Kapitalizam i sloboda 9789530613522 [PDF]

Zitiervorschau

Milton Friedman u suradnji Rose D. Friedman

KAPITALIZAM I SLOBODA

GLOBUS NAKLADNI ZAVOD ŠKOLSKA KNJIGA

Biblioteka DOMINANTNE IDEJE

Urednik ZVONKO LEROTIĆ

CIP — Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb 330.101.8 FRIEDMAN, Milton Kapitalizam i sloboda / Milton Friedman u suradnji Rose D. Friedman; [s engleskog preveo Igor Gostl] — Zagreb: Globus, Nakladni zavod [etc.], 1992. — 212 str.; 20 cm. — (Biblioteka Dominantne ideje) Prijevod djela: Capitalism and Freedom. 1. Gl. stv. nasl. 920928078

Naslov izvornika Milton Friedman Capitalism and Freedom ©The University of Chicago, 1962, 1982. S engleskog preveo IGOR GOSTL Stručna redaktura prijevoda ZVONIMIR BALETIĆ

Ova knjiga je objavljena uz pomoć United States Information Agency. Knjiga je tiskana novčanom potporom Ministarstva znanosti, tehnologije i razvoja

Posvećeno JANET i DAVIDU i njihovim suvremenicima koji moraju prihvatiti i dalje ponijeti baklju slobode

Predgovor, 1982 Predavanja koja je moja supruga pomogla uobličiti u ovu knjigu održana su prije četvrt stoljeća. Teško je, čak i osobama koje su tada bile aktivne, a da i ne govorimo o većem dijelu sadašnjeg stanovništva koje je onda imalo manje od deset godina ili uopće nije bilo rođeno, predočiti intelektualnu klimu tog vremena. Oni među nama koji smo bili duboko zabrinuti zbog opasnosti za slobodu i napredak, što je dolazila od širenja državne aktivnosti, od pobjede države blagostanja i keynesijanskih ideja, činili smo malu borbenu manjinu koju je velika većina naših intelektualnih kolega smatrala čudacima. Čak sedam godina kasnije, kada je ova knjiga bila objavljena, gledišta koja je zastupala bila su još tako daleko od vladajućeg raspoloženja da je nijedan važniji nacionalni list nije prikazao — ni »New York Times« ni »Herald Tribune« (koji je tada izlazio u New Yorku) ni »Chicago Tribune«, ni »Time« ni »Newsweek«, pa čak ni »Saturday Review« iako ju je prikazao londonski »Economist« i značajni znanstveni časopisi. I to knjigu koja se obraćala širokoj javnosti, koju je napisao profesor jednog od velikih američkih sveučilišta i koja se prodala u više od 400.000 primjeraka u sljedećih osamnaest godina. Ne može se ni zamisliti da bi takva publikacija jednog ekonomista sličnog stručnog ugleda, a koja bi bila sklona državi blagostanja, socijalizmu ili komunizmu naišla na takvu šutnju. Koliko se u posljednjih dvadesetpet godina intelektualna klima promijenila potvrđuje upravo oduševljenje kojim je dočekana knjiga što smo je napisali moja supruga i ja, Free to Choose, koja je izravni nastavak knjige Kapitalizam i sloboda i koja zastupa istu temeljnu filozofiju, a objavljena je 1980. Tu je knjigu prikazao svaki važniji list, često u reklamiranom dugačkom prikazu. Ne samo da je bila djelomično pretiskana u »Book Digest«, nego također reklamirana na omotu. Free to Choose se prodala u 400.000 tvrdo uvezanih primjeraka u Sjedinjenim Državama, samo u prvoj godini prevedena je na dvanaest jezika i početkom 1981. godine objavljena u broširanom izdanju za široko tržište. Razlika u načinu na koji su dočekane ove dvije knjige ne može se, po mom uvjerenju, tumačiti razlikom u kvaliteti. Doista, prva knjiga je filozofskija i apstraktnija

te prema tome dublja. Free to Choose, kao što se kaže u predgovoru, ima više »priča i primjera, manje teorijskog okvira«. Ona dopunjuje a ne zamjenjuje Kapitalizam i slobodu. Površno gledajući, razlika u dočeku može se pripisati moći televizije. Free to Choose bila je zamišljena i strukturirana tako da prati našu seriju pod istim imenom na programu PBS i nema sumnje da je uspjeh televizijske serije pridonio uspjehu knjige. Ovo je objašnjenje površno, jer je samo pokretanje i uspjeh televizijske serije dokaz o promjeni intelektualne klime. U 1960-im godinama nitko nam nije ponudio televizijsku seriju kao što je bila Free to Choose. Našlo bi se malo sponzora, ako bi ih uopće bilo za takav program. Ako bi se po nekoj sreći takav program i proizveo, ne bi bilo znatnijeg slušateljstva, koje bi ta gledišta prihvatilo. Različit doček kasnije knjige i uspjeh televizijske serije zajedničke su posljedice promjene u klimi mišljenja. Ideje iznesene u našim dvjema knjigama još su uvijek daleko od vladajuće intelektualne klime, ali se sada barem poštuju u intelektualnoj zajednici i vrlo vjerojatno su u širokoj javnosti postale gotovo uobičajene. Promjenu u intelektualnoj klimi nije izazvala ova knjiga niti mnoge druge, kao što su Hayekova Put u ropstvo i Konstitucija slobode, koje pripadaju istoj filozofskoj tradiciji. Kao dokaz tome dovoljno je ukazati na poziv za sudjelovanje na simpoziju »Kapitalizam, socijalizam i demokracija« koji su uputili urednici časopisa »Commentary« u 1978. godini a koji sadrži rečenicu: »Ideju da između kapitalizma i demokracije može postojati neizbježna veza, u posljednje su vrijeme, izgleda, počeli smatrati vjerojatnom mnogi intelektualci, koji bi nekad takvo gledište držali ne samo pogrešnim, nego čak politički opasnim.« Moj se prilog sastojao od podugačkog citata iz Kapitalizma i slobode, jednog kraćeg citata iz Adama Smitha i zaključnog poziva »Dobro došli na brod« (»Commentary«, travanj 1978, str. 29 -71). Čak je godine 1978. od 25 drugih sudionika simpozija samo 9 izrazilo gledišta koja bi se mogla smatrati sklona središnjoj poruci Kapitalizma i slobode. Promjena u intelektualnoj klimi došla je iz iskustva, ne iz teorije ili filozofije. Rusija i Kina, jednom velike nade intelektualnih krugova, očito su podbacile. Velika Britanija, čiji je fabijanski socijalizam dominantno utjecao na američke intelektualce, upala je u velike neprilike. Nama još bliže, intelektualci koji su uvijek bili odani velikoj državi i širokoj većini pristaša nacionalne Demokratske stranke, razočarali su se vijetnamskim

ratom, naročito ulogom predsjednika Kennedya i Johnsona. Mnogi od velikih reformskih programa — kao što su nekadašnje parole blagostanja, javnih stanova, podrška sindikatima, integracija škola, savezna pomoć za obrazovanje, akcije za napredak — propadale su jedna za drugom. Što se tiče ostalog stanovništva, njihovi džepovi su stradavali od inflacije i visokih poreza. Te pojave, a ne uvjerljivost ideja iz knjiga koje se bave načelima, objašnjavaju prijelaz od bučnog poraza Barrya Goldwatera godine 1964. na bučnu pobjedu Ronalda Reagana 1980. godine — dvojice s bitno istim programom i istom porukom. Koja je onda uloga knjige u tome svemu? Dvostruka, po mom mišljenju. Prva, da se dade okvir za neformalne rasprave. Kao što smo pisali u Predgovoru knjizi Free to Choose: »Jedina osoba koja vas doista može uvjeriti jeste vi sami. Pitanja morate, na miru, dugo vrtjeti u glavi, razmotriti mnoge argumente, kuhati ih na laganoj vatri i poslije dugo vremena vaše sklonosti pretvoriti u uvjerenja.« Drugo, i bitnije, ne odlučivati se prije nego što prilike učine promjenu nužnom. Postoji golema inercija — tiranija statusa quo — u privatnim, a posebno u državnim aranžmanima. Samo kriza — stvarna ili predvidiva — dovodi do stvarne promjene. Kada dođe do krize, akcije koje se poduzimaju ovise o prisutnim idejama. To je, uvjeren sam, naša temeljna funkcija: razvijanje alternativa za postojeće politike, držati ih u životu i na raspolaganju dok politički nemoguće ne postane politički neizbježno. Ovu tvrdnju možda može oslikati osobna priča. Negdje koncem šezdesetih godina vodio sam raspravu na Sveučilištu Wisconsin s Leonom Keyserlingom, tvrdokornim kolektivistom. Njegov glavni udarac, kao što je mislio, bio je da izruga moja gledišta kao krajnje reakcionarna. Odlučio se da to učini čitajući, s kraja drugog poglavlja ove knjige, listu stavki koja se, kao što sam rekao »ne može, koliko mogu vidjeti, valjano opravdati načelima koje sam naprijed naznačio.« To je išlo dosta dobro sa studentskom publikom dok je on išao kroz moje odbacivanje subvencija cijena, carina i slično, dok nije došao do točke 11: »Regrutacija čovjeka za vojne službe u vrijeme mira.« Taj izraz mojeg protivljenja regrutaciji izazvao je gromoglasan pljesak i upropastio mu publiku i raspravu. Usput, regrutacija je jedina stavka na mojoj listi od 14 neopravdanih državnih aktivnosti koja je dosad ukinuta — a ta pobjeda sigurno nije posljednja. U pogledu mnogih drugih stavki mi smo se još više udaljili od načela zastupljenih u ovoj knjizi — što je, s jedne strane, razlog zašto se

klima mišljenja promijenila, a s druge strane, dokaz da ta promjena dosad nije dovela do nekih praktičnih posljedica. To je dokaz da je temeljna poruka ove knjige jednako valjana za 1981. kao i za 1961. godinu, iako su neki primjeri i pojedinosti možda zastarjeli.

Predgovor Ova je knjiga dugo odgađani rezultat niza predavanja koja sam održao u lipnju 1956. na konferenciji u Wabash koledžu kojoj su predsjedali John Van Sickle i Benjamin Rogge, a sponzorirala ju je Volkerova zaklada. Sljedećih godina održao sam slična predavanja na Volkerovim konferencijama pod predsjedanjem Arthura Kempa na Claremont koledžu, pod predsjedanjem Clarencea Philbrooka na Sveučilištu Sjeverne Karoline, pod predsjedanjem Richarda Leftwicha na Sveučilištu države Oklahoma. Na tim sam predavanjima iznio sadržaj prvih dvaju poglavlja ove knjige baveći se principima, a onda i njihovom primjenom na skup različitih posebnih problema. Dužan sam izraziti zahvalnost voditeljima tih predavanja, ne samo zbog poziva da ih održim, već mnogo više zbog kritika i komentara, kao i prijateljskog pritiska da ih sročim u pismenom obliku, kao i Richardu Comuelleu, Kennethu Templetonu i Ivanu Brierlyu iz Volkerove zaklade koji su organizirali konferencije. Moja zahvalnost i sudionicima koji su me svojim dubokim i prodornim zanimanjem za problematiku te neutaživim intelektualnim entuzijazmom prisilili da ponovo promislim mnoga mjesta i popravim mnoge greške. Ovaj niz znanstvenih skupova jedno je od najstimulativnijih intelektualnih iskustava u mom životu. Nepotrebno je reći da se vjerojatno ni jedan od direktora konferencija i sudionika ne slaže sa svime u ovoj knjizi. No vjerujem da oni neće odbiti preuzeti nešto odgovornosti za nju. Za filozofiju ove knjige i mnoge njezine pojedinosti dugujem učiteljima, kolegama i prijateljima, prije svega uglednicima s čikaškog Sveučilišta s kojima sam imao sreću surađivati: Franku H. Knightu, Henryju C. Simonsu, Lloydu W. Mintsu, Friedrichu A. Hayeku i Georgeu J. Stigleru. Molim da mi oproste što mnoge od njihovih ideja iznesenih u ovoj knjizi nisam pobliže označio. Od njih sam toliko naučio, a naučeno je do te mjere postalo dio mojih misli, da ne bih znao kako odabrati reference za fusnote.

Uvod U često citiranom odjeljku inauguralne besjede predsjednik Kennedy je rekao: »Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas — pitajte što vi možete uraditi za svoju zemlju.« Izrazitu simboliku o ćudi našega doba nalazimo u kontroverziji o podrijetlu a ne sadržaju te izjave. Ni prva ni druga polovica ove izjave ne izražavaju odnos između građanina i vlasti vrijedan ideala slobodnih ljudi u slobodnom društvu. Paternalistički dio, »što vaša zemlja može uraditi za vas«, podrazumijeva da je vlast staratelj, a građanin štićenik, stav koji se kosi s vjerom slobodna čovjeka u vlastitu odgovornost za vlastitu sudbinu. Organizmički dio što možete uraditi za svoju zemlju implicira da je vlast gospodar ili božanstvo a građanin sluga ili gorljivi vjernik. Za slobodna čovjeka zemlja je zbroj pojedinaca koji je čine, a ne nešto povrh ili mimo njih. On se ponosi zajedničkom baštinom, odan je zajedničkim tradicijama. Ali on vlast smatra sredstvom, posredovateljem, a ne udjeliteljem milosti i darova, niti gospodarom ili bogom kojeg se slijepo obožava i služi. On ne priznaje nikakav nacionalni cilj, osim ako je to konsenzus svih ciljeva kojima građani pojedinačno služe. On ne priznaje nikakvu nacionalnu svrhu, osim ako je to konsenzus svih svrha kojima građani pojedinačno teže. Slobodan čovjek neće pitati ni što njegova zemlja može učiniti za njega, ni što on za nju. On će radije pitati što ja i moji sugrađani možemo uraditi kroz vlast za ispunjenje individualnih odgovornosti, za postignuće pojedinačnih ciljeva i svrha, a iznad svega, zaštitu naše slobode? To će pitanje popratiti dodatnim: kako onemogućiti da se vlast koju smo stvorili prometne u Frankensteina koji će uništiti i samu slobodu zbog čije je zaštite uspostavljena? Sloboda je rijetka i osjetljiva biljka. Naša pamet nam kaže, a povijest potvrđuje, da je koncentracija moći velika prijetnja slobodi. Država je potrebna za očuvanje naše slobode, ona je instrument njezina ostvarivanja; no koncentracijom moći u rukama političara ona je također prijetnja slobodi. Ako su ljudi koji imaju vlast u početku čak dobrohotni i ako nisu korumpirani vlašću koju provode, vlast će i privlačiti i formirati ljude drukčijega kova. Kako možemo imati korist od onoga što država obećava, a izbjeći

prijetnju slobodi? Dva jasna načela inkorporirana u naš Ustav, pružaju odgovor koji je dosad čuvao našu slobodu, premda su u praksi opetovano kršena, iako su proklamirana kao pravila. Prvo, djelokrug vlasti mora biti ograničen. Njezina osnovna funkcija mora biti zaštita naše slobode, jednako od neprijatelja izvan naših granica kao i od naših sugrađana: očuvati zakon i poredak, jamčiti valjanost privatnih ugovora, jačati konkurentna tržišta. Uz tu osnovnu funkciju država nam može povremeno omogućiti da zajedno postignemo ono što bi bilo skuplje i teže postići pojedinačno. Međutim, svaka takva uporaba države krije u sebi opasnosti. Ne trebamo, niti možemo, izbjeći korištenje države na taj način. No prije nego se na ovo odlučimo moramo imati čisti i veliki višak prednosti nad nedostacima. Oslanjajući se prije svega na dobrovoljnu suradnju i privatnu poduzetnost u ekonomskim i drugim aktivnostima možemo osigurati da privatni sektor bude ograničenje moći državnog sektora i djelotvorna zaštita slobode govora, vjeroispovijesti i mišljenja. Drugo temeljno načelo sadržano je u disperziji vladine moći. Ako vlada mora provoditi vlast, onda bolje na razini općine nego države, bolje na razini države nego u Washingtonu. Ako mi se ne dopada što radi moja lokalna zajednica, bez obzira je li riječ o odvozu smeća, zanimanju ili školstvu, mogu preseliti u drugu lokalnu zajednicu, te premda se na ovo može odlučiti manjina, sama mogućnost djeluje kao ograničenje. Ako mi se ne dopada što radi moja savezna država, mogu preseliti u drugu. Ako mi se ne dopada ono što nameće Washington, imam slab izbor u ovom svijetu ljubomornih nacija. Prava je poteškoća u zaobilaženju zakonskih odredbi savezne vlade, naravno, centralizacija. Vlada smatra kako će joj ona omogućiti efikasniju legislature programa koji su — kako ih ona vidi — u interesu javnog mišljenja, bez obzira je li riječ o transfere dohotka od bogatih siromašnima, ili od privatnika vladinim potrebama. Na određen način vlada je u pravu. Ali, medalja ima dvije strane. Moć da se čini dobro ujedno je moć da se čini zlo; oni koji danas kontroliraju vlast ne moraju je kontrolirati sutra; i što je još važnije, ono što jedan smatra dobrim, drugi može smatrati štetnim. Tragičnost je ove sklonosti k centralizaciji, kao i sklonosti da se širi djelokrug vlasti općenito, u tome što to najčešće predvode dobronamjerni ljudi koji će prvi požaliti zbog njezinih posljedica. Očuvanje slobode je zaštitni razlog za ograničenje i decentralizaciju državne vlasti. No postoji i konstruktivni razlog. Veliki civilizacijski

napredak, u arhitekturi ili slikarstvu, u znanosti ili književnosti, industriji ili poljoprivredi, nikada nije proistekao iz centralizirane vlasti. Kolumbo nije krenuo u potragu za novim putem u Kinu pokoravajući se direktivi nekog parlamenta, premda ga je dijelom financirao apsolutni monarh; Newton i Leibnitz; Einstein i Bohr; Shakespeare, Milton i Pasternak; Whitney, McCormick, Edison i Ford; Jane Addams, Florence Nightingale i Albert Schweitzer; nitko od nabrojenih nije širio nove horizonte ljudskog znanja i razumijevanja, u književnosti, u tehničkim mogućnostima, ili u olakšavanju ljudske bijede, pokoravajući se naredbama vlasti. Njihova su dostignuća rezultat individualnog genija, čvrsto usađenih pogleda manjine i društvene klime koja omogućuje raznovrsnost i raznolikost. Vlast nikad neće biti u stanju ponoviti raznovrsnost i raznolikost individualne akcije. Određujući uniformne standarde u stambenoj izgradnji, prehrani ili odijevanju, vlada može, bez sumnje, uvijek poboljšati razinu življenja mnogih pojedinaca; određivanjem standarda u školstvu, gradnji cesta ili zdravstvu, središnja vlada može bez sumnje poboljšati razinu rezultata na mnogim užim područjima, možda čak i prosjek čitavih zajednica. No, vlada će istodobno zamijeniti napredak stagnacijom, a jednolikom osrednjošću nadomjestiti raznovrsnost, bitnu za eksperimentiranje, koje može dovesti do toga da sutrašnji ispotprosječni rezultati budu iznad današnjih prosjeka. Ova knjiga razmatra neka od tih velikih pitanja. Njezina je glavna tema uloga konkurentskog kapitalizma — organiziranje najvećeg dijela privredne aktivnosti preko privatnog poduzetništva koje djeluje na slobodnom tržištu — kao sustava ekonomske slobode i nužnog uvjeta političke slobode. Njezina sporedna tema je uloga koju vlast treba odigrati u slobodnom društvu koje se u organiziranju privredne aktivnosti oslanja primamo na tržište. Prva dva poglavlja o tim problemima govore na apstraktnoj razini, više načelno nego u konkretnoj primjeni. U kasnijim poglavljima ova se načela primjenjuju na niz posebnih problema. Apstraktna tvrdnja može u načelu biti potpuna i iscrpna premda u dva sljedeća poglavlja ovaj ideal sigurno nije dosegnut. Ne može se ni zamisliti da bi primjena načela mogla biti iscrpljena. Svaki dan donosi nove probleme i nove okolnosti. Zato ni uloga države ne može biti točno i jednom zauvijek određena kroz specifične funkcije. Povremeno treba preispitati odnos

navodno nepromjenjivih načela spram dnevne problematike. Neizbježno će biti ponovno provjeriti ova načela i razmotriti ih izoštrenije. Neobično je korisno označiti politička i ekonomska stajališta razrađena u ovoj knjizi. Ispravna i prava oznaka je liberalizam. Na nesreću, »kao vrhunski, premda nenamjeran kompliment, neprijatelji sustava privatnog poduzetništva smatrali su mudrim prisvojiti tu oznaku«1 tako da se značenje liberalizma u Sjedinjenim Državama danas vrlo razlikuje od onoga u 19. st., ili današnjeg u najvećem dijelu evropskog kontinenta. Intelektualni pokret pod nazivom liberalizam, kakav se razvija potkraj 18. i početkom 19. st., naglašavao je slobodu kao krajnji cilj, a pojedinca kao primami društveni entitet Podržavao je unutrašnji laissez-faire kao sredstvo reduciranja državne uloge u ekonomskim poslovima, a time ujedno proširivao ulogu pojedinca; podržavao je slobodnu vanjsku trgovinu kao oblik miroljubivog i demokratskog povezivanja svih naroda svijeta. U politici podržavao je razvoj predstavničke vlade i parlamentarnih institucija, smanjenje samovoljne državne moći i zaštitu građanskih sloboda pojedinca. Potkraj 19. st. a posebice nakon 1930. godine, termin liberalizam počinje se u Sjedinjenim Državama vezivati za vrlo različite pravce, posebno u ekonomskoj politici. Počinje se vezivati uz spremnost primarnog oslanjanja na državu, a ne na privatne dobrovoljne aranžmane da se postignu poželjni ciljevi. Blagostanje i jednakost, a ne sloboda, postaju dnevnom krilaticom. Liberal devetnaestog stoljeća širenje slobode smatrao je najuspjelijim načinom promicanja blagostanja i jednakosti, liberal dvadesetog stoljeća blagostanje i jednakost drži uvjetima ili alternativom slobodi. U ime blagostanja i jednakosti liberal dvadesetog stoljeća počinje favorizirati obnovu politike državnog intervencionizma i paternalizma protiv kojih se klasični liberalizam borio. Vraćajući kazaljku na satu na merkantilizam 17. st. on rado napada iskrene liberale kao reakcionare! Promjena značenja pojma liberalizam uočljivija je u ekonomskoj no u političkoj sferi. I liberal dvadesetog stoljeća, poput liberala devetnaestog stoljeća, podržava parlamentarne institucije, predstavničku vlast, građanska prava itd. Pa ipak, i u političkoj sferi postoji uočljiva razlika. Liberal devetnaestog stoljeća, ljubomoran na slobodu, u strahu od centralizirane moći, bila ona u upravnim ili privatnim rukama, pružao je potporu političkoj decentralizaciji. Liberal dvadesetog stoljeća, spreman na akciju i uvjeren u dobrotvornost moći dok je ova u rukama države koju prividno kontrolira izborno tijelo, pruža podršku centraliziranoj državi. On nema nikakve

dvojbe o tome gdje treba locirati moć, u korist države umjesto grada, u korist savezne vlade umjesto države, u korist svjetske organizacije umjesto nacionalne vlade. Zbog krivog naziva liberalizam, stajališta koja su se nekad mogla podvući poda nj danas se često etiketiraju kao konzervativizam. To nije zadovoljavajuća alternativa. Liberal devetnaestog stoljeća bio je radikalan i u etimološkom smislu, idući do samog korijena stvari, i u političkom smislu, podržavajući velike promjene u društvenim institucijama. Takav mora biti i njegov moderni sljednik. Ne želimo sačuvati državne intervencije koje tako snažno zadiru u našu slobodu, premda, naravno, želimo sačuvati one koje je promiču. Nadalje, u praksi naziv konzervativizam počinje pokrivati tako širok raspon stajališta koja su do te mjere međusobno nespojiva da ćemo, bez sumnje, doživjeti rast crticom odvojenih određenja kao što su: libertarijanski-konzervativan i aristokratski-konzervativan. Dijelom stoga što ne želim ovaj naziv predati zagovaračima mjera koje bi da unište slobodu, a dijelom i zbog toga što bolji alternativni naziv ne mogu pronaći, riješit ću ovu teškoću tako da ću riječ liberalizam upotrebljavati u njezinu izvornu značenju — doktrine koja se odnosi na slobodna čovjeka.

Prvo poglavlje Odnos između ekonomske i političke slobode Uvriježeno je vjerovanje kako su politika i ekonomija odvojene i u velikoj mjeri nepovezane, kako je individualna sloboda politički, a materijalno blagostanje ekonomski problem, te da se bilo koji politički poredak može kombinirati s bilo kojim ekonomskim. Glavna suvremena manifestacija ove ideje jest obnova »demokratskog socijalizma« koju provode mnogi što bez oklijevanja osuđuju ograničavanje individualnih sloboda u »totalitarnom socijalizmu« u Rusiji,2 a koji su uvjereni da je u nekoj zemlji moguće prihvatiti osnovne značajke ruskog ekonomskog poretka i pritom osigurati individualne slobode kroz političke aranžmane. Teza ovoga poglavlja jest da je takav pogled zabluda, da postoji uska veza između ekonomike i politike, da su tek određene kombinacije političkog i ekonomskog poretka moguće, te napose da društvo koje je socijalističko ne može biti demokratsko u smislu jamčenja individualnih sloboda. U promicanju slobodnog društva ekonomski poredak igra dvovrsnu ulogu. S jedne je strane sloboda u ekonomskim aranžmanima sama po sebi komponenta široko shvaćene slobode, stoga je ekonomska sloboda samoj sebi svrhom. S druge je strane ekonomska sloboda prijeko potrebno sredstvo ostvarenja političke slobode. Prva od ovih uloga ekonomske slobode zahtijeva poseban naglasak, budući da, napose intelektualci, gaje snažne predrasude spram važnosti ovog aspekta slobode. Skloni su izražavanju prezira prema onome što sami drže materijalnim aspektima života, skloni su smatrati vlastito bavljenje navodno višim vrijednostima na različitom značenjskom planu, a koji zahtijeva posebnu pažnju. Većini građana, međutim, ako ne intelektualcu, izravna važnost ekonomske slobode je barem usporediva po značenju s neizravnom važnošću ekonomske slobode kao sredstva političke slobode. Građanin Velike Britanije koji nakon drugoga svjetskog rata nije smio provoditi godišnji odmor u Sjedinjenim Državama zbog devizne kontrole, nije bio ništa manje lišen bitnog dijela slobode od građanina Sjedinjenih

Država kojemu je, zbog političkih stavova, ukinuta mogućnost da svoj odmor provodi u Rusiji. Jedno je navodno ekonomsko, a drugo političko ograničenje slobode, pa ipak između njih nema bitne razlike. Građanin Sjedinjenih Država, kojega zakon prisiljava da oko 10% svog dohotka odvaja radi osiguranja specifičnog mirovinskog ugovora kojim upravlja država, lišen je odgovarajućeg dijela osobne slobode. Koliko je snažno ovo obespravljenje, a kako je usko vezano za gubitak vjerskih sloboda, koje će svi prije nazvati »građanskim« ili »političkim« no »ekonomskim«, dramatično oslikava epizoda u kojoj su glavni sudionici farmeri amiške sekte. Oni su, naime, obvezni savezni mirovinski program držali kršenjem individualne slobode pa su odbili plaćati porez i uživati povlastice. Posljedica takvoga stajališta bila je prodaja dijela njihove stoke na dražbi radi namirenja poreza za socijalnu sigurnost. Broj građana koji obvezatno starosno osiguranje smatraju lišavanjem slobode možda nije velik, no pobornici slobode nikad se nisu mjerili brojem. Građanin Sjedinjenih Država koji prema zakonima raznih država nije slobodan baviti se zanimanjem po svom izboru, ako za nj nije pribavio dozvolu, na isti je način lišen bitnog dijela svojih sloboda. Isto je i s onim tko poželi svoju robu u Švicarskoj mijenjati za satove, ali ga u tom sprečava utvrđena kvota razmjene, kao i s Kalifornjaninom koji je pritvoren zbog prodaje Alka Seltzera po nižoj cijeni od one koju je utvrdio proizvođač prema tzv. zakonima »poštene trgovine« te s farmerom koji ne može proizvoditi količinu žita koju želi; itd, itd. Jasno je da je ekonomska sloboda sama po sebi izvanredno važan dio ukupne slobode. Promatrani kao sredstvo političke slobode ekonomski su aranžmani važni zbog djelovanja na koncentraciju ili disperziju moći. Kompetitivni kapitalizam, vrsta ekonomske organizacije koja ekonomsku slobodu neposredno pruža, promiče i političku slobodu, odvajajući ekonomsku moć od političke, i na taj način omogućuje jednoj da bude protuteža drugoj. Povijesni se dokazi slažu u pogledu odnosa između političke slobode i slobodnog tržišta. Ne poznajem ni jedno društvo koje je u većoj mjeri obilježeno političkim slobodama, a koje nije isto tako prakticiralo nešto usporedivo slobodnom tržištu u organiziranju pretežnog dijela ekonomske aktivnosti. Budući da živimo uglavnom u slobodnom društvu, skloni smo zaboraviti koliko je ograničen vremenski i geografski okvir onoga što bi

moglo sličiti političkim slobodama: tiranija, ropstvo i bijeda, tipična su stanja za ljudski rod. Devetnaesto i početak dvadesetog stoljeća strše u zapadnom svijetu kao upadljive iznimke iz općeg povijesnog razvitka. Politička sloboda je u ovom slučaju pratila razvitak slobodnog tržišta i kapitalističkih institucija. Tako je bilo i s političkim slobodama u zlatnom dobu Grčke i ranim danima rimskog razdoblja. Povijest tek sugerira da je kapitalizam nužan uvjet političke slobode. On, jasno, nije i dovoljan preduvjet. Fašistička Italija i Španjolska, Njemačka u raznim razdobljima u posljednjih sedamdeset godina, Japan prije prvog i drugog svjetskog rata, caristička Rusija nekoliko desetljeća prije prvog svjetskog rata — sva ova društva ne mogu se opisati kao politički slobodna. Pa ipak, u svakom od njih privatno je poduzeće bilo dominantan oblik ekonomske organizacije. Jasno je stoga da su mogući ekonomski aranžmani koji su u temelju kapitalistički i politički poredak koji nije slobodan. Pa čak i u tim društvima građanstvo je uživalo veće slobode no ono u totalitarnim državama poput Rusije ili nacističke Njemačke, u kojima je ekonomski totalitarizam kombiniran s političkim. Čak je u carističkoj Rusiji pod određenim okolnostima građanima bilo omogućeno da mijenjaju profesiju bez pribavljanja dopuštenja političkih vlasti, budući da su kapitalizam i postojanje privatnog vlasništva omogućavali određeno ograničenje centralizirane moći države. Odnos između političke i ekonomske slobode je kompleksan i ni u kojem slučaju jednostran. Početkom 19. st. Bentham i filozofski radikali bili su skloni političku slobodu smatrati sredstvom ekonomske slobode. Oni su vjerovali kako su mase sputane nametnutim ograničenjima, te ako se političkim reformama većini ljudi omogući pravo glasa, oni će uraditi ono što će im biti na korist, odnosno glasovat će za laissez faire. Gledajući unatrag, ne može se reći da su bili u krivu. Znatan dio političkih reformi pratile su one ekonomske, usmjerene najvećim dijelom prema laissez-faireu. Ovu promjenu u ekonomskom poretku pratio je golem skok u blagostanju širokih masa. Iza trijumfa benthamskog liberalizma u Engleskoj devetnaestog stoljeća uslijedila je reakcija u smjeru povećanog državnog intervencionizma u privrednim poslovima. U Engleskoj i drugdje dva svjetska rata znatno su ubrzala kolektivističku tendenciju. Blagostanje, a ne sloboda, postaje dominantnom oznakom demokratskih zemalja.

Intelektualni nasljednici filozofskih radikala Dicey, Mises, Hayek i Simons — da spomenem samo neke — prepoznavajući u ovome implicitnu prijetnju individualizmu strahovali su da će se stalno kretanje prema centraliziranom nadzoru nad privrednom aktivnošću pokazati kao Put u ropstvo, kako je Hayek nazvao svoju prodornu analizu ovoga procesa. Oni naglašavaju ekonomsku slobodu kao sredstvo koje vodi političkoj slobodi. Događaji od drugoga svjetskog rata naovamo iznose na vidjelo drukčiji odnos ekonomske i političke slobode. Kolektivističko privredno planiranje zaista se sukobljavalo s individualnim slobodama. Međutim, barem u nekim zemljama, rezultat nije bio ukidanje slobode već obrat u ekonomskoj politici. Najizrazitiji primjer pruža ponovo Engleska. Prekretnicu je možda značio zakon o »kontroli zapošljavanja« koji je, usprkos velikim nedostacima, Laburistička stranka smatrala potrebnim nametnuti radi provođenja svoje privredne politike. Potpuno primijenjen i proveden, taj bi zakon značio centralizirano usmjeravanje pojedinca u određena zanimanja. Kako se to oštro sukobilo s osobnom slobodom, zakon je primijenjen u zanemarivom broju slučajeva, a zatim, nakon kratkotrajne primjene, opozvan. Njegovo ukinuće najavilo je odlučan zaokret u privrednoj politici koju karakterizira smanjen oslon na centralizirane »planove i program«, demontaža mnogih kontrola i pojačan naglasak na privatno tržište. Sličan se zaokret u privrednoj politici dogodio u većini drugih demokratskih zemalja. Aproksimativno je obrazloženje za ove pomake u politici ograničeni uspjeh centralnog planiranja ili njegov potpun neuspjeh u postizanju zadanih ciljeva. Ovaj neuspjeh, međutim, treba pripisati, barem u određenoj mjeri, političkim implikacijama centralnog planiranja i nespremnosti da se slijedi njegova logika, kada ona zahtijeva bezobzirno gaženje dragocjenih privatnih prava. Možda je ovaj pomak tek privremeni prekid s kolektivističkim trendom ovoga stoljeća. Pa ako i jest tako, on ilustrira usku povezanost političke slobode i privrednog poretka. Povijesni dokazi sami po sebi nikada ne mogu biti uvjerljivi. Možda je čista koincidencija što se ekspanzija slobode zbila istodobno s razvojem kapitalističkih i tržišnih institucija. Zašto bi među njima bilo veze? Koje su to logične veze između ekonomske i političke slobode? U razmatranju ovih pitanja najprije ćemo se pozabaviti tržištem kao neposrednom komponentom slobode, a onda posrednim odnosom tržišnih aranžmana i političke slobode. Nusprodukt će biti skica idealnih ekonomskih aranžmana za slobodno društvo.

Kao liberali slobodu pojedinca ili obitelji smatramo krajnjom svrhom u prosudbi društvenog uređenja. U ovom smislu sloboda kao vrijednost odnosi se na međuljudske odnose. Ona nema nikakvo značenje za Robinsona Crusoa na njegovom pustom otoku (bez Petka). Na svom otoku Robinson Crusoe je »sputan«, njegova je »moć« ograničena, njegove su alternative ograničene, ali on nema problema sa slobodom u smislu relevantnom za našu raspravu. Slično tomu, u nekom društvu sloboda ne kaže što će pojedinac sa svojom slobodom; ona nije sveobuhvatna etika. I zaista, glavna težnja liberala jest da etičke probleme prepusti pojedincu da se s njima hrve. »Stvarno« važni etički problemi su oni s kojima se pojedinac suočava u slobodnom društvu — što činiti sa slobodom. Prema tomu, dva su skupa vrijednosti koje će liberal naglasiti: vrijednosti relevantne za odnose među ljudima, u tom kontekstu on i dodjeljuje prvenstvo slobodi; zatim vrijednosti koje su za pojedinca relevantne u primjeni slobode, a što je opet područje individualne etike i filozofije. Liberal zamišlja ljude kao nesavršena bića. Problem društvenog organiziranja drži jednako negativnim problemom da se »zli« ljude spriječe da čine zlo, koliko »dobrim« da čine dobro. Dakako, »zli« i »dobri« ljudi mogu biti jedni te isti, ovisno o tome tko ih prosuđuje. Osnovni problem društvene organizacije sastoji se u tome kako uskladiti privredne aktivnosti većeg broja ljudi. Čak i kod relativno zaostalih društava potrebna je ekstenzivna podjela rada i funkcionalna specijalizacija, kako bi se raspoloživi izvori upotrijebili učinkovito. Kod naprednih društava razina koordinacije koja će omogućiti punu iskoristivost mogućnosti što ih pružaju modema znanost i tehnologija, mnogo je viša. U pogonu su doslovce milijuni ljudi kako bi jedni drugima omogućili »kruh svagdašnji «, a da »svakogodišnji automobil« i ne spominjemo. Za pobornika slobode pravi je izazov kako ovu opću međuovisnost izmiriti s individualnim slobodama. U osnovi samo su dva načina koordinacije privrednih aktivnosti milijuna ljudi. Prvi je centralno usmjeravanje koje uključuje upotrebu prisile — metode vojske i modeme totalitarne države. Drugi je dobrovoljna suradnja pojedinca — metoda tržišta. Mogućnost koordinacije kroz dobrovoljnu suradnju počiva na elementarnoj — iako često negiranoj — pretpostavci da obje strane neke privredne transakcije moraju polučiti korist od nje, pod uvjetom da je transakcija obostrano dobrovoljna i svjesna.

Razmjena može, dakle, dovesti do koordinacije bez prisile. Radni model društva organiziranog kroz dobrovoljnu razmjenu je slobodna privatno-poduzetnička razmjenska privreda — ono što obično nazivamo konkurentskim kapitalizmom. U svojem najjednostavnijem obliku takvo se društvo sastoji od određenog broja nezavisnih domaćinstava, takoreći zbir Robinsona Crusoa. Svako domaćinstvo koristi resurse koje ono kontrolira da bi proizvelo dobra i usluge, koje razmjenjuje za dobra i usluge što ih proizvode druga domaćinstva, pogađanjem pod uvjetima prihvatljivim za obje strane. Time je posrednim putem domaćinstvo osposobljeno da zadovolji svoje potrebe proizvodnjom dobara i usluga za druge, umjesto da proizvodi robu za neposredne potrebe. Poticaj prihvaćanju posrednog puta je, naravno, povećani proizvod što ga omogućuje podjela rada i funkcionalna specijalizacija. Budući da svako domaćinstvo uvijek raspolaže alternativom neposredne proizvodnje za sebe, ono nije prisiljeno ući u bilo kakvu razmjenu, ako od nje nema koristi. Otuda, nema razmjene ako obje strane nemaju koristi od nje. Time je suradnja postignuta bez prisile. Ako bi kućanstvo bilo krajnja proizvodna jedinica, funkcionalna specijalizacija i podjela rada ne bi daleko odmakle. U modemom društvu otišlo se mnogo dalje. Uveli smo poduzeća koja posreduju između pojedinaca, u svojstvu davalaca usluga, i kupaca dobara. Funkcionalna specijalizacija i podjela rada ne bi daleko otišle ni ako bismo se stalno morali oslanjati na razmjenu proizvoda za proizvod. Stoga je uveden novac da bi olakšao razmjenu i razdvojio čin kupnje od čina prodaje. Usprkos važnoj ulozi poduzeća i novca u suvremenoj privredi te brojnim i kompleksnim problemima koje oni stvaraju, središnja značajka tržišne tehnike uspostave koordinacije dolazi do punog izražaja u jednostavnoj razmjenskoj privredi, koja ne poznaje ni poduzeća ni novac. Kako u tom jednostavnom modelu tako i u kompleksnoj poduzetničko novčanoj razmjenskoj privredi, suradnja je strogo individualna i dobrovoljna pod uvjetom: a) da su poduzeća privatna, što znači da su krajnje ugovarajuće strane pojedinci i b) da su pojedinci stvarno slobodni ući u bilo kakvu razmjenu, da bi svaka transakcija bila strogo dobrovoljna. Utvrditi ove uvjete uopćeno znatno je lakše nego prikazati ih u pojedinosti ili precizno naznačiti institucionalne aranžmane koji najvećma pridonose

njihovu održavanju. Doista, velik dio tehničko ekonomske literature bavi se baš tim pitanjima. Osnovni uvjet je održavanje reda i zakona u svrhu sprečavanja fizičke prisile jednog pojedinca nad drugim i omogućavanju dobrovoljno sklopljenih ugovora, dajući sadržaj »privatnom«. Možda najteži problem proistječe iz monopola - koji sputava djelotvornu slobodu negirajući pojedincima alternativu određenoj razmjeni — i iz »susjedskog efekta« — učinka na treće stranke koje nisu u mogućnosti naplatiti ili dobiti naknadu. O ovim problemima će se raspravljati detaljnije u sljedećem poglavlju. Sve dok je moguće održavati stvarnu slobodu razmjene, središnja značajka tržišne organizacije privredne aktivnosti je sadržana u sprečavanju upletanja jedne osobe u većinu aktivnosti druge. Od prodavačeve prisile potrošač je zaštićen prisutnošću drugih prodavača s kojima može trgovati. Od potrošačeve prisile prodavač je zaštićen prisutnošću drugih potrošača s kojima može prodavati. Zaposlena osoba zaštićena je od prisile poslodavca nazočnošću drugih poslodavaca za koje može raditi, itd. Tržište to obavlja impersonalno, bez centralizirane vlasti. I zaista, najveće izvorište zamjerki slobodnoj privredi upravo proistječe iz činjenice što ona tu zadaću dobro obavlja. Ljudima pruža ono što oni žele, umjesto onoga što određena skupina misli da bi trebali željeti. U pozadini većine argumenata protiv slobodnog tržišta je nevjerica u slobodu samu. Postojanje slobodnog tržišta, naravno, ne uklanja potrebu za državom. Naprotiv, vlast je bitna i kao forum koji će utvrditi pravila igre i kao arbitar koji će tumačiti i nametati dogovorena pravila. Tržište samo znatno smanjuje područje problema koji se rješavaju političkim sredstvima, minimizirajući time opseg izravnog sudjelovanja države u igri. Karakteristična značajka akcije kroz političke kanale obično je zahtjev ili nametanje visokog stupnja usuglašavanja. Velika je prednost tržišta, s druge strane, u tome što ono dopušta veliku raznolikost. Ono je, političkim rječnikom rečeno, sustav proporcionalnog predstavništva. Svaki čovjek može glasovati, takoreći, za boju kravate koju želi i dobiti je; on ne mora znati koju boju želi većina niti joj se, ostane li u manjini, mora prikloniti. Na tu osobinu tržišta mislimo kad kažemo da tržište pruža ekonomsku slobodu. No ta značajka nosi u sebi implikacije koje znatno nadilaze usko ekonomske. Politička sloboda znači odsutnost prisile koju na jednom čovjeku provode drugi. Osnovna prijetnja slobodi je moć prisile, bila ona u

rukama monarha, diktatora, oligarhije ili trenutačne većine. Očuvanje slobode zahtijeva najveće moguće otklanjanje takve koncentracije moći te disperziju i distribuciju one moći koja se ne može eliminirati — sustava ograničenja i ravnoteža. Uklanjanjem organizacije privredne aktivnosti izvan kontrole političke vlasti, tržište uklanja taj izvor moći prisile. Ono omogućuje da ekonomska snaga postane ograničenje političke moći, a ne činitelj njezina jačanja. Ekonomska moć može biti široko raspršena. Nema tog zakona koji bi zaustavio rast novih središta ekonomske moći na račun postojećih. Političku je moć mnogo teže decentralizirati. Može biti mnogo malih nezavisnih država. Puno je teže unutar jedinstvene velike države održavati brojne male, jednako snažne centre političke moći, nego što je unutar jedinstvene velike privrede imati brojne centre ekonomske moći. Unutar jedne velike privrede može biti mnogo milijunera. Ima li mjesta za više od jednog istaknutog vođu u kojega će biti usredotočena energija i entuzijazam njegovih zemljaka? Ako centralna vlast jača, najvjerojatnije će to biti nauštrb lokalnih vlasti. Čini se da postoji nešto poput fiksne ukupnosti političke moći koja se može distribuirati. Dosljedno tomu, ako se ekonomska moć ujedini s političkom, koncentracija je gotovo neizbježna. Ako se pak ekonomska moć odvoji od političke, može poslužiti kao kontrola i protuteža političkoj moći. Snagu ovog apstraktnog argumenta možda će biti najbolje demonstrirati primjerom. Razmotrit ćemo najprije jedan hipotetičan primjer koji će nam pomoći da izložimo načela o kojima je riječ, a zatim ćemo raspraviti neke stvarne primjere iz nedavnog iskustva, kojima ćemo ilustrirati način na koji tržište djeluje u očuvanju političke slobode. Jedno od obilježja slobodnog društva svakako je sloboda pojedinaca da zagovaraju i otvoreno propagiraju radikalne promjene u društvenoj strukturi — do one mjere u kojoj se to svodi na uvjeravanje, isključujući silu i svaki drugi oblik prisile. Jedna je od značajki političke slobode kapitalističkoga društva da se ljudi mogu otvoreno zalagati i raditi za socijalizam. Isto tako, političke slobode u nekom socijalističkom društvu trebale bi omogućiti slobodno zagovaranje uvođenja kapitalizma. Kako slobodu propagiranja kapitalizma sačuvati i zaštititi u socijalističkom društvu? Da bi se čovjek za bilo što mogao zauzimati on prije svega mora biti u stanju zarađivati za život To je već u socijalističkom društvu problem, budući da su sva radna mjesta pod neposrednom kontrolom političkih vlasti.

Dopustiti svojim namještenicima da brane politiku izrazito suprotnu službenoj doktrini, za neku od socijalističkih vlada bilo bi ravno činu samoporicanja, čije su teškoće naglašene iskustvom Sjedinjenih Država poslije II. svjetskog rata s problemom sigurnosti među saveznim namještenicima. No pretpostavimo da je ovo samoporicanje postignuto. Za uspješno propagiranje kapitalizma njegovim promicateljima treba omogućiti da to financiraju, drže javne skupove, objavljuju propagandne materijale, plaćaju nastupe na radiju, izdaju novine i časopise i sl. Otkuda im novac? U socijalističkom društvu ima ljudi s visokim dohotkom, pa možda čak i velikim kapitalom u obliku državnih obveznica i sl., ali to su po prirodi stvari visoki službenici. Možda je i moguće pretpostaviti da manje značajan činovnik zadrži radno mjesto premda se zauzima za kapitalizam. Teško je vjerovati u mogućnost da netko iz političke vrhuške financira takvu subverzivnu djelatnost. Jedini način za prikupljanje novca bila bi uplata manjih iznosa od većeg broja nižih službenika. No to nije realno rješenje. Za korištenje ovih izvora mnoge bi ljude za to trebalo pridobiti, a čitav se problem sastoji u tome kako takvu kampanju potaknuti i financirati. U kapitalističkom društvu radikalni pokreti nikad se na taj način nisu financirali. Njih je ponajčešće podržavalo nekoliko bogatih pojedinaca koji su im se priklonili — Frederick Vanderbilt Field, Anita McCormick Blaine ili Corliss Lamont, da spomenemo tek nekoliko vodećih, novijih imena, ili ljude slične Friedrichu Engelsu, ako krenemo malo dalje u prošlost. Ovakva uloga zaštitnika uloga nejednake raspodjele bogatstva u funkciji očuvanja političkih sloboda — rijetko je uočavana. U kapitalističkom društvu potrebno je tek nagovoriti nekoliko bogataša da osiguraju novac i lansiraju neku zamisao, pa ma kako čudna ona bila, a takvih je osoba mnogo — i mnoge su nezavisne točke podrške. Ljude ili financijske institucije s raspoloživim sredstvima nije čak ni potrebno uvjeravati u opravdanost ideja koje treba propagirati. Potrebno ih je tek uvjeriti da se propagiranje financijski isplati, da će novina, časopis, knjiga ili neki sličan pothvat donijeti profit. Konkurentan izdavač, naprimjer, ne može si priuštiti objavljivanje samo onih rukopisa s kojima se slaže; njegovo mjerilo mora biti pravilna procjena veličine tržišta koje će omogućiti zadovoljavajući povrat investicije. Na taj način tržište prekida začarani krug omogućujući financiranje

takvih pothvata s manjim iznosima prikupljenim od većeg broja ljudi koje prethodno nije trebalo uvjeravati. Takvih mogućnosti u socijalističkom društvu nema; tu postoji samo svemoćna država. Dajmo maha našoj mašti i načas pretpostavimo da je socijalistička vlast svjesna ovog problema, a da je čine ljudi spremni braniti slobodu. Bi li ona mogla osigurati sredstva? Možda, no teško je sagledati kako. Mogla bi ustanoviti ured za potporu subverzivnoj propagandi. No kako obaviti izbor, koga podržavati? Bude li udovoljavala svima koji traže, prebrzo će iscrpsti fondove, jer ni socijalizam ne može ukinuti elementarni ekonomski zakon da će visoka cijena dovesti do velike ponude. Neka je samo zagovaranje radikalnih stavova dovoljno isplativo i ponuda će zagovaratelja biti neograničena. Štoviše, sloboda zagovaranja nepopularnih mjera ne znači da to zagovaranje nema cijenu. Naprotiv, nema toga društva koje bi bilo stabilno ako zagovaranje radikalnih promjena ne bi bilo povezano s troškovima, još manje ako bi bilo plaćano. Sasvim je razumljivo da su ljudi spremni podnijeti žrtve u obrani ideala u koje duboko vjeruju. Doista, slobodu je važno sačuvati samo zbog ljudi koji su spremni na samoprijegor, inače će ona degenerirati u razuzdanost i neodgovornost. Bitno je da cijena obrane nepopularnih mjera bude podnošljiva, a ne takva da je čini nemogućom. Još nismo gotovi. U slobodnom tržišnom društvu dovoljno je imati sredstva. Trgovci papirom spremni su prodavati ga i Daily Workeru i Wall Street Journalu. U socijalističkom društvu nije dovoljno imati sredstva. Pretpostavljeni pristaša kapitalizma morao bi uvjeriti državnu tvornicu za proizvodnju papira da mu ga proda, državnu tiskaru da mu otisne propagandni materijal, državnu poštu da ga razašalje među ljude, državnu agenciju da mu iznajmi dvoranu za sastanke itd. Možda i postoji način na koji je moguće prevladati ove teškoće i očuvati slobodu u socijalističkom društvu. Ne može se reći da je to posve nemoguće. Jasno je, međutim, da postoje stvarne teškoće za formiranje institucija koje bi održavale mogućnost neslaganja. Koliko mi je poznato, nikome od ovih koji zagovaraju socijalizam, a i slobodu, nije pošlo za rukom da ovaj problem zaista riješi, čak ni da dolično pokrene razvoj institucionalnog uređenja koje bi omogućilo slobodu u socijalizmu. Nasuprot tome, jasno je da slobodno tržišno kapitalističko društvo jača slobodu. Iskustvo Winstona Churchilla izvanredno praktično ilustrira ova

apstraktna načela. Od 1933. do izbijanja drugoga svjetskog rata Churchillu nije bilo dopušteno da govori na britanskom radiju koji je tada bio državni monopol od upravom Britanske radio korporacije. Ovdje imate jednog od vodećih ljudi u zemlji, poslanika u Parlamentu, bivšeg vladinog ministra, čovjeka koji očajnički pokušava uvjeriti svoje zemljake u potrebu pariranja prijetnji Hitlerove Njemačke. Njemu, međutim, nije dopušteno da se preko radija obrati Britancima, jer je BBC državni monopol, a Churchillov stav suviše »kontroverzan«. Drugi izrazit primjer donosi Time u broju od 26. siječnja 1959. pod naslovom »Iščeznuće crne liste«. Priča glasi: »Ritual dodjele Oscara jedan je od najdostojanstvenijih trenutaka za Hollywood, ali prije dvije godine dostojanstvo je pogaženo. Kada je Robert Rich najavljen kao najbolji scenarist za film The Brave One nitko se na sceni nije pojavio. Robert Rich je bio pseudonim iza kojega se skrivao jedan od 150 pisaca s crne liste filmske industrije na kojoj su od 1947. bili komunisti i njihovi simpatizeri. Slučaj je bio posebno neugodan budući da je Akademija za film iz natjecanja za Oscara uklonila sve komuniste i one koji su se bavili Petim amandmanom. Prošlog tjedna naglo je razriješeno komunističko pravilo i misterija Richovog identiteta. I Rich je, zapravo, Dalton Trumbo, (Johnny Got His Gun ) jedan od deset velikih hollywoodskih scenarista, koji je 1947. odbio svjedočiti na saslušanju o komunizmu u filmskoj industriji. Producent Frank King, koji je uporno tvrdio da je Robert Rich mladić s bradom iz Španjolske izjavio je: »Mi smo obavezni prema našim dioničarima pribavljati najbolje scenarije koje možemo. Trumbo nam je donio scenarij za film The Brave One i mi smo ga otkupili.« Ustvari, to je bio kraj hollywoodske crne liste. Za izopćene scenariste neformalni kraj dogodio se znamo ranije. Tvrdi se da su scenaristi barem 15% tekućih hollywoodskih filmova s crne liste. Producent King kaže: »Više ima duhova u Hollywoodu no u Forest Lawnu. Svaka kompanija u gradu koristi ljude s crne liste. Mi smo samo prvi koji potvrđujemo ono što je svima poznato.« Može netko vjerovati, poput mene, da komunizam uništava svaku našu slobodu, može se tome usprotiviti krajnje uporno i čvrsto, pa ipak istovremeno smatrati kako je u slobodnom društvu nedopustivo onemogućavati pojedincu da dobrovoljno sklapa ugovore zanimljive za obje strane samo zato što vjeruje u komunizam ili ga pokušava promicati. U njegovu slobodu uključena je i sloboda da promiče komunizam. Sloboda također, naravno, uključuje slobodu drugih da u tim

okolnostima s njim ne posluju. Hollywoodska crna lista čin je neslobode koja slobodu uništava, tajni sporazum koji se služio sredstvima prisile u onemogućavanju dobrovoljne razmjene. Lista nije imala uspjeha, jer ju je upravo tržište učinilo preskupom onima koji su je željeli sačuvati. Naglašavanje komercijalnog, činjenica da ljudi koji vode poslove nastoje zaraditi što je više moguće, zaštitila je slobodu pojedinaca s crne liste, omogućujući im alternativni oblik zaposlenja, a poslodavcima motiv da ih uposle. Da je hollywoodska filmska industrija bila podržavljena, teško je povjerovati da bi »jedan od deset hollywoodskih velikih scenarista, ili njemu slični, našli zaposlenje«. Isto tako teško je povjerovati da bi pod takvim okolnostima propagatori individualizma i privatnog poduzetništva — ili bilo kojeg stajališta osim statusa quo — bili u mogućnosti da se zaposle. Još jedan slučaj uloge tržišta u očuvanju političke slobode otkriva naše iskustvo s makartizmom. Ostavivši čak po strani bitna pitanja i vrijednost optužbi, zapitajmo se kakvu su zaštitu imali pojedinci, posebice državni službenici, od neodgovornih optužbi istrage o stvarima čije je otkrivanje bilo protiv njihove savjesti? Njihov priziv na Peti amandman bio bi čista sprdnja, kad ne bi bilo alternative državnom zaposlenju. Temeljnu zaštitu pružila im je privatna tržišna privreda u kojoj su mogli zaraditi za život. Ni ovdje, međutim, zaštita nije bila apsolutna. Mnogi potencijalni privatni poslodavci bili su, s pravom ili ne, neskloni upošljavanju žigosanih. Vrlo je vjerojatno da je bilo znatno manje opravdanja za troškove nametnute mnogima kojih se ticalo, nego za troškove općenito nametnute ljudima koji brane nepopularne stvari. No važno je da su troškovi bili ograničeni a ne nesavladivi, kao što bi bili da je državno zaposlenje bilo jedina mogućnost. Zanimljivo je primijetiti da je nerazmjerno velik broj pogođenih ljudi očigledno otišao u najkonkurentnije privredne sektore — sitna poduzeća, trgovinu, poljodjelstvo — gdje se tržište najviše približava idealnom slobodnom tržištu. Onaj tko kupuje kruh ne zna je li napravljen od pšenice koju je uzgojio komunist ili republikanac, pristaša konstitucionalizma ili fašizma, crnac ili bijelac. Ovo pokazuje kako bezlično tržište odvaja privredne djelatnosti od političkih nazora i štiti ljude od diskriminacije u njihovim privrednim djelatnostima iz razloga koji nisu važni za njihovu produktivnost — bez obzira jesu li ti razlozi povezani s njihovim nazorima

ili bojom kože. I kao što ovaj primjer sugerira, skupine koje u našem društvu najviše imaju interesa sačuvati i ojačati sistem konkurentskog kapitalizma su manjinske skupine koje najlakše postaju objekt podozrenja i neprijateljstva u očima većine — Crnci, Židovi i stranci, da spomenemo samo najočitije. Da paradoks bude veći, protivnici slobodnog tržišta — socijalisti i komunisti — regrutiraju se u nerazmjernom broju upravo iz tih skupina. Umjesto da priznaju kako ih je tržište zaštitilo od nerazumijevanja njihovih sunarodnjaka, oni tržištu pogrešno pripisuju ostatke diskriminacije.

Drugo poglavlje Uloga države u slobodnom društvu Uobičajeni je prigovor totalitarnim društvima da ona smatraju kako cilj opravdava sredstvo. Shvaćen doslovce prigovor je sasvim nelogičan. Ako cilj ne opravdava sredstvo, što ga onda opravdava? No ovaj laki odgovor ne uklanja prigovor, on samo pokazuje da prigovor nije dobro formuliran. Negirati da cilj opravdava sredstvo znači indirektno tvrditi da taj cilj nije konačni, da je konačni cilj samo upotreba pravih sredstava. Poželjan ili ne, svaki onaj cilj koji se postiže samo upotrebom loših sredstava mora ustupiti mjesto temeljnijem cilju koji se postiže prihvatljivim sredstvima. Za liberala prihvatljiva su sredstva slobodna rasprava i dobrovoljna suradnja, što implicira neprikladnost svakog oblika prisile. Ideal je jednodušnost odgovornih pojedinaca koja se postiže na temelju slobodne i potpune rasprave. To je samo još jedan način da se izrazi svrha slobode, koju sam naglasio u prethodnom poglavlju. S ovog stajališta, uloga tržišta, kako je već primijećeno, sastoji se u tome što ono dopušta jednodušnost bez usklađivanja, i što je ono sustav stvarnog proporcionalnog predstavništva. S druge strane, akciju koja se provodi kroz eksplicitno političke kanale karakterizira zahtjev ili nametanje sadržajnog usklađivanja. O tipičnim problemima odlučuje se sa da i ne, u najboljem slučaju dopušten je prilično ograničen broj alternativa. Čak ni uporaba proporcionalnog predstavništva u njegovom eksplicitnom političkom obliku ovaj zaključak ne mijenja. Broj odvojenih grupa koje mogu biti stvarno zastupljene vrlo je sužen, neusporedivo u odnosu na proporcionalno predstavništvo na tržištu. Što je još važnije, činjenica da konačni ishod mora biti zakon primjenjiv na sve grupe, a ne odvojene zakonodavne odredbe namijenjene svakoj od zastupljenih strana, znači da proporcionalno predstavništvo u svojoj političkoj verziji, umjesto da omogućuje jednodušnost bez usklađivanja, vodi u neefikasnost i fragmentaciju. Ono time djeluje destruktivno na svaki konsenzus na kojem se jednodušnost i usklađivanje može temeljiti.

