlja (F. Strikić & R. Ozimec) ............................................................................................. 310

Katarinka ....................................................................................................................................... 271

Domaća tršlja ............................................................................................................................ 312 Literatura ............................................................................................................................................. 314

8

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Povrtnice (Z. Matotan, dijelom R.Ozimec) ................................................................ 316

Domaći bob ................................................................................................................................. 354

Prikaz najvažnijih sorti Dalmacije ..................................................................... 322

Grah (R. Ozimec) .......................................................................................................................... 356

Dinja (R. Ozimec) ........................................................................................................................ 324

Grah rogač .................................................................................................................................... 356

Paška dinja ................................................................................................................................... 324

Sjekirica .................................................................................................................................................. 358

Artičoka .................................................................................................................................................. 326

Domaća sjekirica ................................................................................................................... 358

Hvarska artičoka .................................................................................................................... 326

Slanutak .................................................................................................................................................. 360

Endivija ................................................................................................................................................... 328

Domaći krupnozrni slanutak .................................................................................. 360

Dalmatinska kopica ........................................................................................................... 328

Rajčica ...................................................................................................................................................... 362

Salata .......................................................................................................................................................... 330

Šibenski šljivar ......................................................................................................................... 362

Dalmatinska ledenka ........................................................................................................ 330

Literatura ............................................................................................................................................. 364

Brokula .................................................................................................................................................... 332 Župski kavulin .......................................................................................................................... 332

Ratarske i krmne kulture (R.Ozimec) ........................................................................ 366

Cvjetača ................................................................................................................................................... 334

Prikaz najvažnijih kultura i sorti Dalmacije ...................................... 378

Trogirska srednje rana cvjetača ............................................................................. 334

Agava .......................................................................................................................................................... 380

Kupus (R. Ozimec) ...................................................................................................................... 336

Pitomi broć........................................................................................................................................... 382

Sinjski kupus .............................................................................................................................. 336

Domaći pitomi broć ........................................................................................................... 382

Žegarski kupus ........................................................................................................................ 338

Buhač ......................................................................................................................................................... 384

Raštika ...................................................................................................................................................... 340

Dalmatinski buhač .............................................................................................................. 384

Domaća raštika ....................................................................................................................... 340

Brnistra .................................................................................................................................................... 386

Blitva (R. Ozimec) ....................................................................................................................... 342

Djetelina rumena ......................................................................................................................... 388

Domaća blitva .......................................................................................................................... 342

Leća ............................................................................................................................................................. 390

Češnjak .................................................................................................................................................... 344

Domaća leća ............................................................................................................................... 390

Ljubitovački češnjak .......................................................................................................... 344

Lucerka .................................................................................................................................................... 392

Polački ozimi češnjak ....................................................................................................... 346

Mediteranska lucerka ....................................................................................................... 392

Kozjak ....................................................................................................................................................... 348

Slanutak .................................................................................................................................................. 394

Domaća ljutika ........................................................................................................................ 348

Domaći sitnozrni slanutak ......................................................................................... 394

Luk ................................................................................................................................................................ 350

Vučika bijela ...................................................................................................................................... 396

Dolačka kapulica ................................................................................................................... 350

Dalmatinska bijela vučika ........................................................................................... 396

Konavljanska kapula (R. Ozimec) ....................................................................... 352

Duhan ....................................................................................................................................................... 398

Bob ............................................................................................................................................................... 354

Ravnjak ............................................................................................................................................. 398

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

9

Duhan kržak ...................................................................................................................................... 400 Ružić ................................................................................................................................................... 400

Aromatično, začinsko, ljekovito, medonosno, ukrasno i samoniklo jestivo bilje (R.Ozimec) ................................................................................ 428

Krumpir .................................................................................................................................................. 402

Prikaz najvažnijih kultura i sorti Dalmacije ...................................... 438

Počiteljka ........................................................................................................................................ 402

Smrič obični ....................................................................................................................................... 440

Škuljevac ......................................................................................................................................... 404

Smilje ......................................................................................................................................................... 442

Ječam obični ...................................................................................................................................... 406

Indijska smokva ............................................................................................................................. 444

Domaći višeredni ječam ................................................................................................ 406

Kapar .......................................................................................................................................................... 446

Kostrika perasta ............................................................................................................................. 408

Riga .............................................................................................................................................................. 448

Kršin primorski .............................................................................................................................. 410

Dubrovačka riga ..................................................................................................................... 448

Kukuruz .................................................................................................................................................. 412

Divlja riga .............................................................................................................................................. 450

Domaći tvrdunac .................................................................................................................. 412

Lovor .......................................................................................................................................................... 452

Oštrica primorska ....................................................................................................................... 414

Oštrolisna šparoga ...................................................................................................................... 454

Pir pravi ................................................................................................................................................... 416

Mirta ........................................................................................................................................................... 456

Domaći pir .................................................................................................................................... 416

Ilirska perunika .............................................................................................................................. 458

Pšenica tvrda brkulja ................................................................................................................ 418

Sunovrat žuti ..................................................................................................................................... 460

Dalmatinska tvrda brkulja .......................................................................................... 418

Župski žuti sunovrat ......................................................................................................... 460

Raž ................................................................................................................................................................ 420

Komorač ................................................................................................................................................. 462

Domaća raž .................................................................................................................................. 420

Matar .......................................................................................................................................................... 464

Sirak zrnaš ............................................................................................................................................ 422

Bosiljak .................................................................................................................................................... 466

Domaći sirak zrnaš ............................................................................................................. 422

Murtela ............................................................................................................................................. 466

Literatura ............................................................................................................................................. 424

Kadulja ljekovita ............................................................................................................................ 468 Primorska kadulja ................................................................................................................ 468 Lavandin ................................................................................................................................................ 470 Budrovka ........................................................................................................................................ 470 Ružmarin ............................................................................................................................................... 474 Uspravni ružmarin .............................................................................................................. 474 Primorski vrisak ............................................................................................................................ 476 Planika ..................................................................................................................................................... 478 Literatura ............................................................................................................................................. 480

10

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Domaće životinje (R.Ozimec) .................................................................................................. 484 Prikaz najvažnijih pasmina Dalmacije ............................................................. 492

C tradicijske sorte i pasmine dalmacije sažetak / summary (R. Ozimec) ............................................................................................. 538

Konj ............................................................................................................................................................. 494 Dalmatinski bušak .............................................................................................................. 494 Magarac .................................................................................................................................................. 496 Primorsko-dinarski magarac ................................................................................... 496 Govedo ..................................................................................................................................................... 500 Buša ...................................................................................................................................................... 500 Sivo dalmatinsko govedo .............................................................................................. 504 Ovca ............................................................................................................................................................ 506

D tradicijske sorte i pasmine dalmacije Prilozi/ Annexes .................................................................................................................................

550

Popis vrsta, podvrsta, hibrida, tradicijskih sorti i pasmina Dalmacije / The list of species,subspecies, hybrids, traditional varieties and breeds of Dalmatia ...................................................................................... 552 Kazalo vrsta, podvrsta, hibrida, sorti i pasmina / The index of species, subspecies, hybrids, varieties and breeds ....................................

573

Dalmatinska pramenka .................................................................................................. 506 Dubrovačka ruda ................................................................................................................... 508 Paška ovca ..................................................................................................................................... 510 Koza ............................................................................................................................................................. 512 Hrvatska šarena koza ....................................................................................................... 512 Hrvatska bijela koza .......................................................................................................... 516 Svinja .......................................................................................................................................................... 518 Šiška ..................................................................................................................................................... 518 Pas ................................................................................................................................................................. 520 Dalmatinski pas ...................................................................................................................... 520 Tornjak ............................................................................................................................................. 522 Kokoš ......................................................................................................................................................... 524 Dalmatinska kokoš ............................................................................................................. 524 Puran .......................................................................................................................................................... 526 Dalmatinski puran .............................................................................................................. 526 Golub ......................................................................................................................................................... 528 Dalmatinska zimovka ...................................................................................................... 528 Medna pčela ....................................................................................................................................... 530 Mediteranska siva pčela ................................................................................................. 530 Literatura ............................................................................................................................................. 534

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

11

Predgovor (undp) Drago čitateljstvo, Ujedinjeni narodi čuveni su po svojoj nepristranosti te se nadam da moj status bivše šefice Programa Ujedinjenih naroda za razvoj u Hrvatskoj neće biti ugrožen kada kažem da je Dalmacija najljepše mjesto u ovoj zemlji nebrojenih čuda. Od prvog pogleda na more koje blista među stijenama i grmolikim raslinjem kada se spuštate od tunela Sveti Rok, krajolik je jedinstven te brzo primijetite da su takve i biljke i životinje, kultura i tradicija, hrana i glazba, čak i jezik i smisao za humor koji su tijekom stotina godina nastajali u ovom surovom okruženju. Ponosna sam što će UNDP podijeliti s vama iscrpan pregled poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije, ilustriran fotografijama koje pokazuju impresivnu raskoš ove regije. Knjiga je osmišljena kako bi se čitatelji upoznali s bogatstvom i raznolikošću prirode u Dalmaciji. Međutim, ona nije samo za gledanje unatoč izvanrednim fotografijama. Također, nije izričito ni znanstvena studija, iako se temelji na ozbiljnim istraživanjima. Ona je više od toga, to je poziv na zaštitu, revitalizaciju i promociju tradicijskih sorti kulturnog bilja i pasmina domaćih životinja zbog kojih je Dalmacija tako raznolika i jedinstvena regija – i nad koju se sada nadvila prijetnja industrijalizirane poljoprivrede i klimatskih promjena.

12

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Ova opsežna publikacija pripremljena je uz potporu UNDP-a kao dio šireg, sedam milijuna dolara vrijednog projekta, koji je u razdoblju od 2006. do 2013. godine iznjedrio više od 100 zelenih poslova u Dalmaciji. Vodili smo se idejom stvaranja modela za obiteljska gospodarstva koji će uključivati tri cilja: očuvanje prirodnog okoliša i zaštitu bioraznolikosti, stvaranje održivih životnih uvjeta za lokalne poljoprivrednike kako bi se usporilo iseljavanje, te njegovanje specifičnih dalmatinskih tradicija, krajolika, hrane i kulture. Za regiju blagoslovljenu stotinama kilometara obale i kristalno čistim Jadranskim morem, zeleno poduzetništvo je trajnija alternativa “suncu i moru” kao glavnom turističkom adutu.

uzgojene masline, grožđe, smokve, višnje, ljekovito i začinsko bilje, posebno ako su ekološkog porijekla.

Na tim je temeljima i nastala knjiga Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije. Uz potporu UNDP-a, lokalni su poljoprivrednici među ostalim vratili u život autohtone vinske sorte grk i palagružanka, maslinu sorte krvavica i govedo bušu. Ovi napori nisu bili vođeni isključivo nostalgijom ili jednostavnom željom da se zaštite ugrožene sorte i pasmine osuđene na polagano izumiranje. Također su bili prisutni jaki gospodarski razlozi. Kao prvo, autohtone sorte i pasmine su otpornije i manje zahtjevne za uzgoj od komercijalnih i uvoznih kultivara i vrsta te su bolje prilagođene ekstremnim vremenskim uvjetima kao nesretnoj posljedici klimatskih promjena. Drugo, autohtone sorte i pasmine mogu dati vrhunske proizvode namijenjene kupcima koji cijene izvorne dalmatinske brendove. Naše je iskustvo pokazalo kako su kupci spremni platiti više za lokalno

Mi u UNDP-u se nadamo kako će ova publikacija poduprijeti zelenu viziju razvoja Dalmacije: onu koja će omogućiti napredak istovremeno čuvajući njezine prekrasne panoramske vidike– stada ovaca na ispaši koja su i zaslužna za ime Dalmacija još od vremena Ilira, maslinike i vinograde te jasan pogled na kamen i more – koje ostavlja neizbrisiv trag u umu i srcu svakog posjetitelja.

Bez sumnje, jedna je Dalmacija, no modeli zelenog poduzetništva uspostavljeni s lokalnim partnerima kroz projekt UNDP-a daju nadu svim regijama jedinstvenih ekosustava i prepoznatljivog lokalnog kolorita. Katalogizacija autohtonih sorti i pasmina koje određuju regiju samo je jedan od koraka prema njezinom zelenom razvoju, a ako će pomoći žiteljima i donositeljima odluka u razumijevanju važnosti nezamjenjivih prirodnih bogatstava koja ih okružuju, takav popis može biti i ključan poticaj za njihovo očuvanje i zaštitu.

Louisa Vinton Stalna predstavnica UNDP-a u Hrvatskoj od 2010. do 2014. Sadašnja Stalna predstavnica UNDP-a u Bivšoj Jugoslavenskoj Republici Makedoniji

Foreword (undp) Dear readers, The United Nations is renowned for its impartiality in world affairs, so I hope that it will not compromise my status as the former head of the UN Development Programme in Croatia to assert that Dalmatia is the most wondrous location in this country of uncountable wonders. From the first glimpse of the sea glistening among the rocks and scrub when you descend from the Sveti Rok tunnel, the landscape is unique and so, you soon realize, are the plants and animals, the culture and tradition, the cuisine and the music, even the language and sense of humor that have emerged over centuries in these rugged surroundings. It is with great pride that we at UNDP share with you this comprehensive inventory of the agricultural biodiversity of Dalmatia, illustrated with photographs that convey the breathtaking grandeur of the region. This book is designed to convey the richness and diversity of the Dalmatian natural environment to readers. But this is not just a coffee table book, however stunning the photos. And it is not just an academic study, however rigorous the science behind it. More than that, it is a call to action to protect, revitalize and promote the traditional varieties of crop plants and the breeds of domestic animals, that have made Dalmatia such a diverse and unique region – and that now face the threat of competition from industrialized agriculture and the ominous shadow of climate change.

This comprehensive publication was prepared with UNDP’s support as part of a broader USD 7-million project, which in the period from 2006-2013 helped create more than 100 “green businesses” in Dalmatia. The thinking here was to create a model for family businesses that would combine three goals: preserving the natural environment and protecting biodiversity; generating sustainable livelihoods for local farmers, and thus slowing outward migration; and cultivating specifically Dalmatian traditions, landscapes, cuisine and culture. For a region blessed with hundreds of kilometres of coastline and crystal-clear Adriatic waters, “green business” was also viewed as a more durable alternative to generic “sun and fun” tourism. Traditional varieties and breeds featured largely in this effort. With UNDP’s support, local farmers worked to reintroduce the Grk and Palagružanka grape varieties, the Krvavica olive variety and the Buša breed of cattle, just to name a few. These efforts were not driven by nostalgia, or by a simple desire to protect endangered varieties and breeds from the slow march to extinction. There were strong economic reasons, too. First, indigenous varieties and breeds tend to be more resilient and less resource-intensive than commercial and imported cultivars and species, and they are better suited to withstand the weather extremes that are an unhappy consequence of climate change. Second, native sorts and breeds can yield premium products that appeal to consumers seeking

distinctively Dalmatian brands. Our experience has shown that people are willing to pay more for genuinely local olives, grapes, figs, cherries and herbs, especially when they have an organic pedigree. There is only one Dalmatia, of course. But the green models established with local partners through the UNDP project hold great promise for any region with its own distinct ecosystem and its own distinct local character. Cataloguing the native varieties and breeds that define a region is just one step in building a rationale for a greener approach to development. But it if helps residents and policy makers alike to understand the irreplaceable natural treasures around them, such an inventory can serve as a crucial impulse to protection and preservation. Our hope at UNDP is that this publication will support a green vision of development for Dalmatia: one that brings prosperity while preserving the vistas – the grazing sheep that gave Dalmatia its name in Illyrian times, the olive groves and vineyards, the stark views of stone and sea – that leave such an indelible trace in the mind and heart of any visitor. Louisa Vinton,

UNDP Resident Representative in Croatia 2010-2014 Current UNDP Resident Representative in FYR Macedonia

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

13

Predgovor (dzzp)

Veći dio bioraznolikosti kakvu danas nalazimo u Europi nastala je međudjelovanjem prirode i čovjeka. Danas je ruralni prostor Hrvatske suočen s depopulacijom, a time i gubitkom tradicijskih poljoprivrednih djelatnosti, što rezultira gubitkom tradicijskih, izvornih i udomaćenih, sorti i pasmina diljem cijele Hrvatske pa tako i na području Dalmacije. Te su pasmine i sorte najčešće nastale u lokalnim uvjetima, mijenjajući se tijekom stoljeća kako ih je čovjek birao i prilagođavao svojim potrebama, te su kao takve vrijedan izvor genetičke raznolikosti. S druge strane, već se desetljećima borimo protiv promjena u tradicionalnom, ruralnom krajobrazu, prije svega planinskih i otočnih pašnjačkih površina, gdje su izvorne pasmine savršeno oruđe za očuvanje prirodnih staništa i karakterističnih kulturnih krajobraza budući da su bolje prilagođene staništu od suvremenih, visokoprinosnih pasmina. Nažalost, upravo je ekonomski manja isplativost tradicijskih pasmina i sorti jedan od glavnih razloga njihovog nestanka, kao rezultat promjena u poljoprivrednoj praksi i zahtjeva suvremenog tržišta. Svjestan potrebe očuvanja izvornih i udomaćenih pasmina i sorti te njihove važnosti u ukupnoj bioraznolikosti, Državni zavod za zaštitu prirode izdao je 2011. godine Zelenu knjigu izvornih pasmina Hrvatske, publikaciju koja na opsežan način obrađuje važnost tradicijskih pasmina u modernom društvu. Na jednom mjestu sažet je prikaz domestikacije, rasprostranjenosti, tradicijske uporabe i izvornosti domaćih životinja, njihov utjecaj na okoliš, krajobraze, staništa i bioraznolikost, kao i analiza te

14

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

procjena ugroženosti svake pojedine pasmine. Također, donosi i pregled izumrlih i nedovoljno poznatih pasmina, što predstavlja i biokulturološko bogatstvo naše zemlje. Na tragu te edicije, Državni zavod za zaštitu prirode priprema i publikaciju o izvornim sortama vinove loze u Hrvatskoj. Ova knjiga, koja obrađuje tradicijske sorte i pasmine Dalmacije, predstavlja važan dio u inventarizaciji postojećeg stanja u Dalmaciji kao regiji s iznimno bogatom bioraznolikosti te približavanju važnosti tradicijskih pasmina i sorti široj javnosti. Na sveobuhvatan način donosi informacije o svim pasminama domaćih životinja te vrstama i sortama kultiviranih biljaka koje su se pokazale važnima za život čovjeka kroz stoljeća na ovom prostoru. Stoga sam siguran da će se pokazati kao neprocjenjiv dodatak svakoj biblioteci koja cijeni Dalmaciju, izvornost, tradiciju i bioraznolikost.

Matija Franković, ravnatelj Državnog zavoda za zaštitu prirode

Foreword (sinp)

Most of the biodiversity to be found in Europe today was created by way of interaction between man and nature. Today the rural space of Croatia is faced with depopulation, and accordingly with the loss of traditional farming, which has in turn resulted in the loss of traditional landraces, plant and animal, throughout Croatia, and no less so in Dalmatia. These breeds and varieties were created in local conditions, changing over the centuries as people selected them and adjusted them to their needs. They are thus a valuable source of genetic diversity. On the other hand, we have for decades been combating changes in the traditional rural landscape, above all in the pasturelands of the mountains and islands, in which the landraces are a perfect tool for the preservation of the natural habitats and the characteristic cultural landscapes, for they are better adjusted to such pastures than contemporary high-yielding breeds. Unfortunately, it is the lower profitability of the traditional breeds and varieties that is one of the main reasons for their disappearance, consequent upon changes in farming practice and the demands of the contemporary market. Very conscious of the need to preserve indigenous and domesticated breeds and varieties, and of their importance in overall biodiversity, the State Institute for the Protection of Nature issued in 2011 its Green Book of Landraces of Croatia, a publication that gave extensive coverage to the importance of the traditional breeds in modern society. In a single place there is a succinct review of the domestication, distribution, traditional use and indigenousness of domestic animals,

their effect on the environment, on landscapes, habitats and biodiversity. Also contained was an analysis and evaluation of the threat to each individual breed. In addition it gives a survey of extinct and insufficiently wellknown breeds, indicating something of the biocultural richness of the country. Following up this edition, the State Institute for the Protection of Nature is preparing a publication of indigenous grape vines in Croatia. This book, which deals with the traditional varieties and breeds of Dalmatia is an important part in the effort to inventory the existing state of affairs in Dalmatia, a region that is extremely rich in terms of biodiversity and in giving the general public the opportunity to be more familiar with the importance of the traditional breeds and varieties. It provides comprehensive information about all the breeds of domestic animals and species and varieties of cultivated plants that have been proved to be very important for the life of the people in this area over the centuries. Accordingly, I am sure that it will turn out to be an invaluable supplement to every library that values Dalmatia, originality, tradition and biodiversity.

Matija Franković, Director, State Institute for Nature Protection.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

15

Foto: Ivo Pervan 1 6

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

tradicijske sorte i pasmine dalmacije opći dio

traditional varieties and breeds of dalmatia general part

Stado dalmatinskih pramenki s tornjacima na poplavljenom Vrgoračkom polju A flock of Dalmatian Pramenka sheep with Tornjak dogs on the flooded Vrgoračko polje T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

17

a.1 Povijesne i geografske osnove Dalmacije Historical and geographical foundations of Dalmatia

Suhozidna baština otočića Baljenac, šibenski arhipelag The dry stone wall heritage of the islet of Baljenac in the Šibenik archipelago Foto: Ivo Pervan

“Etimološki, Dalmacija znači postojbina Delmata, koji su ime dobili prema ilirskoj imenici delma što znači ovca.”

“Etymologically, Dalmatia is the homeland of the Delmati, who took their name from the Illyrian noun delma, which means sheep.”

20

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

D

almacija (lat. Dalmatia; tal. Dalmazia; njem. Dalmatien; engl. Dalmatia) je tradicijski naziv za povijesnu regiju smještenu na sjevernom dijelu Sredozemlja, odnosno na jugu Europe. Dio je istočne obale i otoka Jadranskog mora, na potezu od masiva Velebita do Bokokotorskog zaljeva. Dalmaciju čini izdužen primorski pojas koji se sastoji od kontinentalnog i od otočnog dijela. Kontinentalni dio, duljine oko 400 km te do 70 km širine, pruža se u smjeru sjeverozapad – jugoistok. Otočni dio s mnogobrojnim otocima, otočićima, hridima i grebenima, većinom je istog smjera pružanja, uz širinu oko 150 km. Na sjeverozapadnom je dijelu Dalmacije kontinentalna granica najdublja te prolazi najvišim vrhovima planinskih lanaca Velebita (1 757 m), Dinare (1 831 m) i Kamešnice (1 810 m), točno po nekadašnjim granicama ljetnih pašnjaka dalmatinskih i bosanskih stočara. Prema jugoistoku, prirodna se kontinentalna granica Dalmacije približava neposrednom zaleđu priobalnog pojasa, dok kod Dubrovnika obuhvaća samo najuži primorski pojas do rta Oštra na sjeverozapadnom rubu zaljeva Boke kotorske. Geopolitički, Dalmacija se nastavlja na Kvarner i sjeverno Hrvatsko primorje te završava na granici s Crnom Gorom. Jadransko more se nakon teritorijalnih voda nastavlja međunarodnim vodama u pravcu Apeninskog poluotoka odnosno Italije, dok na kontinentu Dalmacija graniči s Bosnom i Hercegovinom te Crnom Gorom, točnije u sjevernom dijelu s Bosnom, u srednjem dijelu s Hercegovinom te u južnom s Hercegovinom i Crnom Gorom. Naziv Dalmacija prvi se put spominje u 1. stoljeću nakon Krista za vrijeme Rimskog Carstva, a odnosi se na područje između rijeka Krke i Cetine na kojem je obitavalo ilirsko pleme Delmati. Etimološki, Dalmacija

znači postojbina Delmata, koji su ime dobili prema ilirskoj imenici delma što znači ovca. Predstavljala je dio rimskog Ilirika – kako su širi prostor istočne obale Jadrana, nastanjen ilirskim plemenima, nazivali Rimljani. S vremenom se pojam Dalmacije širi i na dio Neretvanske kneževine, a danas i na područje nekadašnje Dubrovačke Republike. U prošlosti se prostorni opseg Dalmacije znatno mijenjao te je obuhvaćao primorske dijelove danas susjednih država Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Albanije. Zanimljivo je da se i nekadašnji centar ilirske Dalmacije, grad Delminium (Županjac, Duvno, danas Tomislavgrad), nalazi na području današnje Bosne i Hercegovine. Suvremena Dalmacija dio je Republike Hrvatske i obuhvaća područje četiriju županija: Zadarske, Šibensko-kninske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske, te se proteže od otoka Paga, južnog Velebita i rijeke Zrmanje na sjeverozapadu, do Konavala, odnosno rta Oštra na jugoistoku. Prostire se na površini od 12 673 km2 i obuhvaća oko 22,4% kopnene površine Hrvatske. Površina obalnog mora Dalmacije iznosi 23 107 km2 i ima udjel od gotovo 75% obalnog mora Hrvatske. Uobičajeno Dalmaciju dijelimo na tri podregije: Sjevernu Dalmaciju koja obuhvaća područje Zadarske i Šibensko-kninske županije; Srednju Dalmaciju koja obuhvaća područje Splitsko-dalmatinske županije te Južnu Dalmaciju koja obuhvaća područje Dubrovačko-neretvanske županije, zapravo najveći dio područja nekadašnje gotovo tisućljetne Dubrovačke Republike. Dalmacija ima iznimno razvedenu obalu uz koju se nalazi čak 926 otoka, otočića, hridi i grebena – gotovo 74% od sveukupno 1 246 koliko ih se nalazi uz hrvatsku obalu Jadrana. Obalna linija Dalmacije sastoji se od obale kontinentalnog dijela Dalmacije, te obale

D

almatia (Latin, Dalmatia; Italian, Dalmazia; German, Dalmatien; English, Dalmatia) is the traditional name for a historic region located in the northern part of the Mediterranean and the south of Europe. It is part of the eastern coastline and archipelago of the Adriatic Sea, along the tract from the Velebit massif to the Bay of Boka Kotorska. Dalmatia consists of an elongated coastal zone composed of a mainland and an insular part. The mainland part is about 400 km long and 70 km wide; it extends in the north-west to south-east direction. The insular part, with its many islands and islets, rocks and reefs, on the whole extends in the same direction, with a width of about 150 km. On the north-west part of Dalmatia, the boundary with the inland is deepest, and passes over the highest mountain peaks of Velebit (1 757 m), Dinara (1 831 m) and Kamešnica (1 810 m), precisely over the former boundaries of the summer pastures of the Dalmatian and the Bosnian herdsmen. To the south-east, the natural inland boundary of Dalmatia approaches the immediate hinterland of the coastal zone, while at Dubrovnik, it covers only the southernmost coastal zone to Oštro Point on the north-west edge of the Gulf of Boka Kotorska. In geopolitical terms, Dalmatia is a continuation of the Bay of Kvarner and the northern Hrvatsko Primorje region; it ends on the border with Montenegro. The Adriatic Sea, after the territorial waters, continues in international waters in the direction of the Apennine peninsula, in other words, of Italy, while on the mainland, Dalmatia borders with Bosnia and Herzegovina and Montenegro, to be precise, in the northern part with Bosnia, in the central part with Herzegovina and in the southern part with Herzegovina and Montenegro.

The name Dalmatia was first mentioned in the first century AD, during the Roman Empire, and referred to the area between the Krka and Cetina rivers, inhabited by the Illyrian tribe the Delmati. Etymologically, then, Dalmatia is the homeland of the Delmati, who took their name from the Illyrian noun delma, which means sheep. It was a part of Roman Illyricum, as the Romans called the general area of the eastern coast of the Adriatic settled by the Illyrian tribes. In time, the concept of Dalmatia was extended to part of the Princedom of Neretva, and to the area of the former Dubrovnik Republic. In the past, what was covered by the idea of Dalmatia varied considerably, and covered the coastal area of the currently neighbouring states of Bosnia and Herzegovina, Montenegro and Albania. It is interesting that the former centre of Illyrian Dalmatia, the city of Delminium (Županjac, Duvno, today called Tomislavgrad) lies in the area of today’s Bosnia and Herzegovina. Contemporary Dalmatia is part of the Republic of Croatia and covers the area of four counties: Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska and Dubrovačko-neretvanska. It extends from the island of Pag, southern Velebit and the Zrmanja River in the north-west, to Konavle, or Oštro point [Cape Oštro] in the south-east. It covers of an area of 12 673 square kilometres and occupies about 22.4% of the land area of Croatia. The coastal waters of Dalmatia cover 23, 107 square kilometres, or 75% of the whole of the coastal waters of the country. It is common to divide Dalmatia into three sub-regions: Northern Dalmatia, which covers the area of the Zadarska and Šibenkso-kninska counties; Central Dalmatia, which covers the area of the Splitsko-dalmatinska county and Southern Dalmatia, which occupies the

area of the Dubrovačko-neretvanska county, in other words, most of the territory of the one-time almost one thousand years old Dubrovnik Republic. Dalmatia has a very indented coastline, off which there are as many as 926 islands, islets, rocks and reefs – almost 74% of the all told 1246 islands lying off the Adriatic coast of Croatia. The coastal line of Dalmatia consists of the coast of the mainland part of Dalmatia and of the coasts of all the islands and islets, which come all told to 4 324 kilometres. Indeed this type of indented, island-dotted coastline is called in geographical studies the Dalmatian coastline type. The biggest Dalmatian islands are Brač (394.6 km2), Hvar (295.7 km2), Korčula (276 km2), Dugi otok (114.4 km2), Mljet (100.4 km2), Vis (88.3 km2), Pašman (63.3 km2), Šolta (58.2 km2), Ugljan (50.2 km2) and Lastovo (46.9 km2). Pag , with 284,6 km2, would be the third largest Dalmatian island, but does not belong to Zadarska county in its entirety. The islands cover about 1 770 square kilometres, or about 15% of the area of Dalmatia. The biggest peninsula is Pelješac (348 km2), the second largest peninsula in Croatia (after Istria), and stretches more than 70 km. Although the most frequent image of Dalmatia is that it has a highly Mediterranean character, in fact, Dalmatia has a considerable relief energy or vertical articulation, in which the chain of the Dinaric mountains are dominant, with their numerous mountain massifs, of the typically Dinaric north-west to south-east lie, like the whole of Dalmatia. From Velebit (1 757 m) at the extreme north of Dalmatia, leads on to: Poštak (1 446 m), Bukovica and Orljak (674 m); Dinara (1 831 m), whose highest peak is Veliki Troglav (1 913 m) located in Bosnia and Herzegovina; and also Kamešnica (1 810 m), the

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

21

svih otoka i otočića koja ukupno iznosi čak 4 324 kilometara, tako da je ovakav tip otočne razvedene obale u geografiji nazvan dalmatinskim tipom obale. Najveći su dalmatinski otoci: Brač (394,6 km2), Hvar (295,7

km2), Korčula (276 km2), Dugi otok (114,4 km2), Mljet (100,4 km2), Vis (88,3 km2), Pašman (63,3 km2), Šolta (58,2 km2), Ugljan (50,2 km2), Lastovo (46,9 km2) i drugi. (Pag je s 284,6 km2 također među najvećim otocima iako ne pripada u cijelosti Zadarskoj županiji, tj. Dalmaciji.) Otoci zapremaju oko 1 770 km2, odnosno oko 15% površine Dalmacije. Najveći poluotok je Pelješac (348 km2), po veličini drugi poluotok Hrvatske nakon Istre, a pruža se u duljini od gotovo 70 km. Iako je najčešća predodžba Dalmacije kao regije naglašeno mediteranskog karaktera, prisutna je znatna energija reljefa ili vertikalna raščlanjenost, koju tvori ulančano dinarsko gorje s brojnim planinskim masivima, tipičnog dinarskog smjera pružanja sjeverozapad – jugoistok, kao i cijela Dalmacija. Od Velebita (1 757 m) na krajnjem sjeveru Dalmacije nastavljaju se: Poštak (1 446 m), Bukovica i Orljak (674 m); Dinara (1 831 m) s najvišim vrhom Velikim Troglavom (1 913 m) smještenim u Bosni i Hercegovini; te Kamešnica (1 810 m), čiji je najviši vrh Konj (1 855 m) također smješten na području Bosne i Hercegovine. Slijede: Promina (1 148 m), Veliki Kozjak (1 207 m), Svilaja (1 508 m), Moseć (838 m), Boraja (739 m), Mali Kozjak (779 m), Mosor (1 339 m), Omiška Dinara (863 m), Biokovo (1 762 m), Šibenik (1 314 m), Rilić (920 m), Matokit (1 062 m), Mala Žaba (681 m), dok južnu granicu s Hercegovinom zatvara Sniježnica (1 234 m), a s Crnom Gorom masiv Bjelotine (1 089 m), pri čemu su oba ova masiva dio složene cjeline Orjena, čiji se najviši istoimeni vrh Orjen (1 894 m) nalazi u Crnoj Gori.

22

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Na području Dalmacije teče dvanaest stalnih rijeka: Zrmanja (69 km), Guduča (7 km), Krka (72,5 km), Čikola (47,8 km), Cetina (101 km), Jadro (4,5 km), Žrnovnica (4,8 km), Vrljika (70 km), Neretva (225 km), Ombla (0,03 km) i Ljuta (6 km). Iako uslijed krške podloge često velikim dijelom teku podzemno i ponekad su vrlo kratkog nadzemnog toka, ističu se količinom i kvalitetom vode. Za Omblu ili Rijeku dubrovačku često se navodi kako je sa svojih 30 m nadzemnog toka i prosječnim protokom od 2 390 l/s, koji u maksimalnoj fazi doseže i do 11 300 l/s, najkraća rijeka na svijetu, s estuarijem od oko 5 km. Iznimno je zanimljiva i ponorna rijeka Vrljika koja u svega 70 km toka, na razmeđi Hrvatske i BiH, čak devet puta mijenja ime. Izvire kao Culuša, a zatim nakon poniranja i ponovnog izviranja postaje: Ričina – Brina – Suvaja (Posušje) – Matica – Vrlika (Imotski) – Tihaljina – Mlada, te konačno kao Trebižat uvire u Neretvu. Iako je po duljini nadzemnog toka najdulja rijeka Neretva (225 km), u Dalmaciji se nalazi samo 22 km završne delte, dok je najdulja rijeka koja cijelom duljinom teče Dalmacijom rijeka Cetina sa 101 km duljine. Iako zbog krške podloge u Dalmaciji ne možemo očekivati veća jezera, upravo je Vransko jezero kod Biograda sa 30,7 km2 površine ujedno i najveće prirodno jezero na području Hrvatske. Ističe se i Crveno jezero kod Imotskog, ogromna urušena jama duboka 528 m i otprilike do polovice ispunjena vodom. Jezero je u stvari odušak snažne podzemne rijeke, a njegova razina ovisi o količini protoka i varira više od 30 m. Unatoč površini od svega 150x180 m, ovo jezero sadrži čak oko 16 milijuna m3 vode, što ga čini jednim od većih spremnika podzemne vode na svijetu. Uslijed male količine riječnih sedimenata koji se ulijevaju u Jadransko more te podizanja razine mora od posljednje oledbe, široka riječna delta u Dalmaciji je

rijetkost i prisutna je samo na ušću rijeke Neretve, dok su kod ostalih rijeka nastali riječni kanjoni – estuariji, primjerice Zrmanje, Krke i Cetine. Zbog okršene vapnenačke podloge, na dalmatinskom je području prisutno više tisuća speleoloških objekata od kojih velik broj, posebno na planinskim masivima, još nije istražen. Trenutačno je najdublja dalmatinska jama Mokre noge na Biokovu s - 842 m dubine, a najdulja je špilja Kotluša s 3 418 m duljine.

Na području je Dalmacije prema popisu iz 2011. godine živjelo 857 743 stanovnika ili 19,99% populacije Hrvatske. Prosječna gustoća naseljenosti niža je od hrvatskog prosjeka i iznosi oko 68 stanovnika na kvadratni kilometar. Premda je kroz dugo vremensko razdoblje centar Dalmacije bio Zadar, danas grad Split sa 178 192 stanovnika predstavlja geografski makrocentar s tri regionalna centra, gradovima Zadrom (75 082), Šibenikom (46 372) i Dubrovnikom (42 641). Dalmacija je krajobrazno i biološki, razmjerno svojoj veličini, jedno od najraznolikijih područja Europe s čak devet parkova, i to četiri nacionalna parka (NP): Paklenica, Kornati, Krka i Mljet te pet parkova prirode (PP): jugoistočni dio Velebita, Telašćica, Vransko jezero, Biokovo i Lastovsko otočje, a u pripremi je proglašenje dvaju dodatnih zaštićenih područja (vjerojatno regionalnih parkova) Delte Neretve i planine Dinare. U Dalmaciji nalazimo 19 posebnih rezervata – botaničkih, šumske vegetacije, ornitoloških, ihtioloških i geomorfološko-hidroloških, 10 park šuma, 36 značajna krajobraza, 38 spomenika prirode i 19 spomenika parkovne arhitekture. Zaštićena područja obuhvaćaju 2 060,4 km², odnosno više od 16% kopnene površine Dalmacije i nešto manje od 6% ukupne površine, računajući i obalno more.

highest peak of which is Konj (1 855 m) also located in Bosnia and Herzegovina. Then come: Promina (1 148 m), Veliki Kozjak (1 207 m), Svilaja (1 508 m), Moseć (838 m), Boraja (739 m), Mali Kozjak (779 m), Mosor (1 339 m), Omiška Dinara (863 m), Biokovo (1 762 m), Šibenik (1 314 m), Rilić (920 m), Matokit (1 062 m), Mala Žaba (681 m), while the southern border with Herzegovina is closed by Sniježnica (1 234 m), and that with Montenegro by the Bjelotine massif (1 089 m), with the proviso that both of these massifs are part of the complex mass of Orjen, the highest peak of which shares the same name, Orjen (1 894 m), and lies inside Montenegro.

of its length in Dalmatia is the Cetina, 101 km in length. Although because of the karstic substrate in Dalmatia large lakes are not to be expected, Vransko Lake, by Biograd, which has an area of 30.7 km2 is also the biggest natural lake in Croatia. Also important is Crveno [Red] Lake by Imotski, a vast sinkhole 528 m deep and about half filled with water. The lake is in fact the outlet of a powerful subterranean river, and its level depends on the flow, varying more than 30 m up and down. In spite of having an area of no more than 150 x 180 m, this lake contains as much as 16 million m3 of water, making it one of the major reservoirs of subterranean water in the world.

Twelve permanent rivers flow in the Dalmatian area: the Zrmanja (69 km), Guduča (7 km), Krka (72.5 km), Čikola (47.8 km), Cetina (101 km), Jadro (4.5 km), Žrnovnica (4.8 km), Vrljika (70 km), Neretva (225 km), Ombla (0.03 km) and the Ljuta (6 km). The Ombla River, sometimes called Rijeka Dubrovačka, may be said, with its length above ground of a mere 30 m, and an average flow of 2 390 l/s, reaching as much as 11 300 l/s maximum, to be the shortest river in the world, with an estuary of about 5 km. Also exceptionally interesting is the disappearing river the Vrljika, which in its 70 km long course along the border between Croatian and Bosnia and Herzegovina changes its name nine times. It rises as the Culuša, and then after repeated disappearances underground and re-emergences becomes the: Ričina – Brina – Suvaja (Posušje) – Matica – Vrlika (Imotski) – Tihaljina – Mlada and finally the Trebižat, which runs into the Neretva. Although in terms of length above ground the Neretva is the longest watercourse (225 km), in Dalmatia there is only the 22 km-long concluding delta; the longest river that flows the whole

Because of the small quantity of riverine sediments delivered into the Adriatic and the rising of the sea level from the last Ice Age, a broad river delta is a rarity in Dalmatia, and is to be found only at the mouth of the Neretva River, while in other rivers the outlets have taken shape as canyons, as in the Zrmanja, Krka and Cetina. Because of the karstified limestone bedrock, there are several thousand cave and pothole features in Dalmatia, a large number of which, particularly in the mountain massifs, are still unexplored. The currently deepest known Dalmatian pothole is Mokre noge on Mt Biokovo, which is 842 m deep; the longest cavern is Kotluša, 3 418 metres in length.

Zadar, it is the city of Split, with its population of 178 192, that is the geographical macrocentre of the region, with three sub-centres, Zadar (75 082), Šibenik (46 372) and Dubrovnik (42 641). In proportion to its size, Dalmatia is one of the most diverse areas in Europe, in terms of landscape and

biology, holding nine parks, including four national parks (NP): Paklenica, Kornati, Krka and Mljet and five Nature Parks (PP in Croatian): the southeast part of Velebit, Telašćica, Vransko jezero, Biokovo and the Lastovo islands. Preparations are under way for making two more areas protected areas, probably to be classified as regional parks: the delta of the Neretva and Mt Dinara. There are 19 special reserves – botanical, forest, vegetation, ornithological, ichthyological and geomorphological and hydrological, 10 forest parks, 36 important landscapes, 38 monuments of nature and 19 monuments of park architecture. Protected areas occupy a total of 2 060.4 square kilometres, which is to say more than 16% of the land area of Dalmatia, and a little less than 6% of the total area if the coastal waters are taken into consideration.

According to the 2011 census, the population of Dalmatia was 857 743, that is, 19.99% percent of the population of the whole country. The average population density is lower than the Croatian average, coming to 68 persons per square kilometre. Although for a long period of time the centre of Dalmatia was

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

23

a.2 Geološka, hidrogeomorfološka i krajobrazna podloga Dalmacije Geological, hydrological, geomorphological and landscape background of Dalmatia

Voda i kamen tvore osebujne krajobraze Nacionalnog parka Krka Water and stone create the distinctive landscapes of the Krka National Park Foto: Ivo Pervan

“Osobitost Dalmacije je izraziti krški reljef s istaknutim planinskim masivima, krškim poljima i brojnim drugim krškim pojavama uz otočni pojas od 926 otoka i otočića.”

“The distinctiveness of Dalmatia lies in its marked karstic relief with the prominent mountain massifs, karstic poljes and many other karstic phenomena, along with the island zone of 926 islands and islets.”

26

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

G

eološka građa Dalmacije relativno je jednostavna. Uz dominantne kredne vapnence i dolomite, u manjoj su mjeri mozaičko prisutni vapnenci iz razdoblja trijasa i jure. Za poljoprivredu su najvažniji paleogeni flišni i vapnenački slojevi koje nalazimo na području Ravnih kotara, u priobalju od Trogira do Baćinskih jezera te na području Dubrovačkog primorja i Konavala, kao i delte Neretve s debelim riječnim nanosima i močvarnim staništima.

Geomorfologiju Dalmacije obilježava geotektonska cjelina Dinarida, vrlo zanimljive geneze. Naime u gornjem trijasu prije 220 milijuna godina, taloženjem drevnih morskih organizama na dnu plitkog mora, nastaje Jadranska karbonatna platforma, dio južne europske ploče. Putujući kroz prostor i vrijeme, od južnog do sjevernog ruba drevnog sredozemnog mora Tethis, platforma prolazi suše, poplave, oluje, uzdizanja i spuštanja biblijskih razmjera, danas vidljive u više od 2 km debelom sloju karbonatnih stijena dinarskih planina. Prije oko 49 milijuna godina, sjeverna se afrička tektonska ploča počinje utiskivati u Jadransku mikroploču, pri čemu se uzdižu Dinaridi, mlađe ulančano gorje koje se u duljini od oko 650 km prostire od Italije do Albanije, odnosno od jugoistočnih Alpa na sjeverozapadu sve do rijeke Drim, gdje se na jugoistok prema Grčkoj nastavljaju Tauridi. Širina Dinarida varira od 50 – 160 km te uz površinu od oko 72 000 km2 predstavlja najveće kontinuirano krško područje Europe. Vrhunac Dinarida je Maja Jezerces (2 694 m) u masivu Prokletija na granici Albanije i Crne Gore. Osobitost Dinarida naročito vidljiva u Dalmaciji jest krš – bezvodni, kameniti reljef bez ili sa vrlo plitkim slojem tla, koji prekriva topive vapnenačke stijene. Proces okršavanja započinje kad voda obogaćena s ugljičnim dioksidom (CO2) počinje trošiti kamenu podlogu kemijskim (korozija)

ili mehaničkim putem (erozija). Okršavanju bitno pomaže raspucanost stijena uslijed potresa i drugih tektonskih pomaka u Zemljinoj kori. Zahvaljujući protoku, ali i smrzavanju vode, pore i pukotine u stijenama se šire, a stijene se drobe i pucaju, pri čemu se stvaraju brojne krške pojave: krška polja, ponikve (vrtače), uvale, kamenice, škrape, ponornice i krške riječne doline, prirodni kameni mostovi, krški izvori, ponori i estavele. Na cijelom području Dalmacije prevladava krški reljef s istaknutim planinskim masivima, krškim poljima i brojnim drugim krškim pojavama. Planinski masivi pružaju se duž cijele obale, ponegdje strmo nad samu obalu, smanjujući mediteranski utjecaj Jadrana ponegdje na svega nekoliko stotina metara. U zaleđu priobalnoga planinskog niza srednje Dalmacije, između rijeke Krke i donjeg toka Neretve, pruža se oko 150 km dug krški pojas Dalmatinske zagore najvećim dijelom ogoljelog krša. Primorski karakter Dalmacije ojačan je velikim udjelom otočnog pojasa s 926 otoka i otočića. Po postanku i građi otoci su dio susjednog dinarskog kopna, nepotopljeni dijelovi reljefnih uzvišenja odnosno vrhovi planina koji su još prije oko 10 000 godina bili dio kopna. Podizanjem mora za oko 100 m, kopnene gorske uzvisine postale su otoci. Međutim, manji broj jadranskih vanjskih otoka: Biševo, Sv. Andrija, Sušac, Jabuka, Palagruža i drugi, odijeljeni su od kopna još u razdoblju tercijara, odnosno glacijacija nije imala utjecaj na njihovo razdvajanje od obale. Otoci se pružaju paralelno s obalom i planinskim nizom u zaleđu, u tzv. dinarskom smjeru pružanja sjeverozapad – jugoistok. Dijelimo ih, sukladno podjeli Dalmacije, na sjevernodalmatinske: Pag, Dugi otok, Ugljan, Pašman, Kornatsko otočje i drugi; na srednjodalmatinske: Brač,

T

he geological build of Dalmatia is relatively simple. Along with the dominant Cretaceous limestones and dolomites, also present to a smaller extent in a mosaic pattern are limestones from the Triassic and Jurassic. Most important for agriculture are the palaeogenic flysch and limestone strata to be found in the area of Ravni Kotari and along the very coast from Trogir to the Baćinsko lakes and in the area of Dubrovačko Primorje and Konavle, as well as the Neretva delta, with its rich riverine sediments and wetland habitats. The geotectonic unit of the Dinarides has left its mark on the geomorphology of Dalmatia. In the Upper Triassic, 220 million years ago, the Adriatic carbonate platform, part of the southern European plate, was formed by the sedimentation of ancient marine organisms on the bottom of the shallow sea. In its passage through time and space, from the southern to the northern rim of the ancient Mediterranean sea of Tethys, the platform knew droughts and floods, storms, emergence and submergence of Biblical proportions, visible today in the more than 2 km thick stratum of the carbonate rocks of the Dinaric mountains. About 49 million years ago, the northern African tectonic plate began to push into the Adriatic microplate; this elevated the Dinarides, a young mountain that for a length of about 650 km extends from Italy to Albania, in other words from the south-east Alps in the north-west, to the River Drin, where the Taurides go on in a south-easterly direction to Greece. The width of the Dinarides varies from 50 to 160 km, and, with an area of about 72 000 square kilometres is the greatest continuous karst area in Europe. The highest peak of the Dinarides is Maja Jezerces (2 694 m) in the Prokletija massif on the border between Albania and Montenegro. The particular

feature of the Dinarides very visible in Dalmatia is the karst – a waterless, stony relief without any or with a very shallow layer of soil, covering a soluble limestone rock. The process of karstification begins with water holding carbon dioxide (CO2) in solution starting to eat away the stone bedrock chemically (corrosion) or wearing it away mechanically (erosion). Karstification is particularly aided by the fissuring of the rocks as a result of earthquakes and other tectonic shifts in the Earth’s crust. Thanks to the flow of water, and the freezing process, the pores and cracks in the rocks expand, the rocks crumble and break, numerous karstic phenomena thus being formed: the karst plain, usually called polje after the Croatian, sink holes, valleys, karren, dolines, sinking streams, solution hollows, dry river valleys, natural stone bridges, karst springs, swallowholes and estavelles. In the whole area of Dalmatia it is karstic relief that prevails, with prominent mountain massifs, karst poljes and many other limestone landscape features. The mountain massifs stretch down the whole of the coastline, sometimes dropping sharply down to the very coastline, reducing the Mediterranean influence of the Adriatic in some cases to just a few hundred metres. In the hinterland of the coastal mountain range of Central Dalmatia, between the Krka river and the lower course of the Neretva, extends the cca 150 km long karst zone of Dalmatinska Zagora, which is mostly of bare karst. The maritime character of Dalmatia is enhanced by the great share of the island belt with its 926 islands and islets. In their origins and structure, the islands are a part of the neighbouring Dinaric landmass, unsubmerged parts of relief elevations, i.e. the tips of the

mountains that were still part of the mainland until about 10 000 years ago. When the sea rose by about 100 m, the mainland mountain tops became islands. However, a smallish number of the outer islands of the Adriatic - Biševo, Sv. Andrija, Sušac, Jabuka, Palagruža and others - were separated from the land in the Tertiary, and it was not glaciation that was instrumental in dividing them from the coast. The islands extend in a direction parallel to the coast and the mountain range in the hinterland, in what is called the Dinaric direction, north-west to south-east. We can classify them, according to the division of Dalmatia, into the north Dalmatian islands: Pag, Dugi otok, Ugljan, Pašman, the Kornati group and others; then the central Dalmatian group, including Brač, Hvar, Vis, Šolta, Biševo, Sv. Andrija and the south Dalmatian islands of Korčula, Mljet, Lastovo, the Elaphite islands, Sušac and others. To the west of Vis island lie the open sea islands of Jabuka and Brusnik, and to the south of them, the Palagruža islands. All the outer islands are unlike the other limestone, islands, of volcanic origin. Hydrological relations in the Dinaric karst are extremely complex. The great depth of the limestone rocks enables the water to penetrate very deeply all the way down to the impermeable strata that stop the water, which then flows underground towards the Adriatic, coming to the surface again in the form of karstic springs, or under the sea in the form of the submarine springs known as the vrulja (the biggest of which is Vruja by Brela). In the area of Imotski town there are two karst phenomena that are world famed. One is Modro jezero/ Blue Lake, right alongside the city of Imotski, which took its name from the lovely blue of the water. It is

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

27

Hvar, Vis, Šolta, Biševo, Sv. Andrija i drugi te na južnodalmatinske: Korčula, Mljet, Lastovo, Elafitski otoci, Sušac i drugi. Zapadno od otoka Visa nalaze se pučinski otočići Jabuka i Brusnik, a južno od njih Palagruški otoci. Svi ovi pučinski otoci su za razliku od ostalih, vapnenačkih otoka, vulkanskoga porijekla. Hidrogeološki odnosi na području Dinarskog krša vrlo su složeni. Velika debljina vapnenačkih stijena omogućuje vrlo duboko poniranje vode sve do nepropusnih naslaga koje zaustavljaju vodu, koja tada teče podzemno prema Jadranskom moru gdje ponovo istječe na površinu u obliku krških izvora ili pod morem u obliku podmorskih izvora – vrulja (najveća je Vruja kod Brela). Na području grada Imotskog nalaze se dva svjetski važna krška fenomena. Jedan je Modro jezero – neposredno uz grad Imotski – koje je ime dobilo po prekrasnoj modroj boji vode. Dužine je oko 800, a širine oko 250 m. Duboko je do 90 m i omiljeno je kupalište Imoćana iako u najsušim godinama zna i presušiti. Još je impozantniji krški fenomen Crveno jezero smješteno 1,5 km sjeverozapadno od grada Imotskog. Već prvi pogled na okomite stijene koje se strmoglavo ruše prema tamnoj površini jezera odaje odakle je jezero dobilo ime; naime, veći sadržaj željeznih oksida daje stijenama karakterističnu crvenu boju. Uz jezero je vezana legenda o Gavanovim dvorima, propalima u bezdan zbog beskrajne oholosti gospodara. U Dalmaciji su u vrlo velikom udjelu prisutna izrazito skeletna tla, u najizraženijem obliku poznata kao goli ili ljuti krš, to jest tla dinarskih kamenjara i pašnjaka. U područjima gdje je došlo do razgradnje skeletne, kamene podloge građene od vapnenaca i dolomita, dolaze tla koja su se razvila pod prevladavajućim utjecajem

28

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

litološkog sastava podloge. Najčešći predstavnik takvih tala je crvenica (terra rossa), nastala kao rezultat otapanja karbonatne osnove. U Ravnim kotarima i na potezu od Kaštelanskog zaljeva do Bačine nalazimo smeđa tla na vapnencima i nerazvijena tla na flišu. U delti Neretve prevladavaju aluvijalna tla, mlađi riječni nanosi sa slabo izraženim pedološkim svojstvima i karakteristikama močvarnih tala riječnih nizina. Iako navedena tla, s izuzetkom doline Neretve, nisu naročito bogata hranjivima i pogodna za poljoprivredu, predstavljaju najvažnija poljoprivredna tla Dalmacije i na njima je razvijena intenzivna poljoprivredna proizvodnja. Najveća i najvažnija krška polja Dalmacije su Imotsko polje (95 km2), od kojeg je oko 45 km2 u Hrvatskoj, za-

tim Konavosko polje (75 km2), Sinjsko polje (64 km2), Petrovo polje (57 km2), Vrgoračko polje (37 km2), polje Dicmo (35 km2), Kosovo polje (34 km2), Kninsko polje (24 km2), te druga polja manja od 10 kvadratnih kilometara. Kako krške rijeke unose vrlo malu količinu sedimenata u more, sedimenti ostaju na području krških polja gdje čine nepropusne slojeve koji zadržavaju vodu. Zbog toga su krška polja ne samo ključna za poljoprivrednu proizvodnju na kršu, već su povremeno plavljena krška polja svojevrsne oaze bioraznolikosti, gdje je njihov hidrološki režim osnova održanja bioraznolikosti. Krajobrazi Dalmacije obuhvaćaju sljedećih pet osnovnih krajobraznih jedinica: sjevernodalmatinsku zaravan, zadarsko-šibenski arhipelag, Dalmatinsku zagoru te obalno područje srednje i južne Dalmacije sa zasebno izdvojenim krajobrazom donje Neretve. Na krajnjem sjeverozapadnom dijelu Dalmacije, najsjevernija dalmatinska (Zadarska) županija obuhvaća još krajnji jugoistočni dio sa sljedeća tri krajobraza: vršni pojas Velebita, kvarnersko-velebitski prostor i Liku. Osim

što su osnovni elementi vizualne atraktivnosti prostora i nositelji raznovrsnih staništa s pratećom bioraznolikosti, pojedini krajobrazi Dalmacije imaju iznimnu arhitektonsku vrijednost, nastalu razvojem poljoprivrede na kršu. Izgradnja višenamjenskih suhozida i drugih strukturnih oblika antropogenog reljefa (kao što su dolci, torovi, stanovi, lokve i bunari) stvorila je jedinstvenu

krajobraznu vizuru kulturnih krajobraza, nepokretnog kulturnog dobra koje ukazuje na razvoj poljoprivrede, zajednice i pripadajućeg teritorija kroz povijest te definira kulturni i prostorni identitet Dalmacije. Neki su takvi prostori posebno vrijedni. Krajobrazna jedinica Donja Neretva izdvojena je kao zasebna upravo zato što su nizinski močvarni i kultivirani dijelovi s obiljem vode, okruženi brdovitim kršem i spojeni s morskom obalom i morem, krajobrazna posebnost ne samo u nacionalnim okvirima. Iz naplavljene ravnice mjestimice poput otoka izniču vapnenačke glavice ili se otvaraju potopljene jame – oka, što ukupnu krajobraznu sliku čini izuzetnom. Važan element krajobraza su poljoprivredne površine nastale jendečenjem, tradicionalnim stvaranjem plodnog tla u vodi kopanjem kanala i nasipanjem izvađenog mulja na novonastalu parcelu. Primoštenski vinogradi jedinstven su i atraktivan primjer zaštićenog poljoprivrednog kulturnog krajobraza te se nalaze na tentativnoj listi UNESCO-a. Starigradsko polje na otoku Hvaru, nastalo u 4. st. pr. Kr., najbolje je očuvani grčki sustav podjele poljoprivrednog zemljišta na Mediteranu. Čini ga sačuvana antička podjela na 75 parcela (hora) s tradicionalnim mediteranskim kulturama vinovom lozom, maslinama i smokvama, kontinuirano u uzgoju od grčke kolonizacije. Polje je upisano na UNESCO-ovu listu svjetske baštine 2008. godine. Kulturni krajobrazi još nisu valorizirani u smislu gospodarskog korištenja iako imaju velik potencijal za ekološku poljoprivredu te ekološki i kulturni turizam.

about 800 metres long and 250 wide. It is 90 m deep and is a favourite bathing place for Imotski people, although in the driest years it will sometimes dry up. A still more impressive karstic phenomenon is Crveno jezero / Red Lake, some 1.5 km to the north-west of Imotski. At a first glance at the vertical rocks that plunge headily towards the dark surface of the lake, the source of the lake’s name is clear: the high quantity of iron oxide gives the rocks a characteristic reddish hue. Connected to the lake is the legend of Gavan and his mansion, which was said to have been swallowed up into the abyss because of the owner’s boundless pride. Very markedly skeletal soils are present to a great extent, known in their most highly expressed form as bare or ljuti [savage, harsh] karst. This is the soil of the Dinaric stony areas and pastures. In areas where the skeletal stone bedrock of limestone or dolomite has degraded, there are soils that have developed under the prevailing influence of the composition of the substrate. The most common representative of this kind of soil is terra rossa, red soil, which has been created as a result of the solution of the carbonate rock. In Ravni Kotari and along the stretch from the bay of Kaštela to Baćina, we find brown soil on limestone and undeveloped soil on flysch. In the delta of the Neretva there are mainly alluvial soils, young riverine sediments the pedological properties of which are weakly expressed, with characteristics of wetland soils of the river lowlands. Although these soils, with the exception of the valley of the Neretva, are not particularly nutrient-rich or suitable for agriculture, they do constitute the most important farming land of Dalmatia, and intensive agricultural production has developed on them.

The largest and most important karst poljes in Dalmatia are Imotsko polje (95 km2), of which about 45 km2 is in Croatia, and then Konavosko polje (75 km2), Sinjsko polje (64 km2), Petrovo polje (57 km2), Vrgoračko polje (37 km2), polje Dicmo (35 km2), Kosovo polje (34 km2), Kninsko polje (24 km2) and other poljes less than 10 square kilometres in area. Since the karst rivers take very little sediment into the sea, the sediments remain in the karstic poljes, where they form an impermeable layer that retains the water. For this reason the karstic poljes are not only crucial for agricultural production in the karst, but the occasionally inundated karst poljes are in a sense oases of biodiversity, their hydrological regime being the basis of the maintenance of biodiversity. The landscapes of Dalmatia comprehend the following five basic landscape units: the north Dalmatian plateau; the Zadar and Šibenik archipelago; Dalmatinska Zagora and the coastal area of central and southern Dalmatia with the distinct landscape of the Lower Neretva. At the extreme north-west part of Dalmatia, the northernmost Dalmatian county (that of Zadar) also includes the extreme south-east parts of these landscapes: the peak zone of Velebit, the Kvarrner and Velebit area, and Lika. Apart from being the basic elements of the visual attractiveness of the space and support for various habitats with their accompanying biodiversity, the individual landscapes of Dalmatia have outstanding architectural value, created by the development of agriculture on the karst. The construction of the multipurpose dry stone walls and other structural forms of anthropogenic relief (such as the cultivated depressions, folds, shealings, pools and wells) has created a unique landscape vision of cultural landscapes, an immoveable cultural

property that indicates the development of agriculture, the community and the accompanying territory through history, and defines the cultural and spatial identity of Dalmatia. Some of these spaces are particularly valuable. The landscape unit of the Lower Neretva is set apart precisely because the lowland wetland and cultivated parts with their abundance of water are surrounded by rocky karst and are joined with the sea coast and the sea, a particular landscape feature in not merely national terms. Limestone hillocks sometimes rear out of the flood plain, or there will be submerged pits, which makes the overall image of the landscape exceptional. And important element of the landscape consists of the farm land created by dredging, the traditional way of creating fertile soil in water by digging out channels and piling the mud extracted on the newly created plot. The Primošten vineyards are a unique and attractive example of a protected agricultural cultural landscape, which is on the tentative UNESCO World Heritage List. The Stari Grad Plain, on the island of Hvar, created about the 4th century BC, is the best preserved Greek cadastre in the Mediterranean. It is formed by the still existing ancient division into 75 plots (constituting the chora) with traditional Mediterranean crops, the grape vine, the olive and the fig, under continuous cultivation since the Greek colonisation. This plain was inscribed in the UNESCO World Heritage List in 2008. The cultural landscapes have not yet been evaluated in the sense of economic use, but they do have a great potential for ecological farming and ecological and cultural tourism.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

29

a.3 Klima i vegetacija Dalmacije Climate and vegetation in Dalmatia

Duga iznad Mosora – zlatne planine (Mons aureus) ponad Splita Rainbow over Mosor, or golden mountain, Mons Aureus, over Split Foto: Ivica Lolić

“Raspon od mediteranske do oštre visokoplaninske klime u Dalmaciji uvjetovao je jednu od vrstama najbogatijih europskih flora te vruću točku bioraznolikosti.”

“The climate in Dalmatia, which ranges from Mediterranean to severe high mountainous, has resulted in one of the most species-rich European floras, and a biodiversity hot-spot.”

32

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

K

lima Dalmacije izrazito je raznovrsna, a njezin utjecaj je mozaički i gradijentno raspoređen. Na području otočne i obalne Dalmacije prisutna je sredozemna (mediteranska) klima koja zbog izraženo visokih obalnih planinskih masiva, ponekad već s povećanjem nadmorske visine od nekoliko stotina metara, prelazi u submediteransku klimu pa ubrzo i u planinsku, i tako sve do oštre visokoplaninske klime koju imaju neke dalmatinske planine u svom orografski najvišem dijelu. Biokovo i Sniježnica duguju svoje ime upravo snijegu koji na najvišim vrhuncima, vidljivim i s obale i iz zaleđa, ostaje i više od pola godine. Spuštanjem planina prema kontinentu u krška polja, pa ponovnim usponima i spuštanjima koja se višekratno ponavljaju, opada utjecaj Mediterana, a jača utjecaj kontinentalne i planinske klime pa govorimo o submediteranskoj klimi s vrlo raznolikim mikroklimatskim pojavama. Prema Köppenovoj klimatskoj podjeli, na području Dalmacije srećemo čak pet osnovnih tipova klime: semiaridna (Csa), mediteranska (Csax), submediteranska (Cfsa), planinska (Cfsb) i snježna, visokoplaninska (Dfsb). • Semiaridna klima ili klima masline obuhvaća samo naše pučinske otoke, odnosno viški, lastovski i palagruški arhipelag te najjužniji dio otoka Korčule. Odlikuje je izrazita vrućina i suhoća, dok su oborine prisutne samo u najhladnijem dijelu godine.

• Mediteranska klima proširena je južnije od Ravnih kotara i kanjona Krke, gotovo samo uskim obalnim pojasom i na otocima, uključujući i riječne doline, gdje utjecaj mediteranske klime nije spriječen planinskim masivima pa prodire daleko dublje u kopno. Slična je semiaridnoj, ali s bitno više oborina.

• Submediteranska klima proširena je cijelim područjem unutarnjih Ravnih kotara i Dalmatinske zagore, većim dijelom Imotske i Vrgoračke krajine, dijelom doline Neretve, zaleđem Dubrovačkog primorja i Konavala. Odlikuje je daleko veći utjecaj kontinentalne klime, dakle vruća ljeta i prilično hladne zime. • Planinska klima proširena je svim planinskim masivima Dalmacije iznad otprilike 1 000 m nadmorske visine, ali je naročito izražena na području masiva Velebita, Kremena, Poštaka, Dinare, Kamešnice, Svilaje, Biokova i Sniježnice. Disjunktno je prisutna na masivu Vidove gore na otoku Braču te na masivu Sv. Ilija na Pelješcu. • Snježna, visokoplaninska klima, prisutna je samo iznad otprilike 1 500 m visine, disjunktno raspoređena na najvišim vrhuncima Velebita, Dinare i Biokova. Odlikuju je svježa ljeta i vrlo hladne, snježne zime. Raznovrsnost klime u Dalmaciji možda je najupečatljivija na području Biokova. U listopadu se još možemo okupati u okolici Makarske i nakon toga uživati na snijegom prekrivenom Biokovu. Naime srednja godišnja temperatura kreće se od 15,5°C u Makarskoj do 3,9°C na najvišem vrhu Sv. Juri, uz izrazitu klimatsku razliku od čak 11,6°C na zračnoj udaljenosti od samo 5 km. Na Sv. Juri padne oko 2 500 mm oborina godišnje, ali se prema podnožju oborine smanjuju, tako da s kontinentalne strane Biokova padne oko 1 500 mm, a s primorske ne više od 1 300 mm oborina. U Dalmaciji puše osam glavnih vjetrova: sa sjevera tramuntana i bura; s istoka levant; s juga jugo i oštro, s jugozapada lebić, sa zapada pulenat, a sa sjeverozapada maestral. Najjači vjetrovi karakteristični za Dalmaciju

T

he climate of Dalmatia is very diverse; its influence is however distributed in a mosaic and is gradient-dependent. In the area of island and coastal Dalmatia, there is the Mediterranean climate, which, because of the very high coastal mountain massifs, sometimes with an increase of height above sea level of several hundred metres, transits into the sub-Mediterranean climate, and then readily into the mountain and the severe high mountain climate that is characteristic of some of the Dalmatian mountains in their highest parts. Biokovo and Sniježnica owe their names precisely to the snow that is visible on their highest peaks from the coast and from the hinterland, and stays for more than half the year. As the mountains drop inland to the karst poljes, and rise again and fall again, which happens several times, the influence of the Mediterranean fades again, and that of the continental and mountain climate gains, and we talk of a sub-Mediterranean climate with very diverse micro-climatic phenomena. According to the Köppen climatic classification, in the area of Dalmatia we find five basic types of climate: semi-arid (Csa), Mediterranean (Csax), sub-Mediterranean (Cfsa), mountainous (Cfsb) and snowy, high mountain (Dfsb). • The semi-arid or “olive” climate covers only our open sea islands, that is, the archipelagos of Vis, Lastovo and Palagruža and the southernmost part of Korčula island. It is characterised by pronounced heat and dryness, while precipitation comes only in the coldest part of the year. • The true Mediterranean climate extends southwards of Ravni Kotari and the canyon of the

Krka River, almost only along the narrow coastal belt and on the islands, including the river valleys, where the influence of the Mediterranean climate is not hindered by the mountain massifs and penetrates deep into the mainland. It is similar to the semi-arid, but has much more rainfall. • The sub-Mediterranean extends over the whole area of the interior Ravni Kotari and Dalmatinska Zagora, most of the Imotski and Vrgorac areas (krajine), partially along the valley of the Neretva, in the hinterland of Dubrovačko Primorje and Konavle. It is characterised by a much greater influence of the continental climate, that is, by hot summers and fairly cold winters. • The mountain climate is found on all the mountain massifs of Dalmatia over about 1000 m above sea level, but it is particularly marked in the area of the massifs of Velebit, Kremen, Postak, Dinara, Kamešnica, Svilaja, Biokovo and Sniježnica. It is disjunctively present on the massif of Vidova gora on the island of Brač and on the massif of Sv. Ilija on Pelješac. • The snowy, high mountain climate is present only above about 1 500 m above sea level, is disjunctively distributed on the highest peaks of Velebit, Dinara and Biokovo. It has cool summers and very cold, snowy winters. The diversity of climate in Dalmatia is perhaps most striking in the area of Biokovo. In October we can still swim around Makarska, and after that revel in snowcapped Biokovo. The mean annual temperature ranges from 15.5 °C in Makarska to 3.9 °C on the highest peak of Sv. Jura, which is a very pronounced climatic

difference in only 5 km as the crow flies. About 2 500 mm of precipitation falls a year on Sv. Jura, but towards the foothills the rainfall decreases, and on the inland part of Biokovo 1 500 mm falls, and on the maritime side, no more than 1 300 mm. In Dalmatia, on the whole eight winds blow. From the north comes the tramontane and the bora; from the east, the levant; from the south the sirocco and the oštro; from the south west the lebić; from the west the pulenat, and from the north-west the maestral. The strongest winds characteristic of Dalmatia are the sirocco and the bora. The bora is a katabatic wind that gains in power and speed as it drops down a steep slope, and it is no surprise that the strongest such winds are those of Biokovo and Velebit. They blow from the north east, in gusts, and come without warning and in a short time can achieve huge velocity and power. The record speed for the bora is 308 km an hour, measured at Maslenica bridge, below Velebit. They say that it is impossible to make true Dalmatian cured ham (pršut) without the bora, for only that wind can cure it properly. The sirocco is a southern wind that comes off the sea, raising waves and halting shipping; it can reach hurricane speeds. Since the sirocco can blow for several days, it has an effect on the way people feel, and in Dalmatia they simply say južina, a southerly. The vegetation of Dalmatia, as a result of the parsimonious stone substrate is apparently very poor and quite often does not show any rapid alteration of plant communities, as in the area of the northern Dinaric region. However, the range from the semi-arid plant communities to the high mountain beech and fir forest associations in conjunction with the many micro-communities, has in fact formed the basis for the origin of one of the most species-rich European flora. Thus Dalmatia,

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

33

su jugo i bura. Bura je gravitacijski vjetar koji dobiva na snazi i brzini kada se spušta niz strminu, zato ne čudi da je najjača velebitska i biokovska bura. Puše sa sjeveroistoka, na refule, odnosno mahove, a dolazi bez upozorenja i u kratkom roku može postići enormnu brzinu i snagu. Za sada je rekordna bura od 308 km/h izmjerena na Masleničkom mostu u podnožju Velebita. Kaže se da bez bure nema pravog dalmatinskog pršuta, jer ga jedino bura može najbolje osušiti. Jugo je južni vjetar koji dolazi s mora, diže valove i onemogućuje plovidbu, a može doseći orkansku snagu. Kad jugo puše nekoliko dana, loše utječe na psihičko stanje ljudi i u Dalmaciji se jednostavno kaže – južina. Vegetacija Dalmacije, uslijed škrte kamene podloge, naizgled je vrlo siromašna te često i ne pokazuje izrazito brzu izmjenu biljnih zajednica kao na području sjevernodinarske regije. Međutim, raspon od semiaridnih biljnih zajednica do visokoplaninskih zajednica bukovo-jelovih šuma uz brojne mikrozajednice, uvjetovao je nastankom jedne od vrstama najbogatijih europskih flora. Tako je Dalmacija, kao refugijsko područje flore za vrijeme oledbi, danas globalna vruća točka bioraznolikosti. Taksonomski status pojedinih biljnih vrsta, kao npr. biokovske jele do danas nije razriješen. Duž jadranske obale i na otocima dominira primorski, odnosno mediteranski pojas vegetacije, sastavljen od četiri glavna vegetacijska područja: • Šuma hrasta crnike: proširena je razmjerno uskim priobalnim područjem, a tipični predstavnici uz crniku (Quercus ilex) su: zelenika (Phyllirea sp.), mirta (Myrtus communis), planika (Arbutus unedo), lovor (Laurus nobilis), velika crnjuša (Erica arborea), tetivika (Smilax aspera), tršlja (Pistacia lentiscus) i

34

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

brojni drugi. Unutar ovog vegetacijskog područja proširen je i alepski bor (Pinus halepensis), a na višim područjima i endemični dalmatinski crni bor (Pinus nigra ssp. dalmatica). • Šuma hrasta medunca i drugih hrastova s bjelograbom: proširena je cijelim brdskim područjem Dalmacije kao nastavak šuma hrasta crnike. Tipični predstavnici uz medunac (Quercus pubescens) i bjelograb (Carpinus orientalis) su: hrast sladun (Quercus frainetto), jasen (Fraxinus ornus), smrdljika (Pistacia terebinthus), pucalina (Colutea arborescens), smrič (Juniperus oxycedrus), šparoga (Asparagus officinalis), bodljikava veprina (Ruscus aculeatus) i brojni drugi. • Šuma hrasta medunca i crnograba: nastavlja se na viša brdska područja cijelom dužinom Dalmacije, kao nastavak medunca s bjelograbom. Tipični predstavnici uz medunac i crnograb (Ostrya carpinifolia) su: medunac dub (Quercus virgiliana), makljen (Acer monspessulanum), brekinja (Sorbus torminalis), drijen (Cornus mas), perasta kostrika (Brachypodium pinnatum) i drugi. • Primorska bukova šuma: proteže se na najviša planinska područja Dalmacije, kao granična zajednica primorske i kontinentalne vegetacije te ne obuhvaća prave mediteranske biljke. Tipični predstavnici uz bukvu (Fagus sylvatica) su: gorski javor (Acer pseudoplatanus), jarebika (Sorbus aria), gorski brijest (Ulmus glabra) te jesenja šašika (Sesleria autumnalis). U ovom području prisutne su i reliktne šume jele (Abies sp.) Unutar ovih glavnih vegetacijskih područja pojavljuje se mozaično veći broj biljnih zajednica i staništa: zajednice stijena, mediteranski pašnjaci i travnjaci,

zajednice priobalnih stajačica i tekućica, obalni pijesci, slanjače, antropogena staništa (maslinici, vinogradi) i drugo. Na velikim površinama prošireni su degradacijski stadiji šuma: čuvena dalmatinska makija, polumakija, bušici i drugo. Na području Dalmacije utvrđeno je 15 prirodnih i potencijalnih vegetacijskih pokrova koji se u idealnim uvjetima mogu razviti, sukladno edafsko-klimatskim čimbenicima: • • • • • • • • • • • • • • •

šume i makije hrasta crnike, šume i makije hrasta crnike s crnim grabom, šume i makije hrasta crnike s crnim jasenom, makija tršlje i divlje masline, jadranska šuma hrasta sladuna, šuma hrasta medunca i bjelograbića, šuma hrasta medunca i crnog graba, šuma hrasta lužnjaka i jasena, šuma hrasta lužnjaka i žutilovke, šuma poljskog jasena i kasnog drijemovca, klekovina, šuma bukve i jesenje šašike, šuma bukve i jele, subalpinska šuma bukve, trščaci.

as a refuge area for flora from the glacial period, is today a global biodiversity hotspot. The taxonomic status of some of the plant species, like the Biokovo fir, is still not properly determined. Along the Adriatic coast and on the islands, a maritime or Mediterranean vegetation zone dominates, composed of four main vegetation areas: • Holm oak forest: it is distributed over a relatively narrow coastal area, and typical representatives are, along with holm oak (Quercus ilex), evergreens of the genus Phyllirea, the myrtle (Myrtus communis), the strawberry tree (Arbutus unedo), laurel (Laurus nobilis), tree heath (Erica arborea), rough bindweed (Smilax aspera), mastic (Pistacia lentiscus) and many others. Well distributed in this vegetation area is the Aleppo pine (Pinus halepensis), and in higher areas the endemic Dalmatian black pine (Pinus nigra ssp. dalmatica). • Pubescent oak and other oaks with oriental hornbeam forest: this goes on to high mountain areas the whole length of Dalmatia, a continuation of holm oak forest. Typical components are, along with pubescent oak and the oriental hornbeam (Carpinus orientalis): Hungarian oak (Quercus frainetto), manna ash (Fraxinus ornus), terebinth (Pistacia terebinthus), bladder senna (Colutea arborescens), prickly juniper (Juniperus oxycredrus), asparagus (Asparagus officinalis), butcher’s broom (Ruscus aculeatus) and many others. • Pubescent oak and hop hornbeam: this continues on high mountain areas over the whole length of Dalmatia, a continuation of pubescent oak with

oriental hornbeam.Typical representatives with pubescent oak and hop hornbeam (Ostrya carpinifolia) are Quercus virgiliana, Montpellier mapble (Acer monspessulanum), wild service tree (Sorbus torminalis), European cornel (Cornus mas) tor grass (Brachypodium pinnatum) and others. • Maritime beech forests: these extend to the highest mountain areas of Dalmatia, bordering community between maritime and continental vegetation, and does not cover real Mediterranean plants. Typical examples along with the beech (Fagus sylvatica) are: the sycamore maple (Acer pseudoplatanus), whitebeam (Sorbus aria), witch elm (Ulmus glabra) and autumn moor grass (Sesleria autumnalis).Also to be found in this region are relict fir forests (Abies sp.)

• • • • • • • • • • •

Adriatic pubescent oak forest, pubescent oak and oriental hornbeam forest, pubescent oak and hop hornbeam forest, common oak and ash forest, common oak and gorse forest common ash and late snowflake forest, juniper scrub beech and autumn moor grass forest, beech and fir forest, subalpine beech forest, canebrakes / reed beds.

Within these main vegetation areas a quite large number of plant communities and habitats appear in a mosaic: rock communities, Mediterranean pastures and swards, communities of the coastal stagnant and running waters, coastal sands, haline soils, anthropogenic habitats (olive groves, vineyards) and others. Extending over very large areas are forest degradation stages: the famed Dalmatian maquis, semimaquis, garrigue and other kinds. Fifteen natural and potential vegetation covers have been determined in Dalmatia, all able to develop in ideal conditions, in line with the edaphic and climatic factors: • • • •

holm oak forest and maquis, holm oak and hop hornbeam forest and maquis holm oak and black ash forest and maquis, wild olive and mastic maquis,

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

35

a.4 Stanišna i biološka raznolikost Dalmacije Habitat and biological diversity in Dalmatia

Biokovsko zvonce (Edraianthus pumilio), endem Dalmacije Biokovo bells (Edraianthus pumilio), a Dalmatian endemic Foto: Ivo Pervan

“U Dalmaciji se sreću brojne endemične i reliktne vrste, a neke od njih obitavaju isključivo na pojedinim planinskim masivima ili otocima.”

“In Dalmatia, numerous endemic and relict species are encountered. Some of them are to be found only on the mountain massifs or on the islands of Dalmatia.”

38

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

O

d ekoloških sustava na području Dalmacije prisutni su: šume, krš i podzemlje, močvare i vode, more, krški travnjaci, obala i otoci, s više stotina raznovrsnih staništa. Od kopnenih staništa ističu se obalna i slana staništa, obalne pješčane sipine, slatkovodna staništa, sklerofilne makije, prirodni i poluprirodni travnjaci, stjenovita staništa i špilje te šume, od kojih su za Dalmaciju tipične primorske vazdazelene šume i makije te primorske termofilne šume i šikare medunca. Od kultiviranih nešumskih staništa ističu se mozaične kultivirane površine te tradicionalni voćnjaci, vinogradi i maslinici. Velika je raznovrsnost podzemnih staništa: krške špilje i jame, morske špilje, anhijaline špilje te intersticijska podzemna staništa. Od morskih staništa prisutna su staništa morske obale koja se dijelom preklapaju s kopnenim staništima, zatim brojna staništa u moru te kompleksi staništa: estuariji, obalne lagune i velike plitke uvale i zaljevi. Kao centri endemizma Dalmacije i Hrvatske, gdje na relativno maloj površini srećemo brzu izmjenu raznovrsnih staništa, ističu se masivi Velebita i Biokova s vrlo velikim brojem endemičnih vrsta. Relativno dobra očuvanost staništa i pravovremena zakonska zaštita pojedinih područja u okviru čak četiri nacionalna parka i pet parkova prirode pridonijela je izraženoj biološkoj, stanišnoj i krajobraznoj vrijednosti Dalmacije. U Hrvatskoj raste 4 528 vrsta te 1 169 podvrsta, odnosno 5 018 biljnih svojti te je na 6. mjestu u Europi. Međutim, brojem vrsta po jedinici površine je na 3. mjestu, iza Slovenije i Albanije, a na osnovi prostorne rezidualne vrijednosti prva, s preko 542 vrste unutar jedne prostorne jedinice od 35 km2. Sama Dalmacija je s oko 3 500 svojti bilja, brojem vrsta po jedinici površine među prvim regijama Europe. Među

njima nalazimo mediteranske, submediteranske, balkanske, ilirske, srednjoeuropske, pontske, eurazijske, a na vrhovima najviših dalmatinskih planina alpske, čak i borealne biljne vrste. U Dalmaciji se sreću brojne endemične i reliktne vrste, a neke od njih nalazimo isključivo na planinskim masivima ili otocima Dalmacije. Osobito se ističu endemične vrste iz rodova: kozlinaca (Astragalus), zečina (Centaurea), zvončića (Campanula; Edraianthus), oštrika (Onosma), lazarkinja (Asperula), mrižica (Limonium), kaćuna (Ophrys; Orchys) i druge. Također, posebno su prepoznatljivi dalmatinski endemi: dalmatinski crni bor (Pinus nigra ssp. dalmatica), dalmatinsko i biokovsko zvonce (Edraianthus dalmaticus; E. pumilio), dubrovačka zečina (Centaurea ragusina), dalmatinska iglica (Geranium dalmaticum) i brojni drugi. Dalmacija je vrlo bogata životinjskim vrstama: kopnenim, slatkovodnim i morskim. Od 90 vrsta sisavaca Hrvatske, najugroženiji su šišmiši s 34 vrste, od kojih neke vrste dolaze samo na području Dalmacije. To su meheljev potkovnjak (Rhinolphus mehely) i veliki večernjak (Nyctalus lasiopterus), dok su blazijev potkovnjak (Rhinolophus blasii) i kolombatovićev dugoušan (Plecotus kolombatovici) nađeni na svega par lokacija izvan Dalmacije. U Dalmaciji obitavaju tri najveća kopnena predatora Europe: medvjed (Ursus arctos), vuk (Canis lupus) i ris (Lynx lynx). Selekcija pasa za potrebe uzgoja stoke na području Dalmacije (tornjak) provodi se prije svega za zaštitu stoke od velikih predatora. Vuk, ali u manjoj mjeri i medvjed i ris, direktno ovise o domaćim životinjama, koje su zamijenile nekadašnje divlje preživače Dalmacije, tako da bez opstanka tradicionalnog stočarstva nema ni opstanka velikih zvijeri. Također, prisutni su neki rijetki, endemični i ugroženi sisavci. Endemi dinarske Hrvatske

E

cological systems in the area of Dalmatia include: forests, karst and the subterranean region, wetlands and waters, sea, karst grasslands, coastland and islands, with several hundred heterogeneous habitats. Particularly interesting of the land habitats are the coastal and salty habitats, coastal sand dunes, fresh water habitats, sclerophyll maquis, natural and semi-natural grasslands, rocky habitats and caverns and forests, typical of which for Dalmatia are the coastal evergreen forests and maquis, and the coastal thermophile forests and pubescent oak scrub. As for cultivated non-forest habitats, the mosaic ally cultivated surfaces and the traditional orchards, vineyards and olive groves stand out There is a great deal of diversity in the subterranean habitats: the karst caves and pits, the sea caverns, anchialine caves and interstitial underground habitats. Marine habitats include seashore habitats that are partially imbricated with terrestrial habitats, then numerous habitats in the sea as well as complex habitats – estuaries, coastal lagoons and large shallow bays and coves. Very distinct centres of endemism in Dalmatia and Croatia, where in a relatively small area we encounter a rapid alteration of diverse habitats, are the Velebit and Biokovo massifs, with a very large number of endemic species. The relatively good preservation of habitats and prompt statutory preservation of individual areas within the framework of as many as four national parks and five nature parks has contributed to the great biological, habitat and landscape values of Dalmatia. There are 4 528 plant taxa and 1 169 subspecies in Croatia, or 5 018 taxa in all, which is the sixth highest in Europe. In terms of species per unit of area, it is in 3rd place, after Slovenia and Albania, and in terms

of spatial residual value, first, with over 542 species inside a single spatial unit of 35 square kilometres. Dalmatia itself, with its approximately 3 500 taxa of plants is in terms of number of species per unit of area among the leading regions of Europe. Among them we find Mediterranean, sub-Mediterranean, Balkanic, Illyrian, Central European, Pontic, Eurasian and, at

in Dalmatia (the tornjak) was carried out primarily to protect the animals from the large predators. The wolf, and to a lesser extent the bear and the lynx, are directly dependent on domestic animals, which replaced the former wild cattle of Dalmatia, and the large beasts of prey cannot survive without the traditional livestock rearing. Also present are some ra-

Dalmatia is very rich in animal species: terrestrial, fresh water and marine. of the 90 species of mammals in Croatia, the most endangered are the bats, 34 species of them, some of which only come to the area of Dalmatia; Mehely’s horseshoe bat (Rhinolphus mehely) and the greater noctule bat (Nyctalus lasiopterus), while Blasius’s horseshoe bat (Rhinolophus blasii) and Kolombatović’s long eared bat (Plecotus kolombatovici) are found in only a handful of places outside Dalmatia. Dalmatia is home to three of the biggest European terrestrial predators: the brown bear (Ursus arctos), wolf (Canis lupus) and lynx (Lynx lynx). The selection of dogs for the purpose of livestock breeding

Some 390 species of bird inhabit Croatia, and 244 species nest here, most of them in Dalmatia too. Until recently there were four species of carrion bird flying here: the Egyptian vulture (Neophron percnopterus), the griffon vulture (Gyps fulvus), the bearded vulture (Gypaetus barbatus) and the cinereous vulture (Aegypius monachus). For all these vultures, until the beginning of the 20th century, Dalmatia was one of the population centres in Europe, where they directly depended on the developed traditional livestock keeping. Their populations presented a kind of proof of the thousand-years of human management of the landscapes of Croatia, as well as a peak of biodiversity. After the decline of herding, particularly of sheep, and after a hundred years of poisoning and hunting, these vultures became extinct. Reintroduction of the

the tips of the highest Dalmatian mountains Alpine and even Boreal plant species. In Dalmatia, numerous endemic and relict species are encountered. Some of them are to be found only on the mountain massifs or on the islands of Dalmatia. Particularly to the fore are the endemic species from the genera: vetches (Astragalus), cornflowers (Centaurea), bellflowers (Campanula; Edraianthus), (Onosma), woodruffs (Asperula), sea lavender and marsh rosemary (Limonium), orchid (Ophrys; Orchys) and others. Especially distinctive are the Dalmatian endemics: the Dalmatian black pine (Pinus nigra ssp. dalmatica), Biokovo and Dalmatian bellflowers (Edraianthus dalmaticus; E. pumilio), Dubrovnik cornflower (Centaurea ragusina), Dalmatian cranesbill (Geranium dalmaticum) and many others.

re endemic and endangered mammals. Endemic to Dinaric Croatia are the Dalmatian garden dormouse (Eliomys quercinus ssp. dalmaticus), the Balkan snow vole (Dinaromys bogdanovi), the Balkan chamois (Rupicapra rupicapra ssp. balcanica). As for marine mammals, the following are endangered: the bottlenose dolphin (Tursiops truncatus) and the Mediterranean monk seal (Monachus monachus), which was described in 1779 on the basis of a specimen captured alongside Cres island. Numerous Dalmatian marine caves, in which the Mediterranean monk seal once lived, are named after this sea she-bear.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

39

40

su: krški puh (Eliomys quercinus ssp. dalmaticus), dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi), balkanska divokoza (Rupicapra rupicapra ssp. balcanica). Od morskih sisavaca ugrožen je dobri dupin (Tursiops truncatus) te sredozemna medvjedica (Monachus monachus), endem Mediterana, koja je opisana 1779. godine na osnovi primjerka ulovljenog uz otok Cres. Brojne dalmatinske morske špilje u kojima je sredozemna medvjedica obitavala dobile su ime po morskom medvidu.

europskih populacija obitavala je na širem području Neretve, uglavnom vezana za plitke močvare i periodički potopljena krška polja bogata ribom. Nažalost, danas je regionalno izumrla vrsta, zbog regulacije toka Neretve i isušivanja okolnih prostranih močvara te hidrotehničkih regulacija krških polja. Ipak, nad Dalmacijom još uvijek lete najveće europske grabljivice: suri orao (Aquila chrysaetos), zmijar (Circaetus gallicus) i sova ušara (Bubo bubo).

U Hrvatskoj obitava 390 vrsta ptica, a 244 vrsta i gnijezdi od čega većina i u Dalmaciji. Ovdje su donedavno letjele četiri vrste lešinara: crkavica (Neophron percnopterus), bjeloglavi sup (Gyps fulvus), kostoberina (Gypaetus barbatus) i sup starješina (Aegypius monachus). Za ove lešinare Dalmacija je sve do početka 20. stoljeća bila jedan od populacijskih centara u Europi, gdje su izravno ovisili o razvijenom tradicijskom stočarstvu. Njihove populacije predstavljale su svojevrsni dokaz tisućgodišnjeg ljudskog upravljanja krajobrazima Dalmacije, ali i krunu bioraznolikosti. Nakon smanjenja stočarstva, posebno ovčarstva te stogodišnjeg trovanja i lova, ovi su lešinari izumrli. Reintrodukcija lešinara, možda ponajprije na prostoru Nacionalnog parka Paklenica i Parka prirode Biokovo nije moguća bez upravljanja krajobrazima, pri čemu su jedini optimalni resurs autohtone pasmine domaćih životinja. Obnova tradicionalnog korištenja postojećih krajobraza ispašom domaće stoke ujedno će održati i svu ostalu prateću bioraznolikost, posebno travnjačkog bilja i pratećih beskralješnjaka. Drugim riječima, lešinari na nebu dokaz su iznimne bioraznolikosti na tlu! Kudravi nesit (Pelecanus crispus) opisan je 1842. godine prema ulovljenim primjercima s područja delte Neretve, a u svijetu je i danas poznat kao dalmatinski pelikan (Dalmatian Pelican). Jedna od većih

U Hrvatskoj živi 15 vrsta zmija, 17 vrsta guštera, 7 vrsta kornjača i 20 vrsta vodozemaca, od kojih neke srećemo i u moru, primjerice morsku kornjaču, najčešće glavatu želvu (Caretta caretta), ali i ogromnu dvometarsku sedmoprugu usminjaču (Dermochelys coriacea). Dalmacija je domovina najotrovnije europske zmije – poskoka (Vipera ammodytes), ali i krajnja granica nekih južno proširenih gmazova kao što su zmija sljeparica (Typhlops vermicularis), turski dvoplaz (Blanus strauchi) i riječna kornjača (Mauremys rivulata). Velik je broj endemičnih gušterica na području Dalmacije: mosorska gušterice (Archaeolacerta mosorensis), brusnička gušterica (Podarcis melisellensis ssp. melisellensis), lastovska gušterica (Podarcis melisellensis ssp. n.), jadranska primorska gušterica (Podarcis sicula ssp. adriatica) i dubrovačka gušterica (Podarcis sicula ssp. ragusae). U Dalmaciji obitavaju čak četiri odvojene populacije čovječje ribice (Proteus anguinus), simbola dinarskog krškog podzemlja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Biološko bogatstvo slatkih voda Dalmacije ogleda se u velikom broju endemičnih slatkovodnih riba jadranskog sliva, koje čine znatan udjel od 154 vrsta slatkovodnih riba Hrvatske. Po broju slatkovodnih vrsta riba, Hrvatska je nakon Turske najbogatija europska država. Od endemičnih vrsta ističu se mekousne pastrve (Salmothymus), gobice (Knipowitschia), gaovice

(Delminychthys), koje su ujedno i najstarije europske ribe te brojne druge endemske vrste. U Jadranu živi oko 450 vrsta morskih riba, odnosno preko 65% sredozemnih vrsta, po čemu je Jadran treće područje po bioraznolikosti morskih riba u Mediteranu. Daleko su najbrojniji i najčešći beskralješnjaci, među kojima se brojem vrsta ističu: kukci (Insecta), paučnjaci (Arachnida), rakovi (Crustacea), puževi (Gastropoda) s bezbrojnim vrstama endemičnim za Dalmaciju, a od morske faune: morske spužve (Porifera), koralji (Anthozoa), školjke (Bivalvia), ježinci (Echinoidea), zvjezdače (Asteroiedea), glavonošci (Cephalopoda) i brojne druge skupine. U okviru ogromne skupine beskralješnjaka, velik je udjel vrsta koje pripadaju pratećoj agrobioraznolikosti, kako fauna direktno vezana za dalmatinske sorte i pasmine (predatori, fitofagi, paraziti, napasnici, koprofagi, nekrofagi), tako i prateća fauna staništa travnjaka i krških lokvi. Pri spominjanju beskralješnjaka i faune uopće, valja posebno istaknuti vrlo bogatu dinarsku špiljsku faunu s velikim brojem endemičan i reliktnih vrsta. Ukupno je s dalmatinskog područja – iz preko 130 tipskih špiljskih lokaliteta – opisano više od 230 svojti, od kojih je najveći broj endemičan za Dalmaciju. Tek predstoji sustavno istraživanje faune tla (edafske faune) i faune krških pukotina (Mesovoid Shallow Substratum). Posebno bogatstvo i sigurno velik broj endemskih svojti očekuje nas i u carstvu gljiva (Fungi), koje su na području Dalmacije vrlo slabo istražene, dok su daleko bolje istraženi lišaji (Lichenes).

vultures, perhaps first of all in the area of the Paklenica National Park and of Biokovo Nature Park is impossible without management of the landscapes, in the context of which the only optimal resource consists of the indigenous breeds of domestic animals, the landraces. The revival of traditional use of existing landscapes with the pasturing of domestic livestock will also maintain all the other accompanying biodiversity, particularly of grassland vegetation and the pertaining invertebrates. In other words, vultures in the sky are a proof of great biodiversity down below on the soil. The Dalmatian pelican (Pelecanus crispus) was described in 1842 from specimens caught in the Neretva delta. One of the larger European populations lived in the general area of the Neretva, primarily bound to the shallow wetlands and periodically flooded karst poljes rich in fish. Today alas it is a regionally extinct species, as a result of the regulation of the course of the Neretva and the draining of the surrounding spacious wetlands and the hydraulic engineering operations in the karst poljes. Still, the biggest European birds of prey still fly above Dalmatia: the golden eagle (Aquila chrysaetos), the short-toed snake eagle (Circaetus gallicus) and the Eurasian eagle owl (Bubo bubo). Fifteen species of snakes, 17 species of lizards, 7 species of turtles and 20 species of amphibians live in Croatia; some of them are to be found in the sea, for example, the sea turtles, particularly the loggerhead (Caretta caretta), as well as the vast two-metre long leatherback (Dermochelys coriacea). Dalmatia is home to the most venomous European snake, the horned viper (Vipera ammodytes) and also the ultimate border of some reptiles widespread in the south such as the European blind snake (Typhlops vermicularis), the Anatolian

worm lizard (Blanus strauchi) and the Balkan pond turtle (Mauremys rivulata). There are a large number of endemic lizards in Dalmatia, such as the Archaeolacerta mosorensis, the Dalmatian wall lizard (Podarcis melisellensis ssp. melisellensis), the Lastovo version of the same species (Podarcis melisellensis ssp. n.), the Italian wall lizard, in its Dalmatian (Podarcis sicula ssp. adriatica) and Dubrovnik subspecies (Podarcis sicula ssp. ragusae). In Dalmatia there are four separate populations of olm (Proteus anguinus), symbolic of the Dinaric karstic underground. The biological richness of freshwater in Dalmatia can be seen in the large number of endemic freshwater fish of the Adriatic drainage basin, comprising a considerable part of the 154 species of freshwater fish in Croatia. In terms of numbers of freshwater fish species, Croatia is the second richest (after Turkey) European country. Particularly prominent among endemic species are the Adriatic trout (Salmothymus), the gobies (Knipowitsschia) and fish of Delminychthus, the oldest European fish, and many other endemic species. About 450 species of marine fish live in the Adriatic, or over 65% of all Mediterranean species, making the Adriatic the third most biodiverse region for marine fish in the Mediterranean.

are connected with agrobiodiversity, fauna directly connected to Dalmatian varieties and breeds (predators, herbivores, parasites, napasnici, coprophages and necrophages), as well as the accompanying fauna of the karst pool and grassland habitats. While discussing the invertebrates and fauna in general, it is particularly worth pointing out the very rich Dinaric cavernicolous fauna, with the large number of endemic and relict species. Totally from the Dalmatian area – from over 130 cavern type localities, more than 230 taxa have been described, most of which are endemic to Dalmatia. Still to come is systematic research into soil or edaphic fauna and the fauna of the karstic fissures (MSS or the mesovoid shallow substratum). Particular richness and certainly a large number of endemic taxa await us in the kingdom of Fungi, which are very poorly investigated in the area of Dalmatia, while the lichens are much better researched.

Far the most numerous and common are the invertebrates, among which Insecta, Arachnida and Crustacea and Gastropoda are important in terms of numbers of species with numerous species endemic to Dalmatia. Sea fauna includes sponges (Porifera), corals (Anthozoa), shellfish (Bivalvia), urchins (Echinoidea), starfish (Asteroiedea), cephalopods (Cephalopoda) and many other groups. In the framework of this vast group of invertebrates, there is a large proportion of species that

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

41

a.5 Razvoj poljoprivrede u Dalmaciji Development of agriculture in Dalmatia

Ograđeni dolac sa stanovima i torovima iznad Basta u Parku prirode Biokovo An enclosed small karstic valley with shielings and folds over Bast in Biokovo Nature Park Foto: Roman Ozimec

“Razvoj poljoprivrede u Dalmaciji započeo je oko 6 000 godine pr. Kr., čime nastaje krški poljoprivredni krajobraz s brojnim tradicijskim arhitektonskim elementima.”

“The development of agriculture in Dalmatia started about 6,000 BC, creating the karstic farm landscape with its many traditional architectural elements.”

44

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

P

oljoprivreda je u Dalmaciji bila presudna za opstanak ljudi, a vinova loza, maslina, voće, povrće, žitarice te ovce, koze i goveda njen su temelj. Tradicijski stari maslinici, vinogradi, livade, pašnjaci, oranice, vrtovi, obrađene vrtače te izvorne sorte i pasmine od iznimne su važnosti za nastanak dalmatinskih krajobraza i staništa te očuvanje cjelokupne biološke raznolikosti Dalmacije. Poljoprivreda se počela razvijati krajem neolitika, prije oko 14 000 godina u okviru neolitske poljoprivredne evolucije. Pretpostavlja se da je poljoprivredna proizvodnja na području Dalmacije započela prije oko 10 000 godina, a prije otprilike 8 000 godina razvila se intenzivnija poljoprivredna proizvodnja. Tada se masovnije započinju krčiti šume, što se pojačava u brončano doba, prije oko 5 000 godina kada se preusmjeravaju vodotokovi, grade lokve, suhozidi, pastirske nastambe i drugi elementi poljoprivredne arhitekture. Razvojem poljoprivrede mijenjao se i razvijao poljoprivredni krajobraz. Naime za poljoprivrednu proizvodnju poljoprivrednik mora osigurati zemljište i objekte, te dodatnu hranu i vodu. Kako bi stvorio poljoprivredno zemljište, krševita površina je čišćena od kamenja od kojeg su građeni suhozidi i dolci, torovi, stanovi, bunje, lokve i bunari – osebujni elementi dalmatinskih krajobraza. Suhozidi su služili kao granica između porodica, dobra zaštita od bure, ali i staništa za pojedine biljke i životinje, dok su posebno visoki i nagnuti zidovi građeni kao zapreka za koze i ovce kako ne bi ulazile u dolce. Dolci su suhozidom ograđene pogodne vrtače koje na dnu imaju ravnu površinu koja se obrađuje. Ukoliko se dolac nikako ne može obrađivati, u njemu se kosi trava za stoku. Torovi su grube kamene građevine građene za smještaj stoke, a stanovi nešto bolje građeni za smještaj ljudi. Povremeno su

gradnjom skupina stanova nastajala prava sela u kojima su periodički živjele cijele obitelji. Slične su i bunje, suhozidnom tehnikom građene poljske kućice za smještaj i sklonište alata i ljudi. Lokve i bunari građeni su za održanje oborinske vode, kišnice i snijega. Za razliku od lokvi do kojih stoka može sama prići i napajati se, do vode u bunarima može samo čovjek te su zbog toga uz bunare redovita kamena ili drvena pojila. Na području Dalmacije prirodne lokve koriste se još od neolitika, dok se u željezno doba počinju graditi na pogodnim lokacijama te se tako kontinuirano koriste i više tisuća godina. Od početka poljoprivredne proizvodnje u Dalmaciji, poljoprivrednik je osuđen na korištenje pretežno nepoljoprivrednog zemljišta. Naime udjel poljoprivrednog zemljišta četiri dalmatinske županije iznosi svega oko 13%. Zato ne treba čuditi da Dalmacija duguje svoje ime upravo ovcama (delma = ovca), kojih je na području Dalmacije svojevremeno bilo više od milijun i koje su za pašu koristile škrte kamenite dinarske travnjake. Jedan od najvažnijih elemenata razvoja poljoprivrede je udomaćivanje ili domestikacija divljih vrsta biljaka i životinja i njihova introdukcija u poljoprivrednu proizvodnju. Prve kulture koje su se počele uzgajati na području Dalmacije od srednjeg neolitika, prije oko 6 000 godina su: pirevi i pšenice (Triticum sp.), ječam (Hordeum vulgare), zob (Avena sp.), bob (Vicia faba), sjekirica (Lathyrus sativus), kupus ili raštika (Brassica sp.), vinova loza (Vitis vinifera), maslina (Olea europea), a od domaćih životinja uzgajaju se najprije pas (Canis familiaris), ovca (Ovis sp.), koza (Capra sp.) i govedo (Bos sp.). Pojavljuju se prva poljoprivredna oruđa: kameni žrvnjevi za mljevenje žita, primitivni kremeni srpovi, kamene motike i drugo.

A

griculture was a crucial factor for the survival of human beings in Dalmatia. It is founded on the grape vine, the olive tree, fruit and vegetables, grains, sheep, goats and cattle. Traditional old olive trees, vineyards, meadows, pastures, ploughed fields, gardens, cultivated sinkholes and original varieties and breeds are exceptionally important in the origins of the Dalmatian landscapes and habitats as well as for the preservation of biological diversity as a whole in Dalmatia. Agriculture started to develop at the end of the Neolithic, about 14 000 years ago, within the context of Neolithic agricultural evolution. It is hypothesised that farm production in Dalmatia started about 10 000 years ago, and that more intensive agricultural production started about 8 000 years ago. At that time the forests started to be cleared on a large scale, which was stepped up in the Bronze Age, about 5 000 years ago, when the watercourses were redirected, precipitation pools or wells were built, dry stone walls, herdsmen’s dwellings and other elements of the farming architecture.

flat cultivable bottom, surrounded by dry stone wall. If no one could cultivate a dolac, then grass would be cut in it for the livestock. A tor or fold is a rough stone building meant for keeping the livestock in, while a stan is a little bit better building meant for people – a shieling. Occasionally the building of a group of shealings would lead to the rise of a real village in which, periodically, whole families would be living. The same thing holds for the bunja or beehive’shaped stone hut built in dry stone wall technique meant for keeping tools in and sheltering in the fields. Pools and wells were made to retain the surface water, rainfall and snow. A pool, or lokva, could be accessed by the livestock directly for drinking; only the farmer could draw water from the wells, and the wells are thus usually accompanied by stone or wooden drinking troughs. In Dalmatia natural pools have been used since the Neolithic, while in the Iron Age they started to be built at handy locations, and have been thus used continuously for several thousand years.

As agriculture developed, the agricultural landscape also changed and developed. For farm production, land and structures have to be provided, as well as additional food and water. In order to create agricultural land, the karstic, i.e. rocky, area is cleared of stone, which is used for the building of dry stone walls, depression gardens, folds, shealings, beehive huts, pools and wells – all particular elements of the Dalmatian landscapes. Dry stone walls were used as boundaries between families, for shelter from the north wind, as well as habitats for individual plants and animals. Especially high and sloped walls were built as obstacles against sheep and goats, to prevent them from entering the small patches of cultivation in the karstic funnel-shaped depressions. Dolci as they are called are suitable depressions with a

From the beginning of farm production in Dalmatia, man the farmer was condemned to use a nonagricultural land. The proportion of real agricultural land in the four Dalmatian counties is no more than 13%. For this reason it is no matter for wonder that Dalmatia actually owes is name to the sheep (delma – sheep), a million of which once grazed on the scanty stony Dinaric grasslands. One of the most important elements behind the development of agriculture is the domestication of wild species of plants and animals and their introduction into farming practice. The first crops began to be raised in Dalmatia from the Middle Neolithic, about 6 000 years ago. They were: spelt and wheat (Triticum

sp.), barley (Hordeum vulgare), oats (Avena sp.), broad bean (Vicia faba), vetchling (Lathyrus sativus), cabbage and borecole (Brassica sp.), grape vine (Vitis vinifera), olive tree (Olea europea), while of domestic animals first to be domesticated were the dog (Canis familiaris), sheep (Ovis sp.), goat (Capra sp.) and cow (Bos sp.). The first farm tools appeared: stone querns for grinding grain, rudimentary stone sickles, stone mattocks and so on. In the Copper, Bronze and Iron Ages, in the period from about 3,000 years BC to AD 100, farm production developed essentially, and alongside the already familiar crops came: millet (Panicum milliaceum) and rye (Secale cereale) as well as lentils (Lens culinaris), peas (Pisum sativum), the fig (Ficus carica) and many other fruit trees. The Delmats, Illyrians, who were dominant in this period, are known for their worship of cereals, which was their main branch of production and even had a special patron, Messer, deity of reapers. They were also known for their fondness of drinking wine. As for tools, they were familiar with the wooden plough, metal sickles and other things. They primarily raised sheep, goats and pigs, and horses and donkeys would also appear. The Delmat god of animal husbandry Silvanus regularly appears with a goat, while the northern Dalmatian Illyrian tribe of the Iapodi is known for raising swine. In the middle of the Iron Age, in the 8th century BC, the Greeks moved in, founding several colonies: Issa (Vis), Pharos (Hvar), Korkyra (Korčula), Tragurion (Trogir), Epetion (Stobreč) and Salona (Solin). They brought new crops with them: olives, vines, figs, probably the myrtle too (Myrtus communis). During history the mistaken opinion took root that the ancient Greeks had brought both the olive and the grape vine

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

45

46

U bakreno, brončano i željezno doba, u razdoblju od prije oko 3 000 godina prije Krista do 1. stoljeća, poljoprivredna proizvodnja se bitno razvija, a uz već poznate kulture pojavljuju se: (Panicum milliaceum) i raž (Secale cereale) te leća (Lens culinaris), grašak (Pisum sativum), smokva (Ficus carica) i brojne druge voćke. Iliri Delmati, koji dominiraju u tom razdoblju, poznati su po štovanju žitarica koje su im glavna proizvodna grana te čak imaju posebnog zaštitnika Messera, boga žetelaca, ali su također poznati i po sklonosti pijenja vina. Od alata poznaju drveno ralo, metalne srpove i drugo. Uzgajaju najviše ovce, koze i svinje, a pojavljuju se i konji i magarci. Delmatski bog stočarstva Silvan redovito se prikazuje s kozom, dok je sjevernodalmatinsko ilirsko pleme Japoda poznato po svinjogojstvu. Polovicom željeznog doba, u 8. stoljeću prije Krista, na područje Dalmacije doseljavaju Grci koji osnivaju više kolonija: Issu (Vis), Pharos (Hvar), Korkyru (Korčula), Tragurium (Trogir), Epetion (Stobreč) i Salonu (Solin). Sa sobom donose i pojedine nove sorte svojih kultura: masline, vinove loze, smokve, a vjerojatno i mirtu (Myrtus communis). Kroz povijest se uvriježilo pogrešno mišljenje kako su stari Grci na područje Dalmacije donijeli kulture maslinu i vinovu lozu. No svakako su pokrenuli njihovu snažniju proizvodnju i uvelike obogatili poljoprivrednu raznolikost ovih kultura. Grci su uzgajali i stoku, posebice koze i goveda koje nalazimo na metalnom novcu grčkih kolonija Pharosa i Isse. Jedan od najznačajnijih grčkih poljoprivrednih spomenika je starogradski Agris na otoku Hvaru, ponajbolje očuvano grčko polje na području Mediterana, danas dio svjetske kulturne baštine.

(Prunus persica), agrumi (Citrus sp.), brojne povrtnice, među kojima artičoka (Cynara scolymus), riga (Eruca vesicaria), ali i mak (Papaver somniferum) i pinija (Pinus pinea) te neke danas zaboravljene kulture, lećasta grahorica (Vicia ervilia) i sjetveni podlanak (Camelina sativa). Od domaćih životinja povećava se uzgoj konja (Equus caballus), magaraca (Equus asinus), svinja (Sus scrofa), pčela (Apis mellifera) i golubova (Columba livia). Otok Brač čuven je po uzgoju koza, rimski veterani uzgajaju konje, a na tržnicama Rimskog Carstva prodaje se dalmatinski sir (caseus dalmaticus) i šoltanski med. U poljoprivredu se uvodi željezni plug, unaprjeđuju sustav proizvodnje i drugo. Dok je u kontinentalnoj, ilirskoj Dalmaciji bilo jače razvijeno stočarstvo i uzgoj žitarica, primorska je Dalmacija pod utjecajem Grka i Rimljana postala jedan od važnih proizvođača maslinova ulja i vina.

Za antike, od 1. stoljeća do 476. godine, u razdoblju dominacije Rimskog Carstva, u Dalmaciji se počinju uzgajati: bajami (Ammygdalus communis), breskve

Otkrićem Novoga svijeta u 15. stoljeću, postupno se do kraja 18. stoljeća pojavljuju nove kulture u Dalmaciji: krumpir (Solanum tuberosum), rajčica

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Doseljavanjem Slavena u 7. stoljeću, Dalmacija je obogaćena novim kulturama, posebno novim sortimentom ratarskih kultura te voćkama kao što su jabuka (Malus domestica), kruška (Pyrus communis), dunja (Cydonia oblonga), šljiva (Prunus domestica), trešnja (Cerasus avium) i drugo, ali i novim pasminama konja, goveda, ovaca i pasa, vjerojatno i pčela, jer su Slaveni bili poznati kao vrsni pčelari. U srednjem vijeku u uzgoju se javljaju kulture kineskog odnosno dalekoistočnog porijekla kao što su: mandarina (Citrus reticulata), žižula (Zyzyphus jujuba), nešpola (Eriobotrya japonica) i druge, a uz razvoj svilarstva počinje se uzgajati dudov svilac (Bombyx mori).

(Lycopersicum lycopersicum), paprika (Capsicum anuum), kukuruz (Zea mays), grah (Phaseolus sp.), duhan (Nicotiana sp.), agava (Agave americana), od kojih su neke postale vrlo važne u poljoprivredi Dalmacije, posebno krumpir, kukuruz i duhan. Pojavljuju se i nove domaće životinje kao što je puran (Meleagris gallopavo), u Dalmaciji zvan „tuka“. Konačno, krajem 19. i tijekom 20. stoljeća u Dalmaciji se počinju uzgajati i neke autohtone vrste kao što su buhač (Tanacetum cinerarifolium), ružmarin (Rosmarinus officinalis), šafran (Crocus sp.), ali i neke introducirane kao što je lavanda (Lavandula sp.), te brojne ukrasne vrste. Razvojem poljoprivrede pojedine kulture evoluiraju, razvijaju se ili izumiru. Od trenutka kada su se pojavile, određene se kulture u Dalmaciji uzgajaju kontinuirano već više tisućljeća, neke tek stotinjak godina, a neke su možda i zauvijek nestale. Tako su primjerice sve žitarice koje su se u Dalmaciji uzgajale neprekidno više od 5 000 godina, danas gotovo potpuno nestale, kao i zajednica strnišnih korova. Broj konja, magaraca, goveda i svinja pao je na samu granicu opstanka, dok su neke kulture prisutne tek posljednjih nekoliko stotina godina, na primjer rajčica ili krumpir, postale karakteristične za poljoprivrednu proizvodnju na području Dalmacije. S druge strane maslinarstvo i vinogradarstvo se neprestano razvijaju od samih začetaka sve do 21. stoljeća, pa se danas Dalmacija diči upravo ovim dvjema perjanicama svoje poljoprivrede.

to Dalmatia. Certainly they did set off much more vigorous production and greatly enriched the agricultural diversity of these products. The Greeks also raised livestock, particularly goats and cattle, which we can find on the metal coins of the Greek colonies of Pharos and Issa. One of the most important Greek agricultural monuments is the Stari Grad Ager on the island of Hvar, the best preserved Greek cadastre in the Mediterranean, today inscribed on the World Heritage List. During the Roman period, from the 1st century AD to AD 476, during the period of the Empire, the following began to be grown in Dalmatia: almonds (Ammygdalus communis), peaches (Prunus persica), citrus fruits (Citrus sp.), numerous vegetables including the artichoke (Cynara scolymus), rocket (Eruca vesicaria), and poppy too (Papaver somniferum) and the pine (Pinus pinea) and some crops forgotten today such as bitter vetch (Vicia ervilia) and false flax (Camelina sativa). As for domestic animals, there was an increase in the raising of horses (Equus caballus), asses (Equus asinus), pigs (Sus scrofa), bees (Apis melifera) and pigeons (Columba livia). The island of Brač was famed for its goats, Roman veterans raised horses, and on the markets of the Roman Empire, they sold Dalmatian cheese (caseus dalmaticus) and honey from Šolta. The iron ploughshare was introduced, production systems were improved. While in inland, Illyrian Dalmatia, cereal production and animal husbandry were better developed, maritime Dalmatia, under the influence of the Greeks and Romans, became an important producer of olive oil and wine. When the Slavs arrived in the 7th century, Dalmatia was enriched with some new crops: particularly with a new range of arable crops and with fruit trees,

such as, for instance, the apple (Malus domestica), pear (Pyrus communis), quince (Cydonia oblonga),plum (Prunus domestica) and cherry (Cerasus avium). Also coming with the Slavs were new breeds of horses, cattle, sheep and dogs, and probably of bees, for they were known as excellent apiarists. In the Middle Ages produce of Chinese or other Far Eastern origin appeared, such as the mandarin orange (Citrus reticulate), the jujube (Zizyphus jujuba), the loquat (Eriobotrya japonica) and others and the rearing of the silkworm (Bombyx mori) started in conjunction with the development of the silk industry. When the New World was discovered in the 15th century, gradually, until the end of the 18th century, new crops appeared in Dalmatia: the potato (Solanum tuberaceum), tomato (Lycopersicum lycopersicum), bell pepper (Capsicum anuum), maize (Zea mays), bean (Phaseolus sp.), tobacco (Nicotiana sp.), and agave (Agave americana), some of which became extremely important for Dalmatian agriculture, particularly the potato, corn and tobacco. Some new domestic animals also appeared, such as the turkey (Meleagris gallopavo), called “tuka” in Dalmatia.

for thousands of years, some for just a hundred or so, some have perhaps vanished forever. Thus for example all the cereals that were grown in Dalmatia incessantly for over 5 000 years have almost vanished, as well as the community of stubble field weeds. The number of horses, asses, cattle and pigs has fallen to the very boundary of survival, while some crops have been present just for the last several hundred years and yet, like the tomato and potato, have become completely characteristics of agricultural production in the area of Dalmatia. On the other hand, olive growing and viticulture have been developing from their very origins, all the way down to the 21st century, and today Dalmatia

prides itself particularly on these two feathers in the cap of its agriculture.

Finally, at the end of the 19th and during the 20th century some indigenous species started to be cultivated: pyrethrum (Tanacetum cinerarifolium), rosemary (Rosmarinus officinalis), and crocus (Crocus sp.), as well as some introduced species such as lavender (Lavandula sp.) and numerous ornamental species. As agriculture develops, some crops evolve, develop or die out. From the moment when they appeared, some crops in Dalmatia have been reared uninterruptedly

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

47

a.6 Genetička osnova i nastanak sorti i pasmina Dalmacije Genetic foundation and origin of varieties and breeds in Dalmatia

Plodne oranice u kršu Dalmacije, pokraj Vranskog jezera Fertile ploughland in the karst of Dalmatia, by Vransko Lake Foto: Ivo Pervan

“Dalmacija je sastavni dio mediteranskog centra poljoprivredne raznolikosti unutar kojeg su udomaćene ili domesticirane 84 kulture te unesene brojne alohtone vrste.”

“Dalmatia is a component part of the Mediterranean agricultural diversity centre, within which 84 crops have been domesticated and numerous alien species have been introduced.”

50

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

D

almacija je domovina vrlo velikog broja sorti kulturnog bilja i pasmina domaćih životinja, čiji se ukupan broj penje na više stotina. Ovu izrazitu agrobioraznolikost Dalmacija zahvaljuje kako krajobraznoj raznovrsnosti tako i burnom povijesnom razvoju, te položaju na prijelazu srednje i južne te zapadne i istočne Europe. Posebno je značajan položaj u istočnom Mediteranu te utjecaj Dinarida, odnosno krška osnova. Čuveni ruski genetičar Nikolaj Vavilov (1887. – 1943.) desetljećima je istraživao raznolikost kulturnog bilja i skupio najveću svjetsku kolekciju sjemena sorti. Utvrdio je kako cjelokupna svjetska agrobioraznolikost biljnih kultivara potječe iz osam centara, a razvila se zbog osiguranja neophodnih proizvoda i sirovina te sigurnosti njihove proizvodnje. Ovi centri od istoka prema zapadu su: kineski, indijski s podcentrima hindustanskim i indomalajskim, centralnoazijski, bliskoistočni, mediteranski, abesinijski, meksičko-centralnoamerički te južnoamerički s podcentrima peruansko-ekvadorsko-bolivijskim, čileanskim i brazilsko-paragvajskim. Dakle Dalmacija je sastavni dio mediteranskog centra poljoprivredne raznolikosti unutar kojeg su udomaćene ili domesticirane 84 kulture, među kojima su najvažnije žitarice: brojne vrste pšenica i pireva (Triticum sp.), zobi (Avena sp.) te kanarska trava (Phalaris canariensis); mahunarke: grahorica (Lathyrus sativus), krupnozrni grašak (Pisum sativum), lupine (Lupinus albus); krmne kulture: egipatska djetelina (Trifolium alexandrinum), bijela djetelina (Trifolium repens), inkarnatka (Trifolium incarnatum) i seradela (Ornithopus sativus); uljano i predivo bilje: lan (Linum usitatissimum), repice (Brassica napus), gorčice (Brassica nigra), maslina (Olea europaea); povrtnice: cikla (Beta vulgaris) repe (Brassica campestris, B. napus), kupusnjače (Brassica oleracea), salata (Lactuca sativa), šparoga (Asparagus oficinalis), celer (Apium

graveolens), cikorija (Cichorium intybus), pastrnjak (Pastinaca sativa), riga (Eruca vesicoria), rabarbara (Rheum officinale); te brojne aromatične biljke: kim (Carum carvi), anis (Pimpinella anisum), timijan (Thymus vulgaris), metvica (Mentha piperita), kadulja (Salvia officinalis), hmelj (Humulus lupulus) i brojne druge. Osim iz vlastitoga, mediteranskog, na područje Dalmacije unesene su brojne biljne kulture i pasmine domaćih životinja iz svih ostalih centara, osobito centralnoazijskog i bliskoistočnog. Kod nekih vrsta nije lako razlučiti jesu li izvorne ili unesene, je li se vrsta ikada i u kojem razdoblju u povijesti kultivirala odnosno je li arheofit ili neofit. Suradnjom znanstvenika, prije svega agronoma, biologa ekologa i genetičara, ali i povjesničara i arheologa, doći ćemo do daljnjih važnih spoznaja. Valja naglasiti kako su za posebno zahtjevno područje Dalmacije, a interakcijom genetičke osnove domaćih kultivara, želje i potrebe čovjeka te utjecajem okoliša nastale neke jedinstvene, krškom području prilagođene sorte i pasmine. Tako je naš plavac mali izvrsna sorta vinove loze za proizvodnju crnog vina posebno prilagođena krškim područjima. Dalmatinski magarac jedna je od najmanjih pasmina magaraca na svijetu, razmjerno veličini najjači i najizdržljiviji za prijenos tereta te s vrlo tvrdim kopitima, posebno prilagođenim krškom terenu. Sorta masline oblica prilagođena je na udare bure i ekstremne klimatske uvjete. Sve naše ovce pramenke imaju runo koje ne upija vodu, već se hladna kiša slijeva niz grube pramenove. Upravo je nevjerojatno u kakvim lošim edafskim i u sušnim uvjetima, mjesecima bez oborina, uspijeva rasti i dati odlične prinose dalmatinska raštika. Naša buša jedno je od najmanjih goveda na svijetu, ali sposobna opstati i na najvišim velebitskim, dinarskim i biokovskim vrhovima. Tvrde, durum pšenice centar svoje

D

almatia is the homeland of a very large number of varieties of cropping plants and breeds of domestic animals, the total number of them rising to several hundreds. This marked agrobiodiversity is owing to Dalmatia’s landscape diversity, as well as to its agitated historical development, to its position at the transition from central to southern and from western to eastern Europe. Its position in the eastern Mediterranean and the influence of the Dinarides are particularly important, as is the karst substrate. Famed Russian geneticist Nikolai Vavilov (1887-1943) explored for decades the diversity of cultivated plants and collected the world’s biggest collection of seeds of varieties. He claimed that the whole of world agrobiodiversity of plant cultivars sprang from eight centres, and developed in order to ensure essential products and raw materials, as well as production centres. These centres, from east to west, are: the Chinese; Indian, with Hindustani and Indo-Malayan subcentres; Central Asian; Near Eastern; Mediterranean; Abyssinian; Mexican and Central American; South American, with the Peruvian-Ecuadoran- Bolivian, Chilean and Brazilian/Paraguayan sub-centres. Dalmatia, then, is a component part of the Mediterranean agricultural diversity centre, within which 84 crops have been domesticated, the most important of which are the cereals: numerous species of wheat and spelt (Triticum sp.), oats (Avena sp.) and Canary grass (Phalaris canariensis);legumes: goat pea (Lathyrus sativus), the pea (Pisum sativum), lupin (Lupinus albus); fodder crops: Egyptian clover (Trifolium alexandrinum), white clover (Trifolium repens), crimson clover (Trifolium incarnatum)and serradella (Ornithopus sativus); oil and fibre plants: flax (Linum usitatissimum), rape (Brassica napus), mustard (Brassica nigra), olive

(Olea europaea); vegetable plants: beet (Beta vulgaris), turnip (Brassica campestris, B. napus), the cabbages (Brassica oleracea), lettuce (Lactuca sativa), asparagus (Asparagus oficinalis), celery (Apium graveolens), chicory (Cichorium intybus), parsnip (Pastinaca sativa), rocket (Eruca vesicoria), rhubarb (Rheum officinale); and numerous aromatic plants: caraway (Carum carvi), anise (Pimpinella anisum), thyme (Thymus vulgaris), mint (Mentha piperita), sage (Salvia officinalis), hops (Humulus lupulus) and many others. Not only are there indigenous Mediterranean plants and animals, but many other crops and breeds have been introduced from all the other centres, particularly the Central Asian and the Near Eastern. With some breeds it is not easy to tell if they are indigenous or introduced, whether a species was ever and in what period in history cultivated, i.e. whether it is an archaeophyte or a neophyte. Through the collaboration of scientists, particularly of agronomists, ecologists and geneticists, as well as of historians and archaeologists, we will arrive at further important information. It should be pointed out that for the particularly demanding area of Dalmatia, and via the interaction of the genetic stock of domestic cultivars, the wishes and needs of people and the impact of the environment, some unique landraces, plant and animal, adapted to the karst area, have been produced. Thus the Small Plavac is an excellent variety of grape vine for the production of red wine particularly adapted to karstic areas. The Dalmatian ass is one of the smallest breeds of ass in the world, but has extremely tough hoofs, and in proportion to its size, the strongest and most resilient for the transport of burdens. The olive variety oblica is adapted to the gusts of the north wind and extreme

climatic conditions. All our pramenka sheep have a fleece that will not absorb water, rather the cold rain slides down the coarse tufts of wool. It is quite remarkable in what poor edaphic and droughty conditions, with no rainfall for months, the Dalmatian borecole manages to grow and give excellent yields. The buša, one of the smallest cattle in world, is able to survive on the highest peaks of Velebit, Dinara and Biokovo. Hard durum wheat has the centre of its biodiversity precisely in the eastern Mediterranean. It was to look after and guard the flocks, to guard the boundaries and to hunt that the Dalmatian dog and the tornjak were developed. The marasca is probably the highest quality black cherry in the world (perhaps indeed a separate species, to be proved by further genetic research), and the Dalmatian honey bee creates world-quality honey. The great range of cultivars, of varieties of cultivated plants and breeds of domestic animals are an irreplaceable part of our historical tradition, cultural and natural history. Traditional varieties and breeds are at the same time one of the most important tools for the preservation of existing landscapes, habitats and biological diversity of Dalmatia, the importance and role of which was recognised by the UN Biological Diversity Convention, proclaimed in 1992 in Rio de Janeiro. The fame of Dalmatia was carried a few centuries ago by the spotted beauty the Dalmatian dog, while one of the oldest breeds of pigeon in the world is the golden Dalmatian zimovka. Zadar was known in the world at large as a city in which maraschino was produced, famed liqueur with a marasca black cherry fruit and leaf basis. The symbol of Dalmatia, the hardy, intelligent and indefatigable tovar or ass is today a threatened species on the edge of extinction. Somewhat contemptuously, Dalmatians

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

51

bioraznolikosti imaju upravo na području istočnog Mediterana. Za držanje i zaštitu stada, čuvanje granica ili lov nastali su dalmatinski pas i tornjak. Maraska je vjerojatno najkvalitetnija višnja na svijetu (možda i zasebna vrsta, što će pokazati daljnja genetička istraživanja), a dalmatinska medna pčela stvara med svjetske kvalitete. Bogatstvo kultivara, sorti kulturnog bilja i pasmina domaćih životinja nezamjenjiv je dio naše povijesne tradicije, kulturne i prirodne baštine. Tradicijske sorte i pasmine ujedno su jedno od naših najvažnijih oruđa za očuvanje postojećih krajobraza, staništa i biološke raznolikosti Dalmacije čiji značaj i ulogu prepoznaje i UN-ova Konvencija o biološkoj raznolikosti proglašena 1992. godine u Rio de Janeiru. Stare sorte kulturnog bilja i pasmine domaćih životinja sastavni su dio krajobraza i staništa Dalmacije, čak tvore zasebna staništa, ali su ujedno i njen simbol. Slavu Dalmacije još je prije više stoljeća pronio pjegavi ljepotan dalmatinski pas, te jedna od najstarijih pasmina goluba na svijetu zlatna dalmatinska zimovka. Zadar je u svijetu bio poznat kao grad u kojem se proizvodi maraskino, čuveni liker na bazi ploda i listova višnje maraske. Simbol Dalmacije, ustrajan, inteligentan i neslomljiv dalmatinski tovar danas je ugrožena vrsta kojoj prijeti nestanak. Pomalo pogrdno, Dalmatinci se nazivaju „blitvarima“ po omiljenoj povrtnici – blitvi. Dubrovnik je u Domovinskom ratu (1991. – 1995.) gotovo izgubio svoju izvornu ovcu dubrovačku rudu, koju hitno treba revitalizirati, popularizirati i zaštititi, ali srećom nije izvornu župsku postranjsku crvenu brokulu. U okviru morfološki i genetički dosta raznovrsne populacije lokalnih kultura, uglavnom odabirom poljoprivrednika, ali i pod velikim utjecajem okolišnih uvjeta nastaju pojedine sorte, a kod domaćih životinja

52

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

pasmine. Sorte i pasmine nisu taksonomska kategorija, već predstavljaju populacije osnovne vrste ili podvrste koje se odlikuju jedinstvenim fenotipskim i genotipskim osobinama, po kojima se razlikuju od drugih sorti i pasmina iste vrste ili podvrste te svoje osobine prenose na potomstvo. Kultivar je međunarodnim kodeksom (Utrecht, 1958.) usvojena oznaka prije svega za sortu ili odliku kulturnog, odnosno uzgojenog bilja i označava se kraticom cv. Tradicijski kultivari su osnova agrobioraznolikosti nekog područja. Oni su nastali na određenom području pa su izvorni ili autohtoni te ih zovemo domaći kultivari, ili su u prošlosti doneseni ili introducirani te su postali udomaćeni kultivari, primjerice: pšenica frassineto, raž petkus, kukuruz quarantin, duhan virginia, krumpir bintje, lubenica sugar baby, dinja ananas i medna rosa, rajčica volovsko srce, saint-pierre i rutgers, blitve srebrnolisna i lukulus, kupus ditmar, likoriški i futoški; paprika kurtovska kapia te brojni drugi. Za mnogo prisutnih kultivara porijeklo nije jasno, pogotovo zato što udomaćeni kultivari često vremenom dobiju domaća imena. Prisutna je i sinonimija kultivara, razna imena za istu sortu (primjerice oblica ima preko 30 sinonima), ali i homonimija, odnosno isto ime za različite sorte (tako sorte vinove loze zlatarica s Korčule i područja Vrgorca te crljenak s Visa i područja Kaštela zapravo nisu iste sorte). Zbog toga im dodajemo „geografske“ pridjeve: zlatarica blatska i zlatarica vrgorska, odnosno crljenak kaštelanski i crljenak viški. Buduća znanstvena istraživanja koja će uključivati i molekularne genetičke analize razlučit će porijeklo te nastanak pojedinih kultivara, ali i posložiti točnu sinonimiju i homonimiju. Dakle lokalni kultivari obično su i tradicijski, međutim tehnikama poljoprivrednog oplemenjivanja iz postojećih tradicijskih kultivara selekcionirale su se pojedine sorte novijeg datuma

koje su upisane na Sortnu listu kao novostvoreni kultivari, iako u stvari nose stare, izvorne gene pojedinih izvornih populacija. Tako su na području Hrvatske klasičnim metodama selekcije stvorene brojne sorte i hibridi naročito kod pšenice, kukuruza i drugih žitarica, ali i krmnog bilja te krumpira i drugog povrtnog bilja: brojne BC sorte pšenice i hibridi kukuruza, krumpir dalmatinka (1991.), goran (1984.), istra (1984.) i lika (1980.), pastrnjak podravkin bijeli (1981.), paprika botinečka žuta (1984.) i majkovačka žuta (1993.) te brojne druge. Većina ovih sorti selekcionirana je na osnovi populacija iz kontinentalne Hrvatske, ali u prijavnom postupku su i sorte rajčice s područja Dalmacije. Ipak, treba naglasiti kako je postupak oplemenjivanja izostao za brojne populacije kultura s područja Dalmacije. Za razliku od tradicijskih kultivara te klasičnog oplemenjivanja i selekcije bilja, suvremene industrijske sorte i hibridi ne nastaju in situ, već in vitro, dakle u laboratoriju primjenom suvremenih tehnika odabira (selekcije), od kojih je najkontroverznije genetičko preinačavanje (modificiranje; GM hibridi). Kod hibrida se zbog izražene heterozigotnosti poželjna svojstva roditelja pojavljuju kod vrlo malog broja potomaka, za razliku od sorti i pasmina koje su visoko homozigotne i daju potomstvo vrlo sličnih karakteristika. Kao posljedica, proizvođač ne može dalje sam umnažati kultivar, već mora svake godine kupovati sjeme te tako ovisi o sjemenskim kućama. Dugoročno, ovaj proces vodi do drastičnog smanjenja agrobioraznolikosti, ali i uvođenja monopola nad proizvodnjom hrane. Pojedine tradicijske sorte, posebno voćnih kultura, vinove loze, masline i drugih, ali i neke povrtnice (krumpir, kozjak, češnjak) u stvari su klonovi, genetički isti organizam koji se vegetativno razmnožava (kalemljenjem, odjeljivanjem ili kulturom tkiva) te se tako održavaju povoljna svojstva, davno uočena i odabrana.

are called blitvari, which is to say, chard-eaters, from their favourite green vegetable. In the Homeland War of 1991 to 1995 the people of Dubrovnik practically lost their landrace sheep the Dubrovnik ruda, which needs urgently revitalising, popularising and protecting, but luckily this was not the case with the landrace red broccoli from Župa. In the framework of the morphologically and genetically fairly heterogeneous population of local crops, individual varieties or in the case of domestic animals breeds come into being, primarily because of the selection process in farming, but also much impacted by environmental conditions. These landraces, plant and animal, are not taxonomic categories, but represent populations of the basic species or subspecies that are characterised by unique features of phenotype or genotype, which differentiate them from all other varieties and breeds of the same species or subspecies and are able to transmit them to the following generations. A cultivar is by the international code (Utrecht, 1958) the label adopted primarily for a variety or the characteristic of a cultivated plant, and is marked with the cv abbreviation. Traditional cultivars are the basis of the agricultural biodiversity of an area. They were created in a given area, and are thus landraces, and we call them domestic cultivars, and they were introduced n the past, and became domesticated cultivars, for example: Frassineto wheat, Petkus rye, the maize Quarantin, Virginia tobacco, the Bintje potato, the Sugar Baby water melon, the cantaloupe cultivars Ananas and Medna Rosa, the tomatoes Volovsko Srce, Saint-Pierre and Rutgers, the Srebrnolisna and Lukulus chard, the cabbage cultivars Ditmar, Likoriški and Futoški; the bell pepper

Kurtovska Kapia and many others. The origin of many cultivars is not clear, particularly because domesticated cultivars quite often take on other local names in the course of time. There is also the phenomenon of synonymy, with various names being used for the same variety (Oblica for example has more than 30 synonyms), and homonyms, that is, the same name for different varieties (for example, the Zlatarica grape is a different thing in Korčula and in Vrgorac, and Crljenak from Vis is not the same as the Crljenak from Kastela). For this reason we add on geographical modifiers: Zlatarica Blatska (from Blato) or Zlatarica Vrgorska, then Crljenak Kaštelanski and Crljenak Viški. Future scientific research including molecular genetic analysis will determine the origin and creation of individual cultivars, and will also put in order the synonymy and homonymy. The local cultivars are usually traditional as well, but with the techniques of agricultural enhancement, from existing traditional cultivars, individual varieties of a newer date that are entered into the variety list as newly created cultivars are selected, although they in fact bear the same old original genes of the individual original populations. Thus in the area of Croatian through classical selection methods various varieties and hybrids have been created, particularly in the cases of wheat, maize and other cereals, as well as with fodder plants, potatoes and other vegetable plants: the many BC varieties of wheat and maize hybrids, the Dalmatinka potato (1991), the Goran (1984), Istra (1984) and Lika (1980), the Podravkin Bijeli parsnip (1981), the Botinečka Žuta (1984.) and Majkovačka Žuta (1993) bell peppers. Most of these varieties were selected on the basis of populations from inland Croatia, but varieties of tomato from Dalmatia are in the registration process. Still, one has to admit that there has

been no improvement process for many populations of crops from the area of Dalmatia. Unlike traditional cultivars, and classical plant improvement and selection, modern industrial varieties and hybrids do not come into being in situ but in vitro, in the laboratory, with the use of modern selection techniques, the most controversial of which is genetic modification. In these hybrids, because of the marked heterozygosity the desirable parent characteristics appear in very few progeny. In consequence, the producers cannot themselves multiply the cultivar, but every year have to buy seed, thus becoming dependent on the suppliers. Over the long term, this is a process that leads to a drastic reduction of agricultural biodiversity, as well as to the introduction of a monopoly on the production of food. Some traditional varieties, particularly fruit crops, grapes, olives and others, as well as some vegetables (potato, scallions, garlic) are in fact clones, genetically the same organism, which reproduced in a vegetative way (grafting, division and tissue culture) and thus reflect the desirable qualities long ago noticed and selected.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

53

a.7 Zakonski okvir za sorte i pasmine Dalmacije Legislative background for varieties and breeds of Dalmatia

Starigradsko polje na otoku Hvaru, najbolje očuvan grčki ager na Mediteranu Stari Grad Plain on Hvar island, the best preserved Greek ager in the Mediterranean Foto: Ivo Pervan

U

56

običajen postupak službenog priznavanja sorte i pasmine uključuje objavljen opis, odnosno standard sorte ili pasmine te propisanu službenu proceduru prijave, koja se često mijenja s izmjenama zakonodavstva. Hrvatsko zakonodavstvo u području biljnih sorti i sjemenarstva usklađeno je sa zakonodavstvom Europske unije. Zakon o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja (NN 140/05; 35/08 i 55/11) predstavlja zakonski okvir za uključivanje sorte u Sortnu listu Republike Hrvatske. Upisom sorte u Sortnu listu Republike Hrvatske, poljoprivredni reprodukcijski materijal sorte (sjeme ili sadni materijal) može se proizvoditi, prijaviti za stručni nadzor, te uvoziti i/ili staviti na tržište.

