Kapitalizam i sloboda 9789530613522 [PDF]

Zitiervorschau

Kapitalizam •

I

sloboda

GLOBUS NAKLADNI ZAVOD ŠKOLSKA KNJIGA

Milton Friedman

KAPITALIZAM I SLOBODA

,·.

,,,I

Biblioteka DOMINANTNE IDEJE

Urednik ZVONKO LEROTIĆ

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb 330.101.8 FRIEDMAN, Milton Kapitalizam i slobcxla / Milton Friedman u suradnji Rose D. Friedman; [s engleskog preveo lgor Gosti] Zagreb: Globus, Nakladni zavod [etc.], 1992. - 212 str.; 20 cm. - (Biblioteka Dominantne ideje) Prijevod djela: Capitalism and Freedom. 1. Gl. stv. nasl. 920928078

Milton Friedman u suradnji Rose D. Friedrnan

KAPITALIZAM I SLOBODA

GLOBUS NAKLADNI ZAVOD ŠKOLSKA KNJIGA

Naslov izvornika Milton Friedman Capitalism and Freedom ©The University of Chicago, 1962, 1982.

S engleskog preveo IGOR GOSTL

Stručna

redaktura prijevoda ZVQNIMIR BALETIĆ -. /).

Ova knjiga je objavljena uz pomoć United States Information Agency. Knjiga je tiskana novčanom potporom Ministarstva znanosti, tehnologije i razvoja

Posvećeno

JANET i DA VIDU

i njihovim suvremenicima koji moraju prihvatiti i dalje ponijeti baklju slobode

Predgovor, 1982. Predavanja koja je moja supruga pomogla uobličiti u ovu knjigu održana su prije četvrt stoljeća. Teško je, čak i osobama koje su tada bile aktivne, a da i ne govorimo o većem dijelu sadašnjeg stanovništva koje je onda imalo manje od deset godina ili uopće nije bilo rođeno, predočiti intelektualnu klimu tog vremena. Oni među nama koji smo bili duboko zabrinuti zbog opasnosti za slobodu i napredak, što je dolazila od širenja državne aktivnosti, od pobjede države blagostanja i keynesijanskih ideja, činili smo malu borbenu manjinu koju je velika većina naših intelektualnih kolega smatrala čudacima. Čak sedam godina kasnije, kada je ova knjiga bila objavljena, gledišta kojaje zastupala bila su još tako daleko od vladajućeg raspoloženja da je nijedan važniji nacionalni list nije prikazao ni »New York Times« ni »Herald Tribune« (koji je tada izlazio u New Yorku) ni »Chicago Tribune«, ni »Time« ni »Newsweek«, pa čak ni »Saturday Review« iako ju je prikazao londonski »Economist« i značajni znanstveni časopisi. I to knjigu koja se obraćala širokoj javnosti, koju je napisao profesor jednog od velikih američkih sveučilišta i koja se prodala u više od 400.000 primjeraka u sljedećih osamnaest godina. Ne može se ni zamisliti da bi takva publikacija jednog ekonomista sličnog stručnog ugleda, a koja bi bila sklona državi blagostanja, socijalizmu ili komunizmu naišla na takvu šutnju. Koliko se u posljednjih dvadesetpet godina intelektualna kl'i.ma promijenila potvrđuje upravo oduševljenje kojim je dočekana knjiga što smo je napisali moja supruga i ja, Free to Choose, koja je izravni nastavak knjige Kapitalizam i sloboda i koja zastupa istu temeljnu filozofiju, a objavljena je 1980. Tu je knjigu prikazao svaki važniji list, često u reklamiranom dugačkom prikazu. Ne samo da je bila djelomično pretiskana u »Book Digest«, nego također reklamirana na omotu. Free to Choose se prodala u 400.000 tvrdo uvezanih primjeraka u Sjedinjenim Državama, samo u prvoj godini prevedena je na dvanaest jezika i početkom 1981. godine objavljena u broširanom izdanju za široko tržište.

7

Razlika u načinu na koji su dočekane ove dvije knjige ne može se, po mom uvjprenju, tumačiti razlikom u kvaliteti. Doista, prva knjiga je filozofskija i apstraktnija te prema tome dublja. Free to Choose, kao što se kaže u predgovoru, ima više »priča i primjera, manje teorijskog okvira«. Ona dopunjuje a ne zamjenjuje Kapitalizam i slobodu. Površno gledajući, razlika u dočeku može se pripisati moći televizije. Free to Choose bila je zamišljena i strukturirana tako da prati našu seriju pod istim imenom na programu PBS i nema sumnje da je uspjeh televizijske serije pridonio uspjehu knjige. Ovo je objašnjenje površno, jer je samo pokretanje i uspjeh televizijske serije dokaz o promjeni intelektualne klime. U 1960-im godinama nitko nam nije ponudio televizijsku seriju kao što je bila Free to Choose. Našio bi se malo sponzora, ako bi ih uopće bilo za takav program. Ako bi se po nekoj sreći takav program i proizveo, ne bi bilo znatnijeg slušateljstva, koje bi ta gledišta prihvatilo. Različit doček kasnije knjige i uspjeh televizijske serije zajedničke su posljedice promjene u klimi mišljenja. Ideje iznesene u našim dvjema knjigama još su uvijek daleko od vladajuće intelektualne klime, ali se sada barem poštuju u intelektualnoj zajednici i vrlo vjerojatno su u širokoj javnosti postale gotovo uobičajene. Promjenu u intelektualnoj klimi nije izazvala ova knjiga niti mnoge druge, kao što su Hayekova Put u ropstvo i Konstitucija slobode, koje pripadaju istoj filozofskoj tradiciji. Kao dokaz tome dovoljno je ukazati na poziv za sudjelovanje na simpoziju »Kapitalizam, socijalizam i demokracija« koji su uputili urednici ča­ sopisa »Commentary« u 1978. godini a koji sadrži rečenicu: »Ideju da između kapitalizma i demokracije može postojati neizbježna veza, u posljednje su vrijeme, izgleda, počeli smatrati vjerojatnom mnogi intelektualci, koji bi nekad takvo gledište držali ne samo pogrešnim, nego čak politički opasnim.« Moj se prilog sastojao od podugačkog citata iz Kapitalizma i slobode, jednog kraćeg citata iz Adama Smitha i zaključnog poziva »Dobro došli na brod« (»Commentary«, travanj 1978, str. 29 -71). Čak je godine 1978. od 25 drugih sudionika simpozija samo 9 izrazilo gledišta koja bi se mogla smatrati sklona središnjoj poruci Kapitalizma i slobode.

8

---

Promjena u intelektualnoj klimi došla je iz iskustva, ne iz teorije ili filozofije. Rusija i Kina, jednom velike nade intelektualnih krugova, očito su podbacite. Velika Britanija, čiji je fabijanski socijalizam dominantno utjecao na američke intelektualce, upala je u velike neprilike. Nama još bliže, intelektualci koji su uvijek bili odani velikoj državi i širokoj većini pristaša nacionalne Demokratske stranke, razočarali su se vijetnamskim ratom. naročito ulogom predsjednika Kennedya i Johnsona. Mnogi od velikih reformskih programa - kao što su nekadašnje parole blagostanja, javnih stanova, podrška. sindikatima, integracija škola, savezna pomoć za obrazovanje, akcije za napredak - propadale su jedna za drugom. Što se tiče ostalog stanovništva, njihovi džepovi su stradavali od inflacije i visokih poreza. Te pojave, a ne uvjerljivost ideja iz knjiga koje se bave načelima, objašnjavaju prijelaz od bučnog poraza Barrya Goldwatera godine 1964. na bučnu pobjedu Ronalda Reagana 1980. godine - dvojice s bitno istim programom i istom porukom. Koja je onda uloga knjige u tome svemu? Dvostruka, po mom mišljenju. Prva, da se dade okvir za neformalne rasprave. Kao što smo pisali u Predgovoru knjizi Free to Choose: »Jedina osoba koja vas doista može uvjeriti jeste vi sami. Pitanja morate, na miru, dugo vrtjeti u glavi, razmotriti mnoge argumente, kuhati ih na laganoj vatri i poslije dugo vremena vaše sklonosti pretvoriti u uvjerenja.« Drugo, i hitnije, ne odlučivati se prije nego što prilike učine promjenu nužnom. Postoji golema inercija - tiranija statusa quo - u privatnim, a posebno u državnim aranžmanima. Samo kriza - stvarna ili predvidiva - dovodi do stvarne promjene. Kada dođe do krize, akcije koje se poduzimaju ovise o prisutnim idejama. To je, uvjeren sam, naša temeljna funkcija: razvijanje alternativa za postojeće politike, držati ih u životu i na raspolaganju dok politički nemoguće ne postane politički neizbježno. Ovu tvrdnju možda može oslikali osobna priča. Negdje koncem šezdesetih godina vodio sam raspravu na Sveučilištu Wisconsin s Leonom Keyserlingom, tvrdokornim kolektivistom. Njegov glavni udarac, kao što je mislio, bio je da izruga moja gledišta kao krajnje reakcionarna. Odlučio se da to učini čitajući, s kraja drugog poglavlja ove knjige, listu stavki koja se, kao što