Očito, postoje neke stvari glede kojih je stvarno proporcionalno predstavništvo nemoguće. Ja, naprimjer, mogu dobiti količinu narodne obrane koju ja želim, a vi drugu količinu. S obzirom na takve nedjeljive stvari možemo diskutirati, dokazivati, glasovati, no donijevši odluku moramo se pokoriti. Upravo postojanje takvih nedjeljivih stvari — zaštita pojedinca i nacije od prisile očito su najtemeljnije — onemogućuje isključivi oslon na individualnu akciju kroz tržište. Ako želimo za takve nedjeljive stvari upotrijebiti dio naših resursa, za pomirenje razlika morat ćemo koristiti političke kanale. Uporaba političkih kanala ima za posljedicu pritisak na socijalnu koheziju, esencijalnu za stabilno društvo. Pritisak je najblaži ako sporazumijevanje oko zajedničke akcije treba postići na ograničenom opsegu problema o kojima ljudi u svakom slučaju imaju zajedničko gledište. Svako proširenje raspona problema, za koje se traži eksplicitan dogovor, sve više napinje osjetljive niti koje povezuju društvo. Ako se ide do pitanja o kojem ljudi duboko ali različito osjećaju, lako može doći do društvenog razdora. Bitne razlike o temeljnim vrijednostima mogu se rijetko ili nikako razriješiti glasačkom kutijom. U konačnici o njima se odlučuje — ali ih se ne rješava — konfliktom. Vjerski i građanski ratovi u povijesti krvavo su svjedočanstvo takve prosudbe. Široka primjena tržišta smanjuje napetost socijalnog tkiva čineći nepotrebnim usklađivanje u svim aktivnostima koje obuhvaća. Što je veći raspon aktivnosti koje tržište pokriva, to je manji broj tema koje zahtijevaju eksplicitno političko odlučivanje, o kojima je potrebno postići suglasnost. S druge strane, što je manji broj problema o kojima je potrebna suglasnost, to je veća vjerojatnost postignuća dogovora i održanja slobodnog društva. Jednodušnost je, dakako, ideal. U praksi ne možemo priuštiti ni vrijeme ni napor potreban da bismo o svakom problemu postigli potpunu jednodušnost Prisiljeni smo prihvatiti nešto manje. Kao izlaz iz nužde moramo prihvatiti većinsko pravilo u ovom ili onom obliku. Da je većinsko pravilo tek pomoćni izlaz, a ne temeljno načelo jasno pokazuje činjenica da naše utjecanje većinskom pravilu, kao i mjera većine koju zahtijevamo, ovise o ozbiljnosti problematike. Ako je riječ o problematici male težine a manjina se ne uzbuđuje ako bude nadglasana, bit će dovoljna obična većina. Ako je, s druge strane, manjina snažno vezana za određenu problematiku, obična većina neće zadovoljiti. Malo nas je koji bismo dopustili da se, naprimjer, pitanje slobode govora rješava pukom većinom glasova. Naša pravna struktura vrvi od takvih razlikovanja koje za određenu problematiku

zahtijevaju različite vrste većine. Na granici su ona pitanja unesena u Ustav. Tu je riječ o tako važnim načelima da smo pripravni tek na minimalne koncesije pragmatičnosti. Bitni konsenzus je bio potreban za njihovo inicijalno prihvaćanje i mi zahtijevamo da on bude potreban i za njihovu izmjenu. Samoporicajuće odredbe za suzdržavanje od odluka većine o određenim prijepornim točkama sadržanim u našem ustavu, kao i u drugim sličnim pisanim ili nepisanim ustavima, i specifične odredbe u tim ustavima ili njihovim ekvivalentima koji zabranjuju prisilu nad pojedincem, treba smatrati da su postignute slobodnom razmjenom mišljenja, da odražavaju bitnu jednodušnost u odnosu na sredstva. Prići ću sada specifičnijem razmatranju, premda još uvijek prilično uopćenom, o područjima koja se uopće ne mogu regulirati tržištem, ili je to moguće uz tako visoku cijenu da je prednost bolje dati upotrebi političkih kanala.

Vlast kao tvorac pravila i arbitar Važno je razlučiti dnevne aktivnosti ljudi od generalnog, uobičajenog i legalnog okvira unutar kojeg se one odvijaju. Svakodnevne aktivnosti nalik su akciji sudionika u nekoj igri, a okvir nalikuje pravilima iste igre. I kao što je za dobru igru potrebno da igrači prihvate i pravila i arbitra koji ih interpretira i provodi, tako je i za dobro društvo potrebno da se njegovi članovi slažu u odnosu na opće uvjete koji reguliraju odnose među njima, u odnosu na sredstva za arbitražu različitih tumačenja tih uvjeta kao i u odnosu na način za provođenje općeprihvaćenih pravila. I u igri, i u društvu većina uvjeta nehotičan su rezultat navika, prihvaćenih bez razmišljanja. U najboljem slučaju eksplicitno razmatramo tek manje promjene u njima, premda se kumulativnim efektom niza manjih promjena može stići do drastične izmjene karaktera igre, odnosno društva. Ni u igri ni u društvu nikakva pravila neće postići svrhu ako se većina sudionika po njima ne ravna najveći dio vremena bez vanjskih sankcija, odnosno ako nema najširega osnovnog društvenog konsenzusa. No mi se u tumačenju i provođenju pravila ne možemo oslanjati samo na navike ili konsenzus, potreban nam je arbitar. Evo, dakle, osnovnih uloga države u slobodnom društvu: osigurati sredstva za promjenu pravila, posredovanjem izmirivati razlike u tumačenju pravila, osiguravati važenje pravila za one malobrojne koji inače ne bi sudjelovali u igri.

Do potrebe za državom u ovom pogledu dolazi zbog toga što je apsolutna sloboda nemoguća. Ma kako se atraktivnom pričinjala anarhija kao filozofija, u svijetu nesavršenih ljudi ona nije moguća. Ljudske slobode mogu biti u sukobu, a kada do njega dođe, slobodu jednog čovjeka treba ograničiti kako bi se sačuvala sloboda onog drugog — kako je to izrekao jedan sudac Vrhovnog suda: »Slobodu kretanja moje šake mora se ograničiti blizinom vaše brade.« U odlučivanju o tome koje su primjerene aktivnosti države najveći problem jest kako razriješiti takve sukobe koji nastaju između sloboda raznih pojedinaca. U nekim slučajevima, odgovor je jednostavan. Gotovo da nema teškoća u postizanju jednodušnosti oko stava da čovjekovu slobodu da ubije svog bližnjeg treba žrtvovati kako bi se sačuvala sloboda onog drugog da živi. U ostalim slučajevima odgovor je težak. Na privrednom planu osnovni problem nastaje u odnosu na sukob između slobode udruživanja i slobode natjecanja. Kakvo značenje pripisati pridjevu slobodan kao odrednici riječi poduzeće? U Sjedinjenim Državama slobodan podrazumijeva da svako može osnovati poduzeće, što znači da postojeća poduzeća nisu slobodna uklanjati konkurente, osim ako prodaju bolji proizvod po istoj cijeni ili isti proizvod po nižoj cijeni. Prema kontinentalnoj tradiciji, s druge strane, značenje se najčešće svodi na to da su poduzeća slobodna činiti što žele, uključujući fiksiranje cijena, podjelu tržišta i usvajanje ostalih metoda za uklanjanje potencijalnih konkurenata. Možda najteži specifičan problem na ovom području nastaje u odnosu na udruživanje među radnicima, gdje je posebno oštro izražen problem slobode udruživanja i slobode natjecanja. Na još temeljnijem ekonomskom području, definiranju vlasničkih prava, odgovori su i teški i važni. Pojam vlasništva, razvijan kroz stoljeća i uključen u naše zakonodavstvo, do te je mjere postao dio nas, da smo skloni prihvatiti ga kao gotovu činjenicu, a ne znati da su opseg upravo onoga što čini vlasništvo, i koja prava vlasništvo imovine sadrži, kompleksne društvene tvorevine, a ne samorazumljive postavke. Dopuštaju li mi moje pravo na zemlju, naprimjer, i moja sloboda da sa svojim vlasništvom postupam kako želim, da niječem nekome drugom pravo da u svom avionu prelijeće iznad moje zemlje? Ili je prioritetnije njegovo pravo da se avionom tako služi? Ili možda sve ovisi o visini na kojoj leti? Ili možda o stupnju buke koju proizvodi? Zahtijeva li dobrovoljna razmjena da on plati za dopuštenje prelijetanja preko moje zemlje? Ili ću mu ja morati platiti kako bih ga privolio da ne prelijeće? Samo spominjanje tantijema, copyrighta,

patenata, korporacijskih dionica, vlasničkih prava i slično, možda naglašava ulogu općeprihvaćenih društvenih pravila pri definiranju vlasništva. To također može sugerirati da je u mnogim slučajevima postojanje dobro specificirane i općeprihvaćene definicije vlasništva znatno važnije od onoga što je definicija. Sljedeće privredno područje u kojem se otvaraju posebno teški problemi jest monetarni sustav. Odgovornost države za nj davno je priznata. Ona je eksplicitno određena u ustavnim člancima koji Kongresu daju pravo da kuje novac te utvrđuje njegovu vrijednost kao i onu stranog novca. Gotovo da i nema područja privredne aktivnosti u odnosu na koje je djelovanje vlasti tako općenito prihvaćeno. Ovo uobičajeno, a danas gotovo nesporno prihvaćanje odgovornosti države, temeljito razumijevanje razloga za takvom odgovornošću čini još potrebnijim, budući da ono povećava opasnost da se područje države širi s primjerenih aktivnosti u slobodnom društvu na one koje to nisu, od osiguravanja monetarnog okvira do utvrđivanja alokacije resursa među pojedincima. O ovom ćemo problemu detaljnije raspravljati u trećem poglavlju. Sažeto rečeno, organizacija privredne aktivnosti kroz dobrovoljnu razmjenu pretpostavlja da smo omogućili uz pomoć države održavanje zakona i reda radi sprečavanja prisile jednog pojedinca nad drugim, provođenje dobrovoljno sklopljenih ugovora, definiranje značenja vlasničkih prava, tumačenje i provođenje takvih prava i određivanje monetarnog okvira.

Djelovanje kroz državu na osnovi tehničkog monopola i susjedskog efekta Upravo razmotrena uloga države je u tome da učini nešto što tržište nije u stanju učiniti, naime, da utvrdi, tumači i provodi pravila igre. Možda ćemo htjeti uz pomoć države provesti nešto što bi se moglo ostvariti i kroz tržište, ali tehnički ili slični uvjeti otežavaju da se to tako učini. Svi oni svode se na slučajeve u kojima je strogo dobrovoljna razmjena ili izvanredno skupa ili praktički nemoguća. Dvije su osnovne kategorije takvih slučajeva: monopoli i slične tržišne nesavršenosti i »susjedski« efekti. Razmjena je stvarno dobrovoljna samo ako postoji gotovo ekvivalentna alternativa. Sputavajući efektivnu slobodu razmjene, monopol znači odsutnost alternative. U praksi monopol je često, ako ne i općenito,

posljedica podrške države ili tajnih dogovora između pojedinaca. Problem je u tome da se ili izbjegne državna potpora monopolu ili stimulira uspješno provođenje pravila sadržanih u anti-trustovskim zakonima. Monopol, međutim, može nastati i zato što je tehnički efikasnije imati jednog proizvođača ili poduzeće. Usudio bih se sugerirati da su takvi slučajevi ograničeniji no što se misli, ali ih sigurno ima. Jednostavan primjer su telefonske usluge u nekoj zajednici. Takve ću slučajeve nazvati »tehničkim« monopolom. Kada tehnički uvjeti čine monopol prirodnim rezultatom konkurentskih tržišnih sila, postoje izgleda samo tri mogućnosti: privatni monopol, javni monopol ili javna regulativa. Budući da su sve tri loše, morat ćemo birati između tri zla. Analizirajući javnu regulativu monopola u Sjedinjenim Državama Henry Simons je došao do tako neugodnih rezultata da je zaključio kako je javni monopol manje zlo. I ugledni njemački liberal Walter Eucken je pomnom analizom javnog monopola njemačkih željeznica došao do takvih rezultata da je zaključio kako je javna regulativa manje zlo. Podučen obojicom nevoljko zaključujem da je, ako je uopće podnošljiv, privatni monopol možda najmanje od tih zala. Kad bi društvo bilo statično, pa bi uvjeti koji omogućuju tehnički monopol sigurno mogli ostati neizmijenjeni, malo bih vjerovao ovom rješenju. U društvu koje se, međutim, brzo mijenja uvjeti što omogućuju tehnički monopol često se mijenjaju te slutim da i javna regulativa i javni monopol manje reagiraju na takve promjene uvjeta, a njihovo je uklanjanje manje vjerojatno nego u slučaju privatnog monopola. Željeznice Sjedinjenih Država odličan su primjer. U 19. st velik dio monopola na željeznicama bio je možda iz tehničkih razloga neizbježiv. To je moglo biti opravdanje za postojanje Međudržavne trgovačke komisije.3 Ali uvjeti su se izmijenili. Cestovni i zračni transport sveli su monopol željeznica na zanemarive omjere. Pa ipak, Međudržavna trgovačka komisija nije bila ukinuta. Naprotiv, ta se komisija, stvorena inače radi zaštite građana od željezničkog monopola, pretvorila u agenciju za zaštitu željeznice od konkurencije kamiona i drugih prijevoznih sredstava, a odnedavna čak za zaštitu kamionskih kompanija od konkurencije novih takmaca. Slično se dogodilo u Engleskoj. Kad su tamo nacionalizirane željeznice, kamionski prijevoz je u početku dobio status državnog monopola. Da u Sjedinjenim Državama željeznice nisu bile podložne državnoj regulativi, gotovo je sigurno da bi danas transport, uključivši i željeznički, bio vrlo konkurentna privredna djelatnost, uz male ili nikakve

ostatke monopola. Izbor između ovih zala privatnog monopola, javnog monopola i javne regulative nije, međutim, vječan — neovisan o činjeničnim okolnostima. Ako je tehnički monopol vezan za neku službu ili robu koja se smatra bitnom, a monopolska moć osjetna, čak se ni kratkotrajni efekti privatnog, nereguliranog monopola ne mogu tolerirati, pa su javna regulativa ili javno vlasništvo manje zlo. Tehnički monopol može prigodice opravdati de facto javni monopol. Sam po sebi, on ne može opravdati javni monopol koji je nastao legalnom zabranom konkurencije. Nema načina da se opravda, naprimjer, naš sadašnji javni monopol pošta. Moglo bi se dokazivati kako je prenošenje pošte tehnički monopol, te da je državni monopol manje zlo. Tim slijedom razmišljanja mogla bi se možda opravdati državna pošta, ali ne i sadašnji zakon koji nelegalnim proglašava svaki drugi prijenos pošiljki. Ako je dostava pošiljki tehnički monopol, nitko neće biti u stanju konkurirati državi. Ako to nije slučaj, nema razloga da se država u to miješa. Da se to ustanovi, jedini je način omogućiti i ostalima da slobodno konkuriraju. Povijesni razlog za održanje poštanskog monopola nalazimo u činjenici da je Pony Express tako dobro funkcionirao prenoseći poštu preko kontinenta, sve dok vlada nije uvela vlastitu transkontinentalnu službu koja nije mogla efikasno konkurirati i završila je s gubitkom. Rezultat je bio zakon koji je proglasio ilegalnim svakog drugog prenosača pošiljki. Stoga je Adams Express Company danas investicijski trust umjesto operativne kompanije. Ako bi prijenos i dostava pošiljki bili dopušteni svima, nagađam da bi mnoge tvrtke ušle u posao i ova bi arhaična djelatnost za kratko vrijeme bila revolucionarizirana. Druga opća kategorija slučajeva u kojoj je strogo dobrovoljna razmjena nemoguća, dolazi na vidjelo kada radnje pojedinaca pogađaju druge pojedince, koji nisu u stanju to naplatiti ili dobiti naknadu. To je problem tzv. »susjedskih efekata«. Očigledan primjer je zagađenje vodotoka. Čovjek koji zagađuje vodotok zapravo sili druge da dobru vodu mijenjaju za lošu. Ovi drugi su možda voljni prihvatiti ovu zamjenu uz cijenu, ali budući da individualno djeluju, nisu u stanju izbjeći zamjenu niti dobiti odgovarajuću naknadu. Manje očigledan primjer pružaju ceste. U ovom je slučaju tehnički moguća identifikacija pojedinaca i naplata cestarine pojedincima i prema tomu privatna operacija. Kod cesta općeg pristupa, s mnogim ulazima i

izlazima, međutim, troškovi naplate bili bi izrazito visoki ako bi se sudionicima u prometu naplaćivale specifične usluge, jer bi na svim izlazima bilo potrebno postaviti naplatne kabine ili nešto slično. Porez na benzin je mnogo jeftinija metoda individualne naplate približno proporcionalno korištenju cesta. Kod ovog postupka, međutim, posebna naplata ne može se točno identificirati s posebnim korištenjem. Prema tomu, gotovo je nemoguće da privatno poduzeće pruža usluge i naplaćuje pristojbe bez uvođenja razgranatog privatnog monopola. Ovo se ne odnosi na magistralne autoceste s velikom gustoćom prometa i limitiranim brojem pristupa. Kod tih cesta troškovi naplate su mali i u mnogo slučajeva se naplaćuju, a postoji i veći broj mogućnosti pa nema ozbiljnog monopolističkog problema. Iz toga slijedi da nema razloga da ove ceste ne budu u privatnom vlasništvu i upravljanju. U tom slučaju poduzeću koje njima upravlja pripada i porez na benzin plaćen na račun njihova korištenja. Zanimljiv su primjer parkovi, jer ilustriraju razliku između onih slučajeva koji se mogu i onih koji se ne mogu opravdati susjedskim efektima, i jer gotovo svatko već na prvi pogled smatra upravljanje nacionalnim parkovima opravdanom državnom funkcijom. Ustvari, susjedskim efektima može se opravdati gradski park, ali ne i nacionalni park kao što je, recimo, Yellowstone National Park ili Grand Canyon. U čemu je temeljna razlika među njima? Kod gradskog parka krajnje je teško identificirati ljude koji se njime koriste i naplatiti im koristi koje iz njega izvlače. Ako je park u središtu grada, kuće uokolo imaju prednost otvorenog prostora, a ljudi koji njime šeću također uživaju u tim prednostima. Naplaćivanje na ulazima ili uvođenje godišnje naplate po prozoru koji gleda u park bilo bi vrlo skupo i teško. S druge strane, ulaza u nacionalni park Yellowstone je malo, većina ljudi koji dolaze u posjet ostaju duže vrijeme, pa je postavljanje naplatnih ulaza i prikupljanje ulaznine sasvim izvedivo. To se danas i radi, premda naplata ne pokriva sve troškove. Ako je građanstvo voljno takvu aktivnost u potpunosti plaćati, privatna će poduzeća imati računa takve parkove ponuditi. Danas, naravno, postoje mnoga privatna poduzeća ove vrste. Osobno, nisam u stanju vidjeti susjedske efekte ili važne monopolističke učinke koji bi opravdali aktivnost države na ovom području. Razmatranja kao ova koja sam stavio pod naziv susjedskih efekata koriste se za opravdanje gotovo svake moguće intervencije. Međutim, u mnogim slučajevima ovo opravdanje je više obmana vlastitih interesa nego

opravdana primjena koncepta susjedskih efekata. Naime, susjedski efekti sijeku na dvije strane. Oni mogu biti razlog za ograničavanje državnih aktivnosti jednako kao i razlog za njihovo širenje. Susjedski efekti otežavaju dobrovoljnu razmjenu, budući da je identifikacija i mjerenje veličine njihova učinka na treće osobe otežano; ali ova je teškoća prisutna i kod državnih aktivnosti. Teško je ustanoviti kada su susjedski efekti dovoljno veliki da opravdaju posebne troškove za njihovo prevladavanje, a još teže razdijeliti troškove na odgovarajući način. Prema tome, kada se država angažira u aktivnostima na prevladavanju susjedskih efekata, ona, ne uspijevajući adekvatno teretiti, ili kompenzira pojedinca, dijelom uvodi dodatni niz susjedskih efekata. Jesu li izvorni ili novi susjedski efekti ozbiljniji, prosuđivati se može tek na činjenicama pojedinačnog slučaja, a i tada samo približno. Nadalje, uporaba države da se prevladaju susjedski efekti i sama je krajnje značajan susjedski efekat koji nema veze s posebnim slučajem državne akcije. Svaka državna intervencija neposredno ograničava područje individualnih sloboda, a posredno ugrožava očuvanje slobode iz razloga razrađenih u prvom poglavlju. Naša načela ne pružaju čvrstu liniju razgraničenja o uputnom korištenju države da bi se zajednički postiglo ono što je teško ili nemoguće postići odvojeno kroz strogo dobrovoljnu razmjenu. Za svaki od posebnih slučajeva predviđene intervencije moramo sastaviti bilancu s odvojenim navođenjem koristi i šteta. Naša nam načela kažu koje stavke staviti na jednu stranu a koje na drugu, a pružaju nam i neku osnovicu na temelju koje pridajemo važnost određenim stavkama. Posebno ćemo pod stranu dugovanja uvijek nastojati podvesti intervenciju države, njezin susjedski efekat na ugrožavanje slobode i pridati tom učinku značajnu težinu. Koju mu težinu pridati u odnosu na ostale stavke ovisi o okolnostima. Ako je, primjera radi, postojeća državna intervencija države minorna, negativnim učincima dodatne intervencije vlasti pridat ćemo manju težinu. Ovaj važan razlog objašnjava zašto su mnogi prijašnji liberali poput Henrya Simonsa, pišući u vrijeme kad je država, u odnosu na današnje standarde, bila ograničena, odobravali intervenciju države koju današnji liberali, s obzirom na tako snažnu ekspanziju države, ne bi prihvatili.

Djelovanje kroz državu na paternalističkoj osnovi Sloboda je održiv cilj samo za odgovorne pojedince. Ne vjerujemo u slobodu luđaka i djece. Potrebu povlačenja crte između odgovornih pojedinaca i drugih nije moguće izbjeći, pa ipak postoji bitna dvosmislenost o našoj krajnjoj svrsi slobode. Paternalizam je neizbježan za one koje označimo kao neodgovorne. Možda je najzorniji slučaj luđaka. Nismo im voljni dati slobodu niti ih strijeljati. Bilo bi lijepo kada bismo se za smještaj i brigu za umobolne mogli osloniti na dobrovoljnu djelatnost pojedinaca. Mislim da ipak ne možemo isključiti mogućnost neadekvatnosti takvih dobrotvornih aktivnosti, ako ni zbog čega drugog a ono zbog susjedskog efekta uključenog u činjenicu da ja zarađujem na tom što netko drugi pridonosi brizi za umobolne. Iz ovog ćemo razloga biti možda spremni brigu o umobolnima prepustiti državi. Još su teži slučaj djeca. Obitelj, a ne pojedinac, krajnja je funkcionalna jedinica u našem društvu. Prihvaćanje obitelji kao jedinice znatnim dijelom počiva na probitačnosti a ne na principu. Držimo da su roditelji, općenito uzevši, najsposobniji zaštititi svoju djecu i omogućiti njihov razvoj u odgovorne pojedince predodređene za slobodu. No mi ne vjerujemo u slobodne roditelje koji će s drugima postupati kako im drago. Djeca su odgovorne individue u embriju i pobornik slobode vjeruje u zaštitu njihovih konačnih prava. Izrazimo sad ovo na drugačiji, i činit će se možda, bezobzirniji način. Djeca su istodobno i potrošna roba i potencijalni odgovorni članovi društva. Sloboda pojedinaca da se koriste svojim ekonomskim resursima kako žele, uključuje i slobodu da imaju djecu, da kupuju, takoreći, usluge djece kao svojevrstan oblik potrošnje. Kad je već jednom ovaj izbor materijaliziran, djeca stječu vlastitu vrijednost i slobodu koja nije tek produžetak slobode roditelja. Paternalistička osnova za djelatnost države liberalu iz više razloga zadaje muke; ona uključuje prihvaćanje načela da jedni odlučuju umjesto drugih, što on osporava u najvećem broju slučajeva i što s pravom smatra glavnim obilježjem svojih glavnih intelektualnih protivnika, proponenata kolektivizma u ovom ili onom obličju, bio to komunizam, socijalizam ili država blagostanja. Pa ipak, nema svrhe hiniti da su problemi jednostavniji no što jesu. Potreba za određenom mjerom paternalizma ne može se izbjeći. U vezi s jednim aktom o zaštiti mentalno defektnih, Dicey je pisao godine

1914: Zakon o mentalnoj defektnosti prvi je korak na putu kojim nijedna zdrava osoba ne smije odbiti da krene, no ako se predaleko slijedi dovest će državne službenike u teškoće koje je teško razriješiti bez znatnog upletanja u individualne slobode.4 Nema formule koja će nam reći gdje trebamo stati. Moramo se osloniti na naš nesiguran sud, a nakon što ga donesemo, na našu sposobnost da uvjerimo naše bližnje u njegovu ispravnost, ili njihovu sposobnost da nas uvjere u potrebu modificiranja naših gledišta. Ovdje, kao i drugdje, moramo imati povjerenja u konsenzus do kojeg nesavršeni i predrasudama ispunjeni ljudi dolaze kroz otvorenu raspravu, pokušaje i pogreške.

Zaključak Država koja provodi pravo i poredak, utvrđuje vlasnička prava, služi kao sredstvo za preinaku vlasničkih prava i drugih pravila ekonomske igre, koja presuđuje u sporovima oko interpretacije pravila, osigurava važnost ugovora, promiče konkurenciju, osigurava monetarni okvir, angažira se u aktivnostima protiv tehničkih monopola i nastoji prevladati susjedske efekte koji se općenito smatraju dovoljno važnim da opravdaju intervenciju države, država koja nadopunjuje milosrđe i obitelj u zaštiti neodgovornih, bilo umobolnih ili djece — takva država očigledno mora obavljati važne funkcije. Dosljedan liberal nije anarhist. No isto je tako točno da će takva država očigledno imati ograničenu funkciju, suzdržavajući se od mnoštva aktivnosti koje danas poduzimaju federalna ili državne vlade u Sjedinjenim Državama i slične vlade u drugim zapadnim zemljama. Sljedeća poglavlja govorit će nešto podrobnije o ovim aktivnostima, a neke su već razmotrene. Da se dobije osjećaj prave mjere o ulozi koju liberal priznaje državi od pomoći može biti ako u zaključku ovog poglavlja navedemo neke aktivnosti koje danas provodi vlada SAD, a koje ne mogu, koliko sam u stanju prosuditi, biti valjano opravdane prethodno izloženim načelima: 1. Programi podrške poljoprivredi zajamčenim cijenama. 2. Carine na uvoz ili ograničenja izvoza, kao što su tekuće kvote za uvoz nafte, kvote za šećer itd. 3. Vladin nadzor proizvodnje, naprimjer kroz poljoprivredni program,

ili razdiobu nafte kao što čini Teksaška željeznička komisija. 4. Kontrola rente kakva se još provodi u New Yorku ili šira kontrola cijena i nadnica, kao što je bila uvedena za vrijeme drugoga svjetskog rata i odmah nakon njega. 5. Zakonski minimum nadnica ili zakonski maksimum cijena, kao što je zakonski nulti maksimum za kamatnu stopu koja može platiti depozite po viđenju u komercijalnim bankama, ili zakonski fiksni maksimum kamatnih stopa koje se mogu platiti na štednju i oročene depozite. 6. Podrobno reguliranje privrednih grana, poput reguliranja prijevoza Međudržavne trgovačke komisije. 5 Kada je u početku uvedeno za željeznice, imalo je određenog opravdanja na osnovi tehničkog monopola. Danas takvog opravdanja nema ni za jednu vrst transporta. Drugi je primjer detaljno reguliranje bankarskog poslovanja. 7. Sličan je primjer, koji zaslužuje posebnu pažnju zbog implicitne cenzure i povrede slobode govora, kontrola radio i TV programa koju provodi Savezna komisija za komunikacije.6 8. Sadašnji programi socijalnog osiguranja, posebice starosni i mirovinski programi, koji prisiljavaju ljude a) da utroše određenu visinu dohotka za kupnju mirovinske rente; b) da otkupe rentu od javno upravljanog poduzeća. 9 Izdavanje dozvola za obavljanje zvanja u raznim gradovima i državama u kojima su određena zvanja ograničena na osobe koje posjeduju takvu dozvolu, a gdje dozvola znači više od potvrde na plaćeni porez koju mora platiti svaki pojedinac koji želi obavljati određenu aktivnost. 10. Tzv. javna stambena izgradnja i čitav niz drugih subvencioniranih programa, usmjerenih na stimuliranje rezidencijalne izgradnje, kao što su F.H.A i V.A. hipotekama jamstva i slično. 11. Mirnodopsko regrutiranje. Dobrovoljna vojna sila odgovarajuće je rješenje za slobodno tržište, drugim riječima, najamnička armija. Nema nikakvog opravdanja da se ne plati ma kako visoka cijena da bi se privukao potrebit broj ljudi. Sadanja su rješenja nepravedna i samovoljna i predstavljaju ozbiljne smetnje slobodi mladih ljudi da uređuju svoj život, a vjerojatno su i skuplja od tržišne alternative. (Opća vojna obuka da se osigura rezerva za ratno vrijeme problem je drage vrste, a može se opravdati na liberalnoj osnovici.)

11. Nacionalni parkovi, kao što je ranije rečeno. 12. Legalna zabrana dostave poštanskih pošiljki za profit. 13. Ceste u javnom vlasništvu i s naplatom uporabe, kao što smo već rekli. Ova lista nije ni izdaleka potpuna.

Treće poglavlje Kontrola novca »Puna zaposlenost« i »privredni rast« u posljednjih su nekoliko desetljeća postali osnovnom izlikom za proširenu državnu intervenciju u gospodarskim poslovima. Kaže se da je privatna slobodnopoduzetnička privreda inherentno nestabilna. Prepuštena samoj sebi opetovano će producirati cikluse procvata i pada, pa stoga država mora intervenirati kako bi se stvari stabilizirale. Ovakva je argumentacija bila posebice naglašena za vrijeme i nakon velike depresije tridesetih godina, te jedan od najznačajnijih elemenata koji su doveli do politike New Deala u ovoj zemlji i njezinog sličnog širenja u drugim zemljama. U novije vrijeme privredni rast postaje sve popularnijom krilaticom. Tvrdi se da se država mora pobrinuti za privrednu ekspanziju da bi osigurala sve potrebno za hladni rat i demonstrirala tako neangažiranim narodima svijeta da se u demokraciji može brže razvijati nego u komunističkoj državi. Ova je argumentacija posve varava. Činjenica je da je veliku depresiju, poput većine drugih razdoblja velike nezaposlenosti, uzrokovalo loše državno gospodarenje, a ne nekakva inherentna nestabilnost privatne privrede. Odgovornost za vođenje monetarne politike povjerena je agenciji koju je uspostavila država — Sistemu saveznih rezervi.7 U godinama 1930. i 1931. on je tu odgovornost obavljao tako nespretno da je ono što bi inače bila umjerena kontrakcija pretvorio u veliku katastrofu. Na sličan su način državne mjere i danas velika prepreka privrednom rastu u Sjedinjenim Državama. Carine i druga ograničenja međunarodne trgovine, visoka porezna opterećenja, kompleksna i nepravična porezna struktura, regulatorne narudžbe, državno određivanje cijena i nadnica i niz drugih mjera potiču privatnika na zloupotrebu i krivo usmjeravanje sredstava, te pogrešno investiranje ušteda. Ono što nam je najhitnije potrebno zbog privrednog rasta i stabilnosti jest smanjenje državne intervencije, a ne njezino povećanje. Takvim smanjenjem državi bi još uvijek bila prepuštena važna uloga u

ovim područjima. Državu je poželjno koristiti radi osiguranja stabilnog monetarnog okvira slobodnoj privredi — to je dio funkcije uspostave stabilnog zakonskog okvira. Poželjno je također državu koristiti da bismo osigurali opći zakonski i privredni okvir, koji će pojedincima omogućiti da ostvare rast u privredi, ako se to slaže s njihovim vrijednosnim stavovima. Najvažnija područja državne politike relevantna za privrednu stabilnost su monetama politika te fiskalna ili budžetna politika. Ovo poglavlje razmatra unutrašnju monetarnu politiku, a sljedeće međunarodni monetarni poredak, a peto poglavlje fiskalnu ili budžetsku politiku. Naša je zadaća da u ovom i sljedećim poglavljima nađemo put između dva gledišta od kojih nijedno nije prihvatljivo, premda i jedno i drugo imaju privlačnosti. Scila je uvjerenje da je jedino automatski standard zlata ostvariv i poželjan, pa će razriješiti sve probleme jačanja privredne suradnje među pojedincima i nacijama u stabilnim uvjetima. Haribda je uvjerenje da potreba za prilagođavanjem nepredviđenim okolnostima zahtijeva povjeravanje širokih diskrecionih ovlasti skupini tehničara okupljenih u nekakvoj nezavisnoj centralnoj banci ili u nekom birokratskom tijelu. Nijedno od ovih gledišta nije u prošlosti dalo zadovoljavajuće rješenje, a po svojoj prilici neće ni u budućnosti. Liberal u svojoj srži zazire od koncentrirane moći. Njegov je cilj da u maksimalnom stupnju očuva slobodu svake jedinke pojedinačno, koji je spojiv sa slobodom čovjeka ne ugrožavajući pritom slobodu drugih. On vjeruje da taj cilj zahtijeva disperziju moći. Sumnjičavo gleda na povjeravanje državi bilo koje funkcije koja se može ostvariti kroz tržište i to zato što to uvodi dobrovoljnu suradnju na određenom području umjesto prisile, te zbog toga što dajući državi značajniju ulogu, to ugrožava slobodu i na drugim područjima. Potreba za disperzijom moći otvara posebno težak problem u monetarnom području. Vrlo je rasprostranjeno uvjerenje da država mora snositi odgovornost za novčanu problematiku. Postoji i široko rasprostranjeno mišljenje da kontrola novca može biti moćno sredstvo za nadzor i usmjeravanje privrede. Njezinu moć dramatično izražava poznata Lenjinova izreka da je najučinkovitiji način za uništenje nekog društva taj da se uništi njegov novac. Ovo se može ilustrirati na banalniji način kroz opseg novčane kontrole koja je od najstarijih dana omogućavala vladarima da izvuku teške poreze od najširih slojeva stanovništva, vrlo često i bez eksplicitne podrške zakonodavnog tijela, ako je ono uopće postojalo. Tako

je to od najranijih dana, kada su vladari odsijecali rubove kovanog novca i služili se sličnim lukavštinama, pa sve do danas, s našim rafiniranijim tehnikama stavljanja u pokret tiskare ili jednostavno mijenjanjem upisa u knjige. Problem je u uspostavi takvih institucionalnih aranžmana koji omogućuju državi da preuzme odgovornost prema novcu, a istovremeno ograničavaju tako stečenu moć, sprečavajući državu da je upotrebljava na način koji će više slabiti nego jačati slobodno društvo.

Robni standard Robni standard je, povijesno promatrano, takvo sredstvo koje je najčešće i na raznim mjestima slijedom stoljeća evoluiralo; to je, naime, uporaba neke fizičke robe kao novca, kao što je zlato, srebro, mjed ili kositar, cigarete ili konjak, te druga razna dobra. Ako bi se novac sastojao isključivo od fizičke robe ove vrste, u načelu, ne bi bilo nikakve potrebe za državnom kontrolom. Količina novca u nekom društvu ovisila bi više o troškovima proizvodnje monetarne robe nego o ičem drugom. Promjene u količini novca ovisile bi o promjenama tehničkih uvjeta za proizvodnju monetarne robe, kao i o promjenama potražnje za novcem. To je ideal u koji vjeruju mnogi pobornici automatskog zlatnog standarda. Stvarni robni standardi znatno su se udaljili od ovog jednostavnog modela koji ne zahtijeva nikakvu intervenciju države. Sagledano iz povijesnog aspekta, robni standard — zlatni ili srebrni — bio je praćen razvojem kreditnog novca, očito zamjenjivog u monetarnu robu u fiksnom omjeru. Za ovaj razvoj postojao je vrlo čvrst razlog. Ako gledamo s motrišta društva kao cjeline, temeljna je slabost robnog standarda da on zahtijeva korištenje stvarnih dobara da se poveća količina novca. Ljudi moraju naporno raditi da u Južnoj Africi iskopaju zlato — da bi ga zatim ponovno ukopali u Fort Knoxu ili nekom sličnom mjestu. Nužnost da se koriste stvarna dobra da bi robni standard funkcionirao, pokreće snažnu želju kod ljudi da pronađu način da isto postignu bez angažmana tih dobara. Ako su ljudi voljni kao novac prihvatiti komadiće papira na kojima je otisnuto »Obećajem isplatiti... jedinica robnog standarda,« ti će komadići papira imati istu funkciju kao i fizički komadi zlata ili srebra, a k tome za proizvodnju zahtijevaju mnogo manje resursa. Ovo mjesto (koje sam drugdje opsežnije raspravio8 za mene znači najveću teškoću vezanu za robni standard.

Kada bi automatski robni standard bio moguć, pružio bi sjajno rješenje dvojbi liberala: stabilan novčani okvir bez opasnosti od neodgovorne upotrebe monetarne vlasti. Kada bi, naprimjer, apsolutno čist zlatni standard (s doslovce 100% pokrićem u zlatu čitave novčane mase u zemlji) imao punu podršku najšire javnosti, prožete k tome mitologijom zlatnog standarda i uvjerenjem da je miješanje države u operacije s njime nemoralno i nepošteno, bilo bi to djelotvorno jamstvo protiv državnog petljanja valutom i neodgovornih monetarnih akcija. Pod takvim bi standardom svaka monetama vlast države po djelokrugu bila minorna. No, kako upravo spomenusmo, takav se automatski sustav u povijesti nikad nije pokazao mogućim. Njegov je razvitak uvijek težio prema miješanim sustavima s kreditnim elementima kao što su banknote i polozi, ili državni papiri uz novčanu robu. Kada se kreditni elementi uvedu, pokazalo se da je teško izbjeći državnu kontrolu nad njima, čak ako su ih inicijalno pustile u optjecaj privatne osobe. U osnovi razlog leži u teškoći da se spriječi krivotvorenje ili njegov ekonomski ekvivalent. Kreditni novac je ugovor za isplatu standardnog novca. Događa se da između sklapanja ugovora i njegove realizacije protekne duži vremenski interval. Time se povećavaju teškoće provedbe ugovora i otvara prilika za stavljanje u promet lažnih ugovora. Uz to, nakon uvođenja kreditnih elemenata i sama je država dovedena u neodoljivo iskušenje da pusti u optjecaj kreditni novac. U praksi su stoga robni standardi težili da se pretvore u miješane standarde sa širokom državnom intervencijom. Valja primijetiti da usprkos tome što mnogi silno zagovaraju zlatni standard, danas doslovce gotovo nitko ne želi puni zlatni standard. Oni koji se izjašnjavaju za zlatni standard gotovo svi bez razlike govore o sadašnjem standardu ili o onome iz 1930-ih godina; zlatnom standardu kojim upravlja kakva središnja banka ili državni ured, koji drži malu količinu zlata kao podlogu da upotrijebim taj varljivi izraz za kreditni novac. Neki idu čak tako daleko da daju prednost standardu iz 1920-ih godina, kada su zlato i potvrde na zlato cirkulirale doslovce kao obični novac — standard zlatnog kovanog novca — ali čak i oni pokazuju sklonost prema koegzistenciji zlata i državnog kreditnog novca zajedno s depozitima, koje stavljaju u optjecaj banke neznatnim rezervama zlata ili kreditnog novca. Čak i tijekom takozvanog velikog razdoblja zlatnog standarda u 19. st., kada je Engleska banka9 navodno vješto upravljala zlatnim standardom, monetarni je sustav bio daleko od punog automatskog zlatnog standarda. Čak i onda, to je bio visoko upravljani standard. Situacija je danas, sasvim sigurno, mnogo

ekstremnija, što je posljedica usvajanja gledišta niza zemalja da je država odgovorna za punu zaposlenost. Moj je zaključak da automatski robni standard nije ni moguće ni poželjno rješenje problema uspostave monetarnog sistema za slobodno društvo. Rješenje nije poželjno zato što bi uključivalo velike troškove u obliku resursa utrošenih na proizvodnju novčane robe. Rješenje nije izvedivo zato što ne postoji ni mitologija ni uvjerenje nužno za njegovo opstojanje. Ovom zaključku ne govori u prilog samo opća povijesna faktografija, već i posebno iskustvo Sjedinjenih Država. Od 1879, kada su nakon građanskog rata Sjedinjene Države ponovo uvele plaćanje u zlatu, pa do 1913, Sjedinjene Države su imale zlatni standard. Premda bliži potpuno automatskom zlatnom standardu no bilo što od završetka I. svjetskog rata, zlatni standard bio je i tada još daleko od 100% zlatnog standarda. Država je u optjecaj puštala papirni novac, a privatne banke su izdavale glavninu stvarnog prometnog sredstva zemlje u obliku depozita. Bankama su u njihovim operacijama upravljale državne agencije — nacionalne banke od strane Kontrolora novca, državne banke od strane bankovnih vlasti pojedinih država. Zlato kojim su raspolagali ministarstvo financija, banke ili izravno pojedinci (u obliku zlatnika ili potvrda na zlato), iznosilo je između 10% i 20% novčane mase, a postotak se mijenjao iz godine u godinu. Ostatak između 80% i 90% sastojao se od srebra, kreditnog novca i bankovnih depozita, nepokrivenih zlatnim rezervama. U retrospektivi, čini se da je sustav funkcionirao relativno dobro. No za Amerikance onoga vremena očigledno nije. Uznemirenost i nespokoj zbog srebra u 1880-im godinama koji su kulminirali u Bryanovu govoru Zlatni križ i koji je dao ton izborima 1896. godine, bio je jedan znak nezadovoljstva. Sa svoje strane, vrenje je najvećim dijelom odgovorno za snažnu depresiju početkom 1890-ih godina. Vrenje je dovelo do općeg strahovanja da će Sjedinjene Države napustiti zlato te da će time dolar izgubiti na vrijednosti u odnosu na strane valute. To je opet dovelo do odljeva kapitala, što je nametnulo deflaciju kod kuće. Periodične financijske krize u 1873, 1884, 1890. i 1893. dovele su do sveopćeg zahtjeva da poslovni i bankarski krugovi provedu reformu bankarstva. Panika 1907. godine kad su banke jednoglasno odbile izvršiti konverziju depozita u gotovinu, konačno je iskristalizirala osjećaj nezadovoljstva financijskim sustavom u urgentan zahtjev za intervencijom

države. Kongres je formirao Nacionalnu monetarnu komisiju 10 čije su preporuke ušle u Federalni zakon o rezervama, prihvaćen 1913. godine. Reforme, provedene na osnovi toga zakona, dobile su punu potporu svih društvenih slojeva — od radničkih stranaka do bankara, kao i od obje političke stranke. Predsjednik Nacionalne monetarne komisije bio je republikanac Nelson W. Aldrich; Senator, najodgovorniji za Federalni zakon o rezervama, bio je demokrat, Carter W. Glass. Promjena, koju je u monetarni sustav uveo Federalni zakon o rezervama, u praksi se pokazala mnogo drastičnijom no što su smjerali njegovi autori i pristaše. U vrijeme prihvaćanja zakona zlatni standard potpuno je vladao svijetom, istina ne kao potpuno automatski zlatni standard, ali bliže tom idealu nego išta što smo do tada imali. Smatralo se kao sigurno da će se on i dalje održati i ograničavati moć Sistema federalnih rezervi. Tek što je zakon bio prihvaćen, izbio je I. svjetski rat. Dolazi do napuštanja zlatnog standarda na širokoj osnovi. Potkraj rata sistem rezervi više nije bio minorni privjesak zlatnog standarda, uveden da osigura konvertibilnost jednog oblika novca u drugi, te da regulira i nadgleda banke. Pretvorio se u snažnu diskrecionu vlast, koja je u stanju odrediti količinu novca u Sjedinjenim Državama i utjecati na međunarodne financijske prilike u svijetu.

Diskreciona monetarna vlast Uspostava Sistema federalnih rezervi predstavljala je značajniju promjenu u monetarnim institucijama Sjedinjenih Država od Zakona o nacionalnim bankovnim poslovima iz vremena građanskog rata. Prvi put nakon što je 1836. prestala vrijediti povelja Druge banke Sjedinjenih Država, utemeljeno je posebno službeno tijelo s izričitom odgovornošću za monetarno stanje i, s navodno, adekvatnom moći za uspostavu monetarne stabilnosti, ili barem sprečavanja veće nestabilnosti. Vrlo je poučno, stoga, uspoređivati iskustvo u cjelini prije i poslije njegove uspostave recimo, od građanskog rata do 1914. i od 1914. do danas, da uzmemo dva jednako duga razdoblja. Drugo je razdoblje u ekonomskom pogledu bilo nestabilnije, bez obzira na to je li se nestabilnost mjerila kolebanjem količine novca, cijena ili proizvodnje. Veća nestabilnost drugoga razdoblja dijelom odražava utjecaj dva svjetska rata; oni bi bili, sasvim sigurno, i bez obzira na naš monetarni

sustav, izvor nestabilnosti. Čak i ako rat i poslijeratne godine preskočimo, te razmatramo samo mirnodopske godine od, recimo, 1920. do 1939. te od 1947. do danas, rezultat je isti. Nakon utemeljenja Sistema rezervi količine novca, cijene i proizvodnja bili su, nedvojbeno, nestabilniji nego prije. Najdramatičnije razdoblje nestabilnosti proizvodnje bilo je, naravno, između dva svjetska rata, koje obuhvaća snažne kontrakcije između 1920-1921, 1929-1933, i 1937-1938. Nijedno dvadesetgodišnje razdoblje američke povijesti ne sadržava čak tri snažne kontrakcije. Ovom se grubom usporedbom, dakako, ne dokazuje da Sistem federalnih rezervi nije pridonio monetarnoj stabilnosti. Možda su problemi koje je Sistem trebao razriješiti bili mnogo teži od onih s kojima se sukobila prijašnja monetama struktura. Možda bi ovakvi problemi u prethodnom sistemu proizveli čak i veći stupanj monetarne nestabilnosti. Ali ova bi gruba usporedba čitatelja trebala barem pokolebati u prihvaćanju kao gotove činjenice, što je prečesto slučaj, da agencija s dugom tradicijom, moćna i sveprisutna, poput Sistema federalnih rezervi, obavlja nužnu i poželjnu funkciju i pridonosi postizanju ciljeva zbog kojih je utemeljena. Osobno sam uvjeren, a na osnovi opsežne studije povijesnih činjenica, da razliku u privrednoj stabilnosti, koju otkriva ova gruba usporedba, treba doista pripisati razlici u monetarnim institucijama. Ovi me dokazi uvjeravaju da barem trećinu porasta cijena za vrijeme i nakon I. svjetskog rata treba pripisati uspostavi Sistema federalnih rezervi, i da do porasta ne bi ni došlo da je zadržan prethodni bankovni sustav; da oštrinu svake od snažnih kontrakcija 1920-21, 1929-33. i 1937-38 treba neposredno pripisati aktima činjenja i nečinjenja vlasti Federalnih rezervi te da do kontrakcije ne bi bilo došlo pod ranijim monetarnim i bankovnim aranžmanima. Pod ovakvim ili sličnim okolnostima možda bi tu i tamo došlo do recesija, ali je malo vjerojatno da bi se ijedna od njih razvila u veću kontrakciju. Na ovom mjestu, naravno, ne mogu iznijeti sve dokaze.11 Međutim, s obzirom na važnost koju je Velika depresija 1929-33. imala u formiranju — ili, rekao bih radije, deformiranju — općih stavova prema ulozi države u privrednim poslovima, bilo bi korisno potpunije naznačiti za ovaj slučaj moguću interpretaciju na koju upućuju podaci. Po svom demokratskom značaju, burzovni slom iz listopada 1929, kojim su dokrajčene burzovne spekulacije na pad iz 1928. i 1929. godine često se smatra početkom i najneposrednijim uzrokom velike depresije. Ni jedno ni drugo nije točno. Sredinom 1929, nekoliko mjeseci prije sloma,

poslovna aktivnost je postigla vrhunac. To što je vrhunac došao tako rano, djelomično je rezultat relativno oštrih novčanih uvjeta koje je, u nastojanju da obuzda spekulacije, nametnuo Sistem federalnih rezervi — tako je posredno, vjerojatno burzovno tržište uzrokovalo kontrakciju. Burzovni slom je, nema sumnje, imao indirektnog utjecaja na poslovno povjerenje i na spremnost pojedinaca da troše, što je depresivno utjecalo na poslovne tokove. Ovi učinci, sami po sebi, ne bi mogli dovesti do kolapsa privredne aktivnosti. U najgorem slučaju oni bi kontrakciju produžili i učinili je snažnijom no što su uobičajene blage recesije koje su kroz cijelu našu povijest prekidale rast američke privrede. Oni nikad ne bi bili doveli do katastrofe, kakva se dogodila. U prvoj godini kontrakcija nije pokazivala nijednu od onih karakterističnih crta koje će dominirati njezinim kasnijim tijekom. Privredni pad bio je snažniji no što je to slučaj kod većine kontrakcija u prvoj godini, što je moglo biti posljedica burzovnog sloma i vrlo oštrih novčanih uvjeta koji su se održavali od sredine 1928. godine. No on nije pokazivao kvalitativno različite značajke, niti kakve znakove degeneriranja u veliku katastrofu. Osim naivnog zaključivanja u stilu post hoc ergo hoc12 nije bilo ničeg sličnog ekonomskoj situaciji iz, recimo, rujna ili listopada 1930. što bi kontinuiran i drastičan pad u sljedećim godinama činilo neizbježnim, pa čak ni vrlo vjerojatnim. Osvrćući se unatrag, jasno je da se Sistem rezervi trebao drugačije ponašati, da nije smio dopustiti pad novčane mase za gotovo 3% od kolovoza 1929. do listopada 1930, pad gotovo veći od svih prethodnih, osim onih u najsnažnijim ranijim kontrakcijama. Premda je to bila greška, možda je bila oprostiva, no ni u kom slučaju kritična. Priroda kontrakcija drastično se izmijenila u studenom 1930. kada je niz bankovnih stečaja doveo do opće navale na banke, odnosno kada su ulagači pokušali konvenirati depozite u gotovinu. Pošast se proširila s jednog kraja zemlje na drugi i dosegla vrhunac stečajem Banke Sjedinjenih Država, 11. prosinca 1930. godine. Slom je bio kritičan, ne samo po tomu što je ta banka bila jedna od najvećih u zemlji, s više od 200 milijuna dolara depozita, nego i po tomu što je njezino ime — premda se radilo o običnoj komercijalnoj banci — navelo mnoge u zemlji i inozemstvu da je smatraju službenom bankom. Prije listopada 1930. nije bilo nikakva znaka krize likvidnosti niti gubitka povjerenja u banke. Od tada nadalje privredu muče učestale krize likvidnosti. Val bankovnih stečaja smanjivao bi se nakratko, a onda opet razbuktavao, kad bi novi dramatski stečajevi ili drugi događaji rađali novim

gubitkom povjerenja u bankovni sustav i novim navalama na banke. Te su navale bile važne ne samo zbog stečaja banaka ili čak primamo, koliko zbog njihova učinka na novčanu masu. U sustavu djelomičnih bankovnih rezervi poput našeg, banka, naravno, ne raspolaže dolarom gotovine (ili njegovim ekvivalentom) za dolar depozita. Zbog toga depozit i jest varljiv termin. Kada u banku uložite dolar gotovine, banka možda dodaje 15 ili 20 centi svojoj gotovini. Ostatak će se pozajmiti na drugom šalteru. Pozajmljivač može taj novac ponovo deponirati u ovoj ili nekoj drugoj banci, i proces se ponavlja. Posljedica je da za svaki dolar gotovine koji banke posjeduju one duguju nekoliko dolara depozita Ukupna novčana masa gotovina plus depoziti — u određenom iznosu gotovine je stoga veća što je veći udio novca koji je građanstvo spremno držati kao depozit. Svaki jači pokušaj depozitara da dođu do svog novca neizostavno znači pad ukupnog iznosa novca, ukoliko nema dragog načina kojim bi se stvorila dodatna gotovina, te načina na koji bi banke do nje došle. Inače, neka će banka, pokušavajući zadovoljiti svoje depozitare, činiti pritisak na drage banke novim zajmovima ili prodajom investicija ili povlačenjem svojih depozita, a drage će banke opet prenijeti pritisak na treće. Ovaj začarani krug, ako ga se dopusti, razvija se od sebe dok se banke pokušavaju domoći gotovine, obara vrijednosne papire, i čini banke, koje bi inače bile sasvim zdrave, nesolventnima, razbija povjerenje depozitara i krug se stalno obnavlja. Takva je točno bila situacija koja je uzrokovala paniku u vrijeme bankovnog sistema koji je prethodio formiranju Federalnih rezervi, a koja je dovodila do sporazumne suspenzije konvertibilnosti depozita u gotovinu, kao u 1907. godini. Takva suspenzija bila je drastičan korak i nakratko pogoršavala stvari. No bila je to i terapeutska mjera. Sprečavajući širenje pošasti ona je prekidala začarani krug, onemogućujući da stečaj nekoliko banaka proizvede pritisak na druge banke i tako do stečaja dovede inače zdrave banke. Kada se stanje nakon nekoliko tjedana ili mjeseci stabiliziralo, suspenzija bi bila ukinuta a oporavak počinjao bez monetarne kontrakcije. Kao što smo vidjeli, rješavanje ovakvih situacija bio je jedan od glavnih razloga za uspostavu Sistema fedrealnih rezervi. On je dobio ovlasti da kreira više novca ako dođe do općeg porasta tražnje građanstva za gotovinom umjesto depozita, a pružene su mu i mogućnosti da bankama, na temelju njihove imovine, osigura gotovinu. Očekivalo se da će ovim putem biti izbjegnuta svaka opasna panika, da neće biti potrebe za uvođenjem

suspenzija za konvertibilnost depozita u gotov novac, te da će se depresivni učinci monetarne krize moći posve izbjeći. U studenom i prosincu 1930. ukazala se prva potreba za ovim ovlastima i prvom provjerom njihove efikasnosti zbog opisanog zatvaranja niza banaka. Sistem rezervi jadno je propao na ispitu. Učinio je malo ili gotovo ništa da bankarskom sistemu osigura likvidnost, očigledno smatrajući da zatvaranje banaka ne zahtijeva posebnu akciju. Treba, međutim, naglasiti da je neuspjeh Sistema bio neuspjeh volje a ne moći. I ovom prigodom, kao i onima koje su uslijedile kasnije, Sistem je imao široke ovlasti i moć da bankama pruži gotov novac koji su tražili njihovi depozitari. Da je ovo bilo urađeno, zatvaranje banaka bilo bi prekinuto, a monetarni slom izbjegnut. Početni val bankarskih stečaja je zamro i početkom 1931. javljaju se znakovi vraćanja povjerenja. Sistem rezervi iskoristio je prigodu da smanji vlastiti odobreni kredit, drugim riječima, poništio je prirodne ekspanzivne sile ulazeći u blagu deflatornu akciju. I pored toga, javili su se jasni znaci poboljšanja ne samo u monetarnom sektoru, već i u drugim privrednim aktivnostima. Podaci za prva četiri ili pet mjeseci 1931. godine, ako se ne promatraju u odnosu na ono što je uslijedilo, nose sva obilježja dna ciklusa i početka novog oživljavanja. Provizorno oživljavanje bilo je, međutim, kratkog daha. Novim stečajevima banaka započet je novi niz naleta na banke i pad novčane mase. Sistem rezervi ponovo je bio pasivni promatrač. Usprkos neviđenoj likvidaciji komercijalnog bankovnog sistema, knjige posljednjeg zajmodavca pokazuju pad iznosa kredita koje je on stavio na raspolaganje svojim bankama članicama. U rujnu 1931. Britanija je napustila zlatni standard. Ovome je prethodilo i nakon njega slijedilo povlačenje zlata iz Sjedinjenih Država. Premda je zlato u prethodne dvije godine pritjecalo u Sjedinjene Države, a rezerve u zlatu Sjedinjenih Država kao i omjer zlatnih rezervi Federalnog sistema za to vrijeme bili vrlo visoki, Sistem rezervi reagirao je promptno i snažno na vanjski odljev, kako nije ranije na unutrašnji odljev. Urađeno je to na način koji je zasigurno morao intenzivirati unutrašnje financijske teškoće. Nakon više od dvije godine snažne privredne kontrakcije, Sistem je povećao diskontnu stopu — kamatnu stopu pri kojoj je bio spreman posuđivati novac bankama članicama — jače no što je to, u tako kratkom periodu, učinio ikad prije ili poslije u svojoj povijesti. Ovom je mjerom

odljev zlata zaustavljen. Popratnu pojavu činilo je spektakularan porast bankovnih stečajeva i navala na banke. Za šest mjeseci, od kolovoza 1931. do siječnja 1932, približno jedna od deset postojećih banaka prekinula je aktivnosti, a sveukupni depoziti komercijalnih banaka pali su za 15%. Godine 1932. dolazi do privremenog obrata u politici: kupnjom 1 milijarde dolara državnih obveznica usporen je privredni pad. Da je ova mjera bila poduzeta 1931. bila bi, sigurno, dostatnom da spriječi upravo opisani slom. Godine 1932. bilo je to već prekasno, pa se i pokazalo tek palijativnim. Kada je Sistem ponovo upao u pasivnost, za privremenim poboljšanjem uslijedio je novi kolaps, koji je zaključen bankovnim praznikom u 1933, kada su sve banke Sjedinjenih Država službeno bile zatvorene više od tjedan dana. Tako je sistem, stvoren prvenstveno da spriječi privremenu suspenziju konvertibilnosti depozita u gotovinu, kojom su se mjerom banke ranije branile od stečaja, najprije dopustio da nestane gotovo trećina banaka u zemlji, a onda je pozdravio suspenziju konvertibilnosti koja je bila neusporedivo šira i dublja od svih prethodnih. Sposobnost samoopravdanja toliko je velika da je Odbor za federalne rezerve bio u stanju u godišnjem izvještaju za 1933. napisati sljedeće: »Sposobnost banaka Federalnih rezervi da udovolje golemoj potražnji za gotovinom u vrijeme krize potvrdila je djelotvornost monetarnog sustava zemlje reguliranog Zakonom o federalnim rezervama... Teško je reći kakav bi bio tok depresije da nije Sistem federalnih rezervi slijedio politiku široke kupnje na otvorenom tržištu.« Sve u svemu, od srpnja 1929. do ožujka 1933. novčana masa u Sjedinjenim Državama smanjila se za trećinu, a do više od dvije trećine pada došlo je nakon što je Engleska napustila zlatni standard. Da je novčana masa bila zaštićena od pada, a mogla je i trebala biti, kontrakcija bi bila i kraća i znatno blaža. S povijesnog stajališta bila bi ipak relativno oštra. Doslovce je nezamislivo da bi novčani dohodak u četverogodišnjem razdoblju opao za više od polovice, a cijene više od jedne trećine, da nije bilo pada novčane mase. Nije mi poznata nijedna snažna depresija koju nije pratio velik pad novčane mase, kao što ne znam ni za kakav snažan pad novčane mase koji nije pratila oštra depresija. Velika depresija koja je zahvatila Sjedinjene Države nije bila znak inherentne nestabilnosti sustava privatnog poduzetništva, već svjedočanstvo o šteti koju može pričiniti nekolicina pojedinaca kada u rukama ima golemu moć nad monetarnim sistemom jedne zemlje. Možda bi se na temelju znanja dostupnog za ono vrijeme ove pogreške mogle oprostiti — premda ja to ne mislim. Uostalom, to nije važno. Sustav

koji daje toliku moć i diskreciono pravo nekolicini ljudi, tako da njihove greške — oprostive ili ne mogu imati takve dalekosežne posljedice, loš je sustav. Za pobornike slobode loš je upravo zato što nekolicini ljudi pruža tolike ovlasti bez efektivnog nadzora političke javnosti, to je ključni politički argument protiv »nezavisne« centralne banke. No to je loš sistem čak i za one koji sigurnost stavljaju ispred slobode. Ne mogu se izbjeći pogreške — oprostive ili ne — u sistemu koji odgovornost dispergira, a nekolicini pruža ipak veliku moć, čime omogućuje da važne akcije iz područja politike u visokom stupnju ovise o slučajnom izboru ličnosti. To je ključni tehnički argument protiv bilo koje »nezavisne« banke. Da parafraziram Clemenceaua, novac je isuviše ozbiljna stvar da bi se prepustila bankarima centralnih banaka.

