Moć boja - kako su boje osvojile svijet / The Power of Colour - How Colours Conquered the World [1 ed.] 1622470085, 9789536273409 [PDF]

Zitiervorschau

Kako su boje osvojile svijet

2

moc boja / etnografski muzej zagreb

Zagreb, ožujak-rujan 2009.

3

Sadržaj

Uvod

7

Simbolika boja

15

Aida Brenko Crvena 17 Purpurna i ljubičasta 31 Crna 37 Bijela 47 Plava 57 Zelena 69 Žuta 77 Zlatna 83 Ružičasta 89

Kako obojiti svijet

95

Mirjana Randić Uvod 97 Kratka povijest boja i bojenja 101 Tehnike bojenja tekstila 109 Boje mineralnog podrijetla 113 Boje biljnog podrijetla 119 Boje životinjskog podrijetla 133 Bojenje u seljačkoj kulturi u Hrvatskoj 143

Boja – umjetnost ili znanost? Martinia Ira Glogar

4

moc boja / etnografski muzej zagreb

153

Goetheova protiv Newtonove teorije Boje u jeziku

157

163

Mate Kapović

Trobojnica i hrvatski grb

169

Marija Živković

Boje grada Zagreba

173

Marija Živković

Boja u kulturi odijevanja i u modi hrvatskih dizajnera

175

Katarina Nina Simončič

Literatura

190

Summary

194

5

6

moc boja / etnografski muzej zagreb

Uvod

1

2

Molitva muslimana

Budistički svećenici, Tibet

3

4

Inicijacijski obredi naroda Masai

Bad Blue Boys, navijači NK Dinamo iz Zagreba

5

6

Katolički svećenici

Kineski vojnici

7

8

Moreška, korčulanska viteška igra

Narančasta revolucija u Ukrajini

Najveći izazov u izložbi o bojama je to što želimo prikazati nešto što zapravo ne postoji. Ili možda bolje rečeno, boje postoje, ali kao moždana interpretacija vibracija koje se odvijaju posvuda oko nas. Sve u svemiru, bez obzira je li u krutom, tekućem ili plinovitom stanju, neprestano treperi, vibrira i mijenja se. Ono što doživljavamo, naš mozak prevodi kao koncept predmeta, mirisa, zvuka i, naravno, boja što nam olakšava razumijevanje svijeta oko nas. Svemir pulsira energijom koju nazivamo elektromagnetskim valovima. Prosječno ljudsko oko može detektirati samo uzak spektar tih vibracija, odnosno samo valne duljine između 380 i 760 nm. Taj raspon poznat nam je kao vidljiva svjetlost unutar koje možemo razlikovati mnoštvo varijacija. Boja je proizvod svjetla i vida. Da bi fenomen boje bio moguć, potrebna su tri elementa: izvor svjetlosne energije, predmet na koji pada ta energija (što u krajnjem slučaju može biti i zrak) te čovjek (ili životinja) koji posjeduje složeni biološki i kulturalni aparat koji se sastoji od oka i mozga. Za razliku od boja, pigmenti su svojstvo predmeta, tvar koja nam omogućava raspoznavanje tih neopipljivih valnih duljina. Oni stvaraju nama vidljivu boju tako što upijaju samo određenu valnu duljinu. Kad naše oko vidi cijeli raspon vidljivog svjetla, ono ga vidi bijelo. Valnu duljinu koju pigment nije apsorbirao, odnosno onu koju je reflektirao, vidimo kao boju. Samo kad svjetlost elektromagnetskih valova određene duljine dođe u interakciju sa stanicama u mrežnici oka koje sadrže jedan od tri pigmenta fotoreceptora (crveni, plavi i zeleni), naš će mozak prepoznati boju. Prema tome kada vidimo primjerice crveno, ono što doista vidimo, dio je elektromagnetskog spektra valne duljine oko 700 nm. Naš nas mozak informira da je to što vidimo crveno, a uz tu se informaciju često istovremeno nadovezuje i kulturalna poruka koja nam govori da je to boja ljubavi, nešto moćno ili pak prometni znak koji nas upozorava na zaustavljanje. Mnoge životinje raspoznaju samo crnu i bijelu boju, a neke pak mogu vidjeti i ultraljubičaste tonove koji nadilaze ljudske vizualne sposobnosti. Nastanak boja možemo objasniti dvama osnovnim polazištima: kemijskim i fizikalnim. Boje se pojavljuju jer predmeti apsorbiraju dio svjetlosti, a reflektiraju ostatak. No pitanje je zašto neka tvar apsorbira crvenu, a druga pak plavu. Ono što je važno kod kemijskog bojenja predmeta jest to da svjetlost na njega djeluje tako da presloži njegove elektrone u procesu zvanom tranzicija. Kod fizikalnog razumijevanja boja odmah pomislimo na dobro nam znanu dugu koja nastaje na nebu kad se svjetlost odbije od kapljica kiše i podijeli u zasebne valne duljine, što nazivamo refrakcija svjetlosti. Isaac Newton prvi je pokazao da se bijela svjetlost sastoji od svih boja spektra i kako se zrake svake boje lome pod određenim kutom prolazeći kroz prizmu.

7

Aristotelova podjela boja dugo je bila na snazi: bijela, žuta, crvena, zelena, plava i crna. Otkrićem sastava duginog spektra Newton je utvrdio novi niz koji isključuje crnu i bijelu. On je u spektru duginih boja vidio njih sedam – crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, indigo i ljubičastu – dijelom i zbog toga što se sedam smatralo magijskim brojem. Moderni spektar izbacuje indigo. Sada su se crvena i ljubičasta našle na krajnjim pozicijama, a plava i zelena u središtu, što je bilo u kontradikciji s antičkim i srednjovjekovnim teorijama koje su crvenu smještale u centar. Godinama poslije tog otkrića pjesnik John Keats proklinjao je dan kada je Newton uništio svu poetičnost duge svodeći je na prizmatske boje. No, boje su ipak izmišljotina naše mašte. One su poput zvuka i mirisa odgovor ljudskog mozga na valove koji se određenim obrascima kreću svemirom i koji postoje samo kao interakcija našeg mozga i prirode (Finlay; 2007: 9). Boje su također i složena kulturološka konstrukcija, a ne samo prirodni fenomen. Kemičari su u 18. stoljeću napravili podjele po kojima se boje dijele na kromatske i akromatske, primarne (žuta, plava, crvena), sekundarne (zelena, ljubičasta, narančasta), tercijarne (koje nastaju miješanjem sekundarnih boja), komplementarne, neutralne, pastelne, i sl. Također se govorilo o čistim i nečistim bojama, hladnim i toplim, statičnim i dinamičnim, bliskim i dalekim. Po tim podjelama crna i bijela više se nisu smatrale bojama. Crna se definirala odsutnošću svjetla, a bijela potpunom refleksijom Sunčevog svjetla. Različiti pravci u dizajnu, osobito Bauhaus, koji je nastojao uskladiti boju i funkciju predmeta u duhu znanstvenih otkrića, odnosno umjetnost što više približiti znanosti, omalovažavali su boje koje nisu primarne. Pod istim su utjecajem neke slikarske škole koristile samo primane boje i, eventualno, bijelu i crnu. Žuta, koja je stoljećima bila marginalizirana u zapadnoj civilizaciji, tada je svrstana u primarne boje i tako doživjela novu afirmaciju, a zelena, kao sekundarna boja, biva obezvrijeđena.

8

moc boja / etnografski muzej zagreb

9 Dio pećinske slike, Altamira, Španjolska, mlađi paleolitik, 16000-14000 pr. Kr. Na pećinskim slikama iz doba paleolitika i neolitika prevladavaju, uz crnu i bijelu, zemljane oker boje. 10 Crtež na kori eukaliptusa, Arnhemova zemlja, Australija, 20. stoljeće. EMZ. Tri su temeljne antropološke boje: crvena, bijela i crna. Kontrasti među njima povezani su s nizom asocijacija karakterističnih za pojedinu kulturu.

11 Vaza s motivom Peleja i Tetide, Kerch stil, oko 340. pr. Kr. The British Museum, London, Velika Britanija. Premda su Grci poznavali načine dobivanja i drugih boja, na njihovoj keramici prevladava stara kromatska shema: crvena, bijela i crna te oker tonovi. Druge boje naprosto ne zauzimaju važnu ulogu u simboličkim sustavima predstavljanja.

Michel Pastoureau, danas najpoznatiji povjesničar boja, smatra takve teorije pseudoznanstvenim jer one ne uvažavaju društvenu realnost i simbolične sustave vrijednosti koji su se tijekom stoljeća vezivali uz pojedinu boju. On problematiku boja prvenstveno vidi kao kulturološki fenomen. Zastarjela uvjerenja o bojama, čak i ona iz daleke prošlosti i dalje žive. Zato ista boja može izražavati kontradiktorne ideje, poput života i smrti. Kao što Pastoureau kaže: U svijetu simbola, ništa doista ne nestaje. Boje imaju svoju povijest jer ih ni ljudi nisu uvijek doživljavali na isti način. Nije se promijenio naš senzorni aparat, već naš doživljaj stvarnosti koji je povezan s našim znanjem, rječnikom, imaginacijom, kao i našim osjećajima, dakle svime što se razvijalo tijekom vremena (Pastoureau, 2005: 16). Ako čovjeka zamijenimo strojem, za velik broj fizičara i kemičara to što će stroj zabilježiti bit će boja, a za dio filozofa i antropologa to će biti svjetlost. Boja je proizvod kulture. Ona ne postoji ukoliko je ne percipiramo, što znači da je ne vidimo samo očima već ju dekodiramo mozgom, sjećanjem, sviješću i maštom. Goethe je smatrao da boja u koju se ne gleda, ne postoji i pitao se: Je li crvena haljina crvena i kad nitko ne gleda u nju? (Pastoureau, 2004: 72). Ako uopće postoje, malo je univerzalnih istina o bojama. Naš odgovor na boje, uključujući njihovu klasifikaciju i simbolizam, vrlo je subjektivan. Biološki mehanizam koji nam omogućava toliko različitih i ujedno oprečnih značenja uporabe boja, počiva na činjenici da je boja percepcija, a ne svojstvo predmeta. Upravo zato boja može značiti ono što želimo da znači. Svaki čovjek drugačije vidi boje. Pod različitim osvjetljenjima boje djeluju drugačije. Istu ćemo boju različito doživjeti na dnevnom svjetlu, a drugačije pod umjetnom rasvjetom. Isto tako percepcija boje varira s obzirom na klimatske uvjete i godišnja doba. Boje su dio našeg svakidašnjeg života. One nas upozoravaju na opasnost, njima možemo iskazati emocije ili organizirati prostor koji nas okružuje. Boje postoje u svim područjima života: u prirodi, prometu, arhitekturi, modi, reklamama, hrani, umjetnosti i sl. One često imaju ulogu u označivanju, klasifikaciji, uvođenju reda, razlikovanju i povezivanju, suprotstavljanju ili hijerarhizaciji. U svim su kulturama boje povezane s temeljnim simboličkim sustavima te u mnogim kozmogonijama imaju važnu ulogu. Tako se primjerice kod sjevernoameričkih Indijanaca svakom od šest kozmičkih područja pripisuje jedna sveta boja: sjever je žut, zapad plav, jug je crven, istok bijel; zenit je raznobojan, a nadir crn. Danas nam je to možda teško shvatiti, ali do 18. stoljeća u Europi, priroda se uglavnom definirala četirima elementima: vatrom koja je najčešće crvena i narančasta, zrakom kojeg simboliziraju žuta i bijela, vodom koja se prikazivala zelenom i zemljom koja je crna ili smeđa. Bojama su se u mnogim kulturama predstavljale strane svijeta, planete, božanstva ili pak dijelovi tijela. Plava boja u većini kultura simbolizira vertikalnu dimenziju tako da je svijetloplava na vrhu (nebu), a tamnoplava u podnožju. Crvena boja simbolizira horizontalnu dimenziju, tako da je svjetlija na istoku, a tamnija na zapadu. Crna simbolizira vrijeme, bijela izvanvremensko. Suprotne boje kao što su bijela i crna simboliziraju unutarnji dualizam bića (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 55). Boje su također sredstvo za izražavanje društvenog identiteta. Od davnina je boja igrala važnu ulogu u stvaranju različitih kodova za raspoznavanje čije je značenje i danas aktualno u društvenom, političkom i vjerskom kontekstu. U Indiji boja tradicionalno označuje kaste. Brahmane, svetu kastu, simbolizira bijelo. Oni uče i podučavaju. Kšatrije, vojničku kastu, crveno. Vaišije, trgovačku kastu, žuto, a šudre, kastu sluga, crno. Bijela, kao boja duhovnosti i crvena, kao boja rata i krvi imaju univerzalnu simboliku.

9

Zbog svojih vanjskih, vidljivih obilježja odjeća se oduvijek nametala kao očigledan simbol, pa se upravo na odjeći mogu pronaći najbrojnije i najsuptilnije informacije o socijalnom značenju boja. Nošnje, vojne odore, misno ruho ili livreja vrlo su pogodni za proučavanja, jer o njihovoj uporabi postoje odredbe ili pak nepisana, ali od zajednice sankcionirana, pravila odijevanja. Bojom odjeće ili njezinih dijelova odmah se mogla ustanoviti pripadnost nekoj društvenoj zajednici ili pak mjesto pojedinca u društvenoj hijerarhiji. Boje su često bile podložne zakonima o luksuzu koji su štitili povlaštene slojeve od pokušaja ostalih da ih imitiraju. Tako je primjerice tijekom srednjeg vijeka, odjeća bojena skupocjenom crvenom bojom bila povlastica elite, jer su je zakoni protiv rastrošnosti zabranjivali drugim slojevima. Istovremeno su u europskim gradovima, osobito za marginalne i devijantne skupine, vrijedile određene kromatske zabrane i prisile. Gubavci, maloumnici, prostitutke, krvnici, heretici, Romi, Židovi, muslimani, svi su oni bili prisiljeni u određenom vremenu nositi odjeću ili oznake koje su ih izdvajale iz društva (Pastoureau, 2003; Sarti, 2006: 234-235). S prvim građanskim revolucijama propisi koji potječu iz prethodnih društvenih uređenja postaju bespredmetni, a obilježavanje razlika poprima drugačije oblike. Društvena elita mogla je ostvariti svoju ekskluzivnost samo robom vrhunske kvalitete i sezonskim promjenama mode ili pak pribjegavanju jednostavnim i strogim formama odjeće, što širi slojevi, naviknuti da raskoš ide uz bogatstvo, nisu mogli razumjeti ni prihvatiti. Boja se nekoć koristila da pokaže društveni i gospodarski status, zanimanje, dob, pripadnost određenoj regiji, religiji ili etničkoj skupini, no danas najčešće otkriva osobni ukus i raspoloženje. Razvoj tehnologije i trgovačke mreže otvaraju mogućnosti novog korištenja boja kao i demokratizaciju ove nekoć prestižne i skupocjene robe. Promjene mode postale su sve brže i složenije, a trendovi različitih boja mogu istovremeno koegzistirati. Kombinacije nespojivih boja kao i prihvaćanje kolorita karakterističnog za neeuropske kulture, posljedice su multikulturalnosti i novih životnih stilova. No ipak je važno spomenuti, da i u današnje vrijeme neodgovarajuća boja odjeće može osobu diskreditirati u određenoj situaciji. Još u najranijim civilizacijama nalazimo tragove o tome kako su ljudi doživljavali boje i koja su im značenja pripisivali. Budući da naučene asocijacije bitno pridonose njihovoj percepciji i stvaranju simbolike, znači li to da se u različitim kulturama značenja boja razlikuju ili pak postoje neke temeljne veze među svim kulturama? Povijesni podaci i suvremena istraživanja pokazuju da među kulturama ima puno više sličnosti nego razlika. U svakoj ljudskoj zajednici postoji niz asocijacija koje se povezuju s određenom bojom. Ti su pojmovi u različitim kulturama tijekom povijesti pokazivali sličnost. Prema nekim interpretacijama to se tumači činjenicom da valne duljine pojedinih boja stimuliraju sve ljude na podjednak način, što utječe na stvaranje univerzalnih asocijacija uz određenu boju. Drugo objašnjenje univerzalnosti značenja boja temelji se na ideji da svi ljudi posjeduju zajednička sjećanja na iskustva koja su se gomilala tisućljećima. Vjerojatno je kombinacija faktora utjecala na sličnost asocijacija pri čemu i globalizacija zasigurno igra veliku ulogu (Byrne, 2003). U Kini je vjenčanica tradicionalno crvene boje, no danas većina mladenki ipak odijeva bijelu vjenčanicu tijekom obreda, a poslije oblače crveni kaputić. Isto je tako crna na Tajlandu danas žalobna boja, premda je ranije to bila bijela. Zelena je pak prihvaćena kao univerzalni simbol ekologije i zaštite prirode. Istraživanje načina korištenja boja u društvenom, religijskom, folklornom ili političkom kontekstu pruža nam podatke za bolje razumijevanje određene kulture ili društva.

10

moc boja / etnografski muzej zagreb

12

13

Prikaz humoralne teorije. Hipokratska shema (unutarnji krug), Galenov dodatak (srednji krug), srednjovjekovne dopune kao rezultat pokušaja da se mikrokozmos čovjeka uskladi s univerzumom (vanjski krug).

Prikaz čakri. Prema tradicionalnoj indijskoj medicini čakre predstavljaju posebno osjetljiva mjesta na čovjekovu tijelu. Riječ čakra dolazi od sanskrtske riječi koja znači kotač i odnosi se na sferu bioenergetske aktivnosti koja potječe iz živčanih ganglija što izlaze iz leđne moždine. Svaku od sedam čakri simbolizira jedna boja.

14 Boje na starim zastavama boje su grbova i zastava vladajućih dinastija. One simbolički izražavaju vrednote ili ideale određenog društva ili nacije. Bez obzira na povijesna značenja, te se boje danas uglavnom univerzalno interpretiraju.

Uz određenu boju vežemo različite osjećaje. Oni ovise o kontekstu iz kojeg saznajemo je li njezino značenje stvarno ili simboličko, konvencionalno ili kreativno. Psiholozi nas uče kako pojedine boje mogu potaknuti naša osjetila, utjecati na ponašanje ili izazvati određeno raspoloženje. Boje mogu izazvati automatsku nesvjesnu reakciju. To se djelovanje temelji na doživljaju koji smo najčešće imali uz određenu boju. One također mogu zadobiti značenje, koje stvarne boje nemaju. Simboličko značenje nastaje iz poopćenja, apstrakcije koju izaziva psihološko djelovanje boja i zato se psihološka i simbolička značenja isprepliću. Značenja koja pripisujemo bojama različita su, promjenjiva u vremenu i vrlo ambivalentna. Kodovi boja mogu biti potpuno proizvoljni, a istovremeno imati snažnu simboliku. Crvena tako nije ništa više boja strasti od ružičaste, no s vremenom smo tako naučili i zato ćemo drugačije doživjeti crvenu, a drugačije ružičastu haljinu. Osobiti životni uvjeti u pojedinim kulturama izazivaju različito djelovanje boja. U Europi je zelena uobičajena boja krajolika, no u pustinjskim predjelima ona predstavlja boju raja. U islamu je zelena sveta boja. Tijekom povijesti boje su imale i rodna obilježja. U većini kultura visoko cijenjene boje smatrane su muškima, a one niže rangirane, ženskima. U zapadnoj kulturi crvena je dugo vremena bila muška boja, a plava ženska. Danas je upravo obrnuto. Značenja boja razlikuju se u različitim nacijama. Kad Englez kaže da se osjeća plavo, feel blue znači da je u melankoličnom raspoloženju, a za Nijemca blauen sein znači biti pijan. U lingvistici postoje brojni primjeri metaforičke uporabe boja koja je karakteristična samo u određenoj zajednici. Neke metafore danas gube značenje. Primjerice, izrazi plavi ovratnik i bijeli ovratnik u smislu fizičkih radnika i činovnika više nemaju simboliku koju su imali, jer se danas nosi raznobojna odjeća bez obzira na radno mjesto. U politici boje imaju uvriježenu simboliku. Boje starih grbova i zastava boje su vladajućih dinastija. I današnje boje zastava i grbova modernih država odaju političku i religijsku moć. Mnoge su zastave nastale u doba stvaranja nacionalnih država, u vremenu različitih previranja. Premda većina zastava sadrži iste boje, svaka ih zajednica koristi na svoj način kao moćno sredstvo za pokretanje emocija i iskazivanje identiteta. Velika Britanija, SAD, Francuska, Nizozemsaka, Rusija kao i zemlje nastale raspadom Jugoslavije, doživljavaju crvenu, bijelu i plavu kao patriotske boje. Bez obzira na povijesna značenja, boje na zastavama danas se uglavnom univerzalno interpretiraju. Crvena najčešće simbolizira krv prolivenu za slobodu, bijela čistoću, a plava označuje more i nebo. Načini dobivanja određene boje, dostupnost i kvaliteta također su utjecali na simboliku. Neke se boje povezuju s elitom i moći kao što su kraljevski plava (indigo), ili purpurno crvena i grimizna. Boje su za europsku trgovinu s Azijom predstavljale istu vrijednost kao svila i začini. Tijekom povijesti, postojane i blistave boje bile su prestižna roba, ne samo zbog sirovina od kojih su se dobivale i postupaka korištenih u procesu proizvodnje, već i zato što ih je Europa tijekom povijesti najčešće morala uvoziti. Takve su se boje ubrajale u kategoriju luksuzne robe, rezervirane samo za povlaštene slojeve društva. Bojadisari su zahvaljujući svojim vještinama često imali istaknute pozicije u društvenom i političkom životu europskih srednjovjekovnih kraljevstava i gradova, gdje ih se raznim povlasticama nastojalo privući i zadržati. Osobito su židovski obrtnici bili spretni u bojenju tekstila i ta se vještina smatrala njihovom profesionalnom tajnom.

11

Kako bi simbolika vezana uz pojedinu boju opstala u određenoj zajednici, ona za nju mora biti relevantna. Neka značenja mogu biti samo regionalna, vezana uz povijest određene grupe ili neku profesiju. U folkloru se uporaba boja može analizirati kroz četiri osnovna načela: na temelju kontrasta, po načelu prijelaza ili transfera, prema asocijaciji ili po dostupnosti. Ovi pristupi osobito dolaze do izražaja u magijskoj uporabi boja, u narodnoj medicini, ali i u drugim granama folklora pa i u narodnoj književnosti. Istraživanja su pokazala da slijepi ljudi doživljavaju boje vrhovima prstiju. Za crvenu su rekli da je topla i hrapava, a za plavu da je glatka i hladna. To znači da boje na nas djeluju i kad ih ne gledamo, recimo u snu. U mnogim starim civilizacijama i kulturama ljudi su bili svjesni iscjeljujuće snage boja. Neki su hramovi bili projektirani tako da se Sunčeve zrake prelamaju u sedam boja Sunčeva spektra. Katedrale su ukrašavane šarenim vitrajima kako bi svjetlost dobivala željene boje i utjecala na raspoloženje vjernika. Boje se i danas koriste u liječenju pod nazivom kromoterapija. Plavom bojom liječi se žutica kod novorođenčadi. Izlaganje crvenoj, narančastoj i žutoj povećava tlak, a plava ga i zelena snižavaju te ujedno i usporavaju brzinu pulsa i disanja. U nekim zatvorima u SAD-u agresivnost zatvorenika nastoji se obuzdati ružičastom bojom zidova (Grdinić, 2008). Kreativna uporaba boja najbolje se očituje u vizualnoj umjetnosti i marketingu. Boje su još od pretpovijesnih vremena sastavni dio ljepote. Lijepim se doživljavalo ono što je svijetlo, sjajno i blistavo. Tri su temeljne antropološke boje koje nalazimo u svim kulturama i civilizacijama: crvena, bijela i crna. Opozicije između tih boja vrlo su važne za sve kulture. Bijela je boja predstavljala nebojeno, svijetlo, čisto, a crna nebojeno, tamno i prljavo, a crvena je bila boja, dakle obojeno. Opozicija bijelo/crno u dualističkim religijama ima i moralno značenje dobar/zao, no u poganskim politeističkim religijama crna božanstva nisu uvijek imala negativne konotacije. Kontrasti između bijele i crne te crvene i bijele u srednjovjekovnoj Europi vežu velik broj asocijacija, a opozicija crveno i crno u Europi ne igra osobitu ulogu. Druge boje u to doba nisu zauzimale istaknuto mjesto u različitim društvenim sustavima vezanim za boje kao što su ikonografija, odjeća, liturgija, antroponimija. No tijekom 12. i 13. stoljeća nastaju simbolički sustavi u kojima i druge boje pronalaze svoje mjesto, a među njima se osobito ističe plava. U to je doba postojala stroga hijerarhizacija među ljudima, što se očitovalo u stvaranju različitih znakova identiteta poput obiteljskih imena, grbova i oznaka staleža. Tri tradicionalne antropološke boje: crvena, bijela i crna, više nisu bile dovoljne za obilježavanje svih društvenih različitosti. Žuta, zelena i plava pridružuju se staroj kromatskoj shemi koja se sada sastoji od šest temeljnih boja (Pastoureau, 2004: 32-39). Valja istaknuti da postoji velik broj varijacija i nijansi različitih boja. Razlike između nijansa boje: blistave i mat, svijetle i tamne, glatke i hrapave, guste i manje zasićene, bile su tijekom povijesti važnije od razlika između boja. Mi smo naš interes usmjerili na šest boja koje nalazimo u svim kulturama: crvenu, bijelu, crnu, plavu, žutu i zelenu. Svaka je od tih boja ujedno i zasebna intelektualna kategorija, skup simbola. Te smo boje pokušali prikazati s različitih aspekata nastojeći istaknuti njihova univerzalna značenja, ali i ona karakteristična za našu sredinu.

12

moc boja / etnografski muzej zagreb

15 Preko tisuću godina korišteni su pomno razrađeni obrasci boja na maskama u Kineskoj operi. Od 17. stoljeća oni dobivaju ustaljena značenja koja se povezuju s ljudskim karakterima. Tako crvena tradicionalno nosi pozitivne konotacije te predstavlja osobine poput inteligencije, junaštva, odanosti i sl. Purpurna boja ima slične karakteristike kao i crvena,

ali naglašava poštovanje, profinjenost, pravednost i plemenitost. Plava se vezuje uz hrabrost, ali i tvrdoglavost. Žuta, unatoč pozitivnom značenju u kineskoj kulturi, ovdje asocira negativne osobine kao što su pokvarenost i korumpiranost. Zlatna i srebrna boja označavaju mistične likove, čudovišta, ali i božanstva.

16 Vitraj katedrale u Chartresu, Francuska, 13. stoljeće Katedrale su ukrašavane šarenim vitrajima kako bi svjetlost dobivala željene boje i utjecala na raspoloženje vjernika. Boje se i danas koriste u liječenju pod nazivom kromoterapija.

17 Huli, Papua, Nova Gvineja. Narod Huli razlikuje se od drugih naroda Nove Gvineje po osobitom bojenju lica. Uz estetsku funkciju, pojedini ukrasi ukazuju na etnički, statusni i dobni rang.

18 (slijedeća stranica) Molitvene zastave, planina Qilian, Kina, 2006. Molitvene zastavice tradicionalno se pojavljuju u setovima od pet boja. Te boje predstavljaju pet elemenata: plava simbolizira nebo i svemir, bijela zrak i vjetar, crvena vatru, zelena vodu, a žuta zemlju.

13

14

moc boja / etnografski muzej zagreb

Simbolika boja Aida Brenko

15

16

moc boja / etnografski muzej zagreb

Crvena U početku bijaše crvena...

19

20

Di Bondone Giotto, Duhovi, tempera na drvu, 1306.-1312. National Gallery, London.

Pakao, ilustracija iz srednjovjekovne enciklopedije Hortus deliciarum, 12. stoljeće.

21 Inicijacijski obred naroda Masai. Crvena boja u njihovoj kulturi simbolizira krv, život,

vitalnost, dostojanstvo i ponos, a ta su značenja univerzalna.

U mnogim je kulturama upravo crvena najvažnija boja te je njezina simbolika najdublje povezana s tajnom života. Prema Bibliji Adam je napravljen od crvene zemlje i na hebrejskom Adam znači biti crven. U mnogim jezicima crveno je sinonim za boju. U ruskom je krasnoi izraz za crveno, ali istodobno ima značenje lijepog pa čak i dobrog. U nekim drugim jezicima crvena se javlja u značenju skupog i bogatog. Svoj uspjeh crvena duguje činjenici da su je ljudi vrlo rano naučili dobivati i rabiti. Tijekom povijesti odjeća i predmeti crvene boje smatrali su se lijepima. Boja vatre i krvi Crvena je boja drevni dualistički simbol vatre i krvi. Ptica Feniks možda najbolje ujedinjuje oprečna značenja crvene boje: destruktivni simbol vatre, razaranja i rata s ponovnim rođenjem i životnom snagom. Sve boje imaju pozitivna i negativna značenja pri čemu blistavi i jarki tonovi obično nose pozitivne konotacije, a mat negativne. Ambivalentnost crvenog vidi se u tome što je ono uvjet života kad je tajnovito i skriveno, a znači smrt kad je proliveno. Za razliku od muške prolivene krvi koju simbolizira svijetlocrvena boja, ženska tamna zgrušana krv ima negativne konotacije. U mnogim su kulturama žene u vrijeme menstruacije bile izolirane od zajednice jer se menstrualna krv smatrala nečistom, stoga su bile prisiljene prolaziti obrede pročišćenja prije povratka u društvo. Slično je vrijedilo i za ljude koji su i slučajno prolili tuđu krv. Krvnika u crvenoj odjeći i kovača bilo je zabranjeno doticati jer su oni u vezi s misterijem života (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 80). U antičko doba svijetlocrvena boja predstavljala je muško načelo te se povezivala s Aresom, bogom rata u grčkoj mitologiji, odnosno Marsom u rimskoj. U ranom kršćanstvu crvena simbolizira Kristovu krv prolivenu za spasenje ljudi kao i krv mučenika prolivenu za Krista. Isus i sveci mučenici ikonografski se najčešće prikazuju u crvenoj odjeći. Ona je također boja vjere, ispunjenja i ljubavi prema Bogu, a s druge strane, crvena simbolizira krvni zločin, smrt i grijeh. Za blagdan Duhova crvena je liturgijska boja jer predstavlja Duha Svetoga koji je sišao nad apostole u prilici plamenih jezika. Negativna simbolika vatre povezuje se s paklom i Sotonom. Ta se oprečna značenja tijekom vremena počinju ispreplitati. Kako je već ranije spomenuto, u svijetu simbola nijedno značenje potpuno ne iščezava pa novu uporabu crvene boje možemo povezati s drevnim simbolima vatre i krvi.

17

22 Lucas Cranach Stariji, Adam i Eva, ulje na drvetu, 1526. Courtauld Institute Galleries, London. Crvena boja u Starom zavjetu simbolizira tabue. Plodovi drveta spoznaje crvene su boje.

23 Lik Konavljanina. EMZ. Ovakve su kabanice muškarci iz bogatijih kuća oblačili samo za najsvečanije prilike kao što su svadbe i narodne proslave.

25

24 Braća Limbourg, Travanj, iz Les tres riches heures du Duc de Berry, 1410.-1411. Musee Conde, Chantilly, Francuska. Za pokazivanje moći viši slojevi kite se zlatnim

18

moc boja / etnografski muzej zagreb

nakitom i nose odjeću bojenu najskupocjenijim bojama. Ako niži slojevi nose bojenu odjeću, to nikad nisu iste boje koje koristi društvena elita.

Lois Le Nain, Obrok seljaka, 1642. Musee du Louvre, Pariz, Francuska. Pripadnici nižih slojeva, za razliku od elite, nosili su nebojanu ili odjeću tamnih boja.

U većini zemalja vatrogasna kola crvene su boje, kao i simboli vezani uz krv poput znaka za Crveni križ ili crvene trake za borbu protiv AIDS-a. Boja upozorenja, opasnosti, zabrane i kontrole Vrlo uočljiva u prirodi, crvena djeluje kao simbol opasnosti i upozorenja ili kao sredstvo seksualne privlačnosti. U sferi kulture ona predstavlja sličan dualizam, budući da crvena boja krvi simbolizira i život i smrt. U Starom zavjetu crvena asocira na iskušenje, krivnju i zabranu. Plodovi drveta spoznaje (najvjerojatnije se radilo o naru) crvene su boje. U Egiptu crvena je boja Setha, boga zla i svega što je štetno. Crvenom tintom označivale su se i riječi zlokobnog proročanstva, imena Apopisa, zmije-demona neprijateljstva (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 55). Egipćani su crvenu boju koristili i za naslove poglavlja u knjigama, nazive bolesti i uputstva za doziranje lijekova. Na uputstvima za korištenje lijekova, upozorenja o prekoračenju doze i danas se ističu crvenom bojom. Tijekom srednjeg vijeka u zapadnim se društvima uvriježio latinski termin rubrica koji je u početku označivao crvenu boju, a s vremenom je postao termin za tekst koji slijedi iza crvenog naslova. Ispravci u tekstu ili zadaćama također se označuju crvenom bojom. Od 18. stoljeća crvena krpa signalizira opasnost. Crveno svjetlo na semaforu znak je zabrane, crveni karton u nogometu znak za isključenje. Alarm i crveni telefon služe za upozorenje. Društveno značenje crvene boje

26 Hrvojev misal, Dalmacija, oko 1400. Knjižnica Topkapi sarai, Istambul, Turska. Od davnih vremena crvena je u Europi simbolizirala moć i svetost. Crvena je boja vladara i plemstva, a bila je i najčešća boja na grbovima i zastavama.

U prošlosti je postojane i blistave boje bilo teško proizvesti pa su se njima bojili samo skupocjeni materijali. Podaci u francuskim tržišnim knjigama iz ranog 14. stoljeća pokazuju kako je cijena odjeće zvane de grana, obojene crvenom bojom dobivenom od crva, iznosila 125, a one obojene broćem, 75 livreja (Schneider, 1987: 421). Boje, ili bolje rečeno kvalitetne boje, bile su povlastica elite, što se nastojalo potvrditi i zakonima o odijevanju. Seljački stalež najčešće je nosio jednostavnu odjeću manje intezivnih boja. Tako su recimo u Hrvatskoj u 19. stoljeću kmetovi koji su potpadali pod pavlinski samostan u Lepoglavi nosili bijele surine od nebojene vune, oni grofa Draškovića od Trakošćana sivkaste (škure) sa zelenim gajtanima, a oni grofa Oršića tamnosmeđe (sure) (Tkalčić, 1925: 133). Blistava crvena doživljavala se sličnija blistavoj plavoj nego ispranoj crvenoj (Pastoueau, 2005: 30). U srednjem vijeku nošenje crvene odjeće ekskluzivno je pravo plemstva, crkvene elite, ali i sudaca i krvnika, jer simbolizira njihovu moć nad životom i smrti. Suci visokog suda u nekim zemljama, primjerice u Njemačkoj, i danas nose crvenu odjeću. Ljubav i brak Crvena ruža simbol je ljubavi i vjernosti. Prema grčkoj legendi Adonisa je u lovu ubio divlji vepar i iz njegove krvi niknule su crvene ruže. U grčkoj mitologiji crvena ruža simbol je ciklusa rasta i propadanja, a ujedno znak ljubavi i privlačnosti. Crvena ruža posvećena je Afroditi, božici ljubavi i rimskoj božici Veneri.

19

27

28

Nikola Arsenović, Mladenka iz Novog Vinodolskog, akvarel, oko 1860. U pojedinim sredinama u Hrvatskoj crvene su se vjenčanice nosile do početka Drugog svjetskog rata.

Mladenci, Indija, 2008. U Indiji, kao i u mnogim drugim azijskim zemljama, crvena je i danas tradicionalna boja vjenčanja.

29 Francesco Monroe, Samson i Dalila, početak 16. stoljeća. Museo Poldi Pezzoli, Milano, Italija. Od srednjeg vijeka u europskom slikarstvu vjerolomci, izdajnici i lažljivci često se ikonografski prikazuju s crvenom bojom kose.

20

moc boja / etnografski muzej zagreb

U našoj seoskoj kulturi crveno licitarsko srce i jabuka znak su ljubavi. Crvena jabuka znak je pristanka na brak. Crvene pisanice djevojke su poklanjale mladićima u znak naklonosti i ljubavi. U velikom dijelu Europe u seoskim je zajednicama crvena vjenčanica bila uobičajena još u 19. stoljeću. Takvu su vjenčanicu nosile i mladenke u Kini, Indiji te u velikom broju drugih azijskih zemalja. I u ovom kontekstu crvena ima ambivalentna značenja. Ona je također boja erotizma i strasti. Crvena se povezuje s prostitucijom – od skrletne žene iz Biblije do današnjih četvrti crvenih fenjera. Crveni ogrtač s kapuljačom u nekim je dijelovima Europe u 17. stoljeću bio oznaka bludnica (Sarti, 2006: 235). Mitologija vezana uz crvenokose

30 Licitarsko srce, Hrvatsko zagorje, konac 20. stoljeća. EMZ. U hrvatskoj seoskoj kulturi crvena licitarska srca simboliziraju ljubav i naklonost.

31 Pokolj nevine dječice, freske u donjoj crkvi sv. Franje u Assisiju. Krvnik u središtu slike nosi karakterističnu odjeću čija je boja mješavina “loše” crvene i žute.

Različiti stručnjaci pokušavali su objasniti diskriminirajući položaj ljudi riđe kose u europskoj kulturi. U skladu sa srednjovjekovnom tradicijom, izdajnici, vjerolomci, ubojice, nevjernici i lažljivci ikonografski su se prikazivali s riđom kosom ili bradom: Kain, Dalila, Šaul, Ganelon, Mordret i sl. Juda je vjerojatno najpoznatiji primjer. Boja izdaje, kako ju opisuje Pastoureau, bila je mješavina loše žute i crvene. U toj je mješavini prevladavala crvena,...ali ne blistava, već zagasita i gusta, poput plamenova pakla koji gore, ali ne daju svjetlo (Pastoureau, 2006). Po grčkoj mitologiji Tifon, golemo čudovište, neprijatelj Zeusa, imao je crvenu kosu, a prema nekim izvorima za žrtvu su mu prinosili riđokose ljude. Slični podaci postoje u Egiptu, gdje su Sethu, zlom božanstvu, također žrtvovali riđokose. U traktatu o fizionomiji iz 3. stoljeća pr.Kr. koji se smatra Aristotelovim, riđima se pripisuju osobine poput pokvarenosti, podmuklosti, surovosti i prijetvornosti. U germansko-skandinavskoj mitologiji, s obzirom na svjetlokoso nordijsko stanovništvo, očekivao bi se bolji tretman crvenokosih u odnosu na njihov položaj u mediteranskoj kulturi. No i tamo nailazimo na slične ideje vezane uz crvenokose i riđobrade. Gnjevni bog Thor (Gromovnik), kao i njegov pomagač Loki koji sije zlo i uništenje, crvenokosi su. Crvene životinje poput crvendaća, lisice i vjeverice, bile su Thorovi sveti simboli. Srednjovjekovno kršćanstvo samo je nastavilo i ojačalo tradiciju po kojoj crvenokosi imaju lošu reputaciju. U tom kontekstu i crvenokose žene dobivaju reputaciju vještica i prostitutki. Postoje različite hipoteze koje pokušavaju objasniti takav stav. Osobito su neuvjerljiva tumačenja temeljena na biološkoj osnovi koja tvrde da nedostatak pigmentacije kože i kose svjedoči o genetskoj ili etničkoj degeneraciji, što onda dovodi u pitanje i moralne osobine takve osobe. U svim kulturama, uključujući keltsku i skandinavsku, riđi su drugačiji, oni čine manjinu te na taj način krše poredak i zato bivaju diskriminirani. S vremenom je crvena boja postala oznakom i drugih pripadnikai marginalnih skupina (Pastoureau, 2006).

21

32 Peča prvojutarnica, Posavina, 19. stoljeće. EMZ ZGZ 422 Svilena marama koju je mlada stavljala na glavu poslije prve bračne noći. Ukras je morao biti izveden u crvenoj boji. Ta je boja imala zaštitnu funkciju, a ujedno je simbolizirala vitalnost i plodnost, što se i očekivalo od mlade žene.

33 Upletač od crvene vune za djevojčicu, Baranja, 19. stoljeće. EMZ 47003. Crvena vuna u tradicijskoj kulturi predstavlja cijeli kompleks magijsko-apotropejskog značenja, a ovdje uz statusnu i estetsku ulogu upletač ima funkciju zaštite djevojčice od utjecaja zlih sila.

34 Djevojčica s crvenom koraljnom i plastičnom narukvicom, Virovitica, 2001. Plastična narukvica nosi se protiv uroka i zlog oka. Vjeruje se, naime, da će se osoba koja bi mogla naštetiti djevojčici zagledati u narukvicu i odvratiti pogled od djeteta. Za koraljnu narukvicu uobičajeno je vjerovanje da ona promijeni boju kad dijete ima povišenu tjelesnu toplinu. Također se nosi za sreću.

22

moc boja / etnografski muzej zagreb

Magijsko značenje crvene boje

35

36

Plafta, plahta, Turopolje, 19. stoljeće. EMZ 17338. Takve plahte koristile su se za odjeljivanje rodilja u zajedničkim prostorijama. Na taj je način rodilja bila zaštićena od pogleda ukućana, ali i od zlih sila koje bi mogle nauditi njoj i djetetu.

Pojas s karneolima, dinarsko područje, 19. stoljeće. EMZ 9240. Karneol u narodu zovu i mesnati kamen, a vjeruje se da štiti od uroka. Takve su pojaseve dobivale mladenke iz imućnijih obitelji kao vjenčani dar za sreću i zdravlje za cijeli život.

Bojenje mrtvaca u crveno običaj je poznat u južnoj Europi još iz neolitika, a prakticirali su ga i američki Indijanci. On se temelji na ideji da crvena boja daje vitalnu snagu. U nekim dijelovima Afrike uoči vjenčanja ili nakon rođenja prvog djeteta, djevojke i žene premažu tijelo i lice crvenom bojom vjerjući da ona potiče snagu i seksualnost (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 80). U mnogim kulturama postoji uvjerenje da crvena boja štiti od zlih utjecaja. Ratnici su bojili svoje bojne sjekire i koplja u crvenu boju kako bi zadobili magičnu snagu. Također se smatralo da crvena odjeća donosi nepobjedivost. Odjeća za rat stoljećima je bila jarkih boja, upadljiva i vrlo dekorativna kako bi što bolje istaknula ratnikovu muškost i hrabrost. Ideal muževnosti stoljećima se temeljio na pojmu ratnika. Uniforme pojedinih redova vojske u mnogim su zemaljama još u 19. stoljeću bile crvene boje. U našim se krajevima za vrijeme ratovanja s Turcima smatralo da prsten s karneolom (kamen crvene boje) štiti od metaka, a ako ga se položi na ranu, zaustavlja krvarenje. Crvena se boja smatra osobito djelotvornom protiv uroka. Postoje životni trenuci u kojima je, prema pučkom vjerovanju, čovjek osobito izložen djelovanju zlih sila, a to su: razdoblje od rođenja do krštenja, vjenčanje, porod i smrt. I danas je običaj u nekim dijelovima Hrvatske da se djetetu oko ruke veže crvena vunica ili stavi narukvica od koralja kako bi ga štitila od zlih sila. U dinarskim krajevima mladenke iz imućnijih obitelji dobivale su za vjenčani dar u znak sreće, zdravlja i za zaštitu od uroka, velike kožnate pojaseve ukrašene karneolom. Svadbena odjeća mladenaca, osobito mladenke, u etnologiji se najčešće interpretira namjerom da se ukrasom crvene boje odbiju zli utjecaji. U mladenkinom oglavlju sadržan je najveći dio simboličkih i magijskih poruka. On je štiti i pokazuje njezin novi status. Poslije prve bračne noći u Hrvatskoj Posavini žene su na glavu stavljale peču (maramu) prvojutarnicu čiji je ukras morao biti izveden u crvenoj boji. Postelja mladenaca, od kojih se očekuje brojno i zdravo potomstvo, najčešće je ukrašavana crvenim utkanim ukrasima. Crvena pisanica znak je plodnosti pa su se kore jajeta bacale na njive da pospješe urod. Crveni koralj amulet je trudnih žena i rodilja. U doba života u zadružnim obiteljima u Hrvatskoj, prostor u zajedničkoj prostoriji gdje je žena rađala odjeljivao se plahtom ukrašenom utkanim crvenim ukrasom. Na taj je način rodilja bila zaštićena od pogleda ukućana, ali i od zlih sila koje bi mogle nauditi njoj i djetetu. Crvena se boja često povezuje sa zdravljem i ljepotom. Kad se za djecu kaže da su rumena to znači da su i zdrava i lijepa. Glavno načelo narodne medicine koje se odnosi na boje počiva na ideji liječenja isto istim. To znači da se bolesti povezane s krvi liječe sredstvima crvene boje. Za pročišćavanje krvi preporučuje se cikla, crveni kupus ili biljke koje cvatu crveno kao crveni glog, a za krijepljenje crveno grožđe i vino. Ljudima koji su bolovali od šarlaha preporučivala se crvena posteljina ili crveni rubac. Premazivanje crvenom bojom smatralo se ljekovitim i korisnim za prevenciju svih bolesti (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 80).

23

37 Dječja odjeća za krštenje, Oborovo, konac 19. stoljeća. EMZ 6402.

38 Dječja odjeća, Indija, 19. stoljeće. EMZ.

39 Mlada žena u nošnji bogato ukrašenoj crvenim utkanim koncem, Ivanić Grad, Moslavina, 20. stoljeće. 40 Starija žena u nošnji zagasitih boja. Kutina, Moslavina, 20. stoljeće.

24

moc boja / etnografski muzej zagreb

Folklorni tekstil u Hrvatskoj U hrvatskoj seoskoj kulturi postojala su nepisana, ali od zajednice sankcionirana pravila o odijevanju. Žena je u okviru seoske zajednice jače podvrgnuta društvenoj kontroli, pa njezina odjeća više ističe pripadnost pojedinoj društvenoj kategoriji. U Hrvatskoj, kao uostalom i cijeloj Europi, postojalo je statusno rangiranje žena na djevojčicu, djevojku, isprošenu djevojku, mladenku, udanu ženu, udovicu, rastavljenu i neudanu majku. Crvena boja bila je rezervirana samo za mlađe dobne skupine. Premda psihoanalitičari nude različite interpretacije odjeće Crvenkapice, možda je objašnjenje sasvim jednostavno; to je bila uobičajena odjeća djevojčica tog uzrasta u cijeloj Europi. Nakon rođenja prvog djeteta u nekim ruralnim sredinama u Hrvatskoj žena više nije smjela nositi crveno ukrašenu odjeću. Što je starija, to je njezina odjeća manje upadljiva, odnosno, ima manje crvenog ukrasa. Iz opisa životnih prilika u Trebarjevu, selu pokraj Siska, potkraj 19. stoljeća saznajemo kako je određena boja bila strogo normirana za pojedinu dobnu skupinu:...a ka si vrže črleni rubec na glavu, ka je već pri lete, onda veliju: “Gle ti stareka v črlenem rubce, kakti mladek!” ili Ka je već pošla duge za muž -16 lat ta već ne nosi pisanoga (crvenog) zaslena ni na pole, a kam doma... već si žene ženu prispodobe k onemu kej joj se pristoja (Jajnčerova, 1898: 135). Pripadnost određenoj zajednici i usvajanje njenih pravila očituje se, između ostalog, u načinu odijevanja, što podrazumijeva i pravilan izbor boja. U Hrvatskoj Posavini jarka crvena boja karakteristična je za mlađu dobnu skupinu, a boje u mat tonovima tzv. tirakotaste nazivale su se gospockim bojama i njima se ukrašavala odjeća žena srednje dobi. Različiti tonovi crvene boje imali su drugačije konotacije. Između dvaju svjetskih ratova, prema istraživanju Jagode Vondraček-Meser, kustosice Muzeja Sesvetskog prigorja, odjeća i kućni tekstil u tom području bili su ukrašavani bojama koje su se dijelile na šare i proste. Šare ili visoke boje bile su nijanse jarko crvene, a proste, niske ili ledene boje bile su: zorkasta, roza, zora, zorna (ružičasta), rđava (nijansa smeđe), škora (tamnocrvena), kavasta (nijansa smeđe), murvasta i vinska (nijanse tamnocrvene), ljilja (ljubičasta), siva, žuta, plava, smeđa, narančasta, zelena i crna.

41 Kraluši, ogrlica od koralja, Posavina, 19. stoljeće. EMZ 15319. Crveni koralji uz estetsku imaju i zaštitnu ulogu kao i funkciju dobnog pokazatelja.

25

42 Nikola Arsenović, Mladenka iz Orebića, Pelješac, akvarel, oko 1860. Širina ruba nevjestinske suknje svjedočila je o imovinskim prilikama mladenkine obitelji.

43 Nikola Arsenović, Mladenka iz Vukovine, Turopolje, akvarel, oko 1860.

44 Podjela boja u Sesvetskom prigorju

Proste boje

26

moc boja / etnografski muzej zagreb

Šare boje

U Konavlima je crvena boja također osnovna boja ukrasa, a ona je varirala od svijetlocrvene, koju su nazivali šipkova boja, do zagasito crvene, koja se i danas naziva turska ili pjana boja i koja je bila primjerenija starijim ženama (BencBošković, 1983: 93-94). Opozicija bojene i nebojene tkanine također označuje ženin status u okviru zajednice. U panonskom dijelu Hrvatske opozicija bijele (nebojene) i crvene omogućavala je iskazivanje gotovo svih vrijednosnih odnosa oblikovanih oko opreka kao što su jednostavno/ukrašeno, žalosno/veselo, mlado/staro, svečano/ svakodnevno i sl. Za razliku od ostalih područja Hrvatske, u primorskom se dijelu crna ranije pojavljuje u smislu korotne boje pa su crvena, bijela i crna boja iskazivale specifične ritualne i socijalne stause. Bojena odjeća javlja se kao obredna: crvena za mladenku, crna za udovicu, a nebojeno sukno bilo je oznaka ritualno i socijalno sigurnih statusa djevojke i udane žene. Postojanje opozicije bijelo (nebojeno) i mrko (nebojeno) omogućavalo je razdvajanje tih dvaju statusa (Gavrilović, 2002: 68-71). Fina vunena tkanina, skrlet, (sukno crvene boje) u otočkim nošnjama dubrovačke okolice bila je statusni simbol. Obilata uporaba kupovnog skrleta u lastovskoj nošnji svjedočila je o obiteljskom bogatstvu. Srednjovjekovni šareni donji obrub na suknji, koji se susreće u raznim varijantama mediteranskog ruha, na Orebiću je bio pokazatelj imovinskih prilika. Što je na nevjestinskoj suknji skrlet bio širi, to je bogatiji bio njezin rod, a to je trebalo vidno pokazati (Gušić, 1955: 129-130). Ovi šareni obrubi mogu se dovesti u vezu sa zakonima protiv luksuza, koji su u pojedinim razdobljima ograničavali korištenje skupocjenih obojenih tkanina, pa je njihova uporaba svedena na rub suknje, gdje je boja i širina ruba označivla društveni položaj ili dob. Alkemija Alkemijski kamen mudrosti crvene je boje. Cinober, crveni živin sulfid, spoj sumpora i žive, dugo je vremena smatran živim zlatom, što ga je među alkemičarima činilo nezamjenjivim. Cinober se smatrao i glavnim sastojkom napitka besmrtnosti, jer se vjerovalo da tijelu daje energiju Sunčevog žara i čini ga mlađim (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 80). Paracelsus (1493. – 1541.), liječnik i alkemičar, preporučivao ga je kao osobit lijek za sve bolesti. Opozicija sumpor–živa simbol je smrti i ponovnog rođenja, neprestane regeneracije.

27

Crvena u političkom kontekstu Crvena je postala i boja revolucije spajajući kršćanske predodžbe (krv mučenika) s militarnim simbolizmom. Od Francuske revolucije 1789. godine, crvena boja dobiva i značenje krvi prolivene za slobodu. Kasnije revolucije promijenile su naglasak od slobode na ideju klasne borbe. Sovjetska Rusija prihvatila je crvenu zastavu 1918., a Kina 1949. Crvena je zastava ubrzo postala sinonim za komunizam kao i ultraljevicu. Budući da nosi snažnu političku i ideološku simboliku, crvenu je teško koristiti u drugom političkom kontekstu. Oduzimanjem intenziteta crvenoj, ružičasta postaje simbolom socijalista, što je relativno novija pojava. Pripadnici Socijalno demokratske partije u Hrvatskoj ističu crvenu kravatu kao svoj znak. U zapadnoj kulturi crvena ima snažne političke konotacije. Better dead than red (Bolje mrtav nego crven), poznati je slogan iz vremena hladnog rata. Crna svastika nacionalsocijalista nacrtana je na crvenoj podlozi kako bi sugerirala vezu s radničkom klasom. Boja svečanosti i proslava Crvena i danas naglašava svečane trenutke: ona je boja Nove godine, Božića, Sv. Nikole, Djeda Mraza ili Djeda Božićnjaka. Tradicionalni novogodišnji ukrasi crvene su i zelene boje. Božićnica, jabuka crvene boje s utaknutom zelenom grančicom, na stolu u Božićno i novogodišnje vrijeme simbolizira zdravlje. Crvena je također i boja kineske nove godine. U Japanu, kad se kome želi sreća za rođendan ili uspjeh na ispitu i sl. riža se oboji crveno. Crvena boja ide uz raskoš i spektakl. Opere i kazališta ukrašeni su crvenim dekorom. Crveni tepih rezerviran je za počasne goste. Psihologija Crvena je boja emocija bijesa i srama. Kad netko gubi kontrolu kažemo da mu se zacrvenilo pred očima. Crvena je i stimulirajuća boja koja otvara apetit. Aperitivi su često crvene boje. Omiljena je kod djece te je poznata njihova sklonost crvenim slatkišima, voću i igračkama. S druge strane, crvena potiče agresiju i nasilje. U reklamama se crvena boja koristi za pobuđivanje erotskih osjećaja (crvene usne, nokti i sl.) ili kao dinamična boja povezana s energijom (energetski napici, sportske igre, auti i sl.).

28

moc boja / etnografski muzej zagreb

45 Politički plakat. Nepoznati autor, 1949. 46 Politički plakat. Nepoznati autor, vjerojatno 1945. Jedna od osnovnih karakteristika ustaškog plakata bila je jaka antipropaganda. Glavni su neprijatelji komunizam i boljševizam, čija se strašna ruka nadvila nad hrvatskom kulturom i prikazuje propast civilizacije, znanosti, umjetnosti, vjere i obitelji. 47 Stranka demokratskih promjena (SDP) u Hrvatskoj također koristi crvenu boju za promociju svoje stranke.

48 Proslava Nove godine 2007., Kina. Crvena je često boja proslava. Crveni ukrasi karakteristični su i za kinesku novu godinu.

29

30

moc boja / etnografski muzej zagreb

Purpurna i ljubičasta Mislim da se Bog ljuti kad u polju ne primijetiš purpurnu boju prolazeći pored nje. Alice Walker, američka književnica i aktivistkinja; Boja purpura (1983.)

Boja moći

49

50

Carica Teodora s podanicima, mozaik u crkvi San Vitale u Ravenni, oko 547. Car Justinijan s pratnjom, mozaik u crkvi San Vitale u Ravenni oko 547. Količina purpura na odjeći odavala je mjesto pojedinca u društvenoj hijerarhiji.

Kralj Salomon, ilustracija iz Sauvigny Biblije, 12. stoljeće. U židovskoj kulturi plava boja odjeće rezervirana je za svećeničku i svjetovnu elitu. Kralj Salomon ikonografski se često prikazuje u odjeći plave boje. Ta se boja dobivala od vrste morskog puža (murex trunculus).