Za pasmine je tek 1998. godine objavljen prvi službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja (NN 127/98), koji je naknadno više puta nadopunjavan, i to 2003., 2006., 2007. i 2009. godine (NN 73/03; 39/06, 126/07, 70/09). Popis se nadopunjava pasminama za koje se potvrdi izvornost, a sukladno Pravilniku o postupku priznavanja novih pasmina, sojeva i hibrida (NN164/04). Ovaj popis ne obuhvaća pse koje definira Zakon o veterinarstvu (NN 41/07, 155/08, 55/11) i Zakon o zaštiti životinja (NN 135/06), a službeni Registar pasmina pasa vodi Hrvatski kinološki savez (HKS). Sukladno navedenom Popisu te Registru, danas u Hrvatskoj imamo trenutačno prepoznate 33 pasmine životinja.

Priznate sorte popisane su u službenoj Sortnoj listi Republike Hrvatske koja je prvi put uspostavljena 1967. godine i sastojala se od dva dijela: Liste domaćih i udomaćenih sorti sjemena poljoprivrednog bilja te Spiska novostvorenih sorti sjemena poljoprivrednog bilja. Od 2011. godine Sortna lista sastoji se od sljedećeg: Nacionalne sortne liste Republike Hrvatske, koja obuhvaća popis svih domaćih i udomaćenih stranih sorti, novostvorenih sorti te priznatih stranih sorti repa, krmnog bilja, uljanog i predivog bilja, žitarica, krumpira i povrća; Sortne liste Republike Hrvatske, koja obuhvaća sorte navedenog bilja koje su priznate na temelju ispitivanja različitosti, ujednačenosti i postojanosti (DUS: Distinctness, Uniformity and Stability) te ispitivanja gospodarske vrijednosti (VCU: Value Compare Unit), kao i sorte povrća na temelju DUS ispitivanja; te konačno Popisa sorti voćnih vrsta i Popisa sorti vinove loze. Administrativni postupak upisa u Sortnu listu te DUS i VCU ispitivanja provodi Hrvatski centar za poljoprivredu, hranu i selo, odnosno Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Osijeku.

Sortna lista odraz je trenutačnog stanja poznavanja sortimenta, dakle nikada ne obuhvaća sve sorte – tako da uvijek postoje one koje struka prepoznaje, ali formalno nisu uvedene na listu, npr. sorte masline brindićanka, divljaka i jeruzalemka; sorte vinove loze cipar, crljenak viški i krstičevica te brojne druge sorte. Isto tako na postojeću Sortnu listu Republike Hrvatske nisu upisane ni postojeće sorte, odnosno populacije kulturnog bilja: domaća raštika, domaći plavi i domaći srednje dugi patliđan, domaći stogodišnji i domaći biserni luk, domaći luk kozjak (ljutika), domaći vlasac, domaći ozimi i jari češnjak, domaći hren, domaći sitnozrni i krupnozrni slanutak, domaći bob, domaći lisnati kelj, razne domaće buče, domaća leća i drugo. Pod ovim imenima krije se više tradicijskih sorti pojedine navedene kulture; drugim riječima, iz postojećih raznovrsnih populacija navedenih domaćih kultura nisu izdvojene sorte, kao što su primjerice iz domaćeg ozimog češnjaka izdvojene sorte brgudski i polački. Kako tradicijska agrobioraznolikost postupno nestaje, neke od ovih neistraženih sorti već su sigurno zauvijek izgubljene, dok je većina

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

ostalih sigurno u nekoj od kategorija ugroženosti. To se posebno odnosi na ratarske i povrtne kulture Dalmacije, a najviše na žitarice, mahunarke i kupusnjače. Konačno, usklađivanjem postojeće hrvatske Sortne liste sa zakonskom regulativom EU-a, sa sortne liste izbrisane su brojne voćne sorte. Tako su, sukladno Popisu sorti voćnih vrsta brisanih sa Popisa voćnih vrsta, od ožujka 2011. godine do danas izbrisane brojne introducirane, ali i naše izvorne tradicijske sorte, od kojih su mnoge navedene i u ovoj knjizi: masline krvavica, paštrica, velika lastovka, žabarka; bajam čarski kasni, knez črnomir, smokvički polumekiš, princeza smokvička; domaća krupna nešpola; domaća oskoruša; rogač komiški, korčulanski, medunac, puljiški, šipanski; višnja maraska pendula, poljička i visulja; brojne sorte smokava i drugo. Ove sorte mogu se naći u proizvodnji ili na tržištu sukladno stavku 3. članka 13. Pravilnika o upisu sorti u popis sorti voćnih vrsta (NN 98/09). Međutim, sukladno navedenom stavku, za većinu brisanih sorti proizvodnja i trženje bit će zabranjeni od 30. lipnja 2014., a za sve ostale od 30. lipnja 2015. godine. Očuvanje postojećih sorti kulturnog bilja i pasmina domaćih životinja naša je obaveza, i to ne samo prema nama samima već i prema međunarodnoj zajednici i nadolazećim generacijama. U tom smislu treba posebno istaknuti UN-ovu Konvenciju o biološkoj raznolikosti koju je Hrvatska potpisala 1996. godine. Prema Konvenciji, biološku raznolikost ne čini samo divlja flora i fauna, već i svojte koje je čovjek kroz svoju povijest na bilo koji način promijenio te uzgojem i odabirom određenih svojstava prilagodio svojim potrebama, odnosno to su pasmine i sorte kultiviranih životinja i biljaka. Dužnost svake potpisnice je inventarizacija vlastite biološke raznolikosti, te njeno očuvanje.

T

he regular procedure for official acknowledgement of a breed or variety includes a published description, a standard for the variety or breed, and the required official registration or application procedure, which often changes in line with changes in legislation. Croatian legislation in the area of plant varieties and seed production is harmonised with EU legislation. The Law on Seeds, Plant Material and Recognition of Varieties of Agricultural Plants (OG, 140/05, 35/08 and 55/11) is the statutory framework for the inclusion of a variety in the Variety List of the Republic of Croatia. When a variety has been inscribed in the Variety List, the agricultural reproduction material of the variety (seed or seedling) can be produced, registered for expert supervision and introduced and/or marketed. Acknowledged varieties are listed in the official Variety List of the Republic of Croatia, established for the first time in 1967, and consisting of two parts: List of domestic and domesticated varieties of seeds of agricultural plants and the List of newly created varieties of seeds of agricultural plants. From 2011 the Variety List has consisted of: the National Variety List of the Republic of Croatia, which includes a list of all domestic and domesticated foreign varieties, newly created varieties, and recognised foreign varieties of turnip, fodder, oil and fibre plants, cereals, potatoes and vegetables; of the Variety list of the Republic of Croatia, which covers varieties of these plants that are recognised on the basis of the testing of the diversity, uniformity and stability (DUS: Distinctness, Uniformity and Stability) and the testing of their value for cultivation and use (VCU: Value Compare Unit), and vegetable varieties on the basis of DUS testing; and finally the List of varieties of fruit species and List of varieties of grape vines. The administrative procedure for inscribing a variety on the Variety

List, and for DUS and VCU testing is carried out by the Croatian Centre for Agriculture, Food and Rural Affairs, or the Institute for Seeds and Seedlings in Osijek. For breeds, it was not until 1998 that the first official List of Original and Protected Breeds and Strains of Domestic Animals was issued (OG 127/98), subsequently supplemented a number of times (in 2003, 2006, 2007 and 2009; OG 73/03, 39/06, 126/07, 70/09). This list is supplemented with breeds confirmed to be authentic and in line with the Regulations on the recognition of new breeds, strains and hybrids (OG 164/04). This list does not cover dogs, defined in the Veterinary Law (OG 41/07, 155/08, 55/11) and the Law on Animal Protection (OG 135/06), while the official Register of Canine Breeds is kept by the Croatian Kinological Association (Kennel Club). According to this List and Register, today there are in Croatian 33 recognised breeds. The Variety List is a reflection of the current state of knowledge concerning varieties, and never covers all varieties, and so there are always those that the discipline recognises, but that are not formally put on the list; for example, there are the olive varieties called Brindićanka, Divljaka, Jeruzalemka; the grape vine varieties Cipar, Crljenak Viški, Krstičevica and many other varieties. At the same time, not only varieties, but whole existing populations of cultivated plants are inscribed on the existing Variety List of the Republic of Croatia: domestic borecole; domestic blue and domestic medium long aubergine, domestic hundred year old and domestic pearl onion, domestic scallion (ljutika), domestic chives, domestic winter and spring garlic, domestic horseradish, domestic small grained and large grained chickpea, domestic broad bean, domestic leafy kale, various domestic pumpkins, domestic lentils and so on. These names hide a number of traditional varieties of

the individually listed crops, that is, from the existing diverse populations of the said domestic cultures, the varieties have not been distinguished, such as, from the domestic winter garlic, the separate varieties that are called Brgudski and Polački. Since traditional agrobiodiversity is gradually vanishing, some of these uninvestigated varieties must have been lost forever, while most of the others are surely in one of the endangered categories. This holds particularly true for arable and vegetable crops in Dalmatia, primarily for cereals, legumes and brassicas. Finally, then the existing Croatian Variety List was harmonised with the EU legislation, several fruit varieties were dropped from the variety list. Thus, for example, in line with the List of Varieties of Fruit Species erased from the List of Fruit Species from March 2011 until this day, numerous introduced varieties as well as landraces have been deleted, many of which are listed in this book: the Krvavica, Paštrica, Velika Lastovka, Žabarka olives; the Almonds Čarski Kasni, Knez Črnomir, Smokvički Polumekiš, Princeza Smokvička; Domaća Krupna Nešpola or medlar; Domaća Oskoruša or service tree; the carobs Komiški, Korčulanski, Medunac, Puljiški, Šipanski; the marasca cherry Pendula, Poljička and Visulja; numerous varieties of fig tree and others. These varieties can be found in production or on the market in line with Paragraph 3 Article 13 of the Regulations on the entry of varieties into the list of varieties of fruit species (OG, 98/09). However, in line with this paragraph, there will be a ban on the production and marketing of most of these varieties from June 30, 2014, and for all the others from June 30, 2015. Preservation of existing varieties of cultivated plants and breeds of domestic animals is an obligation on us, not only for our own sakes, but for the international community

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

57

Nasuprot prisutnoj eroziji ne samo tradicijskih sorti i pasmina, već i eroziji stečenog iskustva i znanja, danas u Dalmaciji postoji i pozitivna protuteža, zahvaljujući djelovanju više pojedinaca i udruga pa dijelom i institucija koje pokušavaju očuvati stečene vrijednosti i mogu predstavljati jezgru budućeg učinkovitijeg očuvanja mediteranskih krških kultiviranih krajobraza. Za praćenje stanja sorti i pasmina u svijetu zadužen je FAO (Food and Agriculture Organization), krovna institucija Ujedinjenih naroda za strateško upravljanje hranom i poljoprivrednim resursima na globalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Za razvoj i provedbu Globalnog akcijskog plana za očuvanje i održivo korištenje biljnih genetičkih resursa za hranu i poljoprivredu (The Global Plan of Action for the Conservation and Sustainable Utilization of Plant Genetic Resources for Food and Agriculture) te Globalne strategije upravljanjem farmskim genetičkim resursima (The Global Strategy for the Management of Farm Animal Genetic Resources) pri FAO-u, od godine 1995. odgovorna je Komisija za genetske resurse u poljoprivredi (CGRFA - Commission on Genetic Resources for Food and Agriculture). Europska uredba (Regulation 2078/92) sadrži poljoprivredno-okolišne programe koji obuhvaćaju mjere za uzgoj izvornih pasmina i sorti, odnosno godišnje premije u poljoprivrednoj proizvodnji. Globalni akcijski plan prihvaćen u okviru deklaracije na FAO međunarodnoj tehničkoj konferenciji za biljne genetičke resurse održanoj 1996. godine u Leipzigu (Leipzig Declaration on Conservation and Sustainable Utilization of Plant Genetic Resources for Food and Agriculture), definira da postojeća agrobioraznolikost biljnih resursa, u kombinaciji sa suvremenom tehnologijom, mora biti osnova održive poljoprivrede zbog očuvanja biljnih genetičkih resursa. Isto tako za ciljeve uspostavljanja i provedbe

58

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

europske ekološke mreže NATURA 2000 iznimno je važno očuvanje staništa i vrsta koje se zasniva na dvije regulative: Direktivi o staništima (92/43/EEC) i Direktivi o pticama (79/409/EEC). Njihovom primjenom može se također utjecati na bolje očuvanje ugroženih sorti i pasmina. Poljoprivredne površine koje se nalaze unutar Natura 2000 mreže trebaju se obrađivati ekološkim i održivim metodama uključujući primjenu poljoprivredno okolišnih mjera, a treba istaknuti da su dosadašnji poticaji za izvorne pasmine u Hrvatskoj bili među najvišima u Europi. Isto tako, vrlo je važno izraditi plan upravljanja za očuvanje omjera kulturnih krajobraza i prirodnih staništa, u okviru Hrvatske ekološke mreže (CRO-NEN), odnosno europske mreže NATURA 2000. Agrobioraznolikost je osnova razvoja i opstanka poljoprivrede u Dalmaciji te preduvjet za stvaranje premijskih proizvoda – što može omogućiti otvaranje novih i perspektivnih ekonomskih niša. Međutim to naše bogatstvo tradicijskih sorti i pasmina danas ubrzano nestaje. Uz brojne i složene razloge, osnovni uzrok ugroženosti je sustavna industrijalizacija poljoprivrede koja se očituje prije svega u zamjeni tradicijskih kultivara s modernima, preciznije rečeno sintetskima. Pri tome se osigurava visoka produktivnost suvremenih kultivara, a njihova neprilagođenost okolišnim čimbenicima pokušava se ublažiti složenim i skupim tehnološkim zahvatima (sofisticirana mehanizacija, fertilizacija, kemizacija, genetički inženjering). Posljedično, dolazi do narušavanja ravnoteže u agroekosustavima, kao i u ostalim pratećim ekosustavima (naročito travnjacima, šumama i vodama), uz znatno povećanje ukupnih realnih troškova proizvodnje. No isto tako treba jasno naglasiti da neprikladno zakonodavstvo predstavlja velik problem i kočnicu boljem očuvanju agrobioraznolikosti.

Naime, tek je dio ove bogate bioraznolikosti službeno prepoznat, dok se brojne autohtone sorte i pasmine Dalmacije ne nalaze na službenoj Sortnoj listi Republike Hrvatske, odnosno na službenom Popisu izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja. Nažalost, prema novom Zakonu o sjemenarstvu, opstanak svake sorte na Sortnoj listi ovisi o službenom održivaču, koji se brine o održavanju njenog genetskog identiteta, ali što je u praksi i važnije, plaća godišnju pristojbu Zavodu za sjemenarstvo i rasadničarstvu za njen ostanak na listi. Budući da službena i nadzirana proizvodnja sjemena navedenih tradicijskih sorti ne postoji, velika je vjerojatnost da se zbog nepostojanja održivača, jednostavnom primjenom zakona, svi navedeni tradicijski kultivari automatizmom brišu sa Sortne liste. Posljedica je nemogućnost legalnog prometovanja njihovim sjemenom i vegetativnim materijalom. Stoga za tradicijske sorte i pasmine koje nisu na Sortnoj listi i na Popisu izvornih i zaštićenih pasmina treba osmisliti model njihove registracije, a za sve tradicijske sorte i pasmine Dalmacije pronaći model održavanja, ali i razvoja izabranih i gospodarski potencijalno vrijednih kultivara. Uspostavljanje upisnika održivača sjemena tradicijskih kultura i matičnih grla tradicijskih pasmina upotpunit će sustavnu brigu o očuvanju tradicijskih sorti i pasmina, naše tradicijske baštine.

and the generations to come. From this point of view the UN Convention on Biological Diversity, signed by Croatia in 1996, needs particular focus. According to the Convention, biological diversity is not vested only in wild flora and fauna, but also in the taxa that people have throughout history changed in any way, and that they have by breeding and selecting certain characteristics adjusted to their needs, that is, breeds and varieties of animals and cultivated plants. It is the duty of each signatory to make an inventory of its own biological diversity, and to preserve it. As against the omnipresent erosion of not only traditional varieties and breeds, but of acquired experience and knowledge, there is today a positive counterweight, thanks to the activity of several individuals and associations, partially too of institutions that are attempting to preserve acquired values and that might constitute the core of a more effect and better preservation of the Mediterranean and karstic cultivated landscapes. Charged with monitoring the state of varieties and breeds the world is FAO (Food and Agriculture Organisation), the UN umbrella institution for strategic food and agricultural resources management at global, regional and local levels. Since 1995, FAO’s CGRFA - Commission on Genetic Resources for Food and Agriculture has been responsible for the development and implementation of the Global Plan of Action for the Conservation and Sustainable Utilization of Plant Genetic Resources for Food and Agriculture and the Global Strategy for the Management of Farm Animal Genetic Resources. European Regulation 2078/92 contains agricultural and environmental programmes that cover measures for the rearing of landraces, animals and plants, i.e., annual premiums for agricultural production. The Global Plan of Action was accepted within the outline of a declaration at an international conference for plant genetic resources held in Leipzig in 1996 - Leipzig Declaration on Conservation

and Sustainable Utilization of Plant Genetic Resources for Food and Agriculture and says that the existing agricultural biodiversity of plant resources, in combination with modern technology, has to be the foundation of sustainable agriculture because of the need to preserve plant genetic resources. Exceptionally important for the aims behind the establishment and implementation of the European Ecological Network NATURA 2000 is the preservation of habitats and species, founded on two directives: Habitats Directive (92/43/EEC) and Birds Directive (79/409/EEC). If they are implemented, they can also have an effect on the better preservation of endangered varieties and breeds. Farm land inside the Natura 2000 network has to be cultivated with ecological and sustainable methods, including the application of agricultural environmental measures. It should be pointed out that grants for landraces in Croatia have been among the highest in Europe. Also, it is very important to work out a management plan for the preservation of the ratios of cultural landscapes and natural habitats, within the framework of the Croatian Ecological Network CRONEN and the European network NATURA 2000. Agricultural biodiversity is the basis for the development and survival of agriculture in Dalmatia, and a sine qua non for the creation of premium products that might enable the creation of new and promising economic niches. But the richness of Croatian traditional varieties and breeds is today vanishing at great speed. Along with many other complex reasons, the basic cause of the threat is the systematic industrialisation of agriculture, which is manifested primarily in the replacement of traditional by modern, synthetic cultivars. The high yields of modern cultivars are thus ensured, while their unsuitability for the environmental factors is palliated with complex and expensive technological operations (mechanisation, fertilisation, chemistry, genetic

engineering). In consequence, the balance in the agroecosystems is disturbed, as it is in the other accompanying ecosystems (primarily in the grasslands, forests and waters), with a considerable enlargement of the total real costs of production. But it has also to be said clearly that the inappropriate legislation is a big problem and a brake on the better preservation of agrobiodiversity. For only a small part of all this wealth of biodiversity is officially recognised, while many Dalmatian landraces are not on the official Variety List of the Republic of Croatia or the official List of Original and Protected Breeds and Strains of Domestic Animals. Unfortunately, according to the new Seed Production Law, the survival of every variety on the List depends on the official maintainer, which takes care of the maintenance of its genetic identity, but, which is in practice even more important, involves the payment of an annual fee to the Seeds and Seedlings Institute to keep it on the list. Since there is no official and controlled production of seeds of these traditional varieties, the great probability is that because of the absence of a maintainer, by simple application of the law, all these traditional cultivars will be automatically dropped from the Variety List. The result will be that it will be impossible to trade legally in their seeds and vegetative material. Accordingly registration model needs to be devised for traditional varieties and breeds that are not on the Variety List or the List of Original and Protected Breeds, and for all the traditional breeds and varieties of Dalmatia, a maintenance model needs finding, as well as the development of selected and economically valuable cultivars. The establishment of a register of maintainers of seeds of traditional crops and breeding heads of the traditional breeds will be a complement to systematic care for the preservation of traditional varieties and breeds, our traditional heritage.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

59

a.8 Ukupna agrobioraznolikost Dalmacije i važnost njenog očuvanja Overall agrobiodiversity of Dalmatia and the importance of its preservation

Bunari kod Ciste Velike na lokalitetu Crljivica, Dalmatinska zagora Wells by Cista Velika at Crljivica, Dalmatinska zagora Foto: Ivo Pervan

“Razvoj poljoprivrede u Dalmaciji, temeljen na uzgoju tradicijskih sorti i pasmina, doveo je do nastanka brojnih novih staništa uz iznimnu prateću bioraznolikost gljiva, flore i faune.”

“The development of farming in Dalmatia, based on the cultivation and rearing of traditional varieties and breeds, led to the creation of many new habitats, with an exceptional accompanying biodiversity of fungi, flora and fauna.”

62

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

A

grobioraznolikost je dio cjelokupne bioraznolikosti, a možemo je podijeliti na dvije osnovne grupe: uporabne organizme ili agrobioraznolikost u užem smislu te neuporabne organizme ili agrobioraznolikost u širem smislu.

A. Agrobioraznolikost u užem smislu (Uporabni organizmi) 1. Tradicijski kultivari: udomaćene (domesticirane) svojte, uglavnom bakterija, gljiva, biljaka i životinja, koje su stvorene ljudskom selekcijom tijekom tisućljeća u uvjetima tradicijske poljoprivrede, odnosno uz paralelnu prirodnu selekciju te selekcionirane u raznovrsne sorte i pasmine. To su svi kultivari obrađeni u ovoj knjizi. Mogu biti autohtone ili alohtone svojte te su genetički raznoliki kultivari. 2. Suvremeni kultivari: kultivari stvoreni suvremenim selekcijskim metodama (standardna genetička selekcija, križanje u srodstvu, genetički modificirani organizmi, kloniranje). Postoje novi kultivari nastali selekcijom postojećih izvornih, hrvatskih populacija kultura, ali većinom su to uvozni kultivari, plod tuđeg genetičkog nasljeđa i stručnog rada. Mogu biti autohtone ili alohtone svojte te su genetički uniformni (neraznoliki) kultivari. Kao primjer u Dalmaciji možemo istaknuti najnovije hibride rajčica (Hector F1, Belle F1) nizozemske selekcije, dok od domaćih selekcija imamo primjer domaćih sorti krumpira (dalmatinka, istra, lika, goran). 3. Izvorne (nativne, samonikle) ili autohtone svojte: dio su opće bioraznolikosti koju standardno koristimo u prehrani i za druge namjene, a u budućnosti bi mogli prijeći u prve dvije kategorije. U Dalmaciji

je vrlo velik broj ovih svojti; više od stotinu biljnih vrsta koristi se u prehrani i za druge namjene (divlje šparoge, kostriš, kadulja, planika, mirta itd.), kao i veliki broj životinja ( puževi, žabe, slatkovodne i morske ribe, brojne ptice itd). Genetički su to raznoliki organizmi.

B. Agrobioraznolikost u širem smislu (Neuporabni organizmi) 4. Divlji srodnici: obuhvaćaju dio bioraznolikosti samoniklih populacija i populacija izvan kulture („podivljalih“) koje su u srodstvu s kultivarima. Oni se vjerojatno nikada neće koristiti kao uporabni, ali imaju potencijal za korištenje u selekciji kultivara. To su redovito autohtone svojte, a treba istaknuti više divljih kupusa (Brassica), lukova (Allium), veći broj divljih ječmova (Hordeum) i drugih, iznimno prilagođenih na sušu, a čija se svojstva mogu koristiti u budućoj selekciji. 5. Divlje (nedomesticirane) svojte agroekosustava: živi organizmi koji su izravno vezani uz agroekosustave, odnosno svojte koje obligatno pripadaju agroekosustavima (mikro- i makrobioti tla, oprašivači, specijalizirani štetnici, korovi, napasnici, paraziti, predatori štetnika). Ove se svojte ne koriste, ali izravno utječu na uspješnost poljoprivredne proizvodnje bilo pozitivno bilo negativno. Postoji mogućnost da i ove svojte budu predmet selekcije i proizvodnje kao mjera poboljšanja u poljoprivrednoj proizvodnji, kao što se primjerice već selekcioniraju i razmnožavaju kulture bakterija dušičnih fiksatora, bumbara i solitarnih pčela, raznih predatora biljnih štetnika itd.

A

grobiodiversity is part of overall biodiversity, and can be divided into two basic groups: use organisms or agrobiodiversity in the strict sense and non-use organisms, or agrobiodiversity in the wider sense.

A. Agrobiodiversity in the strict sense (use organisms) 1. Traditional cultivars: domesticated taxa, primarily bacteria, fungi, plants and animals created by human selection over the millennia in the conditions of the traditional agriculture, that is, with parallel natural selection and selection into diverse varieties and breeds. These are all the cultivars discussed in this book. They can be native or introduced species, and are genetically diverse cultivars. 2. Modern cultivars: cultivars created with modern selection methods (standard genetic selection, crossing in relatives, genetically modified organisms, cloning). There are modern cultivars that were created by the selection from existing populations of Croatian landraces, but most of them are imported cultivars, the fruit of alien genetic heritages and expertise. They can be introduced or native taxa and are genetically uniform (non-diverse) cultivars. For example, in Dalmatia we can refer to the modern tomato hybrids Hector F1, Belle F12, selected in Holland, while domestic varieties of potato Dalmatinka, Istra, Lika and Goran are the results of domestic selection. 3. Native or landrace taxa: these are part of the general biodiversity that we use as standards in food or for other purposes, and in future might be moved

into the first two categories. In Dalmatia there are many such taxa: more than a hundred plant species are used for food or other purposes (wild asparagus, sage, sow thistle, strawberry tree, myrtle) and a large number of animals (snails, frogs, fresh- and saltwater fish, birds). These are genetically diverse organisms.

B. Agrobiodiversity in the wider sense (Non-use organisms) 4. Wild relatives: these cover part of the biodiversity of the wild populations and populations escaped from cultivation (gone wild) that are relatives to cultivars. They will probably never be used as useorganisms, but do have a potential for use in the selection of cultivars. These are regularly native taxa, and one ought to particularly mention several wild representatives of the genus Brassica, Allium and a number of wild barleys (Hordeum) and others, exceptionally well adapted to drought, the properties of which could be used in future selection. 5. Wild (undomesticated) taxa of the agroecosystem: live organisms directly related to the agroecosystem, or taxa that necessarily belong to agroecosystems (micro and macrobiotes of the soil, pollinators and specialised pests, weeds, napasnici, parasites and pest predators). These taxa are not used, but do have a direct effect on the success of agricultural production, negatively as well as positively. It is possible for these taxa to be the object of selection and production as measure for improvement in agricultural production, as for example the following are already selected and reproduced: cultures of bacteria of nitrogen fixers, bumblebees and solitary bees, various predators of plant pests.

6. Accompanying biodiversity: taxa that primarily belong to accompanying ecosystems, above all to the habitats of grasslands, forests and aquatic ecosystems, and are only optionally related to domesticated taxa and agroecosystems: larger predators, coprophages and necrophages. In conditions of the disappearance or degradation of accompanying habitats and ecosystems, these taxa can become dependent only on agroecosystems, as is the wolf in Dalmatia, the griffon vulture on Cres, a large number of coprophagic fungi, insects and so on.

Particularly important for landscapes and the biological diversity of Dalmatia are the karst grasslands, i.e. the pastures and hay meadows. When the grasslands are created and maintained, numerous fungi, plants and animals also subsist, whole plant communities even, particularly rich in species. Thus the community of the karst grassland has a number of species several times larger than a forest community in the same region, and accordingly a larger fauna community. Today the grasslands are disappearing as a result of natural succession, i.e. because they become overgrown, but also because of the omnipresent development and urbanisation. Livestock grazing prevents the succession and maintains the grassland habitat, and it is also useful to keep down maquis vegetation, encouraging the establishment of forests. When livestock is absent, the maquis expands, becoming impassable, which helps forest fires to spread, and leading to the disappearance of many plant species that cannot tolerate so much shade. It is important to optimise pasturing, for moderate livestock raising maintains greater biodiversity as against the climazonal vegetation, although excessive grazing will devastate it, as can be seen in history in many areas of Dalmatia and the Mediterranean.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

63

6. Prateća bioraznolikost: svojte koje primarno pripadaju pratećim ekosustavima, prije svega staništu travnjaka, šuma i vodenih ekosustava te su samo fakultativno vezane uz udomaćene svojte i agroekosustave: veći predatori, koprofagi i nekrofagi. U uvjetima nestanka ili degradacije pratećih staništa i ekosustava, ove svojte mogu postati ovisne isključivo o agroekosustavima; takvi su vuk u Dalmaciji, bjeloglavi sup na Cresu, veliki broj koprofagnih gljiva, kukaca i slično.

ostaci plijena predatora kao i jedinke uginule uslijed bolesti, pri okotu, zbog pada s litica, ugriza zmije i drugih uzroka, hrana su za lešinarske vrste. Naš ornitološki ponos, bjeloglavi sup ne može opstati bez stada ovaca pa su nestankom stada, nestali i supovi, a drugi lešinari Dalmacije poput crkavice, kostoberine i supa starješine, još davno prije. Strvinama se hrane kukci, kornjaši iz obitelji strvinara (Silphidae), osobito rod grobara (Necrophorus) te muhe zujare (Calliphoridae) i mesaruše (Sarcophagidae), koje u njih polažu jaja.

Posebno su za krajobraze i biološku raznolikost Dalmacije važni krški travnjaci, odnosno pašnjaci i livade košanice za sijeno. Stvaranjem i održanjem travnjaka opstaju brojne gljive, biljke i životinje, čak cijele biljne zajednice koje se ističu bogatstvom vrsta. Tako zajednica krškog travnjaka ima nekoliko puta veći broj vrsta bilja, a time i prateće faune, od šumske zajednice istog područja. Danas travnjaci nestaju uslijed prirodne sukcesije odnosno zarastanja, ali i sveprisutne izgradnje i urbanizacije. Napasanje stoke sprječava sukcesiju i održava staništa travnjaka, ali je korisno i vegetaciji makije, gdje potiče podizanje šume. Nestankom stoke makija se širi i buja do neprohodnosti, što pogoduje širenju požara i nestanku brojnih biljnih vrsta koje ne podnose zasjenjenost. Važno je optimizirati napasivanje, jer umjereno stočarstvo održava veću bioraznolikost u odnosu na klimazonalnu vegetaciju, no prekomjerna ispaša je devastira, što se kroz povijest već događalo u mnogim područjima Dalmacije i Mediterana.

Domaće životinje domaćini su brojnih parazita: metilja, trakavice, glista, buha, uši, krpelja, štrkova, te napasnika: muha, komaraca, obada, pijavica. Biljni su kultivari domaćini brojnih parazitskih i saprofitnih gljiva, virusa, bakterija, paučnjaka, kukaca, a njihovi plodovi i drugi dijelovi biljaka osnova ili važan dio prehrane brojnih viših vrsta životinja, ponajprije ptica i sisavaca. Iako se, osobito poljoprivrednicima, čini da bi ovu „štetnu“ bioraznolikost vezanu uz domaće životinje i poljoprivredno bilje trebalo trajno istrijebiti – i ove su vrste dio bioraznolikosti Dalmacije te hrana drugim parazitskim i predatorskim vrstama gljiva, virusa, praživotinja, kukaca, ptica i sisavaca, posebno šišmišima.

Stoka je dio prehrambenog lanca naših najvećih predatora, u Dalmaciji najviše vuka. Janjad, kozlad, perad, kunići, golubovi, plijen su manjih predatora: čaglja, divlje mačke, lisice, tvora, kune, lasice, orla i drugih. U tradicijskom sustavu držanja domaćih životinja,

64

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Za biljke je balega domaćih životinja najbolje gnojivo, a neke životinje i gljive bez njega ne mogu opstati. Rod kornjaša zujaka (Geotrupes) kopa podzemne hodnike koje puni balegom i u nju polaže jaja. Čuveni sveti kotrljan (Scarabeus sacer), obožavan u drevnom Egiptu, iz izmeta formira kuglicu koju kotrlja stražnjim nogama do pripremljene rupe, zakapa i u nju polaže jaja. Konkurencija su im muhe balegarke (Scatophagidae) koje u izmet polažu jaja, u skladu s poslovicom „k’o muhe na balegu“. Na izmetu rastu neke zanimljive vrste gljiva, primjerice rijetka vrsta

Poronia punctata i halucinogena gnojištarka Panaeolus sphinctrinus, a novijim su istraživanjem na području Biokova utvrđene čak i neke za znanost nove vrste koprofilnih gljiva. Domaće životinje prenose sjemenke, plodove ili druge dijelove biljke, te ih tako proširuju, što zovemo zoohorija. Neke sjemenke se kukicama hvataju za krzno (epizoohorija), dok ih druge životinje pojedu s plodovima te ih šire svojim izmetom (endozohorija). Migracija ovaca iz Dalmacije i Bosne u Štajersku pogodovala je ekspanziji divljih orhideja, primjerice jadranske kozonoške (Himantoglossum adriaticum). Nakon prestanka migracija populacije su kolabirale i samo još nekoliko biljaka u Štajerskoj uz granicu s Hrvatskom bori se za opstanak! Otkad se ovce ne odvoze na ispašu na izolirani vulkanski otočić Brusnik, s njega je nestalo 17 vrsta vaskularnog bilja! Medna pčela, po kojoj je Dalmacija bila čuvena u razdoblju antike, osim što sakuplja nektar i proizvodi med, ujedno oprašuje biljke, a korist od oprašivanja višestruko je veća od vrijednosti svih pčelinjih proizvoda: meda, voska, peludi, matične mliječi i drugog. Staništa lokvi su posebno značajna jer uz njih raste močvarno bilje, domaćin gusjenicama leptira i drugim biljojednim kukcima, a lokve su dom za kopnene i vodene kornjače, zmije, vodenjake, žabe, kornjače, vretenca, vodencvjetove, tulare, puževe i druge vrste koje na tom području ne mogu opstati bez vode. Tako je od 74 vrsta vretenaca (Odonata) utvrđenih za Hrvatsku veliki broj vezan za krške lokve te druga antropogena poljoprivredna vodena staništa, kanale i manje akumulacije vode za navodnjavanje.

Livestock is part of the good chain of the greatest predators, primarily the wolf. Lambs, kids, poultry, rabbits and pigeons are the prey of the smaller predators: of jackals, wild cats, foxes, stoats, martens, weasels, eagles and so on. In the traditional system in which domestic animals are kept, the remains of the prey of predators and individuals that have died from sickness, during littering, falling from a cliff, snakebite and other causes are the food of scavengers. The pride of Croatian ornithology, the griffon vulture, cannot exist without flocks of sheep, and when the sheep vanished, so did the griffon vultures, and did other vultures of Croatia, such the Egyptian vulture, the bearded vulture and the cinereous vulture long before it. Also feeding on carrion are insects, beetles from the carrion beetles, Silphidae, particularly from the Necrophorus or burying beetle genus and blow flies from the Calliphoridae as well as the flesh flies, Sarcophagidae, which lay their eggs in carrion. Domestic animals are hosts to numerous parasites: to liver flukes, tapeworms, worms, fleas, lice, ticks and bots, as well as gadflies, mosquitoes, leeches. Plant cultivars are hosts to numerous parasitic and saprophytic fungi, viruses, bacteria, arachnids, and insects; and their fruits and other parts of the plants are the basis for or an important part of the food of many higher species of animal, primarily of birds and mammals. Although it would seem, particularly for famers, that this “harmful” biodiversity related to domestic animals and agricultural plants should be eradicated forever, these species too are parts of the biodiversity of Dalmatia, and are food for other parasitical or predatory species of fungi, viruses, protozoans, insects, birds and mammals, bats in particular.

For plants, the dung of domestic animals is the best fertiliser; some animals and plants cannot survive without it. The genus of dor beetles (Geotrupes) dig underground corridors that they fill with dung in which they lay their eggs. The famed scarab (Scarabeus sacer), worshipped in ancient Egypt, forms little balls from excrement that it rolls with its rear legs to a ready-prepared hole, buries and in it lays its egg. It has competition from the dung flies (Scatophagidae) that also lay eggs in dung, in line with the proverb “like flies onto dung”. Several interesting species of mushroom, for example, the rare species Poronia punctata and the hallucinogen petticoat mottlegill or Panaeolus sphinctrinus. New research in Biokovo has established some species of coprophile mushrooms previously unknown to science.

The habitats of pools are particularly important, for alongside them grow marsh plants, hosts to the caterpillars of butterflies and other herbivorous insects; the pools themselves are home to turtles and tortoises, snakes, newts, frogs, dragonflies, mayflies, caddis flies, snails and other species that cannot survive in the area without water. Of the 74 species of dragonfly (Odonata) established in Croatia, a large number are bound to the karstic pools and other anthropogenic agricultural aquatic habitats, channels and small accumulations of water for irrigation.

Domestic animals carry seeds, fruits and other parts of the plants, and thus disperse them, which is called zoochory. Some plants are caught onto the coats of animals with little hooks or barbs (epizoochory) and other animals eat them in the fruit and so transport them via their excrement (endozoochory). The migration of sheep from Dalmatia and Bosnia to Styria helped the expansion of wild orchids, for example of the Himantoglossum adriaticum. After migrations stopped, the populations collapsed and there are only a few plants in Styria, bordering on Croatia, fighting for their existence. Since sheep stopped being transported to the isolated volcanic island of Brusnik, 17 species of vascular plant vanished from it. The honey bee, for which Dalmatia was famed in antiquity, apart from collecting nectar and producing honey, also pollinates the plants, and this service is much more valuable than all the various products of bees, of honey, way, pollen, royal jelly and so on.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

65

a.9 Povijesni pregled istraživanja agrobioraznolikosti Dalmacije Historical survey of research into the agrobiodiversity of Dalmatia

Vinogradi na brdu Bucavac kod Primoštena, kandidat za listu UNESCO-a Vineyards on Bucavac Hill by Primošten, a candidate for the UNESCO WHL Foto: Ivo Pervan

“Istraživanja agrobioraznolikosti Dalmacije provode se u okviru biologije, ekologije, poljoprivrede, biotehnologije, veterine, farmacije, šumarstva, ali i etnologije.”

“Research into the agrobiodiversity of Dalmatia is carried out within the confines of biology, ecology, farming, biotechnology, veterinary science, pharmacy, forestry and also ethnology.”

68

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

D

osadašnja istraživanja agrobioraznolikosti Dalmacije nikada nisu provođena integralno, već se u okviru agrobioraznolikosti u užem smislu najviše provode istraživanja tradicijskih sorti i pasmina te donekle samoniklog uporabnog bilja, a u okviru agrobioraznolikosti u širem smislu uglavnom istraživanja pratećih štetnika i korova. Divlji srodnici i prateća bioraznolikost istraživani su vrlo parcijalno, u sklopu pojedinih, većinom taksonomskih istraživanja. Ipak, treba istaknuti dva djela koja obrađuju užu agrobioraznolikost. Najprije Jugoslavenski imenik bilja koji je napisao akademik Bogoslav Šulek na osnovi dugogodišnjih istraživanja, a objavila ga je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 1879. godine. Djelo je sinteza svekolikog tadašnjeg nazivlja bilja pa i kultiviranih vrsta, s navedenim brojnim sortama. Drugo djelo, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, pisao je krajem 30-ih i početkom 40-ih godina 20. stoljeća poljoprivredni stručnjak Stanko Ožanić, a objavljeno je posthumno 1955. godine. U njemu autor daje podatke o sortimentu i pasminama Dalmacije, iako pomalo šture. Istraživanja agrobioraznolikosti provode se prije svega u okviru prirodoslovnih i prirodoslovno-tehničkih znanosti: biologije, ekologije, poljoprivrede, biotehnologije, veterine, farmacije, šumarstva, ali i društvenih znanosti, uglavnom etnologije, pri čemu posebno treba istaći jedinstvenu publikaciju Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, kojeg od 1896. godine počinje izdavati Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. U naputku Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu iz 1897. godine, glavnog urednika i etnologa Ante Radića, detaljno se navode svi elementi za istraživanje etnobaštine, pa tako i sorte i pasmine, ali i samoniklo bilje u uporabi. Kao rezultat pojavila su se

brojna, danas neprocjenjiva djela, svojevrsne etnomonografije, od kojih se za područje Dalmacije posebno ističu Poljica – narodni život i običaji iz pera don Frane Ivaniševića, objavljivanoj u nastavcima od 1903. do 1906. godine te Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke krajine, započetoj 1924. godine, dovršenoj 1937., a objavljenoj prvi puta tek 1993. godine. U novije doba sve se više koriste tehnike molekularne biologije te se provode genetička istraživanja pojedinih sorti i populacija kulturnog bilja, pri čemu je za područje Dalmacije najviše istraživana vinova loza, donekle i maslina, dok ostale kulture još nisu obuhvaćene. Podaci o agrobioraznolikosti u širem smislu rasuti su po brojnim specijalističkim botaničkim, entomološkim i drugim zoološkim radovima ili izvještajima o pojavama pojedinih štetnika. Ipak, valja istaknuti djelo Primijenjena entomologija u tri knjige, koje je u razdoblju od 1950. do 1956. godine objavio sveučilišni profesor Željko Kovačević. Posebno je značajna druga knjiga Poljoprivredni štetnici u kojem sustavno taksonomski raščlanjuje štetnike poljoprivrednih kultura. U djelu Kornjaši jadranskog primorja kojeg je Akademija objavila 1952. godine, autor entomolog Petar Novak na temelju dugogodišnjeg iskustva navodi vrste kornjaša sakupljene na pojedinim biljnim vrstama ili na njima uzgojene, ali sakupljene i na obrađenim poljoprivrednim površinama, u balezi domaćih životinja i slično. Treba istaknuti da ovo djelo obrađuje samo kornjaše (Coleoptera), dok je obrada i sinteza ostalih faunističkih skupina za područje Dalmacije izostala, kako za pojedine kulture ili taksonomske skupine, tako i za pojedina biogeografska područja.

R

esearch into the agrobiodiversity of Dalmatia to date has never been carried out integrally, rather, in the frame of agrobiodiversity, in the narrow sense, research into traditional breeds and varieties has principally been carried out, and to an extent into wild use plants; while in the framework of agrobiodiversity in an extended sense, there has primarily been research into the accompanying pests and weeds. The wild relatives and the accompanying biodiversity have been investigated only partially, as part of some mainly taxonomic researches. Still, it is worth particularly mentioning two works that do concern themselves with agrobiodiversity in the strict sense. First of all there is the Jugoslavenski imenik bilja / Yugoslav Plant Directory written by Academician Bogoslav Šulek on the foundation of many years of research, published by the Yugoslavia Academy of Sciences and Arts in 1879. It is a synthesis of the whole of the nomenclature of plants of that time, including cultivated plants, with the numerous varieties also mentioned. The second work Agriculture of Dalmatia in the Past or Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti was written at the end of the 1930s and early 1940s by agricultural expert Stanko Ožanić, and published posthumously in 1955. The author provides information about the varieties and breeds of Dalmatia, somewhat terse though it may be. Investigation of agrobiodiversity is conducted primarily within the context of natural history and natural history technical sciences: biology, ecology, agriculture, biotechnology, veterinary science, pharmacy, forestry, as well as the social sciences, primarily ethnology. Needing to be stressed here is a unique publication Collected papers for the Life of the People and Customs of the South Slaves (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena), which the Academy of Sciences and

Arts started publishing in 1896. The instruction Foundation for collecting and study material about the life of the people (Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu) of 1897, by the editor the ethnologist Ante Radić, gives a detailed list of all elements for research into the ethnological heritage, including breeds and varieties, as well as wild plants in use. As a result numerous works appeared, today of incalculable value, a kind of ethno-monograph. For Dalmatia, particularly important are Poljica – life and customs of the people (Poljica – narodni život i običaji) by the Rev. Frano Ivanišević, published in part numbers from 1903 to 1906 and Life and customs in Runovići, a parish in the Imotski region (Život i običaji u Runovićim, jednoj župi Imocke krajine), started in 1924, finished in 1937 and first published only in 1993.

entomologist Petar Novak, on the basis of many years of experience, gives an account of the species of beetles collected on given plant species, either bred on them or collected on tilled fields, as well as in the dung of domestic animals and the like. It should be said that only coleopterans are dealt with in this work, while there was no study and synthesis of other faunistic groups for the area of Dalmatia, either for given crops or for taxonomic groups, or for individual biogeographical regions.

In more recent times, molecular biology techniques are used more and genetic research is being carried out into some of the varieties and populations of crop plants. With respect to Dalmatia, most explored is the grape vine, and to an extent the olive tree, while other crops are not yet comprehended.

The varieties of olives in Dalmatia were dealt with in most detail by Stjepan Bulić in the work Material for a study of Dalmatian elaiography (Građa za dalmatinsku elajografiju) of 1921, in which he publishes data that he collected between 1889 and 1910. He lists 101 varieties of olive, and over 200 synonyms. In the period from 1989 to 1910, the distinguished expert Pavel Bakarić published a series of papers and books about olive landraces of the islands of Lokrum, Mljet, Korčula and the Elaphites, as well as the areas of Pelješac, Konavle and Dubrovačko primorje. In the last few years, publications about olive landraces of individual areas of cultivation have appeared in greater numbers.

Information about agrobiodiversity in the broader sense is scattered around numerous specialised botanical, entomological and other zoological papers and reports about the appearances of some pests. Still, it is worth pausing on the work Applied Entomology (Primijenjena entomologija) in three books, which was published from 1950 to 1956 by Professor Željko Kovačević. Particularly important is the second book, Agricultural pests (Poljoprivredni štetnici) in which the pests of farm crops are systematically taxonomically analysed. In the work Beetles of the Adriatic Coast (Kornjaši jadranskog primorja) published by the Academy in 1952, the author,

The range of grapevine varieties in Dalmatia has been covered excellently in the excellent work Dalmatian Ampelography (Dalmatinska ampelografija), which was produced on the basis of many years of research by Stjepan Bulić. Although the book was completed in 1925, it was not published until 1949. It established in Dalmatia more than 300 varieties of grape vine and over 1 000 synonyms. Viticulture specialist Zdenko Turković in 1952 published his Ampelographic Atlas (Ampelografski atlas), with outstanding drawings by his wife, Greta Turković, and in 2003 this Atlas was substantially supplemented, particularly with

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

69

Sortiment masline Dalmacije najdetaljnije je obradio Stjepan Bulić u djelu Građa za dalmatinsku elajografiju iz 1921. godine, u kojem objavljuje podatke koje je prikupio u razdoblju od 1889. do 1910. godine. Navodi 101 sortu maslina te preko 200 sinonima. U razdoblju od 1989. do 2007. godine naš istaknuti stručnjak Pavle Bakarić objavio je seriju radova i knjiga o izvornim sortama masline otoka Lokruma, Mljeta, Korčule i Elafita, te područja Pelješca, Konavala i Dubrovačkog primorja. Zadnjih godina pojavljuje se sve više publikacija o izvornim sortama maslina pojedinih naših uzgojnih područja. Sortiment vinove loze na području je Dalmacije vrlo dobro obrađen zahvaljujući vrhunskom djelu Dalmatinska ampelografija koje je na osnovi dugogodišnjih istraživanja izradio Stjepan Bulić. Iako je knjiga dovršena još 1925. godine, publicirana je tek 1949. U njoj je za područje Dalmacije utvrđeno preko 300 sorti vinove loze s preko 1 000 sinonima. Vinogradarski stručnjak Zdenko Turković objavio je 1952. godine Ampelografski atlas s izvanrednim crtežima koje je izradila njegova supruga Greta Turković, a 2003. godine ovaj Atlas je značajno dopunio, posebno s dalmatinskim sortama, profesor vinogradarstva na Agronomskom fakultetu Nikola Mirošević. Sortiment ostalih voćnih vrsta Dalmacije objavljen je u brojnim specijalističkim radovima. Ipak, treba istaknuti monografiju Smokva iz 1989. godine koju je napisao Pavle Bakarić sa suradnicima, s detaljno navedenim sortimentom i sinonimijom. Svojevrsnu sintezu voćarstva Dalmacije daje profesor voćarstva na Agronomskom fakultetu Ivo Miljković u djelu Suvremeno voćarstvo iz 1991. godine, u kojemu navodi veći broj izvornih sorti trešnje, maraske, bajama, smokve, nara, rogača, agruma, ali i masline.

70

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Već spomenuti S. Ožanić objavljuje još 1902. godine u Zadru djelo Povrtljarstvo. Međutim, iako je djelo vrlo obimno te osim povrtnica obuhvaća i neke aromatične i ljekovite biljke, pa čak daje i detaljan tadašnji sortiment, dosta šturo obrađuje autohtone sorte povrtnica Dalmacije. Ipak, u djelu Najvažnije vrsti povrća i njihovo gajenje na Primorju objavljenom 1938. godine daje već detaljniji prikaz. Stručnjakinja iz Instituta za jadranske kulture u Splitu Marija Znidarčić je početkom 60-ih godina 20. stoljeća iz populacije autohtonih povrtnica selekcionirala endiviju dalmatinsku kopicu te ranu i srednje ranu trogirsku cvjetaču, o kojima objavljuje interna institucijska izvješća. Vrlo zanimljivo nazivlje sorti pojedinih ratarskih i krmnih kultura za područje Dalmacije navode B. Šulek u Jugoslavenskom imeniku bilja, te F. Ivanišević i S. Kutleša u svojim monografijama. Uz njih, treba istaknuti pojedina monografska djela koja agronom Petar Biankini objavljuje u razdoblju od 1882. do 1889. godine u Zadru i Šibeniku o predivom bilju, duhanu i buhaču te njihovu sortimentu. Osnovni sortiment ratarskih kultura daje S. Ožanić u djelu Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti. Ipak, najopsežnija istraživanja izvornih ratarskih sorti i populacija provodi profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu Alojz Tavčar, koji polovicom 20. stoljeća vrši sustavna sakupljanja sjemenskog materijala na području Dalmacije te postavlja proizvodne pokuse u Arboretumu Trsteno kod Dubrovnika. Iako objavljuje brojne godišnje izvještaje, nedostaje završna sinteza ostvarenih rezultata. Ukrasno bilje obrađuje spomenuti P. Biankini u djelu O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća dovršenom početkom 1886., objavljenom u Šibeniku, a tiskanom u Dubrovniku 1888. godine. Radi se o vrlo

opsežnom djelu na preko 1 100 stranica, koje predstavlja pravi biser u našoj poljoprivrednoj literaturi, u kojem se dobrim dijelom obrađuju i izvorne ukrasne kulture Dalmacije uz navedene tradicionalne metode uzgoja. Podaci o pasminskoj strukturi Dalmacije publicirani su po brojnim specijalističkim radovima, a posebno se ističe profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu Albert Ogrizek s više radova i monografskih djela. Brojne podatke daje S. Ožanić u djelu Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, te grupa autora u djelu Specijalno stočarstvo objavljenom 1958. godine. Novije sinteze daju najprije Šandor Horvath 1996. godine u djelu Hrvatske baštinjene pasmine te Staro blago-novi sjaj iz 2003., kao i grupa autora u Katalogu pasmina Republike Hrvatske, objavljenom 2002. godine te u Enciklopediji hrvatskih domaćih životinja iz 2003. Najnovija sinteza stanja i ugroženosti izvornih pasmina Hrvatske objavljena je u Zelenoj knjizi izvornih pasmina Hrvatske iz 2011. godine.

Dalmatian varieties, by viticulture professor at the Agriculture Faculty Nikola Mirošević. Studies of the assortment of other fruit species in Dalmatia have been published in numerous specialised works. Nevertheless, worth pausing on is the monograph The Fig (Smokva) of 1989, written by Pavle Bakarić et al., with varieties and synonyms listed in detail. A synthesis of fruit growing in Dalmatia was provided by Agriculture Faculty fruit growing professor Ivo Miljković in his Contemporary Fruit Growing (Suvremeno voćarstvo) of 1991, in which he mentions a large number of landraces of cherries, marasca black cherries, almonds, figs, pomegranates, carobs, citrus fruits and olives. In 1902, Ožanić, as mentioned earlier, also published in Zadar his Povrtljarstvo (Vegetable Growing). However, although this work is extremely capacious, and covers not only vegetables but some aromatic and medicinal herbs, giving a detailed account of the assortment of the time, it deals fairly briefly with the landrace vegetables of Dalmatia. Yet in the work Most important species of vegetables and their cultivation in the maritime region (Najvažnije vrsti povrća i njihovo gajenje na Primorju) published in 1938 in Split he provides a more detailed survey. In the early 1960s, an expert from the Institute of Adriatic Crops in Split, Marija Znidarčić , from the population of landrace vegetables selected the endive, Dalmatinska Kopica and early and medium early Trogir cauliflower, concerning which she published an internal report for the institution. A very interesting nomenclature of some arable and fodder crops in the area of Dalmatia was quoted in Sulek’s Jugoslavenski imenik bilja and by F. Ivanišević

and S. Kutleša in their monographs. Also needing acknowledgement are some monographic works that were published by agronomist Petar Biankini in the period from 1882 to 1889 in Zadar and Šibenik on fibre plants, tobacco and pyrethrum and the assortment. The basic assortment of arable crops was listed by Ožanić in his work Agriculture of Dalmatia in the Past (Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti). However, the most extensive research into landrace arable varieties and populations was carried out by Alojz Tavčar, professor of the Agriculture Faculty in Zagreb, who in the middle of the 20th century carried out systematic collecting of seeds in Dalmatia and set up production experiments in the Trsteno Arboretum by Dubrovnik. Although he published numerous annual reports, any concluding synthesis of the results is wanting.

Croatian inherited breeds (Hrvatske baštinjene pasmine) and in Old Livestock – A New Lustre (Staro blago-novi sjaj) of 2003 and then in a work of several hands Catalogue of Breeds of the Republic of Croatia (Katalog pasmina Republike Hrvatske), published in 2002 and in Encyclopaedia of Croatian Domestic Animals (Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja) of 2003. The most recent synthesis of the state of and threat to landrace breeds in Croatia was published in Green book of original breeds of Croatia (Zelena knjiga izvornih pasmina Hrvatske), 2011.

In the work The cultivation and care of flowers, ornamental shrubs and trees (O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća) at the beginning of 1886 and published in Šibenik although printed in Dubrovnik in 1888 Biankini discussed ornamental plants. This is an extremely copious work containing over 1100 pages, a real jewel in our agricultural literature, in which to a large extent he deals with landrace ornamental plants in Dalmatia with the traditional methods of cultivation. Details of the structure of breeds in Dalmatia were published in numerous specialist works. Particularly to the fore is professor of the Agriculture Faculty in Zagreb Albert Ogrizek who had numerous papers and monographs. Ožanić provided many data in his Agriculture of Dalmatia in the Past as did a group of authors in Special Livestock Husbandry (Specijalno stočarstvo) published in 1958. More recent syntheses were given first of all by Šandor Horvath in 1996 in

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

71

a.10 Sorte i pasmine Dalmacije, osnova tradicijskih proizvoda Varieties and breeds of Dalmatia, the foundation of traditional products

Hvarska čipka izrađena od niti agave, hrvatska kulturna baština Hvar lace made of agave fibres, part of the cultural heritage of Croatia Foto: Ana Peraica

“Velika prilika Dalmacije je u stvaranju vlastite ekonomske niše kroz ekološki uzgoj i proizvodnju izvornih i tradicijskih proizvoda premijske kvalitete.”

L

okalni tradicijski kultivari te staništa tradicionalnih maslinika, vinograda, vrtova, voćnjaka i oranica sve su ugroženiji i nestaju. Naime suvremena industrijska poljoprivreda traži namjenske hibridne kultivare i velike proizvodne cjeline kod kojih nema mjesta za zajednice koje se razvijaju uz manje, mozaički raspoređene površine, za travnjake, šumarke, međe, poljske putove, pašnjake i lokve. Intenzivna primjena pesticida (u stvari biocida) kakvu zahtijevaju suvremene sorte i hibridi, bitno smanjuje korovnu i ruderalnu floru, ali istodobno uništava i gotovo svu prateću faunu. Dok neke kulture u Dalmaciji, kao što su maslina, vinova loza, mandarina i jagoda, doživljavaju pravu renesansu ili se znatno povećavaju površine pod njihovom proizvodnjom, druge doživljavaju kataklizmu. Površine s tradicijskim krmnim kulturama kao što su kukuruz, ječam, zob, lucerka, djeteline, sirak, sikirica, lupina, stočna mrkva, kelj, repa i rotkva, uslijed smanjenja stočnog fonda, gotovo su nestale, a još je gore s industrijskim kulturama kao što su duhan, lan i konoplja te buhač i brnistra u uzgoju.

“A great opportunity for Dalmatia lies in the creation an economic niche of its own through ecological cultivation and the production of premium quality landrace and traditional products.”

74

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Velik broj tradicijskih sorti i pasmina Dalmacije nalazi se u neravnopravnoj, ali i strateški neodgovornoj tržnoj utakmici s industrijskim kultivarima. Nisu samo nestale s proizvodnih površina, već su dijelom izbrisane i iz Sortne liste, a uskoro će biti i iz našeg kolektivnog pamćenja. Danas potpuno nepoznato zvuče sorte krumpira bilač, ruževac, škuljevac; kukuruz brnda, činkvatin, morac; ječmovi spasitelj i golić ili raznoliki drevni pirevi, prethodnici plemenitih pšenica te konačno i same pšenice. Međutim bez hitne akcije uskoro će nepoznate postati i neke naše izvorne sorte maslina, smokava, rogača, bajama, višnje maraske, limuna, naranči i

šipka, a koje su još donedavno bile dio Sortne liste (krvavica, paštrica, bružetka, lopudka, knez črnomir, čarski kasni bajam, poljička maraska, komiški, korčulanski i šipanski rogač, šerbetaš i dubrovački rani šipak). Poljoprivredne proizvode Dalmacije možemo podijeliti na prehrambene proizvode, preciznije hranu i pića te neprehrambene proizvode. U okviru hrane široka je i raznovrsna paleta proizvoda: brašno i pekarski proizvodi, jestiva ulja, kvasina (ocat), masline i prerađevine od maslina, prerađevine voća – suho i ušećereno voće, kompoti, pekmezi, džemovi, marmelade, prerađevine povrća – suho povrće, koncentrati, ukiseljeno povrće, povrće u ulju, zatim meso i mesne prerađevine, mlijeko i mliječni fermenti, sir te med i proizvodi na bazi meda te ostali pčelinji proizvodi. Pića Dalmacije su sokovi, vina i desertna vina, destilati odnosno razne rakije i likeri te fermentati. Maraskin višnjik gusti je domaći sok od maraske. Uz njega se tradicionalno proizvodi sok od šipka te sok od aromatičnog bilja. Čuvena su dalmatinska bijela i crna sortna vina, ali i desertno vino prošek. Brojni su destilati, a maraskino, dalmatinska lozovača, travarica, orahovica, rogačuša, mirtovača, smrikovača te likeri od gorke naranče, nešpole, žižule, čak i plodova košćele (Celtis australis), tek su djelić bogate ponude. Tko još nije čuo za dalmatinski pršut, kaštradinu, paški i dubrovački sir, dalmatinske suhe smokve, viške rogače? Manje su poznati, čak i pomalo zaboravljeni: župski baškot, poljički soparnik, džem od svježih smokava, viški hib ili hjib, arancini, kotonjata, rakija od cvijeta kadulje, crna rakija od plodova mirte, liker od gorke naranče, ljutika, kapulica ili matar u kvasini, sir iz mišine i brojni drugi proizvodi.

T

raditional local cultivars and the habitats of the traditional olive groves, vineyards, gardens, orchards and ploughland are increasingly under threat and tending to disappear. Contemporary industrial agriculture seeks special purpose hybrid cultivars and large production units, in which there is no room for communities that develop alongside smaller surfaces deployed in a mosaic pattern, no room for grasslands, copses, boundaries, field paths, pastureland and pools. The intensive application of pesticides (biocides, in actually fact) of the kind that are required b contemporary varieties and hybrids essentially reduces weed and ruderal flora, and at the same time destroys almost the whole of the accompanying fauna. While some crops in Dalmatia, such as the olive tree, vine, mandarins and strawberries are undergoing a renaissance and the area devoted to the cultivation of them is being much enlarged, others are disaster areas. Land with the traditional fodder crops, such as maize, barley, oats, lucerne, clover, sorghum, goat pea, lupins, fodder carrot, kale, turnip and radish, as a result of a reduction in the herds, have practically disappeared, and the situation is even worse with industrial crops such as tobacco, flax, hemp, pyrethrum, and gorse. A large number of traditional varieties and breeds in Dalmatia find themselves in an unequal and strategically irresponsible race with industrial cultivars. Not only have they actually disappeared from the productive land, but they have been partially expunged from the Variety List, and will soon be gone from our collection memory. Today the potato varieties Bilač, Ruževac, Škuljevac sound completely unknown; as do the maize varieties Brnda, Činkvatin, Morac and the barley Spasitelj and Golić or various ancient spelts, precursors of

the finer wheats and, ultimately, varieties of wheat itself. Without urgent action some of our landraces of olives, figs, carob, almonds, marasca cherries, lemons, oranges and pomegranates will also become unknown, varieties that were still a short time ago part of the Variety List (Krvavica, Paštrica, Bružetka, Lopudka, Knez Črnomir, Čar Late Almond, Poljica Marasca, Komiža, Korčula and Šipan Carob, Šerbetaš Pomegranate and Dubrovnik Early Pomegranate)

Who has not heard of Dalmatian pršut (raw ham), cured mutton, cheese from Pag and Dubrovnik, Dalmatian dried figs, Vis carob? Perhaps a little less known, even forgotten are local specialities like Župa cookies, Poljica chard pie, fresh fig jam, Vis fig flatcake, candied orange peels, quince paste, sage flower brandy, black brandy from myrtle fruits, Seville orange liqueur, shallots, onions or rock samphire in vinegar, cheese out of a lambskin and many other products.

The agricultural products of Dalmatia can be divided into food products, i.e. food and drink, and nonfood products. There is a broad and diverse range of products under the heading of food: flour and bakery products, edible oils, vinegar, olives and olive products, fruit processed in various ways – dried and candied, bottled, jam and jelly, then vegetable products – dried vegetables, concentrates, pickles, vegetables in oil, meat and meat products, milk and fermented milk products, cheese, and honey and products deriving from honey and other apiary products.

Particularly worth highlighting is the rich and diverse traditional cooking and the traditional foods of Dalmatia, into which go not only the landrace varieties and breeds, but also examples of wild flora and fauna, particularly wild herbs. Non-food products include various groups, from pharmaceuticals, natural pigments, aromas, tobacco products, dyes and other things, to use objects such as clothing and footwear, lace, bags, baskets, lobster pots, leather products – lambskin bags, belts, honey and wax products, brushes and brooms and many other use objects: jewellery, instruments, kitchen and household equipment and many other things.

The beverages of Dalmatia are juices, wines and dessert wines, distillates or various brandies and liqueurs and fermentations. Marasca cherry is a thick homestyle juice of marasca cherries. Alongside, traditionally produced juices are from pomegranate and aromatic plants. There are famed Dalmatia red and white wines, as well as the dessert wine, Prošek. There are also many distilled spirits, called Maraskino, Dalmatinska Lozovača, Travarica, Orahovica, Rogačuša, Mirtovača, Smrikovača (respectively, cherry brandy, grappa, herb grappa, walnut liqueur, carob and myrtle and juniper liqueurs); then come liqueurs from bitter oranges, medlars, jujuba, even the fruits of the nettle tree (Celtis australis); these are just part of the extensive range.

Just how old the tradition of production of individual Dalmatian products might be is hard to judge. Strabo praised the wine of Vis in the 1st century BC; honey from Šolta, alongside that from Mt Hymettus by Athens, was said in the 1st century by Pliny the Elder to be the best in the world. On the markets of the Roman Empire, they sold Dalmatian cheese. Maraschino sent the name of Zadar around the world, and it was sought by crowned heads. This interesting and absolutely laudable tradition certainly needs scientific and expert study. It is also essential to find and renew the ancient recipes for food

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

75

Posebno treba istaknuti bogatu i raznovrsnu dalmatinsku tradicionalnu gastronomiju i tradicionalna jela u čiju pripremu su osim izvornih sorti i pasmina često uključeni i pripadnici divlje flore i faune, a posebno brojno samoniklo jestivo bilje. Neprehrambeni proizvodi obuhvaćaju raznovrsne skupine, od farmaceutskih proizvoda, prirodnih boja, aromata, duhanskih proizvoda, bojadisera i drugog, sve do uporabnih predmeta kao što su odjeća, obuća, čipke, torbe, košare, vrše, kožni predmeti – mišine, remenje, medičarsko-svjećarski proizvodi, metle i četke te brojni ostali uporabni predmeti: nakit, instrumenti, kuhinjski i kućni pribor te brojni drugi. Koliko je drevna tradicija proizvodnje pojedinih dalmatinskih proizvoda, teško je i povjerovati. Viška vina hvalio je Strabon još u 1. stoljeću prije Krista, a šoltanski med je uz himetski kod Atene Plinije stariji u 1. stoljeću isticao kao najbolji na svijetu. Na tržnicama Rimskog Carstva prodavao se dalmatinski sir. Po maraskinu se u svijetu čulo za Zadar i Dalmaciju, a tražile su ga i pile okrunjene glave. Ovu zanimljivu i hvalevrijednu povijesnu tradiciju treba još svakako znanstveno i stručno obraditi. Također, neophodno je pronaći i obnoviti prastare recepture jela, pića i izvornih proizvoda te ih ponovo uz primjerenu promociju i priznanje uvrstiti u današnju gastronomsku ponudu Dalmacije, vratiti ih u etno- i ekosela, u konobe i kužine, ali zašto ne u određenoj mjeri i u naše hotele. Proizvodi od tradicijskih izvornih sorti i pasmina: prerađevine proizvedene od ratarskih i industrijskih kultura, povrća i voća te izvornih pasmina predstavljaju premijske proizvode koji se na tržište plasiraju

76

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

po posebnim cijenama, ali i s garancijom geografskog porijekla i izvornosti te osobite kvalitete. S tom je namjerom potrebno izvršiti katalogizaciju tradicijskih poljoprivrednih proizvoda uz prijedloge za daljnja istraživanja, menadžmentsko planiranje, poticanje proizvodnje, promociju, zaštitu izvornosti i drugo. U Dalmaciji poljoprivredna proizvodnja na kršu, s tek nešto više od deset posto udjela poljoprivrednog zemljišta, na kamenitim, skeletoidnim tlima u uvjetima bezvodice i suša, na udaru jakih vjetrova, ljetnih sparina i zimskih hladnoća i nije moguća bez otpornih i prilagođenih kultivara koje smo stvorili tijekom proteklih tisućljeća. Potrebno je izraditi plan upravljanja (menadžment-plan) i očuvanja izvornih pasmina i sorti zasvaki pojedini kultivar, a za one komercijalno zanimljive proizvesti sjeme, sadnice i mlade životinje. Dalmacija nema potencijal, ali ni potrebu sudjelovati u globalnoj, svjetskoj tržišnoj utakmici poljoprivrednih proizvoda i industrijski proizvedene hrane. Njena je velika prilika u stvaranju vlastite ekonomske niše kroz ekološki uzgoj i proizvodnju izvornih i tradicijskih, prepoznatljivih poljoprivrednih proizvoda, koje gotovo da i ne mora izvoziti, već ih može plasirati kroz domaću potrošnju i turizam. Ekološki uzgoj tradicijskih sorti i pasmina te proizvodnja tradicijske i ekološke hrane na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima u Dalmaciji, održat će ruralni prostor Dalmacije, ali i upotpuniti i obogatiti sve vidove ruralnog turizma. Upravo ta vrsta turizma dobiva danas sve više na snazi i važnosti. Gosti i posjetitelji traže istinske lokalne vrijednosti i običaje, originalnu tradicijsku gastronomsku ponudu bez primjesa i dodataka globalističkog i monokulturnog

zapada. Traži se i bio- i agroraznolikost, očuvana i autentična povijesna i kulturna baština. Dosljednost vlastitoj tradiciji i onome što nam je priroda sama podarila te kult vlastitih čuvenih i čuvanih proizvoda nastalih uz čovjekovu plemenitu intervenciju može i treba postati nezaobilazan segment svakodnevnog života, ali i cjelokupne turističke ponude. Povratak gotovo zaboravljenih okusa i mirisa u tradicionalnu dalmatinsku gastronomiju kao djela mediteranske nemoguć je bez poljoprivrednika i zelenih poduzetnika koji su u agrobioraznolikosti prepoznali svoju priliku za iskorak u novu poslovnu dimenziju i razvoj. Sorta ili pasmina koja je sada zanemarena i čini nam se nevažna može već sutra postati itekako dragocjena i potpuno nezamjenjiva. No to je moguće samo uz uvjet da, bez iznimke, očuvamo od nepovratnog gubitka sve one izvorne i tradicijske sorte i pasmine koje su nam još preostale. Ova genetska raznolikost ima neprocjenjivu vrijednost i ulogu u sve osjetljivijem opstanku cjelokupne svjetske, a posebno ruralne populacije, kao i brojnih ekosustava. U svjetlu trenutačnih velikih globalnih ekoloških, klimatskih, socijalno-ekonomskih i kulturno-duhovnih promjena, agrobioraznolikost je jedna od malobrojnih preostalih slamki koja omogućuje spas i sigurnost čovječanstvu u opskrbi hranom.

and drinks and original products, and include them, with appropriate marketing, into the fare of Dalmatian tables, put them back into the ethno and eco villages, into the cellars and kitchens, but also, why not, to a certain extent, to the hotels. Products from landrace varieties and breeds; processed from arable and industrial crops, fruit and vegetables and landrace breeds are premium products that are marketed with special prices, and a guarantee of geographical origin, authenticity and particular quality. It is accordingly necessary to catalogue additional agricultural products, with proposals for further research, management planning, production incentives, promotion, protection of authenticity and so on. In Dalmatia agricultural production on the karst, with just more than ten percent of cultivable land, on stony and skeletal soils, in conditions of drought and aridity, exposed to strong winds, sweltering summers and winter colds is not possible without the resistant and adapted cultivars that we have created during the past millennia. It is needful to draw up a management plan and a plan to keep up the landraces, both animal and plant, and for those that are commercially interesting, to produce both seeds and seedlings as well as young animal. Dalmatia has no chance of taking part in the global market competition of agricultural products and industrially produced food, and no need. Its great opportunity is in creating its own economic niche through ecological cultivation and the production of authentic, traditional, distinctive agricultural products, which hardly even need exporting and can be sold through domestic consumption and the tourist industry.

Ecological cultivation of traditional varieties and breeds, and production of traditional and ecological food on family farms in Dalmatia will keep up the rural space of Dalmatia, and will also supplement and enrich all forms of rural tourism. This kind of tourism is today gaining in importance and strength. Visitors and customers seek genuine local values and customs, original fare on the tables, without admixtures and additions of the west with its globalisation and monocultures. Bio- and agrodiversity is sought, an authentic and well preserved historical and cultural heritage. Being true to our own tradition and to what nature has itself bestowed upon us, and the cult of one’s own celebrated and well-guarded products, created with the noble intervention of man, can and should become a not-to-be-missed part of everyday life and the whole of the tourist product.

In the light of the current great global ecological, climatic, socio-economic as well as cultural and spiritual changes, agrobiodiversity is one of the very remaining straws that enable the salvation of mankind and its security in the supply of food.

The return of almost forgotten scents and savours to the traditional Dalmatian gastronomy, which is part of that of the Mediterranean as a whole, is impossible without farmers and green entrepreneurs who have identified agrobiodiversity as their door into a new business dimension, new development. A variety or breed previously neglected and seemingly unimportant can tomorrow become very valuable and completely irreplaceable. But this is possible only if we preserve from irretrievable loss all those landrace varieties and breeds that remain to us, without exception. This genetic diversity has incalculable value and a vital role in the increasingly vulnerable survival of the whole of the world population, particularly the rural population, as well as of many ecosystems.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

77

a.11 Osobna prirodoslovna karta Dalmacije i Hrvatske

A physicogeographical ID of Dalmatia and Croatia

Delta Neretve, oaza bioraznolikosti i krajobrazne ljepote. Posljednjih desetljeća osobito ugrožena intenzivnom poljoprivredom. The Neretva Delta, oasis of biodiversity and landscape beauty. In the last few decades it has been particularly under threat from intensive agriculture. Foto: Ivo Pervan

Dalmacija

Broj županija

4

Površina kopna

12 673 km

2

Površina ukupno

35 780 km

2

Površina obalnog mora

23 107 km2

Broj stanovnika (gustoća)

861 482 (68/km2)

Najveći grad (broj stanovnika)

Split (188 694)

Broj otoka, otočića, hridi i grebena (km2)

926 (1 770 km2)B

Obalna linija (km)

Najveći otok (km2)

21

56 594 km2 31 067 km2 87 661 km2

4 437 460 (78,4/km2)

Zagreb (779 145)

4 324 km

5 835 km (6 116 km)A

Brač (394,6 km2)

Krk, CresC (405,8 km)

1 246 (3 259 km2)

Najviši vrh (m)

Dinara (1 831 m)

Dinara (1 831 m)

Najdulja rijeka cijelim tokom u Hrvatskoj (duljina)

Cetina (101 km)

Kupa (296 km)

Najveće jezero (km2)

Vransko jezero (30,7 km2)

Vransko jezero (30,7 km2)

Najdulja špilja (duljina)

Kotluša špilja (4 507 m)

Najveće krško polje (km2)

Imotsko polje (95 km2)D

Najdulja rijeka (ukupna duljina /duljina u Hrvatskoj)

Najdublja jama (dubina)

Broj staništa

Zaštićene površine (udjel ukupne površine) Broj zaštićenih područja

Neretva (225 km/22 km)

Jama Mokre noge (-831 m)

Broj krajobraza

F

Dunav (2 857 km/188 km)

Sustav Lukina jama − Trojama (-1 431 m)

Jamski sustav Kita Gaćešina – Draženova puhaljka (27 802 m)

Ličko polje (465 km2)E

8

16

2 060,4 km² (5,76%)

6 967,8 km² (7,95%)

oko 500 131

Broj nacionalnih parkova

4

Broj regionalnih parkova

-

Broj parkova prirode

5

Prema Kovačić i sur., 2008. Procijenjena površina. C Otoci Krk i Cres imaju istu površinu. D U Hrvatskoj se nalazi 45 km2. E Skupina od pet polja (Lipovo, Kosinjsko, Pazarišno, Brezovo i Gospićko). F Uključujući preventivno zaštićena područja. A B

80

Hrvatska

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

> 600 461 8

11 2

Number of counties

Dalmatia

4

Land area

12 673 km

2

Total area

35 780 km

2

Coastal sea area Population size (density)

Biggest city (population)

23 107 km2 861 482 (68/km2)

Split (188 694)

Croatia

21

56 594 km2 31 067 km2 87 661 km2

4 437 460 (78,4/km2)

Zagreb (779 145)

Coastline (km)

4 324 km

5 835 km (6 116 km)A

Biggest island (km2)

Brač (394,6 km2)

Krk, CresC (405,8 km)

Number of islands, islets, rocks and reefs (km2)

926 (1 770 km2) B

1 246 (3 259 km2)

Highest peak (m)

Dinara (1 831 m)

Dinara (1 831 m)

Longest river with the whole of its course in Croatia

Cetina (101 km)

Kupa (296 km)

Biggest lake (km2)

Vransko jezero (30,7 km2)

Vransko jezero (30,7 km2)

Longest cave (length)

Kotluša špilja (4 507 m)

Biggest karst polje (km2)

Imotsko polje (95 km2)D

Longest river (total length/ length in Croatia)

Deepest pothole (depth)

Number of landscapes

Neretva (225 km/22 km)

Jama Mokre noge (-831 m)

6 967,8 km² (7,95%)

131

Number of regional parks

Ličko polje (465 km2)E

2 060,4 km² (5,76%)

Number of protected areas F Number of nature parks

Cavern system Kita Gaćešina – Draženova puhaljka (27 802 m)

16

oko 500

Number of national parks

System Lukina jama − Trojama (-1 431 m)

8

Number of habitats

Protected areas (ratio to total area)

Dunav (2 857 km/188 km)

4

5

-

> 600 461 8

11 2

After Kovačić et al., 2008. Estimate. C The islands Krk and Cres are the same in area. D 45 km2 in Croatia E A group of five poljes (Lipovo, Kosinjsko, Pazarišno, Brezovo and Gospićko). F Including preventatively protected areas. A B

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

81

Literatura/ References

Bakarić, P., 1997, Razvitak zadrugarstva u Župi dubrovačkoj do 1941. (Prilog povijesti) Uz 90. obljetnicu zadrugarstva u Župi dubrovačkoj, Zbornik Župe Dubrovačke, 2:131-152, Dubrovnik. Bakarić, P., 2000, Rasadnik Čibača (1908.-1998.), Zbornik Župe Dubrovačke, 3:135-159, Dubrovnik. Bakić, J., 2001, Prehrana korisnika Vele špilje u svjetlu prehrane stanovnika u neolitiku, Izdanja HAD, 20:125-131, Zagreb. Bakran-Petricioli, T., 2011, Priručnik za određivanje morskih staništa u Hrvatskoj prema direktivi o staništima EU, Državni zavod za zaštitu prirode, 1-184, Zagreb.

Defilippis, J., 1997, Dalmatinsko selo u promjenama - Dva stoljeća sela i poljoprivrede Dalmacije, Avium, 1-324, Split.

Balić, M., 1948, Poljoprivreda krša i planinskih krajeva, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-64, Zagreb.

Defilippis, J., 2001, Dalmatinska poljoprivreda u prošlosti, Književni krug, 1-102, Split.

Belamarić, J., Grčić, M. (ur.), 2007, Dalmatinska zagora, nepoznata zemlja, Ministarstvo kulture RH – Galerija Klovićevi dvori, 1-795, Zagreb.

Defilippis, J., 2005, Poljoprivreda i razvoj, Školska knjiga, 1-204, Zagreb.

Borojević, K., Forenbacher, S., Kaiser. T., Berna, F., 2008, Plant use at Grapčeva Cave and in the Eastern Adriatic Neolithic, Journal of Field Archaeology, 33:279-303. Braica, S., 1995, Pučko gospodarstvo, u: Mihovilović, M. (ur.),Otok Hvar: 301-305, Matica Hrvatska, Zagreb. Broxham, E., 2010, Elbarn: European Livestock breeds Ark and Rescue Net, EuroNatur, pp. 67.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Bulić, S., 1949, Dalmatinska ampelografija, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. Colledge, S. & Conolly, J. (eds.), 2007, The Origins and Spread of Domestic Plants in Southwest Asia and Europe, Institute of Archaeology, University College London, 1-446.

Biankini, P.L., 1888, O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća, Gospodarski list, 1-1116, Šibenik.

82

Bulić, S., 1921, Građa za dalmatinsku elajografiju. Poljoprivredno odjeljenje pokrajinske uprave za Dalmaciju, 1-32, Šibenik.

Dubravec, K. & Dubravec, I., 1989, Naše kultivirano bilje, Nakladni zavod Znanje, 1-139, Zagreb. Faber, A., 1984, Tragovi poljoprivrednih djelatnosti u prethistorijsko i antičko doba na zračnim snimkama tla Hrvatske, JAZU, Bilten savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju, 5:24-46, Zagreb. Fortis, A., 2004, Put po Dalmaciji, Marijan tisak, 1-300, Split Franković, M. (ur.), Belančić, A., Bogdanović, T., Ljuština, M., Mihoković, N., Vitas, B., 2008, Crvena knjiga vretenaca, Ministarstvo kulture – Državni zavod za zaštitu prirode, 1-132, Zagreb.

Gizdić, Š., 2004, Dalmatinski zadružni prvijenci, Zadružni savez Dalmacije, Mediteranska poljoprivredna biblioteka, 14:1-190, Split.

Katić, M., 2008, Uloga krških lokava u prethistoriji u svjetlu neolitičkog nalazišta Bliznice kod Gustirne – Općina Marina, Povijest u kršu, 71-75, Zagreb.

Gottstein, S., 2010, Priručnik za određivanje podzemnih staništa u Hrvatskoj prema direktivi o staništima EU, Državni zavod za zaštitu prirode, 1-99, Zagreb.

Kodinec, G., 1951, Povijest domaćih životinja, Školska knjiga, Knjižnica Prirode HPD-a, 26-27:1-114, Zagreb.

Grupa autora, 2012, Podaci PMF - Geografski odsjek, Zavod za fizičku geografiju, Zagreb.

Kolak, I., Šatović, Z., 1996, Očuvanje biljnih genetskih izvora, Sjemenarstvo, 13/5-6:423-432, Zagreb.

Hajoš, D., Vršek, I., Karlović, K., Židovec, V., Morić, S., 2003, Komercijalni uzgoj samoniklih biljnih vrsta, mjera ex situ očuvanja, Sjemenarstvo, 20/12:37-45, Zagreb.

Kovačić, S. i sur., 2008, Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Školska knjiga, 1-558, Zagreb.

Hehn, V., 1877, Kulturpflanzen und Hausthiere in ihrem ubergang aus Asien nach Griechenland und Italien sowie in das ubrige Europa, 3. izdanje, 1-566, Berlin. Huljić, V., 1995, Razvitak zadrugarstva na otoku Hvaru - Od prvih početaka do drugog svjetskog rata-Opći podaci, u: Mihovilović, M. (ur.), Otok Hvar: 305-314, Matica Hrvatska, Zagreb. Ivanišević, F., 2006 (1903.-1906.), Poljica – narodni život i običaji, Društvo Poljičana Sveti Jure, 1-529, Priko. Jardas, I., Pallaoro, A., Vrgoč, N., Jukić-Peladić, S., Dadić, V., 2008, Crvena knjiga morskih riba Hrvatske, Ministarstvo kulture – Državni zavod za zaštitu prirode, 1-396, Zagreb. Jurić, I., 2002, Počeci poljoprivredne proizvodnje na hrvatskom povijesnom području, Agric. Consp. Sci., 67/4:181-193, Zagreb.

Kovačević, Ž., 1952, Primijenjena entomologija Poljoprivredni štetnici, Zagreb. Mihevc, A., Prelovšek, M. & Zupan Hajna, N., 2010, Introduction to the Dinaric Karst, Karst Research Institute ZRC, SAZU, 1-71, Postojna. Miličić, D., 1938, Privredni informator: Zadruga na Primorju, Primorska privredna i zadružna biblioteka, 2:1-164, Split. Mitić, B., Boršić,I., Dujmović, I., Bogdanović, S., Milović, M., Cigić, P., Rešetnik, I. & Nikolić, T., 2008, Alien flora of Croatia: Proposals for standards in terminology, criteria and related database, natura Croatica, 17/2:73-90. More, A., Smith, J., Menđušić, M., Podrug, E., 2008, Project Early farming in Dalmatia: Danilo Bitinj 2004-2005 (Projekt Rano poljodjelstvo i stočarstvo u Dalmaciji: Danilo Bitinj 2004-2005), VAMZ, 40:15-24, Zagreb.

More, A., Smith, J., Menđušić, Zaninović, J., M., Podrug, E., 2008, Project Early farming in Dalmatia: Pokrovnik 2006 (Projekt Rano poljodjelstvo i stočarstvo u Dalmaciji: Pokrovnik 2006), VAMZ, 40:25-34, Zagreb. Mrakovčić, M., Brigić, A., Buj, I., Ćaleta, M., Mustafić, P. & Zanella, D., 2006, Crvena knjiga slatkovodnih riba Hrvatske, Ministarstvo kulture, DZZP, 1-253, Zagreb. Nikolić, T., Topić, J. (ur.), 2005, Crvena knjiga vaskularne flore Hrvatske, Ministarstvo kulture - Državni zavod za zaštitu prirode, 1-693, Zagreb. Nikolić , T. Mitić , B. Ruščić M. & Milašinović B., 2013, Diversity, knowledge and spatial distribution of the vascular flora of Croatia, Plant Biosystems, DOI: 10.1080/11263504.2013.788091 Novak, G., 2001, Prošlost Dalmacije, Golden Marketing, 1-407, Zagreb. Novak, P., 1962, Kornjaši jadranskog primorja, JAZU, 1-521, Zagreb. Ozimec, R., 2006, Domaće životinje i okoliš, Meridijani, 105:66-73, Samobor. Ozimec, R., 2007, Upravljanje okolišem korištenjem izvornih pasmina i sorti, Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine Šibenik, 13.-16. studenog 2007, Knjiga sažetaka: 201-205, Zagreb.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

83

Ozimec, R., 2010, Očuvanje agrobioraznolikosti – nepotrebna obaveza ili oruđe za opstanak? (Agro-biodiversity conservation – unnecessary bind or survival tool?), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:78-79, Zagreb. Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Projektni izvještaj:1-244, Zagreb-Split. Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije - projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:73-74, Zagreb.

84

Hrvatska poljoprivredna agencija/Nacionalni park Krka/ COAST/UNDP/GEF/ Republika Hrvatska, 1-388, Zagreb. Ozimec, R., Matočec, N., Baričević, L., Kučinić, M., 2010, Fimikolni (koprofilni) organizmi Biokova - važnost tradicijskog stočarstva za očuvanje bioraznolikosti (Obligate fimicolous organisms of Biokovo – the importance of traditional cattle breeding to maintain biodiversity), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:75-76, Zagreb. Ožanić S., 1923, Poljoprivreda, Dalmacija. Spomen knjiga, Izdanje o Kongresu Udruženja Jugoslavenskih inženjera i Arhitekta, Jugoslavenska štamparija, Split. Ožanić S., 1927, Poljoprivredni problemi Dalmacije, Jadranska Biblioteka, 5:1-88, Beograd.

Ozimec, R., Katušić, L. (ur.), Bedek, J., Gottstein, S., Jalžić, B., Slapnik, R., Štamol, V., Bilandžija, H., Dražina, T., Kletečki, E., Komerički, A., Lukić, M., Pavlek, M., 2009, Crvena knjiga špiljske faune Hrvatske (Red book of Croatian cave dwelling fauna), Ministarstvo kulture, Državni Zavod za zaštitu prirode, 1-371, Zagreb.

Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije, Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-Split.

Ozimec, R., Marković, D., Jeremić, J. (ur.), Barać, Z., Bedrica, Lj., Čačić, M., Dražić, M., Dadić, M., Ernoić, M., Fury, M., Horvath, Š., Ivanković, A., Janječić, Z., Kezić, N., Mioč, B., Petanjek, D., Poljak, F., Prpić, Z., Sindičić, M., 2011, Zelena knjiga izvornih pasmina Hrvatske (Green book of indigenous breeds of Croatia), Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Državni Zavod za zaštitu prirode/

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R. & Poljak, F., 2002, Hrvatske pasmine domaćih životinja (Croatian Breeds of Domestic Animals), 1-96, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Penzar, B., Penzar, I. & Orlić, M., 2001, Vrijeme i klima hrvatskog Jadrana, Bibliotheka geographia Croatica, 16:1-258, Zagreb.

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., Poljak, F., 2003, Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja, Katarina Zrinski, pp. 240, Varaždin.

Posavi, M., Uremović, M., Kolak, I., Ugarković, Đ., Šatović, Z. & Ernoić, M., 1999, Nacionalna strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (NSAP): Očuvanje raznolikosti kulturnih biljnih vrsta i domaćih životinja u Hrvatskoj, DZZP, Zagreb. Radović, D., Kralj, J., Tutiš, V., Ćiković, D., 2003, Crvena knjiga ugroženih ptica Hrvatske, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, 1-179, Zagreb. Radović, J. (ur.), 1999, Pregled stanja biološke i krajobrazne raznolikosti Hrvatske, Državna uprava za zaštitu prirode i okoliša, 1-151, Zagreb. Šatović, F., 1989, Agrikultura u najstarijoj i antičkoj literaturi, Bilten poljodobra, 37/7-8:163-183, Zagreb. Škegro, A., 1999, Gospodarstvo Rimske provincije Dalmacije, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Zagreb. Šulek, B., 1879, Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, 1-564, Zagreb. Šugar, I., 1990, Latinsko-hrvatski i Hrvatsko-latinski botanički leksikon, JAZU, 1-550, Zagreb. Tkalčec, Z., Mešić, A., Matočec, N., Kušan, I., 2008, Crvena knjiga gljiva Hrvatske, Ministarstvo kulture Državni zavod za zaštitu prirode 1-428, Zagreb. Topić, J., Vukelić, J., 2009, Priručnik za određivanje kopnenih staništa u Hrvatskoj prema direktivi o staništima EU, Državni zavod za zaštitu prirode, 1-376, Zagreb.

Tvrtković, N. (ur.), Janev Hutinec, B., Kletečki, E., Lazar, B., Podnar Lešić, M., Skejić, J., Tadić, Z., 2006, Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Hrvatske, Ministarstvo kulture – Državni zavod za zaštitu prirode, 1-94, Zagreb. Tvrtković, N. (ur.), Antolović, J., Flajšman, E., Frković, A., Grgurev, M., Grubešić, M., Hamidović, D., Holcer, D., Pavlinić, I., Vuković, M., 2006, Crvena knjiga sisavaca Hrvatske, Ministarstvo kulture – Državni zavod za zaštitu prirode, 1-127, Zagreb. Vinceljak-Toplak, M., Kurtela, M., Vršek, I., 1993, Povijesni razvoj i sadašnje stanje u sjemenarstvu i rasadničarstvu. Visiani, R., 1978 (1826), Ogled dalmatinskog bilja (Stirpium Dalmaticarum Specimen), Čakavski sabor, Biblioteka prirodne znanosti, 2 (Reprint):1-207, Split. Vojnović Traživuk, B., 2007, Naši ljudi i krajevi, Etnografski muzej Split, 1-63, Split. Vukelić, J., Mikac, S., Baričević, D., Bakšić, D., Rosavec, R., 2008, Šumska staništa i šumske zajednice u Hrvatskoj – Nacionalna ekološka mreža, Državni zavod za zaštitu prirode, 1-263, Zagreb. Yriarte, C., 1999 (1878), Istra & Dalmacija, putopis, Antibarbarus, 1-239, Zagreb.

Tržnica u Kninu (prema Avelot, 1896.)

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

85

Foto: Ivo Pervan 8 6

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

tradicijske sorte i pasmine dalmacije Specijalni dio

Donje Polje kod Zaljeva Morinje, Šibenik Donje Polje, by Morinja Bay, Šibenik T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

87

Maslina (Olea europaea)

Maslina oblica u Podbiokovlju The Oblica olive in the area underneath Biokovo Foto: Roman Ozimec

Maslina (Olea europaea)

Uvod

“Stablo je masline simbol mira, mudrosti i postojanosti, a takav je i narod ovoga kraja.” (uklesano na spomeniku maslini u Slanom kod Dubrovnika)

“Masno je, maslo nije; zeleno je, žuč nije; slatko je, med nije; grko je, pelin nije.” (anilsam)

“Loza je ka djevojka, maslina ka majka.”

90

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Maslina je voćna vrsta uz koju je usko vezana povijest Mediterana i Mediteranaca. Ova veza traje više tisuća godina, a svi mediteranski narodi imaju svoje priče i legende vezane uz maslinu. Zajednička poveznica svima je maslina kao sveto drvo, slijedom čega je ona simbol mira, mudrosti, snage, pobjede, opstojnosti, napretka, vjernosti i čistoće, ali i simbol ljekovitosti i svjetlosti. Maslina je prisutna u duhovnom, kulturnom i gospodarskom životu Mediterana od samih početaka razvoja civilizacije do današnjih dana.

Legende o maslini i povijest uzgoja Brojne su starogrčke legende vezane uz maslinu. Po njima je prva maslina nastala kad su se Atena, božica mudrosti i inteligencije te Posejdon, bog mora, prepirali oko prevlasti nad gradom Atenom. Nakon svađe postigli su dogovor da Atena pripadne onome tko državi pokloni ljepši poklon. Posejdon je udario o tlo svojim trorogom na što se pojavio konj, a božici Ateni na udarac kopljem o tlo pojavila se maslina, koja

je bila ljepši poklon za državu. Druga legenda kaže da su maslinu u Grčku donijeli Kreti i Daktili, sinovi majke Zemlje, s planine Id koja se nalazi na otoku Kreti. Po Grcima je za širenje masline u svijetu zaslužna golubica. Naime, bogati kralj Anije s otoka Dela koji je osiguravao maslinovo ulje za grčku flotu tijekom opsade Troje (1194.–1184. pr. Kr.) imao je tri kćeri, koje je posvetio bogu Dionizu. Iz zahvalnosti bog je kćerke obdario časnim moćima: prvu Spermu (sperma = sjeme) da sve što dodirne pretvori u žito, drugu Ojnu (oinos = vino) da sve što dotakne pretvori u vino, a treću Elaide (elia = maslina) da sve što dotakne pretvori u maslinovo ulje. Kralj Agamemnon zatražio je da Anijeve kćeri krenu s njim u osvajanje Troje, s čime se Anije nije složio. Agamemnon je naredio Odiseju da ih dovede, međutim tijekom plovidbe one su uspjele pobjeći pa Agamemnon prijeti Aniju ratom. Kćeri su zazvale pomoć boga Dioniza koji ih je pretvorio u golubice. Elaide je maslinu s otoka Dela kao golubica prenijela na sve grčke otoke, a od tada su golubovi na otoku Delu zaštićeni. Na glavu pobjednika olimpijskih igara, osim lovora, stavljao se i vijenac ispleten od maslinovih grančica, a kao nagrada uručivala im se amfora s maslinovim uljem. Maslinovo drvo je čvrsto i izdržljivo, čemu ide u prilog i predaja po kojoj je grčki junak Herkul nosio toljagu od maslinovog drva, a grčki heroj i moreplovac Odisej kolcem izrađenim od maslinovog drva oslijepio Kiklopa. U znak odanosti i vjernosti, Penelopin i Odisejev bračni krevet bio je izrađen od panja masline. Bog poljoprivrede Aristej mediteranske je narode podučavao uzgoju masline, a njega su Nimfe naučile cijepiti pitomu na divlju maslinu. Prema Salonovim zakonima (640.–560. pr. Krista), nazvanim po političaru, zakonodavcu i pjesniku stare Atene te

jednim od sedmorice grčkih mudraca, u Grčkoj je bilo zabranjeno rezanje stabala masline osim za svete obrede, a i tada najviše dva stabla godišnje. Osnutak Rimskog Carstva izravno je vezan uz maslinu. Romula i Rema, osnivače vječnog grada Rima koji su u kovčegu bačeni u rijeku Tiber, voda je izbacila na obalu ispod stabla masline, gdje ih je našla vučica i othranila. Minerva, rimska božica svjetla i mudrosti, svoje najhrabrije vojskovođe ukrašavala je zelenim grančicama masline. Maslina je utkana u brojne biblijske legende. Adam je na samrti molio Gospodina da mu podari obećano ulje milosti te je poslao svoga sina Šeta rođenog poslije smrti sina Abela, kada je Adam imao 130 godina, kako bi u raju pronašao obećano ulje. Šetu se u snu javio anđeo te mu podario tri sjemenke da ih stavi Adamu na usne kada umre. Adam je živio 930 godina, a nakon njegovog ukopa na gori Tabor iz groba su nikle tri biljke: maslina, cedar i čempres. Također, anđeo Gabriel došao je Blaženoj Djevici Mariji navijestiti začeće s grančicom masline u ruci. Kada je Isus ulazio u Jeruzalem, razdragano mnoštvo ljudi bacalo je grančice masline pred njega. Od tog vremena sačuvan je običaj blagoslivljanja maslinovih grančica na blagdan Cvjetnice (početak Velikog tjedna). Blagoslovljene grančice se čuvaju u kući nepunih 11 mjeseci nakon čega se spaljuju, a pepeo svećenik posipa po glavi vjernika na blagdan Čiste srijede ili Pepelnice (početak razdoblja korizme) uz riječi: Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. Posljednje dane svog ovozemaljskog života Isus je proveo moleći se u Getsemanskom vrtu na Maslinskoj gori. Pri crkvenim se obredima maslinovo ulje koristi kod podjele svete Potvrde, kod obreda svećeničkog ređenja, prilikom

obreda posvete novih crkava te kod bolesničkog pomazanja koje se kao sveti sakrament daje umirućima. Maslina je simbol mira, što vuče korijene od biblijskog Potopa. Naime, nakon povlačenja vode golubica je Noi u Arku donijela grančicu masline. Ovo je bio znak ulaska u novu eru, eru mira. Zbog ove je simbolike grančica masline ugrađena na grb Ujedinjenih naroda, a osim na zastavi UN-a, grančica masline nalazi se i na grbu Republike Cipar. Maslina kao kultura u uzgoju je prema procjeni više od 4 000 godina. Najstariji arheološki nalazi o kulturi masline datiraju iz 4. tisućljeća (3500.–3700. godine) prije Krista, a pronađeni su na području Teleylhalt Gasshula, sjeverno od Mrtvog mora. S područja Srednjeg istoka stari su je Babilonci prenijeli u Perziju. Stari Egipćani su maslinu kultivirali pod imenom tat, te je proširili po cijeloj sjevernoj Africi odakle je prenesena na Pirinejski poluotok. O porijeklu masline postoji više teorija. Prema starijim istraživanjima koje je krajem 19. stoljeća proveo Girolamo Caruso, maslina potječe iz unutrašnjosti Azije, a semitska su je plemena prva kultivirala. Nasuprot ovome stoje istraživanja koje je proveo Francesco Francolini (Francolini, 1923) koji navodi da se maslina prvi put kultivirala u području Kanana u Palestini. Utvrđena je značajna sličnost između kultiviranih sorti masline i divljih maslina (Olea oleaster Hoffmanns and Link), zbog čega se divlje masline mogu smatrati roditeljskom grupom kultiviranih sorti. Zahvaljujući lakom načinu vegetativnog umnažanja, izvorne sorte masline sačuvane su do danas na pojedinim mjestima diljem svijeta.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

91

Gospodarski potencijal masline Maslina se uzgaja u umjereno toplom klimatskom pojasu, između 25° i 45°sjeverne zemljopisne širine, a glavnina svjetske proizvodnje (98%) nalazi se danas u području Mediteranskog bazena, pri čemu na zemlje Europske unije (EU) otpada oko 75% svjetske proizvodnje. Osim na ovom području, značajne proizvodne površine nalaze se na obalnom dijelu Crnog mora (Bugarska, Rumunjska, Rusija i Ukrajina) te području SAD-a (Kalifornija), jugoistočne Kine i dijelovima Japana. Osim na sjevernoj zemljinoj hemisferi, maslina se uzgaja i u umjereno toplom pojasu južne hemisfere, između 23° i 43° južne zemljopisne širine, na području Australije, Južnoafričke Republike, Argentine i Čilea. Maslina se danas uzgaja na površini od oko 10 milijuna hektara, a najveće površine su u Španjolskoj (2,3 milijuna hektara), Italiji (2,25 milijuna hektara) te u Tunisu (1,23 milijuna hektara). Na ovoj se površini uzgaja oko 800 milijuna stabala masline (Španjolska 200 milijuna, Italija 185 milijuna, Grčka 133 milijuna, Tunis 52 milijuna stabala). Hrvatska ima tek oko 5,5 milijuna stabala masline na površini od oko 15 500 ha. Maslina se uzgaja radi proizvodnje ulja koja se danas kreće na razini od oko 2,5 milijuna tona. Kao i kod površina i broja stabala, glavni proizvođači maslinovog ulja su: Španjolska, Italija, Grčka, Portugal, Tunis, Australija i drugi. Osim proizvodnje ulja, maslina se uzgaja i radi proizvodnje stolnih maslina, bilo kao crne ili zelene masline. Svjetska proizvodnja stolnih maslina kreće se na razini od oko milijun tona. Prema podacima IOCa (International Olive Council, Madrid), maslinovo ulje predstavlja svega oko 3% svjetske trgovine jestivim

92

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

uljima, a godišnja potrošnja maslinovog ulja kreće se na razini od oko 2,5 milijuna tona, dok je najveći svjetski potrošač ulja Europska unija s oko 1,8 milijuna tona ili oko 72% svjetske potrošnje maslinovog ulja. Prosječna potrošnja maslinovog ulja po glavi stanovnika zemalja EU-a 2011. godine bila je 1,8 kg u Francuskoj, 6,95 kg u Portugalu, 11,9 kg Italija, 13.0 kg u Španjolskoj i 20,7 kg u Grčkoj ( za usporedbu, u Hrvatskoj je tek 1,4 kg).

Maslinarstvo u Dalmaciji Porijeklo masline u našim područjima nije dovoljno razjašnjeno. Prema većem broju autora, maslinu su u Dalmaciju donijeli stari Grci. Tijekom arheoloških iskapanja koja su obavljena u području Vranjica kod Splita pronađene su koštice masline. Uz koštice su pronađeni ostaci školjaka, kosti raznih životinja, koštice drugih plodova, a što nam svjedoči o bogatoj gastronomskoj ponudi stanovnika toga područja. Određivanje starosti koštica (obavljeno u laboratoriju Sveučilišta Branch, Miami, SAD) analizom ugljika-14 pokazalo je da su koštice stare oko 2 880 godina, dakle datiraju iz 9. stoljeća prije Krista. Ova činjenica je promijenila mišljenje o porijeklu masline na našoj obali. Iako ovi nalazi dokazuju da je maslina prisutna i prije dolaska Grka, oni su zaslužni za boljitak maslinarstva kod nas. Stari Rimljani su jako cijenili maslinovo ulje iz naših krajeva. O tradiciji uzgoja masline u rimsko doba svjedoče ville rustice od kojih su neke dobro sačuvane i danas ih možemo vidjeti u Mulinama na otoku Ugljanu, Bijaćima kod Solina, Piramatovcima i Gračacu kod Skradina te u naselju Mogorjelo kod Čapljine u susjednoj Bosni i Hercegovini. U njima se obavljala prerada maslina, grožđa, pšenice i drugih poljoprivrednih kultura koje su bile neophodne za svakodnevni život.

Od dolaska Hrvata, o uzgoju masline nema materijalnih dokaza sve od trinaestog stoljeća. Hrvati su se većinom bavili ratarstvom i stočarstvom te u samom početku nisu prihvatili kulturu masline. Kroz povijest je maslina bila važan čimbenik gospodarskih, kulturnih, vjerskih, tradicijskih i demografskih kretanja. Služila je kao hrana, lijek i izvor svjetla stanovnicima Dalmacije. O važnosti maslinarstva govori i činjenica da je uzgoj maslina naveden u statutima nekih primorskih gradova kao što su: Korčulanski statut (1214.), Statut grada Splita (1335.), Poljički statut (1482.) i drugi. Statutima se propisivala i obveza sadnje određenog broja sadnica masline. Tako u Statutu grada Splita piše da svaki težak koji sadi vinograd u splitskom polju, na području splitskog distrikta ili na otoku Šolti mora posaditi i četiri sadnice maslina na svakom vritu (vrit je 853,24 m2 površine).

Zanimljivo je kako se maslina u 16. stoljeću nije uzgajala na otoku Braču već se maslinovo ulje uvozilo iz pokrajine Puglia u Italiji, o čemu svjedoči izvješće mletačkog senatora Ivana Krstitelja Giustiniania iz sredine 16. stoljeća. Na osnovi ovog je izvješća mletački dužd Jeronim Priolus 27. rujna 1565. bračkom knezu Frani Dandoli uputio dukal (duždevo pismo) u kojem mu između ostaloga nalaže da svu neobrađenu zemlju na otoku dodijeli razumnim težacima koji se obvežu posaditi masline, a divlje masline kalemiti (prenavrnuti). „Maslina je odavna. Otkada se pozna na svijetu čovjek, pozna se i ona“, piše Marko Vrsalović 1901. godine u djelu Maslinarstvo i uljarstvo za puk. Prema saznanjima struke, najstarija maslina u Hrvatskoj, procijenjena na 1 700 godina starosti, nalazi se u Kaštel Novom pored Splita, dok je maslina na Velikom Brijunu procijenjena na 1 600 godina starosti. O povijesti uzgoja masline

govore mnogi napisi: Pogodba između samostana Sv. Marije u Zadru i Vukuše žene Dragutina iz 11. stoljeća; Ugovor između kmeta i feudalca u Zadru iz 1278. godine; Statut grada Splita, 1335. i drugi dokumenti. Maslinarstvo je u Dalmaciji imalo svoje uspone i padove. Kako 1955. navodi S. Ožanić, krajem 18. i početkom 19. stoljeća u području Dalmacije uzgajalo se i do 30 milijuna stabala masline s isto tolikom godišnjom proizvodnjom litara ulja. Prema istom autoru, na otoku Braču proizvodilo se 8 milijuna kg ulja, a u području Kaštela milijun. Nagli pad brojnosti dogodio se zahvaljujući pojavi trsovog ušenca ili filoksere, Viteus vitifoliae (Fitch, 1855) koja je uništila vinograde u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Nastala je velika potražnja za vinima iz naših krajeva koja je rezultirala sječom maslinika i sadnjom vinograda. Početkom 20. stoljeća filoksera je stigla i u naše krajeve te uništila vinograde. Tako je dalmatinski težak ostao bez vinograda i bez maslinika, što je značilo potpuno siromaštvo. Uslijedila su iseljavanja stanovništva Dalmacije u druge dijelove svijeta, a najviše u prekooceanske zemlje: Čile, Argentinu, Australiju i SAD. Od 1945. do 1990. maslinarstvo je nepravedno zapostavljano, što rezultira smanjenjem broja stabala. Uspostavom hrvatske države došli su bolji dani za naše maslinarstvo pa Dalmacija danas broji oko 3,5 milijuna stabala masline. Danas su najvažniji štetnici masline u Dalmaciji maslinina muha (Bactrocera (Daculus) oleae Gmelin) i maslinin moljac (Prays oleae Bernard, 1788) te gljivična oboljenja paunovo oko (Spilocaea oleagina (Cast.) Hughes) i rak masline (Pseudomonas savastanoi Janse). Tijekom dugog razdoblja uzgoja nastao je i veći broj sorti pa na području Dalmacije ima preko četrdeset domaćih sorti masline i isto toliko uvezenih iz drugih

zemalja. Neke od domaćih sorti kao što su oblica, lastovka, levantinka, drobnica i bjelica, vodeće su u gospodarskom smislu. Neke kao karbunčela, krvavica, paštrica, crnica, želudarica, mezanica i uljarica su pak lokalnog značenja. Uz ove dvije postoji i treća skupina sorti koje su zastupljene u veoma malom broju i na pragu izumiranja, kao što su brindićanka, jeruzalemka, kamasa, krivulja i druge.

posljednje su vrijeme vrlo cijenjene i punjene masline (pune se povrćem, sirom, mesom i dr.). Zbog visokog sadržaja vitamina E, maslinovo je ulje iznimno pogodno za zaštitu i obnovu površinskog sloja kože te se stoga ekstra djevičansko maslinovo ulje koristi u kozmetičkoj industriji kao osnova za proizvodnju raznih mirisnih sapuna i kozmetičkih pripravaka (primjerice ulja i mlijeka za zaštitu kože i krema za sunčanje).

Maslina je glavna uljarica koja se koristi u dalmatinskoj kuhinji, a poznata je stara izreka dalmatinskih ribara: Riba pliva tri puta: prvi put u moru, drugi put u maslininom ulju, a treći put u vinu. Važnost masline vidljiva je i u njenoj kompatibilnosti s turizmom, a između ostaloga ima i svoju krajobraznu vrijednost, o čemu piše naš književnik Vladimir Nazor (Vinograd moga oca ovjenčan je vijencem zlatnih maslina). Osim gospodarske, maslina u ovim prostorima ima i svoju duhovnu vrijednost. Kao i kod svih drugih mediteranskih naroda, i u hrvatskom narodu maslina predstavlja simbol mira, mudrosti i čistoće. Duhovna vrijednost masline vidljiva je u korištenju masline i maslinovog ulja u većem broju crkvenih obreda, a između ostalih najvažniji je blagoslov maslinovih grančica na blagdan Cvjetnice koje se poslije blagoslova postavljaju u polja za uspješan urod u tekućoj godini.

Kvaliteta maslinovog ulja pod djelovanjem je dva odvojena čimbenika, genetskog potencijala sorte i utjecaja okolišnih čimbenika uzgoja. Kvalitetu i kategorizaciju maslinovog ulja definiraju Zakon o hrani (NN 46/07) i Pravilnik o uljima od ploda i komine masline (NN 7/09). Prema ovom Pravilniku u Hrvatskoj postoji više kategorija maslinovog ulja: djevičansko maslinovo ulje, rafinirano maslinovo ulje, maslinovo ulje sastavljeno od rafiniranih maslinovih ulja i djevičanskih maslinovih ulja, sirovo ulje komine maslina, rafinirano ulje komine maslina i ulje komine maslina. Najznačajnija kategorija je djevičansko maslinovo ulje koje ima tri kategorije: ekstra djevičansko maslinovo ulje, djevičansko maslinovo ulje i maslinovo ulje lampante. Osim kategorizacije, Pravilnik je propisao i norme kvalitete, odnosno kemijske parametre kvalitete i senzorska svojstva maslinovog ulja. Osnovni kemijski parametri kvalitete su slobodne masne kiseline (SMK), peroksidni broj (PB) i spektrofotometrijsko određivanje u ultraljubičastom spektru (K232 i K270). Pravilnik propisuje i senzorska svojstva maslinovog ulja koja se dijele u poželjna ili pozitivna: okus, miris po plodu masline, pikantnost, gorčina, voćna aroma i druga, te nepoželjna: pljesnivost, upaljenost, octikavost, metalni okus, užeglost i slično. Suvremeni proizvođači maslinovog ulja danas u Hrvatskoj pakiraju ulja u standardnu ambalažu, tamne staklene boce

Danas se maslina uzgaja radi proizvodnje maslinovog ulja koje je veoma cijenjen proizvod u kulinarstvu, prehrambenoj, kozmetičkoj i farmaceutskoj industriji. Prema dostupnim podacima, u 2009. godini u Hrvatskoj se proizvelo 32 592 t ploda od čega je proizvedeno 4 917 t maslinovog ulja. Suvremena mediteranska prehrana nezamisliva je bez maslinovog ulja. Drugi važan proizvod od masline je konzervirana (crna ili zelena) maslina, vrlo cijenjen prilog mnogim delicijama, a u

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

93

i samostalno izrađuju etiketu prepoznatljivu potrošačima visokokvalitetnog ulja. Naša maslinova ulja plasiraju se na tržnicama, u ugostiteljskim i agroturističkim objektima te suvenirnicama. Poseban vid trženja i promocije maslinovog ulja jesu staze maslinovog ulja koje se najčešće vežu uz agroturističke objekte. U brojnim ugostiteljskim objektima nude se različita tradicionalna jela koja se pripremaju s maslinovom uljem. Predstavljanje mediteranske prehrane kao najzdravije pridonijelo je i promidžbi maslinovog ulja. Maslinovo se ulje najčešće koristi kod pripremanja raznovrsnih jela od morske ribe, priloga s blitvom ili špinatom, zelenih salata te raznih kolača kojima je osnovni sastojak maslinovo ulje, kao što je “Diklecijanov vijenac”, nadaleko poznat proizvod Cvite Vukšić iz Solina. Svake se godine na području Dalmacije organizira veći broj natjecateljsko-stručnih manifestacija vezanih uz maslinovo ulje, a najznačajnije su Noćnjak, Maslina Split, Dani masline Zadar, Maslina Brač, Maslina koja život znači Preko, Maslinova ulja hrvatskog juga, Gradovi maslinovog ulja i mnoge druge. Ovdje je potrebno istaknuti grad Split kao Grad maslinovog ulja Mediterana. Inicijativu o mediteranskim gradovima ulja pokrenuta je od strane Međunarodnog vijeća za maslinu iz Madrida. Osim Splita, naslov Grad maslinovog ulja Mediterana nose i gradovi Moura iz Portugala, Jaen iz Španjolske, Kalamata iz Grčke, Nyons iz Francuske, Taounate iz Maroka i niz drugih gradova ulja iz Italije. Valja naglasiti i značaj razvoja ekološkog maslinarstva u Dalmaciji. Površine pod ekološkim maslinicima u svijetu neprestano rastu kao i potražnja za vrhunskim ekološkim maslinovim uljem. Zbog slabe industrijalizacije, a naročito na područjima jadranskih otoka, naše maslinarsko područje izuzetno je pogodno

94

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

za razvoj ekološke proizvodnje. Krajem 2012. godine Hrvatska je brojila oko 800 ha pod ekološkim maslinicima – što je velik skok u odnosu na početnih 2,96 ha iz 2003. – ali još uvijek preskroman doprinos lokalnom i globalnom ekološkom maslinarstvu. Specifičnost uzgoja masline na području ne samo Dalmacije nego cijele naše obale jest uzgoj u zajednici s nekim drugim biljnim i životinjskim vrstama. Zbog pomanjkanja zemljišta, poljoprivrednici su po rubovima parcela sadili stabla masline s visokom krošnjom, a u sredini neku drugu kulturu te su na taj način imali dvije žetve godišnje. Tako je najčešća konsocijacija (zajednica) ona između masline i vinove loze. Uobičajeno je bilo da se vinograd sadi na oraničnim površinama, dok se uz rubne dijelove, gomile kamenja ili zidove sadila maslina. Radi nesmetanog uzgoja vinove loze, stabla masline bila su dosta visoka, što je otežavalo provedbu agrotehničkih mjera u maslinarstvu. Druga isto tako česta zajednica jest maslina i smokva ili maslina i bajam. Ova zajednica posebno je dosta raširena u području Marinskog zaleđa. U tom je području, osim ove zajednice, poznata i zajednica masline, smokve, ječma ili pšenice i bajama. Posebno je zanimljiva zajednica nastala na području otoka Cresa, a radi se o uzgoju masline i ovce. Ova zajednica se dosta raširila i na druge otoke, a sada je najviše u eksploataciji na području otoka Brača. I u ovoj zajednici maslina ima visoko deblo, a ovca u nasadu održava zemljište bez korova i obavlja gnojidbu maslinika.

Okolišni uvjeti i regionalizacija uzgoja masline u Dalmaciji Hrvatska maslinarska regija podijeljena je u šest podregija uzgoja: Istra, Hrvatsko primorje i Kvarnerski otoci, Sjeverna Dalmacija, Srednja Dalmacija, Južna Dalmacija i Unutrašnjost Dalmacije. Podregije su izdvojene na temelju specifičnih pedoloških i klimatskih uvjeta koji su rezultirali i različitim sortnim sastavom u pojedinim podregijama. U svakoj podregiji uzgajaju se različite sorte masline. Prema Zecu (podaci iz 1951.), u sjevernoj su Dalmaciji vodeće sorte u uzgoju bile oblica (70%) i drobnica (24%); u srednjoj Dalmaciji vodeće su bile sorte oblica (85%), drobnica (4,9%), lastovka (2,0%) i piculja (0,85%); na području južne Dalmacije glavna sorta u uzgoju je bila oblica (66%), a na području unutrašnjosti Dalmacije oblica (75%) i drobnica (25%). Od tada do danas stanje se značajno promijenilo te su prema Bakariću (1992.) na području Dubrovačkog primorja glavne sorte: oblica (53%), bjelica (18%), mezanica (4%) i uljarica (12%). Miljković i suradnici godine 2011. navode kako je na području južne Dalmacije glavna domaća sorta u uzgoju oblica, zatim slijede lastovka, bjelica, drobnica, murgulja, sitnica i više manje važnih sorti. Na području srednje Dalmacije glavne sorte u uzgoju su: oblica, levantinka, drobnica, lastovka i sitnica. U sjevernoj Dalmaciji glavne sorte su oblica, karbunčela, drobnica i oštrica, dok su u unutrašnjosti Dalmacije kao i ranije najzastupljenije sorte oblica i istarska bjelica.

Popis tradicijskih sorti maslina u Dalmaciji

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.

1.

Bjelica

30.

Piculja

2.

Brindićanka

31.

Pujizica

3.

Buharica

32.

Puljka

4.

Crnica

33.

Puntoguza

5.

Česvinka

34.

Resulja

6.

Divljaka

35.

Sitnica

7.

Drobnica

36.

Sitnjaka velika

8.

Dubravka

37.

Šljivača

9.

Dužica

38.

Uljarica

10.

Grozdača

39.

Velika lastovka

11.

Jeruzalemka

40.

Zuzorka

12.

Kalamata

41.

Žabarka

13.

Kamasa

42.

Želudarica

14.

Karbunčela

15.

Kosmača

16.

Krivulja

17.

Krvavica

18.

Lastovka

19.

Levantinka

20.

Lituša

21.

Lumbardeška

22.

Mezanica šipanska

23.

Mezanica

24.

Mrčakinja

25.

Murgulja

26.

Oblica

27.

Oštrica

28.

Paićuša

29.

Paštrica

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

95

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Foto: Frane Strikić

Foto: Frane Strikić

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Ivo Pervan

Prikaz najvažnijih sorti Dalmacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

98

Bjelica Ostali narodni nazivi česvinka, krvavica ( Janjina); paštrica (Orebić, Trpanj, Janjina, Kuna, Potomje, Trstenik, Metković, Ston); mesnica (Brsečine); vrtunščica, vrtušnica (Vela Luka i Blato na Korčuli); bijela maslina (Karlobag); žutica (Crnogorsko primorje, Mihanići, Koločep)

Sažeti opis Drvenasta trajnica, snažnog debla i bujne kuglaste krošnje. Grane (sekundarni ogranci) imaju mali kut grananja s obzirom na glavnu os izdanka, deblo. Deblo je visoko, čvrsto s jako izraženom ornamentikom kore. Naime na mjestima grananja stvaraju se udubljenja u deblu i ograncima po kojima je ovu sortu relativno lako razlikovati od drugih. List je dug i uzak, lancetast, sivomaslinaste boje lica i bjeličastog naličja. Bjelica razvija velik broj listova na ograncima. Cvat je prosječne duljine od oko 18 mm i sadrži oko 9 cvjetova. Cvjetovi su tetramerni, s razlučenom čaškom i vjenčićem, sadrže 2 prašnika prirasla uz vjenčić te tučak od dva srasla plodna lista. Plod je srednje krupna koštunica, prosječne mase 3,0 g, eliptičnog oblika, svijetlo zelene boje u početku zrenja koja postupno prelazi u žuto zelenu da bi u fazi pune zrelosti dobila ljubičastu boju kožice (egzokarp). Koštica (endokarp sa sjemenkom) je prosječne mase 0,5 g. Iako ima visok udio samooprašivanja i potom samooplodnje, bjelica sadrži i dio stranooprašenih cvjetova. Sorta je dobila ime po bjelkastoj boji naličja lista. Kada puše vjetar, lišće se njiše i stvara privid bijele boje lista. Ime mesnica dobila je radi velikog udjela sočnog dijela ploda (mezokarp) u odnosu na košticu, dok je ime žutica dobila zbog blijedo žute boje nedozrelog ploda.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je osjetljiva na niske temperature radi čega je uzgoj ograničen na južnu Dalmaciju. Najviše je raširena u području Dubrovačkog primorja, Konavala, poluotoka Pelješca, Elafitskih otoka, Koločepa i Korčule. Pored uzgoja u Hrvatskoj, ovo je vodeća sorta masline u Crnoj Gori. U ukupnom broju stabala masline u Dubrovačkom primorju bjelica zauzima oko 18%. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića, u

Splitu i Dubrovniku. Osim u domaćim kolekcijama, sorta se čuva i u kolekcijskom nasadu Instituta National, Marrakech u Maroku. U Hrvatskoj je registrirano 12 matičnih stabala, a godišnja proizvodnja sadnog materijala je nekoliko tisuća sadnica.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Bjelica je autohtona sorta južne Dalmacije čije porijeklo nije razjašnjeno. Smatra se jednom od najstarijih maslina južne Dalmacije, a prvi se put spominje prilikom popisa stabala maslina 10. kolovoza 1842. godine u mjestu Slano, gdje je zauzimala oko trećinu ukupnog broja stabala. Osim bjelice u ovom se popisu spominju i druge sorte. Plod se isključivo koristi za preradu u ulje, pri čemu sadržaj ulja u plodu iznosi oko 23%. Gospodarski je vrijedna sorta zbog dobrog sadržaja ulja u plodu. Sorta je značajno otporna na napad maslinine muhe, trulež ploda i rak masline. Osjetljiva je na napad bolesti paunovo oko. Srednje je otporna na niske zimske temperature, a neotporna je na sušu. Bjelica ima veoma fino ulje koje sadrži 80,57 mg/kg oleinske kiseline kao jedne od glavnih masnih kiselina s velikim brojem C atoma. Ova se sorta, s obzirom na svoju brojnost populacije, može koristiti i za proizvodnju sortnog ulja.

Slične sorte Buharica ima sličan plod, ali značajno krupniji, s manjim udjelom ulja u plodu te se osim za ulje može koristiti i za konzerviranje zelenog i zrelog ploda.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

99

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

100

Buharica Ostali narodni nazivi buvarica, buhavica, bukarica, vrhbračka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo sa sekundarnim ograncima izraženog kuta grananja s obzirom na glavnu os. List je srednje dug i širok, lancetast. Cvjetovi grade srednje dugi cvat u kojem prosječno ima 16 cvjetova. Plod je krupan, prosječne težine 4,5 g, okruglastog oblika, u fazi pune zrelosti potpuno crne boje.

Uzgoj buharice ima veoma dugu tradiciju na istočnom dijelu otoka Brača, dok drugdje nije registriran. Sorta ima dobar gospodarski potencijal zbog visokog udjela ulja u plodu uz randman oko 18% i dobru kvalitetu ulja. Osim za preradu u ulje, može se dobro konzervirati bilo kao zelena ili crna maslina, što joj daje dodatnu gospodarsku vrijednost. Sorta ima dobru otpornost na bolesti (paunovo oko), a posebno je tolerantna na sušu, radi čega nije neophodna izgradnja sustava za navodnjavanje u maslinicima. Buharica je sorta dvojake namjene, za konzerviranje ploda i preradu u ulje te rađa redovito i obilno.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta se uzgaja samo na istočnom dijelu otoka Brača. U Dubrovačkom primorju sortu murgulja nazivaju i buhurom, ali nije dokazana istovjetnost buharice s otoka Brača i buhure iz Dubrovačkog primorja. Buharica nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti postoje registrirana matična stabla ove sorte. Također ne postoji ni proizvodnja sadnog materijala. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskom nasadu maslina u mjestu Desne kod Metkovića.

Slične sorte Bjelica je sorta Dubrovačkog primorja koja za razliku od buharice ima značajno sitniji plod i značajno veći sadržaj ulja u plodu te se isključivo koristi za preradu u ulje. Prema krupnoći ploda paštrica je između buharice i bjelice te za razliku od njih rađa u grozdovima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

101

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

102

Crnica Ostali narodni nazivi crnjaka, crnka, česvinka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Crnica razvija bujno stablo okrugle krošnje s granama koje imaju uspravan rast u odnosu na os stabla. List je srednje krupan, dug i uzak, tamnozelene boje. Cvat je srednje dug s prosječno 16 cvjetova. Plod je srednje krupan, prosječne težine 4 g, eliptičnog oblika, potpuno crne boje u fazi pune zrelosti. Sorta je sklona alternativnoj rodnosti i ima nizak stupanj samooplodnje.

Iako sorta ima dugu tradiciju uzgoja, nije zabilježen njen uzgoj izvan područja Konavala. U Istri se također uzgaja sorta pod imenom crnica, ali koja po svojim morfološkim svojstvima nije identična opisanoj sorti. Plod se koristi za preradu u ulje, a može se konzervirati bilo kao crna ili zelena maslina. Sadržaj ulja u plodu kreće se oko 15% i ulje je srednje kvalitete. U gospodarskom smislu, iako je sorta lokalnog značenja, mogla bi se dobro iskoristiti za konzerviranje kao crna ili zelena maslina. Nizak sadržaj ulja (oko 15%) i ulje srednje kvalitete je jedan od razloga njenog sporog širenja u druga uzgojna područja. Usto, sorta je osjetljiva na napad gljivice paunovo oko te za sadnju treba birati položaje na kojima je osigurana dobra zračna drenaža. Dobro svojstvo sorte je visoka otpornost na napad raka masline.

Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja u području Konavala, gdje predstavlja vodeću sortu za proizvodnju ulja. Osim u Hrvatskoj, u značajnoj se mjeri uzgaja i u Crnoj Gori. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Dubrovniku. Do sada nije registrirano niti jedno matično stablo ove sorte niti postoji proizvodnja sadnog materijala.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

103

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

104

Drobnica Ostali narodni nazivi drobnica (Benkovac, Biograd, Zadar, Preko, Šibenik, Murter, Rab, Krk, Senj, Crikvenica, Korčula, Dubrovnik); drobinka (Krk, Biograd); drobnjača (Zadar, Preko); sitnica (Zadar, Preko, Biograd, Benkovac, Rab, Trpanj, Crikvenica, Kaštel Lukšić); sitna (Hrvatsko primorje); jadrnjača i uljarica (Iž); mastrinka (Brač i Kaštela); perišićeva mastrinka (Kaštela); orkulica (Primošten); piculja (Krk, Senj, Rab); žutka (Tisno, Knin); naša maslina ili domaća ili modrulja (Krk); ciculja (Krk i Pag)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo s granama uspravnog rasta u odnosu na os stabla. List je sitan, kratak i uzak te na vrhu zašiljen, tamnozelene boje lica. Cvat je kratak, dužine oko 12 mm s prosječno 12 cvjetova u cvatu. Ova sorta ima veliku produkciju polena koji je dobre vijabilnosti radi čega se može koristiti kao dobar oprašivač. Plod je sitan, prosječne mase 2,5 g, eliptičnog oblika. Uoči zrenja je zelene boje koja postupno prelazi u ljubičastu i na kraju u crnu boju. Plod ima tanku kožicu koja se teško odvaja od mesa ploda. Drobnica ima visok postotak samooplodnih cvjetova i redovito rodi.

