George Orwell - 1984 [PDF]

Zitiervorschau

1984. Autor: George Orwell Roman “1984.” Georgea Orwella jedan je od najznačajnijih romana svjetske književnosti i zasigurno najpoznatiji distopijski roman uopće. Govori o totalitarističkom režimu koji vlada u budućnosti (s obzirom na vrijeme kada je roman napisan), te o pojedincu koji pokušava živjeti unutar tog režima. Taj pojedinac je Winston Smith. Već njegovo ime naglašava prosječnost te osobe, koja je u romanu predstavnik običnog čovjeka unutar društva i zamjenjiv je bilo kojom drugom jedinkom. Winston je naizgled poput svakog drugog člana Šire partije, niže pozicioniranih radnika koji pripadaju prihvaćenom sloju društvu, ali opet bez ikakvih povlastica osim osnovnih, katkad i nedovoljnih sredstva za život. On ustaje na vrijeme, odrađuje svoj posao, pritom ne odaje nikakve znakove slobodne volje ili vlastitog mišljenja, što je prijestup kažnjiv smrću. Ipak, on je samo čovjek, kojeg, koliko god da je to nepodobno, vode osjećaji, razdiru sumnje te se u njemu budi mržnja prema onome tko bi mu trebao biti svetinja. Ta svetinja, vođa i religija je Veliki Brat. Veliki Brat, iako je partijsko božanstvo, zapravo je samo slika na zidu i glas na “telekranu”. On vidi sve, sve kontrolira i u sve je upućen. Bezgrešan je, a čak i kada pogriješi, mijenja se čak i sama povijest kako bi njegova predviđanja u sadašnjosti izgledala točna. Iako se Veliki brat predstavlja i štuje kao osoba, kao ikona i apsolutni vladar, on je zapravo sam sistem. On je organizacija stvorena da provodi diktaturu, vlada ljudima, stvara “jednomišljenje”, te gasi svaku individualnost, a time i samu čovječnost. Dužnost Velikog brata je da održi totalitaristički sistem. To čini vladavinom straha i mržnje, te kontrolom bazičnih ljudskih emocija. Vladavinu straha provodi čistkama. Pojedinac zna da će za bilo koji, pa čak i najmanji znak nepoštivanja zakona biti izbrisan – iz povijesti i sadašnjosti.

Ljudsko nezadovoljstvo kanalizira se u mržnju prema neprijatelju. Čak ni taj neprijatelj nije stvaran. Umjetno je stvoren, baš kao i imaginarni ratovi kojima se opravdava neimaština te kojim se kontrolira mržnja. Mržnjom se potpiruju i gase ljudska potreba za traženjem krivca, te odvraća društvo od pravog problema i usmjerava ga onaj nebitni. Gašenjem ljudskih emocija, gušenjem individualnosti, uz pomoć zabranjivanja umjetnosti, filozofije, vlastitog mišljenja, čovjeka se pretvara u radilicu koja se nikada neće pobuniti protiv svog vlasnika, jer nije u stanju niti vidjeti da se oko njega događa nešto pogrešno. Ovaj prokaz totalitarističkog društva bio je Orwellovo upozorenje na to kakav bi svijet mogao postati ako društvo dopusti da njime vladaju nepoznate sile prerušene u zavodljive ikone i jeftina zadovoljstva. Nedostatak kritičkog mišljenja i djelovanja protiv nezadovoljavajućih sustava stvara svijet u kojem su ljudi robovi režima i tek nekolicine pojedinaca koji vladaju svijetom iz sjene. Njihova imena se ne znaju, znaju se samo njihovi logotipovi i brandovi, baš poput logotipa Velikog brata, koji nije ništa drugo nego šarmantno i uvjerljivo lice s plakata. “1984.” napisana je iz perspektive glavnoga lika, iako je pisana u 3. licu. Taj lik unutarnjim promišljanjima predstavlja svijet u kojem živi. Njegov svijet je besmislen. Ništa u njemu nije istinitu, niti trajno. Sve činjenice su podložne promjeni, ma koliko ta promjena bila nelogična. Time sam lik nije siguran ni da li je godina u kojoj živi uopće 1984., a kamoli išta drugo. On može imati povjerenja jedino u vlastita sjećanja, ali i ona blijede pred stalnim izvrtanjem istine i prikrivanju stvarnosti. Jedino što se čini stvarnim u tom nečovječnom svijetu su njegovi vlastiti osjećaji i misli. A upravo to je ono što je apsolutno zabranjeno. Ipak, ljudskost u Winstonu pobjeđuje nad strahom od sustava. On joj se pokorava u dometu svojih sposobnosti. Gleda na svijet shvaćajući njegovu suludost i surovost, znajući da ništa ne može promijeniti. Jedino što može je nastojati

da njega ne promjene, pa čak ni pod cijenu smrti.

upravo žileti, ali nekada je to sapun, konac, čarape ili slično.

Ovaj roman značajno je djelo čija su se predviđanja u mnogočemu obistinila u modernom društvu. Ono nije samo fikcija, nego i proročanstvo temeljeno na dotadašnjem razvoju društva. Osim opisa distopijskog svijeta, nezaobilazne radnje i dobro razrađenih likova, roman nam nudi filozofska promišljanja, etične rasprave, a prije svega ozbiljnu kritiku današnjeg društva, koja nam nije dana samo kao zabava, već i kao opomena.

Winston je kupio bilježnicu iako je znao da je to zabranjeno. Članovi partije nisu smjeli posjedovati nikakve osobne predmete, a pogotovo ne one koje služe za zabilježavanje misli, jer slobodne misli su u tom sistemu bile posebno zabranjene.Winston je došao svoj mali stan i sjeo u kut sobe, jedini kut iz kojeg ga nije mogao vidjeti telekran. Iako je Winston u stanu imao tek osnovni namještaj i u njemu je, kao i u svakom drugom stanu, pa čak i sobi, morao stajati telekran. On nije samo prikazivao slike, već je snimao što se događa u svakoj prostoriji. Nitko nije mogao znati u kojem trenutku ga netko gleda, ali su svi morali biti oprezni jer ako ekran vidi nešto pogrešno, neku sumnju da se bilo koji član društva i najmanjom sitnicom ogriješio o Partiju, znali su da će biti izbrisani. Odvezeni i ubijeni.

Kratak sadržaj Winston Smith je preskočio ručak u kantini ministarstva u kojem radi i tih sat vremena pauze otišao kući. Živio je u kompleksu jednoličnih sivih zgrada, gdje su živjeli gotovo svi pripadnici Šire partije. Oni su bili obični radnici na nižim položajima u Ministarstvima, koji zarađuju jedva dovoljno da bi preživjeli. Winston je radio u Ministarstvu istine čija je dužnost bila pisati vijesti, povijest i sadašnjost Partije. Bavili su se i obrazovanjem, zabavom i programiranom umjetnosti, a Winstonov posao bilo je ispravljanje povijesnih činjenica, novinskih članaka ili bilo kojih dokumenata koje su u tom trenutku bile protivne mišljenju Partije. Bilo je tu i Ministarstvo Ljubavi, čija je dužnost bila bilo je provoditi zakon te pronalaziti i ubijati sve loše i grješne članove Partije. Od svih ministarstava ovo je bilo najokrutnije. Ostala dva bili su Ministarstvo mira, koje se bavilo ratovanjem i Ministarstvo bogatstva, koje se bavilo ekonomijom Partije. Winston je imao poseban razlog za dolazak kući i preskakanje ručka, zbog čega će mu kruliti u želucu sve do doručka. On je nedavno kupio bilježnicu u obliku dnevnika, antikvitetni predmet koji je pronašao dok je u predgrađu kupovao žilete. U predgrađu su živjeli proli – najniži sloj društva koji je živio otuđeno od od Partijskog društva. najčešće u bijedi i bezakonju. Ipak, Winston i ostali pripadnici Šire partije često su zalaze u njihove četvrti kako bi kupili namirnice kojih bi u tom trenutku bila nestašica u Partijskim dućanima. Najčešće su to bili