9

sam rekao »ne može, koliko mogu vidjeti, valjano opravdati načelima koje sam naprijed naznačio.« To je išlo dosta dobro sa studentskom publikom dok je on išao kroz moje odbacivanje subvencija cijena, carina i slično, dok nije došao do točke 11: »Regrutacija čovjeka za vojne službe u vrijeme mira.« Taj izraz mojeg protivljenja regrutaciji izazvao je gromoglasan pljesak i upropastio mu publiku i raspravu. Usput, regrutacija je jedina stavka na mojoj listi od 14 neopravdanih državnih aktivnosti koja je dosad ukinuta - a ta pobjeda sigurno nije posljednja. U pogledu mnogih drugih stavki mi smo se još više udaljili od načela zastupljenih u ovoj knjizi - što je, s jedne strane, razlog zašto se klima mišljenja promijenila, a s druge strane, dokaz da ta promjena dosad nije dovela do nekih praktičnih posljedica. To je dokaz da je temeljna poruka ove knjige jednako valjana za 1981. kao i za 1961. godinu, iako su neki primjeri i pojedinosti možda zastarjeli.

10

Predgovor

Ova je knjiga dugo odgađani rezultat niza predavanja koja sam održao u lipnju 1956. na konferenciji u Wabash koledžu kojoj su predsjedali John Van Sickle i Benjamin Rogge, a sponzorirala ju je Volkerova zaklada. Sljedećih godina održao sam slična predavanja na Volkerovim konferencijama pod predsjedanjem Arthura Kempa na Claremont koledžu, pod predsjedanjem Clarencea Philbrooka na Sveučilištu Sjeverne Karoline, pod predsjedanjem Richarda Leftwicha na Sveučilištu države Oklahoma. Na tim sam predavanjima iznio sadržaj prvih dvaju poglavlja ove knjige baveći se principima, a onda i njihovom primjenom na skup različitih posebnih problema. Dužan sam izraziti zahvalnost voditeljima tih predavanja, ne samo zbog poziva da ih održim, već mnogo više zbog kritika i komentara, kao i prijateljskog pritiska da ih sročim u pismenom obliku, kao i Richardu Cornuelleu, Kennethu Templetonu i Ivanu Brierlyu iz Volkerove zaklade koji su organizirali konferencije. Moja zahvalnost i sudionicima koji su me svojim dubokim i prodornim zanimanjem za problematiku te neutaživim intelektualnim entuzijazmom prisilili da ponovo promislim mnoga mjesta i popravim mnoge greške. Ovaj niz znanstvenih skupova jedno je od najstimulativnijih intelektualnih iskustava u mom životu. Nepotrebno je reći da se vjerojatno ni jedan od direktora konferencija• i sudionika ne slaže sa svime u ovoj knjizi. No vjerujem da oni neće odbiti preuzeti nešto odgovornosti za nju. Za filozofiju ove knjige i mnoge njezine pojedinosti dugujem učiteljima, kolegama i prijateljima, prije svega uglednicima s či­ kaškog Sveučilišta s kojima sam imao sreću surađivati: Franku H. Knightu, Henryju C. Simonsu, Lloydu W. Mintsu, Friedrichu A. Hayeku i Georgeu J. Stigleru. Molim da mi oproste što mnoge od njihovih ideja iznesenih u ovoj knjizi nisam pobliže označio. Od njih sam toliko naučio, a naučeno je do te mjere postalo dio mojih misli, da ne bih znao kako odabrati reference za fusnote.

11

Uvod

U često citiranom odjeljku inauguralne besjede predsjednik Kennedy je rekao: »Ne pitajte što vaša zemlja može uraditi za vas - pitajte što vi možete uraditi za svoju zemlju.« Izrazitu simboliku o ćudi našega doba nalazimo u kontroverziji o podrijetlu a ne sadržaju te izjave. Ni prva ni druga polovica ove izjave ne izražavaju odnos između građanina i vlasti vrijedan ideala slobodnih ljudi u slobodnom društvu. Paternalistički dio, »što vaša zemlja može uraditi za vas«, podrazumijeva da je vlast staratelj, a građanin štićenik, stav koji se kosi s vjerom slobodna čovjeka u vlastitu odgovornost za vlastitu sudbinu. Organizmički dio što možete uraditi za svoju zemlju implicira da je vlast gospodar ili božanstvo a građanin sluga ili gorljivi vjernik. Za slobodna čovjeka zemlja je zbroj pojedinaca koji je čine, a ne nešto povrh ili mimo njih. On se ponosi zajedničkom baštinom, odan je zajedničkim tradicijama. Ali on vlast smatra sredstvom, posredovateljem, a ne udjeliteljem milosti i darova, niti gospodarom ili bogom kojeg se slijepo obožava i služi. On ne priznaje nikakav nacionalni cilj, osim ako je to konsenzus svih ciljeva kojima građani pojedinačno služe. On ne priznaje nikakvu nacionalnu svrhu, osim ako je to konsenzus svih svrha kojima građani pojedinačno teže. Slobodan čovjek neće pitati ni što njegova zemlja može uči­ niti za njega, ni što on za nju. On će radije pitati što ja i moji sugrađani možemo uraditi kroz vlast za ispunjenje individualnih odgovornosti, za postignuće pojedinačnih ciljeva i svrha, a iznad svega, zaštitu naše slobode? To će pitanje popratiti dodatnim: kako onemogućiti da se vlast koju smo stvorili prometne u Frankensteina koji će uništiti i samu slobodu zbog čije je zaštite uspostavljena? Sloboda je rijetka i osjetljiva biljka. Naša pamet nam kaže, a povijest potvrđuje, da je koncentracija moći velika prijetnja slobodi. Država je potrebna za očuvanje naše slobode, ona je instrument njezina ostvarivanja; no koncentracijom moći u rukama političara ona je također prijetnja slobodi. Ako su ljudi