Govoreći o značenjima ljubičaste boje najbolje je započeti s purpurom. Tijekom povijesti purpurna je odjeća bila statusni simbol najviših slojeva društva. Purpur se dobivao iz žlijezda morskih puževa koji obitavaju u Sredozemnom moru (Murex trunculus i Murex brandaris). Dobivena boja davala je cijelu lepezu tonova: od svijetloljubičaste, plave i crvene do, u bizantsko doba najcjenjenijeg, tamnoljubičastog purpura koji se u starim izvorima uspoređuje sa zgrušanom krvi. Količina pigmenta potrebna za bojenje predmeta veličine rimske toge bila je vrednija od iste težine u zlatu. Za 1,4 g purpurovog bojila bilo je potrebno 12.000 puževa (Grdenić, 2002: 26). Purpur nastaje oksidacijom, što znači da ne blijedi izlaganjem svjetlu ili ispiranjem te je u vremenima kad su boje još bile nepostojane postao simbol vječnosti. Purpur se u odijevanju koristio još u minojskoj kulturi na Kreti (oko 2000. godine pr.Kr.). Feničani su bili osobito poznati po njegovoj proizvodnji tako da se jedna od nijansi karakteristična za antičko razdoblje nazivala tirski purpur po gradu Tiru u današnjem Libanonu. Već je u Starom zavjetu purpur nazvan najskupljom bojom. Bog je Mojsiju naredio da zavjese u njegovu hramu moraju biti od plavog i crvenog purpura te grimiza (crvena boja dobivena od vrste štitastih uši). Odjeća svećenika također je bila obojena tim bojama te prošarana zlatom. Bog je također naredio da rese u kutovima obrednih molitvenih šalova budu obojene purpurom, a imitacija purpura nije bila dozvoljena. Purpurna je i boja magije pa se čarobnjaci često prikazuju u ljubičastim ogrtačima. Kada je Mojsije rekao svećenicima da nose purpurne odore, čarobnjaci su bili u istom rangu sa svećenicima (Heller, 2006: 170). Boja u čast Boga bila je u antičkom svijetu i boja vladara. U Rimskom Carstvu samo su kraljevi, kraljice i prijestolonasljednici smjeli nositi purpurne ogrtače. Ministri i visoko pozicionirani službenici imali su purpurni obrub na odori, a senatori su na togi nosili purpurne pruge (Heller, 2006: 168). Prema Novom zavjetu, na dan krucifikacije, Isus je bio odjeven u purpurni ogrtač, a na glavi je imao krunu od trnja. Purpur i kruna ironizirali su njegovu poziciju židovskog kralja. U antičko je doba bio najcjenjeniji purpur koji je po tonu bio više crven, no u bizantsko doba purpur je bila nijansa tamnoljubičaste gotovo crne boje. Oko 300. godine car Dioklecijan proglasio je bojenje purpurom carskim monopolom i preselio njegovu proizvodnju u Bizant, odnosno Konstantinopolis. Carska titula u Bizantu glasila je porfirogenet, purpurnorođeni, to jest rođen za vrijeme vladavine svog oca. Istočnorimski carevi štitili su tajnu bojenja purpurom pa su na zapad purpurni materijali mogli stići samo kao pokloni cara.

31

Čak je i tinta kojom se car potpisivao bila purpurna, a njome su bile napisane i sve carske knjige. Justinijanov zakonik na smrt je osuđivao kupca ili prodavatelja purpurne tkanine (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 80). Bizantska umjetnost posve je obilježena purpurom. Na mozaicima u Raveni koji prikazuju cara Justinijana i caricu Teodoru s podanicima, može se odrediti status svake osobe prema količini purpura na njihovoj odjeći. Prokopije, povjesničar koji je živio u vrijeme Teodore, izvještava kako je ona tijekom građanskog ustanka 432. odbijala otići u egzil, ne željevši se nikada odreći purpura i carske moći: Purpur je dobar omotač za leš, rekla je (Heller, 2006: 168). Mnoge vladarske europske kuće nastavile su tradiciju nošenja purpurne odjeće kao simbola moći. U vrijeme vladavine kraljice Elizabete I (1533. – 1603.), odjeća obojena purpurom smatrala se luksuzom te je bila rezevirana samo za plemstvo. Boja biskupa i poniznosti I crkvena ljubičasta ima korijene u purpuru. Dok se proizvodio pravi purpur, ljubičasta je predstavljala rang kardinala. Nakon što je proizvodnja purpurnih materijala poslije pada Istočnog Rimskog Carstva zamrla, odora kardinala postala je crvena (dobivala se od kermesa, a kasnije i košenila što su bile vrste štitastih uši), jer se ljubičasta sada dobivala mješavinom grimizne (kermes) crvene i indiga koji je bio jeftiniji. U skladu s novom tehnologijom i cijenama, ljubičasta i crvena zamijenile su rang pa je ljubičasta postala boja biskupa (Heller, 2006: 169-70). Crvena kardinalska boja i dalje se nazivala kardinalskim purpurnom premda se više nije dobivala od puževa, već od spomenutih ušiju i davala drugačiji ton. Ljubičasta je tradicionalno i boja teologije. U doba dok su profesori još nosili halje, filozofi su nosili tamnoplavu, medicinari svijetlocrvenu, pravnici

32

moc boja / etnografski muzej zagreb

51 Kraljica Viktorija u žalobnoj ljubičastoj odjeći, oko 1865.

52 Sve su engleske kraljevske krune tradicionalno podstavljene samtom purpurne boje.

tamnocrvenu, a teolozi ljubičastu odjeću, što je simboliziralo pobožnost, vjeru, vječnost i pravednost. U liturgiji ljubičasta je boja Adventa i Korizme. Od Drugog vatikanskog koncila mise zadušnice održavaju se u ljubičastom misnom ruhu. U kršćanskoj simbolici ljubičasta je i boja poniznosti. Ta je simbolika u suprotnosti s purpurnom kao bojom moći, ali crkveno objašnjenje zašto kardinali nose purpur glasilo je: Kraljevi vladaju kroz nasilje, crkva kroz poniznost. Tu se uklapa i ljubičica kao kršćanski simbol vrline i skromnosti. Smatralo se da čak i miris ljubičice štiti od pijanstva i glavobolje. Isto se djelovanje pripisivalo ljubičastom dragom kamenu ametistu. Tko ga nosi, smatra se imunim na otrov i pijanstvo (grčki améthytot znači koji štiti od pijanstva). To što kardinali od pape dobivaju prsten od ametista, u katoličkoj interpretaciji simbolozira pokornost (Chevalier, Gheerbrant, 1983:10-11). Umjetna boja 53 Stari i novi purpur. Kardinalski purpur crvene je boje, dok biskupi nose odjeću u boji starinskog ljubičastog purpura.

Ljubičasta je bila prva umjetna modna boja. Proizveo ju je engleski kemičar William Henry Perkin kao prvu anilinsku boju, što je u potpunosti promijenilo povijest tekstilnih boja. Iza ljubičaste slijedile su i druge jarke boje, uključujući anilinsku crnu, fuksiju, magentu i metilno plavu. Ove uzbuđujuće nove boje bile su popularne i dostupne što je rezultiralo demokratizacijom obojene odjeće. Estetičari su pak proglašavali umjetne boje kričavim i vulgarnim, preferirajući izblijedjeli izgled prirodnih boja. Perkinova ljubičasta najprije je u Francuskoj postigla veliku popularnost zahvaljujući carici Eugeniji čiji se modni stil slijedio u cijeloj Europi. Engleski modni magazini također pišu o novoj boji, no vrhunac zaluđenosti ljubičastom

54 Dobar odgoj, modni žurnal iz 1864. godine. Pojavom novih umjetnih boja mauve (ljubičasta) i zelena postaju omiljene modne boje odjeće djevojaka i mladih žena.

55 Mauveine, prva umjetna anilinska boja. Nova boja izazvala je različite polemike u javnosti. Estetičari su govorili o profinjenim tonovima koje daju prirodne boje za razliku od drečavih anilinskih boja. “Mauve? Mauve je samo ružičasta koja pokušava biti purpurna.” – James Abbot McNeill Whistler.

33

56

uslijedio je nakon pojavljivanja kraljice Viktorije u ljubičastoj haljini na vjenčanju svoje kćeri. Kraljičinom zaslugom ljubičasta se smatrala i društveno prihvatljivom bojom u koroti. Ta nova purpuromanija ili Mauve Measles, polako se smiruje potkraj 1860-ih (Winterbottom, 2007). Goetheu je ljubičasta značila nešto živahno bez radosti. U vrijeme Goethea (1749. -1832.) ljubičasta je isključivo ženska boja. To je bila boja neudanih žena koja je poručivala: Unatoč godinama, još sam slobodna. Iste konotacije imali su i tipično ljubičasti mirisi: lavanda, ljubičica i ružmarin. Mirisi koji su se smatrali slatkastim i neerotičnim (Heller, 2006: 176). Ljubičasta je postala omiljena boja secesije, smjera u umjetnosti na prijelazu 19. u 20. stoljeće, koji je sve prirodno smatrao običnim, neumjetničkim. U to se doba ljubičasta cijenila i kao boja za interijere. Ljubičasti salon smatrao se vrhuncem estetike. Poznati plakat Alfonsa Muche pokazuje ideal žene tog vremena na ljubičastoj pozadini. Purpurna (ljubičasta), zelena i bijela postale su 1908. godine službene boje ženskog pokreta u Velikoj Britaniji. Purpurna je simbolizirala pravdu, samopoštovanje i dostojanstvo. Kao ambivalentna boja, mješavina crvene i plave (muške i ženske boje) ljubičasta je 1970-ih postala boja feminističkog pokreta i novi simbol ženstvenosti. Danas se ljubičasta poput ružičaste veže uz seksualne manjine. Većina ljudi ljubičastu danas smatra neobičnom, modernom, nekonvencionalnom i originalnom bojom.

34

moc boja / etnografski muzej zagreb

Alfonse Mucha, Job, plakat, 1897. Ljubičasta je bila omiljena secesijska boja.

57 Anterija, duga orijentalna ženska haljina, 19. stoljeće. EMZ. Kolorit ženskih orijentalnih anterija često je u skladu s ranom helenističkom skalom purpurne boje: od tamnog bizantskog purpura preko boje višnje do vinski crvene i ljubičaste.

Folklorni tekstil u Hrvatskoj 58

59

Peča, marama za glavu, okolica Siska, 19. stoljeće. EMZ 11945. Oglavlja ukrašena svilenim i pamučnim koncima ljubičaste boje nosile su seoske žene u doba Korizme u Hrvatskoj Posavini, oponašajući bojom svećenikovo misno ruho. Ta se boja i danas pučki naziva biškupska.

Zastor, pregača, Posavina, oko 1900. EMZ 4449. Odjeća ljubičastih i ružičastih tonova bila je korotna, pa su je žene različitih dobnih skupina nosile tijekom druge godine žalovanja ili u znak žalosti za ne tako bliskim rođakom.

60 Kadifene biserli kundurice, vjenčane cipelice, BiH, 19. stoljeće. EMZ 15029 a, b.

Oglavlja ukrašena svilenim i pamučnim koncima ljubičaste boje nosile su seoske žene u doba korizme u Hrvatskoj Posavini, oponašajući bojom svećenikovo misno ruho. Ta se boja i danas pučki naziva biškupska. Odjeća ljubičastih i ružičastih tonova bila je korotna pa su je žene različitih dobnih skupina nosile tijekom druge godine žalovanja ili u znak žalosti za ne tako bliskim rođakom:... a još menše žalostnice, te nose i višnevatu peču i privezalek (Jajnčerova, 1898: 218). Otkriće anilinskih boja i njihova dostupnost utjecali su i na ukus seoskih žena u odijevanju. Pojavu novih boja i utjecaj trgovačke robe na tradicijsko odijevanje odlično oslikava podatak koji navodi Vladimir Tkalčić. Potkraj 19. stoljeća jedno je zagrebačko trgovačko poduzeće po vrlo povoljnoj cijeni kupilo veliku količinu pamučnog prediva ljubičastocrvene boje koja je u postupku bojenja dobila krivu nijansu. Trgovci su tu robu prodavali u selima zapadnog područja Medvednice pa je od tog vremena sva ženska nošnja u Pušći, Brdovcu i Bistri dobila ljubičastocrveni ton ukrasa umjesto nekadašnjeg svijetlocrvenog. Ta se boja danas doživljava kao tipična boja nošnji spomenutog područja (Tkalčić, 1925: 133).

35

36

moc boja / etnografski muzej zagreb

Crna Već četrdeset godina otkrivam da je kraljica svih boja crna. Auguste Renoir (1841.-1919.), francuski slikar.

61 Pokladna maska, Turčišće, Međimurje, 20. stoljeće. EMZ. Crna boja maske i zastrašujući izgled imali su funkciju tjeranja zlih sila. 62 Djevojčice iz plemena Nuba, Sudan, oko 1970. Crna boja u različitim kulturama ima drugačija značenja. Djevojčice iz plemena Nuba svakodnevno trljaju u kožu ulja s dodatkom žute i crvene boje kako bi im koža djelovala blistavo i sjajno. U Africi je važno imati takvu kožu (prirodno ili umjetnim putem) jer se suha koža bez sjaja smatra bolesnom.

Je li crna boja? Tehnički gledano ona to nije; crni predmeti apsorbiraju sve boje vidljivog spektra, a nijednu ne reflektiraju. No, s druge strane, predmeti mogu izgledati crno, a ipak reflektirati nešto svjetla. Primjerice, crni pigment nastaje kombinacijom nekoliko pigmenata koji zajedno apsorbiraju najviše svjetla. Crno je boja pratvari, iskonskog kaosa, vodenih dubina. To je također boja ktonskog svijeta u kojem se obnavlja dnevni svijet. Crna se često povezuje s noći i smrti, zlom i grijehom. To nije samo rezultat zapadnjačkog rasizma, budući da u tradicijskoj afričkoj simbolici nailazimo na ista značenja. Ipak je noć crna, a krv crvena. Iskustvo noći kod ljudi je tisućljećima bilo povezano s opasnostima, prirodnim neprijateljima, zimom i hladnoćom. Crna također asocira na strah od nepoznatog. Premda more i nebo današnji ljudi najviše povezuju s plavom bojom, iza tog plavetnila kriju se nepoznata prostranstva koja u našoj svijesti više nisu plava, već crna. Postoji dobra crna i loša crna, piše Pastoureau. Razlika se uglavnom odnosi na to je li crna sjajna ili mat. Na tu su razliku bili osjetljiviji naši preci, tim više što u prošlosti dobivanje kvalitetne crne boje nije bio jednostavan proces (Pastoureau, 2005: 76-77). Crna u kontekstu smrti Prema simbolici boja četiriju elemenata, crna simbolizira zemlju, dakle, podzemni svijet, pakao. Crna zemlja, mjesto je gdje se sahranjuju umrli, ali i njihovo novo prebivalište, to je boja groba. No, s druge strane, crna zemlja simbolizira plodnost, stvaranje novoga života. U doba mnogobožačkih i ne izrazito dualističkih religija u moralnom suprotstavljanju bogova i demona ili viših bića i ljudi, crna boja asocira plodnost. Velike božice plodnosti često su crne zbog ktonskog podrijetla: Dijana iz Efeza, indijska Kali ili Izida. U Kini crno odgovara kineskom yinu, ženskom simbolu. Crni kamen na brežuljku Palatinu u Rimu simbolizirao je Magnu Mater. Na toj ideji temelji se i simbolizam srednjovjekovnih crnih Djevica, pa u Europi postoje svetišta gdje se i danas hodočasti crnim Djevicama (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 77-78). U religijama s naglašenom podjelom na dobra i zla božanstva, crna boja simbolizira nasilje, propast i smrt te označuje preobražene bogove i demone poganskih religija vezivane uz podzemni svijet. U većini kultura običaji vezani uz smrt mogu se svrstati u tri osnovne kategorije, odnosno tri pristupa smrti: iskazivanje tuge za preminulim, radost zbog novog početka ili novog života pokojnika i pokazivanje straha od duhova umrlih. Semitski običaji vezani uz smrt podrazumijevali su crnjenje lica pepelom i prljavštinom do neprepoznatljivosti, kako bi zavarali zlonamjerne pokojnike, ali i

37

63 Jusepe de Ribera, Portret isusovačkog misionara, ulje na platnu, 1638. Kolekcija Poldi Pezolli. Tijekom 10. stoljeća u Europi se crna boja počinje vezivati uz koncept smrti te istodobno asocirati ponizan i asketski način života. S vremenom jednostavna crna redovnička odjeća počinje se izrađivati od sve kvalitetnijih materijala i sve veće količne tekstila.

64

pokazali svoju tugu za preminulim. Crnom i bijelom bojom izražavala se tuga za mrtvima. No crna tuga djeluje beznadnije za razliku od bijele žalosti koja u sebi sadrži nagovještaj novog početka (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 77-78). Crna u kontekstu asketizma i kršćanskog poimanja smrti Tijekom 10. stoljeća u Europi se crna boja počinje vezivati uz koncept smrti kao izjednačiteljice te istodobno asocirati ponizan i asketski način života koji se najviše zrcalio u celibatnom redu benediktinskih svećenika poznatih kao nigri monachi – crni redovnici. U početku njihova odjeća najvjerojatnije nije bila bojena ili se radilo o jeftinim nepostojanim bojama. Novo shvaćanje smrti u kojem je bogatstvo pokojnika ne samo nevažno već i prepreka spasenju, odgovara prihvaćanju crne odjeće i u nekorotnom kontekstu, gdje polikromna raskoš predstavlja zlo i Luciferovu zavodljivost. U tom vremenu u Europi se općenito javlja nepovjerenje prema bojama. Bizantska purpurna od kraljevske postaje boja pokajanja, skrušenosti, melankolije i smrti. Crvena postaje boja đavoljeg iskušenja, a žuta, boja carske Kine, dobiva značenje hereze i dvoličnosti. U skladu s novim idejama, pripadnici elite također su prema vlastitim željama pokapani u crnoj redovničkoj odjeći. Egalitarno značenje crne potkraj srednjeg vijeka počinje se mijenjati u skladu s gospodarskim napretkom i razvojem feudalnih društvenih odnosa. Crna boja dobiva sve različitija značenja. Do 16. stoljeća samo su plemići iskazivali žalost noseći odjeću crne boje. Za seljaštvo je u to vrijeme bojena crna odjeća isuviše skupa.

38

moc boja / etnografski muzej zagreb

Tiziano Vecellio, Karlo V, ulje na platnu, 1548. Alte Pinakothek, Minhen, Njemačka. Za razliku od jednostavne odjeće svećenika te ozbiljne i dostojanstvene protestantske crne odjeće, u 16. stoljeću javlja se još jedan tip crnog ruha i to kao posljedica zakona protiv rastrošnosti. To je blistava crna, na skupocjenoj svilenoj i baršunastoj odjeći, ukrašena krznom i rezervirana samo za najviše slojeve društva.

Paunovi i pingvini Monopol nad kvalitetnim jarkim bojama dugo je vremena bio izvan Europe. Jane Schneider u svom eseju Peacocks and Penguins: The Political Economy of European Cloth and Colours opisuje nejednaku trgovinu koja se odvijala tijekom srednjeg vijeka između Bliskog istoka i Europe, jer su Europljani zlatom i robovima plaćali obojene tkanine i proizvode orijentalnog tekstilnog obrta. Ona misli da je europska crna odjeća imala i praktično i simbolično značenje te da su različiti slojevi društva unutar europskih država, u određenim trenucima svoje povijesti isticali crnu odjeću kao simbol vlastitog identiteta i stopostotni nacionalni proizvod dobiven od domaćih sirovina vlastitom tehnologijom (Schneider, 1987: 413-447). Sjetimo se odjeće plemića i trgovaca u Mletačkoj Republici, crnih dvorjana Filipa II u 16. stoljeću u Španjolskoj, pristalica protestantskih krugova sjeverno od Alpa, pripadnika radikalnih heretičkih pokreta ili današnje nekorotne uporabe crne odjeće uz mediteransku obalu, odjeće katoličkih svećenika, sudaca, školske dječje odjeće ili crnih košulja talijanskih fašista, današnjih darkera, punkera i sl. U nastavku teksta pokušat ćemo objasniti ta različita značenja crne boje Boja elite

65 Rogier van der Weyden, Filip Dobri, vojvoda od Burgundije, kopija izrađena oko 1600. Dvorac Ambras, Innsbruck, Austrija. Dvor Filipa Dobrog bio je poznat po crnoj odjeći njegovih dvorjana. Filip Dobri zagovarao je crnu odjeću iz osobnih razloga (smrt oca), ali i ekonomskih. Stručnjaci smatraju da je Filip Dobri nošenjem crne odjeće pružao podršku tekstilnim središtima na svom području koji su proizvodili crni vuneni tekstil bojen domaćim sirovinama, vrbovnikom i broćem.

U doba renesanse manufakturna središta za proizvodnju polikromnog tekstila nisu više izvan Europe. Renesansni gradovi u sjevernoj i središnjoj Italiji postaju novi tekstilni centri. Gradovi sjeverne i središnje Italije uključujući i papinski dvor u Rimu predstavljali su tijekom renesanse istaknuto civilizacijsko središte za Europu sjeverno od Alpa. Italija u to doba doslovno pršti od boja. Renesansna Italija nasljednica je Bizanta, prije svega, u uspješnosti proizvodnje svile i drugog polikromnog tekstila. Prvi put poslije propasti Rimskog Carstva, crvena i purpurna nisu povlastica aristokracije, već i bogatih trgovaca. No ima i nekoliko iznimaka. Medici, vladari Firence koja je bila prvo središte za proizvodnju vune u tom području, zadržali su dugu, tamnu, srednjovjekovnu odjeću. Venecijanski plemići također nose crnu vunenu odjeću koja je već postala standard njihova staleža kao kontrast egzotičnom šarenilu koje je svakodnevno stranim brodovima stizalo u njihove lagune. Još jedan tip izuzetka predstavljaju bogati trgovci koji su crnom odjećom prikrivali bogatstvo. Kao kontrast Italiji i njezinim višebojnim tkaninama, crna se u Europi širila s katoličkih dvorova Filipa Dobrog (1396. – 1467.) u Burgundiji i Filipa II (1527. – 1598.) u Španjolskoj. Filip Dobri gotovo je cijeli život proveo žaleći za ocem, no neki povjesničari smatraju da njegovo pojavljivanje u crnoj odjeći nije bio samo znak žalosti, već da je ono imalo i ekonomsku pozadinu. Filip Dobri stekao je vlast nad Flandrijom, Holandijom i Luksemburgom pa je uvođenjem crne odjeće ujedno pružao podršku tekstilnim centrima na spomenutim područjima koji su, za razliku od polikromnog talijanskog tekstila, proizvodili crni vuneni tekstil bojen domaćim sirovinama: vrbovnikom i broćem (Schneider, 1987: 429). Dvor Filipa II (sin Karla V), bio je tijekom 16. stoljeća osobito poznat po iskazivanju prezira prema talijanskoj luksuznoj robi. Strani posjetitelji primani su samo pod uvjetom da su propisno obučeni u crno. Utjecaj španjolske crne u 16. stoljeću bio je ključan trenutak u povijesti mode. On je posljedica zakona protiv luksuza koji je, kao i uvijek dotada, izigran, a crno na skupocjenim

39

tkaninama i krznima postalo je pravom aristokratskom odjećom. Osim toga Španjolska je i sama proizvodila svilu te imala monopol nad trgovinom bojama iz Amerike. Logwood (Haematoxylum campechianum), sirovina iz Novog svijeta, na svili i baršunu davala je izvanrednu crnu boju. Španjolska crna pojam je koji podrazumijeva ekstravagantnu crnu odjeću koja nema ništa zajedničko s asketskim i egalitarnim idejama Sv. Bnedikta (Schneider, 1987: 426-433). Veza crne boje s formalnom haljinom za večernje izlaske potječe od crne odjeće s kraljevskih dvorova iz doba kasne renesanse. Malu crnu haljinu možemo promatrati kao nasljednicu takvog koncepta (Pastoureau, 2003: 1-7). Tijekom 16. stoljeća Luther i protestanti postaju još opasnija prijetnja od Turaka. No ubrzo su čak i neprijatelji katoličke Španjolske poput Martina Luthera i puritanaca usvojili ozbiljnu, dostojanstvenu crnu odjeću. To su učinili i Židovi. Tijekom 16. stoljeća crna postaje dominantnom bojom u velikom dijelu Europe. Moralna boja Konotacije crne boje poput umjerenosti, poniznosti, skromnosti i suzdržanosti osobito dolaze do izražaja u doba reformacije. Posljedice koje je protestantski moral imao na boju odjeće osjećaju se i danas. Puritanizam kao moćna društvena sila, osuđuje razmetljivost i zagovara tamnu odjeću. Crno-bijeli kod u odijevanju i danas je dominantan u svečanim prigodama (smoking, crno odijelo i bijela košulja). Pozitivna značenja crne boje tijekom vremena redefinirala su se u crnu koja predstavlja autoritet: suci, arbitri, svećenici, političari i danas nose crnu odjeću. 40

moc boja / etnografski muzej zagreb

66

67

Lucas Cranach Mlađi, Parabola o vinogradarima, 1569. Župna crkva Marijina, Wittenberg, Njemačka. Dok Luther (u sredini slike) sa svojim pristašama marljivo obrađuje vinograd, katolici na čelu s papom uništavaju lozu, zatrpavaju bunar i još od Krista zahtijevaju plaću za štetu koju su počinili. Katolici su prikazani u raskošnoj odjeći, što za protestante simbolizira nemoral i grijeh. Reformirani su pak predstavljeni kao pobožni i vrijedni radnici u skromnoj, neupadljivoj i dostojanstvenoj crnoj odjeći. U protestantskim obiteljima crna je bila odjeća za muškarce i žene, samo su djeca mogla nositi bijelu odjeću. Jarke i blistave boje smatrale su se luksuzom i razmetanjem te su bile potpuno isključene iz svakidašnjeg života.

Lucas Cranach Stariji, Portret Martina Luthera, ulje na platnu, 1529. Galleria degli Uffizi, Firenca, Italija. Sve vođe reformacije prikazivani su na slikama iz svog vremena u crnoj odjeći. To često nije bio odraz stvarnih prilika, već moralni komentar vremena. Prema protestantskom shvaćanju potreba za odjećom proizlazi iz čovjekovog moralnog pada te je za njih ona uvijek znak grijeha.

68

69

Frans Hals, Članice upravnog odbora staračkog doma u Haarlemu, ulje na platnu, 1664. Frans Halsmuseum, Haarlem, Nizozemska. Žene odjevene u tipičnu protestantsku kreposnu crnu odjeću, ukrašenu bijelim okovratnicima.

Meister der Somerset House Conference, Sommerset House Conference, ulje na platnu, 1604. National Portrait Gallery, London. Tijekom refomacije i protureformacije crna postaje dominantnom bojom odjeće u cijeloj Europi.

Crna početkom modernog doba Početkom modernog doba otvaraju se novi putevi preko Atlantika koji su zaobilazili Italiju, pa centri za izradu polikromnog tekstila postaju oni u sjevernoatlantskim zemljama: Engleskoj, Francuskoj i Holandiji. Novonastala situacija uvelike je smanjila talijansku tekstilnu proizvodnju. Tekstil izrađen u Engleskoj, Holandiji i Francuskoj ulazio je u kategoriju luksuzne robe. Zakoni o odijevanju u Italiji tijekom 17. i 18. stoljeća uveli su pravilo da plemići, a osobito njihove žene nose crnu odjeću već poslije nekoliko godina braka. Mnogi putopisci iz 18. stoljeća, pišući o svojim dojmovima iz Italije, govore o tome kako venecijanska opera navečer podsjeća na pogrebnu ceremoniju (Schneider, 1987: 433-439). Crna nije bila boja žalosti već visokog društva, elite. Iako se crna boja u Italiji veže uz elitu, to nije isključivalo vezu s Crkvom i korotom. Boja vjere i rituala obvezivala je onoga tko ju nosi na suzdržavanje od luksuza, a također obavljala ulogu patriotske boje pogotovo u vrijeme kada su najpoželjnije stvari bile izrađene u inozemstvu. Od 18. stoljeća Crkva postaje još snažnije birokratizirana pa se uporaba crne boje u Italiji širi i na selo. Budući da su dalmatinska obala i otoci pod dominacijom Italije, nekorotna crna boja odjeće, osobito ženska u jadranskom području, postaje prepoznatljiva karakteristika.

41

70 Lik muškarca s otoka Krka, 20. stoljeće. EMZ. Na Krku je već u 17. stoljeću pod utjecajem protureformacije crna boja odjeće postala uobičajena za sve dobne i spolne skupine.

71 Lik žene, Hrvatsko primorje, 20. stoljeće. EMZ. Žena je obučena u nekorotnu crnu odjeću tipičnu za jadransko područje. Crna boja odjeće u Italiji je bila posljedica crkvenih utjecaja i zakona protiv rastrošnosti. Tijekom 18. i 19. stoljeća ona je iz elitnih krugova prešla i u seosku odjeću. Pod utjecajem Italije, ranije polikromno tradicijsko ruho u našim primorskim krajevima krajevima tijekom 19. i 20. stoljeća također postaje crno.

72 Paškinje pred crkvom, Pag, oko 2000.

42

moc boja / etnografski muzej zagreb

Folklorni tekstil u Hrvatskoj Marijana Gušić, koja se bavila problematikom tekstila u Hrvatskoj, smatra da je crna boja odjeće u jadranskoj zoni zakašnjeli odraz protureformacije te da je crna iz španjolske mode, postala trendom u odijevanju cijele Europe (Gušić, 1955:97). Ranije polikromno ruho u našim primorskim krajevima postupno nestaje, a suknje i pregače potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća počinju se izrađivati od kupovne crne tkanine. Na Krku je već sredinom 17. stoljeća prevladalo tamno ruho, što spomenuta autorica objašnjava činjenicom da tada nije bilo porodice u Vrbniku iz koje barem jedan sin nije bio svećenik. Budući da je na Krku protureformacija imala jak utjecaj, to se odrazilo i na oblikovanje vanjskog izgleda čovjeka unošenjem crnine u svakodnevnu uporabu za mlado i staro (Gušić, 1955: 118). U Konavlima, haljina dugih rukava, bjelača, izrađivala se od nebojene prirodne vune. Nju su nosile djevojke, a haljina od modrog sukna, tzv. modrina bila je za udane žene. U novije vrijeme i bjelača i modrina redovito su se izrađivale od crne kupovne tkanine. Slično je i u muškoj nošnji gdje su modre hlače od kupovne svite ili domaće čohe zamijenjene crnima od kupovnih tkanina. U panonskom dijelu Hrvatske, u okolici Siska, gdje su se starinska obilježja nošnje dugo zadržala, crna boja u prvoj polovici 20. stoljeća još uvijek nije bila prihvaćena kao boja za iskazivanje najdublje žalosti, jer je tu ulogu imala bijela. Od crnih tekstilnih predmeta nosio se jedino rubac. Pojavljivanje crne tek u kasnijoj fazi žalovanja ukazuje na to da je to relativno novija pojava. 73 Piratske zastave. Pet od ovih zastava smatraju se službenim kopijama piratskih zatava. Generic Jolly Roger holivudska je verzija. Legendarna crna piratska zastava simbolizirala je smrt.

Boja anarhije, ilegalnosti, fašizma i nihilizma Crna boja, crna zvijezda i zaokruženo crveno slovo A, simboli su anarhizma. Podrijetlo anarhističke zastave tumači se na različite načine. Crna boja označuje moć, odlučnost i snagu, ali, s druge strane, ona se također smatra i antibojom. Crna zastava po nekim je tumačenjima negacija svih zastava i nacionalnosti te ujedno simbolizira tugu za tisućama ubijenih u ratovima za interese neke države (Wikipedija, anarhistički simboli). Zanimljiva je veza između crne zastave i pirata. Pirati, naravno, nisu svjesno bili anarhisti, no važniji je bio način na koji ih se percipiralo. Vlasti su ih doživljavale kao pobunjenike, bez vjernosti bilo kojem zakonu ili državi. Pastoureau smatra da su anarhisti legendarnu crnu piratsku zastavu, koja je simbolizirala smrt, prihvatili tijekom 19. stoljeća dodavši joj crvenu, simbol ultraljevičara (Pastoureau, 2005: 78). Crna je u velikom broju zemalja predstavljala konzervativne političke stranke, monarhiju ili pak Crkvu. Crna, kao boja fašističkog pokreta javlja se 1919. u Italiji. Njegove pristaše nazivale su se Arditi, a cilj im je bio uništiti socijalistički pokret. Vanjsko obilježje sljedbenika bila je crna košulja. Crna je bila svakodnevna odjeća u Italiji koju su svi posjedovali. Britanski i nizozemski fašisti prihvatili su 1933. crnu košulju kao političku uniformu. U Njemačkoj, crna je imala isto značenje za njemačke fašiste kao i smeđa. Fašistički je pokret unatoč uzvišenih ideala imao proleterski štih. Crna je uniforma, s jedne strane, naglašavala efekt masovnog pokreta prikrivajući društvene razlike svojih pripadnika. S druge je strane uniformnost sljedbenika odjevenih u crno djelovala moćno te njihovu organizaciju i optički činila brojnijom i većom. Svaki pokret djeluje moćnije i veće ako

43

74

75

Juliette Greco, francuska glumica i šansonijerka. Oko 1950. egzistencijalistička filozofija postala je modom koja je svoj izraz imala i u odjeći. Pjevačica Juliette Greco, koja na neki način popularno utjelovljuje tu filozofiju, također je uvijek bila odjevena u crno.

Marlon Brando u bajkerskoj crnoj kožnoj jakni u filmu Divljak iz 1953. Crne kožne jakne, premda mogu biti različitih oblika i za različite namjene, uvijek su na neki način povezane sa subkulturom čiji pripadnici žele ostaviti dojam buntovnika ili opasnih ljudi. U 20. stoljeću crna kožna jakna dobiva kultni status, osobito

kroz filmske junake koje su tumačili Marlon Brando i James Dean. Postoje brojni primjeri kultnih jakni u popularnoj kulturi: od jakni Crnih pantera u 1960-im i 1970-im, preko jakni članova pank rok grupa poput Ramonesa ili jakni pripadnika hevi metal subkulture do one koju je nosio T-800, lik iz filma Terminator.

njegovi pripadnici ističu jednu boju. Crna boja smrti simbolički je naglašavala ozbiljnost namjera i spremnost da se za vlastita uvjerenja žrtvuju životi drugih (Heller, 2006: 104-106). Crna je također boja tajnih organizacija. U Japanu se smatra da je duh samuraja crn. Svaki samuraj mora biti spreman baciti se u ništavilo koje se asocira crnom bojom. Boja individualnosti Većina ljudi nosi crno kad želi naglasiti svoju individualnost. Crna odjeća iz vremena reformacije skretala je pozornost s odjeće na lice, koje tako postaje središtem osobnosti. To je bio velik korak prema modernoj filozofiji individualnosti, egzistencijalizmu. Oko 1950. filozofija egzistencijalsta postala je modom koja je svoj izraz imala i u odjeći. Pjevačica Juliette Greco, koja na neki način popularno utjelovljuje tu filozofiju, također je uvijek bila odjevena u crno. Crno također djeluje tajanstveno. U filmovima, likovi odjeveni u crnu odjeću ne moraju nužno biti negativni. U početku njihova odjeća naglašava misterioznost vezanu uz njihovu pojavu. Moda Crna je dugo vremena bila znak muške moći i povezivala se s utjecajnim ljudima. Ali crna je jednako tako bila važna i u ženskoj modi. U 19. stoljeću žene skromnijih sredstava, koje su same morale zarađivati za život poput prodavačica i guvernanti, nose praktičnu i cijenjenu crnu odjeću. No, s druge strane, modni savjetnici iz istog vremena smatraju da nešto tako lijepo i zavodljivo kao što je eleganta crna haljina nikako ne priliči mladoj neudanoj djevojci, jer djeluje previše seksi. Crna 1950-ih postaje najistaknutijom bojom u modnoj industriji pojavom slavnog kreatora Balanciege. Ona je bila i kultna boja buntovnika 1950-ih, no njezin utjecaj opada tijekom šarenih 1960-ih. Japanski avangardni dizajneri lansirali su val crne odjeće koji dominira modnom scenom od 1980-ih do danas. Drugi modni dizajneri usmjerili su se pak na erotsku zavodljivost crne. Crna u sadašnjoj modnoj industriji simbolizira eleganciju i raskoš. Subkulturalni stilovi poput panka, gotika i emoa daju crnoj odmetnički glamur.

44

moc boja / etnografski muzej zagreb

Crno-bijeli svijet 76 Edgar Degas, Tvornica pamuka, ulje na platnu, 1873. Musee des Beaux-Arts, Pau, Francuska. Svi su likovi obučeni u crno-bijelu odjeću. Taj crno-bijeli kod u odijevanju može se pratiti od doba reformacije do danas. 77 Legendarni Fordov Model –T koji se proizvodio isključivo u crnoj boji. “Ljudi mogu imati Model T u bilo kojoj boji – samo da je crna” Henry Ford (1863-1947), industrijalac i veliki puritanac.

Još od vremena Aristotela postojale su klasifikacije boja, a u njima su crna i bijela uvijek zauzimale istaknute krajnje pozicije. Otkrićem sastava dugina spektra Newton je utvrdio nov niz koji isključuje crnu i bijelu. S druge strane, reformacija i protureformacija također su potpomogle izdvajanju crne i bijele u zaseban svijet, smatrajući ih moralnim bojama koje simboliziraju strogost i suzdržanost. Razvoj tiska i fotografije, a kasnije filma i televizije, još je više naglasio tu opoziciju. Mnogi povjesničari umjetnosti iz vremena romantizma nisu mogli prihvatiti činjenicu da su grčki i rimski hramovi i kipovi bili živo obojeni. To im se činilo preneozbiljno. Protestantske moralne vrijednosti postale su temeljna mjerila vrijednosti i u industrijskom kapitalističkom društvu. Predmeti za svakodnevnu uporabu poput telefona, strojeva za pisanje, fotografskih aparata u 19. i početkom 20. stoljeća bili su isključivo crne boje. Protestant i veliki puritanac Henry Ford iz istih razloga nije želio prodavati neke modele svojih automobila ni u jednoj drugoj boji osim u crnoj. Ozbiljnost koju mnogi vežu uz crno-bijelu opoziciju potvrđuje i čest stav da je crno-bijela fotografija više umjetnička od one u boji (Pastoureau, 2005: 79-80). Boja nesreće Crni dani označuju vrijeme nesreće, oskudice, siromaštva i sl. Petak, 24. 09. 1869. ili 25. 10. 1929 nazivaju se crnim zbog pada vrijednosti dionica i sloma burzi. Uvriježeno je vjerovanje da crne životinje donose nesreću ili predskazuju smrt. To se govorilo i za ljude odjevene u crno. Crna se boja stereotipno veže uz vještice i njihove mračne sposobnosti, crnu magiju. Negativni junaci obično su obučeni u crno. Dimnjačari su jedini crni likovi koji donose sreću. Za to su vjerovanje, koje se javlja potkraj 19. stoljeća, zaslužni sami dimnjačari koji su uz godišnje obračune koncem godine, običavali poklanjati i kalendare sa slikama srećonosnih simbola. Uz djetelinu, praščića i potkovu postupno se počinje pojavljivati i dimnjačar. Tako je od zastrašujućeg crnog čovjeka dimnjačar postao lik koji u novoj godini donosi sreću ili, još šire shvaćeno, on je postao simbol dobrog početka. Zato je sreća ugledati dimnjačara ujutro (Heller, 2006: 94).

45

46

moc boja / etnografski muzej zagreb

Bijela Bijela nije samo odsustvo boje; to je blistava i pozitivna stvar, žestoka poput crvene, jasna poput crne… Bog slika u raznim bojama; ali nikad tako sjajno, gotovo zadivljujuće kao kad slika bijelom. Gilbert Keith Chesterton (1874.-1936.), britanski pisac.

Sunčeva svjetlost bijela je svjetlost koja se sastoji od svih boja spektra. Boje spektra možemo vidjeti samo pod određenim atmosferskim prilikama ili koristeći prizmu. Bijela boja reflektira sve boje vidljivog spektra. Bijelu boju spontano asociramo s pojmovima poput čistoće i nevinosti. Tu simboliku ne nalazimo samo u europskim društvima već i u Africi i Aziji, svuda je bijelo simbol djevičanstva, neokaljanosti i čistoće. Ona je također metafora mira i blaženstva. Božanska bijela Bijela svjetlost smatra se iskonskom, početkom svijeta i vremena. (I bi svjetlost...). Bog se doživljava kao bijela svjetlost. Božanska bića, anđeli, također su bijele boje. Sveti Duh pojavljuje se u obliku bijele golubice, a Isus bijelog janjeta. Bijeli jednorog simbol je Djevice Marije. To je boja raja i vječnosti. Ukoliko bijele životinje ne simboliziraju božanstvo, ipak, na neki način, imaju vezu s njime; roda donosi djecu što je Božji dar. Boja božanstva ujedno je i boja svećenika. Katolički svećenici za vrijeme službe nose odjeću koja se naziva alba, lat. bijela. Bijela je liturgijska boja najvećih blagdana–Božića i Uskrsa. U hijerarhiji boja u katoličanstvu, bijela je boja rezervirana samo za papu. Na Yom Kipur (blagdan pomirenja), jedan od najvećih židovskih blagdana, veliki rabin nosi bijelu odjeću kao znak obnove prijateljstva između Boga i ljudi. Bijelo je i kod Kelta bila boja svećeničke klase. Uz druide jedino je kralj, čija funkcija graniči sa svećeničkom, imao pravo na bijelu odjeću. Obredna odjeća

78 Žene iz plemena Zulu bojama izražavaju svoje osjećaje i želje. Kao i u Europi, bijela boja simbolizira neiskvarenost i nevinost.

Bijela je boja novorođenčadi i djece, ali isto tako i boja starosti. Sijeda kosa simbolizira blaženstvo, unutarnji mir, mudrost. Bijela boja označuje prijelaz iz jednog razdoblja života u drugi. Kao prijelazna boja javlja se u obredima–na početku života (rođenje djeteta, krštenje), pri sklapanju braka (početak bračnog života), obredima slavljenja početka nove epohe, pri dolasku proljeća i ljeta, uz sahranu i početak zagrobnog života. Bijela boja osigurava odsustvo krivnje u novoj situaciji. Bijelo ujedno simbolizira nov život za koji se još ne zna kakav će biti. Duhovi i utvare, kao bića iz života poslije smrti, također se prikazuju u bijeloj boji.

47

79 Jakovljev san, ulje na platnu, Avinjonska škola, 16. st. Musee du Petit-Palais, Avignon, Francuska. Anđeli kao božanska bića prikazuju se u bijeloj boji.

48

moc boja / etnografski muzej zagreb

U Africi, gdje su inicijacijski obredi uvjetovali čitavu društvenu strukturu, bijela boja kaolina (vrsta gline) ima značenje neutralnosti. To je boja mladih obrezanika kojom mažu tijelo i lice kako bi pokazali da su trenutačno izvan društva. U Africi i Novoj Gvineji udovice koje su privremeno stavljene izvan zajednice također pokrivaju lice neutralnom bijelom bojom. U Aziji i dijelovima Afrike, pa i u mnogim ruralnim dijelovima Europe, bijela je još u 20. stoljeću boja za iskazivanje žalosti. Boja čistoće, higijene i hladnoće Stoljećima su tkanine koje izravno dolaze u doticaj s tijelom, dakle, ono što nazivamo rubljem, bile bijele boje. Njegova bjelina bila je vidljiv pokazatelj čistoće. Prljava košulja smatrala se nevjerojatno nepristojnom (Pastoureau, 2005: 42-43). Higijenska funkcija koja se pripisivla donjem rublju najbolje se vidi iz shvaćanja koja su prevladala u 17. stoljeću, a to su ideje da se uporabom donjeg rublja tijelo praktičnije održava čistim no kupanjem. U doba renesanse donje rublje počinje provirivati oko vrata i zapešća na površinu. Ubrzo ovratnici i manšete postaju odvojivi predmeti pa njihova količina svjedoči o imovinskom stanju pojedinca. Pored toga što se čistoća vezivala uz zdravlje, ona je nadasve bila društveno pitanje. Stoga nije slučajnost što se ovratnici i manšete tijekom 16. i 17. stoljeća prekomjerno ukrašavaju, prerastajući u neku vrstu izloga čistoće i luksuza, zahvaljujući vezenoj ili kukičanoj čipki (Sarti, 2006: 224).

80 Papa Ivan Pavao II. Bijela je boja najvažnijih crkvenih blagdana. Osim za Božju službu, jedino pape nose bijelu odjeću. 81 Sveti čovjek sjedi na prijestolju u stavu meditacije, Indija, 20. stoljeće. Njegovi sljedbenici smatraju ga nekom vrstom božanstva. Bijela boja naglašava njegovu svetost i izdvojenost od običnog svijeta.

82 Inicijacijska maska, jugoistočna Nigerija, 20. stoljeće. Zbirka Muvrin.

49

Posteljina je također još donedavno bila isključivo bijele boje. Bijela je i danas najhigijenskija boja, garancija čistoće. Kupaonice, kade, hladnjaci, štednjaci također su dugo vremena bili isključivo bijele boje. Bijela smrt je smrt smrzavanjem. Bijela je boja sjevera. U moderno doba bijela je postala i simbol hladnoće. Bijelo-plava kombinacija boja tipična je za označivanje zamrznutih proizvoda i alkoholnih pića koja se piju ledeno hladna. U prenesenom značenju, na emocionalnom planu, bijela simbolizira hladnoću, zatvorenost, nedodirljivost i ponos. Boja jednostavnosti, lakoće, praznine i nepoznatog U hijerarhiji kodova boje bijela predstavlja najjednostavniji stupanj. U borilačkim vještinama ili skijanju, bijeli pojas ili bijeli spust povezuju se s početnicima. Togu candidu nosili su kandidati za političku službu. Bijela je najsvjetlija i ujedno najlakša boja. U odijevanju se najčešće spaja ideja svijetlog i laganog. Ljetna je odjeća uglavnom svijetla, a zimska tamna. Zimski vuneni materijali nisu se mogli često prati. Osim toga tamna odjeća apsorbira Sunčeve zrake, a svijetla ih reflektira. U mnogim jezicima bijelo znači isto što i prazno. U prenesenom značenju bijelo je boja samoće i usamljenosti. Izraz bijela udovica odnosi se na žene čiji muževi žive i rade daleko od kuće. Bijelo je i boja nepoznatog. Bijela područja na starim zemljopisnim kartama označuju neistražene krajeve. Rupa u znanju može se nazvati i bijelom mrljom. Boja kože Bijelci boju svoje kože doživljavaju kao bijelu, premda se njezina boja kreće od boje breskve do svijetlosmeđe. Druge rase bijelu boju kože asociraju sa smrću. U Africi je važno imati sjajnu i blistavu kožu (bilo prirodno ili umjetno), suha koža bez sjaja poput one bijelaca smatra se bolesnom. Ta su shvaćanja kulturološki oblikovana. Bijela boja puti za Europljane ima i društveno značenje. Seljaci, koji su najveći dio godine radili vani, na svježem zraku, imali su kožu preplanulu od Sunca, a aristokracija je kao svoju prepoznatljivost isticala bljedoću. Tijekom 17. i 18. stoljeća plemići su na lice nanosili kremu i puder kao vrstu bijele maske i tako dodatno isticali bjelinu svoje kože. Izraz plava krv zrcali te običaje. Koža aristokrata bila je tako blijeda i prozirna da su se mogle vidjeti vene (Pastoureau, 2005: 45-46). U drugoj polovici 19. stoljeća uloge su se promijenile. U modu su došli odlasci na more i preplanulost kao statusno obilježje.

84 Gejše, Japan, 2007. Bijela boja lica uklanja svaku individualnost s gejšina lica i smješta je izvan svakodnevnice, poput kazališnog lika. Isticanje bjeline kože znak je ljepote u Japanu i velikom dijelu Azije.

50

moc boja / etnografski muzej zagreb

Ono je i statusno pitanje, kao što je još nedavno bilo u Europi, gdje je bijela boja puti svjedočila o tome da je netko dovoljno bogat da ne mora raditi na suncu. Ta je moda u Japanu počela na dvoru u 17. stoljeću.

83 Nicholas Hilliard, Autoportret, minijatura, 1577. Victoria and Albert Museum, London. U doba renesanse donje rublje počinje provirivati oko vrata i zapešća na površinu. Ovratnici i manšete tijekom 16. i 17. stoljeća prekomjerno se ukrašavaju, prerastajući u neku vrstu izloga čistoće i luksuza, zahvaljujući vezenoj ili kukičanoj čipki.

Svjetska moda u bijelom Goethe je u Nauku o bojama opisao modu oko 1800. On kaže kako su žene tada počele nositi bijelu, a muškarci crnu odjeću. Crna odijela za muškarce nisu bila neuobičajena, crna je već dugo bila boja građanstva. Ali je bijela u ženskoj modi predstavljala novost, jer je izražavala ideal epohe klasicizma koja je svoju inspiraciju nalazila u starogrčkoj i rimskoj kulturi. Opčinjeni iskrivljenom slikom antike, obrazovani građani smatrali su sve obojeno nepodnošljivim. Goethe je pisao o preziru obrazovanih ljudi prema bojama. Šarene, jarke boje smatrale su se barbarskim ukusom. Žene su u to doba hodale odjevene poput grčkih božica. Jedini ukras prozirnih materijala bili su nabori. U modi su bile i sandale koje su se vezivale kožnim remenčićima i torbice nalik grčkim amforama. Moda je zahtijevala da haljina, cipele i nakit zajedno ne smiju težiti više od 250 grama. Naravno, takva odjeća nije bila primjerena hladnoj klimi pa je mnogo žena oboljevalo od upale pluća koja se tada nazivala bolest muslina. Ova je moda kratko trajala, ali se zato bijela odjeća desetljećima smatrala najelegantnijom bojom za žene. Bijela je simbolizirala i društveni status, jer dama u bijelom nije mogla obavljati poslove koji bi je zaprljali, to su bili poslovi za služavke (Heller, 2006: 152). Bianca, Blanche, Blanka (bijela) internacionalna su ženska imena, koja nemaju mušku inačicu.

85 Jacques-Louis David, Portret Madame Récamier, ulje na platnu, oko 1800. Musee du Louvre, Pariz, Francuska. Na prijelazu 18. u 19. stoljeće moda je pronašla svoju inspiraciju u antici. Žene su u to doba hodale odjevene poput grčkih božica, u haljinama čiji su jedini ukras bili nabori. Moda je zahtijevala da haljina, cipele i nakit zajedno ne smiju težiti više od 250 grama.

51

Svadbena odjeća S bijelom svjetskom modom došla je i bijela vjenčanica. Premda je bijela još od biblijskih i antičkih vremena predstavljala simbol čistoće i nevinosti, na sam dan vjenčanja bilo je važnije istaknuti lijepu odjeću nego nevinost, koja se ionako podrazumijevala. Lijepa je odjeća u većini slučajeva bila crvena. S institucijom kršćanskog braka u 13. stoljeću nevinost mladenke postaje važna zbog pitanja nasljeđivanja i genealogije. Bijele se vjenčanice u europskoj građanskoj kulturi javljaju potkraj 18., a postaju uobičajene tek tijekom 19. stoljeća, osobito poslije prihvaćanja dogme o bezgrešnom začeću. Bijela je vjenčanica s vremenom prihvaćena i u seoskim sredinama. U protestantskim sredinama, fotografije mladenki s konca 19. stoljeća, svjedoče o tome da je njihova odjeća bila crna. Bjelinom se isticao samo veo. Imati bijelu vjenčanicu koja se može obući samo jednom u životu bio je luksuz. Sklapanje braka u to je doba nalikovalo sklapanju posla. Djevojke bez miraza imale su vrlo male šanse za udaju. Brak iz ljubavi bio je romantični ideal (Heller, 2006: 154-156). Danas boja vjenčanice najviše ovisi o osobnom ukusu mladenke. Bijela boja više nema ulogu iskazivanja mladenkinog djevičanstva, već je, na neki način, postala arhetipska boja vjenčanja.

86 Vjenčana fotografija, Bavarska, 1907. U protestantskim sredinama početkom 20. stoljeća svadbena je odjeća često bila crne ili tamnih boja. Bijela vjenčanica koja bi se odjenula jedanput u životu smatrala se luksuzom.

52

moc boja / etnografski muzej zagreb

87 Lik mladenke, otok Krk, 19. stoljeće. EMZ. Svadbena kotiga (haljina) načinjena je od kože kunića i janjeta crvene i bijele boje.

Od funkcionalnosti do postmoderne Nakon šarene popkulture 1960-ih, u 1970-im crna i bijela postaju omiljene dizajnerske boje. Boje bez funkcije bile su odbačene. Nakon emocija lišenog reduciranog dizajna uslijedila je 1980-ih postmoderna kao kontrast. Ukrašavanje koje se prije smatralo besmislenim, postaje stilom. Arhitektura je karikirala klasicizam. Ono što u 1970-im još nije bilo bijelo, sada postaje. Politika U europskim zemljama bijela često simbolizira rojalizam i monarhiju. Tijekom revolucije u Francuskoj i Rusiji bijela boja simbolizrala je pristaše monarhije za razliku od revolucionara čija je boja crvena. Za vrijeme Stogodišnjeg rata bijela zastava značila je prekid neprijateljstva. Ona također označuje predaju. Simbolika bijele kao boje mira, u suprotnosti je s crvenom, bojom rata i ta su značenja gotovo univerzalna i konstantna. 88 Mladenka u bijeloj vjenčanoj nošnji gradskog tipa, Moslavina, oko 1930.

Dobro i loše U filmovima su dobri momci stereotipno odjeveni u bijelu odjeću ili nose bijeli šešir za razliku od negativaca u crnom. To se, naravno, može namjerno obrnuti tako da negativac nosi bijelo kao simbol hipokrizije i arogancije. Bijela magija koja se koristi samo u pozitivnom smislu za liječenje i pomoć, u suprotnosti je s crnom magijom kojom se nanosi šteta. Stav je pak Kršćanske crkve da su obje magije opasne jer onaj tko može liječiti, može i štetiti.

53

Značenja bijele boje u hrvatskom folkloru 89

Istraživači usmene poezije primjetili su da se u toj tradiciji koriste određene ustaljene riječi za povezivanje predmeta ili lika, s jedne strane, i boje, s druge. Tu dolazi do izražaja načelo primjerenosti u skladu s kojim se jedna boja može, a druga ne može pridodati određenom objektu. Bijela u usmenom narodnom stvaralaštvu često znači i dobro i lijepo pa se povezuje sa pšenicom, pšenica bjelica (pšenica kao najvažnija hrana). Moralne osobine djevojke i njezina ljepota najčešće se opisuju s atributima bijelo i rumeno. Bijela kao znak otmjenosti, ljepote i dobrote, a rumena kao obilježje veselja i zdravlja često se susreću u ljubavnim narodnim pjesmama. Bijela boja u našem folklornom tekstilu, u prvom redu, simbolizira tugu i starost. Što je starosna dob viša, nosi se sve manje ukrasa, pa je na odjeći starijih osoba prevladavala bijela boja temeljnog ruha. U panonskom dijelu Hrvatske bijela, jednostavna lanena i pamučna neukrašena odjeća imala je funkciju i radne odjeće. Tek je u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća stigla u područje Panonske nizine crkvena bjelina kao oznaka svečane odjeće, određene za praznik Tjelovo, a kao vjenčano ruho, bjelina u to doba još nije u potpunosti zamijenila prastaro crvenilo. Pod utjecajem Crkve, bjelina je napustila značenje korotnog

54

moc boja / etnografski muzej zagreb

Žene u radnoj odjeći, Jastrebarsko prigorje, 1894.