Pravila umjesto vlasti Ako svoje ciljeve nismo u stanju postići ni osloncem na djelovanje posve automatskog zlatnog standarda niti davanjem širokih diskrecionih prava nezavisnim organima, na koji način uspostaviti monetarni sustav koji će biti stabilan, a istodobno zaštićen od neodgovornog petljanja države, sustav koji će pružiti potreban monetarni okvir privredi slobodnog poduzetništva, a neće biti sposoban služiti kao izvor moći za prijetnju ekonomskim i političkim slobodama? Jedini dosad predloženi način koji nudi neku nadu jest da se postigne vladavina prava umjesto ljudi, donošenjem zakonskih pravila za vođenje monetarne politike koja će javnosti omogućiti kontrolu nad monetarnom politikom kroz politička tijela, a istovremeno spriječiti podvrgnuće hirovima tekuće političke vlasti. Problem donošenja pravila za monetarnu politiku ima mnogo zajedničkog s predmetom koji se na prvi pogled čini sasvim različitim, naime, s argumentom za prvi amandman Ustava. Kada se god zastupa poželjnost zakonodavnog propisivanja pravila kontrole novca, slijedi stereotipan odgovor da nema smisla vezivati ruke monetarnim vlastima na taj način, budući da one, ako to žele, mogu vlastitom voljom uraditi ono što od njih pravila zahtijevaju, a k tome imaju i druge mogućnosti, pa otuda »sasvim sigurno« mogu više i bolje od pravila. Alternativna verzija istog argumenta odnosi se na zakonodavstvo. Ako je zakonodavstvo spremno primijeniti pravilo, kaže se, ono će zasigurno biti voljno odrediti »ispravnu«

politiku u svakom posebnom slučaju. Kojim se onda načinom, kaže se, prihvaćanjem pravila pruža ikakva zaštita od neodgovorne političke akcije? Isti argument, uz neznatne izmjene riječi, mogao bi se primijeniti na prvi ustavni amandman, pa jednako tako i na čitav Bill of Rights. Nije li apsurdno, mogao bi netko reći, imati standardnu zabranu sprečavanja slobode govora? Zašto se ne pozabaviti svakim slučajem pojedinačno i postupati s njime prema specifičnosti slučaja? Zar to nije pandan uobičajenom argumentu o monetarnoj politici, kako nije poželjno unaprijed vezivati ruke monetarnoj vlasti i kako treba omogućiti da svaki slučaj, u trenutku kad se pojavi, bude slobodno tretiran, a prema specifičnosti svake stvari? Zašto ovaj argument ne bi jednako vrijedio za govor? Stane čovjek na ulični ugao i zauzima se za kontrolu rađanja, drugi za komunizam, treći pak za vegetarijanstvo, i tako unedogled. Zašto ne osnažiti zakon kojim bi se potvrdilo ili negiralo pravo svakom pojedincu za širenje vlastitih stavova? Ili, kao alternativa, zašto ne ovlastiti neku upravnu agenciju da o tome odlučuje? Odmah je jasno da kad bismo se bavili svakim slučajem u trenutku kad se javi, većina bi zasigurno glasovala u najvećem broju slučajeva protiv slobode govora, a možda čak i u svakom pojedinačnom slučaju. Glasovanjem o tome da li gospodinu X treba dopustiti da propagira kontrolu rađanja, sigurno bi većina rekla ne. Tako bi prošao i onaj koji se zalaže za komunizam. Vegetarijanac bi možda i prošao, doduše ni u to ne treba biti isuviše siguran. Pretpostavimo načas da sve ove slučajeve vežemo u jedan paket i zatražimo od široke javnosti da glasovanjem odluči o cjelini: da glasuje treba li slobodu govora negirati u svim slučajevima ili je podjednako svima dopustiti. Savršeno se može zamisliti, a dodao bih, i vrlo vjerojatno, da će nadmoćna većina glasovati za slobodu govora; opredjeljujući se u paketu glasovat će sasvim suprotno od onoga zašto bi se opredijelila u svakom pojedinačnom slučaju. Zašto? Jedan od razloga je što bi se svatko osjećao obespravljenim glede slobode govora mnogo više kada je sam u manjini nego kada nekom drugom treba oduzeti to pravo kad je u većini. Prema tomu, kada netko glasuje u paketu pridaje mnogo veću težinu rijetkom negiranju vlastite slobode govora kada je on u manjini, nego čestom negiranju slobode govora drugima. Drugi razlog, neposrednije vezan za monetarnu politiku, jest: ako se paket promatra kao cjelina, postaje jasno da provođena politika ima kumulativan učinak, koji se ne priznaje niti uzima u obzir kada se o svakom slučaju glasuje odvojeno. Kada se glasuje o tome može li gospodin Jones

govoriti na uglu, ne može se uzimati u obzir povoljan učinak opće deklarirane politike o slobodi govora. Ne može se uzeti u obzir činjenica da je društvo u kojem ljudi nisu slobodni da govore na uglu bez posebnog ozakonjenja, društvo u kojem će razvoj novih ideja, eksperimentiranje i promjene biti onemogućeni na najrazličitije načine koji su svima očigledni, zahvaljujući našoj sreći što živimo u takvom društvu koje je samozatajno prihvatilo propis da ne razmatra odvojeno svaki slučaj slobode govora. Potpuno ista razmatranja odnose se na monetarno područje. Ako se svaki slučaj razmatra prema specifičnosti svake tvari, moguće je da se za veći broj slučajeva donesu krive odluke, budući da donositelji odluka ispituju ograničeno područje, ne uzimajući u obzir kumulativne posljedice cjelovito sagledane politike. Ako se, s druge strane, prihvati opće pravilo za slučajeve u paketu, postojanje takvog pravila imat će povoljan učinak na ljudske stavove, uvjerenja i očekivanja, kojih ne bi bilo čak ni u slučaju diskrecionog usvajanja te iste politike u nizu odvojenih slučajeva. Ako treba donijeti pravilo, koje pravilo to treba biti? Pravilo koje najčešće predlažu ljudi općenito liberalnog uvjerenja je pravilo razine cijena: to je, naime, zakonska direktiva monetarnim vlastima da održavaju stabilne razine cijena. Smatram da je to pravilo pogrešno. Pogrešno je u odnosu na ciljeve, za koje monetarne vlasti nemaju jasne i izravne moći da ih postižu vlastitim akcijama. Kao posljedica postavlja se problem disperzije odgovornosti i daje prevelika sloboda djelovanju monetarnoj vlasti. Nesporno je da postoji uska veza između monetarnih akcija i razine cijena, ali ta povezanost nije toliko uska, toliko stalna ili toliko izravna da bi realizacija stabilne razine cijena predstavljala adekvatno usmjerenje dnevnim aktivnostima monetarne vlasti. Pitanje koje pravilo prihvatiti, opsežnije sam razmotrio na drugom mjestu. 13 Ovdje ću se ograničiti samo na zaključak. S obzirom na naša sadašnja znanja, čini mi se da je poželjno utvrditi ovo pravilo u odnosu na ponašanje novčane mase. Moj se sadašnji izbor svodi na popis pravila koja upućuju monetarnu vlast kako da postigne određenu stopu rasta novčane mase. Za ovu ću svrhu definirati novčanu masu kao novac u optjecaju izvan komercijalnih banaka plus ukupni depoziti komercijalnih banaka. Dodao bih da sistem rezervi mora brinuti da ukupna tako definirana novčana masa raste iz mjeseca u mjesec. Štoviše, ako je moguće, iz dana u dan, po godišnjoj stopi od X postotaka, gdje X zamjenjuje neki broj između 3 i 5. Precizno utvrđivanje novčane mase, ili precizniji izbor stope rasta mnogo su manje važni od konačnog izbora posebne definicije i posebne stope rasta.

Kako stvari stoje, dok bi ovim pravilom bila drastično potkresana diskreciona moć monetarne vlasti, njime bi bila dana još uvijek nepoželjna količina diskrecione moći Sistemu federalnih rezervi i Ministarstvu financija, posebice u odnosu na utvrđivanje specifične stope rasta novčane mase, upravljanje dugovima, nadzor banaka i slično. Daljnje bankarske i fiskalne reforme, o čemu sam detaljnije pisao na drugom mjestu, izvedive su i poželjne. Njima bi se otklonila sadašnja intervencija države u aktivnost pozajmljivanja i ulaganja te omogućila preobrazba državnih financijskih aparata od vječnog izvora nestabilnosti i nesigurnosti u razumno pravilnu i predvidivu aktivnost. Premda važne, ove su daljnje reforme od manjeg značenja nego što je prihvaćanje pravila o limitiranju diskrecione moći monetarne vlasti u odnosu na novčanu masu. Želio bih naglasiti da ne smatram svoj prijedlog alfom i omegom monetarnog upravljanja, pravilom koje treba urezati u zlatne ploče i pohraniti za sva buduća vremena. Čini mi se da moje pravilo nudi najveći izgled da u svjetlu sadašnjih znanja dosegnemo razuman stupanj monetarne stabilnosti. Nadam se da ćemo, služeći se njime i kako budemo stalno učili o monetarnim stvarima, biti u stanju domisliti još bolja pravila kojima će se postići još bolji rezultati. Takvo mi se pravilo čini jedinim provedivim i trenutačno raspoloživim sredstvom kojim ćemo monetarnu politiku pretvoriti u stup slobodnog društva, a ne u prijetnju njegovim temeljima.

Četvrto poglavlje Međunarodni financijski i trgovački aranžmani Problem međunarodnih monetarnih aranžmana je odnos između različitih nacionalnih valuta: u uvjetima i režimu pod kojima privatne osobe mogu mijenjati US dolare u funte sterlinge, kanadske dolare u US dolare itd. Taj problem je u uskoj svezi s kontrolom novca, razmotrenom u prethodnom poglavlju. Povezan je i s državnom politikom međunarodne trgovine, budući da je kontrola međunarodne trgovine tehnika utjecaja na međunarodna plaćanja.

Važnost međunarodnih monetarnih aranžmana za ekonomsku slobodu Usprkos svom tehničkom značaju i odbojnoj kompleksnosti, tematika međunarodnih monetarnih aranžmana je takva da je jedan liberal ne može zanemariti. Nije pretjerano reći da se danas najozbiljnija kratkoročna prijetnja ekonomskoj slobodi u Sjedinjenim Državama — ostavimo li, naravno, po strani mogućnost izbijanja III. svjetskog rata — sastoji u tome da ćemo biti prisiljeni prihvatiti dalekosežnu privrednu kontrolu kako bismo razriješili probleme platne bilance. Upletanje u međunarodnu trgovinu čini se bezazlenim. Ono dobiva podršku ljudi inače osjetljivih na miješanje vlasti u privredne poslove; mnogi poslovni ljudi smatraju ga čak »američkim načinom života«, a ipak, malo je intervencija koje se tako lako šire da su u konačnici u stanju razoriti slobodno poduzetništvo. Na osnovi obilatog iskustva nije teško zaključiti kako je najefikasniji put preobražaja tržišne privrede u autoritarno ekonomsko društvo uvođenje neposrednog deviznog nadzora. Ovaj korak neizbježno vodi do ograničenja uvoza, kontrole domaće proizvodnje koja koristi uvozne proizvode ili proizvodi uvozne

supstitute itd. u beskrajnoj spirali. Čak je i senator Barry Goldwater, nepokolebljivi pobornik slobodnog poduzetništva, bio ponekad ponukan — u raspravi o tzv. »zlatnom toku« — kao potrebiti lijek predložiti uvođenje restrikcija na devizne transakcije. Ovaj »lijek« bio bi znatno pogubniji od same bolesti. U ekonomskoj politici nema ništa bitno nova pod suncem: ono navodno novo najčešće se pokaže kao površno prikriven otpad prethodnog stoljeća. Ako se ne varam, međutim, potpuna devizna kontrola i tzv. »valutna nekonvertibilnost«, je iznimka, a njihovo podrijetlo otkriva njihov autoritarni smisao. Ako me pamćenje ne vara, njih je izmislio Hjalmar Schacht u ranim godinama nacističkog režima. Nerijetko je u prošlosti, naravno, novac proglašavan nekonvertibilnim. Pravo značenje riječi bilo je u nespremnosti ili nemogućnosti dotičnih vlada da zamjenjuju papir — ni novac za zlato ili srebro, ili bilo koju drugu monetarnu robu, po zakonski utvrđenom tečaju. Nekonvertibilnost je vrlo rijetko značila da je neka zemlja zabranjivala svojim građanima ili rezidentima zamjenu komada papira kojima se obećavala isplata određene svote u novčanoj jedinici te zemlje za odgovarajuće komade papira koji glase u monetarnoj jedinici druge zemlje, ili za kovani novac ili zlatne poluge. Za vrijeme građanskog rata u Sjedinjenim Državama te desetljeće i pol nakon njega, novac SAD je, primjerice, bio nekonvertibilan, što je značilo da je imalac zelene novčanice nije mogao vratiti Ministarstvu financija i dobiti za nju utvrđenu količinu zlata. Ali u tom je razdoblju on slobodno mogao kupovati zlato po tržišnoj cijeni, i kupovati i prodavati britanske funte za dolarske novčanice po svakoj cijeni na koju bi slobodno pristale obje strane. U Sjedinjenim Državama dolar je nekonvertibilan, u starijem smislu te riječi, sve od 1933 godine. Za Amerikance je zabranjeno držanje i kupoprodaja zlata. Dolar nije bio nekonvertibilan u novijem smislu te riječi. Čini se, nažalost, da usvajamo politiku koja će nas s velikom vjerojatnošću, prije ili kasnije dovesti do ovoga.

Uloga zlata u monetarnom sustavu Sjedinjenih Država Samo je kulturna neprosvjećenost razlogom da još mislimo kako je zlato središnji element našeg monetarnog sustava. Točniji opis uloge zlata u američkoj politici glasio bi da je ono, primamo, roba sa zaštitnom cijenom poput pšenice i drugih poljoprivrednih proizvoda. Naš zaštitni program

cijena za zlato razlikuje se u tri važne točke od našeg zaštitnog programa cijena za pšenicu: prvo, zaštitnu cijenu plaćamo stranim kao i domaćim proizvođačima; drugo, uz zaštitnu cijenu zlato prodajemo slobodno samo stranim kupcima, a ne i domaćima; treće, a to je ujedno i važan ostatak monetarne uloge zlata, Ministarstvo financija je ovlašteno kreirati novac za kupnju zlata — tiskati papirnate novčanice tako da se izdaci za nabavku zlata ne izražavaju u budžetu, pa Kongres ne mora eksplicitno odrediti potrebni pripadajući iznos; kada, slično tomu, Ministarstvo financija prodaje zlato, u knjigama se iskazuje jednostavno smanjenje priznanica za zlato a na prihod koji ulazi u proračun. Kada je cijena zlata 1934. utvrđena na svojoj današnjoj razini od 35 dolara po unci, ta je cijena bila podosta iznad cijene zlata na slobodnom tržištu. Posljedica toga bila je zlatna poplava, za šest godina utrostručene su naše zlatne rezerve; uskoro smo posjedovali više od polovice svjetskih zaliha u zlatu. Akumuliranje zlatnih »viškova« slijedilo je istu logiku kao i akumuliranje »viškova« pšenice — država je nudila višu cijenu od tržišne. Odnedavna, situacija se izmijenila. I dok je zakonski određena cijena zlata ostala 35 dolara, cijena druge robe udvostručena je ili utrostručena. Odatle proizlazi da je 35 dolara danas manje od cijene koja bi se formirala na slobodnom tržištu. 14 I opet kao posljedicu danas imamo »manjak« a ne »višak«, iz potpuno istog razloga zbog kojeg maksimirane stanarine neizbježno stvaraju »manjak« stambenog prostora — zato što država pokušava održati cijenu zlata ispod tržišne cijene. Zakonska cijena zlata davno bi bila podignuta — kao što je cijena pšenice rasla s vremena na vrijeme — kad slučaj ne bi htio da su dva najznačajnija proizvođača zlata, koji bi se, dakle, i najviše okoristili podizanjem njegove cijene, sovjetska Rusija i Južna Afrika, bile ujedno i zemlje prema kojima Sjedinjene Države imaju najmanje političkih simpatija. Državna kontrola cijene zlata, kao uostalom i kontrola svake druge cijene, nije konzistentna sa slobodnom privredom. Takav lažni zlatni standard treba jasno razlikovati od upotrebe zlata kao novca pod stvarnim zlatnim standardom koji je potpuno konzistentan sa slobodnom privredom, premda ne mora biti ostvariv. Više od administrativnog utvrđivanja cijena mjere koje je Rooseveltova administracija poduzela 1933. i 1934. godine, podigavši cijene zlata, značile su temeljno napuštanje liberalnih načela, stvarajući presedane koji će stalno mučiti slobodni svijet. Imam na umu nacionalizaciju zlatnih zaliha, zabranu privatnog posjedovanja zlata u

monetarne namjene, te zabranu zlatnih klauzula u javnim i privatnim ugovorima. Godine 1933. i početkom 1934. privatni imaoci zlata zakonom su prisiljeni svoje zlato predati federalnoj vladi. Plaćena im je cijena koja je odgovarala prethodnoj zakonskoj cijeni, koja je u to vrijeme bila znamo ispod tržišne. Da bi se ovaj zahtjev proveo, vlasništvo nad zlatom u Sjedinjenim Državama, izuzevši za umjetničke namjene, proglašeno je protuzakonitim. Teško je zamisliti razorniju mjeru od ove za principe privatnog vlasništva na kojima počiva društvo slobodnog poduzetništva. U načelu nema nikakve razlike između ove nacionalizacije zlata pri umjetno niskoj cijeni i Fidel Castrove nacionalizacije zemlje i tvornica po umjetno niskoj cijeni. Na osnovi kojeg načela Sjedinjene Države osuđuju jednu, nakon što su same provele drugu? Neizmjerno je sljepilo nekih pobornika slobodnog poduzetništva kad je u pitanju bilo što u vezi sa zlatom pa je Henry Alexander, direktor Morgan Guaranty Trust Company (prije J. P. Morgan and Company) predložio 1960. godine da se zabrana privatnog posjedovanja zlata američkim građanima proširi i na držano zlato u inozemstvu! Njegov prijedlog prihvatio je predsjednik Eisenhower bez gotovo i jednog prosvjeda iz bankarskih krugova. Zabrana privatnog vlasništva zlata, premda pravdana kao »očuvanje« zlata u monetarne svrhe, nije bila provedena ni zbog kakve monetarne svrhe, dobre ili loše. Nacionalizacija zlata je bila ozakonjena kako bi omogućila vlasti da požanje čitav papirnati profit od povećanja cijene zlata — ili da možda spriječi privatnike kako se oni ne bi time okoristili. Sličnu svrhu imalo je ukidanje važenja zlatnih klauzula. I ova je mjera bila razorna za temeljna načela slobodnog poduzetništva. Ugovori sklopljeni bona fide i s punim znanjem obiju strana, proglašeni su nevažećim, a u korist jedne od njih.

Tekuća plaćanja i bijeg kapitala Pri razmatranju međunarodnih monetarnih odnosa na višoj razini potrebno je razlikovati dva problema: plamu bilancu opasnost od navale na zlato. Razliku je najjednostavnije ilustrirati analogijom s nekom običnom komercijalnom bankom. Banka mora tako upravljati svojim poslovima da naplatama usluga, kamatama na zajmove itd. zaradi dovoljnu svotu kojom će plaćati troškove — nadnice i plaće, kamate na uzete zajmove, nabavke,

isplate dioničarima itd. Drugim riječima, mora težiti zdravom proračunu dohotka. Usprkos činjenici da joj je poslovanje dobro u pogledu dohotka, banka može zapasti u ozbiljne teškoće ako iz bilo kojeg razloga njezini depozitari izgube u nju povjerenje pa stanu nenadano masovno povlačiti svoje depozite. Mnoge su zdrave banke bile prisiljene zatvoriti vrata zbog takve navale u vrijeme kriza likvidnosti, opisanih u prethodnom poglavlju. Ova dva problema nisu, naravno, nepovezana. Jedan od važnih razloga zbog kojih bančini depozitari mogu izgubiti povjerenje u nju je taj što banka trpi gubitke na računu dohotka. Ipak, ova su dva problema i vrlo različita. S jedne strane, problemi vezani za račun dohotka općenito se sporo pojavljuju i ima uvijek dosta vremena da se riješe. Oni rijetko dolaze kao iznenađenja. Do navale na banke, s druge strane, dolazi nenadano, nepredvidivo, iz »čista mira«. Sa Sjedinjenim Državama situacija je upravo paralelna. Građani i sama vlada nastoje dolarima pribaviti stranu valutu, da bi njome kupovali robu i usluge u drugim zemljama, investirali u strana poduzeća, plaćali kamatu na dugove, otplaćivali zajmove, davali poklone drugima, bilo privatno ili javno. Istodobno stranci nastoje pribaviti dolare s pomoću strane valute u iste svrhe. Nakon svega, količina dolara utrošena na stranu valutu potpuno će odgovarati količini dolara kupljenoj stranom valutom — kao što će broj prodanih pari cipela točno odgovarati broju kupljenih. Aritmetika je aritmetika, i što netko kupuje drugi prodaje. Ničim se, međutim, ne može jamčiti da će po bilo kojoj cijeni strana valuta izražena u dolarima, količina dolara koje neki žele potrošiti biti jednaka količini koju drugi žele kupiti — kao što se ničim ne može jamčiti da će po bilo kojoj cijeni cipela broj pari cipela koje ljudi žele kupiti biti jednak broju pari koje drugi žele prodati. Ex post jednakost izražava mehanizam koji eliminira svaku ex ante nepodudarnost. Problem iznalaženja odgovarajućeg mehanizma za ovu svrhu, odgovara problemu banke u odnosu na račun dohotka. K tomu, Sjedinjene Države imaju problem, kao i banke, pri izbjegavanju navale. Sjedinjene Države su se obvezale prodavati zlato stranim centralnim bankama i vladama po 35 dolara po unci. Strane centralne banke, vlade i strani državljani posjeduju velik novac u Sjedinjenim Državama u obliku depozita ili američkih vrijednosnih papira, koji se trenutačno mogu prodati za dolare. Vlasnici ovih bankovnih uloga mogu u bilo koje vrijeme jurnuti na Ministarstvo financija Sjedinjenih

Država, pokušavajući zamijeniti svoje dolare u zlato. To se upravo i dogodilo ujesen 1960, a može se uz veliku vjerojatnost ponovo dogoditi u nepredvidljivoj budućnosti (možda i prije završetka tiska ove knjige). Ova dva problema povezana su na dva načina. Na prvom mjestu, kao i kod banke, poteškoće na računu dohotka glavno su izvorište gubitka povjerenja u sposobnost Sjedinjenih Država da će održati obećanje i prodavati zlato po 35 dolara po unci. Činjenica da su Sjedinjene Države primorane zaduživati se u inozemstvu kako bi uspostavile ravnotežu na tekućem računu, glavni je razlog što su posjednici dolara zainteresiranih da ih konveniraju u zlato ili neku drugu valutu. Na drugom mjestu, fiksna cijena zlata je sredstvo kojim se služimo da bismo fiksirali niz drugih cijena — cijenu dolara izraženu u stranim valutama — a tokovi zlata su sredstvo kojim se služimo da razriješimo ex ante nesklad u platnoj bilanci.

Alternativni mehanizmi za postizale ravnoteže u vanjskim plaćanjima Bacit ćemo više svjetla na oba ova odnosa, razmotrimo li moguće alternativne mehanizme koji nam stoje na raspolaganju za postizanje ravnoteže u plaćanjima, — prvi i u mnogočemu fundamentalniji od ova dva problema. Pretpostavimo da su međunarodna plaćanja Sjedinjenih Država otprilike uravnotežena, a onda se, iz određenih razloga situacija mijenja tako da se, recimo, smanji količina dolara koju stranci žele kupiti u usporedbi s količinom koju građani Sjedinjenih Država žele prodati; ili, ako stvari gledamo s druge strane, poveća se količina strane valute koju posjednici dolara žele kupiti u odnosu na količinu koju imaoci strane valute žele prodati za dolare. Drugim riječima, nešto prijeti da stvori »deficit« u američkim plaćanjima. Uzrok tomu može biti povećanje produktivnosti u inozemstvu ili smanjenje produktivnosti u zemlji, povećani troškovi američke pomoći inozemstvu ili smanjeni troškovi drugih zemalja, ili milijun i jedna slična druga promjena kakva se stalno događa. Postoje četiri, i to samo četiri, načina da se zemlja može prilagoditi takvim poremećajima, pa neke od njihovih kombinacija moramo koristiti. 1. Američke devizne rezerve mogu se smanjiti ili se rezerve dolara drugih zemalja mogu povećati. U praksi to znači da vlada Sjedinjenih Država može dopustiti smanjenje zaliha zlata, budući da je zlato zamjenjivo

za stranu valutu, ili vlada može pozajmiti stranu valutu i ponuditi je za dolare po službenom tečaju; ili druge vlade mogu akumulirati dolare prodajom deviza američkim građanima po službenom tečaju. Očigledno je da je oslonac na rezerve u najboljem slučaju privremeno rješenje. Upravo američko široko korištenje ovog rješenja objašnjava veliku brigu zbog platne bilance. 2. Američke unutrašnje cijene mogu se silom sniziti prema vanjskim cijenama. To je glavni prilagodbeni mehanizam pod potpunim zlatnim standardom. Početni deficit proizveo bi odljev zlata (mehanizam 1, gore); otjecanje zlata dovelo bi do opadanja novčane mase; posljedak opadanja novčane mase bilo bi pad cijena i dohodaka u zemlji. Istodobno bi u inozemstvu učinci bili suprotni; pritjecanje zlata povećalo bi novčanu masu, a time bi povećalo cijene i dohodak. Snižene američke cijene a povećane vanjske cijene, učinile bi američku robu privlačnijom strancima, čime bi se povećala količina dolara koju oni žele kupiti; istovremeno bi promjene u cijeni učinile stranu robu manje privlačnom američkim državljanima, čime bi se smanjila količina dolara koju oni žele prodati. Oba učinka bi djelovala u pravcu smanjenja deficita i uspostave ravnoteže bez potrebe za daljnjim tokovima zlata. Ovi učinci, pod modernim upravljanim standardima, nisu automatski. Do tokova zlata može još uvijek doći u prvoj fazi, ali oni neće djelovati na novčanu masu niti u zemlji koja gubi niti u onoj koja dobiva zlato, ako se monetama vlast u tim zemljama ne odluči to dopustiti. Danas u svakoj zemlji središnja banka ili Ministarstvo financija imaju moć poništiti utjecaj zlatnih tokova, ili promijeniti novčanu masu bez tokova zlata. Iz toga slijedi da će se ovaj mehanizam upotrijebiti samo ako su određena nadleštva zemlje, naišavši na teškoće s deficitom, spremna proizvesti deflaciju, stvarajući time nezaposlenost, kako bi razriješila probleme plaćanja, ili ako su određena nadleštva u zemlji koja ima suficit voljna proizvesti inflaciju. 3. Potpuno isti učinci mogu se postići izmjenom tečaja kao i promjenom unutarnjih cijena. Pretpostavimo, na primjer, da pod mehanizmom 2 cijena određenog automobila u Sjedinjenim Državama padne za 10%, od 2.800 dolara na 2.520 dolara. Ako je vrijednost engleske funte konstantno 2,80 dolara, to znači da će cijena automobila u Velikoj Britaniji (zanemarivši transportne i druge troškove) pasti s 1000 funti na 900 funti. Do točno istog pada u engleskoj cijeni doći će bez ikakve izmjene u američkoj cijeni, ako se vrijednost funte popne s 2,80 dolara na 3,11 dolara. Ranije je Englez morao potrošiti 1.000 funti da dođe do 2.800 dolara, a sada

može nabaviti 2.800 dolara za samo 900 funti. On neće biti svjestan razlike između smanjenja troškova i odgovarajućeg smanjenja kroz pad američke cijene bez promjene tečaja. U praksi ima više načina koji mogu dovesti do promjene deviznog tečaja. Kod fiksnog valutnog tečaja što ga danas imaju mnoge zemlje, do promjene može doći kroz devalvaciju ili aprecijaciju, drugim riječima, vladinom izjavom da mijenja cijenu na kojoj predlaže da se ustali njezina valuta. Kao alternativa, devizni tečaj ne mora biti uopće stalan. Može biti tržišni s dnevnim promjenama, kao što je bio slučaj s kanadskim dolarom od 1950. do 1962. Ako je tečaj tržišni, on može biti uistinu tržišno definiran, primamo privatnim transakcijama, što je očigledno bio slučaj s kanadskim tečajem između 1952. i 1961. ili manipuliran državnim spekulacijama, kao što je bio slučaj u Velikoj Britaniji od 1931. do 1939, i Kanadi od 1950. do 1952, te od 1961. do 1962. Među svim ovim različitim tehnikama, jedino je slobodni plivajući devizni tečaj potpuno automatski i oslobođen državne kontrole. 4. Prilagođenja nastala djelovanjem mehanizama 2 i 3 sastoje se od promjena robnih tokova i usluga do kojih dolazi ili promjenom unutarnjih cijena ili promjenom deviznih tečajeva. Međutim, u svrhu reduciranja američke dolarske potrošnje te ekspanzije američkog prihoda, može se upotrijebiti neposredna državna kontrola ili intervencije u trgovinu. Da bi se smanjio uvoz mogu se uvesti carine a da bi se stimulirao izvoz dati subvencije; niz proizvoda može se ograničiti uvoznim kvotama, mogu se nadzirati kapitalne investicije američkih građana ili tvrtki u inozemstvu, itd. sve do uvođenja raznovrsnog instrumentarija devizne kontrole. U ovu kategoriju mora biti uključena ne samo kontrola nad privatnim aktivnostima već i promjena u državnim programima u odnosu prema platnoj bilanci. Od primalaca vanjske pomoći može se zahtijevati da je realiziraju u Sjedinjenim Državama; vojska može nabavljati robu u Sjedinjenim Državama umjesto u inozemstvu da bi štedjela »dolare«, da se poslužim terminologijom koja je proturječna u sebi samoj, i tako dalje i tome slično u zbunjujućem rasponu. Važno je uočiti da će jedan od ova četiri načina biti i morati biti upotrijebljen. Dvostruko knjigovodstvo mora biti uravnoteženo. Isplate moraju odgovarati prihodima. Pitanje je samo kako? Naša proklamirana nacionalna politika bila je i jest izbjegavanje da se čini išta od svega toga. U govoru, održanom u prosincu 1961. godine pred Nacionalnim udruženjem industrijalaca15 predsjednik Kennedy je izjavio:

»Administracija, stoga, za svoga mandata, ovo ponovo izričem jasno, bez okolišanja, nema nakane uvoditi deviznu kontrolu, devalvirati dolar, podizati trgovini prepreke ili susprezati naš ekonomski oporavak.« Po samoj logici stvari ovo znači samo dvoje: prepustiti drugim zemljama da poduzimaju relevantne mjere, u što se teško možemo pouzdati, ili smanjivati rezerve, a što se neće dopustiti, prema često ponavljanim tvrdnjama Predsjednika i drugih visokih službenika. Časopis Time ipak prenosi kako je Predsjednikovo obećanje izazvalo frenetičan pljesak među okupljenim poslovnim ljudima. Što se naše sadašnje politike tiče, u položaju smo čovjeka koji živi iznad svog dohotka, a tvrdi da ne može nikako više zaraditi, ni manje trošiti, ni zaduživati se, ni financirati višak prodajom imovine! Budući da nismo voljni prihvatiti neku koherentnu politiku, mi i naši poslovni partneri koji kao i mi daju iste nojevske izjave — prisiljeni smo koristiti sva četiri mehanizma. Ranih poslijeratnih godina povećale su se američke rezerve, odnedavna one opadaju. Pozdravili smo inflaciju spremnije no što bismo to inače uradili da su se rezerve povećavale, a od 1958. u deflatornoj smo poziciji zbog otjecanja zlata, više nego bismo inače bili. Premda nismo izmijenili službenu cijenu zlata, naši trgovački partneri izmijenili su svoju, uslijed čega se promijenio devizni tečaj između njihova novca i dolara, a u tim prilagodbama nije izostao pritisak Sjedinjenih Država. Konačno, naši trgovački partneri naširoko su se koristili neposrednom kontrolom, a budući da smo mi umjesto njih bili suočeni s deficitom, morali smo i mi pribjeći širokom rasponu intervencija u plaćanju, od smanjenja količine strane robe koju turisti neocarinjeno unose — trivijalan iako vrlo simptomatičan korak — do zahtjeva da se vanjska pomoć realizira u Sjedinjenim Državama, do sprečavanja da se obitelji naših vojnih lica u inozemstvu pridružuju njima, pa sve do mnogo strožih uvoznih kvota za naftu. Bili smo prisiljeni poduzeti ponižavajuće korake moleći strane vlade da uvedu posebne mjere za jačanje američke platne bilance. Od četiri mehanizma direktna kontrola očigledno je najgora s bilo kojeg stajališta, a zasigurno najrazornija za slobodno društvo. Usprkos tome, umjesto jasne politike mi smo se sve više počeli oslanjati na takve kontrolne mehanizme, u ovom ili onom obliku. Javno propovijedamo slobodnu trgovinu, a ipak smo prisiljeni neumoljivim pritiskom zlatne bilance ići suprotnim smjerom, uz veliku opasnost da ćemo ići i dalje. Možemo prihvatiti sve moguće zakone za smanjenje carina, a administracija ugovarati kolikogod smanjenih carinskih stopa, sve dok ne prihvatimo

alternativni mehanizam za rješenje deficita naše platne bilance i dalje ćemo jedan skup trgovačkih zapreka zamjenjivati drugim, još gorim. Ako su carine loša stvar, kvote i druge izravne intervencije još su lošija. Carina je, poput tržišne cijene, impersonalna te ne uključuje neposrednu intervenciju države u poslovne stvari. Kvota pak može značiti distribuciju ili neku drugu administrativnu intervenciju, a k tome omogućuje administratorima da preraspodijele bogatstva u privatnom interesu. Gori od jednih i drugih su izvanzakonski aranžmani kao što je »dobrovoljni« sporazum Japana da ograniči izvoz tekstila.

Plivajući devizni tečaj kao rješenje za slobodno tržište Postoje samo dva mehanizma koji su u skladu sa slobodnim tržištem i slobodnom trgovinom. Jedan je potpuno automatski međunarodni zlatni standard. Kako smo vidjeli u prethodnom poglavlju, on nije ni provediv niti poželjan. U svakom slučaju ne možemo ga uvesti sami. Drugi je sistem slobodnih plivajućih deviznih tečajeva određenih na tržištu privatnim transakcijama bez državne intervencije. To je pravi slobodnotržišni pandan monetarnom pravilu za koje smo se zalagali u prethodnom poglavlju. Ako ovaj sustav ne usvojimo, nikako nećemo moći proširiti područja slobodne trgovine te ćemo, prije ili kasnije, biti prisiljeni trgovini nametnuti široki raspon neposrednih kontrolnih mehanizama. U ovom, kao i u drugim područjima, okolnosti se mogu neočekivano mijenjati i stvarno se mijenjaju. Možda ćemo se zapletati u teškoće s kojima smo suočeni dok ovo pišem (travanj, 1962), ili ćemo se možda zateći u položaju suficita umjesto deficita, akumulirajući rezerve umjesto da ih smanjujemo. Bude li tako, značit će to samo će se druge zemlje suočiti s potrebom uvođenja kontrole. Kada sam god. 1950. pisao članak, predlažući sistem plivajućeg deviznog tečaja, bilo je to u kontekstu europskih platnih teškoća, koje je pratila tadašnja tobožnja »nestašica dolara«. Takav je obrat uvijek moguć. Upravo u nemogućnosti da se predvide takve promjene leži temeljni argument za slobodno tržište. Naš problem nije u tome kako »riješiti« jedan od problema platne bilance, već kako razriješiti pravi problem platne bilance prihvaćanjem mehanizma koji će omogućiti slobodnom tržištu da pruži brz, efikasan i automatski odgovor na izmjene uvjeta koji pogađaju međunarodnu trgovinu. Premda se slobodno plivajući devizni tečaj čini očigledno

najprikladnijim mehanizmom za slobodno tržište, njega podržava relativno mali broj liberala, najvećim dijelom profesionalnih ekonomista, a suprotstavlja mu se mnoštvo liberala koji odbijaju gotovo u svakom drugom području državnu intervenciju i državne administrativne cijene. Zašto je to tako? Jedan od razloga je jednostavno tiranija statusa quo. Drugi razlog je zbrka između realnog zlatnog standarda i pseudozlatnog standarda. Pod realnim zlatnim standardom cijene različitih nacionalnih valuta bile bi gotovo krute, jer bi različite valute bile jednostavno različita imena za različitu količinu zlata. Lako je počiniti grešku, pretpostavljajući da supstanciju realnog zlatnog standarda dobivamo jednostavno usvajanjem forme nominalnog priznavanja zlata prihvaćanjem pseudozlatnog standarda pod kojim su cijene različitih nacionalnih valuta krute samo zato što su to čvrste cijene na spekulativnom tržištu. Treći je razlog u neizbježnoj sklonosti svakoga od nas da se zauzima za slobodno tržište za sve druge, dok za sebe zahtijeva poseban tretman. Ovo se posebno tiče bankara u odnosu na devizni tečaj. Oni vole imati zajamčenu cijenu. Nisu im, osim toga, poznati tržišni mehanizmi kojima bi se nosili s fluktuirajućim tečajevima. Nema tvrtki specijaliziranih za spekulacije i arbitražu na slobodnom deviznom tržištu. To je jedan od putova kojima se održava status quo. U Kanadi, primjerice, neki bankari nakon desetogodišnjeg iskustva slobodnog deviznog tečaja, koje je dovelo do različitog statusa quo, našli su se u prvim redovima onih koji su zagovarali njegov nastavak, usprotivivši se administrativnoj cijeni i državnom manipuliranju tečajem. Mislim da je od svih tih razloga važnija pogrešna interpretacija iskustva s plivajućim tečajem, koja proizlazi iz statističke zablude lako uočljive na jednom standardnom primjeru. Arizona je, očito, najgore mjesto u Sjedinjenim Državama za tuberkulozne bolesnike, jer je u Arizoni smrtnost od tuberkuloze veća nego u bilo kojoj drugoj američkoj državi. U ovom je slučaju kriv zaključak očigledan. On je manje očit u vezi s deviznim tečajem. Kada zemlje zapadnu u velike financijske teškoće lošim unutarnjim gospodarenjem novcem, ili iz nekog drugog razloga, moraju se na kraju poslužiti fleksibilnim deviznim tečajem. Nikakva devizna kontrola ili neposredna ograničenja trgovine ne bi pomogli da se učvrsti devizni tečaj koji je bio u velikom raskoraku s ekonomskom realnošću. Kao posljedica, nesporna je istina da je plivajući devizni tečaj često povezan s financijskom i ekonomskom nestabilnošću — kao, naprimjer, kod hiperinflacija ili kod snažnih inflacija, kakve su pogodile mnoge južnoameričke zemlje. Lako je zaključiti, kao što su to mnogi uradili, da plivajući devizni tečaj stvara takvu

nestabilnost. Zalagati se za plivajući devizni tečaj ne znači zalagati se za nestabilan devizni tečaj. Kada kod kuće podržavamo slobodan sistem cijena, to ne znači da smo za sistem u kojem cijene kolebaju nekontrolirano gore i dolje. Ono što trebamo jest sustav u kojem cijene slobodno fluktuiraju, ali u kojem su njihove determinirajuće sile dovoljno stabilne da kretanje cijena bude unutar umjerenih raspona. To isto vrijedi za sustav plivajućeg tečaja. Krajnji cilj je svijet u kojem je devizni tečaj, premda slobodan u variranju, zapravo vrlo stabilan, jer su osnovna ekonomska politika i uvjeti stabilni. Nestabilnost deviznog tečaja simptom je nestabilnosti temeljne ekonomske strukture. Uklanjanje ovog simptoma administrativnim zamrzavanjem deviznog tečaja ne liječi ni jednu od osnovnih teškoća, već prilagođavanja njima čini samo bolnijim.

Nužne mjere za slobodno tržište zlata i deviza Možda bi pomoglo da se istaknu konkretne implikacije ove rasprave ako potanje navedem mjere koje bi Sjedinjene Države trebale poduzeti za promicanje istinski slobodnog tržišta zlata i deviza. 1. Sjedinjene Države trebaju obznaniti da neće kupovati ili prodavati zlato po stalnoj cijeni. 2. Potrebno je opozvati sadašnje zakone kojima se privatno posjedovanje, kupovanje ili prodaja zlata proglašava ilegalnom, tako da se ukinu sva ograničenja prodajne ili kupovne cijene zlata, izražene u bilo kojoj drugoj robi, ili s pomoću financijskih instrumenata, uključivši i nacionalnu valutu. 3. Potrebno je opozvati sadašnji zakon koji propisuje Sistemu rezervi držanje zlatnih priznanica razmjerno 25% njegovih dugovanja. 4. Veliki problem koji leži u potpunom odbacivanju programa zaštitne cijene zlata, kao i kod programa zaštitne cijene pšenice, prijelazan je, a svodi se na to što uraditi s akumuliranim državnim zalihama. Moje je stajalište da u oba slučaja vlada treba odmah uspostaviti slobodno tržište uvođenjem mjera 1 i 2, a onda se definitivno osloboditi svih zaliha. Međutim, vjerojatno bi bilo poželjno da oslobađanje od zaliha bude postupno. Petogodišnje razdoblje kod pšenice činilo mi se oduvijek dovoljno dugim, pa sam se zauzimao da vlada eliminira petinu svojih zaliha u svakoj od tih pet godina.

Ovo razdoblje čini mi se relativno zadovoljavajućim i za zlato. Predlažem, dakle, da vlada na slobodnom tržištu putem dražbe rasproda svoje zlatne zalihe u razdoblju od pet godina. Kada se uspostavi slobodno tržište zlata privatne će osobe ubrzo uvidjeti da su skladišne priznanice na zlato korisnije od samog zlata. U tom slučaju, privatno poduzetništvo sigurno će moći osigurati uskladištenje zlata i izdavanje priznanica. Uostalom, zašto bi uskladištenje zlata i izdavanje skladišnih priznanica bilo nacionalizirana privredna grana? 5. Sjedinjene Države trebaju također obznaniti da neće proglasiti službene valutne tečajeve između dolara i drugih valuta, te da se neće upuštati ni u kakve spekulativne ili druge aktivnosti kojima bi utjecale na devizne tečajeve. Oni bi se, dakle, utvrđivali na slobodnim tržištima. 6. Kao član Međunarodnog monetarnog fonda16 ovim bismo mjerama došli s njime u sukob, jer smo, prema formalnim obvezama, dužni utvrditi službeni paritet za dolar. Fond je, međutim, smatrao mogućim da odobri Kanadi uvođenje plivajućeg tečaja nakon što je ona propustila utvrditi paritet u skladu s njegovim propisima. Nema razloga da Monetarni fond tako ne postupi i prema Sjedinjenim Državama. 7. Druge zemlje mogu odlučiti vezati svoje valute za dolar. To je njihova stvar, i mi nemamo razloga da se tome protivimo, ako se ne obvezujemo da ćemo njihovu valutu kupovati ili prodavati po fiksnoj cijeni. One će u tom uspjeti jedino pridržavajući se jedne ili više navedenih mjera smanjivanjem i stvaranjem rezervi, koordiniranjem svoje unutarnje gospodarske politike s politikom Sjedinjenih Država, stezanjem ili popuštanjem izravnog nadzora nad trgovinom.

Eliminiranje američkih trgovačkih restrikcija Upravo zacrtan sustav zauvijek bi razriješio problem platne bilance. Više ne bi bilo deficita koji bi zahtijevao da visoki vladini službenici u stranim zemljama i centralnim bankama mole za pomoć, ili da se američki predsjednik ponaša poput kakva provincijalna bankara koji pokušava vratiti povjerenje u svoju banku, ili da se administraciju koja propovijeda slobodnu trgovinu prisiljava na uvođenje uvoznih restrikcija, ili da se važni nacionalni i privatni interesi žrtvuju trivijalnim pitanjima naziva valute, kojom će se plaćati. Plaćanje bi uvijek bilo uravnoteženo jer bi cijena — devizni tečaj — bila slobodna da omogući ravnotežu. Nitko ne bi prodavao dolar ako za

njega ne može pronaći kupca i obrnuto. Sistem plivajućeg deviznog tečaja bi nam omogućio da učinkovito i neposredno nastavimo s hodom prema slobodnom tržištu robom i uslugama — s iznimkom tek promišljenih intervencija koje se mogu opravdati strogo političkim ili vojnim razlozima: primjerice, zabrana prodaje strateških proizvoda komunističkim zemljama. Sve dok smo sapeti luđačkom košuljom fiksnog deviznog tečaja, ne možemo definitivno krenuti slobodnoj trgovini. Mogućnost uvođenja carina, ili neposrednog nadzora mora se zadržati samo kao ispusni ventil za slučaj nužde. Plivajući devizni tečaj ima i usputnu prednost što gotovo očevidnom čini zabludu sadržanu u najpopularnijem argumentu protiv slobodne trgovine, argumentu da »niske« nadnice negdje drugdje čine carine gotovo nužnima zbog zaštite »visokih« nadnica ovdje. Je li nadnica od 100 jena na sat japanskog radnika visoka ili niska u usporedbi s nadnicom od 4 dolara na sat američkog radnika? Sve to ovisi o deviznom tečaju. Što, dakle, određuje devizni tečaj? Potreba za uravnoteženjem platne bilance, drugim riječima, da iznos koji prodamo Japancima približno od- . govara iznosu koji oni prodaju nama. Jednostavnosti radi, pretpostavimo da su Japan i Sjedinjene Države jedine dvije zemlje koje trguju, te da su pri određenom deviznom tečaju, od recimo 1.000 jena za dolar, Japanci u stanju jeftinije od Amerikanaca proizvesti svaki proizvod koji je na međunarodnom tržištu. Uz takav tečaj Japanci bi mogli mnogo prodati nama, mi ništa njima. Pretpostavimo da im plaćamo papirnatnim dolarskim novčanicama. Što će japanskim izvoznicima takvi dolari? Pojesti ih ne mogu, ni odjenuti ni živjeti u njima. Ako bi ih bili voljni čuvati, onda bi tiskarstvo — tiskanje dolarskih novčanica — bilo sjajna izvozna privredna grana. Njezin proizvod omogućio bi svima nama lagodan život na dobrima koja bi od Japanaca dobivali gotovo besplatno. Ali, naravno, japanski izvoznici ne kane čuvati dolare, već ih žele prodavati za jene. Po pretpostavci da oni za dolar ne mogu kupiti ništa što ne bi mogli kupiti za manje od 1000 jena koliko se, pod pretpostavkom, dolar mijenja za jene. No to, naravno, jednako vrijedi i za sve ostale Japance. Zašto bi imalac jena dao 1000 jena za dolar kojim može kupiti manje robe nego za 1000 jena? To ne bi nitko. Da bi japanski izvoznik mogao mijenjati svoje dolare za jene, morao bi prihvatiti manje jena cijena dolara u jenima morala bi biti manja od 1000, ili jena — u dolarima veća od tisućitog

dijela dolara. Pri 500 jena za dolar japanska roba Amerikancima je dvostruko skuplja, a američka roba je upola jeftinija Japancima. Japanci više neće moći prodavati sve svoje proizvode jeftinije od američkih proizvođača. Gdje će se zaustaviti cijena jena u odnosu na dolar? Na onoj razini koja će omogućiti svim izvoznicima da prodaju dolare zarađene izvozom u Sjedinjene Države uvoznicima koji ih trebaju za uvoz robe iz Sjedinjenih Država. Grubo govoreći, na onoj razini koja će osigurati da se vrijednost američkog izvoza (u dolarima) izjednači s vrijednošću američkog uvoza (ponovo u dolarima). Konstatacija je neprecizna, jer bi preciznija trebala uzeti u obzir kapitalne transakcije, darove itd. No to ne mijenja osnovno načelo. Treba zapaziti kako u ovoj raspravi nije bilo ni riječi o životnom standardu japanskog i američkog radnika. On je irelevantan. Ako japanski radnik ima niži životni standard od američkog to je zbog toga što je on u prosjeku manje produktivan od američkog, uzevši u obzir obuku, količinu kapitala, zemlje s kojima on radi itd. Ako je, recimo, američki radnik prosječno četiri puta produktivniji od japanskog, rasipno je koristiti ga u proizvodnji u kojoj je on manje od četiri puta produktivniji. Bolje je, dakle, proizvoditi onu robu u kojoj je on produktivniji i razmjenjivati je za robu u kojoj je on manje produktivan. Carine ne pomažu japanskom radniku da poboljša svoj životni standard, niti američkom da zaštiti svoj visoki standard. Naprotiv, one snizuju japanski standard, a američkom sprečavaju da se podigne koliko bi mogao. Ako smo se odlučili za slobodno tržište, kako ga doseći? Postupak koji smo pokušali usvojiti je recipročno ugovaranje smanjenja carina s drugim zemljama. To mi se čini pogrešnim. U prvom redu odvija se sporo: najbrže se kreće onaj tko se kreće sam. U drugom redu njome se pothranjuje pogrešno gledanje na osnovni problem. Izgleda kao da carine pomažu zemlji koja ih uvodi, a štete drugim zemljama, kao da se kod smanjenja carine odričemo nečeg dobrog, pa trebamo zauzvrat nešto dobiti, u obliku smanjene carine koju je uvela neka druga zemlja. Ustvari, situacija je sasvim različita. Naše carine štete nama koliko i drugim zemljama. Ako bismo uklonili carine bili bismo na dobitku, čak i kad to druge zemlje ne bi uradile.17 Dakako, još više bismo dobili ako bi i oni smanjile svoje, ali naša korist ne zahtijeva da one smanje svoje. Vlastiti interesi se podudaraju, a ne sukobljavaju. Mislim da bi nam znamo više pogodovalo da do slobodnog tržišta

stignemo jednostrano, kako je to u 19. st. uradila Britanija, ukinuvši svoje zakone o žitu. Kao i oni, i mi bismo iskusili golem porast političke i ekonomske moći. Mi smo velika nacija i ne dolikuje nam da zahtijevamo recipročne koristi od Luxemburga prije nego smanjimo carine na luksemburške proizvode, ili ostavimo tisuće kineskih izbjeglica bez posla, odredivši kvote na uvoz tekstila iz Hong Konga. Uzmimo sudbinu u svoje ruke, odredimo korak, ne budimo neodlučni pratioci. Govorio sam o carinama zbog pojednostavljenja stvari, ali, kao što smo već spomenuli, necarinska ograničenja danas mogu biti još većom preprekom trgovini od carina. Trebali bismo ukloniti i jedne i druge. Hitan, no ipak postupan program morao bi ozakoniti povećanje uvoznih kvota i drugih kvantitativnih granica (bez obzira jesmo li ih mi odredili ili su ih druge zemlje dobrovoljno prihvatile) za 20% godišnje dok ne postanu irelevantne, pa ih se sasvim napusti, kao i da se svakih deset godina sve carine smanje u svakoj godini za desetinu u odnosu na sadašnju razinu. Malo je mjera koje se mogu poduzeti a koje bi više od ovih promicale ideale slobode u zemlji i inozemstvu. Umjesto dodjeljivanja podrške stranim državama na ime ekonomske pomoći a time i promicanja socijalizma — uz istovremeno nametanje ograničenja na proizvode koje one uspješno proizvode dakle sprečavanja slobodnog poduzetništva mogli bismo zauzeti konzistentan i principijelan stav. Ostalom svijetu mogli bismo reći: mi vjerujemo u slobodu i želimo je provoditi. Vas nitko ne može prisiliti da budete slobodni. To je vaša stvar. Ali mi vam nudimo punu suradnju na ravnopravnoj osnovi za sve. Naše vam je tržište otvoreno. Prodavajte ovdje što možete i želite. Stečenim prihodom kupujte što želite. Tim putem suradnja između pojedinaca može postati sveopćom, a ipak slobodnom.

Peto poglavlje Fiskalna politika Od vremena New Deala glavna isprika za ekspanziju državne aktivnosti na federalnoj razini bila je tobožnja nužnost državnih rashoda radi otklanjanja nezaposlenosti. Isprika je prošla kroz nekoliko faza. S početka su državni rashodi bili potrebni kao svojevrsno »podmazivanje«. Privremeni rashodi pokrenut će privredu, a vlada će tada odstupiti. Kada se početnim rashodima nije uspjelo eliminirati nezaposlenost, već ih je slijedila snažna ekonomska kontrakcija iz 1937. i 1938, stvorena je teorija »sekularne stagnacije«, kako bi se opravdala stalno visoka razina državnih rashoda. Tvrdilo se da je privreda postala zrelom. Investicijske prilike bile su najvećim dijelom iskorištene, a znatnijih novih prilika teško se moglo očekivati. Pa ipak, pojedinci su još uvijek htjeli štedjeti. Za vladu je, stoga, bitno trošiti i stalno biti u deficitu. Puštanje u promet vrijednosnih papira radi financiranja deficita omogućilo bi privatnim osobama da uštede, a budžetski rashodi su osiguravali zaposlenost. Teoretskom analizom, a još više praksom, ovo gledanje je posve diskreditirano, uključujući pojavu sasvim novih područja za privatno ulaganje o kojima sekularni stagnacionisti nisu mogli ni sanjati. Ipak je to ostavilo dovoljno traga. Ideju možda više nitko ne prihvaća, no državni programi koji se provode u njezino ime, poput onih kojima je svrha »podmazivanje«, još uvijek se provode i objašnjavaju stalni porast državnih rashoda. U posljednje vrijeme mijenja se naglasak: državni rashodi nisu zbog podmazivanja niti tjeranja sablasti sekularne stagnacije, nego mehanizam stabilizacije. Kada individualni izdaci iz bilo kojih razloga opadnu, kaže se, državni izdaci trebaju rasti kako bi ukupni izdaci bili stabilni; obrnuto, kada individualni izdaci rastu, državni izdaci trebaju opadati. Nažalost, mehanizam ravnoteže nije uravnotežen. Svaka recesija, ma kako minorna, izaziva strepnju kod politički osjetljivih zakonodavaca i administratora, s njihovom vječno prisutnom zebnjom da je ona glasnik neke nove depresije 1929-33. Žure se ozakoniti razne programe federalnih rashoda. Mnogi od

njih stignu da budu primijenjeni tek nakon recesije. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj utječu na ukupne rashode, o čemu ču nešto više reći kasnije, oni više pojačavaju buduću ekspanziju nego što ublažavaju recesiju. Brzina kojom se programi rashoda odobravaju ne odgovara brzini kojom se opozivaju ili drugi uklanjaju, kada recesija prođe i dolazi ekspanzija. Naprotiv, tvrdi se kako zdravu ekspanziju ne treba »ugrožavati« smanjenjem državnih rashoda. Osnovno zlo teorije mehanizma stabilnosti nije u tome što nije uspjela ublažiti recesije, što je točno, niti u tome da je u državnu politiku uvela inflatornu sklonost, što je također točno, nego što je stalno potpomagala širenje državnih aktivnosti na federalnoj razini, i sprečavala smanjenje tereta federalnih poreza. . S gledišta naglaska na korištenju federalnog budžeta kao mehanizma stabilnosti, ironija je da su federalni rashodi bili najnestabilnija komponenta minimalnog dohotka u poslijeratnom razdoblju i da ta nestabilnost nikako nije išla u pravcu poništavanja kretanja drugih rashodnih komponenti. Umjesto da odigra ulogu stabilizatora koji će uravnotežiti druge sile nestabilnosti, federalni budžet je sam po sebi bio glavni izvor poremećaja i nestabilnosti. Budući da joj rashodi čine tako velik dio ukupne privrede, federalna vlada ne može a da vrlo značajno ne utječe na privredu. Prvi je zahtjev, dakle, da vlada »popravi vlastitu ogradu«, da usvoji postupke koji će dovesti do razumne stabilnosti njezinih tokova potrošnje. Ako bi to uradila ona bi izrazito pridonijela smanjenju potrebnih prilagodbi u ostalom dijelu privrede. Dok to ne uradi farsičnom će se činiti poza vladinih službenika kojom, poput vječno pravična učitelja, dovode u red neposlušne učenike. Njihovo ponašanje, naravno, ne iznenađuje. Otklanjati odgovornost i kriviti druge zbog vlastitih slabosti nisu poroci na koje imaju monopol državni službenici. Čak i ako bismo prihvatili stajalište da federalni proračun treba i može biti upotrijebljen kao stabilizator — stajalište koje ću kasnije podrobnije razmotriti — nema nikakve potrebe da se u tu svrhu koristi potrošna strana budžeta. Porezna strana podjednako je upotrebljiva. Pad nacionalnog dohotka automatski smanjuje porezne prihode federalne vlade u većem razmjeru, usmjerujući tako budžet prema deficitu, i obrnuto, kod rasta nacionalnog dohotka. Ako se želi još i više, porezi se mogu smanjivati za vrijeme recesija, a podizati za vrijeme ekspanzija. Politika bi, dakako, i ovdje mogla ozakoniti asimetriju, učinivši pad poreza politički lakše provedivim, nego rast.