13

koji imaju vlast u početku čak dobrohotni i ako nisu korumpirani vlašću koju provode, vlast će i privlačiti i formirati ljude drukči­ jega kova. Kako možemo imati korist od onoga što država obećava, a izbjeći prijetnju slobodi? Dva jasna načela inkorporirana u naš Ustav, pružaju odgovor koji je dosad čuvao našu slobodu, premda su u praksi opetovano kršena, iako su proklamirana kao pravila. Prvo, djelokrug vlasti mora biti ograničen. Njezina osnovna funkcija mora biti zaštita naše slobode, jednako od neprijatelja izvan naših granica kao i od naših sugrađana: očuvati zakon i poredak, jamčiti valjanost privatnih ugovora, jačati konkurentna tržišta. Uz tu osnovnu funkciju država nam može povremeno omogućiti da zajedno postignemo ono što bi bilo skuplje i teže postići pojedinačno. Međutim, svaka takva uporaba države krije u sebi opasnosti. Ne trebamo, niti možemo, izbjeći korištenje države na taj način. No prije nego se na ovo odlučimo moramo imati čisti i veliki višak prednosti nad nedostacima. Oslanjajući se prije svega na dobrovoljnu suradnju i privatnu poduzetnost u ekonomskim i drugim aktivnostima možemo osigurati da privatni sektor bude ograničenje moći državnog sektora i djelotvorna zaštita slobode govora, vjeroispovijesti i mišljenja. Drugo temeljno načelo sadržano je u disperziji vladine moći. Ako vlada mora provoditi vlast, onda bolje na razini općine nego države, bolje na razini države nego u Washingtonu. Ako mi se ne dopada što radi moja lokalna zajednica, bez obzira je li riječ o odvozu smeća, zanimanju ili školstvu, mogu preseliti u drugu lokalnu zajednicu, te premda se na ovo može odlučiti manjina, sama mogućnost djeluje kao ograničenje. Ako mi se ne dopada što radi moja savezna država. mogu preseliti ti drugu. Ako mi se ne dopada ono što nameće Washington, imam slab izbor u ovom svijeru ljubomornih nacija. Prava je poteškoća u zaobilaženju zakonskih odredbi savezne vlade, naravno, centralizacija. Vlada smatra kako će joj ona omogućiti efikasniju legislaruru programa koji su - kako ih ona vidi - u interesu javnog mišljenja, bez obzira je li riječ o transferu dohotka od bogatih siromašnima, ili od privatnika vladinim potrebama. Na određen način vlada je u pravu. Ali, medalja ima dvije strane. Moć da se čini dobro ujedno je moć da se čini

14

zlo; oni koji danas kontroliraju vlast ne moraju je kontrolirati sutra; i što je još važnije, ono što jedan smatra dobrim, drugi može smatrati štetnim. Tragičnost je ove sklonosti k centralizaciji, kao i sklonosti da se širi djelokrug vlasti općenito, u tome što to najčešće predvode dobronamjerni ljudi koji će prvi požaliti zbog njezinih posljedica. Očuvanje slobode je zaštitni razlog za ograničenje i decentralizaciju državne vlasti. No postoji i konstruktivni razlog. Veliki civilizacijski napredak, u arhitekturi ili slikarstvu, u znanostj ili književnosti, industriji ili poljoprivredi, nikada nije proistekao iz centralizirane vlasti. Kolumbo nije krenuo u potragu za novim putem u Kinu pokoravajući se direktivi nekog parlamenta, premda ga je dijelom financirao apsolutni monarh; Newton i Leibnitz; Einstein i Bohr; Shakespeare, Milton i Pastemak; Whitney, McCormick, Edison i Ford; Jane Addams, Florence Nightingale i Albert Schweitzer; nitko od nabrojenih nije širio nove horizonte ljudskog znanja i razumijevanja, u književnosti, u tehničkim mogućnostima, ili u olakšavanju ljudske bijede, pokoravajući se naredbama vlasti. Njihova su dostignuća rezultat individualnog genija, čvrsto , usađenih pogleda manjine i društvene klime koja omogućuje raznovrsnost i raznolikost. Vlast nikad neće biti u stanju ponoviti raznovrsnost i raznolikost individualne akcije. Određujući uniformne standarde u stambenoj izgradnji, prehrani ili odijevanju, vlada može, bez sumnje, uvijek poboljšati razinu življenja mnogih pojedinaca; određivanjem standarda u školstvu, gradnji cesta ili zdravstvu, središnja vlada može bez sumnje poboljšati razinu rezultata na mnogim užim područjima, možda čak i prosjek čitavih zajednica. No, vlada će istodobno zamijeniti napredak stagnacijom, a jednolikom osrednjošću nadomjestiti raznovrsnost, bitnu za eksperimentiranje, koje može dovesti do toga da sutrašnji ispotprosječni rezultati budu iznad današnjih prosjeka. Ova knjiga razmatra neka od tih velikih pitanja. Njezina je glavna tema uloga konkurentskog kapitalizma - organiziranje najvećeg dijela privredne aktivnosti preko privatnog poduzetništva koje djeluje na slobodnom tržištu - kao snstava ekonomske slobode i nužnog uvjeta političke slobode. Njezina spo-

15

redna tema je uloga koju vlast treba odigrati u slobodnom društvu koje se u organiziranju privredne aktivnosti oslanja primamo na tržištl Prva dva poglavlja o tim problemima govore na apstraktnoj razini, više načelno nego u konkretnoj primjeni. U kasnijim poglavljima ova se načela primjenjuju na niz posebnih problema. Apstraktna tvrdnja može u načelu biti potpuna i iscrpna premda u dva sljedeća poglavlja ovaj ideal sigurno nije dosegnut. Ne može se ni zamisliti da bi primjena načela mogla biti iscrpljena. Svaki dan donosi nove probleme i nove okolnosti. Zato ni uloga države ne može biti točno i jednom zauvijek određena kroz specifične funkcije. Povremeno treba preispitati odnos navodno nepromjenjivih načela spram dnevne problematike. Neizbježno će biti ponovno provjeriti ova načela i razmotriti ih izoštrenije. Neobično je korisno označiti politička i ekonomska stajališta razrađena u ovoj knjizi. Ispravna i prava oznaka je liberalizam. Na nesreću, »kao vrhunski, premda nenamjeran kompliment, neprijatelji sustava privatnog poduzetništva smatrali su mudrim prisvojiti tu oznaku« 1 tako da se značenje liberalizma u Sjedinjenim Državama danas vrlo razlikuje od onoga u 19. st., ili današnjeg u najvećem dijelu evropskog kontinenta. Intelektualni pokret pod nazivom liberalizam, kakav se razvija potkraj 18. i početkom 19. st., naglašavao je slobodu kao krajnji cilj, a pojedinca kao primarni društveni entitet Podržavao je unutrašnji laissez-faire kao sredstvo reduciranja državne uloge u ekonomskim poslovima, a time ujedno proširivao ulogu pojedinca; podržavao je slobodnu vanjsku trgovinu kao oblik miroljubivog i demokratskog povezivanja svih naroda svijeta. U politici podržavao je razvoj predstavničke vlade i parlamentarnih institucija, smanjenje samovoljne državne moći i zaštitu građanskih sloboda pojedinca. Potkraj 19. st. a posebice nakon 1930. godine, termin liberalizam počinje se u Sjedinjenim Državama vezivati za vrlo različite pravce, posebno u ekonomskoj politici. Počinje se vezivati uz spremnost primarnog oslanjanja na državu, a ne na privatne dob1 Joseph Schumpeter, History of Economic Analysis, New York, Oxford University Press, 1954, str. 394.