90

91

92

Žene na groblju, Rokovci, Slavonija, 20. stoljeće. EMZ. Bijelom bojom odjeće izražavala se tuga za preminulima.

Djevojčice obučene u nošnju za Tijelovo i Ivanje, Kloštar Ivanić, Moslavina, oko 2000.

Udovica s djecom, Kupinec, Jastrebarsko, 1922. EMZ.

ruha i kao svečano odijelo počela služiti za nastupe folklornih grupa i kulturnu reprezentaciju Seljačke sloge (Gušić, 1955: 35). Vidjeli smo kako je elitna crna posljedica zakona protiv prekomjerne potrošnje. Na sličan način možemo interpretirati svečanu bijelu odijeću što je i učinila Vjera Bonifačić, predstavljajući čipku kao luksuzni i potpuno europski tekstil nastao uzgojem i preradom bijele lanene niti i intenzivnim ženskim radom. Bijeli vez i čipka nadoknađivali su monotoniju boje i jednostavnoj bijeloj odjeći davali svečani karakter. Čipka, simbol viših klasa, ženske moralnosti i nevinosti, imala je tijekom vremena različite funkcije (Bonifačić, 1994: 139-151). U panonskom dijelu Hrvatske čipkom su se ukrašavali rubovi pregača i rubača ili se umetala između vertikalnih nabora pa je na taj način proširivala suknju. Široke suknje ukrašene čipkanim umecima svjedočile su o boljim imovinskim prilikama. U jadranskom i dinarskom području haljina od nebojene bijele vune tzv. bjelača bila je karakteristična odjeća djevojčica koju su nosile dok se nisu zadjevojčile. Početkom 20. stoljeća djevojke su nosile bjelaču do 16. godine, a polovicom 20. stoljeća bjelača se nosi do kasnije životne dobi što je bio vanjski znak da se produžava vrijeme djevojaštva (Benc-Bošković, 1983: 82).

55

56

moc boja / etnografski muzej zagreb

Plava Neka se plavo nebo susretne s plavim morem i sve postaje plavo. Moncy Barbour (1952.-), američki slikar

93 Wilton Diptych, izrađen oko 1395. za kralja Richarda II. National Gallery, London. Plava je već postala boja Djevice Marije, simbolizirajući njezinu svetost i povezanost s božanskim i nebeskim. U izradi diptiha korišten je i skupocjeni plavi pigment dobiven od poludragog kamena lapis lazulija, koji se potkraj srednjeg vijeka koristio kao i zlato za isticanje duhovnih vrijednosti vezanih uz božansko i sveto.

94 Antonello da Messina, Madona s djetetom, ulje i tempera na drvetu, oko 1475. National Gallery of Art, Wahington. Marija je prikazana u plavom ogrtaču, a Isus u crvenoj odjeći, u skladu s kršćanskom tradicijom.

U usporedbi s crvenom, bijelom i crnom, plava je tijekom duge povijesti bila boja drugog reda. Nema je na pećinskim slikarijama iz paleolitika i neolitika. U antici ima drugorazrednu ulogu. U antičko doba indigo se mogao uvoziti iz Indije, ali su zato tkanine obojene njime bile puno skuplje od tkanina obojenih domaćim sirovinama. U Europi je osnovna sirovina za dobivanje plave boje bio vrbovnik koji su koristila neka keltska i germanska plemena pred odlazak u bitku te je za Rimljane plava bila barbarska boja. Ona nije ni liturgijska boja u kršćanstvu. Iznimka je Egipat gdje i danas simbolizira sreću, a prekrasni plavozeleni predmeti izrađeni prema zaboravljenom receptu svjedoče o njezinoj ulozi u egipatskoj kulturi (Pastoureau, 2001). Egipatska plava jedna je od prvih umjetno dobivenih boja. U Egiptu je poznata od 3. tisućljeća pr.Kr. Proizvodila se zagrijavanjem mješavine silicija, vapnenca i bakra. Poslije rimskih vremena rijetko se koristila. Ta je boja bila netoksična i vrlo postojana. Rabila se za izradu umjetničkih predmeta, njome se bojilo platno, drvo, zidovi, papirus i kamen. Plava božanska boja Premda marginalizirana u prošlosti, plava je, prema anketama, danas omiljena boja više od polovice stanovništva na Zemlji. Do preokreta u poimanju plave boje u europskoj kulturi dolazi tijekom 12. i 13. stoljeća. Plava se tada počinje pojavljivati u različitim područjima života: umjetnosti, odjeći, iluminacijama i grbovima. To je ujedno i vrijeme kada se u kršćanstvu odvijaju velike rasprave o fenomenu boje. Postoje dvije struje: kromofili koji tvrde da je boja svjetlost, dakle relevantna božanskom i smatraju da je njezino mjesto posvuda, pa tako i u crkvi, te kromofobi koji zastupaju stav da je boja materija, prema tome suvišna u crkvi jer otežava komunikaciju s Bogom. Ideja da je boja svjetlo, imala je veliko značenje za povijest plave boje koja se počinje poistovjećivati s nebom i rajem, simbolizirajući božansko. Popularizaciji plave boje osobito pridonosi činjenica da se Djevica Marija, kao majka Boga, ikonografski počinje prikazivati u plavom plaštu ili plavoj odjeći (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 55; Pastoureau, 2001: 4047). Zbog toga se plava stoljećima smatrala najprimjerenijom bojom za žene, jer je simbolizirala čednost. Premda su žene također nosile crvenu, njezina životnost i povezivanje s borbom činile su je uglavnom muškom bojom.

57

95 Frederic Bazille, Obiteljski susret, ulje na platnu, 1867. Musée d’Orsay, Pariz, Francuska. Plava se dugo smatrala ženskom bojom. Za mlade djevojke smatralo se da im najbolje odgovaraju svijetlo plavi tonovi, koji u skladu s kršćanskom tradicijom sugeriraju čistoću i nevinost.

Djevica Marija Plava nije jedina boja Djevice Marije. Ranije se Marija ikonografski pojavljivala u bojama koje su u pretkršćansko vrijeme bile žalobne: siva, smeđa, ljubičasta, plava i tamnozelena. Tek su tijekom 12. i 13. stoljeća slikari na Zapadu počeli Mariju prikazivati najčešće u plavoj odjeći. Ispod plavog ogrtača Marija obično nosi crvenu odjeću. U toj kombinaciji boja ona simbolizira Božju Majku. U tamnoplavoj odjeći pojavljuje se u kontekstu žalosti za sinom, a u svijetloplavoj kao nebeska božica. Kad je Marija na slici s odraslim Isusom, obično oboje na sebi imaju plavu i crvenu odjeću, s time da kod Marije prevladava plava, a kod Isusa crvena, što je u skladu s tradicionalnom simbolikom po kojoj plavo utjelovljuje žensko, a crveno muško načelo. U razdoblju baroka zlatna je boja simbolizirala božansko, pa je i Marijina odjeća najčešće pozlaćena. Ta moda traje do početka 19. stoljeća. Nakon usvajanja dogme o bezgrešnom začeću 1854. godine, Marijina ikonografska boja postaje bijela–simbol čistoće i nevinosti. U Lourdesu se Djevica Marija ukazala u svijetloplavoj odjeći s bijelim porubom, što je odgovaralo modnom ukusu tog vremena (Heller, 2006: 39). Plava aristokratska boja Tijekom 12. i 13. stoljeća plava boja počinje zauzimati važno mjesto i u društvenoj hijerarhiji. Zbog asocijacija s nebeskim i božanskim ona postaje i kraljevskom bojom. Ljiljanov cvijet, simbol Djevice Marije, u tom razdoblju postaje i simbolom kralja. Plavetnilo s tri zlatna ljiljanova cvijeta sugeriralo je nadzemaljsko podrijetlo kršćanskih vladara. Grb legendarnog kralja Artura u to vrijeme dobiva fiksni oblik: na plavoj pozadini tri zlatne krune. To je pridonijelo

58

moc boja / etnografski muzej zagreb

96 Karlo Veliki u plavoj kraljevskoj odjeći ukrašenoj motivom ljiljanovog cvijeta, misal ilustriran za vojvodu od Berrya, oko 1400. Bibliotheque National de France, Pariz. Plava tijekom

srednjeg vijeka postaje i kraljevska boja, pa se koncem tog razdoblja i Karlo Veliki počinje prikazivati u plavom, premda je u prethodnim vremenima njegova boja tradicionalno bila crvena.

97 Devet junaka, Castello di Manta u Saluzzu, Italija, 1415-1420. Ikonografski motiv devet junaka, među kojima je i kralj Artur, javlja se oko 1312. godine. Tada se već ustalio način njegovog prikazivanja. On također dobiva ulogu promotora plave boje, osobito u modi grbova europskih plemića (plava pozadina s tri zlatne krune).

širenju mode plave boje u grbovima aristokratskih obitelji diljem Europe (Pastoureau, 2005: 20). Tako je plava postala boja elite što je, naravno, imalo i gospodarske posljedice. Plava boja i gospodarstvo Vrbovnik, najvažnija europska sirovina za dobivanje plave boje, postaje tijekom 13. stoljeća pravom industrijskom biljkom čiji uzgoj znatno pridonosi razvoju mnogih europskih regija. Velik broj tada izgrađenih katedrala financirali su upravo trgovci plavom bojom koji su se tom trgovinom obogatili. U Tiringiji su pak utemeljili sveučilište u Erfurtu. Plava tako počinje sve više konkurirati dotad dominantnoj crvenoj boji. Pastoureau kaže kako crvena prema plavoj znači raskošno prema odmjerenom i moralnom, materijalno prema duhovnom, muško prema ženskom. No velika prijetnja uzgoju vrbovnika bio je indigo koji se u 16. stoljeću počeo u velikim količinama uvoziti s Antila i iz središnje Amerike. Uvoz američkog indiga izazvao je pravu krizu u područjima Europe koja su se tradicionalno bavila uzgojem vrbovnika. Njemačka 1577. i Francuska 1598. godine zabranjuju indigo. U Engleskoj je indigo također bio zabranjivan do 1611. godine kad je Engleska osnovala vlastitu trgovačku kompaniju u Indiji i počela ga izvoziti. Njemački je car 1654. godine indigo proglasio vražjom bojom. Nirnberški bojadisari bili su prisiljeni svake godine polagati zakletvu da neće rabiti indigo, a za njezino kršenje bila je predviđena smrtna kazna. No zabrane nisu bile djelotvorne jer se indigo rabio zajedno s vrbovnikom, a početkom 18. stoljeća konačno je i legaliziran u cijeloj Europi te je od vražje postao kraljevskom bojom. Ubrzo nakon legalizacije indiga u Europi se prestaje uzgajati vrbovnik za dobivanje plave boje (Heller, 2006: 32-35).

59

98 Porculanska posuda za đumbir, Kina, razdoblje Q’ing, 17.- 18. stoljeće. EMZ.

99 Industrija Berger, akvarel, 1905. EMZ. Žena na slici nosi haljinu u duhu tadašnje mode, u popularnoj tamno plavoj boji, ukrašenu folklornim ornamentom.

100 Nikola Arsenović, Konavoska svadba, akvarel, oko 1860.

60

moc boja / etnografski muzej zagreb

Plava postaje nova crna Dostupnost indiga u Europi, poboljšana tehnologija proizvodnje boja i tehnike tiskanja na tekstilu, sretno su koincidirale s potražnjom za plavo-bijelom kineskom keramikom. Sve to pridonosi modi plave boje ne samo u odijevanju već i uređenju doma. Bilo da se radilo o kobaltom ukrašenoj keramici ili plavo-bijelo tkanim pamučnim prekrivkama, plavo je sugeriralo bogatstvo. Sredinom 18. stoljeća u Europi započinje ono što se definira kao trijumfalni marš plave boje (Sarti, 2006: 235). U to je doba bilo dostupno najmanje 14 različitih tonova plave. Jedan od razloga tomu svakako je otkriće famozne prusko plave boje, koja je omogućavala puno širu lepezu tamnoplavih tonova, kako u slikarstvu, tako i u proizvodnji tekstila. Od 1720-ih godina rabila se za bojenje svile i pamuka, ali i zidova kuća u SAD-u. Plava je postala modom u svim životnim područjima. Do polovice 18. stoljeća u mnogim područjima Europe bile su na snazi zakonske odredbe koje su za niže slojeve stanovništva propisivale odjeću najčešće sive i smeđe boje. Jeftinije cijene industrijskih tkanina obojenih plavom bojom, njihova dostupnost, kao i sve popularnija tehnika modrotiska, demokratiziraju uporabu plave pa upravo seljačko stanovništvo spremno prihvaća novu modu distancirajući se od sivih i smeđih tonova koji su ih definirali pripadnicima niže klase. Trend plave boje također se zrcali u seoskom namještaju: ormari, kreveti, police, stolovi, klupice i škrinje tijekom 19. stoljeća često su bojeni plavom bojom i ukrašavani cvjetnim motivima. Romantizam je dodatno pridonio popularnosti plave boje u odijevanju mladeži diljem Europe budući da je jedan od kultnih likova romantizma, Goetheov 101 Jadi mladog Werthera, kolorirana razglednica, oko 1905. Plava je u doba romantizma bila osobito popularna boja, čije se značenje povezivalo s pojmovima poput tuge, čežnje, melankolije i sl. Glavni junak Goetheovog romana Jadi mladog Werhera nosio je plavi kaput, što je pridonijelo modi plave boje kod mladeži diljem Europe. 102

104

Radnici u tvornici, Kina, 2007. Pojam plavi ovratnik danas pomalo gubi značenje, no u mnogim zemljama za razne se poslove još uvijek koristi plava radnička kuta.

Tkanina obojena indigom i ukrašena vrstom modrotiska, Indonezija, 19. stoljeće. EMZ.

103 Traperice, nekoć sportska i buntovnička odjeća, danas su prihvaćene u svim dobnim skupinama te djeluju poput moderne uniforme.

61

105 Walter Determann, namještaj u seoskoj kući, akvarel, 1919.

106 Kolijevka za dijete, Baranja, 19. stoljeće. EMZ 29431.

Werther, nosio plavi kaput i žute hlače. Osim toga plavi cvijet čest je motiv u poeziji tog vremena. Junak Novalisove novele Heinrich von Ofterdingen (1802.) sanja plavi cvijetak koji u njemu budi osjećaj čežnje. Simbolizam plave boje u romantizmu je vezan uz osjećaj melankolije, a odjeke takvih shvaćanja nalazimo i u jeziku, recimo u nazivu za glazbeni stil blues (engl. blue: plavo)( Pastoureau, 2005: 22). Obojena odjeća imala je funkciju prikrivanja mrlja i prljavštine puno prije no što je to postalo pitanje osobnog izbora. Pojava traperica (blue jeans), koje je Levi-Strauss, krojač židovskog podrijetla iz Bavarske, izumio u San Franciscu oko 1850-e još više popularizira plavu boju. Hlače od čvrstog materijala obojene indigom postale su prva plava radna odjeća. Oko 1930. traperice su postale odjeća koja se nosi u slobodno vrijeme, a u kratkom razdoblju tijekom 1960-ih bile su i buntovnička odjeća mladih, no ubrzo su postale prihvaćene u svim društvenim i dobnim skupinama, tako da danas djeluju poput moderne uniforme. Kako je od 18. stoljeća plava postajala sve popularnija boja u zapadnom svijetu, nije se povezivala samo s plavom krvi u vladajućim krugovima, već i s plavim ovratnikom radnika i plavim uniformama službenika u modernim državama. Pastoureau smatra da mornarska plava danas ima značenje nove crne. Uniforme mnogih državnih službenika u 20. stoljeću više nisu crne, već tamnoplave: mornarica, avijacija, policija, vatrogasci, poštari, sportska odjeća i sl. Različiti tonovi plave boje nose drugačije konotacije. Moralna boja Plava se postupno redefinirala u mušku boju. Stručnjaci smatraju da se ta promjena odigrala pod utjecajem protestantizma u 16. stoljeću koji je, uz crnu, davao prednost i drugim tamnijim bojama, uključujući i plavu.

62

moc boja / etnografski muzej zagreb

107 Muška moda oko 1850. Od razdoblja reformacije plava je uz crnu, sivu i smeđu smatrana kreposnom bojom. Od 18. stoljeća počinje se vezivati uz pojmove kao što su: napredak, sloboda, prosvjetiteljstvo, a u doba romantizma postaje osobito omiljena u muškoj modi.

Plava je danas posvuda na svijetu omiljena tekstilna boja. Odjeća plave boje ne ističe se, nije upadljiva, ostavlja dobar dojam, ali ipak nije elegantna poput crne. Činjenica da je plava omiljena boja više od polovice stanovništva, govori o njezinom relativno slabom simboličkom potencijalu (Pastoureau, 2001: 92-93). U većini je kultura plava neutralna, smirujuća boja. Plava u političkom kontekstu

108 Zastava Europske Unije i Ujedinjenih naroda. Institucije koje promoviraju mir i suglasnost često u svojoj prezentaciji koriste plavu boju.

109 Izbori 2007. u Hrvatskoj. HDZ – stranka desnog centra – u svojoj političkoj prezentaciji koristi plavu boju, možda i zato da se ogradi od socijalističke prošlosti koju je simbolizirala crvena boja.

U politici se plava boja najčešće veže uz pojam mira. Međunarodne institucije: Ujedinjeni narodi, Vijeće Europe, Europska Unija, predstavljaju se zastavama plave boje. Ona najčešće označuje mir, povezanost, suglasnost i dogovor. U nekim europskim zemljama plava danas predstavlja republikansku ili liberalnu stranku ili pak one desnog centra. U Hrvatskoj, HDZ, stranka desnog centra, također koristi plavu boju u političkoj prezentaciji, možda i zato da pokaže kako se ograđuje od socijalističke prošlosti koju simbolizira crvena. U Španjolskoj plava asocira na Falangu i plave košulje na isti način kako se u Italiji crno vezuje uz fašističke crne košulje ili u Njemačkoj uz smeđe košulje jedinica SA. Hladna boja Tijekom srednjeg vijeka i renesanse plava se nije smatrala hladnom bojom. U nekim kulturama u Aziji plava se i danas smatra toplom bojom. Od 17. stoljeća plava se postupno počinje doživljavati kao hladna boja, a u 19. stoljeću taj je njezin status opće prihvaćen. U to doba plava postaje i boja vode. U antici i srednjem vijeku voda se najčešće prikazivala zeleno, što se najbolje vidi na starim geografskim kartama. U današnje doba na slavinama se hladna voda obilježava plavom bojom, a topla crvenom.

63

Folklorni tekstil u Hrvatskoj Plava u našem folkloru nema tako bogatu simboliku poput crvene ili bijele i vjerojatno je u tekstilnu uporabu ušla puno kasnije kada je zahvaljujući uvoznom indigu i otkriću prusko plave postala dostupna najširim slojevima. Podaci s početka 19. stoljeća govore da se plava u našim krajevima tada dobivala isključivo od kupovnog indiga. Podataka o uzgoju vrbovnika i njegovu korištenju kao sirovine za dobivanje plave boje ne nalazimo, premda je u drugim dijelovima Europe njegov uzgoj od srednjeg vijeka predstavljao važnu privrednu granu. U Hrvatskoj se uporaba plavo obojenog tekstila može dovesti u vezu s vojnim uniformama i orijentalnim utjecajima. Indigo se u našim krajevima nazivao čivit. Osobito se na primjeru plave boje mogu proučavati veze između boja i međunarodne trgovine i razmjene. Otkrića novih boja u 18. stoljeću popularizirala su i neke tehnike bojenja. Modrotisak, metoda tiskanja uzorka na tekstilu, po Hrvatskoj se proširio tijekom 19. stoljeća iz srednjoeuropskih centara. Prednosti takva tekstila bile su u načinu ukrašavanja, niskim cijenama i činjenici da su ga svi društveni slojevi mogli nabaviti. Takav su tekstil proizvodili majstori farbari u gradovima i na selima. Potkraj 19. stoljeća u Slavoniji i Posavini žene

64

moc boja / etnografski muzej zagreb

110 Nikola Arsenović, Žena iz Virja, akvarel, oko 1860.

111 Insurekcijski banderijalni husar, 1809. Elementi husarske uniforme prelaze tijekom 19. stoljeća iz vojne odore u civilnu mušku i žensku odjeću.

112 Kararaža hala, ženski kratki kaputić, Turopolje, 1826. EMZ 4090.

113 Laće, hlače seljaka plemenitaša, Turopolje, početak 19. stoljeća. EMZ 3665.

su nosile marame za glavu ukrašene tehnikom tiska pomoću voska. Te su se marame zvale zejtinjače, a tehnika otiskivanja bila je zapravo preteča modrotiska. U Slavoniji su se za rad na polju nosile farberske marame gadno plave boje (Lovretić, 1990: 102). Suknje i rekle u plavoj boji oblačile su se radnim danom. Jedna od funkcija plave odjeće bila je radna, a u tom se kontekstu ona pojavljuje i danas. U 19. stoljeću u Požeškoj kotlini pojavila se moda bojanja platna pomoću flebe, kupovnog palvila za rublje, zaplavljivale su se samo svečane nošnje. Ta je boja bila toliko karakteristična za Požešku kotlinu pa ju je susjedno stanovništvo nazivalo požeškom plavom (Kolić Klikić, 2007: 121). Plave muške suknene hlače bile su vrsta mode u Slavoniji u 19. i početkom 20. stoljeća. One su iz vojne uniforme ušle u civilnu odjeću i nosile su se samo u najsvečanijim prilikama. U njima su se momci obvezno vjenčavali, ali 1930-ih već polako izlaze iz mode. Plave hlače podsjećale su na slavnu 6. gradišku i 7. brodsku regimentu. Svaka graničarska kuća morala je o svom trošku opremati vojnike, pa je i nijansa sukna bila strogo propisana: srednje plave boje, kazalo se nebo farbe, nako, ko kad je nebo brez oblaka (Toldi, 1994: 154-156). U Turopolju i Posavini plavi sukneni prsluci i kaputi također su iz vojne odore prešli u civilnu mušku i žensku odjeću što se najbolje vidi u kroju.

65

114 Kalupi za modrotisak, Virje, oko 1950. EMZ 46989, 46990.

115 Uzorak tkanine ukrašene modrotiskom, Virje, oko 1960. EMZ 46993.

116 Bijele skute, ženska suknja, okolica Slavonske Požege, početak 20. stoljeća. EMZ 11332.

66

moc boja / etnografski muzej zagreb

Plava se u tekstilnom folkloru u Hrvatskoj javlja i u drugim značenjima. Modrina, haljina od plavog sukna, statusna je oznaka udane žene u dinarskim područjima. Pod orijentalnim utjecajem u dinarskim se krajevima smatralo da plavi kamen, tirkiz i safir, štiti od uroka, pa su ih djevojke nosile kao ukras. Uz crnu i bijelu, plava je od 15. stoljeća također u nekim dijelovima Europe imala korotnu funkciju. U okolici Zagreba modri rubec, ukrašen tehnikom modrotiska, nosio se potkraj 19. stoljeća kao znak najveće tuge. U Pokuplju odjeću ukrašenu plavim koncem nose starije žene i udovice. Neki stručnjaci tvrde da plava boja u tom slučaju sugerira sklonost udovice novom braku. U istom značenju nosi se i ogrlica od plavih staklenih perla (Berger, 1932: 13). Plavozelena boja očiju u ovim se krajevima smatra urokljivom. Psihologija Plavu boju neba i mora danas doživljavamo kao konstantu u životu. No u antičko doba nebo se rijetko prikazivalo plavo. Ono je najčešće bilo bijelo i u oker tonovima. Plava psihološki djeluje opuštajuće premda svi tonovi plave nemaju isti učinak. U indijskoj filozofiji i s njome povezanim simboličkim sustavom svjetloplava boja predstavlja čakru smještenu u grlu. Ona je povezana s radom ruku i šaka te sluhom i govorom. Otvaranje te čakre potiče duhovnu komunikaciju.

117 Đunđ, ogrlica od od crnih i plavih perli, Kupinec, 19. stoljeće. EMZ 14300. Ogrlice su nosile udovice u znak tuge.

67

68

moc boja / etnografski muzej zagreb

Zelena “Nije lako biti zelen”, Žabac Kermit

119 Perjanica s perjem ptice quetzal, Srednja Amerika, 19. stoljeće. EMZ. 120

118 U kineskoj kulturi zmajevi imaju pozitivna značenja. Oni reguliraju i kontroliraju padaline i smatraju se božanskom manifestacijom i simbolom vladara.

Astečki kalendar s prikazom božanstva Quetzalcoatla ili pernate zmije. U astečkoj je mitologiji Quetzalcoatl bog stvoritelj. On je ljudima dao hranu (kukuruz). Kasnije postaje simbolom smrti i ponovnog uskrsnuća kao i zaštitnik svećenika. Zelena boja u većini kultura asocira plodnost i neprestano obnavljanje.

Zelena boja prvenstveno asocira na prirodu i njezine atribute: život, plodnost, snagu, ponovno rođenje, obnavljanje, besmrtnost. Premda zelena boja može pojačavati pozitivne kao i negativne emocije, svoja simbolička značenja crpi bilo iz zelenila koje se javlja u proljeće ili iz njegovog propadanja i taj se fenomen javlja u svim kulturama, a njegov je oblik specifičan za određenu zajednicu. Zeleno je boja biljnog carstva i iskonskih voda. U Indiji se Višnu, nositelj svijeta, prikazuje u obličju kornjače zelena lica. U antičko doba sve što je bilo u vezi s morskim bogovima, čak i životinje koje su im se prinosile za žrtvu, imalo je na sebi zelene pločice mora (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 783). Danas se vode doživljavaju i slikaju plavom bojom. U pretkolumbijskim kulturama Srednje Amerike zelena je boja vladara i dostojanstvenika jer se povezuje sa zelenim perjem quetzala, ptice koja simbolizira božanstvo Quetzalcoatl, pernatu zmiju. Zelena u srednjoameričkim kulturama simbolizira proljeće, rast i regeneraciju. Za budiste i hinduiste ona simbolizira i život i smrt, a u Kini život i propadanje (Hutchings, 1997: 1). U starom Egiptu zelena se povezuje s kultom vegetacije i besmrtnosti. Oziris, bog plodnosti, prikazivao se kao božanstvo zelene boje kože, a obraćalo mu se kao Velikom Zelenom. Zeleni malahit simbol je radosti, a zemlja mrtvih opisivala se kao polje malahita. Niz pjesama i običaja u našim krajevima potvrđuje prisustvo zelene u motivima smrti, pa i formula zelene trave i crne zemlje, između ostalih, ima značenje povezanosti smrti i života–crna i zelena boje su crne zemlje, boje novog prebivališta umrlog i zelene trave koja prekriva grob i sugerira novi život. Zelena je, uz crvenu, boja božićnih, odnosno novogodišnjih ukrasa, što se može dovesti u vezu s pretkršćanskim vremenima kada je nova godina počinjala početkom ožujka te se zelenilo opet povezuje s kultom vegetacije i plodnosti. Rimljani su u doba Saturnalija (svečanosti u doba zimskog solsticija) također koristili dekoracije od zimzelenog bilja koje su štovali zbog sposobnosti da izdrži zimu.

69

121 Scenski prikaz običaja Lep nam Ivo kresa loži, izvođenog na Jurjevo, KUD Kloštar, 2006.

123

122 Oziris, egipatski bog plodnosti, prikazivao se zelene boje kože. Zelena boja sugerira rast i regeneraciju.

Zeleni Juraj U hrvatskom folkloru u obredima koji se vežu uz kult vegetacije kao što su jurjevski ophodi ili prporuše (obred koji se izvodi u vrijeme suše), zelenilo se, prema tumačenjima etnologa, pojavljuje u magijskom značenju i njegova je uloga da analognom i kontaktnom magijom odagna demone i prenese plodnost na ljude, stoku i usjeve. Na Jurjevo su se zelenilom kitili ljudi, domovi, staje, stoka, prilazi u dvorišta. Gavazzijeva analiza obrednih elemenata jurjevskih ophoda ističe nekoliko funkcija: navještanje proljeća, apotropejsko sredstvo, magija za napor prirode (Gavazzi, 1988: 51-52). U mitsko-magijskom prikazivanju životnog ciklusa zelena se boja pojavljuje kao boja boga vegetacije koji donosi plodnost i kojeg je predstavljalo pogansko božanstvo, a prihvaćanjem kršćanstva njegovu je ulogu dobio Sv. Juraj. U kajkavskim krajevima Sv. Juraj ima atribut zelen (zeleni Jura). Mitsko-magijski sloj preobražava funkcije pojavljivanja zelene boje kao boje raslinja tako što se ona povezuje s nadljudskim bićima–silama. Kada je stara vjera prestala obavljati svoju raniju funkciju, obredne čini i sveti tekstovi postali su običaji. Boja plodnosti U Europi se bića, odnosno duhovi koji žive između podzemnog i površinskog svijeta, često prikazuju u zelenoj boji: vilenjaci, zmajevi, zmije. U svim mitologijama zelena božanstva obnove spavaju zimskim snom u podzemlju gdje ih ktonsko crveno ponovo oživljuje. Slabljenjem značenja starih vjera kao i pod utjecajem kršćanstva sva mitološka bića vezana uz podzemni svijet, koja su ranije najčešće simbolizirala plodnost i s njome povezanu seksualnost, dobivaju negativne konotacije. U srednjem vijeku Sotona se prikazuje i u zelenoj boji. U skladu s tradicijom

70

moc boja / etnografski muzej zagreb

Minijatura iz Kristova života. 15.st. Njemačka. Pod utjecajem kršćanstva, bogovi starih vjera koji su bili povezani s podzemnim svijetom dobivaju negativne konotacije. Zbog povezanosti s plodnošću ta su se božanstva često prikazivala u zelenoj boji, pa se u srednjem vijeku i Sotona često prikazuje zelen.

124

125

Jan Van Eyeck, Arnofilijeva svadba, tempera na drvu, 1434. Natonal Gallery, London. U doba renesanse u nekim dijelovima Europe vjenčanica je bila zelena. Stručnjaci smatraju da je to bilo zbog njezine simbolike, koja se najčešće vezuje uz plodnost i stvaranje novog života.

Dolama svadbena, dugi ženski haljetak bez rukava, Konavle, 19. stoljeće. EMZ 17266.

prikazivanja čudnih i nepoznatih bića u zelenoj boji i mali zeleni, bića s drugih planeta, na neki način, postaju nasljednici srednjovjekovnih demona (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 785; Pastoureau, 2005: 55). Na poznatoj slici Jana van Eycka iz 1434. Arnolfinijeva svadba mladenka nosi vjenčanicu zelene boje, što se po nekim interpretacijama povezuje s plodnošću i trudnoćom. U Hrvatskoj nalazimo podatke da se zelena također koristila u kontekstu vjenčanja. U Hrvatskoj Posavini zeleni je zobun u 19. stoljeću bio dio mladenkine odjeće. Podaci s kraja 20. stoljeća na istom području govore da je zelena donosila nesreću i da ništa zelene boje nije smjelo biti na odjeći mlade snahe poslije prve bračne noći. U Konavlima se također spominje zelena dolama u opisu vjenčanog ruha iz 19. stoljeća. Simbolika zelene tijekom povijesti U prošlosti se zelena boja najčešće dobivala iz različitih sirovina biljnog podrijetla.Te su boje bile nepostojane pa su materijali njima obojeni ubrzo djelovali izblijedjelo. Upravo je ta promjenjivost vezana uz postupke bojenja zelenom bojom, po mišljenju Pastoureaua, utjecala i na njezinu simboliku. Zelena često asocira na pojmove poput slučajnosti, neizvjesnosti, sreće i nesreće. Početkom 19. stoljeća, otkriće smaragdnog pigmenta koji sadrži otrovni arsen, još je jače pridonijelo lošoj reputaciji zelene boje. Iz doba kad je zelena bila nestalna i otrovna boja, potječu različita vjerovanja koja imaju iracionalna, kao i racionalna objašnjenja. Značenja su ponekad i kontradiktorna. U Irskoj se, prema folklornim vjerovanjima, zelena smatra bojom koja donosi nesreću, pa zato valja izbjegavati zelene vjenčanice i općenito zelenu odjeću, zelene kazališne kostime i sl. S druge strane, to je nacionalna boja i sportski dresovi igrača na međunarodnim

71

natjecanjima najčešće su zelene boje. No i u drugim kulturama zelena, kao uostalom i druge boje, ima ambivalentna značenja (Hutchings, 1997: 1). U srednjovjekovnoj simbolici zelena simbolizira početak nove ljubavi, ali isto tako predstavlja i mladenačku prevrtljivu ljubav kao i nevjeru, za razliku od vjerne ljubavi koju simbolizira plava boja. Zeleno je boja mladosti, nedozrelosti i neiskustva. U kombinaciji sa žutom zelena je boja zavisti. Kaže se da je netko pozelenio od zavisti. Ljudi koji se puno ljute i uzrujavaju obole na žuč, a ona je žutozelene boje. Nada i čežnja također su pojmovi koji se povezuju sa zelenom bojom. Nada je osjećaj koji dolazi poslije vremena teškoća. Čovjek je tijekom vremena poistovijetio nadu i proljeće. Kao što poslije zime dolazi proljeće, tako se i u ljudima javlja nova nada, nada za novim početkom. U doba renesanse, korotnim bojama u nekim dijelovima Europe priključuje se i zelena. U Hrvatskoj, primjerice u Pokuplju u 19. stoljeću, odjeća ukrašena zelenim koncem bila je karakteristična za žene starije dobi. Zelena je tradicionalno boja lovaca zbog povezanosti sa šumom i prikrivanja u njoj. U Njemačkoj, u Württembergu tijekom 18. stoljeća, zelena je boja povlastica dvora i vojvodskih lovaca te je, stoga, u skladu sa zakonima o odijevanju stanovništva, bila zabranjena svim drugim pripadnicima muškog roda (Sarti, 2006: 233). U doba romantizma u modi su plava i zelena čiji tamni tonovi odgovaraju snažnim osjećajima mlade generacije, a zelenilo prirode povezuje se s Venerom, božicom ljubavi te, u širem značenju, slobodom i tolerancijom. Zelena boja ima i dugu tradiciju povezanosti s homoseksualnošću. U rimsko doba homoseksualce su nazivali galbonati, zbog njihove navodne sklonosti žutoj i zelenoj boji. Bizantski car Justinijan za vrijeme svoje vladavine (527.–565.)

72

moc boja / etnografski muzej zagreb

126 George Frederick Watts, Nada, 1885. Archiv für Kunst und Geschichte, Berlin. Alegorija nade: žena u zelenoj odjeći s povezom preko očiju. Zelena boja također simbolizra nadu.

127 Reklama za absint, zeleni alkoholni napitak. Absint je 1860-ih bio toliko popularno piće svih društvenih slojeva u Francuskoj da je vrijeme u kavanama i restoranima između 17 i 18 h, kada se pio absint, nazvano l’heure verte ili zeleni sat.

proganjao je homoseksualce, osobito pripadnike protivničke političke struje poznate pod nazivom zeleni. Početkom 20. stoljeća u Parizu su homoseksualci kao znak raspoznavanja nosili zelenu kravatu. Za Oscara Wilda zelena je bila umjetnička i dekadentna boja, a zeleni je karanfil bio njegov svojevrsni zaštitni znak. U anglosaksonskim su se zemljama 1960-ih zelene čarape smatrale znakom homomseksualca (Encyclopedia of glbtq, fashion). Boja sudbine

128 Jean Mallard, Henrik VIII s harfom, minijatura, 1530.-1547. British Library, London. Kralj Henrik VIII prikazan je kao David u sobi sa dvorskom ludom. Još od antičkih vremena zelena se smatra bojom nereda i razuzdanosti, pa su se lude često prikazivale u odjeći zelene boje.

Zelena boja vezuje se i uz sudbinu. U Veneciji se od 16. stoljeća u kasinima igralo za stolovima prekrivenim zelenim podlogama (Pastoureau, 2005: 54). U 19. stoljeću u građanskim su obiteljima postojali stolovi za kartanje i igre s kockom koji su redovito bili prekriveni zelenim filcom. Tradicionalno su stolovi za biljar i rulet također zeleni. Zeleni su stolovi karakteristični i za administrativne sredine, vijećnice i slična mjesta gdje se donose važne odluke koje mogu imati i sudbinsko značenje. Sportski tereni i stolovi za stolni tenis također su zelene boje (Heller, 2006: 82; Pastoureau, 2005: 54). Boja novca Kad su proizvedene prve dolarske novčanice početkom 19. stoljeća, zelena se već povezivala s novčanim dobicima u igrama na sreću, a šire gledano, s bankama i financijama. U takvom značenju zelena se pojavljuje i u poznatom djelu Čarobnjak iz Oza. U Smaragdnom gradu svi nose zeleno obojene naočale kako bi svijet oko sebe vidjeli zeleno. Prema popularnom objašnjenju, autor L. Frank

129 Slike Revolucije, Pariz 1789. Revolucionar u odjeći boja trobojnice sjedi nasprot predstavnika aristokratskoklerikalnog staleža, odjevenog u boje koje simbolično predstavljaju njegov položaj. Stolovi prekriveni zelenim filcom tradicionalno su služili za kartanje.

73

Baum, na taj je način opisao američki financijski sustav svog vremena u kojem su se upravo tada odvijale debate oko prihvaćanja papirnatog novca (Wikipedia, Green). U našem jeziku izraz zelembać, podrazumijeva ne samo američku valutu već, u širem značenju, i novac općenito. Boja dopuštenja Aristotelova podjela boja dugo je bila na snazi: bijela, žuta, crvena, zelena, plava i crna. Otkrićem spektra, dakle, tek u 18. stoljeću zelena se počela smještati između žute i plave. Kemičari su u 18. stoljeću pravili podjele boja na temelju različitih kriterija. Svrstavanje zelene u komplementarne boje imalo je za nju dalekosežne posljedice. U međunarodno prihvaćenoj signalizaciji zelena, kao boja komplementarna crvenoj, dobila je suprotno značenje. Crveno označuje zabranu, a zelena, dopušten, slobodan prolaz. Iz pomorske i željezničke signalizacije ta je uporaba prihvaćena u cestovnom i zračnom prometu. Zelena u religijama U kršćanstvu zelena boja simbolizira nadu, obnovu i nov život. U katoličkoj liturgiji zelena je boja običnih nedjelja. U srednjovjekovnom slikarstvu Sveti Duh često se prikazivao u obliku bijelog goluba na zelenoj pozadini. Sveci koji utjelovljuju načelo života također nose zeleno. Sveti Mihovil kad se bori s vragom, nosi zeleni ogrtač kao i Sveti Juraj kad ubija zmaja. Zelena je i boja Ivana Krstitelja. Obnova u religioznom poimanju znači oslobođenje od grijeha. Zato je na djelima starih majstora Kristov križ često zelene boje. Nasljednici Krista, apostoli, također se prikazuju u zelenoj odjeći. Različiti životni uvjeti u pojedinim kulturama izazivaju različito djelovanje boja. U Europi je zelena uobičajena boja krajolika, no u pustinjskim predjelima ona predstavlja boju zelenih polja i vječnih oaza, to je boja raja. Zato je zelena sveta boja u Islamu. Ona je omiljena Muhamedova boja pa se on najčešće prikazuje sa zelenim turbanom i ogrtačem. Samo njegovi nasljednici, kalifi, smiju nositi zeleni turban. Najveća relikvija u Islamu, zastava koju je nosio Prorok u ratu za Meku, zelene je boje. Zelena je boja Arapske lige i gotovo sve arapske zemlje na nacionalnim zastavama imaju zelenu boju što simbolizira njihovu povezanost. U nekim muslimanskim zemljama zelenom se boje kuće vjernika koji su se vratili s hodočašća u Meku. U vrijeme turskih osvajanja, pripadnici drugih vjera na pokorenim područjima, u skladu sa zakonima o odijevanju pojedinih kategorija stanovništva, nisu smjeli nositi odjeću zelene boje, jer je ona bila povlastica muslimanskog stanovništva. Irska se često naziva Zelenim Otokom zbog zelene boje krajolika. Zelena Erin prije no što je postalo imenom Irske, bilo je ime otoka sretnih u keltskom svijetu (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 784). Zelena je također boja Sv. Patrika, zaštitnika Irske. Zelena boja na zastavi Republike Irske u današnje vrijeme simbolizira Irce katolike, za razliku od narančaste i bijele boje kojom se predstavljaju Irci protestanti. U Kini se zelenoplava boja povezuje s istokom, izlaskom Sunca, životom i rastom. To je jedna od pet osnovnih boja. Zeleni kamen, žad, u jugoistočnoj Aziji simbolizira vrlinu, ljepotu, napredak. U hinduizmu zelena predstavlja četvrtu čakru (srce). Njezino otvaranje pridonosi ljubavi i suosjećanju. Oni koji trećim

74

moc boja / etnografski muzej zagreb

130

131

Dolarske novčanice bile su prvi papirnati novac. Početkom 19. stoljeća zelena se već povezivala s novčanim dobicima u igrama na sreću, a šire gledano, s bankama i financijama.

Rosso Fiorentino, Skidanje Krista s križa, ulje na drvetu, 1521. Pinakoteka u Volterri, Italija. Krist i njegov križ kao simboli nade i spasenja tijekom srednjeg vijeka često su se prikazivali u zelenoj boji.

okom vide aure, kažu da zelenu obično imaju ljudi koji se bave liječenjem ili oni koji vole prirodu. Izraz zeleni prsti označuje osobu kojoj uspijeva sve što zasadi. Boja ekologije i zdravlja Zbog asocijacija s prirodom, zelena je također simbol ekologije i zaštite okoliša. U bolnicama uz bijelu boju i zelena se javlja u kontekstu higijene. Kante za otpad također su često zelene boje. Oznaka ljekarna križ je zelene boje, jer su tijekom povijesti lijekovi najčešće bili na biljnoj bazi. U skladu s idejama o zdravoj prehrani sva zelena hrana smatra se zdravom. Psihologija Udaljena od nebeskog plavog i podzemnog crvenog koji su nedostupni, zelena ima ulogu posrednika između ta dva svijeta, ona je prava ljudska boja. Zelena smiruje, duhovno i fizički opušta. Pomaže kod depresije, nervoze i tjeskobe. Djeluje obnavljajuće, pridonosi samokontroli i usklađenosti.

132 Muhamed u zelenoj odjeći. Muhamedova omiljena boja postala je sveta boja u islamskoj religiji.

133 Meister der Lyversberger Passion, Marijino krunjenje, Između 1460.- 1490. Alte Pinakothek, Minhen. Zelena je boja Duha Svetoga i zato se golub pojavljuje na zelenoj podlozi. Bog Otac kao vladar nosi purpurni ogrtač. Plava je Marijina boja. Na slici je prikazana u tamno plavoj odjeći, kako bi se naglasio njen podređen položaj.

75

76

moc boja / etnografski muzej zagreb

Žuta Kako je žuta prekrasna boja. Zamjenjuje Sunce. Vincent van Gogh (1853.-1890.) slikar i grafičar. Kako je žuto grozna stvar. Edgar Degas (1834.-1917.), slikar, grafičar i kipar. Od srednjeg vijeka u zapadnoj civilizaciji žuta boja iz nepoznatih razloga ne uživa velik ugled. To iznenađuje jer žutu povezujemo s bojom Sunca, a ono u svim civilizacijama ima pozitivnu ulogu. Sunce je za čovjeka bilo jedno od najvažnijih simbola i u mnogim je kulturama štovano kao božanstvo. Isijavajuća žuta Sunčeva svjetlost simbolizira božansku mudrost. Pozitivne osobine žute vezane uz Sunce, toplinu, optimizam, veselje, plodnost, bogatstvo (zlato), napredak i blagostanje (žito) imaju i negativnu stranu. Žuta je boja jeseni, zrelosti, ali i propadanja. Kao što lišće i papir s vremenom požute isto se događa sa zubima, kožom, bjeloočnicama. Ljudi koji boluju ili nezdravo žive imaju žutu kožu. Kaže se da je netko požutio od bolesti. Žuta tijekom povijesti 134

135

Giotto di Bondone, Judin poljubac, freska, 1305-1306. Cappella degli Scrovegni, Padova, Italija. Juda se ikonografski najčešće pojavljuje u žutoj odjeći s riđom kosom.

Židovi u Wormsu, crtež, 16. stoljeće. Gradski arhiv Worms, Njemačka. U europskim srednjovjekovnim gradovima Židovi su bili prisljeni nositi oznake koje su ih izdvajale od ostalog stanovništva. Premda su te oznake varirale u bojama i oblicima, žuta se s vremenom nametnula kao najdominantnija. Na slici vidimo tipične žute kolutove prišivene na odjeću.

Žuti pigmenti (oker i glina) korišteni su na pećinskim crtežima u Lascaux prije 17 000 godina. Otrovni žuti pigment, auripigment (arsenov sulfid) rabio se u Egiptu, Asiriji i Kini za bojenje zidova te za crteže i iluminacije rukopisa. Egipatski su hijeroglifi jedino pismo koje je koristilo boje za iskazivanje značenja. Riječ žena pisana je žutim znakovima. Žuta ima pozitivnu simboliku i tijekom antičkog razdoblja. Prema grčkoj mitologiji, bog Sunca Helios nosi žutu odjeću dok prolazi nebom u zlatnoj kočiji. U Rimu je žuta bila boja mladenkine odjeće, ali i Merkura, glasnika bogova. Boja laži, izdaje i ludila Poslije križarskih ratova opasnost koja je prijetila Europi izvana, zamijenjena je s opasnošću iznutra. U to doba počinju progoni heretika i čarobnjaka kao uostalom i pripadnika svih drugih vjera koje nisu bile kršćanske. U srednjovjekovnoj su Europi sve marginalne skupine stanovništava bile prisiljene nositi diskreditirajuće oznake koje su često bile žute boje. Judina boja prenesena je i na židovske zajednice i sinagoge. Ponekad su i prostitutke bile prisiljene nositi žuta obilježja što je, primjerice, izazvalo pomutnju između Židovki i prostitutki u Bologni 1525. godine (Sarti, 2006: 235). Kada su nacisti 1930-ih uveli žutu zvijezdu kao obvezni znak za Židove, samo su posegnuli u srednjovjekovni inventar simbola. Žutom su se bojom bojila vrata dužnika, u žutoj boji odjeće u 19. stoljeću prikazuju se nevjerni supružnici. Poput crveno-žute i žuto-zelena kombinacija također ima negativne konotacije kao boja nereda, razuzdanosti, a potkraj srednjega vijeka i ludila. Šafran, najpoznatija biljka za dobivanje žute boje, sadrži

77

136 Luda, dio slike: The Installation of the First Great Masters of the Order of the Knights of St. George, 1495-1505. Veza između ludila i žute boje u europskim se kulturama može pratiti od srednjeg vijeka. 137 Jan Vermeer Van Delft, Svodnica, ulje na platnu, 1656. Gemäldegalerie Alte Meister - Staatliche Kunstsammlungen, Dresden, Njemačka. Tijekom 17. stoljeća žuta boja u zapadnoj kulturi ima negativne konotacije i najčešće je rezervirana za marginalne ili nemoralne osobe.

138 Od 1941. Židovi su u javnosti bili prisiljeni nositi žutu zvijezdu.

tvar koja izaziva nekontroliran smijeh (Pastoureau, 2005: 65-67). Možda ta činjenica upućuje na vezu žutog i ludila. Osim toga žuta se, poput zelene, također povezuje s otrovnim auripigmentom koji sadrži arsen. Žuta je i boja sumpora koji ponekad izaziva mentalne poteškoće. Za ludnicu se u mnogim sredinama kaže i žuta kuća. Izraz žuta minuta označuje trenutak u kojem isprovociran čovjek gubi kontrolu nad svojim postupcima. U slikarstvu zapadne Europe između 16. i 17. stoljeća žuta se sve manje koristi unatoč pojavi novih žutih pigmenata. Novu kvalitetu žuta dobiva tek pojavom impresionista. Između 1860. i 1880. godine slikari napuštaju radionice i počinju slikati vani. Razvojem nefigurativne i apstraktne umjetnosti, a osobito svrstavanjem žute u primarne boje, dolazi do njezine nove afirmacije. Boje reflektiraju promjene na društvenom, religijskom i ideološkom planu, ali isto tako i one koje se događaju razvojem znanosti i tehnologije. Na taj se način stvaraju nova značenja pa ista boja iskazuje različitu simboliku. Pastoureau smatra da je elektrifikacija također zaslužna za revalorizaciju žute boje potkraj 19. stoljeća (Pastoureau, 2005: 68).

78

moc boja / etnografski muzej zagreb

139

140

Vincent van Gogh, Kavana na Place Lamartine noću, ulje na platnu. Arles, 1888., Yale University Art Gallery, New Haven, SAD. “Na svojoj slici noćne kavane pokušao sam izraziti da je kavana mjesto na kojem čovjek propada, poludi ili počini zločin. Uz pomoć suprotnosti nježne ružičaste boje te crvene boje u odnosu na žuto-zelene i plavo-zelene tonove – sve to u paklenoj, užarenoj atmosferi s blijedom žutom bojom sumpora – htio sam prikazati mračne moći kavane“. Vincent van Gogh.

Vincent van Gogh, Zvjezdana noć, ulje na platnu, SaintRemy, 1889. The Museum of Modern Art, New York, SAD. Potkraj 19. stoljeća godine slikari napuštaju radionice i počinju slikati vani. Razvojem nefigurativne i apstraktne umjetnosti, a osobito svrstavanjem žute u primarne boje, dolazi do njezine nove afirmacije.

Žuta u središtu svemira

141 Kineski car iz dinastije Q’ing odjeven u odjeću žute boje koja simbolizira carsku moć.

U Aziji žuta boja simbolizira sreću, slavu, mudrost, sklad. Za Azijate žuta je najljepša boja, boja životne snage i vitalnosti. Kineske legende govore o božanskom caru Huang-tiu (Žuti car) koji je ljudima donio kulturu. U Kineskoj simbolici žuto izranja iz crnog kao što zemlja izvire iz prvobitnih voda. Od trećeg tisućljeća pr.Kr. u Kini žuta simbolizira dominaciju i moć. Šafranom bojena odjeća rezervirana je isključivo za kineskog cara. U većini kultura najvažnija boja je muška boja. U Kini se žuta boja veže uz aktivno i kreativno muško načelo Yang. Ona je u suprotnosti s crnom, koja je ženska boja. Crna je u Europi muška boja, a žuta ženska. Suprotnost crnoj nije žuta, već bijela. Europi je također strana kineska simbolika koja počiva na brojci 5. Pet je osnovnih strana svijeta, a te strane označuju boje. Peta strana svijeta nalazi se u sredini i predstavlja mjesto gdje se nalazi Kina. Kina se naziva Carstvom sredine, careva rezidencija središte je svijeta. Ona je žute boje. Ostale temeljne boje u Kini su plavozelena (istok), crvena (jug), bijela (zapad) i crna (sjever) (Heller, 2006: 139-140). U Indiji se bogovi poput Krishne i Radhe prikazuju u žutoj odjeći. Žuta je boja kaste trgovaca i obrtnika. Žuta je boja čakre smještene u području plexusa solarisa te je povezana s radom želuca, jetre i mišićng sustava.

142

143

Rangovi boja u Kini. Žuta u hijerarhiji boja u kineskoj kulturi zauzima najvišu poziciju i zato se nalazi u sredini. Crvena, žuta i zelena muške su boje, dok su crna i bijela ženske.

Radha i Krishna u vrtu, 1780. Victoria and Albert Museum, London. Azijska božanstva često su odjevena u odjeću žute boje. Plavičasta boja kože Krishne sugerira njegovo nebesko podrijetlo.

79

Politika 144

U politici žuta nema istaknutu ulogu. Budući da je na ideološkom planu od srednjeg vijeka označavala one koji su na društvenim marginama i prezreni, u politici se nije uvriježila kao stranačka boja. U novije vrijeme koriste je liberalne stranke. Na izborima u Hrvatskoj 2007. govorilo se o savezu liberalne (HSLS) i Seljačke stranke (HSS) kao o žuto-zelenoj koaliciji. U europskoj politici žuta boja simbolizira Aziju. Od konca 19. stoljeća strah od azijskih zemalja u usponu naziva se žuta opasnost. Moda Tek u 18. stoljeću žuta ulazi u europsku modu dijelom i zbog razdoblja fascinacije Kinom. U 1930-im godinama američko-ruska dizajnerica Valentina odbila je načiniti žutu haljinu rekavši: Žuto je za cvijeće. No širenjem multikulturalnosti u suvremenim društvima, žuta (kao i narančasta) postala je vrlo popularna, zrcaleći utjecaj ne-zapadnjačkih kolorističkih sklonosti. Značenja žute boje u hrvatskom folkloru U hrvatskoj tradiciji žuta se boja veže uz Uskrs. U starim vremenima Nova godina dočekivala se početkom ožujka pa današnji uskrsni običaji zrcale nekadašnje prakse i vjerovanja povezana s kultom plodnosti i vegetacije. Mali žuti pilići, kao jedan od simbola Uskrsa (plodnosti), daruju se djeci. Uskrsne pogače, peciva i druga prigodna hrana priređuju se od što veće količine jaja koja se mjesecima skupljaju. Jaje simbolizira snagu, život, plodnost, bogatstvo i obilje pa žuta boja koju jaja daju hrani, djeluje kao metafora. Žutim koncem ukrašene su salvete kojima se pokriva hrana pripremljena za blagoslov u crkvi. Košarice u kojima se nosi na blagoslov, također su često obojene u žuto. Jaglac, kao jedan od prvih vjesnika proljeća, uz ostalo proljetno cvijeće, stavlja se u vodu kako bi osoba koja se na Cvjetnicu umije u toj vodi bila zdrava i lijepa. Prvo proljetno cvijeće, koje ujedno predstavlja novoprobuđenu vegetaciju, najčešće je žute boje. Jaglaci, narcise, drijenak, danas i forzicije blagoslivljaju se u crkvi na Cvjetnicu. Nošnja bojena šafranom nosila se u zagrebačkoj okolici na Veliki petak kao iskaz tuge za Kristom. U Posavini su se poculice, kapice udanih žena, bojene šafranom nosile tijekom korizme. U Konavlima se za izradu resa na kitama, ukrasima na ženskim košuljama, koristila žuta svila u različitim tonovima u skladu s dobi i stupnjem žalosti. Mlade djevojke, ukoliko nisu bile u koroti, nosile su svijetložute kite, a one starije,

145 Poprsnica zlatnica, Konavle, 19. stoljeće. EMZ. Poprsnicu zlatnicu prišivala je na košulju nevjesta na dan vjenčanja, ali i mlada žena do rođenja prvog djeteta. Za razliku od mladih djevojaka koje su nosile kite žarko žute boje, starije su nosile vezove i kite zagasitijih žutih tonova.

80

moc boja / etnografski muzej zagreb

Plafta, prekrivač za krevet, Oborovo. Početak 20. stoljeća. EMZ 24421. Ovakve plahte koristile su se u doba Korizme.

žute u tamnijim tonovima. Vezovi na košulji također su pokazivali stupanj žalosti i odnos prema pokojniku. Ukrasni lančanac za vrijeme žalovanja bio je zagasito žute boje. U Moslavini su se pamučne niti za izradu platna žutile šafranom. Takve su se nošnje nazivale šafrane, a nosile su se na velike blagdane (Uskrs, Božić i sl). Žuta boja u tradicijskoj odjeći postaje moda od 1930-ih. U narodnoj medicini žuta boja povezuje se s bolestima žuči i jetre koje se liječe po načelu isto istim. Tako se za liječenje žutice preporučuje čaj od nevena, maslačka, gospine trave, rosopasa ili svježe iscijeđeni sok žutikinih bobica. Svakodnevna uporaba

146 Švabica, ženska bluza, Lonjsko polje, Moslavina, oko 1950. EMZ 46897. Bluza je bojana šafranom, što je polovicom 20. stoljeća u Lonjskom polju bilo karakteristično za najsvečanije nošnje. Takva je odjeća imala funkciju statusnog pokazatelja.