Ako je u praksi teorija stabilizatora bila primijenjena na potrošnoj strani, bilo je to zbog postojanja drugih sila koje su vukle povećanim državnim rashodima; posebice, opće uvjerenje intelektualaca da bi država morala igrati značajniju ulogu u privrednim i privatnim poslovima; tj. trijumf filozofije države blagostanja. Ova je filozofija naišla na korisna saveznika u teoriji stabilizatora. Ona je državnom intervencionizmu omogućila brži ritam no što bi inače bio moguć. Koliko bi različito sada stajale stvari da je teorija stabilizatora bila primijenjena na poreznoj strani, umjesto na potrošnoj. Pretpostavimo da je svaka recesija predstavljala smanjenje poreza, i pretpostavimo da bi politički nepopularno podizanje poreza u sljedećoj ekspanziji dovelo do otpora novo osmišljenim programima državnih rashoda i do ograničenja postojećih. Uz takve pretpostavke, danas bismo bili u poziciji u kojoj bi federalni izdaci apsorbirali znatno manji dio nacionalnog dohotka, koji bi inače bio veći zbog smanjenja depresivnih i sputavajućih poreznih efekata. Odmah moram dodati da ovim snom ne kanim naznačiti podršku teoriji stabilizatora. U praksi, čak ako bi učinci bili u području očekivanog, po teoriji stabilizatora, oni bi bili odgođeni i vremenski i prostorno. Da bismo ih učinili efektivnom protutežom drugim nestalnim silama, trebali bismo biti u stanju predvidjeti ta kolebanja znamo unaprijed. Kao kod monetarne tako i u fiskalnoj politici, kad ostavimo po strani sva politička razmatranja, mi jednostavno ne znamo dovoljno da bismo osmišljene promjene u oporezivanju ili potrošnji znali upotrijebiti kao osjetljiv mehanizam stabilizacije. U nastojanju da to postignemo, gotovo sigurno, stvari pogoršavamo. Ne zato što smo dosljedno izopačeni — toga bismo se lako oslobodili jednostavno čineći suprotno od onoga što nam se činilo da treba uraditi otprve. Stvari pogoršavamo uglavnom zato što nasumce uvodimo poremećaj koji se samo pribraja postojećima. To smo, čini se, u prošlosti i radili, naravno, uz druge značajne pogreške, koje su predstavljale ozbiljna izopačenja. Ono što sam drugdje pisao u odnosu na monetarnu politiku jednako je primjenjivo i na fiskalnu: »Ono što nam treba nije vješt monetarni vozač ekonomskog vozila koji stalno okreće volan prilagođavajući vozilo nepravilnostima ceste, već neko sredstvo koje će našem monetarnom putniku na stražnjem sjedalu biti teret što će sprečavati nagla naginjanja i udare o volan, što bi za posljedicu moglo imati slijetanje kola s ceste.«18 Kod fiskalne politike, pandan monetarnom pravilu bilo bi planiranje

programa rashoda, sasvim u skladu s onim što zajednica traži da se uradi kroz državne a ne privatne institucije, bez obzira na problematiku ekonomske stabilnosti iz godine u godinu; planiranje poreznih stopa da bi se osigurali dovoljni prihodi, kojima će se pokriti planirana prosječna godišnja potrošnja, i opet bez obzira na promjene u ekonomskoj stabilnosti, iz godine u godinu; da bi se izbjegle neizvjesne promjene u državnim rashodima ili u oporezivanju. Neke su promjene, naravno, neizbježne. Nagla promjena u međunarodnoj situaciji može diktirati velika povećanja u vojnim izdacima, ili omogućiti dobrodošla smanjenja. Ovakve promjene donekle objašnjavaju nepravilne pomake u federalnim rashodima u poslijeratnom razdoblju, ali ni u kom slučaju sve. Prije nego što završim s fiskalnom politikom, želio bih raspraviti gledište, danas tako rasprostranjeno, da je povećanje državnih izdataka u odnosu prema poreznom prihodu nužno ekspanzivno, dok je smanjenje kontraktivno. Ovo gledište, koje je osnova vjerovanja da fiskalna politika može poslužiti kao stabilizator, danas gotovo podjednako kao činjenicu prihvaćaju poslovni ljudi, profesionalni ekonomisti i laici. Ono se, ipak, ne može potvrditi isključivo logičkim promišljanjem, nikad nije bilo potvrđeno empirijskim podacima i u stvari se ne slaže s relevantnim empirijskim dokazima za koje znam. Ovo vjerovanje ima svoje podrijetlo u gruboj keynesijanskoj analizi. Pretpostavimo da se državni rashodi povećaju za 100 dolara, a porezi ostanu nepromijenjeni. Prema jednostavnoj analizi, oni koji u prvom krugu prime ekstra 100 dolara, imat će za toliko veći dohodak. Od toga će nešto uštedjeti, trećinu recimo, a potrošiti preostale dvije trećine. To znači da u drugom krugu netko drugi primi ekstra 66 2/3 dolara dohotka. On će također uštedjeti dio, potrošiti dio i tako dalje u slijedu bez kraja. Ako se u svakoj fazi uštedi jedna trećina a dvije potroše, onda će onih ekstra 100 dolara državnih izdataka, prema ovoj analizi, pridodati 300 dolara dohotku. To je jednostavna Keynesijeva analiza multiplikatora s množiteljem tri. Ako je riječ o samo jednoj injekciji učinci će ubrzo nastati, početni dohodovni skok od 100 dolara zamijenit će postupan pad na prijašnju razinu. No ako se državni rashodi održavaju na višoj razini od 100 dolara po jedinici vremena, recimo 100 dolara višegodišnje, tada će, prema ovoj analizi, dohodak ostati viši za 300 dolara godišnje. Ova jednostavna analiza izvanredno je privlačna. Privlačnost je međutim krivotvorena, a proizlazi iz zapostavljanja drugih relevantnih čimbenika dotične promjene. Kad se oni uzmu u obzir konačni je rezultat

mnogo sumnjiviji: u dohotku ne mora uopće doći do promjene, u kom slučaju individualna potrošnja pada za 100 dolara za koliko se državni rashodi povećavaju, do punog određenog povećanja. Ako se novčani dohodak čak poveća, mogu se povećati i cijene, pa će porast stvarnog dohotka biti manji ili nikakav. Razmotrimo neke od mogućih pogrešaka. Na prvom mjestu ništa se ne kaže o tome na što država troši 100 dolara. Pretpostavimo, naprimjer, da ih troši na nešto što pojedinci sami mogu pribaviti. Oni, primjerice, troše 100 dolara u ime pristojbi nekom parku koji plaća osoblje za održavanje čistoće. Pretpostavimo da sada država snosi troškove, a ljudima dopušta da ulaze u park »besplatno«. Osoblje parka prima još uvijek isti dohodak, no ljudi koji su plaćali pristojbe imaju sada na raspolaganju 100 dolara. Čak ni u inicijalnoj fazi državna potrošnja ne pridaje ničijem dohotku 100 dolara. Ono do čega ona dovodi jest da nekima omogućuje da 100 dolara potroše u druge svrhe, a do kojih oni jamačno manje drže. Možda će oni od ukupnog dohotka trošiti manje nego ranije na potrošna dobra, jer usluge parka koriste besplatno. Koliko manje, nije lako reći. Ako prema prethodnoj jednostavnoj analizi prihvatimo da ljudi štede trećinu dodatnog dohotka, otuda ne slijedi da će, kad jedan dio potrošnih dobara dobiju »besplatno«, dvije trećine oslobođenog novca utrošiti na druga potrošna dobra. Moguća krajnost je, naravno, da će nastaviti kupovati isti zbir drugih potrošnih dobara, kao što su radili ranije, i dodati oslobođenih 100 dolara svojoj štednji. U tom je slučaju, čak i kod jednostavne keynesijanske analize, učinak budžetske potrošnje sasvim poništen: državni rashodi rastu za 100 dolara, a individualni padaju za 100 dolara. Ili uzmimo drugi primjer: 100 dolara može se utrošiti u gradnju ceste koju bi inače izgradila privatna tvrtka, ili postojanje koje bi učinilo troškove popravka kamiona prijevozničkog poduzeća nepotrebnima. Privatna tvrtka tada raspolaže slobodnim sredstvima, ali ona ih sva jamačno neće utrošiti na manje atraktivne investicije. U ovim slučajevima, državni rashodi jednostavno preusmjeruju privatne rashode, pa je tek neto razlika u državnim rashodima raspoloživa na početku za djelovanje multiplikatora. S ovog stajališta paradoksalno je da je put kojim se onemogućava preusmjerenje privatnog investiranja taj da država troši novac na gotovo sasvim beskorisne stvari — ovo je ograničen intelektualni sadržaj za uzaludan posao »punjenja rupa«. No ovo samo po sebi pokazuje da nešto s analizom nije u redu. Drugo, ništa se, u istoj analizi, ne kaže o tome otkuda država pribavlja 100 dolara za rashode. Što se analize tiče, sasvim je svejedno tiska li država

dodatni novac ili se za njega zadužuje kod građana. Ali ipak nije svejedno je li riječ o jednom ili drugom. Da bismo odvojili fiskalnu od monetarne politike, pretpostavimo da se država zadužuje za 100 dolara tako da novčana masa ostaje ista kao što bi bila i da državnih rashoda nije ni bilo. To je vrlo pravilna pretpostavka, jer se novčana masa može uvećati, ako se to želi i bez dodatnih državnih rashoda, jednostavno tiskanjem novca i kupnjom za njih izdatih državnih obveznica. Ali, moramo se sada zapitati kakav učinak ima zaduživanje. Pretpostavimo, analize radi, da do preusmjerenja ne dolazi, tako da u prvom slučaju nema direktne protuteže za 100 dolara u obliku kompenzirajućeg pada individualne potrošnje. Zapamtimo da ovo državno zaduživanje ne mijenja količinu novca u privatnim rukama. Država desnom rukom pozajmljuje od privatnih osoba 100 dolara, a lijevom ih rukom uručuje onim privatnim osobama kojima su rashodi namijenjeni. Novac je u rukama različitih ljudi, no ukupna količina novca je nepromijenjena. Jednostavna keynesijanska analiza implicite pretpostavlja da zaduživanje nema nikakva utjecaja na druge izdatke. Dvije su krajnje okolnosti pod kojima se ovo može dogoditi. Prvo, pretpostavimo da je ljudima sasvim svejedno posjeduju li obveznice ili novac, tako da se obveznice koje donose 100 dolara mogu prodati bez potrebe da se kupcu nudi dobit veća od vrijednosti koju su obveznice imale ranije. (Naravno, 100 dolara je isuviše mali iznos pa u praksi ima zanemarujući učinak na potrebnu stopu prihoda, ali stvar je principa čiji se praktični učinak odmah uoči ako 100 dolara zamijenimo sa 100 milijuna ili 100 puta po deset milijuna dolara.) Prema keynesijanskom žargonu postoji »zamka likvidnosti«, pa ljudi kupuju obveznice »neaktivnim novcem«. Ako to nije slučaj, a očito tako ne može ići unedogled, onda država može prodati obveznice nudeći ih uz višu stopu prihoda. Višu stopu morat će platiti drugi zajmoprimci, pa će ona općenito obeshrabriti individualnu potrošnju potencijalnih zajmoprimaca. Ovdje nastaje druga krajnja okolnost uz koju jednostavna keynesijanska analiza vrijedi: ako su potencijalni zajmoprimci tako uporni u trošnji da nikakvo podizanje kamatne stope, ma kako da je visoko, neće smanjiti njihovu potrošnju ili, u keynesijanskom žargonu, ako je marginalna skala efikasnosti investicije savršeno neelastična u odnosu na kamatnu stopu. Ne poznajem nijednog uglednog ekonomista, bez obzira smatra li se keynesijancem ili ne, koji bi bilo koju od ovih dviju krajnjih pretpostavki ocijenio danas održivom ili da je u stanju održati se u imalo značajnijem rasponu zaduživanja ili porasta kamatnih stopa, ili da se održala u prošlosti,

osim pod prilično posebnim okolnostima. Uza sve to, mnogi ekonomisti, a da i ne spominjem one koji to nisu, smatrali se oni keynesijancima ili ne, drže ispravnim uvjerenje da je porast državnih rashoda u odnosu prema poreznim prihodima, čak kada se financira zaduživanjem, nužno ekspanzionističko, premda, kao što smo Vidjeli, ovo uvjerenje zahtijeva jednu od ovih ekstremnih okolnosti da bi bilo točno. Ako nijedna od ovih pretpostavki nije održiva, porast državnih rashoda bit će izravnat s padom privatnih rashoda bilo na način onih koji novac državi pozajmljuju ili onih koji bi inače taj novac uzeli kao zajam. U kojoj će visini rashodi biti izravnati? To ovisi o onima koji novac posjeduju. Ekstremna je pretpostavka, implicitna u krutoj kvantitetnoj teoriji novca, da količina novca što ga ljudi žele držati ovisi, u prosjeku, samo o njihovom dohotku, a ne o visini prihoda koje mogu dobiti na državne obveznice i slične vrijednosne papire. U tom slučaju, budući da je ukupna novčana masa ista prije i poslije, ukupni novčani prihod također će morati biti isti kako bi ljudi upravo bili zadovoljni da drže tu novčanu masu. To znači da će kamatne stope morati dovoljno porasti da smanje privatnu potrošnju za onaj dio koji točno odgovara povećanim javnim rashodima. U ovom ekstremnom slučaju ni u jednom smislu državni rashodi nisu ekspanzionistički. Ne raste ni novčani dohodak, a kamoli realni. Sve što se događa je samo to da državni rashodi rastu, a privatni rashodi padaju. Upozoravam čitatelja da je riječ o vrlo simplificiranoj analizi. Potpunija analiza zahtijevala bi veliku knjigu. Pa čak i ovako pojednostavljena dovoljno dokazuje da je svaki rezultat moguć između porasta od 300 dolara nultog porasta dohotka. Što su potrošači nepopustljiviji prema izdvajanju iz datog dohotka za potrošnju, a kupci investicijskih dobara tvrdokorniji prema izdvajanju za takva dobra bez obzira na cijenu, to će rezultat biti bliži keynesijanskom ekstremu porasta od 300 dolara. S druge strane, što su imaoci novca nepopustljiviji prema omjeru koji žele održati između svoje gotovinske imovine i dohotka, to će rezultat biti bliži krutom ekstremu kvantitativne teorije koja tvrdi da se dohodak ne mijenja. U kojem je od ovih slučajeva javnost nepopustljivija empirijsko je pitanje koje valja prosuditi na osnovi podataka, i ne može se isključivo odrediti dedukcijom. Prije velike depresije iz 1930-ih godina većina bi ekonomista nedvojbeno zaključila da će rezultat biti bliži nultom dohotku nego

povećanju od 300 dolara. Od tada bi većina ekonomista nedvojbeno zaključila suprotno. Odnedavna ide se ponovo prema ranijem stavu. Žalosno je što to moram reći, ali nijedan se od ovih pomaka ne temelji na zadovoljavajućim podacima. Oni su se mahom temeljili na intuitivnim prosudbama iz neprovjerenog iskustva. U suradnji s nekim svojim studentima obavio sam poprilično ekstenzivno empirijsko istraživanje u Sjedinjenim Državama i nekim drugim zemljama kako bih došao do uvjerljivijeg dokaza. 19 Rezultati su upečatljivi. Oni snažno upućuju da je stvarni ishod bliži ekstremu kvantitativne teorije nego keynesijanskoj. Na temelju ovih podataka može se pravdati sud da će pretpostavljenih 100 dolara povećanja državnih rashoda u prosjeku povećati dohodak za približno 100 dolara, ponekad manje, ponekad više. To znači da povećanje državnih rashoda u odnosu prema dohotku nije ekspanzivno ni u kojem relevantnom smislu. Ono može povećati novčani dohodak, ali svako povećanje apsorbiraju državni rashodi. Privatni izdaci ostaju nepromijenjeni. Budući da će se cijene za to vrijeme vjerojatno povećati, ili pasti, manje no inače, posljedica je održavanje privatnih izdataka na nižoj razini u realnom značenju Obrnute tvrdnje vrijede za pad državnih izdataka. Ovi se zaključci ne mogu, dakako, smatrati konačnima. Oni se temelje na najširem i najobuhvatnijem korpusu činjenica za koji znam, no i takav korpus zahtijeva mnogo drugih stvari. Jedno je, međutim, jasno. Bila ova široko prihvaćena gledišta o učincima fiskalne politike točna ili ne, njih osporava barem široki korpus dokaza. Nije mi poznat nijedan koherentan i organiziran korpus dokaza koji bi ih opravdao. Ona su tek dio ekonomske mitologije, a ne potvrđeni zaključci ekonomske analize ili kvantitativnih studija. Unatoč tome, svojim su utjecajem osigurali široku javnu podršku dalekosežnom upletanju države u privredni život.

Šesto poglavlje Uloga države u obrazovanju Formalno obrazovanje danas plaćaju i njime gotovo isključivo upravljaju državne i neprofitne institucije. Do ovoga je došlo postupno i danas se prihvaća kao gotova činjenica do te mjere da malo tko izričito obraća pažnju na razloge za posebni tretman školovanja, čak i u zemljama čija je organizacijska struktura i filozofija predominantno slobodno-poduzetnička. Polazeći od načela iznesenih u drugom poglavlju, državni intervencionizam u području obrazovanja može se racionalizirati na dvije osnove. Prva je postojanje značajnih »susjedskih efekata«, odnosno okolnosti gdje akcija pojedinca nameće znatne troškove drugim pojedincima, a koje on nije u mogućnosti nadoknaditi, ili pak drugim pojedincima donosi značajne dobiti, koje oni nisu u mogućnosti njemu nadoknaditi — okolnosti su koje dobrovoljnu razmjenu čine nemogućom. Druga osnova je paternalistička briga o djeci i drugim neodgovornim osobama. Susjedski učinci i paternalizam imaju vrlo različite implikacije na (1) opće građansko obrazovanje i (2) specijalizirano stručno obrazovanje. Osnove državnog intervencionizma u ova dva područja vrlo su različite i zahtijevaju različite tipove akcije. Još jedna preliminarna opaska: važno je razlikovati izraze »školovanje« i »obrazovanje«. Svo školovanje nije obrazovanje, niti je svo obrazovanje školovanje. Predmet našeg zanimanja je obrazovanje. Aktivnosti države najvećim su dijelom ograničene na školovanje.

Opće građansko obrazovanje Nijedno društvo ne može biti stabilno bez minimalnog stupnja pismenosti i znanja najšireg dijela građana te bez najšireg prihvaćanja nekih zajedničkih skupova vrijednosti. Obrazovanje može pridonijeti i jednom i

drugom. Dobit stečena obrazovanjem djeteta ne pritječe samo djetetu i njegovim roditeljima, već i drugim članovima društva. Obrazovanje mog djeteta pridonosi tvojoj dobrobiti upravo zato jer promiče stabilno i demokratsko društvo. Identifikacija pojedinaca (ili obitelji) kojima koristi obrazovanje nije moguća, pa ni naplata pruženih usluga. Prisutan je, dakle »susjedski efekt«. Kakav tip državne akcije opravdava ovaj poseban susjedski učinak? Prije svega treba zahtijevati da svako dijete dobije minimalno školovanje određene vrste. Takav zahtjev može se postaviti roditeljima bez daljnje državne akcije, kao što se od kućevlasnika a često i automobilista zahtijeva da udovolje određenim standardima radi sigurnosti drugih. Između ova dva slučaja, međutim, postoji razlika. Pojedinci koji ne mogu platiti troškove obveznih standarda za zgrade i automobile, općenito uzevši, mogu se lišiti vlasništva njihovom prodajom. Zahtjev se može provesti i bez državne subvencije. Odvajanje djeteta od roditelja koji ne može plaćati troškove minimuma obveznog školovanja očito nije u skladu s našim oslanjanjem na obitelj kao temeljnu društvenu jedinicu i našom vjerom u slobodu svakog pojedinca. Osim toga, time bi se vrlo vjerojatno naudilo i njegovom obrazovanju kao građanina u slobodnom društvu. Ako bi financijski teret, što ga nameću zahtjevi za takvim školovanjem, mogla snositi većina obitelji u nekoj zajednici, bilo bi izvedivo i poželjno da roditelji neposredno podmire troškove. Ekstremni slučajevi riješili bi se osiguranjem posebnih potpora za siromašne obitelji. U Sjedinjenim Državama postoje mnoga područja u kojima se danas može udovoljiti ovim uvjetima. U tim područjima bilo bi veoma poželjno nametnuti troškove neposredno roditeljima. To bi uklonilo postojeći državni aparat potreban za prikupljanje poreza od svih stanovnika kroz cijeli njihov životni vijek, da bi zatim novac, praktički, bio vraćen tim ljudima u razdoblju školovanja njihove djece. Tako bi, također, bila smanjena mogućnost državnog upravljanja školama, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Porasla bi i vjerojatnost da će se potporna komponenta školskih troškova smanjivati, kako se smanjuju subvencije povećanjem opće razine dohotka. Ako država, kao što danas čini, plaća troškove gotovo čitavog školovanja, porast dohotka jednostavno vodi još većem kružnom toku sredstava kroz porezni mehanizam i povećanoj ulozi države. Konačno, premda ne i manje važno, nametanje troškova roditeljima ujednačavalo bi društvene i individualne troškove uzdržavanja djece, promičući tako bolju raspodjelu veličine obitelji.20

Razlike među obiteljima po platežnim mogućnostima i broju djece, uz standard školovanja koji uključuje osjetne troškove, čine ovu politiku teško provedivom u mnogim dijelovima Sjedinjenih Država. U takvim područjima, kao i u onima gdje je takva politika provediva, država je na sebe preuzela financijske troškove školovanja. Ona plaća troškove ne samo za minimalno obvezno školovanje, već i za dodamo školovanje na višim stupnjevima, koji se omogućuju mladima ali za njih nisu obvezni. Argument za oba slučaja nalazimo u »susjedskim efektima« koje smo raspravili ranije. Troškovi se plaćaju, jer je to jedini mogući način provedbe obveznog minimuma. Dodamo školovanje se financira zato što od školovanja sposobnijih i zainteresiranijih i drugi imaju koristi, jer je to put koji omogućuje bolje društveno i političko vodstvo. Dobitak od ovih mjera treba biti proporcionalan troškovima, premda ima podosta razlika u iskrenim sudovima o opravdanosti opsega potpore. Većina nas će, međutim, vjerojatno zaključiti da je dobitak dovoljno važan da opravda državnu potporu. Ovi razlozi opravdavaju državne subvencije samo određene vrste školovanja. No oni ne opravdavaju subvencioniranje čisto stručne izobrazbe kojom se povećava ekonomska produktivnost učenika, ali ga se ne pripravlja na građanske dužnosti niti za rukovođenje. Vrlo je teško povući crtu razgraničenja između ova dva tipa školovanja. Najveći dio općeg obrazovanja pridonosi ekonomskoj vrijednosti učenika — doista u modemom dobu samo u malo zemalja pismenost je prestala imati tržišnu vrijednost. A veći dio stručne obuke širi učenikov horizont. Ipak, razlikovanje ima smisla. Subvencioniranje obrazovanja veterinara, kozmetičara, zubara i mnoštva drugih specijalista, što se na široj osnovi čini u dotiranim obrazovnim ustanovama Sjedinjenih Država, ne može se opravdati istim razlozima kojima i subvencioniranje osnovnih škola ili, na višem stupnju, koledža humanističkog usmjerenja. Je li to moguće opravdati na posve drugoj osnovi, raspravit ćemo kasnije u ovom poglavlju. Kvalitativni argument »susjedskih efekata« ne određuje, naravno, specifične vrste školovanja koje treba dotirati, niti visinu dotacija. Društveni dobitak je, jamačno, najveći kod najnižih stupnjeva školovanja, gdje ujedno oko sadržaja vlada najveća suglasnost, stalno opadajući što su stupnjevi školovanja viši. Čak se ni ova tvrdnja ne može prihvatiti kao gotova činjenica. Mnoge su vlade dotirale sveučilišta znatno prije nego niže školstvo. Sud zajednice, izražen kroz njezine prihvaćene političke kanale, odlučit će o tome koji će oblici obrazovanja imati najveću društvenu

prednost, te koliko se iz ograničenih financijskih izvora zajednice za njih treba izdvajati. Svrha ove analize nije u tome da se odluči o ovim pitanjima za zajednicu, nego da se razriješe neke dvojbe oko izbora, posebice je li uputnije donositi izbor na razini zajednice, ili na individualnoj razini. Kao što smo vidjeli, uvođenje obveznog školskog minimuma i njegovo državno financiranje može se opravdati »susjedskim efektima« školovanja. Treći korak, odnosno državno upravljanje obrazovnim institucijama, takoreći, »nacionalizaciju« većeg dijela »industrije obrazovanja« mnogo je teže opravdati ovim ili, koliko mogu ocijeniti, bilo kojim razlozima. S potrebitošću takve nacionalizacije rijetko smo se otvoreno suočili. Vlade su, uglavnom, financirale školstvo plaćajući izravno troškove upravljanja obrazovnim institucijama. Tako se odlukom o dotiranju školovanja i ovaj korak mogao činiti potrebnim. Ali, ova dva koraka mogla bi se lako odvojiti. Razinu obveznog školskog minimuma vlade bi mogle financirati dajući roditeljima novčane kupone u visini utvrđenog godišnjeg maksimuma po djetetu, važećim samo na »odobrene« obrazovne usluge. Roditelji bi tako mogli potrošiti ovu svotu kao i svaku vlastitu dodatnu svotu, za nabavu obrazovnih usluga u »odobrenoj« instituciji po svom izboru. Obrazovne usluge mogla bi pružati privatna poduzeća na komercijalnoj osnovi, ili neprofitna institucija. Uloga države mogla bi se svesti na osiguranje minimalnih školskih standarda, kao što je uvođenje minimalnog zajedničkog programskog sadržaja na način kojim danas kontrolira restorane da drže minimalne higijenske standarde. Odličan primjer ovakvog programa u Sjedinjenim Državama bio je obrazovni program za demobilizirane vojnike nakon završetka II. svjetskog rata. Svi veterani koji su na to imali pravo dobili su maksimalan godišnji iznos, koji se mogao iskoristiti u obrazovnim institucijama prema njihovu izboru, pod uvjetom da su one zadovoljavale određene minimalne standarde. Ograničen primjer nalazimo u Velikoj Britaniji, gdje lokalne vlasti plaćaju upisnine onim učenicima koji ne pohađaju državne škole. Treći primjer pruža Francuska, u kojoj država plaća dio troškova učenicima koji ne pohađaju državne škole. Jedan od argumenata u prilog nacionalizacije školstva koji počiva na »susjedskom efektu« jest da ono inače ne bi moglo pružiti zajedničku jezgru vrijednosti potrebnu za društvenu stabilnost. Uvođenje minimalnog standarda u privatne škole, kako je predloženo, ne bi bilo dovoljno da se postigne taj rezultat. Ovaj problem se može konkretno ilustrirati primjerom škola kojima rukovode razne religiozne skupine. Moglo bi se dokazivati da

će takve škole usaditi skupove vrijednosti koji su neusklađeni međusobno, kao i u odnosu na druge nereligiozne škole. Na taj način one obrazovanje pretvaraju u faktor razdvajanja umjesto spajanja. Dovede li se do krajnosti, ovaj bi argument zahtijevao ne samo državno upravljane škole već i njihovo obvezno pohađanje. Postojeća rješenja u Sjedinjenim Državama i u većem dijelu zapadnih zemalja negdje su na polovici puta. Škole pod državnom upravom su dostupne, ali nisu obvezne. Veza između financiranja školovanja i njegovog administriranja dovodi, međutim, druge škole u nepovoljan položaj: one malo ili nikako koriste državne obrazovne fondove, pa ta situacija postaje izvorištem mnogih političkih sporova, posebice u Francuskoj, a sada i u Sjedinjenim Državama. Postoji opasnost, kaže se, da eliminacijom ovog nepovoljnog položaja snažno ojačaju osnovne vjerske škole, čime bi problem jezgre zajedničkih vrijednosti postao još težim. Ma kako ovaj argument bio uvjerljiv, ni u kom slučaju ne znači da je i nesporan, ili da bi denacionalizacija školstva imala rečeni učinak. U načelu, ovaj je argument u sukobu s očuvanjem slobode. Povlačenjem crte između zajedničkih društvenih vrijednosti potrebitih stabilnom društvu s jedne strane, i indoktrinacije koja sprečava slobodu misli i uvjerenja s druge strane, stvara se još jedna od neodređenih granica koju je lakše izreći nego definirati. Denacionalizacija školstva bi, u odnosu na učinke, proširila roditeljima mogućnosti izbora. Ako roditelji mogu svoju djecu slati u javne besplatne škole, mali broj će svoju djecu slati u druge, ako one također nisu dotirane. Osnovne vjerske škole su u nepovoljnom položaju, jer ne primaju javnu potporu namijenjenu školstvu, no njihova je prednost u tome što ih vode institucije voljne da dotiraju i koje su u mogućnosti pribaviti novac za te svrhe. Nekoliko je drugih izvora subvencioniranja za privatne škole. Kada bi sadašnji javni izdaci za školstvo bili stavljeni na raspolaganje roditeljima, bez obzira na to kamo će slati svoju djecu, pojavile bi se najraznovrsnije škole da zadovolje potražnju. Roditelji bi tada mogli izraziti svoj pogled na školu, u mnogo višem stupnju no što je to danas moguće, neposrednim povlačenjem svoje djece iz jedne škole i slanjem u drugu. Općenito uzevši, oni se na taj korak danas mogu odlučiti samo uz znatne troškove — šaljući djecu u privatnu školu ili mijenjajući mjesto boravka. Svoje mišljenje o školstvu mogu izraziti samo još kroz zamršene političke kanale. Možda bi se nešto veći stupanj slobode u izboru škola mogao omogućiti i u sistemu pod državnom upravom, no ta sloboda ne bi mogla biti prevelika, imajući u vidu

obvezu da se svakom djetetu osigura mjesto u razredu. Ovdje, kao i u drugim područjima, konkurentno je poduzeće, po svemu sudeći, znatno djelotvornije u zadovoljavanju potrošačke potražnje od nacionaliziranog poduzeća ili poduzeća koje služi drugim svrhama. Možda bi, stoga, krajnji rezultat mogao biti opadanje, a ne porast važnosti osnovnih vjerskih škola. Uz ovo usko vezan čimbenik je razumljiv otpor roditelja koji svoju djecu šalju u osnovne vjerske škole prema plaćanju poreza za financiranje rashoda javnog srednjeg školstva. Posljedica je ovoga da se u onim područjima u kojima je značajan utjecaj osnovnih vjerskih škola javljaju osjetne teškoće u namicanju novca za javno školstvo. Što se odnosa kvalitete i rashoda tiče, a u određenom stupnju oni su svakako povezani, u takvim područjima javne škole su slabije kvalitete, pa su stoga osnovne vjerske škole privlačnije. Daljnja primjena argumenta da su državne škole potrebne kako bi obrazovanje postalo čimbenikom jedinstva je taj da privatne škole teže povećanju klasnih razlika. Ako im se pruži veća sloboda u odabiru škola, na okupu bi se našli roditelji slična društvena statusa, sprečavajući tako zdravo miješanje djece različitih društvenih sredina. Bez obzira vrijedi li taj argument ili ne, u načelu nikako nije jasno da bi rečeni rezultati iz toga slijedili. Prema sadašnjim rješenjima stratifikacija stambenih zona ograničava stvarno miješanje djece različita društvena podrijetla. K tomu, danas roditelje nitko ne sprečava da svoju djecu šalju u privatne škole. To radi samo vrlo ograničena društvena klasa, ostavljajući postrani crkvene škole, uzrokujući na taj način daljnju diferencijaciju. Čini mi se da ovaj argument zapravo upućuje gotovo dijametralno suprotno na denacionalizaciju škola. Postavite sebi pitanje: u kojem je pogledu stanovnik neke stambene zone s niskim primanjima, da i ne spominjemo Crnce u velikim gradovima, najviše »zakinut«. Prida li prednost osobnim kolima, naprimjer, može štednjom prikupiti dovoljno novca da kupi ista kola kao i prebivalac neke prigradske zone s visokim dohotkom. Zbog toga ne mora preseliti u takvu prigradsku četvrt. Naprotiv, dio novca pribavit će štedeći time što živi u svojoj četvrti. To jednako vrijedi za odjeću, pokućstvo, knjige, i što sve ne. No zamislite sada siromašnu obitelj u sirotinjskoj četvrti s nadarenim djetetom, koja pridaje veliku važnost njegovu školovanju te je spremna i od usta otkidati da mu to omogući. Ako nema poseban tretman ili stipendiju za malobrojne privatne

škole, obitelj je u vrlo teškom položaju. »Dobre« javne škole su u stambenim četvrtima s visokim dohotkom. Obitelj bi mogla potrošiti i nešto više pored onog što plaća za poreze, kako bi svom djetetu osigurala bolje školovanje, ali ona si teško može priuštiti da još i preseli u bogatu četvrt. Naši stavovi u ovom pogledu još uvijek su pod dojmom malog grada koji je imao tek jednu školu namijenjenu podjednako i bogatim i siromašnim građanima. U ovakvim uvjetima javne škole doista mogu ujednačiti mogućnosti. Rastom urbanih i prigradskih naselja situacija se drastično izmijenila. Naš sadašnji školski sustav, umjesto da ujednačava mogućnosti, djeluje vjerojatno u suprotnom smjeru. Onoj iznimnoj manjini — našoj nadi za budućnost — on samo otežava da se izdigne iz siromaštva svog početnog stanja. Daljnji argument za nacionalizaciju školstva je »tehnički monopol«. U brojčano malim zajednicama i ruralnim područjima premali broj djece ne može opravdati otvaranje više od jedne škole razumne veličine, pa se na konkurenciju kao zaštitu interesa djece i roditelja ne možemo osloniti. Kao i kod drugih slučajeva tehničkog monopola mogućnosti su: neograničeni privatni monopol, privatni monopol pod kontrolom države i javna ustanova — izbor između tri zla. Ovaj argument, premda nesporan i značajan, posljednjih desetljeća znatno je oslabljen poboljšanjima u transportu i povećanom koncentracijom stanovništva u urbanim zajednicama. Rješenje koje ova razmatranja najviše opravdavaju, barem za osnovno i srednje obrazovanje, jest kombinacija javnih i privatnih škola. Roditelji koji bi odlučili poslati svoju djecu u privatne škole dobili bi iznos ravan procijenjenim troškovima obrazovanja djeteta u javnoj školi, pod uvjetom da taj iznos odgovara obrazovanju u »odobrenoj« školi. Ovo bi rješenje odgovaralo nespornoj argumentaciji »tehničkog monopola«. Ono bi otklonilo opravdane pritužbe roditelja da ako šalju svoju djecu u nedotirane privatne škole moraju obrazovanje plaćati dvaput: jednom u obliku općih poreza, drugi put neposredno. To bi rješenje omogućilo konkurenciju, stimulirajući tako razvoj i poboljšanje školstva. Konkurencija bi bila injekcija za promicanje zdrave raznovrsnosti škola. To bi, također, bilo vrlo važno za uvođenje fleksibilnosti u školski sistem. Jedna od ne manje važnih koristi bila bi povezivanje plaća školskih nastavnika s tržišnim silama. Vlastima bi na raspolaganju stajao nezavisan standard na osnovi kojega bi se prosuđivale platne ljestvice i promicala brža usklađivanja izmijenjenih uvjeta ponude i potražnje.

Općenito se ističe kako je školstvu iznad svega potreban novac da se podignu nove obrazovne ustanove, plaćaju viši osobni dohoci učiteljima, kako bi se u škole privukao bolji nastavni kadar. To je izgleda pogrešna dijagnoza. Novčani iznos utrošen na školstvo raste po izvanredno visokoj stopi, znatno brže od našeg ukupnog dohotka. Nastavničke plaće rastu znatno brže nego zarada u komparabilnim profesijama. Problem nije u tome što trošimo premalo novca — što može biti točno — već zato što tako malo dobivamo po utrošenom dolaru. Možda su novčani izdaci utrošeni na sjajne građevine i luksuzne sportske terene mnogih škola uredno klasificirani kao potrošnja za školstvo. No teško je te iznose prihvatiti kao izdatke za obrazovanje. To isto vrijedi za tečajeve pletenja košara, tečajeve društvenoga plesa i za brojne druge specijalne predmete koje vode ingeniozni pedagozi. Želim odmah dodati da ovome nema nikakve zamjerke ako su roditelji voljni trošiti vlastiti novac na takve sirnice. To je njihova stvar. Prigovor se odnosi na korištenje novca namaknutog oporezivanjem u takve svrhe. Gdje su »susjedski učinci« kojima se pravda takvo korištenje porezom skupljenog novca? Glavni razlog za takvo korištenje javnog novca je sadašnji sustav kombiniranog upravljanja i financiranja školstva. Roditelj koji bi više volio upotrijebiti novac na bolje učitelje i udžbenike, umjesto na trenere i dvorane, nema načina da ovu svoju sklonost izrazi, osim da uvjeri većinu o potrebi da se sastav izmijeni za sve. Ovo je poseban slučaj općeg načela o tržištu koje svakome omogućuje zadovoljavanje vlastitih ukusa — efektivno proporcionalno predstavništvo; dok naprotiv, politički proces nameće suglasje. Usto, roditelj koji želi utrošiti dodatan novac na obrazovanje svog djeteta u značajnoj je mjeri ograničen. On ne može pridodati određen iznos količini koja se troši na školovanje njegovog djeteta, ili premjestiti dijete u odgovarajuću skuplju školu. Ako premjesti dijete, mora snositi sve troškove, a ne samo dodatne. Dodatne novčane iznose može jedino trošiti na izvannastavne aktivnosti, kao što su satovi plesa, glazbe itd. Budući da su privatni kanali za dodatno ulaganje u školovanje blokirani, pritisak za većom potrošnjom u obrazovanju manifestira se u to većoj potrošnji na stavke koje su krhkije vezane za osnovno opravdanje državne intervencije u školstvo. Kao što ova analiza implicira, prihvaćanje predloženih rješenja moglo bi značiti smanjenje državnih rashoda za školstvo, no ipak više ukupne rashode. Roditeljima bi bilo omogućeno da kupuju ono što žele uz veći učinak, što bi ih tjeralo da troše više nego dosada, posredno ili neposredno

kroz poreze. Roditelji više ne bi biti frustrirani trošeći više novca na školovanje uz sadašnju potrebu suglasja o načinu na koji se novac troši i uz razumljivu nevoljkost onih osoba koje trenutačno nemaju djece u školi, a pogotovu onih osoba koje ih ni u budućnosti neće imati, zbog uvođenja viših poreza u svrhe često daleke od obrazovanja kakvim ga oni shvaćaju.21 Što se tiče nastavničkih plaća, glavni problem nije u tome što su one u prosjeku preniske — mogle bi one biti u prosjeku i previsoke — već što su ujednačene i krute. Loši nastavnici debelo su preplaćeni, dobri nastavnici daleko potplaćeni. Plame ljestvice teže uniformnosti, i određuje ih prije svega staž, diplome i postignute nastavne potvrde više nego stvarne zasluge. I ovo je najvećim dijelom posljedica sadašnjeg sustava državnog upravljanja školama, a postaje to ozbiljnijom što je obrazovna jedinica koju država kontrolira veća. Upravo je ova činjenica glavni razlog zbog kojeg profesionalne obrazovne organizacije izražavaju sklonosti širenju jedinice — od lokalnog školskog okruga do države, od savezne države do federalne vlade. U svakoj birokratskoj, bitno službeničkoj, organizaciji, standardni platni razredi gotovo su neizbježni; praktično je nemoguće simulirati konkurentnost koja će omogućiti široke platne raspone prema zaslugama. Primarnu kontrolu obavljaju pedagozi, što će reći nastavnici sami. Roditelj ili lokalna zajednica kontroliraju vrlo malo. Na svakom području, radilo se o stolarima, vodoinstalaterima ili učiteljima, većina radnika favorizira standardne platne razrede, protiveći se razlikama na osnovi zasluga, iz razumljivog razloga što su posebno nadareni uvijek u manjini. Ovo je poseban slučaj opće težnje dogovaranja fiksnih, stalnih cijena, kroz sindikate ili industrijske monopole. No dogovorene sporazume uništava konkurencija, ako ih ne nameće država ili im barem ne pruža znatnu podršku. Kad bi netko nastojao namjerno izmisliti sistem upošljavanja nastavnika, sračunat na uklanjanje maštovitih, kreativnih, hrabrih i samouvjerenih, a na privlačenje neinventivnih, neaktivnih i mediokritetskih, ne bi imao boljeg uzora do oponašanja sustava koji počiva na diplomama i standardnim platnim ljestvicama, kakav se razvio u sistemima velikih gradova i u okvirima američkih država. Iznenađuje možda činjenica da je uz ovakve okolnosti razina nastave u osnovnim i srednjim školama relativno visoka. Alternativni sustav bi razriješio ove probleme i učinio konkurenciju djelotvornom, nagrađujući vrijednost i privlačeći sposobne u nastavu. Zašto se državni intervencionizam u školstvu Sjedinjenih Država razvijao u ovom smjeru? Ne poznajem povijest obrazovanja u onoj mjeri

koju zahtijeva definitivan odgovor na ovo pitanje. Usprkos tome, nekoliko pretpostavki bit će možda od koristi kao sugestija za osmišljanje izmjena u postojećoj socijalnoj politici. Ni u kojem slučaju nisam siguran da bi rješenja koja danas predlažem prije sto godina bila poželjna. Argument »tehničkog monopola« bio je mnogo jači prije ekstenzivnog razvoja prijevoza. I podjednako važno, osnovni problem u Sjedinjenim Državama u 19. st i početkom 20. st nije bilo promicanje raznolikosti, već stvaranje jezgre zajedničkih vrijednosti nužnih za stabilno društvo. Goleme rijeke emigranata slijevale su se u Sjedinjene Države sa svih strana svijeta, služeći se raznim jezicima i njegujući različite običaje. »Lonac za topljenje« morao je uvesti stanovitu mjeru ujednačavanja i privrženosti zajedničkim vrijednostima. Važnu ulogu u ovome odigrala je javna škola, a uvođenje engleskog kao zajedničkog jezika nije, pritom, bilo najbeznačajnije. Kod alternativnih, dijelom subvencioniranih škola minimalni programski standard, kojim bi se uvjetovalo njihovo »odobrenje«, moglo bi biti korištenje engleskog jezika. Bilo bi, međutim, mnogo teže osigurati uvođenje i zadovoljavanje ovog zahtjeva u sustavu privatnog školstva. Ne mislim time izvesti zaključak da je sustav javnog školstva bio definitivno prihvatljiviji od njegove alternative, već da se tada on mnogo više mogao braniti nego danas. Naš problem danas nije u jačanju jedinstva; mi smo danas čak suočeni s prekomjernom jednolikošću. Naš je problem u njegovanju različitosti a alternativni školski sustav u tome bi mogao biti djelotvorniji od nacionaliziranog. Drugi čimbenik, koji je mogao biti od neke važnosti prije stotinu godina, bilo je opće nepovjerenje u novčane potpore (»isplate«) pojedincima, povezano s odsutnošću djelotvornog administrativnog mehanizma za njihovu distribuciju bonova i kontrolu njihova korištenja. Takav mehanizam je fenomen modernog vremena, a doživio je pun procvat s golemim proširenjem osobnog oporezivanja i programa socijalne sigurnosti. U njegovoj odsutnosti uprava nad školstvom mogla se možda smatrati jedinim mogućim načinom financiranja obrazovanja. Kao što neki od navedenih primjera (Engleska i Francuska) nagovješćuju, neke od značajki predloženih rješenja prisutne su i u postojećim obrazovnim sistemima. Mislim da je kod većine zapadnih zemalja očit snažan i sve veći pritisak u prilog takvim rješenjima. To se dijelom objašnjava suvremenim razvojem državnog upravnog aparata koji olakšava takve provedbe.

Premda mnogi administrativni problemi proistječu iz mijenjanja sadašnjeg u neki drugi sustav i upravljanja njime, oni se ne čine ni nerješivim niti jedinstvenim. Kao što je to slučaj kod denacionalizacije drugih aktivnosti, prostore i opremu prodalo bi se privatnim poduzećima koja su spremna ući u to područje. Na taj način pri prijelazu ne bi bilo gubitka kapitala. Prijelaz bi bio postupan i lagan, jer bi državne strukture, barem u nekim područjima, nastavile upravljati školama. Mjesna školska administracija u Sjedinjenim Državama i nekim dragim zemljama na sličan bi način olakšala ovaj prijelaz, jer bi ohrabrivala eksperimentiranje na užoj osnovi. Poteškoće je moguće očekivati u utvrđivanju prava na potpore od strane određene državne uprave, no to je identično s postojećim problemom utvrđivanja tko je zadužen osigurati uvjete za školovanje za pojedino dijete. Razlike u visini potpora učinile bi jedno područje atraktivnijim od dragog, kao što ga danas čine razlike u kvaliteti nastave. Jedina dodatna komplikacija bila bi veća mogućnost zloupotrebe, zbog veće slobode odlučivanja o tome gdje djecu školovati. Pretpostavljena poteškoća upravljanja je standardna obrana statusa quo a protiv svake predložene promjene; u ovom posebnom slučaju riječ je o još slabijoj obrani no inače, jer postojeći aranžmani moraju svladati ne samo najznačajnije probleme koje otvaraju predložena rješenja, nego i dodatne probleme koje u sebi nosi upravljanje školama kao jednu od državnih funkcija.

Školovanje na razini koledža i sveučilišta Prethodna rasprava bavila se uglavnom osnovnim i srednjim školstvom. Kod visokog školstva opravdanje nacionalizacije na osnovi »susjedskog učinka« ili »tehničkog monopola« još je neuvjerljivije. Na najnižim razinama školovanja najveća je bliskost gledišta, gotovo se bliži jednodušnosti — o adekvatnom sadržaju obrazovnog programa namijenjenog građanima demokratskog društva. Tri R pokrivaju glavninu područja. Što su stupnjevi viši usklađenosti je manje. Ustvari, znatno ispod razine američkog koledža usklađenost je do te mjere nedovoljna da opravda nametanje većinskih stavova, a još manje sastavljene od raznih snaga, svima ostalima. Odsutnost jednodušnosti može se proširiti do te mjere da doista baci sumnju čak na svrsishodnost subvencioniranja školovanja na toj razini. U svakom slučaju, dovoljno je važna da ugrozi mogućnost opravdanja nacionalizacije na osnovi osiguranja zajedničke vrijednosne jezgre. Na ovoj razini obrazovanja ne može biti ni govora o »tehničkom monopolu« s

obzirom na udaljenosti koje studenti mogu prijeći, i stvarno prelaze, da bi pohađali nastavu na institucijama visokog obrazovanja. Državne institucije u Sjedinjenim Državama igraju manje važnu ulogu u visokom školstvu nego u osnovnom i srednjem. Njihovo je značenje u velikoj mjeri raslo, posebice od 1920-ih godina, tako da danas na njih otpada više od polovice studenata koji pohađaju koledže i sveučilišta.22 Jedan od glavnih razloga za njihov rast bila je relativna jeftinoća. Većina državnih i gradskih koledža i sveučilišta naplaćuje znatno niže školarine nego što privatna sveučilišta mogu sebi dopustiti. Zbog toga su privatna sveučilišta imala ozbiljne financijske probleme, pa su se s pravom žalila na nepoštenu konkurenciju. Ona su nastojala ostati neovisna o državi, a istovremeno su bila financijskim razlozima primorana tražiti pomoć države. Prethodna analiza nudi okvire unutar kojih treba tražiti zadovoljavajuće rješenje. Javni izdaci za visoko školovanje mogu se pravdati kao izobrazba mladeži i osposobljavanje za odgovorno građanstvo i vodstvo zajednice — doduše odmah moram dodati da se najveći dio tekućih troškova, koji se odnose na strogo stručno obrazovanje, na ovaj način ne može pravdati, pa ni na bilo koji drugi način, kako ćemo uskoro vidjeti. Ni na kojoj osnovi ne može se opravdati ograničavanje subvencija za obrazovanje samo na državne institucije. Novčanu potporu treba dodjeljivati pojedincima za školovanje na institucijama po njihovu izboru, pod uvjetom da je određen tip školovanja one vrste koju je poželjno subvencionirati. Sve državne škole koje preostanu trebaju naplaćivati školarine radi pokrića troškova obrazovanja i tako na ravnopravnoj razini konkurirati nedotiranim školama. 23 Sistem koji bi nastao na taj način, u općim obrisima slijedi rješenja koja su Sjedinjene Države usvojile nakon II. svjetskog rata za financiranje obrazovanja demobiliziranih vojnika, s tom razlikom što bi novac pritjecao od saveznih država, a ne od federalne vlade. Prihvaćanje ovakvih rješenja omogućilo bi djelotvorniju konkurenciju među različitim tipovima škola i mnogo djelotvornije iskorištavanje njihovih sredstava. Za privatne koledže i sveučilišta ono bi značilo uklanjanje pritiska za neposrednom državnom pomoći, čuvajući tako njihovu punu nezavisnost i različitost, a omogućujući im istodobno brži rast u usporedbi s državnim institucijama. Imala bi, jednako tako, i dodatnu prednost jer bi bila uzrokom pažljivog ispitivanja i provjere namjenske upotrebe dotacija. Subvencioniranje institucija, a ne osoba, dovelo je do nesustavnog i nekritičnog dotiranja svih aktivnosti svojstvenih takvim institucijama, a ne samo onih primjerenih državi. Čak i letimičan uvid

upućuje na to da ova dva tipa aktivnosti, premda se preklapaju, nikako nisu identična. Potreba za pravičnim alternativnim aranžmanima posebno je uočljiva na razini koledža i sveučilišta zbog brojnosti i raznolikosti privatnih škola. Država Ohio, primjerice, poručuje svojim građanima: Ako vaše dijete želi u koledž, dodijelit ćemo mu, automatski, znatnu četverogodišnju stipendiju, pod uvjetom da zadovoljava minimalne obrazovne zahtjeve i da je dovoljno bistro da se odluči pohađati Sveučilište Ohio. Ako vaše dijete ili vi želite da ono pohađa Oberlin College ili Sveučilište Western Reserve, a da ne spominjemo Yale, Harvard, Northwestern, Beloit ili Sveučilište Chicago, za njega nema ni penija. Kako naći opravdanja za takav program? Zar ne bi bilo poštenije i pravednije, a k tome bi i više promicalo standarde stipendiranja, da se novac, što ga je država Ohio odlučila utrošiti na više obrazovanje, kanalizirao na stipendiranje studija na bilo kojem koledžu ili sveučilištu, a od Sveučilišta Ohio zahtijevalo da ravnopravno konkurira ostalim koledžima i sveučilištima? 24 Slučaj Virginije razmotrit ćemo u sedmom poglavlju.