16

rovoljne aranžmane da se postignu poželjni ciljevi. Blagostanje i · jednakost, a ne sloboda, postaju dnevnom krilaticom. Liberal devetnaestog stoljeća širenje slobode smatrao je najuspjelijim nači­ nom promicanja blagostanja i jednakosti, liberal dvadesetog stoljeća blagostanje i jednakost drži uvjetima ili alternativom slobodi. U ime blagostanja i jednakosti liberal dvadesetog stoljeća počinje favorizirati obnovu politike državnog intervencionizma i paternalizma protiv kojih se klasični liberalizam borio. Vraćajući kazaljku na satu na merkantilizarn 17. st. on rado napada iskrene liberale kao reakcionare ! · Promjena značenja pojma liberalizam uočljivija je u ekonomskoj no u političkoj sferi. I liberal dvadesetog stoljeća, poput liberala devetnaestog stoljeća, podržava parlamentarne institucije, predstavničku vlast, građanska prava itd. Pa ipak, i u političkoj sferi postoji uočljiva razlika. Liberal devetnaestog stoljeća, ljubomoran na slobodu, u strahu od centralizirane moći, bila ona u upravnim ili privatnim rukama, pružao je potporu političkoj decentralizaciji. Liberal dvadesetog stoljeća, spreman na akciju i uvjeren u dobrotvornost moći dok je ova u rukama države koju prividno kontrolira izborno tijelo, pruža podršku centraliziranoj državi. On nema nikakve dvojbe o tome gdje treba locirati moć, u korist države umjesto grada, u korist savezne vlade umjesto države, u korist svjetske organizacije umjesto nacionalne vlade. Zbog krivog naziva liberalizam, stajališta koja su se nekad mogla podvući poda nj danas se često etiketiraju kao konzervativizam. To nije zadovoljavajuća alternativa. Liberal devetnaestog stoljeća bio je radikalan i u etimološkom smislu, idući do samog korijena stvari, i u političkom smislu, podržavajući velike promjene u društvenim institucijama. Takav mora biti i njegov moderni sljednik. Ne želimo sačuvati državne intervencije koje tako snažno zadiru u našu slobodu, premda, naravno, želimo sačuvati one koje je promiču. Nadalje, u praksi naziv konzervativizam počinje pokrivati tako širok raspon stajališta koja su do te mjere međusobno nespojiva da ćemo, bez sumnje, doživjeti rast crticom odvojenih određenja kao što su: libertarijanski-konzervativan i aristokratski-konzervativan. Dijelom stoga što ne želim ovaj naziv predati zagovaračima mjera koje bi da unište slobodu, a dijelom i zbog toga što bolji

17

alternativni naziv ne mogu pronaći, riješit ću ovu teškoću tako da liberalizam upotrebljavati u njezinu izvornu značenju - doktrine koja se odnosi na slobodna čovjeka. ću riječ

18

Prvo poglavlje

Odnos

između

ekonomske i slobode

političke

Uvriježeno je vjerovanje kako su politi.ka i ekonomija odvojene i u velikoj mjhi nepovezane, kako je individualna sloboda politički, a materijalno blagostanje ekonomski problem, te da se bilo koji politički poredak može kombinirati s bilo kojim ekonomskim. Glavna suvremena manifestacija ove ideje jest obnova »demokratskog socijalizma« koju provode mnogi što bez oklijevanja osuđuju ograničavanje individualnih sloboda u »totalitarnom socijalizmu« u Rusiji,• a koji su ovjereni da je u nekoj zemlji moguće prihvatiti osnovne značajke ruskog ekonomskog poretka i pritom osigurati individualne slobode kroz političke aranžmane. Teza ovoga poglavlja jest da je takav pogled zabluda, da postoji uska veza između ekonomike i politike, da su tek određene kombinacije političkog i ekonomskog poretka moguće, te napose da društvo koje je socijalističko ne može biti demokratsko u smislu jamčenja individualnih sloboda. U promicanju slobodnog društva ekonomski poredak igra dvovrsnu ulogu. S jedne je strane sloboda u ekonomskim aranžmanima sama po sebi komponenta široko shvaćene slobode, stoga je ekonomska sloboda samoj sebi svrhom. S druge je strane ekonomska sloboda prijeko potrebno sredstvo ostvarenja političke slobode. Prva od ovih uloga ekonomske slobode zahtijeva poseban naglasak, budući da, napose intelektualci, gaje snažne predrasude spram važnosti ovog aspekta slobode. Skloni su izražavanju prezira prema onome što sami drže materijalnim aspektima života, skloni su smatrati vlastito bavljenje navodno višim vrijednostima na različitom značenjskom planu, a koji zahtijeva posebnu pažnju. Većini građana, međutim, ako ne intelektualcu, izravna- važnost 'Autor koristi termin Rusija kad govori o bivšem Sovjetskom Savezu, pa je tako ostavljeno i u prijevodu.

19

ekonomske slobode~ je"barem usporediva po značenju s neizravnom važnošću ekonomske slobode kao sredstva političke slobode. Građanin Velike Britanije koji nakon drugoga svjetskog rata nije smio-provoditi godišnji odmor u Sjedinjenim Državama zbog devizne kontrole, nije bio ništa manje lišen bitnog dijela slobode od građanina Sjedinjenih Država kojemu je, zbog političkih stavova, ukinuta mogućnost da svoj odmor provodi u Rusiji. Jedno je navodno ekonomsko, a drugo političko ograničenje slobode, pa ipak između njih nema bitne razlike. Građanin Sjedinjenih Država, kojega zakon prisiljava da oko 10% svog dohotka odvaja radi osiguranja specifičnog mirovinskog ugovora kojim upravlja država, lišen je odgovarajućeg dijela osobne slobode. Koliko je snažno ovo obespravljenje, a kako je usko vezano za gubitak vjerskih sloboda, koje će svi prije nazvati »građanskim« ili »političkim« no »ekonomskim«, dramatično oslikava epizoda u kojoj su glavni sudionici farmeri amiške sekte. Oni su, naime, obvezni savezni mirovinski program držali kršenjem individualne slobode pa su odbili plaćati porez i uživati povlastice. Posljedica takvoga stajališta bila je prodaja dijela njihove stoke na dražbi radi namirenja poreza za socijalnu sigurnost Broj građana koji obvezatno starosno osiguranje smatraju lišavanjem slobode možda nije velik, no pobornici slobode nikad se nisu mjerili brojem. Građanin Sjedinjenih Država koji prema zakonima raznih država nije slobodan baviti se zanimanjem po svom izboru, ako za nj nije pribavio dozvolu, na isti je način lišen bitnog dijela svojih sloboda. Isto je i s onim tko poželi svoju robu u Švicarskoj mi'!,· jenjati za satove, ali ga u tom sprečava utvrđena kvota razmjene, kao i s Kalifomjaninom koji je pritvoren zbog prodaje Alka Seltzera po nižoj cijeni od one koju je utvrdio proizv'ođač prema tzv. zakonima »poštene trgovine« te s farmerom koji ne može proizvoditi količinu žita koju želi; itd, itd. Jasno je da je ekonomska sloboda sama po sebi izvanredno važan dio ukupne slobode. Promatrani kao sredstvo političke slobode ekonomski su aranžmani važni zbog djelovanja na koncentraciju ili disperziju moći.

Kompetitivni kapitalizam, vrsta ekonomske organizacije koja ekonomsku slobodu neposredno pruža, promiče i političku slobo-

20

ekonomsku moć od političke, i na taj način omojednoj da bude protuteža drugoj. Povijesni se dokazi slažu u pogledu odnosa između političke slobode i slobodnog tržišta. Ne poznajem ni jedno društvo koje je u većoj mjeri obilježeno političkim slobodama, a koje nije isto tako prakticiralo nešto usporedivo slobodnom tržištu u organiziranju pretežnog dijela ekonomske aktivnosti. Budući da živimo uglavnom u slobodnom društvu, skloni smo zaboraviti koliko je ograničen vremenski i geografski okvir onoga što bi moglo sličiti političkim slobodama: tiranija, ropstvo i bijeda, tipična su stanja za ljudski rod. Devetnaesto i početak dvadesetog stoljeća strše u zapadnom svijetu kao upadljive iznimke iz općeg povijesnog razvitka. Politička sloboda je u ovom slučaju pratila razvitak slobodnog tržišta i kapitalističkih institucija. Tako je bilo i s političkim slobodama u zlatnom dobu Grčke i ranim danima rimskog razdoblja. Povijest tek sugerira da je kapitalizam nužan uvjet političke slobode. On, jasno, nije i dovoljan preduvjet. Fašistička Italija i Španjolska, Njemačka u raznim razdobljima u posljednjih sedamdeset godina, Japan prije prvog i drugog svjetskog rata, caristička Rusija nekoliko desetljeća prije prvog svjetskog rata sva ova društva ne mogu se opisati kao politički slobodna. Pa ipak, u svakom od njih privatno je poduzeće bilo dominantan oblik ekonomske organizacije. Jasno je stoga da su mogući ekonomski aranžmani koji su u temelju kapitalistički i politički poredak koji nije slobodan. Pa čak i u tim društvima građanstvo je uživalo veće slobode no ono u totalitarnim državama poput Rusije ili nacističke Njemačke, u kojima je ekonomski totalitarizam kombiniran s politič­ kim. Čak je u carističkoj Rusiji pod određenim okolnostima građanima bilo omogućeno da mijenjaju profesiju bez pribavljanja dopuštenja političkih vlasti, budući da su kapitalizam i postojanje privatnog vlasništva omogućavali određeno ograničenje centralizirane moći države. Odnos između političke i ekonomske slobode je kompleksan i ni u kojem slučaju jednostran. Početkom 19. st. Bentham i filozofski radikali bili su skloni političku slobodu smatrati.,sredstvom ekonomske slobode. Oni su vjerovali kako su mase sputane nadu,