Budući da je žuta vrlo uočljiva, koristi se kao upozorenje i putokaz. U prometnoj signalizaciji nalazi se između crvene i zelene. Ona također označuje karantenu. Žuta u kontrastu s crnom asocira opasne životinje poput tigra i otrovnih insekta. Znakovi upozorenja na opasnost, poput onih za eksplozivna i radioaktivna sredstva, također su u žuto-crnoj kombinaciji. Psihologija Žuta je najtoplija i najsjajnija boja. Ona motivira rad nervnog sustava i mentalne procese. Potiče komunikaciju i poboljšava pamćenje.

81

82

moc boja / etnografski muzej zagreb

Zlatna Mi, Španjolci poznamo bolest srca koju samo zlato može izliječiti. Hernando Cortez (1485.-1547.) španjolski konkvistador 147 Gentile da Fabriano, Poklonstvo kraljeva, 1423. Galeria degli Uffizi, Firenca, Italija. Potkraj srednjega vijeka zlato i pozlata prodiru u sve grane umjetničkog stvaralaštva.

Srednjovjekovni je sustav mišljenja poistovjetio vječne, nepromjenjive duhovne vrijednosti vezane uz božansko i sveto, s materijom istih osobina.

Zlato je tijekom povijesti predstavljalo simbol najveće svetosti i najvećeg zla. Zlatna je boja simbol Sunca, a zlatni novac simbol je pokvarenosti. U skladu s tom simbolikom, zlato koje se koristi za traženje znanja, donosi sreću, a u suprotnom, vodi u propast. Alkemija U mnogim se kulturama smatralo da se zlato rađa iz zemlje, kao proizvod usavršavanja običnih kovina. Cilj pravih alkemičara bio je da ubrzaju te prirodne promjene, a ne stvaranje originalnih materija. Zato Šri Ramakrišna dobro zna da su zlato i ilovača jedno (Chevalier, Gheerbrant, 1983:792). U mnogim je područjima na Zemlji postojala predodžba o Velikoj Zmiji Zemlje, Velikom Gmazu (zmaju) koji je gospodar zlata. Ta asocijacija ktonske naravi ilustrira vjerovanje da je zlato najdragocjenija kovina. Pozitivna žuta boja

148

149

Zlatna figura, Cuzco, Peru, 1400. -1532. Inke su posjedovale mnoštvo zlatnih predmeta, koje su kao i zlato Cuzca španjolski konkvistadori prenijeli u Europu u 16. stoljeću.

Kip Bude, pozlata, Burma (Myanmar), 19. stoljeće. EMZ.

Tijekom srednjeg vijeka u Europi je sav pozitivan simbolizam vezan uz žutu boju: Sunce, svjetlo, toplina, život i sl. prenesen na zlato. Zlato od 13. stoljeća predstavlja pozitivnu žutu boju. Ono je materija, boja i svjetlost. Izgleda da je fascinacija zlatom više izražena u katoličkim i islamskim zemljama nego protestantskim. U islamu zlatnožuto označuje sve mudro i promišljeno, a blijedožuto izdaju i razočarenje (Chevalier, Gheerbrant, 1983: 829). Sociološki gledajući, aristokracija i bogato građanstvo manje su privučeni njime od nižih društvenih slojeva. Tijekom 20. stoljeća nakit od bijelog zlata i srebra bio je traženiji od zlata. U Europi potkraj srednjega vijeka zlato i pozlata prodiru u sve grane umjetničkog stvaralaštva, a slijedom toga i u većinu vrijednosnih sustava i sustava predstavljanja. Srednjovjekovni je sustav mišljenja poistovjetio vječne, nepromjenjive duhovne vrijednosti vezane uz božansko i sveto, s materijom istih osobina. Često su kipovi božanstava izrađeni od zlata ili pozlaćeni. Kraljevi, koji su se u mnogim kulturama shvaćali kao božanska bića na zemlji, također nose zlatne insignije: krunu i žezlo. U biblijskoj Knjizi izlaska zlatno tele simbol je idolatrije i pobune protiv Boga.

83

150 Kraljica majka naroda Akan, Gana, oko 1990. Kraljica na glavi nosi dijademe kornjače i krokodila, a lice joj je poprskano zlatnim prahom. Zlatni ukrasi pokazuju status njezinog muža. 151 Rođenje djeteta, detalj freske u donjoj crkvi sv Franje u Asizu. Zlato i poludragi plavi kamen lapis lazuli korišteni su kako bi dodatno naglasili svetost trenutka.

152 Čovjek iz Azerbejdžana, oko 2000. Kod mnogih je naroda tijekom povijesti posjedovanje zlatnih zuba bilo ne samo statusno obilježje, već je predstavljalo i oblik ekonomske sigurnosti. Raspadom Sovjetskog Saveza u novonastalim državama dolazi do velike gospodarske nestabilnosti, pa tradicionalni načini čuvanja bogatstva ponovno oživljavaju. 153 Marilyn Monroe u haljini zlatne boje koja sugerira eleganciju i raskoš.

154 Oscar, nagrada Američke filmske akademije za postignuća u filmskoj umjetnosti.

84

moc boja / etnografski muzej zagreb

Velika ljudska postignuća često se nagrađuju zlatnim medaljama ili kipićima. Vjenčano prstenje tradicionalno se izrađuje od zlata kao metafore duge i neuništive veze. Najviše rangirane kreditne kartice nazivaju se zlatnima. Tijekom 19. stoljeća zlatne groznice započinjale su kad god bi se negdje otkrile veće količine zlata. U Hrvatskoj su bili poznati ispirači zlata na rijeci Dravi. Unatoč višegodišnjem radu, većina ih nije uspjela skupiti količinu zlata veću od one za izradu vjenčanog prstena. Folklorni tekstil u Hrvatskoj Siroma sam, al sam pun poštenja, još da mi je s dukatima žena. Slavonsko kolo.

155 Anterija ukrašena zlatnom niti, orijentalni ženski svečani kaput, Makedonija. EMZ.

156 Marama, Budrovci, Slavonija, 19. stoljeće. EMZ 7828.

U Slavoniji su najsvečanije muške i ženske nošnje ukrašavane zlatnom niti. Marijana Gušić smatra da taj običaj u Slavoniji potječe iz starine (Gušić, 1955: 65). Osobito su poznate nošnje ukrašene zlatovezom s područja Đakovštine, zbog nastojanja Milka Cepelića, tajnika J. J. Strossmayera, koji je tijekom 19. stoljeća želio obnoviti i pročistiti pozlatinski vez. Vez zlatom bio je znak prestiža pojedinih seoskih obitelji, s jedne strane, a s druge, predmet osude različitih autoriteta koji su ga smatrali razlogom moralnom propadanju našeg sela zbog rasipanja imetka za njegovu nabavu. U Slavoniji su dukati također imali važnu funkciju isticanja obiteljskog bogatstva. To je bila vrijednost koja se uvijek mogla zamijeniti za novac. Prodiranjem robno novčanih odnosa na selo u 19 stoljeću, prilikom sklapanja braka, uz ženine produktivne i reproduktivne

85

86

moc boja / etnografski muzej zagreb

157 Žena iz Otoka, Slavonija. 1987.

158 Lik djevojke iz okolice Slavonskog Broda, EMZ.

159 Ogrlica peružini, Dubrovnik, 18. stoljeće. EMZ BK 1069.

sposobnosti još značajnije postaje koliki će donijeti miraz. Miraz se u Slavoniji najprije pojavio u formi dukata kao što i pjesma kaže: Sad u modi dukati i svila Makar cura i ćorava bila Uzmi Maru, mili sine Mara nosi suferine (dukate) (Sremac, 1940: 16) Za razliku od Slavonije, gdje dukati i nošnja ukrašena zlatom svjedoče o obiteljskim prilikama djevojke za udaju, povećavajući tako njezine izglede za brak, u Konavlima momak iz dobre kuće nije mogao zaručiti djevojku ako joj tom prilikom uz ostale skupocjene poklone ne bi darovao veliku jačermu, zlatom okovanu. Tim ju je darovima on čino svojom. Velike jačerme, služile su i kao najsvečanija odjeća.

160 Zmijar, zlatni prsten u obliku zmije, Čilipi, Konavle. EMZ 17552.

161 Naušnice, rećini, Dalmacija, 18. stoljeće. EMZ 17553 a,b.

Narodna medicina i kulinarstvo Od srednjeg vijeka zlato se smatralo djelotvornim za čovjekovo zdravlje. U Indiji i Kini pripremale su se ljekarije za besmrtnost na bazi zlata. I današnja ezoterika, kao i neki oblici alternativne medicine, pridaju zlatu iscjeljujuću snagu. Narodna medicina preporučuje ljudima oboljelim od žutice pijenje vode u koju je bio ubačen zlatnik. Zlatne pločice ili prah koriste se u kulinarstvu kao dekorativni sastojak. Oni su bili ukras i na jelima srednjovjekovnih plemića s ciljem pokazivanja bogatstva ili s uvjerenjem da je nešto tako rijetko zacijelo i zdravo.

87

88

moc boja / etnografski muzej zagreb

Ružičasta

Ružičasta boja dugo vremena nije bila jasno određena. Nekad se govorilo inkarnat, odnosno boja puti. Tijekom 18. stoljeća ružičasta je dobila svoju simboliku postavši ublažena crvena, lišena ratničkih konotacija. Drugu stranu ružičaste vezanu uz razdoblje rokokoa predstavljaju sentimentalnost i sladunjavost. Ružičasta Madame de Pompadour 162 Francois Boucher, Madame de Pompadour, ulje na platnu, oko 1750. Madame de Pompadour (1721. -1764.) predstavljena je u tipičnom rokoko stilu u haljini pastelnih tonova. Tijekom 18. stoljeća, u razdoblju rokokoa, pastelne su boje osobito cijenjene. Pastelne boje rokokoa nisu boje oslabljene bijelom, već složene mješavine svih primarnih boja koje svjedoče o pravoj umjetnosti bojenja.

163 Antoine Watteau, Ljubavna kancona, ulje na platnu, 1719. National Gallery, London U doba rokokoa i odrasli su muškarci nosili ružičastu odjeću.

Tijekom 18. stoljeća, u razdoblju rokokoa pastelne su boje osobito cijenjene. Moda na francuskom dvoru bila je sklonija jarkim bojama i u doba kada je crna bila dominantna boja europske elite. No ukus dvora promijenio se nakon što su čiste boje postale dostupne i nižim slojevima. Pastelne boje rokokoa nisu boje oslabljene bijelom, već složene mješavine svih primarnih boja koje svjedoče o pravoj umjetnosti bojenja. Madame de Pompadour (1721. – 1764.) najpoznatija je predstavnica tog vremena i uz nju vežemo kombinaciju ružičaste i svijetloplave boje koju danas smatramo tipičnom za rokoko. Osobito je teško bilo proizvesti pompadour ružičastu. Tu su boju po njezinoj želji kreirali proizvođači porculana. Radi se o tamnoružičastoj s jasnim tragovima plave te dodacima žute i crne. Ljubav prema miješanim bojama imala je i pozadinu: svaki je predmet koštao pravo bogatstvo (Heller, 2006: 123). Dječja odjeća Tijekom povijesti novorođenčad i mala djeca najčešće su bila odijevena u bijelo. Crvena je tijekom srednjeg vijeka bila muška boja, a ružičasta je, na neki način, mala crvena. Na mnogim slikama dijete Isus nosi odjeću ružičaste boje (Giottova Madona iz 1365.; Murillova Sveta obitelj iz 1681.). Plava je boja od 12. stoljeća simbolizirala Djevicu Mariju te je, prema kršćanskoj tradiciji, plava bila više ženska boja. U knjizi spisateljice Louise May Alcott Male žene (Little Women) iz 1868. čitamo: Amy je stavila plavu vrpcu dječaku, a ružičastu djevojčici, francuska moda... Premda je podjela na muške i ženske boje u zapadnoj kulturi, po kojoj je plava muška, a crvena ženska, imala tradiciju od vremena reformacije, tek se u prvoj polovici 20. stoljeća u zapadnoj kulturi uvriježio običaj da plava odjeća simblizira dječake, a roza djevojčice. Drugim je civilizacijama ta praksa nepoznata. Izgleda da je njezina primjena bila šira i intenzivnija u SAD-u te na zapadu i sjeverozapadu Europe nego u istočnoeuropskim i mediteranskim zemljama. Taj je običaj isprva bio karakterističan za plemstvo i gradsko stanovništvo, no poslije Drugog svjetskog rata postao je prihvaćen u najširim slojevima. Poslije Prvog svjetskog rata vojne uniforme nisu više crvene, već tamnih tonova, što je ostavilo trag i u civilnoj odjeći. Plava se ne povezuje više s Djevicom Marijom već s mornarskim uniformama. Tada se javlja i tipična dječja odjeća–odijelce i štramplice.

89

164 Lucas Cranach Mlađi, Parabola o vinogradarima (detalj slike), 1569. Župna crkva Marijina, Wittenberg, Njemačka. Tijekom povijesti bijela je boja odjeće bila uobičajena za novorođenčad i djecu, osobito u protestantskim obiteljima, gdje su se jarke boje smatrale razmetljivim i nedostojnim za prave kršćane.

165 Rodni stereotipi: ružičasta soba za djevojčicu i plava za dječaka.

Napretkom tehnologije u tom vremenu postalo je moguće proizvesti neotrovnu boju koja je ujedno bila i otporna na iskuhavanje. Pojavom bojene dječje odjeće mijenja se i simbolika pa ružičasta postaje boja za djevojčice, a plava za dječake. Tradicinalna podjela: ružičasta boja za dječake, a plava za djevojčice, prakticirala se u dijelovima Nizozemske, Belgije i Švicarske do 1970-ih (Heller, 2006: 40). U modnoj industiriji od 1980-ih stereotipne boje za muškarce i žene počinju se mijenjati. Džins-generacija i uniseks-moda ukidaju razliku između muških i ženskih boja kao i boja za djecu i odrasle.

90

moc boja / etnografski muzej zagreb

Ženska kultura

166 Murillo, Bartolomeo, Sveta obitelj, ulje na platnu, konac 17. stoljeća. National Gallery, London. Dijete Isus na slikama se često pojavljuje u crvenoj i ružičastoj (mala crvena) odjeći jer su te boje u prošlosti simbolizirale muški princip.

Pink think!, krilatica je iz knjige Lynn Peril Ružičasto mišljenje u kojoj autorica istražujući popularnu kulturu u razdoblju od 1940-ih do 1970-ih analizira tadašnje poimanje ženstvenosti i raširene rodne stereotipe po kojima je žena, u prvom redu, supruga, majka i domaćica. Simbolika ružičaste u to se doba veže uz osobine koje su se smatrale tipično ženskim: krhkost, nježnost, brižnost i površnost. Životni interesi žena uglavnom su moda i proizvodi koji naglašavaju takvu ženstvenost. Za ružičasto mišljenje ključan je stav da je imitacija ovakvog ponašanja presudna za stvaranje prave ženstvenosti. Ženska popularna kultura gotovo je isključivo ružičasta. Odrastanje djevojčica vezano je uz ružičastu: od odjeće za novorođenčad, preko Barbie-setova, školskih torbi i pribora, do higijenskih uložaka (Peril, 2002). Ružičasta danas dobiva i nova značenja, i to preko nove generacije feministica odraslih na popularnoj kulturi. Isticanje ružičastog postaje svjesni čin u kojem se stereotipi i predrasude vezani uz žensko ružičasto okruženje koriste za isticanje ženske snage i samopouzdanja. Radikalna feministička grupa u Švedskoj izabrala je upravo ružičastu kao svoju boju za komunikaciju novih značenja ženstvenosti. Girli-kultura osobito je popularna u Japanu, gdje se ružičasto povezuje i uz pornofilmove. Zbog asocijacija sa ženama, traka koja simbolizira borbu protiv raka dojke također je ružičaste boje.

167 Rodni stereotipi na vrhuncu su 1950-ih godina. Misli ružičasto krilatica je koja najbolje izražava mentalitet karakteristčan za to vrijeme, upravo onako kako prikazuje filmski klasik iz 1957. godine, Smiješno lice s Audrey Hepburn u glavnoj ulozi.

91

Muška ružičasta Ružičastu su u doba rokokoa nosili i muškarci i žene. Crkva do 18. stoljeća nije koristila ružičaste materijale jer su samo bijela, crvena, zelena, crna i ljubičasta bile liturgijske boje. No običaj je nalagao da bogato plemstvo poklanja svoju staru odjeću Crkvi, gdje se ona prerađivala u liturgijsku odoru. Mušku sklonost ružičastoj potvrđuje činjenica da je ona 1729. postala liturgijska boja. Otada katolički svećenici nose ružičasto misno ruho na treću adventsku i treću korizmenu nedjelju. U doba nacizma homoseksualci su u koncentracionim logorima dobivali oznake u obliku ružičastih trokuta. Ta se boja i dalje veže uz seksualne manjine, premda se one danas predstavljaju zastavom u duginim bojama koje simboliziraju raznolikost i toleranciju. Muškarci nisu samo u doba rokokoa nosili ružičastu. Sredinom 1950-ih ružičastu opet nose svi. Nikad dotada nije postojao tako širok asortiman predmeta u ružičastoj boji namijenjenih muškarcima: od donjeg rublja, čarapa i obuće, do jakni, košulja, odijela i šešira. Modni stručnjaci to objašnjavaju fascinacijom novim kromatskim mogućnostima koje je pružala suvremena tehnologija. S druge strane, to je i za muškarce bio način izražavanja odbojnosti prema desetljeću ratnog i poratnog sivila. Stoga ne čudi da se rokenrol-zvijezda Elvis Presly pojavljivao na pozornici u ružičastim hlačama i crnoj jakni. Njegov ružičasti cadilac također je postao legendom. Početkom 1960-ih ružičasta se više ne pojavljuje u muškoj modnoj odjeći, ali uz narančastu predstavlja jednu od omiljenih boja hipi-generacije evocirajući Indiju.

168 Znakovi koje su zarobljenici dobivali u nacističkim koncentracionim logorima. Za vrijeme nacizma, zarobljenici su u koncentracionim logorima dobivali oznake u obliku trokuta različitih boja. Ružičasti trokut označavao je homoseksualce.

169 Ružičasti cadillac, legendarni auto Elvisa Presleya.

92

moc boja / etnografski muzej zagreb

Moda Otkriće anilinskih boja i njihova dostupnost utjecali su i na ukus seoskih žena u odijevanju. Početkom 20. stoljeća osobito je omiljena ružičasta boja koja u seoskoj kulturi odijevanja dobiva značenje nove crvene. Početkom 1920 -ih modni dizajner Paul Poiret uvodi u modu nježne nijanse u bojama ruže, jorgovana, sljeza i hortenzije, koje su djelovale nježno, isprano, neugledno. No, moda se i dalje mijenjala te su njegovi pastelni tonovi ubrzo zamjenjeni jarkim poput Schiaparelline famozne “šokantne ružičaste”.

170 Bekeš modri na plave grane, ženski kaputić, Draž, Baranja, oko 1930. EMZ 29422.

171 Kalcete, čarape, Susak, oko 1920. EMZ 25 935 a,b. Otkriće anilinskih boja i njihova dostupnost utjecali su i na ukus seoskih žena u odijevanju. Početkom 20. stoljeća osobito je omiljena ružičasta boja, koja u seoskoj kulturi odijevanja dobiva značenje nove crvene.

172 Čarape, Slavonija, oko 1930. EMZ 22 489.

93

94

moc boja / etnografski muzej zagreb

Kako obojiti svijet Mirjana Randić

95

96

moc boja / etnografski muzej zagreb

Uvod

173 (prethodna stranica) Različito bilje koje se tradicionalno koristi za bojenje tekstila. S lijeva na desno: 1. red: plod ruja, ljuske luka, lišće kadulje, sjeme borovice; 2. red: hrastova kora, hrastove šiške, hrastov žir, korijen broćike, dudine, cvijet mravinca; 3. red: sjeme kaline, drvo duda, lišće ruja, kora mogranja, orahova kora, orahove lupine, sjeme trušlike.

174 Izbor boja na tržnici, Nepal, kraj 20. stoljeća. U mnogim krajevima svijeta boje su dio kulturnog identiteta.

Još od pretpovijesnih vremena čovjek je nastojao pronaći način kako utjecati na svijet oko sebe, kako ga promijeniti i prilagoditi vlastitim potrebama. Jedan od tih načina bio je–obojiti ga. Bilo da su se boje koristile u magijske, umjetničke ili sasvim praktične svrhe, one su ljude uvijek fascininirale svojim bezbrojnim mogućnostima promjene okoline. Zemljanim su pigmentima naši preci bojili pećinske crteže još u doba paleolitika. Pigmenti proizvedeni od minerala mogli su poslužiti i u kozmetičke svrhe. S druge strane, organskim su se bojama biljnog i životinjskog podrijetla bojili tekstilni i kožni odjevni predmeti. Kad je riječ o bojama, obično razlikujemo dva osnovna termina: bojilo i pigment. Prema općeprihvaćenoj definiciji bojila su organske tvari koje se upotrebljavaju za bojanje tekstila, plastičnih masa, živežnih namirnica, farmaceutskih preparata i sl. u obliku otopina u vodi, alkoholu, mastima, kiselinama ili lužinama (Enciklopedija LZ,1966: 433). S druge strane, pigmenti su tvari različitog sastava, prisutne u tkivima u obliku zrnaca, kapljica ili kristala. To su netopljiva bojila koja se, suspendirana u vezivu (naprimjer firnisu, laku) nanose kod štampanja na tekstil ili tkaninu, a kod premazivanja na drvo, kamen, kovinu i dr. Pigmenti daju boju samo površini predmeta. Kao pigmenti služe mineralne i metalne boje te obojeni lakovi (Enciklopedija LZ, 1969: 128). U kemijskoj struci bojila dijelimo na organska i anorganska. Svaka od ovih skupina dijeli se na prirodna i umjetna bojila. Kod organskih razlikujemo prirodna (biljna i životinjska) bojila te umjetna, odnosno katranska bojila. Anorganska se bojila, odnosno pigmenti, dijele na prirodne (zemljane i mineralne) te na umjetne. U svakodnevnom govoru pigmenti i bojila jednostavno su nam – boje. Ovdje ćemo govoriti o proizvodnji i uporabi prirodnih boja kojima su se ljudi služili od najranijih vremena do otkrivanja umjetnih, odnosno sintetičkih boja. Boje su se mogle proizvesti od materijala s kojim se čovjek susretao u prirodi. To, međutim, nije bilo jednostavno: rijetki su primjeri boja koje se u prirodi nalaze u takvom obliku da se odmah mogu upotrijebiti. To je moguće sa zemljanim bojama: žutim okerom, narančastocrvenom ili bijelom glinom. Zemlja bi se usitnila i pomiješala s tekućinom pa bi se kao gusti sloj nanijela na podlogu: kamen, drvo, platno ili kožu. Zemljanim se bojama u ritualne svrhe i danas ukrašavaju pripadnici nekih australskih i afričkih plemena. Pojedini su se minerali također mogli upotrijebiti kao pigment. Kod ostalih je boja bilo potrebno veliko iskustvo i vrijeme da pojedinac otkrije kako nastaju boje koje su postojane i mogu se upotrijebiti za bojenje tkanina, drvenih predmeta, umjetnina, stambenog prostora i sl.

97

Čovjek je razmjerno rano došao do otkrića da lišajevi, lišće, cvjetovi, bobice ili kora drveća oboje vodu u koju padnu, posebno ako je ta voda vruća, što pomaže izlučivanju boje. Lako je zamisliti da su tom obojenom vodom pojedinci zatim pokušali obojiti ruke ili odjeću. Međutim, iskustvo ih je naučilo da taj eksperiment nije uvijek bio uspješan: ruke su se jednom obojile, drugi put nisu, tkanina je možda upila boju, ali je boja izblijedjela na suncu već za nekoliko sati ili se odmah isprala. Brojni su pokušaji završavali neuspjehom. No bilo je i uspjelih slučajeva kad se ustanovilo da je boja dobivena od pojedinog bilja, pogotovo ako se otopini boje u vodi dodaju još neke tvari, ostala doista lijepa i postojana. Naime, kao što se kasnije ustanovilo, pojedine su boje topive u vodi, a druge nisu, stoga se tkanina prije bojenja morala posebno prirediti. Većina organskih boja ne može se vezati za tkaninu bez fiksira ili močila. U tu su se svrhu koristile lužnate ili kisele tvari, što je zavisilo od vrste boje i nijanse koja se željela postići. Izbor močila za tkanine životinjskog podrijetla, a to su uglavnom vuna i svila, razlikovao se od onoga podesnog za biljne materijale – lan, konoplju i pamuk. Od lužina obično se koristio urin ili lug od pepela, a od kiselina sokovi citrusa i kiselih bobica. Tkanina se prvo potopila u močilo, iako se fiksir mogao i dodati u boju u postupku bojenja ili se koristio nakon bojenja. U kasnijim razdobljima kao močila se najčešće rabe stipsa (alaun–kalijev aluminij sulfat), odnosno metalne soli na bazi željeza, bakra i kositra. U stipsu se dodavao vinski kamen kako bi boji pojačao sjaj. S obzirom na željenu boju, tkanine su se uranjale u boju nekoliko puta i sušile na zraku, pa je cijeli postupak znao potrajati od nekoliko dana do više mjeseci. Samo je bojenje trebalo izvesti vrlo pažljivo, jer su o tome ovisile jednoličnost nijanse i postojanost boje, pa je samim time bila osigurana kvaliteta obojene tkanine. Pojedine boje, primjerice broć, nisu se mogle prihvatiti za tkaninu bez fiksira. Kod drugih boja, poput indiga, primjerice, nije bilo potrebno tkaninu prethodno tretirati močilom (Natural Dyeing of Textiles). U postupku bojenja velika se važnost polagala na magijsku komponentu. Tkanina se nije uvijek obojila onako kako se željelo te se na samo bojenje gledalo kao na neku vrstu mistične djelatnosti. Naime uvijek je postojao rizik da nešto krene po zlu, pa se začas cijeli postupak mogao upropastiti. Osobe koje su znale uspješno bojiti vlakno, obično su bile spretne i u drugim vještinama. U prošlosti su bojadisari bili i ljekari, travari, jer su poznavali ljekovito bilje i liječili ljude. Često su upravo ljekovite biljke bile ujedno i biljke koje su se koristile u postupku bojenja. I bojenjem i liječenjem bavile su se starije žene, čije su iskustvo te moralna i seksualna čistoća jamčili dobar ishod postupka. Za vrijeme bojenja morala su se poštivati određena magijska pravila, poput šutnje, ili se pričalo o događajima vezanima uz boju koja se željela postići. Tako se, primjerice, ako se bojilo u crvenu boju, pričalo o velikim bitkama s puno krvavih detalja. Magijski su postupci vezani uz bojenje zabilježeni i u novije doba u mnogim krajevima svijeta. U opisu bojenja jaja za Uskrs polovicom 20. stoljeća u Srbiji, napominje se kako jaja mogu ukrašavati i djevojke i mlade žene, ali njihovim se bojenjem smije baviti samo domaćica, najčasnija žena u kući. U nekim se slučajevima napominje kako žena prije bojenja ne smije biti s mužem tjedan dana, a posebno se ističe da se žena, koja ima menstruaciju, ne smije baviti bojenjem jaja, pa ne smije čak ni uzeti jaje u ruke, jer se smatra nečistom. Vjerovalo se da u slučaju nepoštivanja tradicije, bojenje neće uspjeti ili će se ukućanima dogoditi neko drugo zlo (Tomić, 1957: 20-22).

98

moc boja / etnografski muzej zagreb

175 Prodaja prirodnih boja u prahu za holi, na uličnoj tezgi. Mysore, država Karnataka, Indija, 2006.

176 Tržnica u gradu Sanghi, Mali, kraj 20. stoljeća. Pripadnici afričkog naroda Dogon pokazuju sklonost prema šarolikoj odjeći, što posebno dolazi do izražaja na mjesnoj tržnici, kuda se slijevaju rijeke kupaca i prodavača.

Prirodne boje koristile su se od osvita čovječanstva sve do polovice 19. stoljeća. Tada su sve učestaliji pokusi kemičara doveli do otkrića sintetičkih boja koje su se sve više koristile zbog jeftinije proizvodnje i jednostavnije uporabe. Od početka 20. stoljeća gotovo sve boje u građevinarstvu, prehrambenoj i tekstilnoj industriji proizvode se u kemijskim laboratorijima. Trebalo je proći sto godina uporabe sintetičkih boja da bi se ustanovile njihove negativne osobine. Mnoge su tvari koje su se koristile u proizvodnji umjetnih boja otrovne pa mogu izazvati različite zdravstvene tegobe kod ljudi i životinja: od kožnih alergija, iritacije dišnih puteva, do bolesti organa za metabolizam; za neke je boje dokazano da su kancerogene. Stoga se u posljednje vrijeme pokušavaju pronaći zdrave alternative opasnim kemikalijama korištenima u proizvodnji boja, osobito u okviru prehrambene industrije te industrije igračaka.

99

100

moc boja / etnografski muzej zagreb

Kratka povijest boja i bojenja

177

178

Georg Catlin, Indijanski poglavica, Ojibwa, sjeverni Meksiko. Ulje na platnu,1845. Kod indijanskih su ratnika boje imale simbolička značenja koja su varirala od grupe do grupe. Crvena se boja svugdje smatrala simbolom rata i pobjede, a sam raspored boja na licu bio je svojevrsni identifikacijski kod pojedinca, predstavljajući ujedno i magijsku zaštitu od zlih sila.

Bijela gospa ili Rogata božica, rekonstrukcija pećinske slike, Tasilija, Alžir, 7000.6000. pr. Kr. Ilustracija prikazuje plesačicu čija je koža ukrašena bijelom i smeđom zemljom, odnosno tetovažom. To je dokaz da su ljudi već u to davno vrijeme na području Sahare koristili zemljane boje za ukrašavanje tijela.

Prirodni pigmenti poput zemlje i željeznih oksida bili su poznati još u rano doba ljudske povijesti. Arheolozi su u Zambiji na lokalitetu Twin Rivers pronašli dokaze o mogućem korištenju boje u estetske ili magijske svrhe, poput ukrašavanja tijela, stare oko 200.000 godina. Oni pokazuju da su već tada bili poznati zemljani pigmenti i alat za njihovo obrađivanje (Amos, 2006). Povijest proizvodnje bojila za bojenje biljnih i životinjskih vlakana stara je barem 5.000 godina. Tolika je naime starost arheoloških nalaza boja pronađenih na ostacima tekstila i kože iz Mezopotamije te sjevernih krajeva Sirije i Egipta. Zapisi antičkih pisaca: Plinija, Herodota i Konstantina Porfirogeneta, govore o uporabi određenih biljaka i životinja za dobivanje boje. U antičkoj Grčkoj i Rimu bojenje je bilo državni monopol, ali i privatne su osobe mogle kupiti licenciju za bojenje i baviti se tim poslom. U Palestini i Siriji bojadisari su bili koncentrirani u pojedinim gradovima. Prije industrijske revolucije većina pigmenata korištenih u slikarstvu bila je tehnički ograničena. Rabili su se pigmenti zemljanog ili mineralnog podrijetla ili oni biološkog izvora. Mnogi su bili vrlo rijetki i dobavljali su se izdaleka, pa su ih mogli nabaviti samo najbogatiji. Upravo su zato crvena i plava boja bile vezane uz elitu. Jedan od izvora za plavu boju bio je poludragi kamen lapis lazuli koji se kopao u Afganistanu. Od njega se dobivala boja nazvana ultramarin. Njezino ime govori da se nabavljala izdaleka, preko mora. Još u 15. stoljeću taj je pigment bio tako dragocjen, da se u slikarstvu vrlo rijetko koristio. Ako je bogati naručitelj želio da slikar koristi i tu luksuznu boju, morao je posebno platiti. Visoka cijena ultramarina primorala je umjetnike da pokušaju naći jeftiniju zamjenu bilo u mineralnom (azurit, smalt) ili u biljnom (indigo) obliku. Iako su recepti za dobivanje pojedinih organskih boja bili poznati još u doba starog Egipta, trebalo je ipak pričekati na prvi rukopis s uputama za uporabu različitog organskog materijala za bojenje. Najstariji takav tekst, iz 300. godine, spominje krvavicu (Alkanna tinctoria), šafran (Crocus sativus), šafraniku (Carthamus tinctorius), kermes (Kermes vermilio), broć (Rubia tinctorum) i vrbovnik (Isatis tinctoria). Rimski car Cezar opisao je pripadnike keltskog naroda Brita kako polaze u rat obojeni u plavo vrbovnikom, biljkom koja sadrži manju količinu indiga; ime Britanije zapravo i dolazi od keltske riječi brit, što znači boja. Grčki pisac Dioskurid opisuje vrbovnik kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja, pa je njegova uporaba u ratu tada imala i medicinsko opravdanje.

101

U antičko doba uz biljke se za dobivanje boje spominju i životinje poput puževa i kukaca. U prvom mileniju pr.Kr. osobito su bile cijenjene dvije vrste volaka (Murex brandaris i Murex trunculus), koje su davale skupocjenu purpurnu boju, tzv. tirski purpur. Samo su carevi smjeli nositi odjeću obojenu purpurom. Slavna egipatska vladarica Kleopatra imala je, osim odjeće, i purpurno obojena jedra na brodu kojim je kretala u pomorske bitke. O njima govori i Shakespeare u svom glasovitom djelu Antonije i Kleopatra: Purple the sails, and so perfumed that the winds were lovesick with them (a purpurna su jedra bila tako namirisana, da su vjetrovi ginuli od ljubavi za njima). U prošlosti je posao bojadisara bio vrlo cijenjen, jer je donosio znatan profit. Radionice za proizvodnju boje i bojenje bile su međutim smještane na rubove urbanih područja. Naime, tvari koje su se koristile u preradi tekstilnog vlakna ili kože i njihovu bojenju, poput odstajala urina i ljudskih ili životinjskih fekalija, širile su nepodnošljiv vonj. Urin je, kao dragocjeno sredstvo u postupku bojenja, bio sakupljan u velike posude koje su stajale pokraj bojadisaonica, gdje su svi prolaznici mogli dati svoj doprinos. Takvi su spremnici otkriveni u ruševinama Pompeja pokraj Napulja iz 79. godine. Urin se sakupljao i kasnije, pa je u 18. stoljeću u Engleskoj, u vrijeme uporabe indiga, glavni snabdjevač urinom bio grad Newcastle-upon-Tyne, odakle se dragocjena tekućina razvozila u bojadisaonice drugih engleskih gradova (Top Ten Indigo Facts). Za pripremu vrlo cijenjene, sjajne i postojane crvene boje dobivene od broća bili su zaslužni indijski bojadisari, iako je ona kasnije postala poznata pod imenom turska crvena. Ova se boja proizvodila u 20 odvojenih postupaka koji su se, uz broć, koristili krvlju, uljem, užeglom mašću, ugljenom, životinjskim fekalijama i sadržajem životinjskih želudaca. Ta je tehnika u 18. stoljeću uvezena i u Europu. Tada je Nizozemska postala glavnim proizvođačem broća. Broć se inače uzgajao i u drugim europskim zemljama, pa tako i u našim krajevima. Stipsa

102

moc boja / etnografski muzej zagreb

179

180

Krvavica dlakava (Alkanna tinctoria), otok Mljet. Ova mediteranska biljka raste na pješčanim tlima uz more. Od korijena se dobivala crvena boja za bojenje vunenih tkanina. Biljka se koristila i u medicinske svrhe.

Firentinski bojadisari, Priručnik za bojenje, 1487. Biblioteca Medicea Laurenziana, Firenze. Firenca je od 13. stoljeća bila jedan od najvažnijh centara za bojenje svile i vune. Prema gesti kojom jedan od radnika uz kotao s bojom rukom zatvara nos, može se naslutiti da je samo bojenje bilo popraćeno smrdljivim isparavanjima.

181

182

Štavljenje i bojenje kože, Fez, Maroko, početak 20. stoljeća. U Fezu, jednom od kraljevskih gradova Maroka i najpoznatijem obrtničkom centru tog dijela Afrike, postoji cijelo područje danas pod zaštitom UNESCO-a, gdje se koža i sada štavi i boji srednjovjekovnom tehnologijom poznatom još od 12. stoljeća. U skladu s njome, u procesu proizvodnje koriste se prirodna bojila te životinjske izlučevine (fekalije i urin) i organi (goveđi mozak), ali i ljudski urin. Posjetiocima se preporučuje da za vrijeme obilaska kompleksa pod nosom drže grančicu metvice.

Grb grada Firence sa stiliziranim cvijetom šafrana. U prošlim je stoljećima šafran bio vrlo značajan za bojadisarsku proizvodnju, pa se nalazi u grbovima brojnih europskih gradova.

(alaun), koja se koristila kao uobičajeno močilo za tkaninu prije bojenja broćem, isprva se nabavljala sa srednjeg Istoka, gdje su se nalazila najveća nalazišta alaunita, minerala od kojega se dobivala. Krajem 15. stoljeća pronađena su nova nalazišta na području papinske države, a u kasnijim se razdobljima dobivala i iz drugih ruda, primjerice boksita i kriolita. U proizvodnji plave boje za tekstil u Europi se sve do dolaska indiga u 17. stoljeću koristio vrbovnik. Od 13. stoljeća neke su europske pokrajine živjele od proizvodnje te boje, pa su se njome i obogatile, primjerice: Pikardija i Normandija u Francuskoj, Lombardija i Toskana u Italiji, Tiringija u Njemačkoj, Glastonbury u Engleskoj i okolica Seville u Španjolskoj. Proizvođači i trgovci iz Toulousa i Erfurta postali su vrlo imućni i utjecajni. Vrbovnik se izvozio iz Europe u Bizant i islamske zemlje. U mnogim su se europskim zemljama bojadisari udruživali u cehove, koji su u 13. stoljeću stekli velik ugled u tadašnjem društvu. Stroga cehovska pravila nisu isprva dozvoljavala miješanje boja kako bi se dobila treća, već su za proizvodnju svake boje postojali posebni cehovi. Članovi su cehova pod prijetnjom smrću bili dužni čuvati tajne dobivanja određenih boja. U nekim zemljama svi članovi jednog ceha nisu bili ravnopravni, već su pripadnici nižeg ranga smjeli koristiti boje slabije kvalitete, koje su se često ispirale. Samo su vodeći majstori smjeli rabiti postojane boje atraktivnih nijansi, prikladne za bojenje odjeće kraljeva i ostalih potomaka plave krvi. Sve do otkrića Novog svijeta Venecija je bila središte europske proizvodnje i trgovanja bojom i skupocjenim tkaninama. Pigmenti su se uvozili iz Indije i srednjeg Istoka, a venecijanski majstori postali su izvanredno vješti u bojenju. Znamenit centar za proizvodnju tkanina i boja bila je i Firenca, gdje su bojadisari prvo bili udruženi u bratstvo okupljeno oko svog sveca zaštitnika Sv. Onofrija, a 1371. godine osnovali su ceh bojadisara. Venecijanski je ceh bojadisara 1429.

103

183

184

Hernán Cortéz na dvoru astečkog vladara Montezume. Kolorirani crtež. Crvena boja astečkih plašteva zadivila je Španjolce, koji su se svakako htjeli domoći sirovina za njezinu proizvodnju.

Plantaža indiga, Vijetnam, početak 21. stoljeće.

185 Plantaža indiga, jugoistočna Azija, akvarel, 19. stoljeće.

godine za svoje članove napisao priručnik s receptima za korištenje različitih sredstava za bojenje (nicDhuinnshleibhe, 2000). U 16. je stoljeću iz Amerike, zajedno s drugim vrijednim artiklima, stigla i crvena karminska boja proizvedena od košenilske uši, kao ozbiljna prijetnja europskoj crvenoj boji iz broća. Isprva je uvoz ove boje bio pod strogim monopolom Španjolaca koji su nastojali zaštiti svoje interese u bogatstvu Srednje Amerike, odakle su iz vlastitih kolonija izvozili dva najdragocjenija artikla – srebro i karminsku boju. Ova se boja rabila na puno načina: za bojenje tekstila, u slikarstvu i kozmetici. U proizvodnji plave boje pravi je indigo dopreman iz engleskih kolonija u Americi i Aziji postao jaki konkurent europskom vrbovniku, jer je davao puno jaču i kvalitetniju boju. Nakon završetka Američkog rata za nezavisnost 1776. godine, Englezi više nisu mogli računati na dragocjenu sirovinu iz svojih bivših američkih izvora, stoga su u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća zavisili od plantaža u Indiji. Naporan i izrabljivački rad na indijskim plantažama indiga doveo je

104

moc boja / etnografski muzej zagreb

1917. godine do pobune radnika, koji su uz pomoć Mahatme Gandhija uspjeli primorati britansku kolonijalnu vlast da donese zakon za zaštitu malih agrarnih proizvođača. Bio je to prvi nenasilni otpor indijskog naroda engleskoj vlasti. U potrazi za jeftinijim plavim pigmentom koji bi u slikarstvu zamijenio skupocjeni ultramarin, kemičarima je 1704. godine uspjelo sintetizirati postojanu tamnoplavu boju nazvanu berlinska plava ili pruska plava. Slučajno ju je otkrio Heinrich Diesbach koji ju je s Johannom Konradom Dippelom počeo proizvoditi u Parizu pod nazivom pariška plava. Osim u slikarstvu, boja se koristila i u tekstilnoj industriji za modrotisak. Početkom 19. stoljeća slikarima je ponuđeno još nekoliko sintetičkih plavih boja. Posebnu je popularnost stekla kobaltno plava, koju je 1802. godine sintetizirao Louis Jacques Thénard na osnovi kobaltnih i aluminijevih oksida. Boja se koristila u slikarstvu kao zamjena za ultramarin, a također u proizvodnji obojenog stakla te za keramičke cakline. U isto vrijeme na tržištu su se pojavile i neke druge privlačne mineralne boje poput smaragdno zelene i cinober crvene, koje su slikari objeručke prihvatili. Međutim, budući da se prva proizvodila na osnovi arsena, a druga žive, bile su to ujedno i vrlo otrovne boje. Polovicom 19. stoljeća uporabi prirodnih boja bližio se kraj. Kemičarima je, naime, nakon mnogobrojnih pokusa i slučajnih otkrića uspjelo sintetizirati tvari za proizvodnju tekstilnih boja. Kad je 1856. godine Englez William Henry Perkin, u pokušaju da iz katrana kamenog ugljena sintetizira kinin, slučajno otkrio purpurnu boju koja je kasnije nazvana movein, to je postala prva anilinska boja. Dvije je godine kasnije francuski kemičar François Verguin pronašao još jednu važnu katransku boju – magentu ili fuksin. Ova su otkrića dovela do naglog zamaha u istraživanju pa je praktički svake godine otkrivana neka nova boja. Prve su se umjetne boje proizvodile u Engleskoj i Francuskoj, ali ubrzo je 186 Tanjur ukrašen kobaltom i pozlatom, porculan, oko 1930. Privatno vlasništvo. Plava boja kobalta postala je popularna početkom 19. stoljeća upravo u industriji porculana i stakla.

105

187 Holi, proljetni hinduistički festival boja, Varshana, Utthar Pradesh, Indija, 2001. Povijest holija vezana je uz klasičnu borbu dobra i zla, u kojoj dobro pobjeđuje. Za vrijeme festivala ljudi se međusobno posipavaju bojama koje su se nekoć dobivale od ljekovitog bilja. To je ujedno blagdan u kojem se brišu socijalne razlike. Svjesni toga da je većina suvremenih boja otrovna, Indijci se danas vraćaju neškodljivim prirodnim bojama.

188 Izrada mandale, duhovnog modela svemira, Kašmir, početak 20. stoljeća. Budistički monasi pažljivo koriste boje u prahu koje se nanose na sliku s pomoću dugih cjevčica. Kad se slika dovrši, prema budističkoj doktrini o nestalnosti svijeta, odmah se uništava.

106

moc boja / etnografski muzej zagreb

vodeće mjesto u njihovoj proizvodnji preuzela Njemačka, gdje je suradnja između industrije i istraživačkih laboratorija bila vrlo dobra. Nove, anilinske boje, imale su dobre i loše strane: bile su življe i izrazitije od prirodnih boja, a i puno lakše za uporabu, ali se ubrzo ustanovilo da su nepostojane, da lako blijede i da se brzo ispiru. Stoga su se još neko vrijeme rabile prirodne boje, a kemičari su se trudili pronaći lijepe i postojane sintetičke zamjene. To im je uspjelo 1868. godine kad su njemački kemičari Carl Graebe i Carl Liebermann sintetizirali alizarin, postojanu crvenu boju istog sastava kao i boja koja se dobivala iz korijena broća. Zatim je Baeyer 1880. godine uspio sintetizirati indigo, ali je tek 1897. godine tvornica BASF u Ludvigshafenu počela s proizvodnjom umjetnog indiga. Ova su dva uspjeha, sintetiziranje dviju najvažnijih prirodnih boja – alizarina i indiga – pridonijela ugledu kemičara i naglom razvoju industrije umjetnih boja. U posljednje se vrijeme u svim zemljama svijeta za bojenje tekstila, namještaja te u građevinskoj industriji rabe anilinske boje. Prirodne se boje ipak koriste u prehrambenoj industriji zbog dokazane toksičnosti mnogih sintetičkih bojila. Tako je, primjerice, 2006. godine švicarska tvornica čokolade Nestlé odlučila kod proizvodnje poznatih šarenih čokoladnih pastila Smarties zamijeniti sve umjetne boje u šećernom preljevu prirodnima. Posljednjih godina bojenje tekstila prirodnim bojama pobuđuje veliko zanimanje među ekolozima i osobama koje se rekreativno bave rukotvorstvom. U nekim se zemljama u sklopu škola, muzeja ili parkova prirode organiziraju radionice gdje polaznici uče kako proizvesti određenu prirodnu biljnu boju koja je na istom području bila poznata još prije nekoliko milenija, koristila se do pred stotinjak godina, a danas je zaboravljena. Polaznici uče kako njome obojiti vunu, pamuk ili svilu. Prirodne boje izazivaju daleko manje alergija i opasnosti po ljudski rod, pa je njihova uporaba u uzlaznoj putanji, iako im budućnost još nije potpuno definirana.

189 Smarties, čokoladne pastile, tvornica čokolade Nestlè, 2008. Tvornica je 2006. sve umjetne boje u šećernom preljevu zamijenila prirodnima. Crveni, ružičasti i ljubičasti Smartie obojeni su košenilom, žuti riboflavinom, narančasti karotenima, zeleni klorofilom, a smeđi biljnim ugljenom. Za plavu se boju dugo nije nalazila zamjena, ali od proljeća 2008. omiljeni se plavi Smartie opet našao u ponudi, obojen morskom algom Cyanobacteria spirulina.

107

108

moc boja / etnografski muzej zagreb

Tehnike bojenja tekstila

190 Ženske marame za glavu, Slavonija, oko 1900. S lijeva na desno: turska šamija, Široko Polje, EMZ 5923; marama mrka, Otok, EMZ 12718; zejtinka, Otok, 11674. Marame su ukrašene različitim tehnikama, od varijante batika i modrotiska do industrijski otisnutih motiva.

Postoje različite tehnike bojenja i ukrašavanja tekstila bojom. U Europi je bilo uobičajeno bojenje čitave tkanine ili pojedinih niti od kojih se izrađivao, odnosno njima ukrašavao, tekstilni materijal, a u mnogim krajevima svijeta ukras se postizao zaštićivanjem, tzv. rezerviranjem dijelova tkanine prije bojenja. Te su tehnike bile poznate tijekom prošlosti u gotovo svim starim civilizacijama, a danas su karakteristične za jugoistočnu Aziju. Nazivi za najpoznatije načine bojenja tekstila: ikat, batik i plangi potječu iz tamošnjih jezika i sada su prihvaćeni i u stručnoj terminologiji. Tehnika ikat podrazumijeva zaštićivanje omatanjem pojedinih niti osnove i potke prije bojenja, kako bi se tkanjem postigao uzorak. Tehnika plangi najjednostavnija je: određeni se dijelovi tkanine prije bojenja povezuju vrpcama u čvoriće. Kod batika, najpoznatije tehnike rezervnog bojenja, voskom se iscrta željeni ukras na neobojenoj tkanini, koja se zatim uranja u boju. Tehnika štampanja tekstila uz pomoć drvenih kalupa, postigla je veliku popularnost i u Europi. Od 12. se stoljeća u europske zemlje s indijskog potkontinenta izvozio tekstil ukrašen tom tehnikom. Od 17. stoljeća tehnika tiska

191 Ikat, svilena draperija, Sirija ili Iran, oko 1950. Kod ove tehnike niti osnove se prije bojenja djelomično zaštićuju omatanjem.

192 Izrada višebojnog batika. Bintan, Indonezija, početak 21. stoljeća. Žena pokazuje tradicionalan način crtanja tekućim voskom po tkanini, s pomoću posebne pisaljke.

109

193

194

Pamučni sarong, Singapur, kraj 19. stoljeća. EMZ 13287. Sarong je vrsta ženske suknje koja se omata oko tijela. Ukrašen je tehnikom batika.

Grafički prikaz vezanja pojedinih dijelova tkanine prilikom bojenja tehnikom plangi.

110

moc boja / etnografski muzej zagreb

na tekstilu počela se samostalno razvijati u Nizozemskoj, ubrzo se proširila na susjedne zemlje. Prepoznatljiva je po kombinaciji raznobojnih uzoraka, premda je u Europi najuobičajeniji bio modrotisak. Kod ovog načina ukrašavanja tekstila rabe se drveni kalupi s reljefno izbočenim cvjetnim ili stiliziranim geometrijskim ornamentom. Prema najčešće primjenjivanoj tehnici, poznatoj pod stručnim terminom rezervni tisak, kalup se prvo umakao u posebnu smjesu različitih kemikalija, pa se na bijelom platnu otisnuo uzorak. Nakon toga platno se umakalo u hladnu plavu boju dobivenu od indiga, pri čemu bi se boja prihvatila na nezaštićenim mjestima, a prostor ispod otiska ostajao bi neobojen. Tkaninu je zatim bilo potrebno potopiti u blagu otopinu sumporne kiseline da se ukloni zaštitna smjesa. Tekstilna industrija mehanizirala je ovaj način ukrašavanja tkanina, pa su one danas široko prisutne i u opremi domova.

195 Tisak na tkanini s pomoću drvenih kalupa. Jaipur, Rajasthan, Indija.

196 Pribor za modrotisak, iz radionice Romana Petrovića, Virje, oko 1950. Tkanina ukrašena modrotiskom, EMZ 46993, drveni kalupi EMZ 46988, 46989 i 46990, uzornik EMZ 46994 c4.

111

?

112

moc boja / etnografski muzej zagreb

Boje mineralnog podrijetla

197 Lapis lazuli 198 Slonić izrađen od lapisa, sitna plastika

Minerali su bili izvor za dobivanje boja još u doba egipatskih faraona. U brončano doba (2.000.–1.000. godina pr.Kr.) u Egiptu su se koristili lapis lazuli i azurit za modru boju, a malahit za zelenu. U kasnijim su se razdobljima rabili i mnogi drugi minerali, poput auripigmenta i realgara za proizvodnju žute, a cinobera za dobivanje crvene boje. Ovi su se pigmenti usitnjavali, ispirali i puštali sedimentirati, a zatim miješali s određenim vezivima i rabili u slikarstvu. Lapis lazuli Lapis lazuli (lazurni kamen), poludragi je kamen plave boje, sastavljen od nekoliko minerala. Iako omjer minerala varira od nalazišta do nalazišta, najviše je (20-40%) lazurita, a drugih primjesa poput kalcita, pirita i sodalita ima u manjim količinama. Najcjenjeniji je tamnoplavi lapis prošaran točkicama ili venama zlatnog pirita. Egipćani su lapis koristili u vjerskom životu, između ostaloga, kod izrade posmrtnih maski faraona i za izradu amuleta. Dragocjeni su kamen nabavljali trgovačkim putevima iz Afganistana ili Irana, gdje i danas postoje rudnici lapisa. Prema arheološkim nalazima, kamen se kopao u afganistanskoj pokrajini Badakšanu još prije 6.500 godina. Te je rudnike na svojim putovanjima 1271. godine posjetio Marko Polo te izvijestio o dobivanju plavog pigmenta iz lazurnog kamena. Afganistan je i dalje najveći izvoznik lapisa, iako se on kopa također u Kini i Tibetu. Ima ga i u Čileu u Južnoj Americi. U srednjem vijeku lapis se koristio u slikarstvu kao skupocjena i kvalitetna boja ultramarin te u izradi nakita i sitne plastike. Bila je uobičajena njegova uporaba u medicini i kozmetici. Poznato je da je Kleopatra koristila ovu plavu boju za bojenje očnih kapaka. Azurit Azurit je bakreni hidrokarbonat tamnoplave boje proizveden razlaganjem bakrene rude. Poznat je još iz antičkih vremena, spominje ga Plinije Stariji u svojoj Povijesti prirode kao kuanos (tamnoplavi kamen). Današnji naziv vuče korijen iz perzijskog izraza lazhward, a prenesen je u europske jezike preko arapskoga. Nalazišta azurita nalaze se u mnogim državama svijeta, od Francuske i Italije do Kine. Stoljećima se koristio kao plavi pigment, u slikarstvu poznat pod imenom gorsko modrilo. Otopljen u uljima postaje lagano zelenkast, a pomiješan s jajetom kao vezivom daje sivozelenu boju. Stariji primjerci azurita postaju sve zeleniji i malo-pomalo se razlažu. Blago grijanje proizvodi vrlo tamnu nijansu plave boje koja se koristi u japanskom slikarstvu.