Školovanje za zanimanje i struku Školovanje za zanimanje i struku ne uključuje »susjedski učinak« onog tipa koji smo ranije pripisali općem obrazovanju. To je oblik investicije u ljudski kapital isto kao i investiranje u strojeve, zgrade i druge oblike opredmećenog kapitala. Njegova je funkcija povećanje produktivnosti ljudske jedinke. Ako je to tako, u društvu slobodnog poduzetništva pojedinac je nagrađen većim prihodom za svoje usluge no što bi inače bio. 25 Na sličan način, zanimanje može sadržavati slabosti nepovezane s novcem koje se moraju uračunati u troškove investicije. Ova razlika u prihodu znači ekonomski poticaj za ulaganje kapitala, bilo u obliku stroja bilo ljudskog bića. U oba slučaja porast prihoda, da bi se ostvario, mora biti stavljen u odnos prema troškovima. Kod stručnog školovanja osnovni su troškovi izgubljeni dohodak za vrijeme obrazovnog procesa, izgubljena kamata zbog odgode početka razdoblja zarade i posebni troškovi školovanja kao što su školarine, izdaci na knjige, opremu itd. Kod fizičkog kapitala, osnovni su izdaci troškovi izgradnje kapitalne opreme i izgubljena kamata za vrijeme izgradnje. U oba slučaja pojedinac, vjerojatno, smatra investiciju poželjnom ako porast prihoda, kako ga on sagledava, premašuje dodatne troškove, kako ih on sagledava. 26 U oba slučaja, ako pojedinac

investira, a država ga ne subvencionira niti mu oporezuje prihod, pojedinac (odnosno njegovi roditelji, skrbnik ili dobročinitelj) plača sve dodatne troškove i dobiva sve izvanredne prihode, nema nikakvih nepokrivenih troškova ili neprisvojnih prihoda koji bi doveli do toga da privatni poticaji sistematski odstupaju od onih društveno primjerenijih. Ako bi kapital bio uvijek raspoloživ za ulaganje u ljude, kao kod investiranja u fizičku imovinu, putem tržišta ili putem neposrednog ulaganja pojedinaca, njihovih roditelja ili dobročinitelja, stopa prinosa na kapital bila bi približno jednaka u oba područja. Ako bi ona bila veća kod fizičkog kapitala, roditelji bi imali motiv da kupe taj kapital za svoju djecu umjesto da investiraju odgovarajući iznos u stručnu obuku, i obratno. Na osnovi znatnih empirijskih dokaza, međutim, lako je zaključiti kako je stopa prinosa na investicije u obrazovanju mnogo viša od one na fizički kapital. Ova razlika pokazuje postojanje nedovoljnog investiranja u ljudski kapital.27 To vjerojatno odražava nesavršenost tržišta kapitala. Investiranje u ljude ne može se provoditi pod istim uvjetima ili s istom lakoćom kao investiranje u fizički kapital. Lako je ustanoviti zašto. Ako se fiksnim novčanim zajmom financira ulaganje u fizički kapital, zajmodavac može osigurati svoj zajam u obliku hipoteke ili zahtjevom na ostatak fizičke imovine; na taj način može računati da će prodajom fizičke imovine realizirati barem dio svoje investicije u slučaju da se zajam ne vrati. Ako zajmodavac dade sličan zajam kako bi povećao sposobnost zarade nekog ljudskog bića, on nikako ne može računati na slično jamstvo. U nerobovlasničkom sistemu, osoba u koju je uloženo ne može se ni kupiti ni prodati. Čak kad bi to i bilo moguće, jamstvo ne bi bilo usporedivo. Produktivnost fizičkog kapitala najčešće ne ovisi o spremnosti na suradnju izvornog zajmoprimca, produktivnost ljudskog kapitala, sasvim očigledno, ovisi o tome. Zajam kojim bi se financiralo školovanje neke osobe koja ne može ponuditi nekakvo drugo jamstvo osim svoje buduće zarade, mnogo je manje privlačna ponuda od zajma za podizanje kakve zgrade: jamstvo je manje a troškovi utjerivanja kamata i glavnice mnogo veći. Daljnja je komplikacija da financiranje školovanja fiksnim novčanim zajmovima nije prikladno. Takva investicija nužno uključuje veliki rizik. Prosječno očekivani profit može biti visok, ali su velike varijacije oko prosjeka. Smrt ili fizička nesposobnost jedan je od očitih izvora ovog kolebanja, ali to je vjerojatno mnogo manje važno od razlika u sposobnosti, energiji i sreći. Sukladno tome, ako se daju fiksni novčani zajmovi, a jamstvo predstavlja tek očekivana buduća zarada, znatan dio nikad ne bi bio

otplaćen. Da bi ovi zajmovi za zajmodavce bili privlačni, nominalna kamama stopa na sve zajmove trebala bi biti dovoljno visoka da kompenzira gubitak kapitala za neotplaćene zajmove. Visoka nominalna kamama stopa došla bi u konflikt s lihvarskim zakonima, a zajmove učinila neprivlačnim zajmoprimcima.28 Mehanizam koji se koristi kod rješavanja odgovarajućeg problema za druge rizične investicije jest investicija u dionice plus ograničeno jamstvo dioničara. Odgovarajući mehanizam za obrazovanje bilo bi kupovanje udjela u budućim izgledima zarade pojedinca; predujmljivanje novca potrebnog za financiranje njegova obrazovanja, pod uvjetom da on pristane plaćati zajmodavcu određeni dio svojih budućih zarada. Na taj bi način zajmodavac od relativno uspješnih pojedinaca vratio više od inicijalne investicije, što bi bila naknada za nemogućnost naplate izvorne investicije od neuspješnih zajmoprimaca. Privatnim ugovorima ove vrste nema zakonskih prepreka, premda predstavljaju ekonomski ekvivalent kupnji udjela nečije sposobnosti zarade, dakle djelomičnom robovlasništvu. Jedan od razloga zbog kojih ovi ugovori nisu češći, usprkos potencijalnoj unosnosti koliko za zajmodavca toliko za zajmoprimca, jamačno je visok trošak njihova reguliranja, imajući na umu pokretljivost zajmoprimca, pribavljanje točnih izvještaja o dohotku kao i dugo razdoblje u kojem bi ugovori vrijedili. Ovi bi troškovi bili posebno visoki kod investicija manjeg obujma uz znatnu geografsku rasprostranjenost financiranih pojedinaca. Takvi bi troškovi mogli biti najvažniji razlog zbog kojeg se ovaj tip ulaganja nije nikada razvio pod privatnim okriljem. Vrlo je vjerojatno da je važnu ulogu također odigrao kumulativni efekt novosti ideje, oklijevanje da se o investiciji u čovjeka razmišlja na isti način kao o investiciji u fizički kapital, vjerojatnost iracionalne javne osude takvih ugovora čak kad su i dobrovoljni, legalna i konvencionalna ograničenja investicija od strane financijskih posrednika koji bi bili najprikladniji da se upuste u takve investicije, naime, zavoda za životna osiguranja. Potencijalna dobit, posebice za prve koji bi u to ušli, toliko je velika da bi bilo vrijedno izložiti se i krajnje visokim administrativnim troškovima.29 Ma o kojem razlogu bila riječ, nesavršenost tržišta dovela je do nedovoljnog ulaganja u ljudski kapital. Državna intervencija mogla bi se stoga opravdati na osnovi »tehničkog monopola«, ako su prepreka realizaciji investicije bili administrativni troškovi te na osnovi poboljšanja djelovanja tržišta, ako je riječ jednostavno o tržišnim fikcijama i krutostima. Ako država intervenira, na koji način da to uradi? Očit oblik

intervencije, jedini dosad primijenjen, jest izravno državno subvencioniranje školovanja za zvanja ili profesije, financirano iz općih prihoda. Ovaj se oblik, međutim, čini sasvim neprimjerenim. Investiciju treba dovesti do one razine na kojoj porast prihoda otplaćuje investiciju i donosi na nju tržišnu kamatnu stopu. Ako je riječ o ulogu u čovjeka, porast prihoda poprima oblik boljeg plaćanja za usluge od onog što bi ga zajmoprimac inače mogao ostvariti. U privatnoj tržišnoj privredi pojedinac bi ovaj prinos dobivao kao osobni dohodak. Ako je investicija bila dotirana, on ne bi imao nikakvih troškova. Prema tome, ako bi subvencije dobili svi oni koji se žele obrazovati, zadovoljivši minimalne standarde kvalitete, došlo bi do prevelikog investiranja u ljude, budući da bi pojedinci imali poticaj za obrazovanjem sve dok ono daje veći prinos od privatnih troškova, čak i onda kada je on nedovoljan da otplati investirani kapital, a kamoli da ostvari neku kamatu na njega. Kako bi se prekomjerno investiranje izbjeglo, vlada bi morala ograničiti subvencije. Čak kada se po strani ostave teškoće izračunavanja pravilne visine investicija, ovo bi uključivalo racioniranje ograničenog iznosa investicija na bitno arbitraran način u odnosu na zahtjeve koji se mogu financirati. Oni sretnici čija je obuka bila subvencionirana, stekli bi sve prinose od investicija, dok bi troškove plaćali uglavnom porezni obveznici — sasvim arbitrarna i gotovo neprirodna preraspodjela dohotka. Ono što je poželjno nije preraspodjela dohotka, već raspoloživost kapitala uz jednake uvjete za ulaganje u čovjeka i fizički kapital. Pojedinci moraju sami plaćati troškove investicije u sebe i dobivati nagradu. Nesavršenosti tržišta ne smiju ih spriječiti da investiraju, ako su oni spremni plaćati troškove. Jedan od načina da se to postigne jest angažiranje države u dioničarsko investiranje u ljude. Neko državno tijelo moglo bi se ponuditi da financira ili ispomaže u financiranju izobrazbe pojedinaca koji zadovoljavaju minimalne standarde kvalitete. Ono bi moglo osigurati ograničenu godišnju svotu, za određeni broj godina, pod uvjetom da se novac utroši na obrazovanje u određenoj, priznatoj instituciji. Pojedinac bi se zauzvrat obvezao plaćati državi svake sljedeće godine utvrđeni postotak svoje zarade iznad utvrđene svote za svakih 1.000 dolara koje je primio od države. Ovo bi se plaćanje moglo kombinirati s plaćanjem poreza na dohodak, što bi značilo minimalne dodatne administrativne troškove. Osnovni iznos trebalo bi izjednačiti s procijenjenim prosječnim zaradama bez posebne obuke; plaćeni dio zarada treba izračunati tako da se čitav projekt samofinancira. Tako će osobe čije je obrazovanje subvencionirano

plaćati ukupni trošak. Visina investicije mogla bi se utvrditi individualnim izborom. Pod uvjetom da je to jedini način državnog financiranja stručnog i profesionalnog obrazovanja, te pod uvjetom da izračunate zarade održavaju sve relevantne prinose i troškove, slobodan izbor pojedinaca dao bi optimalnu veličinu investicija. Na nesreću, drugi uvjet neće moći biti potpuno zadovoljen zbog nemogućnosti obračuna spomenutog nenovčanog prinosa. U praksi bi, dakle, planirane investicije bile još uvijek premale i ne bi bile optimalno alocirane.30 Privatne financijske i neprofitne institucije, kao što su zaklade i sveučilišta, trebale bi zbog mnogih razloga razviti ovaj plan. Zbog teškoća u procjeni osnovnih zarada i dijela iznad osnovne zarade koji treba platiti državi, postoji velika opasnost da se plan pretvori u političku igru. Informacije o postojećim zaradama u raznim zanimanjima bile bi tek gruba aproksimacija vrijednosti koje bi morale projekt dovesti na razinu samofinanciranja. Uz to, osnovna zarada i dio iznad njih variraju od pojedinca do pojedinca u skladu s razlikama u očekivanoj sposobnosti zarade, koji se može prognozirati, kao što premije životnog osiguranja variraju između skupina s različitim očekivanjem života. Ako su administrativni troškovi prepreka ostvarenju takvog plana na privatnoj osnovi, odgovarajuće državno tijelo koje bi osiguravalo novčana sredstva, bila bi federalna vlada prije nego niže razine. Svaka bi savezna država za praćenje ljudi koje je financirala imala iste troškove kao, recimo, osiguravajući zavod. Oni bi za federalnu vladu bili minimalni, iako ne bi bili sasvim otklonjeni. Osoba koja emigrira u drugu zemlju, primjerice, bila bi legalno i moralno obvezna plaćati ugovoreni dio svoje zarade, premda bi ispunjenje ove obveze bilo teško i skupo. Vrlo uspješni ljudi mogli bi, dakle, dobiti poticaj da isele. Isti problem nastaje, naravno, kod poreza na dohodak i to u mnogo znatnijoj mjeri. I ovi i drugi administrativni problemi provođenja plana na federalnoj razini, premda u pojedinostima nepovoljni, ne čine se ozbiljnim. Ozbiljan problem je onaj već spomenuti, politički: kako spriječiti da se plan pretvori u političku igru, transformirajući se tijekom procesa iz samofinancirajućeg projekta u sredstvo subvencioniranja obrazovanja za zanimanje. Ako je opasnost stvarna, stvarne su i mogućnosti. Postojeće nesavršenosti tržišta kapitala teže da ograniče skuplju izobrazbu za zvanja pojedinaca čiji su roditelji ili dobročinitelji sposobni financirati potrebno

osposobljavanje. One čine da takvi pojedinci postaju nekonkurentna grupa, zaštićena od konkurencije zato što potrebni kapital za mnoge sposobne pojedince nije raspoloživ. Posljedica je obnavljanje nejednakosti statusa i bogatstva. Razvitkom naznačenih aranžmana kapital bi bio znatno dostupniji, čime bi se pridonijelo da jednakost mogućnosti postane realnost, da se smanje nejednakosti u dohotku i bogatstvu, a promiče puno korištenje ljudskih resursa. A to se ne bi postiglo sprečavanjem konkurencije, uništavanjem motiva ili bavljenjem simptomima, što bi proizišlo iz neposredne preraspodjele dohotka, nego jačanjem konkurencije, djelotvornijim poticanjem i uklanjanjem uzroka nejednakosti.

Sedmo poglavlje Kapitalizam i diskriminacija Važna je povijesna činjenica da je razvoj kapitalizma pratilo uočljivo smanjenje stupnja teškoća u odnosu na ekonomske aktivnosti pod kojima su određene vjerske, rasne i socijalne skupine djelovale, ili, kako se uobičajilo reći, koje su bile diskriminirane. Zamjenom statusnih aranžmana ugovornim, učinjen je prvi korak prema oslobođenju kmetova u srednjem vijeku. Opstanak Židova u srednjem vijeku bio je moguć zbog postojanja tržišnog sektora u kojem su oni mogli djelovati i održati se unatoč službenim progonima. Puritanci i kvekeri su mogli emigrirati u Novi svijet, jer su mogli na tržištu akumulirati novac unatoč obespravljenosti koja im je nametnuta u drugim životnim aspektima. Južne američke države poduzele su nakon građanskog rata niz mjera kojima su crncima nametnuta zakonska ograničenja. Jedna od mjera koja nije nikada zaživjela bilo je uvođenje zapreka za stjecanje vlasništva pokretne i nepokretne imovine. Neuspjeh uvođenja ovakvih prepreka očito nije odražavao neki poseban obzir da se izbjegnu restrikcije prema crnom stanovništvu. On je, bolje rečeno, odražavao osnovnu vjeru u privatno vlasništvo, koja je bila tako snažna da je nadjačala želju za diskriminacijom Crnaca. Održavanje općih pravila privatnog vlasništva i kapitalizma bilo je glavno uporište Crncima, omogućivši im značajniji napredak od onog koji bi inače mogli postići. Ili općenitiji primjer, kod svakog društva diskriminacija je najsnažnija u područjima koja su monopolistička, dok je diskriminacija, posebice u odnosu na boju kože i vjeroispovijest, najslabije izražena u onim područjima gdje vlada najveća sloboda konkurencije. Kako smo već naglasili u prvom poglavlju, jedan od paradoksa iskustva je taj da su, unatoč ovom povijesnom iskustvu, upravo manjinske skupine bile te koje su najčešće bile najglasnije i najbrojnije u zalaganju za temeljnim promjenama kapitalističkog društva. One su kapitalizmu pripisivale ostatak restrikcija koji su osjećale, umjesto da priznaju kako je slobodno tržište bilo glavni čimbenik u minimiziranju tih ograničenja.

Već smo vidjeli način na koji slobodno tržište odvaja ekonomsku efikasnost od irelevantnih karakteristika. Kao što je u prvom poglavlju zabilježeno, kupac kruha ne zna je li on napravljen od pšenice koju je uzgojio crnac, kršćanin ili Židov. U skladu s tim, proizvođač pšenice je u takvoj poziciji da se najdjelotvornije služi resursima, bez obzira na odnos zajednice prema boji kože, vjeri ili drugim osobinama ljudi koji za njega rade. Nadalje, a možda još i važnije, na slobodnom tržištu prisutan je ekonomski poticaj da se ekonomska efikasnost odvoji od drugih individualnih osobina. Poslovni čovjek ili poduzetnik koji u svojim poslovnim aktivnostima daje prednosti onome što nije u funkciji produktivne efikasnosti, u nepovoljnijem je položaju u odnosu na one koji to ne čine. Takav pojedinac sebi nameće više troškove od onih koji takve prednosti ne daju. Stoga će ga na slobodnom tržištu vjerojatno istisnuti. Ovaj fenomen ima mnogo širi doseg. Često se pod gotov groš uzima činjenica da se osoba koja diskriminira druge na osnovi rase, vjeroispovijesti, boje kože i drugog, time ne izlaže troškovima, već ih jednostavno nameće drugima. Ovo je motrište jednako sličnom krivom zaključku da sebi ne nanosi štetu ona zemlja koja nameće carine na proizvode drugih zemalja.31 Oboje je jednako netočno. Naprimjer, čovjek koji ne želi trgovati s crncem ili raditi s njim, time ograničava svoj raspon izbora. Najčešće će morati platiti višu cijenu robe koju kupuje ili prihvatiti nižu cijenu za svoj rad. Ili, drukčije rečeno, oni koji boju kože ili vjeru smatraju nevažnom, nabavljat će stoga stvari jeftinije. Kako već ovi komentari pokazuju, u definiranju i interpretiranju diskriminacije suočeni smo sa stvarnim problemima. Onaj tko provodi diskriminaciju plaća za to određenu cijenu. On takoreći kupuje ono što smatra »produktom«. Teško je shvatiti da diskriminacija može imati neko drugo značenje osim onog da je to »ukus« drugih, koji netko ne prihvaća. Ne smatramo »diskriminacijom«, barem ne u istom zazornom smislu, kad je netko spreman platiti višu cijenu jednom nego drugom pjevaču da bi ga mogao slušati, premda smatramo diskriminacijom kad je netko spreman za obavljanje usluge platiti višu cijenu osobi jedne boje kože nego druge. Razlika između ova dva slučaja sastoji se u tome što u jednom ukus dijelimo, dok u drugom ne dijelimo. Ima li kakve načelne razlike između ukusa kojim se rukovodi neki kućevlasnik kad se odlučuje za ljupku umjesto za ružnu sluškinju, i ukusa koji vodi nekog drugog da prednost dade crncu pred bijelcem, odnosno bijelcu pred crncem, osim što se slažemo i imamo razumijevanja za jedan ukus, ali ne i za drugi? Ne mislim time reći kako su

svi ukusi jednako dobri. Naprotiv, čvrsto stojim na stajalištu da boja nečije kože ili vjera nečijih roditelja, sama po sebi, nije nikakav razlog za različit tretman; čvrsto stojim na stajalištu da čovjeka treba suditi po onome što jest i što čini, a ne prema tim vanjskim osobinama. Žalim zbog predrasuda i uskogrudnosti pogleda onih čiji se ukusi u toj stvari razlikuju od mojeg te ih zbog toga manje cijenim. Ali u društvu koje se temelji na slobodnoj diskusiji, primjereno rješenje za mene bi bilo da nastojim uvjeriti one druge kako im je ukus loš i kako trebaju mijenjati svoje stavove i ponašanje, a ne da prisilom namećem svoja gledišta i ukus.

Zakoni prakse poštenog zapošljavanja Da bi se spriječila »diskriminacija« u zapošljavanju na osnovi rase, boje kože i vjeroispovijesti u nekoliko američkih saveznih država postavljene su komisije za pošteno zapošljavanje. 32 Takvi zakoni očito predstavljaju zadiranje u slobodu pojedinaca da bez prisile međusobno sklapaju ugovore. Njime se takvi ugovori podvrgavaju državnom odobrenju. To je izravno zadiranje u slobodu na način koji bismo osudili u gotovo svakom drugom kontekstu. K tome, kod većine drugih miješanja u slobodu, osobe podložne zakonu mogu lako biti one čije radnje čak ni zakonodavci ne žele kontrolirati. Razmotrimo, naprimjer, situaciju u kojoj nekoliko trgovina mješovitom robom opslužuju četvrt napučenu ljudima sa snažnom averzijom da ih poslužuju crnci. Pretpostavimo sada da jedna od prodavaonica ima upražnjeno mjesto prodavača, a da je prvi kvalificirani natjecatelj crnac. Pretpostavimo nadalje da je na osnovi zakona trgovina obvezna primiti ga na posao. To će za posljedicu imati oslabljeni promet, što će vlasniku uzrokovati gubitke. Snažno izražena averzija prema crncima može biti uzrokom čak i zatvaranja dućana. Ako vlasnik, mimo zakona, uzima bijelca, on time ne izražava nikakvu vlastitu preferenciju ni predrasudu, pa niti vlastiti ukus. On jednostavno prenosi ukus zajednice, nudeći potrošačima onu vrstu usluga koje su oni voljni platiti. On je ipak oštećen, možda jedini znatnije oštećen, zakonom koji mu takvu aktivnost zabranjuje, naime, brani mu da uzimanjem u obzir ukusa zajednice radije upošljava bijelog prodavača nego crnog. Potrošači, čije preferencije zakon nastoji obuzdati, bit će pogođeni samo ako je broj prodavaonica ograničen pa će, zbog zatvaranja jedne među ograničenim brojem, morati plaćati više cijene. Ova se analiza može uopćiti. U većem broju slučajeva poslodavci su

prijenosnici preferencija ili svojih potrošača ili drugih namještenika kada prihvaćaju politiku zapošljavanja koja faktore irelevantne za tehničko-fizičku produktivnost smatra relevantnima za zapošljavanje. Doista, poslodavci obično imaju motiv, kao što je ranije rečeno, pokušati naći putove da izbjegnu preferencije svojih potrošača ili svojih zaposlenih, ako takve sklonosti njima nameću više troškove. Zagovornici FEPC-a dokazuju da je zadiranje u slobodu pojedinaca, koji žele ući u međusobne ugovorne odnose u sferi zapošljavanja opravdana, jer pojedinac koji odbije uposliti crnca umjesto bijelca, premda su podjednako kvalificirani u odnosu na fizičko-produktivni kapacitet, nanosi štetu drugima, odnosno određenoj boji kože ili vjerskoj skupini čije se mogućnosti zapošljavanja ograničavaju na taj način. Ovaj argument unosi zbrku među dvije vrlo različite vrste štete. Jedna je pozitivna šteta koju jedna osoba nanosi drugoj fizičkom prisilom, ili siljenjem određene stranke da u ugovorenu obvezu uđe bez vlastite privole. Očigledan primjer je čovjek koji drugoga udara palicom po glavi. Slabije uočljiv primjer je slučaj zagađenja vodotoka, raspravljen u drugom poglavlju. Drugu vrstu predstavlja negativna šteta do koje dolazi kada ni jedna ni druga stranka nisu u stanju zaključiti obostrano prihvatljive ugovore, kao u slučaju kada ja ne želim kupiti nešto što mi netko želi prodati, pa time nanosim štetu toj osobi veću nego što bi bila manja da sam predmet kupio. Ako zajednica u širem smislu riječi preferira pjevače bluesa od opernih pjevača, ona zacijelo povećava ekonomsko blagostanje prvih u odnosu na druge. Ako potencijalni pjevač bluesa može naći zaposlenje, a potencijalni operni pjevač ne može, to jednostavno znači da pjevač bluesa nudi usluge koje zajednica smatra vrijednim plaćanja, dok naprotiv, usluge opernog pjevača ne smatra takvima. Potencijalni operni pjevač je »oštećen« ukusom zajednice. Kad bi ukusi bili obratni, operni pjevač bi bolje materijalno stajao, dok bi pjevač bluesa bio »oštećen«. Jasno je da ovakva vrsta štete ne uključuje nedobrovoljnu razmjenu, niti nametanje troškova, za dodjelu probitaka trećim osobama. Sve govori u prilog korištenja države kako bi se spriječilo nanošenje pozitivne štete, odnosno kako bi se spriječila prisila. Ništa ne govori u prilog korištenja države da bi se izbjegla negativna »šteta«. Naprotiv, takva državna intervencija smanjuje slobodu i ograničava dobrovoljnu suradnju. Legalizacija komisija prakse pravičnog zapošljavanja (FEPC) uključuje prihvaćanje načela koje bi zakonodavci smatrali zazornim u svakoj drugoj primjeni. Ako je državi primjereno ustvrditi da pojedinci ne

mogu provoditi diskriminaciju u zapošljavanju u odnosu na boju kože, rasu ili vjeroispovijest, onda je državi jednako primjereno ustvrditi, pod uvjetom da se većina glasovanjem u tom složi, da pojedinci moraju provoditi diskriminaciju u zapošljavanju na temelju boje kože, rase ili vjeroispovijesti. Hitlerovi Nümberški zakoni i zakoni južnih američkih država koji nameću posebne nepovoljne uvjete za crnce, dva su primjera zakona u načelu sličnih FEPC-u. Protivnici takvih zakona, koji podupiru FEPC, ne mogu dokazati da su u načelu oni loši, ili da je u njima prisutna bilo kakva državna aktivnost, koja se ne bi smjela dopustiti. Oni mogu samo dokazivati irelevantnost posebno upotrijebljenih kriterija. Oni mogu samo nastojati druge uvjeriti da bi morali koristiti druge kriterije.33 Ako na širokoj povijesnoj osnovi sagledamo našto se većina opredjeljuje kad se o svakom pojedinom slučaju odlučuje na osnovi konkretnih okolnosti a ne načelno, ne trebamo sumnjati u to da će učinak općeg prihvaćanja pogodnosti državne aktivnosti na tom području biti izvanredno nepoželjan, čak i s motrišta onih koji zasad zagovaraju FEPC. Ako su zagovornici FEPC-a u položaju da svoja stajališta odjelotvore, to je samo posljedica konstitucionalne i federalne situacije u kojoj regionalna većina jednog dijela zemlje može biti u stanju nametati svoje poglede većini u drugom dijelu zemlje. Opće je pravilo da je krajnje kratkovidna svaka manjina koja računa da će većina svojom posebnom većinskom akcijom štititi njezine interese. Prihvaćanje opće, samozatajne uredbe, koja se primjenjuje na cijelu kategoriju slučajeva, može spriječiti trenutno formirane većine da tlače specifične manjine. U odsutnosti takve samozatajne uredbe, može se sa sigurnošću računati kako će većina upotrijebiti svoju moć da provede svoje preferencije, ili, ako hoćete, svoje predrasude, umjesto da štiti manjinu od predrasuda većine. Da bismo sve ovo postavili na drugi i možda izrazitiji način, zamislimo neku osobu koja smatra da je sadašnja struktura ukusa nepoželjna te drži da su crncima pružene manje mogućnosti nego što ona smatra da bi trebalo. Pretpostavimo sada da ta osoba svoja uvjerenja provodi u praksi odabirajući za radno mjesto uvijek crnog natjecatelja između inače manje više jednako kvalificiranih konkurenata. Da li bi dotičnu osobu, pod sadašnjim okolnostima, trebalo spriječiti da tako radi. Prema logici FEPC-a to bi zacijelo trebalo uraditi.

Protuteža pravičnom zapošljavanju na području gdje su ova načela razrađena bolje nego igdje drugdje, naime na području govora, jest »pošten« govor, što je korektnije nego slobodan govor. U ovom pogledu čini se sasvim kontradiktornom pozicija Američkog saveza građanskih sloboda. Savez zagovara slobodu govora i poštene zakone zapošljavanja. Jedan od načina kojim se može opravdati sloboda govora jest taj da mi ne držimo poželjnim da sadašnja većina odlučuje što će se smatrati primjerenim govorom. Mi trebamo slobodno tržište ideja, kako bi one dobile priliku da budu većinske ili gotovo jednodušno prihvaćene, čak i onda kada ih, u inicijalnoj fazi, podržava tek nekoliko ljudi. Potpuno ista razmatranja mogu se primijeniti na zapošljavanje, ili uopće, na tržište robe i usluga. Zar je prihvatljivije da sadašnja većina odlučuje o relevantnim osobinama zapošljavanja, a ne o primjerenosti govora? Može li se, uistinu, održati slobodno tržište ideja ako je uništeno slobodno tržište robe i usluga? Američki savez građanskih sloboda (ACLU) borit će se nasmrt da zaštiti pravo rasista da na uličnom uglu propovijeda doktrinu rasne segregacije, no isto će tako podržavati pritvaranje neke osobe, ako ona na osnovi svojih načela odbija uposliti crnca na određeno radno mjesto. Kao što je već naglašeno, prikladno je rješenje za one među nama koji drže da je određeni kriterij, kao npr. boja kože, irelevantan, da uvjere bližnje da prihvate slične poglede, ne služeći se državnom prisilom u dovođenju u sklad s načelima. Od svih grupacija, ACLU bi trebala biti prva koja bi morala priznati i izjaviti da je to tako.

Zakoni o pravu na rad Neke savezne američke države su prihvatile tzv. »zakone o pravu na rad«. To su zakoni koji proglašavaju ilegalnim zahtjev da se članstvo u nekom od radničkih sindikata smatra preduvjetom za zapošljavanje. Načela sadržana u zakonima o pravu na rad identična su onim sadržanim u FEPC-u. I jedna i druga su zadiranje u slobodu sklapanja radnog ugovora: u jednom slučaju se određuje kako boja kože ili vjeroispovijest ne mogu biti uvjet zapošljavanja; u drugom, kako to ne može biti članstvo u sindikatu. Unatoč identičnosti načela, stavovi u odnosu na ova dva zakona stopostotno su divergentni. Gotovo svi oni koji podržavaju FEPC opiru se pravu na rad; gotovo svi oni koji favoriziraju pravo na rad oponiraju FEPC-u.

Kao liberal, protivnik sam i jednih i drugih, kao što se protivim i zakonima koji zabranjuju tzv. ugovor »o žutom psu« (ugovor koji pravo na rad uvjetuje neučlanjenjem u jedan od radničkih sindikata). Pod pretpostavkom postojanja konkurentskog odnosa između poslodavaca i zaposlenih, ne vidim razloga zašto poslodavci ne bi imali slobodu da nude uvjete svojim posloprimcima. U nekim slučajevima poslodavci vide da njihovi namještenici više vole da im se dio primanja isplati u obliku određenih pogodnosti, kao što su korištenje baseball igrališta, sportskih terena, boljih uvjeta za odmor itd. Poslodavci zatim uviđaju da je mnogo unosnije ponuditi ove pogodnosti kao dio ugovora o zaposlenju nego nuditi više nadnice. Na sličan način poslodavci mogu ponuditi programe mirovinskog osiguranja, ili zahtijevati participaciju u takvim programima i slično. Ništa od ovoga ne znači poticanje slobode pojedinca da nađe posao. Ovo jednostavno odražava nastojanje poslodavaca da stanovite značajke radnog mjesta učine prikladnim i privlačnim posloprimcima. Sve dok postoje mnogi poslodavci, oni zaposleni s posebnim željama bit će u prilici zadovoljiti te želje nalazeći zaposlenje kod odgovarajućih poslodavaca. Pod konkurentnim uvjetima ista stvar vrijedi i za obvezatno članstvo u sindikatu za sve zaposlene (closed shop). Ako nekim zaposlenima više odgovara da rade u tvrtkama u kojima je članstvo u sindikatu za sve obvezno, dok drugima više odgovara oblik u kojem su ravnopravni članovi i nečlanovi sindikata (open shop), razvit će se različiti oblici ugovora o zapošljavanju, neki će sadržavati jednu, a drugi drugu odredbu. U praktičnom smislu postoje, naravno, važne razlike između FEPC-a i prava na rad. Razlike se sastoje u prisutnosti monopola u obliku sindikalnih organizacija na strani zaposlenih i prisutnosti saveznog zakonodavstva u odnosu na radničke sindikate. Sasvim je dvojbeno da će na konkurentnom tržištu radne snage poslodavcu uopće biti korisno da kao uvjet zapošljavanja nudi obvezatno članstvo u sindikatu. I dok sindikatima često nedostaje monopolska moć u odnosu na radništvo, obveza članstva u sindikatu nikad nije bez nje. Ona je gotovo uvijek simbol monopolske moći. Koincidencija obvezatnog članstva u sindikatu i monopola radne snage nije argument u prilog zakonu o pravu na rad; to je argument u prilog akciji za ukidanje monopola, bez obzira na njegove forme i manifestacije. To je argument za pokretanje djelotvornije i šire antitrustovske akcije u području radne snage.

U praksi je važna još jedna osobitost, a to je sukob između federalnog i zakona pojedine države, te postojanja federalnog zakona koji se odnosi na sve savezne države, a koji ostavlja rupu svakoj od njih samo kroz prolaz, što ga čini zakon o pravu na rad. Optimalno rješenje bi predstavljala revizija saveznog zakona. Teškoća se sastoji u tome što ni jedna savezna država nije u mogućnosti to provesti, premda mnogi građani priželjkuju promjene u zakonodavstvu sindikalnih organizacija svoje savezne države. Zakon o pravu na rad može biti jedini djelotvoran način kojim se to može provesti, pa stoga i manje zlo. Budući da sam sklon povjerovati kako zakon o pravu na rad, sam po sebi, neće imati većeg utjecaja na monopolsku moć sindikata, ne mogu zbog toga prihvatiti ovo opravdanje. Praktični argumenti čine mi se isuviše slabim da pretegnu nad načelnim zamjerkama.

Segregacija u školovanju Segregacija u školovanju pokreće poseban problem a prethodni ga komentari nisu obuhvatili samo zato što školovanjem u sadašnjim okolnostima primamo upravlja država. To znači da država mora donijeti izričitu odluku: provesti segregaciju ili integraciju. Oboje mi se čini lošim rješenjem. Oni koji su među nama uvjereni da je boja kože irelevantna značajka, te da bi bilo poželjno da svi to priznaju, ah ipak vjeruju u individualnu slobodu, sučeljeni su, stoga, s dilemom. Ako se već mora birati između zla prisilne segregacije ili prisilne integracije, osobno ne bih mogao ne odabrati integraciju. Prethodno poglavlje, ranije pisano bez ikakvog obzira na problematiku segregacije i integracije, pruža primjereno rješenje kojim je moguće izbjeći oba zla — finu ilustraciju kako se aranžmani koji imaju za svrhu jačanje slobode općenito rješavaju probleme slobode u svakom posebnom slučaju. Primjereno rješenje bilo bi ukidanje državnog upravljanja školama i dopuštenje roditeljima da odaberu vrstu škola koje žele da im djeca pohađaju. Osim toga, naravno, svi bismo trebali, koliko je to u našoj mogućnosti, pokušati riječju i djelom podupirati stajališta i mišljenja kojima bi miješane škole postale pravilom, a segregirane škole rijetkom iznimkom. Ako bi prijedlog iznesen u prethodnom poglavlju bio prihvaćen razvila bi se raznovrsnost škola, neke bi bile samo za bijelce, druge samo za

crnce, treće miješane. To bi dopustilo da prijelaz iz jednog tipa škola u drugi, nadajmo se, u miješane škole, bude postupan, prateći promjenu shvaćanja sredine. On bi izbjegao oštar politički sukob koji toliko snažno potiče socijalne napetosti i unosi razdor u društvenu zajednicu. On bi u tom posebnom području, kao što to općenito čini tržište, dopustio suradnju bez usuglašavanja. 34 Savezna država Virginia prihvatila je plan koji ima mnogo zajedničkog s onim što je zacrtano u prethodnom poglavlju, doduše, plan je usvojen kako bi se izbjegla obavezna integracija. Predviđam da će krajnji učinci zakona biti sasvim različiti — konačno, razlika između rezultata i namjere jedan je od osnovnih razloga za postojanje slobodnog društva; ljudima treba omogućiti da slijede svoj prirodni interes, jer nema načina da se predvidi gdje će se oni na kraju pojaviti. Iznenađenja je bilo čak u ranim fazama. Kako sam čuo, jedan od prvih zahtjeva za školskim bonovima da se financira promjena škole došao je od roditelja koji je premještao dijete iz segregirane u integriranu školu. Zahtjev se nije temeljio na odnosu prema segregaciji, nego jednostavno na činjenici što je slučajno integrirana škola nudila višu obrazovnu razinu. Gledajući stvari unaprijed, ako se ovaj sustav ne ukine, Virginija će pružiti test za zaključke prethodnog poglavlja. Ako su ovi zaključci točni, bit ćemo svjedokom procvata škola u Virginiji, uz povećanje njihove raznovrsnosti, bitnom ako ne i spektakularnom porastu kvalitete vodećih škola, uz kasniji rast kvalitete ostalih pod poticajam vodećih škola. S druge strane, ne bismo trebali biti isuviše naivni i pretpostaviti da se duboko ukorijenjene vrijednosti i nazori dadu iščupati kratkim potezom pera — zakonom. Živim u Chicagu. Chicago ne poznaje zakone koji forsiraju segregaciju. Njegovi zakoni zahtijevaju integraciju, no ipak su javne škole u Chicagu jednako temeljito segregirane kao i one u većini južnih gradova. Ako bismo u Chicago uveli sistem iz Virginije, gotovo da nema nikakve sumnje da bi rezultat bio znatan pad segregacije s golemim proširenjem mogućnosti koje bi se otvorile najsposobnijoj i najambicioznijoj crnačkoj omladini.

Osmo poglavlje Monopol i društvena odgovornost za poslovanje i rad Konkurencija ima dva posve različita značenja. U običnom govoru konkurencija znači osobno suparništvo u kojem jedna osoba nastoji nadvladati svog poznatog takmaca. U svijetu privrede konkurencija ima gotovo suprotno značenje. Na konkurentnom tržištu nema osobnog suparništva, nema osobne svađe. Na slobodnom tržištu farmer koji uzgaja pšenicu ne osjeća da je u osobnom suparništvu sa svojim susjedom, niti da ga ovaj ugrožava, premda je on, de facto, njegov konkurent. Bit konkurentskog tržišta leži u njegovoj impersonalnoj prirodi. Nijedan sudionik ne određuje uvjete pod kojima će drugim sudionicima roba ili radnja mjesta biti pristupačna. Svi prihvaćaju cijene koje određuje tržište, a sam pojedinac ima tek zanemariv utjecaj na cijenu, premda svi sudionici zajedno utvrđuju cijenu sjedinjenim učinkom pojedinačnih akcija. Monopol postoji kada određeni pojedinac ili poduzeće imaju dovoljnu kontrolu nad pojedinim proizvodom ili uslugom da mogu znatno utjecati na uvjete pod kojima će drugim osobama taj proizvod ili usluga biti pristupačni. Na neki način monopol se bliži običnom pojmu konkurencije, jer sadržava i osobno suparništvo. Za slobodno društvo monopol otvara dvije kategorije problema: prvo, postojanje monopola znači ograničenje dobrovoljne razmjene smanjenjem mogućnosti koje stoje na raspolaganju pojedincima; drugo, postojanje monopola otvara problem tzv. »društvene odgovornosti« monopolista. Sudionik na konkurentskom tržištu ne posjeduje nikakvu znatniju moć da mijenja uvjete razmjene. On je jedva i vidljiv kao pojedinačni entitet. Otuda slijedi da je nemoguće dokazivati kako on ima, kako se to uvriježilo reći, društvenu odgovornost, osim one koju dijeli sa svim ostalim građanima u pokoravanju zakonima zemlje i življenju u skladu s vlastitim uvjerenjima.

Monopolist je vidljiv i posjeduje moć. Lako je tvrditi kako bi se on trebao osloboditi te moći, ne samo radi promicanja vlastitih interesa, već i društveno opravdanih ciljeva. Široka primjena ove doktrine uništila bi pak slobodno društvo. Konkurencija je, dakako, idealan pojam, poput Euklidove crte ili točke. Nitko nije nikada vidio Euklidovu crtu, koja ima nultu širinu i dubinu, pa ipak nalazimo korisnim mnoge od Euklidovih volumena, kao što je mjernička špaga, smatrati Euklidovom crtom. Slično ovome, ne postoji nešto kao »čista« konkurencija. Svaki proizvođač ima određeni učinak, pa ma kako da je malen, na cijenu svojega proizvoda. Pritom je važno za razumijevanje i za ukupnu politiku je li ovaj učinak važan ili se može s pravom zanemariti, kao što mjernik može zanemariti debljinu onoga što on naziva »crtom«. Odgovor će, naravno, ovisiti o karakteru problema. Studirajući ekonomska kretanja u Sjedinjenim Državama u sve većoj mjeri sam bio impresioniran širinom raspona problema i brojem privrednih grana za koje je opravdano da se privreda tretira kao konkurentska. Sporne točke u svezi s monopolom su tehničke i pokrivaju područje za koje nisam kompetentan. Stoga je ovo poglavlje ograničeno na poprilično letimičan pregled nekih od najopćenitijih problema kao što su razmjeri monopola, izvori monopola, primjerena državna politika i društvena odgovornost za poslodavca i radništvo.

Razmjeri monopola Tri su važna područja monopola koja zahtijevaju posebno razmatranje: industrijski monopol, monopol radne snage i državni monopol. 1. Industrijski monopol Najvažnija činjenica u svezi s monopolom poduzeća jest njegova relativna nevažnost s gledišta privrede kao cjeline. U Sjedinjenim Državama ima oko četiri milijuna odvojenih aktivnih poduzeća; svake godine rađa se oko četiristo tisuća novih, a nešto manji broj ih svake godine iščezava. Gotovo petina radno sposobne populacije je »samozaposlena«, odnosno radi za svoj račun. U gotovo svakoj industrijskoj grani jedni pored drugih postoje divovi i patuljci. Pored ovih uopćenih dojmova teško je navesti zadovoljavajuću objektivnu mjeru razmjera monopola i konkurencije. Glavni je razlog već

spomenut: koncepti koji se rabe u ekonomskoj teoriji idealni su konstrukti namijenjeni analizi određenih problema, a ne opisu postojećih situacija. Iz toga proizlazi da ne može biti jasnog određenja o tome treba li se pojedino poduzeće ili privredna grana smatrati monopolističkim ili konkurentskim. Ova teškoća u utvrđivanju preciznih značenja takvih pojmova dovodi do mnogih nesporazuma. Ista riječ upotrebljava se za različite stvari, ovisno o pozadini iskustva kojim se prosuđuje stanje konkurencije. Možda je najupadljiviji primjer činjenica da će američki istraživač opisati kao monopolističke one aranžmane koje će evropski istraživač smatrati visoko konkurentnim. Evropljani, rezultira iz rečenog, koji interpretiraju američku literaturu i rasprave preko značenja koja termini konkurencija i monopol imaju u Evropi, skloni su povjerovati da u Sjedinjenim Državama postoji mnogo viši stupanj monopola nego što de facto postoji. U određenom broju studija, posebno u onima G. Warrena Nuttera i Georgea J. Stiglera, pokušalo se klasificirati industrijske grane na monopolističke, praktički konkurentske i one pod državnom upravom ili nadzorom, kao i praćenje promjena u ovim kategorijama.35 Oni zaključuju da se oko 1939. godine otprilike za četvrtinu privrede može reći da je ili pod državnom upravom ili pod njezinim nadzorom. Od preostale tri četvrtine, najviše jedna četvrtina ili možda svega 15% može se smatrati monopolističkom, a barem tri četvrtine i možda čak 85% konkurentskom. Državni sektor, onaj pod upravom ili nadzorom države, u posljednjih pedeset godina snažno je porastao. S druge strane, kod privatnog sektora čini se da nije bilo nikakvih tendencija u smislu širenja monopola, već je možda čak došlo do pada. Čini mi se da je rasprostranjen dojam kako je monopol znatno važniji nego što pokazuju ove procjene, te da se postupno pojačava. Brkanje apsolutne i relativne veličine jedan je od razloga za stvaranje takvog pogrešnog dojma. Kako je rasla privreda, poduzeća su također postajala apsolutno veća. Ovo se tumačilo, također, tako da ona predstavljaju veći dio tržišta, premda je tržište moglo rasti još i brže. Drugi je razlog što je monopol medijski atraktivan pa privlači veću pažnju od konkurencije. Ako biste ljude zapitali da nabroje najznačajnije privredne grane u Sjedinjenim Američkim Državama, gotovo bi svi naveli proizvodnju automobila, malo ih je koji bi naveli trgovinu na veliko. A ipak trgovina na veliko je dvaput važnija od proizvodnje automobila. Ona je međutim visoko konkurentna pa privlači manju pažnju. Vrlo mali broj ljudi u stanju je imenovati ijedno vodeće poduzeće u veletrgovini, premda su neka među

njima prema apsolutnoj veličini vrlo velika. Premda je u stanovitom smislu visoko konkurentna, automobilska industrija se sastoji od znatno manjeg broja tvrtki, pa je zacijelo mnogo bliža monopolu. Svatko je u stanju navesti vodeće tvrtke u proizvodnji automobila. Navest ću još jedan upadljiv primjer: kućne usluge kudikamo su značajnija privredna grana od sektora telegrafa i telefona. Treći razlog je jednostrana sklonost prenaglašavanju velikih vis a vis malih, čega je prethodni primjer tek jedna konkretna manifestacija. Konačno, smatra se da je glavna značajka našega društva njegov industrijski značaj. To dovodi do prenaglašavanja prerađivačkog sektora privrede, koji obuhvaća samo četvrtinu ukupne proizvodnje ili zaposlenosti. Monopol je znatno važniji u prerađivačkoj industriji nego u drugim privrednim sektorima. Precjenjivanje značenja monopola prati, uglavnom iz istih razloga, precjenjivanje značenja onih tehnoloških promjena koje promiču monopol u usporedbi s onima koje proširuju konkurenciju. Naprimjer, jako se naglašava širenje masovne proizvodnje, a mnogo se manje pozornosti posvećuje činjenici da je razvojem prijevoza i komunikacija došlo do promicanja konkurencije kojom je smanjena uloga lokalnih regionalnih tržišta i time proširen djelokrug konkurencije. Rastuća koncentracija automobilske industrije već je postala banalnom frazom; rast kamionske industrije kojom se smanjuje ovisnost o željezničkom prijevozu prolazi gotovo neprimjetno, slično kao i smanjena koncentracija u industriji čelika. 2. Monopol radne snage Prisutna je i slična tendencija precjenjivanja važnosti monopola u vezi s radom. Radnički sindikati uključuju približno četvrtinu zaposlenog dijela stanovništva, pa je time uvelike precijenjena važnost radničkih sindikata za strukturu nadnica. Mnogi sindikati krajnje su nedjelotvorni. Čak snažni i moćni sindikati imaju vrlo ograničen učinak na strukturu nadnica. Još je jasnije kod rada nego kod industrije zašto postoji snažno izražena sklonost precjenjivanju važnosti monopola. Kad već postoji radnički sindikat, svako povećanje nadnica ide preko sindikata, pa makar ono i ne bilo posljedica djelovanja sindikalne organizacije. Posljednjih godina nadnice za kućnu poslugu uvelike su porasle. Da je postojao sindikat za domaću poslugu, povećanje nadnica bi išlo preko njega i bilo bi njemu pripisano. Ovime se ne želi reći da su sindikati nevažni. Poput monopola poduzeća oni igraju značajnu i razložnu ulogu, formirajući visinu nadnica

drukčije no što bi to uradilo samo tržište. Potcjenjivanjem njihove važnosti učinila bi se jednaka greška kao i njezinim precjenjivanjem. Prema mojoj približnoj procjeni, zahvaljujući sindikatima oko 10-15 posto zaposlenih radnika primilo je nadnice više od 10-15 posto. To znači da je cca 85 ili 90% zaposlenih radnika primilo nadnice niže za cca 4 posto.36 Nakon ovih mojih procjena drugi su napravili mnoge detaljne studije. Moj je dojam da one pružaju rezultate uglavnom istog reda veličina. Ako sindikati podignu nadnice u nekom određenom zanimanju ili privrednoj grani, oni nužno smanjuju mogućnost zapošljavanja u tom zanimanju ili privrednoj grani — jednako kao što se višim cijenama smanjuje prodaja. Posljedica je povećani broj osoba koje traže druga radna mjesta, što opet smanjuje nadnice u drugim zanimanjima. Budući da su sindikati, općenito govoreći, najsnažniji među grupacijama koje bi i inače bile najbolje plaćene, njihovim djelovanjem su dobro plaćeni radnici plaćeni još bolje, na štetu slabo plaćenih radnika. Remeteći upotrebu radne snage sindikati, dakle, ne samo da nanose štetu širokoj javnosti i radništvu kao cjelini, nego oni uvode još veće razlike u distribuciju dohotka radničke klase, smanjivši mogućnosti zaposlenja na raspolaganju radnicima u najnepovoljnijem položaju. U jednom se pogledu monopol radne snage i monopol poduzeća znamo razlikuju. Dok u posljednjih pedesetak godina značenje monopola poduzeća nije zabilježilo uzlazan trend, takav trend je zasigurno zabilježen u važnosti monopola radne snage. Važnost radničkih sindikata primjetno je porasla za vrijeme I. svjetskog rata, a zatim opadala u dvadesetim i početkom tridesetih godina, da bi napravila golem skok naprijed za vrijeme New Deala. Njihova konsolidacija je nastupila za vrijeme II. svjetskog rata i nakon njega. U posljednje vrijeme sindikati održavaju dosegnutu razinu ili čak opadaju. Ovaj pad ne odražava njihov pad unutar određene privredne grane ili zanimanja, već pad u značenju onih privrednih grana ili zanimanja u kojima su sindikati snažni, naprama onima u kojima su sindikati slabi. Distinkcija koju sam povukao između monopola radne snage i monopola poduzeća u jednom je pogledu preoštra. Do određenog stupnja radnički sindikati služe kao sredstvo provedbe monopola za prodaju nekog proizvoda. Najjasniji primjer je ugljen. Guffeyev zakon o ugljenu37 bio je pokušaj pružanja zakonske potpore kartelu vlasnika ugljenokopa za utvrđivanje cijena. Kada je sredinom tridesetih godina taj zakon proglašen neustavnim, John L. Lewis i Ujedinjeni rudari (United Mine Workers) stupiše u njegovu obranu. Pozivajući na štrajkove ili obustave rada čim su

nagomilane količine ugljena stale prijetiti obarenjem cijena, Lewis je kontrolirao proizvodnju, pa time i cijene uz prešutnu suradnju cijele industrijske grane. Dobit ovoga kartela bila je podijeljena između vlasnika ugljenokopa i rudara. Rudarima su dobit bile više nadnice, što je, naravno, značilo manji broj zaposlenih. Samo oni rudari koji su zadržali radna mjesta, dijelili su profit od kartela, a njima je čak pripao velik dio dobitka u obliku više slobodnog vremena. Sindikati su mogli odigrati ovu ulogu zahvaljujući tome što nisu potpadali pod Shennanov antitrustovski zakon. I mnogi drugi sindikati su se okoristili izuzećem od ovog zakona, pa umjesto radničkih sindikata bolje im pristaje naziv poduzeća za prodaju usluga karteliranja privrednih grana. Možda je najizrazitiji primjer sindikat vozača kamiona. 3. Državni monopol i monopol s državnom potporom U Sjedinjenim Državama neposredni državni monopol u proizvodnji robe za tržište nije rasprostranjen. Glavni su primjeri: pošta, proizvodnja elektroenergije, kao što je TVA i druge državne elektrane, pružanje usluga autocesta, posredno plaćanom kroz porez na benzin, ili neposredno naplatom cestarina, gradskom vodoopskrbom i sličnih postrojenja. Uz tako velik današnji budžet za obranu, svemirska i druga istraživanja, federalna vlada je u biti postala jedinim kupcem proizvoda mnogih poduzeća pa i cijelih privrednih grana. To otvara vrlo ozbiljne probleme očuvanja slobodnog društva, ali ne od one vrste koja se razmatra u poglavlju o monopolima. Intervencija države u formiranju, podršci i nametanju kartela i monopolskih aranžmana među privatnim proizvođačima širile su se mnogo brže nego izravni državni monopol i trenutačno je mnogo značajnija. Rani primjer ovoga predstavlja Međudržavna trgovačka komisija 38 koja je proširila svoj djelokrug od željezničkog prometa na kamionski i druga sredstva transporta. Najpoznatiji primjer je, bez sumnje, poljoprivredni program. Ovdje je u biti riječ o kartelu što ga nameće država. Daljnje primjere pruža Federalna komisija za komunikacije39 koja kontrolira radio i televiziju, Federalna komisija za energetiku40 koja kontrolira naftu i plin što ulaze u trgovinu između saveznih država, Ured za civilni zračni promet41koji nadzire zrakoplovne linije, te Ured za federalne rezerve,42 koji utvrđuje maksimalnu kamatu što je banke isplaćuju na terminske uloge i zakonsku zabranu isplate kamate na uloge po viđenju. Ovo su bili primjeri na federalnoj razini. Velik broj primjera sa sličnim širenjem nalazimo na razini saveznih država i lokalnoj razini.

Teksaška željeznička komisija43 koja, koliko mi je poznato, nema nikakve veze sa željeznicom, uvodi ograničenja na proizvodnju naftnih izvora, ograničavanjem broja proizvodnih dana. To se radi tobože u ime zaštite privrede, no prava je svrha kontrola cijena. U posljednje joj vrijeme u tome uveliko pomažu savezne kvote na uvoz nafte. Obustaviti rad naftnih izvora u svrhu održavanja cijena nafte, ravno je zavaravanju iste vrste kao što je plaćanje nezaposlenih ložača na dizel lokomotivama. Privrednici koji su najglasniji u osudi zadržavanja nepotrebno visokog broja radnika, kao povredi slobodnog poduzetništva, posebice predstavnici same naftne industrije, neće ništa da čuju kad je riječ o nepotrebno visokom broju radnika u industriji nafte. Izdavanje dozvola za obavljanje zvanja, o čemu će se raspraviti u sljedećem poglavlju, još je jedan primjer državnog monopola na razini saveznih država. Ograničavanje broja taksija u dnevnoj službi primjer je sličnog ograničenja na lokalnoj razini. U New Yorku radna dozvola za privatnu taksi službu danas se plaća oko 20.000 do 25.000 dolara, u Philadelphiji 15.000 dolara. Drugi primjer, na lokalnoj razini, ozakonjenje je građevinskih propisa, namijenjenih tobože javnoj sigurnosti, mada su, de facto, uglavnom pod kontrolom lokalnih građevinskih sindikata ili udruženja privatnih građevinskih poduzetnika. Takva su ograničenja brojna, a primjenjuju se na prilično šarolik broj aktivnosti na razini gradova i saveznih država. Svi ti monopoli su samovoljna ograničenja privatnim osobama da sklapaju međusobne dobrovoljne sporazume o razmjeni. Njima se istodobno ograničuje sloboda, a potiče rasipanje resursa. Posebna vrsta državnog monopola, u principu vrlo različitu od dosad razmatranih, jest davanje patenata izumiteljima i autorskih prava autorima. Različiti su zato što se oni jednako tako mogu smatrati i određivanjem vlasničkih prava. U doslovnom smislu ako ja imam pravo vlasništva na određeni dio zemlje, mogu reći da imam monopol na taj komad zemlje, koji štiti država. Ako je riječ o izumima i publikacijama, može se postaviti problem je li poželjno ustanoviti analogno pravo vlasništva. Ovaj problem dio je općih nastojanja i potrebe korištenja države za utvrđivanje onoga što će se smatrati vlasništvom. U slučaju patenata i autorskih prava na prvi pogled radi se o jasnom slučaju opravdanog utvrđivanja prava vlasništva. Ako se to ne uradi, izumitelj se suočava s teškoćama ili nemogućnošću da naplati doprinos svojega izuma finalnom proizvodu. Drugim riječima, on koristi prenosi na druge, od kojih može očekivati naknadu. Odatle proizlazi da on nema

poticaja za nastojanja i napore da se dođe do izuma. Slično se dade primijeniti i na pisca. U pitanju su, istodobno, i troškovi. Prije svega, ima mnogo »izuma« koji se ne daju patentirati. »Izumitelj« supermarketa, naprimjer, dao je goleme beneficije svojim bližnjima, koje im nije mogao naplatiti. U onoj mjeri u kojoj se istovjetna sposobnost zahtijeva za jednu vrstu izuma kao i za drugu, u toj će mjeri i patentna prava skretati aktivnost na izume koji se dadu patentirati. Osim toga trivijalni patenti, ili oni čija se legalnost, ako bi se osporila na sudu, mogla lako dovesti u sumnju, često se koriste kao sredstvo potpore privatnim potajnim sporazumima, koje bi inače bilo vrlo teško ili čak nemoguće održati. To su vrlo površni komentari o teškom i važnom problemu. Njihova svrha nije da daju neki određen odgovor, već samo da pokažu zašto patenti i autorska prava pripadaju kategoriji različitoj od drugih monopola s državnom zaštitom te da ilustriraju problem društvene politike koji stvaraju. Jedna je stvar jasna. Posebni uvjeti vezani za patente i autorska prava — dodjela prava na zaštitu patenta, recimo, na sedamnaest godina, a ne neki drugi period nisu načelne stvari. To su pragmatične stvari, koje se moraju utvrditi na osnovi praktičnih razmatranja. Osobno sam sklon stavu da bi trebalo znatno skratiti razdoblje zaštite patenta. No to je tek usputna prosudba o predmetu o kojem su napisane mnoge detaljne studije i o kojemu još podosta treba reći. Stoga je, za sada, ne treba smatrati suviše vjerodostojnom.

Izvori monopola Tri su glavna izvora monopola: tehnički razlozi, neposredna i posredna državna potpora te privatno potajno dogovaranje. 1. Tehnički razlozi Kao što je u drugom poglavlju istaknuto, monopol nastaje u nekim slučajevima zbog toga što je iz tehničkih razloga efikasnije i ekonomičnije imati jedno poduzeće nego više njih. Najočigledniji primjeri su telefonski sistem, vodovodni sistem i slično u pojedinom mjestu. Za tehnički monopol, nažalost, nema dobrih rješenja. Izbor se nudi između tri zla: privatni neregulirani monopol, privatni monopol koji regulira država i državno poduzeće.

Čini se da je nemoguće iznijeti opći prijedlog u smislu jednoglasnog utvrđivanja koji je od njih bolji. Kao što je u drugom poglavlju razloženo, velika je slabost državnog reguliranja i neposrednog upravljanja monopolom u tome što ga je izvanredno teško napustiti. U skladu s tim, sklon sam iznijeti da je između ova tri zla, najmanje privatni neregulirani monopol, gdje god se može tolerirati. Velika je vjerojatnost da će ga potkopati dinamične promjene kojima će biti barem pružena prilika za djelovanjem. I u kratkom roku postoji širi izbor zamjena za njega nego što se to može činiti na prvi pogled, pa su privatna poduzeća prilično tijesno ograničena u mjeri u kojoj se isplati održavanje cijena iznad troškova. Kako smo već vidjeli, regulatorne agencije obično padaju pod nadzor proizvođača, pa ni uz regulativu, cijene ne moraju biti ništa niže. Nasreću, prilično je ograničen broj područja u kojima je tehničkim razlozima uvjetovan monopol moguć ili vjerojatan. Ona ne bi predstavljala nikakvu ozbiljnu prijetnju očuvanju slobodne privrede, kada ne bi bilo sklonosti regulativi, na ovoj osnovi uvedenoj, koja se širi na situacije u kojima nije jednako opravdana. 2. Neposredna i posredna državna potpora Državna potpora, neposredna ili posredna, vjerojatno je najvažniji izvor monopolne moći. Već su navedeni brojni primjeri neposredne državne podrške. Posredna podrška monopolu sastoji se od mjera koje se poduzimaju u druge svrhe, a koje kao značajan nenamjeran učinak imaju uvođenje ograničenja potencijalnim konkurentima postojećih poduzeća. Možda su najjasnija tri primjera: carine, porezno zakonodavstvo, te zakonodavstvo i provedba zakona o radnim sporovima. Carine se, naravno, uvode najvećim dijelom da štite domaću industriju, što znači stavljanje zapreka potencijalnim konkurentima. One redovito ograničavaju slobodu pojedinaca da se angažiraju u dobrovoljnoj razmjeni. Naposljetku, liberal uzima pojedinca za mjeru, a ne naciju ili državljanina pojedine nacije kao svoju mjeru. On, dakle, jednako tako smatra povredom slobode ako se državljane Sjedinjenih Država i Švicarske sprečava u obavljanju razmjene koja bi bila obostrano korisna, kao i u slučaju kad se to onemogućuje dvojici državljana Sjedinjenih Država. Carine ne moraju dovesti do monopola. Ako je tržište zaštićene privredne grane dovoljno veliko, a tehnički uvjeti dopuštaju veći broj poduzeća, pojavit će se djelotvorna unutarnja konkurencija u zaštićenoj privrednoj grani, kao što je slučaj u američkoj tekstilnoj industriji. Jasno je, međutim,

da carine pothranjuju monopol. Sporazumno ugovoriti fiksne cijene lakše je između nekoliko poduzeća nego između mnogih, a općenito govoreći, lakše je to postići poduzećima unutar jedne zemlje nego između poduzeća različitih zemalja. Veliku Britaniju je tijekom 19. st. i početkom 20. st. slobodno tržište štitilo od široko rasprostranjenog monopola, usprkos relativno skučenom opsegu domaćeg tržišta i velikih razmjera mnogih poduzeća. U Velikoj Britaniji monopol je postao mnogo ozbiljniji problem otkada je slobodno tržište napušteno, najprije nakon I. svjetskog rata, a onda znatnije početkom 1930-ih godina. Djelovanje poreznog zakonodavstva bilo je još manje izravno, premda ništa manje značajno. Glavni je element bio povezivanje korporacijskog poreza i individualnog poreza na dohodak uz poseban tretman dobitka u kapitalu kao individualnog poreza na dohodak. Pretpostavimo da neka korporacija ostvaruje ukupan prihod od 1 milijun dolara nakon plaćenog korporacijskog poreza. Ako ona svojim dioničarima, u ime dividendi, isplati čitav iznos od milijun dolara, oni ga moraju uključiti pod svoj oporezivi dohodak. Pretpostavimo sada da oni prosječno moraju uplatiti 50% ovog dodatnog dohotka kao porez na dohodak. Preostat će im, dakle, samo 500.000 dolara za daljnju potrošnju, uštedu ili investiranje. Ako umjesto toga korporacija svojim dioničarima ne isplati nikakvu gotovinsku dividendu, preostaje još milijun dolara za interno investiranje. Takva će reinvesticija povećati vrijednost dioničkog kapitala. Dioničari mogu jednostavno zadržati dionice i odgoditi plaćanje poreza do njihove prodaje. Oni, poput ostalih koji prodaju ranije kako bi ostvarili dohodak za potrošnju, uplatit će porez na osnovi stope na prihod kapitala koja je niža od stope na redoviti dohodak. Ovakva porezna struktura potiče zadržavanje zarade korporacije. Pa čak kada je dobit interno ostvarena, zamjetljivo je manja od dobiti koju dioničar može ostvariti eksternim investiranjem gotovine — interno ulaganje se isplati zbog uštede na porezu. Ovo vodi rasipanju kapitala, njegovim korištenjem u manje produktivne svrhe umjesto u produktivnije. Ovo je bio jedan od glavnih razloga kojim se objašnjava horizontalna diversifikacija što je uslijedila u razdoblju nakon II. svjetskog rata kada su tvrtke tragale za plasmanom svoje dobiti. To je ujedno i velik izvor snage za utemeljene korporacije prema novim poduzećima. Utemeljene korporacije mogu biti manje produktivne od novih poduzeća, no njihovi dioničari ipak radije ulažu u njih, nego da isplaćuju dohodak kako bi ga mogli investirati kroz tržište kapitala u nove pothvate.