odvajajući

gućuje

21

metnutim ograničenjima, te ako se političkim reformama većini ljudi omogući pravo glasa, oni će uraditi ono što će im biti na korist, odnosno glasovat će za laissezfaire. Gledajući unatrag, ne može se reći da su bili u krivu. Znatan dio političkih reformi prati.le su one ekonomske, usmjerene najvećim dijelom prema laissez-faireu. Ovu promjenu u ekonomskom poretku pratio je golem skok u blagostanju širokih masa. Iza trijumfa benthamskog liberalizma u Engleskoj devetnaestog stoljeća uslijedila je reakcija u smjeru povećanog državnog intervencionizma u privrednim poslovima. U Engleskoj i drugdje_ dva svjetska rata znatno su ubrzala kolektivističku tendenciju. Blagostanje, a ne sloboda, postaje dominantnom oznakom demokratskih zemalja. Intelektualni nasljednici filozofskih radikala Dicey, Mises, Hayek i Simons - da spomenem samo neke prepoznavajući u ovome implicitnu prijetnju individualizmu strahovali su da će se stalno kretanje prema centraliziranom nadzoru nad privrednom aktivnošću pokazati kao Put u ropstvo, kako je Hayek nazvao svoju prodornu analizu ovoga procesa. Oni naglašavaju ekonomsku slobodu kao sredstvo koje vodi političkoj slobodi. Događaji od drugoga svjetskog rata naovamo iznose na vidjelo drukčiji odnos ekonomske i političke slobode. Kolektivističko privredno planiranje zaista se sukobljavalo s individualnim slobodama. Međutim, barem u nekim zemljama, rezultat nije bio ukidanje slobode već obrat u ekonomskoj politici. Najizrazitiji "-·· primjer pruža ponovo Engleska. Prekretnicu je možda značio za.- kon o »kontroli zapošljavanja« koji je, usprkos velikim nedostacima, Laburistička stranka smatrala potrebnim nametnuti radi provođenja svoje privredne politike. Potpuno primijenjen i proveden, taj bi zakon značio centralizirano usmjeravanje pojedinca u određena zanimanja. Kako se to oštro sukobilo s osobnom slobodom, zakon je primijenjen u zanemarivom broju slučajeva, a zatim, nakon kratkotrajne primjene, opozvan. Njegovo ukinuće najavilo je odlučan zaokret u privrednoj politici koju karakterizira smanjen oslon na centralizirane »planove i program«,· demontaža mnogih kontrola i pojačan naglasak na privatno tržište. Sličan se zaokret u privrednoj politici dogodio u većini drugih demokratskih zemalja.

22

Aproksimativno je obrazloženje za ove pomake u politici oguspjeh centralnog planiranja ili njegov potpun aeuspjeh u postizanju zadanih ciljeva. Ovaj neuspjeh, međutim, treba pripisati, barem u određenoj mjeri, političkim implikacijami centralnog planiranja i nespremnosti da se slijedi njegova logika, ka1Jroblematične« djece, apsorpcija je vrlo otežana ako se radi o većem broju. U talima,

L,

185

nekim slučajevima »raspale« obitelji čine trećinu ili čak više ukupno! broja obitelji obuhvaćenih projektima javnog stanovanja, pa škola tako dobiva većinu djece iz takvog projekta. Da je tim obiteljima pomognuto gotovinskom potporom, njihova bi gustoća u određenoj zajednici bila mnogo manja.

2. 'Zakoni o

zajamčenom

osobnom dohotku

Zakoni o zajamčenom osobnom dohotku jasan su primjer jedne od mjera čiji su učinci sasvim suprotni od onih što su im ih namijenili ljudi dobre volje, koji ih podržavaju. Mnogi od predlagača zakona o zajamčenom osobnom dohotku s pravom žale zbog krajnje niskih nadnica. Oni ih smatraju znakom siromaštva i nadaju se smanjiti siromaštvo zakonskom zabranom nadnica ispod utvrdencig minimuma. Ako zakoni o zajamčenom osobnom dohotku imaju bilo kakvog učinka, to je očigledno povećanje siromaštva. Država može ozakoniti minimalnu nadnicu, no ona ne može zahtijevati od poslodavaca da uz takav minimum upošljavaju sve one koji su prethodno bili uposleni s nadnicama ispod tog minimuma. To bez sumnje nije u interesu poslodavaca. Učinak zajamčenog dohotka je, dakle, veća nezaposlenost no što bi bila inače. Ako su niske nadnice znak siromaštva, ljudi koji ostaju bez posla upravo su oni koji najmanje mogu izdržati gubitak dohotka, ma kako se on malen činio ljudima koji se zalažu za minimum nadnice. Ovaj je slučaj u jednom pogledu vrlo sličan javnim stanovima. U oba su slučaja ljudi kojima se pomaže vidljivi - to su ljudi kojima je nadnica povećana, ljudi koji žive u javnim stanovima. Pogođeni ljudi su anonimni i njihov problem nije jasno povezan s uzrokom: to su ljudi koji će se pridružiti povorkama nezaposlenih ili, što je mnogo izvjesnije, nikad neće naći posla u nekim aktivnostima zbog postojanja zajamčenog dohotka, ili su prisiljeni prihvatiti se manje unosnih poslova, ili će završiti na popisu sirotinjskih potpora; ljudi koji su sve zbijeniji u sve širim sirotinjskim četvrtima, koje prije postaju obilježje potrebe za novim javnim stanovima, nego posljedica postojećeg sistema javnog stanovanja. Najveća podrška zakonima o zajamčenom osobnom dohotku ne dolazi od nezainteresiranih ljudi dobre volje, nego od zainte-

186

resiranih strana. Primjerice, sjeverni sindikati i sjeverne tvrtke pod prijetnjom konkurencije s juga zauzimaju se za zajamčeni osobni dohodak kako bi smanjili konkurenciju s juga. 3. Podrtavanje poljoprivrednih cijena

Podržavanje poljoprivrednih cijena još je jedan primjer državnog intervencionizma. Ako se ono uopće može opravdati na nekoj drugoj osnovi osim političke - činjenica je da su ruralna područja pretjerano zastupljena u kolegiju izbornika i Kongresu - onda je to na osnovi uvjerenja da poljoprivrednici u prosjeku imaju niski dohodak. Ako se ovo i prihvati kao činjenica, jamče­ nje cijena poljoprivrednih proizvoda ne ispunjava svrhu da se, potpomognu oni poljoprivrednici kojima je pomoć potrebna. Prije svega, povlastice su obrnuto proporcionalne potrebama, budući da su proporcionalne količini robe prodane na tržištu. Siromašni farmer ne samo da proda na tržištu manje nego bogatiji farmer, već se veliki dio njegova dohotka sastoji od proizvoda koje uzgaja za vlastitu uporabu, a oni se ne uključuju u obračun za povlastice. Uz to, povlastice, ako ih ima, koje farmeri primaju u obliku programa zajamčenih cijena, mnogo su manje od nastalih troškova. To se očito odnosi na troškove uskladištenja i slične, koji poljoprivrednike uopće ne terete. Oni koji pružaju skladišne i slične usluge zacijelo su i najveći korisnici. To se jednako tako odnosi na iznose utrošene na otkup poljoprivrednih proizvoda. Farmer se potiče na dodatne troškove za kupnju umjetnih gnojiva, sjemena, strojeva itd. Jedino razlika, u najboljem slučaju, povećava njegov dohodak. A konačno, čak ovaj ostatak ostataka precjenjuje dobitak, budući da se djelovanje programa svodi na to da se u poljoprivredi zadrži veći broj ljudstva, no što bi to inače bilo. Za njih je jedino razlika, ako postoji, između onoga što farmeri mogu zaraditi na farmi uz pomoć programa za jamčenje cijena iznad onoga što bi zaradili izvan farme, čisti dobitak. Glavni učinak programa otkupa poljoprivrednih proizvoda svodi se na povećanje poljoprivredne proizvodnje, a ne na povećanje dohotka po poljoprivredniku. , Neki od troškova programa otkupa poljoprivrednih proizvoda toliko su očigledni i dobro poznati da ih je potrebno samo spo-