113 199 Azurit

200

201

202

Malahit

Auripigment

Realgar

Malahit Malahit je bakreni karbonat zelene boje. Kao i azurit, nastaje atmosferskim trošenjem bakrene rude, a često i dolazi zajedno s njim. Budući da ovaj mineral nije tako rjedak kao lapis lazuli, manja mu je vrijednost. Ipak su se jedan i drugi, smrvljeni u prah, koristili za dobivanje zelenog, odnosno plavog pigmenta u slikarstvu, a također i za kozmetičke tretmane. Egipćani su malahitom bojili očne kapke za sprečavanje trahoma, u prošlosti vrlo česte očne bolesti u močvarnim područjima. Nalazišta malahita ima u nekim afričkim državama (u Kongu, Zambiji i Namibiji), u Sjevernoj Americi (posebno u SAD-u), a na međi Europe i Azije velika su nalazišta na Uralu. U Izraelu se malahit kopa na lokalitetu Timna, poznatome pod imenom rudnici kralja Salomona. O iskorištavanju ovog rudnika postoje arheološki podaci stari 3.000 godina. Osim u slikarstvu, gdje je njegova uporaba napuštena oko 1800. godine, malahit se koristi za izradu nakita i sitne dekorativne plastike. Kemijski spojevi koji sadrže arsen, olovo ili živu davali su vrlo lijepe boje. One su se tijekom mnogih stoljeća rabile u slikarstvu, a u 18. i 19. stoljeću također za proizvodnju boje za bojenje zidova, građevne stolarije i tapeta. Međutim, te su boje bile u velikoj mjeri toksične, a neke su mogle izazvati i smrt. Auripigment To je arsenov sulfid narančaste do žute boje. Dolazi u mineralnom obliku u mnogim krajevima svijeta gdje je nastao kao posljedica vulkanskog djelovanja. Bio je vrlo cijenjen u doba Rimskog Carstva pa se njime uvelike trgovalo. U Kini se rabio u medicinske svrhe, iako je već tada bila poznata njegova toksičnost. Zbog svoje žute boje, auripigment je alkemičarima Kine i zapadnog svijeta služio kao sirovina u pokušajima dobivanja zlata. Slikari su od njega dobivali kvalitetnu boju sve do 19. stoljeća. Realgar Realgar je još jedan arsenov sulfid, mineral narančastocrvene boje. Zajedno s auripigmentom bio je predmet trgovanja u Rimskom Carstvu, a osim kao pigment, koristio se i za liječenje. U Kini su od njega izrađivali vrčeve, čaše i sitne ukrase. Vjerovalo se da posjedovanje takvog predmeta vlasnika štiti od bolesti. Predmete je trebalo čuvati na tamnom mjestu, jer se nakon dužeg vremena mineral pod utjecajem svjetlosti pretvarao u crvenkastožuti prašak. Smaragdno zelena Arsen je u kombinaciji s bakrom davao nekad vrlo popularnu boju nazvanu pariška zelena. Boja je izumljena 1808. godine. Osim u slikarstvu, gdje se obično nazivala smaragdno zelena, ta se atraktivna, ali vrlo toksična boja koristila kao otrov protiv glodavaca, insekticid, a također u proizvodnji raketa za vatromet. Boja je bila vrlo omiljena u impresionističkom slikarstvu, a služila je i za premazivanje drvenih prozorskih kapaka. Međutim, u boji su mogli zaostati nepročišćeni elementi koji su spontano uzrokovali oslobađanje toksičnog plina. Mnogim je slavnim slikarima, poput Cezannea i Van Gogha, pariška zelena bila omiljena boja, a bolesti koje su se razvile kod njih moguće je dovesti u vezu s

114

moc boja / etnografski muzej zagreb

trovanjem arsenom. Cezanneov slučaj teškog dijabetesa klasičan je simptom kroničnog trovanja arsenom, a Monetova sljepoća i Van Goghovi neurološki poremećaji također se direktno povezuju s uporabom smaragdno zelene, zajedno s utjecajem pigmenata dobivenih od olova, žive i otapala poput terpentina (Wikipedia, Paris Green). Uporaba te boje napuštena je oko 1960. godine. Još se i danas vode rasprave oko toga je li čuveni francuski vladar Napoleon otrovan arsenom ili je umro od tumora na želucu. Neko se vrijeme, naime, vjerovalo da su ga njegovi tamničari namjerno trovali hranom u koju su stavljali arsen, jer je u njegovu organizmu otkrivena velika količina tog otrova. Vođene su rasprave o tome je li se mogao otrovati preko zeleno obojenih tapeta kojima su bili obloženi zidovi njegove sobe na otočiću Svetoj Heleni, a koje su sadržavale povišene količine arsenovih spojeva. Posljednja su istraživanja, međutim, pokazala da je Napoleon u tijelu imao veliku količinu tog otrova čitav svoj život. Analize su napravljene na pramenovima Napoleonove kose iz različitih razdoblja njegova života, koji se čuvaju po muzejima u Francuskoj i Italiji. Ustanovljeno je također da su istu razinu otrova imali i drugi članovi obitelji Bonaparte, kao, uostalom, i većina europskog stanovništva toga doba. Dokazano je da su oko 1800. godine ljudi u europskim zemljama prosječno imali do sto puta veću koncentraciju arsena u organizmu nego danas, što se dovodilo u vezu s otrovima u bojama i ljepilima upotrebljavanim u to doba (Vjesnik, 04.11.2002).

203

204

Vincent van Gogh, autoportret, ulje na platnu, Arles, Francuska, 1889. Courtauld Institute Galleries, London.

Zelene škure. Zelena je karakteristična boja prozorskih kapaka i vrata na jadranskom području.

115

Olovno bjelilo Boje koje sadrže olovo također su se pokazale vrlo toksičnima. Spojevi olova koristili su se za bojenje još od vremena starog Egipta i Grčke. Olovno bjelilo, vrlo otrovan bijeli prašak, zapravo olovni karbonat proizveden od olova pod utjecajem vinske kiseline i topline, rabio se u slikarstvu kao najkvalitetnija sjajna bijela boja sve do 19. stoljeća. Osim toga stoljećima se obilato koristio kao podloga za kozmetičke preparate poput pudera. Njime su lice bijelile egipatske i rimske gospođe, francuske i engleske dame u 18. i 19. stoljeću te japanske gejše (Finlay, 2002: 123). Olovna caklina U 19. i 20. stoljeću u nekim se europskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, koristila lončarska caklina proizvedena na osnovi olova. U kombinaciji s metalnim oksidima, ova je prozirna žućkasta ili zelenkasta caklina davala privlačan izgled posudama koje su prethodno pečenjem poprimile bjelkastu ili crvenkastu boju. Olovna se caklina miješala s raznim dodacima poput mljevenog stakla i manje količine crvene ili bijele zemlje, a osnovnu boju su davali primiješani bakarni prašak za zelenu boju ili manganov dioksid za crnu (Pinter, 1935: 70-72). Polovicom 20. stoljeća ustanovljeno je da su česta trovanja olovom, između ostaloga, posljedica i uporabe posuđa prelivenoga olovnom caklinom. Oštećena se caklina naime otapa u kiseloj tekućini poput vina ili kiselog mlijeka, pa konzumacija takve tekućine može dovesti do trovanja olovom. Zbog toga je

206 Gejša, lica obojenoga olovnim bjelilom, Japan, 20. stoljeće.

116

moc boja / etnografski muzej zagreb

205 Kraljeki, lončarske posude, Jerovec, Hrvatsko zagorje, početak 20. stoljeća. EMZ 15799. Lončići su izrađeni od crvenkaste pečene gline te preliveni je prozirnom zelenom olovnom caklinom.

207 Cinober

korištenje olovne cakline bilo zabranjeno, a na tržištu su se pojavile nove bezolovne cakline. One ipak ni bojom ni jednostavnošću primjene nisu zadovoljile proizvođače, a ni kupce lončarskih proizvoda, pa je i to bio jedan od razloga propadanja lončarstva kao obrta u našoj zemlji. Zabrana je u Hrvatskoj stupila na snagu 1956. godine. Cinober Cinober je živin sulfid koji se u prirodi nalazi u mineralu cinabaritu. Narančastocrveni pigment dobiva se usitnjavanjem spomenutog minerala, a kao i svi živini spojevi, vrlo je otrovan. Nalazišta rude su na nekoliko mjesta u svijetu: najviše ga ima u Kini, zbog čega se naziva i kineskom crvenom bojom. Također se kopa u Španjolskoj, Rusiji, Sloveniji, Srbiji te Sjevernoj i Južnoj Americi. Cinober je bio poznat kao pigment u slikarstvu još u pretpovijesno doba u Indiji i Kini; pred 4.000 godina koristi se u vinčanskoj kulturi, a poznavali su ga i u starom Rimu. Plinije Stariji piše da je tako dragocjen, da mu je u trgovini rimska vlast morala limitirati cijenu. Razlog je tome činjenica što se cinabarit u prirodi vrlo rijetko nalazi u čistom obliku. U europskoj srednjovjekovnoj umjetnosti, također se zbog skupoće, koristio u malim količinama. Cinober se može proizvesti i sintetičkim putem od žive i sumpora. Pretpostavlja se da su ovu metodu pronašli Kinezi još u 8. stoljeću, a u Europi se počela primjenjivati od 12. stoljeća, osobito za iluminacije. Kineska umjetnost u slikarstvu i kaligrafiji koristi cinober kao svoju tradicionalnu boju. U taoističkoj filozofiji ovaj pigment simbolizira život i vječnost.

208 Tradicionalna kaligrafija, Kina

117

118

moc boja / etnografski muzej zagreb

Boje biljnog podrijetla

Broć

209

210

Biljne boje danas se koriste većinom u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji. Broćika, vrbovnik, kurkuma, brazilsko drvo, indigo, broć, šafran, kana.

Broć (Rubia tinctorum), kolorirani crtež. Köhlers Medizinal-Pflanzen in naturgetreuen Abbildungen und kurz erläuterndem Texte, 1887.

Broćevo crvenilo ili alizarin proizvod je korijena broća (Rubia tinctorum), biljke iz porodice pravih broćeva (Rubiaceae). To je zeljasta trajnica visoka oko 1metar. Stabljika joj je četverobridna s 4-6 listića raspoređenih oko pršljenova. Cvate u lipnju sitnim cvjetićima boje meda, nakon čega se razvijaju plodovi u obliku crvenkastih do crnih boba. Ujesen nadzemni dio biljke propada. Ovoj je biljci srodan divlji broć (Rubia peregrina), biljka penjačica kožastih zimzelenih listića, koja se vriježama prihvaća za okolnu vegetaciju. Također je odličan izvor alizarina. Korijen broća crvene je boje, može biti dugačak više od metra, pa je na tržište dolazio nasjeckan na komadiće ili u prahu. Isti se korijen mogao upotrijebiti nekoliko puta, dapače smatralo se da sljedeći puta daje intenzivniju nijansu. Od broća se, koristeći različita močila i mijenjajući uvjete bojenja, mogao proizvesti cijeli niz crvenih nijansi – od ružičaste, preko crvene, narančaste, ljubičaste, do smeđe i crne. Boja se koristila za bojenje tekstila, proizvodnju tinte te u slikarstvu. Broć se uzgajao na širokom području Afrike, Europe i Azije. U Indiji se koristila vrsta Rubia cordifolia. Postoje dokazi da se već pred 5.000 godina proizvodila boja od broća. Tragovi te boje nađeni su u Egiptu na lanenom ovoju u Tutankhamonovoj grobnici iz 1350. pr.Kr. U 15. i 16. stoljeću broć se uzgajao kao osnovna biljka za dobivanje crvene boje u gotovo čitavoj Europi. Osim toga smatrao se i ljekovitom biljkom, pa ga spominje još Plinije Stariji (23. – 79.) kao izvrstan lijek protiv žutice. U tradicionalnoj europskoj medicini, pa tako i kod nas, broć se koristio kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja te za rastvaranje bubrežnih i mokraćnih kamenaca. U Africi su ga rabili protiv anemije, a pridavala su mu se i afrodizijačka svojstva (HerbalGram, Madder). U Europi je posebno pogodno tlo za uzgoj broća bila Holandija, gdje se naveliko uzgajao već u 15. stoljeću. U 16. se stoljeću sadio i u njemačkoj pokrajini Šleziji, a kasnije se uzgoj proširio na Alzas. U južnoj Francuskoj je od polovice 18. stoljeća izvrsno uspijevao na vapnenačkom tlu u okolici Avignona. S druge strane, u srednju se Europu iz mediteranskih krajeva za potrebe tekstilne proizvodnje preko Trsta uvozio i divlji broć. Iako korijen ove samonikle vrste ima manju masu od korijena pitomog broća, često je davao intenzivniju boju, pa je sve do kraja 19. stoljeća bio važan izvozni artikl mnogih istočnomediteranskih zemalja. Početkom 19. stoljeća najbolje je kvalitete smatran divlji broć iz područja Smirne i Cipra, a najslabije iz Tripolija (Schweppe, 1992: 233-234).

119

Danas su uzgoj i korištenje pitomog broća u Hrvatskoj zaboravljeni, a divlji je broć dio sredozemne vegetacije našeg priobalja, međutim, ni on se više ne koristi za dobivanje boje. O sađenju broća svjedoče etnografski zapisi s kraja 19. i početka 20. stoljeća, gdje se navodi kao biljka za dobivanje crvene boje za bojenje vunene pređe od Slavonije do Like i Dalmacije (Kršnjavi, 1882: 22; Ivanišević, 2006: 28; Lovretić, 1990: 15; Ardalić, 1899: 217; Božičević, 1900: 172). Vrlo slikovit opis kako su žene potkraj 19. stoljeća u Slavoniji bojile vunu broćem, postoji za selo Otok kod Vinkovaca: Crvena vuna: Prije, već što se pođe crveno farbat, nakiseli se vuna u tipsi rastopljenoj u mlakoj vodi. U toj vodi bude vuna tri do četiri dana. Voda je uvik na toplu mistu, jer bi se tipsa skupila, a da se bolje uvuče tipsa svud u vunu, mora se vuna više puta razabirat da se konci porastaju, da slanac svuda dospije. Ovako otipsana vuna obisi se digod, da se suši, ali se opet razabire konac od konca, da se ne slipi, nego da lakše farbu prima. – Crvena farba pravi se od broća. Povadi se korenje ove biljke, sasuši se i stuca u pra, ugrije se voda, u nju se metne osušena stipsana vuna, a onda se vuna u toj vodi broćevim pravom posipa. Za sat već je vuna crvena. Kako ko oće mrkiju, ili svitliju farbu, drži ju duže, ili kraće u farbi, metne više, ili manje broćeva prava (Lovretić, 1990: 221). Iz 16. stoljeća postoji podatak u pjesmi dubrovačkog pjesnika Mavra Vetranovića, gdje se broć spominje prvi put na tlu Hrvatske i to kod bojenja uskrsnih jaja. U pjesmi Remeta autor opisuje krajolik otočića Sv. Andrije i napominje da tamo...ošlji badem jošte raste, i broća se još nahodi, u što žene jaja maste, Uskrsenje kad prihodi. Dubrovnik je nekoć bio poznata izvozna luka u trgovini broćem za čitav okolni kraj. U Bosni i Hercegovini na području općine Čitluk znana je povijest uzgoja broća u prošlim vremenima, pa je i cijela plodna krška visoravan Brotnjo (Broćno) pokraj Neretve dobila ime po broću. Brotnjo se prvi put spominje 1306. godine u dubrovačkim spisima. Ova se korisna biljka nalazi i na grbu općine Čitluk.

120

moc boja / etnografski muzej zagreb

211

212

Divlji broć (Rubia peregrina) u cvatu, Mljet, 2008. Korijen divlje i kultivirane vrste najpoznatija je biljna sirovina za dobivanje crvene boje u svijetu.

Pengana jaja, okolica Dubrovnika, početak 20. stoljeća. EMZ. Uskrsna jaja u Dubrovačkom primorju i Konavlima tradicionalno su se ukrašavala voskom i bojila korijenom broća.

U sjevernim krajevima Hrvatske tragove uzgoja broća možemo pratiti preko toponima broćište, koji označuje prostor gdje se uzgajao broć. U Slavoniji se broć spominje u okviru uskrsnih običaja, pa se u nekim selima jaje obojeno crvenom bojom, bez ukrasa, zove broćka. U selima općine Pisarovina broćem nazivaju običnu broćiku ili mekušicu (Galium molugo), čestu livadnu biljku središnje Hrvatske. U ovom kraju njome još ponekad boje uskrsna jaja. Ivanjsko cvijeće i šumska broćika također pripadaju broćevima, a postoje podaci da su se sve spomenute biljke u prošlosti koristile za dobivanje crvene boje. Tragove nekoć vrlo raširene uporabe broća u okolici Karlovca možemo naći u izreci: Pa ima broća, ne moraš biti sijed (za podatak zahvaljujemo Jani Mihalić, kustosici GMK). Brazilsko drvo Od nekoliko vrsta brazilskog drva, od kojih je najpoznatija Caesalpinia echinata, dobivala se crvena boja. To tvrdo i žilavo drvo iz porodice mahunarki podrijetlom je iz Južne Amerike. Portugalski je naziv za ovu vrstu drva pau-brasil (pau: drvo, brasa: žeravica). Ovaj se izraz ranije koristio za drugu vrstu drveća, kojemu je domovina u jugoistočnoj Aziji, a pripada botaničkoj porodici Caesalpinia sappan. To se drvo od srednjeg vijeka uvozilo u Europu. Prilikom osvajanja krajeva Južne Amerike portugalski su istraživači 1500. godine pronašli srodno drveće nedaleko istočnih obala kontinenta. Davalo je kvalitetniju boju od azijskih vrsta, a raslo je u velikoj množini, pa je prema nazivu drva brasil i čitava država dobila ime terra do brasil, što je kasnije skraćeno u Brasil. Drugo je ime drva, pernambuco, prema istoimenoj brazilskoj pokrajini (Wikipedia, Brazilwood).

213 Brazilsko drvo (Caesalpinia echinata). Brazilsko drvo pripada porodici mahunarki; usitnjena drvna masa daje lijepu i postojanu crvenu boju, koja je u Hrvatskoj bila poznata pod imenom varzilo ili vrzulja.

121

214 Geografska karta sjeveroistočnog dijela Južne Amerike, kolorirani crtež, 16. stoljeće. Brazilsko drvo bilo je dragocjen izvozni proizvod portugalske kolonije od 16. stoljeća.

Brazilsko je drvo u prošlosti bilo izvor za dobivanje crvene boje za tekstil i proizvodnju crvene tinte. Samo je drvo svijetlosmeđe boje. Kad se usitni u piljevinu i moči nekoliko dana u vodi, počne se izlučivati crvena boja. U kombinaciji s lužinom (primjerice lugom od pepela), brazilsko će drvo dati ljubičastu, a s kiselinom (stipsom) narančastu boju. Zbog svoje se kvalitete drvo koristilo i u stolarstvu, rezbarstvu i tokarstvu. Nazivaju ga i glazbenim drvom, jer se koristi za izradu lukova za violine i ostala gudačka glazbala (Armstrong, 1992). U 15. i 16. stoljeću u Europi je vladala velika potražnja za brazilskim drvom. Azijske vrste prodavale su se u obliku crvenog praha i koristile za bojenje luksuznih tkanina poput baršuna, vrlo cijenjenog artikla u doba renesanse. Kad su velike količine tog drva otkrivene uz tokove brazilskih rijeka, započela je njihova eksploatacija pod državnim monopolom Portugala. Velike mogućnosti zarade na brazilskom drvu potakle su druge nacije na pokušaje krijumčarenja drva i gusarske napade na portugalske brodove koji su ga prevozili u Europu. Pretjerana je sječa prouzročila drastično smanjenje broja drveća, pa je u 18. stoljeću došlo gotovo do zaustavljanja proizvodnje. Ona se ipak u smanjenom opsegu održala do 1875. godine, kad su anilinske boje zavladale svijetom. Krajem 19. stoljeća u Hrvatskoj se brazilsko drvo moglo kupiti u trgovini. Tako, primjerice, u Vrbniku na otoku Krku:...kupuju va butigi u tergovca i “korice” (to su bokunići od nikakova derva, ko ne raste u nas) (Žic, 1900: 58). Zbog jednostavnosti primjene, brazilsko je drvo (pod uobičajenim nazivom varzilo) postalo omiljeno sredstvo za bojenje tekstila i uskrsnih jaja u velikom dijelu naše zemlje, istisnuvši broć kao stariju boju. Danas je brazilsko drvo zaštićena biljna vrsta, gotovo iskorijenjena u svom prirodnom okolišu. Nalazi se na službenoj listi brazilskih ugroženih biljnih vrsta.

122

moc boja / etnografski muzej zagreb

Indigo Indigo je najpoznatija sirovina za dobivanje plave boje. U prošlosti se proizvodio od nekoliko različitih biljaka, ali najbolju boju daju one iz porodice Indigofera koje rastu u tropskom pojasu Azije i Amerike. Danas se tek vrlo malo proizvodi iz biljaka, već se, gotovo isključivo, koristi sintetički indigo. U umjerenom klimatskom pojasu boja indigo može se poizvesti i iz vrbovnika (Isatis tinctoria), iako biljke iz porodice Indigofera daju do deset puta više boje. Najbolje su vrste pravi indigo koji uspijeva u Aziji (Indigo tinctoria, poznat i kao Indigo sumatrana), a u Srednjoj i Južnoj Americi rastu vrste Indigofera suffruticosa i Indigofera arrecta. Ova je posljednja vrsta podrijetlom iz Afrike, a uzgajala se na plantažama indiga na Javi, u Bengalu i Natalu. Pravi je indigo grmolika biljka iz porodice grahorica. Može narasti u visinu 1-3 m, a na granama su smješteni neparno perasti, lagano dlakavi listići. Ružičasti cvjetići, sakupljeni u grozdove, nalikuju cvijetu graška. Plod je mahuna. U plantažnom uzgoju režu se isključivo jednogodišnji listovi. Indigo se smatra jednom od najstarijih boja koje su se koristile u bojenju tekstila. Postoje podaci da se indigo koristio za boju u Kini i Indiji još 2.000. godina pr.Kr. (Schweppe, 1992: 292). Boja je bila poznata i starim civilizacijama Mezopotamije, Egipta, Grčke, Rima, Južne Amerike i Afrike. Vjeruje se da je Indija u Starom svjetu bila prvo središte bojenja indigom i prvi snabdjevač Europe još u antičko doba. Veza s Indijom vidljiva je i u grčkoj riječi za tu boju: indikon. Rimljani su rabili termin indicum, pa je ta riječ preko talijanskog dijalekta prešla u engleski kao indigo (Aparelsearch, Indigo Dye Definition).

215 Indigo (Indigofera tinctoria). Pravi indigo pripada porodici mahunarki, a raste u tropskim klimatskim područjima.

123

Rimljani su se koristili indigom za bojenje, a također za liječenje i uljepšavanje, kao uostalom i brojni drugi narodi. Radilo se o vrijednoj robi koja je u Rim stizala iz Indije posredstvom arapskih trgovaca. Kroz čitav srednji vijek bila je rijetka u europskim prostorima. U 13. je stoljeću Marko Polo, kao prvi čovjek zapadne civilizacije, upoznao proizvodnju indiga u Indiji te ju zabilježio u svojim putopisima. Kad je potkraj 15. stoljeća Vasco da Gama otkrio morski put prema Indiji, cijena boje se smanjila jer se više nije morala uvoziti preko posrednika. Velike količine indiga počele su stizati u Europu preko portugalskih, holandskih i engleskih luka. Španjolska je dopremala indigo iz svojih kolonija u Južnoj Americi, a mnoge su plantaže u tropskim krajevima osnivali Europljani. Indigo je postao najvažnijom kulturom na Jamajci i u Južnoj Karolini u Sjevernoj Americi. U zapadnoj Africi tradicija bojenja tekstila započela je uz pomoć prirodnog indiga. Od naroda Tuarega na sjeveru, do Kameruna u Gvinejskom zaljevu, odjeća obojena indigom značila je bogatstvo. Posebnu su darovitost u ukrašavanju tekstila obojenog indigom pokazale žene nigerijskog naroda Yoruba i malijskog Mandinga. Boja se dobivala iz svježih listova koje je trebalo močiti u vodi i pustiti da fermentiraju, kako bi se glikozid indikan, prirodno prisutan u biljci, pretvorio u plavu boju, indigotin. Otopina iscijeđenog fermentiranog lišća miješala se s lugom od pepela i oblikovala u pogače te sušila, a zatim usitnjavala. Prah indiga miješao se potom s drugim dodacima da bi se proizvela željena nijansa plave boje. Za razliku od mnogih drugih boja, indigo nije topiv u vodi, stoga mora proći kroz kemijski proces kojim se pretvara u materijal pogodan za prianjanje uz tkaninu. Za to se u predindustrijsko doba u Europi koristio odstajali urin.

124

moc boja / etnografski muzej zagreb

216

217

Prikaz bojenja tkanina indigom, akvarel, Peru, 17. stoljeće. Palacio Real, Madrid, Španjolska. Karakteristika je bojenja indigom da tkanina isprva postane zelenkasta, a poplavi tek pod utjecajem svjetlosti.

Sébastien Leclerc: Plantaža indiga, Antili, 17. stoljeće. Départment des Estamps, Bibliothèque Nationale de France, Paris. Crtež prikazuje različite postupke prerade indiga u plantažnom uzgoju.

218 Kocka prerađenog indiga spremna za trgovinu. U 18. i 19. stoljeću indigo se u obliku komprimiranog praha transportirao iz zemalja jugoistočne Azije u brojne zemlje svijeta.

219 Tuareg u odjeći obojenoj indigom, sjeverna Afrika, oko 2000. Muškarci ovog berberskog naroda glavu omataju posebnim šalom, tagelmustom, koji im prekriva glavu i čitavo lice osim očiju, a prema tradiciji ne skidaju ga ni noću. Uz magijsku, tagelmust ima i sasvim pragmatičnu funkciju, jer je izvrsna zaštita od pješčane oluje.

Budući da urin reducira u vodi netopivi indigo u topivu tvar zvanu bijeli indigo ili leukoindigo, otopina indiga u vodi postala bi žutozelenkasta. Tkanina potopljena u boju u prvi je čas bila žućkasta, a postala bi plava tek nakon što bi se izvadila iz vodene otopine i tako boji omogućilo da na zraku prođe kroz proces oksidacije. Umjesto urina mogle su se koristiti i druge metode; tako su u Japanu netopivi indigo pretvarali u topivi kulturom termofilnih anaerobnih bakterija. Prirodni je indigo bio glavni izvor plave boje do kraja 19. stoljeća. Međutim, kad je 1880. godine njemački kemičar Adolf von Baeyer uspio proizvesti sintetički indigo, u vrlo je kratkom vremenu ovaj sintetički proizvod, kao kudikamo jeftiniji i jednostavniji za uporabu, gotovo potpuno zavladao svijetom. Od 1891. godine, kad je počela komercijalna proizvodnja sintetičkog indiga, proizvodnja prirodnog indiga postupno se smanjivala, pa je 1914. godine iznosila samo 4% svjetske proizvodnje. Danas se indigo uzgaja u malim količinama tek u nekoliko zemalja: u Indiji, dijelovima Afrike, Jemenu, Srednjoj Americi te Indoneziji. Najvažniji centar proizvodnje prirodnog indiga ovih je godina vjerojatno indijska država Kamataka. Godišnja proizvodnja prirodnog indiga u Indiji smanjila se s 3.000 tona dobivenih sa 600.000 hektara 1890. godine, na 50 tona sa 4.000 hektara 1950-ih godina. Indijski je izvoz indiga 1990-ih varirao između 2 i 20 tona. Danas se nastavljaju istraživanja o ulozi indiga u medicini, osobito u liječenju virusnih oboljenja jetre i AIDS-a. (Prota 3: Dyes and tannins/colorants et tanins).

220 Bojenje tkanina. Kano, Nigerija, 2. polovica 20. stoljeća. Narod Hausa stoljećima njeguje tradiciju bojenja tkanina u dubokim jamama ispunjenima indigom.

125

Kako su pijanci proizvodili plavu boju U srednjem se vijeku vrbovnik intenzivno uzgajao u mnogim europskim zemljama kao sirovina za dobivanje plave boje. Karlo Veliki preporučuje njegov uzgoj na svim imanjima. Još početkom 18. stoljeća više od 300 tirinških sela živjelo je od uzgoja i prerade vrbovnika. U srednjem su vijeku bojadisarski recepti bili obavijeni velom tajni, pa tek moderna kemija može objasniti raznovrsne postupke. Vrbovnik je zeljasta biljka, koja naraste 25 -140 centimetara u visinu, dugih je listova i cvate žutim cvjetićima. Za dobivanje boje rabili su se samo listovi, stabljika bi ostala pa se na taj način biljka mogla koristiti nekoliko godina. Listovi vrbovnika brali su se, gnječili i sušili na suncu. Za proizvodnju plave boje bilo je važno lijepo, sunčano i toplo vrijeme u trajanju od najmanje dva tjedna. Na 600 l tekućine stavljalo se 25 kg osušenih listova u plitku drvenu posudu, vrstu badnja. Tekućina u kojoj se lišće močilo, bio je ljudski urin. Smjesa urina i vrbovnika na suncu fermentira. Alkohol koji tako nastaje omogućuje izlučivanje boje iz lišća. Primijećeno je da je fermentacija jača, a to znači da će biti više boje, ako se u smjesu doda alkohol. U srednjovjekovnim se receptima često napominje da je boja osobito kvalitetna kad se koristi urin muškaraca koji su pili alkohol. Najmanje je tri dana valjalo močiti listove da se dobije boja, a kad nije bilo Sunca, taj je proces trajao i tjedan dana. Prva je fermentacija gotova kad smrad nestane. Za drugu fermentaciju valja dodati sol i ponovno lišće močiti u urinu. Čekalo se 3 do 8 dana te svako jutro i večer gazilo smjesu. Tek kad se uhvatila plijesan, u tekućinu su se mogle potopiti tkanine ili konci te močiti 24 sata. Potom su se tkanine ispirale u urinu. Boja se pojavljivala tijekom izlaganja suncu i sušenja. Za to su se vrijeme materijali morali prevrtati, jer plava boja nastaje tek procesom oksidacije. Vrbovnik se jednostavno pakirao i skladištio. Ukoliko ga se nije namjeravalo odmah koristiti, poslije prve fermentacije masa bi se oblikovala u kugle i stavljala sušiti. Ako se izuzme smrad koji je nastajao tijekom fermentacije, s vrbovnikom je zapravo bilo lako raditi; na svježem zraku i s puno alkohola. Za bojadisare koji su pijani ležali na suncu, govorilo se da su poplavili (blau gemacht). Podsjetnik na srednjovjekovnu tehnologiju dobivanja plave boje sačuvan je i danas u njemačkom jeziku. Premda je tehnologija zaboravljena, blau sein (biti pijan) i blau machen (markirati, odnosno izbjegavati dužnosti) ni danas nisu izašli iz mode (Heller, 2006: 30-32).

126

moc boja / etnografski muzej zagreb

221 Vrbovnik (Isatis tinctoria). Vrbovnik je zeljasta biljka koja je u europskim zemljama od davnina služila za dobivanje plave boje. Za boju su se koristili mladi jednogodišnji listovi. 222 Vrbovnik, listovi prije cvjetanja / Gnječenje zelene mase lišća vrbovnika / Oblikovanje kugli od lisnate mase vrbovnika.

Šafran

223 Šafran (Crocus sativus), kolorirani crtež. Šafran je u povijesti bio poznat kao biljka za dobivanje žute boje i kao začin. Danas se rabi u prehrambene svrhe.

Šafran (Crocus sativus) jest biljka koja je tijekom povijesti bila najpoznatiji izvor za dobivanje žute boje. To je lukovičasta biljka iz porodice irisa, srodnik proljetnog šafrana koji početkom godine krasi brojne proplanke srednje Europe. Ova uzgojna vrsta cvate ujesen svijetlije i tamnije prugastim ljubičastim cvjetovima. Žuto crveni pigment nalazi se u njuškama tučka. Svaki cvijet sadrži tri takve njuške, a da bi se od njih dobio pigment, valja ubrati nadzemni dio biljke. Za 1 kilogram boje potrebno je između 100.000 i 200.000 takvih njuški, što je količina kojom se može obojiti jedva 10 kilograma vune. Njegova se vrijednost u gramima izjednačivala s vrijednošću zlata. Bojenje šafranom, u usporedbi s drugim bojama, prilično je jednostavno, a ishod bojenja uvijek je dobar. Šafranova žuta boja postojana je i kvalitetna. Šafran je u Europi imao staus luksuzne robe jer je bio skup. U arapskim zemljama biljka je toliko rasprostranjena da se šafran poistovjećuje s bojom. Zafaran na arapskom znači boja. Povijest uzgoja šafrana stara je najmanje 3.000 godina, a divlja se vrsta brala još mnogo ranije. Žutim pigmentom dobivenim od šafrana obojene su životinje na crtežima starima 50.000 godina, pronađenima na tlu današnjeg Iraka. Uporaba šafrana prvi je put dokumentirana u 7. stoljeću pr.Kr. u botaničkim zapisima iz Asirije, iz vremena vladara Asurbanipala (Wikipedia, Saffron). No šafran je i puno više od boje. Od Indije i Kine, preko Male Azije do Mediterana, šafran se uzgajao kao dragocjeno bojilo, začin, parfem, afrodizijak i ljekovito sredstvo. U mnogim se civilizacijama, primjerice u indijskoj, prinosio kao žrtva bogovima. Spominje se u doba kretsko-minojske civilizacije, o njemu pišu Hipokrat i Homer (Heller, 2006: 136-137). Rimski liječnici propisivali su ga protiv kašlja, grčeva u želucu i za zacjeljivanje rana. Nakon pada Rimskog Carstva, uporaba šafrana u Europi pada u zaborav, no od 8. stoljeća opet se počeo uzgajati, i to prvenstveno u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji, gdje se proizvodi i danas. U 14. je stoljeću proglašen lijekom protiv kuge, najpogubnije bolesti čovječanstva koja je upravo harala Europom. Mnogo se šafrana uvozilo iz južnih krajeva Mediterana preko Venecije i Genove. Gusarska otimačina jednog takvog broda dovela je 1374. godine do rata nazvanoga šafranskim ratom. Da bi osigurali zalihe šafrana, pokrajine oko grada Basela u Švicarskoj počele su ga same uzgajati. Još su ranije u Zürichu (1336.), Baselu (1345.) i

224 Beračice na polju šafrana. La Mancha, Španjolska, 2008.

225 Odvajanje njuški tučaka (stigmi) sa cvjetova šafrana. La Mancha, Španjolska, 2008. Ovaj posao strpljivo obavljaju članovi cijele obitelji, a u posljednje se vrijeme priređuje i za turiste.

127

Luzernu (1400.) osnovani šafranski cehovi, koji su u gradskoj vlasti imali veliku moć, a važnost šafrana potvrđuje i njegovo pojavljivanje na grbovima mnogih europskih gradova, primjerice Firenze. U novije se vrijeme šafran uglavnom uvozi iz Maroka, Indije, Kine i Irana. Iran je svakako najveći svjetski proizvođač šafrana. Ipak, u nekim zemljama gdje se uzgajao pred više stotina godina, danas se šafran pokušava ponuditi svjetskim znalcima i posjetiteljima kao dio vlastitog identiteta. Tako se mjestašce Mund u švicarskom kantonu Valais hvali da je najsjevernije područje Europe gdje se uzgaja šafran. Godišnje ga proizvedu svega 4 kilograma, ali on je izvrsne kvalitete i privlačan turistima. Glasovit je aperitiv od šafrana. Mnogo je jeftinija boja šafranike (Carthamus tinctorius) kojom se najčešće bojila odjeća. Takva je odjeća pronađena i u egipatskim piramidama. Od srednjeg se vijeka biljka uzgajala u Europi. Ova boja nije bila kvalitetna poput one koju je davao šafran, pa se njome nisu bojile skupocjene tkanine. Šafranika prebojena indigom ili vrbovnikom davala je kvalitetnu zelenu boju poput one koju vidimo u prikazima Robina Hooda i njegove družine. Za dobivanje žute boje u Europi se koristila još jedna biljka iz porodice rezeda (Reseda luteola). Ona je davala blijedožutu boju koja se najčešće koristila u proizvodnji zelene boje.

226 Šafranika (Carthamus tinctorius). Od ove se zeljaste biljke još u doba prvih civilizacija proizvodila žuta boja.

227 Prizor iz filma Pustolovine Robina Hooda, 1938. Karakteristična zelena boja odjeće pravdoljubivog junaka i njegovih drugova iz šervudske šume, postizala se bojenjem tkanine žutom, a zatim plavom bojom. Za žutu se boju obično koristila rezeda, a za plavu vrbovnik.

128

moc boja / etnografski muzej zagreb

Kurkuma

228 Kurkuma (Curcuma longa). Kurkuma je začinska biljka i bojilo za tekstil. U kineskoj i ajurvedskoj medicini koristi se i kao lijek, a njezinu ljekovitost potvrđuje i moderna medicina.

Kurkuma (Curcuma longa), biljka je iz porodice đumbira (Zingiberaceae), zvana još i žuti korijen. Potječe iz jugoistočne Azije. To je trajnica visoka do 2 m, s duguljastim listovima i narančastocrvenim cvjetovima skupljenima u uspravne grozdaste cvatove te s mesnatim podankom narančaste boje. Razvoju biljke pogoduje tropska klima s temperaturama između 20° i 30°C te razmjerno čestim padalinama. Podanak se vadi jednom godišnje, a dio ponovno sadi. Najviše se uzgaja u Indiji i Kini. Sangli, grad na jugu indijske države Maharashtra, najveći je i najvažniji centar za trgovinu kurkumom u Aziji i na svijetu. Tamnonarančasti prah dobiva se kuhanjem podanka koji se zatim suši i guli, pa melje. On je jedan od osnovnih sastojaka poznate mješavine curry-praška, kojem daje gorkastu aromu i intenzivnožutu boju. Osim u curryima, koristi se u brojnim indijskim jelima. Kineska i ajurvedska medicina tisućljećima koriste kurkumu za liječenje srčanih bolesti, žutice, unutarnjih krvarenja, grčeva i menstrualnih tegoba. Suvremena medicinska istraživanja usredotočena su na antiupalno, antimikrobno i antikancerogeno djelovanje kurkume, pa se ona koristi u proizvodnji lijekova za usporavanje rasta tumora, pogotovo raka dojke i debelog crijeva. U sklopu tradicionalnih vjenčanja u nekim dijelovima Indije, Bangladeša i Pakistana, mladenka i mladenac premazuju se prahom kurkume, jer se vjeruje da uljepšava kožu i daje joj poseban sjaj, a ujedno sprečava djelovanje raznih štetnih bakterija. Međutim, kurkuma je i popularno sredstvo za bojenje odjeće (posebno sarija) u žuto. Skupocjeni se šafran u indijskom bogoslužju koristi za prinošenje žrtve božanstvima, no karakteristična žuta boja odjeće budističkih svećenika ne dobiva se od šafrana, već od kurkume, jer je ova boja mnogo jeftinija premda nije tako postojana. Danas kurkumu susrećemo i kao prirodno bojilo u suvremenoj prehrambenoj industriji, kao aditiv s prehrambenim brojem E-100 ili nazivom kurkumin. Njome se boje proizvodi poput gorušice, voćnog jogurta, sladoleda, kolača i tjestenine. Osim toga zaštićuje hranu od negativnog djelovanja Sunčeva svjetla.

229 Korijen kurkume. Korijen ove biljke suši se i melje u prah koji je osnovni sastojak curry-praška, ali se koristi i samostalno.

230 Kurkuma u prahu.

129

231 Dječja odjeća, Indija, oko 1900., EMZ 12358. Uobičajene sirovine za dobivanje žute boje u Indiji bile su šafran i kurkuma.

232 Budistički redovnici, Šri Lanka, oko 1980. Odjeća budističkih svećenka tradicionalno se boji kurkumom.

130

moc boja / etnografski muzej zagreb

Kana Kana ili kna (Lawsonia inermis) biljka je poznata u egipatskoj i grčkoj mitologiji za proizvodnju crvene boje, simbola besmrtnosti i ponovnog rođenja. Njezino se lišće smrvljeno u prah koristilo za bojenje kože, noktiju i kose. Bojenje noktiju vidljivo je na egipatskim mumijama. Stari Židovi, Indijci i narodi sjeverne Afrike bojili su njome tabane i dlanove. Kanom je, prema predaji, bradu bojio i muslimanski prorok Muhamed, a i danas se islamski vjernici njome boje. U suvremenom se svijetu kana koristi u kozmetici, posebno za bojenje kose, jer je neotrovna i potpomaže njezin rast.

233 Kana (Lawsonia inermis). To je biljka čiji se osušeni i usitnjeni listovi upotrebljavaju za dobivanje crvenkastosmeđe boje kojom se boji koža, kosa i tekstil.

234 Mehndi, tradicionalno crtanje ornamenata po dlanu i zapešću ruke kanom, Jaipur, Rajasthan, Indija.

131

132

moc boja / etnografski muzej zagreb

Boje životinjskog podrijetla

235

Volci

Plantaža nopala, kaktusa Opuntia Ficus indica, Oaxaca, Meksiko, 17. stoljeće. 236

237

Volak bodljikavi (Murex brandaris) i volak kvrgavi (Murex trunculus). Ovi su se puževi iz porodice volaka (Muricidae) koristili za dobivanje dragocjenog purpura od vremena minojske i feničke civilizacije, do propasti Istočnog Rimskog Carstva.

Petar Pavao Rubens, Otkriće purpura, tempera na drvu, 1636-1638. Musee Bonnat, Bayonne, Francuska. Ilustracija legende o feničkom bogu Melkartu (grčkom Herkulu) i njegovu psu koji je zagrizao purpurnog volka, pa mu se pritom obojila njuška.

Za dobivanje čuvene boje nazvane tirski purpur u prošlosti su se na Mediteranu koristile dvije vrste morskih puževa iz porodice volaka – bodljikavi volak (Murex brandaris) i kvrgavi volak (Murex trunculus). Nešto se manje rabio puž crvenousna purpura (Thais haemastoma), a ima podataka o još nekoliko drugih puževa iz iste porodice. Postoje dokazi da se od spomenutih mekušaca proizvodila boja na Kreti u doba minojske kulture (oko 2.000. pr.Kr.). Najpoznatiji proizvođači purpura bili su svakako Feničani, čije ime upravo i dolazi od grčke riječi foiniks, purpuran. Oni su od volaka dobivali purpurnu boju nazvanu prema gradu Tiru na obali današnjeg Libanona. Postoji i legenda o feničkome bogu Melkartu (u grčkoj verziji mita to je bio Heraklo), čiji je pas prilikom šetnje uz more zagrizao u školjku pa mu se njuška obojila purpurno. Purpurne su se tkanine proizvodile i u mnogim drugim feničkim gradovima, a poznato je da su Feničani osnivali kolonije upravo na mjestima gdje su našli veće količine volaka, primjerice u okolici Kartage u današnjem Tunisu, na otočićima pokraj Essaouire u Maroku, na Siciliji te u Cadizu na jugu Španjolske. Prema istraživanjima hrvatskih znanstvenika, moguće je da su Makar (rimski Muccurum), naseobinu u Makarskom promorju uz koju se kasnije razvila današnja Makarska, osnovali Feničani. Naime feničke riječi makar (trgovište) ili maqor (izvor), govore u prilog tome, pogotovo ako se zna da Makarsko podmorje obiluje purpurnim volcima. Stoga se može pretpostaviti da je i ovdje bila podignuta naseobina Feničana zbog proizvodnje dragocjene boje (Jurišić, 1970: 95). Za proizvodnju purpura trebalo je razbiti školjku volka, jer se žlijezda koja izlučuje sluz nalazi na unutarnjoj strani plašta. Puževi su se solili i držali na suncu, a zatim kuhali desetak dana na laganoj vatri u tekućini koja je sadržavala morsku vodu, pepeo te fermentirani urin ili vapno. Tekućina bi postupno prelazila iz bezbojne u žutu, zatim u zelenu, pa u plavu i konačno u purpurnu boju. Ispredenu nit, odnosno tkaninu koju se željelo obojiti, trebalo je nekoliko puta umočiti u boju da bi se postigla željena nijansa. Ovisno o tome koliko se puta postupak ponavljao i je li se obavljao u hladu ili na suncu, mogla se postići boja od svijetle boje sljeza do tamnoljubičaste, gotovo crne boje. Boja je bila vrlo postojana, nije blijedila na suncu niti se ispirala, čak se smatralo da s vremenom postaje intenzivnija. Za proizvodnju boje trebalo je skupiti tisuće puževa. Da bi se dobila količina boje potrebna za bojenje primjerice jednog plašta, toge ili haljine težine 1 kilograma, bilo je potrebno ubiti 10.000 puževa.

133

Osim na Mediteranu, purpurni volci žive uz obale Bretanje, zapadne Afrike, Srednje Amerike te zapadnog dijela Južne Amerike. Kod mekušaca koji žive na obalama Meksičkog zaljeva, žlijezda koji luči purpur nalazi se bliže otvoru kućice. Zato ih za dobivanje boje ne treba ubijati, već blagim pritiskom stimulirati da izluče sluz na ispredeno pamučno povjesmo i potom ih vratiti u more. Na ovaj su način pripadnici naroda Mixteca u pokrajini Oaxaca u Meksiku donedavno bojili materijal za svoju tradicijsku odjeću. Danas oni taj postupak rado pokazuju svim zainteresiranima u okviru prezentacije meksičke kulturne baštine. Zanimljivo je da ni danas većina ljudi ne zna sa sigurnošću odrediti koja se nijansa boje između crvene i plave naziva purpurnom. To ne čudi, jer ni stručnjaci nisu suglasni oko toga. Grčki je povjesničari opisuju kao boju mora u sumrak, odnosno boju zgrušane krvi. U različitim povijesnim razdobljima neke su nijanse purpura bile cjenjenije od drugih. Smatra se da je u doba antike bila karakteristična nijansa crvenog purpura, a u vrijeme Bizanta osobito je omiljena bila tamnoljubičasta. Pokusi s morskim puževima dokazuju da se od bodljikavog volka dobivala boja crvene nijanse, a kvrgavi je volak davao ljubičastoplavu boju. Ta se razlika zrcalila i u nazivima. Najbolji učinak se navodno

238 Tetrarsi, porfirit, Crkva Sv. Marka, Venecija, Italija, oko 305. Skulptura prikazuje zajedničku vladavinu četiri suvladara, uspostavljenu u

134

moc boja / etnografski muzej zagreb

239 Rimskom carstvu reformom cara Dioklecijana. Crveni porfirit, dragocjeni tvrdi egipatski kamen, koristio se samo za carske portrete.

Episkop Eufrazije, mozaik, Eufrazijeva bazilika, Poreč, 6. stoljeće. U bizantskoj kulturi purpurna boja odjeće bila je povlastica viših slojeva.

240 Detalj suknje pozahuanco, Oaxaca, Meksiko, kraj 20. stoljeća. Suknja je obojena purpurom dobivenim od volaka Purpura pansa, koji obitavaju na pacifičkim obalama Meksika.

postizao umakanjem tkanine prvo u jednu pa zatim u drugu boju. U hrpama razbijenih puževih kućica koje su pronađene na mjestima antičkih radionica, arheolozi nalaze podjednaku količinu kućica bodljikavog i kvrgavog volka, često i izmiješanih. Feničani su se nastavili baviti trgovinom i proizvodnjom purpurnih tkanina do 4. stoljeća pr.Kr., kada su njihovi gradovi pod grčkom vladavinom izgubili fenički identitet. Ipak, proizvodnja purpurne boje i tkanina nastavila se na Levantu i u Siriji, posebno u Palmiri (Scott, 2006). Kad se Julije Cezar 47. godine pr.K. vratio u Rim iz Egipta, purpurne pruge, odnosno oznake na odjeći rimskih građana postale su znakovima ranga i autoriteta pojedinaca. Car Neron bio je oduševljen purpurnim tkaninama te je nosio odjeću čitavu obojenu purpurom. Upravo je on izdao naredbu da pod prijetnjom smrću nitko drugi, osim cara, ne smije nositi purpur. U kasnije doba rimske vladavine provincije Ilirija i Dalmacija snabdijevale su građane Rima zimskom odjećom. Za vrijeme cara Komoda (Commodus, 180. – 192.) u Rimu je bila popularna prugasta purpurna odjeća proizvedena u spomenutim provincijama. U antičkoj Saloni na obalama Jadra te u Cissi na istarskom poluotoku, na području današnjeg Rovinja, postojali su carski bojadisarski pogoni za proizvodnju ovih tkanina (Faber, 1938). Prema novijim istraživanjima hrvatskih znanstvenika, neki nalazi potvrđuju pretpostavku da je i sama Dioklecijanova palača bila izgrađena kako bi, između ostalog, poslužila kao pogon za izradu (i bojenje) tekstila za potrebe rimske vojske i administracije. Tomu u prilog govori nalaz depozita crvene boje u podrumu kuće Šegvić na Peristilu koju je 1970-ih pronašao arheolog Mate Suić, kao i sama veličina akvedukta kojom se u palaču dopremala voda s Jadra u količinama višestruko većim od onih potrebnih za život njezinih stanovnika (Belamarić, 2003: 173-185). Moda nošenja purpurne odjeće dosegla je vrhunac u doba Bizanta. Kada je 330. car Konstantin izabrao grad Konstantinopolis za svoju prijestolnicu, purpurna je boja u Bizantu dobila simbolično značenje. Sirijski trgovci donosili su najskupocjenije tkanine od purpurno obojene svile i vune u glavni grad, pa su uživali posebne povlastice. Brojni su razlozi prestanka uporabe purpurnih volaka za proizvodnju ove boje omiljene u doba antike: od arapskih osvajačkih pohoda u 7. stoljeću, do pretjeranog izlova volaka. Ipak, većina povjesničara tekstila krivi Turke. Međutim, dokazano je da nakon pada Konstantinopolisa 1453. godine Turci nisu prestali trgovati prestižnim purpurnim tkaninama, iako purpurna boja nije bila njihova omiljena boja, dapače, smatrali su da donosi nesreću. Da bi umanjio trgovinu s Turcima i njihove prihode od te trgovine, papa je 1467. godine izdao naredbu da se odjeća svećenika određenog ranga, prethodno bojena purpurom, ubuduće boji mješavinom kermesa i indiga (Scott, 2006). Uskoro je otkriće Amerike u Europu donijelo novu crvenu boju koja se dobivala od meksičke uši košenila. Od 16. su stoljeća turski bojadisari počeli miješati košenil s indigom i tako postizali istu nijansu purpura koju je davao volak. Konačno, u 19. stoljeću kemičari su otkrili sintetičke boje, a kako su se one pokazale neusporedivo jeftinijima i jednostavnijim za proizvodnju, potisnule su sve prirodne boje u zaborav. Obje vrste volaka i danas su česte na obalama Mediterana. Ti su puževi jestivi i smatraju se vrlo ukusnima, posebno bodljikavi volak. Budući da je prošlo već 1.000 godina od prestanka njihove uporabe za dobivanja boje, zbog čega su na nekim dijelovima mediteranske obale bili gotovo istrijebljeni, broj ovih puževa polagano se povećao. Poznato je da su volci zapravo strvinari i grabežljivci

135

te da im pogoduju priobalni krajevi s velikom količinom otpadaka. Kvrgavi, odnosno obični volak danas je tako čest da je među jadranskim ribičima uobičajena meka za bijelu ribu. Bodljikavi je volak, zbog vrlo dekorativne kućice, meta sakupljača školjaka. Košenilska uš Parazit od kojega se dobiva čuvena crvena boja karmin ili košenil, zove se košenilska uš (Dactylopius coccus). Uš se hrani sokom iz plosnatih članaka (‘listova’) kaktusa poznatog pod nazivom opuncija ili indijska smokva. U Srednjoj Americi ovaj kaktus zovu nopal. Atraktivna crvena boja odjeće pripadnika starih indijanskih civilizacija Asteka i Maja, zadivila je španjolske osvajače kad su krajem 15. stoljeća stupili na američko tlo. Međutim, način dobivanja boje dugo im je ostao tajnom. Podanici državica Meksičkog zaljeva plaćali su svome vladaru godišnji porez vrećama punima sitnih granula. Smatrajući ta zrnca sjemenkama neke tropske biljke, Španjolci su ih nazvali grana cochinilla ili samo grana (zrnje). Kad su kasnije doznali stvarno podrijetlo boje, i dalje su rabili stari naziv, pogotovo zato što su željeli sačuvati tajnu njezina dobivanja. Košenil je postao važan španjolski izvozni artikal u brojne europske zemlje, pa je čak prodavan i američkim kolonistima. Davao je kvalitetniju i jeftiniju crvenu boju nego što je bila ona koja se proizvodila u Europi u 16. stoljeću (Buttler Greenfield, 2005: 103). Iz jajašca uši razvijaju se ličinke. One za vrijeme rasta sišu sok biljke, a za kaktus se prihvaćaju bjeličastom voštanom masom koja ih štiti od isušivanja i napada drugih insekata. Ličinke izlučuju crveni sok neprijatan gušterima i drugim napadačima. Uzgoj košenila nije nimalo jednostavan, jer insektima

241 Posušene košenilske uši (Dactylopius coccus), oko 1900. Zavod za farmakognoziju, Zagreb.

136

moc boja / etnografski muzej zagreb

242 Berba košenilskih ušiju, ilustrirani crtež Meksiko, 17. stoljeće. Crtež prikazuje Španjolca i Indijanca kako zajednički obavljaju posao; u stvranosti košenil su uzgajali samo Indijanci.

243 Članak kaktusa opuncije, Meksiko, kraj 20. stoljeća. Bjeličaste nakupine voštane mase štite košenilske uši od isušivanja.

pogoduje samo planinska klima s ne prehladnim vremenskim ciklusima te malom količinom vlage. Kad narastu do optimalne veličine, uši se ubijaju vrelom vodom, nakon čega ih suše na suncu ili u pećima. Svaka metoda proizvodi drugačiju nijansu crvene boje. Sušenjem se težina insekata smanjuje za 30 posto, kad su spremni za tržište. Za proizvodnju jednog kilograma košenila potrebno je 155.000 insekata. Oaxaca je meksička pokrajina na jugu države gdje postoje najbolji uvjeti za uzgoj košenila. Iz te se pokrajine kroz tri stoljeća španjolske vladavine, a i nakon osamostaljenja Meksika 1821. godine, izvozila najveća količina boje. Englezi i Francuzi, suparnici Španjolaca u borbi za tržišni monopol, gusarskim su napadima pljačkali španjolske brodove koji su prevozili bačve s bojom čija se vrijednost izjednačivala sa zlatom. Osim toga stoljećima su pokušavali otkriti podrijetlo košenila i prokrijumčariti ga u Europu, odnosno u svoje kolonije. Izvedeno je više bezuspješnih pokušaja, kojima su patriotski nastrojeni pojedinci nastojali prevariti ljute neprijatelje i ukrasti biljku s dragocjenim ušima, kako bi svojoj zemlji omogućili uzgoj na vlastitom terenu. Paraziti su naime, i nakon uspjelo izvedene krađe, vrlo teško podnosili dug put brodom i nestašicu vode, pa su redovno ugibali. Čak se i najpoznatiji europski botaničar Carl Linné uključio u potragu za tim insektom, sa željom da svojoj domovini, Švedskoj, omogući uzgoj košenila u staklenicima. Njegov je učenik Daniel Rolander našao 1753. godine divlje primjerke košenila u Surinamu, tadašnjoj holandskoj koloniji na sjevernoj obali Južne Amerike. Insekti su nakon mukotrpnog putovanja zaštićeni brižnom rukom sretno stigli u Linnéov staklenik, ali slavni botaničar nije u to vrijeme bio tamo da ih dočeka. Biljke je preuzeo vrtlar koji je na prvi pogled uočio da su opasno zaražene parazitima, pa ih je spremno očistio i oslobodio nametnika. Kad

137

se Linné vratio, sve su uši već bile mrtve. Ovaj slučaj toliko je ozlojedio znanstvenika, da više nije želio ni čuti za košenil. Ni Rolander nije dobro prošao, jer je opasno i zamorno putovanje kod njega izazvalo niz zdravstvenih tegoba uključujući i one psihičkog karaktera, od kojih se nikada nije sasvim oporavio (Butler Greenfield, 2005: 217). Konačno je 1777. godine košenil iz Meksika uspio prokrijumčariti Francuz Nicolas-Joseph Thiery de Menonville. Plantaža nopala podignuta je na području francuske kolonije Santo Domingo na Haitiju, ali klimatski uvjeti s jakim kišama nisu odgovarali insektima. Thiery je ipak zaslužan za širenje košenila u druge tropske krajeve, jer su, prema njegovim bilješkama, prijatelji 1787. godine objavili knjižicu s detaljnim uputama o uzgoju. Prijenos indijske smokve u mediteranske krajeve Europe nije imao željeni učinak na proizvodnju crvene boje, jer se stanovništvo oduševilo ukusnim plodovima tog kaktusa pa nije željelo zbog parazitskih ušiju ostati bez njih. Stoga je mjesto za uzgoj košenila trebalo potražiti drugdje. Početkom 19. stoljeća Kanarski su otoci postali najveći proizvođači te boje. U drugoj polovici 19. stoljeća potreba za košenilom jako se smanjila zbog pronalaska sintetičkih prehrambenih i tekstilnih boja. Tijekom 20. stoljeća proizvodnja je gotovo sasvim zamrla, no posljednjih je godina ponovno ojačala kao odgovor na sve veću poviku liječnika i nutricionista protiv umjetnih boja. Košenil se danas koristi za bojenje hrane: od kobasica i hrenovki, do voćnih sokova, džemova, sladoleda do žvakaćih guma, kako bi se ovim proizvodima dodavanjem crvene boje pojačala privlačnost. U kozmetici se rabi u proizvodnji ruževa. Mnogi ne znaju da se pod aditivom E-120, kojega ima u brojnim proizvodima prehrambene i kozmetičke industrije, krije upravo košenil. Nakon Meksika, Gvatemale i Kanarskih otoka, gdje se košenil uzgajao stoljećima, danas je najveći izvoznik te boje postao Peru. U hrvatskim etnografskim zapisima nema podataka za uporabu košenila kao tekstilne boje. Ipak, u prehrambene svrhe, odnosno za bojenje slastica, kupovao se u ljekarnama. Dika Radica (1892. – 1984.), poznata autorica niza knjiga o dalmatinskoj kuhinji, navodi neotrovni prašak košiniliju u nekoliko recepata za tradicionalne slatkiše. Danas se na prehrambenim proizvodima ova boja deklarira kao karmin ili karminska kiselina, a može se naći primjerice u Podravkinoj Dolceli.