Uzgaja se od samih početaka gajenja masline, isključivo za preradu u ulje. Njeno gospodarsko značenje vidljivo je u izuzetno kvalitetnom ulju s dobro izraženim pikantnim okusom i finom gorčinom. Sadržaj ulja u plodu kreće se oko 23%. Nadalje, drobnica je cijenjena i zbog velike produkcije polena, radi čega služi kao veoma dobar oprašivač za veći broj drugih sorti masline. Značajna je njena dobra tolerantnost na sušu i snažne vjetrove, što je jedan od razloga velikog areala rasprostranjenosti drobnice. Potrebno je istaknuti dobru otpornost na napad paunovog oka i raka masline. Nedostatak ove sorte je sitan plod radi kojeg je otežana berba, što se danas može jednostavno riješiti primjenom suvremenih pomagala za berbu masline. Zbog velike brojnosti populacije moguća je proizvodnja sortnog maslinovog ulja iz pojedinih podregija uzgoja.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području masline u Hrvatskoj, a posebno na području Zadra, otoka Korčule i poluotoka Pelješca. Uzgoj ove sorte nije zabilježen na području Župe dubrovačke i Konavala. Osim u Hrvatskoj, drobnica se dosta uzgaja na cijelom maslinarskom području Crne Gore. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića, Dubrovniku i Splitu. Registrirana su 34 matična stabla ove sorte i godišnje se proizvede do 5 000 sadnica.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

105

Foto: Frane Strikić 106

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Karbunčela Ostali narodni nazivi grambučela (Zadar, Preko, Biograd i Benkovac), žutica (otok Iž)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Karbunčela razvija veoma bujna stabla s granama kosog rasta. List je krupan, dug i širok, tamnozelenog lica. Cvat je srednje dug s prosječno 18 cvjetova u cvatu. Plod je sitan, prosječne mase 2,6 g, eliptičnog oblika i potpuno crne boje u fazi pune zrelosti. Sorta je sklona alternativnoj rodnosti.

Uzgoj sorte u izvornom području poznat je odavna. Plodovi se koriste za preradu u ulje, a sadržaj ulja u plodu kreće se oko 18% i ulje je dobre kvalitete. Gospodarska vrijednost karbunčele vidljiva je iz njenog dobrog sadržaja ulja u plodu i dobre kvalitete ulja. Također, karbunčela ima dobru otpornost na napad maslinine muhe, što smanjuje troškove proizvodnje glede zaštite maslinika.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj karbunčele je ograničen na širu okolicu Zadra uključivši cijele Ravne kotare i otočje zadarskog arhipelaga. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Splitu. Do sada nije registrirano niti jedno matično stablo ove sorte niti postoji proizvodnja sadnog materijala.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

107

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Gordana Kožarić Silov

108

Krvavica Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Razvija visoka stabla okruglaste krošnje, bujnog rasta s velikim brojem uspravnih dugih grana. List je eliptično-kopljast, izdužen, lagano asimetričan, čvrst, zašiljen na vrhu. Lice lista je tamnozelene boje, a naličje bljedozeleno do srebrnosivo. Listovi na mladim izbojima su okrugli i sitni. Plod je okruglast, lagano asimetričan, prosječne mase 3–3,5 g, baza ploda je zaobljena, vrh lagano zašiljen. Boja ploda u punoj zrelosti je ljubičasto crna do crna. Plod je obavijen maškom, a na površini su prisutne malene guste lanticele. Krvavica rađa redovito i obilno. Sadržaj ulja u plodu je od 9–16 % te daje ulje dobre kvalitete. Samooplodna je sorta te na području rasprostiranja najčešće dolazi u kombinaciji s oblicom.

Rasprostranjenost i status populacije Krvavica se najviše uzgaja na području Skradina, Miljevaca i rubnim područjima Zadarske županije (Ravni kotari). Sortu murgulju nazivaju krvavica na području Dubrovačkog primorja. Genetskom je identifikacijom potvrđeno kako se ne radi o istoj sorti koja se uzgaja na području Skradina. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla ove sorte do sada nisu registrirana, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala.

voćnog mirisa, izražene pikantnosti i gorčine te visoke fluidnosti. Sorta je otpornija na niske zimske temperature, radi čega je veoma pogodna za širenje, naročito u unutrašnjost Dalmacije. Krvavica je manje osjetljiva na paunovo oko te na napad maslininog moljca i masline muhe, što smanjuje troškove zaštite nasada. Prepoznavši vrijednost ove autohtone sorte masline, Grad Skradin pokrenuo je projekt Revitalizacija sorte krvavice. Kao dio ovoga projekta u suradnji s Agronomskim fakultetom u Zagrebu provodi se projekt Genetska identifikacija sorte maslina krvavica koji je pokazao da krvavica sa skradinskog područja nije ista kao istoimena sorta s dubrovačkog područja, odnosno otoka Mljeta, te da to nije sorta murgulja koja se u literaturi često koristi kao sinonim za krvavicu, ali isto tako da ne pripada ni populaciji sorte oblica. Pomoću potpore Programa poticanja zelenog poduzetništva, kojeg je pokrenuo Program UN-a za razvoj u suradnji sa županijskim razvojnim agencijama, provodi se projekt oglednog integriranog maslinika autohtone sorte krvavice u Šibensko-kninskoj županiji.

Slične sorte U odnosu na oblicu, plod krvavice je značajno manji, lagano asimetričan i lagano zašiljen na vrhu.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj sorte u izvornom području poznat je odavna i predstavlja glavnu sortu u uzgoju, dok izvan ovog područja nije zabilježen. Sorta rađa obilno i redovito pa je usprkos nižem randmanu zanimljiva i kao dobar oprašivač oblici. Plod je namijenjen za preradu u ulje. Ulje ove sorte je visoke kakvoće, harmoničnog svježeg

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

109

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

110

Lastovka Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Lastovka razvija srednje bujno stablo s piramidalnom krošnjom koja je posljedica uspravnog rasta grana. U prirodnim formama kut grananja je oštar, a mladi izbojci su uspravnog i bujnog rasta te kratkih internodija zbog čega krošnja izgleda veoma gusto. List je sitan, uzak i kratak, kopljastog izgleda, tamnozelene boje lica. Cvate obilno, a u jednom cvatu ima od 20–25 cvjetova. Plod lastovke je eliptično izdužen, a neki ga autori nazivaju bačvastim. Plod je srednje krupan, prosječne mase 3,0 g, a ako je manji rod plod postiže masu i 5,5 g. Intenzivno je zelene boje, a što je bliže puna zrioba poprima bljedozelenu boju koja u konačnici prelazi u crnu. Lastovka je izrazito samooplodna sorta, radi čega rađa redovito i obilno.

Lastovka je autohtona sorta masline koja potječe s otoka Korčule. Postoji više teorija o porijeklu lastovke, a prema jednoj od njih ona je prirodni križanac između sorti oblice i drobnice, dok druga teorija kaže da je prirodni križanac između neke pitome i divlje masline, radi čega se naziva i pitomi olivaster. Ime lastovka dobila je po izgledu grančice i ploda koji podsjećaju na krila lastavice. Iako ime sorte asocira na otok Lastovo, sorta se uopće ne uzgaja na njemu. Prema autorovu istraživanju, najstarija stabla ove sorte imaju 250-300 godina. Gospodarski je veoma vrijedna sorta zbog visokog udjela i odlične kvalitete ulja. Udjel ulja u plodu kreće se oko 24% te se smatra domaćom sortom masline s najvećim udjelom ulja. Ulje je izrazito zelene boje i pikantnog okusa, izuzetne kvalitete. Lastovka je od svih sorti najotpornija na sušu, ali je osjetljiva na niske zimske temperature i napad raka masline. Kupažirano ulje sorti lastovke, oblice i drobnice jedan je od prepoznatljivih proizvoda otoka Korčule, a posebno mjesta Blata gdje se ove tri sorte uzgajaju u konsocijaciji. Ulje je prepoznatljivo po osebujnoj boji, mirisu i okusu.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj lastovke ograničen je na područje južne i srednje Dalmacije. Najveća populacija sorte je na otoku Korčuli, a posebno na području mjesta Vela Luka, gdje predstavlja čak 80% ukupne populacije masline. Areal rasprostranjena sorte ograničen je južno od Trogira, a najsjevernija točka uzgoja je područje mjesta Otrić kod Vrgorca, gdje ima jedna manja populacija lastovke. Osim uzgoja u Hrvatskoj, lastovka se u značajnom broju uzgaja i na području Crne Gore. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Registrirano je 230 matičnih stabala, a ishodni se materijal čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića, u Splitu i Dubrovniku te u svjetskim kolekcijama “Alameda del Obispo” Cordoba, Španjolska i Institute National Marrakech, Maroko. Godišnja proizvodnja sadnog materijala je na razini 50 000–70 000 sadnica.

Slične sorte Sorta velika lastovka u odnosu na lastovku ima duži i širi list te dulje internodije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

111

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

112

Levantinka Ostali narodni nazivi šoltanka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Levantinka razvija veoma bujno stablo s okruglastom krošnjom. Izbojci su veoma bujni, dugih internodija. List velik, širok i dug, po dužini blago uvijen, tamnozelene boje lica, dok je naličje bjelkaste boje. Cvat je dug u prosjeku 25 mm s prosječno 20 cvjetova u cvatu. Cvatnja je obilna, udio dvospolnih (hermafroditnih) cvjetova dosta velik te je u velikom dijelu samooplodna sorta. Plod je srednje krupan, eliptično izdužen i blago uvijen prema vrhu. Prosječna masa ploda je 4,5 g. Ova sorta rađa u grozdovima, a u jednom grozdu ima između tri i pet plodova. Pred početak zrenja plod je zelene boje koja postupno prelazi u crvenoljubičastu i na kraju je crne boje. Levantinka rađa redovito i obilno, nema pojave alternativnosti.

Porijeklo levantinke nije razjašnjeno, a smatra se domaćom sortom masline. Ime levantinka podsjeća na njeno porijeklo s Levanta, kako se nekada nazivalo područje Bliskog istoka. U uzgoju je odavna, ali do posljednjih dvadesetak godina nije se značajnije širila izvan ishodnog područja. Prema brojnosti u ukupnoj populaciji masline u našoj zemlji ova sorta je na četvrtom mjestu. Gospodarski je veoma vrijedna u prvom redu zbog redovite i obilne rodnosti te dobre otpornosti na rak masline. Za svoj uzgoj zahtijeva tla bolje bonitetne klase. Slabo je otporna na sušu, a dobro je otporna na jake vjetrove. Sadržaj ulja u plodu levantinke kreće se oko 20%, a ulje je dobre kvalitete.

Rasprostranjenost i status populacije

Slične sorte

Uzgoj levantinke ograničen je na područje južne i srednje Dalmacije. Najveća populacija sorte je na području otoka Šolte. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića, u Splitu i Dubrovniku. Osim u domaćim kolekcijama, čuva se u kolekciji “Alameda del Obispo ” Cordoba, Španjolska i Institute National, Marrakech, Maroko. U Hrvatskoj je registrirano 176 matičnih stabala ove sorte, a godišnja proizvodnja sadnog materijala je na razini od nekoliko tisuća sadnica.

Sorta kalamon koja je inače porijeklom iz Grčke. Najznačajnija razlika je u tome što je sorta kalamon odlična za crno konzerviranje za koje levantinka nije pogodna zbog mekanog mesa ploda.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

113

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

114

Lumbardeška Ostali narodni nazivi solarica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Lumbardeška razvija srednje bujna stabla s kuglastom krošnjom. List je sitan, dug i širok, eliptičnog oblika tamnozelene boje lica. Cvat je srednje dug s prosječno 14 cvjetova. Lumbardeška razvija krupan plod, prosječne mase 4,6 g, blago eliptičan, potpuno crne boje u fazi pune zrelosti. Sadržaj ulja u plodu se kreće oko 16% i ulje je dobre kvalitete. Ovo je stranooplodna sorta s niskim indeksom alternativnosti.

Porijeklo lumbardeške nije poznato, a u uzgoju je odavna, te nije zabilježen njen uzgoj izvan ishodnog područja. Ime sorte nije povezano s istoimenim naseljem Lumbarda koje je smješteno na istočnoj obali otoka Korčule; na području Korčule ova se sorta uopće ne uzgaja. Prikladna je za crno konzerviranje, a može se prerađivati u ulje te bi se mogla gospodarski bolje iskoristiti, naročito na terenima gdje postoji mogućnost navodnjavanja. Usto posjeduje dobru otpornost na napad paunovog oka i raka masline.

Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja u području južne Dalmacije i to posebno u području Konavala, a najviše u okolici mjesta Vitaljina, najjužnijeg naselja u Hrvatskoj. Osim u Konavlima sorta se uzgaja u području Boke kotorske u Crnoj Gori, gdje je veoma cijenjena. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskom nasadu maslina u mjestu Desne kod Metkovića. Matična stabla ove sorte nisu registrirana, a ne postoji ni proizvodnja sadnog materijala.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

115

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

116

Oblica Ostali narodni nazivi balunjača (Cavtat i Mihanići); bračka (Postire, otok Brač); velika (otok Brač, područje Benkovca); debela maslina (Istra); debeljuša ili lušinjka (otok Krk); krupnica (Makarska, Igrane, Podgora, Pučišće na Braču); krupnica trka (okolica Bara u Crnoj Gori); lumbardeška ili grumača (Boka kotorska); maslina ili maslina obična ili maslina domaća (Brač, Kaštela, Brusje na Hvaru, Trogir, Klis, Split i Šibenik); makura ili mekura (Ston); naša (Šibenik, Split, Postire na Braču, Hvar i Makarska); našinka (Igrane, Podgora, Makarska, Pučišće na Braču); sladunica (Skradin); orgula ili orbula (polutok Pelješac i otok Korčula); orbulača (Kuna na Pelješcu); orkula (Šibenik, Murter, Preko, Biograd, Zadar, Iž, Pag, Rab, Skradin, Makarska, Benkovac, Knin i Imotski); trgonja ili trgulja (otok Mljet, Ston i Slano); torkuljica, torkula debela ili debela (otok Krk i Crikvenica); srkulača ( Janjina na Pelješcu); sorbulača (Brijest); puljka ili puljiška (Budva u Crnoj Gori).

Sažeti opis

Rasprostranjenost i status populacije

Oblica razvija srednje bujno stablo, prirodno stvara krošnju okruglog oblika, tipa kišobrana. Sekundarni ogranci rastu pod malim kutom u odnosu na stablo, a mladi izbojci su uspravnog rasta te dugih internodija. List je srednje krupan, dug i širok, eliptičnog oblika s valovitom površinom, sivomaslinaste boje lica. U doba suše list je spiralno uvijen radi smanjivanja gubitka vode uslijed transpiracije. Prosječna dužina osi cvata je oko 3,5 cm i na njoj se može naći od 10 do 35 cvjetova. Plod oblice je krupan i okrugao. Masa ploda varira od 2,5 do 14,5 grama, uz prosječnu masu oko 5 grama. Zbog krupnoće, sorta se koristi za zeleno i crno konzerviranje te prerađuje u ulje. Oblica neujednačeno dozrijeva pa na stablu nalazimo plodove različite obojenosti od zelene, žute, zlatnožute, ljubičaste do potpuno crne boje. Djelomično je samooplodna sorta, sklona alternativnoj rodnosti.

Uzgaja se na cijelom uzgojnom području masline u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića, u Splitu i Dubrovniku. Osim u ovim kolekcijama, sorta se čuva u svjetskoj kolekciji sorta “Alamedo del Obispo ” Cordoba, u Španjolskoj te u svjetskoj kolekciji maslina u Institute National, Marrakechu u Maroku. Registrirano je 645 matičnih stabala ove sorte na cijelom uzgojnom području u Hrvatskoj. Proizvodnja sadnog materijala ove sorte je na razini od 150–200 000 sadnica godišnje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

117

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Oblica se u našem uzgojnom području uzgaja više od 2 000 godina i predstavlja našu najbrojniju i gospodarski najvrjedniju sortu masline. Prema procjeni struke, u Hrvatskoj se danas uzgaja oko 3 milijuna stabala oblice. Sadržaj ulja u plodu varira od 18–21%, ovisno o uzgojnom području i uvjetima uzgoja. Osim krupnog ploda, sorta ima visoku toleranciju na sušu, dobro uspijeva na siromašnim i škrtim tlima te podnosi jače udare vjetra – što su sve razlozi njenog uspješnog uzgoja u našem području. Oblica ima vrlo dobru otpornost na napad raka masline, ali je osjetljiva na napad paunovog oka i maslinine muhe. Oblica je djelomično samooplodna sorta i sklona je alternativnoj rodnosti, što smanjuje njenu gospodarsku vrijednost. Dobri oprašivači ove sorte su drobnica, lastovka i levantinka te više uvezenih sorta. Veoma je adaptabilna sorta i može se uzgajati na različitim položajima, nagibima i nadmorskim visinama. S obzirom na njenu brojnost, oblica je gospodarski najvažnija sorta masline koja zavrjeđuje proizvodnju sortnog maslinovog ulja te ulja koje može dobiti jednu od oznaka zaštite proizvoda: izvornost, zemljopisno porijeklo ili tradicionalni ugled. Potencijal oblice posebno se vidi na škrtim terenima, gdje nije moguć uzgoj drugih sorta masline, ali daje izuzetne rezultate i uz natapanje. Poseban potencijal sorte krije se u dobroj otpornosti na niske zimske temperature što omogućuje njen uzgoj u unutrašnjosti Dalmacije ili nekim hladnijim položajima obalnog dijela.

Slične sorte Plod krvavice značajno je manji te ima malo ispupčenje pri vrhu, po čemu se razlikuje od ploda oblice, a koristi se isključivo za preradu u ulje. Sorta toffahi, porijeklom iz Egipta, po svojim je svojstvima gotovo identična oblici. Sorta kadesh porijeklom je iz Izraela i uz preradu u ulje koristi se za zeleno konzerviranje. Sorta gerboui porijeklom iz Tunisa, nešto sitnijih plodova od oblice.

118

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

119

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Dužica Ostali narodni nazivi velika lastovka, orgula, samorest, krivaja, krivulja, mašjun, barkinja, puljiška, barakokula, španjolka, talijanka, duška, krfkinja, lastovka, španjolica, kaprijeska, ladrunka, murgača, grossa di spagna, mudara

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo s granama obješenog rasta. List je sitan, dug i uzak, svjetlozelene boje lica. Plod je vrlo velik, prosječne mase 8,5 g, eliptičan i zakrivljen prema vrhu, tamnoljubičaste boje u fazi pune zrelosti. Dužica rađa redovito i obilno, djelomično je samooplodna, a dobri oprašivači su drobnica, levantinka i uljarica.

Sorta je zasigurno uvezena u naše uzgojno područje iz Italije (prema nekim autorima tijekom Dubrovačke Republike iz talijanske regije Puglia), a potječe iz Španjolske gdje se naziva grossa di spagna. Razvija ujednačen plod po dužini i veličini, što je čini sortom posebno prikladnom za industrijsku preradu. Međutim sorta se slabije širi jer se za konzerviranje tradicionalno više upotrebljava sorta oblica, koja uz visok sadržaj ulja ima i relativno krupniji plod. Plod dužice upotrebljava se za zeleno i crno konzerviranje. Dužica je slabo otporna na niske temperature te se ne preporuča za uzgoj u hladnijim područjima. Stranooplodna je sorta, a dobri oprašivači su joj drobnica, levantinka, uljarica i piculja. Ima dobru otpornost na napad maslininog moljca i muhe, ali je osjetljiva na napad paunovog oka i raka masline.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području masline u Dalmaciji, ali uglavnom kao pojedinačno stablo jer nema većih nasada ove sorte. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića, u Dubrovniku i Splitu. Registrirano je i jedno matično stablo ove sorte od kojeg se godišnje proizvede nekoliko desetaka sadnica. Foto: Frane Strikić

120

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Slične sorte Oliva di cerignola i grossa di spagna.

Grozdača Ostali narodni nazivi grozdulja, grozdenjača, paštrica, mezanica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo s bočnim granama malog kuta grananja u odnosu na os stabla. List je sitan, kratak i uzak, svijetlo zelenog lica. Plod je srednje krupan, prosječne mase 3,5 g, eliptičnog oblika, crne boje u fazi pune zrelosti. Rađa u grozdovima, a djelomično je samooplodna.

Procjenjuje se da je oko 200 godina u uzgoju na našim prostorima, iako joj porijeklo nije poznato. Plod se koristi za preradu u ulje, a sadržaj ulja kreće se oko 20% i ulje je dobre kvalitete. U godinama manjeg roda i na tlima dubljeg profila plodovi se mogu konzervirati jer ova sorta ima veoma čvrsto meso. Sorta je otporna na napad paunovog oka i raka masline, a osjetljiva na napad maslinine muhe.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na području Dubrovačkog primorja i poluotoka Pelješca, a najviše u okolici mjesta Slanog. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekcijskom nasadu maslina u mjestu Desne kod Metkovića. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

121

Jeruzalemka Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo s granama kosog rasta i okruglastom krošnjom. List je sitan, kratak i uzak, svjetlozelene boje lica. Plod je sitan, prosječne mase oko 3 g, eliptičnog oblika, crne boje kožice u fazi pune zrelosti. Ovo je djelomično samooplodna sorta.

Jeruzalemka je odavna poznata sorta u izvornom području. Prema imenu dalo bi se zaključiti da je donesena iz Izraela ( Jeruzalem). Plodovi se koriste isključivo za preradu u ulje, a sadržaj ulja u plodu kreće se oko 18%. Ipak, sorta nema veći gospodarski značaj zbog sitnog ploda, što ujedno dosta otežava berbu. Jeruzalemka je otporna na napad paunovog oka, raka masline i maslininog moljca.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

122

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Uzgaja se samo u području Dubrovačkog primorja, a posebno u okolici mjesta Zaton Veliki. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske, niti postoje registrirana matična stabla ove sorte, kao ni proizvodnja sadnog materijala. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Dubrovniku.

Kosmača Ostali narodni nazivi kosmura, šljivarica, šljivača

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija veoma bujno stablo, obješenih grana i piramidalne krošnje. List je velik, dug i širok, svjetlozelene boje lica. Plod je sitan, blago izdužen, prosječne mase oko 2.8 g. Kosmača je djelomično samooplodna sorta.

U uzgoju je odavna, ali se nije proširila izvan izvornog područja. Koristi se isključivo za preradu u ulje, uz sadržaj ulja u plodu oko 18%. Uz sitan plod, stablo je veoma bujno, što značajno otežava berbu te može biti razlog slabog širenja sorte. S obzirom na formu rasta, kosmača se može koristiti za podizanje najintenzivnijih maslinika. Ima dobru otpornost na napad raka masline i maslininog moljca, dok je osjetljiva na napad paunovog oka.

Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja u području Dubrovačkog primorja i to posebno u okolici mjesta Slano. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Dubrovniku. Nije registrirano niti jedno matično stablo ove sorte niti postoji proizvodnja sadnog materijala.

Slične sorte Za razliku od talijanske sorte pendolino, kosmača ima blago ispupčenje na vrhu ploda. Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

123

Murgulja Ostali narodni nazivi buhura, krvavica, balunjača, orbula, limbulica, bokunjača, puljiška

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo, s rijetkim granama uspravnog rasta. List je sitan, dug i uzak, tamnozelene boje lica. Plod je krupan, prosječne mase 5,5 g, okruglog oblika, crne boje u punoj zrelosti.

Ovo je jedna od mlađih sorti masline u uzgoju na području Dubrovačkog primorja. Plod se koristi za preradu u ulje ili za konzerviranje. Sadržaj ulja u plodu kreće se oko 18% i ulje je srednje kvalitete. Plodovi ove sorte dosta se koriste za crno konzerviranje jer imaju prilično čvrsto meso. Kada bi se sadila u dublja tla, uz navodnjavanje bila bi veoma perspektivna sorta masline. Murgulja ima dobu otpornost na niske zimske temperature te na napad maslinine muhe, paunovog oka i raka masline, dok je srednje otporna na napad maslininog moljca.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom području Dubrovačkog primorja te na otoku Mljetu i Elafitskim otocima. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Dubrovniku. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Foto: Frane Strikić

124

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Paštrica Ostali narodni nazivi pastrica, grozdanka, grozdenjača, grozdača, bjelica, česvinka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo s granama obješenog rasta. List je sitan, dug i uzak, svjetlozelene boje lica. Plod je srednje krupan, prosječne mase 3 g, okruglog oblika, crne boje u fazi pune zrelosti. Ova sorta rađa u grozdovima.

Uzgaja se odavna, a njen gospodarski značaj je u velikoj produkciji polena te se kroz povijest koristila kao dobar oprašivač za sortu oblicu. Plod se koristi za preradu u ulje, a sadržaj ulja u plodu kreće se oko 19% i ulje je dobre kvalitete. Zbog blago trpkog okusa, ulje se koristilo u vlastitom domaćinstvu, dok se prodavalo ulje drugih sorti. Zasigurno je najstarija sorta masline koja se uzgaja na poluotoku Pelješcu. Paštrica ima dobru otpornost na napad raka masline, dok je srednje otporna na napad maslinine muhe, paunovog oka i maslininog moljca.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se gotovo isključivo na sjevernoj strani poluotoka Pelješca. Najveće populacije ove sorte su u okolici naselja Brijest, Ston, Janjina, Trpanj, Oskorušno, Trpanjska Duba te nešto manje u okolici mjesta Žuljana i Trstenik na južnoj strani poluotoka. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Dubrovniku. Nema registriranih matičnih stabala niti proizvodnje sadnog materijala.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

125

Piculja Ostali narodni nazivi šipanjka, lastovka, mrčakinja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo, s granama obješenog rasta. List je sitan, kratak i uzak, svjetlozelenog lica. Plod je sitan, prosječne mase 1,25 g, blago eliptičnog oblika, crne boje u fazi pune zrelosti. Piculja je sklona alternativnoj rodnosti, a rod je obilan.

Smatra se da je sorta nastala u davnoj prošlosti na otoku Šipanu. Plod se isključivo koristi za preradu u ulje koje je dobre kvalitete, a sadržaj ulja kreće se oko 19%. Njena velika važnost je u tome što se smatra dobrim oprašivačem za druge uzgajane sorte. Piculja ima bujno stablo, sitan plod koji je čvrsto vezan za peteljku. Iz tog razloga plodovi nisu brani nego su se držali na stablu jako dugo, čak do travnja sljedeće godine, kada bi ipak otpali te se sakupljali. Zbog toga je uzgoj ove sorte oličenje ekstenzivnog maslinarstva. Piculja ima dobru otpornost na napad raka masline, maslininog moljca i paunovog oka, dok je srednje otporna na napad maslinine muhe.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se samo u južnoj Dalmaciji, a najbrojnije populacije nalaze se u Dubrovačkom primorju te na otoku Šipanu i Lastovu. Upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekcijskom nasadu maslina u mjestu Desne kod Metkovića, a matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Foto: Frane Strikić

126

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Slične sorte Slične su mrčakinja i pizzuta, iako mrčakinja ima značajno manji plod (cca 1,0 g) od piculje.

Sitnica Ostali narodni nazivi sitnjaka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo rastresite krošnje. List je srednje veličine, kratak i širok, svjetlozelene boje lica. Plod je sitan, prosječne mase 1,7 g, eliptičnog oblika, crne boje kožice u fazi pune zrelosti. Sitnica je redovita u rodu.

Prema nekim autorima ova sorta je nastala prije nekih 350 godina na području poluotoka Pelješca. Ima velik postotak nerazvijenih cvjetova, a plodovi kasno i neujednačeno zriju. Plod se koristi isključivo za preradu u ulje, a sadržaj ulja kreće se oko 17%. Sorta je srednje otporna na napad maslinine muhe i moljca.

Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja u okolici Stona na poluotoku Pelješcu, a na preostalom dijelu poluotoka mogu se pronaći pojedinačna stabla. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskom nasadu maslina u mjestu Desne kod Metkovića. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

127

Uljarica Ostali narodni nazivi brsečka, zuzorka, puljizica, sitnica, uljanica, dračevica, modrulja, pačica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija veoma bujna stabla s granama kosog rasta i guste krošnje. List je sitan, kratak i širok, tamnozelene boje lica. Plod je sitan, prosječne mase 2,7 g, okruglog oblika, svjetloljubičaste boje u fazi pune zrelosti. Uljarica ima visok stupanj samooplodnje radi čega rađa redovito i obilno.

Prema procjeni struke ova sorta je nastala u području mjesta Brsečine otprilike prije 400 godina. Plod čiji je sadržaj ulja oko 25% koristi se za preradu u vrlo kvalitetno ulje – po čemu se uljarica ističe kao sorta s najkvalitetnijim uljem na području Dubrovnika te zaslužuje posebnu pažnju u novim maslinicima. Sorta ima dobru otpornost na napad paunovog oka i raka masline, dok je srednje otporna na napad maslininog moljca i maslinine muhe.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

128

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Uzgaja se u južnoj Dalmaciji, najviše u Dubrovačkom primorju posebno u okolici mjesta Brsečine, gdje je glavna sorta u uzgoju. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Dubrovniku, a registrirano je sedam matičnih stabala ove sorte. Godišnja proizvodnja sadnog materijala je na razini od nekoliko stotina sadnica.

Velika lastovka Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija veoma bujno stablo, kosih grana, guste okrugle krošnje. List je velik, dug i širok, svjetlozelene boje lica. Plod je srednje krupan, prosječne mase 3,1 g, eliptičnog oblika, tamnoplave boje u fazi pune zrelosti. Rađa redovito, a rodnost nije velika.

Sorta je zasigurno nastala na području otoka Korčule i odatle se proširila u Dubrovačko primorje. Plod se koristi za preradu u ulje, a visok sadržaj ulja (oko 21%) daje joj veliku gospodarsku vrijednost. Sorta je veoma osjetljiva na napad paunovog oka i maslinine muhe, dok je srednje otporna na napad raka masline i maslininog moljca.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u Dubrovačkom primorju, a najviše na području mjesta Banići, Slano, Brsečine i Orašac te na istočnoj strani otoka Korčule. Upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekcijskim nasadima maslina u mjestu Desne kod Metkovića i u Dubrovniku. Nema registriranih matičnih stabala niti proizvodnje sadnog materijala.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

129

Brindićanka

Divljaka

Ostali narodni nazivi

Ostali narodni nazivi

nisu poznati

mrčakinja, mastrinka

Sažeti opis

Sažeti opis

Brindićanka razvija veoma bujno stablo s granama uspravnog rasta. List je krupan, širok i dug, tamnozelene boje lica. Plod je srednje krupan, prosječne mase 3,5 g, eliptičnog oblika. U fazi pune zrelosti tamnoplave boje kožice. Redovito i obilno rađa.

Razvija srednje bujna stabla sa sekundarnim granama manjeg kuta granjanja u odnosu na stablo. List je sitan, kratak i širok, tamnozelene boje lica. Plod je vrlo sitan, prosječne mase 0,70 g, okruglog oblika, tamnoljubičaste boje u fazi pune zrelosti. Divljaka je djelomično samooplodna sorta, redovite i obilne rodnosti.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se samo na području Dubrovačkog primorja, a danas u uzgoju postoji samo nekoliko stabala ove sorte. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske, nema registriranih matičnih stabala niti postoji proizvodnja sadnog materijala ove sorte.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Iako je uzgoj ove sorte poznat odavna, nikada nije imala neko značajnije mjesto u uzgoju niti je predstavljala gospodarski vrijednu sortu. Plod se koristi za preradu u ulje ili za konzerviranje.

Rasprostranjenost i status populacije Proširena je na cijelom uzgojnom području masline u Dalmaciji. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskom nasadu maslina u mjestu Desne kod Metkovića. Nema registriranih matičnih stabala kao ni proizvodnje sadnog materijala ove sorte.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj sorte poznat je odavna, a kroz povijest se koristila uglavnom kao podloga prilikom cijepljenja kulturnih sorti. Plod se koristi isključivo za preradu u ulje, a sadržaj ulja se kreće oko 12,5% te daje ulje osrednje kvalitete. Divljaka služi i kao veoma dobar oprašivač za većinu drugih sorti masline. Sorta je veoma otporna na napad raznih bolesti masline te na sušu, dok je veoma osjetljiva na niske zimske temperature.

Slične sorte Slična mrčakinja ima sitnije plodove i listove, a piculja nešto krupnije plodove.

130

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Literatura

International Olive Council, http://www.internationaloliveoil.org, posjet 23. listopada 2012.

Trujillo I., Barranco D., 1999, Genetic identification in Olive, Genetic Resources, IOOC, Florence.

Kovačević I., Perica S., 1994, Suvremeno maslinarstvo, Avium, Split.

Vlašić A., 1958, Praktična vrijednost nekih bioloških saznanja o maslini, Maslinarstvo 3:9-18, Split.

Miljković, I. i sur. 2011, Maslina i maslinovo ulje Božji dar u Hrvata, Mavi d.o.o. Zagreb.

Vlašić A., 1964, Proučavanje gospodarskih vrijednosti sorata i ekotipova masline-Izvještaj za 1963. godinu-rukopis, Institut za jadranske kulture, Split.

Modun E., 1956, Stanje maslinarstva i uljarstva na području FNRJ, Maslinarstvo 1:5-10. Bakarić, P., 2002, Sorte maslina Dubrovačkog primorja, Alfa 2, Dubrovnik.

Modun E., 1957, Maslinarstvo u starim zapisima, Maslinarstvo 6: 13-14.

Bakarić, P., 2005, Autohtone sorte masline poluotoka Pelješca, Alfa 2, Dubrovnik.

Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti. Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, Split.

Bulić, S., 1921, Građa za Dalmatinsku elajografiju, Odl. Tisk. Lit. Zavod E. Vitaliani, Šibenik.

Perica S., Strikić F., Rošin J., 2003, Istraživanje genetskih resursa masline u Hrvatskoj, Zbornik Priopćenja 38. znanstveni skup Hrvatskih agronoma, Opatija.

Caruso G., 1883, Monografia dell`Olivo, Unione Tipografico-Editorice, Torino. Elezović D., 1981, Praktično maslinarstvo, Slobodna Dalmacija, Split. Francolini F., 1923, Olivecultura per il. Tipografia Sociale Torinese, Torino. Gugić, J., Tratnik, M., Strikić, F., Gugić, M., Kursan, P., 2010, Pregled stanja i perspektive razvoja hrvatrskog maslinarstva, Pomologia Croatica 16 (3-4): 121-146.

Vrsalović, M., 1901, Maslinarstvo i uljarstvo za puk, Nagragjena tiskarnica Vitalijani, Zadar. Zec, J., 1951, Sortiment maslina u Dalmaciji, Biljna proizvodnja 1: 1-20. Zohary D., Hoff M. Y., 1988, Domestication of plants in the old world, Oxford. Zohary D., Spiegel-Roy P., 1975, Beginnings of fruit growing in the old word, Science 187: 319-327.

Perica S., Strikić F., Rošin J., 2003, Agronomski programi i trenutačna situacija maslinarstva u Hrvatskoj, Izlaganje na međunarodnom seminaru “Poboljšanje kvalitete maslinovog ulja ”, Split. Slaus-Kantshieder G., 1914, Olivecultura e Produzione d`olio d`oliva Nelle Provincie Meridionali Austriache, Tipografia Sociale Spalatina, Spalato. Strikić, F., Klepo, T., Rošin, J., Radunić, M., 2010, Udomaćene sorte maslina u Republici Hrvatskoj, Institut za jadranske kulture i melioraciju krša, Split.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

131

Vinova loza (Vitis vinifera ssp. vinifera)

Vinograd na južnoj, pučinskoj padini otoka Hvara Vineyards on the southern slopes of Hvar facing onto the open sea Foto: Ivo Pervan

Vinova loza

(Vitis vinifera ssp. vinifera)

Povijest uzgoja vinove loze u Dalmaciji

“Visi resa sa nebesa, daj mi reso malo mesa?” )eđžorg(

“Majka grbava, dica lipa, unučad ma’nita?” )azol(

“Da je vina, pila bi i strina.” “Drži se starog vina i starog prijatelja.” “Sadi lozu iz temelja, ženi sina iz plemena.”

134

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Vinova loza, Vitis vinifera ssp. vinifera, razvila se iz svog divljeg pretka, šumske loze, Vitis vinifera ssp. sylvestris. Šumska je loza dio prirodne vegetacije mediteranskih šuma, rasprostranjena na području čitavog Mediterana pa tako i na području današnje Dalmacije. S obzirom na veliku rasprostranjenost, teško je točno utvrditi kada je i gdje došlo do njene domestikacije. Najstariji nalazi o proizvodnji vina vezani su uz područje današnjeg Irana i datiraju oko 5 400 godina prije Krista. Iako je nekada prevladavalo mišljenje da je kultura uzgoja vinove loze nastala na području velikih civilizacija istočnog Mediterana odakle je kolonizacijom prenesena u ostatak Europe, danas je sve više dokaza da su ljudi počeli uzgajati lozu na različitim područjima u isto vrijeme. Tako postoje čvrsti dokazi da se vinogradarstvo u Dalmaciji počelo razvijati u vrijeme osnivanja grčkih kolonija na Jadranu (kao što su Issa, Korkyra, Tragurion i Pharos) u 4. stoljeću prije Krista, iako mnogi smatraju da su se ilirska plemena Liburni, Dalmati i Histri, vješti pomorci, s uzgojem vinove loze upoznali već u susjednim područjima te imali razvijeno vinogradarstvo.

Kako su okolišni uvjeti na području Dalmacije vrlo povoljni za vinovu lozu, vinogradarstvo je u povijesti ovog prostora imalo velik značaj. Brojni arheološki nalazi poput novčića, uporabnih predmeta ili reljefa govore o razvijenom vinogradarstvu u vrijeme Rimskoga Carstva, a propisi u statutima vezanima za zakup vinograda ili trgovanje i formiranje cijene vina svjedoče o gospodarskoj važnosti proizvodnje vina u srednjovjekovnim gradovima poput Trogira, Korčule ili Dubrovnika. U vrijeme turskih osvajanja, vinogradarstvo je na području današnje Hrvatske stagniralo. Turskih razaranja nisu bili pošteđeni ni dalmatinski gradovi, koji su u to vrijeme bili pod vlašću Mletačke Republike. U razdoblju mletačko-turskih ratova, turske su čete često upadale na mletačko područje i nemilice uništavale vinograde u okolici Splita, Šibenika, Trogira i Zadra. Vinogradarstvo je ostalo razmjerno zaštićeno tek na prometno izoliranim, udaljenim dalmatinskim otocima. U glasovitim putopisima Alberta Fortisa, Viaggio in Dalmazia, s kraja 18. stojeća, navodi se da je najvažnija poljoprivredna kultura tadašnje Dalmacije bila vinova loza. Viškovi vina najčešće su se prodavali te se za njih kupovalo žito i ostali proizvodi kojih u Dalmaciji nije bilo dovoljno. Povoljnih uvjeta za uzgoj vinove loze bile su svjesne i francuska i austrijska vlast koje su se nakon Venecije smjenjivale na ovom prostoru. Smatrali su međutim da je neprimjerena tehnologija prerade, njege i čuvanja vina razlog njihove lošije kakvoće. Krajem 19. stoljeća u Europu iz Amerike dolazi filoksera (Viteus vitifoliae), štetnik koji napada korijen europske loze te uzrokuje masovno propadanje vinograda i veliku gospodarsku i demografsku krizu. Na području Dalmacije filoksera dolazi kasnije negoli u zapadnoeuropske zemlje pa raste potražnja, izvoz i

cijena ovdašnjim vinima. Zbog velike potražnje masovno se sade novi vinogradi, često na račun drugih poljoprivrednih kultura (žitarice, masline), te u to vrijeme površine pod vinogradima dosežu čak 90 000 ha. Obnovom vinograda u europskim zemljama dolazi do pada potražnje za hrvatskim vinima, a nepovoljnim ugovorom između Austro-Ugarske i Italije, tzv. Vinskom klauzulom o povlaštenom uvozu talijanskih vina, dalmatinsko vinogradarstvo dolazi u nepovoljan položaj, cijene padaju, a zalihe vina rastu. Konačno i u Dalmaciju 1894. dolazi filoksera, što zadaje konačni udarac vinogradarstvu. Vinogradi počinju propadati, a kako je većina stanovništva vezana uz ovu djelatnost, dolazi do masovnog iseljavanja u prekomorske zemlje i do velike demografske krize. Vinogradi se počinju obnavljati cijepljenjem na otporne američke podloge. Obnova ide dosta sporo, napuštaju se kvalitetni vinogradarski položaji, dolazi do erozije autohtonog sortimenta, a površine nikada više neće doseći one iz razdoblja prije filoksere. Prva polovica 20. stoljeća s dva velika svjetska rata ne pogoduje razvoju vinogradarstva koje u tom razdoblju i dalje stagnira. Nakon 2. svjetskog rata i promjene društveno-ekonomskog poretka, osnivaju se veliki poljoprivredni kombinati s plantažnim vinogradima, no pažnja se posvećuje uglavnom visokim prinosima, pri čemu se zanemaruje kvaliteta vina. Dugotrajan uzgoj vinove loze na ovim prostorima, specifični okolišni uvjeti, izoliranost pojedinih područja te pomorske veze s ostatkom Mediterana utjecale su na razvoj bogatog sortimenta u Dalmaciji. Neke od sorti introducirane su iz okolnih zemalja, dok su preostale nastale na ovom prostoru spontanim

križanjem, pri čemu su i neke naše izvorne sorte introducirane u okolna područja. Vinogradari bi vegetativno razmnožavali sjemenjake koji bi pokazivali povoljna gospodarska svojstva te su tako nastajale nove sorte. Za Dalmaciju je baš kao i za neka druga područja Mediterana, primjerice Grčku, Španjolsku i Portugal, karakterističan nastanak velikog broja lokalnih sorti specifičnih samo za uža, izolirana, često otočna područja, pa su tako i danas neke od njih samo lokalno zastupljene. Krajem 19. stoljeća uoči pojave filoksere, u Dalmaciji se – prema istraživanju koje je proveo najpoznatiji dalmatinski ampelograf Stjepan Bulić – uzgajalo oko 200 sorti. Mnoge od sorti koje Bulić navodi u svom čuvenom djelu Dalmatinska ampelografija danas više ne nalazimo i smatramo ih trajno izgubljenima. Na razvoj sortimenta, kao i na smanjivanje broja sorti utjecali su brojni razlozi, između ostaloga upravo širenje gljivičnih bolesti plamenjače i pepelnice te filoksere iz Amerike. Pepelnica se u Dalmaciji pojavila oko 1851., a plamenjača 1885. i prouzročila velike štete u vinogradima te su vinogradari polako iz uzgoja počeli izuzimati vrlo osjetljive sorte među kojima je bilo i sorti vrhunske kvalitete (malvasija dubrovačka, vugava). Dolaskom filoksere u Europu i početkom intenzivnog izvoza vina, porasla je potražnja za alkoholičnim i jako obojenim vinima pa su se u vinogradima sve više širile sorte takvih karakteristika, poput sorti dobričić ili ninčuša. Propadanjem velikih površina vinograda na području Dalmacije uslijed napada filoksere te njihovom obnovom cijepljenjem na otporne podloge, u konačnici dolazi do trajnog gubitka mnogih sorti, dok su druge gospodarski zanemarene i njihova populacija postaje vrlo ugroženom. U vrijeme takozvane planske privrede nakon 2. svjetskog rata,

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

135

želja za visokim prinosima dodatno utječe na sortiment Dalmacije dajući prednost visokoprinosnim sortama, a zanemarujući kvalitetne sorte nižeg rodnog potencijala.

Gospodarsko značenje vinove loze za Dalmaciju Proizvodnja grožđa i vina i danas u Dalmaciji ima strateško mjesto kao što je imala i u prošlosti. Vrlo povoljni okolišni uvjeti, raznolikost tla i specifični vinogradarski položaji čine Dalmaciju idealnim područjem za uzgoj vinove loze. Unatoč velikom smanjenju površina pod vinovom lozom, koje su tek dio nekadašnjih, vinogradarstvo u Dalmaciji i danas predstavlja važnu djelatnost. Također, erozija sortimenta posljednjih desetljeća nije dovela do manje važnosti autohtonih sorti, iako je značajno smanjen njihov broj. Brojni pokušaji introdukcije svjetski poznatih sorti nisu polučili očekivani rezultat pa su u Dalmaciji i danas vodeće tradicionalne sorte plavac mali, babić i plavina od crnih, te maraština, pošip, debit, kujundžuša i žilavka od bijelih. Osim toga mnoge su sorte lokalno čuvene i vrlo važne, npr. grk, vugava, bogdanuša, crljenak kaštelanski, malvasija dubrovačka itd., dok su brojne druge pokazale visok kvalitativan potencijal i nepravedno su zapostavljene. Stoga možemo reći da Dalmacija ima sve uvjete za visokokvalitetno vinogradarstvo. Međutim tradicija proizvodnje vina i potencijal ovog područja u gospodarskom smislu nisu odgovarajuće iskorišteni. Prosječna površina posjeda je mala, često manja od 1 ha, pa iako vinograd u Dalmaciji posjeduje velik broj gospodarstava, svega se trećina proizvedenog vina proda na tržištu. Kakvoća vina koje turisti kušaju na obiteljskim

136

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

gospodarstvima često je ispod realnog potencijala sorte i podneblja. Unatoč tome interes za uzgoj vinove loze raste, poticajne mjere za podizanje vinograda pridonose laganom rastu površina pod vinovom lozom, tržišno orijentirani vinogradari ulažu u tehnologiju proizvodnje u vinogradu i podrumu – što rezultira i boljom kvalitetom vina. Posljednjih je godina došlo do velikog kvalitativnog pomaka u proizvodnji, pojavljuju se novi proizvođači s modernim i drugačijim pristupom. Ponovo se privode kulturi zapušteni vinogradarski položaji, osvajaju novi tereni, revitaliziraju čuvene autohtone sorte te se tako stvaraju temelji na kojima iz ovog područja i u budućnosti možemo očekivati još bolja vina. Kako je osnovna gospodarska grana regije turizam, mnogi proizvođači u tome vide dodatnu priliku, a mnogi se okreću i ekološkom načinu uzgoja. Naime velik je dio Dalmacije pod utjecajem povoljne klime za ovakvu proizvodnju, koja rapidno raste u susjednim zemljama i zauzima sve značajnije mjesto na tržištu. Uz vrlo male promjene u tehnologiji, posebno na čuvenim položajima s izuzetnim mikroklimatskim karakteristikama, može se implementirati ekološka vinogradarska tehnologija, što Dalmaciji otvara nove, gospodarski vrlo zanimljive mogućnosti. Uz vinski turizam koji također koristi prednosti povoljnih okolinskih uvjeta, a pojavljuje se kao kvalitetna nadogradnja klasičnom turizmu, esencijalnoj grani hrvatske ekonomije, ova proizvodnja postaje nova prilika u željenom profiliranju Hrvatske kao zemlje izuzetnih prirodnih ljepota i zdrave hrane.

regionalizacija vinogradarskih područja Dalmacije Područje Dalmacije tipične je mediteranske klime, s vrućim i sušnim ljetima te blagim, kišovitim zimama. Zbog obilja topline i sunca, ovo područje predstavlja idealno stanište za vinovu lozu. Reljef je tipično krški pa su vinogradi smješteni u krškim poljima, na obroncima planina, kao i na pristrancima uz more. Blizina mora smanjuje temperaturna kolebanja i ublažava klimu ovog područja, a položaji okrenuti moru uz obilje izravnog sunčevog osvjetljenja dodatno su osvijetljeni zrakama koje se reflektiraju o morsku površinu. Dug period vegetacije omogućuje uzgoj različitih sorti uključujući i one kasne dobi dozrijevanja koje u drugim područjima ne bi mogle kvalitetno dozoriti. Tla su često škrta i skeletna, što dodatno pridonosi kakvoći vina ovoga kraja. No u krškim poljima nalazimo i plodna aluvijalna tla pa su tu vinogradi u pravilu rodniji, skloniji zarazi gljivičnim bolestima, a nerijetko na takvim položajima dolazi do oštećenja od kasnih proljetnih mrazova. Razlike u okolišnim obilježjima unutar vinogradarskih područja rezultiraju njihovom različitom prikladnosti za uzgoj pojedinih sorti, ali i različitim obilježima vina proizvedenih od iste sorte. Stoga je u Europi pa tako i u Hrvatskoj uobičajeno regionalizacijom podijeliti vinogradarska područja na manje teritorijalne jedinice unutar kojih su klimatski, pedološki, topografski i neki drugi važni čimbenici za uzgoj vinove loze slični. Tako je temeljem Pravilnika o zemljopisnim područjima uzgoja vinove loze (NN 74/12) Republika Hrvatska podijeljena na tri regije: Istočnu kontinentalnu Hrvatsku, Zapadnu kontinentalnu Hrvatsku i Primorsku Hrvatsku. Područje

Dalmacije spada u regiju Primorske Hrvatske, a njen obalni dio podijeljen je na dvije podregije, Sjevernu Dalmaciju te Srednju i južnu Dalmaciju, a unutrašnjost pripada podregiji Dalmatinskoj zagori. Podregija Sjeverna Dalmacija obuhvaća područje Zadra i Šibenika s pripadajućim otocima i Ravne kotare. Vinogradi ove podregije smješteni su na tlima razvijenim na matičnom supstratu vapnenaca, a najčešći tipovi tla su smeđe tlo na vapnencu i crvenice. Reljefno je ovo područje razmjerno nisko te su najveće površine vinograda u području Ravnih kotara. Najkvalitetniji su položaji ove podregije smješteni uz more, poput onih u okolici Primoštena. Podregija Sjeverna Dalmacija podijeljena je na tri vinogorja: • Vinogorje Zadar – Biograd • Vinogorje Šibenik • Vinogorje Primošten Podregija Srednja i južna Dalmacija obuhvaća uski priobalni dio od Marine (kod Trogira) na sjeveru pa do krajnjeg juga Hrvatske, Konavala. Podregiji pripadaju također srednjo- i južnodalmatinski otoci Veliki i Mali Drvenik, Šolta, Brač, Hvar, Vis, Mljet, Lastovo, Korčula, dolina rijeke Neretve te poluotok Pelješac. Ova je podregija najtopliji dio Dalmacije zbog čega je prikladna za uzgoj sorti dugog vegetacijskog ciklusa i kasnog dozrijevanja te omogućuje proizvodnju visokokvalitetnih vina naglašene alkoholičnosti, intenzivne boje i niske ukupne kiselosti. Reljef je tipično krški, a vinograde nalazimo u krškim poljima, na brežuljcima i pristrancima od kojih su neki okrenuti moru. Čuveni su položaji ove podregije: Dingač i Postup, poluotok Pelješac; Ivan Dolac i Sv. Nedjelja, otok Hvar i drugi. Od tipova tla pogodnih za

vinogradarsku proizvodnju i u ovoj podregiji najčešće susrećemo smeđe tlo na vapnencu i crvenice, a u krškim poljima i dolini rijeke Neretve aluvijalna i koluvijalna tla. Podregija Srednja i južna Dalmacija dijeli se na 12 vinogorja:

• • • • •

• • • • • • • • • • • •

Autohtone sorte vinove loze u Dalmaciji

Vinogorje Kaštela –Trogir Vinogorje Split – Omiš – Makarska Vinogorje Neretva Vinogorje Konavle Vinogorje Mljet (otok Mljet) Vinogorje Pelješac (poluotok Pelješac) Vinogorje Korčula (otok Korčula) Vinogorje Lastovo (otok Lastovo) Vinogorje Vis (otok Vis) Vinogorje Hvar (otok Hvar) Vinogorje Brač (otok Brač) Vinogorje Šolta (otok Šolta)

Podregija Dalmatinska zagora smještena je u zaleđu planina Kozjak, Mosor i Biokovo te obuhvaća područje Benkovca, Drniša, Knina, Promine, Sinja, Vrlike, Imotskog i Vrgorca te Kaštelansku zagoru. Kako je od mora odijeljena planinskim lancima ovdje je utjecaj mora bitno manji nego li u priobalnim podregijama. Prikladni vinogradarski položaji su na obroncima planina Svilaja i Promina kao i u Petrovom, Imotskom, Sinjskom i Vrličkom polju. U poljima su tla često aluvijalnog i koluvijalnog porijekla, a na ostalim područjima najčešće nalazimo crvenice i smeđa tla na vapnencu. Podregija Dalmatinska zagora dijeli se na osam vinogorja: • Vinogorje Benkovac – Stankovci • Vinogorje Skradin • Vinogorje Knin

Vinogorje Promina Vinogorje Drniš Vinogorje Sinj – Vrlika Vinogorje Kaštelanska zagora Vinogorje Vrgorac

Vinova je loza kao gospodarski značajna kultura uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. Sortnom listom obuhvaćen je i veći broj autohtonih sorti vinove loze, čime je dozvoljena proizvodnja i promet njihovog sadnog materijala. Osim sortnom listom, sorte vinove loze obuhvaćene su i nacionalnom listom priznatih kultivara vinove loze koja je utvrđena Pravilnikom o nacionalnoj listi priznatih kultivara (NN 159/04). Na području Republike Hrvatske dozvoljeno je uzgajati sve kultivare vinove loze obuhvaćene ovim dvjema listama. Unutar nacionalne liste sorti vinove loze definirana je skupina preporučenih sorti za svaku od vinogradarskih podregija Republike Hrvatske. Prema Zakonu o vinu Republike Hrvatske, samo vina od ovih sorti mogu nositi oznaku zaštite zemljopisnog porijekla, odnosno od njih se mogu proizvoditi vrhunska i kvalitetna vina na određenoj podregiji. U skupini preporučenih sorti za područje Dalmacije uvrštene su sljedeće sorte koje smatramo autohtonima: • Podregija Sjeverna Dalmacija: maraština, debit, pošip bijeli, plavina, lasina, babić, zadarka i svrdlovina crna, gegić. • Podregija Srednja i južna Dalmacija: maraština, debit, plavac mali, okatac crni, babić, ninčuša, zlatarica blatska, vugava, malvasija dubrovačka,

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

137

grk, pošip bijeli, cetinka, bratkovina, debit, bogdanuša, prč, drnekuša, kurtelaška, plavina, dobričić, crljenak kaštelanki, vlaška, mladenka, muškat ruža crni, babica, ljutun. • Podregija Dalmatinska zagora: maraština, debit, okatac crni, kujundžuša, rudežuša, trnjak, zlatarica vrgorska, medna, plavac mali, žilavka. Sorte dijelimo i prema vremenu dozrijevanja koje se određuje u odnosu na vrijeme dozrijevanja sorte plemenka bijela, tako da imamo sorte I. epohe koje dozrijevaju istodobno s plemenkom, zatim sorte II., III. i IV. epohe koje dozrijevaju 15, 30 ili 45 i više dana nakon dozrijevanja plemenke. Sorte koje dozrijevaju prije plemenke nazivamo vrlo ranim sortama.

“Vino pije ko ima novaca, a ko nema sidi kod ovaca.” Vrč za vino (kantharos) na novčićima grčkih kolonija na otocima Hvaru (Pharos) i Visu (Issa)

138

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Popis tradicijskih sorti vinove loze u Dalmaciji

Legenda: B – bijela sorta; N – crna sorta; Rg – ružičasta sorta

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.

1.

Babica

N

30.

Grgićevica

B

59.

Plavac runjavac

N

2.

Babić

N

31.

Grk

B

60.

Plavac sobotovac

N

3.

Bak

N

32.

Gustopupica

N

61.

Plavina

N

4.

Balbut

B

33.

Kadarun

N

62.

Pošip bijeli

B

5.

Barjanka

B

34.

Krivaja crvena

N

63.

Pošip crni

N

6.

Bena

B

35.

Krkošija

B

64.

Pošipica

B

7.

Beretinjok bijeli

B

36.

Krstičevica

B

65.

Prč

B

8.

Biloliska bijela

B

37.

Kujundžuša

B

66.

Prošip

Rg

9.

Blatina

N

38.

Kurtelaška

B

67.

Pršljivka

B

10.

Bljuzgavac

N

39.

Lasina

N

68.

Rudežuša

N

11.

Bodul

N

40.

Lelekuša

N

69.

Silbijanac

B

12.

Bogdanuša

B

41.

Ljutun

N

70.

Siložder crni

N

13.

Bratkovina bijela

B

42.

Malvasija dubrovačka

B

71.

Svrdlovina crna

N

14.

Bratkovina crvena

Rg

43.

Maraština

B

72.

Trišnjavica

N

15.

Cetinka

B

44.

Marinkovića grozje

B

73.

Tanetova loza

B

16.

Cibib

B

45.

Medna

B

74.

Vela pergola

B

17.

Cipar

Rg

46.

Mekuja

B

75.

Vlaška

B

18.

Crljenak kaštelanski

N

47.

Mijajuša

N

76.

Vlaški crljenak

N

19.

Crljenak viški

N

48.

Mladenka

B

77.

Vranac

N

20.

Crnka

N

49.

Muškat ruža

Rg

78.

Vugava crvena

Rg

21.

Čihovac

N

50.

Muškatel

B

79.

Vugava bijela

B

22.

Debit

B

51.

Ninčuša

N

80.

Zadarka

N

23.

Divjaka

B

52.

Pagadebit bijeli

B

81.

Zlatarica blatska

B

24.

Dobričić

N

53.

Palagružanka bijela

B

82.

Zlatarica vrgorska

B

25.

Drnekuša vela

N

54.

Palaruša

B

83.

Žilavka

B

26.

Frmentun

B

55.

Pavicić

N

27.

Galac

N

56.

Petovka

B

28.

Gegić

B

57.

Plavac mali

N

29.

Glavinuša

N

58.

Plavac mali sivi

Rg

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

139

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivica Lolić

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Prikaz najvažnijih sorti Dalmacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

142

Babica Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List srednje velik, dlanasto urezan. Postrani sinusi su duboki, blago preklopljenih isječaka. Sinus peteljke ima oblik lire, a najčešće je otvoren. Naličje listova je golo s čekinjastim dlačicama po žilama. Cvjetovi su dvospolni (hermafroditni). Grozd srednje velik, srednje zbijen do zbijen, piramidalan, često s krilcem. Bobice male do srednje velike, okrugle do vrlo blago plosnate. Kožica je tamnomodre boje s obilnim maškom, tanka, zbog čega je sorta osjetljivija na sivu plijesan. Meso je ukusno s nenaglašenom sortnom aromom.

Prema suvremenim istraživanjima i dostupnim literaturnim podacima, babica je u odnosu na neke druge autohtone sorte razmjerno mlada sorta. U starijoj se ampelografskoj literaturi ne navodi, a nema je niti u Dalmatinskoj ampelografiji Stjepana Bulića koja je nastala početkom 20. stoljeća i sadrži praktično sve sorte vinove loze i sve njihove narodne nazive koji se susreću u to vrijeme u Dalmaciji. Molekularnogenetičke analize ukazuju da je babica nastala križanjem plavca malog s jednom za sada neutvrđenom sortom. Roditeljske veze s plavcem malim, a preko njega i s drugim hrvatskim autohtonim sortama (plavac mali potomak je crljenka kaštelanskoga i dobričića) daje nam za pravo tvrditi da je babica autohtona sorta područja srednje Dalmacije ili još preciznije da je nastala na području Kaštela.

Redovite je i dobre rodnosti, a usto i vrlo dobre kakvoće. Uz odgovarajuće opterećenje nakuplja dosta šećera, ali joj je kiselost u berbi najčešće niska. U uzgoju nije osobito zahtjevna. Uspijeva na različitim položajima i tipovima tla uz uobičajenu agrotehniku koja se primjenjuje u području rasprostranjenja.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta se uzgaja gotovo isključivo na području Kaštela. Ovdje ima značajno mjesto u proizvodnim nasadima, no izvan tog područja zasad se ne širi. Zbog svojih dobrih proizvodnih osobina, danas je jedna od značajnijih u sortimentu te je njena populacija u laganom porastu. Ipak, zbog vrlo ograničenog područja uzgoja populacija je relativno mala i osjetljiva. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena u podregiji Srednja i južna Dalmacija.

Danas je babica uz plavac mali najvažnija i najzastupljenija crna sorta kaštelanskog područja. Za njezino širenje u proizvodnim nasadima zaslužna je stabilna i redovita rodnost, vrlo dobra kakvoća i povoljna uzgojna obilježja. U uvjetima kaštelanskog polja daje laganija, rubinski crvena vina koja se mogu piti već kao mlada jer zbog svoje mekoće ne zahtijevaju dugo starenje. Babica se najčešće ne vinificira sama, već u kombinaciji s drugim lokalno značajnim sortama koje pridonose kakvoći takvih vina intenzivnijom bojom (ninčuša) ili popravkom kiselosti (ljutun). Sorta se ne uzgaja nigdje izvan ovog uskog područja, no kako dobre rezultate postiže i na ovim sasvim prosječnim vinogradarskim položajima, bilo bi vrijedno sortu pokušati uzgajati i na boljim položajima – gdje bi možda mogla dati i vrhunsku kakvoću.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

143

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

144

Babić Ostali narodni nazivi šibenčanac, rogozničanin, rogoznička

Sažeti opis Trs je slabo do srednje bujan, tankih, vodoravnih postranih izdanaka. List srednje velik, okrugao ili blago srcolik, pravilan, peterodijelan. Lice tamnozeleno, naličje golo s izraženim čekinjastim dlačicama na žilama (nervaturi). Postrani sinusi srednje duboko urezani, zatvoreni. Sinus peteljke otvoren, u obliku slova „U“, često sa zupcem. Cvijet je dvospolan. Grozd je srednje velik do velik, rastresit do srednje zbijen, piramidalan, često s izraženim krilcem ili sekundarnim grozdom. Bobica okrugla, srednje velika do velika, slatkog, sočnog, blago aromatičnog mesa. Kožica tanka, tamnoplava, obilno prekrivena maškom. Dozrijeva srednje kasno, u III. razdoblju. Dobre je i redovite rodnosti, ali osjetljiv na gljivične bolesti.

Rasprostranjenost i status populacije Porijeklo sorte babić nije sigurno utvrđeno, no smatramo je autohtonom sortom sjeverne Dalmacije. Prema dosadašnjim genetičkim istraživanjima, babić ima jedinstven genetski profil, odnosno ne uzgaja se drugdje u svijetu pod nekim drugim imenom. U bliskoj je rodbinskoj vezi sa sortom dobričić, na razini roditelj-potomak, premda se zasad ne zna koja je od ovih dviju sorti roditelj, a koja potomak. Sve upućuje na zaključak da sorta pripada skupini dalmatinskih autohtonih sorti nastalih na ovom prostoru. Babić je sorta rasprostranjena ponajviše u okolici Šibenika sa čijih vrhunskih položaja dolaze i njezina najkvalitetnija vina. Jedan od najpoznatijih položaja na kojem se uzgaja zasigurno su čuvene primoštenske terase. Sorta se ponešto uzgaja i u drugim vinogorjima podregije Sjeverne Dalmacije te podregije Srednje i južne Dalmacije. U mješovitim nasadima nalazimo ga od Biograda

do Kaštela (gdje je poznatiji pod nazivom rogoznička, prema mjestu u šibenskoj okolici odakle je vjerojatno donesen na područje Kaštela), ali i na otoku Korčuli. Babić je jedna od gospodarski važnijih crnih sorti u Dalmaciji, no uzgaja se na relativno ograničenom prostoru pa joj je populacija osjetljiva. Babić je uvršten na Sortnu listu RH, te na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučen za podregije: Sjeverna Dalmacija, Srednja i južna Dalmacija te Dalmatinska zagora.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Od sorte babić proizvode se vina različite kakvoće. Potencijal sorte vrlo je visok, no za konačan rezultat odlučujući su okolišni uvjeti. Na škrtim, kamenitim položajima, dobre ekspozicije, okrenutima moru, sorta daje niže prinose, ali vrhunske kakvoće. Od grožđa s takvih položaja, koje u vrijeme berbe sadrži i značajan udio suhica, dolaze vina intenzivne, rubinskocrvene boje, arome prezrelog voća, puna i jaka. Unatoč tome ova su vina blagih tanina i stoga meka na okusu, pa su užitna i kao mlada. Ako se babić uzgaja na dubokim plodnim tlima rodit će obilno, ali će kakvoća biti prosječna ili ispodprosječna što će rezultirati laganim, slabo obojenim, često neharmoničnim i oporim vinima. Prva iskustva pokazuju da se od prosušenog grožđa babića može dobiti i vrlo dobar prošek, a prikladan je i za miješanje s drugim sortama, kako ga najčešće i koriste pri uzgoju izvan matičnog područja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

145

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

146

Bogdanuša Ostali narodni nazivi bojdanuša, vrbanjka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan do bujan. List srednje velik do velik, okrugao do blago srcolik, trodijelan ili peterodijelan. Gornji postrani sinusi srednje, a donji slabo urezani. Sinus peteljke najčešće zatvoren s izrezom eliptičnog oblika. Naličje lista golo sa čekinjastim dlačicama po žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, najčešće srednje zbijen, a u godinama kad se loše oplodi rastresit. Bobe srednje velike, okrugle do blago izdužene. Meso sočno, svježe, ugodne nenametljive sortne arome. Kožica debela, žutozelene boje, na sunčanoj strani jantarnih nijansi. Redovite je i dobre rodnosti. Dozrijeva srednje kasno. Nešto osjetljivija na pepelnicu i sivu plijesan.

Porijeklo joj nije dokazano. Kako se izvan otoka Hvara rijetko uzgaja, a na otoku je poznata od davnina, smatra se autohtonom sortom otoka Hvara. Postoje i hipoteze da su je na Hvar nekad davno donijeli pomorci ili čak grčki kolonizatori.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je slabo rasprostranjena, gotovo isključivo na otoku Hvaru gdje je jedna od vodećih bijelih sorti. Sporadično je nalazimo i na susjednim otocima i priobalju. Zbog ograničenog uzgojnog područja, populacija je osjetljiva. Nalazi se na Sortnoj listi RH i na Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

U prošlosti se rijetko vinificirala samostalno. Zbog svoje dobre kakvoće i razmjerno visoke kiselosti, koja često nedostaje grožđu koje dozrijeva u ovom podneblju, u kupažama s drugim bijelim sortama služila je za popravak kakvoće, ponajprije u pogledu svježine i harmoničnosti. Vina dobivena od čiste sorte odavno su vrlo cijenjena i svrstavana među najkvalitetnija dalmatinska bijela vina. Tradicionalno se uzgajala na području Jelse, Vrboske i Starigrada, a danas se sve više širi po čitavom otoku najviše zbog svoje dobre rodnosti i naglašene kiselosti te je najvažnija bijela sorta Hvara. Bogdanuša je nesumnjivo sorta visokog potencijala kakvoće koja uz bolju prilagodbu tehnologije uzgoja u vinogradu i preradi vina može rezultirati izvrsnim vinima, a zbog dobrih gospodarskih karakteristika zaslužuje širenje i izvan otoka Hvara.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

147

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

148

Bratkovina bijela Ostali narodni nazivi brabkovina, brakovina, bravkovina

Sažeti opis Trs bujan, osobito dok je mlad. List srednje velik do velik, okrugao, cijel ili trodijelan s vrlo plitko urezanim postranim sinusima. Sinus peteljke zatvoren, preklopljen. Naličje lista paučinasto dlakavo s rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, srednje zbijen, krilat, konusan. Bobe su srednje velike, obrnuto jajolike, na dugoj, tankoj peteljci. Kožica debela, zeleno-žuta, na sunčanoj strani zlatnožute do jantarne boje. Meso je sočno, blago hrskavo, neutralnog mirisa, svježeg, kiselkastog okusa. Rodi redovito i obilno, ali je grožđe lošije kakvoće. Dozrijeva srednje kasno (u III. razdoblju).

se da je i bratkovina bijela autohtona sorta ovog otoka. Sadila se u mješovitim nasadima, nekad zajedno s grkom (kojem je služila i kao oprašivač), a danas više s pošipom i maraštinom. Prerađena samostalno može dati lagana i neutralna vina, više kiselosti i osrednje kakvoće. No zbog svoje visoke i redovite rodnosti, te sposobnosti zadržavanja kiselina u grožđu u vrijeme berbe, najčešće se i danas kao i nekad sljubljuje s drugim korčulanskim bijelim sortama.

Rasprostranjenost i status populacije

Bratkovina crvena. Iako bi se po imenu bratkovine crvene moglo očekivati da se radi o dvije vrlo srodne sorte, po morfološkim karakteristikama ove se sorte značajno razlikuju. Bratkovinu crvenu susrećemo također uglavnom na otoku Korčuli. Vrlo je rijetka sorta čije su populacije ugrožene i ima tendenciju pada. Zbog svoje neredovite rodnosti, koja je posljedica lošije oplodnje uslijed morfološki dvospolnog ali funkcionalno ženskog cvijeta, nema gospodarske važnosti. Grozd joj je srednje velik, piramidalan, često s vrlo malim brojem oplođenih bobica. Bobe su srednje velike, eliptične s crvenkasto-sivom kožicom te čvrstim, hrskavim i aromatičnim mesom. Zbog navedenih karakteristika grozda u prošlosti se koristila kao zobatica te za proizvodnju desertnih vina i džemova. Smatramo da je sorta visokog kvalitativnog potencijala te da zaslužuje više pažnje. Prilagodbom tehnologije uzgoja, prije svega pronalaženjem prikladne sorte oprašivača, vjerojatno bi se mogla i rentabilno proizvoditi.

Sorta koju nalazimo gotovo isključivo na otoku Korčuli i to u mješovitim nasadima kao prateću sortu. Nekada se sporadično mogla naći i u Dubrovačkom primorju, na otocima Lastovu i Mljetu te poluotoku Pelješcu. Populacija sorte uglavnom stagnira, a s obzirom na mali broj trsova u populaciji i uski areal rasprostranjenosti, smatramo ju osjetljivom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Porijeklo sorte zasad nije utvrđeno, no zna se da se od davnina uzgaja na otoku Korčuli. Usto suvremena genetička istraživanja pokazuju da su bratkovina bijela i zlatarica blatska roditelji pošipu, jednoj od gospodarski najznačajnijih bijelih sorti u Dalmaciji. Kako su sve tri sorte vezano poglavito uz otok Korčulu, pretpostavlja

Slične sorte

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

149

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

150

Cetinka Ostali narodni nazivi blatska, blatinka, potomkinja, poseruša

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan do bujan. List srednje velik do velik, peterodijelan, pentagonalan. Postrani sinusi najčešće srednje duboki, malo otvoreni ili blago preklopljenih odsječaka. Sinus peteljke otvoren u obliku slova „U“. Plojka tanka, lice golo, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Grozd velik, piramidalan, najčešće s dva do tri kraća krilca. Rastresit do srednje zbijen, ovisno o oplodnji. Bobe srednje velike, blago izdužene. Kožica neprozirna, prekrivena maškom, zeleno-žute, na sunčanoj strani žućkasto-smeđe boje. Meso sočno, neutralnog okusa, kiselkasto. Dozrijeva srednje kasno. Rodni potencijal izrazito visok, ali zbog teškoća u oplodnji često varira. Kakvoća je ispodprosječna jer nakuplja razmjerno nizak sadržaj šećera, dok je ukupna kiselost zadovoljavajuća.

Porijeklo cetinke nije sigurno utvrđeno. Zna se da je sorta stara te je vjerojatno upravo ovu sortu, pod sinonimom blatka bijela, opisao već austrijski ampelograf Goethe u svojoj ampelografiji nastaloj krajem 19. st. Ime joj je istovjetno poznatom i raširenom korčulanskom prezimenu Cetinić, što dodatno potkrepljuje najrašireniju hipotezu o porijeklu ove sorte, odnosno mišljenje da je cetinka autohtona sorta otoka Korčule. Neki pak smatraju da cetinka svoje ime duguje rijeci Cetini u čijem je porječju nastala te da je odatle prenesena na Korčulu.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta koju poglavito nalazimo na matičnom otoku Korčuli te ponešto na okolnim otocima i priobalju. U Kaštelima ovu sortu susrećemo pod sinonimom blatinka. Uzgaja se uglavnom u mješovitim nasadima i nema veću gospodarsku važnost, a s obzirom na lošiju kakvoću (nizak sadržaj šećera) i probleme u oplodnji, vjerujemo da se ni u budućnosti neće više širiti. Populacija joj stagnira, ali ju ne smatramo rizično ugroženom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Sorta je uskog područja uzgoja i nikad nije zauzimala značajne površine. Zbog problema u oplodnji uvijek se sadila u mješovitim nasadima da bi lakše našla prikladnu sortu oprašivača. Od cetinke se nikada nisu proizvodila čista sortna vina. Sorta ni danas nema veće značenje. Prerađuje se najčešće zajedno s drugim bijelim sortama na otoku. Pri dobroj oplodnji rodi vrlo mnogo pa je za bolju kakvoću potrebno ograničiti opterećenje rodnim pupovima i eventualno dodatno smanjiti prinos (odbaciti dio još zelenog grožđa). Iako uspijeva na različitim tipovima tla, za postizanje bolje kakvoće treba ju saditi na tlima slabije plodnosti. Prerađena u čisto sortno vino daje osrednju kakvoću vina zelenkaste boje, slabije alkoholično i kiselkasto te često više podsjeća na vina kontinentalnih nego primorskih vinogradarskih područja. Zbog svih navedenih obilježja smatramo da joj pripada mjesto koje danas zauzima u sortimentu Dalmacije, odnosno da je prikladna za proizvodnju masovnih, laganijih i svježih vina, osrednje kakvoće ili za kupažu s drugim bijelim južnim sortama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

151

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

152

Cipar Ostali narodni nazivi cipar rumeni, barbarossa, barbaroux, grec rouge, malaga rose, calebstraube

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, sjajno zelen, gol. Mladi listići sjajni, brončanozeleni. Odrastao list malen ili srednje velik, peterodijelan. Postrani sinusi plitki, sinus peteljke u obliku lire. Lice tamnozeleno, naličje svjetlije, golo, na žilama vrlo rijetke čekinjaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozdovi veliki do vrlo veliki, dugi, piramidalni, s krilcima, obično zbijeni. Bobe srednje velike, okrugle, čvrste kožice, crvenkaste, nejednoliko obojene. Meso sočno, neutralnog okusa. Dozrijeva srednje kasno, osrednje je osjetljiva na bolesti i štetnike.

U Hrvatskoj se dugo smatrala autohtonom sortom otoka Paga gdje sortu danas uglavnom i nalazimo, a prisutna je i legenda kako ga je donio neki pomorac sa Cipra. Prema posljednjim istraživanjima, genetički SSR profil (Simple Sequence Repeats) cipra identičan je profilu sorte grec rouge (calebstraube) pa je vjerojatno da se radi o staroj sorti koja je pomorskim putem donesena na otok Pag. Unesena je i na jug Italije i Francuske, a vjeruje se da potječe iz Grčke. U Francuskoj ga nalazimo u južnim područjima, uglavnom u Provansi te na Korzici, gdje je poznat pod nazivom barbaroux. U Italiji je nazočan u pokrajini Emilia Romagna pod imenom barbarossa.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena. U Hrvatskoj je danas nalazimo gotovo isključivo na otoku Pagu (posebno na južnom dijelu oko mjesta Dinjiška, Povljana i Paga) gdje je rijetka i uzgaja se isključivo u miješanim nasadima zajedno s drugim sortama. Ponekad se nađe i na okućnicama (brajdama) zbog atraktivnog izgleda grozda i boba gdje se uzgaja kao zobatica. Populacija sorte je vrlo osjetljiva. Razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu pa joj opstanak ovisi isključivo o interesu lokalnih proizvođača. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara.

Na otoku Pagu se uzgaja u mješovitim nasadima, a odlikuje se visokom i sigurnom rodnošću te osrednjom kakvoćom. Nikad se sorta nije vinificirala samostalno tako da nisu poznata njezina enološka svojstva. Nema visok potencijal za proizvodnju čistih sortnih vina, međutim smatramo da svojim karakteristikama pridonosi uspješnosti vinogradarske proizvodnje i kakvoći lokalnih vina. Osim na otoku Pagu, sorta nema gospodarske važnosti, ali njezinoj vrijednosti pridonosi atraktivan izgled grozda i mogućnost uzgoja za potrošnju u svježem stanju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

153

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

154

Crljenak kaštelanski Ostali narodni nazivi pribidrag, tribidrag, zinfandel, primitivo

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List srednje velik, pentagonalan, duboko urezanih, otvorenih postranih sinusa. Sinus peteljke blago otvoren u obliku lire. Lice glatko, na naličju srednje gustih paučinastih dlačica, a na žilama rijetkih čekinjastih. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, srednje zbijen do zbijen, konusan ili piramidalan, često s krilcima. Boba srednje velika, okrugla. Kožica tamno modra, meso sočno, neutralno. Dozrijeva srednje kasno, ranije od plavca malog. Rodnost je srednje velika i redovita. Kakvoća iznad prosjeka, redovito nakuplja visok sadržaj šećera u grožđu, uz nisku ukupnu kiselost. Daje vina intenzivne boje. Izraženo osjetljiv na gljivične bolesti, naročito na sivu plijesan vinove loze (Botrytis cinerea).

Smatra se da je sorta crljenak kaštelanski odnosno pribidrag, kako ga zovu u okolici Omiša, izuzetno stara sorta vrlo cijenjena i rasprostranjena još u srednjem vijeku pod imenom tribidrag. Iz povijesnih izvora saznajemo kako je tribidrag uzgajao i Marko Marulić te svoje vino prodavao u Veneciju. Toponim Tribidrag na otocima Visu i Hvaru svjedoči o važnosti ove sorte, kao i kvaliteti njenog vina po kojem su lokaliteti dobili ime. Pretpostavlja se da se sorta počela zapostavljati nakon dolaska plamenjače, pepelnice i filoksere iz Amerike te se na njeno mjesto širio plavac mali, njen potomak. Razlog nestanku ove sorte treba tražiti u prvom redu u njenoj osjetljivosti na bolesti i nešto većim uzgojnim zahtjevima u odnosu na plavac mali. Zanimanje za ovu sortu ponovno je potaknuto otkrićem iste sorte pod sinonimom zinfandel koju uzgajaju u Americi gdje je jedna od najpopularnijih, dok se pod imenom primitivo uzgaja u Italiji. Činjenica da je jedan od roditelja plavca malog te na razini roditelj-potomak bliski srodnik dalmatinskim sortama plavini, grku, crljenku viškom i vrancu, ukazuje na hrvatsku autohtonu sortu.

Rasprostranjenost i status populacije Krajem 20. stoljeća populacija crljenka kaštelanskog u Dalmaciji bila je pred izumiranjem. Nakon 1998. godine i otkrića da su roditelji plavca malog najpoznatije dalmatinske sorte vinove loze dobričić i zinfandel, logična je bila pretpostavka da se zinfandel vjerojatno pod nekim drugim imenom nekad uzgajao i u nas. No prošle su gotovo tri godine dok napokon 2001. nije pronađeno nekoliko trsova u Kaštelima, a nakon toga i u okolici Omiša, te je utvrđeno da se sorta ovdje naziva crljenak kaštelanski odnosno pribidrag. Ovo je otkriće dobilo velik publicitet te je posljednjih godina zanimanje za sortu iznimno poraslo. Više je tržišnih proizvođača vina posadilo ovu sortu s nakanom proizvodnje vina. Kako je u Dalmaciji pronađeno svega 20-ak trsova i nije bilo moguće nabaviti niti tako brzo proizvesti dovoljnu količinu sadnog materijala, proizvođači su za sadnju vinograda nabavili cijepove sorte primitivo iz Italije, a neki čak i zinfandel iz Kalifornije. Populacija dalmatinskog biotipa crljenka kaštelanskog nastoji se što je moguće više povećati razmnožavanjem nekoliko pronađenih matičnih trsova. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju. Pod imenom zinfandel odnosno primitivo uzgaja se u Americi i Italiji kao gospodarski vrlo značajna sorta. Vjerujemo da je budućnost sorte osigurana te da populacija ove sorte u Dalmaciji nikad više neće biti dovedena do izumiranja.

Podatak da je sorta gospodarski značajna i omiljena u Kaliforniji, kao i u Italiji, te da je bila jedna od najvažnijih sorti u Dalmaciji prije petstotinjak godina, govori o njezinoj gospodarskoj vrijednosti. Misterij njezina porijekla je čak potaknuo razmišljanja da se proglasi američkom sortom (iako vinova loza nije autohtona vrsta tog kontinenta, već su je sa sobom donijeli europski doseljenici), što bi dalo značajnu marketinšku prednost ovoj sorti. Sorta je prikladna za proizvodnju vrhunskih crnih vina dobre obojenosti, a s obzirom na raniju dob dozrijevanja i visok sadržaj sladora prikladna je i za proizvodnju desertnih vina. Kako se u Dalmaciji već dugo masovnije ne uzgaja, treba prilagoditi tehnologiju uzgoja u vinogradu te utvrditi optimalni rok berbe i zaštitu od gljivičnih bolesti. Bez obzira što se cijepovi sorte mogu nabaviti u susjednoj Italiji, ne smije se zanemariti dalmatinska populacija crljenka kaštelanskog jer se ona zbog duge izoliranosti donekle razlikuje od drugih populacija.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

155

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

156

Crljenak viški Ostali narodni nazivi crljenak crni, carnjenak, crnjenak

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan, vrh mladica povijen, dlakav s izraženim antocijanskim rubovima. Mladi listići vunasto dlakavi, a odrasli srednje veliki, trodijelni ili peterodijelni. Postrani sinusi slabo do srednje urezani, sinus peteljke zatvoren, u obliku lire. Plojka debela, lice tamnozeleno, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozdovi mali do srednje veliki, duguljasti, cilindrični ili piramidalni, obično zbijeni. Bobe srednje velike, okrugle ili blago jajolike, pri nižim prinosima dobro obojene. Vrlo ukusne i slatke. Dozrijeva srednje kasno, osrednje je osjetljiv na glavne bolesti i štetnike, ali zbog zbijenih grozdova u vlažnim godinama osjetljiv na sivu plijesan.

Porijeklo sorte je nepoznato, smatramo je hrvatskom autohtonom sortom. Na otoku Visu se uzgaja odavna, a oduvijek je smatran kvalitetnom sortom, koja se i danas uzgaja kao sorta začin, za popravak kakvoće vina, a često je zbog visoke koncentracije šećera i dobrih svojstava za prosušivanje korišten za proizvodnju tradicionalnog desertnog vina, prošeka. Međutim u mladim nasadima, pri intenzivnoj gnojidbi i visokim prinosima, ovi kvalitativni parametri su mnogo skromniji, a sklonost prema truleži puno veća.

Rasprostranjenost i status populacije Vrlo slabo rasprostranjena sorta. U Hrvatskoj je danas nalazimo gotovo isključivo na otoku Visu, a i tamo je vrlo rijetka, tek pokoji trs u mješovitim nasadima zajedno s drugim sortama. Sorta je kritično ugrožena i nema sustavnih programa njezine revitalizacije. Razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu od strane lokalnih proizvođača pa danas njezina populacija iznosi svega nekoliko stotina trsova. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara.

Premda se sorta nije vinificirala samostalno, smatramo da ima visok enološki potencijal, kako za proizvodnju vina iz redovite berbe, tako i za desertna vina. Stoga je vrlo zanimljiva za revitalizaciju i obogaćivanje sortimenta podregije Srednje i južne Dalmacije, posebice otočnog dijela.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

157

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

158

Debit Ostali narodni nazivi puljižanac, čarapar (Od pogrešnih naziva koji se dovode u vezu s ovom sortom možemo spomenuti pagadebit, što je ime druge sorte, a često se pogrešno i kaštelanska sorta vlaška smatrala istovjetnom debitu.)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, povijen, gol, bez dlaka, boje svjetlozelene do zelene s više ili manje izraženim antocijanskim obojenjem. Mladice debele, bujne, zelene do tamnozelene. Odrastao list srednje velik do velik, okrugao ili pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi srednje duboko, a donji plitko urezani, zatvoreni ili blago otvoreni. Sinus peteljke otvoren u obliku slova „U“. Plojka tanka, glatka, naličje golo, po žilama nazočne slabe do srednje guste čekinjaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, piramidalan, obično s jednim dobro razvijenim krilcem. Srednje zbijen. Peteljka jaka, čvrsta. Bobe okrugle, srednje velike, zelenkastožute do jantarne boje, često posute gustim točkicama. Na bobama izloženima direktnoj insolaciji javljaju se crvenosmeđe pjege. Meso sočno, neutralnog okusa. Kožica čvrsta, trpka.

Porijeklo je nepoznato, iako ime debit (tal. dèbito = dûg) može značiti sortu od čijeg se obilatog roda mogao vratiti dug. Najrašireniji sinonim puljižanac (puglia od Apulija – talijanska pokrajina) upućuju na talijansko porijeklo, međutim kako je nepoznata u Italiji moguće je da se radi o hrvatskoj autohtonoj sorti. Tome u prilog ide i pretpostavka da najčešći sinonim puljižanac potječe od naziva mjesta Puljane na području Promine, gdje se najviše i uzgaja.

Rasprostranjenost i status populacije Vodeća je bijela sorta podregije Sjeverne Dalmacije, a rasprostranjena je još i u podregijama Dalmatinskoj zagori te Srednjoj i južnoj Dalmaciji. Najviše se uzgaja u Prominskom i Drniškom vinogorju gdje je tradicionalno vodeća sorta. Sporadično se može naći i u kvarnerskom otočju. Danas je debit jedna od najrasprostranjenijih i najvažnijih bijelih sorti Dalmacije pa joj populacija nije ugrožena. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregije: Sjeverna Dalmacija, Srednja i južna Dalmacija, Dalmatinska zagora.

Debit je vrlo zahvalna i zato omiljena sorta među brojnim proizvođačima podregije Sjeverne Dalmacije. Dobrih je i stabilnih prinosa, nije posebno osjetljiv na biotske i abiotske čimbenike niti zahtjevan u proizvodnji. Može se uzgajati u različitim okolišnim uvjetima, od tipičnih vinogradarskih položaja do dubokih i plodnih krških polja. Nije posebno zahtjevan ni prema tehnologiji proizvodnje, a afinitet s većinom podloga jako je dobar. Premda ga danas smatraju prije svega visokorodnom i zato manje kvalitetnom sortom, kvalitativni potencijal mu je ipak viši. Tradicionalno se vinificirao uz dugotrajnu maceraciju pa su vina bila intenzivne žute boje (tzv. žutine), trpka, snažna, sa svim karakteristikama cijenjenim od ondašnjih potrošača, ali i pogodna za duže čuvanje. Međutim takva intenzivno obojena, neharmonična i tupa vina nisu bila prihvaćena na tržištu u eri svijetlih, laganih, voćnih bijelih vina. Ova sorta zasigurno i danas ima svoje mjesto u sortimentu podregije Srednje i južne Dalmacije. Kakvoću vina značajno bi se moglo unaprijediti provođenjem klonske selekcije (izdvajanje kvalitetnijih, manje rodnih klonova) te prilagodbom tehnologije proizvodnje u vinogradu (primjereno opterećenje, manji prinos) i podrumu.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

159

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

160

Dobričić Ostali narodni nazivi šoltanski plavac, šoltanac, slatinjanac, slatinjac, dobrovoljac, okručanac, crljenak slatinski

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List srednje velik, pentagonalan, peterodijelan, na naličju gol, s izraženim zupcima na obodu. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, srednje zbijen, konična oblika, često s krilcima. Boba mala, okrugla, srednje čvrstog mesa i neobojena soka. Kožica je tamnoplavo crna. Rodi redovito, prinosi srednje visoki. Dozrijeva srednje kasno. Kakvoća visoka, sadržaj šećera u moštu srednje visok do visok, niske do srednje kiselosti. Daje intenzivno obojena vina. Sorta osjetljiva na plamenjaču, na ostale bolesti prosječno osjetljiva.

Porijeklo sorte nije poznato, ali se smatra vrlo starom autohtonom dalmatinskom sortom. Njenu autohtonost potvrđuju i najnovija istraživanja, kojima je utvrđeno da je dobričić, zajedno sa sortom crljenak kaštelanski roditelj plavcu malom. U prošlosti je bila vrlo cijenjena sorta poglavito zbog svoje izrazite boje. Prema literaturnim navodima služila je uglavnom za križanje (kupažiranje) s drugim crnim sortama za popravak boje. Ovo je svojstvo bilo osobito značajno u vrijeme intenzivnog izvoza dalmatinskih vina u zapadnoeuropske zemlje krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Rasprostranjenost i status populacije Vrlo je slabo rasprostranjena te ju nalazimo najviše na otoku Šolti, ponešto na otoku Čiovu, a vrlo ju rijetko nalazimo na otoku Braču i susjednom priobalju (od Splita do Trogira). Nalazimo ju najviše u starim nasadima, zajedno s drugim sortama te se od nje rjeđe proizvode sortna vina. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju. U novije vrijeme ova sorta ponovno postaje zanimljiva proizvođačima s obzirom na njene „rodbinske veze“ sa crljenkom kaštelanskim i plavcem malim (vidi u nastavku) pa je podignuto nekoliko manjih sortnih nasada, no smatramo da je sorta i dalje vrlo ugrožena jer ju nalazimo na vrlo uskom prostoru, a i tamo sporadično.

Iako ju danas vrlo rijetko nalazimo u proizvodnim nasadima, sorta ima visok kvalitativan potencijal te bi mogla imati veću komercijalnu važnost. Zahvaljujući osobinama zbog kojih je bila cijenjena u prošlosti – izražene trpkosti i intenzivne obojenosti – i danas bi mogla pridonijeti kakvoći crnih vina srednje Dalmacije, a vjerojatno i dati visokokvalitetna sortna vina. Kako bi se ovaj gospodarski potencijal mogao iskoristiti, nužno je stvoriti preduvjete za njenu gospodarsku revitalizaciju: provesti sustavna istraživanja njezinih bioloških i gospodarskih svojstava radi davanja preporuke o prikladnoj tehnologiji proizvodnje; provesti inventarizaciju uzgojnog područja te proizvesti inicijalnu količinu sadnog materijala za podizanje matičnog nasada za potrebe daljnjeg razmnožavanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

161

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

162

Drnekuša Ostali narodni nazivi darnekuša

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladica je otvoren, zelen, slabo paučinasto dlakav. Odrastao list srednje velik, peterodijelan, srednje duboko urezan. Plojka debela, zelena i na licu gola, naličje paučinasto dlakavo, na žilama nazočne čekinjaste dlačice. Sinus peteljke najčešće otvoren u obliku lire, zupci veliki, izraženi. Peteljka je tanka, ljubičastocrvenkaste boje. Cvijet je dvospolan. Grozdovi veliki, dugi, piramidalni, obično rastresiti, rjeđe srednje zbijeni. Bobe srednje velike do velike, jajolike, tanke kožice, modrocrvene boje, obilno posute maškom. Meso sočno, ugodna okusa, čvršće konzistencije. Osjetljiva je na plamenjaču i pepelnicu. Dozrijeva srednje kasno, u trećem razdoblju.

Drnekuša je sorta vezana isključivo za otok Hvar i nije poznata nigdje drugdje. Niti analiza SSR markerima i usporedba DNA profila s drugim sortama nije ukazala na neko drugo područje uzgoja niti identičnost s nekom drugom sortom pa smatramo da potječe s otoka Hvara. Na Hvaru se uzgaja u mješovitim nasadima kao prateća sorta plavcu malom, gdje pridonosi kakvoći njegovih vina. Odlikuje se dobrom rodnošću te vrlo dobrom kakvoćom. Sorta se nije nikad vinificirala samostalno u redovitoj berbi, ali je bila cijenjena i smatrana vrlo pogodnom za proizvodnju prirodnih desertnih vina, tradicionalnih prošeka. Iako joj enološka svojstva nisu potpuno poznata, smatramo da svojim obilježjima pridonosi uspješnosti vinogradarske proizvodnje i kakvoći lokalnih vina. Osim na otoku Hvaru, sorta danas nema gospodarske važnosti, ali bi se kao dopuna plavcu malom mogla preporučiti i na drugim otocima matične podregije.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena. Nalazimo je gotovo isključivo na otoku Hvaru, a prema literaturnim podacima nije se niti ranije uzgajala izvan ovog otoka. I tamo je danas rijetka, uzgaja se isključivo u miješanim nasadima zajedno s drugim sortama, najčešće kao prateća sorta plavcu malom. Populacija sorte je vrlo ugrožena, nije u sustavu proizvodnje sadnog materijala, razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu. Uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

163

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

164

Gegić Ostali narodni nazivi paškinja, paška, paška bilina, gejić, debeljan bijeli, brajda paška

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Srednje bujna do bujna sorta. Vrh mladica otvoren, blago povijen, paučinasto do vunasto dlakav, boje svjetložute do zelene. Mladice su srednje debele, žute do svjetlozelene. Odrastao list srednje velik do velik, okrugao ili pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi srednje duboko, a donji plitko do srednje duboko urezani, obično zatvoreni. Urezi širokog okruglog dna, često s izraženim zupcem. Sinus peteljke zatvoren, u obliku lire. Plojka debela, mjehurasto naborana, zelena. Peteljka čvrsta, srednje dužine, paučinasto dlakava. Naličje vunasto dlakavo, po žilama nazočne slabe do srednje guste čekinjaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, piramidalan, razgranat, ponekad s jednim povećim krilcem. Obično je rastresit do srednje zbijen. Bobe su okrugle, srednje velike, zelenkastožute do intenzivno žute boje, koja na sunčanoj strani poprima jantarne i smeđe nijanse. Ponekad su posute vrlo sitnim točkicama. Meso sočno, neutralnog okusa. Kožica čvrsta, srednje debela, trpka.

Porijeklo gegića je nepoznato, vjerojatno se radi o hrvatskoj autohtonoj sorti. Tome u prilog govore i nedavna ampelografska i genetička identifikacija jer sorta istih karakteristika nije nađena u drugim zemljama.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je raširena najviše na otoku Pagu, a vrlo je rijetka na drugim otocima podregija Hrvatsko primorje (Rab, Krk) i Sjeverna Dalmacija (Ugljan, Dugi otok). Nalazimo je također u starijim nasadima u Zadarskom vinogorju (Zemunik, Bibinje). Međutim na otoku Pagu je vodeća bijela sorta pa joj populacija nije osobito ugrožena. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Sjevernu Dalmaciju.

Gegić se, kao i mnoge druge lokalne sorte tradicionalno vinificirao uz dugotrajnu maceraciju pa su vina bila intenzivne žute boje (tzv. žutice). Kao takva bila su trpka, obično jaka i tupa (neharmonična), ali prilagođena ukusu i potrebama lokalnih potrošača. To je i bio najveći razlog što se gegić oduvijek smatrao manje kvalitetnom sortom, iako recentna istraživanja i iskustva nekih proizvođača govore da mu je enološki potencijal viši i da zaslužuje veću pažnju. Gegić je vrijedna, gospodarski vrlo zahvalna sorta za posebne agroekološke uvjete, što je i rezultiralo činjenicom da je i danas vodeća sorta na otoku Pagu. Dobrih je i stabilnih prinosa, nije posebno osjetljiv na biotske i abiotske čimbenike, niti zahtjevan u proizvodnji. Uzgaja se pretežno u manjim otočkim poljima, ali bolju kakvoću daje na povišenim položajima škrtijih edafskih karakteristika. Redovito se koristi niski sustav uzgoja, često bez armature, a reže se kratko. Sortne značajke i specifična tehnologija uzgoja pokazale su se vrlo dobre u zahtjevnim uzgojnim uvjetima otoka Paga, gdje puše jaka bura. Za ove uvjete se kao vrlo dobro svojstvo pokazalo i kasno kretanje proljetnih pupova, čime se izbjegavaju kasni proljetni mrazovi. Dozrijeva srednje kasno. Prinosi su srednji i redoviti, a kakvoća zadovoljavajuća. Sadržaj šećera znatno varira ovisno o položaju, a kiselost je obično dobra. Grožđe se odlikuje i diskretnom sortnom aromom, koja bi uz modernu tehnologiju mogla promijeniti reputaciju gegića kao kvalitativno loše ili osrednje sorte. Dobar je i kao zobatica. Ova sorta zasigurno i danas ima svoje mjesto u sortimentu Dalmacije, posebice u mjestima gdje se tradicionalno uzgaja. Međutim smatramo da mu je uzgojni i kvalitativni potencijal viši te da bi mogao biti zanimljiv za širenje u druga slična područja. Njegovoj reputaciji danas znatno doprinosi i proizvodnja sortnih vina dobivenih suvremenim enološkim postupcima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

165

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

166

Glavinuša Ostali narodni nazivi okatac, glavinka, slakarinac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan. List srednje velik, srcolik, peterodijelan, plitko urezanih postranih sinusa. Lice je glatko, na žilama naličja lista su rijetke čekinjaste dlačice, a među žilama (internervalni prostori) srednje guste paučinaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, blago rastresit. Boba je srednje velika ili velika, eliptična. Kožica crvenkastoplava, u zrelosti blago posuta maškom. Meso čvrsto, hrskavo, užitno. Dozrijeva ranije u odnosu na druge dalmatinske sorte. Rodnost joj je osrednja, ali redovita. Kakvoća je iznadprosječna, redovito nakuplja visok sadržaj šećera u grožđu uz ugodnu sortnu aromu. Izražena osjetljivost prema pepelnici, a u lošijim godinama česta je zaraza i s ostalim gljivičnim bolestima.

Prema literaturi, sorta se odavna uzgaja u Dalmaciji pa se smatra autohtonom i vjerojatno je nastala spontanim križanjem na ovom prostoru. Zbog visoke kakvoće uvijek je bila cijenjena te se redovito sadila u proizvodnim nasadima za popravak kakvoće vina, koja su se u Dalmaciji najčešće proizvodila od mješavine sorti. Zbog rastresitog grozda, velikih boba i hrskavog mesa koristila se i kao zobatica, a zbog tanke kožice i visokog sladora prikladna je i za sušenje pa se od nje proizvodio i čuveni prošek.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo ju samo sporadično na području Kaštela, u okolici Omiša te na otoku Šolti. Nema je u čistim nasadima već samo u manjem udjelu zajedno s drugim sortama tog područja. Populacija joj nikad nije bila velika, ali se nakon Drugog svjetskog rata drastično smanjila zbog protežiranja visokorodnih sorti u uzgoju. Ugroženosti populacije dodatno pridonosi i uski areal uzgoja. U novije vrijeme kroz projekt revitalizacije kaštelanskih sorti radi se na njezinom ponovnom širenju u proizvodne nasade, sadnjom manje količine za tu svrhu proizvedenih cijepova, ali i cijepljenjem na stalnom mjestu. Zbog toga interes među proizvođačima raste, no zbog male ishodišne populacije to ide vrlo sporo pa ju i dalje smatramo vrlo ugroženom. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Glavinuša je nesumnjivo sorta vrlo visokog kvalitativnog potencijala. Čista sortna vina obično nisu intenzivno obojena, ali ih karakterizira vrlo fina aroma sorte. Karakteristike grozda, boba i njezina visoka reputacija iz prošlosti, a i neka novija istraživanja, nominiraju ovu sortu kao jednu od najprikladnijih za proizvodnju tradicionalnih desertnih vina koja danas nedostaju na tržištu. Zbog toga je nužno poraditi na revitalizaciji ove sorte. U tu svrhu nužno je bolje upoznati njezine gospodarske karakteristike te prilagoditi tehnologiju proizvodnje zahtjevima ove sorte. Preduvjet većem širenju glavinuše u proizvodne nasade je i proizvodnja dostatnih količina sadnog materijala, za što je potrebno podići matični nasad za daljnje razmnožavanje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

167

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

168

Grk Ostali narodni nazivi korčulanac, grk korčulanski, grk lumbarajski

Sažeti opis Trs bujan, mladice karakterističnog uspravnog rasta. List srednje velik do velik, pentagonalan i peterodijelan. Gornji postrani sinusi duboko, a donji postrani sinusi srednje duboko urezani, najčešće otvoreni. Sinus peteljke otvoren u obliku slova “U”. Plojka kožasta, rubova povijenih prema dolje. Lice glatko, a naličje pusteno dlakavo s rijetkim čekinjastim dlačicama na nervaturi. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Grozd srednje velik do velik, dug, piramidalan, ponekad s jednim krilcem. Bobica okrugla, kožica debela i čvrsta, zlatno žute boje, na osunčanoj strani jantarno žuta. Uz bobice nastale oplodnjom, grozd redovito sadrži i bobice nastale partenokarpijom, koje su značajno manje i ne sadrže sjemenke. Dozrijeva srednje kasno. Rodnost ovisi o oplodnji, no i u uvjetima dobre oplodnje prinosi nikada nisu visoki.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo stara i smatramo je autohtonom sortom otoka Korčule. U prilog njenoj autohtonosti govori i činjenica da je sorta genetički vrlo srodna sa sortom crljenak kaštelanski (u odnosu su roditelj potomak), za koju se zna da je srodna s više drugih dalmatinskih sorti. Postoji i teorija o grčkom porijeklu sorte, a kao najveći argument ovoj teoriji navodi se upravo njeno ime, iako etimologija imena sorte u ovom slučaju može biti povezana i s karakterističnom gorčinom njena vina (grk=gorak). Grk je sorta vrlo uskog areala rasprostranjenosti. Uzgaja se gotovo isključivo na otoku Korčuli, a najvažnije uzgojno područje su pjeskoviti položaji u okolici Lumbarde. Sorta se nekad uzgajala i izvan otoka Korčule, ponajviše na

susjednim otocima, poluotoku Pelješcu i u Konavlima. Iako se sorta komercijalno uzgaja, usko područje uzgoja i slab porast površina pod ovom sortom doprinose ranjivosti populacije ove sorte. Stvaranjem uvjeta za reprodukciju, a i povećanim zanimanje za uzgoj grka, očekuje se rast populacije ove sorte, no za njeno širenje bilo bi značajno bolje istražiti probleme u oplodnji. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Sorta se nekad uzgajala i izvan otoka Korčula, a glavni uzrok njenoj današnjoj slaboj rasprostranjenosti treba tražiti u neredovitoj rodnosti uslijed problema u oplodnji, odnosno morfološke građe cvijeta. Vina sorte grk oduvijek su bila vrlo cijenjena, osobito ona s lumbardskih pijesaka, a poznato po svojoj iznimnoj kakvoći bilo je desertno vino – prošek, koje se smatralo jednim od najkvalitetnijih dalmatinskih vina. Kod uzgoja ove sorte nužno je posvetiti pozornost prilagodbi tehnologije vinogradarske proizvodnje te odabiru prikladnih sorti oprašivača (koji se u vremenu cvatnje najbolje poklapaju s grkom) koji bi osigurali dobru i redovitu oplodnju. U tijeku je individualna klonska selekcija sorte te su zdravi trsovi posađeni u predbazni matični nasad. Od 2013. godine na tržištu su prve manje količine certificiranog sadnog materijala.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

169

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

170

Krstičevica Ostali narodni nazivi karstićevica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Slabo je do srednje bujna sorta. Vrh mladice vunasto do pusteno dlakav. List je malen do srednji, okrugao, trodijelan, debele mjehurasto naborane plojke. Lice je hrapavo, a naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozd mali do srednji, valjkast, rijetko piramidalan, srednje zbijen do zbijen. Bobe male do srednje, okrugle do blago izdužene. Kožica debela, čvrsta, trpka, zelena do žutozelena. Meso je mekano i sočno. Pupa srednje kasno, a dozrijeva kasno (III. – IV. razdoblje). Sorta nije posebno sklona bolestima, a osobito se odlikuje vrlo malom osjetljivosti na sivu plijesan vinove loze.

Porijeklo joj je nepoznato, smatra se hrvatskom autohtonom sortom. Prema dostupnim podacima nikada nije zauzimala značajnije površine, niti se širila izvan Visa ili Hvara, svojih matičnih otoka. Obično se i tamo uzgajala u mješovitim nasadima, a stariji zapisi govore da se njeno grožđe prosušivalo i od njega se proizvodio prošek. U narodu i danas postoji mišljenje da ime zahvaljuje upravo takvim vinima koja su se pila u svečanim prigodama, kao što je krštenje.

Rasprostranjenost i status populacije Vrlo je slabo rasprostranjena; u Hrvatskoj je danas nalazimo gotovo isključivo kao pojedinačne trsove na otocima Hvaru i Visu, a i tamo je vrlo rijetka, tek pokoji trs u mješovitim nasadima zajedno s drugim sortama. Sorta je vrlo ugrožena poglavito stoga što nema sustavnih programa za njezinu revitalizaciju. Razmnožavaju je rijetki lokalni proizvođači isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu pa danas njezina populacija iznosi svega nekoliko stotina trsova. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze.

Potencijal sorte je nepoznat zbog male populacije, nedostatka podataka i vrlo malo iskustava s njezinim uzgojem. No zbog nekih karakteristika (čvrsta i jaka kožica, mogućnost dužeg čuvanja i prosušivanja) mogla bi biti pogodna za proizvodnju desertnih vina. Prinosi su srednje visoki, a kakvoća vrlo dobra. Tradicionalno se uzgaja bez armature i reže na kratko rodno drvo. Iskustva s drugačijim načinima uzgoja nema. Zbog kasnoga dozrijevanja poželjni su topliji položaji. Kako se sorta praktično nije vinificirala samostalno ni ranije, enološke karakteristike su joj također nepoznate. No zbog nekih osobina boba (uvološke značajke), ponajprije čvrste i otporne kožice, pogodna je i za modernu proizvodnju ne samo desertnih, nego i vina iz redovite berbe. Smatramo je stoga vrlo privlačnom sortom za revitalizaciju i obogaćivanje sortimenta podregije Srednje i južne Dalmacije, posebice otočnog dijela.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

171

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

172

Kujundžuša Ostali narodni nazivi žutac, žutka, tvrdac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je vrlo bujan. List srednje velik do velik, pravilan, peterodijelan, sa srednje duboko urezanim postranim sinusima. Sinus peteljke zatvoren ili blago otvoren. Lice glatko, zeleno, naličje s vrlo rijetkim paučinastim dlačicama. Cvijet je dvospolan, oplodnja redovita. Grozd srednje velik, ponekad i velik, piramidalan, zbijen. Bobe srednje velike, okrugle ili blago eliptične. Kožica prozirna, žuta, na sunčanoj strani blago crvenkasta. Meso sočno, sok sladak, neutralnog okusa. Dozrijeva srednje kasno. Rodnost dobra i redovita. Prinosi mogu biti vrlo visoki, osobito pri velikim sustavima uzgoja kao primjerice trsova uz odrine. Kakvoća prosječna, jako ovisna o visini prinosa. Pri manjem opterećenju može nakupiti dosta šećera, ali joj je kiselost redovito vrlo niska. U uzgoju nije osobito zahtjevna.

Porijeklo sorte nije sa sigurnošću utvrđeno, ali se smatra autohtonom sortom imotskog područja. Prema usmenoj predaji nađena je u selu Ivanbegovina (pokraj Imotskog). Navodno se u početku zvala žutac ili žutka, a tek kasnije je dobila ime kujundžuša, po lokalno raširenom prezimenu Kujundžić. Sorta se, osobito nakon Drugog svjetskog rata, raširila na području Imotskog, gdje je danas daleko najzastupljenija sorta u sortimentu. To zahvaljuje svojoj redovitoj i visokoj rodnosti te malim uzgojnim zahtjevima. Također nije osobito sklona gljivičnim bolestima pa njezin uzgoj osigurava stabilne i redovite prinose.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se uglavnom na području vinogorja Imotski, gdje je najzastupljenija i najvažnija sorta u sortimentu. Iz tog područja ponešto se proširila i u susjednu Hercegovinu. Unatoč uskog areala rasprostranjenosti ne smatramo je ugroženom zbog razmjerno brojne populacije i gospodarskog značaja. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregiju Dalmatinsku zagoru.

Vino kujunđuše proizvodilo se, a i danas se još često proizvodi, tradicionalnom tehnologijom, uz dugotrajnu maceraciju, pa su vina bila intenzivno žute boje, trpka, snažna, pogodna za duže čuvanje, ali najčešće tupa i neharmonična, čemu je pridonosila i niska kiselost. Ovakvo vino danas nema mnogo poklonika izvan matičnog uzgojnog područja gdje su potrošači navikli na taj tip vina. Zbog svojih dobrih karakteristika i tradicije uzgoja, sorta ima i danas mjesto u sortimentu, međutim za postizanje bolje kakvoće važno je više pozornosti posvetiti tehnologiji proizvodnje grožđa, a osobito reguliranju prekomjerne rodnosti, pažljivom određivanju roka berbe te suvremenoj vinifikaciji koja može dati vino primjerenije zahtjevima današnjih potrošača, ne zanemarujući pritom i neke tradicionalne odlike vina kujundžuše.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

173

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

1 74

Lasina Ostali narodni nazivi lasin, šljiva, ruža crna, krapašnjica, kutlarica, krapljenica, vlasina, kuč mali crni, zlarinka, zlaorina (Lasina vrgorska je naziv za drugu sortu koja se od lasine i morfološki značajno razlikuje.)

Sažeti opis Trs je bujan do vrlo bujan. Vrh mladice povijen, slabo paučinasto dlakav, zelen s umjerenim antocijanskim obojenjem. Mladi listići slabo paučinasto dlakavi, prošarani crvenkasto-bakrenim nijansama. Odrasli listovi srednje veliki, izduženi, cijeli ili slabo urezani, najčešće samo s gornjim postranim sinusima. Sinus peteljke otvoren, u obliku slova „V“. Plojka tanka do srednje debela, lice golo i tamnozeleno, naličje svjetlije, također golo, bez dlaka. Zupci plitki, srednje tupi, rijetki. Peteljka srednje duga do duga, zelena s crvenkastim nijansama. Cvijet je dvospolan. Grozdovi mali do srednje veliki, cilindrični ili piramidalni, rastresiti do zbijeni. Veličina grozda i zbijenost uvelike ovise o bujnosti i starosti nasada. Bobe srednje velike, jajolike ili izdužene, pri nižim prinosima dobro obojene. Vrlo su ukusne, mekane, sočne i slatke, tanke kožice. S vegetacijom kreće srednje kasno, dozrijeva također srednje kasno. Osrednje je osjetljiva na glavne bolesti i štetnike, ali je zbog zbijenih grozdova i tanke kožice osjetljiva na sivu plijesan, posebno u vlažnim godinama. Afinitet s podlogama je dobar.

Rasprostranjenost i status populacije Danas je slabo rasprostranjena, nalazimo je u rijetkim čistim nasadima podregija Sjeverna Dalmacija i Dalmatinska zagora, južnije mnogo rjeđe. Tradicionalno područje uzgoja je zaleđe Šibenika, odnosno vinogorja Šibenik, Promina, Drniš i Knin. Međutim i tamo se danas uzgaja pretežito u mješovitim nasadima i prerađuje zajedno s drugim crnim sortama. Iako populacija sorte nije osobito rizična zbog interesa lokalnih proizvođača i proizvodnje sadnog materijala od strane nekih

rasadnika, smatramo da dalje zahtijeva pojačanu brigu. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregije Sjevernu Dalmaciju i Dalmatinsku zagoru.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Porijeklo lasine je nepoznato, smatramo je hrvatskom autohtonom sortom. Sorta je ampelografski i genetički evaluirana, ali nije pronađen isti genotip u drugim zemljama. Lasina je oduvijek važila za visokokvalitetnu sortu; u svim područjima gdje se uzgaja obično je služila za popravak kvalitete drugih crnih sorti. Nema vina do lasina, uzrečica je često korištena u zaleđu sjeverne Dalmacije, iako se i tamo najčešće uzgajala zajedno s plavinom i babićem, poglavito za popravak njihove kakvoće. Šećer je obično visok, kiselost umjerena, a nazočan je i vrlo ugodan sortni miris. Boja vina je obično zadovoljavajuća, osim kod lasine iz mladih vinograda i tada redovito velike bujnosti i visokih prinosa. Sorta je pogodna za prosušivanje, često se rabi za proizvodnju prošeka. Posljednjih su godina neki proizvođači započeli s proizvodnjom sortnih vina lasine, što je u znatnoj mjeri pridonijelo popularnosti ove sorte. Osim toga visoka reputacija ove sorte za proizvodnju prošeka nedavno je i znanstveno potvrđena pa smatramo da je lasina vrlo perspektivna sorta za daljnje širenje i obogaćivanje sortimenta Dalmacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

175

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

176

Ljutun Ostali narodni nazivi ljutac, bedalovac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs bujan. List velik, okrugao, peterodijelan, pravilan. Postrani sinusi srednje do duboko urezani, sinus peteljke blago otvoren u obliku lire. Postrani sinusi otvoreni ili blago zatvoreni. Naličje vunasto dlakavo sa srednje gustim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan te u pravilu nema problema u oplodnji, ali u lošijim se godinama može slabije oploditi pa se grozdovi osipaju (rehuljavost). Grozd je srednje velik, rastresit do srednje zbijen, konusno-piramidalan, često s krilcem ili sekundarnim grozdom. Peteljka debela, vrlo čvrsta. Bobe srednje velike, okrugle do blago jajolike. Kožica debela, tamnomodra, obilno posuta maškom. Meso srednje čvrsto, kiselkasto, čak i u punoj zrelosti. Ovoj osobini sorta vjerojatno duguje i svoje ime jer u Dalmaciji izraz „ljuto“ uobičajeno se koristi za nešto kiselo. U grozdu se često nađu i sitne, zelene, neoplođene bobe, što također pridonosi kiselosti. Dozrijeva kasno. Rodnost mu je vrlo dobra, osim u godinama kad se grozdovi osipaju, a zbog velike bujnosti sorta je nešto osjetljivija na plamenjaču.

Porijeklo ljutuna je nepoznato. Smatra se autohtonom sortom kaštelanskog vinogorja. Iako se sorta uzgaja od davnina u kaštelanskom vinogorju, nikad nije bila raširena na velikim površinama. Početkom 20. stoljeća sadila se kao dodatak drugim sortama, osobito ninčuši. Zbog visoke i postojane kiselosti njena je vrijednost bila prepoznata u popravku kakvoće ostalih crnih sorti. Viša kiselost u prošlosti je, uz utjecaj na harmoničnost vina i živost boje, omogućavala i lakše čuvanje ovakvih vina. Vinificiran zasebno, ljutun daje vina lijepe rubin crvene boje, naglašene svježine. Zbog toga kao mlado vino djeluje oporo, a karakterizira ga i specifičan, zatvoren, ne uvijek i ugodan miris.

Rasprostranjenost i status populacije Ljutun se uzgaja gotovo isključivo na području Kaštela, od Splita do Trogira. Populacija mu je mala i nalazimo ga tek sporadično u mješovitim nasadima kaštelanskih vinograda, gdje nema neki ekonomski značaj te ga stoga smatramo osjetljivom sortom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, a prema Nacionalnoj listi priznatih kultivara preporučena je za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

I danas ga nalazimo u mješovitim kaštelanskim vinogradima gdje se najčešće uzgaja uz plavac mali i babicu. Prikladan je za sljubljivanje s drugim sortama, osobito za proizvodnju opola, tradicionalnog kaštelanskog ružičastog vina. Mnogi se slažu da visoku reputaciju ponajboljeg dalmatinskog ružičastog vina Kaštelanski opolo duguje upravo ovoj sorti. Zbog svih navedenih dobrih svojstava, ljutuna smatramo vrlo zanimljivom sortom koja zaslužuje veći značaj u dalmatinskom sortimentu i rad na gospodarskoj revitalizaciji sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

177

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

178

Malvasija dubrovačka Ostali narodni nazivi malvasia di lipari, malvasia di sardegna (Italija), malvasia de sitges, malvasia de lanzarote (Španjolska)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List malen do srednje velik, pentagonalan, peterodijelan s duboko urezanim sinusima. Plojka glatka, tamnozelena, naličje golo s rijetkim čekinjastim dlačicama po žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd može biti izrazito rastresit, ali i zbijen, srednje velik, dug, cilindričan, često s krilcima. Bobe okrugle ili blago jajolike, male do srednje velike (veličina im značajno varira). Meso je čvrsto, sok sladak i specifične sortne arome. Rodi osrednje i neredovito. Dozrijeva srednje kasno, u III. razdoblju. Izrazito je osjetljiva na pepelnicu. Visokog je potencijala kakvoće. U zrelosti redovito nakuplja puno šećera uz zadovoljavajuću kiselost s obzirom na područje uzgoja. Vrlo je fine i karakteristične sortne arome.

Dugo se smatrala autohtonom sortom Dubrovačkog primorja i vjerovalo se da se nigdje izvan tog uskog područja ne uzgaja. Nedavno je otkriveno da je malvasija dubrovačka istovjetna sortama malvasia di lipari odnosno malvasia di sardegna u Italiji, te malvasia de sitges odnosno malvasia de lanzarote u Španjolskoj. Sorta se i tamo uzgaja od davnina i to samo na uskim vrlo ograničenim područjima, gdje daje čuvena vina visoke kakvoće. Nije moguće utvrditi na kojem je od tih mjesta sorta nastala, a vrlo je vjerojatna i teorija da su sortu donijeli Grci u vrijeme kolonizacije Mediterana (smatra se da ime malvasija potječe od imena grčkog otoka Monemvasija na kojem je bila važna trgovačka luka). Sorta se spominje u dokumentima Dubrovačkog državnog arhiva još u 14. stoljeću. U vrijeme Dubrovačke Republike malvasija dubrovačka imala je istaknuto mjesto među svim ostalim sortama vinove loze. Njena su vina oduvijek bila vrlo cijenjena, pila su se i čuvala za iznimne zgode, a tretirala su se i kao lijek. Krajem 19. stoljeća, kada pepelnica dolazi iz Amerike u Europu, populacija sorte postupno se počinje smanjivati zbog izuzetne sklonosti prema ovoj bolesti te je sredinom 20. stoljeća svedena na svega nekoliko trsova. Pred Domovinski rat je uspješno revitalizirana, da bi za vrijeme rata populacija ponovno pala na nekoliko stotina trsova. Posljednjih nekoliko godina ponovno se radi na njenoj evaluaciji i revitalizaciji.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta se od davnina uzgaja na uskom području Dubrovačkog primorja, gdje ju nalazimo i danas. Nedavno je otkriveno da se pod gore navedenim nazivima uzgaja na još nekoliko izoliranih područja Mediterana (Sicilija, Sardinija, Baleari) te na Kanarskim otocima. Na svim tim područjima vrlo je uskog areala rasprostranjenosti i daje vrlo cijenjena desertna vina. Malvasija dubrovačka uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a na Nacionalnoj listi priznatih kultivara preporučena je za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju. Nastojanjima na revitalizaciji sorte posljednjih je godina populacija porasla na gotovo 40 000 trsova na području Vinogorja Konavle. Ugroženosti populacije doprinosi uski areal rasprostranjenosti, no s obzirom na druga uzgojna područja u svijetu ne smatramo je više vitalno ugroženom.

Sorta je vrlo visokog kvalitativnog potencijala i jedna od gospodarski najzanimljivijih bijelih sorti Dalmacije. Može dati jaka, ekstraktna vina s naglašenom sortnom aromom i razmjerno visokom kiselošću, što ju izdvaja od većine sorti koje se uzgajaju u Dalmaciji. Zbog rastresitog grozda i sitnih boba iznimno je prikladna za sušenje te se od nje tradicionalno proizvodio prošek, odnosno u drugim uzgojnim područjima desertna vina tehnologijom passito.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

179

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

180

Maraština Ostali narodni nazivi rukatac, maraškin, maraskin, krizol, višana, malvasia del chianti, malvasia bianca lunga, pavlos

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je srednje bujan. List srednje velik do velik, okrugao ili srcolik, peterodijelan. Gornji postrani sinusi zatvoreni i duboko urezani, donji plitki i otvoreni. Sinus peteljke zatvoren. Lice mjehurasto naborano, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozd je srednje velik do velik, cilindričan, često s dva duga krilca (odatle sinonim rukatac – ruke), dug, rastresit do srednje zbijen. Bobe okrugle, sitne, kožica posuta točkicama, zlatnožuta, a kod grozdova izloženih suncu jantarna. Dozrijeva srednje kasno do kasno; srednje je ali redovite rodnosti i visokog kvalitativnog potencijala koji se očituje na dobrim položajima. U uvjetima plodnih tla i obilne gnojidbe zbog višeg prinosa, kakvoća je osrednja. U zrelosti se mošt odlikuje nižom ukupnom kiselošću. Jako osjetljiva na pepelnicu, dok na sivu plijesan nije osobito osjetljiva zbog rastresitog grozda i čvršće kožice.

U Dalmaciji se uzgaja od davnina pa je smatrana hrvatskom autohtonom sortom. No bilo je i mišljenja da je sorta došla sa zapadne obale Jadranskog mora, iz Italije, te da je istovjetna sorti malvasia del chianti. Usporedbom SSR profila utvrđeno je da su maraština, malvasia del chianti, malvasia bianca lunga (Italija) i pavlos (Grčka) nazivi za istu sortu. Ovim međutim nije razriješeno pitanje njezinog porijekla, odnosno gdje je sorta nastala; posljednja znanstvena otkrića otvaraju i tu mogućnost da sorta ima grčko porijeklo.

Rasprostranjenost i status populacije Maraštinu nalazimo na čitavom priobalju, od Kvarnera do Dubrovačkog primorja. U većoj mjeri nalazimo je na poluotoku Pelješcu i Lastovu, te u sjevernoj Dalmaciji, najčešće u mješovitim nasadima. U Italiji je gospodarski značajna sorta. Sorta u Dalmaciji, u usporedbi s drugim dalmatinskim sortama, ima prilično veliku populaciju koja je uz to i raštrkana na velikom području. Zbog toga ju ne smatramo osobito ugroženom. Međutim upravo zbog velike populacije i rasprostranjenosti, u populaciji maraštine izražena je raznolikost unutar sorte, odnosno nazočnost različitih populacija s obzirom na veličinu, rastresitost i oblik grozda te dob dozrijevanja. Stoga pri daljnjem razmnožavanju maraštine treba nastojati sačuvati tu unutarsortnu varijabilnost. Populacija sorte uglavnom stagnira, nema značajnog povećanja proizvodnih površina. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za sve tri dalmatinske podregije.

Sorta je u prošlosti bila vrlo cijenjena, no i tada je uglavnom korištena kao začin drugim sortama. Koristila se i za proizvodnju prošeka, a stariji zapisi navode da se prošek od maraštine prodavao u ljekarnama. Maraština daje tipična južna bijela vina, jaka i puna, žute do zlatnožute boje, diskretne i ugodne sortne arome. Jedna je od sorti koja ima nesumnjiv gospodarski potencijal, no unatoč tome vrlo je slabo iskorištena. Zbog toga je potrebno provesti detaljnu gospodarsku evaluaciju sorte, s posebnim naglaskom na prilagođavanje tehnologije uzgoja i proizvodnje vina karakteristikama sorte. Pozornost napose treba posvetiti proizvodnji desertnih vina koja su u novije vrijeme potpuno zanemarena, a nedostaju na tržištu. Treba naglasiti da je godine 2012. započeo projekt „Istraživanje za potrebe stvaranja marke (brendiranje) vina Maraština Zadar“, uz potporu UNDP-a (u sklopu programa „Conservation and Sustainable Use of Biodiversity in the Dalmatian Coast through Greening Coastal Development – COAST) i Zadarske županije, s ciljem valorizacije visokog gospodarskog potencijala ove sorte u sjevernoj Dalmaciji.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

181

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

182

Mladenka Ostali narodni nazivi mladinka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List klinast, peterodjelan. Sinus peteljke blago preklopljen, dno u obliku slova „V“ s obje strane ograničeno žilama. Lice blago mjehurasto, naličje s rijetkim paučinastim dlačicama u međužilnom prostoru i rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd malen, srednje zbijen, koničan, s jednim do trima krilcima. Boba mala, ovalna. Kožica zelenožuta, meso sočno, neutralnog okusa. Dozrijeva kasno. Rodnost redovita, prinosi srednje visoki. Osrednje sklona prema plamenjači i pepelnici, nešto manje prema sivoj plijesni. Kakvoća prosječna. Nakuplja osrednji sadržaj šećera uz nešto višu kiselost u odnosu na druge sorte tog područja.

Porijeklo mladenke nije zasad sa sigurnošću utvrđeno. Kako se na području Kaštela i Trogira uzgaja odavna, mnogi je smatraju autohtonom sortom ovog područja. Postojala je i pretpostavka da su mladenka i hvarska bogdanuša istovjetne sorte, no genetička istraživanja to nisu potvrdila. U ovom području oduvijek su prevladavale crne sorte; bijele su sorte u sortimentu bile zastupljene tek s oko 20% pa se ni mladenka nije uzgajala na velikim površinama i to uglavnom u mješovitim nasadima. Nikad se nije vinificirala samostalno već zajedno s drugim bijelim sortama s područja Kaštela: maraštinom, trbljanom te osobito vlaškom.

Rasprostranjenost i status populacije

Po kakvoći je mladenka osrednja sorta te smatramo da niti danas nema potencijal za proizvodnju čistih sortnih vina, no zbog nekih svojih dobrih osobina, poput manje osjetljivosti na bolesti te redovite i sigurne rodnosti, zaslužuje svoje mjesto u sortimentu matičnog područja. Kakvoći bijelih kaštelanskih vina značajno pridonosi poglavito svojom višom kiselosti, što joj je jedna od najvažnijih prednosti u odnosu na druge bijele sorte koje ovdje uzgajamo.

Mladenka se uzgaja isključivo na području Kaštela, Trogira i Marine. Unatoč naporima koji je lokalna zajednica zajedno sa znanstveno-istraživačkim institucijama uložila u njezino razmnožavanje i gospodarsku revitalizaciju, populacija joj je mala te i dalje ima silazan trend i smatramo je ranjivom. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske te je na Nacionalnoj listi priznatih kultivara preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

183

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

184

Muškat ruža Ostali narodni nazivi muškat ruža omiški, muškat ruža porečki, rosenmuskateller, moscato rosa

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trsje slabije bujnosti. List srednje velik, okrugao, trodijelan ili peterodijelan. Postrani sinusi plitki ili srednje duboki, sinus peteljke usko izrezan i najčešće zatvoren. Lice tamnozeleno, naličje golo s rijetkim čekinjastim dlačicama po žilama. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Grozd je srednje velik, dug, piramidalan, najčešće rastresit. Bobe okrugle i nejednolike veličine i dozrelosti, što je posljedica problema u oplodnji. Kožica debela, crvenoplava, meso sočno, karakteristične muškatne arome. Dozrijeva rano. Rodnost je niska i neredovita. Visoke je kakvoće, nakuplja puno šećera, a ima izuzetnu aromu koja podsjeća na divlje ruže. Jako je osjetljiva na pepelnicu, na ostale bolesti osrednje.

Njezino porijeklo nije sa sigurnošću utvrđeno, no sigurno je potvrđeno da su muškat ruža porečki, rosenmuskateller i moscato rosa ista sorta. U jednoj staroj njemačkoj ampelografiji navodi se kako je sorta rosenmuskateller u Tirol donesena iz Hrvatske pa je moguće da je ona hrvatska autohtona sorta koja se proširila u okolne zemlje. Sorta je oduvijek bila čuvena po visokoj kakvoći svojih vina, a napose po iznimnom mirisu i aromi koja podsjeća na divlje ruže, po čemu je dobila i ime. Od nje su se proizvodila najčešće desertna vina s visokim sadržajem alkohola i ostatkom neprevrela šećera. Bulić navodi da se muškat ruža u Dalmaciji koristila isključivo za dobivanje crnog desertnog vina koje se prodavalo u trgovinama pod nazivom muškat ruža omiški. Da bi se ublažila vrlo intenzivna muškatna aroma, često se vinificirala zajedno sa sortom glavinuša, također prikladnom za proizvodnju prošeka.

Rasprostranjenost i status populacije Zbog niske i neredovite rodnosti uzrokovane lošom oplodnjom uslijed morfološke građe cvijeta te osjetljivosti na pepelnicu, populacija sorte se u Dalmaciji sve više smanjuje te je danas dovedena do ruba izumiranja i gotovo ju je nemoguće naći u vinogradima. Populacija sorte je mala i u ostalim područjima gdje se uzgaja; u manjoj se mjeri uzgaja na području Istre gdje se danas poduzimaju napori na gospodarskoj revitalizaciji, te ponešto u susjednoj Italiji (pod imenom moscato rosa) i Austriji (pod imenom rosenmuskateller). Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Sorta je nesumnjive gospodarske vrijednosti, ima visoku reputaciju iz prošlosti te kapacitet proizvodnje desertnih vina vrhunske kakvoće zbog čega, unatoč nekim manama, zaslužuje revitalizaciju na prostoru Dalmacije. Kod ove je sorte nužno, uz uobičajene postupke pri revitalizaciji kao što su utvrđivanje gospodarskih karakteristika i osiguravanje preduvjeta za proizvodnju sadnog materijala, detaljno istražiti reproduktivnu anatomiju te pronaći odgovarajuću sortu „oprašivača“ (koja cvate u isto vrijeme kad i muškat ruža).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

185

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

186

Ninčuša Ostali narodni nazivi ninčevac, vinčuša, linčuša, linčevac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List velik, pentagonalan, peterodijelan, srednje dubokih, zatvorenih postranih sinusa. Sinus peteljke najčešće otvoren u obliku lire. Lice glatko, tamnozeleno, naličje vunasto dlakavo s izraženim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, srednje zbijen, piramidalan, često s krilcem. Boba okrugla, srednje velika do velika, no u grozdu nalazimo i manje bobe, ali sve jednako dozrele. Kožica tanka, tamnoplava, u zrelosti posuta maškom. Meso mekano, sočno i slatko, a sok bezbojan. Dozrijeva srednje rano, prinosi srednje visoki ali redoviti. Kakvoća vrlo dobra. U zrelosti mošt sadrži veliku količinu sladora, ali malu količinu kiselina grožđa. Vina ove sorte odlikuje vrlo intenzivna boja. Prikladna za uzgoj na različitim tipovima tla i položajima. Na bolesti nije osobito osjetljiva.

Porijeklo joj nije poznato, ali ju smatramo autohtonom sortom Dalmacije. Prema predaji sorta je samonikla te ju je izvjesni Ninčević, po kome je dobila ime, pronašao u okolici Solina. Bulić, opisujući u svojoj ampelografiji stanje sortimenta Dalmacije na početku 20. stoljeća navodi da je ninčuša glavna sorta u istočnom dijelu Splitskog kotara te u okolici Sinja. Rasprostranjenosti ove sorte u to vrijeme zasigurno je doprinijela upravo intenzivna boja njenih vina, što je bilo vrlo cijenjeno obilježje u vrijeme velike potražnje i izvoza dalmatinskih vina u zapadnoeuropske zemlje. Ninčuša se vinificirala čista, no često se dodavala ostalim sortama radi popravka boje te se u mješovitim vinogradima uvijek sadila u određenom udjelu. S obzirom na velik, rastresitiji grozd i krupnije bobe, koristila se i kao zobatica.