187

menuti: potrošač plaća dvostruke troškove, jednom u obliku poreza za plpje otkupa poljoprivrednih proizvoda, drugi put plaćajući višu cijenu za hranu. Poljoprivrednik je pritisnut teškim ograničenjima, te iscrpnom i podrobno centraliziranom kontrolom, dok naciju opterećuje sve veća birokracija. Postoji, međutim, skup troškova koji je manje poznat Poljoprivredni program jedna je od glavnih prepreka u vođenju vanjske politike. Da bi se održala unutrašnja cijena viša od svjetske, bilo je potrebno uvesti uvozne kvote na mnoge proizvode. Učestale promjene u našoj politici imale su ozbiljan negativan učinak na druge zemlje. Viša cijena pamuka dala je podstrek drugim zemljama da povećaju vlastitu proizvodnju. Kada je naša visoka cijena dovela do prevelikih zaliha pamuka, krenuli smo s prodajom pamuka u inozemstvu po niskim cijenama, uzrokujući velike gubitke proizvođači­ ma koje smo prijašnjim akcijama ohrabrivati da povećaju proizvodnju. Lista sličnih slučajeva mogla bi se višestruko produžiti. Starosno i životno osiguranje

Program socijalnog osiguranja jedna je od onih stvari u kojima tiranija statusa quo počinje čarobno djelovati. Usprkos proturječju koje je uokružavalo njegov začetak, ovaj program je do te mjere prihvaćen kao gotova činjenica, da se njegova poželjnost jedva i dovodi u pitanje. A on je ipak golema provala u privatni život velikog dijela stanovništva, a koliko sam u stanju nazrijeti, bez ikakvog opravdanja koje bi bilo iole uvjerljivo, ne samo po liberalnim načelima, već gotovo i bilo kojim drugima. Predlažem da ispitamo njegovu najvažniju komponentu, tj. onu koja predstavlja plaćanje starijim osobama. U operativnom smislu program pod nazivom starosno i obiteljsko osiguranje sastoji se od posebnog poreza uvedenog na plaće, plus isplate osobama koje su dosegle utvrđenu starosnu dob, iznosa koji se utvrđuju prema dobi u kojoj isplate počinju, obiteljskom statusu i prethodnoj visini zarade. U analitičkom smislu starosno i obiteljsko osiguranje čine tri odvojena elementa: 1. Zahtjev da velika većina osoba mora kupiti određene anuitete, tj. obvezno osiguranje za starost.

188

2. Zahtjev da se anuitet mora kupiti od države, tj. nacionalizacija ponude anuiteta. 3. Program za preraspodjelu dohotka, kako vrijednost anuiteta, na koje ljudi imaju pravo, kada udu u sustav ne bi bila jednaka porezima koje plaćaju. Nema nikakve potrebe, naravno, da se ovi elementi kombiniraju. Od svakog bi se moglo zahtijevati da uplaćuje za vlastiti anuitet; moglo bi se dopustiti da se anuiteti kupuju od privatnih poduzeća, premda bi se od pojedinaca moglo zahtijevati da uplaćuju utvrđene anl!.itete. Država bi mogla ući u posao prodaje anuiteta, bez ikakve· prisile da pojedinci kupuju propisane anuitete, uvjetujući da se posao samofinancira. Dakako, država se može angažirati u preraspodjeli, što ona redovito i čini, ali bez potrebe utjecanja sistemu anuiteta. ··, Razmotrimo sada svaki element posebno kako bismo se uvjerili u kojoj se mjeri može opravdati, ako je to uopće moguće. Držim da će nam analiza biti olakšana ako ih proanaliziramo u obrnutom slijedu. 1. Preraspodjela dolwtka

Sadašnji program starosnog i obiteljskog osiguranja sadržava dvije glavne vrste preraspodjele: od nekih uživalaca povlastica drugima; od poreznog obveznika uopće, uživaocima starosnog i obiteljskog osiguranja. Prva vrsta preraspodjele je prvenstveno od onih koji su ušli u sustav relativno mladi, onima koji su u njega ušli u poodmaklim godinama. Ovi drugi primaju i primat će neko vrijeme veću svotu nego što bi odgovaralo uplaćenim porezima. Prema sadašnjim tablicama poreza i povlastica, oni koji su u sustav ušli u mladoj dobi primit će nedvojbeno manje. Ne vidim nikakve osnove, liberalne ili koje druge, s koje bi se mogla braniti ova posebna preraspodjela. Subvencija mirovinskim korisnicima neovisna je o njihovu bogatstvu ili siromaštvu, prima je podjednako imućan kao i onaj koji oskudijeva. Porez kojim se subvencija dotira, temelji se na proporcionalnoj poreznoj stopi na zaradu do maksimuma, i čini veći udio niskih prihoda nego visokih. Kakvog li opravdanja ima oporezivanje mladih da bi se dotirali stariji, -bez obzira na njihov ekonomski položaj; je li opravdano uvesti u tu svrhu više

189

porezne_ stope na niže nego na više dohotke; ili prikupljanje državnih prihoda radi plaćanja dotacija povećanjem poreza na pla, ? ce. Do druge vrste preraspodjele dolazi zbog činjenice da se sustav najvjerojatnije potpuno ne samofinancira. U razdoblju kada su mnogi pokriveni sustavom i plaćaju poreze, a korisnici mirovina rijetki, činilo se da se sustav samofinancira, te da, štoviše, proizvodi viškove. Ovaj privid ovisi o zapostavljanju akumuliranih obveza u odnosu prema poreznim obveznicima. Vrlo je dvojbeno da su uplaćeni porezi dostatni za financiranje akumuliranih obveza. Mnogi stručnjaci tvrde kako je dotacija potrebna čak i u slučaju gotovinskih uplata. Takva je dotacija općenito potrebna u sličnim sistemima drugih zemalja. Riječ je o izrazito tehničkoj materiji u koju na ovom mjestu nećemo ulaziti i nema potrebe za to, a o kojoj su inače stavovi podijeljeni. Za našu svrhu dovoljno je postaviti samo hipotetično pitanje: može li se opravdati činjenica da je porezni obveznik dužan subvencionirati starosno mirovinsko osiguranje, ako se to pokaže potrebnim. Ne vidim osnove na kojoj bih takvu dotaciju mogao opravdati. Mi zaista možemo željeti da potpomažemo siromašne. Ima li opravdanja da se potpomažu ljudi, neovisno o tome jesu li siromašni ili ne, samo zato što su dosegli određenu životnu dob? Nije li to ipak sasvim samovoljna redistribucija? Jedini argument kojim raspolažem za obrazloženje preraspodjele obuhvaćene sustavom starosnog i obiteljskog osiguranja jest onaj koji držim apsolutno nemoralnim, usprkos njegovoj širokoj primjeni. Argument se sastoji u tome da preraspodjela na osnovi sustava starosnog i obiteljskog osiguranja prosječno više pomaže onima s niskim dohotkom nego onima s višim, unatoč snažnom arbitrarnom elementu; da bi bilo bolje provesti mnogo djelotvorniju preraspodjelu, no da zajednica ne želi glasovati izravno za preraspodjelu, premda će je izglasati kao dio paketa socijalne sigurnosti. Ono što se ovim argumentom u biti želi reći, jest da se zajednicu može zavarati da odobri mjeru kojoj se protivi, ako se ona predstavi na lažan način. Suvišno je i reći da su ljudi, koji