Glavni izvor monopola radne snage je u podršci države. Jedan od izvora su izdavanje dozvola, propisi u građevinarstvu i sl. što smo već razmotrili. Drugi izvor je zakonodavstvo koje daje poseban imunitet radničkim sindikatima, kao što su izuzeće od antitrustovskih zakona, ograničenja sindikalne odgovornosti, pravo pojavljivanja pred specijalnim sudovima itd. Od jednake ako ne i veće važnosti od jednog i drugog je opća klima i donošenje zakona koji primjenjuju različite standarde prema radnjama u svezi s radnim sporovima i istim radnjama u drugim okolnostima. Ako netko prevrće automobile, uništava vlasništvo, iz čiste zlobe ili iz privatne osvete, nitko neće ni prst podići da ga zaštiti od zakonskih posljedica. Ako netko te iste radnje počini tijekom radnog spora, moguće je da prođe sasvim nekažnjeno. Sindikalne akcije, kojima se provodi stvarno ili potencijalno fizičko nasilje ili represija, jedva da bi bile izvedive da nema prešutne privole vlasti. 3. Privatno potajno dogovaranje Posljednji je izvor monopola potajno privatno dogovaranje. Kako kaže Adam Smith: Ljudi iz iste struke rijetko da se sretnu, čak i pri veselju i razonodi, a da se razgovor ne završi u kakvoj uroti protiv javnosti ili smicalici kako da podignu cijene. 44 Takvi potajni dogovori ili privatni kartelski sporazumi stalno se sklapaju. Bez državne potpore, međutim, općenito su nestabilni i kratka vijeka. Dizanje cijena i ustanovljenje kartela višim profitom privlači nečlanove da ulaze u tu privrednu granu. Budući da se viša cijena utvrđuje ograničenjem proizvodnje sudionika ispod razine proizvodnje pri fiksnoj cijeni, kod svakog sudionika javlja se poticaj da konkurira nižom cijenom kako bi povećao proizvodnju. Svatko se, dakako, nada da će se oni drugi pridržavati dogovora. Potreban je tek jedan, ili najviše nekolicina »žicara«, koji tako uistinu postaju javni dobročinitelji — da se kartel sruši. U odsutnosti državne podrške u nametanju kartela, oni su gotovo sigurni da će u tome brzo uspjeti. Glavna uloga naših antitrustovskih zakona je u obuzdavanju takvih privatnih dogovora. Njihov glavni doprinos ne treba tražiti u sudskom gonjenju, već u njihovom neizravnom djelovanju. Oni su onemogućili neke očite doskočice, kao što su javna okupljanja za ovu specifičnu svrhu, učinivši tako privatne sporazume skupljim. I što je još važnije, oni su reafirmirali doktrinu općeg prava da dogovaranje o ograničavanju trgovine ne može dobiti zaštitu na sudu. U raznim evropskim zemljama sudovi će priznati ugovor koji sklapa grupa poduzeća spremnih da plasiraju robu samo

kroz zajedničku prodajnu agenciju, obvezujući poduzeća na plaćanje posebnih kazni u slučaju povrede sporazuma. U Sjedinjenim Državama takav sporazum ne bi bio priznat na sudu. U ovoj razlici leže osnovni razlozi zbog kojih su karteli stabilniji i rasprostranjeniji u evropskim zemljama nego u Sjedinjenim Državama.

Primjerena državna politika Prvo i najhitnije što u području državne politike valja uraditi, jest uklanjanje onih mjera koje izravno podržavaju monopol, svejedno da li monopol poduzeća ili radne snage, te nepristrano provođenje zakona u odnosu na poduzeća i radničke sindikate. I jedni i drugi trebaju biti podvrgnuti antitrustovskim zakonima; i jedni i drugi trebaju dobiti identičan tretman s obzirom na zakone o uništavanju imovine i miješanju u privatne aktivnosti. Povrh ovoga, najvažniji i najdjelotvorniji korak u smjeru smanjenja moći monopola bila bi široka reforma poreznih zakona. Poreze na dohodak korporacije treba ukinuti. No bez obzira hoće li do toga doći, od korporacija treba zahtijevati da individualnim dioničarima pripišu zarade koje se ne isplaćuju kao dividenda. Naime, kada korporacija pošalje ček na dividendu, ona mora priložiti i izjavu u kojoj će stajati: »Uz ovu dividendu od... centi po dionici, vaša je korporacija također zaradila... centi po dionici koji iznos je reinvestiran.« Dioničar će tada prijaviti dodatnu, pripisanu ali neraspoređenu dobit u oporezovani prihod kao i dividendu. Korporacije bi i dalje imale punu slobodu u reinvestiranju kapitala, ali ne bi imale poticaja da to rade, osim opravdanog poticaja da više zarade interno nego što bi dioničar mogao zaraditi eksterno. Malo je drugih mjera kojima bi se više ojačalo tržište kapitala, stimuliralo poduzetništvo i promicala djelotvorna konkurencija. Naravno, sve dok je porez na osobni dohodak tako visoko progresivan kao danas, bit će i snažnog pritiska da se pronađu načini i mjere kako da se taj utjecaj izbjegne. Ovim putem kao i izravno, visoko progresivni porez na dohodak ozbiljna je prepreka djelotvornom korištenju sredstava. Primjereno rješenje treba tražiti u drastičnom smanjenju progresije zajedno s uklanjanjem mehanizama evazije ugrađenih u zakonodavstvo.

Društvena odgovornost privrednika i radnika Danas se sve više prihvaća gledište da korporacijski službenici i šefovi sindikata imaju društvenu odgovornost koja nadilazi zastupanje interesa dioničara odnosno članova sindikata. Ovo gledište odražava fundamentalno pogrešno shvaćanje značaja i prirode slobodne privrede. U takvoj privredi postoji samo jedna jedina društvena odgovornost privrednika — korištenje njezinih resursa i angažiranje u aktivnostima kojima je svrha povećanje profita — sve dok je to u granicama koje određuju pravila igre, drugim riječima, angažiranje u otvorenoj i slobodnoj konkurenciji bez obmane ili prijevare. Slično tome, »društvena odgovornost« radničkih vođa je u služenju interesima članova njihovih sindikata. A odgovornost nas preostalih je održavanje takvog zakonskog okvira u kojem će pojedinac, slijedeći vlastiti interes, da ponovno citiram Adama Smitha: »biti vođen nevidljivom rukom u svrhu promicanja cilja koji nije dio njegovih namjera. Što taj cilj nije i dio njegovih nakana, pa društvo i ne mora biti loše. Slijedeći vlastiti interes on često promiče i onaj društveni i to djelotvornije nego kada ga doista kani promicati. Nikad nisam čuo da su mnogo dobra donijeli oni koji su se priklonili trgovini zbog javnog dobra.«45 Ništa nije u stanju tako temeljito potkopati i same temelje našeg slobodnog društva koliko činjenica da pod društvenom odgovornošću službenici korporacije podrazumijevaju bilo što drugo osim stjecanja što je moguće više novca svojim dioničarima. To je iz temelja subverzivna doktrina. Ako za poslovne ljude i postoji neka društvena odgovornost, osim one o stvaranju maksimalnog profita dioničarima, kako da doznaju koja je to? Mogu li samo odabrane privatne osobe odlučiti što je to društveni interes? Mogu li oni odlučiti o veličini tereta koji opravdano mogu natovariti na svoja leđa ili leđa svojih dioničara u službi društvenog interesa? Je li moguće tolerirati da ove javne funkcije oporezivanja, potrošnje i kontrole obavljaju ljudi koji su u tom trenu slučajno na rukovodećim mjestima određenih poduzeća, odabrani na ta mjesta od strogo privatnih skupina? Ako su poslovni ljudi državni činovnici a ne namještenici dioničara, oni će u demokratskom društvu biti prije ili kasnije odabrani javnim tehnikama izbora i imenovanja. No mnogo prije negoli do toga dođe, bit će im oduzeta moć odlučivanja. Ovo dramatično ilustrira ukinuće povećanja cijena čelika, koje je proveo US Steel u travnju 1962. godine, popraćeno javnim pokazivanjem srdžbe predsjednika Kennedya preko masovnih medija i prijetnjama

odmazdom u rasponu od antitrustovskih tužbi do ispitivanja poreznih prijava rukovodilaca čeličana. Bila je to vrlo upečatljiva epizoda javne demonstracije goleme moći koncetrirane u Washingtonu. Svi smo odjednom postali svjesni koliko je moći koja je potrebna jednoj policijskoj državi, već tu pri ruci. Ovo može poslužiti za ilustraciju i našeg argumenta. Ako cijena čelika potpada pod javno odlučivanje, kako to deklarira doktrina o društvenoj odgovornosti, onda se ne može dopustiti da se ona donosi privatno. Poseban aspekt doktrine koju oslikava ovaj primjer, u posljednje vrijeme upadljivo istaknut, jest navodna društvena odgovornost poslodavaca i radnika koja se sastoji u nemijenjanju nadnica i cijena, a u cilju izbjegavanja inflacije cijena. Pretpostavimo da je u trenutku pritiska za povećanje cijena — koji je uvijek, naravno, odraz povećanja novčane mase — svaki poslovni čovjek i radnički vođa spreman prihvatiti ovu odgovornost. Pretpostavimo nadalje da oni doista uspijevaju zaustaviti povećanje cijena, pa smo tako dobili dobrovoljnu kontrolu cijena i nadnica bez otvorene inflacije. Kakav bi bio rezultat? Sasvim jasno, nestašica proizvoda, pomanjkanje radne snage, sivo tržište, crna burza. Ako se cijenama ne omogući alokacija robe i radne snage, za to moraju postojati druga sredstva. Mogu li alternativni programi alokacije biti privatni? Možda, ali samo nakratko, u malim, nevažnim područjima. Ali ako je riječ o većem broju važnih artikala, doći će neizbježno do pritiska, vjerojatno neodoljivog pritiska, da država raspodjeljuje robu, da država vodi politiku nadnica, kao i politiku alokacije i distribucije radne snage. Kontrola cijena, bila ona legalna ili dobrovoljna, ako se djelotvorno provodi, dovodi na kraju do destrukcije sustava slobodnog poduzetništva i njegove zamjene sustavom centralne kontrole. A taj ne bi bio djelotvoran čak ni u obuzdavanju inflacije. Povijest nam pruža obilan broj dokaza da prosječnu razinu cijena i nadnica određuje količina novca u privredi, a ne pohlepa poslovnih ljudi i radnika. Vlade zahtijevaju samoobuzdavanje poslodavaca i radnika zbog njihove nesposobnosti da upravljaju vlastitim poslovima — što uključuje i kontrolu novca — i prirodne ljudske sklonosti prebacivanja odgovornosti sa sebe na druge. Jedna od tema iz područja društvene odgovornosti, koju se osjećam obveznim dotaknuti, jer pogađa moje osobne interese, jest zahtjev da privreda treba podupirati dobrotvorne aktivnosti, posebno sveučilišta. Takva davanja korporacija znače neprimjereno korištenje korporacijskih fondova u društvu slobodnog poduzetništva.

Korporacija je instrument dioničara koji je posjeduju. Ako korporacija dade neki doprinos, ona sprečava individualnog dioničara da osobno odluči kako upotrijebiti svoj novac. Uz korporacijski porez i odbitnu stavku doprinosa, dioničari mogu, naravno, htjeti da korporacija u njihovo ime dade doprinos, jer im to omogućuje da doprinos bude veći. Najbolje rješenje je ukinuće korporacijskog poreza. No sve dok je korporacijski porez na snazi, ničim se ne mogu opravdati porezno odbijanje doprinosa dobrotvornim i obrazovnim ustanovama. Takve doprinose trebaju davati pojedinci koji su u našem društvu krajnji vlasnici imovine. Oni koji zahtijevaju proširenje oslobađanja od poreza u slučaju ovakvih korporacijskih doprinosa u ime slobodnog poduzetništva, u osnovi rade protiv vlastitog interesa. Jedan od glavnih prigovora, vrlo često uperen protiv modernog poslovanja, jest da ono podvaja vlasništvo i kontrolu, da je korporacija postala društvena ustanova koja je sama sebi zakon, s neodgovornim rukovodiocima koji ne služe interesima svojih dioničara. Ova optužba nije istinita. No smjer koji politika danas slijedi, a koji dopušta korporacijama da daju doprinose u dobrotvorne svrhe kao i oslobađanja od poreza na dohodak, korak je dalje u ostvarivanju pravnog podvajanja između vlasništva i kontrole, te potkopavanja osnovne prirode i karaktera našeg društva. To je odstupanje od individualističkog društva, a prema korporativnoj državi.

Deveto poglavlje Izdavanje dozvola za obavljanje zanimanja Rušenje srednjovjekovnog cehovskog sustava bilo je jedan od neophodnih ranih koraka širenja slobode u zapadnom svijetu. Bio je to znak pobjede liberalnih ideja, a u velikoj mjeri takvim je i., priznat, koji je omogućio sredinom 19. st. u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, a u nešto manjem stupnju i u kontinentalnom dijelu Evrope, da se ljudi bave bilo kojim zvanjem ili zanimanjem bez dozvole nekog državnog ili paradržavnog autoriteta. Posljednjih desetljeća došlo je do nazadovanja, sve to snažnije tendencije da se određena zanimanja ograniče na one pojedince koji dobivaju dozvolu države za njihovo obavljanje. Ova ograničenja, uperena protiv slobode pojedinaca da svoje resurse koriste prema svojoj želji, sama su po sebi vrlo važna. Povrh toga, ona čine još jednu različitu kategoriju problema, na koje možemo primijeniti načela razvijena u prva dva poglavlja. Problem ću raspraviti najprije u općem značenju, a potom kao konkretan slučaj ograničenja u medicinskoj struci. Medicinu sam izabrao stoga što želim razmotriti ta ograničenja tamo gdje su za njih argumenti najjači — nema mnogo smisla udarati na ono što nitko ne brani. Vjerujem da većina ljudi, moguće čak i najveći broj liberala, živi u uvjerenju kako je vrlo poželjno ograničiti medicinsku praksu na ljude koje je za to ovlastila država. Slažem se da je izdavanje dozvola za medicinsko zanimanje lakše braniti nego za većinu drugih područja. Ipak, uza sve to, doći ću do zaključka da liberalna načela ne opravdavaju izdavanje dozvola, čak ni u medicini, te da su se u praksi rezultati državnog izdavanja dozvola za bavljenje medicinskim zanimanjem pokazali nepoželjnima.

Posvudašnja prisutnost državnih ograničenja u pogledu privrednih aktivnosti kojima se ljudi mogu baviti Izdavanje dozvola za obavljanje zanimanja poseban je slučaj mnogo općenitijeg i nadaleko raširenog fenomena, naime odluka na osnovi kojih pojedincima nije dopušteno bavljenje određenim privrednim aktivnostima, osim uz uvjete određene utvrđenim autoritetom države. Srednjovjekovni su cehovi bili osobiti primjer izričitog sistema za određivanje kojim će privatnim osobama biti dopušteno obavljanje pojedinih zanimanja. Drugi je primjer indijski sustav kasta. Kod sustava kasta u značajnijoj mjeri, a u manjoj mjeri kod cehova, ograničenja se provode putem općeprihvaćenih društvenih običaja, a ne neposredno uz pomoć države. U vezi sa sustavom kasta uvriježeno je mišljenje da svako zanimanje posve određuje kasta u kojoj je rođena ljudska jedinka. Ovakav sustav za ekonomista je očigledno nemoguć, budući da on propisuje vrlo krutu distribuciju osoba u zanimanja koju isključivo određuje stopa rađanja, a ni u kom slučaju uvjeti potražnje. Dakako, sustav nije tako funkcionirao. Ono što je doista bilo, a donekle je i danas, jest činjenica da je ograničeni broj zanimanja bio rezerviran za članove određenih kasta, ali svaki član tih kasta nije se bavio tim zanimanjima. Postojala su neka opća zanimanja, kao naprimjer bavljenje poljodjelstvom, kojima su se pripadnici različitih kasta mogli baviti. To je omogućavalo prilagodbu ponude ljudi različitih zanimanja potražnji za njihovim uslugama. Primjere sličnih fenomena nalazimo danas u carinama, uvoznim kvotama, u zakonima lojalne konkurencije, proizvodnim kvotama, u sindikalnim ograničenjima zapošljavanja itd. U svim ovim slučajevima državna vlast utvrđuje uvjete pod kojima pojedine privatne osobe mogu obavljati određene aktivnosti, drugim riječima, uvjete pod kojima im je dopušteno sklapati sporazume s drugim osobama. Zajednička je značajka ovih primjera, kao i kod dozvola za zanimanja, to da se zakoni donose u korist neke proizvođačke grupacije. Kod obrtnica, proizvođačku grupaciju najčešće predstavlja obrt. Što se drugih primjera tiče, može se raditi o grupaciji koja izrađuje neki proizvod i koji traži carinu, ili o grupaciji trgovaca na malo koji traže zaštitu od konkurencije nepoštenih lanaca trgovina, a može se raditi o proizvođačima nafte, farmerima ili radnicima u čeličanama. Davanje dozvola za zanimanje danas je vrlo rasprostranjeno. Najbolji kratki prikaz o toj problematici napisao je Walter Gellhom: »Do godine

1952. za više od 80 različitih zanimanja, isključujući ’vlasnička poduzeća’, poput restorana i taksi poduzeća, davane su dozvole na osnovi zakona saveznih država; uz zakone saveznih država tu je i mnoštvo gradskih uredaba, a da i ne spominjem savezne propise kojima se odobravaju i tako raznorodna zanimanja kao što su radio-telegrafisti i agenti stočnih komisija. Davne 1938. jedna jedina savezna država, Sjeverna Carolina, proširila je svoje dozvole na 60 zanimanja. Nećete se začuditi kad doznate da je državni zakon obuhvatio ljekarnike, računovođe i zubare, jednako kao i higijenske tehničare i psihologe, laborante i arhitekte, veterinare i knjižničare. Uz kakvu tek radost čovjek otkriva da se dozvole izdaju i za radnike na vršilicama i trgovce duhanskim otpadom! Što da se kaže za klasifikatore jaja, za trenere pasa-vodiča, za kontrolore poljoprivrednih štetočina ili trgovce jahtama; što da se kaže za dendrokirurge i kopače bunara, krovopokrivače i uzgajivače krumpira? A što tek o hipertriholozima kojima se dozvole izdaju u Connecticutu, gdje uklanjaju suvišnu i ružnu dlaku s ozbiljnošću koja dolikuje njihovoj zvučnoj tituli.«46 U argumentaciji kojom se zakonodavstvo nastoji uvjeriti o potrebi propisa vezanih za obavljanje zanimanja, uvijek je prisutna potreba za zaštitom javnih interesa. Međutim, pritisak na zakonodavstvo za dozvolu za zanimanje rijetko kad dolazi od predstavnika javnosti, koje su izigrali ili maltretirali članovi pojedinog zanimanja. Naprotiv, pritisak uvijek stiže od pripadnika samog zanimanja. Oni su, dakako, svjesniji no drugi o stupnju iskorištavanja mušterije, pa bi se za njihova znanja možda moglo reći da su visoko stručna. Slično tome, izdavanje dozvola gotovo uvijek uključuje kontrolu od strane pripadnika zanimanja za koje se dozvola izdaje. Unekoliko, to je sasvim prirodno. Ako je vodoinstalaterski zanat potrebito ograničiti na one koji posjeduju nužne sposobnosti i vještine, kako bi se njihovim korisnicima pružila dobra usluga, jasno je da su samo vodoinstalateri sposobni prosuditi kome treba izdati dozvolu. Dosljedno tome, u odboru ili nekom drugom tijelu koje daje dozvole nalazit će se redovito, i najvećim dijelom, vodoinstalateri ili ljekarnici, ili liječnici, ili bilo koje drugo zvanje za koje se dozvola izdaje. Gellhom ističe da: »Sedamdesetipet posto aktivnih odbora za izdavanje dozvola u ovoj zemlji sačinjavaju isključivo stručnjaci iz odgovarajućeg zanimanja. Ovi muškarci i žene, od kojih većinu čine tek honorarni službenici, mogu imati izravan ekonomski interes u mnogim odlukama koje donose u odnosu na pristupne zahtjeve i definiranje standarda kojih se budući posjednici dozvola moraju pridržavati. Još je važnije da su oni u pravilu izravni predstavnici organiziranih skupina u

sklopu određene profesije. Na ta mjesta njih redovito imenuju te skupine kao prvi korak prema guvernerskom ili drugom imenovanju, koje je često puka formalnost. Počesto se i sama formalnost sasvim ignorira, a imenovanje obavlja neposredno neko profesionalno udruženje — kao što je slučaj, naprimjer, s balzamerima u Sjevernoj Carolini, zubarima u Alabami, psiholozima u Virginiji, liječnicima u Marylandu i odvjetnicima u Washingtonu.« 47 Izdavanje dozvola često uspostavlja svojevrsnu srednjovjekovnu cehovsku regulativu kojom država daje vlast pripadnicima određenog zvanja. U praksi razmatranja koja valja uzeti u obzir u određivanju kome će biti izdana dozvola, često uključuju stvari koje, barem što se laika tiče, nemaju ama baš nikakve veze sa stručnom kompetencijom. To ne iznenađuje. Kad nekolicina ljudi odlučuje hoće li određenim osobama biti dopušteno da obavljaju određenu profesiju, svakovrsne nevažne stvari vjerojatno dolaze u obzir. O kakvim je nevažnim stvarima riječ, ovisit će o naravi članova odbora za izdavanje dozvola kao i o općoj klimi. Gellhom navodi zanimljiv primjer polaganja prisege za obavljanje raznih zvanja u doba kada je strah od komunističke subverzije zavladao zemljom. On piše: »Zakon savezne države Texas iz 1952. od svakog podnositelja molbe za bavljanje zvanja farmaceuta zahtijeva da prisegne kako nije član komunističke partije niti koje druge stranke njoj pridružene, da nije član niti podupiratelj bilo kakve grupe ili organizacije koja promiče, propovijeda ili vjeruje u rušenje vlade Sjedinjenih Američkih Država nasilnim putem ili drugim nezakonitim i neustavnim metodama«. Odnos između ove prisege i javnog zdravlja za čiju se tobožnju zaštitu farmaceutima izdaju dozvole, ponešto je nejasan. Ništa se jasnijim ne čini ni opravdanje za prisegu o nesubverzivnosti koja se zahtijeva od profesionalnih boksača i rvača u saveznoj državi Indiani... Neki nastavnik glazbe u nižim razredima gimnazije, nakon što je bio prisiljen napustiti radno mjesto, budući da je bio identificiran kao komunist, imao je poteškoća da postane ugađač glasovira u Districtu Columbia, jer je ’bez sum-. nje’ bio »pod komunističkom disciplinom«. »Veterinarima u državi Washington nije dopušteno da liječe bolesnu kravu ili mačku ako prethodno nisu potpisali zakletvu da nisu komunisti.« 48 Bez obzira na stavove koje možemo imati o komunizmu, svaki odnos između nametnutih zahtjeva i kvalitete koju dozvola ima osigurati prilično je ishitren i neuvjerljiv. Mjera do koje takvi zahtjevi ponekad idu graniči sa smiješnim. Još poneki citat iz Gellhoma pružio bi ovoj ozbiljnoj tematici komičan odušak.49 Jedna od najzabavnijih zbirki propisa je ona koja se odnosi na brijače,

zanat za koji se izdaju dozvole u mnogim mjestima. Evo jednog primjera iz zakona, koji je sud u Marylandu proglasio nevažećim premda se sličan jezik nalazi u statutima drugih saveznih država koji su proglašeni zakonitima: »Ovaj sud se osjećao tjeskobno, a ne impresioniran zakonskim odredbama da brijači početnici moraju steći formalno obrazovanje iz ’znanstvenih temelja frizerstva’, higijene, bakteriologije, histologije kože, dlake, nokata, mišića i živaca, strukture glave, lica i vrata, osnova kemije s obzirom na steriliziranje i antiseptična sredstva, bolesti kože, dlake, žlijezda i nokata; iz šišanja, brijanja i friziranja, ’farbanja’, oksidiranja i nijansiranja kose’.«50 Još jedan citat u svezi s brijačima: »Od jedanaest reprezentativnih saveznih država uključenih u studiju o frizerskim propisima iz god. 1929. niti jedna nije zahtijevala da kandidat diplomira na ’brijačkom koledžu’, premda je naukovanje bilo obvezno u svima. Danas sve države, veoma tipično, inzistiraju na stjecanju diplome frizerske škole koja pruža ništa manje (a često mnogo više) od tisuću sati nastave iz ’teoretskih predmeta’ kao što je steriliziranje instrumenata, a nakon toga još slijedi naukovanje.«51 Uvjeren sam da ovi citati razjašnjuju kako je problem izdavanja dozvola za obavljanje zvanja nešto više od trivijalnog ilustriranja državnog intervencionizma, da je ono u ovoj zemlji već preraslo u ozbiljno ugrožavanje slobode pojedinaca da se bave aktivnostima prema vlastitom izboru, te prijeti da postane još ozbiljnijim problemom uz stalni pritisak na zakonodavstvo da se ono proširi. Prije negoli prijeđemo na raspravu o lošim i dobrim stranama davanja dozvola za zvanja, vrijedno je reći zašto to imamo i koji opći politički problemi proizlaze iz težnje da se donesu takvi specijalni zakoni. Objava, prisutna u većem broju zakona raznih saveznih država, da brijače mora potvrditi odbor drugih brijača jedva da je ikakav uvjerljiv dokaz da je takvo zakonodavstvo u javnom interesu. Objašnjenje je, zacijelo, neko drugo: skupina proizvođača nastoji postići jaču političku koncentraciju od skupine potrošača. Ta se očigledna tvrdnja često iznosi, no važnost joj je takva da ne može nikada biti dovoljno naglašena. 52 Svatko od nas je i proizvođač i potrošač. Međutim, mi smo mnogo više specijalizirani, a i posvećujemo mnogo veći dio naše pažnje, za svojoj aktivnosti kao proizvođača nego potrošača. Trošimo doslovce tisuće, ako ne i milijune predmetnih stavki. Posljedica toga je da ljudi istog zvanja, poput brijača i liječnika, imaju jak interes za specifičnu problematiku toga zanimanja i voljni su posvetiti znatnu energiju kako bi ga unaprijedili. S druge strane, oni koji brijačima još uopće idu, briju se neredovito i ostavljaju tek mali dio svog dohotka u

brijačnicama. Naš je interes usputan. Gotovo nitko od nas nije spreman posvetiti svoje vrijeme odlascima u zakonodavne organe kako bi svjedočio protiv nepravednog ograničavanja brijačkog zanata. Isto vrijedi i za carine. Grupacije koje smatraju da imaju poseban interes za određene carine, koncentrirane su grupacije kojima je pitanje carina vrlo važno. Javni interes je uvelike raspršen. U skladu s tim, u odsutnosti općeg aranžmana kao protuteže pritisku posebnih interesa, grupacije proizvođača imat će uvijek mnogo snažniji utjecaj na zakonodavnu aktivnost i sadašnje vlasti no onaj raznolik, široko rasprostranjeni potrošački interes. S ovog motrišta, nije zagonetna činjenica to što imamo takvo mnoštvo besmislenih zakona za obavljanje zvanja, već zašto ih nemamo znamo više. Zagonetka je i kako smo uopće uspjeli postići relativnu slobodu od državne kontrole nad proizvodnim aktivnostima pojedinaca, a koju smo imali i još uvijek u ovoj zemlji imamo, kao što je imaju i druge zemlje. Jedinom mogućom protutežom posebnim grupacijama proizvođača čini mi se formiranje opće pretpostavke protiv državnog obavljanja nekih vrsta aktivnosti. Jedino ako dođe do općeg priznanja da državne aktivnosti treba strogo ograničiti na jednu kategoriju slučajeva, teret dokaza može se staviti na leđa onih koji se udaljuju od ove opće pretpostavke, kako bi se pružila razumna nada da će se ograničiti širenje posebnih mjera za promicanje posebnih interesa. Na ovo smo, uostalom, tako često upozoravali. To je taj isti argument u prilog Zakona o ljudskim pravima kao i pravilima za reguliranje monetarne i fiskalne politike.

Politička pitanja koja pokreće izdavanje dozvola za obavljanje zanimanja Važno je razlikovati tri razine kontrole: prva, registracija (upisivanje); druga, certifikacija (provjeravanje); treća, licenciranje (izdavanje dozvole). Pod registracijom podrazumijevam postupak u kojem pojedinci moraju upisati svoja imena u službeni registar, ako se žele uključiti u određene aktivnosti. Ne postoji odredba kojom bi bilo negirano pravo svakoj osobi koja je voljna da se registrira. Kandidat plaća upisninu, u obliku registracijske upisnine ili porezne ljestvice. Druga razina je certifikacija. Vladina agencija može posvjedočiti da osoba posjeduje određene vještine, no agencija ni u kom slučaju ne može spriječiti korištenje tih vještina osobama koje ne posjeduju takvu potvrdu.

Jedan od primjera je računovodstvo. U većini saveznih država svatko može biti računovođa, bez obzira na to je li provjereni javni računovođa (CPA)53 ili ne, ali samo one osobe koje su prošle određeni test dobivaju naziv provjerenoga javnog računovođe (CPA), koju titulu mogu navoditi nakon svoga imena ili mogu postaviti znak u svom uredu koji upućuje da su oni CPA. Certifikacija često znači srednju fazu. U mnogim saveznim državama očita je tendencija ograničavanja sve većeg broja aktivnosti na provjerene javne računovođe. S obzirom na takve aktivnosti, certifikaciju zamjenjuje davanje dozvola. Titulu arhitekt nekim saveznim državama mogu koristiti samo oni koji su položili poseban ispit. To je certifikacija. Ona ne sprečava bilo koga da za honorar savjetuje ljude kako da grade kuće. Treća faza je pravo davanje dozvola. To je postupak kojim se od priznatog autoriteta pribavlja licencija ili dozvola za obavljanje određenog zvanja. Dozvola nije puka formalnost Ona zahtijeva pokazivanje stručnosti ili udovoljavanje testovima namjerno smišljenim da osiguraju stručnost. Osoba koja ne posjeduje dozvolu nije ovlaštena da se bavi zvanjem te, ukoliko to uradi, podliježe novčanoj ili zatvorskoj kazni. Želim razmotriti sljedeće pitanje: u kojim okolnostima, ako ih uopće ima, možemo opravdati jednu od ovih faza? Tri su različite osnove na kojima se, čini mi se, registracija može opravdati u skladu s liberalnim načelima. Prvo, registracija može biti od pomoći za neke druge svrhe. Dopustite mi da to ilustriram Policija je često suočena s aktima nasilja. Nakon takvog čina poželjno je ustanoviti kome je bio omogućen pristup vatrenom oružju. Poželjno je onemogućiti da vatreno oružje dođe u ruke onih koji bi ga mogli koristiti u kriminalne svrhe. Registriranjem trgovina koje se bave prodajom vatrenog oružja moglo bi se tome pripomoći. Naravno, ako se mogu vratiti tvrdnji u više navrata iznesenoj u prethodnim poglavljima, nikada nije dovoljno reći da bi se na toj liniji nešto moglo opravdati da bi se moglo zaključiti da je opravdano. Potrebno je uspostaviti bilancu, tj. ravnovjesje između dobrih i loših strana u svjetlu liberalnih principa. Ono što želim sada kazati jest da bi ovo razmatranje moglo u nekim slučajevima opravdati odstupanje od opće pretpostavke protiv zahtjeva za registracijom ljudi. Drugo, registracija je ponekad samo način da se olakša oporezivanje i ništa više. Prijeporno pitanje tada postaje je li određeni porez podesna metoda za povećanje prihoda kojima se financiraju državne službe, koje se smatraju nužnim, te olakšavali registraciju prikupljanja poreza. Vjerojatno

olakšava, bilo da je porez nametnut osobi koja se registrira bilo da se osoba koja se registrira koristi kao poreznik. Naprimjer, pri prikupljanju poreza na promet na različite potrošne proizvode, potrebno je imati registar ili listu svih prodajnih mjesta robe koja podliježe oporezivanju. Treće, i jedno od mogućih opravdanja za registraciju koje je najbliže našem glavnom interesu jest da registracija može biti sredstvo zaštite potrošača protiv prijevare. Općenito govoreći, liberalna načela pridaju državi moć provođenja ugovora, a prijevara uključuje povredu ugovora. Naravno, previše se unaprijed štititi od prijevare vrlo je sumnjivo, jer je takav čin u suprotnosti s dobrovoljnim ugovorima. Pa ipak ne mislim da je na načelnoj osnovi moguće isključiti mogućnost stanovitih aktivnosti, koje bi mogle lako dovesti do prijevare, a što bi govorilo u prilog da se unaprijed izradi popis osoba za koje se zna da se takvim aktivnostima bave. Na ovoj crti razmišljanja, jedan je primjer registracija vozača taksija. Vozač taksija koji obavlja noćnu službu u posebno je povoljnoj poziciji da pokrade svoju mušteriju. Kako bi se takva praksa onemogućila, poželjno je sačiniti liste s imenima osoba koje se bave taksiranjem, svakoj osobi dodijeliti broj i zahtijevati da se broj na vidljivom mjestu izloži u taksiju, kako bi ga uznemireni klijent lako upamtio. Ovo uključuje upotrebu moći policije da se pojedinci zaštite od nasilja drugih pojedinaca i u tome možda predstavlja najprikladniju metodu. Certifikaciju je mnogo teže opravdati. Razlog tome je što nju, općenito, privatno tržište može i samo provesti. Problem je isti kod proizvoda i ljudskih usluga. U mnogim područjima postoje privatne agencije za izdavanje potvrda stručnosti osobe ili kvalitete proizvoda. Pečat Good Housekeeping privatni je aranžman za izdavanje potvrda o kvaliteti. Za industrijske proizvode postoje privatni istraživački laboratoriji koji potvrđuju kvalitetu određenih proizvoda. Za potrošačke proizvode također postoje agencije za testiranje kvalitete od kojih su u Sjedinjenim Državama najpoznatije Consumer’s Union i Consumer’s Research. Better Business Bureaus su dobrovoljne organizacije koje utvrđuju kvalitetu trgovačke mreže. Tehničke škole, koledži i sveučilišta potvrđuju kvalitetu svojih diplomaca. Jednu od funkcija trgovine na malo i robnih kuća čini i potvrđivanje kvalitete mnogih artikala koje prodaju. Kod potrošača se stvara povjerenje u određenu trgovinu, a ona dobiva podstrek da to povjerenje održi i provjerom kvalitete proizvoda što ih nudi na prodaju. Može se, međutim, dokazivati da u nekim slučajevima, čak u

mnogima, dobrovoljna certifikacija neće biti dovedena do one razine koju su pojedinci voljni platiti, zbog teškoća da se zadrži povjerljivost certifikacije. Problem je u osnovi onaj što ga nalazimo kod patenata i autorskih prava, naime, jesu li pojedinci u položaju vrednovati usluge koje pružaju drugima. Počnem li se ja baviti certifikacijom ljudi, nema djelotvornog načina na koji mogu naplatiti svoju certifikaciju. Ako prodam informaciju o svojoj certifikaciji jednoj osobi, kako da spriječim da je ona proslijedi drugima? U odnosu na certifikaciju djelotvorna razmjena može se pokazati mogućom premda je riječ o usluzi koju su ljudi voljni platiti ako moraju. Jedan od načina da se ovaj problem riješi, što je slučaj i sa susjedskim efektima druge vrste, jest uvođenje državne certifikacije. Monopol može pružiti još jedno moguće opravdanje za certifikaciju. Za nju su vezani neki aspekti tehničkog monopola, budući da su troškovi certifikacije najvećim dijelom neovisni o broju ljudi kojima se informacija prenosi. Međutim, ni u kojem slučaju nije jasno da je monopol neizbježiv. Čini mi se da je još teže opravdati licenciranje. Ono ide još dalje u smjeru krnjenja prava pojedinaca da ulaze u dobrovoljne ugovore. Usprkos tome, liberal će dopustiti da su neka opravdanja za davanje dozvola u okviru njegove vlastite koncepcije o primjernoj državnoj aktivnosti, premda, kao i uvijek, dobre strane treba odmjeriti s lošima. Glavni argument, relevantan za liberala, jest postojanje »susjedskih efekata«. Najjednostavniji i najzorniji primjer je nekompetentan liječnik koji uzrokuje epidemiju. Sve dok on šteti samo svom pacijentu, u pitanju je jednostavno dobrovoljni ugovor i razmjena između pacijenta i njegova liječnika. U tom pogledu nema osnove za intervenciju. Može se, međutim, dokazivati da ako liječnik loše liječi svog pacijenta, može uzrokovati epidemiju s nanošenjem štete trećim osobama koje nisu uključene u neposrednu transakciju. U tom slučaju shvatljivo je da će svatko, uključivši i potencijalnog pacijenta i liječnika, biti voljan podvrgnuti se ograničenju medicinske struke na »kompetentne ljude«, kako bi se spriječila pojava takve epidemije. U praksi, glavni argument što ga zagovarači davanja dozvola iznose njemu u prilog nije ovaj, koji za liberala ima određenu privlačnost, već strogo paternalistički argument koji je malo ili nimalo uvjerljiv. Pojedinci su, kaže se, nesposobni primjereno odabrati vlastitu služinčad, liječnika, vodoinstalatera ili brijača. Da bi čovjek inteligentno odabrao liječnika, i sam bi trebao biti liječnik. Većina je ljudi, kaže se, nestručna i treba je zaštititi od vlastita neznanja. Ovo je ravno tvrdnji da mi u svojstvu birača moramo zaštititi sebe u svojstvu potrošača od vlastitog neznanja, brinući se da ljude

ne služe nestručni liječnici, vodoinstalateri i brijači. Do sada sam nabrajao argumente u prilog registraciji, certifikaciji i licenciranju. U sva tri slučaja jasno je da postoje i naglašeni društveni troškovi koje valja odmjeriti sa svakom od ovih prednosti. Na neke od ovih društvenih troškova već sam upozorio, a podrobnije ću ih ilustrirati u odnosu prema medicini, premda ih je ovdje vrijedno pribilježiti u uopćenom obliku. Najzorniji društveni trošak je u tome što svaka od ovih mjera, bilo registracija, certifikacija ili licenciranje, gotovo uvijek pos- taje oruđe u rukama specijalnih grupacija proizvođača da bi ovi postigli monopolističku poziciju, a nauštrb ostalog dijela građanstva. Ovakva se posljedica ne može izbjeći. Može se zamisliti ovakav ili onakav skup proceduralnih kontrola radi anuliranja ovakvih posljedica, ali nitko nije u stanju svladati problem kojemu je uzrok veća koncentracija proizvođačkih interesa nego potrošačkih. Oni kojih se takvi aranžmani tiču i koji čine najsnažniji pritisak za njihovo provođenje, upravo su ti koji su angažirani u pojedinom zanimanju ili obrtu. Oni će neizostavno izvršiti pritisak za proširenjem registracije na certifikaciju, a certifikacije na licenciranje. Nakon što se pripiše davanje dozvola, onima koji bi mogli biti zainteresirani za podrivanje propisa utjecaj je onemogućen. Oni neće dobiti dozvolu, bit će prisiljeni mijenjati zanimanje i gubit će interes. Ovo uvijek rezultira kontroliranjem ulaska u određenu profesiju, koju provode pripadnici iste profesije, a otuda i uspostavom monopolističkog položaja. U tom pogledu certifikacija je znatno manje štetna. Ako vlasnici zloupotrebljavaju potvrde, ako kod certifikacije novopridošlih obrtnici nameću nepotrebno oštre zahtjeve, isuviše reducirajući broj praktičara, razlika u cijeni između onih kojima su izdane potvrde i onih kojima nisu, postat će toliko velika da će potaći javnost da se više koristi nepotvrđenim praktičarima. Tehničkim rječnikom rečeno, elasticitet potražnje za uslugama potvrđenih praktičara bit će vrlo velik, pa će granice unutar kojih oni mogu eksploatirati ostatak javnosti, korištenjem prednosti svog povoljnog položaja, biti prilično sužene. Prema tome, certifikacija bez licenciranja tek je kompromis kojim se održava značajna brana od monopolizacije. Ona ima niz mana, ali vrijedno je napomenuti da se uobičajeni argumenti u prilog licenciranju, a posebice oni paternalistički, gotovo isključivo zadovoljavaju samo certifikacijom. Ako se argumentacija svodi na to da smo isuviše neuki, a da bismo mogli prosuditi o kvaliteti praktičara, potrebno je samo pružiti relevantnu

informaciju. Ako u punom znanju ipak idemo onome koji ne posjeduje certifikat, to je samo naša stvar; nećemo se moći potužiti da nismo raspolagali informacijama budući da se argumenti koje u prilog licenciranju iznose oni koji ne pripadaju određenoj profesiji mogu tako potpuno zadovoljiti certifikacijom, osobno ne nalazim gotovo nijedan slučaj koji bi opravdao licenciranje pored certifikacije. Čak i registracija izaziva znatne društvene troškove. To je važan prvi korak koji vodi sustavu u kojem svaka jedinka mora kod sebe imati osobnu kartu, u kojem svaka jedinka mora obavijestiti vlasti što kani uraditi prije nego to učini. Povrh toga, kao što sam već napomenuo, registriranje je uvijek prvi korak prema certifikaciji i licenciranju.

Izdavanje dozvola za liječničku praksu Liječničko zvanje je ono u kojem je profesionalno obavljanje ograničeno na osobe s dozvolama. Prvo pitanje: smijemo li dopustiti nestručnim liječnicima da obavljaju praksu? Takvo pitanje čini se nudi odmah negativan odgovor. Možda ćete se, kad bolje razmislite, ipak pokolebati. Prije svega, licenciranje je ključni dio kontrole koju liječničko zvanje može imati nad brojem liječnika. Da bi se ovo razumjelo potrebno je raspraviti strukturu liječničke profesije. Američko udruženje liječnika 54 možda je najjači sindikat u Sjedinjenim Državama. Bit moći nekog sindikata sadržana je u ograničavanju broja onih koji se žele baviti određenim zanimanjem. Ova se restrikcija može provesti neizravno sposobnošću da se nametnu više nadnice nego bi bile inače. Povećanjem nadnica smanjuje se broj onih koji bi mogli naći zaposlenje, a time posredno i broj ljudi koji se bave tim zanimanjem. Ova tehnika ograničavanja ima svojih slabih strana. Uvijek ima nezadovoljnika koji pokušavaju ući u zaposlenje. Sindikat je uvijek u povoljnijoj poziciji, ako može izravno ograničiti broj ljudi koji žele ući u određeno zanimanje, odnosno koji stalno nastoje dobiti posao u njemu. Ogorčeni i nezadovoljni isključuju se na samom početku, i sindikat s njima više nema brige. Američko udruženje liječnika ima taj položaj. To je sindikat koji može ograničiti broj onih koji mu se žele pridružiti. Kako u tome uspijeva? Presudna kontrola obavlja se u fazi pristupa na medicinske škole. Vijeće za medicinsko obrazovanje i bolnice Američkog udruženja liječnika odobrava

medicinske škole. Da bi neka medicinska škola došla na listu odobrenih škola i na njoj ostala, mora udovoljiti standardima Vijeća. Svoju moć ono je demonstriralo u raznim prigodama kada je dolazilo do pritiska da se broj smanji. U 1930-im godinama, naprimjer, u doba depresije, Vijeće za medicinsko obrazovanje i bolnice uputio je dopis medicinskim školama upozoravajući ih da upisuju previše studenata kojima se neće moći pružiti odgovarajuća izobrazba. U sljedeću godinu ili dvije sve škole su reducirale broj upisanih studenata, pružajući čvrst dokaz da je preporuka imala određen učinak. Zašto je odobrenje Vijeća toliko važno? Ako ono zloupotrebljava svoju moć, zašto se ne poveća broj škola koje nisu odobrene? Odgovor je sljedeći: u gotovo svakoj saveznoj državi osoba koja želi obavljati liječničku praksu mora imati dozvolu, da bi do nje došla mora diplomirati na odobrenoj školi. U gotovo svakoj saveznoj državi lista odobrenih škola identična je s listom škola koje je odobrilo Vijeće za medicinsko obrazovanje i bolnice Američkog udruženja liječnika. To je razlog zašto je licenciranje ključ efikasne kontrole broja upisanih studenata. Ono ima dvojaki učinak. Članovi komisije za izdavanje dozvola su uvijek liječnici, pa stoga imaju određeni nadzor u fazi u kojoj se podnose molbe za dozvole. Po djelotvornosti ova je kontrola ograničenija od one na razini medicinskih škola. U gotovo svim zvanjima koja zahtijevaju dozvolu za rad, ljudi se pred komisijom pojavljuju više no jednom. Ako je netko dovoljno uporan, a prijavljuje se pred više komisija, vjerojatno će prije ili kasnije proći. Imajući u vidu da je utrošio dovoljno novca i vremena na svoju izobrazbu, za svoju upornost ima jakog podstreka. Licenciranje koje stupa na snagu nakon profesionalne izobrazbe utječe poglavito uvećanjem troškova za ulazak u profesiju, vrijeme do ulaska može i potrajati, a uvijek je nazočna i izvjesna nesigurnost glede uspjeha. No ovo povećanje troškova nije ni najmanje djelotvorno u ograničavanju prijava natjecatelja, koliko u njihovom sprečavanju da započnu s karijerom. Ako se nekoga eliminira u fazi upisa u medicinsku školu, nikad se ne pojavljuje kao kandidat na ispitu, on nikad ne može biti nezgodan na tom stadiju. Djelotvoran način za brojčani nadzor neke profesije stoga je kontrola upisa u profesionalne obrazovne institucije. Kontrola upisa na medicinske škole, a kasnije i izdavanje radnih dozvola omogućuje profesiji dvovrsno ograničavanje ulaza. Očigledno je rušenje natjecatelja. Manje očigledno, ali zato mnogo važnije, jest utvrđivanje standarda za upise i dozvole koji će prijavne ispite učiniti tako teškima da će obeshrabriti mlade ljude da ikada pokušaju pristupiti upisima.

Premda većina zakona saveznih država predviđa samo dvije godine studija na koledžu prije upisa na medicinsku školu, gotovo 100% natjecatelja provede na koledžu četiri godine. Studij medicine je također produžen, posebice zbog strožih uvjeta stažiranja. Jedna digresija, pravnici se ne mogu mjeriti s liječnicima u pogledu kontrole upisa na fakultete (doduše danas i oni kreću tim smjerom). Uzrok tome je zabavan. U pravilu, svaka je škola s popisa odobrenih škola Američkog udruženja pravnika55 redovita obrazovna ustanova s dnevnim rasporedom predavanja; večernje obrazovne institucije gotovo se nikad ne odobravaju. S druge strane, mnogi državni zakonodavci diplomirali su pravne znanosti na večernjim školama. Kad bi oni glasovali za ograničenje diplomiranim studentima odobrenih ustanova, oni bi zapravo glasovali protiv vlastite kvalifikacije. Njihova nevoljkost da osude vlastitu stručnost bila je glavnim čimbenikom u ograničavanju opsega u kojem pravo uspijeva oponašati medicinu. Osobno se nisam ekstenzivno bavio uvjetima upisa na pravne škole već više godina, no razabirem da se ova ograničenja lome. Veći priljev studenata znači da se veći dio studenata upisuje na redovitu nastavu, a to mijenja sastav zakonodavstva. No, vratimo se medicini. Odredba o diplomiranju na odobrenim školama upravo je najvažniji izvor kontrole ulaza u zvanje. Takvom kontrolom zvanje se koristi radi ograničavanja broja. Da bih odmah otklonio nesporazum, dopustite mi da naglasim kako time ne mislim da pojedinci iz medicinske struke, čelni ljudi te profesije, odnosno članovi Vijeća za medicinsko obrazovanje i bolnice namjerno prekoračuju svoje ovlasti i ograničavaju pristup profesiji, da bi povećali vlastiti dohodak. Tako stvari ne idu. Kada čak ti ljudi izričito govore o poželjnosti ograničenja broja zbog povećanja dohotka, oni će uvijek takvu politiku opravdati na temelju činjenice da ako se dopusti pristup »prevelikom« broju ljudi, to će sniziti njihove dohotke, tako da će biti prisiljeni poslužiti se neetičkim postupcima kako bi zaradili »odgovarajući« dohodak. Jedini način, tvrde oni, kojim se etička praksa može sačuvati jest uz pomoć dohodovnog standarda primjerenog zaslugama i potrebama liječničke profesije. Moram priznati da mi se ovo uvijete činilo neprihvatljivim i s činjeničke i s etičke osnove. Vrlo je neobično što medicinski čelnici javno proklamiraju kako oni i njihove kolege moraju biti plaćeni da bi se ponašali etički. Kad bi to tako i bilo, sumnjam da bi ta cijena imala granice. Čini se da između siromaštva i poštenja nema čvrste korelacije. Čovjek bi gotovo očekivao suprotno; nepoštenje se možda uvijek i ne isplati, ali ponekad, zacijelo, da.

Kontrola pristupa ovim se načinom pravdala jedino u razdobljima poput velike depresije, kada je nezaposlenost bila velika, a dohodak relativno nizak. U običnim razdobljima opravdanje ograničenja je drukčije: pripadnici liječničke struke žele podići na viši stupanj ono što smatraju »standardima« kvalitete te profesije. Nedostatak ovakvog opravdanja je uobičajen, on djeluje destruktivno na ispravno shvaćanje funkcioniranja privrednog sustava, naime, nesposobnost da se razlikuje tehnička i ekonomska djelotvornost. Možda će jedna anegdota o pravnicima ilustrirati ovo mjesto. Na sastanku pravnika na kojem je razmatran problem upisa, jedan moj kolega, navodeći razloge protiv restriktivnih upisnih kriterija, koristio se analogijom s automobilskom industrijom. »Zar ne bi bilo apsurdno«, reče on, »kad bi automobilska industrija dokazivala da nitko ne treba voziti kola niže kvalitete, te se stoga nijednom proizvođaču automobila ne smije dopustiti da proizvodi kola koja nisu ravna standardu Cadillaca.« Netko od nazočnih ustane i, složivši se s usporedbom, reče: »Naravno, ova zemlja ne smije sebi dopustiti ništa osim Cadillac pravnika!« Čini se da je to profesionalni stav. Gleda se samo na tehničke standarde izvedbe i dokazuje kako moramo imati samo prvoklasne liječnike, pa čak ako to podrazumijeva da će neki ljudi ostati bez medicinske brige doduše, tako se to nikada ne kaže. Ipak, stajalište da bi ljudi trebali dobiti samo optimalnu medicinsku uslugu uvijek je vodilo u restriktivnu politiku, politiku koja ograničava broj liječnika. Naravno, ne želim dokazivati da je ovo jedini djelujući činitelj, već samo da ovakav način razmatranja navodi mnoge dobronamjerne liječnike na to da se prihvaćaju politike koju bi bez oklijevanja odbacili, kad ne bi bilo ovako utješnog opravdanja. Lako je dokazati da je kvaliteta samo izgovor, a ne i osnovni razlog za ograničenje. Moć Vijeća za medicinsko obrazovanje i bolnice Američkog udruženja liječnika koristi se za ograničenja broja liječnika na način koji nema baš nikakve veze s kvalitetom. Najjednostavniji primjer pruža njihova preporuka različitim saveznim državama da državljanstvo postane uvjet za obavljanje medicinske prakse. Ne mogu zamisliti kako je državljanstvo relevantno za liječničku praksu. Sličan uvjet koji su tom prilikom pokušali nametnuti bio je da se ispit za izdavanje radne dozvole mora obaviti na engleskom jeziku. Dramatičan dokaz o moći i utjecaju Udruženja, kao i o nepostojanju veze s kvalitetom, potvrdit će brojka koju sam oduvijek smatrao vrlo dojmljivom. Nakon god. 1933. kada je u Njemačkoj na vlast došao Hitler, došlo je do strahovitog odljeva stručnjaka iz Njemačke,

Austrije itd., uključivši, dakako, i liječnike koji su željeli obavljati praksu u Sjedinjenim Državama. Broj liječnika školovanih u inozemstvu, kojima je dopušteno obavljanje prakse u Sjedinjenim Državama, bio je isti u petogodišnjem razdoblju nakon 1933. kao i u petogodišnjem razdoblju prije te godine. To zasigurno nije bila posljedica prirodnog tijeka stvari. Prijetnja koju su predstavljali novopridošlice, dovela je do vrlo krutog pooštravanja uvjeta prema stranim liječnicima kojima su nametnuti vrlo visoki izdaci. Jasno je da je izdavanje dozvola za rad ključ moći medicinske struke u ograničavanju broja liječnika koji žele prakticirati liječničko zvanje. Ono je i ključ za restrikciju tehnoloških i organizacijskih promjena u medicinskoj praksi. Američko udruženje liječnika konstantno se protivi praksi kolektivne medicine kao i unaprijed plaćenim programima. Ove metode rada imaju dobre i loše strane, no riječ je o tehnološkim inovacijama koje ljudi moraju slobodno iskušati, ako to žele. Nema osnove za zaključak da je samostalna liječnička praksa optimalna tehnička metoda organiziranja medicine. Možda je to kolektivna (grupna) praksa, a možda i korporacijska. Treba uspostaviti sustav u kojem će biti moguće iskušati sve ove varijante. Američko udruženje liječnika pruža takvim pokušajima otpor i vrlo je efikasno u njihovu sprečavanju. To mu je bilo moguće jer je licenciranjem steklo kontrolu nad liječničkom praksom u bolnicama. Vijeće za medicinsko obrazovanje i bolnice »odobrava« bolnice kao i medicinske škole. Da bi liječnik mogao obavljati praksu u »odobrenoj« bolnici, mora ga prethodno prihvatiti lokalno udruženje liječnika ili bolnički odbor. Zašto se ne mogu formirati neodobrene bolnice? Da bi neka bolnica u sadašnjim gospodarskim uvjetima mogla djelovati, mora biti ekipirana stažistima. U skladu s većinom zakona saveznih država o licenciranju kandidati za stažiste moraju imati prethodno iskustvo, a ono se može steći samo u »odobrenoj« bolnici. Popis odobrenih bolnica, općenito uzevši, identičan je onome što ga sastavlja Vijeće za medicinsko obrazovanje i bolnice. Prema tome, zakon za izdavanje dozvola za obavljanje zvanja omogućuje liječničkoj profesiji kontrolu nad bolnicama kao i nad školama. To je ključ za vrlo uspješan otpor koji pruža Američko udruženje liječnika raznim oblicima skupne prakse. U nekoliko slučajeva skupine su se uspjele održati. Većeg uspjeha imale su u Districtu Columbia jer su tužile Američko udruženje liječnika i dobile parnicu na temelju Shermanovog antitrustovskog zakona. U nekoliko drugih slučajeva uspjeh se može pripisati posebnim razlozima. Nema, međutim, nikakve sumnje da je tendenciju prema kolektivnoj praksi u znatnoj mjeri spriječio otpor Američkog udruženja liječnika.