Winston je unatoč strahu kupio bilježnicu, sjeo za stol i odlučio pisati. Nije znao što ni o čemu, pa je zapisivao svakojake nepovezane misli sve dok se nisu pretočile u misli mržnje prema Velikom Bratu. U tom pisanju prekinulo ga je kucanje na vratima. Prestrašio se da je to misaona policija, ali je to ipak bila njegova susjeda koja ga je zamolila da joj odčepi odvod. Susjeda je bila umorna, prerano ostarjela ženica, čiji je priglupi muž također radio neki činovnički posao u nekom od Ministarstava, a koja se najviše bojala svoje djece. Kao i sva djeca i njezina su bila u Malim uhodama i nerijetko bi te Uhode prijavljivali čak vlastite roditelje kao neprijatelje, na što ih je Partija odmalena poticala odgojem. Kada se vratio na posao, Winstona je dočekala priprema za dvominutnu Mržnju. U te dvije minute prikazivale bi se snimke rata i državnih neprijatelja, a svi članovi Partije bi ih psovali, pljuvali, urlikali i mrzili što glasnije moguće. Za vrijeme Mržnje vidio je jednu od članica Partije, lijepu i mladu djevojku prema kojoj je Winston odmah osjetio odbojnost i to samo zato jer je predstavljala sve ono što

se Winstonu sve više počelo gaditi, a to je Partija i sve što ona predstavlja, pa tako i sam Veliki Brat. Vidio je O’Briena, čovjeka za kojeg je već neko vrijeme mislio da bi mogao osjećati isto što i on. To Winston nikako nije mogao točno saznati, ali je po njegovom pogledu naslutio je da bi O’Brien čak mogao biti i član Bratstva, pokreta otpora omraženog Goldsteina – najvećeg državnog neprijatelja. Sutradan je Winstona probudio ženski glas koji je pozivao na tjelovježbu. Winston je imao trideset i devet godina, ali se već osjećao kao starac, pa mu je i to obavezno jutarnje razgibavanje predstavljalo problem. Otišao je na posao, kojeg nije ni volio n mrzio, ali ga je nekad s ljubavlju obavljao jer je znao biti i kreativan. Ručao je u kantini nekakav bljutavi ručak, nedovoljno zasitan, ali ipak obrok, dok mu je kolega pričao o “novozboru”, novom načinu govora kojim će izbaciti sve nepotrebne riječi iz upotrebe i tako ograničiti razmišljanje članovima Partije. Gotovo svaku večer Winston bi morao ići na nekakvu organiziranu aktivnost, koja kao da bi trebala biti zabavna, ali je Winstonu bila tlaka. Aktivnosti su se nazivale slobodnima, ali se nije lijepo gledalo na one koji bi ih propustili. Ako bi Winston bilo što od rutine u svom danu propustio, mogao bi biti sumnjiv, što je manje bio slobodan, to je više razmišljao o slobodi. Smatralo se da su u njegovoj državi jedino životinje i proli slobodni. Kako je razmišljao o slobodi, tako je razmišljao i o povijesti te njenoj nestalnosti, pa se zato što je više moguće pokušavao prisjetiti svog ranijeg života, kao jedinih činjenica za koje je znao da nisu bile izmijenjene. Jednom je šetajući prolskim četvrtima ušao u jednu krčmu. Tamo je sreo starca kojem je platio pivu i ispitivao ga o prošlosti. Zanimalo ga je sve – bilo koje činjenice kojih se starac mogao sjetiti o životu prije, a da nisu pokvarene stalnim Partijskim izmjenama. Nažalost, starčevo pamćenje bilo je puno rupa. Razočaran, Winston je nastavio šetati ulicom, kad se

iznenada pred njim pojavila staretinarnica u kojoj je kupio onu bilježnicu. Ušao je, a prodavač ga je prepoznao. Počeli su pričati o prošlim vremenima, pa je taj razgovor u Winstonu probudio neka sjećanja na njegovo djetinjstvo. Kupio je tamo još jedan zabranjeni predmet – maleni, crveni koralj u staklu te ga pohlepno i u strahu strpao u džep. Vlasnik dućančića mu je pokazao i sobu iznad dućana, malenu i udobnu , a ono što je Winstona iznenadilo bilo je nije imala telekran! Winston je čvrsto odlučio vratiti se ovamo! Odlazeći, shvatio je da ga slijedi crnokosa djevojka. Bila je to ona ista djevojka koju je vidio za vrijeme dvominutne Mržnje i koja mu se zgadila zbog svoje Partijske savršenosti. Bila je fizički privlačna Winstonu, ali je znao da je njoj, kao i svim dobrim Partijskim ljudima, seks odbojan. Naime, Partija je poticala aseksualnost. Winston joj je umakao i došao doma. Osjetio je potrebu da piše u dnevnik. Četiri dana nakon toga, vidio je crnokosu djevojku kako mu ide u susret na hodniku mjesta na kojem je radio. Obuzeo ga je hladan znoj, mislio je da će ga razotkriti, ali trenutak prije nego je prošla pored njega, djevojka se spotaknula i pala. Winston joj je priskočio u pomoć, jer se to od njega očekivalo, ali se ona brzo sabrala, ispričala i otišla, govoreći da je dobro. Ali u onoj sekundi u kojoj ju je Winston pridržao, ona mu je tutnula papirić u ruku. Winston se bojao pročitati poruku da netko ne otkrije papir. U trenutku kada je bio siguran da ga nitko ne gleda, bacio je pogleda na poruku. U njoj je pisalo: “Ja te volim.” Bilo je jako teško pristupiti djevojci a da ne ispadne sumnjiv. Ipak, Winston se usudio sjesti pored djevojke u kantini za vrijeme ručka. Dogovorili su sastanak na prepunom trgu. Razgovarat će a da nitko ni ne primijeti da su tamo kao par. Na sastanku su dogovorili susret u šumi van grada – daleko od misaone policije, gdje su šanse za prisluškivanje bile najmanje. Tamo se djevojka i Winston istinski upoznaju. Ona se zvala Julija i