190

iznose ovakve argumente, mercijalne reklame. 37

inače

najglasniji u osudi varljive ko-

2. Nacionalizacija prodaje obvezatnih anuiteta

Pretpostavimo da želimo izbjeći preraspodjelu zahtijevajući od svake osobe da plaća svoje anuitete i to tako, naravno, da iznos uplaćen na policu osiguranja pokriva sadašnju vrijednost anuiteta, uzevši u obzir i smrtnost i prihode od kamata. Kakvo opravdanje imamo kad od određene osobe zahtijevamo da anuitet kupuje od državne agencije? Ako želimo ostvariti preraspodjelu, sasvim se sigurno moramo poslužiti poreznom moći države. Ali ako preraspodjela nije sastavni dio programa a, kao što smo up•-, ravo vidjeli, teško je naći opravdanje da ona to bude, zašto ne bismo dopustili onim pojedincima koji to žele da svoje anuitete kupuju od privatnog poduzeća? Sličnu analogiju nalazimo u zakonodavstvu saveznih država, kojim se zahtijeva obvezno osiguranje osobnih automobila. Koliko mi je poznato, nijedna savezna država koja je takav zakon uvela, nema čak ni državni osiguravajući zavod, a kamoli da još prisiljava vlasnike automobila da svoje osiguranje uplaćuju nekoj državnoj agenciji. Moguća ekonomija razmjera ne može biti argument za nacionalizaciju prodaje anuiteta. Ako ona postoji, a država organizira poduzeće za prodaju ugovora za anuitete, ona može zbog svoje veličine nižom cijenom ukloniti konkurente. U tom će slučaju država dobiti posao bez prisile. Ako to nije u stanju, tada po 37 Još jedan primjer identične argumentacije vezan je za federalno dotiranje školstva (varljivo imenovana pomoć obrazovanju ), Pitanje se može postaviti u svezi s korištenjem federalnih fondova za nadopunu troškova školovanja u saveznim državama s najnižim prihodom, i to na osnovi migriranja školovanih iz jedne savezne države u drugu. Ne postoji, međutim, nikakvo obrazloženje za uvođenje poreza u svim saveznim državama. niti za pružanje federalnih subvencija svim državama, Pa ipak, svaki zakonski prijedlog koji dolazi pred Kongres zauzima se za ovo drugo, Neki od predlagača ovih zakona, koji inače dopuštaju opravdanost subvencioniranja samo nekih saveznih država, brane svoju poziciju tvrdnjom da zakonski prijedlog, usmjeren na samo takve subvencije, neće biti prihvaćen pa je jedini način, kojim se inače postižu veće subvencije siromašnijim saveznim državama, njihovo uključenje u zakonski prijedlog kojim se dotacije osiguravaju svim saveznim državama.

191

svoj prilici ekonomija razmjera ne postoji ili je nedovoljna da kompenzita druge neekonomičnosti državnog poslovanja. Jedna od mogućih prednosti nacionalizacije prodaje anuiteta je u činjenici da nacionalizacija olakšava provođenje obvezatne kupnje anuiteta. Ta je prednost, međutim, prilično trivijalna. Ne bi bilo teško zamisliti alternativne administrativne aranžmane, kao naprimjer zahtjev da se priloži kopija potvrde za iznos uplaćen za policu osiguranja uz prijavu poreza na dohodak; ili potvrda poslodavca da je takvim zahtjevima udovoljeno. Administrativni problem bi na taj način bio zacijelo sitan u usporedbi s onim što ga danas nameću postojeći propisi. Troškovi nacionalizacije nedvojbeno pretežu nad takvim trivijalnim prednostima. Ovdje, kao i drugdje, individualna sloboda biranja i konkurencija privatnih poduzeća za klijentelom promicali bi poboljšanja u ponuđenim vrstama ugovora, te i njegovali i stimulirali raznovrsnost i raznolikost u zadovoljavanju individualnih potreba. Na političkoj razini očigledan je dobitak izbjegavanje i onemogućavanje širenja raspona državnih aktivnosti i neizravne prijetnje slobodi koju sadrži svako slično širenje. Nešto manje zorni politički troškovi proistječu iz obilježja sadašnjeg programa. Ti su problemi tehničke prirode i složeniji. Laikje vrlo često nestručan da ih prosuđuje. Nacionalizacija znači da se glavnina eksperata pretvara u činovništvo nacionaliziranog sistema, ili uz njega povezano sveučilišno osoblje. Svi oni neizbježno počinju zagovarati širenje ovog sustava, odmah želim dodati, ne iz uskih vlastitih interesa, već zbog toga što oni djeluju unutar okvira u kojem se državna administracija prihvaća kao gotova činjenica i znaju jedino njezine tehnike. U Sjedinjenim Državama danas jedino je olakšanje postojanje privatnih osiguravajućih društava uključenih u slične aktivnosti. Kongresu je u biti nemoguće djelotvorno nadzirati rad agencija kao što je Uprava socijalnog osiguranja i to zbog tehničkog značaja njihovih zadataka i njihova gotovo potpunog monopola stručnjaka te vrste. Takve organizacije se pretvaraju u samoupravna tijela, čije prijedloge Kongres uglavnom samo potvrđuje. Sposobni i ambiciozni ljudi koji žele u njima stvoriti svoje karijere, nastoje gorljivo proširiti njihov djelokrug, u čemu ih je izvanredno teško spriječiti. Ako stručnjak kaže da, tko je dovoljno

192

kompetentan da kaže ne? Tako smo postali svjedoci da je sve veći dio stanovništva uvučen u sistem socijalne sigurnosti, a sada kada mu je preostalo vrlo malo mogućnosti za proširenja u tom smjeru, vidimo kako se dograđuje dodatnim programima kao što su medicinske usluge. '.Zaključujem s tvrdnjom da su argumenti protiv nacionalizacije prodaje anuiteta izvanredno snažni, ne samo prema liberalnim načelima, već čak i prema vrijednostima koje zagovaraju proponenti države blagostanja. Ako vjeruju da država može pružiti bolje usluge nego tržište, onda se trebaju zalagati da državno poduzeće izdaje anuitete u otvorenoj konkurenciji s ostalim poduzeći­ ma. Ako su u pravu, državno će poduzeće prosperirati; ako su u krivu, blagostanje ljudi bit će veće ako imaju privatnu alternativu. ,,, Samo indoktrinirani socijalist ili sljedbenik centralizirane kontrole koja je sebi sama svrhom, koliko mogu ocijeniti, može zauzeti načelno stajalište u prilog nacionalizaciji prodaje anuiteta.

3. Obvezna kupnja anuiteta Raščistivši tako šikaru, spremni smo se sada suočiti s ključ­ nim problemom: prisiljavanjem pojedinaca da vlastitim tekućim dohotkom kupuju anuitete kako bi se osigurali za starost Jedno od mogućih opravdanja takve prisile je strogo paternalističko. Ljudi bi mogli, kad bi htjeli, odlučiti učiniti individualno ono što zakon zahtijeva da urade kao grupa. No odvojeni, oni su kratkovidni i nepromišljeni. »Mi« bolje od »njih« znamo da je u njihovom interesu da se osiguraju za starost u većem stupnju od onoga što bi oni dobrovoljno uradili; pojedinačno mi ih na to ne možemo nagovoriti, no možemo nagovoriti 51% ili više onih koji će prisiliti preostale da čine ono što je za njihovo dobro. Ovaj se paternalizam odnosi na odgovorne osobe, nema dakle čak ni one isprike koju bi imao kad bi se radilo o djeci ili umobolnima. Ovaj je stav interno konzistentan i logičan. Krajnjeg paternalista, koji tako nešto tvrdi, ne možete odvratiti i kad mu ukažete da je napravio logičku grešku. On je naš smrtni neprijatelj s načelnog polazišta ne jednostavno dobronamjeran, ali pogrešno usmjereni prijatelj. U osnovi on vjeruje u diktaturu,'dobrohotnu i možda većinsku, ali svejedno diktaturu.