Rasprostranjenost i status populacije

Ninčuša je u dosadašnjim istraživanjima pokazala visok gospodarski potencijal i opravdala reputaciju iz prošlosti te je jedna od sorti koja zaslužuje gospodarsku revitalizaciju. Uz napore na popularizaciji sorte kod proizvođača, evaluaciju gospodarskih svojstava i prilagođavanje tehnologije proizvodnje, napore treba uložiti i u stvaranje preduvjeta za njenu reprodukciju podizanjem manjeg matičnog nasada.

Sorta je danas vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo je ponešto u Kaštelima, okolici Omiša i na otoku Braču. Populacija ove sorte u 20. stojeću drastično se smanjila te je od najvažnije sorte Splitskog kotara danas postala rijetka sorta. Može se pretpostaviti da je zapostavljena u vrijeme kad je mjerilo uspjeha proizvodnje bila količina, a ne kakvoća vina, jer u usporedbi s drugim sortama koje se danas uzgajaju ima niže prinose. Nema gospodarsko značenje i ne nalazimo je u čistim nasadima. U novije vrijeme se kroz projekt revitalizacije kaštelanskih sorti radi na njezinom ponovnom širenju u proizvodne nasade sadnjom manje količine za tu svrhu proizvedenih cijepova, ali i cijepljenjem na stalnom mjestu. Populacija sorte time se malo povećala, no još uvijek ju možemo smatrati vrlo ranjivom. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

187

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

188

Palagružanka bijela Ostali narodni nazivi palagružonka, nastriženica, ostriženica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan. Vrh mladice otvoren, uspravan ili blago povijen, paučinasto dlakav s izraženim antocijanskim obojenjem. Mladi listići paučinasto do vunasto dlakavi, brončanocrvenkasti. Odrasli listovi su srednje veliki, peterodijelni, dubokih sinusa, oštrih zubaca, vunasto dlakav na naličju. Zupci lista oštri i izraženi (otuda i sinonim „nastriženica“ ili „ostriženica“). Postrani sinusi srednje do duboko urezani, sinus peteljke zatvoren. Žile naličja vrlo izražene, crvenkaste. Peteljka debela, srednje duga, crvenkasta. Cvijet je dvospolan. Grozdovi srednji do veliki, piramidalni, srednje zbijeni do zbijeni, kratke i čvrste peteljke, često s jednim ili više krilaca. Boba mala, okrugla, često posuta točkicama, čvrste kožice, dobrog otpora na otkidanje. Meso vodenasto, bez posebne arome.

Sorta je pronađena na otoku Palagruži pa joj otuda i ime. Postoji hipoteza da su je donijeli benediktinci i tamo uzgajali, međutim vjerojatnija je teorija da je na Palagruži niknula iz sjemena. Poglavito što se i danas tamo nalazi vrlo stari veliki trs, vjerojatni sjemenjak, koji bi u tom slučaju bio izvorna (matična) biljka s koje je razmnožena populacija sorte. Sjeme bi moglo biti porijeklom s Visa, od neke lokalne sorte, s obzirom da je Palagruža služila kao utočište komiških ribara ili pak potječe iz ptičjeg izmeta, neke od brojnih vrsta koje se mogu zateći na otoku. Sorta nije osjetljiva na pepelnicu, posebno ako se usporedi s drugim bijelim lokalnim sortama (vugavom i maraštinom). Dozrijeva srednje kasno, a kakvoća joj ovisi o prinosu i položaju – nije za duboka, plodna tla. Rodni potencijal je visok.

Rasprostranjenost i status populacije

Nisu poznata enološka svojstva budući da se sorta nikada nije vinificirala samostalno. No visok rodni potencijal i manja osjetljivost čine ju zanimljivom za daljnji uzgoj i obogaćivanje sortimenta otoka Visa ili čitavog otočnog dijela podregije Srednje i južne Dalmacije.

Vrlo je slabo rasprostranjena, nalazimo je isključivo na otoku Visu, u tek nekoliko nasada na području Komiže. Populacija joj iznosi svega nekoliko desetaka loza razmnoženih isključivo entuzijazmom nekih lokalnih vinogradara. Razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu. Sorta je kritično ugrožena, no uz potporu UNDP-a (United Nations Development Programme) od 2010. godine provodi se projekt njene revitalizacije kojim se nastoji podići manji matični nasad ove sorte i sortno vino, što bi bio značajan iskorak u pogledu njezinog spašavanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

189

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

190

Petovka Ostali narodni nazivi petovkinja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, uspravan, vunasto dlakav. Mladi listići također vunasto dlakavi. Odrastao list srednje velik, srcolik, peterodijelan. Postrani sinusi srednje duboko urezani (donji srednje ili plitko), sinus peteljke obično otvoren, u obliku slova „V“ ili lire. Lice svjetlozeleno, golo, naličje paučinasto dlakavo, na žilama rijetke čekinjaste dlačice. Peteljka crvenkasta, plojka tanka, glatka, zupci izraženi, pilasti. Cvijet je dvospolan. Grozdovi srednje veliki, dugi, piramidalni ili cilindrični, obično rastresiti ili srednje zbijeni. Bobe vrlo heterogene veličine, od malih, besjemenih do srednje velikih, po obliku jajolike do obrnuto jajolike. Kožica tanka do srednje debela, meso mekano, sočno, aromatično, slatko. Prema karakteristikama boba tipična je vinska sorta, dobrog randmana, mada je atraktivnog izgleda i kao zobatica. Dozrijeva srednje kasno, sklona je prema bolestima, posebice pepelnici. U vlažnim godinama strada i od sive plijesni.

Nema podataka o porijeklu petovke, smatra se autohtonom sortom otoka Paga. Vrlo je vjerojatno riječ o staroj sorti pa je moguće da je morskim putem donesena na otok Pag. Planirana genetička istraživanja vjerojatno će uskoro dati odgovor na pitanje njezina porijekla. Na Pagu je nalazimo isključivo u starim, mješovitim nasadima, tek po nekoliko trsova u vinogradu. Odlikuje se dobrom i sigurnom rodnosti, a pri nižim prinosima i visokom kakvoćom. Ne postoje podaci je li se sorta nekad vinificirala samostalno, tako da nisu potpuno poznata njezina enološka svojstva. Međutim s obzirom na ampelografsku evaluaciju pojedinih trsova, smatramo da se radi o sorti visokog kvalitativnog potencijala koja bi mogla značajno pridonijeti kakvoći lokalnih vina. Također bi zanimljiva bila za širenje u okolišno slična područja, ponajprije otoke podregije Sjeverne Dalmacije.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena, nalazimo je samo na otoku Pagu (posebno na južnom dijelu, oko mjesta Dinjiška, Povljana i Pag). I tamo je rijetka, uzgaja se isključivo u miješanim nasadima zajedno s drugim paškim sortama. Vrlo je kritično ugrožena, populacija joj je vrlo mala, a razmnožava se isključivo kalemljenjem na stalnom mjestu. Nije predviđen sustavan program ili plan njezine revitalizacije. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

191

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

192

Plavac mali Ostali narodni nazivi crljenak mali, crvenak, pagadebit crni, zelenak, zelenac, greštavac, šarac

Sažeti opis Trs je srednje bujan do bujan. List srednje velik, pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi duboki i preklopljeni, a donji plići i otvoreni. Sinus peteljke u obliku slova „U“ ili lire, često preklopljen. Lice lista mjehurasto naborano, tamnozeleno, a naličje vunasto dlakavo, izraženih žila, posutih rijetkim čekinjastim dlačicama i crvenkastih uz peteljkinu točku. Cvijet je dvospolan. Grozd malen do srednje velik, srednje zbijen, piramidalan, često s krilcem. Boba srednje velika, okrugla, mekog, sočnog mesa i neobojenog soka. Kožica tamnoplavo-crna, čvrsta, prekrivena maškom. U zrelosti su bobe često nejednoliko obojene i dozrele. Rodi redovito i dobro, dozrijeva vrlo kasno. Potencijal kakvoće je visok, no jako varira u odnosu na položaj. Na gljivične bolesti nije osobito osjetljiv.

Rasprostranjenost i status populacije Najznačajnija je sorta podregije Srednja i južna Dalmacija, gdje ju nalazimo u većini vinogorja, a osobito na vinogorjima Brač, Hvar, Pelješac i Korčula na kojima su ujedno neki od čuvenih položaja za uzgoj ove sorte (Dingač, Postup, Sv. Nedjelja, Ivan Dolac itd.). Plavac mali raširen je i u priobalju, na području Kaštela, Konavala i u makarskom primorju. Prema upisniku proizvođača grožđa i vina, na trećem je mjestu po zastupljenosti u sortimentu Republike Hrvatske (iza graševine i malvazije istarske) i jedna je od dalmatinskih sorti čija populacija nije ugrožena. Sorta je značajno zastupljena i u mladim nasadima pa je trend populacije uzlazan.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Plavac mali oduvijek se smatrao hrvatskom autohtonom sortom, što je u novije vrijeme i nedvojbeno potvrđeno. Genetičkom analizom utvrđeno je da je nastao spontanim križanjem sorti crljenak kaštelanski (zinfandel, primitivo) i dobričić. Smatra se da je u usporedbi s drugim dalmatinskim sortama relativno mlada sorta te da se zbog svojih dobrih obilježja, prije svega dobre i redovite rodnosti, malih uzgojnih zahtjeva i manje osjetljivosti na gljivične bolesti, proširio u uzgoju na račun svog roditelja crljenka kaštelanskog. Bulić, pišući svoju ampelografiju početkom 20. stoljeća, navodi da je već tada plavac mali bio glavna sorta za dobivanje vatrenih crnih vina. Uz crna vina, od plavca malog nerijetko su se proizvodili opoli, vina dobivena brzom preradom crnog grožđa, a u nekim područjima od prosušenog grožđa proizvodio se i prošek. Vino plavca malog prvo je vino sa zaštitom zemljopisnog porijekla u Republici Hrvatskoj. Plavac mali je zbog kasnog dozrijevanja tipična sorta toplog juga. Rodi redovito i dobro. Dozrijeva vrlo kasno i zbog toga traži dobre položaje, takve gdje se u vegetaciji nakupi velik broj sunčanih sati i temperature. Na škrtim tlima i položajima povoljne ekspozicije, a osobito ako su okrenuti moru, prinosi su niži, no sadržaj šećera, obojenost i aromatski profil grožđa omogućuje proizvodnju vrhunskih vina. U uvjetima plodnih tla i krških polja često rodi preobilno te se tada od njega dobivaju vina prosječne kakvoće. Sorta je poznata i izvan Hrvatske pa joj je i pozicija na tržištu vrlo povoljna. S obzirom na starije literaturne navode, ali i novija iskustva, plavac mali vrlo je prikladna sorta za proizvodnju prošeka pa bi valjalo potaknuti širenje ove proizvodnje.

Slične sorte Plavac mali sivi klon je plavca malog, nastao prirodnom mutacijom gena za boju kožice pa mu u vrijeme zrelosti kožica ima crvenkasto-sivu boju. Preradom plavca malog sivog mogu se dobiti bijela, a ne crna vina. Za sada ga nema u proizvodnim nasadima, ali stvaranjem uvjeta za razmnožavanje mogao bi postati zanimljiv i upotpuniti paletu kvalitetnih bijelih vina u Dalmaciji. Ovaj klon nije priznat kao samostalna sorta, iako bi to u budućnosti mogao postati ako se slijedi analogija sorti vinove loze iz grupe pinot. Naime, iako su sorte pinot sivi i pinot bijeli također nastale mutacijom iz sorte pinot crni i nije ih moguće razlikovati genetičkom analizom, smatraju se zasebnim sortama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

193

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

194

Plavina Ostali narodni nazivi brajdica, marasovka, plavka, plajka, modrulj (Blatina je jedan od pogrešnih naziva koji se dovode u vezu s ovom sortom u nekim dijelovima Hercegovine.)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice povijen, obrastao paučinastim dlakama (vunasto dlakav), zelen do crvenkasto-ljubičast. Mladica okrugla, rebrasta, sa srednje dugim do dugim člancima. Mladi listići – prva dva ispod vrha potpuno obrasli dlakama s ljubičastim obrubom, treći i četvrti na licu vunasti, zelenožute do brončane boje, a na naličju pusteno dlakavi. Razvijeni list je srednje velik, okrugao do blago bubrežast, trodijelan do peterodijelan sa plitkim do srednje dubokim gornjim postranima sinusima i plitkim donjim postranim sinusima. Lice je tamnozeleno, malo dlakavo, a naličje pusteno dlakavo. Sinus peteljke otvoren ili blago zatvoren, u obliku lire ili slova „U“. Peteljka blago dlakava, krhka. Zbog osebujnog uvijanja postranih isječaka, list poprima karakterističnu ljevkastu formu. Na obodu nalazimo mali broj plitkih i tupih zubaca. Cvijet je dvospolan, oplodnja redovita. Grozd je srednje velik, ponekad velik, mase 200 – 300 g, valjkast ili piramidalan, srednje zbijen do zbijen. Bobe su srednje velike, okrugle. Kožica tanka, ljubičasta do tamnoplava, u punoj zrelosti prekrivena obilnim maškom. Meso sočno, sok bezbojan, neutralna, blaga okusa. Dozrijeva krajem III. razdoblja. Afinitet s većinom podloga je dobar.

Porijeklo plavine je nepoznato, ali posljednji rezultati genetičke evaluacije svrstavaju je u dalmatinski gen-centar, tako da je smatramo autohtonom sortom. Jedna je od vodećih crnih sorti u Primorskoj Hrvatskoj, rasprostranjena na velikom području. Svoju široku rasprostranjenost zahvaljuje brojnim povoljnim proizvodnim osobinama te prije svega dobrim i stabilnim prinosima. Redovito i sigurno se oplodi čak i u nepovoljnim godinama, na plodnim tlima i bujnim podlogama. S vegetacijom kreće dosta kasno pa izbjegava kasne proljetne mrazove. To je čini prikladnom i za uzgoj na manje povoljnim lokalitetima (niži položaji, krška polja). Nije posebno osjetljiva na bolesti.

Rasprostranjenost i status populacije Jedna je od vodećih crnih sorti regije Primorske Hrvatske. Rasprostranjena je u gotovo cijeloj regiji, od kvarnerskih otoka do krajnjeg juga. Tu je u mnogim vinogorjima vodeća crna sorta, poglavito česta u podregiji Sjevernoj Dalmaciji. Može se reći da je iza plavca malog najrasprostranjenija i gospodarski najznačajnija crna sorta Dalmacije. Populacija joj je velika i ne smatramo je ugroženom sortom. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregije: Sjeverna Dalmacija, Srednja i južna Dalmacija te Dalmatinska zagora.

Obično daje lagana do srednje jaka crna vina, niskog do srednjeg intenziteta obojenosti. Zadovoljavajuće su svježine, te neutralnog mirisa i okusa. Trpkost (astringentnost) je vrlo niska, gotovo netipična za južnu crnu sortu pa su joj vina izrazito meka i ljupka, pogodna za potrošnju i kao mlada. Zbog tih enoloških obilježja vrlo je pogodna za sljubljivanje s drugim, težim i robusnijim crnim vinima juga, pa se rjeđe proizvodi kao čisto sortno vino. Međutim na pravim vinogradarskim položajima, uz ograničene prinose, sorta može dati vrlo dobru kakvoću. Nažalost rijetko je nalazimo na takvim lokalitetima pa joj je ugled mnogo manji nego stvarni kvalitativni potencijal. Smatramo da ovoj sorti treba pokloniti puno veću pozornost posebice uzgojem na kvalitetnijim položajima, te izdvajanjem i daljnjim razmnožavanjem najboljih genotipova iz populacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

195

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

196

Pošip bijeli Ostali narodni nazivi Postoji sorta pošip vrgorski bijeli koji je morfološki različit i vrlo slabo rasprostranjen te pošipica koja također nema nikakve veze s pošipom bijelim.

Sažeti opis Vrh mladice povijen u obliku udice, svjetlozelen do zelen, gol. Mladica svjetlozelena do zelena s tamnijim nijansama na sunčanoj strani, žljebasta, potpuno gola. Mladi listići naborani, žljebasti, goli, žuto-svjetlozeleni. Razvijeni (odrastao) list je pravilan, srcolik ili pentagonalan, trodijelan do peterodijelan. Gornji sinusi su srednje duboko urezani dok su donji sinusi plitki, otvoreni u obliku oštrog kuta. Sinus peteljke je otvoren u obliku lire. Lice lista je glatko, svjetlozelene boje, sjajno, golo. Naličje lista golo, s izraženim žilama. Zupci srednje veliki do veliki, šiljasti (osobito na vrhu glavnih žila). Peteljka je srednje duga, tanka krhka, gola, u presjeku okrugla, zelene boje s crvenom nijansom. Cvijet je dvospolan. Oplodnja je normalna i redovita. Grozd je srednje velik do velik, piramidalan, najčešće s dva duga i spuštena krilca, rastresit. Peteljka duga, debela i krhka. Bobe su srednje velike do velike, jajolike do izdužene, pri vrhu šiljaste. Žuto-zelene do zlatnožute boje, na sunčanoj strani tamnije. Kožica tanka do srednje debela, poluprozirna, obilno posuta maškom. Meso sočno i hrskavo, slatko, ugodne, nenaglašene sortne arome. Afinitet s većinom podloga je dobar. Kreće s vegetacijom srednje kasno, dozrijeva u II. razdoblju. Osjetljiv je na bolesti, posebno na plamenjaču.

Rasprostranjenost i status populacije Danas je pošip jedna od najpoznatijih bijelih sorti Dalmacije. Najviše je rasprostranjen na svom matičnom otoku Korčuli, ponajprije čarskom i smokvičkom polju. Sporadično ga nalazimo na susjednim otocima te priobalju, a u posljednje vrijeme pokazuje tendenciju širenja i u druga dalmatinska vinogorja. Populacija mu je danas velika te ga ne smatramo ugroženom sortom. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Primjenom molekularnih markera dokazano je da je pošip potomak bratkovine bijele i zlatarice blatske, čime je potvrđena i njegova autohtonost jer se radi o dvjema starim korčulanskim sortama. Tome u prilog ide i teorija starih Korčulana kako je jedan vinogradar pronašao samoniklu lozu koja mu se svidjela zbog svog izgleda i okusa pa ju je potom razmnožio. Sve do prije pedesetak godina pošip se smatrao tek sporednom, lokalno važnom sortom. Razlog tome je vjerojatno činjenica da se radi o relativno mladoj sorti koja se širila isključivo po matičnom otoku. Od početaka njezinog uzgoja kakvoća joj nije bila upitna, no tek je u posljednje vrijeme šire prepoznata. Mnoge dobre karakteristike (visok rodni potencijal, rano dozrijevanje, visoka kakvoća mošta i vina) omogućuju ovoj sorti širenje i u okolišno drugačija područja. Vina su obično jaka, puna, zelenožute do žute boje, u pravilu svježa i harmonična te danas važe za ponajbolja bijela vina regije Primorske Hrvatske. Rano dozrijevanje omogućuje joj širenje i u manje topla dalmatinska vinogorja, a zadržavanje dobre ukupne kiselosti dobivanje i svježih, laganijih vina. Rano stupanje u punu zrelost i neke morfološke karakteristike (rastresiti grozd, tanja kožica) čine je pogodnom za prosušivanje te dobivanje tradicionalnih desertnih vina, po kojima je prije stotinjak godina pošip bio vrlo poznat. Osim toga fenološka i morfološka svojstva, uz jajoliku bobicu i dobar okus, čine je atraktivnom i pogodnom za potrošnju u svježem stanju, kako se i koristila na Korčuli.

Slične sorte Pošip crni. Premda imenom i nekim morfološkim značajkama slične (jajolika boba i rastresiti grozd), radi se o dvije različite sorte. Pošip crni vrlo je rijetka sorta, prisutna jedino na otoku Korčuli. Nepoznata je porijekla, a populacija joj je vrlo ugrožena. List je peterodijelan, slabo do srednje urezan, gornji postrani sinusi otvoreni, sinus peteljke također. Sinus peteljke obrubljen žilama. Lice plojke lista golo, a naličje slabo paučinasto dlakavo. Grozd duguljast, rastresit, srednje velik. Bobe jajolike i izdužene, vrlo slične pošipu bijelom. Također dozrijeva rano (II. razdoblje) i sklon je stvaranju suhica. Nema podataka o njegovom uzgoju i gospodarskim značajkama, međutim sorta bi mogla biti zanimljiva za potpuniju evaluaciju i gospodarsku upotrebu.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

197

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

198

Prč Ostali narodni nazivi parč (zbog intenzivnog mirisa u nekim mjestima su ga zvali „muškat“)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Bujna je sorta, snažnog trsa. Vrh mladice slabo povijen, slabo paučinasto dlakav, zelene boje s crvenkasto-bakrenom nijansom, posebice po mladim listićima. Odrastao list je srednje velik, okrugao, najčešće trodijelan, gornji postrani sinusi slabo urezani. Plojka glatka, tanka, zelena, lice i naličje golo, bez dlaka. Zupci izraženi, gusti i oštri. Sinus peteljke najčešće zatvoren u obliku lire. Peteljka tanka, duga i gola. Cvijet je dvospolan. Grozdovi mali do srednji, cilindrični ili valjkasti, ponekad s malim krilcem, obično srednje zbijeni. Bobe srednje velike, okrugle, žutozelene boje i obilno posute točkicama. Kožica je debela, opora. Meso sočno, ugodna okusa, izražena i prepoznatljiva mirisa. Zbog toga su svojstva ovu sortu često miješali s muškatima, ali miris joj je prilično različit od muškatne skupine sorti. Dozrijeva srednje kasno, sklon prema pepelnici, prema drugim bolestima manje.

Prč je sorta vezana isključivo za otok Hvar i danas se ne uzgaja izvan otoka. Smatra se autohtonom hrvatskom sortom, poglavito stoga što se u nekim izvorima navodi da je pronađen kao sjemenjak na istočnoj strani Hvara; i rezultati ampelografske i genetičke analize pokazuju da sorta ne postoji u drugim zemljama. Na Hvaru se uzgaja na istočnom i sjevernom dijelu otoka, uglavnom u mješovitim nasadima. Zbog osjetljivosti na pepelnicu bolje rezultate daje na prozračnim i suhim terenima. Reže se najčešće na kratko rodno drvo, a bujan trs omogućuje uzgoj i bez armature. Rodnost je dobra, pri dužem rezu i obilna, a kakvoća visoka. Šećer je obično visok, a kiselost niska do umjerena. U pogledu sortnoga mirisa postoje različita mišljenja, neki ga u vinu smatraju poželjnim, dok drugi drže da je neugodan, čak da podsjeća na miris jarca (lokalno prč), čemu duguje i ime.

Rasprostranjenost i status populacije

Sorta se danas ne vinificira samostalno, već obično u manjem postotku ulazi u sastav drugih vina, ponajprije bogdanuše ili trbljana, vodećih bijelih sorti Hvara, kojima popravlja kakvoću. Osim za vina iz redovite berbe, sorta je smatrana pogodnom za prosušivanje pa je također s drugim bijelim sortama ulazila u sastav tradicionalnih desertnih vina – prošeka. Zbog mnogih specifičnih obilježja ovu sortu smatramo vrlo zanimljivom za revitalizaciju i širenje u druga vinogradarska područja Dalmacije. Kao i na Hvaru, svojim bi značajkama mogla pridonijeti uspješnosti vinogradarske proizvodnje i kakvoći lokalnih vina.

Sorta je vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo je gotovo isključivo na otoku Hvaru, najviše na njegovu istočnom dijelu (Sućuraj), a prema literaturnim podacima ranije se uzgajala na susjednim otocima te području Makarske i Metkovića. Rijetki su čisti sortni nasadi, često se uzgaja zajedno s drugim hvarskim sortama. Populacija joj je osjetljiva, čemu pridonosi činjenica da je rijetko u sustavu proizvodnje sadnog materijala. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednja i južna Dalmacija.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

199

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

200

Vlaška Ostali narodni nazivi žutuja, preljica, vezulja, maraškina velog zrna

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List pentagonalan, peterodijelan. Sinus peteljke neznatno preklopljen s dnom u obliku slova „V“. Lice glatko, naličje golo. Cvijet dvospolan. Grozd je koničan, s jednim do tri krilca, srednje velik, srednje zbijen do zbijen. Boba mala, okrugla. Kožica zeleno-žuta. Meso vrlo mekano, sočno, neutralne arome. Dozrijeva rano. Rodnost je osrednja. Osjetljiva na gljivične bolesti, a osobito na sivu plijesan. Kakvoća je vrlo dobra. Nakuplja visok sadržaj šećera u moštu, ali je vrlo niske kiselosti.

Rasprostranjenost i status populacije

Nema pouzdanih podataka o njenom porijeklu. U Bulićevoj Dalmatinskoj ampelografiji se ne spominje. Prema usmenoj predaji, u Kaštela ju je iz okolice Prapatnice u Kaštelanskoj zagori (koja se u narodu uobičajeno naziva Vlaškom) donio neki težak početkom dvadesetog stoljeća. U prošlosti je zbog vrlo dobre kakvoće vlaška uzgajana na oko 50% ukupnih površina pod bijelim sortama u Kaštelima. U ovim uvjetima dozrijeva rano te redovito nakuplja visok sadržaj šećera, no kiseline u grožđu vrlo brzo opadaju pa prerađena samostalno često daje neharmonična vina. Zato se najčešće vinificirala zajedno s drugim bijelim sortama, a osobito s mladenkom koja u zrelosti ima razmjerno visoku kiselost.

Uzgaja se isključivo na području Kaštela. U čistim sortnim nasadima se ne uzgaja, već ju nalazimo samo uz druge sorte u mješovitim nasadima. Početkom 20. stoljeća činjeni su napori na njenoj gospodarskoj revitalizaciji, no populacija se nije značajnije povećala te je i dalje smatramo vrlo ranjivom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Vlaška je i danas jedna od kvalitetnijih bijelih sorti koja se uzgaja u Kaštelima, no njezin potencijal nije dovoljno iskorišten. Sorta svakako zaslužuje gospodarsku revitalizaciju te bi u kombinaciji s mladenkom trebala činiti osnovu za proizvodnju kvalitetnih bijelih vina ovog kraja. Valja napomenuti da je, s obzirom na veliku razliku u dobi dozrijevanja između vlaške i mladenke, ove sorte potrebno posebno prerađivati te njihova vina sljubljivati tek nakon završene fermentacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

201

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

202

Vugava bijela Ostali narodni nazivi bugava, viškulja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs slabije do srednje bujnosti. List srednje velik do velik, pentagonalan, trodijelan do peterodijelan, gornji postrani sinusi srednje duboko urezani, a donji plitko urezani. Sinus peteljke vrlo uzak, na vrhu zatvoren. Lice lista tamnozeleno, naličje najčešće golo ili s rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, rastresit do srednje zbijen. Bobe okrugle do blago eliptične. Kožica tanka, prozirna, žute do jantarnožute boje. Meso mekano i sočno, slabo izraženog sortnog okusa. Vrlo je osjetljiva na pepelnicu, a zbog tanje kožice česte su i štete od sunca te pčela i osa. Rodnost je dobra. Dozrijeva rano te se u uvjetima otoka Visa, gdje se najviše i uzgaja, bere krajem kolovoza. Kakvoća je iznadprosječna, nakuplja visok sadržaj sladora no u berbi joj je kiselost najčešće prilično niska.

Porijeklo sorte nije točno utvrđeno, no smatramo je našom autohtonom sortom jer prema današnjim spoznajama i rezultatima genetičke identifikacije sorta ima unikatni genotip i ne uzgaja se nigdje drugdje na svijetu. Na Visu se uzgaja od davnina i smatra se vrlo starom sortom. Postoji hipoteza da su je sa sobom donijeli Grci u vrijeme kolonizacija ovog prostora, a mnogi smatraju da je grčki povjesnik i zemljopisac iz Knida, Agatharid (2. stoljeće prije Krista) u svom djelu Gozba učenjaka mislio upravo na vugavu kad je govorio o izuzetnoj kakvoći vina koja su se uzgajala na Jadranu. Vugava je uvijek bila vrlo cijenjena zbog svoje visoke kakvoće. Koristila se kao zobatica zbog lijepih razmjerno krupnih boba i grozdova, zatim za proizvodnju vina te čuvenih desertnih vina od grožđa sušenog na suncu.

Rasprostranjenost i status populacije Vugava bijela je sorta koja se u najvećoj mjeri uzgaja na otoku Visu, a tek ju sporadično nalazimo na susjednim otocima i priobalju. Iako je i danas najvažnija bijela sorta otoka, zbog nekih problema u uzgoju te imperativa visoke rodnosti poticanog nakon 2. svjetskog rata bez obzira na kakvoću, populacija joj je manja nego li je bila u prošlosti, ali ju ne smatramo ugroženom. Nalazi se na Sortnoj listi RH i na Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Vugava je i danas najpoznatija i vrlo prepoznatljiva autohtona sorta otoka Visa. Izrazito je visokog kvalitativnog potencijala (jedna od najkvalitetnijih bijelih južnih sorti). Redovito nakuplja visok šećer, a zbog svog intenzivnog, prepoznatljivog i ugodnog sortnog mirisa daje čuvena bijela vina naglašene voćne arome. Uz osjetljivost na bolesti i opekotine od sunca, vugava bijela je dosta zahtjevna u berbi i preradi i zbog ranog dozrijevanja koje nerijetko pada još u vrijeme ljetnih vrućina. Sorta je lošijeg afiniteta prema podlogama koje se danas najčešće koriste u ovom podneblju pa je i proizvodnja sadnog materijala nešto otežana. Kao i kod drugih autohtonih sorti, primjena suvremene tehnologije u uzgoju vinove loze kao i moderna enološka praksa mogu omogućiti prevladavanje navedene mane ove sorte, a da njen potencijal kakvoće dođe do punog izražaja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

203

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

204

Zlatarica blatska Ostali narodni nazivi Nisu poznati. Nije istovjetna sa sortom zlatarica s područja Vrgorca i Dubrovnika.

Sažeti opis Trs je srednje bujan do bujan. List srednje velik, pentagonalan, peterodjelan. Postrani sinusi srednje duboki i potpuno preklopljenih isječaka. Lice glatko, naličje golo s rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Bobe srednje velike do velike, obrnuto jajolike. Kožica tanka, prozirna, žuta. Grozd je malen do srednje velik, dug, piramidalan, često s dobro razvijenim krilcima, rastresit. Peteljka duga i krhka, zbog čega u zrelosti može doći do otkidanja boba pri jačem vjetru. Prinosi ovise o oplodnji i najčešće su niski do srednje visoki, kakvoća izuzetna. Redovito nakuplja visok sadržaj šećera, a karakterizira je fina, sortna aroma. Osjetljiva je na plamenjaču, zbog čega štete mogu nastupiti već u vrijeme cvatnje.

material of endangered grapevine cultivars in Croatia and Montenegro” koji su također imali slab učinak, možemo sa sigurnošću tvrditi da je uz probleme u reproduktivnoj anatomiji sorte (funkcionalno ženski tip cvijeta koji dovodi do neredovitih i niskih prinosa) ovo jedan od temeljnih razloga zašto je proizvodnja zlatarice blatske zapostavljena. Zbog svega navedenog smatramo da je budućnost ove sorte vrlo neizvjesna te da je jedna od najugroženijih hrvatskih autohtonih sorti vinove loze kojoj prijeti izumiranje.

Rasprostranjenost i status populacije Populacija zlatarice blatske izrazito je mala i proširena gotovo isključivo na otoku Korčuli. Krajem 20. stoljeća bila je svedena doslovno na nekoliko trsova, ali je interesom i zalaganjem pojedinih lokalnih proizvođača, uz pomoć stručnjaka Agronomskog fakulteta, razmnožena te je u jedinom proizvodnom nasadu u Blatu na otoku Korčuli posađeno 50-ak trsova. Sorta je od 2002. godine uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, a nalazi se i na Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Porijeklo sorte nije moguće točno utvrditi, no vjerojatno je nastala spontanim križanjem te su je kasnije vinogradari zbog dobrih svojstava uočili i dalje vegetativno razmnožavali. Pouzdano se zna da je uz bratkovinu bijelu, roditelj sorte pošip. Kako su ove sorte vrlo uskog areala rasprostranjenosti i nalazimo ih gotovo isključivo na otoku Korčuli, zlataricu blatsku s pravom smatramo autohtonom sortom otoka Korčule. O sorti i njezinom uzgoju vrlo je malo podataka. Pretpostavlja se da nikad nije bila šire proširena te da se u vinogradima sadila u manjem postotku kao začin, odnosno za popravak kakvoće drugim sortama. S vremenom je, zbog ranije navedenih razloga, potpuno zapostavljena.

Godine 2010. godini započet je projekt revitalizacije uzgoja ove sorte na otoku Korčuli uz pomoć financijske potpore UNDP-a. Nažalost, zbog specifičnih bioloških svojstava i male početne populacije ove sorte, unatoč svim učinjenim naporima za proizvodnju relevantne količine sadnog materijala (klasična proizvodnja cijepova i razmnožavanje in vitro), proizvedeno je i posađeno vrlo malo cijepova. S obzirom na ranija iskustva s razmnožavanjem ove sorte, ali i napore u okviru nedavno završenog projekta „Preservation and establishment of true-to-type and virus free

Prema iskustvima starijih vinogradara i oskudnim literaturnim podacima, gospodarski potencijal zlatarice blatske vrlo je visok te smatramo da može stati uz bok najkvalitetnijim bijelim dalmatinskim sortama. Vina mogu biti izvrsne kakvoće, naglašene sortne arome, svježa, harmonična, jaka, puna, ekstraktna. Prikladna su i za duže čuvanje pa vjerojatno ima potencijal i za proizvodnju desertnih vina. Zbog toga smatramo da je vrijedno uložiti nove napore u revitalizaciju ove sorte te na taj način proširiti paletu vrhunskih vina autohtonih sorti vinove loze.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

205

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

206

Zlatarica vrgorska Ostali narodni nazivi zlatarica, bila loza, dračkinja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan. Vrh mladice otvoren, uspravan, paučinasto do vunasto dlakav. Vrh i mladi listići karakteristične žute boje, s izraženim antocijanskim obojenjem. Mladi listići vunasto dlakavi. Odrasli listovi pentagonalni s izduženim vršnim isječkom, srednje su veliki, trodijelni, postrani sinusi slabo do srednje urezani. Sinus peteljke najčešće zatvoren. Plojka srednje debela, kožasta, lice tamnozeleno, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozdovi srednji do veliki, najčešće piramidalni, obično zbijeni, ponekad s velikim krilcem, sekundarnim grozdom. Peteljka grozda kratka i debela. Bobe srednje velike, okrugle ili vrlo slabo izdužene, debele kožice, vrlo ukusne, sočne i slatke. Boja boba je žutozelena, a na suncu dobiva intenzivnu žutu nijansu, odakle potječe ime zlatarica.

Porijeklo je nepoznato, smatramo je hrvatskom autohtonom sortom. Veće nasade i važniji gospodarski značaj sorta ima u području Vrgorca, gdje je vrlo cijenjena zbog dobrih i stabilnih prinosa te vrlo dobre kakvoće. Razlikuje se potpuno od sorte sličnog naziva (zlatarica blatska) s otoka Korčule. Dozrijeva početkom III. razdoblja, osrednje je osjetljiva na plamenjaču, više na pepelnicu. Unatoč zbijenim grozdovima nije pretjerano osjetljiva na sivu plijesan. Prema literaturnim podacima u Dalmaciji se uzgaja odavna, no mada je cijenjena zbog svojih dobrih gospodarskih karakteristika, nije se proširila u većoj mjeri. Vino joj je bilo cijenjeno, no danas se rijetko vinificira zasebno.

Rasprostranjenost i status populacije Slabo je rasprostranjena. U Hrvatskoj je danas nalazimo u čistim nasadima u podregiji Dalmatinska zagora, a u vrlo maloj mjeri u priobalju i otocima. Populacija sorte stagnira, podižu se tek rijetki novi nasadi, razmnožava se rijetko. Smatramo da je populacija sorte ugrožena jer nema sustavnih programa njezine revitalizacije. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Dalmatinsku zagoru.

Smatramo da je zlatarica vrgorska sorta dobrih gospodarskih svojstava i da zaslužuje značajnije mjesto u sortimentu od ovog koji joj danas pripada. Zanimljiva je sorta za širenje i u druga dalmatinska vinogorja te za sustavnu evaluaciju gospodarskih karakteristika.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

207

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

208

Žilavka Ostali narodni nazivi žilavka mostarska, žilavka hercegovačka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, ravan, paučinasto dlakav, svijetle žutozelene boje, često s izraženim antocijanskim obojenjem. Mladice bujne, zelene do tamnozelene, na člancima crvenkaste. Razvijen list srednje velik, okrugao ili pentagonalan, češće trodijelan nego peterodijelan. Peteljka srednje duga, slabo dlakava. Postrani sinusi srednje duboko urezani, sinus peteljke zatvoren ili slabo otvoren u obliku slova „V“. Plojka tamnozelena, kožasta, glatka, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, obično bez krilca i srednje zbijen. Peteljka grozda jaka, čvrsta. Bobe okrugle, srednje velike, zelenkasto žute boje. Meso sočno, neutralnog okusa. Kožica debela i čvrsta, trpka.

Porijeklo joj je nepoznato. Smatra se hercegovačkom autohtonom sortom, gdje se odavna uzgaja, a spominje se još u 14. stoljeću. Vina su joj cijenjena, izvozila su se u druge zemlje, a i danas pokazuje tendenciju širenja. U bivšoj je SFRJ vino ove sorte iz Hercegovine 1970. godine zaštićeno kao prvo kontinentalno vrhunsko vino sa zemljopisnim porijeklom.

Rasprostranjenost i status populacije Vodeća je bijela sorta u Hercegovini, a u Hrvatskoj je rasprostranjena u podregiji Dalmatinskoj zagori. Do sada je u vrlo maloj mjeri bila raširena u drugim dalmatinskim vinogorjima, ali posljednjih godina neki proizvođači pokazuju povećan interes za njenom sadnjom. U manjoj mjeri uzgaja se i u Republici Makedoniji. Stoga možemo reći da joj populacija nije ugrožena. Nalazi se na Nacionalnoj listi priznatih kultivara, a preporučena je za podregiju Dalmatinsku zagoru.

Vrlo je zahvalna sorta, što je i razlog njezine velike popularnosti. Prinosi su visoki i redoviti, nije posebno osjetljiva na bolesti i štetnike, a kakvoća joj je u pravilu visoka. Međutim visoki kvalitativni potencijal očituje se samo na toplijim položajima, na škrtim, kamenitim tlima. Dozrijeva srednje kasno, u III. razdoblju i nije pretjerano zahtjevna ni izbirljiva prema tehnologiji uzgoja. Često se uzgaja i vinificira s drugim hercegovačkim sortama, ponajprije krkošijom i benom. Afinitet s većinom podloga je jako dobar. Žilavka je gospodarski vrijedna sorta čija populacija nije ugrožena, a koja ima potencijal za širenje i u druga južna vinogorja. Kakvoća sorte bi se još mogla značajno poboljšati provedbom klonske selekcije (izdvajanje kvalitetnijih, manje rodnih klonova) te sadnjom na kvalitetne, tople položaje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

209

Literatura

Bulić, S., 1949, Dalmatinska ampelografija, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. Crespan, M., Cabello, F., Giannetto, S., Ibanez, J., Karoglan Kontić, J., Maletić, E., Pejić, I., RodriguezTorres, I., and Antonacci D., 2006, Malvasia delle Lipari, Malvasia di Sardegna, Greco di Gerace, Malvasia de Sitges and Malvasia dubrovačka - synonyms of an old and famous grape cultivar, Vitis 45: 69-73. Fadić, J., 1996, Ampelografska istraživanja kultivara Vugava na različitim položajima otoka Visa, diplomski rad, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Jurin, I., 1997, Istraživanja kultivara Babić na dva lokaliteta Primoštenskog vinogorja, diplomski rad, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Karoglan Kontić, J., Pejić, I., Maletić, E., Sladonja, B., Vokurka, A., Ruehl, E., 2006, Virus diseases screening in clonal selection of Croatian grapevine cultivars, 9th International Conference on Grape Genetics and Breeding / Peterlunger, Enrico ; Di Gaspero, Gabriela (ur.), Udine: ISHS. Karoglan Kontić, J., Preiner, D., Šimon, S., Zdunić, G.,Poljuha, D., Maletić, E., 2009, Sanitary status of Croatian Native Grapevine Varieties. II Agriculturae Conspectus Scientificus, 74, 2: 1-5. Karoglan Kontić, J., Marković, Z., Preiner, D., Maletić, E., 2010, Revitalizacija ugrožene sorte vinove loze Zlatarice blatske na otoku Korčuli. Book of Abstracts 2nd Conference on Native Breeds and Varieties as part of Natural and Cultural Heritage with international participation, 49-49.

210

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Maletić, E., 1993, Ampelografska istraživanja kultivara Maraština, Bogdanuša, Vugava i Pošip (Vitis vinifera L.) u uvjetima Ravnih Kotara, magistarski rad, Uviverza v Ljubljani Biotehniška fakulteta, Ljubljana, Slovenija. Maletić, E., Sefc, K.M., Steinkellner H., Karoglan Kontić, J., and I. Pejić, 1999, Genetic characterization of Croatian grapevine cultivars and the detection of synonymous cultivars in neighboring regions. Vitis 38: 79-83. Maletić E., Karoglan Kontić, J., Pejić, I., 2008, Vinova loza-ampelografija, ekologija, oplemenjivanje, Školska knjiga, Zagreb. Maletić, E., Pejić, I., Karoglan Kontić, J., 2009, Plavac mali – Hrvatska sorta za velika vina, Grozd Plavac mali, Zagreb. Maletić E., Pejić, I., Karoglan Kontić, J., Piljac, J., Dangl, G. S., Vokurka, A., Lacombe, T., Mirošević, N., Meredith, C.P., 2004, Zinfandel, Dobričić and Plavac mali - the genetic relationship among three cultivars of the Dalmatian coast in Croatia, Am J Enol Vitic 55(2): 174-180. Maletić, E., Karoglan Kontić, J., Preiner, D., Jeromel, A., Patz, C.,D., Dietrich, H., 2009, Anthocyanin profile and antioxidative capacity of some autochthonous Croatian red wines. Journal of Food, Agriculture & Environment Vol.7 (1): 48-51. Malenica, N., Šimon, S., Besendorfer, V., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., Pejić, I., 2011, Whole genome amplification and microsatellite genotyping

of herbarium DNA revealed the identity of an ancient grapevine cultivar, Naturwissenschaften 98 (9): 763-772. Mirošević, N., Karoglan Kontić, J., 2008, Vinogradarstvo, Nakladni zavod Globus, Zagreb. Mirošević, N., Turković, Z., 2003, Ampelografski atlas. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb.

Preiner, D., Cibilić, I., Karoglan Kontić, J., Marković, Z., Maletić, E., 2010, Utjecaj zaraze virusom uvijenosti lista tip 3 na ampelografske karakteristike sorte Grk (V.vinifera L.). Preceedings of 45th Croatian and 5th International Symposium on Agriculture / Marić, Lončarić, Z. (ur.): 1188-1192.

Pejić, I., Maletić, E., 2010, Conservation, evaluation and revitalization of native grapevine varieties in Croatia. Mitteilungen Klosterneuburg 60 (3): 363-368.

Preiner, D., Poljanić, M., Karoglan Kontić, J., Marković, Z., Maletić, E., 2010, Ampelografske karakteristike klonskih kandidata sorte Plavac mali (Vitis vinifera L.) u 2008. godini. Proceedings of 45th Croatian and 5th International Symposium on Agriculture / Marić, Lončarić Z. (ur.): 1193-1197.

Pezo, I.; Budić Leto, I.; Kačić, S.; Zdunić, G.; Mirošević, N., 2006, Medna bijela (*Vitis vinifera* L.) Ampelographic properties. Agriculturae Conspectus Scientificus 71 (3) 81-86.

Skokandić, I., 2002, Ampelografska istraživanja cv. Bratkovina bijela i Bratkovina crvena (Vitis vinifera L.), Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Piljac, J., Maletić E., Karoglan Kontić J., Dangl G.S., Pejić I., Mirošević N. and Meredith C.P., 2002, The parentage of cv. Pošip bijeli, a major white wine cultivar of Croatia. Vitis 41 (No.2) 83-89.

Šimon, S., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., Crespan, M., Schneider, A. and Pejić, I., 2007, Cv. Maraština – a New Member of Malvasia Group. Paper presented at II Simposio Internazionale“Malvasie del Mediterraneo“ October, 2007, Salina, Italy.

Preiner D., 2006, Ampelografska i genetička evaluacija mutanta Plavac mali sivi (V. vinifera L.) / diplomski rad, Agronomski fakultet Sveučilšta u Zagrebu. Preiner, D., Šimon, S., Maletić, E., Pejić, I., 2008, Primjena mikrosatelitskih (SSR) markera u identifikaciji - utvrđivanju sinonima za sorte Topol i Beretinjok (Vitis vinifera L.) Proceedings. 43rd Croatian and 3rd International Symposium on Agriculture. Opatija ,Croatia / Pospišil, Milan (ur.). 873-876.

Šimunović, A., 2001, Ampelografske karakteristike kultivara Gustopupica i Plavina. Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Vončina, D., Šimon, S., Đermić, E., Cvjetković, B., Pejić, I., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., 2010, Distribution and partial molecular characterization of Grapevine leafroll-associated virus 2 (GLRaV-2) found in Croatian autochthonous grapevine (Vitis vinifera L.) germplasm. Journal of plant diseases and protection 117 (5): 194-200.

Vončina, D., Badurina, D., Preiner, D., Cvjetković, B., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., 2011, Incidence of virus infections in grapevines from Croatian collection plantations. Phytopathologia Mediterranea 50 (2): 316-326. Vončina, D., Šimon, S., Đermić, E., Cvjetković, B., Pejić, I., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., 2011, Differential properties of Grapevine virus B (GVB) isolates from Croatian autochthonous grapevine culitvars (Vitis vinifera L.). Journal of plant pathology 93 (2): 283-289. Zdilar, V., 2001, Ampelografske karakteristike kultivara Kujundžuša i Rudežuša. Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zdunić, G., 2005, Ampelografska i genetička evaluacija autohtonih sorti vinove loze (V. vinifera L.) u području Kaštela. Magistarski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zdunić, G., Pejić, I., Karoglan Kontić, J., Vukičević, D., Vokurka, A., Pezo, I., and Maletić, E., 2008, Comparison of genetic and morphological data for inferring similarity among native Dalmatian (Croatia) grapevine cultivars (Vitis vinifera L.). Journal of Food, Agriculture & Environment, 6(2): 333-336. Zdunić, G., Šimon, S., Malenica, N., Preiner, D., Maletić, E., Pejić, I., 2012, Morphometric and molecular analysis of pink-berried mutant within the population of grape cultivar ‘Plavac mali’. Vitis 51 (1), 7 – 13.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

211

Voćne ku

Voćne kulture

ulture Foto: Roman Ozimec

Naranče kod izvora Ljute u Konavlima Oranges by the source of the Ljuta in Konavle

Voćne kulture

Uvod

“Puna baba gnjida.” )avkomS(

“Svi svatovi u crljenu, samo neva u zelenu.” )avijlš alirz(

“Mrka krava s neba pala, trbuv razbila.” )ajnširt(

“Puna kuća đaka, na njoj nema vrata.” )kapiŠ(

214

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Zahvaljujući mediteranskoj klimi u Dalmaciji je moguć uzgoj gotovo svih voćnih vrsta, a najvažnije su smokva, bajam, trešnja, višnja maraska, šipak, rogač, mandarina, naranča, limun, nešpola, četrun, žižula, jabuka, oskoruša, murva i kivi. Također se sreću i kumquat (Citrus japonica Thunb.), feijoa (Feijoa sellowiana O. Berg), papaja (Carica papaya L.), pistacija (Pistacia vera L.) i niz drugih voćnih vrsta iz različitih krajeva svijeta i različitih klimatskih područja.

Povijest voćarstva u Dalmaciji Uzgoj voćnih kultura u Dalmaciji datira od najstarijih vremena, što dokazuje edikt cara Dioklecijana iz 301. godine. Najznačajnije voćne kulture tadašnjeg doba izuzev masline su smokva, bajam, maraska, trešnja i mandarina, dok se šipak, rogač, naranče, limuni, kivi i nešpola uzgajaju u manjoj mjeri, većinom u okućnicama, a ostale voćne kulture u zanemarivom broju. Kulturu uzgoja smokve i bajama na našu obalu uveli su stari Grci. Od pisanih dokumenata iz povijesti poznata je naredba franačkog cara Karla Velikog (747.

– 814.) Capitulare de villis iz 812. godine koja navodi sve biljne vrste koje se mogu uzgajati na raznim kraljevskim posjedima, među kojima i smokva jer je ovaj vladar kraće vrijeme upravljao i Dalmacijom. U statutu grada Nina iz 12. stoljeća navode se pravila kojima se propisuje poseban režim zaštite proizvodnje od mogućih malverzacija za 16 poljoprivrednih kultura među kojima je od voćnih vrsta navedena samo smokva. Uzgoj maraske datira od sredine 16. stoljeća, a zlatno doba nastupilo je sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća, poslije obavljene selekcije. Tada je nastupila velika ekspanzija ovog vrijednog voća, a o razmjerima proizvodnje govori činjenica da se samo na području mjesta Selca na Braču bralo oko 600 t ploda maraske. Trešnja kao voćna kultura ima dugu tradiciju uzgoja u Dalmaciji, a poznata uzgojna područja su Kaštela i Poljica u srednjoj Dalmaciji. Šezdesetih godina 20. stoljeća plodovi rane sorte tugarke zrakoplovom su prevoženi na tržište Bavarske. Agrumi su voće novijeg doba u ovim prostorima, a komercijalni uzgoj potječe od sredine prošlog stoljeća, kada je meliorirana dolina Neretve. Uzgoj murvi (dudova) ima dugu tradiciju na području Dalmacije, a najveći doprinos širenju ove voćne vrste ima austrougarska uprava u Dalmaciji. Naime, murva se u to doba smatrala strateški značajnom kulturom čiji su se plodovi koristili za hranu stanovništva i ishranu stoke, a listovi za uzgoj dudovog svilca te se sadila na svako slobodno mjesto. Žižula se najviše uzgaja na području Omiša i Skradina, po čemu su ovi gradovi poznati. Komercijalni uzgoj nikada nije postojao, a trženje plodova se odvija uglavnom na lokalnim tržnicama. Pistacija (prava tršlja) nema tradiciju komercijalnog uzgoja. Ova vrsta zahtijeva veliki broj sunčanih sati i njeni plodovi ne mogu dozreti u našem području, radi čega se uzgaja samo kao pojedinačno stablo na dobro zaštićenim položajima. Oskoruša je

veoma stara voćna vrsta koja je u Dalmaciji uglavnom pratilac vinove loze. U vinogradima se redovito sadilo po nekoliko stabala oskoruše, koja se koristila u svježem stanju, tržila na tržnicama i koristila kao lijek protiv želučanih tegoba. U ovom velikom broju voćnih vrsta nalazi se i velik broj domaćih sorti. Tako se na području Dalmacije danas uzgaja 28 sorti smokve, 12 sorti bajama, 15 sorti maraske, 20 sorti šipka, 9 sorti rogača, 11 sorti trešnje, 4 sorte naranče te po jedna sorta mandarine i četruna. Neke su sorte vodeće u proizvodnji, dok su neke kritično ugrožene, primjerice domaća i žuta naranča, za koje nema podataka. Prema dostupnim podacima na

Voćna vrsta

Broj stabala

Maslina

3 500 000

Smokva

600 000*

Bajam

150 000

Rogač

30 000

Trešnja

120 000*

Maraska

1 500 000

Mandarina

1 500 000

Šipak

200 000

Naranča

32 000

Četrun

2 000

Nešpola

3 000

Tablica 1: Broj stabala voćnih vrsta u Dalmaciji (*Izvor: statistički ljetopis iz 2009., istraživanja autora i Čmelik 2010.)

području Dalmacije danas se uzgaja oko 600 000 stabala smokve i oko 120 000 stabala trešnje, oko 1,5 milijuna stabala maraske, oko 1,5 milijuna stabala mandarine, oko 200 000 stabala šipka, oko 150 000 stabala bajama te po nekoliko tisuća stabala nešpole, naranče, rogača, oskoruše i četruna. Brojno stanje voćnih vrsta u Dalmaciji prikazuje Tablica 1.

Gospodarsko značenje za Dalmaciju Na području Dalmacije najčešće se uzgajaju suptropske voćne vrste iako je moguć i postoji značajan uzgoj kontinentalnih voćnih vrsta za koje postoje svi potrebni okolišni uvjeti uzgoja. Dalmacija ima veoma velike prednosti u odnosu na ostale dijelove zemlje zbog svoje blage mediteranske klime koja joj omogućuje velik izbor vrsta za uzgoj i njihovo ranije dozrijevanje u odnosu na kontinent. Današnji fond od oko četiri milijuna stabala raznog voća (bez masline), predstavlja velik gospodarski potencijal ovog područja. S obzirom na raspoložive zemljišne resurse, proizvodni potencijal nije dovoljno iskorišten. Od svih voćnih vrsta koje se uzgajaju u Dalmaciji, jedino proizvodnja mandarine zadovoljava domaće potrebe i značajna količina od oko 50 000 t ploda se izvozi. U posljednje vrijeme veliku ekspanziju doživljava i jagoda čija proizvodnja iz godine u godinu raste te će, ako se rast nastavi ovom brzinom, za nekoliko godina Dalmacija podmirivati vlastite potrebe za ovim voćem i značajnu količinu će izvoziti. Nadalje, pozitivan trend bilježi i višnja maraska zahvaljujući naporima poduzeća “Maraska” d.o.o. koja je 2005. godine podigla 250 ha nasada višnje maraske u području Ravnih kotara, objekt Vlačine. Također značajan pomak napravljen je kod uzgoja jabuke na području grada Vrlike, gdje su u posljednjih dvadesetak godina posađeni deseci hektara jabučnjaka. Sve ostale voćne vrste na području Dalmacije su

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

215

u stagnaciji, a posebno treba istaknuti veoma loše iskorišten potencijal rogača, smokve, šipka, maginje, žižule i drugih marginalnih voćnih vrsta u Dalmaciji. Proizvodnja nekih voćnih vrsta u Dalmaciji – osobito rogača, šipka, smokve, maraske, maginje – mogla bi vrlo lako prijeći u kontroliranu ekološku proizvodnju budući da se radi gotovo isključivo o naturalnoj proizvodnji bez primjene umjetnih gnojiva i pesticida. Ekološka proizvodnja poljoprivrednih proizvoda u svijetu bilježi stalan rast, posebice ekološke hrane za djecu, zbog čega je sve traženije upravo voće iz ekološkog uzgoja.

Okolišni uvjeti i regionalizacija uzgoja voćaka u Dalmaciji Na osnovi klimatskih i pedoloških karakteristika Dalmacija je podijeljena u pet voćarsko-maslinarskih podregija: sjeverna, srednja i južna Dalmacija, unutrašnjost Dalmacije i dolina Neretve. Svaka od imenovanih podregija odlikuje se određenim klimatskim karakteristikama koje su uvjetovale strukturu voćarske proizvodnje. Bajam, trešnja i smokva uzgajaju se u svih pet podregija, a razlike su u sortnom sastavu pojedine podregije. Maraska je zastupljena u sjevernoj i srednjoj Dalmaciji te u unutrašnjosti; šipak nije zastupljen u uzgoju u unutrašnjosti ali se uzgaja u četiri primorske podregije; rogač se uzgaja samo na nekim pogodnim lokalitetima u području južne i srednje Dalmacije; mandarina je zastupljena najviše u dolini Neretve, dok se nešpola uzgaja sporadično, uglavnom u okućnicama.

Jematva kod Spljeta (prema Dalmacija, 1892.)

216

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Koliko je voćarstvo bilo važno na području Dalmacije naj-

bolje govori knjižica iz 18. stoljeća: NAUK ZA TEXAKE OD DALMACZIJE, Floxen po naredbi Priuzvifcenoga-

Scenata nadslanoj Knixno-Texnoj skupsctini Zadarskoj, PO PLEMENITOMU GOSPODINU KNEZU GIULIU PARMA, OTAJNIKU ISTE SKUPSCTINE; Pri-

nesen u Narvaski Jezik PO FRANCESKU OD CYPRI-

ANIH FARKOVICHIU ISTE SKUPSTINE DRUGU. U MLETCZII MDCCXCIII; Po Ivanu Antonu Perlini. U 14. poglavlju navodi se na tadašnjem narodnom, hrvat-

skom jeziku naputak za dalmatinskog težaka kojeg donosimo u originalu i prijevodu na sadašnji hrvatski jezik.

POGLAVJE CETERNADESTO

POGLAVLJE ČETRNAESTO

SCTIVENJE PARVO Bazdiglienje Zemaglia

PRVO ČITANJE Podjela zemlje

Ne od Zakona Princzipova dalli od ofobitna famovoglftva vamife daje raditi vechije zemglije nego more vafca fnaga podniti i tako, kakoiteoxurni raditi vechije nego morete dofpiti proczignujuete plod na razlogh proftorine zemglije,a ne na razlogh dobre radgne, ishodi da plod ne odgovara vafcoj xegli, i budde vazda ne odgovorni vafcemu trudu. Za utvarditivas u iftini ovoga govorenja prikazat chiuvam jednu Basctinu razdiglijenu i radjenu po naj boglijim upravam Texnem neka pozajuchi korift,koja izodi od vafcega nefvifnoga obicaja buddi dakle ova Bastina ollife Temeglia na kojemu je fagradjena Kuchija,Styzbe, Obor, Kokofcignak,Vartal, Konopaglijak, i pripotribni bunar,buddi, rekohod feesdefet Kanapaa, i buddi jednocijofak Jarugha dofta fciroka,i duboka neka je obkruxi, neka iznutra ovve jarugh budde pofadjene masline sve na okolo upravnim redom na daleko fedam lakataa i poo jedna od drughe, rezdigljena fva basctina u tri djla jednaka, sovvo po dva upravna putta,olli grebglije fciroke defet lakata,i na okolo ovvih budu pofadjene murve na dalecinu od devet lakataa jedna od drughe. Druga dva putta prihode parve u prav, Tako da sva basctina oftaje razdglijena u devet dilih jednaki okolo ovih puutaa pofadite bajame,ollivam Mendule,na dalecinu kako i murve. Oko svakoga ftabla pofadite dvi loze. Zemglija zapacana Maslinam, puttim Murvam,bajamim,i lozam bitichijetri kampa,i tri cetvarti, tako svaki djo bitichije fceeft kanapa, i cetvart. Broj fvijuh ftablaa biti chije slidechi

Ne od zakona Principova ili od osobite samovolje vama se daje raditi više zemlje nego može vaša snaga podnijet, i tako, radite više nego možete dospjeti, procijenite plod po površine zemlje, a ne po kvaliteti obrade zemlje, a iz čega proizlazi da urod ne odgovara vašoj želji i uvijek je neodgovarajući uloženom radu. Za utvrditi istinitost ovog navoda prikazat ću jedno Gospodarstvo, razdijeljeno i rađeno po najboljim Težačkim upravama, neka poznajući koristi koje izlaze iz vašeg običaja. Dakle neka ova Baština ili temelji na kojima je sagrađena kuća, konoba, dvorište, kokošinjac, vrt i konopljak te neophodni bunar i kako rekoh neka bude od šezdeset kanapa. I neka svaki bude jednak. Dosta širok i dubok jarak neka okruži, a iznutra ovog jarka neka budu posađene masline i to sve naokolo i u pravilnom redu i na razmaku lakat i pol jedna od druge i cijela baština neka bude razdijeljena u tri jednaka dijela i sa dva ravna puta ili greblje široke devet lakata, a oko ovih putova posađene murve na razmaku od devet lakata jedna od druge. Dva druga puta dolaze u ravno, tako da cijelo imanje ostaje razdijeljeno u devet jednakih dijelova. Oko ovih putova posadite bajame ili mendule, a na razmaku kao i murve. Oko svakog stabla posadite dvije loze. Zemlja obrubljena maslinama, putovima, murvama, bajamima i lozom bit će površine tri kanapa i tri četvrtine te će tako svaki dio biti šest kanapa i četvrtinu. Broj svih stabla bit će sljedeći:

Maslinaa-N.360. Muravaa-N.296. Bajamaa-N.296. Ufve-N.952. Lozaa-N.1904

Maslina 360 Murvi 296 Bajama 296 Ukupno 952 Loza 1.904

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

217

Popis tradicijskih voćnih vrsta i sorti Dalmacije

Porodica

Vrsta

Sorta

Krkavine

Žižula (Zizyphus jujuba Mill.)

Domaća žižula

Mahunarke

Rogač (Ceratonia siliqua L.)

Boglić Komiški Koštunac Medunac Mekiš Moliški Puljiški Šipanski Široki korčulanski

(Rhamnaceae) (Fabaceae)

218

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Porodica

Vrsta

Sorta

Mogranji (Punicaceae)

Šipak (Punica granatum L.)

Barski slatki Ciparski Crni zub Dividiš Dubrovački kasni Dubrovački rani Dubrovački sitnozrni Glavaš Karaderviš Konjski zub Medun Mojdeški krupnozrni Paštrun Sladun Sladun krupnozrni Slatki sitnozrni Slatki tankokorac Šerbetaš Šipak crnog zrna Zamorski

Murve (Moraceae)

Bijela murva (Morus alba L.)

Domaća bijela murva

Crna murva (Morus nigra L.)

Domaća crna murva

Smokva (Ficus carica L.)

Bijela sultanija Bjelica Bružetka Bružetka crna Bujaka Bujaka crna Carigradska rezavica Cigulica Crna patlidžanka Crna rezavica Crna smirnska Crna sušilica Crnica Karginja

Porodica

Vrsta

Sorta

Porodica

Vrsta

Sorta

Murve (Moraceae)

Smokva (Ficus carica L.)

Lopudka Modrulja Padovanka bijela Petrovača bijela Petrovača crna Sultanija crna Šaraguja Termenjača Vladimirska krupna bijela Vladimirska krupna crna Vodenjača Zamorčica Zimica Zlatna smokva

Ruže (Rosaceae)

Nešpola (Eriobotrya japonica (Thunb.) Lindl.)

Domaća krupna nešpola

Oskoruša (Sorbus domestica L.)

Domaća oskoruša

Trešnja (Prunus avium L.)

Bilica Crnica Cvitulja Gomilička Kaštelanka Ranka Roža Stonska Stonska rana Stonska duge peteljke Tugarka

Višnja maraska (Prunus cerasus L.) var. marasca Rchb.)

Brač-1 Brač-2 Brač-6 Duguljasta Pendula Poljička Recta Sokoluša Visulja Vodica 8R 14L 14O 23R 27R

Jabuka (Malus domestica L.)

Žrnovska

Tršlja (Pistacia lentiscus L.)

Domaća tršlja

Rutvice (Rutaceae)

Ruže (Rosaceae)

Četrun (Citrus medica L.)

Domaći četrun

Limun (Citrus limon (L.) Burm.) Mandarina (Citrus reticulata Blanco)

Zorica rana

Naranča (Citrus sinensis (L.) Osbeck)

Domaća naranča Katarinka Kuparka Žuta naranča

Gorka naranča (Citrus aurantium L.)

Domaća gorka naranča

Bajam (Prunus dulcis (Mill.) D. A. Webb.)

Čarski kasni Debelokori krupni Dubrovački Knez črnomir Lješnjak Marina Princeza korčulanska Princeza smokvička Smokvički polumekiš Sutivanski Talijanski kasni Župski

Vonjače (Anacardiaceae)

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

219

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

220

Žižula (Zizyphus jujuba)

uvod

Žižula u Dalmaciji

Žižula je listopadni grm, ponekad i manje stablo do 10 m visine iz porodice krkavina (Rhamnaceae). Grančice su naizmjenično savinute i imaju par trnova kod baze listova, od kojih je jedan dulji i ravan, a drugi manji i savinut. Listovi su jajoliko lancetasti, goli i kožasti, duljine do 60 mm, s izražene tri žile. Cvjetovi su dvospolni, žute boje ocvijeća, smješteni u grupama od 3–5 cvijeta na bazi listova. Cvate u travnju i svibnju.

Komercijalni uzgoj žižule u Dalmaciji nikada nije postojao, a trženje plodova se odvija uglavnom na lokalnim tržnicama. Po uzgoju žižule posebno su poznati gradovi Omiš i Skradin. Nekoliko rasadnika u Dalmaciji proizvodi i sadnice žižule, a sve više poljoprivrednika i poduzetnika traži savjete o mogućnosti intenzivnijeg uzgoja žižule.

Žižula se uzgaja zbog mesnatih plodova, crvenkasto-žutih koštunica, duljine oko 20 mm. Jede se mesnati mezokarp, dok se u središtu koštunice nalazi tvrda izduljena koštica. Plodovi dozrijevaju u listopadu.

Također, posljednjih godina zbog porasta ekološke svijesti i naglašavanja važnosti održavanja bioraznolikosti na poljoprivrednim površinama, žižulu se osobito preporučuje saditi u maslinike radi privlačenja predatorske osice Opius concolor koja parazitira ličinke maslinine muhe, velikog štetnika masline.

Porijeklo žižule, baš kao i brojnih drugih kultura, danas nije jasno. Smatra se da potječe iz Kine, ali postoje indikacije da je porijeklom iz Indije, ali i s područja današnje Sirije. U svakom slučaju daleko je najrasprostranjenija u Kini gdje je najbrojnija voćna kultura s preko 40 sorti, prisutna u uzgoju barem 4 000 godina. Na području Mediterana uzgaja se zasigurno 3 000 godina, iako nikada nije bila šire rasprostranjena. Koristi se najviše plod koji se jede sirov, prerađen u marmelade, sokove i sirupe, a poznata je i rakija lozovača sa žižulom. Plodovi se vrlo lako suše i koriste na razne načine. Svi dijelovi žižule koriste se u farmaceutskoj industriji za proizvodnju lijekova i čajeva. U narodu je poznata upotreba ploda žižule za snižavanje krvnog tlaka.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

221

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

222

Domaća žižula Ostali narodni nazivi žižulja, žižola, zizda, čičimak, cicindra, ćićindula, kineska datulja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Raste kao grm ili stablo visine do 5 m. Grane su tanke i povijene, obješenog rasta s izraženim trnovima. List je jajoliko lancetast, nazubljen i kožast. Cvijet je sitan, žute boje, skupljen u cvat s 3–5 cvjetova. Plod je koštunica, tamno obojena, jajolikog ili okruglog oblika, nalik na plod masline. U sredini ploda nalazi se jedna krupna koštica.

Žižula najvjerojatnije vuče porijeklo iz Kine, a na području Dalmacije uzgaja se od doba grčke kolonizacije ovih prostora. Do sada nije predstavljala gospodarski važnu voćnu kulturu, iako se koristi kao veoma cijenjeno svježe voće, a može se i sušiti. Plod žižule bogat je šećerima, bjelančevinama, pektinima i organskim kiselinama.

Rasprostranjenost i status populacije Žižula je tipični predstavnik flore Mediterana, a uzgaja se isključivo u toplim područjima naše zemlje. U Dalmaciji najviše stabala domaće žižule nalazimo u okolici Omiša i Skradina.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

223

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

224

Rogač

(Ceratonia siliqua) Uvod

Rogač u Dalmaciji

Rogač je vazdazeleno, razgranato stablo okruglaste krošnje koje doseže i do 15 m visine, a iz porodice je mahunarki (Fabaceae). Kora rogača je u mladosti sivkasta i glatka, kasnije raspuca uz dominantnu crvenkastu boju. Listovi su parno-perasti, građeni od 3–5 pari jajolikih kožastih liski, tamnozelenog lica i modrozelenog naličja. Rogač je dvodoman i cvate u rujnu i listopadu. Cvatovi muških biljaka dugi su do 80 mm, a građeni su od 10–12 sitnih tamnocrvenih cvjetova koji imaju po 5 prašnika, dok su kod ženskih biljaka cvatovi sličnih dimenzija, a cvjetove čine plodnice u obliku malih plodova rogača.

Rogač je veoma stara i cijenjena voćna vrsta u Dalmaciji koja se koristi kao svježe (suho) stolno voće ili prerađen, najčešće u rogačevo brašno. U nekim dijelovima Dalmacije, kao što je primjerice otok Vis, bio je značajan izvozni proizvod. Koristi se i za proizvodnju rakije od rogača ili rogačuše, koja je cijenjeno slatko alkoholno piće. U nestašicama koristio se i kao zamjena za kavu, ali i za brašno. Osim ovog, rogač se koristi i za stočnu ishranu, posebno za svinje. Glavni proizvodni centri rogača u Dalmaciji su otok Drvenik, otok Šolta, okolica Vinišća, otok Vis, otok Korčula, poluotok Pelješac, područje Podgore, Dubrovačko primorje i Župa dubrovačka. S obzirom da ne postoji organizirana proizvodnja rogača, o količini prinosa je veoma teško govoriti.

Rogač se uzgaja zbog plodova, tvrdih, crvenkasto smeđih povijenih mahuna, nalik na rog (rogači), po kojima su i rod i vrsta dobili ime (grčki keras = rog; siliqua = mahuna). Duljine su do 300 mm, širine do 40 mm te sadrže do 15 tvrdih sjemenki. Mahune dozrijevaju gotovo godinu dana, odnosno dozriju krajem ljeta, prije cvatnje. Usplođe je mesnato i slatko, s udjelom šećera u suhoj tvari i preko 50%. Jedna sjemenka rogača teži 0,18 g, bez obzira na uvjete čuvanja i veličinu te sadržaj vlage. Zbog toga se sjemenka rogača u antičko doba koristila kao mjera za vaganje zlata karat (1 karat = 0,18 g), što dolazi od latinskog imena rogača (Ceratonia = keration).

Zbog povećane svijesti o zdravoj prehrani, rogač se sve više koristi kao prirodna i zdrava namirnica, kao zamjena za čokoladu i u proizvodnji kruha (sjemenka rogača sadrži ljepilo menogalaktan koje daje svježinu i elastičnost kruhu). Rogač je našao svoju primjenu i u konditorskoj industriji, u proizvodnji stočne hrane i u nizu drugih proizvoda. U posljednje se vrijeme organiziraju lokalne promotivne manifestacije vezane uz uzgoj rogača, pri čemu se uz stručna predavanja o rogaču priređuju degustacije jela i pića osnova kojih je rogač.

Rogač potječe s područja Bliskog istoka, odakle su ga širom Mediterana proširili stari Grci. Navodi se u Talmudu te Starom i Novom zavjetu, te se još naziva i kruh svetog Ivana jer se prema predaji sveti Ivan hranio rogačem, dok je boravio u pustinji. Najčešće se rogač koristi u proizvodnji kolača, čokolada i ostalih slastica te u proizvodnji kruha. Naime sjemenke rogača sadrže ljepilo menogalaktan koje daje svježinu kruhu. Rogač ima blagotvoran učinak na sluznicu crijeva pa se upotrebljava za smirivanje proljeva i mučnina. Poznat je pozitivan učinak rogača u procesima mršavljenja. Plodovi sadrže značajan udjel vitamina E i kalcija.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

225

Komiški Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno, razgranato i čvrsto stablo. Obilno i redovito rađa. Plod dozrijeva krajem kolovoza i početkom rujna, zrioba je jednolična i ujednačena. Zrela mahuna je svijetlo čokoladne boje i lako se odvaja od grane. Mahune su ravne ili blago savijene i manje su čvrste od puljiškog rogača, zbog čega se lakše melje. Prosječna dužina mahune je 170 mm uz prosječnu masu 26 g. Mahuna ima prosječno 13 sjemenki. Ova sorta između ostaloga sadrži oko 45% šećera, oko 4,0% masti i oko 4,0% bjelančevina, a što je svrstava među kvalitetnije sorte rogača.

Komiški rogač zasigurno potječe s otoka Visa i to s područja mjesta Komiže, po kojemu je i dobio ime. U gospodarskom smislu je veoma perspektivna sorta zbog visokog sadržaja šećera, masti i bjelančevina. U povijesti je bila vrlo vrijedna sorta jer se sva proizvodnja s područja otoka Visa izvozila u prekomorske zemlje.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

226

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Uzgaja se samo na ograničenom području otoka Visa i njegov uzgoj nije zabilježen izvan tog područja. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala.

Šipanski Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija stabla s deblom visine i do 3 m. Krošnja je gusta i kuglasta, s velikim brojem postranih izdanaka, dakle veoma bujna. Cvjeta sredinom mjeseca rujna, a plod je srednje krupan, vrlo mesnat i malo savijen s dosta sjemenki u plodu. Meso ploda je mekano i sadrži dosta šećera.

Ovo je domaća sorta rogača porijeklom s otoka Šipana, gdje je i selekcionirana i po kojem je dobila ime. Općenito je uzgoj rogača u stagnaciji zbog primjene surogata u prehrambenoj industriji. Naime rogač se danas koristi isključivo u proizvodnji slatkiša i stočne hrane. U posljednje vrijeme se na našem području povećava interes za proizvodnju rakije rogačuše koja ima sve veći značaj u likerskoj industriji. Povećana potrošnja rogačuše mogla bi pozitivno utjecati na potražnju za kvalitetnim plodovima, a time i povećani uzgoj rogača.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se samo na području Dubrovnika, poluotoka Pelješca, a najviše na otoku Šipanu. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Registrirana su dva matična stabla ove sorte. Godišnja proizvodnja sadnog materijala je na razini od oko 50 sadnica.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

227

Puljiški Ostali narodni nazivi domaći

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija veoma bujno, razgranato i dugovječno stablo koje je lako prepoznatljivo po velikom broju plodnih čvorišta na debljim granama. Ovo je sorta rogača kod kojeg dominiraju ženski cvjetovi uz rijetku pojavu muških cvjetova i to samo kod starijih stabala. Obilno i redovito rađa. Plod dozrijeva krajem mjeseca kolovoza, zrioba je jednolična i ujednačena. Zrela mahuna je crne boje i tada se lako otkida sa stabla. Mahuna je blago savijena i zašiljena na vrhu, a ima dobru čvrstoću radi čega se teže melje. Prosječna dužina mahune je 200 mm uz prosječnu masu 29 g. U jednoj mahuni ima prosječno 12 sjemenki.

Ovo je domaća sorta rogača, a porijeklo zasigurno vuče iz Italije (pokrajina Puglia), po čemu je i dobio ime. Izdvojen je u području otoka Korčule. Ova sorta između ostaloga sadrži visok udjel šećera, oko 43% te oko 4,5% masti i oko 1,6% bjelančevina, što ga svrstava među kvalitetnije sorte rogača koje imaju dobar gospodarski potencijal. Osim za stolnu upotrebu i za proizvodnju likera, ova sorta se može iskoristiti i za proizvodnju stočne hrane.

Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja na otoku Korčuli gdje predstavlja oko 59% od ukupnog broja stabala rogača na otoku, a najznačajnije populacije nalaze se na području mjesta Vela Luka. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala.

228

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Boglić

Medunac

Ostali narodni nazivi

Ostali narodni nazivi

boglićev, boglički, šipanski

nisu poznati

Sažeti opis

Sažeti opis

Razvija veoma bujna stabla i krošnju kuglastog oblika, savijenih grana. Plod zrije početkom rujna. Mahuna je srednje duga, prosječne dužine 160 mm, ravna, blago savijena, glatka i tamnosmeđe boje kore. Usplođe je mekano, sočno i aromatično. U mahuni se nalazi prosječno 13 sjemenki.

Razvija srednje bujno stablo. Plod se koristi za stolnu upotrebu, a dozrijeva početkom kolovoza. Mahuna je duga, prosječne dužine oko 210 mm, ravna, glatke površine i kratke peteljke. U mahuni se prosječno nalazi 13 sjemenki.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj je ograničen na otok Korčulu i vodeća je sorta u uzgoju u okolici mjesta Blato. Prema procjeni stručnjaka u ovom području nalazi se više stotina stabala ove sorte. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske niti ima matičnih stabala kao ni registrirane proizvodnje sadnog materijala.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj U uzgoju je poznat odavna. Sorta je sklona alternativnoj rodnosti, a rodnost je velika. Plod se koristi za stolnu upotrebu. Plodovi nisu pogodni za duže čuvanje zbog mekanog mesa. Mahuna ove sorte sadrži oko 43% šećera.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj je ograničen na područje otoka Korčule, a najviše u okolici mjesta Blato. Prema procjeni stručnjaka na cijelom uzgojnom području nalazi se do 300 stabala ove sorte. Sorta je upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske. Proizvodnja sadnog materijala nije registrirana niti ima matičnih stabala ove sorte.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ova sorta vuče porijeklo iz Blata na otoku Korčuli. Rađa svake druge godine, a rod je velik. Plodovi su pogodni za čuvanje u skladištu. Medunac traži dublja tla koja dobro gospodare vlagom. Usplođe ove sorte po okusu podsjeća na med pa je sorta po tome i dobila ime.

Slične sorte Šipanski, čiji su plodovi kraći i tanji, imaju manju masu i nisu ujednačenog izgleda.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

229

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

230

Šipak

(Punica granatum)

Smatra se da je pradomovina šipka bila šire područje Bliskog istoka, a posebno je po njemu bio poznat grad Kartaga (Sjeverna Afrika, današnji Tunis), odakle su ga Rimljani prenijeli po cijelom carstvu. U arheološkim iskopinama antičkog Korinta, 2004. godine pronađena su četiri dobro sačuvana ploda šipka u brončanoj posudi, stari oko 2 500 godina, odnosno datiraju iz razdoblja oko 500 godina prije Krista. Šipak i sok od šipka imaju ljekovita svojstva te su se pokazali djelotvornima u lije-

Uvod Šipak je listopadni grm, rjeđe manje drvo, visine do 8 m iz porodice mogranja (Punicaceae). Grane su uspravne i trnovite, ali postoje sorte i bez trnova. Umjesto vršnog pupa, grančice imaju šiljak. Listovi su nasuprotni, široko lancetasti do obrnuto jajasti, glatki i kožasti. Cvjetovi su dvospolni, vrlo atraktivni, narančasti do sjajno crveni. Izražena cvjetna čaška ima 5–8 lancetastih lapova, a vjenčić je građen od 5–8 velikih latica. Cvate od svibnja do rujna. Šipak se uzgaja radi ploda, šipka, kuglastog oblika, koji može težiti i preko jednog kilograma, a nastaje srastanjem plodnice s cvjetištem. Pokožica (epiderma) je kožasta, žute do crvene boje, posebno na osunčanoj strani ploda. U unutrašnjosti ploda nalaze se krupne i sočne sjemenke poliedričnog oblika, ovisno o sorti, svijetlo do tamno crvene boje. Svaka sjemenka je obložena sočnim omotačem (arilus) koji sadrži slatki sok kod većine kultiviranih sorti te kiseo sok kod divljih šipaka. Šipak je jedna od najstarijih uzgajanih voćnih kultura o čemu svjedoče zapisi u Odiseji, gdje Homer piše o uzgoju šipka u vrtovima kralja Tantala, Zeusovog sina i kralja Frigije. Prema starogrčkim legendama, Dioniz, bog vina, prelijepu je sirenu pretvorio u drvo šipka, a krunu je stavio na vrh njenih plodova. Time se ostvarilo proročanstvo da će sirena nositi krunu. U staroj Grčkoj šipak je bio posvećen božici Heri (Zeusovoj ženi i sestri). Lijepi crveni cvjetovi šipka predstavljali su simbol strastvene ljubavi, a mnogobrojne sjemenke odnosno zrnca šipka, simbol plodnosti. Nakon prelaska Crvenog mora, Mojsije je poslao svoje izaslanike da pokušaju pronaći Obećanu zemlju. Kada su se izaslanici vratili donijeli su između ostalih plodova i plod šipka. Naputak Židovima kako treba izgledati Aronova odora za molitve u svetištu prema Knjizi Izlaska 28: 31-35 glasi: Na njegovom rubu napravi šipke od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog, a između njih zvonca od zlata naokolo; zlatno zvonce pa šipak, zlatno zvonce pa šipak, naokolo ogrtača uz rub. Neka ih Aron nosi dok obavlja službu te će se tako čuti kada ulazi u svetište pred Jahvu i kada izlazi i tako neće umrijeti.

čenju anemije, raka prostate, bolesti srca, u usporavanju prirodnog procesa otvrdnjavanja stjenke krvnih žila, smanjivanju razine LDL kolesterola te povoljno djeluju kod dijabetesa, raka kože i limfoma. Sok ima antibakterijska i antivirusna svojstva. Prema nekim istraživanjima sok šipka je afrodizijak, a tome u prilog ide i legenda koja kaže da je prvo stablo šipka na zemlji posadila Afrodita, grčka božica ljubavi i plodnosti. Prema najnovijim istraživanjima, plod i sok šipka bogati su vitaminom C, A i E i značajnim količinama folne kiseline. Posebno je važno da se u soku šipka nalaze tri vrste polifenola: tanin, antocijan i elagična kiselina. Ove komponente su antioksidansi koji organizam štite od štetnog djelovanja slobodnih radikala. Udjel antioksidansa u šipku značajno premašuje udjel kod brusnice i naranče, a sok šipka posjeduje tri puta viši antioksidacijski kapacitet od crnog vina.

Šipak u Dalmaciji Iako u Hrvatskoj postoji veliki broj tradicijskih sorti šipka, ne postoji niti jedan organizirani nasad, već se šipci uzgajaju uglavnom u okućnicama, vrtovima, na rubovima vinograda, maslinika, u polju. U području Dalmacije šipak se uzgaja od davnina, spominje se u Ediktu cara Dioklecijana iz 301. godine. Centri uzgoja šipka su: dolina Neretve, Dubrovačko primorje, Župa dubrovačka te otoci dubrovačkog arhipelaga, ali organiziranih proizvodnih nasada zasad nema. Zbog svojeg blagotvornog učinka na ljudsko zdravlje, šipak je svrstan u skupinu „super voća“. Šipak se najčešće koristi kao svježe voće, te kao sirovina za proizvodnju sokova, sirupa, voćnih vina, džemova, kandiranog voća i sličnih proizvoda. Posebno je cijenjen zbog visokog sadržaja antocijana (polifenolni spoj koji daje crvenu boju šipku), koji ima visoku antioksidacijsku aktivnost te sudjeluje u neutralizaciji slobodnih radikala u ljudskom organizmu. Uzgoj šipka u Dalmaciji je najčešće tradicionalan, bez uporabe agrokemikalija, a s obzirom na njegova vrijedna nutritivna i ljekovita svojstva, preporučljivo je poticati podizanje novih ekoloških nasada šipka.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

231

Barski slatki Ostali narodni nazivi slatki mekokorac (Hercegovina)

Sažeti opis Razvija srednje bujni grm ili manje stablo. Rodnost je redovita i obilna. Plod je okruglog oblika, vrlo krupan i s izraženim rebrima. Prosječna masa ploda je oko 330 g, s mekanom i tankom korom koja se lako lomi. U ukupnoj masi ploda kora ima oko 30–35% udjela mase. U fazi pune zrelosti plod je crveno-ružičasto obojen sa osunčane strane, dok je s neosunčane strane žuto-zelenkasto obojen. U unutrašnjosti ploda nalaze se krupne i sočne sjemenke poliedričnog oblika, tamnocrvene boje, prosječne mase 2,5 g. Sjemenka sadrži oko 80% soka koji ima harmoničan i sladak okus. U ukupnoj masi ploda sjemenke imaju 65–75% udjela mase. Slatki barski zrije krajem rujna i početkom listopada, u zavisnosti od uzgojnog područja, zbog čega je svrstan u skupinu ranih sorti šipka.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

232

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Uzgaja se na cijelom uzgojnom području šipka, a najviše u okolici Dubrovnika i u dolini Neretve. U većoj mjeri zastupljen je u uzgoju i na otocima Korčuli, Lopudu, Mljetu, Lastovu i Visu. Osim u Hrvatskoj, značajno mjesto zauzima u uzgoju na području Crnogorskog primorja i Hercegovini. Uvršten je na Sortnu

listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj su registrirana 33 matična stabla ove sorte u šest komercijalnih rasadnika. Ishodni materijal sorte čuva se u kolekcijskom nasadu u Dubrovniku i Splitu. Godišnje se proizvede 3 000–4 000 sadnica ove sorte.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Slatki barski je stara tradicionalna sorta koja nije zahtjevna prema relativnoj vlazi zraka i tla te se može uzgajati i na sušnijim područjima. Redovito i obilno rađa i u slučajevima uzgoja bez primjene svih agrotehničkih zahvata. Rana zrioba omogućuje raniji izlazak na tržište te time i postizanje visoke cijene plodova. Zbog visokog udjela soka koji je slatkog okusa, može se koristiti za proizvodnju soka od šipka.

Slične sorte Sorta sladun je najsličnija ovoj sorti, a razlikuju se u krupnoći zrna; barski slatki ima značajno krupnije zrno.

Dubrovački kasni Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo, s pojedinačnim crvenim cvjetovima. Plod je krupan, prosječne mase oko 350 g. Kora ploda je tanka, glatka bez rebara i zelenožute boje s crvenkastim nijansama s osunčane strane ploda. U ukupnoj masi ploda na koru otpada oko 20%. U sredini ploda nalaze se poliedrične, krupne sjemenke, jarkocrvene boje. Od ukupne mase ploda na sjemenke otpada oko 75% mase. Sok je crvene boje, slatkog okusa i skladnog odnosa šećera i kiseline. U zrnu ima oko 85% soka. Dubrovački kasni zrije od početka do kraja listopada, po čemu se svrstava u skupinu kasnih sorti.

Dubrovački kasni se tradicionalno uzgaja na ograničenom prostoru u okolici Dubrovnika. Unatoč dobrim gospodarskim svojstvima (krupni plod, tanka kora, velike sjemenke, dobar sadržaj soka i drugo), sorta se nije širila izvan ishodnog područja zbog svoje osjetljivosti na niske temperature. Zbog kasnog vremena dozrijevanja na tržištu postiže niže cijene od ranih sorti, što je možda i dodatni razlog slabog širenja sorte.

Rasprostranjenost i status populacije Ova sorta se uzgaja samo u okolici Dubrovnika, a najviše u području Župe i Konavala. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj je registrirano jedno matično stablo ove sorte, a ishodni materijal se čuva u kolekciji sorta u Dubrovniku. Godišnje se proizvede nekoliko stotina sadnica.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

233

Glavaš Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla, a prirodno raste u obliku grma. Cvijet je pojedinačan i izrazito crvene boje. Plod je vrlo krupan, a prema krupnoći ploda prosječne mase od 450 g sorta je i dobila ime. Kora je debela i lako se ljušti, a od ukupne mase ploda na koru otpada oko 35%. Blijedo žute je boje koja na pojedinim mjestima prelazi u rumenu, a po boji kore razlikujemo više tipova. Sjemenke su krupne, ružičaste boje s dosta soka. Sjemenka je slatko-kiselog okusa koji potječe od povoljnog odnosa kiseline i šećera u soku ploda. Glavaš zrije od kraja rujna do kraja listopada.

Glavaš je tradicionalna sorta šipka kod koje, kao i kod ostalih sorti šipka, ne postoje organizirani komercijalni nasadi. Glavaš je jedna od najkvalitetnijih sorti šipka zbog veličine plodova, skladnog odnosa šećera i kiseline, krupnoće sjemenki te zbog izražene rodnosti. Posebna vrijednost glavaša je u mogućnosti dugog čuvanja plodova.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

234

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Glavaš se uzgaja na cijelom uzgojnom području Dalmacije. Osim u našoj zemlji uzgaja se u Hercegovini i Crnoj Gori. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorta u Dubrovniku i Splitu, a registrirana matična stabla postoje u nekoliko rasadnika. Godišnje se proizvede 2 000–3 000 sadnica.

Konjski zub Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje velika stabla, grmolikog izgleda. Na granama su izraženi trnovi. Plod je veoma krupan, prosječne mase oko 600 g, pravilnog okruglog oblika, s malo plosnatim vrhom i bazom ploda. Kora ploda je lijepe ružičasto crvenkaste boje s izraženim uzdužnim rebrima, debljine 3–4 mm. U plodu su krupne sjemenke, poliedričnog oblika, jarko crvene boje. Sjemenke su veoma sočne i lagano pucaju pod zubima te imaju sladak okus i ugodnu aromu.

Konjski zub je tradicionalna i gospodarski veoma vrijedna sorta. Ima vrlo krupne sjemenke i sorta je visoko tolerantna na sušu, što joj daje posebnu vrijednost. Osim što se koristi kao stolno voće, može se prerađivati i u sokove.

Rasprostranjenost i status populacije Konjski zub najviše se uzgaja u okolici Dubrovnika i južnoj Dalmaciji. Značajna zastupljenost sorte bilježi se u Hercegovini i crnogorskom primorju. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. U Hrvatskoj je registrirano 45 matičnih stabala ove sorte u pet komercijalnih rasadnika. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti u Dubrovniku i Splitu. Godišnje se proizvede 4 000–5 000 sadnica ove sorte. Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

235

Sladun Ostali narodni nazivi hercegovački sladun, sladunac, crveni sladun

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo. Cvijet je pojedinačan i crvene boje. Plod sladuna je srednje krupan, prosječne mase oko 280 g. Kora ploda je tanka i zauzima oko 25% od ukupne mase ploda te se lako ljušti. Kora je blijedo žuta s tipičnim crvenim mrljama po plodu koje su gušće s osunčane strane ploda. Sladun ima srednje krupne sjemenke, blijedo crvene boje i slatkog okusa. Sok ploda sadrži dosta šećera i malo kiseline zbog čega se sladun svrstava u skupinu slatkih sorta. Plodovi zriju od polovine kolovoza do sredine rujna i stoga je ovo izrazito rana sorta šipka.

Sladun je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju. S obzirom da je ovo najranija sorta šipka, postiže vrlo visoku cijenu na tržištu, a upotrebljava se isključivo za stolnu upotrebu. Nedostatak sorte je osjetljivost na sušu pa je potrebno osigurati natapanje nasada.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

236

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Sladun se najviše uzgaja na području donje Neretve, a osim u Hrvatskoj u uzgoju je u Hercegovini i Crnoj Gori. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti u Dubrovniku i Splitu. Registrirano je nekoliko matičnih stabala ove sorte, a godišnje se proizvede od 1 000–2 000 sadnica.

Slične sorte Sorta barski slatki najsličnija je sladunu, ali značajno krupnijeg zrna.

Zamorski Ostali narodni nazivi zamorac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo s kratkim trnovima. Plod je srednje krupan, prosječne mase 550 g, u obliku pentagrama ili heksagrama, blijedo crvene boje kore. Sjemenke su dosta krupne, crvene boje, s dosta soka. Kora je tanka i lako se odvaja od zrna.

Ovo je sorta lokalnog značenja. Uzgaja se uglavnom u vrtovima i okućnicama. Sok je dosta aromatičan i sadrži dosta šećera te se plodovi ove sorte mogu koristiti kao veoma dobro stolno voće ili u proizvodnji sokova.

Rasprostranjenost i status populacije Najviše se uzgaja u okolici Dubrovnika. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

237

Slatki tankokorac Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija veoma bujna stabla, guste krošnje. Plod je krupan, peterokutnog oblika, svijetlo zelene boje s crvenim preljevom na osunčanoj strani ploda. Ova sorta ima veoma krupne sjemenke, tamnocrvene boje s dosta soka. Sok je sladak. Kora ploda je tanka i lako se ljušti. Plod je prikladan za transport.

Ovo je stara sorta šipka s visokim sadržajem šećera u soku pa se može koristiti kao svježe voće ili prerađivati u sok. Čvrsta kora, iako tanka, nije sklona pucanju što omogućava transport na veće udaljenosti, a plodovi se mogu dugo čuvati.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se samo u južnoj Dalmaciji, a najviše u Župi dubrovačkoj i Konavlima. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Foto: Mira Radunić

238

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Šerbetaš Ostali narodni nazivi šerbetlija

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo s trnovima. Plod je srednje krupan, prosječne mase 500 g, okruglastog oblika sa poravnatim dnom i vrhom. Plod je zlatnožute boje sa svjetlo- crvenim preljevom na osunčanoj strani ploda. Zrna su poliedrična, krupna, tamnocrvene boje i veoma slatkog okusa. Kora ploda je debljine 3–5 mm. Udjel sjemenki u odnosnu na plod je 60–65%, a u ukupnoj masi sjemenki udjel soka iznosi oko 80%.

Šerbetaš je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju. Porijeklom je iz Crne Gore. Sorta ima jako krupne sjemenke te je jedna od najslađih sorti šipka, zbog čega je vrlo cijenjen za stolnu upotrebu. Ima dobru čvrstoću te se može dugo čuvati u domaćinstvu, a i lako transportirati na veće udaljenosti bez opasnosti od oštećenja. Za duže čuvanje plod je potrebno brati prije faze pune zrelosti. Osim kao svježe voće, šerbetaš se može koristiti i za proizvodnju soka.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u južnoj Dalmaciji i dolini Neretve. Osim u Hrvatskoj ova sorta predstavlja drugu po zastupljenosti sortu u uzgoju u Crnoj Gori. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Nema registriranih matičnih stabala niti proizvodnje sadnog materijala ove sorte.

Foto: Mira Radunić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

239

Karaderviš Ostali narodni nazivi crni zuban, karadiš, mostarski šipak

Mojdeški krupnozrni Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Sažeti opis

Razvija bujna stabla. Plod je srednje krupan, prosječne mase 250 g, okruglog oblika s jako izraženim rebrima, koja često nisu pravilno raspoređena i obično je ravan oko čaške ploda. Boja kore je sivozelena, a s osunčane strane prekrivena je crvenim ili smeđim točkicama. Kora je srednje debela, oko 4 mm i jako je čvrsta. Sjemenke su velike, blijedo do tamno crvene boje. Sok je sladak s dobrim odnosom šećera i kiseline. Karaderviš zrije krajem rujna.

Razvija veoma bujna stabla grmolikog oblika, a na granama ima velike trnove. Plod je iznimno krupan, prosječne mase oko 850 g, okruglast, lijepe crvene boje kore. Kora je debljine 4–5 mm i prilikom ljuštenja puca. Sjemenke su krupne, tamnocrvene boje, sočne i slatkog okusa. Udjel sjemenki u plodu kreće se oko 75%.

Rasprostranjenost i status populacije

Ova sorta najviše se uzgaja u okolici Dubrovnika i dolini Neretve. Osim uzgoja u Hrvatskoj uzgoj je značajno proširen na crnogorskom primorju. Nije upisan na Sortnu listu Republike Hrvatske. Nema registriranih matičnih stabala kao ni proizvodnje sadnog materijala.

Uzgoj ovog šipka ograničen je samo na vrtove i okućnice u dolini Neretve s obje strane granice. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla kao ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Karaderviš je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju. Može se koristiti kao odlično stolno voće, ali i prerađivati u sokove jer ima visok udjel soka u zrnu. Rađa osrednje, što je mogući razlog njegove slabe rasprostranjenosti. Ima dosta čvrstu koru te se može dugo čuvati u skladištima ili transportirati na veće udaljenosti bez oštećenja.

240

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Rasprostranjenost i status populacije

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ovo je domaća sorta šipka tradicionalno u uzgoju na području Dubrovnika. Pretpostavlja se da je porijeklom iz Crne Gore. Tome u prilog ide činjenica da joj ime korespondira s imenom naselja Mojdeš pored Herceg Novog. Zbog svoje krupnoće i randmana te harmoničnog okusa, ovo je gospodarski veoma vrijedna sorta šipka, a može se koristit kao svježe voće ili se prerađivati u sokove.

Šipak crnog zuba Ostali narodni nazivi karadiš, karaderviš, crni zuban

Sažeti opis Razvija srednje bujna stabla s dugim trnjem. Plod je krupan, prosječne mase 700 g, blago izdužen, zelenkaste boje sa smeđim točkicama po plodu. Sjemenke su jako krupne, žarkocrvene do crne boje. Sadržaj soka je mali, a sok je slatko kiselog okusa. Crni zuban zrije od kraja listopada do kraja studenoga.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Dalmacije. ali kao pojedinačna stabla u vrtovima i okućnicama. Osim u Hrvatskoj, uzgaja se u Bosni i Hercegovini. Uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla ni proizvodnja sadnog materijala ove sorte nisu registrirani.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Šipak crnog zuba je tradicionalna sorta, odavna u uzgoju te je jedna od najvrednijih sorti slatkog šipka koja se uzgaja u Dalmaciji. Zbog manjeg udjela soka uglavnom se koristi kao svježe voće, a manje za preradu u sok. Velik nedostatak sorte je sklonost pucanju, čime se umanjuje njegova vrijednost. Ovaj je nedostatak povezan s primijenjenom agrotehnikom u nasadu, a posebno s režimom natapanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

241

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

242

Murva (Morus sp.)

Uvod

Murva u Dalmaciji

Murve su listopadna jednodomna stabla iz porodice murvi (Moraceae) kojoj pripada i rod smokve (Ficus), okruglaste krošnje, visine i do 20 m. Listovi su široko jajasti, pri osnovi srcoliki, često nepravilno režnjeviti i nazubljeni po rubu. Veliki su, duljine i preko 200 mm uz širinu i preko 100 mm te stvaraju gustu sjenu. Cvjetovi su jednospolni smješteni u cvatove – rese. Muški cvjetovi skupljeni su u rese duljine do 30 mm, a svaki pojedini cvijet ima po 4 prašnika. Ženski cvjetovi s po dva sjemena zametka, skupljeni su u rese duljine do 15 mm. Skupni plodovi (murve ili dudinje) sastoje se od više pojedinih plodova sraslih na zajedničkoj peteljci. Pojedini plod je koštunica, s mesnatim, sočnim omotačem.

Crna murva (Morus nigra) potječe s područja zapadne Azije, odakle je još za stare Grčke donesena na područje Mediterana. Širenje crnih murvi na području Rimskog Carstva potiče bizantski car Justinijan u 6. stoljeću nakon Krista. Dugo vremena se u Dalmaciji sadila samo crna murva koju su na području Mediterana proširili Rimljani, dok je bijela murva (M. alba) donesena daleko kasnije, tijekom srednjeg vijeka iz Kine. Koristila se najviše za ishranu dudovog svilca, a manje za jelo kao voćka jer listovi crne murve zbog dlakavosti nisu bili pogodni za prehranu ličinki. U Konavlima tijekom Velike subote (uoči Uskrsa), vjernici uz hranu na blagoslov nose i lutke dudovog svilca. Crvena murva (M. rubra) koja potječe iz Sjeverne Amerike može se zbog sličnosti zamijeniti sa crnom, manje s bijelom murvom, ali kod nas nije rasprostranjena, osim poneko stablo u parkovima.

Murve se uzgajaju prije svega zbog ukusnih skupnih plodova, koji se jedu kao svježe voće ili se prerađuju, gotovo redovito u rakiju, a rjeđe u džemove. Kora i list koriste se u narodnoj medicini za ljekovite čajeve. Bijela murva uzgaja se i radi proizvodnje lišća kojim se hrane ličinke dudovog svilca (Bombyx mori). Obje vrste uzgajaju se i u dekorativne svrhe, s više uzgojnih oblika, a one posebno velikih listova i za zaštitu od sunca.

Tradicija uzgoja murvi prisutna je u cijeloj Dalmaciji, ali je uzgoj dudova svilca posebno prisutan na području Konavala gdje se tradicionalno proizvodila svila, a i danas su prisutne inicijative obnove svilarstva.

U Kini je murva simbol istočne strane svijeta, sjedište majke Sunca te stablo iz kojeg izranja sunce. Ime voćke potječe od prapovijesnih Hetita u Maloj Aziji koji su je zvali muri ili od indoeuropskog korijena moro, iz čega slijedi starogrčko moro, latinski morus, pa i naša murva. Murva je izvorni slavenski naziv za ovu vrstu, a zadržao se samo u Hrvata i Poljaka. Ostali slavenski narodi prihvatili su turcizam dud, koji potječe od turske riječi dut.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

243

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

244

Domaća crna i bijela murva Ostali narodni nazivi domaći dud

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Rastu kao listopadna stabla do 15 metara visine. Listovi su veliki i svijetli, po obodu nazubljeni. Murva ima razdvojene cvjetove, odnosno jednospolne cvjetove na jednodomnim biljkama u cvatovima resama. Plod je skupni, nastao od većeg broja cvjetova istog cvata. Svaki pojedini plod je minijaturna koštunica. Boja ploda ovisi od vrste murve, koje su po boji ploda i dobile latinska imena (alba = bijela; rubra = crvena; nigra = crna). Zrije od lipnja do kolovoza.

Kulturu uzgoja crne murve na područje Dalmacije uveli su još Rimljani, dok je bijela prisutna od srednjeg vijeka, a naročito u južnoj Dalmaciji, radi proizvodnje svile. Naime, list bijele murve kao hranu koriste ličinke leptira dudovog svilca (Bombyx mori), čija gusjenica se tijekom preobrazbe zakukulji u kukuljicu (kokon) koja je izgrađena od oko 2 000 m duge svilene niti. Osim za proizvodnju svile, plod murve se koristi kao veoma ukusno svježe voće tijekom ljeta, a u svježem plodu nalazi se dosta šećera, vitamina C, organskih kiselina, karotena i drugih važnih hranjivih sastojaka.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, a posebno je uzgoj bijele murve poznat u području Konavala. Najveću zaslugu širenju murve u Dalmaciji imala je austrougarska vlast sredinom 19. stoljeća.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

245

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

246

Smokva

(Ficus carica var. sativa) Uvod Smokva je listopadni grm do manje drvo iz porodice murvi (Moraceae), pepeljasto sive boje kore, koje doseže visinu i preko 10 m uz opseg debla i preko 1,5 m. Cijela biljka sadrži gusti mliječni sok. Veliki listovi su kožasti, tamnozeleni te trostruko ili peterostruko režnjani s peteljkom do 20 cm duljine. Lice plojke je hrapavo, a naličje dlakavo s izraženim žilama. Građa cvjetova, kojih kod smokve ima četiri tipa: muški cvjetovi, ženski degradirani cvjetovi, ženski šiškasti cvjetovi i ženski cvjetovi s razvijenom plodnicom; zatim način oprašivanja te građa ploda jedinstveni su u biljnom svijetu te ukazuju na dugotrajni mutualizam između biljke i oprašivača. Sitni cvjetovi su zatvoreni u kruškolikom mesnatom cvatištu (sikonium). Oprašivanje cvjetova obavljaju smokvine osice (Blastophaga vulgaris, Blastophaga grosorum i Blastophaga undulate). Kod brojnih sorti smokve prisutna je i partenokarpija, dakle razvoj plodova bez oplodnje. Smokva se uzgaja radi sočnog mesnatog skupnog ploda (smokva) koji se razvija iz cijelog cvata, dok su pravi plodovi sitne koštunice smještene unutar sikoniuma. Postoje sorte smokve koje cvatu jednom, dva puta ili čak triput godišnje pa ih prema dozrijevanju plodova dijelimo na jednorotke, dvorotke i trorotke. Kod dozrijevanja plodovi dobiju žućkastu boju pokožice, a postoje sorte ljubičaste, smeđe, čak i crne boje. Plodovi dosižu i preko 500 g težine te sadrže i preko 20% ukupnih šećera. Danas u svijetu postoji oko 650 sorti smokve, a među njima je i tridesetak sorti koje nalazimo u Dalmaciji. Poseban problem u determinaciji sorti dolazi od velikog broja narodnih naziva i homonima. Uz maslinu i vinovu lozu, smokva je nezamjenjiv element mediteranskog krajobraza, u uzgoju više od 6 000 godina. Smokva je jedna od najstarijih kultiviranih voćnih vrsta, a često se spominje i u Bibliji. Smokva je bila veoma cijenjena voćka kod starih Grka. Predstavljala je simbol snage, moći i muškosti. U grčkoj mitologiji smokva je bila posvećena bogu Dionizu (bogu vina), poznatom po požudi i seksualnoj snazi. Zbog obećanja nimfi Polihimniji dao je izraditi falus (falos) od smokvina drva koji je postavljen na njen grob. Prijap, grčki bog plodnosti i muškosti, ali i voća, često je prikazivan s falusom (penisom) u erekciji. Kako posebno cijeni smokvu, njegove skulpture su najčešće

rađene od smokvina drva. Prema legendi, u Edenskom su vrtu Adam i Eva svoje genitalije prekrili smokvinim listom kada su spoznali da su goli. Simbol figa koji se i danas dosta koristi u žargonu, vuče svoje porijeklo od smokve. Ova gesta ranije se koristila u svim zemljama Sredozemlja, a imala je seksualno značenje. Naime palac postavljen između kažiprsta i srednjaka predstavljao je muški spolni organ (falos).

Smokva u Dalmaciji O dugoj tradiciji uzgoja smokve u Dalmaciji svjedoči Edikt cara Dioklecijana iz 301. godine koji potvrđuje da se smokva uzgajala u ovim područjima prije Krista. O tradiciji uzgoja dovoljno svjedoči i agrobioraznolikost smokve koja na području Dalmacije ima oko 30 sorti. Hrvatska danas ima samo jednu kolekciju sorti smokve koja se nalazi u Splitu, a u njoj se čuva četrnaest najvažnijih hrvatskih sorti. Tradicionalno se koristi kao stolno voće, za proizvodnju džema, rakije, a posebno suhih smokava, koje su kroz povijest bile značajan izvozni proizvod Dalmacije. Smokva se može plasirati na tržište kao svježe voće, a najcjenjenije su rane sorte petrovača bijela i crna, koje dozrijevaju krajem lipnja mjeseca. Osim u svježem stanju, najčešći proizvod od smokve je suha smokva koja se u Dalmaciji proizvodi na potpuno prirodan način (sušenje na lijesama i na suncu). Smokva je veoma cijenjena kao sirovina za proizvodnju raznih džemova, marmelada, voćnih želea, koristi se u proizvodnji rakije, likera, smokvine pogače, u pripremi raznih kolača i slastica i sl. Glavni centri uzgoja smokve u Dalmaciji su: područje Baćinskih jezera (zaleđe Ploča), dolina Neretve, polje Jezero kod Vrgorca, područje Marine, područje Tribunja, Murtera i Šibenika, okolica Zadra. Cjelokupna proizvodnja smokve u Dalmaciji vrlo lako bi se mogla prevesti u ekološku proizvodnju. Naime, smokva se u Dalmaciji nikako ili veoma rijetko tretira protiv biljnih štetočina, gnojidba se obavlja uglavnom organskim gnojivima, a svi ostali poslovi vezani uz uzgoj (rezidba berba, obrada, sušenje na suncu i sl.) odvijaju se najčešće ručno. Ovakvi proizvodi iznimno su cijenjeni na svjetskom tržištu, a naročito u proizvodima koji se koriste u proizvodnji dječje hrane. Posljednjih nekoliko godina podiže se sve više ekoloških nasada smokve (zadarsko zaleđe, Peračko blato, otok Vis itd.). Danas se u Hrvatsku uvozi znatna količina suhih smokava i raznih proizvoda od smokve, iako postoje veoma povoljni prirodni uvjeti za uzgoj ove voćne vrste s dobrim gospodarskim potencijalom. O važnosti uzgoja smokve govore i razne manifestacije koje se organiziraju sve češće u mjestima Dalmacije (npr. Festival smokava u Zadru i sl.).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

247

Bjelica Ostali narodni nazivi bilica (u Dalmaciji), bjeluša (oko Dubrovnika), morkinja i butunka (oko Mostara), jarakovka ili božinovka (kod Stolačkih Dubrava), džonkovica (kod Trebinja), grškinja (oko Čapljine), mostarka (kod Međugorja), latinka (kod Metkovića)

Sažeti opis Drvenasta trajnica, često snažnog debla i u starosti obilnog grananja, guste i piramidalne krošnje. Listovi su dosta krupni, tamnozelene boje, trodijelni, a ponekad se mogu naći i peterodijelni listovi. Sorta rodi dva puta godišnje (dvorotka) s tim da prvi rod (proljetni cvat) nije obilat niti siguran. Prvi rod dozrijeva sredinom mjeseca srpnja, a plod je srednje krupan, mase 40–60 g, kruškolikog oblika, blago izdužen i s veoma kratkom drškom i kratkim vratom. Plod je svijetlo žute boje pokožice (epiderme) koja je dosta debela i glatka. Ispod pokožice se nalazi blijedoljubičasto potkožno tkivo ploda (meso), dok je unutrašnji dio ploda bijele boje. Drugi (ljetni) cvat je veoma obilan. Zrenje traje dugo, od sredine kolovoza do sredine listopada. Ljetni cvat je okruglog oblika, blago izdužen i kratke drške i vrata. Kožica ploda je sjajna, žutozeleno obojena, debela i lako se ljušti. Potkožno tkivo ploda je bijelo.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

248

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Dosta raširena sorta u cijeloj Dalmaciji, a posebno u području Dubrovnika i donjeg toka rijeke Neretve, u okolici Marine i Trogira. Osim u našoj zemlji, dosta se

uzgaja na području doline Neretve u Bosni i Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a registrirano je devet matičnih stabala ove sorte.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Prema navodima većeg broja autora ovo je talijanska sorta koje se kod nas počela uzgajati početkom prošlog stoljeća. Od tada ova sorta zauzima značajno mjesto u proizvodnji zbog svoje dobre kvalitete. Bjelica je sorta koja se koristi za svježu upotrebu, a pogodna je za transport na veće udaljenosti zbog debele i tvrde kožice te ne dolazi do nagnječenja plodova. Osim za svježu upotrebu, dosta se koristi i za sušenje, iako kvalitetom značajno odstupa od naše najkvalitetnije sorte zamorčice. Bjelica je slabo otporna na sušu te je za uzgoj potrebno osigurati natapanje ili je saditi na zemljišta koja dobro gospodare vlagom. Najviše se uzgaja u blizini rijeka i potoka. Kod drugog cvata česta je pojava dva ploda u jednom pazuhu lista, a na zrelom plodu se često pojavljuje medna kapljica.

Petrovača bijela Ostali narodni nazivi petrovka bijela, dvoljetka, petrovača, balunjača, trkva, mletkinja, bomboni, cukerini, zuccherini, bletkinja, petrovka

Sažeti opis Razvija veoma bujna stabla okrugle krošnje. List je srednje velik, uglavnom peterodijelan s tim da može ponekad biti i trodijelan. Plodonosi dva puta tijekom godine, a značajniji je drugi rod. Plodovi iz prvog roda dozrijevaju krajem lipnja i početkom srpnja. Prvi plodovi su okruglo-kruškolikog oblika, kratkog vrata i kratke drške. Plodovi su svjetlozelene boje pokožice, koja je dosta tanka te se lako ljušti od ploda. Meso ploda s vanjske strane je bijelo obojeno dok je unutrašnji dio ploda crvenkast. Plodovi ili cvjetunice iz prvog roda su veoma krupni, težine 60–100 g. Plodovi iz drugog roda dozrijevaju od sredine kolovoza do prve polovice rujna. Po vanjskom izgledu plod je vrlo sličan plodovima prve berbe, samo je značajno manji, mase ploda 40–60 g.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve, a značajniji uzgoj je u blizini većih naselja. Organiziranih proizvodno komercijalnih nasada nema. Sorta je uvrštene na Sortnu listu RH. Postoji veći broj matičnih nasada smokve u kojima se čuva i ova sorta na

cijelom uzgojnom području. U proizvodnji sadnica ovo je vodeća sorta.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Petrovača bijela jedna je od naših najstarijih sorti smokve. Redovito i obilno rađa, a prva berba postiže vrlo visoke cijene na tržištu jer se radi o veoma ranoj sorti smokve. Druga ne manje važna činjenica kod gospodarskog vrednovanja ove sorte je njen drugi rod koji se može koristiti kao kvalitetno svježe voće, a može se i sušiti te se plasirati na tržište kao sušeni proizvod. U ukupnoj populaciji smokve na našim prostorima, petrovača bijela prema procjeni struke zauzima oko 20%. Kod drugog ili ljetnog cvata česta je pojava opadanja plodova, što je povezano s oprašivanjem smokve jer velik dio neoprašenih plodova otpadne tijekom razvoja.

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

249

Šaraguja Ostali narodni nazivi crnica (područje otoka Korčule), bružetka (područje Dubrovnika), šaragulja (područje cijele Dalmacije), dalmatinka, murgulja i šipanka (Hercegovina), crna, crnjaka, šipanka, crnka, crnjača, crnikula

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Šaraguja je sorta iz skupine crnih jednorotki. Razvija srednje bujna stabla s granama poluuspravnog rasta i otvorenom krošnjom. List je na kratkoj peteljci, trodijelan ili peterodijelan s plitkim urezima, tamnozelene boje lica. Zrije od sredine kolovoza do sredine listopada. Plod je okrugao, malo spljošten s izraženim vratom. Rađa redovito i obilno. Prosječna masa ploda je 40 g te je ovo sorta sa srednje krupnim plodovima. Pokožica ploda je sivoljubičasto obojena, tanka i teško se odvaja. Središnji dio ploda je intenzivno crveno obojen. Meso ploda je sočno i slatko-kiselog okusa.

Šaraguja se odavna uzgaja u Dalmaciji. Sorta je pogodna za svježu upotrebu kao i za sušenje. Za sušenje je potrebno koristiti plodove koji ranije dozrijevaju dok još vremenske prilike omogućavaju sušenje. Ova sorta nema veliku gospodarsku vrijednost jer ima prilično produženo vrijeme berbe te se uglavnom koristi kao svježe stolno voće. Otporna je na niske zimske temperature, nema bujan rast i rano ulazi u produktivnu dob.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

250

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Dalmacije te u okolici Trebinja u Bosni i Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti smokava u Splitu, a postoji i jedno registrirano matično stablo u Dubrovniku. Ova sorta sudjeluje s oko 10% u ukupnom broju stabala smokve u Hrvatskoj. Godišnje se proizvede nekoliko stotina sadnica ove sorte.

Termenjača Ostali narodni nazivi dužulica (kod Trebinja), termuna (kod Stoca), terminica, termulica (u Dalmaciji)

Sažeti opis Razvija veoma bujna stabla, piramidalne krošnje i jakih osnovnih grana. Listovi su srednje veliki do veliki s dubokim urezima, peterodijelni, a ponekad se javljaju i sedmodijelni listovi, tamnozelene boje lica lista. Sorta se lako prepoznaje po ljubičastim terminalnim pupovima. Daje samo ljetni cvat (jednorotka), s izuzetkom pojave proljetnog, nejestivog cvata u pojedinim godinama. Plodovi dozrijevaju od sredine kolovoza do kraja rujna. Plod je ovalan, dug i nesimetričan te je u pravilu grbav s jedne strane, srednje velik do velik, prosječne mase 40 g, što najviše ovisi o uvjetima tla. Plod nema vrata, a drška je srednje duga. Žutozelena pokožica ploda je debela sa žutobijelim potkožnim mesom i crvenim središnjim dijelom ploda.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve u Hrvatskoj te u značajnoj mjeri također na području cijele Hercegovine. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Sorta se čuva u većem broju matičnih nasada te u kolekciji sorti u Splitu. U proizvodnji sadnog

materijala ova sorta sudjeluje s oko 25% od ukupnog broja. Po brojnosti stabala termenjača je zastupljena s oko 15% od ukupnog fonda stabala u Hrvatskoj.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Termenjača je odavna poznata sorta smokve u Dalmaciji. Radi se o veoma kvalitetnoj sorti za sušenje koja ipak zaostaje za najkvalitetnijom sortom zamorčicom. Dobro podnosi transport na veće udaljenosti zbog debele pokožice. Veliki nedostatak ove sorte je osjetljivost na sušu zbog čega daje nekvalitetne plodove, te osjetljivost na napad virusa mozaika smokve. S obzirom na njenu zastupljenost u ukupnoj proizvodnji smokve, radi se o gospodarski veoma vrijednoj smokvi. Na kamenitim tlima bez vode razvija neukusne polusuhe plodove.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

251

Zamorčica Ostali narodni nazivi tenica (područje Hercegovine), tjenica (dolina Neretve), sušilica, sušalica, sušioka (područje Dalmacije i Hercegovine), poljarica (okolica Splita), primorka (okolica Ljubuškog), dalmatskaja (na Krimu), adriatica (u Kaliforniji), zamojcica, barsanica, dobra smokva, visilica, suševka i sušeoka (područje Korčule), sušelica, hrvatska smokva, bilica, manjukva

Sažeti opis Zamorčica razvija srednje bujna stabla, raširene krošnje. Grane su poluuspravne i veoma krte. List je tamnozelene boje, peterodijelan i ima kratku peteljku. Ovo je jednorodna sorta čiji plodovi dozrijevaju od sredine kolovoza do prve dekade listopada. Plod je izdužen, kruškolikog oblika s dugom drškom i vratom. Pokožica ploda je zeleno žute boje, veoma tanka i lako se odvaja od ploda. Potkožno meso ploda je blijedožute boje dok je središnji dio ploda crvenkasto obojen, a često puta i potpuno crven.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

252

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, a najviše u donjem toku rijeke Neretve te okolici Dubrovnika. Osim u našoj zemlji, zamorčica se u značajnoj mjeri uzgaja i na području Hercegovine, ali i na području Krima (Ukrajina), gdje je nazivaju dalmatskaja, a naši iseljenici su je prenijeli i u Kaliforniju (SAD) gdje je nazivaju adriatica. Ima veoma skromne zahtjeve u pogledu tla. Ishodni materijal se čuva u kolekciji sorti u Splitu, a matična stabla zamorčice su registrirana u nekoliko

rasadnika u obalnom dijelu zemlje. U proizvodnji sadnog materijala ova sorta sudjeluje s oko 30% od ukupnog broja proizvedenih sadnica.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj zamorčice ima dugu tradiciju u našem području. Zamorčica je naša najkvalitetnija sorta kako za upotrebu u svježem stanju tako i kao sušena smokva. Zbog svojih skromnih zahtjeva u pogledu tla, za uzgoj ova sorta ima veliku perspektivu. U ukupnoj proizvodnji smokve sudjeluje s oko 30% kako po broju stabala tako i po količini proizvodnje ploda. Nedostatak sorte je osjetljivost na napad virusa mozaika smokve, zbog čega se kvaliteta ploda i trajnost stabala smanjuju. Kod plodova koji su razvijeni u bazalnom dijelu bočnih izbojaka (mladice), zabilježen je kraći vrat i duža drška ploda, dok je kraća drška i duži vrat zabilježen kod plodova razvijenih bliže vrhu.

Bružetka crna

Vodenjača

Ostali narodni nazivi

Ostali narodni nazivi

nisu poznati

vodara, klapavica, trebinjka, plakavica i turkuša

Sažeti opis

Sažeti opis

Razvija veoma bujna stabla, široke krošnje s mladicama koje imaju kratke članke (internodije). List je srednje krupan s veoma malim urezima, tamnozelene boje lica. Plodovi su krupni, prosječne mase 70 g, smeđe ljubičaste boje pokožice i dozrijevaju neujednačeno. Zrioba počinje krajem kolovoza i traje do kraja listopada.

Razvija srednje bujno stablo, rastresite krošnje. List je srednje veličine, neujednačenog oblika, s vrlo plitkim do dubokim urezima, trodijelan do peterodijelan. Prvi rod je dosta krupan, prosječne mase 100 g, kruškolikog oblika s dugim vratom, zlatnožute boje pokožice, a dozrijeva polovicom srpnja. Drugi rod je dosta obilat s pojavom dva ploda u pazuhu lista. Plodovi su srednje krupni, prosječne mase oko 50 g, kruškolikog oblika, kratkog vrata, zelenožute boje pokožice, a dozrijevaju od sredine kolovoza do sredine listopada.

Rasprostranjenost i status populacije: Uzgaja se na cijelom uzgojnom području Dalmacije s nešto većom zastupljenošću u okolici Dubrovnika. Upisana je u Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla ove sorte nisu registrirana niti postoji proizvodnja sadnog materijala.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Pretpostavlja se da je uvezena iz područja Italije gdje je donesena iz sjeverne Afrike. Plodovi se koriste kao veoma dobro svježe voće, posebno radi krupnih plodova. Za sušenje su pogodni samo plodovi koji dozrijevaju ranije, prije jesenskih kiša.

Slične sorte Brogiotto nero je sorta koja nešto ranije dozrijeva (kolovoz-rujan) i ima crvenu boju mesa ploda.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji i u Hercegovini. U uzgoju se nalazi uglavnom kao pojedinačno stablo. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj ove sorte poznat je odavna. Gospodarski je vrijedan prvi rod koji ima dobru krupnoću, a najveća mana sorte je sklonost k pucanju plodova. Plodovi vodenjače nisu pogodni za sušenje zbog velikog sadržaja vode u plodu i vodenastog okusa. Isto tako sorta nije prikladna za duži transport jer ima prilično mekane plodove.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

253

Crnica Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo, kuglaste krošnje. List je trodijelan. U pojedinim godinama razvija veoma malo plodova prve berbe, dok je druga berba ili drugi plod dosta obilan i ima plodove srednje krupne, prosječne mase 35 g, okruglog do spljoštenog oblika, tamnoljubičaste boje pokožice ploda. Plodovi dozrijevaju od sredine kolovoza do sredine rujna.

Ima dugu tradiciju uzgoja, a posebno je zanimljiva zbog obilnog i redovitog uroda plodova srednje kvalitete. Ima dobu otpornost na niske zimske temperature te se može uzgajati i u hladnijim područjima. Plod se može konzumirati kao svježa ili sušena smokva.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, a posebno je zastupljena u uzgoju u Hercegovini. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske te nema registriranih matičnih stabala niti proizvodnje sadnog materijala. Foto: Frane Strikić

254

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Petrovača crna Ostali narodni nazivi dvorotka crna

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija gustu kuglastu krošnju s veoma kvrgavim granama. List je trodijelan ili peterodijelan. Prvi rod zrije krajem lipnja s plodovima težine oko 75 g. Pokožica ploda je pri osnovi zelena, a dalje ljubičasta. Drugi rod zrije početkom rujna i ovi plodovi su okruglasti i spljošteni, gotovo bez vrata ploda. Pokožica je smeđe modre boje, tanka i lako se odvaja od ploda.

Petrovača crna je odavna u uzgoju, a nikada nije imala veći gospodarski značaj, jer u isto vrijeme zrije i petrovača bijela. S obzirom da ima dvije berbe, ova sorta ima dobru perspektivu bilo kao svježe voće (prvi rod) ili kao sušena smokva (drugi rod).

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve u Dalmaciji i ponegdje u Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Do sada nema registriranih matičnih stabala ove sorte niti ima proizvodnje sadnog materijala.

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

255

Zimica Ostali narodni nazivi zelenka, termenjača kasna, ozimica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija bujna stabla, guste i razgranate krošnje. List je malen i u pravilu peterodijelan s jako dugim srednjim lapom. Plod je sitan, prosječne mase 25 g, a zrioba je dosta neujednačena. Prvi plodovi zriju sredinom kolovoza pa sve do sredine listopada, a poneki plodovi i kasnije. Plod je blago izdužen bez vrata, zelene boje pokožice koja ponekad prelazi u blago žućkastu.

U uzgoju je poznata odavna, ali nikada nije imala veće gospodarsko značenje. Zimicu bi trebalo zadržati u sortimentu, a može imati vrijednost kao svježa smokva u kasnu jesen. Plodovi koji dozrijevaju ranije mogu se sušiti.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se u cijeloj Dalmaciji, ali uglavnom kao pojedinačna stabla. Osim u Dalmaciji dosta se uzgaja u Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Nema registriranih matičnih stabala kao ni proizvodnje sadnog materijala.

Foto: Frane Strikić

256

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Zlatna smokva Ostali narodni nazivi zelenka, termenjača kasna, ozimica luga, dindula, zlatulja, petrovka, mrka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla. List je velik, peterodijelan i ima velike lapove. Prvi plod je dosta velik, prosječne mase 120 g, kruškolikog oblika, dugog vrata, zelenkaste boje pri osnovi drške i ljubičaste boje pokožice ploda. Prvi plod zrije krajem lipnja i početkom srpnja. Drugi plod je manje obilan, srednje krupnoće, prosječne mase 60 g, okrugao i blago spljošten s veoma kratkim vratom, svijetlo smeđe do ljubičaste boje pokožice. Drugi plod zrije od sredine kolovoza do kraja rujna.

U uzgoju je poznata odavna, a radi se o veoma vrijednoj sorti koja ima izniman, medeni ukus ploda. Plodovi su prikladni isključivo za uporabu u svježem stanju.

Slične sorte Kod sorte fico d´oro, plodovi su veoma slični plodovima zlatulje samo nešto sitniji.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području smokve u Dalmaciji te u susjednoj Bosni i Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Registrirana matična stabla ove sorte kao i proizvodnja sadnog materijala nisu zabilježeni.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

257

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Kara Pešić

258

Četrun (Citrus medica)

Uvod

Četrun u Dalmaciji

Četrun je manji, vazdazelen, razgranjen grm ili manje stablo visine do 3 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Grane su prekrivene trnjem. Listovi su izmjenični, jednostavni, eliptični, cjeloviti, nazubljenog ruba, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Ocvjeće je dvostruko, čaška se sastoji od 4–5 lapa, a cvjetni vjenčić od 4–5 ružičastih do crvenkastih latica. U plodnici ima više sjemenih zametaka te veći broj prašnika. Četrun se uzgaja zbog plodova, izduljenih jajolikih boba (hesperidium), duljine i preko 250 mm, s 10–13 pregrada, koje izgledaju kao ogromni limuni i mogu imati masu preko 2 kg. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je grubo bradavičasta, čvrsta, žute boje, obično vrlo debela, a ovisno o sorti lakše se ili teže odvaja. Meso ploda (pulpa) je svjetlozelene boje, sočno, ugodnog kiselog okusa i fine arome. Sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke duljine oko 15 mm.

Četrun, kao i velika većina ostalih agruma, potječe s područja dalekog Istoka, odnosno iz Indije i Burme. Najstariji je agrum u uzgoju na području Mediterana kojeg spominju grčki filozofi, primjerice Teofrast, pa kasnije i rimski kao Plinije stariji (23. – 79.) i drugi. Za razliku od većine drugih agruma, najviše se koristio u medicini. U rimsko doba gladijatori su jeli četrun radi zaštite od ugriza divljih životinja, a naročito ugriza zmija. Četrun se danas koristi u različite svrhe, a između ostalih u liječenju prehlade, kašlja, raznih bolesti kože, astme, skorbuta, jača imunološki sustav organizma, ublažuje depresiju itd. Posebno se ističe vrijednost soka četruna kao protuotrova kod raznih trovanja organizma. Osim u ljekovite svrhe, četrun se koristi i u kozmetičkoj industriji (eterično ulja iz kore četruna), prehrambenoj (kandirana kora četruna), industriji kolača (citronat) te u nizu drugih proizvoda. Uzgoj četruna u našim krajevima datira od 13. stoljeća, a najprije se uzgajao u dubrovačkim vrtovima i samostanima. Kroz povijest pa tako i danas, ova voćna vrsta nije nikada bila ekonomski važna u okviru voćarske proizvodnje. Zanimljivo je spomenuti da u okolici Zadra lubenicu nazivaju upravo četrun.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

259

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Stanislav Štambuk

260

Domaći četrun Ostali narodni nazivi domaći limun

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Domaći četrun razvija srednje bujno stablo, široke okrugle krošnje i uspravnog rasta sa srednje dugim trnjem. List je velik, sjajan s raščlanjenom peteljkom bez krilca. Cvijet je bijele boje i pojedinačan. Cvjeta u svibnju mjesecu. Plod je vrlo krupan (500–800 g), a pojedini plodovi mogu dostići težinu i do 2 kg. Plod je ovalan, žute boje u punoj zrelosti, a berba se obavlja u fazi kada je boja na prijelazu iz zelene u žutu. Domaći četrun ima izuzetno debelu hrapavu koru. Meso ploda (pulpa) je bjelkaste boje, sočno, kiselo i aromatično s malo soka i puno sjemenki. Meso je izdijeljeno u osam do deset kriški. Domaći četrun je jako osjetljiv na niske zimske temperature radi čega se uzgaja samo u najtoplijim područjima.

Domaći četrun je odavna poznata sorta koja se uzgaja u južnoj Dalmaciji. Pretpostavlja se da je nastao mutacijom ili je u davnoj prošlosti donesen s Dalekog istoka u Dubrovnik. U gospodarskom smislu ovo je minorna kultura i nažalost u Hrvatskoj se uzgaja uglavnom kao ukras.

Rasprostranjenost i status populacije Zbog svoje osjetljivosti na niske zimske temperature, uzgoj domaćeg četruna ograničen je na područje južne Dalmacije. Uglavnom se uzgaja u zaštićenim vrtovima i okućnicama. Domaći četrun kao sorta uvršten je na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Radi ovog bi trebalo obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

261

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

262

Limun (Citrus limon)

Uvod Limun je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno stablo visine do 3 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Listovi su jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Čaška se sastoji od 4–5 lapa, a vjenčić od 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s 4–5 sjemenih zametaka te 8–10 prašnika. Limun se uzgaja zbog plodova, jajoliko izduljenih boba na vrhu s bradavičastim produžetkom, duljine do 120 mm. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka i žute, limunaste boje, tanka i teže se odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog, vrlo kiselog okusa i fine arome. Plodovi sadrže jajasto-duguljaste sjemenke duljine oko 10 mm, dok kod manjeg broja sorti plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke. Limun vjerojatno potječe iz dva centra razvoja poljoprivrednog bilja, kineskog i indijskog, gdje se uzgaja već gotovo 3 000 godina, o čemu govori indijski spis na sanskrtu star oko 2 800 godina. Na Mediteran su ga prvi donijeli Rimljani početkom nove ere, ali su ga u 11. stoljeću najviše proširili Arapi u Španjolsku i sjevernu Afriku, te križari iz Palestine. U Ameriku ga je donio već Kolumbo 1493. godine te se od 16. stoljeća uzgaja na Floridi. Danas se u svijetu proizvodi oko 13 milijuna tona ploda limuna, a vodeći uzgajivači su Indija, Meksiko, Argentina i Brazil. U Europi ga komercijalno uzgajaju Španjolska, Turska, Italija, Portugal, Grčka i Francuska. Plod limuna koristi se u industriji za proizvodnju limunske kiseline i esencijalnog limunovog ulja, koje se dodaje

u razne namirnice, parfeme, lijekove i kozmetičke proizvode, sredstva za čišćenje i drugo. Kao svježe voće služi za izradu limunada, sokova i sirupa, džemova i marmelada te kao dodatak u razna pića i jela. Naribana kora koristi se za izradu kolača i slastica, a cijela kora se kandira (arancini). Urod limuna u Hrvatskoj se procjenjuje na oko 2 700 t ploda, a glavnina proizvodnje je na području Dubrovnika te otoka Hvara, Visa, Korčule, Mljeta, Lastova i Elafita. Na otoku Visu oko 7 000 stabala limuna daje više od 200 t ploda.