također je mrzila Partiju i njena pravila, otkrivši da su čak i njegovi najvjerniji članovi, oni koji pripadaju elitnoj Užoj partiji, prljavi. U tom upoznavanju oni se predaju i tjelesnim užicima, kao jednom od načina pobune protiv ideologije tjelesne čistoće koju je Partija nametala. Julija i Winston su se neko vrijeme sastajali na različitim mjestima, a onda ju je Winston pozvao u sobicu iznad staretinarnice. Znao je da je ludost sastajati se na istom mjestu više puta i bio je gotovo siguran da će ih kad-tad uhvatiti, ali nije mogao odoljeti. Julija je dolazila na sastanke i često donosila hranu koja je bila ukradena od članova Uže partije. Bili su to inače nenabavljiv pravi šećer, bijeli kruh, marmelada, paketići čaja i, ono najrjeđe, prava kava. Avantura s Julijom Winstonu je mijenjala život. Osjećao se bolje. Više se nije osjećao kao starac, nije ga boljelo ni fizički ni psihički, činilo se kao da opet ima neku nadu u životu, nadu u bolju budućnost. Radio je više i bio aktivniji u obaveznim slobodnim aktivnostima, kako bi otklonio svaku sumnju da nije dobar član Partije. Sve manje ga je bilo strah i nije toliko očajavao. Ljubav prema Juliji učinila ga je sretnijim i poletnijim, a njegov život smislenijim. Jednoga dana dogodio se još jedan značajan susret. Winstonu je prišao O’Brien, čovjek za kojeg se nadao da pripada Bratstvu, pokretu otpora protiv Partije. O’Brein mu je napomenuo da je napravio grešku u pisanju zadnjih članaka jer se služio starim rječnikom. Rekao je Winstonu da dođe kod njega doma da mu da najnoviji Rječnik novozbora, koji bi tek trebao izaći iz tiska, kako Winston dalje ne bi griješio. Winston je smatrao da je to samo šifra pod kojom se O’Brein želi sastati s njim kako bi ga primio u Bratstvo. Julija i Winston zajedno su otišli kod O’Briena, znajući da je ludost da se igdje pojavljuju kao par. O’Brien se u početku ponašao strogo i rezervirano prema njima, a onda se odjednom ustao u ugasio svoj telekran u sobi. Winston i Julija nisu mogli vjerovati. Nikada nisu vidjeli da je

netko isključio taj uređaj, ali O’Brien im kaže da je to jedna od povlastica članova Uže Partije. Posjedne ih i dade im vina koje Julija i Winston nikada do sada nisu imali prilike piti. O’Brien im ispriča o postojanju tajnog Bratstva koje radi protiv Velikog Brata. Pitao ih je žele li biti dio svega toga, a Julija i Winston su pristali na sve uvjete rada protiv Partije koje im je O’Brien postavio, osim da se razdvoje kao par. O’Brien je rekao Winstonu da će mu čak nabaviti i primjerak knjige najvećeg državnog neprijatelj Goldsteina, osnivača Bratstva. Winston je uživao u trenucima boravka u sobi nad staretinarnicom. Tamo bi ležao na krevetu i čitao, s osjećajem sigurnosti i slobode jer u njega nije zurio telekran. Čitao je knjige o stvarnoj povijesti svijeta, koja je u Partiji bila zabranjena. Tako je učio kako je uopće došlo do društvenopolitičkog poretka u kojem je živio. On bi čitao, a Julija najčešće spavala pored njega. Jednom su tako, nakon čitanja i spavanja, raspravljali o glazbi, kada u sobi iza sebe čuju željezni glas koji im kaže da su mrtvi. Oboje se skamene, pa shvate da u njih gleda kamera, skrivena iz slike u sobi. Partija ih je otkrila. Naredili su im da kleknu i stave ruke iza leđa kako bi ih mogli uhititi. Winston se našao u ozloglašenom i okrutnom Ministarstvu ljubavi. Morao je mirno sjediti u jednoj od izoliranih soba i čekati. Nije se mogao ni pomaknuti a da se glas iz zvučnika nije izderao na njega. Mislio je o O’Brienu i je li zna da je uhićen, te se nadao da će mu pomoći ako sazna. Nakon dugog čekanja u sobu uđe čovjek. Winston se zaprepasti kada vidi da je to upravo O’Brien. Prvo je pomislio da su i njega uhvatili, ali onda ga ovaj udari i Winston, prije nego se onesvijestio, shvati da O’Brien radi za Velikog Brata. Winston se probudio na poljskom krevetu, prikopčan na razne aparate i injekcije. Tukli su ga i mučili na razne načine, toliko da je na mahove postajao imun na bol, u bunilu ili pak potpuno prestravljen, Nakon brojnih mučenja, dolazio bi mu O’Brien.

On bi mu govorio o Partiji, o tome kako ona upravlja svijetom, poviješću i sadašnjošću jer ih ona i zapisuje. A onaj tko ima moć nad povijesti i sadašnjosti ima moć i nad Istinom, kakva god ona bila. Negirao je stvarnost koje se pojedinci sjećaju jer je jedina stvarnost ona za koju Partija kaže da je istinita. To vrijedi za sve pa i za samog Winstona, pa tako, na primjer, ako Partija kaže da Winston pred sobom vidi četiri prsta, čak ako O’Brien pokazuje pet, Winston mora misliti da ih on pokazuje četiri.

ženom i tako prekrši zakon. Iako se sjećao svega, on je sebi priznao da sada napokon voli Velikog Brata. Vrsta djela: roman Vrijeme radnje: 1984. godina u alternativnoj stvarnosti Mjesto radnje: London Likovi: Winston Smith, Julia, O’Brien Analiza likova

O’Brien kaže kako Winston nije tu doveden da bi bio uništen ili ubijen, već da bi bio mijenjan, da ga pretvore u novog i ispravnog člana Partije. Kaže mu kako neprijatelji koje članovi Partije toliko mrze zapravo ni ne postoje. Izmislila ih je sama Partija kako bi njezini članovi imali na koga usmjeriti svoje nezadovoljstvo i frustraciju. Isto tako, ni sam Veliki Brat, kao osoba, ne postoji. On je sam sustav, koji sebe održava uklanjanjem onih koji ga ugrožavaju. Stvorili su čak i Bratstvo, kojim najbolje otkrivaju kukolje među članovima Partije, jer po tome tko se zainteresira za bratstvo, znaju tko razmišlja protiv Partije. Nakon neodređenog vremena psihičkog i fizičkog mučenja te raznih načina kojim su ispravljali Winstona, napokon su prestali. Odveli su ga na fizički oporavak i činilo se da je Winston prihvatio sva mišljenja Partije. Ali prije nego su ga pustili, morali su ga potpuno slomiti. Poslali su ga u najozloglašeniju sobu u Ministarstvu – sobu sto jedan. Tamo su ga suočili s njegovim najvećim strahom – štakorom. Prijetili su mu da će pustiti štakora na njega ako ne izda Juliju. Winston se borio protiv sebe koliko je mogao, ali je onda, u naletu najvećeg straha uzviknuo da to urade Juliji, a ne njemu i to je bio znak da su ga potpuno slomili. Nakon što su Winstona pustili na slobodu, on se sjećao svega, ali mu nije palo na pameti više griješiti protiv Velikog Brata. Čak je jednom sreo i Juliju, pa su si međusobno priznali da su izdali jedno drugo za vrijeme mučenja. Winston se zgrozio na pomisao da opet bude s tom