244 Vuna obojena košenilom, 21. stoljeće.

138

moc boja / etnografski muzej zagreb

245 Ruž za usne, košenil. Danas se za proizvodnju kvalitetnih ruževa koristi neotrovna boja dobivena od košenila.

Poljska košenilska uš

246

247

Štitaste uši (Porphyrophora polonica). Breyn, Historia naturalis Cocci radicum, Poljska, 1731.

Stefan Czarniecki, poljski vojskovođa (1599-1665), u svečanoj vojnoj odori obojenoj poljskim košenilom.

Uš potječe s pješčanih područja središnje Europe i Eurazije, a u prošlosti se koristila za dobivanje crvene boje. Poznata je pod imenom czerwiec polski, poljski košenil (Porphyrophora polonica). Njezine ličinke žive kao paraziti na korijenju različitih biljaka, najviše na klopčičevcu (Scleranthus perennis), petoprstoj (Potentila) i mišjem uhu (Hieracium pilosella). Boja potječe od karminske kiseline koju ličinke sadržavaju najviše u mjesecu lipnju, pa su se tada sakupljale. Najčešće se žetva obavljala oko Ivanja, 24. lipnja, stoga se u narodu za ovu boju udomaćio naziv Krv Svetog Ivana. Kod sakupljanja ličinki biljku je trebalo iščupati s korijenom te pokupiti desetak primjeraka ličinki koje su se obično nalazile ispod pojedine biljke. Ličinke se ubijalo vrelom vodom ili octom, a zatim su se sušile na suncu ili u pećima. Nakon toga bi se otapale u kiselom tijestu ili u kvasu (vrsti laganog raženog piva), kako bi se iz njih odstranila masnoća. Ekstrakt tih crvića koristio se zatim za bojenje svile, vune, lana ili pamuka. Bilo je potrebno ½ kilograma boje da se oboji 50 kilograma vune. U srednjem vijeku poljskim se košenilom naveliko trgovalo po europskim zemljama. U 15. je stoljeću bio jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda Poljske i Litve. Izvozio se u južnu Njemačku, sjevernu Italiju, Francusku, Englesku, Otomansko Carstvo i Armeniju. Trgovina je većinom bila u rukama židovskih trgovaca, a najveći je procvat doživjela oko 1530. godine. Desetak godina kasnije u Europu dolazi jeftiniji meksički košenil, pa se proizvodnja poljskog košenila naglo smanjuje. Ona ipak nije posve prestala, već se ekstrakt boje počeo više koristiti u domaćoj proizvodnji, ne samo za bojenje tekstilnog vlakna već i za bojenje votke te u narodnoj medicini. Krajem 18. stoljeća ovoj se boji otvorilo široko rusko i srednjoazijsko tržište te se njome trgovalo sve do Uzbekistana i Afganistana. Najstariji zapisi o ovoj uši zabilježeni su u poljskoj literaturi 1595. godine u Poljskom herbariju autora Marcina od Urzedówa. U sljedećim je stoljećima nekoliko stranih i domaćih biologa pisalo o dobivanju boje od spomenute grimizne uši (Wikipedia, Polish cochineal). Poljski crvić ili košenil dokaz je da su već Stari Slaveni poznavali metodu proizvodnje boje iz ovog parazita. Većina modernih slavenskih jezika koristi iste ili slične nazive za crvenu boju (poljski czerwony, češki červeny, ukrajinski červoni, hrvatski crven), i za crva (ličinku) od koje se boja dobivala (poljski czerw, češki červ, hrvatski crv). U nekim je slavenskim jezicima mjesec u kojemu se crvići prikupljaju, dobio ime po dragocjenom parazitu (bjeloruski červjen, poljski czerwiec, češki červen). U hrvatskom jeziku veza s nazivljem ostalih Slavena još je bliža u kajkavskom i čakavskom dijalektu, gdje se rabe nazivi za crva črv, červ, a za crvenu boju črven, črlen, čerljen, crljen. To vrijedi i za crnu boju (črn, čern) čije je ime zapravo nastalo od istog korijena. U Hrvatskom primorju u prošlosti se za bojenje (u bilo koju boju) koristio glagol č(e)rviti. Na otocima zadarskog arhipelaga, primjerice na Olibu, udovice su dijelove nošnje črvile jasenovom korom, koja je davala svijetlosmeđu boju (Lulić Štorić, 2005: 146).

139

Kermes Kermes ili krmez je naziv za boju dobivenu iz sasušenih tijela ženki štitaste uši iz roda kermesa Kermes ilicis, (ranije Coccus ilicis) ili Kermes vermilio. Insekti su u srodstvu s južnoameričkom uši Dactylopius coccus. Uš parazitira na grančicama vrste mediteranskog zimzelenog hrasta oštrike (Quercus coccifera), čijim se sokovima hrani. Ovaj hrast raste kao grm ili manje drvo, često u zajednici s crnikom, na području Mediterana. Insekti paraziti svijetlosmeđi su, loptasti i nešto manji od graška. Sadrže bojilo analogno karminu, koje se u prošlosti dobivalo procesom fermentacije osušenih tijela ušiju u octu. Koristilo se za bojenje tekstilnog vlakna, a nešto manje i za dobivanje crvenog pigmenta u slikarstvu. Mana ove lijepe tamnocrvene boje s naznakom ljubičaste bila je ta da je lako blijedila. U ranija se vremena vjerovalo da je boja, zapravo, biljnog podrijetla; osim za bojenje tekstila, koristila se i za liječenje. Spomen o kermesu nalazi se u Bibliji u Knjizi postanka te kod starih Egipćana i Rimljana. U prvom stoljeću hrast i uš detaljno su opisani u glasovitoj knjizi grčkog liječnika Dioskurida De Materia Medica. Egipćani su boju uvozili karavanskim putevima iz Perzije i Mezopotamije, a njome se nekoć trgovalo po čitavoj Europi, pa su njezini tragovi nađeni u grobnim ovojima anglo-skandinavskih naroda u Yorku u Engleskoj. U doba Rimskog Carstva vladari su od svojih podanika često tražili plaćanje poreza

140

moc boja / etnografski muzej zagreb

248

249

Štitaste uši iz roda kermesa (lijevo) i košenila (desno). Obojeni bakrorez, 1798. Kermes parazitira na hrastu oštriki, a košenil na kaktusu opunciji.

Tkanina obojana kermesom (Kermes vermilio), brokatna svila, Italija, 15. stoljeće. Privatna zbirka D. Lehmanna, D-2943 Esens.

upravo u kermesu. Španjolska je nekoć polovicu svojih pristojbi Rimu plaćala vrećama tog artikla. U srednjem je vijeku kermes bio jedna od najtraženijih boja u Europi (Finlay, 2002: 162). Boja se u Europu, prije svega, uvozila iz zemalja istočnog Mediterana i to preko Venecije. Najbolju kvalitetu europskog kermesa proizvodila je portugalska pokrajina Lusitanija, a sicilijanski kermes slovio je za najlošiji. Marseilles je bio glavna luka za uvoz kermesa iz jugozapadnih dijelova Europe. U 19. stoljeću traženu su boju proizvodile i pokrajine Buches du Rhône, Provence i Languedoc u južnoj Francuskoj, čiji je glavni trgovački centar bio Avignon. Ipak Francuska je većinu potrebne količine uvozila, tako je, primjerice, 1856. godine uvezla 22 tone kermesa, od čega je iz Španjolske uvezla 20 tona, a vlastita je proizvodnja iznosila svega oko 3 tone. U drugoj polovici 19. stoljeća potražnja za kermesom rapidno se smanjila, u početku zbog uvoza kvalitetnije crvene boje dobivene od košenila koji je, prema nekim procjenama, davao 12 puta jaču boju od kermesa. Uvođenjem novih anilinskih boja potkraj 19. stoljeća, nestaje potražnja za kermesom (Schweppe, 1992: 256-257). Izraz kermes dolazi iz perzijskog jezika, gdje znači crvena uš, a on se izvodi iz sanskrtskog krmi-ja, proizvod crva. Brojni indoeuropski jezici usvojili su izraze za pojedine nijanse crvene boje upravo preko kermesa (engleski carmine i crimson, hrvatski grimizan). U nekima se jezicima naziv za narančastocrvenu boju izvodi iz latinskog vermiculus, crvić: primjerice u španjolskom bermejo, francuskom vermeil, talijanskom vermiglio, engleskom vermilion.

141

142

moc boja / etnografski muzej zagreb

Bojenje u seljačkoj kulturi u Hrvatskoj

250

251

Ćilim, Bačka, oko 1900. EMZ 14119. Ćilim je ukrašen tehnikom klječanja i obojen prirodnim biljnim bojama.

U Hrvatskoj se do kraja 19. stoljeća za bojenje vune i svile koristio materijal biljnog porijekla: lišće, kora, korijenje i sjemenje različitog bilja.

Podalje od svjetskih trgovačkih ruta i trgovanja luksuznim tkaninama obojenima purpurom i drugim dragocjenim bojama, hrvatsko je ruralno stanovništvo u proteklim stoljećima zadržalo tradiciju bojenja prirodnim bojama, ponegdje do polovice 20. stoljeća. Najčešće se bojila vuna, ali postoje podaci i o bojenju svile. Lan i konoplja rabili su se za tkanje platna i većinom se nisu bojili. Pamučna nit, korištena u izradi utkanog ili vezenog ornamenta, u 19. se stoljeću obično kupovala već obojena. U etnografskim zapisima iz 19. i 20. stoljeća postoje opisi tradicionalnih postupaka dobivanja pojedinih boja, a i samog bojenja tkanina. Vrijedne informacije o biljnim bojama koje je na početku 19. stoljeća narod na području Vojne krajine koristio za bojenje tekstila, mogu se iščitati obradom statističkih podataka vojnih vlasti toga doba. Zahvaljujemo kolegici Jani Mihalić iz Gradskog muzeja u Karlovcu što nas je upozorila na njih. Autor nabraja poveći niz biljaka za bojenje i postupak samog bojenja, a zanimljivo je njegovo čuđenje da su se na ovaj mukotrpan i spor način u našim krajevima u 19. stoljeću još uvijek dobivale boje i bojila tkanina, a u drugim europskim zemljama ta je tradicija bila napuštena još polovicom 18. stoljeća (von Hietzinger, 1820: 268). Neki autori, primjerice Izidor Kršnjavi u Listovima iz Slavonije te Ivo Franić u radu Staro narodno bojadisanje kućnim bojama, donose i recepte za dobivanje boja (Kršnjavi, 1882: 19-22 i 57-60; Franić, 1937: 132-149). Najviše je podataka sakupljeno u Zbornicima za narodni život i običaje Južnih Slavena koje je JAZU počela objavljivati u Zagrebu od 1896. godine. U monografskim se opisima života u pojedinim naseljima nabrajaju, također, sredstva za bojenje. U svom iscrpnom prikazu tekstilnog rukotvorstva u Konavlima Katica Benc Bošković navodi osnovno bilje kojim su se u tom kraju bojile vuna i svila tijekom 19., pa sve do pojave anilinskih boja početkom 20. stoljeća: za crvenu se boju koristilo brazilsko drvo, za crnu lišće trišlje, za žutu kora divlje jabuke ili kora ploda nara (mogranja), za zelenu mlado dudovo lišće ili mješavina crne i žute boje, a modra se dobivala od indiga. Smeđu je boju davalo lišće crnog jasena ili orahova kora. Brazilsko drvo i indigo kupovali su se u trgovini, a ostale su se boje dobivale od domaćeg bilja. Sukno se ipak većinom nije bojilo kod kuće, već se nosilo u zanatske radionice u Cavtat, Dubrovnik ili neka konavoska sela gdje su radili zanatlije bojadisari sve do 1930. godine (Benc Bošković, 1983: 42).

143

Od prirodnog materijala korištenog za proizvodnju boja, većina je biljnog podrijetla. Kod nekih je biljaka, poput broća, boju davalo korijenje, kod drugih (divlja jabuka, hrast, jasen, joha) kora drveta, zatim usitnjeni komadi drvene mase (brazilsko drvo), hrastove šiške, listovi (orah, kopriva, dud), sok iz stabljike (srpac), dijelovi cvijeta (šafran), ploda (zelene orahove lupine, ljuske luka) ili cijeli bobičasti plodovi (dudine, kupine, maline). Crvena je boja najčešće zastupljena u našem tekstilnom rukotvorstvu. Za mnoge hrvatske krajeve postoje podaci o biljkama upotrijebljenim za dobivanje te boje. To je, u prvom, redu bio broć (Rubia tinctorum). On se u 19. stoljeću, a i ranije, koristio za bojenje u Slavoniji, Lici, Dalmatinskoj zagori, Poljicima i okolici Dubrovnika. Zamijenilo ga je brazilsko drvo (Caesalpinia echinata), poznato pod imenom vrzulja, varzilo, verzija, črleno drevce, korice. Ta se boja krajem 19. i početkom 20. stoljeća rabila u većini hrvatskih krajeva. Izraz varziti postao je sinonim za bojiti. Od ostalih biljnih boja u crveno se bojilo i rujem (Rhus coriaria i Rhus cotinus), divljom jabukom (Malus silvestris), mravincem (Origanum vulgare). Statistički izvještaj iz 1820. godine spominje i druge biljke iz porodice broćeva, poput ivanjskog cvijeća (Galium rubioides) i šumske broćike (Asperula tinctoria). Za žutu boju tu su bili srpac (Serratula tinctoria), žutika (Berberis vulgaris), trušlika (Rhamnus frangula), žutica (Genista tinctoria), kadulja (Salvia officinalis), zanovijet (Cytisus tinctorius), a krajem 19. stoljeća za bojenje se kupovao i šafran (Crocus sativus). U okolici Karlovca koristila se brezova i šljivova kora, u Dalmaciji kora od ploda mogranja, a u većini hrvatskih krajeva kora divlje jabuke, lišće duda i vinove loze. Žuto se tanga, kad se metne svila od kadulje i sàja (čađa) u vodu, a kad provrije voda, uvali se preja i kuva kvarat od ure (15 časa), pozatin izvadi i osuši (Ivanišević, 2007: 251). Za plavu boju u trgovini se nabavljao indigo (čivit), premda je zabilježeno i to da je postojala biljka koja je davala tu boju. Nije sigurno je li se radilo o vrbovniku (Isatis tinctoria) koji se u Jugoslavenskom imeniku bilja spominje pod lokalnim nazivima farbovnik i silina (Šulek, 1879: 11). Statistički izvještaj iz 1820. godine navodi uvozni indigo, iako spominje pokušaj uzgoja vrbovnika za vrijeme kontinentalne blokade. Bilo je poznato da se zelena boja mogla postići umakanjem tkanine prvo u plavu, a zatim u žutu boju. Stoga se pređa prvo obojila u srpcu, zanovijeti, žutiki ili lukovini, pa se ocijedila i prebacila u kotao s indigom. Zelenu boju davalo je i lišće pojedinih biljki, primjerice duda ili koprive.

252 Bijeli i crni jasen (Fraxinus excelsior i ornus). Kora stabla i grančice s lišćem u mediteranskim su se krajevima upotrebljavale za bojenje vune u smeđe.

253 Orah (Juglans regia). Kora drva, lišće, a također i zelene odnosno crne ljuske plodova proizvest će sjajnu smeđu boju. 254 Mogranj (Punica granatum). Kora ploda mogranja sirovina je za dobivanje žute boje.

144

moc boja / etnografski muzej zagreb

258 Konavljanka, oko 1950. Mlada žena u košulji ukrašenoj žutim svilenim resama. Žuta se boja u Dalmaciji dobivala od kore ploda mogranja (šipka) ili od kore drveta divlje jabuke.

255 Bijeli i crni dud (Morus alba i nigra). Kora stabla koristila se za dobivanje žute boje. 256 Hrast lužnjak (Quercus robur). Svi dijelovi drva, a posebno kora, koristili su se za bojenje tekstila u smeđe. 257 Ruj (Rhus coriaria). Lišće i plod koriste se za dobivanje postojane crvene boje.

Najviše podataka odnosi se na bojenje u smeđe. Cijeli niz kora drveća koristio se u tu svrhu: jasenova, hrastova, dudova, borova, jelova kora, zatim zelene ili crne lupine orahovih plodova, orahovo lišće, hrastove šiške i ljuske luka. Za dobivanje crne boje rabile su se koncentrirane otopine smeđe ili crvene boje u kombinaciji sa zelenom galicom, kao što se radilo u Poljicima (Ivanišević, 2007: 251). U Vrbniku na otoku Krku crna se boja dobivala od hrastovih šiški koje su nazivali galvići i kuhali u vodi zajedno sa zelenim grančicama jasena, kiticama ruja, lišćem kadulje i zelenom galicom: Va kotel se da jeden naručaj vija. Viji su kitice (verhi) od jesena ze zelenun šumun, perin...I kuš more bit zelen ali suh. Od ruja se dadu va kotel kitice li ze zelin perin. Galviće rastu na hrastu. Prija je je pobrat, pek stlić z betićen va zdeli, ontrat hitit va kotel. Vidrijol kupe na butigi. Va kotel ga hite po pol kila i više, koliko je tribi. Najzada kada je to sve va kotli, naliju kotel z vodun i nalože pod njin ogenj. Kada je černilo kuhano, ontrat v onako teplo zabodu nuter sukno ali bedenu, ma ogenj se mora zadasit (Žic, 1902: 321). Neke su se biljne boje koristile i za bojenje uskrsnih jaja, pisanica, posebno broć, brazilsko drvo i ljuske luka za tonove crvene boje. Plava nije bila uobičajena boja za pisanice, ali se u pojedinim krajevima Hrvatske i nekim drugim europskim zemljama, dobivala od crnkaste sase (Pulsatilla pratensis ssp. nigricans). Dapače, biljne boje za pisanice koristile su se i onda kad se u pojedinim krajevima za ukrašavanje odjevnih predmeta kupovala obojena pamučna nit ili se nošenje tradicionalne odjeće već sasvim napustilo. Danas se pisanice još boje lukovinom, iako se većinom kupuju industrijske prehrambene boje, a nerijetko i boje za tekstil.

145

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće određena su se sredstva potrebna pri bojenju nabavljala u trgovini. To se, u prvom redu, odnosilo na močila za pripremu tkanine: stipsu, potašu, zelenu galicu i vinski kamen. Neke su se prirodne boje, primjerice brazilsko drvo, šafran i indigo također kupovale. Stipsa (kalijev aluminij-sulfat) rabila se kao močilo kod bojenja broćem, srpcem i mnogim drugim biljkama. U pojedinim je hrvatskim krajevima bila poznata pod imenima tipsa, slanac, jalun, jelin-kamen ili olum. U postupku bojenja koristio se i vitriol, što je staro ime za modru (kristalni bakar-sulfat) i zelenu galicu (kristalni željezo-sulfat). Modra galica, zvana i plavi kamen, popularno je sredstvo za prskanje vinograda protiv nametnika. Ona se ponegdje, primjerice u Hrvatskom zagorju, koristila i za bojenje zidova vinogradarskih klijeti i kuća za stanovanje, čime je uz bojenje obavljana i njihova dezinfekcija. U Slavoniji se kao plavilo kod pranja rublja dodavala posljednjoj vodi za ispiranje, da bi se na bijeloj (odnosno žućkastoj) tkanini postigla plavkasta nijansa. Iz literature saznajemo kako je potkraj 19. stoljeća izgledao postupak bojenja vune u Bukovici kod Zadra: Stariješina (muški) đe blizo kuće nakopa po veliku ‘rpu zemlje i u toj zašiljenoj i dubokoj rpi maja sadi broć s kim će tanjgati (bojiti) pređu za svu kućnju čeljad. O Jurjevoj počne raditi o tanjzi. Prije nađe ovelik lonac, koga natrpa puna pređe, struke i drugog pletiva i pramenja od vune. To sve nadolije vodom, broćom i čivitom, pak onda zakopa u đubar, samo poklopi lonac pločom, sv’ ploče metne dvoe drvljadi na sukrst, da bude sretna tanjga. Maja zna na tanjgi, ‘oće li je zaboljeti, a to: ako je metnula modrilo, a ono se izvrglo u crljenilo, ili da e postalo suro, ona se već nada boci (Ardalić, 1899: 217). Autor spominje i izreku Ne da mu se u tanjgi ili Nije mu se dalo tanjgati, što se kaže za osobu kojoj nešto nije pošlo za rukom.

146

moc boja / etnografski muzej zagreb

259 Hrastove šiške (Gallae quercinae). Šiške su kuglaste ili kvrgave izrasline na listu, odnosno, grančici drva nastale ubodom nametnika, ose šiškarice. Posebno su se cijenile šiške s hrasta lužnjaka, koje su nekoć, zbog visoke količine tanina, bile sredstvo za štavljenje kože, ali i za bojenje tkanina i kože u smeđe i crno. Stoga su se ujesen sakupljale po šumama diljem Hrvatske. Osobito su na glasu bile istarske šiške.

260 Rekla, ženski kaputić, Prkovci, Slavonija, početak 20. stoljeća. EMZ 20182. Rekle su se izrađivale od vune obojene indigom (čivitom).

Iz istog razdoblja postoji opis bojenja vune u Slavoniji: Kod plavog i zelenog farbanja je poso jako neugodan, jer se vuna ne meće u tipsu, nego u toplu ljudsku mokrinu, a to je u kući velik smrad, jer mora biti blizu vatre, da nikad ne oladi. U mokrini rastope čivita (Indigo), ma da ima biljka čivit, ali i ovaj kupovni je posve dobar, pa i od starine uvik njim farbaju. Kad se vidi, da je vuna dosta plava, suši se na suncu i razabire, ispira i opet suši. Ko želi da vunu u zeleno ofarba, mora ju prije ofarbat plavo; a kad je plava vuna osušena i porazabirana, meće se u tipsu na tri dana, da ju progrize, da se lakše farba prima. Ovako stipsana vuna meće se u kuvanu farbu od srpca, zanoveti, čička, dudove kore, crvena luka, ili ma čega drugoga, čim se vuna žuto farba, jer iz ovi svi pet vrsti bude žuta farba, a zelena se dobiva, ako se plava iznova u žutilu farba (Lovretić, 1990: 222). Nisu se svi odjevni predmeti bojili kod kuće, već su se neki nosili na bojenje, farbanje, tanganje, mašćenje profesionalnim majstorima koji su radili u gradskim i seoskim sredinama. Farbari i bojadisari postojali su u našim krajevima još od srednjeg vijeka, posebno na jadranskom području. Bilo ih je u Rijeci, Zadru, Trogiru, Splitu, i Dubrovniku, a većinom su bojili vunu i sukno. Svilene tkanine upotrijebljene u izradi ruha u Istri i Hrvatskom primorju početkom 19. stoljeća bojile su se u Veneciji, a kasnije u Rijeci. Farbara je bilo i u sjevernim krajevima Hrvatske. Etnografski zapisi spominju ih u 19. i 20. stoljeću u Međimurju, Podravini, Slavoniji i Baranji. Bojili su domaće konopljino, laneno i kupovno pamučno platno u boju prema želji naručitelja, obično za izradu radne odjeće. Također su bojili vunu od koje bi majstori štrikeri pleli velike ženske rupce uobičajene u ženskoj zimskoj nošnji. Posebno su bili poznati po tehnici modrotiska, koja je u 18. i 19. stoljeću postala popularnom u mnogim srednjoeuropskim zemljama. Tkanine ukrašene modrotiskom

147

261 Alepski, bijeli bor (Pinus halepensis). a) muški cvijet; b) detalj kore; c) ženski cvijet; d) grančica s češerima. Ovaj je bor rasprostranjen po srednjoj i južnoj Dalmaciji i drugdje po Sredozemlju. Usitnjenom korom nekoć su

148

moc boja / etnografski muzej zagreb

se tekstilni predmeti bojili u crvenkasto-smeđe. Do pred nekoliko desetaka godina ribari su tom bojom bojili (mastili) mreže, kako bi ih učinili manje vidljivima u moru, a i sačuvali od truljenja.

osobito su bile omiljene u Njemačkoj, Austriji, Slovačkoj i Češkoj, a u Mađarskoj su postale dio tradicijske odjeće. Spomenuta je tehnika bila poznata i u Sloveniji, o čemu postoje relevantna istraživanja (Dular, 2000: 7-10). U Hrvatskoj je nitko nije posebno istraživao, jer se koristila samo za radnu odjeću, a ona nije bila predmet osobita zanimanja etnologa. Zna se ipak da su u drugoj polovici 20. stoljeća postojali majstori za modrotisak u spomenutim područjima. Posljednji farbar u podravskom mjestu Virju radio je do 1985. godine. Stariji Podravci u mnogim selima još nose jednobojne plave muške radne pregače od grubog konopljinog tkanja kao izvrsnu zaštitu kod svakodnevnih poslova. (Sjetimo se Dudeka iz Gruntovčana, kultne serije autora Mladena Kerstnera). Od početka 20. stoljeća anilinske su boje kod seoskog stanovništva u Hrvatskoj u potpunosti zamijenile prirodne biljne boje. To je značilo i promjenu kolorita nošnji, pa su etnolozi i drugi autoriteti često dizali glas protiv kvarenja tradicionalnog obrasca odijevanja, okomljujući se na šareni neukus drečavih industrijskih boja (Gušić, 1955: 58). Zagasita paleta biljnih boja domaće proizvodnje sve se rjeđe viđala na ćilimima i prostirkama, a neke su nove boje, poput jarkoružičaste ili kričavozelene, postale vrlo popularne među seoskim stanovništvom.

263

262

Ćilim, Vojvodina, druga polovica 19. stoljeća. EMZ 14718. Ćilim odražava tradicionalnu paletu boja u vremenu kad su se vuneni predmeti bojili kod kuće, a sva su bojila bila prirodnog izvora.

Ponjava, prekrivka za bračni krevet, okolica Slavonskog Broda, početak 20. stoljeća. EMZ 22073. Vuneno tkanje ukrašeno vezom. Jarke nijanse zelene i ružičaste boje, kao i prisustvo ljubičaste, svjedoče o promjeni kolorita na tekstilu nakon dostupnosti anilinskih boja.

149

150

moc boja / etnografski muzej zagreb

151

152

moc boja / etnografski muzej zagreb

Boja... umjetnost ili znanost? Martinia Ira Glogar

264 Sistematizacija boje prema RAL sustavu uređenosti boja

Boja u svakodnevnom životu ima višestruko značenje, a svi pokušaji definiranja tog fenomena rezultirali su nedorečenim, raznorodnim definicijama koje još uvijek u potpunosti ne daju jasnu sliku fenomena boje. Za umjetnike, boja je estetski pojam koji služi naglašavanju kontrasta kao izraza dramatičnosti. Za fizičare, boja je fenomen svjetla. No uza svu višestrukost, nedorečenost, nejasnost u definicijama vezanim uz pojam boje, jedno je jasno: ako boju možemo doživjeti samo našom vizualnom percepcijom, tada je boja isključivo subjektivni, optički fenomen pojedinog promatrača. Boju, dakle, ne možemo opipati, nanjušiti, okusiti ili čuti, a ipak ju osjećamo svim svojim osjetilima, okruženi smo njome, a ne znamo ju ni točno definirati ni točno identificirati. Upravo je to razlog otežane komunikacije o boji. U svakodnevnom životu služimo se trivijalnim definicijama ili literarnim izvedenicama, (nebesko plava ili zelena proljetne trave), ali to ne govori ništa ili vrlo malo o izražajnim vrijednostima boje. U trenutku tehnološke revolucije, kada boja prestaje biti isključivo estetskom kategorijom i postaje jedan od čimbenika kvalitete proizvedenog objekta, takva komunikacija o boji postaje neprihvatljivom. Javlja se potreba za jasnim, preciznim, opisivanjem i definiranjem boja, što je rezultiralo razvojem znanstvenih sustava klasifikacije boja. Standardizirani sustavi za mjerenje i određivanje boje potrebni su jer je, u većini slučajeva, boja presudan faktor proizvodnje i kasnije distribucije nekog proizvoda. No, za razliku od karakteristika, kao primjerice dimenzijske veličine, koje su egzaktne i ostaju konstantne uz konstantne uvjete, boja ovisi o nizu objektivnih, ali i subjektivnih čimbenika, što znatno otežava njezino egzaktno mjerenje. Promjena bilo kojeg od navedenih čimbenika uzrokovat će promjenu doživljaja boje kod promatrača. Sve te činjenice treba uzeti u obzir kada se govori o neophodnosti standardiziranih sustava za egzaktno određivanje boje, odnosno, potrebno je točno definirati koliko su raspoloživi sustavi pouzdani u realnom sagledavanju problema i koliko uzimaju u obzir subjektivnu prirodu boje. Jedan od najpoznatijih, najiscrpnijih i najstarijih takvih sustava koji se još i danas koriste, svakako je Munsellov sustav klasifikacije boje. Američki slikar portretist Albert Munsell izradio je 1915. godine trodimenzionalni sustav boja, tzv. Munsellovo stablo boja, u kojem je svaka boja iz osnovne Munsellove palete klasificirana na temelju osnovnih atributa koji uže definiraju svaku boju: ton, zasićenost i svjetlina. Prije Munsella, nekoliko ranijih sustava uređenosti boja također smješta boju u trodimenzionalni prostor, ali Munsell prvi separativno

153

265

266

Originalni crtež Munsellovog tijela boje

Prikaz originalne Munsellove skulpture

267

268

Munsellovo tijelo boje

Munsellov krug boja

154

moc boja / etnografski muzej zagreb

definira parametre tona, zasićenosti i svjetline kao osnovne, međusobno neovisne, atribute vizualne percepcije boje. Munsell je prema tome prvi koji sistematično ilustrira boju u tordimenzionalnom prostoru. Munsellov sustav jedini je intuitivni model za koji od dana predstavljanja (1905. godine) do danas postoji kontinuiranost primjene odbijenih uzoraka koji su u vrlo velikom broju prihvatili nacionalne standardizacijske ustanove i organizacije. U Munsellovom je stablu, odnosno Munsellovom sustavu uređenosti boja, dvadeset različitih tonova boje (pet osnovnih boja: crvena, žuta, zelena, plava i ljubičasta te petnaest međutonova) razrađeno prema parametrima svjetline i zasićenosti te je za svaki ton dobivena potpaleta nijansi s obzirom na navedene parametre svjetline i zasićenosti. U Munsellovom poretku tonovi iste vrijednosti svjetline poredani su u istim horizontalnim ravninama, a tonovi iste vrijednosti kromatičnosti u istim vertikalnim ravninama. Središnja os Munsellovog prostora boje predstavlja skalu svjetline koja je prikazana kao skala sivih tonova: od najtamnije – crne, do najsvjetlije – bijele. Tako je svjetlina u Munsellovom prostoru definirana udaljenošću od vrha središnje osi, a zasićenost (kromatičnost) definirana je udaljenošću od središnje osi svjetline u horizontalnom smjeru. Možemo reći da su najzasićeniji uzorci najudaljeniji od središnje osi i nalaze se na rubovima Munsellovog prostora boje. Munsellov sustav zapravo je materijalni standard boje i, kao takav, pogodan je za praktično definiranje boja. Sustav praktično funkcionira prema načelu jednostavne vizualne usporedbe: pronalaženjem polja boje najsličnije boji našeg uzorka i očitavanjem njegove oznake. Boje se u tom sustavu označuju šiframa, primjerice: Munsell 5R/6/12. U navedenoj šifri redom su definirani podaci o tonu, svjetlini i zasićenosti uzorka. Navedeni primjer označuje jednu crvenu, svjetliju, čistu (zasićenu) boju. Tim je podacima boja u potpunosti određena. Munsellov sustav uređenosti boja sa, može se reći, idealnom postavkom obojenih uzoraka prema tonu, zasićenosti i svjetlini, postaje nezamjenjiv u razvoju metoda objektivnog vrednovanja varijabilnosti u percipiranju boja, čime je uspješno premostio jaz između znanosti i umjetnosti.

155

156

moc boja / etnografski muzej zagreb

Goetheova protiv Newtonove teorije Ovaj prikaz oslanja se na tekst Eve Heller u knjizi Wie farben wirken.

269 Naslovnica jednog od prvih izdanja Newtonove Optike

Za Goethea sve boje nastaju iz sive, iz mutnog. Goethe to objašnjava ovako: Sunčeva je svjetlost u biti bezbojna. Ali kada je nebo pokriveno oblacima ili kada se Sunce promatra kroz mutno prozorsko staklo, onda se Sunčeve zrake čine žutima. Što se više zamuti Sunčevo svjetlo, to je intenzivnija njegova boja: u sumrak i u zoru čini se tamnocrvenim. Prema Goetheu, boje također nastaju iz tame, tako da se crnilo zamuti: ako se crno noćno nebo promatra kroz svijećom osvijetljeno, blago mutno staklo, nebo se čini ljubičastim. Što je staklo mutnije, to se nebo čini svjetlije i plavije. Tako iz mutnosti nastaju: žuta, crvena i plava, osnovne slikarske boje, objašnjava Goethe. Svojim Naukom o bojama objavljenim 1810. godine Goethe je želio opovrgnuti Isaaca Newtona, koji je slavljen kao najgenijalniji prirodni znanstvenik svih vremena. Goetheov Nauk o bojama sastavljen je od tri dijela: Didaktičnog dijela, Polemičkog dijela i Materijala za povijest nauka o bojama. Najvažniji je Polemički dio, njegov je podnaslov program: Raskrinkavanje Newtonove teorije. Newton je (1643. – 1727.) jedno stoljeće prije Goethea (1749. – 1832.) pokazao da Sunčeva svjetlost sadrži sve boje: usmjerio je zraku svjetlosti na jednu stranu trobridne prizme, prizma raspršuje zraku i ona se na drugoj strani projicira kao spektar duginih boja: crvena – narančasta – žuta – zelena – plava – plavoljubičasta–crvenoljubičasta. Tako je Newton zaključio da je bijela svjetlost zbroj svih boja. Newton je eksperimentalno nepobitno dokazao rastvaranje bezbojnog svjetla u boje. Ali eksperiment kojim je obrnuto htio prikazati sintezu boja u zbroj bijele, bio je manje uvjerljiv. Newton je za to konstruirao jedan zvrk s bojama, jednu ploču podijeljenu na sedam segmenata boja; veličina svakog segmenta odgovara udjelu svake boje u spektru. Kad se ploča brzo okreće, pojedinačne boje miješaju se u jednu zajedničku boju i, prema Newtonovoj teoriji, nastaje bijela. No na zvrku bi nastajala siva. Pogreška je u tehničkom postupku: boje nematerijalnog svjetla zajedno čine bijelu. Mješavina svjetlosnih boja je aditivna mješavina boja, jer zbraja svjetlosne boje. Međutim, Newton na svome zvrku s bojama nije mogao koristiti svjetlosne boje, nego je morao koristiti slikarske boje. Slikarske boje i slikarska podloga obojenog zvrka gutaju toliko svjetla da, u najboljem slučaju, nastaje svijetlosiva. Mješavina slikarskih boja, svih materijalnih boja jest subtraktivna mješavina boja. Jer svaka dodatna boja subtrahira (oduzima) svjetlo i čini mješavinu tamnijom.

157

Goethe je dakle vrtio Newtonov zvrk i uvijek vidio samo sivu. Napisao je: Da sve boje pomiješane daju bijelu, apsurd je u koji se, uz druge apsurde, iz navike već jedno stoljeće vjeruje usprkos tome što nam oči govore suprotno. Goethea je također naljutio i ovaj sukob: za njega su žuta, crvena i plava primarne boje iz kojih sve druge boje nastaju miješanjem. Ali u mješavini boja svjetla, tvrdili su fizičari, vrijede drugačiji zakoni. Tu su zelena, narančasta i ljubičasta osnovne boje! Jer: zeleno i ljubičasto svjetlo daju plavo svjetlo, narančasto i zeleno svjetlo daju žuto, ljubičasto i narančasto daju crveno svjetlo, a zeleno, narančasto i ljubičasto pak bijelo svjetlo! O tom načelu koji je Newton opisao Goethe posprdno kaže: Žutocrvena i zelena daju žutu, zelena i ljubičastoplava plavu! Tako se iz salate od krastavaca zbilja dobiva ocat! Goethe nije mogao vjerovati da se boje svjetlosti miješaju prema drugim pravilima nego njegove vodene boje. (Kad se zrake zelenog reflektora i ljubičastog reflektora pomiješaju u plavi svjetlosni krug, i dan-danas to djeluje poput čarolije.) Naravno da je tu bilo po srijedi više od pitanja je li siva izvor svih boja ili je li bijela zbroj svih boja. U Goetheovo vrijeme na prirodne znanosti gledalo se kao na više načelo. U kategorije prirodne znanosti htjelo se staviti i estetiku, znanstveno poredati boje i utvrditi njihovo djelovanje. Goethe nije bio jedini koji je tada govorio o toj temi, od Newtona su nauci o bojama bili modna tema. U svakom se salonu pričalo o naučavanju o bojama. U svojim Materijalima o povijesti nauka o bojama Goethe je raspravljao o naučavanju o bojama koje su formulirali desetci njegovih suvremenika. Goethe je Nauk o bojama proglasio svojim životnim djelom: Za sve što sam ostvario kao pjesnik, nisam si ništa umislio. Sa mnom je živjelo mnogo izvrsnih pjesnika, živjeli su i bolji prije mene, a biti će ih i nakon mene. Ali to što sam u svojem stoljeću jedini koji u teškoj znanosti nauka boja zna ispravno, to sebi računam u prilog i daje mi svijest o superiornosti nad mnogima. U svome nauku o bojama Goethe je zamjerao znanstvenicima da kontroliraju detalje, a da pritom ne shvaćaju bitak boja po sebi. Nasuprot tome on je branio nastojanje za sveobuhvatnim načinom promatranja. Umjesto umjetne prirode u prirodnoj znanosti, on je htio razotkriti istinu prafenomena. Za fizičare je svaka boja spektra jednako vrijedna. Goethe je pak gledao na boje kao na hijerarhijski sustav viših i nižih boja. Suprotne više i niže boje trebale bi se međusobno zahtijevati, jedna drugu pojačavati. Polaritet i pojačavanje dva su načela na kojima se temelji Goetheov nauk o bojama. On je želio utemeljiti prirodnu filozofiju koja bi ujedinila sve znanosti. Sa svojom filozofijom prirode Goethe je htio nadmašiti prirodnu znanost. Goetheova filozofija nije revolucionirala znanost, ali je neugodnu pozornost privukla žestina kojom je napao Newtona. Tvrdio je da su Newtonovi eksperimenti prekomplicirani i to samo radi toga ne bi li toliko zavarali ljude da slijepo povjeruju njegovom nauku. Goethe je znanstvene eksperimente smatrao hokuspokusom, a Newtona varalicom koji je sugerirao optičke fenomene koji, ustvari, nisu postojali. Samo onaj koji poznaje silu samozavaravanja i zna da ona graniči s nepoštenjem, moći će objasniti metodu Newtona i njegove škole. Goethe je tvrdio da će dokazati kako Newton radi kako bi neistinito pokazao istinitim, a istinito neistinitim.Ali unatoč velikom obožavanju na koje je nailazio taj pisac, njegov nauk o bojama naišao je na hladno odbijanje. Goetheu se predbacivalo isto ono što je on predbacivao Newtonu: da promatra jedino fenomene koji podržavaju

158

moc boja / etnografski muzej zagreb

270 Prolazeći kroz prizmu, zraka svjetlosti lomi se na zasebne valne duljine.

271 Goetheov krug boja, kolorirani crtež, 1809. Bildarchiv Preussischer Kulturbesitz 272 Goetheov krug boja kao ruža temperamenata, kolorirani crtež s bilješkama Friedricha Schillera, 1799. GoetheNationalmuseum, Weimar.

njegovu teoriju. Budući da je osim toga odbijao znantsvene postupke mjerenja, njegove se tvrdnje i nisu mogle provjeriti. Goetheova teorija počinje sa sivom. Prema njegovu načelu polariteta, prirodno jedinstvo tvore one boje koje zajedno daju sivu, dakle, komplementarne boje. To su parovi: crvena–zelena, žuta–ljubičasta, plava–narančasta i polarnost crna–bijela. Načelo pojačavanja također ukazuje na sivu, a pojačavanje je zamućenje. U Goetheovom krugu boja na vrhu je crvena kao najaktivnija boja najjačeg intenziteta. Crvena je pojačavanje žute, jer se žuta Sunčeva svjetlost u večernjoj izmaglici muti u crvenu. Crvena je i pojačana plava, jer iz mutnoplavog noćnog neba nastaje crvenilo zore. Čak i kada se pomiješaju primarne boje: crvena, žuta i plava, nastaje siva. Zato je u središtu Goetheovog kruga boja siva. Budući da se po prirodi sve mora zbrajati u sivu, Goetheu je djelovalo nužno i prirodno da iza svakog vizualnog dojma mora slijediti jedna optička naknadna slika. Kao dokaz iznosi sljedeći primjer: Kad sam navečer ušao u gostionicu i kad mi je u sobi pristupila krupna djevojka zasljepljujuće bijela lica, crne kose i poput šarlaha crvena steznika, oštro sam ju pogledao dok je stajala na određenoj udaljenosti u polumraku. Kako se dalje primicala, vidio sam na zidu preko puta mene crno lice, okruženo svijetlim sjajem, a ostala odjeća potpuno jasne figure izgledala je lijepo morskozeleno. Goethe je čak nacrtao taj fenomen.

159

Pažljiviji promatrači vide ove pojave svugdje, piše Goethe. Tu se pokazuje problematičnost eksperimenata čiji uvjeti nisu utvrđeni znanstvenom egzaktnošću. Postoje naknadne slike u negativu, ali one se ne pojavljuju pouzdano. Najprije će se taj učinak postići kad se duže netremice gleda u jednobojnu plohu te zatim pogleda u bijelu plohu. A čak i tada neće uvijek nastati komplementarna naknadna slika. Do danas se nije objasnilo kad dolazi do ovog učinka i zašto on uglavnom nastupa tek s odgodom od nekoliko sekundi. Iz perspektive eksperimentalne psihologije može se uočiti da uspjeh učinka pretpostavlja poznavanje komplementarnih boja. To osnažuje sumnju da se naknadna slika vidi jedino ako se prije toga stvori u mislima. Ovo preokretanje višebojne slike koje je opisao Goethe, uspijeva samo uz veliku vježbu. Oko i mozak potpuno su ovisni jedno o drugome. Kada bi se nekome u nesreći oštetio centar za vid u mozgu, osoba bi oslijepila unatoč potpuno zdravim očima. Što se više spoznaje o tome koliko naša percepcija stvarnosti ovisi o našim očekivanjima, to se kritičnije gleda na takve vizije. Postoje li one samo jer se u njih vjeruje? Čak je i Goethe utvrdio kako fenomen nastupa to češće, što osoba više razmišlja o njemu. Napisao je da je Friedrich Schiller često proklinjao teoriju naknadne slike jer je odjednom posvuda vidio komplementarne naknadne slike koje nije vidio nikada prije nego li je saznao za tu teoriju. Postoji još jedan razlog koji govori u prilog tome da je to psihološki uvjetovan fenomen: komplementarnim se naknadnim slikama, prije svega, bavila njemačka literatura, dakle ona pod utjecajem Goethea. O fenomenima poput naknadnih slika i komplementarnih boja diskutirali su svi u 19. stoljeću koji su bili fascinirani prirodnim znanostima. Ali Goetheov nauk o nastanku boja iz prefenomena mutnoga nije prihvaćen. Goethe je zbog

273 Tabla iz Goetheovog Nauka o bojama, 1810. Goethe je plavu i žutu stavio u središte svog kromatskog sustava, jer su one prema njemu suprotnosti koje čine harmoniju. Plava je za njega najljepša i najdinamičnija boja. 274 Tabla iz Goetheovog Nauka o bojama, 1810.

160

moc boja / etnografski muzej zagreb

toga bio duboko ogorčen, više nego zbog bilo koje kritike svojih pjesama. Zato je na kraju svog nauka o bojama pozvao buduće generacije da prosude o njegovu najdražem radu. Goethe je umro 1832. U predgovoru 10. sveska sabranih djela iz 1885. stoji presuda budućih generacija: Bez sadržaja koje je Goetheovo ime dobilo zbog drugih postignuća, ovaj bi rad bio davno zaboravljen. Znanost ga se prisjeća kao zablude... Gothe je boje grupirao po načelu toplih i hladnih, aktivnih i pasivnih boja, boja na pozitvnoj i negativnoj strani. Narančasto tako simbolizira osjećanje bliskosti i topline, a plava implicira apsolutno Ništa. Boje na pozitivnoj strani su crvena, žuta, narančasta. One izazivaju raspoloženje živahnosti, aktivnosti i poduzetnosti. S druge strane, plava je boja energije premda se nalazi na negativnoj strani i u najvišoj čistoći je NIŠTA, ali ono koje pokreće.

161

162

moc boja / etnografski muzej zagreb

Boje u jeziku Mate Kapović

275 Julije Klović, stranica Misala Jurja de Topusko, Riznica katedrale, Zagreb. Tijekom srednjeg vijeka u zapadnim se društvima uvriježio latinski termin rubrica, koji je u početku označivao crvenu boju, a s vremenom je postao termin za tekst koji slijedi iza crvenog naslova.

Imenovanje boja u jezicima doista je zanimljiva tema za istraživače, ne samo lingviste nego i antropologe. Spektar se boja različito dijeli i različito imenuje u različitim jezicima te se broj osnovnih riječi za boje u jezicima kreće od dvije do desetak i više boja. Sustav boja u jezicima nije pretjerano stabilan, često se i razmjerno lako mijenja, nastaju riječi za nove boje, posuđuju se iz drugih jezika, a stare riječi odumiru ili mijenjaju značenje. Ovdje ćemo ukratko reći nešto o etimologiji riječi za boje u hrvatskom i nekim drugim jezicima te o imenovanju boja u svjetskim jezicima. boja – turcizam (tur. boya) koji se javlja i u drugim jezicima (bugarskom, makedonskom, albanskom). Stare su hrvatske, tj. slavenske, riječi za boju bile mast (usporedi: masnica – “obojeno” mjesto na koži, premazan svim mastima “premazan svim bojama”, crnomanjast od *crnomastnjast itd.) i cvijet (na ruskom i danas znači “boja”). Latinska je riječ color “boja” povezana s glagolom celo “kriti”. Dakle, boja je ono što skriva, prekriva (od istoga je korijena i latinski occultus, tj. naše okultan). bijel – riječ dolazi od praindoeuropskoga korijena *bhel- “svjetliti, gorjeti itd.” i srodna je primjerice s grčkim phalós “bijel” i engleskim bald “ćelav”. No zanimljivo je također da od istoga korijena potječe i engleska riječ suprotna značenja black “crn” (< “izgoren” < “gorjeti/svjetliti”) uz očekivanije bleach “izbijeliti”. Od tog istoga plodnoga korijena s različitim sufiksima potječu i englesko blush “zarumeniti se” i latinski flavus “zlatnožut, crvenkastožut”. Engleska je riječ white “bijel” pak srodna našoj riječi svijet (etimološki je svijet “svijetlo mjesto”), svijetao. Latinski je imao dva pridjeva koja su značila “bijel” – candidus (svijetlobijelo, sjajno bijelo, također pozitivno bijelo u prenesenom značenju, primjerice govoreći o duši – osim toga candidus u latinskom znači i “pošten, veseo itd.”) i albus (zagasito bijelo, od te riječi dolazi primjerice ime Albanija). crn – riječ dolazi od praindoeuropskoga *krsnos “crn”, od čega dolazi i sanskrtsko kršnás (a od čega dolazi i ime “crnoga” boga Krišne). Prema nostratičkoj hipotezi, koja povezuje indoeuropski prajezik s nekim drugim jezičnim porodicama, ie. je *krsnos pak srodno, među ostalim, s turskim kara “crn” koje nam je poznato iz (prez)imena kao što su Karađorđe (“Crni Đorđe”), Karamarko (“Crni Marko”), Karabogdan (“Crni Bogdan”), Karačić, Karadžić itd.

163

Latinski je u značenju “crn” imao dva pridjeva – ater (zagasito crno) i niger (sjajno crno, u prenesenom smislu crno kao grješnikova duša i sl. – od te riječi, naravno, potječe i engleski nigger “crnjo”). crven – riječ je crven izvedena od riječi crv, dakle crvena je boja crvî, tj. boja tamnocrvenih crvi. Povezivanje crvena i crvî nije tipično samo za Slavene, slično se dogodilo i u indoiranskim jezicima gdje su neke riječi za “crveno” izvedene iz riječi koja znači “crv”, a koja pak potječe od praindoeuropskoga *kwrmis “crv” od kojega postaje i slavensko crv (usporedi sanskrtski kŕmiš “crv”). Tako je, vjerojatno iz perzijskoga, u arapski posuđena riječ qirmiz, od koje k nama preko turskoga dolazi riječ grimiz, a preko latinskoga i europskih jezika riječ karmin. Engleska je riječ red “crven” povezana s hrvatskim riđ (također i ruda, ruse kose itd.), s čim je srodno i latinski ruber “crven”, od čega k nama dolazi riječ rubrika (izvorno “crveni naslov”). Mađarski jezik pak razlikuje dvije crvene boje – piros (svijetlocrvena) i vörös (tamnocrvena). žut – riječ žut dolazi od praindoeuropskoga korijena *ghel-, a srodna je primjerice s latinskim heluus “žut kao med”, staroindijskim hari- “žut” (od čega je Hare u Hare Krišna, što, dakle, etimološki znači “žuti crni”), a od istoga korijena postaje i engleski yellow “žut”. zelen – riječ zelen postaje od praindoeuropskoga korijena *g’hel- koji je, prema svemu sudeći, samo varijanta korijena *ghel- od kojega postaje i naša riječ žut. Od tog istoga korijena pak potječu i naše zlato (dakako, i engleski gold), kao i grčki khlorós “zelenožut, zelenkast”, od čega su nastali europeizmi klor (koji je zelene boje) i klorofil. Od istoga korijena potječe i engleski glagol glow “sjajiti”. Engleska je riječ green “zelen” povezana s glagolom grow “rasti”, dakle zelena je boja onoga što raste, tj. biljaka. plav – naša riječ plav potječe od praindoeuropskoga korijena *pel- od kojega potječu primjerice i latinski pallidus “blijed” i palumbes “golub dupljaš” (a od čega dolazi primjerice talijanski palombo, španjolski palomo “golub”), sanskrtski palitás “sijed” te njemački fahl “blijed”. Od istoga korijena dolazi i hrvatska riječ plijesan. Korijen slavenske riječi modar nije posve jasan, možda ima veze s praindoeuropskim *mad- “mokar” (usporedi latinski mador “vlaga”) pa bi značenje “modar” izvorno bilo “boje vode”. Još jedan naziv za plavu boju nalazimo u riječi sinj (danas u hrvatskom samo u sintagmi sinje more), što bi moglo biti od istoga korijena kao i pridjev siv. U ruskom se razlikuju dvije osnovne boje za našu plavu – golubój (tj. “golublje plavo”) “svijetloplavo” (tj. “nebeski plavo”) i sínij (tj. sinji) “tamnoplavo”. narančast – boja koja je dobila ime prema naranči koja nam je, kao riječ, došla preko europskih jezika i turskoga (u obliku narandža) iz Indije. Zanimljivo je da arapska riječ za “naranču”, burtuqal (a odatle i turski pa onda primjerice i makedonski portokal) potječe od riječi za zemlju, Portugal, odakle su naranče stizale.

164

moc boja / etnografski muzej zagreb

ljubičast – još jedna boja prozirne etimologije, ime je dobila prema cvijetu ljubici. Slično je i kod ružičaste (roze) boje koja je dobila ime prema cvijetu ruži. smeđ – riječ smeđ izvorno izgleda dolazi od praindoeuropskoga korijena *smey(d)- koji znači “mazati” (pa bi značenje išlo “zamazan” > “taman” > “smeđ”, usporedi kajkavsko zmazan u značenju “prljav”). Engleski brown “smeđ” dolazi od praindoeuropskog *bher- “smeđ”, od čega imamo i hrvatsku riječ dabar (< “smeđa životinja”), kao i englesku riječ bear “medvjed” (također < “smeđa životinja”).