Limun u Dalmaciji Na području Dalmacije limun je donesen najvjerojatnije već u 11. stoljeću, ali ozbiljnije širenje i proizvodnja nije započela prije 15. stoljeća. Danas u Dalmaciji srećemo razne populacije limuna, na kojima nikada nije rađeno istraživanje ni selekcija. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske navode se udomaćene sorte: eureka, lisbon, meyer, mjesečar, panache i villafranca. Na istoj Sortnoj listi navodi se autohtoni dubrovački limun, ali u stručnoj literaturi nedostaju bilo kakvi podaci o sorti, a ne postoje ni matična stabla, kao ni rasadnici u kojima se mogu nabaviti sadnice ove sorte. Potrebno je obaviti stručna istraživanja te utvrditi ukupnu populaciju i sortnu strukturu limuna u Hrvatskoj.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

263

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Samir Maslo

264

Mandarina (Citrus reticulata)

Uvod Mandarina je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno stablo visine do 3 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Mlade grane često imaju manji trn u pazušcu lista, dok su starije bez trna. Listovi su izmjenični jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Ocvijeće (perijant) je dvostruko, a čaška se sastoji od 4–5 lapa. Vjenčić ima 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s više sjemenih zametaka te 10 prašnika. Mandarina se, kao i ostali agrumi, najviše uzgaja zbog plodova, spljoštenih boba s desetak pregrada. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka, narančaste boje, može biti tanka do srednje debela i lako se odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog slatko kiselkastog okusa i fine, osebujne arome. Kod velikog broja sorti plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke, a kad nastaje oplodnjom sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke duljine 7–10 mm. Mandarina je porijeklom iz suptropskog područja Kine, Filipina i Malajskog arhipelaga, gdje se uzgajala sve do početka 19. stoljeća kad počinje njena svjetska ekspanzija. Postoje brojni tipovi mandarina, među kojima i neki posebni kao što su tangerina i izrazito aromatična klementina s brojnim sortama.

Koristi se slično kao i naranča, kao svježe jesensko stolno voće za jelo, za izradu sokova i sirupa, džemova i marmelada. Naribana kora dobra je za izradu kolača i slastica, a cijela kora se kandira (arancini).

Mandarina u Dalmaciji Mandarina je voće novijeg doba u našem proizvodnom prostoru. Uzgoj mandarine zauzima značajnije mjesto sredinom prošlog stoljeća poslije melioracije doline Neretve. Od tada do danas u ovaj prostor uvezen je velik broj sorti mandarine iz skupine unshiu koje su na našem području dale dobre proizvodne rezultate. U Hrvatskoj se proizvede oko 60 000 tona mandarina. Važno je napomenuti kako je mandarina danas jedino voće u Hrvatskoj kojeg proizvodimo u dostatnim količinama, a godišnje se izvozi oko 50 tisuća tona ploda mandarine.

Svjetska produkcija mandarina iznosi oko 28 milijuna tona, a apsolutno najveći svjetski proizvođač je Kina s preko 15 milijuna tona. Slijede: Španjolska, Brazil, Japan i Maroko.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

265

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Frane Strikić

266

Zorica rana Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Zorica je sorta mandarine koja je selekcionirana u Hrvatskoj. Razvija srednje bujno stablo do visine od 3 m, kuglaste krošnje i uspravnog rasta. List je širok i dug, svjetlozelene boje lica. Cvijet je bijele boje i pojedinačan. Cvjeta u prvoj polovini mjeseca svibnja. Od cvatnje do zriobe treba joj 120–140 dana. Iz oplođenog cvijeta razvije se sočni plod (boba) zlatnožute boje pokožice. Zorica rana u našem uzgojnom području dozrijeva krajem rujna i početkom mjeseca listopada radi čega se svrstava u skupinu izuzetno ranih mandarina. Meso ploda je također zlatnožuto obojeno. Plod je krupan, 90–100 g težine i ima dobra organoleptička svojstva. Naročito se ističe skladan odnos šećera i kiselina iz čega proizlazi njen osvježavajući okus.

Zorica rana je hrvatska selekcija mandarine koja je nastala mutacijom pupa sorte kowano wase uvezene sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća iz Gruzije. Ova mutacija se očitovala u ranijem dozrijevanju plodova za oko mjesec dana, čime je ovo jedna od najranijih sorti mandarine unshiu i mandarine općenito. Selekciju su obavili dr. Živko Gatin, dipl. inž. Mate Mihaljević te dipl. inž. Zorica Velagić, po kojoj je sorta dobila ime. Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća započela je proizvodnja sadnog materijala ove sorte i podizanje komercijalnih nasada. Zorica rana je jedna od vodećih sorti u proizvodnji mandarine u Hrvatskoj. Rano vrijeme dozrijevanja osigurava raniji izlazak na tržište i smanjuje štete od jesenskih mrazeva koji često izazivaju propadanje nedozrelih plodova na stablu, što je naročito prisutno kod sorti kasnog vremena dozrijevanja.

Rasprostranjenost i status populacije Prvi nasadi zorice rane podignuti su na području doline Neretve. Danas ova sorta zauzima značajno mjesto u proizvodnji mandarine u Hrvatskoj, a najviše se uzgaja u dolini Neretve, okolici Trogira, donjih Kaštela i otoka Brača. Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a danas postoji veći broj matičnih nasada ove sorte na cijelom uzgojnom području. Uzgoj sorte nije zabilježen izvan granica Hrvatske.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

267

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

268

Naranča (Citrus sinensis)

Uvod

Naranča u Dalmaciji

Naranča je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno stablo visine do 5 m, iz porodice rutvica (Rutaceae). Listovi su jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Čaška se sastoji od 4–5 lapa, a vjenčić od 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s više sjemenih zametaka te 8–10 prašnika.

Naranča je dugo vremena bila jedini agrum koji se uzgajao u našem uzgojnom području, a u analima grada Dubrovnika spominje se kako se na tržnici u gradu prodaju plodovi slatke naranče već u 13. stoljeću. Mnogi svjetski putopisci i posjetitelji koji su tijekom prošlosti prolazili ili boravili u Dubrovniku (Evlija Ćelebija, Filip Frasne, Petar Casole, Jan Lobkowicz i drugi) spominju uzgoj naranča, limuna i šipka u dubrovačkim vrtovima i samostanima.

Naranča se uzgaja zbog plodova, kuglastih do jajolikih boba s 10–13 pregrada. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka i žute do narančaste boje, može biti tanka do vrlo debela, a ovisno o sorti lakše se ili teže odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog slatko kiselkastog okusa i fine arome. Kod velikog broja sorti plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke, a kad nastaje oplodnjom sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke. Naranča je porijeklom iz Kine i Mianmara, a odatle se proširila po cijelom svijetu. Na područje Sredozemlja naranča je donesena prije 15. stoljeća. Danas je naranča najvažniji agrum kojemu ukupna svjetska proizvodnja u 2010. godini iznosi 66,4 milijuna tona. Plodovi naranče se koriste kao veoma vrijedno stolno, svježe voće, prerađuju se u sok, džem, likere, a stablo naranče sa zrelim plodovima veoma je dekorativno u okućnicama i vrtovima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

269

Kuparka Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Razvija veoma bujna stabla, guste krošnje. Plodovi zriju u prosincu pa se ubraja u sorte srednje ranog vremena dozrijevanja. Plod (boba) je okruglastog oblika, srednje krupan, prosječne mase 130 g. Kožica ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka i žutonarančaste boje, srednje debljine i lagano se odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, ugodnog slatko kiselkastog okusa i fine arome. U pravilu plod nastaje partenokarpijom i ne sadržava sjemenke, ali ponekad nastaje oplodnjom i sadržava 9–11 sjemenki.

Rasprostranjenost i status populacije U uzgoju je zastupljena samo na području Konavala i u okolici Dubrovnika. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske, nema proizvodnje sadnog materijala.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ovo je domaća sorta naranče koja je izdvojena s područja Župe dubrovačke u mjestu Kupari, po kojem je i dobila ime. Za nju se veže priča da predstavlja introduciranu sortu koju je anonimno uvezao neki pomorac krajem 19. stoljeća. U uzgoju je zastupljena samo u ishodnom području. Zbog ranijeg dozrijevanja i kvalitete ploda, kuparka se smatra gospodarski vrlo vrijednom, pogotovo jer rađa redovito i obilno.

270

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Katarinka Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno stablo, niskog debla s gustom i razgranatom krošnjom bez trnja. List je svjetlozelene boje i sjajan. List ima po dva mala zaliska. Cvijet je sitan, bijele boje i nalazi se u pazuhu listova prošlogodišnjeg izbojaka. Cvjetovi su pojedinačni. Cvatnja se odvija tijekom svibnja mjeseca. Plod je okruglast bez pupka, žute boje s voštanom prevlakom. Plod se sastoji od 11–13 režnjeva (kriški) u kojima je sok i sjemenke. Plodovi zriju krajem mjeseca studenoga, po čemu je katarinka jedna od najranijih sorta naranče.

Katarinka je poznata sorta naranče u južnoj Dalmaciji. Smatra se da je nastala na području otoka Lopuda u vrtu obitelji Zec. S obzirom da ranozrelost koju ima na Lopudu nije zadržala kod uzgoja na drugim područjima Dalmacije, uzgoj katarinke nije postigao veći gospodarski značaj. Ime je dobila po svetoj Kati, jer se plodovi beru krajem, odnosno oko 25. studenoga, u doba blagdana svete Kate.

Rasprostranjenost i status populacije Katarinka je sorta koja se uzgaja samo u južnoj Dalmaciji i to najviše u području Dubrovnika i na otoku Lopudu. Većih nasada ove sorte nema, a uzgoj se odvija u vrtovima i okućnicama. Katarinka je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, iako ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte. Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

271

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

272

Gorka naranča (Citrus aurantium)

Uvod

Gorka naranča u Dalmaciji

Gorka naranča je manje, vazdazeleno, jako razgranjeno i trnovito stablo visine do 8 m iz porodice rutvica (Rutaceae). Građom je vrlo slična slatkoj naranči (C. sinensis). Listovi su jednostavni, eliptični, cjeloviti, kožasti i prekriveni žlijezdama koje sadrže eterična ulja. Cvjetovi su dvospolni, vrlo mirisavi. Čaška se sastoji od 4–5 lapa, a vjenčić od 4–5 bijelih latica. Ima jednu plodnicu s više sjemenih zametaka te 8–10 prašnika.

Nije poznato kada je gorka naranča donesena u Dalmaciju, ali je danas srećemo najviše na širem dubrovačkom području, gdje je sigurno u uzgoju već oko 1 000 godina. Nekadašnja očito veća proizvodnja prerađevina od gorke naranče danas je svedena na obiteljske marmelade i ušećerene kore – arancine. Na području Dubrovnika lokalno se naziva ljuta naranča.

Gorka naranča se uzgaja zbog plodova, kuglastih do jajolikih boba s 10–13 pregrada. Kora ploda (egzokarp i spužvasti mezokarp) je glatka, narančaste boje, relativno tanka te se lagano odvaja. Meso ploda (pulpa) je sočno, vrlo aromatičnog gorkog i kiselog okusa i fine arome. Kod većine sorti plod nastaje oplodnjom i sadržava bjelkaste i kožaste sjemenke. Gorka naranča potječe iz južnog Vijetnama odakle je proširena najprije na područje Kine i Indije, a zatim na Mediteran pa po cijelom svijetu. U Europu je donesena prije slatke naranče (C. sinensis) i spominje se već oko 1000. godine za područje Sicilije i Španjolske, a oko 1200. godine i za Italiju. Gorka naranča se, za razliku od slatke, najviše koristi za preradu u sokove, marmelade, džemove i drugo, za što je i bolja zbog veće aromatičnosti. Ime duguje gorkom okusu, a zbog odlične kvalitete u nekim dijelovima svijeta marmeladu nazivaju: sour orange, a naziva se još i seviljska naranča (Seville orange).

Na širem području Dubrovnika srećemo domaću gorku naranču, na kojoj nikada nije rađeno istraživanje ni selekcija. Moguće je da se radi i o više različitih populacija gorke naranče. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske navodi se samo kao udomaćena vrsta. Ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte, kao ni službena proizvodnja sadnica. U novije doba lokalno se pokreću inicijative za promociju gorke naranče; tako je udruga Deša promovirala projekt Džem od dubrovačke ljute naranče te Dan ljute naranče u okviru kojih je predstavljena serija proizvoda ove voćne kulture: marmelada, arancini, likeri, razni kolačići i torte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

273

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivica Lolić

2 74

Bajam

(Prunus dulcis)

Uvod Bajam (badem) je listopadna stablašica iz porodice ruža (Rosaceae), visine preko 12 m te promjera debla i preko metar. Korijen je iznimno snažan, prodire vrlo duboko i stvara snažnu horizontalnu mrežu. Kora je u mladih stabala sivkasta, kod starijih raspuca i bude gotovo crna. Krošnja je piramidalna s izduljenim i ušiljenim, lancetastim zelenim listovima, oštro pilasta ruba. Cvjetovi su pojedinačni ili po 2–4 zajedno, pentamerni i dvospolni. Ocvijeće dvostruko, građeno od čaške i vjenčića s pet okruglastih latica bijele do ružičaste boje. Bajam je jedna od najranije cvatućih biljaka, koja ovisno o sorti i mikrolokaciji cvate već od kraja siječnja. Bajam se uzgaja radi jestivih sjemenki. Naime, po oplodnji razvija se plod, koštunica ovalnog oblika koja se sastoji od mekane ovojnice (egzokarp i mezokarp), koja se u fiziološkoj zrelosti raspuca, a iz nje ispadaju, ovisno o sorti, mekane do vrlo tvrde koštice (endokarp) s karakterističnim brazdicama i rupicama, u kojima se nalaze jestive sjemenke (jezgre) duljine do 30 mm, smeđe sjemene ljuske, bogate mastima (uljem), proteinima i ugljikohidratima. Porijeklo bajama nije potpuno razjašnjeno. Pretpostavlja se da je pradomovina bajama Sirija, odakle se proširio po cijelo Grčkoj. Stari Grci su jako cijenili bajam i povezivali ga s vrhovnim bogom Zeusom. Legenda kaže da je iz Zeusovog sjemena rođen hermafrodit Agdistis. Bogovi su ga kastrirali te je iz njegovih genitalija izraslo stablo bajama. Prema židovskim vjerovanjima kroz podnožje bajama može se doći do zagonetnog podzemnog grada Luza u kojem je besmrtni život. Stoga bajam u židovskim

vjerovanjima simbolizira novi život, besmrtnost i krhkost. Staro latinsko ime roda, Amygdalus, potječe od naziva amigdala, kako bajam naziva čuveni rimski putopisac i tribun Sirije, Lucius Junius Moderatus Columella (4.–70.) ujedno i najvažniji poljoprivredni rimski pisac. Postoji legenda da je bajam, stablo i plod kao i Markov kruh, smjesu mljevenog bajama i šećera u odnosu 2 : 1, u Europu iz Kine donio naš moreplovac Marko Polo (1254.–1324.). Bajam je veoma cijenjeno stolno, suho voće koje se intenzivno koristi u proizvodnji kolača, konditorskoj i kozmetičkoj industriji. Plodovi bajama su uz orah, lješnjak i kesten voćne vrste koje imaju uz ostale hranjive tvari i velik udjel masnoća u plodu. Ova ulja posebno su cijenjena u kozmetičkoj industriji, a među njima najcjenjenije je ulje gorkog bajama koje služi kao zaštita od ultraljubičastog (UV) zračenja prilikom sunčanja. Amigdalin (β-D-glucopyranosyl; C20H27NO11) je kemijski spoj koji se ekstrahira iz sjemenki bajama i breskve, a koristi se u medicini.

Bajam u Dalmaciji Na naše obale bajam su donijeli stari Grci. Stari Rimljani su dalje širili kulturu uzgoja bajama na našim obalama, a nazivali su ga grčki orah. Tradiciju uzgoja bajama u Dalmaciji dokazuje i veliki broj sorti kojih je do sada utvrđeno 12, ali zasigurno ih ima i više. Plantažni nasadi podizani su najviše na području Dalmatinske zagore u okolici naselja Oklaj, Dugopolje, Lišane Tinjske i drugdje. Nažalost proizvodnja bajama u Hrvatskoj je u stagnaciji, a na tržištu se mogu kupiti uglavnom uvozni, većinom kalifornijski bajami.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

275

Čarski kasni Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla, visokog debla. Krošnja je kuglasta s izduljenim i ušiljenim listovima, oštro pilasta ruba zelene boje. Cvijet je pojedinačan, bijele boje, cvjeta dosta kasno. Plod je koštunica, ovalnog oblika, polumekane ljuske (egzokarp i mezokarp koštunice), prosječne mase oko 4,6 g s udjelom sjemenke (jezgra) od oko 50%. Jezgra je također ovalnog oblika s prosječnom masom od 2,2 g, debele pokožice tamnosmeđe boje i veoma slatkog okusa. Dobro svojstvo sorte je mali postotak (oko 4%) dvostrukih sjemenki. U našim agroekološkim uvjetima plod dozrijeva krajem kolovoza.

Sorta je nastala procesom prirodne selekcije koju su provodili uzgajivači bajama u okolici mjesta Čara na otoku Korčuli. Od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća uvršten je na popis sorti koje se uzgajaju u našem uzgojnom području. Ima važno gospodarsko značenje jer se radi o polumekanoj i slatkoj sorti bajama. Posebna vrijednost je u kasnoj cvatnji sorte, radi čega je smanjena opasnost od smrzavanja cvjetova kod kasnih proljetnih mrazeva. Visoki udjel (randman) jezgre i mala zastupljenost dvostrukih jezgri u plodovima daju sorti važnost kao kvalitetno stolno sušeno voće. Čarski kasni je otporan na sušu i bolesti bajama radi čega ima dobru perspektivu za širenje. Unatoč svim dobrim osobinama, u suvremenom uzgoju bajama čarski kasni gubi važnost pred uvezenim sortama pa ga je potrebno sačuvati kako zbog očuvanja agrobiološke raznolikosti, tako i zbog proizvodnje izvornih domaćih proizvoda. S obzirom na dobra gospodarska svojstva, sorta je pogodna za oplemenjivanje bajama putem križanja i klonske selekcije s ciljem dobivanja genotipova kasnije cvatnje i boljeg randmana jezgre.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području bajama u Hrvatskoj. Posebno brojne populacije nalaze se u području otoka Korčule, gdje je ova sorta i izdvojena. Sorta je nastala kao produkt “narodne selekcije”, a ime mu je dao naš poznati agronom Josip Zec (Bubić, 1977). Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Kao ishodni materijal čuva se u jedinom kolekcijskom nasadu bajama u Splitu (Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša Split) te u nekoliko komercijalnih rasadnika na obali.

Foto: Frane Strikić

276

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Slične sorte Veoma slične sorte čarskom kasnom su smokvički polumekiš koji je izdvojen u području susjednog mjesta Smokvica te knez črnomir, izdvojen u području mjesta Čara. Najznačajnija morfološka razlika između ove tri sorte je što jezgra sorte čarski kasni ima jednu duboku brazdu po dužini.

Knez črnomir Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija veoma bujna stabla, visokog debla i razgranate krošnje tipa vaze, s dugim i uskim listovima svjetlozelene boje. Cvijet je pojedinačan i bijele boje u fazi pune cvatnje. Ova sorta cvjeta nešto prije čarskog kasnog te se svrstava u grupu sorti sa srednjim vremenom cvjetanja. Iz oplođenog cvijeta razvije se duguljasti i širok plod, prosječne mase 3,2 g s randmanom jezgre od oko 43%. Plod ima polutvrdu ljusku, a jezgra je također duguljasta, prosječne mase od 1,4 g. Sorta knez črnomir nema dvostrukih jezgri, redovito rađa, a rodnost je srednja.

Sorta je izdvojena u mjestu Čara na Korčuli sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Sortu je izdvojio i dao joj ime agronom Josip Zec (Bubić, 1977). Najveća ekspanzija sorte bila je prije tridesetak godina, kada se u značajnijoj mjeri proširio na cijelo uzgojno područje radi dobrih gospodarskih svojstava. Tako je sorta prilično zastupljena u velikim plantažnim nasadima koji su podizani pretežno u okolici Oklaja, Dugopolja, Lišana Tinjskih i drugdje, a koji su nažalost nestali djelovanjem čovjeka i zuba vremena. Ipak, kako je proizvodnja bajama u Hrvatskoj neznatna, posljedično je i ova sorta zanemarena te ne uživa gospodarski značaj koji joj pripada. Knez črnomir je gospodarski veoma vrijedna sorta kao suho stolno voće, jer nema dvostrukih jezgri, a zbog svoje polutvrde ljuske može se skladištiti duže vremensko razdoblje, što joj daje dodatnu vrijednost. Zbog ranije cvatnje nije preporučljiva za uzgoj u hladnijim područjima Dalmacije. Iako je tolerantna na sušu, puno bolji rezultati mogli bi se postići kada bi se u nasadima osiguralo natapanje.

Rasprostranjenost i status populacije Knez črnomir raširen je u proizvodnim nasadima na cijelom uzgojnom području bajama u Hrvatskoj. Najveće populacije ove sorte nalaze se na otoku Korčuli. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, a kao ishodni materijal čuva se u jedinoj kolekciji bajama u Splitu te u jednom komercijalnom rasadniku. Proizvodnja sadnog materijala nije registrirana.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

277

Princeza smokvička Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla s visokim deblom i kuglaste krošnje s granama uspravnog rasta. List je dug i širok, svjetlozelene boje lica. Cvijet je bijele boje i pojedinačan. Po vremenu cvjetanja sorta ima kasnu cvatnju. Plod je duguljast, prosječne mase 4 g uz randman jezgre veći od 60%. Ljuska je tanka, papirasta, duguljasta i lijepog tamnozlatnog izgleda. Jezgra je smeđe boje i slatkog okusa. Zabilježeno je 2–3% dvostrukih jezgri u plodu.

Ova je sorta izdvojena na Korčuli, mjesto Smokvica. Moguće je da se radi o sorti francuskog porijekla, a koja je u ovo područje donesena u vrijeme Napoleonova upravljanja Dalmacijom. Iako ima papirastu ljusku, sorta nikada nije bila gospodarski značajna jer nije provedena njena evaluacija. Značajna gospodarska vrijednost princeze smokvičke je u kasnoj cvatnji radi čega je pogodna za uzgoj u područjima gdje se javljaju kasni proljetni mrazevi. Zbog mekane ljuske ove sorte poseban problem predstavljaju ptice koje lako dolaze do sočne jezgre pa bi u nasadima trebalo organizirati zaštitu od ptica.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj sorte ograničen je na otok Korčulu i to napose na područje mjesta Smokvica. Broj stabala danas je upitan, a u izvornom području moguće je pronaći još poneko stablo ove sorte. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Radi ovog bi trebalo obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.

Foto: Frane Strikić

278

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Slične sorte Francuska sorta princesse je također sorta mekane ljuske, randman jezgre kreće se čak do 76%.

Smokvički polumekiš Ostali narodni nazivi

Sutivanski Ostali narodni nazivi nisu poznati

nisu poznati

Sažeti opis

Sažeti opis

Razvije srednje bujna stabla otvorene krošnje. Cvijet je bijele boje i pojedinačan, cvjeta kasno. Plod je okruglastog oblika, polumekane ljuske, prosječne mase oko 4 g uz randman jezgre od 55%. Jezgra je crvenosmeđe boje s malo uzdužnih brazda i slatkog okusa. Postotak dvostrukih jezgri je mali. Ovo je srednje rodna sorta, otporna na sušu, a osjetljiva na niske zimske temperature, radi čega se ne preporuča za uzgoj u hladnijim područjima.

Razvija veoma bujno stablo, visokog debla i uspravnih grana. Cvjeta dosta rano, u pojedinim godinama već u siječnju. Plod je srednje krupan, prosječne mase 3,5 g, pravilnog oblika, na vrhu zašiljen i polumekane je ljuske. Jezgra je svijetlo smeđe boje, odlične kvalitete, randmana oko 47%. Dvostruke jezgre nisu zabilježene.

Rasprostranjenost i status populacije

Sutivanski se uzgajao na području otoka Brača, a najviše u okolici mjesta Sutivan. Danas nije poznato može li se i gdje pronaći primjerak ove sorte bajama u našem uzgojnom području. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Trebalo bi obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.

Smokvički polumekiš se nekad uzgajao na području otoka Korčule i južne Dalmacije. Danas se može naći u izvornim populacijama na Korčuli u svega nekoliko primjeraka. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali u kolekcijskim i matičnim nasadima ne postoji niti jedan primjerak ove sorte, niti ima registrirane proizvodnje sadnog materijala. Radi ovog bi trebalo obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Smokvički polumekiš je izdvojen iz populacije bajama u mjestu Smokvica na Korčuli, u prvoj polovini prošlog stoljeća. U gospodarskom smislu sorta nikada nije imala veće značenje, iako je vrlo tolerantna na sušu. S ciljem objektivnog gospodarskog vrednovanja bilo bi potrebno provesti temeljna istraživanja te utvrditi stupanj samooplodnje, pogodne oprašivače, morfološka svojstva ploda, otpornost na bolesti i štetnike, kemijski i organoleptički profil jezgre i drugo.

Rasprostranjenost i status populacije

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Uzgoj ove sorte imao je dugu tradiciju, a danas se više ne uzgaja niti je sačuvan u kolekcijama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

279

Župski Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Razvije srednje bujno stablo s piramidalnom krošnjom. Plod je sitan, prosječne mase 2,5 g, svijetlo smeđe boje i mekane ljuske. Jezgra je krupna s oko 50% od ukupne mase ploda. Jezgra je slatkog okusa i dobre kvalitete.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na području Župe dubrovačke, ali samo kao pojedinačna stabla u vrtovima. Nije upisan na Sortnu listu Republike Hrvatske niti postoji matično stablo, kao ni proizvodnja sadnog materijala. Trebalo bi obaviti revitalizaciju ove sorte te preko znanstvenih i stručnih organizacija uspostaviti nekoliko matičnih stabala.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Župski bajam je izdvojen iz populacije bajama u Župi dubrovačkoj. Gospodarski je vrlo vrijedan jer ima mekanu ljusku i nema dvostrukih jezgri. Sorta je rane cvatnje, što je najvažniji razlog njegovog slabog širenja izvan izvornog područja.

280

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Tradicijsko ručno čišćenje bajama Traditional hand shelling of almonds.

281

Foto: Ivica Lolić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

282

Nešpola (Eriobotrya japonica)

Uvod

Nešpola u Dalmaciji

Nešpola je vazdazelena trajnica koja formira manje stablo, okrugle i guste krošnje, koje dosiže visinu do 10 m. Pupovi, izbojci i mlade grančice prekrivene su gustim vunastim dlačicama, kojima rod duguje ime (grčki erion = vuna). Veliki, eliptični i kožasti listovi dosižu do 30 cm duljine. Imaju tamnozelenu plojku naglašenih žila, dok su na naličju svjetlozelene boje i dlakavi. Žućkastobijeli cvjetovi promjera do 20 mm sakupljeni su u velike cvatove – metlice, do 150 mm u promjeru, po kojima je rod dobio drugi dio imena (grčki botrus = metlica). Cvate u studenom i prosincu, a dozrijeva krajem svibnja i u lipnju.

Nešpola je suptropska voćna vrsta te se kao takva uzgaja samo u najtoplijim područjima Dalmacije. Njen uzgoj u Dalmaciji ima prilično dugu tradiciju, iako nikada nije imao neku ekonomsku važnost. Naime nešpola se uvijek uzgajala u vrtovima i okućnicama za potrebe obitelji i prijatelja, rijetko za tržište. Isto stanje je i danas pa u Dalmaciji ne postoje nasadi ove voćne vrste. Kako su znanstvena istraživanja izostala, na Sortnu listu Republike Hrvatske upisana je samo domaća krupna nešpola, iako je u uzgoju prisutno više morfoloških tipova nešpole. Budući da liker od nešpole postaje sve popularniji, a plodovi nešpole dolaze prvi na tržište, možemo očekivati širenje ove voćne vrste u Dalmaciji.

Uzgaja se zbog narančastih plodova koji donekle podsjećaju na manje jabuke ili kod izduljenijih formi na kruškice, kako oblikom, tako i okusom. Koristi se u svježem stanju kao ukusno voće, ali i prerađeno kao džem, pekmez, slatko, voćni sok i slično. Smatra se da plodovi imaju sedativan, smirujući učinak. Nešpola potječe s područja jugoistočne Kine odakle se kao kultivirana biljka proširila najprije u Japan, a potom po cijelom svijetu, posebno od 17. stoljeća u Indiju i Pakistan, na područje Mediterana, na Hawaje, u Australiju i drugdje. Nešpolu često zamjenjuju s običnom mušmulom (Mespilus germanica). Ovo je potpuno pogrešno s obzirom da se radi o dvjema taksonomski različitim vrstama koje pripadaju i različitim rodovima unutar porodice ruža (Rosaceae): mušmula rodu Mespilus, a nešpola rodu Eriobotrya.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

283

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

284

Domaća krupna nešpola Ostali narodni nazivi: japanska mušmula, lokvat

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla do visine od oko 5 m. Ima krupne, sjajne, i tamnozelene listove s izraženim rebrima. Cvjeta tijekom mjeseca rujna. Cvjetovi su skupljeni u cvast oblika grozda i nalaze se na vrhovima jednogodišnjih izbojaka. Iz oplođenog cvijeta razvije se plod žute boje i okruglog oblika. Plodovi sazrijevaju početkom mjeseca svibnja te je ovo jedna od najranijih voćaka u našem području. Unutar svakog ploda nalaze se 3–4 sjemenke.

Ova sorta ima dugu tradiciju uzgoja u području Dalmacije, ali nikada pa tako ni danas nema gospodarskog značenja. S obzirom da je ovo veoma rano, a možda i najranije voće u našem području, nešpola bi mogla imati dobru perspektivu uzgoja.

Rasprostranjenost i status populacije Domaća krupna nešpola uzgaja se samo na obalnom pojasu Dalmacije, na području mediteranske klime gdje temperatura tijekom zime ne pada ispod -8°C. Na području mediteranskog utjecaja, pokraj Mostara, nalazi se jedini poznati nasad nešpole s desetak stabala. Uzgoj nešpole je ograničen samo na okućnice i vrtove. Kao sorta uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske iako ne postoji niti jedno matično stablo ove sorte. Sadnice domaće krupne nešpole nije moguće nabaviti u registriranim rasadnicima u Hrvatskoj.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

285

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Stanislav Štambuk

286

Oskoruša (Sorbus domestica)

Uvod

Oskoruša u Dalmaciji

Oskoruša je listopadna stablašica iz porodice ruža (Rosaceae) koja formira veće stablo visine i do 30 m i do metar u promjeru, a može doživjeti veliku starost, čak do 500 godina. Kora je debela, crvenkastosmeđe boje. Listovi su neparno perasti, dugi do 200 mm, a sastoje se od 13–21 listića duljine do 50 mm i širine do 20 mm, grubo nazubljenog ruba. Na licu su goli, a naličje je u početku pahuljasto obraslo, kasnije ogoli. Cvjetovi su dvospolni, pentamerni, skupljeni u specifične cvatove, gronje.

Uzgoj oskoruše nikada nije imao ekonomsku važnost u Dalmaciji. Ova voćna vrsta uvijek se uzgajala na rubovima vinograda i uglavnom je služila za hranu vinogradarima ili za odmor tijekom rada u vinogradu. Plodovi oskoruše koriste se kao veoma cijenjeno stolno voće, a mogu se koristiti i prerađeni u kompot, džem, marmeladu ili u proizvodnji soka i rakije od oskoruše. Koliko je oskoruša uvriježena u narodu, govore brojne zagonetke:

Oskoruša se uzgaja zbog sočnih plodova velikih 30–40 mm, koji su u zrelom stanju sivkasto-smeđi i sadrže 5–6 tamnosmeđih, duguljastih, na vrhu ušiljenih sjemenki. Oskoruša potječe s područja južne Europe gdje raste u zajednici hrasta crnike, medunca i bijelog graba. Od davnine je sađena i uzgajana širom Europe, ali i svijeta. Osim plodova, koji se koriste svježi, prerađeni, ali i fermentirani za razna alkoholna pića, na cijeni je i drvo oskoruše od kojega se izrađuju držala za alate, kundaci za puške, štapovi za biljar i drugo, a kora se koristila za bojenje. U prošlosti se plod oskoruše koristio kao lijek protiv probavnih tegoba. Smatralo se kako plod oskoruše zrije tek ako se skladišti u hangarima sa pšenicom te bi se radi toga plodovi brali ili sakupljali u zelenom stanju.

“Veće od vola, manje od miša” )ešurokso dolp i olbats(

“Slađe od meda, grče od jeda; Oči beči, zube keči, umriet hoćeš, poždriet nećeš” )ešurokso dolp ilerzen i ilerz(

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

287

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Stanislav Štambuk

288

Domaća oskoruša Ostali narodni nazivi: nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Oskoruša razvija veoma bujna stabla do visine od 20 m, široke okrugle krošnje. List je dug i uzak, prosječne dužine oko 80 mm, nazubljeno, s naličja prekriven sitnim dlačicama. Domaća oskoruša ima cvjetove skupljene u cvat koja ima izgled štita. U jednom cvatu ima od 30–65 cvjetova koji su bijele boje. Cvijet ima pet kruničnih i pet čašičnih listića, dvadeset prašnika i pet tučaka koji su donjem dijelu srasli dok su vratovi tučka vidljivi. Domaća oskoruša cvjeta tijekom mjeseca svibnja. Iz oplođenog cvijeta razvije se sočan plod jabučastog izgleda. U početku zriobe plod je crvenkaste boje s osunčane strane. U fazi pune zrelosti plod je smeđe obojen i ima mekano meso. Prosječna veličina ploda je 35 mm. Plodovi dozrijevaju u drugoj polovini kolovoza i početkom rujna, a zrioba se može otegnuti i do listopada. U sredini ploda nalazi se 5–6 sitnih sjemenki.

Oskoruša se uzgaja u Dalmaciji otkad je prisutan uzgoj vinove loze. U prošlosti je bilo uobičajeno da u svakom vinogradu raste najmanje jedno stablo oskoruše. Napuštanje vinogradarstva u Dalmaciji u posljednjih pola stoljeća, kao i tradicionalnog načina uzgoja vinove loze gdje su se uz vinovu lozu sadile i druge voćne kulture, rezultiralo je značajnim smanjenjem brojnosti oskoruše ali i drugih voćnih vrsta. Porijeklo domaće oskoruše nije utvrđeno, a smatra se izvornom domaćom sortom. Uzgoj oskoruše nema gospodarsko značenje, a radi se o veoma kvalitetnom voću za svježu upotrebu, sušenje ili daljnju preradu.

Rasprostranjenost i status populacije Domaća oskoruša uzgaja se na cijelom području Dalmacije uključivši i unutrašnjost. Organiziranih nasada oskoruše nema. Uglavnom se uzgaja u vinogradima kao pojedinačno stablo uz rub terasa. Njen sadašnji status nije dovoljno jasan jer nedostaju egzaktna znanstvena istraživanja. Brojnost populacije procjenjuje se na nekoliko tisuća stabala na različitim lokacijama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

289

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

290

Trešnja (Prunus avium)

Uvod

Trešnja u Dalmaciji

Trešnja je listopadno stablo visine i preko 30 m s rijetkom, piramidalnom krošnjom iz porodice ruža (Rosaceae). Kora je tamnosiva do crveno-smeđa. Listovi su izmjenični, obrnuto jajasti do izduljeni, dugi do 150 i široki do 50 mm, na vrhovima zašiljeni, a na rubu dvostruko pilasti. Na peteljci lista nalaze se dvije crvenkasto obojene žlijezde (ekstrafloralni nektariji). Lice lista je golo, a naličje kratko dlakavo. Cvjetovi su skupljeni u štitaste cvatove s 2–6 dvospolna cvijeta. Čaška cvijeta ima 5 duguljastih lapova, a vjenčić je građen od 5 jajastih bijelih latica. Prašnici su brojni, a tučak je građen od obrasle plodnice s jednim plodnim listom i 2 sjemena zametka.

Uzgoj trešnje ima veoma dugu tradiciju na području Dalmacije, a posebno je gospodarski važna na području Kaštela i Poljica (zaleđe Omiša), gdje je trešnja u prošlosti bila vodeća poljoprivredna kultura. Uzgoj trešnje poznat je od rimskih vremena, a pretpostavlja se da se uzgajala i ranije. Na cijelom uzgojnom području Dalmacije danas se uzgaja oko 120 000 stabala trešnje. Današnja razina proizvodnje ne zadovoljava domaće potrebe za ovom vrijednom voćkom te se značajne količine ploda trešnje uvoze. Godišnja potrošnja trešnje kreće se na razini od oko 3 kg po glavi stanovnika. Trešnja iz Dalmacije posebno je cijenjena zbog izuzetne kvalitete ploda i ranijeg dozrijevanja, čime na tržištu postiže visoku cijenu.

Trešnja se uzgaja radi plodova, mesnatih koštunica srcolikog oblika, promjera do 25 mm te, ovisno o sorti, žute, crvene do crne pokožice (egzokarp). Mekani mezokarp (meso) je sočan i vrlo ukusan. Koštica (endokarp) je obla, svjetlosmeđa i tvrda koštica. Trešnja i njoj srodna vrsta višnja potječu s područja srednje Azije, a postoji vjerovanje da staro latinsko ime roda Cerasus vuče korijen od grada Kerasosa u Maloj Aziji u čijoj okolici su se masovno uzgajale upravo trešnje i višnje. Trešnja se uglavnom koristi kao svježe stolno voće, zatim prerađena u marmeladu, u proizvodnji kolača i slastica, alkoholnih pića, sokova i drugo. S obzirom da u proljeće dozrijeva ranije od ostalog voća, to joj daje dodatnu vrijednost.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

291

Tugarka Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trešnja tugarka razvija srednje bujna do bujna stabla, uspravnih grana i piramidalne krošnje. Izbojci su veoma bujni. Plod je veoma krupan, prosječne mase 9–10 g, pravilnog srcolikog izgleda i srednje duge peteljke. Pokožica ploda je jasno crvene boje, dok je meso ružičasto, sočno, hrskavo i veoma čvrsto. Po vremenu dozrijevanja ova sorta spada u grupu srednje kasnih sorti, a plod dozrijeva krajem svibnja i početkom lipnja. Tugarka rano ulazi u produktivnu dob, a rodnost je redovita i obilna. Tugarka je stranooplodna sorta trešnje, a dobre sorte za oplodnju su: heldenfinger, summit, van, stark hardy giant, bing i višnja maraska poljička.

Tugarka se smatra domaćom sortom trešnje, iako je njeno porijeklo nepoznato. Sorta je izdvojena u području Poljica i to u mjestu Tugare, po čemu je i dobila ime. U nedavnoj prošlosti cijelo područje srednjih Poljica uglavnom je živjelo od uzgoja ove sorte trešnje. Gospodarska vrijednost tugarke posebno je istaknuta zbog njene krupnoće i čvrstoće plodova. Čvrsti plod omogućava transport na velike udaljenosti, odnosno na tržišta u unutrašnjosti zemlje, gdje se postiže bolja cijena.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području trešnje u Dalmaciji, a u značajnoj mjeri širi se i u unutrašnjost zemlje. Pored uzgoja u Hrvatskoj, uzgaja se i u Hercegovini. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskim nasadima trešnje u Splitu i Dubrovniku. U nekoliko matičnih nasada danas se nalazi devet stabala ove sorte, a godišnje se proizvodi 30 000–40 000 sadnica.

Foto: Frane Strikić

292

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Plod ove sorte sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća zrakoplovima se izvozio na zahtjevno tržište Bavarske i to je bilo zlatno doba tugarke. Njen kvalitetan i visok prinos trebalo je zahvaliti velikom broju stabala poljičke maraske koja se uzgajala na tome području i bila dobar oprašivač za tugarku. Uzgajivači su zbog dobrog tržišta i visokih prodajnih cijena ploda trešnje krčili nasade poljičke maraske i tako je tugarka ostala bez odgovarajućeg oprašivača, što je dovelo do smanjenja količine roda. To je rezultiralo postupnim smanjivanjem broja stabala ove sorte koja je dovedena do veoma male brojnosti. Uvođenjem suvremenih tehnoloških rješenja kao što su novi sustavi uzgoja, nove podloge, uvođenje opisanih oprašivača za ovu sortu, stanje bi se značajno poboljšalo te bi kroz desetak godina ova sorta ponovno mogla predstavljati značajan proizvodni potencijal.

Gomilička Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujno do bujno stablo s visokim deblom i dobro razgranatom krošnjom. Po vremenu cvjetanja svrstana je u grupu srednje ranih sorta trešnje, a po vremenu dozrijevanja spada u grupu sorti iz trećeg tjedna dozrijevanja, odnosno oko sredine mjeseca svibnja (u području Kaštela od 7.–15. svibnja). Plod – koštunica – srednje je velik do velik, prosječne mase oko 5 g, okruglo-srcolikog izgleda, duge peteljke, crvene boje pokožice i veoma mekanog mezokarpa (mesa). Gomilička ima redovitu i obilnu rodnost.

Gomilička je tradicionalna domaća sorta trešnje koja je izdvojena u području naselja Kaštel Gomilica nedaleko Splita, po čemu je i dobila ime. Gomilička je djelomično stranooplodna sorta te joj je u nasadu potrebno osigurati drugu sortu, oprašivača. Područje Kaštela bilo je prepoznatljivo po proizvodnji baš ove trešnje, a značajan dio proizvodnje se izvozio na europska tržište. I danas je gospodarski vrijedna sorta u prvom redu zbog dobrih prodajnih cijena koje postiže isključivo zbog ranog vremena dozrijevanja i krupnog ploda. Mali nedostatak ove sorte je mekani plod, zbog čega je treba posebno pakirati (naročito za udaljenija tržišta) kako bi se bolje komercijalizirala na zahtjevnijim srednjoeuropskim tržištima.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta gomilička rasprostranjena je na cijelom uzgojnom području trešnje u Hrvatskoj, a posebno veliku brojnost bilježi u Dalmaciji. Pored uzgoja u Hrvatskoj, gomilička se u većoj mjeri uzgaja i na području Hercegovine. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal čuva se kolekcijama sorti u Splitu i Dubrovniku. U Hrvatskoj je danas registrirano 6 matičnih stabala ove sorte u dva komercijalna rasadnika, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini od 20 000–30 000 sadnica.

Foto: Mira Radunić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

293

Stonska Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Stonska trešnja razvija dosta bujna stabla, uspravnog rasta. Plod je srednje krupan, težine 4–5 g, okruglog oblika i duge peteljke. Kožica i meso ploda su zagasito crvene boje. Meso je čvrsto s visokim udjelom suhe tvari. Prema zriobi (20.–25. svibnja) stonska se ubraja u grupu sorti srednjeg vremena dozrijevanja. Stonska rano ulazi u produktivnu dob, a rađa obilno i redovito. Ovo je stranooplodna sorta trešnje, kao i većina predstavnika roda Prunus, a dobre sorte oprašivači su gomilička i isabella.

Sorta je nepoznatog porijekla, a prema imenu se može zaključiti da je izdvojena u okolici Stona na poluotoku Pelješcu. U uzgoju je već dugi niz godina. Zbog dobrih gospodarskih svojstava ima značajno mjesto u uzgoju u poznatoj trešnjarskoj regiji Kaštela. Plod je dobre čvrstoće, što omogućava transport na veće udaljenosti, a time i prodaju na tržnicama u kontinentalnom dijelu zemlje. Uz dobru čvrstoću, sorta ima i visok sadržaj šećera, zbog čega je plod sladak i može postići dobru prodajnu cijenu. Osim što se rabi kao svježe voće, stonska se može koristiti i za proizvodnju soka, upravo zbog visokog sadržaja suhe tvari.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Mira Radunić

294

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Stonska se uzgaja na cijelom uzgojnom području trešnje u obalnom dijelu zemlje. Posebno je zastupljena u području Kaštela i u okolici mjesta Stona na poluotoku Pelješcu. Uvrštena ja na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal se čuva u kolekcijskom nasadu sorta u Splitu. Registrirano je nekoliko matičnih stabala ove sorte u komercijalnim rasadnicima, a godišnja proizvodnja sadnog materijala kreće se oko 10–15 000 sadnica.

Slične sorte Stonska duge peteljke, također autohtona sorta trešnje čiji su plodovi nešto krupniji (prosječne mase 5,6 g) i srcolikog oblika.

Stonska duge peteljke Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Razvija srednje bujna stabla. Plod je srednje velik, pravilnog srcolikog oblika, crvene boje pokožice. Meso ploda je crvene boje i dosta čvrsto. Dozrijeva u drugoj polovini svibnja, a rađa redovito i obilno.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na širem području Dubrovnika, uglavnom kao pojedinačna stabla, a prema imenu potječe s područja Stona. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla i proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ova tradicionalna sorta je odavna u uzgoju. Plodovi dozrijevaju srednje rano te se mogu po dobroj cijeni prodavati na tržnicama u unutrašnjosti. Dobra konzistencija i čvrstoća daju joj mogućnost transporta na veće udaljenosti.

Slične sorte Stonska je također autohtona sorta okruglog ploda koji je nešto manje mase od stonske duge peteljke.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

295

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

296

Višnja maraska (Prunus cerasus var. marasca) Uvod

Višnja u Dalmaciji

Maraska je listopadno stablo visine i preko 5 m s okruglastom krošnjom iz porodice ruža (Rosaceae). Kora je tamnosiva do smeđa. Grane mogu imati obješeni rast (pendula tip) ili uspravni rast (recta tip). Listovi su izmjenični, eliptični, na vrhovima zašiljeni. Na peteljci lista nalaze se dvije crvenkasto obojene žlijezde (ekstrafloralni nektariji). Lice lista je golo, a naličje kratko dlakavo. Cvjetovi su skupljeni u štitaste cvatove s 2–5 dvospolna cvijeta. Čaška cvijeta ima 5 duguljastih lapova, a vjenčić je građen od 5 jajastih bijelih latica. Prašnici su brojni, a tučak je građen od obrasle plodnice s jednim plodnim listom i 1–2 sjemena zametka.

U analima grada Zadra spominje se da su početkom 16. stoljeća apotekari dominikanskog samostana u Zadru pripravljali aromatični liker od dalmatinske maraske, nazvan rosolio (lat. ros=rosa + sol=sunce), odnosno u slobodnom prijevodu kapljica sunca. Kasnije je prevagnuo naziv maraskino. Maraskino se kao veoma cijenjeno piće servirao kroz povijest gotovo na svim europskim dvorovima. Prema zapisima, u maraskinu je posebno uživao Napoleon Bonaparte (1769.–1821.), koji ga je pio uvijek poslije ručka ili večere, zatim francuski kralj Luj XVIII (1755.–1824.), posljednji francuski kralj Louis Philippe (1773.–1850.), ruski car Nikola (1796.–1855.) i mnogi drugi. Maraskino su pile mnoge poznate osobe, a među njima se posebno ističu svjetski ljubavnik Giacomo Casanova (1725.–1798.), filmski redatelj Alfred Hitchcock (1890.–1980.) i brojni drugi. Maraskino se servirao na prvoj i posljednjoj plovidbi čuvenog broda Titanica, 14. travnja 1912. godine. O užitku pijenja maraskina pisao je francuski književnik Honore de Balzac (1799.–1850.), a kao piće uvršteno je i u protokol Svete stolice.

O taksonomskom statusu maraske, mišljenja su podijeljena. Austrijski botaničari Reichenbach 1830. i Host 1831. godine nazivaju je Prunus marasca, odnosno Cerasus marasca dajući joj status zasebne vrste. Naknadno, maraska je od strane većine botaničara taksonomski definirana kao podvrsta, te naposljetku kao varijetet višnje. Ruski botaničar Veniaminov smatra marasku također posebnom vrstom koja je nastala u Dalmaciji i jedino se tamo raširila, dok druga staništa maraske nisu otkrivena. Pokušaji širenja maraske van njenog izvornog područja nisu dali zadovoljavajuće rezultate, što je dodatna potvrda posebnosti i povezanosti s uzgojnim prostorom Dalmacije. Maraska se uzgaja radi plodova, mesnatih koštunica, koje su srcolikog oblika, promjera do 15 mm te ovisno o sorti crvene do gotovo crne pokožice (egzokarp). Mekani mezokarp (meso) je sočan i vrlo ukusan. Koštica (endokarp) je obla, svjetlosmeđa i tvrda.

Maraska se uzgaja u području sjeverne i srednje Dalmacije. Centri uzgoja maraske su područje Ravnih kotara, okolica Šibenika, Drniša, Trogira, Kaštela, područje Sinja, Imotskog, otok Brač, Hvar i područje Makarske. U ovom ograničenom arealu odabirom je nastao specifičan genotip višnje maraske koji u interakciji s okolišnim čimbenicima daje specifičan plod karakteristične arome, oblika, okusa i kemijskog sastava. Današnja proizvodnja ne zadovoljava ni domaće potrebe, a višnju slične kvalitete nije moguće uvesti iz drugih zemalja ili drugih područja Hrvatske. Stoga je veoma važno poraditi na razvoju ove voćne vrste. Treba istaknuti nekoliko novih projekata koji se provode u području Dalmacije: projekt podizanja 80 ha smokve i maraske u području Prpuša kod Šestanovca, podizanje nasada višnje maraske u području Velika Smokova na otoku Visu, podizanje 250 ha nasada višnje maraske u području Vlačine kod Zadra i drugi.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

297

Brač-2 Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Razvija srednje bujna stabla s niskim deblom. Krošnja je veoma gusta i kotlaste forme rasta. Izbojci su veoma bujni s dugim člancima. List je dug i širok, tamnozelene boje i nazubljen s obje strane. Cvijet je pojedinačan i bijele boje. Plod ove sorte maraske, koštunica, zrije od druge dekade lipnja do polovine srpnja. Plod je srednje krupan, srcolikog oblika, prosječne mase oko 3 g. Tvrdi dio usplođa, koštica (endokarp) je sitna, prosječne mase 0,8 g, a u njoj se nalazi sjemenka s tankom sjemenom lupinom, koju gradi endosperm i embrio. Sok ploda je zagasito crvene boje, veoma gust i aromatičan. U određenom uzgojnom području daje vrhunsku kvalitetu i prepoznatljivost.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

298

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Ova sorta je od 1975. godine, kada je izdvojena na području Brača, ušla u sve komercijalne voćnjake na cijelom uzgojnom području od Zadra do Ploča. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a danas u Hrvatskoj postoji samo jedan kolekcijski nasad višnje maraske te veći broj matičnih nasada u komercijalnim rasadnicima. Ukupno je registrirano 49 matičnih stabala ove sorte, a godišnja proizvodnja sadnog materijala je 20 000–25 000 sadnica. U našem najvećem

komercijalnom nasadu maraske u području Vlačine kod Zadra, ova sorta zajedno sa sortom brač-6 zauzima površinu od oko 45 ha.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ovo je domaća sorta maraske porijeklom s područja mjesta Selce na otoku Braču, izdvojena iz populacije 1975. godine te se od tada vodi kao sorta maraske. Ime je dobila po otoku na kojem je izdvojena. Sorta ima velik gospodarski potencijal jer daje visoke i redovite prinose, sadržaj suhe tvari kreće se oko 24% te ima visok sadržaj aromatskih tvari, boje i dobar antioksidacijski kapacitet. Brač-2, kao i ostale sorte maraske, posebno se ističu harmoničnim odnosom svih kvalitativnih komponenti, što im daje specifičan okus i aromu. Ovo je samooplodna (autofertilna) sorta maraske, zbog čega je gospodarski vrlo cijenjena te je u komercijalnim nasadima zastupljena s više od 20%.

Slične sorte Najsličnija sorta je maraska brač-6 koja je tamnije crvena i ima krupniji plod.

Brač-6 Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla, kuglaste krošnje, uspravnih grana, bujnog rasta. Cvijet je pojedinačan na dugoj peteljci i bijele boje. List je pravilan, nazubljen po obodu i tamnozelene boje. Plod zrije od kraja lipnja do sredine mjeseca srpnja. Plod je pravilnog srcolikog oblika, tamnocrvene boje pokožice i gustog soka ploda, prosječna masa ploda je oko 3,5 g. Sok ploda je aromatičan i sadrži oko 23% suhe tvari, koja u zavisnosti od uzgojnog područja i stupnja zrelosti može iznositi i do 28%. Koštica je pravilnog oblika, prosječne mase oko 0,7 g.

Ovo je domaća sorta višnje maraske koja je u području mjesta Selce, otok Brač izdvojena iz populacije sedamdesetih godina 20. stoljeća. Brač-6 je gospodarski najvrjednija sorta maraske jer ima dobru i obilnu rodnost, krupnije plodove od ostalih sorti, visok sadržaj suhe tvari u soku te relativno malu košticu u odnosu na ukupnu težinu ploda. Ovo je samooplodna sorta maraske zbog čega ima veću gospodarsku vrijednost. Brač-6 se koristi za proizvodnju koncentriranih voćnih sirupa, sokova, likera Maraskina, a može se plasirati i kao sušeno stolno voće. Sorta je osjetljiva na niske zimske temperature te se ne preporuča za uzgoj u unutrašnjosti Dalmacije. Istovremeno, sorta je visoko tolerantna na sušu, a što joj daje dodatnu vrijednost.

Rasprostranjenost i status populacije Brač-6 se uzgaja na cijelom uzgojnom području maraske od Zadra do Ploča. U posljednje vrijeme značajan napredak u broju stabla bilježi se u području zadarskog zaleđa, gdje se ova sorta na našoj najvećoj plantaži maraske u Vlačinama uzgaja na površini od oko 45 ha zajedno sa sortom brač-2. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Danas su u Hrvatskoj registrirana 322 matična stabla ove sorte u četiri komercijalna rasadnika, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini 30 000–40 000 sadnica.

Slične sorte Najsličnija je sorta brač-2 koja ima nešto manji plod i svjetliju boju pokožice ploda.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

299

Poljička Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla, piramidalne krošnje i grane uspravnog rasta. List je velik i nazubljen po obodu, tamnozelene boje. Cvijet je bijele boje, pojedinačan na dugoj peteljci. Poljička maraska cvjeta u prvoj dekadi mjeseca travnja, a zrije u posljednjoj dekadi mjeseca lipnja. Plod je pravilan, okrugao, tamnocrvene boje pokožice i tamnocrvene boje soka. Prosječna težina ploda je 2,25 g s košticom koja je prosječno teška 0,25 g. Sadržaj suhe tvari u soku kreće se od 23– 29% u zavisnosti od uzgojnog područja i agroklimatskih prilika pojedine godine.

Poljička je odavna poznata sorta maraske koja se uzgajala u području Poljica u okolici Omiša. Izvan ovog područja sorta je davala lošije rezultate u proizvodnim nasadima. Sitan plod u odnosu na druge sorte jedan je od uzroka smanjenog širenja poljičke u komercijalnoj proizvodnji. Inače, u proizvodnji daje redovite i visoke prinose te ima dobar sadržaj suhe tvari koji pridonosi višenamjenskom korištenju. Ovo je djelomično samooplodna sorta te je za uspješan rod potrebno osigurati oprašivače. Kao dobri oprašivači pokazale su se sorte maraske duguljasta i pendula te trešnje iz skupine hruštavki, a koje su se uzgajale u izvornom području. Sorta je tolerantna na niske temperature i sušu.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

300

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Poljička je rasprostranjena isključivo na području Poljica. Kao posebna sorta izdvojena je iz populacije 1947. godine. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. Kao ishodni materijal čuva se u jedinoj kolekciji sorti u Splitu. U komercijalnoj proizvodnji nije zastupljena. Proizvodnja sadnog materijala ove sorte nije registrirana. Prema procjeni struke, u uzgojnom području danas se može naći svega nekoliko tisuća stabala ove sorte.

Recta Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla s niskim deblom, krošnjom kuglastog oblika i granama uspravnog rasta. Ime je dobila po tipu rasta; naime postrani izbojci rastu dosta uspravno, a taj se tip rasta zove recta rast. Cvijet je pojedinačan, bijele boje i nalazi se na dugoj peteljci. Plod je pravilnog srcolikog oblika, prosječne mase oko 2,9 g, nešto sitniji od sorti brač-2 i brač-6. Boja pokožice ploda je tamnocrvena kao i sok ploda. Sok je aromatičan, a sadržaj suhe tvari varira od 23– 29%, u zavisnosti od stupnja zrelosti, uzgojnog područja i agrotehničkih prilika pojedine godine.

Ovo je domaća sorta maraske izdvojena selekcijskim radom sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća u području Poljica. Djelomično je samooplodna sorta te je za uspješan uzgoj u nasadu potrebno saditi i sorte oprašivače: poljičku, visulju i sokolušu. Ima redovitu i obilnu rodnost, naročito ako je dobro izabran položaj uzgoja i primijenjena odgovarajuća agrotehnika. Dobar sadržaj suhe tvari u soku ploda omogućuje višestruku namjenu ove sorte. Može se uspješno koristiti u proizvodnji soka, koncentriranih voćnih sirupa, voćnih vina, likera i slično. U godinama manjeg uroda kada plodovi su malo krupniji može se i sušiti. Sorta je otporna na niske temperature i sušu te se može preporučiti za uzgoj u različitim agroklimatskim uvjetima. Sorta je otporna na napad monilije (Monilia laxa), što joj daje dodatnu gospodarsku vrijednost.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području maraske. Prema procjeni struke, u komercijalnom uzgoju danas se nalazi oko 100 000 stabala ove sorte. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni materijal čuva se u kolekciji sorti maraske u Splitu. U matičnim nasadima komercijalnih rasadnika danas ima devet stabala ove sorte, a godišnja proizvodnja sadnica je na razini 10 000–20 000 sadnica godišnje.

Foto: Frane Strikić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

301

Sokoluša Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Razvija srednje bujna stabla, kosih grana koje tvore kotlastu krošnju. List je velik i nazubljen po obodu, tamnozelene boje. Cvijet je bijeli i pojedinačan na srednje dugoj peteljci. Sokoluša cvjeta u prvoj dekadi mjeseca travnja, a zrije u posljednjoj dekadi lipnja u zavisnosti od vremenskih prilika date godine i uzgojnog područja. Plod je okrugao, tamnocrvene boje pokožice i tamnocrvene boje soka ploda. Prosječna težina ploda je 3,0 g s košticom koja je prosječno teška 0,32 g. Sadržaj suhe tvari u soku kreće se od 22–25% ovisno o uzgojnom području i agroklimatskim prilikama pojedine godine.

Ova sorta je izdvojena iz populacije višnje maraske u području Brela. Selekciju je provodio Institut za jadranske kulture iz Splita (u razdoblju od 1965. do 1975.), a glavni selekcioner bio je Nikola Jadrijević Mladar. U ukupnom broju stabala maraske u Hrvatskoj sudjeluje s oko 25%. Razlog ovako velike zastupljenosti je njen dosta krupan plod u odnosu na druge sorte i njena dobra otpornost na niske temperature. Naime, sorta daje najbolje proizvodne rezultate u područjima s većom nadmorskom visinom i nešto hladnijim područjima.

Rasprostranjenost i status populacije

Foto: Frane Strikić

302

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Sokoluša je raširena na cijelom uzgojnom području Dalmacije, a najviše u području Brela, Makarske, Šestanovca i Sinja. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodni se materijal čuva u kolekciji sorti u Splitu, a postoji i veći broj matičnih stabala ove sorte u registriranim rasadnicima na obali.

Pendula

Visulja

Ostali narodni nazivi

Ostali narodni nazivi

nisu poznati

nisu poznati

Sažeti opis

Sažeti opis

Razvija srednje bujno stablo. List je nazubljen po obodu i tamnozelene boje. Grane su obješene (pendula tip), a od načina rasta dolazi i ime sorte. Plod je krupan, prosječne mase 3,5 g, pravilnog srcolikog oblika, tamnocrvene boje pokožice. Meso ploda je crveno s dosta soka. Koštica je sitna, prosječne mase 0,8 g. Sadržaj suhe tvari je dobar i kreće se od 20 do 27%.

Razvija srednje bujno stablo, s granama kosog rasta. Plod je srednje krupan, prosječne mase oko 2,8 g, tamnocrvene boje pokožice. Ova sorta dozrijeva krajem mjeseca lipnja. Sadržaj suhe tvari varira ovisno o uzgojnom području i vremenskim prilikama pojedine godine, a kreće se od 22–26%. Visulja ima sitnu košticu, prosječne mase 0,7 g. Sok je dosta gust i veoma aromatičan.

Rasprostranjenost i status populacije

Rasprostranjenost i status populacije

Uzgaja se na cijelom uzgojnom području maraske. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Proizvodnja sadnog materijala kao i matična stabla nisu registrirani.

Uzgaja se u cijelom uzgojnom području maraske. Upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla kao ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Ova sorta je izdvojena iz populacije maraski na području Brela četrdesetih godina 20. stoljeća. Ima visok sadržaj suhe tvari zbog čega je veoma cijenjena u prerađivačkoj industriji. Osim za preradu, plod se može sušiti i plasirati kao sušeno voće.

Ova sorta izdvojena je u području Brela sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Ima dobar sadržaj suhe tvari u soku što joj daje veću vrijednost u procesu prerade. Visulja ima dobru otpornost na niske temperature te se može preporučiti za uzgoj i u hladnijim područjima. Osim za preradu, visulja se može koristiti i za sušenje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

303

Vodica Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Razvija bujna stabla s granama kosog rasta. Plod je krupan, prosječne mase 3,7 g, pravilnog srcolikog oblika, tamnocrvene boje pokožice. Meso je crvene boje i sočno, veoma aromatično. Sok je tamnocrvene boje, ugodno kiselo-slatkog okusa i dosta aromatičan. Koštica je sitna, prosječne mase 0,6 g. Sadržaj suhe tvari kreće se od 20–25%, ovisno o uzgojnom području.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se na cijelom uzgojnom području s nešto većim intenzitetom u okolici Šibenika. Nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. Matična stabla kao ni proizvodnja sadnog materijala nisu registrirani.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ova sorta je izdvojena iz populacije sedamdesetih godina 20. stoljeća u području mjesta Vodice te joj odatle potječe i ime. Vrlo je tolerantna na niske temperature te se preporuča za uzgoj u hladnijim područjima. Krupan plod i dobar sadržaj suhe tvari daju dodatnu vrijednost ovoj sorti maraske kao dobroj sirovini za preradu u sokove. Uz industrijsku preradu, vodica je pogodna i za sušenje.

304

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

305

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Mira Radunić

306

Jabuka (Malus domestica)

Uvod

Jabuka u Dalmaciji

Jabuka je listopadno stablo visine i preko 5 m s okruglastom krošnjom iz porodice ruža (Rosaceae). Kora je tamnosiva do smeđa. Grane imaju uspravan ili rjeđe obješeni rast. Listovi su izmjenični, eliptično i na vrhovima zašiljeni. Lice lista je golo, a naličje kratko dlakavo. Cvjetovi su pojedinačni ili sakupljeni u štitasti cvat (3–5 cvjetova u cvatu), dvospolni. Čaška cvijeta ima 5 lapova, a vjenčić je građen od 5 bijelih latica. Prašnici su brojni, a tučak je građen od obrasle plodnice obično s 5, rjeđe 3 plodna lista i 2–3 sjemena zametka.

Uzgoj jabuke u Dalmaciji bio je sveden na vrtove i okućnice, a uglavnom je bio zastupljeniji u unutrašnjosti Dalmacije. U 1938. godini na području Dalmacije raslo je oko 30 000 stabala jabuka uz procijenjen ukupni prinos od svega 165 t, dakle svega oko 5,5 kg po stablu. Najviše jabuka raslo je na područjima tadašnjih kotara Split (7 410), Dubrovnik (5 645) i Sinj (4 460). Nešto značajniji plantažni uzgoj jabuke bio je na području Vrgorca i okolici Imotskog.

Jabuka se uzgaja radi plodova koji su srcolikog oblika, promjera do 15 cm te ovisno o sorti crvene, žute ili zelene boje kožice (perikarp). Mekani mezokarp (meso) je sočan i vrlo ukusan, aromatičan. U plodu se nalazi veći broj sitnih sjemenki tamnosmeđe boje.

O uzgoju postoje određeni pisani tragovi. Filip de Diversis de Quartigianis, u djelu Opis Dubrovnika iz 1440. godine u poglavlju O trojakom dubrovačkom novcu i načinu prodaje namirnica na malo, između ostalog voća koje se prodaje na tržnici u Dubrovniku kao prvo ističe jabuku, koja se prodaje na množinu. U svojim memoarima Memorie sulla Dalmazia, iz 1869. godine, Valentino Lago ističe kako jabuke dobro uspijevaju u okolici Knina, Vrlike i Sinja. Polovicom 19. stoljeća, godine 1865. Bartul Soave iz Filip Jakova proizvodi i prodaje sadnice jabuka, a Gospodarsko društvo u Zadru podijelilo je 1879. godine svojim članovima, između ostalih voćnih vrsta i po 5 sadnica jabuka. Fra Silvestar Kutleša u svom djelu Život i običaji u Imotskoj krajini piše kako „Svaka kućara ima svoj bunar, lokvu ili saranač. Nad sarančom je odrina, oko kućare voćke: smokva, višnja, trišnja, jabuka ili kruška. Lipo je viditi.“ Piše i kako na sajmu u Imotskome prodavači iz Žeževice i Grabovca prodaju jabuke i kruške, koje očito kod njih dobro uspijevaju. „Žeževljani“ i „Grabovčani“ kupce mame vičući: „Jabuka, krušaka!“.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

307

Žrnovska Ostali narodni nazivi božićna

Foto: Mira Radunić

308

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Žrnovska jabuka razvija srednje bujno stablo. Plod je srednje krupnoće, prosječne mase 115 g, donekle spljoštenog oblika, visine oko 53 mm, širine oko 62,5 mm (indeks 0,85), zelene boje pokožice, koja u zrelosti dobiva žućkastu nijansu uz crveno nahukane osunčanije dijelove ploda. Tvrdoća ploda je iznimna (9,58 kg/cm2). Meso ploda je bijelo s dosta soka. Ukupna kiselost je vrlo visoka (0,87%) uz izraženi pH od 3,43. Sadržaj suhe tvari je visok (14,67°Brix), uz udjel kalija od 130 mg/100g. Značajan je i udjel ukupnih polifenola i flavonoida od 75,68 mg/kg polifenola i 41,63 mg/kg flavonida.

O povijesti uzgoja žrnovske jabuke nisu dostupni nikakvi podaci i potrebno je provesti istraživanja. Područje Žrnovnice, smješteno istočno od Splita uz rijeku Žrnovnicu i u podnožju masiva Mosora, ima odlične uvjete za uzgoj ne samo mediteranskih, već i kontinentalnih voćnih vrsta kao što je jabuka. Sa sigurnošću možemo reći da se žrnovska jabuka ovdje uzgaja barem od početka 20. stoljeća.

Rasprostranjenost i status populacije

Kako žrnovska jabuka, iako ne previše primamljivog izgleda, ima solidnu veličinu, odličan okus te izraženu tvrdoću i kiselost, što joj daje dodatnu svježinu, sigurno postoji interes lokalnog tržišta grada Splita i okolice za korištenjem ovakve tradicijske sorte.

Žrnovska jabuka pronađena je u području mjesta Žrnovnica kraj Splita zahvaljujući grupi entuzijasta koji su uspjeli sačuvati nekoliko izvornih stabala. Istraživanja na ovoj sorti započela su prije nekoliko godina i do sada je ona opisana s morfološkog aspekta, a kako bi potvrdili stvarno postojanje sorte potrebno je provesti genetičku identifikaciju. Proizvodnja sadnog materijala kao i matična stabla nisu registrirani.

Treba istaknuti kako je sorta žrnovska jabuka zbog svoje tvrdoće odlična za skladištenje, a zbog visokog sadržaja ukupnih polifenola i flavonoida ima odlične nutritivne vrijednosti. Ovako zanimljiva tradicijska sorta uz daljnja istraživanja i širenje sigurno ima i značajnu gospodarsku vrijednost pa ne čudi podatak da je udruga Žrvanj iz Žrnovnice krajem 2012. godine proizvela i plasirala 500 sadnica ove sorte.

309

Foto: Mira Radunić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

310

Tršlja

(Pistacia lentiscus)

Uvod

Tršlja u Dalmaciji

Tršlja je dvodomni vazdazeleni grm do manje drvo visine do 5 m iz porodice vonjača ili rujeva (Anacardiaceae). Listovi su parno perasti, duljine do 100 mm, svaki s 3–5 pari jajoliko-lancetastih kožastih i tamnozelenih liski. Sitni crveni cvjetovi skupljeni su u klasaste cvatove. Tršlja cvate od ožujka do svibnja, a plodovi su sitne crvenkaste koštunice, promjera 2–4 mm, nalik na bobe, skupljene u guste nakupine. Svaki pojedini plod ima po jednu jajoliku sjemenku. Cijela biljka ima svojstven, neugodan miris.

Na području Dalmacije nije nikada zabilježen uzgoj ove vrste koja raste kao autohtona biljka u sastavu makije, posebno zajednice gluhaćuše s tršljom (Pistacio-Juniperetum phoenicea, Trinajstić, 1987), ali se u starih putopisaca, primjerice kod Fortisa, spominje proizvodnja i korištenje tršljinog ulja.

Tršlja je autohtona kultura Mediterana, proširena osobito u njegovim najtoplijim dijelovima, uz obalu i na otocima. Uzgaja se zbog aromatične smole poznate pod nazivom mastiks koju biljke luče na oštećenim dijelovima stabla. Kvalitetna smola dobiva se samo u nekim dijelovima Mediterana, a posebno je po proizvodnji čuven grčki otok Chios. Mastiks se koristi u pripravcima za sprječavanje neugodnog zadaha te kao lijek, posebno za želučane probleme. Koristi se i kao začin, ali i kao najstarija žvakaća guma pa i pasta za zube, u upotrebi već oko 3 000 godina (posebno je bila popularna u Rimskom Carstvu). Iz plodova se može dobiti jestivo ulje, a listovi tršlje upotrebljavali su se kao prirodno bojilo, naročito za tkanine. O uporabi tršlje pišu drevni znanstvenici Dioskorid, Hipokrat i Galen, a korištenje pri balzamiranju spominje se već u starom Egiptu i u Bibliji. U Grčkoj se proizvodi posebna rakija, mastika, aromatizirana ovom biljnom smolom. Tek u novije doba počela je proizvodnja eteričnog tršljinog ulja koje služi kao odličan venotonik i za druge medicinske uporabe.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

311

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

312

Domaća tršlja Ostali narodni nazivi trišlja, smrča, mrča, crnomrta, smarča, mastika, pistacija

Sažeti opis Raste kao grm ili nisko zimzeleno stablo. Pojedine liske su male, oko 30 mm dužine, tupog vrha. Cvjetovi su razdvojeni (muški i ženski) skupljeni u cvat. Plod je sitan s jednom sjemenkom i jestiv.

krajobraznoj arhitekturi, najviše radi ozelenjivanja staništa uz morsku obalu te drugih ekstremno siromašnih i nepogodnih staništa. Može se koristiti kao podloga za kalemljenje kod uzgoja sorti prave tršlje (Pistacia vera).

Rasprostranjenost i status populacije

Slične sorte

Raste u sastavu mediteranske makije na cijelom području Dalmacije. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske spominje se domaća tršlja, ali ne postoje matična stabla, proizvodnja sadnog materijala kao ni organizirani uzgoj.

Smrdljika ili smrdelj (Pistacia terebinthus) je srodna i slična listopadna biljna vrsta, autohtona u Dalmaciji, a sukladno imenu još neugodnijeg mirisa. Donekle je sličan i pravi pistacij ili prava tršlja (Pistacia vera) čije su ukusne sjemenke planetarno popularne, a koji ne raste na području Dalmacije, osim pojedinog stabla u privatnim kolekcijama i vrtovima.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Plodovi su jestivi, iako neukusni i opori te se veoma rijetko koriste kao svježe voće. Plod sadrži dosta ulja, šećera saharoze i bjelančevina. U nekim mediteranskim zemljama lišće se koristi za bojenje tkanina, a tršlji pripada i značajno mjesto u

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

313

Literatura

Bakarić, P., 1970, Variaciono statistički podaci plodova nekih matičnih stabala rogača u južnoj Dalmaciji, Izdanje povodom 25 godina rada i djelovanja Stanice za južne kulture: 72, Dubrovnik. Bakarić, P.,1997, Stanje i nametnici rogača s otoka Korčule, Blatski ljetopis, Blato. Bralić, A. & Faričić, J. (ur.), 2010, Višnja maraska: Bogatstvo Zadra i zadarske regije, Sveučilište u Zadru, Maraska d.d., Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, 226 str., Zadar. Brzica, K., 1991, Voćarstvo za svakog, Naprijed, Zagreb.

314

Čmelik, Z. i sur., 2010, Regionalizacija voćarske proizvodnje u Republici Hrvatskoj, Pomologia Croatica, 16/1-2.

Radunić,M. i sur., 2011, Karakteristike sorata jabuka (Malus×domestica Borkh.) uzgajanih na području Žrnovnice, Pomologia Croatica, 17/1-2:11-18.

Drvodelić D., Oršanić M., Jemrić T., 2009, Morfološka svojstva plodova i sjemena oskoruše, Radovi Hrvatskog šumarskog instituta, 44 (1): 5–15.

Strikić, F. i sur., 2006, Morfološke osobine dva perspektivna tipa rogača (Ceratonia siliqua L.) s otoka Visa, Pomologia Croatica, 12/4:245-253.

Ercisli, S. & Celik, H., 2008, Uzgoj duda i borovnice u Turskoj, Pomologia Croatica, 14/4:281-288.

Ševar, M., 2010, Vrijednosti žižule u masliniku, Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu

Medin, A., 1989, Suvremeno voćarstvo u jadranskom području, Poljoprivredni kombinat Zadar.

Ugarković, J. i sur., 2009, Osobine sorata šipka (Punica granatum L.) Glavaš i Paštrun, Pomologia Croatica, 15/3-4: 87-93.

Mladar, N., 1975, Prilog proučavanju ekotipova Duguljaste i Poljičke maraske u prilikama Kaštelanskog polja, Magistarski rad, Zagreb. Miljković I., 1991, Suvremeno voćarstvo, Znanje, Zagreb. Miljković, I., 2011, Trešnja, Hrvatsko agronomsko društvo, Zagreb. Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti. Društvo agronoma SRH, podružnica Split. Popović, L., Vego, D., 2010, Sortiment mandarine na području Opuzena, Pomologia Croatica, 16/3-4: 89-107.

Bubić, Š., 1977, Specijalno voćarstvo, Svijetlost, Sarajevo.

Radunić, M., Goreta Ban, S. Gadže, J., 2012, Šipak, Institut za jadranske kulture, Split.

Čmelik, Z., 2010, Klasični (ekstenzivni) voćnjaci u Hrvatskoj, Pomologia Croatica, 16/3-4; 55-66.

Radunić, M. i sur., 2008, Osobine sorata trešnje uzgajanih u Dalmaciji, Pomologia Croatica, 14/3:159-168.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Vrsaljko, A., 2010, Taksonomska pripadnost maraske (Prunus cerasus var. marasca), Pomologia Croatica, 16/3-4:109-119.

Viški hib (hjib), ručno rađena pogača od smokava, s aromatičnim biljem i rakijom Hib (hjib), hand made fig flatcake with aromatic herbs and brandy from the island of Vis

315

Foto: Ivo Pervan

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Povr

Povrtnice

rtnice Foto: Zdravko Matotan

Dolačka kapulica u cvatu, Poljica Flowering Dolac onion, Poljica

Povrtnice

Gospodarsko značenje za Dalmaciju

“Ne zna tovar što je petrusimul.” “Sve ti se ukiselilo, osim mlika i kupusa.” “Ja posadi pločicu, iz pločice trakovi, iz trakova mlazovi, iz mlazova cvitovi, iz cvitova batovi, iz batova sime.” )avkit(

318

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Proizvodnja povrća na području Dalmacije od velikog je gospodarskog značenja. U Dalmaciji se nalazi polovica ukupnih hrvatskih površina komercijalne proizvodnje povrća namijenjenog potrošnji u svježem stanju i godišnje ga se proizvede oko 360 000 tona. Također trećina svih zaštićenih objekata namijenjenih uzgoju povrća u Hrvatskoj nalazi se na području Dalmacije. Većina proizvodnje povrća namijenjena je lokalnom tržištu, a manji se dio, posebice onaj proizveden tijekom hladnijeg dijela godine, prodaje na tržištima kontinentalnog područja. U strukturi proizvodnje na području Dalmacije, u uzgoju na otvorenom najzastupljenije vrste povrća izuzev krumpira su kupusnjače, lubenice i dinje, rajčica te luk, dok se u zaštićenim objektima naviše uzgaja rajčica, krastavac, paprika i salata. U komercijalnoj proizvodnji povrća namijenjenoj tržištu gotovo isključivo koriste se strani hibridi i sorte povrća među kojima često prevladava jedan ili manji broj kultivara, čime je bioraznolikost izuzetno smanjena. Tradicijske sorte i lokalne populacije povrtnica gotovo isključivo su zastupljene u vrtovima i manjim okućnicama i namijenjene su potrošnji u vlastitom domaćinstvu, tako da im je gospodarska vrijednost izuzetno mala. Samo se neznatni dio povrća tradicijskih sorti prodaje na lokalnim tržnicama.

Njihovo sjeme i reprodukcijski materijal isključivo su se proizvodili i održavali na obiteljskim gospodarstvima te širili prije svega razmjenom na užem području. Trgovina reprodukcijskim materijalom tradicijskih sorti povrća na području Dalmacije nikad nije bila razvijena baš kao ni sustavna briga o očuvanju njihovog genetskog identiteta. Depopulacijom ruralnog prostora, osobito otoka i dalmatinskog zaleđa te migracijama stanovništva koje je na području Dalmacije bilo izraženoposebno za Domovinskog rata, brojne tradicijske sorte i lokalne populacije, brižno održavane kroz više ljudskih generacija, nepovratno su izgubljene, a malobrojnim preostalima prijeti velika opasnost da to postanu. Gospodarsku vrijednost tradicijskih sorti povrća moguće je povećati sustavnom brigom o njihovom očuvanju, popularizacijom uzgoja i promocijom njihovih prehrambenih i gastronomskih vrijednosti, pokretanjem ekološke proizvodnje te objavljivanjem stručnih i popularnih članaka o biološkoj raznolikosti, uzgoju i njihovoj prehrambenoj i zdravstvenoj vrijednosti.

Zahvaljujući blagodatima klime, na području Dalmacije razvio se i udomaćio uzgoj velikog broja povrtnih vrsta. Brojni povijesni izvori navode podatke o uzgoju povrća i njegovom kultiviranju na području Dalmacije od početka razvoja civilizacije preko prvih grčkih kolonizacija i rimske uprave sve do današnjih dana. Neke povrtne vrste donesene iz drugih krajeva, pod utjeca-

Povijest uzgoja u Dalmaciji

Spomenute, ali i mnoge druge tradicijske sorte povrća u prošlosti su imale veliko značenje u prehrani lokalnog stanovništva, dok su danas potpuno iščezle ili se samo simbolično uzgajaju na neznatnim površinama gotovo isključivo za osobne potrebe.

Dalmacija kao dio Mediterana ima razvijenu kulturu potrošnje većih količina povrća u dnevnoj prehrani u odnosu na kontinentalna područja. U dalekoj prošlosti uglavnom se koriste primitivnije selekcije poludivljih vrsta povrća kojima je mediteransko područje obilovalo, a među kojima su se posebno isticale kupusnjače, mahunarke i lukovi. Introdukcijom vrsta s novootkrivenog kontinenta kasnije su dominantni u proizvodnji postali krumpir, rajčica i grah koji danas predstavljaju najznačajnije vrste povrća u prehrani dalmatinskog pučanstva. Povrće je kroz povijest bilo jedan od osnovnih izvora prehrane pučanstva Dalmacije i u velikoj je mjeri ostalo i danas.

jem specifičnog uzgojnog okruženja i pažljivim odabirom uzgajivača, znatno su promijenile svoja obilježja u odnosu na izvorni oblik pa su im i izvorni nazivi mijenjani. Nazivlje autohtonih sorti i populacija uglavnom ima geografske oznake mjesta ili uže regije gdje se sorta razvila ili najčešće uzgajala, odnosno u nazivu se dosta često koristi atributdomaći. Tako primjericesorta domaća ljutika obuhvaća više tipova i populacija luka kozjaka (ljutike) koji se uzgaja na čitavom području Dalmacije, dok je hvarska artičoka autohtona sorta koja se uglavnom uzgajala na otoku Hvaru, kao i sorta polačkog češnjaka, uzgoj kojeg je bio proširen samo na području mjesta Polača kod Knina.

Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije Područje Dalmacije – sa stajališta okolišnih uvjeta prikladnih za uzgoj povrća – ima tri različite agroekološke zone.

kvalitete tla i mogućnosti navodnjavanja moguća i dijelom jest razvijena intenzivna povrtlarska proizvodnja na otvorenom, ali i u zaštićenim prostorima. Klimatski je područje izuzetno pogodno za razvoj proizvodnje kupusnjača, korjenastog i lisnatog povrća tijekom hladnijeg dijela godine, kao i prema toplini zahtjevnog plodovitog povrća tijekom toplog dijela

godine. Zbog intenzivne komercijalne proizvodnje, na tim područjima u proizvodnji gotovo i nema tradicijskih sorti, već prevladavaju strane sorte i hibridi. Drugo proizvodno područje je dalmatinsko zaleđe u kojem uz pretežiti utjecaj mediteranske klime značajan utjecaj na izbor povrtnih vrsta za uzgoj, ovisno o položaju i nadmorskoj visini, ima utjecaj planinske klime. Tu se povrće uzgaja na zaravnima te na manjim i većim krškim poljima. U strukturi proizvodnje prevladavaju prema toplini manje zahtjevne povrtne kulture kao što su lukovi i mahunasto povrće, ali se u manjem obimu uzgaja i sve ostalo. Na manjim prostorno izoliranim područjima u proizvodnji su prisutne i neke tradicijske sorte. Treće proizvodno područje su dalmatinski otoci. Obilježja tog prostora sa stajališta povrtlarske proizvodnje su uglavnom manje površine skeletnog i skeletoidnog tla, vrtače i rjeđe manja polja. Proizvodnja povrća je ovdje, osim neprikladnim tlom, limitirana imanjkom oborina i nemogućnosti navodnjavanja tijekom toplog dijela godine. Izrazita mediteranska klima na otocima omogućuje uzgoj tipičnih mediteranskih povrtnih kultura kao što su artičoka i raštika, kod kojih su u uzgoju zbog izoliranosti prisutne i tradicijske sorte.

Prva od njih su nizinska obalna područja oblikovana vodenim nanosima potoka i rijeka, gdje je zbog

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

319

Popis tradicijskih povrtnih sorti Dalmacije

Detalj sa splitske tržnice (prema Avelot, 1896.)

320

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Porodica

Vrsta

Sorta

Porodica

Vrsta

Sorta

Bundeve (Cucurbitaceae)

Dinja (Cucumis melo L. var. cantalupensis Naudin)

Paška dinja

Lukovi (Alliaceae)

Češnjak (Allium sativum L.)

Glavočike (Asteraceae)

Artičoka (Cynara scolymus L.)

Hvarska artičoka Viška artičoka

Endivija (Cichorium endivia L. ssp. endivia)

Dalmatinska kopica

Brgudski ozimi češnjak Domaći jari češnjak Domaći ozimi češnjak Ljubitovački češnjak Polački ozimi češnjak

Kozjak (Allium ascalonicum L.)

Domaća ljutika

Luk (Allium cepa L.)

Salata (Lactuca sativa L.)

Dalmatinska ledenka

Kapare ili kaprice (Cappaceae)

Kapari (Capparis orientalis Veill.)

Dubrovački kapar Palagruški kapar Svetački kapar

Dolačka kapulica Golubički luk Hercegovački luk Konavljanski (Konavoski) luk Močiljski luk

Krstašice (Brassicaceae)

Brokula (Brassica oleracea L. var. italica Plenck)

Postranjska zelena brokula Župski kavulin

Cvjetača (Brassica cretica Lam. ssp. botrytis O. Schwarz)

Trogirska rana cvjetača Trogirska srednje rana cvjetača Trogirska kasna cvjetača

Hren (Armoracia rusticana P. Gaertn., B. Mey. et Scherb.)

Domaći hren

Kupus (Brassica oleracea L. ssp. capitata (L.)Duchesne)

Sinjski kupus Žegarski kupus

Raštika (Brassica oleracea L. ssp. Domaća raštika acephala (DC) O. Schwarz) Osojnička raštika Lobode Blitva (Beta vulgaris L.ssp. (Chenopodiaceae) vulgaris)

Domaća blitva

Sinjski luk Mahunarke (Fabaceae)

Bob (Vicia faba L.)

Domaći bob

Fažeolet (Vigna unguiculata (L.) Domaći fažeolet Walp.) Grah (Phaseolus vulgaris L.)

Grah rogač Grah budimac

Sjekirica (Lathyrus sativus L.)

Domaća sjekirica

Slanutak (Cicer arietinum L.)

Domaći krupnozrni slanutak

Pomoćnice (Solanaceae)

Rajčica (Solanum lycopersicum L.)

Hercegovački jabučar Neretvanski jabučar Šibenski šljivar

Štitarke (Apiaceae)

Peršin (Petroselinum crispum (Mill.) A. W. Hillssp.crispum L.)

Domaći peršin lišćar

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

321

Foto: Ivo Pervan

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivan Bura

Prikaz najvažnijih sorti Dalmacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

324

Dinja

(Cucumis melo var. cantalupensis)

Paška dinja Ostali narodni nazivi paški melun, obična dinja mrežatica

Sažeti opis Paška dinja pripada porodici tikava (Cucurbitacae) i rodu krastavaca (Cucumis). Ima ne previše dubok, ali zato razgranat korijen većinom razvijen u površinskom sloju tla. Puzava stabljika ima grube i dlakave vriježe duljine 1,5–2 m više postranih stabljika. Listovi su smješteni na dugačkim stabljikama, petokrpasti sa zaobljenim režnjevima. Lisna plojka je široka, sivozelene boje. Na istoj biljci nalaze se muški te dvospolni pentamerni cvjetovi žute boje. Iz cvjetova se razvija plod, okrugla hrapava boba u tipu ananas dinja, žuto-smeđe boje, prekrivena finom mrežicom. Mezokarp (meso) je zelene boje izvanredno ukusno, slatko i aromatično, a sjemenke su nalik sjemenkama krastavca, ali nešto žuće. Težina bobe je 1–1,5 kg.

Rasprostranjenost i status populacije Paška dinja je heterogena sorta s tisućgodišnjom tradicijom uzgoja na cijelom području Dalmacije. Još do prije pedesetak godina velik broj domaćinstava na otoku Pagu uzgajalo je pašku dinju, a vjerojatno je još uvijek u manjoj mjeri prisutna u uzgoju. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Dinja potječe iz sjeverne Afrike, gdje se na području Egipta navodi njen uzgoj još 2 000 godina prije Krista. Kao sekundarni centar smatra se Mezopotamija, odakle se dinja proširila po cijelom području Bliskog istoka i južne Azije, gdje se i danas masovno uzgaja. Na području Dalmacije zasigurno se uzgajala za vrijeme Rimskog Carstva, dakle u uzgoju je barem 2 000 godina. Ninski statut iz 12. stoljeća pravno štiti uzgoj više povrtnih kultura, a između ostalih i dinje. Filip de Diversis de Quartigianis 1440. godine,

između ostalog povrća koje se prodaje na tržnici u Dubrovniku ističe dinju, koja se prodaje na komad. U dubrovačkim analima se 1543. godine navodi kako je dubrovačka vlada mletačkom kapetanu darovala pipune (dinje), a iste je godine vlastelin Dživo Palmotić hercegovačkom sandžaku na poklon odnio dvije kutije sjemena pipuna. U uzgoju u Dalmaciji su dvije osnovne podvrste dinja: mrežasto-rebrasta dinja (Cucumis melo var. cantalupensis) te zimska dinja (Cucumis melo var. inodorus H. Jacq.).Ova je povrtnica proširena osobito u primorskom dijelu Dalmacije i najčešće se jede kao omiljeni ljetni desert nakon jela, a nezrele se kuhaju slično kao tikve. Tisućgodišnjim uzgojem na području Dalmacije, u specifičnim klimatskim i edafskim uvjetima, nastala je vrlo heterogena populacija kultivara dinja među kojima je donekle istraživana jedino paška. U tradicionalnom uzgoju i korištenju dozrijeva u kolovozu, a čuva se u kućnim ostavama sve do siječnja. Sortu je prepoznala profesorica povrćarstva na Agronomskom fakultetu u Zagrebu Paula Pavlek, a lokalno se na Pagu naziva milun. Kod paške dinje, kao i ostalih populacija starih domaćih dinja, potrebno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih populacija uz odabir onih s najboljim proizvodnim svojstvima koja se prije svega odnose na toleranciju na visoke i niske temperature, otpornost na bolesti, organoleptičku kvalitetu plodova (okus, miris), udjel šećera te na mogućnost duljeg skladištenja. Odabrane populacije nužno je razmnožiti i u usporednim istraživanjima utvrditi osobitosti u odnosu na ostale komercijalne kultivare te pokrenuti postupak uvođenja na Sortnu listu Republike Hrvatske kao čuvane sorte. Sortu treba promovirati i komercijalno proizvoditi za opskrbu zelenih tržnica i lokalnih ugostiteljskih objekata. U svrhu promocije ove tradicijske sorte mogu se organizirati dani miluna na otoku Pagu tijekom kojih bi se promovirala sorta te svi specijaliteti na bazi paške dinje. . T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

325

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

326

Artičoka (Cynara scolymus)

Hvarska artičoka Ostali narodni nazivi venecijanska ljubičasta

Sažeti opis Hvarska artičoka je višegodišnja zeljasta povrtna vrsta čiji uzgoj traje najčešće do pet godina. Odlikuje se bujnom, uspravnom, uzdužno izbrazdanom razgranatom stabljikom visine oko 1 m i velikim izmjenično raspoređenim, perasto urezanim listovima srebrnasto-blijedo zelene boje. Glavičasti cvatovi su dosta krupni, ovalno izduženog oblika i u vrijeme tehnološke zrelosti promjera oko 120 mm. Glavičasti cvat čine okrugli do blago izduženi, relativno mekani, krupni listići zelene boje sa znatnim udjelom antocijana, uslijed čega je cijeli cvat obojan ljubičasto. Na jednoj se biljci oblikuje najčešće 5–8 glavičastih cvatova. Po dospijevanju pripada ranim sortama.Razmnožava se u prvom redu vegetativno uz pomoć korjenovih reznica, iako se može reproducirati i sjemenkama.

Rasprostranjenost i status populacije Populacija hvarske artičoke tamnoljubičaste boje uzgaja se uglavnom u vrtovima i okućnicama otoka Hvara, okolnim otocima i bližem kopnenom priobalju. Populacija je ugrožena, a trend populacije je stagnirajući do silazni, tako da joj prijeti nestajanje. Nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Kultivirana artičoka vodi porijeklo od divljih srodnika koji su i danas prisutni u spontanoj vegetaciji Sredozemlja. Njena kultivacija bila je poznata još u starom Egiptu, a kultura potrošnje kao delikatesnog povrća naročito u staroj Grčkoj i Rimu.

Vjerojatno iz tog razdoblja potječe i njen uzgoj na području Dalmacije. Na otoku Hvaru uzgoj i korištenje artičoke za jelo ima izrazito dugu tradiciju. Vjerojatno potječe od prvih grčkih kolonizacija otoka i opstao je sve do danas. Kako je nastala tradicijska sorta hvarska artičoka nije zasigurno utvrđeno, no kako se za nju koristi i sinonim venecijanska ljubičasta, vjerojatno potječe s područja Italije gdje se već u 15. stoljeću počinje razvijati proizvodnja kultivirane artičoke. Sadašnja gospodarska vrijednost uzgoja artičoke na čitavom dalmatinskom prostoru, a time i tradicijske sorte hvarska artičoka na otoku Hvaru, izuzetno je mala. Uzgaja se gotovo isključivo za osobnu potrošnju u obiteljskim gospodarstvima, a komercijalizira se u neznatnim količinama. Kao delikatesno povrće specifične namjene i dokazanih zdravstveno visokovrijednih svojstava, zaslužuje znatno veću pozornost u promociji kulinarstva Dalmacije. Radi očuvanja biološke raznolikosti nužno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih nasada artičoke (posebice na području otoka Hvara), s ciljem pronalaženja tipova koji su po svojim obilježjima najbliži opisanoj tradicijskoj sorti hvarska artičoka. Izabrani je izvorni materijal nakon identifikacije nužno razmnožiti u kontroliranim uvjetima i u komparativnim istraživanjima utvrditi njegove osobitosti u odnosu na ostale komercijalne kultivare, te pokrenuti postupak njenog uvođenja kao čuvane sorte na Sortnu listu Republike Hrvatske. Ishodišni materijal matičnih biljaka hvarske artičoke dalje bi trebalo upotrebljavati za širenje proizvodnje, do komercijalnih količina dostatnih za opskrbu lokalnih ugostiteljskih objekata. U svrhu promocije proizvodnje tradicijskih sorti i jela od artičoke, poželjno je organizirati Dan artičoke na kojem bi se posebno tradicijska sorta hvarska artičoka obradila sa svih aspekata, od održavanja stručnog skupa i rasprava o razvoju proizvodnje i proizvoda sve do promocije raznih jela.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

327

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

328

Endivija (Cichorium endivia)

Dalmatinska kopica Ostali narodni nazivi dalmatinska kapica

Rasprostranjenost i status populacije Populacija dalmatinske kopice izuzetno je mala. Tijekom inventarizacije ustanovljen je uzgoj kod svega nekoliko obiteljskih gospodarstava na području Kaštela. Populacija je ugrožena od nestajanja, a trend populacije izrazito silazan. Upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske, ali greškom kao dalmatinska kapica, a ne kopica – što je potrebno ispraviti. Do prije dvadesetak godina sjeme joj je bilo u programu prodaje hrvatskih sjemenskih kuća. Organizirana proizvodnja njenog sjemena u Hrvatskoj više ne postoji, a sjeme je moguće nabaviti na tržištu iz izvoza, odnosno Slovenije.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Sažeti opis Dalmatinska kopica je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae) koja je ispunjena mliječnim sokom. Ima valjkasto vretenasti korijen s brojnim postranim korijenjem. Rozeta je građena od ovojnih listova uspravnog položaja koji su dugački i u gornjem dijelu prošireni, s blago naboranom plojkom. Rub lista je valovit i nazubljen, a glavno rebro prošireno, bjelkastosrebrnaste boje. Vanjsku rozetu čini petnaestak listova zelenožute boje, dok je dvadesetak unutarnjih listova žutobijele boje i čini izduženu glavicu srcolikog oblika. Iz sredine rozete razvija se uglasta, šuplja i razgranjena stabljika visine do 1,2 m, na kojoj se razvijaju cvjetovi skupljeni u malim cvjetnim glavicama. Pojedini cvijet je dvospolan, pentameran s dvostrukim ocvijećem, jezičastog vjenčića bijele do modre boje. Plod je izduljena roška (achenium). U tehnološkoj zrelosti glavica je težine 300–350 g. Zbog nježnog središnjeg lišća glavice izuzetno je ukusna za jelo i veoma je visoke kvalitete. Pripada skupini srednje kasnih sorti endivije čija rozeta u punoj razvijenosti dostiže promjer 25–30 cm. U priobalnom području uzgaja se sadnjom početkom rujna iz koje za berbu dospijeva tijekom prosinca, dok se u kontinentalnim područjima presađuje početkom kolovoza kako bi za berbu dospjela tijekom listopada. Veoma je dobre otpornosti na niske temperature, bez oštećenja podnosi kraće periode s temperaturama do -3°C.

Izvorna populacija endivije iz koje je selekcionirana dalmatinska kopica najvjerojatnije potječe iz Italije. Iz populacije uzgajane na trogirskom području, pojedinačnim izborom i individualnom selekcijom koju su ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća proveli djelatnici Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša iz Splita, stvorena je sorta dalmatinska kopica. Sredinom šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je jedna od najraširenijih sorti endivije kako u priobalnim tako i u kontinentalnim područjima Hrvatske. Introdukcijom novih stranih sorti početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, proizvodnja dalmatinske kopice gubi svoj ekonomski značaj, prestaje organizirana proizvodnja i prodaja njenog sjemena tako da se do danas održala kod svega nekoliko proizvođača koji je proizvode isključivo za vlastite potrebe. Gospodarska vrijednost sorte endivije dalmatinska kopica je neznatna upravo zbog introdukcije novih stranih sorti boljih gospodarskih svojstava. Zbog tradicijskog značenja kojeg je imala u proizvodnji šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća kao najraširenija hrvatska sorta endivije specifičnog blago gorkastog okusa te stečene adaptabilnosti na različite proizvodne uvjete uslijed dugogodišnjeg uzgoja, potrebno ju je očuvati od potpunog nestajanja prikupljanjem populacija koje još eventualno postoje i reproducirati sjeme za trajno čuvanje u banci biljnih gena, ali i ponovo pokrenuti proizvodnju za lokalno tržište.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

329

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

330

Salata (Lactuca sativa)

Dalmatinska ledenka Ostali narodni nazivi dalmatinska zelena zimska

Sažeti opis

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Dalmatinska ledenka je zeljasta biljka iz porodice glavočika (Asteraceae) koja sadrži mliječni sok. Jako razvijen, mesnati glavni korijen prodire u dubinu i preko 1,5 m. Rozeta joj je srednje bujna, poluuspravnog do ležećeg položaja. U punoj razvijenosti promjera je tridesetak centimetara i težine oko 200 g. Listovi su zelene boje bez izražene pigmentacije. Ovalno okruglog su oblika, srednje veličine, dok im je mjehurastost listova blago izražena uz glavno rebro. Rubovi listova su blago nazubljeni i valoviti. Glavica je srednje veličine, zelene boje, dosta čvrsta i zbijena, ali je relativno grube konzistencije. Iz sredine rozete razvija se bijela, glatka i razgranjena stabljika visine do 1 m, na kojoj se razvijaju cvjetovi skupljeni u malim cvatovima na vrhu stabljike. Pojedini cvijet je dvospolan, pentameran s dvostrukim ocvijećem, jezičastog vjenčića žute boje. Plod je spljoštena žućkastosiva roška (achenium), 2–3 mm duga i 1 mm široka.

Ishodišni materijal iz kojeg je nastala dalmatinska ledenka najvjerojatnije je talijanskog porijekla. Iz populacija koje su se uzgajale duž obalnog područja Dalmacije izdvojeni su tipovi manje skloni ranom prorastanju cvjetne stabljike tijekom ljetnog uzgoja. Dalmatinska ledenka je sorta salate tipa kristalki izuzetno otporna na cvatnju pa se uglavnom uzgajala za ljetnu potrošnju. Od kraja šezdesetih do početka osamdesetih godina 20. stoljeća bila je jedna od najraširenijih sorti salate kristalke, uzgajana u mnogim vrtovima čitavog priobalnog područja Hrvatske i Slovenije. U programu proizvodnje i prodaje sjemena imale su je tada vodeće hrvatske i slovenske sjemenske tvrtke. Introdukcijom novih stranih sorti od početka osamdesetih godina 20. stoljeća, proširenost u proizvodnji joj značajno opada, a sredinom devedesetih prestaje organizirana proizvodnja i prodaja njenog sjemena. Gospodarska vrijednost sorte salate dalmatinska ledenka je zbog introdukcije novih stranih sorti boljih gospodarskih svojstava neznatna. Zbog tradicijskog značenja kojeg je imala u proizvodnji te relativno dobre tolerantnosti na preranu cvatnju i prilagođenosti agroekološkim uvjetima područja gdje je nastala, potrebno ju je očuvati od potpunog nestajanja. Treba prikupiti populacije koje još eventualno postoje, utvrditi njen genetski identitet i pripremiti sjeme za pohranu u banku biljnih gena uz pokretanje proizvodnje za lokalno tržište. Isticanjem njene izvornosti marketinški se može povećati njena tržnost.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgoj dalmatinske ledenke zadržao se kod svega nekoliko obiteljskih gospodarstava na području Kaštela. Populacija je izuzetno ugrožena od nestajanja, a njen trend je izrazito silazan. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske upisana je u skupinu starih domaćih sorti. Do kraja 20. stoljeća postojala je organizirana sjemenska proizvodnja dalmatinske ledenke koja je bila u programu prodaje hrvatskih sjemenskih kuća, no danas organizirane proizvodnje sjemena u Hrvatskoj nema, a njeno je sjeme moguće nabaviti na tržištu iz uvoza odnosno iz Slovenije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

331

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

332

Brokula

(Brassica oleracea var. italica)

Župski kavulin Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Župski kavulin je dvogodišnja zeljasta biljka iz porodice krstašica (Brassicaceae). U odnosu na danas u proizvodnji raširene sorte, odlikuje se nešto višom biljkom i izduženijim listovima. Cvat je rastresit i čini ga petnaestak manjih postranih cvatova odijeljenih sitnim listićima. Crvenoljubičaste je boje koja potječe od značajnog sadržaja antocijana. Cvatovi se sa stapkom dužine petnaestak centimetara režu kad su potpuno razvijeni, ali prije nego što se cvjetovi počnu otvarati – tradicionalno ih se nekoliko zajedno vezuje u balice (svežnjeve) i tako priprema za tržište. U drugoj se godini u pazušcima listova razvijaju razgranjene stabljike koje nose dvospolne cvjetove sakupljene u rahle grozdaste cvatove. Pojedini cvijet je sumporno žute boje, s lapovima duljine oko 12 mm, 4 latice duljine do 25 mm i nektarijima u podnožju prašnika. Plod je komuška, duljine do 120 mm s više crvenkastosmeđih do crnih okruglastih sjemenki.

Na područje Župe dubrovačke sjeme su brokule, iz koje će kasnije nastati župski kavulin, najvjerojatnije donijeli dubrovački pomorci iz južne Italije sredinom šesnaestog stoljeća. Zasigurno se zna da se ovakav tip brokule u Župi dubrovačkoj uzgaja najmanje 250 godina. Tijekom dugogodišnjeg uzgoja na području Župe dubrovačke pod utjecajem specifičnih klimatskih i zemljišnih uvjeta i pomnim odabirom uzgajivača, razvilo se nekoliko populacija različitog trajanja vegetacije koje omogućuju sadnju od početka srpnja pa do kraja rujna, tako da se za jelo može koristiti od početka rujna do kraja veljače. Zbog rastresitosti cvata, bere se višekratno tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Župski kavulin izuzetno je prijatnog okusa i kao lagano, dijetalno, vrlo hranjivo i zdravo jelo, a priprema se uglavnom kuhanjem nakon čega se začini maslinovim uljem. Nije se uzgajao samo za vlastite potrebe, već je dobrom dijelu stanovništva posebice u Gornjoj Župi bio i značajan izvor prihoda kojeg su ostvarivali prodajom na dubrovačkim tržnicama. Danas je komercijalna proizvodnja župskog kavulina relativno skromna. Župski je kavulin kao delikatesno povrće dokazane visoke zdravstvene vrijednosti nužno spasiti od trajnog nestajanja. U svrhu očuvanja biološke raznolikosti, potrebno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih populacija, izdvojiti najvrjednije genotipove, napraviti njihov opis i upisati ih na Nacionalnu sortnu listu. Dio sjemena izdvojenih genotipova valja pohraniti u banku biljnih gena, a dijelom zasnovati sjemenski usjev te u cilju širenja njegove proizvodnje proizvedeno sjeme podijeliti zainteresiranim uzgajivačima. Sa svrhom promocije proizvodnje župskog kavulina i jela od njega, poželjno bi bilo u okviru Mediteranskog sajma zdrave prehrane i ljekovitog bilja koji se održava u Dubrovniku održati stručni skup i raspravu o njegovoj tradicijskoj i prehrambenoj vrijednosti, očuvanju i razvoju proizvodnje.

Rasprostranjenost i status populacije Župski kavulin je sorta brokule s višestoljetnom tradicijom uzgoja na području Župe dubrovačke, posebice u Gornjoj Župi u podnožju Postranja pa do Mandaljene. Procjenjuje se da ga za prodaju uzgaja tek dvadesetak domaćinstava i da ga se godišnje ne proizvede više od tri tone. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

333

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

334

Cvjetača

(Brassica cretica ssp. botrytis)

Trogirska srednje rana cvjetača Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Trogirska srednje rana cvjetača je dvogodišnja biljka koja oblikuje relativno visoke biljke uspravnog položaja listova. Listovi su eliptično prošireni, plavkasto su zelene boje gornje strane, a sivkasto zelene donje. Po površini su slabo mjehurasti sa srednje izraženim glavnim rebrom i pravilnim žilama. Uzgaja se zbog mesnatih cvatova, a potpuno razvijeni cvat je promjera dvadesetak centimetara i težine oko 1,8 kg. Površina cvata je izražene zrnate strukture i žućkasto bijele boje. Ovojni listovi samo djelomično zatvaraju cvjetnu glavicu. U drugoj se godini u pazušcima listova razvijaju razgranate stabljike koje nose dvospolne cvjetove sakupljene u rahle grozdaste cvatove. Pojedini cvijet je sumporno žute boje, s lapovima duljine oko 12 mm, 4 latice duljine do 25 mm i nektarijima u podnožju prašnika. Plod je komuška, duljine do 120 mm s više crvenkastosmeđih do crnih okruglastih sjemenki.

Trogirska srednje rana cvjetača najvjerojatnije je talijanskog porijekla, odakle je introducirana prije 2. svjetskog rata. Tijekom dugogodišnjeg uzgoja na širem trogirskom području te pojedinačnim izborom po poželjnim svojstvima i korištenjem vlastitog sjemena za daljnju reprodukciju, pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta stvorena je sorta trogirske srednje rane cvjetače. Najviše se uzgajala tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća kada je u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu na njoj započet selekcijski rad sa svrhom uniformiranja populacije i organizirane proizvodnje njenog sjemena. Introdukcijom novih stranih sorti, a kasnije i hibrida početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, trogirska srednje rana cvjetača gubi svoj ekonomski značaj u proizvodnji te se do danas održala kod svega nekoliko proizvođača. Trogirska srednje rana cvjetača je tip cvjetače namijenjen za uzgoj u priobalnom području i to sadnjom u drugoj polovici kolovoza iz koje za berbu dospijeva tijekom prosinca. Tijekom selekcijskog postupka i istraživanja provedenih krajem pedesetih godina 20. stoljeća, utvrđena je njena superiornost u prinosu i tolerantnosti na fiziološke poremećaje u stresnim uvjetima uzgoja, u odnosu na tada u proizvodnji raširene sorte. Međutim danas je gospodarska vrijednost trogirske srednje rane cvjetače izuzetno mala zbog introdukcije novih stranih sorti i hibrida znatno boljih osobina, tako da njeno ponovno uvođenje u širu proizvodnju proizvođače ne bi činilo konkurentnima. Zbog tradicijskog značenja kojeg je imala u proizvodnji, potrebno ju je kao tradicijsku sortu očuvati od potpunog nestajanja prikupljanjem još eventualno preostale populacije na trogirskom području, njenom regeneracijom i pohranom sjemena u banku biljnih gena.

Rasprostranjenost i status populacije Trogirska srednje rana cvjetača se na Sortnoj listi Republike Hrvatske nalazi upisana u skupini starih domaćih sorti povrća, no organizirane proizvodnje njenog sjemena nema već nekoliko desetaka godina. Inventarizacijom starih domaćih sorti povrća na širem trogirskom području, populacija je trogirske srednje rane cvjetače utvrđena svega kod nekoliko proizvođača koji je uzgajaju za vlastite potrebe, koristeći vlastito proizvedeno sjeme. Populacija sorte je velikog stupnja ugroženosti od potpunog nestajanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

335

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Izvor: Mikolčević, 1959.

336

Kupus

(Brassica oleracea ssp. capitata)

Sinjski kupus Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Sinjski kupus ima veliku rozetu od oko 75 cm promjera te vrlo debelu stabljiku (kocen), visoku oko 14 cm, koja zauzima oko polovice visine glavice. Donje lišće je poluspravno, duljine i preko 30 cm, na dugim peteljkama. Nervatura lista je jako izražena, ali rijetka. Boje je modrozelene do olovno-sivo-zelene s jakim maškom. Glava je zatvorena s 3–5 listova, malena do srednje krupna, dobro zbijena i gotovo okrugla, težine oko 1,2 kg. Vanjski listovi glave su sivomodre do pepeljastozelene boje, tamniji, a nutarnji su sivobijeli, ponekad modro prošarani. Glavice dozriju za 112–125 dana po sadnji, po čemu pripada u srednje kasne sorte. U drugoj godini uzgoja iz glavica izbija razgranata stabljika visine do 150 cm s brojnim, intenzivno žutim cvjetovima iz kojih se razviju velike, hrapave komuške. Slatkog je okusa i manje ljut. Odlikuje se visokim udjelom suhe tvari (i preko 10%), bjelančevina (oko 1,6%) i masti (oko 0,4%) te C vitamina (preko 0,3 g/kg). Iako se uzgaja na području Mediterana, sinjski kupus pripada grupi istočnjačkih kupusa koji vjerojatno potječu s Bliskog istoka.

Rasprostranjenost i status populacije

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost: Kulturu uzgoja kupusa na područje Dalmacije najvjerojatnije su donijeli Rimljani prije 2 000 godina. Pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta Sinjskog polja, kroz dugi niz godina uzgoja uspostavila se populacija kupusa izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima te je prirodnom selekcijom i odabirom uzgajivača nastao sinjski kupus. Smatra se da u njegovom nastanku nisu sudjelovale novije sorte, ali i da se u populaciji opaža križanje s domaćim raštikama. Sinjski kupus je srednje otporan na bolesti, ali odlično podnosi sušu. Spada u rane sorte, slatkog okusa, a koristi se kako za svježu potrošnju tako i za kiseljenje. U skladištu je osrednje izdržljiv, kao i u transportu. Sinjski kupus je prilagođen uzgoju na tlima slabije plodnosti i skromnih zahtjeva prema vlazi pa se u dalmatinskom zaleđu uspješno može uzgajati bez navodnjavanja. Na području Sinjskog polja populacija sinjskog kupusa uzgaja se od pamtivijeka. Proizvodnja se plasirala na tržišta grada Sinja i Splita, ali i u okolna planinska dinarska sela. U pokusnim istraživanjima koje je polovicom 20. stoljeća na imanju Botinec kod Zagreba provodila profesorica povrćarstva na Agronomskom fakultetu u Zagrebu Vera Mikolčević sa 14 izvornih i 4 strane sorte kupusa, sinjski se kupus (uz varaždinski i futoški) posebno istaknuo jer se odlikuje vrlo dobrom zbijenošću glavice, većim sadržajem hranjivih tvari, dobrim randmanom i kvalitetom okusa za svježu potrošnju i konzerviranje te vrlo dobrom otpornošću protiv suše (Mikolčević: 1959). Nažalost, gospodarska vrijednost sinjskog kupusa danas je samo povijesna, odnosno potencijalna. Međutim treba istaknuti da se originalna sinjska janjetina s kupusom ili čuveni sinjski harambašići mogu napraviti isključivo od sinjskoga kupusa. Stoga je potrebno provesti terenska istraživanja te sortu naći i sačuvati od trajnog nestajanja, uz pokretanje procesa upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske.

Slične sorte Golubićki kupus koji se uzgaja u dolini Batušnice u blizini Knina ima sve osobine sinjskog kupusa, osim što je daleko plaviji odnosno jače obojen antocijanima.

Sinjski kupus se kao autohtona sorta kupusa uzgajao samo na ograničenom području Sinjskog polja u srednjoj Dalmaciji. Proizvodnja je bila proširena u naseljima Otok, Glavice, Gola, Trilj, Rude i Košute, a manje u ostalim dijelovima Sinjske krajine. Polovicom 20. stoljeća sinjski kupus se proizvodio na 200–250 ha. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske te stoga organizirana i kontrolirana proizvodnja sjemena nije moguća. Stanje populacije je nepoznato, a sorta je vjerojatno ili izumrla ili kritično ugrožena.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

337

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Izvor: Mikolčević, 1959.

338

Kupus

(Brassica oleracea ssp. capitata)

Žegarski kupus Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Žegarski kupus ima srednje veliku rozetu, oko 67 cm promjera te srednje debeo kocen, visok oko 11 cm, koji zauzima i preko 60% od visine glavice. Donje lišće je uspravno, vrlo neujednačene duljine, na kraćim i duljim peteljkama. Nervatura lista je jako izražena, ali rijetka, ponekad razgranata. Boja je također neujednačena i kreće se od sivo-plavo-modro zelene do pune zelene, ponekad modro prošarano, s jakim maškom. Plojka lista je jako mjehurasta, ponekad gotovo kao lišće kelja, te prilično lomljiva. Glava je zatvorena s 3–5 listova, malena do srednje krupna, slabije zbijena, težine oko 1,25 kg. Po obliku je gotovo okrugla, uz veći udjel okruglo spljoštenih i okruglo izduljenih glavica. Vanjski listovi glave su sivozelene boje, a nutarnji su svjetlozeleni do sivobijeli. Glavice dozriju za 125 – 130 dana po sadnji, po čemu pripada u kasne sorte, ali svega do 70% biljaka stvara glavu. U drugoj godini uzgoja iz glavica izbija razgranata i vrlo bujna stabljika visine do 150 cm s brojnim, svjetložutim cvjetovima iz kojih se razvijaju velike, hrapave komuške. Odlikuje se visokim udjelom suhe tvari (i više od 10%), iznimno visokim udjelom bjelančevina (oko 2,3%) i masti (više od 0,7%) te vrlo visokim udjelom C vitamina (gotovo 0,7 g/kg). Žegarski kupus pripada grupi pravih mediteranskih kupusa i vjerojatno vuče direktno porijeklo od prvih kupusa proširenih još za vrijeme Rimskog Carstva. Zbog toga u uvjetima kontinentalne proizvodnje ima slabo glavičenje i vrlo kratko razdoblje jarovizacije te može baciti cvjetnu stabljiku već u jesen prve godine proizvodnje.

Rasprostranjenost i status populacije Žegarski kupus se kao autohtona sorta kupusa uzgajao samo na ograničenom području Žegarskog polja i Bukovice u sjevernoj Dalmaciji. Proizvodnja je bila proširena u naseljima Kaštel, Prudelj, Nadvoda, Sanaderi i Bundale, a manje u ostalim dijelovima Ravnih kotara. Polovicom 20. stoljeća žegarski kupus se proizvodio na oko 30 ha. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske. Stanje populacije je nepoznato, a sorta je vjerojatno ili izumrla ili kritično ugrožena.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta Ravnih kotara, kroz dugi niz godina uzgoja izdiferencirala se prilično heterogena populacija kupusa izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima ovoga područja te je tako odabirom uzgajivača, ali možda i više prirodnom selekcijom, nastao žegarski kupus. Po heterogenosti sorte očit je utjecaj kako plavih sorti kupusa koje su se uzgajale na brdskom dijelu područja, posebno u kanjonu Zrmanje, tako i utjecaj raštika. Spada u kasne sorte slatkog okusa, a koristi se za svježu potrošnju i za kiseljenje. U skladištu je vrlo dobro izdržljiv, nešto manje u transportu. Žegarski kupus je prilagođen uzgoju na tlima slabije plodnosti i skromnih zahtjeva prema vlazi pa se u dalmatinskom zaleđu uspješno može uzgajati u ekstenzivnim uvjetima. Na području Ravnih kotara populacija žegarskog kupusa uzgaja se od davnina, prodaje lokalno, najviše na tržnici u Kninu, a zabilježeno je kako su dobri kupusari redovito mijenjali višak proizvoda za vino. U pokusima koje je polovicom 20. stoljeća na imanju Botinec kod Zagreba provodila profesorica Vera Mikolčević, žegarski se u usporednim pokusima pokazao među slabijima, što je i očekivano za mediteranski tip kupusa u kontinentalnoj proizvodnji. Međutim, po izvanrednoj kvaliteti, posebno visokom udjelu masti, bjelančevina i C vitamina te vrlo dobrim skladišnim potencijalom predstavlja vrlo zanimljivu sortu, posebno uz daljnju selekciju. Nažalost, gospodarska vrijednost žegarskog kupusa danas pripada povijesti uz potpuno neiskorišten potencijal ove sorte. Neophodno je ponovo naći ovu vrijednu sortu i sačuvati je od nestanka, te uz rad na uniformiranju populacije u stabilnu sortu pokrenuti proces upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

339

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

340

Raštika

(Brassica oleracea ssp. acephala)

Domaća raštika Ostali narodni nazivi raštan, raščan, rašćika

Sažeti opis Domaću raštiku čini više tipova odnosno populacija različitih morfoloških i bioloških obilježja koje se uzgajaju u užem zaobalju, obalnom i otočnom području Dalmacije. Biološka raznolikost koja je u izuzetnoj mjeri prisutna kod raštike uvjetovana je tradicionalnim održavanjem lokalnih populacija tako da na uzgojnom području svaki zaselak ili čak obitelj ima svoju populaciju raštike, čije su izvorne osobine sačuvane kroz više ljudskih generacija. Raštika koja se uzgaja u Dalmaciji dvogodišnja je zeljasta biljka čija stabljika u prvoj godini vegetacije naraste 60–120 cm. Visina stabljike ovisi o populaciji, području uzgoja, vremenu sadnje i primijenjenoj tehnologiji uzgoja. Stabljika nije razgranata. Članci (internodiji) stabljike se skraćuju od baze prema vrhu tako da listovi, koji na donjem i srednjem dijelu stabljike spiralno obavijaju stabljiku u vršnom dijelu, čine rozetu. Listovi se sastoje od relativno duge peteljke i zelene do sivozelene dobro razvijene plojke. Plojka je naborana, posebno na rubovima listova i ima jako izražene žile. U drugoj se godini u pazušcima listova razvijaju razgranate stabljike koje nose dvospolne cvjetove sakupljene u rahle grozdaste cvatove. Pojedini cvijet je sumporno žute boje, s lapovima duljine oko 12 mm, 4 latice duljine do 25 mm i nektarijima u podnožju prašnika. Plod je komuška, duljine do 120 mm s više crvenkastosmeđih do crnih, okruglastih sjemenki.

Rasprostranjenost i status populacije Domaća raštika je rasprostranjena na čitavom području Dalmacije, na većini nastanjenih otoka, obalnom području i zaleđu. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske nalazi se upisana u skupinu starih domaćih sorti povrća. Iako je populacija dosta rasprostranjena, depopulacijom pojedinih otočnih područja i zaleđa Dalmacije gube se pojedini vrijedni tipovi i populacije.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Raštika potječe iz istočnog Sredozemlja. Na područje Dalmacije donijeli su je Rimljani, koji su razvili njen uzgoj. Prema povijenim zapisima, nakon povlačenja s vlasti 305. godine rimski se car Dioklecijan počeo baviti vrtlarstvom uz svoju palaču u Splitu. Od povrća kojeg je uzgajao, naročito se ponosio kupusom, kojeg je veoma rado pokazivao prijateljima. To je zapravo bila raštika, jer glavati kupus u to vrijeme još nije bio poznat. Raštika je zasigurno jedna od najstarijih kupusnjača koja se na području Dalmacije uzgaja gotovo dva milenija. Sve do početka 20. stoljeća bila je dominantna kupusnjača Dalmacije, a tip dalmatinske raštike jedinstven je po morfološkim i biološkim obilježjima. Kod raštike ne postoje komercijalne sorte te se nikada na njoj institucionalno nije radila selekcija i oplemenjivanje. Njeno sjeme nikada se nije moglo kupiti u trgovinama. Raštika je vjekovima predstavljala sigurnu i nezaobilaznu namirnicu u zimskoj prehrani obalnog i otočnog stanovništva. Danas se raštika isključivo uzgaja u obiteljskim vrtovima za vlastitu potrošnju. Uzgaja se zbog lišća koje se bere postupno od baze biljke prema vrhu, tijekom čitave zime do ranog proljeća. Listovi su najukusniji nakon prvih zahlađenja kada se u njima povećava sadržaj šećera i organskih kiselina, a smanjuje gorčina uvjetovana glikozinolatima. Najčešće se priprema na lešo uz bob, slanutak ili krumpir. Posebnog je okusa tradicionalno pripremljena sa sušenom bravetinom (kaštradina) ili pancetom. Gospodarska vrijednost raštike manja je od komercijalno uzgajanih i široko korištenih drugih vrsta povrća, no može se povećati ponudom autohtonih jela čime se upotpunjuje gastronomska ponuda dalmatinskih turističkih odredišta, posebice izvan sezone. Od njene trenutačne gospodarske vrijednosti kao namirnice, značajnija je njena biološka vrijednost. Kako je raštika vrsta kupusnjače izuzetno prilagođena vrlo skromnim uvjetima uzgoja, a u njenoj se proizvodnji gotovo nikad nisu koristili pesticidi u zaštiti od bolesti i štetnika, vrlo vjerojatno sadrži genetsku osnovu visoke tolerantnosti i otpornosti na pojedine stresne uvjete i biljne patogene, koje druge kupusnjače nemaju. Kako je većina komercijalno uzgajanih kupusnjača genetski srodna, pozitivna svojstva koja posjeduje raštika moguće je konvencionalnim metodama oplemenjivanja prenijeti u ekonomski značajnije vrste, kao što su kupus, kelj ili cvjetača i na taj način postići značajan selekcijski napredak. Neophodno je provesti inventarizaciju postojećih genotipova, prikupiti uzorke sjemena, izvršiti opis morfoloških osobina prikupljenog materijala te sjeme trajno pohraniti u banku biljnih gena. U svrhu povećanja gospodarske vrijednosti, marketinški bi trebalo značajnije poduprijeti aktivnosti na promociji autohtonih jela od raštike, organizirati Dan raštike na kojemu bi se promovirao uzgoj, priprema jela te visoka prehrambena i gastronomska vrijednost raštike.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

341

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

342

Blitva

(Beta vulgaris ssp. vulgaris)

Domaća blitva Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Domaća blitva pripada porodici lobodnjača (Chenopodiacae). Ima dubok i razgranat korijen koji u prvoj godini iz gornjeg zadebljanog dijela formira skraćenu stabljiku s dosta bujnom poluuspravnom do uspravnom lisnom rozetom. Listovi su duljine i do 50 cm, a lisne peteljke i do 25 cm, ali nešto uže od introduciranih sorti lukulus ili srebrnolisna. Lisna plojka je srednje široka, nabrana i kovrčava, od žutozelene preko svjetlozelene do tamnije zelene boje, ovisno o populaciji. Lisne žile su najčešće bijele, ali mogu biti i zelenkastobijele boje, a rubovi listova ravni do valoviti. U drugoj godini iz baze rozete razvija se cvjetna stabljika visine do 1,2 m, na kojoj se u pazušcu pricvjetnih listova nalaze 2–6 sitna pentamerna cvjetića. Plod je nepravi plod, popularno nazvan klupko, koje nastaje srastanjem cvjetne čaške i perikarpa svih oplođenih cvjetova te sadrži 2–5 sjemenki.

Rasprostranjenost i status populacije Domaća blitva je heterogena sorta s tisućgodišnjom tradicijom uzgoja na cijelom području Dalmacije. Još do prije dvadesetak godina nije bilo domaćinstva u Dalmaciji koje nije uzgajalo domaću blitvu, a vjerojatno je još uvijek prilično rasprostranjena u uzgoju. Sorta nije upisana na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Blitva potječe s područja Mediterana, kao i sve druge kulture roda Beta: cikla (Beta vulgaris var. conditiva) te šećerna i stočna repa (Beta vulgaris). Jedan od centara razvoja blitve je i na našem području, a kao dokaz treba istaknuti da uz srodnu drvenastu blitvu (B. trigyna) kod nas raste i divlja ili morska blitva (Beta vulgaris var.maritima). Na području Dalmacije zasigurno se uzgajala za vrijeme Rimskog Carstva, dakle u uzgoju je barem 2 000 godina. Filip de Diversis de Quartigianis, učitelj latinskoga u Dubrovniku, godine 1440. napisao je djelo Opis položaja, zdanja, vladavine i hvalevrijednih običaja slavnoga grada Dubrovnika, u kojem između ostalog povrća koje se prodaje na tržnici u Dubrovniku ističe blitvu. Marin Držić (1508.–1567.) se u komediji Skup kroz usta služavke Grube ljuti: „Blitvom bi me hranio!“, a pjesnik Nikola Dimitrović (1510.–1555.) u pjesmi Nikoli Nale pjeva: „… blitve i salate i trsja kupusa, naberi bez plate, i svari ter kusa’…“. Tisućgodišnjim uzgojem na području Dalmacije, u specifičnim klimatskim i edafskim uvjetima, nastala je vrlo heterogena sorta domaća blitva. U tradicionalnoj narodnoj kuhinji koriste se listovi, dakle peteljke i lisne plojke. Ova je povrtnica omiljena u Dalmaciji i najčešće se jede kuhana na lešo s krumpirom, češnjakom i maslinovim uljem, redovito kao prilog uz ribu, ali i uz druga mesa. Rjeđe se same deblje peteljke pripremaju umjesto šparoge. Na području Poljica proizvodi se tradicionalni specijalitet soparnik, svojevrsna pita od blitve, mladog luka, peršina i češnjaka, koja bi zbog izvanredne kvalitete izvornih dalmatinskih sorti: domaće blitve, dolačke kapulice, domaćeg peršina i ozimog poljičkog češnjaka, mogla postati jedna od prepoznatljivih delicija Dalmacije. Kod domaće blitve potrebno je provesti identifikaciju i inventarizaciju postojećih populacija uz odabir onih s najboljim proizvodnim svojstvima koja se odnose na uspravan rast, toleranciju na visoke i niske temperature, otpornost na bolesti te na dulju jarovizaciju, odnosno prorastanje cvjetne stabljike. Odabrane populacije nužno je razmnožiti i u usporednim istraživanjima utvrditi osobitosti u odnosu na ostale komercijalne kultivare te pokrenuti postupak njenog uvođenja na Sortnu listu Republike Hrvatske kao čuvane sorte. Sortu treba promovirati i komercijalno proizvoditi za opskrbu zelenih tržnica i lokalnih ugostiteljskih objekata. U svrhu promocije ove tradicijske sorte mogu se organizirati dani blitve tijekom kojih bi se promovirala sorta i soparnik, ali i ostala tradicijska jela na bazi blitve.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

343

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

344

Češnjak (Allium sativum)

Ljubitovački češnjak Ostali narodni nazivi šarac

Sažeti opis Ljubitovački češnjak je lokalna sorta jesenskog češnjaka, srednje krupnih glavica težine 30–40 g. Nadzemni dio biljke čini do desetak uskih, linealno lancetastih svjetlozelenih listova u donjem dijelu koncentrično zatvorenih rukavaca, visine najčešće do 50 cm. Nadzemni dio biljke je prilično otporan i može se do kraja vegetacije sačuvati bez posebnih mjera zaštite. Podzemni dio čini gust, čupav korijen. Lukovica (glavica) se sastoji od 10–15 lučica (češnjeva) obavijenih srednje čvrstom bijelom zaštitnom ljuskom. Glavica je relativno rahla i češnjevi se dosta lagano odvajaju. Češnjevi su površinski prošarani crvenkasto-ljubičastim šarama pa sortu zbog toga nazivaju još i šarac. Cijela biljka ima intenzivan, ali ugodan miris, a češnjevi intenzivan okus.