Winston Smith predstavnik je malog čovjeka koji može biti bilo tko u društvu. Samo njegovo ime otkriva običnost i uobičajenost, a takav je i po postupcima. On je dio sustava koji ni po čemu ne iskače iz norme. Radi posao koji mora, slijedi postavljena pravila, ne usuđuje se ni po čemu razlikovati ili ogriješiti. I baš kao i svatko drugi – duboko je u sebi frustriran zakonima, državnim uređenjem, pa i samim životom kakvog živi. Sustav mu pokušava oduzeti ljudskost, a on se trudi učiniti nemoguće – zadržati čovječnost i pritom slijediti pravila. Što duže živi neprirodnim načinom života kojeg nameće Partija, u njemu se sve više rađa bunt kojeg slijedi aktivan otpor. Taj otpor za njega znači rizik koji će zasigurno voditi u smrt, ali put do smrti za Winstona je i put istine. On ne samo da otkriva ljudskost u sebi, sazdanu od sjećanja, osjećaja, nade, strasti i ljubavi, nego on, jednom kada je uhvaćen i pred pogiblji, saznaje istinu o sistemu u kojem živi Velikom Bratu i svim ideologijama koje su mu nametane kao jedine ispravne. Julia mlada djevojka koja se zaljubljuje u Winstona i s njim započinje zabranjenu ljubavnu aferu. Naizgled je ona savršena članica partije: odmalena je prva u svojoj klasi, predstavnica Mladih uhoda, najbolja u natjecanjima, prva u poslu, volontiranju, slobodnim aktivnostima… Naizgled je potpuno predana Partiji, Velikom Bratu, seksualnoj čistoći, bezumlju, Mržnji neprijatelja i svemu ostalome što Partija zagovara. Ali u stvarnosti ona mrzi Partiju. Odlučila je živjeti život ne mimo pravila, već zaobilazeći ih. Predaje se seksualnim strastima, ali vrlo oprezno, kupuje

ukradene namirnice, riskira i čini sve da joj život ne bi bio isprazan, pa čak i po cijenu smrti. Julija zna da će je smrt kadtad dostići, jer dostiže i one najvjernije i najčišće sljeditelje pravila, pa je stoga odlučila živjeti što je bolje moguće, koliko god joj to sudbina dopušta. Ona je odvažna, vjerojatno jer je još uvijek mlada, pa jr nije dotakao strah i ogorčenost koja jača s godinama. Pošto je mlada, ne poznaje svijet kakav je bio prije Partije, nema nikakvih sjećanja prijašnjih vremena, pa je Partija u nju ipak uspjela usaditi neka lažna vjerovanja. Ali za nju to nije ni važno, jer je naučila da se stvarnost lako može promijeniti pa ono što je danas istina, to ne mora biti i sutra. Jedni u što zaista vjeruje i čemu se pokorava su njene vlastite želje, žudnje i užici, koje s oprezom ostvaruje. O’Brien je čovjek za kojeg se Winston nadao da pripada pokretu otpora protiv Partije. U jednom trenutku se to pokazalo istinitim, ali se na kraju ispostavilo da O’Brien zapravo radi za Partiju. On je izdao Winstona i na kraju postao jedan od njegovih glavnih mučitelja. O’Brien je taj koji je Winstonu otkrio sve tajne Partije, kako bi ga mučenjem skrenuo s Partijskog krivovjerja. On je čovjek koji poznaje grozne Partijske tajne, ali svejedno radi za nju. On ih prihvaća, dio je tog sustava, te se ne osjeća nimalo krivim zbog svoje pozicije i djelovanja. O’Brien je, uz samu Partiju, glavni negativac romana, upravo zbog svoje bezdušnosti, manjka empatije i prave predanosti Partiji koja nije bezumna i ignorantna kao kod prosječnog puka, već je promišljena. On razumije kako stvari funkcioniraju, ima udjela u samoj organizaciji sustava te ga svojim djelovanjem potiče, pa nastoji i Winstona preobraziti u jednog od svojih poniznih sljedbenika, što mu na kraju donekle i uspijeva. Bilješka o autoru George Orwell rođen je 1903. u Indiji, koja je u to vrijeme bila britanska kolonija. U Engleskoj polazi osnovnu i srednju školu.

Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi o čemu piše u svom prvom romanu Burmanski dani. Neko vrijeme živi u Parizu, zatim Londonu gdje radi kao perač suđa. Tada je 1933. godine objavio i svoju prvu knjigu “Bez pare u Parizu i Londonu”, a iduće godine roman “Burmanski dani” koji je nestao kao osvrt na rad u imperijalnoj policiji. 1936. odlazi u Španjolsku jer tamo započinje Španjolski građanski rat te se on htio boriti na strani republikanske vlade. Ubrzo je protjeran te se vraća u Englesku. Objavljuje knjigu “Izraz poštovanja Kataloniji”. Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu pa radi kao pisac na BBC-u u Londonu i proživljava poznata bombardiranja. 1944. završava “Životinjsku farmu”, koja je izašla tek u kolovozu 1945. Svoje najpoznatije i najozbiljnije djelo “1984.”objavljuje 1949., samo godinu dana prije svoje smrti. “1984.” je politički roman s aktualnim idejama, iznenađujuće točan s obzirom na godinu u kojoj je pisan. Orwell je sve to vidio tek kao fikciju. Umire u siječnju 1950. godine. Džordž Orvel - 1984 Džordž Orvel - Hiljadu devetsto osamdeset četvrta Uopšteno o 1984 Knjiga "1984", predstavlja distopijski, odnosno antiutopijski roman Džordža Orvela. Prema većini književnih kritičara, tema romana jeste totalitarni režim kao takav, odnosno, život običnog, beznačajnog pojedinca u društvu totalne kontrole. Budući da je roman distopijski, dakle suprotno od utopije, Džordž Orvel ide jedan korak dalje od pukog opisivanja jednog totalitarnog društva, već nudi potpuno novu verziju predviđanja budućnosti. U pitanju je čista fikcija, ali

koja svakako korene nalazi u stvarnom svetu iz Orvelovog perioda. Radnja priče odvija se u Okeaniji, (tačnije u provinciji koja se naziva "Aerodrom jedan", a "nekada se nazivala Engleska") jednoj od tri super-države nastale nakon globalnog rata u kome je dve trećine svetske populacije ljudi zbrisano. Pored Okeanije, tu su i Euroazija i Istazija sa kojima je Okeanija u neprekidnom sukobu, takozvanom večitom ratu, s tim da se zaraćene strane večito menjaju, pa je tako u jednom momentu Okeanija u savezu sa Istazijom i ratuje protiv Euroazije, a već sledećeg trenutka, situacija je obrnuta.   Unutar same Okeanije, svu vlast u svojim rukama drži Partija, kojoj pripada 10% od ukupnne populacije Okeanije, na čelu sa Velikim Bratom kao velikim vođom. Vladajuća ideologija na kojoj Partija gradi svoju vlast, naziva se "Inglsoc"(english socialism, eng-soc, ili na srpskom engleski socijalizam), i predstavlja izmišljenu sintezu staljinističkog modela socijalizma i tradicionalnog engleskog konzervativizma. Sama Partija, podeljena je na "Užu Partiju" koju čini oko 5% od ukupnog broja članova, a ostatak članova pripada takozvanoj "Široj Partiji". Državni aparat, sastoji se iz četiri ministarstva, a to su "Ministarstvo Istine", "Ministarstvo Mira", "Ministarstvo Ljubavi", i "Ministarstvo Obilja", čiji nazivi su satirični, i u suštini predstavljaju ekstremne suprotnosti. Društvene klase u Okeaniji, podeljene su u praksi na dve, "vladajuću" koju čini Partija, i "radničku" kojoj pripadaju "proli" (proleteri), mada, može se reći i da postoje tri klase, ukoliko bismo članove "uže partije" posmatrali kao "srednju klasu". Službeni jezik Okeanije se naziva "Novogovor", o čemu će biti reči nešto kasnije. Priča prati Vinstona Smita, člana Šire Partije koji živi u malom trošnom stanu u Centru Aerodroma jedan ("nekadašnji London"), zaposlenog u Ministarstvu Istine na falsifikovanju istine, i prevođenju tekstova na Novogovor. Kao što su i svi