165

Boje u svjetskim jezicima Jezici imaju različit broj osnovnih riječi za boje, od samo dvije pa do desetak i više, kako je u prosječnim modernim europskim jezicima, što je ujedno i gornja granica do koje se ide u jezicima. U suvremenom hrvatskom imamo, kao i u engleskom, 11 osnovnih naziva za boje: crn, siv, smeđ, bijel, crven, žut, zelen, plav, narančast, ružičast (roz(a)), ljubičast. Zanimljivo je da se pojmovi o prototipnim bojama više-manje podudaraju u svim jezicima, primjerice uvijek će ista nijansa crvene biti izabrana kao prototipna crvena. Nasuprot tome određivanje će se koja nijansa pripada kojoj boji, kada je riječ o rubnim slučajevima, dosta razlikovati čak i među govornicima istoga jezika. U broju naziva za boje postoje određeni obrasci, primjerice nema jezika koji bi imao riječ za “zeleno” ako nema riječi za “crveno”. U nekim jezicima jedna riječ pokriva više naših boja: tako primjerice riječ digadegila u jeziku kilivila s Trobrijandskog otočja kraj Nove Gvineje pokriva spektar žutog, zelenog i plavog, iako je pritom prototipna boja digadegila žuta. Valja napomenuti da se sustavi boja mogu prilično brzo mijenjati – primjerice, današnji su sustavi boja u europskim jezicima nastali prilično kasno ujednačavanjem nekoć različitijih sustava. Vidljivo je primjerice u hrvatskom da imamo boje poput ružičaste i ljubičaste, pa i narančaste, koje svakako, što se vidi već i po samim nazivima, nisu jako stare. Najmanji mogući sustav od dviju boja posvjedočen je u nekim jezicima na Novoj Gvineji, primjerice u jeziku dani, i u nekim australskim jezicima kao što je burara. Neki smatraju da u tim jezicima zapravo i nije riječ o razlikovanju boja nego o razlikovanju svjetline. U jeziku dani postoje dvije riječi – mili i mola. Mili pokriva otprilike sve tamne i hladne boje (crna, tamnosmeđe nijanse, zelena i plava), a mola svijetle i tople boje (crvena, žuta, narančasta, ružičasta, crvenkastoljubičasta, svjetlije nijasne smeđe). Percipiranje prototipne boje za oba naziva među govornicima dosta se razlikuje, za mili su neki rekli da im je prototipna boja crna, neki plava, neki zelena, a za mola da su prototipne boje crvena, ružičasta, smeđa itd. Neki su pak govornici izabrali baš bijelu i crnu kao dvije prototipne boje. Ipak i govornici danija, koji imaju samo dvije boje, puno lakše nauče izmišljena imena za osnovne boje kao što su zelena ili plava, nego za “međuboje” kao što je tirkizna. U australskom jeziku burara postoje također dvije boje – gungaltja (svijetle boje kao bijela, pastelne boje, crvena) i gungundja (sve ostale boje). Burarski je sustav poprilično jasno ustanovljen na osnovi kontrasta po svjetlini, a ne po kontrastu nijansa boje. Kada jezik ima tri riječi za boje, od opozicije se SVIJETLA/TOPLA i TAMNA/HLADNA odvajaju tople boje (crvena/narančasta/žuta) pa dobivamo tročlanu opoziciju SVIJETLO – TOPLO – TAMNO/HLADNO. Tu je onda prototipna boja za SVIJETLO obično bijela, za TOPLO crvena, a TAMNO/HLADNO opet može biti i crna i plava i zelena. Primjer je takva jezika primjerice jezik vatam s Nove Gvineje koji ima boje wawar (bijela, sivkasta), mbukmbuk (crna, tamnosmeđa, zelena, plava) i yaup (crvena, narančasta, žuta, crvenosmeđa). Nešto je kompliciranije kod jezika koji imaju četiri boje – tu postoji 5 različitih posvjedočenih sustava. Najčešća su dva sustava – jedan u kojem se TOPLO razdjeljuje na CRVENO i ŽUTO (primjerice bisajski jezik na Filipinima) i drugi u kojem se kategorija TAMNO/HLADNO dijeli na TAMNO/CRNO i ZELENO/ PLAVO (primjerice u jeziku ibibio u Nigeriji). No nije sve uvijek tako jednostavno, jer ima primjerice i jezika u kojima se CRVENO odvaja od TOPLOGA, ali

166

moc boja / etnografski muzej zagreb

se ŽUTO pridružuje SVIJETLOM, što otežava izvođenje složenijih iz jednostavnijih sustava. Također, nije lako objasniti zašto neki jezici nazivaju žuto, plavo i zeleno istom bojom s obzirom da žuto i plavo nisu baš bliske boje, tj. njihovo se nazivanje istom riječju protivi bilo kakvu neurofiziološkom objašnjenju. Kod jezika s pet osnovnih boja nema više toliko slobode te postoje samo tri posvjedočena tipa, a od šest osnovnih boja nadalje više nema toliko reda. Univerzalisti i relativisti Osnovne su suprotstavljene strane kod antropološkog i lingvističkog izučavanja boja univerzalisti i relativisti. Prvi pokušavaju naći univerzalije, tj. univerzalne tendencije u imenovanju boja koje bi bile u vezi s općim neurofiziološkim datostima ljudskoga vida, a drugi relativiziraju takve pokušaje i dokazuju da je nemoguće na taj način objasniti nazive za boje u svim ljudskim jezicima, pozivajući se na slučajeve poput jezika s istom riječju za žuto, plavo i zeleno. Relativisti također pridaju najveću pozornost kulturnim praksama kao razlozima različitih sustava boja u pojedinim jezicima.

167

168

moc boja / etnografski muzej zagreb

Trobojnica i hrvatski grb Marija Živković

... milu trobojnicu, milu trobojnicu, crven, bijeli, plavi, crven, bijeli, plavi, crven, bijeli, plavi, crven, bijeli, plavi, to je barjak pravi.

276 Tkanica, Slavonija, oko 1930. EMZ 3/1011.

277 Prijedlozi dizajna prve britanske zastave, oko 1604. Ujedinjenjem Škotskog i Engleskog kraljevstva nastala je britanska zastava. Škotska zastava (bijeli ‘X’ na plavoj pozadini) i engleska zastava (crveni križ na bijeloj pozadini) ukombinirane su u jednu trobojnu zastavu, preteču današnje. Crveni ‘X’ kao simbol Irske dodan je 1801.

Ljudska potreba za pripadnošću stara je koliko i čovjek sam. Bilo da se radi o pripadnosti određenoj državnoj zajednici, sportskom klubu ili cehovskoj organizaciji, zastava tu potrebu savršeno ispunjava već tisućljećima ljudske povijesti. Taj komad tkanine, često ukrašen vezenim ili apliciranim znakovima i pričvršćen na motku ili jarbol, simbolizirao je sve ono zbog čega su oni nad čijim se glavama vio, bili spremni na sve. A ljudska povijest je povijest veličanstvenih trenutaka slavljenja zastava, jednako kao, nažalost, i brojnih ratnih sukoba vođenih upravo ispod tih, nekad šarenih, nekad jednobojnih, komada tkanine. Najstarijim pretečama zastava smatraju se veksiloidi, uglavnom božanski simboli drevnih civilizacija Istoka. Veksiloidi, kao plošni predmeti koji imaju istu funkciju kao zastave, oznake su odličnika i simbolički izražavaju osobine osobe ili božanstva. Grčko-rimska civilizacija poznaje flammulu, tip zastave koji se sastoji od više, uglavnom crvenih, traka pričvršćenih na koplje i koju kao oznaku zapovjednika broda susrećemo već na prikazima feničkih brodova. U bizantskoj prijestolnici Carigradu na Hipodromu tijekom 4. i 5. stoljeća zastave su se rabile kao sredstvo izražavanja raspoloženja naroda. Grad je središte cara i senata, a narod okupljen pod svojim plavim, bijelim, crvenim i zelenim zastavama (ovisno o društvenom sloju) sudjeluje u svim javnim poslovima i tako izražava svoje odobravanje, odnosno negodovanje svakom državnom činu (Borošak-Marijanović, 1996: 17, 19). Križarski ratovi (1096. – 1291.) poticali su razvoj zastava u smislu vojnog simbola. Križarske čete međusobno su se razlikovale po boji zastave i znakovima oslikanim na svojim štitovima i zastavama. Državne, odnosno nacionalne zastave u današnjem smislu, nastaju tek stvaranjem europskih nacionalnih država, dakle nakon Francuske revolucije (1789.). Francuski povjesničar Michael Pastoureau smatra da je desetljeće prije Francuske revolucije crveno – bijelo – plava kombinacija boja bila vrlo popularna u mnogim oblicima, a naročito u tekstilu. To su bile boje Američkog rata za nezavisnost i zastava mladih Sjedinjenih Američkih Država čiju je stranu u borbi za nezavisnost od Britanaca zauzela Francuska. Na neki način, nošenje tih boja značilo je zastupanje ideja nezavisnosti. Trobojnica je bila vrlo važan detalj toga vremena. Ali zašto se mlada američka država odlučila za iste boje u svojoj zastavi kakve ima njen protivnik, Velika Britanija? Pastoureau smatra da

169

je vjerovatno riječ o antizastavi istih boja kao neprijateljska zastava, ali drugog dizajna i značenja. Dakle, da bi se shvatile boje američke i francuske zastave trebamo posegnuti u prošlost do trenutka kada je nastala britanska zastava. Naime James Stuart VI., kralj Škotske, postao je 1603. godine također i kraljem Engleske. Kako bi ovjekovječio nastojanja da ujedini ova dva kraljevstva, on je plavo–crvenu škotsku zastavu i crveno–bijelu englesku zastavu ukombinirao u jednu trobojnu zastavu (Pastoureau, 2001: 148). Pojava trobojnice na našem prostoru veže se uz revolucionarnu 1848. godinu. Tom je revolucijom u Habsburškoj Monarhiji, u sastavu koje se nalazila i Hrvatska, srušen feudalni poredak, ustanovljeni su temelji građanskog društva te je započeto stvaranje modernih nacija. Nacionalne zastave u Srednjoj Europi nastaju preuzimanjem osnovnih boja povijesnih grbova. Tako je nastala i inauguracijska zastava bana Josipa Jelačića. Ona je, za razliku od dotadašnjih banskih zastava koje su bile crvene boje, trobojnica. Njezine su boje heraldički utemeljene, preuzete su iz povijesnih grbova hrvatskih zemalja: crvena i bijela iz grba Kraljevstva Hrvatske, a plava iz grbova Kraljevstva Slavonije i Kraljevstva Dalmacije. Smatra se pretečom hrvatske državne zastave jer je pripadala banu koji je u danim političkim okolnostima formalno objedinio cjelokupan hrvatski prostor (Borošak-Marijanović, 1996: 50). Iako hrvatska trobojnica u Kraljevini SHS nije bila državni simbol, i dalje su je rabila građanska i politička udruženja te se koristila u folklornom rukotvorstvu.

170

moc boja / etnografski muzej zagreb

278

279

Borba ispred Gradske vijećnice u Parizu, 28. srpanj 1830. Francuska trobojnica rođena je dva stoljeća nakon britanske. “Nacionalne boje” vijorile su se i iznad barikada 1830. godine te pridonjele pobjedi pariških pobunjenika.

Instalacijska zastava bana Josipa Jelačića, 1848. HPM.

Nezavisna Država Hrvatska (1941.) proglasila je državnom zastavom trobojnicu ukrašenu hrvatskim grbom i plavim slovom U. U Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji kao hrvatska republička zastava određena je trobojnica s petokrakom zvijezdom. Osamostaljenjem Republike Hrvatske, 1990. godine, na trobojnicu je vraćen hrvatski grb u sredini zastavnog polja. Hrvatska državna zastava, kao i grb i himna, propisani su zakonom. U Hrvatskom ustavu stoji da je grb Republike Hrvatske povijesni hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja. Riječ je o grbu Kraljevstva Hrvatske koji se kroz povijest koristio češće od bilo kojeg drugog grba hrvatskih zemalja. Njegov najstariji prikaz pronađen je na svodu jedne kuće u Innsbruku i potječe iz 1495. godine. Otada, kroz pet stoljeća njegove uporabe bez određenih pravilnosti, prikazi grba varirali su i u broju kvadratnih polja i u boji početnog polja (crveno ili srebrno). Boje hrvatskog grba (crvena i srebrna) ubrajaju se u temeljne heraldičke boje, a to su: crvena, plava, zelena, crna te zlatna i srebrna. I najstariji grbovi koji se nisu bojili označivali su se posebnim sustavom kojim se označivala svaka boja (primjerice, crvena boja – okomite crte). Uporaba samo određenih boja proizašla je iz njihove vizualne funkcije u borbi, odnosno, te su boje stvarale jak kontrast čime su grbovi bili raspoznatljivi s velike udaljenosti. Odgovor na pitanje zašto su samo te određene boje ostale do danas u uporabi u heraldičkoj praksi oslikavanja grbova, kada više funkcija grba nije raspoznavanje na bojnom polju, zasad ostaje zagonetkom.

280

281

Tukvanj s motivom hrvatskog grba, Gradište, Slavonija, 1990. EMZ.

Plahet, prekrivač, Posavina, oko 1930. EMZ 46479. Motivi hrvatskog grba i trobojnice često su korišteni u narodnom rukotvorstvu.

171

172

moc boja / etnografski muzej zagreb

Boje grada Zagreba Marija Živković

…Zastave plave viju se u zraku u čast Dinamu u slavu prvaku plavi, plavi, plavi, plavi...

Iako nam brojne pjesme i stihovi govore o bijelom Zagrebu, identitet Zagreba već stotinjak godina odlikuje upravo plava boja. Plavim tramvajima Zagrepčani odlaze na plac ili posao, plave su boje dresovi kluba za koji navijaju, plave su odore zagrebačkih mažoretkinja i plava je boja postala stvarnim simbolom grada. Priča o plavom Zagrebu seže u 1896. godinu kada je ustanovljeno novo likovno rješenje gradskih insignija. Potreba za tim nastala je nakon što su se 1850. godine dotadašnje samostalne općine Gradec, Kaptol, Nova Ves i Vlaška ulica ujedinile u jedinstveni slobodni i kraljevski grad Zagreb. Do kraja 19. stoljeća bila je ustaljena crvena boja pozadine grba Gradeca na kojem se zasniva zagrebački grb, što je vidljivo i danas na krovu crkve Sv. Marka. Odlukom bana Khuena Hedervaryja iz 1896. godine dotadašanja crvena boja zamijenjena je modrom bojom zastave i štita grba te glasi: Štit modre boje u kojem se vidi na zelenom brijegu srebrni grad s tri kule, praćen desno od rastućeg srebrnog mjeseca, lijevo od šesterokrake zlatne zvijezde. Iznad štita je zlatna kruna. Iako ne postoji službeno objašnjenje simbolike grba, uvriježilo se mišljenje da zeleni brijeg predstavlja brdo Gradec, srebrni grad naselje Gradec, otvorena vrata na utvrđenom gradu predstavljaju gostoljubivost Zagrepčana te modra boja štita predstavlja kršćanski koloristički motiv uzašašća Djevice Marije (Heimer; 2006). Novo znakovlje ustanovljeno je na skupštini grada 1902. godine te izvedeno za krunjenja Karla Franje Josipa I. 1916. godine u Budimpešti. Otada je službena boja grada Zagreba plava.

282 Na tramvajskoj stanici, Zagreb 2008.

173

174

moc boja / etnografski muzej zagreb

Boja u kulturi odijevanja i u modi hrvatskih dizajnera Katarina Nina Simončič

Uvod

Fenomen boje od pamtivijeka je predmet istraživanja filozofa, znanstvenika, umjetnika: Aristotela, Newtona, Goethea, Chevreuila, Ittena, Kleea, Kandinskoga, Munsela, Kuppersa i dr. Sva se ta istraživanja uglavnom temelje na pitanjima odnosa: svjetlost – materija – fiziologija. No znatan doprinos i dopunu shvaćanju boje dao je suvremeni francuski povjesničar Michel Pastoureau koji je boji dodao još jednu bitnu dimenziju tvrdnjom da ona ima svoju povijest, pokazujući kako se tijekom povijesti mijenjao ne samo odnos prema boji već i njezina percepcija, ukazujući na činjenicu da je boja, nadasve, kulturalni fenomen. Zato boju, prije svega, valja uvrstiti u misaonu kategoriju. Najbolji je pokazatelj te kulturološke dimenzije boje odjeća, kao znak koji najneposrednije zrcali sve mijene na planovima društva, a boja, uz nju vezana, nositelj je slojevitih značenja. Povijest odijevanja istražuje ta slojevita značenja i njihovu društvenu uvjetovanost, a povijest mode, kao fenomen kratkog trajanja, otkriva uklopljenost mode u transformacije cjelokupnog vizualnog okvira suvremenoga života. Tu je osobito važan pristup Gerde Buxbaum, koja modna zbivanja promatra paralelno s umjetničkim pravcima. Boja u stvaralaštvu suvremenih modnih, pa tako i mladih hrvatskih dizajnera, igra važnu ulogu. Stoga valja izborom nekolicine istaknuti i njihova razmišljanja i propitivanja boje kao medija.

175

Boje u kulturi odijevanja tijekom povijesti

Tijekom povijesti, boja u odijevanju oduvijek je simbolizirala klasu, spol ili društvenu pripadnost. Ujedno je ovisila o tehnološkim mogućnostima, političkim dekretima i vjerskim i društvenim promjenama. Ona je oduvijek, vezana uz vrstu tkanine, bila povlastica viših društvenih slojeva, a obilježje nižih slojeva u grčko i rimsko doba, u vrijeme srednjeg vijeka i renesanse, bila je bezbojnost: sivo, smeđe, uz grubost tkanine koja bi prigušivala boju. Raspon boja tkanina bio je poprilično ograničen uslijed ograničenih tehnoloških mogućnosti, ali i ograničenosti percepcije boje: Aristotelova podjela navodi četiri, Newtonova šest, dodajući još i indigo kao sedmu boju. Upravo Newtonova istraživanja boje potakla su i ostale znanstvenike, posebice kemičare koji su uspjeli proizvesti bojila za tkanine znatno većeg raspona tonaliteta. Tijekom povijesti prevladavale su: plava, žuta, crvena, zelena, crna i bijela. Plava Plava je od kraja 18. stoljeća najomiljenija boja na Zapadu u svim društvenim slojevima, profesijama i spolu za razliku od drugih, posebice istočnjačkih kultura, primjerice Japana (crvena). Stari svijet gotovo je ne poznaje, priznajući status boje jedino bijeloj, crvenoj i crnoj. Značenje joj pridaje jedino Egipat, gdje simbolizira sreću u zagrobnom životu, ali njome se nisu bojile tkanine, koje su zadržavale bjelinu prirodnoga vlakna, nego je bila zastupljena u nakitu. Njezina teška proizvodnja vjerojatno je razlog zbog kojeg nije igrala osobitu ulogu u društvenom, religijskom i simboličkom životu. Za Rimljane, bila je to boja barbara, stranaca (poznato je da sjevernjaci, tj. Germani, vole plavo ). Plava boja ne spominje se ni u Bibliji. Uostalom, upozorava Pastoureau, biblijski tekstovi na hebrejskom, armenskom i grčkom koriste malo riječi za boje. Njih će prijevodi na suvremeni jezik kasnije dodati, pa gdje na hebrejskom piše bogat, latinski jezik prevodi sa crven, a prljav se prevodi u siv ili crn, blistav je purpuran, osim safira (kamen posebno omiljen u Bibliji). I u ranom srednjem vijeku, primjerice u karolinškom razdoblju, liturgijske boje ne poznaju plavo (dominiraju bijelo, crveno, crno, zeleno), pa je i danas plavo odsutno u katoličkom obredu. Rehabilitacija plave započinje u 12. i 13. stoljeću, kao rezultat napretka proizvodnje pigmenata, bojila i duboke promjene poimanja Boga. Kršćanski Bog postaje bog svjetlosti, a svjetlost je … plava. Prvi je put na Zapadu nebo u slikarstvu obojeno plavo. Razdoblje je to razvoja kulta Bogorodice, koja postaje glavnim promotorom plave. Od 12. stoljeća, prikazana je odjevena u plavi ogrtač ili plavu haljinu. Barbarska boja postaje božanska. Ako je Djevica odjevena u plavo, tada se i kralj, kao božanski predstavnik na zemlji, odijeva plavo. Plemstvo se žuri imitirati kralja te je u sljedeće tri generacije plava postala dominantnom bojom plemstva. Potaknuti novom modom,

176

moc boja / etnografski muzej zagreb

bojadisari traže nove postupke i materije i uspijevaju proizvesti čudesne tonove plave boje. Tehnološke inovacije povlače za sobom i procvat ekonomije, a snažan uspon i procvat europskih gradova temelji se upravo na razvoju tekstilne proizvodnje. I protestanti su, pored crne, prihvatili diskretnu plavu boju. Prilično je omiljena u 17. i 18. stoljeću, a osobito je prihvaća, upravo zbog njezine diskrecije, i stroga moda građanskoga društva 19. stoljeća, no u 20. stoljeću svrstala se među najomiljenije i najčešće nošene boje (Pastoureau, 2005: 16-23). Crvena Coloratus na latinskom i colorado na španjolskom označuju istodobno i crveno i obojeno. U simboličkom svijetu antike koji se vrtio oko tri boje. Bijelo je predstavljalo bezbojnost, crno je uglavnom bilo prljavo, a crvena je bila jedina boja dostojna svojega imena. Dominacija crvene, nametnula se čitavom Zapadu. Možda je razlog u tome što, ukazuje Pastoureau, najintenzivnije odudara od prirode ili u tome što ju se moglo najlakše proizvesti. Vrlo rano pronađeni su crveni pigmenti za korištenje u slikarstvu i za bojenje tkanina. Još prije 30.000 godina paleolitska umjetnost rabila je oker i crvenu boju. Njome su se bojila krzna i kože kojima se obavijalo tijelo, ali bojilo se i samo tijelo, kao i tijela i kosti umrlih. Kao boja krvi i vatre, ona je simbolizirala životnu energiju, osiguravala kontinuitet života, a ta se simbolika nametnula i opstala i u drugim civilizacijama. U neolitiku, proizvodila se iz broća, rasprostranjenog u svim klimatskim područjima te iz nekih metala poput željeznog oksida ili živinog sulfida. Posebno mjesto po svojoj ljepoti i po svojoj skupocjenosti, zauzela je boja purpura. Kretala se u velikom rasponu crveno-ljubičastih tonova. Feničkoga podrijetla, preplavila je cijeli Mediteran. Proizvedena od izlučine morskoga puža murex brandaris, uz još neke vrste murexa, postala je povlasticom samo najviših slojeva, izrazitim statusnim simbolom. Prema nekim vjerovanjima, predstavljala je krv bogova, a za kršćane, krv mučenika. Pripisivala su joj se i čudotvorna svojstva. U Rimu, purpurna toga bila je obilježje carske moći, a na togi senatora status je obilježavala purpurna pruga. Isto značenje purpurna je boja imala u Bizantu: zagasitim tonom purpurne obojen je ogrtač cara i carice. Kao nadomjestak skupocjenom bojilu (a i nalazišta su se iscrpila), s vremenom su se koristila bojila biljnoga podrijetla (drvo zmajevac) ili pak proizvedena od insekta kermesa (grimizno crvena) te od košenila, za tamnocrveni ton. Crvena boja oduvijek se cijenila zbog svoje ljepote, sjaja, postojanosti. Vladari su u odijevanju uvijek koristili intenzivne i skupocjene boje, a seosko stanovništvo pribjegavalo je običnom broću koja daje manje blistav ton. Za srednjovjekovno oko, sjaj, intenzitet označivao je prestiž i moć i stoga je od 13. stoljeća papa napustio bijelu i zaodjenuo se u crveno, simbolizirajući pritom osobu koja je spremna proliti krv za Krista. Protestantski reformatori odbacuju crvenu, kao uostalom i sve ostale žive boje, u kojima vide izraz raskoši, grijeha i ludila. Plava boja bila je uglavnom boja žene (simbol Djevice), a crvena muškaraca (simbol moći i rata), no od 19. stoljeća plavu počinju u većoj mjeri koristiti muškarci (jer je diskretnija), a crvenu žene, što je ostalo pravilo do danas: plava boja za dječake, a ružičasta za djevojčice (Pastoureau, 2005: 28-35). Ružičasta, kao ublažena crvena, tijekom povijesti poistovjećivala se s bojom tijela, puti (inkarnat). Tek 18. stoljeće i romantičarski zanos pridaje joj svojstva nježnosti, blagosti, mekoće, ženstvenosti (Pastoureau, 2005: 90).

177

Crvena boja sve do 19. stoljeća bila je i boja mladenke, osobito kod seoskog stanovništva. No istovremeno su se njome isticale prostitutke, noseći barem jedan komad crvene odjeće kako bi na ulici stvari bile jasne (iz istog razloga, ispred javnih kuća, biti će stavljene crvene svjetiljke). Ona je simbolizirala istodobno i božansku ljubav i tjelesni grijeh. Tijekom stoljeća afirmirala se i kao simbol pravednosti, pa je nalazimo u odjeći sudaca, ali i u rukavicama i kapuljači krvnika. Istodobno se povezuje s erotizmom i strašću, što je i Valentino iskoristio u svojoj modnoj kolekciji.

Bijela Percepcija bijele u povijesti nije bila istovjetna našoj. Ono što se smatralo bijelim, imalo je, uslijed nemogućnosti potpunoga izbjeljivanja, prirodni svijetli ton niti. Isto tako i značenje koje se pridavalo bjelini, bitno se u istočnjačkim kulturama, kao i u Starom svijetu, razlikovalo od zapadnjačkog poimanja. Posebno mjesto bijela je zauzimala u životu drevnih Egipćana. Bijela, odnosno svjetlina lanene niti, nije samo prilagođena klimatskim uvjetima i kultu čistoće već su u njoj Egipćani vidjeli izraz božanske svjetline i čistoće. U većini istočnjačkih kultura bijelo je boja smrti, kao početak novoga života, a na Zapadu je crno boja smrti kao konačan kraj, apsolutno ništa. U starim društvima sve što nije imalo boje označivalo se kao bijelo. Bijela je u zapadnoj kulturi boja čistoće, čestitosti, djevičanstva i nevinosti. Boja jednostavnosti, diskrecije i mira (Pastoureau, 2004: 31). Kao boja nevinosti, afirmirana je od 13. stoljeća uspostavom kršćanskog vjenčanja, a opsesija nevinošću kulminirala je potkraj 18. stoljeća kada su prevladale vrijednosti propisane građanskim moralom. Mlade djevojke iz visokog društva bile su prisiljene nositi bijelo kao simbol svoje čistoće i djevičanstva, a otuda i potječe tradicija bijelih vjenčanica. I u stoljećima koja nisu pridavala nimalo pozornosti čistoći tijela, donja odjeća, ona koja je dolazila u dodir s tijelom, bila je bijela. Iz jednostavnoga razloga što su se bijele tkanine mogle iskuhavati bez straha da će izgubiti na intenzitetu boje. Stoga je i posteljina uvijek bila bijela. Tek danas mi prihvaćamo da tijelo dodiruju žive boje: brišemo se žutim ručnikom, nosimo ljubičastu odjeću, imamo crvene plahte, što je još prije nekoliko desetljeća bilo nezamislivo (Pastoureau, 2005: 40-47). Crna Prava crna u svojoj punoći pojavljuje se tek od sredine 14. stoljeća. Sve je započelo između 1360. i 1380., zahvaljujući činjenici da su bojadisari u Europi uspjeli ostvariti ono što nisu mogli tijekom dugih stoljeća: obojiti vunene tkanine u vrlo lijepe tonove guste, postojane, izrazito sjajne crne boje (Pastoureau, 2000: 86). Zaslugu za to povijest pripisuje napretku na području kemije i tehnologije. Međutim, nije to bio toliko rezultat tehničkih dostignuća, koliko novog društvenog zahtjeva 14. stoljeća za kvalitetnom crnom tkaninom. Tako su ideološki i društveni zahtjevi postali osnovni pokretači napretka na području kemije i tehnologije, a ne obratno, što je mišljenje koje je uglavnom prevladavalo. Još i danas osjećamo odjeke tog vrednovanja crne u našim tamnim odijelima, smokinzima, večernjoj odjeći, odjeći korote, u našim malim crnim

178

moc boja / etnografski muzej zagreb

haljinama. Pa čak i u džins-odjeći, crnom sakou, uniformama i sl. Promocija crne polovicom 14. stojeća imala je dalekosežne posljedice na dugo trajanje i njezin dug opstanak. Razlozi za promociju crne bili su raznovrsni: ekonomski, etički i ideološki. Ekonomski razlozi: zasnivaju se na pokušaju ograničavanja troškova za odjeću i odjevne dodatke u svim društvenim kategorijama: valjalo je zauzdati pretjerani luksuz i potrošnju te uvoz luksuznih proizvoda s Dalekog istoka. Etički razlozi: održati kršćansku tradiciju skromnosti i kreposti te su u tom smislu brojni zakoni, dekreti i pravila koji se odnose na odijevanje, prožeti velikim moralizatorskim duhom, što se provlači kroz cijeli srednji vijek, a nasljeđuje ga protestantizam. Svi ti zakoni neprijateljski su prema promjenama i inovacijama koje ruše ustaljeni poredak i nadilaze dobre običaje. Usmjereni su bili vrlo često protiv mladih i protiv žena, dvije društvene kategorije koje odviše traže užitak u novinama. Napokon i nadasve ideološki razlozi: uspostaviti segregaciju odjeće jer svatko mora nositi odjeću primjerenu spolu, položaju, stanju i dostojanstvu. Valjalo je zadržati čvrste granice, izbjeći pomake iz jednog društvenog sloja u drugi i učiniti da odjeća ostane prvim znakom društvenih podjela. Kroj, vrsta tkanine, boje, dodaci, ukrasi, sve je bilo strogo propisano rođenjem, bogatstvom, dobi, djelatnošću te profesionalnim kategorijama. Crna je bila direktna posljedica zakona i pravila odijevanja. Fenomen dolazi iz Italije i prvo je zahvatio urbane sredine. Određenim patricijima i bogatim trgovcima koji još nisu dosegnuli vrh društvene ljestvice bilo je zabranjeno nositi odviše bogate crvene tonove, kao primjerice, venecijanski grimiz ili intenzivnu firentinsku (paunovsku) plavu. Oni su odabirali crnu, skromnu i dotada bez vrijednosti, a budući da se radilo o bogatom sloju trgovaca, oni su zahtijevali od tkalaca i krojača da ih opskrbe novim tonovima crne. U vrlo kratkom vremenu, od 1360. do 1380. godine, bojadisari su uspjeli: moda crnoga, bila je lansirana. Ubrzo su i druge društvene klase slijedile bogate trgovce. Već potkraj 14. stoljeća bilježimo prisutnost crne odjeće u garderobi visokih društvenih slojeva. Na prijelazu 14. u 15. stoljeće moda crnog širi se na francuski dvor, a nešto kasnije i na španjolski i engleski. Modi crnoga među prvima je podlegao i ostao joj vjeran tijekom cijeloga života burgundski vojvoda Filip Dobri. Crninu je prihvatio u spomen na ubijenog oca (1419.). Međutim i njegov je otac, prema nekim dokumentima, 1396. nosio crno nakon križarskog poraza u Nikopolisu (Pastoureau, 2000: 97-99). U 15. stoljeću više nema kraljevske garderobe u kojoj ta boja nije bila prisutna uz još jednu, sivu. Sivo je do tada bilo vezano uz radnu odjeću i odjeću najsiromašnijih. I sljedeća stoljeća ostaju vjerna crnome. Pored kraljevskog i prinčevskog crnog odijevaju ga i svećenici sve do modernog doba. Protestantska reforma vidi u crnome najdostojniju boju, kao izrazitu suprotnost papinskoj crvenoj. Upravo protestantska kromofobija najviše je došla do izražaja u odjeći. Za reformaciju odjeća mora biti znak poniznosti, dakle stroga, jednostavna i diskretna. Stoga su odsutne iz odjevne palete sve žive boje koje se smatraju nečasnima: crvena, žuta, ružičasta, narančasta, zelena i ljubičasta. Obilno se koriste sve tamne boje: crna, siva, smeđa, ali i bijela–dostojanstvena i čista boja, koja se preporučuje za odjeću djece i ponekad žena. Plavo se prihvaća samo ukoliko je zasićeno i tamno te se potkraj 16. stoljeća svrstava među časne boje. Poistovjećivanje crne s dostojanstvom i strogošću ostaje sve do industrijskog doba.

179

U pučkom tradicijskom vjerovanju crno se povezuje s nečastivim, no na španjolskom dvoru dominantna crnina, istaknuta samo akcentima bijele ili zlata, uz posve ukrućenu odjeću, izražava duh inkvizicije (pomračenje razuma, rekao bi Tommaso Campanella, i sam žrtva inkvizicije) (Pastoureau, 2000: 108110). Crna, uz sivu i smeđu, u 19. stoljeću, s usponom građanskoga društva poprima novo značenje. Muškarac posve odbacuje boju te prihvaća odijelo strogog kroja, izražavajući time svoj položaj i uspješnost. Odjeci te tradicije prisutni su i danas u svečanim i poslovnim odijelima ili svečanoj maloj crnoj haljini. Zelena Zelena boja nije bila osobito omiljena tijekom povijesti. Pastoureau tu činjenicu tumači njezinom nestalnom prirodom. Iako se tkanina bojila lako jer su sredstva za proizvodnju bila dostupna: korijenje, lišće, kora, problem je bio u stabilizatorima. Bojilo je teško prianjalo uz nit i stoga je boja vlakna brzo gubila na intenzitetu. Zato je simbolika zelenog povezana s nestalnošću, mijenjanjem, to je simbol sreće, nade, ali i nesreće, ljubavi koja se rađa, ali i nevjerne ljubavi i nezrelosti. Tijekom povijesti, zelena je odjeća bila namijenjena žonglerima, dvorskim ludama, lovcima, mladima i zaljubljenima koji su prevrtljivi i nestalni u osjećajima. No teolozi su joj, kao i Goethe, pripisivali umirujuća svojstva. Stoga su zelenu odredili nedjeljnom bojom. Sve do 17. stoljeća nije se dobivala miješanjem dviju boja. O tome svjedoče specijalizirane radionice za bojadisanje koje su proizvodile jednu boju, odvojeno od radionica za druge boje. Tek od 18. stoljeća, kada je Newtonov spektar dao novu klasifikaciju boja, zelena se tretira kao rezultat miješanja žute i plave i smatra se komplementarnim parom crvenoj. U današnjem urbanom društvu ona je simbol slobode, prirode, mladosti. Posebno mjesto zelena zauzima u islamskom svijetu koji je povezuje s prirodom te postaje simbolom rajskoga vrta, a koristio ju je i sam prorok Muhamed noseći zeleni turban ili zelenu zastavu (Pastoureau, 2005: 52-59). Žuta Europska tradicija nimalo nije bila naklonjena žutoj boji. Bila je cijenjena u antičko doba i u neeuropskim kulturama Azije i Južne Amerike. Rimljani su odjeću te boje odijevali u vrijeme blagdana i prigodom vjenčanja: mladenka je ogrtala pallu boje šafrana i naticala cipele iste boje. U Kini ju je odijevao samo car, dakle, imala je onu ulogu koju je u Starom svijetu imala boja purpura. U Aziji se ona još i danas povezuje s moći, bogatstvom i mudrošću (tibetanski redovnici). Ta odbojnost Europe prema žutoj započinje u srednjem vijeku. Glavni je razlog, tumači Pastoureau, nelojalna konkurencija zlatne boje, koja je zbog svog sjaja simbolizirala Sunce, svjetlost, toplinu, život, energiju, radost, bogatstvo, moć. Lišena tih pozitivnih obilježja, žuta je djelovala prigušeno, tužno, kao boja koja podsjeća na jesen, odumiranje, bolest. Još gore, ona se transformirala u simbol izdaje, prijevare, laži. Nasuprot drugim bojama koje posjeduju dvostruki simbolizam, žuta je jedina zadržala samo negativan aspekt.

180

moc boja / etnografski muzej zagreb

U srednjovjekovnom slikarstvu, negativne osobe odjevene su u žuto, kao i u romanima gdje zao vitez nosi žuto. Juda je od 12. stoljeća bio prikazivan riđokos i u žutoj haljini iako nijedan crkveni tekst ne određuje njegovu boje kose ili haljine. Žuta je ubrzo bila nametnuta svima onima koje je trebalo društveno isključiti, primjerice Židovima. Srednji vijek odredio je prvo žuti krug, a zatim žutu zvijezdu koja evocira Istok svim Židovima, kako ne bi dolazilo do mješovitih brakova između kršćana i Židova. Žalosna je simbolika, oživljena i u najmračnijem razdoblju novije povijesti. Renesansa koristi žutu boju, nastojeći je istaknuti u svom njezinom intenzitetu i pridati joj, kao i ostalim bojama koje koristi, maksimalne svjetlosne vrijednosti (lumen). To omogućuje napredak tekstilne proizvodnje, ponajprije usavršavanje tehnika proizvodnje brokata, damasta, baršuna, tkanina koje variranjima glatkih, sjajnih površina aktiviraju igru svjetlosti, s onima koje svjetlost prigušuju. Te će vrste tkanina zadržati i barokno 17. stoljeće, ističući ih kontrastnom i sjajnom satenskom crnom. Dinamiku igre svjetlosti 18. stoljeće naglašava korištenjem svilenih tkanina sjajne površine (Pastoureau, 2005: 64-71). Ostale boje Između žute i crvene u spektru stoji narančasta, boja topline, radosti i zdravlja. Za proizvodnju boje koristio se uglavnom šafran. Ljubičasta se u srednjem vijeku smatrala bojom najbližom crnoj. Stoga je nosila latinski naziv subniger, polucrno. U uporabi u liturgiji smatrala se bojom pokajanja te je kasnije postala boja biskupa. Evocira i žensku starost i mudrost. Smeđa je, od dvanaest boja, najmanje voljena, premda se pojavljuje posvuda u prirodi. Ona evocira prljavštinu, siromaštvo, grubost. Kao boja vrline, zadržala se u samostanskim redovima i uglavnom je oduvijek bila boja odjeće najnižih slojeva (Pastoureau, 2004: 55-56).

181

Kratak pregled boje u modi 20. stoljeća Proces oslobođenja tijela započet razdobljem secesije prati i proces oslobađanja od građanskih konvencija koje su strogo propisivale boje odjeće i modnih dodataka za određene prilike. Pravu revoluciju u odijevanju izazvao je Paul Poiret, uvevši u modu žive boje: intenzivnu crvenu, zelenu, žutu, ružičastu, u vrijeme kad se većina žena odijevala u prigušene tonove: sive, smeđe, plave, crne. Tom oslobađanju znatno je pridonijelo gostovanje Ruskog baleta pod vodstvom Sergeja Djagiljeva s kostimima Leona Baksta. Kako umjetnost, tako je i moda bila prožeta orijentalnim duhom koji se očitovao u novim tkaninama, oblicima i intenzivnim bojama. Slikarstvo i moda kreću istim putem: brojni umjetnici upuštaju se u područje mode: Raoul Dufy izrađuje predloške za tkanine, Sonia Delaunay slikarska načela orfizma prenosi na odjevne objekte, futurist Giacomo Balla sam kreira dinamične odjevne predmete intenzivnoga kolorita te 1914. objavljuje Manifest futurističke odjeće. Važnu ulogu odigrali su i op-art i pop-art. Iako oslobođena društvene uvjetovanosti, moda, a s njom i boja, otkriva još uvijek tragove naslijeđa prošlosti: tamni tonovi, posebice crna, još uvijek zadržavaju drevne konotacije dostojanstva, diskrecije, strogosti, ali od 60-tih godina 20. stoljeća, alternativni pokreti pridaju joj novu konotaciju pobune. Boje koje više ne određuju društveni status, mijenjaju se sve bržim i bržim ritmovima iz sezone u sezonu. Pokretač promjena sada je drugi: modna žarišta sa svojim stilistima, krojačima, proizvođačima tkanina koji predlažu (nameću) tendencije. Monokromija ili polikromija, minimalistički pristup ili razigranost oblika, naglašavanje konstrukcije ili njezina negacija, danas se prepliću. Pred potrošačem ostaje potpuna sloboda izbora i odabira vlastitoga koda.

Hrvatski dizajneri Hrvatska je modna scena veoma raznovrsna. Nekolicina odabranih modnih dizajnera pripada istoj sredini i vremenu, ali svaki od njih razvio je specifičan rukopis koji je, prije svega, kreativan umjetnički čin, rezultat istraživanja odnosa forme, konstrukcije, teksture, boje. Gotov odjevni predmet namijenjen je određenom tržitu i proizvod je visoko estetskih dizajnerskih kriterija. U većine njih naglasak je na konstrukciji i istraživanju mogućnosti oblikovanja oplošja koje obavija tijelo, a interes za boju je sekundaran, dijeleći uvjerenje da intenzivna boja prigušuje konstrukciju. No postoje i drugi razlozi distanciranja od intenzivnih boja: oslobođenje od njezine simbolike, političkog, tradicijskog nasljeđa i neuspješnog dijaloga između osobe koja nosi predmet i agresivne boje koja se na odjevnom predmetu nalazi. Kada koriste boju, oni je nastoje dovesti u skladan odnos s tkaninom i konstrukcijom.

182

moc boja / etnografski muzej zagreb

Silvio Vujičić Nosivi modeli Silvia Vujičića oslobođeni su prisutnosti boje koju inače primjenjuje u kazališnim kostimima ili odjevnim objektima. Na kazališnom kostimu ona je u funkciji razlikovanja spolova, pa su to najčešće crvena i ružičasta. Ujedno boju na kazališnom kostimu koristi za nadogradnju psihološkog karaktera kojeg glumac utjelovljuje. Na odjevnim objektima boju tretira poput plohe i istražuje njezinu teksturu. Nikada mu se ne može dogoditi da na jednom odjevnom objektu složi dvije boje pa monokromatski pristup upotpunjava bogatim rasponom tonaliteta. Kada je u pitanju funkcionalna odjeća, s radošću promatra šarenilo suvremenih dizajnera (Lacroixa i Galliana) na svjetskoj modnoj pozornici, ali osobno ne bi nikada kročio tim putem. Poput apstraktnih umjetnika drugog desetljeća 20. stoljeća koji su smatrali da sadržaj pridonosi nerazumijevanju slikarskog djela, na isti način Silvio tretira boju u modi. Odsustvo intenzivnih boja na modnoj odjeći pomaže u isticanju kroja, površine i funkcionalnosti. Nositelj se u tonovima crne i bijele osjeća ugodno, a ne ugroženo od intenzivnih boja. Doduše, priznaje da je jednu kolekciju na Hvaru radio u boji, no u završnoj fazi odjevne predmete proveo je kroz transformaciju i obojio ih u bijelo. Kao razlog nezainteresiranosti prema boji vidi u činjenici što je ona stalna, postojana, nepromijenjena, a njega oduševljava transformacija, promjenjivost, razgradnja, dozrijevanje. Od boja potiču ga jedino plavi i sivi tonovi. Pažnja mu je u većoj mjeri usmjerena prema odjevnom predmetu kao strukturalnoj pojavi. Slično kao što je arhitekt zaokupljen željeznom konstrukcijom, nosačima, tako je Silvio u modi zaokupljen šavom. Nastoji se u potpunosti osloboditi bilo kakvih konotacija boje koja bi se mogla naslutiti u njegovom radu.

183 283

284

285

?? ???? ? ??? ??? ???

?? ???? ? ??? ??? ???? ? ?

?? ???? ? ??? ??? ???? ? ?

Josipa Štefanec Kada koristi intenzivnu boju uvijek je kombinira s crnom i bijelom kako bi smanjila njezin intenzitet. Polazište joj je oblik tijela. Ona nastoji osjetiti tijelo za koje oblikuje odjevni predmet i spiralnim šivanjem oblikovati odjevno oplošje. Radi se o posve kiparskom načinu modeliranja odjeće i tehnici koja se koristi za izradu slamnatih šešira. Madelaine Vionnet promovirala je dvadesetih godina kosi rez biais cut kako bi prenijela elemente kubizma u oblikovanje kroja. U svojim početnim radovima, na žutici taj pristup istraživala je i Josipa. No do izražaja je došao njezin kiparski pristup pa se usmjeruju na novu čvrstu tehniku. U likovnom smislu, radi se o liniji, strukturalnom elementu, koji izgrađuje plohu i obavija tijelo. Od svih boja najviše ju intenzivna žuta potiče na kreativnost jer naglašava strukturu. Sa zelenom je eksperimentirala u okviru projekta ULUPUH-a 2007. godine. Za taj je projekt odjevni predmet izrađen od gotove pamučne trake koja spiralno obavija tijelo i gradi oplošje. Cilj joj je bio izbjeći šav i usmjeriti se prema kiparskoj modulaciji. Primarno je polazište za Josipu Štefanec istraživanje strukture, a boja je sekundarna. Po njezinu mišljenju, naglasak na boji sputava ljepotu teksture.

184

moc boja / etnografski muzej zagreb

286

287

?? ???? ? ??? ??? ???? ?

?? ???? ? ??? ??? ???

I-gle – Nataša Mihaljčišin i Tina Vrdoljak-Ranilović Boju vole, vole ju primjenjivati na odjeći, ne prave razliku između toplih i hladnih niti su opterećene nekom simbolikom ili političkom konotacijom boje. Za njih je ona inspirativna i, prije svega, rezultat psihološkog trenutka. Boju promatraju u potpunosti izdvojeno od ostalih elemenata vizualnog jezika, u njoj pronalaze dinamiku, ritam i snažan poticaj za uspostavljanje sklada s teksturom. Jer, prije svega, kako kažu, sve kreće od tkanina koje prate na godišnjim sajmovima Pariza i Milana. Svjesne su da je naše društvo obojeno u tamne nijanse, u neintenzivne boje, koje ne određuju i u masi ne ističu pojedinca. U odjeći prepoznaju sve elemente društvenog koda i želje pojedinaca da u društvu budu prihvaćeni i uklopljeni. Otuda strah od boje. Važan faktor kod odabira u autorica je intenzivna boja, upečatljiva, ali i teža za kombiniranje. Dizajnerice su zato senzibilizirane za psihološki, financijski, socijalni trenutak i usklađuju ih kako bi oblikovale poželjan i prihvatljiv dizajnerski proizvod. Intenzivna boja je snažno sredstvo na odjeći i rijetki je mogu nositi i s njom uspostaviti uspješan dijalog. I-gle zato svojim radom i estetsko razvijenim čulom oblikuju proizvod u kojem su odnosi između tkanine, konstrukcije i boje dovedeni u potpun sklad.

288

289

?? ???? ? ???

?? ???? ? ??? ??? ?

185

Ivana Zozoli Kreatorica voli promatrati boju u tuđem radu, no kada je u pitanju njezin odjevni dizajn, u većoj mjeri zaokupljena je formom. Boju u umjetničkim projektima najčešće koristi kako bi njome izrazila vlastite osjećaje, a u oblikovanju svakodnevne odjeće ne rabi ju u toj mjeri, jer smatra da ima snažnu energiju koja poput aure pulsira oko oplošja tkanine. Kada je upotrijebi, tada u potpunosti pojednostavi formu odjevnog predmeta, što se moglo vidjeti u njezinoj kolekciji Look at me za bijenale Mediterana u Ateni 2003. Tu je boja bila upotrijebljena s namjerom da se pažnja usmjeri na odjevni predmet i medij prezentacije. Odabrala je intenzivne boje: crvene, žute, narančaste kako bi upozorila na snažna svojstva boje zbog kojih je oblik pomalo negiran i nevažan. Od svih boja, crvena za nju je najpoticajnija boja. Osjeća da od nje dobiva radnu i kreativnu energiju. Ako koristi boju, onda je to u njenom najzasićenijem obliku, ne istražujući tonove te boje. U oblikovanju odjevnih predmeta spaja geometrijske oblike tkanina, poput kolaža. Ti pravilni oblici evociraju disciplinu, kontrolu i mir. Od tkanina koristi pamuk ili impregnirane materijale i poigrava se njihovom zanimljivom teksturom istražujući efekte, transparentnosti, reljefnosti u funkciji naglašavanja intenziteta boje. Sudjelovala je i na izložbi ULUPUH-a 2007., gdje je zelenu doživjela kao proces transformacije, poput odjevnog predmeta ulovljenog u trenutku dozrijevanja. Od svih boja najmanje afiniteta ima prema smeđoj, a plava ju smiruje.

186

moc boja / etnografski muzej zagreb

290

291

?? ???? ? ??? ??? ?

?? ???? ? ??? ??? ?

Nataša Jeletić Intenzivna boja joj je poticaj i vrlo često ju koristi kao polazište, no ona je uvijek u njenom kreativnom procesu podređena teksturi. Taktilni doživljaj prevladava u odnosu na vizualni. Autorica sudjeluje u stvaranju boje, samostalno je bojeći ili dodajući intenzivnoj boji zagasiti antracit, kako bi temeljnoj smanjila intenzitet. S obzirom da su njezini odjevni predmeti namijenjeni našem tržištu, boja je vrlo često podređena potrebama kupca koji traži zagasite tonove. U umjetničkim projektima, gdje je odjeća namijenjena izložbenom prostoru, slobodno koristi intenzivne boje koje voli. Za ULUPUH-ovu izložbu 2007. oblikovala je kolekciju pod nazivom Bušenje boje. Temeljna boja odjevnog objekta bila je intenzivna i zasićena. Transparentnim slojevima pamučne tkanine smanjivala je intenzitet ružičaste, zelene i plave. Izražena je ljubav prema boji fuksije, kao i svim intenzivnim, zasićenim, tamnim bojama kod kojih osjeća najviše podražaja za razradu ideje. Za Salon mladih predstavila se odjećom izrađenom tehnikom kolaža. Dinamiku i ritam postigla je šavovima od tirkiznog i narančastog konca. Primjećuje da se kupci vrlo često odlučuju za bijelu ili crnu odjeću. Osim financijskog, drugi razlog vidi u strahu od boje. Samo jak karakter može uspostaviti uspješan dijalog s bojom, a da ga boja ne nadjača, kaže sama autorica. Povijesno naslijeđe i simbolika boje obilježili su modu 20. stoljeća. Prvi hrabri odabiri intenzivnih boja u modi dolaze zahvaljujući umjetnicima koji su se izrazili i u modnom dizajnu. Hrvatski modni dizajneri, školovani u istom vremenu i istom prostornom i kulturnom ozračju, stvorili su skladnu sintezu boje, forme i teksture. Ono što ističe ove dizajnere, uspješan je balans između kreativnosti i potrebe kupaca. Stvorili su individualan, svojstven, unikatan rukopis i unatoč jeftinijoj i medijski eksponiranoj modi, ostali dosljedni sebi ponudivši hrvatskom tržištu autentičan odjevni stil.

292 ?? ???? ? ??? ??? ?

187 293 ?? ???? ? ??? ??? ?

188

moc boja / etnografski muzej zagreb

189

Literatura

Amos, Jonathan (2006): Colourful beginning for humanity, na: http://news.bbc.co.uk/2/hi/science/ nature/5329486.stm, (01.08.2008.) Anarhistički simboli, Wikipedija, na: http:// hr.wikipedia.org/wiki/Anarhisti%C4%8Dki_ simboli (17.05.2008.) Ardalić, Vladimir (1899): Bukovica. Narodni život i običaji, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 4, Zagreb, str. 196-220. Armstrong, P. Wayne (1992): Logwood and Brazilwood, na: http://waynesword.palomar.edu/ ecoph4.htm, (27.04.2008.) Bauxbaum, Gerda (2005): Icons of Fashion the 20th century, Prestel, New York. Belaj, Vitomir (1998): Hod kroz godinu: mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Golden marketing, Zagreb. Belamarić, Joško (2003): The Date of Foundation and Original Function of Diocletian’s Palace at Split, u: Hortus artium medievalium, vol. 9, Motovun: International Research Center for Late Antiquity and Middle Ages; Zagreb: International Centres of Croatian Universities, Istra, University of Zagreb, str. 173-185. Benc Bošković, Katica (1983): Konavle. Tekstilno rukovorstvo i narodna nošnja, u: Etnološka istraživanja, 2, Etnografski muzej, Zagreb, str. 1-184.

190

moc boja / etnografski muzej zagreb

Berger, Salamon (1932): Simbolizam u našoj folklori, Zagreb. Berlin, B. i Kay, P. (1969): Basic Color Terms, Berkley: University of California Press. Bonifačić, Vjera (1994): Lace Production in Pag, Croatia, from 1900 to the Present, Etnološka tribina, 17, Zagreb, str. 139-51. Borošak-Marijanović, Jelena (1996): Zastave kroz stoljeća, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb. Božičević, Juraj (1900): Šušnjevo Selo i Čakovac, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knjiga V., JAZU, Zagreb, str. 161-200. Brazilwood, na: http://en.wikipedia.org/wiki/ Brazilwood, (26.04.2008.) Butler Greenfield, Amy (2005): A Perfect Red. Empire, Espionage and the Quest for the Colour of Desire. Black Swan, London. Byrne, Marie (2003): Culture & Communications:Similarities of Color Meanings Among Diverse Cultures, na: www.bwwsociety.org/ feature/color.htm (10.02.2008.) Chevalier, Jean; Gheerbrant, Alain (1983): Rječnik Simbola, Nakladni zavod MH, Zagreb. Clulow, F. W. (1972): Colour – Its Principles and their Applications, Fountain Press, London, England, ISBN 0 852 42098 6

Davidoff, J. (1991): Cognition Through Color, Cambridge, MA: MIT Press. Dular, Andrej (2000): Modeli za modrotisk. Knjižnica Slovenskog etnografskog muzeja 7, SEM, Ljubljana.

Hefele, Ferdo (1896): Naši domaći obrti. Sisak. Heller, Eva (2006): Wie Farben wirken, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg. Hutchings, John (1977): Folklore and symbolism of green, in: Folklore, Vol. 108, str. 55-63.

Enciklopedija LZ (1966): Bojila, JLZ, Zagreb. Enciklopedija LZ (1969): Pigmenti, JLZ, Zagreb. Faber, D. A. (1938): Ciba 9: Dyeing and Tanning in Classical Antiquity, na: http://www. elizabethancostume.net/cibas/ciba9.html, (16.02.2008.) Fashion, Encyclopedia of glbtq, na: http://www. glbtq.com/arts/fashion.html (10.06.2008.) Finlay, Victoria (2007): Colour. Travels through the paintbox. Hodder & Stoughton, London. Foley, W. (1997): Anthropological Linguistics. An Introduction. Blackwell. Franić, T. Ivo (1937): Staro narodno bojadisanje kućnim bojama, u: Vjesnik Etnografskog muzeja u Zagrebu, knjiga III., Etnografski muzej, Zagreb, str.132-149.

Indigo Dye Definition, na: http://www. apparelsearch.com/Definitions/Dye/indigo_dye_ definition.htm, (16.10.2007.) Ivanišević, Frane (2007): Poljica. Narodni život i običaji. Društvo Poljičana Sveti Jure – Priko. Str. 1-270. Pretisak iz Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena 1903-1906. Jajnčerova, Kata (1898) Trebarjevo: narodni život i običaji, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 3, Zagreb, str. 124 -139. Jurišić, Karlo (1970): Nazivi naselja Makarskog primorja, u: Zbornik znanstvenog savjetovanja o Makarskoj i Makarskom primorju, Makarska str. 83-96. Kolić Klikić, Vesna (2007): Ženske narodne nošnje Zapadne Slavonije. Gradski muzej Nova Gradiška, Nova Gradiška. Kršnjavi, Isidor (1882): Listovi iz Slavonije. Zagreb.

Gavazzi, Milovan (1988): Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske, Zagreb. Gavrilović, Ljiljana (2002): Mljetski gunj polovicom 19. stoljeća, u Život Otočanke, Narodni muzej Zadar, Zadar, str. 67-72. Green, Wikipedia, na: http://en.wikipedia.org/ wiki/Green (18.04.2008.) Grdenić, Drago (2002): Purpur i grimiz, Priroda, XXX, str. 25-28. Gušić, Marijana (1955):Tumač građe, Etnografski muzej–Zagreb, Zagreb. Hardin, C. (1988): Color for Philosophers: Unweaving the Rainbow. Indianapolis, Hackett Publishing Company.

Lovretić, Josip (1990): Otok. Pretisak iz Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena 1897., 1898., 1899., 1902., 1916., 1918. Vinkovci, Privlačica. Lucy, J. (1996): The Linguistics of ‘color’, u: C. Hardin & L. Maffi (ur.), Color Categories in Thought and Language, Cambridge: CUP. Lulić Štorić, Jasenka; Oštrić, Olga; Vojnović Traživuk, Branka (2005): Narodne nošnje sjeverne Dalmacije, Narodni muzej Zadar, Zadar. Madder, na: http://content.herbalgram.org/ youngliving/hmbc/default.asp?h=Madder, (26.11.2007.) Napoleon nije umro od arsena nego od raka, u: Vjesnik, 04.11.2002.

191

Natural Dyeing of Textiles, na: http://practicalaction. org/docs/technical_information_service/dyeing_ textiles.pdf, (16.10.2007.) nicDhuinnshleibhe Siobhan (2000): A Brief History of Dyestuffs & Dyeing, na: http://kws. atlantia.sca.org/dyeing.html (20.10.2007.) Parac – Osterman, Đurđica (2007): Osnove o boji i sustavi vrjednovanja, Tekstilno – tehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb. ISBN 978 – 953 – 7105 – 11 – 2 Paris green, na: http://en.wikipedia.org/wiki/Paris_ Green, (18.12.2007.)

Peril, Lynn (2003): Think Pink, Becoming a Woman in Many Uneasy Lessons, W.W. Norton. Piller, Matija; Mitterpacher, Ljudevit (1995): Putovanje po Požeškoj županiji u Slavoniji 1782. god., Matica hrvatska iz Požege i Povijesni arhiv u Osijeku, Osijek Pinter, Viktor (1935): Lončarstvo u Jerovcu, u: Vjesnik Etnografskog muzeja, Etnografski muzej, Zagreb, str. 69-78. Polish cochineal, na: http://en.wikipedia.org/wiki/ Polish_cochineal, (19.03.2008.)

Pastoureau, Michel (1991): L’etoffe du diable, Editions du Seuil.