Rasprostranjenost i status populacije Ljubitovački češnjak uzgaja se na trogirskom zaleđu uglavnom na području mjesta Ljubitovica. Zahvaljujući specifičnoj mikroklimi i povoljnim agroekološkim uvjetima, na tom se području postižu relativno dobri prinosi vrhunske kvalitete po kojoj je ljubitovački češnjak prepoznatljiv. Danas se na tom području komercijalnom proizvodnjom češnjaka na tradicijski način bavi više desetaka obiteljskih gospodarstava, proizvodeći godišnje oko 20 t. Populacija ima uzlazni trend i trenutačno nije ugrožena.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Uzgoj češnjaka na području Ljubitovice ima dugu tradiciju, jedna je od najstarijih povrtnih kultura tog područja i zasigurno se tu uzgaja od početka naseljavanja. Pod utjecajem specifičnih, dosta povoljnih ekoloških uvjeta, kroz dugi niz godina nastala je sorta

izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima ovog područja pa je najvjerojatnije i ljubitovački češnjak nastao individualnom selekcijom superiornih tipova. U svojim putopisima po Dalmaciji, Viaggioin Dalmazia, talijanski putopisac Alberto Fortis 1774. godine opisuje mladolikost starijih stanovnika trogirskog zaleđa i pripisuje je kvalitetnoj zdravoj prehrani u kojoj značajan udjel ima češnjak. Zbog isključivo vegetativnog razmnožavanja, izvorna se populacija iz tog vremena vjerojatno održala sve do danas. Ljubitovački se češnjak sadi kasno u jesen. Dobro podnosi niske temperature tijekom zime. Za vađenje dospijeva već krajem lipnja. Nakon prosušivanja najčešće se plete u pletenice i u takvom obliku prodaje. Skladišna mu je sposobnost osrednja, tako da počinje klijati u rano proljeće. Gospodarska vrijednost populacije ljubitovačkog češnjaka nekad je bila veoma značajna. Češnjak uzgojen na području Ljubitovice stoljećima se kao tržni artikl prodavao na tržnicama Splita, Trogira, Šibenika i Drniša te pridonosio opstanku stanovništva na ovom području. Danas je njegova gospodarska vrijednost u odnosu na druge poljoprivredne proizvodnje manja, no s lokalnog je stanovišta još uvijek relativno velika. Nekoliko desetaka poljoprivrednih gospodarstava godišnje proizvede 20–30 t. Manji dio se ostavlja kao reprodukcijski materijal za narednu godinu, dio se potroši u domaćinstvu, a najveći se dio proda na lokalnom tržištu gdje posebno onaj pleten u pletenice postiže relativno dobru cijenu. Dobar marketinški pristup projektu oživljavanja i promociji proizvodnje, označavanje njegova porijekla i organizacija svojevrsnog festivala češnjaka u Ljubitovici pridonosi održanju i razvoju proizvodnje. Potrebno je detaljnije istražiti populaciju, pokrenuti postupak upisa na Hrvatsku sortnu listu i pokrenuti kontrolirani uzgoj reprodukcijskog materijala, kako bi se populacija mogla održati u svojem izvornom obliku, a proizvodnja (osobito ekološka) širiti.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

345

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Zdravko Matotan

346

Češnjak (Allium sativum)

Polački ozimi češnjak Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Polački ozimi češnjak je lokalna sorta jesenskog češnjaka srednje krupnih glavica težine 30–40 g. Nadzemni dio biljke čini do desetak uskih, linealno lancetastih svjetlozelenih listova u donjem dijelu koncentrično zatvorenih rukavaca, visine najčešće do 50 cm. Podzemni dio čini gust, čupav korijen. Lukovica (glavica) se sastoji od 6–10 češnjeva, obavijenih relativno čvrstom svjetloljubičastom zaštitnom ljuskom. Glavica je relativno rahla i češnjevi se dosta lagano odvajaju. Razvija cvjetne stabljike koje narastu do 70 cm i završavaju cvatom sastavljenim od najčešće sterilnih cvjetova i malih zračnih bulbila. Cvat je u početku obavijenim ovojnim listom. Polački ozimi češnjak dobro podnosi niske temperature tijekom zime. Cijela biljka ima intenzivan, ali ugodan miris, a češnjevi intenzivan okus. Od ljubitovačkog češnjaka razlikuje se po tome što razvija cvjetnu stabljiku, ima manji broj krupnijih češnjeva u glavici, a češnjevi su obavijeni svjetloljubičastom ovojnom ljuskom.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgojno područje je mjesto Polača kod Knina i bliža okolica, gdje su se do Domovinskog rata uzgajale značajne količine. Tijekom Domovinskog rata prestao je komercijalni uzgoj, tako da se sa sigurnošću ne zna postoji li sorta još uvijek. Zahvaljujući povoljnim agroekološkim uvjetima i specifičnom mikroklimatu na tom su se području postizali relativno dobri prinosi i kvaliteta po kojoj je polački ozimi češnjak bio poznat. Danas komercijalna proizvodnja češnjaka na tom području ne postoji, a ono što se uzgaja u vrtovima i okućnicama za vlastite potrebe, prema informacijama mještana, ne potječe od sadnog materijala uzgajanog na tom području

do prije petnaestak godina. Sorta ozimog češnjaka polački ozimi upisana je na Sortnu listu Republike Hrvatske u skupini starih domaćih sorti.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Češnjak se kao jedna od najstarijih povrtnih kultura na području između Kozjaka i Dinare zasigurno uzgaja od početaka naseljavanja tog područja. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem specifičnih, dosta povoljnih ekoloških uvjeta nastala je sorta polački ozimi češnjak, izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima ovog područja. Zbog isključivo vegetativnog razmnožavanja, populacija je morala biti reproducirana svake godine kako bi se održala. Zbog ratnih zbivanja na tom području tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, te prouzročene migracije stanovništva, došlo je do prekida u kontinuitetu uzgoja tako da je populacija najvjerojatnije izgubljena – što bi svakako bilo značajno istražiti. Na području Polače gdje je bila razvijena proizvodnja, sadio se sredinom listopada da bi za vađenje dospijevao početkom srpnja. Nakon prosušivanja pleo se u pletenice i u takvom obliku prodavao. Skladišna mu sposobnost nije naročita jer niče već u rano proljeće. Gospodarska je vrijednost polačkog ozimog češnjaka u prošlosti bila relativno velika za proizvodno područje i proizvođače koji su se njegovom proizvodnjom bavili, no više od desetak godina ta proizvodnja ne postoji. Korisno bi bilo istražiti je li se još negdje možda zadržao njegov uzgoj, prikupiti eventualno zatečene ostatke populacije i pokušati je spasiti od trajnog nestajanja pa u budućnosti ponovo razviti njegovu komercijalnu proizvodnju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

347

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

348

Kozjak

(Allium ascalonicum)

Domaća ljutika Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Domaća ljutika je dosta heterogena populacija sastavljena od velikog broja tipova koji se međusobno više ili manje razlikuju. Svi se razmnožavaju vegetativno, ne tjeraju cvjetnu stabljiku i ne daju sjeme. Nakon sadnje lučice diferenciraju postrane pupove koji obrazuju novu lažnu stabljiku i listove iz kojih se kroz osam do deset tjedana oblikuju nove lukovice. Sadnjom jedne lukovice promjera 20–25 mm oblikuje se najčešće 5–10 novih lukovica koje su zajednički povezane glavnim strukom. Lukovice su ovalno izduženog oblika. Nakon vađenja veoma se dobro čuvaju tijekom cijele godine. Izraženog su ljutog okusa. Na području Dalmacije sadi se tijekom jeseni i koristi kao mladi luk od ranog proljeća. U proizvodnji su prisutni različiti tipovi koji se međusobno razlikuju po morfološkim i biološkim svojstvima. Razmnožava se vegetativno vlastitim materijalom uzgojenim prethodne godine, jer nema organizirane i kontrolirane proizvodnje reprodukcijskog materijala.

Kultura uzgoja luka na području Dalmacije stara je zasigurno dva milenija i vjerojatno su je na područje Dalmacije donijeli Rimljani. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta izdvojile su se vrste i populacije lukova izrazito prilagođene klimi i zemljišnim uvjetima Dalmacije. Među njima je jedna od raširenijih upravo populacija luka kozjaka poznata kao domaća ljutika. Zbog isključivo vegetativnog razmnožavanja, populacija mora biti reproducirana svake godine da bi opstala. Obitelj koja ju je uzgajala sama je ostavljala reprodukcijski materijal za narednu vegetaciju pa je tako stvoreno mnoštvo tipova ljutike od kojih se značajan broj održao do danas. Gospodarska vrijednost luka kozjaka domaća ljutika nije velika u usporedbi s vrijednošću proizvodnje drugih vrsta lukova, kao što su crveni luk ili češnjak, ali ju je zbog raširenosti i tradicije uzgoja na području Dalmacije vrijedno održati. Potrebno je prikupiti i istražiti pojedine tipove koji čine populaciju jer je među njima zasigurno prisutno ogromno biološko bogatstvo. Potpuno razvijene lukovice koriste se tijekom cijele godine u pripremi raznih jela ili se mariniraju i takove koriste kao prilog. Marinirana ljutika proizvedena iz populacije domaće ljutike, kao finalni autohtoni proizvod Dalmacije kojeg se povremeno može naći na tržištu, uz dodatnu promociju i marketing može povećati njegovu gospodarsku vrijednost. Kao populacija izuzetno tolerantna na stresne uvjete, bolesti i štetnike, veoma je prikladna za ekološki način uzgoja, pa bi je bilo dobro iskoristiti i za taj vid poljoprivredne proizvodnje.

Rasprostranjenost i status populacije Domaća ljutika uzgaja se u mnogim vrtovima i okućnicama Dalmacije. Procjenjuje se da su ukupne površine pod domaćom ljutikom na području Dalmacije oko tridesetak hektara. Cjelokupna populacija nije toliko ugrožena kao neke druge izvorne povrtne vrste, ali pojedini se tipovi kontinuirano gube. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske upisana je kao domaći kozjak. Trend populacije je stagnirajući do blago opadajući.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

349

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

350

Luk

(Allium cepa)

Dolačka kapulica Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Sorta dolačka kapulica uzgaja se sadnjom lučica iz kojih se razvija srednje bujni nadzemni dio biljke sastavljen od vrlo skraćene stabljike na čijem se vršnom dijelu razvija tamnozeleno lišće prekriveno dosta izraženom voštanom prevlakom. Lisne plojke su cjevaste i dugačke tridesetak centimetara. Zrela lukovica je spljoštena, široko okruglog oblika, promjera oko 8 cm, visine 4 cm i težine 150–170 g. Ovojna ljuska je ovisno o tipu smeđe-žute, odnosno bijele boje. Blago ljutog je okusa s izraženom aromom. Otpornost na rano nicanje tijekom skladištenja je osrednja, kao i otpornost na tjeranje proraslica tijekom uzgoja. Po dospijevanju pripada skupini kasnih sorti. Nakon perioda zimskog mirovanja, krupne lukovice posađene u proljeće potjeraju cvjetnu stabljiku visine do 1,5 m koja završava štitastim cvatom sastavljenim od stotinjak bijelozelenkastih cvjetova.

Kulturu uzgoja luka na područje Dalmacije najvjerojatnije su donijeli Rimljani zasigurno prije dva milenija. Pod utjecajem specifičnih ekoloških uvjeta, kroz dugi niz godina uzgoja izdiferencirala se heterogena populacija izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima Dalmacije pa je tako prirodnom selekcijom i odabirom uzgajivača nastala i dolačka kapulica. Na području Poljica se populacija dolačke kapulice uzgaja zasigurno tristotinjak godina. Sorta je prilagođena uzgoju na tlima slabije plodnosti i skromnih zahtjeva prema vlazi pa se u dalmatinskom zaleđu uspješno može uzgajati bez navodnjavanja. Nekad je proizvodnja luka na tom području imala velik gospodarski značaj jer su se njime snabdijevali svi veći gradovi srednje Dalmacije i otočko pučanstvo. Još sedamdesetih godina 20. stoljeća u Poljicima se luk komercijalno proizvodio na preko 40 ha, da bi danas u proizvodnju bilo uključeno svega nekoliko proizvođača, a ona se odvija na površini manjoj od 1 ha. Gospodarska vrijednost dolačke kapulice danas je relativno mala. Neophodno ju je sačuvati od trajnog nestajanja te pokrenuti proces upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske, čime bi se reprodukcijski materijal mogao organizirano proizvoditi i legalno stavljati na tržište.

Rasprostranjenost i status populacije Dolačka kapulica se kao autohtona sorta luka uzgaja u ograničenom području Poljica uz sjeverne padine Mosora, po predaji lokalnih proizvođača već tristotinjak godina. Proizvodnja je prisutna u naseljima Trnbusi, Srijane, Gornji i Donji Dolac, Putišići i Blato na Cetini. U proizvodnji su prisutna dva tipa dolačke kapulice koji se međusobno razlikuju po boji ovojnih listova glavice, koja je žuta odnosno bijela. Održava se trogodišnjim načinom proizvodnje vlastito uzgojenim reprodukcijskim materijalom jer nije upisana na Sortnu listi Republike Hrvatske. Zbog toga organizirana i kontrolirana proizvodnja lučica i sjemena nije moguća, a populacija je ugrožena od izumiranja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

351

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

352

Luk

(Allium cepa)

Konavljanska kapula Ostali narodni nazivi konavoska kapula, konavoski luk

Sažeti opis Konavljanska kapula se sadi iz lučice obično polovicom studenog, ali se u prošlosti sadila i u veljači. Ima relativno bujan nadzemni dio biljke sastavljen od skraćene osnove stabljike iz koje se u vršnom dijelu razvija tamnozeleno, cjevasto lišće prekriveno izraženom voštanom prevlakom (maškom). Dozrijeva već od početka srpnja. Zrela lukovica je spljoštena, pogačastog oblika, promjera 7–8 cm, visine 3–4 cm i težine 120–150 g, ali veće glave dosežu i 1 kg težine. U lukovici je 3–5 klica. Ovojna ljuska je svjetložute do tamnije žute boje, a meso lukovice bijele do žućkastobijele boje. Poluslatkog je i blago ljutkastog okusa, aromatična i vrlo sočna. Dobro se skladišti i ima vrlo dobru otpornost na rano nicanje tijekom skladištenja, kao i otpornost na tjeranje proraslica tijekom uzgoja. Po dospijevanju pripada skupini kasnih sorti, kao i većina naših domaćih sorti luka. Nakon zimskog mirovanja, lukovice potjeraju batvo (cvjetnu stabljiku) visine do 1,5 m na kojoj se razvija štitasti cvat sastavljen od stotinjak bijelozelenkastih cvjetova. Plod je tobolac s puno crnih sjemenki.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Konavljanska kapula se uzgaja u ograničenom području Konavljanskog (Konavoskog) polja, južno od Dubrovnika, zatim na području Župe i Dubrovačkog primorja, sve do Pelješca. Sorta se održava trogodišnjim načinom proizvodnje vlastito uzgojenim reprodukcijskim materijalom, jer iako je upisana na Sortnu listi Republike Hrvatske ne postoji službena proizvodnja ni mogućnost kupovine službeno uzgojenog sjemena ili lučica. Stanje populacije je nepoznato, sorta se još uvijek proizvodi, osobito na području Konavala, ali je sve manje u proizvodnji te joj prijeti nestanak.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Luk se na području Dalmacije uzgaja vjerojatno još od predrimskog razdoblja, a zasigurno u Rimskome Carstvu. Kako je konavljanska kapula nastala na području stare rimske kolonije Konavala s gradom Epidaurom (danas Cavtatom), poznate po brojnim rimskim veteranima koji su obrađivali Konavosko polje, moguće je da uzgoj ove sorte potječe još iz toga razdoblja, odnosno da se proizvodi u rasponu od preko 2 000 godina. Tome u prilog ide i tradicionalan naziv kapula, prema latinskom ceppula. Međutim, izgovor s k, a ne kao u talijanskom č, po etimologu Petru Skoku ukazuje da naziv kapula potječe od dalmatinskih Romana. Na području Dubrovnika jasno se razlikuje kapula koja se plete i čuva preko zime od luka, primjerice močiljskog, crvene ovojnice i okruglastog oblika, koji se koristi svjež, manje je ljut i ne može se dugo čuvati. Tako Marin Držić (1508.–1567.) u pastorali Arkulin progovara: „Luk, česan i kapulu, bez koje vi žene ne bi mogle poprige činiti.“ Dubrovački kroničari bilježe podatke o uzgoju i kvaliteti konavljanske kapule, čiji je centar uzgoja područje rijeke Ljute u Konavlima. Odatle se nabavljao rasad, lučica – lokalno zvana glavurci ili sadnice luka te se sadio posebno u Župi dubrovačkoj, ali i šire. Rasad su Konavljani slagali u vreće od kostrijeti, tovarili na mule i u drugoj polovici listopada prodavali širom dubrovačkog područja. Kapula se sadila u studenome, a dozrijevala u srpnju. Po dozrijevanju, tradicionalno se plela uz pomoć stabljika brnistre u vijence (pletenice) duljine i preko 1m. Pod utjecajem specifičnih edafsko-klimatskih čimbenika kroz dugi niz godina, prirodnom selekcijom i odabirom uzgajivača nastala je sorta izrazito prilagođena klimi i zemljišnim uvjetima Konavoskog polja. Nekad je proizvodnja kapule u Konavlima imala velik gospodarski značaj jer se njome snabdijevao Dubrovnik, ali i cijela Dubrovačka Republika te vjerojatno u trgovini i drugi gradovi Dalmacije i otoci. Još osamdesetih godina 20. stoljeća, u Konavlima se komercijalno proizvodio na preko 30 ha, dok ga danas proizvodi svega nekoliko preostalih proizvođača. Gospodarska vrijednost konavljanske kapule danas je relativno mala, ali sortu zbog odličnih osobina treba revitalizirati i obnoviti proizvodnju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

353

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

354

Bob (Vicia faba)

Domaći bob Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Sorta domaći bob prilično je heterogena populacija sastavljena od velikog broja tipova koji se međusobno više ili manje razlikuju po morfološkim i biološkim obilježjima. U uzgoju uglavnom prevladavaju tipovi šuplje stabljike četverokutnog presjeka koja se prizemno grana formirajući najčešće 3–5 bočnih grana, što biljkama daje grmolik izgled. Visina biljaka je najčešće do 1 m. Listovi su parno perasto sastavljeni s najčešće do četiri para ovalnih liski sivozelene boje. Po nekoliko cvjetova najčešće se nalazi u skupinama tvoreći malen grozdast cvat od 2–6 cvijeta. Cvijet je dvospolan i krupan (do 30 mm), gotovo sjedeći, bijele boje vjenčića. Široko eliptične zastavice imaju kratak kljun, dvije lađice i kraća krila koja nose karakteristične crne pjege. Plod je mesnata, gusto dlakava mahuna, okruglog presjeka, dužine 150–200 mm s 5–8 sjemenki, između kojih se nalazi bijelo spužvasto tkivo. Sjemenke su jajoliko duguljaste i bočno spljoštene, ovisno o tipu boba duljine 10–30 mm. Na području Dalmacije sije se u kasnu jesen, a za berbu dospijeva tijekom travnja.

Bob je veoma stara mahunarka porijeklom s područja istočnog dijela Sredozemnog mora gdje se uzgaja od davnina baš kao i na području Dalmacije, dok je na šire područje Europe uzgoj proširen tijekom srednjeg vijeka. Kroz dugi niz godina uzgoja pod utjecajem osebujnih ekoloških uvjeta i pažljivim odabirom uzgajivača, razvile su se razne populacije boba prilagođene klimi i zemljišnim uvjetima Dalmacije čiji se uzgoj do danas zadržao. Uzgaja se u vrtovima i na okućnicama kao zaseban usjev ili podusjev u mladim maslinicima i voćnjacima. Razmnožava se vlastito proizvedenim sjemenom uzgojenim prethodne godine.Uzgoj je ponajprije namijenjen za osobne potrebe obiteljskih gospodarstava, a samo se manje količine sjemenki prodaju na mjesnim tržnicama ili u obliku mahuna tijekom proljeća. Za jelo se koriste mlade sjemenke, same ili zajedno s drugim vrstama mediteranskog povrća, koje za korištenje dospijeva u rano proljeće. Današnja gospodarska vrijednost domaćeg boba manja je od drugih uzgajanih mahunarki kao što su grah, grah mahunar ili grašak, ali bi je zbog nekadašnjeg značenja u prehrani, raširenosti i tradicije uzgoja na području Dalmacije bilo vrijedno održati. Potrebno je prikupiti i istražiti populaciju i pojedine tipove domaćeg boba jer među njima postoji velika biološka raznolikost koju treba svakako sačuvati te uvrstiti domaći bob u Sortnu listu Republike Hrvatske kao čuvanu sortu. Dodatnom promocijom i značajnijim uključivanjem u gastronomsku ponudu kao tipičnog proizvoda Dalmacije, gospodarska vrijednost, a time i sama proizvodnja mogla bi se značajnije povećati. Kao mahunarka, zahvaljujući kvržičnim bakterijama na korijenu, bob ima sposobnost fiksacije atmosferskog dušika čime je iznimno prikladan za ekološki način uzgoja, posebice kao predkultura, pa bi ga bilo dobro iskoristiti i za taj vid poljoprivredne proizvodnje.

Rasprostranjenost i status populacije Domaći bob se redovito uzgaja u vrtovima na području cijele Dalmacije, iako nije upisan na Sortnu listu Republike Hrvatske kao ni na Nacionalnu sortnu listu.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

355

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

356

Grah

(Phaseolus vulgaris)

Grah rogač Ostali narodni nazivi grah rogačić, grah rožnjak, grah roga, trebinjski grah, trebinjac

Sažeti opis

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost

Grah rogač ima relativno kratak korijen, najviše do 1 m i plitko, ali vrlo razgranato sekundarno korijenje s kvržičnim bakterijama. Stabljika je indeterminantna i prilično duga, preko 3 m, s brojnim neparno perastim listovima koji se sastoje od tri srcolike i dlakave liske. Cvatovi su smješteni u pazušcima listova po jedan do dva na koljencu. Cvjetovi su ljubičaste boje i tipične građe mahunarki, s 5 lapova, 5 latica, odnosno lađicom, dvije zastavice i dva krila te 10 prašnika. Iz cvjetova se samooplodnjom razvijaju izraženo zavinute plosnate maslinastozelene mahune duljine 10–20 cm. Po obliku podsjećaju na mahunu rogača (Ceratonia siliqua), po kojoj je sorta i dobila ime. Izvorna populacija ima nit u mahuni, ali se navode i populacije bez niti. U mahunama može biti i do 10 sjemenki graha rogača, u početku zelene pa maslinastozelene, a u zriobi tipično smeđe boje perikarpa.

Grah potječe s područja Anda u Južnoj Americi, gdje je u uzgoju više od 6 000 godina. U Europi se pojavio odmah nakon otkrića Novog svijeta, zajedno s kukuruzom te drugim kulturama. U Dalmaciji je grah u uzgoju već od 16. stoljeća od kada potiskuje iz uzgoja bob, slanutak, sikiricu, leću i crnookicu (Vigna sp.). Na području većih hercegovačkih i južnodalmatinskih polja ljudskim se odabirom, ali i prirodnom selekcijom održala populacija graha rogača u tipu graha mahunara. Sadi se od kraja travnja do polovice svibnja, a dozrijeva početkom jeseni. Za uzgoj treba potporu pa se tradicionalno uzgajao uz kukuruz ili uz kolje. Grah rogač sastavni je element prehrane na području uzgoja, gdje se koristi i kao mahuna i kao zrno. Od njega se pripremaju raznolika variva i salate, a mahune se kuhaju na lešo. Na uzgojnom području smatra se kako je grah rogač najukusnija sorta graha, tako da je potražnja redovito veća od ponude. Nažalost, gospodarska je vrijednost graha rogača danas zbog neznatne proizvodnje minimalna, iako bi zbog kvalitete i marketinškog potencijala mogla biti vrlo značajna. Potrebno je provesti terenska istraživanja te sortu naći i sačuvati od trajnog nestajanja kroz uniformiranje sorte i pokretanje procesa upisa na Sortnu listu Republike Hrvatske.

Rasprostranjenost i status populacije Grah rogač uzgaja se na području južne Dalmacije i Hercegovine; u Hrvatskoj posebno oko Dubrovnika, u Dubrovačkom primorju, Župi i Konavlima, a u Hercegovini najviše na području Popova i Trebinjskoga polja. Stanje populacije nije poznato, zasigurno je još uvijek lokalno u uzgoju, ali svakako silaznog trenda. Kako se spominju populacije graha rogača sa ili bez niti u mahuni, vjerojatno se radi o heterogenoj sorti kod koje je u dijelu populacije ipak došlo do naknadnog križanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

357

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

358

Sjekirica (Lathyrus sativus)

Domaća sjekirica Ostali narodni nazivi

grahorica, jari grah, grah jarić, poljak, romac, sastrica, slanac, čičarica, čičerka

Sažeti opis Stabljika domaće sjekirice je šuplja, u presjeku uglasta i razgranata. Najčešće naraste do šezdesetak centimetara visine. Listovi su parno perasto sastavljeni, sastoje se najčešće od dva para lancetastih liski i razgranate vitice. Cvjetovi se razvijaju u pazušcu, leptiraste su građe i bijele boje vjenčića. Široko eliptične zastavice imaju kratak kljun, dvije lađice i kraća krila koja nose karakteristične modroljubičaste pjege na krilcima. Plod sjekirice je povijena plosnata mahuna dužine 30–40 mm s 3–5 sjemenki. Sjeme je četvrtastog oblika, spljošteno, sivosmeđe boje oblika sličnog sjekiri po čemu je i dobila naziv. Populacija sjekirice koja se uzgaja na području Dalmacije prilagođena je veoma skromnim proizvodnim uvjetima. Izuzetno je tolerantna na sušu i visoke temperature te teška glinasta zaslanjena tla niske plodnosti. Skromnost u zahtjevima prema proizvodnim uvjetima razlog je njena opstanka u uzgoju, posebice na tlima na kojima uzgoj drugih poljoprivrednih kultura nije bio moguć niti ekonomski isplativ. Prilagodljivost ekstremnim uvjetima proizvodnje uvjetovana je izuzetno dobro razvijenim korijenom, koji duboko prodire u tlo. Na području Dalmacije, sjekirica se sije tijekom proljeća, a za berbu dospijeva sredinom ljeta.

Rasprostranjenost i status populacije Domaća se sjekirica uglavnom uzgaja na uskom području sjeverne i južne Dalmacije najviše u zaleđu Zadra i okolici Dubrovnika, reprodukcijom iz vlastito uzgojenog sjemena, jer organizirane i kontrolirane proizvodnje sjemena nema pa se ne može nabaviti na tržištu. Prema procjenama, uzgaja se na ukupnoj površini ne većoj od

10 ha s blagim trendom povećanja. Pod imenom domaća upisana je na Nacionalnu sortnu listu Republike Hrvatske kao vrsta grahor satrica u skupini ostalo krmo bilje.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Sjekirica je porijeklom s područja zapadnog dijela Azije i južnih dijelova Europe. Otkad se uzgaja na području Dalmacije nije utvrđeno, ali kao mahunarka izuzetno skromnih zahtjeva, imala je u prošlosti značajno mjesto u ishrani stanovništva, posebice Dalmatinske zagore. Uvođenjem u proizvodnju znatno produktivnijih mahunarki, njeno značenje u ishrani se jako smanjilo. Tradicionalno se za jelo koriste suhe sjemenke koje se kuhaju same ili s drugim mahunarkama. Pripisuju mu se stanovita ljekovita svojstva kao što je snižavanje razine šećera u krvi, ali dugotrajno korištenje većih količina u prehrani može izazvati neurološke probleme čije su posljedice kočenje određenih mišića. Gospodarska vrijednost domaće sjekirice je relativno mala, ali se zadnjih nekoliko godina medijskom promocijom postepeno povećava. Sama vrsta, a posebice populacija koja se nalazi u uzgoju na zadarskom i dubrovačkom području potpuno je neistražena. Korisno bi bilo prikupiti i istražiti populaciju te je trajno sačuvati od mogućeg nestanka. Također, moguće ju je značajnije uključiti u ponudu kao tipičan proizvod Dalmacije, čime bi se proizvodnja i njena gospodarska vrijednost mogli povećati. Kao veoma skromna mahunarka prikladna je za ekološki način uzgoja koji bi se također na području Dalmacije moglo značajnije razviti. Budući da se za jelo koristi kao povrtna mahunarka, na Nacionalnoj sortnoj listi bi je iz skupine ostalog krmnog bilja trebalo prebaciti u skupinu povrća.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

359

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

360

Slanutak (Cicer arietinum)

Domaći krupnozrni slanutak Ostali narodni nazivi

graj, slani grah, čič, slanić, slanica, rogačica, divjizečak, nosec, čičak, čičevarda

Sažeti opis Domaći krupnozrni slanutak ima dobro razvijen vretenast korijen snažne upojne moći što omogućava prilagodljivost ekstremnim uvjetima proizvodnje. Osim glavnog korijena, značajnu ulogu u opskrbi biljke vodom i hranjivim tvarima ima i postrano korijenje na kojem se nalazi većina kvržičnih bakterija koje fiksiraju atmosferski dušik. Stabljika je razgranata, što biljci daje grmolik izgled, po površini obrasla sitnim dlačicama. Najčešće naraste pedesetak centimetara u visinu. Listovi su neparno perasto sastavljeni. Sastoje se od glavne lisne peteljke na kojoj je u dva reda poredano po desetak sitnih, jajoliko izduženih liski i isto takve vršne liske. Liske su obrasle sitnim dlačicama i imaju nazubljene rubove. Cvjetovi se pojedinačno razvijaju u pazušcima listova. Kod većine populacija cvjetovi su bijele ili ružičaste boje i tipične su građe za mahunarke. Plod slanutka je kratka napuhnuta mahuna romboidnog oblika, dužine 20–30 mm s 1–3 sjemenke. Na jednoj se biljci može formirati i do stotinjak mahuna. Sjeme je kremasto bijele do žućkaste boje, nepravilno okruglastog oblika s ispupčenim pupkom (hilum). Populacije slanutka koje se uzgajaju na području Dalmacije prilagođene su skromnim proizvodnim uvjetima i veoma tolerantne na sušu i visoke temperature. Dobro podnose uzgoj na težim glinastim i zaslanjenim tlima.

Rasprostranjenost i status populacije

proizvodnje sjemena u Hrvatskoj nema. Upisan je na Sortnu listu Republike Hrvatske u skupinu starih domaćih i udomaćenih sorti povrća. Uzgoj se sve više napušta zbog uvoza, tako da populacija ima silazan trend i postaje sve ugroženija.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Slanutak je iznimno stara kultura, u uzgoju oko 7 500 godina, od pamtivijeka proširena na području Dalmacije. Kao mahunarka izuzetno skromnih zahtjeva prema tlu i naročito vodi, slanutak je u prošlosti imao značajno mjesto u ishrani stanovništva, posebice Dalmatinske zagore. Naknadnim uvođenjem u proizvodnju mahunarki znatno većih prinosa, njegovo se značenje u ishrani stanovništva jako smanjilo. Za jelo se uglavnom koristi suho zrno koje se kuha samo ili s drugim povrćem ili se od njega priprema pire (čuveni humus). Zbog relativno visokog udjela celuloznih vlakana, redovitim konzumiranjem slanutka smanjuje se rizik pojave karcinoma debelog crijeva, dok obilje saponina snižava sadržaj kolesterola u krvi i smanjuje opasnost od kardiovaskularnih bolesti. Zbog nižeg glikemijskog indeksa u odnosu na ostale mahunarke, preporučuje se u ishrani dijabetičara. Zbog dobre tolerantnosti na niske temperature, slanutak se u Dalmaciji sije krajem jeseni, većinom početkom studenoga ili rano u proljeće, kako bi cvatnja i oblikovanje mahuna proteklo prije nastupa visokih ljetnih temperatura. Za berbu dospijeva sredinom ljeta. Gospodarska vrijednost domaćeg krupnozrnog slanutka je relativno mala. Uzgoj se sve više napušta, a potrebe u ishrani se podmiruju uvozom iz država u kojima je razvijena njegova komercijalna proizvodnja. Populacije slanutka koje su opstale u uzgoju posebice u Dalmatinskoj zagori potpuno su neistražene. Treba ih prikupiti, istražiti i trajno sačuvati od mogućeg nestanka. Isto tako, domaći krupnozrni slanutak, kao tipičan proizvod Dalmacije, treba značajnije uključiti u gastronomsku ponudu, čime bi se proizvodnja i njena gospodarska vrijednost mogli povećati. Kao mahunarka veoma skromnih zahtjeva prema tlu i klimi, prikladan je za ekološki uzgoj kojeg bi na području Dalmacije trebalo značajnije proširiti.

Slične sorte Domaći sitnozrni slanutak vrlo je sličan krupnozrnom, osim po veličini sjemenki.

Populacija domaćeg krupnozrnog slanutka uzgaja se uglavnom na području Dalmatinske zagore te dijelom na području priobalja Dalmacije. Reproducira se vlastito uzgojenim sjemenkama iz prethodne godine, jer organizirane i kontrolirane

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

361

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Bojan Mazanek

362

Rajčica

(Lycopersicon esculentum)

Šibenski šljivar Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Šibenski šljivar je rajčica niske, determinantne stabljike grmolikog izgleda. Internodiji su kratki, bez izraženije obojenosti antocijanom. Listovi su relativno mali, neparno perastog oblika sa srednje dugačkom peteljkom i malim, blago urezanim liskama romboidnog oblika i zašiljena vrha. Liske su sivkastozelene boje bez posebno izraženog sjaja. Biljke su izuzetno visoke fertilnosti. U uobičajenom se sklopu po biljci oblikuje desetak jednostavnih grozdastih cvatova s po 6–8 cvjetova iz kojih se većinom oblikuju i plodovi. Plodovi su sitni, uglavnom mase 35–50 g. Ovalno do blago uzduženog su oblika, ujednačene intenzivno crvene boje. Nemaju izraženo koljence na peteljki ploda pa se lagano beru bez nje. Veoma su čvrsti, visokog sadržaja suhe tvari pa se nakon berbe mogu duže čuvati. Imaju po dvije sjemene pregrade. Sorta je visoke tolerantnosti na stresne uvjete i najraširenije bolesti pa se uspješno može koristiti u ekološkoj proizvodnji. Tradicionalno se najviše koristi za preradu u domaćinstvima ukuhavanjem i sušenjem.

Rasprostranjenost i status populacije Šibenski šljivar se kao autohtona sorta rajčice specifičnih karakteristika uzgaja u veoma ograničenom obimu u šibenskom i rubnom dijelu zadarskog zaleđa. Zbog uvođenja u proizvodnju hibrida koji u intenzivnijim uvjetima uzgoja daju više prinose, populacija je ugrožena od nestajanja, a trend je izrazito silazan. Tijekom 2012. godine provedena su neophodna istraživanja populacije potrebna za detaljan morfološki opis temeljem kojeg je sorta šibenski šljivar upisana na Sortnu listi

Republike Hrvatske kao čuvana sorta, čime je omogućena proizvodnja i trženje njenog sjemena, što je preduvjet opstanka i širenja populacije.

Povijest nastanka i gospodarska vrijednost Rajčica, kultura Novoga svijeta u Europi se počela uzgajati i koristiti za jelo sredinom 16. stoljeća, najprije u Italiji, odakle je njen uzgoj proširen u okolno mediteransko područje. Iz Italije je sredinom 18. stoljeća uzgoj rajčice proširen u Dalmaciju, što potvrđuje etimologija. Uvriježeni naziv za rajčicu u Dalmaciji je pomidor ili poma koji potječe od talijanskog naziva za rajčicu, pomodoro. Pouzdano se ne zna kakvog su oblika plodova bile prve populacije rajčice prenesene iz Italije na područje Dalmacije, no krajem 19. stoljeća u južnoj Italiji već je bio razvijen uzgoj rajčica tipa šljivara, koji se koristio za preradu i sušenje, pa je pretpostavka da su ga upravo u to doba pomorci donijeli i u Dalmaciju. Zbog izuzetno visoke fertilnosti u uvjetima visokih temperatura te nedostatka vlage u tlu, populacija se izrazito dobro prilagodila agroekološkim uvjetima Dalmacije i održala sve do danas. Šibenski se šljivar većinom sadi u vinogradima ili obrađenim maslinicima bez posebnih mjera njege i navodnjavanja. Zbog visoke tolerantnosti na stresne uvjete uzgoja, nedostatak oborina i visoke temperature u kojima ima znatno veću fertilnost u odnosu na druge tipove rajčice, njegov uzgoj u morfološki nepromijenjenom oblik održan je kroz više ljudskih generacija. Uglavnom se uzgaja za potrebe vlastitog domaćinstva za pripremu raznih jela na bazi rajčice tijekom sezone uzgoja. Osim korištenja u svježem stanju, tradicionalni način prerade sušenjem na suncu i čuvanje sušenih rajčica u maslinovom ulju zadržan je do danas. Održava se vlastito uzgojenim sjemenom u domaćinstvima koje zbog izuzetno visokog stupnja samooplodnosti cvjetova osigurava nepromjenjivost svojstava kroz izrazito velik broj reprodukcijskih ciklusa. Po usmenoj predaji starih stanovnika šibenskog zaleđa, populacija šljivara se na tom području u nepromijenjenom obliku uzgaja više od sto godina često puta kao samonikla iz sjemena plodova otpalih prethodne godine. Iako s gospodarskog stajališta njena trenutačna vrijednost nije velika, ona bi se mogla povećati pokretanjem ekološke proizvodnje sušene rajčice na prirodan tradicionalan način i promocijom takvog proizvoda u regionalnoj gastronomiji.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

363

Literatura

Mikolčević, V., 1969, Prilog poznavanju rajčice za preradu, Agronomski glasnik 1, Savez poljoprivrednih inženjera i tehničara SRH, Zagreb. Mikolčević, V., 1982, Introdukcija sorti povrtnih kultura, Zavod za povrćarstvo, Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1-270, Zagreb.

Bakarić, P., 2008, Župski kavulin, Zbornik Župe dubrovačke, 5:227-238, Dubrovnik. Bućan, L., 1998, Kultivari artičoke (Cynara scolymus L.) za višegodišnji i jednogodišnji uzgoj u Dalmaciji, Disertacija, 1-163, Zagreb. Crnjaković, D., 1953, Katalog vrsta i sorata povrtnog bilja, ratarskog bilja i cvijeća, Sjemensko poduzeće Vrt, 1-96, Zagreb. Lešić, R. i sur., 2002, Povrćarstvo, Agronomski fakultet – Zrinski, 1-656, Čakovec. Macan, T., 1972, Pogled na povrće dubrovačkoga kraja, Dubrovački horizonti, 9-10:41-51, Zagreb. Matotan, Z., 2008, Zeljasto povrće, Neron, Bjelovar. Mikolčević, V., 1950, Luk i češnjak, Mala gospodarska knjižnica Seljačke sloge,10: 1-112, Zagreb. Mikolčević, V., 1959, Prilog poznavanju gospodarski važnijih morfoloških i bioloških svojstava domaćih sorata kupusa, Disertacija, Agronomski fakultet Zagreb, 1-118 i Prilozi, Zagreb.

364

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Ožanić, S., 1902, Povrtljarstvo, Centralno kraljevsko namjesništvo dalmatinsko, 1-379, Zadar.

Šikić, M., 1976, Lista priznatih sorata poljoprivrednog bilja za područje SR Hrvatske, Zagreb. Znidarčić, M., 1960, Selekcija varijeteta Trogirskosplitskih karfiola, Institut za jadranske kulture, Split. Znidarčić, M., 1963, Dalmatinska kopica, Institut za jadranske kulture, Split.

Ožanić, S., 1938, Najvažnije vrsti povrća i njihovo gajenje u primorju, Trgovačka tiskara Desman i drug, 1-365, Split. Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije, Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, Split. Pavlek, P., 1963, Malo poznata ananas dinja iz Hrvatskog primorja, Agronomski Glasnik, 13:211-212, Zagreb. Pavlek, P., 1985, Specijalno povrćarstvo, Fakultet poljoprivrednih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, 1-384, Zagreb. Polak, E., 1949, Povrtlarstvo, Specijalni dio, Stručni odjel Zagrebačkog sveučilišta, 1-251, Zagreb. Stepansky A., Kovalski I. & Perl-Treves, R., 1999, Intraspecific classification of melons (Cucumis melo L.) in view of their phenotypic and molecular variation, Plant Systematics & Evolution, 217: 313-333.

Obrađeni dolac s povrtnicama u Parku prirode Biokovo Cultivated depression with vegetables in Biokovo Nature Park

365

Foto: Thomas Mravičić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Ratarske i krmn

Ratarske i krmne kulture

ne kulture Foto: Ivo Pervan

Tradicijsko vršenje žita na gumnu, Sinjsko polje Traditional winnowing of grain, Sinjsko polje

Ratarske i krmne kulture Gospodarsko značenje za Dalmaciju Ratarska je proizvodnja sve do polovice 20. stoljeća, usprkos relativno lošim uvjetima, imala veliko značenje za Dalmaciju u kojoj je uzgoj pšenice i ječma prisutan još od neolitika, mlađeg kamenog doba. Ipak, opstanak relativno velike populacije ljudi na ratarski nepovoljnom području kao što je Dalmacija nije mogao biti moguć bez oslonca u stočarstvu, što se posebno odnosi na Dalmatinsku zagoru. Tako je, uz vinogradarstvo i maslinarstvo, upravo stočarstvo u kombinaciji s ratarstvom bilo osnova poljoprivrede Dalmacije kroz tisućljeća. Osnovne ratarske kulture Dalmacije su:

“Po podanku busato, po sridini perato, po vr’ju klasato.” )acinešp(

“U mog ćaće devetere gaće, ali svejedno klip mu se vidi?” )zurukok(

“Ne budi mlin za svako žito.“ “U mlin kad hoćeš, a iz mlina kad samelješ.

368

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Žitarice

pšenice, pirevi, kukuruz, ječam, raž, zob, proso, sirak zrnaš

Poljske mahunarke

bob, bobica, grah, grašak, slanutak, grah poljak, leća

Industrijske kulture

duhan, buhač, sirak metlaš, pitomi broć, čkalj, šafran, šafranika

Škrobne i uljane kulture

krumpir, mak

Predivo bilje

brnistra, lan, konoplja, agava, bijeli sljez

Krmno bilje

lucerka, djeteline, djeteljnjak, grahorice, sjekirica, vučika, stočni grašak, krmne trave, sirak divlji, repa

Pšenice i druge žitarice s prostora Dalmacije nestale su u proizvodnji, iako su po cijeloj Dalmaciji bile prisutne i na najmanjim površinama i u gotovo nevjerojatnim uvjetima, na Dinari i Biokovu, čak i na preko 1 000 m visine. Prije napada filoksere, kulture vinove loze bile su uglavnom na obroncima brda, dok su nizine bile pod oranicama (uglavnom žitarice): danas su vinogradi u nizinama, a strane leže skoro potpuno neobrađene već više desetaka godina i na njima se razmahalo tipično niže bilje kao pionir buduće makije, piše prof. dr. Zdravko Devetak još 1951. godine. Danas bismo mogli dodati kako se u stranama toliko razvila neprohodna makija da se najčešće tek prolaskom požara otkriju bezbrojni suhozidi kao dokaz nekadašnjih dimenzija dalmatinskih poljoprivrednih područja, ali i snagu i upornost nekadašnjih neimara (graditelja). Slična sudbina zadesila je i mlinice za mljevenje žita. Tako je primjerice u Podgori pod Biokovom na nevelikom potoku Vrutku bilo nekada preko 20 mlinica s pripadajućim akumulacijama vode, dok danas ne samo da ne rade, već nije obnovljena ni jedna. Posebnost Dalmacije i Hercegovine su i mlinice postavljene na ponorima, koje koriste stalne ili periodičke ponorne vode. Uzgoj kukuruza bio je stoljećima ključan za opstanak u Dalmaciji, a cijele generacije odrasle su na tek malo zamašćenoj puri. Danas se kukuruz, ali najviše za ishranu stoke uzgaja još na dijelu Ravnih kotara, te na većim krškim poljima (Sinjsko, Vrgoračko), dok je proizvodnja za ljudsku hranu gotovo potpuno zanemarena, izuzev u novije doba proizvodnja kukuruza šećerca. Industrijske kulture bile su periodički osnova zarade dalmatinskog čovjeka, što se posebno odnosi na duhan u Dalmatinskoj zagori. Kolika je bila njegova važnost danas ne možemo ni zamisliti, kao ni tradiciju stoljetnog krijumčarenja duhana. U obalnom dijelu

Dalmacije sličnu je važnost imao buhač, a lokalno i neke druge industrijske kulture. Škrobne i uljane kulture zbog nepovoljnih uvjeta proizvodnje u Dalmaciji nisu nikada imale veći značaj. Globalnim svjetskim promjenama na tržištu tekstila, a posebno pojavom vrlo jeftinih pamučnih odjevnih predmeta iz zemalja Trećeg svijeta, predivo je bilje nestalo iz proizvodnje ne samo u Dalmaciji, već gotovo iz cijele Europe. U Dalmaciji je postojala vrlo osebujna proizvodnja tkanina i užadi iz vlakana izvorne biljke brnistre, koja se nažalost nije očuvala. Nestankom stoke, krmno bilje se potpuno izgubilo iz proizvodnje i danas na zapuštenim poljoprivrednim površinama najčešće srećemo ostatke trajnih kultura kao što su: lucerka, djeteline, grahorice, sjekirica (sikirica) ili se ove kulture same obnavljaju kao podivljale iz sjemena. Danas, kad je oslonac ekonomije Dalmacije u sasvim drugim granama privrede i poljoprivrede, Dalmacija je postala ratarski iznimno slabo razvijena regija, koja se gotovo svim ratarskim proizvodima snabdijeva iz drugih krajeva Hrvatske ili iz uvoza. Međutim, tisućljetnim uzgojem na području Dalmacije nastale su populacije ratarskog bilja oblikovane velikim dijelom prirodnom selekcijom i prirodnom hibridizacijom u ekološkim uvjetima proizvodnog područja. One predstavljaju mogući izvor svojstava i gena za buduće selekcije. Pitanje je samo koliko je od tog bogatstva ostalo očuvano do danas, budući da su znanstvena istraživanja dalmatinskih ratarskih kultura zanemarena. Nestankom ratarske proizvodnje u Dalmaciji ne samo da gubimo biološku raznolikost ratarskih kultura, već nestaje i prateća agrobioraznolikost (gljive, biljke i životinje), vezana za brojna staništa definirana Nacionalnom klasifikacijom staništa (NKS). To su: kultivirane nešumske površine i staništa

s korovnom i ruderalnom vegetacijom (NKS I), posebno korovna i ruderalna vegetaciju Sredozemlja (NKS I.1.2.) i korovi srednje Europe (NKS I.1.6.), zatim mozaične kultivirane površine (NKS I.2.), intenzivno obrađivane oranice na komasiranim površinama (NKS I.3.) te višegodišnje zeljaste kulture (NKS I.4.).

Povijest uzgoja u Dalmaciji Iako tradicija ratarske proizvodnje u Dalmaciji datira još od mlađeg kamenog doba, oko 6 000 godina prije Krista, na što upućuju nalazi sjemena ječma i pšenice na arheološkim lokalitetima, ratarstvo Dalmacije je sve do početka 20. stoljeća bilo na vrlo primitivnoj razini. Poljoprivredni stručnjaci isticali su kao osnovne razloge zaostale i nerazvijene ratarske proizvodnje, vrlo slabu obrazovanost stanovništva koje nije koristilo naprednu tehnologiju, oplemenjene pasmine i sorte uslijed nepostojanja sustavne edukacije. Zemlja se obrađivala plugom zvanim uznačac, ralom i tek kod najnaprednijih ratara plugom kojeg su vukli volovi ili konji, rjeđe magarci, a ponekad i sami ljudi! Dalmatinska narodna poslovica kaže: Gdje je ralo, kruha malo; gdje je uznačac, zlo i naopačac; a gdje je plug i brana, tu je hrana. Žetva žitarica se vršila srpom, a vršidba ručno mlaćenjem cijepcima ili pomoću stoke. I danas se u Dalmaciji uz stara sela mogu vidjeti kamena gumna na kojima se obavljala vršidba, a mlaćenje žitarica na gumnu nude danas neka etnosela Dalmacije kao turističku atrakciju (Kokorići, Veliki Godinj). Nerazvijenost ratarske proizvodnje Dalmacije vidljiva je iz podataka za 1900. godinu (Tablica 1), kad je na oko 110 000 hektara pod žitaricama proizvedeno svega oko 85 000 t zrna, odnosno niti 800 kg suhog zrna po hektaru, što je u razini današnjih najsiromašnijih afričkih država!

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

369

Pšenica1

Kukuruz

Ječam

Zob

Raž

Proso

Napolica2

Sirak zrnaš

Površina (ha)

27 980

37 207

20 443

3 358

7 441

3 540

8 337

1 0003

Prinosi (t/ha)

0,7

1,01

0,62

0,28

0,55

1,0

0,6

0,93

37 579

12 675

940

4 093

3 540

5 002

900

UKUPNO (t) 19 586

Tablica 1: Proizvodnja žitarica na području Dalmacije 1900. godine

U pšenicu je ubrojen i pir. Kombinacija pšenice ili ječma s raži. 3 Procjena autora. 1 2

Grah

Grašak

Grahorica

Leća

Bob

Površina (ha)

2 514

900

900

830

2 000

Prinosi (t/ha)

1,2

1,27

0,76

0,74

1,05

1 143

684

614

2 100

UKUPNO (t) 3 017

Duhan1

Krumpir

Buhač

Lucerka

Krmna repa Djeteline

Površina (ha)

1 231

5 533

1 359

3 583

186

Prinosi (t/ha)

1,77

82

0,6

14,6

44 264

815

2 716

UKUPNO (t) 2 181 1 2

370

Tablica 2: Proizvodnja poljskih mahunjača na području Dalmacije 1900. godine

Za 1908. godinu; broj sadnica 81 milijun. Procjena autora.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

5002

Tablica 3: Proizvodnja ostalih važnijih ratarskih kultura na području Dalmacije 1910. godine

Plodored je u Dalmaciji bio vrlo sužen te se zbog malih obradivih površina prakticirao dvoredni plodored: kukuruz-pšenica-kukuruz. Tek krajem 19. stoljeća poljoprivredni stručnjaci uspjeli su educirati proizvođače i postići značajnije uključenje lucerke, koja je od nepoznate kulture u 19. stoljeću već 1910. godine bila sijana na preko 3 500 ha. Žitarice su u Dalmaciji u uzgoju od pamtivijeka kao osnova prehrane stanovništva. U onim dijelovima Dalmacije u kojima nije bilo uvjeta za proizvodnju pšenice i kukuruza ili proizvodnja ovih žitarica nije bila dovoljna, mijenjalo se ulje, vino ili sol za brašno. Unutar velike skupine pšenica u Dalmaciji su se uzgajali: pir pravi (Triticum spelta), pir šilj (Triticum monococcum), pir dvozrni (Triticum dicoccum), tvrda pšenica (Triticum durum), bijela pšenica (Triticum turgidum) te obična pšenica (Triticum aestivum). Svaka od ovih vrsta imala je velik broj podvrsta, varijeteta i kulturnih formi, često međusobno vrlo različitih. Ipak, sve pšenice Dalmacije možemo svesti na dvije skupine: pireve (obični, jednozrni i dvozrni te prave pšenice (tvrda, bijela i obična). Već u mlađem kamenom dobu (neolitiku), u Dalmaciji počinje korištenje i uzgoj pireva i pšenica, ali i ječma, zobi, prosa i sirka. Kroz povijest se mijenjala važnost pojedinih žitarica i s vremenom se smanjivao udjel pira na račun tvrde i bijele pšenice, koje su dominirale sve do prestanka proizvodnje polovicom 20. stoljeća. Obična pšenica nikada nije preuzela primat u proizvodnji kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske, prije svega zato što je proizvodnja bila ekstenzivna, a u takvim okolišnim i proizvodnim uvjetima stare su se sorte tvrdih i bijelih pšenica pokazale boljima.

U narodu postoje brojni nazivi za vrste pšenica te pojedine sorte. Pirevi se općenito nazivaju krupnik, jednozrni pir je šilj, šuljak, a dvozrni dvozrnac, plećaš; tvrda i bijela pšenica su se zbog velike sličnosti u narodu nazivale jednako: rogosija, velja pšenica, starinsko ili misirsko žito, ali najčešće brkulja s oblicima brkača i brkuša. Za bijelu pšenicu postoje i posebni nazivi

te je u narodnoj pjesmi opjevana pšenica bjelica. Ova ogromna populacija domaćih pšenica nikada nije bila predmet opsežnijih znanstvenih istraživanja, iako ima vrlo zanimljiva svojstva za daljnju selekciju: otpornost na bolesti, tolerantnost na sušu, prilagodljivost, vrlo snažne i čvrste biljke, velike klasove, krupno i vrlo kvalitetno zrno za daljnju preradu. Od svog dolaska u 16. stoljeću, kukuruz postupno preuzima primat u proizvodnji i prehrani Dalmatinaca, posebno u Dalmatinskoj zagori koja se sve većim udjelom oslanja na kukuruzno brašno od kojeg se radi kruh i pura. Gotovo isključivo uzgaja se domaći tvrdunac iz skupine mediteranskih tvrdunaca. U ovoj skupini bilo je sigurno više sorti od kojih samo po imenu znamo za stare domaće sorte brnda i morac. Manje su se uzgajali tvrdunci sitnog zrna, osobito talijanski činkvantin i kvarantin, te nešto osmorednih tvrdunaca osmaka. Kasnije se u proizvodnji pojavljuju i američki kukuruzi u tipu zubana, najviše na većim krškim poljima gdje se uzgajaju za stočnu hranu. Ječam se uzgajao kao stočna krma, ali se koristio i u ljudskoj prehrani kao ječmena kaša, prga, posebno na području Zagore. Raž se uzgajala za brašno, ali i slamu, koja se kao i manjim dijelom pšenična slama koristila za prekrivanje kuća, štala i drugih objekata. Zob se koristi kao stočna hrana, kao i napolica, smjesa pšenice ili ječma s raži. Konačno proso i sirak

zrnaš uzgajaju se ponajprije za stočnu, ali u godinama oskudice i za ljudsku hranu. Mahunarke se u Dalmaciji uzgajaju od pamtivijeka. Dok se grah za mahune, bob, grašak i slanutak za potrošnju u zelenom stanju uzgajaju većinom u povrtnjaku, proizvodnja svih ovih mahunarki za suho sjeme, uključujući bobicu, grah poljak i leću te daleko manje prisutne crnookicu (Vigna), grahoricu (Vicia) te vučiku (Lupinus), odvija se na polju. Arheološki nalazi upućuju da se mahunarke koriste kao hrana te gotovo sigurno i uzgajaju već u razdoblju kasnog neolitika, dakle u 5. tisućljeću prije Krista, u samo praskozorje nastanka poljoprivrede. U Grapčevoj špilji na otoku Hvaru nađena je leća, u Veloj špilji na otoku Korčuli te Markovoj špilji na otoku Hvaru uz leću i bob, grašak te grahorica, a na nalazištu Danilo Bitinj kod Šibenika leća i grah poljak. S vremenom neke od mahunarki gotovo da nestaju iz proizvodnje, primjerice leća i grahorica, a pojavljuju se nove, već u brončano doba grašak i slanutak te otkrićem Novog svijeta i grah. Sve ove mahunarke načelno se u Dalmaciji koriste za ljudsku hranu, iznimno kao hrana za stoku. Nalazi žitarica i mahunarki u istim slojevima arheoloških nalazišta ukazuju na to da su se u prehrani upotrebljavali zajedno, kako se rabe i danas. Prema podacima iz 1900. godine u Dalmaciji je bilo posijano barem 7 200 ha mahunarki uz ukupni prinos od oko 7 500 t. Industrijske kulture u Dalmaciji imaju veću ulogu tek od 18. stoljeća, kad se u većoj mjeri počinju uzgajati kulture iz roda duhana (Nicotiana): duhan, duhan kržak i bjelušina koji se pojavljuju u uzgoju već u 17. stoljeću. Gotovo potpuno slobodan uzgoj

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

371

duhana trajao je preko 100 godina, sve dok 1798. godine Austro-Ugarska ne uvodi državni monopol. Uz kraće razdoblje za vrijeme vladavine Napoleona, ovaj monopol provodi se kroz sve sustave vlasti, sve do danas. Vrhunac uzgoja duhan doseže tridesetih godina 20. stoljeća kad se u Dalmaciji sadi čak do 90 milijuna sadnica uz proizvodnju od preko 350 vagona suhog lista duhana. U uzgoju se ističu Imotska i Vrgoračka krajina te Poljica. Za razliku od duhana, koji je bio daleko više proširen u unutrašnjosti Dalmacije, buhač se više proizvodio uz obalu i na otocima. Iako korištenje buhača traje daleko duže, njegov uzgoj započinje polovicom 19. stoljeća u okolici Dubrovnika, širi se na otok Hvar te ubrzano i drugdje po Dalmaciji. Proizvodne površine uvelike variraju, ovisno o potražnji i cijeni na tržištu, a svoj maksimum doseže tridesetih godina 20. stoljeća kad se uzgaja na čak 6 000 ha. Ostale su se industrijske kulture na području Dalmacije sadile u znatno manjoj mjeri i imale su daleko manji gospodarski značaj. Treba još istaknuti nekad važne, danas potpuno zaboravljene, kulture koje su se koristile ponajprije za bojanje tkanina, ali i uskršnjih jaja. To su: pitomi broć, iz čijeg se korijena dobivala crvena boja, zatim šafranika ili bojadisarski bodalj iz čijih se sjemenki dobiva crvena i žuta boja, te silina ili bojadisarski vrbovnik iz kojeg se dobivala indigo boja. Škrobne i uljane kulture uzgajane su u zanemarivoj mjeri, osim krumpira koji se u Dalmaciji gotovo nikad nije koristio za industrijske potrebe, već isključivo za ljudsku prehranu. Zabilježeni su višekratni slučajevi da su Dalmatinci, posebno u godinama gladi, za jelo koristili dobiveni stočni, čak i sjemenski krumpir. Proizvodne površine se od pojave krumpira 1767.

372

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

godine stalno povećavaju te krajem tridesetih godina 20. stoljeća premašuju 8 000 ha. Danas se krumpir isključivo proizvodi kao unosna kultura u ranoj proljetnoj proizvodnji te za vlastite potrebe uz okućnice, ali i u planinskim dolcima (Biokovo). Predivo bilje na području Dalmacije nikad nije bilo uzgajano na većim površinama. Pokusi s uzgojem pamuka provodili su se od polovice 19. stoljeća s relativno dobrim rezultatima, ali nikada nije ostvarena ozbiljnija proizvodnja. Lan i konoplja, od davnina uzgajani u Dalmaciji, nisu imali uvjete za značajniju proizvodnju i uglavnom su nestali do početka 20. stoljeća. Sporadično se kao predivo bilje koriste agava i bijeli sljez. Najveća proizvodnja ostvarena je s izvornom dalmatinskom biljkom brnistrom, korištenjem divljih, neuzgojenih populacija, iako postoje i podaci o uzgoju na području Poljica. Krmno bilje na području Dalmacije nije imalo značaj kao u kontinentalnom dijelu Hrvatske jer se stočarstvo najviše oslanjalo na pašu i brst. Uzgajale su se: lucerka, crvena i bijela djetelina, stočni kelj, stočni grašak, sjekirica, stočna repa, grahorica i sirak. Osnovu prehrane stoke ipak su činile livade i pašnjaci koji su prvi put popisani krajem 18. stoljeća, za vrijeme Mletačke Republike. U Dalmaciji je zabilježeno 5 772 ha livada, dok je pašnjaka bilo čak 594 000 ha. Stotinu godina kasnije, za vrijeme Austro-Ugarske, upisano je oko 10 500 ha livada. Očito je da se udjel livada povećavao u odnosu na pašnjake, ali neznatno, tako da su ipak pašnjaci predstavljali osnovu stočarstva Dalmacije. Procjenjuje se da su prinosi livada u najboljim godinama iznosili do 2 t sijena po hektaru. Ozbiljnije unapređenje livadarstva započinje krajem 19. stoljeća kad se za popravak krmne vrijednosti livada uvodi lucerka, u Dalmaciji zvana ljekarica ili likarica.

Već 1910. godine bilo je 3 583 ha lucerišta, livada s pretežnim udjelom lucerke. Prinosi ovih livada drastično su porasli, navedene 1910. godine čak na 6,28 t/ha. Pašnjaci su se krajem sezone većim dijelom kosili, uz prinos dosta lošeg sijena od svega oko 400 kg po hektaru. Organizacija pašarenja je bila vrlo loša i neorga-

nizirana pa su brojni pašnjaci bili pod prevelikim opterećenjem. Za Dalmaciju su tipične stočarske ljetne migracije na veće planine: Dinaru, Kamešnicu, Svilaju, Mosor, Biokovo. Na planinske pašnjake Dinare od pamtivijeka dalmatinski i bosanski stočari vode (izdižu) svoja stada, a postojeća državna granica između Republike Hrvatske i BiH upravo je tradicionalna granica stočarskih razgraničenja, utvrđena još u 18. stoljeću između tadašnje Venecije i Turskog Carstva. Krajem 19. stoljeća na području Sinja provedeni su pokusi za popravak prirodnih pašnjaka na izrazito okršenoj površini od 5 ha. Ne baš povoljni rezultati pokusa obustavili su daljnje pokušaje, a osnovni problem bilo je korištenje alohtonih biljnih vrsta, odnosno kultivara nepodesnih za travnjačku proizvodnju u Dalmaciji. Nažalost, problem odabira najkvalitetnijih izvornih travnjačkih vrsta Dalmacije te proizvodnje, odnosno nepostojanja njihovog sjemena na tržištu ostaje do danas. Za vrijeme Banovine Hrvatske imenovan je poseban stručnjak za pašnjake koji je utvrdio da Dalmacija u odnosu na broj stoke i površinu ima stalan manjak krmiva od oko 800 000 t. Do tada se taj manjak nadoknađivao izgonom stoke u planinska područja Bosne i Hercegovine (tadašnje Turske), uz plaćanje pristojbe te uvozom sijena iz Italije i Albanije. Ideja je bila da se dio pašnjačkih površina prenamjeni za ratarsku proizvodnju krmnih kultura. Vršeni su pokusi i sa

sjeckanom stabljikom vinove loze, kominom maslina i grožđa, a siliranje sijena započelo je 1931. godine kod Knina i Sinja. Konačno, prestankom migracijskog stočarenja i postupnim nestankom stoke na području Dalmacije, livade i pašnjaci su potpuno zapušteni i prijeti im zarastanje (sukcesija) te prijelaz u makiju. Premda je šuma spontana klimazonalna vegetacija ovog prostora, treba istaknuti izniman značaj poluprirodnih travnjaka i travnjačke flore u Dalmaciji, koja se u kontinuitetu razvija od razdoblja gornje krede, a posebno u tercijaru. Razvoj travnjačkih površina usmjerio je i evoluciju te omogućio razvoj velikih pašnih životinja, prije svega papkara i kopitara.

Okolišni uvjeti i regionalizacija ratarske proizvodnje Dalmacije Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, nedostatak oborina i zaslanjenost obalnog područja najvažniji su ograničavajući čimbenici sveukupne poljoprivrede Dalmacije pa tako i ratarstva. Službena regionalizacija za ratarstvo, livadarstvo i pašarstvo na području Dalmacije nije provedena, ali možemo utvrditi dvije zasebne zone: mediteransku i submediteransku. Mediteranska regija obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke te je obilježena izrazitom ljetnom sušom i blagom zimom, odnosno pripada eumediteranskom klimatskom području. Kako se visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit, Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak. U ovoj regiji ne postoje dobri uvjeti za razvoj ratarstva, osim u manjem dijelu.

Dalmatinsko zaleđe obuhvaća kontinentalni dio Dalmacije, odnosno Dalmatinsku zagoru u širem smislu, koju čine: Kninska krajina, Drniška krajina, Zagora, Mućki kraj, Vrlička krajina, Cetinska krajina, Kliška krajina, Poljica, Omiška krajina, Imotska krajina i Vrgoračka krajina. Ovo je područje izrazito krajobrazno i klimatski raznoliko, a sastoji se od poplavnih depresija, krških polja, krških zaravni i uzvisina te konačno od visokih dinarskih vrhova, pa se tako izmjenjuje i klima – od submediteranske preko kontinentalne sve do hladne, čak snježne planinske klime. Na ovom je području ratarstvo bilo tradicionalno prisutno, ponajviše na plodnim velikim krškim poljima: dio Ravnih kotara, područje Vranskog jezera, Sinjsko, Imotsko i Vrgoračko polje, dolina Neretve te Konavosko polje. Drastičnim smanjenjem stočnog fonda i izrazitim iseljavanjem i depopulacijom ovih prostora, ratarstvo je polovicom 20. stoljeća bitno smanjeno te dijelom potpuno nestalo.

“Prija će slagati sida brada nego gnjojna brazda.” “Brez krčevine nema stečevine.”

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

373

Popis tradicijskih ratarskih i krmnih kultura i sorti Dalmacije

Porodica

Vrsta

Agave (Agavaceae)

Agava (Agave americana L.)

Broćike (Rubiaceae)

Pitomi broć (Rubia tinctorum L.)

Domaći pitomi broć

Glavočike (Asteraceae)

Buhač (Tanacetum cinerariaefolium (Trevir.) Sch. Bip.)

Dalmatinski buhač

Čkalj (Cnicus benedictus L.)

Domaći čkalj

Šafranika (Carthamus tinctorius L.)

Domaća šafranika

Konoplje (Cannabaceae)

Konoplja (Cannabis sativa L.)

Južna konoplja

Krstašice (Brassicaceae)

Silina (Seč modrilac) (Isatis tinctoria L.)

Domaća silina

Lanovi (Linaceae)

Lan (Linum usitatissimus L.)

Domaći lan

Lobodnjače Repa (Beta vulgaris L. ssp. (Chenopodiaceae) vulgaris L.)

Sorta

Domaća stočna repa

Sodnjača (Halogeton sativus (L.) Moq.) Mahunarke (Fabaceae)

Bob konjski (Vicia faba L. var. equina St.-Amans.)

Domaći konjski bob

Bob ptičji ili bobica (Vicia faba L. var. minuta (hort. ex Alef.) Mansf.)

Domaća bobica

Bob svinjski (Vicia faba L. var. faba L. )

Domaći svinjski bob

Brnistra (Spartium junceum L.) Crnookica (Vigna unguiculata (L.) Walp.) Djetelina bijela (Trifolium repens L.) Berba kukuruza u Dalmatinskoj zagori (prema Dalmacija, 1892.)

3 74

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Djetelina crvena (Trifolium pratense L. var. perenne Host)

Domaća crnookica

Porodica

Vrsta

Mahunarke (Fabaceae)

Djetelina dalmatinska (Trifolium dalmaticum Vis.)

Sorta

Djetelina perzijska (Trifolium resupinatum L.)

Porodica

Vrsta

Mahunarke (Fabaceae)

Grahorka visianijeva (Onobrychis arenaria (Kit.) DC. ssp. tommasinii ( Jord.) Asch. et Graebn)

Djetelina rumena (Trifolium incarnatum L.) Djetelina srednja (Trifolium medium L.) Djetelina žutozelena (Trifolium ochroleucum Huds.)

Domaći niski grašak Domaći stočni grašak

Grašak visoki (Pisum sativum ssp. elatius (M. Bieb.) Asch. et Graebn.

Domaći visoki grašak

Kokotac bijeli (Melilotus albus Medik.)

Dunjica (Medicago lupulina L.)

Grah poljak ili sikirica (Vicia sativa L. ssp. macrocarpa (Moris) Arcang.)

Grašak obični (Pisum sativum L. ssp. sativum L.)

Kozlinac ilirski (Astragalus monspessulanus L. ssp. illyricus (Bernhardt) Chater)

Djeteljnjak (Bituminaria bituminosa L. Stirton)

Grah (Phaseolus vulgaris L.)

Sorta

Grah zrnaš Grah mahunar Grah rogač Domaći grah poljak

Leća (Lens culinaris Medik.)

Domaća leća

Lucerka (Medicago sativa L.)

Mediteranska lucerka

Sjekirica (Securigera securidaca (L.) Degen et Dörfl.)

Sredozemna sjekirica

Slanutak (Cicer arietinum L.)

Domaći sitnozrni slanutak

Graholika sitna (Lathyrus inconspicuus L.)

Svinđuša rogata (Lotus corniculatus L.)

Grahorica dalmatinska (Vicia tenuifolia Roth. ssp. dalmatica (A. Kern.) Greuter)

Vučika bijela (Lupinus albus L.)

Domaća bijela vučika

Makovi (Papaveraceae)

Vrtni mak (Papaver somniferum L.)

Domaći mak

Perunike (Iridaceae)

Šafran (Crocus sativus L.)

Domaći šafran

Pomoćnice (Solanaceae)

Duhan (Nicotiana tabacum L.)

Bjelušina Bubalovac Dalmatinac Modrulj Oštruljac Ravnjak Tance

Grahorica dinarska (Vicia ochroleuca Ten. ssp. dinara (K. Malý) Rohlena) Grahorica dlakava (Vicia villosa Roth.) Grahorica jara (Vicia sativa L.) Grahorica nježna (Vicia parviflora Cav.)

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

375

Porodica

Vrsta

Sorta

Porodica

Vrsta

Pomoćnice (Solanaceae)

Duhan kržak (Nicotiana rustica L.)

Ružić

Trave (Poaceae)

Krumpir (Solanum tuberosum L.)

Bilač Ruževac (Kraljevac) Počiteljka Škuljevac Dubrovačka bjelka

Oštrica primorska (Dactylis glomerata ssp. hispanica (Roth) Nyman)

Sljezovi (Malvaceae)

Bijeli sljez (Althaea officinalis L.)

Trave (Poaceae)

Ječam obični (Hordeum vulgare L.)

Domaći višeredni ječam Golić Jarić Škurić ili op Ječam spasitelj

Ječam dvoredni (Hordeum distichon L.)

Domaći ječam dvoredac

Kanarska trava (Phalaris canariensis L.)

Domaća kanarska trava

Kostrika razgranjena (Brachypodium retusum (Pers.) P. Beauv.) Kostrika perasta (Brachypodium pinnatum (L.) P. Beauv.)

Domaći tvrdunac Brnda Činkvantin Domaći zuban

Ljulj višecvjetni (sušni) (Lolium multiflorum Lam.) Ljulj višegodišnji (stegnuti) (Lolium perenne L.) Muhar zeleni (Setaria viridi (L.) P.Beauv.)

376

Ovsik polumeki (Bromus hordeaceus L. ssp. molliformis (Lloyd) Maire et Weiller) Ovsik sredozemni (Bromus madritensis L. ) Ovsik uspravni (Bromus erectus Huds. ) Ovsik zbijeni (Bromus scoparius L.) Pir dvozrni (Triticum dicoccon Schrank)

Domaći dvozrni pir

Pir pravi (Triticum spelta L.)

Domaći pir Ozimi bijeli pir Modrušasti pir Crveni osjasti pir

Pir šilj (Triticum monococcum L.)

Domaći šilj

Pirika primorska (Elymus pycnanthus (Godr.) Melderis)

Kršin primorski (Chrysopogon gryllus L. Trin.) Kukuruz (Zea mays L.)

Sorta

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Pirika priobalna (Elymus elongatus (Host) Runemark) Pirika srednja (Elymus hispidus (Opiz) Melderis) Proso (Panicum miliaceum L.)

Bijelo strnišno proso

Proso talijansko (Setaria italica (L.) P. Beauv.)

Bar

Pšenica bijela brkulja (Triticum turgidum L.)

Dalmatinska bijela brkulja

Pšenica tvrda brkulja (Triticum turgidum L. ssp. durum (Desf.) Husn.)

Dalmatinska tvrda brkulja

Porodica

Vrsta

Sorta

Trave (Poaceae)

Pšenica obična (Triticum aestivum L.)

Domaća pšenica bjelica Domaća pšenica golica

Raž (Secale cereale L.)

Domaća raž

Sirak divlji (Sorghum halepense (L.) Pers.) Sirak metlaš (Sorghum bicolor (L.) Moench)

Domaći sirak metlaš Domaći sirak zrnaš Buhaš Kitaš Kukaš

Smilica sjajna (Koeleria splendens C. Presl) Smilica tvrda (Rostraria cristata (L.) Tzvelev) Šašika jesenska (Sesleria autumnalis (Scop.) F.W.Schultz) Tvrdika opora (Catapodium rigidum (L.) C. E. Hubb.)

Vlasulja sitna (Festuca valesiaca Schleich. ex Gaudin) Vlasulja brazdičasta (Festuca rupicola Heuff ) Tvrdulja kruta (Scleropoa rigida (L.) Griseb.) Zob (Avena sativa L.)

Domaća zob

Napomena: 1. Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte. 2. Dio mahunarki obrađen je u poglavlju o povrtnicama.

Iz Dalmacije (prema Avelot, 1896.)

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

377

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Semir Maslo

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Foto: Roman Ozimec

Prikaz najvažnijih kultura i sorti Dalmacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

380

Agava

(Agave americana) Ostali narodni nazivi aloj, smokva glušica, kambro, loparina, sabur, primorski netres

Sažeti opis Agava je sukulentna biljka lako prepoznatljiva po ogromnim, linealno-lancetastim mesnatim, sočnim listovima sivozelene boje. Listovi su široki do 30 cm, a dugački i do 2 m. Na rubu su trnasto nazubljeni, a na vrhu završavaju s do 3 cm velikom bodljom. Agava prvi put cvjeta tek nakon desetak i više godina, ponekad i nakon punih 40. Gola, zeljasta razgranata stabljika koja nosi cvat visoka je i preko 8 m i na granama nosi velike cvjetne metlice. Po ovoj impozantnoj stabljici agava je vjerojatno i dobila ime (grč. agavos = uzvišen, vrijedan divljenja). Brojni svjetložuti cvjetovi duljine i do 10 cm počinju cvasti u lipnju i cvatu cijelo ljeto. Plod je dugačak tobolac ispunjen plosnatim crnim sjemenkama. Pred jesen, po dozrijevanju sjemenki cijela biljka ugiba, ali se odmah i obnavlja iz bočnih korijenskih izdanaka.

Rasprostranjenost i status populacije Agava je alohtona vrsta, porijeklom iz Južne Amerike, donijeta u Sredozemlje u 16. stoljeću. Kultiviranjem je proširena po cijelom Mediteranu i Kanarskim otocima, ponegdje masovno, pa tako i po cijeloj Dalmaciji. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Obična ili američka agava potječe iz Meksika i Južne Amerike odakle su je španjolski i portugalski pomorci prenijeli zajedno s kukuruzom, krumpirom i drugim kulturama na jug Europe. Odavno se proširila, podivljala iz kulture i sada raste samonikla uz obale Sredozemlja te se u novije doba smatra i invazivnom vrstom. U Dalmaciju su je donijeli Španjolci 1561. godine iz istočnog Meksika. Naš čuveni botaničar Robert Visiani početkom 19. stoljeća dvoji je li za Dalmaciju alohtona ili se već treba ubrojiti u udomaćene biljke. U Dalmaciji nikada nije selekcionirana i uglavnom služi kao

ukrasna biljka, međutim ima karakteristike ljekovite, aromatične, industrijske, predive i medonosne, ali i krajobrazne vrste, kao prepoznatljiv krajobrazni florni element. Podzemni dio biljke nekad se upotrebljavao kao lijek protiv sifilisa, mesnati sočni dijelovi lista služe protiv reumatizma, kao diuretik, ali i kao insekticid. Lisni pupoljci sirovina su za aromatiziranje tekile i drugih domaćih meksičkih rakija. Cvjetovi agave odlična su pčelinja paša. U novije doba pokušava se iz agave u gospodarski značajnim količinama ekstrahirati ugljikohidrat inulin, pogodan za prehranu dijabetičara, kojeg u listovima ima u velikim količinama. Lisna vlakna služe za proizvodnju vlakna od kojih se i kod nas izrađivao konop, primjerice na otoku Hvaru za opremu samara za mule, a u Italiji i neke grublje vrste papira. Kod nas se od vlakna agave izrađuju tradicionalne dalmatinske čipke: paška, hvarska i viška. Agava je vrlo zahvalna biljka koja raste doslovno na svim terenima. Iznimno je pogodna za svježe nasute, strme terene gdje svojim gustim korijenom sprječava eroziju. Odlično je prilagođena na uvjete Dalmacije, a dobro podnosi i zaslanjena tla. Potrebno je izvršiti dodatna istraživanja za korištenja kod sanacije iskopa, klizišta, smetlišta i drugih devastiranih površina. U manjoj i kontroliranoj mjeri moguće je zasnovati nasade za proizvodnju vlakana za tradicijske dalmatinske čipke, ali zašto ne isprobati i mogućnost proizvodnje novog proizvoda – dalmatinske tekile.

Slične vrste i sorte Postoji više ukrasnih oblika agava s različito obojenim rubom listova (A. americana var. marginata): bijela (A. americana var. marginata f. alba), žuta (A. americana var. marginata f. aurea) te prugasta agava (A. americana var. striata) sa žuto-bijelim ispruganim listovima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

381

382

Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/ File: Illustration_Rubia_tinctorum1.jpg

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Pitomi broć (Rubia tinctorum)

Domaći pitomi broć Ostali narodni nazivi

pitomi broć, veliki broć, broće, brojuć, brošč, broće, rdečina, crvenac, krap

Sažeti opis Domaći pitomi broć je jednogodišnja puzava biljka visine oko 150 cm. Stabljika je četverobridna sa svinutim bodljama na bridovima kojima se prihvaća za ostale biljke, najprije zelene, kasnije pepeljastosive boje. Listovi su skupljeni u pršljenove s po 4 – 8 listova duljine do 6 cm, zelene boje, koji su također bodljasti po rubovima. U pršljenovima listova se od lipnja do kolovoza razvijaju cvatovi koji se sastoje od većeg broja žutih cvjetića i okruglih režnjeva vjenčića. Iz cvjetova se razvijaju sjajne crne bobe do 5 mm promjera u kojima se nalazi po jedna crna sjemenka. Korijen domaćeg broća sadrži rubieritrin, tvar koja daje intenzivnu crvenu boju, jednu od najstarijih i najpopularnijih prirodnih boja do pojave sintetskih boja. Po ovoj crvenoj boji (lat. ruber = crven) domaćeg broća cijeli je rod Rubia s oko 60 vrsta dobio ime.

Rasprostranjenost i stanje populacije Domaći pitomi broć potječe s područja Mediterana i bio je rasprostranjen na području cijele Dalmacije. Stanje populacije nije poznato, pretpostavlja se da je nestao iz uzgoja, ali je opstao ponegdje u podivljalom obliku uz stare vrtove i naselja.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Korištenje broća kao bojadiserske biljke započinje još u začetku civilizacije. Koriste je Egipćani, Perzijci, Indijci, a kasnije i Grci, Rimljani, Židovi. S vremenom se broć udomaćio i širom Europe. Najstarija poznata tkanina obojena broćem potječe

iz groba merovinske kraljice Arnegundis iz okolice Pariza u Francuskoj i datira iz 6. stoljeća. Broć se spominje u čuvenom djelu Causae et curae Sv. Hildegarde iz 12. stoljeća, kod nas prevedenog kao Velika knjiga o zdravlju sv. Hildegarde iz Bingena – savjeti i recepti za zdrav život. Engleski vojnici, čuveni crveni mundiri imali su jarko crvene odore obojene broćem. U Dalmaciji se broć pojavio vrlo davno, vjerojatno za vrijeme Rimskog Carstva. Uzgoj broća u Poljicima prisutan je barem od kraja 19. stoljeća. Koristio se za bojanje tkanina, ali i pisanica (penganje), posebno na području Dubrovnika. Iako je teško vratiti značenje broća kojeg je imao prije pojave sintetskih boja, ipak je broć kao tradicijska biljka utkana u narodnu povijest i kulturu pa i u toponime (Broćanac, Brotnjo) zanimljiva i danas za gospodarstvo. Proizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda (odjevnih predmeta), posebno unutar zaštićenih područja prirode (NP Krka, PP Biokovo), uz eko- i etnosela i drugdje sigurno ima perspektivu za manja obiteljska gospodarstva. Takvi proizvodi obojeni prirodnom bojom broća mogu postati premijski proizvodi, koji imaju posebnu cijenu i vrijednost.

Slične vrste i sorte Domaćem pitomom broću slične su sve druge vrste broća. Ljekoviti broćac (Rubia peregrina) je višegodišnja biljka, tvrđa i grublja, cvjetići su žućkastozeleni i ima ušiljene režnjeve.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

383

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

384

Buhač

(Tanacetum cinerariifolium)

Dalmatinski buhač Ostali narodni nazivi

buvač, buharica, brmljina, peljen, dalmatinska krizantema, dalmatinska ivančica

Sažeti opis Buhač je višegodišnja zeljasta biljka čiji polugrm naraste 30–100 cm, s do 400 pojedinih brazdastih stabljika prekrivenih sivozelenim dlačicama. Tamnozeleni perasti listovi nalaze se u donjoj trećini stabljike i stvaraju gust zelen polugrm. Iznad ovog gustog lisnog dijela polugrma uzdižu se stabljike s cvjetovima. Glavičasti cvatovi buhača su građeni od žutih, cjevastih plodnih cvjetića koji se nalaze u centru cvijeta i neplodnih bijelih jezičastih cvjetova koji okružuju plodne u 1–2 reda. Po građi i izgledu cvjetovi podsjećaju na cvijet ivančice (Leucanthemum vulgare), odnosno krizanteme (Chrysanthemum sp.), odakle potječu nazivi dalmatinska krizantema i dalmatinska ivančica. Promjer cvijeta iznosi 2–5 cm, od čega je promjer žutih plodnih cvjetova 1–2 cm. Na jednom grmu cvate do 1 000 cvjetova, od svibnja sve do kraja lipnja, pa i u srpnju. Za proizvodnju 1 kg suhog cvijeta treba oko 4 kg svježeg. Plod je sivožuta sitna roška (ahenij), mase 1 000 sjemenki 0,8–1,1 g.

Rasprostranjenost i stanje populacije Buhač je autohtona vrsta mediteranskog područja, ilirsko-jadranski endem koji raste na području Hrvatske, Crne Gore i Albanije. Vrsta je opisana sa stijena Omiške Dinare. Nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, ali je nestao iz proizvodnje. Divlje populacije nisu ugrožene.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj U Dalmaciji se buhač od davnina koristi kao insekticidni prašak za kućanstvo koji se prodavao pod nazivom Flores Chrisanthemi. Posipale su se pukotine u podu, zidovi i

postelje. Ljeti se u sumrak na žaru palio buhačev prah (lizike) ili buhačeve svijeće kao repelent protiv komaraca, a praškom se posipala i stoka. Od alkohola i eteričnih ulja radila se tinktura kojom se mazalo tijelo. Osim u kućanstvu, prah buhača upotrebljavao se u industriji kože i tkanine, odnosno u kožarama i suknarama za posipanje koža i tkanina te u poljoprivredi za zaštitu bilja kao otopina, kaša i buhačev sapun. U narodnoj medicini služi kao čistilo protiv crijevnih nametnika te za liječenje rana domaćih životinja. Uzgoj buhača počinje polovicom 19. stoljeća u okolici Dubrovnika. Braća Bartul i Andrija Petrić Škontre iz Selaca kod Starigrada na otoku Hvaru prvi su poznati proizvođači buhača. Proizvodnja se širi obalnim i otočnim dijelom Dalmacije gdje je buhač najkvalitetniji, a svoj vrhunac proizvodnja dosiže početkom 20. stoljeća s čak do 6 000 ha buhača, uz prinose od 400–800 kg/ha suhog cvijeta. U rekordnoj 1926. godini izvezeno je čak 1 350 tona suhog cvijeta buhača u SAD i zapadnu Europu. Navode se razne populacije, odnosno sorte buhača: crnogorski, starigradski, šibenski, arbanaski, kaštelanski i trogirski, šoltanski, drvenički te dubrovački buhač. Dalmatinski buhač je potpuno nestao iz proizvodnje u Dalmaciji, ali ga srećemo divljeg i podivljalog iz kulture širom srednje i južne Dalmacije. Iako je bio jedna od najvažnijih kultura Dalmacije, buhač nikada nije bio predmet sustavnog istraživanja ili selekcije, već su sami proizvođači birali produktivnije populacije. Buhač je značajan prirodni izvor insekticida piretrina koji se sintetizira u cvijetu i sjemenu, gdje ga ima oko 0,8%, dok ga u ostalim dijelovima biljke ima vrlo malo. Kako je piretrin prirodni insekticid izvrsne učinkovitosti i brze razgradnje te neotrovan za toplokrvne organizme, a može se koristiti u ekološkoj poljoprivredi, buhač je svakako biljka budućnosti. Za spoznaju o važnosti ove naše izvorne kulture zaslužan je hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička koji je 1920. godine otkrio principe insekticidnog djelovanja buhača. Danas se u svijetu buhač prerađuje u industriji pesticida, kao prašak (Piretrin, Pyrozin), tekućine (Solutax, Pyrotot) i aerosoli (Pyrotox, Chemotox). Njemački farmaceutski div Bayer uz rascvjetala polja buhača reklamira repelentne tablete na bazi piretrina (Baygon protector) koje oslobađaju mirisna eterična ulja bogata piretrinom te odbijaju komarce i druge napasnike. Uz današnju poljoprivrednu tehnologiju moguće je proizvesti do 1 400 kg suhog cvijeta/ha. Nije zanemariva ni estetska vrijednost buhača, o čemu govori činjenica da se od sedam vrsta roda Tanacetum koje se komercijalno uzgajaju, svih šest, osim buhača, koriste za ukras. Potrebno je obnoviti proizvodnju, makar i na manjim površinama, uz pokusnu proizvodnju buhača kao ukrasne biljke u teglama. Rascvjetani bijeli cvjetovi buhača u obalnom pojasu i poljima kontinentalne Dalmacije daju prepoznatljivu ljepotu krajobraza za sve putnike, turiste i ljubitelje prirode.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

385

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

386

Brnistra (Spartium junceum) Ostali narodni nazivi banestra, banistra, žuka, žučica, žukavac, žukovina, žukva, žuti žilj, ledinja

Sažeti opis Brnistra je grm do 1,5 m visine, rjeđe manje stablo do 6 m visine, promjera do 20 cm. Grm grade brojne tamnozelene okrugle stabljike ispunjene srčikom. Vrlo su savitljive, što ističe i ime roda (grč. spartos = pleter). Na stabljikama su nasuprotno smješteni rijetki dlakavi listići. Brnistra cvate od sredine svibnja do kraja srpnja žutim cvjetovima, građenim od uzdignute zastavice i dva para latica koji tvore krila i lađicu, tipičnim za porodicu mahunarki (Fabaceae). Cvjetovi su intenzivno žuti, smješteni na kratkim peteljkama u skupine nalik na grozdove na vrhu grančica. Izrazito su slatkastog mirisa sličnog bagremu u cvatu i pčele ih rado posjećuju. Plod je mahuna duga do 8 cm i široka do 6 mm s 6–9 sjemenki kestenjaste boje. Fotosintezu uglavnom vrši stabljika, a cvjetovi i listići u nepovoljnim uvjetima otpadaju. Brnistra je izraziti kserofil koji raste po kamenjaru i najlošijem tlu.

Rasprostranjenost i stanje populacije Brnistra je rasprostranjena cijelim područjem Mediterana, pa tako i cijelom Dalmacijom. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Brnistra ili žuka je autohtona biljka Dalmacije i Mediterana, gdje ponegdje raste i na preko 1 300 m nad morem. Prenesena je u Novi svijet, osobito u Kaliforniju, Meksiko, Brazil i Boliviju. Koristi se kao prediva biljka još u začetku civilizacije. Stari grčki filozofi ističu vrijednost njenih vlakana za izradu užeta, čvrstoću i savitljivost stabljika za vezanje loze, sjemena kao lijeka i cvjetova kao pčelinju pašu. Uz lan i pamuk spominje se i u Bibliji. U Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj služi za pokrivanje kuća, a u sjevernoj Africi zidovi kuća se grade od blata pomiješanog s brnistrom. U 19. stoljeću

u Italiji se od brnistre izrađivao papir i platno. Kod nas raste cijelom dužinom obale, ali vrlo neujednačeno. Od davnina se koristi za brojne namjene: izradu odjevnih predmeta, stolnjaka, plahti (lancuna), ručnika (šugamana), zavjesa, jedara, ribarskih mreža, čak i vate. Važno je krmivo za koze, služi za vezanje loze i svežnjeva drva, izradu brodskih konopa. Iz brnistre se izrađuju metle, pletu ograde oko imanja, košare, cjedila za maslinovo ulje i sušila za smokve. Stabljikom se kao iglom krpaju vreće, a na stabljiku se nižu i suhe smokve. U statutu grada Korčule iz 1214. godine spominje se namakanje brnistre za izradu vlakana, a u statutu otoka Brača iz 1656. godine zabranjuje se strancima branje brnistre, koja je očito bila zanimljiva za preradu. A. Fortis 1774. godine ističe da se Betinjani na Murteru bave tkanjem platna brnistre za što je beru čak i po Istri i Kvarneru. Za razliku od Francuske i Italije, kod nas nisu zasnovane veće plantaže za uzgoj već se koristi divlja populacija brnistre. Prema podacima, u Omišu je 1919. godine osnovana tvornica za preradu, koja je ubrzo propala, a prema povijesnim podacima krajem 19. stoljeća brnistra se sijala i uzgajala na području Poljica. Nakon 2. svjetskog rata raste interes za brnistru, čak je kao važnu potencijalnu kulturu ističe tadašnji predsjednik Tito u govoru 1946. godine u Splitu. Podignuto je više pogona za preradu i započeo otkup, ali je ubrzo sve propalo. Brnistra danas u Dalmaciji nema nikakvo značenje u proizvodnji, usprkos sasvim drugačijim predviđanjima poslije 2. svjetskog rata. Međutim, to je biljka iznimne tradicije utkane u narodnu povijest i brojne toponime od kojih je jedan i grad Split, koji je ime navodno dobio upravo po grčkom (Aspalathos) nazivu za brnistru. Proizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda (užadi, odjevnih predmeta, obuće), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo) te uz ekosela, ima perspektivu za obiteljska gospodarstva. Premijski proizvodi brnistre mogu ostvariti posebnu cijenu, a grmovi brnistre imaju veliku ukrasnu i krajobraznu vrijednost. Kako je za proizvodnju vjerojatno dovoljna prirodna populacija, treba optimalno gospodariti postojećim sastojinama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

387

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

388

Djetelina rumena (Trifolium incarnatum)

Sažeti opis Rumena djetelina je jednogodišnja zeljasta biljka vrlo jakog, vretenastog korijena, koja naraste do 70 cm visine. Stabljika je uspravna i nerazgranjena, obrasla prileglim dlakama i s izmjenično raspoređenim listovima. List je trodijelan, jajoliko izdužen, s velikim tupastim palistićima na bazi. Liske su duljine do 25 mm, obrnuto jajolike, obostrano dlakave i prema vrhu nazubljene. Cvjetovi su sjedeći, 8–12 mm dugi, skupljeni u izduljenu glavicu, duljine do 5 cm, lijepe intenzivno crvenkaste boje. Zastavica je eliptična, duža od krila i lađice. Cvate u svibnju ili lipnju. Plod je jajolika sitna mahuna s jednom sjemenkom zelenožute do žutoljubičaste boje, jajolika, glatka i sjajna.

Rasprostranjenost i stanje populacije Rumena djetelina je izvorna biljka Mediterana, staništa submediteranskih i epimediteranskih suhih travnjaka, danas uzgajana i proširena po cijelom svijetu.

Koristi se kao monokulturni jednogodišnji krmni usjev ili u raznim jednogodišnjim krmnim smjesama, vrlo skromnih zahtjeva i zato posebno omiljena kod individualnih proizvođača. Pokazala se odlična i za sideraciju (zelenu gnojidbu) u nasadima voćaka, maslina i vinove loze, posebno na slabijim tlima i okolišnim uvjetima. Rumena djetelina je jedna od karakterističnih travnjačkih djetelina Dalmacije. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka. Rumena djetelina je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Ne treba zanemariti značaj djeteline i za očuvanje bioraznolikosti nekih pratećih kukaca, posebno divljih pčela (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.) koje oprašuju cvjetove djetelina, zatim štetnika koji koriste cvjetove, mahune i sjemenke djetelina, ali i parazitskih biljaka kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Rumena djetelina ili inkarnatka je biljka mediteranskih travnjaka odakle je odavno selekcionirana za proizvodnju krmiva. Danas je proširena po cijelom svijetu, osobito u SAD-u, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj i Španjolskoj.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

389

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

390

Leća

(Lens culinaris)

Domaća leća

Ostali narodni nazivi sočivica, sočivo, soška, lećica, rogačica

Sažeti opis Domaća leća je jednogodišnja grmolika mahunarka visine do 50 cm, rijetko viša. Korijen je relativno plitak, do 50 cm dubine, ali vrlo dobro koristi i teško topiva hranjiva. Zelena stabljika je poluuspravna do uspravna, dlakava i razgranata. Listovi su parno perasti, naizmjenični s 5–6 parova ovalnih listića, a na bazi lisne stabljike nalaze se sitni lisni zalisci. U pazušcima listova izbijaju 1–3 sitna cvijeta, karakteristične građe kao i kod drugih mahunarki, bijele boje s ljubičastim žilicama i cvjetnim stapkama koje završavaju bodljom. Plod je mala mahuna smještena na dugačkim i tankim peteljkama, koja doseže 2 cm duljine. U mahuni se nalaze jedna do tri sjemenke. Sjemenka domaće leće je zelenkaste do žute boje, plosnata i bikonveksna, promjera 4–5 mm i spada među krupnozrne leće. Po obliku sjemenki leće, ime je dobio i dio oka, očna leća (lens ocularis).

Rasprostranjenost i stanje populacije Leća je danas rasprostranjena po cijelom svijetu. U Dalmaciji je populacija domaće leće gotovo nestala i nije poznato stanje populacije, ali još uvijek se lokalno uzgaja. Trend populacije je u padu i domaćoj leći prijeti izumiranje.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Leća potječe najvjerojatnije s područja jugozapadne Azije odakle je prenesena na područje Mediterana. Uzgaja se već u mlađe kameno doba, dakle prije gotovo 10 000 godina, u sam osvit razvoja poljoprivrede, te predstavlja jednu od najstarijih kultura uopće. Uzgajana je na području Indije, starog Egipta, stare Grčke, a kasnije i u Rimskom Carstvu, uglavnom za ljudsku hranu (sjemenke), ali i za stočnu ishranu (sjemenke i cijela

biljka). Koliko je bila važna u ljudskoj prehrani govori nam latinski naziv vrste culinaris odnosno kuhinjska. Postoji sitnosjemena leća, plosnatijih sjemenki te krupnosjemena, nešto okruglijih. Smatra se kako je krupnosjemena leća nastala selekcijom upravo na području Mediterana, dakle i Dalmacije. Postoji i leća crvenog sjemena, poznata kao perzijska. Zanimljivo je da leća ne podnosi višegodišnji uzgoj na istim površinama te se uzgaja redovito u plodoredu, ali ne podnosi ni monokulturu, zbog čega se vrlo često uzgaja u polikulturi te je idealna kultura za ekološku proizvodnju. Domaća leća uzgajala se na području Dalmacije već u mlađe kameno doba, na što ukazuju nalazi u našim otočnim špiljama, ali i nalazi domaće leće u unutrašnjosti Dalmacije, sve do čuvenog neolitskog arheološkog lokaliteta Butmir kod Sarajeva. Domaća leća poznata je po mnogim korisnim svojstvima koji joj omogućavaju prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu zbog čega može poslužiti kao vrijedan materijal za buduće selekcije. Potrebno je istražiti stanje i karakteristike populacija domaće leće i njihova svojstva, te je uključiti u proizvodnju i kulinarsku ponudu sa specijalitetima prastarih receptura.

Slične vrste i sorte Na području Mediterana rastu i dvije divlje vrste roda leća (Lens), crnkasta leća (L. nigricans) i modra leća (L. lenticula). Za razliku od domaće leće, kod prve listovi završavaju bodljastim šiljkom, dok druga ima 3–4 para liski, a drška cvijeta ne završava bodljom.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

391

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Toni Nikolić

392

Lucerka (Medicago sativa)

Mediteranska lucerka Ostali narodni nazivi

ljekarica, likarica, arbašpanja, sedmakinja, vija, meteljka

Sažeti opis Mediteranska lucerka je višegodišnja mahunarka koja formira snažan busen visine do 1 m. Ima izrazit vretenast korijen koji već u drugoj godini razvoja dosegne dužinu od 2,5 m, a u punom razvoju nakon 6–7 godina nevjerojatnih 5 m dubine i raspon od 15–20 m, kao nijedna druga biljka. Ovakav korijen je osnova izvanredne otpornosti lucerke na sušu. Korjenov vrat smješten je u tlu i tako zaštićen od mraza. Na njemu se stvaraju pupoljci iz kojih se razvijaju stabljike. Listovi se nalaze na dugim peteljkama i građeni su od tri liske i prekriveni finim dlačicama. Cvijet je tipične građe mahunarki, plavoljubičaste boje formiran u izduljeni cvat na vrhovima stabljika i njihovih ogranaka. Plod je mahuna tamnosmeđe boje u kojoj nastaju bubrežaste sjemenke tamnožute boje. U odnosu na lucerke zapadnoeuropskog i istočnoeuropskog tipa, mediteranska lucerka ima brži početni porast, manje je otporna na hladnoću, ali više na sušu.

Rasprostranjenost i stanje populacije Mediteranska lucerka se nekada uzgajala na području cijele Dalmacije i Hercegovine, posebno u unutrašnjosti. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje. S obzirom na višegodišnji karakter i otpornost, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Lucerka je u kulturi već barem 3 000 godina jer se zna da su je uzgajali još u staroj Perziji, odakle je prenesena u Grčku. Za vrijeme Rimskog Carstva, a možda i prije, preko grčkih kolonija proširena je po cijelom Mediteranu. Smatra se najstarijom krmnom

kulturom, ali i najvažnijom, zbog čega je dobila naziv alfa alfa. Lucerka je izuzetno vrijedna krmna biljka, koja obogaćuje tlo dušikom uslijed simbioze s dušičnim bakterijama koje se nalaze u korjenovim kvržicama. Koristi se za napasivanje, pokošena svježa, osušena ili samljevena u brašno. Lucerka ima dugu povijest primjene i u medicinske svrhe. Neka istraživanja pokazala su da dodatak lucerke u prehrani snižava razinu kolesterola i glukoze u krvi. Isto tako lucerka je vrijedna medonosna biljka. Iako se na području Dalmacije vjerojatno uzgajala tisućljećima i predstavljala potpuno drugu grupu lucerki u odnosu na kontinentalne, dalmatinske populacije mediteranske lucerke nikada nisu bile predmet istraživanja ili selekcije. Napuštanjem ratarske proizvodnje, lucerka postupno nestaje iz uzgoja i danas je srećemo podivljalu, kao dio travnjačke flore. Mediteranska lucerka je vjerojatno najkvalitetnija i najzahvalnija višegodišnja krmna kultura Dalmacije. Čak i u najlošijim godinama od nje možemo očekivati nekakav prinos, a u uobičajenim godinama i do pet otkosa. Vrlo je pogodna za napasivanje goveda, ovaca i druge stoke, tako da je reintrodukcija stoke u stvari teško ostvariva bez reintrodukcije lucerišta, barem u manjoj mjeri, kao prihrana za stoku. Mediteranska lucerka posjeduje svojstva i gene poželjne za buduću selekciju, posebno za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Uz lucerišta na području Dalmacije vezana je bioraznolikost brojnih pratećih kukaca: divljih pčela koje oprašuju cvjetove (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.), štetnika koji koriste cvjetove, mahune i sjemenke kao što su lucerkina pipa (Otiorrhynchus ligustici) i lucerkine božje ovčice, bubamare (Subcoccinella vigintiquatuorpunctata), te korovnih i parazitskih biljaka kao što je vilina kosica (Cuscuta sp.). Konačno, treba istaknuti turističku atraktivnost krških polja i vrtača s mediteranskom lucerkom i stadima u paši.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

393

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

394

Slanutak

Rasprostranjenost i stanje populacije

(Cicer arietinum)

Domaći sitnozrni slanutak rasprostranjen je u cijeloj Dalmaciji, ali je sve manje prisutan u proizvodnji. Nije poznato stanje populacije, ali se još uvijek lokalno uzgaja. Trend populacije je silazan.

Domaći sitnozrni slanutak

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Ostali narodni nazivi

naut, čičer, leblebija, rogačica, slaniš

Sažeti opis Domaći sitnozrni slanutak jednogodišnja je grmolika mahunarka rijetko viša od 45 cm. Dobro razvijen korijen dopire do 1 m dubine. Na njemu se razvijaju korjenove kvržice s fiksatorima dušika, velike gotovo kao i sjemenka. Zelena dlakava stabljika većinom je uspravna i vrlo razgranata, kasnije donekle odrveni. Listovi su složeni, neparno perasti, naizmjenični s 12–17 ovalnih do jajolikih liski. Na bazi lisne peteljke su 3–4 sitna lisna palistića. U pazušcima listova na tankim drškama izbijaju sitni pojedinačni cvjetovi bijele boje, rjeđe dva cvijeta, karakteristične leptiraste građe, kao i kod drugih mahunarki. Na jednoj biljci može biti i do 100 cvjetova. Cijela biljka je jako dlakava i može izazvati iritaciju kože. Na jednoj biljci se razvije oko 30 plodova, valjkaste do romboidne, jako napuhnute mahune duljine do 3,5 cm koje se nalaze na tankoj peteljci. U jednoj su mahuni obično dvije do tri sjemenke, najviše šest. Sjeme domaćeg sitnozrnog slanutka je blijedo žućkaste boje (boje puti), okruglo, promjera 4–5 mm i spada među sitnozrne slanutke s masom 1 000 sjemenki ispod 200 g. Vrsta svoje ime zahvaljuje izgledu sjemenke koja, posebno nezrela, jako liči na glavu ovna (lat. arietinum = ovnovski; rogat). Kod sitnozrnog slanutka ovnolik oblik sjemenke je manje izražen, sjemenka je više okruglasta, donekle nalik na grašak. Domaći sitnozrni slanutak predstavlja šaroliku populaciju u kojoj sigurno postoji više tipova, odnosno sorti.

Slanutak potječe iz Male i Srednje Azije, gdje raste većina od 27 vrsta roda Cicer (22 višegodišnje vrste) i odakle je u pretpovijesno doba prenesen na područje Mediterana. U proizvodnji je već gotovo 8 000 godina, od samog početka razvoja poljoprivrede, već kod starih azijskih naroda, zatim stare Grčke, a kasnije i kod Arapa te posebno u Rimskom Carstvu te predstavlja jednu od najstarijih kultura. Uzgaja se najviše za proizvodnju sjemenki koje služi za ljudsku hranu. Postoje tri podvrste slanutka: orijentalni (C. arietinum ssp. orientale G. Pop.), euroazijski (C. arietinum ssp. eurasiaticum G. Pop.) te sredozemni slanutak (C. arietinum ssp. mediteraneum G. Pop.) koji ima preko 60 varijeteta te ogroman broj sorti i lokalnih populacija, među koje spadaju i naši domaći sitnozrni i krupnozrni slanutak. Danas je slanutak nakon graška i graha po proizvodnji treća mahunarka u svijetu, pri čemu se gotovo 80% proizvede u Indiji. Slanutak se jede svjež, kuhan, pržen slično kao kikiriki ili kao zamjena za kavu, kao brašno, te se koristi i kao krmivo. Domaći sitnozrni slanutak uzgaja se na području Dalmacije još od neolitika, na što upućuju nalazi s arheoloških lokaliteta. Za razliku od krupnozrnog, uzgaja se na polju, dakle kao ratarska kultura, a ne kao povrtnica uz kuću u vrtu. Domaći sitnozrni slanutak je dragocjen izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu, po čemu je i inače slanutak poznat. Kako piše S. Kutleša u svom izvanrednom djelu Život i običaji u Imotskoj krajini: Di ne more ništa dabude, more slani gra. Potrebno je istražiti stanje i karakteristike populacija domaćeg sitnozrnog slanutka i njegovih svojstava te ga uključiti u proizvodnju i plasman, ali i kulinarsku ponudu sa specijalitetima tipičnim za našu tradicionalnu dalmatinsku kuhinju.

Slične vrste i sorte Domaći krupnozrni slanutak predstavlja populaciju za koju gotovo u svemu vrijede iste karakteristike kao za sitnozrnu. Osnovna razlika je u krupnoći i težini zrna krupnozrnog slanutka koja za 1 000 sjemenki iznosi više od 300 g te u obliku sjemenke koja je više nalik na glavu ovna.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

395

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

396

Vučika bijela (Lupinus albus)

Dalmatinska bijela vučika Ostali narodni nazivi

vučji bob, vučji grah, vučak, bob vučak, bučjak, vučnjak, vučjak, vučika, vučac, lupina

Sažeti opis Dalmatinska bijela vučika je jednogodišnja zeljasta, kasnije drvenasta snažna biljka, visine i do 150 cm. Korijen je srednje dubok, ali iznimno dobro koristi i teško topiva hranjiva. Na glavnom korijenu razvijaju se prilično velike (do 1,2 cm u promjeru) kvržice dušičnih fiksatora u kojima se nalaze simbiotske bakterije Rhizobium lupini. Listovi su vrlo karakteristične građe: neparno su radijalno perasti s 5–7 obrnuto jajolikih liski dugačkih 3–5 cm i širokih do 1,5 cm. Na vrhu glavne dlakave stabljike razvija se veliki grozdasti cvat s 6–12 velikih cvjetova. Bočne, sekundarne grane nadrastaju glavnu stabljiku te i neke od ovih grana formiraju cvatove s 3–5 cvjetova. Cvjetovi su tipične građe za mahunarke, bijele do sivkastoplave boje. Plod je krupna mahuna koja doseže 8 cm duljine i 1,6 cm širine, a u kojoj dozrijeva do 7 sjemenki. Sjemenka bijele lupine najveća je među lupinama, bijele je do žućkaste boje i do 0,5 g težine.

Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinska bijela vučika potječe s područja Mediterana, a danas je rasprostranjena po cijelom svijetu. U Dalmaciji je gotovo nestala i nije poznato stanje populacije.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

ali već tada i za zelenu gnojidbu! O njenom uzgoju piše grčki pisac Theophrastus (371.–287. pr. Kr.) te najvažniji rimski poljoprivredni pisac Lucius Junius Moderatus Columella (4.–ca.70.). Osobito se cijeni jer uspijeva i u najlošijim uvjetima. Postupno je iz mediteranskog bazena prenesena u unutrašnjost Europe, posebno u Njemačku, a zatim i širom svijeta. Modernom selekcijom dobivene su lupine s vrlo malim sadržajem alkaloida, nazvane slatke bijele lupine, koje su postale važne kao stočna hrana. Dalmatinska bijela vučika je izvanredan izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Uz očuvanje populacija dalmatinske bijele vučike treba istaknuti značaj očuvanja bioraznolikosti nekih pratećih kukaca, posebno divljih pčela koje oplođuju cvjetove (Megachile sp., Andrena sp., Eucera sp.) te štetnika koji se hrane cvjetovima, mahunama i sjemenkama vučike.

Slične vrste i sorte Dalmatinskoj bijeloj vučiki srodne su vrste žuta vučika (L. luteus) i uskolisna vučika (L. angustifolius) koje su ponajprije kontinentalne biljke, sjeme im je sitnije i žuto, odnosno sivo do maslinastozeleno.

Dalmatinska bijela vučika predstavlja jednu od najstarijih ratarskih kultura. Njen uzgoj poznat je više od 5 000 godina, kad je uzgajana na području starog Egipta, stare Grčke, a kasnije i u Rimskom Carstvu, za stočnu ali i ljudsku hranu (sjemenke),

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

397

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Izvor: preissecker, 1914.

398

Duhan

(Nicotiana tabacum)

Ravnjak

Ostali narodni nazivi Hercegovački ravnjak

Sažeti opis Jednogodišnja, rjeđe višegodišnja, zeljasta biljka uspravnog izgleda, visoka 70–80 cm s 18–25 listova. Cijela biljka je dlakava i ljepljiva od brojnih žlijezda. Listovi su cjeloviti i izmjenični, pričvršćeni za stabljiku pod oštrim uglom. Nježnog su tkiva i finih žilica, ali s jakom središnjom lisnom žilom. Dugački su preko 40 cm, široki oko 20 cm, na vrhu zašiljeni i vrlo krupni. Osušeno lišće je zlatnožute do narančaste boje, prijatnog okusa i specifične arome. Na vrhu razgranjene stabljike formiraju se cvatovi u razgranjenim cvatovima. Cvijet je dvospolan, izduljen i valjkast, crvene boje ocvijeća s pet prašnika. Plod je tobolac, duljine oko 20 mm sa vrlo sitnim, crnim sjemenkama. Ravnjak je stara domaća sorta Hercegovine i Dalmacije. Pripada skupini sorti poluorijentalnog aromatičnog cigaretnog tipa i grupi hercegovačko-dalmatinskih duhana.

Rasprostranjenost i stanje populacije Ravnjak se uzgajao na području srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine, odakle i potječe. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, iako je moguće da se očuvao u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima gdje se uzgaja za vlastite potrebe.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Rijetko se koja kultura tako brzo proširila Dalmacijom kao duhan. Pojavio se polovicom 17. stoljeća i već je 1665. godine uspostavljena ozbiljna proizvodnja i trgovina duhanom. Uzgajale su se dvije vrste: duhan kržak (Nicotiana rustica) te pravi

duhan (Nicotiana tabacum). Proizvodnja je bila prisutna u cijeloj Dalmaciji, ali su prednjačile tadašnje općine Poljica, Vrgorac, Slivno, Runović, Podbablje, Vinjani, Imotski, Glavina, Podstranje, Ričice, Lokvičić i Imotska Poljica, te gradovi Ston, Dubrovnik i Cavtat. U početku je bio više proširen ružić, a potom je primat preuzeo pravi duhan. Ravnjak se prvenstveno uzgajao u općinama Dalmatinske zagore uz hercegovačku granicu, gdje je na cijeni kao odličan duhan i služi za popravak okusa cigareta duhana virginija tipa. Iako se na području Dalmacije uzgajao stotinama godina, ravnjak nikada nije bio predmet istraživanja ili selekcije. Napuštanjem uzgoja duhana, ravnjak postupno nestaje i danas je proizvodnja u minimalnoj mjeri, za osobne potrebe, prisutna još samo u Hercegovini. Duhan ima prvenstveno gospodarsku vrijednost kao industrijska kultura koja se koristi za proizvodnju lista koji se suši, reže i priprema na razne načine za pušenje. Danas, kad je ukus potrošača sasvim prešao na stranu blagih, duhana u virginija tipu, teško je očekivati veći zamah aromatičnih duhana. Ipak u manjoj mjeri bila bi zanimljiva obnova proizvodnje ravnjaka kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ravnjak). Ne treba zanemariti ni insekticidno i repelentno svojstvo ravnjaka za što je potrebno provesti dodatna istraživanja. Kao dodatnu vrijednost treba istaknuti održanje bioraznolikosti domaćih kultivara Dalmacije te krajobraznu i turističku vrijednost manjih polja i vrtača s ravnjakom.

Slične vrste i sorte Ravnjaku su slične i druge tradicijske sorte duhana: bubalovac, dalmatinac i tance.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

399

400

Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/Nicotiana_ rustica#/media/File:Nicotiana_rustica.jpg

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Duhan kržak (Nicotiana rustica)

Ružić

Ostali narodni nazivi kržak, prdosija, ernaut, tabak divlji

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Ružić je stari dalmatinski naziv za divlji duhan (Nicotiana rustica). Stabljika je niža od običnog duhana, obično visine 60–100 cm i jako se grana. Listovi su jajasti, glatki i tanki, zaobljeni kod peteljke koja je gruba i jako izdužena s izraženim središnjim nervom. Cvijet je zelenkastožut, okruglog vjenčića. Vrlo je otporan na nepovoljne klimatske uvjete i odlično podnosi sušu.

Na području Dalmacije uz ružić se uzgajao i pravi duhan (Nicotiana tabacum). Iako je ružić u početku uzgoja duhana bio više proširen u proizvodnji, s vremenom je vodstvo preuzeo pravi duhan. Ružić se koristio u Dalmaciji isključivo za pušenje, a napuštanjem uzgoja duhana, postupno nestaje iz proizvodnje i danas je vjerojatno izumro. Danas je teško očekivati ozbiljan povratak aromatičnih duhana jer se tržište okrenulo na stranu blagih, virginija duhana, nekadašnjih punila. Možda bi u manjoj mjeri bila zanimljiva obnova proizvodnje ružića kao izvornog proizvoda Dalmacije (dalmatinski ružić duhan). Slično kao i kod pravog duhana treba obratiti pažnju i na insekticidno i repelentno svojstvo ružića, za što je potrebno provesti dodatna istraživanja.

Rasprostranjenost i stanje populacije Ružić se nekada uzgajao na području cijele Dalmacije i Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, ali je moguće da se očuvao u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

401

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Izvor: kvakan, 1951.

402

Krumpir (Solanum tuberosum)

Počiteljka

Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Počiteljka razvija grm s brojnim jakim, uspravnim stabljikama visine oko 1 m. Listovi su tamnozeleni izmjenični s uškastim palistićima i rasperani s 3–7 ovalnih srcolikih isperaka. Cvat je na vrlo kratkoj peteljci, koja se ne uzdiže iznad grma, i sastavljen je od 2–4 pojedina cvijeta. Cvate vrlo slabo i ne razvija plodove, a cvijet je srednje veličine, ljubičaste boje ocvijeća. Gomolji su jajasto-dugoljasti, okrugli u presjeku s gustim ispupčenim okcima. Pokožica je žućkaste boje, a meso gomolja je bijelo. Mogu biti vrlo krupni, posebno u prvoj berbi, čak preko 1 kg. Klice su nježno ružičaste boje. Vegetacija je vrlo rana pa se počiteljka koristila kao najraniji krumpir.

Rasprostranjenost i stanje populacije Počiteljka se nekada uzgajala na području južne Dalmacije i Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Krumpir se pojavio u Dalmaciji vjerojatno još u 17. stoljeću, ali zbog otpora kojeg su poljoprivrednici pružali prema proizvodnji ove kulture, u uzgoju je tek od 1767. godine. Intenzivnija proizvodnja kreće tek početkom 19. stoljeća te ubrzo postaje sastavni dio dalmatinske kužine pa se danas gotovo ne može zamisliti peka, blitva ili raštika bez krumpira. Počiteljka je stara sorta krumpira čije je porijeklo nepoznato, najvjerojatnije je nastala uz Neretvu, na području starog grada Počitelja u Hercegovini. Počiteljka je bila raširena isključivo uz Neretvu u donjoj Hercegovini

te u dolini Neretve u Hrvatskoj. Sadila se vrlo rano, već u veljači, a vadila u srpnju. Za sjeme su se koristili vrlo sitni gomolji, veličine oraha. Uvođenjem nizozemskih i njemačkih namjenskih sorti u proizvodnju, počiteljka postupno nestaje iz proizvodnje i danas je pitanje postoji li uopće ili je izumrla. Počiteljka je vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je proizvodnja krumpira u Dalmaciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost, nedostaju podaci o njenim detaljnijim karakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, kvaliteti i drugom. S obzirom da je upitno ima li počiteljke još u uzgoju, danas nije jednostavno povratiti njeno značenje u proizvodnji koje je imala u prošlosti. Međutim uzgoj domaćih sorti krumpira na manjim poljima i u vrtačama važan je za održanje biološke, krajobrazne ali i gastronomske raznolikosti Dalmacije, posebno ako se uzgoj i tradicija pripremanja jela od domaćeg krumpira odvija unutar zaštićenih područja prirode (PP Biokovo, budući RP Donja Neretva, budući RP Dinara), uz eko- i etnosela i drugdje. Konačno, Ujedinjeni narodi su 2008. godinu proglasili Međunarodnom godinom krumpira, želeći naglasiti izvanrednu ulogu krumpira u globalnoj proizvodnji hrane. Slijedeći ovu inicijativu potrebno je ponovo otkriti ili se barem prisjetiti značaja naših domaćih sorti krumpira.

Slične sorte Ivanjski krumpir koji se uzgajao u Istri je prema literaturnom navodu vrlo sličan počiteljki, što je danas nažalost teže detaljnije provjeriti zbog nemogućnosti nabave i usporedbe ove dvije stare lokalne sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

403

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Izvor: kvakan, 1951.

404

Krumpir (Solanum tuberosum)

Škuljevac

Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Škuljevac razvija snažan grm s brojnim jakim, uspravnim i visokim stabljikama. Listovi su tamnozeleni izmjenični s uškastim palistićima i rasperani s 3–7 ovalnih srcolikih isperaka. Cvat je na vrlo kratkoj peteljci koja se ne uzdiže iznad grma, sastavljena od 2–4 pojedina cvijeta. Cvate vrlo slabo i ne razvija plodove, a cvijet je srednje veličine, ljubičaste boje. Neoplođeni cvjetovi masovno otpadaju. Gomolji škuljevca su dugoljasti, uglatog presjeka s jakim vrlo dubokim okcima. Po tim dubokim okcima, škuljama, škuljevac je dobio ime (lok. škulja = rupa). Pokožica je žućkaste boje, a meso gomolja je bijelo. Klice su nježno ružičaste boje. Rane je vegetacije pa se rabio kao rani krumpir.

Rasprostranjenost i stanje populacije Škuljevac se nekad uzgajao na području srednje Dalmacije i zapadne Hercegovine. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Škuljevac je stara sorta krumpira čije je porijeklo nepoznato, a najvjerojatnije je unesena na područje srednje Dalmacije u samim počecima uzgoja krumpira. Sadi se vrlo rano, već u veljači i ožujku, a vadi se u srpnju i kolovozu. Uvođenjem

nizozemskih i njemačkih namjenskih sorti u proizvodnju, naše stare sorte krumpira pa tako i škuljevac postupno nestaju iz proizvodnje. Škuljevac je, kao i počiteljka, vrlo zanimljiva sorta zbog svoje ranozrelosti, pogotovo danas kad je proizvodnja krumpira u Dalmaciji usmjerena na najraniju proizvodnju. Nažalost, nedostaju podaci o detaljnijim karakteristikama škuljevca: kvaliteti gomolja, skladišnim karakteristikama, otpornosti na bolesti i štetnike, prinosima. Danas je nažalost teško očekivati da će stare sorte krumpira u Dalmaciji imati ono značenje u proizvodnji koje su imale u prošlosti. Proizvodnja domaćih sorti krumpira, kako kod počiteljke tako i kod škuljevca, nužna je za održanje bioraznolikosti Dalmacije, a obrađena polja i vrtače sa starim sortama krumpira trebaju krasiti vizuru ruralnog krajobraza srednje Dalmacije. Osobito se (eko)uzgoj domaćih sorti krumpira preporuča na poljoprivrednim površinama u zaštićenim područjima prirode (PP Biokovo, budući RP Dinara), uz eko- i etnosela te drugdje, što će vratiti zaboravljene okuse u tradicionalnu gastronomsku ponudu.

Slične sorte Sorta dubrovačka bijelka je prema literaturnom navodu vrlo slična škuljevcu, što je danas nažalost teže detaljnije opisati zbog nemogućnosti nabave i usporedbe ove dvije sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

405

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

406

Ječam obični (Hordeum vulgare)

Domaći višeredni ječam Ostali narodni nazivi

četveroredac, šestoredac, šesteroredac, ozimac, op, škurić, spasitelj

Sažeti opis Domaći višeredni ječam pripada skupini genetski i morfološki vrlo raznovrsnih mediteranskih ozimih višerednih ječmova. Odlikuju se čvrstim i visokim, ali elastičnim stabljikama i izraženim koljencima bez dlačica, uz srednje busanje s najčešće 2–3 stabljike, među kojima praktično nema neplodnih. Vlat je vrlo visoka, 120–150 cm. List je izrazito zelene boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom na stabljici, listovima i klasu, često s izraženom obojenosti (antocijani). Klas je krupan, dobro ispunjen, ujednačen, cilindričan, dugačak oko 10 cm s do 30 koljenaca (nodija) u klasnom vretenu (osi cvata) i s vrlo čvrstim i dugačkim osjem, obično oko 15 cm. Na svakom koljencu nalaze se tri jednocvjetna klasića, iz kojih se razvija plod – pšeno, vrlo krupno i dugačko, obučeno u čvrstu pljevu sivo-žute boje. Udjel bjelančevina i glutena je vrlo visok, masa 1 000 zrna iznosi oko 40 g, a hektolitarska masa je oko 65 kg. Srednje je kasna do kasna sorta, izvanredna za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku uz solidan prinos i na najlošijim tlima.

Rasprostranjenost i stanje populacije

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ječam je najstarija strna žitarica, a vjerojatno i najstarija ratarska kultura na svijetu, u uzgoju više od 10 000 godina. Postoji više centara nastanka ječma, ali ozimi višeredni ječmovi vjerojatno potječu od divljeg dvorednog ječma s lomljivim klasom, odnosno ječma stoklasa ili mišjeg ječma (H. murinum L.), koji je proširen na području istočnog Mediterana i Bliskog istoka. Iz njega su današnji dvoredni i višeredni ječmovi nastali najvjerojatnije mutacijom. Arheološki nalazi ječma na području Dalmacije datiraju u mlađe kameno doba (neolitik). Uzgoj ječma u Dalmaciji sigurno je prisutan još za vrijeme Ilira, a ozbiljnija ratarska proizvodnja žitarica započela je tek dolaskom Slavena u 7. stoljeću. Ječam je od početka civilizacije prisutan kao ljudska hrana, najprije kao ječmeni kruh, ječmena pogača i ječmena kaša. S vremenom ječam kao krušaricu zamjenjuje pšenica, uz rast njegove važnosti kao stočne hrane i pivske sirovine. Postupnim napuštanjem ratarstva u Dalmaciji, od polovice 20. stoljeća domaći višeredni ječmovi nestaju iz uzgoja. Međutim kako imaju izvanrednu genetičku osnovu za otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna, značajni su za oplemenjivanje i daljnju selekciju ječmova. Obnovu uzgoja treba temeljiti na proizvodnji izvornih tradicijskih proizvoda ječmene pogače i ječmene kaše, naročito na zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), ali i uz etno- i ekosela, agroturistička imanja i drugdje. Uz ponovni uzgoj ječma vrijedilo bi obnoviti i mlinice pokretane vodom na kojima bi se brašno mljelo na tradicionalan način. Svi proizvodi domaćih višerednih ječmova (brašno, kaša i pekarski proizvodi) jesu premijske kvalitete. Uzgoj ove tisućgodišnje žitarice nužan je i za održanje bioraznolikosti Dalmacije kako domaćeg izvornog kultivara tako i staništa strnih žitarica s pratećim vrstama (kukolj, makovi, žitne stjenice, poljski miševi, brojne gljive).

Slične vrste i sorte Vrlo raznovrsna populacija mediteranskih ozimih višerednih ječmova sastojala se od više populacija, kojih nažalost danas nema ili su pred izumiranjem.

Domaći višeredni ječam nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, ali i na otocima. Današnje stanje populacije nije poznato, smatra se da je nestala iz proizvodnje, moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima. Kritično ugrožena populacija.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

407

Foto: Ljiljana Borovečki Voska

Kostrika perasta (Brachypodium pinnatum) Ostali narodni nazivi goštica perasta

Sažeti opis Kostrika perasta je trajnica iz porodice trava (Poaceae) koja naraste 60– 20 cm visoko i razvija dugačke vriježe. Rukavci listova su mekani i dlakavi, a lisne plojke čvrste, ravne ili žljebaste. Jezičac je kratak, tup i rascjepkan. Listovi su dugački i do 40 cm. Na vrhu stabljike razvija se klas do 10 cm duljine u kojima dozrijevaju plodovi – pšena. Raste na prisojnim, osunčanim padinama, u svijetlim bukovim i borovim šumama, nasipima i brežuljcima, planinskim livadama i točilima. Vrlo je otporna na sušu i loše proizvodne uvjete.

Rasprostranjenost i stanje populacije Kostrika perasta endemična je za područje istočnog Sredozemlja; danas je rasprostranjena duž Afrike, Azije i Europe. Divlje populacije nisu ugrožene.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kostrika perasta je autohtona biljka dalmatinskih travnjaka i jedna od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije. Nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka koju stoka vrlo rado pase, dok ne otvrdne lišće. Često dolazi

zajedno s uspravnim ovsikom (Bromus erectus Huds.) i vrijeskom (Erica sp.) te je odlično prilagođena na loše okolišne uvjete Dalmacije. Kostrika perasta s područja Dalmacije potencijalno je vrlo zanimljiva i vrijedna krmna kultura. Izvanredan je izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, visoku tolerantnost na sušu i drugo. Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te utvrditi njihova proizvodna svojstva, posebno na različitu skeletoidnost tla, sušu, zaslanjenost te naravno prinose.

Slične vrste i sorte U flori Hrvatske rastu još četiri vrste roda kostrika: razgranjena kostrika (Brachypodium retusum (L.) P.Beauv.), obalna kostrika (Brachypodium phoenicoides (L.) Roem. et Schult), dvoklasićasta kostrika (Brachypodium dystachion (L.) P.Beauv.) i šumska kostrika (Brachypodium sylvaticum (L.) P.Beauv.). U odnosu na njih, perasta kostrika ima plosnate listove i puzav podanak. Ipak najsličnija je podvrsta peraste kostrike, kamenjarska kostrika (Brachypodium pinnatum (L.) P.Beauv. ssp. rupestre (Host) Schübl. et M.Martens).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

409

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Sandro Bogdanović

410

Kršin primorski (Chrysopogon gryllus) Ostali narodni nazivi hrđobrada, brkaš

Sažeti opis Kršin primorski je busenasta trajnica iz porodice trava (Poaceae) koja naraste 50– 100 cm visoko i razvija kratak, gusti bus. Listovi su uski, do 3 mm širine, obrasli s do 5 mm dugim bijelim dlakama, posebno njihovi rukavci. Po njima je kršin dobio ime (grč. chrysos pogon = zlatna brada). Metlica je velika, izdužena, duljine do 25 cm, sastavljena od vlaknastih tankih, pršljenasto raspoređenih ogranaka. Svaki ogranak nosi po tri rđastocrvena klasića. Plod je usko, duguljasto pšeno kod kojeg su pojedine pljeve s vrlo dugačkim, vijugavim osjem.

Kršin primorski je proširen od južne preko istočne Europe, sve do stepa južnog Sibira. Tipična je biljka dalmatinskih travnjaka koji se održavaju košnjom. Danas se površine pod kršinom znatno smanjuju.

područjima tvori sa uspravnim ovsikom (Bromus erectus Huds) zajednicu BrometoChrysopogonetum grylli Horvatić. Ova zajednica sadrži brojne biljne vrste kserofilnog karaktera i prekriva velike površine dalmatinskog krša. Često predstavlja jedinu pašu otočnih ovaca. S vriskom tvori svezu Chrysopogoni-Satureion subspicatae Horvat & Horvatić 1934 koja je također vrlo rasprostranjena na otocima i dalmatinskom kršu. Nekada se čvrsto busenasto korijenje kršina koristilo za izradu grubih četki, a mlade livade kršina bile korištene kao odlična paša, posebno za konje. Kršin primorski je vrlo zanimljiva potencijalna krmna kultura za područje Dalmacije te izvor korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju, posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita tla, tolerantnost na sušu i drugo. Po svemu je jedna od najprilagođenijih trava na ekstremne edafske i klimatske uvjete, ali nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Slične vrste i sorte

Kršin primorski je jedna od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije. Kao i kostrika perasta predstavlja važnu biljku travnjačke flore s visokom vrijednosti kao livadna i pašnjačka biljka. Na dalmatinskim otocima na nezaslanjenim, suhim

U svijetu postoji 25 vrsta roda Chrysopogon, od kojih jedino primorski kršin raste kod nas, dok su ostale vrste roda proširene u tropskim i suptropskim područjima svijeta.

Rasprostranjenost i stanje populacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

411

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivan Raič

412

Kukuruz (Zea mays)

Domaći tvrdunac Ostali narodni nazivi

morac, brnda, kršar, brzohod, brzorodac, patuljkasti kukuruz, činkvantin, cikvantina, cinkvantin

Sažeti opis Stari sortni kukuruzi tvrdunci danas su gotovo potpuno nestali iz proizvodnje u cijeloj Hrvatskoj pa i Dalmaciji, tako da je nemoguće dati točne opise dalmatinskih sorti domaćih tvrdunaca. Sigurno je da svi pripadaju grupi starih mediteranskih tvrdunaca, koji porijeklo vuku od prvih linija kukuruza donesenih iz Amerike u Europu. Načelno, ovi domaći tvrdunci imaju srednje razvijenu, relativno čvrstu stabljiku visine 170–190 cm na kojoj se nalaze dugački slabo dlakavi listovi, građeni od lisnog rukavca i lisne plojke. Obično zametnu 2–3 klipa obavijena dugom i čvrstom komušinom na čijem su vrhu 2–4 zelena listića između kojih izbija svjetlozelenkasta svila (vratovi tučaka). Muški cvat metlica srednje je razvijena. Klip je izduljen, dug 17–20 cm s 10–16 redova. Oklasak je jak, čvrst i bijele boje. Srednje rane je vegetacije od 130–140 dana. Podnosi gušću sjetvu, do 40 000 biljaka na hektar. Zrno je okruglo, srednje krupno do krupno, žute boje s preko 11% bjelančevina, 5% ulja, do 60% škroba, preko 3% šećera, do 2% celuloze i 1,3% mineralnih tvari. Težinski udjel zrna u odnosu na klip je oko 80%. Masa 1 000 zrna je iznad 330 g, a hektolitarska masa oko 75 kg. Ima vrlo kvalitetno zrno odlično za ljudsku prehranu, osobito kao kukuruzno brašno, ali i kao klip u mliječnoj zriobi za kuhanje i pečenje.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kukuruz je na području Dalmacije donesen od strane španjolskih trgovaca preko Italije vjerojatno već početkom 16. stoljeća, a sigurno 1572. godine. Vrlo se brzo počeo masovnije uzgajati. Već u 17. stoljeću omiljen je u narodu i zbog sigurnih i viših prinosa od pšenice postaje jedan od oslonaca u prehrani stanovništva. Koristio se najviše za prehranu ljudi i to kao pura te rjeđe kao kukuruzni ili miješani kruh od pšeničnog i kukuruznog, eventualno i raženog brašna. Iako se na području Dalmacije uzgaja stoljećima, domaći tvrdunac rijetko je bio predmet istraživanja ili selekcije. Polovicom 20. stoljeća napuštanjem ratarske proizvodnje tvrdunci postupno nestaju iz proizvodnje. Domaći tvrdunac sigurno neće u Dalmaciji imati ono značenje u proizvodnji i prehrani koje je imao u prošlosti. Međutim, proizvodnja domaćih tvrdunaca nužna je za održanje bioraznolikosti Dalmacije kako domaćih kultivara tako i prateće flore (okopavinski korovi) i faune (hrčak, jazavac). Proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (domaći kukuruzni kruh, pura), treba poticati posebno na zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), uz ekosela i drugdje. Kao i kod ostalih žitarica, uz proizvodnju tvrdunaca potrebno je izvršiti obnovu mlinica pokretanih vodom na kojima bi se mljelo brašno na tradicionalan način. Svi proizvodi i jela od domaćeg tvrdunca zbog izvanredne kvalitete zrna predstavljaju premijske proizvode. Također, manja polja i vrtače u kojima raste domaći tvrdunac doprinose tradicijskom izgledu krajobraza – što ima i svoju turističku vrijednost.

Slične vrste i sorte U skupini dalmatinskih domaćih tvrdunaca bilo je sigurno više zasebnih sorti koje je danas zbog nestanka u proizvodnji nemoguće rekonstruirati.

Rasprostranjenost i stanje populacije Domaći tvrdunac nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, posebno u Dalmatinskoj zagori, rjeđe na otocima. Današnje stanje populacije domaćeg tvrdunca nije poznato, smatra se da je nestao iz proizvodnje, ali je moguće da se populacija očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

413

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Semir Maslo

414

Oštrica primorska (Dactylis glomerata ssp. hispanica) Ostali narodni nazivi španjolska oštrica, španska oštrica

Sažeti opis Oštrica primorska je podvrsta široko rasprostranjene klupčaste oštrice (D. glomerata), od koje je nešto niža. To je trajna busenasta trajnica iz porodice trava (Poaceae), vrsta kamenjarskih pašnjaka, gdje raste i po golim stijenama do 600 m nadmorske visine. Stabljika je visoka do 70 cm, a plavkastozeleni i ravni listovi duljine su do 40 cm. Na vrhovima stabljika razvijaju se od svibnja zbijene, jajolike metlice po kojima je biljka dobila ime (grč. dactylos = prst). Metlice su građene od klasića koji su duljine do 7 mm, a sastoje se od 4–6 zelenkasta, ponekad i ljubičasta cvjetića. Svi klasići su gusto zbijeni na vrhu i nema odvojenih klasića na bazi metlice. Plod je eliptično do izduljeno pšeno.

s visokom vrijednosti kao livadna, medonosna i pašnjačka biljka. Na oskudnim krškim livadama zajedno sa sitnom vlasuljom ili mekušem (Festuca vallesiaca), nekoliko vrsta ovsika (Bromus sp.) i zubačom (Cynodon dactylon L. Pers.) daje vrijednu pašu za ovce i koze. Primorska oštrica sadrži niz korisnih svojstava i gena poželjnih za buduću selekciju posebno vezanih za prilagodbu na loša, kamenita i pjeskovita, ali i nitrofilna tla, te za tolerantnost na sušu i drugo. Potrebno je obaviti odabir biljaka u prirodnim populacijama te istražiti njihova proizvodna svojstva.

Rasprostranjenost i stanje populacije

Klupčasta oštrica (D. glomerata) i šumska oštrica (D. glomerata ssp. aschersoniana (Graebn.) Thell.) rastu najviše na kontinentu, prva kao pripadnik livada, druga u šumskim staništima. Bitno su više od primorske oštrice, izduljenijih metlica, pri čemu su donji klasići na bazi metlice odvojeni, na zasebnim stapkama.