ostali članovi, bilo Šire ili Uže Partije pod konstantnom prismotrom, tako je i Smit pod neprekidnim nadzorom sa telekrana, uređaja koji u isto vreme služi i kao prijemnik, i kao predajnik poruka, a nalazi se na zidu. Vinston tajno vodi dnevnik, što se u Okeaniji kažnjava smrću, kao i većina prestupa, jer u Okeaniji ne postoje sudovi i zakoni, već Partija sudi i kažnjava proizvoljno. U vezi je sa Džulijom, zaposlenom u istom ministarstvu kao i on, članicom Šire Partije, kao i takozvane "Lige protiv seksa", jedne od partijskih sekcija. Njihov odnos, koji je bez odobrenja Partije, takođe je kažnjiv smrću. Vinston nema prijatelje, i uglavnom vreme provodi pišući dnevnik, ili na poslu. Jedini ljudi sa kojima kontaktira su njegove kolege sa posla, prema kojima je naravno, apsolutno nepoverljiv. Takav način života, prekinuće se kada Vinston upozna Džuliju, a "preokret" u njegovom životu nastane kada upozna Obrajena, člana Uže partije koji mu ponudi da se pridruži pokretu otpora pod vodstvom Emanuela Goldštajna, nekadašnjeg člana partije, a danas izmišljenog državnog neprijatelja broj jedan. Nakon kratkog perioda pisanja dnevnika, i ljubavne romanse, Vinstona i Džuliju na prevaru hvata "Policija misli", tajna politička policija u okviru Ministarstva Ljubavi. Odvode ih u podrume Ministarstva Ljubavi, gde ih odvajaju jedno od drugog. Tada, započinje svakodnevna tortura nad Vinstonom Smitom koja za cilj ima da ga potpuno slomi, i kao fizičko biće i kao individuu. Vrhunac toga, predstavlja ispiranje mozga koje nad Vinstonom vrši njegov navodni prijatelj i saveznik Obrajen, koji ga je zapravo od početka pratio, i na kraju predao Policiji Misli. Nakon što je slomljen, Vinston definitivno prihvatia principe Inglsoc-a, i izlazi iz zatvora. Potom, sreće Džuliju, i shvata, da ju je izdao, kao i da je ona njega izdala. Priča završava sa Vinstonom, koji sada gleda u bilbord Velikog brata, i iako ga je sve do zatvaranja mrzeo, Vinston shvata da se sada "izlečio", i da istinski voli Velikog Brata. Sloboda je sloboda reći da su dva i dva četiri - V. Smit

Vinston Smit, nikada nije shvatio šta znači sloboda u pravom, istinskom smislu te reči. On je nikada nije živeo, već je jedino uspeo da je nasluti. Zašto početi upravo pričom o slobodi? Verovatno zato, jer je najosnovniji princip svake ideologije sloboda,pa je tako u svom začetku, to verovatno bio i princip Inglsoc-a. Svakako, opravdano se nameće pitanje „sloboda za koga, da čini šta" , ali sama priča o slobodi, bilo da iza nje stoje časne namere pojedinca ili grupe, ili pak čista demagogija, dakle sama priča o slobodi je neizostavni aspekt svake ideologije. Prvo što je Vinston Smit zapisao u svoj dnevnik, kupljen u jednoj antikvarnici (antikvarnici koja će ga kasnije stajati "slobode") iz proleterske četvrti, bile su upravo reči iz ovog podnaslova. Suočen sa nezamislivim životom u društvu totalne kontrole, Vinston Smit traga za slobodom. Kao i svako ljudsko biće, makar i najmanje svesno sebe, i Vinston prirodno reaguje na nepravdu, prirodno, u njemu se stvara otpor, želja da se bude slobodan. Zato pisanje dnevnika, predstavlja prvi pravi čin pobune u životu jednog običnog službenika Šire Partije, koji uz to ne sme naglas da izgovori, zapravo ni da pomisli da kaže nešto što je u suprotnosti sa onim što tvrdi Partija. U društvu totalne kontrole, ukoliko Partija tvrdi da su dva i dva pet, onda dva i dva zaista jesu pet. Ukoliko ne postoji čin pobune, istina je ono što Partija odredi da je istina, a sam čin govorenja istine, direktno se tretira kao čin neposlušnosti, a kazna za to se u Okeaniji zna. Ali nije nužno da se običan čitalac upire da zamisli Okeaniju. Dovoljno je da zaviri u Severnu Koreju, pa da shvati koliko je istina u društvu totalne kontrole promenljiva i relativna. Uzmimo za primer rat Severne i Južne Koreje. Opšte je poznata činjenica da je Severna Koreja napala Južnu. Međutim, 100% stanovnika Severa, do kraja je ubeđeno da je upravo Južna Koreja napala Sever, kao kada bi neko tvrdio da se Sunce okreće oko Zemlje, a nikako obrnuto. Vinston Smit koji u svoj dnevnik zapisuje ono što je očigledno, mogao bi biti istinski revolucionar i oslobodilac, vrhunski primer milionima onih, koji žive stvarnost Okeanije i to ne u nekakvoj udaljenoj ili

imaginarnoj prošlosti ili budućnosti, već u ovom trenutku, upravo sada. Ko kontroliše prošlost, kontroliše sadašnjost. Ko kontroliše sadašnjost, kontroliše budućnost - Partija Vinston Smit je, kao što je ranije pomenuto, prikazan kao beznačajni pojedinac, samo još jedan šfraf u ludačkom sistemu Okeanije. Kao pojedinac, svakodnevno je izložen prismotri, ali da bi postojalo društvo totalne kontrole, Partiji nije dovoljno samo da nadzire i apsolutno osmišljava život pojedinca. Vinston Smit, izložen je 24 časa dnevno neprekidnoj, sistematskoj propagandi od strane režima, u čemu on i sam učestvuje. Svakoga dana, osmišljavaju se nove činjenice u Ministarstvu Istine. Neprekidno se vrši falsifikovanje činjenica, i ide toliko daleko, da se više niko i ne seća, ne šta je bilo pre Partije, već sa kime je Okeanija do juče bila u ratu. Nije najzad poražavajuća činjenica da Partija kontroliše svaki aspekt ljudskog života, koliko je poražavajuća činjenica da ona kontroliše ljudska sećanja, i sistematski falsifikuje istoriju. Ali, to falsifikovanje i izvrtanje istorije, svakako da nisu izmislili Partija, niti Džordž Orvel. Orvel je to samo dobro prikazao u "1984". U današnjem svetu, tačnije u ovom trenutku, u jednoj nama bliskoj zemlji koju nazivamo Srbija, istorija je sluškinja jeftinih politikantskih interesa. Svaka ideologija na svetu, podrazumeva se da falsifikuje istoriju i potčinjava je sebi, pa tu izuzetak ne može biti ni taj izmišljeni Inglsoc. Sve ideologije ovog sveta, koliko god delovale dijametralno suprotne i suprotstavljene, ipak imaju zajedničku želju, zapravo potrebu da izmišljaju istoriju, svaka već prema svojim potrebama. Ideologije moraju uspostaviti istorijski kontinuitet, moraju imati neki događaj i neki pokret, neku organizaciju sa kojom bi se identifikovale u prošlosti. Time ideologije nastoje da dokažu svoj legitimitet kod građana, traže opravdanje za ono što čine u sumornoj sadašnjosti, i traže potvrdu svoje ispravnosti i istorijske nužnosti. Međutim, budući da istina nije,