193

Oni koji među nama vjeruju u slobodu moraju vjerovati i u slobodu Q)jedinaca da griješe. Ako čovjek svjesno odabere da živi samo za danas. da iskoristi svoja sredstva za sadašnji užitak, svjesno odabirući oskudnu i bijednu starost, kojim ga pravom smijemo u tome priječiti? Možemo s njime raspravljati, nastojati ga uvjeriti da je u krivu, no jesmo li ovlašteni upotrijebiti prisilu kako bismo ga spriječili da uradi ono što je odlučio? Ne postoji li uvijek mogućnost da je on u pravu a mi u krivu? Skromnost je karakteristična vrlina pobornika slobode, a drskost paternalista. Malo je radikalnih paternalista. To je vrlo neprivlačan stav ako se obasja punim svjetlom, pa ipak je paternalistička argumentacija odigrala tako važnu ulogu u mjerama kao što je socijalno osiguranje, da se čini vrijednim truda izričito ga predočiti. Moguće opravdanje za obvezno uplaćivanje anuiteta na osnovi liberalnih načela jest da lakoumni i rastrošni neće trpjeti posljedice vlastitog ponašanja, već će nametnuti troškove drugima. Nećemo dopustiti, kaže se, da ti siromašni starci trpe u pogubnoj bijedi. Podupirat ćemo ih uz pomoć privatnog i javnog milosrđa. Prema tome, onaj tko ne želi brinuti o vlastitoj starosti, past će na teret društvu. Činjenicu da ga prisiljavamo na uplaćivanje anuiteta možemo opravdati obrazloženjem da to nije samo za njegovo dobro, već za dobro svih nas. Težina ovakvog argumenta, dakako, ovisi o činjenicama. Ako bi 90% stanovništva palo na teret društvu u dobi od 65 godina zbog nepostojanja obvezne kupnje anuiteta, argument bi imao vrlo veliku težinu. Ako bi svega 1% stanovništva palo na teret društvu, argument ne bi imao nikakvu težinu. Zašto ograničavati slobodu 99% ljudi, da bi se izbjegli troškovi koje bi 1% stanovništva nametnuo zajednici? Uvjerenje da će veći dio ljudske zajednice pasti na teret društvu, ako ga se ne prisili na kupnju anuiteta, duguje svoju uvjerljivost razdoblju velike depresije, kada je sustav starosnog i obiteljskog osiguranja ozakonjen. U razdoblju od 1931. do 1940. u svakoj godini više od 1/7 radne snage bilo je nezaposleno, a nezaposlenost je bila proporcionalno veća među starijim radnicima. To je bio slučaj bez presedana i nikad se više nije ponovio. Do njega nije došlo zbog toga što bi ljudi bili tako nepromišljeni da ne misle na vlastitu starost. Kao što smo vidjeli, bila je to pos-

194

ljedica lošeg državnog gospodarenja Starosno i obitelj~ko osiguranje je lijek, ako to uopće može biti lijek, za sasvim različitu bolest s kojom trula nismo imali nikakva iskustva. Nezaposleni su u 1930-im godinama zacijelo stvorili ozbiljan problem u vezi s ublažavanjem nevolja i bijede, problem vezan za ljude koji su postali opterećenje za društvo. No starost ni u kom slučaju nije predstavljala najozbiljniji problem. Mnogi su ljudi, u tzv. proizvodnoj dobi, bili na listama za novčane potpore i drugu pomoć. A stalni rast sustava starosnog i obiteljskog osiguranja, po kojem više od še1maest milijuna ljudi danas uživa potporu, nije uspio spriječiti stalno povećanje broja onih koji primaju socijalnu pomoć.

Privatni aranžmani za brigu o starijim osobama s vremenom .., su se u velikoj mjeri izmijenili. Nekada su djeca bila glavno sredstvo kojim su se ljudi nastojali osigurati za starost Kako je društvo postajalo bogatije, mijenjali su se i običaji. Odgovornost za brigu koju su imala djeca prema svojim roditeljima postupno je slabila, a sve veći broj ljudi počeo se skrbiti za starost stjecanjem vlasništva i pribavljanjem privatnih mirovinskih prava. U posljednje vrijeme ubrzan je razvoj mirovinskih programa, povrh onih iz sustava starosnog i obiteljskog osiguranja. Neki istraživači čak drže da nastavak sadašnjih trendova ukazuje na društvo u kojem će veći dio stanovništva štedljivo živjeti .u svojim proizvodnim godinama, da bi priskrbio životni standard u starosnoj dobi viši od onog što su ga ikad uživali u naponu svog života. Možda će neki od nas ovako kretanje smatrati izopačenim, ali ako ono odražava sklonosti zajednice, neka bude tako. Obvezno kupovanje anuiteta nametnulo je, dakle, velike troškove za mali dobitak. Ono je sve nas lišilo kontrole nad znatnim dijelom dohotka, zahtijevajući od nas da ga namijenimo posebnoj svrsi, kupnji mirovinskih anuiteta i to na određen način, plaća­ njem državnoj agenciji. Ono je otežalo konkurenciju u prodaji anuiteta kao i razvoj mirovinskih aranžmana. Urodilo je golemom birokracijom koja pokazuje tendenciju stalnog povećanja, jer birokracija reproducira samu sebe, proširujući svoj djelokrug s jednog područja našeg života na drugi. A sve to samo zato da bi se izbjegla opasnost da manji broj ljudi padne na teret zajednici.

195

Dvanaesto poglavlje

Ublažavanje siromaštva

Izvanredan privredni rast, što su ga u posljednja dva stoljeća iskusile zapadne zemlje, i široka raspodjela koristi i prednosti slobodnog poduzetništva, enormno su, i to u apsolutnom smislu, reducirali stupanj siromaštva u kapitalističkim zemljama Zapada. No siromaštvo je dijelom relativna stvar, pa tako i u tim zemljama ima, zasigurno, mnogo ljudi koji žive u uvjetima koje bismo.,, mogli nazvati sirotinjskim. Jedan od izlaza, a po mnogo čemu i jedan od najprikladnijih, jest privatna dobrotvornost. Vrijedno je istaknuti da je u doba punog procvata laissez-fairea, sredinom i krajem 19. st. u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama došlo do izvanrednog širenja privatnih dobrotvornih organizacija i ustanova. Jedna od najviših cijena koja je plaćena u ime proširenja državnih skrbničkih aktivnosti bio je odgovarajući pad privatnih dobrotvornih aktivnosti. Moglo bi se dokazivati kako je privatna dobrotvornost nedovoljna, jer njezine blagodati koriste oni koji njima ne pridonose - opet, »susjedski efekt«. Nesretan sam kad vidim siromaštvo, a uživam korist od njegova ublažavanja. No ja tu korist jednako uživam neovisno o tome plaćam li ja ili netko drugi za njegovo ublažavanje. Koristi tuđeg milosrđa, dakle, povećavaju i moju korist Definirajmo to drukčije. Svi bismo bili voljni pridonijeti olakšanju siromaštva, pod uvjetom da to i drugi urade. Bez takvog jamstva možda ne bismo bili voljni pridonijeti istom visinom iznosa. U manjim zajednicama javni bi pritisak možda bio dostatan da se ovaj uvjet realizira čak uz privatnu dobrotvornost. U velikim bezličnim zajednicama, koje sve to više dominiraju našim društvom, javnim je pritiskom to mnogo teže postići. Pretpostavimo da netko prihvati, kao što sam uostalom i ja, ovakvo razmišljanje kojim se opravdavaju akcije