Primorska oštrica je proširena na području cijelog Mediterana. Kod nas na području cijelog Primorja.

Slične vrste i sorte

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Primorska oštrica jedna je od karakterističnih travnjačkih vrsta Dalmacije koja nije nikada selekcionirana niti korištena u kulturi. U narodnoj medicini koristi se za liječenje bubrežnih i žučnih kamenaca. Predstavlja važnu biljku travnjačke flore

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

415

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Marija Ševar

416

Pir pravi (Triticum spelta)

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Domaći pir ima čvrstu, šuplju stabljiku (vlat) na kojoj se nalaze dlakavi listovi, građeni od lisnog rukavca i lisne plojke. Ovisno o populaciji vrlo je varijabilne visine stabljike pa su zabilježeni viši tipovi pira koji ujedno imaju i dulje zrno, te kraći pir sa zbijenijim klasom i kraćim zrnima, ujedno i otporniji na polijeganje. Na vrhu stabljike nalazi se klas s jasno vidljivim vretenom na kojem su naizmjenično smješteni klasići iz kojih se razvija pšeno. Vreteno se lako lomi prilikom vršidbe i raspada na pojedine klasiće. Osja su kod nekih populacija prisutna, iako ne izražena, a kod nekih nedostaju. Pljevice vrlo čvrsto prianjaju uz zrno, tako da pšeno ne ispada iz pljevica kao kod pšenice, odnosno izgleda slično ječmu. Boja pšena je varijabilna, od bijele preko žute do crvene, čak i crne.

Domaći pir pripada grupi pravih pireva, iznimno važne žitarice u Europi od brončanog doba pa gotovo do 19. stoljeća, čiji su ostaci nađeni u brojnim europskim arheološkim lokalitetima. Novija istraživanja utvrdila su da je pir u stvari hibrid između tetraploidnog dvozrnog pira (Triticum diccocon) i divlje kozje trave (Aegilops tauschii Coss.), nastao na području Bliskog istoka. Pretpostavlja se da je do hibridizacije došlo prije 8 000 godina, a pir se kao važna ekstenzivna žitarica brzo proširio po Aziji i Europi. U Dalmaciji se uzgajao još za Ilira, ali je ozbiljnija proizvodnja žitarica započela tek dolaskom Slavena u 7. stoljeću. Nekad su uzgajane tri vrste pira: pravi pir ili krupnik, šilj ili jednozrni pir i dvozrni pir, ali postupno pirove zamjenjuju tvrde i engleske pšenice. Pir je opstao na višim, brdskim područjima, gdje je izvanredno prilagodljiv na najlošije uzgojne uvjete te je zbog toga u željezno doba, prije oko 2 500 godina, s Mediterana prenesen u Alpe na područje Njemačke, Tirola i u Švicarsku. Kad je pira gotovo nestalo na Mediteranu, došlo je do pogrešnog tumačenja kako su reliktne populacije pira u Alpama dokaz da pravi pir potječe iz centralne Europe. Danas je u Europi došlo do prave renesanse pira, najviše zbog niskog udjela glutena, tako da osobe alergične na pšenično brašno nemaju takvih problema s pirom. Od pira se izrađuje poseban kruh i peciva, tjestenina te pivo, viski i votka. Iako se u Dalmaciji uzgajao tisućljećima, pir nije bio sustavno istraživan ni selekcioniran te sigurno neće povratiti značenje koje je nekad imao. Međutim, domaći pir ima izvanrednu genetičku osnovu za oplemenjivanje te daljnju selekciju: mogućnost uzgoja na višim brdskim područjima, u lošim proizvodnim uvjetima, otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna. Pir ima velik značaj za bioraznolikost Dalmacije, ne samo kao izvorni kultivar, već i zbog očuvanja staništa strnih žitarica s pratećim vrstama (kukolj, makovi, žitne stjenice, poljski miševi, gljive). S obzirom da popularnost pira raste, izvorni tradicijski proizvodi (pogača, domaći kruh), posebno u zaštićenim područjima prirode (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara), uz etnoi ekosela, mogu biti hit turističkog tržišta Dalmacije.

Rasprostranjenost i stanje populacije

Slične vrste i sorte

Nekad se domaći pir uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, uglavnom na kontinentalnom djelu. Današnje stanje populacije nije poznato, vjerojatno je domaći pir nestao iz proizvodnje i vrlo je malo vjerojatno da se očuvao u nekim planinskim dijelovima Dalmacije.

U starijoj literaturi spominju se sorte: ozimi bijeli, modrušasti te crveni osjasti pir. Kako su nestali iz proizvodnje, danas ne znamo njihove osobine. Šilj ili jednozrni pir (Triticum monococcum) ima plosnat i zbijeniji klas kod kojeg se vreteno ne vidi, a u klasiću po jedno pšeno. Sličan pir dvozrni (Triticum dicoccon) ima dva pšena u klasiću.

Domaći pir

Ostali narodni nazivi krupnik, gobino, noktaš, opah, osvah, pirovica

Sažeti opis

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

417

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

418

Pšenica tvrda brkulja (Triticum durum ssp. expansum)

Dalmatinska tvrda brkulja Ostali narodni nazivi

rogosija, velja pšenica, starinsko žito, misirska pšenica, brkača, brkuša

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Dalmatinska tvrda brkulja pripada grupi starih mediteranskih jarih tvrdih (durum) pšenica koje se odlikuju sljedećim osobinama: vrlo snažne, robusne biljke čvrstih i visokih stabljika i izraženih koljenaca bez dlačica, uz srednje busanje s najčešće 2–3 stabljike, među kojima praktično nema neplodnih. Stabljika je vrlo visoka, od 130–150 cm s 5–6 članaka, ali usprkos visini vrlo čvrsta i otporna na polijeganje. List je izrazito zelene boje, uzak i šiljast s jakom voštanom prevlakom, koja je prisutna i na stabljici i klasu. Vršni listovi dužine do 28 cm, širine 15–18 mm. Klas je krupan, dobro popunjen, ujednačen, cilindričan, dugačak, do 10 cm s vrlo čvrstim i dugačkim osjem, čak do 18 cm. U zriobi su klas i osje smeđe do svjetlosmeđe boje, ali postoje brojne populacije drugačije obojenosti. U klasu ima 22–26 klasića, a u jednom klasiću najčešće 5 cvjetova, od kojih su 2–4 plodna. Prosječno se po klasiću dobije nešto manje od 3 pšena potpune caklavosti. Pšeno je vrlo krupno i dugačko, bijele boje, dugačko oko 8, široko do 3,5, debljine do 3,5 mm, vrlo visokog udjela bjelančevina i glutena. Masa 1 000 zrna varira od 65– 75 g, dok hektolitarska masa iznosi oko 80 kg. Dalmatinska tvrda brkulja izvanredna je za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku uz solidan prinos i na najlošijim tlima. Srednje je kasne do kasne vegetacije uz odličnu otpornost na lisne rđe (Puccinia sp.), te znatnu otpornost na snijeti (Ustilago sp., Tilletia sp.).

Tvrde pšenice potječu s područja istočnog Mediterana, gdje su nastale najvjerojatnije mutacijom engleske pšenice u prvom tisućljeću prije Krista. Dakle velika je mogućnost da je dalmatinska tvrda brkulja nastala na području Dalmacije te je jedna od najstarijih izvornih naših sorti. Zbog odličnih karakteristika dalmatinske tvrde brkulje i engleske pšenice, zajedno zvane rogosija, postupno u proizvodnji zamjenjuju pirove. Brkate tvrde pšenice daju krupnije zrno bolje kakvoće od običnih pšenica pa je to vjerojatno bio razlog njihove popularnosti u Dalmaciji. Iako se na području Dalmacije uzgaja tisućljećima dalmatinska tvrda brkulja slabije se istražuje i selekcionira. Napuštanjem ratarske proizvodnje dalmatinska tvrda brkulja postupno nestaje iz proizvodnje. Međutim dalmatinska tvrda brkulja ima izvanredna genetička svojstva: otpornost na polijeganje, bolesti i štetnike te krupnoću i kvalitetu zrna, zbog čega je značajna za oplemenjivanje i daljnju selekciju pšenica. Obnova uzgoja ove tisućgodišnje sorte žitarice potrebna je za proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (pogača, domaći kruh, domaća tjestenina, domaći poprženac npr. brgatski beškot), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo, budući RP Dinara). Također uzgoj ove pšenice kao domaćeg izvornog kultivara održava i ugrožena staništa strnih žitarica s pratećom florom i faunom, čime se pridonosi boljem očuvanju bioraznolikosti Dalmacije, a manja polja i vrtače s dalmatinskom tvrdom brkuljom posebno su krajobrazno i turistički dojmljiva.

Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinska tvrda brkulja nekad se uzgajala na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, ali i na otocima. Nije poznato današnje stanje populacije, smatra se da je nestala iz proizvodnje, ali moguće da je opstala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.

Slične vrste i sorte Dalmatinska bijela brkulja (Triticum turgidum L.) slična je tvrdoj brkulji, ali je nešto više stabljike, zrno joj nije caklavo i ima nižu hektolitarsku masu.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

419

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

420

Raž

(Secale cereale)

Domaća raž

Ostali narodni nazivi rž, rož, hraž, hrž, hržulja, ozimica, žito

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Domaća raž danas je potpuno nestala iz poljoprivredne proizvodnje u Dalmaciji, tako da je nemoguće dati njen točan opis. Sigurno je pripadala grupi starih europskih jarih ranozrelih raži. Rast je uspravan do poluuspravan, srednjeg do jakog busanja s više od četiri stabljike u busenu. Visina stabljike iznosi oko 150 cm, nerijetko i više, a debljina je manja nego kod plemenitih sorti. Listovi su kratki i uski. Stabljika i listovi slabo su prekriveni voštanom prevlakom. Klas je vretenast, rjeđe prizmatičan, kratak, do 8 cm dug, te uzak i rijedak s 22–28 klasića. Osje je dugo 1–4 cm, kraće nego kod oplemenjenih sorti. Izuzetno je otporna na sušu, ali podložna napadu ražene glavnice (Claviceps purpurea). Cvjetovi imaju visoku sterilnost, čak do 40%, a pšeno u punoj zriobi lako ispada iz pljeve. Vegetacija je vrlo rana, ranija od svih oplemenjenih sorti jer domaća raž klasa već u drugoj polovici travnja. Zrno je izduljeno, usko, na kraju zašiljeno i glatko. Boja zrna izuzetno je varijabilna: sivkasta, žućkasta, zelenkasta, smeđa, a duljina 7 do 8,5 mm, širina 2,2–2,5 mm, debljina do 2,5 mm. Masa 1 000 zrna je 20–28 g, a hektolitarska masa 69–73 kg. Izvanredna je za lošije okolišne uvjete i slabiju agrotehniku. Daje solidan prinos i na najlošijim, suhim, kamenitim i pjeskovitim tlima.

Raž se na području Dalmacije počela uzgajati dolaskom Rimljana, ali je ozbiljnija ratarska proizvodnja žitarica pa tako i raži započela tek u 7. stoljeću dolaskom Slavena koji uzgajaju pšenicu, pir, ječam, zob, raž i proso. U najstarije doba udjel raži u proizvodnji je bio znatno veći, ali s vremenom opada. Sijala se pomalo po cijeloj Dalmaciji, a najviše u Dalmatinskoj zagori na području Benkovca, Drniša i oko Vranskog jezera. Raž se tradicionalno koristi sama ili miješana s pšeničnim brašnom za proizvodnju kruha, a dugačka slama za pokrivanje kuća, štala i drugih gospodarskih objekata. Možda upravo od pripreme slame za krovove dolazi latinski naziv roda Secale (lat. secare = sjeći, žeti). Napuštanjem ratarske proizvodnje, domaća raž postupno nestaje iz proizvodnje. Iako je danas neizvjestan povratak značenja raži u proizvodnji koje je imala u prošlosti, ipak je uzgoj ove drevne žitarice važan ne samo radi očuvanja izvornog kultivara i sve prateće flore i faune već i za cjelokupnu bioraznolikost Dalmacije. Ponovo pokrenuta ekoproizvodnja izvornih tradicijskih proizvoda od raži (ražena pogača, beskvasni raženi kruh) na poljoprivrednim površinama unutar i van zaštićenih područja prirode, potrebna je i za rastuće zahtjeve lokalnog tržišta za ovom sve traženijom žitaricom.

Rasprostranjenost i stanje populacije

Slične vrste i sorte

Domaća raž nekad se uzgajala na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u kontinentalnom djelu, rjeđe na otocima. Nije poznato današnje stanje populacije; smatra se da je domaća raž nestala iz proizvodnje iako je moguće da se očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima.

U skupini domaćih raži bilo je sigurno više zasebnih sorti, odnosno populacija koje je danas nemoguće istražiti jer su nestale iz proizvodnje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

421

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

422

Sirak zrnaš (Sorghum bicolor)

Domaći sirak zrnaš Ostali narodni nazivi

bijeli sirak, sier, sierak, sijerak, sierak-kitaš, svirac, sirac, sirk, buhaš, kukaš

Sažeti opis Domaći sirak zrnaš je jednogodišnja kultura iz porodice trava (Poaceae). Vrlo snažan korijen prodire i do 2 m dubine te je izrazito razgranjen. Stabljika je čvrsta, uspravna i člankovita, obično s 5–10 koljenaca. Naraste rijetko više od 1 m, dok drugi oblici sirka mogu biti visoki i preko 6 m. Stabljika se često busa pa može iz jednog čvora busa izrasti i 4–5 stabljika. List je građen od lisne plojke dugačke oko 50 cm i lisnog rukavca širokog do 10 cm. Središnja lisna žila je izrazito razvijena. Cvat je metlica duljine oko 20 cm, najčešće uspravna i razgranata. Na bočnim granama klasi razvijaju se muški i ženski klasići. Muški se nalaze na dugačkoj peteljci i imaju samo prašnike koji po cvatnji otpadaju. Iz plodnih klasića razvijaju se plodovi – pšena, okruglog oblika, prekrivena kožastim pljevama crvenkaste boje koje ih više ili manje čvrsto obavijaju. Pšena su relativno krupna, mase 1000 sjemenki oko 30 g.

otpornosti na sušu redovito se sadio kako bi bar nešto uspjelo za najsušnijih godina. Koristio se ponajviše za prehranu ljudi i to kao dodatak za puru te rjeđe kao miješani kruh s pšeničnim ili kukuruznim, eventualno i raženim brašnom. U manjoj mjeri koristio se i za stočnu zelenu krmu, pa i za izradu manjih metlica. Nikada nije bio predmet istraživanja ili selekcije, a napuštanjem ratarske proizvodnje i oslanjanjem na uvoz, sirak postupno nestaje iz uzgoja i danas ga je vrlo teško naći. Premda sirak nikada nije u Dalmaciji imao neko veće značenje u proizvodnji on je dio agrobioraznolikosti Dalmacije, kako domaćih kultivara, tako i prateće flore (okopavinski korovi) i faune (hrčak, jazavac itd.) te nositelj zanimljivih gena za buduću selekciju, posebno ukoliko zbog klimatskih promjena dođe do globalnog zatopljenja i isušivanja.

Rasprostranjenost i stanje populacije

Slične vrste i sorte

Domaći sirak zrnaš nekad se uzgajao na području cijele Dalmacije, Hercegovine i primorske Crne Gore, više u unutrašnjosti, manje na otocima. Današnje stanje populacije nije poznato; smatra se da je nestao iz proizvodnje no moguće da se ona očuvala u nekim poljoprivredno ekstenzivnim područjima Dalmacije.

Spominju se domaće sorte, odnosno populacije sirka zrnaša s područja sjeverne Dalmacije: buhaš (zrna nalik na buhe), kitaš i kukaš. Sličan sirku zrnašu je i domaći sirak metlaš ili crveni sirak (Sorghum bicolor) nekad poznat pod latinskim nazivom Sorghum vulgare var. technicum) čiji se cvat koristi za izradu metli.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Domaći sirak zrnaš na području Dalmacije nastao je najvjerojatnije iz populacije afričkog sirka koji se u 15. stoljeću preko Venecije proširio Europom. Iako nikada nije postao naročito omiljena kultura na području Dalmacije, zbog iznimne

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

423

Literatura

Anić, M., 1937, Žuka (Spartium junceum) kao industrijska biljka, Šumarski list, 61:240-249, Zagreb.

Eastern Adriatic Neolithic, Journal of Field Archeology, 33:279-303.

Bakić, J., Prehrana korisnika Vele špilje u svjetlu prehrane stanovnika u neolitiku, Izdanja HAD-a, 20/2001:125-131, Zagreb.

Borojević, S., 1957, Biološka i gospodarska svojstva naših domaćih raži, Poljoprivredna znan. smotra, 16/1:5-28, Zagreb.

Banović, S., 1928, Neke značajne biljke Dalmacije, Priroda, 18:154-157, Zagreb.

Borojević, S., Milohnić, J., Sečen, B. (ur.), 1956, Sorte žitarica i aprobacija usjeva (Stručni priručnik za ratare), 1-204, Poljoprivredni informator, Zagreb.

Bekrić, V., Teodorović, N. (ur.), 1989, Žita Jugoslavije, Jugoslovenski fond za žita, 1-376, Beograd. Benko, S., 1946, Brnistra-Uzgoj, preradba i upotreba, Ministarstvo industrije i rudarstva NRH, 1-62, Zagreb. Biankini, P.L., 1882, Predivno bilje, Narodni list, 1-36, Zadar. Biankini, P.L., 1884, Duhan (Nicotiana) ili naputak kako se goji i priredjuje, Narodni list, 1-79, Zadar. Biankini, P.L., 1889, Buhač, Vlastita naklada, 1-46, Šibenik. Biggs, M., McVicar, J. & Flowerdew, B., 2002 (2005), The complete book of vegetables, herbs & fruits (Enciklopedija voća, povrća i začinskog bilja), Uliks, 1-640, Rijeka

424

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Čižek, J., 1970, Proizvodnja krmnog bilja, Sveučilište u Zagrebu, 1-262, Zagreb. Golovčenko, O., 2008, Lupin: an ecologically clean mediterranean crop, Natura Montenegrina, 7/2:423427, Podgorica. Gotlin, J. i sur., 1967, Suvremena proizvodnja kukuruza, Agronomski glasnik, 1-737, Zagreb. Heimerl, F., 1880, Uzgoj gospodarskog bilja, Kraljevska zemaljska vlada-Odjel za nutarnje poslove, 1-132, Zagreb. Ivanišević, F., 2006 (1903.-1906.), Poljica – narodni život i običaji, Društvo Poljičana Sveti Jure, 1-529, Priko. Jelavić, A., 1968, Mogućnost za uzgoj pamuka u delti Neretve, Agronomski glasni, 30/3:225-234, Zagreb.

Bobanović, M., 1923, Neke južne kulture, Zemaljsko gospodarsko vijeće, 1-72, Split.

Jevtić, S. i sur., 1986, Posebno ratarstvo, 1:1-416, Naučna knjiga, Beograd.

Borojević, K., Forenbacher, S., Kaiser, T. & Berna, F., 2008, Plant Use at Grapčeva Cave and in the

Jevtić, S. i sur., 1986, Posebno ratarstvo, 2:1-378, Naučna knjiga, Beograd.

Kolak, I., 1998, Vučika (Lupinus spp.) Monografija, Hrvatsko agronomsko društvo, 1-100, Zagreb. Kolak, I., Radošević, J., Šatović, Z., 1992, Karakterizacija i evaluacija domaćih populacija slanutka, Sjemenarstvo, 9(92)4-5: 203-215, Zagreb. Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., Filipaj, B., 1999, Dalmatinski buhač (Tanacetum cinerariifolium /Trrevir./Sch.Bip.), Sjemenarstvo, 16/5:425-440, Zagreb.

Mandekić, V., 1949, Lucerka, Seljačka sloga, Zagreb. Mandekić, V., 1953, Pšenica, Seljačka sloga, 1-190, Zagreb. Mihelić, S., 2002, Prilog poznavanju pretpovijesne zemljoradnje, VAMZ, 35:249-264, Zagreb. Mišković, B., 1986, Krmno bilje, Naučna knjiga, 1-503, Beograd.

Kovačević, J., 1954., Agave americana L. tekstilna biljka na nekim dalmatinskim otocima, Biljna proizvodnja, 7/3:110-112, Zagreb.

Modun, E., 1942, Brnistra ili žuka, prediva biljka primorskog krša, Gospodarski glasnik, 2/10:157-158, Zagreb.

Kovačević, J., 1975, Slanjača, sirovina za proizvodnju sode u mediteranskom litoralu, Polj. znan. Smotra, 34(44):161-163, Zagreb.

Moore, A., Smith, J., Menđušić, M. & Podrug, E., 2007, Project Early Farming in Dalmatia: Danilo Bitinj 2004-2005, VAMZ, 45:15-24, Zagreb.

Kovačević, J., 1954, Bijeli sljez (Althea officinalis L.) kao tekstilna biljka u selima oko Vranskog jezera, Biljna proizvodnja, 7/3:112-, Zagreb.

Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije (Traditional Dalmatian plant and animal varieties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb.

Kovačić, S. i sur., 2008, Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Školska knjiga, 1-558, Zagreb.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split.

Kutleša, S., 1993, Život i običaji u Imockoj krajini, Matica Hrvatska Ogranak Imotski, 1-551, Imotski. Kvakan, P., 1948, Trave – Poznavanje krmnih trava i proizvodnja travnog sjemena, Stručna poljoprivredna knjižnica, 7:1-332, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. Kvakan, P., 1951, Okopavine, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-352, Zagreb.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije - projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:73-74, Zagreb.

Ožanić, S., 1902, Povrtljarstvo. Centralno kraljevsko namjesništvo dalmatinsko, Zadar. Ožanić S., 1923, Poljoprivreda, Dalmacija Spomen knjiga, Izdanje o Kongresu Udruženja Jugoslavenskih inženjera i Arhitekta. Jugoslavenska štamparija, Split. Ožanić S., 1927, Poljoprivredni problemi Dalmacije, Jadranska Biblioteka, 5:1-88, Beograd. Ožanić, S., 1930, Buhač (Pyrethrum Cinerariaefolium D.C.), Izdanje Ministarstva poljoprivrede 24:197, Beograd. Ožanić, S., 1932, Južne kulture u Dalmaciji 1, Poljoprivredni glasnik, 12/5:3-5, Beograd. Ožanić, S., 1932, Južne kulture u Dalmaciji 2, Poljoprivredni glasnik, 12/6:8-10, Beograd. Ožanić, S., 1938, Najvažnije vrsti povrća i njihovo gajenje u primorju. Trgovačka tiskara Desman i drug, 1-Split. Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije. Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-308, Split. Pavićević, Lj., 1970, Triticum turgidum ssp. mediterraneum. var. dreischianum Korn. u Crnogorskom primorju, Agronomski glasnik, 31/11-12:631-646, Zagreb. Pavićević, Lj., 1975, Diploidne i tetraploidne pšenice u Crnoj gori i susjednim oblastima, Prirodoslovna istraživanja 40, Acta biologica 7/3:217-307, Zagreb.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

425

Pešev, N., 1965, Podvrste i sorte kukuruza, 133-146, U: Grupa autora, Kukuruz, Beograd. Petaj, V., 1916, Duhan u Dalmaciji, Priroda, 6:105109, Zagreb. Ramírez, J.A., Gómez-Ayala, R., Hernández, C.J. and Vázquez, M., 2006, Evaluation of Treatments to Reduce Hardness of Agave americana Core, Food tecnology and biotechnology, 44/4:545-551, Zagreb. Riter Studnička, H., 1958, Biljne vrste u narodnom bojadisarstvu Bosne i Hercegovine, Glasnik Zemaljskog Muzeja BIH, 1958:137-153, Sarajevo. Šatović, F., 1987, Lan u prošlosti i sadašnjosti, Bilten poljodobra, 35/11-12, Zagreb. Šatović, F., 1988, Brnistra (Spartium junceum L.) celulozno-vlaknata mediteranska biljka, Poljoprivreda i šumarstvo, 34/2-3:61-77, Titograd. Šatović, F., 1989, Agrikultura u najstarijoj i antičkoj literaturi, Bilten poljodobra, 37/7-8:163-183, Zagreb. Šugar, I., 2008, Hrvatski biljni imenoslov (Nomenclator botanicus Croaticus), Matica Hrvatska, 1-977, Zagreb. Šulek, B., 1879, Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, 1-564, Zagreb. Tartaglia, P., 1888, Poljodjelstvo, Vlastita naklada, 1-214, Susak. Tavčar, A., 1953, Izvještaj o putu na otok Mljet u svrhu orijentacije za osnivanje odsjeka za naučna

426

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

poljoprivredna istraživanja u sklopu Prirodoslovne stanice Jugoslovenske akademije na otoku Mljetu., Ljetopis JAZU, 57:210-214, Zagreb.

Tavčar, A., 1966, Izvještaj o genetskim istraživanjima ekotipova poljskog poljoprivrednog bilja, Ljetopis JAZU, 71:289-293, Zagreb.

Tavčar, A., 1954, Izvještaj o sakupljanju i kultiviranju nativnog kulturnog bilja u Dalmaciji i Istri u god. 1952., Ljetopis JAZU, 59:122-129, Zagreb.

Tavčar, A., 1967, Izvještaj o istraživanjima u Trstenom i na Pelješcu, Ljetopis JAZU, 72:423-426, Zagreb.

Tavčar, A., 1955, Istraživanja nativnih odlika ratarskog bilja, Ljetopis JAZU, 60:309-314, Zagreb. Tavčar, A., 1956, Istraživanja nativnih odlika ratarskog bilja, Ljetopis JAZU, 61:359-362, Zagreb. Tavčar, A., 1957, Izvještaj o proučavanju nativnih sorata ratarskog bilja na području južne Dalmacije i Istre, Ljetopis JAZU, 62:323-328, Zagreb. Tavčar, A., 1959, Izvještaj o naučnim istraživanjima izvršenim god. 1956. na poljoprivrednim biljkama uzgajanim na pokusnom polju u Arboretumu Trsteno i u Frlaniji Instituta za eksperimentalno šumarstvo JAZU i o novoprikupljenom sortimentu, Ljetopis JAZU, 63:388-395, Zagreb.

Tomić, LJ., Demin, A., 1977, Tehnologija proizvodnje i poznavanja duhana, Minerva, Subotica-Beograd. Turina, B., 1932, Trave – Njihovo određivanje i proizvodnja, Poljoprivredna knjižnica Kr. Banske uprave Savske Banovine Poljoprivrednog odjeljenja u Zagrebu, 4:1-221, Zagreb. Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo (Institute for Seed and Seedlings), 2004., Sortna lista za 2004. godinu (National list of varieties), 1-278, Osijek. XXX, 1953, Katalog vrsta i sorata povrtnog bilja, ratarskog bilja i cvijeća, Sjemensko poduzeće Vrt, 1-96, Zagreb.

Tavčar, A., 1960, Genetska proučavanja ekonomski važnih svojstava poljoprivrednog bilja južne Dalmacije, Ljetopis JAZU, 64:321-324, Zagreb. Tavčar, A., 1960, Varijeteti i genotipovi Triticum turgidum-a s Pelješca i njihovi prirodni i proizvedeni hibridi, JAZU, Spomenica, 2:156-176, Zagreb. Tavčar, A., 1963, Izvještaj o genetskim istraživanjima sortimenta poljoprivrednih biljaka južne Dalmacije, Ljetopis JAZU, 67:218-220, Zagreb.

Tradicijski uzgoj duhana ravnjaka u Hercegovini Traditional cultivation of tobacco cultivar Ravnjak in Herzegovina

427

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Arom

Aromatično, začinsko, ljekovito, medonosno, ukrasno i samoniklo jestivo bilje

matično Foto: Ivo Pervan

Polje lavandina kod Brusja na otoku Hvaru Field of lavender by Brusje, Hvar island

Aromatično, začinsko, ljekovito, medonosno, ukrasno i samoniklo jestivo bilje

Gospodarsko značenje za Dalmaciju

“Trava iva čini od mrtva živa.” “Nema koromača u svakom zidu.” “Prigode beru jagode.”

430

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

U Hrvatskoj je dosad utvrđeno 4 528 biljnih vrsta i 1 169 podvrsta, odnosno ukupno 5 018 svojta. Po broju svojti nalazimo se na šestom mjestu u Europi, a po broju vrsti po jedinici državne površine na trećem mjestu, iza Slovenije i Albanije. Iako je bez atlasa rasprostranjenosti i jasno definiranih granica teško dati točan broj biljnih svojti na području Dalmacije, procjenjuje se da na području četiriju dalmatinskih županija obitava oko 3 500 svojti, što je po broju vrsta na jedinicu površine svrstava među floristički najbogatije regije Europe. U ovom florističkom bogatstvu Dalmacije, preko 7% svojti su endemske svojte, a među endemima je prisutan velik broj stenoendema, vrsta vrlo uske rasprostranjenosti. Stoga je flora Dalmacije doista bogata i jedinstvena. S druge strane u Dalmaciju su kroz povijest introducirane brojne biljne vrste i sorte korištene u poljoprivredi i šumarstvu, a od kojih su danas neke sastavni dio krajobraza i biljnog pokrova Dalmacije. Tako je danas gotovo nezamislivo da maslina, vinova loza, alepski bor, agava, mirta, palma ili čempres, vrste koje daju osnovni pečat Dalmacije, nisu izvorne dalmatinske. Introducirane su gotovo sve kulturne biljke (ratarske, industrijske, voćne, povrtne i ukrasne), s rijetkim ali važnim iznimkama.

U Dalmaciji raste izvanredan broj aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog ili divljeg jestivog bilja – pravi pčelinji rajski vrt. Samo je manji dio ovog bilja kroz povijest kultiviran ili je bio predmet bilo kakvog opsežnijeg istraživanja i selekcije. Sve su razvijene mediteranske zemlje (Italija, Francuska, Španjolska, Grčka) na državnoj razini poticale gospodarski razvoj ove proizvodnje raznim sustavima poticaja. U Dalmaciji se uglavnom počinjalo i završavalo sakupljanjem (i uništavanjem) samoniklih populacija i njihovom izvozu kao sirovine u razvijene zemlje. Rijetki su primjeri gdje se išlo do poluproizvoda (eterična ulja), a gotovi i usavršeni proizvodi s robnom markom kao što su izvorni ljekoviti, kozmetički ili prehrambeni proizvodi gotovo nisu prisutni. Uz to nikada nije sačinjen inventar kultivara i samoniklih oblika ove skupine biljaka, stanje njihovih populacija, procjena njihove vrijednosti, procjena ugroženosti i oblici tradicionalnog korištenja, niti je donesen ijedan strateški dokument vezan uz ovu problematiku. Rijetku, ali korisnu iznimku čini modul Ekonomska botanika unutar baze podataka Flora Croatica Database (FCD, http:// hirc.botanic.hr/fcd/), u kojem je za svaku svojtu detaljno prikazana njena upotreba, uz osnovne elemente uzgoja. Danas također ne postoji proizvodnja sjemena i sadnica domaćih kultivara aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog jestivog bilja (osim rijetkih iznimaka), već se kultivari uvoze iz inozemstva, ponekad doslovno naši vlastiti. Mnoge od ovih biljaka pripadaju gotovo svim navedenim kategorijama, primjerice ružmarin i lavanda koriste se za dobivanje aromatskih eteričnih ulja, odnosno kao aromatično bilje, kao začin, kao ljekovito bilje, medonosne su biljke, a često imaju i izražen estetski karakter, odnosno imaju velik potencijal kao

ukrasno bilje te se u te namjene i (nedovoljno) koriste. Zbog toga je teško za većinu ovih biljaka odrediti njihovu pripadnost samo jednoj namjenskoj grupi kultura pa ističemo njihovu uporabnu vrijednost u okviru svake pojedine skupine bilja: Također je teško za ovu skupinu biljaka tvrditi da pripadaju skupini kulturnog bilja, jer njihovog Aromatično i začinsko

anis, borač, bosiljak, čempres, ilirska perunika, kadulja i muškatna kadulja, kim, kleka, komorač, konopljika, korijandar, lavandin i lavanda, lovor, matičnjak, mažuran, miloduh, metvica divlja, mravinac, pelin, rutvica, ružmarin, smilje, smrič, timijan, vrisak

Ljekovito

divizme, dubačac, dubačac planinski (trava iva), gospina trava ili kantarion, kadulja, konopljika, lavanda, majčina dušica, marulja, neven, ružmarin

Ukrasno

agava, agrumi (četrun, limun, naranča, mandarina), biluč, brnistra, drača, grohotuša, lavandin, lavanda, lemprika, kadulja, metvica divlja, nešpola, planika, riga divlja, rogač, ružmarin, sikavica kugloglava, sjeruša, tilovina, vrijesovi, vrisovi

Samoniklo jestivo bilje

blitva morska, brekinja, caklenjača, crnika, jarebika, kapar, kostriš, košćela, kozlac veliki, kupina, maslina divlja, matar, mirta, mukinja, opuncija, oskoruša, pinjol, planika, rašeljka, riga, riga divlja, sit, solnjača, šparoga, veprina, tetivika, tratinčica

gospodarskog uzgoja u Dalmaciji gotovo i nema, s malim izuzetkom otoka Hvara, koji je upravo po uzgoju ružmarina, lavande te proizvodnji njihovih eteričnih ulja postao čuven i izvan granica Hrvatske. Vrijednost i potencijal ovih biljaka su iznimni, a očituju se u izrazitoj bioraznolikosti te selekcijskoj, gospodarskoj, medonosnoj, estetskoj, prehrambenoj, industrijskoj i krajobraznoj vrijednosti. Izrazita bioraznolikost dalmatinskog aromatičnog i začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog jestivog bilja proizlazi iz činjenice da je područje Dalmacije, kao i šire područje Mediterana, jedna od najraznolikijih regija ovog bilja na svijetu s brojnim endemskim, čak stenoendemskim vrstama, te jedan od svjetskih centara razvoja kulturnog bilja. Selekcijska vrijednost ovog bilja je izvanredna i do sada nedovoljno korištena. To je donekle razumljivo jer selekcija ovog bilja ima smisla tek u razvijenom gospodarskom okruženju, što se za Dalmaciju nikada nije moglo reći, dapače stoljećima je gospodarski izrazito nerazvijeno područje. Vjerojatno tek slijedi prava valorizacija izvornog (nativnog) bilja, rad na selekciji i korištenje pojedinih vrsta, kultivara ili svojstava u daljnjoj poljoprivrednoj proizvodnji. Gospodarska je vrijednost ovog bilja sve značajnija. Svjetsko tržište ima velik i sve veći interes za svježim i sušenim aromatičnim, začinskim i ljekovitim biljem, a pogotovo za destiliranim eteričnim uljima koja se koriste u farmaceutskoj, kozmetičkoj, ali i prehrambenoj industriji. Posebno je traženo za uporabu u sve popularnijoj aromaterapiji i wellnessu. Iako prinosi ovih kultura u Dalmaciji ne dosežu prinose ostvarene u kontinentalnoj

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

431

europskoj proizvodnji, kvaliteta i udjel aromatskih, ljekovitih i aktivnih tvari u biljkama ubranim ili uzgojenim u Dalmaciji gotovo je nemjerljiva. Vrsnoća dalmatinskog aromatičnog i začinskog te ljekovitog bilja bila je prepoznata kroz povijest i sva proizvodnja je otkupljivana za inozemne kupce, što se za današnju situaciju ne može reći. Izvanrednu gospodarsku vrijednost imaju i sekundarni proizvodi, najviše med ružmarina, lavande, vrisa, kadulje. I gospodarska vrijednost ukrasnog bilja u Dalmaciji postupno raste, iako je još zanemariva. Tradicija ekonomske proizvodnje ukrasnog bilja postoji isključivo za sunovrate na širem području Dubrovnika te u manjoj mjeri za mimoze, bugenvilije i drugo uvezeno bilje eumediteranskog pojasa. Usporedno s gospodarskom, ovo bilje ima veliku medonosnu vrijednost – vrijednost za pčelinju pašu, odnosno proizvodnju meda. Na području Dalmacije postoji vrlo mnogo medonosnih biljaka; osobito su važne medonosne vrste 5. kategorije koje imaju prinose od 200 do 500 kg meda po hektaru, te 6. kategorije s preko 500 kg. Riječ je o više od 250 vrsta. Najbrojniji su predstavnici porodice usnjača (Lamiaceae), slijede vrste iz porodica mahunarki (Fabaceae), ruža (Rosaecae) i glavočika cjevnjača (Asteraceae), dok su ostale porodice manje zastupljene. Po važnosti se posebno ističu ružmarin, lavanda, kadulja, vrisovi i vrijesovi. Kvaliteta meda ovih biljaka, s izuzetkom vrijesova (Erica sp.), spada u sam svjetski vrh te takav med može postići najviše cijene na svjetskom tržištu. Nažalost, potencijal medonosnosti dalmatinskih biljaka, koji doduše znatno varira ovisno o sezonskoj suši, koristimo tek vrlo malim dijelom, po nekim procjenama manje od 5%, tako da godišnje gubimo tisuće tona najkvalitetnijeg svjetskog meda.

432

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Estetska vrijednost dalmatinskog bilja je opet izvanredna i gotovo potpuno neiskorištena. Osim određenog broja uvezenih ukrasnih biljaka za koje možemo reći da se u manjoj mjeri gospodarski ili hobistički uzgajaju (agave, bugenvilije, mimoze, noćurak, opuncije, palme, pitospora, pustinjske ruže ili karpobrot, tamarisi, tekoma i druge), ogroman je broj autohtonih biljnih vrsta koje imaju velik potencijal kao ukrasno bilje. Ovaj potencijal u novije doba sve više prepoznaju strani stručnjaci koji ga skupljaju u prirodi i selekcioniraju tako da se danas već može kupiti kultivar dalmatinske iglice biokovo, kultivar kleke velebit i drugi, a još veći broj tek slijedi. Važnost uzgoja u kulturi autohtonih, čak stenoendemskih vrsta Dalmacije te njihovo poticanje u proizvodnji danas dobiva i dodatnu dimenziju. Kultiviranje rijetkih i ugroženih divljih populacija, drugim riječima komercijalni uzgoj u smislu njihovog očuvanja ex situ, preporuka je svjetske organizacije za očuvanje i zaštitu živog svijeta IUCN-a. Prehrambena vrijednost samoniklog bilja u Dalmaciji ima posebno značenje jer se za hranu od pamtivijeka koristi velik broj biljaka. Samo u okviru popularnih „mišanci“ u Dalmaciji se bere i koristi kao salata, prilog i varivo preko 100 vrsta biljaka. Valja istaknuti i brojno samoniklo bilje koje se koristi kao zamjena za krušarice: smrič, hrast crnika, mukinja, brekinja, jarebika, oskoruša, mirta, planika, čak kozlac i sit. Ovo je ogroman potencijal za buduću selekciju i stvaranje kultura, a neke izvorne vrste već su odavno kultivirane, primjerice: kupusnjače (Brassica sp.), repe (Beta sp.) i repice (Brassica sp.), šparoge (Asparagus sp.), riga (Eruca sativa), maslačak-radič (Taraxacum officinale), mrkva (Daucus carota) i pastrnjak (Pastinaca sativa). Kod brojnih vrsta samoniklog bilja postoji potencijal za daljnju selekciju (ali i za stvaranje neke izvorne dalmatinske

kulture). Posebno se ističu planika i mirta za koje je potrebno istraživanje divljih populacija te daljnja selekcija. Zanimljivo je da prehrambenu vrijednost imaju i neke uvezene ukrasne biljke kao što su opuncija ili indijska smokva te agava. Prehrambena vrijednost ovog bilja dolazi do punog izražaja, nažalost, tek za vrijeme ratova i drugih oskudica, kad se iz nužde vade stare recepture i prisjeća zaboravljenih postupaka prerade i pripreme hrane od samoniklog jestivog bilja. Industrijska vrijednost prisutna je kod nekih vrsta autohtonog bilja, primjerice uvjetno aromatičnih vrsta dalmatinskog crnog, alepskog i bijelog bora koji su korišteni za dobivanje smole odnosno terpentina (Balsamum terebrinthinae), posebno na otocima Braču, Hvaru i Korčuli. Treba istaknuti i industrijsku vrijednost nekih uvezenih ukrasnih biljaka. Od agave, kod nas uglavnom ukrasne biljke, dobiva se konac za izradu čuvenih čipki: paške, hvarske i viške. Ovdje treba pridodati i čempres čije se drvo koristi u građevini, a dijelom i brojne aromatične biljke čije se eterično ulje koristi u industriji. Posebna su skupina biljni bojadisari, biljke čiji se dijelovi koriste kao prirodna bojila, kao što su: bajam, tršljika, žutilovka, gospina trava i druge. Krajobrazna vrijednost dalmatinskog aromatičnog i začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja je izvan svake sumnje posebna za Dalmaciju – mnogi je upravo i prepoznaju po pojedinim biljnim vrstama koje tvore „miris i okus Dalmacije“. Ne treba zaboraviti da je Split dobio ime po gustoj brnistri (aspalathos – grčki naziv za brnistru) koja je oko njega rasla, a Dubrovnik po dubu odnosno hrastu. Kadulja i vrisovi prekrivaju nepregledna kamena prostranstva Dalmacije, a planika, lovor i mirta daju posebnu estetsku i mirisnu dimenziju eumediteranskoj makiji.

Hvar je prepoznatljiv po krajobrazima rascvjetalih grmova lavande te ružmarina, čije ime upravo i znači „morska rosa“ (ros marinus). Danas uznapredovanu promjenu krajobraza Dalmacije u betonske površine treba hitno zaustaviti, a krajobraze oplemeniti nasadima izvornog aromatičnog i začinskog, ljekovitog i medonosnog bilja. Postojeću i buduću arhitekturu Dalmacije obavezno moramo oplemeniti prikladnim kulturama, primjerice kaparom.

Povijest uzgoja i korištenja u Dalmaciji Uzgoj i korištenje aromatičnog i začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i samoniklog jestivog bilja u Dalmaciji zasigurno seže u davnu povijest civilizacije ovog prostora, a brojne izvorne vrste mediteranskog divljeg bilja korištene su u selekciji. Ljekarništvo (farmacija) na području Dalmacije ima izrazito dugu i slavnu tradiciju te seže još u 13. stoljeće kada su osnovane ljekarne u Trogiru (1271.), Dubrovniku (1272.), Zadru (1289.), Splitu (1345.). Najstarija samostanska ljekarna u Samostanu Male braće u Dubrovniku osnovana je 1318. godine, a najstarija bolnička ljekarna na svijetu je dubrovačka Domus Christi, osnovana u 16. stoljeću. Proizvodnja eteričnih ulja vjerojatno datira daleko u prošlost budući da se nekad destilacija ulja određenih aromatičnih i ljekovitih biljaka vršila i u okviru ljekarni. Veće destilerije eteričnih ulja postojale su na području Dalmacije zasigurno već od 17. stoljeća, a ističu se one na području Šibenika, otoka Hvara (Hvar, Grablje, Brusje), otoka Šolte, otoka Visa (Komiža), Dubrovačkog primorja (Majkovi) i Konavala.

Najozbiljnije istraživanje aromatičnog bilja na području Dalmacije započeto je 1909. godine na inicijativu dr. J. Giaconija iz Komiže, a provedeno je u Oglednoj i kontrolnoj stanici Split, ali i na drugim lokacijama. Odabrano je 17 vrsta koje su tada smatrane najvažnijim aromatičnim biljkama, a za njihovo sakupljanje bio je zadužen naš čuveni botaničar Lujo Adamović. Odabrane populacije su destilirane u laboratoriju, ali i u kotlovima na terenu, sa zaključkom da bi se uz ružmarin, koji se već komercijalno koristio, moglo komercijalno koristiti i daljnjih 10 vrsta: mravinac (Origanum vulgare), divlja metvica (Calamintha nepetrides), kadulja (Salvia officinalis), lavanda (Lavandula sp.), lovor (Laurus nobilis), mirta (Myrtus communis), smilje (Helichrysum italicum), pelin (Artemisia absintium), vrisak (Satureja sp.) i smrič (Juniperus oxycedrus). Jedan od zaključaka profesora Adamovića bio je taj da veličina i značaj proizvodnje eteričnih ulja u industrijske svrhe ne leži u iskorištavanju svih divljih populacija aromatičnih biljaka Dalmacije, već u uzgoju aromatičnog bilja na području Dalmacije, osobito ružmarina, lavande i kadulje.

Ružmarin se od pamtivijeka koristio kao začinska, aromatična i ljekovita biljka. Stara narodna uzrečica ističe kako „jela začinjena ružmarinom pomažu boljem pamćenju“, a moderna medicina dokazuje ovu tvrdnju. Kako bilo, pečena riba u Dalmaciji ne može se zamisliti bez ružmarina, kao ni razni umaci i marinade. Tradicija branja i uporabe ružmarina za destilaciju eteričnog ulja potječe iz 1462. godine kad je na Hvaru utvrđen prvi zapis o angažiranju ljekarnika koji će brinuti o opskrbi ljekarni ovim proizvodom. Gospodarska proizvodnja ružmarinova ulja započinje u 17., a širi se u 18. stoljeću posebice na Hvaru i Šolti, te se osobito intenzivira od 1740. godine kad počinju masovne sječe divljeg ružmarina za destilaciju

(čemu se protive pčelari), a proizvodnja se širi i na Vis, Korčulu, Brač te Šibenik. Tek krajem 19. stoljeća započinje uzgoj ružmarina, a u Grablju na otoku Hvaru osnovana je 1902. prva tzv. ružmarinska zadruga. Proizvodnja se na otoku Hvaru širila te je tridesetih godina 20. stoljeća procijenjena na 20 t ružmarinova ulja. Danas je ova proizvodnja gotovo zanemariva, a domaće potrebe zadovoljavaju se uvozom ružmarinova ulja iz Španjolske.

Lavanda se počela uzgajati 1928. godine u Velom Grablju na otoku Hvaru kad je Bartol Tomić na polju u uvali Sv. Ante, potaknut predavanjem kojeg je na otoku održao agronom Franjo Tabain s otoka Korčule, rasadio tri grma koja su tamo rasla i koristila se za blagoslov Sv. Antuna Padovanskog. Još su 1939. godine površine pod lavandom na Hvaru bile svega 4 ha, a proizvodnja ulja neznatna, međutim već 1956. godine pod lavandom je gotovo 80 ha, a 1973. godine čak 720 ha, uz proizvodnju i do 70 t ulja godišnje. Danas je ova proizvodnja svedena na oko 2 t. Kadulja prema dostupnim podacima nikada nije bila u tržišnom uzgoju. Uz ružmarin i lavandu, na Hvaru se početkom 20. stoljeća u manjoj mjeri proizvodilo eterično kaduljino ulje, ali isključivo sabiranjem divljih populacija. Stara rimska poslovica: „Ne može biti bolestan čovjek u čijem vrtu raste kadulja“ dokazuje kako se u rimsko doba izuzetno cijenila ljekovitost kadulje, ali i da se već tada uzgajala u vrtovima i okućnicama! Ostalo ukrasno bilje započinje se uzgajati već naseljavanjem Dalmacije za osobne i obiteljske potrebe, a tržni uzgoj spominje se još od polovice 15. stoljeća kada Filip de Diversis piše kako seljaci na dubrovačku tržnicu donose: ruže, ljubice, ljiljane i druge uresnice.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

433

Od 19. stoljeća počinje proizvodnja sadnica ruža u zadarskim rasadnicima. U vrtu Poljodjelskog dubrovačkog društva 1887. godine uspostavljena je proizvodnja sadnica ukrasnog bilja, prije svega čempresa, oleandra, palma te raznih voćki. Proizvodnja sadnica limuna i naranči ovdje je uspostavljena po prvi puta u Hrvatskoj. Na širem dubrovačkom području, posebno u rasadniku Čibača u Župi, od početka 20. stoljeća postoji tradicionalan gospodarski uzgoj ukrasnog bilja, osobito sunovrata, zumbula, ljubičica, ruža, karanfila, šeboja, asparagusa, mimoza i kala. Od osnutka Sokolarsko povrćarsko-voćarsko-cvjećarske zadruge u Čibači 16. srpnja 1933. godine, a posebno Povrtlarsko-voćarskocvjećarske zadruge u Mlinima 9. svibnja 1937. godine, do pred drugi svjetski rat, u „zlatno doba cvjećarstva Župe“, oko 90 zadrugara proizvodilo je do 400 000 kitica cvijeća koje su plasirane u preko 30 gradova tadašnje države. Treba istaknuti da je u Šibeniku 1888. godine agronom Petar Biankini objavio jedno od u svijetu prvih monografskih djela o ukrasnom bilju, „O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća“. Ovo opsežno djelo izazvalo je većinom oduševljenje u stručnim krugovima u Hrvatskoj te velik interes širom svijeta, a danas je potpuno zaboravljeno.

Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, nedostatak oborina i zaslanjenost obalnog područja najvažniji su ograničavajući čimbenici sveukupne poljoprivrede Dalmacije pa tako i proizvodnje aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja. Ipak, treba istaknuti da su navedeni čimbenici daleko manje ograničavajući za mnoge od ovih vrsta. Službena

rajonizacija aromatičnog, začinskog, ljekovitog, medonosnog, ukrasnog i jestivog bilja na području Dalmacije nije provedena, ali možemo, baš kao i kod drugog bilja utvrditi dva zasebna rajona. Prvi obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke i karakteriziran je izrazitom ljetnom sušom i blagom zimom, odnosno pripada eumediteranskom klimatskom području. Kako se visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit, Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak. Ovdje zbog mediteranske klime i zaštićenosti postoje dobri uvjeti za proizvodnju ovog bilja. Drugi rajon obuhvaća dalmatinsko zaleđe, to jest Dalmatinsku zagoru u širem smislu. U nižim dijelovima prisutna je submediteranska klima i postoje uvjeti za masovniju proizvodnju nekih vrsta ove skupine bilja, osobito na plodnim velikim krškim poljima: dio Ravnih kotara, Vrana, Sinjsko, Imotsko, i Vrgoračko polje, dolina Neretve i Konavle. Ovi potencijali gotovo uopće nisu iskorišteni i u manjoj mjeri koriste se samo divlje populacije. Za uzgoj osjetljivog ukrasnog bilja postoje gotovo idealni uvjeti na području Dubrovačko-neretvanske županije, a posebno u Župi dubrovačkoj, „klimatskom dragulju“, kako navodi upravitelj botaničkog vrta u Beču, R. Wettstein 1906. godine. Zato ne čudi da je Stanica za južne kulture uspostavljena upravo na području Župe, u Čibači te da je cijelo područje Župe nekad bilo čuveno po tržišnoj proizvodnji cvijeća.

Nikola Vandrić s kosom (prema Avelot, 1896.) 434

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Popis tradicijskih aromatičnih, začinskih, ljekovitih,medonosnih i samoniklih jestivih i korisnih vrsta i sorti Dalmacije U ovom popisu nemoguće je nabrojati sve biljke Dalmacije koje pripadaju u aromatično, začinsko, ljekovito, medonosno i samoniklo jestivo i korisno bilje pa navodimo samo najvažnije. Brojne vrste pripadaju u više navedenih skupina bilja, te su sukladno pripadnosti navedene i opisane u prethodnom poglavlju.

Porodica

Vrsta

Agave (Agavaceae)

Sorta

Porodica

Vrsta

Sorta

Glavočike cjevnjače (Asteraceae)

Estragon (Artemisia dracunculus L.)

Domaći zeleni estragon

Neven (Calendula officinalis L.)

Domaći neven

Pelin (Artemisia absinthium L.)

Domaći pelin

Sikavica krugloglava (Echinops sphaerocephalus L.) Smilje (Helichrysum italicum (Roth) G. Don) Tratinčica šumska (Bellis sylvestris Cirillo) Glavočike jezičnjače (Cichoriaceae)

Kostriš (Sonchus sp.)

Kaktusi (Cactaceae)

Indijska smokva (Opuntia ficus-indica (L.) Miller)

Kapare ili kaprice Kapar (Cappaceae) (Capparis orientalis Veill.)

Agava (Agave americana L.)

Kozlaci (Araceae)

Kozlac veliki (Arum italicum Mill.) Lemprika (Viburnum tinus L.)

Borovi (Pinaceae)

Pinjol (Pinus pinea L.)

Kozlokrvine (Caprifoliaceae)

Brijestovi (Ulmaceae)

Košćela (Celtis australis L.)

Krkavine (Rhamnaceae)

Drača (Paliurus spina-christi Mill)

Bukve (Fagaceae)

Crnika (Quercus ilex L.)

Krstašice (Brassicaceae)

Riga (Eruca vesicaria ssp. sativa (Mill.) Thell.)

Bušini (Cistaceae)

Bušin (Cistus sp.)

Čempresi (Cupressaceae)

Čempres (Cupressus sempervirens L.) Kleka (Juniperus communis L.) Smrič obični (Juniperus oxycedrus L.)

Dubrovačka riga

Riga divlja (Diplotaxis tenuifolia (L.) DC.) Šeboj (Erysimum cheiri (L.) Crantz)

Domaći šeboj

Lobode Blitva morska (Beta vulgaris L. ssp. (Chenopodiaceae) maritima (L.) Arcang. Caklenjača ili omaga (Salicornia europaea L.) Solnjača (Salsola kali L.)

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

435

Porodica

Vrsta

Lovori (Lauraceae)

Lovor (Laurus nobilis L.)

Ljiljani (Liliaceae)

Šparoga (Asparagus acutifolius L.)

Jarebika (Sorbus aucuparia (L.) Crantz

Tetivika (Smilax aspera L.)

Kupina (Rubus sp.)

Veprina (Ruscus aculeatus L.)

Mukinja (Sorbus aria L.)

Zumbul (Hyacinthus orientalis L.) Mahunarke (Fabaceae)

Sorta

Porodica

Vrsta

Ruže (Rosaceae)

Brekinja (Sorbus torminalis (L.) Crantz

Nešpola (Eriobotrya japonica (Thunb.) Lindl.

Domaći plavi zumbul

Brnistra (Spartium junceum L.)

Oskoruša (Sorbus domestica L.)

Grohotuša (Pucalina)

(Colutea arborescens L.)

Rašeljka (Prunus mahaleb L.)

Rogač (Ceratonia siliqua L.)

Ruža (Rosa sp.)

Tilovina (Petteria ramentacea (Sieber) C. Presl)

Sitovi ( Juncaceae)

Sit (Juncus sp.)

Makovi (Papaveraceae)

Primorska makovica (Glaucium flavum Crantz)

Sporiši (Verbenaceae)

Konopljika (Vitex agnus-castus L.)

Masline (Oleacae)

Maslina divlja (Olea sativa L. var. sylvestris Brot.)

Sunovrati Sunovrat bijeli (Amaryllidaceae) (Narcissus poëticus L.)

Mirte (Myrtaceae)

Mirta (Myrtus communis L.)

Perunike (Iridaceae)

Ilirska perunika (Iris illyrica Tomm.)

Pljuskavice (Hypericaceae)

Gospina trava (Kantarion) (Hypericum perforatum L.)

Rutvice (Rutaceae)

Četrun (Citrus medica L.)

Štitarke (Apiaceae)

Župski žuti sunovrat Bobaraš

Kim (Carum carvi L.)

Domaći rani kim

Komorač (Foeniculum vulgare Miller)

Trave (Poaceae)

Naranča (Citrus sinensis (L.) Osbeck.)

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Domaći krupnozrni korijandar

Matar (Crithmum maritimum L.) Trstika (Arundo donax L.) Majčine suze (Briza sp.) Domaća sedefasta rutvica

Usnatice (Lamiaceae)

Anis (Pimpinella anisum L.) Biluč (Marrubium incanum Desr.)

436

Župski bijeli sunovrat

Korijandar sitnozrni (Coriandrum sa- Domaći sitnozrni korijandar tivum L. microcarpum DC.)

Limun (Citrus limon (L.) Burm. f.)

Rutvica (Ruta graveolens L.)

Ružičasta konopljika

Sunovrat žuti (Narcissus pseudonarcissus L.)

Korijandar krupnozrni (Coriandrum sativum L. vulgare Miller)

Mandarina (Citrus reticulata Blanco) Rutvice (Rutaceae)

Sorta

Domaći anis

Porodica

Vrsta

Sorta

Borač (Borago officinalis L.) Bosiljak (Ocimum basilicum L.)

Porodica

Vrsta

Sorta

Domaći borač

Mravinac (Origanum vulgare L.)

Domaći mravinac

Domaći krupnolisni bosiljak Domaći sitnolisni bosiljak (Murtela)

Ružmarin (Rosmarinus officinalis L.)

Uspravni ružmarin Bjelocvjetni ružmarin Puzavi ružmarin

Timijan (Thymus vulgaris L.)

Domaći timijan

Vrisak (Satureja hortensis L.)

Vrtni čubar

Dubačac (Teucrium chamaedrys L.) Dubačac planinski (Teucrium montanum L.)

Trava iva

Vrisak pelješki (Satureja visianii Šilić)

Dubačac sivi (Teucrium polium L.) Kadulja ljekovita (Salvia officinalis L.)

Primorska kadulja Kadulja krstašica Paška ušarica

Kadulja muškatna (Salvia sclarea L.)

Domaća mirisna muškatna kadulja

Vrisak planinski (Satureja subspicata Vis.) Vrisak primorski (Satureja montana L.) Vrijesovi (Ericaceae)

Vrijes pršljenasti (Erica manipuliflora Salisb.)

Lavanda širokolisna (Lavandula latifolia Medik) Lavanda uskolisna ili prava (Lavandula angustifolia Miller)

Primorska lavanda

Lavandin (Lavandula x hibrida)

Budrovka

Majčina dušica obična (Thymus pulegioides L. )

Vrijes sredozemni (Erica herbacea L.) Zijevalice Divizme (Verbascum sp.) (Scrophulariaceae) Zečić ili velika zijevalica (Antirrhinum majus L.) Zimzeleni (Apocynaceae)

Majčina dušica tankolisna (Thymus longicaulis C.Presl)

Domaći zečić

Oleander (Nerium oleander L.)

Zvončići Biokovsko zvonce (Edraianthus pu(Campanulaceae) milio (Schult.) A.DC.)

Marulja (Marrubium vulgare L.) Matičnjak (Melissa officinalis L.)

Usnatice (Lamiaceae)

Vrijes drveni (Erica arborea L.) Vrijes mnogocvjetni (Erica multiflora L.)

Kadulja sjeruša (Salvia verticillata L.)

Mažuran (Origanum majorana L.)

Planika (Arbutus unedo L.)

Domaći mažuran

Hrvatsko zvonce (Edraianthus graminifolius (L.) A.DC.)

Metvica divlja (Calamintha nepetoides Jord.) Miloduh (Hyssopus officinalis L.)

Domaći ljubičasti miloduh

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene vrste i sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

437

Foto: Roman Ozimec

Foto: Ivica Lolić

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Prikaz najvažnijih vrsta i sorti Dalmacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

440

Smrič obični ( Juniperus oxycedrus) Ostali narodni nazivi šmrika, smrečka, crvena kleka, primorska kleka

Sažeti opis Smrič pripada skupini golosjemenjača iz porodice čempresa (Cupressaceae). Gradi veći grm ili manje stabalce koje može narasti i do 8 m te doseći promjer stabla od 50 cm. Stablo je u početku sive kore, kasnije sve više ispucano, smeđe do crvene boje. Okruglaste je krošnje koja je građena od debljih, naizmjeničnih grana prekrivenih gustim igličastim listićima. Listići su zelene boje, kasnije crvenkastosmeđe, duljine do 20 i širine do 2 mm, smješteni po tri u pršljenu na licu s dvije bijele pruge, a na naličju s izraženim grebenom. Vrlo su šiljati, oštri i tvrdi, pa je po njima vrsta dobila ime (grčki oxys cedros = bodljikavo stablo). Žućkasti cvjetovi javljaju se od travnja u pazušcima listića, a iz njih se razvija mali mesnati bobičasti češer, najprije zelene pa postupno crvenkaste boje, građen od 3–6 sraslih ljusaka. Češeri promjera do 10 mm dozrijevaju tek naredne godine tako da se na istoj biljci nalaze nezreli, zeleni i zreli crvenkasti češeri s po tri sjemenke. Cijela biljka, a naročito bobičasti češeri sadrže eterična ulja i smole.

Rasprostranjenost i stanje populacije Cijeli Mediteran, do Krima i Kavkaza. Kod nas od Istre do Dalmacije, čak duboko u kontinentu i do 1 400 m nad morem. Jedna je od najproširenijih biljaka na području ljutog krša, gdje raste najčešće s bjelograbićem (Carpinus orientalis), ali ponekad na velikim površinama krša kao gotovo jedina stablašica, izvanredno otporna na izraženu sušu, hladnoću i vjetar. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Smrič je izvorna biljka Mediterana, proširena i duboko u kontinent Europe i Afrike. Koliko je znano, nikada nije bila u uzgoju osim u manjem obujmu kao dekorativna vrsta.

Na području Dalmacije koristi se od pamtivijeka za različite namjene. Drvo smriča koristi se kao božićna jelka, od njega se izrađuju tradicionalne drvene čaše za vino – bukare, od plodova se fermentira smrikovo vino, destilira rakija smrikovača ili se s njima aromatiziraju lozovače. Početkom 20. stoljeća sakupljeni češeri su se izvozili iz Dalmacije u Mađarsku, Poljsku, Englesku, Grčku i Italiju u količini i do 800 t. U tome su prednjačili šibenski otoci na kojima se sakupila polovica te količine, a slijedili su otok Hvar, područje Zadra, područje Trogira te otok Korčula. Postoje jela – lokalni specijaliteti u kojima je jedan od priloga jelu plod smriča, zvan i borovica, a obavezan je uz divljač. Konačno, cijela biljka je sirovina za destilaciju eteričnog ulja, koje se nekad značajno proizvodilo i izvozilo. U medicini se češeri smriča koriste protiv crijevnih parazita te kao diuretik. Smrič ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska začinska biljka, kao sirovina za proizvodnju eteričnog ulja te sirovina za aromatizirane rakije – smrikovače (brinjevača), ali i za smričevo vino. Kako je smrič jedna od najčešćih stablašica Dalmacije koja ubrzano obrasta ogromne površine, ne samo da je moguće, već je i potrebno kontrolirano koristiti prirodne populacije smriča, jedne od najčešćih stablašica Dalmacije, eventualno i izvršiti selekciju populacije smriča kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi veličine češera, količine eteričnih ulja, mogućnosti uzgoja, otpornosti na hladnoću, sušu i drugo. Osim za proizvodnju sirovine, potrebno je osmisliti i proizvesti izvorne premijske proizvode. Osim vina, rakije, eteričnog ulja smriča, tu su i drvene čaše za vino, bukare, koje se izrađuju od drveta smriča, a zašto ne i „dalmatinska božićna jelka“ – smrič. Sve proizvode treba marketinški obraditi i ponuditi ponajprije kroz turističke aktivnosti kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije. Bilo bi vrlo korisno organizirati i Dan smriča ili Dan bukara prigodom kojih bi se promovirali svi tradicijski, ali i novoosmišljeni proizvodi.

Slične vrste i sorte Na području Dalmacije rastu još četiri slične svojte roda borovica (Juniperus). Najsličnija je pukinja (J. oxycedrus ssp. macrocarpa (Sm.) Ball) koja ima dulje listiće, do 3 cm i krupnije češere, do 15 mm. Somina ili gluhač (J. phoenicea L.) te smrdeljika (J. sabina L.) imaju listiće slične tuji i čempresu, dakle ne bodu. Dublje u kontinentu Dalmacije raste i obična borovica (J. communis L.), tamnoplavih češera, sirovine za proizvodnju čuvenog alkoholnog pića džina, a na najvišim vrhovima Dalmacije (primjerice Biokova) i patuljasta borovica (J. nana Syme), vrlo prepoznatljiva po puzavom rastu i obrastanju cijelih vapnenačkih stijena. Sve ove borovice, izuzev smrdeljike, mogu se koristiti slično kao i smrič.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

441

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

442

Smilje

(Helichrysum italicum) Ostali narodni nazivi sredozemno smilje, cmilje

Sažeti opis Smilje je drvenast i razgranjen polugrm s brojnim cvatovima iz porodice glavočika cjevnjača (Asteraceae). Stabljike su dlakave, kasnije gole, većinom uzdignute do polegle, visine do 60 cm. Listovi sivkasto-zelenkaste boje su linealni i sjedeći, pustenasti, na rubovima zavinuti, duljine do 3 cm. Na vrhu stabljika razvijaju se štitasti cvatovi promjera do 8 cm s brojnim cvjetovima. Cvjetne glavice su cjevaste, promjera do 4 mm i zlatnožute boje ocvijeća. Po ovoj boji rod je dobio ime (grčki helios = sunce; chryson = zlatan). Cvate od travnja sve do srpnja. Po cvatnji cvatovi poprime karakterističnu smeđu boju i razvijaju se plodovi – malene roške.

Danas u Dalmaciji ne postoji ozbiljna gospodarska proizvodnja suhog cvijeta smilja, kao ni eteričnog ulja, osim sabiranja divljih populacija koje ubrzano nestaju uslijed nekontroliranog branja i zarastanja. Kako naš botaničar Fran Kušan (1902.–1972.) u svom izvanrednom djelu Ljekovito bilje, sistematski prikaz najvažnijeg ljekovitog, otrovnog i industrijskog (tehničkog) bilja čitavoga svijeta navodi da se proizvodnja eteričnog ulja smilja ne isplati, potrebno je svakako izraditi ekonomsku analizu proizvodnje sukladnu aktualnim, znatno izmijenjenim uvjetima na tržištu.

Smilje je autohtona mediteranska biljka, rasprostranjena po cijelom Mediteranu, od južne Europe i sjeverne Afrike, sve do Male Azije. Na istočnoj obali Jadrana: Hrvatsko primorje, cijela Dalmacija i Hercegovina, sve do primorske Crne Gore. Populacija smilja u Hrvatskoj postaje sve ugroženija u posljednje vrijeme radi prekomjernog i nekontroliranog branja.

U svakom slučaju, proizvodnja bi se trebala temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika domaćeg smilja. Veći dio rasada poslužit će za podizanje nasada, a dio za prodaju. Primarni proizvodi su suho cvijeće te eterično ulje, a sekundarni razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi eteričnog ulja. Organizacijom turističkih posjeta mirišljivim nasadima smilja u cvatu, destilerija, sušara i pogona za proizvodnju skupocjenih farmaceutskih pripravaka pridonijet će se promociji i afirmaciji svih domaćih proizvoda na bazi smilja koje odlikuje vrhunska kvaliteta.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Slične vrste i sorte

Kako na području Dalmacija rastu velike populacije smilja, za destilaciju ulja isključivo se koristila divlja populacija i nije poznat uzgoj. Smilje se danas koristi kao ukrasno bilje, za živicu, za cvjetne aranžmane, za dekoraciju jela, čak u manjim količinama kao dodatak salatama. Selekcijom je dobiveno više dekorativnih oblika. Destilacijom cvatova dobiva se eterično ulje koje se koristi u medicini (antipiretik, zarastanje rana), kao fungicid, u industriji hrane (pekarski proizvodi, slatkiši, sladoledi) te farmaceutskoj industriji, posebno za dobivanje krema i parfema, u kojima se koristi kao temeljna otopina.

U Hrvatskoj raste čak pet svojti roda Helichrysum. Na području otočne skupine Korčule prisutno je sitnolisno smilje (Helichrysum italicum (Roth) G.Don ssp. microphyllum (Willd.) Nyman) koje se od tipične podvrste razlikuje po sitnijim listićima i manjim cvjetnim glavicama, u skladu s imenom (mikros = sitan; filon = list).

Rasprostranjenost i stanje populacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

443

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

444

Indijska smokva (Opuntia ficus - indica) Ostali narodni nazivi gospina pogača, svekrvin jezik, opuncija

Sažeti opis Opuncija je razgranati sukulent, kaktus visine do 3 m bez listova i obrastao trnovima. Stabljika je građena od brojnih plosnatih i eliptičnih članaka (platikladiji) na kojima se nalaze brojni čuperci dugačkih trnova. Od svibnja do kraja srpnja na rubu članaka cvatu lijepi žuti cvjetovi promjera i do 10 cm iz kojih se razvijaju bodljikave sočne bobe, žute, crvene ili ljubičaste boje. Bobe imaju kožastu koru i obrasle su sitnim gustim oštrim dlačicama i veličine su jajeta. Ispod čvrste kore krije se ukusno, slatko i sočno meso koje okusom podsjeća na smokvu, pa vjerojatno odatle i ime vrste.

Rasprostranjenost i stanje populacije Indijska smokva porijeklom je iz Srednje Amerike, iz koje je introducirana na područje cijelog Mediterana. Nalazimo je duž cijele Dalmacije, ali gotovo isključivo uz obalu i na otocima.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Indijska smokva potječe iz Meksika odakle je zajedno s krumpirom i agavom donesena u Europu u 16. stoljeću. Najprije je sađena, a kasnije je i podivljala iz kulture pa se sreće i van okućnica, najviše po stijenama uz more. Uzgoj je započeo još u pradomovini, Meksiku, gdje je selekcionirano više kultivara. Koristi se kao sirovo voće, prerađena u džem i marmeladu, ali i za fermentaciju i destilaciju u jaka alkoholna pića.

Mladi mesnati i plosnati članci koriste se i kao povrće u Srednjoj Americi (nopal). Koristi se i kao ljekovita biljka, a nalazi se i na grbu Republike Meksiko. U Dalmaciji se nije uvriježila uporaba indijske smokve, osim korištenja svježeg ploda, ponekad zašećerenog, često u kombinaciji s domaćom lozovačom ili travaricom, ponekad i kao laksativa. Indijska smokva je biljka izuzetno dobro prilagođena na uvjete Dalmacije gdje je odavno pobjegla iz kulture te raste kao samonikla i vrlo prilagodljiva vrsta, dajući karakter brojnim dalmatinskim obalnim i otočnim krajobrazima, pri čemu dobro podnosi zaslanjenje i jako sunce. Ipak, indijska smokva je na popisu invazivnih vrsta Europe kao jedna od opasnijih, s programom uklanjanja iz okoliša. Mogu se izvršiti dodatna istraživanja populacija te odabrati najpogodnije za korištenje, osobito za zasnivanje kontroliranih nasada za proizvodnju novog dalmatinskog voća – indijske smokve te pratećih prerađevina.

Slične vrste i sorte Mala indijska smokva (Opuntia vulgaris) puno je manja, visine do 50 cm, ima sličan cvijet i jestiv plod, ali često kao i indijska smokva postaje invazivan i neiskorjenjiv korov.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

445

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

446

Kapar

(Capparis orientalis) Ostali narodni nazivi kapara, kapra, kapičina, trnoviti kapar

Sažeti opis Kapar je kserofilni grm iz porodice kaprica (Cappaceae) visine do jednog metra čije grane mogu doseći i do tri metra duljine. Iznimno snažan i prodoran korijen prodire ne samo u zemlju već i u pukotine stijena te kamenih i betonskih zidova. Na brojnim granama grma razvijaju se donekle mesnati, goli, okruglasti do eliptični naizmjenični listovi. Na vrhovima grana se početkom proljeća razvijaju veliki pupovi koji cvatu u prekrasan i velik cvijet, sastavljen od četiri krupne ljubičastobijele latice i četiri bijela lapa. Posebno se ističu jako dugački bijelo-ružičasti prašnici kojih može biti i više od sto u cvijetu. Cvate od travnja do rujna, a plod je jajolika boba s većim brojem bubrežastih sjemenki. Postoje informacije kako neke od populacija kapara u Hrvatskoj imaju i razvijene trnove na listovima, a neke su bez njih, što svakako treba botanički istražiti.

Rasprostranjenost i stanje populacije Kapar je rasprostranjen po cijelom Mediteranu, sve do jugozapadne Azije. Kod nas od Istre do Dalmacije, ali isključivo uz more na najtoplijim staništima. Na Sortnoj listi Republike Hrvatske spominju se tri udomaćene sorte pod nazivima: dubrovačka kapra, palagruža ili palagruška kapra te kapra saint andrea, što se vjerojatno odnosi na otok Svetac (Sveti Andrija). Nije poznata rasprostranjenost ni stanje nijedne od ovih divljih populacija.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kapar je izvorna kultura Mediterana, prepoznatljiva u cijelom svijetu po karakterističnom pikantnom okusu ukiseljenih cvjetnih pupova, a rjeđe se kisele i plodovi. U

Izraelu su arheolozi sjemenke kapra pronašli u kulturnom sloju starosti gotovo 8 000 godina. Ipak, zanimljivo je da kapar uopće ne spominju neke opsežne knjige koje obrađuju povrtno i samoniklo bilje, primjerice The complete book of vegetables, herbs & fruits iz 2002. godine, u kojoj se navode brojne doista egzotične kulture. Uzgoj kapara poznat je od najstarijih vremena, ali nije imao nikada veći opseg. Kapar se uzgaja najviše na području južne Italije, posebno na Siciliji te otocima Pantelleria i Salina, na Eolskom i Tremitskom otočju te u Španjolskoj (Baleari, Murcia, Almeria). Komercijalno sakupljanje i manji uzgoj imaju Francuska, Maroko, Tunis, Alžir, Grčka, Cipar i Turska. Izvan Mediterana postoji manji uzgoj na području Južne Amerike i Australije. Ukupna svjetska proizvodnja kapara iznosi oko 10 000 tona. Na području Dalmacije, kapar se koristi od pamtivijeka, ali osim pojedinačnog uzgoja uz kuće, nasadi kapara nisu podignuti. Brojna su jela i lokalni specijaliteti u kojima je jedan od sastojaka kapar, često se od njega radi umak, a obavezan je uz ribu i meso. Komercijalnom proizvodnjom i prodajom kapara bavi se u manjoj mjeri svega nekoliko zadruga, tvrtki i obiteljskih gospodarstava. Kapar ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska začinska biljka. Potrebno je izvršiti selekciju populacije kapra kako bi se odabrali oblici pogodni za daljnju selekciju na osnovi veličine i ukusnosti pupova i plodova, mogućnosti uzgoja, otpornosti na hladnoću, sušu i drugo. Oplemenjene selekcije kapara treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. Selekcionirani kapar je sirovina za konzerviranje u domaćem vinskom octu (kvasina) i maslinovom ulju te temelj za izvorne i tradicionalne premijske proizvode koji uz odgovarajuću promidžbu mogu upotpuniti i obogatiti turističku ponudu Dalmacije. Grmovi kapara uz obalu Jadrana neizostavan su i prepoznatljiv element krajobrazne baštine. Također, treba naglasiti i važnost sustavnog korištenja kapara u budućoj, osmišljenijoj i održivoj gradnji, odnosno arhitekturi Dalmacije.

Slične vrste i sorte Novija sustavna morfološka i genetička istraživanja definiraju kapare s područja Dalmacije kao jednu vrstu, istočnjački kapar (C. orientalis) koji je proširen duž naše obale, ali i cijelim Mediteranom. Međutim zbog raznolikosti unutar populacija naših kapara, potrebno je nastaviti daljnja taksonomska istraživanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

447

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

448

Riga

(Eruca vesicaria ssp. sativa)

Dubrovačka riga Ostali narodni nazivi

rigula, rikula, rikola, rokula, rukulja, rukola, garda, grda, dudimeno sime

Sažeti opis Riga je jednogodišnja ili dvogodišnja zeljasta biljka koja pripada porodici krstašica (Brassicaceae). Točan prijevod latinskog naziva roda Eruca je gusjenica, naziv kojeg je biljka dobila zbog dlakave stabljike, kako u 1. stoljeću nakon Krista navodi rimski pisac Gaj Plinije Stariji u svom čuvenom djelu Historia Naturalis. Riga razvija rozetu izduljenih listova, koji su duboko urezani, dugi i preko 20 cm te široki do 6 cm. Otvoreno zelene su boje, nazubljenog ruba i prekriveni finim, vrlo sitnim dlačicama. Kad krajem proljeća zatopli, iz prizemne se rozete uzdiže dlakava i četverobridna stabljika zelene do blago ljubičaste boje, visine do 1 m, koja je na vrhu razgranjena. Na stabljici obično u svibnju i lipnju cvjetaju brojni bijeložućkasti cvjetovi s ljubičastim žilicama. Nakon oplodnje razvijaju se komuške u kojima dozrijeva sitno, okruglo sjeme. Cijela biljka ima vrlo osebujan i prepoznatljiv ljutkast miris i okus.

Rasprostranjenost i stanje populacije Područje rasprostranjenja rige je cijeli Mediteran i istočna Azija sve do Indije, Pakistana i Afganistana. Riga raste kao podivljala i u Engleskoj, južnoj Africi, Australiji te na zapadnoj i istočnoj obali Sjeverne Amerike, gdje je još davno pobjegla iz kulture i proširila se u prirodi. Uzgoj rige sve je popularniji u cijelom svijetu tako da danas nema kontinenta na kojem ne raste. U Hrvatskoj riga raste u Dalmaciji kao samonikla biljka, kao kultura u uzgoju te kao podivljala biljka, pobjegla iz uzgoja. Stanje populacije nije poznato.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Iako se čini kako se riga pojavila na tržištu tek prije petnaestak godina, ona je jedna od najstarijih povrtnica koja se uzgajala još u drevnom Egiptu i antičkoj Grčkoj, a vrhunac dosegla u starom Rimu. U Ameriku su je navodno prenijeli talijanski useljenici, a u Engleskoj je bila iznimno popularna za vladavine kraljice Elizabete. Danas se meteorskom brzinom širi po cijelom svijetu. Kao povrtnica, afrodizijak i ljekovita biljka koristila se još u antičkoj Grčkoj kako u 1. stoljeću nakon Krista ističe grčki farmakolog i botaničar Pedanius Dioscorides u svojem djelu De Materia Medica. Rimski pisac Lucius Junius Moderatus Columella u svom djelu o poljoprivredi De re rustica, opet iz 1. stoljeća, prvi spominje da se riga uzgaja u vrtovima, čak navodi i tehnike uzgoja. U Indiji se uzgaja većinom za proizvodnju sjemena iz kojeg se dobiva aromatično ulje za prehranu i proizvodnju raznih začina. I u Europi se sjeme rige koristilo za proizvodnju muštarde, odnosno senfa koji je često ljući i aromatičniji od standardnog, proizvedenog od gorušice. Ljutost sjemenu daju alkaloidi, a sjeme rige sadrži i eruca kiselinu. U antičkoj Grčkoj riga je bila čuveni afrodizijak, posvećena bogu Prijapu i redovito se sijala u podnožju njegovih kipova. Osim afrodizijačkog, bilo je poznato i njeno ljekovito djelovanje kao antibakterik, antiskorbutik, dijetetik, diuretik, laksativ i stomahik. Danas se riga koristi na više načina, u svježem stanju na salatu, miješana sa salatom, radičem, endivijom ili matovilcem, ali i kuhana kao špinat ili blanširana kao blitva, čak i pirjana uz tjesteninu. U Engleskoj se riga koristi za poseban umak (Rocket sauce), smiješana zajedno s medom, octom i prženim kruhom. U Italiji riga je omiljena svježa salata s češnjakom, maslinovim uljem i vinskim octom. U Dalmaciji je riga sastavni dio naših popularnih dalmatinskih mišancija, često uz brojne već navedene srodnike. Čini se da se riga kod nas uzgajala samo na području Dubrovačke Republike gdje je od pamtivijeka komercijalna kultura zastupljena na dubrovačkoj tržnici. Bilo bi dobro istražiti ovu populaciju dubrovačke rige jer se najvjerojatnije radi o zasebnoj izvornoj sorti rige. Uvjeti za proizvodnju i mogućnosti proizvodnje u Hrvatskoj su izvanredni kroz cijelu godinu, pa i kroz najhladnije razdoblje na mediteranskom području, posebno u Dalmaciji. Na jedan kvadratni metar površine može se uzgojiti čak do 2 kg listova rige.

Slične vrste i sorte Najsličnije su sve komercijalne sorte rige, osobito talijanskog porijekla te donekle divlja riga (Diplotaxis tenuifolia).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

449

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

450

Divlja riga (Diplotaxis tenuifolia) Ostali narodni nazivi dvoredac, uskolisni dvoredac, razgranjeni dvoredac, divlja rikula,rigula, divlji kupus, divlja salata, nadimača

Sažeti opis Divlja riga je do 60 cm visoka trajnica snažnog korijena, pri dnu odrvenjela biljka iz porodice krstašica (Brasicaceae). Listovi su debeli i sočni, plavozeleni, do 12 cm dugi i duboko perasto urezani na 3–5 nasuprotna režnja. Na vrhu biljke razvija se visoka stabljika s grozdastim cvatom sastavljenim od mirišljavih žutih cvjetova koji cvatu od svibnja do kraja listopada. Po cvatnji razvijaju se 3 cm dugačke komuške pune sitnih, u dva reda složenih sjemenki, odakle dolazi latinsko ime (lat. diplotaxis = dvoredac). Svježi listovi imaju tipičan miris na rigu, odnosno po nekim autorima na pečeno svinjsko meso. Najčešće raste na suhim krškim strminama.

Rasprostranjenost i stanje populacije Divlja riga proširena je od Bliskog istoka do južne Europe. Kod nas je nalazimo u obalnom dijelu, od Istre do crnogorskog primorja, posebno u Dalmaciji. Kao korov proširena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Divlja riga sastavni je dio svih dalmatinskih mišancija u sklopu kojih se redovito prodaje na dalmatinskim tržnicama. Koriste se mladi listovi koji se razvijaju od travnja sve do kraja srpnja. Na isti način koristi se i u Italiji i Francuskoj. Poznata je i ljekovitost divlje rige. Koristi se kao sredstvo za čišćenje krvi, za iskašljavanje, kao

diuretik i antiskorbutik. Sjeme ljutog okusa od glikozida sinergina se u srednjem vijeku mljelo za izradu senfa, a smatralo se da biljka ima afrodizijačka svojstva. Divlja riga ima potencijalnu gospodarsku vrijednost i kao izvorna dalmatinska povrtnica. Ona je nutricionistički vrjednija od rige, ima dvostruko više C vitamina i oko 20 % više karotena. Biljka je vrlo vrijedna pčelinja paša, posebno oko Postira na otoku Braču gdje redovito daje jedno vrcanje. Potrebno je izvršiti selekciju populacije divlje rige kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi veličine, tvrdoće i ukusnosti listova, mogućnosti uzgoja, otpornosti na hladnoću i sušu i drugog. Oplemenjene selekcije divlje rige treba razmnožiti i zasnovati sjemensku proizvodnju i nasade. Selekcionirana divlja riga može se koristiti kao svježa mediteranska salata, na identičan način kao i poznatija riga. Divlja riga se treba uvrstiti u dalmatinsku tradicionalnu gastronomsku ponudu.

Slične vrste i sorte Najsličnije divljoj rigi tri su vrste roda Diplotaxis prisutne u hrvatskoj flori: zidni dvoredac (D. muralis), šibasti dvoredac (D. viminea) te bijeli dvoredac (D. erucoides) koji ima bijele cvjetove. Donekle je slična i riga (Eruca vesicaria ssp. sativa).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

451

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

452

Lovor (Laurus nobilis)

Ostali narodni nazivi lovorika, javorika

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Lovor je vazdazelena stablašica iz porodice lovora (Lauraceae) koja može doseći visinu i do 12 m te promjer debla do 60 cm. Korijen lovora je iznimno snažan i razgranat, a kora stabla je tanka, pepeljastosive boje i sjajna, kasnije crna i raspucala. Stablo ima uzdignute grane i razgranatu krošnju, osim ako raste u gustoj sastojini kad formira vrlo dugačku i usku krošnju. Listovi su goli, kožasti, tvrdi i sjajni, valovitih rubova, duljine do 12 cm, širine do 5 cm, izmjenično raspoređeni na granama. Listovi lovora imaju karakterističan, aromatičan miris po kojem je lovor čuven. Lovor je dvodomna vrsta, tako da se muški i ženski cvjetovi razvijaju na odvojenim biljkama. Cvjetovi su žućkastozeleni i cvatu od ožujka u grupicama, u pazušcima listova. Plod je tamnoplava boba duljine do 12 mm u kojoj se nalazi jedna sjemenka.

Lovor je jedna od brojnih kultura koja je od davnina donesena na Mediteran, ovdje se udomaćila i danas je poznajemo i kao divlju biljku. Uzgoj je započeo sigurno već u staroj Grčkoj, kad je lovor bio posvećen bogu Apolonu uz čije se hramove sadio. Kult lovora je prenesen u Rimsko Carstvo kad su se umjetnici i pobjednici krunili lovorovim vijencem (laureati). Lovor se koristi kao začinska biljka čije se lišće obavezno dodaje u jela od mahunarki (Fabaceae), danas najviše u grah, jer se smatra da djeluje izrazito protiv napuhavanja. Iz plodova se ekstrahira lovorovo ulje koje ima jako antiseptičko djelovanje, ali služi i za liječenje bronhitisa, gripe, reumatizma i drugo. Selekcijom su dobivene brojne dekorativne forme lovora. U Dalmaciji se lovor uzgajao isključivo pojedinačno, u vrtovima i oko kuća i nije zabilježen ozbiljniji uzgoj, iako je postojalo sabiranje i sušenje listova za prodaju, posebno na području Boke kotorske. Lovor je svakako jedna od zapuštenih kultura koje je potrebno istražiti, selekcionirati i uključiti u poljoprivrednu proizvodnju. Zanimljivo da se lovor ne nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske ni u skupini aromatičnih kultura kao ni ukrasnih listača.

Rasprostranjenost i stanje populacije Lovor potječe iz Male Azije odakle se još vjerojatno za starih Grka i Rimljana proširio po cijelom Mediteranu. Danas je u kulturi po cijelom svijetu. U Dalmaciji je lovor proširen naročito u njenom južnom dijelu, a posebno na području Konavala, otoka Korčule i drugih južnodalmatinskih otoka. Stanje populacije nije poznato.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

453

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Gordana Petrovčić

454

Oštrolisna šparoga (Asparagus acutifolius) Ostali narodni nazivi biluš, ježovina, sparužina

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Oštrolisna šparoga je grmolika drvenasta trajnica iz porodice ljiljana (Liliaceae) visine do 1 m. Iz podzemnih gomoljčića izbijaju sočne, čvrste bridaste stabljike sa zamecima listića. Njima šparoga i duguje ime jer grčki termin a speiri znači „bez sjemenke“, odnosno da se razmnožava isključivo iz gomolja. Međutim, uredno plodonosi i razmnožava se spolno. Glavna stabljika se grana, a na glavnim ograncima razvijaju se trnovite ljuske. Listovi ostaju mali, ljuskasti i kožasti te su nezamjetljivi u odnosu na lažne listiće (filokladije) koji se razvijaju u njihovim pazušcima. Filokladiji su skupljeni u čuperke te linearni, tvrdi i oštro zašiljeni duljine oko 10 mm. Divlja šparoga je dvodomna te ima muške i ženske cvjetove na odvojenim biljkama. Cvjetovi su blijedo žućkasti, zvjezdasti i mirisavi, rastu pojedinačno ili u parovima. Cvate od travnja do lipnja, a plod je otrovna zelena bobica s dvije sjemenke koja u fiziološkoj zriobi pocrni, što je osebujno za vrstu. Šparoga, kao i tetivika (Smilax aspera L.), često obrasta okolno grmlje te čini prirodni neprobojni i trnoviti bedem, što je dobro poznato svim istraživačima dalmatinske obale i otoka.

Kao i brojne druge biljke Mediterana, šparoga se kao izvanredna povrtnica, ali i dekorativna biljka proširila u sam osvit civilizacija po cijelom poznatom svijetu. Tako je poznata iz egipatskih grobnica prije oko 4 500 godina, a kineska medicina koristi je također već više tisuća godina. Selekcija šparoge najvjerojatnije započinje za vrijeme Rimskog Carstva, prije više od 2 000 godina, jer Plinije Stariji opisuje uzgoj šparoge izbijeljenih izbojaka. Tisućljetnom su selekcijom selekcionirani brojni kultivari, naročito jače zadebljalih izbojaka za prehranu, te dekorativne selekcije za cvjećarstvo. Osim u kulinarstvu, koristi se i u farmakologiji kao diuretik, za snižavanje krvnog tlaka, pri liječenju reumatizma, kostobolje, cistitisa i drugo.

Rasprostranjenost i stanje populacije Oštrolisna šparoga naseljava cijeli Mediteran. Široko je rasprostranjena i brojna na području cijele Dalmacije. Populacija nije ugrožena, iako se mladi izdanci tradicionalno i masovno upotrebljavaju kao samoniklo povrće.

Iako je šparoga danas iznimno popularna i poznata povrtnica, na području Dalmacije nije zabilježen tradicionalan uzgoj, ali je zato prisutno tisućljetno sakupljanje mladih izbojaka šparoga. Postoje brojni tradicionalni recepti gdje se sama ili s drugim samoniklim jestivim biljem koristi u prehrani. Konzumacija uzgajanih, a posebno samoniklih šparoga ima jedan prateći učinak, lučenje mokraće jakog mirisa na šparogu. Divlja šparoga na području Dalmacije predstavlja bazu za selekciju i stvaranje vlastitih kultivara šparoge.

Slične vrste i sorte Slične su sve ostale četiri vrste šparoga: ljekovita šparoga (A. officinalis) te njeni udomaćeni kultivari njemačkog, francuskog i američkog porijekla (braunschweiger, precoce d’argenteuil, mary washington); primorska šparoga (A. maritimus) i tankolisna šparoga (A. tenuifolius). Za razliku od svih ovih vrsta, oštrolisna šparoga ima crne plodove i drvenastu stabljiku.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

455

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

456

Mirta

(Myrtus communis ssp. communis) Ostali narodni nazivi mrča, marča, mrta, mrtina, mrtvina, marta, masnika, jurovika, rujevika, zoba

Sažeti opis Mirta je zimzelen grm do malo drvce iz porodice mirti (Myrtaceae) koje može narasti do 5 m visine. Listovi su na granama smješteni nasuprotno, na kratkoj peteljci, usko jajasti, kožasti, prema vrhu suženi i sjajni, dugački do 3 cm. Bijeli, mirisavi cvjetovi nalaze se pojedinačno u pazušcima listova na dugačkim peteljkama. Cvate od lipnja do polovice kolovoza. Plodovi mirte su okrugle, tamnomodre, mesnate bobe veličine graška odnosno 5–7 mm u promjeru, s ostacima čaške na vrhu. Plodovi dozrijevaju od kraja listopada do kraja studenog, kada počinju mijenjati boju iz zelene u tamnomodru. Zreli plodovi su ugodnog, slatkastog i pomalo smolastog okusa. Dalmatinska mirta najčešća je u asocijaciji Pistacio-Juniperetum phoeniceae.

Rasprostranjenost i stanje populacije Mirta je proširena duž cijelog Mediterana, kod nas od Istre do Dalmacije, te duž primorja Crne Gore.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Mirta potječe iz područja Male Azije odakle je prenesena na Mediteran još u prethistoriji. Koristili su je već stari Grci, ali je osobito cijenjena, čak kultno štovana za vrijeme Rimskog Carstva, slično kao i lovor. Uzgoj započinju stari Grci koji su jeli svježe plodove kao ukusno i ljekovito voće, ali i štovali mirtu u slavu boga Hada. Iz listova se u manjoj mjeri destilira eterično ulje. U Italiji se bobe koriste kao začin, a u Francuskoj se od boba proizvodi alkoholno piće nazvano eau d’Agnes. U Dalmaciji se plodovi mirte tradicionalno koriste konzervirani u soli ili slanoj otopini, a za vrijeme ratova i oskudica su se sušili i mljeli u brašno. Na našim otocima

tradicionalno se dodaju u lozovaču za proizvodnju posebne crne rakije, vjerojatno jedne od najboljih biljnih rakija Dalmacije. Mirta se koristila i na brojne druge načine. Tako de Diversis spominje da se na dubrovačkim tržnicama u 15. stoljeću prodaju metle od mirte, a na području sjeverne Dalmacije rabila se još donedavno za bojanje ribarskih mreža. Mirta je važna mediteranska medonosna biljka. Dalmatinska mirta ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao voćna vrsta, industrijska kultura, dekorativna ili ukrasna vrsta te kao medonosna vrsta. Potrebno je izvršiti selekciju populacije mirte kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi: vremena dozrijevanja, veličine, ukusnosti i nutricionističkog sastava ploda, rodnosti, otpornosti na hladnoću i sušu, dekorativnih elemenata i drugog. Oplemenjene kulture mirte treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. Plodovi se mogu sušiti ili preraditi u džemove i marmelade. Plodovi slabije kvalitete mogu služiti kao industrijska sirovina za proizvodnju likera i rakije. Kultivari selekcionirani na niže temperature mogu se saditi i dublje u kontinentu, ali sigurno ne preduboko jer je mirta prilično osjetljiva na hladnoću. Izvorni i tradicionalni proizvodi, plodovi i prerađevine mirte trebaju pridonijeti raznolikosti naše turističke ponude.

Slične vrste i sorte Sitnolisna mirta (Myrtus communis ssp. tarentina) je kserotermna južna svojta mirte koja naraste manja (1–2 m) te ima manje listiće, a proširena je na toplijim sredozemnim otocima, od jugoistočne Španjolske preko južne Italije do Krete. Kod nas u dubrovačkom primorju i na vanjskim južnim otocima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

457

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

458

Ilirska perunika (Iris illyrica)

Ostali narodni nazivi maćinac, mečika

Sažeti opis Ilirska perunika je zeljasta trajnica građena od podzemnog podanka (rizom), dok su nadzemne stabljike razgranjene i visoke do 40 cm. Prizemni listovi su zeleni, plosnati, široki do 2 cm. Okrugla cvjetna stabljika uzdiže se iznad listova i na vrhu nosi mirisne ljubičastomodre cvjetove s opnastim i kožastim ovojnim listovima. Građa cvjetova karakteristična je za perunike: tri vanjska lista ocvijeća svinuta su unatrag i s unutarnje strane imaju uzdužnu prugu žutih dlačica (brada), dok su tri unutarnja lista ocvijeća uspravna. Cvate od svibnja do lipnja, a plod je čvrst, kožast trodijelni tobolac s krupnim crvenosmeđim sjemenkama.

Rasprostranjenost i stanje populacije: Perunika ilirska endem je istočne obala Jadrana, osobito na području sjevernojadranskog primorja. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ilirska perunika je izvorna vrsta istočne obale Jadranskog mora, proširena i dublje u kontinent na području submediterana, koja nikada nije bila u uzgoju. Na području je Dalmacije ilirska perunika u helenističko doba bila vrlo važna trgovačka biljka. Smatra se da je trgovina Ilira s istočne obale Jadrana sa starom Grčkom, a posebno Korintom, odvijala između ostalog upravo na trgovini podankom ilirske perunike i zamjeni za grčke proizvode, vino i maslinovo ulje. Podanci su se upotrebljavali prije svega kao sirovina za proizvodnju parfema, ali i kao lijek, za aromatiziranje vina i slastica te kao žvakaća guma. I danas se perunike, osim kao ukrasne biljke, koriste u biljnim uređajima za pročišćavanje otpadnih voda te u farmaciji i industriji. Za

proizvodnju podanka i eteričnog ulja najviše se uzgajaju firentinska (Iris germanica L.) i blijeda (Iris pallida Lam.) perunika, a u proizvodnji se ističe Italija. Podanci (rizomi) koji u svježem stanju imaju neugodan miris te ljuto-gorak okus, osušeni (Rhizoma Iridis) dobiju ugodan miris na ljubičice. Sadrže škrob, šećere glukozu i saharozu, organske kiseline, vosak, smole, sluzi, glikozid iridin i eterična ulja. Iz cvjetova se destilira eterično perunikino ulje. Sušeni se podanci i ulje koriste osim u kozmetičkoj industriji (parfemi, kolonjske vode) i aromaterapiji, također i u proizvodnji zubnih pasta, zatim u medicini u liječenju bolesti pluća te za aromatiziranje žestokih alkoholnih pića. Ilirska perunika ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska aromatična biljka, kao sirovina za proizvodnju originalnih parfema i drugih aromatiziranih proizvoda te perunikine travarice. Za te potrebe nikako se ne mogu koristiti prirodne populacije ilirske perunike, već je potrebno izvršiti selekciju i odabrati kultivare pogodne za daljnju selekciju i proizvodnju.

Slične vrste i sorte Od u svijetu poznatih oko 260 svojti perunika, u Hrvatskoj u prirodi raste 15 svojti, dok je veći broj svojti i kultivara prisutan u uzgoju. Na području Dalmacije uz ilirsku rastu još četiri slične vrste roda perunike (Iris); najsličnija je južnojadranska (I. pseudopallida Trinajstić) koja je znatno viša, do 100 cm, širih listova i nešto bljeđih cvjetova. Blijeda perunika (I. pallida) je isto viša, do 60 cm, ima šire listove i cvjetove svjetloplave boje, dok je jadranska (I. adriatica Trinajstić ex Mitić) opet znatno manja, oko 10 cm, a cvijet joj osim ljubičaste može biti i žute boje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

459

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Semir Maslo

460

Sunovrat žuti (Narcissus pseudonarcissus)

Župski žuti sunovrat Ostali narodni nazivi lule, župski sunovrat

Sažeti opis Sunovrat je višegodišnja lukovičasta zeljasta biljka iz porodice sunovrata (Amaryllidaceae) visine do 50 cm. Lukovica sunovrata je otrovna, čemu sunovrat duguje latinsko ime (lat. narci = oduzetost), a postoje teorije da ime potječe od čuvenog grčkog mita o Narcisu. Široko linearni listovi duljine su i preko 50 cm, a širine do 25 mm. Sivozelene su boje, plitko izbrazdani te paralelnih lisnih žila. Cvjetovi koji se razvijaju već od kraja veljače pa sve do svibnja žute su krunice i žutog ocvijeća, promjera do 10 cm, izrazito atraktivni i mirisavi. Plod je trodijelni tobolac.

Rasprostranjenost i stanje populacije Pretpostavlja se da sve vrste sunovrata potječu s područja zapadnog Mediterana, Francuske, Španjolske, Portugala i sjevernog Maroka, odakle su zbog svojih iznimnih estetskih vrijednosti proširene širom Mediterana, a naknadno i po cijelom planetu. Nalazimo ga po cijeloj Dalmaciji, a stanje populacije nije poznato.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Rod sunovrata ili narcisa obuhvaća tek pedesetak vrsta, ali preko 25 000 kultivara proširenih i uzgajanih širom svijeta, čime je jedan od najviše uzgajanih rodova ukrasnog bilja na svijetu. Uzgoj i trgovina sunovratima zabilježeni su već prije više od tisuću godina, a neke vrste uzgajale su se još u starom Egiptu i Grčkoj.

Na području Dubrovnika, gdje ga nazivaju lule, sunovrat se uzgaja vjerojatno 1 000 godina; ovdje je i započela intenzivnija tržišna proizvodnja, najviše na području Župe Dubrovačke, a manje u Dubrovačkom primorju, Konavlima i samom gradu. Plan upravljanja treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija sunovrata, njihovom umnažanju te zasnivanju proizvodnje. U tu svrhu potrebno je provesti sustavno istraživanje te utvrditi stanje i osobine populacije žutih sunovrata Dalmacije, a kroz primjerice Dan sunovrata obnoviti interes za ovu iznimno dekorativnu vrstu. Krška polja i vrtače prekrivene rascvjetalim sunovratima uz obalu Jadrana mogli bi postati nova i drugačija turistička razglednica Dalmacije.

Slične vrste i sorte Slične vrste su bijeli sunovrat (Narcissus poeticus L.), višecvjetni sunovrat (Narcissus tazetta L.), zvjezdasti sunovrat (Narcissus radiflorus Salisb.). Od kultivara žutog sunovrata postoje brojne udomaćene sorte: actea, double event, flower records, geranium, gigantic star, goblet, golden harvest, ice follies, magnet, mount hood, music hall, sempre avanti i druge.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

461

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

462

Komorač

(Foeniculum vulgare ssp. vulgare) Ostali narodni nazivi komorac, koromač, morac, morač, slatki kopar

Sažeti opis Komorač je visoka, izrazito aromatična višegodišnja biljka iz porodice štitarki (Apiaceae), u kulturi jednogodišnja ili dvogodišnja. Razgranjena, glatka, fino izbrazdana i šuplja stabljika doseže visinu i do 2,5 m. Listovi su izrazito rasperani, tanki, gotovo nitasti, ali mesnati, duljine do 40 cm. Štitasti cvatovi promjera i do 15 cm građeni su od većeg broja zrakastih cvatića (12–25), bez ovoja i ovojčića, koji su opet sastavljeni od sitnih žućkasto-zelenkastih cvjetića bez čaški. Cvate od kraja lipnja do kraja rujna, a plod je kalavac duljine do 10 mm koji se dozrijevanjem dijeli na dva plodića (merikarp) s pet žućkastih rebara.

Rasprostranjenost i status populacije Komorač je proširen cijelim Sredozemljem te preko jugozapadne Azije sve do Indije. Danas je u kulturi po cijelom svijetu. U Dalmaciji je široko proširena vrsta, a ponegdje se pojavljuje masovno.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Komorač su kao ljekovitu, aromatičnu, začinsku i povrtnu biljku koristili još Egipćani, Kinezi, Indijci te stari Grci i Rimljani, kod kojih je posebno bio popularan. Rimski vojnici su ga žvakali za dugotrajnih marševa, a rimske gospođe kao dijetnu hranu. Selekcijom, koja se vjerojatno provodi još od stare Grčke te posebno Rima, dobiveni su brojni kultivari koji se odlikuju većim brojem aromatičnih listova, paprenim sjemenkama s povećanim udjelom eteričnog ulja ili zadebljalom bazom

stabljike i listova koja se koristi kao povrtnica. Eterično ulje koje se ekstrahira iz plodova komorača sadrži do 60% transetola slatkastog okusa i mirisa te različite udjele fenhona, gorka i ljuta okusa te mirisa na kamfor, kao i brojne druge tvari: metilkavikol, anis aldehid, fenikulin, terpineol i drugo. Ulje komorača rabi se u farmaceutskoj industriji za aromatiziranje parfema, sapuna i lijekova, a u industriji za aromatiziranje alkoholnih pića. Sastavni je dio mješavina za čajeve, tinkture i obloge koji se koriste u narodnoj medicini za bolesti dišnih organa, te kod bolesti jetra i bubrega. U kulinarstvu se komorač danas širom svijeta koristi kao povrtnica, za salate, umake, variva i druga jela, a sjemenke komorača kod pečenja posebnih tipova kruha. U Dalmaciji se komorač uzgajao isključivo u vrtovima, i to redovito divlje populacije, pri čemu se koristio kao ljekovita biljka i za aromatiziranje lozovače, ali i aromatiziranje povrća za zimnicu, posebno krastavaca. Gotovo da nema dalmatinske travarice bez komorača, bilo da se dodaje u kotao kod destilacije ili naknadno kao aromat, ali i ukras u boce destilata. Tek početkom 20. stoljeća u uzgoju se pojavljuju talijanske selekcije povrtnog komorača.

Slične vrste i sorte Sorte deutscher grossfruchtinger, makedonski komorač, slavonac krupni. Donekle su slične sorte povrtnog komorača (Foeniculum vulgare ssp. vulgare var. azoricum) di firenze, fino, tardo i wadenromen, te papreni komorač (Foeniculum vulgare ssp. piperitum).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

463

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

464

Matar

(Crithmum maritimum) Ostali narodni nazivi motar, motrika, petrovo zelje, petrovac, šćulac, obalac, omačalj, sirotinjska šparoga, divlji koromač, slatki kopar

Sažeti opis Matar je trajna i snažna, u gornjem dijelu razgranata, a pri dnu odrvenjela halofitna biljka iz porodice štitarki (Apiaceae), visoka do 50 cm. Listovi su linearno lancetasti, rasperani, plavozeleni, izrazito mesnati, do 5 cm dugi i oko 6 mm široki. Na vrhu biljke razvijaju se štitasti cvatovi sastavljeni od brojnih zelenkastožutih cvjetića koji cvatu od kolovoza do kraja rujna. Plodovi su duljine 5–6 mm žućkaste do grimizne boje, nalik na pšeno ječma, po čemu je rod dobio ime (grč. krithe = ječam). Raste neposredno uz more, najčešće u pukotinama vapnenačkih stijena. Često prekriva cijele komplekse obalnih pločastih vapnenaca.

Rasprostranjenost i status populacije Cijeli Mediteran, kod nas od Istre do Dalmacije, sve do primorja Crne Gore. Populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Dalmatinski matar je izvorna biljka Europe, proširena po gotovo svim europskim obalama, ali sve rjeđa. Koristi se još od pretpovijesnog doba – prema grčkoj mitologiji božica Hekata ga je pripremila Tezeju. Mesnati i čvrsti listovi imaju slan i aromatičan okus. Pomorci su listove matra u prošlosti nosili uložene u octu na svoje plovidbe kao sredstvo protiv skorbuta, iako su svježe ubrani listovi zapravo relativno siromašni vitaminom C. Sušenjem listova, dio eteričnog ulja (kojemu je glavni sastojak dilapiol) ispari pa se mogu prirediti jela blažeg mirisa. Upotrebljava se u

prehrani, za salate, ukiseljen i za umake, ali i u medicini kao antiskorbutno sredstvo i diuretik. Kao povrtnicu posebno su je cijenili i koristili Englezi za brojne salate i umake, a Shakespeare je spominje u drami Kralj Lear. U Dalmaciji se tradicionalno koristi na otocima, kao prilog jelima u octu ili u ulju, posebno na Hvaru, Braču, Čiovu, Visu. Smatra se specijalitetom kao i kapari, s kojima se često zajedno konzervira. Jedan nepoznati dalmatinski gurman putem interneta hvali matar: „njegova visost matar... bar ga ja tako zoven... beren ga na južnoj strani otoka Čiova... delicija da ne more bit veća... raste i na sjeveru... u engleskoj je na dvoru uvik bila cijenjena, sad je u EU zaštićena biljka... prije se u Dalmaciji puno duperela, a ja u njoj guštan već godinan... na salatu oli sa par maslin i kapari sa dobrin ovčjin siren, a more i koja fetica pršuta.“ Dalmatinski matar ima potencijalnu gospodarsku vrijednost kao izvorna dalmatinska povrtnica i začinska biljka. Potrebno je izvršiti selekciju populacije matra kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na temelju veličine i ukusnosti listova, količine eteričnih ulja, mogućnosti uzgoja na manje zaslanjenom tlu, otpornosti na hladnoću, na sušu i druge osobine. Oplemenjene selekcije matra treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. Selekcionirani dalmatinski matar s manjim udjelom eteričnog ulja može se koristiti kao svježa mediteranska salata ili salata konzervirana u domaćem vinskom octu (kvasina) ili maslinovom ulju. Ove proizvode treba na prikladan način promovirati i ponuditi ponajprije kroz turističke aktivnosti kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

465

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

466

Bosiljak (Ocimum basilicum)

Murtela

Ostali narodni nazivi sitnolisni bosiljak, grčki bosiljak

Sažeti opis Murtela je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice usnatica (Lamiaceae). Gradi izrazito kompaktan grm visine do 25 cm kojeg čini veći broj stabljika na kojima se nalaze vrlo sitni, zeleni, iznimno aromatični listići glatkog ruba. Krajem lipnja murtela cvate sitnim sjedećim cvjetićima, karakteristične građe usnača, nježnobijele do ružičaste boje. Plod je kalavac koji se raspada na gole oraščiće.

Rasprostranjenost i stanje populacije Murtela je proširena u uzgoju na području cijele Dalmacije, ali ne postoji nikakva evidencija o stanju populacije. Potrebno je provesti sustavna istraživanja kako bi se definirao status populacije; moguće je da se unutar populacije krije veći broj različitih kultivara, ali i da se radi o nekom već poznatom, primjerice grčkom bosiljku.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Smatra se da bosiljak potječe iz južne Azije, prije svega Indije i nekih pacifičkih otoka, odakle je još za starih Grka, a potom i Rimljana proširen po cijelom Mediteranu. Ime roda (Ocimum) potječe od grčke riječi ozein, što znači mirisati, a naziv vrste je vjerojatno kratica grčkog termina Basilikon phyton, odnosno kraljevska biljka. U starom se svijetu mišljenja o bosiljku drastično razilaze pa su ga pojedini grčki i rimski filozofi vrlo negativno apostrofirali: Krisip ističe kako bosiljak ne jedu čak ni koze, pa ne bi trebali ni ljudi, Diodot da potiče ušljivost, a neki čak da iz njega nastaju škorpioni.

U zapadnu je Europu s područja Mediterana stigao tek u 16. stoljeću, a potom je otkrićem novih svjetova proširen u Sjevernu i Južnu Ameriku te Australiju. Vremenom su iz ishodišne populacije selekcijom stvoreni brojni kultivari, krupnijih i sitnijih listova, naboranih listova, crvene ili šatirane boje listova, patuljasti, čak i ukrasni kultivari. Bosiljak se koristio kao začin i aromatizirajuće sredstvo te kao dodatak salatama i jelima, ali i u medicini, najviše u obliku eteričnog ulja bosiljka koje se koristilo za opuštanje, za kupke, protiv glavobolja te kao antiseptik. Bosiljak je, kao i ružmarin, hrvatska svatovska biljka koja se uz ružu najčešće spominje u narodnim pjesmama. Murtela se na području Dalmacije uzgaja vjerojatno od formiranja grčkih kolonija, a posebno od romanizacije Dalmacije. Obično se uzgaja u teglama, a tradicionalno se koristi za aromatiziranje travarica, manje za aromatiziranje maslinovog ulja, te vrlo često za šalše, odnosno umake za paštu (tjestenine), posebno u kombinaciji s češnjakom. Uz to, smatralo se da tjera muhe i druge napasnike pa se murtela često sustavno stavljala po kući, na prozore i uz vrata.

Slične vrste i sorte U svijetu postoji preko 150 raznih kultivara bosiljka. Najsličniji murteli svi su manji kultivari bosiljka sitnog lista: sitnolisni bosiljak, grčki bosiljak, grmoliki bosiljak i drugi.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

467

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

468

Kadulja ljekovita (Salvia officinalis)

Primorska kadulja Ostali narodni nazivi

ljekovita kadulja, žalfija, slavulja, kuš, pelin

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Kadulja je prije svega ljekovita biljka, ali se koristi i kao začin. Ljekovitost kadulje spoznali su još antički Grci, koji su je vjerojatno uveli u uzgoj, a posebno su je cijenili stari Rimljani. Još prije njih, u faraonskim grobnicama u Egiptu, jedan od glavnih sastojaka smjese za balzamiranje bilo je upravo kaduljino ulje. U srednjem se vijeku spravljao ljubavni napitak od listova kadulje i rute te latica ruže. U Dalmaciji se kadulja koristi još davno prije antike. Sakuplja se lišće kadulje (Folia Salviae) neposredno prije cvatnje jer tada ima najviše aktivnih tvari. Poznati centri sabiranja i otkupa bili su Trogir, Ston, Slano, Malinska na Krku te Boka kotorska. Destilacijom listova i cvjetova dobiva se eterično kaduljino ulje (Oleum Salviae). Kako je kadulja na području Dalmacije jako proširena uglavnom se koriste divlje populacije kadulje, a počeci uzgoja datiraju na početak 20. stoljeća na otoku Hvaru. Danas u Dalmaciji ne postoji proizvodnja suhog lista i eteričnog kaduljinog ulja, osim u manjoj mjeri na Hvaru te za osobne potrebe. Primorska je kadulja vjerojatno najvažnija divlja biljka Dalmacije. Prekriva ogromne površine najljućeg krša gdje je često pionirska i jedina biljka, koja daje osnovno obilježje krajobrazu gologa krša. Izvanredna je aromatična, začinska i ljekovita biljka, a posebno treba istaknuti njenu medonosnost jer je za Dalmaciju najvažnija pčelinja paša koja daje vrhunski med koji postiže odličnu cijenu i tražen je od potrošača.

Sažeti opis Primorska kadulja je mali zbijeni grmić iz porodice usnatica (Lamiaceae), visok do 70 cm, drvenaste stabljike i snažnog korijena, koji izuzetno duboko prodire u zemlju. Stabljika je četverobrida, obrasla brojnim ovalnim, čvrstim, pustenastim listovima koji su s lica i naličja obrasli gustim dlačicama pa djeluju sive boje. Na vrhovima stabljike razvijaju se relativno veliki cvjetovi karakteristične građe usnača, nježnobijele do ružičaste boje, najčešće ljubičasti. Plod je sitan smeđi oraščić duljine 2–4 mm. Cvate od kraja travnja do polovice srpnja, ovisno o nadmorskoj visini. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Rasprostranjenost i stanje populacije Primorska kadulja je autohtona biljna vrsta Dalmacije proširena na području cijelog Mediterana; kod nas duž cijele hrvatske obale pa tako i na području cijele Dalmacije. Stanje populacije je zadovoljavajuće.

Plan upravljanja treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija kadulje, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika primorske kadulje. Veći dio rasada koristio bi se za podizanje ekoloških nasada, dio za prodaju kao začin u svježem stanju, a dio za sadnju u vrtovima Dalmacije pa i šire. U proizvodnju je potrebno integrirati pčelarstvo, preradu lišća i turizam te tako ostvariti dodatnu gospodarsku vrijednost. Primarni proizvodi su suho lišće i destilirano kaduljino ulje, a sekundarni kaduljin med i razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi kadulje. Tercijarni proizvodi su turistički obilasci nasada primorske kadulje u cvatu, destilerija, sušara i pogona za proizvodnju farmaceutskih pripravaka, a koji uključuju i prodaju in situ domaćih proizvoda na bazi kadulje. Zbog izvanredne kvalitete, proizvodi primorske kadulje trebaju postati premijski proizvodi.

Slične vrste i sorte Kadulja krstašica i paška ušarica spominju se kao lokalni tipovi unutar populacije kadulje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

469

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

470

Lavandin (Lavandula × hibrida)

Budrovka

Ostali narodni nazivi lavandin, lavandula, despik, lavendl, lefendel

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Budrovka pripada velikoj skupini kultivara lavandi, višegodišnjih biljaka iz porodice usnatica (Lamiaceae). Razvija se u obliku niskog polugrma visine do 1 m s mnoštvom uspravnih grana prekrivenih uskim lancetastim listovima svjetloplave boje. Na vrhu produženih cvjetnih stabljika razvija se cvat, valjkasti klasić duljine oko 10 cm, sastavljen od desetak pršljenova od kojih svaki ima 6–10 ljubičastih cvjetića. Cvate od lipnja do kolovoza, a plod je četverodijelan, valjkast kalavac. U odnosu na pravu lavandu, budrovka je otpornija i pogodna za uzgoj u kontinentalnim područjima jer podnosi temperature i do -20ºC. Listovi su izrazito tamnozelene boje, a cvjetovi veći i intenzivnije modre boje. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Lavanda potječe s područja sunčanih kamenjara zapadnog dijela Sredozemlja. Od 13. stoljeća širi se po cijeloj Europi, a u 16. stoljeću počinje uzgoj hibridne lavande. U Europi su najveći i najpoznatiji proizvođači lavande, ali i lavandina Francuska (Provansa), Španjolska, Italija, Bugarska, Mađarska, Ukrajina, Grčka i Engleska (Norfolk), a na drugim kontinentima SAD, Alžir, Argentina i Tasmanija.

Rasprostranjenost i stanje populacije Budrovka je nastala vjerojatno introgresijom hibridne lavande, nastale prirodnom hibridizacijom uskolisne ili prave (L. angustifolia) i širokolisne (L. latifolia) lavande, s jednim ili oba roditelja. Nastala je i rasprostranjena je na otoku Hvaru, ali proširena u kulturi širom Hrvatske. Stanje populacije nije poznato, međutim trend populacije je uzlazan, a uzgoj budrovke širi se sve više i u kontinentalni dio Hrvatske.

Uzgoj lavande u Dalmaciji započeo je poslije Prvog svjetskog rata, u vrijeme poznate vinske krize. Uz kulture prave ili uskolisne lavande (L. angustifolia), uzgajaju se i križanci prave i širokolisne lavande (L. latifolia), zvani lavandini ((Lavandula angustifolia x Lavandula latifolia), na otocima: Hvaru, Braču, Korčuli i Visu te u Zagori. Danas je glavno područje uzgoja otok Hvar, a uzgaja se najviše „domaća lavanda“, poznata i kao hvarska lavanda ili budrovka, tamnozelenih listova i izrazito plavih cvjetova koji se morfološki, ali i po kvaliteti ulja, razlikuje od hibridne lavande. Budrovka je izvorni hvarski hibrid lavande, a nastala je najvjerojatnije introgresijom, odnosno spontanim povratnim križanjem prave lavande s lavandinom. Otkriven je 1948. godine u vrtu obitelji Budrović s Hvara i nazvan plava lavanda – modrulja, danas na tržištu poznatiji kao lavandula budrovka. Požari su 1999. godine na otoku Hvaru uništili trećinu nasada

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

471

lavande, a trend smanjenja površina lavande na otoku se nastavlja i u 21. stoljeću. U Hrvatskoj se godišnje proizvede svega oko 2 t eteričnog ulja. Međutim, uzgoj lavande se od 2000. godine proširio u kontinentalnoj Hrvatskoj te Istri, prije svega temeljem značajnih državnih poticaja. Budrovka je izvorni aromatični, začinski, ljekovit, medonosan, ukrasan i krajobrazan kultivar izvanredne važnosti i potencijala za Dalmaciju, ali i kontinentalnu Hrvatsku. Njen razvoj valja temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih populacija, umnažanju te zasnivanju rasadnika. Veći dio rasada može se koristiti za podizanje ekoloških nasada budrovke, dio za prodaju kao svježe aromatično bilje, a dio za sadnju u vrtovima širom Hrvatske. Uzgoj budrovke treba povezati s pčelarstvom i turizmom. Primarni proizvodi budrovke su suho cvijeće (Flores Lavandulae) i destilirano eterično lavandino ulje (Oleum Lavandulae), a sekundarni su razni farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) i med od lavande. Koliko budrovka može biti medonosna govori podatak da je 1974. godine na Hvaru proizvedeno oko 200 t lavandinog meda. Prostrana polja rascvjetalih grmova budrovke imaju osobitu krajobraznu i turističku vrijednost zbog čega turistički obilasci nasada budrovke u cvatu, destilerija, sušara, pogona za proizvodnju farmaceutskih pripravaka te prodaja domaćih proizvoda in situ mogu pridonijeti dodatnom gospodarskom prihodu. Lavandini su jačeg mirisa, ali nemaju tako izražena ljekovita svojstva kao prava lavanda. Stoga imaju i drugačiju primjenu, a budrovka se pokazala kao odličan analgetik. Svi lavandini koriste se u industriji deterdženata i sredstava za čišćenje, a suhi cvijet lavandina u prigodnoj vrećici rabi se za zaštitu od moljaca. Proizvodi budrovke trebaju dobiti oznaku izvornosti i postati prepoznatljiv hrvatski proizvod.

Slične vrste i sorte Rod lavandi ima gotovo 50 poznatih vrsta od kojih je najstarija i najpoznatija uskolisna ili prava lavanda L. angustifolia (L. officinalis, L. vera). U Europi je u uzgoju i širokolisna ili muška lavanda (L. latifolia). Danas je na tržištu sve prisutnija španjolska lavanda (L. stoechas L.), poznata još iz starog vijeka, različitih sorti i izrazito atraktivnog cvijeta, te francuska lavanda (L. dentata L.).

472

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

473

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

4 74

Ružmarin (Rosmarinus officinalis)

Uspravni ružmarin Ostali narodni nazivi

ruzmarin, rusmarin, lužmarin, zimrad, zimorad, žmurod, ruzman

Sažeti opis Uspravni ružmarin je višegodišnja biljka iz porodice usnatica (Lamiaceae). Čini ga malen zimzelen grm visok do 2 m, građen od brojnih šibastih ogranaka gusto prekrivenih listovima duljine 40 mm. Listovi su mu vrlo uski, zadebljali, tamnozelene boje na licu i svjetlije na naličju, malo svinuti na rubovima. U pršljenima između listova nalaze se cvjetovi plave do ljubičaste boje, pretežito skupljeni u rahle vretenaste cvatove, odnosno sastavljene klasove. Plod ružmarina je kalavac koji se sastoji od dva oraščića. Ružmarin cvate gotovo cijele godine od rujna do svibnja, a cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Rasprostranjenost i stanje populacije Ružmarin je rasprostranjen po cijelom Mediteranu, sve do Bliskog istoka. Autohtona je biljna vrsta Dalmacije rasprostranjena na području cijele Dalmacije, Hercegovine, primorske Crne Gore. Stanje populacije je zadovoljavajuće.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Ružmarin je kao kulturna biljka poznat još davno prije Krista, kad je najviše služio kao začin, dok u srednjem vijeku raste njegov značaj kao ljekovite biljke. Tradicija branja i korištenja ružmarina za proizvodnju ružmarinovog suhog lista (Rosmarini folium) i destilaciju ružmarinovog eteričnog ulja (Rosmarini aetheroleum) u Dalmaciji seže u 1462. godinu kad je na Hvaru utvrđen prvi zapis o angažiranju ljekarnika koji će brinuti o opskrbi ljekarni ovim proizvodima. Gospodarska proizvodnja ružmarinova lista i ulja započinje u 17. stoljeću, širi se u 18. stoljeću, a intenzivira od 1740. godine kad se za proizvodnju suhog lista i destilaciju koriste isključivo

divlje populacije, a proizvodnja ulja se razvija širom Dalmacije. Uzgoj ružmarina započinje krajem 19. stoljeća na otocima Hvaru, Visu i Šolti te je u Grablju na Hvaru osnovana 1902. godine prva „ružmarinska zadruga“. Proizvodnja je na Hvaru dosezala i do 20 t ružmarinovog ulja, ali je danas daleko manja. Dalmatinski ružmarin je biljka izvanrednog značaja i potencijala za Dalmaciju, kao važna aromatična, začinska, ljekovita, medonosna, ukrasna i krajobrazna vrsta. Plan upravljanja se treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih izvornih populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika. Veći dio rasada pogodan je za podizanje ekoloških nasada dalmatinskog ružmarina, manji dio za prodaju biljke kao začina u svježem stanju, a ostatak za sadnju u vrtovima Dalmacije. Uzgoj ružmarina nezaobilazno treba pratiti ekološko pčelarstvo i turizam. Primarni su proizvodi suho lišće i destilirano eterično ružmarinovo ulje, a sekundarni med, farmaceutski pripravci (kreme, vodice, sapuni) na bazi ružmarina, pekarski proizvodi (ružmarinove kifle, ružmarinovi medenjaci). Dodatna gospodarska vrijednost može se ostvariti organizacijom turističkih posjeta mirisnim nasadima ružmarina u cvatu, destilerija, sušara i pogona za proizvodnju te prodajom in situ svih domaćih proizvoda ružmarina koji zbog svoje izvanredne kvalitete zaslužuju ugled premijskih proizvoda.

Slične vrste i sorte Unutar populacije ružmarina na području Dalmacije utvrđeno je nekoliko tipova. Puzavi ružmarin po svemu je sličan uspravnome osim po habitusu grma, koji je puzav. Slično vrijedi i za bjelocvjetni ružmarin koji se razlikuje po bijeloj boji ocvijeća.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

475

Foto: Roman Ozimec 476

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Primorski vrisak (Satureja montana) Ostali narodni nazivi primorski vrijesak, primorski čubar, osoguz, bresina

Sažeti opis Primorski vrisak je trajan, gusto razgranat polugrm iz porodice usnatica (Lamiaceae), visok 20–40 cm. Stabljika i ogranci su okrugli, obrasli finim kratkim dlakama. Listovi su mali, uski, zašiljeni, cijelog ruba, istočkani žlijezdama s eteričnim uljem, a rastu nasuprotno na stabljici. Primorski vrisak cvate od kolovoza do listopada, što ovisi prvenstveno o nadmorskoj visini. Cvjetovi se razvijaju u pazušcima gornjih listova, bijele su boje i ljubičasto istočkani, duljine do 12 mm. Plodovi su okruglasti kalavci duljine do 15 mm. Cijela biljka ima vrlo ugodan miris.

Rasprostranjenost i stanje populacije Primorski vrisak je autohtona biljna vrsta područja Mediterana proširena na području cijele Dalmacije. Jedna je od najčešćih biljnih vrsta kamenjarskih pašnjaka, bušika, pa i ljutog krša, tako da populacija nije ugrožena.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Primorski vrisak je ponajprije medonosna biljka, ali se koristi i kao ljekovita. Ljekovitost vriska spoznali su još antički Grci koji su uveli u kulturu srodnu vrstu – vrtni vrisak ili čubar (S. hortensis), a posebno su je cijenili stari Rimljani. U Dalmaciji se vrisak koristio još davno prije antike. Sakupljalo se lišće vriska (Folia Saturejae), i to tijekom cvatnje jer tada ima najviše aktivnih tvari. Kako na području Dalmacije ima izuzetno mnogo primorskog vriska, baš kao i drugih srodnih vrsta iz roda Satureja, isključivo se koristila divlja populacija i nije zabilježen uzgoj, osim

uz okućnice za osobne potrebe. Listovi se koriste za liječenje, kao aromat za sireve, začin mesu, ribama, a za pizzu je možda i bolji od origana. Danas u Dalmaciji ne postoji gospodarska proizvodnja suhog lista. Slično kao i kadulja, primorski vrisak u Dalmaciji prekriva ogromne površine krša, gdje daje osnovno obilježje krajobrazu. Izvanredna je aromatična, začinska i ljekovita biljka, a posebno treba istaknuti njenu medonosnost jer je za Dalmaciju nakon kadulje najvažnija pčelinja paša. Plan upravljanja se treba temeljiti na istraživanju i odabiru najboljih autohtonih populacija, njihovom umnažanju te zasnivanju rasadnika domaćeg primorskog vriska, gdje uzgoj vriska treba povezati s ekopčelarstvom, preradom lišća i turizmom radi ostvarenja veće gospodarske vrijednosti. Primarni proizvod je suho lišće, sekundarni razni farmaceutski pripravci na bazi domaćeg primorskog vriska te izvanredan med, a tercijarni turistički obilasci proizvodnih nasada primorskog vriska u cvatu, sušara i pogona za proizvodnju farmaceutskih pripravaka. Svi proizvodi domaćeg primorskog vriska zbog odlične kvalitete trebaju se naći na listi premijski prepoznatljivih proizvoda.

Slične vrste i sorte Sve ostale svojte vrisaka kojih u hrvatskoj flori ima sedam, među kojima i neke endemske vrste kao što je visianijev vrisak (S. visiani), opisan s Pelješca. Najsličniji je šareni planinski vrisak (S. montana ssp. variegata).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

477

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

478

Planika (Arbutus unedo)

Ostali narodni nazivi maginja, planičac, prpak, jagodičnica, jagodnjak, jagodica

Sažeti opis Planika je zimzeleno drvo iz porodice crnjuša (Ericaceae) koje može narasti do 6 m visine. Listovi su izduženo jajasti, kožasti i na rubovima pilasto nazubljeni, dugi 6–9 cm, 2–3 cm široki, na 3–10 mm dugoj peteljci. Zvonoliki bijeli cvjetovi nalaze se u cvatovima. Cvate od listopada do kraja prosinca. Plodovi planike, takozvane maginje, okrugle su višesjemene bobe debljine oko 2 cm, narančastocrvene boje, a kora im je bradavičasta i točkasta, slična vrtnoj jagodi (Fragaria vesca) ili kori ploda suptropske voćke liči (Litchi chinensis). Plodovi dozrijevaju u listopadu, kada počinju mijenjati boju iz zelene u žutu, narančastu i žarko crvenu. Taj se proces odvija postupno, tako da se plodovi počinju bojiti u različito vrijeme. U isto vrijeme postupno se razvija cvat pa se iz bijelih grozdova razvijaju cvjetovi slični cvijetu vrijesa. Kod planike je vrlo zanimljivo da ima istovremeno zrijuće plodove, nezrele plodove i bijele cvjetove, koji će u razdoblju od jedne godine dozreti. Crveni zreli plodovi vrlo su ukusni i sadrže veliku količinu vitamina C, do 300 mg u 100 grama ploda. Planika se pojavljuje u sastavu asocijacije Pistacio-Juniperetum phoeniceae.

Rasprostranjenost i status populacije

govori njeno latinsko ime unedo, što znači da je jestiv samo jedan plod. Kod nas postoji tradicija ekstenzivnog kultiviranja planike, kao i tradicija korištenja plodova za proizvodnju vina, pečenje rakije, preradu u marmeladu. Za ratnih godina plodovi su se sušili i mljeli u brašno, a u Italiji, južnoj Francuskoj i sjevernoj Africi plodovi se prodaju na tržnicama i jedu se sirovi sa šećerom. Postoji i tradicija ušećeravanja zrelih plodova. Listovi planike kod nas se koriste i kao začin, zamjena za listove lovora. Cvjetovi planike izvrsna su pčelinja paša u doba kad nijedna druga biljka ne cvate, samo što dolaze kasno kad je obično već prehladno za pčele pa med rijetko dozrije. U kozmetici se plodovi planike upotrebljavaju kao dodatak kremi za njegu lica (za jednakomjerno tamnjenje kože) jer sprječava nastajanje smeđih pjega na obrazima. Krema je preporučljiva protiv starenja kože, raznih izraslina, nejednolike puti, pjega nastalih od izlaganja suncu, hormonskih poremećaja i slično. U novije doba dolazi do izražaja estetska vrijednost planike koja se oblikovana u manja stabla sadi sve više po Mediteranu, ali i dublje u kontinentu, jer se pokazalo da izdrže hladnoću i do -15ºC. Planika ima potencijalno veliku gospodarsku vrijednost kao voćna, industrijska, dekorativna ili ukrasna te kao medonosna kultura. Posebna je vrijednost planike što ona cijele godine ima dekorativne plodove koji postupno dozrijevaju dok ne dozriju krajem kalendarske godine kad ima malo drugog svježeg voća, te što cvate u kasnu jesen kad ne cvate ni jedna druga autohtona vrsta. Potrebno je izvršiti selekciju populacije planike kako bi se odabrali kultivari pogodni za daljnju selekciju na osnovi vremena cvatnje i dozrijevanja, veličine i ukusnosti ploda, rodnosti, otpornosti na hladnoću i sušu, dekorativnih elemenata i drugog. Oplemenjene kulture planike treba razmnožiti i zasnovati rasadnike i nasade. Plodovi se mogu ponuditi kao svježe voće, mogu se sušiti ili preraditi u džemove i marmelade. Plodovi slabije kvalitete mogu služiti kao industrijska sirovina za proizvodnju vina ili pečenje rakije. Kultivari selekcionirani na niže temperature mogu se saditi i dublje u kontinentu, a kao ukrasna parkovna i vrtna kultura, vjerojatno po cijeloj Hrvatskoj. Proizvodi, plodovi i prerađevine planike uz osmišljenu promociju i marketing mogu obogatiti turističku ponudu kao izvorni tradicionalni proizvod Dalmacije.