kako to postmodernisti često tvrde stvar dogovora, tako se ni istorija, nikada ne dešava onako kako je trebala da se desi, već naprotiv, onako kako se zaista i desila. Tada nastaje falsifikovanje, kao odgovor na neki deo istorije koji je nepoželjan, koji nije smeo da se dogodi, i koji baca senku na neku sadašnju ideologiju i diskredituje je. Vinston je postao svestan toga, i postalo mu je odvratno da po ceo dan neželjene činjenice baca u "Mašinu zaborava", puši loše cigarete i pije loš džin. U svoj dnevnik je zapisao "DOLE VELIKI BRAT". Govoriti istinu, pobuniti se protiv fabrikovanja laži, značilo je za Vinstona Smita živeti "prividnu slobodu", i kao što je već pomenuto, naslutiti onu pravu. Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć -Partija  U svakom totalitarnom režimu, a ne samo u antiutopijskoj Okeaniji, najosnovnije vrline civilizovanog sveta, izokrenuto su i obesmišljene do neprepoznatljivosti. Mir je oduvek bio jedan od najuzvišenijih ideala svakog civilizovanog društva, ali i pojedinca u njemu. Plakati i bilbordi širom Okeanije, bombardovali su svoje "građane" rečima iz ovog podnaslova. Kako je moguće, da mir, sloboda i znanje postanu svoje sušte suprotnosti? Ranije je pomenuto, da u Okeaniji vlada "večiti rat". Okeanija, pored toga što je totalitarna, ona je i ultranacionalistička država, kao što su i totalitarne države stvarnog sveta nekada bile, ili još uvek jesu ultranacionalističke. Nacionalizam je kolektivna paranoja , i sve dok postoje paranoja i strah, dotle postoji i totalitarni režim. Svaki totalitarista na svetu, oslanja se upravo na ovu pretpostavku kako bi ljude držao u pokornosti. Vladari se običnim građanima predstavljaju kao istorijska nužnost, kako bi sačuvali mir. Naravno, unutrašnji mir. Dolazimo dakle, do još jednog od mnogobrojnih paradoksa Okeanije, ili nekih drugih, ne tako izmišljenih režima. Samo spoljašnji rat, garantuje unutrašnji mir, unutrašnju sigurnost.

Većina društvenih teoretičara, i etičara bi se složila sa tvrdnjom da je sloboda, pre svega odgovornost. Dakle, odgovornost za sopstveni život, i sopstvene postupke, kao i odgovornost za narušavanje tuđe slobode. U totalitarnom režimu, ne postoji pojedinac, niti postoji mogućnost donošenja odluka, dakle individualnih, ali i kolektivnih. Umesto pojedinca ili grupe pojedinaca, odluke donosi vladajuća grupa ljudi. Ta grupa, uzurpiranjem prava na donosenje odluka, ali i ukidanjem snošenja posledica, svesno oslobađa ljude od svih štetnih posledica donošenja loših odluka. Zato se smatra, da je sloboda ropstvo, i takvu pseudo-objektivnu logiku, Partija je kroz čitavu priču uspevala da usadi u svest običnog prola, ili člana Šire Partije. Džulija, Vinstonova ljubavnica je Vinstona navela da i sam pokuša da donosi "loše" odluke. Onog dana kada mu je krišom doturila cedulju na kojoj je bila ispisana ljubavna poruka, tog trenutka je Vinstonovo blaženo ropstvo osudila na propast u slobodi. Na sličan odnos, kakav je između Partijske oligarhije i V. Smita nailazimo ukoliko pogledamo primer nacističkih koncentracionih logora. Odredi Sonderkommando-sa , u potpunosti "slobodno" su svoje sunarodnike trovali gasom i spaljivali u pećima. U Okeaniji, sasvim su slobodno prokazivali svoje sunarodnike, kao neprijatelje Partije i time ih osudili na smrt. Ono što se smatra slobodom u civilizovanom svetu, postalo je ropstvo, dok je ono što se smatra nemoralnim, postalo vrhunski primer najuzvišenijih vrlina. Međutim, nije dovoljno obesmisliti samo pojam mira ili slobode. U čitavom civilizovanom svetu, važi parola "znanje je moć". Ipak, u Okeaniji je i u ovom slučaju situacija obrnuta. Ovakva partijska parola, može značiti dve stvari, naravno, ukoliko se postavi pravo pitanje, a ono glasi: "Za koga?" S jedne strane, ono znači moć za Partiju, jer ukoliko svoje podanike drži u neznanju, ona time (kao i "novogovorom" o čemu će biti reči kasnije), sprečava i misao o slobodi, ili uspostavljanje kontinuiteta sa nečim drugim u istoriji, što ni najmanje ne ide u prilog Partiji. U jednom momentu, naš glavni junak kupuje dnevnik, i bezuspešno pokušava da starog antikvara podseti na

prošlost, i ubedi ga da mu nešto više o tome ispriča. Zatim juri senilnog starca u čuvenoj kafani "Pod kestenom" gde je i sam Emanuel Goldstajn, arhi-neprijatelj Partije i inglsoc-a jednom prilikom sedeo. Pa ipak, ni to mu ne pomaže da zadovolji iskonsku, reklo bi se nasušnu ljudsku potrebu za znanjem. Zato, Vinston samo nazire slobodu, kako je ranije rečeno. S druge strane, iskrivljenom logikom inglsoc-a gledano, neznanje oslobađa ljude od "zlomisli" , i time ih čini "moćnim", kako to Obrajen kasnije kaže u njihovom blaženom neznanju i pokornosti.

postojati". Fizički, čovek umire, kao što su mnogi veliki diktatori i vođe umirali. Ali sama ideja, i potreba za autoritetom, postoji dotle, dok postoji i društvo totalne kontrole. Iako se u celoj knjizi ne pojavljuje ni jednom, njegovo preteće lice je svuda na plakatima. "Veliki Brat te posmatra", postalo je danas, nakon toliko godina od kada je knjiga "1984" objavljena, jedno od ključnih upozorenja čovečanstvu na ono što se može desiti ukoliko autoritet ne dovode u pitanje već uzimaju zdravo za gotovo, opomena da niko nije savršen, i da nečija harizma, ili demagogija, nikada nisu pravi izbor.

Veliki Brat Okeanijom vlada Veliki brat. On je najlepši, najbolji, najpametniji koji je ikada postojao. On je je ono što se u Severnoj Koreji naziva "Veliki Vođa", u Nacističkoj Nemačkoj je to bio "Firer", u Španiji "Kaudiljo". Svaki totalitarni režim, mora imati upravo jednog takvog. Figura Velikog Vođe, je autoritarna figura, a da bi neki totalitarni režim uspeo, on mora biti i autoritaran. Autoritet je neophodan iz dva razloga. Prvi svakako leži u ljudskoj prirodi, i njenoj nesavršenosti. Kako je najveći deo ljudske populacije slab i podložan manipulacijama, u većoj ili manjoj meri, tako je potrebna jedna jaka ličnost, neko iz gomile, vođa čopora, onaj koji će da vodi. Dobar primer toga je čak i Balkan. U svakom istorijskom trenutku u kome je narod imao šansu da izabere, uvek je birao pogrešno. Oduvek je birao snažne, autoritarne ljude, i svaki put, ispostavilo se da se radi o licemerima željnim lične vlasti. Od Stefana Nemanje, preko Karađorđa, pa sve do Miloševića, svima im je zajednička karakteristika lična vlast. Drugi razlog, povezan je sa prvim. Sve ono što ljudi zahtevaju od jednog vođe, Partija je stanovnicima Okeanije ponudila, a oni su je prihvatili, i niko sem V. Smita i Džulije, nije se ohrabrio da preispita autoritet, da ga dovede u pitanje, da shvati da je Veliki Brat, čista podmetačina i da u svoj dnevnik zapiše "Dole Veliki Brat". Međutim, u jednom momentu tokom svog tamnovanja, Vinston se zapita, postoji li uopšte Veliki Brat, budući da ga on nikada osim na plakatima nije video. Tada Obrajen kaže: "Veliki Brat postoji, i on će uvek