Indigofera tinctoria, na: http://database.prota.org/PROTAhtml/ Indigofera%20tinctoria_En.htm

Pastoureau, Michel (2000): Bleu, histoire d´une couleur, Editions du Seuil, Paris.

Saffron, na: http://en.wikipedia.org/wiki/Saffron, (17.10.2007.)

Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color, Princeton University Press, Princeton and Oxford.

Sarti, Raffaella (2006): Živjeti u kući: stanovanje, prehrana i odijevanje u novovjekovnoj Europi: (1500. – 1800.), Ibis, Zagreb.

Pastoureau, Michel (2003): Boje u srednjem vijeku: sustavi vrijednosti i oblici osjećajnosti, na: www. matica.hr/Kolo/kolo0103.nsf/AllWebDocs/boje (07.05.2007.)

Schweppe, Helmut (1992): Handbuch der Naturfarbstoffe: Vorkommen, Verwendung, Nachweis. Ecomed, Landsberg/Lech.

Pastoureau, Michel (2004): Dictionnaire des couleurs de notre temps, Bonneton, Paris. Pastoureau, Michel (2005-2008): Czlowiek z rudymi wlosami. Sredniowieczna ikonografia Judasza, na:www.polityka.pl/fragmentksiazki-sredniowieczna-gra-symboli/ Lead30,1342,212465,18 (17.01. 2008.) Pastoureau, Michel; Simonnet, Dominique (2005): Le petit livre des coloures, Editions du Panama, Paris. Peić Čaldarović, Dubravka (2006.): Grb Grada Zagreba, u: Grbovi iz starogradske vijećnice Zagreb, na http://www.hgzd.hr/?q=hr/node/288 (18.11.2008.)

192

moc boja / etnografski muzej zagreb

Schneider, Jane (1978): Peacocks and Penguins: The Political Economy of European Cloth and Colors, u: American Ethnologist, 5, str. 413-447. Scott, Philippa (2006): Millenia of Murex, na: http://www.saudiaramcoworld.com/ issue/200604/millennia.of.murex.htm (21.03.2008.) Smarties (Nestlé), na: http://en.wikipedia.org/wiki/Smarties_ (Nestl%C3%A9), (21.03.2008.) Steele, Valerie (2006): She’s Like a Rainbow: Colors in Fashion, The Museum at FIT, NY Tanhofer, Nikola (2000): O boji, Novi liber, Zagreb.

Thompson, E. (1995): Colour Vision; A Study in Cognitive Science and the Philosophy of Perception, London: Routledge.

Top Ten Indigo Facts, na: http://www.plymouth.gov.uk/indigo_exhibition_ notes.pdf, (16.10.2007.)

Tkalčić, Vladimir (1925): Seljačke narodne nošnje u području Zagrebačke gore, u: Narodna starina, 10. Zagreb, str. 133-137.

Winterbottom, Anna (2007): Painting the Town Purple, na: http://network.nature.com/london/ news/History/2007/07/14/painting-the-townpurple (20.05.2008.)

Toldi, Zvonimir (1994): Nek se spominje i pamti, 2. “Folklorni ansambl Broda”, Slavonski Brod. Tomić, Ivan (2005): Zaštićene biljne vrste, u: Hrvatske šume 108.

Žic, Ivan (1900): Vrbnik na otoku Krku: narodni život i običaji, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 6, Zagreb, str. 51-83.

Tomić, Persida (1957): Bojenje i šaranje jaja, u: Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu, knjiga XX, Beograd, str. 5-71.

Žic, Ivan (1902): Vrbnik na otoku Krku: narodni život i običaji, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 7, Zagreb, str. 295-353.

193

The power of colours How did the colours conquer the world

Introduction Everything in the universe, regardless of its solid, liquid or gaseous state, is continually flickering, vibrating and changing. The universe pulsates with energy which we call electromagnetic waves. An average human eye can detect only a narrow spectrum of these vibrations, namely only the wavelength between 380 and 760 nm. We know this range under the term ‘visible light’, within which there are millions of variations. Colour is the produce of light and sight. Only when the light of the electromagnetic waves of a certain length interacts with needle-like and conical cells of the retina, our brain will ‘see’ the colour. When our eyes capture the whole range of visible light, the light is referred to as ‘white’. The reflected wavelength is seen as colour. Aristotle’s system of colour division was known for a long time: white, yellow, red, green, blue and black. With the discovery of prismatic colours, Isaac Newton has established a new order that excludes black and white. The definition of black was the absence of light, while white was a complete reflection of sunlight. Since the 18th century, chemists have divided colours into primary (yellow, blue, and red), secondary (green, violet, and orange) and tertiary colours, which are mixtures of secondary ones. Different directions in design, especially Bauhaus, discredited the significance of non-primary colours. Michel Pastoureau, the renowned contemporary colour historian, considers these theories as pseudo-scientific, since they do not acknowledge social reality and symbolic systems of values connected with certain colours throughout centuries. He defines colour as a cultural phenomenon in the first place.

194

moc boja / etnografski muzej zagreb

Colours are a part of our everyday life. They warn us of danger, they help us to express our emotions or organize the space that surrounds us. Colours are present in every area of life; nature, traffic, architecture, fashion, advertising, food, art etc. They are often a consistent part of labelling, classification, establishing order, differentiating and connecting, opposition or hierarchy. Colours are connected with basic symbolic systems in all cultures. Regarding their outer, visible markings, clothes were always an obvious symbol. It is particularly on clothes that we find the most subtle information about the social meaning of colour. The colour of clothes or of some of its parts immediately determined affiliation with a certain social entity or the place of an individual within the social hierarchy. In European towns, certain chromatic prohibitions and coercive measures were present during the Middle Ages. They especially affected marginal and deviant groups. Colour was used to show a person’s social and economic status, occupation, age or religious affiliation, but is today mostly revealing an individual’s personal taste and mood. The development of technology and commerce opened up the possibilities of newly found colour usages, as it did democratize this once luxurious and expensive merchandise. Colours started changing more rapidly and became more complex, while the trends of different colours were able to co-exist at the same time. Nevertheless, it is important to mention that, even today, inadequate colour of clothes can discredit an individual in a certain situation. In every human community, there is a series of associations connected with a certain colour. These exemplars show similarities in different cultures

through history. A combination of different factors has probably influenced the similarity of associations, whereas today globalization certainly plays an important role. The exploration of the usage of colours in social, religious, folklore or political contexts, offers us information for a better understanding of a particular culture or society. The ways of producing certain dyes and pigments, their accessibility and quality, have also influenced their symbolics. Some colours are associated with élite and power, such as the royal blue (indigo), or crimson-red and purple. Permanent and shiny colours were a prestigious merchandise all throughout history. Colours had the same value as had silk and spices in Europe’s trade with Asia. Colours have been a consistent part of beauty since the prehistoric times. Everything that was bright, luminous and shiny was perceived as beautiful. There are three basic anthropological colours found in all cultures and civilisations: red, white and black. White represented something not coloured, bright and clean, black stood for not coloured, dark and filthy, while red represented a colour, hence something coloured. Since the prehistoric times man tried to find ways to influence the world around him, to change it or adjust it according to his own needs. One of the ways to do it was to paint it. Regardless whether the colours were used for magical, artistic or entirely practical purposes, they have always fascinated people because of their infinite possibilities of changing the environment. In Palaeolithic, our ancestors used earthen pigments to colour the cave drawings. Pigments produced from minerals were used for cosmetic purposes as well. On the other side, organic colours of plant or animal origin were used to dye textile and leather clothing items. According to chemism, we can divide pigments and dyes into organic and inorganic ones. Organic dyestuffs can be of natural (plant and animal) origin, or artificial (coal tar). Inorganic dyes or pigments are divided into natural (earthen and mineral) and artificial ones. In everyday language, we call pigments and dyestuffs simply – colours. Here we will discuss manufacture and usage of natural colours, the ones that people have used from the earliest times until the discovery of artificial, synthetic colours. Colours could be produced from materials that one can find in nature. Nevertheless, this was not

easy: there are rare examples of dyes or pigments found in natural surrounding in a form that can be used immediately. This is possible with earthen colours – yellow ochre, orange-red or white clay. Coloured earth can be fragmentized and mixed with a fluid and then applied as a thick layer onto a surface – stone, wood, linen or leather. Some Australian and African tribe members still adorn themselves with earthen colours for ritual purposes. Certain minerals can also be used as pigments. When using colours of vegetal or animal origin, it took a great deal of time and experience for an individual to discover colours that were durable and could be used for dyeing fabrics, wooden objects, works of art, living space etc. Most organic colours cannot be applied to a fabric without a fixative or mordant. Alkaline and acid substances were used for this purpose, which depended on a type of colour and nuance that one was trying to achieve. The choice of a mordant used for fabrics of animal origin, which were mostly wool and silk, was different from the one adequate for materials of vegetal origin – flax, hemp and cotton. Alkali mostly used was urine or wood ash, while acids used were citrus and sour berry juices. Later on, the most commonly used mordants were alum (potassium aluminium sulfate), or metal salts on the iron, copper and tin basis. Depending on the colour wanted, fabrics were immerged into dye for several times and dried in the air, so the whole procedure took from a couple of days to several months. In the process of dyeing, there was an emphasis on the magical component. Fabrics did not always dye in the manner that people expected them to, so the process of dyeing itself was looked at as being mystical. People known for their skill of dyeing fabrics were usually adroit in other skills as well. In the past, dyers were also healers, herbalists, since they were familiar with medicinal herbs and used them for healing purposes. Medicinal herbs were often the ones used in the dyeing process as well. Dyeing and healing was usually performed by older women, since their experience, as well as moral and sexual cleanliness, guaranteed a good outcome of the procedure. Inorganic colours, produced from various kinds of earth and minerals, were primarily used in painting. These are coloured earths, lapis lazuli, azurite, malachite, cinnabar, realgar and compounds based on arsenic, mercury and lead. Different plants

195

were used to dye textile and leather products, some of which, like madder (Rubia tinctorum) and indigo (Indigo tinctoria), were used in painting as well. Beside saffron (Crocus sativus), brazilwood (Caesalpinia echinata) and turmeric (Curcuma longa), various other herbs and trees – for example saw-wort (Serratula tinctoria), weld (Reseda luteola), European barberry (Berberis vulgaris), oak (Quercus), birch (Betula), ash (Fraxinus ornatus), walnut (Juglans regia), black and white mulberries (Morus nigra and alba) – were also used for dyeing the textile material. Among dyes of animal origin, the most important were sea snails from the Muricidae family (Murex brandaris and Murex trunculus), which were used in ancient times by the Cretans and Phoenicians for the production of the famous purple dye. Reds were obtained from several species of the genera of scale insects. In the Middle Ages these were parasites on the Mediterranean oak (Kermes ilicis), while in northern Europe red was produced from czerwiec polski or Polish cochineal (Porphyrophora polonica), a scale insect which parasites on several herbs. The expression ‘czerwiec, crvić’ meaning ‘small worm’, refers to a stadium in the development of the insect, when larvae crawl around looking like worms. Actually, the name for the colour red (crven, czerwien, červien) in all Slavic languages is derived from the name of those ‘worms’ which produce red colour. After the discovery of the New World, from the 16th century on, a precious red colour obtained from a cochineal scale insect Dactylopius coccus, started to be imported to Europe from Mexico. This kind of scale insect feeds on a cactus Opuntia ficus-indica. In many European countries, the dyers joined craft-guilds that won great reputation in the 13th century’s society. In the beginning, strict guild rules did not allow mixing two colours in order to get the third one, so there were separate craft-guilds for the production of every individual dye. Guild members were obligated to keep the secret of dye-derivation under a threat on their lives. In some countries, not all the members of a guild were equal. Those of a lower rank were only allowed to use dyes of a lower quality. These dyes washed out easily. Only the leading masters were allowed to use permanent dyes and attractive nuances that were suitable for dyeing clothes of royalty and other blue-blooded descendants. Away from the world travel routes and trading with purple-coloured luxurious fabrics and other

196

moc boja / etnografski muzej zagreb

invaluable dyes, in the past centuries Croatian rural population kept the tradition of dyeing with natural colours until the 1950s. People mostly dyed wool, but there are data of dyeing silk as well. Flax and hemp were used for weaving linen and were not dyed. In the 19th century, already dyed cotton threads used for making interwoven or embroidered ornaments on clothing were purchased in a store. Most data on dyeing can be found in Zbornici za narodni život i običaje južnih Slavena (Anthologies for South-Slav folk life and customs), which have been published since 1896 by JAZU in Zagreb. In monographic descriptions of life in certain settlements, colouring matters are also listed. Most natural materials used for dye production in our region were of vegetal origin. Colour was extracted from roots of some plants such as madder, from their bark (wild apple, oak, ash-tree, alder), oakgalls, green walnut husks, leaves (walnut, nettle, mulberry), juice from the stalk (saw-wort), or berries (mulberries, blackberries, raspberries). In the late 19th and the early 20th centuries, certain matters needed for the dyeing process were bought in shops. This primarily referred to mordants used for fabric preparation: alum, potash, green vitriol and cream of tartar. Some natural colours, such as brazilwood, saffron and indigo, were also bought in shops. Since the beginning of the 20th century, rural communities in Croatia completely replaced natural vegetal dyes with aniline ones. This also meant a change in the colour of the folk costume, so ethnologists and other authorities often raised their voices against spoiling the traditional pattern of the dress, thus criticizing “the colourful bad taste of gaudy industrial colours”. The wide spectrum of deep shades of homemade vegetal dyes became more rarely seen on rugs and mats, while some new colours, such as ‘bright’ pink or ‘garish’ green, became very popular within the rural community. Since the beginning of the 20th century, almost all dyes in the construction business, food and textile industries have being manufactured synthetically. Not all items of clothing were dyed at home. Some of them were brought to professional dyers who worked in town and village communities. Dyers were present in our territories since the Middle Ages, especially in the Adriatic region. We know of small dyeing industries existing in Rijeka, Zadar,

Trogir, Split and Dubrovnik, mostly working with wool and cloth. In the beginning of the 19th century, silken fabrics used for making the folk costumes in Istria and Croatian Littoral, were being dyed in Venice, and later on in Rijeka. Dyers were also present in northern parts of Croatia. Ethnographic recordings mention them in the 19th and 20th centuries in Međimurje, Podravina, Slavonia and Baranya regions. They used to dye homemade hempen, flaxen as well as factorymade cotton linen into a desired colour. These fabrics were later usually used for making the working clothes. Craftsmen were especially well known for their wood-block printing technique, using the indigo dye. The mentioned technique became popular in the 18th and 19th centuries in many Central European countries, as well as in Croatia. It took one hundred years of synthetic dyes usage to establish their negative characteristics. Certain substances used in the manufacture of artificial colours are toxic. They can provoke different health problems in people and animals, from skin allergies and respiratory tract irritations to metabolic organ diseases; some colours are proven to be cancerogenic. Lately, there is a growing presence of scientific investigation attempts to find healthy alternatives for dangerous chemical substances. It is important to stress out that there exists a large number of variations and nuances of different colours. We have focused our interest on six colours which can be found in all cultures: red, white, black, blue, yellow and green. Each of these colours is also a separate intellectual category, a set of symbols. We tried to explore colours from different aspects, pointing out their universal meanings, but also keeping in mind their particularities characteristic for our community.

Red In many languages red is the synonym for colour. In Russian language krasnoi is the expression for red, but at the same time it carries the meaning of beautiful, even good. In some other languages, red means expensive and rich. Red colour owes its success to the fact that people learned very early how to produce it. Throughout history, red clothes and objects were considered beautiful.

Red colour is an ancient dualistic symbol for fire and blood. A Phoenix may be the best example for unifying opposed meanings of red: a destructive symbol of fire, devastation and war, combined with re-birth and life force. Since it is very conspicuous in natural surroundings, red symbolizes danger and warning as well as means for sexual attraction. In culture, it represents a similar dualism, since red is the colour of blood, it symbolizes both life and death respectively. Throughout history, red clothes were the status symbol of royalty and prelates, but also of judges and executioners, because it symbolized their power over life and death. By the end of the 16th century, under the influence of Reformation, men stopped wearing red clothes, with the exception of cardinals and certain military ranks. Through time, black, blue, grey and brown became colours of morality. Since the French revolution in 1789, red colour also started carrying the meaning of blood shed for freedom. During the 20th century, red flag became the synonym for communism, as well as for the ultra-left. Red rose is a symbol of love and fidelity. In Croatian rural culture, a red gingerbread heart and apple are symbols of love. A red apple is a sign of agreeing to marriage. Red-coloured Easter eggs were presents from young girls to young men as tokens of their affection and love. In large parts of Europe in village communities, a red wedding dress was common practice even in the 19th century. Such wedding dresses are still worn by brides in China, India and in a large number of other Asian countries. Red is also a colour of eroticism and passion. It is connected with prostitution – from the Bible’s “scarlet woman” to today’s red-light districts. In the clothing culture of rural Croatia, red is the colour reserved for young age groups only. Magical usage of red is based on the idea that it provides a vital force. In many cultures there exists a belief that red colour protects people from evil influences. In some parts of Croatia it is still customary to tie a red string of wool or a coral bracelet around a child’s wrist, in order to protect it from evil forces. Red colour is often associated with health and beauty. This is why red remedies are used for treating diseases of blood following the principle to cure the same by using the same.

197

Black Black colour is often associated with night and death, evil and sin. This is not just the result of western racism, since we can come across the same meanings in traditional African symbolics. For thousands of years people associated experience of night with dangers, natural enemies, winter and cold. In antiquity, there were two words for black colour: Latin niger meaning glossy black and ater meaning matte. The first one has positive connotations in most cultures, while the second one has negative ones. According to colour symbolics of the four elements, black symbolizes the earth, the Underworld or hell. On the other side, black earth also symbolizes fertility and creation of new life. In the course of the 10th century, European black became connected with the concept of death as an equalizer. People also associated it with a humble and ascetic way of living. Black is not only the colour of grief. It is the colour of the élite as well. The influence of Spanish black in the 16th century was the key moment in the history of fashion. This was the repercussion of the law against luxury. The law was outmanoeuvred, as it had been before, and expensive black fabrics and furs became the actual aristocratic clothing. Connotations of the colour black, such as moderation, humility, modesty and restraint, were particularly noticeable during the times of Reformation. As time went on, positive meanings of black were redefined. It became a colour representing authority: judges, arbitrators, politicians still wear black clothes. In a large number of countries, black colour represents conservative political parties, the monarchy or the Church. This is also the colour of fascism and nationalism, of anarchism and secret organisations. We use it when we want to point out our individuality, but it is also the colour of the rebels. Marijana Gušić, who dealt with textile problematics in Croatia, considered black non-mourning clothes, characteristic for the Croatian Littoral, a late reflection of Counter-Reformation. Polychromatic dresses that were used earlier in the Croatian Littoral, gradually disappeared and at the end of the 19th and during the 20th centuries, skirts and

198

moc boja / etnografski muzej zagreb

aprons started being made from bought black fabric. In the first half of the 20th century in the Pannonian region of Croatia, black was still not accepted as the colour used to show a person’s deepest grief, since white was being used for that purpose.

White Spontaneously, we associate the colour white with terms such as cleanliness, simplicity and innocence, and this symbolics is universal. White light is considered primeval, it represents the beginning of the world and time. (And there was light...). In Christianity, God is seen as white light. Heavenly creatures, angels, are white as well. White is the colour of newborns and children, but it is also the colour of old age. White hair symbolizes blissfulness, inner peace, wisdom. White colour is present in different ceremonies, such as celebrating the beginning of life, marriage, celebrations of the beginning of a new epoch, arrivals of spring and summer, burials and the beginning of afterlife. Ghosts and apparitions, representing beings from life after death, are also white. With the institution of Christian marriage in the 13th century, a bride’s innocence became significant because of matters such as inheritance and genealogy. White wedding dresses made their first appearance in European civic culture at the end of the 18th century. They became customary only during the 19th century, especially after the dogma of immaculate conception was accepted. White colour in our folklore textile primarily symbolizes grief and old age. The older the people became, fewer decorations were worn, so the basic dress of older people was predominantly white. People also wore a simple white dress, with no ornaments, as working clothes. Only in the second half of the 19th century, under the influence of the Church, the inhabitants of the Pannonian valley region started wearing white festive dress for the Corpus Christi holiday. A dress made of non-coloured white wool, called bjelača, was a typical girl’s dress in the Adriatic and Dinaric regions. In Croatian oral folk tradition, white often means “good” and “beautiful”.

Blue Compared with red and black, blue was a secondgrade colour for a long time in history. It is not present on cave drawings from the Palaeolithic and Neolithic period. It also played a second-rate role in antiquity. Woad was the basic raw material used for the production of blue dye in Europe. It was used by some Celtic and Germanic tribes before going into battle. This is why the Romans considered it a barbaric colour. It is not a liturgical colour in Christianity. Although marginalized in the past, according to opinion polls, blue is today the favourite colour of more that a half of the Earth’s population. This change of opinion in European culture occurred in the 12th and 13th centuries, when people started identifying blue with heaven and paradise. Because of its associations with the divine, especially with the Virgin Mary, blue became the colour of the élite. In the middle of the 18th century, because of the discovery of Prussian blue and the availability of indigo, blue became fashionable in all areas of life. Romanticism additionally contributed to this colour’s popularity, since the symbolics of that time was associated with feelings of longing and melancholy. The appearance of blue jeans as the first blue working clothes, democratized its usage even more. Distinction of blue as a male colour from red as female colour, became traditional in western culture since the times of Reformation. However, it only became customary in the first half of the 20th century that blue clothes symbolized boys, while pink ones were for girls. This new practice was, at first, a characteristic of nobility and urban population only, although after the Second World War it became accepted generally. In politics, blue colour is most often associated with peace. This is why it often represents international peace-promoting institutions. The usage of blue-coloured textile in Croatia can be associated with military uniforms and oriental influences. When it passed into male and female civilian clothes, it became a festive colour and started being associated with weddings as well. This colour is a very good example for studying relationships between colours and international trade and barter. Blue wood-block print, a technique of

printing the ornaments onto the fabric, started spreading towards Croatia from Central European towns during the 19th century. It was often used for working clothes. Blue has other meanings in Croatian textile folklore as well. Modrina, a dress made of blue cloth, is a status symbol of a married woman from Dinaric regions. In some parts of Croatia, people wore blue clothes for mourning.

Green Primarily, green colour brings associations of nature and its attributes: life, fertility, strength, rebirth, renewal, immortality. In mythological-magical picture of the cycle of life, green colour is shown by the image of the god of plants who brings fruitfulness, a pagan deity. With the adoption of Christianity, this role was given to St. George. In kajkavian regions, St. George is also known as “green” (zeleni Jura). In ancient Rome, green was the colour of Venus, the goddess of love. In medieval symbolics, green symbolizes the beginning of a new love, as well as young inconstant love and infidelity. Green is the colour of youth, immaturity, but also of envy. Hope and longing are also terms associated with the green colour. In some parts of Europe, during the time of Renaissance, green was – as well as black – the colour of mourning. In Christianity, green colour symbolizes hope, renewal and new life. It is a holy colour in Islam as well. Because of its association with nature, green is a symbol of ecology and protection of environment. It also carries a broader meaning of freedom and tolerance. Because of the process of its manufacture, green was considered unstable and poisonous throughout history. There are many beliefs, both with irrational and rational explanations, originating from these presumptions. This colour is often associated with accident, uncertainty, fortune and misfortune. Traditionally, billiards and roulette tables are green, as well as the first dollar bills (this is associated with games of chance). Green colour is also associated with fate.

199

Yellow For inexplicable reasons, yellow colour does not have a high reputation in western civilisation. This is surprising, since this is the colour usually associated with the sun, which has a positive role in all civilisations. In ancient times, yellow colour had positive symbolics. This attitude started to change in Europe after the Crusades. In European history, this was the time when persecutions of heretics and magicians started, as well as of members of all religions other than Christian. Yellow became the colour of betrayal, hypocrisy, cowardice and heresy. This is why, since the Middle Ages, Judas is most commonly painted ginger-haired, wearing yellow clothes. Combination of yellow and green, as well as of red and yellow, also carries negative connotations. It symbolizes disorder, dissoluteness, and, by the end of the Middle Ages, insanity as well. Doors of debtors were also painted yellow. In the 19th century, yellow clothes portrayed marital infidelity. In Asia, on the other hand, yellow symbolizes good fortune, glory, wisdom and harmony. In European politics, yellow symbolizes Asia. Since the end of the 19th century, the fear of growing Asian countries was called “yellow danger”. Only in the 18th century, yellow colour entered European fashion world, partly because of

200

moc boja / etnografski muzej zagreb

the period of fascination with China. Yellow in contrast with black is associated with dangerous animals, such as a tiger or a poisonous insect. This combination is most commonly used for warnings of danger, such as the ones for explosives and radioactive substances. In Croatian tradition, yellow is the colour associated with Easter and Lent. In folk medicine, yellow is associated with gall and liver diseases. During the Middle Ages in Europe all positive symbolism of yellow was transferred onto gold. By its end gold and gilding penetrated all branches of art and in most value and presentation systems accordingly. Medieval mindset equated eternal, unchangeable spiritual values associated with the divine and sacred, with material which had the same qualities. The most festive male and female dresses in Slavonia were decorated with the golden-thread embroidery. Opposed to Slavonia, where golden coins and a dress decorated with golden thread spoke of a girl’s family income, a well-off young man from Konavli could not propose marriage to a girl if he could not, along with other expensive gifts, present her with a richly gold-embroidered waistcoat.

201

Podaci o slikovnim prilozima

1 2 3 4

5

6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21

22 23 24 25 26 27

202

http://asqfish.wordpress.com/2008/04/24/a-prayer-for-life-or-a-prayer-for-de ath%E2%80%A6%E2%80%A6%E2%80%A6%E2%80%A6/ http://www.tushita.com/tibetimage Beckwith, Carol; Fisher, Angela (19991): African Ceremonies, Horry N. Abrams, str. 86-87. http://images.google.com/imgres?imgurl=http://img240.imageshack. us/img240/5940/uslavuprvaku3qoac5.jpg&imgrefurl=http://www. footballderbies.com/forum/viewtopic.php%3Ff%3D24%26t%3D1962%26sta rt%3D0&usg=__AL37MTpxtFEeWoKHAVhFp66TEP8=&h=900&w=1200&sz= 439&hl=en&sta http://www.boston-catholic-journal.com/images/Boston%20Catholic%20 Journal%20Graphics/Pope%20Benedict%20Visits%20Brazil%20May%20 2007%20-%20FINISHED%20photos%20by%20Brazil/Young-Priests.jpg http://www.chinadaily.com.cn/.../content_5447255_2.htm Iz Dokumentacije Ministarstva kulture RH http://www.wumag.kiev.ua/index2.php?param=pgs20051/26 http://www.collegenews.org/x7504.xml Foto: Robert Leš, 2000. Janson, H.W; Janson, A.F. (2003): Povijest umjetnosti, Stanek d.o.o.,Varaždin, str.153. Belicza, Biserka (1984): Čitanka iz povijesti medicine, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 50. http://oneyogalife.files.wordpress.com/2008/05/chakra-chart.jpg http://www.explore-books.com/wallpaper/flags-world1024.jpg http://www.chinareview.com/beijing/nightlife/beijing-opera/index.html http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Chartres_Cathedral_North_ Transept_North_Rose_Window_2007_08_31.jpg Gröning, Karl i suradnici (1997): Decorated Skin: A World Survey of Body Art, Thames &Hudson Ltd., str. 76. http://en.wikipedia.org/wiki/File:Prayer_flags_in_the_wind.jpg http://www.seeingjesus.me/holyimage/6.saint-esprit/hs02.htm http://gypsyscholarship.blogspot.com/2006/02/das-wetter-ist-hell.html http://images.google.com/imgres?imgurl=http://www.eaaircharters. co.ke/Images/Masai.jpg&imgrefurl=http://irclogs.ubuntu. com/2008/02/09/%2523ubuntu-artwork.html&usg=__Fzykn_K6L2gqveQw GXOl6BxaYTo=&h=1142&w=845&sz=159&hl=en&start=4&tbnid=kg7euep0N 0iQiM:&tbnh=150&tbnw=111&prev=/images%3Fq%3Dmasai%26gbv%3D2 %26hl%3Den%26sa%3DGhttp://gypsyscholarship.blogspot.com/2006/02/ das-wetter-ist-hell.html http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Lucas_Cranach_d._%C3%84._001. jpg Foto:Robert Leš, 2000. http://122.img.pp.sohu.com/images/blog/2008/3/8/20/16/1192c77d8f0.jpg http://dardel.info/museum/Museum2.html Josip Adamček et al (1971): Ilustrirana povijest Hrvata, Stvarnost, Zagreb, str. 79. Fotodokumentacija EMZ.

moc boja / etnografski muzej zagreb

28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62

http://www.mauritius-individuell.com/wedding/indian_wedding.html http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Francesco_Morone_001.jpg Foto: Robert Leš, 2000. Guadalupi, Gianni i suradnici (2005): Velika ilustrirana Biblija: Mjesta i događaji iz Starog i Novog zavjeta, Zagreb, Mozaik knjiga, str. 224-225. Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Vid Barac, 2000. Foto: Vlasta Šabić, Virovitica, 2001. Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Vid Barac, 2000. Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Robert Leš, 2000. Moslavac, Slavica (2008): Crvena i bijela Moslavina, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, str. 28. Foto: Slavica Moslavac, oko 1990. Moslavac, Slavica (2008): Crvena i bijela Moslavina, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, str. 29. Foto: Slavica Moslavac, oko 1990. Foto: Vid Barac, 2000. Fotodokumentacija EMZ. Fotodokumentacija EMZ. Foto: Josip Kovačević. Pavičić, Snježana (1991): Hrvatski politički plakat 1940.- 1950., Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, str. 58. Pavičić, Snježana (1991): Hrvatski politički plakat 1940.- 1950., Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, str. 49. http://vaseljena.blog.hr/2007/04/1622470085/sto-je-p-u-sdp.html http://mumsgather.com/category/festivals/ http://benjaminvineyard.wordpress.com/2008/11/14/emperor-justinian-christianruler-confessor-of-christ/ Guadalupi, Gianni i suradnici (2005): Velika ilustrirana Biblija: Mjesta i događaji iz Starog i Novog zavjeta, Zagreb, Mozaik knjiga, str. 156-157. Heller, Eva (2006): Wie Farben wirken, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg, str. 118. Heller, Eva (2006): Wie Farben wirken, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg, str. 118. Heller, Eva (2006): Wie Farben wirken, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg, str. 118. Thurn, Hans Peter (2007): Farbwirkungen: Soziologie der Farbe, DuMont Buchverlag, Köln, str. 98. http://www.cabinetmagazine.org/issues/28/jackson.php http://www.politicalgroove.com/arts-entertainment/268-favorite-art.html Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Damir Prizmić, 2008. Robert Leš, 2008. Die Kinder dieser Welt (1977): Die 4. Weltausstelung der Photographie, UNICEF, Hamburg, str. 23.

63 64 65 66 67 68 69 70 71 72 73 74

75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89 90 91 92 93 94 95 96 97 98 99 100 101 102 103 104 105 106

Der Kunstwürfel (2003): Kunst für Kenner: Der Barock, Directmedia Publishing, Berlin. Der Kunstwürfel (2003): Kunst für Kenner: Die Renaissance, Directmedia Publishing, Berlin. http://www.heraldica.org/topics/france/frorders.htm http://picasaweb.google.com/yousfimedali/ VigneEtArtCarmaMohamedAliYousfiBlogspotCom#5189655203571671362 Fossi, Gloria et al. (ur.) (2001): The Uffici Gallery, Giunti Industrie Grafiche S.p.A., Prato, str. 172. Der Kunstwürfel (2003): Kunst für Kenner: Der Barock, Directmedia Publishing, Berlin. Der Kunstwürfel (2003): Kunst für Kenner: Der Barock, Directmedia Publishing, Berlin. Foto: Robert Leš Foto: Robert Leš Foto: Vid Barac, oko 2000. http://www.fullmoonoverhoboken.com/ http://www.cdiscount.com/musique-cd-dvd/cd-pas-cher/juliette-grecofriends-jul/f-1019801-8717423020967.html?prix=discount&trilist=0&numpa ge= http://www.geocities.com/leah_horn/mb-34.JPG http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Edgar_Germain_Hilaire_ Degas_016.jpg http://www.carbodydesign.com/archive/2008/05/13-ford-model-t-conceptdesign-challenge/1911-Ford-Model-T-line-up-ad-lg.jpg Ferrera, Mirela (2004): Narodi svijeta, Stanek, Varaždin, str. 56. Guadalupi, Gianni i suradnici (2005): Velika ilustrirana Biblija: Mjesta i događaji iz Starog i Novog zavjeta, Zagreb, Mozaik knjiga, str. 70. http://www.bellevuekofc.com/photogallery/pope-john-paul-II-a.JPG Gröning, Karl i suradnici (1997): Decorated Skin: A World Survey of Body Art, Thames &Hudson Ltd., str. 176. Foto: Drago Muvrin, 2008. http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Nicholas_Hilliard_021.jpg http://www.chinatownconnection.com/japanese-geisha.htm http://picasaweb.google.com/bidyarthi.bhaswati/ PaintingCollectionOfStXavierSCollegeKolkata#5177590114472929586 Hofmann, Rainer (ur.) (1994): Die Trachtenvielfalt der Fränkischen Schweiz im Wandel, Fränkische Schweiz- Museum, Tüchersfeld, str. 47. Foto: Robert Leš, 2000. Moslavac, Slavica (2008): Crvena i bijela Moslavina, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, str. 43. Foto: Josip Forijan. Foto: Erdödy Stjepan, 1894. Foto: Jelka Radauš, oko 1970. Moslavac, Slavica (2008): Crvena i bijela Moslavina, Muzej Moslavine Kutina, Kutina, str. 35. Foto: Slavica Moslavac. Foto: Tkalčić Vladimir, 1923. http://thatthebonesyouhavecrushedmaythrill.blogspot.com/2009/01/ devotion-to-blessed-virgin-in-england.html Der Kunstwürfel (2003): Kunst für Kenner: Die Renaissance, Directmedia Publishing, Berlin. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/6/6d/ Fr%C3%A9d%C3%A9ric_Bazille_001.jpg Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color, Princeton University Press, Princeton and Oxford, str. 53. Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color, Princeton University Press, Princeton and Oxford, str. 62. Foto: Robert Leš, 2000. Fotodokumentacija EMZ. Fotodokumentacija EMZ. Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color, Princeton University Press, Princeton and Oxford, str. 139. http://www.net.hr/galerija/kultura/webgalerije/wpp_2005/ http://fashionolog.blogspot.com/2007/10/shopping-adventures-carnival. html Foto: Damir Prizmić, 2000. Privatna dokumentacija Foto: Nino Vranić, 1986.

107 Breward, Christopher (1994): The Culture of Fashion: A New History of Fashionable Dress. Manchester University Dress, Manchester, str. 185. 108 http://www.npld.eu/docs/Pages/default.aspx i www.un.org/Depts/dhl/ maplib/flag.htm 109 http://www.hdz.hr/default.aspx?id=139 110 Fotodokumentacija EMZ. 111 Aralica, T., Aralica V. (1996): Hrvatski ratnici kroz stoljeća: Oprema, oružje i odore hrvatskih ratnika od oko 800. do 1918. godine, Znanje d.d., Zagreb, str.167. 112 Foto: Damir Prizmić, 2008. 113 Foto: Damir Prizmić, 2008. 114 Foto: Damir Prizmić, 2008. 115 Foto: Damir Prizmić, 2008. 116 Foto: Damir Prizmić, 2008. 117 Foto: Vid Barac, 2000. 118 http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Green_Chinese_dragon.PNG 119 Foto: Damir Prizmić, 2008. 120 http://www.latinamericanstudies.org/aztecs/calendar.jpg 121 Foto: Slavica Moslavac, 2006. 122 http://egyptian-papyrus-art.com/ 123 Guadalupi, Gianni i suradnici (2005): Velika ilustrirana Biblija: Mjesta i događaji iz Starog i Novog zavjeta, Zagreb, Mozaik knjiga, str. 239. 124 http://inversesquare.wordpress.com/2007/12/17/rich-genes-poor-genessullivan-again-and-benjamin-friedman/ 125 Foto: Damir Prizmić, 2008. 126 http://www.cts.edu/ImageLibrary/famous.cfm 127 http://gypsyscholarship.blogspot.com/2006/02/das-wetter-ist-hell.html 128 http://www.imagesonline.bl.uk/results.asp?image=066029 129 Thurn, Hans Peter (2007): Farbwirkungen: Soziologie der Farbe, DuMont Buchverlag, Köln, str. 99. 130 http://blog.redfin.com/seattle/files/2008/08/united_states_one_dollar_bill_ obverse.jpg 131 Guadalupi, Gianni i suradnici (2005): Velika ilustrirana Biblija: Mjesta i događaji iz Starog i Novog zavjeta, Zagreb, Mozaik knjiga, str. 233. 132 Heller, Eva (2006): Wie Farben wirken, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg, str. 115. 133 Heller, Eva (2006): Wie Farben wirken, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg, str. 115. 134 http://picasaweb.google.com/dsmurashev/FineArt#5203624062230565602 135 Tracht der Juden zu Worms, Gradski arhiv Worms, Monumenta Judaica B.139., str. 86. 136 http://tarvos.imareal.oeaw.ac.at/server/images/7002042.JPG 137 http://picasaweb.google.com/si.qua.fata.sinant/ Paintings#5100105092399231122 138 http://geschichtslk.blogspot.com/ 139 http://commons.wikimedia.org/wiki/index.html?curid=151915 140 http://www.astro.washington.edu/.../BCC/project.html 141 http://susandods.com/blog/archive/2007_01_01_archive.html 142 Heller, Eva (2006): Wie Farben wirken, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg, str. 119. 143 http://encarta.msn.com/media_701676704_761555715_-1_1/radha_and_ krishna_in_the_grove.html 144 Fotodokumentacija EMZ. 145 Foto: Vid Barac, 2000. 146 Foto: Damir Prizmić, 2008. 147 http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Gentile_da_Fabriano_002.jpg 148 http://archaeology.about.com/od/northamerica/ig/Ancient-Americas-/IncaGold-Figurine--Peru.htm 149 Foto: Robert Leš, 2000. 150 Beckwith, Carol; Fisher, Angela (19991): African Ceremonies, Horry N. Abrams, str. 231. 151 Guadalupi, Gianni i suradnici (2005): Velika ilustrirana Biblija: Mjesta i događaji iz Starog i Novog zavjeta, Zagreb, Mozaik knjiga, str. 214-215. 152 http://www.benetton.com/.../it/image_gallery/2_7.html 153 http://www.musicstack.com/records-cds/marilyn+monroe 154 http://www.cultureby.com/.../12/imitating_oscar.html 155 Foto: Damir Prizmić, 2008.

203

156 157 158 159 160 161 162 163 164 165 166 167 168 169 170 171 172 173 174 175 176 177 178 179 180 181 182 183 184 185 186 187 188 189 190 191 192 193 194 195 196 197 198 199 200 201 202 203 204 205 206

204

Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Ivan Lozica, 1987. Foto: Robert Leš, 2008. Foto: Robert Leš, 2008. Foto: Vid Barac, 2008. Foto: Robert Leš, 2008. http://picasaweb.google.com/errinelizabeth/ BoucherSect7LandscapeAndOtherGenres#5116456283325876130 http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/3/3f/Antoine_ Watteau_006.jpg http://picasaweb.google.com/yousfimedali/ VigneEtArtCarmaMohamedAliYousfiBlogspotCom#5189655203571671362 http://digg.com/odd_stuff/Pink_vs_Blue http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Bartolom%C3%A9_Esteban_ Perez_Murillo_003.jpg http://www.doctormacro1.info/Images/Hepburn,%20Audrey/Annex/ Annex%20-%20Hepburn,%20Audrey%20(Funny%20Face)_09.jpg. http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/6/68/German_ concentration_camp_chart_of_prisoner_markings.jpg http://markneighbors.com/memphis.html Foto: Damir Prizmić, 2009. Foto: Damir Prizmić, 2009. Foto: Damir Prizmić, 2009. Foto: Damir Prizmić, 2009. Razglednica, Nicholas Pitt, Getty Images http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Natural-dyes.jpg Ferrera, Mirela (2004): Narodi svijeta, Stanek, Varaždin, str. 72-73. Gröning, Karl i suradnici (1997): Decorated Skin: A World Survey of Body Art, Thames & Hudson Ltd, str. 38. Gröning, Karl i suradnici (1997): Decorated Skin: A World Survey of Body Art, Thames & Hudson Ltd., str. 17. Foto: Marija Nodilo, 2008. Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color, Princeton University Press, Princeton and Oxford, str. 65. http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Fez_Tannery.JPG http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Firenze-Stemma.png http://dadaisforever.files.wordpress.com/2008/01/cortesmoctez400.jpg http://picasaweb.google.com/jeanpierre.coquel/ Sapa#5207954366066628610 Privatna dokumentacija Foto: Damir Prizmić, 2008. Shrivatsa, Goswami (2001): Celebrating Krishna, Sri Caitanya Prema Samathana Vrindavan, str. 183. Ferrera, Mirela (2004): Narodi svijeta, Stanek, Varaždin, str. 112. http://www.dcs.shef.ac.uk/~mark/blog/labels/strange.html Damir Prizmić, 2008. Lenor Larsen, Jack (1976): The Dyer’s art, ikat, batik, plangi, Van Nostrand Reinhold Company, str. 185. http://infobintan.googlepages.com/BatikCantingM.jpg/BatikCantingMfull;init:.jpg Foto: Damir Prizmić, 2008. Lenor Larsen, Jack (1976): The Dyer’s art, ikat, batik, plangi, Van Nostrand Reinhold Company, str. 37. Foto: Kosjenka Brajdić, 2007. Foto: Damir Prizmić, 2008. http://www.flickr.com/photos/86624586@N00/10187048/sizes/o/ http://en.wikipedia.org/wiki/Lapis_lazuli http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Azurit_4.jpg http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Malachite_Congo_2_Luc_Viatour. jpg http://en.wikipedia.org/wiki/Orpiment http://geo.web.ru/druza/33_fo_42.htm http://en.wikipedia.org/wiki/File:VanGogh-self-portrait-with_bandaged_ear. jpg Foto: Branimir Boban / Cropix, 2008. Foto: Robert Leš, 2000. Gröning, Karl i suradnici (1997): Decorated Skin: A World Survey of Body Art,

moc boja / etnografski muzej zagreb

207 208 209 210 211 212 213 214 215 216 217 218 219 220 221 222

223 224 225 226 227 228 229 230

231 232 233 234 235 236 237 238 239 240 241 242 243 244 245

246 247 248

Thames & Hudson Ltd., str. 213. http://tasaclips.com/photos/minerals/cinnabar.jpg http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Wall%27s_chinese_calligraphy.jpg Foto: Damir Prizmić, 2008. http://caliban.mpiz-koeln.mpg.de/~stueber/koehler/FAERBER.jpg Foto: Marija Nodilo, 2008. Foto: Đuro Griesbach, 1991. http://en.wikipedia.org/wiki/File:Paubrasil6.jpg http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Brazil_16thc_map.jpg http://www.thefreedictionary.com/Indigofera+tinctoria Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color, Princeton University Press, Princeton and Oxford, str. 76 Schweppe, Helmut (1992): Handbuch der Naturfarbstoffe: Vorkommen, Verwendung, Nachweis. Ecomed, Landsberg/Lech, str. 83 http://entwinements.com/blog-mt3/images/Indian_indigo_dye_lump.jpg http://tuaregcultureandnews.blogspot.com/2007/12/mnj-blog-highlights-oftuareg-situation.html Foto: Razglednica iz Zbirke Muvrin. http://chezfrancine.romandie.com/get/11161/Isatis_tinctoria_Sturm28.jpg http://www.woad.org.uk/html/woad_12.html http://www.woad.org.uk/html/woad_7.html http://www.woad.org.uk/html/woad_5.html http://en.wikipedia.org/wiki/Saffron http://www.spaincenter.org/azafran/saffron-cultivation.htm http://www.spaincenter.org/azafran/saffron-cultivation.htm http://talkcharlotte.com/files/2009/01/robin_hood_1.jpg http://en.wikipedia.org/wiki/File:Illustration_Carthamus_tinctorius0.jpg http://en.wikipedia.org/wiki/File:Koeh-199.jpg http://www.vegetarian-nutrition.info/images/turmeric.jpg http://images.google.hr/imgres?imgurl=http://static.flickr. com/114/298380494_61eda041ef_o.jpg&imgrefurl=http://www. barcelonaphotoblog.com/2006/11/turmeric-spice-rooted-in-catalan. html&usg=__IQV1KD-oyzrEor9eQfjremEHudU=&h=851&w=1280&sz=1055&hl =hr&start=1&tbnid=ALunsd4CPBdEHM:&tbnh=100&tbnw=150&prev=/images %3Fq%3Dturmeric%2Bbarcelona%26gbv%3D2%26hl%3Dhr%26sa%3DG Foto: Damir Prizmić, 2008. Foto: Razglednica iz privatne zbirke http://commons.wikimedia.org/wiki/File:Lawsonia_inermis_Blanco1.108.png Foto: Renato Petek, 2007. Butler Greenfield, Amy (2005): A Perfect Red. Empire, Espionage and the Quest for the Colour of Desire. Black Swan, London. http://www.manandmollusc.net/beginners_uses/image_files/Dye-murex.gif http://www.museebonnat.bayonne.fr/rub_recherche/zoom. php?zoom=upload/oeuvres/big/94DE58146.jpg http://en.wikipedia.org/wiki/Tetrarchy Bihalji-Merin, Oto, ur. (1969): Umetničko blago Jugoslavije, Izdavački zavod “Jugoslavija”, Beograd, str. 139. Schoeser, Mary (2003): World Textiles, Thames&Hudson world of art, London, str. 31. Foto: Damir Prizmić, 2008. Butler Greenfield, Amy (2005): A Perfect Red. Empire, Espionage and the Quest for the Colour of Desire. Black Swan, London. Finlay, Victoria (2007): Colour. Travels through the paintbox. Hodder & Stoughton, London. http://spinthetruth.files.wordpress.com/2008/09/lipstick-obama.png http://images.google.hr/imgres?imgurl=http://simmy.typepad.com/ photos/uncategorized/dyeing13.jpg&imgrefurl=http://simmy.typepad.com/ echoesofadream/2006/10/one_day_i_will_.html&usg=__Pzr0ObM1vvsKYKhE jxyli2co1nc=&h=1028&w=800&sz=132&hl=hr&start=1&tbnid=9CaQsnsZ6r70 MM:&tbnh=150&tbnw=117&prev=/images%3Fq%3Ddyeing%2Bwool%2Bwith %2Bcochineal%26imgsz%3Dxxlarge%26as_st%3Dy%26ndsp%3D20%26hl% 3Dhr%26sa%3DN http://en.wikipedia.org/wiki/Polish_cochineal http://en.wikipedia.org/wiki/Polish_cochineal Schweppe, Helmut (1992): Handbuch der Naturfarbstoffe: Vorkommen, Verwendung, Nachweis. Ecomed, Landsberg/Lech., str. 79.

249 Schweppe, Helmut (1992): Handbuch der Naturfarbstoffe: Vorkommen, Verwendung, Nachweis. Ecomed, Landsberg/Lech., str. 75. 250 Foto: Damir Prizmić, 2008. 251 Foto: Damir Prizmić, 2008. 252 Foto: Marija Barlek, 2008. 253 Foto: Marija Barlek, 2008. 254 Foto: Damir Prizmić, 2008. 255 Foto: Marija Barlek, 2008. 256 Foto: Marija Barlek, 2008. 257 Foto: Marija Barlek, 2008. 258 Fotodokumentacija EMZ. 259 Foto: Damir Prizmić, 2008. 260 Foto: Damir Prizmić, 2008. 261 http://www.euita.upv.es/varios/biologia/images/Figuras_tema19/Pinaceas/ Pinus%20halepensis%203.jpg 262 Foto: Damir Prizmić, 2008. 263 Foto: Vid Barac, 2001. 264 Clulow, F.W. (1972): Colour – Its Principles and their Applications, Fountain Press, London, England. 265 Clulow, F.W. (1972): Colour – Its Principles and their Applications, Fountain Press, London, England. 266 Clulow, F.W. (1972): Colour – Its Principles and their Applications, Fountain Press, London, England. 267 Clulow, F.W. (1972): Colour – Its Principles and their Applications, Fountain Press, London, England. 268 Clulow, F.W. (1972): Colour – Its Principles and their Applications, Fountain Press, London, England. 269 Finlay, Victoria (2007): Colour. Travels through the paintbox. Hodder & Stoughton, London, str. 8. 270 http://gallery.hd.org/_exhibits/natural-science/prism-and-refraction-of-lightinto-rainbow-AJHD.jpg 271 Foto: razglednica, Panorama, Berlin 272 Foto: Angelika Kittel, razglednica: Panorama, Berlin 273 Goethe, Johann Wolfgang (1994): Die Tafeln zur Farbenlehre und deren Erklärungen, Insel Verlag, Frankfurt am Mein und Leipzig, str. 20. 274 Goethe, Johann Wolfgang (1994): Die Tafeln zur Farbenlehre und deren Erklärungen, Insel Verlag, Frankfurt am Mein und Leipzig, str. 9. 275 Bihalji Merin, Oto (1969): Umetničko blago Jugoslavije, Izdavački zavod “Jugoslavija”, Beograd, str. 344. 276 Foto: Damir Prizmić, 2008. 277 Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color. Princeton University Press, Princeton and Oxford, str. 146, 147. 278 Pastoureau, Michel (2001): Blue: The History of a Color. Princeton University Press, Princeton and Oxford, str. 153. 279 Borošak-Marijanović, Jelena (1998): Hrvatske trobojnice – simboli pokreta 1848. godine. Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, str. 69. 280 Foto: Gjuro Griesbach, 1990. 281 Foto: Damir Prizmić, 2008. 282 http://www.flickr.com/search/?q=zagreb+tram&page=12 283 – 293 Foto dokumentacija Katarine Nine Simončič

205

Izložba “Moć boje” ožujak – rujan 2009.

Autorice izložbe Aida Brenko, viša kustosica Mirjana Randić, muzejska savjetnica Stručni suradnici na izložbi Martinia Ira Glogar, Ana Sutlović, Vedran Đurašević, Marija Živković, Lela Roćenović, Renato Petek, Kosjenka Brajdić, Didakta Horvat

Za nakladnika Damodar Frlan Lektura Ines Brenko Prijevod sažetka na engleski Hrvojka Barlek

Autori likovnog postava i interaktivnog dijela Branimir Paškvan Nika Pavlinek Damir Prizmić

Oblikovanje kataloga, plakata, pozivnice i deplijana Branimir Paškvan Nika Pavlinek Damir Prizmić

Propaganda i marketing Mirjana Drobina Danijela Stanojević-Majerić

Fotografija na ovitku Tošo Dabac

Edukativni program Željka Jelavić Tehnička realizacija izložbe Preparatorske radionice za tekstil i drvo EMZ. Autori tekstova u katalogu mr. sc. Aida Brenko, viša kustosica u Etnografskom muzeju u Zagrebu dr. sc. Martinia Ira Glogar, docentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu dr. sc. Mate Kapović, asistent na Odjelu za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Mirjana Randić, muzejska savjetnica u Etnografskom muzeju u Zagrebu Nina Simončič, asistentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu Marija Živković, kustosica u Etnografskom muzeju u Zagrebu Nakladnik Etnografski muzej, Zagreb

206

moc boja / etnografski muzej zagreb

Tisak Denona Naklada 700 Etnografski muzej Zagreb 10000 Zagreb, Trg Mažuranića 14 [email protected] Izložba je ostvarena u suradnji s Tekstilno-tehnološkim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu. Projekt su omogućili: Poglavarstvo grada Zagreba - Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 695923 ISBN 978-953-6273-40-9

Zahvale

Zahvaljujemo na stručnoj pomoći:

Zahvaljujemo na pomoći oko ostvarenja izložbe:

Prof. dr. sc. Đurđici Parac-Osterman, dipl. ing. s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu; doc. dr. sc. Martiniji Iri Glogar, dipl. ing. s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu; dr. sc. Ani Sutlović, dipl. ing. s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, Vedranu Đuraševiću, dipl. ing. s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, mr. sc. Mirni Cvitan Černelić s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, Nini Simončić s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Mr. sc. Leli Roćenović iz Samoborskog muzeja; mr. sc. Jagodi Vondraček-Mesar iz Muzeja Prigorja Sesvete; Slavici Moslavac iz Muzeja Moslavine Kutina; Jani Mihalić iz Gradskog muzeja Karlovac; Lani Milošević Đerek iz Etnografskog muzeja Žitnica Rupe, Dubrovnik; Dunji Šarić iz Muzeja Staro selo Kumrovec. Dr. sc. Dariju Kremeru, dipl. ing. iz Botaničkog vrta ljekovitog bilja “Fran Kušan” u Zagrebu; Vanji Stamenkoviću, dipl. ing. iz Botaničkog vrta PMF-a u Zagrebu; Dragi Mihelju, dipl. ing. iz Botaničkog vrta PMF-a u Zagrebu; dr. sc. Mirjani Vrbek iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu; Biserki Radanović Gužvici iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu; mr. sc. Vesni Štamol iz Hrvatskog prirodoslovnog muzeja u Zagrebu; Velimiru Gašparoviću, Vladimiru Prenneru, Aleksandru Plečku i firmi Calyx; Miri Wolf iz Židovske općine u Zagrebu; dr. sc. Ljerki Reguli, dr. sc. Mariji Šercer; Dubravki Balen; Renatu Peteku iz Udruge Lotos, Kosjenki Brajdić iz Udruge Lotos.

Dr. sc. Zdenki Kalođeri iz Zavoda za farmakognoziju u Zagrebu; dr. sc. Draženu Maršiću iz Arheološkog muzeja u Zadru; Silviju Vujičiću; Zlatku Juričeku; Damiru Peharu; Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu; Marku Horvatu, Ljudevitu Horvat i Mirici Horvat iz Didakte Horvat; mr. sc. Juliji Kos iz Židovske općine u Zagrebu; Vidu Barcu; Hrvoju Vuletiću; Dragi Muvrinu; Margareti Legiši; Jakovu Nodilu; Mariji Nodilo; Vlasti Benkek; Josipi Petrović; Martinu Matišinu; Vedrani Vela Puharić iz Parka prirode Biokovo; Milivoju Žanetiću, dipl. ing.; Mladenu Milašinoviću Hrvatskog lovačkog muzeja; Ines Brenko iz Državnog arhiva u Zagrebu. Zahvaljujemo na posudbi predmeta: Arheološkom muzeju u Zadru; Arheološkom muzeju u Zagrebu; Državnom arhivu u Zagrebu; Didakti Horvat; Etnografskom muzeju Žitnica Rupe u Dubrovniku; Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu; Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu; Lovačkom muzeju u Zagrebu; Muzeju grada Koprivnice; Muzeju Prigorja Sesvete u Sesvetama; Muzeju Moslavine Kutina u Kutini; Hrvatskom povijesnom muzej u Zagrebu; firmi Juriček u Stupniku; Samoborskom muzeju u Samoboru; Studiju Silvio Vujičić; Udruzi Lotos; Zavodu za farmakognoziju u Zagrebu; Župnoj crkvi Sv. Anastazije u Samoboru; Židovskoj općini u Zagrebu, Židovskoj vjerskoj zajednici Bet Israel u Zagrebu i rabinu Kotel Dadonu; Dragutinu Muvrinu, voditelju Zbirke Muvrin; Tamari Panđić; Slobodarskoj čitaonici i knjižnici Roko i Cicibela u Zagrebu; Dubravki Vrgoč i Milanu Kovačeviću iz Zagrebačkog kazališta mladih i Mreži anarhosindikalista.

207