Još jedna digresija. Zanimljivo je da se udruženje liječnika protivi samo jednom tipu skupne prakse, naime, unaprijed plaćenoj skupnoj praksi. Čini se da ekonomski razlog leži u činjenici što se njome otklanja mogućnost diferenciranog određivanja cijena. 56 Jasno je da je izdavanje dozvola za obavljanje zvanja bit ograničenja pristupa profesiji, kao i da je ono veliki društveni trošak, koliko na strani pojedinaca koji žele obavljati liječničku praksu, ali su u tome spriječeni, toliko i na strani građanstva koje je lišeno medicinske njege koju je voljno platiti, ali mu to nije dopušteno. Dopustite mi sada jedno pitanje: ima li davanje dozvola za obavljanje zvanja djelotvoran učinak kako se to tvrdi? Prije svega, podiže li davanje dozvola standard stručnosti? Ni u kom slučaju nije jasno da ono podiže standard kompetencije u stvarnoj praksi profesije, i to iz više razloga. Prije svega, kada god podižemo prepreku pristupu u neko područje, stvaramo i poriv za njezino zaobilaženje, a medicina u tome nije nikakva iznimka. Uspon dvije profesije, osteopatije i hiropraktike, nije sasvim nevezan za ograničenja pristupa medicinskom zvanju. Sasvim suprotno, svaka od ovih profesija predstavljala je u određenom stupnju pokušaj izbjegavanja restrikcije pristupa zvanju. Svaka od ovih nastoji i sama biti pod režimom dozvola i nameće ograničenja. Rezultat je stvaranje različitih razina i vrsta prakse, stvaranje razlike između onoga što se naziva liječničkom praksom i supstituta kao osteopatija, hiropraktika, liječenje vjerom itd. Ove su alternative manje kvalitetne nego što bi bila liječnička praksa, da nije njezinih ograničenja uvedenih za pristup u zvanje. Općenitije govoreći, ako je broj liječnika manji nego što bi inače bio, te ako su oni potpuno zaposleni kao što općenito jesu, onda to znači da je sveukupan broj kvalificiranih liječnika manji — da je manji broj čovjek — sati liječničke prakse. Alternativa je praksa nekvalificiranih: nju će sigurno dijelom obavljati ljudi bez ikakvih kvalifikacija. Štoviše, situacija je mnogo zaoštrenija. Ako liječničku praksu ograničimo na praktičare s dozvolama, potrebno je definirati što je liječnička praksa, a napuhavanje je nešto što nije ograničeno na željeznicu. Interpretacijom propisa koji zabranjuju neautoriziranu liječničku praksu mnoge stvari ograničavaju se na liječnike s dozvolama, koje bi savršeno dobro mogli obaviti tehničari i druge vješte osobe, koje ne posjeduju prvoklasno medicinsko obrazovanje. Nisam dovoljno tehnički upućen da bih mogao navesti neki potpuniji popis, no znam po pričanju onih koji se bave ovim pitanjem, da je prisutna

tendencija da se u liječničku praksu uključi sve širi raspon aktivnosti, koje bi savršeno mogli obavljati tehničari. Kvalificirani liječnici znatan dio vremena posvećuju stvarima koje bi mogli obaviti drugi. Posljedica je drastično kvantitativno smanjenje liječničke njege. Relevantnu prosječnu kvalitetu liječničke njege, ako se to uopće može definirati, ne može se dobiti jednostavnim uprosječenjem kvalitete pružene njege; bilo bi to isto kao kad bi djelotvornost liječenja isključivo ocjenjivali brojem preživjelih; mora se također uvažiti činjenica da se ograničenjima smanjuje količina njege. Moguća posljedica ovoga je da je prosječna razina stručnosti u suvislom značenju smanjena ograničenjima. Ni ovi komentari ne idu daleko i to zbog toga što razmatraju situaciju u jednoj vremenskoj točci, ne uzimajući u obzir promjene tijekom vremena. Napredak na svakom znanstvenom polju često je rezultat rada jedne osobe ponikle iz mnoštva šarlatana, nadriliječnika i ljudi bez ikakvog profesionalnog statusa. Pod današnjim okolnostima u liječničkom zvanju vrlo je teško baviti se istraživanjem ili eksperimentiranjem ako ne pripadate toj profesiji. Ako pak pripadate profesiji i želite u njoj zadržati dobar status, ozbiljno ste ograničeni vrstom eksperimentiranja koju možete poduzeti. Vjerski iscjelitelj je možda tek nadriliječnik koji se nametnuo lakovjernim pacijentima, no možda će jedan na tisuću, ili jedan na mnogo tisuća značajno pridonijeti medicinskom napretku. Različiti su putovi koji vode znanju i učenosti, a učinak ograničavanja prakse onoga što nazivamo medicinom i njenog svođenja na određenu grupaciju koja se uglavnom mora ravnati u skladu s prevladavajućom ortodoksnošću, sigurno će kvantitativno smanjiti eksperimentiranje, pa prema tome i stopu porasta znanja na tom području. Ono što vrijedi za sadržaj medicinske znanosti, vrijedi i za organizaciju, kao što je već rečeno. O tome ću još nešto reći u tekstu koji slijedi. Ima još jedan način na koji licenciranje i za njega vezan monopol medicinske prakse snizuju njezine standarde. Već sam istakao da ono smanjuje prosječnu kvalitetu te prakse reduciranjem broja liječnika, reduciranjem ukupnog broja sati kvalificiranih liječnika utrošenih na važnije zadaće (zbog njihova angažmana i na manje važnim) i reduciranjem poticaja za istraživanje i razvoj. Ono je snizuje i otežavanjem da privatni pojedinci dobiju od liječnika naknadu za pogrešno liječenje. Zaštita koja pacijenta štiti od nestručnosti je zaštita od obmane, kao i mogućnost podizanja sudske parnice zbog pogrešnog liječenja. Neke parnice su vođene i liječnici se jako žale koliko moraju platiti za osiguranje od pogrešnog liječenja. No takvih sudskih sporova je malo i manje su uspješni nego što bi bili kad ne bi bilo

budnog oka liječničkih udruženja. Nije lako dobiti liječnika da svjedoči protiv svog kolege, kad se on nađe u položaju da izgubi pravo na praksu u »odobrenoj« bolnici. Kao svjedoci najčešće se javljaju članovi porote koju formiraju liječnička udruženja, uvijek, naravno, u tobožnjem interesu pacijenata. Kada se ovi učinci uzmu u obzir, osobno sam uvjeren da je izdavanje dozvola za obavljanje zvanja smanjilo kvantitetu i kvalitetu liječničke prakse: da je ono smanjilo mogućnosti i prilike onima koji su željeli postati liječnici, prisiljavajući ih da se okrenu zanimanjima koje su smatrali manje privlačnim; da je ono prisililo građanstvo da plaća višu cijenu za manje zadovoljavajuću uslugu te da je usporilo tehnološki razvitak u medicini i organizaciji liječničke prakse. Zaključujem da izdavanje dozvola za obavljanje zvanja treba ukloniti kao uvjet liječničke prakse. Nakon svega što je rečeno, mnogi će čitatelj, poput mnogih s kojima sam raspravljao o ovim pitanjima, reći: »Pa ipak, kako da dođem do ikakva dokaza o kvaliteti liječnika? Ako se složimo u svemu što ste rekli o troškovima, nije li izdavanje dozvola za obavljanje zvanja jedini način da se građanstvu pruži jamstvo o barem minimalnoj kvaliteti liječnika?« Djelomičan odgovor je da danas ljudi ne biraju liječnike nasumce s popisa liječnika s dozvolama; djelomičan odgovor je i u tome što nečija sposobnost da prije dvadeset, ili trideset godina položi ispite, teško može jamčiti današnju kvalitetu. Otuda slijedi da izdavanje dozvola danas nije ni glavni ni važniji izvor garancije za minimalnu kvalitetu. Glavni odgovor je sasvim drukčiji i glasi: problem sam po sebi otkriva tiraniju statusa quo i siromaštvo naše mašte u područjima u kojima smo laici (pa čak i u onima u kojima imamo određene nadležnosti), u usporedbi s bogatstvom tržišta. Dopustite mi da ovo ilustriram spekulirajući kako se medicina mogla razvijati i kakva bi jamstva kvalitete iz toga mogla nastati, da medicinska profesija nije imala takvu monopolističku moć. Pretpostavimo da svi mogu slobodno obavljati liječničku praksu bez ikakvih ograničenja, osim zakonske i financijske odgovornosti za štete nanesene drugim osobama obmanom i nehatom. Držim da bi svekoliki razvoj medicine bio sasvim različit. Današnje tržište medicinskih usluga, uz sva ograničenja kojima je podvrgnuto, daje naslutiti do kakvih bi razlika došlo. Skupna praksa povezana s bolnicama enormno bi porasla. Umjesto individualne prakse i velikih institucionalnih bolnica dirigiranih državnim ili dobrotvornim institucijama, razvilo bi se liječničko partnerstvo ili

korporacije — medicinski timovi. Oni bi davali središnju dijagnostiku i medicinski tretman, uključujući hospitalizaciju. Neke od ovih usluga bile bi plaćene unaprijed — kombinirajući u jedan paket sadašnje bolničko i zdravstveno osiguranje i skupnu liječničku praksu. Drugi bi naplaćivali za dodatne usluge. Većina bi, naravno, koristila obje metode plaćanja. Ovi medicinski timovi — robne medicinske kuće, ako hoćete — bili bi posrednici između pacijenata i liječnika. Dugovječni i imobilni kakvi bi bili, imali bi interesa da steknu ugled pouzdanosti i kvalitete. Njihovi potrošači bi bili upoznati s njihovim ugledom. Stekli bi i posebne vještine za prosuđivanje kvalitete liječnika; na taj bi način uistinu u tome postali zastupnici potrošača kao što robne kuće to čine za mnoge proizvode. Uz to, organizirali bi djelotvornu medicinsku njegu, kombinirajući medicinare različitog stupnja obrazovanja i vještina, koristeći tehničare s ograničenom izobrazbom za zadatke kojima oni mogu odgovoriti, a rezervirajući visokoobrazovane i kompetentne specijaliste za zadatke koje su samo oni u stanju obaviti. Daljnje domišljanje prepuštam čitatelju. Dakako, sva medicinska praksa ne bi se odvijala u takvim timovima. Individualna privatna praksa bi nastavila s radom, kao što mala trgovina s ograničenim brojem kupaca postoji pored robne kuće, individualni pravnik pored velike tvrtke s mnogo partnera. Privatna praksa bi stjecala reputaciju, a neki pacijenti bi dali prednost miru i intimnosti privatnog liječnika. Neka područja bi bila premala za medicinske timove, itd, itd. Ja i ne kanim tvrditi da bi medicinski timovi prevladali u svim područjima. Svrha mi je da na primjeni pokažem kako postoje mnoge alternative sadašnjoj organizaciji liječničke prakse. Nemoć pojedinca ili manje skupine da shvati sve te mogućnosti, a kamoli da ih još i vrednuje, najsnažniji je argument protiv centralnog državnog planiranja i protiv aranžmana, kao što su profesionalni monopoli koji ograničavaju mogućnosti eksperimentiranja. S druge strane, snažan argument u prilog tržištu je njegovo toleriranje raznolikosti, njegova sposobnost korištenja širokog raspona specijalnih zvanja i sposobnosti. Ono onemogućuje da posebne grupe sprečavaju eksperimentiranje, a omogućuje kupcima, a ne proizvođačima, da odlučuju što će im najbolje služiti.

Deseto poglavlje Raspodjela dohotka Središnji element u razvoju kolektivističkog osjećaja ovog stoljeća, barem u zapadnim zemljama, bilo je vjerovanje u jednakost dohotka kao društvenog cilja i spremnost da se za ubrzanje toga cilja upotrijebi ruka države. U svezi s vrednovanjem ovog egalitarnog osjećanja i egalitarnih mjera koje je proizveo, moraju se postaviti dva vrlo različita pitanja. Prvo je normativno i etičko: kako se može opravdati državni intervencionizam u promicanju jednakosti? Drugo je pozitivno i znanstveno: kakav je bio učinak mjera koje su stvarno poduzete?

Etika raspodjele Etički princip, koji bi izravno opravdao raspodjelu dohotka u društvu slobodnog tržišta, je: »Svakome prema onome koliko on i sredstva koja posjeduje proizvedu.« Funkcioniranje čak i ovog načela implicitno ovisi o državnoj akciji. Vlasnička prava su stvar prava i društvene konvencije. Njihovo definiranje i održavanje, kao što smo vidjeli, jedna je od primarnih državnih funkcija. Konačna raspodjela dohotka i bogatstva pod punim djelovanjem ovoga principa može dobrim dijelom ovisiti o prihvaćenim pravilima vlasništva. Kakva je relacija između ovog načela i jednog drugog koje se čini etički privlačnim, naime, jednakosti tretmana? Djelomično, ova dva principa nisu proturječna. Plaćanje prema proizvodu trebalo bi postići istinsku jednakost tretmana. Pretpostavimo pojedince koje smo spremni smatrati jednakima po sposobnosti i početnim resursima; ako neki pokazuju veću sklonost za dokolicu, a drugi za robu koja se može prodavati, nejednakost prihoda kroz tržište neizbježno će postići jednakost ukupnog prihoda ili jednakost tretmana. Netko će dati prednost rutinskom poslu s mnogo slobodnog vremena za sunčanje pred zahtjevnim i napornim poslom nagrađenim višim primanjima. Drugi će dati prednost upravo suprotnom.

Ako bi obojica bili novčano jednako nagrađeni, njihovi bi dohoci u temeljitijem smislu bili nejednaki. Na sličan način, jednak tretman zahtijeva da se bolje plati prljav, neatraktivan posao od ugodnog i privlačnog. Mnogo uočenih nejednakosti upravo je te vrste. Razlike u novčanom dohotku kompenziraju razlike u drugim značajkama zvanja ili zanimanja. U ekonomskom žargonu to su »izjednačujuće razlike«, koje izjednačavaju sve »neto koristi«, novčane i nenovčane. Od jedne drukčije nejednakosti, nastale djelovanjem tržišta, zahtijeva se da u ponešto suptilnijem smislu stvori jednakost tretmana, ili da se drukčije izrazim, zadovolji ljudske sklonosti. Neka za najjednostavniju ilustraciju posluži lutrija. Zamislite skupinu pojedinaca s početno jednakim sredstvima koji se svojevoljno odluče ući u igru s nejednakim nagradama. Krajnja nejednakost dohotka zacijelo treba omogućiti pojedincima iz ove skupine da se maksimalno koriste svojom inicijalnom jednakošću. Preraspodjela dohotka nakon dovršenog čina ravna je negiranju prilike da članovi skupine sudjeluju u igri. U praksi je ovaj slučaj mnogo važniji no što bi to moglo izgledati, ako se riječ »lutrija« shvati doslovce. Pojedinci biraju zanimanje, investicije i sl. dijelom u skladu sa svojom sklonošću prema neizvjesnom. Djevojka koja pokušava postati filmskom glumicom a ne službenicom, svjesno se odlučuje za lutriju kao i pojedinac koji investira u uranijske dionice a ne u državne obveznice. Osiguranje je način da se izrazi sklonost prema izvjesnom. Čak ni ovi primjeri potpuno ne pokazuju stupanj u kojemu stvarna nejednakost može biti posljedicom aranžmana zamišljenih da zadovolje ljudske sklonosti. Takvim su preferencijama određeni i sami aranžmani za plaćanje i zapošljavanje ljudi. Kada bi sve potencijalne filmske glumice gajile veliku odbojnost prema neizvjesnosti, vjerojatno bi se osnovale »zadruge« filmskih glumica, čije bi se članice unaprijed složile da ravnomjerno dijele prihod, osiguravajući se tako udruživanjem rizika. Ako bi se takve sklonosti u velikoj mjeri proširile, velike raznovrsne korporacije s kombinacijom rizičnih i nerizičnih pothvata postale bi pravilom. Vrlo bi rijetkim bili samostalni istraživači nafte, individualni vlasnici, mala partnerstva itd. Ovo je jedna mogućnost interpretacije državnih mjera u preraspodjeli dohotka putem progresivnog poreza i sl. Moglo bi se tvrditi da iz ovog ili onog razloga, recimo administrativnih troškova, tržište ne može proizvesti onaj raspon lutrije ili onu vrstu koju želi pučanstvo određene zajednice, pa je progresivno oporezivanje, gotovo državni pothvat kojim se to postiže. Ne sumnjam da ovo gledište sadrži element istine, no istovremeno ono teško da

može opravdati sadašnje oporezivanje — ako ni zbog čega drugog a ono što se porezi razrezuju nakon što je već dobro poznato tko je izvukao zgoditke, a tko ostao bez njih u ovoj životnoj lutriji, a poreze izglasavaju najvećim dijelom oni koji misle da su ostali bez dobitka. Ovakvim razmišljanjima može se opravdati odlučivanje o poreznoj politici jedne generacije, a čiju će primjenu osjetiti još nerođena generacija. Svaka slična procedura, pretpostavljam, urodila bi znatno slabije stupnjevanim ljestvicama poreza na dohodak, no što su sadašnje, barem na papiru. Premda znatan dio nejednakosti dohotka uzrokovanog plaćanjem prema proizvodu odražava izjednačujuće razlike ili zadovoljstvo ljudskom sklonošću prema neizvjesnom, najveći dio odražava početne razlike u obdarenosti, ljudskim sposobnostima ili vlasništvu. Ovaj dio otvara stvarno težak etički problem. Opsežno se danas raspravlja i dokazuje da je bitno praviti razlike između nejednakosti u osobnoj nadarenosti s jedne strane i imetku s druge, kao i između nejednakosti koja proistječe iz naslijeđenog bogatstva i onog stečenog. Nejednakosti koje rezultiraju iz razlika u osobnim sposobnostima ili iz razlika u bogatstvu stečenom djelatnošću pojedinca, smatraju se opravdanima, ili barem ne toliko jasno neopravdanima kao one razlike koje su rezultat naslijeđenog bogatstva. Ovo razlikovanje je neodrživo. Zar se može naći značajnije etičko opravdanje za visoke prihode pojedinca koji je od svojih roditelja naslijedio poseban glas za kojim vlada velika potražnja, a ne i za visoke prihode pojedinca koji je naslijedio imovinu? Sinovi ruskih komesara mogu se zacijelo nadati većem dohotku — možda i likvidaciji — nego sinovi ruskih seljaka. Je li to moguće opravdati u većoj ili manjoj mjeri, nego očekivanja višeg dohotka sina nekog američkog milijunera? Ovo pitanje možemo razmotriti i na drugi način. Roditelj koji bogatstvo želi prenijeti na sveg sina, može to uraditi na nekoliko načina. Određeni iznos može upotrijebiti za financiranje obrazovanja svog sina, za, recimo, priznatog javnog knjigovođu, ili mu otvoriti posao, ili osnovati skrbnički fond koji će mu donositi dohodak od vlasništva. U svakom od ovih slučajeva dijete će stjecati viši dohodak nego inače. No u prvom slučaju smatrat će se da je dohodak posljedica ljudskih sposobnosti, u drugom da proistječe iz profita, a u trećem iz naslijeđenog bogatstva. Ima li osnove kojom bi se s etičke pozicije razlikovale ove tri kategorije prihoda? Konačno, čini se nelogičnim ustvrditi da nekome pripada pravo na ono što je stvorio osobnim sposobnostima, ili na produkt akumuliranog bogatstva, ali da nema prava

prenijeti bogatstvo svojoj djeci; čini se nelogičnim tvrditi da netko može upotrijebiti svoj dohodak na razuzdan život, ali ga ne može prepustiti svojim nasljednicima. Ovo drugo je, zasigurno, jedan od načina da se upotrijebi ono što je netko proizveo. Činjenica da ovi argumenti u odnosu prema tzv. kapitalističkoj etici ne vrijede, ne dokazuje, naravno, da je kapitalistička etika prihvatljiva. Teško mi je opravdati bilo koji od njih, prihvatiti ga ili odbiti, ili opravdati neko alternativno načelo. Sklon sam gledištu da se ovo ne može smatrati etičkim načelom, već se mora sagledati kao sredstvo ili rezultat nekog drugog načela, kao što je sloboda. Neki hipotetični primjeri ilustriraju osnovnu teškoću. Pretpostavimo da imamo četiri Robinsona Crusoa, izolirana na četiri susjedna otoka. Igrom slučaja jedan se iskrcao na velikom i plodnom otoku koji mu omogućuje da živi dobro i lagodno. Drugi su se pak našli na malenim, neplodnim otocima koji im omogućuju tek golo preživljavanje. Jednoga dana oni međusobno otkrivaju svoje postojanje. Bilo bi, naravno, vrlo plemenito kad bi Crusoe s velikog otoka pozvao ostale da mu se pridruže i podijele njegovo bogatstvo. Pretpostavimo da on to ne uradi. Bismo li mogli opravdati preostalu trojicu ako se oni udruže i prisile ga da s njima podijeli svoje bogatstvo? Mnogi će čitatelj biti u iskušenju da kaže da. Prije nego podlegnete ovom iskušenju, razmotrite sasvim istu situaciju samo u drugom ruhu. Pretpostavimo da s trojicom prijatelja šećete ulicom, a onda vi slučajno spazite i pokupite s pločnika novčanicu od 20 dolara. Bili biste, dakako, vrlo plemeniti kad biste taj novac podijelili s njima, ili ih barem pozvali na piće. Pretpostavimo da vi to ne uradite. Bi li bilo pravedno kad bi se ostala trojica udružila i prisilila vas da s njima podijelite 20 dolara? Slutim da će većina čitatelja doći u iskušenje da kaže ne. A nakon što razmisle mogli bi čak zaključiti kako plemenita radnja i ne mora biti ona »ispravna«. Jesmo li spremni uporno dokazivati sebi i drugima da se osoba čije bogatstvo nadilazi nekakav svjetski prosjek treba odmah osloboditi viška, raspodjeljujući ga pojednako ostatku svjetskog pučanstva. Takav čin možemo pohvaliti i diviti mu se kada ga poduzme nekolicina, no uz tako univerzalno i rasipno darivanje civilizirani svijet bi bio nemoguć. U svakom slučaju dvije nepravde ne daju ispravno. Ne spremnost bogatoga Robinsona Crusoa ili sretnog nalaznika 20- dolarske novčanice da podijele svoje bogatstvo ne opravdava prisilu. Možemo li opravdati da budemo sami sebi suci, da sami odlučujemo kada ćemo upotrijebiti silu da bismo od drugoga iznudili ono što smatramo da nam duguju? Što je to što

smatramo da nam ne duguju? Najveći broj razlika u statusu, položaju ili bogatstvu možemo u krajnjoj liniji smatrati posljedicom slučaja. Čovjek koji mukotrpno radi i štedi smatrat će se da »zavređuje«, a ipak te kvalitete duguju genima koje je netko sretno (ili nesretno?) naslijedio. Usprkos formalnom priznanju koje svi upućujemo »zasluzi« nasuprot »slučaju«, uopćeno govoreći, mnogo smo spremniji prihvatiti nejednakosti koje nastaju iz slučaja, nego one koje je moguće očito pripisati zasluzi. Profesor će zavidjeti svom kolegi koji je stekao bogatstvo kladeći se na najboljeg konja, ali mu neće praviti psine niti će se osjećati nepravedno tretiranim. No netom mu kolega primi ma i najmanju povišicu, kojom je nadmašena njegova plaća, profesor će se gotovo sigurno osjećati pogođenim. Najposlije, boginja slučaja, kao i pravda, je slijepa. Povišica plaće je bila svjesna ocjena relativne zasluge.

Instrumentalna uloga raspodjele prema proizvodu Operativna funkcija plaćanja, u skladu s proizvodom u društvu tržišne privrede, nije primamo distributivna već alokativna. Kao što je naglašeno u prvom poglavlju, središnje je načelo tržišne privrede suradnja putem dobrovoljne razmjene. Pojedinci međusobno surađuju, jer na taj način mogu znatno uspješnije zadovoljiti svoje potrebe. Ako pak pojedinac ne primi u cijelosti ono što je dodao u proizvodu, on će u razmjenu ući na osnovi onoga što može dobiti, a ne onoga što može proizvesti. Do razmjena koje bi bile obostrano korisne neće doći, ako svaka strana ne primi ono što je uložila u ukupni proizvod. Plaćanje prema proizvodu stoga je nužno kako bi se materijalna sredstva najdjelotvornije koristila, barem pod sistemom koji se temelji na dobrovoljnoj suradnji. Uz uvjet velikog znanja možda bi se prisila mogla zamijeniti poticajem za nagradom, premda u to sumnjam. Razmještati možemo beživotne predmete, prisiljavati možemo i pojedince da budu na određenim mjestima u određeno vrijeme, ali je gotovo iluzorno prisiljavati ljude da daju sve od sebe. Ili drugim riječima, zamjenom prisile suradnjom mijenja se količina raspoloživih materijalnih sredstava. Premda je bitna funkcija plaćanja prema proizvodu u društvu tržišne privrede sadržana u omogućavanju efikasne alokacije resursa bez prisile, tolerirat će se samo uz uvjet da se također smatra rezultatom distributivne

pravde. Ni jedno društvo ne može biti stabilno ako ne uvažava temeljnu jezgru vrijednosnih sudova koje dominantna većina njegovih članova prihvaća bez razmišljanja. Neke ključne institucije moraju se prihvatiti kao »apsolutne«, a ne kao puka sredstva. Uvjeren sam da je plaćanje prema proizvodu bilo, a u najvećoj mjeri još uvijek jest, jedan od ovih prihvaćenih vrijednosti sudova ili institucija. Ovo se može dokazati ispitivanjem osnova s kojih su unutarnji protivnici kapitalističkog sustava napadali raspodjelu dohotka koja je rezultat tog sustava. Jedna od istaknutih osobina jezgre središnjih vrijednosti nekog društva jest u tome što je prihvaćaju podjednako svi njegovi članovi, smatrali se oni zagovornicima ili protivnicima organizacijskog sustava društva. Čak su i najoštriji unutarnji kritičari kapitalizma implicitno prihvatili plaćanje prema proizvodu kao etički korektno. Najdalekosežnija kritika dolazi od marksista. Marx je dokazivao kako je radna snaga eksploatirana. Zašto? Zato što radnici proizvode proizvod u cijelosti, ali dobivaju samo njegov dio; ostatak je, prema Marxu, »višak vrijednosti«. Ako bi se čak činjenični iskazi, implicitno nazočni u ovoj tvrdnji, prihvatili, vrijednosni sud slijedi samo onda ako se prihvati kapitalistička etika. Radnici su »eksploatirani« samo ako imaju pravo na ono što proizvode. Ako pak prihvatimo Ruskinovu premisu, »svakome prema potrebama, od svakoga prema sposobnostima« što da ovo znači — potrebno je usporediti ono što radnici proizvode, ne s onim što dobivaju već s njihovim »sposobnostima«, te usporediti ono što radnici dobivaju, ne s onim što proizvode već s njihovim »potrebama«. Marksistička argumentacija je, naravno, sporna i po drugim osnovama. Prije svega, dolazi do pomutnje između ukupnog proizvoda svih združenih resursa i dodatka proizvodu u ekonomskom žargonu marginalnog proizvoda. Još se upadljivijom pokazuje prešutna promjena u značenju riječi »rad« u prijelazu s premise na zaključak. Marx je priznao ulogu kapitala u proizvodnji proizvoda, ah kapital smatra opredmećenim radom. Ispisane do kraja, premise Marxova silogizma glase: »Sadašnji i minuli rad sudjeluju u stvaranju proizvoda u cijelosti. Sadašnji rad dobiva samo dio proizvoda.« Logičan zaključak vjerojatno glasi: »Minuli rad je eksploatiran«, pa je potrebna intervencija kako bi minuli rad dobio više od proizvoda. Doduše, nije sasvim jasno kako, osim u obliku elegantnih nadgrobnih ploča. Alokacija resursa bez prisile na tržištu, glavna je instrumentalna uloga raspodjele prema proizvodu. No ta uloga nije jedina instrumentalna uloga konačne nejednakosti.

U prvom poglavlju naznačili smo ulogu koju nejednakost igra u stvaranju neovisnih žarišta moći kao protuteže centraliziranoj političkoj moći, kao i ulogu koju ona igra u promicanju građanskih sloboda i stvarajući patrone koji financiraju širenje nepopularnih ili jednostavno novih ideja. Uz to, u gospodarskoj sferi ona izbacuje patrone za financiranje eksperimentiranja i razvoj novih proizvoda — za kupnju prvih eksperimentalnih automobila i TV aparata, a da slike impresionista i ne spominjem. I konačno, ona omogućuje da se raspodjela odvija impersonalno, bez potrebe za autoritetom, što je poseban aspekt opće uloge tržišta da osigura kooperaciju i koordinaciju bez prisile.

Činjenice o raspodjeli dohotka Kapitalistički sistem, kojemu je imanentno plaćanje prema proizvodu, obilježava znatna nejednakost u dohotku i bogatstvu. Ova se činjenica često pogrešno tumači u smislu da kapitalizam i slobodno poduzeće dovode do veće nejednakosti nego alternativni sustavi, i kao krajnji zaključak, da širenje i razvoj kapitalizma znače povećanu nejednakost. Ovo pogrešno tumačenje se pothranjuje varljivim karakterom najvećeg dijela objavljenih podataka o raspodjeli dohotka, posebice propustom da se luči kratkoročna od dugoročne nejednakosti. Osvrnimo se na neke općenite činjenice o raspodjeli dohotka. Jedna od najuočljivijih činjenica koja se kosi s očekivanjima ljudi, vezana je za izvore dohotka. Što je zemlja više kapitalistička, to se manji dio dohotka plaća za ono što se općenito smatra kapitalom, a veći dio se plaća za ljudske usluge. U nerazvijenim zemljama poput Indije, Egipta itd. oko polovica sveukupnog dohotka je dohodak od imovine. U Sjedinjenim Državama dohodak od imovine čini petinu, a ni u drugim razvijenim kapitalističkim zemljama omjer nije znamo različit. Ove zemlje, dakako, posjeduju mnogo više kapitala nego one nerazvijene, no te su zemlje još i bogatije proizvodnim sposobnostima vlastitih stanovnika. Iz toga slijedi, što je veći dohodak od vlasništva, to je on manji dio sveukupnog dohotka. Veliko postignuće kapitalizma nije akumulacija vlasništva, već izgledi koje taj sistem nudi muškarcima i ženama da prošire, razviju i poboljšaju svoje sposobnosti. Pa ipak, neprijatelji kapitalizma vole ovaj sistem napadati kao materijalistički, a njegovi prijatelji se i prečesto ispričavaju za njegov materijalizam kao nužnu cijenu napretka.

Druga upadljiva činjenica, suprotna popularnoj predodžbi, jest da kapitalizam vodi manjoj nejednakosti od alternativnih organizacijskih sustava, te da razvoj kapitalizma uvelike ublažava stupanj nejednakosti. Ovo gledište podjednako potvrđuju usporedbe u prostoru i vremenu. Postoji zacijelo mnogo manje nejednakosti u zapadnim kapitalističkim društvima, poput skandinavskih zemalja, Francuske, Britanije i Sjedinjenih Država, nego u statusnom društvu poput Indije ili zaostale zemlje kao što je Egipat. Usporedba s komunističkim zemljama, kao što je Rusija, mnogo je teže zbog nepotpunih i nepouzdanih podataka. No ako se nejednakost mjeri razlikama životnog standarda između privilegiranih i drugih klasa, takve nejednakosti ima nedvojbeno manje u kapitalističkim nego u komunističkim zemljama. Samo među zapadnim zemljama nejednakost je manja što je kapitalistička zemlja razvijenija: manja je u Velikoj Britaniji nego u Francuskoj, manja je u Sjedinjenim Državama nego u Britaniji — doduše ove usporedbe otežava problem koji zahtijeva da se uzme u obzir bitna heterogenost stanovništva; pravilnija bi usporedba bila, naprimjer, ako bi se Sjedinjene Države komparirali ne samo s Ujedinjenim Kraljevstvom, već s Ujedinjenim Kraljevstvom, Zapadnom Indijom i njezinim posjedima u Africi. S obzirom na promjene u vremenu, privredni napredak kapitalističkih zemalja pratilo je drastično smanjivanje nejednakosti. Još [1848] godine John Stuart Mill je pisao: »Dvojbeno je jesu li dosad 1848 svi ti do danas izmišljeni mehanički izumi olakšali svakodnevni trud ijednog ljudskog biča. Oni su velikom dijelu pučanstva omogućili da živi isti život rintanja i robovanja, a povećanom broju industrijalaca i drugih da se obogate. Oni su povećali lagodnost srednjim staležima. Ali još nisu ni započeli s onim velikim promjenama ljudskih sudbina što po prirodi i okrenutosti budućnosti tek trebaju ispuniti.«57 Ovaj navod po svoj prilici nije bio točan ni u danima Johna Stuarta Milla, no zasigurno nitko ne bi mogao danas tako pisati o naprednim kapitalističkim zemljama. Međutim, on još uvijek vrijedi za ostatak svijeta. Glavna osobina napretka i razvitka u prošlom stoljeću sadržana je u činjenici su mase oslobođene mukotrpnog rada, i da im je omogućeno korištenje proizvoda i usluga koji su ranije bili monopol viših klasa, a da u odgovarajućoj mjeri nije povećan broj proizvoda i usluga koje stoje na raspolaganju bogatima. Ostavivši po strani medicinu, napretkom tehnologije širokim masama, najvećim dijelom, stavljen je na raspolaganje luksuz koji je, u ovom ili onom obliku, nekada bio isključivo namijenjen uistinu

bogatima. Moderne vodovodne instalacije, centralno grijanje, osobna kola, televizija, radio, da navedem samo nekoliko primjera, pružaju masama udobnosti istovrijedne onima do kojih su bogati mogli uvijek doći korištenjem slugu, zabavljača itd. Na detaljne statističke podatke o ovim fenomenima, u obliku smislene i usporedive raspodjele dohotka, teško je naići, premda do sada obavljena proučavanja potvrđuju ove uopćene zaključke koje smo upravo zacrtali. Takvi statistički podaci, međutim, mogu biti krajnje varljivi. Oni ne mogu razlučiti dohodovne razlike koje su izjednačujuće, od onih koje to nisu. Primjerice, kratak radni vijek igrača bejzbola znači da će njegov godišnji prihod za vrijeme aktivnih godina morati biti znatno viši nego u nekim alternativnim zanimanjima koja mu se pružaju kako bi mu bio financijski jednako privlačan. No takva razlika utječe na podatke na posve isti način kao i svaka druga razlika u dohotku. Od velike je važnosti i dohodovna jedinica na koju se odnose podaci. Raspodjela prema individualnom primaocu dohotka uvijek pokazuje mnogo veću nejednakost nego distribucija prema obitelji kao jedinici: mnogi od primalaca su domaćice koje rade s nepunim radnim vremenom ili primaju mali dohodak na imovinu, ili drugi članovi obitelji u sličnom položaju. Da li je relevantna za obitelji ona raspodjela kojom se obitelji klasificiraju kroz ukupni obiteljski dohodak? Ili kroz dohodak po osobi? Ili po uvjetnoj jedinici? Nije ovo puko nadmudrivanje. Držim da je promjenjiva distribucija obitelji po broju djece najvažniji pojedinačni čimbenik koji je smanjio nejednakost životnog standarda u ovoj zemlji za proteklih pedeset godina. Ona je bila znatno važnija od progresivnih poreza na nasljedstvo i dohodak. Uistinu nizak životni standard bio je skupna posljedica relativno niskih obiteljskih dohodaka i relativno velikog broja djece. Prosječan broj djece je opao i, što je još važnije, taj pad je pratio, i najvećim dijelom proizveo, praktički nestanak vrlo velikih obitelji. Kao posljedica toga, danas se obitelji razlikuju znatno manje po broju djece. Ova promjena se ipak ne odražava na distribuciju obitelji prema veličini ukupnog obiteljskog dohotka. Glavni problem koji se javlja u tumačenju podataka o distribuciji dohotka je potreba razlikovanja dvije u osnovi različite vrste nejednakosti; privremene, kratkoročne razlike u dohotku i razlike u dugoročnom dohodovnom statusu. Razmotrite dva društva koja imaju istu raspodjelu godišnjeg dohotka. Jednu obilježava velika mobilnost i promjena tako da položaj pojedinih obitelji u dohodovnoj hijerarhiji snažno varira iz godine u godinu. U drugom je prisutna velika krutost tako da svaka obitelj zadržava

isti položaj iz godine u godinu. U svakom smislenom značenju u ovom drugom društvu, jasno, nejednakost je znatnije izražena. Jedna vrst nejednakosti znak je dinamične promjene, društvene mobilnosti i jednakih mogućnosti; druga, statusnog društva. Pomutnja glede ovih dviju vrsti nejednakosti od posebne je važnosti, i to zato što konkurentni slobodno poduzetnički kapitalizam teži zamjeni jedne drugom. Nekapitalistička društva sklona su većoj nejednakosti od kapitalističkih, čak kad se mjere godišnjim dohotkom; osim toga nejednakost u njima teži stalnosti, dok kapitalizam, naprotiv, potkopava status i uvodi društvenu mobilnost.

Državne mjere za izmjenu raspodjele dohotka Metode koje su vlade u najvećoj mjeri primjenjivale za izmjenu raspodjele dohotka bile su progresivno oporezovanje dohotka i nasljedstva. Prije nego razmotrimo njihovu prihvatljivost treba se zapitati jesu li one postigle svoj cilj. Uz naše spoznaje na ovo se pitanje ne može dati nikakav konačan odgovor. Prosudba koja slijedi je osobno, premda ne sasvim neobaviješteno, mišljenje iznijeto, jezgrovitosti radi, mnogo kruće no što priroda ovakvih podataka opravdava. Moj je dojam da su ove porezne mjere imale minoran, doduše ne i zanemariv, učinak na sužavanje razlika između prosječnog položaja skupina obitelji klasificiranih prema nekim statističkim mjerama dohotka. One su, međutim, uvele, u biti, proizvoljne nejednakosti sličnih razmjera među osobe unutar onih dohodovnih razreda. Ni u kom slučaju nije jasno je li neto učinak, s obzirom na temeljni cilj jednakosti tretmana ili jednakosti rezultata, bio povećanje ili smanjenje jednakosti. Porezne stope su na papiru i visoke i vrlo progresivne. No njihov učinak se rasplinjuje na dva različita načina. Prvo, dio njihova učinka bio je jednostavno takav da razlike prije plaćanja poreza budu veće. To je uobičajeni učinak prevaljivanja poreza. Obeshrabrujući ulaz u visoko oporezovane aktivnosti — u ovom slučaju aktivnosti s velikim rizikom i nenovčanim gubicima — one povećavaju prihod u tim aktivnostima. Drugo, one su stimulirale zakonodavne i druge propise sa svrhom izbjegavanja poreza preko tzv. »rupa« u zakonu, kao što su postotno iscrpljenje, izuzeće za kamate na državne i lokalne obveznice, posebno povoljan tretman za dobit od kapitala, račun troškovima i drugi posredni načini plaćanja, pretvaranje običnog dohotka u dobit od kapitala, i tome slično u

zapanjujućem broju i vrsti. Učinak je bio znatno smanjenje stvarnih poreznih stopa ispod onih nominalnih i, možda još i važnije, hirovito i nejednako prevaljivanje poreza. Ljudi na istoj ekonomskoj razini plaćaju različite poreze, ovisno o izvoru dohotka i mogućnostima koje im se pružaju da izbjegnu poreze. Kada bi sadašnje stope postale sasvim stvarne, utjecaj na poticaje i slično mogao bi postati toliko ozbiljan da bi uzrokovao radikalan pad produktivnosti društva. Izbjegavanje plaćanja poreza možda je, stoga, bitno za privredno blagostanje. Ako je to tako, dobitak je plaćen po cijeni velikog rasipanja resursa i uvođenja široko rasprostranjene nejednakosti. Skup znatno nižih nominalnih stopa te sveobuhvatnija osnovica, preko ravnomjernijeg oporezivanja svih dohodovnih izvora, značio bi progresivnije prosječno razrezivanje poreza, mnogo pravednije u pojedinosti i manje rasipno u resursima. Ovu prosudbu o porezu na osobni dohodak da je njegovo djelovanje proizvoljno i ograničenog učinka na smanjenje nejednakosti, u velikoj mjeri dijele izučavatelji ovog predmeta, uključujući i mnoge koji se čvrsto zauzimaju za uporabu progresivnog oporezivanja radi smanjenja nejednakosti. Oni se, također, uporno zauzimaju za to da se gornje porezne stope drastično smanje, a osnovica poreza proširi. Sljedeći činitelj koji je smanjio utjecaj progresivne porezne strukture na nejednakost dohotka i bogatstva, jest da su ovi porezi znatno manje porezi na sadašnje bogatstvo a puno više na ono koje se stječe. I dok oni ograničavaju uporabu dohotka od postojećeg bogatstva, još upadljivije sprečavaju — ako su djelotvorni — akumulaciju bogatstva. Oporezivanje dohotka od imovine nimalo ne djeluje na smanjenje samog bogatstva, ono jednostavno smanjuje razinu potrošnje i prirasta bogatstva koje vlasnici mogu podnijeti. Porezne mjere daju poticaj za izbjegavanje rizika i opredmećenje postojećeg bogatstva u relativno stabilne oblike, što smanjuje vjerojatnost da će postojeća akumulacija bogatstva biti potraćena. S druge strane, glavni put do nove akumulacije vodi kroz velike tekuće dohotke, od kojih se veći dio ušteđuje i ulaže u rizične aktivnosti, od kojih će neke donijeti visoke prihode. Kada bi porez na dohodak bio djelotvoran, on bi zatvorio ovaj put, a kao posljedica njegov bi učinak bila zaštita postojećih posjednika bogatstva od konkurencije novopridošlica. U praksi ovaj učinak najvećim dijelom anuliraju doskočicama za izbjegavanje poreza o kojima je bilo riječi. Vrlo je zamjetljiv velik dio nove akumulacije u naftnoj industriji, gdje su odredbe o postotnom iscrpljivanju omogućile posebno lak put k

stjecanju dohotka bez plaćanja poreza. Kod prosuđivanja poželjnosti progresivnog oporezivanja dohotka čini mi se da je važno razlikovati dva problema, mada se, doduše, razlikovanje ne može precizno primijeniti: prvo, namicanje novca za financiranje troškova onih aktivnosti koje država namjerava poduzeti (uključivši, možda, i mjere za eliminiranje siromaštva, o čemu će biti riječi u 12. poglavlju); drugo, uvođenje poreza samo u redistributivne svrhe. Ono prvo bi moglo zahtijevati određene mjere progresije na osnovi razrezivanja troškova u skladu s koristima, kao i na temelju društvenih kriterija o pravednosti. Na ovoj osnovi teško se, međutim, mogu opravdati sadašnje visoke nominalne stope na gornje tranše dohotka i nasljedstva — ako ni zbog čega drugog, a ono zbog niskog poreznog prihoda. Kao liberal teško mogu naći opravdanje za progresivno oporezivanje kojemu je svrha samo preraspodjela dohotka. Ovo je jasan slučaj upotrebe prisile da se uzme od jednih kako bi se dalo drugima, što je u izravnom sukobu s individualnom slobodom. Sve u svemu, struktura poreza na osobni dohodak, koja mi se čini najboljom, jest proporcionalna porezna stopa na dohodak iznad određene razine dohotka, s tim da se dohodak vrlo široko definira, s mogućnostima oslobođenja od poreza samo za strogo definirane troškove stjecanja dohotka. Kao što sam već predložio u petom poglavlju, kombinirao bih ovaj program s ukidanjem korporacijskog poreza na dohodak, uz uvjet da korporacije pripisuju svoj dohodak dioničarima, a da ovi takve svote uključe u svoje porezne prihode. Druge najvažnije izmjene bile bi ukidanje postotaka iscrpljenosti u naftnoj industriji i proizvodnji drugih sirovina, ukidanje oslobođenja od poreza na kamatu od državnih i drugih lokalnih vrijednosnih papira, ukidanje posebnog tretmana dobitka u kapitalu, usklađivanje poreza na dohodak, naslijeđe i poklone te ukidanje brojnih oslobađanja od poreza koja danas postoje. Oslobađanje od poreza, čini mi se, može se opravdati stupnjem obrazovanja (vidi daljnja razmatranja u dvanaestom poglavlju). Vrlo je velika razlika kad 90% stanovništva izglasava poreze za sebe, a oslobođenje od poreza za 10% ostalih, nego kad 90% stanovništva izglasava kaznene poreze za preostalih 10% — što se, de facto, događa u Sjedinjenim Državama. Proporcionalna jedinstvena porezna stopa bi značila viša apsolutna plaćanja onih s višim dohocima za državne usluge, što ne bi bilo sasvim neprimjereno s obzirom na stečene koristi. Ipak, time bi se izbjegla

situacija u kojoj bi većina mogla glasovanjem nametnuti manjini poreze koji tu većinu ne pogađaju. Prijedlog da se uvede proporcionalna jedinstvena porezna stopa umjesto postojeće strukture s progresivnom poreznom stopom na dohodak mnogog čitatelja može iznenaditi kao radikalan. On to i jest s obzirom na koncepciju. Upravo iz tog razloga, ne može se dovoljno naglasiti da on nije radikalan u odnosu na porezni prihod, preraspodjelu dohotka ili neko drugo relevantno mjerilo. Naše sadašnje porezne stope na dohodak kreću se u rasponu od 20% do 91%, uz stopu koja doseže do 50% na višak oporezivanog prihoda od 18.000 dolara po poreznom obvezniku, odnosno 36.000 dolara za bračne parove koji podnose zajedničku poreznu prijavu. Pa ipak, proporcionalna porezna stopa od 23 1/2 a na oporezivi dohodak kako je sada definiran, odnosno iznad sadašnjih oslobođenja od poreza i dosad dopuštenih odbitaka od poreza, donijela bi isti porezni prihod kao i sadašnje vrlo progresivne stope.58 Ustvari, takva proporcionalna stopa, čak i bez ikakvih drugih zakonskih izmjena, donijela bi viši porezni prihod, jer bi iz tri razloga bila prijavljena veća masa oporezivog dohotka: smanjio bi se poticaj za primjenom zakonitih ali skupih programa za smanjenje mase oporezivog dohotka (tzv. porezno izbjegavanje); smanjio bi se poticaj za neprijavljivanjem dohotka koji prema zakonu treba prijaviti (tzv. porezna evazija); uklanjanje nepoticajnih učinaka sadašnje strukture poreznih stopa stvorilo bi preduvjete za djelotvornije korištenje sadašnje novčane mase i viši dohodak. Ako je prihod sadašnjih vrlo progresivnih stopa tako nizak, takvi su i njihovi redistributivni učinci. To ne znači da oni ne pričinjaju nikakvu štetu. Naprotiv, prihod je tako nizak dijelom i zbog toga što neki od najkompetentnijih ljudi u ovoj zemlji posvećuju svoju energiju domišljanju načina kojima će ga tako niskim i održati. Pa i zbog toga što mnogi drugi svoje aktivnosti određuju prema poreznim učincima. Sve je to čisti gubitak. A što mi dobivamo za to? U najboljem slučaju osjećaj zadovoljstva kod dijela ljudi da država preraspodjeljuje dohodak. No čak se i taj osjećaj temelji na nepoznavanju stvarnih učinaka progresivne porezne strukture, i zacijelo bi se rasplinuo, ako bi se znale činjenice. No, vratimo se raspodjeli dohotka. Postoji potpuno opravdanje društvene akcije, sasvim druge vrste od oporezivanja, kojom bi se utjecalo na raspodjelu dohotka. Velik dio stvarne nejednakosti potječe od tržišnih

nesavršenosti. Mnoge od njih nastale su aktivnošću države ili bi se mogle ukloniti aktivnošću države. Postoji toliko razloga da dotjeramo pravila igre kako bi se uklonili ovi izvori nejednakosti. Primjerice, specijalne monopolističke privilegije koje podjeljuje država, carine i druge zakonske odredbe kojima se koriste pojedine grupe — sve su to izvori nejednakosti. Njihovo uklanjanje liberal će pozdraviti. Glavni čimbenik koji vodi smanjenju nejednakosti je proširenje i lakši pristup obrazovnih mogućnosti. Ovakve mjere imaju operativnu prednost da pogađaju same izvore nejednakosti a ne da jednostavno ublažuju simptome. Raspodjela dohotka još je jedno područje u kojem država čini više štete jednim skupom mjera nego što ih je u stanju popraviti drugim skupom mjera. Raspodjela dohotka još je jedan primjer opravdavanja državnog intervencionizma navodnim nedostacima sustava privatnog poduzetništva, kad su mnoge pojave na koje se pobornici moćne države tuže, i same djelo te iste države bez obzira je li ona jaka ili slaba.

Jedanaesto poglavlje Mjere socijalnog blagostanja Humanitarni i egalitarni osjećaj, čijom je pomoći nastao oštro progresivni porez na osobni dohodak, proizveo je i mnoštvo drugih mjera usmjerenih na promicanje »blagostanja« posebnih skupina. Najvažniji pojedinačan skup mjera je svežanj varljivo okršten »socijalnom sigurnošću«. Slijedi zatim javna stanogradnja, zakoni o zajamčenom osobnom dohotku, subvencioniranje cijena poljoprivrednih proizvoda, liječnička njega za pojedine grupe, posebni programi pomoći itd. Najprije ću ukratko razmotriti neke od ovih posljednjih, ponajviše da upozorim koliko njihovi konkretni učinci mogu biti različiti od onih naumljenih, a zatim ću potanje razmotriti najveću pojedinačnu komponentu programa socijalnog osiguranja, starosno i životno osiguranje.

Raznovrsne mjere socijalne skrbi 1. Stanovanje u javnim stanovima Jedan od argumenata koji se često iznosi u prilog stanovanju u javnim stanovima temelji se na tobožnjem »susjedskom efektu«: tvrdi se da sirotinjske četvrti posebno, a u nešto manjem stupnju i drugo niskokvalitetno stanovanje, opterećuju zajednicu visokim troškovima zaštite od požara i policijske zaštite. Ovaj doslovce »susjedski efekt« doista može postojati, ali ako i postoji, ne govori u prilog javnog stanovanja, već uvođenje viših poreza na onu vrstu stanova koja povećava socijalne troškove, jer bi inače došlo do izjednačavanja privatnih i društvenih troškova. Odgovorit će se odmah da bi dodatni porezi, pogodili one s niskim dohotkom, što nije poželjno. Ovaj odgovor znači da se javno stanovanje ne predlaže na osnovi susjedskih efekata, već kao sredstvo ispomaganja ljudi s niskim dohotkom. Ako bi to bilo tako, zbog čega bismo uopće

subvencionirali javne stanove? Ako već novac treba upotrijebiti za pomoć siromašnima, zar ga ne bismo učinkovitije iskoristili ako ga damo u gotovini, a ne u naturi. Obitelji koje dobivaju pomoć sigurno bi radije prihvatile određenu svotu u gotovini nego u obliku jeftinog stanovanja. One mogu same utrošiti novac na stanovanje, ako to žele. Iz toga slijedi da takve obitelji nikad ne bi bile u lošijem položaju, ako im se daje novac; ako drugim potrebama pridaju veću važnost, bile bi u boljem položaju. Dotacija u gotovini razriješila bi susjedski efekt jednako kao i dotacija u naturi, jer ako se ne bi upotrijebila na stanovanje, ostala bi na raspolaganju za plaćanje izvanrednih poreza koji se opravdavaju susjedskim efektom. Smještaj u javne stanove ne može se, dakle, opravdati ni na temelju susjedskih efekata, niti kao pomoć siromašnim obiteljima. On se može opravdati, ako je to uopće moguće, samo na osnovi paternalizma: s obzirom na to da ispomagane obitelji trebaju stanove više nego što trebaju druge stvari, ali se same s tim ne slažu, ili bi novac nerazumno potrošile. Kada je riječ o odgovornim osobama, liberal je sklon odbaciti ovaj argument. On ga ne može sasvim odbaciti u neizravnom obliku u kojem pogađa djecu; naime, da će roditelji zapostaviti dobrobit svoje djece koja »trebaju« bolji smještaj. No on će zacijelo zahtijevati mnogo uvjerljivije dokaze no što se obično daju, prije nego prihvati ovaj konačni argument kao adekvatno obrazloženje za velike izdatke na javno stanovanje. Toliko je barem trebalo reći na apstraktnoj razini, prije nego prijeđemo na konkretno iskustvo. Sada kada imamo iskustvo možemo ići mnogo dalje. Javno stanovanje u praksi je pokazalo učinke zaista vrlo različite od namjeravanih. Sve prije nego poboljšani smještaj siromašnih, kako su njegovi kreatori očekivali, javno stanovanje postiglo je upravo suprotni učinak. Broj razrušenih stambenih jedinica tijekom ostvarivanja projekata javne stambene izgradnje bio je mnogo veći nego broj novoizgrađenih stambenih jedinica. Javno stanovanje nije učinilo ništa da se smanji broj onih koji trebaju smještaj. Njegov je učinak, dakle, bio povećanje broja osoba po stambenoj jedinici. Neke su obitelji smještene bolje no što bi inače bile — one su dovoljno sretne da dobiju smještaj u javnim stanovima. No to je samo otežalo problem ostalima, budući da se prosječna gustoća povećala. Privatno poduzetništvo, naravno, ublažava neke od štetnih učinaka programa javnog smještaja i to konverzijom, odnosno prenamjenom postojećih stambenih četvrti i podizanjem novih, bilo za izravno preseljene ili, što je češće, za osobe preseljene kroz jednu ili više selidbi u toj igri

uzastopnih pomicanja koju pokreću projekti javne stambene izgradnje. Ovi privatni resursi, međutim, postojali bi i u odsutnosti programa javne stambene izgradnje. Zašto je program javnog stanovanja imao takav učinak? Zbog općeg razloga, što smo tako učestalo naglašavali. Opći interes, koji je motivirao mnoge da podupru taj program, difuzan je i prolazan. Kad je program već jednom prihvaćen, bilo je neizbježno da će njime dominirati posebni interesi kojima je mogao poslužiti. U ovom slučaju, posebni interesi su se odnosili na lokalne grupe koje su se gorljivo trudile da se propale gradske četvrti očiste i obnove, zbog toga što su tamo imali vlasništvo, ili što je širenje sirotinjskih četvrti ugrožavalo lokalne ili središnje poslovne četvrti. Izgradnja javnih stanova poslužila je kao prikladno sredstvo da postignu cilj, koji je zahtijevao veće rušenje nego izgradnju stambenog fonda, veću destrukciju nego konstrukciju. Propadanje gradskih dijelova i širenje sirotinjskih četvrti djeluje kod nas još uvijek nesmanjenom snagom, sudeći prema sve snažnijem pritisku na federalne fondove da to spriječe. Smanjenje malodobne delinkvencije uz poboljšane uvjete stanovanja, trebalo je biti još jedna dobit od javnog stanovanja. No, program je u mnogo slučajeva imao potpuno suprotni učinak, sasvim neovisno o neuspjehu da se poboljšaju »prosječni« stambeni uvjeti. Maksimum dohotka koji je sasvim ispravno uveden za uživatelje javnog smještaja uz dotiranu stanarinu, doveo je do vrlo velike gustoće raspalih obitelji — osobito razvedenih majki ili udovica s djecom. Djeca takvih obitelji učestalo postaju »problem«, a njihova visoka koncentracija sigurno povećava maloljetničku delinkvenciju. Jedna od manifestacija je i vrlo nepovoljan utjecaj na škole u susjedstvu projekata javne stambene izgradnje. Dok škola može lako preuzeti nekoliko »problematične« djece, apsorpcija je vrlo otežana ako se radi o većem broju. U nekim slučajevima »raspale« obitelji čine trećinu ili čak više ukupnog broja obitelji obuhvaćenih projektima javnog stanovanja, pa škola tako dobiva većinu djece iz takvog projekta. Da je tim obiteljima pomognuto gotovinskom potporom, njihova bi gustoća u određenoj zajednici bila mnogo manja. 2. Zakoni o zajamčenom osobnom dohotku Zakoni o zajamčenom osobnom dohotku jasan su primjer jedne od mjera čiji su učinci sasvim suprotni od onih što su im ih namijenili ljudi dobre volje, koji ih podržavaju. Mnogi od predlagača zakona o zajamčenom osobnom dohotku s pravom žale zbog krajnje niskih nadnica. Oni ih

smatraju znakom siromaštva i nadaju se smanjiti siromaštvo zakonskom zabranom nadnica ispod utvrđenog minimuma. Ako zakoni o zajamčenom osobnom dohotku imaju bilo kakvog učinka, to je očigledno povećanje siromaštva. Država može ozakoniti minimalnu nadnicu, no ona ne može zahtijevati od poslodavaca da uz takav minimum upošljavaju sve one koji su prethodno bili uposleni s nadnicama ispod tog minimuma. To bez sumnje nije u interesu poslodavaca. Učinak zajamčenog dohotka je, dakle, veća nezaposlenost no što bi bila inače. Ako su niske nadnice znak siromaštva, ljudi koji ostaju bez posla upravo su oni koji najmanje mogu izdržati gubitak dohotka, ma kako se on malen činio ljudima koji se zalažu za minimum nadnice. Ovaj je slučaj u jednom pogledu vrlo sličan javnim stanovima. U oba su slučaja ljudi kojima se pomaže vidljivi - to su ljudi kojima je nadnica povećana, ljudi koji žive u javnim stanovima. Pogođeni ljudi su anonimni i njihov problem nije jasno povezan s uzrokom: to su ljudi koji će se pridružiti povorkama nezaposlenih ili, što je mnogo izvjesnije, nikad neće naći posla u nekim aktivnostima zbog postojanja zajamčenog dohotka, ili su prisiljeni prihvatiti se manje unosnih poslova, ili će završiti na popisu sirotinjskih potpora; ljudi koji su sve zbijeniji u sve širim sirotinjskim četvrtima, koje prije postaju obilježje potrebe za novim javnim stanovima, nego posljedica postojećeg sistema javnog stanovanja. Najveća podrška zakonima o zajamčenom osobnom dohotku ne dolazi od nezainteresiranih ljudi dobre volje, nego od zainteresiranih strana. Primjerice, sjeverni sindikati i sjeverne tvrtke pod prijetnjom konkurencije s juga zauzimaju se za zajamčeni osobni dohodak kako bi smanjili konkurenciju s juga. 3. Podržavanje poljoprivrednih cijena Podržavanje poljoprivrednih cijena još je jedan primjer državnog intervencionizma. Ako se ono uopće može opravdati na nekoj drugoj osnovi osim političke — činjenica je da su ruralna područja pretjerano zastupljena u kolegiju izbornika i Kongresu — onda je to na osnovi uvjerenja da poljoprivrednici u prosjeku imaju niski dohodak. Ako se ovo i prihvati kao činjenica, jamčenje cijena poljoprivrednih proizvoda ne ispunjava svrhu da se potpomognu oni poljoprivrednici kojima je pomoć potrebna. Prije svega, povlastice su obrnuto proporcionalne potrebama, budući da su proporcionalne količini robe prodane na tržištu. Siromašni farmer ne samo da proda na tržištu manje nego bogatiji farmer, već se veliki dio njegova

dohotka sastoji od proizvoda koje uzgaja za vlastitu uporabu, a oni se ne uključuju u obračun za povlastice. Uz to, povlastice, ako ih ima, koje farmeri primaju u obliku programa zajamčenih cijena, mnogo su manje od nastalih troškova. To se očito odnosi na troškove uskladištenja i slične, koji poljoprivrednike uopće ne terete. Oni koji pružaju skladišne i slične usluge zacijelo su i najveći korisnici. To se jednako tako odnosi na iznose utrošene na otkup poljoprivrednih proizvoda. Farmer se potiče na dodatne troškove za kupnju umjetnih gnojiva, sjemena, strojeva itd. Jedino razlika, u najboljem slučaju, povećava njegov dohodak. A konačno, čak ovaj ostatak ostataka precjenjuje dobitak, budući da se djelovanje programa svodi na to da se u poljoprivredi zadrži veći broj ljudstva, no što bi to inače bilo. Za njih je jedino razlika, ako postoji, između onoga što farmeri mogu zaraditi na farmi uz pomoć programa za jamčenje cijena iznad onoga što bi zaradili izvan farme, čisti dobitak. Glavni učinak programa otkupa poljoprivrednih proizvoda svodi se na povećanje poljoprivredne proizvodnje, a ne na povećanje dohotka po poljoprivredniku. Neki od troškova programa otkupa poljoprivrednih proizvoda toliko su očigledni i dobro poznati da ih je potrebno samo spomenuti: potrošač plaća dvostruke troškove, jednom u obliku poreza za plaćanje otkupa poljoprivrednih proizvoda, drugi put plaćajući višu cijenu za hranu. Poljoprivrednik je pritisnut teškim ograničenjima, te iscrpnom i podrobno centraliziranom kontrolom, dok naciju opterećuje sve veća birokracija. Postoji, međutim, skup troškova koji je manje poznat Poljoprivredni program jedna je od glavnih prepreka u vođenju vanjske politike. Da bi se održala unutrašnja cijena viša od svjetske, bilo je potrebno uvesti uvozne kvote na mnoge proizvode. Učestale promjene u našoj politici imale su ozbiljan negativan učinak na druge zemlje. Viša cijena pamuka dala je podstrek drugim zemljama da povećaju vlastitu proizvodnju. Kada je naša visoka cijena dovela do prevelikih zaliha pamuka, krenuli smo s prodajom pamuka u inozemstvu po niskim cijenama, uzrokujući velike gubitke proizvođačima koje smo prijašnjim akcijama ohrabrivali da povećaju proizvodnju. Lista sličnih slučajeva mogla bi se višestruko produžiti.