Najpre ćemo da te promenimo, pa ćeš prestati da postojiš - Obrajen Tek kada je zatočen, podvrgnut mučenju, izgladnjivanju i lišen sna, Vinston Smit, dobija priliku da u potpunosti doživi sav apsurd Okeanije, i shvati na čemu se zapravo ceo taj ludački sistem zasniva. Iako i napolju, izvan podruma Ministarstva Ljubavi tretiran kao rob, pod konstantnom prismotrom i paranojom, V. Smit, sada je i dehumanizovan i ponižavan. Ono na čemu se zasniva svako društvo totalne kontrole, ali i svako drugo ljudsko društvo organizovano u državu jeste nasilje, ogoljena fizička sila koju vlast vrši potpuno legalno. Ipak, kako to Obrajen kaže, cilj je, promeniti čoveka. Potpuno ga preobratiti, otrgnuti ga od svih ranijih, ali i mogućih novih "zabluda", a zablude su sve ono što Partija kaže da su zablude. Važan je još jedan upečatljiv detalj. Vinston je u zatvoru sedeo u prostoriji u kojoj se nalazilo još ljudi, a svi oni, već su bili uvereni da su u zabludi, ali to nije bilo dovoljno. Vinston tada, na početku svog tamnovanja saznaje za sobu 101, sinonim nezamislivih užasa. Gubi pojam o vremenu, i počinje da puca. Što se kasnije mučenje povećava, sve više nestaju ideje koje su Vinstona pokrenule, dale smisao i kontekst njegovom životu. Stvara se nov Vinston, očišćen od svih „zabluda", Vinston po meri Partije, istinski sledbenik inglsoc-a. Nakon neodređenog vremena prebijanja i izgladnjivanja, Vinston se budi prikovan za krevet, i vidi poznato obrajenovo lice iznad sebe. Započinje još jedan stadijum

Vinstonovog „preobraćenja", ispiranje mozga. Takav zastrašujući metod, kako sam Obrajen tvrdi, primenjivali su i Inkvizitori, i Nacisti, i Staljinisti. Ipak, Partija ide korak dalje. Jeretici, ili neprijatelji naroda u Nacističkoj Nemačkoj, ili SSSR, imali su mogućnost da nikada zaista ne revidiraju svoje stavove. Pred svojim mučiteljima, mogli su da tvrde kako su „izlečeni", dok su u mislima i dalje mogli biti oni stari. Kod Partije za to ne postoji mogućnost. Partija ide dalje od nervnog sloma, dalje od izvlačenja pukog priznanja, ona zaista ubeđuje čoveka u zabludu. Zatvoren, dehumanizovan, i obespravljen čovek, podvrgava se konstantnoj propagandi. Suočen sa pretnjom po svoj fizički opstanak, čovek reaguje instinktivno, i predaje se. U takvoj situaciji, spreman je da prihvati svaku ideju, koliko god delovala apsurdno, jer nije sposoban da pati, da podnosi patnju. Mučenje ide toliko daleko, da sam čovek poželi smrt koja rešava svih muka. Međutim, upravo sa tim računaju oni koji vrše ispiranje mozga, i zato smrt ne dolazi. U jednom momentu, i sam Vinston preklinje Obrajena da ga streljaju, na šta mu ovaj odgovara da hoće, ali će ga najpre učiniti jednim od njih. Mi kontrolišemo činjenice - Obrajen Samo ispiranje mozga Vinstona Smita, odigravalo se kroz mnoštvo seansi, najčešće sa Obrajenom. Kao što je ranije već rečeno, ispitivači, a najviše Obrajen, pokušavali su na sve načine da Vinstona slome i ubede ga da je u zabludi, od kažnjavanja za bilo koju izgovorenu reč, pa sve do simuliranja prijateljskog, gotovo bratskog odnosa. Vinston Smit, koji je sve do tada uspeo da nazre slobodu, da donekle razume najosnovnije ljudske, moralne principe, kao što su istina, ljubav, i mir, sada je bio na korak od potpunog uništenja. Do sada je već izdao svakoga koga je mogao, potpisao sva moguća priznanja za zločine koje jeste ili nije počinio, ali, još uvek nije bio promenjen, još uvek je postojao neko koga nije izdao. Džulija. Još uvek nije izdao Džuliju, iako je bio ubeđen da je ona njega izdala.

Tokom jedne seanse, Obrajen je Vinstona učio partijskoj disciplini i ideologiji inglsoc-a. U svom dnevniku, kao što je poznato, Vinston je zapisao da onu čuvenu misao po kojoj je sloboda reći „da su dva i dva četiri". Ipak, Obrajen ide toliko daleko, da dovodi u pitanje i ovu očiglednu, i nebrojeno puta dokazanu tvrdnju. On Vinstonu pokazuje četiri prsta na svojoj ruci, i konstantno pita jedno isto pitanje, a to je koliko prstiju Obrajen pokazuje. Za svaki pogrešan odgovor, a svaki Vinstonov odgovor je bio pogrešan, sledio bi jak elektrošok. Suština nije bila u tome da se na pitanje dobije tačan odgovor, niti da se dobije onaj odgovor koji Obrajen i Partija žele da čuju. Suština je bila da se ne dobije nikakav odgovor. Sve ono što pojedinac pouzdano zna, mora postati nebitno. Na taj način, stvara se ono što se zove rob, bedni ostatak nekadašnjeg čoveka, bez bilo kakve svesti, ili samosvesti, bezlična masa mesa i kostiju, sposobna jedino da bespogovorno sluša šta mu se naredi, i prihvati šta mu se sugeriše. Na kraju, Vinston daje pravi odgovor. "Ne znam"! Upravo ono što Partija od samog početka želi. Još dok je radio u Ministarstvu Istine, Smit je, pre nego što ju je ubacio u Mašinu zaborava, imao prilike da vidi fotografiju tri člana uže Partije sa kongresa u Njujorku. Ta tri člana, kasnije su optužena za izdaju i sabotažu, upravo u to vreme kada su bili na kongresu. Iako su priznali krivicu(gotovo sigurno pod prisilom), Vinston je znao da su ta trojica nedužna. Sada mu je Obrajen pokazao tu fotografiju, a zatim je uništio, i rekao da se ne seća da je fotografija ikada postojala, na šta Vinston odgovara da ona ipak postoji u njegovom sećanju, i da je nemoguće izbrisati je, trajno izbrisati činjenicu njenog postojanja u vremenu i prostoru. Tada Obrajen potvrđuje ono što se od samog početka znalo, i izgovara jednu zastrašujuću rečenicu: "Mi kontrolišemo činjenice, osmišljavamo istinu, i prošlost ne postoji". Dakle, jedino ogoljena fizička sila, ili pretnja silom, u ovakvom društvu su sposobne da budu univerzalni princip. Na ovakvom stavu, svako društvo totalne kontrole, stvara istinsko sledbeništvo, ono isto