Planika je proširena na cijelom Mediteranu. U Hrvatskoj od Istre do južne Dalmacije, a posebno bogate populacije nalazimo na području Dubrovnika i dalmatinskih otoka.

Slične vrste i sorte

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Goli čovik ili grčka planika (A. andrachne L.) ima golu koru i proširena je na najjužnijem dijelu Hrvatske, a zabilježeni su i križanci između planike i grčke planike nazvani vilinska planika (A. x andrachnoides).

Planika je izvorna mediteranska vrsta, sastavni dio mediteranske makije. Njezina jestivost poznata je od davnina, ali se ne preporučuje u većim količinama, o čemu

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

479

Literatura

Bakić, J., Škare, M., Micković, M., Gedo, M, Fredetović, I., 1980, Žir kao krušarica u oskudici, Glas. Rep. Zav. Zašt. Prirode – Prir. Muz. Titograd, 13:161-169, Titograd. Banović, S., 1928, Neke značajne biljke Dalmacije, Priroda, 18:154-157, Zagreb.

Adamović, L.,1887, Gradja za floru Dubrovačku – Dio Prvi, Glasnik hrvatskoga naravoslovnoga družtva, 2/46:161-216, Zagreb. Ađić, S., 1932, Odbir najmedonosnijih biljaka Jugoslavije, Glas. Min. polj., 10/38:19-56, Beograd. Akačić, B., Petričić, J., 1953, Prilog farmakognoškom poznavanju bosanskog i dalmatinskog terpentina (Balsamum terebrinthinae), Period. Biol., 7:89-90, Zagreb. Bakarić, P., 1997, Razvitak zadrugarstva u Župi dubrovačkoj do 1941. (Prilog povijesti) Uz 90. obljetnicu zadrugarstva u Župi dubrovačkoj, Zbornik Župe Dubrovačke, 2:131-152, Dubrovnik. Bakarić, P., 2000, Rasadnik Čibača (1908. – 1998.), Zbornik Župe Dubrovačke, 3:135-159, Dubrovnik. Bakarić, P., 2005, Razvoj trgovačkog cvjećarstva u Župi dubrovačkoj do 2001., Zbornik Župe Dubrovačke, 4:164-190, Dubrovnik. Bakić, J., Popović, M., Filipović, S., Škare, M., Pulević, V., 1984, Brašno plodova mediteranske flore kao nadomjestak za krušarice, Glas. Rep. Zav. Zašt. Prirode – Prir. Muz. Titograd, 17:125-134, Titograd.

480

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Biankini, P.L., 1888, O uzgoju i njegovanju cvieća, uresnog grmlja i drveća, Gospodarski list, 1-1116, Šibenik. Biggs, M., McVicar, J. & Flowerdew, B., 2002 (2005), The complete book of vegetables, herbs & fruits (Enciklopedija voća, povrća i začinskog bilja), Uliks, 1-640, Rijeka. Bobanović, M., 1923, Neke južne kulture, Zemaljsko gospodarsko vijeće, 1-72, Split. Braica, S., 1995, Pučko gospodarstvo, u: Mihovilović, M. (ur.),Otok Hvar: 301-305, Matica Hrvatska, Zagreb. Brezovec, N., Carović, K., Kolak, I., Britvec, M., Šatović, Z., 2006, Opis i procjena svojstava primki ljekovitog matičnjaka (Melissa officinalis L.) hrvatske banke biljnih gena, Sjemenarstvo, 23:57-66. Catara, S., Scuderi, D., Romano, D., Karlović, K., 2006, Ukrasne vrste s mogućom upotrebom u Mediteranskom okruženju, Sjemenarstvo, 23/1:67-80, Zagreb. Čučković, D., 1942, O povijesti i pučkom poznavanju nekih ljekovitih biljaka, Vlastita naklada, 1-199, Zagreb De Diversis, Ph., 2007, Opis Dubrovnika; u: Sabrana djela (ur. Stipetić, V.), Dom i svijet & Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 58-145, Zagreb.

Devetak, Z., 1949, Lavanda (Lavandula vera D.C., L. latifolia Vill.), Farmaceutski glasnik, 1, Zagreb. Devetak, Z., 1950, Kadulja i njeno iskorištavanje, Farmaceutski glasnik, 2:21-26, Zagreb. Devetak, Z., 1951, Mogućnost uzgoja ljekovitog bilja u jadranskom primorju, Biljna proizvodnja, 4/1:5-13. Devetak, Z., 1960, Prilog oznavanju samoniklog ljekovitog bilja Dalmatinske Zagore, Farmaceutski glasnik, 16:76-81, Zagreb. Devetak, Z., 1963, Prilog poznavanju kadulje u Jugoslaviji, Radovi polj. fakulteta Univ. Sar., 12/14:241-261. Devetak, Z., 1977, Proizvodnja eteričnog ulja od ružmarina na Hvaru, Hvar u prirodnim znanostima:109-123.. Fišer, F., 1957, Industrijska prerada plodova od Juniperus: excelsa, communis, oxycedrus i macrocarpa, Polj. Znanstv. Smotra, 16/1:75-81, Zagreb Gazzari, A., 1929, Aromatično bilje samoniklo u Dalmaciji, Glas. Min. Polj., 7/28:124-141, Beograd. Gelenčir, Jo., Gelenčir, Ja., 1991, Atlas ljekovitog bilja, Prosvjeta, 1-415, Zagreb. Gizdić, Š., 2004, Dalmatinski zadružni prvijenci. Zadružni savez Dalmacije, Medit. Polj.biblioteka, 14:1-190. Grlić, Lj., 1956, Naše samoniklo jestivo bilje, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-323, Zagreb.

Grlić, Lj., 1986, Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, ITRO August Cesarec, 1-392, Zagreb. Grupa autora, (1986) 1988, Lexikon der Nutzpflanzen (Korisne biljke), Mozaik, 1-184 , Ljubljana. Heimerl, F., 1880, Uzgoj gospodarskog bilja, Kraljevska zemaljska vlada-Odjel za nutarnje poslove, 1-132, Zagreb. Huljić, V., 1995, Razvitak zadrugarstva na otoku Hvaru-Od prvih početaka do drugog svjetskog rata-Opći podaci., U: Mihovilović, M. (ur.),Otok Hvar: 305-314, Matica Hrvatska, Zagreb. Inocencio, C., Rivera, D., Obon, C., Alvarez, F., Barenna, J.-A., 2006., A systematic revision of Capparis (Capparaceae), Annals oft he Missouri Botanical Garden, 93/122-149. Ivanišević, F., 2006 (1903-1906), Poljica – narodni život i običaji, Društvo Poljičana Sveti Jure, 1-529, Priko. Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., 1997, Mogućnosti proizvodnje i prerade ljekovitog, aromatičnog i medonosnog bilja na hrvatskim prostorima, Sjemenarstvo, 14/3-4:203-229, Zagreb. Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., Rozić, I., 1997, Ljekovito bilje na hrvatskim prostorima, Sjemenarstvo, 14/5-6:341-353, Zagreb. Kolak, I., Šatović, 2003, Lavanda u krajobrazu, Sjemenarstvo, 20/1-2:47-54.

Kolak, I., Šatović, Z., Rukavina, H., Rozić, I., 1997, Ljekovito bilje na hrvatskim prostorima, Sjemenarstvo, 14/5-6:341-353, Zagreb. Kovačević, J., 1951, Slanjača – malo poznata naša povrtarska biljka, Biljna proizvodnja, 4/4:187-188, Zagreb. Kovačević, R., 2005, Kapar, Kapar d.o.o., 1-157, Split. Kovačić, S. i sur., 2008, Flora jadranske obale i otoka – 250 najčešćih vrsta, Školska knjiga, 1-558, Zagreb. Kurtela, M., Vršek, I., Matotan, S., 1996, Stanje i perspektive u uzgoju ukrasnog bilja u Hrvatskoj, Sjemenarstvo, 13/1-2:113-116, Zagreb. Kušan, F., 1937, Ljekovito bilje u Hrvatskom Primorju i u Dalmaciji, Apotekarski vjesnik, 19:282288; 335-398; 451-460;503-510, Zagreb. Kušan, F., 1938, Ljekovito bilje: Sistematski prikaz najvažnijeg ljekovitog, otrovnog i industrijskog (tehničkog) bilja čitavoga svijeta, Vlastita naklada, 1-452, Zagreb. Kušan, F., 1941, Kadulja, Salvia officinalis L., Vjesnik ljekarnika, 23:374-376; 407-416; 448-450; 483-487, Zagreb.

Kuštrak, D., 2005, Farmakognozija – Fitofarmacija, Golden Marketing – Tehnička knjiga, Zagreb. Kuštrak, D., Antolić, A., 2000, Eterično ulje konopljike (Vitex agnus-castus L.), Ekološke monografije, Biokovo 2:127-139, Zagreb. Lazarević, S., 1979, Planika i njen privredni značaju u uslovima primorskog krša, Prirodna bogatstva Boke Kotorske i turizam, 377-388. Lovrić, Ž., 1995, Dendroflora Jadrana, FLORA ADRIATICA knj. 1 (Drveće i grmlje obalnih Dinarida i otoka), http://www.wikinfo.org/Hrvatski/index. php/Dendroflora_Jadrana, posjet 23. listopada 2012. Marčić, M., 1924, Čempres, Šumarski list, 48/1:1-6, Zagreb. Marčić, M., 1918, Sredozemna flora u drvoredima i parkovima na istočnim obalama Jadrana, Šumarski list, 42/3-4:88-95; 5-6:129-137; 7-8:175-181, Zagreb. Matković, P., 1960, Lemprika – najljepši ukrasni grm jugoslavenskog primorja, Hortikultura, 6/2:1619, Zagreb.

Kušan, F., 1947, Postanak i fiziološko značenje eteričnih ulja, Period. Biol., 2/B:29-53, Zagreb.

Nikolanci, M., Iris ilyrica, u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, 155-160, HAD, Split.

Kušan, F., 1955, Rasprostranjenost ljekovitog bilja u srednjoj Dalmaciji, Farmaceutski glasnik, 11/1:1-4, Zagreb.

Nikolić T. ur., 2012, Flora Croatica Database, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu, http://hirc.botanic.hr/fcd, posjet 23. listopada 2012.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

481

Nikolić, T., Topić, J. (ur.), 2005., Crvena knjiga vaskularne flore Hrvatske, Ministarstvo kulture-Državni zavod za zaštitu prirode-Republika Hrvatska, 1-693, Zagreb. Ozimec, R., 2005, Lavanda s Hvara, najsunčanijega jadranskog otoka – Najkvalitetnija na svijetu (Lavandel von Hvar, der sonnigsten Adriainsel – Lavandel von weltweiter Spitzenqualität), EuroCity, 13/46:70-73. Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije (Traditional Dalmatian plant and animal varieties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb. Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split. Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije – projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), Druga Konf. o izvor.pasminama i sortama d. prir. i kult.baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:73-74, Zagreb. Ozimec, R., Vojinović, M., 2010, Mirta (Myrtus communis) – nova stara kultura Dalmacije (Myrtle (Myrtus communis) – new old culture of Dalmatia), Druga Konf. o izvor.pasminama i sortama d. prir. i kult.baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:77, Zagreb. Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije. Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-Split.

482

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Peričić, Š., 1995, Pregled razvitka gospodarstva otoka Hvara do 1941., U: Mihovilović, M. (ur.),Otok Hvar: 266-291, Matica Hrvatska, Zagreb. Radić, J.,1976, Bilje Biokova, Institut Planina i more, 1-237, Makarska. Šimić, F., 1980., Naše medonosno bilje, Znanje, 1-217, Zagreb. Šolić, M. E., 2000, Prilog poznavanju hortikulturne dendroflore i nekih perena Makarskog primorja, Ekološke monografije, Biokovo 2:91-101, Zagreb. Šugar, I., 1990, Latinsko-hrvatski i hrvatsko-latinski Botanički leksikon (Lexicon Botanicum Latino-Croaticum et Croatico-Latinum), JAZU-Globus, 1-560, Zagreb. Šugar, I., 2008, Hrvatski biljni imenoslov (Nomenclator botanicus Croaticus), Matica Hrvatska, 1-977, Zagreb.

Vinšćak, T., 2002, Vjerovanja o drveću u Hrvata, Slap, 1-181, Jastrebarsko. Visiani, R., 1978, 1826, Ogled dalmatinskog bilja (Stirpium Dalmaticarum Specimen), Čakavski sabor, Biblioteka prirodne znanosti, 2 (Reprint):1-207, Split. Vršek, I., Kurtela, M., 1995, Razvojna istraživanja novih vrsta u cvjećarskoj proizvodnji, Sjemenarstvo, 12/6:465-469, Zagreb. Zima, D., 2007, Prilog poznavanju medonosnog bilja Hrvatske, Agronomski glasnik, 2:147-160, Zagreb. Židovec, V., Vršek, I., Kolak, I., Liber, Z., Šatović, Z., 2006, Mirisava kadulja, potencijalna vrsta za uređenje krajobraza, Sjemenarstvo, 23/1:45-56, Zagreb. XXX, 1953, Katalog vrsta i sorata povrtnog bilja, ratarskog bilja i cvijeća, Sjemensko poduzeće Vrt, 1-96, Zagreb.

Šulek, B., 1879, Jugoslavenski imenik bilja, JAZU, 1-564, Zagreb. Šulc, D., 1944, Prilog poznavanju planike (Arbutus unedo), Vjesnik ljekarnika, 26:212-298, Zagreb. Tolić, I., 2003, Gospodarske i druge vrijednosti vrsta roda pistacija, Šumarski list, 127/9-10:501-507, Zagreb. Upson, T., Andrews, S., 2004, The genus Lavandula, The Royal Botanic Gardens, 1-442, Kew. Vernazza, N., Nadali, P., 1948, Kadulja i kaduljino ulje, Farmaceutski glasnik, 4:141-144, Zagreb.

Ljekovita kadulja u biokovskoj stini Medicinal sage in the rocks of Biokovo

483

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Domaće živ

Domaće životinje

votinje Foto: Roman Ozimec

Stado primorsko-dinarskih magaraca u Ravnim kotarima Herd of Primorje-Dinaric asses in Ravni Kotari

Domaće životinje

Gospodarsko značenje domaćih životinja za Dalmaciju

“Zaludu je mliko u krave, kada nema uprave.” “Na muci se poznaju junaci, a u trku konji vilenjaci.” “Ne zovu magarca u goste da bi se gostio, nego da bi vodu nosio.“ “Trče mrka priko vrta, za njon zec zakovrčija rep, stani mrka, zla ti trka.“ )cavip i šokok(

486

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Prvi poznati stanovnici Dalmacije bili su pripadnici ilirskog plemena Dalmati, od čijeg je imena izveden naziv regije – Dalmacija. Obje riječi etimološki potječu od stare ilirske riječi dalma (delma) što znači ovca, dakle Dalmacija je zemlja ovaca odnosno ovčara. Tako već samo ime regije ukazuje na iznimnu važnost stočarstva i uzgoja domaćih životinja na ovom području. Prema popisu iz 1781. godine u Dalmaciji je bilo oko 1,2 milijuna grla stoke, od čega preko milijun ovaca i koza, što je u odnosu na broj stanovnika (250 000) činilo Dalmaciju zemljom s razmjerno najvećim udjelom stoke u tadašnjoj Europi, jer je na jednog Dalmatinca bilo pet grla stoke! Ova vrlo velika zastupljenost stoke za Dalmaciju ne čudi ako se zna da opstanak na poljoprivredno nepovoljnom području kao što je Dalmacija, sa svega 12–14% poljoprivrednog zemljišta po županiji, relativno velikoj populaciji ljudi uopće nije mogao biti moguć bez oslonca na stočarstvo. To se posebice odnosi na Dalmatinsku zagoru gdje je stoka bila gotovo jedini izvor prihoda, možemo reći uvjet za opstanak zagorskog pučanstva. Danas, kad je oslonac

ekonomije Dalmacije na sasvim drugim granama privrede, a Zagora izrazito raseljeno područje, Dalmacija je postala stočarski daleko slabije razvijena regija te prema popisu iz 2010. godine ima manje od 250 000 grla stoke (bez peradi i pčela), što je svega jedno grlo po glavi stanovnika Dalmacije, odnosno oko pet puta manje nego prije 230 godina (Tablica 1).

Povijest uzgoja domaćih životinja u Dalmaciji Najvažnije vrste stoke i ostalih domaćih životinja za Dalmaciju bile su (navođene redom prema važnosti za gospodarstvo): ovce, koze, goveda, magarci s križancima, svinje, konji, pčele, kokoši, purani (tuke), dudov prelac, kunići, golubovi i psi. Uzgoj ribe nije poznat do najrecentnijeg razdoblja. Prema najstarijim nalazima paleontoloških ostataka domaćih životinja u špiljama Dalmacije, utvrđeno je da su na području jadranskog neolitika (6 000 g. prije Krista) najstarije u uzgoju bile ovce, koze, goveda,

konji, magarci i psi. Od početaka civilizacije dominiraju goveda, ali na prijelazu iz brončanog u bakreno doba (4 000 g. prije Krista) primat preuzimaju ovce. U rimsko doba započeo je opsežniji uzgoj konja i magaraca te pčelarstvo, peradarstvo, golubarstvo i uzgoj svinja. Pokušaji sustavnog oplemenjivanja stoke započinju

tek pred kraj uprave Mletačke Republike, krajem 18. stoljeća, te značajnije tijekom razdoblja francuske vladavine, križanjem domaćih ovaca najviše s merino ovcama. Osobito merinizacija te ostale mjere unapređenja stočarstva uvode se za vrijeme Austro-Ugarske, od 1808. godine. Imenuju se osobe odgovorne za unapređenje, izrađuju i provode planovi, uvozi rasplodni materijal, osnivaju uzgojne stanice i ergele. Važnost konjogojstva i uzgoja magaraca naglo je porasla krajem 18. stoljeća uslijed razvoja trgovine i prometa, a zbog nepostojanja prometnica u Dalmaciji. Broj konja i magaraca dosegao je preko 50 000 grla do kraja 19. stoljeća. Intenzivniji uzgoj konja u Dalmaciji započeo je za Rimskog Carstva kada su osnova dalmatinskih konja

Županija

Konji

Magarci

Goveda

Ovce

Koze

Svinje1

Perad

Pčele2

Zadarska

265

383

2649

94376

12098

0

?

8269

Šibensko-kninska

52

348

2648

64583

4694

0

?

6748

Splitsko-dalmatinska

587

567

3798

45024

8501

16

?

28551

Dubrovačko-neretvanska

131

222

603

3746

1283

0

?

9063

UKUPNO u Dalmaciji

1035

1520

9698

207729

26576

16

?

52631

UKUPNO u Hrvatskoj (selekcija)

19306

2486

198015

531981

49565

26673

700000

305817

Udjel Dalmacije

5,36%

61,14%

4,89%

39,05%

53,6%

0,06%

?

17,21%

UKUPNO u Hrvatskoj3

20000

2500

209336

630000

65000

136000

10787000

320000

bili rimski mali konji, poniji. Kasnije, okupacijom dijela Dalmacije od strane Turskog Carstva dolazi do utjecaja arapskih konja, a u planinskim dijelovima Dalmacije sitnog bosanskog tovarnog konja, dok je u dijelu Zagore vidljiv utjecaj hladnokrvnih konja. Od polovice 19. stoljeća osnivane su ergele od strane Austro-Ugarske, prva 1858. godine u Drnišu, potom u Sinju, pri čemu su kri-

žanja uglavnom vršena arapskim i lipicanskim konjima. Uzgoj magaraca temeljio se na dva osnovna tipa. Afrički, manji i mirniji tip te europski, veći i tvrdoglaviji. Krajem 19. stoljeća u Dalmaciji je bilo preko 30 000 magaraca, a pred 2. svjetski rat čak do 40 000 magaraca. Oplemenjivanje domaćih populacija započelo je polovicom 19. stoljeća talijanskim apulijskim magarcem (Martina Franca, Apulian), koji ipak nije ostavio traga u populaciji dalmatinskih magaraca. Osnova govedarstva Dalmacije je kratkorogo balkansko govedo – buša. Naknadno su Rimljani doveli dugorogo govedo u podolskom tipu (Podolian), slično današnjem istarskom govedu, koje se nije održalo.

Tablica 1: Službeno evidentirane domaće životinje na području Dalmacije 2010. godine prema Izvještaju Hrvatske poljoprivredne agencije

Broj rasplodnih krmača. Broj košnica. (U 2010. godini bilo je 718 pčelara u Dalmaciji). 3 Procjena HPA za 2010. godinu. 1 2

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

487

Oplemenjivanje započinje polovicom 19. stoljeća, najprije uvođenjem simentalske (Simmental) i montafonske (Montafon) pasmine, a kasnije još i algauske (Allgäuer) i meltalske (Mölltaler) pasmine. Konačno se zbog slabih rezultata zaključilo da se oplemenjivanje može najbolje provesti s tirolskim, odnosno austrijskim sivim govedom (Oberinntal). Sustavnim križanjem ove pasmine s bušom nastalo je sivo dalmatinsko govedo, kao i gatačko govedo na području Hercegovine. Ovčarstvo je u Dalmaciji bilo iznimno dobro razvijeno, ponegdje u gotovo nemogućim uvjetima (Pag, Kornati). Osnova ovčarstva Dalmacije je ovca pramenka, tipična ovca jugoistočne Europe koja se od davnina, a osobito od početka 19. stoljeća i sustavno oplemenjivala najviše s paduanskom i španjolskom merino ovcom za dobivanje kvalitetnije vune. Smanjenjem važnosti vune započinju križanja s mesnatijim i mliječnim pasminama, te se uz merino uključuju talijanska bergamska ovca (Bergamasca), sautdaunska ovca (Southdown), vlašićka ovca, romanovska ovca (Romanovskaya), karakulska ovca i brojne druge. U pojedinim je dijelovima Dalmacije, posebice na otocima, uslijed izoliranosti populacija, specifičnih ekoloških uvjeta te raznovrsnog križanja s drugim pasminama, nastao velik broj zasebnih populacija odnosno tipova pramenki s većim ili manjim utjecajem merino ovce, a vjerojatno i drugih pasmina. Tako poznajemo brojne tipove otočnih pramenki: paška, silbska, kornatska, bračka i olipska, te kontinentalnih sinjska i neretvanska, a sve one pripadaju velikoj i heterogenoj skupini dalmatinskih pramenki. Koliko je ovčarstvo bilo značajno za opstanak Dalmatinaca govori i poslovica: Ovca ima zlatan papak.

488

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Kozarstvo u Dalmaciji ima vrlo dugu tradiciju, vjerojatno još od predgrčkih vremena iz doba Ilira, dok Rimljani kao otok koza ističu otok Brač. S više od 400 000 grla, polovicom 19. stoljeća kozarstvo Dalmacije doseže svoj vrhunac, da bi se do 1930. smanjilo na oko 250 000 grla. Zbog nekontrolirane paše i brsta, što je nepovoljno utjecalo na razvoj šuma na kršu, godine 1954. donesen je Zakon o zabrani držanja koza. Nakon ove mjere broj koza je drastično smanjen, a struka i statistika prestale su nažalost pratiti kozarstvo. Osnova dalmatinskog kozarstva je domaća (dinarska, hrvatska) šarena koza koja se manjim dijelom oplemenjivala sa sanskom (Saanen) i njemačkom oplemenjenom bijelom kozom, čime je stvorena hrvatska bijela koza. U pojedinim dijelovima Dalmacije (Bukovica, dio Ravnih kotara, Kamešnica) opstanak drugih domaćih životinja, također i čovjeka, gotovo nije bio moguć bez koze. Za područje Bukovice značajna je bila bukovička koza kao poseban tip dinarske koze čija je populacija gotovo potpuno uništena za Domovinskog rata. Svinjogojstvo u Dalmaciji nema povoljne okolišne uvjete tako da je slabije razvijeno, iako je jedan od prepoznatljivih tradicijskih specijaliteta dalmatinski pršut. Osnova uzgoja bila je stara domaća, ekstenzivna pasmina šiška, autohtona za područje Balkanskog poluotoka. Uzgoj se naročito provodio u plodnijim dijelovima Zagore, najčešće uz krška polja, dok se u ostalim područjima Dalmacije kupovao i dohranjivao manji broj svinja. Uzgoj je dosezao do 40 000 svinja, a oplemenjivanje se od polovice 19. stoljeća vršilo uglavnom s engleskim pasminama berkširskom, suffolk i jorkširskom, naknadno i njemačkim pasminama te talijanskom pasminom mora romagnola. Najdulje se u oplemenjivanju održala jorkširska pasmina. Svinjogojstvo se u Dalmaciji razvojem

prometa i trgovine, te uvozom svinja iz kontinentalnih dijelova Hrvatske, svelo na minimum, a izvorne populacije šiške potpuno su nestale. Peradarstvo je na području Dalmacije pokrenuto vjerojatno u razdoblju Rimskog Carstva te se ponajviše zasnivalo na domaćim dalmatinskim kokošima zvanim dalmatinska pogrmuša. Oplemenjivanje se pokušalo vršiti brojnim stranim pasminama bolje mesnatosti i nesivosti: rhode island, minorca, leghorn bijeli, padovana i brojne druge. Čak je zabilježen i pokušaj stvaranja izvorne dalmatinske kokoši, na osnovi populacija pogrmuša. Uz kokoši, znatniji je bio uzgoj domaće pasmine purana ili tuka, kako se u Dalmaciji nazivala, a koja nažalost sve donedavno nije bila predmet ozbiljnijeg istraživanja. Daleko manje u uzgoju su bile zastupljene patke i guske, i to uz rijeke Jadranskog sliva Zrmanju, Krku, Cetinu i Neretvu, a najmanje bisernice (faraunke). Golubarstvo i kunićarstvo slabije je zastupljeno u Dalmaciji kako zbog oskudice u hrani tako i uslijed lošijih uzgojnih uvjeta. Ipak, treba istaknuti da je golubarstvo prisutno još od rimskog, a moguće i predrimskog, ilirskog razdoblja te ima dugu tradiciju. Na području Dalmacije nalazimo osebujne golubinjake zidane u obliku manjih kula, kao što su golubinjak u Hektorovićevom Tvrdlju u Starigradu na otoku Hvaru i Golubarda u Čelopecima u Župi Dubrovačkoj. Dalmatinsku zimovku zapazili su brojni stari putopisci, a slično kao i kod dalmatinskog psa, ljubitelji goluba prenijeli su pasminu, održali je i oplemenili u Austriji i Njemačkoj (dalmatinska gimpla), dok je u Dalmaciji gotovo nestala. Postoji mogućnost da je selekcija ove pasmine goluba započela još u ilirsko doba.

Psi su u Dalmaciji prisutni od samih početaka naseljavanja čovjeka i začetaka civilizacije. Tisućugodišnje stočarstvo nije se moglo ni zamisliti bez pastirskih, ovčarskih pasa, o kojima danas gotovo ništa ne znamo, a moguće je da su bili u tipu dalmatinskog psa. Dolaskom Slavena pojavljuje se pastirski pas sličan današnjem hrvatskom ovčaru, dok dalmatinski doživljava prenamjenu u lovačkog, psa čuvara te konačno prodorom Osmanskog Carstva u vojnog, ratnog psa. Uz njih su Putem svile s područja Tibeta došli veliki psi moloskog tipa, preci današnjeg tornjaka. Nažalost, zbog periodički izrazito loših uvjeta, gladi i oskudica, opće neimaštine te osobito pojavom filoksere i uništenjem vinogradarstva u 19. stoljeću, psi Dalmacije gotovo nestaju, a čuveni dalmatinski pas selekcioniran je u Engleskoj od matičnih pasa iz Dalmacije. Nestankom stoke gube se još donedavno korisni ovčarski i moloski psi i tek je posljednjih godina započelo spašavanje i reintrodukcija refugijski očuvane populacije tornjaka. Pčelarstvo u Dalmaciji ima izuzetno dugu i slavnu tradiciju koja počiva na posebno povoljnim uvjetima, koje možemo opisati kao pčelinji rajski vrt medonosnih biljaka. Medolov, traženje i otimanje meda pčelama koje obitavaju u stijenama i među kamenim gromadama, prisutno je otkad je čovjeka na ovom prostoru. Organizirano pčelarenje su vjerojatno započeli stari Grci zasnivanjem kolonija duž istočne jadranske obale, ukoliko nije već postojalo i ranije. Osnova pčelarenja je izvorna mediteranska populacija sive pčele, mediteranska pčela. Za vrijeme Rimskog Carstva pčelarstvo se unapređuje, a med s otoka Šolte smatra se tada najboljim na svijetu. Dolaskom Slavena koji su i sami bili vrsni pčelari, ova se grana stočarstva i dalje razvija, međutim temelji se na najprimitivnijoj tehnici pčelarenja pri kojoj su se društva prilikom vađenja meda iz

priručnih drvenih ili kamenih košnica gušila, odnosno ubijala. Na području Dalmacije poznati su sljedeći tradicijski tipovi košnica, svi redom s nepokretnim saćem: od panja (dubina, stublina), od drvenih dasaka (ulišće, ul, lubura, čulak, čula); u kamenom podzidu ili zidu kuće (čelinka); od kamenih ploča (kamenica) te keramičke košnice poznate iz rimskog doba. Kao svojevrsni unikat treba istaknuti pčelinjak s 330 (danas 266) košnica s pomičnim saćem građenim od betonskih ploča i drva u samostanu Blaca na otoku Braču, izgrađen još 1905. godine. Osim korištenja meda u redovnoj prehrani, prisutni su brojni tradicijski pčelinji proizvodi od meda: medni kolači, šerbet, medovača, medena rakija, molsa (vino s medom), medura (za zaslađivanje salate), paprenjaci, buzoladi, medenjaci, mantala (ćufter). Od voska se izrađuju razne vrste svijeća: svijeća kolumbarača, muket, manjulet, uskršnje svijeće, zavjetne svijeće, kandelorske svijeće, božićna svijeća i druge. Velik napredak ostvaren je polovicom 19. stoljeća uvođenjem pokretnog saća. Već 1875. godine osnovano je na Šolti prvo pčelarsko društvo u Dalmaciji, a 1905. godine Prva dalmatinska pčelarska zadruga. Ipak, nedovoljna podrška vlasti za loših, sušnih godina onemogućila je razvoj pčelarstva kakvo Dalmacija može pružiti, tako da je 1938. godine bilo tek oko 36 000 košnica. U posljednjih pedesetak godina povoljne uvjete za pčelarstvo u Dalmaciji koristili su i pčelari iz drugih krajeva, posebno Slovenije, koji dovoze košnice na pašu (otoci Hvar, Cres). Osamostaljenjem Hrvatske ova aktivnost gotovo potpuno prestaje i godišnje se gube tisuće tona najkvalitetnijeg svjetskog meda. Osim toga, drastično su se smanjile i površine pod nasadima lavande i ružmarina. Prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije za 2010. godinu, danas na području Dalmacije aktivno pčelari oko 700

pčelara organiziranih u desetak pčelarskih udruga. Svilogojstvo se u Dalmaciji počelo razvijati još najvjerojatnije u 10. stoljeću. Stoljećima su radi svilarstva sađena stabla murvi koja su stvarala karakterističan izgled mnogih predjela Dalmacije. Manjim dijelom, stabla širokolisnih sorti murvi preostala su i danas, ali se rabe za potpuno druge svrhe, stvaranja sjene uz kuće i u gradskim drvoredima. Davne 1780. godine Trogiranin Petar Nutricije Grisogono (Pietro Nutrizio Grisogono) objavljuje knjižicu o svilogojstvu koje se potiče krajem vladavine Mletačke Republike, a osobito za vrijeme francuske vladavine te u doba Austro-Ugarske. Zlatno doba dalmatinskog svilarstva bilo je polovicom 18. stoljeća, kad su zbog bolesti dudovog prelca u ostalom dijelu Europe tražene ličinke (sjeme) dudovog prelca iz Dalmacije. Svilarstvo je bilo posebno razvijeno na području Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Dubrovnika, Konavala i Kotora (koji je tada pripadao Dalmaciji). Ipak, bolest dudovog prelca pojavila se naknadno i u Dalmaciji i od tada je svilarstvo znatno nazadovalo. Konačno, otkrićem umjetne svile u 20. stoljeću, svilarstvo gotovo potpuno nestaje u Dalmaciji.

Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, slaba obraslost vegetacijskim pokrovom i zaslanjenost obalnog područja, najvažniji su ograničavajući čimbenici poljoprivrede Dalmacije pa tako i stočarstva. Okolišni uvjeti (pedološki, klimatski, biljni pokrov) na području Dalmacije nepovoljni su za razvoj krupnije stoke, tako da se Dalmacija tradicijski oslanja na stoku

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

489

sitnog zuba, ovce i koze. Od krupnije stoke prevladavaju pasmine sitnije građe, a ništa bolje nije ni s ovcama i kozama kod kojih su izvorne pasmine također sitnije građe i slabijih proizvodnih osobina. Međutim ove su pasmine svojevrsna tisućgodišnja rezultanta iznimno nepovoljnih okolišnih uvjeta, zahtjeva čovjeka i genetičke osnove domaće životinje. Zbog toga su izvorne dalmatinske pasmine svojevrsno savršenstvo i optimalni prirodni resurs Dalmacije. Brojna su travnjačka staništa Dalmacije izravno ugrožena zbog nedostatka pašnih životinja, uslijed čega dolazi do sukcesije odnosno zarastanja. Zbog toga su mjere uvođenja tradicijskog stočarenja iznimno bitne, ponekad i jedine moguće za očuvanje staništa. Kao takve navode se u UN-ovoj Konvenciji o biološkoj raznolikosti, posebno kao dio Strateškog plana za očuvanje bioraznolikosti (Strategic Plan for Biodiversity 2011–2020), u okviru predloženih ciljeva (Aichi Biodiversity Targets). Kako bi se u okviru CRO-NEN mreže, kao i NATURA 2000 mreže, očuvala ova važna staništa s velikim brojem ugroženih vrsta, ključno je uspostavljanje menadžmenta tradicionalnog stočarstva te napasivanja i održanja travnjačkih staništa. Uz odličan sustav poticaja u stočarstvu, potrebno je postići dodatne subvencije poljoprivredno okolišnih mjera od strane EU-a za očuvanje krajobraza, vrijednih staništa te održavanje površina pašnjaka. Službena rajonizacija stočarstva na području Dalmacije nije provedena, ali možemo utvrditi dva zasebna rajona. Prvi obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke i karakteriziran je izrazitom ljetnom sušom i blagom zimom, odnosno pripada mediteranskom klimatskom području. Kako se visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit,

490

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak. U ovom rajonu gotovo da uopće nije zastupljena krupnija stoka, a prisutno je tradicijsko ovčarstvo i kozarstvo. Drugi rajon obuhvaća dalmatinsko zaleđe, odnosno Dalmatinsku zagoru u širem smislu. Ovo je područje izrazito krajobrazno raznoliko i obuhvaća poplavne depresije, krška polja, krške zaravni i uzvisine te konačno masive i visoke vrhove dinarskih planina, pa se tako izmjenjuje i klima, od submediteranske preko kontinentalne sve do hladne, čak snježne planinske klime. Na ovom području stočarstvo je bilo tradicionalno dobro razvijeno u odnosu na okolišne uvjete, ali je polovicom 20. stoljeća velikim iseljavanjem i napuštanjem ovih prostora gotovo potpuno nestalo.

Pastirica (prema Avelot, 1896.)

Popis tradicijskih pasmina Dalmacije

Porodica

Vrsta

Pasmina

Konji (Equidae)

Konj (Equus caballus caballus Linnaeus, 1758)

Alkar Bosanski brdski konj Dalmatinski bušak Dalmatinski poni

Magarac (Equus asinus asinus Linnaeus, 1758)

Primorsko-dinarski magarac Sitni magarac

Govedo (Bos taurus taurus Linnaeus, 1758)

Buša Sivo dalmatinsko govedo

Ovca (Ovis aries aries Linnaeus, 1758)

Bračka ovca Dalmatinska pramenka Dubrovačka ruda Kornatska ovca Lastovska ovca Neretvanska ovca Olibska ovca Paška ovca Silbska ovca Sinjska ovca Zlarinska ovca

Koza (Capra hircus hircus Linnaeus, 1758)

Bračka koza Bukovička koza

Svinje (Suidae)

Svinja (Sus scrofa domesticus Corbet &Hill, 1992)

Šiška

Psi (Canidae)

Pas (Canis lupus familiaris Linnaeus, 1758)

Dalmatinski pas Tornjak

Fazanke (Phasianidae)

Kokoš (Gallus gallus gallus Linnaeus, 1758)

Dalmatinska kokoš

Puran (Meleagris gallopavo gallopavo Linnaeus, 1758)

Dalmatinski puran

Golubovi (Columbidae)

Golub (Columba livia Gmelin, 1789)

Dalmatinska zimovka Zadarski prevrtač

Pčele (Apidae)

Medna pčela (Apis mellifera Linnaeus, 1758)

Mediteranska siva pčela

Šupljorošci (Bovidae)

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene pasmine.

Hrvatska šarena koza Hrvatska bijela koza

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

491

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Foto: Roman Ozimec

Foto: Roman Ozimec

Prikaz najvažnijih pasmina Dalmacije

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

494

Konj

(Equus caballus caballus)

Dalmatinski bušak Ostali narodni nazivi dalmatinski poni, dalmatinski konj

Sažeti opis Dalmatinski bušak je čvrst radni konj, jakih kostiju i manjeg tjelesnog okvira. Glava je umjerene veličine, suha, blago konveksnog profila. Griva je crne boje i pada postrano na umjereno dug i snažan vrat koji je kod pastuha s izbočenijim grebenom. Greben je umjereno dug i izražen, leđa i spoj srednje dugi i uleknuti. Prsa su umjereno duboka i široka. Noge su čvrste i pravilne, kopita mala i tvrda, a hod umjereno izdašan, ali energičan. Mirni su, ali energični, u radu izdržljivi i ustrajni. Boja dlake je jednobojna i većinom su svjetliji do tamniji dorati. Visoki su u grebenu do 130 cm uz dužinu trupa od 135 cm i obujam prsa 152 cm te potkoljenice do 17 cm. Stručnjak za poljoprivredu Dalmacije Stanko Ožanić u djelu Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti piše: „Svi koji se konjima bave i koji su mogli da prouče dalmatinskog konja, složni su u tome da je dalmatinski konj izvrstan pony rijetkih vrlina koje se teško sreću u pasminama drugih zemalja.“

Rasprostranjenost i stanje populacije Nekad proširen na području cijele Dalmacije; prema popisu Austro-Ugarske, na području je Dalmacije 1857. godine bilo u uzgoju preko 22 000 konja, a većina populacije ipak je bila i opstala ponajviše u Dalmatinskoj zagori i Dubrovačkom primorju. U matičnim knjigama Hrvatskog centra za konjogojstvo za 2010. registrirano je 1 035 konja za područje Dalmacije, od čega prema procjeni svega nekoliko

stotina grla pripada dalmatinskom bušaku, što ga čini kritično ugroženom pasminom, a trend je silazni. Pasmina nije uvrštena na Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09), tako da je potrebno provesti njenu inventarizaciju te uključiti pasminu u sustav poticaja.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Iako Dalmacija nije važnije konjogojsko područje, značajan i donekle izoliran uzgoj konja postojao je i ovdje zbog dugogodišnje tradicije uzgoja konja, manje za obavljanje poljoprivrednih radova na većim krškim poljima gdje postoje veće obradive površine, više za transport i poslove na dalmatinskim planinama Dinari, Mosoru, Biokovu i drugdje za prijenos roba, izvlačenje drva i drugo. Ozbiljnije konjogojstvo započinje za vrijeme Rimskog Carstva, kad je uzgoj bio uglavnom u rukama ratnih rimskih veterana. U početku s većim genetičkim udjelom izvornog dalmatinskog ponija, naknadno možda i slavenskih pa turskih i arapskih konja, njegov kasniji razvoj bio je pod većim utjecajem bosanskih brdskih konja, te konačno lipicanca i hladnokrvnih pasmina konja. Međutim, oblikovanje dalmatinskog bušaka nikada nije bilo predmetom sustavnog rada jer se ergele u Drnišu, Sinju i Vrani bave uzgojem toplokrvnih konja i lipicanaca, tako da je pasmina stvorena stihijski prema ad hoc zahtjevima pojedinih individualnih uzgajivača. Danas je nemoguće očekivati kako će se vratiti potreba za korištenjem konja za obavljanje radova ili vuču, tako da plan upravljanja treba temeljiti na korištenju dalmatinskog bušaka kao važne velike pašnjačke životinje u održanju krajobraza, staništa travnjaka i bioraznolikosti, zatim kao sportsko-turističkog konja za jahanje, osobito u planinskim dijelovima Dalmacije te konačno treba istaknuti stada bušaka kao turističku atrakciju Dalmacije.

Slične pasmine Bosanski brdski konj sličnih je obilježja, ali nešto veći i robusniji.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

495

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

496

Magarac (Equus asinus)

Primorsko-dinarski magarac Ostali narodni nazivi dalmatinski magarac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Primorsko-dinarski magarac je manjeg okvira i skladne građe. Boja tijela je pepeljasto siva, rjeđe tamno smeđa ili potpuno crna. Trbuh je svjetliji, a duž leđa i u predjelu lopatica jasno su uočljive tamne pruge koje tvore karakterističan križ. Na nogama su tamnije pruge, koluti. Glava je umjereno velika s izbočenim čelom te istaknutih uški crnih rubova, u sredini obraslih duljom svjetlijom dlakom. Njuška je svjetlija u odnosu na tijelo. Vrat je srednje dug, čvrst, skladno povezan, obrastao kratkom stršećom grivom. Greben je slabo izražen, leđa uska, ponekad blago uleknuta, a sapi spuštene i slabo mišićave. Prsa su uska, a noge čvrste i koščate, mekih putica, obujma potkoljenice do 13 cm. Kopito je malo, okruglo i vrlo tvrdo. Pulad je tamnija, često smeđa, no vremenom posivi. U grebenu doseže 100 cm visine uz duljinu preko 100 cm i težinu do 100 kg.

Povijest uzgoja magaraca u Hrvatskoj traje koliko i povijest čovjeka na prostoru Mediterana, kolijevci europske civilizacije. Primorsko-dinarski magarac je najmanja europska pasmina, dobro prilagođena skromnim životnim uvjetima, više rezultat prirodne selekcije, nego odabira uzgajivača. Polovicom 19. stoljeća izvršena je introdukcija talijanskog apulijskog magarca (Martina Franca, Apulian) uglavnom u ergeli Vrana kod Biograda i u selekcijskoj stanici Njive na otoku Braču. Ovaj uzgoj nije ostavio traga jer su križanci imali slaba kopita za teški krški teren, pa je u odnosu na križance čak porasla cijena domaćih magaraca.

Rasprostranjenost i stanje populacije Proširen je na području cijele Dalmacije. Prema podacima Hrvatskog centra za konjogojstvo za 2010. godinu pod selekcijom je 1 520 magaraca. Trend je uzlazan, ali je populacija i dalje ugrožena. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Magarci su oduvijek zauzimali važno mjesto u životu čovjeka na kršu. Brojne su anegdote i uzrečice vezane uz ovu dobroćudnu životinju, u narodu zvanu tovar, kenjac, osel i dr. Magarac se spominje u starim statutima dalmatinskih gradova Korčule (1214.) i Dubrovnika (1272.), a spominju ga i pisci Ivan Gundulić, Marin Držić, Ranko Marinković i brojni drugi. Magarac se koristio kao tovarna i vučna životinja za prijenos roba i ljudi, ali nije zanemariv ni magareći gnoj koji je iznimno cijenjen, osobito u povrćarstvu i cvjećarstvu. Još nedavno smo u Dalmaciji na plažama redovito susretali magarce s kojima su se rado fotografirala djeca. Brojne su građevine na najtežim terenima izgrađene

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

497

uz njegovu pomoć, a jematva grožđa i berba maslina nije se mogla zamisliti bez magarca. Posjeduje zadivljujuću sposobnost da na leđima nosi teret teži od 100 kg, dakle više od vlastite težine. Rjeđe se koristio za vršidbu i druge poljoprivredne radove i vuču tereta, upregnut u lagana kola, pri čemu može vući teret i do 600 kg. Razvojem tehnologije magarac gubi važnost te samo sporadično služi kao turistička atrakcija. U Hrvatskoj je krajem tridesetih godina 20. stoljeća populacija magaraca brojila 40 000 grla, dok se danas svela na jedva 1 500, dakle 26 puta je manja. Populacija primorskodinarskih magaraca ima mali udjel rasplodnih životinja, što dovodi do sporog, ali sigurnog smanjenja populacije. Magarac je danas ugrožena vrsta za koju je potrebno osmisliti i provesti plan očuvanja kako ga naša djeca ne bi viđala samo u zoološkim vrtovima. Magarac predstavlja svojevrsni simbol Dalmacije, duboko je ukorijenjen u tradiciju i kulturu Dalmatinaca. U prvom redu treba ga uključiti u sve vidove turizma, a stada izvornih magaraca u sve naše nacionalne i parkove prirode (NP Krka, PP Vransko jezero, PP Biokovo, PP Lastovo), zatim ekocentre, eko- i etnosela i drugdje. Treba osuvremeniti i marketinški osmisliti aktivnosti kao što su izložbe magaraca, trke magaraca, otoci magaraca i drugo. Posljednjih godina povećao se interes za uzgoj magaraca, posebno ženki (magarica) radi proizvodnje magarećeg mlijeka, koje zbog svojih hranjivih i ljekovitih svojstava postiže jako dobru cijenu na tržištu.

Slične pasmine Osim u Dalmaciji, slična populacija magaraca proširena je u Hercegovini (hercegovački magarac), jugozapadnoj Bosni i crnogorskom primorju. Postoje mišljenja kako iz populacije primorsko-dinarskih treba izdvojiti zasebnu populaciju sitnog (minijaturnog) magarca. Kako visina grebena sitnog magarca iznosi do 91 cm, a primorsko-dinarskog 88–100 cm, bez drugih većih fenotipskih razlika, potrebno je izvršiti daljnja genetička istraživanja, dakako uz uvažavanje uzgojne povijesti.

Seljak iz okolice Šibenika (prema Avelot, 1896.)

498

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

499

Foto: Ivo Pervan

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

500

Govedo (Bos taurus)

Buša Ostali narodni nazivi domarac, ilirsko govedo, lička buša, dalmatinska buša, bosanska buša

Sažeti opis

Rasprostranjenost i status populacije

Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svijetu. Boja dlake je različito obojena, crna, tamnije i svjetlije smeđa, crvenkasta, svjetlosiva pa do gotovo bijele boje. Glava je relativno dugačka s kratkim rogovima čiji su vrhovi tamne boje. Za bušu je karakteristična srneća gubica, odnosno vijenac svijetlih dlaka oko tamno obojene gubice. Kod životinja koje imaju tamniju dlaku duž leđa vidljiva je karakteristična svjetlija jeguljasta pruga. Krave su visoke u grebenu do 114 cm s oko 200 kg tjelesne težine, a bikovi i do 120 cm visine uz 350 kg težine. Kasnozrela je pasmina goveda jer spolnu zrelost doseže u dobi od 12–15 mjeseci, a potpuni razvoj s 5–7 godina, ali je dugovječna jer krave ostaju u rasplodu i do 20 godina. Kako na pasmini nikada nije proveden ozbiljniji selekcijski rad, buše često imaju dosta eksterijernih nedostataka. Nepravilnosti u držanju te izuzetno loše okolišne i hranidbene prilike također doprinose kržljanju i razvoju eksterijernih grešaka. Iako je vime buše u pravilu kratko, plitko i maleno, ima krava s izrazito lijepo razvijenim i oblikovanim vimenom. Papci buše su kao i rogovi tamno obojeni, relativno široki, tvrdi i dobro prilagođeni teškom krškom terenu. Nažalost, od kraja 19. stoljeća buše su križane s raznim alohtonim pasminama goveda kako bi se poboljšala svojstva pasmine, tako da danas dominiraju razni križanci.

Buša je proširena u jugoistočnoj Europi, od sjeverozapadne Hrvatske preko Rumunjske sve do Albanije, Makedonije i zapadne Grčke. U Hrvatskoj uglavnom na dinarskom području, iako je nekad bila šire rasprostranjena. Prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije (HPA) u 2010. godini u Hrvatskoj je bilo registrirano 265 grla buše, od čega 25 bikova i 240 krava. Trend populacije je blago uzlazan, ali je buša i dalje ugrožena pasmina. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Bušu prvi opisuje bečki stručnjak Leopold Adametz, kao kratkorožno govedo Balkanskog poluotoka koje potječe od svojte goveda Bos brachyceros europeus. Danas se smatra da je vrsta Bos primigenius jedini predak svih pasmina goveda, ali se buša toliko razlikuje od goveda u podolskom tipu da je doista teško zamisliti da potječu od zajedničkog pretka. Adametz je bušu nazvao ilirsko govedo, jer je bila proširena na području rimske Ilirije. Nastanak buše započeo je prije 6 500 godina, introdukcijom

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

501

udomaćenoga goveda s Bliskog istoka u postojeće divlje lokalne populacije goveda jugoistočne Europe. Buša je autohtono govedo Balkanskog poluotoka, a različiti okolišni uvjeti, ciljevi i uvjeti uzgoja rezultirali su nastankom različitih populacija buše kao što su lička, dalmatinska, bosanska, hercegovačka, albanska, makedonska, bugarska buša i druge. Do prije stotinjak godina buša je, uz podolsko govedo, bila dominantna pasmina u Hrvatskoj, a još 1939. godine u Hrvatskoj je bilo oko milijun grla buše. Koristila se kao kombinirano govedo u ekstenzivnom sustavu proizvodnje gdje ovisno o prilikama može biti radno-mliječno, mliječno-radno ili mliječno-tovno-radno govedo. U laktaciji (6–8 mjeseci) daje do 1 000 l mlijeka s čak do 6%. mliječne masti. Odabrane buše su 1955. godine u Gospiću proizvele prosječno 1 600 l mlijeka, 5–6 puta više od njihove tjelesne mase, čime su po proizvodnji mlijeka u odnosu na veličinu i potrošnju hrane jednake simentalskim kravama, koje daju 4 000 l mlijeka. Buše su iznimno otporne i prilagođene krškom terenu te su u nekim dijelovima Dalmacije držane vani ljeti i zimi na vrlo oskudnoj hrani (paša, brst, kukuruzovina, slama). Zimi bi smršavile, a ljeti nadoknadile izgubljenu težinu i stvorile rezervu za zimu. Buša je otpornija na zarazne bolesti od većine drugih pasmina te sposobna za samostalno teljenje i podizanje teleta. Idealna je za ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj na otvorenom području cijele Dalmacije, od pučinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri čemu traži minimalnu njegu i ulaganje. Nemoguće je zamisliti govedo bolje prilagođeno za dalmatinski krš te ekonomičnije održavanje postojećih krajobraza, staništa i prateće bioraznolikosti. Treba istaknuti turističku atraktivnost stada buše u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda: mlijeka, mladog i punomasnog sira, skute, vrhnja, posebno uz ekosela te na zaštićenim područjima (PP Velebit, NP Paklenica, NP Krka, PP Biokovo, budući Park Dinara).

Slične pasmine Potrebno je provesti morfološko-genetičko istraživanje populacija buše na području Like, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, Albanije, Bugarske, Rumunjske, Makedonije, Grčke i Turske, kako bi se utvrdile eventualne razlike između postojećih populacija buše.

Novčić s motivom goveda s područja Illyria, 360 pr. Kr.

502

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

503

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

504

Govedo (Bos taurus)

Sivo dalmatinsko govedo Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis Sivo dalmatinsko govedo je nešto krupnije od buše, jednobojno sive boje dlake, ponekad tamnije obojeno. Glava mu je relativno dugačka s kratkim rogovima tamnije pigmentiranima. Vrat je umjerene dužine i mišićavosti. Leđa su umjerene dužine, a zdjelica je duga. Noge su čvrste i pravilne, ponekad kravljeg stava. Papci su vrlo čvrsti što je vrlo važno s obzirom na kameniti krški teren. Krava je visoka u grebenu do 125 cm i teška oko 400 kg, dok bikovi dosežu i 130 cm visine i 550 kg težine. Vime je umjereno veliko, a kapacitet proizvodnje mlijeka u tradicijskom sustavu držanja je oko 2 500 kg u laktaciji. Kao kod buše, niti kod ove pasmine nakon njenog stvaranja nije bilo nekog ozbiljnijeg uzgojnog rada, stoga je postojeća populacija vrlo heterogena i varijabilna.

Rasprostranjenost i status populacije Proširena uglavnom na većim krškim poljima Dalmatinske zagore (Sinjsko, Kninsko, Vrličko i druga polja gornje Cetine) te u Zabiokovlju. Hrvatska poljoprivredna agencija, nažalost, ne vrši selekciju ovog goveda. Populacija prema procjenama broji oko 2 000 grla, što je čini ugroženom pasminom, a trend je silazan. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Dalmacije uzgajala se gotovo isključivo buša. Austrougarska vlada potiče oplemenjivanje buše, zbog poboljšanja proizvodnih svojstava. Nakon više neuspješnih pokušaja s raznim pasminama, zakonom je 1908. godine propisano da se za križanje koristi isključivo sivo tirolsko govedo. Prva rasplodna grla uvezena su u Knin 1898. godine, a uvoz se nastavio, ali zbog uništenja arhiva točan broj uvezenih grla nije poznat. Sivo govedo, boljih proizvodnih i radnih sposobnosti od buše, bilo je kod stočara vrlo dobro prihvaćeno. Od 1947. do 1975. godine u matičnu evidenciju je upisano 119 bikova sivog goveda, od kojih su 24 uvezena iz Austrije, dok su ostali bili križanci iz domaćeg uzgoja. Većina bikova je smještena u Centru za umjetno osjemenjivanje u Kninu, koji je pokrivao cijelu Dalmaciju. Proces križanja buše traje i danas, jer se još uvijek za oplodnju koristi uvozno sjeme sivih tirolskih bikova. Osim u Dalmaciji, austrougarske su vlasti uzgojile slično gatačko govedo i na području Hercegovine. Sivo govedo Dalmacije je kombinirana pasmina u ekstenzivnom sustavu proizvodnje. Ovisno o hranidbenim prilikama, krave proizvode do 2 500 l mlijeka i daju kvalitetniju telad za tov od buše. Uzgojno-selekcijskim radom mogla bi se značajno popraviti proizvodna svojstva, uz zadržavanje otpornosti i dobre prilagođenosti, po čemu je ova pasmina poznata. Dalmatinsko sivo govedo vrlo je dobro prilagođeno krškom terenu Dalmacije i idealno je govedo za poluintenzivan do intenzivan uzgoj na otvorenom i zatvorenom, na području Dalmacije s nešto boljim okolišnim uvjetima. Optimalna su područja: dio Ravnih kotara, Vransko jezero, Sinjsko i druga polja u podnožju Dinare, Vrgoračko polje, dolina rijeke Neretve i Konavle. Slično kao kod buše treba istaknuti turističku atraktivnost stada sivog dalmatinskog goveda u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje), posebno na zaštićenim područjima (npr. PP Vransko jezero, PP Biokovo, budući Park Dinara), uz ekosela i drugdje. Ova pasmina posebno je važna za očuvanje postojećih travnjačkih staništa krških polja za što se putem agrookolišnih mjera mogu ostvariti dodatni poticaji.

Slične pasmine Gatačko govedo je po svim osobinama vrlo slično dalmatinskom sivom govedu i potrebno je provesti detaljnija morfološko-genetička istraživanja, kako bi se utvrdio odnos između ovih pasmina.

Sivo dalmatinsko govedo nastalo je križanjem buše i uvezenog sivog tirolskog goveda (Austrian grey cattle, austrijsko sivo govedo). Do kraja 19. stoljeća na području

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

505

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

506

Ovca (Ovis aries)

Dalmatinska pramenka Ostali narodni nazivi pramenka, sinjska pramenka, metkovićka pramenka, neretvanska pramenka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Još u prethistoriji na području južne Europe došlo je do križanja neolitske dugorepe ovce (Ovis aries palustris) s kratkorepim muflonom (Ovis musimon). Naknadno su Kelti i Slaveni, doveli dugorepe ovce. Njihovim križanjem nastala je grupa pramenki jugoistočne Europe, kojoj pripadaju sve naše kontinentalne i primorske pramenke, ovce gruba runa, kombiniranih proizvodnih svojstava (meso, mlijeko, vuna) i izrazito prilagođene na krška područja i loše uvjete. Odlično podnosi ekstremne zime u planinskoj Dalmaciji, kao i sušna ljeta u obalnom pojasu i na otocima. Kroz povijest se provodilo oplemenjivanje dalmatinske pramenke, često bez jasnog plana i cilja. Početkom 19. stoljeća sustavno se križalo s merino ovcom, radi dobivanja kvalitetnije vune. Smanjenjem važnosti vune križa se s mesnatim i mliječnim pasminama kao što su: talijanska bergamska, engleska sautdaunska, vlašićka, romanovska, karakulska ovca i druge. Populacija dalmatinske pramenke danas ima fenotipski otklon od nekadašnje, ali još uvijek je vrlo bliska arhaičnom, izvornom obliku.

Dalmatinska pramenka pripada skupini dugorepih ovaca s otvorenim runom. Izrazito je otporna, čvrste građe tijela i snažne konstitucije. Za razliku od drugih pramenki, dalmatinska ima izraženu širinu prsiju, dok prema visini grebena pripada grupi srednje razvijenih pramenki. Glava i noge dalmatinske pramenke, a kod nekih i trbuh, obrasli su kratkom dlakom, žuto mrke ili crne boje, ponekad su i šareni, odnosno sa žutim ili crnim pjegama na bijeloj podlozi. Runo je otvoreno, a pramenovi šiljati, dužine do 20 cm. Obraslost i gustoća runa je dosta slaba. Ovce su većinom šute, a ovnovi imaju rogove u obliku spirale. Visoke su u grebenu oko 58 cm, dugačke oko 65 cm, a teške oko 38 kg. Ovan dosegne i 70 cm visine uz težinu od oko 50 kg. Janjci su u dobi od 3 mjeseca teški oko 20 kg.

Dalmatinska pramenka dobro koristi ekstenzivne planinske pašnjake i oskudnu vegetaciju. Podnosi dugotrajnu potragu za hranom, i do više desetaka kilometara dnevno. Daje oko 120 l mlijeka u pet mjeseci laktacije, s prosječno 7% masti i 6% bjelančevina, od kojeg većinu posiše janje, a mali dio služi za proizvodnju sira ili kao svježe mlijeko. Vuna je većinom bijela, vrlo gruba i malog prinosa, do 1,5 kg. Od nje se izrađuju vunene čarape (bičve) i brdske torbe. Uzgoj pramenki danas je oblik upravljanja u korištenju ekstenzivnih pašnjaka sustavom ovca-janje, važan za održanje krajobraza travnjaka s brojnim endemičnim vrstama, uz proizvodnju janjetine prema načelima ekološke poljoprivrede, odnosno hranidbu ovaca bez ikakvih dodataka u osnovnoj hrani (isključivo paša i majčino mlijeko). U zimskom razdoblju daju se manje količine žitarica, proizvedenih također u sustavu ekološke poljoprivrede.

Rasprostranjenost i status populacije

Slične pasmine

Područje cijele Dalmacije, od jugoistočnih padina Velebita i Zrmanje sve do Neretve, uključujući i dalmatinske otoke. Selekcijom HPA-a 2009. godine obuhvaćene su 9 304 pramenke, a populacija se procjenjuje na oko 200 000 pramenki te je naša najbrojnija pasmina ovaca. Trend je blago silazan, a pasmina nije ugrožena. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

U nekim dijelovima Dalmacije, posebno na otocima, uslijed izoliranosti populacija, osebujnih ekoloških uvjeta te brojnih križanja nastao je velik broj zasebnih populacija, odnosno tipova (sojeva) dalmatinske pramenke s većim ili manjim utjecajem merino ovce i drugih pasmina, kao što su: silbska, kornatska, sinjska, bračka, olibska, neretljanska (metkovićka), lastovska i druge. Rad na održanju ovih tipova i njihovoj promociji dodatno je važan jer je vezan uz povijest civilizacije i kulturu, odnosno identitet ljudi.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

507

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

508

Ovca (Ovis aries)

Dubrovačka ruda Ostali narodni nazivi dubrovačka pramenka, ruda

Sažeti opis Dubrovačka ruda je osrednje razvijena i prilično skladno građena ovca pretežno bijele boje. Janjad se rađa s bijelom do sivom bojom, a crne ovce se pojavljuju vrlo rijetko. Runo je većinom zatvorenog tipa, a kod manjeg broja ovaca može biti i poluotvorenog tipa. Glava, donji dijelovi nogu i trbuh pokriveni su bijelom dlakom, a ostali dijelovi tijela bijelom vunom. Glava je srednje dužine s konveksnim profilom u nosnom dijelu. Na njoj se nalaze vodoravno položene male i uske uši. Ovce su uglavnom bez rogova, dok se kod ovna mogu pojaviti rogovi. Vrat je dosta dug i tanak, a prsa mišićava i zaobljena. Greben je nešto viši od križnog dijela, a leđna linija se blago spušta prema sapima, koje su relativno duge i široke. Većina ovaca ima kravlji stav zadnjih nogu, što je prednost pri kretanju po strmom i kamenitom tlu. Rep im je dug i često doseže ispod skočnog zgloba. Visoke su u grebenu do 60 cm, dugačke oko 65 cm, a teške do 45 kg. Ovan dosegne i 62 cm visine uz težinu od 60 kg.

Rasprostranjenost i status populacije Proširene su isključivo na području nekadašnje Dubrovačke Republike, odnosno današnje Dubrovačko-neretvanske županije, na uskom, ali dugačkom području Dubrovačkog primorja od Neuma i Stona, sve do Herceg Novog, uključujući otoke Lopud, Šipan i Koločep, a manje u zaleđu Dubrovnika. Selekcijom Hrvatske poljoprivredne agencije godine 2010. obuhvaćena je 661 ruda, što je i ukupna populacija, po čemu je dubrovačka ruda ugrožena. Usprkos blago uzlaznom trendu populacije, dubrovačka ruda je i dalje naša najugroženija pasmina ovce. Velik problem predstavlja rascjepkanost populacije, odnosno na relativno velikom području postoji 33 uzgajivača od kojih svaki drži prosječno stado od svega 20 ovaca dubrovačke rude. Pasmina je

uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Autohtone ovce pramenke na području Dalmacije bile su kroz povijest nesustavno oplemenjivane s merino ovnovima. Prvi uvoz merino ovnova datira iz ranog doba Dubrovačke Republike (1358.–1808.). Dubrovačka ruda nastala je križanjem domaćih pramenki s merino ovnovima koje su najprije dovozili mornari iz Italije, Španjolske i Francuske, a za vrijeme Austrougarske monarhije i iz Australije. Stihijskim križanjem kroz duže vremensko razdoblje stvorena je populacija koja se razlikovala od izvorne. Kod rude je utjecaj merino ovce najizraženiji, a vuna najkvalitetnija. Za Domovinskog rata okupacijom većeg dijela dubrovačkog područja došlo je do potpunog uništenja stada, te su samo sporadično preostale manje grupe ovaca, te je ruda najugroženija pasmina ovce u Hrvatskoj. Dubrovačka ruda predstavlja autohtonu hrvatsku pasminu koja se uzgaja u manjim stadima s ciljem proizvodnje mesa i mlijeka, a u manjem udjelu i vune. Proizvodnja mlijeka je dosta izražena, odnosno daje oko 90 l u 7 do 8 mjeseci laktacije, te još oko 30 l koje posiše janjad. Jedan dio mlijeka koristi se kao svježe, dok se od drugog dijela proizvodi tradicionalni polumasni ili punomasni sir. Daje do 1,5 kg bijele vune, randmana 50%, kvalitetnije od ostalih pramenki. Danas je proizvodnja vune u Hrvatskoj prestala, vuna se uvozi već finalizirana za pletenje i drugu uporabu, a ostriženo runo predstavlja otpad. Stoga se više pažnje kod koncipiranja plana upravljanja mora posvetiti proizvodnji mesa i mlijeka. Mlada janjetina se tradicionalno sprema pod pekom ili na ražnju, a starija ovčetina se soli, salamuri i dimi, te jede suha (kaštradina). Tradicionalan specijalitet dubrovačkog područja je zelena menestra s kaštradinom, odnosno kuhana suha ovčetina s izvornom dubrovačkom brokulom. Tradicionalni dubrovački sir proizveden od mlijeka dubrovačke rude izvorni je proizvod Dubrovačko-neretvanske županije, a danas se može probati još samo u najzabačenijim selima Županije. Potrebno je izraditi plan upravljanja za promociju i proizvodnju ovih proizvoda.

Slične pasmine Donekle su slične sve otočne pramenke finijeg runa, primjerice paška, ali se dubrovačka ruda među njima izdvaja kako finoćom runa tako i veličinom.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

509

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

510

Ovca (Ovis aries)

Paška ovca Ostali narodni nazivi paška pramenka

Sažeti opis Paška ovca pripada našim najmanjim otočnim ovcama, nešto finijeg runa od dalmatinske pramenke. Runo je bijele boje, zatvoreno do poluzatvoreno, a glava kratka sa širokim čelom i velikim, izraženim i živahnim očima. Profil glave je ravan, a čelo obraslo vunom. Uši su stršeće, položene vodoravno i srednje dužine. Ovce su šute, bez rogova, a ovnovi imaju snažne, dobro razvijene i čvrste rogove. Trup je skladne, proporcionalne građe s izraženim grebenom, a križa su nešto viša pa se leđna linija uzdiže prema natrag, dok su sapi spuštene. Rep je dugačak i po tom obilježju pripada skupini dugorepih ovaca. Visina i težina ovih ovaca je dosta skromna: ovce su do grebena visoke oko 56 cm, dugačke oko 64 cm i teške oko 25–35 kg, a ovnovi su visoki oko 63 cm i teški oko 50 kg. Oskudna hrana i nepovoljni okolišni uvjeti krškog otoka Paga uvjetovali su nastanak ovce poprilično malog rasta, ali otporne i živahne, koje se brzo kreću po nepristupačnom krškom terenu u potrazi za rijetkom pašom. Prema novijim istraživanjima populacija paške ovce većih je tjelesnih proporcija te ovce dosežu 45, a ovnovi i 60 kg.

Rasprostranjenost i status populacije Proširena je isključivo na otoku Pagu. Selekcijom HPA-a 2010. godine obuhvaćeno je 4 106 paških ovaca, a populacija se procjenjuje na oko 30 000 ovaca. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Paška ovca je nastala križanjem izvorne paške otočne pramenke s pasminama finijeg runa. Glavni utjecaj u stvaranju paške ovce imali su ovnovi pasmina merino negretti i bergamasca te gentile di puglia, a uvoz merino ovnova iz Španjolske u Dalmaciju zabilježen je još 1806. godine. Organizirani uzgoj paške ovce započeo je već 1870. godine osnivanjem udruge Uzor stado (Grego modello), čiji je cilj bio unapređenje ovčarstva i poboljšanje proizvodnje vune merinizacijom. Vrlo brzo taj je uzgojni cilj napušten i proizvodnja se usmjerila u pravcu mlijeka i prerade u sir. Danas se paška ovca uzgaja u manjim stadima od 10–20 ovaca, te srednjim od 20–50 grla, dok su stada sa 100 i više ovaca rijetka. Koristi se za proizvodnju sira i mlade janjetine, dok je nekada bila važna i za proizvodnju vune. Uz jednostavnu prihranu, ovca daje godišnje i do 120 kg mlijeka s 8,5% masti i preko 6% bjelančevina, odnosno do 20 kg sira, ali obično 60–65 kg mlijeka i 11 kg sira. Ovce se drže na otvorenom u velikim, kamenom ograđenim pašnjacima, ljeti ih obične nadstrešnice štite od nesnosnih vrućina, a zimi od snažne bure. Za mladu janjetinu koriste se janjci teški 10–11 kg, prepoznatljivi kao paška janjetina s ražnja, a rjeđe kuhani ili pod pekom. Prinos vune se kreće do 1,5 kg, kod ovna i 3 kg. Dok je nekada vuna imala važan ekonomski značaj, danas je ona nažalost otpad. Kad je 1933. godine u Zagrebu prvi puta na stočarskoj izložbi predstavljena paška ovca uvelike je kvalitetom vune odskakala od ostalih pasmina. Uzgoj paške ovce i danas se održao zbog potražnje za kvalitetnim i poznatim paškim tvrdim ovčjim sirom koji je nadaleko poznat i izvozi se ne samo u Europu već i u Sjevernu Ameriku. I dalje dominira tradicionalna stočarska proizvodnja uvelike na načelima održive poljoprivrede, odnosno prehrana ovaca ostvaruje se isključivo pašom i majčinim mlijekom bez dodataka. Zimi se dodaju minimalne količine žitarica. Uzgoj ujedno predstavlja i sastavni dio upravljanja ekstenzivnim pašnjacima sustavom ovcajanje, posebno važnim za održanje travnjaka otoka Paga s brojnim staništima i endemičnim vrstama. Ovaj proizvodni model uz integraciju s turizmom može se primijeniti i na drugim područjima Dalmacije, a posebno je važan jer je paški sir uvršten na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Slične pasmine Slične su sve primorske, posebno otočne pramenke: krčka, rapska, creska i druge, pri čemu je paška među najmanjima. Potrebno je provesti daljnja morfološko-genetička istraživanja kako bi se utvrdili odnosi između ovih pasmina ovaca.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

511

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

512

Koza

(Capra prisca)

Hrvatska šarena koza Ostali narodni nazivi domaća koza, domaća šarena koza, dinarska šarena koza, dalmatinska koza

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Hrvatska šarena koza pokrivena je gustom, čvrstom i dugačkom dlakom (kostrijeti), najčešće crno-bijele, a rjeđe crne, smeđe ili sive boje. Glava je nešto manja, s redovitom bradom i rogovima najčešće savinutima unatrag, dok su šute koze rijetke. Kod mužjaka su rogovi izduljeni i spiralno uvinuti. Vrat je uzak i plosnat, a prsa i zdjelica uski. Noge su čvrste, a papci tvrdi i prilagođeni na kamenite krške terene. Vime je slabije razvijeno, često obojeno i obraslo dugom dlakom. U grebenu je visoka oko 61 cm s težinom od oko 44 kg, dok jarac može doseći i preko 70 cm uz težinu do 70 kg. Vrlo je skromna, otporna i dugovječna. Hrvatska šarena koza pripada skupini ekstenzivnih mediteranskih pasmina te opstaje i u najlošijim uvjetima držanja, na najkamenitijim i najsiromašnijim terenima.

Koza je jedna od najranije udomaćenih i najrasprostranjenijih domaćih životinja, u narodu često zvana krava siromaha. Vrlo je živahna i pokretljiva te se spretno kreće po krškim terenima i liticama, gdje brsti i pase oskudno bilje koje odlično iskorištava. Od svih udomaćenih životinja koza u prehrani koristi najviše biljnih vrsta, a po prilagodljivosti lošim životnim uvjetima ne mogu joj konkurirati ni goveda ni ovce.

Rasprostranjenost i status populacije Proširena je uglavnom u planinskom dijelu Dalmacije, gdje se populacija procjenjuje na 25 000 koza. Selekcijom je 2010. godine obuhvaćeno 510 koza, odnosno svega oko 4,5% ukupnog broja koza u Hrvatskoj. Pasmina je ugrožena, a trend populacije je silazan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

U Hrvatskoj se značajniji uzgoj koza odvijao na području krša Istre i Dalmacije. Za Dalmaciju se u rimsko doba navodi zasebna populacija bračkih koza. Sredinom 19. stoljeća u Dalmaciji se uzgajalo preko 427 000 koza, no kroz naredna desetljeća broj im opada te je početkom 20. stoljeća u uzgoju oko 200 000, a 1939. godine svega oko 115 000 koza. Kroz povijest su zbog velikih populacija koza i nekontroliranog brsta više puta donošeni zakoni o zabrani držanja koza, nakon čega je broj koza drastično smanjen. Potrebno je usmjeriti i kontrolirati pašu i brst koza, neophodne za oblikovanje šuma na kršu, a ne ukidati kozarstvo. Iz raznolike i nikad standardizirane populacije koza, prema osebujnom je fenotipu u Dalmaciji izdvojena izvorna hrvatska šarena koza, rasprostranjena na području južnog Velebita, Dinare i Dalmatinske zagore, gdje se uzgaja po najnepristupačnijim terenima. Pasmina nije sustavno oplemenjivana te je izvorno oblikovana na

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

513

ovom prostoru. Nekada je svako domaćinstvo držalo nekoliko koza, a veća stada imali su planinski stočari. Hrvatska šarena koza uzgaja se uglavnom za proizvodnju mesa. Većinom ojari jedno jare težine 2,5–3 kg. U nekim našim krajevima se jaretina više cijeni od janjetine, a koriste se jarići starosti 2–3 mjeseca s 10–12 kg težine. Proizvodnja mlijeka u laktaciji iznosi 100–140 kg, s masnoćom do 4%. Nekada se koristila i kostrijet, kozja dlaka, koje se dobilo 300–1000 g po kozi. Vrlo je otporna na bolesti i loše životne uvjete te je po svemu idealna za ekstenzivno stočarenje na škrtim krškim terenima. Hrvatska šarena koza idealna je za ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj na otvorenom za područje cijele Dalmacije, od pučinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri čemu traži minimalnu njegu i ulaganje. Teško je zamisliti bolje prilagođenu kozu za Dalmaciju i ekonomičnije održavanje postojećih krajobraza, staništa i prateće bioraznolikosti. Posebno je prikladna za najokršenija područja, dok je u boljim uvjetima može zamijeniti hrvatska bijela koza, nešto boljih proizvodnih osobina. Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turističku atraktivnost stada koza u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje, kostrijet), posebno na zaštićenim područjima (NP Paklenica, NP Krka, PP Biokovo), uz ekosela i drugdje. U novije se vrijeme uviđa značaj kozarstva u Dalmaciji i za problem sukcesije, odnosno čišćenje zaraslih terena, čime se ujedno smanjuje rizik od nastanka i širenja požara.

Slične pasmine Balkanska rogata koza vrlo je slična, a u okviru populacije hrvatskih šarenih koza navode se proizvodni tipovi (sojevi): bukovički, dalmatinski, neretljanski i drugi.

“Gdi koza dahne, tu loza sahne.” “Ako laže koza, ne laže rog.” Novčići s motivom koze, grčke kolonije u Pharosu, otok Hvar, 4. st.

514

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

515

Foto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

516

Koza

(Capra prisca)

Hrvatska bijela koza Ostali narodni nazivi domaća bijela koza, dalmatinska bijela koza

Sažeti opis Hrvatska bijela koza nešto je krupnija od hrvatska šarene koze, a prekriva je duga bijela dlaka, koja je ponekad krem do žućkaste boje. U odnosu na druge europske bijele pasmine koza, hrvatska bijela koza ima grublju, gušću i dulju dlaku, osobito na bokovima. Uske je glave, većinom s rogovima, no česte su i šute koze, bez rogova. Na glavi ima bijelu bradu, a na vratu kod pojedinih grla resice. Suhe građe, uskih, ali dubokih i dugih prsiju i uske zdjelice. Noge su čvrste, suhih zglobova. Vrlo je živahna i zainteresirana, dobro podnosi suhu i toplu klimu. Na ispaši ne voli veća stada, najbolje do desetak grla, brzo se kreće tražeći izdašniju pašu ili brst. Visina koza je oko 58 cm, a jarčeva 60–65 cm. Težina koze je oko 35–45 kg, a jarčeva 50–60 kg. Plodnija je od hrvatske šarene koze i često jari dvoje, pa i troje jaradi težine 2,5–3 kg, pri čemu muška jarad dosežu i 3,5 kg.

Rasprostranjenost i stanje populacije Hrvatska bijela koza proširena je prije svega u Dalmaciji te bliskim krškim područjima Like, gdje se uzgaja oko 5 000 koza. Selekcijom je 2010. godine obuhvaćeno 70 koza, isključivo na području Zadarske i Šibensko-kninske županije, po čemu je ugrožena, a trend populacije je silazan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj U područjima u kojima su koze držane za proizvodnju mlijeka, vršeno je povremeno oplemenjivanje domaćih šarenih koza s jarčevima švicarske sanske pasmine (Saanenziege), odnosno njemačke oplemenjene bijele koze. Pred 1. svjetski rat u više je navrata provedena introdukcija sanskih koza iz Švicarske, uz njihov uzgoj u čistoj krvi. Međutim zbog neprikladnih uvjeta držanja i hranidbe, izostala je očekivana proizvodnja, a zbog loše aklimatizacije stada bi brzo propadala. No kod križanaca domaće šarene i sanske koze, konstitucijom čvrstih kao i šarene, zabilježena je povećana proizvodnja mlijeka. Daljnjim odabirom s obzirom na mliječnost, oblikovala se mlječnija bijela koza, koja se mogla držati gotovo u istim uvjetima kao i šarena. Ovakav uzgoj proširio se pretežno u Ravnim kotarima, na području Makarskog primorja, okolici Dubrovnika i na otocima. Hrvatska bijela koza uzgaja se za proizvodnju mlijeka kojeg daje u laktaciji više od 250–300 kg s masnoćom preko 4%. Od mlijeka koje se često miješa s ovčjim proizvode se tvrdi i polutvrdi sirevi koji se u Dalmaciji tradicionalno čuvaju u kamenicama u maslinovom ulju. Sirevi specifični za pojedine lokalitete promoviraju se sve više u zadnje vrijeme, te postaju dio hrvatske gastronomske ponude. Hrvatska bijela koza najčešće jari dvojke, teške 2,5–3,5 kg; s dva mjeseca jarad je teška od 12 do 15 kg. Prije svega je treba uzgajati u boljim proizvodnim uvjetima Dalmacije, uz krška polja i bolje brdske pašnjake. Kao i kod šarene, treba istaknuti turističku atraktivnost stada koza u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje, kostrijet), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo, budući Park Dinara), uz ekosela i drugdje te važnost za problem sukcesije, odnosno čišćenje zaraslih terena.

Slične pasmine Sve pasmine koza nastale na osnovi sanske koze su slične, ali je hrvatska bijela koza u odnosu na njih grublje građe te dulje i grublje dlake.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

517

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Borut Stumberger

518

Svinja (Sus scrofa)

Šiška Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Ova najstarija europska pasmina svinje svojom konstitucijom i cijelim izgledom, kao i načinom života, izrazito nalikuje divljoj svinji, a ime zahvaljuje resama (šiškama), tjelesnim privjescima na donjem dijelu vrata. Glava šiške je uska i izduljena, ravnog profila i malih očiju s vrlo dobro razvijenim crno obojenim rilom i srednje dugim, uspravnim ušima. Vrat je uzak i dugačak, slabo mišićav. Trup joj je kratak i uzak, s ispupčenim, tzv. šaranastim leđima te bočno spljošten, kao kod divlje svinje. Tako je i slanina šiške tanka, protkana tankim slojem mesa. Grudi su uske i duboke, gotovo s ravnim rebrima. Butovi su slabo izraženi, a noge dugačke, tako da su šunke slabo izdašne i izrazito izduljene. Cijelo tijelo šiške prekriveno je gustom, dugačkom i ravnom dlakom (čekinja) prljavo do žućkasto sive boje. Čekinje su nejednake duljine, najduže do 10 cm na grebenu i duž kičme, najkraće oko 2–3 cm na glavi, nogama i trbuhu, dok ostali dio tijela prekrivaju srednje duge čekinje, od 5–6 cm. Najdulje, leđne čekinje šiška nakostriješi kad se uznemiri. Zimi dodatno prorasta vunasta dlaka koja je štiti od hladnoće, a koja s proljećem otpada. Prasad šiške izgledom izrazito podsjeća na prasad divlje svinje, posebno zbog uzdužnih tamnih i svijetlih pruga te karakterističnih šiški.

Šiška potječe direktno od europske divlje svinje i uzgaja se od davnina na hrvatskim prostorima pa tako i u Dalmaciji. Veći dio godine obitavala je slobodno u prirodi gdje je pronalazila hranu, parila se i odgajala pomladak, u uvjetima gotovo isključivo prirodne selekcije. Šiška je prasila svega 4–5 prasadi koja su sporo rasla, dijelom i zbog slabe mliječnosti krmača. Kao kasnozrela pasmina, u tov se stavljala tek s godinu i pol dana, pa i kasnije. Rast je završavala s otprilike 3 godine i dostizala težinu do 250 kg. Imala je slab prirast jer se za tov koristilo čak 6–8 kg kukuruza za 1 kg prirasta.

Rasprostranjenost i stanje populacije Srednja i jugoistočna Europa, a posebno Mađarska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Rumunjska i Bugarska te sjeverna Albanija. Uzgajala se po cijeloj Hrvatskoj, a posebno na ekstenzivnim područjima. Iako se smatralo kako je šiška izumrla, nedavno su nađeni primjerci šiške na ušću Bojane u sjevernoj Albaniji.

Iako je šiška bila dominantna pasmina svinja na području Hrvatske sve do polovice 19. stoljeća, danas se više ne uzgaja i smatra se izumrlom. Prije svega zbog skromnih proizvodnih osobina, kasnozrelosti, ali i slabije kvalitete mesa grubih i suhih mišićnih vlakana, potisnule su je produktivnije pasmine mangulica, bagun i crna slavonska svinja, te naknadno uvezene bijele engleske pasmine svinja, osobito veliki jorkšir. Šiška ima meso specifičnog okusa koje nije bilo toliko cijenjeno svježe, već sušeno, kao sirovina za čuveni dalmatinski pršut, ali i kobasice, slaninu i druge prerađevine. Kako navodi jedan od vodećih poljoprivrednih stručnjaka Dalmacije Stanko Ožanić, meso im je bilo prosto, ali veoma tečno, a slanina jedra. Najveća prednost šiške bila je njena izrazita prilagođenost na okolišne uvjete, otpornost na bolesti i prilagođenost hladnoći. Bila je izuzetno uspješna u ekstenzivnom uzgoju, pri čemu je koristila sve izvore hrane, od oskudne paše preko žira, bukvice i kestena do korijenja i organskog otpada u kućanstvu. Treba razmisliti o reintrodukciji šiške u Hrvatsku, posebno za ekstenzivnu proizvodnju izvornih mesnih specijaliteta.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

519

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivo Pervan

520

Pas

(Canis lupus familiaris)

Dalmatinski pas Ostali narodni nazivi dubrovački gonič, mali daneš, dalmatinski ptičar, bengalski gonič, danski pas, dalmatinski brakirac

Sažeti opis Dalmatinski pas je skladne građe, izduljene, srednje velike glave, priljubljenih ušiju, vretenasta tijela i šiljata repa. Čvrsta i gusta dlaka bijele boje prošarana je crnim, rjeđe smeđim točkama, koje mu daju karakterističan i prepoznatljiv izgled. Veličina pjega na tijelu je 2–3 cm, dok sitnije nisu poželjne, a manje su na glavi, repu i ekstremitetima. Upadljivo je tamnih očiju. Visok je 54–62 cm, a težak do 30 kg. Dalmatinski pas je inteligentan, osjećajan i privržen čovjeku, ali vrlo temperamentan, snažan i uporan. Voli trčanje i velike površine.

Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinski pas danas je proširen po cijelom svijetu kao jedna od najomiljenijih pasmina pasa. Kako je nestao u Dalmaciji, svojoj postojbini, sadašnja populacija u Hrvatskoj je reintroducirana. Populacija nije ugrožena, a trend je uzlazan. Pasmina je priznata od Međunarodnog kinološkog saveza (FCI).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Neki autori smatraju da dalmatinski pas potječe iz starog Egipta, odakle se preko Grčke rasprostranio u Dalmaciju, dok drugi ističu njegovo sredozemno porijeklo. Već u 14. stoljeću organizirano se uzgaja u Đakovačkoj biskupiji, kao čuvar, pratilac kočija i konjanika te kao vojnički i lovački pas. Prvi poznati pisani podaci o

dalmatinskom psu datiraju iz 1374. godine kad đakovački biskup Petar Horvat navodi: U Hrvatskoj napose u Dalmaciji od pamtivijeka se uzgaja i lovački pas 4 do 5 pedlja visok (60 do 75 cm), kratke dlake bijele boje sa crnim okruglastim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ove pjege imaju promjer oko 1 do 2 prsta. Radi toga mu je ime “Dalmatinski pas” (Canis Dalmaticus). Ovaj pas u lovu u brzom trku hvata živu divljač. Isto ponavlja i 1719. godine đakovački biskup Petar Bakić (1670.–1749.) u djelu De vita populi et de cultura armentorum et peccorum Diacove et eius Districtus, te ističe da ga uzgajaju hrvatski plemići i ostali odličnici, najviše u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu u miru i ratu. Franjevački samostan u Zaostrogu kod Makarske čuva sliku Posljednja večera, rad nepoznatog autora iz polovice 18. stoljeća, na kojoj nalazimo prikaz dalmatinskog psa, a nedavno je na Velom Lošinju otkriven još stariji prikaz. U vrijeme Napoleonovih ratova dalmatinski pas proširio se preko Francuske u Englesku, gdje je 1792. godine engleski kinolog Thomas Bewick (1753.–1828.), objavio njegov opis i crtež. U Engleskoj je standardiziran još krajem 19. stoljeća, a Međunarodni kinološki savez (FCI) ga je 1994. godine priznao kao autohtonu hrvatsku pasminu. Od 1999. Hrvatska je stekla i pravo patronata nad standardom. U prošlosti je dalmatinski pas korišten za gotovo sve moguće namjene. Bio je vojni pas, pratilac konjaništva koji je napadao neprijateljske konje; lovački pas koji je u brzom trku hvatao divljač; pratilac kočija i osobni čuvar; pas kojim se Romi i putujuće kazališne družine privlačile pažnju u srednjem vijeku. Ipak, njegova građa upućuje na porijeklo goniča i ptičara. Danas se dalmatinski pas koristi najviše kao pas za šetnju i rekreaciju. Karakteristično je da uporno slijedi svojeg gospodara. Zbog svoje inteligencije i osebujnog pjegavog tijela oduvijek je plijenio zanimanje ljudi, kako uzgajivača, tako i djece. Korišten je u američkoj vojsci i kao vatrogasni pas, Pas Sv. Florijana, a svjetsku slavu stekao je animiranim filmom W. Disneyja “101 Dalmatinac”. Danas je dalmatinski pas izgubio svoju gospodarsku vrijednost i koristi se kao obiteljski pas. Uzgoj u Hrvatskoj, iako vrlo dobro proširen, ovisi o trendu i pomodarstvu. Kao svojevrsni ambasador Dalmacije, prepoznatljiv širom svijeta, dalmatinski pas ima posebnu vrijednost i značaj na području Dalmacije, njegove domovine. Potrebno je njegov uzgoj u Dalmaciji proširiti i koristiti ga kroz razne aktivnosti kao što su noći ili balovi dalmatinaca te izložbe dalmatinskih pasa, a posebno u kombinaciji s drugim prepoznatljivim dalmatinskim pasminama. Karakterističan pjegavi uzorak trebao bi na području Dalmacije postati sveprisutan prepoznatljiv motiv i simbol izvornosti proizvoda.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

521

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

522

Pas

(Canis lupus familiaris)

Tornjak Ostali narodni nazivi bosansko-hercegovačko hrvatski pastirski pas-tornjak, hrvatski torko, bosanski tornjak, bosansko-hercegovački pastirski pas tornjak

Sažeti opis Tornjak je krupan i snažan pas, duge i čvrste dlake, pretežito bijele boje s pločastim tamnijim područjima na glavi i tijelu. Glava je klinasto izdužena, sa snažnim čeljustima i izraženim očnjacima. Uši su velike i preklopljene, a vrat dug, ali vrlo mišićav i prekriven bujnom dlakom. Tijelo je kvadratnog okvira, snažno i čvrsto, vrlo dubokog i širokog grudnog koša. Rep je izrazito dug i čupav, vrlo često podignut, po čemu ga lako raspoznajemo u stadu ovaca. Ženke su visine 60–65 cm, mužjaci 65– 70 cm, težine i preko 50 kg. Iako velik, iznimno je žilav, izdržljiv i skroman. Djeluje smireno i opušteno, ali vrlo odlučno brani povjereno stado i odbija nepoznate.

Rasprostranjenost i stanje populacije Današnja populacija tornjaka potječe iz područja centralnih Dinarida, odnosno Hrvatske i BiH. Trenutačno broji preko 1 200 pasa, a proširena je najviše u Hrvatskoj i BiH, odnedavno i u susjednim europskim državama. Pasmina je priznata od Međunarodnog kinološkog saveza (FCI) u Skupinu 2: Pinčeri i šnauceri – Molosoidne pasmine – Švicarski planinski i stočarski psi, odnosno Sekciju 2.2 – Planinski tip. Bez radnog ispita.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Tornjaci su skupina krupnih, molosoidnih pasa vezanih uz tradicionalni pastirski način života stočara na visokim dinarskim planinama. Ishodište svih tornjaka najvjerojatnije je najviše svjetsko gorje, Himalaje, gdje i danas obitava tibetanska doga koja predstavlja

osnovu iz koje su se razvili tornjaci. Kako je toliko udaljena pasmina dospjela u Europu danas nije sasvim jasno, pretpostavlja se kao pratilac karavana koji su dolazili s istoka jantarnim putem. Uzgojem na izoliranim planinskim područjima Balkana, ali i šire u Europi, te križanjem s lokalnim pasminama, došlo je do nastanka različitih populacija i pasmina pastirskih pasa kao što su šarplaninac, kraški ovčar i drugi. Na graničnom području Dalmatinske zagore i Livanjsko-Duvanjsko-Kupreškog

područja u BiH, najvećim dijelom na planinskim masivima Dinare, Svilaje, Kozjaka, Golije, Cincara, Ljubuše i Vrana nastala je populacija tornjaka, koja se proširila i do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke, a s ovcama i u ravničarska područja Hrvatske. Prvi zapis bosanske katoličke crkve iz 1067. koji spominje tornjaka pronađen je u arhivu Đakovačke biskupije, a glasi: Pas planinac, visok je 4 do 5 pedljeva ili podlanice. Razne je boje dlake i to crne, bijele, siv, žutosmeđe i crvene ili je šarene boje dlake, a ima pasa i s tri boje dlake. Dlaka mu je prava za koju se može reći ni da je kratka ni duga. Uha su mu viseća, a rep mu je obrastao gustom dlakom. Taj pas pretežno služi za obranu domaćih životinja, ali također i za obranu ljudi od nasrtaja zvijeri, prvenstveno vukova. Budući da se ovaj pas najviše uzgaja u planinskim predjelima cijele Hrvatske, naziva se planinski pas. Nestajanjem brojnih stada i depopulacijom tradicionalno ovčarskih područja visokih Dinarida, ova pasmina bila je osuđena na izumiranje. Ipak, očuvali su se na izoliranom području sjeverozapadne Hercegovine i na širem području Dinare, području sinjskih ovčara. U Zagrebu je 1982. godine, a naknadno i u Tomislavgradu, utemeljen organizirani uzgoj tornjaka, za što su poglavito zaslužni Šandor Horvath, Tihomir Kovačević i fra Petar Krasić. Kao što mu ime govori, tornjak se drži uz torove, odnosno ograđeni prostor za stoku, gdje štiti stada od napada krupnih predatora, ponajviše vukova i medvjeda. Među starijim ovčarima vrijedi izreka: Gdje ima tornjaka nema vukova. Zbog toga je kao jednu od mjera zaštite Državni zavod za zaštitu prirode (DZZP) uključio tornjaka u Plan upravljanja vukom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2010.–2015. Poznato je da je nekada služio i kao obrana karavana na dugim putovanjima, te za osobnu zaštitu. Danas se u Hrvatskoj provodi sustavan program za uvođenje tornjaka kao prirodne zaštite od nasrtaja vukova na stada u brdsko-planinskim područjima, čime bi se smanjili gubici stoke te troškovi naknade šteta. Pokusno je na uporabi i u hrvatskoj vojsci. Tornjake svakako treba sustavno širiti zajedno sa stadima stoke te u turističke svrhe, posebno uz stada u eko selima te organiziranim uzgajivačnicama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

523

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Darko Petanjek

524

Kokoš (Gallus gallus)

Dalmatinska kokoš Ostali narodni nazivi dalmatinska pogrmuša, domaća kokoš, živičarka, primorska kokoš, dinarska kokoš

Sažeti opis Dalmatinska kokoš je manje do srednje velika, težine do 2, a pijetlovi 3 kg. Jarkih je boja perja, vrlo temperamentna, voli se kretati te traži dosta prostora. Meso je odlično, nosivost i do 200 jaja godišnje, a kokoši nesu već sa 6–7 mjeseci. Jaja su teška oko 65 g, bijele ljuske i narančastog žumanjka. Glava je manja, kljun umjereno dug, čvrst i povijen, bijel do siv, ponekad žut. Lice je neoperjano, intenzivno crveno, kao i krijesta te oveći bijeli podbradnjaci, a oči smeđe. Krijesta je listasta i jednostavna, često svinuta u stranu, ponekad s kukmicom. Prsa su široka i duboka, a leđa široka i spuštena prema repu koji je kod pijetlova pod pravim kutom u odnosu na liniju leđa, čvrstih srpastih pera, raspoređenih u pravim lukovima. Kod koka je rep trokutast i tamnih pera. Noge su srednje duge, a pisak taman i neoperjan. Kvočka se odlično raskvocava, dobro sjedi na jajima, a izvaljene piliće odrješito brani. Dalmatinska kokoš ima intenzivno obojeno perje, crveno do smeđe, čak crno s metalnim odsjajem. Pripada skupini lakših mediteranskih kokoši.

Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinska kokoš proširena je na području cijele Dalmacije. Nažalost, zbog nedostatka znanstvenih istraživanja nepoznato je stanje populacije. Zbog napuštanja ruralnih područja i urbanizacije trend populacije je sigurno u opadanju. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Domaća kokoš potječe s područja istočne Indije, Tajlanda i Sumatre, a smatra se da je domesticirana upravo u Indiji prije više od 8 000 godina. Premda je u Grčkoj bila poznata barem 800 godina prije Krista, u ostaloj se Europi pojavila tek početkom nove ere, a smatra se da su je proširili Rimljani. Danas je kokoš daleko najvažnija vrsta peradi u svijetu, a selekcijom je stvoren veliki broj pasmina, koje dijelimo na kokoši nesilice, za proizvodnju jaja; mesne kokoši, danas većinom hibride; kombinirane pasmine za proizvodnju jaja i mesa; rijetke pasmine za borbu te dekorativne pasmine. Na području Dalmacije tradicionalno se uzgaja domaća kokoš, koja vuče porijeklo od grčke domaće kokoši, odnosno svete kokoši starih Rimljana, koja je prema legendi donesena s grčkog otoka Delosa, čuvenog po peradarstvu. Postoje pretpostavke da vuče porijeklo i od srednjoeuropske seoske kokoši. Kako bilo, na arhaičnost dalmatinske kokoši ukazuje i svojstvo da običava spavati na granama stabala, a narod je zove pogrmuša. Austrijski peradarski stručnjak Armin Arbeiter u knjizi Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer iz 1914. godine, opisuje i daje crtež dalmatinske kokoši (Dalmatinerhuhn). Uzgajivač Milivoj Koludrović iz Zadra započeo je početkom 20. stoljeća selekciju s namjerom da stvori posebnu pasminu, dalmatinsku kokoš. Tijekom prvog svjetskog rata ovaj peradarnik je propao, kao i peradarnici u Vrani i Glavici kod Knina, pa je tako ugašen stručni peradarski rad na području Dalmacije koji nažalost nikada kasnije nije obnovljen. Iako skromnih zahtjeva kod držanja i hranidbe, dalmatinska kokoš je prilično dobrih proizvodnih osobina, ukusnog mesa te dobre nosivosti. Drži se na otvorenom gdje sama pronalazi hranu: travu, djetelinu, sve kukce, a posebno skakavce, ali i otpale murve i drugo voće. Dopunski im se daje prekrupa, salata, lupine luka, kupus i drugo, dok se pilićima daju koprive, jaja, kuhane žitarice i mljeveni kukuruz. Danas, u vrijeme industrijske proizvodnje jaja i piletine, gospodarski značaj dalmatinske kokoši je neznatan, a uzgoj na okućnicama se sve više napušta. Međutim, bila bi velika šteta izgubiti ovu izvanredno prilagođenu populaciju kokoši. Potrebno je izvršiti terenska istraživanja, izraditi selekcijski plan te doista uzgojiti dalmatinsku kokoš koja bi svojim mesom izvrsne kvalitete i jajima predstavljala prepoznatljivu gastronomsku deliciju. Šarene male dalmatinske koke te tradicionalna jela na njihovoj bazi trebaju postati prepoznatljivost Dalmacije.

Slične pasmine Arhaične pasmine kokoši: hrvatska kokoš, istarska kokoš, talijanska kokoš, štajerska kokoš, bosanska kokoš.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

525

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

526

Puran

(Meleagris gallopavo)

Dalmatinski puran Ostali narodni nazivi domaća tuka, domaća pura, dalmatinska tuka

Sažeti opis Dalmatinski puran ima relativno dugu i široku glavu s čvrstim, blago savijenim kljunom. Vrat je relativno dug, neoperjan, ispunjen crvenkastomodrim bobicama, posebno izraženim kod purana. Prsa su relativno široka, a tijelo kompaktno i snažno. Noge su relativno duge i čvrste. Spolni dimorfizam je dobro izražen, pri čemu je mužjak vidljivo krupniji od ženke. Na prsima mu izraste karakterističan čuperak, kefica, građen od modificiranog perja. Posebno se lako raspoznaju purani u vrijeme šepurenja prilikom kojeg nakostriješe perje, a rep lepezasto rašire. Prepoznata su tri osnovna tipa: crni, brončani i smeđi. Kod crnog tipa, boja perja je potpuno crna bez posebnih šara i odsjaja. Kod brončanog je temeljna boja perja crna, ali su prisutni zeleno-metalni, smeđi i svijetli preljevi te bijeli obrubi perja. Zabilježene su i smeđe tuke, kod kojih dominira smeđa boja perja. Težina odraslih purana je oko 5–7 kilograma, a purica 3,5–4 kg.

Rasprostranjenost i stanje populacije Uzgaja se u dalmatinskom zaleđu, a posebno na području Ravnih kotara, Benkovca i NP Krka te Dalmatinske zagore. Stanje populacije je nepoznato, ali trend je svakako u opadanju. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Puran potječe s područja sjeverne Amerike, od izvornog oblika Meleagris gallopavo, koji nastava brdovite i šumovite predjele, naročito država Ohio, Indiana, Kentucky i Illinois, gdje je poznat i kao indijanska kokoš. U Americi i Meksiku je puran udomaćen u predkolumbijsko doba, odakle je uvezen u Europu, gdje je započela njegova selekcija. Najprije je uvezen u Englesku 1524. godine, za vrijeme vladavine Henrika VIII, a potom u Njemačku 1530. godine. Kasnije se proširio u Francusku, Austriju i Italiju. Smatra se da su prvi purani u Dalmaciju doneseni s područja Italije. Tradicija uzgoja dalmatinske tuke datira vjerojatno od kraja 16. stoljeća, a i naknadno su zabilježene introdukcije američkog brončanog i zagorskog purana. Dalmatinska tuka je vjerojatno nastala križanjem starih domaćih populacija tuka s ove dvije pasmine u izrazito ekstenzivnom sustavu uzgoja. Po kvaliteti se ističu križanci domaćih tuka i američkog brončanog purana. Tajnik zemaljskog gospodarskog vijeća kraljevine Dalmacije, Alfons Hribar, početkom 20. stoljeća ističe da dalmatinska tuka rijetko dosegne težinu od 4 kg te da je potrebno više pažnje posvetiti njenoj boljoj ishrani i njezi. U brojnim gospodarstvima i danas se purani uzgajaju na isti tradicionalan način, u manjim jatima od 4–20 tuka. Rasplodno jato čine purica i purani u omjeru 3:1 do 7:1. Purica u jednom ciklusu snese oko 20 jaja od kojih se obično izvali 18 purića. Tuke se drže na otvorenom, gdje same pronalaze hranu: travu, djetelinu, skakavce, ostale kukce, ali i otpale masline, murve i drugo voće. Dopunski im se daje prekrupa, salata, lupine luka, kupus i drugo, dok se purićima daju koprive, jaja, kuhane žitarice i mljeveni kukuruz. Meso dalmatinskih tuka je izvrsne kvalitete i predstavlja gastronomsku deliciju koja se gotovo isključivo uživa za osobne potrebe. Danas, u vrijeme industrijske proizvodnje puretine, gospodarski značaj dalmatinske tuke je zanemariv. Potrebno je osmisliti plan upravljanja koji bi sačuvao populaciju, osnažio uzgoj i ponudio prepoznatljivu gastronomsku deliciju. Tradicionalni, a osobito ekološki uzgoj dalmatinskih purana na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima može osigurati dodatne prihode i obogatiti tradicionalnu gastronomosku i agroturističku ponudu ruralne Dalmacije.

Slične pasmine Zagorski puran, američki brončani (brončasti) puran, te druge arhaične pasmine purana.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

527

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Ivica Lolić

528

Golub (Columba livia)

Dalmatinska zimovka Ostali narodni nazivi dalmatinski golub, dalmatinska gimpla, ilirski golub, gimpla

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Dalmatinska zimovka pripada grupi ukrasnih golubova. Slična je ptici zimovki (Pyrrhula pyrrhula) pa je po njoj i dobila ime. Stara selekcija zimovke, zvana ilirski golub, bila je borbenija od svih pasmina goluba, a postojala je samo u dvije boje: bakrenoj i zlatnoj. Mužjaci zimovke tukli su se čak i u zraku tijekom leta. Današnja dalmatinska zimovka selekcijom je izmijenjena te su, osim promjene naravi, stvoreni tipovi golubova plavih i bijelih krila. Glavna osobina pasmine je izrazita obojenost, a oči su u pravilu tamnonarančaste. Noge su tamnocrvene i nisu prekrivene perjem. Osobitost pasmine je i šiljata, u vis stršeća kukmica. Glava, vrat, prsa, trbuh, donja površina repa i bataci su zlatne ili bakrene (brončane) boje, dok su krila, gornji dio repa i leđa tamnije obojani. Oba osnovna tipa zimovke, zlatni i brončani, imaju po tri oblika obojenosti: crnokrili, bjelokrili i plavokrili. Dalmatinska zimovka ili gimpla odlikuje se vrlo dobrom plodnošću.

Danas nije jasno jesu li prekrasnog zlatno-brončanog goluba s područja Mezopotamije donijeli Iliri ili su ga na našim prostorima uzgajali još drevniji narodi koji su razvili jednu od najstarijih europskih civilizacija, tzv. Vučedolsku kulturu. Moguće jest i to da je ova stara kultura baštinila svete golubove starih Sumerana. Poznata vučedolska golubica, nakon brojnih dvojbi, vjerojatno ipak prikazuje udomaćenog i s pažnjom uzgojenog goluba. Prema nekim obilježjima, kao što su kukmica ili šare na krilima koje prikazuju odsjaj perja, vučedolska golubica predstavlja goluba vrlo sličnog dalmatinskoj zimovki. Ime ilirski golub (Columba illirica) dobio je tek kada su Rimljani pokorili ilirske krajeve i kad su u Dalmaciji otkrili ove prekrasne golubove. Nakon dolaska Hrvata, za ilirskog je goluba uobičajen naziv golub arkanđeo; vjerojatno se na taj način izražavalo divljenje prema ovoj svetoj ptici. Kako se na cijelom Sredozemlju odvijao vrlo živ promet roba i ljudi, ilirski golub se iz Dalmacije proširio sve do obala Španjolske, o čemu govori dokument iz 1350. godine koji se čuva u katedrali u Toledu. U njemu se opisuju golubovi žute boje s crnim krilima koji su se uzgajali mjestimično uz sredozemnu obalu Španjolske. Putopisac Paktorović pisao je 1773. godine o zlatnim i bakrenim golubovima u dalmatinskim lukama kojima su se divili tadašnji putnici. Prvi opis ilirskog goluba potječe iz 18. stoljeća. U Njemačkoj je ovaj golub bio poznat od 1822. godine, a u Englesku je uvezen 1839. godine. Iako je ovo porijeklom nesumnjivo izvorni dalmatinski golub, zbog uzgojnog usavršavanja u Njemačkoj i Austriji smatraju ga svojom pasminom.

Rasprostranjenost i status populacije Današnja populacija dalmatinske zimovke proširena je po cijelom svijetu. Po broju uzgajivača i golubova posebno se ističu Austrija, Njemačka i Engleska, a danas u Hrvatskoj imamo svega desetak uzgajivača. Stanje populacije nije poznato, ali je trend stabilan. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Dalmatinska zimovka nema, niti je ikada imala veći gospodarski značaj, ali je zanimljiva za turističku ponudu, kao autohtona i vrlo atraktivna pasmina uz obnovu tradicionalnih golubarnika.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

529

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

530

Medna pčela (Apis mellifera)

Mediteranska siva pčela

(Apis mellifera carnica mediterana) Ostali narodni nazivi dalmatinska pčela, mediteranska pčela

Sažeti opis

Rasprostranjenost i status populacije

Mediteranska siva pčela pripada vrsti medne pčele (Apis mellifera) kod koje postoji više podvrsta, a na području jugoistočne Europe proširena je siva ili kranjska pčela (Apis mellifera carnica) koja se od drugih svojti raspoznaje prije svega bojom kolutića i dlačica na zatku. Oni su sive boje, po čemu je ova pčela i dobila ime, rjeđe sa smeđecrvenkastim pjegama. Ima široki tomentum, odnosno dlačice na četvrtom kolutiću pokrivaju oko 2/3 površine kolutića. Na petom kolutiću dlačice su kratke, odnosno dužine do 0,35 mm. Jedna od važnijih osobina je dužina rilca koja kod sive pčele iznosi 6,4–6,8 mm, što je znatno duže od većine ostalih podvrsta pčela. Mase je oko 0,1 g i duljine 12–14 mm. Trutovi su nešto veći i duplo teži, a najdulja je matica s oko 20 mm. Siva pčela ima više sojeva: alpski, subalpski, panonski, dinarski, mediteranski, a vjerojatno ih ima i više. Mediteranski, proširen i na području Dalmacije, od ostalih se razlikuje nešto dužim rilcem i jačom obojenosti. Proljetni mu je razvoj polaganiji i dosta se roji. U odnosu na ostale, češće se zalijeće u tuđe košnice. Zbog ogoljelosti područja i jakih vjetrova leti nisko te sakuplja pelud na manjem području.

Rasprostranjena je na cijelom mediteranskom području istočne obale Jadrana, u priobalju Hrvatske, Crne Gore i Hercegovine. U Hrvatskoj je proširena od Kvarnera do Konavala, a populacija iz 2010. godini je oko 52 000 košnica. Trend je stagnirajući, ali stabilan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Osnovu pčelarenja u Hrvatskoj čini siva pčela Apis mellifera carnica, nastala na području jugoistočno od Alpa, između Dunava i Jadranskog mora. Razvoj podvrste je počeo nakon posljednjeg ledenog doba, prije oko 8 000 godina. Osim kod nas, proširena je u Sloveniji, Austriji, dijelu Mađarske, Rumunjske i središnjem dijelu Balkanskog poluotoka. Poznata je i kao kranjska pčela jer je podvrsta opisana s područja Kranjske, po kojoj je dobila latinsko ime. Kod nas su prisutna četiri tipa sive pčele: subalpski, na području gorske Hrvatske odnosno u Gorskom kotaru i Lici; panonski (kontinentalni), na području panonske nizine odnosno kontinentalne

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

531

Hrvatske; dinarski, na unutrašnjem dijelu Dinarida te mediteranski, na Mediteranu odnosno našoj obali i otocima. Od ukupnog broja košnica oko 70% je na području kontinentalne Hrvatske, 25% na Mediteranu, a svega 5% u gorskom području.U svom djelu Naturalis Historia Plinije Stariji (23.–79. n.Kr.) hvali šoltanski med Olintio (Olynta, otok Šolta). Navodi kako je kod Rimljana traženiji od himetskog meda (Hymettos, brdo kod Atene), koji se smatrao najboljim na svijetu. To je ujedno i prvi spomen organiziranog pčelarenja na području Dalmacije, ali i Hrvatske. Godine 1905. na području Hrvatske, bez Dalmacije, bilo je 96 000 košnica, od čega 87 000 s nepokretnim i tek 9 000 s pokretnim saćem. Razvojem tehnologije pčelarenja povećava se broj košnica pa je tako 2010. godine u Hrvatskoj registrirano oko 305 000 košnica, od čega u Dalmaciji oko 52 000 košnica. Ova populacija mediteranske pčele ne daje sigurnost u njen opstanak i svaki veći poremećaj ekološkog sustava dovodi je u ugrožene pasmine. Mediteranske sive pčele su vitalne i brzo reagiraju na promjene u okolini. Odlične su za uzgoj zbog svoje blage naravi i izrazito dobrog medonošenja. Cijene se zbog dobre radinosti i mirnoće, prezime s relativno malo hrane i imaju brz proljetni razvoj. Mogu prezimiti i u malim zajednicama, a matice imaju visoku plodnost. Jedina loša karakteristika svih pasmina sive pčele je izražena sklonost rojenju. Od 1994. godine počinje eksperimentalni uzgoj i praćenje selekcije matica, a 1997. godine usvojen je program selekcije u pčelarstvu, po kojem se na području Hrvatske ne mogu držati druge pasmine pčela osim sive. Među osnovne uzgojne ciljeve uvodi se selekcija i odabir matica najboljih svojstava. Mediteranska siva pčela tradicionalno se uzgaja za proizvodnju voska i meda, vrcanog i u saću, a u novije vrijeme i za druge proizvode: pelud, matičnu mliječ, propolis, pčelinji otrov i drugo. Ipak najveću vrijednost ima u oprašivanju divljeg, a posebno kulturnog bilja. Oko 80% biljaka cvjetnica oprašuju kukci, a od toga oko 85% (170 000 vrsta) medne pčele. Čak oko 40 000 vrsta oprašuju isključivo pčele, a oko 90% voćnih vrsta ovisi o oplodnji pčelama. Ovaj ogroman posao obavlja svega 9 vrsta pčela, a u Europi i Africi samo medna pčela. Dalmacija se treba orijentirati na proizvodnju vrhunskog svjetskog meda (vrisak, kadulja, ružmarin, lavanda, mandarina) uz integraciju pčelarstva u programe ekološkog uzgoja voćki te ljekovitog i aromatičnog bilja u skladu s drevnom poslovicom Si sapis sis apis (Gdje je mudrost, tu je pčela).

Slične vrste Ostali sojevi sive pčele.

532

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

“Čovik ide po svitu, ka čela po cvitu.” “Da se roj ne roji, uvik bi jedno ulišće ostalo.”

533

Foto: Ivica Lolić

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Literatura

Adilović, S., Andrijanić, M., 2005, Bosansko-hercegovačke autohtone pasmine domaćih životinja, Veterinarski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, 1-155, Sarajevo. Aganović, M., 1979, Salmonidne vrste riba i njihov uzgoj, IGRO Svjetlost, Zavod za udžbenike, Sarajevo. Alaupović-Gjeldum, D., Matašin, Ž, Domaćinović, V., 2004, Pčela, čovjek, med i vosak u tradicijskoj kulturi Dalmacije, Etnografski muzej Split, 1-87, Split. Apostolski, K., 1982, Uzgoj vodenih organizamaakvakultura, 7-54, U: Slatkovodno ribarstvo, Poslovna zajednica Slatkovodnog ribarstva Jugoslavije, Ribozajednica Zagreb & Jug. med. naklada, Zagreb. Arbeiter A., 1914, Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer, E. Beitr. z. Hebung d. ländl. Geflügelzucht, 1-102, Wien-Leipzig-Frick. Babić, E., 1939, Prilog poznavanju domaćih primorskih magaraca, Disertacija, Poljoprivredno-šumarski fakultet, 1-117, Zagreb. Babić, E., 1940, Kozarstvo u Ravnim Kotarima, Veterinarski arhiv, 10/8:391-415, Zagreb. Bakić, J., 2001, Prehrana korisnika Vele špilje u svjetlu prehrane stanovnika u neolitiku, Izdanja HAD, 20:125-131. Bauer, M., 1996, Kinologija, Školska knjiga, 1-135, Zagreb. Belić, J., 1966, Jugoslovenske rase svinja, Poljoprivredna enciklopedija, 549-556.

534

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Belić, J. i sur., 1961, Savremeno svinjarstvo, Beograd. Bojčić, C., 1982, Povijesni razvoj slatkovodnog ribarstva, 7-54, U: Slatkovodno ribarstvo, Poslovna zajednica Slatkovodnog ribarstva Jugoslavije, Ribozajednica Zagreb & Jug. med. naklada, Zagreb. Brošan, F., 1949, Autohtone kokoši naše države, Mali stočar, 2/8-9:277-279, Zagreb. Broxham, E., 2010, Elbarn: European Livestock breeds Ark and Rescue Net, EuroNatur, pp. 67. Bulić, V., Ivkić, Z., Husinec, Lj., Jureković, R., Kljujev, A., Špehar, M., Štimac, Lj., Duspara, D., Vrdelja, G., Govedarstvo, Izvješće za 2010. godinu, HPA, pp.78, Križevci. Caput, P., Ivanković, A. & Mioč, B., 2010, Očuvanje biološke raznolikosti u stočarstvu, Hrvatska mljekarska udruga, 1-502, Zagreb. Dakić, R., 2002, Dalmatinski pas, Složna braća, 1-97, Beograd. Dražić, M., Bubalo, D., Kezić, D., Odak, M., Grbić, D. Kezić, N., 1998, Morfometrijska prepoznatljivost mediteranskog ekotipa sive pčele (A.m.carnica), 34. Znanstveni skup hrvatskih agronoma, 338, Opatija. Ekert Kabalin, A., Horvath, Š., Sušić, V., Balenović, T., Karadjole, I., Balenović, M., Marguš, D., Marković, D., Grgas, A., Pavičić, Ž., Štoković, I., Menčik, S. Ostović, M., 2009, Dalmatinska tuka – arhaična forma peradi, Stočarstvo, 63/1:49-55, Zagreb.

Frangeš, O., 1903, Die Buša, Eine Studie uber da sin Konigreichen Kroatien und Slavonien heimische Rind, 1-140, Zagreb. Frangeš, O. (ur.), 1907, Gojidba domaće živine i veterinarstvo, U: Izvješće o radu zemaljske gospodarstvene uprave Kraljevina Hrvatske i Slavonije, god. 1896.1905. sa dodatkom za godine 1906. i 1907., Kraljevska Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinska zemaljska vlada, 3:1-315, Zagreb. Gassebner, H., 1899, Die Pferdzucht von 1848 bis 1898. U: Geschichte der österreichischen Land und Forstwirtschaft und ihrer Industrien 1848-1898., 2:1-820, Wien. Grupa autora, 2011, Godišnje izvješće 2010., Hrvatska poljoprivredna agencija, Križevci. Grupa autora, 2011, Godišnje izvješće konjogojstva u Republici Hrvatskoj 2010. sa registrom ždrebljenja, Hrvatski centar za konjogojstvo – Državne ergele Đakovo i Lipik, pp. 169. Horvath, Š., 1996, Hrvatske baštinjene pasmine, Pokret prijatelja prirode Lijepa naša, 1-213, Zagreb. Horvath, Š., 2003, Staro blago novi sjaj, Hrvatske izvorne pasmine, Barbat, 1-202, Zagreb. Hrasnica, F., Ilančić, D., Pavlović, S., Rako, A., Šmalcelj, I., 1958, Specijalno stočarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-612, Zagreb. Hribar, A., 1910, Peradarstvo, Zemaljsko Gospodarsko Vijeće Kraljevine Dalmacije, 1-129, Zadar.

Ibler, J., 1892, Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrvatsko-Slavonskog gospodarskoga Družtva u Zagrebu godine 1891, Tiskarski zavod Narodnih Novina, 1-310, Zagreb. Ivanković, A., 2004, Konjogojstvo, Hrvatsko agronomsko društvo, 1-372, Zagreb. Ivanković, A., Ramljak, J., Horvat, Š., 2012, Odlike vanjštine tovarnih konja mediteranske Hrvatske, Zbornik radova 47. hrvatskog i 7. međunarodnog simpozija agronoma, 688-692. Ivoš, J., Kralj, M. i sur., 1966, Peradarstvo, 1:1-448, Centar za peradarstvo Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Katica, V. i sur., 2004, Autohtone pasmine domaćih životinja u Bosni i Hercegovini, Promocult, 1-171, Sarajevo. Kezić, N. i sur., 2007, Pčelarstvo, Agronomski fakultet Zagreb, Interna skripta, 1-313, Zagreb. Kodinec, G., 1951, Peradarstvo, Zagreb. Kralik, G., Kušec, G., Kralik, D., Margeta, V., 2007, Svinjogojstvo. Biološki i zootehnički principi, Poljoprivredni fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku - Agronomski fakultet, Sveučilište u Mostaru, 1-506, Osijek. Mioč, B., Pavić, V., 2002, Kozarstvo, Hrvatska mljekarska udruga, 1-300, Zagreb. Mioč, B., Prpić, Z., Vnučec, V., Sušić, V., Antunović,

Z., Barać, Z., Pavić, V., 2008, Vanjština raznih kategorija hrvatske šarene koze, Stočarstvo, 62/6:439447, Zagreb. Mioč, B., Pavić, V., Sušić, V., 2007, Ovčarstvo, Hrvatski mljekar, Udruga, Zagreb. Mrakovčić, M., Brigić, A., Buj, I., Ćaleta, M., Mustafić, P. & Zanella, D., 2006, Crvena knjiga slatkovodnih riba Hrvatske, Ministarstvo kulture, DZZP, 1-253, Zagreb. Mulc, D., Jurković, D., Duvnjak, G., Sinković, T., Lješić, N., Dražić, M., 2011, Ovčarstvo, kozarstvo i male životinje, Izvješće za 2010. godinu, HPA, pp.88, Križevci. Nakić-Petrina, Lj., 2002, Hrvatski planinski pas tornjak, Tornjak klub Šibenik, Šibenik. Oberhofer, J., 1929, Peradarstvo, Vlastita naklada, Zagreb. Ogrizek, A., 1930, U obranu naših primitivnih domaćih pasmina, Agronomski glasnik, 1-11, Zagreb. Ogrizek, A., 1940, Uzgoj goveda, Zavod za živinogojstvo Poljoprivredno-šumarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, 1:1-118, Zagreb. Ogrizek, A., 1941, Uzgoj goveda, 2:1-184, Zavod za živinogojstvo Poljoprivredno-šumarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Ogrizek, A., 1948, Ovčarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-291, Zagreb.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

535

Ogrizek, A., 1967, O proizvodnim sposobnostima ovaca na jadranskim otocima, Rad JAZU, 345:271289, Zagreb. Ogrizek, A., Hrasnica, F., 1952, Specijalno stočarstvo, 1. dio Uzgoj konja, 1-417, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. Ozimec, R., 2004, Dalmatinski pas – autohtona hrvatska pasmina: Pjegavi ljepotan s dalmatinskoga krša, EuroCity, 12/42:56-59, Zagreb. Ozimec, R., 2004, Hrvatski planinski pas tornjak – Pas jači od vuka, Meridijani, 85:82-85, Zagreb.

Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Ozimec, R., Marković, D., Jeremić, J. (ur.), 2011, Zelena knjiga izvornih pasmina Hrvatske (Green book of indigenous breeds of Croatia), Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Državni Zavod za zaštitu prirode/Hrvatska poljoprivredna agencija/Nacionalni park Krka.

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R. & Poljak, F., 2002, Hrvatske pasmine domaćih životinja (Croatian Breeds of Domestic Animals): 1-96, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb.

Ozimec, R., 2005, Čuvar Dalmacije – Dalmatinski pas, Meridijani, 96:26-29, Samobor.

Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije, Društvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-308, Split.

Ozimec, R., 2006, Hrvatska postala kinološka velesila – Pas tornjak službeno priznat, Meridijani, 105:13, Samobor.

Pavić, V., Mioč, B., Barać, Z., Vnučec, I., Sušić, V., Antunac, N., Samaržija, D., 2005, Vanjština paške ovce, Stočarstvo, 59/2:83-90.

Ozimec, R., 2006, Biokovska dalmatinska buša (Dalmatinisches Biokovo Rind – Buša; Dalmatian Biokovo Cattle – Buša), Makarska rivijera info, 6:14-15, Zagreb.

Pavičić, Ž., 2002, Golubarstvo, Veterinarski fakultet, Zagreb.

Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije (Traditional Dalmatian plant and animal varieties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb. Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split.

536

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Strikić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne bioraznolikosti Dalmacije – projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbornik sažetaka:73-74, Zagreb.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Pavlinić, P., 1936, Paška ovca, Veterinarski arhiv, 6/6:276-296, Zagreb. Petanjek, D., 2004, Dalmatinska kokoš, Gospodarski list, 163/16:69, Zagreb. Petanjek, D., 2010, Dalmatinska kokoš spašena od izumiranja, Gospodarski list, 169/13-14:67, Zagreb. Petanjek, D., 2010, Revitalizacija dalmatinske tuke, Gospodarski list, 169/17:67, Zagreb.

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., & Poljak, F., 2001, Hrvatske izvorne pasmine domaćih životinja: 187189, Zbornik Veterinarski dani 2001, pp. 240, Zagreb.

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., 2003, Bioraznolikost hrvatskih pasmina domaćih životinja (Domestic animal biodiversity in Croatia), U Besendorfer, V., Kopjar, N. (eds.), Zbornik sažetaka osmog hrvatskog biološkog kongresa: 396-397, Zagreb. Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., Poljak, F., 2003, Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja, Katarina Zrinski, pp. 240, Varaždin. Rako, A., 1950, Domaća koza, Mali Stočar, 3/34:185-190, Zagreb. Scharf, B. D. (Ed.), 2000, World watch list for domestic animal diversity, FAO, 3rd edition, 1-739, Rome. Širić, I., Mioč, B., Pavić, V., Antunović, Z., Vnučec, I., Barać, Z., Prpić, Z., 2009, Vanjština dalmatinske pramenke, Stočarstvo, 63/4:262-273, Zagreb. Škegro, A., 1999, Gospodarstvo Rimske provincije Dalmacije, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, 1-405, Zagreb.

Šmalcelj, J., Rako, A., 1955, Govedarstvo, Poljoprivredni nakladni zavod, 1-800, Zagreb. Špoljarić, B., 2008, Hrvatska kinološka baština, Hrvatski kinološki savez, 1-353, Zagreb. Tadić, M., 1984, Jugoslovenske rase pasa, Nolit, 1-145, Beograd. Taler, Z., 1932, Vode i ribe Jugoslavije u slici i reči, 1-175, Zagreb. Valić, D., Mesarić, M, Teskeredžić, E., 2007, Uzgoj nekih ugroženih i autohtonih vrsta slatkovodnih riba, Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine, Knjiga sažetaka: 274-275, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb.

Detalj s trogirske tržnice (prema Avelot, 1896.)

Veramenta-Paviša, P., 2000, Golubinjak Golubarda u Čelopecima, Zbornik Župe dubrovačke, 3:93-101, Župa.

“Udala se tuka za duduka, nit u tuke ruha, nit u duduka kruha.”

Vincek, D., Ernoić, M. & Ozimec, R., 2002, Quo vadis, magarče, Hrvatski Zemljopis, 65:56-59, Zagreb.

“Kad stari pas laje, valja vidit šta je.”

Zdanovski, N., 1943, O mliječnosti paške ovce, 5570, Zagreb. Zdanovski, N., 1946, Vuna naših ovaca, Stočarski institut zemaljskog poljoprivrednog zavoda, 1:1-75, Zagreb.



“Ne boj se pasa koji laje, nego onog koji leži i reži.”

“Teško vuku mesa neidući, a magarcu s konjin putujući.”

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

537

Foto: Ivo Pervan5 3 8

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

tradicijske sorte i pasmine dalmacije Sažetak / summary

Postup, Donja Banda, poluotok Pelješac Postup, Donja Banda, Pelješac Peninsula T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

539

“Sorta ili pasmina koja je sada zanemarena i čini nam se nevažna može već sutra postati itekako dragocjena i potpuno nezamjenjiva.”

540

Dalmacija je tradicijski naziv za povijesnu regiju primorske Hrvatske, smještenu na sjevernom dijelu Sredozemlja i jugu Europe, a koja zauzima dio istočne obale Jadranskog mora. Sastoji se od kontinentalnog priobalnog i otočnog dijela, ukupne duljine oko 400 km i najveće širine od oko 200 km. Prvi se put spominje u 1. stoljeću, za vrijeme Rimskog Carstva, kad je bila dio Ilirika, rimske pokrajine nastanjene ilirskim plemenima. Suvremena Dalmacija dio je Republike Hrvatske i obuhvaća četiri županije: Zadarsku, Šibensko-kninsku, Splitskodalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku; njena površina od 35 780 km2 obuhvaća oko 22,4% kopnene površine Hrvatske te gotovo 75% obalnog mora Hrvatske. Dalmacija ima najveći udjel od čak 5 835 km obalne linije Hrvatske, većinu od 1 246 otoka i hridi te Adriatik – jadransku kršku platformu i Dinarik, duboko okršenu geotektonsku dinarsku strukturu. Uzdiže se na najviše hrvatske planine, Dinaru (1 831 m), Kamešnicu (1 810 m) i Biokovo (1 762 m), spušta u kanjone i miješa s morem u estuarijima krških rijeka Zrmanje, Krke i Cetine te otvara u široku deltu rijeke Neretve. Rijeka Ombla kod Dubrovnika najkraća je rijeka na svijetu, a Crveno jezero kod Imotskog, duboko preko 500 m, najdublje jezero Europe. Ipak, zbog krške podloge vodotoci teku većinom podzemno, dok na površinu često izbija goli krš. Stoga u Jadranu izviru brojni podmorski izvori, a najveći je Vruja kod Brela. Dalmatinska klima ima raspon od vruće mediteranske do snježne visokoplaninske klime. Prema Köppenovoj klimatskoj podjeli, na području Dalmacije srećemo čak pet osnovnih tipova klime: semiaridna (Csa), mediteranska (Csax), submediteranska (Cfsa), planinska (Cfsb) i snježna, visokoplaninska (Dfsb). Osam je glavnih vjetrova: sa sjevera tramuntana i bura, s istoka levant; s juga jugo i oštro, s jugozapada lebić, sa zapada

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

pulenat te sa sjeverozapada maestral. Bura je endemičan gravitacijski vjetar koji dobiva na snazi i brzini spuštajući se niz strminu (pa ne čudi podatak da je najjača bura ona ispod Velebita i Biokova). U Dalmaciji je prisutno pet osnovnih krajobraznih jedinica: sjevernodalmatinska zaravan, zadarsko-šibensko otočje, Dalmatinska zagora te obalno područje srednje i južne Dalmacije, iz kojeg je izdvojen zaseban krajobraz donje Neretve. Od ekoloških sustava ističu se šume, krš i podzemlje, močvare i vode, more, krški travnjaci, obala i otoci s više stotina često rijetkih te ugroženih staništa. Kao centri endemizma Dalmacije, ali i Hrvatske, ističu se planinski masivi Velebita i Biokova na kojima na relativno maloj površini srećemo brzu izmjenu raznovrsnih staništa s velikim brojem endemskih vrsta biljaka, gljiva i beskralješnjaka. U Dalmaciji se nalazi čak devet parkova prirode te devetnaest posebnih rezervata. Četiri su nacionalna parka: NP Paklenica, NP Kornati, NP Krka i NP Mljet te pet parkova prirode: jugoistočni dio PP Velebita, PP Telaščica, PP Vransko jezero, PP Biokovo i PP Lastovsko otočje. U pripremi je proglašenje dva regionalna parka: delte Neretve i planine Dinare. Poljoprivredna bioraznolikost Dalmacije je iznimna zahvaljujući položaju na razmeđi srednje, južne te zapadne i istočne Europe, ali i uslijed burnih povijesnih i socijalno-ekonomskih čimbenika. Posebno je značajan položaj u istočnom Mediteranu te utjecaj masiva Dinarida. Dalmacija je tako krajobrazno i biološki jedno od najraznolikijih područja Europe. Bogatstvo sorti kulturnog bilja i pasmina domaćih životinja sastavni je dio naše povijesne tradicije, prirodne i kulturne baštine. Tradicijske pasmine i sorte ujedno su i jedno od najvažnijih oruđa za očuvanje postojećih krajobraza, staništa i prateće biološke raznolikosti Dalmacije. Ukupnu

Dalmatia is the traditional name for a historic region of maritime Croatia located in the northern part of the Mediterranean and the south of Europe, occupying the eastern coast of the Adriatic Sea. It consists of a mainland coastal and an island part, with a total length of 400 km and a maximum width of 200 km. It was first mentioned in the 1st century, during the time of the Roman Empire, when it was a part of Illyricum, the Roman province inhabited by the Illyrian tribes. Contemporary Dalmatia is part of the Republic of Croatia and covers the area of four counties: Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska and Dubrovačko-neretvanska; its area of 35 780 m2 occupies 22.4% of the mainland area of Croatia, and almost 75% of the Croatian coastal waters. Dalmatia accounts for the major share of the 5 835 km long coastline of Croatia, for most of the 1 246 islands and islets as well as for the Adriatic karstic platform and the deeply karstified geotectonic Dinaric structure. It rises to the highest Croatian peaks, Dinara (1 831 m), Kamešnica (1 810 m) and Biokovo (1 762 m), plunges into canyons and mingles with the sea in the estuaries of the karstic rivers Zrmanja, Krka and Cetina, while in the Neretva River it opens into a broad delta. The Ombla River by Dubrovnik is the world’s shortest river, and Red Lake by Imotski is, at over 500 m in depth, the deepest of all Europe’s lakes. Because of the limestone bedrock, however, the streams flow most of their courses underground, while on the surface naked rock often emerges. Hence many seabed springs rise in the Adriatic Sea, the biggest of them being Vruja off Brela.

(Csa), Mediterranean (Csax), sub-Mediterranean (Cfsa), mountainous (Cfsb) and snowy, high mountain (Dfsb). There are eight main winds: from the north comes the tramontane and bora; from the east, the levant; from the south the sirocco and the oštro; from the south west the lebić; from the west the pulenat, and from the north-west the maestral. Bora is the endemic katabatic wind that gains in force and speed as it roars down the mountain slopes (not surprisingly, then, it attains its greatest speeds below Velebit and Biokovo).

The Dalmatian climate has a range from hot Mediterranean to snowy high-mountain climate. According to the Köppen climatic classification, in the area of Dalmatia we find five basic types of climate: semi-arid

The agrobiodiversity of Dalmatia is exceptional thanks to its position at the borderlines between central and southern and between western and eastern Europe, but also because of turbulent historical and socioeconomic

In Dalmatia there are five basic landscape units: the north Dalmatian plateau; the Zadar and Šibenik archipelago; Dalmatin