Starosno i životno osiguranje Program socijalnog osiguranja jedna je od onih stvari u kojima tiranija statusa quo počinje čarobno djelovati. Usprkos proturječju koje je uokružavalo njegov začetak, ovaj program je do te mjere prihvaćen kao

gotova činjenica, da se njegova poželjnost jedva i dovodi u pitanje. A on je ipak golema provala u privatni život velikog dijela stanovništva, a koliko sam u stanju nazrijeti, bez ikakvog opravdanja koje bi bilo iole uvjerljivo, ne samo po liberalnim načelima, već gotovo i bilo kojim drugima. Predlažem da ispitamo njegovu najvažniju komponentu, tj. onu koja predstavlja plaćanje starijim osobama. U operativnom smislu program pod nazivom starosno i obiteljsko osiguranje sastoji se od posebnog poreza uvedenog na plaće, plus isplate osobama koje su dosegle utvrđenu starosnu dob, iznosa koji se utvrđuju prema dobi u kojoj isplate počinju, obiteljskom statusu i prethodnoj visini zarade. U analitičkom smislu starosno i obiteljsko osiguranje čine tri odvojena elementa: 1. Zahtjev da velika većina osoba mora kupiti određene anuitete, tj. obvezno osiguranje za starost. 2. Zahtjev da se anuitet mora kupiti od države, tj. nacionalizacija ponude anuiteta. 3. Program za preraspodjelu dohotka, kako vrijednost anuiteta, na koje ljudi imaju pravo, kada uđu u sustav ne bi bila jednaka porezima koje plaćaju. Nema nikakve potrebe, naravno, da se ovi elementi kombiniraju. Od svakog bi se moglo zahtijevati da uplaćuje za vlastiti anuitet; moglo bi se dopustiti da se anuiteti kupuju od privatnih poduzeća, premda bi se od pojedinaca moglo zahtijevati da uplaćuju utvrđene anuitete. Država bi mogla ući u posao prodaje anuiteta, bez ikakve prisile da pojedinci kupuju propisane anuitete, uvjetujući da se posao samofinancira. Dakako, država se može angažirati u preraspodjeli, što ona redovito i čini, ali bez potrebe utjecanja sistemu anuiteta. Razmotrimo sada svaki element posebno kako bismo se uvjerili u kojoj se mjeri može opravdati, ako je to uopće moguće. Držim da će nam analiza biti olakšana ako ih proanaliziramo u obrnutom slijedu. 1. Preraspodjela dohotka Sadašnji program starosnog i obiteljskog osiguranja sadržava dvije glavne vrste preraspodjele: od nekih uživalaca povlastica drugima; od poreznog obveznika uopće, uživaocima starosnog i obiteljskog osiguranja.

Prva vrsta preraspodjele je prvenstveno od onih koji su ušli u sustav relativno mladi, onima koji su u njega ušli u poodmaklim godinama. Ovi drugi primaju i primat će neko vrijeme veću svotu nego što bi odgovaralo uplaćenim porezima. Prema sadašnjim tablicama poreza i povlastica, oni koji su u sustav ušli u mlađoj dobi primit će nedvojbeno manje. Ne vidim nikakve osnove, liberalne ili koje druge, s koje bi se mogla braniti ova posebna preraspodjela. Subvencija mirovinskim korisnicima neovisna je o njihovu bogatstvu ili siromaštvu, prima je podjednako imućan kao i onaj koji oskudijeva. Porez kojim se subvencija dotira, temelji se na proporcionalnoj poreznoj stopi na zaradu do maksimuma, i čini veći udio niskih prihoda nego visokih. Kakvog li opravdanja ima oporezivanje mladih da bi se dotirali stariji, bez obzira na njihov ekonomski položaj; je li opravdano uvesti u tu svrhu više porezne stope na niže nego na više dohotke; ili prikupljanje državnih prihoda radi plaćanja dotacija povećanjem poreza na plaće? Do druge vrste preraspodjele dolazi zbog činjenice da se sustav najvjerojatnije potpuno ne samofinancira. U razdoblju kada su mnogi pokriveni sustavom i plaćaju poreze, a korisnici mirovina rijetki, činilo se da se sustav samofinancira, te da, štoviše, proizvodi viškove. Ovaj privid ovisi o zapostavljanju akumuliranih obveza u odnosu prema poreznim obveznicima. Vrlo je dvojbeno da su uplaćeni porezi dostatni za financiranje akumuliranih obveza. Mnogi stručnjaci tvrde kako je dotacija potrebna čak i u slučaju gotovinskih uplata. Takva je dotacija općenito potrebna u sličnim sistemima drugih zemalja. Riječ je o izrazito tehničkoj materiji u koju na ovom mjestu nećemo ulaziti i nema potrebe za to, a o kojoj su inače stavovi podijeljeni. Za našu svrhu dovoljno je postaviti samo hipotetično pitanje: može li se opravdati činjenica da je porezni obveznik dužan subvencionirati starosno mirovinsko osiguranje, ako se to pokaže potrebnim. Ne vidim osnove na kojoj bih takvu dotaciju mogao opravdati. Mi zaista možemo željeti da potpomažemo siromašne. Ima li opravdanja da se potpomažu ljudi, neovisno o tome jesu li siromašni ili ne, samo zato što su dosegli određenu životnu dob? Nije li to ipak sasvim samovoljna redistribucija? Jedini argument kojim raspolažem za obrazloženje preraspodjele obuhvaćene sustavom starosnog i obiteljskog osiguranja jest onaj koji držim apsolutno nemoralnim, usprkos njegovoj širokoj primjeni. Argument se sastoji u tome da preraspodjela na osnovi sustava

starosnog i obiteljskog osiguranja prosječno više pomaže onima s niskim dohotkom nego onima s višim, unatoč snažnom arbitrarnom elementu; da bi bilo bolje provesti mnogo djelotvorniju preraspodjelu, no da zajednica ne želi glasovati izravno za preraspodjelu, premda će je izglasati kao dio paketa socijalne sigurnosti. Ono što se ovim argumentom u biti želi reći, jest da se zajednicu može zavarati da odobri mjeru kojoj se protivi, ako se ona predstavi na lažan način. Suvišno je i reći da su ljudi, koji iznose ovakve argumente, inače najglasniji u osudi varljive komercijalne reklame.59 2. Nacionalizacija prodaje obvezatnih anuiteta Pretpostavimo da želimo izbjeći preraspodjelu zahtijevajući od svake osobe da plaća svoje anuitete i to tako, naravno, da iznos uplaćen na policu osiguranja pokriva sadašnju vrijednost anuiteta, uzevši u obzir i smrtnost i prihode od kamata. Kakvo opravdanje imamo kad od određene osobe zahtijevamo da anuitet kupuje od državne agencije? Ako želimo ostvariti preraspodjelu, sasvim se sigurno moramo poslužiti poreznom moći države. Ali ako preraspodjela nije sastavni dio programa a, kao što smo upravo vidjeli, teško je naći opravdanje da ona to bude, zašto ne bismo dopustili onim pojedincima koji to žele da svoje anuitete kupuju od privatnog poduzeća? Sličnu analogiju nalazimo u zakonodavstvu saveznih država, kojim se zahtijeva obvezno osiguranje osobnih automobila. Koliko mi je poznato, nijedna savezna država koja je takav zakon uvela, nema čak ni državni osiguravajući zavod, a kamoli da još prisiljava vlasnike automobila da svoje osiguranje uplaćuju nekoj državnoj agenciji. Moguća ekonomija razmjera ne može biti argument za nacionalizaciju prodaje anuiteta. Ako ona postoji, a država organizira poduzeće za prodaju ugovora za anuitete, ona može zbog svoje veličine nižom cijenom ukloniti konkurente. U tom će slučaju država dobiti posao bez prisile. Ako to nije u stanju, tada po svoj prilici ekonomija razmjera ne postoji ili je nedovoljna da kompenzira druge neekonomičnosti državnog poslovanja. Jedna od mogućih prednosti nacionalizacije prodaje anuiteta je u činjenici da nacionalizacija olakšava provođenje obvezatne kupnje anuiteta. Ta je prednost, međutim, prilično trivijalna. Ne bi bilo teško zamisliti alternativne administrativne aranžmane, kao naprimjer zahtjev da se priloži kopija potvrde za iznos uplaćen za policu osiguranja uz prijavu poreza na dohodak; ili potvrda poslodavca da je takvim zahtjevima udovoljeno. Administrativni problem bi na taj način bio zacijelo sitan u usporedbi s onim

što ga danas nameću postojeći propisi. Troškovi nacionalizacije nedvojbeno pretežu nad takvim trivijalnim prednostima. Ovdje, kao i drugdje, individualna sloboda biranja i konkurencija privatnih poduzeća za klijentelom promicali bi poboljšanja u ponuđenim vrstama ugovora, te i njegovali i stimulirali raznovrsnost i raznolikost u zadovoljavanju individualnih potreba. Na političkoj razini očigledan je dobitak izbjegavanje i onemogućavanje širenja raspona državnih aktivnosti i neizravne prijetnje slobodi koju sadrži svako slično širenje. Nešto manje zorni politički troškovi proistječu iz obilježja sadašnjeg programa. Ti su problemi tehničke prirode i složeniji. Laik je vrlo često nestručan da ih prosuđuje. Nacionalizacija znači da se glavnina eksperata pretvara u činovništvo nacionaliziranog sistema, ili uz njega povezano sveučilišno osoblje. Svi oni neizbježno počinju zagovarati širenje ovog sustava, odmah želim dodati, ne iz uskih vlastitih interesa, već zbog toga što oni djeluju unutar okvira u kojem se državna administracija prihvaća kao gotova činjenica i znaju jedino njezine tehnike. U Sjedinjenim Državama danas jedino je olakšanje postojanje privatnih osiguravajućih društava uključenih u slične aktivnosti. Kongresu je u biti nemoguće djelotvorno nadzirati rad agencija kao što je Uprava socijalnog osiguranja i to zbog tehničkog značaja njihovih zadataka i njihova gotovo potpunog monopola stručnjaka te vrste. Takve organizacije se pretvaraju u samoupravna tijela, čije prijedloge Kongres uglavnom samo potvrđuje. Sposobni i ambiciozni ljudi koji žele u njima stvoriti svoje karijere, nastoje gorljivo proširiti njihov djelokrug, u čemu ih je izvanredno teško spriječiti. Ako stručnjak kaže da, tko je dovoljno kompetentan da kaže ne? Tako smo postali svjedoci da je sve veći dio stanovništva uvučen u sistem socijalne sigurnosti, a sada kada mu je preostalo vrlo malo mogućnosti za proširenja u tom smjeru, vidimo kako se dograđuje dodatnim programima kao što su medicinske usluge. Zaključujem s tvrdnjom da su argumenti protiv nacionalizacije prodaje anuiteta izvanredno snažni, ne samo prema liberalnim načelima, već čak i prema vrijednostima koje zagovaraju proponenti države blagostanja. Ako vjeruju da država može pružiti bolje usluge nego tržište, onda se trebaju zalagati da državno poduzeće izdaje anuitete u otvorenoj konkurenciji s ostalim poduzećima. Ako su u pravu, državno će poduzeće prosperirati; ako su u krivu, blagostanje ljudi bit će veće ako imaju privatnu alternativu. Samo

indoktrinirani socijalist ili sljedbenik centralizirane kontrole koja je sebi sama svrhom, koliko mogu ocijeniti, može zauzeti načelno stajalište u prilog nacionalizaciji prodaje anuiteta. 3. Obvezna kupnja anuiteta Raščistivši tako šikaru, spremni smo se sada suočiti s ključnim problemom: prisiljavanjem pojedinaca da vlastitim tekućim dohotkom kupuju anuitete kako bi se osigurali za starost. Jedno od mogućih opravdanja takve prisile je strogo paternalističko. Ljudi bi mogli, kad bi htjeli, odlučiti učiniti individualno ono što zakon zahtijeva da urade kao grupa. No odvojeni, oni su kratkovidni i nepromišljeni. »Mi« bolje od »njih« znamo da je u njihovom interesu da se osiguraju za starost u većem stupnju od onoga što bi oni dobrovoljno uradili; pojedinačno mi ih na to ne možemo nagovoriti, no možemo nagovoriti 51% ili više onih koji će prisiliti preostale da čine ono što je za njihovo dobro. Ovaj se paternalizam odnosi na odgovorne osobe, nema dakle čak ni one isprike koju bi imao kad bi se radilo o djeci ili umobolnima. Ovaj je stav interno konzistentan i logičan. Krajnjeg paternalista, koji tako nešto tvrdi, ne možete odvratiti i kad mu ukažete da je napravio logičku grešku. On je naš smrtni neprijatelj s načelnog polazišta ne jednostavno dobronamjeran, ali pogrešno usmjereni prijatelj. U osnovi on vjeruje u diktaturu, dobrohotnu i možda većinsku, ali svejedno diktatura. Oni koji među nama vjeruju u slobodu moraju vjerovati i u slobodu pojedinaca da griješe. Ako čovjek svjesno odabere da živi samo za danas, da iskoristi svoja sredstva za sadašnji užitak, svjesno odabirući oskudnu i bijednu starost, kojim ga pravom smijemo u tome priječiti? Možemo s njime raspravljati, nastojati ga uvjeriti da je u krivu, no jesmo li ovlašteni upotrijebiti prisilu kako bismo ga spriječili da uradi ono što je odlučio? Ne postoji li uvijek mogućnost da je on u pravu a mi u krivu? Skromnost je karakteristična vrlina pobornika slobode, a drskost paternalista. Malo je radikalnih paternalista. To je vrlo neprivlačan stav ako se obasja punim svjetlom, pa ipak je paternalistička argumentacija odigrala tako važnu ulogu u mjerama kao što je socijalno osiguranje, da se čini vrijednim truda izričito ga predočiti. Moguće opravdanje za obvezno uplaćivanje anuiteta na osnovi liberalnih načela jest da lakoumni i rastrošni neće trpjeti posljedice vlastitog ponašanja, već će nametnuti troškove drugima. Nećemo dopustiti, kaže se,

da ti siromašni starci trpe u pogubnoj bijedi. Podupirat ćemo ih uz pomoć privatnog i javnog milosrđa. Prema tome, onaj tko ne želi brinuti o vlastitoj starosti, past će na teret društvu. Činjenicu da ga prisiljavamo na uplaćivanje anuiteta možemo opravdati obrazloženjem da to nije samo za njegovo dobro, već za dobro svih nas. Težina ovakvog argumenta, dakako, ovisi o činjenicama. Ako bi 90% stanovništva palo na teret društvu u dobi od 65 godina zbog nepostojanja obvezne kupnje anuiteta, argument bi imao vrlo veliku težinu. Ako bi svega 1% stanovništva palo na teret društvu, argument ne bi imao nikakvu težinu. Zašto ograničavati slobodu 99% ljudi, da bi se izbjegli troškovi koje bi 1% stanovništva nametnuo zajednici? Uvjerenje da će veći dio ljudske zajednice pasti na teret društvu, ako ga se ne prisili na kupnju anuiteta, duguje svoju uvjerljivost razdoblju velike depresije, kada je sustav starosnog i obiteljskog osiguranja ozakonjen. U razdoblju od 1931. do 1940. u svakoj godini više od 1/7 radne snage bilo je nezaposleno, a nezaposlenost je bila proporcionalno veća među starijim radnicima. To je bio slučaj bez presedana i nikad se više nije ponovio. Do njega nije došlo zbog toga što bi ljudi bili tako nepromišljeni da ne misle na vlastitu starost. Kao što smo vidjeli, bila je to posljedica lošeg državnog gospodarenja. Starosno i obiteljsko osiguranje je lijek, ako to uopće može biti lijek, za sasvim različitu bolest s kojom tada nismo imali nikakva iskustva. Nezaposleni su u 1930-im godinama zacijelo stvorili ozbiljan problem u vezi s ublažavanjem nevolja i bijede, problem vezan za ljude koji su postali opterećenje za društvo. No starost ni u kom slučaju nije predstavljala najozbiljniji problem. Mnogi su ljudi, u tzv. proizvodnoj dobi, bili na listama za novčane potpore i drugu pomoć. A stalni rast sustava starosnog i obiteljskog osiguranja, po kojem više od šesnaest milijuna ljudi danas uživa potporu, nije uspio spriječiti stalno povećanje broja onih koji primaju socijalnu pomoć. Privatni aranžmani za brigu o starijim osobama s vremenom su se u velikoj mjeri izmijenili. Nekada su djeca bila glavno sredstvo kojim su se ljudi nastojali osigurati za starost Kako je društvo postajalo bogatije, mijenjali su se i običaji. Odgovornost za brigu koju su imala djeca prema svojim roditeljima postupno je slabila, a sve veći broj ljudi počeo se skrbiti za starost stjecanjem vlasništva i pribavljanjem privatnih mirovinskih prava. U posljednje vrijeme ubrzan je razvoj mirovinskih programa, povrh onih iz

sustava starosnog i obiteljskog osiguranja. Neki istraživači čak drže da nastavak sadašnjih trendova ukazuje na društvo u kojem će veći dio stanovništva štedljivo živjeti u svojim proizvodnim godinama, da bi priskrbio životni standard u starosnoj dobi viši od onog što su ga ikad uživali u naponu svog života. Možda će neki od nas ovako kretanje smatrati izopačenim, ali ako ono odražava sklonosti zajednice, neka bude tako. Obvezno kupovanje anuiteta nametnulo je, dakle, velike troškove za mali dobitak. Ono je sve nas lišilo kontrole nad znatnim dijelom dohotka, zahtijevajući od nas da ga namijenimo posebnoj svrsi, kupnji mirovinskih anuiteta i to na određen način, plaćanjem državnoj agenciji. Ono je otežalo konkurenciju u prodaji anuiteta kao i razvoj mirovinskih aranžmana. Urodilo je golemom birokracijom koja pokazuje tendenciju stalnog povećanja, jer birokracija reproducira samu sebe, proširujući svoj djelokrug s jednog područja našeg života na drugi. A sve to samo zato da bi se izbjegla opasnost da manji broj ljudi padne na teret zajednici.

Dvanaesto poglavlje Ublažavanje siromaštva Izvanredan privredni rast, što su ga u posljednja dva stoljeća iskusile zapadne zemlje, i široka raspodjela koristi i prednosti slobodnog poduzetništva, enormno su, i to u apsolutnom smislu, reducirali stupanj siromaštva u kapitalističkim zemljama Zapada. No siromaštvo je dijelom relativna stvar, pa tako i u tim zemljama ima, zasigurno, mnogo ljudi koji žive u uvjetima koje bismo mogli nazvati sirotinjskim. Jedan od izlaza, a po mnogo čemu i jedan od najprikladnijih, jest privatna dobrotvornost. Vrijedno je istaknuti da je u doba punog procvata laissez-fairea, sredinom i krajem 19. st. u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama došlo do izvanrednog širenja privatnih dobrotvornih organizacija i ustanova. Jedna od najviših cijena koja je plaćena u ime proširenja državnih skrbničkih aktivnosti bio je odgovarajući pad privatnih dobrotvornih aktivnosti. Moglo bi se dokazivati kako je privatna dobrotvornost nedovoljna, jer njezine blagodati koriste oni koji njima ne pridonose — opet, »susjedski efekt«. Nesretan sam kad vidim siromaštvo, a uživam korist od njegova ublažavanja. No ja tu korist jednako uživam neovisno o tome plaćam li ja ili netko drugi za njegovo ublažavanje. Koristi tuđeg milosrđa, dakle, povećavaju i moju korist Definirajmo to drukčije. Svi bismo bili voljni pridonijeti olakšanju siromaštva, pod uvjetom da to i drugi urade. Bez takvog jamstva možda ne bismo bili voljni pridonijeti istom visinom iznosa. U manjim zajednicama javni bi pritisak možda bio dostatan da se ovaj uvjet realizira čak uz privatnu dobrotvornost. U velikim bezličnim zajednicama, koje sve to više dominiraju našim društvom, javnim je pritiskom to mnogo teže postići. Pretpostavimo da netko prihvati, kao što sam uostalom i ja, ovakvo razmišljanje kojim se opravdavaju akcije države za ublažavanjem siromaštva, uspostavom najniže dopuštene granice životnog standarda u zajednici. Preostaju pitanja: koliko i kako? Ne nalazim načina da odlučim o

pitanju »koliko«, osim preko iznosa za poreze što smo ga voljni — čime podrazumijevam većinu nas — nametnuti sami sebi u tu svrhu. Pitanje »kako« zahtijeva mnogo više prostora za zamišljanje. Dvije su stvari naizgled jasne. Prvo, ako je postavljeni cilj ublažavanje siromaštva, trebamo imati program koji će biti usmjeren na pomaganje siromašnima. Nema razloga da ne pomognemo siromahu koji je slučajno farmer, ali ne zbog toga što je farmer, već zbog toga što je siromašan. Svrha bi programa, dakle, trebala biti pomagati ljudima kao ljudima, a ne kao pripadnicima određenih zvanja ili dobnih skupina ili platnih razreda, radničkih organizacija ili privrednih grana. To je upravo slaba strana programa za subvencioniranje poljoprivrednika, općih mirovinskih povlastica, zakona o zajamčenim osobnim dohocima, prosindikalnog zakonodavstva, carina, izdavanja dozvola za obavljanje zanata i profesija, itd. u naizgled beskrajnom nizu. Drugo, djelujući kroz tržište program ne bi smio, koliko je to moguće, izobličiti tržište, odnosno sprečavati njegovo funkcioniranje. To je slaba strana jamčenja cijena, zakona o zajamčenim osobnim dohocima, carinama i sl. Negativni porez na dohodak nudi se kao rješenje na čisto mehaničkoj osnovi. Danas imamo izuzeće od 600 dolara po osobi na osnovi saveznog poreza na dohodak (plus minimum 10% proporcionalnog odbijanja). Ako netko ima 100 dolara oporezivog dohotka, odnosno dohodak od 100 dolara nakon izuzeća i odbijanja, on plaća porez. Prema ovom prijedlogu, ako je njegov oporezivi dohodak minus 100 dolara, odnosno manji za 100 dolara nakon izuzeća i odbitaka, platit će negativni porez, odnosno primit će potporu. Ako bi stopa dotiranja iznosila, recimo, 50% primio bi 50 dolara. Ako bi dotična osoba bila bez ikakva dohotka i, jednostavnosti radi, bez ikakvih odbitaka, uz konstantnu stopu primila bi 300 dolara. Ta bi osoba mogla primiti i više od ovog kad bi imala odbitak, recimo za liječenje, tako da bi njezin dohodak bio negativan, čak i prije odbijanja u ime izuzeća od poreza. Stope dotiranja mogle bi, naravno, biti progresivne, kao s poreznim stopama iznad granične crte neoporezivog dohotka. Na taj bi se način mogla postići granica ispod koje ne bi smio biti ničiji dohodak (sada definiran tako da uključuje potporu) — u ovom pojednostavljenom primjeru od 300 dolara po osobi. Precizna granica utvrdila bi se prema mogućnostima zajednice. Prednosti ovog prijedloga su jasne: neposredno je usredotočen na problem siromaštva; pruža pomoć u obliku koji je za pojedinca najkorisniji, naime u novcu. On je općenit i mogao bi zamijeniti mnoštvo posebnih mjera koje su danas na snazi; pruža eksplicitnu cijenu koju društvo treba platiti;

djeluje izvan tržišta. Poput drugih mjera za ublažavanje siromaštva, on smanjuje inicijativu onih kojima se pomoć pruža da se sami ispomažu, ali on tu inicijativu posve ne uklanja, kao što bi to uradio sustav dopune dohotka kao do fiksiranog minimuma. Dodatno zarađen dolar uvijek znači više novca raspoloživog za trošenje. Javili bi se, nesumnjivo, administrativni problemi, no oni mi se čine manje važnima, ako su uopće od kakva značenja. Sistem bi se uklopio neposredno u naš tekući sistem poreza na dohodak, služeći se i njegovom administracijom. Sadašnji porezni sustav pokriva najveći dio onih koji primaju dohodak, a potreba da se njime pokriju svi, rezultirala bi poboljšanjem operativnosti sadašnjeg poreza na dohodak. Još važnije, ako se sustav provede kao zamjena za sadašnju pohabanu vreću mjera usmjerenu istom cilju, smanjio bi se zacijelo i ukupni teret administracije. Nekoliko kratkih procjena također pokazuju da bi ovaj prijedlog bio znamo manje skup u novčanom smislu (a da stupanj prisutnosti državnog intervencionizma i ne spominjemo), nego sadašnji skup mjera socijalne skrbi. S druge strane, ove procjene pokazuju rasipnost naših sadašnjih mjera, koje se inače smatraju mjerama za pomoć siromasima. Godine 1961. državni troškovi za isplate za socijalnu skrb i slične programe dosegli su cca 33 milijarde dolara (federalni, državni i lokalni). Odnosili su se na: pomoć starijim osobama, isplate na ime socijalne sigurnosti, pomoć za uzdržavanu djecu, opću socijalnu pomoć, programe jamčenja poljoprivrednih cijena, javno stanovanje itd.60 U izradi ovog proračuna izostavio sam potpore za demobilizirane vojnike. Nisam uzeo u obzir ni izravne i neizravne troškove koji se odnose na mjere kao što su zakoni o zajamčenom osobnom dohotku, carine, izdavanja dozvola za obavljanje zvanja i tako dalje, kao ni troškove za javno zdravstvo, izdatke saveznih država i lokalne izdatke za bolnice, duševne bolnice i sl. U Sjedinjenim Državama ima otprilike 57 milijuna potrošačkih jedinica (samaca i obitelji). S izdacima od 33 milijarde dolara za godinu 1961. moglo se financirati, u obliku izravnih novčanih dotacija, u iznosu od cca 6,000 dolara po potrošačkoj jedinici za 10% onih s najnižim dohocima. Takvim bi dotacijama njihov dohodak nadmašio prosjek dohotka svih potrošačkih jedinica u Sjedinjenim Državama. Ili alternativno, ovim izdacima mogle bi se financirati dotacije od cca 3,000 dolara po potrošačkoj jedinici za 20% onih s najnižim dohotkom. Ako bismo otišli tako i do 1/3, koju su pristaše New Deala rado nazivali nezbrinutom u pogledu prehrane, smještaja i odjeće, s izdacima za godinu 1961. mogle su se financirati

dotacije u visini približno 2,000 dolara po potrošačkoj jedinici, što je gotovo iznos dohotka, uzevši u obzir i promjenu cijena, koji je činio granicu i sredinom 1930-ih godina između donje trećine i gornje dvije trećine. Danas manje od 1/8 potrošačkih jedinica imaju jednak dohodak, korigiran za promjena cijena, kao najniža trećina iz sredine 1930-ih godina. Sve su ovo, dakako, pretjerani programi da bi opravdali »ublažavanje siromaštva«, čak ako najšire interpretiramo termin. Program kojim su dopunjeni dohoci onih 20% potrošačkih jedinica s najnižim dohotkom, podigavši ih do razine najnižeg dohotka ostalih, stajao bi manje od polovice iznosa koji se danas troši. Najvažnija slaba strana prijedloga negativnog poreza na dohodak su njegove političke implikacije. On uspostavlja sustav u kojem su porezi nametnuti samo nekima, da se plate subvencije drugima. A ovi drugi po svoj prilici imaju pravo glasa. Postoji uvijek opasnost da se rješenje, pod kojim velika većina samu sebe dobro voljno oporezuje kako bi pomogla nesretnu manjinu, prometne u ono pod kojim većina želi nametnuti za sebe povoljne poreze manjini koja na to ne pristaje. Budući da ovaj prijedlog čini proces eksplicitnim, opasnost je možda veća nego kod drugih mjera. Ovom problemu ne nalazim drugog rješenja osim u samoobuzdavanju i dobroj volji biračkog tijela. Pišući o istom problemu - britanskim starosnim mirovinama — godine 1914. Dicey iznosi: »Razborit i dobrohotan čovjek zacijelo bi se mogao zapitati hoće li dobit, koju će Engleska kao cjelina steći donošenjem zakona o potpori siromasima u obliku mirovina, biti u skladu sa zadržavanjem prava umirovljenika da sudjeluju u izborima za članove Parlamenta.« 61 39 S obzirom na pitanje koje je postavio Dicey, za britansko iskustvo se još uvijek može reći da daje polovičan odgovor. Engleska je uvela opće pravo glasa bez oduzimanja toga prava umirovljenicima ili drugim korisnicima državne pomoći. U Velikoj Britaniji je došlo do goleme i neravnomjerne ekspanzije oporezivanja jednog dijela poreznih obveznika u korist drugog, čime je zacijelo morao biti usporen privredni rast Britanije, što znači da se od uvedenih mjera možda nije okoristio najveći dio onih koji su dobivali pomoć. No ove mjere nisu ugrozile, barem ne dosad, slobode u Velikoj Britaniji, niti njezin predominantno kapitalistički sustav. K tome su, što je još važnije, primjetni znakovi obrata, kao i suzdržljivost biračkog tijela.

Liberalizam i egalitarizam Srž filozofije liberalizma jest vjera u dostojanstvo pojedinca, u njegovu slobodu da do maksimuma iskoristi svoje sposobnosti i mogućnosti, prema vlastitu izboru ali pod jedinim uvjetom da time ne narušava slobodu drugih da to isto čine. Ovo podrazumijeva vjeru u jednakost ljudi u jednom smislu, i u njihovu nejednakost u drugom. Svaki čovjek ima jednako pravo na slobodu. To je važno i temeljno pravo upravo zato što su ljudi različiti, zato što će ljudska bića svoju slobodu koristiti na različite načine, kako bi u tom procesu pridonosili općoj kulturi ljudske zajednice u kojoj žive. Liberal će stoga oštro lučiti između jednakosti prava i jednakosti mogućnosti s jedne strane, i materijalne jednakosti, ili jednakosti ishoda, s druge strane. On će pozdraviti činjenicu da slobodno društvo, više od ijednog drugog, teži većoj materijalnoj jednakosti. Ali to će on smatrati tek poželjnim nusproduktom slobodnog društva, a ne i njegovim glavnim opravdanjem. On će pozdraviti mjere kojima se promiču sloboda i jednakost, kao što su mjere kojima se uklanja moć monopola i unapređuje djelovanje tržišta. On će privatnu dobrotvornost, usmjerenu na pomaganje manje sretnima, smatrati primjerom prave uporabe slobode. On će možda odobriti državnu akciju usmjerenu prema ublažavanju siromaštva kao djelotvorniji način kojim najveći dio ljudske zajednice postiže zajednički cilj. On će to uraditi, međutim, sa žaljenjem, s obzirom na činjenicu da je dobrovoljnu akciju zamijenila prisilna. Do ovog stupnja ići će i egalitarac. No on hoće ići i dalje. On će braniti pravo da se jednima uzima kako bi se dalo drugima, ali ne kao djelotvornije sredstvo, kojim »neki« mogu postići željeni cilj, nego u ime »pravde«. U ovoj točci jednakost dolazi u oštar konflikt sa slobodom; mora se birati. Ne može se biti i egalitarac, u ovom smislu, i liberal.

Trinaesto poglavlje Zaključak U 1920-im i 1930-im godinama intelektualce u Sjedinjenim Državama su svim silama uvjeravali da je kapitalizam manjkav sistem, koji umanjuje privredno blagostanje, a time i slobodu, te da nada za budućnost leži u većoj mjeri svjesne kontrole političkih vlasti nad gospodarskim poslovima. Preobraćenje intelektualaca nije postignuto ugledom na neko stvarno, kolektivističko društvo, premda je, nesumnjivo, znatno ubrzano uspostavom komunističkog društva u Rusiji i žarkim nadama koje su u nju polagane. Preobraćenje intelektualaca bilo je postignuto usporedbom postojećeg stanja stvari, sa svim nepravdama i manjkavostima, a s jednim mogućim, hipotetičnim stanjem. Stvarno se uspoređivalo s idealnim. U to vrijeme mnogo što drugog i nije bilo moguće. Istini za volju, čovječanstvo je iskusilo mnoga razdoblja centraliziranog upravljanja i državnog opsežnog miješanja u privredne poslove. U međuvremenu je došlo je do revolucije u politici, znanosti i tehnologiji. Mi sasvim sigurno možemo, tvrdilo se, postići mnogo više s demokratskom političkom strukturom, suvremenim oruđima i suvremenom znanošću no što je to bilo moguće u prijašnjim epohama. Shvaćanja iz tog vremena još su uvijek prisutna, pa tako i tendencija da se svaka državna intervencija smatra poželjnom, a da se sva zla pripisuju tržištu, da se novi prijedlozi za državnom kontrolom ocjenjuju u njihovom idealnom obliku, kakav bi bio moguć kad bi njome upravljali sposobni, nesebični ljudi, oslobođeni utjecaja i pritiska zainteresiranih grupa. Zagovornici ograničene države i slobodnog poduzetništva još su u defenzivi. Ipak, prilike su se izmijenile. Danas je za nama već nekoliko desetljeća iskustva s državnim intervencionizmom. Nema više potrebe da se stvarno djelovanje tržišta uspoređuje s državnim intervencionizmom kakav bi idealno mogao djelovati. Danas već možemo uspoređivati stvarno sa stvarnim.

Uradimo li to, sasvim jasno ćemo uvidjeti da razlika između stvarnog i idealnog djelovanja tržišta — ma koliko da je ne sumnjivo velika — nije ništa usporedi li se s razlikom između stvarnih učinaka državne intervencije i njezinih namjeravanih učinaka. Tko danas može polagati veliku nadu u unapređenje čovjekove slobode i dostojanstva u masovnoj tiraniji i despotizmu koji vladaju Sovjetskim Savezom? U Komunističkom manifestu Marx i Engels su pisali: »Proleteri nemaju što izgubiti osim svojih okova. Dobiti mogu svijet.« Tko može danas smatrati okove proletera u Sovjetskom Savezu slabijim od okova proletera u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, ili u bilo kojoj državi na Zapadu? Promotrimo malo pobliže situaciju kod kuće. Koja je, ako je ijedna, od tih velikih reformi prošlih desetljeća postigla svoje ciljeve? Jesu li ostvarene dobre namjere predlagača tih reformi? Uvođenje regulative za zaštitu potrošača u željezničkom prometu vrlo se brzo pretvorilo u instrument kojim su željeznice počele štititi sebe od konkurencije novih takmaca — na račun, dakako, potrošača. Porez na dohodak, u početku ozakonjen s niskim stopama, a kasnije iskorišten kao sredstvo za preraspodjelu u korist nižih klasa, postao je fasadom, pokrivajući »rupe u zakonu« i posebne propise koji čine na papiru vrlo progresivne stope u najvećoj mjeri neefikasnima. Proporcionalna stopa od 23,5% na sadašnji oporezivi dohodak donijela bi jednaki porezni prihod kao i sadašnje stope koje se penju od 20 do 91%. Porez na dohodak, kojemu je svrha bila smanjenje nejednakosti i ravnomjernija raspodjela bogatstva, u praksi je poticao reinvestiranje zarada korporacije, narušavajući djelovanje tržišta kapitala, a obeshrabrujući otvaranje novih poduzeća. Monetarne reforme, kojih je namjera bila promicanje stabilnosti privrednih aktivnosti i cijena, pogoršale su inflaciju za vrijeme i nakon prvoga svjetskog rata, održavajući viši stupanj nestabilnosti no što je ikad ranije bio zabilježen. Monetarne vlasti koje su one ustanovile, nose primarnu odgovornost što je došlo do pretvaranja ozbiljne ekonomske kontrakcije u katastrofu velike depresije iz 1929-33. Sustav koji je u najvećoj mjeri stvoren da spriječi bankovnu paniku, proizveo je najveću bankovnu paniku u američkoj povijesti. Poljoprivredni program kojemu je svrha bila pomoći siromašnim farmerima i ukloniti ono što je navodno bio osnovni poremećaj u organizaciji poljoprivrede, postao je nacionalni skandal koji je tratio javne fondove, krivo usmjerio korištenje resursa, učvrstio sve to težu i razrađeniju

kontrolu poljoprivrednika, ozbiljno remetio vanjsku politiku Sjedinjenih Država, a istodobno je uradio vrlo malo da pomogne osiromašenom poljoprivredniku. Stambeni program, kojega je namjera bila poboljšanje stambenih uvjeta siromašnih građana, smanjenje maloljetničke delinkvencije i doprinos uklanjanju gradskih sirotinjskih četvrti, pogoršao je uvjete stanovanja siromašnih, pridonio maloljetničkoj delinkvenciji i proširio urbane »slumove«. U 1930-im godinama u intelektualnim zajednicama »radništvo« je postao sinonim za »radnički sindikat«. Vjera u čistoću i vrlinu radničkih sindikata bila je jednaka vjeri u dom i materinstvo. Donijeti su mnogi zakoni radi favoriziranja radničkih sindikata i »poštenih« radnih odnosa. Radničkim sindikatima rasla je snaga i već 1950-ih godina »radnički sindikat« postaje gotovo ružna riječ. Više nije sinonim za »radništvo«, niti ga se više automatski smatra nepovredivim. Mjere socijalne sigurnosti su ozakonjene kako bi primanju pomoći dale snagu prava, i uklonile potrebu za izravnom potporom i pomaganjem. Danas milijuni primaju socijalnu pomoć, liste za potporu sve su duže, a iznosi utrošeni za izravnu ispomoć sve su viši. Ovaj popis bi se lako dao produžiti: programom za otkup srebra iz 1930-ih, javnim energetskim projektima, poslijeratnim programima pomoći inozemstvu, Federalnom komisijom za komunikacije, programima za urbanističku obnovu sirotinjskih četvrti, programima robnih zaliha. Ovi i mnogi drugi programi bili su vrlo različita djelovanja, a najčešće suprotna onome koje im je bilo namijenjeno. Bilo je i ponešto iznimaka. Ekspresne ceste ispresijecale su zemlju, veličanstvene brane pregrađuju velike rijeke, sateliti što kruže oko Zemlje — sve su to priznanja sposobnostima države koja gospodari golemim materijalnim izvorima. Školski sistem, sa svim svojim slabostima i problemima, uza sve mogućnosti unapređivanja kroz mnogo djelotvornije uvođenje tržišnih činitelja, proširio je mogućnosti koje se pružaju američkoj omladini i pridonio proširenju slobode. To je priznanje javnim dobrom nadahnutim nastojanjima desetaka tisuća onih koji su radili u lokalnim školskim odborima kao i volji i spremnosti široke javnosti da nosi težak teret nameta za ono što su smatrali javnim interesom. Shermanovi antitrustovski zakoni, uza sve probleme vezane za složenu administraciju, samim su postojanjem poticali konkurenciju. Mjere zdravstvene zaštite pridonose

smanjenju zaraznih bolesti. Socijalna pomoć i potpora olakšavaju patnje i nevolje. Lokalne vlasti često pružaju pogodnosti bitne za život zajednica. Red i zakon se održavaju, premda je u mnogim velikim gradovima obavljanje ove čak elementarne državne funkcije daleko od zadovoljavajućeg. Kao građanin Chicaga govorim prilično emotivno. Napravimo li bilancu, ne treba sumnjati da će saldo biti zlosretan. Najveći broj pothvata, koje je u posljednjih nekoliko desetljeća poduzela država, nije ispunio ciljeve. Sjedinjene Države i dalje napreduju, njezini se građani bolje hrane i bolje odijevaju; žive u boljim stambenim uvjetima i uživaju bolji prijevoz; sužene su klasne i socijalne razlike, manjinske grupe su manje diskriminirane, popularna kultura je napravila značajan skok. Sve je ovo rezultat inicijative i poriva pojedinaca koji surađuju na slobodnom tržištu. Ovaj razvitak državne mjere su više kočile nego potpomagale. Te mjere smo bili u stanju podnijeti i prevladati samo zahvaljujući izvanrednoj plodotvornosti tržišta. Mnogo je moćnija bila nevidljiva ruka u poticanju napretka nego vidljiva ruka u stvaranju nazatka. Je li slučajno što su se tolike državne reforme proteklih desetljeća izjalovile, a blistave nade pretvorile u pepeo? Je li tomu razlog što su programi bili pogrešni u pojedinostima? Držim da je odgovor, dakako, negativan. Središnja manjkavost ovih mjera je u tome što one uz pomoć države nastoje prisiliti ljude da djeluju protiv vlastitih neposrednih interesa, a u svrhu promicanja tobožnjeg općeg interesa. One sukob interesa, odnosno različito gledanje na interese, ne nastoje razriješiti uspostavom okvira koji bi ovaj konflikt eliminirao, ili uvjeravajući ljude da drže svoje interese, već prisiljavanjem ljudi da djeluju protiv vlastitih interesa. One vrijednosti sudionika zamjenjuju vrijednostima onih koji su izvan stvari, tako što jedni govore drugima što je za njih dobro, ili što država oduzima jednima da bi pomagala druge. Ovim je mjerama suprotstavljena, dakle, jedna od najsnažnijih i najkreativnijih sila poznatih čovjeku — upornost milijuna ljudskih jedinki da promiču vlastite interese i žive svoj život prema vlastitim vrijednostima. To je i glavni razlog zašto su te mjere tako učestalo imale suprotne učinke od namjeravanih. To je ujedno i najvažnija snaga slobodnog društva, i objašnjenje zašto ga državna regulativa nije sposobna zagušiti. Interesi o kojima govorim nisu uski sebični, vlastiti interesi. Naprotiv, u njima je sadržan niz vrijednosti, koje ljudi smatraju dragocjenim i za koje su spremni dati svoje bogatstvo i žrtvovati živote. Nijemci, koji su dali svoje

živote suprotstavljajući se Adolfu Hitleru, slijedili su svoje interese onako kako su ih oni vidjeli. To isto rade muškarci i žene koji posvećuju goleme napore i vrijeme milosrdnim, obrazovnim i vjerskim aktivnostima. Prirodno, ovakve interese samo manjina smatra najvažnijim. Vrlina je slobodnog društva da ono ipak omogućuje tim interesima pun zamah, ne potčinjavajući ih uskim materijalističkim interesima koji dominiraju većinom ljudskog roda. Eto zbog čega su kapitalistička društva manje materijalistička od kolektivističkih. Zbog čega, ipak, u svjetlu činjenica, teret dokaza još uvijek leži na onima među nama koji se opiru novim državnim programima i koji nastoje smanjiti nedopustivo veliku ulogu države. Neka odgovor pruži Dicey: »Blagotvoran učinak državne intervencije, posebice u obliku zakonodavstva, je izravan, neposredan i gotovo vidljiv, dok su loše posljedice postupne i neizravne, i leže izvan vidokruga. Niti većina ima na umu da bi državni inspektori mogli biti nestručni, nehajni, ponekad čak korumpirani; malo je onih koji shvaćaju neporecivu istinu da državna pomoć uništava oslanjanje na vlastite snage. Iz toga slijedi da bi veći dio čovječanstva morao gotovo nužno s neopravdanom naklonošću gledati na državnu intervenciju. Ovu prirodnu sklonost može se u određenom društvu onemogućiti jedino postojanjem pretpostavke ili predrasude u korist individualne slobode, tj. laissez-fairea. Već puko slabljenje vjere u oslonac na vlastite snage — a da je do takvog slabljenja došlo već je izvjesno — samo je po sebi dovoljno da obrazloži jačanje zakonodavstva koje teži socijalizmu.«62 Očuvanje i širenje slobode danas je ugroženo iz dva smjera. Jedna je prijetnja očigledna i jasna. To je vanjska prijetnja koja stiže od opakih ljudi iz Kremlja koji obećavaju da će nas pokopati. Druga je prijetnja mnogo suptilnija. To je unutarnja prijetnja koja stiže od ljudi dobrih namjera i dobre volje, koji nas žele reformirati. Nestrpljivi zbog sporog uvjeravanja i davanja primjera da bi se ostvarile velike socijalne promjene koje su zamislili, oni će rado posegnuti za moći države da postignu svoje ciljeve, uvjereni da će vlastitom sposobnošću u tome uspjeti. Pa kad bi i došli do te moći, svoje neposredne ciljeve ne bi uspjeli postići, a uz to stvorili bi kolektivnu državu od koje bi ustuknuli u užasu, i koje bi bili prve žrtve. Zbog dobrih namjera onih koji je kreiraju, koncentrirana moć nije manje opasna. Ove dvije prijetnje, na nesreću, potkrepljuju jedna drugu. Ako i izbjegnemo nuklearnu katastrofu, prijetnja iz Kremlja zahtijeva od nas da

osjetan dio naših resursa posvetimo vojnoj obrani. Važnost države kao kupca tako velike proizvodnje i jedinog kupca proizvodnje mnogih tvrtki i industrijskih grana već je koncentrirala opasnu količinu ekonomske moći u rukama političke vlasti, izmijenila ambijent u kojem se odvija poslovanje i kriterije relevantne za poslovni uspjeh te ovim i drugim načinima ugrožava slobodno tržište. Tu opasnost ne možemo izbjeći, ali je bespotrebno pojačavamo nastavljanjem široko prisutnog državnog intervencionizma u područjima koja nisu vezana za vojnu obranu zemlje, kao i stalnim pokretanjem novih državnih programa — od medicinske njege za starije osobe do istraživanja mjeseca. Adam Smith je jednom rekao sljedeće: »Mnogo je ruševina u svakoj naciji.« Naša osnovna struktura vrijednosti i isprepletena mreža slobodnih institucija odoljet će mnogočemu. Vjerujem da ćemo moći sačuvati i proširiti granice slobode usprkos obujmu vojnih programa i usprkos privrednoj moći već koncentriranoj u Washingtonu. No moći ćemo to uraditi samo onda ako se razbudimo prijetnjama s kojima smo sučeljeni i tek onda ako uvjerimo naše sunarodnjake da slobodne institucije nude sigurniji, iako možda ponekad sporiji, put ciljevima kojima streme, nego represivna moć države. Tinjanje promjene, već uočljivo u intelektualnoj klimi, znamenje je nade.

Sadržaj

Predgovor 1982 Predgovor Uvod 1. Odnos između ekonomske i političke slobode 2. Uloga države u slobodnom društvu 3. Kontrola novca 4. Međunarodni financijski i trgovački aranžmani 5. Fiskalna politika 6. Uloga države u obrazovanju 7. Kapitalizam i diskriminacija 8. Monopol i društvena odgovornost za poslovanje i rad... 9. Izdavanje dozvola za obavljanje zanimanja 10. Raspodjela dohotka 11. Mjere socijalnog blagostanja 12. Ublažavanje siromaštva 13. Zaključak

Biblioteka DOMINANTNE IDEJE Milton Friedman KAPITALIZAM I SLOBODA Izdavači GLOBUS, Nakladni zavod, Zagreb ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb Za izdavače TOMISLAV PUŠEK mr. MILJENKO ŽAGAR Likovna oprema TOMISLAV PUŠEK Naklada 2000 Grafička priprema MN GRAFIKA, Zagreb Tisak KERSCHOFFSET, Zagreb 1992.

1

Joseph Schumpeter, History of Economic Analysis, New York, Oxford University Press, 1954, str. 394. 2

Autor koristi termin Rusija kad govori o bivšem Sovjetskom Savezu, pa je tako ostavljeno i u prijevodu. 3

The Interstate Commerce Commission (ICC)

4

A. W. Dicey, Lectures on the Relation between Law and Public Opinion in England during the Nineteenth Century , II izd., London, Macmillan & Comp., 1914. 5

Interstate Commerce Commission

6

Federal Communications Commission.

7

Federal Reserve System

8

A Program for Monetary Stability, New York, Fordham Univeristy Press, 1959, str. 4-8.

9

Bank of England

10

National Monetary Commission.

11

Vidi A Program for Monetary Stability i Milton Friedman i Anna J. Schwartz, A Monetary History of the United States, 1867 1960. 12

poslije ovoga, dakle zbog ovoga — pogrešno zaključivanje kad se iz vremenskog slijeda zaključuje na uzročnu vezu (op. prev.) 13

A Program for Monetary Stability, str. 77-79.

14

Upozoravam da je ovo mjesto osjetljivo, jer ovisi o tome što se smatra konstantnim u procjenjivanju cijene na slobodnom tržištu, posebice s obzirom na monetarnu ulogu zlata. 15

National Association of Manufacturers

16

International Monetary Fond

17

Moguće su iznimke suprotne ovim tvrdnjama, no koliko ja mogu ocijeniti, one su više teoretske zanimljivosti no relevantne praktične mogućnosti. 18

A Program for Monetary Stability (New York, Fordham University Press, 1959), str. 23.

19

Neki od rezultata objavljeni su u djelu The Relative Stability of the Investment Multiplier and Monetary Velocity in the United States, 1896 - 1958, Miltona Friedmana i Davida Meiselmana (publikacija Komisije za novac i kredit, u tisku). 20

Premda se to može činiti fantastičnim, takvim bi se postupkom znatno djelovalo na veličinu obitelji. Naprimjer, jedno od objašnjenja za nisku stopu nataliteta u višim socioekonomskim skupinama može biti i to da kod njih djeca više stoje, zahvaljujući u znatnoj mjeri višem standardu školovanja, čije troškove sami plaćaju. 21

Upadljiv je primjer tog učinka na drugom području Britanska nacionalna zdravstvena služba (the British National Health Service). U pomnoj i dubokoj studiji D. S. Lees prilično uvjerljivo tvrdi da: "Daleko od svake ekstravagancije, izdaci na Nacionalnu zdravstvenu službu bili su manji no što bi potrošači bili potrošili na slobodnom tržištu. Stanje izgradnje

bolnica posebno je žalosno." "Health Through Choice," Hobart Paper 14 (London, Institute of Economic Affairs, 1961), str. 358. 22 Vidi George J. Stigler, Employment and Compensation in Education ("Occasional Paper" br. 33, New York, National Bureau of Economic Research, 1950), str. 33. 23

Ovdje apstrahiram od izdataka na fundamentalno istraživanje. Interpretiram školovanje u užem smislu da bih isključio razmatranja koja bi se inače otvorila prema preširokom području. 24

Odabrao sam Ohio a ne Illinois, jer otkada je ovaj tekst napisan (1953), a u ovom poglavlju revidiran, Illinois je djelomice prihvatio ovakav program osiguranjem stipendija za privatne koledže i sveučilišta u Illinoisu. I Kalifornija je uradila isto. Wirginia je usvojila sličan program za niže stupnjeve obrazovanja iz sasvim različitog razloga: da izbjegne rasnu integraciju. 25

Povećani prihod može biti samo dijelom u novčanom obliku; on se može također sastojati od nenovčanih prednosti povezanih sa zanimanjem pojedinca, za koje ga priprema stručna obuka. 26

Za detaljniji pregled razmatranja u vezi s izborom zanimanja vidi: Milton Friedman i Simon Kuznets, Income from Independente Professional Practice (New York, National Bureau of Economic Research, 1945), str. 81-95, 118-137. 27

Vidi G. S. Becker, "Underinvestment in College Education?" , American Economic Review, Proceedings I (1960), str. 356-64; T. W. Scultz, "Investment in Human Capital”, American Economic Review, LXI (1961), str. 1-17. 28

Usprkos ovim preprekama za fiksne novčane zajmove, poznato mi je da su fiksni novčani zajmovi uobičajen način financiranja obrazovanja u Švedskoj gdje su, po svemu sudeći, raspoloživi uz umjerenu kamatnu stopu. Približno objašnjenje za to je manja varijacija dohotka među diplomiranim sveučilištarcima nego u Sjedinjenim Državama. To nije krajnje obrazloženje i ne može biti osnovni razlog za različitu praksu. Potrebno je daljnje proučavanje švedskog i sličnih iskustava, da bi se ispitalo može li se iznesenim razlozima prikladno objasniti odsutnost visoko razvijenog tržišta zajmova za financiranje profesionalnog obrazovanja u Sjedinjenim Državama i drugim zemljama, ili možda postoje neke druge prepreke koje bi se mogle lakše ukloniti. U Sjedinjenim Državama posljednjih je godina prisutna ohrabrujuća pojava privatnih zajmova studentima. Akciju stimulira United Student Aid Funds, nekomercijalna institucija koja preuzima osiguranje zajmova, što ih daju pojedine banke. 29

Zabavno je umovati o tome kako bi se posao odvijao te o nekim pomoćnim metodama kojima bi se ostvario profit. Prvi bi zajmodavci bili u prilici birati najbolje investicije nametanjem vrlo visokih standarda kvalitete zajmoprimcima koje su spremni financirati. Ako bi u tome uspjeli, povećali bi rentabilnost svoje investicije dobivanjem javnih priznanja o visokoj kvaliteti osoba koje financiraju. Geslo bi moglo biti: "Obuku financira osiguravajući zavod XY" uz reklamiranje kvalitete: "Odobreno od" što bi samo privlačilo zainteresirane. Raznovrsne usluge poduzeće XY moglo bi ponuditi "svojim" liječnicima, pravnicima, stomatolozima itd. 30

Za uključenje ove ograde u tekst zahvalnost dugujem Harryu G. Johnsonu i Paulu W.

Cooku Jr. Za potpunije razmatranje uloge nenovčanih prednosti i nedostataka u utvrđivanju zarada kod različitih zanimanja, vidi Friedman i Kuznets, loc. 3 cit. 31

U briljantnoj i produbljenoj analizi o nekim ekonomskim problemima u vezi s diskriminacijom Gary Becker demonstrira kako je problem diskriminacije po svojoj logičkoj strukturi gotovo identičan s vanjskom trgovinom i tarifom. Vidi. G. S. Becker, The Economics of Discrimination (Chicago, University of Chicago Press, 1957). 32

Fair employment practice commissions, FEPC

33

American Civil Liberties Union

34

Da bi se izbjegao nesporazum, treba izričito konstatirati kako sam u prijedlogu iz prethodnog poglavlja prihvatio kao gotovu činjenicu da minimalni zahtjevi školama da bi se mogli koristiti školski bonovi, ne uključuju i to hoće li škole biti segregirane. 35

G. Warren Nutter, The Extent of Enterprise Monopoly in the United States, 1899-1939 (Chicago, University of Chicago Press, 1951) i George J. Stigler, Five Lectures on Economic Problems (London, Longmans, Green and Co., 1949), str. 46-65. 36

Some Comments on the Significance of Labour Unions for Economic Policy, tekst iz knjige The Impact of the Union , autora David Mc Cord Wrighta (New York, Harcourt, Brace, 1951) str. 204-34. 37

Guffey Coal Act

38

Interstate Commerce Commission

39

Federal Communications Commission

40

Federal Power Commission

41

Civil Aero nautics Board

42

Federal Reserve Board

43

The Texas Railroad Commission

44

The Wealth of Nation (1776), Knjiga I, poglavlje X (Cannan ed. London, 1930), str. 130.

45

Ibid, Knjiga IV, poglavlje II, str. 421.

46

Walter Gellhom, Individual Freedom and Governmental Restraints (Baton Rouge, Lousiana State University Press, 1956). Naslov poglavlja "The Right to Make a Living", str. 3106. 47

Ibid., str. 140-141.

48

str. 129-130.

49

Da budem pošten prema Walteru Gellhomu, trebam napomenuti kako on ne dijeli moje mišljenje da je napuštanje izdavanja dozvola ispravno rješenje za ove probleme. Sasvim suprotno, premda smatra da se s izdavanjem dozvola za obavljanje zvanja otišlo isuviše daleko, ono ipak obavlja određene funkcije. On predlaže proceduralne reforme i promjene koje bi, prema njegovu mišljenju, ograničile njegovu zloupotrebu. 50

Ibid.,str. 121-122.

51

Ibid., str. 146.

52

Vidi, primjerice, poznati članak Wesleya Mitchella, Backward Art of Spending Money ponovno otisnut u njegovoj knjizi eseja pod istoimenim naslovom (New York, McGraw Hill, 1937), str. 3-19. 53

CPA - Certified Public Accountant (op. prev.)

54

American Medical Asssociation

55

American Bar Association

56

Vidi Reuben Kessel, Price Discrimination in Medicine, The Journal of Law and Economics, svezak I (listopad, 1958), 20-53. 57

Principles of Policitical Economy (Ashley edition; London, Longmans, Green & Co., 1909), str. 751. 58

Ovo je mjesto toliko važno da je vrijedno iznijeti neke podatke i proračune. Posljednji raspoloživi podaci odnose se na poreznu godinu 1959, a citirani su prema publikaciji Američkog poreznog ureda (U. S. Internal Revenue Service, Statistics of Income for 1959). Za tu godinu: Ukupni oporezivi prihod prijavljen je na: -

Individualne porezne prihode 166,540 mil. $

-

Porez na dohodak prije poreznog kredita 39,092 mil. $

-

Porez na dohodak nakon poreznog kredita 38,645 mil. $

Proporcionalna porezna stopa od 23 al/2 a na sveukupni oporezivi prihod dat će (0,235) x 166,540 milijuna = 39,137 milijuna dolara. Ako pretpostavimo isti iznos poreznog kredita, konačni prihod bio bi po prilici isti kao i onaj stvarno dosegnut 59

Još jedan primjer identične argumentacije vezan je za federalno dotiranje školstva (varljivo imenovano pomoć obrazovanju ). Pitanje se može postaviti u svezi s korištenjem federalnih fondova za nadopunu troškova školovanja u saveznim državama s najnižim prihodom, i to na osnovi migriranja školovanih iz jedne savezne države u drugu. Ne postoji, međutim, nikakvo obrazloženje za uvođenje poreza u svim saveznim državama, niti za pružanje federalnih subvencija svim državama. Pa ipak, svaki zakonski prijedlog koji dolazi pred Kongres zauzima se za ovo drugo. Neki od predlagača ovih zakona, koji inače dopuštaju opravdanost subvencioniranja samo nekih saveznih država, brane svoju poziciju tvrdnjom da zakonski prijedlog, usmjeren na samo takve subvencije, neće biti prihvaćen pa je jedini način, kojim se inače postižu veće subvencije siromašnijim saveznim državama, njihovo uključenje u zakonski prijedlog kojim se dotacije osiguravaju svim saveznim državama. 60

Brojka je jednaka državnim transfernim isplatama (31,1 milijarda) minus potpore za demobilizirane vojnike (4,8 milijardi), plus federalni troškovi za poljoprivredni program (5,5 milijardi), plus federalni troškovi za javne stanove i druge stambene olakšice (0,5 milijardi), plus cca 0,7 milijardi dolara za administrativne troškove federalnih programa.

Ispušteni su programi saveznih država i drugi lokalni programi, kao i neke mješovite stavke. Moja je pretpostavka da je ova brojka bitno potcijenjena. 61

A. V. Dicey, Law and Public Opinion in England (2. izd. London, Macmillan, 1914), str. 35 62

A. V. Dicey, ibid., str. 257-58.