sledbeništvo sposobno da zaista, bez i najmanje sumnje, slepo prihvata ono što im je rečeno. Soba 101 Iako fizički gotovo slomljen, i intelektualno osakaćen, Vinston je uspevao da sebe i svoje mučitelje zavara. Preostao mu je još samo jedan korak do potpune pokornosti, potpunog gubitka samosvesti i individualnosti, gubitka sećanja. Soba 101 je mesto na kome se, prema Obrajenovim rečima nalazi "najstrašnija stvar na svetu". Za Vinstona Smita, to su pacovi koje nije mogao da smisli. Budući da je Vinston, još uvek bio čovek, još uvek se sećao, i gajio je osećanja, voleo je Džuliju, i prezirao Velikog Brata, sada je preostala još samo jedna lekcija. Kako je Obrajen to rekao, morao je da nauči da voli Velikog Brata. U sobi 101, suočio se sa svojim najvećim strahom, i popustio, konačno se slomio, izdao je Džuliju. Ipak, i pored svega kroz šta je prošao, ostala su mu sećanja, maglovita sećanja da je nekada bio čovek. Ovaj finalni momenat, momenat Vinstonovog "preobraćenja", ipak bi mogao da posluži kao primer drugima. Svako ko je dovoljno hrabar da, bez obzira na okolnosti bude ličnost za sebe, i razmišlja slobodno, nikada u potpunosti ne može biti savladan i slomljen. Zaista jaka ličnost, kakvih je na svetu malo, sposobna je da izdrži sve patnje, svaki izazov i svaku kušnju, i da iz toga izađe kao čitava ličnost, sa novim iskustvom. Najbolji primeri toga, možda je Đordano Bruno, koji je, i nakon mučenja, i nakon što je postavljen na lomaču, istrajao do kraja, bez obzira što je bio suočen sa fizičkim nestankom. Svakako, inkvizicija nije išla toliko daleko kao Partija, ali su u osnovi, cilj i metodi isti. Mogle bi u krajnjoj liniji biti zanimljive kalkulacije o tome kako bi se Bruno držao pred Obrajenom u sobi 101. Vinston Smit, ipak je bio samo običan, prosečan čovek sa proširenim venama i dubokim strahom u srcu, i nije izdržao. Zato je važno, možda i najvažnije od

svega, u svakom trenutku biti svestan sebe, i sveta oko sebe. To su odlično objasnili "KUD Idijoti" [sic!] u pesmi "Ja sjećam se". Dakle, "ma šta mi uradili, ma šta mi govorili, ja sjećam se", i samo je to važno, jer je to jedini način odbrane, jedino što može obećati neizvesnu budućnost, jedini mogući put da se nazre sloboda koju Vinston nikada nije doživeo. Novogovor Pomenuto je ranije, da je Novogovor službeni jezik Okeanije, pa ipak, njime nije govorio niko, jer je još uvek bio u fazi normiranja i standardizovanja. Ipak, mnogo je važniji sam cilj Novogovora. Partija je smatrala da će, uprošćavanjem jezika, uspeti da spreči ono što se u novogovoru nazivalo "zlomisao", odnosno nepoželjne misli, koje bi jednog dana mogle dovesti do pobune, a time i do mogućeg kraja vladavine Inglsoc-a. Ovakav recept, primenjivali su i staljinisti, što je uočljivo ako se pogledaju reči kao što su "kominterna" , ili "politbiro". Pa ipak, sličan recept primenjuje se i danas, i to ne samo u totalitarnim, već i u demokratskim društvima. Kada recimo, umesto reči kao što su "divno", "lepo", "prelepo", "sjajno", "izvanredno", "izuzetno", postoji samo reč "ekstra", koja označava sve to, kao i ostale prideve, slične navedenim, radi se o vrlo ozbiljnom problemu, ne samo za lingvističare, već i za sve ostale govornike tog jezika. Bilo bi pomalo paranoično tvrditi da to neko čini svesno, međutim, ovakvu mogućnost svakako da ne treba u startu odbaciti. Suviše deluje orvelovski, da bi bila čista slučajnost, a ovakvih primera je mnogo. Zato je za ljudsko društvo i pojedince u njemu važno, pored sećanja, negovati i razvijati jezik, kao sredstvo pomoću koga svaka misao može da se iskaže, i pred kojim neće biti prepreka, ili mogućnosti za neko buduće, ispiranje mozga. Zaključak Neki od izraza, kao što su "zlomisao", "soba 101", ili "Veliki brat te posmatra", poznatiji su još i kao "Orvelovština", i oni su ušli u sve svetske jezike, iako su mnogi nesvesni njihovog značenja. Među onima koji su pročitali "1984", i koji su pronašli

u njoj neko značenje, svakako se javlja jedan nov pogled na ljudsko društvo, ali i na mesto koje kao pojedinci zauzimaju u njemu. Takođe, knjiga je imala, i još uvek ima veliki uticaj na mnoge filozofe, umetnike, i naučnike koji se bave ljudskim društvom, politom i društvenim teorijama. Sam Džordž Orvel je uspeo u onome što mu je od samog početka i bio cilj. Iza sebe je ostavio nemerljiv doprinos kako evropskoj, tako i svetskoj književnosti, ali ono što je i sam tvrdio da je ključno, upozorenje budućim pokolenjima da uvek razmisle pre nego što donesu odluku, i da uvek, i iznad svega biraju slobodu. Sa danas sveprisutnim ratovima, ekonomskim i društvenim krizama, i političkim previranjima u čitavom svetu, poruke iz "1984" su aktuelnije nego ikada ranije. Ukoliko se kao pojedinci, ljudi ne osveste, i ne prihvate slobodu, znanje i mir kao najuzvišenije ideale, već umesto toga izaberu sigurnost, i daju nekom drugom odrešene ruke, krajni rezultat biće nešto nalik Okeaniji. Ipak, ljudska rasa, prolazila je kroz mnoga iskušenja, i kao takva ima ogroman potencijal, koji mora da nauči da iskoristi. Totalitarni režimi su postojali, oni postoje još uvek, mnogi su padali, i mnogi će i pasti. Ali opet, dokle god ljudi, ovaj put kao kolektiv, kao celina ne budu svesni posledica svojih odluka, dotle postoji mogućnost za stvaranje jedne Okeanije. Uzevši u obzir ljudsku prirodu, društvo totalne kontrole je jedino što je izvesno. "Ako želiš sliku budućnosti, zamisli čizmu, kako gazi ljudsko lice... zauvek..." _________________________________  Džordž Orvel - George Orwell, pravo ime Eric Arthur Blair rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: Down and Out in Paris and London, Burmese Days, Keep the Aspidistra Flying, Coming up for Air. Za vrijeme drugog svjetskog rata

javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava Životinjsku farmu, koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god. Orwell je danas najpoznatiji po svojim romanima Životinjska farma, Hiljadu devetsto osamdeset četvrta. Prvi je alegorija korupcije socijalističkih ideala Ruske revolucije od strane staljinističkog sistema, a potonji je Orwellova vizija rezultata totalitarizma. Orwell se vratio iz Katalonije kao čvrsti anti - staljinist i anti komunist, ali je do kraja života ostao ljevičar i, prema svojim vlastitim riječima, "demokratski socijalist". Još jedno poznato Orwellovo djelo je njegov esej Politika i engleski jezik, u kojem se negativno postavlja prema rezultatima političke propagande, službenom jeziku, površnim razmišljanjima o književnim stilovima, vokabularu i na kraju o mišljenju samome. Orwellova briga o prestanku uporabe jezika za izricanje stvarnosti iskreno se odrazila u njegovom izumu Novogovora, jezika izmišljene zemlje Oceanije u romanu 1984. Newspeak je varijanta engleskog jezika čiji je vokabular strogo ograničen od vladinim zakonima. Njegov je cilj postepeno otežati izražavanje misli koje se kose s službenim idejama - i, s vremeno, spriječiti pojavu takvih misli. (usp. Sapir - Whorfova hipoteza).